Tim Powers
ANUBISOVA VRATA Naslov originala: Tim Powers, The Anubis Gates 1983
2
»Niko ne može dvaput zakoračiti u istu rijeku, jer drugi put to nije ista rijeka, a ni on nije isti čovjek.« Heraklit
»…Oni po svijetu se mračnim i starim mjestima kreću: Poput mornara što glave zdrave i bistra oka bjehu, No koji, kad brod im se probi, priznati neće ni propast Ni nužnosti bijega, Već namjesto toga će podrtinu milu Povesti dolje u tminu; uistinu ne da utope se, Već navijeke da nastave letat Prot’ ponoćnih struja u mora dubini, Od rupe do rupe i timora bez svjetla U traganju beznadnome za ulazom kopnu; I koji u natrulom svome, sporom putovanju Napokon svu sklonost ka svjetlosti gube Ko i prema zraku, prijatelju živu – jer im ovdje Traganje tek za lugovima najdubljima teži, Najdaljim od sunca što prebrisa ga noć…« Iz »Dvanaest sati Noći« Williama Ashblessa
3
KNJIGA PRVA LICE POD KRZNOM PROLOG: 2. veljače 1802. »Iako mnogo se uze, mnogo još osta; i mada snaga nam nije ona što u staro doba micala zemlju je, nebo – to što jesmo, jesmo…« Alfred, Lord Tennyson
I
zmeđu dva stabla na vrhu brežuljka stajao je vrlo stari starac i gledao, sa sjetnom čežnjom za koju je vjerovao da je više nije sposoban osjetiti, kako posljednja skupina izletnika sprema svoje košarice, uzjahuje na konje da bi odjašila na jug; kretali su se ponešto žurno jer je do Londona bilo dobranih šest milja, a crveno je sunce već crtalo silhuete krošnji drveća duž rijeke Brent, dvije milje na zapad. Kad su ovi otišli, starac se okrenuo da bi gledao polagano spuštanje sunca. Brod milijuna godišta, pomislio je; brod sunčanog boga Raa na umoru, što s bočnim vjetrom jedri niz zapadno nebo prema izvorištu mračne rijeke što teče kroz podzemni svijet sa zapada na istok, kroz dvanaest sati noći, i na čijem će se krajnjem istočnom kraju brod sutradan ponovno pojaviti, donoseći još jednom mladenačko, ponovno razgareno sunce. Ili je to, pomislio je jetko, golema nepomična lopta usijanog plina, odijeljena od nas udaljenošću prevelikom i za sam svemir da bi je mogao obuhvatiti, a oko koje se ova kuglica planeta valja poput gvalje balege što je gura kephera balegar. Uzmi svoj pijuk, rekao je samome sebi kad je polagano krenuo nizbrdo… No budi pripravan umrijeti za ono što si odabrao.
4
Morao je hodati oprezno jer je na neravnu blatu i travi bio nespretan u svojim japanskim nanulama. Između kola i čergi već su gorjele vatre, a hladni je večernji vjetar uzvitlao do njega čitavo tkanje žestokih mirisa: prodorni, zemljani vonj sputane magaradi, dim drveta i ugodni miris pečenog ježa, specijaliteta koji je njegovim sunarodnjacima posebno prijao. A povjerovao je da je osjetio, slabašno, i ćuh ustajala daha iz sanduka što je stigao toga popodneva – pljesniva nekog smrada, kao od kakve nastrane mirodije čija je namjena prije da izazove gađenje no da pospješi tek, smrada u gotovo šokantnom neskladu s čistim lahorom Hempstead Heatha koji ga je donosio. Kad se približio grozdu šatora, susreo se s parom logorskih pasa i ovi su se, kao i uvijek, odmakli od njega čim su ga prepoznali; jedan se okrenuo i odrješito otkaskao do najbliže čerge, dok je onaj drugi, s očitom nevoljkošću, sproveo Amenophisa Fikeea u tabor. Odazvavši se na pseće dozivanje, iz šatora je izišao crnomanjast muškarac u kaputiću od rebrasta baršuna pa preko trave zakoračao prema Fikeeu. Baš poput pasa i on se zaustavio dobrano podalje od starca. »Dobro veče, rya. Hoćeš štogod večerati? Stavili su na vatru hotchewitche, mirišu vrlo kushto.« »Kushto kao što hotchewitchi uvijek i mirišu, rekao bih«, promrmljao je Fikee rastreseno. »Ali ne, hvala. Slobodno se svi poslužite.« »Ja ne, rya; moja je Bessie oduvijek obožavala kuhane hotche-witchije i tako, otkako je ona muller, ja ih više ne jedem.« Fikee je kimnuo, ali je bilo očito da ga ne sluša. »Sve u redu, Richarde.« Zastao je kao da se nada da će mu ovaj upasti u riječ, ali se ništa nije dogodilo. »Kad se sunce posve spusti, daj nađi nekoliko chala da odnesu sanduk niz obalu do šatora doktora Romanya.« Ciganin se počešao po namaštenom brku i neodlučno se prebacio s noge na nogu. »Sanduk što ga je danas donio onaj mornar chafl« »A na koji bih drugi i mogao pomisliti? Da, Richarde, taj.« »Rya, on chalima nije drag. Vele da je u njemu nešto mullo dusta beshes, već mnogo godina mrtvo.« Amenophis Fikee se namrštio i čvršće se uvio u ogrtač. Posljednje je zrake sunca ostavio za sobom na sljemenu brežuljka, i u večernjim se sjenama činilo da mu u krševitu licu nema više života no u stijeni ili kakvu deblu. A onda je napokon progovorio: »Mislim, to što je u njemu zaista je vidjelo dusta beshes – mnogo, mnogo godina.« Uputio je
5
strašljivom Ciganinu smiješak koji je nalikovao odronu čitave brdske padine pri čemu se otkriva stara bijela stijena. »Ali to nije mullo, u to sam… Tome se nadam. Ne baš mullo. To Ciganina nije baš nimalo razuvjerilo pa je otvorio usta da izrazi još jedan uljudni protuargument, ali se Fikee već bio okrenuo od njega i dugim koracima pošao preko čistine prema obali rijeke, dok mu je za leđima na vjetru lepršao ogrtač, nalik pokrilcima kakvog orijaškog kukca. Ciganin je uzdahnuo pa se mlitavo odvukao prema jednom od šatora, uvježbavajući usput šepesanje koje će mu, bar se tome nadao, privrijediti poštedu od pomaganja u nošenju toga jezivog sanduka. Fikee je, duž sve tamnije obale rijeke, polagano svladavao put prema šatoru doktora Romanya. Ako se izuzme promuklo uzdisanje lahora, veče je bilo nestvarno tiho. Činilo se da Cigani shvaćaju da je večeras u vjetru nešto značajno, pa su se posramljeno pomotavali baš poput svojih pasa; čak su i zelembaći prestali skakutati i bućkati se među obalnom trskom. Šator je stajao na čistini, u žarištu dovoljno konopa i snasti – što je sve visjelo s obližnjeg drveća – da bi se dao opremiti brod dobrane veličine. Zatezni konopci, potpomognuti tucetom uspravnih motki, nosili su lepršavu, nabreklu, mnogoslojnu kaotičnost Romanyeva šatora. Ovaj je izgledao, pomislio je Fikee, poput kakve goleme opatice u redovničkoj halji za posebno hladno vrijeme, opatice što je kleknula kraj rijeke da bi se odala skrovitoj pobožnosti. Pognuvši se ispod nekoliko konopa prokrčio je put do ulaza pa odigao ustranu zavjesu, da bi potom zakoračio u središnju prostoriju i zažmirkao od bljeska što ga je desetak svjetiljki bacalo na nabrane ćilime što su tvorili zidove, pod i strop. Doktor Romany je ustao od stola, a Fikee osjetio val beznadne zavisti. Zašto prošloga rujna, upitao se Fikee, nije dopalo Romanellia da izvuče tu kraću slamku u Kairu? Fikee je skinuo svoj otrcani ogrtač i šešir pa ih bacio u kut. Pri svjetlu petrolejki njegova se ćela sjajila poput nesavršeno uglačane bjelokosti. Romany je prešao preko sobe, groteskno poskakujući u cipelama na oprugama pa ga uhvatio za zapešće. »Veliko je to što ćemo mi – što ćeš ti – večeras pokušati«, rekao je dubokim prigušenim glasom. Kako bih volio da mogu ja ostati s tobom.«
6
Fikee je slegnuo ramenima, pomalo nervozno. »Obojica smo samo sluge. Moje je mjesto u Engleskoj, tvoje u Turskoj. Potpuno mi je jasno zašto ti večeras možeš biti nazočan samo«, neodređeno je odmahnuo, »u replici.« »Nema potrebe da kažem«, odgovorio je Romany pjevuckavim glasom koji se naglo produbio kao da želi iznuditi odjek iz okolnih ćilima, »ako bi se dogodilo da noćas umreš, budi siguran da ćemo te balzamirati i sahraniti u grobnicu uz sve dolične obrede i molitve.« »Ako ne uspijem«, odvratio je Fikee, »neće biti nikoga kome da se moliš.« »Ja nisam rekao ako ne uspiješ. Može se dogoditi da ti uspije otvoriti vrata, no da pri tome pogineš«, ukazao je posve nepomućeni Romany. »U tom slučaju sigurno bi ti bilo drago da se poduzme ono što treba.« »No dobro«, rekao je Fikee uz umorni klimaj glavom. »Bravo«, dodao je. Od ulaza se začuo zvuk povlačenja nogu pa zabrinuti glas. »Gdje hoćeš da ti stavimo sanduk? Brže, rekao bih da duhovi izlaze iz rijeke da vide što je u njemu!« »To uopće nije nevjerojatno«, promrmljao je doktor Romany dok je Fikee upućivao Cigane da unesu tu stvarcu i polože je na pod – što su oni žurno i učinili pa pošli prema izlazu najbrže koliko im je dopuštala pristojnost i poštovanje. Ta su dva vrlo stara starca neko vrijeme u tišini zurila u kovčeg, a onda se Fikee promeškoljio i progovorio. »Dao sam upute svojim Ciganima da dok budem… odsutan, tebe smatraju svojim glavarom.« Romany je kimnuo, a zatim se nagnuo nad sanduk i počeo otkidati gornje daske. Nakon što je odbacio u stranu nekoliko pregršti zgužvanog papira, pažljivo je izvadio drvenu kutijicu uvezanu vrpcom. Položio ju je na stol. Okrenuvši se ponovno prema sanduku, udarcem je noge odbacio ostatak olabavljenih dasaka pa, gunđajući od napora, izdigao papirnati zamotak i položio ga na pod. Bio je grubo kvadratičan, s bridovima od tri stope, i šest palaca debeo. Podigao je pogled i rekao: »Knjiga.« Posve nepotrebno, jer je Amenophis Fikee znao što je. »Kad bi to samo on mogao učiniti, u Kairu«, prošaptao je. »Srce Britanskog Kraljevstva«, podsjetio ga je doktor Romany. »Ili možda zamišljaš da bi on mogao putovati?«
7
Fikee je odmahnuo glavom pa, čučnuvši kraj stola, izvukao ispod njega staklenu kuglu s pomičnim segmentom na plastu. Položio ju je na stol pa počeo razmrsivati čvorove na drvenoj kutijici. Romany je u međuvremenu skinuo sa zamotka papirnati omot da bi razotkrio crnu drvenu kutiju inkrustiranu komadićima bjelokosti što su tvorili stotine hijeroglifa stare egipatske dinastije. Kopča je bila kožnata i tako krhka da se rasula u prah kad ju je Romany pokušao raskopčati. Unutra je bila pocrnjela srebrna kutija sa sličnim hijeroglifskim znakovima istaknutim u reljefu; a kada je smaknuo njen poklopac, pogledu se izložila zlatna kutija čija se fino izrađena površina presijavala u svjetlu petrolejki. Fikee je uspio otvoriti drvenu kutijicu pa izdigao plutom začepljenu staklenu bočicu što se bila ugnijezdila u pamuku. Bočica je sadržavala možda uncu guste crne tekućine za koju se činilo da sadrži talog. Doktor Romany je duboko udahnuo pa rastvorio poklopac zlatne kutije. Doktor Romany je u prvi čas pomislio da su se sve svjetiljke istovremeno utrnule, no kad ih je preletio pogledom vidio je da im plamenovi stoje jednako visoko kao i prije. No gotovo se sva svjetlost bila izgubila – bilo mu je kao da prostoriju gleda kroz mnogo slojeva začađanog stakla. Stegao je ogrtač čvršće oko grla; toplina je također opala. I tad je prvi put te noći osjetio strah. Prisilio se da spusti pogled na knjigu što je ležala u kutiji, knjigu što je upila svjetlost i toplinu iz prostorije. S drevnog papirusa blistalo je drevno znamenje – blistalo ne svjetlošću, već nekakvom žestokom crninom za koju se činilo da će mu kroz oči isrkati dušu. A značenje tog znamenja sunulo mu je u svijest bistro i snažno, kao što bi sunulo čak i onome tko ne bi znao čitati praiskonsko egipatsko pismo, jer ih je ovdje, u mladosti svijeta, ispisao bog Thoth, otac duha i jezika samog. U strahu je otrgnuo pogled jer je mogao osjetiti kako mu riječi prijeći utiskuju znakove na dušu, kao u času krštenja. »Krv«, hrapavo mu je zastrugao glas, a učinilo se da se smanjila čak i sposobnost zraka da prenosi zvuk. »Krv našega Gospodara«, ponovio je maglovitoj prilici Amenophisa Fikeea. »Stavi je u sferu.« Mogao je vidjeti samo kako Fikee palcem miče ustranu kopču kugle i prinosi otvoru bočicu prije no što ju je otčepio; crni se fluid prosuo unutra prema gore, da bi zamrljao vrh staklene sfere. Mjesec se već jamačno digao, shvatio je Romany. Jedna je kap pala Fikeeu na dlan i zacijelo ga oprljila jer je oštro zapiskao kroz zube.
8
»Od sad si… prepušten samome sebi«, graknuo je doktor Romany pa slijepo zateturao iz šatora na čistinu, gdje je večernji zrak, nakon svega, djelovao toplo. Udaljio se, spotičući se, uz riječnu obalu, zijevajući i ljuljajući se na svojim neobičnim cipelama da bi naposljetku čučnuo, sopćući i zibajući se, na blagoj uzvisini pedeset jardi uzvodno i osvrnuo se na šator. Dok su mu se dah i bilo usporavali, pomislio je na onaj pogled na Knjigu boga Thotha pa se stresao. Ako je ikakav dokaz potreban da bi se dokumentiralo izvrtanje magije za posljednjih osamnaest stoljeća, ova ga je knjiga priskrbila; jer iako je nikad prije nije bio vidio, Romany je znao da je kraljević Setnau Kha-em-Uast, prije tisuću godina, kad je bio sišao u grob Ptahneferkaa u Memfisu da bi do nje došao, zatekao grobnu komoru blistavo osvijetljenu svjetlošću što je zračila iz knjige. A ova čarolija, pomislio je nevoljno, ovaj noćašnji strahovito naporni pokušaj bio bi gotovo nedopustivo opasan čak i u one dane, prije nego što je magija postala toliko teža i u osobnom smislu skuplja za maga i, unatoč najstrožoj kontroli, nepredvidljiva i zapetljana u svojim posljedicama. Čak i u te dane, pomislio je, nitko osim najhrabrijih i u transcendentalnom smislu najkvalificiranijih svećenika ne bi se odvažio poslužiti hekauom, riječima moći, onima koje će noćas izgovoriti Fikee: riječima koje su zazivanje i poziv za obuzimanjem upućene psoglavom božanstvu Anubisu – ili bilo čemu što je od njega još preostalo – a koje je, u doba moći Egipta, predsjedalo podzemnim svijetom i vladalo vratima što su ga dijelila od ovog. Doktor Romany je pustio da mu se pogled otcijepi od šatora i odlebdi preko rijeke do vrijeskom obrasla krajolika što se talasao s druge strane sve do iduće uzvišice, okrunjene drvećem što se činilo previsoko za svoju debljinu i koje je na lahoru zibalo omršavjele grane. Sjevernjački krajolik, pomislio je, burkan vjetrom što teče poput gina, oštrim i čistim i s mirisom borovnice. Odzivajući se na neobična svojstva svega toga, pomislio je na putovanje do Kaira što su ga on i Fikee poduzeli ima tome četiri mjeseca, kad ih je Gospodar pozvao da pripomognu u novoj krizi. Iako ga je zapanjujući nered sprečavao da ikad napusti svoj dom, Gospodar se već dobrano dugo služio tajnom armijom agenata i bogatstvom koje se nije dalo popisati, u svom nastojanju da očisti Egipat od muhamedanskog i kršćanskog onečišćenja i da, što je bilo još teže, zbaci vladajućeg turskoga pašu i njegove strane plaćenike, te da tako obnovi Egipat kao nezavisnu svjetsku velesilu. Tek je bitka kod piramida,
9
prije četiri godine, dovela do prvog proboja, iako je u tom času izgledala kao konačni poraz – jer je Francuzima otvorila put u Egipat. Romany je priškiljio očima, prisjećajući se sumornog pucketanja francuskih mušketa što je tog vrućeg srpanjskog popodneva odjekivala od Nila, naglašeno je više bubnjanjem mamelučke konjice u jurišu… Do sutona su armije egipatskih vladara Ibrahima i Murad-bega bile slomljene, a Francuzi, pod mladim vojskovođom Napoleonom, uvedeni u posjed. Najednom je divlji i bolni tulež podigao doktora Romanya na noge; zvuk se nekoliko sekundi odbijao među drvećem uz rijeku, a kad je zamro, mogao je čuti nekakvog Ciganina kako ustrašeno mrmlja čarobne formule-zaštitnice. Iz šatora nije više izišao niti jedan zvuk, pa je Romany ispustio zadržani dah i ponovno se snizio u čučanj. Sretno ti bilo, Amenophise, pomislio je. Mogao bih reći »neka su bogovi s tobom«, no to je upravo ono što se sada odlučuje. Nelagodno je odmahnuo glavom. Kad su Francuzi došli na vlast, činilo se kao da je došao kraj svakoj nadi u obnovu starog poretka, pa je Gospodar, mukotrpnom magijskom manipulacijom vjetrova i plime, pružio diskretnu pomoć britanskom admiralu Nelsonu kad je ovaj, ni dva tjedna potom, uništio francusku flotu. Ali se tada francuska okupacija pokazala probitačnom za Gospodara; Francuzi su suzbili nadmenu vlast mamelučkih begova da bi 1800. istjerali turske plaćenike koji su gušili zemlju. A čovjek koji je preuzeo komandu nad Kairom kad se Napoleon vratio u Francusku, general Kleber, nije se petljao u Gospodareve političke spletke niti ometao njegova nastojanja da muhamedansko i koptsko pučanstvo ponovno primami starom panteističkom štovanju Ozirisa, Izide, Horusa i Raa. Činilo se, ustvari, kao da će francuska okupacija učiniti s Egiptom isto što i Jennerove kravlje boginje sada tako očito čine s ljudskim tijelom: infekcijom kojoj se može stati na kraj, i koja se nakon nekog vremena dade lako suzbiti, zamjenjuju onu smrtonosnu koja se zaustavlja tek smrću svog nosioca. I tada je, naravno, sve pošlo po krivu. Neki je umobolnik iz Aleppa ubio Klebera probovši ga na kairskoj ulici, pa su u mjesecima konfuzije što su uslijedili Britanci iskoristili priliku: do rujna 1801. Kleberov je nesposobni nasljednik kapitulirao pred Britancima u Kairu i Aleksandriji. Sad su Britanci preuzeli kormilo, pa je za jedan jedini tjedan bilo uhapšeno tuce Gospodarovih agenata. Novi je britanski guverner čak našao razloga da zatvori hramove starih božanstava što ih je Gospodar bio podigao izvan grada.
10
Sav očajan, Gospodar je poslao po svoja dva najstarija i najmoćnija pobočnika, Amenophisa Fikeea iz Engleske i doktora Monboddoa Romanellia iz Turske, pa im razotkrio plan koji je, mada toliko fantastičan da je upućivao na senilnost toga drevnog čovjeka, bio jedino sredstvo, kako je inzistirao, da se Engleska izbriše sa slike svijeta i da se Egiptu vrati njegova još pred eone izgubljena prevlast. Susreli su se s njim u njegovoj golemoj komori u kojoj je živio posve sam, ukoliko se izuzmu ushabti, četiri voštana ljudska lika u naravnoj veličini. Sa svoje pritke pri stropu počeo je isticanjem da je kršćanstvo, to ljuto sunce što je isparilo sve životne sokove iz sada već gotovo posve sasušene ljušture magije, već zakriveno oblacima sumnje što se dižu iz tekstova ljudi poput Voltairea i Diderota i Godwina. Romanelli, nestrpljiv zbog razvučenih metafora pradrevnog čarobnjaka kao što je bio nestrpljiv i zbog gotovo svega ostalog, upao mu je u riječ da bi ga bez okolišanja upitao kako bi sve to moglo pomoći da se Britanci izbace iz Egipta. »Postoji magična procedura…« počeo je Gospodar. »Magija!« prekinuo ga je Romanelli, najprezrivije što se usudio. »U današnje doba dobivamo glavobolje i vidimo duplo – a da i ne spominjemo gubitak pet funti težine – ako pokušamo čaranjem maknuti s puta čopor uličnih pasa; a čak i tada najveća je vjerojatnost da će se nešto smutiti i da će se ovi naprosto srušiti mrtvi gdje se koji zatekne. Jednostavnije je viknuti i zamahnuti na njih štapom. Siguran sam da niste zaboravili koliko ste se mučili nakon što ste se poigrali vremenom u Abukirskom zaljevu, ima tome tri godine. Oči su vam se sparušile poput datulja predugo ostavljenih na suncu, a vaše noge!…« »Kao što reče, nisam zaboravio«, odvratio je Gospodar hladno pa svrnuo djelomično oporavljene oči na Romanellia koji se protiv volje stresao, kao i uvijek, pred gotovo maloumnom mržnjom što se u njima žarila. »No kako stvari stoje, iako ću i ja biti nazočan preko zastupnika, tu čaroliju mora izvesti jedan od vas, jer se ona mora obaviti tik uz srce Britanskog Imperija, a to znači u gradu Londonu, a moje mi stanje priječi da putujem. Iako ću vas opskrbiti svim najmoćnijim zaštitama i zaštitnim amuletima što su mi još preostali, provedba će toga, kao što si podsjetio, utrošiti popriličan komadić čarobnjaka. Izvući ćete slamke ispod stolnjaka na ovom stolu, i onaj koji izvuče kraću, bit će čovjek koji će to izvesti.« Fikee i Romanelli zagledali su se u dva kusa slamki što su virila ispod platna, a zatim jedan u drugoga.
11
»Kakva je čarolija?« upitao je Fikee s dvojbom. »Vi znate da su se stari bogovi izgubili. Sada borave u Tuautu, svijetu podzemlja, čija su vrata zatvorena već osamnaest stoljeća nekakvim pritiskom koji ne razumijem, no siguran sam da ima veze s kršćanstvom. Anubis je bog toga svijeta i tih dveri, ali više ne posjeduje nikakav oblik u kojem bi se mogao pojaviti ovdje.« Njegova se počivaljka malo pomaknula, pa je na trenutak od bola zatvorio oči. »Čarolija je ovdje«, rekao je napokon hrapavim glasom, »u Knjizi boga Thotha, i ona je zazivanje Anubisa da obuzme čarobnjaka. To će bogu omogućiti da stekne tjelesni oblik – jednoga od vas. I dok budete izgovarali tu čaroliju, istodobno ćete pisati drugu magičnu formulu koju sam sam sastavio i koja je sračunata na to da otvori nova vrata između dva svijeta – vrata koja će probiti ne samo zid smrti već i zid vremena, jer ako uspije, ona će se otvoriti u Tuaut od prije četrdeset tri stoljeća, kad su bogovi – a i ja – bili u naponu svoje snage.« Uslijedila je tišina dovoljno duga da bi se Gospodareva počivaljka pomakla za još nekoliko bolnih palaca. Onda je, napokon, progovorio Fikee. »I što će se tada dogoditi?« »Tada će«, rekao je Gospodar glasom koji je kružno odjeknuo sferičnom komorom, »bogovi Egipta provaliti u modernu Englesku. Oziris Živi i Ra Jutarnjeg Neba rastepst će u krš kršćanske crkve, Horus i Khonsu raspršit će sve tekuće ratove svojim transcendentnim moćima, a čudovišta Set i Sebek proždrijet će sve koji se opru! Egiptu će biti vraćeno njegovo prvenstvo, a svijet će ponovno biti čist i nov.« A kakvu bi to ulogu ti, ili mi, pomislio je Romanelli s gorčinom, mogli igrati u jednom čistom, novom svijetu? »Je li«, upitao je Fikee oklijevajući, »je li to još moguće, jeste li sigurni? Na koncu konca, svijet je već jednom bio na taj način mlad, i starac se ne može ponovno pretvoriti u dječaka baš kao što se ni vino ne može ponovno prevratiti u mošt.« Gospodar se počinjao jako ljutiti, no on je očajno nastavio inzistirati. »Zar bi bilo posve izvan diskusije da se… prilagodimo novim običajima i novim bogovima? Što ako se držimo broda koji tone?« Gospodar je zapao u napadaj gnjeva pa počeo bespomoćno frfljati i sliniti, tako da se jedan od voštanih kipova, ushabtija, prenuo i počeo micati čeljust. »Prilagoditi se?« dreknuo je Gospodarev glas iz voštana grla. »Želiš se pokrstiti? A znaš li što bi kršćansko krštenje učinilo od tebe? Zanijekalo te – raščinilo te – sol na puža, moljac u vatru!« Taj je
12
srditi govor stvorio pukotine na voštanim usnicama. »Brod koji tone? Ti smrdljiva, ustrašena stidna uši zaražene drolje! Što ako bi mogao potonuti, ako tone, ako jest potonuo! Idemo s njim na dno. Radije bih bio za kormilom toga potonulog broda nego u… toru za stoku!… Te nove vjere! Zar ću ja… ak… ak… kha…« Tu su se usne i jezik voštanoga kipa odlomili da bi ih ispljunuo dah što je i dalje izlazio. Nekoliko su trenutaka Gospodar i ushabti blebetali zajedno, no onda je Gospodar ponovno stekao vlast nad sobom a kip ušutio. »Da li da te«, upitao je Gospodar, »otpustim, Amenophise?« Romanelli se sjećao, s nedobrodošlom jasnoćom, kako je jednom vidio jednog od Gospodarevih vrlo starih slugu najednom oslobođenog zavisnosti od Gospodarevih magičnih spona; taj čovjek se, za svega nekoliko minuta, sparušio i slomio i sasušio i rascijepio da bi se na koncu rastresao u prah; no gore od činjenice smrti i rasplinuća bilo je sjećanje da je taj čovjek kroz sve to sačuvao punu svijest… A činilo se agonija je bila gora nego pri spaljivanju. Tišina se u komori produžila, neprekinuta ničim osim slabašnim pljeskavim zvukom što ga je proizvodio ushabtijev jezik na podnim pločicama. »Ne«, odvratio je Fikee napokon. »Ne.« »Tada si član moje posade i tada ćeš slušati.« Gospodar je mahnuo jednom od svojih kljakavih ruku, kao načinjenih iz naplavljenog drveta. »Izaberi slamku.« Fikee je pogledao Romanellia, koji se samo naklonio i mahnuo rukom prema stolu gestom poslije vas. Fikee je dokoračao do njega i izvukao jednu od slamki. Bila je to, naravno, ona kraća. Gospodar ih je poslao do Memfisa da sa skrivenoga kamena prepišu hijeroglifske znakove koji su predstavljali njegovo pravo ime, no i ovdje ih je dočekao šok, jer su već jednom ranije vidjeli Gospodarev kamen s imenom, ima tome mnogo stoljeća, i znaci urezani u nj bili su dva simbola nalik plamenu u plitici iza čega je slijedila sova i križ s petljom. Tchatchaem-Ankh, tako se to čitalo, Snaga u Životu; no sada su u drevni kamen bili urezbareni drugi znakovi – sada su to bila tri lika nalik kišobranima, nekakva ptičica, sova, stpala pa ponovno ptica i riba iznad grumenčića. Khaibitu-em-Betu--Tuf, pročitao je i u mislima preveo: Sjene Gnusnosti. Unatoč prljećoj pustinjskoj vrućini trbušna mu se šupljina ohladila, no onda se prisjetio onoga što je cvilio i valjao se po tlu dok se raspadao u prah, pa je samo napućio usne i poslušno prepisao ime.
13
Kad su se vratili u Kairo, Gospodar je odložio Romanelliev povratak u Tursku dovoljno dugo da bi iz magične crne tekuće paste salio njegov duplikat. Taj animirani duplikat, ili ka, tobože je bio napravljen zato da bi s Fikeeom otputovao u Englesku i pomogao mu pri zazivanju Anubisa, no sva su trojica znala da će mu glavna zadaća biti da posluži kao stražar koji će bdjeti nad Fikeeom i tako spriječiti svako zanemarivanje dužnosti. Budući da će taj neobični par živjeti s Fikeeovim ciganskim plemenom sve dok ne stigne Knjiga i bočica s Gospodarevom krvlju, Fikee je ka proizveo u doktora Romanya, prema riječi kojom Cigani označuju svoj jezik i kulturu. Iz šatora smještenog nizvodno prolomio se još jedan trulež, no ovaj je više nalikovao zvuku dva komadića kovine što gude jedan o drugi no bilo čemu što bi moglo ispustiti grlo od organske materije. Zvuk je porastao u snazi i visini, napinjući zrak kao tetivu luka, i na trenutak, za kojeg je Romany nijemo zapazio da se rijeka umirila i postala nalik ploči valovitog stakla, zvonki se, cvilni najviši ton zadržao, ispunjavajući mračni krajolik. Tada nešto kao da se slomilo, baš kao da je iznad njih prsnuo golemi mjehur, tiho ali opipljivo. Prelomio se i sablasni tulež, i dok su se smrskani komadići zvuka kotrljali sve dalje u suludom, očajnom jecanju, Romany je mogao osjetiti kako se zvuk poput opruge vraća na svoj uobičajeni tlak; i kao da su molekule crne tkanine sve odjednom otpustile svoje uobičajene spone, šator je buknuo u blistavi žuti plamen. Romany je sunuo trkom niz obalu, u odbljesku vatre s lakoćom birajući mjesto na koje će ugaziti, pa oprljenim prstima otfrknuo ustranu zapaljenu zavjesu na ulazu i uskočio u zadimljenu unutrašnjost. Fikee je bio skutrena, jecava hrpa u kutu. Romany je zalupio stranice Knjige boga Thotha i stavio je u zlatnu kutiju, tutnuo je pod pazuho pa oteturao van. Baš kad se bio odmakao od žestoke vrućine, začuo je za sobom nešto nalik na lavež i cvilež pa se okrenuo. Fikee je ispuzao iz šatora i sad se valjao po tlu, po svemu sudeći zato da ugasi odjeću iz koje se dimilo. »Amenophis!« zazvao je Romany nadglasavajući urlikanje ognja. Fikee se uspravio pa uputio Romanyu pogled lišen svakog raspoznavanja, a onda zabacio glavu i poput šakala zatulio na Mjesec. Istog je trenutka Romany objema rukama posegnuo pod ogrtač pa izvukao dvije kubure kremenjače. Nanišanio je jednom i opalio, pa se Fikee presavio u skoku i kruto sjeo nekoliko stopa iza mjesta na kojem je bio stajao; no već trenutak kasnije prevalio se i podigao na ruke i koljena pa šmugnuo u tamu, sad na dvije noge, sad na sve četiri.
14
Romany je nanišanio drugom kuburom najbolje što je mogao i ponovno opalio, no nije se činilo da je ta kaskava prilika zbog toga zastala, jer se ubrzo izgubila iz vida. »Prokletstvo«, prošaptao je. »Umri ondje, Amenophise. Toliko nam duguješ.« Podigao je pogled prema nebu – nije bilo ni znaka da bi se ikakvi bogovi pokušavali probiti; zurio je prema zapadu dovoljno dugo da bi se uvjerio kako se Sunce neće ponovno pojaviti. Zatresao je glavom u dubokoj premorenosti. Poput većine suvremenih magija, pomislio je s gorčinom, iako je vjerojatno dovela do nečega, očito nije postigla ono što se od nje očekivalo. A onda je naposljetku zadjenuo kubure, podigao Knjigu i polako, zibajući se, vratio se u ciganski tabor. Čak su se i psi bili posakrivali, pa Romany nije susreo baš nikoga na svom putu do Fikeeove čerge. Kad se jednom našao unutra, spustio je zlatnu kutiju, upalio fenjer, da bi potom do duboko u noć njihalom, libelom, teleskopom i glazbenom viljuškom te bezbrojnim arcima složenih proračuna, geometrijskih i alkemijskih, radio na određivanju toga u kolikoj je mjeri, ako je uopće u ikakvoj, uspjela ta čarolija.
15
Poglavlje 1 »U toj bujici što teče, u kojoj nema zadržavanja, što tu, dakle, ima od stvari koje žurno prolaze mimo, a kojima bi čovjek mogao pripisati visoku cijenu? Bilo bi to baš kao kad bi se čovjek zaljubio u kakvu lastavicu što proleti, no koja se već izgubila iz vida.« Marko Aurelije
K
ad je vozač zakrenuo BMW-om na rubnik pa zakočio brzo no meko i ugasio farove, Brendan Doyle se, na stražnjem sjedalu, zgrbio prema naprijed i zagledao se u kršem posutu ograđenu parcelu na koju su stigli. Bila je blještavo osvijetljena električnim svjetiljkama na motkama, a mogao je čuti teške strojeve uposlene negdje u blizini. »Zašto smo stali ovdje?« upitao je pomalo zdvojno. Vozač je gipko iskočio iz automobila i otvorio Doyleova vrata. Noćni je zrak bio hladan. »Zato što je mister Darow ovdje«, objasnio je. »Hej, ja ću vam ponijeti«, dodao je preuzimajući Doyleov kovčeg. Doyle nije progovorio za sve vrijeme desetminutne vožnje od aerodroma Heathrow, no sada je nervoza nadvladala nevoljkost da prizna koliko malo zna o svom položaju. »Ja sam, ovaj, od one dvojice što su mi se na početku obratila u Fullertonu – u Kaliforniji, mislim – razumio da ovaj poslić ima nekakve veze sa Samuelom Taylorom Coleridgeom«, rekao je sumnjičavo dok su obojica klipsala prema vratima u mrežastoj žičanoj ogradi. »Znate li vi… što je to zapravo?« »Siguran sam da će vam mister Darrow sve objasniti«, rekao je vozač koji je djelovao mnogo opuštenije sada kad je njegova dionica štafetne trke bila gotovo na kraju. »To je nekakvo predavanje, rekao bih.« Doyle je zastao. »Predavanje? Potjerali ste me preko šest tisuća milja, u toku jedne noći, sve do Londona« (i ponudili mi dvadeset tisuća dolara, dodao je u sebi) »samo zato da bih održao predavanje!«
16
»To zaista ne znam, mister Doyle. Kao što rekoh, on će objasniti…« »Znate li ima li to kakve veze s mjestom na kojem je nedavno zaposlio Steerfortha Bennera?« nastavio je Doyle inzistirati. »Ne znam ja ni za kakvog mistera Bennera«, odgovorio je vozač vedro. »No hajte sad sa mnom, sir, sve je tempirano na minutu, znate.« Doyle je uzdahnuo i nastavio hodati, a pouzdanje mu se baš nije vratilo kad je opazio svitke bodljikave žice napete na vrhu ograde. Pogledavši pažljivije, ugledao je komadiće papira na kojima je bilo nešto nažvrljano i grančice nečeg što je moglo biti imela; sve je to u razmacima bilo privezano za strukove žice. Počelo mu se činiti vjerojatnim da su glasine o kojima je čitao, a u vezi Darrowljevog eksperimentalnog razvoja Instituta – DERI-ja – bile istinite. »Vjerojatno sam vam to morao već ranije spomenuti«, doviknuo je vozaču, tek napola u šali, »no ja ne znam raditi s ouijom, spiritističkom abecednom pločicom.« Vozač je spustio kovčeg u blato pa pritisnuo dugme na stupu što je tvorio dovratak. »Ne mislim da će to biti potrebno, sir«, odgovorio je ovaj. S druge strane ograde prema njima je zabrzao uniformirani stražar. Dakle sad si u tome, rekao je Doyle samome sebi. U najmanju ćeš ruku zadržati ček na pet tisuća dolara predujma, čak i ako otkloniš njegovu ponudu… pa kakvom se god ona pokazala. Samo sat ranije Doyle je bio zahvalan stjuardesi što ga je bila probudila da bi mu kazala neka veže pojas: ponovno je sanjao Rebeccinu smrt. Uvijek je, u prvom dijelu sna, on bio stranac s predosjećajem, koji je očajno pokušavao pronaći Brendana i Rebeccu Doyle prije no što se uspnu na motor, ili bar prije no što Doyle uspije nagaziti startnu pedalu da bi potjerao staru hondu uz zavojitu prilaznu rampu od Beach Boulevarda do Santa Ana Freewaya – u čemu nikad nije imao uspjeha, jer bi svojim automobilom zaškripao oko posljednjeg ugla tek da bi vidio, u muci, kako se stari motor ubrzava, naginje u krivini i nestaje iza krajolikom zaklonjenog zavoja. Obično bi se na tom mjestu uspijevao probuditi, no kako je prethodno bio popio nekoliko viskija, ovaj put je mogao i nastaviti sanjati. Uspravio se u sjedalu i žmirkajući prešao pogledom po prostranoj kabini i ljudima u naslonjačima. Svjetla su bila upaljena, a s druge strane prozorčića vidjela se samo crnina posuta piknjicama – ponovno je bila noć, iako se sjećao da je pred samo nekoliko sati gledao zoru nad ledenim ravnicama. Putovanje mlažnjakom već samo po sebi dovoljno dezorijentira – činilo se Doyleu – i bez tih polarnih skokova nakon kojih
17
čovjek nije više sposoban odrediti ni koji je dan. Posljednji put kad je išao za Englesku, u New Yorku je pravio stanku, ali se DERI-ju, razumije se, za tako nešto isuviše žurilo. Protegnuo se u sjedalici najbolje kako je znao, pa je sa sklopivog stolića ispred njega kliznula knjiga i nekoliko papira, da bi sve to što tresnulo, što dolepršalo do poda. Neka je dama s onu stranu prolaza poskočila, i on joj se, dok se naginjao da bi sve to pokupio, nasmiješio smiješkom zbunjenog ispričavanja. Sortirajući ih, opazio je mnogo praznina i upitnika što ih je bio nažvrljao, pa se čemerno upitao hoće li čak i u Engleskoj – jer je sasvim izvjesno da će iskoristiti taj besplatni put kako bi pokušao nastaviti vlastita istraživanja – biti sposoban iskopati još koji podatak o tom pjesniku čiju je konačnu biografiju pokušavao napisati već dvije godine. Coleridge je lagan, pomislio je dok je gurao papire natrag u torbu za spise što mu je stajala među stopalima; William Ashbless je prokleta nepoznanica. Knjiga koja je bila ispala bila je Baileyev Život Williama Ashblessa. Prizemljila je rastvorena pa se otkinulo nekoliko stranica već smeđih od starosti. Pažljivo ih je položio natrag na njihovo mjesto, nježno zatvorio knjigu i očistio prašinu s prstiju da bi se potom zapiljio u nesusretljivi svezak. Bio bi eufemizam, razmišljao je razočarano, kazati da je Ashblessov život bio mršavo dokumentiran. Godine 1825. William Hazlitt bio je napisao kratak pregled njegova rada i usput dodao nekoliko podataka o njemu, a Ashblessov bliski prijatelj James Bailey bio je napisao tu suzdržano opreznu biografiju koja se, u nedostatku bilo čega drugog, smatrala standardnim tekstom. Doyleu je bilo uspjelo da toj priči doda nekoliko ilustrativnih pisama, ulomaka dnevnika i policijskih izvještaja, ali je zapisani život pjesnika i dalje bio ispresijecan mnogim prazninama. U kojem je to gradu u Virginiji, na primjer, Ashbless živio od rođenja pa do 1810? Ashbless je u jednom času tvrdio da je to Richmond, a u drugom da je Norfolk, no sve dosad ni u jednome od njih nije pronađen zapis o njemu. Doyle je nastavio istraživati polazeći od pretpostavke da je taj tegobni pjesnik po dolasku u London promijenio ime, pa je iskopao imena nekoliko Virginijanaca koji su bili iščezli u ljeto 1810. i u dvadeset petoj godini života. Ashblessove godine u Londonu bilo je poprilično jednostavno slijediti – iako je Baileyeva biografija, obzirom da je predstavljala Ashblessovu vlastitu verziju, bila od dvojbene vrijednosti – a njegov kratki izlet u Kairo 1811, mada neobjašnjiv, bio je makar nešto o čemu je ostao zapis.
18
Ono što je nedostajalo, pomislio je Doyle, bili su svi detalji – a neka od tih nedetaljiziranih područja mučila su Doyleovu radoznalost. Bila je tu, primjerice, njegova moguća povezanost s onim što je Sheridan trajno okrstio ludilom usplesalih majmuma: iznenađujuće velik broj – prema trezvenim procjenama šest, prema pretjeranima tri stotine – pojedinačnih krznom prekrivenih stvorenja bio se pojavio u okolici Londona u desetljeću između 1800. i 1810; ova očito ljudska bića, nadmašila bi i sam šok svojeg nenadanog pojavljivanja, pri čemu bi bolno poskakivala, time što bi ubrzo pala na zemlju i umrla u divljim grčevima. Madame de Stael je pribilježila kako joj je Ashbless jednom, u pripitom stanju, rekao kako o toj neobičnoj pošasti zna više no što će se ikad usuditi kazati, i poprilično je sigurno da je jednu od tih kreatura ubio u nekoj kavani kraj ulice Threadneedle tjedan dana po svom dolasku u London. No ovdje se, na Doyleovu žalost, trag prekidao. Ashbless se očito nije nikad napio dovoljno da bi de Staelovoj ispričao čitavu priču – jer bi je ona zacijelo bila prenijela da je do toga došlo – a Baileyeva biografija, naravno, nije to ni spomenula. A kakve su, točno, bile okolnosti njegove smrti? I sam Bog zna, pomislio je Doyle, da je taj čovjek za života stekao mnogo neprijatelja, no koji je bio taj koji ga je ščepao, po svemu sudeći, dvanaestog travnja 1846? Tijelo mu je nađeno u svibnju, u močvari, raspadnuto no ipak u stanju da se moglo uvrditi da je njegovo, baš kao što se moglo utvrditi i to da je ubijen mačen protjeranim kroz trbuh. K vragu, pomislio je Doyle, potišteno zureći u knjigu u svom krilu, više se zna i o Shakespeareovu životu. A Ashbless je bio suvremenik tako zaprepašćujuće kronografski dobro obrađenih ljudi poput lorda Byrona! Dopuštamo, ovaj je bio neznatni pjesnik, čiji bi mršavi i teški opus, da nije bilo nekoliko pokudnih opaski što su ih u vezi njega učinili Hazlitt i Wordsworth, bio potpuno zaboravljen umjesto što su ga naprosto pretiskivali u napadno potpunim antologijama – pa ipak, život toga čovjeka morao je ostaviti više traga. S onu stranu prolaza kroz prozore je vidio kako se žmirkava svjetla Londona podižu dok se golemi zrakoplov naginjao na krilo, pa je zaključio, ako su tako blizu iskrcaju, da mu stjuardesa ne bi donijela još jedno piće. Preletio je pogledom uokolo pa kradomice izvukao čuturicu iz unutrašnjeg džepa kaputića, odvrnuo čep i nalio palac laphroaiga u plastičnu čašicu u kojoj je prispjelo posljednje piće. Odložio je čuturicu i opustio se, ispunjen željom da isto tako može odgristi vršak i pripaliti jednu od upmann cigareta što su čekale u nasuprotnom džepu.
19
Povukao je gutljaj toplog skoča i nasmiješio se – laphroaig je još bio tako prokleto dobar, što i nije nekakvo čudo obzirom da je u trenutku buteljiranja imao 52,2 postotaka alkohola. A u stvari, pomislio je, ni te nove upmann cigarete iz Dominikanske republike nisu ono što su nekad bile kad su ih smotali na Kanarskim otocima. I nijedna od tih mladih dama s kojima sam bio otkako Rebecce više nema, nije bila baš nimalo zanimljiva. Naglo je otvorio staru knjigu i zagledao se u graviru na prvoj stranici, u portret načinjen prema Thorwaldsenovu poprsju: zastrašujuće bradati pjesnik, upalih očiju, uzvraćao mu je pogled sa slike, pri čemu su njegov silni stas i širina ramena bili jasno naznačeni kiparevom vještinom. A kako je to bilo u tvoje doba, Williame? pomislio je Doyle. Jesu li cigare i skoč i žene bili išta bolji? Doyleu se na trenutak učinilo da je Ashblessov slabašni, sarkastični podsmijeh usmjeren na njega… I tada, u trenutku vrtoglavice tako jake da je zamalo ispustio čašu i čvrsto se uhvatio za oslone svog naslonjača, činilo se kao da Ashbless zaista gleda u njega, kroz sliku i preko stotinu i pedeset godina, prezrivo i kao da ga je sve to zabavljalo. Doyle je oštro protresao glavom i ponovno sklopio knjigu. Eto kako čovjek zna da je premoren, rekao je samome sebi: kada ti se čini da ti se tipčina, već stoljeće stara, sprema namignuli iz slike. Nikad ništa slično s Coleridgeom. Tutnuo je knjigu u torbu za spise tik do one druge što ju je ponio sa sobom da mu posluži kao vjerodajnica – bila je to Zamalo rođak, biografija Samuela Taylora Coleridgea od Brendana Doylea. Želio je potom nastaviti podužom studijom o jezerskim pjesnicima, Wordsworthu, Coleridgeu i Southeyu, ali osvrti na Rođaka, kao i njegova prodaja, naveli su njegova urednika pri Devriess University Pressu da mu sugerira, kako se bio izrazio, neka se prihvati istraživanja »kakvog slabije istraženog teritorija. Jako su mi se bila svidjela«, nastavio je urednik, »vaša dva članka u PMLA kojima ste pokušali, pa donekle i uspjeli, unijeti nekakav smisao u hermetičke stihove Williama Ashblessa. Možda bi biografija toga čudnovatog pjesnika mogla stvoriti kod kritičara – i sveučilišnih knjižničara! – dojam da je riječ o mnogo probojnijem djelcu.« Dakle, pomislio je Doyle dok je zatvarao torbu za spise, ukoliko se ne oslonim na čistu fikciju, sve se čini da bi to moglo biti prokleto kratko djelce.
20
Zrakoplov se spuštao, i kad je zijevnuo u ušima mu je pucnulo. Zaboravi načas Ashblessa. Bez obzira za što ti Darrow plaćao dvadeset tisuća dolara, to je u vezi Coleridgea. Srknuo je još gutljaj skoča, sve u žarkoj nadi da taj poslić uz to nema veze i s planšetama, tim srcolikim kolicima s pričvršćenim olovkama, s ouija-pločama i svim ostalim spiritističkim rekvizitarijem. Jednom je bio vidio knjigu pjesama koju je navodno bio izdiktirao Shelleyev duh posredstvom medija, pa je već napola sumnjao da bi taj biznis sa DERIjem mogao biti sličan pothvat. Pitao se također bi li dvadeset tisuća dolara moglo biti dovoljno da se odrekne svoga profesionalnog integriteta i sudjeluje u tome. Iskapio je čašicu jer se činilo da se avion sprema dodirnuti tlo. Sasvim je sigurno bila neobična koincidencija da se o DERI-ju u posljednje vrijeme mnogo čulo. Ima tome mjesec dana kako su ponudili posao Steeforthu Benneru, najbriljantnijem postdiplomandu engleske književnosti što ga je Doyle ikada imao. Sjećao se kako je bio ponešto iznenađen kad je od Bennera čuo kako DERI još uvijek postoji. Doyle je, razumije se, znao za tu kompaniju – od skromnih početaka u devetsto tridesetim ona je postala, pod vještim vodstvom svoga osebujnog osnivača, stup američke znanstvene industrije i mogla se takmiti sa IBMom i Honeywellom. Bili su vrlo velika marka u stvarcama poput svemirskog programa i podmorskih istraživanja, a u šezdesetim, Doyle se prisjećao, uvijek su bili sponzori Shakespeareovih djela na televiziji, pri čemu nije bilo nikakvih reklamnih prekidanja. Ali se ta kompanija sedamdesetih povukla s očiju javnosti, pa je Doyle negdje pročitao – u National Enquireru, kako je vjerovao – da je J. Cochran Darrow doznao da ima rak i da je, iscrpivši sve znanstvene metode liječenja, pokušao usmjeriti DERI-jeve potencijale prema okultnom, sve u nadi da bi mogao naći lijeka u dubioznim analima magije. Newsweek je samo zabilježio da DERI otpušta većinu personala i zatvara proizvodne centre, a Doyle se sjećao i Forbesova članka, naslovljena nekako kao »Što se dereš DERI?«, o nenadanoj bezvrijednosti njegovih dionica. A onda su oni prišli Benneru i ponudili mu dobro plaćeno, pa makar i neodređeno, mjesto. Uz vrč piva, jedne večeri, Benner je ispričao Doyleu o svim testovima kroz koje je prolazio da bi zadovoljio: testovima budnosti pod naporom i pri ometanju, fizičke izdržljivosti i agilnosti, brzog shvaćanja složenih logičkih problema… pa čak i nekolikim testovima koji su se Doyleu učinili neukusnima, a čija je namjena, kako se činila, bila mjerenje Bennerove sposobnosti da bude bezobziran. Benner ih je sve bio položio, i mada je Doyleu kasnije rekao da je prihvaćen za to mjesto,
21
potpuno je, makar i prijateljski ljubazno, kao i uvijek, izbjegavao sva pitanja o samome poslu. Dakle, pomislio je Doyle kad su, prividno daleki zbog zvučne izolacije, kotači zaškripali na sletnoj stazi, možda sam na putu da doznam ono što mi Benner nije htio kazati. Stražar je otključao vrata i preuzeo Doyleov kovčeg od šofera koji je uljudno kimnuo glavom pa se vratio prema BMW-u što je tiho preo. Doyle je duboko udahnuo i zakoračio kroz vrata, nakon čega ih je čuvar za njim zaključao. »Dobro je da ste s nama, sir«, glasno je izgovorio, glasom koji se uzdigao iznad urlika dizel-motora. »Da li biste pošli za mnom, molim vas.« Prazna je parcela bila mnogo veća no što se to činilo s ulice, i čuvar ga je poveo zavojitom putanjom da mu se na putu ne bi našle uznemirujuće prepreke. Veliki žuti mehanički utovarivači izlijetali su i premještali se s mjesta na mjesto, pri čemu im je pod kotačima veličine vodeničkih kola kamenje krupno poput glave pucalo u prah, a uvis se dizao pogani klepetavi rik da bi gurali na hrpe gomile krša, i zatim te hrpe odgurivali nekamo u tamu; krš je, kako je opazio Doyle, bio svjež, izlomljeni bridovi stijena bili su još bijeli i prodorna mirisa. A bilo je tu i živahno radišnih ljudi što su žurili pješice, polagali debele električne kablove te zurili kroz geodetske instrumente i dovikivali brojeve preko walkie-talkiea. Prsten jarkih reflektora bacao je pol tuceta sjena sa svakog objekta. Čuvar je bio viši od sto i osamdeset i hodao je krupnim koracima, pa se Doyle, koji je bio niži i koji bi morao povremeno potrčati da bi održao korak, ubrzo i zahukao i zapuhao. Čemu ta munjena žurba, pitao se ljutito, iako je istovremeno obećao samome sebi da će ujutro ponovno početi raditi čučnjeve i sklekove. Na obodu jarko osvijetljenog prostora stajala je izubijana kampprikolica, povezana sa svom tom aktivnošću i kablovima i telefonskim žicama, prikolica za koju se pokazalo da je njihovo odredište. Čuvar je poskočio uz tri stepenice, došao do vrata i pokucao, a kad je netko iznutra viknuo »Naprijed!« otkoračio je i sišao pa mahnuo Doyleu da pođe naprijed. »Mister Darrow će s vama govoriti unutra.« Doyle se uspeo stepenicama, otvorio vrata i ušao. Unutrašnjost je prikolice bila prepuna razbacanih knjiga i karata, pri čemu su neke djelovale dovoljno staro da bi mogle pripadati kakvu muzeju dok su druge očito bile posve nove; i sve je to nedvojbeno bilo u upotrebi – karte, prekrivene olovkom ispisanim bilješkama i obojenim pribadačama, kao i
22
knjige, čak i one najstarije i najlomnije, što su bile nehajno rastvorene i označene flomasterom. Iza jedne od viših hrpa knjiga uspravio se nekakav stari muškarac, i Doylea se i protiv volje dojmilo što je u njemu, prema stotinama slika što ih je godinama gledao po novinama i magazinima, prepoznao J. Cochrana Darrowa. Doyle se bio pripremio da razonodi jednog imućnog no bolesnog i gotovo sigurno senilnog starca, no sve su te misli isparile pred njegovim prodornim i nekako mrazno podrugljivim pogledom. Iako mu je kosa bila sjeda i rjeđa no što su to pokazivale nedavno snimljene fotografije, i mada su mu obrazi bili ponešto upaliji, Doyle je bez teškoća povjerovao da je to onaj čovjek koji je bio pionir na više područja znanstvenog istraživanja no što bi ih on sam znao i nabrojati, i koji je, pošavši od provincijske limarijske tvorničice, izgradio novčarsko carstvo u usporedbi s kojim je J. Pierpont Morgan djelovao tek kao uspješni poslovni čovjek. »Vi ste Doyle, nadam se«, rekao je svojim glasovitim dubokim glasom koji nije bio baš nimalo propao. »Da, sir.« »Bravo.« Darrow se protegnuo i zijevnuo. »Pardonirajte me, posla preko glave. Sjednite, gdje god nađete mjesta. Konjak?« »Zvuči privlačno.« Doyle je sjeo na pod pokraj do koljena visoke hrpe knjiga na koju je Darrow trenutak kasnije postavio dvije papirnate čašice i kruškoliku bocu hennesseya. Starac je, prekriživši noge, sjeo s druge strane gomile, i Doylea je bolno porazilo opažanje da Darrow nije morao suspregnuti stenjanje dok se spuštao na pod. Mnogo sklekova i mnogo čučnjeva, zakleo se samome sebi. »Pretpostavljam da ste spekulirali o naravi ovog posla«, rekao je Darrow natačući konjak, »pa bih želio da bacite u smeće sve zaključke do kojih ste došli. Ovo nema nikakve veze ni s jednim od njih. Evo.« Dodao je Doyleu čašicu. »Vi znate ponešto o Coleridgeu, zar ne?« »Da«, odgovorio je Doyle oprezno. »I znate o njegovu dobu? Što se zbivalo u Londonu, Engleskoj, svijetu?« »Koliko se može razumno očekivati, rekao bih.« »A pod znati, sinko, ne mislim imate li o tome kod kuće knjige niti znate li gdje ih možete potražiti u sveučilišnoj knjižnici. Mislim time, imate li to u glavi, koju je mnogo lakše ponijeti sobom. Odgovor i dalje da?« Doyle je kimnuo.
23
»Pričajte mi o Mary Wollstonecraft. O majci, ne o onoj što je napisala Frankensteina.« »Ovaj, ona je bila rana feministkinja, napisala je knjigu zvanu, da vidimo, Obrana ženskih prava, rekao bih, i…« »Za koga se udala?« »Za Godwina, Shelleyeva tasta. Umrla je pri poro…« »Je li Coleridge zaista plagirao Schlegela?« Doyle je žmirnuo. »Ah, da. Očito. Ali mislim da Walter Jackson Bate ima pravo kad krivicu za to pripisuje više…« »Kad je počeo s opijumom?« »Dok je bio u Cambridgeu, rekao bih, u ranim sedamsto devedesetim.« »Tko je bio…« otpočeo je Darrow, ali ga je prekinula zvonjava telefona. Starac je opsovao, ustao i otišao do telefona pa, podignuvši slušalicu, nastavio nešto što je očito bila tekuća rasprava o česticama i olovnim zaklonima. Što iz pristojnosti, što zbog nedostatka zanimanja, Doyle je izveo predstavu kao da ga muči radoznalost u vezi obližnje gomile knjiga – no trenutak kasnije njegovo je zanimanje postalo razrogačeno nepatvoreno, pa je vrlo oprezno podigao najgornji svezak. Otvorio ga je i njegova napola nevjericom ispunjena sumnja dobila je svoju potvrdu – bio je to dnevnik lorda Robba, za čiju je fotokopiju Doyle već godinu dana utaman moljakao British Museum. Kako je Darrow mogao doći u stvarni posjed toga, bilo je nerazmrsivo. Iako Doyle nije nikada vidio taj svezak, čitao je njegove opise pa je znao što je to. Lord Robb je bio kriminalist-amater i njegov je dnevnik bio jedini izvor o nekim od najslikovitijih, a u mnogim slučajevima i najnevjerojatnijih kriminalističkih storija osamsto desetih i dvadesetih godina; uz priče o štakorima-ubojicama, osvetama s onu stranu groba i tajnim bratstvima tatova i prosjaka, on je sadržavao i jedini podroban zapis o hvatanju i pogubljenju polulegendarnog londonskog ubojice znanog pod imenom Psoliki Joe, za koga se popularno vjerovalo da je vukodlak, koji je bio stekao reputaciju da može izmijeniti tijelo s kim god mu se svidi, no koji se nije mogao osloboditi prokletstva likantropije. Doyle je htio tu priču nekako povezati s ludilom usplesalih majmuna, bar do te mjere da bi mogao napisati nekakvu spekulativnu fusnotu, čija je glavna svrha da pokaže koliko je temeljito autor napisao domaću zadaću.
24
Kad je Darrow spustio slušalicu, Doyle zatvori knjigu i vrati je na hrpu, pribilježivši u svijesti da kasnije zamoli starca za kopiju. Darrow je ponovno sjeo kraj hrpe knjiga na kojoj su bile čaše i boca, da bi nastavio točno ondje gdje je bio stao. Idućih je dvadeset minuta ispaljivao na Doylea plotune pitanja, sve skačući s teme na temu i rijetko mu dajući vremena da naširoko razloži – iako bi povremeno zahtijevao podrobno objašnjenje o nekoj pojedinosti: pitanja o uzrocima i posljedicama francuske revolucije, ljubavnom životu britanskog princa regenta, sitnim potankostima odjeće i arhitekture, razlikama u mjesnim dijalektima. Što zahvaljujući dobroj memoriji, što zahvaljujući nedavnim istraživanjima u vezi Ashblessa, Doyleu je uspjelo odgovoriti gotovo na sva. Napokon se Darrow naslonio pa upecao u džepu kutiju cigareta bez filtera. »A sada«, rekao je nakon što je jednu pripalio i duboko iz nje povukao, »želio bih da lažirate jedan odgovor.« »Lažiram?« »Tako je. Nalazimo se, recimo, u sobi punoj ljudi, i nekoliko od njih vjerojatno o literaturi zna više od vas, no vi ste patentirani lokalni stručnjak, tako da se mora bar činiti kako znate baš sve. I tako vas netko pita, ovaj, ‘Mister Doyle, u kolikoj je mjeri, po vašem mišljenju, na Wordswortha utjecala filozofija izražena u stihovima drama, što ja znam, sir Afkyja Malarkeya?’ Brzo!« Doyle je zadigao obrvu. »Ovaj, mislim da je pogrešno pokušavati na takav način simplificirati Malarkeyevo djelo; ako se slijedi sazrijevanje njegove misli, nekoliko filozofija izbijana površinu. Tek su njegova najkasnija nastojanja eventualno mogla privući Wordswortha, no kako su Fletcher i Cunningham istakli u svom Concordiumu, nema nikakva konkretnog dokaza da je Wordsworth ikada stvarno čitao Malarkeya. Ako pokušavamo odrediti filozofije koje su utjecale na Wordswortha, mislim da bi bilo mnogo svrsishodnije razmotriti…« Tu je stao i nesigurno se nasmiješio Darrowu. »A zatim bih mogao brbljati bez kraja i konca koliko je na njega utjecala čitava ona pripovijest o pravima čovjeka u francuskoj revoluciji.« Darrow je kimnuo, škiljeći kroz vitice dima. »Nije bilo ni tako loše«, dopustio je. »Ovdje sam popodne imao jednog momka – Nostranda iz Oxforda, on sad uređuje novo izdanje Coleridgeovih pisama – i on se uvrijedio od same pomisli da bi mogao lažirati odgovor.« »Nostrandova je etika očito čvršća od moje«, odgovorio je Doyle ponešto kruto. »Očito? Biste li sebe nazvali cinikom?«
25
»Ne.« Doyle se počeo osjećati neugodno. »Vidite, vi ste me upitali bih li se mogao blefom ispetljati iz pitanja, i tako sam to i pokušao, onako iz glave. Ja, međutim, inače ne običavam tvrditi da znam ono što ne znam. I u pisanoj riječi, i u predavaonici, uvijek sam spreman priznati…« Darrow se nasmijao i podigao ruku. »Polako, sinko, nisam tako mislio. Nostrand je blesan, a meni se svidio vaš blef. A što sam mislio, to je – jeste li cinik? Pokazujete li sklonost da odbacite nove ideje koje nalikuju onima za koje ste već zaključili da su besmislice?« Sad dolazi ouija-pločica, pomislio je Doyle. »Mislim da ne«, odgovorio je polagano. »Što bi bilo kad bi netko ustvrdio kako ima nepobitne dokaze da astrologija funkcionira, ili da u unutrašnjosti Zemlje postoji izgubljeni svijet, ili da je bilo što od onoga za što inteligentan stvor zna da je nemoguće, ustvari moguće? Biste li ga saslušali?« Doyle se namrštio. »Ovisi o tome tko bi tvrdio. Ali vjerojatno ipak ne bih.« No dobro, pomislio je – ipak dobivam pet tisuća i povratnu kartu. Darrow je kimnuo, prividno zadovoljan. »Govorite ono što mislite, to je dobro. Neki stari švindler s kojim sam jučer razgovarao bio bi suglasan i da je Mjesec božja odlutala golf-loptica, samo da sam to rekao. Uspalio se na tih dvadeset somova, bome jest. No dobro, da vas ispucamo. Vremena je malo, a bojim se da ste vi od svih do kojih se može doći najsličniji autoritetu za Coleridgea.« Starac je uzdahnuo, protjerao prste kroz prorijeđenu kosu pa uputio Doyleu oštar pogled. »Vrijeme bi se«, rekao je svečano, »moglo usporediti s rijekom što teče pod slojem leda. Ono nas rasteže poput vodene trave, od korijena do vrška, od rođenja do smrti, ovijajući nas oko svakog kamena i svake panjine koja nam se slučajno nade na putu; i nitko ne može izaći iz rijeke zbog toga ledenoga krova, i nitko se ni na trenutak ne može okrenuti protiv struje.« Zastao je da bi ugasio cigaretu samljevši je na jednom starom safijanskom uvezu. Doyle je bio vidljivo razočaran tim banalnostima u trenutku kad je očekivao da će njegova lakovjernost biti pritisnuta neobuzdanim otkrovenjima. Bilo je očito da na koncu konca starom ipak fali pokoji kotač u glavi. »Ah«, rekao je osjećajući da se od njega očekuje nekakav odgovor, »zanimljiva predodžba, sir.« »Predodžba?«. Sad je na Darrowu bio red da se oneraspoloži. »Dečko dragi, ja se ne bavim predodžbama.« Zapalio je još jednu cigaretu pa
26
progovorio tiho no ljutito, gotovo kao da govori samome sebi. »Bože moj, najprije sam iscrpio čitavu strukturu moderne znanosti – pokušajte to shvatiti! – a zatim sam proveo godine i godine cijedeći kapi istine iz… iz izvjesnih drevnih spisa, provjeravajući rezultate sistematizirajući ih, a onda sam morao zaplašiti do kostiju, prisiliti, a u dva slučaja čak i ucijeniti te dečke u mom kronolaboratoriju u Denveru – teoretičare, kvantumaše, za ime božje, za koje se smatra da su najradikalnije briljantni i intelektualno najelastičniji znanstvenici koji se danas time bave – morao sam ih prisiliti da samo razmotre ćaknute no đavolski empirijske dokaze, i da to stjeraju u nekakav praktičan oblik – što su oni napokon i učinili, no što je zahtijevalo sintezu čitavog jednog novog jezika, sastavljenog dijelom od neeuklidske geometrije, dijelom od tenzorske algebre i dijelom od alkemijskih simbola – i došao sam do rezultata, do đavolski najvažnijeg otkrića čitave moje karijere, ili bilo čije sve do 1916, i sve sam to dobio kondenzirano u jednu jedinu rečenicu na najobičnijem engleskom… i onda iskažem milost nekakvom upisanom sveučilišnom uči i dam mu da je čuje… a on misli da sam rekao ‘Život je san’ ili ‘Ljubav sve nadvladava’.« Izdahnuo je puna pluća dima u jednom dugom, razjadenom psiktaju. Doyle je mogao osjetiti kako mu lice crveni. »Pokušao sam biti pristojan, mister Darrow, i…« »Imate pravo, Doyle, vi niste cinični. Vi ste naprosto bedasti.« »Zašto naprosto ne odete u tri materine, sir?« odgovorio je Doyle tonom za koji se prisilio da bude ton ugodnog ćaskanja. »Otkližite se po toj svojoj zeznutoj ledenoj rijeci, okej?« Digao se na noge i ubacio u grlo ostatak konjaka. »I možete zadržati svojih pet tisuća, ali ću uzeti povratnu kartu i poslužiti se prijevozom do aerodroma. I to odmah.« Darrow se i dalje mrštio, ali mu se pergamena oko očiju počela nabirati. Doyle je, međutim, bio i suviše srdit da bi ponovno sjeo. »Pozovite opet starog Nostranda ovamo pa pričajte njemu o vodenoj travuljini i ostalom svome sranju.« Darrow je podigao oči i zagledao se u njega. »Nostrand je bio siguran da sam sišao s uma.« »Onda to učinite pošto-poto: bit će to prvi put da ima pravo u vezi ičega.« Stari se smijuljio. »On mi je savjetovao da vam se ne obraćam, to kao usput. Reče, sve za što ste sposobni, to je da prekrajate tuđe rezultate.«
27
Doyle je otvorio usta da ljutito odbrusi, no onda je naprosto uzdahnuo. »O, k vragu«, rekao je. »Onda, ako bi vas nazvao ludim, to bi bila njegova druga ispravna tvrdnja.« Darrow se radosno nasmijao. »Znao sam da se u vama neću prevariti, Doyle. Sjednite, molim vas lijepo.« Bilo bi i odviše prostački otići sada kad mu je Darrow ponovno nalijevao u čašicu, i tako je popustio, smijuljeći se pomalo blagoteleći. »Vi ste zaista sposobni izbaciti čovjeka iz takta«, zapazio je. »Ja sam samo starac koji već tri dana nije oka sklopio. Trebalo je da me upoznate prije trideset godina.« Pripalio je još jednu cigaretu. »Pokušajte sada sebi predočiti: kad biste se mogli naći izvan rijeke vremena, na nekakvoj, recimo, obali, i kad biste mogli vidjeti kroz led, zašto se onda ne biste odšetali uzvodno i vidjeli Rim i Ninivu u doba procvata, ili pak nizvodno da vidite što nam to budućnost nosi.« Doyle je kimnuo. »I tako, deset milja uzvodno čovjek bi vidio kako Cezara bodu noževima, a jedanaest kako se rađa.« »Tako je! Baš kao što, plivajući uz rijeku, dolazite do vršaka lebdeće trave prije nego što joj dođete do korijenja. A sada – pazite dobro, to je ono važno – ponekad ponešto probije rupe u tom metaforičnom ledenom pokrovu. Ne pitajte me kako do toga dolazi, no raspršena preko – grubo govoreći – šest stotina godina… postoji nekakav raspored šupljina, raspršenih poput sačme, u kojima se izvjesne normalne kemijske reakcije ne odvijaju, kompleksna mašinerija ne funkcionira. Ali stari sistemi što ih zovemo magijom funkcioniraju. Uputio je Doyleu ratoboran pogled. » Trudite se, Doyle, naprosto se potrudite.« Doyle je kimnuo. »Nastavite.« »Tako u jednoj od tih šupljina televizija ne bi funkcionirala, ali propisno svaren ljubavni napitak bi. Shvaćate što mislim?» »O, slijedim vas. No zar se te šupljine ne bi opazile?« »Naravno. Ovi su registri kraj prozora puni novinskih izrezaka i dnevničkih zabilježaka, što datiraju sve tamo od 1624, a spominju prilike u kojima je magija, kako se čini, stvarno i dokumentirano djelovala; i od početka stoljeća tu se obično nalazi pokoji zapis, u izdanju od istoga dana, o velikom kvaru električne mreže ili potpunim radio-smetnjama u istom području. Čujte, čovječe, u Sohou postoji ulica koju neki još i sada zovu Automobilsko groblje, zato što je za šest dana 1954. svaki automobil koji bi se u nju uvezao na mjestu crko pa bi ga morali odvući – konjima! – da
28
bi potom posve lijepo startao u susjednoj ulici. A jedna dama, trećerazredni medij u fušu, što je ondje živjela, priredila je tog tjedna posljednju od svojih subotnjih popodnevnih magičnih čajanki-seansi – nitko neće nikada doznati što se dogodilo, no sve su dame nađene mrtve, ledeno studene nakon što su manje od sata bile mrtve u toploj sobi, a na svako je lice bio utisnut, koliko sam shvatio, krajnje preneražen izraz zaprepaštenosti i užasa. Novine su spustile loptu, pa je za crkavanje automobila okrivljeno, navod, akumuliranje statičkog elektriciteta, izvod. A postoje stotine sličnih primjera. »I sad, na to sam naišao kad sam, ovaj… pokušavao postići nešto što znanosti nije uspjelo, dok sam pokušavao otkriti da li magija djeluje, i ako da, gdje i kada. Otkrio sam da se sva ta strojevi-ne-ma-gija-da polja nalaze ili u Londonu ili oko njega, i da su raspršene kroz povijest po zvonolikoj statičkoj krivulji čiji se maksimum proteže, grubo, između 1800. i 1805; u tim godinama bilo ih je očito jako mnogo, iako su pokazivala tendenciju da budu kratka trajanjem i malena površinom. Dalje od tih vršnih godina ona postaju šira i manje učestala. Još me slijedite?« »Da«, rekao je Doyle premišljajući. »U prošlost sve do tisuću šeststotih, velite? Dakle tada bi šupljine morale biti rijetke no duge kad se pojave. A onda su se ubrzale i skratile sve dok nisu, recimo 1802, počele praštati poput kuckanja geigerova brojača, a onda su se ponovno usporile i raširile. Čini li se da se potpuno prigušuju i na drugom kraju krivulje?« »Dobro pitanje. Tako je. Jednadžbe pokazuju da je do prve došlo 1504, pa krivulja dakle seže oko tri stotine godina u oba smjera, recimo da je to šest stotina godina kad se sve zbroji. I tako, mislim, kad sam počeo opažati tu pravilnost, gotovo da sam i zaboravio na svoju početnu svrhu, toliko me to bilo fasciniralo. Htio sam svoje istraživače dobiti da porade na toj zavrzlami. Ha! Oni su već na prvi pogled prepoznali senilnost pa je bilo i nekoliko pokušaja da me spreme. Ali sam se ja izmigoljio iz mreže i natjerao ih da nastave, da programiraju svoje računare principima iz djela Bessona i Midorgija i Ernesta Burgravija; i tako sam na koncu doznao što te praznine zapravo jesu. One su bile – i jesu – rupe u zidu vremena.« »Rupe u ledu što prekriva rijeku.« Doyle je kimnuo. »Tako je – predočite sebi rupe u tom ledenom krovu; i sada, ako se dio vašeg životnog vijeka, nekakav komad sedamdeset godina dugačke lebdeće trave koja vas predstavlja, nađe pod jednom od rupa, onda je moguće u toj točki izaći iz struje vremena.«
29
»Ali kamo?« upitao je Doyle suzdržano, pokušavajući iz glasa izbaciti svaki prizvuk samilosti ili poruge. A što ne, u Oz, pomislio je, ili Nebo, ili Kraljevstvo djevičanski čistog bilja. »Nikamo«, odgovorio je Darrow prijeko. »U Nevrijeme. Sve što se može učiniti, to je ponovno ući kroz neki drugi procijep.« »Pa završiti u rimskom senatu i gledati atentat na Cezara. Ne, oprostite, imate pravo, rupe se protežu samo do 1500; okej, onda gledati kako London 1666. izgara do temelja.« »Tako je – ako se u to vrijeme sluči kakva šupljina. I na tom mjestu. Vi ne možete ponovno ući na proizvoljno odabranim mjestima, već samo kroz procijepe što već postoje. Ali je«, rekao je s prizvukom otkrivačeva ponosa, »moguće nanišaniti na jedan procijep umjesto na drugi – to ovisi o snazi… propulzije upotrijebljene da bi se izašlo iz svog procijepa. A također je moguće precizno odrediti lokacije tih procijepa u prostoru i vremenu. Oni se zrakasto šire u matematički predvidljivom rasporedu, a oko svog izvora – pa bilo što on mogao biti – smještenog u davnoj 1802.« Doylea je zbunilo kad je otkrio da su mu dlanovi vlažni. »Ta propulzija koju ste spomenuli«, rekao je zamišljeno, »je li to nešto što možete proizvesti?« Darrow se divljački nacerio. »Da.« Doyle je počeo uviđati svrhu te demolirane parcele vani, svih tih knjiga, pa možda čak i svoje nazočnosti. »Dakle vi ste sposobni putovati kroz povijest.« Nelagodno se nasmiješio starcu dok je pokušavao zamisliti J. Cochrana Darrowa, makar i starog i bolesnog, puštenog s lanca u neko proteklo stoljeće. »Ja strašim se tebe, pradrevni pomorče.« »Da, to nas vraća Coleridgeu – i vama. Znate li gdje je Coleridge bio u subotu uveče, prvoga rujna 1810?« »Gospode blagi, ne. William Ashbless je stigao u London samo… otprilike tjedan dana kasnije. Ali Coleridge? Znam da je tada živio u Londonu…« »Da. Dakle te subotnje večeri koju sam spomenuo, Coleridge je održao predavanje o Miltonovoj Aeropagitici u taverni Kruna i sidro u Strandu.« »O da, tako je. Ali bilo je to o Lycidi, zar ne?« »Ne. Montagu nije bio nazočan pa je krivo shvatio.«
30
»Ali je Montaguovo pismo jedini spomen tog predavanja.« Doyle je nakrivio glavu. »A… zar nije?« Stari se nasmiješio. »Kad se DERI prihvati istraživačkog posla, sinko, onda smo temeljiti. Ne, dvojica koja su ga pohodila, jedan pisar u izdavačkoj kući i jedan učo, ostavili su dnevnike koji su mi dopali u ruke. Bila je to Aeropagitica. Uči je čak uspjelo popriličan komad predavanja pribilježiti stenogramom.« »Kad ste to otkrili?« upitao je Doyle hitro. Nepublicirano Coleridgeovo predavanje! Moj Bože, pomislio je dok se u njemu dizala gorka zavist, da sam to imao prije dvije godine, moj bi Zamalo rođak pokupio posve drukčije prikaze. »Prije mjesec dana ili tako nešto. Bila je već veljača kad sam od denverske ekipe dobio konkretne rezultate, i od tada DERI skuplja sve raspoložive knjige i dnevnike što se bave Londonom iz 1810.« Doyle je raširio ruke. »Zašto?« »Zato što se jedan od tih vremenskih procijepa nalazi tik do Kensingtona, pet milja od Stranda, i u večeri prvog rujna 1810. I za razliku od većine procijepa što se sažimaju u onom izvoru iz 1802, ovaj je dug četiri sata.« Doyle se nagnuo prema naprijed da bi se poslužio još jednom čašicom konjaka. Uzbuđenje što je u njemu raslo bilo je tako snažno, da ga je pokušao prigušiti time što se podsjetio da je ovo, o čemu se tu raspravlja, iako fascinantno, zapravo nemoguće. Ali ne ispuštaj to zbog onih dvadeset tisuća, posavjetovao je sama sebe, a i zbog mogućnosti da ti dopadne šaka taj Robbov dnevnik ili učina bilježnica. Ali se nije mogao obmanuti – želio je u tome sudjelovati. »A postoji, naravno, još jedna pukotina, i to sada i ovdje.« »Ovdje, to je u redu, ali ne baš sada. Mi smo…« Darrow je pogledao na sat, »još uvijek nekoliko sati uzvodno od nje. A ona je tipične veličine obzirom na udaljenost od izvora – uzvodna je granica noćas, a nizvodna otprilike prekosutra u zoru. Čim je Denver precizno locirao tu pukotinu, otkupio sam čitavo područje koje će prekriti polje i zasukao rukave da ga poravnam. Baš ne bismo željeli sa sobom ponijeti i pokoju kuću, zar ne?« Doyle je shvatio da je i njegov vlastiti smiješak morao izgledati konspirativno koliko i Darrowljev. »Ne, zaista ne.« Darrow je uzdahnuo s olakšanjem i zadovoljstvom. Podigao je slušalicu baš kad je telefon zazvonio. »Daa?… Silazi s linije i daj mi Lamonta.
31
Brzo.« Iskapio je čašicu i ponovno je napunio. »Već sam tri dana na kavi, konjaku i slatkišima«, zamijetio je. »Nije ni loše, kad ti se jednom želudac… Tim? Pusti k vragu Newnana i Sandovala. Mislim, javi se radiom Delmotteu, reci mu da napravi nalijevo krug i daj ga odmah natrag na aerodrom. Imamo svog koleridžijanca.« Spustio je slušalicu. »Prodao sam deset ulaznica, po milijun dolara komad, za prisustvovanje Coleridgeovom predavanju. Skočit ćemo sutra uveče u osam. U šest i trideset našopat ćemo naših deset gostiju kratkim informativnim izlaganjem, i prirodno je da za to moramo imati priznati autoritet za Coleridgea.« »Mene.« »Vas. Održat ćete kratak govor o Coleridgeu i odgovoriti na sva pitanja koja bi gosti mogli postaviti u vezi njega, njegovih suvremenika ili vremena u kojem je živio, i tada se pridružiti društvu i u taverni Kruna i sidro – zajedno s nekoliko kompetentnih čuvara koji će se pobrinuti da niti jedna romantična dušica ne zbriše sa sata – pa pohvatati bilješke za vrijeme predavanja i zatim, vrativši se kući u 1983, sve to prokomentirati i odgovoriti na sva daljnja pitanja.« Strogo je priškiljio na Doylea. »Vama se plaća dvadeset tisuća dolara da vidite i čujete ono za što drugi plaćaju milijun po glavi. Trebali biste biti sretni i zadovoljni što su propali svi naši napori da dođemo do kakvog prominentnijeg autoriteta za Coleridgea.« Nije baš laskavo sročeno, pomislio je Doyle, ali je rekao »Da.« A onda mu je na um pala jedna misao. »Ali što je s vašim… prvotnim ciljem, onim što znanosti nije uspjelo, prvenstvenim razlogom zbog kojeg ste pronašli te pukotine? To ste napustili?« »O.« Nije se činilo da bi Darrow o tome želio raspravljati. »Ne, nisam to napustio. Danas radim na tome iz više pristupa. U nikakvoj vezi s ovim projektom.« Doyle je zamišljeno kimnuo. »A ima li kakvih procijepa, ovaj, nizvodno od nas?« Doyle je mogao vidjeti kako se stari, zbog razloga njemu nepoznatih, ponovo počinje ljutiti. »Doyle, ja ne vidim… ah, nek’ ide k vragu. Da. Postoji jedan, dugačak je četrdeset sedam sati, nalazi se u ljetu 2116, i to je posljednji, kronološki gledano.« »To je u redu.« Doyle ga nije mislio provocirati, ali je želio doznati zašto Darrow, kako se činilo, nije namjeravao učiniti ono što se Doyleu činilo kao nešto očito. »No ne bi li to… to što želite da se učini… moglo
32
biti, najvjerojatnije učinjeno vrlo lako, u toj godini? Mislim, ako bi to znanost 1983. mogla gotovo učiniti, zašto onda 2116…« »Vrlo je zamorno, Doyle, kad nekome pružite letimičan pregled projekta oko kojega ste se dugo vremena vraški znojili, i kad vam onda taj netko velemudro predloži korake koje ste, što je činjenica, već odavno razmotrili i odbacili kao neprikladne.« Ispuhnuo je dim kroz stisnute zube. »Kako bih mogao znati, prije nego što se ondje nađem, je li svijet 2116. godine samo radioaktivni pepeo ili nije? Ha? Ili kakva bi užasna policijska država tada mogla postojati?« Mora da su iscrpljenost i konjak potkopali dobar dio Darrowljeve rezerviranosti, jer mu se u očima pojavio odbljesak kad je dodao: »No čak i kad bi se to moglo i htjelo izvesti, što bi oni mislili o čovjeku iz više od stoljeća stare povijesti?« Zgnječio je svoju papirnatu čašicu pa mu je potočić konjaka potekao niz zapešće. »Što ako bi se prema meni odnosili kao prema djetetu?« Osjetivši se nelagodno, Doyle je u trenutku vratio temu na Coleridgea. No to je to, pomislio je, i naravno – Darrow je tako dugo bio kapetan svog broda da bi radije potonuo no prihvatio snishodljivost pojasa za spašavanje bačenog s kakvog samaritanskog plovila, posebice ako bi ono bilo veće od njegovog. Činilo se da i Darrow strasno žudi da kurs konverzacije ponovno skrene na posao. Nebo je na istoku već počelo blijedjeti kad je jedan drugi šofer odvezao Doylea do obližnjeg hotela, gdje je i odspavao sve dok u kasne popodnevne sate nije stigao treći vozač da ga vrati na poprište. Parcela je sad bila poravnana kao tava, i svi su se traktori udaljili; nekoliko je ljudi bilo uposleno da lopatama i metlama počiste konjsku balegu. Prikolica je i dalje bila na svome mjestu i činilo se da pluta, sad kad su uklonili telefonske i električne kablove. Još jedna prikolica, dovoljno velika da bi se mogla nazvati pokretnom kućom, bila je dovučena do ove. Kad je Doyle izišao iz automobila, opazio je koloturnike i konope postavljene u pravilnim razmacima duž vrha ograde, kao i oborenu ceradu što je ležala pri dnu ograde uokrag čitavog opsega. Nasmiješio se. Stari ima zort, pomislio je. Čuvar mu je otvorio vrata i odveo ga do nove prikolice, čija su vrata bila otvorena. Doyle je ušao. Na suprotnom je kraju orahovinom obložene i sagom pokrivene prostorije Darrow, koji nije izgledao ništa umorniji no sinoć, govorio s nekakvim visokim plavim muškarcem. Obojica su bila odjevena u predrežanskom stilu: frakovi, uske hlače i čizme; nosili su ih
33
tako prirodno da se Doyle začas osjetio smiješan u svom poliesterskopamučnom odijelu. »O, Doyle«, rekao je Darrow. »Mislim da šefa sigurnosti već poznajete.« Plavi se muškarac okrenuo i Doyle je nakon trenutka prepoznao Steerfortha Bennera. Mladićeva nekoć duga kosa bila je sad kratko podrezana i iskovrčana, a paperjasti mu je brk, nikad baš posve očit, sad bio izbrijan. »Benner!« uzviknuo je Doyle obradovano dok je prelazio preko sobe. »Pretpostavljao sam da morate imati nekakve veze s ovim projektom.« Njegovo se prijateljstvo s mladićem bilo ohladilo za posljednjih mjesec ili dva dana, otkako je Benner bio zavrbovan od DERI-ja, ali ga je obradovalo da vidi poznato lice. »Napokon kolege, Brendane«, rekao je Benner uz svoj karakteristični široki smiješak. »Skačemo za manje od četiri sata«, nastavio je Darrow, »a toliko je stvari koje treba prije toga obaviti. Doyle, imamo za vas historijski kostim, a garderoba je iza onih vrata na kraju. Nažalost, morat ćemo vas nadgledati, ali je važno da se svi, od kože pa dalje, odjenu za svoju ulogu.« »Ostat ćemo samo četiri sata, zar ne?« upitao je Doyle. »Ostaje uvijek u carstvu mogućeg, Doyle, da bi nam koji od gostiju mogao uteći, unatoč svemu trudu Bennera i njegovih momaka. Ako se to dogodi, ne želimo da sa sobom ponese ikakav dokaz da je iz jednog drugog stoljeća.« Darrow je naglo izbacio ruke uvis, kao da fizički hvata Doyleovo iduće pitanje. »I ne, sinko, naš hipotetički bjegunac neće biti sposoban kazati ljudima kako će se završiti rat, kako se prave cadillaci ili bilo što drugo. Svaki će od gostiju progutati kapsulu, čas prije nego što krenemo, nečega što bih, mislim nazvao antitranshrotraumaminom. ATHT. Što će to u stvari biti – i molim vas, nemojte odmah početi vrištati, Doyle: smrtonosna doza strihnina u kapsuli tempiranoj da se rastopi nakon šest sati. I onda, kad se vratimo, čitav će nam probavni trakt napumpati emulzijom aktivnog ugljena.« Mrazno se nasmiješio. »Osoblje se izuzima, razumije se, inače vam to ne bih rekao. Svaki je od gostiju pristao na te uvjete, i mislim da je većina naslutila što to znači.« A možda i nije, pomislio je Doyle. Iznenada je čitav projekt ponovno izgledao kao ludost, pa se zamislio u sudnici, nekog bliskog dana, kako pokušava objasniti zašto nije obavijestio policiju o Darrowljevim namjerama.
34
»A ovo je govor koji možete održati pri informiranju«, nastavio je Darrow dok je Doyleu predavao list papira. »Osjećajte se slobodnim da ga mijenjate ili potpuno preradite – i ako biste ga do onda upamtili, bilo bi mi vrlo drago. A sad bih rekao da biste vas dvojica htjeli usporediti bilješke, tako da ću se prihvatiti posla u svojoj prikolici. Osoblju neće biti dopušteno da pije za vrijeme sastanka, ali ne vidim nikakve štete u tome ako sad trgnemo koju.« Nasmiješio se i izišao krupnim korakom, onako piratski pristao u arhaičnoj odjeći. Kad je starac otišao, Benner je otvorio ormarić za koji se ispostavilo da je bar s pićima. »Aha«, rekao je, »spremili su se za vas.« Izvukao je i spustio bocu laphroaiga, i unatoč svim brigama, Doyleu je bilo drago vidjeti da je taj od one stare, 52,2 postotne sorte, u boci od bezbojnog stakla. »Bože, nalijte mi malo. Čistog.« Benner mu je pružio čašu tog napitka, a sebi smiješao kahlua i mlijeko. Srknuo je i široko se nasmiješio Doyleu. »Mislim da je kap čega žestokog esencijalna kao i olovni zaklon; nećete me uhvatiti da stojim na putu svoj toj radijaciji bez malo cuge ispod pojasa.« Doyle se baš spremao zatražiti telefon da bi njime nazvao policiju, no ovo ga je učas zaustavilo. »Što?« »Proces tahionske konverzije. Zar nije objasnio kako taj skok radi?« Doyle se najednom osjetio kao da je šupalj. »Ne.« »Znate li išta o kvantnoj teoriji? Ili subatomskoj fizici?« Bez svjesnoga htijenja Doyleova je ruka podigla čašu i izlila mu skoč u usta. »Ne.« »Mislim, ni ja sam ne znam ni blizu dovoljno. Ali u biti, evo što će se dogoditi: svi ćemo se poredati na stazi izboja radijacije suludo visoke frekvencije, devet kopalja iznad frekvencije gamazraka – fotoni nemaju nikakvu masu, to znate, tako da ih možete slati jednu falangu odmah za drugom a da si ne gaze po petama – a kad nas udare, neobična svojstva toga procijepskog polja spriječit će sve što bi se inače dogodilo. Nisam baš siguran što bi se to inače dogodilo, iako bi nas sigurno zdruzgalo.« Prpošno je gucnuo svoje piće. »No u svakom slučaju, obzirom da ćemo biti u procijepu, eto što će se dogoditi – jer to je jedini način na koji priroda može pomiriti nejednadžbe u to upletene – dogodit će se to da ćemo postati, ustvari, počasni tahioni.«
35
»Kriste«, uzviknuo je Doyle hrapavim glasom, »postat ćemo duhovi. Vidjet ćemo Coleridgea, kako da ne – vidjet ćemo ga u raju.« Zatreštala je truba automobila u prolazu, zazvučala je udaljenija no što je morala biti, pa Doyle se upitao kamo to vozi neka nedužna duša i kakva ga je to trivijalna poteškoća natjerala da zatrubi u trubu. »Benneru, sad me slušajte – moramo se maknuti odavde i potražiti policiju. O Bože, čovječe…« »Ali to je zaista savršeno sigurno«, prekinuo je Benner i dalje se smješkajući. »Kako to uopće možete znati? Taj čovjek je vjerojatno registrirani umobolnik i…« »Samo polako, Brendane, i poslušajte. Izgledam li ja sasvim u redu? Stoji li ograda još na svome mjestu? Onda prestanite brinuti, jer evo, ja sam prije dva sata izveo solo-skok do kratkoga procijepa u 1805.« Doyle se sumnjičavo zagledao u nj. »Jeste?« »Umro na mjestu ako lažem. Obukli su me kao – ovaj, zamislite kuklus-klanovca koji preferira metalne halje a otvori mu za oči nisu potrebni – a onda postavili na platformu kraj ograde dok su s druge strane poredali svoju paklenu mašineriju. I tada – zuuum! – u jednom trenutku bio sam ovdje i u sadašnjici, u idućem sam bio u šatoru na polju kraj Islingtona godine 1805.« »U šatoru!« Bennerov je smiješak zadobio zbunjen zavijutak. »Daa, bilo je to šenuto, prizemljio sam u nekakav ciganski tabor. I prvo što sam vidio kad sam zgulio kukuljicu bila je unutrašnjost tog šatora, i taj je bio sav zadimljen tamjanom i pun kojekakve drangulije, kao egipatske, a unutra je bio i nekakav stari, kadaverični ćelonja što je zurio u mene s krajnjim zaprepaštenjem. Prepao sam se pa istrčao van, što u tim haljama i nije bilo lako, a ono što sam ugledao bio je engleski ladanjski krajolik, bez autocesta i telefonskih stupova, tako da mislim da je to zaista bila 1805. Bilo je mnogo konja i čergi i ciganskih tipova uokolo, i svi su oni zurili u mene, no procijep je baš tada došao svom kraju – hvala Bogu da nisam istrčao iz polja – i pokretna me kuka zgrabila i vratila ovamo i u sadašnjicu.« Zasmijuljio se. »Pitam se što su Cigani pomislili u času kad sam nestao, i kad su mi halje pale prazne, bez mene u njima.« Doyle se zagledao u njega nekoliko dugih sekundi. Iako je uvijek bio ljubak, Benner nikad nije bio pouzdan – ali ovako nije lagao. On nije bio
36
dobar glumac, a ova priča, a posebice detalj o smušenosti staroga u šatoru, bili su ispričani s uvjerenjem i bez napora. Smantano je shvatio da u to vjeruje. »Moj Bože«, rekao je zavidnim polušaptom, »kako miriše zrak? Kakav je osjećaj kad gaziš po zemlji?« Beener je slegnuo ramenima. »Svjež zrak i travnato tlo. A konji su izgledali kao konji. Cigani su bili poprilično niski, ali su oni možda uvijek takvi.« Klepnuo je Doylea po leđima. »Budite bez brige. Ugljeni klistiri održat će goste u dobrom zdravlju, a ja neću nijednoga pustiti da pobjegne. Još želite zvati muriju?« »Ne.« Zaista ne, pomislio je Doyle gorljivo. Želim vidjeti Coleridgea. »Ispričajte me«, rekao je, »moram se prihvatiti posla oko toga govora.« U šest i dvadeset Doyle je zaključio da je uspio upamtiti svoj novi govor. Ustao je u malenom uredu što mu ga je Darrow stavio na uporabu, uzdahnuo, pa otvorio vrata prema glavnoj prostoriji. Na njenom drugom kraju vrvjeli su mnogobrojni ljudi, odijeljeni od njega desetkom praznih naslonjača i velikim središnjim stolom. Bile su upaljene stotine svijeća u svijećnjacima, i mekano je, ljupko osvjetljenje odsijevalo od polirane obloge i redova čaša na stolu; mlitav na toplome zraku, uhvatio je miris slatkoga papra i mesa s roštilja. »Benner«, zazvao je tiho kad je vidio visokog mladića kako se umorno naslanja na zid do stola i, što je bilo u savršenoj harmoniji s njegovim načinom odijevanja, uz škljocaj otvara burmuticu pa prinosi nosu smeđi prah, koliko je stalo između tri prsta. Benner je podigao pogled. »K vragu, Brendane – ap-ćiha – k vragu, svo se osoblje dosad već moralo odjenuti. Ali, ništa zato, gosti su u svlačionicama, možete se presvući za nekoliko minuta.« Benner je sklonio burmuticu i nestrpljivo se namrštio na Doyleovu odjeću kad je ovaj pošao prema njemu. »Napokon ste dobili tu svoju pokretnu kuku?« »Sigurno.« Doyle je povukao rukav košulje da bi mu pokazao kožnatu vrpcu, čvrsto stegnutu i osiguranu sitnim lokotom, što mu je bila oko izbrijane podlaktice. »Sam Darrow ju je stavio sebi ima sat vremena. Dođite poslušati moj govor, hoćete li? Vi znate dovoljno o…« »Brendane, nemam vremena, ali sam siguran da je perfektan. A ovi tu lupani, svaki od njih misli da je najveći maharadža svijeta.«
37
Prema njima je pohitao nekakav čovjek, odjeven, poput Bennera, u stilu ranog devetnaestog stoljeća. »Ponovno Treff, šefe«, rekao je potiho. »Napokon smo ga natjerali da se svuče, ali na nozi ima ‘Asov’ zavoj i ne želi ga skinuti, a očito je da ispod njega nešto ima.« »Dođavola, znao sam da će nam jedan od njih to pokušati uvaliti. Bogatuni! Haj’te sa mnom, Doyle, i tako morate u tom smjeru.« Dok su krupnim koracima prelazili prostoriju, impozantna je figura Darrowa ušla kroz glavna vrata, pa su se njihove putanje primakle upravo u trenutku kad je iz jedne od svlačionica izjurio tust, dlakav muškarac što na sebi nije imao ništa osim elastičnog zavoja oko bedra. »Mister Treff«, rekao je Darrow podignuvši guste sijede obrve, i njegov je duboki glas podsjekao i stišao sve ostale, »očito je da ste krivo shvatili kakva se odjeća zahtijeva.« Na ovo se nekolicina nasmijala, a Treffovo je lice promijenilo boju od crvene u tamnocrvenu. »Darrow, ovaj zavoj ostaje, jeste li shvatili? To mi je doktor naredio, i ja vam plaćam prokletih milijun dolara, i nikakav tip odbjegao iz ludnice…« Samo zato što se baš tada slučajno nervozno nasmiješio Benneru, mogao je Doyle vidjeti kako je iz rukava pucnuo tankim nožem, ali su ga svi vidjeli kad je iskoračio naprijed potpuno se protegnuvši u gracioznom, mačevalačkom napadu i zavukao oštricu pljoštimice pod osporavani zavoj, zastao radi teatralnog trenutka, pa onda njome frknuo ustranu, vrlo jasno presijecajući slojeve tkanine od vrha pa do dna. Na sag je tresnula dobrana pregršt teških, sjajnih metalnih predmeta. Jednim hitrim pogledom Doyle je među njima prepoznao upaljač colibri beam sensor, kvarcni sat seiko, sićušni notes, automatski pištolj kalibra .25 i bar tri pločice od unce čistoga zlata. »Planirali kupiti urođenike staklenim perlama, zar ne?« rekao je Darrow, uz zahvalni kimaj glave prema Benneru koji se ponovno poravnao u svoj položaj kraj Doylea i kliznuo nož negdje ustranu. »Kao što znate, to je prekršaj uvjeta našeg sporazuma – bit će vam refundirano pedeset posto, i čuvari će vas sad odmah otpratiti do prikolice izvan parcele, gde će vas zadržati u raskošnom zatočeništvu sve do zore. I u duhu prijateljske brige«, dodao je uz najhladniji smiješak što ga je Doyle ikad bio vidio, »ja vam vrlo naglašeno savjetujem da se mirno udaljite.«
38
»Dakle, jedna dobra posljedica svega toga«, rekao je Benner nehajno dok su Treffa, nagog, izvodili kroz vrata, »jest da je sada svlačionica slobodna. Hajdete unutra, Brendane.« Doyle je stupio naprijed i, promrmljavši »Oprostite« nekolicini ljudi, ušao u novoispražnjenu svlačionicu. Unutra je na stolici bez naslona sjedio čuvar, i činilo se kao da mu je laknulo što se to nije vratio Treff. »Doyle, zar ne?« upitao je ustajući. »Da.« »Dobro, onda sve dolje.« Malo uvukavši trbuh, Doyle je poslušno odbacio odjeću i pažljivo objesio odijelo na vješalicu koju mu je bio dao stražar. U dnu svlačionice bila su vrata, i stražar se proprtljao kroz njih, noseći sa sobom Doyleove stvari. Doyle se naslonio na zid, nadajući se da neće na nj zaboraviti. Pokušao se počešati ispod kožnate trake na podlaktici, no ova je bila stegnuta i suviše čvrsto da bi se pod nju mogao podvući prst. Predao se, odlučivši da se naprosto ne obazire na to kako mu izrezbareni zeleni kamen pod kožom izaziva svrab na izbrijanoj ruci. Pokretna kuka, tako je to Darrow bio nazvao, a Doyleu je dopustio da pogleda tu stvarčicu prije nego što ju je prekrio zavojem koji će je držati čvrsto pripijenu uz njega. Doyle je okretao taj mali romb od zelenoga kamena među prstima, opažajući urezbarene simbole – izgledalo je to kao nekakva smjesa hijeroglifa i astroloških oznaka. »Ne gledajte u to s tolikim neodobravanjem, Doyle«, bio je rekao Darrow. »To je ono što će vas vratiti u 1983. Kada procijep iz 1810. dođe kraju, ta će stvarca frknuti natrag u procijep iz kojeg je došla, a to znači ovaj ovdje i sada, i tako dugo dok je u kontaktu s vašim tkivom, moći će vas vratiti sa sobom. Ako je izgubite, vidjet ćete nas sve kako iščezavamo, a vi ćete, kao na pustom otoku, biti ostavljeni u 1810; to je razlog zbog kojeg ona mora biti lokotom pričvršćena uz vas.« »I tako ćemo naprosto nestati odanle nakon četiri sata?« upitao je Doyle dok mu je Darrow sapunao i brijao podlakticu. »Što ako ste krivo proračunali dužinu pukotine, i ako svi iščeznemo usred predavanja?« »Nećemo«, bio je odgovorio Darrow. »Vi morate biti i unutar pukotine i u doticaju s kukom, a pukotina je pet milja od taverne u koju idemo.« Položio je kamen na Doyleovu ruku i obmotao je širokom kožnatom vrpcom. »Ali mi nismo krivo proračunali, a imamo i sasvim udoban višak
39
vremena da se nakon predavanja vratimo do polja pukotine, a sobom nosimo i dvoja kola«, rekao je dok je zatezao vrpcu, da bi potom uz nju uz škljocaj pričvrstio mali lokot, »dakle, bez brige.« Sada, naslonivši se gol na zid svlačionice, Doyle se nasmijao samome sebi u zrcalu. Što, ja da brinem? Čuvar se vratio i dao Doyleu komplet odjeće koja, smatralo se, ne bi u 1810. zadigla ničiju obrvu; također mu je bio dao upute kako da je stavi na sebe, a morao mu je i praktički pomoći da zaveže sitni čvor na kravati. »Kosu vam nije potrebno podšišati, sir, u modi je ponovno otprilike ista dužina, ali ću vas ipak malo počešljati prema dolje, tu sprijeda, ovako, to proćelavo tjeme nije ništa čega bi se trebalo stidjeti. To je upravo poluBrutov stil. A sada se pogledajte.« Doyle se okrenuo prema zrcalu, nakrivio glavu pa se nasmijao. »Nije loše«, reče. Nosio je smeđi frak s dva reda dugmadi; sprijeda se spuštao samo do razine opasača, ali se otraga rastegao u dugačak rep što je sezao sve do pregiba koljena. Imao je na sebi tijesne hlače brončane boje i čizme do koljena, sprijeda više nego straga, urešene ispod koljena privjeskom, kao i bijelu, svilenu, u čvor vezanu maramu, vidljivu između visokih krila ovratnika što su stvarala, pomislio je, ako ne dojam raspusne pristalosti, a ono bar dostojanstva. Odjeća nije imala ništa od krutosti sasvim novih odjevnih predmeta; iako čista, bila je očito već nošena, i rezultat je toga bio da se Doyle u njoj osjećao opušteno i udubno, a ne kao da su ga žlicom za cipele ubacili u kakav kostim za maskenbal. Kad je ponovno zakoračio u glavnu prostoriju, gosti su već polako miljeli prema stolu na kojem se pojavilo slikovito izobilje tanjura, pladnjeva i boca. Doyle je natovario tanjur pa se, prisjetivši da spada u »osoblje«, prisilio da ne gleda u široki izbor vina i piva već da umjesto toga dograbi šalicu kave. »A vi, Doyle, ovamo«, podigao je glas Darrow i pokazao na prazni naslonjač do sebe. »Doyle je«, objasnio je najbližoj nekolicini, »naš stručnjak za Coleridgea.« Ovi su kimnuli i nasmiješili se kad je Doyle sjedao, a jedan je sijedi, s očima šaljivčine, rekao: »Uživao sam u vašem Zamalo rođaku, mister Doyle.« »Hvala lijepo.« Doyle se nasmiješio, obradovan onih nekoliko sekundi koliko mu je bilo potrebno da shvati da je to Jim Thibodeau, čija je golema, mnogotomna Povijest čovječanstva – koju je bio napisao zajedno sa svojom suprugom, a nju je Doyle opazio kako mu sjedi preko puta –
40
čak i u poglavlju o engleskim romantičnim pjesnicima odražavala dubinu istraživanja i opuštenost stila kojima se Doyle mogao samo diviti i zavidjeti mu na tome. Ali njihova nazočnost samo je pojačala zanosno uzbuđenje što ga je osjećao sve otkako je čuo Bennera kako opisuje skok u 1805. Ako Thibodeauovi to shvaćaju ozbiljno, pomislio je, onda mora postojati valjana šansa da će upaliti. Stol i jestvine bili su uklonjeni i, sad je pred podijem bilo polukružno poredano deset naslonjača. Doyle je, pomalo u neprilici, rekao Benneru da skloni podij, pa ga je zamijenio naslonjačem koji bi pripao Treffu. Doyle je sjeo pa redom susreo oči svakoga gosta. Među devetoricom prepoznao ih je pet: trojica su, među koje su spadali i Thibodeauovi, bili istaknuti povjesničari, jedan je bio glasoviti britanski kazališni glumac, a jedna je gošća, u što je bio poprilično siguran, bila slavni spiritist i medij. Bit će da je bolje da malo pripazi na svoje trikove tu u pukotini, pomislio je nelagodno, prisjetivši se Darrowljeve priče o seansi u ulici Automobilsko groblje, godine 1954. Duboko je udahnuo pa otpočeo. »Svi vi vjerojatno dobro poznajete život i djelo tog čovjeka koji je bio otac romantizma u engleskom pjesništvu, ali naš večerašnji izlet zacijelo zahtijeva jedan pregled. Rođen u Devonshireu 21. listopada 1772, Coleridge je već rano pokazao prijevremenu zrelost i široku načitanost, što je sve zadržao kroz čitav život i što je od njega stvorilo, uz tolike druge stvari, nafascinantnijega kozera u jedno doba komu su pripadali i ljudi poput Byrona i Sheridana…« Kako je išao dalje, dodirujući se pjesnikove znanstveničke karijere, njegove ovisnosti o opijumu u obliku laudanuma, njegova nesretnog braka, prijateljstva s Williamom i Dorothy Wordsworth i podužih izleta u inozemstvo motiviranih užasavanjem od vlastite supruge, Doyle je pažljivo vrebao na odaziv auditorija. Činilo se kao da su u cjelini zadovoljni, s vremena na vrijeme bi kimnuli glavom ili se sumnjičavo namrštili, i on je shvatio da je njegova nazočnost ovdje samo ljupki detalj, poput tanjura od finog porculana na kojem se poslužuje jelo iako bi papirnati bio baš jednako dobar. I Darrow bi tu istu priču o Coleridgeu mogao servirati bar jednako efikasno, ali je stari želio da to obavi dovoljno provjereni autoritet. Nakon otprilike petnaest minuta priveo je priču kraju. Uslijedila su pitanja, na koja je sva uspio odgovoriti sa samopouzdanjem, da bi na koncu Darrow ustao i prišao mu, pa stao kraj Doyleova naslonjača, i tako ga bez napora nadomjestio kao žarište pozornosti. Nosio je fenjer, pa je njime mahnuo u smjeru vrata. »Dame i gospodo«, rekao je »sada je pet do
41
osam, i naše nas kočije čekaju vani.« U napetoj tišini svi su poustajali pa obukli kapute i stavili kape i šešire. Sto i sedamdeset godina, pomislio je Doyle, eto što nas dijeli od 1810. Mogu li onamo doći uz pomoć svjetlosti svijeća? Da, i ponovno se vratiti. Opazio je gotovo bez zanimanja da mu srce udara i da, kako se čini, nije sposoban duboko udahnuti. Svi su u koloni izišli na nabijeno blato parcele. Dvije male kočijice, svaka s dva upregnuta konja, bile su dovučene na svega nekoliko metara od prikolice, i Doyle je pri treperavom svjetlu njihovih fenjera mogao vidjeti da su ta vozila, baš poput povijesnih kostima što su ih nosili, bila čista i dobro održavana, ali očito ne nova. »U svakom vozilu, ako se malo stisnemo, ima mjesta za petoricu«, rekao je Darrow, »a obzirom da je Treff spriječen, ja ću preuzeti njegovo mjesto unutra. Osoblje se vozi gore.« Kad su se gosti, uz poprilično padanja šešira i zaplitanja šalova, počeli u njih uspinjati, Benner je uhvatio Doylea za lakat. »Mi smo otraga na drugoj kočiji«, reče. Zaobišli su da bi daljoj kočiji prišli straga, pa se uspeli do dva mala sjedala što su štrčala otraga na istoj visini na kojoj je bilo i kočijaševo. Noćni je zrak bio studen, i Doyleu je bilo drago zbog topline što se širila iz stražnjeg lijevog fenjera što mu je bio pod laktom. Sa svog vidikovca mogao je vidjeti kako sa sjevernoga kraja parcele dovode još konja. Kad su se dva čuvara podigla u kočijaševu klupu, kočija se zanjihala na oprugama. Doyle je, čuvši kovinski škljocaj negdje u blizini, uputio Benneru hitri pogled i ugledao dva pištolja kako vire iz kožnatog tobolca što je visio kraj Bennerove ljevice. Začuo je kako su uzde pucnule i potkovice zakloparale po nabijenoj zemlji, u trenutku kad se pokrenula prva kočija. »Kamo idemo?« upitao je kad su njihova kola krenula na put. »U prostornom smislu, mislim.« »Tamo do ograde, do sekcije na kojoj nije podignuta zavjesa. Vidite li nisku drvenu platformu? Tu je s vanjske strane ograde, tik uz rub, dopremljen kamion.« »A«, rekao je Doyle, trudeći se da mu glas ne zvuči onako nervozno kako se sam osjećao. Osvrnuvši se, vidio je kako one konje, čije je dovođenje zapazio, uprežu u dvije prikolice, da bi ih potom odvukli prema sjevernom kraju.
42
Benner je slijedio njegov pogled. »Parcela, polje pukotine, mora se potpuno očistiti prije svakog skoka«, objasnio je. »Sve što se u njemu nađe ide s nama.« »Zašto onda ovamo nisu došle vaše čerge i Cigani?« »U povratku se ne vraća čitavo polje, već samo kuke i ono što dodiruju. To djeluje kao elastične niti na teniskom reketu – da bi se mlatnula loptica potrebna je energija, i ako se kakva muha nađe na putu, ide i ona, ali se samo loptica vraća. Ustvari«, dodao je, a bilo je dovoljno svjetlosti iz fenjera da bi Doyle vidio široki smiješak, »ja sam za svoje skitnje opazio da čak i odjeća ostaje ondje, iako se nokti i dlake zbog nečeg zadržavaju. Tako je Treff uživao bar u dijelu zabave.« Nasmijao se. »To je vjerojatno i razlog zbog kojeg mu je refundirano samo pedeset posto.« Doyleu je najednom postalo drago što je oko parcele podignuta zavjesa od cerade. Dvije su se kočije primakle ogradi, pa je Doyle kroz žičanu mrežu mogao vidjeti kamion, čija je široka bočna ploča bila potpuno gurnuta ustranu. Drvena platforma postavljena na krpicu zemlje odmah do kamiona, ali tik unutar ograde, bila je tek tridesetak centimetara visoka no više od deset metara duga i široka. Kad su kočijaši podboli konje da na nju izvuku kočije, platforma je zapucala i zaklepetala pod kopitima poput tuceta bubnjeva. Podosta ljudi, što su već izgledali anakrono u zatvorenim kombinezonima iz 1983, hitro je postavljalo aluminijske motke da bi potom preko njih nabralo kruto i očito teško tkanje, tako da su se dvije kočije našle u velikom kockastom šatoru. Unutrašnja površina tkanine šatora presijavala se prigušeno na svjetlosti fenjera i Doyle se nagnuo poprilično iz svog sjedala da bi je protro prstima. »Mreža utkanih željeznih niti obloženih olovom«, rekao je Benner glasom koji je zazvučao glasnije u zatvorenom prostoru. »Isti materijal od kojeg su bile izrađene moje halje i kukuljica ovog popodneva«, dodao je tiše. »I kamion je zaklonjen šatorom, i to s tri strane.« Doyle se trudio da Benneru ne pruži priliku vidjeti kako mu ruke drhte. »Dolazi li do prave eksplozije?« upitao je suzbijajući treperenje glasa. »Hoćemo li osjetiti kakav udarac?« »Ne, zapravo se ništa ne osjeti. Naprosto… preseljenje.« Doyle je mogao čuti šaptanje ljudi iz kočije ispod njega, a iz druge je čuo Darrowljev smijeh. Jedan je od konja, kao u odjek, udario kopitom. »Na što čekaju?« prošaptao je Doyle.
43
»Moraju dati ljudima vremena da stignu do vrata i iziđu.« Iako su kočije stajale, Doyle se ipak osjećao mučno, a metalni i uljeviti zadah toga neobičnog šatora postajao je nepodnošljiv. »Mrsko mi je o tome govoriti«, prošaptao je, »ali taj smrad je…« Najednom se nešto naglo pomaknulo, energično ali bez pokreta, i osjećaj se dubine i prostora ugasio u svemu što je mogao vidjeti, pa mu je pred očima, zapljusnutim pjegama bez značenja, ostala samo plošna tama; prečka na krovu, što ju je stezao, bila je orijentir što ga je imao – nije bilo ni sjevera ni juga, ni gore ni dolje, i on se ponovno našao u snu iz kojega ga je sinoć probudila stjuardesa, i osjetio kako se stara honda stravično pomiče ustranu na mokrome kolniku, da bi ga prosula i natjerala da se zgromljujućom brzinom horizontalno prevrće, i da bi čuo kako Rebeccin vrisak trenutno završava pri prvom upravo boksačkom srazu s asfaltom… Drvena je platforma pod njima otpala, udaljivši se malo, da bi se potom rasula kad su se na nju sručila četiri konja i dvije kočije. Zemljište više nije bilo ravno, pa su se motke prevalile prema unutra, da bi trenutak kasnije sve pokopale teškim naborima olovom presvučenog tkanja. Doyle je obradovano dočekao bol kad je jedna od motki u padu odskočila od krova kočije i prasnula ga u pleće, jer je to u njemu uspostavilo osjećaj mjesta i trenutka. Ako boli, onda to mora biti stvarni svijet, mislio je ošamućeno, a onda otresao živu uspomenu na sraz motocikla. Miris, njemu toliko odbojan, bio je vrlo žestok, jer mu je komad oborenog šatora pritiskao glavu na krov kočije. A osim toga, pomislio je, vjerojatno ništa ne sjedinjuje čovjeka s okolnom realnošću temeljitije od prožimajuće mučnine. Ipak, baš kad je pomislio kako je skupio energiju, olovnu su zavjesu podigli s njega, pa je svježi noćni zrak, za koji je otkrio da ga diše, učinio da se čitava ta ideja o povraćanju učini kao nešto samosažalno i izvještačeno. Ogledao se po mjesečinom obasjanom polju na kojem su stajale kočije, polju obrubljenom visokim drvećem. »Jesi okej, Brendane?« upitao je Benner, Doyle je to tek sada shvatio, po drugi put. »Je, naravno, sa mnom sve u redu. Isuse, kakav skok, ha? Jesu li i svi drugi okej? Što je s konjima?« Doyle je bio ponosan na sebe što je postavljao tako staložena, čisto poslovna pitanja, iako bi mu bilo drago da je mogao govoriti tiše i prestati klimatati glavom.
44
»Samo bez nervoze, može?« rekao je Benner. »Sve štima. Evo – pij.« Odvrnuo je čep čuturice i predao je Doyleu. Trenutak kasnije Doyle je razmišljao o tome kako je taj žestoki napitak efikasniji od bola – i, vjerojatno, i od povraćanja – kao sredstvo za pomirenje s realnošću. »Hvala«, rekao je tišim glasom dok je vraćao čuturicu. Benner je kimnuo, spremio čuturicu u džep, poskočio na skršenu platformu, pa otišao od nje krupnim koracima prema mjestu na kojem je četiri do šest čuvara lopatama izbacivalo zemlju i, rukama zaštićenim rukavicama, presavijalo olovno tkanje šatora; smotanu su balu tkanine zakopali u tako kratkom roku da je Doyle shvatio da su to sigurno uvježbavali, a onda su uspuzali na svoja mjesta na kočijama. »Trebao si vidjeti platformu«, zamijetio je Benner, jedva i ubrzavši dah. »Kad smo skočili, dolje su joj se od dna odštrigala dobrana četiri prsta. Da nismo bili na njoj, konji bi ostali bez kopita a kotači bi izgubili po odsječak.« Kočijaši su pucnuli uzdama pa su kočije nejednolično krenule naprijed, s isprevrtanih dasaka na travu. Laganim korakom pošli su preko polja. Za nekoliko su minuta stigli do skupine vrba što su ih zaklanjale od ceste, pa je jedan od stražara skočio na tlo i sunuo trkom naprijed. Pognut, bacio je hitri pogled lijevo i desno, pa napravio pokret kao da nekoga tapše, a koji je govorio: dolje glave; nekoliko trenutaka kasnije mimo njih je pročegrtala nekakva otvorena kočija, slijeva nadesno, na putu za grad. Doyle se zagledao za njom, fasciniran i zgrožen mišlju da će taj par radosnog izgleda, na koji je bacio pogled kroz granje vrbe, vrlo vjerojatno biti mrtav već čitavo stoljeće prije nego što se on rodi. Uzde su zalupetale i orma zazveketala kad su konji u svom napredovanju stigli do jarka i, uz ponešto napora i klizanja natrag, prevukli kočije peko njega i izvukli ih na cestu. Okrenuvši se na kotaču nadesno udarili su putem i minutu kasnije već su se ljuljuškali valjanom brzinom na istok, prema Londonu. Fenjeri na kočijama, koji su zatreperili i zapalucali za drndavog prelaženja preko jarka, sad su se smirili do pravilnog zibanja, naprijed-natrag na svojim kukama, pa su bacali žute snopove po konjskim leđima i uglačanim dijelovima kočija, no njihov je sjaj bio pomračen mjesečinom što je drveće pokrivala injem i pretvarala cestu u vrpcu najbljeđeg pepela. Ako ti noge lake gipkost kreće, pomislio je Doyle, stići ćeš ondje kroz svjetlost svijeće.
45
Poglavlje 2 »Ja rođen sam mračno i stravično daleko…« Percy Bysshe Shelley
I
znad pločnika punih vreve, prozori su gizdavih, balkonima urešenih zgrada Oxford Streeta te mlade subotnje večeri bili svi u žaru petrolejskog svjetla; posvuda su se mogli vidjeti elegantno odjeveni muškarci i žene što su se šetali ruku pod ruku, obrisa ocrtanih spram izloga ili otvorenih vrata, ili pri silaženju i uspinjanju na dvokolne hansome što su se gurkali za mjesto duž rubnika. Zrak je bio bučan od uzvika kočijaša, klepetave lupe stotina kolskih kotača po kaldrmi i, što je bilo ponešto ugodnije, ritmičkih pjevnih recitativa uličnih pjevača što su odlutali na zapad od tjednog vašara na Tottenham Court Roadu. Na svom je vidikovcu Doyle mogao osjetiti miris konja, dima cigareta, vrućih kobasica i parfema, nošenih mraznim noćnim povjetarcem. Kad su skrenuli desno u Broad Street, Benner je iz kožnate kese izvukao jedan od pištolja – četverocijevnu stvarčicu što je nalikovala pauku sa svojim višestrukim orozima i ognjilima – pa oslonio lakat na krov kočije, čineći oružje vrlo očitim i uperivši ga u nebo. Pogledavši prema naprijed, Doyle je vidio kako su svi stražari učinili isto. »Ulazimo među straćare St. Gilesa«, objasnio je Benner. »Našlo bi se gadnih tipova u blizini, ali takvi se neće petljati s grupom naoružanih ljudi.« Doyle se ogledao s pomnim zanimanjem po dvorištima i uskim odvojcima što su poput zmija migoljili od ulice; većinom su bili mračni, ali ih je nekoliko bilo osvijetljeno odrazom kakvog čađavog svjetla iza ugla. Ovdje je bilo mnogo više uličnih trgovina, bar na glavnoj ulici, a kočije su prošle mimo desetaka tezgi s kavom, starom odjećom i gajbama s povrćem nad kojima su bdjele gorostasne stare žene što su puckale iz zemljanih lula i suženim očima promatrale mnoštvo. Mnogi su za kočijama
46
doviknuli gadosti s tako zbitim izgovorom, da je Doyleu uspjelo uhvatiti tek gdjekoji »prokleti« i »k vragu«, no njihov je ton bio više šaljiv no prijeteći. Osvrnuo se pa dodirnuo Bennerovu mišicu. »Ne želim te preplašiti«, rekao je žurno. »Ta kola ondje straga – iza kolica s krumpirom – što izgledaju kao da su došla s Divljeg zapada. Za nama su sve otkako smo došli na Bayswater Road.« »Za ime božje, Brendane, odonda smo skrenuli samo jednom«, siknuo je Benner nervozno. Međutim se ipak okrenuo. »K vragu, to je samo…« Najednom kao da se zamislio. »Rekao bih da su to ciganska kola.« »Ponovno Cigani«, rekao je Doyle. »Oni baš ne običavaju… Mislim, oni obično ne zalaze u velike gradove, zar ne?« »Ne znam«, odgovorio je Benner polako. »Ja nisam čak ni siguran jesu li to ciganska kola, ali ću to spomenuti Darrowu.« Ulica se sužavala i postajala sve tamnija dok su štropotali niz St. Martin’s Lane i prolazili kraj visoke stare crkve i skupine ljudi što su motrili njihov prolazak iz niskih, mračno osvijetljenih dovrataka, a zbog kojih je Doyleu postalo drago što Benner ima oružje; no onda se ponovno proširila u svjetlost i prazničnu vrevu kad su došli do širokog bulevara, i to je bio Strand. Benner je svoj komplicirani pištolj ponovno sprtljao u kesu. »Kruna i sidro je odmah iza ugla«, rekao je. »A ta vaša ciganska kola nisam vidio već nekoliko blokova.« Između dviju zgrada Doyle je bacio brzi pogled na Temzu što se presijavala na mjesečini. Učinilo mu se da na njoj nema mosta što ga je bio vidio za posjete 1979, ali prije no što je imao vremena da se stvarno orijentira, bili su skrenuli u nekakvu uličicu i uz cvilež se zaustavili pred dvokatnicom čiji je drveni kostur bio ispunjen opekom i nad čijim se rastvorenim dverima zibao grb krčme. Kruna i sidro, pročitao je Doyle na tom cimeru. U času kad su gosti iskoračili iz kočija, zapljuštale su kapi kiše. Darrow se prebacio do pročelja, ruku zakopanih u krznenu rukovnicu. »Vi«, rekao je kimajući prema čovjeku koji je upravljao prednjom kočijom, »parkirajte kola. Mi ćemo ostali biti unutra. Idemo, svi.« Poveo je društvo od sedamnaest ljudi u toplinu taverne. »Blagi Bože, sir«, uskliknuo je pikolo koji je zabrzao prema njima, »svi na večeri? Trebali ste nas obavijestiti unaprijed, otvorili bismo stražnju
47
banketnu salu. Ali da vidimo ima li dosta stolica da se smjestite u šanksalu i…« »Nismo došli na večeru«, rekao je Darrow nestrpljivo. »Došli smo da čujemo što kaže mister Coleridge.« »A zato?« Pikolo se okrenuo i viknuo niz salu: »Mister Lawrence! Evo opet hrpe ljudi koji misle da će to pjesničko momče govoriti ove subote!« Najednom se iz Darrowljeva lica izgubila sva boja, do posljednje kapi, a on se najednom pretvorio u vrlo stara čovjeka odjevena u grotesknu odjeću. S ruku mu je spala rukovnica i pljasnula na parket. Nitko nije ništa izgovorio, iako je Doyle, pod šokom razočaranja, mogao osjetiti kako se u njemu u kritičnu masu skuplja napad histeričnog smijeha. Prema njima je požurio čovjek izmučena izgleda u pratnji dežmekastog starog tipa dugačke sijede kose. »Ja sam Lawrence, upravitelj«, reče. »Mister Montagu je priredio predavanje za iduću subotu, osmi listopada, i ja tu ništa ne mogu što ste svi došli večeras. Mister Montagu nije ovdje, i njemu bi bilo jako neugodno ako…« Doyle je najprije letimično a sada i pažljivo pogledao bucmasta čovjeka lošeg izgleda što je stajao kraj Lawrencea koji je, dok je upravitelj govorio, žmirkao na sve njih kao da se ispričava. U svem uzbuđenju što je raslo, Doyle je podigao ruku tako brzo da je upravitelj zastao u pola rečenice, a onda se nagnuo i rekao tom čovjeku kraj Lawrencea: »Mister Coleridge, pretpostavljam?« »Da«, odvratio je ovaj, »i ja vam se svima ispričavam zbog…« »Oprostite na trenutak.« Doyle se okrenuo Lawrenceu. »Dečko mi je dao naslutiti da imate slobodnu banket-salu.« »Ovaj da, to je istina, ali nije pometena i nije naloženo… a osim toga, mister Montagu…« »Montagu neće zamjeriti.« Okrenuo se Darrowu, kome se vraćala boja. »Siguran sam da ste ponijeli prikladnu količinu gotovine da biste pokrili sve neočekivane troškove, mister Darrow«, rekao je Doyle. »I nešto mi govori, date li ovom momku dovoljno toga, onda će nam i naložiti vatru i donijeti zakusku u banketnu salu. Na koncu konca, očito je da je mister Coleridge mislio da će to biti večeras, a tako smo mislili i mi, i zašto bismo ga onda slušali vani na ulici kad u blizini ima taverni sa slobodnim salama? Ja sam siguran«, rekao je Lawrenceu, »da čak ni mister Montagu ne bi mogao zamjeriti takvoj logici.«
48
»Ovaj«, rekao je upravnik oklijevajući, »to znači da ćemo nekoliko ljudi morati odvojiti od njihova redovitog posla… svi ćemo se morati mnogo više potruditi…« »Stotinu funti u zlatu!« uzviknuo je Darrow divlje. »Sklopljeno«, zagrcnuo se Lawrence. »Ali snizite glas, molim vas.« Coleridge je djelovao prestravljeno. »Sir, ja ne mogu dopustiti…« »Ja sam odvratno bogat«, odvratio je Darrow, uspjevši povratiti dostojanstveno držanje. »Za mene novac nije ništa. Benner, donesite ga iz kočije dok nas mister Lawrence uvede u salu za bankete.« S pljeskom je prebacio jednu ruku preko Coleridgeovih a drugu preko Doyleovih pleća pa pošao za uzvrpoljenom, ushićenom prilikom upravitelja. »Po vašem izgovoru, slutim da ste Amerikanac?« rekao je Coleridge, pomalo smućen. Doyle je zapazio da ovaj naglašava r-ove; to je zacijelo devonširski izgovor, pomisli, što još postoji nakon toliko godina. To je ponešto pojačavalo dojam ranjivosti što je zračio iz Coleridgea. »Da«, odvratio je Darrow. »Mi smo iz Virginije. Richmond.« »A. Oduvijek sam želio posjetiti Sjedinjene Države. Neki prijatelji i ja nakanili smo to izvesti, jednoga dana.« Sala za bankete, na suprotnoj strani zgrade, bila je mračna i vrlo studena. »Vrlo važno za metenje«, rekao je Darrow i počeo energično izbacivati stolice sa dugog stola i postavljati ih uspravno na pod. »Dajte nam malo svjetla, i vatre, i puno vina i konjaka, i bit ćemo zadovoljni.« »Odmah, mister Darrow«, rekao je Lawrence i srnuo iz prostorije. Coleridge je popio još gutljaj konjaka pa se digao na noge. Oglednuo se po društvu koje je sad brojilo dvadeset i jednog pripadnika, obzirom da su se trojica, što nisu večerala u kojoj od susjednih prostorija, odlučila pridružiti skupu. Jedan je od njih zamahom otvorio bilježnicu i sad je, pun iščekivanja, držao olovku. »Kao što svi vi znate bar isto tako kao i ja«, počeo je pjesnik, »s usponom Cromwellove Parlamentarne stranke izmijenio se i čitav ton engleske literature, koji je spao na nižu i sumorniju oktavu, kad su Jajoglavi, kako su ih u narodu zvali, unatoč ‘božanskom pravu kraljeva’, uspjeli odsjeći glavu Charlesu Prvom. Atenski sjaj Elizabethine vladavine, ili bolje, njezina doba, jer su njena ljeta obuhvaćala slavu u svim disciplinama, kakvu naša nacija nije vidjela ni u jednom drugom času, prepustio je mjesto strogoj ozbiljnosti puritanaca koji su se podjednako
49
ustezali i od pretjeranosti i od bistrih intelektualnih prodora svojih povijesnih prethodnika. I sad, kad je Cromwell došao na vlast, John Milton je već imao trideset četiri godine i tako se, unatoč tome što je podržavao Parlamentarnu stranku i pozdravio to novo naglašavanje stroge discipline i samokontrole, njegov način mišljenja već bio formirao za vrijeme sumraka ranijeg razdoblja…« Dok je Coleridge nastavljao, gubeći sve više, kako se zagrijavao za temu, ton ispričavanja i govoreći sve autoritativnije, Doyle se zatekao kako se ogledava po društvu. Onaj neznanac s bilježnicom marljivo je nešto žvrljao nekakvim stenografskim pismom, pa je Doyle shvatio da je to sigurno onaj učitelj kojega je Darrow sinoć spomenuo. Zavidno se zagledao u bilježnicu: ako je sreća sa mnom, pomislio je, možda bi mi moglo uspjeti da mi dopadne šaka, stotinu i sedamdeset godina u budućnosti. Čovjek je podigao oči i uhvatio Doyleov pogled, pa se nasmiješio. Doyle je kimnuo i žurno skrenuo pogled. Nemoj se ogledavati, pomislio je ljutito – samo piši. Oba su Thibodeaua zurila u Coleridgea napol zatvorenim očima i Doyle se na trenutak uplašio da je stari par zakunjao; no onda je u njihovu praznu izrazu prepoznao intenzivnu pribranost, pa je shvatio da oni ustvari bilježe predavanje, u svojim svijestima, onako kompletno kao što bi to mogao videorekorder. Darrow je promatrao pjesnika uz tihi, zadovoljni smiješak, pa je Doyle pretpostavljao da ovaj predavanje niti ne sluša, već da mu je naprosto drago što je auditorij zadovoljan predstavom. Benner je, spustivši pogled, zurio u svoje ruke, kao da je to samo međuigra, predah prije nekog velikog napora što dolazi. Je li moguće da ga brine, upitao se Doyle, povratak kroz sirotinjsku četvrt? Nije baš djelovao jako zabrinuto za vožnje ovamo. »I tako Milton profinjuje to pitanje svodeći ga na pitanje vjere«, govorio je Coleridge, privodeći predavanje kraju, »i to nekakve vjere mnogo nezavisnije, autonomnije – i ustvari uistinu mnogo jače – no što su to puritanci odista željeli. Vjera nije, veli nam on, egzotični cvijet koji treba marljivo uzgajati putem izuzeća većine vidova svakodnevnog svijeta, niti korisna obmana što je treba podupirati sofizmima i poluistinama poput dječjeg vjerovanja u Djeda Mraza – ona, ukratko, nije pedantna i razborom nepodržana privrženost nekakvom iskonstruiranom vjerovanju, već ona prije mora biti, više no išta drugo, bistroumno razaznavanje po vezanosti i tendencija koje se mogu naći u bilo kom djeliću svjetskoga tkiva, a koje su crte lica samoga Boga. To je razlog zbog kojeg vjera može
50
biti samo poduka i razjašnjavanje, i zbog kojega ne smije nositi mamuze prisile – jer samo se ono vjerovanje i ponašanje do kojeg se nezavisno dolazi i potom odabire, može hvaliti ili kuditi. A ako je tome tako, onda se može sagledati kao zločinačko sužavanje čovjekovih prava ako ga se namjerno drži u neznanju u vezi bilo koje činjenice ili mišljenja – nijedan se komadić ne može prosuditi kao neprihvatljiv, jer što je više kamenja, i svijetlog i tamnog, što ga se dodaje mozaiku, to je jasnija naša slika Boga.« Zastao je i preletio pogledom preko auditorija pa rekao »Hvala« i sjeo. »Ima li kakvih pitanja ili dodatnih objašnjenja ili neslaganja?« Doyle je opazio da je ovaj, sada kad ga je napustila govornička vatra, postao ponovno onaj bucmasti, skromni stari prijan kakvim su ga upoznali u predvorju – za vrijeme predavanja bio je dojmljivija pojava. Percy Thibodeau je dobrohotno optužio Coleridgea da je svoja vlastita uvjerenja pročitao u Miltonovu eseju, poduprijevši to citatima iz nekih od svojih, na što je pjesnik, očito polaskan, odvratio malo podužim odgovorom pri čemu je istakao mnoge točke u kojima se razilazi s Miltonom. »Ali kad se čovjek bavi osobom Miltonove veličine«, rekao je uz smiješak, »taština me nuka da postojano ističem mišljenja koja s njime dijelim.« Darrow je upecao sat iz džepa prsluka, bacio na nj pogled pa ustao. »Bojim se da bi naše društvance sad već moralo biti na putu«, reako je. »Vrijeme i plima nikoga ne čekaju a pred nama je dug put.« Stolice su se uz škripu odmaknule od stola i ljudi su ustali pa počeli prtljavo uvlačiti ruke u rukave kaputa. Gotovo su svi, uključujući i Doylea, stavili sebi u dužnost da se rukuju s Coleridgeom, a Percy Thibodeau ga je poljubila u obraz. »Vaša bi se Sara teško mogla usprotiviti poljupcu žene mojih godina«, rekla je. Žena za koju je Doyle sumnjao da je glasoviti spiritist počela je, sasvim očito, zapadati u nekakav trans pa se Benner požurio do nje i uz smiješak joj nešto prišapnuo. U trenutku se vratila iz njega pa dopustila da je za lakat izvede iz prostorije. »Benneru«, rekao je Darrow. »O, pardon, samo nastavite. Mister Doyle – biste li, molim vas, otišli do Clitheroea i rekli mu da doveze kočije pred ulaz?« »Naravno.« Doyle je zastao u dovratku da bi bacio posljednji pogled na Coleridgea – bojao se da nije bio dovoljno pažljiv i da iz večeri nije izvukao koliko su to učinili recimo Thibodeauovi – no onda je uzdahnuo i okrenuo se.
51
Predsoblje je bilo mračno, pod neravan, a Bennera i nesretnog medija nije bilo nigdje na vidiku. Doyle je napipao put oko ugla, ali se umjesto u predvorju našao na dnu stepeništa čijih je nekoliko najdonjih stepenica bilo osvijetljeno svijećom u zidnom kandelabru. Sigurno je u drugom smjeru, pomislio je i okrenuo se. Prenuo se vrlo silovito jer je ravno pred njim stajao vrlo visok muškarac; lice mu je bilo krševito i neprijatnih crta, koje kao da je stvorio dug život pun odbojnih izraza, a glava mu je bila ćelava kao u lešinara. »Bože, kako ste me prepali«, uskliknuo je Doyle. »Oprostite, no čini se da sam…« Čovjek je sa zaprepašćujućom snagom dohvatio Doylea za ruku pa je, zavitlavši ga u krug, trgnuo naviše sve do između lopatica, i baš kad je Doyle dahnuo od nenadana bola, osjetio je kako mu je na lice pritisnuta vlažna tkanina, tako da je umjesto zraka udahnuo oštro aromatične eterske pare. Već je ionako bio izgubio ravnotežu, pa se ritnuo natrag snagom potpune panike i osjetio kako se peta njegove cipele oštro sudarila s košću, no snažne ruke što su ga držale nisu se ni štrecnule. Batrganje ga je natjeralo da proguta još pare unatoč svem nastojanju da zadrži dah. Mogao je osjetiti kako mu negdje u dnu glave natječe topli grumen nesvjestice, pa se sumanuto pitao zašto baš nitko, Darrow, Benner ili čak sam Coleridge, ne dolazi iza ugla da bi uzvikom podigao uzbunu. S posljednjim treptajem zblanute svijesti palo mu je na um da bi to morao biti onaj »kadaverični stari ćelonja« kojega je Benner bio prepao u njegovu šatoru, u Islingtonu 1805, prije pet godina ili nekoliko sati. Večernju vožnju, u kojoj je Kleti Richard uživao kao u odušku od znojavog truda uloženog u rastaljivanje još jedne partije iz, kako se činilo, nepresušnog izvora žlica od umjetnog srebra, sad mu je pokvario Wilburov opis toga kako se njihova lovina pojavila na terenu. »Išunjao sam se i pošao za starim«, bio mu je šapnuo Wilbur dok su na kočijaševoj klupi čekali na povratak šefa, »a taj je kroz šumu išao polako, sve postajkujući, a nosio je sobom i one svoje šašave igračke – imao je zemljani lonac s kiselinom i olovom, znaš, koji te ubode ako dodirneš dva metalna dugmeta na vrhu? Stalno je zastajao da ih dira, Beng bi ga znao zašto, a vidio sam i kako mu ruka trza natrag svaki put kad bi ga ubolo. A imao je i ono nalik na dogled i u njemu one paprene sličice.« Richard je znao da ovaj misli na sekstant; Wilbur nije nikako mogao shvatiti da se to ne zove sex-tenda i zato je uvijek smatrao da šef gleda prljave sličice kad bi zurio kroz njega. »I zastao je mnogo puta da kroza nj pogleda – cijenim
52
zato, da natjera krv da mu brže teče. I tako sam ga promatrao stojeći iza drveta, kad je krenuo preko polja, gledajući u te svoje sisate sličice i ubadajući se, kao da se možda kaje. A onda je jednom dirnuo lonac i ruka mu nije odskočila. Pogledao ga je, protresao pa dirnuo ponovno, i nije se trznuo, tako sam znao da se pokvario. Odmah potom brzo je potrčao prema drveću, ovaj put bez zastajkivanja, a ja sam se opružio, strah me bilo da me je vidio. Ipak nije, i kad sam provirio već je bio iza drveta, možda pedeset jardi od mene, i napeto zurio u prazno polje. Tako sam učinio i ja, ne baš u malom strahu, jer bez obzira što mu bilo na pameti, od toga se čak i on ponašao sasvim smotan.« Kad je Wilbur zastao da uhvati dah, Richard je posegnuo pod košulju pa palcem i kažiprstom pritisnuo uši svome drvenom majmunčiću, jer se uvijek pribojavao da bi ga jezive pričice mogle uznemiriti. »Dakle«, nastavio je Wilbur, »stajali smo tako nekoliko minuta, ali se nisam usudio otići od straha da bi me mogao čuti. I tada, kao grom iz vedra neba, zvuk kao da je nešto grunulo, i nagli zapuh vjetra u krošnjama, a ja sam pogledao baš na vrijeme da bih vidio kako se usred polja ruši veliki crni šator.« Na ovom je mjestu stisnuo rame Kletog Richarda. »A nije ga bilo ondje kad sam zirnuo samo nekoliko trenutaka ranije! Naprosto se pojavio ondje, razumiješ? Napravio sam znakove da se zaštitim i rekao desetak puta ‘Češnjak!’ jer bi sad već svakom bilo jasno da je to Bengova rabota. A onda je ispod njega ispuzalo nekoliko chala, ludo odjevenih, pa ga odvuklo ustranu, i što misliš? Unutra su bile dvije kočije, s upaljenim fenjerima i svime! I u objema ljudi, i konji upregnuti i sve spremno za pokret. A jedan od tih bengo chala veli, zbilja glasno: ‘Kakav skok! Jesu li svi u redu? Što je s konjima?’ Jedan ga drugi smiri. Onda ih nekoliko smota šator pa ga zakopa, i dvije kočije udare prema cesti. Eto, kad je šef potrčao prema taboru, ja odmah za njim, i stjerao nas u ta kola da ga slijedimo.« Potom se Wilbur povukao u dubinu kola da bi ondje, sudeći po glasnom, polaganom disanju, iskoristio priliku da dremne. Kleti mu je Richard zavidio na sposobnosti da može naprosto prestati misliti stvarima koje su ga uznemiravale. Stari se Ciganin nelagodno pomaknuo na kočijaševoj klupi pa se zagledao u stražnja vrata Krune i sidra. Već sama činjenica što je u gradu činila ga je nervoznim, što zbog svih tih gorgioa što su zurili u njega, što zbog prastamengroa što su uvijek žudjeli za tim da ubuture romskog chala, ali kad je doznao da je tu na djelu nekakva vradžbina, zaboljela ga je glava od opasnosti povezane sa svim tim. Richard je posjedovao Ciganima nesvojstvenu sposobnost uspoređivanja prošlih i aktualnih situacija, I sad je nevoljno priželjkivao da stari Amenophis
53
Fikee nije iščezao, ima tome osam godina; kad je on bio vođa, ubiranje je bilo poprilično bogato, a u životu je bilo mnogo manje neugodnih uzbuđenja. Ponovno je zavukao ruku pod košulju pa smirujući palcem pomilovao majmuna po glavi. Stražnja su se vrata taverne otvorila uz škripu i doktor je Romany, noseći preko ramena mlitavo tijelo, skakutavo prešao uličicu i prišao kolima. »Diž’se Wilbure«, prosiktao je Richard sekundu prije no što se njihov vođa pojavio na stražnjem otvoru. »Pomozi mi da ga ubacim, Wilbure«, rekao je Romany tiho. »Avo, rya«, odgovorio je u trenutku spremni Wilbur. »Oprezno, blesane. Ne lupaj mu glavom – treba mi to što je unutra. Avo, na deke, to je kushto. A sad ga veži i začepi mu usta.« Stari je poglavica povukao ceradu i zatvorio stražnji otvor, uvezao ga, i tada, iznenađujuće bodar u svojim cipelama na oprugama, požurio oko kola i uspeo se na kočijaševu klupu do Richarda. »Očito se spremaju poći odavde«, rekao je. »Jednoga sam upecao, no idemo za ostalima.« »Avo, rya«, potvrdio je Richard. Coknuo je jezikom na konje i kola su sunula naprijed, dok je platneni pokrov lepetao kako su se visoki željezni obručevi njihali naprijed-natrag. Skrenuli su na Strand dva bloka istočno od Krune i sidra, a onda se izvukli na rubnik. Čekali su gotovo pola sata, za koje je vrijeme prolunjalo mnogo pješaka, privučeno kićeno naslikanim slovima što su se na platnenim bokovima kola spajala u PUTUJUĆI EGIPATSKI CIRKUS DOKTORA ROMANYA. A onda su se Romanyju suzile oči. »Richarde! Napokon kreću – za njima.« Uzde su pucnule i kola su zakrenula u promet. Ulica je bila pretrpana fijakerima i dvokolnim hansomima, dvije su kočije odmicale brzo, pa je stari Ciganin morao stati na papučicu i dokraja iskoristiti svu svoju vještinu upravljanja konjima samo da ne izgubi lovinu iz vida. Kad su se nagnuli, ulazeći nadesno u St. Martin’s Lane, usred bijesnih i uplašenih povika drugih kočijaša, doktor Romany je izvukao sat iz džepa, pogledao ga, pa ga sklonio gurnuvši ga natrag na njegovo mjesto. »Sigurno namjeravaju stići do vrata prije nego što se zatvore«, čuo ga je Richard kako govori samome sebi. Tri užurbana vozila, od kojih su dva bila zajedno a treće na njihovu tragu, ponovno su prošla stazom koju su slijedila ranije te večeri, i u času kad su zakloparali na zapad po Oxford Streetu, Richard je već bio siguran da je onaj usamljeni čovjek, nasađen otraga na drugoj kočiji, već opazio da
54
su za njima nekakva kola koja s njima poravnavaju brzinu. I čim je Hyde Park zamakao lijevo i okružila ih tamna polja, s druge je kočije dopro bljesak iz cijevi i šuplji zvuk udarca, a pištoljska se kugla uz fijuk odbila od željeznog obruča iznad Richardove glave. »Pre my mullo dadeš!« uzviknuo je stari Ciganin, instinktivno malo pritegnuvši uzde. »Klinjo puca po nama!« »Sredi si mrtvoga oca i požuri!« dreknuo je Romany. »Vradžbina za odvraćanje zrna je učinila svoje.« Richard je zaškrgutao zubima pa, zaklanjajući rukom svog ubogog drvenog majmuna, bičem ponovno potjerao konje do njihove ranije brzine. Zrak je bio vlažan i mrazan, i on je sav nesretan maštao o tome da se vrati u svoj šator i radi sa vrućim kalupima i talioničkim loncima. »Nedvojbeno je da se vraćaju na ono polje, kraj drveća i ceste«, rekao mu je Romany. »Siđi kod iduće rasputice, pa ćemo napraviti krug do našeg tabora.« »Jesi li nas zato postavio gdje smo bili, rya?« upitao je Richard dok je sa zahvalnošću zatezao uzde, puštajući tako dvije kočije da odmaknu niz cestu. »Jesi li znao da će ovi doći?« »Znao sam da bi netko mogao«, promrmljao je Romany. Kola su poskakivala i njihala se kolotečinom što je vodila od Bayswater Roada pa zavijala do južnog dijela pošumljenog pojasa. Kraj čergi i vatri što su tinjale nije stajao nitko, ali je kola dočekalo nekoliko pasa koji su se zapiljili u pridošlice, da bi potom otkaskali do šatora i dali svojim gazdama znati, propinjanjem i mahanjem repom, da su došljaci njihovi sunarodnjaci. Trenutak zatim pojavilo se nekoliko ljudi i prišlo zaustavljenim kolima. Romany je skočio na tlo i trznuo se kad su opruge na potplatima njegovih cipela stisnuvši se do kraja pucnule, a dodir ga s tlom prodrmao. »Otpremi zarobljenika u svoj šator, Richarde«, rekao je, »i pobrini se da mu ne učine nešto nažao, ali da mu ne pruže ni priliku da pobjegne.« »Ako, rya«, doviknuo je stari Ciganin kad je njihov voda otrčao žurno, suludo skačući i poskakujući, prema drveću što je dijelilo ovo polje od onog na kojem su se, prema Wilburu, materijalizirali ti stranci spremni na ubojstvo. Prisjetivši se Wilburova hrabrog uhođenja, Richard je najednom odlučio da ne zaostane. »Otpremi ga u moj šator, Wilbure«, rekao je »i uveži ga
55
kao staru cipelu – odmah se vraćam.« Značajno je namignuo Ciganinu što je tako laskavo izbečio oči, pa nagnuo u potjeru za poglavicom. Zakosio je mrvu nalijevo, tako da bi drveće dosegao stotinjak metara zapadno od Romanya – mogao je čuti staroga kako tiho svladava svoj put, iako ne tako tiho kao Ciganin, i to kroz drveće nadesno, i u trenutku kad se Romany smjestio iza širokog debla na rubu polja, Richard je već bio prostrt iza nekakvog humčića, ne proizvevši pritom baš nikakav zvuk. Kočije su se bile skutrile jedna uz drugu na sredini polja, pa su svi izišli i okupili se nekoliko jardi dalje. Richard ih je nabrojao sedamnaest, a među njima je bilo i nekoliko žena. »Hoćete li me poslušati?« rekao je neki starac, očito smućen. »Nismo ga više mogli tražiti. Već smo i ovako opasno smanjili faktor sigurnosti. Dođavola, evo, tek što smo došli, a preostalo nam je još svega nekoliko sekundi do zatvaranja procijepa. Doyle je očito odlučio…« Začuo se prigušen tresak, i onda su svi mlitavo popadati po zemlji. Tada je Richard opazio da su skutrene hrpe samo odjeća – ljudi koji su je nosili bili su otišli. Konji i kočije stajali su bez nadzora na praznom, mjesečinom obasjanom polju. »To su bili mullo chali«, prošaptao je Richard, sav užasnut. »Duhovi! Češnjak češnjak češnjak.« Mogao je vidjeti doktora Romanya kako hita preko polja, pa je ustao i izvukao majmuna ispod košulje. »Ne moraš mi ništa govoriti«, prošaptao mu je. »Već idemo.« Zabrzao je natrag, između drveća, prema taborištu. Iako Doyle isprva nije mogao skupiti snage da otvori oči, užasni antiseptički okus i miris što mu je ispunjavao glavu obavještavao ga je da se vratio u ordinaciju dentalnog kirurga, u šok-sobu. Jezikom je zaokružio po čitavoj usnoj šupljini, opipavajući je, pokušavajući smisliti koji su mu zub sad iščupali. Palo mu je na um da je kauč na koji su ga položili vraški kvrgav – a i gdje je, pitao se kenjkavo, bolničarka s toplom čokoladom? Otvorio je oči da bi se ozlovoljio videći da uopće nije u zubarskoj ordinaciji i da stoga vjerojatno neće dobiti nikakvu vruću čokoladu. Bio je u šatoru, a pri svjetlosti je fenjera na obližnjem stolu mogao vidjeti dva crnomanjasta muškarca s brkovima i naušnicama kako zure u njega – zbog nekog razloga ustrašeno. Jedan je od njih, onaj s poprilično sjedina u kovrčavoj kosi, dahtao kao da je upravo pretrčao dobranu udaljenost. Doyleu se činilo da ne može micati rukama i nogama, no onda se naglo prisjetio da je u Engleskoj, da bi održao predavanje o Coleridgeu za staru
56
ludu J. Cochrana Darrowa. A napričao mi je da za mene ima sobu u hotelu, pomislio je ljutilo. Zar tako naziva ovu prokletu čergu? I tko su ovi pajaci? »Gdje je on?« graknuo je. »Gdje je Darrow?« Ona su dvojica samo otkoračila korak, i dalje neotesano zureći. Dalo se zamisliti da ti ne rade za Darrowa. »Stari s kojim sam bio«, rekao je nestrpljivo. »Gdje je on?« »Otišao«, rekao je onaj zadihani. »Onda ga nazovite« odgovorio je Doyle. »Broj mu je vjerojatno u knjizi.« Obojica su zinula a jedan je iz džepa trznuo drvenog majmunčića i, kako se činilo, stisnuo mu glavu kažiprstom i palcem. »Mi tebi nećemo zvati nikakve gorgio duhove, ti Bengov chalul« prosiktao je. »Da, iako je broj zvijeri sigurno u gorgio Bibliji!« U tom je trenutku u šator ušao pas, hitro opisao krug podvita repa pa šmugnuo van. »Rya se vratio«, rekao je onaj s majmunom. »Iziđi otraga, Wilbure.« »Avo«, odgovorio je Wilbur krepko pa se pužući izvukao ispod šatorskog krila. Doyle je zurio u šatorsko krilo. Kad ga je pas, ulazeći, odbacio u stranu, pogled mu je nakratko pao na noć što je bila vani, a uslijedio je i dašak hladnog zraka namirisan drvećem i travom. Njegovo se sjećanje napokon otreslo eterskih para i uz škljocaj se ukopčalo u pogon, i on je sad u glavi zabrinuto ponovno vrtio čitavo veće. Da, skok je upalio, i zatim grad, i sirotinjsku četvrt, i da, Coleridge! I gospođa Thibodeau ga je poljubila… i tu se najednom Doyleova trbušna šupljina prošupljila i smrzla, i najednom je mogao osjetiti kako mu na čelu iskače studeni znoj, jer se prisjetio ćelonje kako ga je zgrabio. O Bože, pomislio je užasnuto, propustio sam povratni skok, bio sam izvan polja kad se procijep zatvorio! Netko je povukao krilo pa se šator otvorio da bi u nj ušao isti taj ćelonja koji ga je bio oteo iz Krune i sidra; kako se kretao, divlje je odskakivao. Izvadio je cigaru iz džepa pa došao do stola, pognuo se iznad fenjera i pripalio srknuvši dim. Prebacivši se do poljskog ležaja, zgrabio je Doyleovu glavu jednom snažnom ručetinom i primakao mu lijevome oku zapaljeni kraj cigarete. Doyle se u panici izvio čitavim tijelom i zamlatarao gore-dolje zavezanim petama, no usprkos svom njegovom žilavom koprcanju, glava mu je ostala nepomična. Mogao je okom osjetiti toplinu kroz grčevito stisnuti kapak; ugljevlje nije moglo biti dalje od centimetra.
57
»O moj Bože, stanite!« prasnulo je iz njega. »U pomoć, prestanite, mičite to od mene!« Trenutak kasnije toplina se odmaknula i ovaj mu je oslobodio glavu. Valjao je glavom lijevo-desno, žmirkanjem istjerujući suze iz lijevog oka. Kad je ponovno mogao gledati, ugledao je ćelavca kako stoji nad ležajem i zamišljeno pućka cigaru. »Doznat ću sve o tome«, zamijetio je ćelavi. »Ispričat ćete mi odakle su vaši došli, kako se služite vratima da biste putovali, kako ste otkrili vrata – doznat ću sve o tome. Jesam li bio dovoljno jasan?« »Da«, jeknuo je Doyle. Proklet bio J. Cochran Darrow, pomislio je gnjevno, i da Bog da ga njegov rak živa proždr’o. Nije to bio moj posao da idem po kočije! »Da, sve ću vam ispričati. Ustvari, mogu vas i obogatiti ako mi učinite jednu uslugu.« »Uslugu«, ponovio je starac začuđeno. »Da.« Doylea je zasvrbio obraz na mjestu preko kojeg su tekle suze pa ga je dovodilo do ludila što se ne može počešati. »I ne zezam se kad kažem da ću vas obogatiti. Mogu vam reći što od nekretnina da kupite, u što da investirate… Mogao bih vam vjerojatno kazati čak i to gdje da nađete zakopano blago samo ako bih imao vremena da o tome razmislim… zlato u Kaliforniji… Tutankamonova grobnica… Doktor Romany je dograbio nekoliko petlji konopca ovijenog Doyleu oko prsiju, pa ga napola izdigao s ležaja i pognuo se tako da mu se lice našlo samo koji prst od Doyleova. »Tvoji to znaju?« prošaptao je. »Gdje je?« Doyleov napola viseći položaj doveo ga je do toga da mu se konop zasjekao u bokove i ramena tako bolno da je osjetio kako bi uskoro opet mogao izgubiti svijest, ali je naslutio da je ubilačkog starca nečim oneraspoložio. »Što«, zagrcnuo se, »gdje je grob kralja Tuta? Da… spustite me, ne mogu disati!« Romany je rastvorio šaku i Doyle je tresnuo o ležaj, tako da mu je već ionako smućena glava odskočila od platna. »Gdje je, dakle?« upita Romany opasno tihim glasom. Doyle se plašljivo osvrnuo. Jedina osoba još nazočna pod šatorom bio je onaj stari Ciganin s majmunom, a taj je ustrašeno zurio u Doylea i mrmljao neku riječ, ponavljajući je dovijeka. »Mislim«, rekao je Doyle nesigurno, »pogodit ću se s vama…«
58
Nekoliko trenutaka kasnije shvatio je da je razlog zbog kojeg mu u uhu zvoni, a za obraz osjeća i kako mu je uzet i kako gori, u teškoj pljuski koju mu je bio uputio starac. »Gdje je, dakle?« ponovio je Romany nježno. »Isuse, čovječe, samo mirno!« Iznenada je bio siguran da njegov mučitelj već otprije zna gdje je, i da u stvari blefira. Vidio je kako se Romanyeva ruka ponovno povlači. »U Dolini kraljeva!« izlanuo je. »Pod kolibama radnika što su gradili grobnicu nekog drugog faraona! Ramzesa ili što ja znam.« Stari se namrgodio pa nekoliko dugih sekundi nije učinio ništa osim što je pućkao cigaru. »Ispričat ćeš mi sve«, rekao je. Privukao je stolicu i sjeo, no u tom je trenutku pas ponovno ukaskao i, okrenuvši se prema otvoru šatora, tiho zarežao. »Gorgios«, prošaptao je stari Ciganin. Provirio je kroz raskrito krilo šatora. »Duvel nas spasio, rya, ovo je prastemengrosl« Doyle je duboko udahnuo, osjećajući se kao netko tko se upravo sprema skočiti s opasne visine, pa povikao: »Upo-mo-oo-oć!« iskoristivši sav volumen zraka što ga je mogao istisnuti iz grla i pluća. Istog se časa stari Ciganin zakovitlao i odaslao jedan leteći udarac prema fenjeru, koji se rasuo i zaprskao zapaljenim uljem jedan zid šatora; Romany je istovremeno preklopio rukom Doyleova usta i tako mu zakrenuo glavu da je sad zurio u zemljani pod; Doyle je čuo kako stari Ciganin viče: »Upomoć! Vatra!« trenutak prije nego što mu se šaka doktora Romanya spustila tik iza lijevog uha, potjeravši ga još jednom u nesvjesticu. Dva su šatora gorjela, a Doylea je nerviralo što ne može izoštriti pogled; želio je odgoditi zabrinutost zbog krpe vunena okusa natrpane u usta i konopaca što su mu pritiskali zapešća uz bokove, a činilo se da bi ta vatra mogla biti prvoklasna razbibriga kad bi mu samo uspjelo da je vidi. Mutno se prisjećao kako ga je onaj zastrašujući ćelavac podupro u sjedeći položaj pri korijenu drveta, i kako je ovaj zastao da bi mu napipao bilo i palcem otvorio kapke pa se pažljivo zagledao u oba oka, prije nego što se žurno vratio na mjesto gdje je bila sva vatra i sva vika. To je bilo ono što ga je odista razbudilo – bol izazvana njegovim žuljevitim palcem na opečenom kapku. Zabacivši glavu, prestravio se videći dva Mjeseca na nebu. Mozak mu je radio poput automobila čiji motor vapi za ugađanjem, ali je ipak brzo
59
zaključio da to znači da vidi dvostruko, i da dakle gori samo jedan šator. Upravo fizičkim naporom natjerao je dva Mjeseca da se stope u jedan. Ponovno je spustio glavu i ugledao samo jednu vatru. Učinilo se kao da mu je val hladnoga zraka isprao iz svijesti vruću gustu tminu, pa je iznenada postao svjestan stvari oko sebe – trave i šljunka pod sobom, grubog debla uprtog u leđa i bolnog stezanja konopa. Bez ikakva upozorenja, nalet mu je mučnine stjerao Darrowljevu elegantnu zakusku negdje u dno grla i on je nemilosrdno svladao refleks i ponovno je progutao. Noćni je povjetarac djelovao studeno na znoju što mu je naglo ovlažio lice i dlanove, pa se prisilio da ne misli o tome što bi se bilo dogodilo da je povratio dok još nije bio pri svijesti i s krpom u ustima. Dao se na posao da je se oslobodi, gurajući je jezikom i zatim stežući zubima, tako da mu se jezik može povući i ponovno je gurnuti. Napokon ju je istjerao iz usta, pod kožnatu petlju što ju je držala na njenome mjestu, a onda je zatresao glavom i tresao dok se krpa nije skotrljala u travu. Disao je duboko kroz otvorena usta i pokušavao sabrati misli. Nije se mogao prisjetiti kako je došlo do toga da su ga bacili ovamo da promatra vatru, ali se sjećao starčeve cigare, i jedne poštene šljage preko lica. Gotovo bez voljne odluke, odgurnuo se od drveta, bubnuo na zemlju i prostro se pa se otkotrljao. Počelo mu se mutiti, počeo je gubiti tek stečenu bistrinu misli, ali je ne klonuvši nastavio preko tamne trave; odgurnuo bi se petom pa zatim prevalio izbacivanjem ramena, da bi potom pustio da ga zamah jednog okreta postavi u položaj za sljedeći. Zastao je dvaput, jer mu je divlje pozlilo, pa je bio duboko sretan što mu je bilo uspjelo osloboditi se krpe. Nakon nekog vremena posve je zaboravio zašto se spustio u taj pomalo bizarni način lokomocije, pa je zamislio da je olovka što se kotrlja prema rubu stola ili pripaljena cigara što će se skotrljati s oslona naslonjača – ali o cigarama nije želio razmišljati. No onda se iznenada počeo kotrljati kroz zrak, pa se konvulzivno napeo trenutak prije nego što je zaronio u ledenu, šumnu vodu. Iskočio je na površinu ali nije mogao natjerati svoja hladnoćom šokirana pluća da udahnu i malo zraka, a onda se ponovno našao pod površinom, dok su mu se ruke i noge bespomoćno napinjale suprotstavljajući se konopcima. Kucnula mi je smrtna ura, pomislio je – ali se nastavio ritati, i kad mu se glava idući put našla nad vodom, uspio je požudno usrknuti dubok udisaj. Nakon što je uspio steći kontrolu nad početnom panikom, otkrio je da baš nije suviše teško naprosto plutati, s nogama prema naprijed, i svakih
60
se pola minute ili tako nešto naglo presaviti da bi udahnuo zrak. Ovaj tok vjerojatno negdje postaje plići, prije no što stigne do Temze, pomislio je, a kad se to dogodi, nekako ću se iskobeljati do obale. Peta mu je zapela za nešto i zakrenula ga tako da je dunuo ramenom u kamen pa zacvilio od bola. Idući ga je kamen zahvatio po sredini, pa je natjerao izmučene trbušne mišiće da ga zadrže tako smotanog oko njega dok ne vrati dah. Voda što mu je tekla na leđa pomagala mu je da ostane na kamenu, ali je mogao osjetiti kako kliže s njega – noktima je jedne ruke bez ikakva uspjeha zagrebao po mokroj stijeni – i onda je najednom izgubio svu vjeru u vlastitu sposobnost da se bez tuđe pomoći domogne obale. »U po-mo-oo-oć!« povikao je, i taj napor uložen u krik istovremeno je olabavio njegov zahvat kamena i vratio ga u jedan drugi trenutak te noći kad je vikao to isto. Duvel nas spasio, rya, ovo je prastamengros! pomislio je kad je ponovno počeo poskakivati niz struju, gotovo potpuno izgubivši snagu. Još je dvaput zazvao u pomoć dok ga je nosilo, sad kad se samo bespomoćno okretao, s glavom prema naprijed jednako često kao i s nogama, i kad je očajno shvatio da bi mu moglo uspjeti ispustiti samo još jedan krik, pa se izbacio poput pliskavice dobrano izvan vode, pluća napunjenih da bi krik bio valjan i glasan, nešto ga je studeno i oštro ujelo kroz kaput i snažno ga potegnulo natrag prema struji. Izbacio je zrak u divljem, zavijajućem vrisku iznenađenja. »Za Kralja Nebeskog, čovječe«, uzviknuo je odnekud izbliza preplašeni glas, »ne opirite se, spašeni ste!« »Tata, mislim da si mu prebio kičmu«, rekao je zabrinuto nekakav djevojački glas.« »Sheila, sjedi, nisam učinio ništa ni slično tome. Prijeđi na drugu stranu, tamo, nećemo da nam se čamac prevrne kad izvučemo tog zlosretnika« Doylea su vukli u trzajima i natraške kroz vodu, a on je, pogledavši preko ramena, ugledao nekoliko ljudi u čamcu na vesla s nabreklim bokovima; postariji muškarac povlačio je dugačku čaklju kojom ga je bio zakvačio. Doyle je toj čaklji prepustio čitavu težinu i sasvim se opustio, zabacivši glavu u vodu i zapiljivši se u Mjesec dok je pohlepno udisao goleme, neometane, pune udisaje studenog noćnog zraka.
61
»O moj Bože, Meg, de vidi ovo«, rekao je muški glas kad je motka zaškrobotala po razmi a dvije ruke zgrabile Doylea za ramena, »taj je tvoj čovo uvezan ko vražji zvrk prije no što potegnu uzicu.« Neka je žena promrmljala nešto što Doyle nije razumio. »Mislim«, nastavio je muškarac, »nismo ga naprosto mogli uz ‘ljubim ruke’ pustiti da otpluta, molim, zar smo mogli? Osim toga, siguran sam da uvažava činjenicu da smo mi samo ubogi trgovci što teškom mukom zarađuju svoj kruh, pa nas čak i takva samaritanska danguba stoji novaca. Sve je to u skladu sa zdravim razumom.« Začuo se škljocaj kao pri otvaranju brave, a zatim je oštrica noža počela piliti i prekidati konopce s rutinerskom ležernošću. »Eto tako, sad gore noge, može odmah i čitav. Bravo, tako se to radi. A sad – do đavola, Sheila, nisam li ti rekao da sjedneš tamo prijeko?« »Htjela sam vidjeti jesu li ga mučili«, rekla je djevojčica. »Sasvim je dovoljno mučenje, ja bih to tako nazvao, kad ti netko veže ruke i noge i frkne te u potok Chelsea, a zatim te upecaju i izvuku samo da bi morao slušati neku mladu blesavicu. Sjedni.« Muškarac je podigao Doylea za ovratnik pa mu posegnuo rukom preko ramena i tada ga, otfrknuvši ustranu namočene skutove fraka i dograbivši ga za pojas hlača, prebacio preko razme, preko kose pramčane klupe. Doyle je pokušao pripomoći, ali je bio preslab za išta drugo osim da se podupre rukama o razmu kad je ova kliznula ispod njega. Ležao je tako nepomičan na pramčanoj uzdužnoj klupi, i dalje zaokupljen užicima opuštenosti i disanja. »Hvala vam«, uspjelo mu je dahnuti. »Ne bih se više bio mogao… održati na površini … niti šezdeset sekundi.« »Moj vam je suprug spasio život«, rekla je strogo postarija žena lica kao bundeva, nagnuvši mu se u vidno polje. »Mislim, Meg, on je toga svjestan koliko i ti, i ja sam siguran da će svoju zahvalnost znati izraziti na lijep način. A sad mi daj da nas ponovo pokrenem, nosi nas prema obali.« Sjeo je na središnju klupu pa je Doyle čuo škripu viljuški kad se ovaj prihvatio vesala. »Morat ću sad zdušno zaveslati Meg, da nadoknadim vrijeme što smo ga izgubili«, rekao je glasnije no što je bilo potrebno. »A ipak ćemo vjerojatno zakasniti na naše uobičajeno mjesto na Billingsgateu.« Zastao je na trenutak, a onda, kako se prignuo poslu, čamac se zatresao pa sunuo naprijed. Ona djevojčica, Sheila, radoznalo se nadvila nad Doylea. »Gospodski fina, ta odjeća, bila je prije nego što ste je uništili«, zamijetila je.
62
Doyle je kimnuo. »Večeras je prvi put što sam je stavio na sebe« rekao je promuklim glasom. »Ma tko li je taj koji vas je vezao i bacio u potok?« Vrativši dah i ponešto snage, Doyle se smućeno uspravio u sjedeći položaj. »Cigani«, odgovorio je. »Oni su me, ovaj, i orobili. Nisu mi ostavili ni cente – mislim ni penija.« »O Bože, Chris«, upala je u riječ ona stara, »veli da nema para. A govori kao da je nekakav stranac.« Ritmičko se kloparanje vesala prekinulo. »A odakle vas vodi put, sir?« upitao je Chris. »Iz Kalif… ovaj, Amerike.« Vjetar na promočenoj odjeći natjerao ga je u drhturenje, pa je čvrsto stegnuo zube da suzbije cvokotanje. »Onda molim, Meg, novac za putovanje ima, zar ne? Sasvim logično. Gdje je vaš hotel, sir?« »U stvari, ja… k vragu, što je studeno, imate li išta čime bih se mogao ogrnuti? U stvari, tek sam došao. Sve su mi uzeli: sav novac, prtljagu i moj, ovaj, pasoš…« »Drugim riječima, to je promrzli prosjak«, konstatirala je Meg. Uputila je Doyleu pogled uvrijeđenog pravednika. »A kako zapravo očekujete da ćete nam uzvratiti ljubaznost što smo vam spasili život?« Doyle se počeo ljutiti. »Zašto mi niste rekli svoju tarifu prije no što ste me izvukli iz rijeke? Ja bih vam onda mogao reći da ona nadilazi moje mogućnosti, pa ste mogli produžiti i potražiti nekog imućnijeg da mu spasite život. Rekao bih da nikad nisam pročitao posljednji dio te pričice – dio u kojem promućurni Samaritanac podnosi bijednom sirotanu račun podijeljen na stavke.« »Meg«, rekao je Chris, »sirotan ima pravo, i mi ne bismo od njega primili novac sve kad bi ga i imao. Ja znam da će on biti sav sretan da taj dug odradi – jer dug je to, znate, sir, u očima i Boga i ljudi – tako što će nam pomoći postaviti tezgu i nositi košare dok Sheila bude obilazila sa svojim kotaricama.« Promotrio je Doyleov kaput i cipele. »A sad mu daj gunj da pod njim presvuče mokru odjeću. Možemo mu dati odijelo iz Patrickove radne garderobe u zamjenu za njegovo upropašteno ruho, koje ćemo morati pokušati prodati kao stare krpe.« Dobacili su mu pokrivač što je zaudarao po luku, a Meg je iz nekakvog ormarića na krmi iskopala teški kaput i hlače, oboje od iznošena i mnogo
63
puta krpana tamnog baršuna, nekoć bijelu košulju i par starih cokuletina što su izgledale kao da su resile, nogu starog Chrisa dok je još bio Doyleovih godina. »Ah!« uzviknula je, vadeći na kraju zamazanu bijelu maramu. »Patrick je treći iza kralja.« Studen je u Doyleu pobudila jarku želju da se presvuče u te jadne ali suhe prnje, pa kad je svoju mokru odjeću izbacio nogom ispod gunja, Meg ju je skupila i složila tako pažljivo da mu je bilo jasno da se za nju nadaju dobiti dobru cijenu. Žestoko je istrljao kosu gunjem i tako je poprilično osušio, a onda se, osjećajući se ugrijan i vraćen u život, premjestio na klupi od lokve u kojoj je bio sjedio. Zaželio je da mu se nađe lula ili cigara, ili makar cigareta. Čamac je, sad je to opazio, bio ispunjen poklopljenim drvenim čabrićima i kvrgavim vrećama od grubog platna. »Njušim luk i…?« »Čorbu od graška«, rekla je mlada Sheila. »Ribari i peškaruše tako se smrznu na Billingsgateu da odmah vade po dva penija za jedan tanjur. I tri, zimi.« »Luk… je glavni artikal«, prodahtao je Chris. »Čorba je samo… iz usluge, tako… rijetko za nju dobijemo… što smo uložili da je skuhamo.« Mogao bih se u to okladiti, pomislio je Doyle kiselo. Mjesec je bio nisko nad horizontom i djelovao je krupno, zlatno i razmrljano, a njegov vilinski sjaj, što ga je prosipao po drveću i poljima i namreškanoj vodi potoka, nije potamnio kad se Meg nagnula iz čamca da bi skinula s kuke krmeni fenjer, upalila ga kresivom i vratila na njegovo mjesto. Vodotok se proširio i Chris je zaveslao čamcem ukrug prema luci. »Na Temzi, sad smo, to da«, rekao je tiho. Vani, na širokom prostranstvu rijeke, vidio se par čamaca, zajedno povezanih; bila su to masivna, duboko utonula plovila, i svakom se pod spletom strasti mogao vidjeti golem, kockast, platnom prekriven teret. »Čamci sa sijenom«, rekla je Sheila i čučnula do Doylea. »Jednom smo vidjeli jednoga kako tamo gori, i zapaljeni su ljudi skakali s vrha bale dolje u rijeku. To je bila predstava – bolja nego u pučkom kazalištu, i džabe.« »Nadam se… da su i glumci uživali«, odgovorio je Doyle. Razmišljao je o tome kako bi ovo putovanje moglo postati zanimljiva priča, za pričanje uz konjak jednoga dana u klubu Boodles ili White’s, jednom kad se obogati.
64
A u to nije baš nimalo sumnjao. Prvih će nekoliko dana zacijelo biti teško, ali ne može se dogoditi da prednost što mu je daje njegovo znanje pripadajuće dvadesetom stoljeću ne prevagne u njegovu korist. K vragu, mogao bi za početak potražiti posao u kakvim novinama i možda izreći kakvo zaprepašćujuće predviđanje u vezi ishoda rata i tekućih literarnih trendova; a Ashbless bi trebao stići u London za samo nekih sedam dana, i mogao bi lako s njim sklopiti prijateljstvo; za dvije godine Byron će se vratiti u Englesku, i on bi mogao postići da ga s njim upoznaju prije no što ga Childe Harold učini superzvijezdom. I molim, pomislio je, mogao bih i koješta izumiti – električnu žarulju, motor s unutrašnjim sagorijevanjem, aromatični latakia-duhan, engleski zahod… ne, bolje je ne učiniti ništa što bi izmijenilo tok zapisane povijesti – bilo kakvo slično prtljanje moglo bi poništiti izlet koji me je ovamo doveo, ili čak i okolnosti pod kojima su se upoznali moj otac i moja majka. Morat ću biti oprezan… ali mislim da bih Farradayu i Listeru i Pasteuru i čitavoj bandi mogao dati nekoliko ubavih sugestija. Ha-ha. Prisjetio se kako je pitao portret Williama Ashblessa jesu li u njegove dane cure, skoč i cigare bili bolji. Dakle, tako mi Boga, to ću i otkriti, rekao je samome sebi. Zijevnuo je i naslonio se na vreću luka. »Probudite me kad dođemo u grad«, rekao je i pustio da ga čamac uljulja u san.
65
Poglavlje 3 »Skroman on bje da do grada dođe naša, No ne sretne nikog do lakrdijaša.« Stara balada
I
ako je prava ribarnica na Billingsgateu bila veliki hangar na riječnoj strani Lower Thames Streeta, piljarska su kolica, s gomilama repe i zelja i mrkve i luka, bila nabijena sve glavčinu uz glavčinu čitavom dužinom Thames Streeta, od Tower Stairsa na istoku, kraj bijelog srednjovjekovnog zamka kome su se na sva četiri tornja vijorile zastave, pa na zapad duž grčke fasade Carinarnice, mimo osam pretrpanih molova do Billingsgate Marketa, i mimo njega sve do malo zapadnije od London Bridgea; i čitavu je tu ulicu ispunjavala bučna vreva trgovine, od uličica uz sjeverne fasade Thames Streeta sve do mjesta gdje se kolnik rušio do tri metra niže rijeke, i gdje su poredani čamci prodavača kamenica, vezani uz drveni molo, s daskama položenim preko sukobljenih razmi, tvorili usku, uzbibanu stazu što su je piljari nazivali Kameničarska ulica. Doyle je, naslonjen na ugao hangara ribarnice, bio siguran da je u toku jutra prešao svaku stopu čitave te scene. S gađenjem je spustio pogled na svoju košaru kržljavog luka i poželio da nije pokušao svoju popriličnu glad utažiti tako što je pojeo jedan od njih. Potapšao se po džepu da bi se uvjerio da nije izgubio četiri penija što ih je bio zaradio. Sve što zaradiš iznad šilinga, to možeš zadržati, rekao mu je Chris kad su se on i Sheila posljednji put zaustavili kraj čamca; sad bi već morao znati kako to ide, pa bi se mogao nekoliko puta sam prošetati, i onda je predao Doyleu košaru napunjenu nečim što je zacijelo bio luk najjadnijeg izgleda od svega što ga je bilo na čamcu, pa ga poslao u jednome smjeru a Sheilu u drugom. Ta morbidna cura nije bila baš najbolje društvo, no sad mu je nedostajala. A šiling je dvanaest penija, pomislio je beznadno; i nikad mi neće uspjeti utržiti ni toliko s tim bijednim povrćem, a još manje još i nešto pride, kako to oni zovu, za sebe.
66
Otcijepio se od drvenog zida i zaklipsao ponovno u smjeru Towera, držeći pred sobom košaru. »Luka! Luka!» uzviknuo je s pola srca. »Tko hoće kupiti lijepoga luka?« Sheila ga je bila naučila čitavu litaniju. Kraj njega su prokloparala prazna piljarska kola a očito dobrostojeći stari čiča na kočijaševoj klupi spustio je pogled na Doylea i nasmijao se. »Lukom to nazivaš, druškane? Ja bih to nazvao štakorskim drekom.« To je izazvalo smijeh među bliskim pripadnicima mnoštva, a neki je momčić sirova lica dotrčao i okretno ritnuo dno Doyleove košare, tako da mu je ova izletjela iz ruku pa je povrće o kojemu je riječ zapljuštalo posvuda oko njega. Jedan ga je frknuo po nosu, pa se smijeh udvostručio. Piljar na kolima je napućio usne, kao da mu nije bila namjera da sve to izazove. »Ti si neki jadni kusojebec, čini se meni«, rekao je Doyleu koji je naprosto stajao i smućeno gledao improvizirani nogomet što ga je s lukom otpočela ulična dječurlija. »Na – evo ti dvaput više nego što to vrijedi. Na, vrag te nosi, probudi se!« Ispustio je dva penija Doyleu u ruku koju je ovaj bio automatski ispružio pa podbo konja da krene. Doyle je strpao novac u džep pa se oglednuo. Gomila je izgubila zanimanje za nj. Luk – čak i košara – nigdje se više nisu vidjeli. Nema smisla ići dalje, pomislio je, pa poraženo zaklipsao natrag prema rijeci. »Ah, jedan od tužne braće!« zapištao je neki nastrano visok glas, nalik Miki Mausovom. »Upravo su vam izgazili luk u juhu od pločnika, nisu li, sir?« Prepadnut i zbunjen, Doyle je podigao pogled i vidio da mu se obratila prpošno obojena marioneta u visokoj daščari što je po pročelju bila oslikana još veselijim slikama zmajeva i čovječuljaka. Ispred nje je bio rijetki auditorij momčića u prnjama i nekolicine starih skitnica što su čučale, i ovi su se nasmijali kad je lutka zavinula rukom, pozivajući Doylea da dođe. »Dođi amo i daj da te stari Punch razveseli«, zaskvičala je. Doyle je odmahnuo glavom, osjetio kako crveni i nastavio hod, ali je lu-tak dodao: »Možda bih ti znao kazati kako da zaradiš prave novce, ha?« i tu je Doyle stao. Oči od nekakvog blistavog kristala stvarale su dojam kao da lu-tak stvarno gleda u njega. Ponovno ga je pozvao rukom. »Što biste izgubit’ mogli, vaše lordstvo?« upitao je svojim glasom nalik na ptičji cvrkut. »Tebe su već ismijali – a Punchu nikad nije do toga da se sprda s nekim s kime se već jesu.«
67
Doyle mu je prišao krupnim koracima, pažljivo održavajući skeptični izraz lica. Zar bi moglo biti da mu skriveni lutkar zaista nudi zaposlenje? Nije mogao sebi dopustiti da to ne provjeri. Zaustavivši se nekoliko jardi od daščare, prekrižio je ruke. »Što ti je palo na pamet, Punch?« upitao je glasno. »Oh!« uzviknuo je lutak i zapljeskao drvenim rukama, »ti si stranac! Izvrsno! Ali s Punchem ne možeš razgovarati dok ne prođe predstava. Molim vas, sjednite, vaše lordstvo.« Mahnuo je prema kamenju kaldrme. »Sačuvali smo vašu ložu za vas i vašu pratilju.« Doyle se hitro oglednuo. »Moju pratilju?« upitao je, osjećajući se kao onaj ozbiljni u rutinskoj komediji. »O da«, zacvrkutalo je to neživo stvorenje, »rekao bih da sam u vašem društvu prepoznao gospođu Propast. Hm?« Doyle je slegnuo ramenima pa sjeo i navukao kapu preko očiju. Neka ide k vragu, pomislio je, na čamcu me ne očekuju prije jedanaest, a sad neće biti još ni deset i pol. »Onda jako dobro!« uzviknuo je lutak nakon što se uspravio i sunuo svojim kao živim pogledom po rijetkom i dronjavom skupu. »Sada, kad je njegovo lordstvo napokon prispjelo, možemo otpočeti Kraljevstvo prikrivena sjaja ili Punchevu Novu operu.« U uskoj daščari pokrenuo se sjetni neuštimani vergl pa počeo hripati i štropotati dok je s mukom izvodio nekakvu melodiju što je nekoć mogla biti veseli ples, te se Doyle upitao nema li u daščari više od jednog čovjeka jer se sad na pozornici pojavila i druga lutka, a za pretpostaviti je bilo da je jedna ruka i dalje potrebna za okretanje vergla. Ta novopridošla lutka bila je, naravno, Judy, i Doyle je gledao, otupio od gladi i iscrpljenosti, kako to dvoje naizmjence izmjenjuju nježnosti i udarce toljagom. Pitao se zašto je to nazvano Punchevom Novom operom, jer se činilo da je to ona stara besmisleno okrutna priča – ovdje je Punch bio ostavljen da pazi na uplakanu bebu, pa joj je pjevao da je stiša, no na koncu joj je tresnuo glavom o zid i izbacio je kroz prozorčić scene. Zatim je svoje djelo priznao Judy, pa i nju potom ubio kad ga je zbog toga udarila. Doyle je duboko zijevnuo i ponadao se da predstava neće trajati predugo. Sunce je napokon progorjele put kroz sive, niske oblake, pa počelo toplinom istjerivati stare riblje mirise iz njegovog izlizanog baršunskog kaputa.
68
Za iduću se lutku pokazalo da je Joey Klaun, iako mu je u ovoj verziji ime bilo nešto što Doyle nije uspio uhvatiti, nešto što je zazvučalo kao »Strašni«, i ovaj je bio na hoduljama. Lokalna satira, očito, pomislio je Doyle – jer je već nekoliko puta u toku jutra vidio klauna na hoduljama, tu i tamo po tržnici, a ova je lutka bila njegov duplikat, sve do našminkanih šara što su ga činile donekle nalik noćnoj utvari. Taj klaun, s nekakvom podrugljivom ozbiljnošću, upitao je Puncha što namjerava učiniti u vezi umorstva svoje uboge žene i djeteta. »A što, rekao bih da ću otići do pandura i dati se zatvoriti«, odgovorio je Punch tužno. »Takav nitkov i ubojica poput mene zaslužuje da ga objese.« Što je to, pomislio je Doyle, Punch s moralnim osjećajem? To je bila novina. »A tko to veli?« zapitao je klaun, nekako oslobodivši ruku od hodulje da bi je upro u Puncha. »Tko veli da bi te trebalo objesiti? Policija? Što si ti, ljubitelj pandurije?« Punch je odmahnuo glavom. »Mirovni suci? A jesu li oni išta više od hrpe starih luda što ti hoće zabraniti da se zabavljaš?« Nakon razmišljanja, Punch je priznao da nisu. »Ili to onda veli Bog? Neki bradati orijaš što živi u oblacima? Jesi li ga ikad vidio, ili ga čuo kako veli da ne smiješ raditi što ti se dopada?« »Ovaj – ne.« »Onda pođi sa mnom.« Dvije su marionete počele hodati u mjestu da bi se nekoliko trenutaka potom pojavila marioneta pandura i izjavila kako ima nalog »da vas ‘apsim, mister Punch.« Punch je djelovao smeteno, ali je klaun iz rukava izvukao sićušni blistavi nož i zabio ga panduru u oko. Kad je pandur pao, dečkići što su sjedili oko Doylea prasnuli su u smijeh. Punch je zaplesao živahni mornarski ples, očito obradovan. »Mister Horrabin«, rekao je klaunu, »možete li nam pribaviti večeru?« Tu se predstava vratila na standardnu fabulu, pa su Punch i klaun ukrali vijenac kobasica i tavu od nekakvoga krčmara, mada se Doyle nije sjećao da su pritom ovog odista i ubili. Punch, koji se osjećao prpošno, upravo je izvodio kovitlavi ples sa vijencem kobasica, kad je ušla nekava lutka bez glave, također u plesu, dok joj je batrljak vrata poskakivao gore-dolje u ritmu sve brže svirke vergla. Punch je bio užasnut tom prikazom, sve dok mu Horrabin nije objasnio da je to samo njegov prijan Scaramouche, »a nije li to veselo biti pajdaš s onima kojih se svi drugi plaše?« Punch se duboko zamislio nad
69
time, podupro šakom bradu pa se nasmijao, kimnuo glavom i nastavio s plesom. Plesao je čak i Horrabin na svojim hoduljama, i Doylea je strašila misao na sva ona izvijanja u koje se lutkar morao upustiti da bi mu plesale tri lutke a uz to i svirala muzika. Sad se i četvrta lutka zavrtjela na pozornici – bila je to žena, s onakvom nekakvom putenom figurom kakvu dečkići crtaju kredom po zidu, ali su njeno bijelo lice, crne oči i dugački bijeli velovi davali sasvim jasno do znanja da bi ona trebala biti duh. »Judy, preslatko moje stvorenje!« uzviknuo je Punch, plešući i dalje. »Sad si još mnogo, mnogo ljepša!« Punch je odskakutao na prednji dio pozornice i onda je najednom svirka stala i za njim pala zavjesa i tako ga odvojila od ostalih. Napravio je još nekoliko neodlučnih koraka i tada stao, jer se pojavila nova marioneta – sumorna prilika pod crnom kukuljicom, i ta je gurala vješala s kojih se zibala mala omča. »Jack Ketch!« rekao je Punch. »Aha, Jack Ketch«, rekao je došljak, »ili gospodin Zgrabite ili Crni Kosac. Sasvim mi je svejedno kako me zoveš, Punch. Došao sam da te pogubim, po slovu zakona.« Horrabinova je glava na trenutak iskočila između krila zavjese. »Vidi možeš li ga ubiti«, rekao je i povukao se. Punch je pljesnuo rukama. Tada je uz mnogo pretvaranja postigao da Jack Ketch stavi omču samome sebi na vrat, tek toliko da pokaže kako se to radi, pa je Punch povukao konopac i podigao u zrak marionetu krvnika, kome su se noge počele trzati nekako realistički. Punch se nasmijao pa okrenuo publici raširenih ruku, u pozi dobrodošlice. »Hura!« povikao je svojim karikiranim glasom. »Sad je Smrt mrtva i svi možemo činiti što nas je volja!« Zavjesa se iza njega uz trzaj ponovno podigla, a svirka se nastavila uz prasak, ovaj put vrlo brza i divlja, i sad su sve lutke plesale oko vješala, pri čemu se Punch držao za ruku s Judynim duhom. Dva su dječaka i jedan od staraca ustali s pločnika i otišli, pri čemu je starac tresao glavom u neodobravanju. Punch i Judyn duh došli su u plesu na rub pozornice tako da su se, kad je zavjesa ponovno pala i glazba prestala, zatekli sami na sceni. »To je, dame i gospodo«, zapiskutao je Punch, »bila nova i ispravljena Puncheva opera.« Punch se polako oglednuo po publici koja je sada spala na samo dva stara klatarala, tri dečkića i Doylea. Tada je hitro poskočio i
70
sablažnjivo uštinuo marionetu duha. »Horrabin je vašem sluzi pokornom dao dva-tri dobra miga, dečki moji«, rekao je Punch. »I svaki od vas koga to zanima može doći da sa mnom popriča iza pozornice.« Uputio je Doyleu pogled koji je bio iznenađujuće intenzivan za staklene oči, a tada je vanjska zavjesa doletjela s obadvije strane. Predstava je bila gotova. Jedan starac i jedan dječak otišli su s Doyleom oko uske daščare do njezina začelja, a marioneta Puncha, što je djelovala vrlo sitna izvan smanjene pozornice, mahnula im je preko gornjeg ruba zavjese što je služila kao vrata pozornice. »Moji obožavatelji!« zaskvičao je lutak. »Samo jedan po jedan – Lord Stranac na kraju.« Osjećajući se kao zadnja budala, Doyle je stao iza očito imbecilnog dječaka dok se onaj stari gegao u daščaru. Baš je kao da čekamo da uđemo u ispovjedaonicu, pomislio je zlovoljno. Tu je sliku još pojačalo mrmljanje pitanja i odgovora što ih je mogao čuti iznutra. Doyle je ubrzo opazio da ga poneki ljudi iz tržničke vreve gledaju nekako neobično; neki dobro odjeven muškarac što je za ruku vodio dijete dobacio mu je pogled u kojem se sažaljenje miješalo s prezirom, neki je tusti starkelja zurio s očitom zavišću, a policajac mu je – na njegovu prepast – uputio priškiljen pogled popraćen stiskanjem usnica, kao da je već bio napola odlučio da ga na mjestu uhiti. Doyle je spustio pogled na izvijene, vrećaste cipele koje su mu Chris i Meg dali u zamjenu za njegove elegantne čizme. Što god da to bilo, pomislio je, ako donosi lovu i ako nije baš suviše protiv zakona, evo mene – a to je i tako samo na neko vrijeme, dok nekako ne stanem na vlastite noge u tom prokletom stoljeću. Onaj je stari odgurnuo zavjesu ustranu i otišao i ne pogledavši dečkića ni Doylea, i ovaj nije, dok ga je gledao kako uzmiče u gomilu, mogao zaključiti je li se stara momčina obradovala ili razočarala. Sad je unutra stupio dječak, i ubrzo se moglo čuti kako se radosno smije. U trenutku je već ponovno bio vani, da bi odskakutao sa sjajnim novim šilingom u ruci – i, kako je Doyle opazio, kredom nacrtanim križem u krugu, koga sigurno prije nije bilo ondje, na leđima svog prevelikog kaputića. Vratio je pogled na daščaru da bi se susreo s vješto izrađenim očima bujne marionete Judy što je na nj zirnula iza ruba zavjese. »Dođi, posluži se mojom buteljicom«, prošaptala je i namignula mu. Klinjo je dobio šiling, podsjetio je sama sebe kad je koraknuo naprijed – a ja ću poslije provjeriti imam li na kaputu oznake kredom.
71
Lutka je iščeznula unutra trenutak prije nego što je Doyle odmaknuo zavjesu ustranu i provukao se. Unutrašnjost je bila mračna, ali je ugledao nekakavu klupčicu pa se svalio na nju. Mogao je, stopu-dvije daleko, razaznati tek silhuetu glave pod visokom, usiljenom kapom i gornji dio torza u kaputu s groteskno pojastučenim ramenima; lik se pokrenuo, nagnuo prema njemu, i on je shvatio da je to domaćin. »A sad propali stranac«, dopro je do njega mekan no jasan, melodiozan glas, »koji pokušava biti ležeran u stranoj zemlji. Odakle dolaziš?« »Ovaj… iz Amerike. I skrahirao sam – bez prebitog penija. Ako mi dakle nudiš kakav posao, bit će mi… aaaa!« Posmični se zaslon na zamračenom fenjeru uz štropot otvorio, i silhueta se najednom razotkrila kao klaun, lica pokrivena zastrašujućom zbrkom crvene, zelene i bijele boje, grozničavih očiju razrogačenih i ukriženih, i užasavajuće dugog jezika što je virio između napuhanih obraza. Bio je to onaj isti lakrdijaš kojeg je bio vidio kako na hoduljama gaca po tržnici, model marionete Horrabina. Jezik se povukao a lice opustilo, no čak je i u tom smirenju šminka onemogućavala određivanje njegova izraza pa čak i oblika. Lakrdijaš se postavio, prekriženih nogu, na stolac malo viši od Doyleova. »Zapažam da si već gotovo ispraznio šupu«, rekao je klaun, »i da se upravo spremaš početi ubacivati u ognjište stolice i zavjese, pa čak i knjige. Sreća je da sam na tebe naletio danas – sutra ili prekosutra, ne vjerujem da bi od tebe mnogo ostalo.« Doyle je zatvorio oči i pustio bilo da se uspori. Uzbunilo ga je opažanje da ga je čak i takva površna sućut dovela do toga da zamalo zaplače. Duboko je uzdahnuo pa otvori oči. »Ako mi štogod nudite«, rekao je tiho, »recite to brzo.« Lakrdijaš se nacerio i razotkrio nizove požutjelih zubi od kojih je svaki upirao u drugi smjer, poput nadgrobnih spomenika kakvog starog groblja izgrađenog na klizavu terenu. »Još nisi počeo čupati daske iz poda«, zapazio je s odobravanjem. »Bravo. Milorde, vaše je lice osjećajno i umno; jasno je da su vas dobro odgojili i da ta odjeća sa smetišta nije ona na koju ste navikli. Jeste li se ikad zanimali za dramsku umjetnost?« »Ovaj… ne, ne posebno. Sudjelovao sam u školi u jednom ili dva igrokaza.«
72
»Mislite li da biste mogli naučiti ulogu, procijeniti publiku i mijenjati svoje ponašanje tako da se prilagodite njenom ukusu, i postati baš onaj lik prema kome bi ona osjećala najveću sklonost?« Doyleu ništa nije bilo jasno, ali ga je ispunila nekakva tiha nada. »Vjerujem da bih. Ali ako bih prije mogao nešto pojesti i leći. A znam zasigurno da pred publikom nemam treme, jer…« »Pitanje je«, prekinuo ga je lakrdijaš, »jeste li podložni tremi pred uličnim auditorijem. Ne govorim o pelivanjenju u pučkom glumištu.« »A? Što, znači ulične predstave? Ovaj…« »Da«, odgovorio je lakrdijaš strpljivo, »o najrafiniranijoj vrsti ulične predstave – prosjačenju. Napisat ćemo vam vašu ulogu i tada ćete, što ovisi o… žrtvama koje ste sremni podnijeti, moći zaraditi i do funte dnevno.« Spoznaja da je ono za što je mislio da je kompliment bilo samo cinično procjenjivanje njegove sposobnosti da izazove samilost, udarilo je Doylea poput pljuske. »Prosjačenje?« Od bijesa mu se zavrtjelo u glavi. »Dakle, hvala vam najljepša«, rekao je stegnute čeljusti, dižući se na noge, »ali ja već imam pošten posao, da prodajem luk.« »Dobro, ali ja sam zapazio da ste prikladni za posao. Onda, put pod noge – ali kad promijenite mišljenje, upitajte bilo koga u East Endu gdje drži predstave kazališta Puncha Horrabina.« »Neću ga promijeniti«, odgovorio je Doyle i izišao iz daščare. Otišao je od nje i nije se osvrnuo sve dok nije stigao do ruba dugačkog mola što je tekao usporedo s ulicom. Horrabin se, još jednom na hoduljama, udaljavao krupnim koracima, vukući za sobom kolica koja su očito bila isto što i daščara, samo sklopljena i smotana. Stresao se pa skrenuo nalijevo, prema pristaništu, da potraži čamac Chrisa i Meg. Nije ga bilo. Sad je duž molova što su zadirali u rijeku bilo manje čamaca, a vodena je površina bila istočkana čamcima što su plovili na istok i zapad – u čemu je problem pomislio je Doyle zabrinuto, nije moguće da se tržnica zatvara, tek je prošlo rano jutro – a mogao je, nekoliko stotina jardi prema otvorenom, vidjeti i jedan čamac u kojem su lako mogli biti i Chris i Meg i Sheila. »Hej!« pokušao je viknuti da bi ga istog časa smelo kako mu je glas slabašan – ne bi ga mogli čuti čak ni na onom prvom molu prijeko. »Molim lijepo, što nije u redu?«
73
Doyle se okrenuo i ugledao policajca koji mu je prije nekoliko minuta bio uputio ne baš prijateljski pogled. »Molim vas, koliko je sati, sir?« upitao ga je pokušavajući pritom gutati samoglasnike kao što su to činili i svi ostali. Policajac je iz džepa prsluka trznuo sat na lancu, priškiljio na nj zadigavši obrvu pa ga sklonio. »Još malo pa jedanaest. Zašto pitate?« »Zašto svi odlaze?« mahnuo je Doyle rukom prema čamcima razbacanim po površini rijeke. »Blizu je jedanaest, zar ne«, odgovorio je policajac, izgovarajući vrlo jasno kao da je mislio da bi Doyle mogao biti pijan. »A danas je nedjelja, ako vas baš zanima.« »Nedjeljom se tržnica zatvara u jedanaest, to želite reći?« »Izrekli ste činjenicu. Odakle dolazite? Taj izgovor nije ni iz Surreya ni iz Sussexa.« Doyle je uzdahnuo. »Ja sam iz Amerike – Virdžinije. I mada će sve« – prevukao je dlanom preko čela – »biti dobro čim jedan moj prijatelj stigne u grad, sad sam zdvojan. Gdje ima kakva ubožnica gdje bih mogao doći do jela i krova nad glavom dok… dok ne sredim svoje poslove?« Policajac se namrštio. »Ima jedna ubožnica pokraj klaonice u ulici Whitechapel; dat će vam hranu i smještaj u zamjenu za ispomoć u štavljenju koža i pražnjenju zahodskih jama.« »Ubožnica, velite.« Doyle se prisjetio kako će ih Dickens opisati. »Hvala.« Krenuo je, vukući se kao prebit. »Samo čas«, zazvao je policajac. »Ako pri sebi imate išta novca, dajte da ga vidim.« Doyle je prekopao džep da bi pronašao šest penija pa ih ispružio na dlanu. »No dobro, sad vas ne mogu uhititi zbog skitnje. No možda se vidimo oko večeri.« Dodirnuo je šljem. »Bog vas živio.« Vrativši se na Thames Street, Doyle je potrošio pola svog imetka na tanjur juhe od povrća i kutlaču kaše od krumpira. Sve je to bilo čudesno ukusno, ali ga je ostavilo gladnim bar kao i prije, tako da je tri posljednja penija potrošio na još jednu narudžbu istog. Ulični mu je prodavač dao čak i čašu hladne vode da to spere u grlo.
74
Policajci su šetali ulicom gore-dolje i izvikivali: »Zatvaraj, sve zatvaraj, dan odmora, jedanaest je sati sada, sve zatvaraj«, i Doyle je, sad već prava skitnica, budno pazio da im se ne nađe na putu. Uto je kraj njega prošetao neki muškarac otprilike njegovih godina, s vrećom riba pod jednom rukom i krasnim curetkom pod drugom i Doyle je, rekavši samome sebi samo ovaj put, prisilio sebe da mu stane na put. »Oprostite gospodine«, rekao je žurno. »Našao sam se u nevoljnim…« »Na stvar, prijane«, prekinuo ga je ovaj nestrpljivo. »Prosjačiš?« »Ne. Ali su me sinoć orobili, i nemam ni penija i – ja sam Amerikanac, i moja prtljaga i papiri, sve je otišlo, i… ja bih vas rado zamolio za kakav posao ili da mi posudite malo novaca.« Činilo se kao da djevojka ima razumijevanja. »Charles, daj nešto sirotom čovjeku«, rekla je. »Obzirom da ne idemo u crkvu.« »Kojim ste brodom došli?« upitao je Charles skeptično. »To nije nijedan od američkih izgovora što sam ih ikad čuo.« »Ovaj, Enterpriseom«, odgovorio je Doyle. U svom zbrkanom prpanju u potrazi za imenom zamalo da je kazao Starship Enterprise. »Kao što vidiš, draga, ovaj je švindler«, rekao je Charles gordo. »Moguće da postoji nekakav Enterprise, ali ništa pod tim imenom nije odnedavna ovdje pristalo. Moglo bi se dopustiti da je još u blizini zaostao koji odlutali Jenki s Blaylocka, od prošlog tjedna, no molim«, rekao je, okrenuvši se vedro Doyleu, »vi niste rekli Blaylock, zar ne? Nije vam to bila pričica za čovjeka od mora.« Charles se oglednuo po sve rjeđem mnoštvu. »Mnogo pandura okolo. Dajem si pola minute da vas otkucam.« »O, pusti ga s mirom«, uzdahnula je djevojka. »Već ionako kasnimo, a on je očito u nekakvim nevoljnim prilikama.« Doyle joj je zahvalno kimnuo glavom i hitro se udaljio. Iduća osoba kojoj je prišao bio je nekakav postariji muškarac, no sad je bio dovoljno oprezan da veli kako je stigao Blaylockom. Ovaj mu je dao šiling i dodao opomenu da sam bude podjednako darežljiv prema prosjacima ako se ikad sastane s novcem. Doyle mu je obećao da hoće. Nekoliko trenutaka kasnije, kad se Doyle naslonio na zid od opeke nekakve pivnice, debatirajući sa samim sobom da li da se odvaži udaviti svoju zbunjenost i brigu utroškom dijela svog netom stečenog bogatstva na čašu piva, najednom se prepao osjetivši kako ga je nešto povuklo za nogavicu; potom je gotovo kriknuo kad je spustio pogled i ugledao
75
divljački obradavjela muškarca što je, bez nogu i posjednut na kolica, odozdo gledao u njega. »Što to izvodiš i s kim si?« upitao je ovaj operno dubokim glasom. Doyle se pokušao odmaknuti, ali je čovjek pojačao stisak na njegove hlače, pa su se kolica zakotrljala za Doyleom dva-tri koraka, nalik na malu prikolicu. Kad je Doyle stao – jer ljudi su gledali – čovjek je ponovio rečenicu. »Ne izvodim ništa i nisam ni s kim«, prošaptao je Doyle ljutilo, »i ako me ne pustiš zatrčat ću se s mola u rijeku!« Bradonja se nasmijao. »Samo naprijed, kladim se da ću otplivati dalje od tebe.« Videći kolika se širina ramena krije ispod čovjekova crnog kaputića, Doyle je očajno zaključio da bi to mogla biti istina. »Vidi, ja sam te vidio kako si se napenalio onoj dvojici, a od onog drugog si nešto i dobio. Mogao bi biti novi regrut kapetana Jacka, a mogao bi biti i iz Horrabinove posade, a mogao bi biti i slobodni strijelac. Što jesi?« »Ne znam o čemu to govoriš… Miči se od mene ili ću viknuti panduru.« Još se jedanput Doyle osjetio na rubu suza, jer je mogao zamisliti kako ga ta kreatura nikad više neće ispustiti, već će mu se tako do smrti ljutito kotrljati za petama. »Nisam ni s kim!« »To sam i mislio«, kimnuo je čovjek bez nogu. »Očito je da si nov u gradu, pa ću ti samo dati koji savjet… Slobodni prosjaci mogu okušavati sreću istočno i sjeverno od ovog mjesta, ali su Billingsgate i Thames Street i Cheapside ograđeni što za momke Copenhagen Jacka, što za one gnjide što ih vodi Horrabin. Isto ćeš uređenje naći i zapadno od St. Paula. I sad te je upozorio Benjamin Koturaljka, i ako te se ponovno bude vidjelo kako slobodno lovaš po glavnim ulicama East Enda onda ćemo se… no dobro, prijane bit ću iskren«, rekao je Koturaljka glasom koji nije bio neprijazan, »pobrinuti da postaneš neprikladan za bilo kakav drugi posao osim prosjačenja. Dakle produži, vidio sam srebrnjak i trebao bih ti ga uzeti – a kažeš li da ne bih mogao, bit ću prisiljen dokazati da mogu – no čini se kao da ti je potreban. Idi!« Doyle se žurno udaljio na zapad, prema Strandu, moleći se nebesima da se novinska uredništva ne zatvaraju tako rano kao tržnica Billingsgate, i da bar jedno od njih ima slobodno radno mjesto, i da mu se uspije otresti te supijane grozničavosti bar toliko da bi urednika uspio uvjeriti kako je pismen i obrazovan. Protrljao je bradu – obrijao se prije manje od dvadeset i četiri sata, tako da s tim nije bilo problema, ali bi mu češalj bio dobrodošao.
76
O, vrlo važno za izgled, rekao je samome sebi pomalo bulazneći – steći ću svoje mjesto čistom elokvencijom i snagom ličnosti. Ispravio je ramena i dodao u korak mrvu skakutave gipkosti.
77
Poglavlje 4 »Plod što će izrasti na Drvetu zla valja da bude krupan, jer će morati biti prikladan da ga posluže za stolom Don Lucifera kao novo jelo na banketu, budući da su se sve ostale vrste mesa kojima se hranio, iako se od njih dobrano udebljao, već pokvarile.« Thomas Decker
B
ila je to podzemna spilja stvorena urušavanjem – Bog bi ga znao kako davno – otprilike dvanaest kanalizacijskih nivoa, čiji su sav krš već odavno odnijeli smetlari i bujice drugih godišnjih doba. Tvorila je ona golemu dvoranu, natkriljenu masivnim gredama što su podupirale kaldrmu Bainbridge Streeta – jer se urušavanje nije produžilo baš čitavim putem do površine – i opločenu kamenjem što su ga položili još Rimljani u dane kad je Londinium bio vojna predstraža u neprijateljskoj keltskoj divljini. Kroz crkvenu polutamu bile su, na dugačkim konopcima i na različitim visinama, obješene mreže za spavanje, i odrpani su ljudi već puzali poput pauka uz užeta da bi se udobno zavukli u te kese što su se zibale. Svjetiljke su se počele paliti, zadimljene crvene lampe lojanice visjele su s balvana, izloženih bočno mnogim otvorenim ždrijelima kanala u zidovima. Iz jednog od najviših jednolično je tekao potočić da bi, opisujući luk pri padu kroz mračni zrak, gubio kompaktnost prije no što pljusne u crnu lokvu na suprotnoj strani. Na kamenom je podu bio postavljen dugačak stol i nekakav je izobličeni sjedokosi patuljak stajao na prstima da bi mogao složiti fini porculan i srebro po lanenom stolnjaku; svaki put bi tiho zarežao kad bi god na stol pao kakav komadić skovrljene kože s cipela ili pokoja prosuta kap iz džepnih čuturica, prosjačkih boljara što su bili gore. Duž stranica stola bile su postavljene stolice, a na njegovu začelju velika stolica na visokim nogama, kao za kakvo golemo dijete, no na čelu nije bilo nikakve – umjesto toga bila je nekakva oprta, na koju je kepec neprestano bacao ustrašene poglede, što je na dugačkom konopcu visjela sa samog vrha
78
goleme prostorije da bi se, svega dva metra iznad poda, njihala na povjetarcu što je strujao kanalizacijom. Tatski boljari sad su već ulazili u nizu i zauzimali mjesta za stolom, pri čemu je njihova lakrdijaški elegantna nošnja čitavom prizoru davala nekakvu mrtvačku jezovitu notu. Jedan je kepeca pljuskom maknuo s puta. »Evo ti od jednoga tko može vidjeti vrh stola«, rekao je odsutno, »s postavljanjem si gotov. Idi donesi jelo.« »I vino, Gnojko!« doviknuo je kepecu drugi boljar. »Trk, trk!« Kepec je žurno otišao niz tunel, očito obradovan što se našla isprika da otiđe iz dvorane makar i na nekoliko minuta. Boljari su izvadili zemljane lule i kutije s gubom i kresivom, pa su se ubrzo počeli vijugavo uzdizati dimovi opijuma i duhana, na veselje prosjačkih boljara koji su zanjihali svoje ležaljke naprijed-natrag preko provalije da bi uhvatili što je moguće više dima. Počeo se popunjavati i prostor oko stola, i to otrcano odjevenim muškarcima i dječacima što su jedni drugima dovikivali pozdrave. Iza njih, promišljeno ignorirane, bile su skupine onih što su otišli već predaleko u bijedi te duševnom i tjelesnom propadanju. Ti su čučali na kamenim podnim pločama u tamnim uglovima, svi sami unatoč fizičkoj bliskosti, i svi su mrmljali i gestikulirali više iz običaja no zbog želje da komuniciraju. Kepec se ponovno pojavio, pa zgrbljeno zašepesao pritisnut težinom vreće skrojene od ribarske mreže i pune boca. Položio je breme na pod pa počeo uvrtati vadičep u grla i uz prasak vaditi čepove. Uto se stalo nazirati ritmički odvojeno kuckanje, kao da drvo udara o kamen, iz jednog od većih tunela, pa je ovaj počeo raditi sve žurnije što su odjeci postajali glasniji i bliži. »Čemu žurba, Gnojko?« upitao je jedan od tatskih gospara gledajući kepečevu hitnju. »Prpa te sresti gazdu?« »Naravno ne, sir«, huknuo je stari Gnojko, sav u znoju dok je izvlačio posljednji čep, »nego svoj posao hoću napraviti ekspres.« Zvuk kuckanja, nakon što je postao vrlo glasan, sad je prestao, da bi se pojavile dvije bijele obojene šake što su se dohvatile gornjih kamenova nadsvođenog ždrijela tunela, a iza njih trenutak kasnije obojena glava što je poskočila baš ispod zaglavnog kamena, četiri metra iznad davnašnjeg pločnika. Horrabin se nacerio, pa su čak i osorni tatski boljari nelagodno
79
skrenuli pogled. »Gnojko, opet kasniš«, zapištao je lakrdijaš veselo. »Dosad je sva postava morala biti gotova.« »D-da, sir«, odgovorio je stari Gnojko i pritom gotovo ispustio bocu. »Nego samo što – što je sve teže postaviti stol, sir. Moje stare kosti…« »… bit će za koji dan predane uličnim psima da ih glođu«, dovršio je Horrabin dok je na hoduljama vješto svladavao put prema središtu dvorane. Njegov stožasti šešir i slikoviti kaput s visokim, usiljenim ramenima, davali su čitavom prizoru nekakav karnevalski prizvuk. »Ni moje ponešto mlađe kosti nisu baš u najboljem stanju, ako te možda zanima.« Zastao je, ljuljajući se, ispred oprte što se njihala. »Uzmi hodulje«, zapovjedio je. Gnojko je požurio prema njemu i pridržao hodulje dok je Horrabin turao ruke kroz remenje oprte da bi potom provukao noge kroz dvije donje petlje. Kepec mu je odnio hodulje do najbližeg zida i naslonio ih na opeku, ostavivši tako lakrdijaša da se slobodno njiše četiri metra iznad tla. »A, ovako je bolje«, uzdahnuo je Horrabin. »Rekao bih da se nakon nekoliko sati zloćudni titraji počinju uspinjati motkama. Za vlažna je vremena, naravno, gore. Cijena uspjeha.« Zijevnuo je i tako otvorio veliku crvenu rupu na obojenoj površini lica. »A-ju! Dakle molim! Da bi obeštetio skupljenu gospodu što si zakasnio s večerom, možda ne bi imao ništa protiv da nam otpjevaš kakvu pjesmicu.« Kepec se trznuo. »Molim vas, sir – kostim i vlasulja dolje su mi u ćeliji. Bilo bi mi dovoljno…« »Večeras vrlo važno za rekvizite«, odgovorio je lakrdijaš srdačno. »Nije nam do ceremonija. Večeras možeš pjevati bez kostima.« Podigao je pogled prema dalekom stropu. »Glazba!« Prosjački boljari na zibaljkama povadili su mnoštvo glazbala što su varirala od kazooa i drombulja pa sve do nekoliko violina, sve to iz platnenih vreća privezanih uz ležaljke, pa podigli larmu koja je, ako već ne muzikalna, bila barem ritmična. Kontrapunkt su davali odjeci, a odrpani muškarci i dječaci što su čučali oko stola počeli su pljeskanjem udarati takt. »Prekinite tu budalaštinu«, progovorio je najednom novi glas, intoniran tako duboko da je zasjekao kroz kakofoniju. Svirka i pljeskanje odmah su zapeli i stali kad je skup postao svjestan pridošlice – vrlo visokog, ćelavog muškarca umotanog u plašt. Zakoračio je u dvoranu nastranim,
80
skakutavim krokom, kao da hoda po napetom platnu a ne po čvrstome kamenom podu. »A!« uzviknuo je Horrabin, pri čemu je radost izražavao bar glas – izraz mu se lica, kao i uvijek, pod svom tom bojom nije mogao očitati – »Naš lutajući glavar! Ovo je, dakle, jedan od sastanaka na kojem vaše počasno mjesto neće biti prazno!« Pridošlica je kimnuo, zavitlao plašt s ramena i bacio ga Gnojku – koji je s njim zahvalno šmugnuo iz prostorije – pa zakoračio prema stolcu s visokim nogama na začelju stola. Sada, kad plašta više nije bilo, svi su mogli vidjeti cipele s potplatima na opruge, na kojima je nastavio skakutati gore-dolje. »Poštovani publikum, plemići i pučani«, rekao je Horrabin glasom upravitelja cirkusa, »budi mi dopušteno predstaviti vam našega vrhovnog gospodara, ciganskoga kralja, doktora Romanya!« Začulo se nekoliko usiljenih uzvika i zvižduka. »Koje vas je dobro navelo, Vaša Preuzvišenosti, da počastite naš stol?« Romany nije odgovorio dok se nije uspeo u svoju visoku stolicu i, s uzdahom olakšanja, skinuo cipele s oprugama. »Nekoliko me stvari dovelo do tvoga prijestolnoga kanala, Horrabine«, odgovorio je. »Kao prvo, osobno sam donio pošiljku kovanica za ovaj mjesec – zlatni su sovereigni, u vrećicama po pedeset funti, tamo otraga u prolazu, vjerojatno još vrući, netom iz kalupa.« Ova je novost dovela do huke mnogo iskrenijega klicanja sakupljenog svijeta. »I neka nova zbivanja po pitanju potjere.« Prihvatio je čašu crnog vina od jednog od tatskih boljara. »Nekako se dogodilo da mi još nisi našao čovjeka koga zoveš Psoliki Joe.« »Ako se nekoga traži, prijane, onda je prilično opasno ako je taj čovjek prokleti vukodlak«, dopro je povik a iza njega mrmljanje odobravanja. »On nije vukodlak«, rekao je doktor Romany ne okrenuvši se, »ali sam suglasan s tim da je opasan. To i jest razlog zbog kojeg je nagrada tako velika i zbog kojeg sam vam savjetovao da mi ga radije dovedete mrtva no živa. U svakom slučaju, nagrada je sada porasla na deset tisuća funti u gotovom i putovanje na kojem od mojih trgovačkih brodova do bilo koje točke zemaljske kugle. Ali sad se, međutim, pojavio još jedan čovjek za kojeg želim da mi ga nađete – no ovaj mora biti uhvaćen živ i neozlijeđen. Nagrada za dovođenje ovog bit će dvadeset tisuća funti, i žena kakvu poželite, zajamčeno privržena koliko vas je volja i, naravno, put kamo god vam drago.« Publika se promeškoljila i počela među sobom nešto mrmljati, pa se učinilo da zanimanje pokazuju čak i dva-tri propala
81
otpadnika što su se gegajući spustila niz rampe i stepenice, a zbog završne tuče za hranu. »Ja tom čovjeku ne znam ime«, nastavio je doktor Romany, »ali je star oko trideset pet godina, crne je kose no počinje ćelaviti, naginje debljanju oko struka, blijed je i govori nekakvim kolonijalnim dijalektom. Izgubio sam ga sinoć na nekom polju kraj Kensingtona, kraj potoka Chelsea. Bio je čvrsto vezan, no očito…« Romany je zastao, jer se Horrabin od uzbuđenja počeo njihati naprijed-natrag. »Daa, Horrabine?« »Je li bio odjeven kao piljar?« upitao je lakrdijaš. »Ne kad je posljednji put viđen, no ako je pobjegao potokom, kao što pretpostavljam da jest, zacijelo mu je bilo potrebno presvlačenje. Vidio si ga? Gdje, čovječe, i kada?« »Vidio sam jednog baš takvog kakvog si opisao, ali je bio u staroj piljarskoj samtenoj odjeći, i pokušavao je jutros prodavati luk na Billingsgateu, malo prije nego što se tržnica zatvorila. Sjedio je na mojoj predstavi s Punchom, i ja sam mu ponudio da radi kao prosjak, ali se on smrtno uvrijedio i otišao. Reče da je Amerikanac. Rekoh mu, kad promijeniš mišljenje – a još se nije vidio čovjek s manje dara da se brine o sebi – da se propita gdje se daje Horrrabinova predstava s Punchem, pa da ponovno popričamo.« »Mislim da je to vjerojatno on«, rekao je doktor Romany suzdržavajući uzbuđenje. »Hvala budi Anubisu! Pobojao sam se da se možda utopio u potoku. Billingsgate, veliš – dakle molim, hoću da tvoji ljudi pročešljaju čitavo područje od St. Paula i mosta Blackfriar, istočno sve do potleušica iznad London Docka, i od rijeke na sjever do Christ’s Hospitala, London Walla i Long Alleya. Onaj tko mi ga dovede živog, proživjet će ostatak života u sunčano sjajnoj raskoši«, osvrnuo se sada Romany i prebrisao čitavo društvo svojim studenim pogledom, »no ako ga tkogod ubije, kob će mu biti takva« – činilo se kao da traži prikladnu sliku – »da će ljuto zavidjeti starome Gnojku.« Iz gomile je doprlo mrmljanje u smislu da ima i gorih stvari od postavljanja stolova i benavog plesanja da bi se zaradilo za život, ali su se ljudi za stolom, od kojih je nekolicina sjedila za njim još dok im je Gnojko bio vođa, sumnjičavo namrštili, kao da se pitaju bi li hvatanje tog čovjeka bilo vrijedno rizika. »Naši međunarodni poslovi«, nastavio je Romany, »napreduju glatko, i za otprilike mjesec dana moglo bi doći do nekoliko poprilično dramatičnih rezultata ako se sve nastavi po dobru.« Dopustio je sebi škrti smiješak. »Kad ne bih znao da će to biti odbačeno kao i suviše smiona hiperbola,
82
zamijetio bih da bi ovaj – u ovom trenutku podzemni – parlament mogao, prije nego što zazimi, postati parlament koji vlada ovim otokom.« Iznenada je iz jednoga krda odbačenih, skutrenih u sjeni, erumpirala provala luđačkog smijeha, da bi na svjetlo, s gipkošću kukca, doskakutalo nešto što je očito bio neki vrlo star muškarac. Lice mu je bilo davno pretrpjelo nekakvu užasavajuće tešku ozljedu, tako da je ostao bez jednog oka, nosa i polovice čeljusti, a otrcana mu je odjeća bila tako vrećasta i tako je lepetala, da se činilo kako ispod nje jedva postoji ikakvo tijelo. »Nije mnogo ostalo«, huknuo je, pokušavajući nadvladati smijeh koji ga je obuzeo, »nije mnogo ostalo od mene, hi, hi, ali je ipak ostalo dosta da ti kažem, tebi – napirlitani blesane – što vrijedi, Murph, tvoja superusporedba!« Glasno je podrignuo, a to ga je gotovo svalilo s nogu i gomilu natjeralo u smijeh. Doktor Romany ljutilo se zagledao u tog propalog nezvanca. »Možeš li tu podrtinu osloboditi bijede, Horrabine?« upitao je tiho. »Ne možeš jer nisi!« zahihotao se starac. »Uz vaše dopuštenje, sir«, odgovorio je Horrabin, »dat ću samo da ga iznesu. Povazdan se ovuda mota, i prosjaci iz Surrey-sidea zovu ga svojom Srećom. On govori rijetko, a kada to i čini, u tome nema više smisla no u papagajskom blebetanju.« »Mislim, onda ga makni«, rekao je Romany razdražljivo. Horrabin je kimnuo, pa je jedan od onih što su se smijali prišao krupnim korakom Sreći Surrey-sidea i skupio ga, da bi se vidljivo zaprepastio kad je otkrio koliko je starac lagan. Dok su ga hitro iznosili, starac se okrenuo i svojim jedinim okom namignuo doktoru Romanyju. »Potraži me kasnije pod drugim okolnostima«, rekao je scenskim šaptom, da bi ga potom ponovno uhvatio ludi smijeh stoje zamro u sablasnim odjecima dok je njegov nosač žurio niz jedan od tunela. »Zanimljivu to vrstu gostiju ugošćuješ večerom«, rekao je doktor Romany, i nadalje bijesan, dok je ponovno navlačio na noge svoje cipele s oprugama. Lakrdijaš je slegnuo ramenima – što je izazvalo neobičan efekt obzirom na to koliko su se ona, onako pojastučena, već bila ustobočila. »Nitko još nikad nije bio izbačen iz Horrabinove dvorane«, rekao je. »Nekima nije dopušteno da ikada odu, ili pak odlaze rijekom, no svi su dobrodošli. Zar već odlazite, prije večere?«
83
»Da, i to s tvojim dopuštenjem stepenicama. Moram obaviti hrpu toga – moram stupiti i u vezu s policijom, pa i njima ponuditi veliku nagradu za tog čovjeka. A nikad mi nije ni bilo stalo do… te svinjetine koju poslužujete.« Izraz na lakrdijaševom licu mogao je biti i izraz upozorenja; Romany se nasmiješio pa se spentrao natrag na pod, da bi se malo trznuo kad su mu se neobične cipele dodirnule kamenih podnih ploča. Gnojko je pohitao s plaštem koji je Romany razmotao i stavio na se. Trenutak prije nego što će krupnim korakom otići niz jedan od tunela, okrenuo se skupu i pustio da mu se pogled prekotrija preko neuobičajeno tihoga društva – privukao je čak i lebdeće prosjačke boljare – i svaki je pogled bio na njemu. »Zaboravite načas na Psolikog Joea – uhvatite mi Amerikanca, i to živog.« Nisko je sunce ocrtavalo kupolu St. Paula iza Doylea dok se ovaj, vukući se Thames Streetom, vraćao prema Billingsgateu. Pinta piva što ju je bio kupio prije deset minuta oslobodila ga je najvećeg dijela lošeg okusa u ustima a također i ponešto njegove užasne zbunjenosti. Iako nije bila krcata svijetom kao jutros, ulica je ipak bila bogato naseljena – djeca su našutavala loptu, protandrkala bi povremeno kakva kočija, a pješaci su morali obilaziti kola s kojih su radnici istovarivali bačve. Doyle je promatrao prolaznike. Nakon nekoliko minuta ugledao je nekog čovjeka kako ide prema njemu, zviždućući, pa ga je, prije nego što ga je mimoišao, upitao pomalo umorno, jer to je bila već četvrta osoba kojoj se obratio: »Oprostite, gospodine, no biste li mi znali reći gdje se večeras održava Horrabinova predstava s Punchem?« Čovjek je preletio Doylea pogledom od pete do glave pa začuđeno zatresao glavom. »Zar je tako zlo? No dobro, Horrabina, nikad nisam vidio predstavljati noću, ali bi te svaki prosjak morao znati odvesti do njega. Naravno da nedjeljom uveče nema nikad više od pokojeg prosjaka, ali mislim da sam dolje kod Billingsgatea vidio dvojicu-trojicu.« »Hvala.« One gnjide što ih vodi Horrabin, pomislio je kad je produžio hodati, sad već malo brže. S druge strane, i do funte dnevno, ako ste spremni na poneku žrtvu. Kakvu žrtvu, pitam se ja? Pomislio je na svoj razgovor s urednikom Morning Posta a onda se prisilio da to više ne čini. Uza zid na uglu St. Mary-at-Hilla sjedio je neki starac, i kad mu se Doyle primakao, vidio je karton što mu je visio na prsima: NEKOĆ MARLJIVI KROJAČ, pisalo je na njemu, SAD SAM ZBOG SLJEPOĆE NESPOSOBAN ZA TAJ ZANAT PA MORAM PRODAVATI MENTOL
84
BOMBONE DA BIH UZDRŽAVAO ŽENU I BOLESNO DIJETE. KRŠĆANI, BUDITE DAREŽLJIVI. Držao je pladanj s pastilama zamazana izgleda, i kad je Doyle zastao kraj njega starac je gurnuo tacnu prema naprijed, tako da Doyle, da nije zastao, ne bi mogao izbjeći da ih ne raspe. Činilo se da je starac pomalo razočaran što to Doyle nije učinio, a Doyle je, oglednuvši se, pogađao i zašto; okolo je bilo mnogo dobro odjevenih ljudi što su izašli u ranu večernju šetnju, i oni bi zacijelo bili dirnuti samilošću kad bi vidjeli kako su se starcu slatkiši rasuli po pločniku. »‘Oćete li kupiti malo finog mentola od ubogog starog slijepca?« zacvilio je i molećivo zakolutao očima prema nebu. »Ne, hvala«, rekao je Doyle. »Moram naći Horrabina. Horrabina«, ponovio je kad je prosjak nakrivio glavu stvarajući dojam, kao da se ozbiljno pita. »Mislim da je on nekakav prosjački gospodar.« »A ja moram prodavati bombone, sir«, ukazao mu je prosjak. »I ne mogu s njih skretati pažnju samo zato da bih pokušavao zapamtiti ljude koji nemaju ni peni da bi mi platili moju dangubu.« Doyle je stisnuo usnice, ali je starcu ubacio peni u šaku. Noć se približavala, i njemu je bilo očajno potrebno nekakvo konačište. »Horrabin?« rekao je prosjak, sad već mnogo tiše. »Aha, znam ga. A obzirom da je nedjelja uveče, trebao bi biti u parlamentu.« »Parlamentu? Kako to mislite?« »Mogu vas onamo odvesti, sir, i pokazati vam, ali to bi značilo da ću izgubiti bar šiling na prometu bombonima.« »Šiling?« rekao je Doyle očajno. »Sve što imam to je deset penija!« Prosjakova je ruka sunula, iskrenuta dlana. »Dva penija možete ostati i dužni, sir.« Doyle se nećkao. »Hoće li me on nahraniti i dati postelju?« »O, da, u Horrabinovoj dvorani nikoga još nikad nisu odbili.« Njegov je drhtavi dlan još bio ispružen, pa je Doyle uzdahnuo, prekopao džep i pažljivo položio kovanicu od šest penija i još četiri od jednoga starcu u šaku. »Ah… povedite me.« Starac je smeo novčiće i bombone u džep pa zgurao pladnjić pod kaput, da bi potom s pločnika digao štap što mu je ležao za leđima pa se na nj podbočio. »Onda idemo«, rekao je pa krupnim korakom žustro pošao na
85
zapad, putem kojim je Doyle upravo bio došao, mašući štapom ispred sebe gotovo samo reda radi. Doyle je morao produžiti korak da ne zaostane. Ošamućen od gladi, jer je svoj ručak od juhe i kaše utrošio u redakciji Morning Posta, Doyle je žmirkao na sjaj zalaza i koncentrirao se na održavanje koraka s prosjakom, tako da – unatoč tome što je bio nejasno svjestan glasnog kloparanja u blizini – nije opazio kako ga netko slijedi sve dok ga dobro poznata ruka nije zgrabila za nogavicu. Izgubio je ravnotežu pa bolno pao na kaldrmu, dočekavši se dlanovima i koljenima. Ljutito je okrenuo glavu i zatekao se kako gleda poviše sebe u bradato lice Benjamina Koturaljke. Kolica su se beznogoga zaustavila oštro se sudarivši sa Doyleovim gležnjem. »Dođavola«, huknuo je Doyle, »goni se. Ne prosjačim i moram slijediti ovog…« »Ne s Horrabinom, čovječe«, rekao je Koturaljka iskreno u tihom šaptu. »Nisi dovoljno pokvaren da bi ti s tom posadom cvalo. Pođi s…« Stari se prosjak okrenuo i sad je žurio natrag, zureći u Koturaljku tako direktno da je Doyle zakašnjelo shvatio da je njegova sljepoća bila čisti švindl. »Što to nabacuješ, Benjamine?« prosiktao je starac. »Kapetan Jack bi ovih dana novačio?« »Okani se, Stjenico«, odgovorio je Koturaljka. »Nije on od tog soja. Ali evo ti svejedno tvoja nalaznička naknada, ljubaznošću Copenhagen Jacka.« U džepu je prsluka upecao dva novčića od po šest penija pa mu ih dobacio. Stjenica ih je obadva jednom rukom ščepao u zraku. »Molim lijepo«, rekao je ubacujući ih k bombonima. »Na temelju ovoga uplići se kad god zaželiš.« Zahihotao je i pošao natrag prema Billingsgateu, da bi, kad se udaljio tridesetak metara, počeo kuckati ispred sebe. Doyle je ustao, hrabro pokušavajući prebaciti težinu na gležanj. »Prije nego što ovaj nestane«, rekao je Doyle, »bolje bi bilo da mi veliš može li mi taj tvoj Copenhagen Jack dati hranu i postelju.« »Da, i to oboje od mnogo zdravije sorte no što bi dobio od Horrabina. Bože, baš si bespomoćan, zar ne? Idemo, samo za mnom.« Blagovaonica prosjačke kuće u Pye Streetu bila je duža no što je bila široka, i imala je osam velikih prozora, od kojih je svaki bio šahovnica sastavljena od kvadrata neravnog stakla povezanih olovom, i koji su, u pravilnim razmacima, bili ukopani u dugačak, ulici okrenut zid. Ulična svjetiljka ispred fasade bacila bi pokoji rominjavi snop svjetla koji bi potom zahvatili virovi uzoraka na staklenim pločicama, ali je rasvjeta prostorije potjecala do velikih uljenih svjetiljki što su se na lancima
86
njihale pod stropom i od po dvije svijeće na svakom od osam dugih stolova. Uski istočni kraj dvorane bio je uzdignut malo više od metra iznad razine poda, a do njega su vodile četiri stepenice smještene negdje po sredini njegove širine; s obadvije strane stuba, sve do zida, tekla je ograda, što je sve prostoriji davalo izgled brodske palube, pri čemu je uzdignuti prostor djelovao kao prednji kaštel. Prosjaci što su se bili skupili za dugačkim drvenim stolovima izvodili su parodiju na suvremeno odijevanje: bilo je tu i pravih frakova i bijelih rukavica, pokrpanih no besprijekorno čistih, što su pripadale Propalim Gentlemanima, prosjacima što su izazivali samilost tvrdeći, ponekad istinito, da su visokorođeni aristokrati dovedeni do propasti novčanom zlom kobi ili alkoholom; zatim modrih košulja i hlača, opasanih konopom, uz crni šešir od nepromočiva platna što je nosio ime kakvog broda ispisano izblijedjelim zlatnim slovima, što je sve pripadalo Mornarima Brodolomcima, koji su čak i ovdje začinjavali svoj govor nautičkim izrazima što su ih naučili iz plesnih predstava i pučkih balada; bilo je tu i turbana i naušnica i sandala Klonulih Hindusa; i pocrnjelih lica rudara po pretpostavci onesposobljenih podzemnim eksplozijama; a bilo je tu, naravno, i anonimnih dronjaka prosjaka opće prakse. Dok je zauzimao mjesto na kraju jedne od klupa, Doyle je zapazio da ih je čak i nekoliko što su se odjenuli kao piljari. Iako je od svih pojava najdojmljiviji bio visok muškarac riđe kose i brkova što je na uzdignutoj palubi ljenčario u stolici visoka naslona i koji je sada ustao pa se naslonio na ogradu i pogledom preletio preko društva. Bio je odjeven ekstravagantno – iako ne i groteskno – u frak od zelena satena, s grozdovima prozračne čipke što su se rasipali po zapešćima i vratu, tijesne bijele satenske hlače što su sezale do koljena, bijele svilene čarape i cipelice što bi, kad bi se s njih otrgle zlatne kopče, nalikovale baletnim papučicama. Kad je ustao, žamor je razgovora prestao. »To je Copenhagen Jack glavom«, ponosno je prošaptao Koturaljka, koji je svoja kolica smjestio na pod pokraj Doylea, »kapetan prosjak iz Pye Streeta.« Doyle je odsutno kimnuo jer mu je pažnju najednom zaokupio miris pečenog purana u toplome zraku. »Dobro veče, prijatelji«, rekao je kapetan. U ruci je vrtio vinsku čašu s visokom nožicom. »Veče, kapetane«, u koru je odgovorilo društvo.
87
I dalje gledajući duž blagovaonice, ispružio je čašu ustranu, pa je neki dječačić u crvenom kaputiću i visokim čizmama požurio da u nju pljusne malo crnoga vina iz karafe. Kapetan ga je okušao pa kimnuo. »Suhi medoc sa pečenom govedinom«, oglasio je kad se dječak pokupio, »a sa peradi ćemo vjerojatno iscrpiti sauterne što je stigao prošli tjedan.« Društvo je zapljeskalo, pri čemu Doyle nije bio manje energičan od ostalih. »Izvještaji, razgovor o disciplini i razmatranje novih članova bit će provedeno poslije večere.« Činilo se da je i ova objava prosjacima po volji, i čim je kapetan sjeo za svoj uzdignuti stol, rastvorila su se vrata što su vodila u kuhinju da bi kroz njih izišlo devetoro ljudi, od kojih je svaki na pladnju nosio čitavog pečenog purana. Svaki je stol dobio po jednoga, a čovjeku su na čelu dali dugački nož i viljušku da ga rasiječe. Slučaj je htio da se među njima nađe i Doyle, pa mu je uspjelo skupiti dovoljno vještine stečene na Božić i Dan zahvalnosti da valjano obavi svoj posao. Kada je pljesnuo pomalo na svaki tanjur što bi mu ga pružili, uključujući tu i onaj što ga je Koturaljka podizao ispod ruba stola, viljuškom je nabacio ponešto i na svoj pa žustro navalio, zalijevajući jelo obilnim gutljajima hladnoga sauternea što ga je mala vojska malih od kuhinje bez zastoja dolijevala u sve čaše što nisu bile bar dopola pune. Iza purana je slijedila pečena govedina, malo nagorjela i žilava na rubovima i krvava u sredini, kao i prividno neiscrpive količine vrućeg peciva i maslaca, te boce i boce nečega za što je Doyle morao priznati da je čudesno suhi i puni bordeaux. Za desert je bio topli voćni puding i višnje u šlagu. Kad su tanjuri bili počišćeni i prosjaci se, povečeravši, zavalili, pri čemu su mnogi, na Doyleovu zavist, nabijali zemljane lule i spretno ih palili na svijećama na stolu, Copenhagen Jack je svoj stolac s visokim naslonom dovukao do ruba povišenog dijela i pljeskom zatražio pažnju. »A sad o poslu«, rekao je. »Gdje je Fairchild?« Otvorila su se vrata prema ulici da bi u prostoriju žurno ušao neki mladić pa je Doyle na trenutak pomislio da bi to morao biti Fairchild, ali je tada za jednim od stražnjih stolova ustao neki mrzovoljni, neobrijani muškarac i rekao: »Ovdje, sir.« Momak koji je upravo ušao razmetao je šal s vrata i, prešavši do prednjeg dijela dvorane, sjeo na stepenice što su vodile prema povišenoj palubi. Kapetan je kimnuo novopridošlom pa vratio pogled na Fairchilda koji je u rukama nervozno premetao staru platnenu kapu. »Vidjeli su te jutros, Fairchild, kako u odvod skrivaš pet šilinga.«
88
Fairchild je i dalje stajao pognute glave, ali je kroz bujne obrve podigao pogled na Copenhagen Jacka. »Tko me je vidio, sir?« »Nije važno tko. Niječeš li da si ih sakrio?« Čovjek je razmišljao. »Ovaj… ne, sir«, rekao je naposljetku. »Samo što ih nisam… skrivao od Marka, vidite, nego su tu bili ti klinci što su mi dodijavali, pa sam se uplašio da me ne orobe.« »Zašto si onda rekao Marku, kad je došao u jedan popodne, da si zaradio samo nekoliko penija?« »Zato što sam zaboravio«, odgovorio je Fairchild, »na te šilinge.« Mladić što se bio posjeo na stepenice polako je pogledom prelazio preko gomile kao da očekuje da će ondje nekoga sresti. Doyle se pitao tko je taj. Izgledao je mlad, mlađi od dvadeset, unatoč sitnome brku, a Doyle je razmišljao kako je prvotni vlasnik kaputa što ga je ovaj nosio, a koji je vjerojatno mrtav već dvadeset godina, zacijelo bio mnogo krupniji čovjek od ovoga što je sada bio u njemu. »Nisi ti jedini ovdje koji je zaboravan, Fairchilde«, rekao je kapetan blago. »Čini se meni da sam i sam pristao da zaboravim dva slična tvoja prekršaja za proteklih nekoliko mjeseci.« Mladić na stepenicama pustio je da mu se pogled zaustavi na Doyleu; prvo se zagledao u njega zamišljeno, a onda nekako s nemirom. Baš kad je Doyle zbog toga počeo brinuti, mladić je skrenuo pogled. »Bojim se«, nastavio je Copenhagen Jack, »da ćemo morati zaboraviti još ponešto: mi ćemo zaboraviti da si ikad bio član naše zajednice, a ti ćeš me zadužiti ako zaboraviš put do moje kuće.« »Ali kap’tane«, dahnuo je Fairchild. »Nisam htio, mogu vam dati tih pet šilinga…« »Zadrži ih. Bit će ti potrebni. A sad idi.« Fairchild je otišao tako brzo, da je Doyle shvatio kako kapetan zacijelo poznaje kakav dobar način izbacivanja ljudi koji ne žele otići kad im se kaže. »A sada«, rekao je Kapetan Jack uz smiješak, »na ugodnije zadatke. Ima li molitelja koji žele biti primljeni?« Koturaljka je zamahnuo rukom visoko koliko je god mogao, što nije bilo više od svijeća na stolu. »Doveo sam jednoga, kapetane«, zagrmio je, a njegov glas, dubok kao iz bačve, nadoknadio je slab dojam mahanja. Kapetan se odozgo radoznalo zagledao u stol. »Neka onda ustane.«
89
Doyle se digao na noge i suočio se s Copenhagen Jackom. »Mislim, Koturaljko, ovaj zaista izgleda dovoljno sažalno. Kako se zoveš?« »Brendan Doyle, sir.« Kad je Doyle izustio ne više od prva dva sloga svog odgovora, mladić koji se bio zagledao u njega uzvrtio se i gipko skočio na palubu, da bi ondje uzbuđeno nešto šapnuo kapetanu. Kapetan Jack se naslonio na nogu i nakrivio glavu, da bi se nekoliko trenutaka kasnije uspravio i s ponešto nevjerice zagledao u Doylea; tada je momku prošaptao nekoliko riječi koje su, makar se nisu mogle čuti, bile očito nešto poput Jesi li siguran! Mladić je energično zakimao glavom i rekao mu još nešto. Doyle je sve što se zbivalo gledao s rastućom uznemirenošću, pitajući se je li moguće da taj brkati mladac radi za ćelavog ciganskog poglavicu. Svrnuo je okom na vrata prema ulici i zapazio da baš nisu posve zatvorena. Pokažu li i najmanju namjeru da me ščepaju, pomislio je, evo mene kroz vrata prije nego što momci i poustaju od stolova. Kapetan je slegnuo ramenima pa se okrenuo sve razdoznalijim blagovateljima. »Mladi mi Jacky veli da je naš novi prijatelj Brendan Doyle upravo stigao u grad iz Bristola, gdje se u prošlosti jako dobro snalazio pretvarajući se da je prostodušni gluhi njemak. Pod imenom, ovaj, Mutavi Tom, taj je proteklih pet godina muzao samilost svijeta u Bristolu, no onda je bio prisiljen otići odande jer je – što je to ono bilo, Jacky? Ah, sad se sjećam – vidio je nekog svog prijatelja kako izlazi iz kurvinjaka, a cura s kojom je tipus upravo završio bila se nagnula kroz prozor na katu sa… sa masivnom porculanskom kahlicom što ju je spremala frknuti sirotanu na glavu kad bude prolazio ispod, a on je upravo to namjeravao učiniti. Čini se da je bilo nekih nesporazuma oko naplate, i da se curi učinilo da je nasamarena. U svakom slučaju, Doyle je preko ulice doviknuo prijanu: ‘Pazi!’ Dreči Doyle: ‘Na se, prijatelju, flundra se merači da ti raspe moždane!’ I tako je prijatelju život bio spašen, ali su sirotog Doylea čuli svi koji su bili na ulici, pa su istog časa shvatili da on zna govoriti baš kao i svi drugi, tako da je morao otići iz grada.« Prosjaci u blizini kazaše Doyleu da je pravi momak, a Koturaljka reče: »Mali, što mi tu priču nisi ispričao još jutros?«
90
Doyle je, prikrivajući iznenađenost i sumnju, otvorio usta da odgovori Koturaljci, ali je kapetan podigao ruku tako naglo i zapovjednički da su svi pogledi ponovno bili na njemu, pa Doyle nije progovorio. I Jacky ukazuje na to da bi se Doyle, obzirom da se nada da će ovdje u Londonu obnoviti prosjački zanat, i obzirom da mu je, dok nije govorio, išlo dobro i da je, kad je prvi put izustio riječ, bio izložen izgonu, morao vratiti navici da se uzda u geste kad želi s nekim komunicirati. Da biste ponovno postali Mutavi Tom, mister Doyle, potrebna vam je praksa. Ne biste li se suglasili?« Svi su se okrenuli prema Doyleu, a ovaj je vidio kako je kapetanovo oko lagano zatitralo. Doyle je shvatio da je svrha svega ovog morala biti da se prikrije njegov izgovor. Ali zašto? I odakle taj momak za to zna? Nesigurno se nasmiješio i kimnuo. »Mudar si ti čovjek, Mutavi Tome«, rekao je Copenhagen Jack. »A sad, Jacky mi veli da ste ti i on svojevremeno u Bristolu bili veliki frendovi, pa ću mu dopustiti da nas na trenutak liši tvojega društva kako bi ti mogao objasniti naše običaje. A u međuvremenu ću razmotriti ostatak kandidata za novačenje. Neka ustane slijedeći!« Dok je za drugim stolom ustajao nekakav krmeljavi starčić, Jacky je skočio s platforme i požurio do Doylea, dok mu je oko tanke pojave lupetao preveliki kaput, nalik na ptičja krila. I nadalje oprezan, Doyle je otkoračio od njega i bacio brz pogled na vrata. »Brendane« rekao je Jacky, »daj idemo. Znaš da nisam zlopamtilo – i jasno mi je da je otišla od tebe s drugim bilmezom već idući tjedan.« Koturaljka se oglasio brujnim hihotom, a Jacky je namignuo i izustio nešto što je moglo biti vjeruj mi. Doyle se napokon opustio. Nekom ipak moraš vjerovati, pomislio je, a ovi ljudi, ako ništa drugo, bar cijene dobar bordeaux. Kimnuo je i pustio ovog da ga izvede. Fairchild je laganim pritiskom zatvorio vrata da bi zastao, mučen mislima, na pločniku pred blagovaonicom. Zrak je postajao sve studeniji kako je na nebu blijedjelo posljednje sivo svjetlo, pa se Fairchild namrštio – no onda ga je razveselila pomisao na pet šilinga u kanalizacijskoj cijevi, jer je njima mogao kupiti nekoliko dana lagodnog života, uzveličanih pivom, mesnim pitama i kuglanjem. Ali – i tu se ponovno namrštio, koliko na apstraktnost toliko i na sumornost te misli – bit će tu i dani pošto tih pet šilinga ode. A što će onda? Mogao je upitati kapetana što da… ne,
91
nego je baš tako, kapetan ga je naprosto izbacio, što i jest razlog zbog kojeg mora razmišljati što da radi. Pomalo je cvilio dok je hitao niz Pye Street, a nekoliko je puta i sam sebe pljusnuo u nastojanju da pobudi mozak na konstruktivno razmišljanje. »Znali ste da imam strani naglasak.« Doyle je oko sebe tješnje stegao samteni kaput, jer je sobica bila hladna unatoč ugljevlju što je tinjalo u kaminu. »Očito«, odgovorio je Jacky dok je slagao cjepanice na stari žar, namještajući ih tako da izazove dobro strujanje. »Rekao sam kapetanu da vam se ne smije dopustiti da govorite, i on je, da bi to izveo, improvizirao priču. Zatvorite te prozore, može? I onda sjednite.« Doyle je povukao prozore i zatvorio ih kvakama. »Ali kako ste znali? I zašto me ljudi nisu smjeli čuti?« U sobi su bila dva naslonjača, svaki s jedne strane stolića, i on je sjeo u onaj bliži vratima. Postigavši da vatra napreduje kako je zamislio, Jacky je ustao i otišao do kredenca. »Reći ću vam čim odgovorite na nekoliko pitanja.« Doyleove su se oči suzile od zlovolje što mu se taj malac, mladi od većine njegovih studenata, obraća tako odlučno – a ta je zlovolja bila tek malo umirena bocom što ju je mladić bio skinuo s police. Iz prizemlja je doprla prigušena halabuka pljeskanja i zviždanja, no ni jedan od njih nije to popratio komentarom. Jacky je sjeo pa uputio Doyleu pogled što je bio i smeten i strog, dok je lijevao konjak u dvije čašice da bi potom jednu od njih preko stola gurnuo sugovorniku. »Hvala«, rekao je Doyle, podigao je i zavrtio pod nosom. Nijedan mu dosad nije bolje mirisao. »Vi živite sasvim lijepo«, priznao je nevoljko. Jacky je slegnuo uskim ramenima. »Prosjačenje je zanat kao i svaki drugi«, rekao je pomalo razdražljivo, »a Copenhagen Jack je njegov najbolji organizator.« Ispio je gutljaj iz čaše. »A sad mi, Doyle, recite istinu – što ste to učinili da je doktor Romany postao tako željan da vas se dočepa?« Doyle je žmirnuo. »Tko je doktor Romany?« »On je poglavica najmoćnijega ciganskog plemena u Engleskoj.« Prsti su utvare poškakljali Doylea po dlačicama na šiji. »Visoki, ćelavi starkelja? Što nosi cipele s oprugama?«
92
»To je taj. Natjerao je sve tatove i prosjake u Horrabinovu kokošinjcu da traže… čovjeka vašeg opisa i sa stranim, vjerojatno američkim izgovorom. I nudi veliku nagradu za vaše hvatanje.« »Horrabin? Onaj lakrdijaš? Moj Bože, pa upoznao sam ga jutros, gledao tu njegovu prokletu marionetsku predstavu. Nije se baš činilo da…« »Ali tek je večeras doktor Romany rekao svima da vas traže. Horrabin je spomenuo kako vas je vidio na Billingsgateu.« Doyle je oklijevao, pokušavajući u svemu tome sortirati različite interese. Kad bi se moglo iznuditi primirje, on ne bi imao ništa protiv toga da porazgovori s doktorom Romanyem, jer je taj čovjek očito – tko zna kako – znao i za trenutke i za mjesta na kojima će se pokazati procijepi; a Doyleu je njegova pokretna kuka još bila zavijena za ruku. Ako bi mogao doznati lokaciju pukotine i ako bi stao unutar njegovog polja kad se bude zatvarala, onda bi se ponovno pojavio na onoj parceli u Londonu 1983. Kad je pomislio na Kaliforniju, Cal State Fullerton, Ashblessovu biografiju, osjetio je val čežnje za domom… S druge strane, taj doktor Romany nije stvorio dojam da pripada prilagodljivom soju ljudi, s onom svojom cigarom i svime. A kakav je interes ovoga momka u svemu tome? Vjerojatno »velika« nagrada. Mora da je Doyle uputio Jackyju oprezan pogled, jer je momak s gnušanjem odmahnuo glavom i rekao: »A ne, ne smjeram vas predati njemu. U ruke te kreature ne bih predao ni pobješnjelog psa… čak i kad bi održao riječ u vezi nagrade, što nije vjerojatno. Stvarna će nagrada vjerojatno biti pružanje prilike da se po dnu Temze potraže izgubljeni novčići.« »Oprostite«, rekao je Doyle i gucnuo malo konjaka. »Ali je zazvučalo kao da ste bili na sastanku tih ljudi.« »I bio sam. Kapetan Jack me plaća da se skitarim i ne gubim trag o tome… što radi konkurencija. Horrabin svoje sastanke održava u kanalizaciji ispod Bainbridge Streeta, a ja sam tu čest posjetilac. Ali prestanite izvrdavati pitanjima; zašto vas traži?« »Mislim…« Doyle je podigao čašu pa se kroz tamni topaz pića rastreseno zagledao u odsjaj plamenova. »Ni sam baš nisam posve siguran, ali znam da želi od mene nešto doznati.« Najednom mu je palo na um da se počinje opijati. »Želio bi doznati… kako sam dospio na neko polje kraj Kensingtona.« »Onda? Kako jeste dospjeli? I zašto mu je stalo?«
93
»Reći ću vam istinu, Jacky, dečko moj. Putovao sam pomoću magije.« »Da, moralo bi biti nešto takvo. Kakvom magijom? I odakle ste došli?« Doyle se smeo. »Ne mislite li da je u to teško povjerovati?« »Mislio bih da je teško povjerovati da bi se doktor Romany mogao uzbuditi zbog ičega što ne uključuje magiju. A ja sasvim izvjesno nisam tako… neiskusan da bih tvrdio da ona ne postoji.« Nasmiješio se s takvom gorčinom da se Doyle upitao čemu je moglo nalikovati to što je momak bio vidio. »Kakvom magijom?« ponovio je Jacky. »Ustvari i ne znam. Bio sam samo jedan iz grupe, a mehanika magije čitave te stvari bila je tuđa briga. Ali bila je to nekakva čarolija ili tome slično, to što nam je omogućilo da skočimo… s jednog mjesta na drugo a da ne moramo prelaziti udaljenost što leži između.« »I na takav ste način preskočili čitav put od Amerike?« Zašto ne, pomislio je Doyle. »Tako je. I taj nas je doktor Romany morao vidjeti kako se pojavljujemo na polju – mislim da je motrio to mjesto, jer se ne može skakati ovamo-onamo kako se čovjeku svidi, vidite, nego se mora uzletjeti s određenih mjesta i na određena se mjesta spustiti, mjesta koja je glavni nazvao procijepima, i ja vjerujem da Romany zna gdje su sva ta mjesta – i on nas je zacijelo odonuda slijedio, jer me je bio ščepao kad sam se bio od ostalih odijelio samo na trenutak, pa me odveo u nekakav ciganski tabor.« Doyle je progutao malo konjaka jer mu je pričanje te priče razbudilo strah od starog ćelonje. »A što se dogodilo s ostalima, s onima s kojima ste bili došli?« »Ne znam. Rekao bih da im je uspjelo vratiti se do procijepa i da su skočili natrag u, ovaj, Ameriku.« »A zašto ste svi vi došli?« Doyle se nasmijao. »Dugačka je to priča, ali razlog zbog kojeg smo došli bio je da čujemo jedno predavanje.« Jacky je nakrivio obrvu. »Predavanje! Što time mislite?« »Jeste li ikada čuli za Samuela Taylora Coleridgea?« »Naravno da jesam. On bi iduće subote morao govoriti o Miltonu u Kruni i sidru.« Doyle je zadigao obrve. Taj je mladi prosjak počeo na nj stvarati dojam. »Bravo. Dakle, on je pobrkao datume a mi smo došli da ga slušamo sinoć, i
94
kako smo svi bili ondje, tako je to on tada i održao. Mora se priznati da je pričao vrlo zanimljivo. »O?« Jacky je dokrajčio svoj konjak i zamišljeno natočio još jedan prst. »A kako ste svi vi znali da je pobrkao datume?« Doyle je raširio ruke. »Glavni je znao.« Jacky je pošutio nekoliko trenutaka, pomalo se izvještačeno češkajući ispod brka, a onda je podigao pogled i široko se nasmiješio. »Jeste li vi bili naprosto najamnik kojeg su poveli sobom da se brine o konjima ili čemu sličnom, ili vas je zanimalo predavanje? Doyle je došao u napast da veli tom arogantnom momku da je objavio Coleridgeovu biografiju. Zadovoljio se, ipak, time da kaže, s najviše moguće visine: »Poveli su me sobom da bih gostima objasnio tko je bi… tko Coleridge jest, i da, nakon što se vratimo kući, odgovorim na pitanja o njemu. Jacky se sa zadovoljstvom nasmijao. »Dakle vas zanima moderno pjesništvo! Ima u vama mnogo više, Doyle, no što se vidi na prvi pogled.« Uto su se otvorila vrata za Doyleovim leđima, pa je u sobu ušao Copenhagen Jack koji je izgledao još viši i još plećatiji u maloj prostoriji. »Dva nova člana«, rekao je nasadivši se na ugao stola i dohvativši bocu s konjakom. »Valjani Propali Gentleman i najbolji padavičar što sam ga vidio posljednjih godina – trebao si vidjeti taj napadaj u koji je bio pao da nam pokaže svoj stil. Zadivljujuće. A kako ide Mutavom Tomu?« Doyle se trznuo. »Jesam li zaista na to osuđen?« »Ako ostanete, jeste. Kako ide ta priča o tome da vam je Horrabin za petama?« Kapetan je nagnuo bocu i dobrano joj cugnuo iz grla. Sad je progovorio Jacky. »Tu je sad i onaj Horrabinov gazda, doktor Romany. Taj misli da naš Mutavi Tom zna mnoštvo vračarija, i tu se vara, ali je ponudio veliku nagradu, i tako će svaka džukela iz Horrabinova uzgajališta štakora tragati za Brendanom Doyleom.« Okrenuo se Doyleu. »Suočite se s tim, čovječe, vaša uloga Mutavog Toma čista je taktika za preživljavanje.« Kapetan se nasmijao. »I budite sretni što poslove ne vodimo kako ih je vodio Horrabinov otac.« Nasmijao se i Jacky pa, videći Doyleov pogled pun nerazumijevanja, objasnio. »I lakrdijašev je otac bio gazda prosjaka St. Gilesa, ali nije htio imati posla s podvalom – svi su njegovi slijepci bili uistinu slijepi, a
95
njegova kljasta djeca nisu hodala sa štakama samo radi efekta. Što je sve vrlo pohvalno, rekao bi čovjek, sve dok ne bi doznao da bi on novačio zdrave ljude pa ih potom preoblikovao za prosjački zanat. Negdje je ispod Londona imao bolnicu u obratnom smislu, pa je razvio tehnike pretvaranja krepkih ljudi, žena i djece u kreature skrojene za izazivanje užasa i samilosti.« Za vrijeme dok je to govorio, smiješak mu se na licu naprosto istrošio. »I tako, ako bi stari Teobaldo Horrabin zaključio da trebate biti Mutavi Tom«, rekao je kapetan, »onda bi vam, molim, odsjekao jezik, a potom se upustio u napetu igru da vas učini istinski priglupim, i to tako da bi vas kuckao u ćošak glave ili vas davio taman koliko je dovoljno da vam odumre mozak. Ko što reče Jacky, za to je bio stručnjak.« Posisao je još malo konjaka boci iz grla. »Čak se priča da je poradio i na vlastitom sinu, i da Horrabin nosi tu ovješenu odjeću i svu tu boju na licu samo da bi prikrio sve one nakaznosti što mu ih je otac priskrbio.« Doyle se stresao, prisjetivši se zastrašujućeg pojavljivanja lakrdijaševa lica kakvog ga je vidio u dnu lutkarske daščare. »A što se dogodilo s Horrabinom pereom?« Jacky je slegnuo ramenima. »Sve je to bilo prije mene.« »Neki vele da je umro pa da je poslove preuzeo Horrabin fils« odgovorio je kapetan. »Drugi vele da je staroga Teobalda ovaj radi toga sam ubio. Čak sam čuo da je stari Teobaldo ondje dolje još živ… i nisam siguran da mu ne bi bilo draže da je mrtav.« Uhvatio je Doyleov upitni pogled. »O, stari je Horrabin bio dugajlija, i svi skučeni prostori, čak i zakrčeni prolazi, obično bi ga uznemiravali.« »Jedan od gubitaka koji ćemo morati pretrpjeti jer momka vodimo kao mutavca«, rekao je Jacky pa oteo kapetanu bocu dovoljno dugo da bi ponovno napunio dvije čaše, »jest u tome što on zna čitati.« Kapetan je zirnuo u Doylea s više zanimanja no što ga je pokazao za išta, te večeri. »Znate zaista? Tekuće?« Pretpostavivši da je time mislio tečno, Doyle je kimnuo glavom. »Izvrsno! Onda ćete mi moći čitati. Književnost je vjerojatno nešto što me od svega u životu najviše zanima, ali mi nikad nije uspjelo izvući smisao iz tih znakova na stranicama. Znate li kakvu pjesmu? Napamet?« »O, naravno.« »Dajte jednu.«
96
»Ovaj… u redu.« Pročistio je grlo pa počeo: »Angelus breca za danom što prođe, Stado se sporo niz proplanak spušta; Dok orač gazi da domu svom dođe, Tami i meni sav svijet se pušta.« Kapetan i Jacky sjedili su i zaneseno slušali dok Doyle nije izrecitirao Grayevu Elegiju u cjelovitom obliku. Kad je završio, kapetan je zapljeskao pa se i sam bacio na stihove, na ulomak Samsona Agonistesa. Zatim je red došao na Jackya. »Recite mi što mislite o ovom«, rekao je pa izrecitirao: »Od pića i svjetla nekoć vedre, zvone korakom mojim ulice spletene, hladne, dok prolazim sam. Kroz sobe prasne, jadne, lahorovi noćni sad samotno rone da iznijeli bi kroz okna razbijena na ulicu sjećanja, misli stare.« Jacky je zastao, a Doyle mahinalno dovršio oktavu: »Momku stranom što uživ’o je te dare, od duha ne osta niti uspomena. Nakon što ih je odrecitirao, Doyle se pokušao prisjetiti gdje ih je bio pročitao. Bilo je to u knjizi o Ashblessu, ali nisu bili njegovi… Imam ga, pomislio je – bilo je to jedno od vraški malobrojnih djela Colina Lepovrea koji je bio zaručen za Elizabethu Tichy prije nego što je ova postala supruga Williama Ashblessa. Lepovre je bio nestao, čekaj da vidimo, da, 1809. je to bilo, nekoliko mjeseci prije no što je trebalo doći do vjenčanja; imao je svega dvadeset godina, a za sobom je ostavio tek nekakvu tanjušnu knjižicu pjesama koja je stekla tek nekoliko i to nepovoljnih prikaza. Svrnuo je pogledom na Jackya i opazio da mladić zuri u njega s iznenađenjem i, po prvi put, nečim nalik poštovanju. »O, moj Bože, Doyle, čitali ste Lepovrea?« »O da«, odvratio je Doyle eterično. »Ali on je iščezao, ovaj, lani, zar ne?« Jacky je djelovao utučeno. »To je službena priča. Ustvari je ubijen. Znate, poznavao sam ga.« »Jeste zaista?« Doyleu je sinulo da bi to, ako se ikad vrati u 1983, moglo poslužiti kao dobra fusnota u Ashblessovoj biografiji. »Kako je ubijen?« Mladić je ponovno iskapio konjak i bezbrižno natočio još dobranu dozu. »Možda vas jednoga dana budem poznavao dovoljno da vam to velim.«
97
I dalje odlučan da iz momka izvuče štogod što bi se dalo objaviti, Doyle je zapitao: »Jeste li mu poznavali zaručnicu, Elizabethu Tichy?« Jacky je djelovao zaprepašteno. »Ako ste iz Amerike, odakle sve to znate?« Doyle je bio otvorio usta da izgovori prihvatljiv odgovor, no kako nije mogao smisliti niti jedan, morao se zadovoljiti s: »Jednog ću dana, Jacky, možda ja vas poznavati dovoljno da vam to velim.« Jacky je zadigao obrve kao da razmatra da li da se uvrijedi, no tada se nasmiješio. »Kao što rekoh, Doyle, ima u vama sigurno mnogo više no što se vidi na prvi pogled. Da, poznavao sam Beth Tichy – i to poprilično. Upoznao sam je godinama prije nego što je srela Lepovrea. I još sam s njom u vezi.« »Očito je da sam imao gotovo pravo kad sam za vas dvojicu rekao da ste stari pajdaši«, rekao je Copenhagen Jack. »Doyle, vi idete sa mnom. Stari me je Stikeleather proveo kroz pola Dallasova Aubreya, ali kad se uzme u obzir kako čita, trebat će mu bar još godinu da ga dovrši. Da vidimo znate li čitati bar zeru brže.« Niska kuhinja Prosjaka pod vedrim nebom bila je pretrpana, no većina je ljudi visjela oko stola za kojim je tekla kartaška partija, pa je Fairchild, koji je u mračnom kutu ljuljuškao svoju kupicu s ginom, imao dovoljno prostora da se zavali i podigne noge, pritisnuvši stopalima zid oko opeke. Odavno je već bio naučio da ne igra za novac, jer nikako nije mogao shvatiti pravila, a bez obzira o kojoj vrsti igre bila riječ, uvijek bi mu nekako uzeli novac i govorili da je izgubio. Iz odvoda u onoj uličici kraj Fleet Streeta bio je uzeo samo jedan od onih šilinga, zato što je već bio smislio plan: pridružit će se Horrabinovoj prosjačkoj vojsci a šilinge pričuvati samo za specijalne svrhe poput mesa i gina i piva i – pri pomisli je na to progutao malo gina – tu i tamo kakve cure. Kad je gina nestalo, odlučio je da ne traži još, jer ako mu večeras promakne upis kod lakrdijaša na hoduljama, morat će nešto novca utrošiti na konačenje, a to nije dio njegova plana. Ustao je pa se probio kroz rashihotanu i razgalamljenu stisku sve do ulaznih vrata krčme pa zakoračio van. Činilo se da žmirkavo svjetlo uličnih svjetiljki s oklijevanjem pada preko nadvijenih fasada Buckeridge Streeta, nanoseći na crno platno noći tek najslabašnije dodire suhim kistom – ovdje je neki otvoreni prozor, visoko
98
u zidu, bio osvijetljen odozdo dok je soba iza njega bila u mraku; ondje je pak ušće kakve uličice, sa svjetiljkom smještenom negdje na pola puta, bilo razaznatljivo samo zahvaljujući crti nastaloj žućkastim prelijevanjem mokre kaldrme, nalik procesiji žaba što se samo na trenutak zaustavila u svom polaganom prelaženju ulice; a nazubljeni krovovi i mrlje oljuštenih zidova postajali bi povremeno vidljivi kad bi vjetar skitnica zapuhom podigao plamen svjetiljki. Fairchild je pipajući pronašao put preko ulice do suprotnog ugla, i dok se pogrbljen kretao prema idućoj ulici, čuo je hrkanje što je dopiralo iza dasaka zakucanih preko praznih prozorskih okvira pansiona Majke Dowling. Podrugljivo se podsmjehnuo obamrlim spavačima koji su, što je znao iz iskustva, plaćali po tri penija da bi s još dvojicom ili trojicom mogli podijeliti postelju i sobu s još tucet njih. Daju paru da bi ih sabili poput šišmiša u staru kućerinu, pomislio je, samozadovoljan zbog misli da on ima druge planove. Pa ipak se, tek trenutak kasnije, već nelagodno pitao kakav bi to smještaj Horrabin mogao osigurati. Lakrdijaš je bio jezovit; taj bi mogao ljude tjerati da spavaju u lijesovima ili čemu sličnom. Od te je misli Fairchild zastao, blenuo i prekrižio se. No onda se prisjetio da je već kasno, i da će mu, bez obzira što nakanio, biti bolje da to izvede što skorije. Ako ništa drugo, kod Horrabina je besplatno, pomislio je kad se ponovno pokrenuo. Kod Horrabina je svatko dobrodošao. Kanalizacijski je parlament do sada već morao zaključiti zasjedanje pa je Fairchild, umjesto da skrene desno na Maynard prema Bainbridge Streetu, pošao za zidom što mu je strugao lijevo rame, pa oko ugla da bi se okrenuo sjeveru, gdje je na drugoj strani Ivy Lanea stajala mračna struktura nalik na skladište, a koja je u susjedstvu bila znana kao Hotel Horrabin ili Štakorski zamak. No sad je počeo brinuti da bi ga mogli i ne primiti. Na koncu konca, jako bistar baš i nije. Ipak se obodrio mišlju da je dobar prosjak, bar to, a da je to ono što se ovdje računa. A također mu je palo na um da bi Horrabina moglo zanimati da je najnoviji njemak Co-penhagen Jacka zapravo švindl, i da bi ga se moglo navući da progovori. Da, zaključio je Fairchild, moramo se svakako ubaciti lakrdijašu na pravo mjesto, i to tako da mu ispričani sve o tome. Jacky je prostajao poprilično vremena kraj prozora koji je Doyle bio zatvorio, pri čemu je naprosto gledao preko nejasnih sljemena krovova, istočkanih tu i tamo dimljivim crvenim točkama fenjera ili jantarskim
99
rombovima nezavješenih prozora. Pitam se što radi ovoga časa, pomislio je Jacky, kojim sad mračnim dvorištem potiho korača, u kakvoj sad rakijašnici kakvo bezazleno ubogo siroče časti pićem. Ili možda sniva tu u kakvom potkrovlju… i što bi pritom mogao sanjati? Pitam se, krade li i snove? Jacky se okrenuo od prozora pa sjeo za stol gdje su na nj čekali papir, pero i tinta. Vitki su prsti podigli pero, namočili mu vršak u crnilo pa, nakon nešto oklijevanja, počeli pisati: 2. rujna 1810. Draga majko, Iako Vam još ne mogu poslati adresu na kojoj me možete naći, mogu Vas uvjeriti da sam živa & zdrava, da imam što za jesti & da spavam s krovom nad glavom. Znam da to smatrate pogibeljnom i bolesnom ludošću, ali ja sam već ponešto uznapredovala u traganju za tim čovjekom – ako ga se tako može nazvati – što je ubio Colina; i mada ste mi ne jednom rekli da je to posao za policiju, zamolit ću vas još jednom da mi povjerujete na riječ da policija nije pripremljena tako da bi mogla izaći na kraj s čovjekom njegove sorte – ili makar priznati njegovo postojanje. Namjeravam ga ubiti izlažući se pritom minimalnoj pogibelji, i to čim prije bude moguće, i potom se vratiti kući gdje ću, uzdam se, još uvijek moći naići na dobrodošlicu. U međuvremenu, ja sam među prijateljima, i u daleko manjoj opasnosti no što je vi vjerojatno zamišljate; i ako biste, unatoč mom sadašnjem, na moju veliku žalost, nepokoravanju vašim željama, sačuvali prema meni svu onu toplinu i ljubav kojom ste me u prošlosti tako darežljivo obasuli, time biste duboko obradovali onu koja vas mnogo ljubi, svoju najodaniju kćer. Elizabeth Jacqueline Tichy
Jacky se uzmahala pismom dok se tinta nije osušila, a zatim ga presavila, adresirala i kapnula na nj vosak sa svijeće da bi ga zapečatila. Zaključala je vrata, izvukla se iz ovješene odjeće i, trenutak prije nego što će sa zida spustiti krevet na šarkama, sljuštila brk, energično se počešala iznad gornje usne pa o zid prilijepila vrpcu dlaka na gumiranoj platnenoj podlozi.
100
Poglavlje 5 »Većina ljudi lomi ljusku od jajeta nakon što je pojela sadržaj. To se u početku činilo stoga da bi se spriječilo da ih vještice upotrijebe kao čamce.« Francis Grose
C
ovent Garden je u subotu uveče pokazivao posve drugu narav no što ju je pokazivao u zoru – bio je gotovo jednako pretrpan i zacijelo ne manje bučan, no gdje su prije dvanaest sati uz rubnike stajali redovi piljarskih kolica, sad su se graciozno kotrljali najotmjeniji pheatoni, kočije što su ih vukli poniji pažljivo spareni po stasu i boji, jer je aristokracija iz West Enda pristizala iz svojih kuća u Jermyn Streetu i St. Jamesu da bi pohodila kazalište. Kamenje kaldrme sad su grozničavo, svakih nekoliko minuta, meli odrpani ulični pometači, pri čemu je svaki ljubomorno obrađivao svoju teško stečenu dionicu pločnika ispred svakoga gospodina ili dame u šetnji koji bi izgledali kao da bi mogli nešto dati; a dorski trijem Covent Garden Theatrea, novoizgrađenog istom lani, nakon što je 1808. izgorio do temelja, njegova veličanstvena arhitektura, isticala se mnogo elegantnije na pozadini umjetnog svjetla i zlatnog žara unutrašnjih svijećnjaka no na oštrom bljesku sunčeva sjaja. No dok su ulični pometači bar simbolično izvršavali usluge za one penije i šilinge što su ih primali, bilo je tu i takvih koji su naprosto prosjačili. Jedan je od nauspješnijih bio nekakva sušičava drtina što se potepavala po trgu, jedan koji nikad nije moljakao milostinju već je samo bespomoćno glodao nekakvu koru prastaroga kruha, pokrivenu skorenim blatom, kad god bi ga tko gledao. A ako bi kakva tronuta dama podbola svog pratioca da priupita tu zlosretnu dušu što ga je to snašlo, taj bi izopćenik oborena pogleda samo dodirnuo usta i uši, naznačujući tako da ne čuje i ne može govoriti, da bi potom pažnju ponovno usmjerio na onaj stravični komad kruha. Njegovo je jadno stanje djelovalo to nepatvorenije jer nije bilo objašnjavanja i retoričkog ukrašavanja, pa bi uspijevao
101
nakupiti toliko kovanica – u koje su spadale i mnogobrojne krune od pet šilinga pa čak i jedna zlatna funta, čemu nije bilo presedana – da bi svakih deset do dvadeset minuta morao prazniti džepove u Markovu torbu. »O, Mutavi Tome«, uzviknuo je Marko tiho kad je Doyle još jednom postrance kliznuo u sokak u kojem ga je ovaj čekao. Ispružio je vreću, a Doyle je iz džepova iskopao pregršti sitniša i sasuo ih u nju. »Stari, radiš ko grom. Sad čuj, sad se prebacujem do Malk Alleya kraj Bedford Streeta, i evo me za pola sata. Spajaš?« Doyle je kimnuo. »Guraj dalje kako si počeo. I zakašlji koji put. Znaš kašljati da se čovjek smrzne.« Doyle je kimnuo još jednom, namignuo pa se vratio na ulicu. Bio je to njegov šesti dan prosjačenja, i on se još čudio kako se dobar pokazao u tom poslu i kako opušten život vodi. Čak je počeo nalaziti zajednički jezik s idejom ustajanja u zoru i svakodnevne šetnje od desetak milja – pri čemu bi pokrio obadvije strane rijeke zapadno od London Bridgea – jer bi tek, koji bi pritom zaradio, bio uvijek obilato utažen večerom u kući Copenhagen Jacka u Pye Streetu, a kapetan nije imao ništa protiv toga ni da mu prosjaci povremeno zastanu u kakvoj gostionici zbog pinte piva, ili kratko zadrijemaju na zaboravljenim mostovima što su preko ulica povezivali krovove kuća ili između ugljenarskih teglica na obali kraj Blackfriar’s Bridgea. Od šminke mu je oko očiju, međutim, pucala koža. Bila je to Jackyeva ideja da bljedilo Doyleove ionako blijede puti pretjerano pojača sve do sušičava izgleda, i to tako što ga je natjerao da oko glave nosi bijeli rubac kao da ga boli zub, a nad njim crnu kapu i crvenu maramu oko vrata – da mu lice, u kontrasu, izgleda još izbljeđenije – a usto mu i oko očiju nanio nešto ružičaste šminke. »Od toga izgledaš još smlavljeniji«, rekao je Jacky dok je tim smradom mrljao Doyleu očne šupljine, »i ako bi se slučajno dogodilo da te Horrabin vidi, nadamo se da će ga ovo spriječiti da te prepozna.« Jacky je Doylea dovodio u zabunu. Ponekad bi kakvom spontanom gestom ili izborom riječi stvorio dojam efeminiranosti, a vidljivog zanimanja za mlade dame sasvim očito nije imao, ali je u srijedu iza večere, kad ga je neki kićeni i ljepuškasti Propali Gentleman u dvorani stjerao u ćošak, nazvao ga svojim vrućim zekonjom ljutkom i pokušao ga poljubiti, Jacky reagirao ne odlučnim odbijanjem već s gađenjem, kao da je sve to smatrao degutantnim. A Doyle nije mogao razumjeti ni zašto bi
102
se jedan mladić Jackyeve inteligencije prihvatio prosjačenja kao sredstva privređivanja za život, pa makar to bili i u takvoj relativno prijaznoj firmi kakva je bila firma kapetana Jacka. Doyle sa svoje strane sasvim izvjesno nije u njoj mislio ostati još dugo. Još tri dana od danas, i u utorak, jedanaestog rujna, u London će stići William Ashbless, a Doyle je bio odlučio da se s pjesnikom upozna, sklopi s njim prijateljstvo i nekako ga navede – obzirom da nije zabilježeno da je ikad patio od besparice – da mu nađe nekakav pristojan posao. Znao je da će ovaj stići na London Dock na fregati Sandoval i to u devet ujutro, i da će u deset i trideset nabaciti prvopis svoje najpoznatije poeme »Dvanaest sati Noći« u prednjoj sali kavane Jamaica. Doyle je namjeravao uštedjeti nešto isprošenog novca, kupiti bar donekle prilično odijelo i ondje se susresti s Ashblessom. Nakon što je tako temeljito izučio tog čovjeka, Doyle je osjećao kao da ga već zna poprilično dobro. Nije sebi dopustio ni da razmotri mogućnost da mu Ashbless ne bi mogao ili htio pomoći. »O moj Bože, Stanley, de samo pogledaj ubogo stvorenje!« rekla je neka dama dok je iz javnog fijakera silazila na pločnik. »Daj mu šiling.« Ponašajući se kao da nije čuo, Doyle je nastavio glodati komadić zamazanoga kruha kojim ga je Kapetan Jack bio opremio ima tome šest dana; Stanley se jadao da neće, ako Doyleu dade šiling, imati dovoljno za piće prije predstave. »Više dakle držiš do te svoje smrdljive rakijetine no do spasa duše, to hoćeš reći? Pozlije mi kad to čujem. Hej, ti s tim kruhom ili što to već je! Plati si ovime pristojnu večeru.« Doyle je bio dovoljno oprezan da bi pričekao da mu priđe bliže, a onda hitro podigao pogled kao da se preplašio i dodirnuo usta i uho. A ona je prema njemu pružala narukvicu. »O, de samo pogledaj ovo, Stanley, povrh svega ne čuje i ne može govoriti. Taj siroti čovjek živi poput psa.« Mahnula je narukvicom prema Doyleu, i ovaj ju je uzeo sa zahvalnim smiješkom. Dok je Doyle ubacivao u džep masivnu narukvicu, par je nastavio prema kazalištu, pri čemu je Stanley rogoborio. I tada, pomislio je kad se nastavio gegati, jednom kad mi Ashbless pomogne da u tom prokletom stoljeću stanem na vlastite noge, ako odlučim – što mislim da i hoću – da bih se radije vratio kući u vrijeme u kojem postoji prva pomoć i anestetici i zdravstveni inspektori i
103
kinematografi i engleski zahodi i telefoni, oprezno ću stupiti u doticaj sa strašnim doktorom Romanyem i nekako izraditi nekakav sporazum na temelju kojeg bi mi on rekao lokaciju kojeg od budućih vremenskih procijepa. K vragu, mogao bih ga vjerojatno navući da mi dopusti da se nađem u polju kad se procijep zatvori! Ali ipak ću se morati osigurati da ne nađe i odnese pokretnu kuku. Pitam se je li prevelika da se proguta. Nekakvi se škakljikavi svrab već minutama skupljao u njegovu grlu, pa kako mu se neki elegantno odjeveni par približavao ležernim korakom, pustio je s lanca svoj velecijenjeni kašalj; trudio se da ga sebi ne dopušta suviše često, jer je ovaj težio tome da se iz hinjene patnje pretvori u nepatvoreni paroksizam koji razdire pluća, a za posljednjih se nekoliko dana stalno pogoršavao. Turobno je pretpostavio da je bio pokupio za vrijeme svoga ponoćnog brčkanja u studenom potoku Chelsea, ima tome tjedan dana. »Sveta Bogorodice, James, taj će živi les iskašljati vlastitu džigericu tu na pločniku. Daj mu nešto da si plati piće.« »Što da bacam paru na tog kusojepca. Taj će umrijeti još prije zore.« »Ovaj… možda si u pravu. Da, čini se da si zaista u pravu.« Dva su se čovjeka naslonila na željezno kolje ograde što je obuhvaćala krila kazališta. Jedan je od njih kucnuo po cigari i, otresavši taj pepeo, povukao iz nje, stvarajući žarku crvenu točku u sjeni. »Upitao sam nekoga«, rekao je tiho svojem ortaku, »i taj dečko je izvjesni njemak zvani Mutavi Tom. Siguran si da je to on?« »Gazda je siguran.« Prvi se preko ulice zagledao u Doylea koji se bio sabrao pa je sada teturao od njih, ponovno se pretvarajući da glođe taj kruh. »On sasvim sigurno ne izgleda opasno.« »Već je sama činjenica da postoji nekakva opasnost, Kaggs. On ne bi trebao biti ovdje.« »Rekao bih da si u pravu.« Kaggs je iz rukava izvukao dugačak, tanak nož, rastreseno palcem provjerio oštricu pa ga ponovno maknuo, uklizivši ga na njegovo mjesto. »Kako želiš da se to izvede?« Onaj se drugi na trenutak zamislio. »Ne bi smjelo biti teško. Ja ću se sudariti s njim i srušiti ga, a ti se ponašaj kao da mu pomažeš da se digne. Pusti kaput da ti se objesi sprijeda tako da nitko ne vidi, a onda mu spuzni nož do kraja, odmah iza ključne kosti, oštricu okomito na kost, i onda je
104
malo promrdaj naprijed-natrag. Tu je jedna velika arterija koju ne možeš promašiti, i morao bi otegnuti za nekoliko sekundi.« »U redu je. Idemo.« Bacio je cigaru na ulicu da bi se potom obojica otisnula od ograde i krupnim korakom pošla za Doyleom. Crveno obrubljene oči zagledale su se s lica slikovitog od šminke, a Horrabin je napravio dva koraka, popraćena kuckanjem, prema naprijed. »Pazili su na nj, a sad su na nj i krenuli«, rekao je šaptom nalik na režanje, posve različitim od njegova melodioznoga glasa. »Siguran si da nisu naši?« »Nikad ih još nisam nabio na oko, Vaša Preuzvišenosti«, rekao je jedan od ljudi što su stajali na pločniku ispod njega. »K vragu onda i čekanje da raja ode kući«, prosiktao je lakrdijaš. »Odmah hvatajte Mutavog Toma.« Kad su se ova trojica zatrčala za Doyleom i dvojicom njegovih progonitelja, Horrabin je mlatnuo šakom u bijeloj rukavici po zidu od opeke sokaka i prošaptao: »Đavo te odnio, Fairchild, zašto se nisi sjetio jučer!« Moram se vratiti u 1983. prije nego što me taj kašalj ubije, pomislio je Doyle nesretno. Šprica penicilina ili tako nečeg pročistila bi to za nekoliko dana, no ako ovdje odem doktoru, majmun će mi vjerojatno propisati pijavice. Osjetio je kako se škakljikanje u grlu ponovno skuplja, ali mu se odlučno opro. Pitam se je li se već razvilo u upalu pluća u punom rascvatu. K vragu, čini se da to više nije dobro ni za sam posao. Nitko neće ništa dati prosjaku koji djeluje kao da će umrijeti za deset minuta. Možda bi kapetan … Netko mu je, gurnuvši nogu, prepriječio put, i prije nego što je mogao koraknuti ustranu, dočekao ga je teški udarac ramenom, pa se strmoglavio prema naprijed ravno na kaldrmu i oderao dlanove. Čovjek koji ga je srušio produžio je hod, ali je kraj njega čučnuo netko drugi. »Je li sve u redu?« upitao je pridošlica. Doyle je, ošamućen, počeo izvoditi svoje gluhonijeme geste, ali ga je ovaj, sve u trenu, pljusnuo i zatvorio mu čeljust pritiskom podlanice, da bi mu drugom rukom spustio oštricu prema ramenu. Doyle je uhvatio blijesak noža pa se zakoprcnuo natrag, tako da mu je ovaj prosjekao kaput i kožu, no potom bio skrenut van ključnom kosti. Pokušao je viknuti, ali je mogao proizvesti samo nekakav glasni bruj, ustima što mu ih je još držao zatvorena; napadač je kleknuo na Doyleovu slobodnu ruku i trzajem podigao nož da bi pokušao još jednom.
105
Iznenada se odotraga s njim nešto kruto sudarilo, pa učinio je umpf! I brzo se prekobicnuo dok mu je nož zazveketao po kaldrmi. Sad su nad Doyleom stajala trojica, no dvojica su ga hitro potkačila rukama pod pazuha i podigla. »Spasismo ti život, Tommy«, prodahtao je jedan. »A sad pođi s nama.« Doyle je pustio da ga kasom povedu putem kojim je i došao, jer je pretpostavljao da su to neki prosjaci Copenhagen Jacka koji su mu priskočili u pomoć; no onda je ugledao uspravljenu priliku Horrabinovu, nalik na skakavca, kako čeka u prolazu ispred njih, i shvatio da ga je doktor Romany uspio pronaći. Ispružio je ruku i munuo u trbuh čovjeka koji ga je držao za lijevu mišicu, a kad se ovaj skljokao, Doyle je zatjerao lijevu šaku u grlo čovjeku sebi zdesna. Srušio se i ovaj, pa je Doyle potrčao na jug s bezgraničnom energijom čiste panike, jer se Romanyeve cigare sjećao tako dobro da je zamalo mogao osjetiti njenu jaru na svojem oku. Za sobom je čuo blisku lupu koraka trećeg čovjeka. Bio se maknuo s glavne ceste i sad je srljao niz nekakvu uličicu, a odjeci koraka progonitelja u trku odzvanjali su užasavajuće blizu tako da je, kad je ugledao naslagane kutije pune otpadaka od povrća, naslonjene na neki zid, u trku ispružio ruku i snažno ih potegnuo; od siline zamaha Doyle se zavrtio, izgubio oslonac i srušio se kao klada da bi potom kliznuo na boku a potom na rasječenom ramenu, ali su se kutije prevalile točno na put Horrabinovu čovjeku; ovaj se sapleo o njih i zvučno pljesnuo trbuhom po zaobljenom kamenju pločnika. Ležao je nepomično i potrbuške, ostavši bez daha a možda i života pa se Doyle digao na noge, cvileći, i zašepesao kaldrmom najbrže što je mogao. Prešao je dvije uske ulice pa proslijedio svojim putem još jedan blok, da bi se potom našao na pločniku Stranda blistavo osvijetljenom kandelabrima, svega nekoliko blokova istočno od Krune i sidra. Silno mu je trčanje ponovno pokrenulo kašalj, pa je, prije nego što ga je uspio svladati, skupio šiling i četiri penija od užasnutih prolaznika. Kad je ponovno mogao disati, zakoračao je Strandom na zapad, jer mu je iznenada pailo na um da je ovo ono subotnje veče u kojem je Coleridge po programu trebalo da govori, i da bi mu ovaj, iako sad nije u položaju da bi ikome mogao darovati kakvu znatniju pripomoć, mogao bar pomoći da se vrati u kuću Kapetana Jacka neviđen ni od koga. Dođavola, pomislio je Doyle, mogao bi me se čak i sjećati od prošlog tjedna. Nesvjestan jarkih izloga dućana i restorana kraj kojih je prolazio, žurio je pločnikom, pogrbljen da bi ublažio od uboda u bok, šepesajući i dišući
106
uz užurbano astmatično hripanje. Vidio je neku ženu kako je u istinskom strahu ustuknula od njega, pa mu je palo na um kako groteskno mora izgledati s tom šminkom, u tom dronjavom odijelu i s hodom obogaljenog žohara; iznenada ponovno svjestan svog postojanja, uspravio se i zakoračio polaganije. Mnoštvo što se žurno razdvajalo pred njim prikazivalo mu se kao kazališna kulisa od šperploče što prikazuje red ljudi pred autobusom, no ipak je opazio kad mu je iz jednog prolaza na put stupila strahovito visoka pojava. Bijeli je stožasti šešir nadvisivao glavu poput pisanice, pa je Doyle blenuo, zavrtio se na peti i potrčao, dok je za sobom čuo hodulje u potjeri kako kuckaju po pločniku. Horrabin je na hoduljama trčao lako, praveći tri metra duge više poskoke no korake čak i kad bi migoljio kroz promet na pločniku, i dok je tako trčao ispuštao je nizove prodornih zvižduka, naizmjence visokih i niskih. Užasnutom su Doyleu zvučali poput gestapovskih sirena u starim filmovima u drugom svjetskom ratu. Taj je zvižduk uzbunjivao izvjesne prosjake pa ih izvlačio iz uličica i dovrataka; bili su to tihi, na pogled jaki stvorovi, pa su dvojica zagrabila prema Doyleu dok je još jedan od njih krčio put preko ulice. Pogledavši preko ramena Doyle je uhvatio zaustavljeni kadar koji je prikazivao Horrabina tek jedan orijaški korak daleko, dok mu se lice cerilo luđački poput kineskog zmaja, a jedna mu se bijela šapa već pružala. Doyle je odskočio postrance na ulicu, svalio se pa otkotrljao od kopita fijakerskoga konja što su začekićala tek koji prst od njega, a onda se uspentrao na noge pa poskočio na papučicu kočije i tu se jednom rukom uhvatio za prozorsku dasku a drugom za rukohvat na krovu. Putnici su u kolima bili jedan starac i neka mlada djevojka. »Molim vas, ubrzajte«, huknuo je Doyle, »progoni me…« Starac je ljutito dohvatio i odvagnuo tanki štap i onda, mu svom silinom prvog biljarskog udarca otvaranja, zatjerao tupi kraj Doyleu u prsa. Doyle je odletio sa svog nogostupa kao da su ga ustrijelili, i mada mu je uspjelo dočekati se na noge, istoga je časa pao na ruke i koljena a zatim se nekoliko puta preokrenuo. Ćoravo stvorenje ruševna lica, što se bilo skutrilo u nekom dovratku, zahihotalo je i tiho zapljeskalo rukama što su djelovale kao da su od papirmašea. »O, da, da! Sad u rijeku, Doyle – ima na drugoj strani nešto što ti želim pokazati«, zacvrkutao je Sreća prosjaka od Surrey-sidea.
107
»Bože oslobodi, nastrijelili su ga!« uzviknuo je Horrabin. »Drž’te ga dok još u njemu ima daha, smrdljivi balegari!« Doyle je sad već bio na nogama, no činilo se da svaki udisaj širi pukotine po plućima, pa je pomislio, kad bi sada zakašljao da bi i umro od toga. Jedan je od njegovih progonitelja bio samo nekoliko koraka daleko i kretao se prema njemu sa samouvjerenim smiješkom, pa je Doyle zakopao po džepu, dohvatio tešku narukvicu i svom je snagom hitnuo ovome u lice a zatim, bez zastajkivanja da bi vidio kakav je to efekt izazvalo, okrenuo se i odšepesao na onaj udaljeniji rubnik, prešao preko pločnika i nestao u pokrajnjoj uličici. »Sutra ćete mi svi vi biti večera ukoliko mi ga ne dovedete!« zavrištao je Horrabin dok mu je sa skrletnih usana letjela pjena i dok je na sjevernom trotoaru izvodio bjesomučni ples što je nalikovao kuckanju djetlića. Jedan je od prosjaka pohitao naprijed, ali je krivo procijenio brzinu kočija kompanije Chaplin pa pao pod kopita, i jedan ga je kotač zasjekao preko struka prije no što je kočijašu uspjelo natjerati konje i vozila da stanu. Sad se već na toj dionici Stranda zaustavio čitav promet, i kočijaši su počeli vikati jedan na drugoga a u nekoliko se slučajeva čak i šibati bičevima. Doyle je iskrsnuo između dvije zgrade i zakloparao niz nekakve prastare drvene stube do svojevrsne drvene promenade što je tekla vrhom svjetlucave riječne obale. Pohitao je prema kraju jednog od mola pa čučnuo iza visoke drvene škrinje, da bi mu se potom dah postupno smirio toliko da je mogao zatvoriti usta. Riječni je zrak bio hladan i njemu je bilo drago što Copenhagen Jack nije inzistirao na tome da mu se na hladnom vremenu prosjaci pojavljuju tek napola odjeveni – iako je to bio efektan scenski detalj. Spuznuo je kaputić i košulju s ključne kosti – posjekotina nožem još je krvarila poprilično nesputano iako nije bila duboka. Pitam se tko je dođavola bio taj, pomislio je Doyle. To nije mogao biti nitko od Romanyevih ili Horrabinovih, jer mi je Jacky bio rekao da me sasvim sigurno žele živa. Možda je to bio kakav njihov suparnik… ili čak naprosto nekakav solistički ubojica klošara, kakav prototip Jacka Trbosjeka. Doyle je oprezno dodirnuo dugu posjekotinu. Hvala budi Bogu, pomislio je, da se u onaj čas pojavio Horrabinov čovjek. Protrljao je prsa pa pokusno udahnuo i napunio pluća. Iako ga je probolo kroz prsnu kost, i mada mu bez sumnje napreduje – bar dosad – najveća kontuzija u životu, nije bilo nikakvog osjećaja struganja; štap
108
opakog starkelje nije vjerojatno ništa slomio. Izdahnuo je i umorno se naslonio na sanduk pa pustio da mu se noge zibaju nad vodom. Žute točke fenjera čamaca u prolazu i njihovi odrazi poantilirali su crninu rijeke kao na Monetovoj slici, a svjetla su Lambetha bila lanac krijesnica na bliskom obzoru. Mjesec se, blijedi narančasti srp, činio kao da balansira na ogradi Blackfriars Bridgea, pola milje na istok. Iza i desno iznad njega bila su svjetla Adelphi Terracea, što je nalikovala kakvom fantastičnom luksusnom brodu viđenom s razine vodene površine, i kad bi povjetarac šuštao, mogao je odanle čuti slabašnu svirku. Osjetio je kako mu se u grlu i prsima skuplja još jedan napad kašlja, ali mu je strah dao snage da ga suzbije kad je začuo polagano, teško kuckanje kako mu se primiče duž drvenog nogostupa što je bio iza njega. Jacky je bilo drago što u podzemnom kanalu voda teče dovoljno brzo da bi na nizvodnom putovanju kormilo postalo nepotrebno, jer ako bi se zavilo vrlo jako nalijevo, udarilo bi je u glavu; i da su ljudi u čamcu vladali njime ičim moćnijim od dugačkih motki kojima su se otiskivali od zidova kad god bi ih struja zanijela preblizu, tada bi morali osjetiti zanošenje zbog svoga tajnog suputnika. Voda što joj’ je pljuskala oko vrata postajala je sve hladnija što su se više primicali rijeci, i ona je činila sve što je mogla da spriječi zube da ne zacvokoću. Pazila je na to da joj glava ostane izvan vode, jer joj je u turbanu bio umotan mali samokres, a željela je da joj se ne smoči barut na orozu. Zublje na pramcu i krmi čamca treperile su na sumporastom propuhu, da bi ponekad bacale tek sumračni crveni žar a drugi put planule i oštro osvijetlile svaki pojedini kamen svoda što je prolazio tik nad glavama. Prije samo pet minuta bila je u suhu i toplu, i pržila punu tavu kobasica na ognjištu u kuhinji Horrabinova Štakorskog zamka na Maynard Streetu. Bila je odjevena u prosjačku uniformu Ahmeda Hindusa, s turbanom, sandalama i haljom skrojenom od cicane prostirke za krevet, dok su joj lice i ruke bile umrljane orahovom bojom a lažna brada zamjenjivala uobičajeni lažni brk, jer je u Štakorskom zamku bila vidjela izgnanoga Fairchilda pa nije željela da je prepoznaju kao jednu od Copenhagen Jackovih. Doktor Romany je bio stigao pola sata ranije, pa se bio ustobočio u jednoj od Horrabinovih ljuljački, izuo svoje neobične cipele pa se zadubio u hrpu pomorskih izvještaja. No tada je uletio jedan od Horrabinovih prosjaka, robustna, rumenolika starina, bez daha od trčanja, no koja je ipak dahnula poruku gotovo prije no što se i našla u prostoriji. »Doktore Romany… brzo… Strand, kreće se na jug, prema rijeci… nastrijeljen je…«
109
»Tko? Tko je nastrijeljen?« Romany je skočio s njihaljke a da na noge nije vratio cipele s oprugama, pa mu se staro lice iskrivilo od bola; hitro se uspentrao natrag i navukao cipele. »Tko, proklet bio?« prohripao je. »Ne znam… Simmons je to vidio i… poslao da vas nađem. Veli da je to čovjek… za kojeg ste obećali nagradu.« Romanyeve su cipele u tom trenutku već bile navučene i zavezane pa je ponovno skočio s ljuljačke, i sad je energično poskakivao na snažnim oprugama. »Ali koji? Mora da je to Psoliki Joe. Nikad se ne bi usudili pucati u Amerikanca. Dakle, gdje je? Strand, veliš?« »Da, sir. I kreće se na jug, Adelphiem. Bit će najbrže, Vaša Preuzvišenosti, da krenemo čamcem niz podzemni kanal ravno prema Adelphievim arkadama. Svi plovni putovi imaju visok vodostaj, što zbog kiša…« »Ti vodiš – i brzo. Poznajem starog Joea već godinama, i ako ga nisu ubili na mjestu, onda će im zbrisati.« Kad su ova dvojica požurila niz podrumske stepenice, Ahmed ubogi Hindus bio je svega nekoliko koraka iza njih, potpuno zaboravivši na kobasice. Zvuči kao pravo, pomislila je Jacky, i srce joj je mlatilo dok je prisiljavala samu sebe da zaostane dovoljno da je ne bi čuli ni vidjeli kako ih slijedi. Bože, daj da još bude živ, i daj mi da mu priđem dovoljno blizu da mu mogu kroz mozak protjerati pištoljsku kuglu. I kad bih samo nekako mogla naći trenutak vremena da mu prije toga nešto prišapnem, objasnim mu tko sam ja i zašto ću ga ubiti… i tada bih se napokon, pomislila je s nostalgijom, mogla vratiti kući. Kad su stigli do staroga kamenog mola u donjem podrumu, došao je trenutak u kojem su dva prosjaka razvezivala čamac i palila zublje a doktor Romany nestrpljivo zurio niz mračni tunel, pa je Jacky uspjelo pretapkati preko kamenog poda i nečujno kliznuti u hladnu crnu vodu. Čamac koji su ona dvojica povukla uz molo, usput njime udarajući, da bi doktor Romany mogao ući u nj, imao je duž vanjske strane razme poredane prstenove kako bi se preko njega mogla napeti cerada, pa je Jacky savila dva prsta kroz jedan od njih i pustila da je povuku sa sobom kad su čamac motkama odgurnuli u snažnu struju. »Ha, ha!« dopro je visoki, ptičji glas lakrdijaša. »Gdje mi je moj stari druškan, Mutavi Tom?« Čulo se sporo kuckanje drveta o drvo kako se Horrabin kretao gore-dolje po drvenom nogostupu. Jedini je drugi zvuk bilo glasanje mušičavog vjetra u užadi ribarskih brodića privezanih u blizini i oplakivanje vode oko stupova mola.
110
Doyle, koji je sjedio iza sanduka na kraju mola, nije više ni disao, pa se pitao koliko će još moći izdržati prije nego što skoči na noge i poviče: Dosta s tim, evo me ovdje, kao što i sam vrlo dobro znaš! Jer je u lakrdijaševu glasu bio neki draškavi prizvuk, kao da ne zna. Začuo je sporije lupkanje kad se lakrdijaš počeo seliti ovamo-onamo. Bože moj, pomislio je Doyle, ako to čudo počne lupkati niz molo prema meni, bit ću u vodi, plivajući prema Lambethu, prije no što iskorači tri koraka. Onda je zamislio kako ga lakrdijaš slijedi do u crnu vodu, zamislio kako preko ramena vidi to nacereno našminkano lice kako mu se primiče nemogućom brzinom dok on pokušava plivati sa sve ukočenijim ramenom. Činilo se kao da ga vlastito bilo rastresa na komade, kao udarci kugle za rušenje kakvu staru zgradu. »Horrabine!« dopro je povik zdesna i izdaleka. »Gdje je on?« Doyle je s užasom shvatio da je to glas doktora Romanya. Lakrdijaš je zahihotao, glasajući se kao stotinu sumanutih cvrčaka, i potom doviknuo: »Evo ga tu.« Kuckanje je hodulja istupilo na molo. Uz eksplozivni vrisak koji ga je i samoga užasnuo, Doyle se sunovratio s kraja mola, jedva i udahnuvši prije no što je zaronio u hladnu vodu. Zamlatarao je prema površini i sumanuto zaplivao. »Što je to bilo?« Romanyev se glas jasno pronosio preko vodene površine. »Što se događa?« Horrabin je, kao na ljestvama, došetao do kraja mola. »Eno ga u rijeci. Pokazat ću ti gdje.« Zviznuo je zviždukom prodornijim i složenijim od onog kojim je sazvao prosjake na Strandu, da bi potom počekao gledajući gore-dolje niz riječnu obalu. Čim je čamac izronio iz tunela, i čas prije nego što će proći kroz Adelphieve arkade i izaći na rijeku, Jacky je otkačila ukočene prste i pustila plovilo da uzmakne od nje. U zadnji čas, rekla je samoj sebi, jer je trenutak kasnije jedan od prosjaka zakoračio na krmu i dohvatio rudo kormila, a drugi s dna čamca podigao par vesala i počeo ih učvršćivati u viljuške. Doktor Romany je doviknuo nekakvo pitanje i ona je začula slabašan odgovor, no kako je plivala napola uronjena, nije mogla uhvatiti niti jednu riječ. No zatim se začuo krik, kratak no tako glasan da nije, unutar milje, mogao promaći nikome. Jedva je čula Horrabinov glas kako nakon toga veli: »Eno ga u rijeci. Pokazat ću ti gdje.« Prvi je kloparavi udarac vesala čula baš u času kad je stigla do obale i izvukla se iz vode.
111
Doyle se, sad već petnaestak metara prema otvorenom, bio malo primirio pa tiho zaplivao psećim stilom. Ako ništa drugo, pomislio je, ako mi se približi kakav plivač ili čamac, zaronit ću pod površinu i otići pod vodom najdalje što budem mogao, a onda pokušati polagano izroniti glavu i tiho se nadisati. Dođdavola, uz malo sreće moći ću im izbjeći… A s mnogo više sreće vratiti se nekamo na obalu prije nego što me izda snaga. Struja ga je nosila nalijevo, sve dalje od doktora Romanya. Onda je začuo novi zvuk – ritmičko klackanje viljuški, straga i zdesna. Horrabin se nasmiješio, jer se pod drugim molom njemu slijeva pojavio tamni žar, i kad je ovaj izišao ispod nadsvoda, moglo se vidjeti da ima oblik šare ispisane izbojem sačme i sastavljene od desetaka sićušnih svjetala što su se kovitlala površinom tamne vode. Lakrdijaš je upro prstom prema mjestu s kojeg je dopro zvuk posljednjeg Doyleovog pljuskanja, i roj je sićušnih svjetala odlebdio u rijeku brzo poput vjetrom nošenih latica kakvog svjetlećeg cvijeta. »Idite za svjetlima, doktore Romany!« doviknuo je Horrabin bodro. Kakva svjetla? upitao se Doyle. Najbliža su svjetla preko rijeke. Samo naprijed, doktore Romany, idite za njima dok mene nosi na istok. Tiho je krčio put kroz vodu nogama i desnom rukom, dajući lijevom ramenu da se odmori. Održavanje na površini nije stvaralo teškoće; bio je otkrio da naizmjeničnim plivanjem psećim stilom, plutanjem na leđima i sporim razmicanjem vode uspijeva i bez naporne upotrebe ijedne grupe mišića održati lice iznad vode. Struja ga je nosila prema Blackfriars Bridgeu, i on je bio makar i s rezervom uvjeren da će se moći uspeti do kojeg od stupova i da će tada, kad njegovi progonitelji jednom zaključe da se utopio, moći otplivati, dionicu po dionicu, od stupa do stupa, sve do obale. No onda je iznenada shvatio na kakva je to svjetla Horrabin mislio, jer je preko površine, ravno prema njemu, klizilo nešto nalik na desetke plutajućih svjećica. Trznuo je glavu pod površinu i, pljusnuvši nogom dovoljno da bi označio mjesto na kojem je bio, otplivao pod vodom u smjeru okomitom na kurs što su ga bila uzela svjetla. Njegovo se mršavo samopouzdanje sasvim izgubilo. Zaudaralo je to po čaroliji – no zar nije Jacky rekao da je doktor Romany magičar? Očito je to bio i Horrabin – pa se osjetio poput čovjeka koji, dok se razgibava za šakanje, vidi kako njegov protivnik uz škljocaj sklapa nabijeni bubanj revolvera.
112
Odgurujući se nogama poput žabe, otišao je što je najdalje mogao a da pritom još može očekivati da će izroniti bez dahtanja, a onda je pustio da mu glava ispluta i probije površinu vode. Polako je podigao ruku pa s očiju gurnuo promočeni pramen kose. Na trenutak je tako samo ošamućeno lebdio u vodi, jer su ga ona sićušna svjetla što su ga slijedila sada okružila, i onda je, zagledavši se u nekoliko najbližih, vidio da su to prepolovljene ljuske od jajeta, opremljene sićušnim zubljama, jarboljem od slamki i jedriljem od ispresavijanog papira – a nije mu ni palo na um da to pripiše deliriju groznice – i u svakoj je čučao sićušni čovječuljak, ne veći od njegova malog prsta, i okretno na povjetarcu izvijao jarbol-igračku da bi svoje majušno plovilo održao u pravom položaju. Doyle je kriknuo i kružno u luku izbacio ruku da bi ih prevrnuo i zatim, ne čekajući da vidi efekt, plačljivo udahnuo i ponovno zaronio. Kad su mu se pluća bila podigla do stiskom zatvorenog grla, i kad je pomislio da bi svakog časa morao razbiti glavu o kamenje stupovlja mosta, Doyle je ponovno pustio da ga uzgon uz trzaj vrati na površinu. Kad je izronio, sićušni su se mornari u ljuskama od jaja ponovno skupili ukrug oko njega. Nisu mu se približili na bliže od dvije dužine ispružene ruke, pa je on, unatoč tome što je čamac doktora Romanya činio klopklop… klopklop… klopklop, primičući se sve bliže, na trenutak zastao, slabašno mlatarajući po vodi, da bi došao do daha. Nešto je pljusnulo po vodi, žestoko, dva prsta od njegova lijevog obraza, i raspršene su ga kapi ubole u oko. Trenutak je kasnije začuo kako se buum pucnja iz vatrenog oružja od obale valja preko vode. Iza njega je u trenutku uslijedio pucanj iz Romanyeva čamca, ali je zato što se čamac micao bio slabo nanišanjen, pa je među osvijetljenim ljuskama udarcem digao oblak kapljica i jednu u vrtnji poslao kroz zrak. Bože, sad na mene pucaju sa svih strana, pomislio je Doyle očajno dok je još jednom punio pluća da bi se gurnuo pod površinu. Čak me više i ne žele živog. Kad je pištolj opalio negdje između ribarskih brodica, Horrabin je spustio brz pogled nalijevo, no onda mu se glava trzajem vratila kad je uslijedio pucanj s čamca doktora Romanya. Lakrdijaš je vidio kako je od površine odskočilo sićušno svjetlo, da bi se, kad se ponovno spustilo, utrnulo, pa je shvatio da to ciganski vođ gada čovjeka u vodi. Horrabin je hitro rukama napravio trubu oko usta i povikao: »Mislio sam da ga hoćete živa!«
113
Uslijedio je trenutak tišine, a onda je Romanyev glas odjeknuo preko vode. »Zar to nije Psoliki Joe?« »Nije, nego Amerikanac.« »Apep me pojeo. Zašto si onda pucao na nj, prokleta pederčino?« Jacky je već bila dograbila gustu ribarsku mrežu iz najbliže brodice, hitnula je u jednu od kanoa i baš je gurala usko plovilo van na vodu, kad je začula Horrabinov uzvik, glasom koji je od straha postao još vrištaviji: »Nisam to bio ja, dođavola, Vaša Preuzvišenosti, kunem se! To je bio netko dolje, između brodica – evo ga, dolazi, u kanoi, ide prema vama!« Jacky je baratala jedinim veslom graciozno i brzo, istjerujući kanou hitro prema prstenu sitnih svjetala koji se pomicao sve više na istok, prema mostu. Bože, pomislila je dok je dahtala od napora, oprosti mi Tome – hoću reći Doyle. Naprosto sam izgarala od želje da ubijem Psolikog Joea. Oprosti mi i molim te nedaj da te ubiju. Osjećala se ipak sva šuplja i promrzla od užasa, jer to je izgledalo kao dobar pogodak, a ona je bila nanišanila ravno u središte nejasno vidljive glave. Njena se kanoa gibala brže od većega čamca doktora Romanya, a bila je i krenula dobrano istočno od njega, tako da se Doyle, kad mu je glava ponovno izletjela iz vode – ponovno točno u sredini nepogrešivog prstena svjetala – našao gotovo stotinu jardi bliže od doktora Romanya. »Doyle!« zazvala je s dubokim olakšanjem što ga još vidi živa. »Ja sam, Jacky. Čekaj me.« Doyle je bio tako iscrpljen da ga je gotovo ozlovoljilo što čuje Jackyev glas. Već se bio pomirio s tim da će ga uhvatiti, a taj je Jackyev pokušaj spašavanja slutio na nešto što bi moglo zahtijevati daljnje napore i na nešto što po svoj prilici neće biti ni od kakve druge koristi osim što će razbjesnjeti doktora Romanya. »Potoni ravno dolje što dublje možeš, i onda se vrati gore«, ponovno je dobro začuo Jackyev glas, sad još bliži. Doyle je okrenuo glavu i u svjetlu svijeća svoje liliputanske pratnje ugledao nekakva bradonju u kanoi. Oči su mu se razrogačile od iznenađenja, no prije negoli je mogao ponovno sagnuti glavu pod vodu, prilika je u kanoi rekla »Čekaj!« i, posegnuvši prema gore, strgnula bradu. »To sam ja, Doyle. A sad učini što ti rekoh, i brzo!«
114
Čini mi se da još nije vrijeme za odmaranje, rekao je Doyle samome sebi dok je ponovno klizio pod površinu i poslušno puštao da mu pola zraka iz pluća izgrglja kroz nos, tako da je tonuo bez napora kroz hladnu crnu vodu; no onda je prekinuo spuštanje napravivši nogama škarice, kad mu je sinulo da ovaj bazen nema dna od kojeg bi se mogao razbiti. Što ako bih potonuo tako duboko, pomislio je, da se ne bih mogao iskoprcati natrag na površinu prije no što se pluća pobune i usrknu riječnu vodu? Istog je časa počeo grabiti vodu i odgurivati se nogama, probijajući se prema gore, a onda je osjetio kako mu je petlja konopa zastrugala nadlanicu trenutak prije nego što je izletio na zrak. U blizini se začulo divlje cvrkutanje, kao iz kaveza punog uzbuđenih ptica, a Jacky je, nagnuvši se preko boka, vezala u zavežljaj vlažnu težinu ribarske mreže u kojoj je, u spletovima, pokoje svjetalce još gorjelo. »Upadaj«, oštro je izgovorila Jacky. »Popni se preko boka, gore na pramcu, ja ću straga održavati ravnotežu. Drži se podalje od mreže – te male ništarije nose noževe. I brzo.« Doyle je odvojio trenutak da pogleda uzvodno – vidio je Romanyev čamac možda pedeset jardi daleko, a sinhronizirano je udaranje vesala sad već bilo vrlo glasno – a onda se podigao i svaljao u kanou. Jacky je čučala na krmi i kruto držala veslo okomito uronjeno u vodu. Čim se kanoa prestala klimati, Doyle je prodahtao: »Nagazi na gas.« Jacky je očajnički prionula uz veslo. Ipak, nakon što se bila potpuno zaustavila i preuzela još težine, kanoa je oklijevala da krene. »Imam još jedan pištolj«, doviknuo je doktor Romany. »Pusti veslo i neću ga ispaliti.« »Ne bi se usudio«, prostenjala je Jacky dok su joj ruke drhtale kako je provlačila veslo kroz nepomičnu vodu. »Želi te… živog.« »Ne više«, odgovorio je Doyle oprezno se uspravljajući u sjedeći položaj. »Pred minutu svi su pucali po meni.« »Mislili su… da si netko drugi.« Kanoa se sad već kretala, ali sporo. Doyle je mogao razaznati silhuete triju glava u čamcu što se ustremio na njih. »Ima li kakvo rezervno veslo?« upitao je očajnički. »Jesi li ikad veslao… na kanoi?« »Ne.«
115
»Onda šuti.« Doyle je opazio dugačku razderotinu na Jackyevim hlačama, s vanjske strane lijevog bedra, što je izlagala pogledu dugačku, svježu posjekotinu. Otvorio je usta da priupita u vezi toga, no onda je opazio okruglu rupicu probijenu u platnu kanoe, negdje prema krmi. »Blagi Bože, Jacky, pa ti si nastrijeljen!« »Znam.« Čak je i u sumračnom svjetlu mjesečeva srpa što se uspinjao nebom Jackyno lice bilo vidljivo pomračeno od napora i svo se prelijevalo od znoja, ali je kanoa sad već bila izjednačila brzinu s čamcem doktora Romanya. Minutu ili dvije dva su plovila održavala razmak, presijecajući se drndavo kroz vodu, a viljuške su kloparale u ritmu Jackynog očajničkog dahtanja; no onda je kanu stekao još malo brzine pa je počeo nezgrapniji čamac ostavljati za sobom. Blackfriars Bridge se pomolio blizu ispred njih, i kad je postalo jasno da će se otresti čamca koji ih je progonio, Jacky se zavalila i zagledala naprijed u velike kamene lukove prema kojima ih je gonila bez predana. »Sjeverni srednji luk«, prodahtala je pa zabola veslo u vodu s desne strane. Kanoa što se kretala poput rakete okrenula se na peti i počela presijecati široki luk nalijevo preko površine rijeke. Kad su se našli gotovo u liniji s lukom koji je bila naznačila, i tako blizu da je Doyle mogao vidjeti eksplozivno pljuskanje na mjestu gdje je rijeka tukla o kameno stupovlje, Jacky je trznula veslo iz vode i uronila ga s druge strane; plovilo se izravnalo, i zatim je uslijedio trenutak crnine i urlika vode i svijesti o tvrdom kamenju što srlja kraj njih sa svih strana – i brzog uzdizanja i propadanja, što je zamalo Doylea ponovno bacilo u vodu – da bi potom izašli na širinu rijeke, sad s istočne strane mosta, i sad se Jacky mlitavo zavalila, očiju zatvorenih i ruku mlohavo ovješenih preko bokova, i svu energiju posvetila vraćanju daha dok je kanoa postupno gubila brzinu. Doyle se osvrnuo i shvatio da doktoru Romanyu ne bi uspjelo ponoviti oštri zaokret prema širem središnjem luku, i da se ne bi odvažio pokušati sunuti ispod mosta kroz uski luk što je ležao pred njim. Bude li želio nastaviti potjeru, morat će zaustaviti okretom na peti i potom zaveslati do onoga kroz koji je projurila kanoa. »Otresao si ih se, Jacky«, rekao je zadivljeno. »Tako mi Boga, ostavio si ih za nama.« »Odrastao sam… na rijeci«, prodahtala je Jacky nakon nekog vremena. »Vješt sam… čamcima.« Nakon još nekoliko časaka dahtanja, i nakon što
116
je odgurnula kosu mokru od znoja, Jacky je nastavila: »Mislio sam da su Malci Žličnjaci mit.« Doyle je shvatio da Jacky zacijelo govori o pomorcima na ljuskama. »Čuo si za njih?« »O, naravno, o njima postoji čak i pjesma: ‘Iz kuće za lutke sve pokradu šutke, mačka kad uz vatru drijema; tad Žličnjaci Malci, na ljuskinoj barci, niz odvod otplove u podzemni svijet.’ I tako dalje, i tako dalje, pri čemu su oni krivi baš za sve. Ljudi vele da je te stvorove stvorio Horrabin – i ta su ga čuda noćas, čini se sigurno, slušala i sve vrijeme označavala tvoj položaj. Vele da je sklopio sporazum s đavlom da ga ovaj nauči kako se to radi.« Doyle je razrogačio oči kao da mu je nešto palo na um. »Jesi li ikad vidio njegovu predstavu s Punchem?« »Naravno. Prokleto je spret… Da… da, rekao bih da si u pravu. Blagi Bože. Ali te su lutke veće.« »Malci džepnog formata.« »A ja sam se divio njegovoj lutkarskoj vještini.« Jacky je dohvatila veslo i ponovno zaveslala. »Bolje da se mičemo – gadno te se zaželio.« »Kad se uzme u obzir kako su pucali na mene – nas – činilo se kao da me žele naprosto mrtva. Jacky, spasio si mi život. Kako tvoja noga?« »O, peče, ali se samo proderala po površini. Pripucao je na mene triput dok si ti bio pod vodom a ja bacala mrežu na tvoje male pratioce. To mi je prvi put u životu da je netko na mene pucao. Nije mi se dopalo.« Doyle je drhturio. »Nije se ni meni. Horrabinov mi je hitac promašio oko za možda palac.« »Mislim… to i jest bio razlog zbog kojeg sam morao izveslati i pokupiti te. Vidi, onaj koji je pucao na tebe, nije bio Horrabin. On je znao tko si ti. Ja sam bio taj.« Doyleov je prvi poriv bio da se naljuti, ali ga je pogled na Jackyevu ranu splasnuo. »A što si ti mislio – a rekao bih i doktor Romany – tko da sam ja?« Jacky je veslala nekoliko trenutaka u tišini a onda odgovorila kao nećkajući se: »Rekao bih da si ovime zaslužio pravo da čuješ čitavu priču. Mislili smo da si ti onaj kojega znaju kao Psolikog Joea. On…« »Psolikog Joea? Ubojicu za koga se pretpostavlja da je vukodlak?«
117
Vidio je kako se Jacky šire oči od iznenađenja. »Tko ti je mogao ispričati o njemu!« »O, ja samo znam slušati. Što, dakle, ti i Romany imate protiv njega?« »Ubio mi je prijatelja. Dođavola. On… on me je namamio na prijevaru da ga sam ubijem. On… ja nisam nikad… nikom pričao o tome, Doyle. Ne, taj dio ne. Dođavola i sve ionako. Čitao si pjesme Colina Lepovrea… ovaj, Colin je bio… prisni prijatelj i… Znaš li kako se Psoliki Joe održava na životu?« »Čuo sam da može zamijeniti tijelo s ljudima.« »Doyle, ti znaš mnogo više no što odaješ. Ne bih bio ni pomislio da u čitavom Londonu ima više od pet-šest ljudi koji za to znaju. Da, eto što radi. Ne znam kako, ali se može zamijeniti s bilo kim s kim mu uspije provesti nešto vremena. I on to mora izvoditi poprilično često, jer čim uđe u novo tijelo po njemu počinje rasti krzno… po čitavom njemu. I tako nakon nekoliko dana pred njim je izbor: ili da izbrije čitavo tijelo ili da nađe neko svježe.« Jacky je duboko udahnula. »Lani je uzeo Colinovo. Mislim da je Psoliki Joe zacijelo otrovao staro tijelo prije nego što je iz njega izišao. Colin je došao k meni, očito u velikim bolovima« – Jacky je svoj glas kontrolirala samo s vidljivo velikim naporom, i Doyle je, mada je gledao prema kupoli St. Paula, periferijom vidnog polja mogao vidjeti sjaj suza na mladenačkom obrazu – »a bilo je to usred noći. Bio sam u svojoj roditeljskoj kući i čitao, kad je on otvorio vrata i požurio prema meni pri čemu je stenjao kao, ne znam, kakav veliki pas ili tako nešto, i užasno krvario na usta. Dođavola, Doyle, on je bio u odbačenom tijelu, onome iz kojeg je Joe upravo bio izišao, i to je bilo pokriveno krznom, kao u majmuna! Shvaćaš li me? Usred proklete noći! Kako sam ja… ikako mogao… znati da je to Colin? Do prokletih sto đavola!« »Jacky«, rekao je Doyle bespomoćno, zbunjen nemogućom pričom no u kojoj je razaznavao nepatvorenu patnju, »nisi ni mogao znati.« London Bridge je sad bio manje od pola milje pred njima, i Doyle je mogao vidjeti trupine izvučenih ugljenarskih teglenica na obali Surreysidea, sebi zdesna. Jacky je počela zavijati u tom smjeru. »Imao sam pištolj«, nastavila je Jacky ravnodušnim glasom, »kuburu kremenjaču – evo ovu ovdje, kraj tvoje noge – i bila je na okviru kamina, i kad je to bjesomučno stvorenje navalilo u kuću, ja sam skočio, dograbio pištolj i ispalio mu ga ravno u prsa. Stvor se srušio, sve zakrvario. Ja sam pošao i zastao nad njim, ne preblizu, i on me je… pogledao na trenutak prije nego što se nekoliko puta kao stresao i opustio. Bio je potpuni metež. Ali kad
118
me je pogledao, ja sam ga prepoznao – znao sam da je to Colin. Boja mu je očiju bila različita, razumije se, ali ja sam prepoznao… ne baš izraz… prepoznao sam njega koji je bio unutra.« Iza najistočnije teglenice stajao je molo ispod nekakve osvijetljene kuće, i činilo se da se Jacky usmjerila prema njemu. Sjaj iz uskih prozora svjetlucao je toplim zlatom na uljevitoj crnoj vodi. »Nakon toga naprosto sam prespavao dva tjedna. No nitko drugi nije mogao ni oka sklopiti – vrištao sam danju i noću, povraćao hranu i blebetao prostote tako gnusne da moja bezazlena mati većinu njih nije čak ni razumjela… no ja sam snivao. Kad sam se napokon izvukao iz toga, krenuo sam da ubijem Psolikog Joea onim istim pištoljem koji je ubio – kojim sam ubio – Colina.« Jacky se gorko nasmiješila. »Slijediš me u svemu?« »Da.« Doyle se pitao koliko bi od te lovecraftovske fantazije moglo biti istina – možda je koja od misterioznih kreatura, koji od Usplesalih Majmuna, upala u Jackyevu kuću baš nekako u vrijeme kad je Lepovre odlučio staviti put pod noge – a pitao se i je li imao pravo kad je posumnjao da je sve to nešto više od tuge zbog smrti prisnoga prijatelja. Je li moguće da su njegove prve sumnje u vezi Jackya bile ispravne? »Znam da je to banalno, Jacky, ali zaista tako mislim – žao mi je.« »Hvala.« Jacky je usporavala kano tako daje za njim vukla veslo kroz vodu, i sad je on klizio, jedva se uopće i mičući, pokraj mola, da bi ga na koncu zaustavila tako što je dohvatila uže što se zibalo između stupova i objesila se o nj kad joj se težina kanoa prenijela na ruku. »Povuci svoj kraj, tu je negdje, Doyle – a tu su i ljestve koje počinju neke četiri stope iznad tvoje glave.« Kad su se oboje uspentrali na uski molo, Jacky je rekla: »A sad moramo smisliti što ćemo s tobom. Kući Copenhagen Jacka ne možeš se vratiti – Horrabin će ondje imati tuce uhoda koje će vrebati na tebe.« Hodali su polako prema zgradi koja je, kako se činilo, bila nekakva obalska krčma uz rijeku, a Jacky je, bosa, pažljivo birala put preko nazubljene stare drvene građe. »Kada taj tvoj prijatelj stiže u grad? Kako se ono zvaše, Ashbin?« »Ashbless. Dočekat ću ga u utorak.« »No dobro, ovdašnji gostioničar, stari Kusiak, ima ovdje sa strane konjušnicu, a pomoć mu je uvijek potrebna. Možeš li premetati konjsku balegu?« »Ako i ima ljudi koji ne mogu, mrsko bi mi bilo pomisliti da sam jedan od njih.«
119
Jacky je gurnula vrata krčme što su gledala prema doku, pa su stupili u malu prostoriju s ognjištem, na što je Doyle pohitao prema njemu. Pojavila se nekakva cura s pregačom, no njen se smiješak dobrodošlice ugasio kad je opazila da su oba gosta očito bila pala u rijeku, s tim da je jedan bio tako mokar da se s njega još cijedilo. »Sve u redu, gospođice«, rekla je Jacky, »nećemo vam sjediti po stolicama. Hoćete li, molim vas, reći Kusiaku da je ovdje Jacky s druge strane rijeke, i jedan prijatelj, i da bismo željeli dvije vruće kupke – u individualnim privatnim sobama…« Doyle se široko nasmiješio. Čedan momčić, taj Jacky. »… I nešto suhe odjeće, nije baš jako važno kakve«, nastavila je Jacky. »I nakon toga dva lonca vaše izvrsne riblje juhe, to u blagovaonici. O, i malo vruće kave s rumom, dok budemo čekali« Djevojka je kimnula i žurno se udaljila da sve to sredi s krčmarom. Jacky je čučnula do Doylea kraj ognjišta. »Baš si jako siguran da će te ta tipična Ashbin uspjeti postaviti na nekakvo pristojno mjesto?« Doyle nije bio siguran, i zapravo je više pokušavao uvjeriti sebe nego Jacky kad je rekao, ponešto defetistički: »Vjerujem da ga ne muči besparica. A i poznajem ga poprilično vraški dobro.« A on ima i prijatelja i utjecaja, dodao je Doyle u sebi, i možda bi mi mogao naprosto srediti audijenciju – uz silom stečenu nepovredivost! – kod starog Romanya, na kojoj bismo se mogli pogađati na temelju mojih uvjeta: Prepustit ću mu izvjesne bezopasne mrvice informacija – ili čak čiste laži; da, to bi bilo sigurnije – u zamjenu za lokacije procijepa. Kad bih samo mogao imati pravu vrstu prijatelja koji bi čekali pred šatorom, onda se ne bi više usudio da radi takve stvari, poput onog trika s cigarom u oko. A bili bi mi potrebni mjeseci, pa i godine, da bez tuđe pomoći steknem takav utjecaj, a Darrow reče da frekvencija procijepa pada iza 1802, no ionako mi se ne čini da uopće i imam na raspolaganju mjesece – taj kašalj me je ubijao i prije noćašnjeg plivanja. Sad bi mu se moglo dopasti da se razvije u pravu upalu pluća. Moram se vratiti, i to brzo, onamo gdje su bolnice. A uz to, Doyle je želio porazgovarati s Ashblessom, i to potanko, o njegovim ranim ljetima i onda te informacije usalamuriti negdje gdje ih nitko neće ugroziti sve dok ih on ne bude mogao »otkriti« kad se vrati u 1983. Schliemann i Troja, pomislio je bedasto, George Smith i Gilgameš, Doyle i Ashblessovi dokumenti.
120
»Onda dobro, sretno ti s njim bilo«, odgovorila je Jacky. »Možda ćeš u ovo doba idućeg mjeseca imati posao u Burzi i stan u St. Jamesu. I jedva ćeš se i sjećati svojih prosjačkih i konjušarskih dana…« Tu se nasmiješila. »O da, i jednog ne baš sasvim uspješnog piljarskog jutra… I što si još radio?« Tada je stigla rumom začinjena kava; i djevojčin smiješak, i njena uvjeravanja da su kade već dovučene, pokazivali su da je Kusiak priznavao Jackya za vjerovnika s visokom kreditnom sposobnošću. Doyle je sa zahvalnošću otpio gutljaj kave. »Ništa spomena vrijedno«, odvratio je on. Građevina znana širom sirotinjskog St. Gilesa kao Štakorski zamak bila je izgrađena na temeljima bolnice podignute u dvanaestom stoljeću i oko njenih ostataka; njen je zvonik sve dosad uspio preživjeti, ali su tijekom stoljeća različiti vlasnici terena, uglavnom zbog potreba skladištenja, postojano dodavali nove katove i zidove oko nje, sve dok njeni nadsvođeni normanski prozori nisu počeli gledati, umjesto prema van i preko čitavoga grada, u uske sobičke što su zbili redove ravno prema njima, usidreni za drevnu stijenu; kapa je tornja bila jedini komadić gradnje još na otvorenom, no bilo bi je teško pronaći u krovišnoj divljini dimnjaka, od pečene zemlje otvora za zračenje i neobuzdano nejednolike arhitekture. Konopi zvona su istrunuli još pred koje stoljeće, a koloturnici su se, poput visaka, spustili na pod da bi ih odvezli kao staro željezo, ali su nosive grede još premošćivale okno, i za njih su bili zavezani novi konopi čija je svrha bila da Horrabina i doktora Romanya dignu kojih petnaest metara iznad poda, otprilike na tri četvrtine visine zatvorenog tornja. Obzirom da im je to dopuštalo da razgovaraju na udobnoj udaljenosti od poda, bila je to njihova najomiljenija soba za konferencije. Na pragove starih kamenih prozora na samome vrhu bile su postavljene uljanice, a na tom je večernjem vijećanju bio i Kleti Richard, koji je sjedio na prozorskom pragu jedan nivo ispod svjetiljki, što ga je postavljalo svega nekoliko pedalja iznad glava glavešina što su se zibali. »Nemam pojma tko su bila ta dvojica, Vaša Preuzvišenosti«, govorio je Horrabin, a njegov je i inače nastrani glas odzvanjao u kamenom oknu nekakvim snomoričnim zavijanjem. »Ali sigurno nisu bili iz mog sastava.« »I jesu li ga zaista mislili ubiti?« »O, da. Dennessen veli, kad je raspalio onog drugog i skinuo ga s Amerikanca, da ga je ovaj već jednom bio probo, i da se bio napeo za drugi udarac.«
121
Doktor Romany se nekoliko trenutaka zamišljeno njihao naprijednatrag, nježno se odgurujući nogama od konkavnog kamenog zida. »Ne mogu shvatiti tko je to mogao biti. Netko tko radi protiv mene, to je očito, netko tko već zna što bi to Amerikanac mogao reći… ili koji naprosto ne želi da išta od toga doznam. To ne može biti nitko od onih s kojima je došao, jer sam ih sve bio vidio kako nestaju kad su vrata prestala postojati, a od tada sam promatrao sva vrata, i kroz njih nije došao nitko. A Antejevo nas bratstvo ne ugrožava već više od stoljeća, kako mi se čini.« »To je sad klapa starkelja«, suglasio se Horrabin, »koji su već i zaboravili prvotnu svrhu svoje organizacije.« »No dobro, reci tom svom Dennessenu, ako mu uspije prepoznati onoga koji je pokušao ubiti Amerikanca i ako mi ga dovede živa, nagrada će mu biti ista kao i da je ubio Psolikog Joea.« Trznuo je rukama da zaustavi njihanje. »Onaj bradonja koji je pripucao na Amerikanca i potom ga pokupio, mogao bi biti iz istog društva. Veliš da si prepoznao smjelog kanoista?« »Mislim da jesam, Vaša Preuzvišenosti. Nije nosio svoj uobičajeni turban, ali je nalikovao prosjaku koji se povremeno mota ovuda, a zovu ga Ahmed. Kobajagi Hindu. Već sam izdao zapovijed i pripisao nagradu za njegovo hvatanje.« »Bravo. Iščupat ćemo mi priču iz koje od tih ptičica, ako Set da, sve ako ga budemo morali i oguliti dok od njega ne ostane ništa osim pluća, jezika i mozga.« Kleti je Richard posegnuo za svojim drvenim majmunom, kojeg je bio posadio na prozorski prag kako bi mogao vidjeti to čudo – dva čarobnjaka što su visjela poput šunki u dimnjaku, ali mu je na uši stavio palac i kažiprst jer bi ga grubi govor znao uznemiriti. A ni sam Richard nije bio baš raspoložen. Bio je u gradu sad već puni tjedan, zatočen u Štakorskom zamku i dvorani ispod Bainbridge Streeta, dok je doktor Romany bar mogao putovati okolo da bi bio kod svakih vrata kad bi se pojavila, što je pretpostavljalo dobrano dug boravak na terenu. »Ne mogu nikako pobjeći od misli – i pitanja nije li moguće – da su te smetnje potaknute… nastojanjima mog ortaka u Turskoj«, rekao je Doktor Romany. »Ali nitko ne zna što je to«, upozorio je Horrabin. Zatim je dodao tiše: »Čak i ja znam samo to da je vaš brat blizanac našao nekakvog mladog britanskog lorda, što sam boravi po inozemstvu, a za koga vas dvojica mislite, kako se čini, da bi se mogao nekako upotrijebiti. Čini mi se da bih trebao biti potpunije upoznat s vašim planovima.«
122
Činilo se kao da ga Romany nije ni čuo. Odgovorio je zamišljeno: »Ne vjerujem da je na ovoj strani došlo i do kakve povrede tajne, naprosto zato što sam ja jedini koji zna išta što je važno. Ali ja ne znam mnogo o tome što bi se moglo zbivati na kraju doktora Romanellija, ondje u Turskoj. Koliko sam shvatio, taj mladi lord voli pisati pisma. Sve se nadam da moj brat… nije dopustio da kakva sitna i bitna no neugledna informacija uspije procuriti, u kojem od tih pisama, do izvjesnih ljudi na ovom otoku.« Horrabin je djelovao iznenađeno. »Gdje rekoste da je taj neobuzdani mladi per?« »Na nekoliko dana izvan Atene – poslušno se vraća uz Korintski zaljev prema Patrasu; zbog nekog je razloga milord psihički vrlo ranjiv kad je na tom uskom području: Patras, Patraski zaljev, Missolunghi. Tako je, kad je posljednji put bio ondje, u srpnju, Romanelli naveo imperijalnog konzula, čovjeka kojega plaća, da uljulja milorda u san tako što mu je rekao da se koncentrira na rad glazbene kutijice, i dok je ovaj spavao, moj mu je brat ugradio u svijest zapovijed, ispod misaonog nivoa, tako da je neće biti svjestan – zapovijed da se sredinom rujna vrati u Patras, do kojeg će se časa stvari ovdje već zagrijati, tako da će sve proključati odjednom. I tako njegovo lordstvo već i u ovom trenutku izvršava zapovijed, dok bezbrižno misli da je odluka da se vrati u Patras njegova vlastita.« Horrabin je nestrpljivo kimao glavom. »Razlog zbog kojeg sam pitao bio je, ovaj, ako je njegovo pismo ovdje dovelo do nevolje, onda je moralo biti poslano… kada? Prije nekoliko mjeseci, rekao bih. Zar se između njega i nas ne odvija pol tuceta ratova? I tako, čak i da je i pisao nekome pravome i to odmah, u srpnju, ne bi bilo vremena da pismo stigne ovamo, i vremena da netko ovdje otkrije tko ste vi i što želite.« Romany je zadigao obrvu i kimnuo. »Imaš pravo – nisam uzeo u obzir sporo kretanje međunarodne pošte u ove dane.« Zatim se namrštio. »Ali tko su onda, do sto đavola, bili ti ljudi i zašto mi se upliću?« »Ne bih znao reći«, odgovorio je lakrdijaš pa polako protegnuo i presavinuo udove, nalik na kakva golemog, obojenog pauka. Kleti je Richard svom majmunu pokrio oči. »Međutim«, dodao je Horrabin, »oni se pletu i meni. Onaj mi je munjeni Hindus noćas utopio četiri tuceta najsitnijih homunkulusa. Trebali biste zamoliti gospodara u Kairu da pošalje još te robe – kako se ono zvaše?«
123
»Paut«, odgovorio je doktor Romany. »Ali ih je u današnje doba prokleto teško proizvoditi, obzirom da je magija smlavljena kao što jest.« U nevjerici je odmahnuo glavom. Horrabinovo se obojeno lice steglo u nešto što je vjerojatno odgovaralo mrgođenju, ali je ipak nastavio svojom polaganom tjelovježbom. »Potrebni su mi… potrebni su mi da bih mogao raditi za vas… potrebno je da se stvori još homunkulusa«, rekao je mirno. »Kepece i slično mogu dobiti unakazivanjem ljudskog materijala, ali ako su potrebni momci koji mogu prisluškivati razgovore skriveni u šalici za čaj, ili slijediti nekoga skriveni u nabore njegova šešira«, podigao se lakrdijašev glas, »umigoljiti u banku kroz kanalizaciju i zamijeniti zlatnike vašim ciganskim falsifikatima – »i tu se nakosio tako da mu je glava bila uz Romanya a noge usmjerene od njega, pa dodao šaptom: »ili ako želite kakve dečke koji bi mogli ući u monarhove odaje skriveni u bolničarkinoj haljini, i koji bi mu, a da to nitko ne vidi, stavili u juhu kakav sok od ludare i tada, odjeveni kao bilo što, od buba do dvanaest apostola, zaplesali na stolu njemu izvan dohvata, tek toliko da dodaju kolorita njegovim bjesomučnim ispadima – za takve poslove potrebni su vam moji Malci Žličnjaci.« »Nećemo tako morati još jako dugo, ako stvari u Patrasu budu tekle kako je zamišljeno«, odgovorio je Romany tiho. »Ali da se ti tvoji stvorovi dadu upotrijebiti, to priznajem. Objasnit ću Gospodaru situaciju i sutra te obavijestiti o tome što veli.« »Vi komunicirate pomoću nečega bržeg od pošte«, zamijetio je Horrabin dok su mu se narančaste obrve upitno podigle na pola puta do šešira. »O da«, odgovorio je Romany i nevoljko slegnuo ramenima. »Pomoću magijskih sredstava ja i moji kolege možemo direktno razgovarati u svakom trenutku, na bilo koju udaljenost, pa čak i trenutno slati predmete kroz prostor. Takve savršene komunikacije jamče da će naš udarac, kad ga zadamo, biti besprijekorno naciljan, tempiran i koordiniran – neodvratljiv.« Dopustio si je smiješak. »U našim je rukama kralj maga, a on je jači od ijedne karte koju bi u svom špilu mogao imati John Bull.« Kleti Richard je pogledao svog majmuna pa zakolutao očima i zavrtio glavom. Stara drtino, ha, majmune? pomislio je. Naprosto nije želio da taj užasni klaun dozna koliko mu je ovaj potreban. Koliko smo ga samo puta ti i ja, majmune moj, vidjeli kako viče u tu svoju šašavu svijeću s egipatskim pismenima, da bi nakon nekoliko sati postigao samo to da mu slabašni glasić, što je dolazio iz okrugla plamena, odgovori »Što? Što?«… A što da velimo o prilikama kad je pokušavao poslati neke predmete ili ih
124
primiti od svojih pajdaša iz dalekih zemalja? Sjećaš li se onog puta kad mu je Gospodar pokušao poslati sitni kipić, a sve što se pokazalo bila je pregršt crveno usijanog šljunka? Ha! Čarolija – evo im ovo! Ozlovoljeno je pljunuo, čime je zaradio ljutit povik doktora Romanya. »Oprostite, rya, rekao je žurno. Namrštio se na majmuna. Ne navodi me da s tobom čavrljam, rekao mu je. Vidiš što si učinio? Uvalio me u nepriliku. »U svakom slučaju«, nastavio je doktor Romany otirući ćelavo tjeme, »tog smo Amerikanca nagarili iz skrovišta, i želim da se još noćas organizira ozbiljna potraga dok još bježi glavom bez obzira. A sad, nas trojica što smo ovdje – paziš li što govorim, Richarde? No dobro – nas trojica ovdje znamo ga iz viđenja, pa će svaki od nas voditi po jednu skupinu tragača. Horrabine, ti ćeš mobilizirati svoje propalitete i pretražiti prostor od St. Martin’s Lanea do katedrale St. Paula – i provjeriti kod svih vlasnika pansiona; pogledaj u pubove; dobro promotri sve prosjake. Richarde, ti ćeš voditi potragu na južnoj obali, od Blackfriars Bridgea sve do iza žitnica ispod Wappinga. Ja ću dio svojih obalnih momaka povesti jugoistočno od St. Paula kroz straćare oko tržnice Clare pa kroz područje Towera, Docksa i Whitechapela. Iskreno, tu i očekujem da ću ga naći; sa sjeverne je strane rijeke stekao prijatelje, a kad smo ga posjednji put vidjeli, nosilo ga je na istok, dalje od područja, Horrabine, koje si ti dobio.« Dva sata nakon svanuća Kleti Richard s mukom se vraćao uz stepenice, koračajući tiho, jer je vjerovao da mu drveni majmun u džepu spava. Kad je umorno zauzeo svoje mjesto u prozoru, dva su se čarobnjaka već zbila na svojim konopima, iako se doktor Romany ljuljao naprijed-natrag kao da su ga tek maločas podigli. »Pretpostavljam«, rekao je ciganski poglavica i okrenuo mu se licem ispijenim od umora, »da ti na Surrey-sideu nisi bio ništa bolje sreće no mi na sjevernoj obali.« »Kek, rya.« »Što znači ne«, rekao je Romany Horrabinu. U kupoli je tornja nedostajao veliki kamen, i dok je mrlja blistavog sunca klizila prst po prst niz osunčani zid, a iz Holborn Streeta se moglo slabašno čuti kako piljari uzvicima hvale vrline svog povrća, dva su čarobnjaka razglabala strategije, a Kleti Richard dugo, dugo, najtišim od svih šapata, razgovarao sa svojim razbuđenim majmunom kojega je bio gurnuo pod ovratnik košulje.
125
Poglavlje 6 »Neko veče na stubama sretoh nekog koga ne bi…« Stara pjesmica
U
utorak ujutro, dva dana kasnije, na nebu su visjeli niski oblaci i prijetili kišom, ali su u kavanama oko Royal Exchangea mešetari i aukcioneri vodili poslove jednako energično kao i uvijek. Doyle je, otupio od gladi i nespavanja, sjedio u kutu kavane Jamaica i gledao kako se tuce trgovaca nadmeće za tovar duhana spašen iz nekog broda kojemu je uspjelo potopiti se u Temzi; nadmetanje je bilo po sistemu svijeće od palca, pri čemu je posljednja ponuda dana prije nego što se kratka svijeća utrne bila ona koja se prihvaćala, pa kako je svijeća sad već bila vrlo niska, nadmetanje je bilo brzo i glasno. Doyle je otpio još jedan gutljaj svoje već smlačene kave, prisiljavajući se pritom da mu gutljaj bude što manji, jer ako bi je dovršio, morao bi naručiti još jednu da bi zadržao stol, no kupovina mu je odijela što ga je imao na sebi – smeđih hlača i kaputića, bijele košulje i crnih čizama, što je sve bilo rabljeno ali čisto i u komadu – ostavila samo šiling, a želio je biti u stanju Ashblessa počastiti šalicom kave kad ovaj stigne. Rame mu je gorjelo od vrućeg bola i bojao se da rakija, kojom je bio natopio zavoj, nije uspjela ubiti infekciju u posjekotini nožem. Trebao sam tu rakiju naprosto popiti, pomislio je. Oči su mu suzile i u nosu ga svrbjelo, no činilo se kao da mu je tijelo zaboravilo kako se kiše. Požuri, Williame, pomislio je. Tvoj životopisac očito umire. Zgrbljeno se ogleda prema satu na zidu – deset sati i dvadeset minuta. Ashbless bi trebao stići za deset minuta. Uspjelo mi je barem da živ stignem dosad Doyle je rekao je samome sebi. A bilo je trenutaka kad se činilo da neću. Zaparan nožem, upucavan i zamalo da se utopim u subotu uveče, a onda me je kasnije te noći još i uhvatio onaj Ciganin.
126
Nasmiješio se, pomalo smeteno, prema kavi, kad se prisjeti susreta. Bio se zahvalio Jackyu i oprostio se s njim – pošto su se bili dogovorili da se nađu u petak, točno u podne, na sredini London Bridgea – da bi ga potom upoznali sa šefom konjušnice i to baš u trenutku kad je uletio onaj Ciganin i zatražio da mu tri premorena konja zamijene s tri svježa. Glavni je konjušar u prvom času odbio, ali je još jednom razmislio kad je ovaj iz kese izvadio šaku cekina i ponudio se da mu ih ubaci u džep. Doyleovo se dokono zanimanje prometnulo u strah od kojeg kao da nestaje utrobe kad je prepoznao toga čovjeka – bio je to onaj isti Ciganin koji ga je promatrao bez samilosti kad ga je doktor Romany mrcvario prije tjedan dana; Doyle je tiho odstupio iz osvijetljenog kruga i okrenuo se da ode, ali u trenutku kad je došao do postranih vrata, prepoznavanje je postalo uzajamno. Doyle je potrčao niz nekakav uzani prolaz a onda sunuo pločnikom na istok, prema London Bridgeu, ali je stari Ciganin bio brži, pa su stope u trku za njegovim leđima odzvanjale sve glasnije i glasnije, dok mu se oko ovratnika nije stegla ruka i bacila ga na zemlju. »Izgovori samo prvu riječ bilo koje čarolije, pseto Bengovo, pa ću ti našutavati glavu po pločniku«, rekao je Ciganin dok je čučao nad njim, jedva i dašćući. »Samo naprijed«, prodahtao je Doyle. »Kriste, zašto me ne možete ostaviti na miru?« Polako mu se vraćao dah. »I kad bih znao kakvu čaroliju, zar misliš da bih od tebe bježao ? Tako mi Boga ne bih, izvukao bih iz šešira kakva prokleta… krilata kola ili što ja znam. A tebe pretvorio u gomilu konjske balege, pa da te imam zadovoljstvo lopatom zbacati u kolica za gnoj.« Na Doyleovo iznenađenje Ciganin se nacerio. »Čuješ ovo, majmunče? Tip nas želi pretvoriti u konjski gnoj. Većina tih magičarskih chalova pokušava pretvarati stvari u zlato, ali ovaj stari Hripavac ima mizerne ambicije.« Trznuo je Doylea na noge. »Idemo, Bengo, netko bi s tobom volio porazgovoriti.« Nekoliko se ljudi bilo nagnulo iz stražnjih vrata kraj kojih je Doyle bio proletio, a jedan je doviknuo nekakvo ljutito pitanje, tako da ga je stari Ciganin poveo niz ulicu podalje od rijeke i tada ponovno skrenuo desno, i sad su se približavali Kusiakovom prednjem ulazu. Doyle je hodao naprijed. Kad su prolazili pokraj otvorenih vrata neke gostionice dva bloka daleko od Kusiakove, Doyle se zaustavio. »Ako me vodiš natrag onom manijaku koji mi je prošli put htio ispaliti oko«, rekao je Doyle, pomalo nesigurno,
127
»onda bi mi prije toga dobro došla dva piva. Najmanje dva. A obzirom da imaš sve to zlato, prijatelju, mogao bi ti častiti.« Za njim je na trenutak zavladala šutnja, a onda je Ciganin rekao: »To je kushto ideja. Adree idemo.« Ušli su i prošli kroz visoku prostoriju u kojoj je bio bar, do manje sobe dvije stepenice iznad nje gdje je po drvenom podu bilo razmješteno mnogo stolova. Ciganin je skrenuo svojim crnim očima prema stolu u kutu; Doyle je kimnuo i prešao do njega pa, sjednuvši, ogrijao ruke na svijeći što je stajala na njemu. Kad se pojavila djevojka i preuzela narudžbu – pivo za Doylea, vino za Ciganina – Doyleov je hvatač rekao: »Zovu me Kleti Richard.« »Da? Ovaj, drago mi je… ne. Mislim, ja sam Brendan Doyle.« »A ovo je moj ortak«, rekao je Ciganin nakon što je iz džepa izvukao najmuna izrezbarenog u drvu. Doyle se prisjetio kako je prošle subote uveče vidio Richarda s njim. »Majmunčiću, ovo je Doyle. Doyle je gorgio kojeg je rya tako žudio naći, i rya će nama biti vrlo zadovoljan zato što smo ga upecali.« Vrlo se radosno nasmiješio Doyleu. »A ovaj ćemo te put odvesti negdje gdje nema prastamengroa koji bi čuli kako se dereš.« »Poslušaj me, ovaj, Kleti«, rekao je Doyle s tihom uzbunom u glasu, »ako se napraviš kao da me nisi uhvatio, stvorit ću iz tebe bogataša. Dajem ti svoju riječ…« Tada se divljački zaljuljao prema natrag na svom sjedalu, jer se Ciganin pokrenuo brzo poput odapete mišolovke, da bi zglobovima prstiju udario kratko i oštro u hrbat Doyleova nosa. »Svi vi gorgiosi mislite da su Romi glupi«, zamijetio je Richard. U tom su času stigli pivo i vino, pa je Doyle ostavio djevojku da čeka dok nije dokončao svoje pivo u dva duga, marljiva gutljaja od kojih je izgaralo grlo, da bi potom prodahtao narudžbu za još jednu pintu. Richard je zurio u njega. »Rekao bih da nema zla u tome ako te njemu dovedem pijana.« Pogledao je za djevojkom čeznutljivo: »Malo će mi hladnog piva dobro leći nakon svega toga trčanja.« Pijucnuo je svoje vino bez oduševljenja. »Nije ni loše. Gucni malo.« »Ne – pivo je bilo najomiljenije piće moje Bessie, i otkako je ona muller, nisam ga popio ni kapi.« Iskapio je vino jednim dugim gutljajem, stresao se i tada, kad je djevojka donijela Doyleu drugo pivo, naručio još jednu čašu vina.
128
Doyle je progutao još piva i duboko razmislio o tome. »Moja Rebecca«, rekao je oprezno, »voljela je gotovo sve vrste alkoholnih pića i obzirom da je… muller, ja pijem dovoljno za oboje. Barem.« Richard se nekoliko trenutaka duboko zamislio o ovome, a onda kimnuo. »Sve se to svodi na isto«, izgovorio je. »A to je da se spriječi da ih se zaboravi.« Kad je djevojka došla do njihova stola, ovaj put je zahtijevala da joj dadu nešto novca, dobila ga, pa ostavila na stolu vrč i bocu. Obadvojica su zamišljeno napunila čaše. »Za mrtve dame«, rekao je Kleti Richard. Doyle je podigao čašu. Uslijedio je trenutak tihog ispijanja, a onda su se obadvije čaše prazne i uz tresak vratile na stol. Zatim su ih ceremonijalno ponovno napunili. »Koliko je tome… da je Bessie umrla?« upitao je Doyle. Richard je ispio pola čaše prije nego što je odgovorio. »Prije sedamnaest godina«, odgovorio je tiho. »Zbacio ju je konj kraj Crofton Wooda. Bila je uvijek kushto s konjima, ali smo bježali, i to noću, pred prastamengroima, i njen je konj ugazio u rupu. U padu je… naprosto… razbila glavu.« Doyle je ponovno napunio čašu pa onda ispružio ruku preko stola do vinske boce da bi napunio i Ciganinu. »Za mrtve dame«, rekao je Doyle tiho. Ponovno su iskapili čaše i ponovno ih napunili. Doyle je otkrio da još može govoriti čisto ako izgovara polako i bira riječi onako pažljivo kao što igrač golfa odabire pravu palicu da se njome posluži za težak udarac. »I Rebecca je smrskala glavu«, rekao je Ciganinu. »Unatoč kacigi – i kaciga se smrskala – udarila je glavom u stupić kraj autoputa. Ja sam vozio, ona je bila iza mene.« Ciganin je kimnuo s razumijevanjem. »Bili smo na staroj hondi 450, a ulice su bile i suviše mokre za vožnju sa suputnikom. Čak sam to tada i shvaćao, ali smo bili u žurbi i, dođavola, imala je šljem, a ja sam već godinama vozio motorkotač. Mijenjao sam trake zato što se, kad se s Beach Boulevarda stigne na Santa Ana Freeway, zavija na brzu traku, a ja sam želio doći do sporije; i kad sam ga nagnuo nadesno i prešao preko izbočine što dijele trake, osjetio sam kako se motocikl… pomiče ustranu. Užasan osjećaj, nalik na potres, znaš? Kretanje… smrtonosno i neočekivano. A stari je 450 ionako imao previsoko težište, sa svim tim uzdignutim zupčanicima, i on se – naprosto – srušio.« Progutao je golem gutljaj piva. »Rebecca se otkotrljala nadesno, a ja sam nastavio kliziti ravno prema naprijed. Moja mi je kožna jakna, tanka poput papira, izgorjela na kolniku – da je ovaj bio suh, išmirglao bi me do golih rebara. Svi su se automobili uspjeli zaustaviti a da me nisu
129
pregazili, i ja sam se digao na noge i odskakutao natrag – između svega ostalog slomio sam i gležanj – do mjesta na kojem je ona bila. Njena… je glava bila…« Iz uspomena ga je izvukao zvek kljuna vrča o njegovu čašu. »Nema potrebe da to kažeš«, rekao je Richard i podigao vrč nakon što se čaša ponovno napunila. »I ja sam vidio isto što i ti.« Podigao je čašu. »Za Rebeccu i Bessie.« »Počivale u miru«, rekao je Doyle. Kad su čaše ponovno zveknule o stol, Kleti se Richard kruto zapiljio u Doylea. »Ti nisi čarobnjak, zar ne?« »Bože moj, volio bih da jesam.« »Netko je, međutim, od onih s kojima si bio, to morao biti – vidio sam kako s onog polja nestaju dvije kočije poput muha s nadlanice.« Doyle je mrzovoljno kimnuo. »Da. Otišli bez mene.« Ciganin se digao na noge pa na stol bacio zlatnik. »Uzmi«, rekao je. »Reći ću im da sam se dao u potjeru za chalom za kojeg sam mislio da si to ti, da sam ga srušio udarcem, no da je to bio krivi čovjek, pa da sam mu morao platiti piće da ga odvratim da ne ode do prastamengroa.« Okrenuo se da ode. »Ti me…« provaljao je Doyle. Ciganin je zastao i uputio mu nečitljiv pogled. »Puštaš me da odem? Samo nakon što si sa mnom popio piće?« Znao je da bi trebao naprosto začepiti, ali je osjećao da ne bi mogao podnositi tu misteriju. »Zar misliš da je moja ponuda da te obogatim bila blef?« »Glupani ste vi, gorgioi, odgovorio je Kleti Richard. Nasmiješio se, okrenuo, pa izišao iz sobe. Svijeća je zatreperila i ugasila se u lokvici rastaljenog voska – aukcija je bila gotova. Dobitnik je ustao da bi sredio papirnati dio posla: djelovao je malo više iznenađeno no obradovano što je njegova posljednja ponuda bila posljednja od sviju. Doyle je zirnuo na sat i osjetio u prsima sićušni hladni drhtaj – bilo je deset i trideset pet minuta. Pogled mu je preletio preko sobe, ali nikakav plavi, orijaški građen muškarac nije bio nazočan, pa bio sa strastvenom bradom bez koje Ashbless, dokazano, nikad nije bio, ili bez nje. Dođavola, pomislio je Doyle, taj seronja kasni. Je li mi mogao promaknuti za ovih posljednjih nekoliko minuta? Ne, od njega se ne očekuje da bi samo
130
privirio pa otišao; od njega se očekuje da sjedne i napiše »Dvanaest sati Noći«. A to je dugačko, koliko ono, oko dvije stotine stihova? Lice mu je gorjelo a u ustima bio grozničav okus. Na temelju razmišljanja da mora po svaku cijenu spriječiti svoj odlazak odavde, naručio je za dva dragocjena penija pintu tamnog piva. Kad je stiglo, sat je pokazivao dvadeset do jedanaest, i mada se trudio da ga ispije polako, kako i dolikuje okrepljujućem napitku, kad je sat zacinkao treću četvrt, čaša je već bila prazna a on je mogao osjetiti kako mu alkohol tlači prema van stijenke lubanje – jer nije jeo već dvadeset četiri sata – no Ashbless još nije stigao. Saberi se, pomislio je. Kave, ne više piva. Dakle, malo je zakasnio; zapisi o njegovu dolasku bili su stariji od stoljeća u času kad si ih čitao – a i oni su se temeljili na Ashblessovim sjećanjima, kako ih je zabilježio Bailey osamsto tridesetih. Kakva mrvica nepreciznosti jedva da iznenađuje. To bi lako moglo u stvari biti jedanaest i trideset. To sigurno i jest jedanaest i trideset. Pomireno se dao na čekanje. Tri pažljivo istetošene šalice kakve poslije toga, sat je odzvonio jedanaest i trideset, ali od Williama Ashblessa još nije bilo ni traga ni glasa. Burzansko i brodarsko poslovanje nastavilo se odvijati živahno, da bi u jednom trenutku neki gospodin uzvišena držanja, koji je uz strahovit profit prodao plantažu na Bahamima, naručio čašu ruma za sve nazočne, pa je Doyle sa zahvalnošću izlio to pićence niz grozničavo grlo. I tu se počeo ljutiti. Ovo je zaista, kako mu se činilo, pokazivalo nehajnost s pjesnikove strane, nedostatak poštovanja prema svojim čitateljima. Arogantno – tvrditi da je ovdje bio u deset i trideset, dok se ustvari nije potrudio da dođe ni do… da vidimo – skoro će i podne. Što njega briga ako ostavi čovjeka da čeka? pomislio je Doyle u sumaglici. On je slavni pjesnik, prijatelj Coleridgea i Byrona. Doyle ga je sebi predočio – a groznica i iscrpljenost dale su toj slici gotovo halucinatornu bistrinu – široka pleća, krševito lice s lavljom grivom i vikinškom bradom. Prije je to lice izgledalo, poput Hemingwayevog, u biti dobroćudno i društveno, makar i na nekakav zbog grubosti očvrsli način, ali je sada djelovalo nemilosrdno i nepristupačno. On je vjerojatno vani, pomislio je Doyle, i čeka da se srušim mrtav prije nego što se udostoji doći i napisati tu svoju prokletu poemu. A onda mu je na um pala zamisao, pa je zaustavio pikola i zamolio ga za olovku i nekoliko listova papira. Kad je ovo stiglo, Doyle je počeo, sve po pamćenju, ispisivati čitavi tekst »Dvanaest sati Noći«. Dok je radio onaj svoj prvotni članak, za PMLA, o Ashblessovu djelu, i poslije, dok je pisao
131
biografiju, pročitao je tu pjesmu stotine puta, tako da usprkos bolesnoj smantanosti nije imao teškoća da se prisjeti svake riječi. U dvanaest i pol žvrljao je deset posljednjih, pomalo nezgrapnih stihova: I on šanu »Rijeka teče Dijeli zore nebo, veče I satima je široka Mjerom prekonoćnog toka, S prokletstvom od straha jačim Kada ih sve želje minu Skup putnika se povlači Žurbom natrag u crninu Gdje tamom se slijepe oči Tokom dvanaest sati Noći.« 1
Evo, rekao je i pustio olovku da zaklopara po stolu. I sada, kad se mamlaz napokon pojavi na svom sastanku s poviješću, ja ću mu naprosto predati ovo – reći mu: Ako bi vas ovo slučajno zanimalo, mister William Vragtenosi Ashblessu, možete me potražiti kod Kusiaka, Fickling Lane, Southwark. Ha-ha. Presavio je listove papira i samodopadno se zavalio, sad već čekajući sa zadovoljstvom. Kad su zaredali grgoljavi krikovi, Jacky se dala u trk niz usku uličicu prema Kenyon Courtu, pri čemu joj je stara kuburica u kesi na ramenu bolno udarala o lijevu lopaticu. Opsovala je, jer je zazvučalo kao da je posve izvjesno zakasnila. Baš kad je iz uličice uletjela u zatrpano dvorište, među oronulim je zgradama odjeknuo pucanj. »Dođavola«, prodahtala je. Pod iskrzanom zavjesom šiški njezine su oči sijevale amo-tamo, pokušavajući opaziti bilo koga – od sitnog šmrke do bakice – da izlazi iz dvorišta, posebice ako bi se držao i suviše nonšalantno; no činilo se da čitava populacija toga kraja žuri prema kući iz koje je odjeknuo pucanj, da bi ondje dovikivali pitanja stanovnicima i dlanovima zagrađivali lica prislonjena uz prozore prekrivene prašinom kao injem. Jacky se zatrčala i gipko vrludanjem i laktovima probila put kroz bučnu gomilu sve do kućnih vrata, pa naprosto pritisnula kvaku, zamahnula
1
Preneseno iz »Sabranih pjesama Willama Ashblessa« Suvremena Naklada, Zagreb 1946. g. u pripjevu N.A.
132
vratima i zakoračila unutra. Zatvorila je vrata za sobom i energično gurnula zasun. »A tko si sad, do sto crnih đavola, ti?« dopro je do nje glas u kojem se histerija više no slutila. Na drugoj je strani te prostorije okrenute ulici, na prvom odmorištu stepenica, stajao nekakav masivno građen muškarac s pregačom pivara. Pištolj u desnici, iz kojeg se još dimilo, djelovao je kao nešto što još nije ni opazio, poput mrlje slačice na brku, i sad je služio tek kao uteg što je sprečavao tu ruku da ne lijeta okolo u neartikuliranim gestama, onako kao što je to radila ljevica. »Znam koga ste upravo ubili«, prodahtala je Jacky glasom u kojem se osjećala uzbuna. »Jednoga sam i sam ubio. Ali to sada nije važno. Ima li koga, od vaše obitelji, da nije ovdje? Je li itko za posjednjih nekoliko minuta izišao iz kuće?« »Što?Gore je prokleti gorila!Upravo sam ga ustrijelio] Moj Bože! Nitko od moje obitelji nije kod kuće, hvala budi svim svecima! Moja će žena poludjeti. I ja bih mogao.« »No dobro, dobro, što je taj… gorila radio? Kad ste ga ustrijelili?« »Je li bio vaš? O, prokleta mrcino, dao bih te ubuturiti što si to čudo pustio da pobjegne!« Počeo je silaziti niz stepenice, teško udarajući nogama. »Ne, nije bio moj«, rekla je Jacky glasno, »ali sam vidio drugog, njemu sličnog. Što je radio?« Čovjek je mahnuo objema rukama, zveknuvši pritom pištoljem o zid. »Vrištao je – Isuse! – kao neko koga pale, i pljuvao je pinte krvi, i pokušao upuzati u krevet Kennyja, mog sina. Proklet bio, još je ondje – strunjača će biti…« »Gdje je Kenny u ovom trenutku?« prekinula ga je Jacky. »O, neće ga biti kući još satima. Morat ću…« »Do sto đavola, gdje je Kenny?« povikala je Jacky. »U strahovitoj je opasnosti!« Ovaj je zinuo na nju. »Progone li gorile Kennyja? Znao sam da će se dogoditi tako nešto.« Videći kako Jacky otvara usta za još jednu provalu riječi, dodao je žurno: »Kod Lajavog Ahaba, iza ugla, Minories.« Dok je jurila kroz vrata i trčala natrag prema uličici, Jacky je pomislila: ubogi mamlazu, pravi je blagoslov što vjerojatno nikad nećeš otkriti da je
133
stvor što si ga ustrijelio vjerojatno tvoj Kenny što je, silom nabijen u njemu nepoznato, krznato i otrovano tijelo, pokušavao otpuzati u svoj krevet. Minories je bio zakrčen kolonom kola što su vozila bale odjeće iz Burze starog ruha u Cutler Streetu prema London Docku, pa je Jacky dotrčala do najbližih, uspentrala se uz stranice pa s tog vidikovca pogledala uz i niz ulicu. I tu je to bilo – cimer na kojem je bio naslikan nekakav čovjek starozavjetnog izgleda, zabačene glave i ustiju kao O. Jednim se njihajem spustila s kola baš u trenutku kad je kočijaš iza nje počeo vikati nešto o tatovima, pa pošla ravno poput pčele prema Lajavom Ahabu. Iako su vrata bila otvorena i mada je vjetrić lelujao od dima požutjelim zavjesama na prozorima, bircuz je snažno zaudarao po jeftinom ginu i sladnom pivu. Kad je Jacky ušla, zadihana i uz lupu, vlasnik je srdito podigao pogled, ali je promijenio izraz u nepovjerljiv smiješak kad je taj došljak, izbuljenih očiju i bez daha, pljesnuo pola krune na uglačano drvo. »Ovdje pije neko momče imenom Kenny?« prosoptala je Jacky. »Živi prijeko, u Kenyon Courtu.« Budi ovdje, Joe, pomislila je. Nemoj da si već otišao. Od stola iza nje oglasio se neki glas. »Hej stari, da nisi žbir?« Okrenula se i pogledala četiri jadno odjevena mladića za stolom. »Stari, zar tako izgledam? Nema veze sa zakonom – otac mu je u gužvi pa me poslao za njim.« »O. Mislim, možda je Kenny za to i čuo; ustao je i sunuo odavde, ima tome pet minuta, kao da se sjetio da mu je nešto ostalo na vatri.« »Je, je«, rekao je drugi, »baš sam bio ulazio kad se probio kraj mene a da me nije ni pogledao, a o ‘bok’ da i ne govorimo, i to meni s kojim je visio već malo pa desetljeće.« Jacky je klonula. »Prije pet minuta?« Mogao je dosad biti već pola milje daleko, pomislila je, i to u bilo kojem smjeru, a nikad ne bih mogla ni dobiti njegov dovoljno dobar opis da bih u nj mogla biti sigurna čak i kad bih ga našla. A sve kad bih i bila sigurna da sam ga našla, ne bih ga mogla ustrijeliti samo zato što vjerujem da je Kenny ustrijeljen u svom krevetu, i da je njegovo tijelo sada zaposjeo stari Psoliki Joe. Morala bih ga ispitati, nadmudriti ga, navesti ga nekako da se izda. Možda bih ga nekoć i bila spremna ubiti na temelju toga što bih bila zamalo sigurna, ali više ne – ne nakon što umalo da nisam ubogom starom Doyleu probila rupu kroz lubanju.
134
Pa ipak se potrudila doći do valjanog Kennyjeva opisa – bio je nizak, debeo i crvenokos – pa otišla iz lokala. Mislim, eto kako će izgledati još tjedan-dva dana, pomislila je. Sudeći prema područjima u kojima su se »majmuni« težili pokazivati, on voli East End – vjerojatno zato što nestanci ovdje nisu ništa neuobičajeno, i zato što je lakše izbjeći progonstvu između labirintski spletenih uličica i dvorišta i mostića što povezuju krovove tih straćara, kao i zato što je mnogo vjerojatnije da će se bilo kakve sulude priče što budu došle iz ovoga kraja otpisati kao proizvodi pića, opijuma i umobolnosti – i tako ću iduća dva tjedna pretraživati siromaška prenoćišta Whitechapela i Shoreditcha i Goodman’s Fieldsa pokušavajući doći do niskog, debelog, crvenokosog mladića koji nema bliskih prijatelja, malkice poglupog i koji svakome tko ga želi slušati priča o besmrtnosti, a možda bi i morao obrijati čelo i dlanove – jer mu gusto krzno očito počinje rasti po čitavom tijelu čim u njega uđe. Pitam se kakav je to stvor, pomislila je, i odakle je došao. Stresla se pa se lijeno odvukla na istok prema nekoj, već otprije znanoj, gostionici na Crutchedfriars Roadu, gdje je mogla neko vrijeme tiho posjediti uz dvostruki konjak – jer se ovaj put svojoj lovini približila više no ikad, a bješnjenje oca ubogog Kennyja prizvalo joj je živo u svijest njen vlastiti susret s jednim od odbačenih tijela Psolikog Joea. I to je krvarilo na usta, zapazila je. Pitam se je li tako kod svih, i ako jest, zašto. Zastala je, iznenada problijedjevši. Pa naravno, rekla je samoj sebi. Stari Joe ne bi želio da čovjek koga strpa u svoje odbačeno tijelo bude sposoban išta izreći prije nego što ga otrov dokrajči. Prije nego što… izađe iz tijela on mora, uz to što je popio i smrtonosnu dozu otrova, toliko sažvakati vlastiti jezik da novom stanovniku ne bude moguće njime progovoriti… Jacky, koja je čitala i obožavala Mary Wolstonecraft, i prezirala modu ženske treptave bespomoćnosti, sad se, na vlastito gnušanje, osjetila na rubu nesvjestice. Kavana Jamaica zatvarala se u pet sati, pa je Doyle doživio da mu zapovjede iseljenje na pločnik, i to ne baš jako pristojno. Ne smjerajući nikamo, odvukao se iz uličice pa neko vrijeme prostajao na pločniku Threadneedle Streeta, zureći rastreseno preko još i sad prepune ulice u fasadu Bank of England, dok su mu listovi rukopisa, zaboravljeni, lepršali u ruci. Ashbless se nije pojavio. Stotinu je puta u toku toga dugog dana Doyle u mislima pregledao povijesne izvore na kojima se temeljila njegova sigurnost da će se
135
Ashbless pojaviti: Baileveva je biografija jasno tvrdila da se to dogodilo u kavani Jamaica, u deset i trideset ujutro, u utorak, jedanaestog rujna 1810 – ali se, naravno, Baileyeva biografija temeljila na Ashblessovim, godinama starim, sjećanjima; pa ipak, Ashbless je svoju poemu ponudio Courieru početkom listopada, a Doyle nije samo pročitao već uistinu i držao u ruci popratno pismo. »‘Dvanaest sati Noći’ napisao sam u utorak, jedanaestog prošlog mjeseca«, napisao je Ashbless, »u Jamaici kraj Exchange Alleya, a motiv mi je pružilo moje nedavno dugo putovanje… »Dođavola, pomislio je Doyle, datuma se mogao pogrešno sjetiti deset ili dvadeset godina poslije, ali teško da se mogao zabuniti nakon manje od mjesec dana! A posebice ako je bio tako precizan u vezi dana i datuma! S ugla pokraj Royal Exchangea u nj se zagledao neki sitni crvenokosi tipus dostojanstvena držanja, pa je Doyle, u kome se razvio oprez prema strancima ispitivačkog pogleda, otkoračao na istok s jasnim ciljem, prema Gracechurch Streetu, da ga ovaj spusti do London Bridgea i odvede dalje, preko rijeke do Kusiaka. Je li moguće da je Ashbless namjerno lagao? Ali zašto bi to pod kapom nebeskom poželio učiniti? Doyle se krišom osvrnuo, ali ga crvenokoso momče nije slijedilo. Radije se malo opusti, rekao je samome sebi – svaki put kad te netko izravno pogleda, ti odmah misliš da je to neki od Horrabinovih prosjaka-agenata. No dobro, pomislio je vraćajući se zavrzlami, idući događaj za koji sam, mislim, siguran u Ashblessovoj kronologiji, jest onaj kad su ga vidjeli kako je u jednoj od kavana u Exchange Alleyu ustrijelio jednog od Usplesalih majmuna, a to je bilo u subotu, dvadeset drugog ovog mjeseca. Ali ja ne mogu čekati još tjedan i pol. Dotada bi mi upala pluća i suviše uznapredovala, tako da vjerojatno ne bih imao koristi ni od medicine dvadesetog stoljeća. Morat ću se – neka mi Bog pomogne! – obratiti doktoru Romanyu. Od same mi je pomisli muka. Možda ako bih, ne znam, zavojem pričvrstio pištolj za vrat pa mu, držeći prst kraj okidača, rekao: Ili ćemo se pogoditi ili ću si rasuti glavu pa nećeš nešto doznati… Bi li se on odvažio to proglasiti blefom? Bih li se ja odvažio da tako nešto bude blef? Prolazio je pokraj uske ulice u blizini Aldgatea, a netko je, prelazeći preko uličnog mosta, zviždukao. Doyle je usporio da posluša. Bila je to poznata melodija, i tako melankolična i sjetna da se učinila gotovo kao izabrana da mu bude prikladan pratilac za usamljeničke večernje šetnje. Kako se dođavola zove, pitao se rastreseno nastavljajući hod. Nije Greensleeves, ta popularna elizabetijanska balada, a nije ni tradicionalni irski Londonderry Air…
136
Sledio se na mjestu a oči su mu se razrogačile od šoka. Bio je to Yesterday, pjesma Johna Lennona i Paula McCartneya koju su pjevali Beatlesi. Na trenutak je naprosto stajao tako, ošamućen, poput Robinsona Crusoea kad je zurio u otisak stopala u pijesku. A onda je već trčao natrag. »Hej!« povikao je kad se našao ispod mostića, iako sad već na njemu nije bilo nikoga. »Hej, vrati se! I ja sam iz dvadesetog stoljeća!« Dva su mu prolaznika uputila oprezan no razonođen pogled, onakav kakav se čuva za ulične lude, ali nitko nije povirio odozgo s razine krovova. »Dođavola«, povikao je Doyle očajno, »Coca-Cola, Clint Eastwood, Cadillac!« Utrčao je u zgradu i spotičući se pohrlio uz stepenice, pa mu je čak uspjelo i pronaći otvorena krovna vrata, ali gore nije bilo nikoga na vidiku. Prešao je preko mostića pa se spustio kroz drugu zgradu, teško dišući no pjevajući Yesterday najglasnije što je mogao, i izvikujući stihove niz sve poprečne hodnike. Time je izazvao mnoge prigovore, ali nije došao ni do koga za kog bi se činilo da zna što je ta pjesma. »Stari, naći ću ti mjesto kamo da se skriješ«, dreknuo je neki ljutiti starac koji je, kako se činilo, smatrao da je Doyleovo ponašanje posebno sračunato na to da uznemirava baš njega, »ako se smjesta ne pokupiš odavde!« Zatresao je prema Doyleu objema šakama. Doyle je požurio niz posljednji niz stepenica pa otvorio vrata što su vodila na ulicu. U tom je času već počeo sumnjati da je to uopće stvarno čuo. Vjerojatno sam bio čuo nešto što je zvučalo poput toga, mislio je dok je povlačio vrata za sobom, i toliko želio povjerovati da je još netko pronašao put natrag u 1810. da sam sam sebe uvjerio da je to bila melodija Beatlesa. Nebo je još bilo siva luminiscencija iza krovova, ali se smračivalo. Nastavio je žurno na jug, prema London Bridgeu. Ne bih želio zakasniti na smjenu od šest i pol u Kusiakovoj konjušnici, razmišljao je umorno – taj mi je posao potreban. Preostalo je lišće na drveću na Bloomsbury Squareu blistalo na suncu zlatom i rumenilom tog utorka popodne, kad je Ahmed Siroti Hindus izišao iz Paddy Corvan’sa, zagledao se na trenutak, pun sjete za domom, u drveće i travu, da bi potom pažljivo otro pivsku pjenu s umjetnih brkova i brade pa odlučno skrenuo lijevo, niz Buckeridge prema Maynard Streetu i Štakorskom zamku. Vjetrić je pirkao sprijeda, iz srca četvrti St. Giles, pa
137
su vonjevi kanalizacije, vatri i onog što se kuhalo a trebalo bi se baciti, razbijali lomni šumoviti čar trga. Jacky nije bila do Štakorskog zamka sve od one noći prije pet dana kad je pohitala niz stepenice do podzemnog mola, doktoru Romanyu za petama, s namjerom da ubije Psolikog Joea; sad je namjeravala svratiti da vidi je li itko drugi išta uznapredovao u traganju za krznašem koji mijenja lik. Kad je skrenula desno u tamni procijep, uzak na razini pločnika no još uži pri vrhu, a koji je tvorila Maynard Street, s nekakvog se balkona za pretovar, fušerski obijenog daskama i na drugom katu napuštenog skladišta na uglu, nagnuo nekakav dječačić. Njegove su oči, prazne poput ribljih i pod gusarskim prevelikim trorogim šeširom, pratile gegavi lik Ahmeda Sirotog Hindusa i njegov je gotovo bezubi prorez usta proizveo smiješak. »Ahmede«, prošaptao je dječak, »sad si moj.« Sa zarđalog koloturnika pod izbačenim krovištem tri kata iznad njega još je visjelo uže – samo zato što je visjelo predaleko od zida a da bi ga čovjek, nagnuvši se sa pretovarnih platformi što su bile na svakome kutu mogao ščepati, i što mu se kraj njihao previsoko iznad pločnika, a da bi ga itko mogao dohvatiti sve kad bi se i popeo drugome na ramena – i sada je dijete, podbodeno golemošću nagrade što ju je Horrabin bio obećao, skočilo na dasku na kojoj su mu dotada počivale ruke i potom preskočilo dva metra praznog prostora i čvrsto steglo stari konopac. Koloturnik je bio izrđao gotovo do nepokretnosti pa je, na dječakovu sreću, uže kroz njega teklo napreskokce, tako da, unatoč tome što se kruto sudario sa zidom od opeke na svom silaznom putu, nije polomio noge kad je prizemljio na pločnik tri kata niže. Izvio se pa sjeo, dok su petlje krutog, ćudima vremena najedenog konopca mlatile oko njega a onda mu i nabile šešir na oči. Dijete je skočilo na noge i šmugnulo za Ahmedom baš u trenutku kad je iz nekakvog podrumskog stepeništa izronio trio starica da bi otpočeo borbu oko toga koja će dobiti uže. Ahmed je hodao uz niski zid, pa se dječak popeo na nj, potrčao vijencem te Sirotom Hindusu skočio na leda, vrišteći poput majmuna. »Fati’o Ahmida!« zakriještao je. »SoFte ‘Orr’bina!« Privučeno odjecima halabuke, nekoliko je ljudi istupilo iz uvučene veže Štakorskog zamka, zapiljilo se nekoliko trenutaka u to novo čudo, Hindusa što se bacakao i mlatio oko sebe rukama dok mu je na plećima štrcalo nekakvo dijete i ćapavalo ga za gušu, no onda su potrčali i uhvatili Hindusa za ruke. »Ahmede!« rekao je jedan i to s ljubavlju. »Klaun je uvijek tako željan da proćaska s tobom.«
138
Pokušali su djetence silom otcijepiti, no ovaj je na to samo još dublje zarinuo nokte u Ahmeda i stao gristi sve ruke što bi mu se našle na dohvatu. »K vragu, Sam«, rekao je jedan naposljetku, »vodi ih kaki jesu. Neće valjda dati nagradu nekakvom balonji.« Jacky se pokušala ne uspaničiti. Kad bih mogla, pomislila je, doprijeti rukom do turbana, tada bih – možda – mogla trgnuti pištolj i ubiti jednog od ovih, a onda možda i mlatnuti to derište, skinuti tu moru sa sebe. Uzmuvani je grozd ljudi bio sada još samo nekoliko koraka od zgrade pa je ona posegnula pod turban, pronašla kundak pištolja i trznula ga dolje – na što je pao i turban, spleten oko cijevi – pa pritisla cijev na rebra čovjeku koji joj je bio zdesna i trznula otponac. Oroz se spustio na pregib tkanine, udarcem podigao poklopac nad barutom, ali nije proizveo iskru. Ona je očajnički istrgla haljinu i, dok je čovjek vikao: »Isuse, pištolj, drž’te ga!«, napela ga je jednom rukom i ponovno povukla okidač. Stvorio se rasap iskri, ali se iz otvorenog upaljača već bio isuo sav barut pa pištolj nije opalio, a trenutak kasnije Jacky je u trbuh tresnula tvrda šaka a gipka joj noga izbila pištolj iz ruke. Pištolj je zveknuo na kaldrmu i dijete je, što se dosad igralo pišivoga lonca, očito zaključilo da je bolji vrabac u ruci od goluba na grani, pa skočilo nta zemlju, zgrabilo pištolj i šmugnulo. Ona su dvojica podigla presavijenog, zadahtanog Sirotog Hindusa – »Laka neka vucibatina, ha?« – pa ga odnijeli unutra. Horrabin se bio vratio u Zamak svega nekoliko minuta ranije, i tek se počeo odmarati u svojoj ljuljašci – Gnojko je upravo odvlačio sklopljenu Punchevu pozornicu na kotačima – kad su u prostoriju unijeli Ahmeda. »Aa!« uskliknuo je lakrdijaš. »Valjan posao, momci moji! Odbjegli Hindus, napokon.« Položili su Jacky na pod ispred ljuljaške, pa se Horrabin nagnuo iznad nje i nacerio joj se. »Kamo si odveo Amerikanca one subotnje noći?« Jacky je mogla samo soptati. »Potegao je na nas pištolj, Vaša Preuzvišenosti«, objasnio je jedan. »Morao sam ga žvajznuti u drobinu.« »Shvaćam. No dobro, daj da – Gnojko! Donesi mi moje hoduIje!– daj da ga zaključamo u tamnicu. Najviše će pitanja za nj imati doktor Romany«, dodao je lakrdijaš uz hihot, »najstimulativnije tehnike ispitivanja.« Povorka što se spustila niz četiri reda stepenica i prešla stotinu jardi podzemnim hodnikom što je mogao biti i predrimski, bila je neobična i
139
mala – vodio ju je šepesajući grbavi kepec Gnojko koji je iznad glave nosio blistavu zublju, za njim su slijedila dvojica što su, držeći ga za laktove, napola nosili Ahmeda odjevena u halje od cicane zavjese, a čije je lice iza lažne brade i brkova i smeđe šminke bilo sivo od straha, te Horrabin koji je, izvijen dobrano prema naprijed da bi spriječio da mu šešir struže o kamenje svoda, na svojim hoduljama činio zalaznicu. Na kraju su, prošavši ispod luka, ušli u široku odaju; Gnojkova je zublja osvijetlila drevno, vlažno kamenje stropa i bližeg zida, ali se onaj dalji, ako je takvog odista i bilo, gubio u potpunoj crnini. Sudeći po odjecima prostorija je bila vrlo velika. Procesija je, nakon nekoliko koraka u njoj, stala, pa je Jacky začula kapanje vode i, u što je bila sigurna, slabašan no uzbuđen šapat. »Gnojko«, rekao je Horrabin, no čak je i njegov glas zazvučao kao da mu je nelagodno, »najbližu slobodnu gostinsku sobu; digni poklopac! I požuri!« Kepec je zašepesao naprijed, ostavljajući ostale u tami. Zaustavio se petnaestak metara dalje i s rupe u podu digao malu metalnu ploču pa čučnuo, pokušavajući istovremeno primaknuti rupi i glavu i zublju a da pritom ne pripali masnu sijedu kosu. »Nema nikoga kod kuće.« Postavio je zublju uspravno u rupu između kamenova, zakačio prstima obih ruku željeznu šipku uvučenu u pod, pažljivo promijenio položaj stopala pa povukao prema gore. Podigao se čitav kameni blok, očito na šarkama, da bi se pokazala okrugla rupa široka manje od metra. Blok se zaustavio pri kutu tek malo većem od devedeset stupnjeva i Gnojko je otkoračio i otro čelo. »Tvoja te soba čeka, Ahmede«, rekao je Horrabin. »Ako se objesiš za ruke i onda pustiš, do poda imaš samo dva metra. Ili ćeš tako, ili ćemo te gurnuti unutra.« Tamničari su je poveli naprijed i, kad je zastala ispred rupe, ispustili je i otkoračili. Prisilila se na smiješak. »Kad je večera? Očekuje li se da se specijalno obučem?« »Dotjeraj se kako ti god bude zgodno«, odgovorio je Horrabin hladno. »Gnojko će ti je u šest baciti na glavu. A sad ulazi.« Jacky je promotrila dvojicu koja su je dopratila pa počela kombinirati bi li se mogla probiti između njih, no oni su joj uhvatili pogled i otkoračili, odmaknuvši pritom malo ruke od bokova. Oči su joj se beznadno vratile do rupe kod nogu da bi se, što je doživjela kao poniženje, osjetila na rubu suza. »Jesu li…« zagrcnula se, »jesu li dolje štakori? Ili zmije?« Ali ja sam
140
djevojka! poželjela je povikati, ali je znala da bi otkriti to značilo samo mukama što je čekaju pribrojiti nove. »Ne, ne«, razuvjerio ju je Horrabin. »Sve štakore i zmije što pronađu put dovde proždru druge kreature. Same, on to ne želi učiniti sam; gurni ga unutra.« »Čekajte.« Jacky je pažljivo čučnula pa sjela na rub rupe, tako da su joj se noge u sandalama zibale u tami. Nadala se da drugi ne vide kako joj se, pod cicanom haljinom, gadno tresu noge. »Idem, nije mi potrebna vaša… ljubazna pomoć.« Nagnula se naprijed i dohvatila nasuprotni rub. Zastala je da duboko udahne pa maknula križa s ruba i njihajem se spustila u rupu, tako da je sada visjela samo zahvaljujući zahvatu ruku. Pogledala je dolje i nije mogla vidjeti ništa, već samo najkompaktniju crninu u koju se ikad bila zagledala. Moglo se povjerovati da je pod pola pedlja ispod njenih nožnih prstiju – ili stotinu metara. »Daj mu nogom po prstima«, rekao je Horrabin. Otpustila ih je prije nego što je to itko mogao učiniti. Nakon dugačke sekunde slobodnog pada prizemljila je, podvitih koljena, na blatnjavo tlo, i pritom joj je uspjelo postići da joj, kad je kruto sjela niti jedno koljeno ne udari u bradu. Nešto je preko blatnjavog poda protrapalo od nje. Podigavši pogled, vidjela je kako se donja strana kamenog bloka pojavljuje na trenutak, osvijetljena crvenim plamenom zublje da bi potom, uz šokovit tresak od kojeg su pucali bubnjići, pao natrag na svoje mjesto; još se nekoliko trenutaka nad njom vidio sićušni kvadrat prigušenog crvenog svjetla, no onda je netko na špijunku vratio metalnu ploču, i ona se našla u tami bez ikakva obličja i orijentira. Iako je bila napeta kao prenavijeni sat, nije se ni pomaknula, već je samo tiho disala kroz otvorena usta i slušala. Kad je bila upala, bliski odjeci njezina pada uvjerili su je da ta duboko ukopana prostorija ne može imati više od pet metara u promjeru, ali je nakon tisuću tihih udisaja postala sigurna da je mnogo šira, da to ustvari uopće i nije neka prostorija već golema podzemna ravnica. Činilo joj se da čuje vjetar u dalekim krošnjama, i svako malo slabašni odjek dalekog pjevanja, kao da neki tužni zbor negdje daleko luta ravnicom… U njoj je rasla sumnja u vezi sjećanja na kameni strop iznad nje – zacijelo je to samo vječno crno nebo, na kojem su jedine zvijezde što se mogu vidjeti – i što su se možda ikad mogle vidjeti – tek bljeskovi bez značenja na individualnim mrežnicama… Upravo se počela pitati je li šum valova na obali oduvijek bio naprosto tiho bučenje vlastitog daha projicirano na određeni vid komešanja vode –
141
a znala je da postoje i fundamentalnije sumnje i gubici koje tek treba otkriti – kad ju je jedan stvarni šum trgnuo iz introspekcije po silaznoj spirali. Taj šum, tek sitno grebanje i zvek, bio je zastrašujuće glasan u tom dotle tihom bezdanu, i on je dimenzije njene ćelije sveo ponovno na prvotnu procjenu od pet metara širine. Zazvučalo je to kao da su maknuli pokrov špijunke, ali kad je podigla pogled ništa se nije vidjelo, čak ni kvadrat slabije izražene tame. Ipak, nakon trenutka, mogla je čuti disanje i potom piskav no nejasan šapat. »Tko je tamo?« upitala je Jacky oprezno. To mora biti tek Gnojko s večerom, tvrdoglavo je tvrdila samoj sebi. Šapat se pretvorio u tiho, trtljavo hihotanje. »Pusti nas unutra«, dopro je do nje jasni šapat. »Pusti moju sestru i mene unutra.« Jacky su niz obraze potekle suze, pa je otpuzala do zida i poduprla se o nj leđima. »Ne«, zajecala je. »Odlazite odavde.« »Mi za tebe, dušo, imamo darove – zlato i dijamante što su ih ljudi izgubili jer ih je odnijela kanalizacija, i to još otprije mnogo vremena. Sve je to tvoje, a u zamjenu za samo dvije stvari koje ti nikad i neće ponovno zatrebati, baš poput lutkica nakon što si izrasla u mladu damu.« »Tvoje oči!« dopro je novi, oštriji šapat. »Da, zaista«, prosiktala je prva govornica. »Samo tvoje oči, tako da moja sestra i ja možemo imati svaka po jedno, pa ćemo se uspeti uz sve stepenice koliko ih ovdje ima, i poći brodom do Haymarketa i zaplesati pod samim suncem.« »Uskoro«, zakriještao je drugi. »O da, uskoro, dušo, jer mrak se skrućuje, poput gustog mulja, a ne bismo željele biti u njemu kad postane čvrst poput stijene.« »Ne u njemu«, ubacio se kreštavi glas. »Ne, ne u njemu, moja lijepa sestrica i ja ne smijemo ostati zauvijek uhvaćene u stijeni koja je skrutnuta noć! Dakle nam otvori vrata.« Jacky se skutrila u svom kutu i zaplakala gotovo nečujno, pa se ponadala da se kameni blok, kad je pao na svoje mjesto, solidno zaglavio tako da se nikad više neće moći otvoriti. Tada se u velikoj daljini začuo slabašan zvuk povlačenja nogu i dva su se glasa užasnuto rascvrkutala. »Dolazi jedan od tvoje braće«, rekao je prvi glas. »Ali ćemo se vratiti… i to uskoro.«
142
»Uskoro«, suglasio se drugi šapat, nalik na kotrljanje šljunka. Uslijedio je zvuk nalik onom što ga proizvodi lišće nošeno preko pločnika, i tada je Jacky ugledala, kroz otkrivenu špijunku, rastući crveni sjaj, i čula Gnojka kako nervozno fićuka onu idiotsku pjesmu koju ga je Horrabin uvijek tjerao da pjeva. Nakon nekoliko trenutaka u sitnom se otvoru pojavila zublja i Gnojkovo izubijano lice. »Kako ti je uspjelo odmaknuti poklopac?« upitao je kepec. »O, Gnojko«, odgovorila je Jacky pa ustala i stala direktno ispod otvora, jer je u tom času svaki oblik ljudskog društva bio dobrodošao, »nisam ja. Maknula su ga dva stvora, koji za sebe tvrde da su sestre, i ponudila mi blaga u zamjenu za oči.« Vidjela je kako se kepec uspravio i nelagodno se oglednuo oko sebe, no sjetivši se veličine gornje odaje, Jacky je znala koliko je besmisleno takvo pregledavanje. »Daa«, rekao je naposljetku, »ima tu dolje takvih stvari. Horrabinovi neuspjeli eksperimenti – dođavola, još bi se tu negdje možda mogao naći i koji od mojih.« Ponovno je spustio pogled u jamu. »Doktor Romany i Horrabin misle da si ti pripadnik neke grupe koja radi protiv njih. Je li to istina?« »Ne.« »Ni ja ne mislim. Pa ipak, dovoljno je da tako misli Horrabin.« Kepec je oklijevajući zastao. »Ako te… pustim van, hoćeš li mi pomoći da ga ubijem?« »Bilo bi mi pučko veselje, Gnojko«, odgovorila je Jacky iskreno. »Časna riječ?« Kepec je mogao zatražiti gotovo svaku cijenu i Jacky bi na nju pristala. »Da, časna riječ.« »Bravo. No ako mislimo raditi zajedno, onda me prestani zvati Gnojko. Zovem se Teobaldo. Zovi me Tay.« Kepecovo se lice izgubilo, a onda se začulo stenjanje od napora, nakon čega se nad njom digao kameni blok. Tay je provirio kroz širu rupu, a ona je vidjela kako drži debelu batinu kojoj je na sredini bilo privezano debelo uže što se protezalo negdje izvan vidokruga. »Nadam se da se znaš penjati uz konop«, rekao je Teobaldo. »Razumije se«, odgovorila je Jacky. A pomislila je: sad ćemo istom vidjeti znadem li ili ne. Kepec je položio batinu preko rupe i gurnuo konop u jamu. Na blatnom su se tlu, do Jackynih nogu, nagomilale suvišne petlje. Duboko je
143
uzdahnula, zakoračila do uzbibanog užeta, čvrsto ga stegla rukama najviše što je mogla dosegnuti pa se počela trzajima uspinjati, sve stavljajući ruku pred ruku. Za dvije se sekunde jednom, a trenutak kasnije i drugom rukom, čvrsto držala za štap. »Uhvati se za vijenac«, rekao je Teobaldo, »da maknem štap pa da se možeš izvući.« Jacky je otkrila da se, također bez oslonca za noge, može uzdići do brade i iskobeljati iz rupe. Kad se digla na noge, mrko se zagledala u svog spasitelja, jer se sad prisjetila gdje je to bila čula za ime Teobaldo. »Ovdje je prije bilo sve pod tvojom komandom«, rekla je tiho. Stari joj je kepec uputio oštar pogled dok je izvlačio uže i hitro ga namatao oko lakta. »To je istina.« »Ali… čula sam da si bio visok.« Kepec je spustio smotano uže pa stao na rub rupe nasuprot kamenom poklopcu. Progibao je ruke i rekao kao nećkajući se: »Gurni ga dolje, može li? Pokušat ću ga uhvatiti i tiho spustiti. Trebao sam ti donijeti večeru i samo ti je gurnuti kroz špijunku, i tako, ako čuju da je blok pao, svi će dojuriti u trku.« Jacky se napela oprijevši se o blok, zabila sandalu u brazdu između dvije podne ploče i zadigla ga. Kepec ga je dočekao na ispružene dlanove i pustio da ga ovaj svine u niski čučanj. Nekoliko je puta duboko udahnuo a onda ga malo podigao, izvukao se ispod njega i uhvatio rukama donji brid. Usne su mu se bile povukle sa zubi u grču krajnjeg napora, i Jacky je mogla vidjeti kako mu po čelu iskače znoj dok ga je spuštao uzdrhtalim rukama; tada ga je ispustio i odskočio. Blok je upao na svoje mjesto uz zvuk nalik tresku masivnih vrata, Tay je sjedio na podu i teško disao. »Ovako je… dobro«, dahnuo je. »Ovo nisu… mogli čuti.« S mukom je ustao na noge. »Jasam jednom bio visok.« Izvukao je zublju pa pogledao Jacky preko kamenog bloka. »Jesi li vješt čarolijama?« »Bojim se da nisam.« »No dobro, dobit ćemo ih na trik. Vratit ću se gore i reći mu da želiš razgovarati – ali ne s doktorom Romanyem, koji bi te samo ubio. Reći ću da bi htio kupiti slobodu time što ćeš Horrabinu ispričati toliko toga da će postati ravan Romanyu – k vragu, čak jači od njega. Reći ću da imaš Riječi
144
Moći. Postao je on valjan čarobnjak, taj Horrabin, za ovih osam godina što je bio Romanyeva desna ruka, ali se uvijek trudio da navede starog da mu otkrije koju od Riječi Moći. Što Romany nije nikad učinio. I reći ćemo da tvoja grupa zna sve o Romanyevim planovima u Turskoj, zato što je to ono drugo što muči Horrabina, o čemu mu Romany ne želi reći ništa osim onog najnužnijeg što mora znati da bi upravljao londonskim dijelom poslova. »Da«, rekao je starac tmurno, »u tu će udicu zagristi. Upitat će te kako to da si dopustio da te uhvate kad si takav vještac-genijalac, ali ću mu ja naprosto kazati da si rekao… šta ja znam… da su zvijezde baš sada u zeznutom položaju za tako nešto. Kako to zvuči?« »Rekao bih dobro, ali čemu ta komplicirana priča?« upitala je nervozno Jacky, kojoj je već bilo žao što je bila obećala da će mu pomoći u tom pogibeljnom pothvatu. »Da ga dovučem ovamo samog«, odrezao je Tay, »bez tjelohranitelja. On neće htjeti da oni čuju Riječi Moći, ili da samo doznaju da on sklapa sporazume s neprijateljima doktora Romanya.« »A što da radimo kada siđe amo? Da ga naprosto ubijemo?« lako joj je bilo drago što se našla izvan jame, Jacky se osjetila prenapeta i bilo joj je očigledno slabo. »Imaš li pištolj?« »Ne, ali pištolj protiv njega i tako ne pomaže. Jedna od čarobnih formula koju mu je bio dao doktor Romany jest čarolija za odvraćanje puščanih zrna. Vidio sam kako su mu ispalili pištolj ravno posred prsa, ali ga zrno nije ni dodirnulo, samo je razbilo prozor sa strane. Dvaput sam vidio kako se žestoko bačeni noževi naprosto uz trzaj zaustavljaju tek nekoliko palaca od njega da bi se rasuli, kao da je na sebi imao odijelo od debelog bistrog stakla. Jedini put kad sam ga vidio zasječenog bilo je prije dvije godine kad je bio otišao u Hampstead Heath da Ciganima objasni gradski način života – jer su u to doba mislili da bi se Cigani mogli upotrijebiti za organizirano provaljivanje – pa je neki Ciganin, koji baš nije bio oduševljen tom zamisli, rekao daje Horrabin Beng, vele mi da to znači sotona, Pa je skočio, istrgnuo iz zemlje kolčić i sjurio ga lakrdijašu u bedro. I ovaj nije skrenuo niti se zaustavio nekoliko palaca od njega – probio se bez zastoja i klaun je krvario poput proderane mješine i pritom gotovo pao sa svojih hodulja, i da je Ciganu uspjelo da zamahne još jednom, maknuo bi Horrabina sa scene bez puno priče.« Jacky je sumnjičavo zavrtjela glavom. »A što je to bilo tako posebno na tom kolčiću?«
145
»Blato na njemu, čovječe!« odgovorio je Tay s nestrpljenjem u glasu. »Prije nego što je doktor Romany iz Horrabina stvorio čarobnjaka, taj se klaun nije morao po čitave dane šetkati na hoduljama. Ali kad čovjek položi sve što ima na magiju onda je… proigrao, baš proigrao svaku vezu sa zemljom – sa blatom, sa tlom. Dodir sa zemljom je strahovito bolan za te momke čarobnjake, što je razlog zbog kojeg Romany nosi te svoje cipele s oprugama i zbog kojeg Horrabin hoda na hoduljama. Njihova magija ne funkcionira u blatu, i tako se taj blatni kolac probio kroz njegove čarolije kao da su od paučine.« Kepec je ispod svog bezobličnog kaputića izvukao nož i dao ga Jacky. »Između podnih ploča ima blata i napretek – utrljaj ga poviše na oštricu i onda se skutri negdje u sjenci. Kad se bude nagnuo da priviri u jamu, ja ću ga sruštiti udarcem, a ti samo pritrči pa ga raspori. Do podzemnog se mola ide kroz ovaj luk, pa možemo pobjeći niz rijeku. Sve jasno?« »Zašto da naprosto ne pobjegnemo? I to odmah?« upitala je Jacky uz slabašan smiješak. »Mislim, zašto da se gnjavimo i upuštamo u rizik skopčan sa stvarnim pokušajem da ga ubijemo?« Tay se ljutito namrštio. »Mislim, u prvom redu zato što si obećao – ali ti mogu navesti i bolje razloge. Do Temze podzemnim tunelom imamo dobranih dvadeset minuta, i ako se ne vratim gore, i to vrlo brzo, poslat će amo ljude da vidi što se zbiva, i kada dozna da smo otišli, poslat će ljude da potrče na jug, kako bi se spustili u kanalizaciju prije nas i tako nas presreli – no ako bismo ga ubili, a napose ako bi ostavio nalog da ga se ne smeta, i ako bismo sakrili tijelo – onda mislim da satima ne bi primijetili njegov nestanak.« Jacky je kimnula ne baš raspoloženo pa, čučnuvši, prstom digla grumenčić blata i razmazala ga po obadvije strane oštrice. »Bravo. A sad idi stani tamo.« Jacky je s velikim oklijevanjem, birajući gdje staje po neravnoj kaldrmi, otišla do mjesta dvadesetak metara udaljenog od kepeca. »Ne, još te vidim. Dalje! I još mrvu dalje. Ovako će biti dobro.« Jacky je drhtala i bacala ustrašene poglede u neprozirne sjene svuda oko sebe, da bi uzviknula kad se kepec okrenuo prema luku. »Čekaj!« gotovo je zavrištala. »Zar zublju nećeš ostaviti ovdje?« Kepec je odmahnuo glavom. »Djelovalo bi sumnjivo. Žao mi je – ali bit će to na samo nekoliko minuta, a imaš taj nož.« Tay je otišao kroz luk. Oduzeta od straha, Jacky je čula kako mu se udaljavaju koraci, niz prolaz s druge strane, dok je gledala kako šara luka,
146
jedini svijetli detalj, polagano tamni. Nekoliko sekundi nakon što se odaja vratila u potpuni mrak, Jacky je u blizini začula hrapavi šapat: »Dok je sama.« Zatim se začuo zvuk kao da se preko poda prema njoj vuku dugačke, krute uškrobljene suknje. Prigušivši vrisak, Jacky je potrčala u smjeru u kojem je, kako joj se činio, stajao nadsvodeni prolaz prema molu. Nakon deset dugačkih koraka odbila se od zida od opeke – i mada je u nj udarila najprije koljenom i ramenom, glava joj je bila iduća na redu, pa se našla kako napola ošamućena sjedi na podu. Protresla je glavom u pokušaju da je razbistri i prekine zvonjavu u ušima. Znala je da je pogrešno procijenila smjer prolaza prema molu – no je li on bio odavde lijevo ili desno? Je li se okrenula napola ili potpuno kad se odbila od zida? Je li zid bio jard ili dva ispred nje, ili iza, ili sa strane? Iznenada ju je nešto pipnulo za oko pa je Jacky, uz jecaj, oštro zamahnula bodežom prema gore, da bi osjetila kako je ovaj vrhom proparao nešto elastično poput balona, nešto što je puknulo i okupalo joj šaku i ruku hladnom tekućinom; zatim je uslijedilo visoko no gotovo prošaptano vrištanje, a memljivi se zrak potresao od zuja, kao da tiraju pokrilca kakvog orijaškog kukca, i Jacky se našla na nogama i ponovno potrčala, spotičući se o neravnine poda ali ipak uspijevajući da ne padne, očajno jecajući i mašući bodežom tamo-amo kroz tamu ispred sebe. Iznenada joj se pod ispod nogu iskosio, nagnuo se prema dolje, i mada joj je uspjelo održati ravnotežu za vrijeme nekoliko koraka na prstima, za kojih se sve više naginjala, na koncu se prevalila, otkotrljala se i podigla na oguljene ruke i koljena, dok joj se u glavi okretalo, no ruka joj je ipak još čvrsto stezala bodež. U redu, pomislila je očajnički, onda samo naprijed. Sad znam bar to da niste neranjivi. Pretpostavljam da sam istrčala ravno iz te odaje pa otišla niz nekakav tunel nekamo gdje nikad nije bilo niti će ikada biti ni najslabije zrake svjetlosti, ali ću vas bosti, čudovišta, sve dok me ne ubijete. U blizini se začulo oprezno šuškanje. Nekakav je glas promrmljao nešto šaptom, od čega je Jacky uhvatila samo: »Ubio je…« Drugi je glas rekao tiho: »Još ima oči – osjećam povjetarac koji nastaje kad zažmirkaju.« »Uzmi mu oči«, zacvilio je glas nalik glasu starice, »ali je mojoj djeci potrebna njegova krv.«
147
Jacky je najednom shvatila da osjeća miris riječne vode, a čula je i slabasan zvuk pljuskanja vode o kamen. Činilo se da joj je to za leđima pa se okrenula – da bi se iznenadila otkrićem da vidi. Ne, ne baš da precizno vidi, jer gledanje zahtijeva svjetlost; u tami su njene oči bile svjesne mrlja dublje tame, crnine sto je blistala nedostatkom i negacijom svjetlosti, i ona je znala, kad bi se predmet što se priblizavao rijekom ikad pojavio nad povrsinom, da bi čak i najsjajnije sunce bilo progutano i pomračeno njegovim crnim zrakama. Kako se polako vukao prema njoj, mogla je sve jasnije vidjeti da je to brod. Iza njega se digao jos jedan komad pozitivne tame što je ocrtavao nasuprotnu obalu; činilo se da ima oblik goleme zmije, i Jacky je čula odjek metalnog struganja duž čitavog plovnog puta kad se ovo polako razmotalo. Šaptači oko nje zacvrkutali su u strahu. »Apep!« uzviknuo je jedan. »Apep se diže!« I Jacky je čula brzo šljapkanje nogu kad su njeni progonitelji šmugnuli s poprišta. Jacky im je bila za petama. I zatim bi svjetlo – stvarno i crveno-narančasto – što ga vidje kad se pod izravnao s podom glavne odaje, gdje je Jacky ugledala kepeca i lakrdijaša na hoduljama kako se upravo pojavljuju kroz tridesetak metara daleki luk. Te dvije prilike, jedna nastrano visoka, druga nastrano niska, zastale su i zagledale se u Jackynom smjeru. Ona se zgrbila iako je znala da je ne mogu vidjeti tako duboko u sjeni. »Pitam se što je njih toliko uzbudilo«, rekao je Horrabin. »To što ste đavolski pogriješili«, odgovorio je Tay nesigurno. »Hindus se žalio da su mu nešto govorili kroz špijunku.« Horrabin se nasmijao, no njegova je prpošnost djelovala usiljeno. »Irnas zamjerke na društvo, Ahmede? Budi nam zahvalan što te nismo učinili nesposobnim da ga budeš svjestan.« Horrabin i Tay krenuli su preko izvijenog poda pa se zaustavili. Jacky je znala da su sad zacijelo stigli do rupe u kojoj je bila utamničena. Čvrsto stežući bodež, prikradala se naprijed; sandale je bila izgubila u prevrtanju, i bose joj noge na kamenu nisu proizvodile nikakav zvuk. Kad je bila petnaest metara daleko i baš pocela slijediti kamenje kaldrme na kojem su refleksi zublje ocrtavali narandžaste polumjesece, Horrabin se nagnuo prema naprijed što je bio čudan prizor, obzirom da su
148
se pritom njegove hodulje morale nagnuti prema natrag – i rekao: »Stupi na svjetlo, Ahmede, i reci svoju zadnju ponudu!« Kepec se uistinu prekrižio prije nego što je položio obadvije ruke na Horrabinove hodulje pa ih gurnuo. Uz prodorni, užasni vrisak lakrdijaš je zateturao prema naprijed, pokušao ponovno na hoduljama naći oslonac, što mu nije uspjelo, pa je tresnuo na pod baš u času u kojem je Jacky u sprintu prelazila posljednje metre; lakrdijaš se prevrnuo na leđa, a glava mu se napela u zabačenom položaju dok su mu se, u grimasi agonije, pokazivali žuti zubi, i tad mu je Jacky skočila na izvijeni želudac i zatjerala mu bodež prema obijeljenom grkljanu koji kao da se sam nudio. Oštrica se slomila baš kao da je bila pokušala probosti koju od podnih ploca; i dok je ona zveketala udaljujuci se preko poda, oči protkane crvenim žilicama zakolutale su se prema dolje da bi je pogledale preko bijele točke brade, i mada su mu ogoljeli zubi bili umrljani krvlju, i mada mu je krv tekla i iz obojenih ušiju, usta su se izvinula u nešto što je, o čemu nije moglo biti zabune, bio smiješak. »Što vam to bi u ruci, Vaša Preuzvišenosti?« prošaptao je Horrabin. Jacky je osjetila kako joj se nešto koprca u još podignutoj desnoj šaci, pa je konvulzivno odbacila nešto što je trebao biti balčak bodeža bez oštrice, no što je ustvari bila pregršt velikih crnih pčela, tamnih i debelih poput šljiva. Jedna ju je ubola u ruku prije nego što ju je stigla otfrknuti, a druge su joj se srojile, zujeći i kuckajući, oko glave dok se ona skotrljavala s lakrdijaša da bi potom odgmizala preko poda. Tay je stajao u nadsvođenom prolazu što je vodio prema molu i nadalje držeći zublju. »Nema nam druge no bježati!« doviknuo je Jacky. »Idemo, prije nego što ustane!« Dok je Jacky zurila prema prolazu pred potjerom pčela, da bi se ondje pridružila Tayu u brzom grabljenju prema kraju mola, čuli su Horrabina kako za njima viče: »Vratit ćeš se ti meni, oče! I pretvorit ću te u nešto što živi u akvariju!« Dva su bjegunca pronašla splav, uskobeljala se u nju i odbacila uže. »Što se dogodilo s blatom na oštrici?« upitao je Tay tonom samo umjerenog zanimanja. »Morao sam probosti jednog od stvorova tamo dolje«, dahnula je Jacky i spljeskala neku upornu pčelu u tjestastu gvalju na drvetu splavi. »Čini se da umjesto krvi ima hladnu vodu. Rekao bih da je to spralo blato.«
149
»No dobro. Ali je bar bio junački pokušaj.« Kepec je otvorio kesu za pojasom pa izvadio pilulu koju je potom progutao. Stresao se pa drugu ponudio Jacky. »Što je to?« »Otrov«, odgovorio je Tay! »Samo uzmi – to je mnogo lakša smrt od one koju će ti on prirediti ako te uhvati živa.« Jacky je bila šokirana. »Ne! A ni ti nisi smio uzeti! Bože, možda je možeš povratiti. Ja mislim…« »Ne, ne.« Tay je zabio zublju između dva balvana splavi i legao preko grube površine pa se zapiljio u strop što je tekao. »Odlučio sam umrijeti ovoga jutra. Rekao mi je da se noćas spremim za predstavu pod punim kostimom – suknja, vlasulja, lak za nokte – i ja sam naprosto odlučio… ne. Ne mogu to viče učiniti nijednom. Odlučio sam ga pokušati ubiti, tako da bih umro u svakom sludaju, vidiš; prije četiri godine on je uspostavio – kako je to nazvao? – jednosmjernu živodajnu vezu. Abrakadabra. Što znaci, ako on umre, umirem i ja. Mislio je da je tako siguran od mene. Mogao je i biti da me nije tjerao da pjevam te proklete pjesme i sve vrijeme izvodim te plesne točke. Bože, što mi se spava.« Smireno se nasmijesio. »A ne mogu ni zamisliti… ljepšeg načina da provedem svoje posljednje minute, no u plovidbi s mladom damom.« Jacky je trepnula. »Ti… znaš?« »Ah, sve sam vrijeme znao, curče drago. I da si onaj Jacky. S lažnim brkom. O da.« Zatvorio je oči. Jacky se zagledala u zatihnulog kepeca, užasnuta i zapanjena. Splav se okretala niz kanal i sudarala se s njegovim zidovima. Kad je prosudila da je već mrtav, upitala je tiho: »Jesi li mu ti zaista otac?« Prepala se kad je ovaj odgovorio. »Da, curče drago«, rekao je slabašnim glasom. »I uistinu ga ne mogu kriviti zbog načina na koji se prema meni ponio. Bolje nisam ni zaslužio. Bilo tko koji bi mogao… izmijeniti obličje vlastitom sinu, samo zato da bi iz njega stvorio uspješnijeg prosjaka… ah, i sve mi se to vratilo, naravno.« Slabašni mu je smijesak dodirnuo usne. »O, i taj mi je dečko uzvratio punom mjerom! Preuzeo je komandu nad mojom prosjačkom vojskom… i onda protjerao mene kroz bolnicu u podrumu… mnogo, mnogo puta… da, ja jednom jesam bio visok…« Uzdahnuo je, a lijeva mu je peta nekoliko puta udarila po drvu. Bio je to drugi čovjek kojeg je Jacky vidjela kako umire.
150
Prisjetivši se Tayeva predviđanja da će pred njih biti poslani ljudi da siđu u kanalizaciju i presretnu ih, Jacky nije čekala da stigne do kojeg od molova nizvodno, već se spustila u vodu. Bila je hladna, no kako se podzemna rijeka bila usporila i smanjila širinu od onog njenog namakanja subotnje noći, time je izgubila i svoju oštru studen. Još se trenutak držala splavi. »Počivao u mini, Teobaldo«, rekla je i zatim se odgurnula. Nakon što je jednom sljuštila sa sebe natopljene Ahmedove halje, nije joj više bilo teško plivati protiv struje, pa je ubrzo za sobom ostavila splav – i zublju – i sad je plivala uzvodno u tami. Ipak to nije bila tama koja bi plašila, i Jacky je instinktivno znala da ona dublja rijeka, ona na kojoj je bila »vidjela« brod, nema nikakve veze s ovim kanalom – a možda čak ni sa Temzom. Niže niz tok odjeknuli su glasovi… »Tko, k vragu, reče da su oni?« »Stari Gnojko i onaj Hindus.« »Ništa zato, Peteovi će ih dečki zaustaviti na molu ispod Covent Gardena.« … a žuto se svjetlo zaljeskalo na vodi i mokrim zidovima i stropu ispred nje. Zatim je zakrenula za okuku, plivajući psećim stilom i nečujno, pa je ugedala, daleko ispred sebe, molo sa kojeg su se bili ukrcali. Sad je na njemu bilo nekoliko ljudi i svi su nosili zublje, no činilo se da Horrabin nije među njima. »Mora da su poludjeli«, prokomentirao je jedan od njih glasom što se čisto pronosio niz tunel. »Ili su možda mislili da Hindus raspolaže boljom magijom. Bilo bi ih zanimljivo poslušati – au! Dođavola, kako je ovamo dospjela pčela?« »Isuse, evo još jedne! Idemo, tu se ništa ne da učiniti. Hajmo gore pa pričekajmo da ih dovedu. To bi moralo biti nešto dobro – lakrdijaš je zapovjedio da otvore bolnicu.« Ljudi su se žurno udaljili i tunel se smračio; nadsvođeni se prolaz zažario narančasto da bi potom, kad su odnijeli zublje, i on zgasnuo u jednoličnu tamu. Jacky je neumorno radila rukama prema refleksu što joj je ostao u očima, pazeći pritom da ne okrene glavu, čak ni tada kad je osjetila kako joj se ljušti lažna brada i klizi joj kraj ramena. Nakon nekoliko minuta ruka joj je tresnula o drvenu građu mola. Izvukla se na nj i sjela tako, teško dišući. Bila je gola ako se izuzmu gaće, a kad je podigla ruku da prstima zabaci kosu, opazila je da joj je brk spuznuo zajedno s bradom.
151
To nije, pomislila je, kostim u kojem bih mogla nezapaženo klisnuti iz Štakorskog zamka. Plaho je zatapala kroz nadsvođeni prolaz, žaleći što više nema bodež. U tišini je čula kako negdje zuji pčela. Dugački je prolaz bio očito prazan, i ona je posša njime, zastajući često da bi oslušnula, vrebajući zvukove potjere iz oba smjera, no posebice sleđa. Uspela se nizom kamenih stepenica do širokog odmorišta, gdje je pipajući u traganju za idućim nizom osjetila pod rukom drvenu površinu vrata. Oko okvira i između dasaka nije se vidio ni najslabiji trunak svjetla, pa je, dakle, ili prostorija za njima bila mračna koliko i stepenice, ili su pak vrata bila nerazumno nepropusna. Pritisla je kvaku – nije bilo zaključano! – pa palac po palac otvorila vrata. Nimalo se svjetla nije prosulo po stepenicama, pa je požurila unutra i zatvorila vrata za sobom. Svjetlo nije mogla ukresati, sve kad bi se i usudila da to učini, pa je prostoriju izvidjela opipom, slijedeći zid duž sve četiri stranice male odaje, da bi se ponovno vratila do vrata i potom prešla oprezno dijagonalu preko sredine poda. Zatekla je usku postelju, uredno složenu, komodu s dvije knjige na njoj, stol na kojem su Jackyne nježne ruke napipale bocu i kupicu – koju je i onjušila: oštri gin – i u kutu stolicu na kojoj je bila presložena – Jacky je zahvaljivala Bogu dok je nespretnim pokretima identificirala predmete – kratka haljina, vlasulja, toaletni pribor i nekakav stari par damskih kožnatih papuča. Savršeno je čudo da mi se ta odjeća našla na putu, pomislila je Jacky. A onda se prisjetila kako je stari Teobaldo rekao da mu je za večeras zapovjeđeno da predstavlja u punom kostimu – ovo je zacijelo njegova soba, i zacijelo je prethodno složio kostim, onako kako će ga odjenuti, odlučan da umre. lako nije vidjela, radoznalo je preletjela očima po sobi i poželjela da dozna kakve su to knjige na komodi. Len Carrington je sjeo ravno u salon pa duboko potegao iz džepne čuturice, i nije ga bilo briga hoće li ga tko vidjeti. Zašto su baš njega, to bi volio znati, iznenada postavili za lakrdijaševa zamjenika, istovremeno od njega očekujuci da umekša doktora Romanya, procijeni nezadovoljavajuće izvještaje što su svakih nekoliko minuta pritjecali od ekipe što je pokušavala uhvatiti dva bjegunca i uvjeri pobješnjelog Horrabina – koji je jecao u visećoj ležaljci, očito sav prekriven gadnim opekotinama – da su poduzeti svi koraci da bi se popravila situacija? Carrington nije razumio ni kakva je ta situacija. Bio je čuo kako je onaj patuljasti baletan pokušao
152
ubiti lakrdijaša i potom s Hindusom pobjegao niz podzemnu rijeku, za milost božju, no ako je to tako, zašto doktora Romanya zanima samo to da porazgovara s Hindusom? Netko se teškim korakom uspinjao uz podrumske stepenice. Carrington je razmotrio pa potom odbacio ideju da ustane. Pokazalo se da je to, od svega pod kapom nebeskom, nekakva žena. Kosa joj je izgledala kao nekakvo mišje gnijezdo, a haljina joj je pristajala koliko i cerada privezana oko vješalice za šešire, ali joj je lice, ispod mnogo pudera i ruža, bilo lijepo. »Rekli su mi da dolje potražim Horrabina«, rekla je tako mirno kao da žena u Štakorskom zamku nije bila podjednako stvar bez presedana kao i konj u Westminsterskoj katedrali. »Nisam ga vidjela.« »Ne«, rekao je Carrington i koprcavo se digao na noge. »On je… ne baš najbolje. Koga đavola radite ovdje?« »Dolazim od Katie Durmingan, koja vodi sva zabavišta oko Piccadillya. Trebala bih dogovoriti sastanak – očito je da taj Horrabin hoće upasti u posao.« Carrington je zatreptao. Koliko je njemu bilo poznato, lakrdijaš svoje poslove nije bio proširio na prostituciju, ali to su sasvim sigurno sasvim njegova posla. A bilo je i nezamislivo da bi mlada djevojka mogla doći na ovo mjesto bez takvog nekakvog razloga. Opustio se – ona sasvim sigurno nema nikakve veze s ona dva bjegunca. »Ovaj, bojim se da ga u ovom času ne možete vidjeti. Bolje je da odete – i kažete toj Dunniganici da idući put pošalje muškarca! Smatrajte se sretnom ako vas siluju manje od tucet puta prije nego što izađete iz zgrade.« »Onda mi pozajmite nož.« »Za… zašto bih?« Jacky mu je namignula. »Zalazite kad na Piccadilly?« Na Carringtonovu se licu izgradio polagani smiješak, pa je ispružio ruku i kliznuo njome oko nje. »Ne, ne, ne ja«, rekla je ona žurno. »Ja sam, ovaj… zaražena. Ali na Piccadillyu imamo i čistih cura. Da ti dam lozinku pa da dobiješ jednu badava? Hoćeš-nećeš?«
153
Carrington se odgurnuo od nje, ali je sad gunđajuci posegnuo pod kaputić pa izvukao nož u kožnatim koricama. »Evo«, rekao je. »Kakva je lozinka?« Jacky je izgovorila najprljaviju imenicu koju je ikad bila cula. »Znam da zvuči malo ludo, ali to je to. Samo se ušeći u koju od tih kuća, dođi do izbacitelja kraj ulaznih vrata i to mu šapni.« Jacky je bez žurbe išetala iz Štakorskoga zamka, demonstrativno nožem čisteći nokte.
154
Poglavlje 7 »Mladost, Narav, Zeus gore za plamen se moj sad bore, Al’ Romanelli bude jak – Sve ih svlada i nasta mrak.« Lord Byron, u pismu iz Patrasa, 3. listopada 1810.
D
oyle se u subotu ujutro probudio na slamarici i shvatio da je dosao do odluke; iščekivanje onog što je namjeravao učiniti osušilo mu je usta i natjeralo drhtavicu u ruke, no bila je to čista nervoza zbog teškoga puta na koji se bio odlučio, pa je to došlo kao olakšanje nakon čitavog tjedna sumorne neodlučnosti. Sad je shvaćao da je bilo pogrešno sve nade vezivati uz Ashblessovu intervenciju. Čak i kad bi mu uspjelo pronaći pjesnika, čista je fantazija zamišljati da bi Ashblesss htio, ako bi uopće mogao, učiniti išta da mu pomogne. Sukob je između njega i doktora Romanya, i suočenje je jedini način da se on razriješi. Što prije do toga dođe, utoliko bolje – jer se Doyleovo zdravlje uporno pogoršavalo. Zamolio je Kusiaka za slobodan dan i starac je bio sretan da mu ga dade, obzirom da se Doyleovo suho kašljucanje toliko pogoršalo da su se gosti u njegovoj blizini počeli osjećati nelagodno, kao da strahuju da prenosi nekakvu pošast. Doyle je uzeo onu mršavu lovu što ju je bio uštedio pa njome kupio nešto za što je mislio da će mu pružiti sigurnost: staru i izubijanu kuburu za koju je vlasnik dućana mornarskih potrepština vrlo uporno tvrdio da odista može opaliti, a koja mu je trebala poslužiti da zaprijeti samoubojstvom ako doktor Romany pokuša zapovjediti svojima da ga uhvate. Jučer mu je na London Bridgeu Jacky ispričala o svom neuspjelom napadu na Horrabinov život, i Doyle je pozelio da ima otrovnu pilulu što ju je kepec bio ponudio Jacky; bilo bi lakše da je nosi među zubima no da okolo vucara pištolj naperen u vlastitu glavu.
155
Shvaćajuci da bi mu se ruka umorila kad bi morao duže vremena držati teški pištolj uperen u sebe, skinuo je pojas, provukao mu kraj kroz štitnik obaraca i tako ga ponovno zakopčao oko vrata. Kad je kaputić zakopčao do grla i preko kubure, i razbašurio maramu da bi pokrio grlo cijevi, koje mu je sada hladno pritiskalo na meko mjesto iza čeljusti, izbjegao je da bude sumnjiv a ipak je zadrzao pištolj u položaju u kojem je jedan trzaj palca između drugog i trećeg dugmeta kaputica mogao odaslati pištoljsku kuglu da mu probije usta, nepce, nosnu šupljinu, mozak i potom izleti na sunce tek malo prema krmi od potiljka. U Bishopsgate Streetu sreo je prosjaka iz kuće kapetana Jacka, i nakon što su izmijenili pozdrave, starac mu je rekao da je u ovom času ciganski tabor doktora Romanya smješten na uzdignutom polju na sjevernom kraju Goswell Roada, gdje aristokratima iz West Enda proriče sudbinu a stanovnicima sirotinjskog Golden Lanea prodaje otrove i ljubavne napitke. Doyle mu je zahvalio, zamolio ga da pozdravi društvo, pa skrenuo istočno na London Wall Street. Baš kad je prelazio Coleman Street – tek, shvatio je, jedan blok daleko od mjesta Keatsova rođenja – začuo je oštar zvižduk sa sjeverne strane ulice. Bile su to tri note (visoko-nisko-nisko), prve tri iz Yesterdaya. A na njih je odgovorilo, s nasuprotne strane Coleman Streeta, idućih devet nota što su išle gore-dolje po ljestvici. Ovog puta nije bilo sumnje. On nije bio jediničdovjek iz dvadesetog stoljeća što se našao u 1810. Dok mu je srce mlatilo, potrčao je preko ulice i zatim zastao na sjevernom pločniku, sumanuto se ogledavajući. Mnogo se ljudi bilo zagledalo u nj, a on se žurno zagledavao u svako lice na kome se čitalo neodobravanje ili uživanje u predstavi, a sve u nadi da će mu nekako uspjeti prepoznati svog anakronog drugara; ali svi su oni izgledali kao građani domoroci. Napravio je nekoliko nesigurnih koraka Coleman Streetom prije nego što je na suprotnom rubniku opazio kočiju. Bočni joj je prozor bio otvoren i Doyle je mogao nejasno razabrati putnike u njoj. Trenutak prije nego što su mu se noge uz trzaj odlijepile od pločnika, ugledao je u kočiji bljesak pištolja, no ono što je čuo bio je pucanj pištolja pod košuljom, kad je zrno raznijelo oroz i upalilo barut; u tom se trenutku brzo okretao, tako da mu se, kad je pištolj opalio, grlo cijevi našlo pokraj čeljusti umjesto ispod nje, pa mu je crveno usijana kugla samo zaorala uz obraz i oderala mu desno uho, umjesto da mu eksplodira u glavi.
156
Ležao je sklupčan, nesvjestan tandrkanja nastalog pokretom kočije. Mutno je shvaćao da je bilo došlo do nekakve eksplozije, da je ranjen i sav obliven krvlju. Prsa su ga užasno boljela, no kad je odrvenjelim rukama stresao sa sebe barutom spaljene dronjke košulje i kad je zadimljeni, smrskani pištolj gurnuo ustranu, učinilo mu se da nema nikakve smrtonosne ozljede. U ušima mu je zvonilo, u desnom gore nego u lijevom; ustvari mu je čitava jedna strana glave bila mrtva kao da su mu dali injekciju novokaina. Počeo je po tome pipati i osjetio toplu krv što je slobodno tekla, i razdrto meso, ali uha nije bilo. Za ime božje, što se dogodilo? Bio se prevalio i baš se pokušavao dići na noge, kad je prišlo nekoliko ljudi i suosjećajno ga no nimalo nježno uspravilo. Doyle je bio tek smućeno svjestan onoga što su govorili: »Stari jesi li živ?« »Kakvo pitanje, vidi, prostrijeljen je ravno kroz glavu.« »Ustrijelio ga je onaj u kočiji.« »Gluposti, sve sam vidio – eksplodirala su mu prsa. Nosio je bombu. To je jedan od onih francuskih uhoda sa Leicester Squarea.« »Vidi ovo«, uskliknuo je jedan. »Evo mu je oko vrata vezan nekakav razbijeni pištolj.« Zadigao je Doyleu bradu i unio mu se u lice. »A za kog si đavola tako nosio pištolj?« Doyle je poželio da pobjegne. »Ja sam… tek sam ga kupio«, promrmljao je. »Mislio sam, bit će dobar način da ga donesem kući. Ovaj… mislim da je slučajno opalio.« »Ovo je neki blesan«, konstatirao je čovjek koji ga je ispitivao. A onda je dodao, obrativši se Doyleu: »Ionako ti ne bi bio ni od kakve koristi. Vidiš kako ti se razletio u komade kad si samo jednom iz njega opalio. No, daj, pođi sa mnom, da te vodim doktoru koji će ti zakrpati glavu.« »Ne!« Doyle se nije mogao prisjetiti jesu li 1810. antiseptici već bili u općoj upotrebi, i mada je znao da ne misli baš bistro, također je znao i to da ne želi pokupiti nekakvu prokletu infekciju od neopranih ruku i kirurškog konca. »Samo . . . samo mi, molim, dajte malo konjaka. Jakog konjaka. Ili viskija – bilo što u čemu ima mnogo alkohola.« »Znao sam!« zapiskutao je neki starac koji zapravo i nije mogao vidjeti što se zbiva. »To je švindleraj. Ko sunce je izgubio uho još pred mnogo godina, i sad se skita po Londonu i pretvara se da mu ga stalno nešto raznosi, tako da ga naivčine zovu na piće.« »Ma kak’i«, usprotivio mu se neki drugi. »Vidi, tu mu je komad uha. Aaaj! Pazi! Pozlilo mu je!«
157
I odista i jest. Nekoliko trenutaka kasnije uspjelo mu je skupiti snage da se progura kroz sve manje brižnu gomilu. Nesvjestan začuđenih pogleda što su se sa svih strana okrenuli prema njemu, odbacio je kaputić, zderao ostatke košulje, privezao ih čvrsto oko glave da bi zaustavio krvarenje, zaustavio krv što je kapala na pločnik i ljigavila mu ruke, nakon čega je ponovno odjenuo kaput i tada, ošamućen od šoka i gubitka krvi, oteturao da nađe kakvu rakijašnicu; jer iako je u tom trenutku u malo što bio siguran, tješila ga je spoznaja da mu je nakon kupovine pištolja, koji mu se još uvijek njihao na vratu, ostalo još dovoljno gotovine za dva konjaka: za jedan kojim će natopiti zavoj i drugi koji će brzo sasuti niz grlo. Dva je dana kasnije ponovno čuo melodiju Beatlesa. Kad se u nedjelju popodne vratio Kusiaku, gurnuo ulazna vrata i uteturao u predvorje, stari je gostioničar podigao pogled s knjiga, uz izraz u kojem se čitala uzbuna no koji se brzo prometnuo u ljutnju skupljenih usnica. Doyleova je zbrkana objašnjavanja prekinuo odrješitim nalogom da ga smjeste u krevet u rezervnoj sobici i da nad njime bdiju »dok mu duša ne izleti kroz plafon ili ga njegove proklete noge ne uzmognu iznijeti kroz stražnja vrata.« Stavio je zglobove prstiju Doyleu pod bradu i zadigao mu blijedo lice. »Nije me briga kako, Doyle, ali odavde se kupiš čim prije to prokleto bolje – jesi li me shvatio, ha?« Doyle se uspravio do pune visine i složio dostojanstven odgovor – kojeg se poslije nikad više nije mogao sjetiti – no tada su mu se oči iznenada iskrenule, izgubile iz vida, i on se prevalio na leđa poput posječenog drveta; pod je prasnuo poput bubnja kad je o nj udario čitavom dužinom, a prsti su mu, zagrebavši na trenutak po uglačanim daskama, zasvirali poput kastanjeta. Kusiak ga je, donekle s olakšanjem, proglasio mrtvim i naložio da ga iznesu straga gdje će pričekati dok dozovu policajca, no kad su mu dva kuhinjska dječaka odvukla mlitavo tijelo samo do stražnjih vrata, Doyle se uspravio u sjedeći položaj, oglednuo se uznemireno i rekao: »Let broj 801 za London – trebali ste za mene sačuvati kartu. Već je plaćena – Darrow, iz DHG-a. U čemu je problem?« Da bi tada ponovno otplovio. Kusiak je umorno opsovao Doylea i odustnu Jacky, pa potom zapovjedio dječacima da odnesu tog deliričnog i nedobrodošlog gosta u najmanju raspoloživu slobodnu sobu i da ga s vremena na vrijeme dođu pogledati dok se ne smiluje pa umre. Dva je dana Doyle čamio na uskom krevetu u sobici ispod glavnih stepenica, bez prozora i bizarna oblika, krijepljen Kusiakovom izvrsnom
158
ribljom čorbom i tamnim pivom, pri čemu je najveći dio vremena odspavao; u utorak uveče ustao je i išetao u predvorje, gdje ga je ugledao Kusiak u pregači i rekao, ako se već toliko oporavio da može izaći iz sobe, onda je i đavolski dovoljno zdrav da sasvim izađe i iz čitave gostionice. Kad je Doyle odjenuo kaputić i napravio nekoliko nesigurnih koraka niz ulicu, začuo je kako je iza njega nešto zazveketalo po kaldrmi. Okrenuo se i vidio da je to Kusiak za njim bacio njegov uništeni pištolj. Vratio se i podigao ga, jer mu je mogao donijeti koji peni u nekom od svudprisutnih dućana starudije, a kako su sada stvari stajale, stjecanje bi tri penija podvostručilo njegovo bogatstvo. Nema sumnje da je pokvaren, pomislio je dok ga je dizao. Orozi i ognjilo bili su otišli, kundak se bio iscijepao u iverje, a mogao se vidjeti i izvijeni les zrna koje je u nj udarilo i duboko se zabilo u drvo. Doyle se stresao, prisjetivši se da bi ga to zrno bilo provrtjelo ravno kroz prsa, samo da mu se taj pištolj nije bio našao na putu. Zagledao se u zrno mnogo pažljivije – imalo je ravno dno projektila ispaljenog iz čahure – to nije bila kugla. Dakle, to potvrđuje tezu, pomislio je nervozno. Takva zrna nisu ušla u upotrebu prije 1850. ili tu negdje. Ovdje – ili bolje reći sada – ima još ljudi iz dvadesetog stoljeća i oni su zbog nekog razloga neprijateljski raspoloženi prema meni. Pitam se što dođavola imaju protiv mene. I pitam se, pomislio je, tko su dođavola oni. Stigao je do Borough High Streeta. Zdesna mu je bila sumorna masa St. Thomas’ Hospitala, a slijeva se udaljavao London Bridge, lebdeći kroz sumrak premošćujući široku Temzu čije je crvenkasto-sivo lice u naletu već počelo svjetlucati u prvim svjetlima večeri. Učinilo mu se da je više nade s druge strane rijeke, pa je skrenuo lijevo. Ali zašto bi se, upitao je sama sebe dok se spuštao prema rijeci, ti putnici kroz vrijeme motali po Londonu 1810. godine? I zašto bi me, za milost božju, pokušavali ubiti? Zašto me naprosto ne vrate? Zar misle da ja zaista želim biti ovdje… to jest u ovom vremenu? Najednom ga je porazila misao. Možda je to, rekao je samom sebi, zato što tražim Ashblessa. Možda bi se on zaista bio pojavio u Jamaici, no oni su ga ugrabili; s obzirom da sam ja iz budućnosti, ja ću zamijetiti njegovu odsutnost, i sad me moraju spriječiti da o tome govorim. Zastao je na hrptu lagano izvijenog London Bridgea pa se naslonio na još toplu kamenu ogradu i zagledao se na zapad, uz rijeku, prema sve
159
tamnijem sutonu što je crtao silhuetu pet lukova Blackfriars Bridgea pola milje uzvodno. Rekao bih da ću morati još jednom pokušati porazgovoriti s doktorom Romanyem. Vjerojatno je to izgubljeni slučaj, ali ja se moram bar pokušati vratiti u 1983. Uzdahnuo je i dopustio sebi trenutak samosažaljenja. Da je to samo taj bronhitis ili upala pluća ili već što je, mogao bih ostati i potruditi se da to suzbijem i tu i tamo okrenuti koju paru; no kad se za tebe bore dvije očito vrlo jake grupe, pri čemu te jedna želi ubiti dok bi se druga zadovoljila i samo torturom, dosta je teško zadržati posao. Odgurnuo se od ograde i pošao niz sjeverni nagib mosta. Naravno da sam mogao naprosto otići iz grada, rekao je samome sebi. Ovoga časa otiđi do obale, ukradi čamac i otisni se – pusti da te struja odnese do Gravesenda ili tko zna kamo. Otpočni novi život. Kad se trgnuo iz sanjarenja, već je bio sišao s mosta i upravo prelazio Thames Street. Bacio je pogled uz i niz ulicu, osvijetljenu fenjerima, i prisjetio se dana prije dva i pol tjedna kad je gotovo dopustio da ga onaj kobajagi slijepi prosjak otpremi Horrabinu, i kako ga je tada spasio Benjamin Koturaljka. Tog je utorka uveče na ulicama bilo malo ljudi, a pubovi i krčme duž Gracechurch Streeta prosipale su preko kaldrme svjetlo, ali malo zvukova. Doyle je začuo zviždukanje dok je još bilo dobrano daleko od njega. Ponovno Yesterday. Kada je prošao prvi trenutak slijepe panike, Doyle se nasmiješio, morbidno zabavljen time koliko je njegova reakcija na tu prokletu bitlsovsku melodiju postala pavlovljevski uvjetovana – istog je časa uskočio u neku uvučenu vežu, trgnuo upropašteni pištolj iz džepa kaputića i podigao ga iznad glave kao toljagu, A potom, kad je shvatio da je izvor zvuka bar jedan blok daleko, spustio je pištolj i dopustio si disanje – iako mu se mlatnjava srca nije usporila. Oprezno je zirnuo iz svoje niše, još se ne odvažujući da je napusti, u strahu da ne privuče pažnju. Nakon nekoliko trenutaka taj što je zviždao zakrenuo je oko ugla prema Eastcheapu i udario prema Gracechurchu, u Doyleovu smjeru no drugom stranom ulice. Bio je visoki, činilo se, pripit. Šešir široka oboda bio mu je nabijen nisko na čelo, a on je sam u hodu teturao lijevo-desno, iako se jednom na sekundu-dvije upustio u nezgrapnu parodiju stepovanja, pri čemu je, sebi za pratnju, brzo zviždukao onu melodiju. Baš kad je trebao proći kraj Doyleovog skrovišta, opazio je, uz pretjerani trzaj glavom, nekakav pub sebi zdesna, mračnu škulju zvanu Oprezni Rowsby. Prestao je zviždukati,
160
potapšao se po džepu i, ohrabren zveckanjem novčića, gurnuo vrata s okruglim prozorčićem i nestao unutra. Doyle je zabrzao odatle, prema jugu, prema rijeci i Gravesendu, ali se nakon nekoliko koraka zaustavio i brzo se osvrnuo oa pub. Možeš li od toga pobjeći? upitao je sama sebe. A sasvim je izvjesno čini se da je ovaj tipus sam i u ovom času ne baš posebno opasan. Ne budi blesav, usprotivio se plašljiviji dio svijesti, tornjaj se dođavola odavde! Kolebao se a onda, oklijevajući, gotovo na vršcima prstiju, prešao ulicu i uspeo se do masivnih drvenih vrata Opreznog Rowsbyja. Stari je cimer krčme zacvilio, lagano se zanjihavši naprijed-natrag na lancima iznad njegove glave, dok se Doyle trudio svladati živce kako bi mogao uhvatiti željeznu kvaku u obliku slova S. Bio je oslobođen tereta donošenja odluke jer su se vrata zamahom otvorila iznutra da bi na pločnik stupio visok, nabijen muškarac, naizgled gotovo izbačen izbojem toploga zraka što je, mirišući na govedinu i pivo i lojanice, kuljao svud uokrug njega. »Što te muči, stari?« glasno je uzviknuo muškarac. »Bez pare za pivo? Na. Kad Zornjača pije, svi piju.« Bacio je šaku bakrenjaka Doyleu u džep. »Upadaj.« Zornjača je položio svoju orijašku šaku Doyleu među lopatice pa ga gurnuo unutra. Okrenuvši lice od većine stolova i niša, Doyle je pohitao prema dugačkom šanku na kraju prostorije pa naručio pivo od krčmara čije je lice odavalo dosadu. Stjerao si je kosu dolje preko čela, nagnuo teški stakleni vrč preko lica i tada se, dok su mu se vidjele samo oči, okrenuo leđima prema šanku pa se, ispijajući prvi, drugi gutljaj, dao u polagano prelaženje prostorije pogledom. Na pola puta najednom se sledio i gotovo zagrcnuo pivom. Čovjek koji je bio zviždukao sad je sjedio za pivom u visoko ograđenom separeu uz nasuprotni zid prostorije; šešir mu je bio uz čašu, a svijeća je na stolu jasno osvjetljavala njegovo mlohavo lice mutnih očiju. Bio je to Steerforth Benner. Kad je uvjerio sama sebe da nije riječ ni o zabuni ni o priviđenju, Doyle je progutao još malo piva. Zašto se Benner nije vratio s ostatkom društva? Je li još tko zakasnio na vlak? Doyle se odgurnuo od šanka i, noseći svoje pivo, prešao do Bennerova stola. Kliznuo je slobodnom rukom u džep kaputića i čvrsto stisnuo uništeni pištolj.
161
Kad je Doyle stao nad njega, taj krupni, riđi muškarac nije podigao pogled, pa je ovaj zadigao pištolj pod kaputićem, tako da mu se grlo cijevi pokazalo kao prsten pod napetom tkaninom, i onda ga pretresao za rame. Benner je podigao pogled, a njegove obrve, boje sazrelog žita, podigle su se u ljutitom upitu. »Daa?« rekao je, a potom, opreznije: »Što je?« Doyle je bio nestrpljiv. Zašto se ovaj morao napiti? »Steerforthe, to sam ja. Ja sam Doyle.« Sjeo je za Bennerov stol s druge strane i pustio da cijev skrivenog pištolja zvekne po drvu. »Ovdje je pištolj«, rekao je, »i naciljan je, kao što možeš vidjeti, u tvoje srce. A sad bih volio čuti neke odgovore na neka pitanja.« Benner se zapiljio u njega užasnuto, razrogačenih očiju i ovješene čeljusti. Odgovorio je žurno, riječima što su mu se naprosto kotrljale iz usta. »Isuse, Brendane, ne muči me, jesi li stvaran, mislim ovdje, blagi Bože, ti nisi utvara ili delirium tremens, nisi? Dođavola, reci nešto!« Doyle je s gnušanjem odmahnuo glavom. »Trebao bih se pretvarati da sam utvara, tek toliko da vidim kako se stvarno lomiš. Daj se saberi. Stvaran sam. Piju li utvare pivo?« Doyle je izveo tu operaciju, ne skidajući oči s Bennera. »Očito je da znaš da su u nedjelju pucali u mene. Reci mi tko je to učinio i zašto – i tko se to još skita okolo i zvižduče Yesterday.« »Baš svi oni, Brendane«, odgovorio je Benner usrdno. »Svi dečki koje je Darrow vratio ovamo sa sobom. Ta je melodija među njima signal raspoznavanja, baš kao one tri note što su ih Jetovi zviždukali jedni drugima u Priči sa zapadne strane.« »Darrow? On je ovdje? Mislio sam da je povratak upalio.« »Nakon onog puta za kojeg si došao s nama? Jasno da je upalio. Svi osim tebe vratili su se ko grom.« Benner je zamišljeno zatresao glavom. »Nikad mi neće biti jasno, Brendane, zašto si poželio ostati ovdje.« »Ja to nisam želio. Naprosto me kidnapirao nekakav ludi Ciganin. Ali što mi to, molim te, govoriš? Da je Darrow došao ponovno! Kako je mogao? Je li našao nove procijepe kroz koje se moglo skočiti?« »Ne. A čemu bi mu to i bilo potrebno? Vidi, čitava je ta pripovijest s Coleridgeovim govorom bila samo sretno odabran način da se financira Darrowljev stvarni cilj – a to je da se trajno preseli ovamo u tisuću osamsto i prokletu desetu. Angažirao je slobodoumne, za povijest navudrene dečke da mu budu osobna svita – liječnici tjelohranitelji – to je taj posao što sam ga bio dobio, a o kojem ti nisam htio pričati, sjećaš se? A onda je uočio da za vrijeme trajanja procijepa stari Coleridge u Londonu
162
drži govor. Imao je problema da plati bilo šta, i ovo je bilo rješenje – pokupiti milijun po glavi od deset bogatih kulturnih čudaka da bi mogli otići slušati Coleridgea. A on je zaključio da mu je za to potreban stručnjak za Coleridgea, i eto gdje je angažirao tebe. Ali sve to vrijeme, glavni… cilj… je bio da se vrati, samo on i njegova probrana, ekipa, da se provedu. I tako, kad se Coleridgeovo društvance vratilo u 1983, strpao ih je u kola pa sredio da skočimo još jednom u onaj isti procijep od prvog rujna, pa smo ponovno i skočili. No ovaj put smo stigli u sredinu procijepa, otprilike sat nakon što ste se svi vi – to jest mi – odvezli da vidimo Coleridgea, pa smo očistili tragove našeg dolaska i kad su se dvije kočije vratile, bez jednog stručnjaka za Coleridgea, da bi pričekale da se procijep zatvori, već nas dugo nije bilo.« Benner se kiselo nasmiješio. »Bilo bi veselje da smo se odvezli do Krune i sidra pa privirili da se vidimo. Dva Bennera i dva Darrowa! Darrow je čak razmišljao da li da to učini i vidi da nisi markirao, ali je zaključio da bi mijenjanje čak i tako sitnog djelića povijesti bilo i suviše riskantno.« »I zašto je onda Darrow želio da me ubiju?« upitao je Doyle nestrpljivo. »I ako se Darrow tako đavolski brine za nepovredivost povijesti, zašto je onda kidnapirao Williama Ashblessa?« »Ashblessa? Toga poetičnog bilmeza o kojemu pišeš? S njim nismo imali nikakvih okapanja. Mislim, zar nije tu negdje? Benner je djelovao iskreno. »Ne«, odgovorio je Doyle. »A sad prestani izvrdavati pitanje. Zašto Darrow želi moju smrt?« »Mislim da nam to, u krajnjoj liniji, želi svima«, promrsio je Benner u svoje pivo. »Bio nam je obećao da će ekipi biti dopušteno da se vrati u 1983. kroz procijep u 1814, ali sam prilično siguran da nas sve namjerava pobiti, jednog po jednog, kako mu više ne budemo potrebni. On je zadržao sve naše pokretne kuke, a već je ubio i Baina i Kaggsa – onu dvojicu koja su te trebala srediti pred tjedan dana. A onda sam jutros slučajno čuo kako naređuje da bez opomene upucaju mene. Uspio sam zagrabiti lijepu svoticu i pokupiti se, ali mu se sada ne usuđujem prići.« Benner je podigao nesretni pogled. »Shvaćaš, Brendane, on ne želi ovdje nikoga drugoga koji zna za sve te stvarce iz dvadesetog stoljeća – radio, penicilin, fotografiju i sve te pripovijesti. Brine ga da bi ti mogao patentirati leteći stroj težiod zraka ili publicirati ‘Doversku plažu’ pod svojim imenom, ili štogod u tom stilu. Pao mu je veliki kamen sa srca kad sam ja…« Uslijedila je stanka koja se neugodno produživala dok je kruti smiješak produbljivao brazde na Doyleovim obrazima. »Kad si ga izvijestio da si me prostrijelio kroz srce.«
163
»Kriste«, prošaptao je Benner i zatvorio oči, »Brendane, nemoj me ustrijeliti. Morao sam, bila je to samoobrana: da to nisam učinio on bi dao da ubiju mene. A ionako te nisam ubio.« Otvorio je oči. »A gdje te jest pogodilo? Promašio nisam.« »Ne, bio je to dobar pogodak, ravno usred prsiju. Ali ja sam pod kaputićem nosio nešto i to je zaustavilo tvoje zrno.« »Uh. Ovaj, drago mi je zbog toga.« Benner se široko nasmiješio i ljuljnuvši se zavalio u stolicu. »Veliš da ti nisi odlučio zbrisati s te Coleridgeove turneje? Onda jedan drugome možemo strahovito pomoći.« »Kako?« upitao je Doyle skeptično. »Želiš li se vratiti? U 1983?« »Ovaj… da.« »Bravo. Ja također. Stari moj, čovjek ne zna što ima dok to ne izgubi, ha? Znaš li što mi najviše nedostaje? Moj stereo. Bože, kod kuće sam mogao u jednom danu odsvirati svih devet Beethovenovih simfonija, ako bih samo poželio, i zatim Čajkovskog. I Wagnera! I Gershwina! Janis Joplin! K vragu, bilo je zabavno odvesti se do Dorothy Chandler i čuti stvari na koncertu, ali je traljavo ako je to jedini način na koji se to može čuti.« »I kakav je, dakle, tvoj plan, Bennere?« »Ovaj – na, Brendane, ponudi se cigarom – i«, tu je mahnuo šankerici, »daj da uzmemo još jednu rundu, pa ću ti ispričati.« Doyle je uzeo cigaru, dugačku stvarcu čerčilovske veličine no bez vrpce i celofanskog omota, pa je zasjekao zubima na jednom kraju i tada, ponovno ne skidajući oči sa sugovornika, podigao svijeću i puckajući pripalio cigaru. Nije bila loša. »Dakle«, počeo je Benner pa, kad je Doyle spustio svijeću, pripalio i sebi jednu, »da počnemo s tim, stari je opaljen. Lud. Bistar kako se samo poželjeti može, to da, i veliki lukavac, ali mu nisu više sve duge na broju. Znaš li što nam je svima dao da radimo sve otkako smo ovdje? Dok bismo, što ja znam, mogli prodavati karte za Stutter’s Mili i Klondike? Kupio je nekakav prokleti lokal u Leadenhall Streetu i opremio ga, kompletno, kao nekakav, Bože mi prosti, salon za depiliranje – što veliš? Kamo možeš otići da ti uklone suvišne dlake! I u njemu stalno rade dvojica, od devet ujutro do devet i pol uveče!« Doyle se zamišljeno namrštio. »Je li… rekao zašto?«
164
»Itekako jest.« Piva su stigla, pa je Benner junački potegao. »Rekao nam je svima da otvorimo četvore oči da nađemo čovjeka koji po čitavom tijelu ima popodnevnu bradu i traži obradu od pete do glave. Darrow nam je rekao da ga upecamo pištoljem za omamljivanje, zavežemo ga i odnesemo gore, i da ga ne ozlijedimo baš ničim jačim od tog pištolja, a bilo bi nam đavolski bolje da ga ni njime ne pogodimo u lice ili vrat. A vidi ovo, Brendane: Pitao sam ga, gazda, a kako taj momak izgleda? Mislim, osim što je čekinjav po čitavom tijelu. I znaš što mi je Darrow rekao? Reče, ja to ne znam, a sve kad bih i znao, opis bi vrijedio možda samo tjedan dana ili tu negdje. I sad – jesu li to riječi i ponašanje nekog u glavu zdravog?« »Možda da, možda ne«, odgovorio je Doyle polagano, obrva uzdignutih, razmišljajući o tome kako sad o Darrowljevim planovima zna mnogo više od Bennera. »A kakve veze sve to ima s tvojim planom da nas vratiš kući?« »Ovaj – mislim, imaš li ti još uvijek svoju pokretnu kuku? Bravo – Darrow zna trenutke i lokacije svih procijepa. A oko sadašnjeg trenutka prilično su učestali, onaj iz 1814. nije najbliži. I tako ćemo se pokušati nagoditi s njim, navesti ga da nam kaže lokaciju idućeg, pa ćemo otići i stati mu u polje kad ovo dođe kraju i frk! Evo nas natrag na onoj praznoj parceli u suvremenom Londonu.« Doyle je povukao dugi srk iz – to je morao priznati – izvrsne cigare, pa ga potjerao niz grlo gutljajem piva. »A što mi prodajemo?« »Ha? Nisam rekao? Našao sam mu toga njegovog dlakavca. Ušao je jučer, baš kako je stari rekao da će ući. Niski, crvenokosi buco sa sasvim uvjerljivom popodnevnom bradom preko čitavog tijela. Kad sam se počeo prikradati laku-noć pištolju, zacvikao je pa istrčao, ali sam ga ja«, tu se Benner ponosno nasmiješio, »slijedio sve do mjesta na kojem živi. I tako sam jutros prisluškivao što se govori u Darrowljevoj sobi – pokušavao sam otkriti je li u dobrom raspoloženju da mu priđem s ponudom u stilu – ti mi daš kuku i veliš mi gdje je procijep, a ja ću tebi reći gdje živi taj tvoj dlakavac – no tada sam, tako mi Boga, čuo kako Darrow veli Clitheroeu da kaže svim dečkima da Bennera treba ustrijeliti bez opomene! Kao da mi više ne vjeruje. I tako, nakon što sam ispraznio jednu od blagajni, odoh ja, otišao sam i sam porazgovorio s dlakavcem. Ručao sam s njim tek pred koji sat.« »Jesi li?« Doyle je pomislio kako bi radije ručao s Jackobom Trbosjekom negoli sa Psolikim Joeom.
165
»Da. I nije loš momak, doista – divljeg pogleda, i sve vrijeme priča o besmrtnosti i egipatskim božanstvima, ali je vraški dobro naobražen. Rekoh mu kako Darrow posjeduje moć da ga izliječi od hiperpiloznosti, ali da bi mu rado postavio nekoliko pitanja. Dao sam mu naslutiti da ga stari namjerava podvrći torturi – što bi, po svemu što znam, lako moglo biti – i da mu je potreban posrednik, glasnogovornik, koji bi pregovarao s Darrowom. Rekoh da sam bio jedan od Darrowljevih momaka, ali da sam se pokupio kad sam čuo za zvjerstva što ih namjerava počiniti nad sirotim jebivjetrom. Vidiš? Ali još uvijek mi preostaje problem u vezi Darrowljeve zapovijedi svojim ljudima da Bennera upucaju bez upozorenja.« Benner se nacerio. »Sad smo, dakle, ortaci. Ti ćeš porazgovarati s Darrowom, dogovoriti pogodbu i onda sudjelovati u dobiti – putu kući. Smislio sam da mu veliš ovako nešto.« Benner se zavalio i zadignute obrve pogledao Doylea. »Reći ćemo starom King Kongu da ti ne dođe u vizitu, Darrow, sve dok ne primi pismo od nas. I mi ćemo to pismo predati prijatelju – znam pravu curu da to izvede – s uputama da ga preda na poštu samo ako vidi kako smo nestali kroz koji od procijepa. I tako, ti nama daješ kuku i lokacije procijepa, i ako naša cura vidi kako naša odjeća pada prazna – i vidiš, ona bi mogla biti stotinu metara daleko, u kakvoj krošnji ili na prozoru, pa se dakle nemoj nadati da bi je mogao naći – i tek će tada tvoj dlakavko doći u priliku da vidi Darrowljevu poruku.« Doyle mu je pokušavao upasti u riječ. »Ali Benneru«, rekao je tek sada, »zaboravljaš da je Darrow izdao i naređenje da se ubije Doyle. Ni ja mu ne mogu prići.« »Tebe nitko ne progoni, Brendane«, odgovorio je Benner strpljivo. »Kao prvo, svi misle da sam te ubio, a kao drugo, oni te se sjećaju kao bucmastog momka što puca od zdravlja, onog što je održao govoranciju o Coleridgeu. Jesi li se u posljednje vrijeme pogledao u zrcalo? Sad si ispijen, i blijed poput face s gravire Fritza Eichenberga, i na licu ti je stotinjak novih bora – da li da nastavim? Okej – i sada si definitivno oćelavio, i kao kruna svemu, ode ti, čini se, i zeznuto uho. Kako si to uspio? A neki sam dan opazio da i smiješno hodaš. Iskreno govoreći, izgledaš dvadeset godina stariji. Nitko te neće pogledati pa reći, aha, Brendan Doyle. Dakle ne brini. Naprosto uđeš u taj salon za depiliranje i veliš nešto poput: ‘Haj svima, jednom mom prijatelju raste krzno po čitavom tijelu, dajte mi gazdu pa da popričamo.’ I tada, kad se vidiš s Darrowom, zaključiš posao. U tom času možeš i priznati da si Doyle – on se neće usuditi učiniti nešto nažao svojoj jedinoj vezi s Moćnim Mladim Joeom.«
166
Doyle je zamišljeno kimnuo. »Nije to loše, Benneru. Komplicirano, ali nije loše.« Doyle je bio prilično siguran da zna što je to Darrow pokušao učiniti… i, usput, zašto stari ima primjerak Dnevnika Lorda Robba. Riječ je o njegovu raku, rekao je samom sebi. On ga ne može izliječiti, no čim svlada putovanje kroz vrijeme on ujedno dobiva i pristup momku koji može zamjenjivati tijela. I tako je uzeo primjerak Lorda Robba zato što on sadržava jedini spomen trenutka, mjesta i okolnosti pogubljenja Psolikog Joea, 1811. u vigilantskom stilu. Za cjenjkanje to nije loš komadić informacije! »K vragu, Brendane, slušaš li me uopće?« »Oprosti. Što?« »Daj me poslušaj, ovo je važno. Vidi, danas je utorak. Što veliš da se u subotu nađemo kod – znaš li za krčmu Jonathen’s, gore u Exchange Alleyu, kraj obale? Dakle, da se nađemo ondje oko podneva. Dotada bih mogao srediti to s tim pismom s curom i dlakavim, pa da možeš Darrowu u posjete. Okej?« »S čim bih trebao preživjeti do subote? Zbog toga što si me nastrijelio, izgubio sam posao.« »Oh, oprosti. Evo.« Benner je prekopao po džepu ba bacio na stol pet zgužvanih novčanica od po pet funti. »S tim ćeš izdržati?« »Morao bih.« Doyle ih je strpao u džep pa ustao. Benner je ispružio ruku, ali se Doyle samo nasmiješio. »Ne, Benneru. Surađivat ću s tobom, ali se ne želim rukovati s čovjekom koji je pokušao ubiti starog prijatelja samo da bi spasio vlastito dupe.« Benner je zatvorio šaku tiho pucnuvši prstima, pa se nasmiješio. »Ponovi to kad se budeš našao u istoj situaciji i postupio drukčije, stari draškane. Onda se možda postidim. Vidimo se u subotu.« »Važi.« Doyle je krenuo prema izlazu, no onda se ponovno okrenuo Benneru. »Ovo je dobra cigara. Gdje si je našao? Pitao sam se kakve su bile cigare 1810, a sad si ih mogu priuštiti.« »Žao mi je, Brendane. To je upmann, berba 1983. Kad smo odlazili, popalio sam Darrowu jednu kutiju.« »O.« Doyle je odšetao do vrata pa zakoračio na pločnik. Mjesec je bio na nebu, a sjene su oblaka što su se utrkivali klizile ulicama i fasadama poput skrovitih duhova što se žure da stignu do rijeke. Neki je starac zgrbljeno
167
hodao duž kanala u sredini ulice, i dok ga je Doyle gledao, sagnuo se i podigao nekakav propali opušak cigarete. Doyle mu je prišao. »Na«, rekao je i ispružio svoju upaljenu cigaru. »Pusti taj drek. Evo ti pa pljugaj upmanna.« Starac je na nj podigao gnjevni pogled. »Upman… što?« Suviše umoran za objašnjavanja, Doyle se žurno udaljio. Sad već dovoljno imućan da bi sebi dopustio hirovitosti, Doyle je uzeo sobu u Gostoljubivim štitonošama u Pancras Laneu, jer su se svi izvori slagali oko toga da je to bilo mjesto na kojem je William Ashbless bio odsjeo prva dva tjedna nakon svog dolaska u London; i mada ga je iznenadilo kad je saznao da gazda nikad nije bio čuo za Ashblessa, pa čak niti ikad iznajmio sobu visokom, kršnom, plavokosom muškarcu s bradom ili bez nje, pitanje je Ashblessove odsutnosti za Doylea, sada kad se uortačio s Bennerom, bilo mnogo manje urgentno. Iduća je tri dana proveo naprosto u opuštanju. Činilo se da se njegov kašalj baš nimalo ne pogoršava – ako se išta događalo, onda se povlačio – a groznicu s kojom je živio već dva tjedna očito je iz njega iščistilo pivo i Kusiakova dobro začinjena čorba. Zbog straha od Horrabinovih ljudi, a i Darrowljevih, nije se odvajao od gostionice, ali mu se pred prozorom nalazio uski balkon s kojeg se, kako je otkrio, preko šindrom pokrivenih streha mogao uspeti na krov zgrade, a na ravnoj površini između dvije glave dimnjaka našao je stolicu, čije su drvo izblijedila i rascijepila desetljeća londonske klime. Ovdje bi sjedio za dugih sutona i gledao odozgo preko stepenastih terasa ulica Fish i Tames što su se spuštale do rijeke obavijene maglom, gdje su niz plimnu struju lavirale brodice stvarajući dojam neužurbana mira; ovdje bi položio kutije s duhanom i ognjilom na široki cigleni ovratnik dimnjaka sebi slijeva, a kablić hladnog piva na krov pod desnom rukom, da bi naizmjence pućkao lulu i pijuckao iz keramičkog vrča, pogledavao preko gotovo bizantinske zbrke krovova i tornjeva i stupova dima, što je sve nadvisivala kupola katedrale St. Paul’s, dobrano dalje, s druge strane grada i njemu zdesna, i razmišljao o tome, uz ugodnu nezainteresiranost nekoga od koga se odluka ne zahtijeva smjesta, kako bi to bilo da se naprosto ne sretne s Bennerom, već da umjesto toga proživi svoj život u toj polovici stoljeća što će biti obilježena Napoleonom, Wellingtonom, Goetheom i Byronom. Trodnevni je odmor bio nagrđen samo jednim neugodnim događajem. U četvrtak ujutro, kad se Doyle vraćao kući od knjižara u Cheapsideu, neki se šokantno izobličeni starac pogrbio pa se odbacio prema njemu, pri čemu se činilo da se pokreće koliko nogama toliko i plivačkim pokretima
168
svojih ruku nalik na naplavljeno drvo. Ćelava mu je glava, što je virila iz kolekcije stare odjeće poput gljive izrasla na hrpi komposta, svojevremeno pretrpjela strahovitu ozljedu jer mu je nestalo nosa, lijevog oka i lijeve polovice čeljusti, što je sve bilo zamijenjeno duboko izbrazdanim, čvornatim tkivom brazgotina. Kad je stara drtina stala ispred Doylea, ovaj je već bio prekopao džep pa izvadio šiling. Ali ta kreatura nije prosjačila. »Vi, gospodine«, zakokodakao je starac, »ličite na čovjeka koji bi se volio vratiti kući. A ja mislim«, i tu je namignuo, »da vaš dom leži u smjeru koji ne možemo pokazati prstom, ha?« Doyle se ogledao obuzet iznenadnom panikom, ali nije vidio nikoga tko bi izgledao kao saveznik ove ruševne osobe. Vjerojatno je on bio samo jedan od sveprisutnih uličnih umobolnika, za čiju se temu blebetanja slučajno učinilo da ima nekakve veze s Doyleovim položajem. Vjerojatno je mislio na raj ili tako nešto. »Što time misliš?« upitao je Doyle oprezno. »He, he! Zar možda misliš da je doktor Romany jedini koji zna gdje će se otvoriti Anubisova vrata, i kada? Razmisli i sam, Sam! Ja za njih znam, a postoje i jedna do kojih bih te mogao odvesti opet, Pet.« Zahihotao je – bio je to zastrašujući zvuk, kao da se špekule kotrljaju niz metalne stepenice. »Tu su, već preko rijeke. Hoćeš vidjeti?« Doyle je bio smućen. Zar bi taj čovjek mogao uistinu znati za lokaciju procijepa? Ali je bar sigurno znao za nj. A procijepi bi morali biti česti oko sadašnjeg trenutka; nije nevjerojatno da je jedan od njih otvoren na Surrey-sideu. Bože, što ako bi mi se već danas uspjelo vratiti kući! To bi značilo ostaviti Bennera na cjedilu… ali ta protuha ničim i ne zaslužuje moju odanost. A ako je to Horrabinova ili Darrowljeva klopka, onda je nepotrebno okolišna. »Ali«, odgovorio je, »tko si ti? I što ćeš imati od toga što ćeš mi pokazati put kući?« »Ja? Ja sam naprosto jedan starac koji slučajno zna nešto o magiji. A što se tiče toga zašto ti želim učiniti tu uslugu«, pri čemu je ponovno zahihotao, »moglo bi to biti stoga što doktoru Romanyu nisam baš prijatelj, zar ne? Dokaz bi mogao biti na primjer da je Romany taj kome bih morao zahvaliti za ovo.« Mahnuo je prema uništenoj strani lica. »Tako. Zainteresiran? Hoćeš doći vidjeti vrata koja će te vratiti kući – ili te već jesu, ili to upravo čine?« »Da«, odgovorio je Doyle nepromišljeno. »Onda idemo.« Doyleov je razoreni vodič energično udario pločnikom, i ponovno se učinilo da koliko hoda toliko i pliva; Doyle je pošao za njim, no onda zastao zapazivši nešto.
169
Suho se lišće bilo skupilo u valove duž pločnika, no kad bi starac nagazio na nj, ono ne bi zapucketalo. Kad je opazio da je Doyle zastao, okrenuo se prema njemu svojim užasnim licem. »Idemo, Nemo«, rekao je. Doyle je slegnuo ramenima, svladao iznenadni poriv da se prekriži pa nastavio za njim. Prešli su rijeku preko Blackfriars Bridgea, pri čemu nijedan nije mnogo govorio, iako se činilo da je starac veseo kao dijete na Uskrs ujutro, kojemu su, sad kad su se svi vratili kući s mise, napokon dopustili da uđe u sobu s darovima. Poveo je Doylea niz Great Surrey Street i zatim lijevo kroz jednu od užih ulica, da bi napokon stigli do visokog zida od opeke što je potpuno zatvarao jednu poprilično veliku parcelu. U zidu su bila vrata što su djelovala čvrsto, a starac je, nacerivši se i uz zastrašujuće podizanje obiju obrva, podigao mjedeni ključ. »Ključ Kraljevstva«, rekao je. Doyle je krzmao. »A ta današnja vrata baš su slučajno iza vrata od kojih imaš ključ?« »Ja sam znao… i već poprilično dugo!… što je ovdje«, odgovorio je starac, gotovo svečano. »Pa sam kupio tu parcelu, jer sam znao da dolaziš.« »I što je onda to?« upitao je Doyle nervozno. »Dugotrajni procijep, to misliš reći? Ali meni nije ni od kakve koristi sve dok ne dođe kraju.« »Bit će to vrata, Doyle, čim do njih dođeš, s tim u vezi nema sumnje.« »Zvuči kao da bih unutra trebao umrijeti.« »Nećeš umrijeti danas«, odgovorio je njegov vodič. »Niti ijednoga dana što će doći.« Starac je okretao ključ u bravi i Doyle je odstupio, ali je gledao i dalje, osjećajući nelagodu. »Misliš da neću, ha?« »Znam da nećeš.« Vrata su se otključala i starac ih je gurnuo. Bilo što da je Doyle očekivao da će ugledati, to zacijelo nije bila travnata parcela što se mogla vidjeti kroz dovratak, a na kojoj se slabašno rujansko sunce presijavalo na grumenju zida, odlomljenom još davno i zaobljenom vremenskim mijenama. Starac je strugnuo unutra i sad je birao put preko zelenih humaka; Doyle je skupio nerve, stisnuo šake i skočio kroz vrata.
170
Ako se izuzmu starac i on i ostaci drevnih zidova što su probijali kroz travu, ograđena je parcela bila potpuno prazna. Starac je žmirkao na nj svojim jedinim okom, iznenađen naglošću Doyleova ulaska. »Zatvori vrata«, rekao je naposljetku i vratio pažnju na ono za čim je kopkao po blatu. Doyle je zatvorio vrata ali nije dopustio da škljocne brava, pa krupnim korakom došao do svoga neobičnog vodiča. »Gdje su vrata?« upitao je nestrpljivo. »Pogledaj ove kosti.« Starac je svukao komad platna s hrpe kostiju što su izgledale vrlo staro, a neke su bile i pocrnjele, kao od vatre. »Evo lubanje«, rekao je i podigao izubijanu bjelokosnu kuglu na kojoj su se obraz i čeljusne kosti i dalje uporno držale zajedno. »O Bože«, rekao je Doyle, pomalo zgađen, »koga briga! Gdje su ta prokleta vrata!«. »Kupio sam ovo zemljište prije mnogo godina«, rekao je starac kao obuzet uspomenama i obraćajući se lubanji, »samo da bih ti mogao pokazati ove kosti.« Doyle je ispustio zrak uz dugo psikanje. »Nema ovdje nikakvih vrata, zar ne?« upitao je umorno. Starac je podigao pogled prema njemu, a ako mu je lice puno brazgotina imalo ikakav izraz, taj je bio nečitljiv. »Ovdje ćeš naći vrata. Nadam se da ćeš tada osjećati istu jaku želju da kroz njih prođeš, kao i sada. Želiš li sobom ponijeti ovu lubanju?« Na koncu konca, ipak samo ulični umobolnik, pomislio je Doyle, koji raspolaže s nešto znanja o magijskoj hijerarhiji u Londonu. »Ne, hvala.« Okrenuo se i otklipsao preko nepokošene trave. »Potraži me ponovno kad se promijene okolnosti!« doviknuo je starac.
* Kad je u subotu u podne, bez zakašnjenja, Steerforth Benner širokim korakom ušao kroz vrata kavane Jonathen’s, Doyle ga je ugledao i domahnuo mu pa pokazao prstom na praznu stolicu s druge strane stola za kojim je sjedio već pola sata. Pete su Bennerovih čizama kuckale po drvenom podu dok je prelazio preko prostorije, izvlačio stolicu i sjedao.
171
Zagledao se u Doylea s ratobornošću koja je, kako se činilo, prikrivala nesigurnost. »Jesi li uranio, Doyle, ili sam ja krivo zapamtio sat našeg sastanka?« Doyle je uhvatio konobarov pogled pa prstom pokazao na svoju šalicu za kavu i potom na Bennera; konobar je kimnuo dok se kuckajući uspinjao uz tri stepenice što su vodile do glavnoga poda. »Uranio sam, Benneru. Zaista si rekao podne.« Sad se pažljivije zagledao u svog stolnog drugara: Bennerove oči kao da su mrvicu griješile u izoštravanju. »Je li s tobom sve u redu? Djeluješ… kao nekako mamurno.« Benner ga je pogledao sumnjičavo. »Mamurluk, veliš?« »Tako. Sinoć bio vani do u kasne sate, ha?« »A! Da.« Tad je stigao konobar sa šalicom kave koja se pušila, pa je Benner žurno naručio dvije pite od bubrega. »Protu posljedaka pretjeranog uživanja nema valjanije medicine od mrvice hrane, ha?« »Naravno«, odgovorio je Doyle bez oduševljenja. »Znaš obojica ćemo se morati pomalo prilagoditi kad se vratimo – ti nisi pokupio samo izgovor, nego se također služiš i zastarjelim frazama.« Benner se nasmijao, no smijeh mu je djelovao usiljeno. »Ovaj, naravno. Namjera mi bješe da stvorim dojam… da sam tom drevnom razdoblju pripadajući.« »Ja mislim da u tome pretjeruješ, no ništa zato. Jesi li sve pripremio?« »O da, da naravno, nema nikakvog problema.« Doyle je razmišljao o tome kako je Benner zacijelo vrlo gladan jer se neprestano ogledavao za konobarom. »Cura će ono obaviti?« upitao je Doyle. »O tome nema dvojbe, ona će to obaviti valjano. Gdje je dođavola taj s našim pitama?« »Zajebi munjene pite«, rekao je Doyle nestrpljivo. »Hoću priču. Je li negdje nešto zapelo? Kako to da se ponašaš tako čudno?« »Ne, ne, ništa nije zapelo«, odgovorio je Benner. »Naprosto sam gladan.« »Kada onda dakle idem do Darrowa?« upitao je Doyle. »Danas? Sutra?« »Ne tako skoro, bit će nam nužno počekati koji dan. Ah, evo naših pita! Hvala lijepa. Prioni, Doyle, ne bih želio da se ohlade.«
172
»Prepuštam ti i svoju«, odgovorio je Doyle koji nikad nije mogao podnijeti misao da jede bubrege. »Zašto onda moramo pričekati nekoliko dana? Zar si izgubio dlakavog?« »Jedi tu svoju prokletu pitu. Naručio sam je za tebe.« Doyle je nervozno zakolutao očima. »Prestani se truditi da promijeniš temu. Čemu čekanje?« »Darrowa neće biti u gradu sve do, ovaj, utorka uveče. Bi li radije izvolio malo juhe?« »Ne, ništa, hvala lijepo«, odgovorio je Doyle vrlo odrješito. »Onda recimo da ću otići do njega u srijedu ujutro?« »Da. O, također me tišti i neki muž za kojeg mi se vidi da me slijedi. Ne mogu zamisliti tko bi to mogao biti – niska stasa i crne brade. Mislim da sam mu izmakao kad sam dolazio ovamo, ali bih volio biti siguran. Bi li izvolio pogledati vanka i vidjeti zadržava li se u blizini? Ako se zadržava, ne bih volio da dozna da sam svjestan njegove nazočnosti.« Doyle je uzdahnuo, ali je ipak ustao i odšetao do vrata pa, stupivši na pločnik, pogledao gore-dolje po suncem obasjanom prostranstvu Threadneedle Streeta. Ulica je bila puna ljudi ali Doyleu, koji se provlačio, pardonirao i propinjao na prste, nije uspjelo opaziti nikakvog niskog, crnobradog muškarca. Netko je u ulici desno hrapavo vrištao i vratovi su se istezali u tom smjeru, ali Doylea nije zanimalo da otkrije zbog čega sve to komešanje. Vratio se unutra i ponovno pristupio stolu. »Nisam ga vidio.« Doyle je sjeo. Benner je zurio u šalicu čaja koje nije bilo u trenutku kad je Doyle izišao. »Kako te već dugo slijedi? I gdje si ga prvi put opazio?« »Ovaj…« Benner je šumno srknuo čaj. »Vrag ga odnio, vršan li čaj poslužuju ovdje. Probaj malo.« Ispružio je šalicu prema Doyleu. Vika je vani postajala sve glasnija i sve masovnija, pa se Doyle morao nagnuti prema naprijed da bi ga sugovornik čuo. »Ne, hvala. Hoćeš li mi odgovoriti?« »Da, odgovorit ću. Ali najprije, molim te, kušaj malo. Zaista je vrlo dobar. Počinjem misliti kako si sebi umislio da ti je ispod časti sa mnom jesti i piti.« »O, za ime božje, Benneru.« Doyle je uzeo šalicu i nestrpljivo je nagnuo kad mu je dodirnula usne, no baš kad je otvorio usta da srkne, Benner je ispružio ruku i podigao šalici dno, tako da je Doyle potegao solidan
173
gutljaj. Jedva mu je uspjelo spriječiti da se od njega na zagrcne. »Goni se dođavola«, profrfljao je kad ga je progutao, »jesi li blesav?« »Samo sam želio da potegneš valjani gutljaj«, odgovorio je Benner blaženo. »Nije li aromatičan?« Doyle je mljacnuo smežuranim usnama. Napitak je bio gorkasto pikantan, gust od trunja listića i, poput crnog vina s mnogo tanina, tako suh da su mu zabridjeli zubi. »Užasan je«, rekao je Benneru, a onda mu je na um pala uznemirujuća misao. »Mangupe jedan, da vidim, otpij i ti malo.« Benner je ovio dlan oko uha. »Molim? Čini se da je…« »Smjesta popij bar malo!« Doyle je gotovo vikao da bi ga ovaj čuo kraj gungule koja je sad stigla do pred sama vrata. »Zar misliš da sam te htio otrovati? Ha! Pazi!« Na Doyleovo poprilično olakšanje Benner je bez oklijevanja iskapio šalicu. »Ti, Doyle, nisi poznavalac čajeva, to je očito.« »Mislim da nisam. Što dođavola misliš da se vani zbiva? Ali mi ispričaj o tom bradatom…« Iz prostorije iza Doylea začulo se nekoliko paničnih povika, i to pokraj ulaza, no prije nego što se mogao okrenuti, uslijedio je eksplozivni lom i gromoviti metalni pljesak kad je ulični prozor uletio unutra. Glasnoća se ulične prepirke podvostručila. Kad se Doyle u kovitlu digao iz stolca i na noge, bio je samo periferno svjestan toga da je Benner hladnokrvno poskočio pa ispod kaputa izvukao malu kuburicu. »Bože«, zavrištao je netko, »ubijte ga, čini se da ide prema kuhinji!« Doyle je na uličnoj strani prostorije ugledao sumanuto uskipjelo mnoštvo i štapove s rastepenih stolica kojima su vitlali kao toljagama, ali za nekoliko prvih napetih sekundi nije mogao vidjeti tko je ili što centar svega toga; onda je konobar bio odbačen kroz zrak da bi, padajući u prevrtanju, poput čunjeva porušio pola tuceta ljudi, a sad je Doyle opazio, na maloj središnjoj čistini zagrajane gomile, zdepastog čovjekolikog majmuna s krznom boje crvenog setera. Iako niži od većine svojih protivnika, uspio se, ispuštajući neartikulirane zvukove, čistim divljaštvom probiti kroz otvor što je ostao iza katapultiranog konobara i u dva skoka svladati pola udaljenosti do Doyleova i Bennerova stola. Trenutak prije nego što mu je Bennerov pištolj prasnuo kraj uha, Doyle je imao vremena zapaziti da je majmunovo krzno na mnogo mjesta slijepljeno krvlju, a činilo se da još obilatije krvari na usta.
174
Doyle je osjetio kako ga je potresanje zraka pljusnulo po obrazu i vidio kako je iz majmunovih prsa poskočila krv, kad ga je zrno, poput malja, oborilo s nogu tačno na leđa. Pleća su mu udarila o pod tri metra iza mjesta na kojem je stajao, a jedan trenutak prije mlitavog, škrgutavog kolapsa, stvorenje gotovo da je stajalo na glavi. U trenutku tišine ispunjene odzvanjanjem, što je uslijedila iza toga, Benner je uhvatio Doylea za nadlakticu i hitro ga izvukao u kuhinju pa kroz stražnja vrata u uski, sjenoviti sokak. »Idemo«, rekao je Benner. »Ova se uličica spaja s Cornhillom.« »Čekaj čas!« Doyle se zamalo svalio preko nekakvog starog i strganog kolskog kotača koji se nekako uspio izmaknuti svim skupljačima stare krame. »Bilo je to jedno od odbačenih tijela Psol… mislim, dlakavčevih! Zašto je došlo…« »Nije ni važno. A sad, hoćeš li…« »Ali to znači da je sada u novome tijelu! Zar ne shvaćaš…« »Shvaćam to bolje od tebe, Doyle, vjeruj mi. Sve je pod kontrolom, a objasnit ću ti poslije.« »Ali… no, dobro. Hej, čekaj! Dođavola, kad se opet vidimo? Rekao si, što, utorak?« »Utorak je u redu«, odgovorio je Benner nestrpljivo. »Kasom!« »Gdje u utorak?« »Ne brini o tome – ja ću te naći. O, crnog mu đavola. Utorak baš ovdje, u deset ujutro, osjećaš li se od toga bolje?« »Okej. No bi li mi mogao posuditi nešto novca? Ja ne mogu…« »O, jakako, jakako, ne bi se smio izgladnjivati. Evo. Ne znam koliko je toga ovdje, ali ima obilato. A sad kreni, može li?« Sijedi je konobar nameo punu lopaticu staklenih krhotina, pa je s ubrusom, što ga je svio oko glave u povez sličan turbanu, nalikovao kakvom velikom veziru što traži sultana da mu daruje hrpu nasumice izbrušenih dijamanata. »Žao mi je, sinko, no u tom je trenutku za mene sve bilo i suviše uzbudljivo a da bih mogao hvatati zabilješke, da?« Bacio je punu lopaticu stakla u bure za smeće pa se pognuo da skupi još jedan tovar. »Ali je krenuo prema onoj dvojici za stolom?«
175
Konobar je uzdahnuo. »Ili prema njima ili, mnogo vjerojatnije, pokušavajući se probiti u njihovu smjeru.« »A možete li se prisjetiti ičega drugog o čovjeku koji ga je ustrijelio?« »Samo onog što rekoh, visok i plav. A momak s njim je bio nizak, tamnoput, suh, i djelovao je bolesno. A sad čistac kući, ha?« Činilo se da se ovdje ništa više ne može doznati, pa mu je Jacky zahvalila i neutješno se odvukla van na kaldrmu Exchange Alleya, gdje je nekoliko ljudi pomnjivo tovarilo u kola crvenim uprskani leš Kennyja Zvaosekakomudragoa, što ga je pred tjedan dana ispraznio Kenny, no tek danas Psoliki Joe. K vragu, pomislila je Jacky. On se preselio, i ja sada nemam baš nikakve ideje u čijem bi tijelu mogao biti. Zabila je ruke duboko u džepove svog prevelikog kaputića pa, birajući put oko kola i kroz čopor zablenutih promatrača, odlunjala niz Threadneedle Street. Na pola puta kući Doyle je počeo drhtati, a kad je došao do svog vidikovca na krovu i spustio u želudac prvo pivo na brzaka, klonuo je licem u dlanove i zadihao se vrlo duboko sve dok drhtavica nije prestala. Bože, pomislio je, dakle tako to izgleda kad se pojavljuju ti prokletnici. Nije nikakvo čudo da je ubogi Jacky pomalo poludio nakon što je jednoga ubio, tako da je povjerovao da vidi kako ga duša Colina Lepovrea gleda kroz oči te kreature na umoru. Ili je, k vragu, zaista bilo tako. Doyle je natočio i popio još jedan vrč piva. Samo se nadam, pomislio je, da Benner zna što radi. Nadam se da zna s kakvom se to vatrom igra. Doyle je spustio vrč i pogledom odlutao nalijevo. A gdje je on sada, pitao se Doyle s nelagodom, i je li mu krzno već počelo, poput čađe, nicati po novom tijelu, i je li se već počeo ogledavati za drugim koje bi zaposjeo? Na zubom vremena načetoj kamenoj stepenici pred vratima obijeljene kućice, otprilike dvije tisuće milja jugoistočno od Doyleova gnijezda vrh timora, sjedio je ćelavi starac, tromo pušio dugu zemljanu lulu i zurio niz padinu pokrivenu prašnjavom žutom travom u šljunkovitu obalu i rijeku. Topli je, suhi vjetar puhao sa zapada: dolazio je s dugačkim naborima preko inače glatkog Patraskog zaljeva, a kad bi povremeno na trenutke jenjao, ponekad bi iza sebe mogao čuti tiho zveckanje ovčjih zvona na pribrežju Moreje. Po treći put toga dugog popodneva mali je Nicolo istrčao iz kuće, da bi ovaj put doktora i stvarno udario u ruku tako da je zamalo ispustio lulu. A
176
momčić se nije čak niti ispričao. Doktor se hladno nasmiješio nesretnom dečkiću i obećao samome sebi da će još jedna sitna grubost od strane toga dječaka za uživanje imati za posljedicu ružno, bolno i dugotrajno umiranje njegova ljubljenog »padronea.« »Doktore«, dahnuo je Nicolo. »Dođite smjesta! Padrone se valja po krevetu i govori s ljudima kojih nema u sobi! Mislim da umire!« Ne, neće umrijeti sve dok mu ja to ne dopustim, pomislio je doktor. Pogledao je u nebo – sunce se već bilo dobrano spustilo niz zapadni kraj grčkog plavetnila bez oblaka, pa zaključio da bi sad mogao nastaviti; ne baš da je više bilo uistinu važno u koje će to doba dana izvesti – ali su se stari mrtvi zakoni zadržali kao praznovjerice, i baš kao što naprosto ne bi mogao ni pomisliti da Setovo ime izgovori na dvadeset četvrti dan mjeseca pharmuthia, ili namjerno vidi miša na dvanaesti tybia, tako nije mogao sebe natjerati da izvrši djelo crne magije dok mu božanstvo sunca, Ra, stoji nad glavom i sve može vidjeti. »No dobro«, rekao je doktor, položio ustranu lulu i s mukom se digao na noge. »Idem ga pogledati.« »Idem i ja«, izjavio je Nicolo. »Ne. Moram s njim biti sam.« »Idem i ja.« Taj je komični dječak položio ruku na dršku zakrivljenog bodeža što ga je uvijek nosio pod crvenim platnenim pojasom, pa se doktor zamalo nasmijao. »Ako si se baš zatvrdoglavio. Ali ćeš morati otići kad ga budem liječio.« »Zašto?« »Zato«, odgovorio je doktor, znajući da će ovakvo objašnjenje dječak dobro primiti – iako bi ono milorda anglaisa, što je unutra, natjeralo da počne pipati za svojim pištoljima – »što je medicina magija, i nazočnost bi treće duše u sobi mogla ljekovite vradžbine pretvoriti u pakosne.« Dječak je djelovao kao da se duri, ali je ipak promrmljao: »Onda dobro.« »Onda idemo.« Ušli su u kuću pa krenuli niz hodnik sve do sobe bez vrata na njegovu kraju, i mada su kameni zidovi održavali zrak hladnim, mladi muškarac što je ležao na željeznom krevetu bio je obliven znojem, a kovrčava mu je
177
crna kosa bila slijepljena na čelu. Kao što je Nicolo i izvijestio, ovaj se ljutito bacakao, i mada su mu oči bile zatvorene, mrgodio se i mrmljao. »Sad moraš ići«, rekao je doktor dječaku. Nicolo je otišao do vrata, ali je zastao i nepovjerljivo se zagledao u neobičnu kolekciju kojekakvih stvari – u skalpel i zdjelicu, obojene tekućine u staklenim bočicama, metalnu petlju kojoj je negdje pri polovici bila drvena bobica – poslaganu na noćnom ormariću. »Još nešto prije no što odem«, rekao je. »Mnogi su već umrli koje ste liječili crti te groznice. U ponedjeljak vam je Englez George Watson iskliznuo iz prstiju. A moj padrone«, i tu je mahnuo prema čovjeku u krevetu, »veli da ste vi veći periculo, opasnost, i od same groznice. I zato ću vam reći ovo – ako i on bude još jedan od vaših mnogih neuspjelih slučaja, slijedit ćete ga u smrt još istoga dana. Kapiš?« Na doktorovu se krševitu i istrošenu licu zlovolja borila sa željom da se nasmije. »Nicolo, sad nas ostavi same.« »Pripazite dobro, doktore Romanelli«, odgovorio je Nicolo, a onda se okrenuo i širokim korakom otišao niz hodnik. Doktor je uronio šalicu u umivaonik pun vode što je stajao na stolu, pa iz kese za pojasom uzeo nekoliko prstovati smrvljenih, poput baruta osušenih trava, posuo ih po vodi pa promiješao kažiprstom. Onda je jednom rukom kliznuo deliričnom bolesniku pod pleća, podigao ga u poluležeći položaj i stavio mu šalicu na usne što su još mrmljale. »Ispijte, moj lorde«, rekao je tiho dok je naginjao šalicu. Čovjek u krevetu ispio ju je refleksno, iako se pritom namrštio, a kad je doktor Romanelli odmaknuo praznu šalicu, ovaj se zakašljao i zatresao glavom poput mačke kojoj je nos pun nečega što joj se ne dopada. »Da, gorko je, zar nije, moj lorde? Morao sam iskapiti čašu toga i sam, ima tome osam godina, i još se sjećam okusa.« Doktor je ustao i hitro se prebacio do stola, jer je sad vrijeme postalo bitno. Romanelli je iskresao iskre na hrpicu gube na tanjuriću, dobio plamen pa u njemu zadržao specijalnu svijeću sve dok stijenj nije stekao koronu zaobljenog plamena, a onda je ponovno zabio u svijećnjak i napeto se u nju zagledao. Plamen se nije širio prema gore, kao što bi se dogodilo s normalnom svijećom, već je zračio jednolično u svim smjerovima tako da je tvorio sferu, nalik na sitno žuto sunašce, i odašiljao toplinske valove prema dolje baš kao i prema gore, od čega se činilo da se hijeroglifski likovi na tijelu svijeće pomiču i trzaju poput trkaćih konja pred startnim vratima.
178
I sad samo da njegov ka u Londonu ispravno obavlja svoj dio posla! Progovorio je u plamen. »Romany?« Odgovorio mu je sićušni glasić. »Sve u redu, s ove strane. Vjedro pauta je svježe i zagrijano na pravu temperaturu.« »Dobro, nadajmo se da je tako. Je li mu poravnan put?« »Da. Zahtjev za audijenciju kod kralja Georgea primljen je i odobren još početkom tjedna.« »U redu je. Da poravnamo kanal.« Romanelli se okrenuo metalnoj petlji što je bila čvrsto ukopana u blok od tvrdog drveta pa je udario metalnim štapićem. Ova je proizvela dugački i čisti ton na koji je trenutak kasnije odgovorio ton iz plamena. Nota odgovora bila je viša, pa je kliznuo drvenu bobicu još palac više uz petlju i ponovno udario; zvukovi su sada bili slični, pa se na trenutak učinilo da kugla plamena nestaje, iako je ponovno zasjala kad su tonovi zamrli. »Čini se da ga imamo«, rekao je glasom u kojem se osjećala napetost. »Sad opet.« Dva tona, jedan udaren u Londonu a drugi u Grčkoj, zazvonila su ponovno, sad već gotovo identična – plamen se prometnuo u sumračno, treperavo sivilo – i dok je udarena kovina još pjevala, on je oprezno dodirnuo bobicu i premjestio je još dlaku dalje. Tonovi su sada bili identični, i gdje je prije bio plamen, sad je bila rupa u zraku, kroz koju je mogao vidjeti sićušni djelić prašnoga poda. Kad je dvostruko brujanje odumrlo do tišine, ponovno se pojavila neobična kugla plamena. »Imamo ga«, rekao je Romanelli uzbuđeno. »Vidim kroz nju sasvim bistro. Kad ti budem rekao, udari još jednom pa ću ti ga poslati.« Podigao je skalpel i pliticu, okrenuo se onesviještenom u krevetu, podigao mu mlitavu ruku, oštricom zarezao prst i na pliticu uhvatio krv što je brzo kapala. Kad je skupio dvije žlice, ispustio je i ruku i skalpel i ponovno se licem okrenuo svijeći. »Sad!« rekao je i udario petlju štapićem. Njegova je nota još jednom dobila odgovor, i kad je plamen svijeće ponovno postao rupa, Romanelli je ispustio štapić, umočio prste u pliticu s krvlju i frknuo desetak crvenih kapi kroz otvor.
179
»Stigao?« upitao je dok su mu prsti i dalje visjeli u zraku, spremni da pokušaju ponovno. »Da«, odgovorio je glas s druge strane kad je brujanje zamrlo i plamen ponovno narastao do punoga sjaja. »Četiri kapi, ravno u čabar.« »Izvrsno. Pustit ću ga da umre čim čujem da je uspjelo.« Romanelli se nagnuo i puhnuo u svijeću. Zavalio se u stolac i zamišljeno zagledao u nemirnog spavača na postelji. Sreća im se odista nasmiješila kad su naišli na tog mladog čovjeka. Bio je savršen za njihove svrhe – peer virilist, član Gornjeg Doma, no opskurna i gotovo siromašnog porijekla i uz to – vjerojatno zbog svoje šepavosti – plah i introvertiran, s malo prijatelja. A za svojih dana u Harrowu ljubazno je objavio satiru koja je uspjela uvrijediti popriličan broj utjecajnih ljudi u Engleskoj, uključujući tu i njegova zaštitnika, Lorda Carlislea – svi će oni biti voljni povjerovati da je on počinio taj šokantani zločin za koji će se Romanelli i njegov britanski ka pobrinuti da izgleda kao da ga je on počinio. »Doktor Romany i ja izvući ćemo te iz opskurnosti«, rekao je Romanelli tiho. »Napravit ćemo iz tebe slavno ime, moj lorde Byrone«. Pod neobično smirenim smiješkom na licu Teobaldove odsječene glave, koja je bila postavljena u nišu visoko u zidu, lakrdijaš Horrabin i doktor Romany zurili su u čabar veličine lijesa, pun sumračno zažarenog pauta u kojem su kapi krvi pocrnjele, skrutnule se, potonule do neke srednje dubine, i iz kojih je sada počela nicati mreža fine crvene paučine, niti što su se povezivale jedna s drugom. »Za dvanaest sati u tome će se moći prepoznati čovjek«, rekao je Romanelly tiho dok je stajao tako mirno da se uopće nije njihao na svojim cipelama s oprugama. »Za dvadeset četiri sata morao bi biti sposoban da s nama razgovara.« Horrabin je bolje namjestio hodulje pod sobom. »Pravi pravcati britanski lord«, rekao je zamišljeno. »Štakorski je zamak imao mnogo uglednih posjetilaca, ali ovaj mladi Byron ovdje biti će naš prvi«, i tu je Romany, čak i pod njegovom zapečenom šminkom, mogao vidjeti kako se podrugljivo ceri »peer virilist.« Doktor Romany se nasmiješio. »Uveo sam te u visoke društvene krugove.« Uslijedilo je nekoliko trenutaka šutnje i tada: »Jeste li sigurni da noćas moramo obaviti taj besani projekt?« upitao je lakrdijaš cvilećim tonom.
180
»Oduvijek sam morao provoditi po deset sati u ležaljci, inače bih dobio strahovite bolove u leđima, a otkako me moj gad od oca«, tu je mahnuo prema mrtvoj glavi, »tresnuo o zemlju, bolovi su se podvostručili.« »Izmjenjivat ćemo se obojica, tako da će svaki od osam sati odspavati četiri«, podsjetio ga je doktor Romany umorno. »To bi moralo biti dovoljno da te održi na životu. Žali njega.« dodao je i kimnuo glavom prema čabru pauta. »Njega ćemo sve vrijeme držati budnim vičući na njega.« Horrabin je uzdahnuo. »Kupimo se prekosutra u neko doba?« »Uveče, vjerojatno. Kovat ćemo ga naizmjence čitavu sutrašnju noć i dan iza toga. Do večeri u njemu neće više preostati nimalo vlastite volje, i nakon što ga pustimo da ga dva dana viđaju, dat ćemo mu upute i taj minijaturni pištolj i pustiti ga s lanca. Tad će se moji Cigani i tvoji prosjaci dati na posao, i otprilike jedan sat nakon toga što moj čovjek u ministarstvu financija objavi da je petina zlatnih sovereigna u zemlji krivotvorena, moji će vođe započeti juriš na Bank of England. I tako, kad naše momče Bajronče izvede svoj trik, čitava će zemlja praktički pasti na koljena. Vrlo će me iznenaditi ako Napoleon do Božića ne bude u Londonu.« Tu se zadovoljno nasmiješio. Horrabin je prebacio težinu s hodulje na hodulju. »Vi… vi ste sigurni da će to biti promjena nabolje? Nemam ništa protiv toga da ova zemlja pobere batina, ali ipak dovodim u pitanje mudrost toga da se naprosto ubije.« »S Francuzima je lakše izaći na kraj«, odgovorio je Romany. »To znam – imao sam s njima posla u Kairu.« »A.« Horrabin se na peti okrenuo prema vratima, no onda je zastao da bi se zagledao u čabar, gdje su se crvene niti sad već bile združile u skicu ljudskog kostura. »Bože, stoje odvratno«, zamijetio je. »Zamislite da se rodite iz kade sluzi.« Otabao je iz sobe tresući svojom glavom iz cirkuske šatre. I doktor se Romany zagledao u kadu. »O«, rekao je tiho, »ima i gorih stvari, moj Horrabine. Reći ćeš mi za mjesec dana jesi li otkrio ili nisi da ima i gorih stvari.« Ujutro, u utorak, dvadeset petog rujna, Doyle je stajao kraj reda ćupova s duhanom u trafici Wassard’s i pokušavao pronaći mješavinu koja bi se dala pušiti u te dane prije ovlaživanja i latakije, i pritom polako postajao svjestan konverzacije što se odvijala do njega.
181
»O, razumije se da je pravi pravcati lord«, rekao je jedan od sredovječnih trgovaca što su stajali u blizini. »Ali loče kao svinja, zar ne?« Njegov se druškan zasmijuljio, ali je odgovorio promišljeno: »To ne znam. Djelovao je više bolesno – ili umobolno, da, to je to.« »Ali se fakat odijeva kicoški.« »Da, baš to i velim, on je kao glumac koga su kostimirali da glumi lorda u pučkom kazalištu.« Zatresao je glavom. »Da nije svih tih cekina što ih čvrka okolo eto što bih mislio da je sve to – smicalica da se raspiri zanimanje za nekakvu vražju predstavu; a veliš da si čuo za tog lorda… kako se ono zvaše? Brian?« »Byron. Da, napisao je brošuru u kojoj je ismijao sve suvremene pjesnike, pa čak i Littlea, koji mi je posebno drag. Taj Byron je jedan od one studentarije.« »Šmrkavci, bilmezi što dižu nosove.« »Baš tako. Jesi li mu vidio brk?« Doyle se, zbunjen svim time, nagnuo prema njima. »Oprostite, no mislite li reći da ste vidjeli Lorda Byrona? I to nedavno?« »O, dakako, momče, i mi i pola poslovne četvrti. Sad je u The Gimli’s Perchu u Lombard Streetu, sramotno pijan – ili lud«, dopustio je, kimnuvši pritom svom drugaru, »i sad sve prisutne časti pićem, sve rundu za rundom.« »Možda još imam vremena da odem i pridružim se«, rekao je Doyle uz smiješak. »Ima li tko od vas sat?« Jedan je od njih upecao iz džepa zlatnu lukovicu ure i zraknuo na nju. »Deset i pol.« »Hvala.« Doyle je pđžurio iz dućana. Još sat i pol do susreta s Bennerom, pomislio je; imam još, dakle, obilato vremena da preispitam tog varalicu, kobajagi Byrona, i pokušam pogoditi kakvu to spačku sprema. Za nekakvoga glumačkoga švindlera uopće ne bi bilo loše da preuzme Byronov identitet, razmišljao je Doyle, jer je stvarni Byron 1810. bio još poprilično nepoznat – tek će ga objavljivanje Hodočašća Childe Harolda, dvije godine od sadašnjeg trenutka, učiniti slavnim – i tako čovjek s ulice neće znati da Byron u ovom trenutku obilazi Grčku i Tursku. Ali kakva bi to podvala bila dovoljno velika da bi bila vrijedna »čvrkanja okolo« cekina – samo da bi se pripremila?
182
Udario je na jug, prema Lombard Streetu, i bez teškoća našao Gimli’s Perch – bila je to taverna ispred koje je mnoštvo začepilo ulicu. Doyle se zatrčao do nje i pokušao preko glava gomile vidjeti bar nešto. »No daj, odbij«, progunđao je neki debeljko kraj njega. »Doći ćeš na red kao i svi drugi.« Doyle se ispričao pa se zaobilazno probio do jednog od prozora i tu, dlanovima zagradivši oči, privirio unutra. Taverna je bila nabijena, i prve pola minute Doyle je vidio samo ljude koji su bučno pili, svi uposleni ili ispijanjem napunjenih vrčeva ili mahanjem praznima prema izmučenim konobarima i barmenima; a onda je kroz slučajni procijep kroz mnoštvo ugledao crnoputog, kovrčavog mladog muškarca kako šepesa prema baru i uz smiješak baca gomilu kovanica na uglačanu površinu. Nato se diglo klicanje koje je Doyle mogao čuti i kroz debelo staklo, a onda se mladić izgubio iz vida iza šume uzmahalih ruku. Doyle se s mukom probio natrag do ulice pa se naslonio na stup ulične rasvjete. Iako je površina njegove svijesti bila mirna, osjećao je kako se duboko u njemu širi mrazni pritisak, i on je znao da će se to, kad pramcem poput podmornice izroni do njegove svijesti, moći prepoznati kao panika – i tako je pokušao da to smiri riječima. Byron je u Turskoj ili negdje u Grčkoj, rekao je samome sebi odlučno, i samo je stvar slučaja da to momče sliči – i to kako prokleto! – svim njegovim portretima. I sad, ili je taj lažni Byron također šepav, ili je tako temeljito proučio svoj model da je dodao taj detalj… iako u 1810. gotovo nitko nije za nj znao pa da bi ga mogao očekivati. Ali kako da objasnim brkove? Byron je odista pustio brkove dok je bio vani – to se može vidjeti na Phillipsovu portretu – no čak i kad bi neki imitator za to doznao, teško da bi se time poslužio da bi obmanuo ljude koji su orginalnog Byrona, ako su uopće, vidjeli samo čisto izbrijanog. A ako je brk naprosto previd, nešto za što imitator nije znao da je Byronu nedostajalo kad su ga posljednji put vidjeli u Engleskoj, zašto je onda bio tako precizan u detalju koji se ticao šepavosti? Panika, ili što je to već bilo, i dalje je rasla. Što ako je ovo pravi Byron, pomislio je, i ako uopće nije u Grčkoj, kao što će poslije tvrditi povijest? Što se dođavola događa? Ashbless bi trebao biti ovdje ali nije, a Byron ne bi trebao a jest. Da nas Darrow nije bacio u nekakvu alternativnu 1810, od koje će dalje povijest teći drukčije?
183
Osjećao je vrtoglavicu i zbog toga mu je bilo drago što je u stupu našao oslonac, ali je znao da će morati ući u tu tavernu i otkriti je li taj mladić pravi Byron ili nije. Odgurnuo se na pločnik, odmaknuo se dva koraka i tada iznenada shvatio da je strah što je u njemu rastao i suviše iskonski i snažan da bi ga uzrokovalo nešto tako apstraktno poput pitanja u kojoj se struji vremena nalazi. Nešto se s njim događalo, nešto što svjesni dio njega nije mogao osjetiti, no što je burkalo njegovu podsvijest poput bombe detonirane na dnu zdenca. Mnoštvo i zgrada ispred njega iznenada su izgubili dubinu i najveći dio boje i oštrine, tako da mu se učinilo da gleda u impresionističku sliku izvedenu samo u nijansama žutog i smeđeg. A netko je i vratio do kraja dugme za namještanje jačine zvuka. Tek trenutak prije nego što će svjetlost i zvuk uz treptaj nestati, i prije nego što će, izgubivši oslonac, pasti u besvjesnost poput čovjeka što propada kroz kapak pod vješalima, imao je mrvičak vremena da se upita je li to osjećaj s kojim se umire. Ponekad poskakujući, no mnogo češće puzeći na jednoj nozi i dvije ruke poput nagaženog žohara, zato što mu je lijeva noga imala novi zglob što je zapinjao, Doyle je povraćajući i hvatajući zrak migoljio preko kišom zaglađenog asfalta, pri čemu nije vidio ni kako se automobili što su dolazili klanjaju svojim prednjim krajevima sve do kolnika kad bi im kočnice uhvatile i gume počele cviliti i kašljati. Mogao je vidjeti zgužvani lik kako leži u položaju nehajno bačene stvari, na šljunkom nasutom unutrašnjem dijelu hrpta ceste, i mada se uz muke probijao prema njoj da vidi je li s njom sve u redu, znao je da ništa neće biti – jer je taj događaj već jednom proživio u stvarnom životu i nekoliko puta u snovima; i premda mu je svijest bila usijana od zabrinutosti i straha i nade, istovremeno je i znao na što će naići. Ali se ovaj put dogodilo drukčije. Umjesto zapamćene kaše od krvi, kostiju i fragmenata žarko obojenog šljema, što je eksplodirala preko kolnika i rubnog stupica, sad je tu bila glava, i nadalje cijela i prikačena za ramena. I nije to bilo Beckyno lice – već lice mladog prosjaka Jackya. Zavalio se od iznenađenja i tada opazio, zbog nečeg bez čuđenja, da uopće nije na okuci autoceste – bio je u tijesnoj sobici sa zamazanim zavjesama što su kruto lepetale po prozoru bez stakala. Prozor je stalno mijenjao oblik; ponekad bi bio okrugao, pa bi se skupljao i širio poput kakvog arhitekturalnog sfinktera, od veličine špijunke u vratima pa sve do veličine rozete na katedrali u Chartresu, a u drugim bi časovima izabrao da se iskrivljava kroz sve oblike što bi se mogli nazvati pravokutnima. I
184
pod je bio hirovit, pa bi se u jednom času nadigao tako da bi morao čučnuti kako bi izbjegao da ne udari glavom o strop, da bi se već u idućem slegnuo poput malodušnog odskočnog platna i ostavio ga u jami da odozdo gleda u prozor što je plesao trbušni ples. Bila je to zabavna soba, da. Usta su mu bila utrnula, i mada mu je zubar, koji je nosio dvije kirurške maske tako da su mu zažarene oči bile sve što je Doyle mogao vidjeti, naložio da ih ne dira, Doyle je neprestano preko usana prevlačio ruku odjevenu u krznenu rukavicu da bi se užasnuo kad je vidio kako je jarka krv uprskala zlaćano krzno. To je nekakav zubar, pomislio je, pa iako se silom otrgnuo od tog viđenja i vratio se u sobičak, i dalje je nosio krznene rukavice i krv mu je i dalje energično kapala iz usta. Kad se zgrbio, skutrivši se zbog još jednoga grča u želucu, krv je pljusnula po tanjuru i nožu i viljušci što ih je netko ostavio na podu. Razbjesnilo ga je što ti neki nisu pokupili svoje suđe, ali se onda Prisjetio da je to ostalo iza njegove vlastite večere. Je li to prouzročilo utrnulost i krvarenje? Je li u tome bilo smrvljeno staklo? Uzeo je viljušku i njom promiješao komadiće hrane što su još bili na tanjuru, sa strahom i pozorno vrebajući na oštro svjetlucanje. Nakon nekog je vremena zaključio da u tome nema nikakvog stakla. Ali svejedno, što je to bilo! Maglovito je mirisalo na curry, no činilo se da je to nekakva nova vrst hladnog gulaša od lišća i nečega što je nalikovalo plodu kineske aktinidije, ali je bilo manje i tvrđe i dlakavije. Njegova se svijest dohvatila rime curry s vari – nalik novčiću što lupeta po usisnoj cijevi usisača za prašinu, očita povezanost tih dviju riječi zaokupljala mu je svu pažnju i sprečavala razmišljanje o bilo čemu drugom – no onda mu je to napokon uspjelo proći pa je iskusio trenutak hladne lucidnosti u kojem je prepoznao neobični plod. Već ga je bio vidio, u Fosterovom vrtu, u Nuuanuu na Havajima, na visokom drvetu čijeg se znanstvenog imena i sada sjećao: Strychnos nuxvomica, što je najbogatiji izvor sirovog strihnina. Jeo je strihnin. Voda je užasno zaudarala, asocirala na udubljenje naliveno plimom čiji su odliv začepila već danima stara riblja tjelesa i trula morska trava, ali je nogostup bio živ od vedrih ljudi u slikovitim kupaćim kostimima, i Doyleu je bilo drago da pred Yo-Ho snack-kioskom nema repa. Oteturao je do uskoga prozorčića i lupio svojom četvrtinom dolara po drvenom šanku da bi privukao čovjekovu pažnju. Ovaj se okrenuo, i Doyle je s iznenađenjem opazio da je to J. Cochran Darrow u pregači i s bijelim papirnatim
185
šeširom. Napokon je ipak bankrotirao, s tugom je shvatio Doyle, i sad mu nema druge nego voditi taj prokleti štand sa smrznutim bananama. »Dajte mi…« počeo je Doyle. »Danas poslužujemo samo koktele od aktivnog ugljena«, prekinuo ga je Darrow. Nakrivio je glavu. »To sam vam već rekao, Doyle.« »O, da. Dajte mi onda jedan.« »Morat ćete ga prirediti sami. Moram hvatati brod – trebao bi potonuti za deset minuta.« Darrow je ispružio ruku kroz prozorčić, zgrabio Doylea za ovratnik i, snažno ga podigavši, povukao kroz prozorčić, sve dok mu se ramena nisu zaglavila u okviru. Unutra nije bilo svjetla, a oblak se pepela uzvitlao pa se Doyle počeo gušiti. Iščupao se pa pao prema natrag na pod, da bi shvatio da se bio zabio naglavce u malo ognjište prostorije. Bože, pomislio je, ja haluciniram s koje god da strane priđem. Izaziva li strihnin delirij? Ili mi je uspjelo progutati dva otrova? Darrow, međutim, ima pravo, pomislio je. Ono što mi je potrebno, to je aktivni ugljen, orijaška doza toga – i to brzo. Sjećam se kako sam čitao o tipu koji je pojeo deseterostruku smrtonosnu dozu strihnina, ali ga je izgnao smrvljenim ugljenom pa uopće nije pretrpio zlih posljedica. Kako se ono zvaše? Touery, to je taj. Ali gdje da do njega dođem? Da nazovem sobnu poslugu i zamolim ih da mi gore pošalju oko tisuću i pol šteka cigareta s filterom od aktiviranog drvenog ugljena. Čekaj čas, pomislio je. Evo me gdje zurim u popriličnu količinu toga. Sve te nagorjele cjepanice u ovom ognjištu ovdje. On ne mora biti aktiviran, ali ipak posjeduje milijarde mikroskopskih pora, sasvim dobrih da te absorbiraju, moj drugi strihnine. U trenutku je pronašao zdjelicu i nekakav kipić zaobljene glave što je prikazivao ovo ili ono egipatsko božanstvo, pa se njima poslužio kao tarionikom i tučkom da bi sprašio crne komadiće hrskavog nagorjelog drveta. Dok se time bavio, opazio je kako mu je, kako se čini, po šakama i podlakticama izraslo sjajno žuto krzno, no to je pripisao, pomalo nervozno, vlastitim halucinacijama. Drugo objašnjenje tog fenomena strpljivo je čekalo da bude razmotreno, podgrijavano na stražnjoj ploči štednjaka njegove svijesti. Za sve mu je to vrijeme krv nastavljala kapati iz usta, pri čemu bi često padala na humčić zrnatoga crnoga praha, ali je sustajala, a bilo je i važnijih stvari o kojima je trebao brinuti. Kako ću, do crnoga đavla,
186
pomislio je dok je kroz krznate prste prosijavao pjeskovitu crnu tvar, ovo uspjeti konzumirati? Počeo je tako što je progutao sve komadiće drvenog ugljena što su bili otprilike veličine pilule. Potom je, posluživši se vodom iz umivaonika u kutu, umijesio od crnoga praška kuglice i uspio sama sebe našopati s nekoliko desetaka njih. Kad se pomiješala s malo vode, ta je tvar postala dovoljno plastična, pa je nakon nekog vremena prestao jesti crne grude i počeo ih stiskati jedne uz druge da bi napravio ljudsku figuricu. Zaprepastila ga je vlastita vještina pa je odlučio da prvom zgodom nabavi glinu za modeliranje i počne novi život kao kipar – jer je stupiće udova valjao među prstima tek nekoliko trenutaka prije nego što ih je prignječio na grumen tijela, ali je sad ipak zapazio da su izbočenja bedara i bicepsa, kao i prijevoji lakata i koljena besprijekorno izvedeni i da je nekoliko brzih zaderotina palčanim noktom s prednje strane glave stvorilo lice nekako nalik Michelangelovom Adamu sa stropa Sikstinske kapele. Morao bi sačuvati tu statuetu – jednog će dana biti pobožno izložena u Louvreu ili kojem sličnom mjestu: Doyleov prvijenac. Ali kako je mogao pomisliti da lice nalikuje Adamovom? Bilo je to lice nekog starog, odvratno starog muškarca. A udovi su mu bili iskrivljene, smežurane karikature, nalik na osušene stonoge što se nalaze na pločniku za sunčanih dana poslije kiše. Užasnut, upravo se spremao da je zdrobi, kad je ova otvorila oči i uputila mu široki smiješak. »O, Doyle!« graknula je glasnim, hrapavim šaptom. »Ti i ja imamo o mnogo čemu diskutirati!« Doyle je vrisnuo i otpuzao natrag, preko poda, što dalje od te prpošne stvarce – ali uz velike teškoće, jer je pod ponovno počeo izvoditi trikove s dizanjem i spuštanjem. Odnekud je začuo polagano bubnjanje od kojega su trnuli zubi, i kad su se po zidovima počele stvarati goleme kapi kiseline, svladavati površinski napon i kliziti dolje, prekasno je shvatio da je čitava ova kuća zapravo jedan živi organizam i da ga se upravo sprema probaviti. Probudio se na podu, temeljito iscrpljen i deprimiran, pa je bez zanimanja zurio u sasušene kapi krvi što su mu bile rasprskane pred očima. Jezik ga je bolio poput rascijepljenog zuba, ali nije mislio da je riječ o ičemu opasnom. Znao je da je preživio trovanje i priviđenja, i znao je da će mu na kraju zbog toga biti drago.
187
Lice ga je svrbjelo, pa je prinio ruku do njega da bi ga počešao – i zastao. Iako su halucinacije prošle, ruka je i dalje bila pokrivena zlaćanim krznom. Istog je časa došlo objašnjenje, objašnjenje svega toga, objašnjenje što mu je sve vrijeme bilo negdje u dnu svijesti, i on je znao da je ono ispravno. To je u njemu pomalo pojačalo depresiju, jer je to značilo da ga, kad jednom skupi energiju da ustane i počne rješavati stvari, očekuje više posla. Tek toliko da to i formalno potvrdi, opipao je lice. Da, baš kao što je i pretpostavljao, i lice mu je bilo prekriveno poput šiblja gustim krznom. Samo mi je još to trebalo, pomislio je kiselo. Očito se nalazio u najnovijem od odbačenih tijela Psolikog Joea; a sam Joe je otprašio, Bog bi ga znao kamo, u Doyleovu vlastitom. A čije je tijelo, upitao se, ovo u kojem sam ja sada? Mislim, Steerfortha Bennera, razumije se. Benner je spomenuo kako je tjedan dana prije toga bio ručao sa starim Joeom, i Joe ga je zacijelo nahranio nekakvom miksturom alkemičarskih trava koja odšarafljuje šarke ljudskih duša, i onda je u subotu izveo zamjenu. I tako, zaključivao je dalje Doyle, onaj s kojim sam se bio sreo u subotu kod Jonathen’sa bio je zapravo Psoliki Joe u Bennerovom ukradenom tijelu. Onda nije ni čudo da je… izgledao sav nekako izvan sebe. I to je, naravno, razlog zašto je tako žarko želio da ondje nešto pojedem ili popijem – jer mi je tako mogao dati dozu te zmešarije za zamjenu duša; a kad mi se nije htjelo ništa, morao me poslati van da potražim toga bez sumnje fiktivnog čovjeka, kako bi on mogao naručiti šalicu čaja, ubaciti u nj svoje prljave listiće pa me gnjaviti dok ga ne popijem. Unatoč svojoj umornoj apatiji, Doyle se stresao kad mu je sinulo da je onaj crveni majmun, što je toga dana bio ustrijeljen na njegove oči, bio sam Benner, ubogi bilmez, zbog vlastitog neopreza zguran u tijelo Psolikog Joea kao žlicom za cipele. I tako, pomislio je Doyle, sad ima moje tijelo i sad mu je slobodno otići do Darrowa i nagoditi se, i više uopće nema potebe da u sve to ubacuje Bennera ili mene. Doyle se uspravio u sjedeći položaj i pritom si dopustio da glasno zastenje. Usta i grlo bili su mu od sasušene krvi skoreni i puni okusa rđe, pa je shvatio s nekakvim tupim veseljem da je dobri stari Joe čovjekmajmun morao đavolski sažvakati vlastiti jezik neposredno prije nego što će napustiti tijelo, kako bi bio siguran da novi stanar neće moći, za ono
188
kratko vrijeme prije nego što ga otrov smlavi, reći ništa što bi moglo navesti ljude da se počnu pitati. Potom je ustao – i pritom mu se pomalo smutilo zbog te nove, povećane visine – pa se oglednuo oko sebe. Nije ga iznenadilo što je na polici do kreveta našao škare, četkicu, britvu i grumen sivoga sapuna – Psoliki je Joe vjerojatno svakog tjedna kupovao novu britvu. Na polici je također bilo i zrcalo, položeno staklom prema dolje, pa ga je Doyle podigao i, svladavši strepnju, zagledao se u nj. Bože, pomislio je, koliko užasnut toliko i zadivljen, izgledam baš poput vukodlaka – ili Chewbacce – ili tipa iz onog francuskog filma Ljepotica i zvijer – ili ne, sad ga imam, poput Strašljivog Lava od Oza. Gusto mu se zlaćano krzno valjalo u valovima preko brade i ustranu preko obraza, da bi se pretvorilo u pretjerane zulufe, a vijugalo je i prema gore, duž nosa, da bi se spojilo s preokrenutim slapom raskošnog zlaćanog krzna što je počinjalo na hrptovima obrva pa, zabačeno preko tjemena u obliku divlje grive, visjelo, kuštravo, sve do širokih pleća. Čak su mu i vrat i podbradak bili gusto obrasli krznom. No dobro, pomislio je dok je uzimao škare i rastezao viticu kose sa čela, nema razloga da se odgađa. Cvik. Ode jedna šaka toga. Nadam se da se još sjećam kako se upotrebljava obična britva. Za jedan sat uspio je podšišati i obrijati čelo – pri čemu je pazio da ostavi obrve – a isto tako i nos i obraze, i onda je odlučio da se, prije nego što se dade na škakljivi zadatak brijanja šaka, pogleda kako izgleda. Prislonio je zrcalo uza zid pod drukčijim kutem, odstupio i zadigao obrvu prema njemu. Prsa su mu najednom postala šuplja, tako da mu je u njima ubrzani puls počeo odjekivati poput udaraca o bubanj. Nakon prvotnog šoka počeo je s logičnim raščlanjivanjem, i pritom se gotovo poželio nasmijati kako se sve savršeno slaže. Jer ja, naravno, jesam otišao u kavanu Jamaica u utorak, jedanaestog, razmišljao je zadivljeno, i čijenica je da ja jesam napisao – ili bar prepisao iz memorije – »Dvanaest sati Noći« na tome mjestu. I ja jesam odsjeo kod Gostoljubivih štitonoša u Pancras Laneu. I ovo je tijelo uistinu ustrijelilo jednog od Usplesalih majmuna, u subotu, u Jonathen’su. Nije bilo nikakvog brisanja niti ikakve alternativne 1810. Jer je Doyle prepoznao lice u zrcalu. Bilo je Bennerovo, razumije se, no s tom divljom grivom i bradom starozavjetnog proroka, s tim novim, surovim borama na obrazima i čelu i ponešto opsjednutim izrazom očiju, bilo je to također, o tome nije moglo biti dvojbe, i lice Williama Ashblessa.
189
KNJIGA DRUGA DVANAEST SATI NOĆI Poglavlje 8 »Rekao mi je da me je 1810, ili bar tako misli, sreo u St James Streetu, ali da smo se mimoišli bez riječi. – On je to spomenuo – i to je bilo odbačeno kao nemoguće – budući da sam tada bio u Turskoj. Dan-dva kasnije on je svom bratu prstom pokazao nekoga na drugoj strani ceste – »evo« – reče on »ovo je čovjek za kojeg sam držao da je Byron« – njegov brat smjesta odgovori »kako, to je Byron & nitko drugi.« – Ali to nije sve – netko me je bio vidio kao upisujem svoje ime kao jedan od onih koji su se došli propitati za kraljevo zdravlje – koji je tada imao napad ludila. – A sad – za to isto vrijeme, najtočnije koliko mogu odrediti – ja sam na Patrasu bolovao od jake groznice…« Lord Byron, u pismu Johnu Murrayu, 6. listopada 1820.
I
ako je bilo teško pronaći sve te male motore i naviti ih kako valja, kao i namjestiti oduške oko desetaka skrivenih svijeća, sad se to village Bavarois, kako je Monsieur Diderac opisao tu do prsa visoku i strahovito skupu igračku, činilo spremnim za puštanje u pogon. Jedino je još bilo potrebno, upaliti svijeće i okrenuti udesno glavnu sklopku, što je bila zamaskirana kao minijaturni panj. Doktor Romany se zavalio i mrzovoljno zagledao u to čudo tehnike. Kleti ga je Richard bio poželio pokrenuti tako da ga njegov majmun vidi kako radi prije nego što stignu jagovi, ali se Romany plašio da bi nešto tako komplicirano moglo ne raditi više od jednom, pa je odbio. Sad je
190
ispružio ruku i nježno dodirnuo glavu sićušnog izrezbarenog drvosječe, no onda je dahnuo od prepasti kad je figurica otkoračala nekoliko palaca niz svoju obojenu stazu, mašući pritom sjekirom sa držalicom od čačkalice i ispuštajući zvuk kao kad sat pročišćava grlo. Apep me pojeo, pomislio je zlovoljno, nadam se samo da ga nisam pokvario. Ali, uostalom, zašto smo svi mi morali toliko degenerirati! Sjećam se kad su jagovi za svoje usluge zahtijevali ljepše šahovske garniture, sekstante i teleskope. A sada što? Munjene igračke. I nikad nisu bili uljudni kakvi bi trebali biti, razmišljao je utučeno, ali sad su već otvoreno neotesani. Ustao je i zatresao glavom. Šator je bi mračan od tamjanskog dima, i on ga je prešao ljuljavim hodom, digao ulazni zaklopac i prikačio ga za stranu pa zažmirkao od iznenadnog bljeska nad poljima vrijeska oko Islingtona. Odavde nije daleko do mjesta, razmišljao je, na kojem se prije osam godina ubogi stari Amenophis Fikee predao psoglavim božanstvima vrata, izgubio najveći dio zdravog razuma i sve čarobnjačke sposobnosti – s izuzetkom te proklete čarolije za zamjenu tijela – pa pobjegao s pištoljskom kuglom u trbuhu i obilježen Anubisovim dlačicama po čitavom tijelu… pobjegao da bi otpočeo dubioznu karijeru Psolikog Joea, »vukodlaka« kojim su londonske majke plašile zločestu djecu… ostavljajući pritom Romanyu, tom kau što se već odavno trebao povući, komandu nad svojim rejonom, čitavim Ujedinjenim Kraljevstvom. Ali mislim, pomislio je Romany samozadovoljno, da je Gospodar obavio očito valjan posao kad je izvukao ovaj ka; ne mislim da bi Fikee – ili čak i sam Romanelli! – mogli išta bolje obavljati zadaću koja se sastojala od zaštite i unapređivanja Gospodarevih britanskih interesa. Pretpostavljam da će me umiroviti – svesti me ponovno na primordijalni paut – nakon što ovog tjedna izvedemo naš udar. Neće mi biti žao što odlazim. Osam je godina poprilično dugo za jednoga ka. Ali bih ipak želio, pomislio je i suzio svoje grabežljive oči, da uzmognem riješiti misterij te skupine zastrašujuće obrazovanih čarobnjaka koji su se za putovanje poslužili Fikeeovim kaotično razbacanim vratima. Onaj kojega sam imao, taj Doyle, djelovao je kao netko tko bi se raspukao kao zrela dinja, samo da sam imao malo vremena da se njime pozabavim. Pitam se odakle su pod kapom nebeskom ovi došli. Nakrivio je obrvu. Ali to bi bilo lako odrediti, najednom je shvatio. Naprosto izračunaj koja su to druga vrata bila otvorena u isto vrijeme kad i ova u Kensingtonu. Ovo su očito jedna od onih koja postoje u parovima:
191
jedna velika dugačka ovdje i jedna mala i brza s one strane, što postoje za vrijeme trajanja velikih. Takva nisu uobičajena, i u takvim bih slučajevima uvijek radije kontrolirao ona veća, no ona ipak postoje i ovo je očito bio jedan primjer toga. Bilo bi lako izračunati gdje su se ukrcali, i to bi moglo biti zanimljivo malo istraživanje čije bih rezultate mogao ostaviti svom nasljedniku. Okrenuo se od sunca pa sjeo za stol i počeo premetati novije kalkulacije lokacije vrata. Našao je jednu za prvi rujna i, mršteći se, temeljito je proučio. Nakon nekoliko trenutaka nestrpljivo se ugrizao za usnu, zamočio pero u tintarnicu pa iskrižao čitave stranice brojaka da bi ih počeo ispisivati ponovno i s mukom. »Kad je riječ o složenijoj matematici, ne valja se uzdati u ka«, promrsio je. »Dobro da sam i ona iz Kensingtona točno uscrtao…« Pa ipak, kad je došao do odgovora, lice mu se izdužilo, jer su novi proračuni bili identični onima koje je iskrižao. Nije načinio nikakvu pogrešku – te je večeri uistinu bio otvoren samo jedan procijep. Procijep od prvog rujna nije bio jedan od onih rijetkih sparenih. Odakle su, onda, oni došli? I odgovor mu je došao tako brzo da je napravio grimasu gnušanja nad samim sobom što se tome nije već prije domislio. Sasvim sigurno, ti su ljudi u kočijama skočili od jednih vrata do drugih – ali zašto je pretpostavio da ta dvoja vrata moraju postojati istovremeno? Doyleova ekipa čarobnjaka stigla je u prvi rujna 1810. kroz neka vrata u drugom vremenu. A ako oni mogu izvesti taj trik, pomislio je Romany uzbuđeno, onda ga možemo izvesti i mi. Fikee, tvoja žrtva na koncu konca možda i nije bila uzaludna! Ra i Ozirise, što bismo sve mogli učiniti – ili što ne bismo? Skočiti u prošlost i spriječiti Britance da zauzmu Kairo… Ili još dalje, pa potkopati Englesku tako da do ovog stoljeća postane zemlja bez ikakve važnosti! A zamisli, sve što je Doyleovo društvo učinilo s tom moći bilo je da dođe i posluša nekakvog pjesnika kako drži govor. Mi ćemo se time poslužiti… svrsishodnije, pomislio je dok mu je rijetki vučji smiješak rascjepljivao lice. Ali, pomislio je dok je ispružao ruku da bi primakao Svijeću dalekog razgovora, ovo je i suviše veliko da bih to zadržao za sebe. Pripalio ju je plamenom uljanice sa stola, i kad je na vršku stijenja magične svijeće
192
procvao kuglasti plamen, kapljeviti je oganj svijeće zatreperio i kao da je uzmaknuo. Do onog minimalnog, insektoidnog stupnja do kojeg se mogao radovati ičemu, nasmiješenom je mladiću bilo drago što je dominacija doktora Romanya ne samo uklonila iz njega tu tako očito tegotnu slobodnu volju, već također i pretvorila u apstrakciju sve tjelesne neugodnosti. Bio je izdaleka svjestan gladi, i zgrčenog bola u stopalu i, još iz daljega, nekoga glasa koji kao da je urlao od užasa iz najdubljih podruma njegove svijesti, ali je vatra njegove svjesnosti bila polivena vodom tako da bi nastala para mogla pokretati nekakvu nezamislivu mašinu; to malo ugljevlja što se još žarilo nije moglo osjetiti ništa više od nekakvog umrtvljenog zadovoljstva zbog spoznaje da ta mašina, kako se čini, dobro funkcionira. Poput kočijaša kojemu je naloženo da kruži i kruži oko nekog bloka sve dok njegov putnik, napokon spreman, ne iznikne iz kuće i mahne mu rukom, nasmiješeni je mladić ponovno počeo od vrha nabiflane stranice: »Dobro vam jutro, dobri čovječe«, rekao je. »Ja sam Lord Byron. Smijem li vas počastiti pićem?« Stalno nasmiješeni mladić nije zapravo ni čuo čovjekov odgovor – djelovao je prigušeno, kao da je izgovoren s druge strane pregrade – ali je to neki dio njegova mozga, ili možda stroja, prepoznao kao poziv na odgovor broj tri: »Sasvim sigurno jesam, prijatelju dragi – šesti baron Byron od Rochdalea; naslov sam naslijedio 1798, kad mi je bilo deset godina. Ako se pitate što jedan peer virilist radi na ovakvome mjestu, zašto pije s običnim radnicima, mislim to je stoga što držim da ovu zemlju čine obični radnici, a ne lordovi i kraljevska kuća. Kao što rekoh…« Tu je uslijedila uobičajena upadica koja je zahtijevala odgovor broj jedan: »Krčmaru! Vrč bilo čega što bi ovaj gentleman želio popiti!« Mladićeva je ruka, poput preciznog stroja, upecala novčić iz džepa prsluka pa ga ispustila na najbližu ravnu površinu, a onda su se njegova usta dohvatila odgovora broj tri točno na onome mjestu na kojem se udaljio: »… dođavola s tim ljudima koji bi nama trebali upravljati samo zbog utrobe iz koje su slučajno izišli! Velim da ni kralj, ni vi, ni ja, ni nitko od nas nije bolji od drugih, i da nije pravo da jedni jedu sa srebra i čitava života ne rade ni dana, dok drugima, jednako tako dobrima, pucaju križa od svakodnevnog teškog rada, a pritom jedva da i okuse pravo meso i jedanput tjedno! Amerikanci su se otarasili takvog umjetno stvorenog društva, a i Francuzi su pokušali, a ja velim da…« I tu je shvatio da je čovjek kojemu je sve to recitirao već otišao. Kad je otišao? Nije važno – drugi će se smjesta naći. Zavalio se, a prazni mu se smiješak vratio na lice poput nečega mrtvog što je isplivalo na površinu bare.
193
Nakon nekog vremena postao je svjestan toga da je do njega sjeo netko drugi, pa je počeo ponovno. »Dobro jutro, dobri čovječe. Ja sam Lord Byron. Smijem li vas počastiti pićem?« Odgovorio mu je jednom od onih rečenica za koju su ga upozorili da bi na nju mogao naići, pa je s nekakvom neizoštrenom nelagodom odvratio odgovorom broj osam: »Da, moj prijatelju, ja sam odista, sve donedavno, putovao po inozemstvu. Ali sam se morao vratiti kući zbog bolesti, upale mozga, koja mi još i sad ponekad magli svijest. Molim vas da mi oprostite zbog nesigurnosti kojom me ta boljetica muči – no znamo li se mi već otprije?« Nakon duge stanke za koje je i dalje nasmiješeni mladić postao svjestan nekakve preko posrednika doživljene zabrinutosti u sebi, čovjek je odgovorio niječno, pa je ovaj nastavio s olakšanjem. »Ako se pitate što jedan peer virilist radi na ovakvome mjestu, zašto pije s običnim…« Pridošlica je prekinuo recital pitanjem koje, što je strašilo, nije bilo prigušeno: »Kako vam ide Hodočašće Childe Harolda?« upitao je stranac. »Oh, oprostite, u ovom je to času još Hodočašće Childe Byrona, zar ne? Ili… ‘Živio jednom Albionac mlad, stazom koji kreposti ne krenu…’ Kako ide dalje?« Zbog razloga njemu nepoznatog, te su riječi udarile mladića poput kablića ledene vode, i kao što su mu sluh prisilile na jasnoću, tako su isto učinile i s vidom; njegova se okolina iz gomila ugodnih rasplinuća u skoku pretvorila u užasavajuće izoštrenje, i sad je prvi put za posjednja četiri dana jasno vidio ljudsko lice. A lice čovjeka koji mu se bio obratio bilo je odista lice koje je moglo privući pažnju – nasađeno na impresivno široka pleća i vrat sapleten od konopaca mišića, uokvireno gustom zlaćanom grivom i bradom, bilo je oronulo, naborano i luđačkog pogleda, kao od nekakvih basnoslovnih i izluđujućih tajni. Mladić koji se više nije smiješio znao je da su ga uputili kako da postupi u ovakvoj situaciji: »Ako se slika poveća i zvuk postane glasniji«, mnogo mu je puta ponovio Romany, »pa izgubite zaštitnu koprenu koju vam stvaraju moji napuci, smjesta se vratite ovamo u tabor, prije nego što vas ljudi na ulici rastrgaju na komade kao štakori obogaljenog psa kad ovaj upadne k njima u zamku…« – Ali riječi tog bradonje pokrenule su nešto drugo, nešto važnije od Romanyeve zapovijedi. Byron je čuo sebe kako govori: »‘Već bučnom veselju bio je rad, uhu noći smetao je snenu.’« Kao da su te, zbog nečega vrlo poznate riječi, oslobodile roj oštrih uspomena, i
194
ove su peckale poput mravaca u nogama; sjećao se kako je bio na palubi briga Spiders Fletcherom i Hobhouseom… Albanaca u Tepaleenu s bijelim kiltovima i zlatno obrubljenim kapicama, dok su im se pasovi kostriješili od srebrom okovanih kubura i jatagana… suhih žutih brda i duboko plavog neba nad Morejom… i nečega u vezi groznice I – doktora? Na toj se granici prisjećanja njegov mozak zatvorio s gotovo čujnim trijeskom, no glas mu je nastavio: »‘Insan to bez srama je bio, bezbožno on odao se piću; zlu je iš’o, vrlini se krio…’« Kao da mu je nekakva ruka stiskom zatvorila grlo – i on je znao da je to ruka doktora Romanya. U glavi je čuo zapovijed ćelavog doktora: »Smjesta se vrati ovamo u tabor.« Ustao je, sijevnuo smućenim pogledom oko sebe po ostalim pilcima u niskoj prostoriji sa šankom i tada, mrmljajući ispriku, odšepesao do vrata i van na ulicu. Doyle je skočio na noge, ali mu se od nove visine smutilo u glavi pa se, tražeći oslonac, uhvatio za stol. Bože, pomislio je, duboko udahnuo pa otprhnuo u potjeru za mladićem, ovo uistinu jest Byron – on zna Childe Harolda, kojega nitko u Engleskoj neće vidjeti još dvije godine. Ali što s njim nije u redu? Što nije u redu s poviješću? Kako on može biti ovdje! Zateturao je prema vratima i, dok je stupao dolje na pločnik uhvatio se za drveni okvir. Vidio je Byronovu glavu, pokrivenu viticama, kako ide gore-dolje kroz mnoštvo zdesna, i on je nesigurno pošao za njim, poželjevši da to bjelodano superiorno tijelo može natjerati da radi onako skladno kao što je to uspijevalo Benneru. Činilo se da ljudi na ulici jedva čekaju da se maknu s puta tom orijašu sumanutih očiju i lavovske grive, koji je usto i teturao, pa je ovaj sustigao Byrona već kod iduće taverne; zgrabio ga je za lakat i silom ga usmjerio unutra. »Pivo za mene i prijatelja«, rekao je oprezno šankerici koja je zažmirkala na njega. Dođavola i rasječeni jezik, pomislio je. Natjerao je mladića, koji se bezuspješno opirao, da ode do stola i tu ga posjeo, a onda se nadnio nad njega i jednom šakom dograbio naslon; tako da mu je mišićava ruka zagrađivala mogući put bijega. »A sad«, probrundao je Doyle strogo, »što je to s vama? Niste li radoznali kako to da znam te stihove?« »Ja… ja sam bolestan, od upale mozga«, odgovorio je Byron nervozno, a smiješak mu je djelovao imbecilno, ovako sparen s očitom tjeskobom. »Ja… moram ići, molim vas, ja… ja sam bolestan…« Riječi kao da su bile
195
izbacivane sve jedna po jedna, kao da su bile nanizane na nit koju mu je Doyle izvlačio iz grla. A onda je Doyle najednom shvatio gdje je to već vidio taj besvjesni smiješak – na licima pripadnika sekti koji bi obično prosjačili sitniš po aerodromima i pred noćnim restoranima. Neka sve đavo nosi, pomislio je – Byron se ponaša kao da je programiran. »Što velite, vrijeme se opet mijenja?« upitao ga je Doyle. »Molim vas, ja moram ići. Moja bolest…« »Koji je danas dan?« »… upala mozga, koja mi još ponekad magli svijest…« »Kako se zovete?« Mladić je žmirnuo. »Lord Byron, šesti baron od Rochdalea. Smijem li vas počastiti pićem?« Doyle je sjeo u drugi stolac. »Da, hvala«, rekao je. »Evo, baš dolazi cura s njim.« Byron je iz džepa izvadio zlatnik i platio dva piva, iako svoje nije ni dotaknuo. »Ako se pitate zašto jedan peer virilist…« »‘Jer kroz gr’jeha labirint je proš’o’«, prekinuo ga je Doyle, »‘bez pokore za počinjeno zlo…’ Tko je to napisao?« Ponovno je nestalo Byronovog smiješka pa je ovaj odgurnuo stolac, ali je Doyle ustao i ponovno mu zapriječio izlaz. ‘»Tko je to napisao?« ponovio je. »Aa… « Na Byronovo je blijedo čelo izbio znoj, i kad je naposljetku odgovorio, učinio je to šaptom. »Ja… ja sam to napisao.« »Kada?« »Lani. U Tepaleenu.« »Koliko ste već dugo u Engleskoj?« »To ne z… četiri dana? Mislim da sam bio bolestan…« »Kako ste došli ovamo?« »Kako sam…« Doyle je kimnuo kuštravom glavom. »Došli ovamo. Brodom? Kojim brodom? Kopnom?«
196
»O! O, naravno, vratio sam se…« Byron se namrštio. »Ne mogu se prisjetiti.« »Ne možete? Ne čini li vam se neobično da to ne znate? A što vi mislite, kako to da znam te vaše stihove?« Sad bi mi dobro došao Ted Patrick, pomislio je. »Čitali ste moje stihove?« upitao je Byron dok mu se vraćao onaj nastrani smiješak. »Polaskan sam. Ali svi mi oni sada djeluju djetinjasto; ali sad sam se dao u nastojanje oko poezije djela, poezije dobro odmjerenog udarca mačem, a ne dobro odmjerene riječi. Cilj mi je zadati udarac koji će presjeći…« »Prestanite«, rekao je Doyle. »… lance koji nas priječe…« »Prestanite s tim. Vidite, nemam vremena na bacanja, i ni meni u glavi ne pale baš sve svjećice, ali vaša nazočnost ovdje – moram doznati što ovdje radite, moram doznati… o, k vragu, mnogo toga…« Dok je podizao vrč s pivom, Doyleov se glas pretvarao u smušeni šapat »Da li je ovo prava 1810 ili neka lažna…« Byron se na trenutak zagledao u njega, a onda je nesigurno ispružio ruku prema onom drugom vrču pa ga napola prinio ustima. »Rekao mi je da ne pijem«, kazao je. »Dođavola s njim«, promrmljao je Doyle i otro pjenu sa kuštravog brka. »I vi ćete mu dopustiti da vam određuje kad smijete piti?« »Do… dođavola s njim«, suglasio se Byron, iako je govorio ponešto s teškoćom. Povukao je dugačak, dubok gutljaj, a kad je spustio vrč, oči su mu djelovale izoštrenije. »Dođavola s njim.« »Tko je on?« upitao je Doyle. »Tko?« »O, k vragu, čovjek koji vas je programirao – pardon, koji vas je osedlao, stavio vam ormu i naočnjake.« Byron se namrštio od zabune, a novodošla bistrina u očima počela je blijedjeti, pa je Doyle brzo dodao: »Dobro jutro, dobri čovječe. Ja sam Lord Byron. Smijem li vas počastiti pićem? Ako se pitate što jedan peer virilist radi na ovakvome mjestu…’ Tko je rekao sve ovo?« »Ja.« »Ali tko je to rekao vama, tko vas je natjerao da sve to naučite? To nisu vaše riječi, zar ne? Pokušajte se prisjetiti tko vam je sve to rekao.«
197
»Ja ne z…« »Zatvorite oči. Sad poslušajte te riječi, ali drukčijim glasom. Kakav je taj glas?« Byron je poslušno zatvorio oči i nakon duge stanke rekao: »Dublji. Starački.« »Što je još rekao?« »‘Moj lorde’«, i tu se, dok ga je citirao, Byronov glas spustio za čitavu oktavu, »‘te tvrdnje i odgovori trebali bi biti dovoljni da s njima izdržite ova dva dana. Ali ako se slika poveća i zvuk postane glasniji, pa izgubite zaštitnu koprenu koju vam stvaraju moji napuci, smjesta se vratite ovamo u tabor, prije nego što vas ljudi na ulici rastrgaju na komade kao štakori obogaljenog psa kad ovaj upadne k njima u zamku. A sad će vas Richard u kolima odvesti u grad, a pokupit će vas večeras u šest sati na uglu Fisha i Breada. A, evo nam Richarda. Samo naprijed. Spreman za pokret? Avo, rya. Rya ta igračka što ju je donio taj chal izvana – dajte da je pokrenemo, moj bi se majmunčić veselio da je vidi kako se miče. Daj molim te, Richarde, o tome ćemo govoriti poslije. A sad odvezi milorda u grad.’« Byron je začuđeno otvorio oči. »I tada«, dodao je, govoreći ponovno svojim glasom, »našao sam se u kolima.« Doyle je pravio ravnodušno lice, ali su mu misli jurile. Bog nam budi u pomoći, opet taj Romany, kako sam shvatio. Što je dođavola taj čovjek ovdje smislio? Kakvom se dobitku može nadati od toga što je Lordu Byronu isprao mozak i pustio ga s lanca da drži poluizdajničke govorancije? I sasvim ga je sigurno učinio vidljivim – danas, da ga nađem, nisam morao učiniti ništa drugo no poći za glasinama o umobolnom lordu koji sve živo časti pićem. Je li on zaslužan za to što je Byron sada u Engleskoj? U svakom slučaju, morat ću se čvrsto držati tog jadnog bilmeza. »Slušajte«, rekao je, »vi imate neke visokooktanske uspomene koje treba isprintati, a to ne možemo učiniti ovdje. Ja imam sobu nekoliko ulica odavde – koju sam na neki način naslijedio – i ljudi koji ondje žive ne pokazuju sklonost da budu bučni. Idemo onamo.« I dalje smućen, Byron se digao na noge. »Molim lijepo, rekao bih, gospodine…?« Doyle je otvorio usta da odgovori no onda uzdahnuo. »O, k vragu. Recimo da me možete zvati William Ashbless. Zasada. No proklet bio ako to ostanem u čitavoj pripovijesti. U redu?«
198
Byron je smeteno slegnuo ramenima. »Što se mene tiče, nemam ništa protiv.« Doyle ga je morao podsjetiti da plati pivo, a za sve vrijeme kratke šetnje do pansiona Byron nije prestajao istezati vrat na zgrade i gomile užurbanih ljudi. »Ta ja sam zaista ponovno u Engleskoj«, mrmljao je. Crne su mu se obrve snizile u mrgodnu grimasu što ju je nosio na licu za čitavog ostatka šetnje. Kad su stigli do trošne zgrade i probili se uz stepenice – koje je, kako se činilo, nekoliko obitelji smatralo svojim privatnim odajama, jer su psovali tu dvojicu mladih ljudi i ljubomorno skrivali komadiće užasne hrane dok su se ovi uspinjali mimo njih – da bi naposljetku stigli do sobe koja je nekoć pripadala Psolikom Joeu, pa kad su napunili dvije šalice iz lončića za kavu što je još bio topao na ugljevlju u kaminu, Byron se zagledao u Doylea svojim prvim budnim pogledom toga dana. »Koji je danas datum, mister Ashbless?« »Da vidimo… Dvadeset šesti.« Byronov se izraz nije izmijenio pa je Doyle, nakon što je oprezno otpio gutljaj kave, dodao: »Rujna.« »To nije moguće«, konstatirao je Byron. »Ja sam bio u Grčkoj… sjećam se da sam bio u Grčkoj u subotu, ovaj, dvadeset prvog.« Promeškoljio se u stolici pa pognuo da izuje cipele. »K vragu, što žuljaju«, otpočeo je, a onda podigao jednu od njih i zablenuo se u nju. »Gdje sam pod kapom nebeskom ove nabavio! Ne samo da su premalene, već su i pred čitavo stoljeće izišle iz mode. Crvene potpetice, od svih mogućih stvari, i ove kopče…! I kako sam, za milost božju ikad mogao na sebe staviti ovakav kaputić?« Ispustio je cipelu i rekao, glasom tako strogo kontroliranim da je Doyle znao da se uplašio: »Mister Ashbless, recite mi, molim vas, stvarni datum i sve što znate o tome što se dogodilo sa mnom otkako sam otišao iz Grčke. Koliko sam shvatio, bio sam bolestan. Ali zašto nisam s prijateljima, ili s majkom?« »Danas je dvadeset šesti rujna«, odgovorio je Doyle oprezno, »a sve što znam o vašem djelovanju za protekla dva dana jest to da ste častili pićem polovicu stanovnika Londona. Ali znam tko bi vam mogao reći što se dogodilo.« »Onda smjesta pođimo do njega. Ne mogu podnijeti ovu…« »On je ovdje. Riječ je o vama. Ne, poslušajte – prije nekoliko minuta doslovno ste reproducirali jedan razgovor. Učinite to ponovno, i
199
poslušajte samoga sebe. Da vidimo… Pokušajte s ‘Avo, rya.’ Sjetite se kako ste to slušali, no izgovoreno drukčijim glasom.« »Avo, rya«, rekao je Byron i budnost mu je istekla iz izraza. »‘Avo, rya. On je tome vrlo kushto. Baratao je pištoljima i ranije, to je jasno. Tako je dobro, Wilbure. Iako mu neće biti potrebna neka vještina – bit će svega nekoliko stopa daleko kad se njime bude poslužio. Čini li se da bi bio sposoban potegnuti ga dovoljno brzo? Volio bih da ga naprosto drži u džepu, ali se bojim da bi se možda i jedan lord morao podvrći pretresu prije nego što bude pripušten u kraljevu blizinu. O, avo, rya, mala futrola pod pazuhom neće mu stvarati probleme. Trebali biste ga vidjeti – što se ruku tiče, brz je kao zmija. I puca bez oklijevanja? To mora teći automatski. Avo, gađao je lutku dok je nije rastepao na komadiće, ponavljao je to tako često…’« Byron je poskočio iz naslonjača. »Blagi Bože, čovječe«, uzviknuo je vlastitim glasom, »trebao sam ubiti kralja Georgea! Kakva je to gnusoba? Bio sam marioneta, mjesečar, primao sam ta dijabolična naređenja tako… pokorno kao što bi se sluškinja suglasila s tim da posluži večeru! Tako mi Boga, za ovo ću dobiti zadovoljštinu… Nečuvena uvreda! Mathews ili Davies prenijet će moj poziv na dvoboj gospodinu… gospodinu…« Tresnuo je desnom šakom po lijevom dlanu pa upro prstom u Doylea. »Vjerujem da znate kome.« Doyle je kimnuo. »Mislim da znam. Ali ne trčite pred rudu. Možda bi bilo bolje da prije nego li u to uletite saberete sve što znate. Da vam velim kako – pokušajte s ‘Da, Horrabine’, istim glasom koji je u prošlom razgovoru postavljao pitanja. Hoćemo li iz toga štogod dobiti?« Iako se i nadalje mrštio, Byron je ponovno sjeo. »Da, Horrabine.« Lice mu je ponovno postalo prazno. »‘Da, Horrabine, ja bih i toga dao ubiti. Ovo mora ići kao urica, a dalo bi se zamisliti da ovaj možda zna dovoljno da bi u jednom trenutku mogao zasmetati. Bolje da pretjeramo u stranu krajnje temeljitosti, ha? Usput, da li Antejevo bratstvo još uistinu postoji? Mislim, sastaju li se još uopće? Ako da, onda velim, uništimo i njih. Svojedobno su nam uistinu bili trn u oku. Prije stotinu godina to su možda i mogli biti, vaša preuzvišenosti, ali u današnje dane to nije ništa više od kluba penzionera. Čuo sam stare priče, i sasvim je sigurno da se čini da su nekoć bili impresivno jaki; ali sad su to još samo ostaci, i ako bi ih se sravnilo sa zemljom, to bi vjerojatno samo svratilo nepoželjnu pažnju na njihovu povijest. To je valjan razlog… No dobro, ali postavi nešto svojih ljudi na mjesto, gdje god ono bilo, gdje te starkelje konferiraju – Kraj Bedford Streeta, Vaša Preuzvišenosti, u prostorijama
200
iznad slastičarnice – i daj neka dojave ovamo ako opaze ikakvog… o, nije važno. Pucam na sjene. Zašto malo ne izvedeš njegovo lordstvo pa da ponovno prođete njegove replike.’« Izoštrenost su se i prodornost vratile u Byronove oči i on je nestrpljivo pucnuo jezikom. »Ashblesse, ovo je bezvrijedno. Nisam dobio ništa osim nerazumljivih dijaloga, a ipak se još ne mogu prisjetiti detalja kako sam iz Grčke stigao ovamo. Ali se sjećam kako su me učili kojim da se putem vratim do tabora tog čovjeka, i ja ću se i vratiti, to sigurno – ali ću ponijeti par duelantskih pištolja.« Gipko je ustao i kao na jastučićima otišao do prozora – za koji se Doyle još i sad napola bojao da bi se ponovno mogao početi izvijati – pa je tu stao ruku prekriženih na prsima i osvetničkim se pogledom zagledao preko krovova. Doyle je beznadno zatresao glavom. »Taj čovjek nije gentleman, vaše lordstvo. Vjerojatno će prihvatiti vaš izazov i onda dati znak kojem od svojih ljudi da vam sleđa raspe mozak.« Byron se okrenuo i priškiljio na njega. »Tko je on? Ne mogu se Prisjetiti da ga je itko ikad nazvao imenom. Kako izgleda?« Doyle je podigao čupave obrve. »Zašto se naprosto ne prisjetite? Poslušajte glas: ‘Da, Horrabine, ja bih i toga dao ubiti.’ Ali nemojte samo slušati – također i gledajte.« Byron je zatvorio oči i gotovo istog časa rekao čudeći se: »Sad sam u šatoru punom egipatskih antikviteta, a na kavezu za ptice sjedi najgnusniji klaun na svijetu. Sad razgovara s ćelavim star… o, nebesa, pa to je moj grčki doktor, Romanelli!« »Romany«, ispravio ga je Doyle. »On je grk?« »To je Romanelli. Ovaj, ne, pretpostavljam da je Talijan; ali to je doktor koji me je liječio dok sam bio u Patrasu. Kako to da ga nisam prepoznao sve dosad? Pitam se jesmo li se ovamo vratili zajedno… Ali zašto bi Romanelli želio da se ubije kralj? I zašto bi me vraćao iz tolike daljine, iz Patrasa, i zašto baš mene, da to izvedem?« Ponovno je sjeo i kruto se, čak neprijateljski, zagledao u Doylea. »A sad bez viceva, stari – moram znati pravi datum.« »To je jedna od svega nekoliko činjenica u koje sam siguran«, odgovorio je Doyle kratko i jasno. »Danas je srijeda, dvadeset šesti rujna 1810. A velite da ste bili u Grčkoj pred samo četiri dana?« »Neka me đavo nosi«, prošaptao je Byron i ponovno sjeo, »rekao bih da vi to ozbiljno! A da znate, moja sjećanja na to kako sam ležao bolestan u Patrasu ne čine mi se starijima od tjedan dana. Da, bio sam u Patrasu
201
prošle subote, a bio je i taj probisvijet Romanelli.« Kiselo se nasmiješio. »Da, u ovome ima čarobnjaštva, Ashblesse! Čak ni… topovi, posloženi u relejni sistem preko čitavoga kontinenta, ne bi me mogli prebaciti odande Doyle na vrijeme da bih jučer mogao narod Londona častiti pićem. O tome je u svojoj knjizi o čudima pisao Julius Obsequens. Romanelli očito ima vlast nad zračnim duhovima!« Ovo postaje mračno, pomislio je Doyle. »Možda«, odgovorio je oprezno. »Ali ako je Romanelli bio vaš doktor ondje, onda je… mislim, onda je vjerojatno još ondje. Zato što je ovaj doktor Romany, koji je očito njegov blizanac, sve vrijeme bio ovdje.« »Blizanci, tako? No dobro, pobrinut ću se da dobijem potpun izvještaj od toga londonskog brata – i pomoću naperene cijevi, bude li potrebno.« Ustao je s očitom namjerom, a onda spustio brz pogled na svoju odjeću i noge u dokoljenicama. »Dođavola! Ne mogu ovako odjeven pozvati nekoga na dvoboj. Svratit ću prije do krojača.« »Zar mislite čarobnjaku prijetiti pištoljima?« upitao je Doyle sarkastično. »Njegovi… zračni duhovi bacit će vam na glavu kablić, tako da nećete vidjeti nanišaniti. Ja bih rekao, hajdemo najprije u posjete Antejevu bratstvu – ako su oni nekoć bili prijetnja Romanyu i njegovim ljudima, onda možda još i sad poznaju neko efikasno obrambeno sredstvo protiv njega, zar ne bi moglo biti?« Byron je nestrpljivo pucnuo prstima. »Pretpostavljam da ste u pravu. Ali vi govorite o nama dvojici? Imate s njim i sami nesređenih računa?« »Postoji nešto što bih od njega morao doznati«, odgovorio je Doyle i ustao, »a što mi neće … kazati… dobrovoljno.« »Onda dobro. Zašto da ne istražimo to Antejevo bratstvo dok mi pripravljaju odjeću i obuću. Antej, ha? Rekao bih da svi hodaju bosi po zemljanim podovima.« To je Doylea podsjetilo na nešto, ali prije nego što je mogao poći tragom toga, Byron se s mukom ugurao u svoje prezrene cipele pa otvorio vrata. »Idemo li?« »O, naravno«, odgovorio je Doyle i pokupio Bennerov kaputić. Ali ne zaboravi onu opasku o bosim nogama i zemljanim podovima, rekao je samome sebi. To me podsjeća na nešto što djeluje važno. Niz ćelave sljepoočice doktora Romanya kotrljale su se kapi znoja, nalik na minijaturne kristalne pužiće, a koncentracija mu je bila razbijena
202
tjelesnom iscrpljenošću, no on je bio odlučan da još jednom pokuša uspostaviti kontakt s Gospodarom u Kairu. Nevolja je, shvatio je, bila u tome što je eter odjednom postao suviše prijemljiv pa se, na udaljenosti vjerojatno manjoj od deset milja, zraka njegove poruke širila u stožac i tako raspršivala energiju u transverzalnom smjera, umjesto da je troši na gibanje naprijed prema svijeći što je uvijek gorjela u Gospodarevoj odaji; a onda se poruka uz trzaj zaustavila, pa se odbila natrag prema Romanyevoj svijeći i pritom stvorila glasne, iskrivljene odjeke koji su razljutili doktora Romanya i preplašili Cigane. Ponovno je prinio plamen svjetiljke crnom uvojku stijenja svijeće, i zato što je to bio dvanaesti pokušaj, mogao je osjetiti kako se iz njega istočila energija u istom trenutku kad se pojavio okrugli plamen. »Gospodaru«, zahripao je u njega. »Čujete li me? Ovdje Romanelliev ka u Engleskoj. Moram hitno govoriti s vama. Imam novosti zbog kojih možda poželite obustaviti akciju koja je u toku. Ja…« »Ujete bi be?« Njegov vlastiti glas, iskrivljen i usporen, vratio mu se tako glasno da je odskočio od svijeće. »Ove Robabelievka u Bneskoj. Bora hito vovoitisbaba…«Onda je taj idiotski odjek naglo zamro, iza čega je ostao samo zvuk nalik na daleki vjetar, što se dizao i padao i koji kao da se čuo kroz zavjesu što leprša. Romanelli se ponovno nagnuo. To nije bilo izoštrenje koje označava uspjeli kontakt, ali je bar bilo nešto drugo. »Gospodaru?« upitao je pun nade. Ne pretvorivši se u glas i unatoč tome što nije djelovalo kao ništa više od zvuka goleme praznine, daleko je krčanje počelo stvarati riječi. »Kes ku sekher ser sat«, prošaptala je šupljina, »tuk kemhu a pet…« Neobični se plamen ugasio kad je svijeća, odbačena Romanyevom pesnicom, tupo udarila o stijenku šatora. Ovaj je ustao pa izišao, znojeći se, dršćući i nejednoliko se zibajući. »Richarde!« viknuo je srdito »Dođavola, gdje si? Daj mi svoju…« »Acai, rya«, odgovorio je Ciganin i požurio prema njemu. Doktor Romany se brzo osvrnuo oko sebe. Sunce je na zapadu bilo nisko i bacalo je duge sjene po sve tamnijim vrištinama, i bilo je bez sumnje i suviše obuzeto neposrednim ulaskom u Taut i plovidbom kroz dvanaest sati Noći, a da bi se osvrnulo i vidjelo što se to moguće zakuhava na ovom polju. Na travu je bila položena drvena rešetka nalik sekciji mosta iz dvadesetog stoljeća, a oštre aromatične pare konjaka bile su tako prodorne na večernjem povjetarcu, da je shvatio kako su njegove prijetnje
203
dale ploda, i da su Cigani upotrijebili za natapanje drveta čitavo burence i da ništa nisu prištedjeli za piće. »Kad ste ga pljusnuli?« upitao je. »Možda pred minutu, rya«, odgovorio je Richard. »Izvlačili smo slamke da vidimo tko će po vas.« »Vrlo dobro.« Romany je protrljao oči i duboko uzdahnuo, trudeći se da iz svijesti istisne šapat koji je bio čuo. »Donesi mi žeravnik s ugljevljem i lancetu«, rekao je naposljetku. »Pa da pokušamo zazvati te vatrene elemente.« »Avo.« Richard se žurno udaljio, čujno mrmljajući ‘češnjak’, a Romany se ponovno okrenuo prema suncu, koje je sada balansiralo na rubu iza kojeg se ulazi u tamu, i dok mu je oprez bio oslabljen, riječi što ih je bio čuo vratile su mu se u naletu: Kesku sekher ser sat, tuk kemhu a pet… Tvoje će kosti pasti na zemlju i nećeš vidjeti nebesa… Začuo je iza sebe šum Richardovih stopala kroz visoku travu, pa je fatalistički slegnuo ramenima i počeo prstima desne ruke opipavati lijevu, pokušavajući pronaći valjanu, obilnu žilu. Nadam se da će se zadovoljiti kaovom krvlju, pomislio je.
* Kad se Doyle osmjelio da ponovno napuni svoju čašicu iz stolne boce osrednjeg šerija, postariji je muškarac u trošnom kućnom kaputu spustio sijede obrve i razrogačio oči u gotovo majmunskom izrazu zaprepaštenog neodobravnja, iako je, kad je Byron bio napunio drugi put, samo kimnuo, nasmiješio se i rekao: »Samo izvolite, milorde.« »Ah, hm, o čemu smo to raspravljali prije…?« izgovorio je uzdrhtalim glasom. »Da, osim… ovaj… drugarstva, da, podsticanja… tihih radosti razumnog druženja, naš je glavni cilj sprečavanje… zagađivanja naše dobre stare čestite britanske sorte od strane… inferiornih rasa.« Iz jedne se drhtave ruke na kvrgavo zapešće nasuprotne strane stresao neoprezno veliki grumen burmuta, a onda je starac ušmrknuo prah u nosnicu, nakon čega se učinilo, bar Doyleu, da mu je malo nedostajalo da umre od time izazvanog napada kihanja. Byron se tiho nacerio od ljutnje i trgnuo svoj šeri.
204
»Pardon! Ja – pćiha! – Molim da mi oprostite, milorde.« Starac je počeo maramicom pritiskati oči iz kojih je teklo bujicom. Doyle se nagnuo prema njemu i nestrpljivo zamumljao. »A što baš točno poduzimate, mister Moss, da biste spriječili to, kako ga nazvaste, zagađivanje?« Hitro se oglednuo po prašnjavim zavjesama, goblenima, slikama i knjigama što su izolirale prostorije Antejevog bratstva od svježega jesenskog povjetarca što je puhao vani. Od vonja voska za svijeće, škotskog burmuta te knjiških uveza i tapecirunga u propadanju, počeo se osjećati bolesno. »A? O, mislim mi… pišemo pisma. U novine. Prosvjedujemo protiv, ovaj, blagosti zakona o imigraciji i predlažemo odredbe koje bi… izagnale Cigane i Crnce i, ovaj, Irce, iz većih gradova. A osim toga tiskamo i raspačavamo pamflete, što«, rekao je i pritom uputio Byronu ulizivačku grimasu, »kao što si i možete misliti, vodi ka iscrpljivanju klupske kese – ovaj, blagajne. I mi podupiremo moralne predstave…« »Zašto baš Antejevo bratstvo?« prekinuo ga je Doyle, srdit što se nejasna nada, što ju je iskusio kad je čuo za ime, pokazala, kako se činilo, tako neosnovanom. »… koje… što? O! Da, mislim, mi osjećamo tu snagu Engleske koja je, poput Antejeve, kao u klasičnoj mitologiji, utemeljena na… održavanju kontakta sa zemljom, sa tlom… znate, solidni britanski domorodac… ovaj…« »Tlo«, rekao je Byron pa žestoko zakimao glavom dok je odgurivao stolac i ustajao. »Izvrsno. Hvala vam, mister Moss, bilo je inspirativno. Ashbless, vi možete ostati i pokušati popabirčiti još tih dragocjenih informacija, za slučaj da nas napadnu divlji crnci ili Irci. Radije ću vas pričekati kod svoga krojača. Ondje će mi naprosto biti dosadno.« Okrenuo se na peti i vidljivo suspregnuo trzaj na licu kad ga je cipela ujela za nogu, pa odšepesao u predsoblje. Njegovi su nepravilni koraci lupali i kucali niz stepenice, tek tu i tamo pokrivene sagom, a onda se začuo tresak uličnih vratiju. »Molim vas da oprostite«, rekao je Doyle Mossu, onijemjelom od zaprepaštenja. »Lord Byron je čovjek žestokih strasti.« »Ja… ovaj, mladost«, promrmljao je Moss. »Ali slušajte«, rekao je Doyle gorljivo i u svom se naslonjaču zgrbio prema njemu, na Mossovu očitu prepast, »zar vi niste znali biti… militantniji? Mislim, recimo, prije stotinjak godina – niste li činili nešto…
205
ne znam… ozbiljnije po mogućim posljedicama no što bi to bilo pismo Timesu?« »Ovaj, čini se daje bilo… ekscesa, da, incidenata nasilnih po naravi«, dopustio je Moss oprezno, »još onda kad je Bratstvo imalo svoje sjedište na London Bridgeu, dolje na njegovu kraju prema Southwarku. U našoj pismohrani postoji spomen na nekoliko poprilično…« »Pismohrana? Bih li je mogao pregledati, molit ću lijepo? Ovaj, Lord Byron je izrazio želju da upozna povijest Bratstva prije nego što se odluči da se u nj učlani«, dodao je žurno, jer je vidio kako Mossove crte lica ponovno počinju stvarati majmunski namrštenu grimasu. »Na koncu konca, prije nego što uloži svoj imetak u jednu organizaciju ovakve naravi, volio bi je valjano provjeriti.« »O? Ovaj, naravno, da. Protiv pravila, shvaćate«, rekao je Moss dok se oprezno, uz pomoć štapa, podizao iz naslonjača, »ali pretpostavljam da bismo u ovom slučaju mogli odstupiti od pravila koje to dopušta samo članovima…« Napokon uspravljen, odvukao se prema vratima što su bila iza njega. »Ako biste ponijeli svjetiljku i pošli ovuda«, rekao je, a spomen je imetka privrijedio Doyleu da tome, makar i preko volje, doda »sir«. Vrata su se zakrenula unutra uz takvu škripu da je Doyle shvatio da se nisu otvarala već poprilično vremena, a kad je za Mossom stupio unutra, i kad je svjetiljka osvijetilila usku prostoriju što je bila za njima, mogao je i shvatiti zašto. Sobica je od poda do stropa bila ispunjena pljesnivim, u kožu uvezanim dnevnicima, naslaganim jedan poviše drugoga, no te su gomile bile mjestimice srušene, i to su preko vlažnog poda bili rasuti zgužvani komadi papira posmeđili od starosti. Doyle je posegnuo za najvišim sveskom jednog od tih stalagmita, što je sezao samo do prsiju, ali je nekom zgodom u prostoriju bila procurila kiša, pa je rastalila ili provrela prastare uveze u monolitnu masu. Doyleovo je zabadanje nosa uzbudilo do ludila čitavu naciju pauka, tako da je s tim prestao i zagledao se u policu koja je sadržavala nekoliko pari mumificiranih cipela. Uhvativši sitni odbljesak pri peti jedne od njih, primakao se bliže i opazio tri palca zlatnog lančića što je visio iz prastare kože. Pokazalo se da ga imaju i sve druge cipele, iako je većinom bio od bakra što je već odavno bio pozelenio. »Zašto lančići?« »Mm? O, to je… tradicionalno, da na službenim funkcijama nosimo lančić pričvršćen za petu desne cipele. Ne znam kako je do tog običaja
206
došlo, to je, rekao bih, samo jedna od onih neobičnosti, poput dugmadi za manžete koja ne…« »Što znate o porijeklu tog običaja?« zarežao je Doyle jer ga je to, poput Byronove opaske o bosim nogama i zemljanim podovima, podsjetilo na nešto. »Razmislite!« »Ovaj, vidite, mislim, sir… nema potrebe… za ljutitim tonom… ali da vidimo, mislim da su članovi te lance za vladavine Charlesa Drugog nosili sve vrijeme… o, naravno, tada ga ne bi samo zaklamali za petu kao što to čine danas, već je lančić zapravo ulazio u cipelu kroz rupicu, prolazio kroz čarapu i bio zavezan oko gležnja. Bog bi ga znao zašto. Tijekom godina to je pojednostavljeno… da ne žulja…« Doyle je počeo razlagati jednu od suših i, kako se činilo, starijih gomila knjiga. Otkrio je da su one grubo kronološke, složene po uzoru na geološke slojeve, i da dnevnički zapisi iz osamnaestog stoljeća nisu ništa drugo do ljetopis sve mršavijeg sudjelovanja u društvenim zbivanjima – bilo je tu o večeri na kojoj su očekivali Samuela Johnsona ali se ovaj nije pojavio, žalba zbog patvorenja vina portoa, prosvjed protiv zlatnih i srebrnih rojti, izgledale one kako mu drago, kao uresa muških šešira – ali kad je iskopao gornje sveske iz sedamnaestog stoljeća, zabilješke su naglo postale rjeđe i tajnovitije, i općenito su više bile na komadićima papira ulijepljenim ili uloženim u knjige negoli ispisane na stranicama. Bilo mu je nemoguće slijediti ikakvu nit u tim starijim zapisima što su se sastojali od spiskova, u nekakvoj šifri, ili planova s nerazumljivo skraćenim imenima ulica; ali je na koncu pronašao jedan svezak koji je, kako se činilo, bio čitav posvećen događajima jedne noći, i to noći četvrtog veljače 1684. Komadići papira uloženi u nj bili su uglavnom na brzinu naškrabani i ispisani čistim engleskim, kao da nije bilo vremena da se upotrijebi šifra. Njihovi su autori međutim uzimali, čini se, zdravo za gotovo da će svi čitatelji biti upoznati sa situacijom i da će ih zanimati samo potankosti. »… Tad pođosmo za njime i paklenskom mu svitom, natrag preko leda od stuba u Pork-Chopp Laneu do obale kod Southwarka«, pročitao je Doyle na papiriću, »naše društvo vješto u brodu na kotače, kojim upravljaše B. i naš bezimeni Doušnik, i mada uložismo veliku skrb da megdan svaki otvoreni izbjegnemo dok smo na vodi, i samo ih kušasmo navući na kopno… veza naravno ne bje dobra na punoj leda vodi… tu iskrsnuše nevolje.« Drugi je odlomak glasio: »… satrveni potpuno, i glava njihova smaknuta kuglom iz kubure u čelo…« Prema početku knjige bila je i jedna zabilješka stvarno ispisana na licu: »I kadar chtjedoxmo udarijti
207
na vecxeru od probranveh komadah govedvne unutar upade, i vaj pozsove nass od nesugjene syayne vecxere.« I onda, klapo, što se dođavola dogodilo? pomislio je Doyle. »Paklenska svita« zvuči zloslutno… i što ste mislili s »vezom«? Prolistao je zdvojno do konca knjige, a onda mu je oko zaustavila vrlo kratka bilješka, ispisana vrlo često s unutrašnje strane korica. Pročitao ju je i prvi put za svih ovih zgoda i nezgoda stvarno posumnjao u svoj zdrav razum. Bilješka je glasila: »IHAY, EDENBRAV. ANCAY OUYAY IGITDAY?« – i bila je ispisana njegovim vlastitim rukopisom, iako je tinta bila izblijedjela od starosti kao i kod svih drugih zapisa u knjizi. Iznenada mu se zavrtjelo u glavi pa je sjeo na gomilu knjiga, koja se pod njegovom težinom rasprsla u prašinu pa ga tako bacila leđima na drugu hrpu što se srušila na nj i pokopala ga vlažnom, raspadnutom pergamenom i slapovima uspaničenih moljaca i pauka. Užasnuti je Moss uistinu i pobjegao kad je taj gorostas, sad još i nakićen bubama i girlandama truloga papira, nesuvislo vičući ustao iz ruševina nalik Petom jahaču Apokalipse koji utjelovljuje Propadanje. Čovjek koji u tom trenutku više nije znao je li on Doyle ili Ashbless ili neki već davno umrli član Antejevog bratstva, uspio je ponovno stati na vlastite noge da bi, i nadalje vičući i pljuskama izbacujući bube iz brade, istrčao iz izbe pismohrane pa kroz salon u predvorje. Na zidu je visio sat s kukavicom, i Doyle je, ponesen impulsom zbog kojeg nije zastao da ga ispita, zgrabio jedan od obješenih lanaca za pogon njihala, odbacio mjedeni visak u obliku češera što mu je bio na kraju, da bi potom kraj lanca provukao kroz satni mehanizam i izvukao ga na slobodu. Oteturao je niz stepenice stežući dugački lanac i ostavivši za sobom zauvijek zaustavljeni sat.
* Jara je zapaljene platforme bila vrlo žestoka, i kad se doktor Romany okrenuo i odmaknuo nekoliko koraka, noćni je zrak na oznojenu licu djelovao ledeno. Stisnuo je šaku i otvorio je pa napravio grimasu zbog ljepljivosti krvi što mu je tekla niz podlakticu za vrijeme ponavljanih intervencija lancetom. Duboko je uzdahnuo i požalio što ne može sjesti u travu. U tom se trenutku učinilo da je sloboda naprosto moći sjesti na
208
travu zacijelo najdragocjenija od bezbrojnih stvari kojih se morao odreći da bi se mogao odati magiji. I dalje licem okrenut od kotača crvenog plamena a prema tami s kojom ga je spajala njegova duga sjena, umorno je iz džepa izvadio lancetu i ljepljivu pliticu da bi pokušao još jednom. Ali prije nego što je uspio još jednom ubosti iscrpljenu žilu na ruci, iza leđa mu je zapjevao glas nalik na povlačenje gudala preko prigušene Ežice. »Vidim cipele.« U tom je neljudskome glasu bilo nekakvo radosno divljaštvo. »I ja«, odgovorio je drugi, ovome nalik. Romany je uzdahnuo uzdahom zahvalnosti mrtvim bogovima, a onda se duševno pripremio da pogleda uvijek smućujuće jagove i okrenuo se. Razbuđeni plameni jezici poprimili su grube ljudske obrise, tako da su na prvi pogled nalikovali zapaljenim gorostasima što mašu rukama iznad glave. »Cipele su sada prema nama«, zazvonio je drugi glas, nadjačavajući pucketanje plamena. »Vjerujem da one zacijelo pripadaju onom nerazaznatljivom koji nas je zazvao.« Romany je liznuo usne, oneraspoložen kao i uvijek zbog toga što ga ta elementarna bića ne mogu stvarno vidjeti. »Te cipele odista i pripadaju onome koji vas je zazvao«, odgovorio je mrko ozbiljno. »Čujem lavež psa«, zapjevao je jedan od ognjenih orijaša. »O, pas velite, ha?« odgovorio je Romany, sad već srdit. »Onda dobro. Ali pas ne bi znao razotkriti vam prekrasnu igračku što mi je za leđima pod ponjavom, nije li istina?« »Imaš igračku? A što ona radi?« »A za što to moliš psa!« upitao je Romany. Žarki su likovi nekoliko trenutaka bez riječi mahali rukama, a onda je jedan rekao: »Molim vas da nam oprostite, sire čarobnjače. Pokažite nam igračku.« »Ja ću vam je pokazati«, odgovorio je Romany pa se na svojim cipelama s oprugama odgegao do zastrte forme, »ali je neću uključiti sve dok mi ne obećate da ćete mi nešto učiniti.« Povukao je platno s villagea Bavaroisa, i bilo mu je drago vidjeti da sve svijeće još sijaju kroz prozore minijaturnih kućica. »Kao što možete vidjeti«, rekao je, trudeći se da djeluju kao da je
209
siguran da će ta stvarčica funkcionirati, i da će jagi održati svako obećanje koje bi mogli zadati, »ovo je bavarsko selo. Kad radi, svi ovi sitni ljudi što ih vidite ovdje šeću se okolo, sve se ove saonice kreću, a vuku ih ovi konji kojima se noge uistinu svijaju! A sve ove djevojke plešu na, ovaj, vedru melodiju harmonike.« Visoki plamenovi, kao na jakom vjetru, svinuli su se u luku prema njemu, i njihovi obrisi nisu više bili tako pomno ljudski, što je upućivalo na to da su sve uzbuđeniji. »U–k–k–k-k–ljuči… ga!« promucao je jedan od njih. Vrlo oprezno, doktor Romany je ispružio ruku prema sklopci. »Dat ću vam da ga vidite samo na jedan trenutak«, rekao je. »A onda ćemo raspraviti o tome što ja želim od vas.« Škljocnuo je prekidačem. Naprava je duboko udahnula pa počela štrobotati veselu glazbu, dok su sićušne figure stupale i gibale se okolo. Zatim ju je ponovno isključio pa nervozno zirnuo na jage. Sad su to bili samo stupovi uzvitlanog plamena iz kojeg su izboji ognja sijevali u nasumce izabranim smjerovima. »Jaaaa!« urlala su dvojica od njih. »Jaaaa! Jaaaaaa!« »Sad je isključeno!« viknuo je Romany. »Čujete, sad je isključeno, sad sam ga zaustavio! Hoćete li da ga ponovno uključim?« Plamenovi su se postupno staložili pa ponovno stekli svoje grubo ljudske oblike. »Uključi ga ponovno«, progovorio je jedan. »Kad učinite ono što želim«, odgovorio je doktor Romany otirući čelo rukavom, »onda hoću.« »A što želiš?« »Želim da se sutra uveče svi pojavite u Londonu – vatre od krvi i konjaka bit će postavljene da vam pokažu put – a onda bih želio da zapamtite ovu igračku i zamislite kako bi to bilo kad biste je mogli gledati koliko vas je god volja.« »U Londonu? Već si jednom ranije zatražio od nas da to učinimo.« »Onaj put 1666, da.« Romany je kimnuo. »Ali onaj koji je to od vas tada tražio, nisam bio ja. Bio je to Amenophis F…« »Bio je to par cipela. Kako da razlikujemo?« »Mislim da to nije važno«, promrmljao je doktor Romany osjećajući se na nejasan način poražen. »Ali to mora biti baš sutra uveče, jeste li me
210
razumjeli? Učinite li to u krivo vrijeme ili na krivome mjestu, onda nećete dobiti ovu igračku, nećete je više nikad čak ni vidjeti.« Plamenovi su se nemirno zanjihali; jagovi nisu imali sklonosti za točnost. »N-nikad više ni vidjeti?« zapjevao je jedan glasom napola preklinjućim, napola prijetećim. »Nikada«, potvrdio je Romany. »Hoćemo vidjeti igračku kako radi.« »Molim lijepo. Onda, kad postanete svjesni tih vatara za orijentaciju, dođite brzo i raspirite ih. Želim da tada podivljate.« »Tada ćemo podivljati«, ponovio je jag kao jeka tonovima zadovoljstva. Romany je pustio da mu se ramena slegnu s olakšanjem, jer je najteži dio bio gotov. Sad je još bilo potrebno samo uljudno počekati da jagovi odu i vatra još jednom postane samo vatra. Jedini su zvukovi bili lepetanje plamenova, povremeni eksplozivni prasak rascjepljivanja daske, a kad bi vjetar puhnuo sa sjevera, i prigušena konverzacija gatalinki. A onda se iznenada s periferije tabora oglasio povik: »Gdje se skrivaš Romany, ili kako li se već zoveš? Iziđi na svjetlo dana, mrcino, ukoliko cijena čarobnjačkog umijeća nije bila da se pretvoriš u beskičmenog eunuha!« »Jaaaa!« uzviknuo je jedan od jagova, istovremeno pojačavajući sjaj i olabavljujući ljudsko obličje. »Cipele su beskičmeni eunuh!« Izboj je plamena što je kuljao sunuo uvis i zaurlao kao da se smije. »Ho-aoar povikao je idući. »Kovrčasti mladac hoće utrnuti našeg domaćina! Ćutite li njegov gnjev?« »Možda će nam on pokrenuti igračku Ar zajujukao je drugi pa od krajnjeg uzbuđenja izgubio svu konzistenciju forme. Doktor Romany bacio je panični pogled prema nevidljivom uljezu, mučno svjestan da su vatreni duhovi na rubu toga da se potpuno i katastrofalno otmu kontroli. »Richarde!« povikao je. »Wilbure! Dođavola, drž’te tog čovjeka na južnom kraju tabora i začepite mu gubicu!« »Avo, rya«, zacvilio je iz tame glas nesretnog Ciganina. »Ako se svi samo smirite«, zaurlao je Romany jagovima, koji su u tom času već sijevali ognjevitim pseudopodima u svim smjerovima, »uključit ću igračku još jednom.« Osim što se uplašio Romany se i naljutio, i nije ga
211
toliko iritiralo to upadanje koliko činjenica da jagovi mogu vidjeti uljeza – pa mu čak do neke ograničene mjere i čitati misli. »Čekaj čas«, zapovjedio je jedan od plamenih stupova drugima. »Cipele će ponovno pokrenuti igračku.« Plamenovi su polako i oklijevajući ponovno ispunili svoje ljudske kalupe. S ruba tabora nisu više dopirali povici, pa se Romany malo opustio, lakomislen po završetku krize. Kad se još jednom okrenuo prema villageu Bavaroisu, samopouzdanje mu se već bilo gotovo potpuno vratilo. Richard je dojurio baš u trenutku kad je Romany pružao ruku prema glavnoj sklopki. Zubi su starog Ciganina bili ogoljeli u grču straha, izazvanog tolikom blizinom jagova, ali je otkoračao ravno do doktora Romanya i šapnuo ovome u uho: »Taj što v–viče, rya, to je vaš gorgio lord, uranio je kući.« Romany se ovjesio, a njegovo se tanjušno samopouzdanje izbrisalo poput svježe tinte isprane s lista pljuskom ledene vode. »Byron?« prošaptao je, želeći biti posve siguran u poraz. »Avo, Byron«, promrmljao je Richard brzo. »Sad nosi drukčiju odjeću a ima i dva pištolja u sandučiću. Htio je s vama zametnuti dvoboj, ali smo ga svezali.« Ciganin se naklonio i zatim divlje potrčao natrag, u mrak, prema čergama. To sve ruši, pomislio je Romany, smućen, dok je mahinalno nastavljao pokret kojim je posezao za glavnom sklopkom. Zacijelo je sreo nekoga tko je poznavao stvarnog Byrona; i tko god da to bio, uspio ga je probuditi i skršiti moju vlast nad njim. Gurnuo je sklopku u radni položaj, zadržao je tako nekoliko časaka za kojih su se marionete micale i glazba neskladno štropotala i brenčala preko noćnih polja, a jagovi počinjali kuljati i urlati, a onda sve uz škljocaj isključio. »Predomislio sam se!« povikao je. »Odlučio sam da vam večeras dam igračku – a London zaboravite.« Gospodar je rekao, pomislio je utučeno, da bi spaljivanje Londona samo za sebe, ako se ne bi združilo s propašću britanskog novca i skandaloznim regicidom, bilo u najboljem slučaju tek jedan neodlučujući udarac i rasipanje dragocjenog truda uloženog u pripreme. »Pričekajte dok je moji ljudi natovare na kolica, a onda ćemo vam je odvesti preko vrištine sve do ruba šume, tako da u njoj možete uživati s više, ovaj, životnog prostora.«
212
Romanyev je glas bio mlohav od razočaranja, iako su jagovi praskali poput buradi baruta. »Smirite se načas«, rekao im je, »ovdje u taboru. Pričekajte da dođete do šume prije nego što se raspojasate. Slušajte što vam velim, dođavola, ili ništa od igračke!« Ali preostaje bar ta mogućnost putovanja kroz vrijeme, koju bi trebalo istražiti, rekao je samome sebi dok se okretao da pođe potražiti Richarda i Wilbura. U najmanju ruku ne moram izvijestiti o totalnom neuspjehu.
* »Oni noću zatvaraju«, rekao je fijakerist po treći put. »U to sam siguran. Ali vidite ovo, mogu vas odvesti do jedne poznate dame u Long Alleyu koja čita iz dlana.« »Ne, hvala najljepša«, odgovorio je Doyle i gurnuo vratašca male kočije. Razvio je svoj visoki stas i oprezno stupio na tlo, jer supijani kočijaš nije osigurao kočnicu. Zrak je bio studen pa je pogled na plamenove što su palucali u daljini iza tamnih ciganskih čergi činio perspektivu odlaska onamo bar mrvu privlačnijom. »U svakom slučaju, najbolje da pričekam«, rekao je kočijaš. »Dug je put natrag do Fleet Streeta, a nadaleko i naširoko odavde nećete naći druga kola.« Konj je nestrpljivo udario kopitom po blatu. »Ne, samo idite, vraćam se pješice.« »Kad ste navalili. Onda laku noć želim.« Kočijaš je pucnuo dugačkim bičem, fijaker se zanjihao i udaljio uz lupu kopita. Nekoliko sekundi kasnije Doyle je čuo kako su se kotači zakotrljali po kaldrmi Hackney Roada, vraćajući se prema sumračnom sjaju na jugozapadu, sjaju što ga je stvarao grad. Iz smjera Romanyeva tabora čuo je slabašne glasove. Pretpostavljam da je Byron već zacijelo ondje, pomislio je. Krojač je rekao da je njegov dućan napustio dobranih pola sata prije negoli je Doyle onamo stigao, i da je, nakon što je došao do odjeće i obuće, zastao još toliko koliko je bilo dovoljno da upita gdje je najbliži puškar; a u času kad je Doyle pronašao puškarev dućan, Byron je već i odanle bio otišao, nakon što je kupio, s još nešto zlatnih sovereigna koje mu je Romany bio dao, komplet pištolja za dvoboje. I onda, Doyle je morao zaustaviti policajca da bi ga upitao gdje je u tom času postavljen Romanyev ciganski tabor, dok je Byron već otprije poznavao put.
213
Prokleti blesavac, pomislio je Doyle. A lijepo sam mu rekao da pištolji neće prestrašiti Romanya i njemu slične. Napravio je dva koraka prema plamenom ocrtanim šatorima i onda stao. Čemu se zapravo nadam da bih mogao učiniti ondje? upitao je sam sebe. Spasiti Byrona, ako je još živ? To je posao za policiju. Sklopiti nekakav sporazum s doktorom Romanyem? O, divota; sigurno, bilo bi vrlo korisno doznati lokaciju procijepa iz 1814. kroz koji će Darrowljevi suradnici skočiti natrag u 1983, tako da se mogu ondje naći, dotrčati i zgrabiti kojega od njih za ruku trenutak prije nego što se procijep zatvori – ali ako Romany misli da ja znam išta što bi on želio doznati, onda će me naprosto ščepati a ne se sa mnom pogađati. Doyle je zabacio pleća i čvrsto se uhvatio rukom za ruku, i pritom osjetio da mu nategnuti mišići napinju tkanje košulje. Iako će ovaj put, pomislio je s opreznim zadovoljstvom, otkriti da me nije baš tako lako svladati. Pitam se kako se Psoliki Joe snalazi s mojim starim tijelom. Vjerujem da nije od onih koji se brinu da bi mogli oćelaviti, barem to ne. Osjetio je kako mu ponovno dolazi vrtoglavica, pa je oštro protresao glavom, nekoliko puta udahnuo studeni noćni zrak pa zakoračao kroz travu. Samo ću se prošunjati uokolo i izvidjeti, rekao je sam sebi. Pronjuškati. Nema potebe da se šatorima čak i sam približim. Najednom mu je nešto palo na um pa je zastao. A onda se nasmiješio široko i s omalovažavanjem i nastavio hod, ali je trenutak kasnije zastao ponovno. A zašto ne? upitao je sam sebe. Dovoljno se toga ludog pokazalo kao istinito da bi ovo bilo vrijedno pokušaja. Sjeo je u travu, svukao desnu čizmu i tada perorezom Psolikog Joea – ili možda Bennerovim – isjekao rupu kroz šav stražnjeg ojačanja. Zatim je svukao i čarapu, upecao iz džepa lanac od sata, zavezao jedan njegov kraj oko golog gležnja i ponovno navukao čizmu. Uz pomoć oštrice noža nije bilo teško kroz rupu izvući preostali dio lanca, tako da se njegov kraj zibao pola metra od pete. Ustao je i nastavio hod prema čergama. Jagovi su se ražarili i nagnuli prema jugu, prema čergama. »Vidi smetenjaka«, harmonično je zazvučao jedan. »Dolazi ovamo a ni ne zna što hoće.« »Pa čak ni tko je«, dodao je drugi sa živahnim zanimanjem. Doktor Romany je zirnuo na jug, gdje je mogao nejasno vidjeti kako Wilbur i Richard uprežu konja u kola. Ne može biti da se to što jagovi očitavaju odnosi na ijednoga od njih, pomislio je. Zacijelo je to Byronov
214
ka, s glavom punom kontradiktornih uspomena i zapovijedi, s glavom što zrači konfuziju. Ako njegove emocije nastave uzbuđivati jagove, reći ću Wilburu da ga nokautira – ili čak i ubije; ionako više ne služi ničemu. Doyle je mogao u svijesti osjetiti blistava i treperava strana tijela, nalik rukama i očima obijesne djece koja, otkrivši da su vrata knjižnice otključana, ulijeću unutra da bi pipala uveze i zijala na višebojne ovitke. Ponovno je pretresao glavom, pokušavajući je razbistriti. Što ja to činim? pomislio je. O, naravno – izviđam tabor da vidim gdje je ta krasna igračka… ne! Nego Byron i Romany. Ali zašto sam, pomislio je s nelagodom, baš tada pomislio na igračku! Čudesnu kompliciranu igračku sa sitnim ljudima i konjima što promišljeno jure niz stazice… Srce mu je lupalo od uzbuđenja, i najednom je poželio ispaljivati goleme plamene kugle, da se žare preko tamnih polja… »Jaaaal« dopro je do njega nadnaravni, gromoglasni povik, odnekud sprijeda, a plamenovi s druge strane šatora istovremeno su buknuli. U daljini je čuo neki normalniji glas kako viče: »Richarde! Požuri s tim!« Ma što da se ondje događalo, pomislio je Doyle, to je zacijelo privuklo svačiju pažnju. Požurio je naprijed, pogrbio se i, držeći između sebe i plamenova neki široki šator, već je za nekoliko trenutaka čučao iza njega, sretan što opaža da se uopće nije zadihao. To nešto treperavo i strano ponovno mu se očešalo o svijest, pa je čuo neki divlji, gromoglasni glas kako veli: »Njegovo novo tijelo trči bolje!« Bože, pomislio je Doyle, iznenada vlažnih dlanova, netko tko je tamo čita mi misli! »Vrlo važno za nj!« povikao je glas za koji je Doyle sada shvatio da ga od onih gromoglasnih razlikuje to što je ljudski. »On je vezan! Ako hoćete igračku, onda se smirite!« »Cipele uopće nisu zabavne«, zapjevao je neki drugi od neljudskih glasova. Moram se maknuti odavde, pomislio je Doyle, uspravio se i okrenuo natrag prema cesti. »Richarde!« zazvao je glas za koji je Doyle naslutio da je doktora Romanya. »Reci Wilburu da ostane s… s Byronom, i da ga bude spreman ubiti kad mu ja to velim.«
215
Doyle je oklijevajući zastao. Ništa mu ne dugujem, pomislio je. Ovaj, platio mi je ručak i dao mi nekoliko tih svojih cekina… Ali dođavola, bili su Romanyevi, da ne idemo dalje… Pa ipak, nije mi morao pomoći… Ali ja sam ga zaista upozorio da se ne vraća ovamo … O, s njim će sve biti u redu – on neće umrijeti sve do 1824… u povijesti koje se ja sjećam, to jest – ali naravno, po toj povijesti Byron nije bio u Londonu 1810… O, k vragu, mislim da bih bar mogao držati stvari na oku. Nekoliko metara njemu zdesna stajao je bujni divljni kesten što je služio kao sidro za nekoliko konopaca šatora, pa je Doyle brzo na prstima zašao iza njega. Podigavši pogled ugledao je neku granu koja je izgledala kao da bi ga mogla podnijeti, pa je skočio i uhvatio se za nju. Lanac koji mu se vukao za desnom petom najednom se slobodno zanjihao u zraku, ne dodirujući više tlo. »On je nestao!« uzviknuo je jedan od jagova glasom vriskavim od uzbuđenja. »Wilbure!« dreknuo je Romany. »Je li Byron još ovdje, i je li pri svijesti?« »Avo, rya!« O čemu to onda taj jag govori? upitao se Romany. Je li moguće da se ovuda motao nekakav stranac? Ako jest, rekao bih da je otišao. Richard je pokorno dotjerao kola do villagea Bavaroisa pa je sišao s kočijaške klupe i približio se igrački. »Možeš li to sam podići u kola?« dreknuo je Romany sav prenapet. »M-mislim da ne, rya«, odgovorio je Richard drhtavim glasom dok su mu oči stalno bile skrenute od nespokojnih vatrenih orijaša. »Moramo ih smjesta maknuti iz tabora. Wilbure! Ubij Byrona i dođi ovamo!« Richard se trznuo. Za života je ubio nekolicinu ljudi, no svaki je put bila riječ o desperatnom dvoboju, uz vruću krv i podjednake šanse, i samo ga je misao kako bi, da se suzdržao, sam bio ubijen, održavala na životu za potonjih sati užasnutog drhtanja i mučnine; ovo hladnokrvno klanje vezanog čovjeka nije bilo samo izvan njegovih mogućnosti u smislu da izvrši, nego čak, shvatio je turobno, i izvan njegovih mogućnosti u smislu da samo stoji pokraj i promatra.
216
»Čekaj, Wilbure!« povikao je, a kad se Romany gnjevno okrenuo prema njemu, s umišljajem je ispružio ruku i gurnuo glavnu sklopku villagea Bavaroisa u radni položaj – i onda je odlomio. Do trenutka kad je čuo kako doktor Romany zapovijeda Wilburu da ubije Byrona, Doyle je već bio ispuzao duž gotovo vodoravne grane, sve nadajući se da bi mogao ugledati tog Wilbura i baciti mu nešto na glavu, ali još nije bio naučio uzimati u obzir veću težinu svog novog tijela – tako da se grana, koja bi se pod težinom njegova starog tijela samo povila, sad posve svinula, zaječala, pa se uz tonsku ljestvicu uspela sve do vriska i tada se, uz brzi rafal kidanja i lomljenja, naprosto oderala od debla. Teška je glavna grana, zajedno sa svojim jahačem, zaronila kroz krov šatora što je bilo dolje i pritom demolirala ono što je Ciganima služilo kao kuhinja; kotlovi, žlice i tave dodali su divlji brujni štropot deranju i lomljenju i onom bruumu od kojeg se zatreslo tlo, a onda se vrlo brzo naduto platno šatora, što se sporo slijegalo, osvijetlilo iznutra vatrom. Doyle se iz šatora što se urušavao skotrljao na travu pa se dočekao na ruke i noge. Visoki plamenovi iza šatora kuljali su i urlali poput stovarišta benzina dignutog u zrak, a on je zaključio da mu se pričinja kad je, dok je još bio na drvetu, pomislio kako plamenovi imaju ljudsko obličje. Poskočio je na noge, pun opreza i spreman da potrči u bilo kojem smjeru, i čim mu je noga s lancem dodirnula tlo, osjetio je u svijesti ponovno one ispitivačke i treperave dodire, pa začuo kako jedan od onih neljudskih glasova uzvikuje: »Evo ga opet!« »Zdravo!« dopro je do njega sličan glas. »Brendane Doyle! Dođi vidjeti našu igračku!« »Doyle je ovdje?« čuo je kako je Romany vrisnuo. »Jaaa!« zaurlalo je nešto basom od kojeg su trnuli zubi, a onda je horizontalni stup vatre pucnuo poput biča preko nevjerojatnih trideset metara i jedan od šatora pretvorio u glavnju. Između krikova Cigana što su se iskobeljavali iz njega, Doyleu se učinilo da može čuti, tko zna kako, veselu svirku zveckavog klavira i harmonike. Skačući na svojim cipelama s oprugama žustro poput buhe, doktor Romany je došao od vatre paradnim korakom, divlje se ogledavajući, ali se zaustavio uz trzaj kad je ugledao Doylea kako stoji uz zapaljeni kuhinjski šator. »A tko si ti?« blenuo je. A onda je zarežao: »Nije važno.« Zadihani čarobnjak oznojena lica ispružio je jednu ruku raširenih prstiju otraga
217
prema većem jaru, kao da iz njega crpi energiju, a onda je kažiprst druge ruke zabio u Doylea. »Umri«, zapovjedio je. Doyle je osjetio kako ga je zahvatio studeni škrgut i smrznuo mu srce i želudac, ali je ovaj već trenutak kasnije istekao u ledenom naletu kroz desnu nogu pa kroz stopalo u zemlju. Romany se zaprepašteno zapiljio u njega. »Tko si ti, dođavola?« promrmljao je i odstupio. Posegnuo je za pojas i potegao dugačku kuburu. Doyleovo tijelo kao da je reagiralo samo od sebe – skočio je uvis i prema naprijed i kruto izravnao nogu, da bi petu, poput klipa, zabio Romanyu u prsa; veliki je mag bio katapultiran prema natrag da bi prizemljio dva metra u pozadini. Doyle se opustio još u zraku da bi o tlo udario u čučnju, a ljevica mu je pokupila pištolj još u padu. »Rya?« dopro mu je s leđa nekakav glas. »Hoćete li da ubijem Byrona ili ne?« Doyle se zakovitla da bi ugledao Ciganina s golim nožem kako stoji na ulazu obližnjeg šatora i ogledava se okolo. Ali je ovaj napokon opazio čarobnjaka kako se valja i trza na tlu, pa se brzo okrenuo i ponovno ušao u šator. Doyle je s dva dugačka, trkačka koraka svladao udaljenost do šatora i hitro trgnuo zavjesom ustranu taman navrijeme da vidi kako Ciganin uzdiže nož nad Byronovo grlo, dok je ovaj ležao na poljskom krevetu čvrsto uvezan i s krpom u ustima. Trzaj mu je odbacio ruku prije nego što je i odlučio da puca, i onda je kroz perjanicu dima vidio Ciganina kako u okretu nestaje prema dnu šatora dok mu je iz rupe na sljepoočici prskala krv. Dok mu je u ušima zvonilo od praska pucnja, Doyle je pojurio naprijed, iščupao nož iz mrtvačeve šake pa, ispravivši se, prepilio oštricom konope oko Byronovih gležanja i zapešća. Mladi je lord ispružio ruku pa izvadio krpu iz usta. »Ashblesse, dugujem vam život…« »Na«, rekao je Doyle i utisnuo dršku noža Byronu u šaku. »Budite oprezni, na sve se strane noćas događaju čudovišne stvari.« Doyle je pojurio iz šatora, sve u nadi da će ščepati Romanya dok se još bude bespomoćno valjao po tlu – ali čarobnjaka više nije bilo. Sad je već većina šatora bila u plamenu, i Doyle je zastao oklijevajući, pokušavajući zaključiti koji bi smjer bijega bio najsigurniji. No tada su mu
218
se oči napele u pokušaju da se izoštre na ono što su vidjele, jer ukoliko nije, zbog tko zna čega, strahovito krivo procijenio perspektivu, upravo je bio vidio dva – a sad i trećeg! – potpuno zapaljena čovjeka, od kojih je svaki bio visok bar deset metara, kako trče i poskakuju živahno, pa čak i veselo, preko trave između čergi i ceste. Trenutak kasnije protrčala su još dvojica, učinilo se Doyleu, brzo poput komete. Čini se da se moramo pokupiti, i to vraški brzo, i to preko sjevernog kraja tabora, pomislio je Doyle, ali kad se okrenuo prema onamo, vidio je kako zapaljeni trkači poskakuju i tom stranom. Bože, pomislio je, ma što da bili, oni oko tabora trče u krugu! Brzo se ponovno okrenuo prema jugu, i za jedan su trenutak dvije stvari postale jasne: sad ih je bilo i suviše, i trčali su i odviše brzo a da bi se itko mogao ponadati da bi mu uspjelo sunuti između njih i tako se probiti iz obruča; a taj se usplamtjeli kotač vidljivo smanjivao sa svakom idućom sekundom. Romany ih je dozvao, pomislio je Doyle očajno, i ako se pokaže da ih nije sposoban vratiti odakle su došli, to neće biti zato što mu ja nisam zavrnuo ruku – ili vrat. On bi morao biti u kojoj od ovih čergi. Doyle se zatrčao prema najbližemu, dok mu se sjena raspadala i kovitlala oko tijela.
219
Poglavlje 9 »… a da si bio, svijet na zemlji scijeni, sa svojom braćom sred boja krvava, pobijedili bi bili sinci njeni – metni nas dolje (nek ti se ne grusti), gdjeno se Kocit ledi od studeni.« Virgilije se obraća Anteju u Danteovu Paklu (Prepjev M. Kombola)
N
eophodna energija ne bi smjela biti problem, pomislio je doktor Romany dok se grbio nad papirima na svom pisaćem stolu i trudio se da ne čuje krikove Cigana koji nisu uspjeli pobjeći, kao i urlik sada već čvrstog zida vatre što se sve nekontroliranije vrtio oko tabora; a pomoću kuta pod kojim položim staklene štapiće mogu odrediti koliko ću daleko skočiti. Ali kako ću se vratiti? Bio bi mi potreban vitalizirani talisman povezan s ovim vremenom… komad zelena škriljevca na koji bi bile upisane koordinate ovog vremena bio bi savršen… Spekulativno je zirnuo na Anubisov kipić, izrezbaren iz te stijene, što je služio za pritiskivanje papira. Kroz buku rasula što je dopirala izvana, začuo je lomljavu u susjednom šatoru i neki glas kako viče: »Gdje je Romany, đavo vas odnio? Da ga ne skrivate ovdje?« To je zacijelo onaj dlakavi gorostas koji je zbog nečega imun na moju zimnu čaroliju, pomislio je Romany. On mi je za petama. Nema više vremena da se rezbari kamen. Morat ću to izvesti na papiru i pouzdati se u vlastitu krv – još malo nje – da to vitalizira. Dok je žurno žvrljao hijeroglife iz stare dinastije preko lista bijelog papira, pitao se tko bi mogao biti taj bradonja. I gdje je Brendan Doyle? Pero mu je zastalo u zraku kad mu je na um pao mogući odgovor. Gle, kladim se da je to to, pomislio je gotovo sa prepašću. Naravno! Ta nisu li jagovi rekli: Njegovo novo tijelo trči bolje?Ali on je djelovao tako istinski
220
bespomoćno kad je bio moj. Je li sve to bilo naprosto gluma? Za ime Seta, morala je biti! Onaj koji može natjerati Amenophisa Fikeea da ga prebaci u superiorno tijelo a da ga prethodno ne otruje, i koji može ne samo preživjeti moju najbolju zimnu čaroliju već me samo sekundu zatim i fizički razoružati, takav nije… mislim, bespomoćan. Dok je Romany nastavljao crtati drevno znamenje, pokušavao je odlučiti u koje da vrijeme skoči. Nekamo u budućnost? Ne, ne, jer bi to značilo pretvoriti noćašnji debakl u općeprihvaćenu povijest. Bolje je skočiti u prošlost, pa tako srediti stvari da ova noćašnja situacija, koju je propali pokušaj trebalo da popravi, prije svega nikad i ne iznikne. Kad su stvarno počele Gospodareve nevolje s Engleskom? Zacijelo mnogo prije pomorske bitke u Abukirskom zaljevu 1798, nakon čega je svima postalo jasno da je sudbina odredila Britancima da upravljaju Egiptom; čak i da je ta bitka ispala drukčije, i da francuski general Kleber nije bio ubijen, Engleska bi svejedno sad već vodila stvari. Ne, ako se već vraća, onda mu se bolje vratiti dobrano natrag, u vrijeme kad je Engleska stekla prvi oslonac na afričkom kontinentu. Moglo je to biti… oko 1660, kad se Charles Drugi vratio na englesko prijestolje i oženio se portugalskom kraljevnom Katarinom od Braganze, koja mu je kao dio miraza donijela grad Tanger. Romany je napravio nekoliko brzih proračuna… a onda se namrštio kad je shvatio da unutar dvadeset godina oko Charlesova vjenčanja nema nijednog procijepa. Ali ipak je postojao jedan u 1684, i to na – naškrabao je to sa žestinom – četvrtoga veljače. Bilo je to godinu dana prije Charlesove smrti, u doba prvog pokušaja kairskih Gospodara da uspostave maloumnog i podatnog kraljevskog bastarda Jamesa, vojvodu od Monmoutha, za nasljednika svojeglavom Charlesu. Fikee je tada, već gotovo dva desetljeća, održavao u stanju pripravnosti snagu jagovske čarolije iz 1666, i sad mu je bilo zapovjeđeno da otpusti oprugu – i slično Newtonovom zakonu reakcije izazove strahovito zahlađenje koordinirano s trovanjem suverena, krivotvorenjem »novootkrivenog« bračnog ugovora između Charlesa Stuarta i Lucy Walter, Monmouthove majke, i tajnog Povratka samog Monmoutha iz Nizozemske. Dok je žurno vadio često upotrebljavanu lancetu da bi je još jednom zabio u žilu, Romany se prisjećao što je u tom planu pošlo naopako. Smrtonosna doza žive završila je u želucu jednog od Charlesovih prepeličara… a veliko zahlađenje, koje je trebalo prestati s Monmouthovim trijumfalnim dolaskom u Folkestone, pokazalo se jačim no što je Fikee bio predvidio, pa se nastavilo dobrano u ožujak… A krivotvoreni bračni ugovor u zaključanoj crnoj kutiji nekamo se bio izgubio. Gospodar nije bio zadovoljan.
221
Stijenke su šatora već bile narančaste od jare obruča jagova što su se vani vrtjeli u transu, i kaplje su znoja razrijedile gustu krv što ju je sada pažljivo razmazivao uokrug po rubu papira. Da, pomislio je Romany, hitro se dižući na noge i pomičući staklene štapiće na stolu, eto kamo ću – pardon, kada ću – skočiti. Pa ću kazati Fikeeu i Gospodaru što budućnost nosi, i reći im da zaborave na upravljanje Engleskom i svoje snage radije posvete njenom uništenju: da porade na tome da smrzavica potraje i pojača se umjesto da opadne, da nahuckaju katolike na protestante i oboje na Židove, da umore buduće vode dok su još djeca… Smiješio se dok je milovanjem dovodio staklene štapiće do savršenoga kuta, a onda je ispružio rastvorenu šaku prema obruču duhova u trku da iz njih izvuče strahovitu energiju što će mu biti potrebna za pogon i potisak njegova skoka kroz vrijeme. Doyle je s treskom zatvorio škrinju s odjećom pa, ne obazirući se na šćućurene Cigane što su ležali na podu i dahtali, istrčao van. Blještavi kotač oko tabora sijao je bijelim sjajem sunca i u nj se nije moglo gledati, i Doyle je zijevao u istrošenom zraku, osjećajući kako se znoj isparava s njega istog časa kad bi se pojavio. Svi šatori na periferiji bili su u plamenu, a sad su se počeli dimiti čak i oni unutrašnji, u njegovoj blizini. Bože, pomislio je užasnuto, zašto ih on ne zaustavi? Ako se temperatura ovdje popne još samo za koji stupanj, svi ćemo buknuti poput šibica na tavi. Potrčao je do najbližeg šatora, čije su rese buknule u opšav modrog plamena baš u trenutku kad je lupnuo zastor ustranu, i uterurao unutra. U šatoru je stajao doktor Romany kraj svojega pisaćeg stola, dok mu je jedna ruka bila izbačena prema Doyleu a druga stezala komadić papira. Doyle je skočio na njega… … i bio otpiren užarenim vjetrom. Nekoliko je sekundi naprosto ostao zgrbljen, u očekivanju rastrzavajućeg udarca, a onda je osjetio kako slobodno pada kroz prazninu bez zvuka i svjetlosti… sve dok se najednom, bez upozorenja, nije sudario i s jednim i drugim. Stekao je brzi, smućeni dojam velike sobe osvijetljene svijećama u grubo izrađenim drvenim svijećnjacima, a onda je ponovno osjetio kako pada, kroz zrak koji je doživljavao šokantno hladnim, da bi sekundu potom njegove čizme prasnule o stol, pri čemu je jedna raznijela kuhanu, nadjevenu patku, a druga ispljusnula u svim smjerovima gotovo čitav
222
sadržaj jušne zdjele – noge su mu se izmaknule i on je uz štropot sjeo na pladanj s pečenim butom. Poškropljeni blagovatelji s obadvije strane stola zaprepašteno su uzviknuli i odmaknuli se, a Doyle je među tanjurima na susjednom stolu ugledao doktora Romanya, rasprostrtog s licem prema dolje. »Pardon… molim da mi oprostite«, promrmljao je Doyle sav smeten dok je petljajući silazio sa stola. »Da sam proklet!« uzviknula je neka buljooka starina dok je ubrusom otirala košulju. »Kakva je to huda smicalica?« Kad se stišalo prvo iznenađenje, svi kao da su se razgnjevili, i Doyle je čuo kako netko veli: »Hudobna je to neka stvarca. Pod ključ s njima.« Sad se i Romany domogao poda, pa je raširio ruke tako autoritativno da su ljudi do njega, što su maločas skočili na noge, sad poslušno odstupili. »Dogodila se eksplozija«, dahnuo je, a uspio je da mu glas zazvuči i strogo i bez daha. »Sklanjajte se s puta, moram…« I tada je opazio Doylea. Usprkos svojoj totalnoj dezorijentiranosti, Doyle se osjetio i zbunjen i polaskan kad je vidio kako je čarobnjak problijedio i zakovitlao se, pa se udarcima i psovkama probio do najbližih vrata koja je trzajem otvorio. Prije nego što se izgubio vani u noći ispalio je na Doylea još jedan, posljednji i užasnuti pogled. »Za njim, Sammy, i vrati ga ovamo«, progovorio je hladni glas Doyleu iza leđa. Okrenuo se i susreo sumnjičav pogled masivno građena muškarca s pregačom i satarom koju je držao s naviklom lakoćom. »Nikakav prasak čuo nisam«, rekao je Doyleu dok je neki nabiti mladić žurno kretao za Romanyjem. »Ovdje budeš bar dok ne kažemo tko će driješit’ kesu za propalu večeru.« »Ne«, odgovorio je Doyle prisiljavajući svoj novi glas da zazvuči razložno – što nije bilo lako, jer je zapazio nekoliko ljudi što su nosili visoke zavrnute čizme, halje do koljena i kratke perike, a izgovor što ga je čuo bio je gotovo nerazumljiv, pa je bio poprilično siguran da zna što se – tko zna kako – dogodilo. »Ja odlazim odavde, to da je jasno. A sad me možeš pokušati zaustaviti tom sjekiricom, ali mene je toliko strah da ću se zaista potruditi da ti je otmem, pa si mislim da bismo obojica mogli stradati, a ova mi se godina čini poprilično trula kao godina u kojoj bi se isplatilo biti ranjen.« Da bi naglasio svoje riječi, ispružio je ruku i digao sa stola prazan kositren vrč. Benneru, pomislio je, odvagnuo ga i valjano uhvatio, nadam
223
se da si za ovo bio sposoban. Čvrsto je stisnuo pehar, tako čvrsto da su mu pobijeljeli zglobovi na prstima – žamor se bio stišao i svi su, čak i krčmar, promatrali sa zanimanjem – a onda je podvostručio pritisak i osjetio kako mu se svaki sićušni zarez i rupica na površini pehara usijeca u unutrašnju stranu prstiju; ruka ga je zaboljela sve do ramena i divlje zadrhtala… ali pehar nije popustio baš nimalo. Nakon još nekoliko trenutaka jalova naprezanja popustio je stisak i nježno vratio vrč na stol. »Vidi se da je pravio majstor«, promrmljao je. Nekolicina se u njegovoj blizini nacerila, a s udaljenih se stolova začuo otvoreni smijeh. Čak se i kroz gostioničarevu tupu namrštenu grimasu probio nekakav zlovoljni smiješak. Kad se Doyle okrenuo da ode, svi su se počeli smijati, i to je, poput pukotina u ledu što se zvjezdasto šire, skršilo napetost, tako da je sada mogao, crven od srama ali bez smetnje, kroz veselu gungulu prevaliti svoj put do vrata. Kad ih je otvorio i iskoračio, studen mu je u času oprljila ruke i lice do neosjetljivosti. Pluća su mu ustuknula pred prvim udisajem, a on je pomislio da mu je nos zacijelo prokrvario naprosto od prelaženja tog divljački ledenog zraka. Isuse, kriknuo je u sebi kad su se vrata za njim uz tresak zatvorila, što je ovo? Ovo ne može biti Engleska – prokleti nas je kujin sin prebacio na neku prokletu udaljenu postaju u Ognjenoj zemlji ili tako negdje. Da mu se svi u gostionici nisu smijali, bio bi se okrenuo i vratio unutra; ovako je udario naprijed, zabivši izbodene ruke u džepove pretankog kaputića, a onda se zatrčao uskom, mračnom uličicom, nejasno se nadajući da će sustići Romanya i strahom natjerati opsjenara da pronađe neko toplo mjestašce gdje bi naprosto mogao odsjedi neko vrijeme. On nije našao Romanya, ali Sammy jest, i Doyle je naišao na Sammya sklupčanog na ulazu nekog uskog sokaka otprilike blok i pol daleko od krčme; na pepeljastosivoj mjesečini Doyle ga možda ne bi ni bio opazio, ali je začuo njegovo beznadno jecanje. Smrznute su suze prilijepile Sammyev obraz za zid od opeke, i kad je Doyle čučnuo i nježno podigao mladićevu glavu, začulo se tiho pucketanje. »Sammy!« rekao je Doyle glasno kako bi se probio kroz mladićevu opsesivnu utučenost. »Kamo je otišao?« Kad nije dobio odgovora, žestoko ga je prodrmusao. »Kojim putem, čovječe?« Para mu se dizala u perjanici, poput dima. »On…« dahnuo je mladić, »on mije pokazao… zmije u meni. On mi je rekao: ‘Pogledaj se’, i ja sam se pogledao, i vidio sve te zmije. Ponovno je
224
zajecao. »Ne mogu se vratiti onamo, a ne mogu ni doma. One će ući u svakoga.« »Otišle su«, rekao je Doyle odlučno. »Shvaćaš ti mene? Otišle su. One ne trpe hladnoću, i ja sam ih vidio baš sve kako puze od tebe da crknu, vidio sam kad sam dolazio. A sad, kamo je otišla ta vucibatina?« Sammy je šmrcnuo. »Otišle proč? Pokrepale? Križa ti?« Spustio je na svoje tijelo pogled pun straha. »Da, sto mu đavola. Jesi li vidio kamo je otišao?« Nakon dugog tapšanja odijela i zavirivanja po njemu, sa sve manjim užasavanjem, mladić se počeo tresti. »M-moram se vratiti«, rekao je i ukočeno se podigao. »Đavolski hladno. O, ja, aja, hoćete znati kamo ode.« »Da.« Doyle je zamalo, u nastupu drhtavice, zastepovao po kaldrmi. Desni mu je gležanj odrvenio, a i plašio se da bi mu se lanac što ga je vukao za sobom mogao zamrznuti za kožu. Sammy je ponovno šmrcnuo. »Preskočio je preko one kuće tamo pa u susjednu ulicu.« Doyle je nakrivio glavu da ga bolje čuje. »Kako?« »Preskočio je preko ove kuće, kao skakavac.« Šmrc. »Ispod cipela je imao metalne spirale«, dodao je Sammy kao objašnjenje. »A. Ovaj… hvala lijepo.« Očito je Romany hipnotizirao dečka i sprijeda i straga, pomislio je Doyle. I za samo nekoliko sekundi! Bit će ti bolje da zbog činjenice što te se, kako se čini, plaši, ne postaneš i suviše samouvjeren ako jednom naletiš na njega. »O, sasvim usput«, rekao je kad se momak počeo udaljavati vukući noge, »gdje smo mi to? Ja sam se izgubio.« »Borough High Street. Southwark.« Doyle je zadigao obrve. »London?« »Ovaj, naravno, London«, odgovorio je mladić i počeo nestrpljivo trčati na mjestu. »Ah, a koja je godina? Datum?« »Gospode, mister, toga ja ne znam. Ali je zima, to je sigurno.« Krenuo se i zabrzao natrag prema gostionici. »Ko je kralj?« zazvao je Doyle za njim.
225
»Charles!« stigao je odgovor preko ramena. Charles koji po redu, pomislio je Doyle. »Tko je bio kralj prije njega.« povikao je za prilikom što je iščezavala. Sammy je odlučio da ga ne čuje, ali se zato začuo škljocaj i škripa prozora što se otvarao nad njim. »Oliver Blaženi«, doviknuo je ljutito muški glas, »i dok je on vladao, noću po ulici nije bilo takve halabuke.« »Sir, molim da mi oprostite«, odgovorio je Doyle žurno pa svrnuo očima, što su štipale od hladnoće, prema gore, da bi otkrio koji je to od desetaka malih paneliranih prozora odškrinut. »Ja bolujem od«, a zašto ne, pomislio je, »od upale mozga, pa sam izgubio pamćenje. Nemam kamo otići. Biste li mi dopustili da do zore odspavam u kuhinji ili mi bacili dolje kakav čvršći ogrtač? Ja…« Čuo je kako se prozor uz prasak zatvorio i brava se uz škripu stegla, iako još ni tada nije otkrio koji je to bio. Tipični kromvelovac, pomislio je, pa ispustio uzdah što je odjedrio u obliku oblačića. I tako, pomislio je dok se vukao naprijed, negdje sam između, ovaj, 1660. i – koje? Kad je umro Charles Drugi? Oko 1690, rekao bih. Ovo je još gore. U 1810. imao sam barem šanse da pronađem Darrowljeve ljude i s njima se vratim kući ili, ukoliko mi to ne uspije, da prihvatim ono što mi je sudbina, kako se čini, priredila, i da proživim život u poprilično udobnosti kao William Ashbless. (Za pet rana božjih, što je hladno.) Blesane – zašto to nisi učinio? Naprosto po sjećanju ispišeš Ashblessove pjesme, posjetiš Egipat pa se umjerena slava i imetak – pa čak i ljepušna žena – naprosto dokotrljaju. Ali ne, umjesto toga ti si morao ići okolo i dosađivati čarobnjacima, i tako si sada povijest lišio Williama Ashblesa, a ti si se sam zakopao u nekakavom prokletom stoljeću u kojemu nitko ne pere zube niti ulazi u kadu, i u kojem je čovjek sredovječan u tridesetoj. Slučaj je htio da pogleda gore baš u trenutku kad se preko uske pruge neba, vidljive između izbačenih krovova, dijagonalno sunovratila bizarna prilika – u jednom se trenutku ocrtala kao silhueta na pozadini punog Mjeseca – pa je odskočio natraške s ulice i skutrio se uz kamenje najbližeg zida, iako je znao da je dolje u sjeni zacijelo nevidljiv, jer je taj lik što je svakako nevjerojatno visoko bio doktor Romany, kojega nije bilo moguće zamijeniti čak ni na toj udaljenosti u tom jednom trenutku, Romany sa svojom ćelavom glavom, haljama što su lepršale i s potplatima obiju cipela što su letjeli pola metra iza njega na potpuno ispruženim oprugama. Kad se uzlazni moment izgubio i on sjetio kako ga prva slabašna paukova mreža gravitacije počinje vabiti da se vrati dolje, i kad su se obližnji krovovi ponovno počeli uzdizati, brišući mraznu raskoš visokih
226
kuća duž čitavog London Bridgea i nepokretne bijele rijeke što je ležala ispred njega, doktor Romany je shvatio da mu skokovi nisu više onako visoki kao što su bili prije nekoliko minuta, i da njegov omotač uzburkanog zraka gubi svoju cjelovitost i pušta u sebe žestoku mrzavicu koju sad počinje osjećati. Nije to bio nekakav stvarni porast njegovih moći, već se naprosto njegova uobičajena magijska snaga protegla dublje u arhaičniji, i stoga za čarobnjaštvo pogodniji, okoliš – no i taj se efekt već počeo iscrpljivati. Ovo je, pomislio je dok je pregibao koljena na izbačenom zabatu da bi potom izveo polagani silazni salto prema kaldrmi, kao kad čovjek otkrije da mu je njegov uobičajeni mač lagan, nakon što je satima vježbao s drugim vrlo teškim: mač je ustvari težak kao što je i bio, i iluzija se nove snage brzo gubi. Ovaj prividni rast moći neće vjerojatno nadživjeti noć… a vrata će se u toj gostionici koju smo rastepli zatvoriti negdje u zoru. I zbog toga, pomislio je dok je zaustavljao svoj polagani pad tako što je obavio ruke oko cimera neke gostionice što je prikazivao nekakvog crnog Maura kako pleše, morat ću se javiti Fikeeu i Gospodaru što prije bude moguće, reći im tko sam i zašto sam ovdje.
* Bit će ovo jedna od ljepših večera, pomislio je Ezra Longwell koji se oduvijek rado sladio izvrsnim jelima što ih je Bratstvo pripravljalo svojim članovima. Ponovno je napunio čašu iz boce porta što je stajala uz ognjište – po ovako odvratnom vremenu čak je i šampanjac morao odsjediti pola sata uz vatru prije nego što bi ga poslužili, a klaretima i poboljšanim vinima bio bi potreban puni sat i pol. I dok je tako pijuckao još studeno vino, prešao je do malog prozora u tudor-stilu kojemu toplina iz kuhinje nije dopuštala da se prekrije mrazom. Rukavom je s njega obrisao paru i zirnuo van. Zapadno od mosta treperila su svjetla, razbacana između gomile daščara i šatora zimskog vašara što se protezao preko ledom prekrivene rijeke od Temple Stairsa pa sve do oblae Surreya. Klizači što su vitlali fenjerima veselo su se utrkivali preko leda, nalik na rakete ili zvijezde padalice, ali je Longwellu bilo drago što je unutra i radosno je iščekivao toplu večeru. Otkoračio je od prozora i zatim, uz još jedan posljednji i umilni pogled upućen loncima iz kojih se dizala para – »Samo nježno s tim veličanstvenim safaladama!« rekao je tustoj gospodarici kuhinje – odšetao
227
kroz predsoblje do blagovaonice, dok mu je lančić na gležnju slabašno zveckao po daskama poda. Kad je Longwell ušao u sobu, Owen Burghard je podigao pogled i nasmiješio se. »A kako te služi šezdeset osma, Ezra?« Ezra je pocrvenio dok je prelazio prostoriju prema svom uobičajenom naslonjaču, svjestan zabavljenih pogleda što su mu ih upućivali drugi članovi. »Nije loše«, odgovorio je zlovoljno kad je naslonjač zaškripao pod njegovom težinom, »iako je đavolski studeno.« »Utoliko bolje, da ti zauzda plahovitu narav«, rekao je Burghard i vratio pažnju karti na stolu. Kucnuo je po desnome rubu kamišem zemljane lule pa rekao u ne baš sasvim pedantnoj maniri: »I tako, kao što vidite, gospodo, ta razdoblja pojačane aktivnosti sa strane Fikeeove ciganske družbe…« Prekinula ga je snažna lupa po vratima. U jednom su trenutku svi bili na nogama, s rukama na balčacima mačeva ili kundacima kubura, i svaki je od njih automatski prije nego što će ustati, odmotao lančić što mu se vukao za desnom čizmom, kao da je slobodno poigravanje lančića vitalno koliko i oružje. Burghard je otišao do vrata, povukao zasun i otkoračio. »Nije zaključano«, rekao je. Vrata su se otvorila i sve se obrve uzdigle pri pogledu na nešto što bi se moglo učiniti divom iz skandinavske mitologije koji je uteturao u sobu. Bio je zgromljujuće visok, viši čak i od samoga kralja, koji je mjerio puna dva jarda, a njegov neobično krojen i za ovo godišnje doba neprikladno tanak kaputić nije nimalo pomagao da se sakriju široka pleća i mišićave ruke. Ledom skorena brada davala mu je pradrevni izgled. »Ako imate vatre«, zakriještala je ta prikaza nekakvim barbarskim izgovorom, »i nešto toplo za popiti…« Tada se zanjihao, i Longwell se uplašio da bi im to čudovište, ako bi se svalilo, moglo stresti knjige s polica. Burghard je blenuo i pokazao prstom na uljezovu desnu čizmu s koje se po podu vukao lanac ledom začepljenih karika, pa pojurio da ga pridrži. »Beaslev!« dreknuo je. »Pomozi mi oko njega. Ezra, kavu i konjak, žurno!« Burghard i Beaslev pomogli su onemoćalom, napola smrznutom čovjeku da prijeđe preko poda do klupe ispred ognjišta blagovaonice. Kad je Longwell donio veliki pehar konjakom ojačane kave, gorostas je neko vrijeme samo udisao mirisavu paru i tek tada povukao gutljaj.
228
»Ah«, udahnuo je napokon, pa spustio kavu do sebe i raširio ruke prema žaru. »Mislio sam da ću vam umrijeti pred vratima. Jesu li vam zime uvijek tako gadne?« Burghard se namrštio i dobacio pogled ostalima. »Tko ste vi, sir, i kako ste dospjeli ovamo?« »Čuo sam da se običavate… da se sastajete u kući na južnome kraju mosta. Na prvim vratima na kojima sam pokucao nisu me htjeli pustiti unutra, ali su me uputili kako da dođem ovamo. A što se tiče toga tko sam, možete me zvati – no k vragu, ne mogu smisliti ime koje bi poslužilo. Ali sam došao ovamo«, i tu mu je smiješak rascijepio iscrpljeno lice, »zato što sam znao da ću doći. Vjerujem da ste vi psi koji su mi potrebni da uhvatim svoju liju. Postoji jedan čarobnjak zvan doktor Romany…« »Mislite li na doktora Romanellia?« upitao je Burghard. »Za njega smo čuli.« »Jeste li? Tako daleko uzvodno? Blagi Bože. Dakle, Romanelli ima brata blizanca, zvanog Romany, koji je skočio – mislim da bih mogao kazati, zahavaljujući magičnim sredstvima – do vašeg Londona. On mora biti uhvaćen i prisiljen da se vrati… onamo gdje spada. I uz malo sreće, moglo bi ga se natjerati da i mene vrati sa sobom.« »Brat blizanac? Kladio bih se da ste mislili na kaa«, rekao je Longwell pa mašicama uhvatio žeravku s rešetke i pažljivo je položio u svježe napunjenu glavu lule. »Jeste li za lulu duhana?« »Bogami jesam«, odgovorio je Doyle i prihvatio od njega lomnu bijelu zemljanu lulu i duhankesu. »Što ste mislili time, kakav ka?« Burghard je priškiljio na Doylea. »Vi ste, sir, prokleto zbunjujuća smjesa znanja i neznanja, i jednog bih dana s užitkom poslušao vašu priču o vama. Primjera radi, vi nosite spojni lanac a ne čini se da baš znate mnogo o nama, i vi znate za doktora Romanellia ali ne znate što je ka i zašto se dogodilo da je zima tako opaka.« Tu se nasmiješio, iako je u njegovim varljivo blagim očima ostao onaj odbljesak račundžije. Protjerao je prste kroz kratko podšišanu, prorijeđenu kosu. »No u svakom slučaju, ka je duplikat čovjeka, izrastao u badnju napunjenom specijalnom otopinom iz svega nekoliko kapi krvi originalne osobe. Ako se ta procedura valjano izvede, duplikat neće samo nalikovati originalu u svim potankostima, već će također posjedovati i sva znanja koja je ovaj imao.« Doyle je bio napunio lulu suhim duhanom pa ju je sad pripalio isto onako kao što je to bio učinio Longwell. »Da, mislim da bi Romany mogao
229
biti tako nešto«, rekao je puckajući dim i puštajući da mu vatra otopi led na bradi. Oči su mu se raširile. »Aaa… i vjerujem da znam još jednoga koji je vjerojatno… taj ka. Ubogi klipan. Siguran sam da to ne zna.« »Znate li za Amenophisa Fikeea?« upitao je Burghard. Doyle se oglednuo po društvancu, pitajući se koliko da se odvaži razotkriti. »On jest, on će biti ili je bio, vođa jedne ciganske horde.« »Da, on to jest. A čemu sve to bit će i bio je?« »Nije važno. No u svakom slučaju, gospodo, taj ka doktora Romanellia noćas je ovdje u Londonu, i oboružan je znanjem koje nitko ne bi smio posjedovati, i potrebno je da ga se nađe i otjera onamo kamo spada.« »I vi se želite vratiti s njim«, dodao je Burghard. »I tako je.« »Ali zašto da se poslužite takvim pogibeljnim, pa makar i brzim načinom putovanja?« upitao je Burghard. »Uz pomoć broda i konja i magarca možete za šest mjeseci stići kamo god vas je volja.« Doyle je uzdahnuo. »Koliko sam shvatio vi djelujete kao nekakva… magijska policija«, otpočeo je. Burghard se u isto vrijeme i trznuo i nasmiješio. »Ne baš točno tako, sir. Ono za što nam plaćaju izvjesna imućna i umna gospoda, jest sprečavanje izdaje uz pomoć magije. Mi se ne služimo magijom već njezinom negacijom.« »Shvaćam.« Doyle je položio lulu na ognjište. »Ako vam ispričam priču«, rekao je oprezno, »i ako se suglasite da je ta kreatura Romany – no, recimo, grozomorno moćna – prijetnja Londonu i Engleskoj i čitavom svijetu, hoćete li mi tada pomoći da ga uhvatim i potom mi ne zapriječiti povratak – ako je taj uopće moguć – onamo gdje pripadam?« »Dajem vam svoju riječ«, odgovorio je Burghard tiho. Doyle je nekoliko trenutaka zurio u njega dok je vatra u tišini prštala i pucketala. »Onda dobro«, zabrujao je napokon. »Ali bit ću kratak jer moramo djelovati brzo, a ja vjerujem da znam gdje će biti još koji sat vremena. On i ja skočili smo ovamo pomoću ovog ili onog magičnog postupka, ali ne s nekoga drugog mjesta, kao što je to, recimo, Turska. Skočili smo iz… drugog vremena. Posljednje jutro koje sam vidio bilo je jutro dvadeset šestog rujna, godine 1810.« Longwell je upao u oluju smijeha koja se stišala kad je Burghard digao ruku. »Nastavite«, rekao je.
230
»Dakle, čini se da je nešto… I tu je zastao, jer je na stolu opazio knjigu u kožnom uvezu, i mada je sad bila nova, i brojka 1684. otisnuta zlatom na hrptu blistala jarko, on ju je prepoznao, i zato je ustao i otišao do nje. Uz tintarnicu je ležalo pero spremno za upotrebu, pa ga je zamočio u tintu i smiješeći se prelistao do posljednje stranice pa preko nje naškrabao: »IHAY, ENDANBRAV ANCAV OUYAY IGITDAV?« »Što ste to napisali?« upitao je Burghard. Doyle je otklonio pitanje netrpeljivim odmahom ruke. »Gospodo, nešto je probilo rupe u strukturi vremena…« Samo petnaest minuta poslije toga grupica od desetak ljudi, umotana zbog izuzetne hladnoće, izišla je u koloni kroz ulična vrata stare zgrade i žurno se udaljila na jug, niz usku ulicu na mostu, prema obali Surreya. Između drevnih kuća bilo je mjesta da hodaju u dvoredu, ali su se kretali u koloni po jedan. Doyle je bio drugi u vrsti, odmah iza plaštem zaogrnute Burghardove prilike, čiji je korak lako držao, unatoč neuobičajenoj ćoškastoj komadini mača u koricama što mu je lupkala po desnom bedru. Jedino je osvjetljenje bila tanka pruga žutog svjetla što ju je bacao Burghardov zamračeni fenjer, jer je u tamnom procijepu ulice mrak bi potpun, iako je nekoliko katova iznad njih mjesečina zasipala injem nazubljene krovove i paučinu debelih potpornih greda čija je zadaća bila da spriječe nestabilne stare zgrade da se sruše jedna na drugu. Most je bio tih, ako se izuzme povremeni zveket gležanjskog lanca o kaldrmu i slabašna glazba i smijeh uz povike što ih je Doyle mogao čuti izdaleka i zdesna. »Ovamo«, prošaptao je Burghard stupivši u jedan prolaz pa skrenuo svjetlo na drvenu konstrukciju za koju je Doyle shvatio da su stepenice koje vode dolje. »Nema smisla najavljivati naš dolazak maršom kroz južna vrata.« Doyle je pošao za njim niz mračne stepenice, pa su nakon dugog kružnog silaženja kroz okno usječeno u kameni zid mosta ponovno izronili na otvoreno ispod trbuha golemoga luka, i Doyle je sad prvi put opazio da je rijeka, vidljiva s onu stranu drvene konstrukcije stepenica i između lukova mosta, samo bijelo, nepomično prostranstvo mjesečinom obasjanog leda. U daljini se vidjela grupica ljudi kako se preko leda kreće prema sjevernoj obali i Doyle je, nakon što je na nju bacio letimičan pogled, otkrio da mu se oči same vraćaju na te udaljene prilike. Što je to bilo u
231
njima što mu je prikovalo pogled? Nezgrapni, pogrbljeni izgled nekolicine od njih? Razigrani, skakutavi hod onoga na čelu? Doyle je svojom velikom šakom, odjevenom u rukavicu, poklopio Burghardovo rame. »Vaš dogled«, tiho je progunđao kad se Longwell s njim sudario otraga, ne trznuvši ga nimalo. »Dakako.« Burghard je zapetljao pod kaputom pa predao Doyleu dogled na razvlačenje. Doyle je, klik-klik-klik, razvukao spravicu do njene pune dužine pa je uperio u daleku skupinu. Nije uspio izoštriti, ali je ipak mogao vidjeti dovoljno bistro da bude siguran da je lakonogi vođa glavom doktor Romany; ostalih je pet – ne, šest – likova izgledalo poput nakaza odjevenih u bunde. »To je taj kojeg tražimo«, rekao je Doyle tiho i vratio dogled Burghardu. »Aj-aj. Jer dok smo na ledu ne usuđujemo mu se suprotstaviti.« »Zašto je tako?« upitao je Doyle. »Veza, prijatelju, lančići ne djeluju na vodi«, netrpeljivo je prosiktao Burghard. »Aha«, promrmljao je Longwell iz tame, iza i poviše Doylea, »ako mu se suprotstavimo na ledu, u trenutku će na nas navrnuti sve đavle iz pakla, a naše duše neće biti usidrene i pripravne za napad.« Zapuh je arktičkog vjetra mlatnuo po starim stepnicama, od čega su se zanjihale poput kapetanskog mosta opkoljenog broda. »Ali ipak, možemo ih slijediti do sjeverne obale, zar ne«, premišljao je Burghard, »i ondje ih pozvati da stanu. Hajd’ za mnom.« Nastavili su svojim silaznim kursom da bi nakon još nekoliko minuta sputanog bauljanja stigli do snijegom posutog mola s iskrivljenim i rascijepljenim daskama, pa s njega stupili na led. »Sad se okreću više prema zapadu, nakon što su držali sjeverni smjer«, rekao je Burghard tiho, dok su mu oči počivale na sedam likova u pokretu, dobrano dalje na ledenom polju. »Izaći ćemo ispod mosta sa zapadne strane i zatim zaviti na sjever, pa ih dočekati na obali u laktu okuke.« Kad su kroz jedan od visokih lukova izašli na led, Doyle je ispred sebe ugledao svjetla što su se zibala i ponovno začuo, ali sad glasnije, smijeh i glazbu. Na rijeci su bili šatori i daščare i velike ljuljačke sa zubljama pričvršćenim na bokove, kao i lađa s osovinama i kotačima što je polagano
232
ševrdala tamo-amo preko površine leda, i kojoj su na jedrima i kotačima bila naslikana kričava lica a sa snasti se vijorile vrpce i zastavice. Tiha je povorka Antejevog bratstva obišla slavlje na istočnoj obali i zaklipsala na sjever. Kad su još bili stotinu jardi daleko od obale, grupa je doktora Romanya niknula iz crnine ispod najsjevernijeg luka mosta i udarila prema stepenicama ispod Thames Streeta. Kad su krenuli uz njih, visoka se, čila prilika doktora Romanya okrenula, no dok je on tek počinjao pokret, Burghard se izvio ustranu i zavrtio rukama kao da okreće kotač, što je sve završilo tako da je Doylea objema šakama gurnuo u prsa; Doyleu je pokliznula noga i on je svom težinom sjeo na led dok se Burghard gromoglasno nasmijao. Longwell je počeo izvoditi groteskno tankoćutnu baletnu piruetu, i Doyle je na trenutak bio siguran da je Romany u njih ispalio čaroliju koja izaziva ludesanje, i da će za koji trenutak i sam početi lajati kao pas ili jesti vlastiti šešir. Romany se ponovno okrenuo prema sjeveru, pa su se on i njegova začuđujuće živahna svita počeli skakutavo uspinjati stepenicama. A onda je na mjesečev disk dojedrio iskrzani oblak i potamnio scenu poput abažura. Burghard i Longwell, sad obojica uozbiljena lica, pomogli su Doyleu da se uspravi na noge. »Moje izvinjenje«, rekao je Burghard. »Bilo je ključno da pomisle kako nismo ništa bolje od bučnih pijandura. A sad brzo, da ih ščepamo.« Desetak ljudi na ledu potrčalo je prema obali – Doyle je brzo uhvatio foru napola kliznog koraka potrebnog za održavanje ravnoteže – i za dvije minute svi su bili na dnu stepenica pa se stali uspinjati preko jarbola potonulog broda što je stršao pod kutom iz kompaktnog leda. Uspeli su se, slijedeći usku stazu, do Thames Streeta, a onda su zastali na tom širem bulevaru, ogledavajući se i lijevo i desno za iščezlom lovinom. »Tamo«, rekao je Burghard napetim glasom i pokazao prstom na snježnu prugu po sredini ulice. »Prešli su ravno prijeko u onaj uličak.« Dvanaestoro je ljudi pošlo za njim, iako Doyle nije mogao vidjeti kako je Burghard došao do zaključka kojim je putem pošao Romany; sve što je vidio kad je prelazio preko krpe snijega bili su tragovi dva vrlo krupna psa. Utrčali su u uličicu, i Doyleovo je tijelo reagiralo na slabašno, brzo grebanje prije nego što ga je svijest pravo i čula – ljevica mu je istrgla mač
233
iz korica i u trzaju ga poravnala baš u času kad je jedan od tih stvorova skočio na nj, pa se ovaj nataknuo na šiljak. Žestoki ga je udarac odbacio natraške, da bi potom začuo grleno groktanje i tuckanje zubi o čelik trenutak prije nego što je udarcem lijeve noge zbacio monstruma s oštrice. »Pazi, monstrumi!« čuo je ispred sebe Burgharda kako viče, a onda je fenjer zveknuo o ledom pokrivenu kaldrmu a zaslon mu je ispao, tako da je usku uličicu zapljusnuo žutim svjetlom. Prizor s kojim se Doyle sad našao suočen bio je nalik kakvoj umobolnoj slici do koje Goya ipak nije nikada došao: Burghard se valjao po zemlji u divljem rvačkom zagrljaju s nekakvim neljudskim mišićavim stvorenjem koje je izgledalo istovremeno i kao čovjek i kao vuk, a još je nekoliko tih kreatura čučalo spremno s druge strane tog para što se očajnički borio; pleća su im bila pogrbljena, kao da je hodanje na stražnjim nogama za njih novost, njuške su im se ispod zabačenih čela protezale na pseći način a široke su im se ralje kostriješile zubima što su Doyleu nalikovali bjelokosnim oštricama mačeva… Ali je u njihovim sićušnim očicama svjetlucala inteligencija, pa su oprezno ustuknuli kad je Doyle, ne skidajući s njih oči, zatjerao mač kroz torzo dlakavog stvorenja što mu se do nogu borilo s Burghardom. »Sorls, Rowary!« zalajao je jedan od njih preko ramena kad je Burghard udarcem noge odbacio ustranu svog ubijenog napadača i ustao da bi orukvicom otro krv s očiju i desnicom izvukao mač; zakrvavljeni bodež već je stiskao u lijevoj šaci. Dvije izvijene, gustim krznom prekrivene lešine sad su se prestale trzati i ostale ležati, nepomično prostrte između dvije grupe. »Longwelle, Tysone«, rekao je Burghard tiho, »oko ovih kuća, brzo, zatvorite drugi kraj sokaka.« Začuo se zveket i zveckanje kad su se ova dvojica udaljila brzo i poslušno. Romany se okrenuo i zakoračao natrag, i sad si je plećima probio put između dva svoja vučja pomoćnika i sučelio se s progoniteljima. Njegovo mršavo lice, sablasno odozdo osvijetljeno fenjerom, iskrivilo se od bijesa kad je otvorio usta i počeo izgovarati slogove što su vitoperili i sparušivali i sam zrak koji ih je pronosio – Doyle je osjetio kako mu lanac oko gležnja počinje vibrirati i zagrijavati se – a onda je opazio Doylea kako stoji ispred sviju, s golim i krvavim mačem u ruci, očito toliko imun na magiju da se nije čak ni trudio da je nečim suzbije. Njegove su se litanije zakolebale i stale, iako su mu usta ostala otvorena, zablenuta od prepasti.
234
Doyle se pognuo da podigne fenjer i potom se uspravio, nacerio opsjenaru i u nj uperio mač: »Bojim se, doktore Romany, da ćete morati poći s nama.« Čarobnjak je izveo zadivljujući skok natraške preko glava ljudi-vukova. Skokovima se udaljio niz ulicu; njegovi su stvorovi zakaskali za njim, a za njim su oprezno slijedili Doyle, Burghard i ostali. Odnekud ispred njih začuo se glasni pucanj pištolja i trenutak kasnije prodorni je tulež odjeknuo između blizu primaknutih kamenih zidova, a kad je zamro u dahtavo gušenje, Doyle je začuo Longwella kako viče: »Ni koraka dalje, kleta čudovišta – u ovim je kuburama dosta i praha i olova da vas sve pošaljem kući.« Doyle, koji je potrčao ispred Burgharda, podigao je fenjer taman na vrijeme da u bljesku uhvati nekakav lik u haljama što je uzlijetao ravno uvis. »Skače prema krovu, tuc’ga brzo!« zaurlao je, a još su dva pucnja planula i grunula ispred njega, pri čemu su plamenovi iz cijevi bili nakošeni uvis, a onda je gotovo oglušio kad mu je Burghardova kubura opalila kraj uha. »Te se hudobe penju uza zidove kao pauci!« dreknuo je Longwell. »Poskidajte ih!« Negdje se iznad njih uz škripu otvorio prozor, i nešto što je moglo biti samo noćna posuda prasnulo je o suprotni zid i zapljusnulo po Doyleu. »Otale, vi tati i tolvaji!« zavrištao je ženski glas. Žbuka i krhotine kamena razneseni zrnima zatukli su pri padu na tlo uličice. »Ne pucajte!« zazvao je Burghard, glasom hrapavim od razočaranja. »Pogodit ćete tu vražju babu.« »Nema ih više, poglavaru«, rekao je Longwell žureći prema mjestu na kojem su stajali Doyle, Burghard i ostali. »Odoše preko krova brzo kao štakori.« »Natrag u Thames Street«, prohripao je Burghard. »Romanya smo izgubili – on može preko krovova kamo mu se svidi.« »Bravo, vratimo se večeri«, gorljivo je predložio Longwell dok su vraćali mačeve u tokove, zadijevali kubure i kretali natrag, preko dvije kosmate lešine prema mjesečinom obasjanom pločniku Thames Streeta. »Znam kamo je otišao«, rekao je Doyle tiho. »Udario je prema mjestu na kojem sam na početku rekao da će biti – prema mjestu na kojemu magija
235
najjače djeluje – prema polju procijepa, onoj gostionici na Borough High Streetu.« »Nisam baš oduševljen idejom da prelazimo preko leda, sada kad on zna da smo mu za petama«, progovorio je jedan član kovrčave kose i nježne tjelesne građe. »Ako se ondje na nas okomi…« »To nam neće nužno zapečatiti sudbinu«, odgovorio je Burghard dok ih je vodio naprijed. »Ne uzdaj se toliko u zaštitu. Odmah ćemo izvidjeti i nećemo se upuštati ni u kakve nepromišljene poteze.« Požurili su natrag, poprečnom stazom do stepenica ispod Thames Streeta, pa su se na najgornjoj stepenici nagnuli preko ograde i zagledali se preko leda u baklje i šatore zimskoga vašara. »Suviše je ljudi posvuda a da bismo prepoznali ikoga od njih«, progunđao je Longwell. »Možda«, promrmljao je Burghard koji je bio izvukao svoj dogled i sad njime polako, sve prst po prst, prelazio preko scene. »Vidim ih«, prošaptao je na koncu. »Naprosto su udarili ravno poprijeko, čak se i ne trude da izbjegavaju ljude – ha, trebali biste ih vidjeti kako se odmiču!« Okrenuo se prema orijaškoj Doyleovoj pojavi. »Koliko će biti moćniji kad stigne u tu gostionicu?« »Ne znam precizno sve te volte i ampere«, odgovorio je Doyle; »recimo naprosto neizmjerno jači. Mora da je imao nešto vraški neodgodivo na pameti kad ju je i onomad napustio.« »Bojim se da ćemo mu u tom slučaju morati gaziti po petama«, rekao je Burghard bez oduševljenja i zagledao se niz stepenice. »Za mnom, i pametno – sad dolazi stavljanje soli na rep.« Orijentalne su nanule zakucale po kaldrmi ispucaloj od mraza kad je još jedna grupica kradomice skrenula iza ugla iz Gracechurcha u Thames Street. Neobično je odjeveni vođa preletio pogledom praznu ulicu i nastavio odlučnim korakom. »Čekaj čas, alkemičaru«, rekao je jedan iz njegove četice. »Ne idem dalje bez objašnjenja. To što smo čuli bila je pucnjava, zar ne?« »Jest«, odgovorio je vođa razdražljivo. »Ali nije bila u tebe.« »Ali u što jest bila? Rekao bih da to što je kriknulo nije bila krštena duša.« Vjetar je otpuhnuo čovjekove dugačke smeđe vitice, nezadržane vlasuljom, naprijed preko njegova ponešto punačka i hirovita lica. Nabio je šešir čvršće na čelo. »Ovdje ja zapovijedam, iako bez službenog
236
ovlaštenja, baš kao što je to činio i moj otac u Francuskoj. Velim da sve što nam je potrebno ti nosiš u toj kutiji – nije nam potreban savjet nekakvog vražjeg mađioničara.« Amenophis Fikee se vratio do mjesta na kojem je stajao sugovornik pa, u stanju da ga zbog svojih podložnih cipela gleda odozgo, prosiktao na njega: »Sad me slušaj, pretenciozni lakrdijašu. Ako ti huda zadnjica ikad počine na prijestolju, bit će to zbog mojeg truda, a unatoč tvojemu. Ili si zamišljaš da je taj kretenski pokušaj atentata što ste ga ti i Russel i Sidney lani zamutili bio nešto inteligentno! Ha! Blesavci, kroz staklo hoćete dohvatiti slatkiše! A potreban sam ti ja, i magija, i pune vreće dobre sreće samo da te vjetar ne odnese krvnikovu panju, a o tome da se zakraljiš da i ne govorimo! A čovjek s kojim sam noćas stupio u vezu pozdravio me kroz svijeću drevnom lozinkom, i on ima više sirove snage nego što sam je… ovaj, već dugo vremena, vidio u čarobnjaka. Bio si ondje, čovječe – nisam mogao čak ni pripaliti svijeću da bih ga primio – ona je naprosto sama planula! A sada se spleo u nešto, vrlo vjerojatno u Jamesovo preljubljeno Antejevo bratstvo, pa se morao povući do onog mjesta na strani Surreya gdje je jedan od onih neobjašnjivih mjehura oprosta, a koje sam vam spomenuo, i u kojima je magija slobodnija. I zbog toga ćemo se s njim susresti ondje. Ili bi se radije vratio u Nizozemsku da potražiš krunu na vlastitu ruku, bez moje pomoći?« Vojvoda od Monmoutha i dalje se držao zlovoljno pa je Fikee prema njemu mahnuo malom crnom kutijom. »I bez mog savršenog i krivotvorenog bračnog ugovora?« Monmouth se namrštio, ali je slegnuo ramenima. »Neka bude, čarobnjače. Ali daj da se mičemo, jer će nas taj tvoj prokleti mraz slediti u blokove.« Družina je ponovno krenula naprijed, prema mostu. Brod je jedrio sasvim uz vjetar, a njegovi su pijani mornari mahali raspirenim bakljama manje-više u taktu vlastitog pjeva, no sad je čovjek za kormilom zasjekao preoštro u vjetar pa se jedro okrenulo na vjetar i prazno zalepetalo; brod je izgubio brzinu i groteskna su lica naslikana na drvenim kotačima postala razaznatljiva, kad su se kotači na drvenim osovinama koje su probijale okvir što je podupirao plovilo stali okretati sve sporije, da bi se brod naposljetku uz trzaj zaustavio na ledu, a trenutak se zatim stao neodlučno valjati prema natrag kad je jedro načinilo prelet. Burghard, koji je vodio Doylea i deset članova Antejeva bratstva u dugom, zavojitom trku preko leda, a iza zaklona što ga je stvarao brod na kotačima, sad ga je sustigao, skočio prema palubnoj ogradi, uhvatio je, pa
237
se zanjihao preko razme i smandrljao u brod. Pijani mornari, već ionako ljuti što su ispali iz vjetra, okrenuli su se gnjevno prema tome neimpozantno mršavom putniku, ali su odstupili posrćući i smeteno kad je preko ograde lagano preskočila Doyleova tjelesina i sva ona razbašurena griva, brada i skutovi bezrukog ogrtača. »Preuzimamo komandu nad ovim brodom«, kliknuo je glasom napetim od suzbijenog smijeha, jer je shvatio da je o toj pustolovini čitao tek prije nekoliko sati. »Burghardt, kako bi se ova sprava mogla ponovno pokrenuti?« »Stowelle«, doviknuo je vođa preko ograde, »daj neka gurnu kotače sasvim na drugu stranu i onda svi upadajte. Svi su se već navikli da vide kako ovo leta po rijeci – naš dragović neće ni opaziti da ide za njim.« »Stari, ovo je ipak moj brod«, pobunio se trbušasti čovjek na krmi koji se uskoprcao na noge kad se rudo kormila polagano prebacilo na drugu stranu. Burghard mu je dao nešto novca. »Na. Nećemo ga razmrdati, a i sići ćemo s njega na južnoj obali. O, da…« – i tu je izbrojio još nekoliko kovanica – »… i ovo je vaše ako nam date svoje maske i baklje.« Brodovlasnik je odvagnuo novac i očitu odlučnost putnika pa slegnuo ramenima. »Momci, napustite brod«, doviknuo je svojim drugarima. »A ostavite i svjetla i maske – dobili smo dosta za čitavo barilo portugisca.« Najureni mornari popeli su se preko ruba ograde pa veselo skočili na led, i kad se posljednji od Burghardovih ljudi zamahom ubacio u brod, jedro se ponovno napunilo i brod je gegajući se krenuo naprijed. Burghard, koji je nosio nekakvu crveno – plavu tukansku masku, upravljao je kormilom i jedriljem oprezno, kako bi slijedio ali ne i pretekao Romanya, i tako su bili već gotovo sasvim prešli rijeku i našli se na trideset jardi od stepenica Jeter Lanea, kada se skakutavi Romany osvrnuo i po treći put, pa pogledao još jednom i zaklizavši se zaustavio, svjestan napokon toga da ga slijede. »Vidio nas je!« uzviknuo je Doyle, ali je Burghard već bio trzajem sasvim prebacio rudo na lijevu stranu, pa se brod okrenuo na peti pri čemu se bio opasno nagnuo na lijevi bok kad su dva drvena kotača s te strane izbacila uvis pršac odbrijanog leda, a onda se uz trijesak uspravio i zasjekao oštro na desnu stranu, usmjeren ne više na stepenice već naciljan ravno u dugački odsjek izgrađene obale.
238
Doyle je ustao i potegao mač, no onda ga istog časa bacio od sebe, jer to uopće nije bio mač već dugačka svilena zmija što se bila izvila prema natrag da bi ga ujela. Trenutak kasnije njegov se bodež počeo snažno vrpoljiti da izađe iz svog toka, pa su mu bile potrebne obadvije ruke da bi ga zadržao u njemu. Odjeća mu se talasala u nekakvoj suludoj peristaltici, maska mu je divlje lupetala po licu, a čak se i sam brodski trup pod njegovim nogama počeo dizati i spuštati poput rebara kakve goleme, zadihane životinje. Shvativši u panici da se našao usred nekakvog užasnog čarobnjačkog fokusa, poslužio se idućim uzdizanjem trupa kao odskočnom daskom pa se dao odbaciti preko boka jurećeg, koprcavog broda; dočekao se na ispružene ruke i sklupčao da ublaži pad. Zavaljao se nekoliko jardi a onda se klizajući zaustavio, sekundu ili dvije nakon što je brod s kotačima zaorao dok, pri čemu su se trup i jarbol glasno razmrskali, a članovi Antejeva bratstva bili razbacani u svim smjerovima poput čunjeva na kuglani. Doyle je sjeo, strgnuo pulsirajuću mačju masku i odbacio je od sebe najdalje što je mogao, da bi potom opazio kako njegov bodež, što je bio ispao iz korica, puže prema njemu nalik kakvoj velikoj gusjenici; šutnuo ju je nogom – i istog časa osjetio kako ga preplavljuje sputavajuća dezorijentiranost, jer iako je ova odskakutala mlitava poput komada gumene cijevi, glasno bi zveknula svaki put kad bi udarila o led. Burghard je već bio na nogama samo sekundu nakon što je udario o led, i mada mu se lice pretvorilo u grimasu bola, uspio je povikati kreštavim glasom: »Svi na kopno!« kad je prisilio sama sebe da zašepesa naprijed. Žarki su plamenovi počeli lizati tu i tamo iz smrskanog trupa. Jedan od brodskih kotača, otrgnut s osovine, polako se na ledu okretao oko sebe, dok su mu se naslikana usta spazmatički otvarala i zatvarala a oči sijevale okolo s očitom zlobom; a kad su plamenovi našli rubove jedra i proždrljivo se opružili po njima, lice naslikano na njemu zakolutalo je očima i, ljutito zgužvalo svoje platno dok je izgovaralo neizgovorljive riječi. Stowell, crvena lica dok se borio da spriječi svoju maramu da ga ne zadavi, na putu je prema doku udario u Doylea i ovaj se stresao, duboko uzdahnuo i pošao za njim. Nešto se loše počelo događati sa zrakom – okus mu je bio gadan, gorio je u očima i nosu i plućima, i Doyle je osjetio kako se iz njega izlijeva snaga. Pred najbližim ljestvama što su se uspinjale na molo plesao je i koprcao se sakupljeni krš izlomljenog drva, pa bičevao koljena i kotrljao se pod čizmama kad bi se tko pokušao približiti – jedan je od ljudi pao i zamalo ga je nasmrt izmlatilo prije negoli ga je Burghard izvukao na čistinu – i
239
zato je Doyle naprosto uhvatio zateturanog Stowella za pojas i ovratnik i, nakon dva zamaha, da bi skupio moment, poslužio se i posljednjim djelićem preostale snage da i ovoga snažno odbacio uvis; potom je Doyle pao na koljena i, videći sve manje, gledao ga kako propada prema gore, mašući rukama i nogama, da bi potom lagano tresnuo o površinu mola. Zrak je već prodorno zaudarao parama nečega nalik sumporu i hloru. Doyle je znao sve kad bi se skakutave daske i maknule u stranu, da ne bi imao snage dopuzati do ljestava i uzverati se uz njih. Srušio se na bok pa prevalio na leđa, i bez zanimanja gledao kako se Stowell naginje preko ruba mola i, lica osvijetljena rastućim plamenovima, ispruža dolje svoj mač. Doyle je bio pomalo ljubomoran što je Stowellov mač ravan i krut dok se njegov koprcao poput jegulje. A onda je prestao misliti o tome i svemu ostalom. Burghard, koji se i dalje nekako održavao na nogama, zateturao je u gomilu letava i, dok su ga ove opako šibale po koljenima, pa se znale i zavrtjeti da bi ga opalile po preponama i trbuhu, kad je već počeo padati, očajnički je posegnuo uvis i zgrabio poput britve oštri, gornji dio prema dolje ispruženog mača. Istog su se časa letve odmaknule od njega, stvarajući razočaranu halabuku udaraca. Burhgard je ponovno našao oslonac u nogama da preuzmu težinu njegove izmrcvarene ruke, a onda je udahnuo stresavši se. »K meni, Anteju!« dobrano je zakričao. Longwell je puzao prema njemu, jednom rukom pokrivajući glavu da se zaštiti od divljačke mlatnjave drvenog komada, a onda je posegnuo rukom i dograbio lančić što se vukao za Burghardovom Čizmom. Letve i daske, sve u vrtnji, udaljile su se od njega. Sve jedan po jedan, još su se trojica dovukla da se priključe lancu. Jogunasti komadi drvene građe – čiji su broj svakog časa pojačavale nove daske, od kojih su neke bile u plamenu, što su odskakivale od zapaljene trupine – klizali su se i kovitlali prema još nepovezanom Doyleu. Manji su se komadi kretali brže, i kad su ga pronašli i počeli udarati po licu, Burghard je dreknuo: »Dosegnite ga, koji od vas, hitro!« Čovjek na kraju lanca se napregnuo, ali nije mogao dosegnuti Doylea. Hitro se osvrnuo i vidio kako se velike daske, one od kojih puca lubanja, okreću svega nekoliko jardi daleko i brzo se približavaju, pa je, uz grubu psovku, raspetljao kožnu sigurnosnu uzicu, izvukao bodež, ispružio ruku i
240
poslužio se šiljkom da bi Doyleovo stopalo privukao dovoljno blizu da ga može skroz naskroz proburaziti i čvrsto ga usidriti za led ispod njega. Doyleu se iz stopala raširila toplina i opustila mu već gotovo skamenjene mišiće, da bi na koncu dosegnula i glavu i istjerala iz nje vizije golemih kristala što su se razmnožavali, a koji su zaokupljali još ono malo pažnje za koju je bio sposoban. Uspravio se na ledu u sjedeći položaj i, dok ga je budnost vruće ispirala, postajao sve svjesniji bodeža što mu je proburazio nogu i drvenoga krša što je sada šmugnuo od njega da bi mlatio po dva ljudska lika što su se bili prostrli i suviše daleko a da bi se mogli dosegnuti Antejevim lancem. »Ti!« vikao je Burghard. »Ti s bradom! Nemoj izvući nogu dok se ne uhvatiš Friedmanu za ruku!« Doyle je kimnuo i sve prst po prst krenuo prema čovjeku s bodežom. »Ne brini«, doviknuo je Burghardu. »Neću prekinuti sponu.« Dosegnuo je Friedmanovu slobodnu ruku i preklopio je šakom, a onda ovaj razmrdao oštricu pa je izvukao iz Doyleova stopala. Vratio je bodež u korice pa ispružio ruku iza sebe da bi njome uhvatio ruku čovjeka koji ga je čvrsto držao za lanac čizme. Kad je Burghard rekao »diž’ se«, petorica su se klimavo podigla. Doyle je osjećao kao da mu je oštrica noža još u stopalu, i kad je ljudski lanac počeo oprezno vući noge i šepesati uz dno mola prema ljestvama, on se okrenuo i opazio da za sobom na ledu ostavlja tamne mrlje iz kojih se puši, i da se na mjestu za koje mu je prvotno bila prikovana noga nalazi velika nepravilna tamna pjega što se već stigla smrznuti. »Objesi se na čovjeka iznad sebe i samo radi nogama po ljestvama«, doviknuo je Burghard koji je sad već stajao na molu. Lice mu je bilo vidljivo blijedo čak i u narančastom odsjaju vatre. »Mi ćemo te izvući.« Za dvije minute i Doyle i pet pripadnika Antejeva bratstva već su sjedili ili se nesigurno zibali na nogama na molu, hvatajući zrak, grijući se na jari zapaljenog broda i puštajući da im se ljekovita snaga širi uvis kroz lance na čizmama, kao da trzaju okrepljujuće konjake. »On je… otišao dalje nakon što nas je klepnuo«, prodahtao je Burghard dok je vezivao maramicu oko svoje rasječene ruke. »Imali smo sreće što je… potcijenio vrijeme što mu stoji na raspolaganju, pa je na nas bacio samo brze čini zloćudne animacije. Da si je uzeo vremena da odmah otpjevuši čaroliju smrtonosnog zraka…«
241
Neki je čovjek srljao k njima preko leda. »Vi govnari!« zavrištao je tusti vlasnik uništenog broda. Izražajnom je gestom pokazao prema svom nesretnom plovilu. »Dat ću vas sve odvući u magistraturu!« Burghard je nespretno pročeprkao po džepu svojom zdravom no na pogrešnoj strani usađenom rukom, istrgnuo kesu pa mu je dobacio. »Primite naše izvinjenje«, viknuo je kad ju je ovaj bio dohvatio. »Ovdje ima dovoljno i za brod i za dangubu dok ne nađeš novi.« Okrenuo se prema Doyleu i ostalima. »Ovdje smo izgubili šestoro ljudi«, rekao je tiho. »I neki su od vas zadobili rane kojima je potrebna hitna skrb – vaša je noga, sir, ono o čemu govorim – a naš drugi veliki štit – zveckava gotovina – također je nestao. U ovom trenutku ne bi bio kukavičluk kad bismo se povukli u naše prostorije i… zakrpili se, nešto pojeli i odspavali, pa sutra nastavili.« Doyle, koji je bio izuo čizmu da bi oko stopala zavezao komad marame i natopio je konjakom, sad je ponovno navukao čizmu, škripeći zubima da nadjača bol, i potom podigao pogled na Burgharda. »Ja moram nastaviti«, rekao je muklo, »ako se želim ikada vratiti kući. Ali vi ste u pravu. Vi i vaši ljudi učinili ste… mnogo više od onog što bih ikad imao pravo zatražiti. I užasno mi je žao zbog te vaše šestorice.« Ustao je, i sad mu je bilo drago zbog žestoke zime, jer je ona na njegovu nogu djelovala anestetički. Longwell je jadno zatresao glavom. »Ne«, odgovorio je. »Na sjevernoj obali rijeke bio bih krajnje pripravan da se odreknem potjere i vratim se večeri. Ali sada kad su McHugh i Kickham i ostali ubijeni – sad mi ne bi prijao ni porto, kad znam da je onaj koji ih je pogubio na slobodi… i da se vjerojatno razmeće svojim zlodjelom.« »Jest«, rekao je Stowell koji je još nepovjerljivo pipkao svoju maramu. »Bit će dosta vremena i za jelo i za pilo nakon što tu junačinu otpremimo u pakao.« Burghardovo lice, ispucalo na narančastom svjetlu poput morem uglačanog, naplavljenog drveta, raspuklo se u opori smiješak. »Tako neka bude. A vi, sir«, i tu se okrenuo Doyleu, »niti se mučite niti sebi laskajte mišlju da su ovi ljudi izginuli zato da bi vam pomogli. To je posao za koji smo plaćeni, i zamjetna opasnost kojoj smo izloženi razlog je našoj zamjetnoj nagradi. A da vi niste odbacili Stowella na sigurno, sad bismo svi mi ovdje ležali mrtvi. Možete li hodati?« »Hodat ću.«
242
»Onda dobro.« Burghard je zakoračio do ruba mola. »Je li svota primjerena?« doviknuo je vlasniku broda koji je bio čučnuo na led i gledao ga kako gori. »O, da, da«, kimnuo je ovaj i veselo mahnuo. »Budi vam prosto kad god vam je drago uzajmiti bilo koji moj brod.« »Bar je netko od ove večeri imao koristi«, promrmljao je Burghard gorko. Tada se brod, sad već uskuhali pakao, prevalio i zatim vrlo postupno propao kroz izlomljeni i rastaljeni led, a kroz oblake pare moglo se vidjeti kako križevi padaju jedan po jedan, kao da broje na prste. Gostioničareve su se oči suzile od zlovolje kad je ugledao Doylea kako se prigiba ispod nadvoja i stupa u prostoriju, no onda se proširile od iznenađenja kad je za njim opazio Burgharda i ostale što su išli za njim. »Ovaj je momak s tobom, Owene?« upitao je gostioničar glasom punim sumnjičavosti. »Da, Boaz«, odsjekao je Burghard, »i Bratstvo će ti platiti za svu štetu što ju je možda počinio. Jesi li vidio…« »Čovjeka koji je zajedno sa mnom pao na stol«, prekinuo ga je Doyle. »Gdje je on?…« »Taj? Dođavola, on…« Kuća se zatresla kao da su nekakve snažne bas-orgulje zasvirale tužbalicu notama preniskim da bi se čule, a onda se začuo visok, jednoličan i slabašan pjev za koji se činilo da dolazi iz velike udaljenosti. Lanac na Doyleovu gležnju snažno je zatitrao. I zasvrbio. »Gdje je on?« uzviknuo je Burghard. Iznenada se i odjednom dogodilo mnogo toga. Svijeće u drvenim svijećnjacima buknule su i prsnule poput vatrometa na Četvrti jula, izbacile jarke grimizne plamene kugle do stropa od kojeg su se potom odbile i podigle teške oblačine ubitačno smradnoga dima, a stolovi su se, uz halabuku lomljenja i kidanja, razletjeti u komade i raznijeli na sve strane jelo, tanjure, vrčeve i goste, i kad je Doyle zažmirkao ukrug, u tom iznenada stvorenom pandemoniju opazio je dugački, zavijeni, bijeli tunel, nalik na pijavicu, kako se pojavljuje nad glavom gostioničara Boaza. Pogledao je polegle goste i vidio kako se sličan takav tunel savija i nadimlje svakome nad glavom. Obuzet iznenadnim strahom podigao je pogled, ali se iznad njega nije izvijala nikakva ektoplazmatična larva kao
243
što se nije, što je provjerio trenutak poslije, izvijala niti nad glavom ijednog od njegovih sudrugova. To je zacijelo zbog lanaca, pomislio je, koji nas štite od tih bezbožnih Duhova. Zirnuvši dolje, vidio je kako mu lanac kipi jarkim krijesnicama, a činilo se i kao da svaki od njegovih drugova na desnoj čizmi nosi zapaljeni snopić prskalica. Razneseni stolovi žurno su se skupili u maglovito antropoidne oblike, a površina lica bila im se naježila treperavim iverjem što je nalikovalo željeznim opiljcima na magnetu, pa su počeli posrtati i spoticati se kroz grimizno obasjani dim te drvenim rukama nasumce treskati po ljudima, zidovima i jedan po drugome, poput slijepih bjesomučnika. »Ukrug!« viknuo je Burghard i Doyle se našao zguran između Longwella i Stowella kad su pripadnici Antejeva bratstva promijenili položaj da bi oblikovali petlju. Ostali su potegnuli mačeve i bodeže, i mada Doyle nije mogao shvatiti kako bi takvo svjetovno oružje moglo nauditi takvom protivniku, sagnuo se da iščupa mač iz korica jednom od gostiju koji je bio pao na putu prema vratima. Sad su se bijele pijavice naglo protegle uvis da bi sve pljesnule o jednu točku na stropu. Tu se počeo stvarati veliki grumen nekakve tvari. Desetak ljudi što je bilo povezano glavama za tu paučinastu napast sad je, bez obzira jesu li sjedili, stajali ili ležali, prekinulo svaki pokret pa okrenulo imbecilno hladne oči prema krugu naoružanih ljudi kraj ulaznih vrata. A onda su ti nezgrapni, odrvenjeli ljudi zastali kao da osluškuju pa se svi, ne više slijepi, okrenuli prema Bratstvu i s opreznom suzdržanošću, povlačeći noge, krenuli prema njemu. Jedan je od njih zastao pred Burghardom i zabacio ruku, sačinjenu od noge stola, da bi zadao razorni udarac, no prije nego što je uspio zamahnuti, Burghard je priskočio i zabio mu mač u rameni zglob, i tako je komad drveta što je tvorio ruku izgubio vezu s pločom stola što je tvorila prsa, pa otpao i prasnuo o pod. Bez svjesne misli Doyle je skočio naprijed u poskoku – udarcu koji je njegov šiljak smjestio ravno posred trbuha drugome – i natjerao mu suze u oči zbog bola u stopalu – i stvor se srušio na pod poput naramka drva. U potonjem kreševu to se pokazalo kao pravi način ophođenja s ovima, i mada je udarac jednoga od njih bacio Stowella u nesvijest a Doyleu se skoro oduzela desnica od treska u vrh ramena, za dvije minute skakanja, izmicanja i nasrtanja uspjelo im je sve te stvorove, s izuzetkom jednog, svesti na inertnu drvenu građu – a taj izuzetak je bio onaj posljednji koji
244
je, kad se našao sam i suočen s četiri mača, uz začuđujuće ljudsko izražavanje zaprepaštene uspaničenosti izjurio kroz otvorena ulična vrata. Iako su grimizne ognjene lopte raspirile vatricu – dvije među razbacanim i rastepenim hrpicama žeravice, svijećnjaci su opali do svog normalnog sjaja a jetki se dim uglavnom razišao. »Negdje je u krugu zgrade«, dahnuo je Burghard. »Da vidimo u kuhinji – i drž’mo se skupa.« Zatim je krenuo naprijed. »Čekaj«, začuo se kor tupih glasova, iza čega je uslijedilo povlačenje i kuckanje kad su Boaz i tucet njegovih zlosretnih gostiju bili vučeni u uspravljeni položaj ektoplazmatskom pupkovinom prikačenom za glave. Nekolicina je od njih izvukla mačeve i bodeže, a ostatak je – u koji su bile uključene i dvije dame matronskog izgleda – podigao masivno drvlje dužine toljage. Doyle je podigao pogled na presjecište svih tih bijelih pijavica i opazio kako se grumen što je bio izrastao na stropu sada pretvorio u golemo bezoko lice, i kako svi ti lutkarski konci vode iz njegovih zablenutih ustiju ovješenih usana. »Doyle«, rekli su svi ti ljudi u sablasnom jednoglasju, »skupi ostatke svojih ljudi i pokušaj naći utočište tako skrovito da te moj gnjev ne može naći.« »Ispravno, Burgharde«, odgovorio je Doyle jako se trudeći da ne dopusti histeriji da mu opiskavi glas, »čarobnjak kojemu se žuri zacijelo bi pošao prema kuhinji – gdje ima i vatre i usključale vode i čega sve ne što samo čeka na njega.« Doyle, Burghard, Longwell i još jedan preostali član Bratstva, momak nizak i nabijen, jurnuli su prema kuhinji, ali su im gostioničar i njegovi gosti smjesta prepriječili put. Doyle se pognuo i tako izbjegao zamahu jedne debele dame, da bi joj potom uspio jabukom na vrhu balčaka izbiti dasku iz ruke, trenutak prije nego što je parirao udarcu koji je bio usmjeren u njegova prsa. Tijelo mu je mahinalno srnulo naprijed u ripostu, i tek je u posljednji mogući trenutak uspio nadvladati refleks pa okrenuti mač da bi u trbuh svog marionetskog napadača zatjerao štitnik a ne smrtonosni šiljak. Stara je dama zaplesala oko njega pa mu ružičastom šakom zadala snažan udarac po bubrezima. On je zaurlao od bola i zavrtio se, pa joj udarcem čizme izbio tlo ispod nogu, i dok se ova prevaljivala, zavitlao je mačem u horizontalnom luku ravno kroz bijelu zmiju prikačenu za njenu
245
glavu – oba su se kraja skvrčila svaki na svoju stranu, a dugački je kraj prasnuo elastično uvis i pljesnuo po stropu prije negoli su ih u sebe, poput odvratnog špageta, usisala sad već nacerena usta. Srušena je dama naprosto zahrkala. Iako su napadali s koncentriranom pažnjom i vješto, negdašnji su gosti mrmljali poput mjesečara; jedan koji je stjerao Doylea u kut brzom i lukavom serijom naleta – instinktivno parirajući, Doyle je bio duboko zahvalan Steerforthu Benneru zato što se ovaj bavio mačevanjem – govorio je najrazložnijim konverzacijskim tonom: »… Mogla si naprosto priupitati prije negoli si ga bacila, to je sve što ja tvrdim, i čini mi se, ako itko od nas ima razloga da se piga…« Da se piga, veli on, pomislio je Doyle očajnički kad mu je napokon uspjelo splesti svoj mač s neuhvatljivom oštricom, pa je izvinuti i tako istrgnuti iz ruke tom smetenjaku. »… onda sam to, molim, ja, dušo moja«, nastavio je čovjek smireno i pritom naciljao udarac noge nalik udarcu pneumatskog čekića, no preko kojeg je Doyle ipak sretno preskočio, »jer mi je to bio najobljubljeniji zobunac…« Još su dva brbljavca smirena lica nasrnula na nj s ogoljelim mačevima pa je Doyle, kome baš nije bilo jako stalo da ima neprijatelja za leđima, zamahnuo mačem bekhendom pa njime kao bičem udario po tramvajskoj žici čovjeka koji je smatrao da ima pravo da se piga; udarac u sebi nije imao snage pa se odbio od bijeloga gajtana, ali je čovjek zakričao, poskočio poput ranjenog zeca pa se srušio na pod. Doyle je vratio mač u osnovni položaj baš u času kad su dva napadača izvodila završni skok, s podignutim mačevima i šiljcima uperenim u Doyleova prsa. Doyle se bacio udesno, parirajući niskom kvintom, a onda se prepustio padu naprijed u nekakav trostepeni čučanj, pa se dočekao vršcima prstiju desne šake raširene na podu i istovremeno dopustio maču da se iz parade vrati u liniju, s vrškom njemu iznad glave; i tek što je podigao šiljak, na nj je naletio onaj drugi, čiji je mač proburazio prazni zrak na mjestu na kojem je Doyleov torzo bio samo sekundu ranije. Prvi se čovjek povratio pa odstupio spreman da zatjera vršak Doyleu u lice – »Kad bi se ta vražja mačka bar odlučila hoće li van«, govorio je on tiho – a Doyle je svoj mač povukao oštro ustranu i prevalio umirućeg tako da svojom težinom pojača udarac. »… ili unutra«, nastavio je prvi dok mu se mač zabijao duboko u leđima drugara.
246
Proklet bio, Romany, pomislio je Doyle kad mu je strepnja od koje se ledio želudac napokon buknula u srdžbu, natjerao si me da ubijem jednoga od njih. Povukao je mač i tako ga oslobodio, a onda njime pljoštimice zveknuo po sljepoočici čovjeka koji je želio da se mačka napokon odluči, i dok se ovaj svaljivao, Doyle je s poda podigao ugašenu no još čitavu uljanicu pa je kao ragbijašku bacio loptu preko vatrom osvijetljene blagovaonice prema vratima kuhinje; ona je udarcem otvorila vrata i razmrskala se, a Doyle se dokobeljao do najbliže vatre – koja je jurišala uza zid i raspljuskavala se na stropu dograbio dugačku granu što je gorjela s jednoga kraja pa je, kao zapaljenu sulicu sunuo u kuhinju. Čuo je kako je grana tresnula o kamene ploče… i baš kad je zaključio da mu potez nije uspio, iz kuhinje je dopro duboki huuuu i narančasti bljesak, a ljudi – marionete vrisnuli su u savršenom jednoglasju, poput tuceta radio-prijemnika namještenih na istu frekvenciju, da bi potom odbacili oružje i počeli se ogledavati s izrazom užasnutosti i tada svi – osim gostioničara Boaza – nagrnuli prema vratima. Ektoplazmatska ticala njihala su se mlitava i otkačena, a trenutak kasnije golemo se bijelo lice oderalo od stropa uz glasno srkanje pa palo kroz zadimljeni zrak i užasno pljesnulo o pod. Doyle ga je preskočio pa se zatrčao prema kuhinji u plamenu, u zbijenoj pratnji Burgharda i šepesavog Longwella koji nije prestajao psovati. Boaz je potrčao prema polici s čašama, smeo ih na pod gdje su zazvečale i porazbijale se, izvukao platneni zamotak iz dna police pa, razvezu-jući ga drhtavim prstima, pohitao za njima. Doyle je poskočio kroz kuhinjska vrata vitlajući ispred sebe mačem u divljoj osmici – ali doktora Romanya nije više bilo. Doyle se kližući zaustavio na zemljanom podu pa se oglednuo najprije oprezno a zatim zaprepašteno – jer iako je kuhinja bila sva uštrapana zadimljenim, tinjajućim uljem, mogao je vidjeti da su police, klupe, stolovi pa čak i kameno ognjište, svi iskovrljeni i odvučeni prema središtu prostorije kao da su oblici naslikani na napetoj gumenoj opni duboko pritisnutoj u sredini. Burghard se otraga nasložio na Doylea, a onda su na nj naletjeli Longwell i pobješnjeli gostioničar koji je žonglirao kuburom ljevkasta grla što ju je upravo bio razmotao. Boaz je ispustio oružje, i ovo je palo grlom prema dolje u blatnjavi ugao. »Guerlay je mrtav«, prodahtao je Burghard. »Hoću tog doktora Romanya.«
247
Gostioničar se ponovno domogao svog oružja pa je sada u svim smjerovima mahao zablaćenim grlom cijevi i tražio da ga se obavijesti hoće li ga vojvoda od Yorka obeštetiti za uništenje gostionice. »Ma da, vrag te odnio«, odsjekao mu je Burghard, »kupit će ti novu gdje ti se svidi. A sad mi daj to prije negoli koga ubiješ«, dodao je pa mu istrgnuo kuburu. »Kamo vode ova vrata?« »Hodnik«, odgovorio je Boaz gundravo. »Desno sobe, lijevo konjušnica, ravno van.« »Onda dobro, da vidimo…« Iznenada su vatre žešće zaplamsale, tako da je plamenove zamijenilo statičko zračenje čiji se sjaj uspinjao od narančastožutog do bijelog, pa je Doyle po drugi put te noći zasoptao u usijanom, kisikom osiromašenom zraku. »On to izvodi izvana!« zagrcnuo se Burghard. »Trkom!« Burghard i Longwell zabauljali su u hodnik. Doyle je krenuo da pođe za njima, no tad se sjetio onesviještenog Stowella pa se trkom vratio u blagovaonicu koja je također gorjela nemilosrdno ubrzavanim tempom. Stowell je sjedio na podu i žmirkao na bijelo svjetlo, pa je Doyle došao do njega, trznuo ga uvis i gurnuo ga prema otvorenim uličnim vratima. Stowell je, međutim, zateturao natrag kad je zapaljeni nadboj popustio u vihoru bijelih iskri pa se s pola tone obrušenog drveta i zida srušio na prag. »Neće ići!« povikao je Doyle. »Natrag u kuhinju!« Zgrabio je Stowella za rame i onako ga ošamućenog povukao za sobom. »Pazi, unutra je kao u peći«, rekao je dok je skupljao snagu da uđe u užarenu kuhinju. Onda su se probili posrćući i sudarajući se, otresajući iskre što su nicale na njihovoj odjeći i Doyleovoj bradi, da bi na koncu izletjeli u relativni hlad hodnika s druge strane. »Tu bi negdje morala biti vrata«, viknuo je Doyle kreštavim glasom – i tada opazio da se lijevi kraj hodnika pretvorio u nasip krša što je tinjao. »Isuse«, prošaptao je beznadno. »Pst!« Doyle se okrenuo prema zvuku i u tom ga trenutku nije mnogo izenadilo što je vidio debelu gostioničarevu glavu kako stoji na podu i žmirka na njega. A onda je shvatio da je ovaj do grla u nekakvoj rupi.
248
»Amo, vi blesani!« viknuo je Boaz. »U podrum! On se veže uz kanalizaciju susjedne ulice – iako mi nije jasno zašto bih spasao mamlaze iz triput prokletog Antejeva bratstva…« Doyle se trznuo iz mrtvila i, gurajući pred sobom napola ošamućenog Stowella, požurio prema kapku. Boaz se već bio spustio, pa je nestrpljivo navodio Stowellove noge na prečke dok je ovaj silazio, malo ispred Doylea, koji je za njima zatvorio kapak. Trenutak kasnije sva su trojica stajala na kamenom podu i ogledavala se po bačvama i sanducima maglovito vidljivim pri sjaju dva čizmena lanca iz kojih je iskrilo. »Tu čuvam francusko vino«, rekao je gostioničar kratko i kimnuo prema hrpi sanduka. Zatim je uzdahnuo. »Prođite ovamo, pokraj luka.« Kad su izašli iz podruma i pošli uskim kamenim hodnikom, Doyle je upitao, instinktivno šapćući: »A čemu vam služi ta mišja rupa?« »Nije važno zašto – o, što k vragu. Dalje je kanal dovoljno širok da može proći čamac s rijeke. Ponekad je mudro ne dosađivati mitničarima s oporezivim pošiljkama… a ponekad i koji od gostiju poželi otići, ali ne kroz vidljiva vrata.« Evo me opet kako izlazim kroz nekakva nevidljiva vrata, pomislio je Doyle. Kad su se spustili nekih četrdeset koraka niz tunel, čizmeni su lanci potamnjeli i ugasili se. »Izašli smo iz magične sfere«, promrmljao je Stowell. »Sasvim vjerojatno da su mi ti vražji lanci zapalili lokal«, progunđao je Boaz. »Ali evo nas – možete kroz rešetku vidjeti mjesečinu.« Ispod kanalizacijske rešetke pod se tunela nadignu prema stropu, pa se Doyle, podvivši koljena, plećima opro o željezne šipke. Postrance se trpko nasmiješio Boazu. »Nadajmo se da sam bolji u razdiranju rešetki nego u drobljenju kositrenih pehara.« A onda mu je lice izgubilo svaki izraz kad se svom snagom napeo da se uspravi.
* Bit je svega, pomislio je vojvoda od Monmoutha dok je, cvokoćući zubima, prilazio gostionici što je gorjela baš kao naručena, bit je svega da mi ti čarobnjaci uistinu nisu ni potrebni – ni oni ni njihov vražji krivotvoreni bračni ugovor. A ja sam lijepo rekao Fikeeu da imam valjanog razloga povjerovati da se moja majka stvarno i dokumentirano
249
bila udala za kralja Charlesa, i to u Liegeu, obredom koji je vodio biskup od Lincolna. Zašto se nije potrudio naći stvarni bračni ugovor? Napućio je usne – koje su, na njegovu žalost, bile neatraktivno obraštene – jer je odgovor znao a nije mu se dopadao. Bilo je jasno kao sunce da Fikee ne vjeruje da je Monmouth zakoniti nasljednik prijestolja, i zbog toga se njegov trud ne može motivirati naprosto rodoljubivom skrbi. Taj bijedni čarobnjak zacijelo se nada milosti i utjecaju jednoga dana kad me dolično okrune, pomislio je. A pretpostavljam da će mu najvažnija milost biti ona u vezi koje agitira već godinama: odricanje od svih britanskih interesa u Tangeru. A pitam se, pomislio je Monmouth, zašto Fikee tako odlučno želi spriječiti svaku evropsku silu da stekne oslonac u Africi. Pogledao je prema umjetno visokom Fikeeu, koji je stajao nekoliko koraka dalje i držao crnu kutiju s krivotvorinom. »A što sad još čekamo, čarobnjače?« »Kuš budi, može li?« odbrusio je Fikee ne mičući oči sa zgrade u plamenu. Iznenada je pokazao prstom. »Aha! Evo!« Iza ugla zgrade obišao je u skokovima čovjek u plamenu, odskačući pri svakom koraku nemoguća tri metra, žustro progonjen od dvojice koja su također djelovala kao da su bar djelomično u plamenu – no u najmanju se ruku oko njihovih čizama naveliko iskrilo. Fikee je krenuo naprijed baš u trenutku kad se jedan od progonitelja bacio ragbijaškim skokom koji je zapaljenog čovjeka zbacio s nogu i zavaljao ga kroz snijeg. Junački zahvati, pomislio je Monmouth. Ali onda se debeljko dokoprcao do ošamućenog i još djelomično zapaljenog lika, pa je Monmouth blenuo kad je ovaj potegao bodež i potjerao ga dolje prema prsima protivnika – no onda se oštrica prelomila i dvojica su se u snijegu divlje pohrvala. Još nekoliko koraka i imam ih, pomislio je Fikee dok je nespretno trčao prema ispruženim spodobama. Od ovog bismo još mogli imati i koristi, jer iako je čarobnjak u strašnoj agoniji budući da leži na od magije slobodnom zemljištu, ovi što su se upleli posve ga sigurno ne mogu ubiti ni vatrom ni čelikom – a niti olovom, dodao je, jer je upravo vidio kako je onaj zaostali progonitelj izvukao ispod ogrtača pištolj širokoga grla. Burghard je znao da metak ne može ubiti čarobnjaka – posebice ne unutar magične sfere – baš ništa više od Longwellova idiotskog udarca bodežom, ali je upravo bio vidio kako je doktor Romany ispružio ruku i
250
stvarno uhvatio Longwellov čizmeni lanac – ruka je čujno zacvrčala i čarobnjak je zatulio od bola – pa ga uz zaokret naprosto otrgnuo. Imao je na raspolaganju samo jedan trenutak u kome je mogao doktoru Romanyu smutiti pažnju da ne raznese Longwella koji je ostao bez obrane, pa je Burghard poletio, unio grlo kubure Romanyu u lice baš u trenutku kad je čarobnjak otvarao usta da izgovori neku razarajuću formulu, i povukao otponac. Lice doktora Romanya rasulo se poput pješčanog zamka udarenog nogom, pa se prevalio na leđa u krvlju poštrapani snijeg. Obojica su se – i Burghard i Amenophis Fikee – sledili, zapiljivši se zaprepašteno u prostrti i nepomični lik, i u tom se času vojvoda od Monmoutha, uplašen da bi mogao biti upleten u umorstvo u doba kad mu je njegov kralj i otac zabranio da u zemlju makar i stupi nogom, okrenuo i potrčao. Burghard je polako ispružio ruku i izbio crnu kutiju iz Fikeeovog stiska.
* Kad je Doyle došao do dvadeset osam u brojenju do trideset što je kako je procijenio, trebalo biti kraj njegove izdržljivosti, željezni okvir što mu se bio usijecao u pleća iznenada je uz metalni zvek i štropot izlomljene žbuke po ulici nad njima, izletio iz svog ležaja. Doyle je bacio rešetku ustranu pa iskočio iz kanala. Ispružio je ruku dolje, dohvatio gostioničarev zglavak pa ga izvukao na pločnik, da bi potom isto učinio i sa Stowellom. »Jeste li čuli kakvu buku dok sam se ja napinjao na ovome?« upitao je Stowella. »Ja bih rekao da jesam.« »Aha«, dahnuo je Stowell i protrljao rame, »krik i pucanj.« »Vratimo se onamo.« Potrčali su natrag putem kojim su bili došli, ali ovaj put pločnikom, a Doyle je već nakon nekoliko koraka osjetio kako mu se gležanjski lanac ponovno zagrijava. Umorno je izvukao mač iz pojasa. Ali kad su zaobišli ugao zgrade u plamenu, predstava je već bila gotova. Burghard i Longwell sjedili su nasred ulice i promatrali požar. Burghard je dokono bacao i hvatao malu crnu kutiju, ali je ona, zaboravljena, pala na kaldrmu i doskakutala mu do nogu kad je ugledao čađavi trio kako ide
251
prema njemu. »Za ime božje, kako ste se izvukli?« zakričao je. »Vaš je čarobnjak srušio sve dovratke sekundu nakon što smo izašli.« »Kroz kanalizaciju iz podruma«, odgovorio je Doyle kreštavim glasom i pritom se zaljuljao, jer je puna mjera iscrpljenosti, skupljena te večeri, počela sustizati njegove snage. »Gdje je Romany?« »Ubio sam ga, ne znam ni sam kako«, odgovorio je Burghard. »Mislim da su ga vani čekali nekakvi saveznici, ali su se razbježali kad sam ga ustrijelio. Prevukli smo ga preko ulice, izvukli iz magičnog mjehura…« »Jeste li ga pretražili?« zabrinuto ga je prekinuo Doyle, pitajući se koliko bi još moglo potrajati polje procijepa, ukoliko se uistinu već i nije zatvorilo. »Sve što je imao sa sobom bio je ovaj papir…« Doyle je iz Burghardovih ruku istrgao taj vlažni i tamnim mrljama uprskani papir, hitro ga preletio pogledom pa ponovno podigao oči. »Kamo ste mu odvukli tijelo?« »Tamo prijeko pod onaj…« Burghard je pokazao prstom, a onda su mu se oči razrogačile od užasa. »O Bože, nema ga! Ali ja sam mu raznio čitavo lice!« Doyle je klonuo. »Zacijelo se pretvarao. Ne mislim da se oni uopće mogu ubiti kuburom.« »Nisam ni ja mislio«, odgovorio je Burghard, »ali sam vidio kako mu je lice raznijelo u komade kad sam u nj ispalio Boazovu kuburu! Dođavola, nisam ja mladi žutokljunac koji se hvalište pogocima kojih nije bilo! Longwelle, ti si vidio…« »Čekajte čas«, rekao je Doyle. »Pištolj koji je bio pao u blato?« »Aha, to je taj. Sreća moja da mi nije eksplodirao u ruci, tako je bio začepljen blatom.« Doyle je kimnuo. Cijev napunjena blatom, pomislio je, mogla je zaista nanijeti Romanyu strahovitu ozljedu, dok je pištoljska kugla ne bi mogla. Ima to nekakve veze s njihovom averzijom da dodirnu tlo. Otvorio je usta da to objasni Burghardu, ali su se u tom trenutku pogasila sva svjetla i Doyle je propao, kako mu se učinilo, ravno kroz zemlju sve do svemira bez zvijezda s druge strane.
252
Nakon implozivnog lumpa, Burghard se na nekoliko trenutaka zagledao u prazni prostor u kojem je Doyle bio stajao i na hrpicu prazne odjeće što je lepršala i lepetala na snijegu. A onda se oglednuo okolo. Longwell je došao do njega, istežući vrat i lijevo i desno. »Jesi li čuo nekakav prasak koji nije od vatre?« upitao je. »I kamo nam ode naš tajanstveni vodič?« »Natrag odakle je i došao, očito«, odgovorio je Burghard. »I nadam se da je ondje toplije.« Nakrivio je obrvu prema Longwellu. »Jesi li prepoznao čovjeka koji je bio vani i čekao Romanya?« »Istini za volju, Owene, izgledao je kao ciganski poglavica Fikee.« »Ha? O, sigurno, Fikee je bio ovdje – ali sam mislio na onog drugog.« »Ne, nisam ga ni pogledao. Zašto, tko je bio taj?« »Ovaj, izgledao je kao – ali taj bi trebao biti u Nizozemskoj.« Uputio je Longwellu pogled u kojem je bilo mnogo umora i nimalo veselja. »Vjerojatno nikad nećemo doznati što se točno noćas ovdje događalo.« Pognuo se i podigao crnu drvenu kutiju. Stowell je doklipsao, dok su mu čizme škripale po snijegu. »Nisam te smio ostaviti ondje Briane«, rekao mu je Burghard. »Oprosti – i drago mi je što se bradati vratio po tebe.« »Ja te ne krivim«, odgovorio je Stowell. »I sam sam mislio da mi više nema spasa.« Šakama je protrljao oči. »Kojom se brzinom sve dogodilo. Što ti je to u kutiji?« Burghard ju je bacio pa uhvatio. »Djelo magije, rekao bih.« Uzeo je zamah pa je kroz jedan od vatrom izbijenih prozora bacio u uskuhalu ruševinu.
* Šepesajući niz nekakvu uličicu, pokušavajući gledati kroz jedino preostalo oko, doktor Romany je plakao od gnjeva i razočaranja. Nije se mogao sjetiti tko ga je ranio niti zašto, ali je znao da je sam na pustom otoku. A postojala je i nekakva poruka koju je trebalo nekome prenijeti – i bila je hitna – no čini se da je ta poruka istekla iz njegove glave zajedno sa svom onom krvlju što ju je bio izgubio prije nego što je bio ponovno došao k svijesti pa na snijegu ispisao nekoliko osnovnih okrepljujućih formula. Da je mogao izgovoriti čaroliju, možda bi mu čak bilo uspjelo i da se
253
dovede u red, ali mu je čeljust bila smrskana i pola je nje nedostajalo, a pisane su čini jedva uspjele da ga bar održe na životu i pri svijesti. Pa ipak, bilo je nešto što je znao i zbog čega je bio duboko sretan: taj tip Doyle je mrtav. Romany ga je bio zatvorio u stupicu one gostionice, a kad je krišom otpuzao s mjesta na kojem su ga bili ostavili misleći da je mrtav, bio se osvrnuo i vidio kako gostionica bez izlaza gori tako temeljito da je znao kako ništa u njoj ne može više biti živo. Osjećaj za ravnotežu bio je izgubio, pa je proživljavao ružne trenutke hodajući na svojim cipelama s oprugama. No dobro, pomislio je, ja sam već jedan stari ka – nakon nekoliko decenija propadanja bit ću tako lagan da će me gravitacija teško i imati za što uhvatiti, a onda ću se moći otarasiti tih vražjih cipela. Pisane pak čarolije održavat će me na životu dok mi lice ne ozdravi i dok ponovno ne budem mogao govoriti. Uz imalo sreće, možda mi uspije da se življenjem vratim u 1810. I, pomislio je, kad se 1810. napokon dokotrlja, potražit ću mistera Brendana Doylea. Ustvari, mislim da ću u međuvremenu kupiti parcelu na kojoj leži ta izgorjela gostionica, pa ću 1810. onamo odvesti mistera Doylea i pokazati mu njegovu vlastitu, pougljenjelu lubanju. Iz donje polovice njegova uništenog lica potekao je grgljavi klepet, vjerojatno nekakav izmučeni smijeh. Nakon još nekoliko koraka ponovno je izgubio ravnotežu, zateturao na zid pa počeo kliziti prema pločniku – no onda ga je uhvatila nečija ruka, ponovno ga uspravila i pridržala ga dok je pravio idući korak. Okrenuo je glavu da zdravom oku omogući da vidi dobročinitelja, i zbog nečega se nije nimalo iznenadio kad je shvatio da to uopće nije ljudska osoba već neodređeno čovjekolika nakupina drveta koje je očito jednom pripadalo stolu. Romany je zahvalno ovio ruku oko debele daske koja je predstavljala spodobina pleća, pa su bez riječi, jer nijedan od njih nije posjedovao sposobnost govora, nastavili put niz uličicu.
254
Poglavlje 10 »Minerali su hrana biljkama, biljke životinjama, životinje ljudima; ljudi će također biti hrana ostalim stvorovima, ali ne bogovima, jer je njihova narav i suviše daleka od naše; moraju, dakle, biti hrana vragovima.« Cardanov Hyperchen
D
oyleove su bose noge udarile o pisaći stol nakon tako kratkog pada, da je jedva mogao izravnati koljena da bi se uspravio. Bio je u šatoru, i kao što čovjek, naglo razbuđen iz more, tek postupno i sa sve većim olakšanjem prepoznaje detalje vlastite spavaonice, tako se i Doyle prisjećao gdje je to bio vidio taj stol i te razbacane papire, svijeće i kipiće – bio je u ciganskoj čergi doktora Romanya. I, kao što je opazio dok je skakao sa stola, bio je gol kao od majke rođen; Bogu hvala što je ovdje toplo. Očito je bilo da se vratio u 1810. Ali kako je to moguće, upitao se, kad nisam imao pokretnu kuku? Otišao je do platnenih vrata i lagano ih odškrinuo taman navrijeme da vidi dva orijaška lika, nalik na kosture, tako slabašno svjetlucava kao refleks na mrežnici, kako trče, kao na usporenom filmu, iza zapaljenih šatora; izblijedjeli su u ništa i to tako brzo, da nije bio siguran je li ih uopće i bio vidio. Jedini je zvuk, uz tiho pucketanje vatre, bila nesuglasno vesela svirka glasovira i harmonike na sjevernom kraju tabora. Pustio je platnenu zastirku da padne, a onda je prokopao po kršu dok nije pronašao nekakvu halju s remenom i sandale s visokim potplatima, što je sve stavio na sebe, kao i čisti rubac-da ga veže oko noge koja je još krvarila, te mač s koricama. Osjećajući se sad nešto bolje opremljen, izišao je iz šatora. Začuo je kako mu se slijeva približuju koraci. Potegao je mač i okrenuo se prema njima da bi se zatekao suočen sa starim Ciganinom, Kletim
255
Richardom, koji je na nj zaprepašteno zinuo i odskočio, trgnuvši bodež iz toka. Doyle je spustio vršak prema zemlji. »Richarde, od mene ti ne prijeti opasnost«, rekao je tiho. »Dugujem ti život… kao i pokoje piće. Kako ti je majmun?« Ciganinove su se obrve podigle na čelo koliko su god najviše mogle. Nakon nekoliko neodlučnih teturavih pokreta, ruka mu se s nožem opustila niz bok. »Ovaj… vrlo kushto, hvala, i sve najbolje zbog tvoje brige«, rekao je nesigurno. »A… gdje je doktor Romany?« Na svježem večernjem povjetarcu svirka se na sjeveru usporila i zadobila melankoličan ton. »Otišao je«, odgovorio je Doyle. »Ne mislim da ćeš ga ikad više vidjeti.« Richard je kimnuo, asimilirajući tu spoznaju a onda sklonio bodež, izvukao iz džepa majmunčića i šaptom mu priopćio novosti. »Hvala ti«, rekao je naposljetku i ponovno podigao oči na Doylea. »A sad moram ići i skupiti svoj ubogi raštrkani narod.« Krenuo je od njega, ali je nakon nekoliko koraka zastao i okrenuo se, i Doyle je pri svjetlosti zapaljenog šatora vidio kako su mu zubi bljesnuli u smiješku. »Rekao bih da vi gorgioi niste baš uvijek glupi«, rekao je pa ponovno krenuo. Šator iz kojeg je Doyle bio izišao sad je gorio posvema i bacao zapaljene krpe tkanine u kovitlacu uvis, u bistro noćno nebo. Prisjetivši se noćne posude što mu je bila prozujala iznad glave, Doyle je oprezno opipao kosu – no ova je, kako se činilo, bila čista, pa mu je palo na um da je nečist zacijelo ostavio za sobom u 1684. zajedno s uzajmljenom odjećom. »Ashblesse!« viknuo je netko izdaleka zdesna, i Doyleu je bio potreban trenutak da se prisjeti da je Ashbless zapravo on. Zacijelo je to Byron, pomislio je. Ili, ispravio se, Byronov ka. »Ovamo, moj lorde«, doviknuo mu je. Byron je krenuo prema njemu šepesajući iz sjene, bljeskajući očima i sa spremnim bodežom. »A, ovdje ste«, rekao je. A onda ga je pogledao pažljivije. »A zašto nosite tu halju i tu čudnu obuću?« »Zbog… što je dugačka priča«, odgovorio je Doyle i spremio mač u korice. »Mičimo se odavde – moram doći do nekakvih hlača i duploga jakog pića.« »O?« Byron je žmirnuo. »Ali što je s ognjenim divovima? Jesu li otišli?«
256
»Da. Romany ih je pokupio, upotrijebio kao materijal za svoju čaroliju s gromovitim rupama.« »Čarolije«, rekao je Byron zgađeno i pljunuo. »A gdje je on sada?« »Nema ga više«, odvratio je Doyle. »Dosad već mrtav, gotovo sigurno.« »K vragu. A ponadao sam se da ću ga sam ubiti.« Sumnjičavo je očima prelazio Doylea. »Čini se da o tome znate strahovito mnogo. I kako vam je uspjelo da izgubite hlače u tih nekoliko minuta otkako sam vas posljednji put vidio?« »Kupimo se odavde«, ponovio je Doyle budući da se počeo tresti. I tako su otišli, kraj zapaljenog šatora, kraj drveta kojemu je Doyle prebio masivnu granu – i to, shvatio je smućen, prije svega nekoliko minuta po lokalnom vremenu – pa su udarili travom iza njega, i njihove izdužene sjene postupno je upio mrak kako je požar ostajao sve dalje i dalje za njima. Stvorenje u mračnoj travi otkrilo je da mu je kroz polje lakše puzati negoli hodati, jer se moglo hvatati za vlati trave i tako se potezati, a nogama se služiti samo da bi se tu i tamo odrinulo od tla, a i zato da bi spriječilo da se ne slegne na zemlju; da ga je bilo tko sa strane promatrao, stvor bi mu nalikovao na kakvog agilnog raka što klizi preko morskog dna. Dakle, pomislio je taj stvor što je nekoć bio nerazaznatljiv od čovjeka, posljednji je račun sređen, veliki krug zatvoren, a čovjek koji me je uništio već je krenuo na put na kojem ću ga ubiti. Vidio sam kako su se jagovi ugasili, i tako znam da ga više nema. Stvor se zasmijuljio kao da je vjetar zašuštao suhim lišćem. Prije pola sata, pomislio je, bio sam se pobojao da bi mogao nekako izbjeći smrti, a sad je već mrtav stotinu i dvadeset šest godina. Začuo je glasove i šibanje nogu kroz travu iza sebe desno, i zato je zaustavio svaki pokret pa se okrenuo, okrenuo i okrenuo, sve dok nije izgubio brzinu i zaljuljan se zaustavio na nekakvom grmu, s rukama i nogama uprtim uvis. »Ali ako bi nam moji prijatelji dopustili da ostanemo s njima«, govorio je neki muškarac razdražljivo, »a ja vam ponovno velim da će im biti drago, zašto onda ne?« Vidi, rekao bih da je to onaj mladi lord, pomislio je stvor u travi. Htjeli smo da on za nas nešto učini. To je on, a bio je ka – original je bio u
257
Grčkoj. Kako se ono zvaše? I trebao je ubiti kralja. Zavjere i intrige, napola sumanuti snovi. »Mislim«, odgovorio je netko drugi sa sumnjom u glasu, »oni vjeruju da niste u zemlji. Kako biste objasnili svoju nazočnost ovdje?« Bilo je nešto u tom drugom glasu što je duboko uznemirilo puzača, pa se digao u sjedeći položaj tako brzo da se odigao od zemlje i ostao lebdjeti nekoliko trenutaka poput zamalo ispuhanog helijskog balona, a kad je ponovno dodirnuo tlo, snažno se odbio do njega i odletio šest metara u zrak tako da bi mogao vidjeti. Dva su čovjeka hodala preko polja, sve dalje od zapaljenih šatora, i taj stvor što se polagano spuštao, s užasom se zapiljio u višega od njih. Da, vrlo je visok, pomislio je, i – Izido! – ima potpunu grivu i bradu i to, čini se, plavu! Ali uz kakvu je to prokletu pomoć izišao iz one gostionice? I vratio se u sadašnjicu? Tko je taj Doyle? Počeo je mlatiti udovima i plivati rukama da bi se što brže vratio na zemlju, jer je morao poći za njim. Ako je u degeneriranom ka što je jednoć bio doktor Romany ostala još ma i jedna iskra životnoga cilja, onda je to bila želja da napokon vidi Doyleovu smrt.
* Umjetno izazvana groznica se slamala i doktor je Romanelli ljutito zurio u svoga smireno usnulog pacijenta. Proklet bio, Romany, pomislio je, izvijesti me kako stvari napreduju. Ova pripovijest sa groznicom neće moći potrajati još dugo – morat ću ga ili ubiti ili pustiti da se oporavi. Doktor je položio dlan na Byronovo čelo i tiho opsovao, jer je bilo hladno. Spavač se promeškoljio i Romanelli se žurno na prstima udaljio iz sobe. Samo spavaj, moj lorde, pomislio je, bar još malo – bar dok ne čujem glase od mog nesposobnog duplikata. Otkoračao je u izneređenu sobu što mu je služila kao radionica, pogledao s puno nade u zapaljenu ali inertnu svijeću dalekog razgovora, a onda uzdahnuo i pustio da mu pogled otpluta kroz otvoren prozor do mjesta gdje je sunce tonulo za brda iza Missolunghija. Široki je Patraski zaljev već bio u sjeni, a nekoliko je ribarskih brodica letalo kući, s trokutastim jedrima sad već trbušastim od večernjeg povjetarca. Pucketanje sa stola natjeralo ga je da se brzo okrene i zagleda u svijeću koja je sad jače zasvijetlila. »Romany!« zazvao je u plamen. »Jesi li uspio?«
258
Plamen je svijeće šutio, i mada se svakom sekundom žario sve svjetlije, nije zadobio sferični oblik. »Romany!« ponovio je čarobnjak, sad već glasnije, i nije ga bilo briga hoće li probuditi Byrona. »Hoću li ga sad ubiti?« Odgovora nije bilo. Iznenada se gotovo zasljepljujuće blistava svijeća presavinula u sredini, poput prsta koji zove – doktor Romanelli je progunđao od iznenađenja – a onda se tiho rascijepila po sredini, rastvorila se i izlila zadimljenu bujicu voska po ploči stola. Kad se svijeća savila u cvrčavu lokvicu, Romanelli je vidio kako se stijenj, čitavom svojom zmijolikom dužinom, žari žućkasto-bijelo. Prokletstvo, pomislio je, to znači da u ovom trenutku izgara i Romanyeva svijeća. Zacijelo se zapalio šator. Je li moguće da je izgubio kontrolu nad jagovima? Da, zacijelo je to – oni su se previše uzbudili i tako spalili tabor. Nema, dakle, načina da već sutra budu spremni zapaliti London; sad će još tjednima biti zasićeni i tromi. Romany, ti šeprtljavi, prokleti… falsifikatu! Pričekao je dok se stijenj nije prestao žariti i lokvica voska, hladeći se, nije prekipjela, a onda otišao do ostave, otkopčao sanduk pa iz njega pažljivo podigao drugu svijeću. Razmetao ju je, podigao s petrolejke tuljac od zamagljena stakla da bi je zapalio dodirom s plamenom, i za nekoliko je trenutaka stijenj nove svijeće procvjetao magičnim okruglim plamenom. »Gospodaru!« zakašljao se Romanelli u nju. »Da, Romany«, smjesta je odgovorio stenjući Gospodarev glas. »Jesu li jagovi sporazumni? Je li igračka dovoljno…« »Dođavola, ovdje Romanelli. Na londonskoj je strani nešto pošlo po krivu. Kad sam se pokušao povezati s njim, moja se svijeća naprosto rastopila – shvaćate li me? Njegova je svijeća nekako izgorjela. Rekao bih da je zacijelo izgubio kontrolu nad jagovima. Ne znam da li da ubijem Byrona ili ne.« »Roman-Romanelli? Izgorio? Poginuo? Što?« Romanelli je nekoliko puta ponovio vijesti sve dok Gospodar nije naposljetku shvatio situaciju. »Ne«, rekao je Gospodar. »Ne, nemoj ubiti Byrona. Možda bi se plan još dao spasiti. Otiđi u London i izvidi što se dogodilo.«
259
»Ali bit će mi potrebno najmanje mjesec dana da stignem u Englesku«, zaprosvjedovao je Romanelli, »a dotada…« »Ne«, prekinuo ga je Gospodar. »Nemoj putovati – otiđi onamo u trenutku. Budi ondje još noćas.« Iza patraskih brda namigivala je još samo jedna, posljednja užarena treščica sunca, a vani u zaljevu nije više bilo brodica. »Noćas?« odgovorio je Romanelli kao jeka, nakon kraće stanke i promuklim šaptom. »Ja… ja si tako nešto ne mogu dopustiti. Takva čarolija.. . ako se od mene očekuje da funkcioniram na najbolji mogući način kad stignem onamo…« »Hoće li te to ubiti?« zastrugao je Gospodarev glas iz plamena Na Romanellievo je čelo izbio znoj. »Vi znate da neće«, odgovorio je, »ne sasvim.« »Onda prestani rasipati vrijeme.«
* Sitni muškarac koji je hodao Leadenhall Streetom kretao se s drskom samouvjerenošću koja nije odgovarala njegovu izgledu, jer je pri svjetlu sporadičnih prozora i veža kraj kojih bi prošao njegova odjeća izgledala kao da je u njoj spavao, a lice mu je, mada su mu se oči žarile i štedljivo cerile, imalo divlje crte, s tim da mu je jedno uho potpuno nedostajalo. Mnogi su se dućani već bili zatvorili pred noć, ali je novi Salon za depiliranje i dalje kroz otvorena vrata prosipao svjetlo preko kaldrme, pa je nacereni čovječuljak ušao i zakoračao duž dugačkog pulta. Tu je stajalo zvono za dozivanje službenika i ovaj je njime zazvonio brzo kao da mu je netko obećao šiling za svaki čin što ga uspije proizvesti prije negoli ga silom zaustave. Do druge je strane pulta požurio neki službenik i pažljivo preletio čovječuljka očima. »Hoćete li se prestati igrati s tim?« upitao je glasno. Zvonjava se prekinula. »Ja željan sam razgovor voditi s vašim gazdom«, izjavio je čovječuljak. »Vodite me k njemu.« »Ako ste došli ovamo da vam skinemo koju dlaku, nema potrebe da zbog toga razgovarate s gazdom. I ja bih mogao…« »Gazdu tražim, sinko, i s gazdom ću i govoriti. Ima to veze s prijateljem jednim mojim, vidi – on me poslao ‘vamo, baš tako. On ne može putovati jer mu…« i tu je zastao da bi službeniku uputio velebni mig, »… raste
260
dlaka, i to užasno gusta, po čitavom tijelu. Ha? Shvaćate to? I nemoj, sinko, ni pokušavati da se mašiš pištolja za smirivanje. Vodi me gazdi.« Službenik je žmirnuo i liznuo usne. »Ovaj… k vragu… okej, da. Hoćete li pričekati dok ja – ne. Ovaj, biste li, molim, bili ljubazni poći ovuda, sir?« Podigao je uzglobljenu sekciju pulta tako da čovječuljak može doći unutra. »Sad ravno ovuda. A sad, vi ne namjeravate… učiniti nikakvu glupost tamo otraga, zar ne?« »Ja ne, sinko«, odgovorio je ovaj, očito iznenađen i povrijeđen već samom mišlju. Sad su ova dvojica prošla kroz stražnja vrata pa pošla niz mračni hodnik, da bi ih na njegovu kraju zaustavio neki čovjek koji je, kad su se približili, ustao s klupčice. »Što je sad ovo?« upitao je, a ruka mu je hitro pošla prema uzici zvonca. »Mušterijama nije dopušten pristup ovdje straga, Pete, i ti to znaš.« »Tip je baš sada ušao«, odgovorio je Pete žurno, »i on veli…« »Jednom mom prijatelju raste krzno preko čitavog tijela«, ubacio je čovječuljak nestrpljivo. »A sad me vodi svom zeznutom šefu, može li?« Sad je čuvar iz hodnika uputio Peteu prijekorni pogled. Pete je bespomoćno slegnuo ramenima. »On… ne znam kako, zna sve o tome. Reče mi da ne pucam na njega.« Nakon trenutka razmišljanja stražar je ispustio konopac zvonca. »Nek ti bude«, reče. »Pričekaj ovdje dok mu kažem.« Otvorio je vrata iza sebe i zakoračio kroz njih, pa ih oprezno zatvorio za sobom, ali se uže još nije prestalo zibati kad ih je ponovno otvorio. »Pete«, rekao je, »natrag u lokal. A vi, sir, molim vas, za mnom.« »Razumijem, kapetane.« Raščupani se čovječuljak široko nacerio i žustro stupio naprijed. Iza vrata bilo je usko, sagom pokriveno stubište, a na njegovu je vrhu bio hodnik duž kojeg se vidjelo nekoliko vrata. Druga po redu bila su otvorena i čuvar je mahnuo prema njima. »Ovo je njegov ured«, rekao je i odstupio. Čovječuljak je s komičnom tankoćutnošću prstima začešljao kosu svoje maskenbalske vlasulje pa ušao u sobu. Starac oštrih, bistrih očiju što je sjedio za pretrpanim pisaćim stolom ustao je i pokazao na stolicu. »Izvolite sjesti, sir«, rekao je impresivno dubokim glasom, »i uzmimo to zdravo za gotovo da sam naoružan do zuba, hoćemo li? A sad, koliko sam shvatio…«
261
Zastao je pa se pomnije zagledao posjetitelju u lice. »D-Doyle?« rekao je u čudu. Ruka mu je sunula i, okrenuvši kotačić, podigla stijenj u svjetiljci na stolu. »O moj Bože«, dahnuo je. »To ste vi! Ali… vidim – zacijelo sam precijenio Bennerovu bezobzirnu sebičnost. Lagao mi je kad mi je rekao da vas je ubio.« Samopouzdanje mu se vraćalo, ali je na njegovu licu u jednom trenutku bio stvarni strah. Njegov je sugovornik sjedio zavaljen i cerio se kao da ga sve to jako zabavlja. »Aha, bit će da je lagao, i tako to. Ali mogli biste reći da ja jesam mrtav.« Isplazio je jezik i pogledao ukriž. »Otrovan.« Trunka se straha mogla ponovno vidjeti u starčevim očima pa je on, da je prikrije, progovorio odrješito. »Nećemo se zabavljati zagonetkama. Što ste time mislili?« Smiješak je napustio čovječuljkovo lice. »Mislio sam reći, kad bih bacio britvu da ne bih još dugo bio ćelav.« Podigao je ispruženu ruku. »Vidite li mi dlačice između prstiju? Već su počele nicati.« Usta su mu se razvukla kao harmonika kad je opakim smiješkom ogolio zube. »I uzmimo to… zdravo za gotovo, sir, da odavde mogu otići kad god mi se svidi. Budem li morao pobjeći, ovo će tijelo ostati ovdje, ali će se u njemu iznenada naći jedna vrlo uplašena i zbunjena duša – a ja ću već biti miljama daleko.« Darrow je problijedio. »Isuse, to ste vi. Molim lijepo, ne, ne bježite, ne želim vam učiniti nikakvo zlo.« Oštro se zapiljio u oči što su nekada pripadale Doyleu. »A što ste stvarno učinili s Doyleom?« »Bio sam u tijelu toga vašeg Steerfortha Bennera, i to tako dugo da sam dobio medvjedu bundu; pojeo sam čitavu ‘rpu strihnina a i drogu od koje ti se svašta pričinja i ponašaš se kao lud, a onda sam si i sažvakao jezik baš valjano – tako da ne dođe u priliku da ikome išta priča – i onda naprosto s njim zamijenio mjesto.« »Blagi Bože«, prošaptao je Darrow glasom punim zadivljenog straha. »Taj… ubogi mamlaz…« Zatresao je glavom. »Ali što se može, nek’ smrtnici pokopaju svoje mrtve. A ja sam prevalio dug put da bih vas našao – da s vama sklopim pogodbu. Dođavola, ponovio sam ovaj razgovor u sebi već stotinu puta, ali sad ne znam odakle da počnem. Da vidimo – kao prvo, ja bih mogao srediti tu vašu hiperpiloznost, tu potpunu obraštenost krznom, kad god mi se svidi i koliko god vam se puta hoće, tako da ćete odsad biti slobodni da uđete u novo tijelo samo kad vi tako odlučite – a ne više zato što biste to morali. Ali to nije ono glavno oko čega bih se želio pogoditi.« Otvorio je ladicu pa izvukao list papira. »Poslušajte ovaj izvadak iz jedne knjige koju posjedujem. ‘Čini se’« pročitao je glasno, »da se čovjek za susjednim stolom našao u protimbi s nekim – kako su mi
262
potom ispričali priču – bezbožničkim razlozima kojima je neznanac dao maha, pa se mašio prijestupniku za košulju da bi većom žestinom izrazio svoje negodovanje; košulja se razderala, i kad su se prsa ovome izložila vidu, bi opaženo da mu je koža, dosada skrivena, novim runjicama pokrivena, onakvim kakve se vide na muškome licu nakon što ga nekoliko dneva ne dodirnu britva. Gospodin…’« Doyle je podigao pogled i nasmiješio se. »Ne mogu vas još upoznati s njegovim pravim imenom. Nazovimo ga gospodinom Bezimenim. ‘Tad je gospodin Bezimeni’« nastavio je čitati, »‘uzviknuo sakupljenima: »Rekao bih da je to Psoliki Joe! Hvatajte ga i skinite mu rukavice.« Rečene rukavice bijahu hitro svučene s ruku tog čovjeka koji pružaše žestoki otpor, i pokaza se da su na sličan način orunjavljene bile. Gospodin Bezimeni stiša žamor te izjavi, ako se pravda ima izvršiti nad tim zloglasnim ubojicom, onda je treba izvršiti smjesta, bez uplitanja sporog ustroja pravde, i tako čovjeka odvukoše u dvorište iza puba i objesiše za uže što bje privezano za jedan od čekrka skladišta.’« Darrow je spustio papir i nasmiješio se sugovorniku. »Vrlo zabavna pripovijetka«, izgovorio je čovjek u Doyleovom tijelu. »Da«, suglasio se Darrow, »sad je to pripovijetka. Ali za koji mjesec to će biti činjenica – dio povijesti.« Nasmiješio se. »Bit će to duga priča, moj Joe, Jeste li za malo konjaka?« Doyleovo se lice ponovno nacerilo. »Nemam ništa protiv«, rekao je Amenophis Fikee.
* U iznenadnoj se tišini Horrabin, čija se ljuljačka još zibala od divljih gestikulacija otprije nekoliko trenutaka, zapiljio u razmrskano tijelo na kamenim pločama kraj stola, pa onda shvatio da je pad toga prosjačkog boljara vlast nad situacijom učinio ponovno dohvatnom. Radosno se nacerio, pljesnuo obojenim rukama i uzviknuo: »Nije mu baš sasvim uspjelo stići do stola, zar ne?« Lakrdijaš je znao da je ponovno u centru pažnje čitavog općinstva, pa je bez žurbe posegnuo za koljenicom na svom tanjuru, zamišljeno je stao glodati a potom je sve odbacio do u dubinu dvorane, gdje su se na nju oborili dronjavi otpadnici uz privlačne zvukove režanja i natezanja. »Nitko od vas«, rekao je lakrdijaš tiho, »neće nikad uzeti od mene ništa osim onog što mu sam budem dao.« Podigao je oči na preostale prosjačke boljare. Paučinaste ležaljke i dalje su se njihale naprijed-natrag iznad provalije, iako su ljudi u njima prestali vikati i mahati te su sada naprosto oprezno virili dolje, dok su im oči
263
svjetlucale u dimljivom crvenom žaru uljanica. Horrabinov je pogled pao na lešinu, a onda se zanjihao prema tatskim boljarima što su sjedili za dugačkim stolom. Miller, koji je bio najbučniji u buntovnoj halabuci, sad se trudio izbjeći njegov pogled. »Carringtone«, rekao je Horrabin tiho. »Evo me«, rekao je njegov pobočnik pa istupio. Još je šepesao od batina što ih je bio pobrao u jednom od bordela na Haymarketu, i zavoja više nije bilo, pa mu je izraz sputavanog bijesa noćas bio intenzivan. »Ubij Millera umjesto mene.« Kad je iznenada problijedjeli tatski boljar, blenuvši, nogom odbacio stolac iza sebe i uskobeljao se na noge, Carrington je izvukao pištolj iz pojasa, ležerno ga uperio u Millerovu smjeru i opalio. Kugla je Millera kroz otvorena usta pogodila u šiju i probila mu rupu na ovratniku. Kad je njegovo tijelo udarilo o kamen, Horrabin je raširio ruke »Kao što vidite«, rekao je glasno prije nego što je previranje moglo ponovno otpočeti, »sve ću vas ja nahraniti… pa bilo to ovako ili onako.« Lakrdijaš se nasmiješio. Bila je to krasna predstava. Ali gdje je doktor Romany? Jesu li sva njegova obećanja, kako je uporno tvrdio Miller, bila samo laži sa svrhom da londonske tatove izmanipuliraju da porade na provedbi nekakvoga njegovog privatnog plana od kojeg bi koristi imao samo on? Horrabin, koji je znao više od ostalih što se trebalo dogoditi, skrivao je nemir mnogo dublji od onoga što ga je bio pokazao Miller. Je li već izvršen atentat na kralja? Ako jest, zašto o njemu još nije izvijestio nijedan od lakrdijaševih površinskih teklića? Ili su vijest zadržali? Gdje je Romany? U toj su tišini nesigurni, škripavi koraci u hodniku zazvučali glasno. Horrabin je podigao oči, ali ne baš s velikim zanimanjem, jer to nije bio Romanyev zveketavi korak, no onda su mu se oči razrogačile od zaprepaštenja kad je pridošlica stupio u dvoranu, jer bijaše to ipak Romany, iako je umjesto cipela s oprugama nosio čizme debelog džona. Lakrdijaš je preletio preko družbe trijumfalnim pogledom, a onda se groteskno naklonio pridošlici. »Ah, Vaša Preuzvišenosti«, zapiskutao je, »vaš smo dolazak čekali, bar u dva slučaja«, i tu je mahnuo prema lešinama, »s ubitačnim nestrpljenjem.« A onda je Horrabinov smiješak splasnuo i on se zagledao pažljivije, jer je posjetitelj bio blijed i teturao je, a iz nosa mu se i ušiju polagano cijedila
264
krv. »Ti si Horrabin?« upitao je kreštavim glasom. »Vodi me… u tabor doktora Romanya… smjesta.« Dok je lakrdijaš žmirkao s nerazumijevanjem, iz otpadničkog je kuta zaškripao neki glas. »Nema potrebe da onamo ideš, Pierre! Čitav je taj plan mrtav kao Ramzes! Ali te mogu odvesti do čovjeka koji ga je upropastio – i ako ti ga uspije ščepati pa ižmikati do suha, učinit ćeš veću stvar, Fred, nego da naprosto ubiješ Englesku!« Nekolicini se iz tog petparačkog mnoštva već dovoljno vratila svijest o vlastitoj važnosti da bi tu izjavu popratili zvižducima i odobravanjem. »Carringtone«, prošaptao je Horrabin, ljutit i smeten, »baci tog stvora van odavde. Ustvari, ubij ga.« Nervozno se nasmiješio Romanelliu »Primite moje isprike, ovaj, sir. Naši… demokratski principi su ponekad i suviše…« Ali je Romanelli zurio, s gotovo užasnutim zaprepaštenjem, u otpadnika bez težine. »Tišina!« prohripao je. »Da, daj ga ušutkaj, Carringtone«, rekao je Horrabin. »Mislio sam na tebe, lakrdijašu«, odgovorio je Romanelli. »A, ako ne možeš začepiti gubicu, tornjaj se odavde. A ti«, dodao je okrenuvši se Carringtonu, »ostani gdje jesi.« Potom se gotovo s oklijevanjem ponovno okrenuo k otpadniku upropaštena lica. »Dođi amo«, rekao je. Stvor je lepetajući i gegajući se prešao preko poda i zaustavio se stepujući pred njim. »Ti si on«, rekao je Romanelli u čudu, »ka što ga je Gospodar izvukao prije osam godina. Ali… ova je rana zadobivena… prije mnogo desetljeća, sudeći po izgledu. A tvoja težina – već si gotovo stigao do stupnja dezintegracije. Kako se to moglo dogoditi za samo osam godina! Ma ne, nego otkako sam posljednji put s tobom govorio!« »To su ta vrata što ih je Fikee otvorio«, zacvrkutao je stvor. »Prošao sam kroz jedna i dugo mi je trebalo da svladam put natrag. Ali daj da o tome pričamo u hodu, Doyle – čovjek koji sve to zna odsjeo je u Dvovratom labudu na Lad Laneu, i ako ti ga uspije otpremiti u Kairo na temeljito pročešljavanje, onda ništa što smo učinili od 1802. neće biti gubljenje vremena.« Zatim je stvorenje skrenulo okom na Horrabina. »Bit će nam potrebno šest – ne, deset – od tvojih najkrupnijih i najhladnokrvnijih momaka, koji su uz to još i dovoljno bistri da mogu zgrabiti i svezati krupnu muškarčinu a da ga ne ubiju ili mu ulube dragocjenu glavu. O da, i par kočija, i svježe konje.«
265
Iz mnoštva se začulo podnjiskivanje a Horrabin je rekao, pokušavajući ne baš jako uvjerljivo, da se projunači. »Ja ne primani naređenja od nekakve vražje… prohodale zmijske košuljice.« Romanelli je otvorio usta da mu proturječi, ali mu je to odrpano stvorenje sa sredine poda mahnulo da šuti. »Da, upravo ćeš od nje primati naređenja, lakrdijašu«, reklo je ono. »Izvršavao si i ranije moju volju, iako se sada jedva i mogu prisjetiti svih onih večeri u kojima smo kovali planove dok smo visjeli bok uz bok u zatrpanom zvoniku. Ono čega se sjećam mnogo jasnije, to je čekanje da se ti rodiš. Poznavao sam ti oca dok nije bio viši od ovoga stola, a poznavao sam ga i kad je bio visoki vođa ovoga tatskoga ceha, a znao sam i ponekad proćaskati s njim uz dignutu bocu vina, u danima nakon što si ga ponovno skratio tako da bi dobio dvorsku ludu.« Žestina mu je zborenja izbila iz ustiju dva zuba i sad su oni treperavo krenuli uvis, kao mjehurići što se dižu u ulju. »Užasno je ponovno prosjediti kroz sva vlastita luda govorenja, i znati koliko su sva ona kriva, i sve to vrijeme čekati da kazaljka sata ponovno napravi svoj krug, no sad je to učinjeno. Ja sam jedini na svijetu koji zna čitavu priču. Ja sam jedini dostojan da se od mene primaju zapovijedi.« »Učini kao što ti je rekao«, progunđao je doktor Romanelli. »Tako je«, rekao je skakutavi stvor. »I kad ga ščepate, poći ću s vama u Kairo, i kad Gospodar bude s njim gotov, ja ću ubiti ono što preostane.«
* Nakon što je po sjećanju napisao popratno pismo The Courieru, Doyle ga je bacio na hrpu rukopisnih stranica što su ležale na pisaćem stolu kraj ukoričenog mača doktora Romanya. Nije ga čak ni suviše iznenadilo kad je otkrio, nakon što je ispisao prve stihove »Dvanaest sati Noći« da je, unatoč tome što su ležerne škrabotine ostale prepoznatljivo njegove, novostečena ljevorukost krasopis učinila drukčijim – iako nipošto ne i nepoznatim: zato što je taj bio identičan rukopis Williama Ashblessa. I sada, kad je poemu ispisao potpuno, bio je siguran da bi se njen fotografski snimak na prozirnoj foliji, kad bi se položio na foliju primjerka koji će 1983. počivati u British Museumu, s njom savršeno poklopio, pri čemu bi svaki zarez i svaka točka na i savršeno prekrili svoje analoge na originalnom rukopisu. Originalni rukopis? pomislio je sa smiješanim strahopoštovanjem i nelagodnošću. Ta hrpica papira što leži ovdje, originalni je rukopis… koji je sad čak noviji no što je bio kad sam ga ugledao 1976. Ha! Ne bi me se
266
bilo onako dojmilo što ga vidim, da sam znao da sam ja bio načinio ili da ću tek načiniti te poteze perom. Pitam se kad će, gdje i kako skupiti te masne mrlje za koje se sjećam da sam ih vidio na prednjim stranicama. A onda ga je iznenada porazila jedna misao. Moj Bože, pomislio je, ako dakle ostanem i proživim život kao Ashbless – kako Narav prilično očito očekuje od mene da učinim – onda baš nitko neće napisati Ashblessove pjesme. Ja ću te pjesme prepisati iz sjećanja, nakon što sam ih pročitao u Sabranim pjesmama iz 1932, a moje će prijepise složiti za časopise, pa će onda stranice istrgnute iz njih poslužiti da se slože Sabrane pjesme! To je zatvoreni krug, nešto nikad nestvoreno! Ja sam naprosto… teklić i kustos. Odgurnuo je od sebe tu vrtoglavu viziju, ustao pa otišao do prozora. Podigavši ustranu zavjesu, spustio je pogled na široko dvorište Dvovratog labuda, zatrpano poštanskim i putničkim kočijama. Pitam se gdje je sada Byron, pomislio je. Dosad je već mogao naći koliko voliš boca klareta. Ne bih imao ništa protiv nekoliko čaša nečega, tako da mogu odgoditi razmatranja izvjesnih pitanja… poput onog što će biti s Byronovim kaom – suđeno mu je da nestane, jer znam da o njemu nema povijesnog zapisa, ali evo ga gdje priča kako će sutra potražiti stare prijatelje. Kako onda oni nestaju? Da li se ka naprosto potroše? Hoće li umrijeti? Baš kad je puštao zavjesu da padne, na vratima se začulo kucanje. Otišao je do njih. »Tko je tamo?« upitao je oprezno. »Byron, s okrepom«, stigao je vedar odgovor. »A tko bio bio?« Doyle je oslobodio lanac i pustio ga unutra. »Mora da ste po nju otišli jako daleko.« »Otišao sam sve do Cheapsidea«, priznao je Byron pa zašepesao do stola i na nj položio zamotak od voštanog papira, »ali uz dobre rezultate.« Oderao je papir. »Voila! Vruća janjetina, salata od jastoga i boca nečega što teško da je, iako se trgovac kleo da jest, pravi bordeaux.« Lice mu je ostalo bez izraza. »Čaše.« Podigao je pogled na Doylea. »Nemamo nijedne.« »Čak ni lubanje da iz nje potegnemo«, nastavio je Doyle. Byron se široko nasmiješio. »Čitali ste moje časove dokolice!« »Mnogo puta«, odgovorio je Doyle iskreno. »Ovaj, neka me vrag nosi. U svakom slučaju, možemo pustiti bocu da kruži.«
267
Byron se oglednuo po sobi pa opazio hrpu stihova na stolu. »Aha!« uskliknuo je trznuo se. »Stihovi! Priznajte da su vaši.« Doyle se nasmiješio i slegnuo ramenima s omalovažavanjem. »Nisu ni od koga drugog.« »Smijem li?« Doyle je smeteno mahnuo rukom. »Samo izvolite.« Nakon što je pročitao prvih nekoliko stranica – i, kako je to Doyle opazio, ostavio na njima masne mrlje od janjetine što ju je bio razmetao – Byron je spustio rukopis i, nešto premišljajući, zagledao se u Doylea. »To je vaš prvi pokušaj?« Izvukao je iz grlića boce otprije olabavljeni čep pa cugnuo bez sustezanja. »Ovaj, da.« Doyle je uzeo ponuđenu bocu pa i sam malo otpio. »Mislim, sir, žicu imate, kako mi se čini - iako i previše toga opskurnog idimi-dođimi – a sam Bog zna koliko je u današnje doba bezvrijedno biti pjesnik. Meni su draži djelatni talenti – u svibnju sam preplivao Helespont, od Sestosa do Abydosa, i ponosniji sam na taj podvig no što bi bio i na koje literarno dostignuće.« Doyle se široko nasmiješio. »Ustvari se slažem s vama. Bio bih mnogo zadovoljniji sobom da sam napravio pristojan stolac, kome bi sve noge u isto vrijeme doticale tlo, nego li zato što sam napisao ovu poemu.« Presavio je rukopis, omotao ga popratnim pismom adresirao ga pa na nj sa svijeće kapnuo malo vrućega voska da bi ga zapečatio. Byron je kimnuo s razumijevanjem, otvorio usta da progovori, zastao, i onda žurno upitao: »Ali usput, tko ste zapravo vi? Ne želim više od vas zahtijevati nikakva odgovora jer sam vam postao prijatelj do smrti kad ste ustrijelili tog ubilački nastrojenog Ciganina koji bi u suprotnom zgotovio moju priču. Ali sam prokleto radoznao.« Plaho se nasmiješio pa je po prvi put izgledao kao da ima svoje stvarne godine, samo dvadeset i tri na broju. Doyle je povukao još jedan dugački gutljaj vina pa položio bocu na stol. »Dakle, ja sam Amerikanac, kao što ste vjerojatno naslutili prema mom izgovoru, i ja sam došao… ovamo… da čujem Samuela Coleridgea kako drži govor, pa sam naletio na nekog tipa doktora Romanya…« Zastao je jer mu se učinilo da je nešto začuo, nekakav lagani tupi udarac pod prozorom. Onda je, prisjetivši se da su na drugome katu, odbacio to kao besmislicu i nastavio. »I onda sam izgubio turističku grupu s kojom sam bio i…« Tu je ponovno zastao jer je počeo osjećati alkohol. »O, k vragu, Byrone, ispričat ću vam kako je zapravo bilo. Ali mi prije dajte još malo
268
vina.« Doyle je potegao dugački gutljaj pa spustio bocu s pretjeranom brižljivošću. »Rodio sam se… u…« Uz istovremenu eksplozivnu lomljavu stakla s jedne strane i trijesaka s druge, vrata i prozor uletjeli su unutra, a dva su se krupna muškarca gruba izgleda skotrljala na pod pa stala na noge. Stol je odletio uvis, pri čemu se jelo rasulo a stol se i svjetiljka rastepli u komade – i tada je u iznenadnom mraku još ljudi poteklo kroz vrata, spotičući se i preskačući preko rascijepljenih vrata što su nagnuto visila s jedine preostale i iskrivljene šarke. Preko razlivenog petroleja počeli su lizati modri plamenovi. Doyle je jednog od njih zgrabio za čvor marame, napravio dva koraka preko sobe pa ga zavitlao kroz prozor; ovaj se sudario s okvirom, tako da se na trenutak učinilo da bi mogao uhvatiti konopac na kojem se prvi čovjek bio zamahom ubacio, no onda su mu nestale i šake i stopala i čuo se samo sve dalji, soptavi krik. Byron je hitro posegnuo pa potegao Romanyev mač, i kad su dvojica s podignutim olovnim cijevima istupila prema Doyleu koji još nije vratio ravnotežu, a odozdo, izvana, dopro višestruki prasak i uplašeni povici – Byron se odgurnuo u nalet i suviše dug da bi se iz njega lako izvukao, pa je zatjerao četiri prsta oštrice u prsa Doyleu najbližeg čovjeka. »Ashblesse, pazite«, povikao je dok je trzajima oslobodio mač i pokušavao se uspraviti. Onaj drugi, uzbunjen tom nenadanom pojavom smrtonosno golog čelika, zamahnuo je svojom olovnom cijevi svom snagom po Byronovoj glavi. Začuo se odvratan, šuplji pljas i Byron se srušio mrtav na pod a mač mu odzveketao. Da bi vratio ravnotežu, Doyle je bio čučnuo i dohvatio nogu pisaćeg stola, i otuda je ugledao Byronovu nepomičnu formu; »Ti prokleta…« zaurlao je, uspravio se i podigao stol iznad glave – s kojeg se sve prosulo, a omot je za Couriera zalepršao kroz otvoren prozor – »… mrcino!« dovršio je pa razornim udarcem svalio stol na glavu i podignutu ruku čovjeka koji je bio udario Byrona. Ovaj se svalio, i obzirom da je nekolicina uljeza bila zaokupljena tapkanjem po vatri, Doyle je krenuo u ljutiti juriš prema vratima; dvojica su skočila da mu prepriječe put, ali su ih srušile njegove teške šačetine; no kad je posrnuo u hodnik, pažljivo mu je zamahnuta čarapa napunjena pijeskom tresnula po lubanji baš iza desnog uha i njegov se nalet pretvorio u mlitavi sunovrat prema podu.
269
Doktor je Romanelli nekoliko sekundi promatrao nepomični lik, nakon što je odmahom ruke vratio ljude koji su iz sobe pošli za Doyleom, a onda je sklonio otežanu čarapu turivši je u džep. »Zavežite mu na lice krpu s kloroformom i mičite ga odavde«, zaškrgutao je zubima, »vi nesposobni pajaci.« »Do sto đavola, Vaša Preuzvišenosti«, zacvilio je čovjek koji je podigao Doyleove gležnjeve, »bili su spremni da nas dočekaju! Evo nas trojica pogibosmo, ukoliko Norman nije preživio pad.« »Gdje je onaj drugi što je bio ovdje?« »Mrtav, šefe«, rekao je posljednji koji je izišao iz sobe i pritom navlačio oprljeni kaputić iz kojeg se još dimilo. »Onda se mičimo. Niz stražnje stepenište.« Pritisnuo je dlanove na oči. »Pokušajte ostati na okupu, hoćete li napokon?« prošaptao je. »Stvorili ste takav pandemonij da ću morati izreći zrakastu čaroliju za dezorijentiranje da bih zbunio potjeru koju ste sasvim izvjesno izazvali.« Zatim je počeo mrmljati jezikom koji nijedan od Horrabinovih ljudi nije prepoznao, i nakon prvih desetak slogova između prstiju mu je potekla krv. Iz smjera prednjeg stepeništa začuli su se klompavi koraci pa su se ljudi nelagodno promeškoljili i zglednuli, ali su već trenutak potom čuli zbrkano brbljetanje prepirke i koraci su se udaljili. Romanelli je prestao govoriti i spustio ruke dišući hripavo, i dvojica su, što su bila uz njega, uistinu problijedjela kad su vidjeli kako mu iz očiju, poput suza, teče krv. »Mičite se vi proklete bube«, zakriještao je Romanelli pa se probio na čelo skupine i poveo ih naprijed. »Što je to pandemonij?« prošaptao je jedan u pozadini. »To je nešto poput parnih orgulja«, odgovorio mu je njegov drugar. »Čuo sam jedne kako sviraju prošlog ljeta na sajmu harmonije, kamo sam otišao da vidim kako sestrin mali svima pokazuje kako ima lijep organ.« »Lijep – što?« »Organ.« »Gospode. I ljudi daju novac da to gledaju?« »Tišina!« prosiktao je Romanelli. Nakon toga već su bili na stepenicama pa se suviše naprezali i dahtali zbog svoga nesvjesnog tereta a da bi i poželjeli razgovarati. Kor prodornih, kakofoničnih zvižduka bilo je ono što je naposljetku izvelo Doylea iz drogom izazvanih polusnova. Uspravio se u sjedeći
270
položaj, drhtureći od vlažne hladnoće u svom sanduku što je bio nalik lijesu bez poklopca, da bi, protrljavši oči i nekoliko puta duboko uzdahnuvši, shvatio kako se sićušna gola sobica uistinu ljulja, i da se zacijelo nalazi na brodu. Podigao je nogu pa je izbacio iz sanduka i pustio da mu peta sandale zvekne o pod, a potom se, uhvativši se za stranice, smućeno podigao na noge. Usta su mu još bila puna oštrog zadaha kloroforma, pa je napravio grimasu i pljunuo kad je posrćući stupio na pod. Izvana je bilo zaključano, kao što je i očekivao. U vratima je bio prozorčić u visini njegove brade, s debelim željeznim šipkama umjesto stakla – što mu je pomoglo da sebi objasni zašto je u prostoriji tako hladno – i tada je, podvivši malo koljena da bi pogledao kroza nj, ugledao mokru palubu što se već nakon nekoliko jardi gubila u zidu sive magle, a onda i uže, u visini pojasa i paralelno s palubom, što je nicalo iz bliske tame i koje je očito bilo usidreno s vanjske strane nepropusnog zida kajite. Zviždanje što je probijalo uši kao da je dolazilo iz neke točke samo desetak metara ispred njega. Sabravši svu hrabrost, i puzdavši se u hipotezu da ga njegovi tamničari žele održati na životu, Doyle se nroderao: »Daj, dosta te buke! Ima nas ovdje i koji bi spavali!« Neki su se od tih zvižduka prekinuli smjesta, a ostatak se snizio do tišine poslije samo nekoliko trenutaka, i onda je Doyle i protiv volje zadrhtao kad je čuo glas zamalo doktora Romanya, kako veli: »Ti ne, ti ostani ovdje; ti – otiđi pa ga stišaj. Vi ostali blesavci nastavite svirkom. Ako vas najobičnija ljudska dernjava može smesti kako onda očekujete da ćete je nastaviti kad stigne Shellengeri?« Sablasno je zviždanje ponovno otpočelo, da bi možda minutu poslije toga Doyle, koji je odlučno još bio na prozorčiću, ugledao nešto zbunjujuće – nekakav sićušni starac, umotan u kabanicu od katraniranog platna i pod kožnatim šeširom, povlačio se duž onog, do pojasa visokog, konopca prema Doyleu, ali su mu se noge za njim vukle usmjerene uvis; činilo se kao da se kreće ispod vode. Kad je taj gmizač bez težine bubnuo o nepropusni zid i provirio kroz prozorčić, Doyle je ugledao pola lica i jedino oko, i shvatio da je to onaj isti ulični luđak koji mu je jednom bio obećao da će ga odvesti do vremenskog procijepa i potom ga odveo samo do prazne parcele i pokazao mu nekoliko starih, pougljenjelih kostiju. »Viči koliko te god… volja kad ovi… dođu kraju, Gaju«, rekao je gmizač, »ali ponoviš li to sada, nema jesti do kraja putovanja. A ti bi htio ne izgubiti snagu, je l’tako, Rako?« A onda je stvor gurnuo svoje jezivo lice
271
ravno na rešetke i zarežao: »Preporučujem ti da jedeš – volio bih da ti u glavi ostane još pokoji zub kad Gospodar bude završio pa te dade meni na raspolaganje.« Doyle je ispustio šipke vlažne od magle, a onda je uistinu i odstupio, zaplašen sirovom mržnjom što je buktjela iz toga jedinog oka. »Čekaj čas«, promrmljao je, »smiri se malo. Kakve ja uopće veze imam…« A onda je stao, zgromljen jezivom slutnjom što se u času prometnula u uvjerenost. »Bože, pa to je bila ista parcela na Surrey-sideu, zar ne?« prošaptao je. »A ti nisi mogao znati da sam ja pobjegao kroz podrum… po svemu što si znao, ono što si mi pokazivao bila je moja vlastita lubanja, je l’da? Bože! I tako si preživio Burghardov blatni hitac… ali ja sam imao papir koji je poslužio kao pokretna kuka… Isuse, pa ti si se zacijelo naprosto življenjem vratio ovamo!« »Tako je«, zacvrkutao je taj stvor što je nekoć bio doktor Romany- »I ovo je moj put kući – nikad se nije ni pomišljalo da bi kao vi poživjeli ma i približno tako dugo, i vraški ću skoro i ja poći na tu posljednju plovidbu kroz dvanaest sati noći – ali prije nego što to učinim ti ćeš biti, konačno i izvjesno, potpuno mrtav.« Ne ukoliko si ti onaj s kojim ću se dvanaestog travnja 1846. sresti u močvarama Woolwicha, pomislio je Doyle. »Što time misliš, s dvanaest sati noći?« upitao je oprezno, pitajući se je li to stvorenje pročitalo pjesmu što ju je sinoć bio ispisao. Spodoba što se grčevito držala za konopac sad se nacerila. »Vidjet ćeš to prije mene, Bene. To je staza kroz Tuaut, podzemni svijet, kojom mrtvi bog sunca Ra ide svake noći za svog mračnog proputovanja od sutona do svanuća. Tama se ondje skrućuje, i satima se mjeri udaljenost, kao da se plovi po brojčaniku ure bez kazaljki.« Stvor je zastao i zatim gromoglasno podrignuo, od čega mu se, kako se činilo, tjelesna masa prepolovila. »Tišina tamo dolje!« dopro je povik iz magle, dovoljno glasan da se čuje između zvižduka piskavih poput gajdi. »I mrtvi se skupljaju duž obale podzemne rijeke«, nastavio je Romany šaptom, »i mole da se ukrcaju na brod boga sunca da ih ovaj vrati u zemlju živih, jer ako im uspije doći na palubu, sudjelovat će u Raovom obnavljanju mladosti i snage. Neki čak i isplivaju da bi ga se dograbili, ali se zmija Apep ispruža… o, kako daleko!… pa ih grabi i proždire.« »To je onda ono na što je on – to jest ja – mislio u svojoj pjesmi«, rekao je Doyle tiho. Podigao je oči i prisilio se na povjerljivi smiješak. »Ja sam već putovao rijekom čiji su miljokazi sati«, rekao je; »bio sam, ustvari, na
272
dva vrlo duga putovanja, i preživio. Ako bi me kob nanijela na tu tvoju rijeku Tuaut, kladim se da bih izronio na obale zore kao nov novcat.« Ova je tvrdnja rasrdila doktora Romanya. »Budalašu, nitko još…« »Plovimo za Egipat, je l’?« prekinuo ga je Doyle. Jedino je oko zažmirkalo. »Kako znaš?« Doyle se nasmiješio. »Znam ja koješta. Kad stižemo?« Taj se iz Romanya izvedeni stvor nastavio mrštiti još trenutak, a onda, kao da je zaboravio na vlastitu ljutnju, rekao gotovo povjerljivo: »Za tjedan do deset dana, ako družba na pramčanoj palubi uspije probuditi Shellengeria – vjetrenog duha, nalik onome što ga je Eol dao Odiseju.« »O.« Doyle je pokušao, i to bezuspješno, da proviri kroz maglu u smjeru krme. »Nešto slično vatrenim divovima što su podivljali u taboru dok… mislio sam, u tvom logoru?« »Da, da!« povikao je stvor i zapljeskao bosim nogama. »Bravo, bravo. Da, te su dvije rase u rodu. A postoje i drugi, vodeni i zemljani. Trebalo bi da vidiš one zemljane – goleme pomične litice…« Zaglušujući je zvižduk što je cijepao zrak – ili radije vrisak, iako nije bio ni iz kakvog tjelesnog grla – pogodio je brod udarcem koji se dao osjetiti i natjerati svaku labavu dasku da zatitra do izmaglice; Doyle je odskočio od prozora, siguran u prvom trenutku nemišljenja da nekakav golemi liner, 747 ili štogod slično, tko zna zbog kojih razloga pokušava sletjeti na vodu pri punom gasu i to negdje vrlo blizu, moguće ravno na njih; no onda je ponovno bio odbačen na vrata kad ih je val vjetra pogodio u krmu, uz prasak napeo sva jedra a neka i rasprsnuo, poput gorostasne šake što zadaje direkt, a onda je pramac duboko propao da bi se potom ponovno digao i brod silovito sunuo naprijed. U onih nekoliko sekundi prije nego što se brod i sve što je bilo u njemu pomaklo i prilagodilo novoj brzini, krmeni je zid, što je Doyleu pritiskao leđa, djelovao više kao pod negoli kao pregrada, a kad je onaj lijes preko palube zakloparao prema njemu, on je naprosto podigao noge – a da nikakav skok nije bio potreban – i pustio ga da tresne krajem ondje gdje su mu maločas bili gležnjevi. Onda se teža u zamahu vratila na normalu i on je pao natrag u sanduk dočekavši se na ruke i koljena. Kroz urlik je vjetra čuo kako prvi val sedmak udara u provu i uz lomljavu se vraća preko paluba.
273
Iskobeljao se na noge, zgrabio šipke na prozoru i, žmirkajući na ustrajni nalet ledenog vjetra, virnuo uokolo u potrazi za Romanyevim ostatkom, ali stvora više nije bilo. Nadam se da ga je odnijelo ravno preko ograde, pomislio je – iako vjerujem da taj ne bi potonuo, već bi naprosto proslijedio za nama veslajući poput kakve velike bube. Brod se treskao dalje poput autobusa što juri preko uzorana polja, ali je Doyleu uspjelo zadržati se na prozorčiću dovoljno dugo da bi letimičnim pogledom zahvatio dva lika skutrena na pramčanoj palubi, što su očito nastojali sići. Ovo je barem rastjeralo maglu, pomislio je ošamućeno pa ispustio rešetke i kliznuo dolje u sjedeći položaj, žmirkajući očima što su pekle od vjetra i suzile. Kako je vrijeme prolazilo, ne donoseći smirivanje ni halabuke ni hladnoće ni stalnoga poskakivanja, Doyle je postajao sve sretniji što je u Bennerovu tijelu – Doyleovo je vlastito bilo sklono morskoj bolesti – iako mu je i u ovome bilo drago što mu nije uspjelo pojesti baš ništa od one salate od jastoga što ju je bio donio ubogi Byron. U neko vrijeme, vjerojatno negdje oko podneva, kroz prozorsku su mu rešetku gurnuli dvije stvari: papirnati zamotak koji je tupnuo na pod i za koji će se pokazati da sadrži usoljenu svinjetinu i tvrdi crni kruh, te limenku s poklopcem koja je pala jedan pedalj i onda se zanjihala na prikačenom lančiću; ova je sadržavala nekakvo slabašno pivo. Obzirom da su ga u Labudu digli s objeda, a da prije toga nije jeo sve od jučerašnjeg ručka, što je od Doylea bilo mnogo dalje od dvadeset četiri sata što ih je proveo ovdje, sve je to proždro s nehinjenim zadovoljstvom da bi potom čak i polizao papirnati omot. Otprilike šest sati poslije toga čitava je procedura bila ponovljena i on je ponovno sve pojeo. Nedugo zatim počelo se mračiti – iako se ni vjetar ni treskanje broda nisu baš nimalo smanjili – i on je taman već počeo dolaziti u napast da se upita kako će to spavati, kad su mu kroz rešetke nagurali dva gunja. »Hvala najljepša!« doviknuo je. »A bih li mogao dobiti još jedno pivo?« Prostorija nije bila apsolutno mračna, pa je Doyleu u svom lijesu uspjelo improvizirati sasvim dobar ležaj; i baš kad se htio uvući u nj, iznenadilo ga je da čuje kako je lančić pivske limenke zazveckao dok su ga potezali gore – samo ulijevanje piva nije se moglo čuti od zviždanja vjetra kroz harfu snasti – i zatim zvek kad je pala ponovno u stari položaj, napunjena. Ustao je i požurio do nje, i dok je stajao tako naslonjen na zid i pokušavao piti pivo što se bućkalo a da pritom ništa ne prospe, pitao se zašto ga baš suviše ne uznemiruje njegov položaj zarobljenika koga čekaju mučenje i smrt. Djelomično je to, naravno, bilo posljedica nesvjesne
274
samouvjerenosti koje nikad nije bio potpuno lišen sve otkako se bio našao u tijelu toliko boljem od onog na koje se bio navikao; a ostatak se njegova tvrdoglavog optimizma temeljio na činjenici, koji je sad već bio spreman prihvatiti, da je on William Ashbless, a taj neće umrijeti prije ‘46. Pripazi ondje malo na sebe, sinko, pomislio je. Možeš biti prilično siguran da ćeš preživjeti, ali nema baš nikakva razloga da se pretpostavi da Ashblessa neće koji put temeljito izgaziti. Usprkos svom predviđanju nasmiješio se dok je tražio udoban položaj, jer je mislio na Elizabeth Jacquelinu Tichy, kojom će se, tko zna kako, oženiti već iduće godine – oduvijek je mislio da je na portretima izgledala vrlo zgodno. Putovanje je – za kojeg ljutiti vjetrovi nisu popustili baš nijednom, tako da su nakon dva dana gegavi mornari što ih je Doyle viđao kroz prostor postali, kako se činilo, ošamućeno ravnodušni prema njima – potrajalo petnaest dana, i za sve to vrijeme Doyle nije baš niti jednom vidio ni Romanellia ni težine lišeni rudiment doktora Romanya. Sve dok se kroz jednu staru i prenapregnutu gredu na stropu njegove kajite nije proširila dugačka pukotina, a bilo je to četvrtoga dana, sve što je zarobljenik radio bilo je da jede, spava, zuri kroz prozor i pokušava se prisjetiti svih od tako malo poznatih podataka o Ashblessovoj posjeti Egiptu; nakon što se greda rascijepila, ubijao je vrijeme pokušavajući da izvuče metar dugačku trijesku i da zubima i noktima trećinu njene dužine skreše u nešto slično bodežu. Razmišljao je o tome da pivsku limenku otkine od rešetki pa iz nje napravi alat, ali je zaključio da bi ga to ne samo lišilo piva za čitavog ostatka putovanja, već i da bi mu nešto tako zamjetljivo zacijelo, jednom kada stignu, privrijedilo pretres. Samo se jednom dogodilo nešto bar donekle tako uznemirujuće kao dolazak Shellengeria. U neko doba prije ponoći, u subotu, jedanaeste noći putovanja, pomislio je da kroz vječiti urlik vjetra čuje jaukanje, pa je pokušao pogledati van, što je bio trik tako težak kao da pokušava gledati dok vozi motocikl sto i dvadeset na sat, a bez zaštitnih naočala. Nakon deset se minuta vratio u krevet, više no napola uvjeren da crna brodica, za koju mu se učinilo da je vidi, a razabirala se zato što se je sjajila crninom mnogo dubljom od valova iza nje, nije bila ništa drugo no slučajna reakcija mrežnice uzrokovana napinjanjem očiju da vide kroz taj nalet. Na koncu konca, što bi ovdje na otvorenom i radila nekakva brodica?
275
Poglavlje 11 »…Ništa ne bi moglo biti užasnije: vidjeli su mu se glava i pleća, što su se okretali najprije na jednu a potom na drugu stranu, svečano dostojanstvenim i zastrašujućim pokretom, u kojem kao da se skrivala nekakva stravična tajna iz dubina koju je, digavši se iz svog vodenoga groba, došao razotkriti ovamo gore. Takvi su prizori kasnije postali česti, pa bi teško prošao i dan a da mrtvi ne bi bili uvedeni u promišljanje živih, sve dok ih vremenom nisu prestali i opažati.« E.D. Clarke
U
jutro desetog listopada Doyle se maglovito razbudio i otkrio da je na palubi…i da su daske pod njegovim već obraslim obrazom vruće, a kad je otvorio oči, blistavi ga je sunčev sjaj natjerao da ih ponovno stisne…! onda mu je došlo k svijesti da čuje razgovor, škripu konopaca, pljuskanje vode o trup što se lagano ljulja – vjetar je prestao.
»… negdje suhi dok«, govorio je opor muški glas, »samo ne ovdje, Bogu iza nogu.« Drugi je glas rekao nešto o Grčkoj. »Naravno, ako mu uspije dospjeti do Grčke. Pušta na svim prokletim šavovima, malne je svako jedro razdrto, a ti stoput kleti jarboli su…« Drugi glas, koji je Doyle sada prepoznao kao onaj koji je bio zamalo identičan glasu doktora Romanya, prekinuo ga je nekakvom oštrom grubošću koja je ovog drugoga posve ušutkala. Doyle se pokušao uspraviti u sjedeći položaj, ali mu je uspjelo samo to da se prevrne, jer je bio čvrsto vezan debelim konopima što su mirisali na katran. Ne upuštaju se sa mnom baš ni u kakav rizik, pomislio je; a onda se nasmiješio, jer je shvatio da je bodljikavi predmet što mu se usijecao u
276
koljeno zapravo njegov improvizirani bodež koji je previdio onaj koji ga je bio vezao. »Nismo baš nimalo uranili kad smo ga vezali«, rekao je onaj grublji glas. »Ima zdravu konstituciju – mislio sam da će ga droga držati po strani sve do popodneva, barem toliko.« Iako mu je od toga u sljepoočicama zabubnjalo još oštrije, Doyle je podigao glavu i oglednuo se žmirkavim pogledom. Kraj brodske su ograde stajala dvojica i gledala u nj; jedan je od njih izgledao kao verzija doktora Romanya iz doba prije vremenskih skokova – to bi trebao biti Romanelli, pomislio je, originalni primjerak – a drugi je očito bio kapetan broda. Romanelli je bio bos pa je preko palube dotapao do Doylea i čučnuo do njega. »Dobro jutro«, rekao je. »Možda vam poželim postaviti koje pitanje, a nećemo vjerojatno niti sresti ikoga tko govori engleski, tako da vam neću stavljati krpu na usta. Ako međutim, dobijete želju da vičete i stvarate cirkuse, onda vam je možemo vezati pa je prikriti ispod burnusa.« Doyle je pustio da mu glava kucne natrag na palubu, a onda je zatvorio oči i pričekao da se bubnjanje u sljepoočicama malo smiri. »Okej«, rekao je i otvorio ih ponovno da bi zažmirkao prema gore, na prazno modro nebo, s onu stranu spleta deblenjaka i snasti i podvezanih jedara. »Sad smo u Egiptu?« »Aleksandrija«, kimnuo je Romanelli. »Odvest ćemo vas do obale na vesla, a zatim kopnom do odvojka Nila kod Rosette, pa zatim ponovno na jedra uzvodno do Kaira. Uživajte u krajoliku.« Čarobnjak je ustao uz glasno škljocanje koljena i nesavršeno prikriveni trzaj. »Hej, ljudi«, zazvao je razdraženo. »Čamac spreman? Bacajte ga onda preko ograde pa u nj.« Doylea su podigli, odnijeli do ograde i, pošto su za konop što mu je išao ispod pazuha učvrstili kuku, spustili ga poput smotanog ćilima u čamac na vesla što je poskakivao i mlatio o brodski trup na smaragdnoj vodi šest metara ispod palube. Mornar u čamcu dograbio ga je za zavezane gležnjeve pa ga usmjerio u sjedeći položaj na jednoj od klupa, dok se Romanelli spuštao niz ljestve od konopa da bi, nakon otprilike pola minute ljuljanja na njihovom kraju, pri čemu je mahao slobodnom nogom i psovao, nekako upravo napola uklizio u čamac. Mornar mu je pomogao da se smjesti na drugu krmenu klupu, i tada je došao posljednji putnik, ljuljajući se divlje dok se spuštao niz ljestve – bila je to glavom Sreća prosjaka iz Surrey-sidea, zubom vremena uništeni doktor Romany, s dva velika željezna klina privezana uz cipele da bi dobio na težini. Nakon što su tu nacerenu kreaturu što je neprestano namigivala postavili na uski
277
pramac gdje je sjedila poput treniranog kormorana, mornar je obrisao ruke pa i sam sjeo, ravnodušnim licem okrenut Romanelliu i Doyleu; podigao je vesla i prionuo na posao. Doyle se smjesta prevalio na lijevu razmu pa je iz tog položaja gledao kako brodski trup klizi mimo, da bi na kraju popustio, kad su zaobišli visoki luk pramca, pred pogledom na Aleksandriju od koje ih je dijelilo pola milje ljeskave vode. Grad ga je razočarao – bio je očekivao poput labirinta spleteni orijentalni grad o kojem je pisao Lawrence Durrell, ali sve što je vidio bila je mala skupina trošnih bijelih zgrada što su se pekle na suncu. U luci nije bilo drugih brodova, i samo je nekoliko čamaca ležalo privezano uz oronule molove. »To je Aleksandrija?« upitao je. »Ne ono što je nekoć bila«, odgundao je Romanelli tonom koji nije pozivao na daljnju diskusiju. Čarobnjak se bio skutrio uz suprotnu razmu i disao dugim, sipljivim udisajima. Ono što je ostalo od Romanya sad se tiho smijuljilo na provi. Čovjek za veslima pustio je da ih struja što je tekla u luci zanese lijevo, istočno od grada, i tu je na nekakvoj pješčanoj uzvišici Doyle napokon ugledao nekakve ljude; tri do četiri prilike u arapskim haljama stajale su u hladovini nekakve prašnjave palme, dok je veći broj deva što stajao, što ležao uokolo, oko dijelova razrušenog zida u blizini. Doylea nije iznenadilo kad je mornar zaokrenuo čamac i usmjerio pramac prema palmi, a Romanelli zamahao rukama i povikao: »Ya Abbas, sabah ixler!« Jedan se od ljudi u haljama sad spuštao prema obali. Taj je mahnuo i doviknuo: »Saghida, ya Romanelli!« Doyle je promotrio čovjekovo mršavo, oštro isklesano lice i nervozno pokušao zamisliti toga momka kako čini bilo što naprosto ljupko u kućanskom smislu, nešto poput milovanja mačke. Nije mogao. Dok je čamac bio još nekoliko metara od obale, kobilica je zastrugala po pjeskovitom dnu i tako zaustavila malo plovilo i odbacila Doylea naprijed. »Au«, promrmljao je i usnama očešao klupu, koja je bila hladno i slano mokra od pljuskanja vesala. Trenutak kasnije Romanelli ga je uspravio trzajem. »To boli?«, upitao je s posprdnom zabrinutošću onaj što je s razrogačenim očima čučao na pramcu. »Što ne ve-le-le-liš, to boli, Mol-ly?«
278
Čarobnjak je bio ustao i sad je štektavim glasom izdavao zapovijed na arapskom, pa su još dvojica ispod palme žurno krenula prema vodi, dok je prvi već šljapkao prema čamcu. Romanelli je odozgo upro prstom u Doylea. »Taghala maghaya nisilu«, rekao je, pa su se mršave smeđe ruke ispružile preko razme i podigle Doylea iz čamca. Potom su ga privezali za devu pa su, unatoč tome što su nekoliko puta stali da se odmore i napiju vode, u trenutku kad su stigli u mali grad El Hamed, smješten uz Nil, kasno toga popodneva, Doyleove noge bile daleki stupovi obamruća, prepoznatljive kao vlastite tek kad bi ih povremeno probo bol od koga bi zaškrgutao zubima, a kičmu je osjećao kao veliku staru osušenu stabljiku suncokreta kojom su se klinci poslužili kao metom za gađanje strelicama iz puhaljke. Kad su ga Arapi odvezali i odnijeli ga na dahabeeyeh, nisku brodicu s jednim jarbolom i malom kabinom pri krmi, već je bio napola u deliriju i samo je mrmljao: »Piva… Piva…« Na svu sreću čini se da su prepoznali riječ, pa su mu donijeli krčag nečega što je bilo, blaženo i nepogrešivo, pravo pivo. Doyle ga je iskapio u nekoliko dugih gutljaja i zatim se srušio preko palube, zaspavši istoga časa. Probudio se u tami kad je brodić lagano udario o drvo i uz njihaj se zaustavio, a kad su ga njegovi tamničari podigli i posjeli na molo, licem okrenuta prema kopnu, svega nekoliko stotina metara daleko i slijeva ugledao je svjetla. Neki se čovjek s fenjerom spustio na molo. »Is salam ghalekum, Romanelli«, rekao je tiho. »Wi ghalekum is salam«, odgovorio je Romanelli. Doyle se užasnuo pri pomisli da bi moglo doći do još jednog jahanja na devama, i stoga je uzdahnuo s olakšanjem kad je, dalje uz cestu i iza tog čovjeka, opazio silhuetu prave britanske kočije. »Jesmo li u Kairu?« upitao je. »Malo smo ga prešli«, odgovorio je Romanelli kratko. »Idemo u dubinu kopna, prema Karafehu, nekropoli ispod Citadele.« Dreknuo je na Arape i ovi su poslušno podigli Doylea za gležnjeve i ramena pa ga ponijeli uz drvene kamene stepenice sve do ceste i ondje ga ugurali u kočiju. Nekoliko trenutaka poslije pridružili su mu se Romanelli, onaj Romanyev ostatak, jedan od Arapa i čovjek koji ih je ovdje dočekao. Uzde su pucnule i kočija se zavaljala u čegrtavo gibanje. Nekropola, pomislio je Doyle ne baš oduševljeno. Izvrsno. Dok je tako sjedio sklupčan na podu kočije, skupio je koljena i samo se malo primirio kad je osjetio svoj drveni bodež, izrađen u domaćoj radinosti. Nije bio
279
svjestan tropskih mirisa rijeke sve dok ovi nisu postupno nestali, da bi ih nadomjestio slabiji, ali grublji pustinjski miris temeljito osušene stijene. Zaustavili su se nakon otprilike dvije milje putovanja po izmrvljenoj no upotrebljivoj cesti, a kad su Doylea digli iz kočije i zatim ga, uspravljena, uz nju prislonili, on se zagledao u neosvijetljenu zgradu do koje su stigli, osamljenu u beskraju pustinje. Fenjer je pokazao nadsvođeni portal, okružen s obje strane širokim stupovima i ukopan u zid bez drugih detalja, ukoliko se izuzmu dvije rupe koje su valjda trebale biti prozori iako su bile premalene čak i za to da bi se kroz njih proturila glava. Iznad svega je mogao maglovito vidjeti veliku kupolu čiji su se obrisi ocrtavali na zvjezdanome nebu. Na Romanelliev mig, Arapin koji ih je dopratio od brodića potegao je ispod halje bodež, zakrivljen i blistav poput zrcala, pa njime prosjekao kroz tri petlje konopa oko Doyleovih nogu. Svi su konopci, od pojasa nadolje, pali na prašno tlo, pa ih je Doyle zamasima nogu skinuo s gležnjeva. »Da ne bi bježao«, rekao je Romanelli umorno. »Abbas bi te sigurno pretekao, a onda bih mu morao zapovjediti da ti presiječe Ahilovu tetivu.« Doyle je kimnuo, pitajući se hoće li biti sposoban čak i da hoda. Skvrčeni je ka bio izuo svoje otežane cipele pa se, uhvativši ih za kopče šetkao okolo na rukama, tako da su mu noge lamatale poput vrpci pričvršćenih na podni ispuh centralnoga zračnoga grijanja. Nacerio se tako naglavce Doyleu i rekao: »Vrijeme da Mjesecu pogledaš lice, amice.« »Začepi«, rekao mu je Romanelli. A Doyleu: »Ovdje. Idemo. Doyle je zašepesao za njim prema vratima, u pratnji ka, i kad su prevalili polovicu od sedam metara puta do ulaznih vrata, začuo se škljocaj, popraćen šupljim odjecima, a onda su se vrata zakrenula unutra da bi ih nijemo pozvala jedna prilika s kukuljicom i fenjerom. Romanelli je nestrpljivo mahnuo Doyleu i kau da prođu mimo njega u široko kameno predvorje i zatim postavio pitanje, jezikom za koji se ovaj put nije učinilo da je arapski, kad je zakukuljeni zatvorio i ponovno kračunom osigurao vrata. Ovaj je slegnuo ramenima i kratko odgovorio, što Romanellia, kako se činilo, nije posebno ni iznenadilo ni obradovalo. »Nije mu bolje«, promrmljao je Romanelli kau i poveo ih naprijed. Čovjek s fenjerom išao je za njima i od ljuljanja se sjena činilo da se po zidovima miču bareljefi iz Stare dinastije pa čak i kolone hijeroglifa.
280
Doyle je opazio da se predvorje završava desetak metara ispred njih, opekama brižljivo prekrivenom površinom, trbušastom i oštro nagnutom prema njima, tako da se pod protezao dobrano dalje od stropa, kao da je pomislio je, s druge strane kakav nadzemni plivački bazen. »A što si očekivao, da ćeš čuti kako je počeo praviti salto mortadele?« upitao je i nadalje iskrenuti ka. Romanelli je odlučio odignorirati kreaturu pa je, skrenuvši kroz otvoreni luk na zidu slijeva, pošao nizom stepenica. Svjetlo što je dopiralo odozgo iza ugla samo je dotaklo uleknute bridove stepenica, a čovjek s fenjerom stao je – sav sretan, kako se učinilo Doyleu – na njihovu dnu. Njih su se trojica uspeli do još jednog predvorja, mnogo kraćeg od onoga dolje, i ovo se završavalo na balkonu koji je gledao u osvijetljenu unutrašnjost kupole. Trio se pomakao do ograde balkona. Doyle se zatekao kako zuri kroz unutrašnjost goleme sfere s promjerom od, grubo govoreći, dvadeset pet metara, osvijetljene svjetiljkom što je visila precizno u središtu, u istom nivou s balkonom, na dugačkom lancu ukopanom u najvišu točku kupole. Nagnuo se preko ograde i pogledao dolje, pa se iznenadio ugledavši četiri nepomična čovjeka u okruglom, kamenom obzidanom oboru na samome dnu sferične komore. »Pozdrav vama, moji mali prijatelji«, dopro je do njih škrgutavi šapat sa suprotne strane sfere, i sad je Doyle prvi put opazio da je tu i neki čovjek – vrlo star i trošan i iskrivljen – i da počiva na ležaljci što je nekako prikačena za udaljeni zid samo stopu-dvije ispod horizontalne crne crte koja je, kako se činilo, bila ekvator prostorije. Čovjek je bio na ležaljci, a ona na gotovo okomitom zidu, stvarajući pritom tako uvjerljiv dojam da ih drži sila teža, da se Doyle oglednuo, tražeći rubove zrcala koje je tu zacijelo bilo… ali unutrašnja površina kupole nije bila nigdje prekinuta; i ležaljka i čovjek uistinu su visili ondje, nalik na kakav ružni zidni ures. I baš kad je Doyle počeo razmišljati o tome kako se to starac drži te, očito prikucane ležaljke, s tolikom prividnom nonšalancijom, i gdje bi se mogle osloniti ljestve koje bi ga dovele ovamo gore, zaškripjeli su kotačići i ležaljka se odvezla malo gore. Čovjek na ležaljci je prostenjao, a onda se nagnuo preko njena ruba i zirnuo na »pod«; ležaljka je sad ležala ravno preko linije ekvatora. »Izlazi mjesec«, rekao je umorno. Ponovno je legao i preko sfere se zagledao u balkon. »Vidim doktora Romanellia i Romanya, Pri čemu ovaj posljednji vrlo jasno dovodi u sumnju moju sposobnost da izlijem valjanog kaa. Mislio sam da bi mogao potrajati čitavo stoljeće prije nego što bi propao do ovog stupnja. Ali tko je naš orijaški posjetitelj?«
281
»Ime mu je, koliko sam shvatio, Brendan Doyle«, odgovorio je Romanelli. »Dobro vam veče, Brendane Doyle«, rekao je čovjek na zidu. »Ja… ja se ispričavam što ne mogu prići i rukovati se s vama, ali nakon što sam se odrekao postojeće zemlje, umjesto njoj, gravitiram prema… jednom drugome mjestu. Položaj je neudoban, ali se nadamo da ćemo ga domalo i popraviti. A kakve veze«, nastavio je, »ima mister Doyle s nastalim debaklom?« »On ga je izazvao, Vaša Preuzvišenosti!« zacvrkutao je ka. »On je istrgnuo Byronov ka iz čarolije poslušnosti pod kojom smo ga držali, on je natjerao jagove da polude i onda, kad je skočio natrag u 1684, on je pošao za mnom i uzbunio Antejevo bratstvo, dojavio im o mojoj nazočnosti ondje…« Ispustio je cipele da bi zagestikulirao pa zaplutao nogama uvis, bubnuo o okrugli svod od opeke što se protezao nad balkonom, prevalio se preko njega pa krenuo prema vrhu kupole. »… a ovi su nekako doznali da mi zablaćeno oružje može nauditi, pa su mi pucali u lice i raznijeli ga kuburom začepljenom blatom…« »Socio u sisusu seso osadeset fefutu?« profrfljao je Gospodar. Sad su se svi zagledali u nj: i Romanelli i Doyle i ka koji je u tom času već čučao naglavce pokraj mjesta gdje je u strop bio ukopan završetak lanca svjetiljke. Gospodar je čvrsto stisnuo oči i usta pa ih ponovno otvorio. »Skočio«, izgovorio je pažljivo, »u tisuću šesto osamdeset četvrtu?« »Sir, ja vjerujem da jest«, hitro se ubacio Romanelli. »Poslužili su se vratima što ih je stvorio Fikee – putovali su od vrata do vrata, kroz vrijeme, shvaćate? Ovaj ka«, i tu je mahnuo rukom prema gore, »očito je i suviše propao za samo osam godina djelovanja, a priča što sam je uspio skrpiti sasvim je konzistentna.« Gospodar je polagano kimnuo. »Uistinu je bilo nešto čudno u načinu na koji je 1684. zakazao naš plan s Monmouthom.« Ležaljka se otkotrljala još nekoliko palaca prema gore, i mada je Gospodar stisnuo zube, jedna je od nepomičnih prilika u oboru ispod njega zajauknula tako da je odjeknulo. Zaprepašten, Doyle ih je ponovno kratko pogledao, ali ga nije umirilo kad je vidio da su to voštani kipovi. Gospodar je otvorio oči. »Dakle putovanje kroz vrijeme«, šapnuo je. »A odakle je došao mister Doyle?« »Iz nekog drugog vremena«, rekao je ka. »On i čitava družba ljudi pojavili su se kroz jedna vrata i meni je uspjelo da ga uhvatim, iako su se
282
njegovi vratili kao što su i došli. Imao sam malo vremena da ga ispitam no on – sad čujte – zna gdje je Tutankamonova grobnica. Zna on mnogo toga.« Gospodar je kimnuo i tada se, što je bilo jezivo, nasmiješio. »Moglo bi biti da smo u ovo kasno i sterilno doba nabasali na najmoćnije sredstvo što smo ga ikad imali. Romanelli, uzmi našem gostu malo krvi i stvori ka – jednog potpuno zrelog koji će znati sve što radi. Ne smijemo se upuštati ni u kakve rizike s onim što mu je možda u glavi – mogao bi se ubiti ili navući kakvu groznicu. Učini to smjesta i onda ga zaključaj preko noći. S ispitivanjem ćemo početi ujutro.« Deset je minuta bilo potrošeno na skidanje Romanyevog ka sa stropa – on se nije mogao uspentrati dolje do balkona ništa bolje nego što bi se hrčak mogao ispentrati iz kade za kupanje – ali su ga na koncu ipak spasili konopom, pa je Romanelli poveo Doylea natrag niza stepenice. U prizemlju su ušli u neku prostoriju u kojoj su, pri sumračnom osvjetljenju osamljene svjetiljke, ugledali vratara kako pažljivo miješa po dugačkoj kaci nekakvog fluida što je vonjao na ribu. »Gdje je šalica s… « počeo je Romanelli, no dok je još govorio vratar mu je prstom pokazao na stol do zida. »A!« Romanelli je otišao do njega i oprezno podigao bakrenu šalicu. »Evo«, rekao je kad se vratio do Doylea. »Popijte to i prištedite nam trud da vam to pokušavamo unijeti u organizam kroz razbijene zube.« Doyle je uzeo šalicu i sumnjičavo onjušio njen sadržaj. Tvar je imala oštar, kemijski vonj. Prisjetivši se da nije na mrtvačkoj listi sve do 1846, podigao je šalicu do plikovima pokrivenih usana i stresao piće u jednom krupnom, razjapljenom gutljaju. »Bože«, zasoptao je dok je vraćao šalicu i pokušao žmirkanjem otjerati maglu s očiju. »A sad ćemo vas iskoristiti još samo za to da vam uzmemo nekoliko kapi krvi«, nastavio je Romanelli dok je izvlačio nož ispod halje. »Pazi da mu ne bi čep istjerao, Pero«, upozorio je ostatak doktora Romanya. Ka se još jednom držao za kopče otežanih cipela i hodao na rukama. »Krv?« upitao je Doyle. »A zašto?« »Čuli ste kako je Gospodar rekao da vam napravimo ka«, odgovorio je Romanelli. Sad ću vam osloboditi ruke, ali ne pravite ništa kretensko.«
283
Ja ne, pomislio je Doyle. Povijest kaže da ću za četiri mjeseca otići iz Egipta živ, zdrav i sa svim udovima na broju. Zašto bih skretao s puta samo da bih zaradio masnicu ili da mi iščaše ruku? Romanelli je prerezao konopce što su vezivali Doyleova zapešća. »Dođite ovamo do kace«, rekao je »Samo ću vam malo zarezati prst.« Doyle je stupio naprijed, ispružio prst i radoznalo se zagledao u bisernu tekućinu. I tako, pomislio je, evo gdje će uzgojiti moj točni duplikat… Ali, Bože, što ako duplikat bude taj koji će se osloboditi i na koncu se vratiti u Englesku da bi ondje umro ‘46? Onda bih ja mogao ovdje i umrijeti, a da pritom ne poremetim povijest. Njegov se uporni optimizam u trenutku ugasio, pa je zgrabio Romanellia za zglavak i mada je jedan dlan duboko rasjekao na čarobnjakovu nožu, drugom ga je rukom čvrsto stegnuo za podlakticu pa ga je, sa snagom koju daje očaj, izvinuo prema kaci i lišio ravnoteže; ipak se trznuo kad je vidio kako je nekoliko kapi krvi iz njegove posječene ruke bućnulo u tu bisernu tvar. Činilo se izvjesno da će se Romanelli svaliti u kacu, i zato se Doyle zavitlao, čučnuo, izvukao improvizirani bodež iz nogavice pa u divljem naletu skočio prema preokrenutom kau. Ovaj je huknuo u panici pa ispustio kopče na cipelama, ali prije nego što je mogao otplutati uvis, Doyleov mu je drveni nož probio lomna prsa. Udarac je mraznoga i smrdljivoga zraka pogodio Doylea u lice, a ka je odletio natrag s bodeža i, očito se smanjujući dok je sav taj otrovni zrak pišteći izlazio iz njega, zajedrio preko sobe, odbio se od zida, poletio ravno gore prema stropu, a onda izgubio brzinu i ondje se zaglibio. Romanelli se s druge strane kace valjao od bola, nakon što je izveo nepripremljen skok i prevaljao se preko nje a da se nije dotakao one tvari. »Drž’ ga«, uspjelo mu je zakriještati. Vratar je stao između Doylea i vrata prema predvorju, pa je Doyle potrčao ravno na nj, vitlajući bodežom i urlajući što je glasnije mogao. Čovjek mu se skokom sklonio s puta, ali ne dovoljno brzo; Doyle ga je prasnuo donjim krajem oružja po glavi i ovaj se bez svijesti stumbao na pod dok su se koraci Doyleova trka udaljavali niz predvorje. Romanelli se još borio da između sebe i poda koji ga je mrcvario postavi zaštitne cipele dok se, uz zvuk tako tih kao kad u ribnjak pada mrtvi list,
284
na taj isti pod slijegala prazna koža i odjeća doktora Romanya da se više ne pomakne.
* Prosjaci na Thames Streetu nisu ni pristupali sitnome muškarcu koji je došao krupno koračajući u hladnome sutonu, jer su njegova loše skrojena odjeća, nacereno lice i divlji busen prosijede kose upućivali na to da nema ni penija viška a da bi lako moguće mogao biti i lud; iako je jedan beznogi prosjak na kolicima bio odlučio pogledati još jednom pa se otisnuo za njim nekoliko koraka, i on je pustio da ga inercija zaustavi, s nevjericom zavrtio glavom pa zavezao ukrug da bi se vratio na svoje mjesto. Dok je tako koračao otvorenim pločnikom Billingsgatea, obišao je malu pozornicu s Punchem i Judy, pa je čuo kako je Punch uzviknuo piskutavim glasom: »Aha, još jedan od Tužne braće, ja bih… « Tu se glas zagrcnuo, a čovjek je zirnuo na marionetu. Zastao je i široko se nasmiješio. »Mogu li štogod za tebe učiniti, Punch?« upitao je. Marioneta se nekoliko sekundi zagledala u njega. »Ovaj, ne«, rekla je. »Malo sam razmislio – ne.« Čovjek je slegnuo ramenima pa otišao prema praznome molu. Domalo su istrošene pete njegovih čizama kuckale po trošnom drvenom nogostupu da bi stao tek kad se našao na samom iskrzanom rubu. Zagledao se preko široke, sve tamnije površine velike rijeke, u onih prvih nekoliko svjetala na Surrey-sideu, a onda se tiho nasmijao i prošaptao: »A sad da ti samo ispitamo… izdržljivost, moj Chinnie.« Čučnuo je, nagnuo se prema naprijed i, s rukama iznad glave, odbacio se da bi izveo dugačak i poprilično plitak skok. Pljusnulo je i zaprskalo, ali sve to nije bilo glasno a niti je koga bilo u blizini. Mreškanje se upravo počelo slijegati kad mu je glava šest-sedam metara dalje probila površinu. Otresao je mokru kosu s lica, a onda je nekoliko trenutaka krčio put kroz vodu, dišući brzim, šaptom izgovorenim huktajima. »Hladna kao voda kroz sedmi sat«, promrmljao je. »Ali dobro – još samo koja minuta, pa šeri i suha odjeća.« Zaplivao je ležernim kraulom, isprekidanim kratkim predasima za kojih bi plutao na leđima i zurio u zvijezde, sve dok se nije našao daleko vani u sredini rijeke, ni blizu ijednoj od malobrojnih brodica i teglenica što su te večeri isplovile.
285
A onda je uz polagano šištanje istjerao iz pluća sav zrak koji se ubrzo, kad mu je glava nestala pod površinom, pretvorio u mjehuriće. Gotovo su punu minutu mjehurići nastavili isplivavati i rasprskavati se na samotnoj sredini rijeke. A onda ih više nije bilo, i rijeka je ponovno zadobila svoju ničim narušenu glatkoću.
* Bio je to sve vrijeme neizvjestan meč, ali je naposljetku, sa svog vidikovca kraj pozora, stari Harry Angelo vidio kako je njegov prvi đak izazvao svog protivnika da se postavi u položaj za udarac koji je Angelo bio preporučio protiv ljevorukih mačevalaca. Borba je već tekla više od pet minuta a da niti jedan od mačevalaca nije dodirnuo drugoga, pa je Richard Sheridan, koji je baš prolazio mimo, s čašicom konjaka u ruci, da bi se pridružio grupici promatrača, tiho zamijetio šakaču »Gentlemanu« Jacksonu da je to najljepša parada mačevalačke vještine što ju je vidio sve otkako je sam Angelo imao svoj salle u Operi na Haymarketu. Angelov učenik, profesionalni sportski borac znan kao Chinnie Prekrasni, već se nekoliko puta oslobodio od finte usmjerene prema vanjskoj liniji sixte da bi prešao u napad po liniji guarte, s druge strane protivnikova mača, no ovaj mu je svaki put lako uspio parirati, iako mu nikad nije uspjelo Chinnieu zadati ripostu. Sa svoje pedeset četiri godine Harry Angelo je bio nesporni prvi majstor mačevalačke pouke u Engleskoj, sve otkako se njegov legendarni otac bio povukao ima tome četvrt stoljeća, i sad je mogao prozrijeti namjeru svog učenika isto onako jasno kao da ju je Chinnie bio izgovorio: još jedna finta u sixti a potom već sada očekivano oslobađanje željeza – linije guarte, ali ovaj put ne skroz oko zvonca, već umjesto toga prema gore ispod protivnika stav ravno u njegov nezaštićeni donji bok. Angelo se nasmiješio kad je ovaj udario fintu iz sixte – no onda se namrštio, jer je zalupljeni vršak ondje samo zatitrao. Protivnik je krenuo da izvede propisanu paradu u guarti, no onda je opazio da je Chinnieov mač nepokretan, zato ga je podigao munjevito brzim ispreplitanjem, koje je poslalo njegov vlastiti vršak u spirali, da bi muklo udario i svinuo se na Chinnievom platnom presvučenom trbuhu. Angelo je istjerao suzdržavani dah prošaptanom psovkom; a onda je Chinnie Prekrasni zateturao natrag i gotovo se prevalio, pa je nekoliko
286
gledatelja jurnulo prema njemu da ga zadrži na nogama. Chinnieov je protivnik strgnuo masku pa je zajedno s floretom bacio na parket i uzviknuo: »Bože blagi, Chinnie, jesam li te ozlijedio?« Sad je i profesionalac skinuo masku, istegao vrat i zatresao glavom kao da je želio pročistiti. »Ne, ne«, rekao je hrapavim glasom. »Ništa ozbiljno, samo mi je u jednom trenutku ponestalo zraka. Začas će sve biti u redu. Prenapregnuo sam se u toj osobenoj poziciji.« Angelo je zadigao sijede obrve. Za tri godine koncentrirane poduke ovo je bilo prvi put da čuje kako Chinnie Prekrasni poziciju en guarde opisuje kao osobenu. »Mislim, zacijelo ne možemo brojati kao poen udarac zadan dok nisi bio sasvim pri sebi«, izjavio je Chinnieov protivnik. »Kad budeš spreman, nastavljamo meč od nula-nula.« Iako se radosno smješkao, Chinnie je odmahnuo glavom. »Ne,«, rekao je. »Kasnije. A sad – malo svježeg zraka.« Stari mu je Richard Sheridan pomogao da dođe do vrata, dok je uz njih koračao Angelo, a ostatak je društva slegnuo ramenima pa podigao florete i maske dok su se dva para postavljala za borbu na suprotnim stranama pisti naličenih na podu. »Uzdam se da je s njim sve u redu«, promrmljao je netko. Vani u predsoblju Chinnie je, dok se iz salle ponovno počeo dizati zvek i kresanje, zamahom ruke otpustio dvojicu koja su ga ispratila. »Vraćam se za minutu«, rekao je. Ali kad su ovi nevoljko ušli u dvoranu, Chinnie je pohitao niz stepenice do uličnih vrata, zamahom ih otvorio pa se zatrčao niz pločnik Bond Streeta. Kad je stigao do Piccadillya usporio je u korak, pa stao udisati duboko i punim plućima studeni jesenski zrak, da bi na Strandu bacio hitar pogled udesno, prema rijeci, i prošaptao: »No kako smo, Chinnie, stari moj? Malo zima, ha?« Neki je drugi čovjek na pločniku krenuo prema njemu kao da ga je prepoznao, no onda se povukao, smeten, kad je Chinnie prasnuo u luđačko hihotanje da bi potom brzo, makar i nestručno, zastepovao na pločniku. Čitavim putem niz Fleet Street, sve do Cheapsidea, nije prestajao mrmljati u bradu. »Ha!« uzviknuo je u jednom trenutku i poskočio u zrak. »Dobro kao Bennerovo, eto šta! Bolje! Ne znam zašto mi nikad prije nije palo na um da hapam robu West End marke.«
287
* Prvi je dio sna bio slobodan od užasa, i Darrow se nikada, sve dok se ne bi probudio, ne bi sjetio da je kroza nj prošao već toliko puta. Magla je bila tako gusta da ispred sebe nije vidio dalje od nekoliko jardi, a vlažni zidovi od opeke s obadvije strane mogli su se vidjeti samo zato što su bili tako klaustrofobično blizu. Prolaz je bio tih, ukoliko se izuzme nekakvo nepravilno kuckanje negdje gore u magli, kao da se neučvršćena roleta ziba na vjetru. Bio je pošao prečicom kojom je trebalo izaći na Leadenhall Street, ali se bio izgubio, pred sate i sate kako se činilo, u tom labirintu dvorišta i uličica i krivudavih prolaza. Dosad još nije bio sreo ni žive duše, no sad je zastao jer je odozgo, iz tame, začuo tiho kašljanje. »Hej«, rekao je i istog se časa postidio plašljivosti vlastitoga glasa. »Hej, tamo!« nastavio je jače. »Možda mi možete pomoći da nađem put.« Čuo je povlačenje nečijih sporih nogu i ugledao nekakav tamni oblik kako počinje izranjati iz zida magle; a onda mu se prilika približila dovoljno da bi joj vidio lice – bio je to Brendan Doyle. Ruka je zgrabila Darrowa za rame, i iduće čega je bio svjestan bilo je da sjedi u svom vlastitom krevetu, uspravan kao svijeća, i da stišće zube kako bi zadržao očajnički krik što mu se u snu izvio s usana i odrješito odzvanjao u maglom umrtvljenom zraku: »Oprosti mi, Doyle! O, Bože, oprosti mi!« »Jee, gazda«, rekao je mladić koji ga je bio probudio, »nisam vas htio plašiti. Ali rekli ste da vas budim u šest i pol.« »U redu je, Pete«, odgovorio je Darrow kreštavim glasom, pa onda zaljuljao noge na pod i protrljao oči. »Bit ću u uredu. Kad stigne tip kojeg sam ti opisao, šalji ga unutra, može?« »Je, je.« Darrow je ustao, protjerao ruke kroz sijedu kosu pa niz hodnik otišao do ureda. Prva stvar koju je učinio bila je da natoči čašu konjaka i isprazni je jednim dugim gutljajem. Položio je čašu, spustio se u stolac iza pisaćeg stola pa počekao da mu ljuto piće isplahne iz glave slike iz sna. »Da bi ti prokleti snovi otišli s tijelom«, prošaptao je pa pročeprkao po kutiji, izvadio cigaretu i zapalio je na plamenu svjetiljke. Uvukao je dim duboko u pluća, zavalio se pa ga otpuhnuo prema registratorima
288
poredanim na polici pokraj pisaćeg stola. Razmotrio je, pa odbacio, misao da još malo poradi na svom već ionako prekompliciranom sistemu investicija. Ponovno se počeo naglo bogatiti, a iritiralo ga je što se moralo raditi bez kompjutora i kalkulatora. Ubrzo potom mogao je čuti kako se stepenicama uspinju dva para čizama, i u trenutku je već netko pokucao na vratima ureda. »Naprijed«, rekao je Darrow, prisilivši se da mu glas zazvuči ležerno i samouvjereno. Vrata su se otvorila i unutra je ukoračao visok mladić sa sladunjavim smiješkom na svom pristalom, čisto obrijanom licu. »Evo ga, Vaša Preuzvišenosti«, rekao je i nasred sobe izveo satiričnu piruetu. »Okej, ostanite mirni. Doktor će vas prijeći za koju minutu, ali bih prije volio sam baciti oko. Kako se drži u hodu?« »Elastično kao novi francuski čelik. Znate što me je iznenadilo? Svi mirisi na putu dovde! I ne vjerujem da sam ikada tako dobro vidio.« »Dobro, dobro, nabavit ćemo i vama jedno valjano. Nema glavobolje, trbobolje? Godinama je živio kao profesionalni borac.« »Baš ništa.« Mladić je natočio konjak, trgnuo ga, pa ponovno napunio čašu. »Lakše sa saftom«, rekao je Darrow. »Čim?« »Saftom, cugom – konjakom. Hoćete da pokupim čir?« S povrijeđenim izrazom, mladić je spustio čašu. Ruka mu je pošla prema ustima. »I molim vas, ne grizite nokte«, dodao je Darrow. »Recite mi, jeste li… ikada uhvatili štogod od misli starih stanovnika, zaostalih kao u nekakvim kredencima glave nakon iseljenja? Ovaj, da li nešto poput snova ikad ostaje sa starim tijelom?« »Avo – mislim da, Vaša Preuzvišenosti – mislim da da. Nije to baš nešto na što obraćam pažnju, ali se ponekad zateknem da sanjam o mjestima koja nisam nikad vidio, i mislim da su to mrvice iz života momaka kroz koje sam prošao. Ali nema načina da se zasigurno dozna. A«, i tu je zastao, a obrve su mu se skupile, »a ponekad kad upravo plovim preko granice sna i jave, onda čujem… ovaj, zamislite sebi da stojite u prednjem kaštelu doseljeničkog broda, znate, usred noći, sa svim onim ležajevima
289
nalik na knjižne police posvuda po zidovima?… I zamislite da svaki od tih ljudi govori u snu…« Darrow je ispružio ruku preko stola, uzeo napunjenu čašu pa je iskapio. »Ovaj želudac nije važan«, rekao je, odgurnuo stolac i ustao. »Hajmo da vidimo doktora.«
* Mladi Fennery Clare, čije su bose noge još bridjele zato što je neko vrijeme stajao u toplom bazenu ispod manufakturne valjaonice kraj Execution Docka, gacajući se udaljavao od dokova, mimoišao Limehouse Hole i pokušavao poredati orijentire što ih je popamtio tog jutra. No svake je minute postajalo sve tamnije, i dva su dimnjaka s druge strane rijeke postala posve nevidljiva, dok se dizalica na trećem molu nizvodno, čini se, pomakla otkako ju je vidio poljednji put. I mada su morske mijene sad ponovno bile u fazi oseke, bio je već zašao do pojasa iako poput većine Muljavih Ševa, nije znao plivati. Prokleta da je ta hrpa irske dječurlije, pomislio je. Samo da se čitavo jutro nisu motala oko Holea, mogao sam naprosto pokupiti vreću i odnijeti je, jer bih svakog od mjesnih klinaca mogao po potrebi izdevetati. A ovo bi Micks od mene uzeo, to je sigurno, a sreća se tako znade osmjehnuti možda jednom za čitava života: platnena vreća, što ju je očito ispustio koji od radnika što su prošlog tjedna obnavljali oplatu na onom velikom brodu, vreća apsolutno prepuna bakrenih čavala! Sama pomisao na novac što će ga za svoju lovinu dobiti od trgovca starudijom – osam penija najmanje, ali vjerojatnije šiling i još nešto – natjerala mu je vodu na usta, pa je odlučio, ako je ne uspije izvući uz kosinu nogama, da će onda riskirati da ga rijeka odnese, pa se naprosto sagnuti i podići je. Bit će to itekako vrijedno pogibli, jer za taj bi šiling mogao proživjeti nekoliko dokonih dana na visokoj nozi, a na koncu tog razdoblja već će biti spreman da izvede svoj uobičajeni rani zimski trik: dat će da ga uhvate dok bude krao ugljen s koje teglenice gore kod Wappinga, tako da ga pošalju u popravilište, gdje će nekoliko mjeseci imati i kaput i cipele i čarape i redovite obroke, pa neće morati poluodjeven gacati po hladnome mulju u zimske zore. On se napeo a krajevi su mu se ustiju izvili u smiješak, jer su mu prsti lijeve noge utonuli kroz gornji sloj gliba i naišli na tkaninu. Zatim se okrenuo, trudeći se da joj prinese i drugu nogu a da pritom ne izgubi ravnotežu.
290
»Može«, graknuo je neki glas iz vode, nekoliko metara prema otvorenom, »može li mi netko… pomoći?« Nakon što se trgnuo od zaprepaštenja, dječak je vratio ravnotežu i sa zakašnjenjem shvatio da su neki od zvukova s rijeke na koje, i suviše zaokupljen, nije obratio pažnju, bili žuborenje i brčkanje laganog plivanja. Zatim je mokra glava što se stresla sve poškropila. »Hej… momčiću! Jesi ti tamo dečko? Pomozi!« »Ja ne znam plivati«, odgovorio je Fennery. »Onda stojiš, ha? Obala je tako blizu?« »Aha, odmah iza mene.« »Onda ću moći… i sam. A gdje sam ja?« »Reći ću ti ako mi dođeš podići ovu vreću s čavlima.« Čovjek je ukoso zaplivao prema dječaku, i sad se bio dovoljno približio da bi stao na podvodnu muljevitu kosinu. Nekoliko je minuta naprosto stajao tako dok mu je tijelo rastrzavalo pohlepno udisanje zraka, gušenje i podrigivanje. Fenneryju je bilo drago što je uzvodno od njega. »Bože«, dahnuo je ovaj naposljetku. Oplahnuo je usta i pljunuo. »Zacijelo sam… progutao pola Temze. Jesi li malo prije čuo kakvu eksploziju?« »Ne, sir«, odgovorio je Fennery. »Što je to grunulo?« »Mislim čitav blok u Bond Streetu. U jednom trenutku bio sam…« Ušutio je pa povratio još šalicu riječne vode. »Bah. Bože me očuvaj. Mačevao sam se kod Angela, a trenutak poslije već sam bio na dnu Temze i s praznim plućima. Rekao bih da mi je bilo potrebno pet minuta da si izborim put na površinu – ne vjerujem da bi to mogao izvesti itko tko nije istrenirani atlet – no unatoč stisnutim zubima i… čvrstoj odluci, dok sam se uspinjao pokušao sam udahnuti rijeku. Ne sjećam se čak ni kako sam probio površinu – vjerujem da sam se onesvijestio i da me je u život vratio hladni zrak.« Dječak je kimnuo. »Možete li ispružiti ruku dolje pa mi dohvatiti vreću?« Ošamućeno poslušan, ovaj se pognuo, uronio glavu, pipajući potražio i našao grlo vreće pa je trzajem izvukao iz mulja. »Evo je, mali, tu«, rekao je kad se uspravio. »Gospode, kako sam slab! Jedva da sam je i podigao. A mislim da sam i oštetio uši – glas mi zvuči čudno. A gdje to jesmo?«
291
»Limehouse, sir«, odgovorio je Fennery radosno dok se gegajući vraćao prema stepenicama, »Limehouse? Onda me je odnijelo mnogo dalje no što sam mislio.« Voda je sad bila Fenneryu još do koljena, pa se mogao i držati svoje vreće i pridržavati kaljavog plivača koji je teturao ošamućeno. »Vi ste atlet, sir?« upitao je dječak s nevjericom, jer je osjećao da je pleće što ga podupire koščato i tanko. »Aha. Ja sam Adelbert Chinnie.« »Što? Ne baš Chinnie Prekrasni, šampion drvenoga mača?« »Taj sam.« »Mislim, vidio sam vas jednom u Covent Gardenu, kad ste pobijedili Torresa Strašnog.« Stigli su do stepenica pa postajkujući pošli uz njih. »Predlanjskog ljeta, tad je to bilo. Da, i zamalo da me ne potuče.« Kad su se s mukom uspeli do ulične razine, pošli su desetak koraka šljakom pošljunčanom stazom u sjeni zida od opeke, da bi potom zaobišli njen kraj i udarili preko zakrčenog dvorišta industrijskog izgleda, što je bilo osvijetljeno dvjema laternama što su visjele na zidu nekakvoga skladišta. Fenneryu je bilo drago što ima tako impresivnu pratnju u ovome kraju koji je bio jedan od najpogibeljnijih u Londonu. Podigao je hitar pogled na svog drugara – i zastao. »Lažljivčino gnusna!« prosiktao je, najednom pun straha da bi mogao proizvesti ikakav zvuk. Čovjek je međutim, kako se činilo, imao teškoća s hodanjem. »Što?« upitao je rastreseno. »Ti nisi Chinnie Prekrasni!« »Naravno da jesam. Ali ipak, što ti misliš, što to nije u redu sa mnom? Čitavim se tijelom osjećam čudno, baš kao da…« »Chinnie je viši od tebe, i mlađi, i mišićav. A ti si nekakav propalitet.« Ovaj se slabašno zasmijuljio. »Svinjo mala. Ako sam se ikad našao u prilici u kojoj bih imao sva prava da izgledam kao propalitet, sad sam u njoj. Šta misliš, kako bi ti izgledao da si isplivao, i to bez daha, sa dna rijeke? A ja i jesam viši – kad sam obuven.« Dječak je s nevjericom zatresao glavom. »Sigurno si od onog ljeta bio u paklu. Vidi, ja živim odmah tamo prijeko, i tako moram ići, no ako pođeš
292
ovom stazom, odvest će te do Ratcliff Highwaya. Ondje bi morao naći kočiju.« »Hvala ti, mali.« Zatim je nesigurno krenuo u naznačenom smjeru. »Pripazi se malo, ha?« zazvao je dječak. »I hvala što si mi pomogao oko one vreće!« Bose su mu noge odšljapkale u mrak. »Nema na čemu«, promrmljao je čovjek. Ali što je to s njim? Što se uistinu dogodilo? Sada, kad je imao vrmena da povrati dah i razmotri problem, ona se misao o eksplozijom učinila posve besmislenom. Da ga nisu, na putu kući, dočekali u busiju pa ga bacili u rijeku, pri čemu je šok izbrisao sva sjećanja sve od one borbe kod Angela? Ali ne, on nikad nije od Angela odlazio prije deset, a nebo na zapadu čak ni sada još nije posve tamno. U trenutku kad se spremao zaobići ugao skladišta, opazio je prozor usađen u zid baš ispod laterne, pa je zirnuo na nj dok je prolazio mimo… i tada zastao, otkoračio i zapiljio se. Podigao je ruku prema licu i užasnuo se kad je vidio kako je prilika u odrazu učinila isto, užasnuo se jer to nije bio on. Lice nije bilo njegovo. Odskočio je od stakla i pogledao svoju odjeću – ne, to prije nije bio opazio jer je u tamnoj noći jedna mokra odjeća bila posve slična drugoj, ali ove hlače i ovaj kaputić nisu bili od onih što su ikada pripadali Adelbertu Chinnieu. U jednoj bezumnoj sekundi poželio je zakopati prste u vlastito lice i zguliti ga; a onda je razmotrio i ideju da on zapravo nikad i nije bio Chinie Prekrasni, već da je – Bog bi ga znao što, no prosjak kako se čini – koji je sve to naprosto odsanjao. Prisilio se da se vrati do prozora i ponovno pogleda u nj. Lice što je ustrašeno zurilo u njega bilo je mršavo, ovješeno i duboko naborano i imalo je, što je opazio kad je zabacio glavu, mrežu suludih bora oko očiju, i mada je gusti splet kose bio tako mokar da se iz njega cijedilo, mogao je u njemu vidjeti mnogu sijedu. A kad je zabacio kosu, zamalo da je briznuo u plač jer desnog uha uopće nije ni imao. »Dobro, a što me briga«, rekao je glasom napetim kao kaljena staklena ploča. Bio je tako mokar i tjelesni su mu osjeti bili tako nepoznati, da uistinu nije znao potječe li mu ta vlaga oko očiju od suza. »Što me briga«, ponovio je. »Ja sam Chinnie.«
293
Pokušao se prisiliti – i brzo od toga odustao – na kuražni smiješak, ali je ipak izravnao uska ramena i odlučno zakoračao prema Ratcliff Highwayu.
294
Poglavlje 12 »Gdje je, smrti, tvoja pobjeda?« Prva Korinćanima
S
obzirom da se rat s Francuskom nastavljao, a s tim i svi popratni embarzi i crne burze i glasine o Napoleonovoj namjeravanoj invaziji Engleske, financijska je i trgovinska situacija u Threadneedle Streetu bila u neprestanom previranju, i čovjek koji bi se u pravo vrijeme i s pravom robom našao na pravome mjestu mogao se obogatiti za nekoliko sati, dok su imeci, za koje bi u druga doba bili potrebni deceniji da se izgube, sad znali ispariti za jedno jutro u Kraljevskoj burzi, Royal Exchangeu. I premda bi to mogao primijetiti samo netko tko bi tržište držao pod posebno budnim okom, postojao je tu i jedan spekulant koji je imao svoje prste u gotovo svakoj oblasti trgovine i kome je beziznimno uspijevalo da se uvijek nađe na pobjedničkoj strani svakog iznenađenja, katastrofe ili obrata. Jacob Christopher Dundee, kako je sad J. Cochran Darrow sebe nazivao, počeo je svoju karijeru investitora tek dvadeset prvog listopada, ali je za samo mjesec dana, inspiriranim slijedom prebacivanja i reinvestiranja a vjerojatno i izvanzakonskim mijenjanjem međunarodnih valuta, strahovito povećao svoj početni kapital. I mada su se njegovi preci ubrajali među najopskurnije, šarm mladog i pristalog Dundeea bio je toliki, da je petoga prosinca London Times izvijestio o njegovim zarukama s gospođicom »Claire, kćerkom uspješnog uvoznika Joela Peabodya.« U svom uredu iznad ukinutog salona za depiliranje Jacob Dundee je nervozno odmahnuo oblak duhanskoga dima što se dizao iz lule njegova vremešnog sugovornika, a onda je ponovno žmirnuo na bilješku u Timesu. »Dakle, čini se da su sva imena napisali ispravno, bar to«, rekao je. »Mogao sam, međutim, proći bez spominjanja, ‘promućurnog pridošlice na londonskoj trgovinskoj sceni.’ Ne štrcati previše, esencijalno je za
295
ovakvu vrst posla – već imam ljude koji gledaju što radim pa mi se prikrpe u svakom pothvatu.« Starac je radoznalo zirnuo na novine. »Djevojka je lijepa?« »Adekvatna za moje svrhe«, odgovorio je Dundee netrpeljivo, odmahujući dim. »Vaše svrhe? A to su, prosim lijepo?« »Da dobijem sina«, rekao je mladić tiho. »Momak kome mogu ostaviti imetak, i solidno utvrđeno porijeklo, i savršeno zdravlje. Moji dečki medikusi vele da je Claire tako zdrava i umna i za udaju pogodna mlada dama, da se bolja u Engleskoj danas i ne može naći.« Starac se nacerio. »Većina zaručene mlade gospode nada se nečemu malo manje filohozofikalnom, ali ponešto zabavnijem, ha? A već sam čuo da je taj Peabodyjev komad – komad i pol. Ali ste, ne sumnjam u to, već projahali pokoji krug, upoznali se sa stazom?« Dundee je pocrvenio. »Mislim, ja… ne, ja nemam baš nikakve … o, k vragu, nisam ja više mladić… hoću reći, jesam, ali sve će tome slično morati…« Zakašljao se. »Dođavola, da li baš morate pušiti tu travuljinu? Što mislite u prvom redu o tome da biste mogli dobiti rak? Ako vam je nikotin baš potreban, zadovoljite se tim da u mom društvu duhan samo žvačete, okej?« »Okej«, odgovorio je starac. »Okej, okej, okej.« Tu je riječ naučio tek nedavno i još je u njoj uživao. »Ali što vas uostalom briga? Dio je pogodbe bio: novo kad god vam se svidi.« »Znam.« Dundee je protrljao oči i protjerao prste kroz kovrčastu smeđu kosu. »To je poput novih kola, to je sve«, promrmljao je. »Dok se prvi put ne ogrebu, čovjek brine o svemu.« »Za takvu zdravu mladu mladicu izgledate baš klonulo«, zamijetio je starac, spustio na pod svoju crnu zemljanu lulu pa ispružio ruku da umjesto po duhanu udari po brušenoj boci s konjakom. Srknuo ga je užasnu količinu. »Jest, ne spavam baš jako dobro«, priznao je Dundee. »Snovi što ih i nadalje sanjam…« »Morate se malo mrdnuti od snova, dečko dragi, stvoriti nekakvu distancu. Ja sve vrijeme znam da sanjam, jer da sam ikad na njih obratio pažnju, sad bih već bio lud da ti je misliti. Ja na neki način… otkinem komadić mozga da gleda snove i briga me.«
296
»Zvuči zdravo«, odgovorio je Dundee, i beznadno kimnuo glavom. »Je, da, zvuči krasno.« Njegov sugovornik, kojemu je promakla ironija, kimnuo je zadovoljan samim sobom. »Okej, na to ćete se naviknuti. Nakon još dva-tri skoka nećete se na snove obazirati više no na prašinu što je kotači dižu za vama na cesti.« Dundee je natočio i sebi malo konjaka, dodao vode iz obližnje staklenke pa gucnuo. »Jeste li već odlučili kamo ćete«, i tu je neodređeno mahnuo prema starcu, »odavde?« »Aha. Mislim da ću istisnuti mistera Matura – vašega gospodina Bezimenog. Taj ondje večerava vrlo često, pa ne bi bilo nimalo teško da mu jedne večeri sipnem u gulaš malo svojih otkačenih trava, za tjedan dana ili tako.« »Maturo? Tip koji vas vješa? Po opisu iz Robbovih Dnevnika čini se da bi mogao imati pedesetak.« »Aha, i ima, ali neću ostati u njemu više od onog nužnog tjedna – ali ću tako uživati u izrazu njegova lica kada, trenutak prije nego što će nogom šutnuti onu bačvu ustranu, zatekne sebe kako stoji na njoj s užetom oko vrata, a mene u svome tijelu kako mu se odozdo cerim.« Dundee se stresao. »Bog vam dao veselja, gospodo«, odgovorio mu je.
* Niz slivnik što je tekao sredinom ulice i bio relativno bez snijega energično je trčao nizak muškarac, otpuhujući bijele oblake poput napregnute parne mašine dok se prisiljavao da kutiju s deset funti grožđica nosi u jednoj i to ispruženoj ruci. Nakon dvadesetak koraka prebacio je kutiju u drugu ruku pa se razmahao ovom novooslobođenom da bi iz nje istjerao ukočenost. Solidna ramena i nezamoren hod bili su dokaz da ta tjelovježba nije samo ćef koji ga je obuzeo tek ovog popodneva. Bilo je još svega pet dana do Božića, i unatoč snijegu popriličan je broj ljudi bio na ulici, umotanih u kapute i šešire, a dva dječaka i jedan pas benavili su se okolo sa saonicama. Povremeno bi prodrndala i proškrobotala piljarska kola, pri čemu bi se iz kočijaševe lule dizala perjanica dima a iz konjskih nozdrva perjanca pare, i tada bi se trkač morao skloniti s puta. Kad bi mu prišla odostraga, činilo se da ih ne opaža
297
sve dok ga ne bi gotovo pregazila, i već su se toliko puta bili proderali na njega da se, kad je čuo još jedan nepropustljivi povik za sobom, naprosto maknuo ustranu a da se nije osvrnuo. Ali se povik ponovio. »Hej, Doyle!« Niski je muškarac zirnuo preko ramena i pustio tijelo da uspori do koraka i napokon dokraja, jer mu je nekakvo žgoljavo, brkato ulično trčkaralo mahalo i prtilo prema njemu kroz smetove snijega na rubu ulice. »Doyle!« zazvao je momak. »Našao sam vašeg Williama Ashblessa! Objavio je pjesmu u Courieru od ovog tjedna!« Čovjek je pričekao dok ga momak nije dostigao. »Bojim se da ste našli pogrešnog momka«, rekao mu je. »Ja se ne zovem Doyle.« Momak je zažmirkao i otkoračio. »Oh, oprostite, ja…« Zatim je nakrivio glavu. »Ali sigurno jeste.« »Ja bih to znao, zar ne? Sigurno nisam.« Jacky se na trenutak s nevjericom namrštila na nj, no potom rekla: »Oprostite mi ako se varam – ali nemate li ožiljak od noža što vam teče niz prsa ispod ključne kosti?« Čovjekova je reakcija upala Jacky u oči kao vrlo neobična. »Čekajte čas!« dahnuo je pa dlanovima pritisnuo prsa. »Poznavali ste ga?« »Mislite… vas?« upitala je Jacky nesigurno. »Da. Što, da niste izgubili pamćenje?« »Tko je on?« »On je… vi ste Brendan Doyle… svojevremeno član prosjačkog ceha Copenhagen Jacka. A zašto? Što vi mislite, tko ste vi?« Čovjek je pažljivo promatrao Jacky. »Adelbert Chinnie.« »Što, onaj profesionalac? Ali Brendane, on je mnogo viši, i mlađi…« »Sve do prije dva mjeseca i ja sam bio i viši i mlađi.« Strogo je zadigao obrvu. »Da taj vaš Doyle nije kojim slučajem čarobnjak?« Jacky se bila zagledala u čovjekovu glavu i sad je progovorila nesigurnim glasom: »Pogledajte svoje cipele.« Čovjek je to i učinio, iako je ponovno podigao glavu kad je čuo kako je dahnula. Momak je sav problijedio i činilo se da je zbog nekog razloga na rubu suza. »Moj Bože«, prošaptala je Jacky, »vi više niste proćelavi.«
298
Sad je na njemu bio red da se potpuno zbuni. »Ovaj… ne…« »O, Brendane…« Dvije su se suze izlile niz Jackyne od studeni crvene obraze. »Ti ubogi bezazleni blesane… Tvoj je prijatelj Ashbless stigao prekasno.« »Što?« »Nisam«, šmrcnula je Jacky, »govorio vama.« Obrisala je lice krajičkom šala. »Pretpostavljam da ste vi odista Chinnie Prekrasni.« »Da, ja to jesam – ili sam bio. Vi nalazite da se… u to može povjerovati?« »Bojim se da može. Čujte, moramo sjesti zajedno i usporediti što znamo. Jeste li slobodni za jedno piće?« »Čim ovo dostavim gazdi, pripada mi pauza za ručak. To je odmah tu iza ugla, Malkova pekara u St. Martin’s Laneu. Idemo.« Jacky je zakaskala uz Chinniea, koji je nastavio sa svojom vježbom. Skrenuli su lijevo u St. Martin’s Lane i domalo stigli u pekaru. Chinnie je rekao Jacky da ga pričeka, pa se progurao kroz družbu dječačića koje je bio privukao miris toplog kolača s grožđicama i skupio ih oko prozora, i potom nestao unutra. Nekoliko trenutaka kasnije ponovno je bio vani. »Dolje je jedna gostionica u Kyler Laneu gdje često svratim na pintu. Fin svijet, iako misle da sam opaljen.« »A, evo nam Prekrasnoga!« rekao je veselo gazda u kecelji kad su gurnuli vrata puba i zakoračili u relativni mrak. »Sa svojim sudrugom Gentlemanom Jacksonom, kako mogu opaziti.« »Dvaput po politrenku crnog, Samuele«, rekao je Chinnie i poveo Jacky prema separeu u pozadini. »Ovdje sam se jednom bio napio«, promrmljao je, »i bio dovoljno lud da im odam tajnu.« Kad su stigli vrčevi crnog piva i kad su malo otpili da ga kušaju, Jacky je upitala: »Kada – i gdje je – došlo do zamjene tijela?« »Kad je prije dva mjeseca bila nedjelja – četrnaesti listopada. Kako…« Progutao je još piva. »Dakle, ja sam se mačevao kod Angela i baš kad sam trebao izvesti posebno lukavo oslobađanje željeza, ja… iznenada sam se našao na dnu Temze bez imalo zraka u plućima.« Jacky se gorko nasmiješila i kimnula. »Da, tako on to radi. Ako vas je tako ostavio, onda, pretpostavljam, nije morao, prije nego što je otišao,
299
sažvakati jezik u komadiće.« Pogledala ga je s izvjesnim poštovanjem. »Vi zacijelo jeste Chinnie – ne bi vas nikada ostavio u tom položaju da je bilo imalo vjerojatno da ćete preživjeti.« Chinnie je iskapio vrč i dao znak da mu donesu drugi. »I prokleto mi je malo nedostajalo. Ponekad, kad noću bdijem u svom krevetu kraj pekarske peći, poželim da i nisam.« Uputio je Jacky oštar pogled. »A sad vi pričajte. Tko je taj on on o kome pričate? Vaš prijatelj, taj Doyle? Je li on u mom pravom tijelu?« »Ne. Doyle je, bojim se, mrtav. Očito je prošao isti tretman kao i vi, ali ja neću vidjeti njega kako isplivava s dna Temze. Ne, to je… čarobnjak, rekao bih… znan kao Psoliki Joe, koji može s ljudima zamjenjivati tijela kako mu se svidi – a mora to i često činiti jer mu zbog nekog razloga čim se nađe u novoj koži po čitavom tijelu počinje rasti gusto krzno.« »Da!« uzviknuo je Chinnie uzbuđeno. »Tako je! Kad sam se uspeo iz rijeke bio sam sav dlakav – imao sam dlačice čak i između prstiju na rukama i nogama. Jedna je od prvih stvari koje sam učinio bila da kupim britvu pa izbrijem najveći dio tijela. Hvala budi Bogu, čini se da dalje ne raste.« »Rekla bih da neće, nakon što se Joe preselio. Ja…« »I tako taj čarobnjak hoda okolo u mome tijelu. A ja ću ga naći.« Jacky je odmahnula glavom. »Bojim se da ne, nakon dva mjeseca. Već ga poprilično dugo pokušavam pronaći, i on nikad ne ostaje niti u jednom tijelu duže od tjedan-dva.« »Što time mislite? Što bi on s njim učinio?« »Isto ono što je učinio i sirotom Doyleu kad je počeo dlakaviti – dovesti se u situaciju u kojoj ga od smrti dijeli svega nekoliko sekundi i zatim se zamijeniti s nekim tko je možda miljama daleko, i zatim naprosto odšetati dok se čovjek kojeg je iselio zatiče na samrti prije nego što i shvati gdje je zapravo. Ta odbačena tijela nikad ne žive dugo, i ja mislim da ste vjerojatno jedini koji je uistinu preživio.« Gazda je donio Chinnieu novi vrč crnog piva. »Hvala lijepo«, rekao je Chinnie, a kad se ovaj vratio do bara, zagledao se u Jacky Doyleovim očima. »Ne«, rekao je odlučno. »Neće on samo tako napustiti to moje truplo. Slušajte, nikad nisam bio tašt, ali to je bilo đavolski fino… Tijelo s velikim T, kako bi on to rekao.« Chinnie je održavao prisebnost očito samo s popriličnim naporom. »Pristalo, mlado, snažno, bodro…«
300
»… I majmunski dlakavo…« »Dakle će ga morati brijati, zar ne?« uzviknuo je Chinnie dovoljno glasno da bi sve druge u pubu natjerao da se okrenu prema njima. Kad su shvatili o kome je riječ, začulo se tolerantno smijuljenje. »U redu, u redu, Prekrasni«, doviknuo je gazda, »obrij ih da budu goli ko jaje. Ali stišaj malo galamu, ha?« »A postoje«, nastavio je porumenjeli Chinnie sad već tiše, »i takva mjesta, zar ne, kamo ljudi odlaze da im se odstrane dlake? Tko kaže da nije otišao na jedno od njih?« »Ne mislim da ni u jednom od tih lokala uistinu…« »Ali da li znate! Jeste li bili? Mora da jeste, znate, jer vam taj brk – brčina izgleda kao…« Glas mu se ponovno počeo dizati, no onda je naglo stao i protrljao oči. »Oprostite mi, momče. Sav sam prenapet.« »Znam.« Na trenutak su samo sjedili tako i pili pivo. »Velite da ga tražite«, rekao je Chinnie. »Zašto?« »Ubio mi je zaručnicu«, odgovorila je Jacky bez okolišanja. »I što ćete učiniti kad ga nađete?« »Ubiti ga.« »Što ako je u mom starom tijelu?« »Ipak ću ga ubiti«, odgovorila je Jacky. »Suočite se s tim, čovječe, tijelo nećete dobiti natrag.« »Ja se… još nisam s tim pomirio. Što ako ga nađem i kažem vam gdje je – hoćete li mi vi, zauzvrat, pomoći da ga natjeram… da izvrši obratnu zamjenu?« »Ne mogu zamisliti kako bi do toga moglo doći.« »Vrlo važno možete li zamisliti. Hoćete li?« Jacky je uzdahnula. »Ako ga možete pronaći i sve namjestiti – onda sigurno, ako mogu biti siguran da ću ga poslije toga ubiti. »Onda dobro.« Chinnie je ispružio ruku preko stola pa su se rukovali. »Kako se zovete?«
301
»Jacky Snapp, Pye Street dvadeset jedan, kraj Westminsterske katedrale. Kojim se imenom vi služite?« »Humphrey Bogart. Došlo mi je u san i to prve noći što sam bio u ovom tijelu.« Jacky je slegnula ramenima. »Možda je to neko ime koje je Doyleu nešto značilo.« »Koga briga? No u svakom slučaju možete me naći u Malkovoj pekari, St. Martin’s Lane. Ako ga vi nađete, hoćete li me obavijestiti?« Jacky se nećkala. Zašto bi si natovarila ortaka? Naravno da bi snažan kompanjon mogao biti od koristi, a Joe je sad već zacijelo u novome tijelu, tako da Chinnieva briga za dobrobit bivšega tijela ne bi trebala biti smetnja… a sigurno je i da nitko drugi nema više prava zahtijevati da sudjeluje u njenoj osveti. »U redu«, rekla je naposljetku. »Uzimam ortaka.« »Valjano momče!« Ponovno su se rukovali, a onda je Chinnie bacio pogled na sat. »Bolje da se mičem«, rekao je, ustao na noge i bacio na stol nešto sitniša. »Kvasac radi svoje, a vrijeme i tijesto ne čekaju ni na koga.« Jacky je iskapila pivo pa također ustala. Izašli su zajedno iz puba, a pritom je gazda kucnuo Chinniea po ramenu i, kad je ovaj zastao, rekao: »Imao si pravo u vezi onoga kako izgleda Jacksonov brk. Ako ga ne možeš nagovoriti da ga obrije, savjetujem ti da mu daš cigaru s praskalicom.« Na ulicu ih je ispratio smijeh starih gostiju. Na Badnjak je šank-sala Gvineje i pijanca u Crutchedfriarsu već u tri i pol popodne bila poprilično popunjena. Svaka bi mušterija, nakon što bi istresla snijeg sa šešira, objesila kaput ili plašt na jednu od vješalica duž južnoga zida i požurila, tresući se od studeni, prema baru, dobila, besplatno, šalicu vrućega punča iz koje se aromatično pušilo. Barmen, prijazan proćelav muškarac zvan Bob Skrenuti, natočio je punč posljednjem prispjelom paru i sad se naslonio leđima na šank pa, dok se ogledavao po niskoj prostoriji srknuo iz vrča konjakom pojačane kave. Društvo se činilo veselo – kakvo je na Badnjak i trebalo biti – a klade su u ognjištu bile postavljene da dobro vuku i možda još čitav sat neće trebati paziti na njih. Skrenuti je poznavao gotovo svakog u prostoriji, a jedini gost oko kojeg je mogao bar malo dvojiti bio je starac što je sjedio sam za stolom tik do ognjišta – bio je to nekakav starkelja sumanutog pogleda i
302
blentavog smiješka koji je, unatoč toplini što mu je pružalo njegovo mjesto, imao košulju zakopčanu sve do grla a čašu je držao rukama u rukavicama. Uto su se uz tresak i škripu otvorila ulazna vrata i pustila u predvorje kovitlac snijega. Prije nego što je i podigao pogled, Skrenuti je natočio šalicu punča i već ju je i pružao prije negoli je i prepoznao novopridošlog. »Doug!« uskliknuo je kad je do bara stupio nabit, već sijed muškarac. »Vani šljiva, je l’? Daj«, rekao je spuštajući i šalicu i glas, »da ti stavim malo potpore u-nebo-leteće, ha?« Otčepio je bocu konjaka, pa dolje iza bara, do vrha napunio šalicu. »Nemoj da mi se zamuti, Skrenuti.« Obojica su se nasmijala, s tim što je Skrenuti prvi prestao. »Klapa ti je tamo«, rekao je i kimnuo prema vatri. »Ah, dakle tu su.« Doug Maturo je iskapio šalicu punča pa zveknuo njome o bar. »Šalji nam tamo konjak, je l’ može, Skrenuti?« »Jašta.« Maturo je zakloparao prema naznačenom stolu i sjeo, pa se širokom smiješkom i odmahom ruke zahvalio na pijanom pozdravu svojih prijatelja. »Vi pijančine«, rekao je i poslužio se prekobrojnim vrčem piva da se dok stigne konjak nečim zabavi. »A tko se brine o dućanu?« »Dućan se o sebi može brinuti i sam, mister Dough«, promrmljao je jedan od ljudi za stolom. »Tko da na Badnjak traži glavčine za kotače?« »Vraški u pravu«, suglasio se drugi. »A sutra isto, bogami. Jednu za Božić!« Sad su svi podigli čaše, ali i stali kad je starac za susjednim stolom rekao, i to razgovjetno: »Božić je za umno zaostale.« Maturo se okrenuo i zapiljio se u nj, pa prezrivim zadizanjem obrve prokomentirao ženskaste rukavice. Kako je, međutim, baš u tom trenutku prispio Skrenuti s njegovim konjakom, samo je slegnuo ramenima i okrenuo se natrag svojemu društvu. Promrmljao je nešto što ih je sve natjeralo u smijeh, a onda, dok se trenutna napetost opuštala, srčano potegao konjak. »Proslava svega«, nastavio je starac glasno, »što je najslabije i najnerealističnije u prokletoj zapadnoj kulturi. Pokažite mi čovjeka koji
303
slavi Božić i ja ću vam pokazati cmizdravog šmrkavca koji još sanja o tome da ga mamica svake večeri sprtlja u postelju.« »Sada sve to lijepo napišite, potpišite s ‘Ikonoklast’ pa pošaljite u Times, druškane«, posavjetovao ga je Maturo preko ramena. »A sad začepite tu svoju lajavu gubicu pićem, prije negoli vam je začepi nešto mnogo neugodnije.« Starac je na ovo odgovorio bestidnim opisom načina kako će je on začepiti njemu. »Za danas bi bilo dosta«, uzdahnuo je Maturo, odgurnuo stolicu i ustao. Otišao je do staroga i dograbio ga za košulju na prsima. »A sad me slušaj, ti odbojni stari stvore. Evo ti okolo krčmi koliko voliš gdje možeš pokupiti batine koje očito tražiš, i zašto onda svoje stare trule kosti ne odvučeš onamo, ha?« Starac se počeo dizati, ali je izgubio oslonac pa se srušio natrag u stolac. Košulja mu se razderala i jedno je dugme bućnulo u šalicu punča što je stajala pred njim. »A sad ćeš, pretpostavljam, tražiti da ti platim košulju«, rekao je Maturo nabrušeno. »Mislim, možeš mi…« Najednom je zašutio i zapiljio se u starčeva razgoljena prsa. »Bože presveti, kakva…« Starac se istrgnuo iz Maturovog na trenutak oslabljenog stiska pa potekao prema vratima. »Drž’te ga!« zaurlao je Maturo, i to tako alarmantno da je Skrenuti zaboravio na svoj princip nemiješanja pa starome na put zavitlao veliki ćup usoljenih svinjskih papaka. Ovaj se rasprsnuo uz glasni pljas i pljus, pa je starac izgubio oslonac na vlažnome podu, teško se svalio na bok i u okretanju kliznuo do barske stolice koja se prevalila po njemu. Maturo je već u trenutku bio na njemu, da bi ga onakvog, dok je još zijao, povukao na noge. »Što je to učinio, Doug?« upitao je Skrenuti zabrinuto. Maturo je izvio prema gore jednu od starčevih raku pa je silom spustio na bar. »Otvori šaku, stari nitkove«, prosiktao je. Šaka je najprije nekoliko trenutaka ostala stisnuta, no onda se opružila kad je Maturo počeo povećavati pritisak na blokirani lakat. »Isuse, šaka mu je prazna, Doug!« uskliknuo je Skrenuti ponešto uznemireno. »Ovdje smo ga obružili, a on nije uzeo niš…« »Svuci mu rukavicu.«
304
»K vragu, čovječe, već smo ionako…« »Skini mu rukavicu.« Kolutajući očima, sav jadan, Skrenuti je uštinuo tkaninu na vršcima palca i srednjaka pa trzajem svukao rukavicu. Blijeda je, naborana ruka bila potpuno prekrivena grabim dlačicama. »Ovo je Psoliki Joe«, proglasio je Maturo. »Što?« zaječao je smeteni Skrenuti. »Vukodlak iz pričica za djecu?« »On nije vukodlak. On je najčudovišniji ubojica što je ikad gazio ulicama ovoga grada. Pitaj Brocka, prijeko iz Kenyon Courta, što mu je bila sa sinom Kennyem. Ili pitaj gospodu Zimmerman…« »To je onaj koji mi je sredio brata«, rekao je neki mladić što je hitro ustao od stola u kutu. »Frank je bio svećenik, i jednog je dana pobjegao iz župnoga dvora i kad sam ga pronašao nije me ni prepoznao nego se samo nasmijao kad sam mu rekao tko sam. Ali sam ga ja slijedio do mjesta gdje je živio, i ondje je tjedan dana kasnije neki stvor, za kojeg su rekli da je gorila, skočio s krova. Smrskano je tijelo na ulici bilo svo prekriveno krznom, ali sam mu ja pogledao u usta i vidio mu zub od kojeg sam odlomio kad smo se Frankie i ja još kao klinci, igrali mačevanja.« Zarobljenik za barom glasno se nasmijao. »O, njega se dobro sjećam. U njegovu se tijelu nisam baš loše provodio – iako se bojim da sam pretvorio u jadnu sprdačinu njegov zavjet čistoće.« Mladić je skočio s neartikuliranim krikom i uzdignutom šakom, ali ga je Maturo odbio ramenom. »Što si to naumio, da ga udariš?« upitao je Maturo. »Mora se izvršiti pravda.« »Jakako, daj policiju!« viknuo je netko. »Ni to neće pomoći«, rekao je Maturo. »Prije nego što i dođe do suđenja njega već odavno neće biti, jer će u svome truplu ostaviti nekog nedužnog jadnog sirotana.« Zagledao se u mladića a onda zakružio pogledom i po svima ostalima. »On mora biti pogubljen«, rekao je odmjereno. »I to smjesta.« Psoliki Joe se počeo divlje otimati, a istoga je trenutka i popriličan broj ljudi skočio na noge i glasno izrazio da neće sudjelovati u umorstvu. Skrenuti je uhvatio Matura za rukav i rekao: »Ne ovdje unutra, Doug. Ni na koji način ne ovdje.« »Ne«, suglasio se Maturo. »Ali tko je uz mene?«
305
»John Carroll kao prvi«, rekao je mladić i ponovno istupio. »Ja također«, digla je glas neka mišićava, sredovječna matrona. »Kod Cravesenda su iz rijeke bili izvukli jednog od tih majmuna, i taj je nosio prsten mog Billya na prstu tako dlakavom da se nije dao skinuti – a ne bi se dao ni navući, isto tako, nakon što je izraslo sve to krzno.« Još je troje ljudi, sve jedan po jedan, prešlo preko prostorije i stalo uz Johna Carrola i onu ženu. »Bravo«, rekao je Maturo. Zatim se okrenuo prema stolu od kojeg je bio skočio. »Od vas, momci, nitko?« Njegovi prijatelji, naglo rastriježnjeni, odmahnuli su glavama. »Nismo mi od onih koji pune gaće kad zagusti, Doug«, rekao je jedan molećivim glasom, »ali da potpomognemo u haldnokrvnom umorstvu… Mi imamo obitelji…« »Naravno.« Odvratio je od njih pogled. »Idite, svi vi koji idete. I zovite pozornika ako mislite da morate – ali prvo razmislite o tome kakvog to stvora oslobađate. Prisjetite se priča što su vam ih ispričali ovaj mladić i ova žena, i dozovite u svijest priče za koje sam siguran da ste ih već ranije čuli.« Većina je ljudi u prostoriji nahrupila prema vratima, iako su još dvojica zaostala da se pridruže Maturovoj grupi. »Upravo shvatio«, rekao je jedan od njih, »da odlazim čistih ruku, iako vraški sretan što ćete ga vješati. Tako se to ne radi.« Maturo je šakom preklopio usta Psolikom Joeu pa ležerno rekao Skrenutom: »Znaš što, Skrenko, mislim da sam se predomislio. Na koncu ću ga ipak naprosto odvesti na policiju. Jesi li me razumio? Posljednje što si od mene čuo bilo je da ću ga predati vlastima, i to živa.« »Sve jasno, odgovorio je Skrenuti, sav problijedio, i nalio si širokogrudnu mjeru čistoga konjaka. »Hvala, Doug.« Maturo je, pomognut od drugova, poveo prema stražnjim vratima čovjeka koji se otimao. »Ovaj, Doug?« rekao je Skrenuti napregnutim glasom. »To su… stražnja vrata, kroz njih odlaziš?« »Otići ćemo preko ograde.« Devet je vigilanata napola odvelo a napola odvuklo svog zarobljenika van na malo stražnje dvorište krčme, i Maturo je hitro preletio pogledom
306
uokrug po humcima snijega koji su u najdaljem kutu gotovo zatrpali napuštena pivarska kola. Dio je dvorišnog zida bio oboren, bez sumnje zbog toga što je neki radnik kovačnice, čije se dvorište naslanjalo na dvorište puba, loše upravljao dizalicom s punim tovarom željezarije. U dvorištu kovačnice nije bilo nikoga na vidiku, i sjena je dizalice bez upravljača padala preko stražnjih vrata krčme. »Ti«, rekao je Maturo i upro prstom u jednog od ljudi koji su bili s njim, »vidi li ima li tamo oko onih starih kola kakav poduži konop. A – a gdje je John Carroll? Ah, evo te – misliš li da se možeš uspeti uz tu dizalicu?« »Ako mi tkogod posudi kakve rukavice, mogu.« Psolikom Joeu su strgnuli i drugu rukavicu pa obje dobacili Carrollu, i on se već trenutak kasnije pentrao preko isprevrtane i snijegom zaprašene građe u procijepu zida. »Evo konopa«, zazvao je čovjek kojeg je Maturo bio poslao do kola, »vezan je oko jarma. Sav se smrzao, ali mislim da ga mogu osloboditi.« »Kad budeš gotov, vidimo se u dvorištu kovačnice«, odviknuo mu je Maturo. A ženi je iznio zapažanje: »Čini se da bismo to mogli izvesti kako spada, a ne mu naprosto zabiti glavu u kacu.« Za nekoliko minuta devetoro se ljudi skupilo u polukrug oko preko metra visokog bureta za čavle na kojemu je Psoliki Joe, visoko ispružene glave, stajao na nožnim prstima, jer se pokazalo da je uže za koji prst prekratko, i tako, ako bi dopustio petama da počinu na vrhu bačve, omča bi mu se oko vrata neugodno stegla. »Pustite me da siđem«, rekao je Joe muklim glasom, zureći odozgo u njih preko ispupčenja ličnih kostiju, »i sve ću vas obogatiti. Zadržao sam novac svih svojih domara! To je čitav imetak, i svega vam ga, ljudi, dajem!« Zatrzao je zglavcima zavezanim šalom. »To si već rekao«, kazao mu je Maturo. »A mi smo ti već rekli ne. Pomoli se Bogu, Joe, spremaš se na daleki put.« Maturo se očito zbog čitave te situacije osjećao nelagodno, pa nije prestajao odozdo sumnjičavo žmirkati na svog zarobljenika. »Što će mi molitve«, odgovorio je Joe. »Moja je duša u dobrim rukama.« Njegove su samouvjerene riječi, međutim, zacijelo bile blef, jer je samo trenutak kasnije ispustio očajnički jauk i zavrištao: »Čekajte čas! Ja sam D…«
307
Tada mu je omča što se stegla zagušila svaku daljnju riječ, jer mu je Maturo odbio bačvu ispod nogu takvom silinom da se ova otkotrljala preko snijegom pokrivene kaldrme, pa se starac zatrzao i zanjihao na kraju iznenada zategnutoga konopca, dok su mu sa sve tamnijeg lica zurile oči pune glasnog zaklinjanja a usta stvarala riječi koje nije imao daha pretvoriti u zvuk. Maturo, koga su, kako se činilo, sad kad je djelo bilo gotovo, napustile zle slutnje, uz slabašni je smiješak pričekao da se jezivo njihalo zaokrene tako da odvrti lice od egzekutora i okrene ga prema dvorištu i niskome suncu i bačvi što se još kotrljala, a onda je skočio na pleća zanjihanome kao da želi da ga ovaj ponese pišivoga lonca. Prasak lomljenja šije bio je glasan u ledenoj tišini, a John Carroll se okrenuo i povratio u snijeg.
* Doug Maturo je ušao u musavu uredsku zgradu iznad čijih su se vrata još jedvice mogle vidjeti nabojana slova koja su glasila SALON ZA DEPILACIJU, zaključao za sobom vrata i prešao preko poda kroz kose snopove sivoga svjetla što je ulazilo oko rubova rebara roleta, kraj prašnjavoga šanka pa sve do tamnog hodnika i stepenica. Na pola puta uz stepenice postao je svjestan glasova na katu iznad njega, pa je zbog toga ostatak puta prokoračao vrlo tiho. »… U Jermyn Streetu kraj St. James Squarea«, govorio je Dunde, »zakupnina je što je traže basnoslovna, ali kao što si zapazila neki dan, zaista mi je potrebna bolja adresa.« »Uistinu i jest, Jake«, odgovorio je kontraalt mlade žene. »I sviđa mi se ideja da ti brineš o zakupnini. Koliko ono reče da zaradiš svaki dan?« »Baš sada u prosjeku devet stotina funti, ali to je rastuća geometrijska progresija – što više dobivam više ću dobiti. Do konca 1811. neće više biti ni načina da se to izračuna – vrijeme potrebno da se izvede sva matematika učinit će sve brojeve beznadno zastarjelim i prije negoli se do njih dođe.« »Za kakvog se čarobnjaka ja udajem!« uskliknula je djevojka sa smiješkom u glasu. Zatim je uslijedilo malo gukanja i hihotanja, a onda je ona dodala: »Ali ne baš kao da me jako voliš.«
308
Dundeeov smijeh je čovjeku što se cerio u mračnom hodniku izgledao na svaki način usiljen, i u njegovu glasu nije bilo uvjerenosti kad je rekao: »Bit će toga koliko voliš, Claire, kad se uzmemo. Mi bismo… iznevjerili povjerenje što ga nam je tvoj otac ukazao kad bismo se sada… ružno ponijeli, eto.« Čovjek u hodniku tiho je otkoračio do stepenica, zatrapao više puta, sa sve jačom silom, po onoj najvišoj, i onda otklampao do Dundeeovih vrata pa pokucao na njih. »Ah… daa?« javio se Dundee. »Tko je to?« Čovjek je otvorio vrata i ušao, kimnuo Dundeeu i široko se nasmiješio vitkoj plavuši. »Živ klan nedoklan, živ soljen nedosoljen, živ pečen nedopečen«, rekao je veselo. Dundee se bijelo zagledao u visokoga, kršnoga uljeza. Nikad prije nije vidio to rumeno lice, s tim poput kremena tvrdim očima i oštrom sijedom kosom, ali je ipak, znao tko je to. »O… zdravo«, rekao je. »Vidim da je sve… prošlo dobro.« »Aha, nema problema nema – nego baš, ja skak’o ja trč’o ovamo, vidim ima ovo dobrih strana – mislim, ostajem ovdje još neko vrijeme, ako mi dopuste vaše elektro-dlako-ubilačke sprave. A tko je ovaj ljupki stvor?« I tu se naklonio uz teatralni zamah rukom. »Ovaj, Joe«, rekao je Dundee ustajući s kauča, »ovo je Claire Peabody, moja zaručnica. Claire, ovo je… Joe, poslovni suradnik.« Joe je širokim smiješkom ogolio svoje pravilne bijele zube. »Drago mi je, gospođice Claire.« Claire se namrštila od nelagode, ne baš oduševljena nepodijeljenom pažnjom koju joj je ovaj ukazivao. »Drago mi je što smo se upoznali, Joe«, rekla je. Iznenada svjesna toga da joj zuri u njedra, namrštila se još jače i dobacila Dundeeu umolan pogled. »Joe«, rekao je mladić, »možda bi mogao…« »Nije li to krasno«, prekinuo ga je Joe, smiješeći se šire no ikad, »oboma nam je… drago.« »Joe«, ponovio je Dundee, »možda bi mogao pričekati u svojoj sobi. Dolazim smjesta da porazgovorimo.«
309
»Naravno, Jake«, rekao je Joe i okrenuo se prema vratima. Pa je zastao. »Sretan vam Božić, gospođice Claire.« Odgovora nije bilo a on se dok je zatvarao vrata, zasmijuljio gotovo nečujno.
* Jacky je na baru uplatila svoj peni pa stala u rep, da bi nakon nekoliko minuta, za kojih se korak po korak približavala stražnjim vratima i čovjeku vani koji je u jednakim razmacima vikao: »U redu, sad ste vidjeli, dajte i drugima priliku«, i na nju došao red da se pridruži mnoštvu u stražnjem dvorištu. Sav je snijeg bio izgažen u bljuzgavo blato. Jacky nije vidjela ništa osim širokih leđa čovjeka ispred sebe, ali se red kretao, pa je nedugo potom sa svima drugima u vrsti prošla kroz iskrzani procijep u zidu od opeke i ušla u veće, popločano dvorište. Sad je mogla vidjeti i dizalicu i konopac. U susjednoj je ulici netko pijanim baritonom pjevao odlomke božićnih popijevki. I sad, što da radim? upitala se. Da odem kući? Da se vratim kućici u Romfordu, i školi, i eventualno nekom čestitom, perspektivnom i mladom bankovnom službeniku koji će mi postati suprug? Aha, rekla bih da će biti tako. A što bih drugo? Ono zbog čega si došla u London sad je učinjeno, makar i tuđom rukom. Je li to razlog zbog kojeg se osjećaš tako… nepotrebna i bez oslonca i – da, suoči se s tim – uplašena? Jučer si imala cilj, razlog što živiš tako kao što živiš, a danas ga nemaš. Nemaš više razloga da budeš Jacky Snapp, ali više nisi ni sasvim Elizabeth Jacqueline Tichy. Što će biti iz tebe, curo? Prošla je tom posljednjom petljom repa i napokon stekla jasan pogled na scenu. Za samaricu dizalice bilo je privezano uže, i na njegovu se kraju, na studenom vjetru, zibala lutka s glavom skrojenom od vreća i s krpama moljcima najedenoga krzna zasijanim po licu, rukama i stopalima. »Da, prijatelji«, govorio je čičerone prigušenim glasom, »to je mjesto na kojemu je zloglasni čovjek-vuk, Psoliki Joe napokon bio priveden pravdi. Ta lutka što je vidite pred sobom napravljena je vrlo pažljivo, tako da svi možete vidjeti upravo onaj prizor koji je ugledala policija kad ga je sinoć ovdje našla.« »Kako sam ja to čuo«, tiho je svom drugaru prokomentirao čovjek što je stajao ispred Jacky, »on je naprosto imao dlačice po čitavom tijelu, nalik na dvodnevnu bradu.« »Zaista, milorde?« odgovorio je drugi uljudno.
310
Red je polako vukao noge pokraj izloška, koji se sad bio zaokrenuo i od njih odvratio lice i tako izložio široku razderotinu na turu hlača kroz koju je probijala slama. Nekolicina se nasmijala, a Jacky je čula jednog kako šapćući spekulira o okolnostima hvatanja Psolikog Joea. Jacky je osjetila kako se duboko u njoj raspiruje histerija. Coline, jesi li svjestan ovoga? pomislila je. Vidiš li ovu… postranu atrakciju seoskog vašara? Osvećen si, napokon. Nije li to predivno? Nije li predivno od svih tih ljudi da su objasnili ovaj predivni spomen na taj događaj? Kako je sve to i veličanstveno i uzvišeno i koliko ispunjava zadovoljstvom. Zajecala je prije nego što je i shvatila da joj dolaze suze, pa ju je nabiti muškarac što je stajao ispred nje uhvatio za lakat i odveo je iz reda sve do izlaznog puta, do vrata što su vodila na uličicu kojoj je Gvineja i cuger bila okrenuta licem. Kad su se našli vani na pločniku, ovaj je rekao: »Parker – moju čuturicu.« »Da, moj lorde«, odgovorio je čovjek koji ih je smjerno slijedio dok su izlazili. Izvadio je ispod kaputa kositrenu čuturicu, odvrnuo čep pa mu je dao. »Samo naprijed, moj mladiću«, rekao je taj čovjek dostojanstvena držanja. »Ispij to. Ništa u toj bedastoj predstavi nije vrijedno suza u ovo lijepo božićno jutro.« »Hvala vam«, odgovorila je Jacky, šmrcajući i brišući nos rukavom nakon što je vratila čuturicu. »Mislim da ste u pravu. Ne mislim da je uopće išta vrijedno suza. Hvala vam još jedanput.« Dodirnula je kapu pa gurnula ruke u džepove i jedrim korakom odmarširala niz ulicu, jer je pred njom do povratka u Pye Street bio dugačak hod.
311
Poglavlje 13 »Kad se završila velika tragedija, i kad je zamro posljednji jauk kraj Ban-el-Azaba, talijanski liječnik Muhameda Alija potrudio mu se čestitati; ali paša nije odgovorio, već je samo zatražio da pije i povukao duboki gutljaj.« G. Ebers
V
iše od sedam milja daleko, preko podnevno blistave Nilske doline, piramide su stajale oštre i bistre na horizontu, a zelenim obrubljeni Nil, koji je djelovao da je tek malo bliže iako se nalazio svega dvije milje od zida Citadele na kojemu je stajao promatrač, protezao se od juga do sjevera nalik na čeličnu vrpcu. Nekoliko lelujavih dimova, nalik na poteze olovkom, stajali su nad onim za što je znao da je otok El Roda, iako se s ove udaljenosti nije mogao razaznati kao odvojena kopnena masa, a vidio je i pojedina palmina stabla i minarete i prozore zgrada u starom dijelu Kaira na ovoj obali. Neki od naših gostiju, pomislio je, Bahriti, sad već zacijelo dolaze kroz te ulice. A da je to i sjajna parada, o tome nema dvojbe – svi će dječaci prekinuti posao da bi je vidjeli, i psi će lajati, i sve će mećit-rešetke harema na prvome katu zacijelo blistati očima zacrnjenih trepavica, kad ove budu odozgo gledale te uznosite vitezove što će projahivati ispod njih. Domalo će se ta draguljima urešena povorka osloboditi staroga dijela grada pa će se vidjeti kako jaše ovamo preko drvene kamene ceste što presijeca milju pustinje između staroga Kaira i Citadele. Unatoč vrućini, doktor Romanelli se lagano stresao pa se okrenuo na sjever i zažmirkao na naježureni, spleteni labirint okrečenih zidova i ocakljenih kupola živih boja, što je sve tvorilo novi dio grada, koji je poput bujne riječne vegetacije izrastao oko glavne ceste zvane Mustee, što je povezivala Citadelu sa starom lukom Boolak. Najveća većina večerašnjih gostiju morala bi već sada jahati kroz pretrpanu Musteeu.
312
Učinilo mu se da je uhvatio daleki mig odsjaja, kao da se sunce odrazilo oko kakve glave koplja ili kacige. Prije dvije stotine godina, pomislio je, ta armija oslobođenih robova, zvanih mameluci, imala je svoju svrhu; ali u današnjem Egiptu oni su smetnja koja davi čitavu zemlju, jer nameću svakome za koga vjeruju da ima novca, namet razorni i divljački ubirani, a u oružanoj su sili dovoljno jaki da ne bi, izvan vlastitog ćefa, priznavali nikakvog zakona. Mi im ne možemo dopustiti da zadrže takvu moć napose ne sada kad je na vlasti Muhamed Ali i kad nas promatraju oči čitavoga svijeta, spremne da svoje djelovanje ravnaju po našem. Po prvi put nakon tisuću godina nezavisnost nam je ponovno na dohvatu, i mi ne smijemo dopustiti da je u pogibelj dovede hrpica lokalnih hajduka. Koliko je sretna okolnost da Ali u Gospodaru vidi – a preko mene – svoga glavnog savjetnika! I ako se vratim u Englesku, pomislio je kad se okrenuo da bi gledao kako oznojeni robovi nabijaju signalni top, bit će to zato da razmrvim povijest te nacije, tako da danas – u novoj današnjici – ona neće biti ništa, možda samo francuski posjed, no i njima ćemo stati na put. Sve što nam je učiniti, to je ponovno doći do znanja što je umrlo s Romanyevim kaom – a do njega ćemo i doći, i to uskoro, bilo zahvaljujući okončanju naših proračuna bilo, što je još zamislivo, tako što ćemo iscijediti kakav bitni detalj iz toga bijednoga kaa što smo ga uspjeli izvući iz Brendana Doylea prije nego što nam je pobjegao. Sve je to ipak na vrlo, vrlo dugačke pruge, pomislio je jetko, pa se sjetio sinoćnjeg ispitivanja dok se niz kamene stepenice spuštao do uske, suncem ispečene ulice pred vratima el-Azab. Ka je bio dovučen iz svoje podrumske ćelije po prvi put u najmanje mjesec dana, a pola sata, kako se činilo, nije uopće ni čuo pitanja koja mu je Gospodar postavljao, već je naprosto sjedio na balkonu i žvakao kraj svoje musave brade i uz sitne krikove odskakivao od očito imaginarnih insekata. A onda je napokon progovorio, ali ne zato da bi odgovorio i na jedno pitanje. »Stalno ih pokušavam spriječiti«, mrmljao je, »da se uspnu na taj motor, znate? Ali je uvijek prekasno, i eno ih na autocesti prije nego što ih mogu stići, i ja onda zabremzam jer to ne želim gledati… Ali onda čujem… zveket pada i škrgutavo klizanje… i prasak kacige što se razlijeće na stupu…« »Kako si izišao iz bujice vremena?« upitao je Gospodar, po četvrti put. »Jacky me izvukao«, odgovorio je ka. »Bacio je mrežu po čovječuljcima pa me izvukao u svoj kanal…«
313
»Ne, iz bujice vremena. Kako si iz nje izišao?« »Sve je to jedna rijeka, a miljokazi su stranice kalendara. Ako ti pod nogom lakom gipko teče, stići ćeš ondje pri svjetlosti svijeće. Rijeka je zaleđena, vidite – zar niste slušali dok je Darrow objašnjavao? – ali tu je brod, s licima naslikanim na kotačima, a koji može jedriti preko leda – brod može oživjeti, i ubiti vas… crni brod, crnji od mraka…« U tom je trenutku Gospodar dobio napadaj neartikuliranog bjesnila, pa je morao progovoriti kroz jedan od voštanih ushabtia što su bili u oboru na dnu sfere. »Vodi ga odavde«, zakriještao je glas, »i obustavi dostavu hrane u njegovu ćeliju – nije nam više potreban.« Da, na duge pruge, to sigurno – ali vjerojatnost ipak ostaje; na koncu konca, u njegovu se bulažnjenju dao gdje-gdje naslutiti i nekakav sistem. U svakom slučaju, razmišljao je Romanelli dok je otvarao vrata koja će domalo biti sigurno zaključana, možda nam Anubisova vrata čak i ne zatrebaju. Bit će još smionih političkih poteza poput ovoga što će se odigrati danas popodne, i uz tako snažnog vođu kao što je Muhamed Ali koji prima Gospodareve savjete, možda nam uspije uskrsnuti Egipat čak i ako ne budemo mogli nanovo pisati povijest. Pitanje kada da organiziramo tajni atentat i zamjenu poslušnim kaom može biti odloženo na još najmanje nekoliko godina. Prije nego li je zakoračio u predvorje, bacio je brz pogled na obje strane uske, prazne ulice između visokih zidova. Kako je sve mirno, pomislio je. Gužva je na Musteeu, jedan sat iza podneva, bila na svom vrhuncu, dok su se teško natovarene deve flegmatično tiskale kroz gomilu, a uzvici se žena pod feredžama što su prodavale naranče u neskladnoj kakofoniji uzdizali nad pjesmom lovca na štakore – na čijem je šeširu široka oboda šest dresiranih primjeraka njegova plijena, svaki sa svojim šeširićem, tvorilo piramidu – kao i nad povicima uličnih prodavača ribe i jogurta i prosjačkim pojanjem molitava. Ali se svjetina žurno razmaknuta pred neumoljivim kopitima povorke što je jahala središtem ulice ležernim ali nepopustljivim korakom. U nadi da će na koncu puta dobiti bakšiš, neki je ulični dječak preuzeo na se da im posluži kao – u ovom slučaju nepotrebni – sais ili teklič prethodnik; »Riglak!« upozorio bi kakvog nubijskog trgovca, čija bi se noga hitro maknula s puta i prije nego što bi dječak zazvao, a »Uxrug!« je doviknuo dvjema damama iz harema što su se već bile sabile uza zid da bi odande vrištavo i indignirano prosvjedovale protiv te uzurpacije ulice.
314
Ali svi su vruće željeli koliko da se paradi sklone s puta toliko i da je vide, a britanski efendije, što su sjedili ispred Zawiyah Cafea, okrenuli su na pločniku svoje stolice od palmina lišća da bi, dok su ispijali ponešto dublje gutljaje pića, ponešto uznemireno pogledavali povorku, jer je to bila istinska formalna povorka mamelučkih begova u svem njihovom sjaju. Vruće je sunce bljeskalo na dragom kamenju kojim su bili optočeni balčaci njihovih sabalji i kundaci kubura, a u usporedbi s njihovom slikovitom odjećom te turbanima i kacigama ukrašenim perjanicama, ostatak je ulice djelovao sumorno siv; ali unatoč veličanstvenosti draguljima urešenog oružja, bogate odjeće i blistavih abahija na arapskim konjima, najdojmljiviji su dio parade činila mršava smeđa lica s orlovskim nosevima i priškiljenim očima što su se uzvišeno uzdizala iznad mnoštva. Od svih tih lica možda najneimpresivnije i nije bilo ono pod kacigom i s bradom što je pripadalo varalici; i mada su mnogi od onih što su šmugnuli s puta ili zurili odozgo s prozora poznavali opančara Eshylisa, čije je poslovno sjedište bila niša u vanjskom zidu dva bloka daleke mošeje, nitko ga od njih nije prepoznao u zlatom izvezenom oklopu mamelučkog bega Amina. A nitko od njih nije znao ni to da je Eshylis, čak i u svom rutinskom, dnevnom zanatu popravljača cipela, bio uzurpator – da je, prije nego što je odabrao to ime te kosu i bradu obojio u crno, nosio ime Brendan Doyle. Za proteklih se nekoliko mjeseci Doyle već bio naviknuo na to da je Eshylis, ali je u ulozi što ju je danas bio preuzeo bio daleko od samopouzdanja, pa bi odvraćao lice kad god bi u mnoštvu ugledao koju od svojih mušterija. To igranje lažne uloge, na koju je jutros pristao tako rado, počelo je u njemu stvarati nervozu – je li zločin, upitao se, prisustvovati pašinom banketu nezvan i prerušen u jednoga od pozvanih gostiju? Vjerojatno jest. Da njegov prijatelj Amin nije računao na uspjeh obmane, Doyle bi mamuznuo posuđenoga konja i izišao iz povorke, skinuo sa sebe sablju, jatagane i finu odjeću, pa se odšuljao natrag u svoju cipelarsku nišu da bi u prizoru uživao s ugodne udaljenosti. Dok je jahao pokraj nje, bacio je pogled na svoju nišu, i mada se već bio stavio na spisak putnika na brodu što će već sutra dići sidro i napustiti zemlju, iznenadilo ga je i naljutilo što se ondje već bio smjestio drugi opančar, u gnijezdu od obješene obuće. Samo me jednog jutra nema, pomislio je gorko, i konkurencija se već ubacuje poput štakora. Još dalje bio je trg na kojemu je prvi put sreo Amina. Doyle se mrgodno nasmiješio, prisjećajući se toga vrućeg listopadskog jutra koje je krenulo
315
po krivu kad se Hasan-begu usred sastanka s britanskim guvernerom odlomila kopča na cipeli. Unižavajuća negozda prouzročila je časovit završetak razgovora, pa su Hasan i njegovi šurjaci Amin i Hathi napustili Citadelu i odjahali natrag prema svom brodu u Boolaku, ali je na tom trgu kraj Musteea došlo do iduće kataklizme: kršni prosjak znan kao Eshylis, kojega je njegov veliki, drvom uokvireni natpis proglašavao gluhonijemim, bio je malo prespor kad se trebalo uskobeljati na noge i maknuti se mamelucima s puta, pa je čavao što je virio iz njegova natpisa zahvatio nabor Hasanovih izvezenih halja i u njima zaparao dugačku razderotinu, i tako razotkrio bedro pobješnjelog mameluka. Hasan je zaurlao bogohulnu kletvu, posegnuo rukom na drugu stranu pa zgrabio bjelokošću inkrustrirani balčak sablje, da bi jednim munjevitim pokretom potegao čitav metar blistavog čelika i zavitlao ga na prosjaka u luku koji je težio za tim da ga presiječe u pojasu. Ali, hitar poput mungosa, Doyle se bacio na sve četiri u prašinu, tako da je oštrica, unatoč tome što je rasula njegov prosjački cimer, bezopasno bljesnula iznad njega, promašivši mu tjeme tek za koji prst – i prije nego što je iznenađeni mameluk uspio ponovno podići sablju, Doyle je skočio na njega, zgrabio balčak jednoga od konjanikovih jatagana pa ga istrgnuo, da bi njime otparirao slabiji povratni udarac većega mača. Tada se pokrenuo Hathi s nekakvom indolentnom hitrinom, povukavši uzde vratio konja i podigao cijev puške koja je još bila u tobolcu, u razinu boka; i dok su se Aminove oči još širile od shvaćanja što je to Hathi naumio, i kad je uz povik pojahao naprijed, Hathi je povukao otponac. Uz prasak koji je odjeknuo čitavim trgom puška je odskočila iz tobolca; Hathijev se bojni konj nije propeo, ali je odmahnuo glavom i zafrktao pri iznenadnom izboju dima. Doyle je licem prema kaldrmi dovršio stražnji salto mortale, a svjetlucava crna rupa proderana u leđima njegove haljine brzo je iščezla kad je potekla krv natopila tkaninu. »Vi ništarije!« povikao je tada Amin. »Ta on je prosjak.« Njegov je ton prenio poantu da prosjak ne samo što nije protivnik dostojan mača već je, po muslimanskom načinu gledanja na stvari, stvarni predstavnik Alaha, zadužen da traži milostinju koju je svaki pravovjernik dužnošću obavezan da mu dade. Ulica je sad skrenula ulijevo, i Doyle je preko osjenčanog ugla zgrade mogao vidjeti, ipak još milju daleke, minarete i gole kamene zidine Citadele, za koju se činilo da izranjaju ni na nebu ni na zemlji, onako
316
postavljeni na strmoj uzvišici Mukattam, i mada je prilika koja je mameluke vodila u tvrđavu bila nominalno kurtoazna – proglašenje Muhamed Alijeva sina za pašalika – odbojni izgled visoke građevine naveo je Doylea da se obraduje što su i on i družba tako dobro naoružani. Amin ga je jutros uvjeravao da do masovnih hapšenja što ih je očekivao, i zbog kojih, da bi ih izbjegao, on sada tajno bježi, neće doći na gozbi. »Smiri se, Eshylis«, bio je rekao Doyleu dok je stezao remenje na posljednjem od sanduka da bi potom zirnuo kroz prozor na deve natovarene prtljagom u ulici ispod njih. »Ali nije umobolan. Iako će on – i to, vjerujem, uskoro – skresati nerazumnu moć mameluka, on se nikad neće usuditi pohapsiti četiri stotine osamdeset begova kao cjelinu, i još naoružane. Vjerujem da je stvarna svrha ove gozbe da prebroji neprijatelje, uvjeri se da su svi u gradu, tako da ih u toku noći, prije zore, može onako pijane i nenaoružane sve jednog po jednog pod ovom ili onom optužbom izvući iz kreveta. Ne baš da ne zaslužujemo takav postupak, što bi ti, sa svojim ožiljkom od metka, samo da nisi tako uljudan, mogao prvi potvrditi. Ali ja se danas popodne kupim za Siriju, a ti se odmah poslije gozbe vraćaš svojoj ulozi Eshylisa i sutra ujutro odlaziš iz Kaira, pa ćemo tako i ti i ja pobjeći iz mreže.« Po Aminovim riječima sve je zvučalo savršeno sigurno… A Doyle mu je dugovao život, jer je Amin bio taj koji je zapovjedio da se pokupi Doyleovo krvavo tijelo pa odnese radi liječničke pomoći do Moristana od Ka’aloona, da bi ga dva mjeseca potom valjano uputio u cipelarski zanat zahtjevom da mu Hasan plati stotinu cekina za popravak potrgane kopče na cipeli. Na razderane halje nikad nije napravljena aluzija, i Hasan je vjerojatno smatrao da je to već plaćeno – dvjema rupama, ulaznom i izlaznom, na cipelarevoj koži. Doyle se namrštio i onda se u jednom trenutku upitao zašto o nijednom od tih događaja nema ni spomena u Ashblessovoj biografiji od Baileya. Na koncu konca, to su upravo onakvi događaji kakvi bi mogli Ashblessovu biografiju učiniti zanimljivom: kratka prosjačka karijera, metak u boku iz puške mamelučkog vojskovođe, prisustvovanje kraljevskoj gozbi u prerušenom obliku – a onda se nasmiješio, jer je bilo jasno da sve to ne bi smio reći Baileyu, zato što će tu biografiju jednoga dana čitati Doyle. A bi li ti, upitao je sam sebe, došao i blizu onom trgu da si znao da će te ondje toga dana nastrijeliti? Ali dobro, znam bar toliko da Ashbless nije otišao iz Egipta Fowlerom koji je sutradan ujutro trebao isploviti za Englesku, i tako, iako mi nikad nije uspjelo istražiti Kairo 1811, ne može biti još mnogo iznenađenja o
317
kojima sam propustio ispričati Baileyu. Pretpostavljam da me neće, primjerice, ponovno zarobiti Romanelli koji je sada, čujem, stekao položaj osobnog liječnika Muhameda Alija. Ne vjerujem da bi me i tako sada mogao prepoznati, s crnom obojenom bradom, jako opaljenog suncem i sa svim tim novim crtama i borama na licu koje su posljedica dugog ozdravljanja bez anestezije. Ako ništa drugo, ovo tijelo ima oba uha. Na paradnom prostoru ispred Citadele redovima mameluka iz unutrašnjosti pridružili su se begovi iz Bahrita, pa su petnaest vrućih minuta – za vrijeme kojih se Eshylis preznojavao u zaprepašćujuće skupim posuđenim haljama i pritom puštao Aminova konja da slijedi Hathijeva, koji je išao odmah ispred njega – svih je četiri stotine osamdeset mamelučkih begova, s izuzetkom samo jednoga, vođa plemena nekadašnjih robova, koje se međutim uspelo do apsolutne vlasti u zemlji i posljednjih se godina samo malo spustilo iz tog zenita, paradiralo u slikovitom, barbarskom sjaju ispod praznog, modrog egipatskog neba. Aminova živahna i snažna kobila Melboos gordo se propinjala putem, ponekad zabacujući glavu, i sve u svemu stvarala dojam da je njen jahač ono što nije, to jest iskusan konjanik. Bila je to valjana životinja i dio Aminova imetka kojim se najviše ponosio, ali je prerušavanje zahtijevalo da je ostavi za sobom. Doyleu se najednom javila misao da će mu Amin nedostajati, taj jedini čovjek u Kairu koji je znao da Eshylis nije uistinu gluhonijem. Školovan u Beču, mladi je beg doznao i za druge ciljeve i perspektive mimo tradicionalnih mamelučkih povezanih s radom i slavom, i mada je za mnogih dugih popodneva Amin stajao uz cipelarevu nišu i razgovarao s njim na engleskom o povijesti, politici i religiji – uvijek su dobro pazili da prekinu razgovor ako bi se kakva mušterija nabila dovoljno blizu da bi mogla čuti njihovu potihu konverzaciju, jer je Amin bio čuo da paša obećava nagradu za svaku obavijest o krupnom bjeguncu koji govori engleski. Sad je projahalo nekoliko redova pašinih albanskih plaćenika, načičkanih jataganima, buzdovanima i kuburama kao i puškama dužima od njih, i koji su, bar Eshylisu, djelovali smiješno u svojim plisiranim bijelim suknjicama i posebno visokim turbanima. Albanci su pojahali niz red stepenica u usku ulicu što je u oštrom usponu vodila na Citadelu, a redovi su mameluka pošli za njima baš kad su se vrata Bab-el-Azeb na drugom kraju ukopane ulice polako otvorila na šarkama.
318
Unatoč činjenici da su se promatračima izgubili iz vida, mameluci su zadržali svoj dostojanstveni korak, iako su Albanci sirovo zagalopirali naprijed prema otvorenim vratima. Doyle se radoznalo ogledavao po tom šest metara dubokom jarku kroz koji su se uspinjali; on je zacijelo bio dio Citadelinih fortifikacija, jer su na čvrstim kamenim zidovima s obadvije strane tek tu i tamo bila pokoja debela vrata, a prozori, iako ih je bilo mnogo, bili su tek vertikalni prorezi taman dovoljno široki da se kroz njih gurne puščana cijev. Sad već pedeset metara ispred ostalih, albanski su plaćenici u galopu stigli do vrata Bab-el-Azeb… i Doyleove su se oči razrogačile od čuda kad je vidio kako se, kad se posljednji od njih našao unutra, vrata počinju zatvarati. Pogrbio se u sedlu da bi se izvio i oglednuo, i vidio kako su daleki ulaz u ulicu ograđenu zidovima pregradili neki drugi plaćenici. Još dok je gledao, prednji je red pao na koljena, na što je svaki od njih podigao dugačku pušku i nanišanio niz cijev. Dok je uzimao dah da uzvikne upozorenje, grunuo je top i sunuo mrlju sivog dima u modro nebo, da bi trenutak kasnije čitava ulica erumpirala u zaglušujućoj i neprekidnoj pucnjavi što je dopirala sprijeda i straga i kroz svaku puškarnicu, i zrak je cvrkutao i zvečao od fijukavog leta desetina zrna svake sekunde, a prašina i kameno iverje poletjeli su sa zidova dok je uzavreli dim palio grla i oči i potpuno zaklanjao pogled na neprijatelja. Mamelučki su se redovi rasuli poput reda lampiona pogođenih mlazom vatrogasne štrcaljke. Većina je begova tresnula s konja još u Prvim sekundama, iako čak i oni koji su uspjeli potegnuti oružje nisu ni vidjeli neprijatelja kojeg bi mogli napasti, ukoliko se izuzme šačica Albanaca u dnu ulice. Ali je nekoliko mameluka – uključujući tu i Hasana, kako je to Doyle ošamućeno opazio – koji su pokušali krenuti u juriš na njih, bilo svaljeno kišom olova prije nego što je napravilo i pet koraka. Iako je osjetio kako ga je nekoliko puta nešto oštro povuklo za odjeću, Doyle ni nakon četiri pune sekunde nije bio pogođen, a sudeći po tome kako je Melboos skočila preko gomile pobijenih kad joj se s boka rasuo zid, nije bila ni ona. Doyleov poklič »Dođavola, preko zida, dogo!« izgubio se u metežu, ali je konj poskočio naprijed pa se stao poklizavati i preskakivati nabacane lješine što su se trzale kad bi u njih dudnulo zrno. Jedna rikošetom oslabljena kugla zadala je Doyleu solidan udarac iznad lijevog uha, i dok se on vrtio u sedlu što je posrtalo, tri su ga zrna pogodila gotovo istovremeno – jedno mu je zarezalo desnu mišicu, drugo zaoralo dugačku brazdu niz lijevo bedro, a treće mu je plitko zaderalo preko trbuha, što mu je pomoglo da se održi u sedlu jer se povio naprijed na
319
konjski vrat – a tada se Melboos već uspinjala najvišim brdom leševa, na mjestu gdje je bilo čelo povorke, da bi s njegova vrha skočila prema rubu zida koji je još uvijek bio nemilosrdna dva i pol metra iznad nje. Doyle je osjetio katapultirajuću silinu skoka i očima što su pekle od dima ugledao kako rub zida iskrsava sve bliže – a onda je mogao vidjeti i preko njega u onom bestežinskom trenutku apogeja. Za jedan trenutak, shvatio je, teža će ih stumbati dolje, natrag pod grablje unakrsne vatre – ali je kobila već bila stavila prednja kopita na rub, okretna poput mačke, zamijenila ih stražnjima, da bi već idućeg trenutka padali, to da, ali izvan zida. Konj je padao naglavce i Doyle se bespomoćno prevalio natrag, nakon što je uspio baciti pogled na opkop petnaest metara ispod sebe, a onda je već padao nepoduprt i poput olova, žmirkajući od užasa na opkop što je srljao prema njemu izbezumljujućom brzinom. Dužina je pada bila tortura, i Doyle je dva puta u toku spusta ispraznio prsa i usrkao svježi zrak koji je mislio zadržati u plućima, iako je onaj konačni udarac ionako iz njih istjerao sav zrak, a usto je i prasnuo dlanovima i koljenima o kamenje na dnu opkopa. Kad je odskočio, noge su mu se zanijele natrag, pa ih je prisilio da se odbace i potjeraju ga natrag na površinu kroz osam metara gusto uskovitlanih mjehurića. Otkotrljao se na površinu poput nečega što se odvojilo od dna lonca uzavrele vode, a onda je počeo slabašno mlatiti rukama, plivajući prema visokome zidnom vijencu gdje je neki čovjek, očito prekinut u procesu mokrenja u opkop, na trenutak blenuo u njega da bi potom sredio halje i odjurio. »Prokleti smrdljivi seronja!« zajecao je Doyle za njim. Čim je odbjegli cipelar izvukao drhtavo i krvavo tijelo iz opkopa što je sada bio prljaviji no igda, svukao je Aminove halje i oružje pa sve to – sve osim sablje, koju je zamotao i objesio o razmotani turban – pobacao na sve strane, uvjeren da će ulični prosjaci tome domalo učiniti kraj. Pronašao je u blizini krpu suncem spečenoga, sprašenoga blata, pa se gol – ako se izuzme platno omotano oko bokova – provaljao po njoj dok se nije osušio iako nikako ne i očistio. Zamotana sablja, pomislio je, mogla bi proći kao štaka što ju je naslijedio od nekog bolesnog pretka. »Melboos!« uzviknula su dva trgovca koja su vidjela čitavu predstavu, i dok se Doyle nije prisjetio da ta riječ znači »odjeven u božanstvo«, doveden u trans do ludila doživljajem Alaha, mislio je da su nekako doznali ime konja koji se bio ispentrao iz opkopa da bi ga sada pohlepno
320
gledalo nekoliko ragharina, egipatskih Cigana. »Da, samo je uzmite!« doviknuo im je Doyle kreštavim glasom. »Avo, chals!« Iako je dan bio vruć, Doyle je drhtao dok je trčao preko ceste i niz usku uličicu, krećući se naizmjence kroz bljesak i sjenu dok je prolazio ispod širokih komada platna tu i tamo razapetog od zgrade do zgrade. Tek kad je sjeo u nekakvu uvučenu kapiju i spustio lice u dlanove, shvatio je da plače sve otkako je ispuzao iz opkopa. Podigao je glavu i pokušao zaustaviti suze. Nasložene kao višestruka ekspozicija na usku, smeđu uličnu scenu ispred njega, stajale su slike onih desetak sekundi u ulici Bab-el-Azeb; sad su one tražile, gotovo čujno, svu njegovu pažnju. I sad je po prvi put vidio – jer je sve to njegov mozak ranije samo spremio, ne posvećujući tome pažnju – raspršenu krv i prašinu i komadiće tkanine, kako se sve to rasprskava i leti od konja i konjanika koji poskakujući plešu u jednom trenutku posebno intenzivne unakrsne vatre, oboje već mrtvi no održavani u uspravnom položaju i pokretani neprekidnim naviše usmjerenim udarcima sa svih strana… brz pogled na lice iza puščane cijevi, lice na kojem se čita hladna namjera da taj umjereno težak posao obavi kako valja… jedan od mamelučkih begova, oslijepljen i na umoru od kugle koja mu je probila sljepoočice, stoji na kaldrmi i vitlajući sabljom zadaje ljutite udarce praznom dijelu zida za onih svega nekoliko sekundi između pogibije konja i vlastite smrti… Doyle je zalelekao i pritisnuo čelo na hrapavi dovratak, od pješčanika, i time izazvao još jedan uzvik »Melboos!«, ovaj put od nekog dječaka što je niz ulicu nosio mješinu s vodom. Zbog zvonjave u ušima Doyle nije mogao čuti baš jako mnogo, ali je vidio kako je dječak zagrabio iz ulice i spljoštio se uza zid, da bi trenutak potom niz sokak pojahalo tuce albanskih plaćenika, pomno pogledavajući svakoga; i svaki se od sve dvanaestorice oštro zagledao u tog izvanredno musavog starog prosjaka s užasnim, blatom zapečenim ranama na ruci i nozi i trbuhu, prosjaka što je jecao na pragu i grlio nekakav štap. Dva su se plaćenika nasmijala a jedan je čak i dobacio novčić toj staroj podrtini, ali se nijedan nije zaustavio. Kad su odjahali za idući ugao, Doyle je pokupio novčić, ustao pa domahnuo vodonoši, koji je dokaskao do njega i dao mu da se napije kroz nožicu kozje mješine. Iako je bila topla i bljutava, ta mu je voda isprala iz glave okus baruta i ta užasna nova sjećanja natjerala na uzmak taman dovoljno da bi mogao početi misliti o nečemu drugom.
321
Dakle, Amine, pomislio je ošamućeno, u dvjema si stvarima bio u pravu – Ali sasvim sigurno jest, namjeravao oštro skresati neprimjerenu moć mameluka, i sasvim sigurno nije ni pokušao pohapsiti četiri stotine osamdeset potpuno naoružanih mamelučkih begova – ali si bio u krivu kad si mislio da se zbog toga na gozbu može otići bez pogibli. I dalje je drhtao i znojio se, a iz ruke mu je krvarilo obilato kao i dosad. Potrebna mi je odjeća i liječnička njega, pomislio je – a možda i samo malo zrnce osvete. Dolje je niz Nil stajala jedna mamelučka kuća, ljetnikovac Mustafe-bega, gdje bi sad njegovi sinovi i žene trebalo da u besposlici provode dan. Doyle se otisnuo u tom smjeru. Imao je za njih pokoju vijest i poneki prijedlog.
* Iako je sunce bilo upravo zašlo za gorje Mukattam, i mada je tik nad istočnim horizontom mjesec iskakao iz tamnomodrog nebeskog baršuna poput otiska načađenog penija, vrhovi su piramida na drugoj strani doline i dalje blistali rumenim zlatom izravnog sunca, pa su obojeni fenjeri na nezgrapnim kolima što su napuštala stari dio grada bili, bar još jedan sat, više za ures negoli od potrebe. Vesele vrpce i zvonca koja su obilno ukrašavala kola bile su u oštrom nesuglasju s izrazima šestoro ljudi što se u njima vozilo – njihova lica čvrsto stisnutih usana bila su ocrtana oštrim crtama umora, tuge i, više no ičega drugog, gnjeva i suviše dubokog da bi sebi mogao dati oduška ikakvom riječju ili gestom. Ipak, usprkos njihovom prazničkom izgledu, svaki bi ih oštrooki dvorski stražar bio zaustavio, jer su stražnji kotači, koji su bili najobilatije prikriveni ispletenim girlandama, u prašini usijecali iznenađujuće dubok par kolosijeka, dok su prednji kotači gotovo klizali preko nje, a i zato što se činilo kao da široki čilim što se slijevao s kolske krme i vukao se po tlima nešto skriva – ali nijedan to stražar ne bi mogao vidjeti, jer je šest konja upregnuto u njih skrenulo odmah na staru cestu preko Karafehu, nekropoli, umjesto da zavine lijevo na novu što je tekla do Citadele. »Yeminak«, rekao je čovjek koji je jahao na ćilimom sakrivenoj grbi kola, pod širokim suncobranom, a onaj za uzdama poslušno je krenuo konja na stazu što se odvajala iskosivši se nadesno. »Sad polako. Prepoznat ću ga čim ga vidim.« Pažljivo je prelazio očima preko grobova i spomenika što su bili bez reda razbacani po niskim brežuljcima. »Tamo«, rekao je napokon. »Ono tamo s kupolom. I baš kao što rekoh, Tevfik, čini
322
se kao da nema nikakve straže. Sigurno je da od preostalih mameluka očekuju odmazdu, ali je ne očekuju ovdje.« »Ja hočem više po Citadeli mlatnuti, profesor«, zabrundao je čovjek za uzdama. »Budem glava Ali zauvijek vječno u javni zahod počivati ako mogu ja. Ali naređenja njegova od onog magični čovjek što dolaze ja znam. Njega ubijemo mi sigurno.« »Nadam se da si u pravu«, odgovorio je Doyle. »Nadam se da je ovdje i Romanelli.« »Da.« Tevfik je promotrio građevinu što je čučala u sumraku kojih stotinu metara od njih. »Ovdje?« »Ti sve to znaš bolje od mene. Rekao bih da bismo morali biti dovoljno blizu da se možemo uvesti odmah nakon što dignemo vrata.« »Ali ne tako vide nas spremamo se mi.« Tu je Tevfik odlučno kimnuo glavom. »Ovdje.« Doyle je slegnuo ramenima i spentrao se s kola, vrlo oprezno, jer mu je jedna ruka bila u povezu. Hitro je podigao pogled uz laganu uzbrdicu sve do građevine, i onda se sledio kad je ugledao vratara – vjerojatno onog istog što ga je bio tresnuo po glavi ima tome četiri mjeseca – kako stoji pred pročeljem i promatra ih. »Požuri«, rekao je tiho. »Vide nas.« »Nema zlo od nas daljina tolika«, odgovorio je Tevfik pa s ograde kola podigao dugačku motku. Hitro je s dijela nje sljuštio vrpce, pa joj onda na kraju nabio golemu masku što je prikazivala dječje lice. Motka je sad završavala debelim drvenim diskom. »Ona nabijena prije, gurnuti dolje samo treba čvrsto.« Odbacio je okrajak ćilima što je pokrivao centralnu grbu kola pa razotkrio razjapljeno ždrijelo topa, a onda je začegrtao motkom s nasađenim diskom skroz do kraja cijevi pa lupio dvaput, oštro, o kuglu na njezinu dnu »Bravo.« Izvukao ju je u tri brza trzaja pa bacio na tlo, onda se okrenuo preostaloj četvorici pa zaštektao nešto na arapskom. Jedan je od njih na fenjeru što se zibao na kraju kola zapalio cigaru pa se odšetao otpuhujući velike oblake dima, uvećane još više, kako se činilo, pogledom na Citadelu, jednu milju prema sjeveru! Drugi je od mladih mameluka zamahom odbacio ćilim sa dna topa pa počeo energično vrtjeti ručicu sa zaporom koja je polagano podigla dno a spustila grlo. Doyle je hitro pogledao uz uzbrdicu da bi vidio kako sve to djeluje na vratara, i ugledao ga kako se hitro vraća unutra i zatvara vrata. »Požuri«, ponovio je Doyle.
323
Čovjek je pokraj stražnjeg dijela topa prestao okretati ručicu i zazvao čovjeka s cigarom. »Požuri, do sto đavola!« prošaptao je Doyle piskutavo, jer je tlo počelo titrati kao da je na nekakvim golemim podzemnim orguljama bila odsvirana nota i suviše duboka da bi se mogla čuti, a studeni je večernji zrak najednom postao oštar od smrada smeća. Sagnuo se pa se brzo dao na raskopčavanje jedne od svojih posuđenih cipela. Čovjek s cigarom se zatrčao natrag prema topu, ali se svalio na tlo kad je s vrha kupole sunula zraka zelenog svjetla i pogodila ga. U istom se trenutku cijev ćilimom pokrivenog topa počela, nevjerojatno i uz glasnu škripu, svijati prema gore. Doyle je skinuo cipelu, potegao handžar i, baš kad je zraka bljes-nula prema topu preko zemljišta što ih je dijelilo, zabo njegov vrh u svoju petu pa zatim tresnuo nogom o tlo. Zatim je uslijedilo sve ono mučno zeleno blistanje, gušenje u smradu, u vlazi natrulog bilja, pa su i Tevfik i ostala tri mlada mameluka mlitavo popadali po zemlji. Svladavajući jak otpor, Doyle je ispružio ruku i pljesnuo dlanom po vrućoj topovskoj cijevi, pa se ova, uz još jači cvilež i bolni porast temperature metala, počela ponovno izravnavati svijajući se prema dolje. Polaganim je, gegavim koracima otklecao do stražnjeg dijela topa i pritom ne samo vukao plikovima pokrivene jagodice prstiju duž cijevi, već i pazio da stopalo iz kojeg je krvarilo povlači kroz blato – ne prekidaj vezu, nije prestajao smućeno govoriti sam sebi – a kad je stigao onamo, otkačio je jedan od obojenih lampiona i smoždio ga na odušku upaljača na kojem je već bilo baruta. Papirnati je fenjer buknuo, uhvatio vatru, ugasio se, a onda je tinjajući komadić stijenja pao na upaljač. Trenutak kasnije zurio je u potamnjelo nebo i pitao se zašto leži rasprostrt na leđima, zašto ga lice toliko peče i zašto nitko ne odgovara na najmanje dva tuceta telefona što su zvonili svi odjednom. Prevalio je glavu i zagledao se u ono što je još prije nekoliko sekundi bilo Tevfik. Pod uzburkanom hrpom odjeće još je bio nekakav volumen, ali je većina ljeskavih, raku sličnih komada, u koje se rasula Tevfikova put, probila na slobodu i sad je gmizala od njega u kaotičnim zavijucima što ih je kaligrafski ispisivala u blatu. Doyle se u grču odbio od najbližeg od njih i podigao se u napeti čučanj, pa je zacvilio i pipajući potražio balčak svoga posuđenog mača i divlje se oglednuo.
324
Dim se i dalje izlijevao iz ždrijela topa koji više nije bio skriven u ruševinama improviziranih kola, a na vrhuncu izvisine silhueta građevine bila je izmijenjena: široka je krivulja kupole bila na jednom dijelu razbijena kao ljuska kakvog golemog jajeta. Doyle je pomislio da čuje povike, ali uz svoje izmučene uši nije mogao biti siguran. Potegao je mač i nespretno potrčao prema vratima zgrade, a kad su se ona otvorila, bio je još samo desetak metara daleko i brzo se približavao. Oštro se sudario s čovjekom u dovratku, a u njegovu ošamućenom stanju nije ga čak ni iznenadilo kad su se tom čovjeku glava i desnica naprosto odlomile; tek kad su udarile o pod shvatio je da su napravljene od voska. Još su tri voštana čovjeka bila odmah iza vrata, pri čemu su dvojica ustuknula teturajući kad se njihov osakaćeni drugar obio o njih. Doyle je parirao zasjek sablje trećega i ripostirao ubodom u voštano lice, pa mu otkinuo nos i zaderao obraz; tada je opazio da se na stvorovu vratu pojavila crta, pa ga je ponovno pogodio u lice, s većom silinom, pa je i njegova glava kvrcnula i otkotrljala se. Dva su neozlijeđena otkoračila pa podigla oružje, dok su ostala dvojica kleknula na pod i počela pipajući tražiti glave. Odozgo je jeknula panična dreka, riječima koje se nisu činile arapskima, pa su se dva voštana koja su još bila u komadu okrenula i tromo niz predvorje potrčala prema stepenicama. Doyle je pošao za njima. Sad je gore vikao netko drugi, ovaj put nedvojbeno na arapskom, i glas mu je djelovao više zabrinuto i defenzivno negoli uplašeno za vlastitu osobu. Doyle je uspio razaznati riječi koje su značile ne znam, imun i magija. Na dnu stepenica odbacio je preostalu cipelu pa tiho zatapao prema gore, držeći Aminov mač dobrano ispred sebe. Iznad sebe je čuo dahtanje i jecanje od napora, i noge što su se vukle po šljunkovitom podu, pa mu je zakašnjelo svanulo oko čega sva ta strka. Oči su mu se suzile a smiješak shvaćanja produbio bore na obrazima. Da, pomislio je, da vidimo možemo li to izvesti – bez puno priče preoteti naslov Neilu Armstrongu. Na vrhu stepenica zirnuo je oko ugla, niz kratki prolaz prema unutrašnjosti okrenutom balkonu. Bilo je kako je i očekivao: jedino je svjetlo u prostoriji bilo sumračno sivilo što je dopiralo kroz razjapljenu rupu. Na desnoj je strani balkona stajao oznojeni vratar – desna mu je strana bila oderana hicem i sad se slobodno zibala – i žurno privezivao uže za jednu od šipki ograde. Lijevi se zid prolaza bio srušio, i Doyle je
325
ugledao dva voštana čovjeka kako čuče vani na krovu prizemlja i kako se naginju preko zakrivljenog ruba rupe da bi provirili dolje u komoru; i još dok je Doyle sve to promatrao, nagnuli su se u razjapljeni procijep, što je bio na mjestu koje je prije zauzimala istočna četvrtina kupole, pa počeli gurati prema dolje nešto što je očito željelo poći gore. Nakon što je pričvrstio kraj konopca, vratar je počeo ubirati uže, iz neke točke dolje lijevo – svladavajući pritom priličan otpor – da bi potom čvorom odvajao sav labavi dio što bi ga uspio skupiti. Očito se trudio da skrati konop. Doyle je pričekao da ovaj uvuče još metar užeta i tada je, prije nego što je čovjek mogao privezati čvor, iskočio iza njega, čučnuo, zakačio ga zdravom rukom ispod pojasa pa ga podigao iznad ograde balkona pa preko nje. Jedan se trenutak, dok je padao, iznenađeni vratar držao za uže, uz zarđalu škripu kotačića, a onda mu je stisak popustio pa se stropoštao na kršem zakrčeni pod komore. Uže se naglo napelo. U blizini se začuo zagrcnuli krik a onda se niza zid oblikovan poput zdjele zakoturala ležaljka na kotačićima i prasnula o hrpu izlomljene građe na dnu. Doyle se zavitlao pa kroz rupu na zidu prolaza istrčao na krov, zaboravivši na trenutak stvora što se kvrčio i njihao na kraju gotovo vodoravnog konopa, pa zadao udarac nogom i ubod mačem voštanim ljudima koji su nato izgubili ravnotežu, i tako i njih obojicu stumbao dolje u okruglu komoru. Neraspoložen da se suoči s čovjekom za koga je znao da ga mora ubiti, zagledao se na trenutak dolje u komoru. Vratar se bio uspravio u sjedeći položaj i sad se ljuljao naprijed-natrag, držeći se pritom za nogu koja je očito bila slomljena, dok su dva voštana čovjeka, od kojih je jedan, što se dalo i predvidjeti, bio izgubio glavu, besciljno puzala po kršu. Doyle je pretpostavio da dolje postoje nekakva vrata, no ako je imao i trunku sreće, onda su ih zatrpale rasute stijene što su prije tvorile istočnu četvrtinu kupole. »Ah, Doyle!« dopro mu je iza leđa nekakav glas tako uljudna tona, da je zacijelo morao staviti na oštru kušnju sposobnost samokontrole čovjeka koji je njime govorio. »Vi i ja morali bismo o mnogočemu porazgovoriti!« Gospodar se zibao amo-tamo nekih šest metara od njega, poduprt konopcem što mu je bio vezan ispod pazuha, ali je visio ravno prema van, pa je uže bilo otprilike paralelno sa stropom. Iza njega je Doyle mogao vidjeti Mjesec, još nisko na istočnom dijelu neba. Gospodar je morao s naporom zabaciti glavu da bi »odozdo« gledao Doylea. Dojam je bio kao
326
da je riječ o zmaju ljudskog oblika na snažnome vjetru, ili kao da se on i Doyle gledaju kroz zrcalo nagnuto za 45 stupnjeva. »Nemamo mi o čemu razgovarati«, odgovorio je Doyle hladno. Podigao je Aminovu sablju jednom rukom iznad glave pa preko oštrice nanišanio na nategnuti konopac. »Mogu ti vratiti Rebeccu«, rekao je Gospodar tiho ali razgovijetno. Doyle je oštro uzdahnuo, kao da ga je netko opalio u želudac, a onda otkoračio i spustio sablju. »Što… što si to rekao?« Iako je njegov položaj zacijelo bio bolan, Gospodar je, dok se polako okretao na kraju užeta, razgolio zube u smiješak. »Ja mogu spasiti Rebeccu – spriječiti da umre. Kroz vremenske procijepe čije sam otvaranje ja izazvao i koje je Darrow otkrio. Ti bi joj mogao pomoći. Spriječit ćemo ih da se popnu na taj motocikl.« Sablja je zazveketala po podnim pločicama i Doyle je pao na koljena. Njegovo je lice sad bilo u razini sa šest metara dalekim Gospodarevim i sad je, s bespomoćnom fascinacijom, zurio u starčeve oči koje su, činilo se, sijale užasno intezivnom crninom. »Odakle… ti možeš znati… za Rebeccu?« prodahtao je. »Zar se ne sjećaš kaa što smo ga iz tebe bili izvukli, sinko? Krvi što je pala u kadu? Iz nje smo uzgojili tvoj duplikat. Nije nam baš bio od neke jako velike koristi što se tiče konzistentnih i koherentnih informacija – čini se da je umobolan, što može i ne mora značiti da i ti tome naginješ – ali nam je uspjelo doznati, sve komadić po komadić, poprilično toga o tebi.« »To je blef«, odgovorio je Doyle oprezno. »Povijest se ne može promijeniti. Uvjerio sam se da je to istina. A Rebecca… je umrla.« »Umro je njen ka. Ta što je pala s tvog motocikla nije bila prava Rebecca. Otići ćemo u budućnost, uzeti malo njene krvi, uzgojiti ka, i onda ih u jednom trenutku zamijeniti, pustiti ka da pogine kao što se sjećaš, a onda se stvarna Rebecca može s tobom vratiti ovamo i« tu se Gospodar ponovno nasmiješio, »promijeniti ime u Elizabeth Jacqueline Tichy.« Ashbless je polako i začuđeno zatresao glavom. Zaista mislim da ću to učiniti, pomislio je. Vjerujem da ću ga zaista izvući i poštedjeti. Bože moj, a ja mislio da će mi ponuditi samo novac. »Ali neka Elizabeth Tichy već postoji – negdje.«
327
»Ona će umrijeti i biti zamijenjena Rebeccom.« »O. Da.« Doyle je uhvatio konop. Oprosti, Tevfik, pomislio je Oprosti, Byrone. Oprostite, gospođice Tichy. Oprosti mi i ti, Ashblesse, ali to mi se čini kao da bi čitav ostatak života proživio kao rob ove kreature. I oprosti – Becca – sam Bog zna da to nije način na koji bi ti ikad pristala. S dobrano manje napora no što je bilo potrebno vrataru, Ashbless je povukao metar konopa. Dok ga je pokušavao zavezati jednom rukom, još je jednom bacio pogled na Gospodarevo lice i na smiješak na njemu, koji nije bio samo trijumfalan, prezriv i samozadovoljan, nego usto i imbecilan. Taj odbljesak idiotije na, po pretpostavci, sveznajućem Gospodaru, bio je poput studene vode na grozničevu čelu. Isuse, pomislio je Doyle, zar bih zaista otkupio Rebeccu smrću te cure Tichy, koju čak nisam nikad ni sreo? »Ne«, rekao je tonom prijateljskog ćaskanja. Ispustio je konop i on se ponovno opružio uz prasak i bruj i uz očito bolan trzaj prenesen na Gospodareva ramena. »Spasit ćeš Rebecci život, Doyle«, zakriještao je Gospodar koji se sad već počeo tresti od straha. »I svoje vlastito duševno zdravlje – ti polako ludiš, to da znaš – a ustanove za umobolne ovdje baš nisu jako krasne, ne zaboravi.« Ashbless se okrenuo, dograbio mač i uz zajednički vrisak, i svoj i Gospodarev, zamahnuo njime iznad glave da bi silovito udario udarcem kakvim se cijepaju drva, i ne samo presjekao napeto uže već i smrskao i oštricu i podnu pločicu. I dalje vrišteći, Gospodar se počeo naglo udaljavati, kao da leži na platformi nekakvog nevidljivog kamiona koji pokušava oboriti brzinski rekord. Tada je prešao rub krova i nastavio prikupljati brzinu, brišući svega pet-šest metara iznad tla. Jasno se ocrtavao na pozadini Mjeseca, tako da ga je Ashbless mogao vidjeti jasno čak i u sve dubljem sutonu. »Dobro se provedi u smrdljivoj ludnici, Doyle!« zaurlao je glas iz rupe ispod Ashblessovih nogu. »Žderanje izmetina i da te čuvari štekaju u dupe, eto što te čeka, mali moj! To je istina, Romanelli je skočio naprijed i pogledao! I čuj me, mi već jesmo spasili Rebeccu, Romanelli je ima, ali sad kad više nije dobra za trampu, reći ću ti čemu se ona može nadati…« Dok je glas nastavljao bjesniti, Ashbless je shvatio da to Gospodar govori kroz jednog od voštanih ljudi koji je još imao glavu. Gospodar je sad bio još samo točka na Mjesečevom disku i polako se skupljao. Nakon
328
dvije-tri minute glas iz jame, koji je još naširoko razglabao o svim načinima obeščašćivanja koji su spremljeni za Rebeccu i kako će na koncu doći do toga da u njima uživa, iznenada se zagrcnuo i stao. Ili se voštani govorni organ bio pokvario ili je Gospodar izišao iz dometa. Ashbless se gegajući vratio kroz rupu u zidu pa oteturao niza stepenice. Kad je stigao do prizemnog predvorja vidio je kako desno od njega netko kreće iz mračnog dovratka, ali je onda, čuvši ga kako dolazi, šmugnuo natrag u sobu; ipak Ashbless nije čak ni pogledao unutra dok je prolazio mimo. Kad se našao vani oglednuo se brzim pogledom. Konje je snašla ista rasapna sudbina kao i Mustafine sinove, i tako je Ashbless krenuo, i to bos, na devet kilometara dugo pješačenje prema luci Boolak. Njegov brod nije polazio prije zore, tako da nije bilo važno hoće li hodati vrlo sporo i zastajati svakih nekoliko koraka da bi bacio ustrašeni pogled na puni Mjesec što se uspinjao nebom. Nekoliko minuta nakon što je Ashbless odšepesao iz vida, kroz vrata je izvirilo bradato lice, musavo i sumanuta pogleda, pa zažmirkalo preko sve tamnije ravnice groblja. »Darrow, vidiš li što si učinio?« mrmljao je čovjek. »Savršeno sigurno, reče! Sjećam se kako si to rekao – ‘To je savršeno sigurno, Doyle.’ K vragu, bolje bi ti bilo da si sobom poveo Treffa. Ni on ne bi mogao gore pokvariti stvari. Moram se vratiti do rijeke da vidim mogu li otplivati uzvodno do mjesta na kome je sve bilo u redu. I Ashblessov je ka na prstima izišao na večernji zrak i zastao tako, nesigurno se ogledavajući, jer se nije mogao točno sjetiti ni gdje je ta rijeka ni kako se zove, iako je znao da joj je vidio mnogo ogranaka. A onda se prisjetio da se do nje može doći na svakome mjestu, pa je nasumce odabrao smjer i krupno zakoračao s trzavim ali samouvjerenim smiješkom na licu.
329
Poglavlje 14 »Predite, sestre, pređu smrti; Stanite, sestre, poslu je kraj.« Thomas Gray
J
oš je jednom pokušavao pronaći put iz labirinta maglom zagušenih prolaza; i mada je Darrow – jer se u snu nikad nije mogao prisjetiti svoga novog imena – proprtljao kroz nekoliko milja zmijski izvijenih, račvastih a ponekad i naprosto slijepih prolaza i uličica, ipak još nije došao do ulice dovoljno široke da bi se kroz nju mogla provesti kola, a da se i ne govori o široj, prometnoj kaldrmi Leadenhall Streeta. Naposljetku je zastao i čuo, kao i uvijek u ovom trenutku sna, polagano, nepravilno kuckanje negdje gore u gustoj magli; a zatim, sekundu-dvije poslije toga, vučenje nogu negdje u blizini. »Hej«, rekao je plaho pa potom, s više samouvjerenosti, »hej tamo! Možda biste mi mogli pomoći da nađem put.« Koraci su zastrugali bliže preko hrapave i od magle vlažne površine kaldrme, a onda se u tamnom zamućenju u magli počeo razaznavati kosmati muškarac. Kao i uvijek, Darrow je ustuknuo u strahu od kojeg se ledila svijest kad je u njemu prepoznao Brendana Doylea. »Isuse, Doyle«, zavrištao je, »oprosti, ne prilazi, molim te, o, Bože…« Bio bi pobjegao niz prolaz, ali mu se noge nisu micale. Doyle se nasmiješio i prstom upro gore, u maglu. Darrow je bespomoćno podigao pogled – i tada iz dna duše ispustio vrisak tako glasan da ga je probudio. Ležao je tako u krevetu skvrčen i nepokretan, sve dok nije, s priličnim olakšanjem, prepoznao namještaj u mračnoj sobi i shvatio da je u svojoj vlastitoj postelji. Još je to jednom bio samo san. Ruka mu je sunula van,
330
dograbila grlo brušene boce s konjakom na noćnom ormariću, pa ju je izvrnuo naglavce da bi istjerao stakleni čep i potom uspravio i prinio ustima. Vrata su se Clairine sobe uz škljocaj otvorila pa je ona pohitala preko sobe prema Dundeevu krevetu, mršteći se pospano kroz izneredenu kosu. »Jacobe, što se, dođavola, zbiva?« »Grč… (guc)… u leđima.« Zveknuo je brušenu bocu natrag na noćni ormarić. »Ti i tvoji grčevi!« Sjela je na krevet. »Jacobe, ja sam ti žena, zato mi ne moraš lagati. Znam da je bila noćna mora. Uvijek vičeš ‘Oprosti mi, Doyle!’ kad se sav uzbacakaš i probudiš. Samo naprijed, ispričaj mi sve o tome – tko je taj Doyle? Ima li on kakve veze s tim što si se tako obogatio?« Dundee je udahnuo pa ponovno izdahnuo. »Bio je samo grč, Claire. Oprosti što sam te probudio.« Napućila je usne. »I je li grč sad prošao?« Dundee je napipao čep pa ga zatakao natrag u grlo boce. »Jest. Možeš se vratiti u krevet.« Nagnula se prema njemu i lagano ga poljubila. »Možda još ostanem koji čas s tobom.« »Ne mislim…« otpočeo je žurno ali ga je prekinuo kucaj na vratima prema hodniku. Prigušeni je glas upitao: »Je li vam dobro, sir?« »Da, Joe, nema problema«, doviknuo je Dundee. »Naprosto ne mogu spavati.« »Mogao bih vam, ako želite, donijeti šalicu rum-kave, sir.« »Ne, hvala ti najljepša, Joe, ja…« Dunde je zastao, zirnuo na ženu pa rekao: »Hvala, Joe, da, to bi moglo pomoći.« Koraci su se udaljili niz sagom pokriveni hodnik, a Claire je ustala. Znajući da ga sada neće zbog toga pobrati na red, Dundee je zadigao obrve i rekao: »Mislio sam da ćeš još malo ostati.« Clairina su se usta pretvorila u ravnu crtu. »Ti znaš što ja mislim o Joeu.« Otkoračala je natrag u svoju sobu i zatvorila vrata.
331
Dundee je ustao, prstima zabacio kosu s čela pa prešao do prozora. Povukao je zavjesu ustranu pa se zagledao dolje na široki zavoj St. James Streeta, na kojemu su sve ujednačeno elegantne fasade bile blijedo osvijetljene treperavim jantarom uličnih svjetiljaka. Nebo je prema istoku bilo slabije crno – uskoro će i zora, jedne vedre nedjelje u ožujku. Da, dušo moja, pomislio je tupo, znam ja dobro što ti misliš o Joeu. Ali ti sasvim sigurno ne mogu objasniti zašto ga moram potpomagati i držati u svojoj blizini. Ali bih ipak volio doboga da nađe sebi novo tijelo tako da ti mogu reći da sam ga najurio i angažirao ovog novog momka – ali se njemu Maturovo tijelo dopada, a ja ga se ne usuđujem siliti. Na koncu konca, on će mi biti ortak i dugo, dugo nakon toga što ti umreš od staračke iznemoglosti, dušo moja… nakon što uzmem najboljeg od naših sinova, i potom od naših unuka, i zatim praunuka, da bih stalno postajao sve bogatiji i da bih kupovao sve više i više za sukcesivnog boravka u tijelu svakog od mojih potomaka, sve dok oko 1983, kad se ta godina ponovno dokotrlja u blizinu, ne postanem tajni vlasnik svih važnih svjetskih korporacija. Posjedovat ću čitave gradove – čitave države. I nakon 1983, kad stari J. Cochran Darrow iščezne, ja ću moći izaći iz skrovišta, istupiti iza paravana korporacijskih veza i preklapanja, i šefova koji samo figuriraju, i ljudi-kulisa, pa ću vraški sigurno i bez pretjerivanja zavladati tim prokletim svijetom. Ako uspijem održati Joea u dobrom raspoloženju. I tako, vidiš, uboga moja mladenko od prije dva mjeseca – za koje mi vrijeme nije uspjelo konzumirati brak i pokrenuti proizvodnju druge generacije roda Dundee – zamjenjiva si ti. Joe nije. Najbogatiji je čovjek Londona uzdahnuo, pustio zavjesu da padne natrag preko prozora pa sjeo na krevet da bi počekao svoj rum-kavu. U ostavi se Joe batler uspeo na pult – jer iako je sada mogao, sve otkako se prije devet godina ostavio prakticiranja visoke magije, bezbolno dodirivati tlo, ipak je, čini se, mogao bolje razmišljati kad bi bio malo uzdignut iznad zemlje – i tu je polako, uronivši šaku u zdjelu, prosijavao između prstiju zelenkastosivi prašak. Naučio sam koješta od svog nervoznoga mladoga gazde, pomislio je. Naučio sam da je mnogo zabavnije imati gomilu love nego je nemati, i da ona teži, kad je čovjek jednom stekne, da raste sasvim sama, poput vatre. A on je tu gomilu i skupio. A ima i zaista krasnu mladu ženu koja bi mu mogla biti i sestra, i koja mrzi način na koji je stari Joe gleda… iako se
332
meni čini da bi je netko ipak trebao gledati, aha, pa imalo više od toga. Ukiselit će se kao vino u bačvi ako joj netko ne zabije čepinu. Yessir, mladi moj Dundee, pomislio je Joe, da nije bilo mene ti bi još bio starkelja na umoru – a što sam ja dobio zauzvrat što sam te ustoličio? Posao batlera. Nije to pošteno, kako stvari sada stoje. Nije to izbalansirano. Ali ja imam rješenje za svačije probleme evo tu u zdjeli. Prelijepi će mladi suprug gospođice Claire postati mnogo osjećajniji, a ubogi će stari batler Joe počiniti samoubojstvo. I svi će biti sretni. S izuzetkom, razumije se, onoga tko bude u Joeovom tijelu kad ono tresne o pločnik. Ispružio je ruku prema polici, skinuo teglicu mljevenog cimeta pa njime obilato zasuo prašak u zdjeli. Spustio je teglicu pa smjesu izmiješao prstima a onda sve to stresao u veliki pivski vrč, dodao srčanu mjeru ruma pa skočio na pod, podigao sad već gotovi lončić s kavom pa napunio vrč crnim napitkom iz kojeg se pušilo. Promiješao ga je žličicom dok je koračao hodnikom i uspinjao se stepenicama. Kad je tiho zakuckao Dundeeu na vrata, ovaj mu je rekao da uđe i položi napitak na ormarić. Što je Joe i učinio pa s poštovanjem odstupio. Dundee je djelovao zaokupljen nečim, pa mu je lagano mrgođenje namreškalo čisto čelo. »Jesi li ikada opazio, Joe«, upitao je dok je mahinalno dizao vrč, »da je uvijek, da bi se nešto dobilo, potrebno mrvu više truda nego što to nešto uistinu vrijedi?« Joe je razmislio. »Bolje i to nego kad se čovjek mnogo trudi a ne dobije ništa.« Dundee je srknuo kavu. Činilo se kao da Joea nije ni čuo. »Toliko sve to zamara i iscrpljuje. Za svako djelo očekuje me samo pravedna… nagrada. Ne, ovo bi se moralo moći podnijeti – to je veće od bilo kakvog djela. Što si to metnuo?« »Cimet. Ako vam se ne dopada, mogu pripraviti drugu bez njega.« »Ne, sve je u redu.« Dundee ju je promiješao žličicom i otpio još gutljaj. Joe je još malo pričekao, no činilo se da Dundee nema daljnjih želja, tako da je ovaj otišao iz sobe i tiho zatvorio vrata.
* 333
»Hej, Snapp? Ti si?« Jacky se oglednula. Prema njoj se s druge strane lakim korakom zatrčao nabijen i sitan crnokosi muškarac. »Tko ste vi?« upitala je Jacky glasom koji nije odavao zainteresiranost. »Humphrey Bogart, sjećate se? Adelbert Chinnie, Doyle.« Usta su mu se raširila u uzbuđeni smiješak. »Već čitav sat hodam gore-dolje po toj prokletoj ulici i pokušavam vas naći.« »A zašto?« »Moje tijelo – moje pravo tijelo – našao sam ga! Tip koji je u njemu pustio je brčiće i hoda i odijeva se drukčije, ali to sam ja!« Jacky je uzdahnula. »Humphrey, to više nije važno. Taj što je mijenjao tijela uhvaćen je i ubijen ima tome tri mjeseca. Tako, čak i ako je ta osoba koju ste našli uistinu u vašem starom tijelu – što je prokleto malo vjerojatno; nikad ne bi omanuo dvaput zaredom da ubije odbačenog domara – ne postoji nikakav zamisliv način da se s njom zamijenite. U blizini nema više nikoga tko bi znao izvesti taj trik.« Umorno je odmahnula glavom. »Oprostite. A sad, ako mi dopustite …« Chinnieu je pao smiješak s lica. »On je mrtav? Jeste… jeste li ga vi ubili? Do sto đavola, pa bili ste mi obećali…« »Ne, nisam ga ja ubio. Obavila je to rulja u jednom od pubova u East Endu. Čuo sam za to tek sutradan« I tu je produžila hod. »Čekajte čas«, rekao je Chinnie očajno. »Za to ste čuli, velite. Koliko je ljudi za to čulo?« Jacky je stala i rekla, s naglašenom strpljivošću: »Da. Svi – osim vas.« »Bravo!« rekao je Chinnie i ponovno se stao uzbuđivati. »Da sam ja taj zamjenjivač tijela i ja bih učinio isto.« »Što time mislite?« »Čujte me, otišao sam potražiti salone za depilaciju, sjećate se da sam rekao da hoću? Salone gdje skidaju dlaku tako da više ne raste. Pa sam doznao da je postojao jedan u Leadenhall Streetu gdje su to zbilja znali izvesti, ima to nekakve veze s elektricitetom. Lokal su zatvorili prošlog listopada, ali to ne znači da je postupak izgubljen. Dođavola, tijelomjenjač je mogao kupiti salon. U svakom slučaju, da sam na njegovu mjestu, i da mi se sad pruža prilika da mogu ostati u nekom tijelu a da se ne pretvorim u orangutana, onda bih se, mislim, dao prepoznati, uhvatiti i tada, baš kad
334
bih propadao kroz kapak pod vješalima, preselio bih se lijepo u neko drugo tijelo. Neka svi lijepo misle kako su me ubili i tako prekinu hajku.« Jacky se polako vratila do mjesta na kojem je stajao Chinnie. »Ispravno«, rekla je tiho, »dovde mi se dopada. Ali što ćemo sa svim onim u vezi vašeg starog tijela? On se iz njega već bio iselio – kad su ga objesili, bio je to mršavi starac.« »To ne znam. Možda je u moje tijelo smjestio nekoga drugoga, taman toliko da drži dok ne ode i dade se ubiti, a onda se ponovno prebacio u nj. Ili možda – da – možda smješta, za strahovitu tarifu, starije ljude u mlada tijela. Ili možda bezbroj toga. Dočepao se tog trika za smicanje dlaka koji sve to čini mogućim.« »Ta osoba u vašem tijelu«, rekla je Jacky, »čime se bavi? Kako je situirana?« »Živi na nivou. Ured u Jermyn Streetu, velika kuća na St. Jamesu sa poslugom i svime.« Jacky je kimnula, osjećajući kako u njoj ponovno raste staro uzbuđenje. »To se sasvim lijepo slaže s vašom idejom. Mogao bi to biti neki starac koji je platio Psolikom Joeu da ga ponovno učini mladim i zdravim – a mogao bi to biti i sam Joe. Dajte da bacimo pogled na tu kuću u St. Jamesu.«
* »Ali, ovaj«, propentao je zbunjeni vratar, »vi rekoste, sir, da vam bar još jedan sat neće trebati kočija. Vustin je baš otišao da nešto malo ruča. Mogao bi se sigurno vratiti za…« »Vustin više ne radi za mene«, odbrusio je Dundee oštro, dok mu je lice, u umjetnom svjetlu, bilo izmučeno i nabrano kao lice starca. Otkoračao je niz pločnik, pri čemu su mu pete elegantnih cipela tuckale po kaldrmi poput mehanizma kakvog starog sata. »Sir!« zazvao je vratar za njim. »Prekasno je da šetate sami! Ako biste pričekali koju minutu…« »Sve će biti u redu«, odgovorio je Dundee a da pritom nije ni zastao niti se okrenuo. Posegnuo je pod kaput i dodirnuo dršku jednoga od para minijaturnih džepnih pištolja koje je dao izraditi specijalno za sebe u oružara Josepha Egga s Haymarketa. Iako ne veći od mornarske lulice, svaki je od njih ispaljivao kugle kalibra .35 pomoću naboja koji se
335
detonirao nečim što je Dundee nazvao udarnom kapsulom, a koju je i skicirao fasciniranom puškaru. Ponesen iznenadnim impulsom skrenuo je lijevo blok prije no što je obično činio. Otići ću pola puta niz blok, pomislio je, a onda prijeći do St. Jamesa kroz servisni prolaz. Izaći ću na ulicu točno nasuprot moje kuće, i ako je ta bitanga što sam je vidio da se mota okolo još ondje, istrest ću iz nje objašnjenje – a ako pokuša stvarati nestašluke, postat će prvi čovjek u povijesti ubijen pištoljem na udarnu kapsulu. U magli su ulične svjetiljke bile tek pomična žuta zamućenja, a na Dundeeovom brčiću počele su se skupljati sićušne kapljice vlage. Srdito ih je počešao. Ovih si dana strahovito razdražljiv, rekao je samome sebi. Taj goljo na koga si se proderao ondje u dvorani za konferencije sad vjerojatno neće više htjeti imati s tobom posla, a ti patenti i tvornice koje on prodaje bit će za deset ili dvadeset godina prokleto korisni. Ma k vragu – pričekaj malo i kupi ih od njegovih nasljednika. Skrenuo je u servisni prolaz i zastao. Dakle, pomislio je, ako se već šuljaš, učini to kako treba. Skinuo je čizme, uhvatio ih obadvije u lijevu ruku pa nečujno zatapao niz mračni prolaz. Desnica mu je počivala na kvrgi kundaka jednog od Eggovih pištolja. Iznenada se Dundee sledio – iznad sebe je začuo šapat. Izvukao je pištolj iz njegove male futrole i nastavio na prstima, pipkajući maglu pet centimetara dugom cijevi. Dva kata iznad njega netko je bučno prodrmao prozorskom bravom, i Doyle je zamalo opalio – i zatim zamalo ispustio pištolje – jer se najednom, potpuno i bez ikakva upozorenja, prisjetio posljednjeg dijela one ponavljane noćne more, onoga dijela kojeg se nikad nije mogao prisjetiti nakon što bi se probudio. S fotografskom jasnoćom ugledao je ono što je u snu proizvodilo nepravilni kuckavi zvuk u magli iznad njega, ono što je pokazivao kadaverični Doyleov lik. Bilo je to tijelo J. Cochrana Darowa što se njihalo na konopcu vezanom oko vrata, dok su mu čizme na nogama kuckale o zid poput eolskog ksilofona samoga nečastivog, a glava mu, izvijena u ekskluzivnu pozu obješenih, zurila odozgo u nj uz grč za koji se činilo da mu ogoljuje baš svaki pojedini od svih žutih zubi. Ruka s pištoljem počela mu se tresti, i sad je postao svjesniji ljepljivog i hladnog noćnog zraka, kao da je sa sebe zbacio kaput. Pred sobom je vidio
336
sve svjetliju mrlju žutoga svjetla, jer je već bio blizu pločnika St. Jamesa, a ulična je svjetiljka stajala svega nekoliko metara od otvora prolaza. Ispred njega se pojačao šapat i sad je mogao vidjeti dvije mutne silhuete kako stoje taman na ulazu u prolaz. Podigao je pištolj i rekao jasnim glasom: »Da se niste pomakli, nijedan od vas.« Obadvije su prilike iznenađeno uzviknule pa iskočile van na pločnik. Kad je Dundee iskoračio iz prolaza da ih oboje zadrži pokrivene, pustio je čizme da mu klopnu na pločnik pa potegao i drugi pištolj. »Skočite tako još jednom i oboje ću vas ubiti«, rekao je mirnim glasom. »A sad hoću objašnjenje, i to brzo, što radite ovdje i zašto ste…« Dotad je gledao mlađega od te dvije šunjalice, ali mu je sada pogled skrenuo na drugoga. A onda mu se boja iscijedila iz fizionomije da bi je istog časa zamijenio znoj studen poput magle, jer je čovjeku prepoznao lice. Bio je to Brendan Doyle. Istoga je trenutka i Chinnie shvatio tko se to nalazi iza pištolja. »Licem u lice, napokon«, prošaptao je kroz stegnute zube. »Izmijenit ćemo mjesta, ti i ja…« Načinio je korak prema Dundeeu. Pucanj je u gustoj magli proizveo tupi zvuk, kao da je netko pljesnuo daskom po zidu od opeke. Kad je Adelbert Chinnie otkoračio pa sjeo na nogostup, Dundee je zajecao. »Bože, oprosti mi, Doyle!« zajecao je Dundee. »Ali trebao si ostati mrtav!« Drugi se pištolj zakolebao prema Jacky, ali prije nego što ga je uspio navesti na nju, ona se bacila naprijed i spustila brid dlana žestoko na Dundeeov zglavak. Mali je pištolj zazveketao po pločniku i ona se obrušila za njim. Dundee, oštrim bolom u zglavku trgnut iz histerije, već je bio na njoj. Jacky je dograbila pištolj baš u trenutku kad ju je Dundeeova težina tresnula na koljena, a njegova je desna podlaktica zakačila pod bradu; njegova je slobodna ruka prtljala oko njenog zglavka, ali slabašno – mora da je od njenog udarca bila odrvenila. S druge je strane ulice dopro zvuk razbijanja prozora, ali su oba zadihana borca bila i suviše zauzeta da bi podigla pogled; Jacky se borila da nogama nađe oslonac i osigura prelaženje zraka kroz stegnuto grlo, a Dundee se trudio s poprilično više snage da sve to spriječi. Jacky nije mogla podići pištolj a da ne zabije lice
337
u pločnik. Zvuk joj je vlastitog pulsa u glavi odzvanjao poput teških udaraca budaka kroz smrznuto tlo. »Dovodiš mi mrtvace natrag, ha, dečkiću?« oštro je šaptao Dundee. »Poslat ću ja tebe preko te rijeke.« U posljednjem očajničkom gambitu Jacky je iznenada savila ruku i oštro se okrenula nalijevo. U jednom se trenutku njena ruka s pištoljem oslobodila, pa je zamahnula cijevlju prema Dundeeu koji se odbio i sad krenuo rukom prema pištolju, promašio ga, pa ju je umjesto toga zgrabio za ovratnik košulje i svom je snagom raspalio koljenom; ali udarac za koji je mislio da će presaviti protivnika i baciti ga u nesvjesticu od bola, na Jacky je djelovao samo tako što ju je odbacio i nije ju spriječio da pritisne zdepastu cijev pištolja na most Dundeejeva nosa i povuče otponac. Ovaj je pucanj bio još prigušeniji nego što je bio onaj prethodni. Dundee je popustio zahvat kojim je stezao Jackyn ovratnik, očito zato da bi grgljavoj imitaciji zvečarke mogao posvetiti punu pažnju. Trenutak kasnije sav je omlitavio i izbečio na nju dva ispala oka između kojih je bila probijena uredna okrugla rupa. Na donjem se rubu skupio svjetlucavi polumjesec krvi, da bi mu se potom krv u crti prosula preko čela. »O, svi vi prepametni kopilani!« dopro je preko ulice glasan krik. Jacky se uspravila u sjedeći položaj. »Dobiste, dobiste me, mamlazi prokleti bez srca i bez duše«, povikao je glas iz magle, i Jacky se učinilo da je dolazio s razine više od ulične. »Dotjerali ste staroga Joea do toga da bi radije umro nego išao vašim dupeliznim stopama. Neka vas zbog toga muči još ono malo savjesti…« »Joe!« zazvao je tihi glas. »Jesi li pijan? Što to dođavola vičeš? Smjesta prestani s tim!« Jacky je znala da bi trebala pobjeći prije nego što taj rusvaj privuče pozornika, ali osim što se sva tresla bila je i radoznala zbog nevidljive drame na drugoj strani ulice. »Ja sam polupao taj prozor ovdje, gopodo Claire«, rekao je muški glas. »I računam da će vas koštati nešto i čišćenje pločnika pred fasadom, sutra. Napiši račun za sve to i pošalji mi ga u pakao, ti kujo vrckava!« »Joe«, rekao je damski glas, sad već glasniji. »Ja vam zapovijedam da – O, moj Bože!« Je li skočio? upitala je Jacky trenutak prije nego što je čula teški prasak i tresak nečega što je žestoko udarilo o pločnik. A onda je Jackynu pažnju skrenula Dundeeva lešina. Uspravila se u sjedeći položaj.
338
Slijepe su oči zatreptale, a na krvlju ispruganom licu počeo se stvarati izraz bezdanog užasa. Jedna je od Dundeevih ruku zatreperila prema gore, nesigurna kao zarđala šarka, i počela opipavati rupom probijeno lice. U jednom se trenutku učinilo kao da pokušava ustati, a onda se iznenada stresao i srušio se, a za posljednji se izdisaj učinilo da će se nastaviti u vječnost. Jacky je ustala i potrčala.
339
Poglavlje 15 »On šapnu: ‘Rijeka tu teče što dijeli zoru i veče…’« William Ashbless
I
ako su radnici na teglenicama i maonama na Temzi imali još pola sata travanjskog sunca da po njemu rade, stanovnici sirotinjske četvrti St. Giles vidjeli su još prije jedan sat kako sunce zalazi za visoke, nazubljene stare građevine što su tvorile njihov sumorno sivi i zatupljujući bliski horizont, i već se gotovo svaki od rasparenih prozora Štakorskog zamka žario svjetlom. Dok je stajao u prolazu kraj jednih od postranih vrata zgrade, Len Carrington je netrpeljivo odgovarao na još jedan prigovor što je došao iz družine od šestero ljudi što su se upravo spremali otići za Fleet Street. »Učinit ćete to zato što je to posljednji takav posao koji ćete ikada za njih obaviti, i zato što će se, ako to ne obavite, nabrusiti, a mi ih želimo udariti bez upozorenja – a također i zato što će se oni, kad im jednom dovedete toga momka, toliko zaokupiti njime da ćemo ih moći obojicu ubiti bez po muke.« »Da nije kojim slučajem taj dečko što ga dovodimo onaj isti koji je u Dvovratom labudu bacio Normana kroz prozor?« upitao je jedan od ljudi. Carrington je napućio usne jer se bio ponadao da neće povezati to dvoje. »Da – ali ste tu otmicu sami zabrljali…« »A čini se da su oni zabrljali kad su ga se uopće dohvatili«, dodao je onaj čovjek. »… ali ćete ga ovaj put pokupiti tiho«, nastavio je Carrington strogo. A onda se nacerio. »I ako svi mi ispravno odigramo svoje uloge, onda će u Štakorskom zamku noćas biti pravo slavlje.« »A ja velim amen«, prošaptao je jedan drugi. »Na put – sad bi već morao biti na tom svom šašavom književnom sastanku.«
340
Šestorica su zatapala niz uličicu, a Carrington se vratio unutra. Golema je stara kuhinja u tom trenutku bila prazna i osvijetljena samo zagasitim crvenim žarom ognjišta. Potegao je vrata za sobom i prostorija je postala sasvim tiha, ako se izuzmu slabašni zvukovi dalekog jaukanja i gunđanja. Sjeo je na klupu i s police dohvatio krčag hladnog piva pa ga skinuo. Povukao je dugačak gutljaj pa ponovno začepio krčag, vratio ga na njegovo mjesto i ustao. Bit će mu bolje da se vrati u prednju prostoriju; ne bi baš bilo zgodno da se lakrdijaš počne pitati što ga je to zadržalo. Dok je hodao prema unutrašnjim vratima i prolazio pokraj odljeva, jaukanje se i gunđanje pojačalo. Zastao je s gnušanjem provirio niz crnu rupu što je vodila do dubokih podruma i podzemne rijeke. Pitani se, pomislio je, što je Horrabinove Pogreške večeras toliko razjedilo. Možda je i stari Gnojko imao pravo, i možda su ti stvorovi donekle sposobni čitati misli, i možda su svjesni pobune što se noćas sprema. Nakrivio je glavu pa uhom potražio basso profondo Velikog Ujedača, koji je bio jedini od Pogrešaka na koje je itko obraćao ikakvu pažnju, ali ga nije čuo. Dobro momče, pomislio je Carrington nervozno – ako predosjećaš makar i dio naših planova, zadrži to iza rešetaka svojih zastrašujućih zubi. Propipao je uokolo u potrazi za drvenim poklopcem, našao ga pod hrpom kora od krumpira i namjestio ga na rupu odlivnika, i tako efikasno stišao, barem ovdje gore, buku iz dubokih podruma. Otvorio je vrata hodnika baš kad je Horrabinov pjevni glas zazvao iz prednje sobe: »Carrington! Gdje si, dođavola?« »Evo me ovdje, Vaša Preuzvišenosti«, odgovorio je Carrington trudeći se da mu glas zazvuči opušteno pa istupio. »Samo sam svratio u kuhinju na gutljaj piva.« Bez žurbe je stupio u prostoriju. Lakrdijaš, nalik golemom pauku nastrano napravljenom od šećerleme, brzo se zibao naprijed-natrag u svojoj ljuljašci, dok je Romany ili Romanelli ili kako li se već zvaše, ovog tjedna počivao u svojim visokim kolicima koja su od svega najviše nalikovala dječjoj hodaljci, dok mu je puckavi sjaj statičkog pražnjenja treperio oko tijela sad još blistavije negoli prije pet minuta. »Pretpostavljam da su krenuli?« upitao je Horrabin. »Jesu.« »I da im je rečeno da ovaj put ne zeznu?« ubacio je Romanelli. Carrington ga je hladno pogledao. »Uhvatili su vam ga onaj put i uhvatit će ga i ovaj put.«
341
Romanelli se namrštio, a onda odustao i opustio lice kao da naprosto nije imao dovoljno raspoložive energije da reagira na taj neposluh. »Idi dolje do stare bolnice«, rekao je. »Pobrini se da sve bude spremno.« »Odmah, odmah.« Carrington je požurio iz sobe i zatim se moglo čuti kako mu čizme najprije klapaju hodnikom a zatim kuckaju dok je silazio niz duge kamene stepenice. »Zašto i ti ne odeš?« zakriještao je Romanelli na lakrdijaša. »Tek sam stigao!« pobunio se ovaj. »A postoje tu i dvije stvari koje vi i ja moramo srediti. Prvo, bio sam se sporazumio s vašim kaom: trebalo je da ja…« »On je mrtav a sa mnom se nisi sporazumio ni u vezi čega. Idi.« Nakon kraće šutnje Horrabin je ispružio ruku i dohvatio svoje hodulje, iskoprcao se iz ljuljačke i ubacio se na njih, i sad je klimavo stajao na središtu poda. »Vi ste prokleto sigurni u…« »Idi«, ponovio je Romanelli. Zatvorio je oči, a lice mu je nalikovalo tankoj krpi što ju je netko omotao oko kamena da se osuši na suncu pa potom zanavijek zaboravio na nju. Začulo se sve dalje kuckanje Horrabinovih hodulja. Romanelliu se opustila čeljust, a duboki je uzdah odjeknuo izlazeći iz njegovih prsiju. Vrijeme mu paklenski istječe – sad još teži svega petnaest kilograma, a znao je da nije tako moćan kao što je bio Gospodar; izgubit će vlast nad neprirodno zadržavanim dijelovima tijela pa naprosto popustiti i razletjeti se u komade, i to mnogo prije negoli dostignu nultu točku gravitacije. Za njega neće biti velikog sunovrata prema Mjesecu. Stresao se i pokušao prisjetiti koliko je čarobnjaka bilo istovremeno i dovoljno moćno i dovoljno protuprirodno – vrlo je teško istodobno zadržati obadvije sposobnosti, bilo je to kao da se pokušava dva istoimena pola magnetita pritisnuti jedan na drugi – da bi moglo razviti tu neobičnu privlačnost prema Mjesecu koja bi u ekstremnim slučajevima, kao što je to bio Gospodarev, mogla postati divljački jaka privlačna sila i to mnogo, mnogo jača no što bi se dalo objasniti stvarnom fizičkom gravitacijom tog tijela. Jedan je od njih bio onaj Turčin, Ibrahim, koji se na koncu dao ukopati do koljena u stanac kamen u nekom visoko ograđenom dvorištu nekoliko milja od Damaska, i koji je tražio čitava bogatstva da ljudima predskazuje budućnost – a činio je to samo kad bi Mjesec bio iznad njega pa bi mu kosa i ruke visili ravno uvis, što je bio efekt koji je stvarao moćan dojam na njegove mušterije – sve dok neki čovjek, ne baš jako zadovoljan njegovim proročanstvom, nije potegao demeskinju i prosjekao ravno kroz obadva Ibrahimova koljena, i tako otposlao potkresano tijelo
342
da vrišteći sune prema nebu. A postoji i kratki spomen, u jednoj od izgubljenih knjiga apokrifne Clementine Recognitionis, nekog vrlo starog čarobnjaka koji je jednoga popodneva u Tyani naprosto otplutao s tla, pa su ga danima vidjeli na nebu kako gestikulira i viče, prije nego što ga je odnijelo predaleko da bi ga ikad više vidjeli. Očito je bilo nešto istine u onim vrlo starim pričama o tome kako je jednoč nastanjeni Mjesec postao, zbog neke davno zaboravljene, ali transcendentne izopačenosti, spomenik i arhetip i hirovito živo otjelovljenje očajanja. Romanelli se sjećao kako je, dok je nadgledao ono odbojno čišćenje ulice ispod Beb-el-Azaba, začuo da je negdje daleko na jugu šuplje kresnuo topovski pucanj. Bio se napeo, spreman da dozove Albance kako bi ovi odbili kazneni napad sinova pobijenih mamelučkih begova, ali daljnje pucnjave nije više bilo, a kad se bio popeo na krunište, nije vidio da se na sve tamnijoj ravnici skuplja ikakva vojska. Tek je kasno te noći čuo jednog od felaha gdje priča o nekakvom starcu kojeg su mnogi vidjeli kako, baš u smiraj, leti iznad starog dijela Kaira… Odjurio je do Gospodareve kuće i našao je razvaljenu, a i praznu ako se izuzmu nekoliko uništenih shabtija i ranjeni vratar… Od vratara je doznao da je čovjek koji je sve to učinio bio Brendan Doyle, koji je od njih pobjegao još u listopadu; sutradan je otkrio da je ovaj napustio Egipat na Fowleru, s kursom prema Engleskoj, i da se stavio na spisak putnika pod imenom William Ashbless. Romanelli je napustio svoju službu liječnika Muhameda Alia i ukrcao se na idući brod za Englesku gdje je, zviždanjem na krmi dok mu nisu odrvenjele usne i sam mu kapetan zapovjedio da s tim prestane, nekoliko puta uspio dozvati po dva Shellengeria na po koji sat; putovanje nije bilo ni izbliza tako brzo kao što je bila plovidba na jug na Chillicou, ali je Romanelliu uspjelo sići s broda na londonskom molu već u nedjelju, a to znači prekjučer, dok brod tog Ashblessa-Doylea nije stigao sve do danas ujutro. A doktor Romanelli nije dangubio za tih četrdeset osam sati prednosti. Doznao je da se njegova lovina, a pod Asblessovim imenom, namjerava pojaviti, pa kud baš to, na književnom sastanku u prostorijama izdavača Johna Murraya, i Romanelli je režanjem prisilio čarobnjaka-lakrdijaša Horrabina da pošalje nekoliko svojih svinjskih mrga koji će slijediti Ashblessa kuda god pošao, da bi ga, pošto iziđe iz Murrayevih prostorija, oteli i doveli u Štakorski zamak. A kad ga dovedu, ovamo, pomislio je Romanelli dok mu je umorni dah klipsao gore-dolje po grlu, naprosto će ga ižmikati do suha. Doznat ću od njega dovoljno o tom skakanju kroz vrijeme da bih to mogao izvesti i sam,
343
pa ću skočiti u prošlost, u doba kad sam bio zdrav, i reći tomu mlađemu sebi kako da drukčije izvede stvari, tako da u ponedjeljak, drugoga travnja 1811, ne budem samo klackava, raskrvavljena i prenapregnuta podrtina. Otvorio je krvlju podlivene oči pa pogledao na sat što je ležao na polici pretrpanoj lutkama, a baš ispod niše u koju se nastanila Gnojkova glava. Četvrt do devet. Još otprilike jedan sat, rekao je samom sebi, i Horrabinovi će mi razbijači dovesti Ashblessa, pa ćemo se povući u podzemnu bolnicu.
* Kad je fijaker zatandrkao kraj katedrale St. Paul’s, William Ashbless je povirio na tamni trg sa zapadne strane goleme crkve i prisjetio se kako je ondje prosjačio kao Mutavi Tom. Nikad nisam, pomislio je, došao do toga da se poslužim vlastitim glasom. Mutavi Tom je bio nijem a takav je nužno bio i cipelar Eshylis, i mada će William Ashbless biti rječit pjesnik, on će samo prepisivati iz sjećanja pjesme što ih je davno pročitao i zapamtio. Raspoloženje mu je bilo mješavina olakšanja, radosnog iščekivanja i mutnog osjećaja razočaranosti. Sasvim je izvjesno bilo lijepo ponovno biti u Engleskoj, biti napokon slobodan od sve te paklenske magije i radovati se susretu, za koji je znao da će doći, s Byronom, Coleridgeom, Shelleyem, Keatsom, Wordsworthom i ostatkom klape – ali sada kad je, neopozivo, postao Ashbless, i kad se vratio u okvire Baileyeve biografije, za njega više nije moglo biti velikih iznenađenja; već je bio pročitao svoju životnu priču. Još bi mu i sad bilo napola drago da se test što ga je bio smislio za mjesec dana duge plovidbe na Fowleru pokazao negativnim. Bilo mu je palo na um, ako je Narav tvrdo odlučila da on bude Ashbless, da će se tada potruditi oko dvije stvari. Morat će se pobrinuti da rukopis »Dvanaest sati Noći«, a koji je posljednji put vidio na pisaćem stolu u onoj sobi Dvovratog labuda, dospije nekako u redakciju Couriera na vrijeme da bi se objavio u listopadu; a morat će se pobrinuti i za to da Fowler stigne u London na vrijeme da bi on drugoga travnja mogao prisustvovati tom skupu kod Murray’sa i ponovno se sresti s Coleridgeom. I jedno i drugo bile su nepromjenjive činjenice iz Ashblessova života, koji je temeljito proučio, i ako se ijedna od njih ne dogodi, onda bi još mogao biti čovjek, sposoban da sam odlučuje o svojini postupcima, sposoban da osjeća i nadu i strah.
344
Ali kad je danas popodne otišao do Labuda i zapitao jesu li zadržali štogod pošte za Williama Ashblessa, rekli su mu da duguje poštarinu za tri pošiljke. Pokazalo se da su to pismo do Couriera kojim se potvrđuje prihvaćanje, a uz koje je bio priložen ček na tri funte; broj od 15. listopada, u kojem je bila otisnuta pjesma, kao i pismo od Johna Murraya, s nadnevkom dvadeset peti ožujka, kojim se Ashbless poziva na neformalni skup u prostorijama uredništva a koji će se održati tjedan dana kasnije – a to znači – večeras. Pitanje je riješeno. On jest Ashbless. A to neće biti dosadno – kao prvo, postoje u toj priči neki dijelovi čije će razvijanje pratiti sa zanimanjem. Gdje je, primjerice, ta Elizabeth Jacqueline Tichy, moja buduća supruga? Domalo ću ispričati Baileyu da sam je prvi put sreo dobrano prije, to jest u rujnu lanjske godine. Pitam se zašto ću to reći. I naravno, tu je i ono konačno pitanje: tko je taj koji će me dočekati u močvarama Woolwicha dvanaestog travnja 1846, proburaziti mi trbuh i ostaviti mi tijelo da ga pronađu istom mjesec dana poslije? I kako ću, dođavola, navesti sebe da odem i na takav sastanak? Kočija je skrenula desno, kraj Old Baileya na Fleet Street, i onda se zaustavila pred brojem 32, uskom zgradom prijatna izgleda kojoj su se iza zavjesa žarila svjetla. Ashbless je sišao, isplatio kočijaša pa, kad su kola otkloparala i odzveketala, duboko udahnuo i bacio pogled na oba kraja ulice – opazivši pritom nekog mladog prosjaka kako se mlitavo vuče u njegovu smjeru – pa zakucao na vrata. Nakon nekoliko trenutaka začuo se škljocaj povlačenja kračuna, da bi potom neki riđi muškarac, sa čašom u ruci, otvorio vrata; i da bi zatim, unatoč podšišavanja, friziranja brade i doličnog odijela na koje je Ashbless potrošio najveći dio od one tri funte, ovaj nesigurno odstupio kad mu je pogled pao na golemog, bakarnog posjetitelja. »Ovaj… da?« upitao je. »Zovem se Ashbless. Jeste li vi John Murray?« »A? Da, da, samo uđite. Da, ja sam Murray. Natjerali ste me da se trgnem – ako uopće postoji nešto što se zove tipični pjesnik, sir, mogu li reći da mu uopće ne sličite. Jeste li za čašu porta?« »Bit će mi drago.« Ashbless je stupio u ulaznu dvoranu i počekao da Murray ponovno zakračuna vrata. »Nekakav se mladi prosjak mota pred kućom«, objasnio je Murray kao da se ispričava. »Već se pokušao ušuljati.« Uspravio se, gucnuo svoj porto
345
pa oprezno obišao gosta. »Ravno ovuda. Drago mi je što ste došli – imamo sreće što će večeras s nama biti i Samuel Coleridge.« Ashbless se široko nasmiješio i pošao za njim. »Znao sam da hoće.« Kad je vidjela kako stranac silazi iz kočije, Jacky je bojažljivo krenula naprijed, ali prije nego što je uspjela smisliti što da reče, ovaj je zakucao i bio primljen u kuću i to baš od tog prgavog Murraya. Vratila se do mračne, uvučene veže u kojoj je čučeći provela čitav prethodni sat. To je zacijelo onaj čovjek kojeg je opisao Brendan Doyle, pomislila je. Murray nije pričao tek tako da se nešto priča, kad je tom Timesovom rubričaru rekao kako ima razloga povjerovati da će taj novi i kontroverzni pjesnik William Ashbless u ponedjeljak biti gost na njegovom večernjem skupu. Kako da mi onda uspije razgovarati s njim? upitala se. Starom ubogom Brendanu Doyleu dugujem bar toliko – da njegovu prijatelju prenesem tužnu vijest o njegovoj smrti. Rekla bih da ću naprosto morati pričekati ovdje dok ne izađe, i onda ga uhvatiti prije nego što stigne ući u kola. Kako Jacky nije spavala sve otkako je ubila Dundeea – i time, konzekventno, i Psolikog Joea – a bilo je to pretprošle noći, počela je dobivati halucinacije, kao da su snovi bili nestrpljivi da je se dočepaju. Činilo se kao da goleme sjene srljaju na nju, ali kad bi se prenula, ne bi bilo ničega; a neprestano je i čula… ne zvuk, ne čak niti odjek, već nekakvo zakašnjelo titranje zraka što je zaostalo kad su se nad nebom zalupila golema željezna vrata. To još nije počelo jer je bilo tek rano predvečerje, ali je bila umorno sigurna da će se za koji sat početi pitati zašto još nije svanulo… i da će se, mnogo prije petog sata, to nelagodno čuđenje produbiti do panične uvjerenosti da se nešto uistinu zaklopilo nad nebom, i da nikad više neće ugledati sunce. Jednom je bila posjetila Magdalen, bolnicu za duševno bolesne žene – »Majmunen«, kako su je zvali jezikom ulice – i tu se bila zarekla da će radije sama sebe ubiti nego se dati ondje zatočiti, ako se izbor ikada toliko suzi. Noćas je bila prilično sigurna da se toliko suzio. Njezina je još jedina preostala namjera bila da dočeka Ashblessa, prenese mu novosti o Doyleu, pa da onda izvede Uron Prekrasnoga: da otpliva nasred Temze, isprazni pluća i potone na dno. I tada se stresla – jer joj je bilo baš palo na um koliko su njeni subjektivni strahovi bili opravdani: za nju više neće biti zore.
346
Gledano sa čisto profesionalnog stanovišta, Coleridge i Ashbless donijeli su Murrayu samo veliko razočaranje. Kad se izdavač odšetao do kuta knjigama obložene prostorije u kojemu su razgovarala ova dvojica, i kad mu je najprije uspjelo da se ubaci u konverzaciju, a zatim i da promijeni temu i pretvori je u ponudu da svakome od njih nešto objavi, nijedan baš nije djelovao oduševljeno, što je Murraya zbunilo, obzirom da se Coleridge nalazio pred financijskom propašću, da mu je obitelj izdržavala darežljivost prijatelja, a Ashbless je bio friški žutokljunac koji bi morao biti sretan zbog izgleda da bi mogao tako brzo doći do tako dobrog izdavača. »Prijevod Goetheovoa Fausta!« rekao je Coleridge sa sumnjom u glasu. Kad mu je pažnja bila skrenuta s teme o kojoj je raspravljao s Ashblessom, živost mu je napustila lice pa je ponovno djelovao staro i bolesno. »Ne znam«, rekao je. »Iako je Goethe genij čija bi djela – napose to djelo – bila i čast i izazov prevoditi, bojim se da je moja osobna filozofija u takvom… nesuglasju s njegovom, da bi nas takav jedan pothvat… mogao obojicu kompromitirati. Ali ja imam mnogo eseja… »Da«, odgovorio je Murray, »o njihovom ćemo objavljivanju zacijelo jednom zgodom morati porazgovoriti. Ali što vi mislite, mister Ashbless, o ideji da objavim knjigu vaših stihova?« »Mislim…« počeo je Ashbless. Neće ići, Murrayu, pomislio je bespomoćno, jer je slučaj htio da Ashblessovu prvu knjigu objavi Cawthor i to ovoga svibnja. Jako mi je žao – ali to je za tebe prošlost. »U ovom trenutku«, rekao je »‘Dvanaest sati’ je sve čime raspolažem. Da pričekamo i vidimo hoće li mi uspjeti napisati još štogod.« Murray se prisilio na smiješak. »U redu. Iako bi se moglo dogoditi da jednom kad budete spremni, na mojoj listi više ne bude mjesta. Gospodo, ako mi dopuštate?« I tu se vratio društvancu kraj stola. »Bojim se da ću i ja isto tako morati zatražiti slično dopuštenje«, rekao je Coleridge pa spustio svoju jedva dodirnutu čašu porta i počeo masirati sijedo tjeme. »Osjećam kako mi dolazi jedna od onih mojih glavobolja, a uz njih sam jadno društvo. Šetnja do kuće mogla bi je čak i izliječiti.« »A zašto ne fijakerom?« upitao je Ashbless dok je s njim išao prema vratima. »O… volim šetati«, odgovorio je Coleridge malo postiđeno i Ashbless je shvatio da ga ovaj nema čime platiti.
347
»Reći ću vam nešto«, rekao je Ashbless kao usput. »Ovdje sam već pokupio sve što sam htio, a ja u šetnji baš posebno ne uživam. Možda vas mogu odbaciti.« Coleridge se razvedrio, ali je onda upitao prezno: »Ali u kome smjeru vi idete?« »O«, odgovorio je Ashbless i bezbrižno odmahnuo rukom, »ja idem u svim smjerovima. A gdje ste vi odjesli?« »Hudson’s Hotel, u Covent Gardenu. Ako vam je to imalo nezgodno …« »Nije uopće. Idem se ispričati misteru Murrayu i uzeti naše šešire i kapute.« Nekoliko minuta poslije toga Murray ih je izveo na prednja vrata, pa se nagnuo kroz njih i namrštio na mladoga skitnicu koji je i dalje zjakao nekoliko vrata podalje. »Hvala vam, mister Ashbless, što ćete našeg prijatelja otpratiti kući.« »Ma nije mi teško – i čini mi se da ga vidim. Hej! Taksi!« Fijakerist nije razumio povik, ali je mahanje rukom bilo dovoljno jasan poziv. Zakosio je vozilom prema njima, a Murray im je poželio laku noć, zatvorio vrata i ponovno ih zakračunao. Fijaker se upravo zaljuljao zaustavivši se, kad je do njih dopro povik »Mister Ashbless! Mister Ashbless!« a nekakav dronjavi momak sunuo pred njima. Bože moj, pomislio je Ashbless kad je momkovo lice na trenutak osvijetlila ulična svjetiljka, pa to je Jacky. Ali je sad niži nego što je bio; ne, sve je u redu, ja sam viši. »Daa?« Jacky se zaustavila pred njima. »Oprostite mi što smetam«, prodahtala je, »ali se bojim da imam loše vijesti o prijatelju koji nam je zajednički.« Ashbless se zagledao u Jacky, osvijetljenu svjetlom što je dopiralo kroz zastrti prozor njoj za leđima. Ovi su mjeseci bili grubi prema njemu, pomislio je Ashbless. Mali djeluje izgladnjelo i iscrpljeno i… nekako, unatoč tome, čak i ženskastije nego inače. Ubogo siroče. »Zaista mislim«, rekao je Coleridge smeteno, »da bi mi šetnja učinila dobro i ja…«
348
»Ne«, zaprosvjedovao je Ashbless. »Ova vam vlažna magla ne može biti na dobro, a volio bih čuti još koju vašu misao o logosu. Siguran sam da ovo momče…« »Je li kome trebao ovaj prokleti fijaker?« doviknuo je kočijaš i nestrpljivo zapucketao bičem. »Je, je, hajdemo sva trojica hop unutra«, rekao je Ashbless i otvorio vrata. »I možda mi, moj mladiću, nakon što otpratimo mistera Coleridgea kući, dopustite da vam platim večeru.« »Povest ću se s vama«, odgovorila je Jacky i uskobeljala se u kabinu, »ali ću morati… otkloniti vaš ljubazni poziv na večeru. Imam zakazan… na rijeci jedan sastanak na koji svakako moram doći.« »Jesmo li svi?« široko se nasmiješio Ashbless pa pomogao Coleridgeu da uđe i naposljetku se i sam popeo. »Kočijaš! Hudson’s Hotel, molim lijepo, Covent Garden!« Zalupio je vratima i pretovarena su kola ponovno uskočila u promet. Kola što ih je Jacky bila vidjela kako čekaju kraj Murraya također su se zaputila, slijedeći ih na udaljenosti od desetak metara, iako ih čak ni fijakerist nije opazio. »Koji dakle prijatelj i kakve loše vijesti?« upitao je Ashbless koji je svoju krupnu tjelesinu bio zabio u kut kraj lijevog prozora. »Vi… ste poznavali čovjeka imenom Brendan Doyle, mislim da jeste«, rekla je Jacky. Ashbless je zadigao obrve. »Poznavao sam ga prokleto i vraški dobro, to da. Zašto?« »On je mrtav. Jako mi je žao. Znao sam ga i sam, zakratko, i bio mi je drag. Prije nego što je umro pokušavao vas je pronaći – mislio je da biste mu vi mogli pomoći, a čini se da ste velikodušni baš kao što je govorio. Ali ste naprosto… stigli prekasno.« U Jackynom je glasu bila istinska tuga. Fijaker se zaustavio na križanju s Chancery Laneom, i Jacky je posegnula za kvakom. »Bolje da idem. Ovako se nimalo ne primičem rijeci. Drago mi je što sam vas obojicu upoznao.« Alarmiran tupošću Jackynoga glasa, te iznenada naslutivši pravu narav sastanka na rijeci, Ashbless je svoju ruku preklopio čvrsto preko Jackyne i tako zadržao vrata zatvorenim. »Čekajte.«
349
Učinilo se da kočijaš ima nekih teškoća s ponovnim pokretanjem kola – zazvučalo je kao da je skočio na kolnik pa udario konja – ali su se na koncu ipak ponovno pokrenuli i Ashbless je Jacky pustio ruku. »Jacky, on nije mrtav«, rekao je tiho. »Poslije ću vam kazati kako to znam – sad mi naprosto povjerujte na riječ. I nije me briga jeste li mu vidjeli leš. Kao što znate«, i tu je Ashbless namignuo, »postoje slučajevi kad ne postoje nepobitni dokazi.« Jackyne su se oči razrogačile od razumijevanja, a Ashbless se nasmiješio pa zavalio koliko je god to mogao. »No u svakom slučaju mister Coleridge i ja raspravljali smo o konceptu logosa. Kakvo je vaše mišljenje o tom predmetu?« Sad je na Coleridgeu bio red da iznenađeno zadigne obrve, zbog takvog pitanja postavljenog turobnom uličnom beskućniku, s tim da su mu se obrve uspele još i više kad je Jacky na nj i odgovorila. »Mislim«, rekla je Jacky, ne suviše zbunjena ležernom promjenom ploče, »meni se čini da ima nešto u tom logosu, kako ga definira Sveti Ivan, što je analogno Platonovoj ideji apsoluta: vječnih, stalnih oblika čije su materijalne stvari samo nesavršene kopije. Neki od Sokratovih filozofskih prethodnika dapače…« Prekinula ju je šaka što je najednom provirila kroz otvoreni prozor i pritisla joj grlo pištolja na gornju usnu. Mogla je osjetiti hladnoću kovine direktno kroz lažne brkove. U istom se trenutku i kroz drugi prozor provukla poput zmije još jedna ruka i uperila pištolj Ashblessu u oko. »Nitko ni mrdac«, rekao je hrapavi glas, a mršavo ih je lice škiljavo pogledalo kroz Jackyn prozor. »Mruke, uzoriti gospodine«, rekao je Ashblessu koji je bio i suviše zabijen u kut a da bi se mogao pomaknuti čak i kad bi na tako nešto mogao i pomisliti. »‘Oće i ovaj put biti vrcanja kroz prozor, ha? Prosim ih oproštenje što upadam u razgovor ugodni, ali mijenjamo kurs – prema Štakorskom zamku.« Na vlastito zaprepaštenje Ashbless je shvatio da u tom osjećaju zbog kojeg je ostao bez daha ima zanosa bar koliko i straha. Bogami, pomislio je, čovjek nikad ne zna kad će naletjeti na poglavlje koje je Bailey propustio. »Prilično sam siguran da sam ja taj kojeg tražite«, rekao je oprezno, žmirkajući prema grlu cijevi. »Pustite ovo dvoje da idu pa obećavam da ću biti miran.« »Nemoj da se rasplačem, dobričino medena, od tvog poštenja i heroizma.« Lagano ga je gurnuo pištoljem i zanjihao mu glavu prema natrag. »A sad začepi gubičetinu, može?«
350
Kola su napravila desni zaokret u Drury Lane, i mada je novi kočijaš, dok je skretao vozilom za ugao, zamalo natjerao lijevi kotač da se okrene u zraku, ta dvojica što su stajala vani na papučicama nisu se ni u jednom trenutku ni prenula ni spustila oružje. »Nisam baš siguran da slijedim što se događa«, rekao je Coleridge koji je zatvorio oči i stao trljati sljepoočice. »Hoćete li nas opljačkati ili ubiti? Ili oboje?« »Vjerojatno oboje«, rekla je Jacky jednoličnim glasom, »iako mislim da bi njihova šefa više zanimalo da vam ukrade dušu nego kesu.« »Ne mogu je ukrasti ako je već ranije niste izgubili«, rekao je Coleridge mirno. »Možda će vrijeme biti najbolje utrošeno ako svako od nas… podupre u mislima tvrdnju da je ima.« Pustio je da mu dežmekaste crte lica zadobiju smirenu bezizražajnost, a ruke padnu u krilo. Kočija je zastala na Broad Streetu, a onda ga hitro prešla. Sad je i kloparanje i zveckanje zazvučalo glasnije jer je uličica sjeverno od Broad Streeta bila mnogo uža. Nakon nekoliko trenutaka Jacky je njušnula. »Sad smo među straćarama St. Gilesa, to sigurno«, promrmljala je isprekidano, kao da ne može udahnuti dovoljno zraka u pluća. »Njušim vatre od otpadaka.« »Reko ti je kuš«, podsjetio ju je stražar i gurnuo je u brk. Ona je poslušno zašutjela, u stranu da bi idući takav udarac mogao odapeti oroz. Fijaker se napokon zaustavio i dva su naoružana otmičara skočila dolje i otvorila vrata. »Van«, rekao je jedan od njih. Troje se putnika izravnalo pa se iskobeljalo iz pretrpane unutrašnjosti. Coleridge je žurno sjeo na papučicu, uhvatio se za glavu i zaječao; očito mu se glavobolja bila pojačala. Ashbless je bacio tup pogled na golemu, otrcanu zgradu do koje su stigli. Djelomično od opeke – opeke u čitavoj skali veličina, nijansi i starosti – a djelomice od drveta, ta je građevina bila povezana s tamnim volumenima ostalih zgrada krhkim mostićima i vrzama na svim nivoima, a prozorima isprebijana na tako nesimetričan način da oni nisu, činilo se njemu, nikako mogli odražavati raspored katova u unutrašnjosti. Jacky se samo zapiljila u mokro blato između čizama, pa duboko uzdahnula. Len Carrington je pohitao iz dobro osvijetljene otvorene veže pa promotrio prizor. »Sve je išlo glatko?« upitao je kočijaša koji se još bio uzdizao na svojoj klupi.
351
»Aha. S vašim dopuštenjem vratio bih ovo natrag na Fleet Streeet prije nego što kočijaš digne frku pa prijavi da mu fali.« »U redu. Idi.« Bič je pucnuo i kočijica se zakotrljala naprijed, jer nije bilo mjesta da se okrene. Carrington se zagledao u zarobljenike. »To je taj«, rekao je i upro prstom u Ashblessa, »a ovo je… kako se ono zvaše, već se dugo nismo vidjeli… Jacky Snapp! – za čiju bih ulogu u svemu tome volio imati nekakvo objašnjenje… ali tko je ovaj bolesni stari mamlaz?« Otmičari su slegnuli ramenima, i zato je Ashbless tiho rekao: »To je Samuel Taylor Coleridge, vrlo poznati pisac, i ako biste ga ubili, kupili biste si više nevolje nego što je sebi možete priuštiti.« »Nemoj ti nama govoriti što ćemo mi…« počeo je jedan od otmičara, ali ga je Carrington ušutkao odmahom ruke. »Vodite ih sve unutra,« rekao je. »I to brzo – policija zna zaći ovamo i tako duboko.« Zarobljenici su, pred pištoljskim cijevima, bili uvedeni u veliku prednju sobu, i sad je Ashbless, prvi put te noći, osjetio ledenu prazninu i očajnički unutrašnji jauk stvarnoga straha, jer je ovdje bio i doktor Romanelli, koji je počivao u nekakvoj zipci na kotačima i zurio u njega s gnjevnim prepoznavanjem. »Vežite ga«, zakriještao je čarobnjak, »i vodite ga dolje u bolnicu. Žurno.« Svjetlost statičkog izbijanja sad je divlje treperila i poskočila bi svaki put kad bi izgovorio tvrdi suglasnik. Ashbless je skočio na čovjeka koji mu je stajao zdesna pa ga svom snagom i čitavom težinom raspalio u grkljan; čovjek se prevalio direktno na leđa a njegov je refleksni pucanj raznio brojčanik sata na zidu. Ashbless je upravo bio vratio ravnotežu i baš se bio spremao zavitlati se i zgrabiti Jacky i Coleridgea, kad mu je netko podbio lijevu nogu, pa se nezgrapno srušio na pod. Prizor se za njega prestao sastojati od pokretne smjese dojmova, i sad je mogao stvari opažati tek jednu po jednu: njegove su nove hlače imale razjapljenu, od krvi vlažnu rupu proderanu u lijevom koljenu; u ušima mu je zvonilo od detonacije drugog pucnja; krv, a i komadići zakrvavljene tkanine i kostiju poškropili su zid i pod ispred njega; lijeva mu je noga, koja je bila ispružena ravno ispred njega, bila u koljenu svinuta ustranu.
352
»I dalje hoću da ga vežete«, zahripao je Romanelli. »I stavite mu podvezu na bedro – htio bih da još malo potraje.« Kad su ga Carrington i njegovi revolveraši zgrabili ispod pazuha i trzajem ga uspravili, Ashbless je izgubio svijest. Tri minute kasnije prostorija je bila prazna, ako se izuzme Coleridge, koji je sjedio blijed i zatvorenih očiju u Horrabinovoj ljuljački, i jedan od Carringtonovih ljudi, mladić štakorske fizionomije zvan Jenkin, u neprilici što su ga postavili da stražari nad takvom bezopasnom starom žlundrom. Jenkin se radoznalo ogledavao po prostoriji, zapazio svježu lokvicu krvi i razneseni sat, pa se upitao što se to točno ovdje bilo dogodilo prije nego što ga je Carrington pozvao da uđe. Dok je hitao unutra, vidio je kako trojicu izvode iz sobe, s tim što je samo jedan od njih sam hodao, no činilo se da je sada sve već pod kontrolom; Jenkin je pomislio, kad je čuo ta dva pucnja, da je to početak pobune, ali je bilo očito da će na to trebati još malo pričekati. Žestoko se trznuo kad je u predvorju začuo zvuk koraka ali je onda odahnuo s olakšanjem kad je ugledao Carringtona kako ulazi u sobu. »Imaju li u kuhinji vrućega čaja?« zarežao je Carrington. »Aha, šefe«, odgovorio je Jenkin kome ništa više nije bilo jasno. »Daj čajnik i šalicu – i šećer.« Jenkin je zakolutao očima ali je poslušao. Kad se vratio s tim, Carrington je sve to položio na stol, pa otišao do jedne od viših polica i skinuo smeđu staklenu bocu. Otčepio ju je pa, zatresavši njome, pljusnuo nekoliko puta u čaj tekućinu oštra mirisa. »Ubaci u to i dosta šećera«, prošaptao je Jenkinu. Jenkin je to učinio, pa upitno zabacio palac prema Coleridgeu. Carrington je kimnuo glavom. Jenkin je prevukao palac preko vrata i zadigao obrve. Carrington je odmahnuo glavom i prošaptao: »Ne, to je laudanum. Opijum, jasno? To će ga samo baciti u san, pa ćeš ga adaktirati u Gnojkovu staru sobu. A kad se otarasimo lakrdijaša i čarobnjaka, odvest ćemo ga dolje do podzemne rijeke i baciti ga negdje kraj Adelphia. Neće se sjećati gdje je ovo. Malo više truda, ali nakon publiciteta što su ga novine uzvitlale oko umorstva onog tipa Dundeea u nedjelju, ne usuđujemo se ubiti nekakvog prokletog svima poznatog pisca.« Natočio je šalicu čaja pa je odnio do Coleridgea. »Evo nas, sir«, rekao je blago. »Malo vrućega čaja moglo bi pomoći.« »Lijek«, zasoptao je Coleridge. »Potreban mi je moj…«
353
»Lijek je u čaju«, rekao je Carrington umirujućim glasom. »Ispijte to.« Coleridge je ispraznio šalicu u četiri gutljaja. »Još… molim vas…« »Za početak je i suviše. Vratio je praznu šalicu na stol. »S ovom će dozom spavati do podneva«, rekao je Jenkinu. »Bacit ću čajnik prije nego što netko na nj naiđe. Požuri malo da odvedeš našeg prijatelja dolje u Gnojkovu sobu ukoliko ga ne želiš onamo nositi.« Jenkin je snizio glas i upitao: »Kad ćemo?…« »Još malo, iako smo sada siromašniji za jednoga – taj je kopilan Ashbless raspalio Murphya po grkljanu i samljeo mu sve od čeljusti do ključne kosti. Bio je mrtav prije nego što je udario o pod.« »Tko je taj Ashbless?« »Ne znam – ali je sreća za nas što djeluje tako žilavo; njihovim će lordstvima zatrebati koji časak da ga smrve. Ali neće ni on izdržati vječno, a mi ih moramo zaskočiti dok se još prtljaju s njim, dakle gibaj.« Jenkin je otišao do njihaljke, pomogao Coleridgeu da ustane pa ga izgurao iz sobe. Carrington, kojemu je lice zbog napora izgledalo mršavije no ikad, odnese čajnik do ulaznih vrata pa izbaci tekućinu van na stepenice; zatim je zakračunao vrata, bacio čajnik na stolac pa se oglednuo. Sasvim sigurno ne bi bilo dobro da kakav sumnjičavi pozornik vidi prostoriju takvu kakva je sada. Dovukao je iz hodnika nekoliko krpa pa ih pobacao po razbijenom staklu i različenoj lokvici krvi. Uspravio se i s čuđenjem zavrtio glavom, prisjetivši se brzine kojom je Ashbless udario Murphya. Tko je dođavola taj čovjek? I zašto se vozikao u tako čudnom sparenom društvu, u društvu jednog očito vrlo poznatog pisca i mladoga prosjaka, kao što je to Jacky Snapp? Najednom se iz Carringtonova lica izgubilo nešto boje, a onda je u svijesti vrlo pažljivo stvorio sliku Jackya Snappa… i onda je usporedio sa slikom što ju je vidio prije šest mjeseci, onoga popodneva kad su stari Gnojko i Ahmed Siroti Hindus pokušali ubiti Horrabina i pobjeći podzemnom rijekom. Brat i sestra? Momak umaškarađen u curu? Ili samo slučajna sličnost? Carrington će to otkriti.
354
Pohitao je u predvorje, trzajem otvorio vrata stubišta i žurno zaskakutao niz prvi od četiri niza stepenica, od kojih je svaki bio sve drevniji od onoga iznad njega, a koji su svojim dnom sezali u duboke podrume. Sada kad se činilo prilično sigurno da će je ubiti prije zore, Jacky je njeno namjeravano samoubojstvo izgledalo kao čin kakvog taštog i izvještačenog umobolnika. Majmunarija zaista! Bila je zaključana u niskome kavezu, od čitavog reda najbližem stepenicama, i zvukovi što su ih proizvodili ostali stanari natjerali su je da se obraduje što je najbliža glavnja na zidu daleko desetak metara niz hodnik, i što joj je plamen nizak i treperav zahvaljujući hladnom propuhu ustajala zadaha što je dolazio iz podzemnog vodotoka; jer iako su je urlici i rezanje i leleci, i vlažna poklizavanja, povlačenja teških, okorjelih nogu što su se micale i čegrtanje čaporaka na kamenom podu mogli navesti da povjeruje da svoj stan dijeli s nekakvom egzotičnom menažerijom, ona je također čula, očito povezane s tim zvukovima, i žurno šaptanje i prigušeni smijeh, a također, u jednom od udaljenijih kaveza, i tihi glas kako monotono recitira uspavanke. Nakon što je bila u kavezu prosjedjela otprilike pet minuta, iznenada ju je oštar krik uspravio kao svijeću a kad je ovaj zamro u jecanje i kašljanje, prepoznala je glas Williama Ashblessa. »U redu, govnari«, čula je Ashblessa kako govori, pljujući riječi kao komadiće zubi, »ako to želite, izvolite kupiti. Reći ću vam…« Glas mu se slomio i iz njega se ponovno izvio krik. Jacky se činilo da zvuk dolazi izdalje i zdesna i da je pojačan tunelima. »Ti si u poziciji«, zastrugao je neki glas, »da si kupiš brzu smrt. Ništa drugo. Kupi sada, prije nego što dodamo nove takse.« »Do sto đavola«, dahnuo je Ashbless, »zaista neću…« Još je jednom krik pod punim gasom zastrugao po kamenju zidova tunela. Kreature u susjednim kavezima nešto su mrmljale i nelagodno se meškoljile, očito uznemirene bukom. Jacky je začula korake na stepenicama pa podigla pogled. Iz vrata je stepeništa iskoračio visok muškarac i sad je hitro koračao u ovom smjeru, a kad je prolazio pokraj učvršćene baklje istrgnuo ju je iz zida ne poremetivši korak – i Jacky se šćućurila u dubini kaveza jer je taj novopridošli bio Len Carrington.
355
Kad je čula kako pete Carringtonovih čizama kuckaju sve bliže i bliže, skutrila se u sjedećem položaju i sakrila lice među prekrižene ruke. Došao je vidjeti kako napreduju s Ashblessom, rekla je samoj sebi. Samo spusti glavu i on će naprosto proći mimo. Kad su se kuckavi koraci zaustavili točno ispred nje, suze su joj potekle iz očiju i onda je zajecala, i to vrlo tiho. »Hej ti tamo, Jacky«, zapjevušio je Carringtonov glas. »Imam za tebe dva-tri pitanjca. Pogledaj me u oči.« Glava joj je ostala spuštena. »Do sto đavola, pederčino šmrkljava, rekoh ti da me pogledaš u oči!« povikao je Carrington pa gurnuo zublju između rešetki i tresnuo je zapaljenim krajem po goljenici. Zapaljeno joj je ulje pljusnulo po hlačama pa je morala skočiti da ga pljeskanjem ugasi. Izvila se pa pala na koljena i dlanove na pod kaveza, i kroz rešetke se našla licem u lice s Caringtonom. Još je jedan Ashblessov krik zamlatarao odjecima gore-dolje po dvoranama, a kad je zamro, Carrington se zasmijuljio. »O, da, sličnost postoji, to da«, rekao je tiho ali s hladnim zadovoljstvom. »A sad me, momče, poslušaj – htio bih znati tko je bila ta cura što sam je gore bio sreo i koja me je bila poslala na Haymarket da me tamo zamalo ubiju, ima tome šest mjeseci.« »Kunem se Bogom, sir«, dahnula je Jacky, »da to ne…« Carrington je zarežao od nestrpljenja i ponovno gurnuo zublju kroz rešetke, ali prije nego što je s njom mogao išta učiniti, dvije su zelene ruke dugih prstiju zgrabile rešetke što su dijelile Jackyn kavez od susjednoga, i Carrington se zatekao kako zuri u reptilsko lice, širokih ustiju i golemih očiju, jedne od Horrabinovih pogrešaka. »Pusti je na miru«, rekao je stvor vrlo razgovijetno. Carrington je zažmirkao i povukao glavnju. »Nju?« Pažljivo se zagledao u Jacky, koja se brzo povukla u dno kaveza i ponovno zajecala. A nakon nekoliko sekundi, »Ooo, dakle lijepo«, izgovorio je zamalo zagrcnutim glasom, kao da je čas prije nego što će progovoriti progutao jušnu žlicu meda. »O, da, da, da.« Prekopao je po džepu, ispetljao iz njega kolut s ključevima pa jedan gurnuo u bravu kaveza, uz škljocaj izvukao kračun pa tako brzo povukao vrata, da je kolut ključeva stao mlatiti po željeznom dovratniku.
356
Iz smjera bolnice hodnikom je odjeknuo Horrabinov povik: »Bojim se da je mrtav, Vaša Preuzvišenosti«, zatreperio je lakrdijašev glas. Carrington je napravio razočaranu grimasu pa stao zatvarati kavez. »Još se čuje bilo«, dopro je do njih Romanelliev glas. »Daj amo amonijak, ima u njemu još dobranih pola sata života, a meni su potrebni odgovori.« »Samo se drži tako, Ashblesse«, prošaptao je Carrington pa ponovno trgnuo vrata. Ispružio je unutra ruku, zgrabio Jacky za nadlakticu pa je izvukao van. Ona se otimala, no on ju je ošamario dovoljno jako da bi joj zamutio pogled. »Idemo«, rekao je i poveo svog ošamućenog zarobljenika kroz još jedan hodnik pa kroz nadsvodeni prolaz što je vodio do širokog, prema dolje nagnutog podruma. S druge ga je strane dočekalo dvanaest naoružanih ljudi, i jedan se od njih zatrčao do Carringtona. »Šefe, je l’ sada?« upitao ga je napetim glasom. »Što?« brecnuo se Carrington. »Ne, ne još – mnogo je još pijeska u Ashblessovoj klepsidri. Evo me začas natrag; vodim Jackya onamo na duboki kraj da utjeram jedan davni dug.« Ovaj je zinuo na nj. Carrington se nasmiješio, uštinuo Jacky za kraj brčića pa ga otkinuo. »Stari je Jacky oduvijek bio cura.« »Š… što mislite što… ne sada, šefe! Vratite je u kavez i sačuvajte za desert! Gospode Bože, toliko toga moramo napraviti, ne možete…« »Kad se vratim bit će još puno vremena.« Gurnuo je Jacky naprijed, dalje preko poda, a ona se spotakla na poklopcu jedne od ukopanih ćelija i pala. »Molim vas, šefe!« nije se dao ovaj čovjek pa je uhvatio Carringtona za mišicu kad je ovaj pošao podići Jacky. »Kao prvo, ne možete se sami spuštati na duboki kraj! Ondje leže sve odbjegle Pogreške i…« Carrington je ispustio zublju, zavrtio i čovjeku zatjerao šaku u trbuh, i ovaj je teško pao u sjedeći položaj i onda se prevalio na bok. Carrington je podigao pogled na ostale. »Kad se vratim«, rekao je, »bit će još puno vremena. Je li to jasno?« »Jasno, šefe«, promrmljala su dvojica od njih s nelagodom u glasu.
357
»Bravo.« Pokupio je glavnju i podigao Jacky, pa otkoračao iz osvijetljenog kraja goleme komore i pošao niz sve strmiju strminu dolje u tamu. Zublja mu je treperila u vlažnome propuhu što je dopirao odozdo i osvjetljavala vlažni kamen drevnoga pločnika samo u njihovoj neposrednoj blizini; svi zidovi i stropovi što su tu mogli postojati gubili su se u skrutnutoj crnini. Nakon što su se nekoliko minuta spuštali niz strminu, pri čemu su se oboje po dvaput okliznuli na vlažnoj i sve strmijoj kaldrmi, i pritom kliznuli kratko i sjedeći, i nakon što zidne zublje postavljene pokraj ulaznog luka nisu više bile niti slabašni odsjaj nad grbom poda, Carrington je svalio Jacky, kleknuo kraj nje i zabio kraj glavnje u široku mrlju blata između dvije podne ploče. »Budi dobra pa ću te poslije ubiti brzo«, rekao joj je uz nježni smiješak. Jacky je skupila noge pa se ritnula prema njemu – što je on lako odbio podlakticom, ali kad su joj pete odskočile, udarcem su oslobodile zublju; ova se otkotrljala nizbrdo, nakupila brzinu, počela se brzo okretati i tada se ugasila duboko dolje uz vlažno šištanje. »Hoćeš ugasiti svjetlo, ha?« rekao je Carrington u tami koja je sada postala apsolutna. Zgrabio ju je za ramena pa joj, da je zadrži na podu kleknuo na koljena. »To je lijepo, volim stidljive cure.« Jacky je bespomoćno plakala dok je Carrington na njoj mijenjao položaj; zastao je za nekoliko dugih sekundi, a onda se trznuo i počeo prigušeno stenjati na neobičan način. Ponovno se pomakao i ruka mu je slabašno pročeprkala po njenome licu, da bi trenutak potom odskočio s nje i ona začula zvuk nalik polaganom izlijevanju vrča vode; a kad je osjetila miris nalik na miris zagrijanoga bakra, shvatila je da to po kaldrmi pljuska krv. Zato što se bila rasplakala, nije bila čula kako joj se ti stvorovi približuju, ali ih je sada čula kako šapću oko nje. »Pohlepna svinjo«, zahihotao je jedan, »sve si rasuo.« »Onda liži kamen«, dopro je prosiktani odgovor. Jacky se počela podizati, ali ju je nešto nalik ruci što drži živoga jastoga vratilo dolje. »Ne tako brzo«, rekao je drugi glas. »Moraš otići još dublje s nama – do obale na dnu – gdje ćemo te staviti u čamac i otisnuti te, da budeš naša žrtva zmiji Apep.« »Vodi je bez očiju«, prošaptao je drugi stvor. »Obećala ih je meni i mojoj sestri.«
358
Jacky nije zavrištala sve dok na licu nije osjetila kako ga pipaju prsti nalik na paukove noge.
* Ono što je našao u kavezima prilično je potvrdilo Coleridgeovu sumnju da proživljava još jedan opijumski san – pa makar i vrlo živ. Kad se prije nekog vremena povukla glavobolja i grčevi u želucu, zatekao se u mračnoj sobi bez ikakvog sjećanja kako je onamo dospio, a kad je sjeo u krevetu i ispružio ruku da nađe sat, nije pronašao čak ni noćni ormarić – ali je opazio koliko je soba bezdano mračna – i tada shvatio da nije u svojoj sobi u Hudson’s Hotelu; a nakon što je ustao i poput slijepca napipao put ukrug sićušne komorice, shvatio je da nije ni u kući Johna Morgana, ni u kući Basila Montagua, a niti na jednome drugome mjestu na kojemu je bio ikad ranije. Naposljetku je pronašao vrata i otvorio ih, pa tako čitavu minutu naprosto ostao stajati u dovratku, zureći gore i dolje po stubištu sumračno osvijetljenom zubljama, čiju je arhitekturu prepoznao kao degeneriranu provinciju rimsku, i osluškujući daleko lelekanje i urlanje koje uopće nije mogao prepoznati. Ta scena u Fuselievu stilu, udružena s poznatim – iako ovaj put izuzetno jakim – osjećajem da mu je glava kao balon i tople otkačenosti u zglobovima, učinila ga je sigurnim da je još jednom uzeo prejaku dozu laudanuma pa da halucinira. U Xanadu, pomislio je parodirajući vlastite stihove, je Taylor-kan morbidni svijet izgradit dao. Nakon nekog vremena odlunjao je van na odmorište stepeništa. Među narodom rašireno vjerovanje da kuća istraživana u snu predstavlja nečiju svijest uvijek mu se činilo kao nešto što u sebi ima zrnce istine, i dok je u mnogim snovima istraživao gornje katove kuće svoje svijesti, nikad još prije nije ispod nje vidio katakombe. Ti zvukovi iz noćnih mora dopirali su odozdo i tako je on, hrabro željan da dozna kakva to čudovišta nastanjuju najdublje katove njegove svijesti, oprezno počeo svoj put niz drevne stepenice. Unatoč umjerenoj bojazni zbog onoga u što bi mogao uletjeti, bio je vrlo zadovoljan sobom što mu je uspjelo složiti takvu detaljiziranu fantaziju. Ne samo da su trošne stijene stubišta bile izrađene u minuciozno detaljnom chiaroscuru, i da je povlačenje cipela stvaralo slabašne odjeke,
359
već je i hladni zrak što je srljao odozdo bio vlažan i ustajao, i mirisao po plijesni, gljivicama, morskoj travi i – da, to je to – po zoološkom vrtu. Kako se spuštao, postajalo je sve tamnije, a kad je stigao do dna stepenica našao se u apsolutnoj crnini koju bi razbio tek pokoji slabašni treptaj koji je mogao dolaziti od kakve daleke glavnje što se reflektirala oko više od jednoga ugla, ili su to naprosto mogle biti one kaotične zvjezdice za koje se iz dosade brine dokona mrežnica. Hodao je polako preko neravnoga poda u smjeru iz kojeg je, kako se činilo, dopiralo stenjanje i graktanje, ali kad mu je preostalo još svega nekoliko metara pa da pronađe kaveze, smrzao se od jednoga krika što je odjekivao i odjekivao, a u kome je bilo umora i beznađa koliko i bola. A što je to? upitao se. Moja ambicija, okovana i na rubu smrti od gladi zbog moje indolencije? Ne, na krivom sam putu; mnogo je vjerojatnije da je to otjelovljenje mojih dužnosti – od kojih nije najmanja moja dužnost prema vlastitom talentu – a koje sam zanemario i zatočio u najdubljim ćelijama svoje svijesti. Nastavio je napredovati i u trenutku osjetio hladne rešetke najbližeg kaveza. Nešto je unutra teško pljesnulo na tlo, onda je uslijedio zvuk kao da netko polako vuče mokru krpu preko kamenog poda, a odmah je potom Coleridge shvatio da je isprekidani povjetarac što ga je osjećao na ruci zapravo dah nečega. »Zdravo, čovječe«, reklo je to nešto strahovito dubokim glasom. »Zdravo«, odgovorio je Coleridge nervozno. A onda je, nakon smetene stanke, dodao: »Zaključan si?« »Svi smo mi… zaključani«, suglasio se neviđeni stvor, a onda su potvrde, u vidu gunđanja i cvrkutanja, došle i iz drugih kaveza s obadvije strane. »Jeste li vi onda«, promrmljao je Coleridge, uglavnom sebi u bradu, »poroci što sam ih već uspio sputati? A ne bih ni pomislio da ima i jedan takav.« »Oslobodi nas«, rekao je stvor. »Ključ je u bravi kaveza na kraju.« »Ili ste vi«, nastavio je Coleridge, »što je mnogo vjerojatnije, vrline koje sam bio prelijen iskazivati, a iznakažene dugim zatočeništvom i zanemarivanjem ovdje dolje?« »Ja ne znam… sve to, čovječe. Oslobodi nas.« »Ali ne bi li izvitoperena snaga bila nešto čega bi se trebalo više strašiti negoli zakržljalog poroka? Ne, prijatelju, mislim da vas je bolje ostaviti u
360
kavezima. Sigurno sam imao valjana razloga kad sam te rešetke načinio tako debelima.« Počeo se okretati od njega. »Ne možeš nas naprosto zaobići.« Coleridge je zastao. »Zar ne mogu?« upitao je zamišljeno. »To bi moglo biti istina. Sigurno je da se nikad nije došlo ni do kakva valjana odgovora ako je bio isključen ijedan faktor problema; bila je to pogreška puritanaca. Ali sigurno je da ti kavezi predstavljaju manifestaciju – ah, kako rijetku! – moje volje, moje samokontrole. Što znači da sam vas već i prije uzeo u razmatranje.« »Oslobodi nas pa da postaneš siguran.« Coleridge je stajao čitavu minutu u tami i duboko razmišljao, a onda. »Ne vidim kako bih mogao ne učiniti« prošaptao, pa pipajući pronašao put do posljednjega kaveza, gdje je Carringtonov ključarski kolut još visio iz brave otvorenih vrata.
* Oštre su amonijačne pare odvukle Ashblesa natrag u stanje svijesti – i u užasnu sobicu, osvijetljenu zubljama i s podom od blata – u sve to još jedanput. Nakon posljednjeg oživljavanja isforsiranog amonijakom otkrio je u sebi sposobnost da se odvoji od izmučenog tijela vezanog za stol ili, da bude točniji, da potone tako duboko u dubine grozničavog sna što su se otvarale u njegovoj glavi, da je Romanellieve očajničke kirurške zahvate osjećao samo kao daleka potezanja i zavrtanja, nako kao što dubinski ronilac sablasno osjeća komešanje na površini. Bila je to dobrodošla promjena, ali je u ovom novom trenutku bistrine shvatio da umire. Iako nijedna od ozljeda koju mu je Romanelli bio zadao nije bila trenutno smrtonosna, Ashblessu bi da bi se oporavio makar samo ograničeno, bila potrebna obrada odjela za intenzivnu njegu iz 1983. Zdravim je okom zažmirkao na bliski zid pa zapazio, čak se nimalo ne začudivši, red deset centimetara visokih ljudi-igračaka duž police iznad crpke za vodu, a onda je prevalio glavu i zagledao se u slabašno osvijetljeno Romanellievo lice. Rekao bih da je to na koncu ipak jedan alternativni svijet, pomislio je s hladnom distanciranošću. Ashbless ovdje umire 1811. No molim, umrijet će – i bez riječi. Ja ne mislim, Romanelli, da bi ti mogao ekstrapolacijom dobiti lokaciju nekog budućeg procijepa
361
kad bi doznao ono što ja znam o prethodnima – ali ti neću dati priliku. Umrijet ćeš ovdje i sa mnom. »Sad ste ga pretjerali«, dopro mu je iza leda Horrabinov miki-mausovski glas. »Ne može se to ni tako brzo ni tako jednostavno kao naprosto otvoriti sanduk. Vi ga naprosto ubijate.« »Možda i on tako misli«, dahnuo je Romanelli. Čarobnjak je stajao u očito bolnoj mreži minijaturnih munja. »Ali čuj me, Ashblesse – nećeš umrijeti dok ti ja to ne dopustim. Mogao bih ti odsjeći glavu – a možda to i učinim – a ipak ti u njoj magijom sačuvati život. Vjerojatno sebi zamišljaš da ćeš do zore biti mrtav. Dopusti mi da te uvjerim da mogu tvoje smrtne muke produžiti desetljećima.« Vrata su bila točno iza dva čarobnjaka, i Ashbless se prisilio da ne pomakne ni oka niti pokaže ikakvu reakciju kad je vidio kako se u njima pojavljuju čudovišni oblici da bi se tiho prikrali u mračnu prostoriju. Što god oni bili, pomislio je, nadam se da su stvarni, i da će nas sve pobiti. Ali je s police iznad crpke dopro sićušni odbljesak pokreta – jedna se od lutkica trznula, uprla majušnom rukom i zavrištala: »Pogreške su na slobodi!« Horrabin se zavrtio na jednoj hodulji poput šestara pa je, nakon što je isplazio jezik toliko da mu je dodirnuo nos, ispustio prodoran dvotonski zvižduk od kojeg su Ashblessu protrnuli preostali zubi. U istom je trenutku Romanelli duboko udahnuo – zazvučalo je to kao da se otvoreni kišobran provlači kroz dimnjak – pa potom proštektao tri sloga i izbacio krvlju zamrljane ruke, okrenuvši dlanove prema naprijed. Jedna od Pogrešaka, visoki, krznati stvor golemih ušiju i nosnica ali bez očiju, odrazio se prema Horrabinu mačjim skokom, ali je tresnuo u barijeru pa se prevalio natrag da bi pljasnuo u blato na mokrome podu. »Ota… otarasi ih se«, zajecao je Romanelli. Krv mu je slobodno šikljala iz nosa i ušiju. » Ne mogu… podići još jednu ovakvu.«. Pet-šest Pogrešaka, uključujući tu i divovskog vodozemca s ovješenom čeljusti i višestrukim redom klinastih zubi, sad je bučno grizlo barijeru i udaralo po njoj. »Otvorite po podu rupice«, rekao je Horrabin napregnutim glasom. »Kad se pojave moji Malci Žličnjaci, bit će im drago da se mogu vratiti u kaveze.«
362
»Ne… ne mogu to«, slabašno je procvilio Romanelli. »Ako pokušam izmijeniti barijeru… ona će se… naprosto slomiti.« Iz očiju mu je počela teći krv poput suza. »Ja se… raspadam na komade.« »Vidi lakrdijašu gaće«, zabučio je stvor sa svim onim zubima. Horrabin je mahinalno pogledao nadolje, i u svjetlosti zublji opazio da su mu vrećaste bijele hlače uštrapane blatom što ga je ras-pljeskala krznata Pogreška kad je pala u blato. »Blato prolazi«, viknula je kreatura, istrgla iz poda kamen veličine šake i ispalila ga. Kamen je tresnuo o Horrabinov trbuh i on je posrnuo natrag na hoduljama, hvatajući zrak, no onda su ga pogodila još dva, jedan u orukavlje s točkastim uzorkom i drugi u bijelo čelo, tako da se presavio prema natrag, pri čemu mu se lice pretvorilo u masku užasnutoga gnjeva, da bi s glasnim pljaskom sjeo u blato. Malci Žličnjaci poskakali su s police poput prevelikih skakavaca, još u zraku polegli sićušne mačeve, pljusnuli u blato i zavaljali se njime, da bi potom skočili kroz barijeru pa se u roju okomili na noge Pogrešaka. Romanelli je Ashblessu presavio upropaštenu nogu prema natrag pa mu gležanj remenom pričvrstio za bedro, a onda, uz napor koji je mrvio zube među čvrsto stisnutim čeljustima, podigao polumrtva pjesnika i zateturao s njim preko poda prema dalekom nadsvođenom prolazu. Svaki je korak niz dvoranu dovodio do daljnjih pucanja i unutrašnjih prskanja, ali je Romanelli klipsao dalje, dok mu je dah vrištao i pri udisaju i pri izdisaju, prema nadsvođenom prolazu što je vodio prema nizbrdo nagnutom podrumu – i tada su za njim iz bolnice erumpirali krici i lomljava. Carringtonovi ljudi, skutreni uza zid ispod jedne od zublji, sve su nestrpljivije iščekivali povratak svoga vođe, pa su se stali šaptom zaklinjati jedan drugome da će, dođavola, ući i bez njega, ali su i problijedili i ustuknuli pred sablasnim prizorom kad je kroz luk ušao Romanelli sa svojim sablasnim bremenom i prošao mimo njih. »Isuse«, prošaptao je jedan od njih i napipao dršku bodeža, »da pođemo za njim i ubijemo ga?« »Zar si slijep?« progunđao je jedan od njegovih prijatelja. »Ta on je već mrtav. Da ščepamo lakrdijaša!«
363
Baš su krenuli prema luku kad je unutra banula, sve posrćući i poskakujući, družba Pogrešaka, temperamentno progonjena rojem Malaca Žličnjaka koji su im skakali za nogama. Ashbless je, unatoč svim kemijskim i magičnim sredstvima za održavanje svijesti, bio utonuo u polukomatozno stanje iz kojeg bi se znao probuditi tek na trenutak. U jednom je trenutku postao neodređeno svjestan toga da ga nose niz oštru strminu; u drugom je zamijetio da čovjek koji ga nosi bezbrižno i šušljetavim glasom pjeva nekakvu veselu pjesmicu; no onda se sve pobrkalo: iza njih se digla nekakva dreka, a u svjetlu osobne električne oluje svog nosača vidio je nekakva stvora, nalik na golemu krastaču što je nosila trorogi šešir, kako promiče s jedne strane, dok je s druge progalopirao šesteronožni pas s ljudskom glavom, a onda se zrak ispunio bubama što su skakale, ali koje uopće nisu bile bube nego sićušni ljutiti čovječuljci što su mahali malim mačevima. A onda se njegov nosač spotakao, i sad su se svi zavaljali niz sve strmiju nizbrdicu, da bi na koncu ono posljednje što je Ashbless zahvatio okom prije nego što je još jednom izgubio svijest, izazvalo zbunjenost čak i kroz tu samrtnu maglu: bilo je to Jackyno lice, izbrazdano suzama i lišeno brka, što ga je iznenađeno pogledalo kad se prokotrljao pokraj nje. To nešto iskričavo i treperavo što je udarilo Jacky sudarilo se i s Bezokim Sestrama i zakotrljalo ih u tminu, što je bilo popraćeno razočaranim ptičjim glasanjem, i Jacky se uskobeljala na ruke i noge navrijeme da bi vidjela kako je to nešto što je proizvodilo plave bljeskove zapravo čovjek i da William Ashbless, očito mrtav, klizi odmah za njim niz strminu; tada je Jacky pognula glavu pa zabila i ručne i nožne prste između kamenih ploča, jer se ubrzo mimo i preko nje prelila strka razlajalih i kmečavih stvorova, koje je u petu slijedilo nešto što se glasalo poput velikih skakavaca. Nekoliko trenutaka zatim taj se paklenski cirkus izgubio ispod nje, i ona je počela puzati natrag uz kosinu. Zvukovi su dopirali i odozgo, tihi vriskovi i povici i luđački smijeh što je slabašno odjekivao spiljom, i ona se ošamućeno pitala kakvo je to ludilo noćas spopalo Štakorski zamak. Nakon mnogo minuta osjetila je kako se pod ispod nje izravnao, a kad je podigla pogled, ugledala je daleke zublje i nadsvođeni prolaz. Carringtonovi ljudi nisu više ondje vrebali, i bez obzira što se događalo, događalo se negdje drugdje, pa je Jacky ustala i sumanuto potrčala prema svjetlu.
364
Kad je stigla onamo, čučnula je, zadihana, na nekoliko minuta u polukrug prekrasnoga žutoga svjetla, uživajući u iluziji sigurnosti koju joj je davao, poput »Spas za mene!« u igri skrivača u kojoj je sudjelovala prije ne baš jako mnogo godina, i kad je naposljetku ustala i kroz luk ponovno zakoračila u tminu, učinila je to protiv volje. Iz smjera mola začula je glasove, pa je zato tiho zatapkala hodnikom što je vodio do stepenica što su se uspinjale, ali je zastala kad ih je začula i ondje. Straža, pomislila je – najvjerojatnije Carringtonovi ljudi koji osiguravaju da nitko ne izađe iz tog mravinjaka. Odlučila je da se vrati i negdje sakrije dok se stražari ne vrate na površinu, a onda da zapliva niz vodotok sve do Temze, i upravo se bila okrenula i krenula natrag, kad je stalna dreka podvostručila snagu a sumračni je, odraženi sjaj sinuo hodnikom. Sjaj je hitro rastao kao da se ljudi s bakljama upravo spremaju pojaviti iza ugla pred njom. Jacky se panično oglednula, sve u nadi da će ugledati nekakav dovratak u koji bi se mogla sakriti, ali nigdje nije bilo nijednog. Priljubila se tik uza zid. Vikanje je sad postalo još glasnije, a začula je i brzo drveno kuckanje, a onda je iz jednog od daljih tunela banuo Horrabin, koji je sav u plamenu trčao na hoduljama, dok ga je s bokova i leđa pratilo nešto što je bilo nalik hordi štakora koji su cvrkutali i skakali; trenutak kasnije njegovi su progonitelji kliznuli iza istoga ugla i u skokovima potrčali za njim, pri čemu su bacali kamenje i lajali poput lovačkih pasa. Jacky se osvrnula prema stepenicama i nejasno ugledala dvojicu kako čuče baš pred nadsvodenim prolazom i kako nekakvim oružjem nišane u čopor koji im se približavao. Otuda nikakve pomoći, pomislila je. U očaju se bacila na pod tik uza zid i rukom pokrila lice, sve u slabašnoj nadi da bi je obadvije strane mogle zabunom proglasiti za leš. Dva su pištolja opalila u jednom produženom urliku i bljesku što je na punu sekundu osvijetlio tunel, a kad su sa zidova i stropa poletjele kamene okresine, zapaljeni se lakrdijaš zanjihao i stao – ali je onda vratio ravnotežu, očito neozlijeđen pogotkom; njegov ga je udarac, međutim, ipak zaustavio dovoljno dugo da bi ga dostigli njegovi zvjerski progonitelji. Mnogi su Malci Žličnjaci i njihovi stopu visoki istovrsnici bili razneseni i odneseni snopovima sačme, ali su se preživjeli okrenuli i bacili u lica pohlepno proždrljivih Pogrešaka, koje su tresnule zapaljenog, uzvrištalog lakrdijaša o zid i sad mu blatnjavim pandžama razdirale noge. Minijaturni
365
su ljudi skočili ravno između čaporaka Pogrešaka i zatjerali im svoje malešne mačeve u oči i grkljane i uši, potpuno ravnodušni na vlastitu sudbinu; ali su se Pogreške borile do smrti i bile spremne izložiti se pogibli mačeva Malaca Žličnjaka, kao i opasnosti da se oprlje kad bi se dovoljno primakle Horrabinu da bi mu zablaćenim zubima odgrizle bilo koji dio tijela koji se dao dosegnuti, ili mu pak još više izmaknule koju od hodulja. Ta se luđačka predstava odvijala svega nekoliko metara ispred Jacky, pa se ona nije mogla oprijeti želji da malo pridigne glavu kako bi je promatrala. Pocrnjeli, cmizdravi lakrdijaš nije više gorio onako jarko kao ranije, ali je još bilo dovoljno plamena da bi vidjela pokoju pojedinačnu borbu: vidjela je kako jedna od Pogrešaka, stvor veličine pudlice s ticalima po čitavom tijelu i s oba oka uništena mačevima homunkulusa, zagriza zubatim ustima Horrabinovu desnu šaku kojom se grčevito pridržavao i kako odgriza njen najveći dio; a vidjela je i dva stvora nalik puževima golaćima, koja su umirala pod divljim nasrtajima tuceta čovječuljaka, kako se uspijevaju zavući između zida i lijeve hodulje da bi je posljednjim, samrtničkim naporom gurnule mimo uporišta, tako da se lakrdijaš uz prasak strovalio na njih. Kad je Horrabin udario o pod, svjetlo se uglavnom ugasilo, tako da je sve što je Jacky mogla vidjeti bila izmučena masa umirućih oblika, masa što se nadizala, a sve što je mogla čuti bio je sve slabiji kor pohlepnih udisaja, hripanja, cmizdrenja i dugih, čegrtavih ispuštanja zraka. Odvratan smrad, nalik smradu zapaljenog smeća, gušio je čitav tunel. Jacky je ustala i protrčala kraj te gomile smrti, sve dublje u labirint, da bi nakon dvadeset koraka u tmini izgubila oslonac i pala, a kad je otklizila i ošamućeno se zaustavila, na zapešću joj se čvrsto stegla nečija šaka. Počela se izvijati, pitajući se je li joj preosalo snage da nekoga zadavi, ali je stala kad je začula glas svoga nevidljivog protivnika. »Molim vas oprostite, gospođo Misao ili Kaprica ili Odbjegla Vrlino, no biste li mi možda mogli pokazati put prema budnim nivoima moje svijesti?« Ashbless je već neko vrijeme bio samo mutno svjestan toga da leži na dnu čamca kojim je slabim silama veslao doktor Romanelli, ali se još jednom potpuno razbudio kad je opazio da se promijenila površina na kojoj je ležao. U posljednjem trenutku kojeg se sjećao bila je od tvrdog, uglatog drveta, no sada je, kako se činilo, bila od meke kože labavo razapete između nekakvih savitljivih rebara. Otvorio je oko i blago se iznenadio kad je otkrio da vidi iako nije bilo svjetla. Čamac je prolazio
366
kroz golemu trošnu dvoranu, a duž njenih su zidova stajali uspravljeni sarkofazi što su sjali intenzivnom crninom. Čuo je kako je Romanelli dahnuo, pa je pogledao u njegovu smjeru. Ispijeni je čarobnjak također sjao u tom antisvjetlu: s dubokim je strahopoštovanjem zurio u nešto iznad Ashblessova ramena. Ashbless je pod sebe podvukao lakat i uspio nekako okrenuti glavu, da bi vidio kako na krmi stoji nekoliko visokih, tamnih spodoba, kao i malo svetište u središtu čamca, opasano zmijom s repom u ustima, svetište na kojemu je stajao disk ljudske visine što je blistao tako tamno svojom žarkom crninom, da je od nje Ashblessa zaboljelo oko pa je morao skrenuti pogled. Ipak mu se učinilo da je na disku uspio vidjeti tamno ucrtani lik skarabeja. Kad mu se vratio vid, opazio je kako se Romanelli smiješi od olakšanja i kako mu se suze razlijevaju u mrlje po izbrazdanom obrazu. »Raov brod«, prošaptao je, »brod Sektet, u kojemu Sunce putuje kroz dvanaest sati noći, od zalaska do zore! A ja jesam u njemu – i u zoru, kad ponovno izronimo u svijet, plovit ću u brodu Atetu, brodu jutarnjeg neba, pa ću se obnoviti!« Odviše izmrcvaren da bi ga za to bilo briga, Ashbless se svalio natrag na kožu – ispod koje je, kako je opazio, mogao čuti otkucavanje pulsa. Jaukanje što ga je, kako se činilo, slušao čitavu noć, sada je postalo glasnije i zadobilo molećivi ton. Prevalio je glavu i pogledao preko niske ograde prema obali rijeke pa ugledao nejasne oblike kako ispružaju ruke prema brodu dok je prolazio; a kad je prošao mimo njih, začuo je njihov beznadni plač. Na obali su bile motke što su stajale u pravilnim razmacima – i označavale sate, pomislio je – od kojih je svaka imala na vrh nataknutu zmijsku glavu a koje bi pak, kad bi brod prošao pokraj njih, i samo na jedan trenutak, postajale pognute i ljudske. Ashbless se uspravio u sjedeći položaj i prvi put opazio da je brod zapravo golema zmija, s proširenjem u sredini nalik na pretjerano veliku glavu kobre, a koja se i na pramcu i na krmi sužavala u dugačak vrat što je završavao živom zmijskom glavom. To je ta poema, pomislio je: dvanaest sati noći. To je ono o čemu sam pisao. Sad sam u brodu koji samo mrtvi mogu vidjeti. Onda je osjetio kako je onaj disk živ – ne, zapravo sasvim mrtav, ali svjestan – ali da ga dva slijepa putnika uopće ne zanimaju. Ni visoke prilike na krmi, za koje se činilo da su ljudi sa zmijskim i ptičjim glavama,
367
također nisu na njih obraćale nikakvu pažnju. Ashbless se ponovno svalio na ležaljku. Nakon nekog vremena brod je zaplovio kroz mračna vrata ograđena s dva sarkofaga visoka kao telefonski stupovi, dok su prilike na obali s druge strane vrištale i prebacivale se s noge na nogu duž čitavog toka, a onda je Ashbless među njihovim ustrašenim krikovima čuo polagano metalno struganje »Apep!« vikale su utvare. »Apep!« A onda je vidio kako se diže nekakav oblik sazdan iz crnine, i shvatio da je to glava zmije tako velika da je kraj nje njihov groteskni brodić postao čudesno mali. Iz gubice su joj se zibala tijela ljudskog oblika, a onda je zatresla dostojanstvenom glavom, odbacila ih i zavrtjela, pa se polako izvila preko rijeke. »Zmija Apep«, prošaptao je Romanelli, »čije tijelo leži u dubokim krajevima keku samua gdje čista tama postaje neprobojno gusta krutnina. Ona je osjetila kako je na ovom brodu duša koja nema pravo da u zoru ponovno izroni.« Romanelli se smiješio. »Ali i tako mi više nisi potreban.« Sad već nesposoban čak i da se podupre na lakat, Ashbless je gledao apsolutno crnu glavu kako briše sve drugo iznad njega. Kad se ova pognula niže zrak je oštro zahladnio, a kad je otvorila goleme ralje učinilo mu se da vidi negativne zvijezde kao sjaju u dalekoj daljini, jer Apepova su usta bila dveri prema svemiru apsolutne hladnoće i potpunog nedostatka svjetla. Ashbless je zatvorio oko i preporučio dušu brizi bilo kojeg dobrostivog boga koji možda ipak negdje postoji. Visoki je vrisak ponovno privukao njegovu pažnju vanjskome svijetu pa je podigao pogled, kako je vjerovao, po posljednji put… i ugledao lik doktora Romanellia kako se raspada i nestaje gore u golemim raljama.
* Tek toliko da bi bila sigurna, Jacky se zagledala u tamu prema zapadu gdje je široka Temza zavijala na jug pokraj Whitehalla prije nego što će se ponovno izravnati u zapadnom smjeru, pa je istom onda ponovno pogledala na istok. Nasmiješila se s olakšanjem. Da, nebo je nedvojbeno počelo blijediti. U slabašnom je odsjaju što je najavljivao zoru mogla vidjeti lukove Blackfriars Bridgea.
368
Opustila se i ponovno sjela na niski kameni zid, odjednom svjesna koliko je studeno vani na zemljanoj obali iznad Adelphi Archesa. Skupila je kaput oko ramena i stala se tresti. Koliko god beznadno bilo ovo bdijenje, pomislila je, svejedno ću pričekati sve dok ne svane zora da vidim neće li možda Ashblessa nanijeti ovamo – ipak je moguće da nije bio mrtav kad je mimo mene pao u duboki podrum, i da je stigao do podzemne rijeke i već dobrano njome odmakao prije nego što je počelo… to užasno skrućivanje. Stresla se i sigurnosti radi zirnula na rastuće istočno svjetlo, a onda sebi dopustila prisjećanje na uspon iz dubokih podruma. Bila je uhvatila Coleridgea za ruku i oprezno počela napipavati put uz potpuno mračni prolaz, i tada zapazila tišinu. Ne samo da je prestalo daleko jaukanje, već je nestalo i profinjeno složenih rezonanci u zraku, odjeka neprekidnog vjetra kroz sve te kubične milje podzemnih prolaza i komora ispod njih. Kad su prolazili mimo mjesta na kome je, znala je to, ležalo Horrabinovo mrtvo tijelo, Jacky se pritisla uza zid – i tada zamalo vrisnula kad im se iz tame obratio neki zastrašujuće duboki glas. »Nije ovo mjesto za ljude, prijatelji«, rekao je. »O… ovaj, da«, zacvilila je Jacky. »Upravo odlazimo.« Začula je teško disanje i udaranje nogama – kao i ponešto metalnog zveckanja – a kad je glas ponovno progovorio, učinio je to odnekud iznad njihovih glava. »Ja ću vas ispratiti«, rekao je teškim glasom. »Čak i kad je na samrti, izbockan od lakrdijaševih čovječuljaka, Veliki Ujedač je zaštitnik kome bi se malo tko usudio stati na put.« »Ti ćeš nas… pratiti?« upitala je Jacky u nevjerici. »Da.« Stvor je teško uzdahnuo. »Dugujem to tvome prijatelju, koji je oslobodio moju braću i sestre i mene sama i pružio nam priliku da se prije smrti osvetimo svome tvorcu.« Jacky je opazila da glas stvorenja ne odjekuje, baš kao da stoje u nekakvoj prostoriji a ne u tunelu. »Požurite«, rekao je Veliki Ujedač i krenuo naprijed, »tama se skrućuje.« Neobični se trio probio do stepenica pa zatapkao uz njih. Na prvom odmorištu Coleridge je poželio predahnuti, ali mu je Veliki Ujedač rekao da za to nema vremena. Stvor je naprosto podigao Coleridgea pa su nastavili. »Nemoj zaostajati«, upozorio je pratilac Jacky.
369
»I neću«, uvjerila ga je Jacky, jer je shvatila da sad više nema ni zvuka ni odjeka iz hodnika iz kojeg su izišli, pa čak ni s reda stepenica kojima su se upravo bili uspeli. Što joj ono rekoše Bezoke Sestre ima tome pola godine? Mrak se skrućuje, poput gustog mulja, a ne bismo željele biti u njemu kad postane čvrst kao stijena… ne smijemo ostati zauvijek uhvaćene u stijeni koja je skrutnuta noć. Jacky se potrudila da svoj korak poravna s korakom Velikog Ujedača, i bilo joj je drago što se ovaj kreće tako brzo. Kad su napokon stigli do vrha pa zakoračili u žarko svjetlo zublji kuhinjskog predvorja u Štakorskom zamku, dva su Carringtonova čovjeka zakoračila prema njima i zatim dvaput otkoračila kad su ugledala kreaturu što je u svojim masivnim rukama nosila Coleridgea. Jacky je podigla pogled na Velikog Ujedača pa zamalo i sama ustuknula. Njihov je pratilac bio divovski vodozemac, s dugačkim crnim ticalima morskog pauka razmještenim oko lica poput kakve karikaturalne brade ili kose, s očima nalik na staklene držače papira i svinjskim rilom, ali su najšokantniji detalj bila usta: bio je to trideset centimetara dugački prorez preko lica koji je, zbog redova golemih zubi u njemu, jedva mogao i zatvoriti. Nosio je nekakav prastari kaput što je sprijeda bio razderan i mokar od crvene krvi. »Te mi se gnjide neće usuditi smetati«, rekao je tiho Veliki Ujedač. »Idemo.« Spustio je Coleridgea pa otišao s njima do uličnih vrata. »Sad idite«, rekao je. »Brzo. Pripazit ću dok ne nestanete iz vida, ali se moram vratiti dolje prije nego što se tama potpuno skrutne.« »U redu«, odgovorila je Jacky, zahvalno udišući relativno svjež zrak, onakav kakav je pred svitanje, Buckeridge Streeta. »I hvala ti za…« »Učinio sam to za tvog prijatelja«, zatutnjao je Veliki Ujedač. »Sad idite.« Jacky je kimnula pa izgurala Coleridgea van pa niz mračnu ulicu. Vratili su se u Hudson’s Hotel bez nezgoda, i kad su došli u Coleridgeovu sobu, Jacky ga je pljusnula u krevet. Ovaj je zaspao prije nego što je Jacky došla do hodnika i tiho za sobom zatvorila vrata. Vidjela je laudanum na noćnom ormariću pa je povjerovala da je shvatila zašto su se Carringtonovi postupci pokazali tako neefikasni u slučaju vremešnog pjesnika. Kako je Carrington mogao znati koliku je strahovitu toleranciju prema opijumu Coleridge uspio razviti?
370
Potom se odšetala do Temze, do Adelphi Archesa gdje se podzemna pritoka praznila u rijeku, a sve zbog mogućnosti da bi Ashbless, ili već što je od njega ostalo, moglo izniknuti iz tunela. Nebo je sad na istoku bilo sjajno i čelično plavo, a iskrzana je vrpca oblaka iznad horizonta počela tinjati i žariti se. Sunce će se pojaviti svakoga časa. Zatim je došlo do komešanja vode u još dubokim sjenama ispod arkada, pa je Jacky bacila pogled dolje točno na vrijeme da vidi kako iz njih niče sablasni, poluprozirni brod. Kad je izronio u sivilo zore istovremeno je postao i zažaren i prozirniji, da bi se potom udaljio prema istočnom horizontu takvom brzinom, da je Jacky postala u trenutku sigurna da je to bila samo halucinacija stvorena potpunom iscrpljenošću; ali je već djelić sekunde potom postala svjesna dvoga: da se nad dalekom crtom londonskog nebosklona pojavio prvi crveni iverak ishodećeg sunca i da se na četiri – pet metara od obale praćaka nekakav čovjek, koji je očito bio propao kroz avetinjski brod kad je ovaj izgubio supstancu. Jacky je skočila na noge jer ga je bila prepoznala, tog čovjeka koji je sad, pomalo ošamućeno, plivao prema obali. »Mister Ashbless!« povikala je. »Ovamo!« Baš kad je brod-zmija prolazio između dviju motki – od kojih je svaka nosila glavu s faraonskom bradom – što su uokvirivale posljednji nadsvođeni prolaz, Ashbless je osjetio kako je u njemu prsnula nekakva strahovita, rastuća toplina i razderala tu opsjednutu krpu u koju se bila pretvorila njegova svijest, i sve dok nije pljusnuo u ledenu Temzu bio je blaženo siguran da je riječ o smrti. Kad se mlatarajući rukama uspeo na površinu i otresao dugu kosu s očiju, tek mu je tada palo na um da ponovno ima kosu i dva oka. Ispružio je najprije jednu pa potom i drugu ruku pred lice, pa se široko nasmiješio kad je vidio da su mu svi prsti na broju i da koža nije nigdje proderana. Obnova kojoj se doktor Romanelli bio utaman ponadao dogodila se njemu – kad je Sunce u zoru uskrslo i ponovno postalo i cijelo i živo, Ashblessu je bilo dopušteno – Bog bi ga znao zašto – da u tome sudjeluje. Upravo je bio zaplivao prema obali, kad je začuo poziv. Zastao je i priškiljio prema zasjenjenom nasipu, a onda prepoznao osobu što je sjedila na zidu, mahnuo, i nastavio sa zamasima. Okolo Adelphieve arkade voda je sukljala i pjenila se, a kad se u sjeni nogama dodirnuo plitkoga dna i pljuskajući rukama krenuo prema
371
zemljanoj obali, vidio je i zašto: podzemni se vodotok prestao ulijevati u Temzu, tako temeljito kao da je netko negdje zatvorio kakav golemi pipac – i sada, kad je jenjao onaj neposredni zaostali kovitlac, rijeka je mimo točke na kojoj je Ashbless bio izišao tekla tako glatko kao što je klizila i niz ostatak obale. Nekoliko se riječnih ptica obrušilo da bi radoznalo zirnulo na uzmuljano blato što se komešalo nošeno strujom. Podigao je pogled na krhku priliku što je sjedila na zidu. »Zdravo, Jacky«, zazavo je. »Nadam se da se i Coleridge izvukao.« »Da, sir«, odgovorila je Jacky. »I usudio bih se reći«, nastavio je Ashbless dok se uspinjao na obalu, »da se neće sjećati baš ničega što je vidio ove noći.« »Mislim«, rekla je Jacky, ne razumijući više ništa, kad se taj bradati gorostas s kojeg se cijedilo uspentrao uz kosinu pa se podigao da bi sjeo do nje na zid, »ustvari, mogao bi se i ne sjećati.« Pažljivo se zagledala u nj. »Kad ste ondje dolje kliznuli mimo mene, mislila sam da ste mrtvi. Vaše… oči, i…« »Da«, odgovorio je Ashbless blago. »Bio sam na samrti – ali je sinoć s lanca bila puštena magija, i nije baš sva bila zloćudna.« Sad je na njemu bio red da se zagleda u nju. »A vi ste našli vremena da se obrijete?« »O!« Jacky se protrljala po golome mjestu ispod nosa. »Taj… brk… Osmudilo mi ga je.« »Blagi bože. Ali mi je u svakom slučaju drago što vidim da ste se izvukli.« Ashbless se zavalio, zatvorio oči i duboko udahnuo. »Ostat ću sjediti ovako«, rekao je, »sve dok se sunce ne podigne dovoljno visoko da me osuši.« Jacky je zadigla obrvu. »Umrijet ćete od prehlade – što se čini u najmanju ruku kao besmisleno razbacivanje, nakon što ste preživjeli… sažeta Danteova djela.« On se široko nasmiješio ne otvarajući oči, pa odmahnuo glavom. »Ashbless, prije nego što umre, mora još napraviti toliko toga.« »O? Kao naprimjer?« Ashbless je slegnuo ramenima. »Mislim… oženiti se, to kao prvo. I već petoga idućeg mjeseca, zapravo.« Jacky je bezbrižno zabacila glavu. »Baš krasno. A kime?«
372
»Djevojkom koja se zove Elizabeth Jacqueline Tichy. Lijepa djevojka. Nikad je nisam sreo, ali sam vidio njenu sliku.« Jacky je podigla obrve. »Kime?« Ashbless je ponovio ime. Lice joj se neodlučno trzalo između uvrijeđenog smiješka i mrštenja. »Nikad je niste sreli? Kako onda možete biti tako prokleto sigurni da će vas htjeti?« »Ja, znam da hoće, Jacky, dečko moj. Moglo bi se reći da i nema izbora.« »Da, to je činjenica«, odgovorila je Jacky ljutito. »Pretpostavljam da je to zbog vaših širokih ramena i plave kose… da će je to učiniti nemoćnom da vam se odupre, ha? O ne, nemojte mi reći – to je zbog vaše poezije, zar ne? Naravno, pročitat ćete joj nekoliko stihova iz vaših prokletih nerazumljivih ‘Dvanaest sati’, zar ne, pa će ona pomisliti da je to, zato što to ona ne može razumjeti, zacijelo… nekakva umjetnost, je l’ tako? Mislim, vi umišljeni mamlazu…« Ashbless je u čuđenju otvorio oči pa sjeo. »Dođavola, Jacky, što je s vama? Bože, pa nisam rekao da ću je silovati, i…« »O, ne! Vi ćete joj samo pružiti jedinstvenu životnu šansu da – što, stupi u bračni odnos? – s pravim poetom. Kakva joj se sreća nasmiješila!« »Momče, a zbog čega toliki šiz? Ja sam samo rekao…« Jacky je skočila na zid i usadila šake na bokove. »Predstavljamo vam Elizabethu Tichy!« Ashbless je zažmirkao na nju. »Što je sad ovo? Vi je poznajete? O, moj Bože, bit će da je tako, vi je zaista poznajete, zar ne? Slušajte, nisam mislio…« »O, proklet bio!« Jacky je prstima iščešljala kosu. »Ja sam Elizabeth Jacqueline Tichy!« Ashbless se nelagodno nasmijao – i onda pogledao još jedanput. »Bože presveti. Jeste… jeste li zaista!« »To je jedna od možda četiri stvari u koje sam sigurna, Ashblesse.« Ošamućeno je pljesnuo rukama. »O proklet ja, jako mi je žao, Jac… gospođice Tichy. Mislio sam dla ste naprosto… dobri stari Jacky, moj prijatelj iz starih dana u kući Kapetana Jacka. Ne bih bio ni sanjao da ste sve to vrijeme vi…«
373
»Nikad vi niste bili u kući Kapetana Jacka«, rekla je Jacky. A onda je dodala gotovo molećivo: »Mislim, jeste li?« »Na neki način jesam. Vidite, ja…« I tu je zastao. »Što velite na to da o tome raspravimo za doručkom?« Jacky se ponovno namrštila, ali je nakon stanke kimnula. »U redu, ali samo zato što je siroti Doyle imao tako visoko mišljenje o vama. To ne znači da i na što pristajem, jesmo li se razumjeli?« Široko se nasmiješila, ali je onda shvatila što radi i strogo se namrštila. »Idemo, znam mjesto u St. Martin’s Laneu gdje bi vam mogli čak i dopustiti da sjednete kraj vatre.« Kad je Ashbless ustao, ona je skočila sa zida pa zajedno odšetaše, i dalje se peckajući, na sjever, prema Strandu, u bistrome svjetlu zore.
374
Epilog – 2. travnja 1846. »Kasno za svijet novi tražit nije. Otisni se, bezdane potuci čvrsto stojeć’ sutonu za leđa i kupkama svih zapadnih zvijezda, dok ne umrem ja ploviti hoću.« Alfred, Lord Tennyson
N
akon što je u svojim vratima stajao gotovo četvrt sata, zureći preko sivoga, grbavog prostranstva močvara kod Woolwicha što su se protezale miljama pod nebom što je prijetilo kišom, William Ashbless je zamalo skinuo ogrtač i vratio se unutra. Ognjište je, naposljetku, dobro vuklo, a nije sinoć ni dokraja dotukao onu bocu glenliveta. Ali se onda namrštio, nabio kapu niže na poput kosti bijelu kosu, dodirnuo jabuku na balčaku mača što ga je bio opasao za ovu priliku, pa za sobom povukao vrata i zatvorio ih. Ne, toliko dugujem Jacky, pomislio je kad je zaklipsao niza stepenice. Ona je na svoj sastanak došla tako… viteški, ima tome sedam godina. Za vrijeme posljednje dvije samotne godine Ashbless je zlovoljno opazio da je izgubio sjećanje na Jackyno lice – prokleti su portreti djelovali krasno dok su bili novi i dok je ona bila živa pa ih je mogla nadopuniti, ali odnedavna mu se činilo da je nisu bili uhvatili s onim njezinim pravim smiješkom. Ali danas, shvatio je, mogao bi je se sjetiti isto onako bistro kao da je baš jutros sjela u kočiju za London; mogao bi se sjetiti nježnog sarkastičnog smiješka, povremene otresitosti i srčane ljepote tipa Leslie Caron koju je ona, u njegovoj predodžbi, zadržala sve do smrti od groznice u četrdeset sedmoj godini života. Vjerojatno, pomislio je kad je prešao preko glavne ceste i krenuo stazom kroz močvaru – koju je s nekakvom morbidnom radošću, promatrao kako se pojavljuje za posljednja dva godišnja doba i znajući da će danas njome poći – vjerojatno je se danas tako dobro sjećam jer ću joj se danas pridružiti. Staza se uzdizala i spuštala preko grbave močvare, ali kad se nakon deset minuta žustroga hoda pojavila rijeka, korak mu je bio i dalje gibak i
375
uopće se nije zadihao, jer je već godinama proučavao i vježbao mačevanje, odlučan da bar ozbiljno ozlijedi onoga, tko god on bio, kojemu je suđeno da ga ubije. Pričekat ću ovdje, odlučio je stojeći na blagoj uzvišici s koje se otvarao pogled na vrbama obrubljenu obalu Temze, pedeset metara daleku. Tijelo će mi naći bliže obali, ali bih prije volio baciti jedan dug i bistar pogled na svog ubojicu. A tko će to, pod kapom nebeskom, na koncu biti? Opazio je da drhti, pa je sjeo i nekoliko puta duboko udahnuo. Samo polako, staro momče, rekao je samome sebi. Znao si već trideset pet – uglavnom sretnih – godina da će doći ovaj dan. Zavalio se i podigao pogled na uskomešene sive oblake. I većina je tvojih prijatelja već mrtva, pomislio je. Byron je otišao – i on od groznice – u Missolunghiu, ima tome dvadeset i koja godina, a Coleridge je kapnuo 1834. Ashbless se nasmiješio i zapitao, ne prvi put, koliko su neke od posljednjih Coleridgeovih pjesama – a posebice »Limb« i »Ne Plus Ultra« – svoju nestvarnost vukle iz mutno zapamćenih doživljaja one noći početkom travnja 1811. Izvjesni su stihovi u Ashblessu pobudili radoznalost: »Prizor taj ljupki zid Limba ne tvori, već duševnog tog ropstva bedem stvori sam užas čistog Ničega uopće…« i »Noći Pozitive čisti! Antipatisu Svjetla bistri! Sažeta crnina, orkan sred bezdana…« Protrljao je oči i ustao – i ukočio se a prsa su mu postala ledena i šuplja – jer dok je on bio gledao na drugu stranu, netko je za vrbu privezao čamac na vesla, i sad se neki visoki, mišićavi muškarac bodro uspinjao strminom, dok mu se o desnom boku njihao mač u koricama. Zanimljivo, pomislio je Ashbless – ljevak poput mene. Okej, rekao je samome sebi, sad samo mirno. Zapamti, rana na trbuhu bit će jedina koju će na tebi naći, i zato se nemoj gnjaviti s pariranjem udaraca koji zasijecaju, jer to štiti ruke, noge i glavu – pariraj samo ubodima prema tijelu… znajući ipak sve vrijeme da će naposljetku doći jedan kojemu nećeš uspjeti parirati. Desnica mu je zatreperila iznad trbuha, i on se upitao koji će se djelić u ovom času zdrave kože razdvojiti da bi u tijelo primio nekoliko palaca hladnog čelika. Za jedan sat sve će biti gotovo, pomislio je. Pokušaj junački izdržati taj posljednji sat kao što ga je izdržala i Jacky. Jer je i ona znala da dolazi…
376
znala sve od one noći 1815. kad si se bio dovoljno napio da bi popustio njenom zahtjevu da dozna datum i okolnosti svoje smrti. Ashbless je uspravio ramena pa sišao s vrha uzvišice i krenuo stazom prema rijeci da bi svog ubojicu susreo na pola puta. Ovaj je podigao pogled, i u istom se času učinilo da ga je zaprepastilo to što vidi Ashblessa kako dolazi prema njemu. Pitam se oko čega ćemo se zakačiti, pomislio je Ashbless. Ali bar nije mlad – brada mu je sijeda koliko i moja. I on je bio u stranim krajevima, sudeći po preplanulosti. I lice mu djeluje na neodređen način poznato. Kad je među njima ostalo još desetak metara, Ashbless se zaustavio. »Dobro jutro«, nazvao je i bio ponosan zbog čvrstine vlastitoga glasa. Onaj je drugi zažmirkao i prepredeno se nasmiješio, i Ashbless je s ledom u srcu osjetio da je čovjek umobolan. »Ti si on«, rekao je stranac napuklim glasom. »Nisi li?« »Ja sam tko?« »Doyle. Brendan Doyle.« Ashbless je odgovorio, tonom koji je prikrivao iznenađenost: »Da… ali to je ime kojime se nisam poslužio trideset pet godina. Zašto? Je l’ se mi znamo?« »Ja tebe znam.«, rekao je pa potegao mač, »došao sam da te ubijem.« »To sam i mislio«, odgovorio je Ashbless tiho pa uzmaknuo i potegao mač iz korica. Vjetar je zašaptao u visokoj travi. »Ima li smisla pitati zašto?« »Znaš ti zašto«, odgovorio je ovaj drugi, nasrnuvši brzo na ono zašto; Ashbless je uspio otparirati udarac divljim vanjskim zamahom u sixti, ali je zaboravio ripostirati. »Uistinu ne znam zašto«, dahnuo je pokušavajući steći čvrsti oslonac na blatnome tlu. »To je zato«, odgovorio je ovaj i udario brzom fintom pa oslobodio oružje koje je Ashbless jedva izbjegao škripavom kružnom paradom, »što dok si ti živ«, sad mu je mač zabrzao iz veze i sunuo prema Ashblessovim prsima, tako da je Ashbless morao skočiti natrag izvan dohvata, »ja ne mogu biti.« Kad se povratio iz nasrtaja, oštrica mu je pljoštimice tucnula po Ashblessovoj podlaktici, i sad je Ashbless osjetio kako mu je brid zasjekao ravno kroz kaputić i košulju pa zastrugao o kost.
377
Ashbless je bio tako ošamućen, da je zamalo zaboravio otparirati idući nasrtaj. Ali to je krivo, pomislio je smeteno, ja znam da me ne mogu naći s ranjenom rukom! A onda se nasmijao, jer je uspio smisliti. »Predaj se ili umri«, doviknuo je Ashbless gotovo veselo svom protivniku. »Ti si taj koji mora umrijeti«, promrmljao je suncem opaljeni, počeo napad i onda naglo stao usred njega, tako da bi Ashblessa isprovocirao na prijevremenu paradu; ali Ashbless nije na to pao, pa je vrh protivnikova mača zahvatio donjom polovicom oštrice, a onda nasrnuo snažnim vezanim udarcem koji je njegov vrh u spirali doveo do toga da ubode a potom i proburazi trbuh preplanuloga. Osjetio je kako se uska oštrica zaustavila i potom grčevito izvila na kičmi. Čovjek je sjeo na mokru travu i stegao trbuh rukama već zamrljanima krvlju. »Brzo«, dahnuo je i problijedio ispod svoje preplanulosti, »ja da sam ti.« Ashbless je naprosto odozgo zurio u njega, naglo izašavši iz euforije. »Hajde«, zastrugao je glasom čovjek na tlu, ispustio mač i počeo puzati. »Izvedi trik. Zamijeni.« Ashbless je otkoračio. Njegov je protivnik propuzao još metar ili dva a onda prsimice pao u travu. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što se Ashbless pomakao, a onda je kleknuo kraj tijela koje je prestalo disati, i nježno položio ruku mrtvacu na rame. Ako postoji kakva nagrada poslije smrti, za takve stvorove kao što si ti, kladim se da si je zaslužio. Bog sam znade kako si uspio iz Kaira doći sve do Engleske i kako si me našao. Možda te je nešto privuklo natrag k meni, baš onako kao što duhove, smatra se, privlači mjesto na kojem su umrli. Dakle, ipak ćeš imati nekakva udjela, makar tako sitnog, u mojoj biografiji: ti si priskrbio leš. Na koncu je Ashbless otro mač na iščupanom busenu trave pa ustao da ga spremi u korice; a osim toga je i otparao traku s marame i zavezao je oko rasječene podlaktice. Studeni mu je proljetni vjetar ispuhao iz glave sve misli o prošlosti pa se, s osjećajem avanture koji nije poznavao već
378
desetljećima, spustio stazom do privezanog čamca, ostavljajući za sobom ka što ga je doktor Romanelli bio stvorio iz njega prije toliko godina. Sve je nepoznato, sve što mi se bude dogodilo od sada pa nadalje, pomislio je dok je u njemu počelo tinjati uznošenje i dok je razvezivao konop. Nijedna knjiga što sam je ikada čitao ne može mi pomoći da išta naslutim. Može se dogoditi da već za pet minuta prevrnem čamac i utopim se, a moglo bi biti i da poživim još dvadeset godina! Uspeo se u nj i namjestio vesla u viljuške, da bi se već nakon tri snažna zaveslaja našao dobrano od obale, odmakao prema matici rijeke. I dok je tako veslao dalje, prema nečemu, tko zna čemu, što će se pokazati kao prava sudbina čovjeka koji je bio Brendan Doyle i Mutavi Tom i Eshylis obućar i William Ashbless, i koji više nije niti jedan od njih, razveseljavao je riječne ptice svojim pjesmama Beatlesa kojih se mogao sjetiti… osim Yesterdayem.
379
