TRAŽIMO ISTINU (Vesna Gračner) http://www.trazimoistinu.com
PUT - SAMOSPOZNAJA UČITI VOLJETI SEBE Ako imamo iskrenost i hrabrost da vidimo sebe baš onakvima kakvi smo sada, čak i ona područ ja koja bismo najradije zaobišli, proživljavanje bola će također proizvesti dublje i punije razumijevanje veza izme đu uzroka i posljedice, pa ćete vidjeti zašto privla čite baš tu bolnu situaciju. Tada ćete shvatiti život, čak i njegove probleme, kao radostan izazov. Trenuci vanjskih problema postat će sve rijeđi i mirno, radosno življenje postat će uobičajeno. Naučit ćete istinski voljeti sebe. To je Put. Problem u prihva ćanju sebe je što nesvjesni dio nas - ranjeno dijete ili petogodišnjak u nama smjesta zaključuje da smo u cijelosti loši. To zna či da kad god bismo mogli vidjeti negativnost u nama, strah nas sprije čava da je vidimo. Rekli smo da je strah negiranje svih drugih osjećaja u nama i da je jedini j edini na čin da ih vidimo taj da osjetimo strah. Ako i strah potisnemo tada smo konfuzni i ne vidimo istinu, pa krivo reagiramo - povre đujemo sebe i druge. Ako budete dovoljno iskreni sa sobom, vidjet ćete da postoji jedan dio u nama koji ne priznaje bol i frustraciju; da postoji mjesto na kojem ste ljuti i zlobni zato što ne postoji autoritet koji voli i koji će za vas eliminirati neželjene doga đaje. Ovaj stav proisti če iz krivog uvjerenja da bi život morao biti samo med i mlijeko, pa se bojite bola. No, strah od bola dovodi do još ve ćeg bola u životu. Paradoks je da što više vidimo negativni dio u nama, to smo više svijesni svog Istinskog ja koje je na činjeno na sliku i priliku Boga. Osim toga, tada imamo izbor da biramo iz ljubavi jer vidimo i negativnost. MASKA ILI IDEALIZIRANA SLIKA - EFEKTI Mnogi su odrasli vjeruju ći da nisu dovoljno dobri da bi bili voljeni samo radi onoga što jesu. Stoga očajnićki pokušavaju živjeti prema samostvorenoj slici ili vlastitim o čekivanjima kakvi bi trebali biti da dobiju ljubav. Upravo stalna borba da budu ono što nikada ne mogu postati uzrokuje mnoge od njihovih poteško ća. Zato je važno otkriti svoju idealiziranu sliku ili masku da bi razumijeli kako kreirate nesre ću i frustracije u životu. Otkrit ćete da je ta lažna li čnost postigla upravo suprotno od onoga zbog čega je stvorena u djetinjstvu To otkri će može biti bolno, ali će vam pomo ći da ponovno preispitate na čin na koji sebe predstavljate svijetu i pomoći će vam da postanete svoje Istinsko ja u najve ćoj mogućoj mjeri. Govorili smo o tri strukture li čnosti; maski, Nižem ja i Istinskom ja. Najdublji sloj li čnosti je Istinsko ja. To Ja je kreativno, slobodno, puno ljubavi, puno davanja, no koje zna i sposobno je za neprekidnu radost i blaženstvo. To smo još nazvali Istinskim djetetom u nama. Sloj koji okružuje Istinsko ja je Niže ja ili negativni dio li čnosti. To je naš nerazvijeni dio iz djetinjstva koji još uvijek sadrži negativne emocije, misli i namjere kao što su to strah, mržnja i okrutnost. Vanjski sloj koji sakriva tu negativnost je maska. Ove slojeve bismo mogli nazvati i razinama svijesti koji se me đusobno preklapaju, poništavaju i stvaraju zbunjenost. Sve te značajke ličnosti mogu biti manje ili više svjesne. Što smo ih manje svjesni, to ćemo imati više sukoba u životu, i manje uspješno ćemo se nositi s teško ćama u životu. Maska je stvorena kao zaštita od bola i nesre će kao pseudozaštita. Me đutim, bol je dio
ljudskog iskustva i ne može se izbje ći. Nesreća i nedostatak vjere u sebe su me đusobno povezani. Kad se pretvaramo da smo ono što nismo i nikada ne ćemo moći biti, mi se nadamo da ćemo tako do ći do sreće, sigurnosti i samopouzdanja. samopouzdanja. A u stvarnosti, zdravo i istinsko samopouzdanje je mir u mislima. To je sigurnost i zdrava neovisnost koja nam omogu ćava da budemo sretni razvijaju ći naše urođene talente, da živimo konstruktivnim životom i stvaramo zdrave odnose. Djecu se uvjerava da moraju biti dobra i savršena. Kada to nisu, često ih se kažnjava na ovaj ili na onaj na čin. Možda je najgora kazna kad roditelji uvjetuju svoju ljubav, ili su ljuti, a dijete ima utisak da nije više voljeno. Tako dijete tzv. loše povezuje s kaznom, a tzv. dobro s nagradom i sre ćom. Dakle, biti dobar i savršen postaje nešto što se mora biti, postaje pitanje života i smrti. Me đutim, dijete zna da nije toliko dobro i savršeno, pa po činje sakrivati svoje greške i tako po činje izgradnja lažne li čnosti - maske. Odrastanjem svijest o lažnoj fasadi počinje nestajati, ali osje ćaj krivnje zbog pretvaranja ostaje i utje če da se još više naprežemo da postanemo Lažno ja. Maska može uzeti mnoge oblike i često name će visoke moralne standarde tako da se možemo upitati: "Ali, zar nije u redu uvijek biti pristojan, pun ljubavi, pun razumijevanja, nikada ne biti ljut, ne raditi pogreške, nego postignuti savršenstvo." savršenstvo." Mogli bismo re ći da jest, ali to "uvijek" nije mogu će čovjeku. A osim toga, ovakvo o čekivanje onemogu ćava da budemo iskreni sami sa sobom da bismo mogli prihvatiti sebe u svom nesavršenstvu kakvi smo sada. Uz to, rađa izgovore i sram koji se javlja kad nismo savršeni, strah od razotkrivanja, tajnovitost, napor, krivnju i tjeskobu. Radom na sebi po čet ćemo malo pomalo otkrivati značajke Lažnog i Istinskog ja. Budući da se ispod maske u Nižem ja nalaze upravo suprotne namjere kao što su to: agresija, neprijateljstvo, taština, egoizam, samovolja i dr. to stvara dodatnu tjeskobu. Zbog tih uzajamno isklju čivih namjera stvara se iznutra tiranija najgore vrste. Ne shva ćamo da je nemogu će biti toliko savršen koliko zahtijeva maska, pa se neprestano kažnjavamo kažnjavamo i osje ćamo najgoru propast pri najmanjem odstupanju od visokih kriterija krit erija maske. U nemogu ćnosti da preuzmemo odgovornost za pogrešku maltretiramo sami sebe, ili je pripisujemo drugima ili okolnostima. Što se snažnije indentificiramo s maskom to su krize snažnije. Rekli smo da kriza počinje s pitanjem: "Tko sam ja u stvarnosti?" To pitanje pokazuje na zbunjenost zbunjenost koja proizlazi iz borbe izme đu Lažnog i Istinskog ja. Osjećaj neuspjeha, frustracije i prisile, isto kao i lažne krivnje i srama, pokazuje da je maska na djelu. Tako đer, lažne potrebe maske su: potreba za slavom i uspjehom te taštinom. Čak kad se te potrebe i ostvare nikad ne dovode do ispunjenja. Što više snage, osobnosti, misaonih procesa, pojmova, ideja i ideala ulažemo u masku, to više snage oduzimamo svom Istinskom ja koje je voljno rasti. Istinsko poboljšanje po činje s prihva ćanjem sebe upravo onakvima kakvi smo sada. Jer maska je stvorena da bismo kontrolirali život i tako t ako se obranili od bola bilo da kupujemo druge, bolo da ih kontroliramo. Kad se u čini prvi korak prema odbacivanju maske, osje ća se takav osje ćaj oslobođenja kao nikada do sada. Tada glavni motiv za savršenstvom postaje transformacija negativnosti u nama, pa nas otkri će negativnog u nama više ne će bacati u depresiju, tjeskobu i krivnju, nego će nas naprotiv osnažiti, jer tada ne će više imati moć da djeluje iz nesvjesnog. Sve je to put prema kona čnom pronalaženju sebe i ponovnom ro đenju.
TRI TIPA MASKI Maska se po činje stvarati u djetinjstvu kao reakcija na vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi. Odrastanjem zaboravljamo našu Istinsku li čnost i poistovje ćujemo se s maskom. Maska vanjski sloj li čnosti za koji mislimo da moramo ili želimo biti, a stvorena je na osnovu naših krivih uvjerenja iz djetinjstva. Stvorena je da bismo iza nje sakrili povrijeđeno ili ranjeno dijete koje je još uvijek u nama. Stavljaju ći masku između naše
ranjivosti i drugih ljudi, mi sprječavamo bliskost s drugima i negiramo sebe. Kreirana da bismo izbjegli odbacivanje i bol, a dobili ljubav, u odraslom dobu ponovno kreira traumu iz djetinjstva - situacije i odnose. No, tada odgovornost za to prebacujemo na druge Maska ljubavi je pokušaj da se dobije ljubav tako da sebe prikazujemo kao osobe uvijek pune ljubavi. Osoba postaje poslušna, ovisna, pomirljiva i sebe negira u nadi da će tako osigurati, kontrolirati i kupiti ljubav i priznanje. Krivo vjerovanje ispod te maske je da osoba mora dobiti ljubav pod svaku cijenu, i zbog toga se ona prikazuje slabijom, više bespomo ćnom, ili uslužnijom, nego što je u stvarnosti. Osje ćaj sigurnosti i vlastiti sistem vrijednosti temelji se na dobivanju ljubavi i odobravanju drugih. Takvo ponašanje je u djetinjstvu razumljivo, jer je to dječ ja reakcija na nesavršenu ljubav roditelja, ali u odraslom dobu ono postaje kontraproduktivno, tj. ono sprje čava da se ljubav i odobravanje dobije. Dakle, maska ljubavi se stvara da bismo dobili ljubav, odobravanje, pomo ć i simpatiju. Uslužnost se može koristiti kao oružje da bi se u drugima izazvao osje ćaj krivnje i tako ih se prisililo da nas zaštite i vode brigu o nama. Ili se maska može koristiti da bi se osje ćali boljima od drugih i omalovažavali ih, no to se sakriva i od sebe i drugih. Osoba s maskom ljubavi može vidjeti svijet kao pun zaštitnika - mama i tata. Ili može biti razočarani idealist misle ći o sebi kao jednoj od nekolicine dobrih ljudi preostalih u takvom svijetu. Jer maska ljubavi uvijek sebe prikazuje kao dobrom i dragom osobom, moralnom i superiornom drugima. Utjecaj na ličnost, zbog takvih me đusobno suprotstavljenih motiva koji su nesvjesni, je duboka razo čaranost i ogor čenost. Drugi se krive zbog vlastite nesre će, a skrivanje ogor čenosti na druge stvara dvostruko skrivanje. Jer, da bi osoba održala masku, ona mora potisnuti kivnost i ogor čenje zajedno sa ostalim zna čajkama ličnosti koje nisu savršene. Tako maska ljubavi stvara dvostruku krivnju. Osoba se osje ća krivom zbog realnih grešaka, a tome se dodaje krivnja što se predstavlja boljom nego što jest. Takva unutarnja klima onemogu ćava osobu da daje istinsku ljubav koja je mogu ća samo u atmosferi otvorenosti, spontanosti i bez osjećaja krivnje. Da bi oživjela svoj kapacitet za istinsku ljubav, osoba mora sebi priznati svoje negativne osje ćaje, uključujući kivnost i ogor čenje, i mora učiti da preuzme odgovornost i za svoje potrebe i svoja ograni čenja. Maska snage je pokušaj kontrole života i drugih tako da se li čnost prikazuje potpuno nezavisnom, agresivnom, dominiraju ćom i kompetentnom. Život se pogrešno svodi samo na borbu u kojoj preživljavaju sposobniji i to je na čin na koji se pokušavamo osigurati protiv ponovnog ranjavanja i bola kakvog smo osje ćali u djetinjstvu. Sigurnost i poštovanje samog sebe se temelji na pobjedi u svim situacijama i na tome da se pravimo da nemamo nikakvih potreba i slabosti u sebi. Idealizira se snaga, a ljubav i bliskost se odbacuju. Negiranje realnih potreba za toplinom, ugodom, skrbi i komunikacijom ima za posljedicu nesposobnost da se osoba opusti i prihvati život i sebe samu onakvom kakva jest. Nesposobna da prizna pogreške i slabosti, jer j er je opsjednuta potrebom za takmi čenjem i pobjedom. Ima tendenciju da ljude smatra pesimistima i cinicima da bi opravdala vlastiti egoizam i dominaciju. Osoba polaže veliku vrijednost na samokontrolu iako često reagira negativno opravdavajući to tuđim ponašanjem - odgovornost za vlastito ponašanje prebacuje se na druge. Često pati od osje ćaja srama i promašenosti koji se skriva, jer je nemogu će uvijek pobijediti i dominirati. Tada se to kompenzira ja čanjem maske i još ve ćim okrivljavanjem drugih. Treba reći da ličnost s maskom snage posjeduje pravu snagu, ali budu ći da je iza svake maske krivo uvjerenje iz djetinjstva - da nismo poželjni/prihvatljivi/vrijedni ljubavi ovakvi kakvi jesmo - osoba se zbog tog straha pretvara da je ja ča nego što jest u odre đenom momentu, pa tako gubi stvarnu snagu. Kad god je maska ugrožena mi reagiramo obrambeno jer osje ćamo strah i ljutnju. To je zato jer se nesvjesno još uvijek osje ćamo kao dijete koje ovisi o drugima koji su odrasli, kao roditelje koji nas mogu uništiti i čiju zaštitu trebamo da bismo preživjeli.
Istina je da nas nitko više ne može povrijediti kao onda kad smo bili djeca i ne može se brinuti za nas kao da smo mali. Maska, taj dio li l i čnosti koji nas kritizira i uništava kad god se pridržavamo nemogu će visokih kriterija maske, stvara u odraslom dobu puno više bola nego što ga nosimo iz djetinjstva. Kad se prepunimo bolom, bolni osje ćaji se počnu doživljavati i to nazivamo krizom. Kriza je prirodni put ili terapeut koji nam pomaže da se prestanemo pokušavati pokušavati biti netko tko nismo. Kriza nas prisiljava da u đemo dublje u istinski ranjivi ljudski identitet i tako smanjimo napetost u li čnosti koja je nastala zbog pretvaranja koje je nesvjesno i li l i polusvjesno. Masku možemo prepoznati tako da sami sebe upitamo: "Da li se ponašam onako kako se osje ćam u ovom trenutku?", ili ako ustanovimo da sudimo sebi ili drugima, dakle kadgod nismo spontani i iskreni. Maska odvojenosti Rekli smo da je maska obrana koju smo stvorili u djetinjstvu kao odgovor na pogrešne zaključke o sebi i svijetu koje je donosilo dijete na osnovu svog ograni čenog poznavanja svijeta. To je pokušaj djeteta da stvori smisao iz situacije nesavršene ljubavi svojih roditelja. Maska je krivo rješenje kojim se nastoji izbje ći bol i odbacivanje. Maska je pokušaj da postanemo neranjivi s namjerom da izbjegnemo ranjavanje. Rekli smo da je ispod maske pogrešno vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi. Maska tako đer negira naše istinske potrebe. Budu ći da se stvarni osje ćaji i potrebe ne prepoznaju, ne mogu biti zadovoljene, a budu ći da ne pokazujemo naše Istinsko ja, ne možemo dobiti ljubav i poštovanje drugih. Osim toga, maska stvara strah ili osje ćaj neadekvatnosti koji je mnogo bolniji nego jednostavan bol kad netko nešto kaže ili čini nešto što nas povre đuje, ili kad netko nije ono što mislimo da bi trebao biti ili ne odgovara na naše želje. Tako maska stvorena da bi nas zaštitila od bola i priskrbila sigurnost i ljubav, u odraslom dobu stvara upravo suprotno od njene prvobitne namjere. Maska mirnoće je pokušaj izbjegavanja poteško ća i bola u životu tako da se prikazujemo uvijek smirenim i nedodirljivim. No, u stvarnosti osoba samo postiže odvajanje od drugih, ravnodušnost, izbjegavanje života, cini čnost i krivi motiv za duhovnost. Vrlo često se bira ova pseudosolucija jer dijete nije mogli niti "kupiti" ljubav, l jubav, niti se "izboriti" za ljubav, pa se odvojilo od problema u sebi i izvan sebe. Ispod te lažne mirno će je uvjerenje da ne može dobiti ljubav. Ali sve se to uspješno potisnulo. Krivo uvjerenje ispod te maske je da ako negiramo probleme tada će se oni nestati. Sigurnost i osje ćaj vlastite vrijednosti okušava se posti ći tako da se izdignemo iznad svih teško ća, da budemo nedodirljivi. Osoba s maskom mirnoće idealizira držanje po strani, izbjegavanje i odvajanje, a borba obi čnih smrtnika vrijedna je prijezira. Ovakvo ogromno negiranje života dovodi do mrtvila i tajnog očajavanja koje je često prekriveno cinizmom. To onemogu ćava osobu da radi zna čajan posao ili da ima ispunjene odnose. Emocionalno izdavanje sebe je u maski mirno će gotovo potpuno. Osje ćaj Istinskog ja je tako malen da je osoba vrlo malo u životu ili s ostalima. Često osoba bježi u intelekt ili lažni duhovni život. Za razliku od maske snage gdje su osje ćaji često uveli čavani ili manipulirani da stvore sliku ja čine, maska mirno će ima skrivene osje ćaje i treba puno hrabrosti da bi ih pokazala. Transformacija ove maske po činje vrlo laganim procesom pokazivanja Istinskog ja. Kombinacija maski Katkada su sve tri maske pomiješane u jednoj osobi što stvara ogromnu napetost i konfuziju, jer su ciljevi maski me đusobno suprotni. Dok se maska ljubavi pretvara da je uvijek u ljubavi i negira snagu i neovisnost, maska snage negira potrebu za ljubavi i pretvara se da je uvijek jaka i neovisna. Žele ći biti uvijek "iznad svega", maska mirno će prezire i jedno i drugo nastojanje. Dok maska ljubavi i maska snage idu u razli čitim smjerovima, one su podjednako lažne, rigidne, nerealne i nemogu će ih je ostvariti. Niti Nit i je kombinacija maski bliže realnosti. Tako maska snage se može upotrebljavati na poslu, a kod ku će maska ljubavi, ili obrnuto.
Čak i kad bi bilo mogu će da osoba nikad ne pogriješi, ili da voli svakoga, ili da bude potpuno nezavisna od drugih, potpuno je nemogu će ostvariti zahtjev maske da osoba voli svakoga i da
svatko voli nju, i da ih istovremeno pokorava i da je potpuno neranjiva. Takva maska maska zahtijeva od osobe da uvijek bude nesebi čna kao i da uvijek dobije ljubav; kao i da uvijek bude sebi čna da bi imala mo ć nad drugima, kao i da bude kompletno indiferentna i odvojena od osjećaja tako da je oni ne uznemiruju. Možete li si zamisliti kakav konflikt stvaraju tako proturječni zahtjevi. Što god u činila loše stvara krivnju, sram, neprikladnost i frustraciju.
Transformacija maske Rekli smo da maska stvara bol i nesre ću, jer se temelji na lažnom uvjerenju da je mogu će izbjeći bol, nesavršenstvo i razo čaranje u životu. Transformacija maske uklju čuje proces žalosti što maska nije naše pravo ja, nego beživotna verzija nas samih koja se treba smanjivati da bismo mogli postati ono što stvarno jesmo. Da bismo otpustili masku trebamo opet osjetiti bol iz djetinjstva zbog koje je ovakva maska i stvorena. No kako možemo ponovno osjetiti bol iz djetinjstva? Uzmimo sadašnji problem. Vidite da li krivite druge ili život što imate taj problem i da niste svjesni da problema ne bi ni bilo da da vaši unutarnji konflikti nisu proizveli krivo mišljenje ili ponašanje. Jer uvijek privla čimo u skladu s krivim uvjerenjem koje je obi čno u nesvjesnom, ali ne mora biti. Slijede ći sloj možda će biti ljutnja, tjeskoba, ogor čenost, frustracija. Ako ih proživite na ći ćete povredu što niste voljeni. ako osjetite i proživite i taj osjećaj nevoljenosti u sadašnjoj dilemi, to će istovremeno biti proživljavanje bola iz djetinjstva. Sa sadašnjom boli pokušajte usporediti situaciju sa svojim roditeljima - ono što ste dobili od njih i kako stvarno osje ćate prema njima. Postat ćete svjesni da vam nedostaje nešto čega do sad niste bili svjesni - niste to željeli vidjeti. Izna ći ćete da vas je to boljelo dok ste bili dijete, ali ste na svjesnom nivou zaboravili tu bol. Bol vašeg sadašnjeg problema je ona ista iz djetinjstva. Kada spoznate da je ova bol ona ista iz djetinjstva, slijede ći korak bit će mnogo lakši. Vidjet ćete da se neki doga đaji ponavljaju po uvijek istoj shemi, da privla čite slične ljude koji vas povre đuju na isti način kako ste bili povre đivani u djetinjstvu. Kako ćete opažati sličnosti i istovremeno osje ćati bol sada i onaj iz djetinjstva, polako ćete shvatiti kako ponovno stvarate povrede iz djetinjstva da biste sada pobijedili i dobili ljubav koja vam je nedostajala tada. Da vaš život u velikoj mjeri stvara ranjeno dijete u vama. Tada ćete polako učiti da prihvatite i volite sebe ovakvi kakvi ste sada i da ne morate "zasluživati" ljubav. Tek tad ćemo polako mo ći otpuštati strah da ne ćemo biti voljeni i prihva ćeni. Kada pogledamo ispod maske moramo se suo čiti s negativnoš ću u nama - o tome idu ći put. Negativni dio li čnosti U prošlim emisijama govorili smo o maskama, a danas ćemo govoriti o jednom drugom dijelu ličnosti koji se u psihologiji naziva raznim imenima - sjena, id, niže ja ili i li negativni dio ličnosti. Tri djela li čnosti se popuno me đusobno razlikuju kao da imamo tri razli čite ličnosti u sebi. Negativni dio je kao malo ranjeno dijete u nama koje je ljuto, ne vjeruje u zajedništvo, ljubav; ogor čeno je i kriti čno, zlobno, zavidno, mrzi itd. Ponaša se i misli kao jednogodišnjak, dvogodišnjak - kao da je tu cijeli niz ljute lj ute djece - no to su fragmenti psihe koji su zbog traume zaostali u razvoju i funkcioniraju na nivou kad je trauma nastala. Taj dio psihe nije se razvijao s ostatkom koji je odrastao i koji sada educiramo kako da bude konstruktivan konstruktivan roditelj ranjenom djetetu u sebi da bi ono moglo odrasti. Neobi čno je važno sagledati taj dio u nama jer je on odgovoran za svu nesre ću u našem životu - rekli smo da nesvjesno ponovno stvaramo situacije iz djetinjstva da bismo se iscijelili - ponavljamo traumu dok ne nau čimo. Potrebna je velika hrabrost ili velika kriza da bismo se usudili pogledati ispod maske i vidjeli taj tamni dio u nama. Kako nastaju negativni osje ćaji u djetinjstvu
Ni jedno dijete nije sposobno za bezuvjetnu ljubav. Ono zahtjeva svu ljubav i ne želi je dijeliti ni sa braćom i sestrama, čak je ljubomorno na ljubav izme đu roditelja. No kada se roditelji ne bi međusobno voljeli, dijete bi trpjelo još više. Tu nastaje prvi konflikt. Dijete ne razumije da su roditelji sposobni voljeti više osoba, i osje ća se odba čeno. K tome još dolazi i to, da kada dijete ne dobije sve što želi, još više se osje ća nevoljeno. Potreba za ljubavlju, koja ne može biti ispunjena, uzrokuje mržnju i neprijateljstvo prema osobama koje najviše voli. To je drugi konflikt. Budu ći da se dijete srami svojih negativnih osjećaja, gura ih duboko u nesvjesno. Dijete se osje ća u cijelosti lošim i ima osjećaj krivnje, jer mrzi one koje bi trebalo voljeti. Mnogi ljudi nisu svijesni da te osje ćaje nose u sebi. Zbog ovih osje ćaja dijete vjeruje da zaslužuje kaznu, javlja se strah od kazne i vjerovanje da ne zaslužuje sre ću. Iz ovih osje ćaja - željeti sre ću i izbjegavati je - nastaju individualne sheme u nesvjesnom. Iz toga slijedi zaklu čak da je gore biti kažnjen od drugih, zbog poniženja, nego da se sami kaznimo. Tada, da bismo popravili svoju veliku krivnju ne čim dobrim, postavljamo si toliko visoke norme koje se u realnosti ne mogu posti ći. Pokušavamo biti savršeni. Za čarani krug nesreće je zatvoren. Budući da ne možemo biti savšeni, javlja se osje ćaj manje vrijednosti. Da bi se on razriješio, treba prepoznati i proživjeti sve osje ćaje koji su doprijeli njegovom nastajanju, cijelu lan čanu reakciju koju smo opisali. Svi želimo dobiti ljubav. No, obi čno želimo onu ljubav iz djetinjstva, što potrebu za ljubavlju čini prisilnom radnjom. Samo ako smo spremni istom snagom voljeti druge, kako želimo da nas vole, samo tada ćemo dobiti ljubav. Nikada ne dobivamo više nego što smo spremni dati. Tako dugo dok nismo spremni riskirati, nismo spremni za zrelu ljubav. Dakle, negativni dio li čnosti nastaje u djetinjstvu kao rezultat potiskivanja tzv. antisocijalnih osjećaja ili negativnih osje ćaja. To može se vidjeti u nerazumnim zahtjevima djeteta koje želi biti stalno u središtu pažnje, potrebama koje želi stalno zadovoljiti i potrebi da kontrolira roditelje i okolinu svo vrijeme. To je vrijeme narcizma i sebi čnosti, i to je prirodna faza u razvoju djeteta. Me đutim ako se roditelji ne suprostave tomu s ljubavlju i humorom, to će se prolongirati u odraslo doba. Iako roditelji pravedno postupaju s djetetom, svako dijete će negodovati i biti frustrirano zbog granica koje mu name ću roditelji. Budući da dijete poznaje samo elementarne emocije - ljubav i radost, a kada nije zadovoljno, ono će nagonski odgovarati s bijesom, mržnjom i željom za osvetom. Zdravi roditelji reagirat će odlučno ali opušteno, ne uzimaju ći previše ozbiljno te potrebe dijeteta za važnoš ću i izuzetnoš ću. Tada će vlastita važnost prerasti u zdravu samoobranu i prepoznavanje vlastitih prava. Dijete se treba podržati u realnoj potrebi za autonomijom i snagom, ali ono jasno treba vidjeti granice svog ponašanja bez da bude osu đivano. Tako dijete u či prihvaćanje i negativnih osje ćaja i opraštanje, u či razlikovati realne potrebe od nerealnih. Negativni dio li čnosti je odgovoran za negativna ponašanja, misli i osje ćaje prema nama samima i prema drugima. To su osje ćaji i stavovi koji su u suprotnosti s istinom, a nastali su zbog bolnih iskustava djeteta. Maska i negativnost stvoreni su kao obrana od bola. Dijete prirodno reagira na bolnu situaciju tugom ili ljutnjom, no roditelji teško prihva ćaju te dječ je osjećaje, pa ih dijete po činje potiskivati. Dijete nastoji prona ći ponašanje koje će biti prihvatljivije roditeljima da bi ubudu će izbjeglo bol. Maska se po činje stvarati da bi se odvojili od svojih prirodnih osje ćaja i sakrili negative. Osje ćaji se potiskuju i ostaju potisnuti i u odraslom dobu kad više nismo dijete. Neosje ćanje vlastite boli i unutarnjih konflikata okreće se prema neosjetljivosti prema drugima i njihovom bolu. Postoji ogroman strah da se sagleda negativnost u nama , jer mi odmah mislimo da smo u cijelosti loši. To je zbog toga tako što smo se odrastanjem tako poistovjetili s maskom da smo zaboravili tko smo u stvarnosti, pa smo ili "crni" ili "bijeli", tj. ili smo negativni ili smo svoja maska. To naravno stvara zbunjenost i pove ćava strah da je negativnost naša zadnja istina i da
će nas drugi napustiti ako to budu vidjeli - ali se i to može potisnuti, pa ostaje samo strah. Istina je da negiranje tog dijela li čnosti ima puno višu cijenu nego što to možemo zamisliti. Već sagledavanje negativnih crta i osje ćaja dovodi do pozitivnih promjena u li čnosti, jer tada tek stičemo kontrolu nad našom negativnoš ću, budući da je vidimo, pa imamo izbor. Ako je potiskujemo, a to čini maska, negativnost djeluje iz nesvjesnog nesvjesnog tako da okrivljujemo druge ili sebe. Sagledavanjem te negativnosti u nama po činje njena transformacija, jer samo ako je vidimo tad je možemo i mijenjati. To smanjuje strah u li čnosti, a sigurnost se pove ćava. Osoba postaje ja ča jer ne manipulira sama sobom, a niti drugi mogu njome manipulirati preko
njene negativnosti. Problem je što ve ćina ljudi na negativnost u sebi reagira tako da je potiskuje govore ći sebi: "Takvo nešto ne bi trebalo postojati u meni." Ako zanemarimo strah od takvog stava da ako je nešto u nam loše da smo tada u cijelosti loši, problemi postaju još gori. Negiranje negativnih crta čini nemogućim da se one i promijene, a osim toga, one ne nestaju nego ja čaju, jer djeluju prikriveno. Na pr. negiranje ljutnje lj utnje se pretvara u neprijateljstvo, okrutnost, prkos, mržnju prema sebi, krivnju, zbunjenost izme đu okrivljavanja sebe ili drugih. Zdrava ljutnja, zna či ona koja nije uperena protiv drugih i pošteno se proživljava, naprotiv, produljuje život. Jer život i osjećanje su jedno te isto. Samo zlo u nam nije ni upola štetno kao naš stav prema njemu. Tako dugo dok pokušavamo biti dobri tako da negiramo negativnost u nama, pokušavaju ći biti ono što nikada ne možemo biti - svoja maska, samo pove ćavamo bol i strah u nama. Kad "prihvatimo" ono što je loše u nama, tek tada po činje promjena. Prihvatiti zna či iskreno pokazivati te tamne strane, bez da pronalazimo isprike ili okrivljavamo druge, ali niti da se ne osjećamo beznadno i bespomo ćno zbog tih crta u nama. To je zbog toga tako što otvoreno destruktivni stavovi nikada nisu stvarno zlo. Najve ća mržnja, najzlobnija osvetoljubivost, okrutnost, zavist, neprijateljstvo, sebi čnost i druge crte ako su spoznate i iskreno priznate i nisu neodgovorno iživljavane, dakle ne potiskuju i ne pori ču se, nikada ne će postati štetne. U mjeri u kojoj spoznate i priznate takve osobine slabe u svojoj ja čini i pretvaraju se u svoju suprotnost. Taština, samovolja i strah su sve razli čiti oblici negiranja, pa su te osobine opasnije od onih koje negiraju. To su tri glavna izvora destruktivnosti u životu. Taština govori: "Ja sam bolji od drugih". To je vjerovanje da moramo biti bolji od drugih da bismo preživjeli. Ili: "Ja ne želim imati takve ružne osobine u sebi". Taština se može razriješiti prihvaćanjem sebe onakvima kakvi jesmo u odre đenom trenutku, ali nam je za to potrebna hrabrost i skromnost. Samovolja govori:"Uzimam što želim i kad želim". To je suprotnost od slobodne volje jer kontrolira druge i stvara sve više napetosti u li čnosti. Prepoznajemo samovolju kada smo nestrpljivi, zahtjevni, nekompromisni i napeti. Samovolja ne prihva ća stvarnost kakva jest i sve mora biti onako kako ona zamišlja da treba biti. Samovolja može i ne mora biti svjesna. Strah govori: "Ne želim vjerovati". Čovjek koji se boji ne vjeruje nikome i to t o ga sprje čava da se otvori i istinski se poveže s drugim ljudima, pa se zbog toga osje ća usamljenim iza svojih zidova. Kako transformirati negativnost u nama Osjećamo snagu negativnosti u nama kad god ne možemo promijeniti ono što svjesno želimo mijenjati. Tu je na djelu nesvjesna negativna namjera koja se vidi u dijelovima našeg života u kojima nismo ispunjeni. Možda svjesno želimo sve prave stvari - ljubav, sre ću, rad koji ispunjava ili kreativno vlastito izražavanje. Tada treba potražiti skrivene namjere i jasno ih formulirati riječima. Možemo čuti glas u sebi koji može re ći: • Ne isplati se ništa dati od sebe jer to nitko ne cijeni. cijeni. Ljudi su sebi sebi čni i kaznit ću ih tako da im ništa neću dati. Tako ću biti moćan. • Želim varati život život - tako da dobijem više nego nego što dajem. dajem. Moji roditelji mi mi nisu dali ono ono što sam trebao i sada mi život mora to vratiti. vratit i. Ne želim u čestvovati u davanju i primanju.
• Volim biti kriv i žrtva žrtva kao što što sam bio kao dijete - to je lakše nego odrastati i biti odgovoran. • Imam namjeru da ostanem ostanem nesretan nesretan i nezadovoljen nezadovoljen u životu - to će sigurno povrijediti moje roditelje i one koji me vole. Neću biti sretan bez prkošenja; koristim svoju mizeriju da kaznim druge. • Kada sam hladan i okrutan okrutan osje ćam se snažnim. Što sam više nedohvatljiv, to će me više drugi morati slijediti. Nije me briga da li sam zbog toga usamljen; ja samo ne ću osjećati. • Ja sam beznadno loš i ne zaslužujem zaslužujem ljubav ili dobrotu u životu. životu. Vidjet ću život kao kaznu i nikada ne ću imati radost. Ove negativne namjere stvorene su u djetinjstvu kao obrana od bola, jer je svijet doživljavan kao neprijateljski i bolan. Negativne namjere su ekspresija našeg najdubljeg straha da je negativnost u nama naša zadnja realnost. Neke od naših negativnih namjera proizlaze iz masovnog mišljenja da je život borba, i da je potrebno da bi bili sretni da budemo ja či od drugih i da moramo i ći svojim putem. Da je egocenrtizam mudar, a život baziran na ljubavi i suosjećanju dosadan i u činit će nas slabim. Moramo znati da nas egocentrizam nikada ne će učiniti sretnim. Jedini na čin da budemo ispunjeni je da vjerujemo u život, spremnost da surađujemo s drugima, da sudjelujemo u životu daju ći i primajući. Napustiti negativne namjere, afitmirati pozitivne namjere Kad smo postali potpuno svijesni negativnih namjera, specijalno njihovog temelja u traumama djetinjstva i masovnim krivim vjerovanjima, bacili smo se u nepoznati svijet novih izbora, nadilaze ći naše strahove i uništenje sko čivši ravno u njih. Ambis može nestati tako da uđemo u njega. Samo tako možemo nau čiti da nećemo biti uništeni, nego da ćemo uživati u ljepoti življena (suo čiti se sa strahom tako da ga proživimo). Ako iskreno osje ćamo, naše molitve za pozitivnom namjerom da tražimo i slijedimo božju volju u našim životima, imat će dubok utjecaj na naš život. Najviše dobivamo s pozitivnim afirmacijama tek kada smo postali svjesni negativnih namjera. Kada otpustimo negativne namjere, mi kreiramo prazan prostor. Pozitivno obe ćanje, afirmacija, tada ispunjava taj prostor(ina če je potiskivanje): • Imam namjeru namjeru da dam cijelog cijelog sebe sebe životu. Ja ću vjerovati da će moje slobodno davanje samog sebe biti cijenjeno i vra ćeno. Želim potpuno sudjelovati u davanju i primanju u životu. • Biram da odrastem i da zuzmem mjesto kao odrasli me đu odraslima. Preuzimam odgovornost za sebe samog i za kreiranje moje vlastite sre će u životu. • Odričem se svoje hladno će i okrutnosti. Biram radije ljubav lj ubav nego snagu. Želim imati sve svoje osje ćaje, tako sam spreman biti iskren i ranljiv. • Dajem svoje svoje najbolje najbolje životu i zaslužujem zaslužujem najbolje najbolje od života. • Božja volja - izbor da se povežemo s ljubavi i istinom - duboko duboko mijenja naš život. Također treba u molitvi i meditaciji moliti Boga da nam pokaže onaj dio nas koji nije u istini da bismo ga mogli mijenjati. Sami to ne možemo. 1. Prvi je korak u sagledavanju tamnog dijela li čnosti priznati sebi da nismo savršeni. 2. Treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosje ćajno, bez osude, u poziciji objektivnog promatra ča koji zna da ma koliko bilo veliko zlo u nama, da ga postupno možemo transformirati. U suprotnom javit će se bol, strah ili druge negativne emocije. 3. Zamoliti nekoga tko nas dobro poznaje, prijatelja, kojem ćemo se otvoriti i zamoliti ga da nam kaže svoje mišljenje o nama. Biti sa samo jednim čovjekom ono što jesmo, bez maske, djeluje iscjeljujuće. 4. Svaku ve čer zapisati kratko one situacije koje su izazvale u nama negativne osje ćaje. Po malo ćete vidjeti da postoji osnovni obrazac, odnosno shema koja se neprestano pojavljuje, a u skladu je s nesvjesnim vjerovanjem iz djetinjstva. Što je neka povreda (emocija+vjerovanje=imidž) dublje zakopana u nesvjesno, to ima dublji utjecaj na ponašanje
(moram se brinuti za druge po svaku cijenu=žrtva; nesmijem pokazati svoje potrebe - kasnije u životu osoba se osje ća neispunjeno, jer ne pokazuje svoje potrebe, niti ih je svjesna, pa drugi ni ne znaju da ih ima - tako život uvijek iznova potvr đuje njene krive nesvjesne zaklju čke svorene u djetinjstvu). Tako dolazimo do onog dijela li čnosti koji je nesvjestan. Ovakvi imidži uvijek privlače situacije i ljude u životu, a da toga nismo svijesni. Svatko od nas ima i ma te nezrele crte sebi. 5. Kad ste shvatili shemu, tek tada po činje pravi posao. Prona ći shemu, razumijeti je emocionalno i razriješiti je dugotrajan proces. Meditirajte, molite, razmišljajte i pokušajte ponovno proživjeti situacije u kojima se javlja. Što ćemo više sagledavati svoju negativnu stanu, to ćemo više biti svjesni svoje lijepe strane, naše Istinske li čnosti koja je napravljena nalik na Boga. Objektivnim sagledavanjem nas samih, objektivnije ćemo sagledavati i druge i život sam. Skloni smo da da u potpunosti odbacimo ljude kod kojih vidimo negativne crte i reagiramo prema njima upravo onako kako reagiramo i prema sebi. Ako sudimo drugima, sudit ćemo i sebi. Ili reagiramo samo na njihove lijepe crte, a negiramo one koje to nisu, pa smo ogor čeni kad ih uo čimo. Ta crno bijela tehnika je ona ista koju onda primjenjujemo na sebe. A to stvara stalne sukobe i borbe. Dakle, ako prihvatimo sebe u cijelosti, takvima kakvi smo upravo sada, dobivamo šansu za rast, a to onda pove ćava naše samopoštovanje i ljubav prema nama samima. Tako ćemo postajati sve sposobniji u životu i sve više oblikovati naš život, a to zna či i pozitivno utjecati na druge.
Emocionalni rast i njegova funkcija Da bismo upoznali sebe na dubljoj razini moramo sebi dozvoliti da svi naši osje ćaji postanu svjesni da bi ih mogli razumjeti i tako im omogu ćiti rast. Nažalost, emocije su najzapostavljeniji aspekt li čnosti i rijetko se skladno razvijaju s ostala dva dijela - fizi f izi čkim i mentalnim. Treba re ći da zrelija ličnost ima uskla đene ta tri aspekta li čnosti - emocionalni, fizički i mentalni. Rekli smo da emocije se ne razvijaju s ostatkom li čnosti jer su u djetinjstvu zabranjivani tzv. antisocijalni osje ćaji kao što su to ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i drugi osjećaji kao tuga, bol, radost. Roditelji to čine jer se boje osje ćaja kojih su se i sami odrekli u djetinjstvu. Danas je znanost toliko napredovala da se zna koliko je proživljavanje osje ćaja bitno za njihov rast. Tzv. negativni dio li čnosti ili ranjeno dijete u nama sa činjavaju nezreli osjećaji koje sada u odraslom dobu treba prvo priznati sebi, a onda i konstruktivno proživljavati da bi oni rasli i pretvarali se u svoju suprotnost - mržnja u ljubav, slabost u snagu itd. Maska je negiranje tih nezrelih osje ćaja u nama. Tako u odraslom dobu nismo svjesni da rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomo ćno dijete još postoji u nama. Kad je jedan dio našeg razvoja sprije čen, mi neprestano mislimo da nam treba duga osoba, roditelj, koja će nam dati dozvolu da osje ćamo i činimo. Tako dugo dok još trebamo dozvolu druge osobe da bismo bili sretni, mi se još uvijek nalazimo u poziciji djeteta, ali je problem u tome da se dijete nalazi u nesvjesnom, dok na svjesnom mislimo da smo odrasli. Najviše snage gubimo upravo zbog nepoznavanja ove činjenice. Osjećamo se ovisnim o vanjskim autoritetima i situacijama i o čekujemo da oni ispune naše potrebe i želje. Budu ći da te potrebe možemo samo onda ispuniti ako odrastemo, a to zna či da budemo sposobni, kroz svoj vlastiti napor, trud i dosjetljivost, da se pobrinemo za svoje sklonište, hranu, pažnju i sigurnost. No, u svim tim podru č jima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima. A to me đusobno djelovanje je potpuno razli čito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje najbolje strane da bi mogla sudjelovati s drugima u primanju i davanju. Naš osje ćaj za pravdu omogu ćava nam da se otvorimo za komunikaciju. A naš osje ćaj tko smo nam omogu ćava da se konstruktivno obranimo ako nas netko ho će povrijediti. Ova ravnoteža r avnoteža u komunikaciji dolazi samo kroz osobni rast, jer dijete zadovoljava svoje potrebe kroz roditelje.
Jedan dio nas je još uvijek dijete koje ovisi o drugima da bi zadovoljilo svoje potrebe. Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to u činiti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba dulje vremena nezadovoljena, to ona više motivira, pa po činjemo biti ogor čeni, ljuti, mrzimo one od kojih o čekujemo da zadovolje te potrebe. Postajemo ovisni o njima i sve se više trudimo da bi ih prisilili da nam daju ono što mislimo da nam treba. I za čarani krug je stvoren - što više tražimo, t ražimo, to manje dobivamo, sve smo više ogor čeni i ovisni o drugima. Mrzimo ih, a tražimo da nas vole i to pove ćava krivnju. Postajemo očajni jer zbog zadovoljenja naših potreba izdajemo sebe, svoju istinu i ono najbolje u nama. Osje ćaji postaju potpuno zgr čeni i potisnuti. Što više vršimo pritisak na druge, to smo bespomo ćniji. Pritisak se može pokazati na razne na čine: popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povla čenje, odbijanje suradnje, agresija, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu ili autoritarnost. Duboko u sebi mislimo:"Moraš me voljeti i dati mi što trebam." Izlaz iz tog stanja nalazi se u spoznaji da smo u odraslom dobu sposobni putem snage naših osjećaja davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok se gr čevito držimo za neku osobu o čekujući da će ispunjenje do ći kroz nju, mi sami sebe porobljujemo u istinskom smislu te rije r ije či. Što to više radimo, manje smo svjesni svojih osje ćaja. A trebalo bi proživjeti ljutnju i strah koji se onda transformiraju u dobre osje ćaje. Tako se smanjuje ovisnost, a pove ćava sposobnost da otpustimo i oslobodimo druge i sebe. Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga ne možemo prisiliti da nas voli. Ako drugima dajemo slobodu koju želimo za sebe - da volimo koga želimo, da budemo u krivu a da nam se ne sudi - bit ćemo slobodni i mo ći ćemo se obraniti na pravi na čin, a slabost, tjeskoba i strah će se smanjivati u stupnju u kojem ćemo tako postupati. Onoliko koliko budemo dozvoljavali drugima njihova prava, toliko ćemo pronaći naša vlastita prava. Tada će i naši odnosi cvjetati. Kako razviti nezrele emocije? Kad naš mentalni razvoj ide prema zrelosti prolazimo kroz razne periode, u čimo i radimo pogreške. Ono što smo mislili u ranim godinama, sazrijevaju ći vidimo i drugu stranu koju prije nismo vidjeli, pa mijenjamo mišljenje. No, bilo je korisno za nas da smo radili te pogreške, jer kako bismo ina če cijenili istinu. Nikada ne možemo do ći do istine izbjegavaju ći pogreške. To je oja čalo naše mentalne sposobnosti i logiku. Nitko se ne buni kad proživljavamo bol kad fizi čki i mentalno rastemo. Tako đer je bol kod emocionalnog rasta koristan i konstruktivan. Ve ćinu vremena mi ignoriramo da to podru č je rasta uopće postoji i da mu je potrebno odrastanje. Da bi one rasle u odraslom dobu moraju se proživjeti, izraziti s ciljem da bismo ih razumjeli. Emocije iz djetinjstva kao što su to ljutnja, ogor čenost, mržnja, koje mogu biti vrlo jake, i koje su potisnute i zbog toga smo otupili svoju sposobnost osje ćaja, pa osje ćamo u skladu s o čekivanjima maske, dakle, mislimo emocije. One se moraju ponovno proživjeti da bi sazrele. Moramo proživjeti osje ćaje kakvi trenutno u nama jesu. Kad god su te emocije bile izražavane u djetinjstvu slijedila je kazna. Zbog toga su i bile potisnute. I danas postoji enorman strah da ako se one pokažu da će se dogoditi to isto i da će nas drugi onda napustiti. Greška leži u tome da biti svjestan onoga što se osje ća i dati tome odušak kroz djelovanje je jedno te isto. A imati takve emocije, pa ih konstruktivno proživjeti i odgovorno priznati, zna či biti iskren. Ružno ća tih emocija se transformira ljepotom naše iskrenosti i odgovornosti. A tako t ako i upoznajemo sami sebe. Kad tako napravim, uvidjet ćemo ogromnu razliku izme đu pukog dozvoljavanja nezrelim i destruktivnim emocijama da se iživljavaju da bismo se oslobodili pritiska i davanja oduška sebi bez smisla i cilja, i ponovnog proživljavanja sa svrhom da bi ti osje ćaji rasli. Ako to ne činimo, jer vjerujemo da možemo potisnuti te osje ćaje, neprestano će se ponovno aktivirati i biti sve ja či. Shvatit ćemo da se uistinu često prisiljavamo da osje ćamo suprotno od onoga kako se stvarno osje ćamo.
Ako se unutarnja ljutnja pravilno ne shvati i proživi na konstruktivan na čin, dijete u nama se okomljuje na nas, uništavaju ći nas i druge. Treba prona ći u sebi to ljuto lj uto dijete koje želi napasti imat ćemo kontrolu nad rastu ćim negativnim osje ćajima, bez da ih potiskujemo. Tako ćemo ih proživjeti i u čiti od njih. Treba prona ći područ je u kojem ste ogor čeni da ne brinu o vama, gdje ne dobivate što želite. Jednom kad budete svjesni razloga za svoju ljutnju, bit ćete si sposobni pomo ći, jer ćete vidjeti besmislene zahtjeve malog djeteta. To je po četak promjene kad uvidite da ste ljuti na druge koji vas sprje čavaju da budete svoja maska. Nakon prvog bolnog otpuštanja bolnih emocija i uvida da to nije štetilo ni vama ni drugima, do ći će tople emocije koje se nisu mogle izraziti dok ste negativne držali pod kontrolom. Dakle ponovnim konstruktivnim proživljavanjem osje ćaji postaju zreli. Prolaze ći kroz period koji smo propustili u djetinjstvu i adolescenciji, osje ćaji će konačno postati zreli, a mi se više nećemo morati bojati tih osje ćaja koje smo potiskivanjem pokušali kontrolirati. Mo ći ćemo im vjerovati, biti od njih vo đeni - zato što je to kona čni cilj zrele osobe koja dobro djeluje. Zdrave emocije će učiniti našu intuiciju pouzdanom, postojat će uzajaman sklad izme đu mentalnih i emocionalnih osobina. Jedne se ne će suprotstavljati onim drugima. A to će opet pojačati našu sigurnost i samopouzdanje. samopouzdanje. Nemamo se čega bojati ako postanemo svjesni onoga što je ve ć u nama. Negiranje ne čega što postoji ne čini da to prestane postojati, a upravo to više ili manje svi činimo. Jedino kad se suo čimo s onim što je u nama, naš ve ć puno zreliji intelekt može odlu čiti koje obrasce će zadržati a koje ne će. Nakon što smo postali svjesni djetinjastih emocija, imat ćemo ključ za rast u cjelovita ljudska bi ća. To zna či sebe prihvatiti onakvima kakvi trenutno jesmo i kad odlu čimo početi skidati masku, osje ćat ćemo olakšanje. Postat ćemo sposobni osjetiti negativne emocije na na čin koji omogu ćuje rast ili uvid.
Kako postići stvarnu promjenu osjećaja Svatko od nas zna kako je potrebno biti pristojna osoba, ne griješiti, voljeti druge, imati vjeru i biti ljubazan s drugima. No znanje o tome nije dovoljno, jer znanje o tome i biti stvarno sposoban se tako ponašati su dvije razli čite stvari. Mi stvarno ne ćemo povređivati druge, ali ne možemo sebe prisiliti da uvijek osje ćamo tako da ne želimo povrijediti druge. Mi se možemo ponašati ljubazno prema drugima, ali se ne možemo prisiliti da uvijek i osje ćamo ljubaznost. Niti možemo prisiliti sebe da volimo druge ili da stvarno vjerujemo u Boga. Naši osjećaji ne ovise o našoj volji. Promjena naših osje ćaja je polagan proces samorazvoja i samospoznaje. Kako početi taj proces promjene naših osje ćaja? Ne možemo ništa mijenjati dok ne vidimo što je stvarno u nama. Najve ći problem u razvoju je to što ljudi sami sebe varaju tko su u stvarnosti. Ovdje ne govorimo o nesvjesnom djelu li čnost, nego o jednom kojeg možemo nazvati predsvjesnim i koji bismo mogli opaziti kad bismo to htjeli pokušati. Obi čno mislimo da ako nešto ne vidimo da to onda niti ne postoji. Možda to i nije jasna misao, ali se tu radi o osjećaju koji nije jasno spoznat, i to ukazuje na masku. Svi mi znamo da je pogrešno činiti, misliti ili osjećati negativno. No ispod maske nalaze se još uvijek takvi osje ćaji, ali mi ih negiramo i to je najve ća pogreška jer stvara mnoge probleme u životu, više nego bilo što radimo svjesno. Da bi to promijenili treba tr eba sebe vidjeti onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, sa svim našim pogreškama, ali i onim djelom koji je ve ć u istini. To je osnovni uvjet razvoja. Problem je što želimo biti savršeni tako da ne vidimo greške u nama ili negativni dio li čnosti. Istinsko ja u nama i negativni dio li čnosti žele iste stvari, ali su im motivi razli čiti. Na pr. negativni dio želi pomo ći dugoj osobi zato da bi se mu se drugi divili, a Istinsko ja želi pomoći zbog dobrobiti drugog čovjeka (dajemo bezuvjetnu ljubav). Da bismo se razvijali treba stalno provjeravati naše motive da bismo ih pro čišćavali. Trebamo tako đer znati da negativni dio u nama upravo to ne želi raditi. To je zbog toga što vidjeti u sebi nešto
negativno je neugodno i bolno, a drugi razlog je što je taj dio naše li čnosti lijen i nikada ne želi raditi. Savršeniji možemo postati samo tako da prvo vidimo naše nesavršenosti i po čnemo ih mijenjati. To je prvi korak. Drugi problem je kad ve ć riješimo neki problem naše o čekivanje da će se naš život brzo promijeniti i biti bez problema. Da bi se naš život zna čajno promijenio treba vremena i puno rada na sebi, tj. poznavanja sebe. Poznavati Poznavati sebe zna či potpuno upoznati negativnost u nama, što još uvijek ne zna či da smo je i prevladali. Upoznati negativnost u nama možemo samo krajne poštenim promatranjem samih sebe. To zna či biti svjestan svojih misli i osje ćaja, pa razlikovati iz kojeg dijela naše li čnosti potječu. Na pr. glas negativnosti može govoriti: "ja ne vjerujem ljudima", "nemam vremena promatrati sebe" itd. Kad smo svjesni tih misli i osje ćaja tada oni nemaju mo ć nad nama jer možemo birati da ne činimo po njima. Postajemo ja či od naše negativnosti. Isto je tako važno da nejasne osje ćaje prevedemo u jasne misli. Klju č je u tome da si postavimo primjerena pitanja. Prvo je pitanje: Što je ovdje istina? Želim znati cijelu istinu. Drugo pitanje je: Da li želim znati istinu o odre đenoj situaciji? Ako doista budemo istinski željeli vidjeti istinu, čak i ako dio nas to još ne želi zbog straha, pa još napada druge, okrivljava ih i optužuje, na ći ćemo istinu. Istinsko ja će tada sa svojim dobrim osjećajima postajati sve ja če. Da bismo ostvarili sre ću, harmoniju, ljubav i unutarnju sigurnost trebamo se odre ći: samosažaljenja, varanja samih sebe, arogancije, a trebamo postati uporni, strpljivi, hrabri i dati si vremena. Tu nema čarobnog štapi ća ili brzopoteznih metoda - to je rad na sebi barem dvije godine da bi se pokazali zna čajniji rezultati - promjena osje ćaja, iako se pozitivni efekti počinju odmah pokazivati u smanjenju napetosti i drugim čimbenicima boljeg života i okolnosti. Za početak napravimo popis naših mana. Ako se možete sjetiti samo dvije ili tri, tada imate dokaz da ne poznate sami sebe. Tada, da bismo ubrzali naš razvoj možemo zamoliti nama bliske osobe da nam kažu naše mane. To nas u či poniznosti, jer ako nam je to teško u činiti, onda je to jasan znak da nam je to potrebno. Tako osvještavamo onaj dio koji ne vidimo sami. Tad možemo vizualizirati suprotnost tih mana i zamoliti Boga da nam pomogne da se promijenimo. Za to će nam biti potrebna snaga volje i samo disciplina da bismo se borili protiv svojih mana, što se ne može dogoditi ako ih gurnemo u nesvjesno. Rekli smo da ono čega nismo svjesni ima mo ć nad nama. Proces se sastoji u tome da promatramo sebe onakvi kakvi jesmo u trenutku. Bez taštine, bez želje da budemo bolji nego što jesmo. Prihvatite ovu sadašnju stvarnost iz dva razloga: 1. prije nego se možemo promijeniti, prvo moramo vidjeti što to moramo mijenjati. Za to nam je potrebna nova navika objektivnog promatranja sebe bez uljepšavanja. 2. to će nas nau čiti istinskoj poniznosti koja nas vodi u istinsku neovisnost. Jer kad vidimo sebe objektivno, više nema potrebe ovisiti o tu đem mišljenju - znamo tko smo i poštujemo sami sebe. Naši nedostaci u o čima drugih više nisu važni. Više nam nije važno poniženje, postali smo neovisni. 3. pogledajmo što ja nama najteže. Ako je za vas najteže pokazati slabost, onda vam je to najpotrebnije da biste postali slobodni. Ili, ako vam je teško odre ći se svoje taštine, ili svoje sebičnosti, tad je to upravo ono u što biste se trebali t rebali upustiti; slobodno po svom izboru, a ne zato što vas kriza prisiljava da to u činite, jer tada je to puno bolnije. Treba promatrati svaki dan koji je prošao i razmisliti što vam je najteže u činiti. Nekima će najteže biti reći istinu, drugima to može biti pokazati se bez svojih maski, bez da pokušaju ostaviti dojam na druge, ili da budu skromni ostaju ći u pozadini itd. Svi imaju razli čite poteškoće i svi ih mogu relativno lako upoznati, samo ako to istinski pokušaju. Nakon određenog vježbanja po čet ćete promatrati svoje reakcije na sasvim druga čiji način - vidjet ćete svoje osje ćaje kojih do sada uop će niste bili svjesni i vidjet ćete iznenada povezanost vanjskih problema s unutarnjim reakcijama.
Ono što najviše demotivira je to što ve ćina ljudi ne vidi razlog za ono što im se doga đa. No, na putu upoznavanja sebe sve se više uo čava uzrok i posljedica i to nam daje sve ve ću snagu u životu, a po četne teško će se sve više smanjuju. Kako sve više budemo uskla đivali naš život s načelima, sve više zadovoljstva ćemo osjećati. Postignu će će se pokazivati u sve ve ćoj moći nad našom negativnoš ću koja će se polako smanjivati. Ponovimo: Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, l jubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se doga đa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s na čelima. Treba istraživati svoje misli, osje ćaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to ne će odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osje ćati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povrijeđeni. Sve će u životu dobiti dublje zna čenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo zna či spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli po četi mijenjati naš život. Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela li čnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Ve ćina ljudi uop će nije svjesna da se borba izme đu tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo. f unkcioniramo. Ve ć sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku "stanka", pa onda reagiramo iz ljubavi. Pri čali smo o tome kako "ranjeno dijete" u nama reagira - nesvjesni dio ličnosti vrlo neto čno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sli čnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo r eagiramo nezrelo. Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprje čavaju da rastemo povrjeđujući sebe, a to zna či i druge - nego i naše strahove, koji su ve ć sami po sebi greške. Naši strahovi povrje đuju nas i druge jer nas sprje čavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja po činje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogu ćava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijede Slij ede ći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što sprje čava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski doga đa kad se otvaraju drugom ljudskom bi ću. To opet zahtijeva odre đenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u po četku. Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteško ćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se ne ćete ljutiti i povrije đeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to vi đenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u po četku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se doga đaju situacije, a koje ne biste ina če postali svjesni. Nesvjesni utisci i zaklju čci ili imidži Utisak je pogrešna ideja i pogrešan zaklju čak oblikovan u djetinjstvu na osnovu ograni čenog dječ jeg iskustva. Dijete doživi nešto bolno i onda generalizira to iskustvo i skustvo na sva druga područ ja života tj. pretvara to u pogrešan sistem vjerovanja. vjerovanja. Ti zaklju čci nisu formirani kao
jasne misli, nego kao emocionalne reakcije - generalni stavovi o životu. Takve zaklju čke nazivamo imidži (images). Kako li čnost odrasta, novo intelektualno znanje je u suprotnosti sa starim emocionalnim iskustvima malog djeteta koje se zbog toga potiskuje i zaboravlja. No, što je dublje potisnuto, to ima ve ći učinak u našem životu. Na dubljem emocionalnom nivou nije došlo do rasta i promjene, na tom nivou još reagiramo kao malo dijete tj. nezrelo. A u stresnoj situaciji ne reagiramo intelektualnim dijelom li čnosti koji je odrastao, nego sklopom emocionalnih navika iz djetinjstva. Kad govorimo o traumi ili šoku mi obi čno mislimo da je to jedan doga đaj koji nas je povrijedio. To naravno može biti tako, ali češće je to postepeno otkrivanje djeteta da stvari nisu u skladu s njegovim najvažnijim o čekivanjima. Na pr. dijete živi u uvjerenju da su roditelji savršeni i svemo ćni. Kada život pokaže u nizu doga đaja da to nije tako dijete doživljava šok jer roditelji, svijet i život nisu ono što dijete misli da mu treba. Utisak djeteta može biti i to čan, ali dijete je nesposobno da donese istiniti zaklju čak. Budući da djeca imaju tendenciju da generaliziraju, oni pripisuju svoje zaklju čke na cijeli život. Ta generalna primjena je krivi zaklju čak koji stvara imidž. No kao odrasli mi se ne sje ćamo svojih emocija, reakcija, namjera i naših zaklju čaka, jer smo se kao djeca sramili da naši roditelji nisu ono što smo mislili da trebaju biti. Sram potje če od uvjerenja da se to samo nama doga đa, dok su uvjeti u drugim obiteljima idealni. Takav se emocionalni i mentalni proces sakriva i potiskuje, pa on ostaje na nivou zrelosti kakav je bio u trenutku potiskivanja. Sve dok se takav imidž ne dovede u svijest, on će biti jači od odraslog dijela li čnosti koji je sposoban da donosi ispravne zaključke. (primjer: beba koja pla če) Imam li ja imidž? Pokazatelj da imamo imidž u sebi je silan trud da nadi đemo određene greške, ali ipak ne uspijevamo. Zbog čega volimo neke svoje pogreške? To je zbog toga što one izgledaju kao zaštita od bola. Napr. netko zna da je lijen. Ali on ne zna da to što se nikako ne može dignuti iz kreveta u jutro, a na ve čer nikako ne može oti ći u krevet, je krivo shvaćena zaštita od povređivanja. "Ako ostanem u krevetu, nitko me ne može povrijediti", može biti nesvjestan zaključak. Dakle, imidž je uzrok takvom ponašanju. Drugi je znak da imidž postoji je da se neki neugodni doga đaji neprestano ponavljaju u našem životu. Imidž uvijek stvara odre đenu vrstu razmišljanja i ponašanja koja tako đer privlači vanjske doga đaje koji izgledaju kao slu čajnosti. Osoba svjesno često želi suprotno od imidža. Imidž iz nesvjesnog je pseudozaštita malog djeteta koja u odraslom dobu sprje čava ostvarenje svjesnih želja i stvara frustraciju, osje ćaj nemoći. Nažalost, mi pretpostavljamo da su odre đeni događaji slučajnost, da imamo lošu sudbinu, i da su drugi ljudi odgovorni za ono što se nama događa. I tako ne vidimo kako ponavljamo doživljaje po istom modelu ili shemi - mi bismo rekli da ponavljamo u čenje dok ne nau čimo, ili učenje postaje bolno i pojavljuje se kao kriza u našem životu tako da više ne možemo kriviti vanjske okolnosti u životu. Jedini na čin promijeniti takva doga đanja u našem životu je u činiti imidže svjesnim.
Kako pronaći imidže? Početi tražiti imidže treba unazad prona ći probleme i napisati ih. Treba uklju čiti probleme svih vrsta. Treba ih napisati jer ako samo razmišljamo o njima ne ćemo ih mo ći uspoređivati. Treba si uzeti vremena, čak ako to potraje i nekoliko mjeseci. Napišite sve probleme od najbeznačajnijih do najtežih i po čnite tražiti ono što se ponavlja u svim problemima zajednički nazivnik. Vidjet ćete da ih može biti više od jednog. Možda ne će biti jednostavno naći zajednički nazivnik. Meditirajte, provjeravajte svoje emocionalne reakcije u prošlosti i sadašnjosti, molite i na ći ćete nakon ozbiljnog traženja zajedni čki nazivnik. Čak ako vam se neki doga đaji čine nepovezani, dublje sagledani imaju zajedni čki nazivnik. To je prvi korak prema imidžu. Da biste spoznali imidž bit će potrebno još dublje istraživanje nesvjesnog dijela ličnosti.
Da bi pronašli, razumjeli i razriješili imidž i midž potreban je dug proces. Čak i kad smo razumjeli, za sazrijevanje naših emocija treba vremena, napora napora i strpljenja. Mogli ste se prije buniti zbog nesreće, a sad kad ste spoznali da za to nije odgovoran ni Bog, niti sudbina, vaša pobuna pobuna se može okrenuti protiv vas samih i postat ćete nestrpljivi sami sa sobom. No to može samo omesti vaše sazrijevanje. Naše unutarnje pogrešno ponašanje treba shvatiti kao neznanje i grešku. Novo ste čeno znanje o skrivenim motivima i reakcijama treba produbiti meditacijom. Zatim počinje rad na emocijama tako da ponovno proživimo nezrele emocije. To će integrirati pogrešne emocionalne reakcije i krive zaklju čke s intelektualnim znanjem. Rekli smo da dijete zbog šoka koji je bolan odlu či ne osjećati i donosi krivi zaklju čak koji generalizira na cijeli život. Osim toga dijete razmišlja o svemu na crno - bijeli na čin. To zna či ili/ili, a odrasla osoba zna nikad ništa nije posve crno niti bijelo - da je to pitanje omjera, i ona traži istinu o tome što se doga đa. Treba znati da ćemo ponavljati bolna iskustva sve dok emocije koje smo potisnuli nismo ponovno proživjeli i tako u svijest doveli neistinite zaključke. Ponovnim proživljavanjem emocije sazrijevaju, a rekli smo da ispravno vidimo samo srcem. Kad ispravno vidimo nije problem odabrati. Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, l jubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se doga đa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s na čelima. Treba istraživati svoje misli, osje ćaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to ne će odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osje ćati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povrijeđeni. Sve će u životu dobiti dublje zna čenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo zna či spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli po četi mijenjati naš život. Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela li čnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Ve ćina ljudi uop će nije svjesna da se borba izme đu tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo. f unkcioniramo. Ve ć sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku "stanka", pa onda reagiramo iz ljubavi. Pri čali smo o tome kako "ranjeno dijete" u nama reagira - nesvjesni dio ličnosti vrlo neto čno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sli čnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo r eagiramo nezrelo. Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprje čavaju da rastemo povrjeđujući sebe, a to zna či i druge - nego i naše strahove, koji su ve ć sami po sebi greške. Naši strahovi povrje đuju nas i druge jer nas sprije čavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja po činje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogu ćava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijede Slij ede ći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što sprije čava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski doga đa kad se otvaraju drugom ljudskom bi ću. To opet zahtijeva odre đenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u po četku. Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteško ćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se ne ćete ljutiti i povrije đeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma
koliko bi vas to vi đenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u po četku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se doga đaju situacije, a koje ne biste ina če postali svjesni.
Ponovno stvaranje traumi u djetinjstvu Treba reći da dijete zahtijeva ljubav cijelo vrijeme, 24-sata na dan. Kada bi dijete i dobilo zrelu ljubav, manje bi zahtijevalo nestvarnu i bezgrani čnu ljubav. No, sposobnost za zrelu i istinsku ljubav je vrlo rijetka. Ta neispunjena potreba za ljubavlju u djetinjstvu ostaje i u zreloj dobi i dok se ona ne prepozna i ne proživi, osoba će biti nesposobna za zrelu ljubav. lj ubav. Dok se ne prepoznaju sadašnje teško će i ne povežu sa tom neispunjenom potrebom iz djetinjstva nećemo moći mijenjati naš život. Sve dok roditelj nije savršeno zreo, dijete će patiti od nedostatka ljubavi čak i kod roditelja koji je sposobniji da voli. Češći je slučaj da su roditelji nedovoljno zreli i da ne pružaju ljubav u dovoljnim koli činama. Ta potreba je rijetko svjesna u vrijeme djetinjstva, jer dijete nema mogućnosti usporediti situaciju u svojoj obitelji s drugim obiteljima. Dijete ne zna da bi nešto drugo moglo postojati i nije svjesno da je nesretno. U iznimnim slu čajevima, u nefunkcionalnim obiteljima kao što su to, primjerice, alkoholi čarske, dijete vjeruje da se to događa samo u njegovoj obitelji. U oba ta slu čaja osjećaji nisu svjesni pa se ne osje ćaju stvarne potrebe. Možemo razlikovati dva tipa roditeljstva, a to su autoritaran roditelj i pretjerano popustljiv roditelj. Autoritaran, prestrogi roditelj ne dopušta djetetu da se razvija. Kod takvih roditelja dijete će otvorenije pokazivati ogor čenost i bunt. Kod popustljivih roditelja, onih koji kupuju dječ ju ljubav, bunt će biti jednako snažan, ali prikriven i teže uo čljiv. Oba tipa roditelja ne uspijevaju kao roditelji, i njihovi pogrešni stavovi koje dijete upija stvaraju povredu kod djeteta. Dijete, na nesvjesnom nivou osje ća razliku izme đu zrele i nezrele ljubavi i jako je ljuto kad ne dobije zrelu ljubav. Da bi odraslo u zrelu osobu, dijete treba roditelje koji će ga sigurno voditi i usmjeravati sa zdravim autoritetom. U odraslom dobu su te potrebe za ljubavlju nesvjesne i dok se one ne prožive, iako na svjesnom nivou volimo svoje roditelje, na nesvjesnom smo još uvijek povrije đeni i ne možemo im oprostiti zbog povreda i bola. Jedino možemo oprostiti i voljeti kad se te zamjerke i povrede prepoznaju i prožive. To je na čin da se emocionalno odraste i shvati da su roditelji samo ljudska bi ća koja su činila najbolje što su znala i mogla. Tako dugo dok nismo svjesni sukoba u sebi izme đu potrebe za savršenom roditeljskom ljubavi i naše ljutnje na njih, neprestano ćemo pokušavati nadvladati taj konflikt tako da stvaramo iste situacije iz djetinjstva da bismo ih riješili, da ovog puta ne bismo bili poraženi. Problem je da je cijeli taj t aj proces duboko nesvjestan. nesvjestan. U pokušaju da ponovno stvorimo situacije iz djetinjstva mi neprestano stvaramo odnose po istom obrascu kao i u djetinjstvu - neprestano pokušavamo pokušavamo posti ći da nas drugi ljudi vole zahtijevamo da budemo voljeni kao dijete, jer nismo svjesni nezrelog dijela naše li čnosti. Što je odnos bliskiji, to je ta potreba ja če izražena, a najja ča je u ljubavnom odnosu. Većina nas smatra da je imala sretno djetinjstvo i to je to čno. No, nismo svjesni da je mogu će biti i sretan i nesretan. Sje ćamo se sretnih zna čajki djetinjstva, a bolnih se ne sje ćamo jer ono što boli i što se jako željelo, čak i ako nismo znali što je tto, o, to se potiskuje. Budu ći da dijete nema razvijen mentalni dio li čnost, bol je izuzetno snažan u djetinjstvu i u odraslom dobu mora biti ponovno proživljen da bismo riješili trenutne probleme. Kako možemo ponovno proživjeti povrede koje su se zbile tako davno u djetinjstvu? Uzmite sadašnji problem. Vidimo kako reagiramo na njega. Površna, vanjska reakcija je racionalizacija, "dokazivanje" da su krivi drugi ili situacija i potpuno negiranje našeg udjela u onome što se doga đa.
Slijedeći sloj može biti ljutnja, ogor čenje, tjeskoba ili frustracija. Iza svih tih reakcija na ći ćete bol što niste bili voljeni u djetinjstvu kako ste trebali biti. Kada proživite bol koji je povezan s vašim sadašnjim problemom vidjet ćete da opet patite što niste voljeni. Proživljavaju ći sadašnju bol vratite se u sje ćanju u djetinjstvo i vidite što ste dobili od roditelja, a što vam je nedostajalo i što ste osje ćali prema roditeljima. Postat ćete svjesni da vam je više nedostajalo nego što ste toga bili svjesni u djetinjstvu i da vas je to povre đivalo, ali ste to bili potisnuli. Ali, to niste zaboravili jer je j e bol sadašnjeg problema onaj isti iz djetinjstva. Bez obzira koliko je istinit i razuman r azuman vaš sadašnji bol, to je ipak samo onaj isti iz djetinjstva. Slijede ći korak bit će puno lakši. Tad ćete početi uočavati isti obrazac ili imidž koji se ponavlja u vašim poteškoćama. Naučit ćete raspoznavati sli čnosti u odnosima izme đu vaših roditelja i ljudi koji vam sada zadaju bol. Problem je da mnogi ljudi nisu svjesni nikakvog bola, niti prošlog, niti sadašnjeg. Neprestano ga potiskuju. Njihovi problemi se ne javljaju kao bol. Nisu svjesni da neograni čeno više boli nakupljeni, potisnuti bol. To je opet dje č ji način negiranja problema - ako ga ne vidimo, tada niti ne postoji. Oni ne znaju da jaki j aki bol koji se proživljava, da se on u jednom trenutku pretvara u zdravi bol koji nas osloba đa gor čine, napetosti, tjeskobe i frustracije. Ima ljudi koji proživljavaju bol, ali cijelo vrijeme o čekuju da će netko drugi smanjiti njihovu patnju. Njima će biti lakše razumjeti da je taj bol posljedica dje č jih očekivanja da će nas drugi voljeti kao da smo još uvijek djeca. Morate si dozvoliti da osjetite bol odre đenih trenutnih neispunjenja i usporediti ga s bolom iz djetinjstva da biste shvatili da je jedan te isti. i sti. Tada ćete shvatiti da ponovno stvarate odnose po istom obrascu pokušavaju ći sada prisiliti druge da vam budu idealni roditelji; kako sada pokušavate popraviti situaciju iz djetinjstva da biste "pobijedili". Najzna čajnija sličnost sa roditeljima je podjednaka vrsta nezrelosti i nesposobnosti nesposobnosti za ljubav. Tako stvaramo iste uvjete iz djetinjstva da bismo ih i h ispravili. Naš strah, samokažnjavanje, samokažnjavanje, frustracija, ljutnja, neprijateljstvo, ne davanje ljubavi i pažnje - sve te zna čajke ranjenog djeteta ili negativnosti u nama - izazivaju ono najgore u drugoj osobi. Zrelija osoba će naprotiv izazvati ono dobro u drugoj osobi, jer u svakoj osobi postoji zreli dio. Steći ćemo druga čiji pogled na svoj vlastiti bol i tako osloboditi odgovornosti druge za njega. Tada ćemo objektivno sagledavati druge, jer ćemo prona ći iste reakcije u sebi i drugima. Koliko poznajemo sebe, toliko poznajemo i druge. Smanjivat će se osje ćaj odbačenosti i osjećaj krivnje koji se javljaju kad druge optužujemo, jer se osje ćamo pretjerano od njih povrijeđeni. A isto tako odbijamo biti svjesni o tome da smo povrije đeni. I tako neprestano utječemo jedni na druge i nismo toga svjesni. Polako ćemo uvidjeti ponavljanje obrasca i uzaludnost takve strategije. Promotrit ćemo sve svoje reakcije s novim uvidom i razumijevanjem. Prihvatit ćemo sebe onakvima kakvi smo upravo sada i ne ćemo više trebati biti voljeni kao što smo to trebali t rebali kad smo bili djeca. Uvjet za to je da shvatimo da to još uvijek želimo, pa više ne ćemo tražiti takvu vrstu ljubavi. Budu ći da nismo više djeca, tražit ćemo ljubav na druga čiji način, dajući je, umjesto o čekujući. Naš život će se ubrzo po četi mijenjati, jer ćemo dozvoljavati drugima da budu ono što jesu, što je najveći znak zrelosti i ljubavi.
Kriza - terapeut i učitelj Najjednostavnije bismo krizu mogli definirati kao vrhunac poreme ćaja koji služi kao u čitelj i terapeut. Kriza postiže promjenu mišljenja i osje ćanja koji dovode do ravnoteže. Kriza se pojavljuje u obliku bola, poteško ća, promjena starih na čina života i neizvjesnosti. Ona ruši stare načine razmišljanja koji se temelje na neistinitim zaklju čcima, pa zbog toga i na negativnostima. Ruši stare navike i stvara nove, zdravije. To je uvijek bolno, ali preobrazba je bez nje nezamisliva. Što je kriza bolnija, to je prethodio ve ći otpor promjeni. Život je vje čna mijena i svaki otpor
toj promjeni stvara bol. U podru č ju života gdje se ne opiremo promjeni nemamo problema i ispunjeni smo. I obrnuto, tamo gdje se opiremo promjeni, kriza je neizbježna. Rast zna či promjenu, a otpor rastu zna či krizu. Rasti zna či sagledavati i transformirati našu negativnost. Negativni dio li čnosti su pogrešno shva ćanje, destruktivne emocije, stavovi i obraci ponašanja koji proizlaze iz njih; izgovori i obrane. Pogrešna shva ćanja, tj. neistiniti sistem vjerovanja iz djetinjstva, stvara obrasce ponašanja koji se čine da dokazuju pogrešno vjerovanje. Život postaje ono u što vjerujemo, pa tako se pogrešni obrasci ponašanja u čvršćuju dok ne izbije kriza koja ih ruši. To isto vrijedi i za osje ćaje. Što se više opiremo strahu, to on više ja ča, pa imamo tada strah od straha, pa od tog straha - svaki slijede ći strah se pove ćava sve do panike. Osim toga strah može prikriti bijes; depresija može prikriti strah. Rekli smo ve ć da opiranje negativnim osje ćajima znači njihovo guranje u nesvjesno od kuda prikriveno djeluju - to zna či da postaju ja či, pa ih se onda još više bojimo i još ja če potiskujemo. To dovodi do toga da više ne znamo što osje ćamo, do osje ćajne amnezije, jer smo negiranjem negativnih osje ćaja, potisnuli i pozitivne. Kad bismo u čili da osjećamo sve svoje osje ćaje, a da po negativnim ne činimo, negativni osje ćaji bi konstruktivnim proživljavanjem sazrijevali u svoju suprotnost. Tako bi prihva ćanjem i proživljavanjem bola po čeli osjećati radost i zadovoljstvo; kroz poniznost i iskrenost da priznamo svoju mržnju i da je proživimo konstruktivno, u toj mjeri raste i naša sposobnost za ljubav. kroz prihva ćanje i proživljavanje straha on se gubi, a raste naša sigurnost. Što više izbjegavamo jednu suprotnost, to manje možemo doživjeti njezinu suprotnost. Tako dugo dok negiramo svoje osje ćaje, oni postaju "zid", oni postaju naši neprijatelji i moramo onda biti preplašeni naših osje ćaja. Onda imamo bolan proces: strah od straha, bol zbog bola, mržnju zbog mržnje. Taj proces raste i završava krizom. Ako prvo proživimo svoje najnegativnije osje ćaje kao što su to mržnja, okrutnost, ljutnja, bijes, kao i sve njihove popratne osje ćaje: zavist, ljubomoru, pohlepu, neiskrenost i dr. i pošteno ih priznamo, tada riskiramo pokazati svoju ružno ću, a ljepota je u našoj iskrenosti. Ako pri tome zamolite Boga za pomo ć , vrlo brzo će se vaš život po četi mijenjati začuđujućom brzinom. Jedino razotkrivanjem onoga čega se bojite pokazati, možete nau čiti kako se time nositi. Dakle koliko možete sebi dozvoliti loše osje ćaje, u istoj mjeri to možete s dobrima. To vrijedi za sve što nam se u životu doga đa - što se manje opiremo promjeni to nam život postaje radosniji i lakši. Prihva ćanjem i teških perioda u životu kao lekcija, oni brže prolaze, jer se ne opiremo u čenju. Učiti znači staviti u pitanje naše stavove i proživjeti sve emocije, negativne konstruktivno. Na taj na čin iskrenost prema sebi postaje najvažnija zna čajka ličnosti. Tad ćemo i najmanju "sjenu" u životu smatrati krizom i pokušat ćemo je istražiti tako da tražimo njeno istinito zna čenje. To zna či preuzeti odgovornost za sve što nam se doga đa, uz znanje da nema nerješivih problema. Jačina krize pokazuje ja činu opiranja promjeni. Često se vanjske krize -rat, gubitak doma, bolest i smrt voljenih osoba - lakše doživljavaju od unutarnjih kriza jer su vidljivije i njima se toliko ne opiremo kao unutarnjoj promjeni. Unutarnja promjena zahtijeva druga čije sagledavanje životnih okolnosti, sebe i drugih koji su nam važni. Naše subjektivno tuma čenje događaja čini krizu nesrazmjerno bolnijom. Možemo re ći da je svaki negativni doživljaj, iskustvo i bol su rezultat krivog sagledavanja života. Jednom kada se toliko razvijemo da nam postane navika da prvo preispitamo svoje sakrivene, pogrešne pretpostavke i destruktivne reakcije kada se bilo što neželjeno pojavi u našim životima, i kad se u potpunosti otvorimo istini i promjeni, naš život će se ubrzo po četi mijenjati. Bol će postati razmjerno rje đa, a radost će sve više postajati naše prirodno prir odno stanje. Kriza će sve više postajati nepotrebna. Tad se ritam rasta može nastaviti glatko bez bolnih slamanja negativnih crta li čnosti. Možemo reći da ima ljudi u čijem životima nema niti velikih padova, niti velikih uspona kao da žive nekim "sivim" životom. Nema niti neke radosti, niti nekog bola. Treba re ći da kad se pojavi kriza u ne čijem životu, tada je li čnost i spremna za promjenu. Osoba duboko u sebi na nesvjesnom nivou želi ljubav i kriza se pojavljuje kao terapeut. Što je ve ća kriza, to je
promjena ve ća. U trenutku kad smo razumjeli zašto se kriza doga đa, kriza prolazi. To zna či kada smo razumjeli poruku krize, kriza se završava; nau čili smo što je bilo potrebno. Bez obzira kako tko doživljava krizu, uvijek u njoj postoji poruka koju treba otkriti, a koja govori o našem vlastitom životu. Bitno je nau čiti da ne okrivljavamo druge ljude za ono što se nama događa, bez obzira koliko vidljivo bili loši, jer znamo da uvijek imamo pravo na obranu. Drugi loš način je da okrivljavamo sami sebe i tako uništavamo sebe. Stav: "Ja sam toliko loš, ja ništa ne vrijedim.", je uvijek neiskren i treba ga spoznati da riješimo krizu. Ako naučimo istražiti i najmanju sjenu iz svakodnevnog života tako da istražimo njeno najdublje zna čenje, naučit ćemo se nositi s malim krizama tako da do velikih ne će ni doći. Treba reći da je i najmanja sjena kriza. Pitajmo sebe: "Što ne želim vidjeti i što ne želim promijeniti?" Odgovor koji ćemo naći na to pitanje bit će rješenje krize i kriza je ispunila funkciju. Tako će se prepreke na putu ili "doline u životu" postati u čitelji i terapeuti, a što život zapravo uvijek i jest kad ga pokušate razumjeti. Prošli puta smo govorili o tome kako naša nesvjesna o čekivanja utječu na nesvjesno u drugima. Dodajmo tome da onoliko koliko ćemo vidjeti negativnost u nama samima i biti spremni da se mijenjamo, toliko će krize biti manje u našem životu. Jer ako smo slijepi prema nama samima i zato imamo otpor prema promjeni, ne ćemo moći biti svjesni što se doga đa s drugim ljudima, pa se ne ćemo moći nositi s njima. Kako se bude pove ćavala naša sposobnost da vidimo što nas to smeta u nama samima i budemo spremni to mijenjati, u toj mjeri ćemo moći vidjeti negativnost u drugim ljudima, a da nas to bude ostavljalo slobodnim, i mo ći ćemo se u činkovito obraniti. Recimo još da kako se opiremo promjenama da strah raste, a kriza kri za postaje bolnija. Lekcija se mora ponavljati dok se ne nau či - dok se ne razotkrije strah od promjene kao greška. Pozitivna promjena se treba željeti; moramo biti voljni da budemo u istini i biti spremni mijenjati se i moliti Boga da nam omogu ći promjene. Tada treba strpljivo i s povjerenjem čekati da se promjene dogode. Dakle, što se više opiremo krizi, ona je bolnija, jer se sve više gubi povezanost s uzrokom. Kad pobjegnemo u zaklon doživljavamo samo trenutno olakšanje. Treba se svjesno odlu čiti proći kroz krizu i zamoliti kroz molitvu i meditaciju za pomo ć. Osjetit ćete da niste sami. Osim toga važno je da činite najbolje što znate - bolje i tako ne možete. Nije važno ho ćemo li pri tome raditi pogreške - uvijek možemo iz grešaka u čiti. Bitno je boriti se i u čiti. Tada će krize postajati sve rje đe i sve manje bolne u našem životu Samopuzdanje Samopouzdanje, Samopouzdanje, prihva ćanje i ljubav prema samom sebi nedostaje nam kad god osje ćamo neizvjesnost, strah, nesigurnost, nesigurnost, krivnju, sumnju i manju vrijednost. U mjeri u kojoj su ovi osjećaji prisutni u nama, u istoj mjeri nedostaje nam samopouzdanje. samopouzdanje. Što smo manje svjesni tih osjećaja , to smo nesposobniji riješiti problem. Samo svjesnost o tome koliko ne volimo niti ne poštujemo sebe će omogućiti da to po čnemo mijenjati. To je sukob koji je u nama i kojeg treba postepeno postati svjestan. Možda je jedini na čin na koji sada možemo prepoznati da ne volimo sebe onaj posredan. Možemo osjetiti stidljivost, nesigurnost i bojazan od toga da budemo odba čeni i kritizirani. Tako đer možemo osjetiti osjećaj manje vrijednosti i katkad osje ćaj krivnje kad za to nema nikakvog vidljivog povoda. Možda osjećate da bi vaš život mogao biti puno ispunjeniji nego što je sada. To su sve simptomi da ne volimo sami sebe, a to zna či da nemamo najbolje mišljenje o samima sebi. Kad taj osjećaj nedovoljnog samopoštovanja bude svjesniji treba ga u činiti potpuno svjesnim. S druge strane, možemo poprili čno jasno vidjeti ono što je negativno. No, tada to možemo pogrešno opravdavati jer vjerujemo da ako imamo neke negativne crte da trebamo odbaciti sebe u cijelosti. Ne uspijevamo razlikovati odbacivanje osobine od odbacivanja osobe, bilo nas samih, bilo drugih. Zato negiramo, racionaliziramo ili čak uljepšavamo negativne i destruktivne osobine
Da bismo to mogli promijeniti trebamo shvatiti da je život vje čna mjena i da je sve podložno promijeni, pa tako možemo mijenjati i naše negativne crte. Svatko od nas se može mijenjati, rasti i pove ćavati svoju dobrotu. Naša istinska li čnost sa svojim potencijalom za dobrotu, bez obzira koliko smo sada pakosni; za ljubav, bez obzira koliko sada bili sebi čni; za snagu i cjelovitost, bez obzira koliko sada bili slabi i koliko smo u stanju zbog straha izdati sebe i druge - ta naša li čnost je stvarnost koju možemo, ako to želimo, sve više ostvarivati. Bit života je vječna promjena. Ljudi u dubokoj depresiji i beznadnosti nisu svjesni te činjenice da sve u svom životu mogu mijenjati Najveći otpor promjeni je uvjerenje, manje ili više svjesno, da smo loši i da je to naša priroda, tj. nešto što se ne da mijenjati, pa se držimo tih svojih crta da ne bismo prestali postojati. To je razlog što se držimo za crte koje ne volimo u sebi umjesto da ih krenemo mijenjati. Nesvjesno uvjerenje stvara o čaj, a to onda još otežava da mijenjamo crte koje nam se ne svi đaju. Niti ne pokušavamo. pokušavamo. To je ona slavna re čenica koja stvara osje ćaj beznadnosti kod svih: "Ja sam takav! To postaje za čarani krug - misleći da se ne možemo mijenjati ne spoznajemo našu Istinsku ličnost, a to je naš kapacitet za ljubav i za davanje sebe, a to opet onemogu ćava samopouzdanje. Svi smo mi sposobni za promjenu li čnosti samo moramo znati daje to mogu će. Jer nam svaka situacija daje mogu ćnost da reagiramo na novi na čin. Rekli smo da možemo birati kako ćemo reagirati, ali da onda više ne možemo kontrolirati posljedicu te reakcije. Ali, činjenica je da cijelo vrijeme imamo izbor. Nismo više bespomo ćni kao djeca, imamo izbor. No, na prvi pogled jednostavnije je automatski reagirati sklopom reakcija iz djetinjstva, umjesto da ako nismo zadovoljni odre đenim područ jem života, da promislimo kako ćemo reagirati na novi način. Problem je da ne vidimo povezanost izme đu naših odabira i posljedica tih odabira, pa okrivljujemo druge i život za nesre ću u našem životu. Kad se osje ćamo nesretno i beznadno možemo sebe upitati: "Mogu li reagirati na drugi na čin na ovu situaciju, koja mi se čini nepravednom, i na koju reagiram negativno jer se osje ćam beznadno, ljuto i jadno?" I tada se možemo prisjetiti da uvijek imamo izbor. Jer kad god reagiramo kao ljuti petogodišnjak, mislimo da nemamo izbor. Umjesto da pravilno upotrijebimo svoju snagu, mi je trošimo da bismo se tužili na druge i okolnosti. Ne možemo promijeniti druge, ali svakako možemo promijeniti svoje vlastite stavove i razmišljanje. Prvo će se promijeniti naši stavovi i na čin razmišljanja, a nakon toga će se promijeniti i osje ćaji. Sve više ćemo reagirati spontano i iskreno, a to će nam za uzvrat obogatiti život. Tada ćemo moći prihvatiti na konstruktivan na čin naše nepoželjne i negativne osobine i pored njih ćemo moći voljeti sebe. I tek tada ćemo moći, jer su sagledane i prihva ćene, mijenjati te osobine. Potpuno samoodbacivanje samoodbacivanje i destruktivna vrsta krivnje nisu sposobni ništa mijenjati, jer neistiniti sistem vjerovanja sadržan u njima onemogu ćava promjenu negativnih crta. Rekli smo da nam život potvr đuje krivi sistem vjerovanja sve dok ne nastupi kriza. Rekli smo da je kriza kraj negativnog perioda i da nas vra ća na pravi put. Dakle, ako smo uvjereni da se ne možemo mijenjati, onda ne možemo ni poduzeti smislene korake prema promjeni, pa onda ne možemo ni doživjeti promjenu u životu i moramo biti uvjereni da ona nije mogu ća. No, ako znamo da je promjena mogu ća, onda možemo sakupiti snagu, ustrajnost i zapo četi mijenjati sebe. Tada ćemo shvatiti da mir možemo ste ći samo onda kada konstruktivno prihvatimo ono negativno u nama, jer tada ćemo biti u istoj mjeri svjesni i naše Istinske li čnosti. Predlažemo vam vježbu koja će vam pomoći da steknete ve će samopouzdanje. Zapišite sve što u sebi ne volite. Tada osjetite to u sebi i pitajte: "Da li uistinu vjerujem da je to cijela moja ličnost? Da li se mogu mijenjati? Da li vjerujem da imam mogu ćnosti voljeti?" Ako budemo ozbiljno tražili odgovore na ta pitanja, dobit ćemo odgovore na dubljoj osje ćajnoj razini, na razini na kojoj su odgovori više od pukog intelektualnog rezoniranja. Tako ćemo saznati koliko toga ima u nama što se može voljeti i poštovati.
Stvarne i lažne potrebe Rekli smo da bolna iskustva iz djetinjstva moraju biti ponovno proživljena da ne bismo neprestano privla čili slična u sadašnjosti. Ako to ne činimo tako da proživljavamo sve svoje emocije koja izazivaju ponovljena iskustva, tada ne ćemo biti svjesni što se uistinu doga đa u nama, pa ne raspoznajemo što trenutno osje ćamo kada ponavljamo iskustvo. Obratno, kako postajete svjesni svojih prošlih osje ćaja, također postajete svjesni kako ponavljate prošle događaje. To zna či da ste svjesni da dijete u vama silno želi ljubav drugih, ali istovremeno odrasli dio vas zna da je to osje ćaj malog djeteta i da kao odrasla osoba možete preživjeti bol što vas odre đena osoba ne prihva ća. Proživljavate taj bol, i samim tim dolazite do uvida zbog čega ste privukli baš to odre đeno iskustvo, u čite i time prekidate lanac sli čnih doga đanja. Naučili ste, i razriješili ste iskustvo, pa nema potrebe za ponavljanjem u čenja. Najvažnije je u ovom trenutku da budete pažljivi i da budete svjesni svih osje ćaja koje drugi ljudi i situacije bude u vama. Kako budete na taj na čin upoznavali sebe i rješavali se negativne prtljage prošlosti, polako će se pokazati da je najbolniji element u tim osje ćajima neispunjenje vaših potreba iz djetinjstva. Negiranje stvarnih potreba stvara lažne potrebe. Što su stvarne, a što lažne potrebe? Mogli bismo re ći, da ono što je stvarna potreba u jednom periodu našeg života, može biti lažna ako se javlja u drugom periodu života. Ono što je stvarna potreba za dijete, uop će nije stvarna potreba za odraslu osobu. Me đutim, ako u odrastanju negiramo bol od neispunjenja potreba, a to svi manje ili više radimo, mi odrastanjem jačamo te potrebe i onda o čekujemo da ih drugi ljudi ispune. Tako to postaju lažne potrebe. Uzmimo primjerice dijete koje jedino treba dobiti skrb, njegu, pozitivne osjećaje, pažnju i poštovanje njegove li čnosti. Ako se te potrebe ne ispunjavaju, dijete mora patiti. Ako se ta patnja osvijesti i proživi, osoba će emocionalno rasti. Ono što stvara novu povredu, bol, je krivo uvjerenje da samo ispunjenje tih potreba u odraslom dobu odstranjuje bol. Dakle, uvjerenje da ako dobijemo u odraslom dobu ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu, jedino tako možemo biti sretni. No, čak kad bi osoba i mogla na ći zamjenske roditelje u odraslom dobu koji bi joj sada dali svu ljubav koja joj je nedostajala u djetinjstvu, osoba ne bi mogla zadovoljiti svoje potrebe i postati ispunjena, jer to davanje dolazi izvan nje i nije povezano s njenom sposobnoš ću davanja, tj. voljenja. Ispunjenje za kojim svi tako čeznemo može do ći samo kroz nas same, a uvjetovano je našom sposobnošću za bezuvjetnu ljubav. A ona po činje samoodgovornoš samoodgovornoš ću. Tako dugo dok optužujemo naše roditelje ili druge ljude da su odgovorni za naš život, mi gubimo sposobnost za ostvarivanje sre će u našem životu. Kad otkrijemo da našu patnju stvaraju naši pogrešni stavovi, mo ći ćemo se po četi osjećati sigurnima, jer sigurnost više ne ćemo tražiti u odobravanju drugih. Tjeskoba će nestati u mjeri u kojoj ćemo tražiti uzrok naše patnje u nama. Ta patnja je negiranje nezadovoljenih potreba iz djetinjstva koje stvara ovisnost o drugima. To opet stvara negativne obrasce razmišljanja i osje ćaja. Jednom kada preuzmemo odgovornost za sve što nam se doga đa, kad budemo u svemu vidjeli priliku da upoznajemo sami sebe, prestat ćemo očekivati da nas netko ispuni. Bit ćemo manje ovisni o tome da nas netko hvali i voli i mo ći ćemo sami sebe poštovati, jer se ne ćemo osjećati kao zahtjevna, ogor čena djeca. To opet pove ćava sposobnost za pozitivne osje ćaje, potrebu da se oni podijele s drugim ljudima. Sposobnost za ljubav postaje stvarna alternativa za pohlepno zahtijevanje da se prima i dobiva. Što duže bol neispunjenih potreba ostane neispunjen, to će jače lažne potrebe ispuniti li čnost koja će to onda još više zahtijevati od drugih da ih ispune. Kada se ti zahtjevi ne ispune, ogor čenost, a često i gnjev, u činit će da ta osoba osje ća gubitak i beznadnost. U tom stanju koje se pove ćava nije teško to opravdati i okriviti druge jer ne ispunjavaju naše potrebe. Uvijek se može na ći stvarne, preuveli čane ili izmišljene razloge da bi se okrivilo druge. Da bismo to izbjegli moramo razviti krajnju iskrenost prema samima sebi kao najvažniju značajku ličnosti. Samo tada ćemo moći vidjeti naše iracionalne zahtjeve kojima okrivljujemo
druge jer nam ne daju ono što mislimo da bi morali. Stvarne potrebe nikad ne zahtijevaju od drugih da vam ispune želje i da brinu za vas kao da ste dijete. Stvarna potreba za ljubavlju, zajedništvom i dijeljenjem jedino će se po četi ispunjavati kad postanemo spremni voljeti i davati, što ne smijemo pobrkati sa neuroti čnom potrebom da nas vole svi i kupoprodajnim davanjem. Ali, problem je da mi često ne vidimo razliku između lažnih i stvarnih potreba. Primjerice, u ljubavnom odnosu doživimo jaku bol, jer nam se čini danas je partner povrijedio. Dijete u nama to doživljava kao uništenje. Ljuti smo, okrivljujemo, kažnjavamo i činimo iz sebe žrtvu, i još uvijek pokušavamo ispuniti djetinju potrebu za zamjenskim roditeljem. Ako nismo svjesni da je to dijete u nama, mi ćemo napasti partnera kao da nam je život u pitanju. Na dijelu su naše lažne potrebe, tj. potreba da uvijek i od svakog budemo voljeni. Zrela reakcija bi bila razlikovati dijete u nama od odrasle osobe. Odrasli dio li čnosti svjestan je da je dijete u njemu na dijelu i proživjet će bol znaju ći da je to također bol iz djetinjstva i ne će napasti partnera. Partneru će reći što osjeća bez okrivljavanja i tada će zajedno s partnerom potražiti odgovore što se doista dogodilo, da li je istinito osjetila, a to će onda razriješiti problem i doprinijeti rastu oba partnera. Odrasla osoba nije ovisna o drugoj osobi jer zna da uvijek ima izbor. Opravdane potrebe mogu biti ispunjene samo do onog stupnja do kojeg smo proživjeli bolne osjećaje iz djetinjstva. To zna či da smo otkrili i odrekli se lažnih potreba koje su nastale negiranjem bola iz djetinjstva. Dopustite si vra ćanje u stanje djeteta, dopustite tom iracionalnom djetetu da se izrazi - budite i osje ćajte kao to dijete u vama na konstruktivni način - napravite od života terapiju. To u po četku nije lako napraviti. To dijete u nama treba prvo otkriti jer je skriveno, izracionalizirano ili isprojicirano na druge. Glas tog djeteta u vama govori: "Ja moram uvijek dobiti ljubav i divljenje od drugih. Ako to t o ne dobijem, onda je to katastrofa." Bez obzira koliko ste zreli u mnogim podru č jima vašeg života, potražite ove skrivene reakcije kad god se osje ćate tjeskobno i neugodno zbog ne čega što vam se dogodilo. Dakle, provjerite svoje reakcije na neispunjenje, kritiku ili na frustraciju, tj. da li to doživljavate neprimjereno jako. Tada ćete moći prepoznati nestvarne potrebe i osvetu kojom ih samo poja čavamo. Nestvarne potrebe su zahtjevi koje postavljamo drugima da bi se osjećali ispunjeno. Jačanje tih nezadovoljenih potreba, jer nisu prepoznate i proživljene, stvara niz negativnih crta ličnosti. Budu ći da se te potrebe ne mogu nikada ispuniti, stalna frustracija i praznina brišu svaku nadu i izazivaju ogor čenost, mržnju, krivnju, a često i prkos. Tada se može upotrijebiti gnjevni, pasivni otpor i samokažnjavanje samokažnjavanje da bismo kaznili druge koji nam se čine da su krivi za naše negativno stanje. Što se lošije osje ćamo, to su ve ća krivnja i izgovaranje koji nas udaljavaju od rješenja rj ešenja problema. Cijelo to potiskivanje stvara za čarane krugove i lančane reakcije. Lažne potrebe stvaraju zlo, okrutnost, osvetoljubljivost itd. Potiskivanje ja ča lažne potrebe u uzrokuje krizu za krizom. Jedino kad se te potrebe iznesu na vidjelo i ispravno procijene, kad imamo hrabrosti vidjeti zlo u nama bez da ga iživljavamo, tad ćemo biti sposobni ispuniti naše stvarne potrebe. Potjera za lažnim potrebama uzrokuje neizdržljiv bol i beznadnost. Taj bol je potpuno razli čit od neispunjenja naših stvarnih potreba. Težak bol je rezultat borbe protiv onog što život nosi, rezultat samovolje: "Mora biti po mome.". Blagi bol je rezultat r ezultat prihva ćanja. Važno je razlikovati bol djeteta u nama i stvarni bol. Ako se poistovjetimo s bolom djeteta, zna či događa nam se katastrofa, potpuno ćemo se izgubiti u bolu jer mislimo da nemamo utjecaj na bol - pokušavamo dobiti sigurnost od drugih. Taj bol ćete prepoznati jer u sebi sadrži poruku: "Vidi što ste mi napravili!", dakle, sadrži osvetu u sebi i uživanje u ulozi žrtve. Ta razina bijesa zapravo onemogu ćava da se bol iz djetinjstva proživi i zato stvara beznadnost. Tada ne trebate dalje i ći u taj bol zato što tad nesvjesno kažnjavate sami sami sebe. Kad se proživljava stvaran bol, osje ćaji iz djetinjstva, proživljavanje dovodi do uvida koji opet donosi nadu i snagu. U svijest dolaze zaklju čci malog djeteta i mi po činjemo razumijevati kako smo stalno
iznova stvarali odnose po istom obrascu iz djetinjstva nesvjesno se pokušavaju ći iscijeliti. Taj bol ima svoje trajanje i uvijek donosi rast i nadu. Neispunjene stvarne potrebe kad se prožive mogu izazvati trenutno snažno plakanje, vrištanje, bacanje i udaranje u jastuk da bi se izbacila ljutnja. l jutnja. Proživljavanje gubitka dovodi do smirenja i prihvaćanja uz jačanje ličnosti. Ako se budemo opirali bolu, on se poja čava i postoji opasnost da se izgubimo u njemu. Nije važno koliko je teško bilo vaše djetinjstvo i koliko ste imali negativnih iskustava i doživljaja, stvaran uzrok boli nije taj. Uzrok bola je zahtijevanje da se ispune naše dje č je potrebe da nam to sada život nadoknadi tako da samo primamo. To je ono što stvarno boli. Treba prona ći u sebi taj glas koji traži da mu se da ono što mislimo da nam treba ili ćemo se osve ćivati. U trenutku kad uo čimo taj glas ranjenog djeteta u nama, znat ćemo da to nije cijela naša li čnost, i da onaj koji pita i traži istinu je ja či dio nas koji takvim traženjem postaje sve ja či dok na posljetku ne bude prevladavao. Vidjet ćete da možete preživjeti bez potpunog odobravanja, bezuvjetnog prihva ćanja i ljubavi, nekriti čkog divljenja i bilo čega drugog sli čnog. Vidjet ćete da do ispunjenja, zadovoljstva i mira možete do ći na drugi način tako da to ne ovisi o drugima, nego samo o vama. Kako ćete moći drugima dozvoliti da budu ono što jesu, oni će biti voljni da vam daju ljubav. l jubav. Mijenjaju ći sebe, mijenjat će se i dugi oko vas ponukani vašim primjerom, a i drugi ljudi će doći u vaš život, sposobniji za ljubav kao i vi. Vaše sadašnje stanje, mjera u kojoj se ne osje ćate ispunjeno, u toj mjeri trebate potražiti u sebi što o čekujete od drugih, a što bi trebali dati sami sebi. Kad doista budemo željeli promjenu i uvid u stvarni uzrok naših poteško ća i zamolili Boga da nam pomogne da vidimo taj dio sebe, pomo ć će sigurno sti ći. Vidjet ćemo unutarnje prepreke koje su uvijek vezane uz inzistiranje na ostvarenju potreba malog djeteta. Tada će realne potrebe kao što su to samoizražavanje, rast i razvoj do ći do izražaja. Zadovoljstvo, ljubav, ispunjenje i dobri odnosi i vi đenje smisla u svemu što nam se doga đa sve će više postajati naša stvarnost.
OSJEĆAJ STIDA ILI SRAMA Mogli bismo reći da postoji prava vrsta stida i kriva kri va vrsta stida. Prava vrsta stida mogla bi se nazvati istinskim kajanjem ili žaljenjem. Bez te vrste stida uop će ne bi bilo razvoja, jer se nitko ne bi imao snage uhvatiti u koštac s negativnoš ću u sebi. Kriva vrsta stida je osje ćaj krivnje koji je destruktivan. Ne moramo biti svjesni emocija koje stoje iza osje ćaja krivnje, ali one bi se mogle izraziti ovako: "Ja sam toliko loš, za mene nema nade; ništa se ne može napraviti." Ovakav više ili manje svjestan stav stvara samosažaljenje, a ono što je još gore je to da ovakav stav onemogu ćava da se borimo i radimo na onome što je doista pogrešno u nama. Ne poštujemo sami sebe, pa se ne možemo tada ispravno boriti, jer smo pasivni tamo gdje bi se trebali boriti. Sami sebe sre đujemo, pa se ne možemo razvijati. Nadalje, ovakav stav izaziva konflikt u nama, jer j er zahtijevamo poštovanje i ljubav od drugih dok istovremeno ne volimo sami sebe. Zbog toga stvaramo za čarani krug: što više negiramo sami sebe, to manje se možemo boriti za istinsku samospoznaju koja je osnova razvoja, a to opet smanjuje naše samopoštovanje. samopoštovanje. A što to više radimo, to više zahtijevamo ljubav od drugih da bi kompenzirali nedostatak samopoštovanja. ranjeno ranjeno dijete u nama, ili nezreli dio li čnosti, vjeruje da ako dobijemo dovoljno ljubavi od drugih da ćemo biti sretni. No, ovakvo o čekivanje čini nas samo ovisnim i bespomoćnim, jer sretni možemo biti samo ako se razvijamo u skladu s našim mogu ćnostima. Samo tako možemo rasti i razvijati se. Nedostatak samopoštovanja samopoštovanja nije rezultat naših grešaka, slabosti ili nedostataka, nego je rezultat pogrešne vrste stida. Ne trebamo biti savršeni da bismo mogli sami sebe poštovati. Ono što nam je potrebno je realno sagledavanje naše negativnosti da bismo je mogli mijenjati brzinom kojom možemo. Što ćemo više poštivati sebe, to manje ćemo zahtijevati od drugih da nas poštuju i tad ćemo se osje ćati sve više sigurno. A budu ći da nećemo vršiti pritisak na druge oni će se osje ćati slobodnim i biti će im lakše da nam daju ljubav i poštovanje.
Kriva vrsta srama dolazi od taštine koju povratno opet ja ča. Rekli smo da u nama postoji negativni dio sa svim svojim nedostacima - nezrelim emocijama i neistinitim vjerovanjima. Što manje smo svjesni tog dijela sebe, to više zavaravamo sami sebe, tj., ne prihva ćamo sebe kakvi jesmo u ovom trenutku. To opet onemogu ćava da se mijenjamo, jer ne vidimo što treba mijenjati. Varamo sami sebe i to smanjuje samopoštovanje koje tada tražimo od drugih, a to djeluje demotivirajuće na druge, pa to opet pove ćava našu ovisnost koja opet smanjuje naše samopoštovanje. samopoštovanje. To opet uzrokuje smanjenje poniznosti da bismo se hrabro mogli suo čiti s onim što ne valja u nama, a to je j e taština. Treba reći da mi intelektualno znamo da nismo savršeni, no to ne znamo emocionalno. Često je veliki rascjep izme đu onog što znamo i mislimo i onog što osje ćamo, pa zbog toga potiskujemo emocije. No, ne bi trebalo biti teško u činiti te emocije svjesnim samo kad bismo se potrudili da ih prevedemo u misli. Osje ćajno još uvijek želimo biti savršeni, to je ranjeno dijete u nama. Budu ći da to nismo u stvarnosti, to izaziva ljutnju ili na nas same ili na druge umjesto da se potrudimo mijenjati. Pogrešna vrsta stida zna či tada taštinu, lijenost, nepravdu i bijeg od stvarnosti, tj. onog što jesmo u ovom trenutku. A to onda stvara osje ćaj krivnje i to ne zbog onog što stvarno jesmo u ovom trenutku, nego zbog toga što nismo savršeni. Ono što jesmo, i s negativnoš ću u nama, nikada ne bi stvaralo krivu vrstu stida kad bismo se prihvatili i počeli se, korak po korak, mijenjati. A to je jedino stvaran i konstruktivan na čin mijenjanja. Krivi stav u nama donosi daljine poteško će. Zbog taštine i zbog naše potrebe da nas drugi poštuju i vole pod svaku cijenu, mi se po činjemo odvajati od onoga što uistinu mislimo i osjećamo, počinjemo sakrivati ono što jesmo iza zida, iza maske. Ne usu đujemo se biti ono što jesmo zbog straha da će nas onda drugi prezreti i napustiti. rekli smo da što se manje poštujemo, to nam više treba poštovanje izvana. Tako stvaramo masku i po činjemo glumiti. A to nas za uzvrat čini još očajnijima i mi preziremo sebe još više. Za čarani krug se nastavlja i vodi nas u sve dublje emocionalne konflikte sve dok ne smognemo hrabrosti i poniznosti da to počnemo mijenjati. Prihvatiti sebe zna či vidjeti negativnost u nama i po četi je konstruktivno transformirati. To zna či prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i ne prikazivati se lažno drugima. Tako dugo dok osje ćamo tugu, ogor čenost, poraženost ili neravnotežu kada sagledavamo sagledavamo neku svoju grešku, mi nismo prihvatili sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. Prihvaćanje ne zna či da želimo ostati u tom stanju nesavršenosti, to zna či da je moramo prvo prihvatiti da bismo je mogli mijenjati. Nadalje, trebamo prona ći gdje emocionalno želimo da nam drugi gledaju kroz prste kod naših nedostataka kao kompenzaciju jer mislimo da se ne možemo mijenjati i poštovati sami sebe. Kad dovedete u svijest te nerazumne emocije, tad će vam ih biti lagano mijenjati. Kad postanemo sposobni prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i nemamo više potrebu da se prikazujemo boljima tada više ne ćemo imati krivi stid i mo ći ćemo rasti. Jer krivi stid stvara stanje svijesti koje je iznimno nezdravo i koje čini da se osje ćamo sve usamljenije. dakle, svaki puta kad se osje ćate usamljeno, odba čeno i kada imate osje ćaj da vas drugi ne razumiju, pokušajte shvatiti da to nije zato što vas drugi ne vole, nego vaš pogrešni osje ćaj krivnje. Bez obzira kako ljudi koji vas okružuju mogu biti nesposobni da vole, oni nisu uzrok vašim osjećajima usamljenosti, jer kad bismo ih mi mogli voljeti tog osje ćaja usamljenosti ne bi bilo u nama. Problem u krivom osje ćaju srama je u tome što bez obzira na o čemu se radi, bilo to važno ili nevažno, veliko ili malo, osje ćaj srama je jednako velik. Tada se to prekriva i ponašamo se kao da ne postoji ono čega se sramimo. I to stvara zid neistine izme đu nas i ostalih i koji stvara usamljenost. Tad nikad ne možemo biti sigurni da li nas drugi cijene i vole. U nama je glas koji govori: "Kad bi oni znali kakav sam u stvarnosti i što radim, ne bi me nikada voljeli." To stvara usamljenost i patnju. I osje ćamo da je sva pažnja i ljubav dana lažnoj osobi koju glumimo, a ne nama kakvi jesmo. To dodatno stvara krivnju i usamljenost. Ali mi smo
jedina osoba koja to može promijeniti tako da se suo čimo sa sramom i hrabro po čnemo biti ono što u stvarnosti jesmo. Što više pokušavamo varati sebe i druge to smo u ve ćoj dilemi. Zato treba po četi postajati biti ono što jesmo i samo to će nam donijeti istinsko poštovanje i ljubav naših prijatelja. Onaj koji je sposoban za ljubav cijenit će vas i voljeti više zbog vaše iskrenosti. Oni koji nisu sposobni za ljubav i tako vam ne mogu dati ljubav l jubav ma što vi činili. Jedini način da bismo se osje ćali sigurnima jest da budemo ono što jesmo. Iskrenost ne zna či da govorite tajne svakome koga sretnete. Odaberite pravu osobu kojoj se možete otvoriti, odaberite osobu koja vam može pomo ći. Tad odaberite ljude s kojima ste bliski i koji vas poznaju onakvima kakvi ste u stvarnosti. Nije u pitanju što ćete govoriti ljudima koje sre ćete u životu, nego je u pitanju što osje ćate. Da bismo toga postali svjesni treba prevesti te osje ćaje u svijest da bismo razriješili krivi sram koji nas prije ći da budemo iskreni u našim osje ćajima, a koji stvaraju unutarnji stav koji upravlja našim ponašanjem. Kada postanemo svjesni nezrelosti i nerazumnosti tih emocija tada t ada ih možemo po četi mijenjati. Samo tada ćemo moći učiniti slijedeći krak. Jedino tako možemo imati sigurnost i poštovanje samih sebe. Tako dugo dok se skrivamo iza zida i krivo predstavljamo, mi ne možemo cijeniti sami sebe. Nije u pitanju koliko smo dobri ili il i koliko imamo slabosti da bismo cijenili sami sebe. To određuje koliko možemo biti iskreni prema sebi što je uvjet za iskrenost prema drugima. Istinsko kajanje, žaljenje u pozitivnom smislu zna či biti spreman prihvatiti sebe sa svim nedostacima, biti spreman ih mijenjati tako da sve dublje i dublje spoznajemo svoje nedostatke. Za to je potrebna poniznost, jer to ne može biti u činjeno brzo, nego je to put ili proces. Rekli smo da je važno da bi se nadišli nedostaci da se otvorimo kvalificiranoj osobi (ispovijed) i osobama s kojima smo bliski. Dok skrivamo svoje nedostatke od sebe i drugih nismo u stanju realno procijeniti stvari, pa preuveli čavamo ili podcjenjujemo. A druga osoba kojoj se otvarate može vidjeti realno. Osim toga čim se otvorimo drugoj osobi to je ve ć poniznost, pa makar samo prema jednoj osobi. Jednoj osobi se pokazujemo barem u određenoj mjeri kakvi jesmo za po četak.. Čak ako vam ta osoba ne da savjet, odmah ćete osjećati olakšanje i vidjeti situaciju realnije. Slijedeći korak je prestati sakrivati ono čega smo svjesni. To je uvjet da bismo došli do onoga čega nismo svjesni. U ovoj fazi trebali bismo biti dovoljno slobodni i otvoreni da govorimo o svemu što prožima našu li čnost. Tek tad ćemo polako otkrivati skrivene emocije i motive. Recimo da svi naši nedostaci potje ču iz taštine, samovolje i straha. U trenutku kad ne budemo više željeli da se prikazujemo boljima nego što jesmo, u vlastitim i tuđim očima, tek tad ćemo biti spremni da se po čnemo mijenjati tako da rušimo lažnu sliku. Ako budete imali hrabrosti da vidite da ste posrnuli stotinu puta i više preko istih pogrešaka, ali sve na dubljem sloju, i budete sposobni se dignuti spoznaju ći svoje slabosti tada ćete se istinski mijenjati i rasti (spiralni rast). Tad ćete se osloba đati taštine i lažnosti puno prije nego što ste razriješili negativnost u sebi, a koju ćete paradoksalno puno brže razrješavati. Treba reći da se rast odvija cikli čki. Uzmimo primjerice da imate masku ljubavi i da kad ste u masci negirate sebe i kupujete ljubav. Ve ć ste puno radili na sebi, zna či da ste sve više u istini. No, kako je život neprestano u čenje, brda i doline, dogodit će se da se ponovno iznevjerite sebe ili učinite nešto što nije u redu zbog straha. Imat ćete osjećaj da se niste pomakli iz mjesta, ali to je samo novo u čenje. A novo u čenje je kad sve što smo do tada znali više ne pomaže, pa imate takav osje ćaj koji nije točan. Ako budemo imali hrabrosti vidjeti i osje ćati svoje emocije na takav na čin brže ćemo rasti i mijenjati se.
SAMOVOLJA Otpustiti znači ne provoditi samovolju. To zna či otpustiti strahove, nepovjerenje, krive zaključke i sumnje. Kad bismo samovolju preveli u stav on bi ovako glasio: "Ja mogu jedino
biti sretan ako to nešto bude ovako kako ja ho ću, ili ako život bude ono što ja odredim." Tako nam se često čini kao da se moramo odre ći nečeg vrlo vrijednog, ili ne čeg na što mi mislimo da imamo pravo. Tako đer nam se to nešto može činiti kao da odri čemo sreće i ispunjenja. S druge strane, prihvatiti sve što nam život nosi na ispravan na čin znači ne provoditi samovolju. To zna či da u svemu što nam se doga đa vidimo smisao, tj. u čenje. No, da bismo postigli taj stupanj razvoja koji sa sobom nosi mir i zadovoljstvo, trebamo takav stav primijeniti u svom svakodnevnom svakodnevnom životu, tj. i u malim stvarima. Strah, nepovjerenje, samovolja i inzistiranje stvaraju napetost koja sprje čava da ispravno donosimo odluke. Postajemo zatvoreni i ne možemo se razvijati. To tako đer stvara s jedne j edne strane buntovništvo prema stvarnim autoritetima, a s druge, pokornost lažnim autoritetima. Takva ličnost se boji kreativnog procesa koji uklju čuje hrabrost da se ide i de nepoznatim stazama i da bi se stvorilo nešto novo. U odnosima s drugim ljudima je napeta jer suptilno zahtijeva da joj daju ljubav, a što stvara otpor kod drugih. Osobi se čini nemogućim da se odrekne tog zahtijeva jer se boji da će ostati sama. Jasno je da zahtjev "moraš me voljeti" donosi sve drugo osim ljubavi od drugih. Ljubav može cvjetati samo u slobodi. Unutarnja napetost se može vidjeti u zahtjevu: "Ja to o čajnički trebam." Stvarno povjerenje bi značilo zapravo samo otpustiti to po svaku cijenu, odnosno otpustiti u privremeno, što je potpuno druga čije od otpuštanja za uvijek. Strah da ćemo ostati sami tjera nas da pokušavamo dobiti ljubav po svaku cijenu, pa se pri tome služimo uvjeravanjem, kontrolom drugih ili različitim manipulacijama. Katkada idemo u pod činjavanje, a ispod toga je skriven stav: "Učinit ću to što želiš tako da te vežem na sebe i da moraš ispunjavati moje želje. Toliko sam poslušan i uslužan da ćeš se osje ćati krivim ako me odbiješ." Na taj na čin se branimo od osjećaja bespomo ćnosti, beznadnosti i nepovjerenja u život. Bilo da dominiramo ili se podčinjavamo, cilj je isti - prisiliti druge da nam daju ljubav. Koja god od ove dvije reakcije je dominantna za neku li čnost, uvijek postoji njena suprotnost u ličnosti, ali je prikrivena. Ona li čnost koja je vidljivo dominantna, teško će se nositi s unutrašnjom beznadnosti, pa će je potiskivati i na taj na čin izbjegavati tako da bude dominantna. Li čnost koja je izvana ovisna, slaba i pod činjavajuća teško će se nositi sa svojim prikrivenim dominantnim i manipulativnim crtama. Ako je li čnost na početku razvoja ne će biti svjesna niti vanjskog, vidljivog drugima ponašanja. Ali, malo po malo, kako se razvija iskrenost prema sebi i osoba je spremnija objektivnije vidjeti sebe i sa svojim negativnim crtama, prvo će postati svjesna vanjskog reagiranja, a onda i unutarnjeg, prikrivenog. To se obično događa kad ličnost upadne u krizu i postane svjesna unutarnje praznine zbog iznuđivanja ljubavi. Iako se trenutno može činiti da ličnost dobiva ono što je iznudila, ona ipak ostaje neispunjena. Pretpostavimo da osoba želi ljubav i bliskost s drugom osobom, ali je nesigurna da li će joj to druga osoba slobodno dati. Pretpostavimo da osoba je koja želi ljubav dominantna, posesivna, ljubomorna i zahtjevna. Te crte mogu biti vidljive ili prikrivene, pa da osoba izigrava "jadnu malu" da bi stvaraju ći krivnju u drugoj osobi iznudila ljubav. Druga osoba, iako doista i voli prvu osobu, pristaje na igru prve osobe zbog vlastite djelomi čne neurotične potrebe da bude s prvom osobom. Iako je druga osoba pristala na tu igru, ona će kriviti i mrziti prvu osobu zbog njene dominacije i ne će biti svjesna da i ona svojim pristajanjem na tu igru poti če i podržava crte zbog kojih je ogor čena na prvu osobu. Tako dvoje ljudi u potrebi za ljubavlju kreiraju odnos koji je pun nezadovoljstva i koje se poja čava. No što bi se dogodilo da imamo hrabrosti i poštenja da otpustimo drugu osobu i suo čimo se sa strahom da ćemo je izgubiti? Ako ona ode, što smo izgubili? Ali, ako ona dragovoljno ostane dobili smo neizmjernu sre ću jer nas drugi voli, jer to slobodno želi bez manipulacije. Ako i izgubimo drugu osobu, to ne zna či da ćemo ostati sami dovijeka. Postoji druga osoba koja će željeti dijeliti svoj život s nama s radošću. Mi ćemo, trenutno, samo trebati osjetiti bol što nas odre đena osoba ne želi, jer jedino tako ćemo moći otpustiti osobu.
Treba sagledati oba ekstrema, dominiraju ći i podčinjavajući i u kojim podru č jima našeg života oni postoje. Za nekoga će biti teže otpustiti u poslu, drugima materijalno, a netko ne će imati problema u ta dva podru č ja ali će imati u ljubavnom itd. U takvim podru č jima našeg života ne vjerujemo u duh obilja, tj. da za svakoga ima sve što mu treba samo ako smo to u stanju vjerovati i otpustiti da bude po našem po svaku cijenu. Kad god se osje ćate beznadno potražite taj skriveni stav u sebi koji govori da će se dogoditi katastrofa ako ne bude po vašem. Taj stav treba osvijestiti. Klju č razrješenja je u otpuštanju krivog stava. Dakle, istinska ljubav i "ti me moraš voljeti" su u kontradikciji. Ispravan stav bi bio: "Voljela bih da me voliš. Ti mi se činiš osobom s kojom bih htjela dijeliti moj život, kojoj bih htjela dati sve što jesam. Ako i ti taj, znam da trebaš do ći meni slobodno i svojom voljom. Čak ako bi se dogodilo da vršim pritisak na tebe, ja to doista ne bih željela da to bude na taj na čin. Vjerujem da ću imati sve što mi treba. tr eba. Ako to i ti ne želiš, ja te mogu pustiti da odeš i imam povjerenja da ću sresti osobu koja će cijeniti ono što joj ja mogu dati." To naravno vrijedi i za sve druge odnose: željeti odre đen posao, željeti prijatelje, željeti imati kupce za ono što prodajemo, one koji će željeti ono što mi pružamo, i one koji će nam dati ono što mi želimo. Prisiljavanje drugih da nam nešto daju stvara još ja če prisiljavanje, ve ću posesivnost, zahtijevnost, ljubomoru, zavist, dominaciju ili podre đenost, ve će siromaštvo. Suprotno, dobro poznavanje sebe zna či razviti snagu, iskrenost i poštenje tako da ne moramo uzimati silom, ma kako suptilno to činili. Ironija je da ono što možete dobiti slobodno postaje nemogu će dobiti kad se iznu đuje. Ne otpuštati bi se moglo ozna čiti metaforom "prosjaka koji krade", a otpuštanje "bogatašem koji dijeli". Najjednostavnije re čeno, zgr čen stav grabljenja čini nas praznima, a otpuštanje je poštivanje "Budi volja Tvoja", čini nas sve ispunjenijima. Dakle stav: "Mora biti po mome" stvara siromaštvo i ako i dobijemo ono što smo iznudili, opet ćemo biti nezadovoljni, jer to nije ljubav. Otpuštati zna či teški rad i pošteno sagledavanje naših iluzija, naših zahtijevanja, naših nepoštenja. Samo ljubav sama sebe oplo đuje i čini nas istinski ispunjenima. Da bi se osje ćali ispunjenima treba poduzeti tri koraka u tom procesu: 1. Treba prepoznati konflikt o kojem smo govorili - borbu izme i zme đu beznađa i prisiljavanje drugih da se ne bi osje ćali beznadno. 2. Treba vidjeti da taj konflikt postoji u nama zbog osje ćaja neispunjena - i da se zato ne možemo odre ći pritiska i zahtijevanja od drugih. 3. Treba iskreno željeti vidjeti prave razloge našeg neispunjenja - treba vidjeti negativni dio nas koji zbog neistinitog sistema vjerovanja kreira životne okolnosti koje nas ne ispunjavaju. To treba biti u činjeno iskreno, ustrajno sa strpljenjem i poniznoš ću. Svi ljudi imaju podru č ja gdje se osje ćaju ispunjenima i podru č ja gdje nisu ispunjeni. Primjerice, netko želi istinsku razmjenu u ljubavnom odnosu, a nikako da do toga do đe; druga osoba će se osje ćati vrlo sigurno u tom podru č ju, ali će imati probleme u financijskom područ ju. Tada treba prona ći unutarnji, nesvjesni, i neistiniti stav stvoren u djetinjstvu koji stvara neispunjenost. A vrlo često i na svjesnom nivou postoje neistiniti stavovi koje treba provjeriti, kao i negativne skrivene namjere i ponašanja. Tamo gdje se osje ćamo ispunjeno, tu imamo stavove i ponašanja u kojima dajemo i pošteni smo. Što se osje ćamo neispunjenije i siromašnije, više se ponašamo tako da zahtijevamo. Prevedimo takav stav u precizne rije či: "Prisiljavam te da mi daš ono što mi ne želiš dati. Ako to ne mogu posti ći samo snagom, tad tr ažim od ću se poslužiti trikom i varati. U činit ću da se osje ćaš krivim što mi ne daješ ono što tražim tebe. Optužit ću te i okriviti da sam tvoja žrtva. Izokrenut ću činjenice, i optužiti te da mi činiš ono što ja tebi skriveno radim. Primjerice, optužit ću te da dominiraš jer mi ne daš da te pokorim." Jasno je da taj stav nema veze s ljubavlju. Takav stav je nepošten, to je varanje, ograničava slobodu druge osobe - ili ima namjeru da tako čini. Stav koji proizlazi iz ljubavi bi glasio: "Bio bih sretan da me voliš, ali ti dajem slobodu da dođeš k meni ako i kada ti to t o želiš. Ako me ne želiš voljeti, ja te nemam pravo okrivljavati
tako da se pravim da će me to uništiti." To je pravo poštenje, pristojnost i integritet koji stvara ispunjenost. Imamo pravo na ljubav i ispunjenost, no to mora biti postignuto na pošten i pravi način. Način ili put određuje cilj. Kad krademo to proizvodi krivnju i stvara sumnju da imamo pravo na ispunjenje. Sumnja stvara samovolju, a to opet ja ča negativnost u nama. Za čarani krug je zatvoren. Pritisak stvara kontra pritisak. Ovakav stav privla či k nama osobu koja nije sposobna za ljubav. Trebamo otpustiti pritisak na drugu osobu, pa makar privremeno iskusili usamljenost, vlastitu negativnost, da bi se ono pozitivno moglo pojaviti. Kad jednom budemo iskusili razliku r azliku između iznuđenog i slobodno dobivenog, ne ćemo više vršiti pritisak na druge. Biti ispunjen se može biti samo kad smo spremni u potpunosti dati ono što tražimo t ražimo od drugih. Ali, mi tako često dajemo kupoprodajno, iz maske, a to je varanje. Zbog toga se treba zagledati u sebe, vidjeti svoju negativnost kad god imamo poteško će. Treba se prisjetiti da je to samo jedan dio nas koji je u neistini, a da postoji jedan ve ći koji je u istini. To pošteno sagledavanje sebe stvara hrabrost i poniznost. I nikada ne proizvodi beznadnost koju proizvodi stav: "Ne vjerujem da mogu imati ono što mi treba bez da vršim pritisak, varam i manipuliram." Hrabrost omogu ćuje da otpustimo još više i stvara stav: "Ako drugi žele ono što im ja mogu ponuditi, bit će mi drago da im to dam. Ako to ne žele, ja se ne ću ljutiti. Ako je to bolno za mene, prihvatit ću taj bol i istražiti njegovo porijeklo u meni. Vjerujem da ću dobiti sve što mi treba, tr eba, iako u ovom trenutku to nemam." Takav stav nam omogućuje da prihvatimo sve što nam život nosi, a da se ne osje ćamo beznadno. To zna či ne biti u samovolji. To zna či da ne moramo odmah imati sve što želimo. Prvo moramo stvarati unutarnji stav da se dobro osje ćamo iako nam nešto nedostaje. Sposobnost za takvo odricanje povećava vlastiti sistem vrijednosti i integritet, a to onda ispunjava iznutra, od nas samih. Ispunjenje postaje rezultat unutarnjeg stanja koje onda dovodi i do vanjskog ispunjenja. Naš osobni rast tada postaje sve više vidljiv, osje ćamo sigurnost i radost, mir postaje sve dublji i duže traje sve manje ometan zgr čenošću zbog straha. Postajemo sve sposobniji za ispunjenje jer smo pošteno nau čili sagledavati sebe u cijelosti. Biti u istini - privatnost ili tajnovitost Postoji puno konfuzije izme đu potrebe da se bude sam sa sobom i tajnovitosti. Kako je konfuzija negativna, ona ne doprinosi razvoju li čnosti. Biti sam sa sobom, ili privatnost je suštinska potreba svakog čovjeka. Svakome je potrebno da bude sam sa sobom da bi se povezao dublje sam sa sobom bez da ga drugi ometaju samim svojim prisustvom. Čak i ono što želimo podijeliti s onima koje volimo ponekad treba "dozrijeti" da bi se podijelilo. Kad god se radi o novoj spoznaji, ili umjetni čkoj kreaciji, možda će trebati vremena da se upotpuni prije nego što će biti pokazano drugima. Takvi periodi povla čenja od drugih ne zna če izolaciju ili odvojenost, separaciju. To vrijeme zapravo zna či biti sa sobom, to je j e vrijeme samo će da bismo spoznali više o sebi. No, ako se privatnost upotrebljava da bi se izbjegli drugi, onda to nije pozitivno, jer se to radi zbog straha od drugih. Negiranje potrebe da se bude sam sa sobom može biti o čito. Takvi pojedinci se boje susreta samih sa sobom, pa proizvode vanjsku i unutarnju buku. Zbog straha od samo će oni proizvode vanjske okolnosti kao opravdanje. Ali ima ljudi koji žive vrlo dinami čno, pa ipak uspijevaju biti sami sa sobom. Ali je isto tako istina da oni koji su uglavnom sami da su stvorili svoju usamljenost zbog straha od intimnosti. Ali ako postoji strah od kontakta s drugima, tada prvenstveno postoji strah od toga da osoba bude sama sa sobom, a tek posljedi čno s drugima. Isto tako ta usamljenost ne će ispuniti potrebu za samo ćom. Ljudi koji su sami jer se boje kontakta s drugima neće upotrijebiti svoju samo ću da budu sebi bliže, kao ni kad budu s drugima ne će upotrijebiti tu priliku da se zbliže s drugima. Kad govorimo o tajnovitosti možemo re ći da ona nikad nije pozitivna. Ne govorimo o
tajnovitosti kad voljenoj osobi spremamo iznena đenje. To nije stvarna tajna jer će se u konačnici se pokazati kao radosni doga đaj. Tajne uvijek sakrivaju nešto negativno, ina če se ne bi skrivalo. Tajna može biti nešto što želimo sakriti od ostalih, jer to oni ne bi odobrili. Ili Il i je to nešto što želimo sakriti od ostalih, ili je to druga osoba koja nas želi umiješati da nešto negativno zatajimo. A samo otkrivanje takvih skrivenih stvari bi omogu ćilo da se one isprave ili promjene. No, kad se sakrivaju kao primjerice negativne misli ili nepoštene radnje, tada jačamo negativne tendencije i ponašanja. Osoba koja je zapela u sakrivanju ne čeg tajnog - bilo za sebe ili u suradnji s drugima savršeno je svjesna da skriva nešto negativno, jer ina če ne bi bilo potrebe da se sakriva, što god to moglo biti. Dakle opravdavati skrivanje tajni je apsurdno. No, ono što se obi čno događa je to da se privatnost koristi da bi se prikrilo namjeru da se imaju tajne. Drugim riječima, tajnovita osoba će koristiti svoje pravo i potrebu za privatnoš ću da bi varala da nešto sakriva. Istinska privatnost nikada ne podrazumijeva skrivanje tajni. U stvarnost, ona je upravo suprotnost. Ono što se stvori u samo ći je ono što se pokazuje i dijeli s drugima. To nije zamišljeno da bi se sakrivalo. Skriva se samo nepoštenje, negativne namjere, destruktivnosti imaju potrebu da se skrivaju. Ništa što je istinsko se ne sakriva. Katkad se koristi kao izgovor racionalizacija za sakrivanje: "Ako se otkrijem kakav jesam, oni to neće razumjeti." ili "Bit ću neopravdano kritiziran". A to naravno nije istina. Jer ako smo u istini, razumijevanje drugih više ne će biti važno po svaku cijenu da bismo zbog toga trebali dignuti zid izme đu nas i ostalih. Ako smo u iistini stini dat ćemo si truda da nas dugi razumiju i nosit ćemo se s njihovim kriticizmom kao sredstvom da bi istražili istinitost situacije sit uacije koju pokušavamo sakriti. Nešto tajiti je onda najdublje gledano varanje koje pokušava nešto posti ći što ne bi bilo moguće kad bi se tajna otkrila. To tako đer znači da izbjegavamo napor i odgovornost da pronađemo pošteno i istinsko rješenje rj ešenje da bismo dobili poštovanje i ljubav. l jubav. Tajenje je uvijek u suprotnosti s intimnosti ili istinskom ispunjenju u odnosu. Osoba koja taji nikada nije emocionalno ispunjena jer varanje stvara zid izme đu nje i drugih ljudi, pa se ona osjeća usamljenom osobom koju nitko ne razumije. nije nij e svjesna što radi. Često krivi druge zbog svoje usamljenosti i tako opravdava svoju tajnovitost umjesto da u čini sebe transparentnom i tako se odrekne svojih tajni. Da bi se to postiglo treba strpljenja, napora i dobre volje. Drugim rije čima, to je Put. Često je važan razlog za tajnovitost strah da ako sebe prikažemo u svojoj istini da nas drugi neće voljeti. To je pretpostavka da moramo dobiti ljubav i poštovanje od drugih po svaku cijenu. Tada zanemarujemo činjenicu da hrabrost i poštenje našeg istinskog predstavljanja, bez obzira na to koliko na neke naše crte mogu biti sramotne, dovodi do porasta našeg osjećaja vlastite vrijednosti. A tada, eventualno, će doći i ljubav od drugih. Biti na Putu zna či postepeno otpuštati sve tajne. Prvo treba nau čiti da nemamo više tajni sami pred sobom, tj. trebamo prestati varati sami sebe. Vidjet ćete da tu ima puno posla. Tada treba polako primjenjivati to poštenje i otvorenost prema drugima. Ako budete išli ustrajno tim Putem vidjet ćete da je to jedini pravi na čin da bi nas naši odnosi ispunjavali, jedini na čin da bi se živjelo bez straha i tjeskobe, bez srama i sakrivanja, bez pretvaranja i maske. Ako imamo negativne misli o drugima ili ih optužujemo, umjesto da ih pothranjujemo za sebe ili ih podijelimo s tre ćom osobom, trebamo to otvoreno priznati. Ako to tako u činimo prevladat će naša potreba da budemo u svojoj istini, umjesto da zadržavamo negativna mišljenja, optuživanja i sumnje. Na taj na čin možemo provjeriti da li istinito sagledavamo situaciju, što će nam donijeti mir u duši. Suprotno tome, ako tajimo svoje negativne misli, to je znak da duboko u sebi znamo da nismo u istini ali to ne želimo priznati. Spremnost da kažemo otvoreno svoja negativna razmišljanja još uvijek ne zna či da smo i otvoreni i da je to suprotnost tajenju. To može biti znak da je potreba za agresivnoš ću i
neprijateljstvom jača od potrebe za sakrivanjem zbog straha. Svako skrivanje je u stvarnosti teški teret koji prije ći da budemo u istini, da budemo opušteni., da budemo u ljubavi. Cijena sakrivanja postaje previsoka. Biti potpuno u svojoj istini treba biti cilj razvoja. Osim toga skrivanje sprje čava da pokažemo najbolji dio sebe, jer se sramimo sami sebe; svojih najdubljih misli, snova i želja. A ti aspekti nas su daleko od toga da bismo ih se trebali sramiti. Oni postaju negativnima jer se taje. Kako imamo hrabrosti da se prikazujemo onakvima kakvi jesmo dobit ćemo više ljubavi, više poštovanja, više prijateljstva, pomo ći, spoznaje pravih vrijednosti, a da ne govorimo o osje ćaju olakšanja jer se više ne pretvaramo. Ako naše otvaranje privu če više kritike nego ljubavi onda je to dje č ji način otvaranja koji proizlazi iz naše negativnosti: "Ako pokažem moje tajne, tražim da mi se odobrava bez obzira koliko su one negativne i destruktivne. Ako se to ne dogodi, ja ću te optužiti i to će mi biti dokaz da se ne treba otvarati i biti iskren." Klju č leži u tome da sebe uvijek pitamo da li se otvaramo radi istine. Također moramo biti svjesni gdje je narušena naša privatnost zbog negativnih motiva drugih, primjerice zbog njihove bolesne znatiželje, zato jer ih zanima nešto što će upotrijebiti protiv vas, ili će to iskoristiti da bi se prikazali boljim od vas. Takvima se ne trebate otvarati sa svojim tajnama. Za brak kao najintimniji ljudski odnos, spremnost da se bude bez tajni odre đuje kvalitetu braka. Treba postojati hrabrost da se otvaramo korak po korak u tom odnosu sve dok se potpuno ne otvorimo. Krivo vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi mora biti stalno provjeravano. Tek tada će biti stvoreni uvjeti za istinsku komunikaciju izme đu bračnih partnera. U prijateljstvu se tako đer trebamo otvarati jer ina če nema istinske komunikacije. Postoje tri bazi čna razloga koja stvaraju otpor otvaranju: 1. Strah da smo u cijelosti loši i nespremnost zbog tog straha da riskiramo da bismo to provjerili te da nas drugi ne će odbaciti. 2. Neznanje o tome da postoji na čin da nau čimo kako se mijenjati i rasti korak po korak. 3. Strah da ćemo biti previše ranjivi ako se budemo pokazivali u svojoj istini, jer u po četku se bol koji je bio potisnut po činje osjećati. Osoba postaje svjesnija i senzibilnija na bol drugih. No, ta bol je toliko druga čija od neuroti čne boli, samokažnjavanja. To je bol kao sastavni dio života koji kad se proživi dolazi radost i osje ćaj životnosti. Proces razvoja po činje micanjem zidova tajni i prikazivanjem sebe onakvima kakvi stvarno jesmo. Nastavlja se s osloba đanjem onog najboljeg u nama. Treba pogledati gdje još uvijek nešto skrivamo i na ći ćemo područ ja života u kojima još uvijek nismo ispunjeni. To je proces u kojem ima preklapanja faza otvaranja i novih kvaliteta koje se pojavljuju kako je odstranjen sloj skrivanja. Možemo zamisliti svijet u kojem nitko više ne skriva od nikog, u kojem nema nepotrebnog i bolnog stanja izoliranosti i varanja. Zar to ne bi bio raj na zemlji? A to je smjer u kojem evolucija ide.
NADVLADAVANJE NEGATIVNOSTI Dragi naši slušatelji, možda je ovo najteža lekcija koju smo do sada imali, ali ona će pokazati kako možemo riješiti i prestati stvarati probleme i sve više kreirati sre ću i ispunjenost u našem životu. Vidjet ćete kako bježe ći od bola stvaramo daleko ve ću patnju, a koja se jedva može preživjeti. Zvu či paradoksalno, ali oni koji nas redovito slušaju znaju da su prividne suprotnosti na nižem stupnju shva ćanja na višem nivou dio ve će istine. Ve ć smo govorili da bismo izbjegli taj bijeg treba u svakodnevnim svakodnevnim malim stvarima pogledati u sebe i potražiti onaj dio nas koji nazivamo ranjenim, destruktivnim djetetom u nama. Taj dio nas treba biti prepoznat i preodgojen. Ako potisnemo taj dio on prikriveno djeluje i pravi veliku štetu u našim životima, kao što ćemo to danas vidjeti. Prihvatiti zna či dozvoliti tom djetetu da proživi konstruktivno negativne emocije i u dijalogu s njim objašnjavati kako svijet funkcionira, jer
jednogodišnjak to ne zna. Samo treba čuti glas tog prestrašenog dijela nas i voditi dijalog s njim i pri tome moliti Boga da nam pomogne u tome. Mogli bismo reći da učiti ljubav znači transformirati taj negativni dio li čnosti u pozitivni. Jer negativnost u nama stvara takva životna iskustva koja su bolna. Svaki puta kad ne biramo iz ljubavi, posljedice su negativne i mi ponavljamo lekciju dok ne nau čimo. To je onda obi čno kroz krizu. Što se više opiremo u čenju, ili promjeni, to je kriza veća. Ogromna je razlika u osjećaju ispunjenosti izme đu ljudi koji su svjesni da sami stvaraju svoju sudbinu, i onih koji još uvijek za to krive druge ili okolnosti. Oni koji su toga svjesni u svemu vide priliku za rast i ne osjećaju se više bespomo ćno. Mogli bismo re ći da je dobro i loše l oše u životu u čenje ili test, i da najveću bol stvara otpor u čenju, a ne samo u čenje. Svjedoci smo stanja u društvu kod nas. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj ljudi vjeruju jedni drugima izme đu 12 - 18 %, dok je to primjerice u Švedskoj 66 %. Da bismo živjeli u sretnijem društvu jedini je na čin da počnemo mijenjati sami sebe. To je na čelo proaktivnosti mijenjajući sebe utje čem na druge. Dakle, vlastiti primjer je najja či poticaj za promjenu kod drugih. Da bismo se mogli mijenjati moramo sagledati onaj tamni dio u nama, jer ono što je dobro, naša Istinska li čnost, to ne treba mijenjati. To tako đer znači upoznavati sebe. U mjeri u kojoj poznamo sami sebe, u toj mjeri ćemo razumjeti i druge, pa im ne ćemo suditi. Suđenje drugima ima prikrivenu svrhu - to je prebacivanje odgovornosti na druge. Ako nam je društvo u krizi, tada svaki pojedinac u mjeri u kojoj još uvijek ne spoznaje svoju negativnost negativnost doprinosi stanju u društvu. Rekli smo da sagledati tamni dio li čnost još uvijek ne zna či činiti samo iz ljubavi. Ali sagledavanje tog dijela li čnosti daje nam mogu ćnost da biramo ne činiti iz tog tamnog dijela. Tako pove ćavamo naš osje ćaj samopoštovanja i koji nam daje snagu da pozitivno djelujemo na druge. Svaki puta kad djelujemo iz Istinskog dijela nas samih, mi doprinosimo dobru i obrnuto. Ili druga čije rečeno, dobro se dobrim vra ća, zlo zlim, tu nema prebijanja. To je na čelo. Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti. To zna či prestati doprinositi lošem i postajati sudionikom dobrog. Pogledajmo zbog čega se tako teško odri čemo negativnosti i radije živimo u iluziji da su drugi ili okolnosti odgovorne za ono loše što nam se doga đa. Prođimo kroz pet stupnjeva razrješavanja naših iluzija i negativnih stvaranja u životu: 1. Kao prvi korak u tom procesu je prona ći, utvrditi, spoznati, prihvatiti, i promatrati naša negativna djelovanja, negativne misli, osje ćaje, suptilne laži, kao i otpor dobrim osje ćajima (spoznati ranjeno dijete). Sve navedeno su primjeri koji stvaraju negativne životne okolnosti. Ove činjenice treba postajati sve svjesniji, postajati nepristrani promatra č tamnog dijela u sebi. To zna či ne suditi sebi. To obuhva ća prvi korak. 2. Drugi korak je da duboko u sebi po čnemo istraživati pojedina čni osjećaj i ponašanje kao i namjeru koja stoji iza takvog ponašanja.Tada ponašanja.Tada ćemo na svoje čuđenje prona ći neku vrstu uživanja zbog kojeg se ne želimo odre ći takvog ponašanja. Suštinski je važno da se to osjeti i prizna samom sebi (uživanje u ogovaranju, osveti, bijesu itd.). Bez ove spoznaje ne ćemo moći prestati patiti, niti spoznavati dublje sebe. Do ove spoznaje je najteže do ći. 3. Treći korak je mukotrpno spoznavanje posljedica takvog ponašanja, odnosno stvaranja negativnih životnih okolnosti. Spoznaja i precizno razumijevanje o povre đujućem djelovanju na vas i na druge mora postati veoma jasna. Vaš osje ćaj krivnje ne će ublažiti tvrdnja da to činite samo sebi. Trebate uvidjeti da ne možete povre đivati sebe, a da pri tome ne povre đujute druge. Jer smo mi svi djeca Božja. Primjerice, mržnja okrenuta prema sebi je nesposobnost za ljubav, ili čak prisila da se mrze drugi. To se spoznaje kako rad na sebi napreduje. Tre ći korak obuhvaća i shvaćanje da uživanje koje proizlazi iz negativnog stvaranja nikad nije vrijedno cijene, tj. žrtvovanja radosti, mira, samopoštovanja i rasta te življenja bez straha. U ovom koraku spoznajete da se ne morate odre ći radosti ako se odreknete negativnog stvaranja. U stvarnosti radost će početi proizlaziti iz pozitivnog stvaranja - bratstva sa svim ljudima. Tako postajete karika u lancu života, vaša sre ća služi ne samo vama, nego i drugim ljudima. Tek
spoznajom izme đu uzroka i posljedice, rezultata i povezanosti, postaje mogu će da se odreknemo negativnih stvaranja. Da objasnimo pojam uživanja, jer to će biti najteže za shvatiti. Zbog toga se uglavnom uživanje povezuje s hedonizmom, dakle negativno je aspektirano jer služi da bi se izbjegli osjećaji usamljenosti, bespomo ćnosti i bola. Po čnimo s o čitim, a to je j e primjerice pušenje. Svatko zna da je pušenje štetno, pa ipak toliki ljudi puše. Da nema uživanja koje je ovdje u funkciji kompenzacije za pravi užitak, dakle to je negativni užitak, nitko ne bi pušio. Hedonizam je takva kompenzacija, odnosno droga. Problem s nadomjescima je u tome, budući da nisu pravi užitak, da ih s vremenom treba sve više jer ne ispunjavaju, da uništavaju one koji kompenziraju život. Isti princip je na djelu s psihološkim kompenzacijama. kompenzacijama. Ali je ovdje skriven da bi se izbjegao osje ćaj krivnje, ali on se samo potiskuje. Uzmimo npr. užitak u ogovaranju, bijesu, uživanje kad netko "loš" bude kažnjen što je podloga lin ča itd. Da ovdje nema skrivenog užitka svi bi se odrekli takvih reakcija. I ovdje možemo prona ći odgovor na to u djetinjstvu. Malo dijete još nije sposobno razlikovati između pozitivnih i negativnih životnih okolnosti. Ono voli svoje roditelje i treba njihovo prisustvo da bi se osje ćalo sigurnim. Tako dijete osje ća užitak kad god je s roditeljima, bez obzira kako oni postupaju s njim. Ako se s djetetom postupa okrutno ili se ga ponižava, ili odbacuje, dijete povezuje ljubav i užitak koji osje ća za roditelje s njihovom negativnoš ću. Osjećajući užitak dijete negira osje ćaj bespomo ćnosti i patnje. U odraslom dobu će ono ponovno stvoriti iste situacije zato što sada osje ća užitak ponovno proživljavaju ći negativne sklopove iz djetinjstva. Dijete koje je bilo povre đivano postaje samodestruktivno, ili može osjećati užitak u osje ćaju nadmo ći nad drugima. To ovisi o mnogim čimbenicima, ali svaka negativna crta u li čnosti će biti povezana s užitkom vezanim za rano povre đivanje, tj. izbjegavanje osje ćaja neispunjenosti i patnje. Ako smo najdublje pošteni sami sa sobom, svi mi u sebi možemo prona ći mjesta u kojima osje ćamo zadovoljstvo kad povre đujemo sebe ili druge. No, te crte mogu biti duboko pokopane i negirane, ali one proizvode osje ćaj krivnje kad god je rije č o užitku. Taj osje ćaj krivnje je odgovoran za potiskivanje svih osje ćaja. Iz toga slijedi da ako je užitak povezan s destruktivnoš ću, tada se ne možemo odre ći destruktivnosti. To se osje ća kao da smo se odrekli života. Ovaj aspekt našeg života je najteže spoznati kada se po činjemo mijenjati. No, bez njegovog spoznavanja ne možemo transformirati negativnost u nama. Da bismo vidjeli što nas motivira da budemo negativni pitajmo sebe: " Koja je to vanjska situacija u ovom trenutku koja stvara neprestani bol i mojem životu?" Provjerite sva podru č ja u vašem životu - brak, obitelj, posao, prijatelje i dr. Na drugom koraku, gdje još istražujemo kako se ne želimo odre ći nekih negativnih ponašanja, još uvijek ne sagledavamo kako nam ta ponašanja štete. Sve dok ne budemo svjesni štete koju sami sebi činimo, mi se ne ćemo moći odreći takvih ponašanja. Da ponovimo da je na putu spoznavanja sebe ovo najteži korak - spoznati kako sami kreiramo negativne situacije u životu. Kad bi ljudi bili svjesni posljedica svih njihovih odabira, nitko više ne bi griješio. No, tek s ovom spoznajom polako uzimamo sudbinu u svoje ruke, jer ako smo mogli kreirati negativne životne okolnosti, zašto ne bismo mogli kreirati pozitivne? U mjeri u kojoj prestanemo okrivljavati druge i svijet, po čet ćemo stvarati prekrasna životna iskustva i cijeli svijet će nam se po četi otvarati. Da bismo otkrili pozitivno stvaranje moramo se pozabaviti sa svojom maskom i posljedi čno s ulogama koje igramo. Sve maske su lažne i one pokušavaju pokazati suprotnost onome što u sebi odbacujemo ili ne volimo. Maske nas povre đuju daleko više no što smo ikad bili povređivani u djetinjstvu. Tek kad pogledamo ispod maske i vidimo negativnost u nama, počinjemo se suo čavati s istinom koja nam daje mogu ćnost poštenog izbora u budu ćnosti. Jer maska prikriva suprotnost od onog što pokazujemo sebi i drugima, ne samo stvarnu negativnost, nego i onu za koju neistinito vjerujemo da je beznadna i neprihvatljiva. Što ćemo
više uviđati kako u takvom pretvaranju gubimo, to će nas to više motivirati da se po čnemo mijenjati. Jačat ćemo svoju slobodnu volju. A to će nas voditi u četvrti korak koji vodi u stvarnu promjenu. 4. Moleći i meditirajući treba moliti za pomo ć da bismo sagledali sebe. Tako đer treba formulirati pozitivne misli koje će pomoći u promjeni. Primjerice: "Bože, moja volja i Tvoja volja su jedno." Prvo će se pojaviti osje ćaj povrede, ali on nije realan kao ni maska. Svaka spoznavanje varanja koje je opravdavalo neprijateljske osje ćaje prema drugima i iskustvu u životu dati će nam snagu da budemo dublje u istini, da odbacimo varanje i suo čimo se pošteno sa životom. Uz neprestanu molitvu, to će nam pomoći u četvrtom koraku. Neprestano se pitajte: "Kako mogu živjeti bez da varam? Kako da se ponašam?" Odgovori će doći. To je proces kreiranja pozitivnih životnih okolnosti. Ljubav koja je ve ć u našem Istinskom ja do ći će do izražaja. 5. Nakon toga bavit ćete se više negativnoš ću koja se pojavljuje kao reakcija na tu đu negativnost. Ma kako drugi bili negativni, oni u vama više ne će buditi negativne osje ćaje, defenzivna ili agresivna ponašanja. Polako ćete i na tu đu negativnost odgovarati konstruktivno tako da se tada i drugi, pou čeni vašim primjerom, možda po čnu mijenjati.
AKTIVNO I PASIVNO ZLO Vrlo često postoji zabluda da je duhovna osoba slaba, što podrazumijeva da nema hrabrosti. Da je izigravanje žrtve plemenito. Tako na emocionalnoj razini često hrabrost povezujemo sa zlom, dok se slabu osobu povezuje s blagoš ću i dobrotom. Me đutim, kukavičluk je jednako loš kao i aktivni čin zla. Što se doga đa kad smo slabi, kada se ne suprotstavljamo zlom ponašanju i ne borimo se za istinu? Bilo da šutimo, a svjesni smo da druga osoba nije u pravu, ili da vidimo da neka osoba čini loše drugoj osobi, a da mi ništa ne poduzimamo. Tada podržavamo onu osobu koja čini zlo i dajemo joj poruku da dobro čini. Da se ne bi morali susresti sa svojim strahom da nećemo biti prihva ćeni, mi prodajemo naše poštenje. A to se stalno, na ovaj ili onaj na čin, događa u međusobnim odnosima i djelovanjima. Kada primjerice netko u vašem društvu kleveće drugu osobu, vaša šutnja nije dobrota. To je na neki na čin puno destruktivnije od onoga što čini osoba koja kleve će. Zato što je vidljivo zlo manje opasno od nevidljivog. Onaj koji kleveće pokazuje svoje zlo i tako preuzima mogu ćnost da bude ukoren i da će morati trpjeti posljedice za svoj čin. Pasivni slušatelj vara dvostruko: prvo on dobiva isto toliko iz klevetanja kao i onaj koji to čini bez posljedica, a usto još ima iluziju kako je bolji od klevetnika (Hitler, crne kronike). Po činitelj zla je uvijek bliže Bogu nego što je to samoispravna, naoko dobra osoba. Međutim, to stvara osje ćaj krivnje i mržnju prema samom sebi. Pasivno zlo je suzdržavanje od djelovanja zbog dobra, a to uvijek podržava ravnodušnost, sebi čnost i nesudjelovanje. To sprječava razvoj i promjenu u osobi i njenoj okolini. Inercija i pasivnost su najve će zlo. Kukavi čluk je najve će zlo. Sve dok nismo voljni riskirati i hrabro djelovati, pa makar doveli u pitanje da nas drugi i odbace, ne ćemo moći dobiti samopouzdanje i samoprihva ćanje. Aktivnost je potrebna i u najmanjim detaljima svakodnevnog svakodnevnog života kada ste uklju čeni u plemeniti proces stvaranja novog društva. Morat ćemo se aktivno suprotstaviti otporu prema promjenama koje su toliko neophodne u procesu postojanja i življenja u skladu s Božjim zakonima. To mora uklju čivati voljnost da budete povremeno povrije đeni, odba čeni ili da ne budete u prednosti. To mora uklju čivati hrabrost da nešto riskirate ili da žrtvujete sebi čni cilj. To također uključuje vjeru da je to uistinu u vašem najboljem interesu. A to će donijeti ravnotežu i sklad i vaša živote i vjeru u Božji plan spasenja. TRAŽENJE ISTINE
Svaka osoba želi sre ću i ispunjenje, a to zna či prestanak napetosti, borbe, napora, sukoba, tjeskobe i straha. Me đutim, pogrešan na čin da se to postigne onemogu ćava sreću i ispunjenje. Jer svemu pristupamo sa stanovišta ili/ili, a ne tražimo istinu. Uzmimo, primjerice, da smo u sukobu s drugom osobom. Uvjereni smo s naše to čke gledanja da smo u pravu, a ova druga osoba je u krivu. Postaje važnije biti u pravu nego riješiti problem, jer na nesvjesnoj razini biti u krivu zna či isto kao i biti bit i mrtav. Možda na svjesnoj razini to nije tako, ali ako pobliže osjetimo snagu emocija u sukobu, vidjet ćemo da je sukob na razini života i smrti - ni na koji na čin ne smijemo izgubiti, odnosno priznati da smo pogriješili. Biti u krivu zna či također da nam drugi ne će odobravati. Dijete u nama misli da ne može bez toga preživjeti, ovisno je o drugima. Jedino kad spoznamo svoju Istinsku li čnost, prestajemo ovisiti o drugima. Što više dokazujemo da je drugi u krivu, sve više se stvara razdor i nikako ne možemo dobiti ono što smo mislili ako dokažemo da smo mi u pravu, a ona druga osoba u krivu. Vjerujemo da ako dokažemo da je ta druga osoba u krivu da će nas ona onda po četi voljeti i da će sve biti dobro. Kad to ne uspijemo, trudimo se još više jer mislimo da nismo dovoljno dokazali da smo mi u pravu, a ona druga osoba u krivu. Raskol se pove ćava, tjeskoba i napetost raste i što više oružja upotrebljavamo da bismo dobili bitku, naše poteško će postaju sve dublje sve dok ne počnemo nanositi sebi i drugima štetu koja je u suprotnosti s našim najboljim namjerama. Sukob se sve više produbljuje, stvarana šteta se po čela pokazivati, i tada postoje dvije mogućnosti: popustiti ili nastaviti borbu. Budu ći da i dalje mislimo da smo u pravu, i jedno i drugo "rješenje" smanjuje naše samopoštovanje. samopoštovanje. Rastrgani smo izme đu borbe i popuštanja i to stvara napetost, tjeskobu i unutarnje i vanjske gubitke. Ako priznamo da smo bili u krivu, na nesvjesnom nivou to zna či smrt. Ako nastavimo borbu to će dovesti do takve štete da to onda zna či isto. Nalazimo se u zamci iz koje nema izlaza. U kojem god smjeru krenuli dolazi do gubitka. Problem je u tome da ne vidimo to da ako smo u sukobu, tada jedan dio mene mora biti u krivu, ina če do sukoba ne bi ni došlo. Isto tako je istina da naše naizgled suprotstavljene istine na višem nivou su komlementarne, dakle dijelovi su veće istine. To zna či da smo oboje u pravu ako šire sagedamo istinu, i oboje u krivu jer inače do sukoba ne bi ni došlo. Jedini na čin da bi se izbjego ovakva bolna stanja je spremnost da se traži istina o uzrocima sukoba. Ako molimo Boga da nam pokaže istinu, i budemo otvoreni za nju, odgovor će doći. Ono što trebamo je pitati sebe: "Što je istina u ovom pitanju?" Ako nam istina bude važnija od "pobjede", ako nam želja da budemo u istini bude istinska, odgovori će doći. Bez obzira koliko nam se činilo da smo mi u pravu, moramo biti voljni upitati sebe da li je ono što vidimo doista sve, ili postoji još nešto što ne vidimo. Ve ć sama spremnost da uvidimo da i drugi ljudi mogu imati zna čajke ispravnog mišljenja, a da mi možemo imati pogrešne, omogućava nove vidike. Takav pristup omogu ćava smirenost i otvara drugu osobu za traženje istine jer se ne će osjećati napadnuto. Shvatiti ćete da niti niste toliko u pravu, niti toliko nevini kao što ste to mislili da jeste, niti toliko u krivu koliko ste se bojali da jeste. Polako ćete početi shvaćati kako i zbog čega je dolazilo do prepirki, što ih je uzrokovalo. S takvim uvidom dolazite do uvida u stvarnu prirodu odnosa. Tako u čite o sebi i drugima i povećavate razumijevanje zakona komunikacije. Što više predo đžbi o tome steknete, to ćete se osje ćati slobodniji, snažniji i sigurniji. Mir koji proizlazi iz ovako proširenog shva ćanja ima trajnu vrijednost. Utječe na vaše samoostvarivanje i na vaš svakodnevni život. Nakon po četne i očite potrebe za hrabroš ću i trenutnog otpora sagledavanju šire istine od one egoisti čne, vaš put postaje puno lakši od borbe koja proizlazi iz lažne dileme ili/ili. Prije nego što do đete do ovakve razine razumijevanja sebe i života, napetost će rasti jer pogrešno vjerujete da se u onom trenutku kad priznate i uvidite gdje ste u krivu, a gdje su drugi u pravu, da sebe podjarmljujute i pokoravate. To se doživljava kao uništenje, kao da ste izgubili bitku i kao opasnost. Ali, onog trenutka kad postanete voljni biti u istini, str pljivi i
pripravni, ne samo da vidite put, svoju istinu, ne priznaju ći istinu drugih zbog straha od posljedica, ve ć kad ćete željeti spoznati širu istinu koja nadilazi obje vaše male istine, napetost će nestati. Put prema pokazivanju vašeg Istinskog ja će biti pripravljen. Istinsko ja se ne može pojaviti dok se riješe osobni problemi. To prvenstveno zna či raditi na Idealiziranoj slici ili masci. Maska govori: "Ako me svi oko mene smatraju specijalnim,boljim od drugih, pametnim, lijepim, talentiranim, sretnim, nesretnim, ili čak i lošim" - ili bilo što ste izabrali za svoju Idealiziranu sliku - "tada ću dobiti neophodno odobravanje, odobravanje, ljubav, divljenje i slaganje koji mi trebaju da bih živio." Koje god da ste pseudo rješenje odabrali, a to ovisi o ranim utjecajima, a postoje tri tr i osnovna: agresivno, pokorno i rješenje povla čenjem - ona su predodređena da donesu pobjedu nad drugim ljudima i uspostave slobodu i ispunjenje. Izgleda da je onda postojanje osigurano kada smo u potpunosti voljeni, prihva ćeni i podržani od drugih ljudi, a to ćemo postići pobjedom nad drugima. Upravo nas takvo t akvo pogrešno shva ćanje uvlači u zamku usamljenosti i zbunjenosti da će nam drugi dati ljubav kada smo bolji od njih i kad ih pobijedimo. A istina je da će nam ljubav do ći u život kad više ne ćemo ovisiti o njoj. Što se više borimo protiv drugih, to će se oni manje pokoravati našim zahtjevima da se potvrdimo, i to ćemo doživljavati kao opasnost u istoj mjeri kao i odustajanje od borbe. Kad imamo potrebu da budemo bolji od drugih, ono što dajemo mora se okrenuti protiv nas, jer dajemo u duhu rata. Ali ako budemo davali da bismo obogatili svoj život i živote drugih, mi i naš život će biti time oboga ćeni, zato što nudimo, dajemo u duhu mira. Prona đimo dobro u svim situacijama života, bez obzira da li ih smatrali lošim ili il i dobrim, ispravnim ili pogrešnim. To znači prihvaćanje sebe gdje trenutno jeste, i što vam trenutno život donosi. Polako ćete uvidjeti da su vanjske teško će samo preslika unutanjih problema. Sve što trebate napraviti je tražiti istinu bez obzira gdje se trenutno nalazite.
SMISAO BRAKA Najdublji smisao braka je u čenje ljubavi. Zbog toga nam je Bog dao zaljubljenost da bi nas to dovelo u najbližu blizinu ljubavi. Čak i najnerazvijenija osoba, kad je zaljubljena, sposobna je nadmašiti samu sebe. I krajnje sebi čna osoba će za vrijeme trajanja tog osje ćaja imati nesebične impulse. Zaljubljenost stvara čežnju za ujedinjenjem barem s jednom osobom. Jer sve dok smo odvojeni od drugih ljudi to mora stvarati usamljenost i nesre ću. Tako je zaljubljenost pokreta čka sila, ali ako se ne upotrijebi za gra đenje ljubavi ona će nestati, ali će trag ipak ostati. Zaljubljenost dolazi nenadano i neo čekivano u odre đenim točkama života, čak i onima koji se boje prividnog rizika bliskosti zbog teških iskustava iz djetinjstva. Ljudi koji se boje svojih emocija i života kao takvog, često će učiniti sve da što je u njihovoj mo ći da izbjegnu iskustvo zaljubljenosti. Me đutim, za takvu osobu punu stahova koji ne moraju biti svjesni, to je dobar lijek, bez obzira što mogu slijediti tuga ili gubitak, kao posljedica drugih psiholoških psiholoških faktora. Postoji i drugi ekstrem, a to su ljudi koji se ne boje iskustva zaljubljenosti, ali oni ga koriste samo dok traje kao kompenzaciju. Tada traže drugog partnera i tako dalje. Me đutim, kao i svaka kompenzacija, oni ostaju neispunjeni i nesretni. Kada dublje proanaliziramo zaljubljenost vidjet ćemo da je to čežnja za drugom osobom. Zaljubljenost pove ćava znatiželju da se upozna drugo ljudsko bi će. Tako dugo dok postoji nešto novo za otkriti u drugoj osobi, i tako dugo dok sami sebe otkrivamo drugoj osobi, zaljubljenost će ostati u odnosu. Onog trenutka kada po čnemo vjerovati da smo pronašli sve ono što se dalo prona ći u drugoj osobi, i da smo razotkrili sve što smo imali kod sebe, zaljubljenost će nestati. Zaljubljenost nas donosi do to čke kad se prestanemo truditi upoznavati partnera i sebe. Ali nakon ove to čke, naša želja za potragom neograni čenih dubina druge osobe i dobrovoljnim razotkrivanjem nas samih i naše unutarnje potrage, odre đuje da li smo upotrijebili zaljubljenost kao most prema ljubavi. A to je odre đeno našom željim da da nau čimo kako
voljeti. Granice ne postoje, jer je život vje čna mijena, ne prestajemo se razvijati dok živimo. To znači da spoznajemo sebe dok smo živi. Kada bismo shvatili tu mudrost onda bismo od braka na činili čudesno putovanje kakvo bi on i trebao biti. Duhovna ideja braka je spoznavanje sebe samog i spoznavanje partnera. Što se to češće događa, to će brak biti sretniji i mi ćemo se osje ćati ispunjenije. Jedino u istinskom zajedništvu zaljubljenosti i ljubavi možemo u svom partneru otkriti nove razine postojanja, koje do sad nismo opazili. A i sami ćemo se razvijati zato što smo se oslobodili taštine i pokazali se onakvima kakvi doista jesmo. Tako će odnos uvijek biti nov, bez obzira koliko smo bili uvjereni da onog drugog poznajemo. Sve maske moraju pasti, ne samo one površinske, nego i one dubinske za one za koje nismo bili ni svjesni da postoje. Tako će naša ljubav ostati živa. Nikada ne će biti statična. Nikada je ne ćete morati potražiti negdje drugdje. Postoji toliko toga za vidjeti i otkriti unutar vašeg partnera, kojeg nastavljate poštivati i voljeti. To je brak u svom istinskom smislu, sakrament. Jedino kad upoznamo ljubav, život i drugo bi će s istom spremnoš ću, moći ćemo voljenom biću podariti najve ći poklon: svoje Istinsko ja. Tada ćemo također dobiti taj istinski poklon od našeg voljenog bi ća. Ali da bismo to mogli napraviti, u nama mora postojati odre đena emocionalna i duhovna zrelost. Ako je ta zrelost prisutna u nama, tada ćemo intuitivno odabrati pravog partnera, koji je u suštini jednako zreo i spreman se ukrcati na ovo putovanje potpunog otvaranja jednog bi ća drugome. Izgraditi ljubav u braku je najve ća pobjeda koja se može posti ći zato jer je odnos u braku najteži odnos. Ali je to zbog toga i najve će ispunjenje, jer se toliko toga može nau čiti kroz osobnu ljubav. Zato treba sa čuvati zaljubljenost, ili je vratiti u odnos, jer je ona most prema ljubavi.
BITI NA PUTU POMO ĆU SAMOSPOZNJE Svatko od nas zna da je potrebno biti pristojna osoba, ne činiti grijeh i davati ljubav, imati vjeru i biti dobar prema drugima. Ali to nije dovoljno. Kao prvo, mi to možemo sve znati, ali posve je drugo nešto biti sposoban za to. Naravno, mi ne moramo činiti zla djela, ne krasti , ne ubijati, činiti dobra djela i tako dalje. Ali ne možemo sebe prisiliti da osje ćamo ljubav. A ne možemo postupati s ljubavlju ako ne osje ćamo ljubav. Niti možemo sebe prisiliti da imamo pravu vjeru u Boga. Sve što se ti če osjećaja ne ovisi o našim djelima čak niti o našim mislima. A da bismo promijenili naše osje ćaje potreban je polagani proces samorazvoja i samospoznaje. Ina če se naši osje ćaji ne mogu promijeniti. Za ljude nižeg duhovnog razvoja je ve ć velika stvar da ne čine loša djela, no za nekoga tko je dobio više, od njega će više i tražiti. No, zapitajmo se kako promijeniti naše najdublje osje ćaje. Kako po četi. Kao prvo, ne možemo promijeniti ništa tako dugo dok ne znamo što je stvarno u nama. Jer, ljudska je osobina da sami sebe varamo. I to je najve ća poteškoća. Ovdje ne govorimo o podsvjesnom umu za koji znamo da postoji. Izme đu podsvjesnog uma i svjesnog uma još je jedan sloj kojeg nismo svjesni - jer ga ne želimo biti svjesni. Bježimo od njega, iako su nam svi simptomi upravo pred nosom. To je strategija ranjenog djeteta u nama koje misli da ako nešto ne vidi, tada to niti ne postoji. To ne mora biti svjesna misao, ali osje ćaj je takav i on se ne prepoznaje (savršenstvo - intelektualna/umna spoznaja i emocionalna/osje ćajna reakcija) Govorili smo o masci, negativnosti u nama i istinskoj li čnosti. Ovo o čemu sada govorimo dio je maske koji možemo nazvati vanjskom osobnosti koja nije uvijek u skladu s unutrašnjom stvarnosti. Svi mi znamo da je pogrešno osje ćati i misliti na odre đeni način. No, ako takvi osjećaji i misli postoje u našem negativnom dijelu osobnosti, osobnosti, a mi ih negiramo jer mislimo da smo ih razriješili, to postaje naša najve ća pogreška koja stvara u kona čnici mnogo više poteškoća, više problema, mnogo više unutarnjih i vanjskih konflikata nego bilo što poznato u našem svjesnom umu.
Ako ne živimo u skladu s Božjim zakonima, ili to možemo nazvati duhovnim zakonima, načelima, tada ne možemo imati mir u duši. Ako sebe ne spoznamo u svojoj cjelokupnoj istini, onakvima kakvi smo upravo sada, ne možemo se mijenjati i rasti. Kako ćemo mijenjati nešto što nije dobro u nama, ako to ne vidimo? Tada ne živimo u istini i to je kršenje na čela. A to svi manje ili više radimo i zato treba taj proces osvijestiti. Svi mi, naime znamo neke naše pogreške, ali nismo svjesni svojih pravih motiva koji su odgovorni za te pogreške, pa ih onda i ne možemo promijeniti. Dijelovi naše li čnosti, negativnost i Istinsko ja se neprestano miješaju. Samospoznaja zna či prepoznati iz kojeg dijela ličnosti dolaze trendovi, razumjeti koji dio čini dobra djela, a gdje sami sebe varamo i slabimo naš karakter. Istinska osobnost kaže: "Želim činiti iz ljubavi, budi volja Tvoja", ali negativnost u nama misli da se to može posti ći tako tu negativnost negiramo. Tako đer, negativni dio u nama želi sve posti ći tako da to bude ugodno i bez truda. tr uda. Istinska li čnost u nama želi voljeti sve ljude, a negativnost želi divljenje pod svaku cijenu, uspore đivanje i takmičenje. Najvažnije je da ne sudite sebi kad po čnete prepoznavati ovakve trendove u sebi, jer samo tako se možete po četi mijenjati. Zašto negativnost u nama ne želi vidjeti samu sebe? Ve ć smo rekli da je vrlo neugodno vidjeti sebe kao nesavršeno bi će, jer dijete u nama to doživljava kao da mu je život u pitanju. Osim toga, taj dio nas je lijen, nikada ne želi raditi. A to zna či marljivo i teško raditi da bismo sebe osposobljavali da vidimo taj neugodni dio u nama. Dakle prvi je korak u samospoznaji napraviti svjesno obe ćanje samima sebi da ćemo spoznati negativnost u sebi. To je najve ća odluka koju možemo napraviti! I najve ća bitka u koju smo ušli. Ali ne pokušavajmo tražiti savršenstvo odmah. Kao što smo rekli , to je proces, to je put. Trebat će nam puno vremena i truda da bismo pronašli sve negativne crte u nama. To istraživanje je prva i najvažnija polovica Puta. Savršenstvo možemo posti ći samo tako da prvo pro đemo kroz nesavršenost, a ne zaobilaze ći je. Treba biti svjestan da je Put duga čak. Nesvjesno svi mislimo da ako smo nešto dobro napravili, ili ispravili neku pogrešku da će nam se život iz korijena promijeniti, da više ne ćemo imati poteško ća. To je dje č je vjerovanje da ako budemo "dobri" nagrada mora slijediti. Sigurno je da će nam se život po četi polako mijenjati, ali kušnje i testovi će dolaziti još dugo, iako u smanjenom omjeru i snazi. Nakon godina rada na sebi, postajat ćemo svjesniji sebe i moći sebe više kontrolirati. To ne zna či da smo razriješili u potpunosti negativnost u nama, nego da smo je smanjili i pokorili. Ono što će se mijenjati jest spoznaja da nam ništa ne dolazi slu čajno i da su poteško će prilika za rast. Ta promjena kuta gledanja na život zna či vidjeti u svemu smisao, to zna či ne biti više žrtva okolnosti, nego uzeti u svoje ruke mo ć da se mijenjamo i rastemo, da budemo bi ća sposobnija za ljubav. Kad mislimo da su nam poteško će dane kao kazna onda je bol suviše jaka. Pravi je blagoslov shvatiti da svaka poteško ća nosi poruku koju treba razumjeti i nau čiti nešto o sebi. Prije nego što do đemo do razvojnoga stupnja u kojem će se poteško će početi smanjivati moramo potpuno razumjeti razdoblja poteško ća u duhu hrabrosti i mudrosti. Kad to budemo mogli napraviti onda nas vanjski problemi i konflikti više ne će moći dublje dota ći. Zadržat ćemo određenu smirenost i u najve ćim problemima. A nakon toga će se i ti problemi po čet smanjivati. Kad ste na putu samospoznaje i rasta trebate znati da sve ima svoju cijenu. To je jasno na materijalnom planu, ali na emocionalnom je često nejasno. Cijena je: odre ći se sažaljenja samih sebe, varanja samih sebe, te ovom cilju potpuno posvetiti svoje vrijeme, napor, strpljenje, postojanost i hrabrost. A dobit ćemo stotinu puta više: mir u duši, sigurnost, ljubav. Ne postoji lagana metoda ili čarobna formula kojom možemo posti ći sreću. Ako ste umorni i iscrpljeni, tada ne vidite zašto vam se to doga đa. Nema ve će patnje od one kojoj ne vidimo smisao. Na tom putu spoznavanja samih sebe polako će se pojavljivati razlozi za poteško će;
govorili smo o tome kako ponovno nesvjesno stvaramo bolne okolnosti iz našeg djetinjstva. No, samospoznaja dat će nam novu snagu da se nosimo s tim poteško ćama, kakvu nikada prije nismo poznavali. Nikada nije prekasno krenuti tim putem samospoznaje, tj. pokoravanja negativnosti u nama, koje su odgovorne za sve loše što nam se doga đa. Sada ćemo načelno govoriti o tri na čina rada na putu samospoznaje: samospoznaje: Jedan je prepoznavanje pogrešaka i kvaliteta u vanjskom ponašanju, dakle sve što je na površini. O tome ćemo više govoriti drugi puta. Tada dolazi sljede ći korak koji se često miješa s prvim - to je sloj u nama koji nije nesvjestan, ali ga ne vidimo jer ga se bojimo. S tim dijelom nas postupa se druk čije. I tu je još tre ći korak, a to je naš podsvjesni dio li čnosti koji je jednako važan. Iako je podsvjestan on jednako kreira naš život, čak i jače - jer ga ne vidimo. Taj dio dominira našim životom, a da mi to ne znamo. Tu su tako t ako đer emocije koje ne možemo mijenjati snagom volje. Primjerice, nedostaje nam vjere ili ljubavi, ma koliko se mi trudili da tako osje ćamo. Ali, upoznavajući sebe, shvatit ćemo zašto nam nedostaju te kvalitete. I postupnim razumijevanjem, bez prisiljavanja sebe da tako osje ćamo, u stalnom procesu promatranja samih sebe i u čenja da to u činimo na objektivan na čin, polako će se sposobnost za ljubav i vjeru povećavati. Ako se osje ćaji počnu mijenjati nakon par godina rada na sebi, to je prekrasan uspjeh. I to će se dogoditi na naravan na čin, čak možda ne ćete biti ni svjesni toga u početku. Treba reći da možete o čekivati kako ćete imati veliku borbu sa sobom. To je borba izme đu negativnog i Istinskog dijela li čnosti. A vaš će svjesni dio odlu čiti koja će strana pobijediti. Istinska ličnost ne može pobijediti bez takve borbe. Sjetimo se Coveya i re čenice da se najteže borbe vode svaki dan u tihim komorama duše. I to mora biti duga bitka; prva borba će biti u tome da uop će krenete takvim putem samospoznaje. Negativnost u nama govori: "Ne vjerujem u takav put. Lakše je okrivljavati druge, život ili Boga za nesre ću u svom životu.", ili "meni to nije potrebno", ili "preumoran sam za to", ili i li "nemam vremena". Taj ili drugi sli čni izgovori. Moramo prepoznati te poruke, ili osje ćaje u sebi od kuda dolaze. Pokušajmo vidjeti dublje što stoji iza ovih izgovora. Ako budemo znali što možemo o čekivati od sebe, to će biti naša prva pobjeda. Tako đer ćemo do odre đenog stupnja nau čiti kako da razotkrivamo svoju masku i pogrešne motive. Kasnije će nas negativnost u nama pokušavati ometati na druga čije načine. Mnogi ljudi se boje svoje negativnosti. Možda oni toga nisu svjesni, ali pokušajte prevesti svoje osje ćaje u točne riječi. Možda tako možete po četi. Taj strah sadrži odgovore zašto se osoba boji vidjeti sebe u cijelosti. Naravno da su dje č ja posla misliti, kako ono što ne cijenimo u sebi ne postoji, jer j er se izbjegavamo suo čiti s tim dijelom nas. Ali negativnost u nama nazivamo ranjenim djetetom u nama, zato što je taj dio nas zaostao u razvoju zbog - za dijete - bolnih iskustava, pa je ostao nezreo i s neto čnim sustavom vjerovanja. Katkada se u terapijama dogodi - ako se osobu prebrzo vodi, što je pogreška onog koji vodi - da dožive živ čani slom kad se iznenada suo če s negativnošću u sebi. No, mi znamo da negativnost u nama nije naša zadnja istina. No, ako se to ne zna analizirati, može dovesti do odbacivanja sebe i do sloma. Znamo da je negativnost u nama samo sloj koji kako se smanjuje sve više sjaji naša Istinska osobnost, sve više znamo tko smo u stvarnosti. Znamo da je to samo privremeni sloj. Istinska li čnost vidi se u našim dobrim kvalitetama, u našoj velikodušnosti i sposobnosti sposobnosti za ljubav. l jubav. Kad se susretnemo sa svojim negativnostima, to može biti isprva šok, ali kako možemo znati da je suština našeg bića čista dobrota, ako se prvo ne suo čimo s negativnoš ću? Zato se ne bojte kad se susretnete s vašom negativnoš ću i podsjetite sebe na vašu pravu li čnost. Vaš šok je samo znak napretka, ma kako to privremeno bilo bolno, bez toga koraka ne može biti pobjede. To je dio puta. Budite svjesni svog straha, svog srama i tada ćete pokoriti negativnost u vama. A sre ća i dobar život biti će sve više vaša stvarnost.
KAKO PRONAĆI NEGATIVNOST U SEBI Prošli puta smo govorili o tome kako je važno vidjeti negativnost u sebi jer ona kreira sve bolno u našem životu, i onda kada je korak po korak budemo pronalazili, kako je važno da je prihvatimo na ispravan na čin. To zna či da ne upadnemo u samosažaljenje ili da kažnjavamo sami sebe. Da ne postoji čarobna formula, neke tehnike ili vježbe koje će promijeniti naš život na bolje, nego da je to proces i put na kojem ćemo sve više upoznavati sebe da bismo postajali sposobniji za ljubav. Ako nam se put bude u činio preteškim tada se u takvim trenucima treba obratiti Bogu i tražiti pomo ć. Kako često to zaboravljamo baš u teškim situacijama! A znamo da ako pokucamo da će nam se otvoriti. Druga velika pogreška na putu je je vjerovanje da ako se budemo stalno bavili sa sobom da će to negativno utjecatil na ostala podru č ja našeg života. Me đutim, ovaj put razrješavanja naših negativnosti zna či povećanje naše sposobnosti za ljubav. To zna či biti neprestano u vezi sa sobom, vidjeti sebe objektivno s dobrim i lošim kvalitetama, biti u istini, a to naravno pozitivno utje če na sva podru č ja našeg života. Jer negativnost u nama je kao druga li čnost koja se ne želi odre ći svojih pogrešaka. Mi nismo svjesni pravog zna čenja negativnosti nama, jer svjesno znamo samo da želimo dobro. Spoznja toga je prvi, najvažniji korak u razvoju. Ono što se spoznaje kad smo ve ć puno radili na sebi je da svjesno želimo nešto dobro, no u nesvjesnom je upravo suprotna želja. Ta suprotna želja mora se dovesti u svijest, da bismo uspješno išli dalje. Treba se opustiti i dozvoliti svojoj negativnosti da do đe na površinu da bismo je postali svjesni. U sebi recite: "Sada sam takav. Taj dio mene ne volim niti ne cijenim. Želim prihvatiti taj dio mene da bih ga mogao promijeniti. Shva ćam da to nije moje najdublje bi će. Ali u meni je konflikt zbog suprotnih želja i želim vidjeti onu koja je u suprotnosti s dobrom namjerom, a koju sam do sada negirao. Da bih postao ono što želim biti, moram prvo, bez straha, srama i taštine, se suo čiti s onim što je u meni." I zamolite Boga da vam u tome pomogne. Postanite svjesni svojih osje ćaja koji su povezani s konfliktom i prevedite ih u to čne misli. To neprestano činite i uspjeh ne će izostati. Polako ćete postati sposobni da vidite te dvije opre čne namjere u sebi; jednu u kojoj ćete vidjeti svoju nesavršenost, i njenu suprotnost za koju znate u teoriji kako biste htjeli osje ćati, ali još uvijek ne možete. Usporedite te dvije suprotne namjere i prvo u čite prihvatiti privremeno nesavršenstvo u usporedbi sa savršenstvom za koje znate da bi bilo ispravno. Prihvatite svoje greške s poniznoš ću. Ako to budete stalno radili, tada će se vaši osje ćaji početi mijenjati. To samopromatranje i samopoštenje jako će utjecati na vas. Kao prvo ćete učiti prihvatiti sebe onakvima kakvi stvarno jeste i u čit ćete pravu poniznost. To će vam dati snagu i samopoštovanje. samopoštovanje. Nakon odre đenog vremena vaši osje ćaji će se po četi mijenjati. Ovaj period samospoznaje i uspore đivanja osjećaja koji su u konfliktu u či nas poniznosti. Poniznosti da prihvatimo sebe onakvima kakvi smo sada da bismo se mogli mijenjati. To se ne može napraviti s osje ćajima krivnje (razlikovati osje ćaj krivnje i istinsko kajanje) i samokažnjavanja. samokažnjavanja. To je nezdravo i ne daje rezultate. Moramo nau čiti kako se ponašati s našim negativnim dijelom. To ne zna či da ćemo podilaziti tom dijelu sebe ili ga opravdavati. To bi bila pogrešna suprotna krajnost. Na ći srednji put u svemu, ravnotežu umjesto krajnosti, zna či zdravlje. Moramo nau čiti prihvatiti sebe bez srama, straha, i taštine. Ako uo čimo te crte u nama, tada ih treba istražiti da bismo vidjeli što je iza njih da unaprijedili upoznavanje samih sebe. Na taj na čin ćemo prona ći gdje su naši dublji osje ćaji, reakcije i misli u suprotnosti s božjim zakonima. Kako budemo rješavali naše unutarnje probleme i konflikte tako t ako će se početi polako rješavati i vanjski problemi. Tako postajemo sposobni za sre ću, jer koliko ljudi je sposobno za sre ću? Kada nam se doga đaju dobre stvari, ve ć smo zabrinuti da ćemo to izgubiti. Samo ako prihvatimo život u njegovoj raznolikosti, bez straha, bez samosažaljenja,
bez straha od povrede, samo tako možemo biti sretni. Tako dugo dok ne spoznamo kako negativnost u nama radi, kako se pokazuje, kako se skriva iza naših izgovora, ne ćemo se mo ći mijenjati. A činiti dobro drugim ljudima je povazano s time. Ne možemo činiti dobro ako naši osjećeji nisu pročišćeni. Ne povre đujemo druge samo ako ne krademo od njih, ne govorimo loše stvari iza njihovih le đa ili ih ne napadamo. Možemo Možemo povrijediti drugu osobu ako je dovoljno ne volimo, ako je ne razumijemo, ako ne vidimo njene potrebe. To se doga đa jer to isto činimo i sebi. Sve naše pogreške nas sprije čavaju da damo dovoljno ljubavi, razumijevanja i uvida. Naši strahovi su tako đer pogreške. Jer strah nas sprije čava da volimo, razumijemo, da budemo u istini. Tako vidimo da nije dovoljno nadi ći negativne crte. Jednako je važno da razriješimo naše strahove. Tako dugo dok je strah u našem srcu mi povre đujemo druge ljude. Druga osoba nesvjesno osje ća naš strah i automatski negativno reagira. Vaš strah izaziva strah u drugoj osobi, a onda njezin strah pove ćava vaš i to stvara zid izmedu osoba koji onemogu ćava komunikaciju, razmjenu, ljubav. Stvara se za čarani krug negativnih rekcija iz kojeg možemo iza ći samo tako da prepoznamo svoje strahove. Prvi korak na putu samospoznaje je da najobjektivnije što možete mislite o sebi, o svim dobrim kvalitetama i svim svojim pogreškama. Napišite to crno na bijelom, jer pisanje vam pomaže da to napravite promišljeno, a i kasnije će vam pomo ći da to povežete i dublje shvatite. Slijedeći korak je da zamolite osobu koja vas dobro pozna da vam kaže što stvarno pošteno misli o vama. Za to će vam trebati malo hrabrosti, jer nikome nije ugodno čuti negativne stvari o sebi. No, znajte da ako vam druga osoba to pošteno kaže, da je to akt ljubavi. To je i prvi korak u savladavanju naše taštine. Tako ćete već postići malu pobjedu koja će vam dati snage da idete dalje u spoznavanju sebe. Ako nemate odgovraju ću osobu za taj rad na sebi molite da vam Bog pošalje nekog. Svakome tko zna kucati za dobra djela bit će mu odgovoreno. Tek kad možemo otvoriti svoje srce drugoj osobi, tek tada možemo pomo ći sebi jer slijedimo božji zakon bratstva me đu ljudima. Onaj koji je uvijek sam, ma koliko teško t eško radio, bez obzira kako inteligentno čitao ili studirao, bez obzira koliko je pošten sa sobom, ne može potpuno shvatiti i procijeniti sebe, što se automatski dogodi kad se otvori drugoj duši. To tako đer zahtijeva odre đenu količinu poniznosti koja se ne može posti ći na početku, ali to postaje prirodna osobina kad nau čimo da otvoreno govorimo o svojim poteško ćama, svojim slabostima, svojim problemima, kao i da primimo kritiku. To djeluje iscjelju će na nas. Svatko tko je to ve ć pokušao potvrdit će da se dugotrajni problemi koje je skrivao, čak i kad nije čuo dobar savjet, po činju smanjivati. Kada smo ono što doista jesmo, pa makar samo s jednom osobom, s malo maske i obrana u skladu s našim mogu ćnostima u odre đeno vrijeme, to djeluje iscjeljujuće za nas, a istovremeno to je najve ći dar ljubavi drugoj osobi, jer joj pomažemo više kad pokazujemo i svoje ljudske slabosti, nego kada se prikazujemo savršenima i nadmo ćnima. A tada će i ta druga osoba to napraviti za vas. Tako ćemo pomoći jedni drugima i nau čiti puno o bratstvu me đu ljudima, poniznosti i suosje ćanom razumijevanju. Imajte na umu da kad čujete nešto loše o sebi da vam se u po četku to može u činiti kao nepravda i možete biti povrije đeni. Možete tako đer čak i više biti povrije đeni ako je to istina. Ali čak ako ste i uvjereni da je to nepravda, ipak razmislite, jer u toj kritici može biti makar i jedan posto istine; druga osoba vas može vidjeti druga čije nego što vi vidite sebe, ili vas vidi površno i ne vidi što je ispod i spod neke negativne crte, ili nije našla odgovaraju će rijeći da izrazi što osjeća. No, i taj jedan j edan posto istine vam može pomo ći da sagledate sebe na novi na čin, jer jedna greška ili crta ima razli čite posljedice. U vašim dnevnim molitvama i meditacijama obratite pažnju na takva razmišljanja o sebi i zamolite Boga da vam pokaže istinu, da vam da snagu da primite neugodnu istinu o sebi na oplo đujući način. Ako tako po čnete napravili ste najbolji početak u razvoju.
Tako ćete učiti da objektivno promatrate svoje unutrašnje reakcije kada se bavite bolnom negativnošću u sebi. To je promatranje negativnog dijela kako se ponaša kao da promatrate drugu osobu. Nemojte se poistovjetiti s tim dijelom sebe, budite objektivni promatra č jer znate da to nije vaše Istinsko ja, nego jedan dio koji je zaostao u razvoju i kojem na takav način pomažete da odraste. Promatrajte svoje reakcije i pokušajte ih razumijeti znaju ći od kuda dolaze, pomalo i s humorom, i nemojte taj dio sebe uzimati smrtno ozbiljno, kao da je kraj svijeta jer niste savršeni. Tako ćete napraviti još jedan korak u poznavanju samih sebe, ali i drugih ljudi. I sjetite se da to ne ide preko no ći. Dakle, kada ste napravili svoj popis zamolite osobu koja vas dobro pozna pa s njom provjerite svoje viđenje sebe. Rade ći svakodnevno na sebi dobit ćete povremeno mir u duši puno prije nego što će se okolnosti vašeg života po četi mijenjati. U danima kada ćete osjećati snagu i entuzijazam puno je lakše živjeti istinu o sebi. No do ći će dani u kojima će se javljati sumnje i sjećaj da niste napredovali. U tim danima zamolite Boga da vam pomogne. Za nas ljude je izuzetno teško imati prave misli u pravom trenutku. To postaje navika koja se u či na putu samospoznaje. Ništa nas tako ne obeshrabruje kao sumnja. To je glavno oružje negativnosti u nama. Prepoznajte je i zamolite Boga za pomo ć. Tako ćete posti ći veliku pobjedu nad negativnošću u sebi. Sve zbog čega patimo u životu je rezultat naših grešaka i naših strahova. Kad po čnemo osvještavati strahove u sebi vidjet ćemo kako oni kreiraju naš život. Kad ne bi bilo negativnosti u nama, tada ne bi bilo ni strahova koji nam oduzimaju radost u životu. Strah se može jedino savladati tako da ga se osjeti i u čini upravo ono čega se bojimo. Jer mi magnetično privlačimo situacije kojih se bojimo da bismo uvidjeli da nema razloga za strah. Ili drugačije rečeno, situacija se mijenja kada razumijemo zašto nam se ona doga đa. U Božjem planu nema slu čajnosti - sve služi u čenju i rastu, i ono što doživljavamo teškim i ono dobro što nam se doga đa. Uvijek ste u situaciji najboljoj za u čenje, kad nau čite situacija se mijenja. Kada tražimo istinu dobit ćemo svu pomo ć koja nam je potrebna. Postajat ćete sve snažniji jer ne ćete gubiti snagu da mijenjate ono što ne možete mijenjati. Naučit ćete razlikovati situacije u kojima trebate prihvatiti ono što vam se doga đa i situacije kad se trebate boriti. Postajat ćete istinski poniznima, onima koji će baštiniti svijet. Mnogi su nažalost poniznost shvatili negativno, a ne kao snagu. Ponizan je onaj koji nema mržnje, ogor čenosti, samovolje i koji nema straha jer nema te negativne zna čajke u sebi. Takav čovjek je sposoban razumijeti sebe i druge, on može voljeti i prihvatiti da ne mora uvijek biti u pravu. To znači snagu i nezavisnost - slijediti na čela i kad svi drugi to ne razumiju. Boriti se protiv zla u sebi i drugima, no to zna či prihvatiti i da budemo povrijeđeni i da nau čimo iz te povrede nešto. Ne dozvoliti da nas tuda negativnost iskorištava. Može izgledati jako teško razlikovati te situacije u životu. Kako se razvijamo i kako se naša taština, samovolja i strah budu smanjivali, kako nismo više u centru svemira nego da postoje i drugi ljudi, tada ćemo znati prona ći pravi princip i kako se boriti na pravi na čin. Često smo znali ovdje re ći da činite najbolje što znate, jer tako ne ćete iznevjeriti svebe, ako se situacija ne promijeni, tada je prihvatite. Ako se pokaže da ste pogriješili, lakše ćete prihvatiti pogrešku jer ćete znati da ste u činili najbolje što ste u toj situaciji znali i mo ći ćete iz svoje pogreške učiti. A eliminirali ste strah koji vas drži u mjestu da ne možete odlu čiti. Jer neodlučnost najviše povre đuje. To će vas u činiti jakima da razlikujete kada ćete prihvatiti povredu i nepravdu i tiho oprostiti, a kada ćete se boriti protiv ne čeg lošeg, bilo da to doti če vaš život ili ne. Da biste došli do tog klju ča morate spoznati vaše najdublje, skrivene osje ćaje i njihovu pravu prirodu; da u čite objektivno promatrati sebe da biste postali istinski poniznima.
SKRETANJA S PUTA Mogli bismo reći da i ljudi koji su na putu, koji su otvoreni u mnogim podru č jima i istinski se trude tražiti istinu, još uvijek imaju otpor da se suo če s nekim svojim unutarnjim i vanjskim
dilemama. Već smo govorili o tome da su vanjske poteško će preslika unutarnjih, to jest odražavaju onaj dio nas koji još nije u istini. Često varamo sami sebe da ako se budemo trudili činiti dobra djela da će vanjski problemi nestati. Ne vidimo da se takvo pogrešno shva ćanje mora promijeniti da bi se vanjske okolnosti promijenile. Tako se na odre đenom dijelu puta nađemo u za čaranom krugu - želimo promjenu vanjskih okolnosti, a zapravo bismo trebali u sebi potražiti krive ideje čijom promjenom bi se tek mogle promijeniti vanjske poteško će. Dakle, svaki vanjski problem možemo riješiti samo tako da na đemo onaj dio nas koji dovodi do njega. Pokušajte jasno formulirati problem u jasnim rije čima. Tada povežite problem s vašim pogreškama koje ste napisali na papir kako smo prošli puta govorili. Na prvi pogled to može izgledati nemogu će i potpuno nepovezano. Ali nije. Obi čno za odre đeni problem nije odgovorna samo jedna greška ili slabost. Jer greške su obi čno međusobno povezane, odnosno u interakciji. Ako možete povezati vaše razli čite slabosti s problemom pola bitke je ve ć dobijeno. Ako još ne možete vidjeti povezanost, ili ako nešto osje ćate, ali još ne možete povezati, molite iskreno da vam Bog pokaže povezanost. povezanost. Odgovor je veoma blizu. Ako ste dovoljno otvoreni i želite na ći odgovor, bez obzira na mogu ći otpor u vama, dobit ćete odgovore. Pokušajte tako i vidjet ćete da to funkcionira. Svatko tko nije s ne čim zadovoljan u životu, primjerice ima neku neispunjenu želju, ili neki problem, veliki ili mali. Promatrajte svoje pogreške, slabosti i pitajte se koje su odgovorne za vaš problem. Svaka greška je u suprotnosti s nekim na čelom ili božjim zakonom. A onda idite korak dalje. Pokušajte promatrati sebe kao tre ću osobu kada budete to radili. Tada ćete s čuđenjem ustanoviti da se jedan dio vas doista trudi i želi napredovati, da taj dio ne želi sebe varati, ali da postoji i drugi dio vas koji se stalno bori protiv dijela vas koji se trudi rasti. I ako možete postići da potpuno neutralno sagledate ta dva dijela sebe koji su u konfliktu, pokušavaju ći da ne reagirate emocionalno, barem na trenutak, tada ćete znati što se u vama doga đa i kako je onaj dio koji se opire istini i rastu odgovoran za vaše probleme. I to je jako važno da postanete svjesno tog konflikata u vama. Trebate shvatiti da vama postoji strana koja ne želi ono što želi druga strana. Taj dio vas toliko utje če na vas tako da pozitivan dio vas koji želi dobro ne može pobijediti. A to onda racionaliziramo na razne na čine, pa onda i najinteligentniji postaju slijepi i neinteligentni zbog takvoih izgovora. Na putu se radimo s tri dijela naše li čnosti: svjesnim, nesvjesnim i podsvjesnim umom. Nesvjesni i podsvjesni um se me đusobno razlikuju po tome što bi nesvjeni um mogao biti svjestan samo ako bismo gledali u pravom pravcu. On je nesvjestan jer ga ne želimo vidjeti i kada bismo to željeli on bi postao svjestan. Kako kre ćemo na put spoznavanja sebe pažnju usmjeravamo na svjesni um. Rekli smo kako treba precizno formulirati naše misli. No prije nego što se po čnemo baviti podsvjesnim umom moramo prvo razriješiti nesvjestan um. Osvjestiti konflikt u nama zna či osvjestiti nesvjesni um. Tek kad smo riješili neke od tih konflikata tek tada možemo prije ći na podsvjesni um. U podsvjesnom umu nalaze se iskustva iz ranog djetinjstva, traume, koje utje ču na naš život sada. Nakon što smo radili na sebi kako smo govorili u prošloj emisiji - napisali svoje greške i pokušali ih povezati s našim problemima, pogledajmo sada u nesvjesni um. Često smo govorili u ovim emisijama o tri najve će pogreške ili negativne crte u karakteru od kojih potječu različite greške, a to su: samovolja, taština i strah. Možda mislite da strah nije negativna crta ili greška. No, osoba bez grešaka ne bi imala straha. Tako đer znate da je strah suprotnost ljubavi. Sve te tri temeljne pogreške su me đusobno povezane. Teško bi se moglo dogoditi da imamo samo dvije, a tre ću nemamo. Ali ono što se može dogoditi da su jedna ili dvije nesvjesne, dakle nismo ih svjesni, dok je tre ća i nama samima jako vidljiva. Zbog toga treba s najve ćom iskrenošću prema sebi ispitati svoje reakcije, sve što ste osje ćali u naizgled nevažnim malim sukobima. Ako pokušate to čno formulirati vašu unutarnju neugodu reakciju, vidjet ćete da je
tu uvijek umiješan strah. Strah, možda, da se drugi ljudi ne ponašaju onako kako biste to vi željeli, a to je onda i samovolja, jer drugi ljudi nisu ono što vi mislite da bi trebali biti, ono što mislite da vama treba. Ovdje je tako đer i strah da će biti povrijeđena vaša taština. Ti gotovo neprimjetni stahovi, kojih ima jako puno ali se ne prepoznaju, povrije đuju vas daleko više nego veliki vidljivi strahi. U vašim dnevnim promatranjima svojih osje ćaja promatrajte te suptilne strahove i u kojoj su mjeri povezani sa samovoljim samovoljim i taštinom. I kako smo ve ć govorili da se osje ćaji ne mogu mijenjati snagom volje, nemojte se trenutno pokušavati promijeniti jer to nije mogu će. Osjećaji će se polako po ćeti mijenjati sami od sebe kako ih budete postajali svjesni i promatrali s malo odmaka. Postajat će manje jaki i rije đe će se pojavljivati s vremenom. Te tri temeljne zna čajke negativnosti u nama: samovolja, taština i strah, mo ći ćemo prepoznati samo tako da vidimo stvarne reakcije r eakcije u nama umjesto da uvjeravamo sebe da se ponašamo drugačije i dajemo tome lažna objašnjenja. Moramo jasno vidjeti te greške u sebi. Dakle, trebamo vidjeti ono čega sada još nismo svijesni. Provjeravajte kako se stvarno osje ćate, jer jedino tako ne ćete varati sami sebe i polako će se ti osje ćaji početi mijenjati. Već kad ste u istini sa sobom, pa makar ta istina i privremeno bila bolna, ta istina će već donijeti povremeni mir i prije nego što promijenite ono što nije dobro. Svako razrješavanje negativnosti negativnosti u sebi počinje tako da je prvo sagledamo, pa onda korak po korak je po činjemo rješavati s hrabroš ću i uvjerenjem, i samo tako ćete naći sreću i istinsku sigurnost. No, ne možemo nadi ći ono što je negativno u nama bez pomo ći Boga. Istina je da prilazimo toj negativnosti s više strana. S jedne strane treba spoznavati negativnost u sebi , a s druge treba je pošteno analizirati da bismo vidjeli što se stvarno doga đa u nama. Jer dok ne spoznamo tu negativnost, mi je ne možemo ni pokoriti. U meditaciji treba zamoliti Boga da nam pokaže tu negativnost, a onda treba moliti da nam da snage da je imamo hrabrosti vidjeti i kako je riješiti. Uzmite primjerice neki problem, neku odluku, neku vašu vezanost, i pokažite je Bogu. Potpuno se otvorite i pitajte sebe: "Što stvarno želim?". Često imamo problem jer nismo stvarno svjesni što želimo. Nakon toga pitajte sebe: "Možda to nije božja volja?" Činjenica je da ako nešto moramo imati ili ostvariti po svaku cijenu da to ne možemo posti ći, jer je to samovolja. Čak ako i stvarimo tu želju, ona ne će biti ono što smo mi o čekivali. Međutim ako smo se spremni odre ći toga, ako je to božja volja, tek tada t ada to možemo posti ći. Pitanje je da li smo spremi odre ći se samovolje. To se odnosi na sve što želite u životu. Ako mora biti, onda je to samovolja. Ali ako nešto želim, ali spremna sam se toga odre ći, jer mi nije po glavu, tada ću to dobiti ako je za moje dobro. Jeste li svjesni koliko mira u svojoj duši možete dobiti na taj način? Samo takvo otpuštanje samovolje zna či istinsko kucanje, a život će nam potvr đivati da smo na dobrom putu. To ne zna či odreći se želje, nego samo inzistiranja da bude po našem. Koliko puta smo nešto žarko željeli, a kasnije zahvaljivali Bogu da se nije ostvarilo? Tako dugo dok je samovolja ja ča od toga da se stavimo Bogu u ruke, mi ne možemo posti ći mir u duši. Primjerice, ovih dana sam čula želju jedne osobe koja cijeli život ima želju da živi negdje gdje nema buke. No, cijeli život živi na mjestima gdje je buka i to je izbezumljuje. Čak je obitelj preselila u malo mirno mjesto, o čekujući toliko željen mir, no onda se pokazalo da je u blizini ustanova u kojoj se cijeli dan provode bu čne aktivnosti. Kad bi osoba kona čno prihvatila sadašnje neželjeno stanje, stanje, tek onda bi se to stanje moglo promijeniti. Jer kad smo napravili sve što smo mogli, prihvatimo i ono što nam se ne dopada, i tek tada se može situacija promijeniti. Budi volja Tvoja. On bolje zna od nas. Nema osobe koja ovo ne bi mogla prakticirati u tisu ću malih svakodnevnih svakodnevnih stvari. Pokušavajući živjeti nataj način polako ćemo shvaćati kako je božji plan savršen, da nema slučajnosti i da zbog toga nema razloga za strah. Ne treba re ći da će i naša vjera tako ja čati. Jer dio nas koji nije u istini ne može niti imati vjeru. U našem podsvjesnom podsvjesnom su svi autoriteti,
pa onda i najve ći autoritet, stvoreni na osnovu naših autoriteta u djetinjstvu, jer za dijete j e roditelj kao Bog. Kod neke osobe je slika Boga, što naravno nije svjesna misao nego nejasan osjećaj, da je Bog neki vrlo strogi, pedantni školski u čitelj koji joj prijeti prstom i nema razumijevanja za njezive ljudske probleme. Analizom bi se ustanovilo da nevjerojatno li či na njenog oca. Drugi ljudi možda misle da su njihovi ljudski problemi nezna čajni za Boga i da on ne mari za njih. To je naravno neto čno, jer svaka naša odluka, nije važno koliko bila mala, svako dijelo ili ponašanje, procjenjuje se da li je u skladu s božjim zakonima. Nema problema kojeg ne bismo mogli prezentirati Bogu, bez obzira o čemu se radilo, jer on će to sigurno bolje razumijeti nego ijedan terapeut, doktor ili znanstvenik. Trebamo znati da za što god se obratili Bogu, ne samo na svjesnom nivou, ako to u činimo na iskreni na čin, On će to razumijeti i pomo ći, pod uvjetom da tražite pomo ć i vjerujete Njemu više nego sebi. Što je to što želite promijeniti kod sebe da biste se uskladili s Božjom voljom? Uzmite si vremena, ne činite to na brzinu, ili polovično, varaju ći sami sebe i onda tuže ći se da niste dobili odgovor. A niste ga dobili jer niste činili iskreno. Ne pokušavajte sebe uvjeriti da je nešto božja volja samo zato jer vi to tako mislite. Otvorite se Bogu u svojoj istini i budite se spremni odre ći svega. Ako potraje tjednima ili mjesecima, nije važno. To bi vam sada trebao biti cilj. Ako ne možete u činiti tako jer se nešto u vama još uvijek ne može odre ći neke jake želje, bilo bi jako važno da to sebi priznate. Biti će mnogo bolnije ako zaobi đete činjenicu da još niste spremni. Bolje je re ći:"Sada još nisam spreman.", i to je u redu. r edu. I ći ćete polaganije, pa ćete možda za godimu dana biti spremni. Važno je da budete iskreni sa sobom. Ali ne odustajte od puta jer još niste potpuno spremni odre ći se svoje samovolje. Bolje je to priznati sebi i ići polaganije. Preporučili smo vam da dnevno napišete, vrlo kratko, doga đaje tog dana gdje se niste dobro osjećali. Samo klju čne točke. Kako budete to stalno radili, svaki dan, polako će ono što je bilo nesvjesno postajati svjesnim i tako ćete upoznavati unutrašnja raspoloženja, a odre đena ponašanja koja vam nisu bila jasna i koja niste mogli promijeniti snagom volje će se polako početi mijenjati. Možda ne možete za sada razumijeti zašto tako osje ćate, ali s vremenom će se početi pokazivati povezanost i lakše ćete razumijeti smisao. Za to vam treba samo deset, petnaest minuta dnevno, a bit će vam od velike pomo ći u povezivanju odre đenih grešaka. To može učiniti svatko. Takav dnevni pregled upisat ćete sve što je izazvalo nelagodu bilo koje vrste. Greške će se ponavljati i postat će vam jasno da je nešto krivo u vama, ma koliko drugi mogli biti u krivu. Vaše ponašanje može varirai na nekoliko na čina prema njima, ali mora postojati temeljni problem u vašem reagiranju. r eagiranju. To ćete pronaći kako budete nastavljali raditi na sebi. Nakon nekog vremena ponovno pro čitajte što ste zapisali i ramišljajte o razli čitim greškama, o onima koje ste otkrili. Zamolite Boga za pomo ć u razumijevanju. I to će vas držati na putu. To je na čin upoznavanja samog sebe. Postat ćete svjesniji svojih osje ćaja, svojih stvarnih želja, i da li su u skladu s božjim zakonima.To je mali napor, a donijet će vam tako mnogo - da budete mogli biti sve više u istini.
AKTIVNOST ILI PASIVNOST Prošli puta smo govorili o tome da nas negativnost drži izvan puta i o dnevnom pregledu. Značajke negativnosti kao što su to: strah, taštinu i samovolju, treba prepoznati u sebi da bismo ih mogli mijenjati. To zna či čuti taj glas u sebi: strah govori: "Ne vjerujem"; taština govori: "Ja sam bolji od tebe", a samovolja govori: "Mora biti po mome". U mjeri u kojoj ćemo čuti taj glas u sebi,u istoj mjeri ćemo čuti glas Istinske li čnosti koji je uvijek pun ljubavi i podrške. To obi čno u po četku nije glas nego nejasan osje ćaj koji treba prevesti u jasnu misao. U svakoj poteško ći treba potražiti te glasove u nama, jer poteško ća nastaje kad smo nešto previdjeli, kad se opiremo promijeni koja život zna či. Poteško ća je svaka nelagoda, sukob, bolest, ili nešto drugo što nam nije ugodno. Trebamo znati da bez drugih ljudi uop će ne bismo mogli spoznati da u nama ima negativnosti. To je promjena kuta gledanja iz osje ćaja
da smo žrtve drugih u to da situaciju možemo upotrijebiti da bismo prepoznali negativnost u nama, pa onda možemo činiti iz ljubavi. Da uvijek imamo izbor. Sv. Franjo napisao je u svojoj poznatoj "molitvi za smirenost": "Bože, daj mi smirenost da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim ono što mogu i mudrost da ih znam razlikovati." Druga čije rečeno: Kada se trebamo boriti, a kada prihvatiti nešto. Kako ćemo koristiti svoju slobodnu volju da bismo živjeli u skladu s božjom voljom ili na čelima. Jer kada smo aktivni onda kada bismo trebali biti pasivni, onda je to pogreška koja usporava naš razvoj. Trebamo biti aktivni, dakle upotrijebiti snagu volje - to nije samovolja koja je u službi negativnog dijela li čnosti - onda kada se borimo za na čela. Trebamo biti pasivni, a prečesto se doga đa da smo aktivni, u situacijama gdje ne možemo promijeniti okolnosti ili druge ljude. Reagiramo pobunom tamo gdje se stvari ne odvijaju onako kako bismo mi to htjeli, onda kada su drugi ljudi u krivu. Tada smo aktivni. Kadgod osje ćate emociju i ako je prevedete u to čne misli, vidjet ćete da imate želju da uzvratite. Želja sama po sebi ve ć znači aktivnost. Mi imamo i pozitivne želje i trebamo tr ebamo biti aktivni da bi ih ostvarili. No, negativne želje nalaze se ispod negativnih emocija kao što su to: ogor čenje, strah, mržnja i druge, i mi smo tada aktivni kada bismo trebali biti pasivni. Budu ći da se negativna želja ne može ispuniti, čak kada se ispunila, to je privremeno i iluzorno, mi postajemo frustrirani. Praktično rečeno, kakvo bi trebalo biti naše ponašanje u situacijama kada bismo trebali biti pasivni? Mi ne možemo mijenjati svijet, niti druge ljude. To znamo intelektualno, no naši osjećaji to ne znaju pre često. Treba posti ći da naše emocije budu uskla đene s intelektualnim znanjem. Dakle ispravno ponašanje bi bilo da ne pokušavamo mijenjati ono što ne možemo promijeniti - ponašanje drugih ljudi i okolnosti izvan naše kontrole. Samo ako budemo emocionalno prihvatiti ono što umom znamo, tek onda ćemo moći razlikovati kada se trebamo boriti, a kada trebamo otpustiti i prihvatiti. To tako đer prihvatiti da mi sami nismo savršeni s poniznoš ću, pa ćemo onda mo ći prihvatiti da i drugi ljudi nisu savršeni, možda samo na razli čit način od nas. Prihvatiti svoju nesavršenost nesavršenost zna či prihvatiti sebe onakvi kakvi smo sada, dakle privremenu nesavršenost. Budu ći da nismo sagledali svu nesavršenost u sebi, puno toga je još nesvjeno, mi ne prihva ćamo sebe i ljuti smo na sebe kad pogriješimo, i tako smo opet aktivni tamo gdje bismo trebali biti pasivni. Prihvatiti sebe zna či pasivnost, da bismo mogli postati aktivni u opažanju i mijenjanju negativnosti u nama. Ali dok ne prihvatimo nesavršenost, mi je ne možemo mijenjati, a rezultat je napetost koja će se povećavati sve dok ispravno ne upotrijebimo aktivnost i pasivnost. Trebamo vidjeti gdje postoje negativne želje koje su ispod negativnih emocija i usmjeriti svoju aktivnost u ostvarenje ispravnih želja koje često ne možemo ostvariti, jer nemamo više snage koju smo krivo upotrijebili. Krivo upotrebljena aktivnost, onda kada bismo trebali biti pasivni, i obrnuto, stvara napetost koja nam oduzima snagu, pa slabimo svoju li čnost. Ne vjerujete ni u za trenutak da ljudi koji vam izgledaju slabi i bez snage volje na površini, da su to oni koji su manje aktivni od onih koji vam izgledaju jaki jer su agresivni. Često je upravo suprotno. Oni samo ne pokazuju svoju volju zbog drugih konflikata u sebi. U njima sve kuha zbog njihove slabe volje jer je krivo upotrebljavaju. Takva osoba toga ne mora biti svjesna, ali se simptomi mogu pokazati zdrastveno, u njihovoj snazi ili nedostatku mira. Ovo sve vam može izgledati zbunjuju će jer još uvijek ne možete prona ći kako se stvarno osjećate i kako po četi. Ali, to je upola tako teško kako mislite da jest. Svaki puta kada osjetite neugodan osje ćaj, ljutnju, tjeskobu, ogor čenje ili što drugo, ili su vaši dani puni takvih osjećaja, prestanite opravdavati da su za te osje ćaje krivi drugi ili okolnosti. Umjesto toga pitajte sebe što je to što uistinu uisti nu želite. Jer kada su te emocije u vama tada u tom trenutku nešto želite. Inače se ne bi osje ćali tako. To ne zna či da možda i drugi ljudi nisu u krivu, ali negativne emocije su rezultat neke vaše pogrešne pretpostavke, ma koliko drugi bili i krivu. Ta pogrešna pretpostavka je pogrešno upotrebljena aktivnost tamo gdje bi trebala t rebala biti pasivnost. Napadate druge, druge, kad bi ih trebali tr ebali prihvatiti takve kakvi jesu, ili šutite onda kad
biste se trebali boriti. Dakle, prona đite pogrešnu želju ispod negativnih emocija. Morat ćete se uvježbavati u tome dok vam to ne postane navika. To je svrha dnevnog pregleda o kojem smo prošli puta govorili. Ali vam takav na čin rada na sebi ne odgovara, postoji drugi na čin. Kad god imate slobodan trenutak, razmislite o proteklih nekoliko sati i pitajte sebe što ste osje ćali. I tada pitajte sebe u odnosu na te emocije: "Što zapravo želim?" A kada budete našli odgovor, bit će vam jasno kako trebate reagirati. Odgovor bi često mogao biti da je druga osoba je u činila nešto što je pogrešno, ili to samo tako vama izgleda. Tada ćete moći vidjeti da želite mijenjati ono što ne možete mijenjati, i zbog puno takvih želja potpuno ste zaboravili na svoju snagu da mijenjate ono što se može mijenjati. Naša snaga ne ja ča, nego slabi. Često gubimo snagu i zbog suprostavljenih, konfliktnih želja. Ako budete istraživali sebe na ovaj na čin, ne samo da ćete prona ći mnogo negativnih želja koje se ne mogu ispuniti, nego i konfliktnih želja. Trebate postati svjesni paradoksalnog stanja u sebi. Jedino to možete posti ći bilo kojim načinom dnevnog pregleda, poštenjem prema samima sebi, istražuju ći svoje osje ćaje i želje ispod njih. To je proces sazrijevanja. Jer su naše nesvjesne, često konfliktne emocije su uvijek nezrele. To su želje malog djeteta koje je nemogu će ispuniti. Ili ih ne možemo ostvariti, ili nismo spremni platiti cijenu za njih (trud, rad na sebi, davanje, itd.). Zato što nismo spremni platiti cijenu za ono što želimo, želje ostaju nesvjesne jer dijete u nama misli da se to pla ćanje da zaobi ći. Kada budete otkrili sve to u sebi, biti ćete zapanjeni kako ve ć samo znanje o tome dovodi do olakšanja, jer će vam postati jasno zbog čega imate odre đenu poteško ću. Rekli smo ve ć da je najgora patnja ona kojoj ne vidimo smisao. Polako ćete postajati svjesni kako u Božjem planu postoji savršen red. Jer Bog želi da budemo sretni i jaki. U trenutku kada skinemo svoju masku, odnosno roza nao čale kad promatramo sami sebe i pošteno promotrimo svoje motive i svoj život, vidjet ćemo i božju volju, odnosno znat ćemo ispravno odlu čiti. Kada otkrijemo svoje stvarne želje i kažemo sami sebi: "To je ono što želim kad sam iskren sam sa sobom." I često ćemo se iznenaditi koliko su te želje u suprotnosti s onim što svjesno želimo. No, ne trebamo odmah misliti da ako su u suprotnosti da sve nisu u redu. Jer u nama je naša Istinska li čnost i negativnost. Trebamo prihvatiti da su obje li čnosti u nama, i tada ne ćemo pretjeravati ni u jednom smjeru kad budemo procjenjivali sami sebe. Kada budemo istraživali želju koja poti če iz negativnog dijela nas - i ne dozvolite da je ponovno gurnete u nesvjesno - i kad budete razmatrali posljedice, zna čenje i usporedili to sa načelima onoliko koliko to možete, tada ćete biti u mogu ćnosti da od deset slu čajeva u devet budete sigurni što je dobro, što je božja volja. Ako ste u nekoj situaciji koju želite promijeniti ili morate donijeti neku odluku, a ne znate što bi bila istina, a ispitali ste svoje želje i njihove posljedice, vidjet ćete jasno što vam je činiti. Zamolite Boga da vam pomogne. Ako doista budemo željeli vidjeti istinu, pa makar morali vidjeti nešto neugodno o sebi, ili u činiti baš ono što najradije ne bismo u činili, odgovor će doći. Za to je potreban mudar i zreli stav da bismo znali da promjena ne može do ći preko no ći i bez našeg napora. Napor da otkrijemo što je to u nama pogrešno. To pogrešno ne treba biti neko griješno ponašanje ili misao, nego neka neprepoznata negativna negativna emocija, za koju smo rekli da je treba prevesti u jasnu misao. Jer tako dugo dok nismo pokorili negativnost u nama reagirat ćemo pogrešno, a onda to pokušati opravdati vanjskim razlozima. Da biste znali koji dio vaše li čnosti upravlja vama, istinsko Ja ili negativnost, osjetiti ćete po tome da li ste sretni, opušteni i mirni, da li imate osje ćaj da postupate pravedno i u vašem srcu je mir sa svijetom, ili osje ćate suprotno. Ali, mi moramo odlučiti potražiti istinu cijelim svojim bićem i tada će nam i Bog pomo ći. Dakle ključ je u našim nesvjesnim željama, u njihovom otkrivanju i razumijevanju. Tako ćemo znati kada se boriti, a kada prihvatiti nešto. I pomalo će se po četi mijenjati cijel naš život na bolje. Pitajte sebe jasno: "Što je to što ja želim i zašto to želim. Koji je moj stvarni motiv?" Možete imati dobru želju s dobrim motivom. Ali može se miješati dobri i loši motiv. Čim ste spoznali negativni motiv on gubi snagu da utje če na vaše ponašanje. Nemojte sebi suditi, nego recite:
"Uz moj dobar motiv, tu je jedan j edan koji je sebi čan." To je onda ve ć proces i put. Primjerice, uzmimo osobu koja čini puno dobra i pomaže ljudima. Me đutim, uz iskrenu želju može biti da osoba želi biti autoritet i da joj se drugi dive. U trenutku kad se to spozna, osoba ve ć živi u istini. U joj se ve ć počinje nešto mijenjati jer taj proces donosi olakšanje - osoba ne vara samu sebe, prihva ća sebe u svojoj nesavršenosti i to je ve ć početak promjene. Varati samog sebe je daleko opasnije nego varati druge. Kad varamo druge, svjesni smo toga, no kad varamo sami sebe mi to ne shva ćamo, a onda smo dalje od istine nego kad varamo druge. Stvaramo zid između sebe i drugih, a iza tog zida je nesre ća i usamljenost. Iza ći iza tog zida možemo samo tako da se suo čimo s istinom, ma koliko nam to bilo neugodno. U po četku je to borba, ali nakon što smo manuli nekoliko kamena iz tog zida, osje ćaj olakšanja je ogroman. Polako počnemo shvaćati da je Put doista onaj koji nam jedino daje ispunjenje i sre ću.
SAMOVOLJA, TAŠTINA I STRAH Govorili smo o tri zna čajke negativnosti u nama, o samovolji, taštini i strahu. Ta tri čimbenika odgovorni su za sve naše greške, za svu nesre ću i neistine u našem životu. Važno je razumjeti u kojoj mjeri postoje ta tri tr i aspekta negativnosti u nama, kako utje ču jedan na drugog, i kako jedan ovisi drugome. Jer jedino razumijevanjem r azumijevanjem tog dijela naše li čnosti, mi ćemo biti u stanju da ga nadvladamo, da se naša Istinska li čnost može pokazati u punom sjaju. Samovolja, taština i strah su me đusobno povezani i ako imamo jedan aspekt, tada imamo i druga dva. Mogu će je da je jedan aspekt ja či, vidliviji, ili smo ga više svjesni. Treba razlikovati slobodnu volju od samovolje. Slobodna volja se može koristiti za dobro ili loše i veoma je važna, jer je nemogu će upoznavati samog sebe i razvijati se bez slobodne volje. Slobodna volja nam omogu ćava da biramo izme đu dobra i zla i najve ći je božji dar. S druge strane, samovolja je zna čajka negativnosti u nama. Ona želi dobiti ono što želi, bez obzira na posljedice, bez obzira koliko može povrijediti druge, a zbog toga u krajnosti i osobu koja tako čini. Samovolja čini osobu slijepom za posljedice ne življenja po na čelima. Dakle, ako štetimo drugima, štetimo i sebi. Uzmimo, primjerice, ekstremni slu čaj, jednog kriminalca koji će koristiti slobodnu volju da postigne neku korist bez obzira koliko to može štetiti drugoj osobi. Prosječna osoba ne će činiti takva djela, ili se ponašati na tako bezobziran na čin, jer zna da je to pogrešno. Osim toga, prosje čna osoba je toliko zrela da se može oduprijeti negativnom dijelu li čnosti koji još može imati takve želje, a i djelomi čno zbog straha da se sukobi sa svojom okolinom. Mi ne raspravljamo sada o takvim evidentno lošim djelima, nego o osjećajima koji idu uz samovolju koje se nalaze u svakom od nas. Jer dok postoji negativnost u nama mi ćemo nesvjesno imati negativne želje, želje koje su u suprotnosti s načelima. A taj konflikt izme đu svjesnih i nesvjesnih želja predstavlja najve ću prepreku u razvoju. Zbog toga je jako važno da imamo hrabrosti da ispitamo svoje osje ćaje, da ih prevedemo u jasne i precizne rije či da bismo shvatili: "Ovo je moja želja koja proisti če iz negativnog dijela moje li čnosti i iz moje samovolje koja je u suprotnosti s mojom pozitivnom željom." i onda imamo izbor. Promotrimo sada kako je samovolja povezana sa strahom. Ako je j e naša samovolja jaka - a može biti još ja ča ako je nismo svjesni - tada moramo biti stalno u strahu da se te želje ne će ispuniti. Strah je zato uvijek povezan sa samovoljom. Duboko u našem srcu mi znamo da nas sve želje koje proistje ču iz samovolje ne mogu ispuniti. One su, uglavnom, nemogu će i nerazumne želje. Dakle, u nama postoje suprostavljene želje - samovolja jako želi nešto što je pogrešno ili nemogu će s obzirom na svjesnu želju; a istovremeno savjest zna da se te želje ne mogu ispuniti. To znanje naše savjesti tada stvara strah, jer samovolja nije uklonjena. Ako budete istraživali svoje osje ćaje i želje ispod njih, vidjet ćete da se strah automatski javlja ako nešto moramo imati po svaku cijenu, kao da nam život ovisi o tome. Recimo sada nešto o taštini. Taština zna či da ste vi važniji od drugih. Onaj koji osje ća poniženje druge osobe manje nego vlastito, taj još uvijek ima previše ponosa, tašine. A tko
može reći za sebe da uvijek osje ća jednako kad je on u pitanju i kada su u pitanju drugi ljudi? Ako nas netko ponizi, mi ćemo osjećati povredu; ali ako je druga osoba povrije đena na isti način, nama će biti žao, no naša realcija će biti različita od one kad smo mi u pitanju. To možemo otkriti ako budemo savim pošteni sami sa sobom, a to poštenje će nam pomo ći da se polako mijenjamo umjesto da varamo sami sebe. Rekli smo da promjena po činje poštenim sagledavanjem naše negativnosti, bez su đenja ili kažnjavanja sebe, a osje ćaji će se po četi tada posredno mijenjati. Nema razvoja ako sami sebe varamo i pokušavamo silom osje ćati ono što ne osjećamo, jer znamo da bi bilo u redu osje ćati tako. Zbog toga, pošteno sagledavanje sebe će polako dovesti do promjene negativnih osje ćaja u pozitivne prirodnim putem. Ako budemo naučili biti objektivni o svojim negativnim osje ćajima, tada ćemo imati pravu mjeru da osjećamo za druge kao i za sebe. To se misli pod time da volimo druge kao same sebe. Tako dugo dok razli čito osjećamo za svoju bra ću nego za same sebe, mi kršimo zakon bratstva među ljudima i zakon pravde. Mi se možemo ponašati pravedno, no dok tako ne osje ćamo, mi kršimo načela našim osje ćajima. I tada se javlja strah koji nestaje kad osje ćamo isto za sebe kao i za druge. Svaki dan donosi nam brojne prilike da promatramo svoje osje ćaje na ovakav na čin. No, prečesto čim osjetimo neugodan osje ćaj mi ga potisnemo, ili ga pokušamo izbje ći raznim kompenzacijama kompenzacijama da bi se dobro osje ćali po svaku cijenu. U mnogo slu čajeva lako ćemo naći opravdanje u tu đim pogreškama koje ćemo proglasiti razlogom za naše konflikte. Ali postoje vremena kad čak ne možemo kriviti druge, a opet se loše osje ćamo i onda imamo brzo objašnjenja: loše smo volje, ili ne znamo zašto se loše osje ćamo; ili je život težak; ili je vrijeme loše. A kada god osje ćamo neku smetnju, i pokušamo osjetiti naše osje ćaje, prevesti ih u jasne rije či, pa potražiti želje ispod njih, odmah bismo osjetili olakšanje. Prvo zato što prihvaćamo ono što je sada u nama, pa smo u istini, i drugo, sagledavanjem naših želja možemo birati da činimo po pozitivnim. Jer tako dugo dok smo uhva ćeni u želje samovolje, taštine i straha, mi ne možemo biti sretni. To je nemogu će. Možemo se boriti kako želimo, ili činiti što želimo, izvana. Maknut ćemo samo simptom, ali on će se samo premjestiti. Mogli bismo se pitati: "Zar nije želja da budemo bolji od drugih ljudi tako đer sebična?". Na početku puta često se miješaju pozitivni i negativni motivi. Ali čak i početi s nepro čišćenim motivima je bolje, nego uop će ne po četi. Kako napredujemo na putu, polako ćemo spoznavati da što god činimo drugim ljudima, da to činimo i sebi (Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti.). Dok god imamo kao cilj samo svoj interes, a ne činimo sinergično - imamo u vidu i interes druge osobe - rezultat mora na dugi rok biti nesre ća u našem životu. Ili ako sre ća služi samo nama, ne će biti dugog vijeka, ma o čemu se radilo. Ako u tom smislu budemo mislili neće biti teško znati kako da djelujemo. To zna či davati i služiti, da bismo i mi dobili ljubav. Krajnji cilj nije samo naša sreća, nego i sre ća drugih. A to zna či, u ovom trenutku, vidjeti koliko daleko su naši osje ćaji od tog cilja. Kako ćemo spoznavati da još u svakom trenutku ne osjećamo tako, bez obzira na svjesnu želju, uz molitvu i pošteno sagledavanje sagledavanje sebe, jednog dana će naši biti takvi da ćemo moći voljeti svakog čovjeka.
SREĆA KAO KARIKA U LANCU Kad god sebi postavimo cilj, bilo da je to svjesno ili tek samo u osje ćajima, a taj cilj je sebičan, mi nećemo moći postići ono što se stvarno želimo. Čak ako i postignemo željeni cilj, njegov učinak i zadovoljstvo koje dobivamo od njega bit će nepostojano i na kraju će nestati. Ako želimo sre ću samo za sebe, tada ne ćemo moći biti sretni. Moguće je da kažemo "Ali sigurno ja ne želim sre ću samo za sebe. Bit će mi drago vidjeti da su i drugi ljudi sretni." Ali velika je razlika da li je to samo povremena i površna misao, proizašla iz osje ćaja dužnosti, ili ta želja prožima cijelo naše bi će. Svatko od nas može pogledati u sebe da bi postao siguran u to koliko je ta želja duboka. Jer i tu možemo sami sebe zavaravati, svjesno to želimo, a naše emocije vuku u drugom smjeru. Tada želimo drugima dobro tako dugo dok to ne zahtijeva da
se mi odreknemo ne čega, ili da nas košta truda, i to je bit problema. Tako da čak i razvijena osoba, ako je iskrena, često može u sebi zapaziti nešto zavisti, ili neznatnu radost kad se nesreće događaju drugim ljudima, pogotovo ako misli da su to loši ljudi. Da bismo postali karika u lancu života tada sve što tražimo za dobrobit drugih - ljubav, snaga, zdravlje, sloboda - to će cvjetati i za nas i za druge. To je na čelo davanja i primanja ili bezuvjetna ljubav. Uzmite primjerice mnoge ljude koji su pretjerano zaokupljeni željom da postanu slobodni. Svaki ekstrem prije či ostvarenje želje, jer je iza njega strah, a ne ljubav, pa će takva osoba biti sve manje slobodna. Ovdje se primjenjuje isto na čelo: onaj koji želi slobodu samo za svoju vlastitu dobrobit, bit će tako vezan svojim strahom. S druge strane, onaj tko želi slobodu da bi postao karika u lancu, cvjetat će u slobodi i ne će biti vezan iznutra. Da biste druge ljude u činili doista sretnima, dali im ljubav, toplinu, utjehu i duboko razumijevanje, dakle da biste im dali sebe, morate prvo posjedovati sebe. A da bismo posjedovali sebe, moramo poznavati sebe. Spo četka to zahtjeva naizgled veliku žrtvu: prevladavanje otpora da sebe vidite u istini, da se otvorite i da se odreknete svojih grešaka. Do one mjere do koje ne želimo vidjeti nesavršenstvo u nama, do te t e iste mjere ne posjedujemo sebe. Jedino prihva ćanjem sebe kakvi smo u ovom trenutku, možemo nadvladati negativnost u nama koja je izvor svih pogrešaka. Svaka osoba mora prvo lije čiti povredu u sebi, odstraniti masku kojom štiti svoju povredu, da bi mogla istinski pomo ći drugima. Čak i prije nego što to učinimo u cijelosti, ve ć ćemo imati što ponuditi drugim ljudima. Tada ćete postati svjetlo, potpora i primjer drugima. Bit ćete to jedino ako to ne budete radili tek t ek kao samo vanjsko djelovanje, ve ć iz duboke unutarnje spremnosti da slijedite put istine, da bolje volite, shva ćate i pomažete drugima.To je na čin kako po četi pročišćavati sebe. Tako da bez obzira koliko vanjske slobode možemo imati, porobljeni smo tako dugo dok bježimo od od neugode zbog unutarnje nesavršenosti. Posljedica takvog stanja je da postajemo ovisni o drugima i vanjskim doga đajima, pa se ne možemo osje ćati harmonično. A sklad možemo posti ći jedino kad više ne ovisimo o stvarima koje su izvan naše kontrole. Ljudi koji su to postigli mogu istinski pomo ći drugim ljudima, jer njihov unutarnji sklad utječe pozitivno na druge ljude. Takvi ljudi mogu u potpunosti dati sebe, ne samo svojim voljenima, već i u svakoj situaciji u koju ih Bog postavi.
KAKO NASTAJU NEGATIVNI OSJE ĆAJI U DJETINJSTVU Dijete je bespomo ćno i za njega se treba brinuti. Ono ne može donositi zrele odluke i ne može se oduprijeti sebi čnim motivima. Dijete nije sposobno za nesebi čnu ljubav. Odrasla i zrela osoba može to nadrasti pod uvjetom da cijela osobnost skladno sazrijeva i pod uvjetom da niti jedan od neistinitih zaklju čaka ne ostane skriven u nesvjesnom umu. To bi zna čilo da je emocionalno i intelektualno jednako zrela, a što je prava rijetkost. No, dijete raste u manje ili više nesavršenoj okolini, pa dijete žudi za perfektnom ljubavi koja nije moguća. Ljubav koju želi je sebi čna, ono je ne želi dijeliti s drugima. Dijete ne shva ća da su roditelji sposobni voljeti više osoba. To dijete tuma či na takav na čin da se osje ća isključenim i odba čenim ako roditelj tako đer voli i druge ljude. Ukratko, ljubav koju dijete želi ne može nikada biti zadovoljena. Nadalje, kad god se ne ispuni djetetova volja, to djeteu služi kao još jedan "dokaz" " dokaz" da nije dovoljno voljeno. Dijete je frustrirano i osje ća se odba čenim. To uzrokuje mržnju, ogor čenost, neprijateljstvo i agresivnost. Potreba za ljubavlju koja ne može biti zadovoljena uzrokuje mržnju i neprijateljstvo upravo prema onim ljudima koje najviše voli. O čigledno je da se dijete osje ća posramljeno zbog tih negativnih emocija, pa ih gura u podsvijest. I ta mržnja uzrokuje osje ćaj krivnje, zato jer je dijete bilo rano nau čeno da je pogrešno i griješno mrziti, pogotovo roditelje koje bi trebalo voljeti. Osje ćaj krivnje ostaje u posvijesti što u odrasloj dobi uzrokuje sve vrste unutarnjih i vanjskih sukoba. Osoba nije svjesna korijena tih sukoba sve dok ne odlu či otkriti što je sakriveno u njenoj podsvjesti.
Krivnja koja nije svjesna stvara strah od kazne koji je tako đer nesvjestan. Me đutim, ovdje se lančana reakcija ne zaustavlja, nego ide dalje i o čituje se u strahu od sre će, jer nesvjesno mislimo da je ne zaslužujemo. Osnovni sukob izme đu ljubavi mržne, krivnje i straha od kazne postoji u svakoj ljudskoj li čnosti - jedino stupanj može varirati - i tada slijedi prinudna želja za samokažnjavanjem zbog tih pogrešnih i nesvjesnih zaklju čaka u nesvjesnom. Tako ličnost sebe kažnjava na mnogo na čina. To se može dogoditi kao fizi čka bolest koju proizvodi psiha, ili u obliku razli čitih nezgoda, poteško ća, neuspjeha i sukoba u svim područ jima života. U kojim podru č jima života će osoba imati poteško će ovisi o osobnom iskustvu djeteta. Slijedi i daljni rascjep u li čnosti jer pokušavamo postati savršeni tako da si postavimo toliko visoke standarde koje u stvarnosti nije mogu će postići - počinjemo graditi masku. U odraslom dobu više ne znamo tko smo, jer smo se poistovjetili s maskom potpuno nesvjesni što se u nama nalazi. To zna či da je stara mržnja još uvijek u nama i da ona proizvodi osje ćaj krivnje kad god odstupimo od visokih standarda maske, pa onda sami sebe odbacujemo i kažnjavamo. A svega se toga možemo riješiti ako te stare osje ćaje iznesemo na vidjelo i shvatimo pogrešne zaključke malog djeteta koje još uvijek živi u nama.
SLOBODNA VOLJA Ima puno zbrke oko toga što je to slobodna volja. Neki kažu kako uop će nema slobodne volje i da je sve sudbina. Drugi tvrde upravo suprotno, da je sve slobodna volja. Tre ći tvrde da neke stvari određuje sudbina, a ne čovjekova slobodna volja, dok druge stvari odre đuje slobodna volja. Međutim, pojedinac koji je spoznao da životom upravljaju na čela, ili božji zakoni, zna da svaki pojedinac ima potpuno slobodnu volju. Jasnije re čeno, sreća u našem životu je posljedica življenja u skladu s na čelima. Posljednjih nekoliko emisija smo govorili kako funkcionira f unkcionira naša psiha, o svjesnom, nesvjesnom i podsvjesnom umu. Sva ta tri djela kreiraju naš život, s time da ono čega nismo svjesni to čini jače. Slobodna volja nam daje pravo na izbor, tako da nema ni jednog čina, djela, misli, pa čak ni osje ćaja, za kojim ne slijedi njegova posljedica. U svjesnom dijelu naše ličnosti postoji samo dobra volja, dok u nesvjesnom, to čnije rečeno u negativnom dijelu, postoji upravo suprotna namjera. Jedan dio nas želi jednu stvar, a drugi upravo suprotnu. To stvara nesuglasje u nama i da bismo ga riješili, moramo tu suprotnu želju iznjeti na vidjelo i osvjestiti je. Najve ća je greška pokušati ne vidjeti taj negativni dio u nama, a to činimo misleći da smo ga se tako riješili, i što onda dovodi do neizmjerno više muka, nevolja, problema i unutarnjih i vanjskih sukoba, od bilo čega što svjesno poznajemo. Tu kršimo važno načelo suočavanja sa životom kakav jest u ovom trenutku. Suo čavanje sa životnom stvarnošću znači da smo se sposobni suo čiti sa samim sobom kakvi jesmo, sa svim svojim nesavršenostima. nesavršenostima. Bez toga se ne možemo razviti. Što god danas u činili ili pomislili, kako god sada u sebi reagirali, to mora imati svoju posledicu sutra, sljede ćeg mjeseca, slijede će godine ili kasnije. Gdje god ne možemo vidjeti taj dio nas koji kreira naš život, mi to tada t ada smatramo sudbinom. Ima mnogo ljudi koji smatraju da slobodna volja zna či da mogu pomisliti ili u činiti što im se sviđa, a da time ne će potaknuti nikakave posljedice. Kako na čela upravljaju našim životom, a najveće načelo je zakon slobodne volje, mi imamo pravo pridržavati se na čela ili ih se ne pridržavati. No, pridržavanje božjih zakona povla či za sobom sre ću, ljubav, sklad, jer Bog koji je savršen, ne može stvoriti ništa osim savršenosti. Kad bi Bog prisilio svoju djecu da se drže Njegovih zakona, tj. da nema slobodne volje, onda ljepota, mudrost i ljubav lj ubav ne bi mogli postojati ako bi ih pojedinac morao iskusiti silom, protiv svoje volje, ako sam ne bi spoznao mudrost i savršenost zakona. Tako da svatko ima mogu ćnost živjeti ili ne živjeti prema tim zakonima. Ako se ne pridržavamo božjih zakona, tada moramo upasti u krizu koja zna či bol. Upravo u
tom bolu leži lijek koji nas vra ća na put. Mnogi pojedinci će svjedo čiti da su ih upravo osobne poteškoće i tragedije vratile na put, odnosno da su im pokazale smisao njihovog života. Jer ima ljudi koji žive u nekom srednjem stanju zadovoljstva, nemaju nekih osobitih problema i sukoba, ali nemaju ni prave radosti, i koji se nikada ne trgnu i krenu u potragu za dubljim mudrošću, istinom i radoš ću. Pa ipak, ako dožive krizu ili nesre ću, to za njih predstavlja početnu točku od koje kre ću da bi dosegli viši stupanj svjesnosti, a time i radost. r adost. Sve dok ovisimo o drugim ljudima i vanjskim doga đajima nad kojima nemamo nikakvog nadzora, nikada ne ćemo biti istinski sretni. Možemo doživjeti privremeno zadovoljstvo, ali neprestano ćemo se plašiti gubitka, jer ne možemo upravljati drugim ljudima. Jedina radost koja je trajna i koju nam nikada nitko ne može oduzeti, jedino sigurno uporište koje uop će možemo imati, je razvoj samoga sebe, razrješavanjem naše negativnosti negativnosti tako da otkrijemo suprotne motive i činimo po pozitivnim. Kako ćemo otkriti unutarnje uzroke koji nisu u skladu s na čelima i koji su odgovorni za sve naše nevolje, tada ćemo pronaći isto tako i radost. Na nesre ću, mi to činimo tek onda kad se pojave teško će i njih nam ne šalje Bog, nego su posljedica nas samih, bilo da smo toga svjesni ili nismo. Ve ćina negativnih želja nalazi se u nesvjesnom jer poti ču iz razmišljanja malog djeteta. No, budu ći da su te želje u nama mi ih možemo otkriti ako to budemo iskreno željeli. To zna či krenuti ovim duga čkim zavojitim putem. Kako koristiti snagu volje, ili kada se boriti i kada otpustiti, govorili smo u prošlim emisijama. No, da ukratko ponovimo. Trebamo osjetiti što osje ćamo u određenoj situaciji. Te osje ćaje treba prevesti u precizne rije či, a onda potražiti želju ili motiv ispod tih osje ćaja. Ne trebamo se prisiljavati da osje ćamo ono što ne možemo osje ćati, ma koliko bi to bilo poželjno. Ti osjećaji će se sami mijenjati prirodno kako budemo u čili biti iskreni i skreni prema samima sebi, dakle budemo u istini. Rekli smo da se naši pozitivni i negativni motivi neprestano miješaju i zato ih treba razlikovati da bismo postupali iz dobrih motiva, a osje ćaji će s vremenom slijediti djela. Kad snagu volje koristimo tako da djelujemo iz negativnog dijela li čnosti, tada je to samovolja. To onda činimo pod pritiskom i postajemo napeti, gubimo mir. Ako slobodnu volju koristimo iz pozitivnih motiva, ona onda te če slobodno, snažno i životno. Provodi se svjesno i jako, a ipak sa strpljenjem. Tako korištena slobodna volja nas ostavlja slobodnim, mirnim i nikada ne dovodi do prepuštanja pasivnosti i pomirenosti sa sudbinom. Dakle kad slobodnu volju koristimo željom iz Istinskog dijela li čnosti, ona je tada u skladu s na čelima i dovodi do osje ćaja ispunjenosti i sre će. Međutim, moguće je da je želja ispravna, ali je postižemo na krivi na čin, a to je onda kada se motivi miješaju. Na primjer, pretpostavimo da želite biti na svom poslu najbolji. To je svakako prihvatljiva želja. Nemati želja bilo bi pogrešno, jer bi vam nedostajala životna iskra. Postoji opasnost od stanja bez želja jer se polako prepuštamo pomirenosti sa sudbinom ili postajemo bezživotni. Druga je krajnost kad se naše želje moraju ostvariti pod svaku cijenu, jer to je samovolja. Kao i uvijek, teško je na ći ravnotežu ili srednji put. Njega možemo pronaći samo tako da neprestano provjeravamo provjeravamo iz kojeg dijela naše li čnosti dolaze naše želje. Želite li biti najbolji zbog svoje taštine? Je li vaša želja oslobo đena sebi čnih razloga, ili želite biti najbolji zbog straha da jedino tako možete biti sretni? Kad jednom odgovorimo sebi na ta pitanja, možemo činiti iz pozitivnih razloga i naša slobodna volja je ispravno upotrebljena. upotrebljena. Zato je jako važno osvjestiti ono što je u nama sada nesvjesno. Samo tako možete odlu čiti gdje trebate otpustiti, a gdje se trebate boriti. Budite svjesni da taj proces suo čavanja sa samim sobom, može jedino biti postupni proces. Nitko se nikada ne može suo čiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog perioda vremena. Ako ste već došli do to čke gdje ispravno možete prihvatiti negativnost u sebi i spoznali jedan dio ličnosti, ni ta spoznaja ne može dovesti do trenutne promjene. Zato jer spoznaja i promjena nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduvjet promjene. Kona čno možete spoznati kako
nerazborito i nerealno reagiraju vaše emocije - i to je veliki korak naprijed. Bit će vam potrebno dosta vremena i stalno prepoznavanje tih reakcija prije prij e nego što ćete moći stvoriti nove navike. Iako ve ć samim spoznavanjem djetinjastih, nezrelih reakcija dolazi do olakšanja i stanovitih promjena, pa se onda mogu dogoditi i vanjske promjene. Ali istinske promjene događaju se iznutra, a vanjske su tek posljedica unutarnjih. Unutarnja je promjena mijenjanje stava prema teško ćama, a onda strah nestaje. Sa sve ve ćom lakoćom prepoznajete pogrešne pretpostavke i kako biste trebali reagirati, ili kako ćete jednom reagirati. Teško će vas više ne mogu oboriti, pretjerano uznemiriti ili zabrinuti. I svaki puta, kad nau čite lekciju o sebi, vi ćete postajati snažnija i sretnija osoba.
ISTINITO PROCJENJIVANJE SAMOG SEBE Često sami sebe pitamo tko smo mi u stvarnosti, da li smo dobri ili loši. Dakle, ili se poistovjećujemo s maskom ili negativnim dijelom li čnosti bez da znamo za naše Istinsko ja. U osobi stalno postoji borba, bila ona toga svjesna ili ne, da bi pronašli svoj pravi i ndentitet. To vodi osobu u o čaj zbog nedostatka osje ćaja o sebi. Ako osoba sagledava samo svoj negativni dio, to dovodi do samookrivljavanja, i tada se osoba ne može odre ći negativnih osobina da bi se suočila s njima i istražila i stražila ih, jer vjeruje da je to njena jedina stvarnost. Osoba razmišlja ovako: "Ja sam toliko grozan, toliko loš, da nemam pravo postojati, tada se moram kazniti zbog svog postojanja." Budu ći da je taj sukob suviše bolan, on se potiskuje u nesvjesno, a rezultat je strah od otkrivanja negativnosti u sebi. Tako nas naša negativnost porobljuje, jer iz nesvjesnog upravlja našim ponašanjem, i mi nismo sposobni da istinski procijenimo sami sebe. Kad prihvatimo negativne osobine smjesta se doga đa olakšanje jer smo u istini sa sobom, ali se istovremeno doga đa shvaćanje da mi nismo svoja negativnost, jer vidimo i Istinski dio ličnosti. Ali, ako ne prihvatimo ono što mrzimo u sebi, onda to i ne vidimo, pa to onda upravlja našim ponašanjem. Me đutim kad to prihvatimo, mi automatski imamo izbor da činimo iz Istinskog dijela li čnosti. Tako smanjujemo mržnju prema nama samima. Dakle, nužno je prihvatiti negativne osobine i za njih preuzeti odgovornost, jer jedino tad shva ćamo da imamo izbor i da mi nismo svoja negativnost. Možemo razlikovati razlikovati stupnjeve u razvoju, ili stanja svjesnosti: 1. Polusvjesno stanje i neznanje tko smo u stvarnosti i slijepe borbe protiv onoga što mrzimo u sebi - svjesno, polusvjesno ili nesvjesno. 2. Prvo stanje bu đenja kada možemo prihvatiti, imenovati i promotriti ono što ne volimo u sebi; kada smo svjesni da je to jedna osobina, a ne naša tajna i krajnja istina. 3. Svjesnost o našoj Istinskoj li čnosti koja može donijeti nova odre đenja, odluke i izbore. Mi sada možemo istražiti nove mogu ćnosti - ne zbog neke čarobne tehnike ve ć provjeravanjem stavova koji su do sada bili potpuno negirani i zanemareni. Na primjer stav stvaranja pozitivnog cilja samoprihva ćanja bez pretjerivanja, u čenja iz pogrešaka i neuspjeha, neodustajanja kad se ne pojavi trenutni uspjeh itd. 4. I konačno do shva ćanja, povezivanja negiranih i negativnih zna čajki, a što zna či njihovog rješavanja, odnosno pro čišćavanja. A to sve zna či rast ličnosti. Tako nestaje strah, koji je često nesvjestan, a javlja se uvijek kad želimo procijeniti sebe, ili odgovoriti sebi na pitanje: "Tko sam ja u stvarnosti." NESVJESNI DIO LI ČNOSTI Najmoćnija značajka u životu je nesvjesnost. Sve povoljno, ugodno, korisno, isto tako kao i poteškoće, patnje, razo čaranja i takozvana "loša sre ća", kao i ponavljanje nepovoljnih situacija odre đeno je nesvjesnim razmišljanjem, osje ćajima i stavovima. To obuhva ća mnogo više od onoga što možemo pretpostaviti. Kada ljudi govore o svojoj sudbini, o sudbonosnim sudbonosnim događajima, to nije ništa drugo ve ć kreacija nesvjesnih faktora. To je zbog toga što se svjesna
pogrešna shva ćanja puno lakše mogu uo čiti, pa stoga i ispraviti. Ono što je skriveno od svjesnosti upravlja nama bez da to možemo promijeniti jer to ne vidimo. Do stupnja u kojem smo sposobni da se oslobodimo beskorisnih strahova i pogrešnih shva ćanja, oslobodit ćemo snagu u sebi za koju nismo ni sanjali da postoji, jer smo je trošili da držimo daleko od svijesti ono što nas je plašilo. Možemo reći da negativni dio li čnosti ne prihva ća ništa što je lijepo i konstruktivno. Taj dio svemu pozitivnom govori NE. Obrnuto, Istinski dio li čnosti govori svemu pozitivnom DA, jer je u skladu s istinitim uvidom, koji ne može činiti ništa drugo ve ć razvijati ljubav. NE namjera predstavlja destruktivnost, jer nije u istini, pa razvija mržnju i podjeljenost. Vrlo je l ako uo čiti DA i NE namjere unutar nas, u našim svakodnevnim svakodnevnim životima, pod uvjetom da nau čimo jezik nesvjesnog dijela li čnosti. DA je često, ne uvijek, uo čljivije jer je svjesno. Kad god nešto što želimo ne možemo ostvariti, možemo biti sigurni da je u nesvjesnom NE, ili suprotna želja, ili strah od ispunjenja. Tako đer, ako nešto toliko snažno želimo da se toga ne možemo odre ći, tada je u nesvjesnom isto tako snažno Ne. Te suprotne namjere, od kojih jedna nije svjesna stvaraju u ličnosti napetost i pritisak. Na čin na koji možemo razriještit napetost, koja sama po sebi ometa ostvarenje želje, je da trebamo otkriti Ne, odnosno suprotnu namjeru u nesvjesnom. To zvuči jednostavno, a uistinu i jest tako. Jednostavno je jer znamo kako to razriješiti. U onim podru č jima života u kojima stvari teku glatko, gdje vam se čini da ste sretni, gdje ste većinu vremena ispunjeni i bez ijedne krize, tu možete biti sigurni da nema suprotne namjere u nesvjesnom, i da DA prevladava u svjesnom. To zna či da je naše cjelokupno bi će u skladu sa stvarnoš ću, ili istinom. Ali, u onim područ jima u kojima ste stalno nesretni, tu mora djelovati NE u nesvjesnom. To NE, ili nesvjesnu namjeru, treba osvjestiti tako da je jasno imenujemo i preoblikujemo, tj. uskladimo s istinom. Dakle, svaki cilj koji svjesno želimo, a ipak ga ne možemo posti ći, dokaz je da u nesvjesnom postoji otpor postizanju tog cilja. Jako je važno da u svakodnevnom svakodnevnom životu nastojimo uo čiti to Ne u našem nesvjesnom. nesvjesnom. To NE djelovanje može u po četku biti toliko maglovito da se čini gotovo nemogu ćim da ga uo čimo. No, sjetimo se dnevnog pregleda o kojem smo govorili, i kako u svakoj teško ći treba prevesti naše emocije u jasne rije či, da bismo razlikovali pozitivne i negativne osje ćaje. Tada nije teško ispod negativnih emocija otkriti negativnu namjeru. Možete primjerice opaziti kako se javlja strah kad se približite ostvarenju željenog cilja. Dok smo o njemu maštali, sve je bilo sjajno, ali kako se bliži ostvarenje željenog cilja, mi po čnemo odugovla čiti realizaciju (strah od diplomiranja). Kako ćete postojati svjesni NE djelovannja, čak i prije nego u potpunosti shvatite kako djeluje, ne ćete se više osje ćati beznadno i vidjet ćete rješenje. Shvatit ćete zašto de vaš život ne mijenja usprkos toga što ste o sebi ve ć dosta toga osvjestili. Polako ćete prepoznavati suptilnije oblike straha, krivnje, ljutnje, frustracije i neprijateljstva. Ti osje ćaji nastavljaju tinjati, ali oni mogu biti prekriveni tako da se pripisuju drugim ljudima. Otkrivanje svih tih mehanizama je u čenje jezika nesvjesnoga. To je uspješno prevo đenje nesvjesnog jezika. j e u nesvjesnom zna či otkrivanje nama potpuno Često pogrešno vjerujemo da ono što je nepoznatih činjenica. Međutim to nije to čno. Ono što je u nesvjesnom bilo bi lako dostupno da se ne bojimo svojih negativnih osje ćaja koji bi nas točno doveli do negativnih namjera ispod njih. Treba potražiti naše polusvjesne misli, nejasne stavove koji su gotovo postali naša druga priroda. Ali niti jedan od tih polusvjesnih osje ćaja, reakcija i pojmova nije formuliran u jasne misli. Ako promotrimo te polusvjesne reakcije u odnosu na problemati čno područ je u našem životu, nau čit ćete sve što trebate znati o sebi. To je vitalni vit alni dio u čenja jezika našeg nesvjesnog. Što ćete jasnije vidjeti kako se povla čite od onog ispunjenja za kojim tako čeznete - uvijek ga iznova promotrite na djelu - to ćete brže smanjiti tu NE namjeru. Samim promatranjem NE namjere, vi je ve ć oslabljujete. NE namjera može biti uklonjena ako
shvatimo strah koji uzrokuje NE namjeru, kao i neistiniti stav koji stvara strah. NE namjera je ključ problema i treba biti dovedena u svijest. Postavite sebi ova pitanja: 1. Koji cilj sada želim? Gdje sam nezadovoljan? Što bih želio promijeniti u sebi? 2. Koliko jako ja to želim? 3. Do koje mjere u meni postoji nešto što to ne želi? Ili se toga boji? Ili zbog jednog i drugog razloga tomu govori NE? 4. Kako mogu uo čiti različite oblike i o čitovanja NE namjere u mojem svakodnevnom svakodnevnom životu? Ako jasno formulirate ta pitanja i po čnete iskreno na njih odgovarati, posti ći ćete izuzetan napredak na putu. Me đutim, nije dovoljno jednom odgovoriti na ta pitanja kroz ustrajno promatranje i formulaciju nejasnih osje ćaja. Ono što sada prona đete trebate dalje istraživati. Istina je da to morate stalno promatrati. Jedino tako će NE namjera slabiti. Svako promatranje vam može donijeti dublje i šire shva ćanje. Bitno je da budete opušteni za vrijeme tih perioda samosuo čavanja. Ali ako to ne možete postići, ako se osje ćate prenapeto, previše uznemireno i nestrpljivo, možete biti sigurni da je na djelu otpor ili NE namjera. Trebate to prihvatiti i re ći: "Ja sam prenapet i prenemiran da bih se opustio i napravio ovaj dio posla. To je NE strujanje koje me ometa da napravim onu stvar koju najviše želim." Tada će se vaš nemir ublažiti, jer se nalazite u svojoj istini sada. Slijedeći će korak biti lakši. DA namjera mora promotriti NE namjeru. Do onog stupnja do kojeg ćete biti uspješni u tome, i tako komunicirate sa svojim vlastitom nesvjesnoš ću i shvaćate njezin jezik, do tog ćete stupnja vidjeti svoju Istinsku li čnost koja će vas uspješno voditi. Tako đer ćete svjesno kumunicirati s nesvjesnim dijelom drugih ljudi, jer ćete ga prepoznavati u mjeri u kojoj ste upoznali svoje nesvjesno. Ljudi stalno nesvjesno komuniciraju. Rekli smo da samo 15% komuniciramo riječima, ostalo je komunikacija nesvjesnog. Te nesvjesne komunikacije određuju naše veze s drugim ljudima. Mi često ne uspijevamo zbog toga shvatiti druge i učiniti da drugi shvate nas. Vidjet ćete da ono što vas plaši u drugim ljudima lj udima i zbog čega ste napeti, da ćete to mo ći mirno promotriti, na na čin kako ste to u činili sami sa sobom. Nau čit ćete tumačiti što znači neka gesta, naglasak, djelovanje koje je nepoznato toj osobi. Vidjet ćete što druga osoba želi izraziti, usprkos njenoj maski, što njome upravlja iza njezinih svjesnih stavova. Vi ćete znati što njena nesvjesnost govori kada se ponaša na ovakav ili onakav na čin. Kad do đete do te točke, strah će nestati i ni čeg se više ne ćete bojati. Osje ćat ćete se potpuno sigurnim, jer ćete u miru moći jasno izabrati svoje ponašanje tako da ono bude konstruktivno i za vas i za druge.
PROŽIVLJAVANJE OSJEĆAJA Već smo mnogo puta govorili kako je važno i bitno suo čiti se i prihvatiti one osobine, osjećaje, uvjerenja i stavove u sebi, kojih, ili uop će nismo svijesni, ili nismo dovoljno. Drugim riječima rečeno, da uop će ne možemo spoznati našu Istinsku li čnost bez da prvo ne osvjestimo negativni dio li čnosti. Jer sposobnost prihva ćanja negativnih osje ćaja, nesavršenosti, ranljivosti, iracionalnosti, slabosti i nesre će, mora pove ćati našu sposobnost da budemo snažni, uistinu ispravni (ne kruta samoispravnost), uistinu neovisni i ispunjeni. Prihvaćanjem svoje mržnje, ona konstruktivnim proživljavanjem postaje svoja suprotnost ljubav, a to vrijedi za sve osje ćaje da oni proživljavanjem prelaze u svoju suprotnost. Ta prividna suprotnost postaje istina kako stje čemo iskustvo u proživljavanju naših osje ćaja. Treba reći da je po četak mijenjanja sebe najteži, a to vrijedi za svaki posao i u svakom područ ju. Tako je u čiti da živimo u istini, odnosno da se odreknemo obmanjivanja samih sebe u početku jako teško, zato jer ranjeno dijete u nama misli da je neprihvatljivo, a mi to onda generaliziramo na cjelokupnu našu li čnost. Opet ponavljamo da je to proces i put koji se ne može postići u jednom naletu. Nužno je da na dubljij razini shvatite od kuda dolaze negativnosti i destruktivnosti; što je
stvarno ishodište zla u nama? Ve ć smo govorili o tome da negiranje naše ranljivosti, sram od bespomoćnosti i osjećaj da smo nevoljeni, stvaraju zlo i destruktivne stavove i osje ćaje. Drugim riječima, zlo u nama je obrana od patnje. Jasno je da ta obrana od patnje stvara još veću patnju, isto tako kao i zbunjenost, zato jer ne vidimo povezanost patnje sa stvarnim osjećajima u nama. To negiranje patnje iz djetinjstva prisiljava nas da neprestano stvaramo ista emocionalna iskustva u odraslom dobu, a to stvara novu i još goru bol. Problem je u tome što je taj proces izbjegavanja bola nesvjestan. U nedavnoj emisiji smo objasnili kako nastaju negativni osje ćaji u djetinjstvu. Stjecanje tog znanja je nužna priprema za proživljavanje tih osje ćaja iz djetinjstva. Često bez takvog znanja ne možemo konstruktivno proživjeti te osje ćaje. Rekli smo da kad znamo da svatko ima te osjećaje iz djetinjstva, da nas oni ne mogu preplaviti da se izgubimo u njima. Da ih treba proživljavati tako da jedan dio nas proživljava te osje ćaje, a drugi dio nas je nepristrani svjedok ili promatra č. Dakle jedan dio nas osje ća bol ili bijes, a drugi dio nas zna da svaki osjećaj ima svoje vrijeme trajanja i da će proći. Takvim proživljavanjem nastaje olakšanje u ličnosti i druga čije sagledavanje problema. To zna či da je odrasli dio nas sada roditelj koji svom ranjenom djetetu dozvoljava sve osje ćaje da ih konstruktivno proživi. Međutim, znanje može biti prepreka ako se zadovoljimo samo s teoretskim znanjem bez da ga provedemo u praksu. Znanje može biti snažna obrana protiv osje ćaja, kao što je i neznanje o tome što osje ćaji znače. Dakle, znanje vam pomaže da sve dublje iskusite duboka iskustva iz djetinjstva tako da ih osjetite, upoznate, izrazite i proživite - proživite onoliko koliko je to moguće u određenoj fazi razvoja. Možemo reći da sve ono što je negativno i destruktivno u ljudskoj prirodi je rezultat obrane protiv doživljavanja bolnih i nepoželjnih osje ćaja. Kada se osje ćaji blokiraju onda se na to troši enormna snaga - rekli smo da je to aktivnost koja je pogrešno uoptrebljena. To ra đa lijenost koja ako se pokušava riješiti snagom volje tada se to doživljava izuzetno bolno. Javlja se čežnja za neaktivnim životom - ništa ne raditi. Za takve ljude su životne poteško će nešto previše, jer su nezreli. Kada se negativni osje ćaji konstruktivno proživljavaju, oni se pretvaraju u svoju suprotnost - tama se transformira u svjetlost, a svjetlost je snaga. Dakle, kada god se nalazite u stanju stagnacije, lijenosti, pasivnosti, tromosti i kada ne želite ništa raditi, što se često brka s duhovnim stanjem postojanja, tada imate i mate dobro mjerilo da u vama postoje osje ćaji koji su stvorili psihi čki otrov zato što nisu osvješteni i proživljeni. Često smo ovdje govorili kako iskustva iz djetinjstva tvore tzv. "le ću" kroz koju vidimo svijet i sebe same. Osoba može osje ćati jednu stvar, vjerovati u drugu, a djelovati bez da je svijesna tog procjepa u sebi. Zato kada se ujedini znanje s praksom - proživljavanjem osje ćaja, to onda dovodi do rasta li čnosti, buđenja i osje ćaja cjelovitosti. Kada ne doživljavamo osje ćaje u njihovoj punoj ja čini i stvarnosti, naša snaga mora stagnirati. Naše djelovanje postaje neu činkovito, a život izgleda kao da sprije čava sve naše ciljeve i želje. Kao da su vrata zatvorena za ostvarenje naših talenata, naših potreba i nas samih. Lijenost može biti jedan na čin na koji se to pokazuje. Nedostatak kreativnosti je drugi na čin. Osjećaj općeg očaja, bez da smo svjesni od kuda dolazi, može biti tre ći način, a koji se može racionalizirati vanjskim poteško ćama. Osjećaj uzaludnosti i zbunjenosti u životu je rezultat opiranja proživljavanju osje ćaja, jer se mislimo da će nas njihovo izbjegavanje manje boljeti nego da ih proživimo. Tako đer strah od sre će i zadovoljstva je još jedan u činak potiskivanja osjećaja. A istina je da ne postoji drugi na čin da postanemo istinski živi. Poricanje bola spriječava puni život, a uzrok je u strahu i otporu proživljavanju bola kada se on pojavi u našem životu. Sama patnja nije ni upola tako zastrašuju ća kao strah od nje i stav prema njoj. Lijenost je i obrana od osje ćaja i učinak. Kad to shvatimo mi možemo upotrijebiti svoju snagu da smognemo hrabrost da osjetimo osje ćaje koje život donese. Istinski mir u duši nije pasivnost i lijenost, nego radosno kretanje i djelovanje, a istovremeno je to mirno i opušteno stanje. Ako snagom volje pokušamo prevladati lijenost i pasivnost, to može prije ći u
pretjeranu aktivnost ili radoholi čarstvo, a to je onda bolno iskustvo. Ispod svega toga leži osjećaj straha od osje ćanja vlastitih osje ćaja koji nije osvješten. Zato treba u svim vidovima stagnacije prvo osjetiti taj stah od osje ćanja bolnih osje ćaja. Taj strah postoji u svakome i treba ga dovesti u svijest. Kada doživite taj strah, spoznat ćete dvije stvari. Prva je, da su ti osje ćaji bili toliko zastrašuju ći dok ste bili dijete da ih niste mogli iskusiti, pa ste ih potisnuli. A druga, koja je čak važnija i zna čajnija, je strah od straha. Strah od doživljavanja straha je ono gdje leži stvarna opasnost. Taj strah nalazi se u svima - čak i u onima koji nemaju problema s lijenosti, ili il i drugim simptomima koje stvara negirani strah. Svaki osje ćaj koji se negira raste. Tako, primjerice, negirani strah stvara strah od straha, a onda strah od osje ćanja straha od straha - i tako dalje, i tako dalje. To isto se odnosi na druge osje ćaje. Negirana ljutnja stvara ljutnju zbog toga jer ste ljuti. Onda i to negiramo, pa postajemo još lju ći zbog toga jer nismo sposobni prihvatiti ljutnju, i tako dalje. Sama frustracija je podnošljiva ako se u potpunosti osjeti. Ali dok smo frustrirani zato što "ne bismo" trebali biti frustrirani, to poja čava frustraciju, a zbog toga što je sebi ne dozvoljavamo, bol se još više produbljuje. Važno je naglasiti taj proces da bismo postali svjesni koliko je važno izravno osje ćati, bez obzira koliko nepoželjni ti osje ćaji bili. Ako negiramo svoj bol, sekundarni bol mora postati ja či, gorak i nepodnošljiv. Ako prihvatimo i osjetimo bol, on se automatski se po čne razrješavati. Isto se odnosi na ljutnju, strah, frustrirajuće potrebe - kakav god taj osje ćaj može biti. Tako, kada osje ćate strah od vašeg straha i kada si dozvolite da padnete u sam strah, taj strah će vam vrlo brzo pokazati druge osje ćaje koji su negirani i zbog kojih se strah pojavio. Negirani osje ćaji - koji god mogli biti - postat će vam lakši za podnijeti od njihovog negiranja, tj straha. I sam strah je podnošljiviji od straha od straha. Borba protiv naših osje ćaja i obrana od njih, stvara cijeli dodatni sloj iskustva koja su bolnija od originala protiv kojeg se borimo. Treba donijeti svjesnu odluku da ćemo osjetiti i iskusiti strah od dubokih bolnih, povre đujućih i zastašujućih osjećaja u nama koje dižu u nama drugi ljudi ili okolnosti. Jedini izlaz van je "u i kroz". Važno je da idete u sebe, a ne oko sebe. Nažalost, jako puno ljudi nastoji izbjeći bolna iskustva na razne na čine. Važno je da znate da vas proživljavanje osjećaja neće uništiti, jer to je vjerovanje malog djeteta za kojeg je to bio realni strah. Svaki negativni osje ćaj koji se proživi prelazi u svoju suprotnost, a s vremenom će polako dolaziti i nesvjesni zaklju čci iz djetinjstva koji nisu to čni. To zna či transformirati tamu u nama u svjetlost. Toliko nas mnogo stoji držanje negativnih osje ćaja daleko od svijesti da to slabi cijelu ličnost. Suo čavanjem s negiranim strahom, često možete na ći da je stvarni razlog iza straha strah i njegov pratilac: taština. Dakle, negirana taština i sram često stvaraju strah. Ideja da je ponižavaju će imati određene osjećaje, ili biti ranljiv r anljiv i stoga otvoren, ideja vam se ne bi trebalo događati ono što vam se doga đa, osjećaj da ste patili u djetinjstvu jer takvi kakvi ste bili niste bili vrijedni vrij edni ljubavi, stvara danas sklonost da negirate svoje osje ćaje. Pritisak negiranih osje ćaja tada stvara strah, a strah onda zahtijeva teorije koje opravdavaju strah. Ako se osoba uvjeri da je opasno osje ćati svoje osje ćaje, to uvjerenje onda dovodi do sloma i kriza. Strah koji je stvoren, ako je dovoljno snažan, vodi do strave, a strava vodi osobu u jaku krizu. Ali temelj straha je u uvjerenju da bol iz djetinjstva da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi i sadašnji strah od otkrivanja toga. Strah nije stvaran. On je rezultat potiskivanih osje ćaja. To vrijedi za sve negativne osje ćaje koje treba osjetiti tako da, primjerice, kroz osje ćaj slabosti do đete do svoje snage, kroz osjećanje straha do ći ćete do sigurnosti, kroz osje ćaj usamljenosti do ispunjenja, ljubavi i partnerstva, kroz osje ćaj mržnje do sposobnosti da volimo, kroz osje ćaj beznadnosti do istinske nade, kroz prihva ćanje nedostataka vašeg djetinjstva leži vaše sadašnje ispunjenje.
KAKO DONOSITI ODLUKE
Odlučivati je vrlo važno u životu, jer sve je odlu čivanje. To nije samo vidljivo kod djela, nego uključuje i emocionalni stav sadržan u odluci. Dar slobodne volje sadrži slobodu biranja, ali uključuje i odgovornost za prihva ćanje rezultata odabira. Ve ćina ljudi nije svjesna da svojim odabirima kreira svoj život, pa je za sve ono loše što nam se doga đa kriv Bog, sudbina, drugi ljudi, ili okolnosti. Svaka odluka može biti kriva ili prava. Ispravno možemo odlu čiti ako istinito vidimo situaciju. No, percepcija okolnosti u kojima moramo donijeti odluku odre đena je "lećom" kroz koju gledamo. U nekim podru č jima našeg života "le ća" je iskrivljena strahovima, i tada ne možemo ispravno odlu čiti. "Leća" su kriva rješenja iz djetinjstva, odnosno na čin kako je dijete pokušalo negirati bolna iskustva. Maske su takve "le će". Lažna rješenja su na čin borbe protiv svjetla, bola i onoga što se želi izbje i zbje ći. Kada je lažno rješenje povla čenje od osje ćaja, voljenja i življenja, maska izoliranosti, to je obrana da ne budemo povrije đeni. Samo nakon rada na sebi uvi đamo kako je to kratkovidan "lijek". To će nam dati snagu da se mijenjamo i da radije osjetimo i bol, nego da ništa ne osjećamo, ili da osje ćamo samo malo. Nakon neprekidnog rada na sebi, i nakon što hrabro prođemo kroz privremene periode obeshrabrenja i otpora, do ći će prijelomni trenutak kad iznutra više ne ćemo biti mrtvi. Ali prva reakcija neće biti ugodna. Ona to ne može biti, jer j er će doći oni bolni osjećaji koje smo do sada izbjegavali i pla ćali za to cijenu koja se ne isplati, ali toga nismo bili svjesni. Kada je lažno rješenje pokornost, slabost, bespomo ćnost i ovisnost kao sredstvo da druge natjeramo da se brinu za nas, ili da nas vole kao da smo mala djeca, i to ne nužno materijalno nego emocionalno, to je rješenje koje samo dovodi do više bola. Prepoznat ćete masku ljubavi u tom rješenju. Stalna ovisnost o drugima stvara strah i bespomo ćnost. Ona oslabljuje vjeru u nas same. Kako nas rješenje povla čenjem čini osjećajno mrtvima i lišava nas smislenosti života, tako nas pokorno rješenje lišava neovisnosti i snage i ne stvara ništa manju izolaciju od onog prvog, iako to čini kroz druga čiji unutarnji način. U djetinjstvu smo nastojali izbje ći bol tako da smo htjeli imati jaku osobu da se brine za nas. U odraslom dobu na taj na čin samo pojačavamo bol, jer nikada ne možemo na ći takvu osobu. Ta osoba moramo biti mi sami. Jer čineći sebe smišljeno slabijima, mi upotrebljavamo tiraniju najgore vrste prema drugima. Ne postoji ja ča tiranija od one koju slaba osoba upotrebljava na onu ja ču, ili na čitavu svoju okolinu. To je kao da ona stalno govori: "Ja sam toliko slab. Morate mi pomo ći. Ja sam toliko bespomoćan. Vi ste odgovorni za mene. Greške koje činim se ne računaju, zato jer ja ne znam bolje. Ne mogu si pomo ći. Vi mi stalno morate udovoljavati i opravdati sve moje greške. Ne možete očekivati da preuzmem odgovornost za svoja djela, ili da ne činim ono što bih trebao. Ja ne mogu uspjeti, jer sam slab. Vi ste jaki, pa stoga morate sve razumijeti. Vi ne možete imati neuspjehe, jer ja to ne mogu podnijeti." Tako takva slaba osoba kroz samoudovoljavanje, samoudovoljavanje, lijenost i samosažaljenje postavlja nemogu će zahtjeve za svršenosti prema drugima. Da bi se shvatio takav emocionalni stav u sebi, treba te emocije i o čekivanje prevesti u jasne i sažete misli. Pogrešno je misliti da je slaba osoba bezopasna i da manje povre đuje druge ljude od otvoreno dominirajuće i agresivne osobe. Sva lažna rješenja, maske, donose neizmjerni bol nama samima kao i drugim ljudima. Povla čenjem se odbacuju drugi ljudi, i tako im se ne daje ljubav koju žele. Pokoravanjem mi ne volimo, ve ć samo očekujemo da vole nas. Ne vidimo da također i drugi imaju svoje ranljivosti, slabosti i potrebe. Tada mi odbacujemo sve one djelove njihove li čnosti koji nisu savršeni i tako ih povre đujemo. Agresivnim rješenjem, mi guramo druge ljude od sebe i otvoreno ih povre đujemo s lažnom nadmo ćnošću. U svakom lažno rješenju mi povre đujemo druge, ali i same sebe. Zato što je odluka za bol, iako nije svjesna jer je obrana, mora imati svoje bolne posljedice. Već smo ovdje rekli da jedini na čin da donesemo ispravnu odluku je da pogledamo u svoje osjećaje. To zna či pogledati ispod maske, ili vanjske dobre volje, u negatini dio li čnosti. Sama
vježba promatranja nezrelih emocija i reakcija oslabljuje njihov utjecaj i automatski po činje proces njihovog razrješavanja. Što duže odga đamo taj proces, to on mora biti bolniji. Kad se susretnemo s tim bolom, da li je to samo onaj bol iz djetinjstva? Nije samo, nego je to mnogo više sadašnji bol od neispunjenja zbog lažnih rješenja. Što sve činimo da ne bismo osjetili usamljenost, bespomo ćnost, prazninu i druge osje ćaje koji nam nisu ugodni. Ali, ako se prvo susretnemo sa strahom, ispod njega ćemo naći sve te osje ćaje i shvatiti da ih stvaraju naše trenutno neispunjene potrebe. Prije nego što razotkrijemo razna rješenja, mi ne možemo biti svjesni naših stvarnih potreba. Jedino kada se odlu čimo osjetiti bol, odnosno sve neugodne osje ćaje, samo tada možemo postati svjesni naših stvarnih potreba. Kako budemo išli kroz proces u kojem postajemo svjesni naših potreba i frustriranosti fr ustriranosti zbog njihovog neispunjenja, prvo ćemo pronaći potrebu da budemo voljeni - jednako kao što i dijete treba dobivati ljubav i pažnju. Me đutim, ne može se reći da je potreba da se bude voljen djetinjasta i nezrela. Ona je jedino takva kad odrasla osoba odbija dati ljubav, tako da potreba za ljubavi ostaje neispunjena. Zbog lažnih rješenja mi guramo potrebu da budemo voljeni u nesvjesno. Zato naša sposobnost da pružamo ljubav ne može rasti. Često smo rekli da je sposobnost za ljubav pitanje stupnja. Kako se susre ćemo s bolom, ono što se doga đa u nama je ogroman pritisak potrebe za ljubavlju. Ali sve dok ne nau čimo davati ljubav, mi ne možemo zadovoljiti svoju potrebu da budemo voljeni. To stvara duplu frustraciju, a to uzrokuje silan pritisak koji je tako bolan. Taj bol mora biti u cijelosti doživljen. Moramo postati svjesni koje su to čno naše potrebe - da pružamo i dobivamo; frustracije zbog tog pritiska i želje da od svega toga pobjegnemo. Ali osjećajući sve te osje ćaje, mi jačamo i ozdravljujemo, više ne bježimo od rizika života i samih sebe, i tad će se pojaviti nove mogu ćnosti koje će polako ispunjavati naše potrebe u mjeri u kojoj se odri čemo lažnih rješenja. Ali kroz taj privremeni tunel moramo pro ći. To je prije svega osjetiti strah od donošenja odluke jer se bojimo napraviti pogrešku, a pogreška zna či bol kojeg se bojimo. Strah od bola nestaje kada prihva ćamo bol u našem životu kada se on pojavi. Drugi razlog je nespremnost da se plati cijena ili posljedica pogrešne odluke, a to je opet razo čaranje i bol. Dijete u nama želi siguran "klju č" za sve probleme, čarobni štapi ć, čarobnu tehniku. Nesvjesno želimo "slobodu" da činimo što želimo, bilo da je to dobro za nas i druge. Ne želimo nikakvu frustraciju ili potrebnu disciplinu. Kad to ne funkcionira, a nikad ne funkcionira, tada krivimo druge, okolnosti ili Boga. Krivimo što postoje ograni čenja stvarnosti ili životnih zakona. Mi još uvijek čeznemo za autoritativnom figurom, koja će preuzeti posao za nas kada život postane opasan i neizvjestan, kada nas pogreške prisile da platimo za njih cijenu. Mi još uvijek čeznemo za "savršenim životom" u kojem ništa od toga nije potrebno. Mi se još uvijek zavaravamo da je mogu će izbjeći pogreške, kao i pla ćanje cijene za njih. Kada postoji neovisnost, nema potrebe za autoritetima koji će odlučivati umjesto nas. Ne postoji zbunjenost. Postoji jasno opažanje onoga što je istina i onoga što je lažno, tako da stoga može postojati slaganje i neslaganje bez pobune ili pokoravanja zbog straha. Put prema toj jasnoći i sposobnosti da razlikujete je voljnost da tražimo, preispitujemo, temeljno istražujemo, da budete otvoreni. Takvo usmjerenje zahtijeva strpljenje, radije nego brze, gotove odgovore, u pogledu bilo kojeg odre đenog pitanja u vašim životima. Ali djetinjasta, ovisna osoba zazire od strpljivog na čina temeljitog istraživanja i pronalaženja, zato jer to znači mučan rad. Djetinjasta ovisna osoba želi brze i lagane odgovore, pa je stoga sklona donositi prebrze zaklju čke. Kada se bojite pogrešaka, ti brzi zaklju čci ne mogu biti preispitani, tako da ustrajajavanje na brzom i laganom rješenju sprje čava put prema jasno ći i istini. Dakle, zbunjenost, koja prouzrokuje zbunjuju ća iskustva. Ako nam nedostaje spoznaja kako je to iskustvo bilo stvoreno, život vam izgleda teškim i nepravednim. Tada od savršene autoritativne figure zahtijevamo da ispravi sve to. t o. Volja da se predamo lažnom autoritetu koji nam sve dopušta i ne postavlja nikakva
ograničenja liniji manjeg otpora, koji nam nikada ne name će ikakve frustracije i koji nam nudi ovakvu vrstu utopije, tako đer stvara unutarnji strah, jer mi dublje znamo da to nije mogu će. Oni slabiji će se predati lažnim prorocima, kao što kaže Biblija. Oni neznatno ja či, koji teže za stvarnom neovisnoš ću, boje se predaje u svim oblicima. Ono čega se uistinu boje i u što ne vjeruju je njihova vlastita želja za lažnim prorokom koji im obe ćava ono što nikada ne može ostvariti. Ta obe ćanja su droga za one koji su najranjiviji zbog svoje nevoljnosti da preuzmu odgovornost za svoje vlastite živote. Upravo taj strah od bola čini da se bojimo donositi odluke i zbog toga se odri čemo dara slobodne volje tako da želimo da drugi odlu čuju umjesto nas. Jedino kad hrabro u činimo ovaj strah od povrede i zrele samoodgovornosti svjesnim, i tako smanjimo našu bespomo ćnost, onda ćemo povećati našu neovisnost i mo ći donositi zrele odluke. Zrele odluke ćemo moći donositi kada budemo znali što stvarno želimo. To zna či pogledati u naše emocije i na ći suprotnu namjeru koja nije svjesna. Kad je spoznamo, ona gubi snagu da utjeće na ono što želimo posti ći. Slijedeći korak je da vidimo koju cijenu moramo platiti za određeni odabir. Jer za svaku alternativu postoji korist, ali i mogu ća šteta. Moramo uzeti u obzir da možemo rijetko biti sigurni da je naš odabir pravi. To zna či da svaka odluka u sebi nosi rizik. Dakle, zrelo odlu čivanje u sebi sadrži odabir izme đu dobrog i lošeg. To uklju čuje zrelo istraživanje koje će nam eventualno pokazati pravi odabir. Zatim, odabir uklju čuje određenu cijenu da bismo postigli cilj. I budu ći da ne možemo biti sigurni da smo dobro odabrali, to uvijek sadrži odre đeni rizik, pa nam je za zrelo odlu čivanje potrebna i hrabrost. Ako tako budemo radili onda će čak i pogrešna odluka zna čiti rast, jer ćemo znati da smo u činili najbolje što smo znali i zbog toga ćemo moći naučiti iz napravljene greške, bez da upadnemo u osjećaj krivnje uzrokovan potrebom da budemo savršeni. Iz takvog t akvog na čina odlučivanja ne dolaze konflikti i zbunjenost. Oni nisu stvoreni zbog krive odluke, nego zbog toga t oga što smo slijepo odlučivali, bez da smo odvagnuli alternative i bili spremni platiti cijenu za svaku alternativu. Trebamo nau čiti kako donositi odluke, jer život jesu odluke. Čak i kad stojimo u mjestu zbog straha da donesemo odluku, i to je odluka, i to loša jer nemamo hrabrosti. Ponovimo, da zrelo donijeti odluku, pa čak i ako se pokazala pogrešnom, je zdravije, jer ste stvari vidjeli jasnije svijesni da sve ima svoju cijenu, i jer ste imali hrabrosti vjerovati sebi - dakle biti u svojoj istini. Dobit je u tome što ste imali hrabrost provjeriti da li je to doista istina, pa ako i nije bila, onda ste nau čili što jest istina. A to zna či rasti, jer smo spoznali grešku i koju onda možemo mijenjati. A biti u istini i stini sa sobom zna či mnogo više nego što uop će možemo pretpostaviti. Jer bilo koje lažno rješenje, ma koliko nam neka maska može biti simpati čna, uvijek odbija drugo ljudsko biće prije ili kasnije. Kada se pokoravamo, zar ta naša slijepa lojalnost nije na dubljem sloju izdavanje drugih, jer ne vodimo ra čuna o njihovim potrebama, ranljivostima, vlastitim potrebama i nesigurnostima. Pokoriti se, zna či zbog straha od odlu čivanja natovariti drugome odgovornost za naš život. A onda nužno slijedi razo čaranje, jer želimo sigurnog i uvijek volećeg zaštitnika, a to dovodi do neprijateljsih osje ćanja, možda ponovno nesvjesno. Kada smo agresivno arogantni i kada negiramo svoju vlastitu potrebu da imamo ljubav, pažnju i komunikaciju, mi tada otvoreno odbijamo drugu osobu. U povla čenju mi nikada ne nikada ne pružamo toplinu i nikada ne ispunjavamo potrebe drugih ljudi. Jer kada smo otu đeni sami od sebe i savršeni, mi ne možemo ne povre đivati druge ljude. Kada smo u masci, mi ne dozvoljavamo drugoj osobi da nam se približi zbog straha od razotkrivanja i tako t ako odbijamo drugu osobu, a da toga nismo ni svjesni. Svo to odbacivanje, izolacija i bol, koju ne znaju ći nanosimo drugim ljudima, dovodi do toga da oni poja čavaju svoje obrambene mehanizme. Upravo kao što njihove destruktivne obrane poja čavaju naše vlastite. Jedino kada budemo razumijeli druge ljude, a to je prvenstveno rezultat poznavanja samih
sebe, mi prekidamo taj za čarani krug. Zamislite u činak koji bismo imali na našu okolinu, kada se više ne bi branili, kada se više ne bi bojali i povla čili i kada više ne bismo bili lažno nadmoćni. Tada smo otvoreni prema životu i srcu druge osobe. Hrabrost da živimo i volimo omogućava nam da pomognemo drugoj osobi da oslabi svoje vlastite obrane, čak ako ona još nije dovoljno razvijena da bi to razumijela. Mi ćemo moći razumijeti zašto ta osoba još nije spremna. Prihvatit ćemo je onakvom kakva jest, što njoj daje najve ću mogućnost promjene. To znači "okrenuti drugi obraz" - ne činiti iz ljutnje što druga osoba nije ono što mi mislimo da nama treba, a ipak se konstruktivno obraniti - zna či razumijeti i znati re ći "ne" s ljubavlju. Svi s kojima dolazimo u kontakt bit će pod takvim utjecajem. To zna či probuditi u drugoj osobi najbolje. A taj se u činak produžuje na sve one s kojima ta osoba dolazi u kontakt. To za sobom povla či val za valom u činaka i međusobnih u činaka. Zato je svatko važan u Božjem planu spasenja.
LJUBAV PREMA SEBI ILI SEBI ČNOST Često se miješa ljubav prema sebi sa sebi čnošću. Zato mislimo da se nije dobro previše baviti sa sobom jer to vodi u sebi čnost. To me đutim ovisi da li se bavimo sa sobom, ili drugim ljudima, na pravi ili pogrešan na čin. Pogrešno je misliti o sebi na destruktivan na čin, a to je samosažaljenje, tužiti se na sudbinu, prepuštati prepuštati se žaljenju o onome što nismo imali u životu, ili pokušavati mijenjati ono što ne možemo mijenjati u životu. Takav na čin bavljenja sa sobom mora voditi u još ve ći osjećaj nezadovoljstva i nesre će. Ako se neprestano žalimo, tada vjerujemo da je život nepravedan prema nama, i tada se takvo pogrešno vjerovanje i ostvaruje. Gubimo snagu u samosažaljenju, umjesto da potražimo rješenje problema.Trebamo problema.Trebamo naučiti kako takvo pogrešno bavljenje sa sobom promijeniti u produktivno. Govorili smo o lažnim rješenjima iz djetinjstva koja dovode do osje ćaja bespomo ćnosti i patnje jer ne funkcioniraju. Ta rješenja dovode do uvjerenja da mi nemamo ništa s našim problemom i da si ne možemo pomo ći. Tražimo lažne autoritete koji bi preuzeli odgovornost za naš život. Uzmimo, primjerice, jedno takvo lažno rješenje - masku ljubavi kojom pokušavamo natjerati druge da nam daju ljubav. Trudimo se oko drugih ljudi da bi nas oni voljeli. Kupujemo njihovu ljubav - dajemo da bismo dobili, zna či ne dajemo bezuvjetno. Gubimo radost darivanja, jer želimo nešto za uzvrat. I jako smo ljuti i ogor čeni što to ne možemo dobiti. I opet se osje ćamo prevareno i bespomoćno. Začarani krug je zatvoren. Ali, ako doista budemo davali ljubav, onda nam se ljubav mira vratiti. Jer onaj koji ima ljubav, l jubav, još više će je imati. A onaj koji je nema, imat će je još manje. U ovim emisijama dali smo vam i alate kako pomo ći sebi, pa ćemo sada samo nakratko ponoviti neke: • Dnevni pregled u kojem provjeravamo koliko koliko smo bili bili u istini ili nismo (iskrenost prema sebi). • U stavu stavu objektivnog objektivnog svjedoka promatramo svoje osje ćaje da bismo otkrili negativnu namjeru u nesvjesnom. Tako možemo činiti iz onog dijela nas koji nazivamo Istinska li čnost. • U dnevnim meditacijama meditacijama molimo Boga da nam nam pokaže istinu i da nam nam da hrabrost hrabrost da je vidimo. • Razgovaramo s drugom osobom o svojim problemima, jer tako sti sti čemo jasnoću koju nemamo dok samo razmišljamo o problemu. Osim toga, druga osoba može vidjeti naš problem objektivnije i dati nam uvid do kojeg ne možemo do ći sami. Ovi pristupi, ili alati, ne mogu napraviti posao umjesto nas. Oni nam jedino mogu pokazati što trebamo napraviti i kako se mijenjati da bi se naš život promijenio na bolje. Za one koji to još ne mogu, zdravije je pomagati drugim ljudima, jer tako smanjuju svoju sebičnost. Drugi koji se bave sa sobom na konstruktivan na čin, trebaju se tako đer baviti drugima na takav produktivan na čin. Ako se odnosimo prema sebi konstruktivno, u istoj mjeri ćemo se odnositi prema drugima. Ako pomažemo drugima, i tako zaboravljamo nešto svojih
briga i poteško ća, tada činimo dobro i drugima i samima sebi. Međutim, možemo se baviti drugim ljudima na pogrešan na čin, i to često činimo. Neprestano misliti o tuđim poslovima, kritizirati druge i suditi im, sigurno ne pomaže da budemo manje sebični. Ako više mislimo o drugim ljudima umjesto o sebi, to nije garancija da je to dobro; kao i kad više mislimo o sebi nego o drugima - ako to činimo na pravi na čin - nije dokaz da smo sebi čni. Sve ovisi kako nešto činimo. Ako destruktivno mislimo na druge, ako im sudimo, tada pokušavamo uvjeriti sebe da je to dobro, onda istovremeno vjerujemo da baviti se sobom je sebi čno. Također se pogrešan na čin bavljenja sa sobom često skriva ispod uvjerenja da moramo bolje upoznati sami sebe, da moramo analizirati svoje osje ćaje, ali nikada to ne činimo. Trebamo vidjeti na koji na čin mislimo sami o sebi i o drugima. Trebamo provjeriti kako to činimo. Može se tako đer dogoditi da razvijena osoba koristi sve svoje snage da bi pomagala drugima, i tako čini puno dobra. Ali, može biti da ta osoba ne čini dovoljno s obzirom na svoj stupanj razvoja. Jer oni koji su više dobili, od nih će se više o čekivati. Takva osoba bi morala dublje raditi na svojim motivima, dakle, zašto pmaže ljudima i neprestano bi trebala pro čišćavati svoje motive. Može se dogoditi da takva osoba, zbog toga što čini puno dobra, ne radi dovoljno na svom razvoju, odnosno da joj dobro koje čini služi kao opravdanje da bi izbjegla dublje upoznavanje same sebe. Rekli smo kako upoznavati sebe, dakle ispravno se baviti sa sobom, a takav rad na sebi nikada nije u suprotnosti sa pomaganjem drugim ljudima. Ljudi koji rade na sebi su ve ć postigli da čine prava djela i čak da imaju ispravne misli u mnogim podru č jima svoga života, ali kako razvoj napreduje, to nije dovoljno. To treba posti ći i u područ ju emocija tako da ne varamo sami sebe. Da bismo to postigli neprestano trebamo sebe objektivno provjeravati i analizirati svoja djela, misli i emocije, da li su u skladu s načelima, znači u istini. Jer, tko t ko ne pozna sebe, ne može ni poznati druge. Onaj koji ne razumije sebe, ne može niti razumijeti druge. I onaj koji ne voli sebe, ne može niti voljeti druge. Dakle, ako volimo sebe na pravi na čin nećemo biti sebični prema drugim ljudima. To tako đer znači da ćemo imati zdravo samopoštovanje i da ćemo zdravo poštivati druge ljude. Zdravo samopoštovanje i ljubav prema sebi možemo imati ako rastemo u skladu s našim mogućnostima. Ako to ne činimo, to zna či da u jednom dijelu sebe mi bježimo od samih sebe, ne vidimo realno sebe. A to opet vodi u to da ne možemo sami sebe zdravo poštovati i to je uzrok raznim kompeksima i osje ćaju krivnje. Što više se bavimo sa sobom na pravi na čin, to postajemo manje sebi čni, i onda možemo bolje pomagati drugim ljudima i činiti dobra djela. Ali, često se čini upravo suprotno. Negiramo svoje pogreške čak i ako su vidljive svima drugima. Spremni smo osuditi druge, pa makar u našim mislima i emocijama. Kad sudimo drugim ljudima, mi zapravo odbacujemo i sebe. Ne prihvaćamo jedan dio sebe zbog potrebe da budemo savršeni. Tako zapravo sudimo samima sebi, a da toga nismo svijesni. Na čin kako osje ćamo i govorimo o drugim ljudima govori koliko sebe prihva ćami ili odbacujemo. Jako je važno za sve nas da nau čimo prihvatiti druge sa svim njihovim greškama, kao što moramo prihvatiti sebe, iako smo nesavršeni. I ovdje je važno da se to u čini na pravi na čin. O tome smo puno govorili, no ponovimo da to ne zna či odbacivati sebe, jer smo otkrili da nismo tako savršeni kako smo mislili, niti i ći u drugi ekstrem, pa pokušavati ostati kakvi jesmo. Uvijek ćemo u motivaciji na ći dva suprostavljena ekstrema, i uvijek je teško na ći srednji put, tj. istinu. Bitno je kako ćemo se nositi sa situacijom. Načelo je da mijenjamo ono što možemo mijenjati, a to zna či da možemo mijenjati samo sebe. Mi smo jedina osoba koja ima snagu da promijeni samu sebe. Gubitak je snage mijenjati druge. Mi možemo utjecati na to da se drugi mijenjaju u mjeri u kojoj se ta osoba odlu či mijenjati. A taj utjecaj se može dogoditi samo kroz naš primjer. Tako dugo dok nas greške
drugih ljudi bacaju iz ravnoteže, to je znak da duboko u nama zamjeramo više nego što smo toga svjesni. A ta unutarnja reakcija je u neskladu s na čelom prava na izbor. To je znak koji nam pokazuje koliko prihva ćamo sebe onakvima kakvi jesmo i da li to činimo s poniznoš ću. Što smo sposobniji prihvatiti ljude l jude sa svim njihovim pogreškama, toliko smo sposobni prihvatiti sebe same. Tako imamo solidan temelj u sebi bez obzira koliko smo nesavršeni. Što više se iznutra borimo protiv drugih ljudi onakvih kakavi su u ovom trenutku, to manje prihvaćamo sami sebe. Tako moramo nau čiti da prihvatimo druge onakvima kakvi su sada da bismo bili tolerantni prema greškama koje možda nisu naše. Često moramo ići još dalje od toga Obi čno se jako bunimo kada drugi ljudi imaju pogreške koje ne vidimo kod sebe. Samo ako temeljito upoznamo sebe, tek tada ćemo moći bolje prihvatiti druge, razumijeti ih više i voljeti ih više. Da bismo bili tolerantni, to ne zna či da smo slijepi. Često se doga đa da osoba ne želi vidjeti greške osobe do koje joj je stalo, ili je zaljubljena u nju. U takvom slu čaju osoba ne želi vidjeti pogreške, jer se u duboko u sebi boji da kada bi ih vidjela, ne bi više mogla voljeti tu osobu. To je zapravo neprihva ćanje te osobe u njenoj cjelovitosti. Ako se ne može prihvatiti osoba onakva kakva jest, tada mi varamo sami sebe. Uz tu pogrešnu reakciju, osoba će biti uvjerena u svoju tolerantnost jer nikada ne vidi greške voljene osobe. To se u pravilu dogada kada smo zaljubljeni, ili kada nam je neka osoba simpati čna (crno-bijelo reakcija malog djeteta). Stvarna tolerancija i prihva ćanje se može dogoditi samo ako jasno vidimo greške druge osobe, jer nismo prestrašeni da je volimo manje zbog njenih grešaka. S takvim ponašanjem mi ne samo da pomažemo drugima, nego pomažemo i samima sebi. Trebamo sami sebe pitati da li smo slijepi prema nekim našim greškama, dok se borimo protiv grešaka drugih ljudi i osu đujemo ih. To čak ne mora biti svjesna misao, ali možemo to raditi u našim emocionalnim reakcijama. Ako to ustanovimo, to će nam donijeti veliko olakšanje zbog promjene našeg ponašanja. Jer ono što nas košta unutarnjeg mira i ravnoteže nije nikada ono što drugi rade ili ne rade, nego naša unutarnja reakcija i borba protiv onoga što ne možemo mijenjati, niti to trebamo mijenjati. Kako to budemo činili biti ćemo slobodni i osjećat ćemo novu nezavisnost u odnosu na ono što drugi ljudi budu činili.
EGO I NJEGOVA FUNKCIJA Ponovimo ukratko da je naše Istinsko ja, ili Unutarnje, stvarno Ja, onaj dio nas koji je napravljen na sliku i priliku Boga. To je ljubav lj ubav u nama. Kad god djelujemo iz svojeg Istinskog ja, mi smo u istini i radosti. Najkreativniji i najkonstruktivniji doprinosi životu dolaze iz Istinskog ja. Sve što je velikodušno, sve što oboga ćuje život, sve što je lijepo i mudro, dolazi iz Istinskog ja. Ego bismo mogli definirati kao onaj dio naše li čnosti koji opaža, razmišlja, razlikuje i donosi odluke. Mogli bismo ga nazvati našom vanjskom li čnosti nasuprot unutarnjoj li čnosti ili Istinskom Ja. Postoji mnogo zbunjuju ćih teorija o djelovanju ega. Postoje one koje koje kažu, ili barem podrazumijevaju, da je ego u biti negativan i nepoželjan, i da je duhovni cilj osloboditi se ega. Me đutim, postoje i one koje, naro čito u psihoanaliti čkom razmišljanju, kažu da je ego važan i da bez njega ne postoji psihi čko zdravlje. To su dva potpuno suprotna pogleda. Osoba koja ima slabi ego ne može se nositi sa životom. Ona osoba koja ima prejaki ego ne može doći do Istinskog ja. Kao i uvijek, obe krajnosti su loše. Problemi i sukobi su uvijek rezultat prevelikog ili premalog ega. No, ne možemo re ći da neka osoba ima preveliki ego, a neka druga preslabi ego. Iako se to katkada može dogoditi, u pravilu se doga đa da u osobi postoji neravnoteža. Ta neravnoteža znači da je jedna osoba više razvijena u jednom dijelu svoje li čnosti, dok je u nekom drugom područ ju pre malo razvijena. Na taj na čin ona pokušava posti ći ravnotežu, ali se tu ne radi o ravnoteži, nego u pokušaju da se jedno podru č je života kompenzira drugim.
Da bi naš ego bio zdrav i snažan on mora biti u službi Istinske li čnosti. Ego je taj koji neprestano preispituje našu motivaciju da li ona dolazi iz negativnog dijela ili iz Istinske ličnosti. Rekli smo da moramo prepoznati naše osje ćaje, pozitivne i negativne, da bismo vidjeli namjeru, ili motiv, ispod njih. Ovdje Ego promatra, razlikuje i bira tako da djeluje iz Istinske ličnosti, ili iz ljubavi. Preslabi ego ne kontrolira negativne motive, a prejaki ego radi iz samovolje. Dakle, preslabi ego i prejaki ego su u službi negativnog dijela li čnosti - straha, taštine i samovolje. Malo dijete, kada se rodi, još ne posjeduje ego. Budu ći da je dijete po prirodi sebi čno, ono želi da njegove potrebe budu uvijek zadovoljene, želi savršenstvo i stalno zadovoljstvo, pa su njegove težnje nestvarne. Ranjeno dijete u nama to čno tako osje ća i ne želi nikakve nedostatke, neispunjenja ili frustracije. Funkcija ega u nama je da osvjesti i kontrolira te destruktivne želje. Odrasla osoba mora prvo prihvatiti svoje nešavršenstvo da bi ga onda mogla mijenjati. To je posao ega, ili odraslog dijela nas. Dijete još nema ego i ne može to napraviti. Povežimo sada ego s aktivnoš ću i pasivnoš ću. Možemo reći da je prejak ego povezan s pretjeranom aktivnosti, a preslabi sa nezdravom pasivnosti. Dok se u zdravoj li čnosti te dvije karakteristike skladno miješaju. Pretjerana aktivnost je povezana sa samovoljom, tj. ne možemo se prepustiti i vjerovati Bogu, jer kontroliramo život. Kada se bojimo preuzeti odgovornost onda je naš ego premalo razvijen. Ne koristimo dar slobodne volje i radije dozvoljavamo da drugi odlu čuju za nas samo da bismo izbjegli strah od donošenja odluka. Sve o čemu smo govorili u ovim emisijama je bilo u čenje ega da bi se ego osposobio da se u istini suočimo sa samima sobom. To zna či da sebi priznamo svoje probleme i nedostatke. Rekli smo da samo prihva ćanjem naše negativnosti, da je možemo pokoriti i polako razrješavati. Da koliko smo svjesni tog negativnog dijela sebe, da ćemo u istoj mjeri biti svjesni i Istinske li čnosti u nama. Da sagledavanjem i priznavanjem naše negativnost, da se u mjeri u kojoj smo to sposobni napraviti smanjuje i naša maska, ili Idealizirana slika. Da bi se to učinilo potrebno je uložiti puno truda. Da moramo sakupiti svu svoju snagu i hrabrost. Svaki korak prema uvi đanju istine u nama će nas osloboditi. Na taj na čin počinju spontani procesi, tj. po činjemo biti iskreni i otvoreni. Spontanost je karakteristika djece, ali u odraslom dobu je to spontanost s odgovornosti, zrela spontanost. Ali ta spontanost ne može biti volji proces. Sve dok se bojimo svojeg tamnog dijela, mi ne možemo biti spontani. Tu je još jedan strah koji nam isprva može izgledati paradoksalno, a to je strah od naše istinske li čnosti. On se očituje kao sram od toga da budemo ono što jesmo u ovom trenutku razvoja. Zbog tog osjećaja srama se pretvaramo. Izgovor je druga čiji od onog kada se radi o našoj destruktivnosti. Možemo osje ćati ljubav, ali zbog straha da je pokažemo, mi pokazujemo lažnu ljubav. Možemo osje ćati tugu, ali zbog straha pokazujemo lažnu tugu. Stvarni osje ćaji su zastrašuju ći, pa stvaramo lažne. Osje ćaji koje imitiramo mogu biti tako profinjeni da postaju naša druga priroda. Jedini na čin da to utvrdimo je da do đemo do točke u sebi gdje smo odlučili ne osje ćati. Postoji veliki strah od nemogu ćnosti osjećanja i važno ja da shvatimo da nema čovjeka koji ne osje ća barem malo. Kad postanemo svjesni straha da osje ćamo, prestat ćemo se bojati da nemamo osje ćaje. Spontanost, ili prikazivati se onakvim kakvi jesmo u ovom trenutku, zna či nestajanje svih strahova. Posljedica smanjenja smanjenja strahova u mjeri u kojoj smo spontani rezultira intuicijom, i ntuicijom, ili glasom Istinske li čnosti. Intuiciju još možemo nazvati glasom savjesti. Intuicija se o čituje kao mudrost u razrješavanju problema. To je novi na čin doživljavanja života u kojem nas glas mudrosti vodi u svemu što radimo i vidimo. To je j e svjesnost naše Istinske li čnosti. Ili kako Keating kaže: "Naša je temeljna srž dobrote naše istinsko Ja. Središte njegove sile teže je Bog. Prihva ćanje naše temeljne dobrote kvantni je skok na duhovnom putovanju."
ŽIVJETI "SADA"
Zašto je tako važno živjeti "sada" ili u ovom trenutku? Zato jer ina če uopće ne živimo. Anselmo Grin, kojeg smo prošli puta citirali, napisao je knjigu Kada bi živio još samo jedan dan, pa promislite na trenutak što biste u činili, kako biste se ponašali. A činjenica je da uglavnom živimo kao da nikada ne ćemo umrijeti, ali to zna či da ne živimo u trenutku, dakle da ne živimo u potpunosti. Primjer za tu trvdnju možemo prona ći u načinu kako se bavimo s našom prošloš ću, ili s budućnošću. Ispravan na čin bavljenja s prošloš ću bi bio učenje na greškama. Pogrešan na čin je kada žalimo da nismo mi ili drugi druga čije postupili, da se nije odvijala onako kako mi mislimo da je trebalo, a to sve zna či mijenjanje prošlosti, ali mi nismo toga svjesni kada tako činimo. Jer svatko zna da se prošlost ne može mijenjati, ali se u svojim emocijama druga čije ponaša. Ispravan način bavljenja s budu ćnošću je planiranje, bilo o čemu da se radi. Me đutim, strahovanje da se naši planovi ne će ispuniti je pogrešan na čin bavljenja s budu ćnošću. Pretjerano planiranje, predvi đanje onoga što se ne može predvidjeti je tako đer pogrešan na čin. To je kontrola života zbog straha, umjesto da u činimo ono što smo danas mogli, a za sutra ili buduće vrijeme činimo kada do đe.Tako da smo ili na krivi na čin u prošlosti, ili budu ćnosti. Koliko smo onda vremena u "sada"? Razlog tome je zbog izbjegavanja bolnih osje ćaja, dakle zbog straha od bola. Kada bismo uvijek preispitali zbog čega se nalazimo u negativnom raspoloženju, mi bismo nau čili lekciju. To znači prvo, u potpunosti osjetiti sve bolne osje ćaje, i drugo, trebamo zamoliti Boga da nam pokaže onaj dio u nama koji stvara takvo raspoloženje, da bismo spoznali neistiniti stav u nama koji je doveo do toga da se loše osje ćamo. Kada jednostavno čekamo da to pro đe, pa još uzmemo kakvu tabletu ili krivimo vanjske okolnosti, periodi depresije, tjeskobe, nesigurnosti i nesklada postat će češći i bit će nam sve teže prona ći pravi unutarnji razlog. U takvom slučaju mi ne koristimo vrijeme za rast, ne živimo u "sada". Dakle, sve bolne emocije su rezultat neiskorištenog vremena za rast, jer ne pokušavamo otkriti uzrok u nama takvih negativnih emocija. Svi osje ćaji koji su konstruktivni i pozitivni su u skladu s vremenom, zato što tada mi koristimo vrijeme kako je predvi đeno da se koristi. Drugi razlog zbog kojeg pogrešno koristimo vrijeme je težnja za sutra. Uvijek bježimo iz "sada" jer mislimo da će sutra biti bolje. To je j e nada koja proizlazi iz "ranjenog djeteta", a ne nada naše Istinske li čnosti bez koje se ne bi se moglo živjeti, i ona nije razlog da ne živimo u "sada". Ne volimo svoju sadašnjost i nadamo se ne čem boljem u budu ćnosti, pa želimo da danas postane prošlost. Nejasne, nezrele nade u budu ćnost i sadašnje neugodno i neispunjeno stanje, su naj češći razlozi za bježanje od sadašnjeg stanja u budu ćnost, i razlog za ne življenje u "sada". Osim toga, takva težnja opet stvara sukob u nama, jer se s jedne strane bojimo budućnosti, a s druge strane, mi težimo prema njoj. Kada bismo u potpunosti istražili u sebi razloge naše neispunjenosti i poteško ća, tj. postali svjesni tih osje ćaja, bili bismo potpuno sposobni živjeti u sadašnjosti, pa tako živjeti i trenutke radosti koji do đu kada riješimo problem. Kao i uvijek, svjesnost je prvi korak. Tako moramo postati svjesni te unutarnje težnje da bježimo od sadašnjosti. Tad ćemo pronaći razloge zašto bježimo od sadašnjosti. S druge strane, bojimo se budu ćnosti kojoj težimo, a istovremeno se bojimo starosti i pokušavamo zadržati sadašnjost. sadašnjost. Sve su to emocionalni procesi koji vuku u suprotnim pravcima i to stvara neizdrživu napetost i bol. Jedan dio nas želi naprijed, a drugi natrag. Da bismo vrijeme koristili na pravi na čin trebamo koristiti svaki trenutak i doga đaj za rast, spoznavanje samih sebe. Ako ne budemo bježali od budu ćnosti, nećemo se je više trebati bojati. Jedini na čin da to postignemo je da rješavamo ono što je u trenutku tr enutku pred nama na najbolji način što znamo. I pustimo da se sutrašnji dan pobrine sam za sebe na taj na čin da sutra rješavamo ono što taj dan donese. Bojimo se ne čega u budu ćnosti jer razmišljamo na današnji na čin, nesvjesni da ako se to nešto čega se bojimo i dogodi da ćemo drugačije
razmišljati. A može biti da se uop će ne dogodi, pa smo se uzalud bojali. Drugim rije čima, napravimo danas najbolje što znamo, i recimo sebi "Budi volja Tvoja", ili biti će ono što smo odabrali. Tako ćemo koristiti konstruktivno sadašnjost, pa više ne ćemo trebati bježati od nje. To zna či postojati. Dnevni pregled o kojem smo govorili je najbolji na čin da potpuno proživimo svaki dan i sat u njemu. Tada ćemo moći prepoznati proturje čnu motivaciju, ili suprotne namjere u našim emocijama. To prepoznavaje negativnih stavova u nama djeluje osloba đajuće i mi se osjećamo živima. Naravno da sama spoznaja može donijeti nešto vrlo vrl o neugodno i razočaravajuće o nama samima, povremeno čak i bolno, ali će nam ta spoznaja donijeti mir i opuštenost, sre ću. Ako nismo došli do takvog iskustva, onda još nismo sve spoznali što smo trebali iz određenog doga đaja. Ako budemo koristili život kao terapiju, dakle, prošli na adekvatan na čin kroz sve što život donosi, živjet ćemo u sadašnjosti bez bijegova u prošlost ili budu ćnost. Budući da nam ništa ne dolazi što nema smisla, život je najpreciznija terapija. Svakome dolazi u skladu s njegovim mogućnostima. Ako netko ima ve ći potencijal za rast, ali ga ne koristi, bit će nemirniji i zabrinutiji od onoga koji čini manje, ali je njegov potencijal za rast uskla đen s njegovim rastom. Oni koji su više dobili, od njih će se i više tražiti. Zato rješavajte upravo ono što je sada ovdje, jer bijegom u prošlost, ili u budu ćnost, gubite snagu da riješite ono što sad možete riješiti. I tako postupno, malo po malo, kroz otkri ća o vašim sakrivenim stavovima i osjećajima, živjet ćete u skladu s vremenom, žive ći do kraja u svakom "sada". Ili kao što kaže A.P.Gouthey: "Svaki trenutak koji ti Bog daruje neizmjerno je bogatstvo. Nemoj ga omalovažavati. Ne juri u potrazi za ne znam kakvim sutra. "Živi najbolje što možeš, misli najbolje što umiješ i u čini najbolje što znaš danas. Jer danas će ubrzo postati sutra, a sutra vječnost.."
UZROK BOLA U NAMA, ZAVIDNOST Bol je ishod sukoba. Bol nastaje kada postoji suprostavljena motivacija u li čnosti. Motivacija, ili namjera naše Istinske li čnosti, je upravljena prema svjetlosti, životu, rastu, potvr đivanju, ljepoti, ljubavi i istinskom zadovoljstvu. Kada postoji suprotna namjera, ili motivacija "ranjenog djeteta", stvara se uznemirenost. Takva napetost u li čnosti stvara bol. To je ono što stvara patnju. Kada se prestanemo opirati bolu, bol prestaje. Kada se borimo protiv uznemirenosti na krivi na čin, mi negiramo suprostavljene namjere u nama, jer smo svjesni samo dobre namjere. Borimo se da bi se osje ćali dobro, a to pove ćava uznemirenost i bol. Da smo svjesni suprotne namjere "ranjenog djeteta" u nama, borba bi trenutno prestala, jer bismo bili svjesni da se negativna namjera ne može ostvariti. Ta nesvjesnost o postojanju suprotne negativne namjere je odgovorna za to da ne vidimo uzrok i posljedicu. Uzrok je negativna namjera ili želja, a posljedica je napetost, odnosno uznemirenost. Dvije suprostavljene tendencije se nastavljaju i tako nastaje bol. Primijenimo to na prakti čnom primjeru. Recimo da želite partnera, a ne možete ga na ći, ili vam nedostaje novca. Na svjesvom nivou je dobra, pozitivna namjera, ali u nesvjesnom je, u prvom primjeru, strah od ljubavne veze, a u drugom, vrlo vjerojatno vjerovanje da ne zaslužujete više novca od onog kojeg imate. Da biste ostvarili pozitivnu želju, koja se ne ostvaruje, morate postati svjesni suprotne namjere u sebi. To možete jedino tako da prihvatite i proživite sadašnji bol zbog neispunjenja želje. To nije mazohisti čko uživanje u bolu, odnosno onaj bol kojim sami sebe kažnjavate, jer takav bol čini negativnu želju još ja čom. Trebate potpuno prihvatiti ono što je sada u vama, ma kako nepoželjno to moglo biti, i na t aj način bol prestaje kada se prihvati. Tako se ne borite protiv zla u sebi, nego ga prihva ćate da biste ga promijenili. To je princip ne borbe, odnosno ispravna pasivnost, ili prihva ćanje onog što ne mogu mijenjati sve dok to ne prihvatim. Bolna situacija u životu se mijenja kada je prihvatim, nau čim nešto iz nje. Jer ništa nam ne dolazi što bi bilo bez smisla. To zna či živjeti
u "sada". U nama je i negativnost i Istinska Isti nska li čnost koje se bore me đusobno. Tu bitku nikako ne možemo dobiti dok negiramo tamni dio u nama. Kako ćemo mijenjati nešto za što vjerujemo da ne postoji? Dakle, trebamo imati hrabrosti da vidimo dio nas koji nam se ne sviđa. Uzmimo jedan drugi primjer kojeg svi poznajemo. Nešto jako želite, ali se bojite tražiti. Takva suprostavljena motivacija dere vas na komadi će, to više što je želja ja ča. Umjesto da se pitamo čega se bojimo, a to je u krajnoj liniji odbijanje, mi stojimo u mjestu sve dok si ne nanesemo toliko bola da, ili odustanemo od želje, ili kona čno pitamo. No, da smo na vrijeme spoznali koju štetu nam čini takav proces, brzo bismo se odlu čili za jednu od dvije mogućnosti - ili da odustanemo od želje jer je strah preveliki, ili da tražimo. U oba rješenja uštedjeli bismo sebi puno muke i napetosti. Kod sagedavanja naše negativne namjere treba imati na umu da negativnost može željeti samo jedan dio naše li čnosti, a nikada cijela li čnost. Jer kada u nama ne bi bilo Istiske li čnosti, nego samo negativnost, tada borbe ne bi ni bilo, jer ne bi bilo suprostavljene motivacije. To će vam smanjiti strah da vidite negativnu namjeru. Uvijek će postojati drugi dio psihe, ili Istinsko ja, koji se suprostavlja negativnoj želji, tako da iz toga mora proiste ći bol. Negativnost u nama je ono što uvijek možemo promijeniti i s tim saznanjem onda možemo prekinuti prekinuti borbu. Prihvaćanjem takve negativnosti ona gubi snagu, jer ne djeluje iz nesvjesnog. Bol i patnja su uvijek rezultat suprostavljenih namjera od kojih jedna vu če u smjeru života, a druga protiv života, jedna prema ljubavi, a druga suptilno prema mržnji, izolaciji i strahu. Postigli smo veliki napredak ako smo postali svjesni negativnih namjera u sebi. Naravno da i u tome postoje stupnjevi, pa ta svjesnost može biti privremena da bi se opet zaboravila. Što postoji više svjesnosti o negativnim namjerama, to ćemo imati ve ću kontrolu nad sobom, životom i to ćemo se manje osje ćati bespomoćno i slabo. Kada nismo svjesni tih negativnih namjera, patnja mora biti neizmjerno ve ća, nego kada shvatimo da smo je sami proizveli. Nedostatak takve svjesnosti mora stvoriti psihi čku klimu u kojoj se osje ćamo odvojeno od drugih i odba čeno. Kad ne vidimo uzrok našoj patniji, ona mora biti neizmjerno ve ća, jer nam se čini kao kazna. To stvara zbunjenost, sumnju i beznadnost. Kada kroz rad na sebi do đemo do negativne motivacije u nama jasno nam je što stvara vanjske poteško će i to smanjuje bol, čak i prije nego što smo sposobni da se odreknemo negativnih želja. Osim toga spoznaja da sami kreiramo svoj život mora nam dati novu nadu i nove nazore. Problem je u tome što ve čina ljudi ne može zamisliti da u nesvjesnom imaju negativne negativne želje. Kada god imate problem u životu, sigurno je da ga je stvorila negativna namjera u nesvjesnom. Molite se i meditirajte sa željom da prona đete ono što je u vama. Zamolite Boga da vam pokaže taj dio vas koji ne vidite zbog straha. Možete sebi uštedjeti mnogo teških sati tako da se okrenete Bogu i zatražite pomo ć. Bol se jako pove ćava kada god ulazimo u interakciju s drugim pojedincem. Uzmimo, primjerice, jedan aspekt ljubavne veze - potrebu za zajedništvom. Ve ć je dovoljno bolno da se, s jedne strane, želimo vezati, a s druge, da se bojimo vezanosti, a toga ne moramo biti svjesni. To postaje neizmjerno složenije kada se to t o pomnoži s drugom osobom koja vodi sličnu borbu u sebi. Da je ta druga osoba u savršenoj ravnoteži i da je zbog toga potpuno svjesna naše negativnosti, negativnosti, ona ne bi mogla biti u sukobu s nama. No, mi privla čimo ljude slične zrelosti, a da to i nije tako, mi bismo i dalje bili u bolu zbog vlastite podjeljenosti. Kada se zaljube dvije osobe u interakciju stupaju i njihove negativnosti koje se onda ne udvostručuju nego učetverostručuju. Tako pogrešna shva ćanja, pogrešne prosudbe i povrede stvaraju daljnu negativnost. Zamislimo dvoje ljudi. Recimo da oboje trenutno izražavaju pozitivno usmjerenje prema zajedništvu. Ali, jedan partner se prestraši bliskosti, povla či se i odbacuje drugoga. Sada ovaj odba čeni partner upada u sumnju da li se bliskost isplati, negira potrebu za bliskoš ću i povla či se povrijeđen. U međuvremenu, bol zbog izolacije postaje nepodnošljiv partneru koji se prvi povukao i sada on želi bliskost, ali povrije đeni partner to ne
želi. Nakon što su i jedan i drugi partner bili dugo u bolu, slijedi ponovno zbližavaje, ali se nije razriješio unutarnji sukob u svakom partneru, pa se takvi periodi zbližavanja i povla čenja nastavljaju do krize, sve dok partneri ne nau če da u svakom sukobu pogledaju u sebe i pronađu negativni dio koji je uzrokovao sukob. To vrijedi za sve odnose, jer dublji smisao odnosa je spoznavanje sebe. Važno je u takvim teško t eško ćama moliti Boga da nam pokaže cjelokupnu li čnost osobe s kojom imamo teško će, dakle da nam pokaže njenu Istinsku li čnost, jer u teško ćama smo skloni da vidimo samo loše u drugoj osobi, to je crno-bijela percepcija "ranjenog djeteta" u nama. Pogledajmo jedan aspekt negativnost koji često ne nazivamo pravim imenom, a javlja se kada god imamo neki problem koji ne možemo riješiti. To je zavidnost, ili jal. Ono što uzrokuje zavist je ponovno dje č ji način razmišljanja crno-bijelo, ili pristup "ili/ili". "Ili imam ja, ili drugi" je priroda zavisti. Zavist je nevjerovanje u pravednost i u duh obilja. Jer sve što zatražimo od Boga, On će nam dati. Problem je da mi na svjesnom nivou želimo sve dobro, a na nesvjesnom se tog obilja bojimo, jer "ranjeno dijete" u nama misli da zaslužuje kaznu - o tome smo ve ć govorili. Činjenica je da ono što ima druga osoba, da to nije nama oduzeto. Ono što mi imamo, nije oduzeto drugome. Svatko ima u skladu s onim u što vjeruje da treba imati, svjesno ili nesvjesno. Međutim, to pogrešno shva ćanje donosi neizmjerne probleme. Ono ne samo da stvara zavist, već također i krivnju, a to nas sprije čava da ostvarimo obilje bilo koje vrste u našem životu. To uzrokuje da vidimo probleme u iskrivljenom obliku. Ono proizvodi krivnju zbog toga što nešto želimo, a istovremeno zavist zbog onoga što drugi imaju. Zavidnost, kao i drugi aspekti negativnosti, nastaje iz pogrešnog zaklju čka malog djeteta da ono nije dobilo savršenu ljubav svojih roditelja zbog nekog drugog. Kao da je ljubav kola č koji kada se podijeli, više se ne može dobiti. To iskrivljeno opažanje života prenosi se u odraslo doba, a rezultat je op ći natjecateljski stav, ili zavist. Moram biti bolji od drugih, a da se razlog za taj stav potpuno zaboravio. Emocionalno još uvijek pokušavamo impresionirati naše roditelje, u sadašnjosti prenešeno na neki vanjski autoritet, da bismo dobili savršenu ljubav. Neprestano uspoređivanje između ljudi je potpuno nestvarno i ono stvara samo sukobe. Iz toga priozlazi da uvijek moramo biti u pravu, da budemo savršeni, posebni. A Bog svako svoje dijete jednako voli. Ta potreba da budemo posebni, bolji ukazuje na želju da pobijedimo druge, to je stav da smo protiv drugih ljudi. Često smo ovdje govorili da nikad ne idemo protiv drugih ljudi, nego za istinom. Kada se borimo protiv nekoga ili ne čega, mi tome dajemo snagu. Jer sve što postoji, čak i nešto loše, služi Božjoj pravdi, ali mi to ne vidimo. Biti protiv zna či da ne činimo iz ljubavi, nego iz straha i odmazde, tako da se za čarani krug mržnje samo poja čava i mora dovesti u još ve ću krizu. To zna či da ne okre ćemo drugi obraz, ne činimo iz ljubavi obranimo sebe konstruktivno, a drugog smo sprije čili da napravi grešku. I tada nikada ne ćemo suditi jer ćemo razumijeti, tj. vidjeti u drugome i "ranjeno dijete", ali i njegovu Istinsku ličnost. Razumijet ćemo da svatko ima ljubav u sebi, iako momentalno čini iz straha. Trebamo shvatiti da mi nikako ne možemo do kraja razumijeti što netko u či, ili kakav je njagov križ. To može samo Bog. Zato se ne treba uspore đivati i suditi. Kada smo zavidni, taj stav i osje ćaj dolazi u sukob s našom Istinskom li čnost, tako da je vanjska borba zapravo odraz borbe u nama samima. To nas paralizira, čini nas pasivnima i suzdržanima, ili čak okrutnima, a to donosi krivnju i stvara vanjske nepovoljne okolnosti. To također stvara zbunjenost i osje ćaj nemoći. To jedino možemo riješiti ako po čnemo razlikovati te dvije suprotne namjere. Kada želimo biti posebni da bismo pobijedili druge, kada naša jedinstvenost postoji na ra čun drugih ljudi i kada se uspore đujemo s drugima, takav način procjenjivanja nas samih je destruktivan i mora voditi u nebrojene probleme. Ali kada shvatimo da smo mi jedinstveno bi će, Božje dijete, bez da se takmi čimo s drugima u tome, mi ćemo razviti ono najbolje u nama, bez da diramo u potrebe drugih ljudi. Upravo suprotno, naša najbolja namjera će doprinjeti drugima, i mi ćemo to izraziti bez potrebe da varamo i da
dobivamo više nego što dajemo. Sloboda snage volje stvorit će još više snage. Jer zavist, krivnja, neiskrenost, impresioniranje drugih i umanjivanje drugih, oduzima nam snagu. Spoznaja takvih negativnih namjera u nama omogu ćuje nam da ih mijenjamo, te da dobijemo ljubav koju i pružamo.
BOŽIČNO SVJETLO U NAMA Vrijeme je Došaš ća, vrijeme kada bismo trebali poja čano paliti svjeto u sebi i tako se pripremati za proslavu Boži ća, doga đaja u kojem je najve će svjetlo, Isus Krist, došao k nama da bi nam pokazao kako upaliti svjetlo u sebi. Simbol boži čnog drvca sa svim svje ćicama je simbol našeg života u kojem bi trebalo gorjeti sve više svjetla. Što više svjetla upalimo u sebi, to više će svjetla biti u našem vanjskom životu. Svaka spoznaja, svaki uvid, svako pošteno priznanje, svako smanjenje maske, svako odricanje lažne obrane, svaki korak u hrabrosti i poštenju, u prihva ćanju naše negativnosti, pali novo svjetlo u nama. Unosimo svjetlo u sebe svakom istinom koja u nama raspršuje tamu. Dakle, novo svjetlo u sebi možemo upaliti jedino istinom kojom osvjetljujemo tamu u sebi. Tad nećemo imati potrebu da tamu pripisujemo drugima da je ne bismo morali vidjeti u samima sebi. Stalno paljenje svjetla je životni proces. I što više svjetla upalimo, to postaje naša radost ve ća. Svi koji su duže s nama i koji su radili na sebi, znaju koliko je teško prestat optuživati druge i po četi tražiti odgovore u sebi i tako sve više sebe prihva ćati. Razgovarajmo danas o prihva ćanju sebe u svojoj cjelovitosti, dakle tame, maske, ali i spoznavanjem Istinske li čnosti sve više i više. U tom procesu često zaboravimo koliko je važno prihvatiti sebe u cjelosti, pa se izgubimo u mržnji prema samima sebi zbog koje opet optužujemo druge ili život. Tu leži prava i jedina opasnost. Što više mrzimo sami sebe, to više projiciramo tu mržnju na druge. Što više projiciramo svoju mržnju na van, sve manje vidimo istinu i realnost, pa onda još više mrzimo sebe. Trebali bismo sebi obe ćati da ćemo prihvatiti svaki dio sebe, ma kako nam se taj dio nas činio lošim. Jer u nama ne postoji ništa tako loše što ne bismo mogli prihvatiti, oprostiti sebi i promijeniti. Ono što je doista destruktivno jest odbacivanje sebe zbog negativnog dijela u sebi i, zbog toga, pripisivanje te negativnosti drugima. Jer svaka negativna crta je iskrivljenje pozitivne crte. Jer svaka istina može biti iskrivljena u laž, a laž jest tama i zlo. Mržnja i su đenje nije ništa drugo nego iskrivljena ljubav. Kada mrzimo mi smo u tami. Kada negiramo mržnju u nama prekrivaju ći je ubojitim bijesom i ogor čenjem, mi smo u još dubljem mraku, puno dalje od svjetla. I tad t ad postajemo beznadni i ne znamo više što nam se doga đa. Ali korak po korak nalazimo svoj put natrag. Ako priznamo sebi mržnju, više nismo u takvoj tami. Nova svje ćica počinje svjetliti takvim istinitim priznanjem. Kako prihva ćamo ranjeno i nezrelo dijete u sebi, po činju se paliti i druge svjećice. Prihvaćanjem spoznajemo da to dijete može rasti. Samo priznavanjem tog infatilnog egocentričnog dijela sebe možemo u sebi prona ći svjetlo. Istinska snaga, prava kreativnost, ljubav, sigurnost, sve su to svije ćice koje se pale našim poštenjem, našom hrabroš ću, našom istinoljubivošću. I malo po malo to nam omogu ćava da nadi đemo svoje strahove da budemo ono što jesmo, da prolazimo kroz strah znaju ći da nema bezdana na putu. Tu su samo tuneli, mnogi tuneli, kroz koje moramo pro ći. Prolazak kroz tunele donosi nam više svjetla kao i na božićnom drvcu. S tim svjetlom stvarat ćemo život, okolnosti, ljubav i ispunjenost. Ako se više ne ćemo okretati od tame u sebi, realna nada će rasti tamo gdje je izgledalo da nema nade. Pogledajmo sad neke negativne crte i kako one izgledaju kad nisu iskrivljene, to jest j est kad smo ih transformirali. Uzmimo, primjerice potrebu da sudimo. Pored toga što sudimo sebi, a da toga nismo svjesni, u istoj mjeri sudimo drugima. Kad se ova crta transformira pretvara se u sposobnost razlikovanja i spoznavanja, a to se onda pretvara u razumijevanje drugih i sebe. Jer što bolje poznajemo sami sebe, to bolje poznajemo i druge. Rezultat toga je da možemo
vidjeti i drugu osobu u cjelosti, a to ra đa razumijevanjem, pa nemamo više potrebe suditi. Jer suđenje je pokušaj da pokažemo kako smo bolji od drugih i da istovremeno možemo pod krinkom lažne pravi čnosti izbacivati našu ljutnju i bijes na druge. Su đenje treba transformirati u razumijevanje. Pogledajmo što zna či transformirati prkos, inat, rigidnost i tvdoglavost - sve te crte mogli bismo svesti na jedan nazivnik. Te crte pokazuju da drugi imaju velik utjecaj na nas i da zbog toga idemo u pobunu, jer ne stojimo na svojim nogama. Suprotna crta s istim korijenom je pretjerana popustljivost. Uzrok tim naizgled suprostavljenim crtama, ili pogrešnoj obrani, je nevjerovanje u sebe. Neiskrivljena crta je odgovornost prema sebi i znanje da ni jedan autoritet neće učiniti za nas taj posao transformacije. Kad se ta crta vrati u istinu pretvara se u hrabrost i nezavisnost. Za to je potrebno otvoriti sva vrata istini, jer moramo znati da nesvjesno mi držimo ta vrata zatvorena. Moramo uvijek pretpostaviti da su nas drugi krivo razumjeli, ili da mi ne vidimo ispravno, ili druga čije od njih. Nakon što budemo spremni da se odreknemo krivih obrana zbog istine, nakon što se oslobodimo straha da nismo u pravu i ako se tada pokaže da smo bili u pravu, a bili smo spremni provjeriti svoj stav, naše znanje će se ipak pove ćati. Kad vjerujemo da moramo biti u pravu, kad svu svoju snagu trošimo na dokazivanje, tada nikako ne možemo na ći dublju istinu, jer nismo spremni provjerti svoj stav. Jer ništa nas ne čini tako nesretnima kao naša neistinita vjerovanja. Razmotrimo tako đer tjeskobu, anksioznost koja je iskrivljenje zdravog opreza, svjesnosti da nešto nije u redu. Tjeskoba je uvijek znak da je nešto potisnuto, nešto što ne želimo vidjeti i to nas čini tjeskobnima. Pokazuje nam podru č je gdje nešto u nama ne želimo vidjeti. Dakle, kad god osjećamo tjeskobu neka nam to bude znak da potražimo ono što negiramo. Neprestano takmi čenje, želja da se bude uvijek u centru pažnje jest iskrivljenjo traženje Istinske ličnosti u nama, oslonca u sebi. Kad djelujemo iz Istinske li čnosti u nama gubi se egoizam i taština. Taština i egizam su rezultat poistovje ćivanja samo s egom, bez znanja o Istinskoj ličnosti. Ambicioznost i natjecanje su iskrivljenje potrebe da napravimo od sebe najbolje što možemo biti. Istinito pitanje jest: "Kako mogu ostvariti moje potencijale?", a neistinito: "Kako mogu biti bolji od drugih?" Iskorištavanje mo ći u poziciji autoriteta jest iskrivljenje pravog, odgovornog vodstva. Pravi vođa je odgovorniji od onih koje vodi i ne će to iskoristiti za slavu i korist iz sebi čnosti i taštine. To je bilo nekoliko primjera kako transformacijom negativnih crta pridodajemo snagu našoj Istnskoj ličnosti i tako palimo svje ćice na našem drvu života. Slavimo vrijeme kad je Isus Krist postao čovjekom, da bi na vrlo osoban i na čin pun ljubavi bio uvijek blizu nas. Jako je teško bez svjesnosti da smo osobno dragocjeni i voljeni od utjelovljenog Boga - Isusa Krista - prihvatiti krivnju i prona ći našu stvarnu vrijednost. Zbog toga stalno trebamo dvostruki pristup: naše istraživanje samih sebe i odu čnost da se suo čimo s negativnošću u nama da bismo mogli realno shvatiti naše cjelokupno bi će, s jedne strane, a s druge da usmjerimo svoju molitvu i duboku želju prema tome da osjetimo Isusovu prisutnost u našoj blizini, i Njegov dubok interes za naš život u svakom njegovom najmanjem najmanjem detalju. Ništa nije usporedivo sa znanjem da nas Bog osobno voli, brine se za nas, da nas nikada ne zaboravlja i da nas uvijek štiti, bez obzira na naše trenutne prilike. Međutim, ovakvo potpuno ispunjenje jedino može do ći ako se u potpunosti predamo Božjoj volji, u svakoj velikoj i maloj zna čajki našeg života. Ali, mi još uvijek odugovla čimo da to učinimo u potpunosti, jer vjerujemo da naša samovolja zna bolje što nas čini sretnima nego Bog. Naši strahovi i nepovjerenje u ljude ne mogu se nadvladati ako stalno ne obnavljamo potpunu predaju Bogu. Zato jer ne možemo živjeti sami. Ni jedno stvorenje to ne može. Svi smo mi ovisni jedni o drugima. Kad se ovisnost stavi na pravo mjesto, tj. na Boga, tada možemo stvoriti zdravi centar u našem srcu, jer je to jedino mjesto gdje možemo na ći Boga. Tako će sva me đusobna ovisnost o drugim ljudima biti oslobo đena neuroti čne ovisnosti. To
će biti onda zdrava me đusobna ovisnost koja će nam pokazati gdje je naše povjerenje opravdano, a gdje nije, pa ćemo imati zdrave odnose. Da bismo postigli ispunjenje, sve više i više moramo raditi na zna čajkama negativnosti u nama - unutarnjim barijerama koje možemo promijeniti. To su negativne misli, osje ćaji i vjerovamja koje moramo preispitati. To radi odrasli dio li čnosti, ili ego, kad god se u svijesti pojave novi fragmenti ranjenog djeteta. Ego tada podu čava to dijete u sebi, dopušta mu sve njegove osje ćaje, i tako dijete raste. Zamislite kako u Božanskoj istini preispitujete svaku misao ili osjećaj koji stvaraju nesklad u vama ili/i oko vas. Čineći tako prona ći ćete istinu svake odre đene situacije i riješit ćete se ogromnog tereta. Olakšanje će biti to ve će, što manje budete egisti čki i sami sebe držali ispravnima, tj. što manje budete osje ćali poniženje što niste bili u pravu, zato što niste bili savršeni i zato što ste činili pogreške. Tako se osje ćamo kada
imamo nesvjesno nisko mišljenje o sebi. Jer što manje cijenimo sebe, to smo više tašti, egoistični, iznad drugih i kruto ispravni. Zbog takvog stava onda sudimo drugima. Jedino onda kad potpuno prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno jesmo, tek tada možemo prihvatiti svoja iskrivljenja i grijehe, a da pri tom ne izgubimo tlo pod nogama. To je zdravi položaj koji nam dopušta da dosegnemo istinu i sklad unutar nas, drugih ljudi i života. Tada možemo napraviti drugi korak tako da razgovaramo s našim pogrešnim mislima. Trebamo pozvati Krista da nam pomogne u tome, izražavati svom svojom snagom želju da preoblikujemo negativne misli u pozitivne, da vjerujemo kako će vam Božja volja donijeti ono najbolje čemu smo se ikad mogli nadati, i da je svako nepovjerenje u Njegovu volju laž koje se trebate osloboditi. Zamislimo svoje cijelo bi će oslobođeno svih smetnji koje nas sada opterećuju. Nije važno da li se te smetnje nalaze u našem tijelu, psihi ili u našim odnosima s drugim ljudima i sa svijetom. Sve su one izrazi bola od kojeg patimo zbog nekih neistinitosti unutar naše psihe. Nije lako otkriti te neistinitosti. Ponekad se one nalaze na samoj površini i postat će nam jasne nakon neznatnog napora, ako ih želimo vidjeti. U drugim slu čajevima naši nas obrambeni mehanizmi sprije čavaju da vidimo te neistinitosti, ali su drugima dovoljno očite, pa nam drugi mogu pomo ći, ako im to dopustimo. Ali postoje i takve neistinitosti koje su duboko pokopane u nama, pa će nam trebati dosta vremena i rada na sebi da bismo ih mogli izvući na površinu. Jednom kad neistinitosti do đu na površinu, i kad ih postanemo sposobni i voljni vidjeti, došao je trenutak za tre ći korak. Zamislimo naše Istinsko bi će, što znači da smo u ljubavi i istini, da promatra dio nas koji pati i koji poduzima korake za ispravljanje svojih iskrivljenih djelova, i pri tom osje ća žaljenje zbog privrmenih poteško ća. Istinsko bi će ne vidi tragediju, jer zna da privremena patnja mora voditi do spasenja. Spasenje zna či da uvijek možemo prona ći svoj put Bogu, bez obzira što smo napravili, i bez obzira što negativnost u nama još uvijek želi raditi. Vrata su uvijek otvorena. Sve što moramo napraviti jest da pokucamo. Zatražimo da upoznamo sebe, svoju ljupkost, plemenitost duha i ljepotu našeg Istinskog bi ća i primit ćemo ono što tražimo. Isus Krist je to u činio mogućim za sve ljude da budu spašeni iz svog bolnog stanja neistine i svojih i tu đih destruktivnosti koje proizlaze iz toga bolnog stanja. Budimo dublje toga svjesni u vrijeme došaš ća. Kristovo pokazivanje uzvišene i neograni čene ljubavi, praštanja, milosti i prihva ćanja, otvorilo je sva vrata koja su ljudima prije bila zatvorena. Ali ne zbog toga jer je Bog kaznio sve ljude, pa im je stoga zatvorio sva vrata, ve ć zbog toga što su ljudi duboko vjerovali da da im se ne može oprostiti i su zbog toga osu đeni da vje čno pate. Zbog toga se nisu trudili da rade na svom pro čišćenju. A tamo gdje ne postoji nada, tamo ne postoji poticaj za promjenom. Kroz Kristov život i Njegovu smrt stvoren je novi model u ljudskom umu, koji nam je omogućio da izaberemo put koji je Krist pokazao. On je rekao da je On put, istina i život. Više nije bilo uzaludno pokušati. Ponovimo sada koje su zna čajke spasenja: 1. Mi sami moramo prihvatiti spasenje koje nam je donio Krist. To je j e naša odgovornost, jer
imamo slobodnu volju da izaberemo. 2. To ne možemo napraviti sami svojim snagama, trebamo pomo ć drugih ljudi, jer je taj poduhvat prevelik. 3. Taj pothvat ne bi bio mogu ć bez Božje pomo ći.
PREVLADAVANJE NEGATIVNIH NAMJERA Svaka negativna namjera koja se prevlada donosi nam novu snagu. Kada smo doista spremni otkriti tko smo i kada smo spremni da se odreknemo starih negativnih obrazaca razmišljanja, osjećanja i djelovanja, prona ći ćemo neizmjerno bogatstvo u sebi. Shvatit ćemo da jedino što trebamo žrtvovati je negativnost u nama, zna či strah, taštinu i samovolju. U biti se ne odričemo ničega, a dobivamo sve. Svi oni koji su duže s nama i koji rade na sebi, znaju koliko su snage dobili i kako lakše rješavaju svoje probleme, jer sada znaju da im ništa ne dolazi što bi bilo bez smisla, kako je Plan savršen, a Bog pravedan. Naravno, i oni koji su napredovali, još uvijek se moraju baviti s obranama, kao i s još nerazriješenim negativnostima, otporima i iskrivljenjima. Da bismo to napravili moramo prvo vidjeti i prihvatiti te negativne zna čajke naše li čnosti, jer je to neophodni uvjet da bi smo ih razriješili. Nemogu će je razriješiti nešto što ne poznajemo, što ne posjedujemo i ne izražavamo. i zražavamo. Najvažnija to čka na putu samospoznaje je svjesnost o negativnim namjerama. Negativne namjere treba razlikovati od negativnih crta, pogrešnih shva ćanja i destruktivnih osje ćaja. Govorili smo da je negativna namjera nesvjesna i predstavalja suprotnost pozitivnoj namjeri koja je u svjesnom dijelu li čnosti, i koja je pozitivna. Drugim rije čima to zna či da ono čega se bojimo, da to nesvjesno želimo, i da što god doživljavamo, to tako đer nesvjesno želimo. To je stav ranjenog djeteta u nama koje ne želi davati, voljeti, doprinositi, primati i živjeti dobro. To može svjesnom dijelu naše li čnosti izgledati apsurdno, jer svjesno mi želimo sve najbolje. Ali ranjeno djete u nama želi mrziti, biti zlobno i povla čiti se od ljubavi i života - čak i ako to uzrokuje patnju i lišavanje. Ovu tvrdnju je teško za shvatiti onima koji nisu svjesni da u sebi imaju fragmente psihe djeteta od 4 -10 godina, koje nazivamo ranjenim djetetom, a taj dio nas ima kriva vjerovanja i emocionalno je nezreo. Da bismo se mogli razviti od izvanredne je važnosti razumijevanje tog dijela nas samih. Dovoljno je da je jedan mali dio u toj negativnosti, dok znatniji dio nas teži prema onom suprotnom. Ali bez obzira koliko je mali taj dio nas, on ima magnetsku mo ć nad našim životom zato jer je neprepoznat. To je neprijatelj za kojeg niti ne znamo da postoji, a stalno nam pravi poteško će koje kao da nemaju veze s nama, i to stvara neizrecivu patnju i bespomoćnost. Kada prepoznamo takvu negativnu namjeru u sebi vidimo kakav utjecaj ima takav uništavajući stav i to može biti šokantna spoznaja. spoznaja. Otpor da vidimo negativne namjere u sebi je zbog toga što mi ne želimo vidjeti da se nalazimo unutar takve besmislene destruktivnosti destruktivnosti i negiranja. Govorimo o nesvjesnom dijelu li čnosti, koji bi mogli vidjeti da to želimo, ali nas strah spriječava da to u činimo. Ranjeno dijete misli da mora biti savršeno da bi preživjelo. Uskoro ćemo početi govoriti o podsvjesnom dijelu li čnost kojeg da bismo osvjestili treba puno truda i rada na sebi. Kada kona čno vidimo negativne namjere to je pravi blagoslov. Spoznaja da mi sami podsvjesno želimo izolaciju, samo ću, neprisustvo ljubavi, mržnju i prkos, a da to nije neka sudbina koja nas nepravrdno poga đa, predstavlja glavni klju č da to promijenimo (zamisliti da smo postigli željeno). Trebamo razlikovati negativnost u nama i naše negativne namjere. Negativnost obuhva ća preširoki pojam. Ona tako đer uključuje mane, neprijateljstvo, krivo vi đenje stvarnosti, zavist, mržnju, strah, ljutnju, ili nešto drugo. Negativna namjera je ustrajavanje na negiranju sebe samih i života. Kada otkrijemo negativne namjere, više se ne možemo tješiti rije čima da smo
takvi kakvi jesmo i da se ne možemo mijenjati. Shva ćamo da je naš život rezultat naših odabira i odluka. A odabir porazumijeva mogu ćnost da odaberemo druga čije. Drugim riječima, mi na dubokoj razini otkrivamo da smo slobodni. Na svjesnom nivou nama doista izgleda nevjerojatno da imamo takve t akve negativne namjere. Da bi ih otkrili potebno se je boriti, truditi, imati strpljenja sa sobom i prevladavati unutarnji napor. Istinsko bavljenje s negativnim namjerama je glavna kriza u životu neke osobe i predstavlja prekretnicu u životu. To nije nešto što ćemo slučajno otkriti. Pogledajmo sada stupnjeve u prevladavanju negativnih namjera. Kako po činjemo raditi na sebi u početku smo potpuno nesvjesni takvih negativnih namjera u sebi. Možemo biti svjesni nekih svojih mana i destruktivnih stavova, nekih neuroti čnih ponašanja i osje ćaja, ali to nije isto kao i svjesnost o negativnim namjerama. Kako rad na sebi napreduje i kako sti čemo dublje uvide u sebe, po činjemo sve više prihva ćati svoje osje ćaje, one dobre i one bolne. Stičemo objektivnost i snagu. Sve iskreniji smo sa sobom i kona čno otkrivamo namjerno negiranje svega dobrog u našem životu. Postajemo svjesni da se ranjeno dijete boji sre će jer misli da je ne zaslužuje, pa sre ća znači da će biti kažnjeno. Otkrit ćemo da što se ja če osjećamo frustrirano zato što ne postižemo ono što jako želimo nešto, da su to ve će negativne namjere, a u skladu s njihovom snagom, mi smo manje skloni da se s njima bavimo. Dakle, što više nešto želimo, a ne uspijevamo, to je ja či otpor u nama da to i ostvarimo, ili negativna namjera. A što je negativna namjera ja ča, to manje imamo volje da je spoznamo. To je taj začarani krug. Jako je teško sebi priznati da nesvjesno sprije čavamo ono što najviše želimo. Da radije biramo prkos i mržnju, čak i pod cijenu patnje. Ali kad to jednom spoznamo, otvorit će se vrata prema slobodi, čak i prije nego smo spremni zakora čiti kroz ta vrata. Čak i prije nego što smo spremni napraviti novi izbor, sama spoznaja da mi to možemo u činiti, donosi nam stvarnu, a ne lažnu nadu. Međutim, da bismo se promijenili nije dovoljna sama spoznaja negativnih namjera. Postoji mnogo razloga da iako smo svjesni negativne namjere, da se je nismo spremni odre ći. Postoji strah od nepoznatog, strah od povrede i poniženja, odbijanje proživljavanja bola, onog sadašnjeg i onog prošlog. Negativan stav je tako obrana od stvarnih osje ćaja. Ustrajavanje na negativnim namjerama je je tako đer izbjegavanje pruzimanja odgovornosti za vlastiti život, odbijanje da se prihvate teško će u životu da bi se kroz njih raslo, to je naše inzistiranje da prisilimo "loše" roditelje da postanu "dobri" roditelji, jer smo našim jadom u djetinjstvu to radili. Negativne namjere su sredsvo da kaznimo život, tj. roditelje. To je često bio jedini na čin koji je dijete imalo da bi preživjelo. Otpor je služio da bi se sačuvalo samopoštovanje. U odraslom dobu taj je otpor destruktivan, jer danas imamo izbor. Što nas uistinu sprije čava da kažemo: "Ne želim mrziti, želim voljeti. Ne želim se više povlačiti, već želim dati najbolje od sebe. Ne trebam svoj prkos, želim ga se odre ći. Želim davati i podjednako primati." Da bismo to riješili moramo vidjeti s kojim dijelom nas se poistovje ćujemo, odnosno da li smo svjesni svih dijelova naše li čnosti. Ako mislimo da smo samo ego - svjesni, voljni i djelujući dio nas - mi se ne možemo promijeniti, jer nismo svjesni naše istinske li čnosti. Rekli smo da ego mora biti u službi istinske li čnosti da bi se mogli mijenjati. Ako se poistovjetimo samo s istinskom li čnosti, a nismo svjesni negativnosti u nama i maske, to postaje bijeg od stvarnosti i stvaranje privida. A kada se poistovjetimo samo s negativnoš ću u nama, tada vjerujemo da je to sve što postoji u nama, i tada je promjena nemogu ća. Međutim, kada smo svjesni da imamo negativnost u sebi i masku, ali da je to jedan dio nas, te da postoji istinski dio ličnosti, tada ego može odlu čiti da vidi negativnost ili masku, da prizna te dijelove li čnosti sebi i drugima, i da ih tako rješava. Kada smo svjesni tih djelova naše li čnosti, tada možemo osjetiti stvarne osje ćaje i iskreno ih doživjeti. Više nema potrebe da negiramo bol. Mi više ne trošimo snagu da ne bismo osjetili sve svoje osje ćaje. Ego radi posao razlikovanja i služi
istinskoj ličnosti. Kad odlučimo da ne činimo iz negativnog dijela li čnosti osjećamo samopoštovanje, jer smo savladali jedan dio nas i to nam daje novu snagu. Li čnost je obi čno rascjepljena, pa katkada čini iz negativnog dijela, katkada iz maske, a katkada iz istinske li čnosti i to stvara podjelu unutar ličnosti koja stvara napetost i bol. Kad god smo u jednom djelu naše li čnosti to nam izgleda kao jedina stvarnost. Zato je važno da budemo svjesni iz kojeg dijela nas dolaze naši osjećaji, misli i djela da bismo se mogli mijenjati. Ali prvo se moramo obavezati samima sebi da ćemo pronaći istinu o nama samima. Kada se nesvjesno poistovje ćujemo s negativnoš ću, tada nam odricanje od tog dijela izgleda kao uništenje, jer vjerujemo da smo to mi u cjelosti. To je ona crno bijela tehnika ranjenog djeteta u nama, dakle, ili smo loši ili i li dobri, a zapravo ne znamo tko smo. Tada koristimo lažnu vanjsku fasadu, masku, da bismo prikrili negativnost od nas samih, ali i od drugih. To nije svjesna odluka, to je više nerazgovjetan osje ćaj ili klima u nama. Kada vjerujemo da smo loši, i da nitko drugi nije tako t ako loš kao mi, mi se ne možemo mijenjati. Osjećamo se živima samo kad ispucavamo negativnost, jer maska je stagnacija zbog pretvaranja. Rezultati istraživanja pokazuju da ljudi smatraju negativnost interesantnom, a tzv. dobro dosadnim. To je zato što se istinsko dobro miješa s maskom ljubavi. Kako pronaći put iz takvog stanja? Prva stvar koju treba napraviti je da se upitamo što će se dogoditi ako se odreknemo negativnih namjera. Da li je to sve što postoji u nama? Sama činjenica da smo sebi iskreno postavili to pitanje ve ć otvara vrata promjeni. Shva ćamo da onaj koji postavlja pitanje da je ja či od svoje negativnosti. Od tog trenutka bit će nam lakše čuti taj glas koji odgovara na novi na čin i koji je izvan naše negativnosti. Postajemo promatra promatra č, objektivni svjedok naše negativnosti. Pretpostavimo da ste rasli naviknuri da sebe doživljavate kao jaku, hladnu i drsku osobu. Odreći se takvog stava izgleda vam kao da ćete propasti. Ali propast će samo negativnost u vama, a ne i istinska li čnost gdje se nalaze vaši stvarni osje ćaji, pa stoga i vaše istinsko bi će. Ako smo voljni osjetiti sve naše osje ćaje, dobre i loše, znat ćemo tko smo. Tu leži naš izbor. Doživjet ćemo naše stvarne osje ćaje, neke od njih poprili čno bolne, ali ćemo tu bol puno lakše podnijeti, jer je to stvaran bol a ne onaj koji stvaraju negativne namjere. Naš svjesni um može po četi iskušavati pozitivne namjere. Možemo se igrati oblikovanjem novih misli, vaganjem novih mogu ćnosti i alternativa. To je uzbudljivo nastojanje koje nas ne sili da se po čnemo mijenjati ako to ne želimo, ali nam omogu ćava da da isprobamo novi na čin razmišljanja. Samo istražite kako se osje ćate kada pokre ćete pozitivne namjere. Postanite mirni, zatražite pomo ć Boga, slušajte sebe i po čet ćete opažati uvijek prisutan glas istine i Boga u vašem srcu, koji će se sa svakim takvim korakom pove ćavati u svojoj jakosti i učestalosti. Nemojte vjerovati da morate postati druga čije osobe. Vi postajete ono najbolje što već jeste - vaša istinska li čnost.
LAŽNA RJEŠENJA IZ DJETINSTVA - MASKA ILI IDEALIZIRANA SLIKA Znamo da se dijete susre će sa razo čaranjem, bespomo ćmošću i odbacivanjem - i to sa onim stvarnim kao i s onima zamišljenima. To u djetetu stvara nesigurnost i nedostatak samopouzdanja i koje dijete pokušava nadvladati, ali nažalost, često na pogrešan na čin. Ta pogrešna rješenja - pokoravanje, agresivnost i povla čenje - stvaraJU dogmatske i stroge standarde koji onda oblikuju masku ili Idealiziranu sliku. Ta lažna rješenja stvaraju razočaranje i poteško će i što ih osoba više upotrebljava teško će postaju ve će. Osoba ih kasnije još gorljivije koristi uvjerena da kada bi uspjela, da bi kona čno postigla rješenje svojih problema. I tako nastaje za čarani krug - što se više trudimo tr udimo da postanemo svoja Idealizirana slika, to više imamo problema, i to se ja j a če trudimo. Jedno od lažnih rješenja je ljubav. l jubav. Osje ćaj "da sam samo voljena, sve bi bilo dobro". Ljubav bi trebala riješiti sve probleme. Rješenje se sastoji u tome da osoba sve čini da dobije ljubav,
ali zbog na čina kako se to postiže, osoba je nesposobna primiti ljubav kakvu želi. Da bi dobila ljubav, takva osoba razvija takvo vanjsko i unutarnje ponašanje da sebe čini bespomoćnijom i slabijom nego što uistinu jest. j est. Ona usvaja sve više samozatajnih osobina da bi dobila ljubav i zaštitu, i to joj se čini da kao spasenje od uništenja. Ona se pokorava stvarnim i zamišljenim zahtjevima drugih. To radi da bi primila odobravanje, simpatije i pomo ć. Ona nesvjesno vjeruje da će na taj način postići jedinu vrijednost koju vidi u životu - da se drugi za nju brinu kao da je dijete, ne nužno u materijalnim pitanjima, nego i emocionalno. Ona upotrebljava svoju bespomo ćnost i pokornost kao oružje i kao sredstvo da bi pobijedila i savladala život. Da bi ostala nesvjesna takvog varanja sebe, ova rješenja r ješenja postaju Idealizirana slika ili cilj kojem stremi, tj. da je ona dobra, nesebi čna i sl. Tako ona izigrava žrtvu da bi kona čno dobila snažnog vole ćeg zaštitnika. Ponosna je na svoju sposobnost da se nesebi čno žtvuje, na svoju skromnost što nikada ne svojata znanje, postignu će i snagu. Ona se nada da će tako prisiliti druge da se brinu o njoj kao da je j e malo dijete. Postoje mnoge karakteristike ovog lažnog rješenja i treba naporno raditi na sebi da bi se sve uo čile, jer su ti stavovi duboko usa đeni i postali su naša druga priroda. Često se racionaliziraju sa stvarnim potrebama. I na kraju, takvi stavovi su u suprotnosti sa prikrivenim stavovima drugih lažnih rješenja u osobi, iako ti suprotni stavovi nisu toliko prevladavaju ći. I druga lažna rješenja mogu u sebi sadržavati te značajke pokornosti u svojoj psihi. Kod svakog pojedinca varira do koje je mjere ovo lažno rješenje prevladavaju će, i do koje je mjere osuje ćeno drugim lažnim rješenjima. Osobi s prevladavaju ćim pokornim stavom bit će malo teže otkriti taštinu koja prevladava u tim stavovima. Taština u drugim lažnim rješenjima je gotovo na površini. Osoba može biti ponosna na svoju taštinu, na svoju agresivnost i cinizam. Ali kada postane svijesna tih značajki više ih ne će moći prekriti s "ljubavlju i skromnošću". Može otkriti prezir i kriti čnost prema ljudima koji se isti ču, i to ne samo na nezdravo isticanje, nego i na zdravo. No, istovremeno takva osoba može biti i zavidna na takvim isticanjem drugih, ali će sebi objasniti da se ona ne isti če zbog svoje nadmo ćne skromnosti. Istraživanjem takvih motiva shvatit će da je u njima sadržana ista sebi čnost kao i u drugim lažnim rješenjima. Taština, licemjerje i izgovori su prisutni u svim lažnim rješenjima, ali će pokornom tipu biti teže otkriti taštinu, a agresivnom tipu će biti teže otkriti izgovore. i zgovore. Agresivan tip se izgovara da je on iskren u svojoj bezobzirnosti, cinizmu i koristoljubivosti. Potreba za zaštitni čkom ljubavi je nužna u djetinjstvu, no u odraslom dobu ona je štetna, jer sadrži krivo uvjerenje da jedino ako me drugi vole, ja mogu biti vrijedan. Tek tada mogu voljeti zauzvrat. A to je krajnje sebi čna i jednostrana želja. Kao prvo, potreba za takvom ljubavi i ovisnoš ću uistinu osobu čini bespomoćnom. Ona ne stoji na svojim nogama. Umjesto toga ona koristi svoju snagu da bi postala svoja Idealizirana slika da bi tako prisilila druge da udovolje njenim lažnim potrebama. Ona se pokorava da bi joj drugi udovoljili, da bi dominirala, iako se takva dominacija uvijek o čituje u blagoj i slaboj bespomoćnosti. Nije ni čudo da se osoba takvim lažnim rješenjem udaljava od svoje istinske li čnosti, jer joj takvo zdravo isticanje izgleda bezobzirno i agresivno. Ali zbog ponižavanja same sebe, ona osjeća prezir prema samoj sebi i ne može samu sebe voljeti. Osim što je to vrlo bolno, osoba projicira osje ćaje prezira i ogor čenosti na druge, ali budu ći da je to u suprotnosti sa standardima Idealizirane slike, osoba potiskuje te osje ćaje. To je onda dvostruko varanje, i često se o čituje kao fizi čki i psihički simptomi razli čitih vrsta. Ljutnja, bijes, sram, frustracija, prezir i mržnja prema sebi postoje iz dva razloga. Kao prvo, osoba negira svoju Istinsku li čnost zbog osje ćaja nedostojanstva jer se ne prikazuje u istini. Ona je uvjerena da joj se to doga đa jer je drugi sprije čavaju, zloupotrebljavaju i skorištavaju njenu "dobrotu". Tako ona pripisuje drugima svoje osje ćaje. To je projekcija. Kao drugo, ona ne može živjeti po nerealnim zahtjevima idealizirane slike, a to zna či nikada zamjerati, prezirati, nevoljeti, okrivljavati,kritizirati i dr. I zato nije toliko "dobra" koliko ona misli da bi
morala biti. Na površini to je krasna slika, ali temeljni pogrešni motiv iskrivljuje i uništava ono što je moglo biti stvarno. Drugo lažno rješenje je traženje snage i mo ći. Ta osoba misli da će snaga i neovisnost riješiti sve njene probleme. Dijete vjeruje da je jedini na čin na koji može postati sigurno je taj da bude snažno i neranljivo, toliko neovisno i bez osje ćaja, da ga nitko i ništa ne može povrijediti. Dijete sistematski po činje potiskivati sve osje ćaje. Ako ne osje ćam, tada me ne može ni boljeti, je zaklju čak malog djeteta. No, kada oni ipak izbiju, ono se osje ća duboko posramljeno i smatra to svojom slaboš ću, bilo da je to bila stvarna slabost ili ona zamišljena. Ono također smatra ljubav i dobrotu slaboš ću, bilo da se radi o pravoj ljubavi ili il i onoj iskrivljenoj. Toplina, pažnja, komunikacija i nesebi čnost smatra se odvratnim i sistematski se takvi osjećaji potiskuju, jer se dijete osje ća zbog njih posramljeno kao i pokorni tip zbog samoisticanja i zamjeranja. Osoba s takvim lažnim rješenjem rj ešenjem će uvijek pokušavati natjecati da bi dokazala da je bolja od bilo koga drugog. Ponaša se kao da joj nitko nije potreban i negira potrebu za toplinom i pažnjom. Zato pati od svoje izoliranosti, me đutim ona ne priznaje tu patnju čak ni samoj sebi. Idealizirana slika diktira standarde neovisnosti i snage koje može imati samo Bog. Taština je u ovom rješenju o čigledna, no ona se opravdava tako da drugi samo glumataju ljubav. Maska ljubavi joj posebno ide na živce, a takve najviše privla či, pa opet joj život potvr đuje lažno vjerovanje. Budući da ne može ispuniti zahtjeve Idealizirane slike, ona upada u periode depresije i samoprezira, ali ih opet pripisuje drugima da ne bi osjetila bol zbog takvog samokažnjavanja. To je uobi čajeni učinak Idealizirane slike kod svih lažnih rješenja. Problem je u tome što su takve emocionalne reakcije toliko profinjene i potisnute da treba puno rada na sebi da bi ih se uočilo. Kod izrazito dominantnog tipa je to lakše, ali obi čno su ti stavovi skriveniji i pomiješani s drugim rješenjima. Slijedeći simptom kod agresivnog tipa je krivo vjerovanje da su ljudi i svijet loši. Naravno da će dobiti dovoljno dokaza za takav izgovor da nikoga ne mora voljeti. Suprotno, pokorni tip se ponosi da voli sve ljude i sva ljudska bi ća smatra dobrima, zato da bi potvrdio svoje pokorno rješenje. U stvari taj tip, ni najmanje ne mari da li l i su drugi dobri ili loši, tako dugo dok ga oni vole, cijene, odobravaju i štite. Budu ći da drugi ljudi imaju i mane i vrline, sve se to negira dok to služi pokornom tipu. Onaj koji traži snagu uvijek je u svemu uspješan. Nasuprot pokornom tipu koji se ponosi svojim neuspjesima, i tako dokazuje svoju bespomo ćnost da bi druge prisilio da ga vole i štite, agresivan tip se ponosi time što u svemu uspijeva. Mogu postojati odre đena podru č ja ličnosti u kojim je neuspjeh dozvoljen, zato jer tamo prevladavaju ći stav može biti pokornost; isto kao i što pokorni tip može imati odre đena podru č ja ličnosti u kojima se služi snagom kao rješenjem. Oba ta stava su podjednako kruta, nestvarna i neostvariva. Stoga su oba ta stava stalni izvori bola i razo čaranja u sebe same i rezultiraju smanjenjem samopoštovanja. Uvijek postoji mješavina tih lažnih rjeršenja u osobi, iako jedno od njih može biti prevladavajuće. Osnovno je da osoba ne može ostvariti vlastita o čekovanja. Čak kada bi i bilo moguće uvijek uspijevati, voljeti sve ljude, ili biti potpuno neovisan o drugima, to postaje nemogu će kada su o čekivanja suprostavljena, pa istovremeno treba voljeti sve ljude i da nju svi vole, a da ih ona sve pokori. Ili, da bude uvijek nesebi čna, da bi tako stekla ljubav, i da bude uvijek sebi čna da bi tako stekla mo ć. Te suprotne namjere naprosto deru li čnost na komadiće. Što god da u čini, pogrešno je i stvara krivnju, sram, neprimjerenost, pa stoga frustraciju i odbacivanje sebe. Promotrimo sada i treće lažno rješenje, masku mirno će. Takva osoba je bila toliko podijeljena između dva rješenja da je pronašla izlaz iz te dileme tako da se povukla od svih svojih problema, pa stoga i života kao takvog. To zna či da je ona ispod svog lažnog mira još uvijek podjeljena, samo ona toga više nije svjesna. Me đutim ako je dotaknu životne oluje, takva
maska pada u vodu. Povučeni, mirni tip i agresivni tip izgleda da imaju nešto zajedni čko, a to je negiranje emocija, nepovezanost nepovezanost s drugima i snažnu potrebu za neovisnoš ću, ipak su standardi njihovih idealiziranih slika razli čiti. Agresivan tip je ponosan na svoje neprijateljstvo i agresivan borbeni duh. Povu čeni tip je potpuno nesvjestan takvih osje ćaja u sebi i kada se oni pokažu, on je šokiran. Norme njegove maske su da on gleda na ljude dobro ćudno i nepristrano, poznavajući njihove slabosti i kvalitete, ali bez da one utje ču na njegov mir. Kad bi to bilo istinito, to bi doista zna čilo mir u duši. Ali, posti ći uvijek mir u duši može samo Bog. Takve norme su nestvarne i zato uklju čuju taštinu i licemjerje. Taštinu, jer osoba nije savršeno nepristrana, pravedna i objektivna. U stvari mišljenja drugih ljudi o njoj jednako joj mogu značiti kao i pokornom tipu. Ali, ona je pretašta da to prizna. Ona je iznad svega toga. A budući da to nije istina, ona je j e jednako ovisna o drugima kao druga dva tipa, pa je jednako neiskrena. Tako i ovo lažno rješenje donosi osobi razo čaranje i bol. To je vrlo kratki opis ova tr trii glavna tipa. Postoje mnoge varijacije ovisno o snazi, ja čini i raspodjeli tih lažnih rješenja u jednoj osobi. Takvo lažno rješenje nije nikada cijela osoba. A i jedno rješenje može biti prisutnije u nekim podru č jima života i li čnosti, do manje mjere u drugim, a uop će ne biti prisutan u tre ćim stranama života i li čnosti. Najvažniji dio rada na sebi je da osjetite te osje ćaje i da ih proživite. Morate postati svjesni tih proturje čnih očekivanja u sebi, i to će biti bolno. Taj bol je ve ć bio u nama, ali ako ga budete tako proživljavali, više ga nećete pripisivati drugima i životu. Na prvi pogled će vam se činiti kao da ste se vratili na staro, i da ste još gori nego što ste mislili. Ali nije tako. Upravo ja vaš napredak u činio te osjećaje svjesnim da bi ih proživljavanjem razriješili. To je jedini na čin da polako razrušite Idealiziranu sliku ili masku, jer ne ćete više imati što skrivati od sebe i drugih ispod nje. Potražite te naizgled nevažne emocionalne reakcije u malim svakodnevnim stvarima i vidjet ćete da ih nismo vidjeli iako su nam uvijek bile pred o čima. A tražili smo nekakve nove i skrivene spoznaje koje su nas trebale osloboditi. U tim stvarnim emocionalnim reakcijama leži ključ kada jednom usmjerimo svoju pažnju na njih. Postat ćete svjesni onog što ste oduvijek znali, onog što nazivamo glasom savjesti, ili glasom istinske li čnosti. Vidjet ćete da je vaša Idealizirana li čnost, a ne Bog ili drugi ljudi, zahtijevala da ispunite takve nemogu će standarde. Shvatit ćete koju štetu vam je činila tiranija maske ili Idealizirane slike. To je uzajamni poces - što ćete više otpuštati lažne vrijednosti, koliko god to moglo biti bolno, vaše stvarne vrijednosti će se po četi pokazivati tako da vam lažne više ne će biti potrebne. Maska se ponaša kao da ve ć posjeduje te vrijednosti, pa sav trud ide na varanje samog sebe i zbog toga ne vidimo prave vrijednosti u nama koje treba još razviti. I zato što još ne možemo vidjeti te prave vrijednosti, mi se držimo lažnih, jer vjerujemo da ako otpustimo lažne da nam ne će ništa ostati. Toliko smo usmjereni prema nemogu ćem, da nam ne pada na pamet da ono što je stvarno vrijedno i ve ć prisutno da se za to ne treba naprezati. I zato ne koristimo te svoje kvalitete, pa one ostaju neiskorištene. Zbog održavanja Idealizirane slike, ne možemo vidjeti što je stvarna vrijednost prihva ćanja i vjerovanja u sebe. Na po četku je taj proces vrlo bolan jer moramo iskusiti osje ćaje tjeskobe, frustracije, krivnje, srama itd. Ali ako nastavimo, vidjet ćemo svoj život i sadašnje poteško će s novim nazorima. I isto tako postat ćete svjesni svoje Istinske li čnosti koja je puna ljubavi. Ali to je spori proces. Proces koji se sastoji od ustrajnog istraživanja sebe i analizama naših problema, stavova i emocija tako da uvijek tražimo istinu. Tada se naše Istinsko ja razvija sa svojim stvarnim vrijednostima i sposobnostima u procesu unutarnjeg i prirodnog rasta. Vaša ličnost postajat će sve snažnija i snažnija. Intuicija će se pokazati prirodno i spontano. To će od vašeg života u činiti ono najbolje. To ne zna či da ćete postati savršeni, da ne ćete raditi greške, ali ćete u svemu tome biti iskreni. Sve više će se u vama spajati ljubav, snaga i mir na zdravi način, surađujući.
PRELAZAK U POZITIVNE NAMJERE Većina ljudi je nesvjesna što se nalazi iza o čigledno dobrih namjera kao i iza njihove bespomoćnosti da promijene svoj život. Negativna namjera govori: "Ne mogu si pomo ći da ne osjećam na ovaj ili onaj na čin". Kada doista spoznamo da uzrok našem neuspjehu leži u nesvjesnoj negativnoj namjeri doista smo puno postigli. Prošli puta smo govorili kako je neobi čno važno da ego bude svjestan iz kojeg djela li čnosti osjeća, misli i djeluje. Ve ćina ljudi je potpuno nesvjesna ranjenog djeteta u sebi, a kada ono osjeća, misli i djeluje, osje ćamo se posramljeno i kažnjavamo sebe. Moralizatorski stav, kada se pojavi ranjeno dijete u nama, je izuzetno štetan i sprije čava promjenu, jer gubimo snagu i vrijeme da bismo negirali taj dio nas. Ego bi morao biti suosje ćajni promatrač tog dijela nas, dobar roditelj, koji vidi ranjeno dijete, ali čini iz istinske li čnosti. To su te bitke u nama između svjetla i tame koje se svaki dan odvijaju, pod uvjetom da smo ih svjesni. Kada nismo svjesni ranjenog djeteta u sebi mi se nesvjesno poistovje ćujemo s tim djelom nas, odnosno destruktivnim dijelom nas, pa nam odricanje od tog dijela izgleda kao da ćemo sebe uništiti. Neprihvaćanje ranjenog djeteta u nama proizvodi ogor čenu krivnju i sumnju, na nas same ili druge, i koja prevedena u jasno zna čenje bi govorila: "Kada bi drugi vidjeli kakav sam, vidjeli bi da sam loš. Budu ći da se ne mogu promijeniti, pretvarat ću se da sam drugačiji". A to je onda maska i uništavaju ća psihička klima u kojoj raste zbunjenost, pa sve više gubimo istinski osje ćaj tko smo u stvarnosti. Intelektualno teoretsko znanje o postojanju ranjenog djeteta donosi malo ublažavanje tog bolnog stanja. Da bismo došli dalje od toga t oga moramo teoriju pretvoriti u praksu i tome ćemo opet danas govoriti. Prvi korak je da shvatimo da naše negativne namjere uistinu nisu tako nesvjesne kako to mi mislimo. To je u stvarnosti svjestan stav, jedino što smo mi odlu čili da ga zanemarujemo sve dok konačno ne zaboravimo da on postoji. Stalno okretanje glave od ne čega u nama što nas plaši, kona čno rezultira da ne vidimo ono što je cijelo vrijeme vrij eme prisutno. U trenutku kada konačno usmjerimo svoju pažnju na negativne namjere, one će nam postati potpuno jasne. To uistinu nije nesvjesni materijal. Da bismo ih učinili potpuno svjesnima, a tako đer da bismo negativne namjere pretvorili u pozitivne, nužno je da ispitamo one "male i nevažne" obrasce razmišljanja, koji su toliko postali dio nas da nam ne pada na pamet da obra ćamo pažnju na njih. Rekli smo da misli imaju ogromnu snagu u kreiranju naših života i moramo ih provjeriti. Toliko puno misli i automatskih reakcija uzimamo zdravo za gotovo i još ih k tome uljepšavamo. Reakcije zlobe, zavisti i okrivljavanja, mogu ostati zanemarene, iako možemo biti svjesni nekih drugih negativnih namjera. Ali one male reakcije na koje smo navikli, to moramo istražiti. Na primjer, mi možemo prepoznati naš bijes ili ogor čenost, za što smo rekli da predstavljaju prikrivenu mržnju, ali nešto u nama još uvijek osje ća "da ima pravo" na te osje ćaje, i mi osjećamo da se prema nama drugi nepravedno ponašaju. To zna či drugi da zapravo ljuti na naše roditelje, ali sada to prenosimo u sadašnjost na neku drugu osobu ili situaciju. Prošla bol i tjeskoba su bile potisnute, a sadašnji bijes i ogor čenost je obrana iz djetinjstva koja se još uvijek primjenjuje zbog neproživljenog bola iz djetinjstva. Obrana je uvijek, u ovom ili onom obliku, negativna namjera koja je nesvjesna. Prošli bol koji je potisnut, i zbog toga negiran, postaje današnja iskrivljena reakcija. Dakle, jedan dio nas zna da su osje ćaji bijesa i ogor čenosti nerealni, jer danas imamo izbor, a drugi dio nas o čekuje da drugi i svijet budu ono što mi mislimo da trebaju biti, i zbog toga ne vidimo objektivno cjelokupnu situaciju. Ne vidimo da i drugi reagiraju iz ranjenog djeteta. Ono što je tom stupnju potrebno je da prevedemo naše osje ćaje u jasne misli. Tako će se naši negativni osje ćaji i iskrivljene misli iza njih susresti s iskrenim i zrelim mislima odraslog dijela ličnosti, ili ega u službi istinske li čnosti. Proces mora biti svjestan razgovor - ego suosjećajno tumači fragmentu ranjenog djeteta istinu da bi ono moglo rasti. Na taj na čin
transformiramo tamu u nama u svjetlost - Istinska li čnost raste. Nije dovoljno da sebi priznamo pogreške i negativne stavove. Slijede ći korak je da to čno znamo zašto su oni takvi i na koji na čin oblikuju leću kojim vidimo sebe i svijet. Ako možemo točno prevesti u misli negativne osje ćaje i negativnu namjeru i nakon toga shvatiti kako se oni suprostavljaju istini i stvarnosti, tada bez obzira o kojoj se negativnosti radi, mi smo napravili slijede ći korak u mijenjanju negativne namjere u pozitivnu. Tako odrasli dio, ili ego, u mislima razgovara r azgovara s djetinjastim razmišljanjem kad se god na đe u emocionalno nepovoljnoj situaciji. To možemo u činiti ako to doista želimo. Naši misaoni procesi su obi čno najviše razvijeni i njih koristimo u procesu rasta, odnosno pro čišćenja. Jedino se tada nezreli osje ćaji mogu mijenjati - to zna či da ego dozvoljava sebi da konstruktivni proživljava nezrele osje ćaje. Jako je važno da znamo zna čenje negativnih stavova i njihove posljedice koje imaju na naš život. Zašto je naša ljutnja, neprijateljstvo, ljubomora i zavist , primjerice, uistinu neopravdana. Jer jedino tada možemo shvatiti da ljutnja lj utnja može biti opravdana, pa je možemo proživjeti bez osje ćaja krivnje, sumnje u sebe i drugih njenih negativnih posljedica. Ljubomora i zavist nikada nisu opravdane i nikada nisu zdrave reakcije. Ali osje ćaji ljutnje i bola mogu biti opravdani. Me đutim, tako dugo dok ne znamo da je naša ljutnja opravdana, uvijek ćemo biti zbunjeni. Uvijek ćemo se kolebati izme đu krivnje i ogor čenosti, negiranja i odbacivanja samih sebe, negiranja i odbacivanja drugih i života, kao i izme đu straha i okrivljavanja. Ili ćemo pokušati da se riješimo sumnji traže ći lažne dokaze, a s druge strane ćemo biti paralizirani sa strahom i slaboš ću i nećemo moći obraniti sami sebe. Bit ćemo podjednako slabi u situacijama kad na površinu iza đe naše ranjeno dijete i kad drugi ne odgovore na naše djetinjaste zahtjeve, ili u situacijama kada bismo trebali zaštiti svoja prava u ime istine. Često ta dva stava, djetinjasti i zreli, koegzistiraju u istoj situaciji, a što tu situaciju još više čini zbunjujućom. Samo našim intelektom mi ne možemo riješiti takve situacije. Prvo sebi morate priznati svoju negativnost, a onda se intelekt uz Božju pomo ć mora s njom susresti i ispraviti je. Ako koristimo intelekt samo da bi racionalizirali bolnu zbunjenost i krivo se branili i opravdavali se, tada samo gubimo. Ali ako koristimo odrasli um tako da bacimo svjetlo na iracionalne zahtjeve ranjenog djeteta tako da jasno vidimo koliko su nepravedni i kako ra đaju negativne emocije, a one su destruktivne i za nas i za druge, tada ćemo vidjeti istinu u svakoj situaciji. Dakle, treba vidjeti negativne emocije, istražiti negativne stavove iza njih, pa onda istražiti negativne posljedice za nas i za druge. Trebamo shvatiti negativne namjere i onda ih usporediti s istinitim i stvarnim stavovima. Treba moliti Boga za pomo ć u tom procesu. Uvidjet ćemo da postoji duh obilja i tada se nećemo morati boriti s ograni čenim egom i grabiti s jedne strane, a s druge, to pokušavati negirati i obraniti. Varanje samog sebe izražava nepovjerenje u pravednost Božjih zakona i mi tako zatvaramo vrata obilju koje možemo imati kada bismo u njega vjerovali. Možemo sve dobiti ako si dozvolimo primiti, pod uvjetom da to ne krši zakon ljubavi. Kada se otvorimo u povjerenju, mi tako đer moramo otpustiti ono što je negativno u nama. Biti otvoren, u istini, zna či ne braniti se od ni čega, biti iznutra opušten, nenapet i ne bojati se ničega što može do ći - iz nas samih ili iz vana. Ako se na primjer bojimo i branimo od bola, mi nikako ne možemo biti u otvorenom i opuštenom stanju. Ako se branimo protiv nepoželjnog osje ćaja ili iskustva, mi automatski stvaramo negativne stavove. Dakle, prvi korak prema otvorenom stanju je otpustiti negativnost u nama, da je više ne negiramo i da se je više ne bojimo. Ljubav je ja j a ča od negativnosti. Tada možemo osjetiti i bol, i kako gubimo strah od sebe, bola i negativnosti, postajemo sve otvoreniji za obilje. Vidjet ćemo da sudjelujemo u obilju to čno do onog stupnja do kojeg mislimo da ga zaslužujemo. Na koju god prepreku da nai đemo, ako možemo vjerovati da je uz Božju pomo ć možemo savladati, to će se i dogoditi. To nije čarobna tehnika ili čarobni štapi ć. To je zakoniti proces
koji nas čini potpuno odgovornima za naš život. Sumnje se jedino možemo riješiti ako imamo povjerenje koje smo spremni provjeriti. Ako samo sebi priznamo da sunjamo, a nismo to spremni dalje istražiti da otkrijemo da li je stav iza te sumnje to čan ili nije, mi se ne ćemo riješiti sumnje, pa se ne možemo niti odre ći negativnosti u nama. Moramo shvatiti razmišljanje r azmišljanje koje se nalazi iza prkosa,nepovjerenja, ljubomore, neprijateljstva, itd. Treba ispitati razmišljanje i zaklju čke koji idu s tim osje ćajima, zato što se ti neistiniti zaklju čci o nama i drugima nalaze u ranjenom djetetu i nisu istiniti. Imamo sve vrste malih misli, svaki dan i svaki sat u danu. Mi ne obra ćamo pažnju na njih, ali te misli mnogo zna če. Naše misli i osje ćaji stvaraju naše djelovanje i naša iskustva. Oni stvaraju naše stanje tijela i psihe. Tako su negativne namjere stvarala čki proces - negativno su kreativne, ali su podjednako kreativne kao i kada gradimo pozitivno iskustvo. Ljubav povećava samu sebe, ali i negativnost. Te negativne namjere ne samo da negativno utje ču na nas, nego i na druge ljude. Ako to negiramo, tada ne vidimo i kada negativnost drugih utje če na nas, a onda je to vrlo bolno stanje koje možemo razriješiti jedino j edino tako da prepoznamo svoj udio u tom djelovanju. Zna či, do one mjere do koje nismo svjesni našeg utjecaja na druge, u istoj mjeri nećemo biti svjesni tu đeg utjecaja na nas. Tada ćemo ga, ili uveli čavati, ili potcjenivati, a ni jedno ni drugo ne će biti točno i nećemo znati što zna či. Kolebat ćemo se između ogor čenosti i krivnje. Nepoznavanje samih sebe mora nas u činiti punima sumnje, koja nas, za uzvrat, čini slabima, preplašenima, pogrešno popustljivima i pogrešno nepopustljivima. Kada smo jasni u sebi, ne ćemo biti uznemireni zbog negativnosti druge osobe i njene destruktivnosti prema nama. Znat ćemo što se doga đa, možemo biti ljuti zbog toga, ali nećemo biti zbunjeni, slabi, krivi, preplašeni ili uništeni. Tako đer, kada druga osoba izražava svoj život, osje ćaje, prava, a što se ne mora podudarati s našim željama, mi ćemo biti sposobni da to prihvatimo. Shvatit ćemo koliko je naš bijes neopravdan, pa će on nestati i mi ćemo moći dopustiti drugima da budu ono što jesu, bez obzira svi đalo se to nama ili ne. Ranjeno dijete u nama više ne će zahtijevati da bude sve po njegovoj volji i da ne obra ća pažnju na druge. Mi moramo postati svjesni tih zahtjeva ranjenog djeteta i koliko su oni nestvarni i destruktivni, kao i zašto su oni takvi. Tada se više ne ćemo osjećati nesigurnima o tome kako bismo trebali reagirati u odre đenoj situaciji. Odnosit ćemo se prema drugima onako kako se odnosimo prema sebi samima, a kako se odnosimo prema drugima, odnosit ćemo se prema sebi. Tjeskoba koju doživljavamo kada se otvaramo prema drugima i životu će polako nestajati i mi ćemo biti sve sposobniji za radost i obilje koje nam je Bog namijenio. Kada možemo poduzeti korak rizika i povjerenja - povjerenja u Boga - i otvoreno izraziti to povjerenje u Božji plan, tada ćemo upoznati radost stvarnosti.
OBRAZAC EMOCIONALNE EKSPLOATACIJE Govorili smo u prošlim emisijama koliko je važno da prepoznamo iz kojeg dijela naše li čnosti reagiramo, da li iz ranjenog djeteta ili iz Istnske li čnosti. Osim što nam se vra ća sve što činimo, važno je da prepoznajemo svoje djelovanje i zbog toga što ćemo onda prepoznati kako drugi utje ču na nas, pa ćemo moći "okrenuti drugi obraz", tj. ne ćemo se dati uvu ći u tuđe drame i tako pozitivno utjecati na druge spre čavajući da se njihove greške poja čavaju, a možda i nau če nešto. Pravilo je da osoba koja potiskuje svoju negativnost, mržnju i bijes, ili svoje ranjeno dijete, da onda te osje ćaje pripisuje drugoj osobi. Ona svoje djelovanje prekriva naizgled objektivnim činjenicama, no ispod takve argumentacije idu negativni osje ćaji. To je sistem "dvostrukih poruka," koji, ako se ne prepozna, izaziva da druga osoba tako đer reagira iz ranjenog djeteta. Dakle, umjesto da prva osoba probudi najbolje u drugoj osobi, ona nesvjesno izaziva u drugoj osjećaj krivnje, pa ta druga osoba automatski odgovara pogrešnom obranom, obranom, dakle i ona djeluje iz ranjenog djeteta. Tada prva osoba ima "dokaz" da je ona "ispravno" djelovala, jer je
druga osoba loša. Ona tako legalno opravdava svoju negativnost tu đom negativnoš ću, pa se ne mora mijenjati. Ona dobiva "dokaz" da smije biti ogor čeni "pravednik". Jednostavno re čeno, obrazac emocionalne eksploatacije eksploatacije se sastoji u tome da drugoga optužujemo za ono što sami radimo. Ukradu čovjeku novce i optuže ga da je lopov.
SLIKE ILI IMIDŽI Do sada smo se radili na strukturama li čnosti, kao što su to maska, negativnost, ili ranjeno dijete u nama i Istinskom li čnosti. Govorili smo o prepoznavanju ranjenog djeteta u nama ili o negativnim namjerama u nesvjesnom. Danas idemo korak dublje i govorti ćemo o podsvjesnom sloju. Radi se o dubokom sloju li čnosti, koji za razliku od nesvjesnog sloja, ne možemo mijenjati snagom volje krivo upotrebljenom. To je stoga što se u podsvjesnom sloju ličnosti nalaze odre đeni utisci koji su nastali pod utjecajem okoline, ili iznenadnim neočekivanim iskustvima. Ti utisci ili stavovi su zaklju čci koje je donosilo malo dijete. Većinom su to pogrešni zaklju čci. Malo dijete u nedostatku intelektualnog intelektualnog znanja reagira na neizbježna bolna iskustva u životu tako da sve tuma či crno-bijelo, a onda to znanje poop ćava. To su više emocionalne reakcije i opći stavovi o životu u jednom ili više podru č ja. Oni su potpuno nelogi čni, odnosno oni su logični za malo dijete (primjer: majka odlazi u bolnicu; manipulativna majka ili otac...). I kako godine prolaze, ti zaklju čci i stavovi sve više postaju nesvjesni, ali oni imaju ogroman učinak na život neke osobe. Takav zaklju čak ćemo nazvati slikom ili imidžem. Misaoni i emocionalni procesi koji proistje ču iz takvih slika nisu u skladu s istinom i odgovorni su za stvaranje nesretnih okolnosti, tjeskobe i zbunjenosti kasnije u životu. Primjerice Pri mjerice osje ćaj da ne možemo promijeniti naš život, ili nam se čini kako se neki odre đeni događaji stalno ponavljaju u našem životu bez o čiglednog razloga za to. To su tek dva primjera, a postoje i mnogi drugi. Naravno da mi u podsvjesnom imamo i pozitivne slike, ali one stvaraju fleksibilne i opuštene misaone i emocionalne obrasce. Pogrešni zaklju čci stvoreni iz neznanja malog djeteta ne mogu ostati u svjesnom umu, jer novo stečeno intelektualno znanje proturije či starom emocionalnom iskustvu. Zato osoba potiskuje emocionalno "znanje" sve dok ga ne zaboravi. A znamo da što je emocionalno znanje skrivenije, to ono snažnije utje če na naš život. Kako ćemo znati da imamo takvu sliku u sebi? Kao prvo, činjenica da ne možemo prevladati određene mane bez obzira koliko to mnogo željeli i koliko smo spoznali da su one pogrešne, ukazuje da imamo takvu sliku u nama. Svjesni trud da prevladamo takvu manu ne daje rezultata, jer su korijeni nesvjesni, pa je stoga cijeli obrazac takvog razmišljanja i osje ćanja sakriven od intelekta. Slijedeći pokazatelj takve slike je ponavljanje odre đenih događaja u nečijem životu. Slika uvijek oblikuje obrzac ili shemu na ovaj ili onaj na čin - obrazac ponašanja ili reakcije na određene događaje, ili također da se odre đeni događaji ponavljaju tako da to izgleda kao da nema ništa s našim djelovanjem. U stvarnosti, osoba svjesno želi nešto što je j e potpuna suprotnost slici. Ali ta svjesna želja je slabija, budu ći da je ona nesvjesna uvijek ja ča. Mi ne shvaćamo da nesvjesno blokiramo ostvarenje ostvarenje želje i zbog toga smo frustrirani. Problem je da mi ne primjećujemo te obrasce, ili ako ih primje ćujemo tada smatramo da su slu čajni ili okrivljavamo vanjske okolnosti i druge ljude. Bavimo se varijacijama doga đaja, a ne shvaćamo obrazac koji se ponavlja, ne vidimo zajedni čki nazivnik tih doga đaja koji je proizvela slika u nama. Jedino rješenje je da sliku u činimo svjesnom. Ako to ne činimo sukobi u našem životu će se povećavati sve dok osoba upadne u takav bol da više ne će moći okrivljavati vanjske okolnosti. Tada se ona okre će prema unutra i prema Bogu i to je funkcija krize. Kada ozbiljno poželimo na ći i razriješiti slike, tada se treba moliti Bogu da nam da vodstvo i pomoć. Jer upravo su slike izvor naših nevolja, iako mi podsvjesno mislimo da se tako štitimo
od neda ća u životu. Uzmimo jedan jednostavni primjer. Mogu će je da voda u kojoj kupamo dijete bude prevru ća i dijete doživi povredu. To dijete tada može zaklju čiti da je kupanje opasno i izbjegavat će kupanje kad god je to mogu će. Naravno da će zbog toga dolaziti u sukob sa svojom okolinom. Roditelji prisiljavaju dijete da se kupa i dijete to svaki puta doživljava kao daljnu povredu. U kasnijem životu osoba će na razne na čine racionalizirati taj svoj neistiniti zaklju čak, iako u to vrijeme to više ne će biti svjestan proces. Ali činjenica da osoba ostaje ne čista, stvorit će nove sukobe, drugi ljudi će je odbacivati i to će stvoriti nove lančane reakcije. Iako je ta osoba intelektualno shvatila da je njen otpor kupanju nerazuman, ona i dalje ima emocionalni otpor da se kupa ne znaju ći više ništa o doga đaju iz djetinjstva. Ona će razviti odre đene simptome povezane s kupanjem koje sebi ne može objasniti. Te nerazumne reakcije i tjeskoba koja se javlja predstavljaju za tu osobu poteško ću koju ona ne može snagom volje prevladati osim ako prona đe svoju sliku. Ovo je vrlo jednostavan primjer, jer slike su u pravilu mnogo složenije i uklju čuju složenije i profinjenije emocionalne reakcije. Osoba više nije svjesna originalnog i neto čnog zaklju čka, odnosno vjerovanja iz djetinjstva. Kad se jednom slika osvjesti i kad shvatimo neto čno vjerovanje malog djeteta možemo se samo nasmijati takvom dje č jem načinu razmišljanja. Kako možemo prona ći našu sliku? Ne smijemo se opirati simptomima, nego trebamo raditi s njima. Ti simptomi su naša nesposobnost da prevladamo odre đene mane i stavove, naš nedostatak kontrole nad nepovoljnim doga đajima koji se ponavljaju u našem životu, strahovima i otporima u odre đenim prilikama, itd. Što se više trudimo nadvladati te simptome snagom volje, a bez da smo shvatili njihove uzroke, to će se oni više poja čavati, a mi ćemo se icrpljivati u nepotrebnim naporima. Jer simtomi su samo vrh ledene sante i cijena pogrešnih, i sada nesvjesnih zaklju čaka iz djetinjstva. Potragu možemo zapo četi tako da razmišljamo o prošlosti i da na đemo sve probleme. Tada ih trebamo zapisati. Treba uklju čiti probleme svih vrsta. Ako samo razmišljamo o njima ne ćemo imati opću sliku koja će nam trebati da bismo usporedili naše probleme. Taj pisani dio rada je vrlo važan. Možda će nam za to trebati nekoliko mjeseci. Tada dok razmišljamo o svim velikim i malim nevoljama, čak i o onim najbezna čajnijim i najbesmislenijima, trebamo početi tražiti zajedni čki nazivnik. U ve čini slučajeva prona ći ćemo postojanje jednog zajedničkog zaključka, ponekad i više njih. Svi neugodni doživljaji povezani su sa slikom, neko barem na neki indirektni na čin. Zajednički nazivnik nije lako prona ći. U meditaciji, u ozbiljnom istraživanju samih sebe, u provjeravanju sadašnjih i prošlih emocionalnih reakcija i uz pomo ć molitve, otkrit ćemo, nako dugačke i teške potrage, koji je zajedni čki nazivnik. To je taština. Ali do tog iskustva i skustva se ne može doći samo intelektualnom spoznajom. To treba biti osobno iskustvo koje govori: "Ne želim životne rizike; ne želim bol u životu; pa sam stoga tako zaklju čio u djetinjstvu da bih se obranio od bola i rizika u životu." Tada ćemo shvatiti da nam je to krivo vjerovanje iz djetinjstva donijelo neizmjerno više bola i nevolja, i to upravo onih koje smo takvom obranom željeli izbjeći. Jedino kada se po čnemo suočavati s vlastitim pogrešnim zaklju čcima i strahovima, i kada smo spremni prihvatiti život onakvim kakav jest., naš život će se po četi mijenjati na bolje. Tada ćemo se mo ći pomalo po četi odricati samovolje kojom pokušavamo kontrolirati život. Tako ćemo postajati poniznijima, jer ćemo početi prihvaćati život kakav jest bez potrebe da se štitimo od rizika i bola. Bol će se smanjivati u našem životu u mjeri u kojoj neustrašivo prihvatimo život kakav jest i prihvatimo odgovornost za njega. Zato je dobar po četak da napravimo pregled našeg života jasno nabrajaju ći naše nevolje. I tada nastavljamo tražiti zajedni čki nazivnik. Katkada najnepovezaniji doga đaji imaju zajednički nazivnik, i kada to otkrijemo našli smo trag slike. Ali zajedni čki nazivnik nam još neće omogućiti da u potpunosti shvatimo cijeli život. Da bismo došli do same slike, do svih shvaćanja naših reakcija u dobu kada smo je oblikovali, morat ćemo temeljitije istražiti našu podsvjest.
Jedini neprijatel s kojim se moramo suo čiti je naš vlastiti otpor, jer i on proizlazi iz slike. Ne smijemo si dopustiti da on upravlja nama. Jer kako možemo doista biti duhovna osoba koja živi u istini, ako nama upravljaju nesvjesni i pogrešni zaklju čci malog djeteta. Ti zaklju čci su oblikovali sliku koja je odgovorna za svu nesre ću u našem životu. Dok smo bili mali, mi nismo imali izbor, a sada smo odrasli i znamo bolje. Sada možemo eliminirati izvor naše nesreće. Jer ta slika privla či kao magnet odre đene bolne doga đaje u našem životu. Nesvjesni sustav vjerovanja malog djeteta i danas stvara naše životne okolnosti. Za takav rad na sebi moramo sakupiti svu hrabrost i poniznost da se suo čimo sa životom kakvog smo nesvjesno oblikovali da bismo od sebe napravili novu osobu. Za to nikada nije kasno, a preostale godine će predstavljati druga čiju vrstu života, život u kojem ćemo biti slobodna osoba, umjesto one okovane vlastitim pogrešnim zaklju čcima koji nisu u skladu s Božjim zakonima. Bog je donio savršene zakone i dao je svojoj djeci slobodnu volju. Zakoni su toliko savršeni da što mi više živimo protiv zakona, svjesno ili nesvjesno, nesvjesno, to život više djeluje protiv naših interesa, sve dok ne dosegnemo to čku gdje ih više ne možemo kršititi, pa moramo kroz bolnu krizu promijeniti svoje ponašanje. Jer samo prijanjanje uz Boga može biti vječno, a kršenje Njegovih zakona mora stoga biti ograni čeno i kona čno. Tako su naši pogrešni zaklju čci odgovorni za ispite ili kušnje koje doživljavamo. I da bismo bili sposobni otkriti naše slike, moramo biti strpljivi sa sobom, jer je taj rad nemogu će napraviti u kratkom vremenu. To je put i proces. Tako prihva ćamo svoju nesposobnost da brzo postanemo savršenijima, pa tako onda i ponizno prihva ćamo privremenu nesre ću. Ali postoji ogromna razlika u ravnodušnom prihva ćanju nesreće i nastojanju da se iz te nesreće izvuče smisao ili učenje. Put pro čišćenja je težak i dugotrajan. On predstavlja shvaćanje i kontrolu naše vlastite podsvjesti. Mi to činimo i za Boga i za sebe. Ono što Bog želi za nas je uvijek u našem najboljem interesu, tako da se mi uistinu ne žrtvujemo za Boga, jer mi smo u Njemu, a On je u nama. I ako ćemo Ga moliti da nam da snagu volje i hrabrost da bismo sebe pro čistitli, On će odgovoriti na naše molitve.
PRONALAŽENJE SLIKA Pronaći slike ne može biti jednostavan proces, zato jer ono što se nalazi u podsvjesti je skriveno od nas. Zbog toga ne možemo kontrolirati svoje emocije, shvatiti njihovo skriveno značenje i shvatiti kako su te emocije utjecale na naš život. Tako mi u svojim emocijama nesvjesno kršimo zakone, pa budu ći da toga nismo svjesni, pitamo se i sumnjamo u Božju pravednost jer moramo podnijeti toliko mnogo patnje, dok dajemo najbolje od sebe da budemo dobri i pravedni. A razlog tome je što li čnost stvara u svom podsvjesnom krive zaključke ili slike. Jedini na čin da bismo promijenili naš život je da shvatimo što je to u nama što donosi svu patnju. Za to će nam biti potrebna istinska poniznost da prihvatimo privremeno stanje patnje, jer shva ćamo da smo je sami stvorili, ali i voljnost da radimo, da je prevladamo i da se borimo da bismo shvatili kako smo je stvorili. To je primjer skladnog medusobnog djelovanja pasivnosti i aktivnosti. Tako da ne možemo čekati da se naš život sam promijeni, nego moramo mijenjati sami sebe. Koja god da se nezgoda dogodi u našem životu, mi imamo moć da je promijenimo. Imamo mo ć da promijenimo naš život, ali to ne možemo u činiti tako da samo mijenjamo vanjsko djelovanje, nego i unutrašnje reakcije, pa će se mijenjati i vanjske okolnosti. Moramo naučiti prihvatiti da smo na svim razinama r azinama naših emocija u ovom trenutku nesavršeni. Iako mi u našem umu to znamo, naše emocije to ne znaju. Emocionalno želimo biti savršeni i kada otkrijemo da to nismo, sve se u nama buni priotiv te spoznaje. Jedan od mnogih simptoma tog bunta je osje ćaj krivnje. Kada pronalazimo naše slike, koje su uzroci naše patnje, moramo biti svjesni da ćemo spoznati pogrešna uvjerenja zbog kojih ćemo se prvo loše osje ćati. Ako zbog toga budemo osje ćali krivnju, mi se ne ćemo moći promijeniti, jer osjećaj krivnje nije ništa drugo nego neprihva ćanje sebe kakvi zaista jesmo u ovom trenutku.
Kada se loše osje ćamo prvo treba pitati sebe "što osje ćam", jer često nismo ni svjesni osje ćaja krivnje što nismo savršeni. Čak ako smo ga i svjesni, mi ne znamo što taj osje ćaj stvarno znači, pa ga često brkamo s poniznoš ću i kajanjem. Kajanje je bol koji se jasno proživljava jer smo povredili sebe i drugu osobu. Zato je potrebno jasno formulirati svoje osje ćaje i biti svjestan da se neugodna reakcija često događa prije nego što postanemo svjesni što smo to spoznali o sebi. Formuliranje naših osje ćaja u jasnu misao glavi je dio rada na sebi. Kada to u činimo otkrit ćemo da se osje ćamo krivima zato što smo pogriješili. A onda se ponovno trebamo pitati: "Zašto se osje ćam krivim kad griješim?" Odgovor će biti: " Zato što želim biti više od onoga što jesam u ovom trenutku. Nešto u meni ne prihva ća vlastito neznanje ili sebi čnost, ili moju želju da to lakše prevladam." Ako na taj na čin budemo analizirali naše emocije jako ćemo si olakšati taj proces traženja slika. Kada po čnemo tražiti naše slike jako je važno da ne smijemo podru č ju nesvjesnog pristupiti s moralizatorskim stavom, jer je korijen slike u djetinjstvu. To zna či da su to uvjerenja malog djeteta koje nije imalo znanje odraslog čovjeka. Sjetimo se primjera iz prošle emisije u kojem je dijete na osnovu bolnog iskustva zaklju čilo da je kupanje opasno. Pa ipak taj djetinjasti zaključak kasnije kontrolira iz nesvjesnog život odrasle osobe. Slika se sastoji i od mana koje možemo svjesno jako dobro poznavati. Me đutim, mi ne moramo znati da te iste i ste mane postoje na raznim slojevima li čnosti, na svjesnom, nesvjesnom i podsvjesnom sloju. Ako mani pristupimo s moralizatorskim stavom - to ne bi trebalo t rebalo biti u meni - mi je ne ćemo moći promijeniti. Zato je najbolje potragu zapo četi tako da po čnemo razmišljati o svojim povredama, sukobima i problemima. Kao i o svojim unutarnjim stavovima, jer oni proistje ču iz neznanja. Zapravo, to je ono što mane zapravo i jesu. Razmislite kako emocionalno reagirate na odre đene situacije i kada i kako se te reakcije r eakcije ponavljaju po nekom obrascu obrascu kroz vaš život. Po čnite promatrati vaša razo čaranja koja, po svemu sude ći nemaju ništa s vašim djelovanjem i reakcijama. Nakon toga, kada prepoznate odre đeni pravilni obrazac, bit ćete sposobni vidjeti vezu s vašim unutarnjim stavom kojeg do sada niste bili svjesni. Kada shvatimo da naše unutarnje reakcije proizlaze iz pogrešnog vjerovanja ili stava, tada imamo dvije mogućnosti. Jedna mogu ćnost je da prona đemo iste mane za koje smo mislili da smo ih ve ć riješili, ali to je ista pogreška samo na dubljem sloju, pa je ponovno treba riješiti. Druga je mogu ćnost da na đemo u sebi mane, dok na van imamo to čno suprotne reakcije, i to one istinske, a ne samo masku. Uzmimo na primjer jednu hrabru osobu. Me đutim, razotkrivši svoje skrivene emocionalne reakcije, ona se suo čava s djelom li čnosti gdje je kukavica. To otkriće je takav šok, i osoba misli da to nema smisla, jer smo mi nau čeni misliti u okvirima "ili/ili", a ne "i/i". Treba shvatiti da u našoj li čnosti ima proturječnih usmjerenja, ili motivacije, koja su sva na djelu stvaraju ći konflikte. Ovakav rad na sebi spada u dubinsku psihologiju. Da bismo dobili tu bitku, moramo nau čiti duboku molitvu, duboku meditaciju i duboko razmišljanje. Prvo duboko intelektualno razmišljamo u meditaciji i kada do đemo do otkrića o svojim potisnutim reakcijama - bilo da otkrijemo da se one ponavljaju ili da na đemo nešto što je suprotnost vanjskom ponašanju trebamo razmisliti o važnosti tih reakcija, zna čenju i učinku na nas same i na druge. Trebamo ih usporediti s duhovnim zakonom. Tada ih ponovno treba proživljavati i razmisliti o svojim osjećajima onoliko koliko to možemo na objektivan na čin. Nakon toga se trebamo moliti Bogu za daljnje prosvjetljenje i snagu da promijenimo pogrešne reakcije, jer samo teoretsko znanje neće biti dovoljno da se promijenimo. Rad zapo činje tek nakon takve spoznaje, a to je meditacija i molitva. Jer mi smo toliko naviknuti odgurnuti neugodno znanje natrag u podsvjest, pa treba ra čunati s time da tu naviku ne možemo brzo promijeniti. Treba raditi s razumijevanjem da ne možemo odmah promijeniti privremenu nesposobnost da druga čije reagiramo, jer znamo da je spori rast jedini mogu ći način. Trebamo uzeti nove spoznaje o sebi
koje nisu laskave za nas, promotriti ih iz raznih kutova, moliti se i meditirati o njima. Nabrojimo sad korake u pronalaženju slika: 1. Preuzeti odgovornost za teško će u vlastitom životu, priznati sebi da nismo savršeni. • pronaći sve probleme i otkriti negativnu motivaciju u odre đenom područ ju života tako da počnemo prevoditi skrivene emocije u jasne misli, pa ih tada usporediti s duhovnim zakonom. • treba promatrati promatrati negativne negativne crte u nama nama objektivno objektivno i suosje ćajno, bez osude moralizatorskim stavom, jer znamo koliko god bilo veliko zlo u nama da ga možemo promijeniti. • zapisati sve probleme, neugodne situacije i vidjet ćemo da se ponavlja isti obrazac ( moram se brinuti za druge po svaku cijenu, ne smijem pokazati svoje potrebe, autoriteti su nepravedni). • shvatiti obrazac obrazac i usporediti usporediti ga s duhovnim zakonom ili stvarnoš ću. • Tu tek počinje pravi posao - prona ći shemu, razumijeti je i promijeniti emocije je dugotrajan posao. Meditirajte, molite, razmišljajte i ponovno proživljavajte situacije u kojim se javlja obrazac - tako naše emocije sazrijevaju. 2. Otkriti svoj strah od povrede, odnosno bola. Glavna prekretnica na putu je otkri će kako mi sami kreiramo svoj život. Jer samo dok se osjećamo krivima kad uo čimo našu pgrešku, odgovornost za vlastiti život izgleda preteška. Ali kada jednom prevladamo to stanje tako da prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno jesmo, bez bunta, ljutnje i bez pogrešne vrste srama ili krivnje, tako da imamo hrabrosti biti ono što jesmo u svakom podru č ju našeg života, odgovornost za naš život u činit će nas slobodnima. Shva ćanje onoga što je u nama uzrokovalo naše probleme, brige, nezadovoljstvo i nesreću, učinit će nas snažnima i sigurnima, a što nam lažna sigurnost nije mogla dati. Bilo da smo sigurnost nalazili u odnosima s drugim ljudima, potvr đivanju na poslu, ili idejama. Taj osjećaj slobode i snage do ći će prije nego što ćemo moći promijeniti naše osje ćaje, slike i unutarnje reakcije koje su tako jako vezane navikama. Teško da postoji neka osoba koja ne želi izbjeći odgovornost za vlastiti život na ovaj ili onaj na čin u nekom podru č ju svog života, dok se istovremeno jedan dio nas buni zbog tog vlastitog odricanja od slobode. Prvi korak prema toj spoznaji je da shvatimo kako, gdje i zašto smo si nametnuli neku ovisnost. Ako tada shvatimo unutarnju, negativnu motivaciju, i kako nam je ona donijela mnogo više patnje od one koju smo takvim postupanjem htjeli izbje ći, mi ćemo postati slobodni. Treba također otkriti strah da budemo povrije đeni, strah od bola. Ta pogrešna strategija malog djeteta u nama uzkokuje sav bol u našem životu. To je kao situacija neke osobe koja se toliko boji smrti da po čini samoubojstvo. A to je upravo ono što nam slike rade. Toliko se bojimo bola da stvaramo slike, koje bi nas trebale spasiti od bola, a u stvarnosti stvaramo neizmjerno više bola, nego što bi ga trebali proživjeti bez tih obrana. Trebamo prihvatiti činjenicu da smo nesavršeni i da patimo u mjeri u kojoj nismo savršeni. Što ćemo se više mijenjati, to će naša patnja postajati manja. Što opuštenije možemo pogledati u sebe i svoju patnju, pronalaze ći uzroke i rješavaju ći ih, to ćemo ih brže prevladati. I tada ćemo imati pravilan stav prema bolu. Jedino prihva ćanje bola na taj na čin - to je jedini zdravi na čin, niti s mazohizmom, niti s buntom, niti padaju ći pred njim i činiti se napetim iznutra - bol će konačno prestati biti bol. Kad bol potpuno prihvatimo tako da ga proživimo, tada ćemo ga i prevladati. Slijedeća točka na koju moramo obratiti pažnju kad radimo sa slikama je jaki sram koji se javlja kad god otkrijemo neku svoju manu. To čak ne mora biti nešto što je objektivno sramno. Ali nakon što smo imali hrabrosti priznati našu grešku i drugima, taj osje ćaj posramljenosti i neugodnosti potpuno nestaje. Jer ono što je ružno slabije je od naše iskrenosti koja je lijepa. Mi možemo imati puno goru manu koju smo spoznali, i čak o njoj slobodno možemo govoriti s drugim ljudima, ali puno manja mana dok nije u potpunosti spoznana i prihvaćena izaziva sram. Recimo da otkrijemo jaku ovisnost o jednom roditelju. To je nešto što smo spoznali, ali smo zanemarivali koliko mnogo i na koji na čin je to utjecalo na nas, i
koliko smo još uvijek ovisni sli čnim emocijama. I kada se po prvi puta susretnemo s tim dubljim shva ćanjem, ono uzrokuje osje ćaj jake posramljenosti. To je tipi čna reakcija na sliku kada je po činjemo duboko shva ćati. Ako to unaprijed shvatimo, puno ćemo olakšati rad na sebi. Nećemo biti pod utjecajem dojma da se to doga đa samo nama. To je stoga što mi tako emocionalno vjerujemo i zato se osje ćamo tako posramljeno. To je stav odijeljenosti od drugih ljudi koji smo izgradili zbog pogrešne obrane iz djetinjstva. Ali ako shvatimo da kroz takve osjećaje prolaze i drugi ljudi, mo ći ćemo se konstruktivno baviti takvim osje ćajima, umjesto da dozvolimo da oni nama upravljaju. Jedino tako po čet ćemo rušiti zidove koji nas zatvaraju u usamljenost, strah, krivnju i lažan sram. Na taj se na čin možemo razviti u slobodnu osobu, umjesto da nama vladaju i da nas pokoravaju pogrešna vjerovanja vjerovanja malog djeteta i lažni sram. Za to nam je potrebna hrabrost da vidimo ranjeno dijete u sebi, da ga prihvatimo i proživimo njegove osje ćaje, tj. da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. tr enutku. Tada ćemo otkriti da smo živjeli u fantomskom svijetu straha i srama, koji uop će nije stvaran, i da je svijet kojim vladaju Božji zakoni siguran i lijep.
ŠTETNE POSLJEDICE SLIKA Rekli smo da se slike oblikuju u ranom djetinjstvu, i da su to nezreli osje ćaji i kriva uvjerenja malog djeteta koje se je jedino na taj na čin moglo nositi s bolom. Te slike su odgovorne za nepotrebnu patnju, strah, sram i osje ćaj odvojenosti od drugih ljudi. One nas sprje čavaju da budemo sretni u životu kojeg bismo onda bolje mogli upotrijebiti za duhovnu snagu i razvoj. Mnogi ljudi traže rješenje svojih teško ća vanjskim sredstvima, što god to bilo - intelektualno znanje ili vanjski doga đaji - ali tako t ako to ne možemo ostvariti. Jedini je na čin da pogledamo u sebe. To zna či proći kroz tunel u kojem je tama, da bismo izašli na svjetlost. Dok prolazimo kroz tamu, mi spoznajemo vlastitu odgovornost za naše teško će, i to je bolno iskustvo, ali jedino tako možemo ste ći istinsku neovisnost. Oslobo đenje ne možemo tražiti izvana. i zvana. Traže ći ga izvana, mi smo ponavljamo dramu naših pogrešnih rješenja iz djetinjstva. Kada po čnemo tražiti svoje slike, mi ne možemo a da neko vrijeme ne prolazimo kroz zbunjenost i potrese, i da se ne susretnemo s našim otporima. Ali patnje se ne možemo riješiti ako je prvo ne iskusimo i shvatimo njeno pravo zna čenje, njene obrambene mehanizme kao i njihov smisao, bez obzira kako ih svjesno objašnjavali. Sva sumnja i nepovjerenje koje imamo prema drugim ljudima u stvarnosti nije ništa drugo nego nepovjerenje prema nama samima. Kada po čnemo otkrivati zašto ne vjerujemo sebi uvijek ćemo pronaći da je uzrok u tome što ne živimo svoju istinu i da ne možemo prihvatiti tu činjenicu. Tako da prvi korak mora biti da jednostavno prihvatimo sebe onakvima kakvi sada jesmo. Srest ćemo se s potrebom da budemo više nego što jesmo u ovom trenutku i to je razlog da se osje ćamo nesigurno. Naši osje ćaji žele da budemo savršeni, a onda to opet nesvjesno o čekujemo od drugih. Nesvjesno mi razmišljamo: "Budu ći da nisam iskren prema sebi zato što želim djelovati bolje i ve će, meni se ne može vjerovati. I drugi su vjerojatno takvi." Uvijek osu đujemo druge u mjeri u kojoj želimo biti savršeni, čak i ako toga nismo svjesni. Ako doista možemo u sebi prona ći takvo razmišljanje tako da ono postane svjesno, napravili smo veliki korak. Me đutim nije dovoljno da samo mislimo da je to vjerojatno ono što se doga đa unutar nas, zato što to ima smisla. Potrebno je otkriti, otkriti , osjetiti i doživjeti to razmišljanje, i kako ono djeluje, na što se odnosi i na koji na čin mi tako reagiramo. Nije potrebno re ći da u početku imamo veliki otpor da otkrijemo nešto takvo u nama. Izgleda puno lakše ne vjerovati drugim ljudima i to onda racionalizirati kojekakvim "dokazima". Ali jednom kada prevladamo taj otpor i upitamo sebe: "Što se uistinu doga đa u meni?", tada ćemo osjetiti olakšanje jer se suo čavamo sa svojom istinom, bez obzira koliko ona može biti neugodna kada se prvi puta pojavi. Poštovanje prema samima sebi koje nam mora nedostajati tako dugo dok nesvjesno preziremo sami sebe, automatski će nestati, barem u nekoj mjeri, čak
i prije nego što ćemo biti u stanju promijeniti unutarnji stav, samo zato jer smo imali hrabrosti da se suo čimo s istinom o sebi. Problem je što mi u odraslom dobu ne shva ćamo što je uzrokovalo da stvorimo takve pogrešne zaklju čke. Naš intelekt je odrastao i promijenio se kroz iskustvo, kroz ono što smo naučili. Ali dok u nama postoji slika, jedan dio nas se nije promijenio. Slika nastaje tako da smo u jednom periodu djetinjstva doživjeli šok. Mi obi čno zamišljamo šok kao iznenadno iskustvo s vrlo snažnim i neo čekivanim utjecajem, kao primjerice nesre ću. Ali šok se tako đer može dogoditi, osobito djetetu, tako da ono postupno otkriva da je stvarnost nešto što je u suprotnosti s njegovim o čekivanjima. Primjerice dijete živi u uvjerenju da su njegovi roditelji savršeni i svemogu ći. Kada dijete shvati da to nije tako, ono to doživljava kao šok. Kada dijete otkrije da njegovo vjerovanje nije istinito, ono gubi sigurnost. Ono je preplašeno. To se djetetu ne svi đa, pa će stoga, s jedne strane, taj utisak odgurnuti u podsvijest, jer se osje ća krivim da njegovi roditelji nisu savršeni, a s druge strane će izgraditi obrane ili lažna rješenja da bi se obranilo od te situacije koja ga plaši. Ta situacija koja ga plaši, bilo da se dogodila iznenadno ili postupno, je taj šok. Šok stvara mrtvilo. Naše tijelo, živci i um postaju blokirani, a to može i ći tako daleko da privremeno izgubimo pamćenje, ili imamo neke druge simptome. To će iskustvo potvrditi svi koji su iznenada izgubili voljenu osobu, ili doživjeli neku drugu nesre ću. Tako će dijete doživjeti šok zato što roditelji, svijet i život nisu onakvi kako je ono o čekivalo. Utisak koji je stvorio šok može biti objektivno nesre ća, ali i ne mora biti, no zaklju čak koji je donijelo dijete mora biti pogrešan. To je zato što djeca poop ćuju i projiciraju vlastita iskustva na sve druge mogućnosti. Roditelji djeteta su njemu cijeli svijet, pa stoga ono zaklju čuje nakon šoka mora biti primijenjeno na druge i op ćenito na život. To je pogrešni zaklju čak koji stvara sliku. Slika se dakle stvara kada je slika svijeta pogrešno stvorena. Pogrešni zaklju čci su: a. poopćivanje - nemaju svi ljudi iste nedostatke kao i djetetovi roditelji, i nisu svi životni uvjeti slični onima koje je dijete otkrilo u svom vlastitom okruženju. b. Obrambeni mehanizmi koje dijete odabire u svom još uvijek ograni čenom shva ćanju svijeta su pogrešni, a još su više pogrešni kada se primjene na druge ljude i druge situacije osim onih u njegovom ranom okruženju. To je način kako se stvaraju slike. Naravno da se mi ne sje ćamo svojih emocija, reakcija I zaključaka iz djetinjstva. Ne sje ćamo se ih jer smo ih ve ć u djetinjstvu potisnuli zbog šoka, ali također jer smo bili posramljeni što naši roditelji nisu bili ono što smo mi mislili da trebaju biti. Kao dijete smo mislili da samo mi nemamo savršene roditelje, dok ih svi drugi imaju, pa smo zbog toga sakrili svoj šok I od sebe, kako i od roditelja i od drugih ljudi. Sram nastaje zbog tog uvjerenja da se to doga đa samo nama, pa stoga potiskujemo cijeli emocionalni i misaoni proces. Budu ći da smo ga tako sakrili sami od sebe, taj dio naše li čnosti nije mogao rasti zajedno s ostatkom našeg bi ća. Taj dio se nije mogao mijenjati, prilago pril ago đivati i bolje učiti. Stoga ne iznena đuje da su zaklju čci naših slika nezreli, jer ih je donosilo malo dijete. Oni nisu u skladu s ostatkom li čnosti koji se razvijao. Novorođenče ili vrlo malo dijete dij ete poznaje samo najprimitivnije osje ćaje. Ono poznaje dobro i loše. Poznaje ljubav i zadovoljstvo, kada se ispuni njegova želja, a osje ća mržnju, ogor čenost i bol kada se želja ne ispuni. Jedino kasnije u životu ono nau či da ne reagira samo u odnosu na vlastiti bol, nego da objektivno reagira. Ali dok u sebi imamo i mamo sliku, mi nastavljamo reagirati kao malo dijete u podru č ju života u kojem se nalazi slika, bez obzira koliko je naša li čnost naučila zrelo prosu đivati i osjećati u drugim podru č jima. Tamo gdje imamo sliku mi smo emocionalno nezreli i donosimo iste zaklju čke, emocionalno i nesvjesno, kao što smo to činili kao dijete, sve dok tu sliku ne osvijestimo. Zato treba računati da ćemo u sebi otkriti zaklju čke koji nisu u skladu s našim svjesnim znanjem. To može biti šok kada shvatimo na koji djetinjasti na čin emocionalno reagiramo. Ali
kada znamo što možemo o čekivati kada krenemo u potragu za slikama ne ćemo se iznenaditi kada u sebi na đemo dijete kakvo smo bili. Znat ćemo da to dijete nije moglo rasti u nama, jer je bilo gurnuto u podsvijest, pa stoga nismo ni znali da živi u nama. Budući da slike djeluju iz podsvjesnog, one imaju mo ć da stvaraju naše životne okolnosti. One utječu da vidimo i zapažamo samo odre đene stvari koje su povezane sa zaklju čkom naše slike tako da neprestano potvr đujemo svoje neto čno vjerovanje. Na taj na čin slika jača u kasnijem životu. Zaklju čci naših slika se sukobljavaju s odraslim željama i ciljevima u našem životu. Tako one uzrokuju ne samo bolni nesklad, nego i brojne sukobe i probleme u postizanju naših ciljeva, kao i stvaranju bolnih okolnosti u našem životu. Te slike snažno utječu na to da ponavljamo dramu našeg djetinjstva tako da privla čimo određene ljude i iskustva u naš život. Što su ti osje ćaji manje svjesni, to su naše misli kompliciranije, jer dok su nesvjesni mi ih ne možemo kontrolirati i prilagoditi stvarnosti i svjesnim proturje čnim željama. Tako nas naše slike i njihovi zaklju čci stalno vode u situacije koje svjesno ne želimo. Na svjesnom nivou mi želimo da se život odvija u skladu s našim željama. A kada se to ne događa mi u sebi osje ćamo kao dijete. To je nezrelost u podru č ju gdje postoji slika. Zrela osoba zna da može kontrolirati život samo tako da prihva ća ono što život donosi, a ne tako da život slijedi njena o čekivanja. A tamo gdje imamo sliku, mi se ne prilago đavamo životu. Mi smo ljuti i ogor čeni tamo gdje se naše želje ne ispunjavaju. Ako se naša želja i ispuni, često to nije ono što smo o čekivali, jer je na ostvarenje utjecalo i naše nesvjesno vjerovanje. To uključuje i gubitak, ali nam se on ne svi đa. Tada mislimo da je j e život nepravedan. Govorili smo o sramu koji se javlja kada otkrijemo krivo vjerovanje. Tada zanemarujemo da je taj zaklju čak donosilo malo dijete i da je on potpuno u skladu s dje č jom sposobnoš ću shvaćanja I razmišljanja. Naša odrasla inteligencija se ne može pomiriti da tako glupo reagiramo. Bit će nam to lakše prihvatiti ako znamo da smo u tom podru č ju naše li čnosti ostali dijete, zato što je cijeli proces bio sakriven od nas u podsvjesnom, i tako đer kada shvatimo da svi koje poznajemo imaju takve slike u sebi. Ako smo razgovarali s djetetom od 4-10 godina, ne ćemo biti iznena đeni njegovim razmišljanjem. To je važno da shvatimo. Mnogi ljudi to ne shva ćaju, pa rade Sizifov posao pokušavaju ći prisiliti život da bude ono što oni misle da bi trebao biti, kao što su to činili kao djeca. Kada po čnemo tražiti svoje slike tako da promotrimo svoje probleme, unutarnje sukobe I pogrešne zaklju čke, mi ćemo ponovno proživljavati negativne osje ćaje I uspore đivati ih s ispravnim na čelom. Ali nakon što to temeljito shvatimo, morat ćemo nastaviti raditi dalje. Ne samo da moramo prona ći područ je gdje smo odigravali svoje slike, idu ći od jednog obrasca do drugog, ve ć bismo morali nanovo procijeniti naš život, naro čito situacije koje naizgled nemaju ništa s našim djelovanjem. Zdravi razum I logika će nam reći o mnogim iskustvima za koja smo se pitali što uop će imamo s time, ili nismo ništa u činili, a ipak nam se to dogodilo. Ali nakon što smo pronašli svoje slike bit će nam jasno kako smo privukli odre đeno iskustvo. U prvom trenutku to otkriće može biti šokantno, ali ne mora biti uvijek. Često takva spoznaja zna či olakšanje. Ali olakšanje mora uvijek uslijediti, čak i ako u potpunosti ne razumijemo svu povezanost. Kada vidimo povezanost naizgled slu čajnog događaja i naše slike. Olakšanje mora do ći jer od trenutka kad shvatimo kako smo nesvjesno oblikovali naš život, kako smo uzrokovali događaje za koje smo do sada vjerovali da nemamo ništa s njima, osjetiti ćemo sigurnost jer nismo bespomo ćna žrtva okolnosti. Shvatit ćemo da ne postoji nepravda i to će nas u činiti snažnima i sigurnima. Tako đer ćemo shvatiti da su naše nesvjesne želje, usmjerenja i stavovi, ili ranjeno dijete, upravljali našim životom u velikoj mjeri. I kada toliko toga postane svjesno, mi postajemo sposobni svjesno kontrolirati, upravljati i usmjeravati naš život. To će nam omogućiti da životu pristupimo s radoš ću i snagom. Imat ćemo sigurnost o kojoj prije nismo mogli ni sanjati, jer je sve dobilo svoj smisao. To će nam izgledati kao da prvi put imamo čvrsto tlo pod nogama.
SUKOB SVJESNIH I NESVJESNIH ŽELJA Smisao života je razvoj i pro čišćenje. A pro čistiti sebe možemo samo ako upoznamo sami sebe. Da bismo bili sposobni da to u činimo bez izgovora i otpora potrebna nam je istinska poniznost - poniznost da prihvatimo sebe kakvi trenutno jesmo. j esmo. To je borba da prihvatimo na ispravan na čin dio negativnosti u nama prije nego što ćemo moći promijeniti naše osje ćaje. Naše osje ćaje i emocionalne reakcije ne možemo promijeniti snagom volje. Osje ćaje možemo promijeniti tek nakon što smo uvijek iznova imali poniznosti da shvatimo njihovu negativnost. Zato uvijek iznova moramo prepoznati što je to pogrešno u našim unutarnjim reakcijama da bismo mogli posti ći promjenu u našem životu. Kada govorimo da poznajemo sebe rijetko u potpunosti shva ćamo što to zna či. Sigurno znamo nešto o našim svjesnim ciljevima i reakcijama, našem ukusu, nekom crtama li čnosti, itd. Razmislite o tome koliko razli čito reagiramo na druge ljude danas i u prošlosti. Koliko smo se promijenili. Budu ći da naša li čnost ima mnogo slojeva, od površinski do onih najdubljih koje se ne o čituju vidljivo u vanjskom ponašanju, trebamo mnogo mnogo raditi na sebi da bismo se doista upoznali i mogli uspješno upravljati samima sobom. Prvi i najvažniji korak u upoznavanju sebe je otkriti naše želje. To ne zna či samo važne želje i ciljeve u životu, nego one male koje se skrivaju iza svake naše reakcije. Svako nevažni događaj tokom dana, kada se osje ćamo neskladno, ljuto, iritirano, ili radosno i optimisti čno, sadrži u sebi želju. Da bismo u tim malim naoko nevažnim dnevnim doga đajima otkrili skrivene želje, i tako formirali nove navike, potrebna nam je tehnika i uvježbavanje. Kao prvo moramo naučiti voditi dnevni pregled. Slijede ći korak je, umjesto da si samo priznamo "Ljut sam, ili sam pun nade, ili nesretan, ili radostan u odre đenoj prilici", da se upitamo zašto se tako osjećamo, bez obzira koliko razlog može biti o čigledan s obzirom na druge ljude i situacije. Trebamo se upitati koja želja stoji iza odre đenog osjećaja ili reakcije. Upitajmo se "što ja uistinu želim s obzirom na situaciju koja me sada ljuti ili il i se je bojim? Ljut sam zato što bih želio da bude druga čije. Što je to što uistinu želim? Ili sam radostan jer je moja želja bila ispunjena? Što je ta želja? Trebamo napraviti naviku od takvog ispitivanja sebe. Svjesnost zna či biti svjestan onoga što se doga đa u meni, jer jedino tako mogu živjeti u istini. Tada imam izbor da biram izme đu tame i svjetla u sebi. Ako nismo svjesni unutarnjih reakcija, mi onda to sebi objašnjavamo vanjskim okolnostima, a to je varanje samog sebe. Sve zlo u nama proizlazi od toga da varamo sami sebe, što automatski zna či da onda varamo i druge. To se u psihologiji naziva racionalizacijom, tj. opravdavanjem ne čega što ne vidimo u sebi. Svaki dan treba promatrati svoje reakcije na takav na čin. To će nam pomo ći da upoznamo sebe i da ispravo odlu čujemo. Slijedeći korak je tada da otkrijemo zašto imamo takve želje. Jer naše svjesne želje se mogu razlikovati od naših nesvjesnih želja. O tome smo dosta govorili, o željama malog djeteta u nama kojih nismo svjesni, a koje stvaraju sukobe i bolna iskustva. Problem je u tome što dobre želje ili namjere prekrivaju od naše svjesnosti svjesnosti negativne želje i namjere. Jako je važno da to otkrijemo. Koliko god imali dobre i plemenite motive, ako ne vidimo i one negativne, rezultat mora biti nešto što će nas razo čarati, a nećemo biti svjesni zašto je to tako. Čak i prije nego što se pro čistimo do takvog stupnja da će sebični, tašti i motivi iz straha presti postojati u nama, činjenica da smo ih svjesni i pored plemenitog motiva, negativni motivi će izgubiti moć da utječu na nas i naše djelovanje i želje će postati pročišćenije. Tako nam se ne će događati da smo željeli nešto dobro, a ipak je to t o donijelo nezadovoljavajući rezultat. Razlog je taj da mi zanemarujemo da u nama postoje razli čiti motivi vezani uz plemenite želje. Problem je u dje č jem gledanju crno-bijelo, odnosno da dobar motiv automatski isključuje negativan motiv. Trebamo razlikovati dobar i loš motiv tako da ih u po četku samo
budemo svjesni. Samo smo promatra č onoga što se doga đa u nama. Mi ne možemo snagom volje mijenjati naše osje ćaje, ne možemo sebe prisiliti da druga čije osjećamo. To smo često naglašavali, jer ih na taj na čin samo potiskujemo - ovo ne bih smio osje ćati - guramo ih u nesvjesno gdje samo ja čaju i racionaliziraju se, pa izbijaju svom snagom u frustrativnim situacijama. I tako varamo sami sebe. Probajte sebi re ći: "Želim to i to. Svjesna želja je dobra. Ali prepoznajem i sebi čni motiv. Činit ću iz pozitivnog motiva, ali se ne ću zavaravati da sam oslobo đen sebi čnosti, taštine, ili neke druge negativnosti. Molit ću se Bogu da mi pokaže zašto tako osje ćam. Sad si ne mogu pomoći da tako ne osje ćam." Promatrajući sebe na ovakav na čin, negativni osje ćaji će s vremenom slabiti i pretvarati se u pozitivne. Osjećaji puno više kreiraju naš život nego samo misli. U osje ćajima leži puno više snage nego u mislima. Uvjerenja, mišljenja i stavovi, ako ih ne slijede osje ćaji, mogu se puno lakše promijeniti nego kad su povezani s jakim osje ćajima. Najjače svjesno uvjerenje ili misao nisu ništa u usporedbi sa slikama koje su uvjerenja i osje ćaji u podsvjesnom. Ali kako osje ćaje prevodimo u jasne misli, mi ih dovodimo u svijest i tako oni negativni gube na ja čini. Teško je promijeniti i misli u koje nisu uklju čeni posebno jaki osje ćaji. A koliko je teško promijeniti stav u koji su uklju čene jake emocije. Zato ustrajemo na mišljenjima čak i kad im novo stečeno znanje proturje či. Tako da mijenjanje površnih mišljenja zahtijeva napor i poniznost, jer se ne možemo prisiliti da mislimo druga čije. Mišljenje jedino možemo promijeniti ako razmišljamo o njemu, savjetujemo se, važemo, razlikujemo i odabiremo, a to je mukotrpno traženje istine. Potrebna nam je poniznost da bismo uop će postavili u pitanje da li smo u pravu. Ranjeno dijete u nama se opire tome i doživljava to životno ugrožavaju ći. Ako ne prepoznamo taj otpor, mi se ne ćemo moći mijenjati. Osjećaji koji su jači od misli, njih još j oš manje možemo mijenjati snagom volje. Trebamo se pomiriti s time da ćemo neko vrijeme promatrati njihovo postojanje i u čiti na njima da razlikujemo dobre i loše motive. A to zna či da ćemo živjeti u istini sa sobom, čak ako ta istina u ovom trenutku ne može biti laskava za nas. Tako rastemo kroz ovaj proces prihva ćanja samih sebe kakvi smo sada. Na taj na čin, polako, korak po korak, postajati ćemo sve svjesniji onoga što se doga đa u nama i kako je to povezano s vanjskim okolnostima, a naši negativni osje ćaji će se organski mijenjati u pozitivne. I to će biti naša najve ća pobjeda. To će biti veliko olakšanje, ali do kojeg ne možemo do ći preko no ći. Radeći tako na sebi mi ne samo da ćemo shvatiti naš život, probleme i sukobe, ve ć ćemo shvatiti naše slike i kako su one oblikovane. Da bismo pronašli te slike moramo djelovati s dvije strane: • trebamo ispitati naše djetinjstvo i naše tadašnje tadašnje reakcije reakcije • i trebamo ispitati naše sadašnje sadašnje reakcije i zelje u odnosu odnosu s dnevnim dnevnim doga đajima. Tada će i jedne i druge oblikovati jednu cjelovitu sliku. Kad sada tragamo za našim željama, shvatit ćemo zašto su jedne snažnije od drugih, neke su suprostavljene, dok druge kruto teku u jednom smjeru, a sve su na nekoliko razina naše li čnosti, i sadrže dobre i loše motive. Shvatit ćemo zašto su bile sakrivene od naše svjesnosti. Može se dogoditi da barem u nekim podru č jima našeg unutarnjeg života ne znamo što želimo. To može djelovati tako da nas zbuni, često nas može i uznemiriti. Zbunjeni smo zbog toga što su te želje suprostavljene ili/i nepoželjne, pa će trebati puno truda da sve to otkrijemo. Na početku može izgledati zastrašuju će da ne znamo što želimo, a na van imamo tako jasne ciljeve. Ali iznutra se nalazimo u zbrci i ne znamo što želimo, pa na van imamo prejake želje. Tu ćemo u sebi obi čno naći dosta suprostavljenih i nepoželjnih želja, koje imaju iza sebe različite motive. Naša odrasla inteligencija nije mogla sebi priznati da u sebi nosimo dje č je želje koje su me đusobno suprostavljene. Potiskuju ći te želje mislili smo da smo ih se riješili. Međutim, upravo te suprostavljene želje su uzrok naših razo čaranja, sukoba i neispunjenja. Jedini je izlaz iz toga da smognemo hrabrosti i strpljenja da zapitamo sebe u što želimo u
svakoj pojedinoj dnevnoj reakciji. U početku to samo treba zabilježiti. Trebamo izbjegavati da prosu đujemo i procjenjujemo kao primjerice: "ali to je glupavo, to nije mogu će, itd." Takav pristup nas sprje čava da bilo što promijenimo. Trebamo znati da skriveni osje ćaji nemaju ništa zajedni čkog s našim vanjskim zdravim razumom. Moramo znati da taj dio u nama nije mogao rasti jer smo ga držali potisnutim zbog slika. Taj dio upravo želi dvije ili više želja koje se me đusobno poništavaju. Ranjeno dijete u nama želi nemogu će, a prikriva to razumnim vanjskim željama, dok u nama sve kipi. A budu ći da su slike kao magneti, mi neprestano privla čimo neprilike koje su u skladu s unutarnjim nesvjesnim sukobima. Svjesno želimo dobro, no na nesvjesnom nivou postoji strah od ispunjenja, ali ne želimo osjetiti taj strah, pa ga potiskujemo. A što su želje i osjećaji nesvjesniji, to oni imaju ve ći učinak u našem životu. Dosljedno tome, mi dobivamo točno ono što svjesno ne želimo, ve ć ono što želimo nesvjesno. Kad kupujemo ljubav, dobivamo upravo ono što smo takvim kupovanjem željeli izbje ći. Kada radimo na sebi mnogi naši skriveni osje ćaji dođu na površinu. I što postajemo svjesniji naših osje ćaja, mi ćemo biti obazriviji i pažljiviji prema drugim ljudima. Negativni osje ćaji više neće izbijati punom snagom u frustrativnim situacijama, i mi ne ćemo povređivati druge ljude, naročito nama bliske ljude. Što više postajemo svjesni sami sebe, to ćemo više razumjeti druge ljude, pa im ne ćemo suditi i tako ćemo postajati sve manje sebi čni, a više ćemo voljeti sebe i druge.
AUTORITETI U NESVJESNOM Roditelji ili zamjena za roditelje, svi stariji, a kasnije i u čitelji, predstavljaju autoritet za dijete. Prvi sukob u životu dijete ima s autoritetima, jer oni sprje čavaju ispunjenje mnogih njegovih želja. Zbog toga djetetu taj autoritet izgleda neprijateljski. Bez obzira koliko mnogo ljubavi, topline i pažnje dijete dobiva, bez obzira koliko su te zabrane opravdane, to za dijete predstavlja prvu prepreku u životu. S druge strane, autoritet tako đer može biti pretjerano strog, ili pretjerano popustljiv, da navedemo samo ta dva ekstrema. Dijete razdire sukob, jer s jedne strane, čezne za roditeljskom ljubavi, dok se s druge strane opire i buni protiv zabrana autoriteta. Dijete osje ća da je taj autoritet nešto neprijateljsko i zbog toga se osje ća frustrirano. Osim toga često postoji više od jedne čežnje: nestrpljivost da bude odraslo, da ga nitko ne ograni čava, kao što to pogrešno vjeruje. Ali kako dijete odrasta, autoritet se mijenja; umjesto roditelja i u čitelja, autoritet sada predstavlja društvo, vlada, poslodavac, mo ćni ljudi o kojima može ovisiti, pa i bra čni partner, itd. Osoba nesvjesno prenosi iste osje ćaje iz djetinjstva u odraslo doba. Autoriteti je sada ograničavaju kao odraslu osobu. Isti problemi i sada postoje na druga čiji način: kao dijete je bila rastrgana izme đu želje da bude voljena i prihva ćena, a što je bunt prema autoritetima onemogućavao - ili je dijete tako vjerovalo. Osoba još uvijek nosi taj osnovni sukob u sebi: s jedne strane otvoreni bunt protiv ograni čenja, a s druge strane, strah da bude odba čena. Rješenje tog sukoba koje je stvorilo malo dijete mora biti pogrešno. Razlikujemo dva osnovna rješenja, dva tipa, ili mogu ćnosti reagiranja prema autoritetima, s mnogim varijacijama - a često se te dvije reakcije me đusobno miješaju i prisutne su u jednoj osobi. U jednom periodu, jedna reakcija može prevladati, a u drugom periodu to može suprotna krajnost. Ili ista osoba može reagirati razli čito u raznim podru č jima svojeg života. Rijetko ćemo naći jedan ekstrem u jednoj osobi, jer obi čno postoji mješavina. Prvi tip ličnosti mogli bismo nazvati buntovnikom ili prekršiteljem pravila. Prekršitelj pravila je psihološki opis i ne treba ga doslovno shvatiti. Taj tip je uvijek protiv, ma o čemu se radilo. Osoba se otvoreno buni i pruža otpor autoritetima. Ona osje ća autoritete kao neprijatelje, jer joj oni zabranjuju želje. Dok ju autoriteti u tome sprje čavaju, ona to doživljava kao nepravdu i kao nešto što je op ćenito štetno. Ako je to osoba koja izražava svoje osje ćaje i inače je odvažna, to je na čin kako ona rješava svoje strahove, ona će se otvoreno boriti i pobuniti. Ta
pobuna se može dogoditi u najblažem obliku u osobnim stavovima, ili u ja čem obliku kao pobuna protiv društva kroz članstvo u ekstremnim manjinskim strankama, ili u kriminalu. Najsnažniji oblik ovog stava možemo na ći u osobi koja čini antidruštvena djela. Najblaži oblik je onaj koji ne mora biti vidljiv drugim ljudima. Ali u osobi postoje isti osje ćaji u podsvjesnom, pa će takva osoba imati vanjske sukobe jednako kao i otvoreni buntovnik. Drugi tip ličnosti mogli bismo uvjetno govore ći je zagovaratelj pravila. To je osoba koja je odustala od pobune jer je kao dijete osje ćala da će biti sigurnija ako se ne buni, pa se pomirila s autoritetom, bez obzira koliko ga ne voljela. Ta lažna l ažna sigurnost dovodi osobu da postane u ekstremnom slučaju snažan zagovaratelj pravila, ali to može činiti na mnogo manje vidljiv način. Zagovaratelj pravila, da bi osigurao svoju poziciju i sigurnost, te da bi sakrio vlastitu pobunu - a što je u najdubljem smislu isto što čini prekršitelj pravila protiv kojeg se bori, mora postati krajnje suprotan prekršitelju pravila. Što se on više boji svojih buntovnih osjećaja, to će biti oštriji prema prekršitelju, jer u njemu vidi ono što ne želi vidjeti u sebi. Upravo strah da ne vidi u sebi ono protiv čega se tako žestoko bori čini ga dvostruko "dobrim". To ne zna či da zagovaratelj pravila ne može biti uistinu dobra osoba, isto kao i buntovnik. Me đutim, i jedan i drugi reagiraju nesvjesno i nezrelo. Ali su unutarnji motivi zagovaratelja pravila ukorijenjeni tako đer na strahu i ne mogu donijeti pozitivne rezultate. Govorili smo o tome kako naše nesvjesno snažno utje če na nesvjesno druge osobe, mnogo više nego svjesno prepoznati stav ili djelo. Drugim rije čima, ako imamo odre đene stavove, a nismo svjesni da ih imamo zbog straha, jer smo ga potisnuli, ti stavovi će imati daleko ve ći učinak na druge ljude, nego kad smo svjesni da se bojimo. Naš nesvjesni strah budi tako đer nesvjesni strah u drugoj osobi, pa će ona automatski poja čati svoj obrambeni, ili napada čki stav. To ovisi o osobi, da li se povla či ili napada kad se osje ća ugroženom. Tako će zagovaratelj pravila, nesvjestan svog straha, osobito loše djelovati na prekršitelja pravila. Prekršitelj pravila osje ćat će se manje buntovno ako je zagovaratelj pravila vo đen zdravim, svjesnim i zrelim motivima. Tada zagovaratelj pravila ne će ići protiv čovjeka, nego za istinom. Postoje mnoge nijanse i varijacije u oba ta dva ekstremna tipa. No, oba su ekstrema jednako pogrešna, jer će buntovnik uvijek buniti, bez obzira da li je to potrebno ili nije, a zagovaratelj zakona će slijepo slijediti pravila, čak kad su ona pogrešna. U većini slučajeva je jedno usmjerenje malo više prevladavaju će. U nekim slu čajevima, ali rjeđe, je jedno usmjerenje prevladavaju će. Ali u ve ćini je to mješavina. Da bismo otkrili kako reagiramo na autoritete trebamo sebe pitati u kojim prilikama, ili s kojim tipovima ljudi, prevladava jedno usmjerenje, a kada ono drugo. Te dvije krajnosti stvaraju za čarani krug: što je ve ći bunt kod prekršitelja pravila, zagovaratelj postaje žeš ći i nepopustljiviji, da bi se zaštitio od vlastitih strahova i pobune. Kao rezultat toga i bunt i otpor kod prekršitelja pravila moraju postati još snažniji. On nije svjestan da njegov otpor nije više okrenut protiv pravila kao takvih, ili protiv autoriteta, ve ć zapravo protiv lažnog stava u podjednakom nesvjesnom nesvjesnom zagovaratelju pravila. Ovo je vrlo teška tema jer je stav prema autoritetima nesvjestan i o čituje se u profinjenim emocionalnim reakcijama. Me đutim ako pogledamo u sebe možemo lako otkriti koji se stav pretežno odnosi na nas i u kojim podru č jima je jedan na čin reagiranja ja či od onog drugog. Tada možemo razmišljati o u činku koji taj unutarnji stav ima na naš život, sukobe, kao i na našu okolinu i nama bliske ljude. Ako spadate više u kategoriju buntovnika trebali biste postati svjesni razlike izme đu istinskih autoriteta i onih manje savršenih, jer i autoriteti su samo ljudi, pa ne mogu biti savršeni, a što nesvjesno o čekujemo od njih. Problem je što naše ranjeno dijete prenosi nesvjesni stav i na najviši autoritet, na Boga. Tada smo neprestano u sukobu iznutra, jer na svjesnom nivou znamo da je Bog ljubav, ali u našem nesvjesnom je on tada neprijatelj. To često možemo čuti kada ljudi govore da je Bog nepravedan i tome sli čno. Kada spoznamo taj stav u sebi, naš
otpor prema autoritetu kao neprijatelju će automatski slabiti. Znanje o tome će nam pomoći da izgradimo pravilan stav u sebi, pa ćemo moći prepoznati pogrešnu vrstu autoriteta, bez da to u nama digne bunt, jer ćemo moći shvatiti njegove motive i biti sposobni suosje ćati. Moći ćemo shvatiti jer smo sli čne motive našli i u sebi. To je j e proces osvještavanja. osvještavanja. Tada ćemo moći prepoznati nužnost zakona i reda, pa stoga i autoriteta, čiji je zadatak da podupire zakon i red. Više nećemo očekivati da autoriteti budu savršeni, a naš bunt će slabiti u mjeri u kojoj ćemo to shvaćati, u mjeri u kojoj smo uvidjeli zašto smo tako negativno reagirali na neke pogreške autoriteta. Naučit ćemo da ne reagiramo automatski protiv ikoga i i čega, samo jer se radi o autoritetu. I tada ćemo moći prepoznati lažne autoritete, jer ne ćemo više slijepo reagirati. Ako ste otkrili da ste skloni tome t ome da budete više na strani zagovaratelja previla trebali biste se sjetiti perioda u djetinjstvu kada ste se bunili i opirali autoritetu. Kada budete to istraživali, prije ili kasnije ćete otkriti period kada ste odlu čili promijeniti i pokoriti onome što nam je izgledalo kao ja ča sila, odnosno autoritet. Sigurno je da to niste u činili samo zbog straha, tu je bilo i pozitivnih motiva koje sad tako đer trebate prona ći. Kada do đete do te to čke, napravili ste veliki korak. Kako budete dalje istraživali pomalo ćete shvaćati reakcije koje drugi ljudi imaju prema vama. Samoispravna strogost koja vas ponekad obuzima - potpuno nesvjesno - prema vašoj braći i sestrama buntovnicima, će se smanjiti. Vaša reakcija će se promijeniti u mjeri u kojoj prepoznate vlastite motive bazirane na strahu od vlastite pogreške. Tako ćete napraviti čin snage iz čina slabosti, ili kako to znamo re ći, iz pogreške ćete napraviti u čenje ili napredak. Shvatit ćete da upravo zato što se nalazite na strani autoriteta, dvostruko odgovorni da ne odbacite buntovnike, ve ć da svojim razumijevanjem izvu čete osobu iz njezine pogreške. A to jedino možemo u činiti ako prvo razumijemo sebe, pa ne ćemo izvlačiti korist iz bunta. Sjetimo se da se Isus družio s carinicima i ostalim grješnicima. Svi ti ljudi su osje ćali tu kvalitetu u Njemu. Oni se s njim nisu bunili ne samo zato što su osje ćali Njegovu istinsku dobrotu, već i Njegovo razumijevanje razloga zašto su bili takvi. Oni su osje ćali da ih On ne prosuđuje, on se družio s njima, usprkos činjenici da se On, naravno, suprotstavljao njihovim djelima i pogrešnim stavovima. On se čak mogao smijati s njima pogrešnoj vrsti autoriteta. Isus je vrsta autoriteta za kojom bismo morali težiti. To zna či da se ne sudimo, čak niti nesvjesno. Naravno da prekršitelji pravila kada postanu opasni za dobrobit drugih ljudi, da moraju naučiti lekciju. Kriminalce treba sprje čavati da nastave činiti svoja djela kroz zakonske ustanove. Kada se to dogodi, to je zato što je predugo na njega utjecala pogrešna vrsta autoriteta koja ga je još dublje gurnula u tamu, umjesto da ga je od tamo izvukla. Sav jad, stvarni problemi kao što je to kriminal, nepravde bilo koje vrste, proizlaze iz tih za čaranih krugova i da bi se oni prekinuli treba na ći njihove korijene. Ali to je uvijek bolan postupak, posebno ako ih se ne traži iznutra u motivima, nego ih se pokuša riješiti vanjskim sredstvima. sredstvima. Zato treba na ći nesvjesne emocionalne reakcije u nama da se lavina ne bi pokrenula. Na taj način, svatko od nas može sudjelovati na sprje čavanju i prekidanju za čaranih krugova prije nego što se oni bolno o čituju.
ISPRAVNA I POGREŠNA VRSTA POZITIVNOG RAZMIŠLJANJA Naučili smo da u li čnosti postoje dvije strukture: Istinsko ja - to je dio nas koji teži prema Bogu i koji želi savršenstvo za cijelu našu li čnost; to je suosje ćanje, samilost, poštovanje, divljenje, nježnost, zaštita, pomo ć, ljubaznost i istina, ili kreativno dijete u nama; i maska i negativnost - koji sadrže sve naše mane i slabosti, i neznanje, ili ranjeno dijete u nama. Biramo neznanje jer ono nam dozvoljava da izbjegnemo odgovornost odgovornost kada kršimo Božje zakone, pa se ne moramo mijenjati. Zato se Istinska li čnost nalazi neprestano u ratu s ranjenim djetetom. Rekli smo da najve će bitke koje ćemo ikada voditi su one bitke izme đu svjetla i tame u nama. Svaka pobjeda naše
negativnosti dovodi do rasta i sre će. Međutim, mi često želimo posti ći sreću na lak na čin koristeći se raznim tehnikama. Pozitivno razmišljanje je uistinu bitno za osobu koja želi duhovno rasti. Me đutim, ono se često pogrešno shva ća i pogrešno primjenjuje. Naravno da je oblikovanje pozitivnih misli poželjno, jer su one u skladu s Božjim zakonima, i jer one imaju pozitivan u činak na naš život. Za nas je veliko iskušenje da sve neugodno gurnemo u podsvijest gdje to čini neizmjerno veću štetu od bilo koje najgore svjesne misli. Kada je misao svjesna tada se možemo s njome baviti i suo čiti se s njome i provjeriti da li je u skladu s Božjim zakonima. Osoba koja nekriti čki primjenjuje tehniku pozitivnog razmišljanja čini upravo ono najgore. Ona se toliko trudi da ne gaji niti jednu negativnu misao, tako da je sklona gurnuti sve takve misli u podsvijest i tako zanemaruje sukob u sebi. Ona tada ne živi u svojoj istini, vara samu sebe, i živi laž, što je najštetnije što možemo u činiti. Mi možemo kontrolirati svoje misli snagom volje, kao što možemo kontrolirati i svoja djela. Ali to ne možemo u činiti sa svojim osjećajima. Mi svi znamo da je grijeh mrziti, ali ako se mržnja još uvijek nalazi u nama, mi to t o ne možemo prestati osje ćati snagom volje. Ili ako ne volimo neku osobu, mi se ne možemo prisiliti da je volimo, bez obzira koliko mi to mnogo željeli. Promjenu u našim osje ćajima možemo posti ći samo tako da prvo priznamo sebi svoje negativne osje ćaje i činimo iz Istinske li čnosti. Ako negiramo negativne osje ćaje u sebi, a pokušamo činiti dobro, mi to ne ćemo biti u stanju. Drugim riječima, negativni osje ćaji će izbiti kada se budemo najmanje nadali, jer činimo iz straha od svoje negativnosti, a ne iz istine. Rekli smo da treba te osje ćaje vidjeti, prihvatiti i činiti iz Istinske li čnosti. Uz daljnju potragu za negativnim namjerama i njihovim zna čenjem, ti će osjećaji slabiti i organski se mijenjati. O tome smo dosta govorili. Ako smo ipak toliko zaokupljeni s pozitivnim razmišljanjem u opasnosti smo, s jedne strane, zbog snage volje krivo upotrebljene, da pretjerano reagiramo, r eagiramo, a s druge strane, da zanemarimo negativne misli i tako ne prihva ćamo trenutnu istinu o nama, pa tako te misli rastu r astu u nama i rade protiv nas, što se ne bi dogodilo da ih nismo potisnuli. Svakako da bismo trebali gajiti pozitivno razmišljanje, umjesto da se prepuštamo mra čnim mislima. Trebamo promotriti negativne misli, ali na objektivan i smiren na čin, bez osje ćaja krivnje, tako da naši osje ćaji uvijek budu povezani s tim mislima, ili s na činom kako bismo mi željeli da naše misli i osje ćaji budu. Moramo nau čiti promatrati svoju negativnost i prihvatiti njezino sadašnje postojanje, jer znamo da je j e ono samo privremeno, pod uvjetom da radimo na sebi. Prihva ćanjem naše nesavršenosti u ovom trenutku, stvaramo mogu ćnost da je mijenjamo. Potreba da budemo sretni, koja je prirodna, može do ći iz Istinske li čnosti, ali iz ranjenog djeteta. Ako dolazi iz ranjenog djeteta, tada to želimo posti ći bez da se trudimo i da za to platimo cijenu. Istinska li čnost u nama zna da sve ima svoju cijenu. Ta cijena su napori koje moramo napraviti na Putu: samospoznavanje, prevladavanje prevladavanje naših mana, u čenje duhovnih zakona i njihova primjena u svakodnevnim malim situacijama. Ranjeno dijete želi do ći do sreće vanjskim sredstvima bez pokoravanja sebe. A da bismo pokorili negativnost u nama i razrješavali je, to zna či težak rad na upoznavanju samih sebe, iskrenost prema sebi da bismo vidjeli iz kojeg dijela naše li čnosti dolazi naša motivacija. Ranjeno dijete u svojoj taštini želi biti savršeno, bez da naporno radi da bi to postiglo. Tako da i Istinska Isti nska li čnost i ranjeno dijete žele sreću, ali na razli čit način. Istinska li čnost zna da jedino ako živimo u skladu s Božjim zakonima i u svojim emocionalnim reakcijama i mislima, da tada možemo ostvariti vanjsku sreću. Ranjeno dijete u nama želi sre ću bez da plati cijenu za nju. Sve poteško će u našem životu su rezultat kršenja zakona zbog negativnosti u nama u nekom područ ju našeg života, a često u mnogim podru č jima. Zrela osoba je spremna platiti cijenu i prihvatiti djelovanje Božjih zakona. Ona se ne će probati izvu ći, a da ne plati cijenu.
Međutim, pogrešno primijenjeno i shva ćeno pozitivno razmišljanje želi prebrzo imati vanjsku sreću samo tako da nau či kontrolirati svoje misli, ali to nije dovoljno. Negativnost u nama olako prihvaća takve tehnike brzog postizanja sre će. Prvi korak prema pozitivnom razmišljanju je da preuzmemo odgovornost za poteško će u našem životu jer znamo da smo ih sami, iako nesvjesno, stvorili. Rekli smo da zbog slika u našem podsvjesnom, da one kao magnet privla če u skladu s neistinitim vjerovanjem bolna iskustva i doga đanja u našem životu. Slike čine da ponavljamo traume našeg djetinjstva sve dok to ne shvatimo u bolnoj krizi. Mnogi ljudi snažno pokušavaju prakticirati pozitivno razmišljanje. Ali budu ći da nisu u stanju vidjeti svoje negativne misli u podsvjesnom, koje snažno kreiraju život, oni optužuju druge, život i Boga za svoje neda će u životu. Svi znamo da je Bog ljubav, lj ubav, ali mi emocionalno nismo naučili tu istinu ako ne vidimo kako emocionalno kršimo Njegove Njegove zakone. To što to ne vidimo, zna či da nismo voljni platiti cijenu tog kršenja. Pla ćanje znači prihvaćanje sadašnjih teškoća, znajući da su one privremene, jer je Bog ljubav i On želi da su sva Njegova djeca sretna. Do sreće možemo do ći samo ako prihvatimo da zbog dara slobodne volje mi odlu čujemo, ali moramo prihvatiti posljedice naših nesvjesnih odabira. I ako se ne pokušavamo riješiti naših odabira pukom kontrolom naših misli. Sre ća nam ne može do ći tako dugo dok ne prihva ćamo i bol, koji onda postaje toliko grozan da ga ne želimo osjetiti. Jedino prihva ćanjem tog bola, možemo izbjeći veliki bol koji je rezultat krize. To ne zna či da bismo se trebali prestati boriti prihva ćajući patnju bez da shvatimo njen uzrok u nama. To zna či i iz poteško ća učiti, kao i iz sre će. Taj uzrok jedino možemo prona ći tako da spoznajemo sebe. Trebamo u sebi prona ći manu koja je odgovorna za vanjsku teško ću i razriješiti je znajući da vanjsko o čitovanje te mane ne može preko no ći nestati. To razrješavanje mane je proces organskog rasta. I tako dugo dok to traje trebamo prihvatiti svoje poteškoće i bol na ponizni na čin tako da tražimo uzroke u nama. To je istinski i najbolji na čin da prakticiramo pozitivno razmišljanje. Najveći bol u našem životu stvara nesvjesni i neto čni sustav vjerovanja u našem nesvjesnom. To znači da drugi ljudi i okolnosti našeg života nisu ono što bismo mi željeli da budu. Otpor tome prihvaćanju stvara najve ći bol u našem životu. Strah, taština i samovolja predstavljaju otpor da prihvatimo život kakav jest i to stvara bol koji nas iscrpljuje i dovodi do krize patnje, nesre će i bolesti. Prihva ćajući teškoće kao dio rasta i sazrijevanja, bol prestaje biti iscrpljujući. Bol koji se proživljava prestaje biti bolan i prerasta u pozitivan osje ćaj. Također kada prihvatimo druge ljude i život kakav jest, mi možemo jasno vidjeti da li ćemo se boriti ili nećemo. Tek kada prihvatimo nešto kakvo jest, tek tada se to može promijeniti. Samovolja, dakle, život mora biti ono što ja želim ili je to katastrofa, predstavlja otpor u čenju i učenje se pojačava, bol raste sve dok ne nau čimo. Život su testovi, ispiti, kušnje, i onaj koji se ne opire životu, čini posao zbog kojeg je tu, pro čišćuje sam sebe. I takva osoba će imati sretan život, ali to ne zna či život bez teško ća, nego ispravan stav prema teško ćama. Sreća ili nesreća postoje samo iz našeg kuta gledanja, s duhovnog aspekta to je samo u čenje. Prihvaćajući bol u našem životu kada on do đe polako ćemo shva ćati da se nemamo čega bojati i da postoji toliko mnogo toga čemu se možemo veseliti. Naš osje ćaj vremena će se postupno promijeniti, i to ne samo intelektualnim znanjem, ve ć s dubokim osje ćajem da su periodi bola kratki kada u čimo iz njega. Shvatit ćemo da nije važno da imamo poteško će, već kako mi podnosimo te teško će. Ako se neprestano bojimo bola u našem životu tako da se stalno želimo osje ćati dobro, mi tada ustrajavamo na našoj samovolji i strahu, pa stoga i taštini, mi moramo gubiti na kvaliteti našeg života. A to zna či da ne možemo na ći mir, sklad i sreću iznutra i izvana. Ali oni koji prihva ćaju bol kao sastavni dio života, čiji vlastiti mali bolovi i povrije đena taština nisu toliko važni, i koji neprekidno ne misle "ako pokažem svoje istinske osjećaje, što će ljudi misliti? Mogao bih biti povrijeđen ili bih mogao nešto ugroziti.",
oni dobivaju novu kvalitetu života. Takvi ljudi l judi će pronaći sklad u sebi jer žive u istini, i dobit će poštovanje i ljubav drugih ljudi, koje ne bi mogli dobiti tako da ustraju na samovolji i strahu. To je psihološko tuma čenje Isusove re čenice: "Onaj tko želi dobiti svoj život, izgubit će ga. A onaj koji ga se spreman odre ći, on će ga dobiti." Stoga je od najve će važnosti kada smo na Putu da se odreknemo svoje samovolje, ili svog života, a to zna či da smo sposobni prihvatiti bol u našem životu kad se on pojavi. Pogrešno shvaćena primjena pozitivnog razmišljanja pokušava izbje ći ovaj dio duhovnog razvoja kroz bol.
ISCRPLJUJUĆI I ISCJELJUJUĆI BOL Gdje god imamo svoje slike, pogrešne zaklju čke, svjesno i nesvjesno neznanje, mi ne živimo u istini i mi povre đujemo sami sebe i druge. Kad god imamo takve blokove unutar nas, jedini način da sebi pomognemo je da ih sagledamo i po čnemo razrješavati. Prvi je korak da se susretnemo s istinom, a to nije ugodno. Cijeli taj sustav je stvoren da bi nas zaštitio od bola, međutim, budući da nije temeljen na istini, on nas ranjava. U odraslom dobu nismo svjesni te činjenice, ali nesvjesno, ranjeno dijete još uvijek misli da nas taj sistem štiti i postoji veliki strah da se odreknemo te vrste pseudo zaštite. Taj otpor u nama da vidimo istinu, koji je nesvjestan, stvara najve ći bol u našem životu. Napustiti masku osje ća se kao ugrožavanje života. Zato je sagledavanje istine, ili odricanje od iluzija bolan proces. To je razlog da vjerujemo da to ne može biti ispravan na čin. Budući da vjerujemo da je istina uvijek nešto lijepo i skladno, onda je doživljavanje upravo suprotnog pokazatelj ne čeg lošeg. To krivo vjerovanje da možemo zaobi ći taj nesklad u nama i biti sretni je u suprotnosti s rečenicom da će nas istina osloboditi. Moramo shvatiti ta lažna rješenja u sebi prije nego što ćemo moći ostvariti sreću. Ako smo zasadili otrovnu biljku u našem vrtu, i tako pokvarili dobre biljke, mi se je jedino možemo riješiti tako t ako da je iš čupamo vlastitim trudom. Taj rad baš nije ugodan, jer otrov može privremeno utjecati na nas dok doti čemo biljku, ali to ne možemo izbjeći. Zato moramo pretrpjeti bol na ovaj ili onaj na čin, prije nego što ćemo se mo ći osloboditi onoga što u nama uzrokuje bol. Moramo razlikovati dvije osnovne vrste bola, onaj koji nas uništava i onaj koji nas obnavlja. Postoji vrsta bola koji dovodi do bolesti, i to t o je silazna krivulja. A postoji i druga čija vrsta bola - koja je često jača - i koja se odvija s procesom ozdravljenja - a to je bol obnavljanja. To je često, ne uvijek, nužnost prije nego što može do ći do potpunog ozdravljenja. To je onda uzlazna krivulja. Primjerice, prije nego se podvrgnemo operaciji, prvo imamo onu vrstu bola koji nas čini bolesnim, koja se često javlja puno prije nego što to čno znamo da nešto nije u redu s nama. Tada to naš lije čnik otkriva i operira nas. Tada u procesu ozdravljenja trpimo potpuno drugačiju vrstu bola. Svi znamo da zarastanje rane boli. Isto se odnosi i našu psihu. Mi imamo izbor da ostanemo na silaznoj krivulji, u stanju u kojem patimo od simptoma, ali odbijamo doći do uzroka simptoma. To bi zna čilo podvrgnuti se operaciji, otkriti pogrešne zaklju čke i pogreške, i tako neko vrijeme trpimo bol koja nas obnavlja. Sama operacija bi bila bol od suočavanja s onim što je pogrešno u nama. Trebamo pristupiti bolu u našem životu tako da prestanemo kukati i sažalijevati sami sebe zbog simptoma i suo čimo se sa stvarnim uzrocima bolnih iskustava. Stalno se nalazimo u iskušenju da se bavimo simptomima, odnosno posljedicama naših pogrešaka, umjesto da pristupimo operaciji, ili ja čem bolu, kada otkrivamo naše pogreške. Jednom kada pro đemo kroz operaciju, vrijeme bola se smanjuje ako imamo hrabrosti da to u činimo. Ali dok ostajemo na silaznoj liniji, tj. rješavamo simptome, a to zna či mijenjanje onog što je posljedica - a to su drugi ljudi i okolnosti života, mi ostajemo zaokupljeni svojim simptomima i trpimo iscrpljujući bol. Ta vrsta bola je mnogo gora od zdravog bola obnavljanja koji osjećamo kad se suo čavamo s našim nesavršenostima. nesavršenostima. Često mislimo da je puno lakše
okrivljavati sebe, druge ljude, svijet, ili i li Boga, za naše poteško će, umjesto da uzroke potražimo u sebi. Što ćemo se više suo čavati s našim unutarnjim pogrešnim shva ćanjima, nerazumijevanjem i neistinama, to ćemo brže ostvarivati sre ću u našem životu. To zna či učiti i iz bola i iz sre će, odnosno iz života napraviti terapiju, što život u stvarnosti i jest. Gdje god kršimo božje zakone ili istinu, ako ne djelima, rije čima ili mislima, onda u našim nesvjesnim osje ćajima, mi sprječavamo našu sre ću. Riječ zakon zna či - često nesvjesno nešto što nas sprje čava ili se moramo pokoriti. U našem nesvjesnom to predstavlja autoritet koji je jači od nas i stoga ga se bojimo, pa je neprijateljski. Ta emocionalna povezanost povezanost s pojmom zakona je u potpunosti suprotna njegovom istinskom zna čenju. Zakon u svom istinskom smislu nema ništa zajedni čko sa silom ili prinudom, upravo suprotno. Čim nastupi prinuda - bilo da dolazi izvana ili iz nas samih - u to trenutku je prekršen Božji zakon. Jer Božji zakon je unutarnja sloboda. Mi je možemo ste ći samo tako da se osloba đamo svojih unutarnjih pogrešaka. Negiranje dijela nas, naših pogrešaka, je nasilje koje mi vršimo sami nad sobom jer ne živimo sa svojom istinom. Kada se suo čimo s pogreškama, jer ih samo tako možemo riješiti, mi dobivamo unutarnje bitke. Tko god je doživio i najmanju pobjedu, onaj koji je prevladao otpor i pronašao istinu ili spoznaju u sebi, čak i one neugodne, ili radije upravo takve, doživio je osje ćaj mira, snage i sre će. To je ono što doživljavamo kada se okrenemo prema unutra, umjesto prema van.
EMOCIONALANA ZRELOST Emocionalna zrelost je, prije svega, sposobnost i mogu ćnost da volimo. Naravno da je emocionalna zrelost relativna, ona je pitanje stupnja. Ali kad postoji strah da budemo povrijeđeni, razočarani, kao i strah od života, emocionalna zrelost postoji u mjeri u kojoj u ličnosti ne postoji strah ili ranjeno dijete. Emocionalna zrelost suprotnost je sebi čnosti. Netko može biti krajnje nesebi čan u malim vanjskim stvarima, ali to može biti maska za emocionalnu sebi čnost. Takva osoba se može odre ći imovine i biti nesebična u tom podru č ju, ali se istovremeno može bojati ljubavi i rizika da bude povrije đena, pa tako ona ne daje ljubav drugima. Emocionalna zrelost zna či da se ne bojimo platiti cijenu postojanja. I ta "cijena života" uključuje i povremene povrede i razo čaranja. Zrelija osoba to zna, prihva ća, nije prestravljena i shva ća da raste kroz poteško će, jer kada se povla čimo od života u usamljenost i okrećemo od drugih ljudi, mi ne samo da povre đujemo druge, nego i sami sebe. Emocionalna zrelost znači da se ne bojimo svojih vlastitih osje ćaja, zato jer ako imamo negativne osje ćaje, naš strah od njih ne će učiniti da oni nestanu. Upravo suprotno, jedino kada se suo čimo s tim negativnim osje ćajima, tada možemo shvatiti od kuda oni dolaze, i samo ih tada možemo kontrolirati, a ne da ih potiskujemo, pa tako oni rastu. Tada se tako đer nećemo bojati svojih pozitivnih osje ćaja, jer ne ćemo mariti zbog povremene povrede i radije ćemo hrabro riskirati, umjesto da ne pokazujemo svoje pozitivne osje ćaje. Jer ako možemo pokazivati svoje pozitivne osje ćaje drugima, daju ći im toplinu, ugodu i nježnost, to će biti važnije od onoga što bi nam se moglo dogoditi kasnije. Emocionalno zrela osoba je sposobna upustiti se u proces odlu čivanja, tj. vidjeti da svaka odluka ima pored pozitivnog i mogu ći negativni ishod. Nakon takvog traženja istine, ona je spremna platiti cijenu za odluku koju je donijela. Emocionalna zrelost zna či da znamo što želimo, da želimo ono što možemo imati i da smo za to voljni platiti cijenu. Odre ći se egoizma na svim razinama našeg bi ća i zbog toga biti spreman istražiti naše nesvjesne reakcije, za koje smo rekli da mogu biti suprotne svjesnim željama, zna či emocionalnu zrelost. Tako naše vanjske reakcije postaju jedno s našim najdubljim reakcijama. Da bismo sazrijevali trebamo prona ći onaj dio nas u kojem još vladaju nezreli osje ćaji malog djeteta, pa smo stoga sebi čni. To će nam često u po četku biti kao šok, jer su te rekcije toliko različite od naših iskrenih svjesnih vanjskih reakcija. Bilo da su te vanjske reakcije do sad uistinu bile iskrene, jer je to bilo najbolje što smo mogli, ili su one svjesno varanje, ta vanjska
maska mora biti razriješena da bismo mogli pogledati ispod nje u našu negativnost. Tu ćemo naći mnoge osjećaje i namjere koji su dijametralno suprotni našem svjesnom uvjerenju o nama samima. Do sada nam maska nije donijela ono što smo željeli, ili ono što smo mislili da l jutilo. Maska pokušava sakriti ono što je iza nje. Tako smo se osje ćali ćemo dobiti. I to nas je ljutilo. prevarenima i iskorištenima, me đutim nismo shvaćali da to nije istinska ili bezuvjetna dobrota, nego je bila dobrota iz prisile, straha, pa stoga pogrešna. Me đutim, tada se može dogoditi da odemo u drugu krajnost i po čnemo iživljavati negativne osje ćaje ispod maske, vjerujući da smo tako u istini sami sa sobom. Mi naravno moramo prihvatiti i taj sloj u nama, ali on nije naša najdublja istina. Trebamo istražiti što se nalazi iza bunta, ljutnje i drugih negativnih osje ćaja tako da ih konstruktivno proživimo. To su simptomi koje treba proživjeti, a ne potiskivati, a rezultat su neznanja o životu. Tad ćemo sve više biti svjesni svoje Istinske ličnosti, odnosno istine o nama. Odgovore ćemo pronaći samo ako budemo imali hrabrosti pogledati ispod maske, suo čiti se i prihvatiti naše negativne osje ćaje i namjere, bez da ostanemo u našoj negativnosti. Kao što smo shvatili da je maska pogrešan zaklju čak malog djeteta, tako je to i negativnost Tada ćemo biti sposobni da budemo u istini sami sa sobom bez da preuveli čavamo našu negativnost. Također ćemo shvatiti da naša prošla nesebi čnost nije bila u činkovita, jer je bila lažna. Takav način rada na sebi vodit će nas u emocionalnu zrelost, ili u sposobnost da volimo i dajemo. Najbrži put da se oslobodimo sebi čnosti je ako se prikazujemo onakvima kakvi zaista jesmo, čak ako to zna či i neko malo poniženje. To je davanje ljubavi u najdubljem smislu. To je stoga što se drugi ljudi osje ćaju podjednako nesigurno kao i mi. Ako nas vide toliko savršenima kako im to pokazuje naša maska, njihov će kompleks manje vrijednosti još narasti, pa će prezirati sebe još više. Tada će oni oko sebe staviti još čvršći oklop, koji će ih još više razdvojiti od drugih ljudi, podjednako kao što i mi pokušavamo biti neovisni, jaki i toliko savršeni. S druge strane, ako se pokažemo onakvima kakvi uistinu jesmo, sa svojim slabostima, to će im dati poticaj da oni to isto u čine. Tako ćemo dobiti ono čega smo se odrekli. To je duhovni zakon: prvo se moramo odre ći onoga što želimo dobiti. Mi smo se odrekli toga da želimo ljubav drugih jer smo toliko savršeni, odrekli smo se svoje taštine i samovolje. A drugima smo dali poklon tako da smo umanjili njihovu usamljenost. To je tako jednostavno, ali u po četku nije lagano. I gdje postoji problem koji ne možete riješiti, probajte to učiniti na ovaj na čin. Nemojte u tome pretjerivati, jer niti jedna krajnost nije zdravlje. Treba samo skinuti masku, biti prirodan i nenametljiv. Tako ćemo otkriti tko uistinu jesmo u ovom trenutku i budimo ta osoba. Tako dajemo najve ći dar drugom ljudskom bi ću.
SLIKE - OPRAVDANA I NEOPRAVDANA KRIVNJA Ranjeno dijete u nama je sve neznanje, sve pogreške, sva udaljavanja od istine u svakom mogućem obliku. Zato jer je istina Bog. Kada smo na Putu mi u svojim slikama nalazimo krutost, nepopustljivost i smetnje. To nazivamo nezreloš ću. U tom djelu naše li čnosti ostajemo takvi kakvi smo bili kao dijete. Bez namjere da budemo loši, kada ranjeno dijete preuzme vlast, mi u nedostatku znanja, zrelog uvida i mudrosti činimo zlo. To proizlazi iz vjerovanja ranjenog djeteta u nama da će nas traženje istine o nama i egoizam zaštititi od povrede, ili nam donijeti željene rezultate. Ako možemo uo čiti tu osnovnu pogrešku u našim slikama, napravit ćemo veliki napredak. To nije lako, zato jer nismo svjesni svoje emocionalne sebi čnosti. Možemo biti svjesni svojih strahova, ali ne shva ćamo da ti strahovi dolaze od toga što se bojimo biti povrije đeni. Tada se povla čimo od drugih ljudi, jer pokazati svoje osje ćaje uvijek izgleda kao rizik. Kada budemo tražili svoje slike, tj. pogrešne zaklju čke postat ćemo svjesni zajedni čkog nazivnika: "U mom neznanju ja vjerujem da će me sebi čnost zaštiti od povrede i donijeti nagradu. Na koji sam na čin bio sebi čan? Na koji je na čin moj zaključak bio sebi čan? Koji je ispravan zaklju čak?". Ako budemo promotrili svoje probleme na taj način - nakon što prona đemo svoje do sada skrivene emocije i reakcije, mi ćemo se
moći promijeniti, a to će onda donijeti promjenu i u našem vanjskom životu. U svim slikama postoje zajedni čke osobine. Jedino se kod svakog pojedinca razlikuje omjer jedne osobine prema drugoj. U svakoj slici ćemo naći: osjećaj manje vrijednosti, osje ćaje krivnje, neprijateljstvo, mržnju, ogor čenost, djetinjastu sebi čnost, strah i nekoliko drugih negativnih crta. Kod manje razvijene osobe te se osobine otvoreno pokazuju i one dovode do trenutnih učinaka. Kod razvijenije osobe, te se osobine ne pokazuju, ali drugi će osjetiti, pa će one donijeti neizravne posljedice. Mi nesvjesno odabiremo sakriti te negativne osobine, to se događa kada smo u maski, jer mi shva ćamo da ako ih iživimo da je to pogrešno, ali ne shvaćamo da je i drugi na čin podjednako pogrešan i da on donosi loše l oše posljedice. Jedino je rješenje da se postupno oslobodimo sebi čnosti. Presudna točka u tome je preuzimanje odgovornosti za sve što nam se doga đa. To zna či da mi u odraslom dobu imamo mogu ćnost izbora, tj. možemo djelovati iz ranjenog djeteta ili iz Istinske ličnosti. Da bismo to mogli, ego je jednim dijelom neprestano okrenut prema unutra i promatra naše osje ćaje. Prihvaća negativne osje ćaje i traži namjere, i tumači novom fragmentu djeteta kojeg je situacija dovela u svijest, što je istina da bi dijete moglo rasti, ali bira iz Istinske li čnosti. Iako ne osje ćamo u cijelosti pozitivno, mi se odlu čujemo činiti dobro, a naši negativni osje ćaji će s vremenom slijediti djela. Tako dugo dok pokušavamo negirati te negativne osje ćaje, mi ih potiskujemo i nismo u svojoj istini. To može, s jedne strane rezultirati pretjeranim umorom i napadima zlovolje, ili s druge strane, pretjeranom suprotnom reakcijom koju okolina doživljava kao ugrožavanje, to tako đer može biti nesvjesno. U oba slučaja to proizvodi osje ćaj krivnje, jer nismo u svojoj istini. Tako dugo dok pokušavamo odgurnuti od sebe te osje ćaje zbog vanjske ili unutarnje prisile, mi ne možemo uspjeti. To "moram", ne samo da ukazuje na to da sami sebe prisiljavamo da budemo bolji nego što u tom trenutku jesmo, a prisila ne može maknuti nepoželjne osje ćaje samo ih gura u podsvijest - nego mi imamo pogrešan motiv ili namjeru. Drugim rije čima, mi želimo biti bolji a da to ne zaslužimo radom na sebi. Želimo brzo odstraniti nepoželjne osobine, zato jer nas one ne prikazuju u dobrom svjetlu. Takav je motiv dokaz sebi čnosti koje se želimo na taj na čin riješiti. Zato takav motiv ne može uspjeti, bez obzira koliko mi sebe prisiljavali. Ali ako se želimo osloboditi sebi čnosti, zato jer iskreno uzimamo u obzir drugu osobu, zato jer želimo donijeti ljubav u svoju okolinu, bez obzira na mogu ćnost da možemo biti povrijeđeni, tada je motiv čist i na kraju ćemo uspjeti. Ne postoji slika gdje nema krivnje. Postoje dvije vrste krivnje. Postoji opravdana i neopravdana krivnja. Često koristimo neopravdanu krivnju da se ne bismo morali suo čiti s pravom krivnjom. Duboko u sebi znamo da je ono zbog čega sebe okrivljavamo smiješno. Tako zadajemo sebi bol da ne bismo morali osjetiti pravi bol. To je nesvjesni proces proizvodnje bola koji iscrpljuje. Tako izbjegavamo da se suo čimo s onim što bismo trebali u sebi prihvatiti i promijeniti. Mi to ne želimo u činiti, pa nesvjesno tražimo nešto za što ne možemo biti okrivljeni. Sve se to doga đa nesvjesno. A istinska krivnja može biti neizmjerno slabija od neopravdane krivnje koju upotrebljavamo kao zid iza kojeg se skrivamo. Većina krivnji koje osje ćamo je neopravdana. To je krivnja što nismo savršeni. Pohvalno je da želimo postati savršeni, no to pokušavamo posti ći na pogrešan na čin, umjesto da probamo zamijeniti mržnju, ogor čenost i agresiju s ljubavlju i nesebi čnošću. Ali prije nego što ćemo to moći napraviti, prije svega moramo prihvatiti svoje sadašnje stanje razvoja i svoju sadašnju nesposobnost nesposobnost da osje ćamo druk čije, ne žele ći odjednom biti više od onoga što jesmo u ovom trenutku. Ako se osje ćamo krivima što smo još uvijek ono što jesmo, mi sprje čavamo upravo onaj cilj do kojeg želimo do ći, a to je da budemo bolji ljudi, sposobniji za ljubav. Neopravdana krivnja je tako đer kada sebe okrivljujemo da nismo savršeni i ona sprje čava naš razvoj. S tom krivnjom bismo se trebali hrabro susresti. Opravdana je krivnja je kada povrijedimo druge ljude iz svog neznanja jer vjerujemo da je sebi čnost naša zaštita, bez obzira koliko to
nenamjerno činili. Zdrav i konstruktivan stav prema opravdanoj krivnji bio bi da sebi priznamo: "Bio sam slijep i sebi čan. Bio sam previše prestrašen da bih volio. Priznajem da sam povređivao ljude s tim stavom. Nije važno da li sam taj bol nanio djelima, rije čima, mislima ili emocionalnim reakcijama, ili onim što nisam napravio. Istinski se želim promijeniti. Uspjet ću uz Božju pomo ć. Da bih to napravio moram vidjeti izravne i neizravne povrede koje sam u činio drugima." Zamolimo Boga da nam da uvid da razumijemo te povrede koje smo nanijeli drugim ljudima. Trebamo imati hrabrosti da preuzmemo odgovornost za njih bez taštine i pogrešne krivnje koja bi uveli čala našu pogrešku, pa bismo se osjećali beznadno. Postoje tri mogu će pogrešne reakcije kad spoznamo povrede koje smo nanijeli drugima: ili i li beznadnost s pogrešnom krivnjom koja dovodi do o čajanja zbog sebe; ili opravdavanje sebe i okrivljavanje drugih zbog stvarnih i zamišljenih pogrešaka drugih koje su nas "prisilile da reagiramo na taj pogrešan na čin", ili da jednostavno ne želimo vidjeti jer se bojimo svake svoje nesavršenosti koju ne možemo uklopiti u svoju masku. Naravno, te reakcije se mogu izmjenjivati. Trebamo biti svjesni svake od njih. Bol koju ćemo osjetiti kad spoznamo da smo povrijedili drugo ljudsko bi će jest zdrava bol jer ćemo izgubiti strah i sebi čnost. Ako doista možemo osjetiti bol zato što smo nehotice povrijedili drugu osobu i ako to možemo re ći toj osobi, tada će nam to dati samopoštovanje i mir u duši. Korijen neopravdanog osje ćaja krivnje je u tome što se prikazujemo boljima, a da taj stupanj nismo radom na sebi, ili čak lošijima nego što jesmo da ne bismo morali ponijeti odgovornost, pa ne živimo u istini i tako varamo sami sebe. Zdravije je činiti greške i biti svjestan da možda u tom trenutku ne možemo bolje, nego varati sebe da ne griješimo. Govorili smo kako nastaju negativni osje ćaji u djetinjstvu. Ponovimo da dijete zbog nesavršene ljudske ljubavi u svom neznanju žudi za isklju čivom ljubavi, koju mu ne bi mogao dati niti Bog, a kamoli čovjek. Dijete se osje ća odbačenim što njegovi roditelji vole jedno drugo, ali i druge. Ljubav za kojom dijete čezne ne može nikad biti zadovoljena. Frustracija i osjećaj odbačenosti uzrokuje mržnju, ogor čenost, neprijateljstvo i agresivnost upravo prema ljudima koje najviše voli. Dijete se osje ća ugroženo zbog svojih osje ćaja i gura ih u podsvijest. Me đutim, negiranje mržnje stvara osje ćaj krivnje koji se pokušava riješiti tako da se dijete počinje ponašati suprotno od onoga što osje ća i tako nastaje maska. Ali osje ćaj krivnje ostaje i javlja se strah od kazne, opet nesvjestan. Daljnja reakcija je osje ćaj da ne zaslužujemo sre ću. Osjećamo da kada bismo bili sretni da bi kazna bila puno ve ća. Nesvjesno izbjegavamo sre ću u nadi da ćemo tako okajati negativne osje ćaje i tako izbje ći kaznu. Strah od kazne i strah da ne zaslužujemo sre ću stvara još kompliciraniju reakciju - po činjemo kažnjavati sami sebe, jer to izgleda manje ponižavaju će. I budu ći da ti sukobi ljubavi i mržnje, krivnje i straha od kazne, postoje u svakoj ljudskoj li čnosti - jedino stupanj može varirati prinudna želja da kaznimo sami sebe zbog pogrešnih i nesvjesnih zaklju čaka do nekog stupnja postoji u svakom ljudskom bi ću. Tako ličnost kažnjava sebe na mnogo razli čitih načina. To se može dogoditi kao fizi čka bolest koju proizvodi psiha. To se može dogoditi u obliku razli čitih nezgoda, poteško ća i neuspjeha i sukoba u svim podru č jima života. U svakom pojedina čnom slučaju područ je života ovisi o osobnoj slici koju je dijete oblikovalo. Tako, ako slika postoji, primjerice, pri mjerice, u odnosu na zvanje i karijeru, ona će biti ojačana tom prinudnom željom za kažnjavanjem sebe, tako da će se poteškoće u tom podru č ju stalno pojavljivati. Ako, primjerice, slika postoji na ljubavnom područ ju, doga đat će se isto. Dakle, ako nemamo uspjeha u nekoj opravdanoj želji i ako na đemo neki obrazac koji se stalno ponavlja - kao da mi ništa nemamo s time, kao da nam se doga đa okrutna sudbina - možemo biti sigurni ne samo da postoji slika, tj. pogrešni zaklju čak u podsvjesnom, nego i potreba za kažnjavanjem sebe. A to sve se pokušava na svjesnom nivou izbje ći tako da sebi postavljamo tako visoke standarde po kojima u stvarnosti ne možemo živjeti, a to su standardi maske.
Jedini način kako se ne čega možemo riješiti jest da to iznesemo na vidjelo, odnosno da budemo svjesni tih za čaranih krugova u sebi. Jer ista ta stara mržnja nalazi se još uvijek u nama, i to je razlog da se neprestano osje ćamo krivima. Da je to stvar prošlosti, odnosno da smo je razriješili u odraslom dobu, mi ne bismo osje ćali krivnju, čak ako te krivnje nismo svjesni. Međutim, osjećat ćemo se potišteno i klonut ćemo duhom, kažnjavat ćemo sebe kad god ne ispunimo nemogu će standarde naše maske i javljati će se osje ćaj manje vrijednosti. Svi osjećaji manje vrijednosti imaju svoj korijen u nemogu ćnosti da živimo visoke standarde naše maske. Naš posao na putu pro čišćenja je prona ći i osjetiti gdje, u odnosu na koga imamo takve osjećaje i pogrešne zaklju čke. To mora postati osobno iskustvo prije nego što ćemo biti u stanju razriješiti slike. Intelektualno znanje nam pomaže u tome kako to trebamo u činiti praksom u malim svakodnevnim situacijama. Shvatiti ćemo da smo kao dijete mogli imati takve osjećaje, stavove i potrebe, jer bolje nismo znali. Danas znamo bolje. To zna či da moramo naučiti biti tolerantni sa svojim negativnim osjećajima, moramo ih shvatiti da bismo vidjeli kakav u činak imaju na naš život. Vidjet ćemo kako naši osje ćaji nisu u skladu s intelektualnim znanjem. Tako će se ti skriveni osje ćaji započeti postupno mijenjati. Naši osjećaji očekuju da dobijemo više nego što smo spremni dati, a to je da dobijemo ljubav od drugih. A ljubav prvo moramo dati da bismo je dobili.
PSIHOLOŠKO OBJAŠNJENJE SEDAM NAJVE ĆIH POGREŠAKA ILI GRIJEHA Ono što teolozi nazivaju grijehom je vanjsko o čitovanje, ili u djelu, ili u misli, psihološke iskrivljenosti ili nezrelosti. Drugim riječima onaj dio nas koji nije u istini, ili ranjeno dijete, proizvodi grijeh. Psihološka pozadina će uvijek pokazati zajedni čki nazivnik, a to je nezrelost dijela ličnosti, a to je nesposobnost povezivanja s drugim ljudskim bi ćem, nesposobnost nesposobnost komunikacije i voljenja. Najšire gledano, grijeh je j e nedostatak ljubavi. Nezrelost nikada nije sposobna voljeti. Ona je slijepa, egocentri čna i sebi čna. Ona ne može razumjeti druge. Ona znači odvajanje od drugih. Kad smo se ogradili zidom od drugih mi ne volimo, pa smo stoga u grijehu. U psihološkim okvirima to je neuroza. Prva velika pogreška je TAŠTINA. O tome smo puno govorili, ali ponovimo kratko. Taština govori:"Ja sam bolji od drugih". To je neprestano takmi čenje s drugima, traženje grešaka drugima da bismo se osje ćali bolje. Taština je uvijek zamjena za osje ćaj manje vrijednosti i osjećaj neprimjerenosti. U činak taštine vodi u odvajanje od drugih. Druga velika pogreška je POHLEPA. Ako zavidimo drugima na ne čem što mi nemamo, mi to radimo iz neznanja. Mislimo da to nešto imamo da bismo bili sretni i zaboravljamo da se sreća može posti ći samo unutarnjom promjenom, a ne vanjskim sredstvima. Neznanje je u tome što zanemarujemo unutarnji uzrok, a to je da imamo u skladu s našim vjerovanjem - i svjesnim i nesvjesnim. Shvatili smo da ako nam nešto nedostaje u životu, pod uvjetom da je želja zdrava, da je to rezultat sukoba svjesne i nesvjesne želje u nama. Možda što se nesvjesno bojimo ispunjenja onog što svjesno najviše želimo. Stupanj frustracije zbog neispunjenja želje ukazuje na ja činu straha od ispunjenja u nesvjesnom. Dakle, što više želimo nešto, a ne možemo to ostvariti, to je ve ći strah od ispunjenja u nesvjesnom. Da bismo postigli to što želimo moramo osvijestiti taj strah u nesvjesnom. Tako đer, možemo biti nesvjesni onoga što uistinu želimo. Ono za čim čeznemo može biti kompenzacija za istinske potrebe, a kojih ne moramo biti svjesni. Zbog toga, mi možemo zavidjeti i čeznuti za onim što drugi imaju, zato što ne možemo riješiti naše vlastite probleme koji nas sprje čavaju da sebe ispunimo. Pohlepa, isto kao i zavist, odvajaju nas od druge osobe, kao i od našeg Istinskog ja. A to je j e suprotno od ljubavi, komunikacije i povezanosti s nama bliskim ljudima. lj udima. To nas ne ujedinjuje, nego razdvaja. Sve je to unutarnja sljepo ća koja vodi prema vanjskoj sebi čnosti i odijeljenosti. Treća velika pogreška je STRAST. To zna či bilo koju vrstu strastvene želje u duhu sebi čnosti. To je djetinjasti stav "želim imati i mati i primati, bez da dajem" Osoba može biti voljna davati, pod
uvjetom da dobiva što želi, ali je naglasak na sebi čnosti - dajem da bih dobio. Istinsko davanje znači da dajem jer smatram da je dobro dati, a bez da o čekujem da mi bude vra ćeno. Strast znači pohlepu. Lako sebe možemo prevariti tako da sakrijemo tu sebi čnu potrebu da dobijemo, pa se pokoravamo i izigravamo žrtvu. Činimo nesvjesno tako da bude po našoj volji. Tamo gdje nešto moramo imati po svaku cijenu, to je strast. Također možemo sebe prevariti ako jako želimo nešto što je samo po sebi konstruktivno. Ta pretjerano jaka potreba, koje možemo ili ne moramo biti svjesni, postoji jer nismo prepoznali stvarni razlog zbog kojeg ne možemo ostvariti tu želju. Stvarni razlog je nesvjesna negativna namjera u nesvjesnom koja je u suprotnosti sa svjesnom željom. Zbog tog neznanja potreba raste do neizdrživih razmjera i mi postajemo još frustriraniji zbog neispunjenja naše želje, a nismo svjesni zbog čega. Da bismo ispunili tu našu želju moramo osvijestiti negativnu namjeru. Drugim rije čima, ako nismo svjesni da se nesvjesno bojimo ispunjenja naše želje, to će prerasti u strast. Strast tada dovodi do stvaranja zamjenskih ili lažnih potreba - potrebom za mo ći, slavom, novcem, da se svidimo drugim ljudima, ili nešto drugo. Rekli smo da nas lažne potrebe nikada ne mogu ispuniti, one su kao droga - što je više trošimo, sve je više trebamo, a sve smo prazniji. Četvrti veliki grijeh je LJUTNJA. Ljutnja je obrana od bola, zamjena za bol. Kad bismo osjećali bol ne bismo se trebali ljutiti. Zbog taštine, zbog osje ćaja manje vrijednosti, mi se osjećamo poniženo kada smo povrije đeni i to nam daje snagu da povrijedimo nekog drugog. Biramo ljutnju da ne bismo osjetili bol, jer j er nam to izgleda manje sramno. To nas postavlja iznad druge osobe, radije nego, kako to nama izgleda, ispod nje. Tako skrivamo da smo povrijeđeni. Zbog taštine, mi lažemo da nismo povrije đeni. Tako su taština i ljutnja povezani. Tako varamo sami sebe. To opet uzrokuje negativne u činke, dok priznavanje i življenje prema istinskim osjećajima to ne čini. Bol, ako je oslobo đen ljutnje, ne može negativno utjecati na druge, pa nam se ne će ni vratiti. Ali ako bol nije svjestan, ili ako je pomiješan sa posljedičnom ljutnjom, on postaje destruktivan. Bilo da se ljutnja pokazuje u rije čima i djelima, ili je samo osje ćamo, nema razlike. Ako osje ćamo bol mi se ne odvajamo od druge osobe; kad smo ljuti to činimo. Tako da istinski osje ćaji nisu prepreka ljubavi i komunikaciji, a zamjenski osje ćaji jesu. Zamjenski osje ćaji su uvijek destruktivni, a mnogi kao ljubomora, zavist i strast sadržavaju u sebi ljutnju. Ljutnja je često potisnuta. Tada treba prvo osvijestiti ljutnju, koju još možemo nazvati ogor čenost, mržnja, neprijateljstvo, da bismo mogli postati svjesni bola. Ako ne osvijestimo ljutnju, jer nam visoki standardi maske zabranjuju taj osje ćaj, osjećat ćemo uvrijeđenost. Uvrijeđenost je još udaljeniji osje ćaj od bola nego ljutnja, pa je još štetniji. Izigravamo žrtvu, stvaramo lažnu patnju da bismo kaznili drugu osobu zbog koje smo uvrijeđeni, a potajno, nesvjesno uživamo u umjetno stvorenom bolu - to je taj iscrpljuju ći bol, umjesto da osjetimo bol što druga osoba nije savršena. Tako stvaramo dramu punu samosažaljenja da ne bismo živjeli stvaran život koji sadrži i bol. Nesvjesno kažnjavamo kažnjavamo svoje roditelje, sada premještene na drugu osobu, svojom "nesre ćom". Uvrijeđenost stvara osje ćaj odbačenosti koji kulminira u osje ćaj ogor čenosti. Tu je na djelu taština koja nije zadovoljena. Postoji nedostatak poniznosti, jer nesvjesni osje ćaji ne dozvoljavaju da nas netko odbaci. Na taj na čin želimo da nas svi prihvate ili da nas prihvati osoba koju smo odabrali. I ne možemo podnijeti da naša želja ne bude zadovoljena. Drugim riječima, postoji samovolja, zna či mora biti kako mi želimo, jer ina če postajemo ogor čeni. Da bismo prevladali takve osje ćaje prvo moramo postati svjesni samovolje i prihvatiti da nas nikada svi ljudi ne će voljeti, ili biti onakvi kakvi mi mislimo da trebaju biti. Tada trebamo prepoznati taštinu povezanu sa samovoljom. Tada ćemo prevladati strah koji se javlja kao posljedica da naša želja ne će biti ispunjena. Čim se odreknemo želje, strah će nestati, a s njim i naša ogor čenost. Ogor čenost uvijek sadrži klicu mržnje, ne nužno prema toj odre đenoj
osobi, ali je to ipak ona mržnja iz djetinjstva U nama neizbježno postoji potreba za mo ći kad smo ogor čeni zbog odbacivanja, ili mi to samo tako doživljavamo. Osje ćaj govori: "Ako ne u činiš ono što ja želim, a što u ovom slučaju znači da budem voljen i prihva ćen, ja ti zbog toga zamjeram." Taj osje ćaj treba prepoznati, pa on ne će iz nesvjesnog upravljati s nama i postupno će se mijenjati. Što više budemo tako radili, osvještavali negativne osje ćaje, to više ćemo biti svjesni da nas drugi nikada ne odbacuju zbog naših nedostataka nedostataka - kakvi god oni bili - osim u rijetkim slu čajevima kada postajemo agresivni zbog vlastite nesigurnosti. I tada nas drugi ne odbacuju zbog naše Istinske ličnosti, nego zbog loše odabrane maske. Sve maske su loše, čak i one o čigledno ugodne. Nas odbacuju zbog našeg vlastitog straha od života, razo čaranja, osjećaja manje vrijednosti i nesigurnosti. Dakle, mi sami sebe odbacujemo jer ne živimo u svojoj istini, nesvjesno preziremo sebe, pa to onda automatski i nesvjesno preuzimaju drugi. Misli, stavi i osjećaji, svjesni ili nesvjesni, su zarazni, tako da mi neprestano utje čemo jedni na druge. Zdrava ljutnja je ona koja je pravedna. Ona nam pomaže da se obranimo. Ona nam pomaže da se borimo za ono što je dobro i istinito - bilo da se radi o nama, nekom drugom, ili o principu. Razlikovati je možemo samo prema tome kako je osje ćamo. Pogrešna ljutnja nas čini napetima, krivima i nestrpljivima. Zdrava ljutnja nas ne prisiljava da se opravdavamo. Kratko traje. Ona nas ne slabi i ostavlja nas slobodnima i ne izaziva zbunjenost. Peta velika pogreška je NEZASITNOST. Potreba koja nije ispunjena duže vrijeme može kao kompenzaciju, pored drugih zamjena, izazvati nezasitnost. Ako nismo svjesni svojih istinskih potreba, mi ne možemo ispuniti sami sebe i ne možemo biti sretni. Ako uzroke potražimo u sebi, mi ćemo biti u stanju da to riješimo. Ali postoje mnogi pogrešni na čini koji donose privremeno olakšanje od unutarnjeg pritiska, kao što je to ovisnost o drugoj osobi, alkoholizam i droga, da navedemo samo neke. Šesta velika pogreška je ZAVIST. O zavisti smo puno govorili. To je osje ćaj da smo neopravdano zakinuti, jer nemamo ono što drugi imaju, ma što to moglo biti. Mislimo da bismo ostvarili sre ću da to nešto imamo. Zanemarujemo da uvijek imamo u skladu s onim što svjesno, a još više nesvjesno vjerujemo. Ne znamo da sre ća dolazi kao rezultat dubokog rada na sebi da bismo prevladali naše mane. Zavist ćemo prepoznati u re čenicama: "Blago njemu; lako tebi" i tome sli čno. Osoba je ogor čena i ljuta, pa drugoj osobi uvaljuje osje ćaj krivnje i tako je kažnjava. Sedma velika pogreška je LIJENOST. To je ravnodušnost, ravnodušnost, apatija i bezvoljnost. To predstavlja lažno rješenje povla čenja od života i ljubavi, a rezultat je potiskivanja osje ćaja. Tamo gdje postoji apatija, postoji i odbacivanje života. Tamo gdje postoji ravnodušnost, postoji i lijenost srca koje ne može osjetiti i shvatiti druge - pa se stoga ne može ni vezati s njima. Ništa ne proizvodi više jalovosti od lijenosti, ili bezvoljnosti, ili povla čenja, bilo koje ime tome dali. Osoba koja ima pozitivan i konstruktivan stav prema životu ne može biti lij ena. Netko tko nije previše zabrinut sa svojom sigurnoš ću, neće se povla čiti, pa stoga ne će postati apatičan. Lijenost uvijek ukazuje na sebi čnost. Onaj koji se previše boji za sebe ne će riskirati da se otvori drugim ljudima, jer se boji povrede. U lijenosti nikada ne dajemo životu, samima sebi i drugima priliku. To negira život i to jedino možemo riješiti ako sagledamo da je takva sebičnost nezdrava. Zbog straha da ne budemo povrije đeni, mi postajemo ravnodušni prema životu. Što smo dublje u svojim sukobima i problemima, a koji krajnje nastaju zato što ne želimo izaći iz njih i promijeniti sebe - oni postaju sve teži. Što se više odupiremo suo čiti se s problemima i promjeni, to naše poteško će postaju ve će. To se nastavlja sve dok naš vanjski život ne postane toliko nepodnošljiv da nas ta nesre ća ne natjera na promjenu. Me đutim, mi možemo prihvatiti promjenu prije nego što život postane nepodnošljiv. Ako voljno prihvatimo svaku teško ću, jer znamo da su teško će ubrzani rast, do velikih teško ća neće ni doći. To znači učiti u svakoj poteško ći. Promijeniti kut gledanja iz onoga koji pati, a ne zna zašto, u onoga
koji u svakoj patnji traži smisao i u či. Tada će i bol i radost biti poticaji za naš duhovni napredak.
STRAH OD SRE ĆE Želja za sre ćom postoji u svakom čovjeku. To je primarni osje ćaj i postoji u nama od trenutka tr enutka rođenja. Dijete želi ispunjenje svojih želja odmah i na na čin kako ono to želi. Rekli smo da je dijete egocentri čno i nije sposobno za zrelu ljubav. Ranjeno dijete u nama osje ća još uvijek onako kako smo osje ćali dok smo bili dijete, dakle, dio nas želi trenutno ispunjenje svojih želja i to na na čin kako mi to želimo. Sre ća, kao i svaka istina, može biti iskrivljena u svoju suprotnost. Tako i svako ispravno shva ćanje može biti iskrivljeno u pogrešno shva ćanje. Sreća, pogrešno shva ćena, se izražava: "Jedino ako mogu imati ono što želim, na na čin na koji ja želim i kada to želim, mogu biti sretan. Bit ću nesretan ako se to ne dogodi kako ja ho ću." Osim toga, pri tome o čekujemo apsolutno odobravanje, divljenje i ljubav od svih. A kada se to ne dogodi, mi to doživljavamo kao tragediju, kraj svijeta. Ne možemo biti sretni. Svakako, to nikada nije intelektualno uvjerenje, ali tako to osje ćamo - sve izgleda beznadno i raspoloženje nam varira u raznim stupnjevima o čaja. Ranjeno dijete u nama razmišlja u okvirima crno-bijelo. Ne postoji ništa izme đu, ili postoji sreća ili nesreća. Ako se stvari doga đaju u skladu s našim o čekivanjima, onda je to sre ća. Ali i ako najmanja stvar krene protiv naše volje, svijet je crn. Takva reakcija potje če iz djetinjstva. Kada je dijete gladno više od nekoliko minuta, za njega su te minute kao vje čnost. Ne samo zbog toga što dijete nema pojam o vremenu, nego i zato što dijete ne zna da će period gladi brzo završiti. Tako se dijete nalazi u apsolutnom o čaju, kao što to možemo vidjeti kod djeteta koje pla če kao da je kraj svijeta. Dijete izražava svoju ljutnju, bijes i nesre ću. Međutim, u odraslom dobu se ti osje ćaji prekrivaju razumnim i racionalnim ponašanjem. Dijete vrlo rano osje ća da sreću koju želi ne može ostvariti, pa ono osje ća ovisnost o okrutnom svijetu koji mu ne daje ono što želi. Taj iskrivljen i primitivan pristup sre ći je u stvari potreba za mo ći nad drugima, pokoravanjem drugih i odobravanjem. Drugi su ovdje da ispunjavaju naše želje, kao naši roditelji u djetinjstvu, a budu ći da ta želje ne mogu nikada biti ispunjene, mi se osje ćamo stalno frustrirano. Jasno da se mi ne možemo sjetiti tih svojih osje ćaja iz djetinjstva, ali ih možemo otkriti u nama danas. Prvo moramo otkriti gdje to ranjeno dijete u nama još uvijek postoji, s istim i stim željama, osjećajima i reakcijama. Tek tada dospijevamo na to čku u našem razvoju od koje počinjemo mijenjati neostvariv pristup sre ći i počinjemo graditi zreo pristup. Sve dok ne doživimo to dijete u nama, mi ne možemo shvatiti odre đene sukobe u nama koji su posljedica tog netočnog poimanja sre će. Kako dijete sve više raste ono shva ća da ne može vladati drugima i dobivati odobravanje, pa počinje sakrivati takve svoje želje od drugih, a na kraju i od samog sebe sve dok ih više nije svjesno. Ali to potiskivanje ima svoju cijenu - osoba pokušava postati svršena odmah i sada bez napornog rada na sebi. To je sebi čan cilj jer osoba ne teži savršenstvu da bi bolje voljela i davala, nego da dobije divljenje i odobravanje, da bi tako mogla upravljati drugim ljudima. l judima. Osim toga, osoba postaje nesposobna da vidi svoje nedostatke - da prihvati sebe takvu kakva jest u odre đenom trenutku, pa ona ne može biti istinski ponizna tj. da prihvati sebe kao još nesavršenu kao ništa bolju, niti mnogo lošiju od ostatka čovječanstva. Tako frustracija postaje dvostruka - ne možemo vladati drugima i ne možemo biti odmah savršeni - i to ra đa osjećaj nesposobnosti, podre đenosti, samosažaljenja i krivnje. Dijete još ne zna da nitko ne može posti ći takvo savršenstvo, a u odraslom dobu taj nesvjesni zaklju čak mogao bi se ovako izraziti: "Kad bih mogao biti savršen, imao bih što želim. Budu ći da nisam savršen, ništa ne vrijedim." Tako nastavljamo sebe kažnjavati što nismo savršeni, a svaki novi neuspjeh uzrokuje dodatni o čaj i krivnju, pove ćavajući loše mišljenje o nama samima.
Istovremeno, s duge strane u osobi postoji i druga reakcija - osoba ne može podnijeti cjelokupnu krivnju pa okrivljava druge i svijet. I tako nastaje za čarani krug: mogao bih biti sretan na na čin na koji ja želim, tako da me u potpunosti vole i odobravaju mi, da rade ono što ja želim, tada bih mogao biti savršen. Budu ći da mi to ne daju, oni su krivi što ja nisam savršen. Tako osoba okrivljava svijet s jedne strane, a sebe s druge strane. Takav pogrešan pristup sre ći - jedino mogu biti sretan ako je sve po mome - neizbježno uzrokuje pogrešan pristup ljubavi. Zreli pristup sre ći bi glasio - ja ne ovisim o vanjskim događajima, bez obzira kakvi oni bili. U čim i iz bolnih i sretnih okolnosti. To zna či da smo shvatili da život sadržava i sre ću i nesreću. Zrela osoba ne doživljava to kao kraj svijeta kada se susretne s bolom, a što se doga đa emocionalno nezrelim osobama. Ona zna da izbjegavanje bola ima visoku cijenu - bol izbjegavanja je još gori od bola koji se pokušava izbje ći, ali ona niti ne pokušava proizvesti bol da ne bi osjetila svoju bespomo ćnost - a nezrele osobe to često rade i to nazivamo želja za nesre ćom. Pogrešan pristup ljubavi je slijede ći osjećaj, odnosno o čekivanje: "Onaj tko me voli, taj mi odobrava sve što činim, divi mi se, i ja j a ga posjedujem onako kako vladar posjeduje svoje svoje podanike." Partner postaje objekt, a ne ravnopravan subjekt. Želimo posjedovati drugu osobu. Ispravan pristup ljubavi bio bi: "Ja volim, bez obzira da li me ti voliš ili ne." Naravno, to je ideal na najvišoj razini i mi ne možemo sebe prisiliti da tako osje ćamo. Ako to ipak pokušamo, to će samo pove ćati osjećaj neuspjeha i krivnje. To je kada snagu volje krivo upotrijebimo da bismo bili dobri, a bez rada na sebi. Ako nismo voljeni i nemogu će nam je voljeti za uzvrat, to jednostavno treba sebi priznati bez krivnje. Ako smo sagledali svoju djetinjastu želju za vladanjem, mi ćemo biti sposobni da smireno, bez zamjeranja i ogor čenja prihvatiti da nas neka osoba ne voli. Tad ćemo biti sposobni da damo, a da ne o čekujemo da nas zbog toga vole. Pogrešan pristup sre ći također dovodi do razo čaranja, jer je nemoguće prevariti život, i tada dijete odlučuje: "Budući da ne mogu izbje ći nesreću, onda ću u njoj uživati. Tako ću se osjećati manje poniženo. Ja izazivam nesre ću, kažnjavam sam sebe, pa dakle, nisam potpuno bespomoćan." Nije potrebno re ći da nikada niti jedna od ovih misli nije nij e svjesna. Mi jedino možemo ući u trag ovakvim osje ćajima dubokim radom na sebi - tako da prevodimo naše osjećaje u jasne misli. Tada ćemo pronaći obrasce prema kojima na profinjeni i skriveni na čin izazivamo ljude i dovodimo do odre đenih situacija u kojima smo onda povrije đeni tako da možemo nakupljati nesretne slu čajeve, nepravde, povrede i bol. Problem je u tome da se užitak koji proizlazi iz nesre će koju izazivamo nikada ne može osjetiti kao istinski užitak. Da se to može, to onda ne bi bilo lažno rješenje. Zbog toga patimo, dok istovremeno uživamo uživamo u određenim značajkama nesre će, primjerice u samom izazivanju na takav profinjeni na čin da nam nitko ništa ne može dokazati, ili u samosažaljenju koje proizlazi iz nesre će, itd. Kada bismo analizirali naše osje ćaje kod svakog nesretnog ishoda, našli bismo taj unutarnji glas koji kaže "ne", bez obzira koliko svjesno željeli sretni ishod. Unutarnja nespremnost za sre ću prekrivena je vanjskom spremnoš ću. Ta samodestrukcija i samokažnjavanje - a što je zapravo želja za nesre ćom - rezultat je duboko ukorijenjenih osje ćaja krivnje. Kada god ne živimo istinu naša Istinska li čnost, ili naša savjest, to zna i zato osje ćamo krivnju. Najve ći osjećaj krivnje proizlazi iz nakupljanja nesreće i to je temeljni osje ćaj krivnje iz kojeg proizlaze svi ostali osje ćaji krivnje. To je stvarna krivnja. Trebamo nau čiti analizirati našu masku ili Idealiziranu li čnost - što želimo biti, koji su nam ciljevi i zašto imamo te ciljeve. Analiziraju ći naša maštanja, prošle i sadašnje želje, uvijek ćemo naći isti zajedni čki nazivnik: želju za savršenstvom da bismo mogli biti sretni i da bismo vladali u takvom svojem svijetu. Sigurno je da mi svjesno nemamo želju vladati drugima, ali su naši osje ćaji takvi. Želimo biti savršeni da nam drugi ljudi rade r ade ono što mi želimo. Želimo da nas vole i odobravaju svi bez iznimke. Želimo biti savršeni da bismo bili
bolji i vredniji divljenja nego drugi ljudi. Ako pogledamo u naše osje ćaje shvatit ćemo da se tako ponašamo, iako nikad svjesno nismo izrazili želju da vladamo drugim ljudima. To ćemo pronaći u sebi kada nas primjerice netko neljubazno odbije, ili nas odbaci na neki drugi na čin. Tada možemo shvatiti da nas ne mora svatko voljeti, odobravati nam, a ako to ne znamo, tada ćemo se jako loše osje ćati. Ako nas to pretjerano pogodi, tada je želja za vladanjem nad drugima na djelu. U mjeri u kojoj otkrijemo želju za vladanjem u nama i nau čimo se je svaki puta dobrovoljno odre ći, u toj ćemo se mjeri odre ći i izazivanja nesre će, nevolja i jada. Nije lako doći do točke da uistinu možemo doživjeti sve ove osje ćaje tako da oni prestanu biti samo teoretsko znanje. Tako dugo dok tu sklonost za vladanjem vidimo samo u drugima, ali i ne u samima sebi, ni to nam ne će pomoći. Nužno je da uložimo sav svoj trud da prevladamo otpore i bolne spoznaje da bismo pronašli te osje ćaje u sebi. Kada ih prona đemo, proživimo i usporedimo sa istinom, mi smo našli klju č promjene. Ta djetinjasta potreba da kontroliramo život, ili potreba za vladanjem postoji u svakome. Međutim, može se o čitovati različito kad razli čitih ljudi. Postoje mnoge varijacije, od osobe koja u velikom stupnju nakuplja nevolje, dok neka druga može otvorenije izražavati svoje zahtjeve za vladanjem. Vanjsko ponašanje i intelektualno uvjerenje nisu pokazatelj ove karakteristike ranjenog djeteta u nama. Ta karakteristika je temelj svih slika u nama. Kada bismo mogli prihvatiti sebe sa svojim najdubljim osje ćajima, i to ne samo intelektualno, tada bismo shvatiti da smo jednako nesavršeni kao i drugi ljudi, da nas neki vole, drugi ne vole, neki nam odobravaju, a drugi ne, mi bismo uistinu postigli razinu zrelosti kojom bismo prestali nakupljati nove nevolje. Me đutim, većina ljudi još uvijek jako pati kada ne dobije odobravanje od svakoga. Ne može sebi i drugima priznati ni najmanju pogrešku da ne bi u pitanje doveli svoju masku. Napuštanje maske izgleda previše zastrašuju će i doživljava se kao gubitak sreće. Ranjeno dijete reagira u nama, a mozak to pokušava opravdati racionalnim argumentima, no to nam ne donosi mir. Mir možemo ste ći jedino ako odlu čimo vidjeti, suo čiti se i odreći tog djetinjastog pristupa sre ći, vladanju i savršenstvu. Moramo postati svjesni ranjenog djeteta u sebi, jer ako ono ostane sakriveno od nas, ono će nastaviti uništavati naš život, bez obzira koliko se mi trudili na vanjskim razinama. Trebamo u svakoj patnji tražiti smisao, umjesto da je produžujemo zbog osje ćaja da je patnja besmislena. Tako će svaki bol ukazivati na važne spoznaje o nama samima, i tama u nama će se smanjivati. Jer tama je uvijek neznanje. U trenutku kad do đemo do spoznaje, bol prestaje, i spoznaja postaje izvor radosti.
RAZUM, VOLJA I EMOCIJE - TRI TIPA LI ČNOSTI Postoje tri osnovna tipa li čnosti s obzirom na razum, volju i emocije. Mi smo radili razne podjele li čnosti do sada, a danas ćemo govoriti o tipovima li čnosti s drugog aspekta. Tako postoji ličnost koja upravlja svojim životom i svojim reakcijama uglavnom s razumom. Postoji drugi tip koji to radi uglavnom s emocijama. A tre ći to radi s voljom. Naravno da je rijetko da netko bude baš čisti tip, obično u ličnosti postoji mješavina, ali u nekim slu čajevima je prevlast jednog usmjerenja o čita. U idealnoj li čnosti ove tri zna čajke skladno sura đuju. Ali budući da nitko nije savršen, ta usmjerenja se katkada upotrebljavaju tako da tamo gdje bi trebao primjerice prevladati razum, prevladaju emocije i obrnuto. Počnimo s ličnošću koja pretežno koristi razum, a zanemaruje ostala dva usmjerenja. Takva osoba upravlja svojim životom uglavnom kroz proces razmišljanja i zaklju čivanja, a često je sklona tome da zanemari emocije. Ona se boji emocija, pa stoga negira svoje emocije i tako se odriče svoje intuicije. Oni koji se boje svojih emocija ne mogu vjerovati u svoju vlastitu intuiciju, zato što vjeruju zbog straha da je intuicija nešto što je neopipljivo, nešto što se ne može dokazati. Često osoba razuma tajno omalovažava emocionalan tip osobe. Ona je ponosna što je toliko racionalna. Volju, koja ne mora biti i samovolja, koristi sa zaklju čcima do kojih je došla razmišljanjem, a rijetko zajedno s emocijama i intuicijom. Osoba razuma je
često tzv. intelektualac. Ona je često znanstvenik, ili ateist. Često je sklona materijalnoj strani
života, a zanemaruje duhovnu. Ali bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da su svi razumski tipovi manje duhovno razvijeni nego primjerice emocionalni tip li čnosti. Oni se jedino razlikuju u pristupu. Razumskom tipu će biti mnogo teže doživjeti duhovnu stranu svog bi ća, a emocionalni tip će se susresti s drugim poteško ćama. Nadalje, razumski tip će imati velike poteškoće da intuitivno prosudi druge ljude, kao i samoga sebe. Volju će oba tipa koristiti jednostrano. Tip razuma koristi volju da bi unaprijed nešto smislio, često previše oprezno pokušavajući kontrolirati život, dok je emocionalni tip ponesen svojim emocijama, pa svoju volju koristi nesvjesno, jer ne zna kuda će ga njegove emocije dovesti. Kada su ta dva usmjerenja uskla đena u jednoj li čnosti tada li čnost nalazi srednji put izme đu ta dva ekstrema i koristi volju ovisno o situaciji. Volja bi trebala t rebala biti sluga razumu i emocijama. Lako se može vidjeti da tip razuma ide kroz život propuštaju ći veliku koli činu životnog iskustva, i to čini većinom zbog straha i taštine. On se boji da bi ga emocije mogle dovesti do iskustava s kojima se ne bi mogao nositi. Strah od nesigurnosti i rizika uvijek ide s emocionalnim životom, dok razum ima uvijek sve na svom mjestu. Emocionalni tip je podjednako jednostran. Kao što se razumski tip ponosi svojom racionalnošću, tako se emocionalni tip ponosi da je samo on sposoban da osje ća, ali ne i drugi. Takav tip tako đer potajno omalovažava tipove koje ozna čava kao intelektualce. Ali i ovaj tip je tako đer ekstreman i tako se podjednako udaljava od istine kao i razumski tip. To čno je da su emocionalni tipovi skloni tome da imaju dobru intuiciju i da se ponekad manje boje osjećaja i unutarnjeg iskustva, nego tip razuma. Loša strana ovog tipa je da nasuprot razumskom tipu, koji previše kontrolira život, ovaj tip često gubi kontrolu nad životom. Takva osoba gubi iz vida činjenicu da je razum tako đer važan. Emocionalni tip je svako malo ponesen nekontroliranim osje ćajima koji ga bacaju iz ravnoteže. Tako on ne gubi samo kontrolu nad sobom, nego ne vidi ono što je najvažnije za njegov život. Zbog njegovog prenaglašavanja emocionalne strane, on zanemaruje podjednako važno djelovanje razmišljanja koje služi da bismo mogli bolje razlikovati i odabirati. Jedino ako bude koristio svoj intelekt, on će biti sposoban obuzdati svoje emocije koje teku u raznim pravcima, i koje ne moraju biti negativne. Jedino tada može pravilno koristiti svoju volju. Ina če, nekontrolirane emocije moraju donijeti katastrofu u njegov život, isto kao i u njegovu okolinu. Što se netko duže prepušta emocijama, sve mu se teže oduprijeti tom iskušenju, pa upada u bujicu svojih osje ćaja i gubi svijest o tome što čini. Takva osoba ne može a da ne bude sebična i destruktivna jednom kada izgubi vlast nad sobom pod utjecajem svojih emocija, iako je ta vrsta sebi čnosti različita od one kod razumskog tipa i kod tipa kod kojeg prevladava volja. Važno je da shvati da je ono na što je ponosan krajnost, i da to ne može biti prednost. Također je važno je da po čne gajiti proces razmišljanja i planiranja, pa će to biti po četak mudrosti. Emocionalni tip, naravno koristi volju, ali to čini bez odgovornog, svjesnog planiranja i razmišljanja. On se neprestano gubi u svojim emocijama, pa upada u kaos. Tako osoba gubi ravnotežu u životu, upravo kako to čini i razumski tip, ali na suprotan na čin. Oba se tipa podsvjesno boje svojih suprotnih krajnosti, pa ostaju u svojoj krajnosti. To je, također, pogrešan zaklju čak. Osoba osje ća ili nesvjesno misli da je njena krajnost bolje životno rješenje od one suprotne krajnosti. Razumski tip se boji da ne izgubi kontrolu, pa tako ne samo da gubi glavni dio životnog iskustva, nego tako đer ljepotu i sre ću. Emocionalni tip se boji da će obuzdavanjem i vježbanjem svojih emocija, propustiti nešto vrijedno u životu. Oba zaključka su pogrešna, zato što jedino j edino u skladnom srednjem putu leži potpuno rješenje. rj ešenje. U obje kategorije postoje tipovi koji su o čiti predstavnici kategorije. Ali uobi čajeno je da te dvije krajnosti nisu tako o čite. Razlog leži u tome da osoba može biti previše emocionalna, ili previše intelektualna, u nekom zna čajkama svoje li čnosti, dok u drugim može biti uravnoteženija, ili čak sklona suprotnoj krajnosti. Kod neke druge osobe to ne mora biti toliko
očigledno, jer je njena istinska priroda prekrivena maskom. Tako, primjerice, u osnovi emocionalna osoba, zbog svojih strahova bira intelektualnu masku koja je strana str ana njenoj prirodi. Takva osoba može prema van izgledati vrlo mirno i puna kontrole, dok u njoj bjesne emocije i nema unutarnjeg mira. U treću kategoriju spada tip volje koji je potpuno razli čit od prva dva tipa. Volja bi trebala biti sluga, nikada gospodar. U idealnom slu čaju, volja bi trebala t rebala podjednako služiti u procesu razmišljanja, kao i u izražavanju emocija. Tip volje od sluge čini gospodara, jer osoba sve postiže snagom volje, bez da pri tome previše razmišlja i osje ća. Ona tako đer nesvjesno omalovažava razumski razumski i emocionalni tip. Takva osoba će razmišljati ili osje ćati: "Razumski tip je samo intelektualac. To je tip osobe koji krasno govori, koji ima i ma prekrasne teorije, ali je potpuno nerealan. S time ništa ne može posti ći u životu. Ja sam taj koji sve postiže." A što se tiče emocionalnog tipa, tog još više omalovažava, omalovažava, jer on postiže još manje od intelektualnog tipa. On je u pravu kad prosu đuje druga dva tipa, ali je i on u krivu, jer misli da je njegova krajnost bolja od druge dvije krajnosti. Tip volje uvijek je u utrci za opipljivim postignu ćima i to će takvu osobu u činiti nestrpljivom, pa ne će postići ništa. Tako će još manje razmišljati i povezivati svoje razmišljanje s emocijama, što bi je vodilo u mudrost, bez koje ne može postići ono što želi, a ako i postigne željeno, ona to ne će koristiti na pravilan na čin, pa će ponovno izgubiti. Takva osoba ne samo da je sklona neopreznosti, nego se tako đer ne upušta u proces razmišljanja koji bi joj pomogao da upozna sebe i druge, ili shvati smisao života. Tako đer zanemaruje i emocionalnu stranu, jer se boji svojih emocija. Ona prihva ća svoje emocije samo tako dugo dok ih može kontrolirati, tako dugo dok joj one služe, jer bi ina če mogle ometati ostvarenje cilja. Rijetko se prepušta osje ćajima, osim ako zna kuda je vode i tako nije spontana i iskrena. Tako gubi važan dio životnog iskustva. Sva ta tri tipa su krajnosti i teško bi bilo prona ći osobu koja ima toliko prevladavaju će karakteristike da bi bila čisti tip. Kod većine ljudi dvije karakteristike prevladavaju, dok je treća manje zastupljena. Ali postoje i mnogi ljudi u kojima djeluju sve tri tr i zna čajke. Problem je u tome da tamo gdje bi trebao djelovati razum, djeluju emocije, i obrnuto, pa tada niti volja ne djeluje tamo gdje bi trebala. Kod zrelije li čnosti te tri zna čajke djeluju tako da se skladno nadopunjavaju. I ova podjela bi nam trebala pomo ći da bolje sagledamo sami sebe. Bez obzira koje karakteristike prevladavaju u nama, trebali bismo težiti uravnoteženju. uravnoteženju. To zna či da ako smo pretežno razumski tip, morali bismo više obratiti pažnju našim emocijama tako da možemo razviti intuiciju koja će onda biti dobar vodi č našem razumu. Ako smo pretežno emocionalni tip, trebali bismo više pažnje posvetiti promišljanju da ne budemo robovi naših emocija gubeći iz vida što uistinu želimo. I jedino tada ćemo moći upotrebljavati našu volju na konstruktivan na čin. Tip volje često koristi svoju volju kao samovolju, jer mora biti kako on želi pod svaku cijenu, a ostala dva tipa čine to jednako pogrešno. Emocionalni zanemaruje razmišljanje, pa ne može ispravno odabrati, a tada i krivo koristi volju. Razumski tip koristi volju da bi kontrolirao život. Snaga slobodne volje pokazuje koliko ćemo napredovati u svom razvoju. Ako svoju slobodnu volju koristimo iz ranjenog djeteta, ona će slabiti i mi ćemo imati sve više problema i osje ćaj bespomoćnosti će jačati. Najvažnija stvar pri korištenju snage volje u ispravnom smjeru je da sami sebi obe ćamo da ćemo je koristiti u skladu s Božjim voljom. Ako doista budemo htjeli znati što je Božja volja, mi ćemo se potruditi da tražimo istinu u svakom problemu kojeg imamo. Moliti ćemo Boga da nam pokaže istinu i shvatiti ćemo da nam je cijelo vrijeme odgovor bio blizu, ali ga nismo vidjeli jer to t o nismo htjeli. Bojali smo se odre ći naših uvjeta za postizanje sre će i mislili smo da to bolje znamo od Boga. No, kada doista odlu čimo vidjeti istinu, pa makar ona i ne bila ugodna za naše planove, mi ćemo je vidjeti. Kada to u činimo, naš problem će se početi rješavati i mi ćemo doživjeti mir i radost. Gdje god budemo ispravno
koristili svoju snagu, da se borimo i prevladamo naše poteško će, bit ćemo dovoljno snažni da to učinimo. Kada god bude ispravno da se prepustimo situaciji i ne borimo se protiv nje, pronaći ćemo mir u tome. Isto tako t ako će naš razum skladno sura đivati s emocijama, i mi ćemo ispravno upotrebljavati svoju volju u skladu s Božjom voljom, i postajat ćemo sve sretniji. Jer ono što želimo posti ći, mi to stvarno i možemo. A ako je naša želja uskla đena s Božjim zakonima, tada ćemo posti ći sreću.
EMOCIONALNA OVISNOST O DRUGOJ OSOBI I/ILI OSOBAMA Emocionalnu ovisnost o drugoj osobi ili ljudima bismo mogli jednostavno definirati kao neprestano odricanje od samog sebe, svoje istine, da bismo izbjegli bol odbacivanja. To je djelo ranjenog djeteta u nama, dijela nas koji još nije odrastao i koji ne zna da nije bespomoćan i ovisan o drugima. Novoro đenčad i mala djeca su uistinu bespomo ćna i ovisna o svojim roditeljima. Ali ranjeno dijete u nama to ne zna, i ne želi znati, da to nije istina. Malo dijete ovisno je o roditeljima koji ga štite, štit e, hrane i maze. Oni zadovoljavaju pored osnovnih fizičkih potreba i djetetove potrebe za zadovoljstvom i radoš ću. Kao odrasla osoba mi smo sposobni da kroz vlastiti trud i napor da se pobrinemo za stan, hranu i sigurnost, kao i za zadovoljstvo i sre ću. U svim tim podru č jima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima da bismo zadovoljili svoje potrebe. To me đusobno djelovanje je potpuno razli čito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje snage, inteligenciju, intuiciju, talente i fleksibilnost da bi se uskladila s drugima u davanju i primanju. Međutim dijete želi trenuta čno zadovoljiti svoje potrebe, jer nema razvijen intelekt koji bi mu pomogao da izdrži frustraciju i odloži ispunjenje potrebe. Dijete ne može samo zadovoljiti svoje potrebe i o čekuje da to u čine njegovi roditelji. Kada je dio našeg razvoja sprije čen, i zbog potrebe djeteta za isklju čivom ljubavi, kao i zbog roditeljskih grešaka, mi čekamo drugu osobu, sada zamjenskog roditelja, da ispuni naše potrebe i da nam da dozvolu za sre ću i zadovoljstvo. Kada dijete trpi zbog neispunjenja svojih potreba, njegova psiha doživljava šok zbog nedostatka zadovoljstva, pa dijete čezne za ispunjenjem. Šok sprje čava rast dijela ličnosti, jer se neugodni osje ćaji guraju u podsvijest, i li čnost neujedna čeno sazrijeva. Dio ličnosti ostaje na nivou malog djeteta i taj dio nazivamo ranjenim djetetom u nama. Odrasla osoba i dalje čezne za ispunjenjem koje o čekuje od drugih ljudi, jer nije svjesna dijela svoje ličnosti - ranjenog djeteta koje je još uvijek ovisno od drugima. Naš intelekt zanemaruje činjenicu da je rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomo ćno dijete još uvijek u nama. Mi sebe smatramo u potpunosti odraslima. Dok na nesvjesnoj razini, na kojoj se ranjeno dijete nalazi, mi nismo svjesni da smo odrasli, i da više ne trebamo roditeljsko dopuštenje, ili čak i zamjenskog roditelja da nam bude izvor zadovoljstva i života. Ne znamo da smo sposobni da sebe ispunimo i da budemo sretni. U tom dijelu naša li čnosti potpuno smo nesvjesni duha obilja i da sve možemo imati i posti ći, te da za sve ima dovoljno, kad bi i taj dio nas u to vjerovao. Zato se osje ćamo ovisno o drugima i vanjskim uvjetima da bismo mogli ispuniti naše želje i potrebe. Zbog takvog pogrešnog uvjerenja , mi čekamo ispunjenje iz pogrešnih izvora. To čekanje održava naše potrebe trajno neispunjenima. Što su naše potrebe duže neispunjene, to one postaju ja če. Što su one jače, to je veća naša ovisnost i nada, i to su ve ći naši pokušaji da zadovoljimo druge koji bi trebali ispuniti te naše potrebe. Postajemo sve o čajniji, što više pokušavamo na taj način ispuniti naše potrebe, to manje uspijevamo u tome. Mi iznevjerujemo sebe, svoju istinu, i ono najbolje u nama. Tako potreba i želja za ljubavlju postaje ja ča od toga da budemo u istini sa samima sobom, i mi porobljujemo sami sebe sve više. U trenutku kada postoji presnažna želja, ili nesposobnost da se odreknemo odreknemo te želje, mi djelujemo iz straha, i to stvara prisilu. To ne mora uvijek biti dovoljno snažno da bi se nazivalo ropstvom, me đutim to se svodi na isto, jer postajemo neiskreni sami prema sebi na sitne na čine. Nesvjesno sami sebe
preziremo i odbacujemo jer ne živimo svoju istinu, a to mišljenje o nama samima nesvjesno preuzimaju i drugi, pa nas odbacuju. Ne odbacuju nas zbog naših stvarnih mana, nego zato što mi sami sebe odbacujemo. Čak i ako smo buntovni, to je stoga što zapravo negiramo strah da sami sebe porobimo, pa se vidljivo suprotno ponašamo. Osim toga, mi vršimo pritisak na druge da nam daju ono što mi mislimo da nam treba, pa nam dugi to onda nisu spremni dati. Nisu nam spremni dati niti ono što bi nam ina če drage volje dali, jer bi to bilo i na njihovu dobrobit i radost, jer vršimo pritisak na njih. I tako nastaje začarani krug. Frustracija se ponavlja i mi vjerujemo da su drugi krivi što nam ne daju ono što nam treba. Postajemo puni ljutnje i bijesa, a to stvara osje ćaje krivnje. Tad po činjemo sakrivati naše negativne osje ćaje, tako da nas ta druga osoba od koje o čekujemo ispunjenje ne bi napustila. Situacija se svakom frustracijom komplicira i mi upadamo u zamku pogrešnih shvaćanja i očekivanja koje slijede negativne emocije. Nalazimo se u besmislenoj situaciji u kojoj čeznemo za ljubavlju i prihva ćanjem od osobe koju mrzimo i na koju smo ogor čeni, zato što nas ostavlja tako t ako dugo vrijeme neispunjenima. Emocionalno smo opet ponovili rano djetinjstvo, sad sa zamjenskim roditeljem ili autoritetom, nesvjesni da više nismo malo dijete i da imamo izbor. Budući da naše potrebe ostaju tako dugo neispunjene, mi po činjemo sumnjati da imamo pravo biti sretni i ispunjeni. Po činjemo prave potrebe zamjenjivati s lažnim, i sve smo nezadovoljniji. Što više sumnjamo u sebe, to više postajemo ovisni o vanjskom autoritetu zamjenskim roditeljem. Tako se po činjemo osjećati sve ovisnijima i bespomo ćnijima, i ujedno jako posramljenima. Sram nastaje jer se odri čemo svoje istine da bismo dobili priznanje, zadovoljstvo i samopoštovanje od druge osobe. Svaki puta kada prisiljavamo druge ljude da budu, osje ćaju i čine ono što mi trebamo i želimo, kažemo drugoj osobi "moraš". Naravno da to ne pokazujemo otvoreno, jer znamo da ćemo naići na neodobravanje ili čak odbacivanje. Budu ći da prisila izaziva u nama sram, skrivamo je, i zbog toga nemamo snage otvoreno tražiti tako da nas druga osoba može i odbiti, a da se mi zbog toga ne ljutimo. Što više "prisiljavamo" druge ljude, to imamo manje snage i osje ćamo se više bespomo ćno. Činimo se ovisnim o drugima, a to izaziva opet mržnju. Nasuprot tome, življenje u našoj istini ostavlja nas i druge slobodnima. Tada kontakt s drugima postaje radost koja izaziva ljubav. Postoje različite metode koje koristimo da bismo druge prisilili da nas vole i da nam daju što nam treba. One uklju čuju popuštanje u razli čitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, vanjsku agresiju, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu i preuzimanje autoritativne uloge. Što smo manje svjesni tih reakcija ranjenog djeteta u nama, to više slabimo i udaljujemo se od svoje istine. Da bismo po čeli zdravo reagirati trebamo dozvoliti drugima da budu ono što jesu, umjesto da od njih očekujemo da nas ispune, i kojima zamjeramo da to ne čine. Moramo shvatiti da postavljamo zahtjeve i o čekivanja drugima koja nitko osim nas ne može ispuniti. Sve što trebamo i za čim čeznemo, uklju čujući tu i stvarnu ljubav, se nalazi u snazi naših osje ćaja pomoću kojih možemo davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok smo ovisni o drugoj osobi kao da smo dijete, negiraju ći sebe kao odraslu osobu, mi sebe porobljujemo u istinskom smislu. Što to više radimo, to možemo manje primati i davati, i sve manje možemo osje ćati naše istinske osje ćaje. Umjesto njih javljaju se sve više strah i ljutnja, l jutnja, a njih moramo pustiti van konstruktivnim proživljavanjem. To onda stvara mjesto za pozitivne osje ćaje. Međutim, zbog nesvjesne potrebe da budemo savršeni, mi radije opet nesvjesno odigravamo te osje ćaje i bojimo se pozitivnih osje ćaja. Što više druge optužujemo za naše negativne osje ćaje (loše se osje ćam zbog tebe...), to moramo više živjeti u strahu. Tada opet pokušavamo izbje ći taj strah da izrazimo i zrazimo negativne osjećaje, jer se bojimo da će nas drugi napustiti. I tako postajemo sve ovisniji o drugima, strah raste, i začarani krug patnje je zatvoren.
Načelo je da ništa što ne možemo otpustiti, ne možemo dobiti. Ili druga čije rečeno, da ono što moramo imati po svaku cijenu je samovolja, tako da ako i dobijemo željeno to ne će biti ono što smo željeli. To kod ovisnosti zna či da ako drugu osobu prisilimo da nam da ljubav, to ne će biti ljubav, jer ljubav i prisila nikada ne idu zajedno. Ljubav se može samo slobodno slobodno dati. Dakle: "Moraš me voljeti i dati mi ono što trebam." je prisila i mi tako ne možemo dobiti ljubav. Tako ne dajemo drugim ljudima pravo da izaberu koga će voljeti i prihvatiti. Čak im ne dajemo pravo da pogriješe, a da ih zbog toga ne odbacimo. Tu slobodu želimo za sebe, ali je ne želimo dati drugima. Tad se ne možemo niti konstruktivno obraniti, jer emocionalno drugima ne dajemo to pravo. Kada budemo pogledali u sebe, prona ći ćemo sve te osje ćaje, i naš osjećaj pravednosti će nam pomo ći da se odreknemo onoga za što se tako o čajnički držimo, čak i dok još uvijek emocionalno vjerujemo da naš život ovisi o tome da prisilimo druge da osje ćaju i rade ono što mi želimo. Jednom kada po čnemo tako raditi, uzimaju ći u obzir često posrtanje i vra ćanje u staro stanje, koje uvijek na novo mora biti razmotreno da bi se iz posrtanja nešto nau čilo, napravit ćemo ogroman korak prema osje ćajima naše Istinske li čnosti u kojoj nema slabosti, tjeskobe, straha i ljutnje. Da bi naše Istinsko ja moglo do ći sve više do izražaja, moramo prona ći ono podru č je našeg života u kojem ima najviše straha, ograni čenja i tjeskobe. Upitajte sami sebe što je to što želite od drugih, kada se toliko bojite da budete ono što jeste. Jasno formulirajte sami sebi što god prona đete da trebate od drugih. Tada ćemo shvatiti da je to bila upravo prisilna potreba kojom smo porobljivali, oslabljivali i paralizirali sami sebe. Prisila je želja koje se ne možemo odre ći, pa makar bili svjesni da nam šteti. To se naro čito događa u zaljubljenosti kada ranjeno dijete u nama misli da će umrijeti ne bude li ta druga osoba voljela i nas. Primijenimo načelo da sve ono što ne možemo izgubiti, da ne možemo ni imati, na sve situacije. To zna či odreći se samovolje koja je uvijek povezana sa strahom i taštinom. Kada u tome uspijemo, dobit ćemo novu snagu koju smo do sada gubili da mijenjamo ono što ne možemo mijenjati, a to su drugi ljudi. Postat ćemo slobodni, ako oslobodimo druge naših očekivanja i dozvolimo im da budu ono to jesu. Ukoliko dozvolimo drugima da budu ono što jesu, bilo da nama to odgovara ili ne, do te t e mjere ćemo prona ći naša vlastita prava. Potreban nam je neprestani proces rasta da bismo pronašli ova prava. Proces će se sastojati u tome da se više nećemo povlačiti i sami sebe degradirati. Prona ći ćemo istinsku obranu protiv zloupotrebe i zato ćemo se dobro osje ćati. Polako ćemo moći zamišljati dobra i zdrava rješenja u našem životu i osje ćat ćemo radost i zadovoljstvo. Otpuštanjem i odustajanjem od naše unutarnje prisile, doživjet ćemo ljepotu slobodne veze u kojoj nitko nikoga ne prisiljava ni na što. U takvim vezama je onda ljubav mogu ća, jer ljubav je uvijek sloboda.
ŽELJA DA BUDEMO VOLJENI U svakoj osobi postoji želja da bude voljena. Ta želja je opravdana i zdrava i omogu ćava nam da budemo kreativni, jer nedostatak ljubavi umrtvljuje stvarala čki potencijal. Me đutim, da bismo ostvarili tu želju, mi često izabiremo pogrešan na čin. To radimo zbog toga što je ta želja djelomi čno nesvjesna. Sve dok je ne dovedemo potpuno u svijest, mi je ne možemo konstruktivno ostvariti, pa onda ona stvara frustracije i druge probleme. Zašto je ta želja često nesvjesna? Rekli smo da dijete čezne za isklju čivom ljubavi. To zna či da dijete želi ljubav 24 sata na dan, da se ne mora truditi i prolaziti kroz teško će. Djetetu se pokazuje da je takva želja za isključivom i neograni čenom ljubavlju pogrešna, pa dijete osje ća krivnju zbog takve svoje želje. Istina je da je isklju čiva i neograni čena ljubav nestvarna, a želja za njom nezrela. Međutim, dijete tada zaklju čuje da je želja za ljubavlju sama po sebi pogrešna. Ispravan zaključak bi bio da shvatimo da je želja za takvom t akvom vrstom isklju čive ljubavi pogrešna, ali da imamo pravo čeznuti za time da budemo voljeni. To se može dogoditi pod uvjetom da mi sami naučimo voljeti na ispravan i zreli na čin.
Budući da smo u djetinjstvu pogrešno zaklju čili da je čežnja da budemo voljeni nešto čega bismo se trebali sramiti, mi guramo tu čežnju u podsvijest. A budu ći da ta čežnja nije više svjesna, ona stvara mnoge nesretne posljedice. Mi, naravno, možemo misliti da kod nas ta želja nije nesvjesna, jer smo je potpuno svjesni. Mi možemo biti svjesni te čežnje do neke mjere, dok su je drugi potpuno nesvjesni. Ali, čak ako smo je i svjesni do neke mjere, mi smo samo djelomi čno svjesni naše unutarnja tuge, neispunjene čežnje i unutarnje borbe koju pokazujemo da bismo: a) prekrili tu tugu i b) borili se za nadomjestak ljubavi, odnosno za kompenzaciju ili drogu - psihološku ili fizi čku. Jer svaka kompenzacija ukazuje na tu nesvjesnu čežnju za tim da budemo voljeni. Kada bismo osjetili neispunjenu potrebu, tada bismo je i konstruktivno mogli riješiti i tako r asti. Zbog toga i prevodimo naše osje ćaje u svjesne misli da bismo ih osvijestili i tako došli do naših stvarnih neispunjenih potreba. Ina če stvaramo lažne potrebe, kao što su to kompenzacije svih vrsta trebamo ih sve više, a sve smo prazniji. Ta nas borba iscrpljuje i uzrokuje reakcije koje sprječavaju baš onaj cilj koji želimo posti ći (prisiljavanje drugih da nas vole da ne bismo osjetili koliko smo neispunjeni, i zbog toga o čajni). Tada ne shva ćamo da to stvara probleme, kao što niti ne shva ćamo prirodu tih naših problema. Usprkos našem sramu zbog čežnje za ljubavlju, i kao posljedicu tog srama da mi potiskujemo tu čežnju, mi ne možemo potpuno zanijekati tu našu potrebu za ljubavlju. Potreba je prisutna, ali zbog njenog negirana mi je iskrivljujemo. Taj iskrivljen na čin je odgovoran da tu potrebu ne možemo zadovoljiti. Mi duboko u sebi vjerujemo: "Pogrešno je tražiti da budem voljen. Nemam prava biti voljen, jer ja toga nisam vrijedan. To je razlog zbog kojeg niti ne dobivam ljubav." Ali mi se nastavljamo boriti na svoj pogrešan na čin da bismo zadovoljili svoju potrebu da budemo voljeni, ali postižemo samo to da nas još manje vole. Jedino ako se odreknemo tog pogrešnog traženja ljubavi, shvatit ćemo da naše Istinsko ja može biti voljeno i da će biti voljeno. I tako prekidamo za čarani krug - da prisiljavamo druge da nas vole, pa to oni nisu spremni, a onda ih mi još više prisiljavamo..... i tako u unedogled. Koji je to pogrešan na čin? Zamjena ili kompenzacija želje da budemo voljeni je j e želja da dobijemo odobrenje, da budemo bolji od drugih, da zadivljujemo druge ljude i da budemo važni. To nam se čini nekako manje sramnim. Stalno idemo kroz život dokazuju ći se, kako bismo dobili poštovanje, divljenje i odobravanje. Ta zamjena može poprimiti razli čite drugačije oblike. Ljudi se moraju slagati s nama, slijediti naše korake, ili mi moramo dokazati drugima da se s njima slažemo, ili mišljenju odre đenih ljudi, ili s onime što mislimo da oni misle - što uvijek nije isto. Sve to, i mnoge druge stvari su tek puki nadomjesci za našu čežnju da budemo voljeni. Česta sklonost prilago đivanja, da budemo "poslušno dijete" je dio tog sukoba. Mnogi ljudi mogu imati pomalo od svega toga, neke sklonosti će se očitovati u određenim situacijama, dok će druge sklonosti dolaziti na vidjelo u drugim situacijama i ljudima. Postoji puno kompenzacija za našu čežnju za ljubavlju koje ne možemo sve pobrojati. Situacija u nama izgleda ovako: mi nismo svjesni originalne želje. Na po četku nismo svjesni ni zamjenske želje - borbe za dokazivanjem. Kako budemo radili na sebi, postajat ćemo sve svjesniji te stalne sklonosti da se borimo da bismo dobili priznanje i odobrenje. Ali j oš uvijek nismo svjesni što ta borba sve zna či. Prinuda da nešto dokažemo postoji u svima, samo se stupnjevi razlikuju. Tako dugo dok ne shvatimo prirodu te prisile, mi ne ćemo biti u stanju da je riješimo, pa stoga se ne ćemo niti moći odreći te prisilne borbe. Ovo znanje nam je potrebno da bismo u sebi potražili tu tugu jer smo neispunjeni, pa ćemo je moći i osjetiti. Tada ćemo shvatiti da nas borba za odobravanjem, ili da nešto dokažemo, čini egocentričnima, taštima, arogantnima, nadmo ćnima, ili nezdravo pokornima, a što nas na kraju mora u činiti ogor čenima. To doprinosi da nas ljudi ne vole tamo gdje bi nas mogli voljeti da nemamo te zamjenske potrebe. Ako dozvolimo sebi da osjetimo originalnu čežnju da budemo voljeni i ako se ne budemo bojali navodnog "poniženja" i "slabosti", koju ta čežnja podrazumijeva, kao
i da se ne bojimo osjetiti tugu zbog neispunjenja te čežnje koja će imati iscjeljujući učinak na nas, mi ćemo doprinijeti našem osje ćaju ispunjenosti. Shvatiti ćemo da smo vrijedni ljubavi, ali ine vanjski zamjenski sloj li čnosti koji smo stvorili. Ne ćemo se više zadovoljiti sa štetnim samosažaljenjem da ne možemo biti voljeni, nego ćemo dovoljno odrasti da odbacimo pomalo te zamjenske i štetne potrebe koje nas sprje čavaju da dobijemo ono što trebamo i možemo dobiti, ali samo ako se potrudimo da budemo ono što jesmo, bez da se lažno predstavljamo. Štoviše, shvatit ćemo da je naša borba potpuno beskorisna. Sve što nije istinsko nikada ne može donijeti uspjeh. A zamjenske potrebe koje formiraju naše ponašanje nikada nisu istinske. Čak i ako povremeno uspijemo dobiti ono za što se borimo - divljenje, odobravanje, što god to bilo -to nas ne će ispuniti, nego će nas ostaviti nezadovoljnima. Moramo biti razočarani, jer nikada ne možemo dobiti do one mjere do koje bismo to željeli, zato što to t o ne može biti stalno i od onoliko puno ljudi lj udi koliko bismo to željeli. Ali, iznad svega, zbog toga što to nije ono što uistinu želimo, a to je ljubav. Taj sukob je najdublji uzrok našoj frustriranosti i nesreći. Mi se borimo kao da nam je život u pitanju - a iznutra i jest. Moramo prepoznati taj sukob prije nego što ćemo moći pronaći originalnu želju da budemo voljeni, kao i tugu što nismo voljeni koliko bismo mogli biti. Prisjetimo se kako neprimjereno jako reagiramo kada se dogodi da se netko ne slaže s nama. Ali ako smo duboko uvjereni da nas netko voli svim svojim srcem i dobrotom, pokazujući nam to kao toplinu i nježnost, neslaganje nije važno. Svatko od nas može se prisjetiti takvih situacija. Nakon što osjetimo te emocije u sebi, shvatiti ćemo da se borimo za nešto što ne želimo i što nikada ne ćemo moći dobiti u mjeri koliko to želimo. Tako đer ćemo shvatiti da ta borba izvlači iz nas ono najgore u nama. Trebamo vidjeti što je to t o izašlo na vidjelo. Ta spoznaja će biti manje bolna, a više će nas osloboditi, jer ćemo vidjeti zašto nismo dobili ljubav. Shvatiti ćemo da to nije bilo zbog toga što smo takvi kakvi jesmo i da si ne možemo pomo ći. To će nam dati snagu i hrabrost. Vidjet ćemo da se naši neuspjesi u borbi za potpunim odobravanjem nisu dogodili zbog toga što nismo dovoljno vrijedni vrij edni ljubavi, nego zato što to mi duboko u sebi pogrešno vjerujemo. I to je ono s čime se bojimo suo čiti, pa ne želimo dublje spoznati sami sebe. Izgleda nam krajnje posramljuju će: 1) da uopće želimo ljubav, 2) da je ne možemo dobiti kako vjerujemo. Lakše nam je da sebe odbacimo zbog svojih nedostataka, nego da se suo čimo s nesvjesnim uvjerenjem da želimo ljubav, ali da nismo voljeni na na čin i u mjeri u kojoj to želimo. Duboko u sebi mi znamo razlikovati izme đu zdrave i zrele ljubavi i one nezdrave, nezrele i slabe "ljubavi". Ali mi nismo svjesni da mi onemogućavamo zrelu ljubav za kojom čeznemo sa zamjenama ili kompenzacijama. kompenzacijama. Taj sram je toliko velik i on je često taj bezdan kojeg se plašimo. Taj sram je odgovoran za tolike naše mane. Samo ako zakora čimo u taj ponor mi se možemo osloboditi nakon što prevladamo taj naš po četni strah i sram. Želja da budemo voljeni, je sama po sebi kreativna, ako je oslobodimo djetinje isklju čivosti i jednostranosti. Prvi je korak da postanemo svjesni da ova želja postoji i do koje mjere ona postoji. Moramo postati svjesni do kojeg stupnja se osje ćamo nevoljeno. Moramo postati svjesni kako to pokušavamo kompenzirati kompenzirati tako da osjetimo one osje ćaje koji se bore da dobijemo odobravanje. Moramo biti svjesni prisile da se dokazujemo (vidi me mama, tata) u bilo kojem slučaju. Svakodnevne reakcije, mnoge profinjene na čine na koje se naši osje ćaji izražavaju, moramo u potpunosti doživjeti. U našem dnevnom pregledu i promatranju samih sebe moramo se usmjeriti na to "dokazivanje" kako smo dobri, pametni, ili kako se profinjeno prilagođavamo drugima zbog dobiti ili straha. Sve to moramo istražiti i doživjeti u svojim osjećajima, jer intelektualno znanje o tome ne će biti dovoljno da nešto promijenimo. Tada ćemo shvatiti da iza cijele te fasade stoji naša želja da budemo voljeni. Za vrijeme tog procesa nau čiti ćemo kako da odustanemo od toga da se borimo da bi se dokazali. Napu ćit ćemo emocionalno kako da se odreknemo te unutarnje iscrpljuju će borbe. U
mjeri u kojoj otpustimo i odreknemo se te borbe, iskusit ćemo novu snagu. Odbacit ćemo ogroman teret koji smo do sada nosili. Kako će naša borba za dokazivanjem oslabiti, mi pripremamo put za pravu ljubav. Shvatiti ćemo da je jedina prava ljubav ona koja nam je slobodno dana. Prvo ćemo dozvoliti drugim ljudima da nas ne trebaju voljeti, ako oni tako odaberu. To nas može rastužiti, ali nas nikada ne će učiniti napetima. Ta tuga će biti oslobođena samosažaljenja, jer je istinski osje ćaj koji nas iscjeljuje, pa nas ne čini nezadovoljnima. Iznutra, mi stalno želimo prisiliti druge da nas vole. A ljubav se ne može iznuditi. Ali ranjeno dijete u nama to ne vidi. Kada prepoznamo te emocije one govore: "Ti me moraš voljeti." Slabija osoba s nezdravim motivima se može privremeno pokoriti, ali to nije ono za čim težimo. A to ne možemo imati dok druge prisiljavamo prisilj avamo da nas vole. Zato jer snažnu i zrelu osobu ne možemo pokoriti, jer ona djeluje samo u slobodi. Mi ne možemo poštivati osobu koju smo pokorili. Možemo poštivati osobu samo koja nas slobodno voli. Tako da mi prvo moramo osloboditi druge dopuštaju ći im, prije svega, da nas ne vole, ako oni tako izaberu. To ne zna či da zbog toga trebamo biti sretni, ali ako se suo čimo s tugom, ona će nas iscijeliti. Nagrada će biti ogromna, ako nam tada netko slobodno ponudi svoju ljubav. Kada govorimo o tome da prisiljavamo druge da nas vole, to se ne odnosi na to da to svjesno radimo. To se doga đa u našim osje ćajima i ako ih prevedemo u jasne misli, vidjet ćemo da se to upravo doga đa. Tako ćemo naučiti velikodušan unutarnji čin davanja slobode drugima, ne samo da smiju biti u krivu, ili da se ne slažu s nama, ili da imaju svoje slabosti koje ne moramo odobravati, ve ć i također da nas ne vole. I tako ćemo dobiti dar slobodne ljubavi koju i zaslužujemo.
ODNOS PREMA TEŠKO ĆAMA - STRAH OD ODGOVORNOSTI Mogli bismo reći da su vanjske teško t eško će preslika unutarnjih. Zbog toga mi ne možemo ukloniti vanjske poteško će bez da vidimo i riješimo unutarnje poteško će. To je kao da pokušamo maknuti simptom bez da smo otkrili uzrok. Te unutarnje poteško će su neistiniti sustav vjerovanja i negativne emocije koje su ve ćinom nesvjesne. Taj dio li čnosti nazvali smo ranjenim djetetom u nama i rekli da taj t aj nezreli dio nas može rasti samo ako ga iznesemo na vidjelo. Svjetlom istine moramo osvijetliti tamu u nama. To činimo tako da neprestano tražimo istinu u onome što nam život donosi. Tako radimo iz života terapiju. Istinu tražimo tako da naro čito u teškoćama prevodimo naše osje ćaje u svjesne misli da bismo pronašli negativnu namjeru ispod njih. Vidjet ćemo da je upravo ta negativna namjera u nesvjesnom privukla odre đenu teškoću u naš život. Teško ća dolazi da bismo doveli u svijet upravo određeni dio ranjenog djeteta, ili tame u nama, da bismo ga mogli transformirati i tako rasti. Teškoće su ubrzano u čenje ili rast, a nisu kazna, nego posljedica. Teško ća je ponovno kreirana trauma iz djetinjstva da bismo je sada razriješili. To zna či da u odraslom dobu stvaramo odnose i okolnosti kojima emocionalno ponavljamo naše djetinjstvo. Zato je važno da emocije prevedemo u jasne misli da bismo to mogli prepoznati. Jedino nas prepoznavanje naših emocija može dovesti do dijela nas kojeg nazivamo ranjenim djetetom, jer je taj dio nas na nivou četverogodišnjeg djeteta, i emocionalno i intelektualno, i kojeg se odrasli dio nas srami kad izbije na vidjelo, pa ga opet potisne. Potiskivanje negativnog dijela nas košta nas puno više nego što to možemo i zamisliti. Gubimo energiju na to da bismo varali sami sebe i pokušavamo biti savršeni - naravno u našim emocijama - bez da smo trudom i radom na sebi postigli. To je pokušavanje da se stalno dobro osje ćamo rezultira upotrebom raznih nadomjestaka, psiholoških ili fizi čkih, i tako stvaramo lažne potrebe koje čine da se osje ćamo sve praznijima i praznijima. Naši stavovi, uvjerenja, misli i osje ćaji stvaraju naš život, ili kako to neki nazivaju sudbinu. Mogli bismo naš život opisati kao krajolik kroz koji prolazimo. Postoje grmlje i guštare, uski grebeni i litice. Povremeno je kretanje zamorno i neugodno, a put je strm i stjenovit. U neko drugo vrijeme nalazimo se na livadi odmora i svjetla, dok nismo spremni na slijede ću
prepreku. Prepreke su neistiniti stavovi, uvjerenja, misli i osje ćaji. Ukratko, kako smo to često jednostavno formulirali, život su brda i doline. Što su takvi stavovi, uvjerenja i pogrešni zaklju čci nesvjesniji, to oni postaju mo ćniji. To je i logično jer sve što je u svijesti može se provjeriti u svjetlu istine, pa stoga i promijeniti. Prepreke se razlikuju po svojoj biti, snazi i pojavljivanju ovisno o tome što predstavljaju koliko su snažna naša pogrešna uvjerenja i što je povezano s njima. Jedna takva prepreka koja se nalazi u svima nama je strah od "otpuštanja" da ne bude po našoj volji, ma o čemu se radilo. To zna či slijediti istinu, pa makar to značilo zakoračiti u ponor. Kada ne možemo otpustiti svoju samovolju, što ne zna či automatski da želimo nešto štetno, kad ne možemo prihvatiti nesavršenost na zemlji, kad naš život i drugi ljudi nisu ono što bismo mi željeli, nama izgleda kao da smo upali u ponor. To ne zna či da mi tako svjesno mislimo, ali ako pogledamo u naše osje ćaje, vidjet ćemo da je to tako. U nama postoji snažan strah da što god da se dogodi u suprotnosti s našom željom, mora zna čiti opasnost. To se ne odnosi na sve stvari i na našu cjelokupnu li čnost, niti na sva podru č ja našeg života. Dovoljno je da to postoji u nekim podru č jima našeg života. Trebamo postati svjesni tog ponora u nama, a tada ćemo pomalo postajati svjesni da on nije stvaran, pa ćemo ga malo po malo razriješiti. To se jedino može dogoditi ako zakora čimo u taj prividni ponor. Drugim rije čima, ono što nam izgleda toliko teško za odre ći se i što nam izgleda kao opasnost, uistinu uop će nije opasnost. Recimo da netko drugi ne prihva ća nas ili naša djela - to samo po sebi nije prijetnja. Problem je u tome što ranjeno dijete u nama očekuje prihvaćanje od svih i svakoga. Tek kada prihvatimo da nam nikad svi ne će odobravati i prihvaćati nas, mi se ne ćemo osjećati ugroženo. Tek tada ćemo moći uvjeriti sebe da nam se ne doga đa ništa štetnoga. Da ono što nas je činilo napetima, punim straha i tjeskobe, da je to bio samo privid. Ovdje ne govorimo o tome da se trebamo ne čega odreći, niti o strahovima s kojima se možemo konstruktivno suo čiti. Govorimo o profinjenim strahovima i frustracijama koje ne možemo u potpunosti shvatiti i koje tako često pogrešno racionaliziramo - pogrešno objašnjavamo. Recimo da se nama bliska osoba ne slaže s nama ili ima odre đene mane, i mi se zbog toga osje ćamo napeto i tjeskobno. Ako prevedemo te osje ćaje u jasne misli vidjet ćemo da nam se čini da je kraj svijeta, jer mislimo da ona druga osoba nije ono što mi mislimo da nam treba. Zato osje ćamo opasnost. I to je taj iluzorni i luzorni strah koji nas čini tako prestrašenima. Govorili smo da ranjeno dijete u nama želi biti svemogu ći vladar koji odre đuje kakav bi svijet i drugi trebali biti, pa da bismo onda mogli biti sretni. To dijete u nama želi sve na svoj na čin: kako ono to želi i kada to želi. Ali to ide dalje od toga. To tako đer podrazumijeva da imamo potpunu slobodu bez odgovornosti. Mi ne moramo biti svjesni, a često i nismo, da želimo baš to. Ali ako istražimo svoje reakcije i upitamo sebe što one uistinu zna če, kada do đemo do njihovih korijena, sigurno ćemo naći da taj dio nas želi baš to. Mi želimo dobro ćudan autoritet iznad nas koji će upravljati našim životom na na čin kako mi to želimo. Mi želimo potpunu slobodu, mi želimo donositi odluke. Ako se to pokaže dobrim, to je naša zasluga. Ali ako se dogodi loše, tada je kriv netko drugi. Mi želimo birati, ali ne želimo platiti cijenu za loš odabir. I ne želimo uvidjeti tu povezanost, jer želimo taj autoritet u činiti odgovornim jedino za negativne stvari. Ako osvijestimo tu misao ili stav, vidjet ćemo da oni zna če upravo to: mi želimo slobodu bez da preuzmemo odgovornost za nju. Želimo Boga koji nam uga đa i udovoljava, poput roditelja koji razmazi svoje dijete. Ista o čekivanja imamo i od drugih ljudi. Jako je važno da pronađemo u sebi taj dio ranjenog djeteta koji želi slobodu bez odgovornosti. odgovornosti. To se ne mora odnositi na neka površna podru č ja našeg života, ali se odnosi na najdublji stav prema životu u cjelini. A to je utopija. Mi ne možemo biti slobodni, a da istovremeno nismo odgovorni. Što je veća sloboda, to je ve ća odgovornost. A ako ne želimo prihvatiti odgovornost do stupnja do
kojeg smo sposobni, mi moramo izgubiti slobodu. To nam je poznato kada se radi o poslu, politici, prakti čki u svemu. Ali nismo svjesni da imamo takav stav prema životu u cjelini. Ranjeno dijete to ne vidi, jer to ne želi vidjeti. Ono to želi na oba na čina. I ovce i novce. Ali što više želimo izbje ći prihvaćanje rezultata naših odabira, dakle, želimo prevariti život, to okolnosti našeg života postaju teže. U čenje se ponavlja u sve težim okolnostima sve dok ne naučimo. I to je tako đer načelo. Teškoće su rezultat izbjegavanja pla ćanja pravedne cijene, želje da imamo slobodu bez odgovornosti. To činimo uvijek kada okrivljavamo druge, ili život, za probleme u našem životu. A cijena koju pla ćamo je ogromna. Cijena je stalan napor koji odlazi na pokušaje da život prisilimo da bude ono što mi mislimo da nam treba, odnosno, da kontroliramo život. Kada bismo mogli vidjeti taj unutarnji trud u našim osje ćajima, mi bismo se zgrozili, zato što bismo svu tu snagu mogli upotrijebiti sasvim druga čije u konstruktivne svrhe. Otpustiti tu utopiju i prihvatiti potpunu odgovornost za svoj život čini nam se toliko zastrašuju će da i taj strah potisnemo. Ali ostaje osje ćaj ponora i bespomo ćnosti protiv kojeg se opet borimo, i to crpi našu snagu. Odreći se utopije, zna či odlučivati, a ne biti odgovoran za posljedice naših odabira, kako to ranjeno dijete u nama želi, barem u nekim podru č jima našeg života, čini nam se kao da ćemo upasti u ponor. I tako se mi borimo protiv te opasnosti svom svojom snagom koju na taj na čin bacamo kroz prozor. Odricanje od utopije nam izgleda kao krajnja bijeda, svijet postaje bez nade za sre ću, jer je ne možemo dobiti na naš na čin. Tako pojam sre će, u ovom dijelu našeg nesvjesnog uma, zna či krajnje savršenstvo na sve na čine. Jedini na čin na koji možemo otkriti iluzornost ovog straha je da si prvo predo čimo, osjetimo i doživimo njegovo postojanje u nama u razli čitim reakcijama u malim svakodnevnim situacijama, situacijama, a onda usko čimo u njega. Otkriti strah da ja nisam savršen, da drugi i svijet nisu savršeni, a da ja ipak mogu i smijem biti sretan. Zna či otkriti taj strah, prihvatiti ga, pa ćemo tek onda vidjeti da on nema osnove u realnosti. Jedino prihva ćanjem onoga čega se bojimo možemo razriješiti strah. Život jest donošenje odluka. I kada ne odlu čujemo, i to je odluka. Donose ći neovisne odluke, mi moramo činiti i greške. Ranjeno dijete u nama koje želi utopiju misli da nikada ne smijemo napraviti pogrešku. Jasno da mi to svjesno ne mislimo, ali se naše emocije tako ponašaju. Činjenje pogreške zna či padanje u ponor. Tek kada prihvatimo da nismo savršeni i u našim emocijama, padanje u ponor će se pokazati rješenjem, a ne uništenjem. Tada ćemo vidjeti da nije nikakva tragedija što smo napravili pogrešku, dok dijete u nama misli da je kraj svijeta, ako pogriješimo. Stoga, ne bismo trebali donijeti niti jednu neovisnu odluku za koju nismo odgovorni. I trebali bismo zapamtiti da bježimo od odgovornosti kad god okrivljavamo druge i život za ono što nam se doga đa. Druga je krajnost prihva ćanje patnje u životu bez da tražimo njen smisao. Nije dovoljno da intelektualno prihvatimo ovo znanje, moramo ga sami iskusiti. To jedino možemo napraviti kroz trud da u svakodnevnim malim stvarima otkrijemo strah od života - u strahu od donošenja odluka, ili u strahu da prihvatimo posljedice naših odluka. Tada ćemo vidjeti vezu izme đu naših pogrešnih stavova i vanjskih doga đaja koji su nam do sada izgledali kao da nemaju veze s nama. Jednom kada shvatimo taj strah i kako je on proširen u mnogim aspektima našeg života, napravili smo ogromni korak prema stvarnoj slobodi i istinskoj neovisnosti. To će nas onda osloboditi od našeg osnovnog straha od života. Tako ćemo prestati tratiti našu snagu i to će na vidjelo iznijeti našu kreativnost, koja se nije mogla pojaviti dok je u nama bio strah. Ići ćemo kroz život s potpuno novim stavom, kao slobodno bi će bez straha. Nesretni događaji kroz koje moramo pro ći pokazat će se kao lijek za nas i to t o će nam poslužiti da se oslobodimo, a ne da filozofijom i djelovanjem ranjenog djeteta u nama sami sebe porobljujemo. Shvatit ćemo da se nemamo čega bojati. Mi nismo žrtva drugih ljudi, ne moramo prisiljavati druge da budu savršeni, jer nam njihova nesavršenost ne može nauditi.
Govorili smo o tome da naše nesvjesno utje če na nesvjesno drugih ljudi, i obratno. Tako da ovisno iz kojeg dijela naše li čnosti mi djelujemo, to će utjecati na isti dio li čnosti u drugoj osobi. Ono što izlazi iz naše Istinske li čnosti, našeg stvarnog Ja, utjecat će na Istinsku li čnost u drugoj osobi. Ono što izlazi iz maske, utjecat će na masku, ili na obrambeni mehanizam, u drugoj osobi. Primjerice, ako smo sramežljivi i šutimo, to u drugoj osobi stvara sli čan učinak, iako to ona može izraziti popuno na drugi na čin. Ako nismo istinski i spontani, ili ako djelujemo iz razine taštine, druga osoba će automatski odgovoriti u toj maniri. Ako smo nesputani, prona ći ćemo takav trenutni odgovor u drugoj osobi. Sve što trebamo napraviti je da to promatramo sami sebe, da bismo ustanovili iz kojeg dijela sebe reagiramo. Jedino tada ćemo moći razumjeti reakciju druge osobe. Na to nas je Isus upozoravao svojom re čenicom: "Budite svjetlost svijeta". Probudimo najbolje u drugoj osobi tako da činimo iz Istinske ličnosti.
OLAKO OČEKIVANJE BRZIH REZULTATA Mnogi ljudi vjeruju, ili maglovito osje ćaju, da nakon što su nekoliko mjeseci, ili čak godina radili na ovom putu spoznavanja samih sebe, da im poteško će i životni problemi više ne će dolaziti. To je potpuno nerealno o čekivanje ranjenog djeteta u nama da ako budemo "dobri", da ćemo dobiti isklju čivu ljubav, ili stalno raj na zemlji. Istina je da će se vanjski problemi postupno smanjivati, ali ne smijemo naš napredak mjeriti prema pojavljivanju teško ća u našem životu, ili po periodima sre će. Takvo o čekivanje u nama treba osvijestiti, jer ina če dovodi do još više bola i osje ćaja bespomo ćnosti u našem životu. Svatko od nas ima ranjeno dijete u sebi i često tek ve ća kriza u životu dovodi do razrješavanja tih duboko ukorijenjenih problema. Tek kroz teško će postajemo svjesni zna čenja unutarnjeg konflikta. Teško možemo pretpostaviti da bi naši problemi trebali nestati nakon nekoliko relativno površinskih spoznaja. Čak i neke vrlo duboke spoznaje ne mogu nas spasiti od povremenih životnih oluja. Zato jer i osnovne spoznaje do kojih smo došli nakon kratkog vremena u upoznavanju sebe moramo povezati s mnogim svojim crtama koje još nismo prepoznali. Još uvijek ne povezujemo neke svoje crte s ranjenim djetetom u nama. Zato to ranjeno dijete još uvijek upravlja iz podsvijesti s nama, čak iako smo napravili dobar napredak. Ni samo vrijeme nije pokazatelj. Netko tko ima snažnu vanjsku volju ne će moći brzo napredovati ako su unutarnji otpori jaki. Takve osobe će trebati duže vrijeme da bi napredovale, nego ljudi koji nemaju takve unutarnje otpore. Ako smo tek polovi čno spremni vidjeti sami sebe, kako možemo o čekivati stvarnu promjenu i našem životu. No, neosviješteno dijete u nama neprestano se cijenka sa životom - ja tebi ovo, ti meni ono - no to ne funkcionira. Čak i oni koji su najviše voljni, često njihov unutarnji otpor sprječava stvarni uvid. Dijete u nama, dakle naše emocije još uvijek, više ili manje, djeluju kao i prije. Pretpostavimo da smo se suo čili sa sobom u mjeri koja je bila mogu ća za nas u odre đenom vremenu. Dakle, prihvatili smo i prošli kroz manje ili više sve što nam je život donosio. Kao prvo, taj proces suo čavanja sa samima sobom može jedino biti postupan. Nitko se ne može suočiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog vremena. Zamislimo život kao spiralu u kojoj rješavamo naše neistinite stavove, uvjerenja, emocije i misli na sve dubljoj razini. Jer uvijek nam dolaze problemi koji su nam primjereni - nikada nam ne dolazi ništa prerano ili preteško. Zato je život put ili proces, i najbolja terapija, ako prihvatimo ono što on nosi. Zato nam se često čini da ponavljamo greške, ali radi se o istoj grešci na sve dubljem sloju. A ponavljamo grešku dok ne nau čimo. Pretpostavimo dalje da smo došli do to čke gdje prili čno jasno sagledavamo naše ranjeno dijete. Čak i ta spoznaja nije dovoljna da bi dovela do trenutne promjene. Zato jer spoznaja i promjena nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduvjet za promjenu. Kona čno smo sposobni vidjeti kako naši osje ćaji nerazborito i nerealno reagiraju - i to je veliki korak naprijed. Ali biti će nam potrebno duže vrijeme u kojem ćemo prepoznavati
te osjećaje prije nego što ćemo moći stvoriti nove obrasce reagiranja. Tada se doga đa polagana promjena uz pomo ć stalnih i iskrenih prepoznavanja djetinjastih i destruktivnih osjećaja. To je toliko zdrav proces u čenja da živimo u svojoj istini, da se ponekad mogu dogoditi i veće vanjske promjene. Ali istinske promjene se doga đaju iznutra, i to je ono što se računa. Ta unutarnja promjena se najbolje vidi u tome da se naše reakcije na probleme i teško će mijenjaju. To se po činje događati kad unutarnji otpor prema suo čavanju sa samima sobom nestane. I u nama nestane strah da vidimo bilo koju tamu u nama. To zna či da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo u trenutku t renutku s poniznoš ću. Zbog toga smo do neke mjere uspjeli promijeniti neke svoje unutarnje reakcije. A tamo gdje se one još nisu promijenile, mi ih jasno vidimo i svaki puta kada se pojave mi u čimo sve dublje o tome zašto nezrelo reagiramo. Sve jasnije vidimo svoje pogrešne pretpostavke i kakva bi naša reakcija trebala biti, i kakva će jednom i biti. Čak i tada, u našem životu se pojavljuju teško će. Ali te teško će nas više ne mogu oboriti, pretjerano uznemiriti, preplašiti ili zabrinuti. Malo po malo, prestajemo se bojati teško ća u našem životu. Pristupat ćemo hrabro teškim periodima u našem životu znajući da je to ubrzano u čenje. I svaki puta kada nau čimo važnu lekciju o sebi, mi ćemo postajati snažnija i sretnija osoba. Ono što me ne ubije, čini me jačom. Doći će vrijeme, kada ono što smo smatrali poteško ćom, prestati biti za nas poteško ća. To je jedini na čin kako možemo naučiti da savladamo život. Da su problemi sami nestali, mi nikada ne bismo nau čili da ih se trebamo prestati bojati. Tako kada savladamo životne probleme, oni prestaju biti prijetnja za nas. To u praksi zna či da kada se pojavi fragment ranjenog djeteta, tada ego objašnjava tom dijelu da sve čega se boji jest u krajnjoj analizi bol u životu. Taj novi dio nas koji je život podigao u svijest je još uvijek neuko malo dijete. Objašnjavanjem i prihva ćanjem straha, taj dio nas raste. Tako se tama osvijetljena istinom pretvara u svjetlo. To je proces u kojem ego postaje terapeut ranjenom djetetu u nama i tako rastemo. Terapija se sastoji u tome da prihva ćamo sve svoje osje ćaje, koje konstruktivno proživljavamo, pa se oni transformiraju t ransformiraju u svoju suprotnost. Također prihvaćamo strah tako da sebi objasnimo da se ne će dogoditi katastrofa, nego samo bol. Tako izbjegavamo da brane ći se od bola stvorimo mukli i iscrpljuju ći bol. To je proces rasta koji traje cijeli život. Jer katkada trebamo biti ve ć dovoljno zreli da bismo dotakli dublja pogrešna uvjerenja u nama, ili dublje traume. Zbog toga, o čekivati da će naši problemi nestati kada smo tek napravili manji dio posla kojeg trebamo napraviti, da će problemi nestati, je potpuno nestvarno. Jedini na čin na koji možemo mjeriti naš napredak je na čin na koji reagiramo na probleme koje nam život donosi, što spoznajemo svaki puta i kako rastemo nakon svake nesre će i nezgode. Bilo da se radi o velikoj poteško ći ili maloj, a koja nas je prije pretjerano jako potresala, naše jedino mjerilo napretka je kako reagiramo na teško ću, a ne da li one postoje u našem životu ili ne. Dakle, jedino mjerilo je da li reagiramo na padove u našem životu na smireniji i konstruktivniji način. Poteškoće će se početi smanjivati i rjeđe dolaziti tek nakon što smo promijenili nutarnje neistine tako da smo ih prvo spoznali, nau čili od njih, shvatili kako su nastale, bez obzira koliko su one s po četka potisnute. To je posao na otkrivanju slika iz djetinjstva. Kako to razumijevanje raste, svaka nesre ća gubi svoj pretjerani u činak na nas, i tako savladavamo teškoće koje nam dolaze. Jedino će razmjerno duga čak period rasta, rada i napredovanja u upoznavanju nas samih, postupno i malo po malo oslabiti te vanjske poteško će s, možda, povremenim velikim krizama koje će se pojavljivati u našim životima. Te krize su rezultati pogrešnih odabira, a rezultat se pokazuje tek u kasnijem periodu. Što je osoba više radila na sebi, svjesnija je svojih odabira, to će se posljedice tih odabira brže pojavljivati. To, da nema brzih rezultata, odnosno čarobnih tehnika, ne bi nas trebalo obeshrabriti, jer se mi sa svakim korakom mijenjamo i postajemo zadovoljniji. Naše unutarnje pobjede dovode
do porasta poštovanja nas samih jer živimo u istini sve više i više. Jasno je da u pravilu počnemo tražiti istinu nakon što su nas pritisnule životne teško će koje želimo riješiti. I da bismo to postigli, mi se moramo potruditi da ostvarimo tu promjenu. Jer glavne promjene izvana dolaze nakon što do đemo do zna čajnih promjena iznutra. Da bismo utvrdili da li se stvarno trudimo da ostvarimo promjenu u sebi, mi moramo biti iskreni prema samima sebi. Jer vrlo je lako sebe zavarati kada se radi o tome. t ome. Primjerice, mi se možemo silno truditi da pomažemo drugima samo da bismo izbjegli da se suo čimo sa svojom tamnom stranom. Mi naravno trebamo pomagati drugim ljudima, i to će donijeti rezultat ako nam je motiv bio da dajemo, ali ako to služi kao izbjegavanje rada na sebi, onda mi varamo sami sebe. Da bismo otkrili svoje motive, trebamo i ći u duboku meditaciju i molitvu. Očekivanje da će naše teško će prestati zato što smo na putu je jednako pogrešna kao i ideja da će se zbog puta pojaviti nove teško će. Život sam po sebi je škola. Program te škole odre đuje naš unutarnji život, ili naše ranjeno dijete i Istinska li čnost. Dakle, svjetlo i tama u nama. Posao je osvijetliti tamu u nama. Ritmi čka promjena vanjskih uvjeta, ili kako smo to jednostavno rekli - brda i doline u životu, su karakteristika sva čijeg života, bila osoba na putu ili ne. Samo oni koji su na putu će imati drugačiji odnos prema poteško ćama, pa će postupno naučiti savladati i kontrolirati sebe, pa tako đer i svoje živote. Oni će imati dublje i smislenije iskustvo života i u svemu će nalaziti smisao. Osoba koja se suo čava sa sobom, po činje drugačije shvaćati život. Biti će jasno da svatko dobiva u skladu sa svojim sposobnostima. sposobnostima. Više nas ne će čuditi da manje razvijena osoba ima naizgled lagani život. Do one mjere do koje ćemo biti svjesni zna čenja naših teško ća, te poteškoće će biti 1) lakše za riješiti, 2) biti će konstruktivnije, 3) one će nas oja čati, umjesto da nas oslabe. Teškoće nas slabe ako ih ne rješavamo. One su rezultat krivih zaklju čaka i osjećaja koji stvaraju iluzije. Iluzije stvaraju strahove i napetosti. Napetosti i strahovi ako duže traju, dakle, ako se ne rješavaju, tada nas slabe i iscrpljuju. Kriza koja se može pojaviti u našem životu kao vrhunac naših iskrivljenja se tada pokazuje na jasan na čin. Mi smo tada spremni da se s njom suo čimo na konstruktivan na čin, umjesto da padnemo u duboki o čaj. Ne samo da ćemo se nau čiti bolje nositi s teško ćama, već također i sa sretnim periodima. Često smo govorili da ako se obranimo od bola u našem životu, da tada ne možemo osjetiti niti sre ću, jer se branimo od toga da osje ćamo naše osje ćaje. Život postaje uravnilovka, nema neke nesre će, ali nema niti sre će. Kao da smo anestezirani. To je rezultat straha od bola koji je tako đer potisnut. Ja čaju zamjenske ili lažne potrebe, a njih trebamo sve više - više divljenja, više mo ći, više novaca itd. Nema više istinske radosti. Nismo svjesni koji je smisao života, a to je u čenje ljubavi, pa se ne znamo ništa bolje nositi s dobrim doga đajima nego s onim nepovoljnima. Ali kada nau čimo prihvatiti naš život kakav on jest, dakle i poteškoće kao priliku za u čenje, radost će se tako đer povećavati u našem životu.
POZITIVNE I NEGATIVNE NAMJERE U ŽELJAMA Kada bismo uvijek mogli uskladiti svoju volju s Božjim zakonima, mi bismo tada mogli uživati u sreći u svakom mogu ćem područ ju. Da bismo to mogli, pored mnogo drugih uvjeta o kojima smo govorili, potrebna je sposobnost da imamo želje. Kada je god ta sposobnost spriječena, bilo svjesno ili nesvjesno, mi ne možemo ispuniti naše želje. Govorili smo često da na svjesnom nivou mi možemo željeti to ispunjenje svom svojom snagom, ali faktori u nesvjesnom sprje čavaju ispunjenje te želje. Utvrdimo razliku između zdravih i nezdravih motiva u želji. Mi možemo imati savršeno opravdanu želju, ali ona ipak može biti nezdrava. Nezdrave želje čine nas napetim, a to je uvijek povezano sa strahom. To je razlog što neka u čenja govore o tome da ne bismo trebali imati želje. No, nemogu će je biti živ, a nemati želje. Jedino što trebamo razlikovati što jednu želju čini zdravom, a drugu nezdravom.
Kao prvo, kad god želimo nešto u ime tog samog, to je zdravo. Ali kad god želimo nešto kao sredstvo za postizanje cilja, to može biti nezdravo. A kada se to dogodi, mi postajemo napeti zbog te želje i javlja se strah. Primjerice, ako želimo financijsku sigurnost da bismo uživali u tom stanju, u tome nema ni čeg nezdravog. Ali ako želimo financijsku sigurnost zato da bismo impresionirali druge, ili da bismo smanjili naš osje ćaj manje vrijednosti, tada je to nezdravo. To postaje potreba za ne čim drugim, a ne za financijskom sigurnoš ću. Tada je cilj iskrivljen da bi služio drugoj potrebi, a ne potrebi koju je taj cilj trebao ispuniti da je bio zdrav. Mi možemo biti potpuno nesvjesni takvog našeg negativnog motiva. Mi možemo samo osje ćati napetost da ispunimo takvu lažnu potrebu. Lažno objašnjenje zašto je tako važno ispuniti takvu želju, prekriva ono što u stvarnosti želimo i od nas i od drugih ljudi. Taj skriveni motiv uvijek uzrokuje strah da ne ćemo dobiti ono što mi mislimo da trebamo. Što je taj motiv nesvjesniji, to je želja manje zdrava i to će ona više sprje čavati njeno ispunjenje. Možemo sebe pitati što je s onim ljudima koji upotrebljavaju svoje bogatstvo da bi imali mo ć nad drugim ljudima, da bi bili važni, a ipak uspijevaju ostvariti svoje želje. Za to postoje mnogi razlozi, ali navedimo samo jedan. Može biti da takva osoba ima manje savjesti. Rekli smo da je savjest to ja ča, što smo svjesniji svoje Istinske li čnosti, dakle što smo više osvijestili i proradili ranjeno dijete u nama. Što je j e naša savjest ja ča, to ona ja če bilježi naše pogreške. Mi ne možemo sebe više tako lako prevariti, tako da će osjećaj krivnje zbog negativnog motiva sprječavati ispunjenje želje. Kod manje razvijene osobe, taj glas savjesti je ušutkan i ne djeluje. Dakle, njena sposobnost da želi može djelovati i kod ne čistog motiva. Što su ne čisti i sebični motivi svjesniji, to sposobnost da želimo postaje ja ča. Jer što je pogrešni motiv nesvjesniji, to je mo ćnija zabrana. Naša Istinska li čnost bilježi točno sve naše želje sklonosti i motive, iako mi toga ne moramo biti svjesni. Ako imamo pogrešne motive, koji mogu služiti sami sebi i na štetu drugima koliko god oni bili profinjeni - kao rezultat se javljaju destruktivne reakcije. Te destruktivne reakcije zabranjuju želju, ili utje ču na ispunjenje neke druge želje, i to može i ne mora biti svjesno. Duboko u sebi mi znamo da nešto nije u redu, pa osje ćamo da to ne zaslužujemo. Kažnjavamo sami sebe tako da nesvjesno blokiramo ispunjenje želje. Dakle kada želimo nešto, a motiv je pogrešan - da impresioniramo druge, da sebe u činimo većima i "boljima" i da nam drugi zavide, tada ta želja nije cilj sam po sebi, cilj je prikriven dobrim razlogom i prekriva onaj sebi čni. Vidimo dakle da pogrešan i štetan motiv neke želje ne mora biti otvorena zlo ća ili materijalna šteta koju želimo nanijeti drugoj osobi. Naša taština i potreba da budemo iznad drugih, čak i kada to činimo tako da toga nismo svjesni, dovoljni su da izokrenu naše motive i u čine ih nezdravim. Ne možemo ispuniti želju i osje ćamo se frustrirano. Može se dogoditi da potreba da kaznimo sami sebe ne mora sprije čiti želju koja ima nezdravi motiv, no može utjecati na ispunjenje druge želje, a toga nismo svjesni. Potrebno je da shvatimo koje su naše istinske želje. Tada ćemo često shvatiti da ono što smo svjesno mislili, da čak niti to ne želimo u potpunosti. U nama postoji dio koji želi to ispunjenje, a drugi dio se boji tog ispunjenja. Važno je tada osvijestiti taj strah od ispunjenja želje i vidjeti čega se to bojimo. Kada kažnjavamo sami sebe zbog pogrešnih motiva to je samo jedan razlog za sprje čavanje ispunjenja želje. Drugi je razlog taj što nismo spremni platiti cijenu cij enu za ono što želimo. Nesvjesno nismo spremni platiti cijenu, ne onu vanjsku nego onu istinsku. Često prenaglašavamo prenaglašavamo onu vanjsku cijenu da bismo kompenzirali sklonost da ne platimo cijenu u dubljem i stvarnijem smislu. Tako na svjesnom nivou nešto silno želimo, dok iznutra nesvjesno to ne želimo iz odre đenog razloga. Što je snažniji taj nesvjesni dio, to se na van više trudimo da ostvarimo želju. Nismo svjesni da ne smatramo ispunjenje želje vrijednim ako moramo platiti odre đenu cijenu. Primjerice, diplomirati bez da to trudom i radom zaslužimo, ili željeti ljubav a da to postignemo bez napornog rada na sebi i odnosu. Želimo nešto što ne želimo platiti.
Kada god smo ne čega nesvjesni, to nazivamo nezreloš ću. A nezreli ljudi žele nemogu će. Dijete ne zna da sve ima svoju cijenu. Nezreli dio nas se nada da možemo dobiti nešto bez da platimo cijenu za to. Sve dok ne postanemo toga svjesni, mi odga đamo ispunjenje naše želje. Moramo pronaći to nesvjesno razmišljanje, moramo ga tada istražiti tako da pitamo sami sebe: "Što želimo?; Zašto nešto želimo?; Koju cijenu moramo platiti da bismo ispunili određenu želju?; Da li smo u potpunosti i bez rezervi spremni platiti tu cijenu?" Ne bismo sebe trebali prevariti da jesmo kada to emocionalno nismo spremni. Jer dok doista nismo spremni platiti cijenu, bez prinude, to ionako ne će djelovati. Kada provjeravamo svoje emocije u odnosu na odre đenu želju mi tražimo što to u nama sprječava ispunjenje. Jasno je da pored osje ćaja da to ne zaslužujemo i naše nesklonosti da platimo cijenu, postoji veliki broj drugih razloga. Ali navedena dva su najvažniji, a svi ostali izravno i neizravno proizlaze iz njih. Osjećaj da nešto ne zaslužujemo je osje ćaj manje vrijednosti. To je rijetko osje ćaj koji je zasnovan na onom što mi svjesno mislimo o sebi. Mi često niti ne znamo zašto imamo takve osjećaje manje vrijednosti i zbog čega se osje ćamo beznadno. Da je to nešto što ne možemo promijeniti, mi bismo se tome prilagodili i tada bi osje ćaj manje vrijednosti nestao. Ili, mi bismo to promijenili, ako se može mijenjati. Ali budu ći da ne znamo zbog čega se osje ćamo manje vrijedni, mi se osje ćamo beznadno. Jer niti jednu sigurnost nije tako teško podnositi kao nesigurnost. Mi nikada nemamo osje ćaj manje vrijednosti zbog ne čega što ne možemo promijeniti. Stvarni razlog osjećaja manje vrijednosti su male nesavršenosti koje su rezultat pokušaja da prevarimo sami sebe. Dakle, kada god prevarimo sami sebe, to bilježi naša Istinska I stinska li čnost i dok taj proces nije svjestan, to proizvodi osje ćaj manje vrijednosti. Što smo manje svjesni da varamo sami sebe, to ćemo se više osje ćati manje vrijednima i ne ćemo znati zašto. Zbog toga je krajnja iskrenost prema sebi samom najvažnija crta li čnosti koja je na Putu. Biti na putu ne znači biti savršen, nego iskren prema sebi. To tako đer znači da vidimo ranjeno dijete ili negativnost u nama bez da okrivljavamo sami sebe i da se osje ćamo manje vrijednima. Ako se vratimo na primjer financijske sigurnosti u slu čaju kada imamo pogrešan motiv, kada želimo impresionirati druge. Taj će pogrešni motiv izazvati osje ćaj manje vrijednosti u nama, iako je cilj naše želje bio da uklonimo osje ćaj manje vrijednosti. Možemo re ći da je uzrok osjećaju krivnje u nama to što varamo sami sebe. Varamo sami sebe u pogledu naših motiva: zašto želimo ili činimo određene stvari. I tako upadamo u za čarani krug - zbog pogrešnog motiva mi se osje ćamo manje vrijedni, pa onda pokušavamo još poja čati takav motiv. Želimo biti bogati da bismo ublažili kompleks manje vrijednosti, a onda pokušavamo biti još bogatiji. Jedini način da prekinemo takav za čarani krug je da spoznamo naše motive i želje, kao i ono što uistinu želimo. Iskrenost prema nama samima će nam dati snagu, sigurnost i samopoštovanje. To zna či biti svjestan pogrešnih motiva, stavova i osje ćaja, ali i znanje da to ne možemo odjednom promijeniti. Dakle, vidimo svoje pogrešne misli i osje ćaje, ali činimo iz Istinske li čnosti. Osjećaji će se postupno sami mijenjati i rasti, a pogrešne misli trebamo provjeravati i tražiti istinu. Te spoznaje upotrebljavamo u svojim svakodnevnim promatranjima naših reakcija. Trebamo biti svjesni da to ne možemo odjednom promijeniti. Rast se odvija kroz takva promatranja iz razli čitih kutova i aspekata. Što je spoznaja negativnosti u nama ve ća, to bi trebalo biti ve će naše olakšanje. No, ako nas spoznaja o našim negativnostima deprimira, onda treba otkriti gdje i kako je naš stav pogrešan. Kada to razjasnimo, spoznaja o našoj negativnosti donijet će nam oslobo đenje i radost. Mnogi ljudi vjeruju da im za spoznavanje samih sebe i istraživanje svoje podsvijesti treba neko duboko znanje i da će tada otkriti nešto o sebi što je j e zapanjuju će. Međutim, kada krenemo u tu potragu trebamo znati da to što tražimo nije nešto o čemu nemamo slutnju. To je
puno jednostavnije. Ono što tražimo nalazi nam se upravo pred nosom u našim malim svakodnevnim reakcijama i osje ćajima i što uopće nije nesvjesno. Mi smo toliko navikli da na njih ne obraćamo pažnju - kako reagiramo na druge ljude, ili na odre đene situacije u životu, itd. - umjesto da nau čimo istražiti te reakcije i upitati sami sebe što one zna če. Što leži iza osjećaja u naizgled nevažnim svakodnevnim situacijama? Koji osje ćaj zapažamo na po četku, a što leži iza njega, itd. Tako ćemo postupno napredovati do onoga što je sakriveno na dubljim razinama. Istraživanje podsvijesti doga đa se jednako postupno kao i rast. Nije lako tražiti istinu o sebi, kao i onu našu iskrivljenu i privremenu istinu. Ono što nam danas može izgledati istinito - a to može biti istinito na odre đenoj razini, to više ne mora biti istinito sutra ili na dubljoj razini kada steknemo dublje znanje, ne samo op ćenito, već i o sebi samima. Jedino kako budemo polako odstranjivali slojeve lažnosti, poluistine, iskrivljenja i zbunjenosti, naša Istinska li čnost će dolaziti do izražaja. Tako u čimo tražiti istinu o sebi i malo pomalo po činjemo uživati u životu. Nau čili smo također uživati u ovom ozbiljnom i iskrenom radu na sebi, bez da o čekujemo i tražimo da se dogode čuda, trikovi ili prečice na putu.
POTREBA ZA PRIZNANJEM, IZDAJA Vidjeli smo u prošloj emisiji da razlog za osje ćaj manje vrijednosti taj što ne živimo u našoj istini i zbog toga se javlja osje ćaj krivnje, a nije nam jasno zbog čega se osje ćamo krivima. Podsvjesno naša Istinska li čnost bilježi kako varamo sami sebe, jer ne možemo podnijeti da nismo savršeni, i zbog toga ne želimo vidjeti taj dio naše li čnosti koji čini greške i ne živi u istini. Tada pokušavamo osje ćaj krivnje kompenzirati tako da dobijemo pažnju, divljenje i odobravane. Svatko od nas ima to iskustvo da ma koliko dobili odobravanja, da to vrlo kratko traje i mi se ipak nakon toga osje ćamo jednako neispunjeno kao i prije. Potreba za odobravanjem postoji u svakom ljudskom bi ću, pa je to masovna slika ili imidž. Sad ne govorimo o tome da svakome treba zdrava podrška i odobravanje. Govorimo o bolesnoj potrebi da nam uvijek i svi odobravaju. Govorimo o ovisnosti. To je rezultat je pogrešnog zaklju čka malog djeteta da ono takovo kakvo jest nije vrijedno ljubavi. Kada bismo preveli taj zaklju čak u svjesnu misao ona bi glasila: "Ako dobijem pažnju, odobravanje i divljenje, onda sam vrijedan i u svojim o čima, i u o čima svijeta. Ako je ne dobijem, onda sam manje vrijedan." To nije svjesna misao, ve ć nesvjesni emocionalni stav. Tko god pogleda u sebe, na ći će ga u ve ćoj ili manjoj mjeri. Budu ći da je to slika, ona je samo iluzija. Rad na sebi znači oslobađanje od iluzija, a to je bolan proces, jer ranjeno dijete u nama vjeruje da j edna iluzija nam nikada ne može donijeti sklad, mir i ćemo pomo ću iluzija izbjeći bol. Niti jedna slobodu. Sve što nije istina mora stvarati probleme u našem životu. Ova slika proizvodi mnoge štetne posljedice i lan čane reakcije štetnih ishoda za nas same, isto kao i za ljude oko nas. Podsvjesno negiraju ći potrebu za odobravanjem često idemo u drugu krajnost, u bunt i prkošenje, i tako uvjeravamo sami sebe da nam nije važno mišljenje drugih ljudi. No, upravo jačina bunta pokazuje koliko nam je upravo stalo do mišljenja drugih ljudi, ali mi to ne želimo sebi priznati. Mi varamo sami sebe, jer ne želimo vidjeti tu ovisnost, a to najviše uzrokuje osjećaj manje vrijednosti. Mi često ne možemo ugoditi drugima i ostati u istini sami sa sobom. Niti možemo ugoditi svim ljudima. Često i bunt i pokoravanje postoje u istoj li čnosti, o tome smo ve ć govorili. Koliko će biti jaka ta potreba za odobravanjem ovisi o karakteristikama li čnosti i njenoj okolini. Slika je rijetko rij etko svjesna, budu ći da su sve slike manje ili više potisnute. Stupanj ovisnosti o tu đem mišljenju, njegove posljedice i na koji na čin se neka osoba odnosi prema zahtjevima slike su obi čno potpuno nesvjesni. Radeći na sebi, prije ili kasnije, mi ćemo otkriti taj dio nas koji vapi da bude prvi i poseban. Možemo sebi objasniti da je to ponos, ali morat ćemo ići dublje od toga. Zašto osje ćamo taj ponos? Shvatit ćemo da vjerujemo da ako smo posebni za druge, da će tada taj naš osje ćaj
manje vrijednosti nestati, a ako se svi slože s onim što mi činimo, vjerujemo i mislimo, onda ćemo moći cijeniti i sami sebe. Naravno, da to ne mislimo svjesno, ali ako prevedemo naše osjećaje u svjesne misli svaki puta kad ne dobijemo odobravanje, vidjet ćemo da oni zna če upravo to. Tako koristimo ponos kao obranu, kao sredstvo za postizanje cilja. Kako budemo radili na sebi, otkrit ćemo, da i mi imamo ponos. Ako tada kažemo sebi da taj ponos ne bi trebao t rebao postojati u nama, mi ćemo ga samo ponovno potisnuti. Moramo i ći dalje i pitati sebe da shvatimo zašto je taj ponos u nama. Morat ćemo shvatiti da taj nam ponos služi da nešto dobijemo, ili da nas spasi od katastrofe. Tek kada to shvatimo, tek tada ćemo se mo ći osloboditi ponosa, taštine i potrebe da budemo važni, posebni, jer ćemo shvatiti da za to nema potrebe. Da bismo sve to shvatiti, prvo moramo otkriti taj t aj dio ranjenog djeteta koji je uvjeren u taj t aj pogrešni zaklju čak. Moramo ići tako daleko da doista u sebi čujemo unutarnji glas djeteta koje vrišti i zahtijeva odobravanje. I to naro čito u doga đajima gdje je taj glas posebno snažan. Tada trebamo preispitati svoje osje ćaje - što oni zna če i koje su želje ispod njih. Tada i jedino tada ćemo postati svjesni tog glasa i masovne slike u sebi. U tim osjećajima na jednoj strani postojimo mi, a na drugoj ostatak svijeta. Postoje mnogi profinjeni osje ćaji koji će nam ako ih tako osvijestimo razotkriti da se upravo to doga đa u nama. To shva ćanje ima veliku važnost. Ali, to je samo po četak potrage i shva ćanja mnogih povezanosti. Vidjet ćemo kako je to pogrešno shva ćanje u osnovi mnogih sukoba i problema. Sve dok to shva ćanje ne osvijestimo, mi ga ne možemo mijenjati. Ne možemo vidjeti njegove štetne učinke, pa nam nedostaje poticaja da ga mijenjamo. Tako prvo moramo vidjeti u sebi tu potrebu za odobravanjem, a onda tek možemo povezati tu potrebu i njene štetne u činke u različitim sukobima. Tad ćemo vidjeti mnoge naše probleme u novom svjetlu. Shvatit ćemo koliko sukoba i problema smo mogli izbje ći da smo bili svjesni tog pogrešnog shva ćanja. Postoje mnogi oblici i na čini na koje mi podsvjesno izražavamo tu sliku. Zato su i njena vanjska o čitovanja različita. Drugim riječima, mi tražimo divljenje na razli čite načine. Jedna osoba može vjerovati da će joj materijalno bogatstvo donijeti ve ći status kod drugih ljudi. Nekome drugome vrijednosti služe za divljenje i odobravanje. To nadalje mogu biti neko osobito postignu će ili talent. Kod drugih to može biti karakter, doli čnost, vjernost i inteligencija. U postizanju tih ciljeva je ono što je pogrešno je motiv za odobravanjem, a ne cilj - osobni rast i zadovoljstvo koje iz toga proizlazi. Kod ve ćine su ta sredstva mješavina mnogih osobina. Čak postoje osobe koje koriste nesre ću kao sredstvo za stjecanje simpatija, a simpatija zna či odobravanje. Ali o toj rentnoj neurozi drugom prilikom. Pogrešno uvjerenje u toj slici je da smo bez odobravanja drugih izgubljeni. Duboko u sebi vjerujemo da cijeli naš svijet stoji ili il i se ruši zbog onoga što drugi misle o nama. Tako ta iluzija dovodi do toga da povremeno prodajemo sami sebe, ili one koje najviše volimo. To se događa na mnoge profinjene na čine i jedva da postoji osoba koja to barem jednom nije učinila. Trebamo prona ći područ ja našeg života u kojima je ta slika ja če izražena - bez obzira koliko je profinjena, sakrivena ili prekrivena vrijednim motivima i vjerojatnim racionalizacijama. Što je taj dio u nam dublje potisnut, bit će nam teže da ga prona đemo u nama, ali ćemo ga prona ći ako to uistinu želimo. Pronaći ćemo ovisnost o javnom mišljenu, bez obzira koliko ona bila profinjena. Onda trebamo pronaći zašto nam je potrebna ta ovisnost i ponos, ili zašto mislimo da su nam potrebni. Iskristalizirajte pogrešan zaklju čak. Polako ćemo se početi oslobađati lanca koji nas je držao zarobljenim. Shvatit ćemo da smo bili zarobljenici privida. Taj proces treba nastaviti promatranjem naših emocionalnih reakcija u malim svakodnevnim situacijama koje treba prevoditi u svjesne misli da bi ih mogli razumjeti. Trebamo provjeriti svoja pogrešna uvjerenja po kojima smo tako dugo živjeli. Formuliranjem emocionalnih reakcija u rije či, mi doživljavamo istinu ove slike.
Promotrimo jedno iskustvo koje se rijetko povezuje s ovom slikom, a koje je svatko iskusio u životu. To je tuga i razo čaranje zbog toga što smo osje ćali da smo izdani. I to se upravo odnosi na osobu ili osobe kojima smo najviše dali od sebe. A ta osoba, ili osobe, optužuje nas za izdaju, da bi sebe opravdali. Ukradu čovjeku novce i proglase ga lopovom. To je shema emocionalne eksploatacije o kojoj smo ve ć govorili. To je optuživanje onog koji je bio izdan da je napravio upravo onu stvar koju je toliko bolno iskusio kao žrtva, pa je povreda dvostruka. Izdaju ne bi bilo tako teško podnijeti da ta osoba nije uz to bila optužena da je počinila ono što njoj rade. Osoba postaje duboko nesigurna zbog te strategije prijevare koja služi da bi se nekom naizgled legalno nešto oduzelo. To je kada netko uzima od vas, ali ne želi ponijeti odgovornost za ono što radi, pa vara. Često smo ovdje govorili kako tama u nama privla či određena iskustva, a da mi ne vidimo tu povezanost. Ne razumijemo zašto nam se doga đaju takve nepravde, pa one postaju još bolnije. Oni koji rade na sebi polako po činju shvaćati tu povezanost vanjskih doga đanja s našim unutarnjim krajolikom. Vidimo sada kako ta slika, koja je oja čana još našim osobnim slikama, može privući jedan takav bolan doga đaj kao što je to izdaja. i zdaja. Tamo gdje u nama postoji ta slika, mi se borimo da budemo na prvom, posebnom mjestu, tako da možemo dobiti sve što mislimo da nam treba. Da bismo to postigli, naša djela će biti sve samo ne doli čna i ispravna ona će morati biti sebi čna - a često ćemo izdati upravo onu osobu ili uvjerenje kojima želimo biti vjerni. Da bismo dobili to odobravanje, mi smo u iskušenju da u činimo upravo ono što ne želimo učiniti. Ali, iskušenje postoji. Budući da mi ne želimo činiti takva nedoli čna djela, mi se ne ćemo predati iskušenju. Mi ga nejasno osje ćamo, ali ga potiskujemo jer se bojimo takvih osje ćaja i iskušenja. Mi ne želimo priznati da oni postoje u nama. Naša nam savjest ne dozvoljava da djelujemo u skladu s tim iskušenjem, niti nam dopušta da postanemo u potpunosti svjesni. svjesni. I tada u mjeri u kojoj potiskujemo svoju lošu stranu, u toj t oj mjeri previše naglašavamo svoju dobru stranu. Koji je rezultat tog sukoba? Zbog toga što nismo svjesni tog sukoba u nama i unutarnje borbe, tamna strana u nama privla či nepovoljne vanjske doga đaje, čak i ako je pozitivna strana pobijedila u našim vanjskim djelovanjima. Kad god se odvija bitka u nama, čak i ako dobra strana pobijedi u našim djelovanjima i dobrim namjerama, ako bitku u nama ne osvijestimo, vanjski doga đaji će se doga đati kao da je pobijedila naša sebi čna strana. Vanjski ishodi moraju odgovarati na ono što je nesvjesno. To ćemo moći shvatiti jedino ako budemo imali i hrabrosti tražiti, vidjeti i osjetiti tu negativnu stranu u nama, a koje se toliko bojimo i protiv koje smo se toliko borili, ali na krivi način, tako da smo je negirali u sebi, pa je onda ona neprepoznata upravljala upravljala našim životom. I ona će nam uzrokovati nevolje sve dok se ne suo čimo s njom, prihvatimo je i dozvolimo da ona postoji. Ne na na čin da joj se predamo, ili da je niti ne pokušamo promijeniti nakon što smo je spoznali, nego da shvatimo da ona postoji u nama. Kada to napravimo, možemo pitati sebe zašto ta negativna sklonost postoji u nama. Zašto to iskušenje postoji? Odgovor će biti da je to stoga što želimo posebnu poziciju u o čima svijeta da bismo sami sebe uvjerili da su naši osjećaji manje vrijednosti neopravdani. Emocionalno vjerujemo da moramo u činiti sve da to postignemo, a onda i tu sebi čnost potisnemo. A naše emocije su tako đer djela, samo što se kod njih posljedica i uzrok ne pokazuju tako brzo, kao što to čine vanjska djela. Ipak svaka misao i stav, bilo da su svjesni ili ne, su odre đeno djelo. A što su oni nesvjesniji, to su ve će njihove posljedice, pa su stoga i više zbunjuju će. Suočavajući se s negativnom stranom, mi iskazujemo najhrabriji osje ćaj koji postoji - osje ćaj iskrenosti prema samima sebi. Stoga se ne moramo sramiti te bitke u sebi. U tu t u bitku upuštaju se samo najhrabriji. Ta će bitka biti to u činkovitija što će više biti osviještena. Jednostavno Jednostavno ćemo se suo čiti s činjenicom da smo pogrešno vjerovali da naš emocionalni opstanak ovisi o mišljenju drugih ljudi, a on ovisi samo o našem mišljenju o nama samima. Izlaz nije niti u lažnom pokoravanju, ili da budemo buntovnici. Srednji put, ili istinu, ne ćemo naći tako da se
pitamo što bismo trebali napraviti. Odgovor se nalazi u iskrenom suo čavanju sa samima sobom da bismo našli istinu o sebi - shva ćanje naših osje ćaja, motiva, želja i strahova. Poštovanje nas samih ovisit će o tome koliko poznamo sami sebe. Ispravan put će se pokazati kada više ne ćemo morati ništa dokazivati nikome drugome, ili samima sebi. Naši unutarnji motivi će se promijeniti, a ne nužno naša vanjska djela. Tako ćemo malo pomalo upoznavati sami sebe da bismo sve uspješnije upravljali sami sobom, odnosno živjeli po Božjim zakonima, zakonima istine.
SLIKA ILI LAŽNI UTISAK O RODITELJIMA Počnimo danas opet od ljubavi, odnosno od sposobnosti za ljubav. Čovjek koji nema ljubavi umire. No, ljubav koju primamo nije najvažnija, nego je to ljubav koju imamo u našim srcima, ili stupanj naše sposobnosti za ljubav. Ta ljubav u našem srcu je pokreta čka sila koja daje smisao našem životu. Bez te sposobnosti za ljubav naši bi životi bili prazni, besmisleni i plitki. U svima nama postoji čežnja da budemo voljeni, no mi često brkamo tu čežnju s našom sposobnošću da volimo. Me đutim, to su dvije potpuno razli čite stvari. Mi možemo osje ćati želju da budemo voljeni, a da pri tome nismo spremni ili sposobni dati ono što želimo dobiti. Jer što je ta potreba da nas drugi vole ve ća, to je više mogu će da ona prekriva našu sebi čnost ili strah da volimo. Što smo više tjeskobni, t jeskobni, zarobljeni i ovisni, to ćemo biti manje sposobni da volimo, i to ćemo se osje ćati manje ispunjeno. Jer jedino kada budemo sposobni voljeti, tek tada možemo postati slobodni i tako ispuniti naše potrebe. Promotrimo danas kako na sposobnost za ljubav djeluje utisak u nesvjesnom o našim roditeljima. To su naši prvi utisci ili slike. Rekli smo ve ć da je djetetovo znanje o životu ograničeno, pa je stoga njegovo emocionalno iskustvo o njegovim roditeljima vrlo iskrivljeno. Drugim riječima, u ekstremnom slu čaju dijete emocionalno doživljava svoje roditelje ili kao dobre ili loše, snažne ili slabe, ili kao ljude kojima se treba diviti ili ih i h prezirati. Ali čak ako to nije tako ekstremno iskustvo, dijete doživljava samo neke zna čajke i sklonosti svojih roditelja, ali ne vidi ostatak njihove li čnosti. Takvi ograni čeni utisci daju pogrešnu sliku roditelja. To je često potpuno nesvjesna slika - i koja može biti potpuno u suprotnosti sa svjesnim intelektualnim razmišljanjem - i ona utje če na naše poimanje nas samih i drugih ljudi, kao i na naša djela i naše reakcije. Budu ći da ona nije istinita, ona smanjuje našu sposobnost za ljubav, što znači da vidimo sebe i druge ljude istinito. Ta pogrešna slika utje če na na čin kako prihva ćamo i odnosimo se prema sebi samima i prema drugim ljudima. U podru č ju života gdje imamo najviše problema, možemo biti sigurni da postoji veza izme đu tih problema i našeg utiska o jednom ili oba roditelja, ili još nekoga tko je bio s nama u našem ranom okruženju. Ti pogrešni utisci još i danas utje ču na naše reakcije. Da bismo to promijenili, prvo moramo postati svjesni što uistinu osje ćamo prema ljudima u našoj obitelji, ili prema onima koji su nam važni. Moramo osvijestiti te osje ćaje i usporediti ih s našim intelektualnim znanjem. Onda trebamo po četi razmišljati da li ih doživljavamo kao živa, pogrešiva ljudska bi ća, ili kao necjelovite, ograni čene značajke njihove cjelokupne ličnosti. Kada se osje ćamo povrijeđeno ili ljuto zbog jednog ili oba roditelja, da li ih doživljavamo kao ranjive, nesavršene nesavršene ljude, ili su oni u našim emocijama nešto fiksno i više robotsko nego ljudsko bi će. To zapravo zna či da svako ljudsko bi će ima puno proturje čnih značajki. Međutim, naše ranjeno dijete ne vidi da naši roditelji nisu niti crni, niti bijeli, nego da i oni imaju pored Istinske li čnosti i ranjeno dijete u sebi. Stoga mi ne zapažamo stvarnost stvarnost ljudskog bi ća koje je bilo naš roditelj. Mi intelektualno možemo savršeno savršeno dobro znati da ljudi mogu biti i dobri i loši, ali mi emocionalno ne doživljavamo tu istinu, pa stalno dijelimo ljude lj ude u crne ili bijele, a to se naro čito odnosi na naše roditelje. Naše emocionalno iskustvo je ili/ili. Zato ti emocionalni utisci naro čito utječu na nama najbliskije osobe, odnosno mi ih ne vidimo u njihovoj cjelovitosti, mi ih stvarno ne vidimo.
Tako dugo dok istinito ne vidimo sebe i druge, mi ne možemo istinito reagirati, r eagirati, pa stoga ne možemo biti slobodni, neovisni i snažni. Naravno da smo mogli puno posti ći na mnoge načine, ali tamo gdje imamo problema mi nismo osvijestili i razriješili ovu pogrešnu sliku o našim roditeljima. Zato je prvi korak da pitamo sami sebe, "kako ja doživljavam moje roditelje? Da li ih doživljavam kao ljudska bi ća u njihovoj proturje čnosti, slijepim pjegama, i njihovim mnogostrukim pomiješanim crtama?". Da li možda osoba koje smo se najviše bojali u našem djetinjstvu još uvijek živi u nama, dok se ona u stvarnosti puno promijenila, tako da mi danas glumimo nekog tko ne može biti povrije đen, tko nije ranjiv, i to samo zato što nas je ta osoba povre đivala u djetinjstvu. Taj fantom iz našeg djetinjstva danas stvara debeli zid oko nas, za koji mi nesvjesno vjerujemo da će nas zaštiti od bola, a u stvarnosti nas prije či da živimo punim životom. Drugi korak, nakon što smo se upitali što uistinu osje ćamo prema nama bliskim osobama, je da se upitamo kakvi su naši roditelji uistinu bili, pa ih onda pokušati razumjeti u cjelini njihovih bi ća. Trebamo shvatiti njihove živote, njihove unutarnje i vanjske borbe, kao i njihovo djetinjstvo, onoliko koliko znamo o njemu, što ih je u činilo takvima kakvi su bili, koje su bile njihove povrede i frustracije. Trebamo svoje roditelje pokušati zrelo shvatiti kao što bismo zrelo shvatili neku drugu osobu, s onoliko nepristranosti i objektivnosti koliko možemo, a ne samo na osnovu izoliranih zna čajki koje je vidjelo malo dijete. Ako vidimo samo određene značajke, a izostavimo druge, to uvijek dehumanizira osobu. Čak i ako veličamo naše roditelje, to ih tako đer čini neljudskim zbog nestvarnog veli čanja. Ne prihvaćamo ih u njihovoj ljudskoj dimenziji, u njihovoj stvarnosti. U stvari ih odbacujemo onakve kakvi su bili. Same zna čajke koje smo doživjeli kao djeca mogu biti istinite, ali smo mi na osnovu njih zaklju čivali na cijelu osobu. Samo ako možemo sagledati neku osobu u njenoj cjelovitosti, tada ćemo moći razumjeti i naše povrede. Jedino će se kroz to shva ćanje razriješiti još skriveni bol i ljutnja l jutnja da bismo kona čno mogli voljeti njih i sebe. Ogroman je strah u nama da preispitamo realnost vi đenja naših roditelja. Možemo osje ćati krivnju što ne prikazujemo naše roditelje kao svršena bi ća. Mi osjećamo da je to naša dužnost kao djeteta da to nastavimo činiti. Ako ih ne idealiziramo, tada se to može poistovjetiti s nepoštovanjem, prijezirom, zamjeranjem, ili mržnjom, i to je sve nesvjesni emocionalni stav. Može biti da je ispod tog veli čanja strah, a ispod njega mržnja. Možemo se obraniti da osjetimo tu zastrašuju ću mržnju malog djeteta tako da veli čamo svoje roditelje. I to ne samo zbog mišljenja drugih ljudi, nego zbog toga što ranjeno dijete u nama još uvijek treba roditelje. Drugi razlog za idealiziranje roditelja je da su oni bili jedina zamjena za ljubav, sigurnost i prihvaćanje koje smo ikad poznavali. Nesvjestan je stav "da ako me roditelji ne vole, onda me nitko neće voljeti"- nesvjesno mislimo da se tada moramo odre ći te ljubavi, sigurnosti i prihvaćanja. Dakle, ako umanjimo vrijednost naših roditelja, izgubit i zgubit ćemo jedino što je u našem životu vrijedilo. Nije čudo da se toliko opiremo preispitati našu sliku o našim roditeljima. Isto tako imamo i mamo razloga da odemo u drugi ekstrem i da odbacujemo svoje roditelje. Jer ako oni ne vrijede, tada ni bol koji su nam nanijeli nije nij e stvaran. Bojimo se da ako ih vidimo kao realne ljude, da ćemo morati osjetiti bol koju su nam nanijeli, i tako će se pove ćati naš osje ćaj manje vrijednosti. Sve su to emocionalne reakcije koje nisu osviještene. Naravno, Naravno, mogu biti i drugi razlozi, ali ih svatko mora prona ći sam u svojem radu na sebi. Tipično je za ranjeno dijete u nama da sve želi staviti u neki izmišljeni red, da se svatko uklapa na svoje mjesto. Svaki je takav utisak stati čna slika i to nam daje odre đeni utisak reda i sigurnosti. Baviti se sa stvarnoš ću koja je fleksibilna, proturje čna i za koju ne postoje kruta pravila, je nešto što nas plaši jer to ne možemo kontrolirati. A život i druge ljude je nemogu će kontrolirati, a da pri tome ne platimo cijenu koja se nikako ne isplati. Zato kada po čnemo provjeravati ljude iz našeg ranog okruženja i kada ih budemo željeli
shvatiti u njihovoj stvarnosti, osjetit ćemo otpor prema tome, a ispod otpora strah. Opazimo ga. Budimo ga svjesni. Shvatimo njegovu važnost. Tu se nalazi klju č za rješenje mnogih naših problema za koje nismo mogli ni pomisliti da su povezani sa slikom naših roditelja. Kada se suočimo s našim otporom, tako da tražimo u meditaciji i molitvi istinu o njemu, tada će taj otpor postupno oslabiti. Psihološki rad na sebi nije ništa drugo ve ć otkrivanje istine o nama samima i o drugima. Često smo govorili o tome da druge vidimo u mjeri u kojoj vidimo sebe. Da ne možemo otkriti istinu u drugima, ako ne vidimo istinu o sebi. Ali nakon što smo na putu spoznavanja samih samih sebe došli do odre đene koli čine istine o nama samima, moramo tada vidjeti i istinu o drugima, naročito nama bliskim osobama, da bismo mogli do ći do više istine o nama samima. Želja da vidimo istinu o drugima i njihovim životima, o njihovim li čnostima u cijelosti, dat će nama uvid o vlastitom životu i tome što nama upravlja. To je shva ćanje potrebno da bismo prekinuli s negativnim obrascima u našem ponašanju. Koji puta nije lako preispitati sliku naših roditelja iz i z raznoraznih razloga. Me đutim, ako to budemo željeli, mi ćemo uspjeti. Naša iskrena volja da vidimo naše roditelje kao cjelovita bića očitovat će se u iskrenoj molitvi, na koju ćemo dobiti odgovor. Božji putovi su toliko prekrasni. Možda sretnemo osobu koja će nam dati nove informacije o njima, ili ćemo najednom uo čiti neke detalje kojima nismo pridodavali pažnju, a koji će upotpuniti sliku. Neki doga đaji će poprimiti novo zna čenje koje će nam omogu ćiti da ponovno procijenimo ličnost naših roditelja na objektivan na čin. To neće ukloniti činjenice koje smo doživjeli, ali će taj doživljaj imati drugo zna čenje za nas. U trenutku kada shvatimo svoje roditelje, osje ćaj odbačenosti će nestati, čak ako su oni bili okrutni prema nama. U shva ćanju što ih je u činilo krutima, mi ćemo shvatiti da kao njihov problem i možda ćemo po prvi puta shvatiti da to nema nikakve veze s našim osje ćajem da ne vrijedimo. Do sada smo to znali intelektualno, ali emocionalno ćemo se osje ćati manje vrijednima tako dugo dok: a) osje ćamo da su nas naši roditelji odbacili jer nismo bili vrijedni ljubavi, b) zbog tog osje ćaja manje vrijednosti mi nismo mogli reagirati tako da bismo se osjećali vrijednima i sigurnima u sebi. U dječ jem shva ćanju roditelji su nekako nadmoćna bića. Djeci ne pada na pamet da su oni ljudska bi ća koja imaju svoje vlastite probleme i koji se bore s vlastitom zbunjenoš ću o životu. Kada se pojavi stvarno unutarnje shva ćanje ove istine, naš osje ćaj odbačenosti mora nestati. Shva ćamo da njihove greške nemaju ništa s nama i našom vrijednosti. Djelo ostaje isto, ali ga sada ne tuma čimo na stari način. U trenutku kada roditelje doživimo kao živu stvarnost - naravno s njihovim manama, ali ih doživljavamo u njihovoj dinamici, utisci i reakcije u nama se moraju promijeniti. To ne zna či da moramo u potpunosti shvatiti i znati o njima. Nikad to nitko ne zna, čak ni o ljudima koji su nam jako bliski. Ono što trebamo promijeniti je kruta emocionalna slika u nama i tako će oni postati živa ljudska bi ća. Shvatit ćemo barem neke njihove probleme. Shvatit ćemo da su djelovali najbolje što su znali i umjeli, kao što to i mi danas činimo. U trenutku kada do đemo do tog shva ćanja, mi više nećemo odbacivati sami sebe. Da bismo prihvatili sami sebe, pored svih drugih uvida, najvažniji je uvid o našim roditeljima kao ljudskim bi ćima.
MORALIZIRANJE I PRETJERIVANJE Neprestano govorimo o tome kako je važno da budemo svjesni onog što osje ćamo da bi se naši osjećaji mogli razvijati. Recimo danas nešto o tome što možemo o čekivati jednom kada osvijestimo naše osje ćaje. Nakon što prestanemo potiskivati naše osje ćaje, ne samo da ćemo pronaći negativne osje ćaje kao što su to neprijateljstvo, ogor čenje, ljubomoru, zavist, agresivnost itd., ve ć ćemo pronaći određene emocionalne stavove koji prevladavaju u psihi. Važno je prepoznati te emocionalne stavove, što oni zna če s aspekta zrelosti, te kako oni proizvode negativne osje ćaje zbog kojih se svjesno ili nesvjesno osje ćamo toliko krivima.
Prvi emocionalni stav je sklonost moraliziranju - sa samima sobom, pa stoga i s drugima. Često se takvo moraliziranje ne pokazuje drugima, ali iznutra postoji do nekog stupnja u svakom ljudskom bi ću. Već smo govorili o maskama zbog kojih imamo pretjerane zahtjeve i očekivanja prema samima sebi, pa stoga i prema drugima, kao i o krutim standardima prema kojima bismo trebali živjeti. A ako o čekujemo od sebe da budemo savršeni, posljedica toga će biti moraliziranje. Moraliziranje je negiranje istine prema kojoj težimo, ono nas čini nesnošljivima i arogantnima, moraliziranje nas sprje čava da budemo ponizni i da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, pa zbog toga i da volimo sami sebe. A bez toga nije mogu će da poštujemo sami sebe. Važno je da u radu na sebi prona đemo sve te osje ćaje i da ih doživimo. Moraliziranje može postojati u vrlo suptilnim oblicima, čak i kod onih ljudi koji se otvoreno bune protiv moraliziranja. Što je loše u moraliziranju? Naravno, da su nam pravila i zakoni potrebni jer čovječanstvo još uvijek nije toliko razvijeno da bi moglo živjeti bez takvih vanjskih zakona. Zato su zakoni na ovom stupnju razvoja zaštita i nužnost. Ali, druga suprotnost je da očekujemo da budemo potpuno bez negativnih impulsa i osje ćaja i da odbacujemo sebe zato što oni u nama postoje, zato jer nismo savršeni. To neprihva ćanje nas samih onakvima kakvi smo u ovom trenutku razvoja, poti če nas da skrivamo ono što ne odobravamo od nas samih kao i od drugih. Kad god kriza iznese na vidjelo negativnost u nama, mi moraliziramo i tako odbacujemo dio sebe, ili ranjeno dijete. Potrebno je da budemo svjesni negativnog dijela sebe, ali je štetno i nepotrebno da tada sebi zabranimo da osje ćamo ono što trenutno osje ćamo jer vidimo negativnost, a onda ne volimo sebe u cijelosti - kao što je čest slučaj -čak i ako mi toga ne moramo biti svjesni. Tako dugo dok se ispravno ponašamo zato jer se bojimo posljedica neispravnog ponašanja, naša dobrota i ispravnost proizlaze iz moraliziranja i stoga nisu istinske. Mi varamo, i stoga ne možemo uvjeriti ni druge, a ni sebe. Mi prisiljavamo sebe da budemo dobri, jer se bojimo da nismo savršeni, pa se bojimo loših posljedica. Dobrota i ispravnost trebale bi proizlaziti iz unutarnjeg rasta i uvjerenja, a ne krutom primjenom pravila, što je moraliziranje. Kada smo dobri zbog straha, mi postajemo nesigurni. Radije se držimo pravila, nego da istinu potražimo u sebi. A to nas onda čini još nesigurnijima. To stvara za čarani krug. Drugim riječima, ako ne vjerujemo vlastitim procjenama, tada se bojimo svoje vlastite negativnosti koju pokušavamo obuzdati krutim pravilima. Rješenje nije u iživljavanju negativnosti, kao ni u drugom ekstremu, u obuzdavanju negativnosti krutim pravilima, nego uo čavanju negativnosti. Trebamo samo promatrati svoju negativnost - pogrešne, djetinjaste, neistinite i iskrivljene reakcije i pristupe. Što ih više promatramo, bit ćemo sposobniji nau čiti zašto oni nisu u skladu sa stvarnoš ću i istinom. Treba shvatiti na koji na čin su oni pogrešni, neprimjereni, destruktivni, nekorisni i nestvarni. Tada usporedimo pogrešne reakcije s onima ispravnim, bez da se pokušavamo prisiliti da tako osje ćamo. Samo ih treba usporediti i shvatiti zašto su pogrešne neproduktivne, a ispravne produktivne. U potpunosti trebamo prihvatiti da još nismo sposobni osje ćati i reagirati na željeni na čin, i bez krivnje i ikakve prisile, u potpunosti trebamo prihvatiti sami sebe kakvi jesmo, ali sa znanjem o našoj nezrelosti. Ako to napravimo, bez da budemo ljuti i nestrpljivi sa sobom, polako će se naši osjećaji započeti mijenjati. Dakle. postupak se sastoji u tome da jednostavno dozvolimo osje ćajima da se pokažu, bez da ih pokušamo promijeniti. Znamo da snagom volje ne možemo mijenjati naše osje ćaje. Ne možemo sebi zabraniti da osje ćamo kako osje ćamo. Jednostavno trebamo prepoznati te osjećaje. Dok to činimo, učimo prihvatiti sebe s negativnim osje ćajima. To će više napraviti za poštovanje nas samih, nego sve prisilne težnje za savršenstvom, koje ne možemo odmah postići. Samim promatranjem djetinjastih reakcija, snaga tih reakcija će se smanjiti. Postat ćemo sposobni da promatramo takve osje ćaje bez da odbacimo sami sebe, pa stoga i bez moraliziranja. Sumnje u nas same će se smanjivati i kona čno nestati, jer po činjemo prihvaćati
sebe. Vidimo negativnost u sebi, bez da pretjerujemo u ocrnjivanju samih sebe. Tako ne će jedna nesavršenost imati mo ć da sebe emocionalno potpuno odbacimo. To nije i intelektualno znanje, nego emocionalno osje ćanje katastrofe zbog neke naše greške. Upravo zbog te emocionalne reakcije, mi se pretjerano bojimo svojih negativnih osje ćaja. A što ih se više bojimo, to ćemo više moralizirati. Što su zahtjevnije norme savršenstva naše Idealizirane slike ili maske, to ćemo više moralizirati, a to nije naša Istinska li čnost. Posljedica je sve ve će otuđenje od nas samih zbog krutosti, straha, nesnošljivosti i nesigurnosti. A onda to često projiciramo na druge. Gdje god smo nezreli i emocionalno uznemireni, tu ćemo pronaći taj dio nas koji se kruto drži pravila i zbog toga moralizira. Tu zna čajku naše li čnosti nam često nije lako uo čiti. Ona se može pokazati samo u odre đenim područ jima našeg života, i može se o čitovati na vrlo neizravne na čine. To jedino možemo prona ći tako da prevodimo svoje emocije u jasne misli. Tada ćemo uočiti kako odbacujemo sebe što nismo savršeni, kako ne prihva ćamo sebe samo zato što postoje i negativne emocije u nama. Umjesto da pokušavamo brzo odgurnuti takve osjećaje, trebamo nau čiti da prihvatimo sami sebe usprkos tih negativnih osje ćaja. Trebamo naučiti vidjeti svoje istinske vrijednosti, kao i naše mane. To je jedini na čin. Ako pokušamo negirati te negativne osje ćaje, to dovodi do potiskivanja, pa lažna slika o nama samima samo raste. To ne dovodi samo do toga da varamo sami sebe, nego i do toga da se otu đujemo od svoje Istinske li čnosti ili stvarnog Ja. A to sve proizvodi moraliziranje, kao i svu krutost koja je povezana s moraliziranjem. Tako da mi više vjerujemo u pravila, nego sami sebi. A ta nesigurnost onda dovodi do toga da i pravila pogrešno primijenimo. To onda samo pove ćava našu zbunjenost i nesigurnost. Budući da ne možemo prihvatiti da smo pogrešiva ljudska bi ća, koja često ne znaju odmah sve odgovore, mi se sramimo da ne znamo sve odgovore i osje ćamo se nevrijedno. Stoga, prvo što moramo nau čiti na putu upoznavanja samih samih sebe je da shvatimo da je nemogu će živjeti bez grešaka i da često ne znamo odgovore. Ako to nau čimo, a pored toga možemo voljeti sami sebe, tada će se postupno po četi mijenjati naši osje ćaji, naše reakcije će se promijeniti, a slijedit će i zdravo povjerenje u naše spontane reakcije. Postat ćemo puno blaži sa sobom i više ne ćemo trebati savršenstvo da bismo mogli sebe poštovati. Ova tema zahtijeva intenzivan rad na sebi. Ve ćina ljudi osjeća se nesretno kada ne može riješiti problem, kada ne možemo primijeniti svoja poznata pravila i zakone na situaciju koja nas muči. Prvo moramo otkriti što nas muči. To sama po sebi, nije toliko neugodna situacija, već je to uloga koju mi u tome igramo - kad ne ispunimo naša idealizirana o čekivanja o nama samima, a ona pretpostavljaju da mi uvijek savršeno reagiramo i da trenutno tr enutno znamo sve odgovore. Kad se to pokaže nemogu ćim, ispod naše gor čine i samosažaljenja, mi sebi ne opraštamo nesavršenost. Mi moraliziramo sami sa sobom. Mi osje ćamo da smo u cijelosti loši, iako to ne moramo to svjesno misliti. Trebamo uo čiti kada moraliziramo sami sa sobom jer ne opraštamo sebi da nismo savršeni. Možda će prvi korak biti u tome da postanemo svjesni unutarnje krutosti i nesnošljivosti sa sobom i drugima. Mnoge depresije i o čaj temelje se na neispunjenim o čekivanjima koje ne možemo posti ći. Uz moraliziranje uvijek ide i pretjerivanje, što se može, ali i ne mora, o čitovati kao dramatiziranje. Kako ćemo postajati svjesni svojih osje ćaja, ne samo da ćemo pronaći negativne osje ćaje, nego i moralizatorski stav u nama, a otkrit ćemo i kako pretjerano reagiramo u odnosu na stvarnost. To se odnosi kako na negativne, tako i na pozitivne situacije. To je posljedica emocionalne nezrelosti, ili djetinjeg stava ili/ili. Ili je crno, ili je bijelo. Ta neistinita procjena stvara emocionalnu uznemirenost, nezrelost i loše zdravlje, moralizatorski stav, kao i nesrazmjerne emocionalne reakcije. Primjerice, mali kompliment, koji je sam po sebi nevažan, može nam uljepšati dan. Prolazno odobravanje može utjecati na naše raspoloženje. Po istom principu, svaka mala kritika ili
neodobravanje može u potpunosti pokvariti naše raspoloženje. Ono prvo nesrazmjerno podiže naše raspoloženje, a ovo zadnje ga nesrazmjerno smanjuje. U oba slu čaja, mi se dižemo ili padamo samo zbog jedne zna čajke - bilo točne ili netočne - ovisno kako neka druga osoba razmišlja o nama. Ili ćemo se vezati na to ho će li nacionalna mom čad dobiti utakmicu ili će izgubiti. U prvom slu čaju, emocionalno mislimo kako smo divni i krasni, voljeni i bez greške, a u drugom slu čaju se osje ćamo da smo zbog male kritike potpuno loši. To je teško uo čiti, jer mi intelektualno znamo da je to besmisleno, pa kad god se pojavi takva emocionalna reakcija, mi je potisnemo. Tada pripisujemo te osje ćaje nekim drugim faktorima koji nisu niti upola toliko odgovorni, ili jednostavno j ednostavno zanemarujemo zanemarujemo razlog zašto smo tako emocionalno reagirali. Mi potiskujemo naše osje ćaje i ono što ih je izazvalo, i tako se udaljavamo od stvarnosti. Više ne vidimo sebe u odnosu na svijet u istini. Jedna mana iskrivljuje našu percepciju, pa smo mi ili svijet, ili bijeli ili crni. Tako se ne možemo nositi s kritikom na konstruktivni na čin. Umjesto da potražimo u sebi da li je kritika, pa makar i 1%, osnovana, mi idemo u obranu kao da nam je život u pitanju, samo zato jer j er moramo biti savršeni. Jedan znak zrelosti je da se nosimo s kritikom i frustracijom fr ustracijom na konstruktivni na čin. Zrela osoba je to u stanju napraviti jer ona živi u stvarnosti. Ona ne o čekuje od sebe da bude svršena, ona prihva ća sebe u cijelosti. Stoga, ona zna da je kritika ne čini skroz lošom ili skroz pogrešnom. Drugim rije čima, kada nai đemo na kritiku ili smo frustrirani, jer nešto ne možemo odmah posti ći, zbog naših vlastitih neuspjeha, ili neuspjeha drugih ljudi, mi ćemo to moći prihvatiti. Znat ćemo da s tom jedno zna čajkom nije u pitanju naše cjelokupno postojanje, da je to samo jedna naša zna čajka. Tada ćemo počet vjerovati u sebe i u to t o da smo sposobni da to prihvatimo, te da smo sposobni u čiti iz takvih iskustava. Tako nas kritika ili nepovoljan doga đaj neće zgaziti, ve ć će nam dati nove spoznaje i shva ćanja o nama samima i drugim ljudima. Dakle, ne ćemo se više bojati kritike, frustracije, ili neuspjeha, kao katastrofe od koje se neprestano moramo braniti. Takve su obrane, kada nema potrebe za njih, štetne i za nas, kao i za druge ljude. Stvaraju povrede, umjesto da u čimo iz njih. Bez tih obrana, naše će srce biti otvoreno i opušteno, i uvijek ćemo biti otvoreni na nova iskustva stvarnosti. S tako postavljenim temeljima, kao rezultat se mora pojaviti poštovanje i pouzdanje. Pravilnim odnosom prema našoj ljudskosti, sa svim njenim neuspjesima i uspjesima, mi gradimo na kamenu.
OBRAMBENI MEHANIZMI Reakcija da branimo sebe je toliko postala naša druga priroda da ve ćinu vremena nismo svjesni da se branimo. A kada se branimo, mi smo preplašeni, osje ćamo se ugroženo i u opasnosti. Sigurno postoje opasne situacije kada je strah opravdan i mi imamo sposobnost da se nosimo s njima. Ako budemo doista napadnuti, sve naše sposobnosti će se usmjeriti na opasnost. Da bismo se mogli nositi s trenutnim hitnim problemom, mi ćemo usmjeriti sve naše sposobnosti na taj problem. Te sposobnosti u psihologiji nazivamo sposobnost za rekciju bijeg ili napad. Kada mozak signalizira alarm zbog opasnosti cijelo tijelo priprema se za obranu, bilo da je to bijeg iz opasne situacije, ili napad, da spomenemo samo te dvije krajnosti. Priprema tijela je ubrzavanje rada srca i metabolizma, disanja; miši ći se zatežu i spremaju za akciju, koncentracija se pove ćava. Taj sindrom stresa je rezultat djelovanja hormona. Hipofiza aktivira svojim hormonima nadbubrežnu žlijezdu, a njeni hormoni dovode do pove ćanja šećera u krvi i ubrzanja metabolizma. Ako ne reagiramo zbog bilo kojeg razloga potiskivanja ili straha, primjerice - stupa u akciju inhibitorni sistem i osloba đaju se brojne supstance ( noradrenalin, glikosteroidi) koji djeluju na kardiovaskularni sistem, vazomotorni sistem i metabolizam. Ako stres i dalje traje sve se više osloba đaju hormoni nadbubrežne žlijezde (glikosteroidi) i imaju i maju vrlo štetne posljedice za zdravlje: razaranje proteina važnih za život, izazivaju zadržavanje vodi i soli, krvna masa se jako pove ćava, a noradrenalin sužava
krvne žile (visok tlak), štetno djelovanje na timus - žlijezda koja osloba đa "T"-limfocite bitne komponente imunog sistema. Dakle, jednostavno govore ći, ako postoji opasnost, primjerice da se pojavi čovjek koji bi nam mogao nauditi, naš mozak signalizira opasnost i cijeli organizam mobilizira svoje snage za obranu. Međutim, ako se taj čovjek ne pojavljuje tada i opasnost ne jenjava. Nastaje produženi stres koji truje organizam. Kad bi se taj čovjek pojavio, mi bismo riješili situaciju, bilo da se obranimo ili pobjegnemo, ali to bismo riješili i tada bismo se opustili. Takvu reakciju nazivamo konstruktivnim stresom, jer ina če s našim normalnim sposobnostima i opažanjima ne bismo mogli posti ći ono što je potrebno da bismo se zaštitili, dok je produženi stres štetan za zdravlje. U prosječnom životu, takve stvarne opasnosti se jako rijetko doga đaju. Tvari koje izlu čuje naš hormonalni sustav ne će nam naštetiti, ako naši obrambeni mehanizmi djeluju samo u tim rijetkim slučajevima kada se pojavi stvarna opasnost. Nakon što ta t a opasnost pro đe i nakon što se naš sustav vrati na normalno djelovanje, taj se otrov upija i rastvara. Taj je otrov neophodni stimulans u tom trenutku, ali ako bi situacija trajno ispunjavala i spunjavala naš sustav, sustav, šteta bi se morala dogoditi. Kada se zbog psiholoških i zbog iracionalnih i nestvarnih razloga branimo, naš hormonalni sustav to ne uzima u obzir. Otrovna tvar se po činje izlučivati u trenutku kada se po činjemo plašiti. Kad se branimo, mi smo preplašeni. Zato je važno prepoznati nestvarne strahove, jer će inače, prije ili kasnije do ći do oštećenja različitih organa. To je fizi čki aspekt stresa. Što se tiče mentalne strane, kad se nalazimo u stvarnoj opasnosti, naše će se cjelokupne mentalne sposobnosti automatski usredoto čiti - uz pomoć otrovnog stimulansa - na problem. Da bismo to mogli napraviti, mi se ne ćemo moći usredotočiti ni na što drugo osim goru ćeg problema. Sve mudrosti i misli, koje su ina če važne za skladni i smisleni život, bit će isključene. Ako se to doga đa u trenucima stvarne opasnosti, to onda pove ćava snagu naših misli da riješimo problem. Kada stvarna opasnost pro đe, naši se procesi razmišljanja mogu ponovno usredoto čiti na mnoge strane života. Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, tamo gdje zapravo nema opasnosti, razvoj i djelotvornost naših mentalnih procesa se smanjuje, mi reagiramo nezrelo i ograni čeno, čak i ako imamo visok kvocijent inteligencije. Mi više ne možemo vidjeti da nezrelo reagiramo, ne vidimo istinu o sebi i drugima, i o životu. To nas sprje čava da vidimo svoje potencijale u donošenju zrelih odluka. To se doga đa jer je naš cjelokupni mentalni sustav orijentiran na nestvarnu opasnost da nas obrani od nje, pa se ne može baviti s rješavanjem svakodnevnih životnih situacija. U stvarnoj opasnosti mi odabiremo svrsishodnu reakciju - bijeg ili napad. Slična procedura odvija se u lažnom alarmu. Mi tada odabiremo lažno rješenje agresivnosti, ili/i se povlačimo od života, ili/i ili /i odabiremo popustljivost koja naš košta našeg poštenja. Ako realno ne vidimo situaciju zbog straha od opasnosti, mi tada odabiremo pogrešnu reakciju. I to je pogrešna odluka ili greška. Mi se tada stalno nalazimo u situaciji rata, s glavnim dijelom naših sposobnosti usredoto čenih na obranu, i ne možemo se više nositi s životom na primjereni na čin. U našim emocijama, kada se suo čimo sa stvarnom opasnosti mi teško da imamo vremena i prostora za osje ćaje drugačije nego što su strah i ljutnja. l jutnja. U rijetkim slu čajevima stvarne opasnosti, dobro je da tako osje ćamo jer nam ta dva osje ćaja daju snagu da bismo se obranili. Svi drugi osje ćaji se povla če u tom trenutku i orijentiraju se na taj problem. Da u takvim trenucima imamo druge osje ćaje, naša obrana ne bi bila efikasna. Kad stvarna opasnost mine, naši osjećaji se vra ćaju u naš emocionalni sustav. Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, prevladavaju ći osjećaji su strah i ljutnja. Kad god smo povrijeđeni, mi pogrešno vjerujemo da je to napad na nas. To opet pogrešno predstavlja napad na nas. Jer u ve ćini slučajeva kada nas drugi ljudi povre đuju, oni se brane, oni nas ne žele povrijediti. Onda mi to doživimo kao opasnost i za čarani krug međusobnog povre đivanja
se nastavlja prelazi u osobni rat - a tu je onda stalna nestvarna opasnost. Kada pogrešno prepoznamo nešto kao opasnost, dakle, nešto smo prepoznali kao napad na nas jer smo povrije đeni, primjerice, kada dugi ljudi nisu ono što mi mislimo da bi trebali biti, mi u trenutku potiskujemo tu povredu - a to je primarni pri marni osje ćaj - mi tada t ada doživljavamo ljutnju i neprijateljstvo da ne bismo osjetili bol. Dakle, ljutnja postaje obrana od bola. Mi se po činjemo braniti, bez obzira koje lažno rješenje odabrali. Ne nalazimo se više u istini. Ne samo što povreda koju smo doživjeli nije opasna po život i ne zahtijeva obranu koju smo pokrenuli, nego što je obrana neizmjerno štetnija od same povrede. Ali i zato što nismo svjesni povrede nego samo svoje ljutnje. A to varanje nas samih stvara osje ćaje krivnje zbog kojih ne poštujemo sami sebe. Problem takve štetne obrane je u tome što je to postala naša druga priroda - mi takvih pogrešnih obrana više nismo svjesni. Mi se branimo kao da nam je život u opasnosti. Tako đer osjećamo katastrofu kad god nešto nije takvo kakvim mi mislimo da mora biti, kada nije u skladu s našim željama. Izgleda, kada se prevede u jasne misli, da ako nešto nije u skladu s onim što mi želimo, mi ne možemo biti sretni. Ne želimo sre ću, ako nije po našem. Jasan primjer samovolje. A sve što je za nas nepoželjno ne mora biti opasno. Ali je ipak obrambeni mehanizam, upravo po svojoj prirodi, proces odbijanja opasnosti. Ako te procese koristimo za stvarnu opasnost, to onda ima smisla. Ako to ne u činimo, naš cjelokupni sustav ispada iz ravnoteže. To zna či da pretjerano reagiramo na opasnost kada je u stvarnosti nema. Psiha je izbačena iz ravnoteže zbog stalnog osje ćaja tjeskobe. Kada se naši osje ćaji pretežno ograni čavaju na strah i ljutnju, to više ne ostavlja mjesta za osjećaje ljubavi, topline, pažnje, razumijevanja i suosje ćanja. Drugim rije čima, u trenucima opasnosti mi se povla čimo u sebe i spremamo se za napad ili povla čenje. Mi više ne pokušavamo premostiti jaz izme đu nas i drugih ljudi, mi ne komuniciramo, jer se zatvaramo. Kad se manje ili više stalno branimo, zbog pogrešnog uvjerenja da je svaka povreda, frustracija, kritika ili odbijanje, opasnost od koje se moramo braniti, mi ograni čavamo svoje osjećaje, kreativnost, komunikaciju, našu sposobnost sposobnost da volimo i da razumijemo, da osje ćamo i da se izražavamo. Ukratko, naš duhovni život je duboko ošte ćen i oslabljen. Sami sebe ograničavamo i privla čimo u naš život upravo ono što smo takvim obranama htjeli izbje ći drugi će nas povre đivati još više jer ih nesvjesno odbijamo. odbijamo. Zato se moramo još više braniti i tako nastaje za čarani krug u nama i izme đu nas i drugih, koji stalno pove ćava obrambene mehanizme i tako stvara da obje strane uzajamno odbijaju jedna drugu. Ukratko, život potvr đuje naša pogrešna uvjerenja. Ponovimo da su stvarne opasnosti za koje su potrebni ovakvi mehanizmi obrane za smrtnu opasnost izuzetno rijetke u normalnom životu. Ovaj obrambeni mehanizam je uro đen i čak će i dijete znati kada ga upotrijebiti. Me đutim, što više neprimjereno koristimo te obrambene mehanizme, to ćemo manje biti sposobni da se obranimo u stvarnoj opasnosti. Mi smo tada paralizirani i bespomo ćni, zapravo lako postajemo plijen - samo zato što pogrešno vjerujemo da smo bespomo ćni, kada to zapravo nismo. To nikada ne možemo riješiti poja čanom obranom, ali to možemo riješiti ako se prestanemo braniti kada za to nema potrebe. Takve pogrešne obrane javljaju se naro čito kada smo izloženi kritici, odbacivanju, frustraciji zbog ne čeg što ne možemo posti ći ili dobiti. Kada smo optuženi zbog ne čeg istinitog, poluistinitog ili neistinitog, mi osje ćamo smrtnu opasnost. Jasno da bismo to spoznali trebamo t rebamo prevesti naše osje ćaje u jasne misli. No, čak nas i neopravdana kritika ne može dovesti u opasnost pod uvjetom da je naš stav prema njoj zreo i realisti čan. Ne doga đa li se često da kritika protiv koje se branimo, da ona prijeti da će razotkriti nešto s čime se ne želimo suo čiti? Nešto što ne želimo mijenjati, ili se bojimo da će nas drugi zbog toga odbaciti. Koji god da su razlozi za takvu obranu, mi bježimo od istine. Branimo se od istine, iako može do ći od drugih ljudi koji su jednako nesavršeni kao i mi. Mi se branimo tako da drugoj osobi onda ukazujemo na njene greške, koje ona tako đer ne želi vidjeti. Tako dvije strane ukazuju stinu onoj drugoj -
i svaka može do neke mjere biti istinita - dok istovremeno ne želi vidjeti istinu o sebi. Mi pogrešno vjerujemo da ako se razotkriju neke naše mane da će drugi imati pravo da nas odbace i da nas ne vole. A to ne možemo podnijeti, pa se branimo kao da nam je život u opasnosti, da bismo sa čuvali njihovu ljubav kao bi ća vrijedna ljubavi. A drugi ljudi nas nikada ne odbacuju samo zbog neke naše stvarne mane, nego zato što varamo da bismo prikrili neku manu. Otvoreno i odgovorno pokazivanje pokazivanje naših mana dovodi do prihva pri hva ćanja, jer nas se ljudi ne boje zbog naše navodne savršenosti, dok će obrana zbog straha od razotkrivanja dovesti do prijezira, odbacivanja, straha i do toga da se i druga osoba po čne braniti. Naša tama izazvala je tamu u drugoj osobi. Kad god se ovako pogrešno branimo, naš cilj ne može biti istina. U stvarnoj opasnosti, ta stvarna opasnost je istina tog trenutka. A u nestvarnoj opasnosti, istina je negdje drugdje. Mi se u takvim trenucima ne pitamo: "Gdje je istina? isti na? Da li je to ispravno? Ima li u tome zrnce istine?" Mi ne tražimo istinu. Mi tvrdimo da smo mi u pravu, ili je j e katastrofa. To su dva bazična stava ili stanja svijesti: samovolja ili traženje istine. To je ograni čeno vjerovanje "ja protiv druge osobe", koje nas sprje čava da vidimo istinu. Postoji velika razlika da li se branimo da bismo dokazali da smo mi u pravu - branimo naše nepoželjne osobine, ili to činimo u ime istine i pravde. Ako se krivo branimo, mi bježimo od istine, dakle i od samih sebe i života. To proizvodi izlike, otu đenje od nas samih i drugih, i do izolacije. Kada se branimo na taj na čin, mi ne samo da ošte ćujemo naše fizi čko tijelo, ve ć ograničavamo i svoje misli, opseg naših osje ćaja, pristupe, kreativnost, duhovni život, našu sposobnost da se neovisno vežemo s drugim ljudima, našu unutarnju slobodu, našu zaokupljenost istinom, pa stoga i našu sposobnost da volimo i poštujemo sami sebe i druge. Tako štetu koju nanosimo sami sebi, i onima oko nas, kao i nesklad i odijeljenost koja se stvara zbog pogrešne obrane, nije mogu će niti opisati u njenom potpunom u činku. Tako ne možemo ispuniti svoje niti tu đe potrebe. Oslobo đenje koje doživljavamo kada se prestanemo pogrešno braniti, nije mogu će opisati. To se jednostavno mora proživjeti da bi se osjetila ta radost. Trebamo naprosto te ći s životom - otpustiti i primiti što god nam do đe. Budi volja Tvoja. Sve što do đe, u tome trebamo tražiti istinu. U tom bazi čnom stavu prema životu naše reakcije će se promijeniti. Ako samo nau čimo promatrati, opažati i shva ćati - pa stoga i konačno se prestati krivo braniti -oslobodit ćemo se iluzija. Ne postoji ve ća poteško ća i ve ći zatvor od privida, iluzija ili laži. Ne postoji ništa destruktivnije od ljudi koji se bespotrebno brane. Ne postoji ništa što stvara više nesklada, neistine, neprijateljstva i razdora u osobnom, isto kao i u javnom životu, od lažne obrane. Kad se nje oslobodimo, cijeli naš život će se promijeniti i postati ispunjen, kao što to Bog i želi za nas.
UZAJAMNOST ili DAVANJE I PRIMANJE - OTVORENOST Da bismo nešto postigli, ma o čemu se radilo, mora postojati sinteza kreativnosti, mašte i ideja, s jedne strane i izvršenja s druge. Dakle, uvijek prvo postoji duhovno stvaranje, a onda materijalno stvaranje. Ta dva stava - ideju i izvršenje - nazivamo uzajamnoš ću. Uzajamnost je načelo stvaranja bilo o čemu da se radi. To je kretanje prema ujedinjenju. Kreativnost proizvodi ideje, a naporan rad, trud, ustrajnost i disciplina ih provodi u djelo. Kreativni smo kada smo emocionalno i duhovno otvoreni i imamo disciplinu da te ideje ostvarimo. Kada nemamo disciplinu, tada se nismo spremni suo čiti s poteškoćama, pokušajima i pogreškama. A kada nismo kreativni, to je zbog toga što potiskujemo svoje osje ćaje, pa smo zgr čeni zbog straha. Ta dva stava u osobi se po činju usklađivati kada osoba krene na put razvoja. Zdrava i uravnotežena osoba, koja je našla sebe, je kreativna i u toj kreativnosti nalazi svoje zadovoljstvo i ispunjenje. Ta neravnoteža je naro čito vidljiva u podru č ju me đuljudskih odnosa. Kako se često događa da početni stvarala čki čin međusobnog privla čenja spoji dvoje ljudi u ljubavi odnos koji se izgubi jer smo zanemarili naporni rad na razrješavanju problema, budu ći da djetinjasto
vjerujemo da bi sve trebalo te ći glatko i bez našeg truda. Da bi došlo do uzajamnosti mora postojati skladno me đusobno davanje i primanje, uzajamna suradnja i pozitivna otvorenost. Međutim, u svakom čovjeku postoji strah da se otvori drugom ljudskom bi ću, ali postoji sram da se to vidi u sebi i prizna, jer pogrešno vjerujemo da moramo biti savršeni. Radije biramo kontrolu, jer se tako osje ćamo sigurnijima, ali ona je proizvod straha i stvara zgr čenost koja onemogućava kreativnost. U mjeri u kojoj kontroliramo život, mi onemogu ćavamo uzajamnost. To ne zna či da u nama ne postoji potreba za bliskoš ću, ali i to t o potisnemo, zatvaramo se, a iza zidova je usamljeno. No, to nam izgleda kao manja prijetnja. Kako se razvoj nastavlja, ta čežnja postaje snažnija i svjesnija. Postoji voljnost da se osoba otvori, ali ona se još uvijek boji tog otvaranja. Pogrešno misli da je njena čežnja stvarna spremnost za odnos. Kada se to ne dogodi, jer njen nesvjesni strah blokira ostvarenje čežnje, ona to pripisuje manjku sre će da sretne pravog partnera. Kada se partner i pojavi, on nije ono što je osoba o čekivala, odnosno partner je upravo onakav kakav je u našem nesvjesnom očekivanju. Neuspjeh u odnosu pokazuje da osoba nije spremna na istinsku uzajamnost. Mnogi ljudi naizmjeni čno prolaze periode usamljenosti i periode neuspješnih odnosa. Razočaranje koje slijedi iz toga još poja čava nesvjesni strah od otvaranja, i toga da te čemo sa životom. Bol i zbunjenost su rezultat tog stanja. Kada bol postane prejak, odnosno kada je kriza ispunila svoju funkciju, osoba postaje spremna da spozna unutarnji uzrok kolebanja između zatvaranja i otvaranja. Uzrok bolu je nedostatak svjesnosti o stvarnom zna čenju kolebanja. Kada osoba u samo ći bude spremna da se otvori u relativnoj sigurnosti tako da ona prepozna teško će s kojima se susretala kada je bila u odnosu, ona je napravila veliki korak naprijed. Ali, na jednoj to čki razvoja, svaki pojedinac, shvati zna čenje ovog bolnog kolebanja između usamljenosti i bolne povezanosti, a tada on postaje sposoban za otvorenu uzajamnost i ispunjenje, za me đusobnu suradnju. To zna či napuštanje lažne sigurnosti, jer smo spremni za učenje u odnosu, spremni smo pokušati i riskirati uzajamnost, ljubav, zadovoljstvo i sigurnost u otvorenosti. Jako zrela osoba je spremna biti u relativnoj uzajamnosti - ne u mašti, ne u čežnji, ne u "što ako" situacijama. Takva osoba stvara postojani odnos zasnovan na stvarnoj uzajamnosti. Ti različiti stupnjevi uzajamnosti, od najmanje do najve će, moguće da se preklapaju u jednoj osobi u raznim podru č jima života, ali i u razli čitim periodima. Uzajamnost, odnosno otvorenost za razmjenu - davanje i primanje, može postojati u mjeri u kojoj se ne bojimo drugih ljudi. Drugih ljudi se bojimo, jer se bojimo vidjeti svoju tamnu stranu. Dakle u mjeri u kojoj smo osvijestili tamu u nama, i tako je i u najve ćoj mogućoj mjeri pokorili, u toj mjeri sposobni smo za uzajamnost. Kada smo svjesni te t e destruktivnosti u nama, mi nećemo nesvjesno utjecati na destruktivnost u drugoj osobi, pa se ona ne će zatvarati. Ako je nismo svjesni, to će utjecati negativno na odnos, i mi ćemo se osje ćati neispunjeno. Najve ći strah u nama je vidjeti tu nesvjesnu destruktivnost u nama i tako premostiti jaz j az izme đu svjesne dobrote i nesvjesne destruktivnosti. Jer jaz u nama utje če i na jaz izme đu nas i drugih ljudi. Toliko mnogo snage ulažemo da bismo negirali zlo u nama, a dok to činimo mi ne možemo biti ispunjeni i sretni. Klju č je svjesnost o svim dijelovima naše li čnosti. Samo tako ne će zlo u nama upravljati sa nama. Ako ne možemo prihvatiti zlo u nama, pa nesvjesno o čekujemo da prvo moramo biti savršeni prije nego što možemo prihvatiti, voljeti i poštovati sami sebe, mi tada imamo ista o čekivanja prema drugoj osobi. Dakle, ona mora biti svršena, ili je ne možemo voljeti, pa je odbacujemo u cijelosti. Ili je bijela, ili je crna. Naravno, to je rijetko r ijetko svjestan stav, ali ako prevedemo naše emocije u svjesne misli, vidjet ćemo da upravo tako osje ćamo i mislimo. Takav naš nesvjestan stav stvara zid odijeljenosti izme đu nas i dugih, pa to stvara plitki odnos kojem nedostaju dubina i zadovoljstvo, i u kojem se tek djelomi čno razotkrivamo. Mi nismo svjesni naše netolerancije, kriti čnosti i odbijanja da prihvatimo drugu osobu u njenoj cjelovitosti, pa nismo svjesni ni da to radimo i sa samima sobom. Doista je onda teško prihvatiti zlo u
drugima, koji upotrebljavaju obranu koja je destruktivnija od onoga od čega se brane u sebi. Naša nesposobnost da se nosimo s destruktivnim ponašanjem drugih prema nama, odražava naš nedostatak svjesnosti o tome kada i kako mi radimo istu stvar - možda samo na druga čiji način. Kada budemo svjesni naših reakcija prema drugima, tada ćemo biti svjesni što radimo sebi. Negirajući neprihvatljive dijelova sebe, mi poja čavamo mržnju prema nama samima i produbljujemo rascjep u sebi. Tako princip uzajamnosti prvo mora biti primijenjen na nas same, na prihva ćanje sebe, a onda ćemo u mjeri u kojoj smo to uspjeli napraviti sa sobom, biti u stanju da u činimo i s drugima. Tada ćemo naučiti da i u odnosima ostanemo otvoreni jedno prema drugom.
SAMOVOLJA ILI OTPUŠTANJE Cilj i svrha našeg razvoja je sve ve će usklađivanje naše volje s Božjom voljom da bismo bili sretni u mjeri u kojoj smo postigli to uskla đenje. To zna či čuti Boga u svom srcu - to je j e krajnji cilj razvoja. Da bismo to mogli moramo se odre ći strahova, nepovjerenja, pogrešnih shva ćanja i sumnji. Ali to tako đer znači odricanje od stava koji kaže: "Ja jedino mogu biti sretan ako taj i taj napravi ovo ili ono, ili mi život odgovara na na čin kako sam ja to zamislio." I onda nam odricanje od samovolje izgleda kao skok u ponor, jer izgleda da se moramo odre ći nečeg dragocjenog bez čega nije mogu će živjeti. U našim odnosima je lako promotriti taj unutarnji pritisak koji kaže "moraš me voljeti", a koji onda stvara upravo suprotan odgovor. Ljubav Ljubav nikada ne može biti iznu đena, makar drugoga "lovili na med", ipak je ispod strah da ne možemo živjeti bez te osobe - dakle to je prisila. pri sila. Osoba koja radi na sebi, sretat će se neprestano s tom napetosti u sebi, tim strahom i tim ustrajavanjem. Ta napetost je uvijek rezultat borbe tame i svjetla u nama. Da bismo u tome uspjeli moramo proći kroz ono što smo stvorili, a to je bol i zbunjenost, praznina i strah. Kakvo god da je to stanje mi ga moramo prihvatiti, tako da ga možemo istražiti, razumjeti, pa tako i razriješiti. Trebamo znati da je to stanje samo privremeno, jer će inače otpor prema otpuštanju, ma o čemu se radilo, biti prejak. Ta odluka prema otpuštanju mora se često ponavljati. To zna či da se moramo odre ći želje, ali to ne zna či odreći se je zauvijek. Privremeno se moramo odre ći od tko, što, gdje, kada i kako ispunjenja želje. Jer inzistiranje na ispunjenju naše želje na odre đeni način, često ometa njeno ispunjenje. Ako budemo imali povjerenja u Božju volju, želja će se ispuniti ali u druga čijoj emocionalnoj klimi, i to na puno bogatiji način. Tako da je često točno, da nešto možemo dobiti tek nakon što smo se toga odrekli. Odrekli smo se inzistiranja koje je bilo rezultat straha da ako ne bude po našem da će to značiti katastrofu, a to je samovolja. Mogli bismo reći da je to generalna dvojba koja proizlazi iz sukoba u kojem se ili borimo protiv bola, praznine i straha od usamljenosti, ili postajemo beznadni i negativno raspoloženi. To se rijetko odnosi na sva podru č ja našeg života, ali se sigurno odnosi na neka. Primjerice, mi možemo biti dominantni i agresivni da bismo pokorili druge, bilo čistom silom, pametnim uvjeravanjem ili neiskrenom manipulacijom. Na taj na čin "nosimo" se s nepovjerenjem u život i vlastitom prikrivenom beznadnosti. Ili idemo u drugu krajnost gdje postajemo pretjerano pokorni, jer se želimo slagati s drugima, o njima ovisiti, a ne biti neprijateljski raspoloženi, da bismo druge pomo ću utjerivanja krivnje natjerali da nam služe. Tu postoji prikrivena želja da dominiramo. Prilikom rada na sebi treba prona ći takva prikrivena "rješenja", odnosno namjere. Ta rješenja su privid naše uspješnosti življenja, odnosno izbjegavanja da osjetimo unutarnju prazninu, i kada to shvatimo bit ćemo dovoljno motivirani da to promijenimo. Jer ne možemo na ovaj na čin dobiti stvarno ispunjenje, zapravo ga takvim "rješenjima" sprječavamo. Pretpostavimo da želimo da budemo u ljubavi s drugim ljudskim bi ćem, ali nismo sigurni da to možemo posti ći kroz njegovu slobodnu volju. Pretpostavimo da tada po čnemo vladati kroz posesivnost, dominaciju, ljubomoru, prisilu i zahtjevnost. To možemo činiti otvoreno ili
prikriveno. Tako đer možemo odigravati pretjerano "slabu" osobu i kroz druge igre koje proizvode krivnju. Ako nas druga osoba djelomi čno uistinu voli, ali nas djelomi čno i neurotično treba, ili nas želi iskoristiti, ona će se pokoriti našim pravilima, ali će nam istovremeno i zamjerati i okrivljavati nas, mrziti nas i prkositi zbog toga, iako i ona igra naše igre. Tako, da čak i ako "uspijevamo", to nas ne će ispuniti, jer se stalno borimo protiv tih reakcija za koje smo suodgovorni. To stvara za čarani krug koji osnažuje našu negativnu sliku o svijetu. A što će se dogoditi ako imamo hrabrosti otpustiti uzde i suo čiti se sa strahom da ćemo izgubiti tu osobu ako prestanemo manipulirati. Ako je i izgubimo, što smo izgubili? Zar to znači da zauvijek moramo biti sami? Zar se ne će naći netko tko će nas voljeti zbog nas samih, bez da zbog straha glumimo nekog tko nismo, a to još više umanjuje naše samopoštovanje. Ali ako ta osoba ostane s nama, dobit ćemo neizmjernu radost da nas druga osoba želi voljeti slobodno bez naših manipulacija i dominacije. Stvorit ćemo povjerenje u odnosu koje će se bazirati na našoj vjeri da smo vrijedni ljubavi takvi kakvi jesmo. Znanje o našem bogatstvu podrazumijeva, kao prvi temeljni korak, da budemo dovoljno snažni, dovoljno velikodušni, dovoljno ponizni, dovoljno iskreni i da ne upotrebljavamo silu na druge, bez obzira koliko mi to profinjeno radili. Jer ironija i ronija je u tome da često ono što bismo slobodno dobili postaje nepristupa čno kada upotrijebimo silu. Raste naš osje ćaj vlastite nevrijednosti, i poja čava se osje ćaj da moramo krasti, ostajemo siromašni, jer samo oni koji žive svoju istinu osje ćaju da zaslužuju bogatstvo. Bogatstvo koje je neophodno za život u sre ći u kojem imamo ljubav, jedino možemo stvoriti kada toliko potpuno dajemo koliko želimo dobiti. Spremnost da se odreknemo samovolje počet će nam davati ono što nam je uistinu potrebno da bismo bili sretni. Postajemo sve sposobniji da bez lažnog osje ćaja krivnje vidimo svoje nedostatke, ograni čenja, pogreške i negativnosti zbog kojih kršimo Božje zakone, pa tako nismo najdublje pošteni. Ako nam je najdublje žao zbog toga, ako prepoznamo da tako nanosimo bol drugima i nama samima, i ako ih iskreno želimo promijeniti, a da ne izbjegavamo strpljiv i težak rad na sebi, poniznost i bol od neophodnog suo čavanja sa samima sobom, mi ćemo biti na Putu. Nau čit ćemo donositi razne odluke, uvijek traže ći istinu. Svaki gubitak će se pokazati kao privid. Sve ćemo više biti vođeni istinskim razmatranjima, ne strahom od neodobravanja, o ovisnosti o dobrom mišljenju drugih ljudi, niti zbog straha da ne možemo podnijeti trenutno t renutno neispunjenje. Stvarana ljudska bolest je rezultat toga što ne koristimo svoje potencijale za stvaranje dobrog života. Shvatit ćemo da nema suprotnosti izme đu našeg ispunjenja u najdubljem smislu i interesa drugih ljudi. To stanje svjesnosti u kojem uvijek tražimo istinu će sve više opažati, doživljavati i postizati neograni čeno obilje koje nam Bog želi dati. Naš život će postajati sve bogatiji, jer će se bazirati na istini i ljubavi.
