Sudjenje

BIBLIOTEKA M E M O R I A Urednik

Petar Požar

Recenzenti

Milan Basta Iko Mirković

Jovo Popović

VJEŠALA ZA GENERALE

STVARNOST ZAGREB

Mojoj majci Zorki, koja nikad nije ušla u dvadesetosmu godinu života; mojoj babi Boji i djedu Rackovu. Ovdje se govori o vremenu u kome su i oni ubijani, onda kad smo sestra, brat i ja zajedno imali 18 godina.

Optuženi

Bila je srijeda, 5. veljače 1947. godine. Prostrana dvorana Izvršnog narodnog odbora Beograda u Uzun-Mirkovoj ulici broj 1 u starom dijelu Beograda, bila je privremeno pretvorena u sudsku vijećnicu. Tu su održavani procesi ratnim zločincima kojima je sudio Vojni sud za grad Beograd. U srijedu, 5. veljače, u privremenoj vijećnici u Uzun-Mirkovoj ulici trebalo je da počne, kako se očekivalo, jedan od najdramatičnijih procesa. Proces je prije najavljen i u štampi i preko radio-stanice, pa je u vijećnicu Izvršnog narodnog odbora grada Beograda stiglo toliko ljudi da za sve nije bilo mjesta; stotinjak građana ostalo je na ulici. Prije ovoga procesa bilo je već suđeno mnogim glavešinama okupatorskog i kvislinškog sistema. Procesi u pojedinim zemljama antifaštističke koalicije održavani su, uglavnom, po uzoru na niirnberški proces glavnim njemačkim nacističkim ratnim zločincima. Za kažnjavanje ratnog zločina antifašistički saveznici su se izjasnili još u ratu. U Jugoslaviji se o tome govori već na Prvom zasjedanju AVNOJ-a; tada je odlučeno da se osnuju komisije za prikupljanje podataka o ratnim zločinima i zločincima. Međunarodni vojni sud u Nürnbergu osnovan je na osnovi savezničkog Sporazuma o gonjenju i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca evropske Osovine od 8. kolovoza 1945. godine. Taj sud je — kao i sudovi koji će ratnim zločincima suditi u Jugoslaviji za zločine počinjene u zemljama Jugoslavije — bio nadležan za suđenje ratnim zločincima za krivična djela protiv mira, ratnih 7

zločina i zločina protiv čovječnosti. Osim pojedinaca, osuđene su i neke zločinačke organizacije: rukovodstvo Nacionalsocijalističke partije, Tajna državna policija (Gestapo) i Služba sigurnosti (Sicherheitsdienst), SS jedinice (Schutzstaffeln) i SA odredi (Sturmabteilungen). Na smrt vješanjem Međunarodni vojni sud osudio je Göringa, Ribbentropa, Keitela, Kaltenbrunnera, Rosenberga, Franka, Fricka, Streichera, Sauckela, Seyss-Inquarta, Jodla i Bormanna (u odsustvu). Veća grupa zločinaca osuđena je na vremenske kazne zatvora u Spandauu, pod zajedničkom upravom SSSR-a, SAD, Velike Britanije i Francuske. Osim procesa glavnim zločincima, u Nürnbergu je, pred Američkim vojnim sudom, od listopada 1946. do travnja 1949. godine održano još dvanaest takozvanih »naknadnih« procesa: pred sud je izvedeno 185 funkcionara Trećeg Rajha; na smrt su osuđena 24 zločinca, 126 na kazne zatvora, a 35 ih je oslobođeno. U nekima od tih »naknadnih« procesa suđeno je i mnogim pripadnicima Wehrmachta koji su počinili zločine na jugoistoku Evrope; od tih samo su dvojica osuđena na doživotnu robiju. Prema Statutu Međunarodnog vojnog suda iz Nürnberga, kao [ratni zločini^k vali fici rani su ovi prestupi: • ubojstva, zlostavljanja ili deportacije civilnog stanovništva okupiranog teritorija na prisilni rad ili u bilo koju drugu svrhu; ubojstva ili zlostavljanja ratnih zarobljenika; • ubijanje talaca, pljačkanje javne i privatne imovine, namjerno razaranje gradova, sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom potrebom. Na bazi tih kriterija jugoslavenski sudovi su osudili oko dvije tisuće ratnih zločinaca, iako je međunarodno utvrđeno da ih je bilo više od četiri tisuće. Zbog krajnje nategnute, hladnoratovske međunarodne situacije poslije rata, onih godina kad je na novu Jugoslaviju vršen težak pritisak sa Zapada, Jugoslaviji nisu izručene stotine i stotine ratnih zločinaca, a nije im suđeno ni u zemljama gdje su se sklonili poslije rata. U Njemačkoj su, što u istočnoj, što u zapadnoj okupacionoj 8

zoni, saveznički vojni sudovi izrekli poslije rata oko 15000 presuda; od toga su više od dvije trećine presuda izrekli sudovi u istočnoj zoni. Sudovi Savezne Republike Njemačke osudili su do 1956. godine zbog ratnih zločina 5426 osoba; samo trojica su osuđena na smrt. Kriterij suda u »naknadnim« niirnberškim procesima, kao i u kasnijim suđenjima u angloameričkoj i francuskoj zoni, bio je nevjerojatno blag. Sud je prelazio čak i preko zločina najkrvoločnijih nacista. Tako se i moglo dogoditi da su generalfeldmaršali barun Maximilian von Weichs i Wilhelm List, komandanti Jugoistoka, generali Hermann Foertsch, načelnik generalštaba Jugoistok, Walter Kuntze, zastupnik komandanta Jugoistoka, vitez Kurt von Geitner, načelnik štaba vojnoupravnog komandanta Jugoistoka, Lothar Rendulic, komandant 2. oklopne armije Wehrmachta, Ernst Dehner, komandant 69. armijskog korpusa, Ernst von Leyser, komandant 15. brdskog armijskog korpusa, Hellmuth Felmy, komandant 68. armijskog korpusa, Franz Böhme, komandant Srbije, Otto Wöhler, komandant Grupe Jug, na procesu sto dvadeset sedmorici u Landsbergu od 8. srpnja 1947. do 19. veljače 1948. godine, prošli gotovo nekažnjeno; samo su neki među njima dobili do deset godina robije. Stari barun Weichs pušten je iz zatvora već 3. studenog 1948. godine, a tri godine kasnije i Lothar Rendulic, organizator zračnog desanta na Drvar, jedan od onih koji su u svojim knjigama pokušali dokazati nezakonitost jugoslavenskih presuda ratnim zločincima zbog tobožnje nezakonitosti našeg rata protiv okupatora. Presuda američkog suca Charlesa Wenerstruma u Landsbergu izazvala je u Jugoslaviji zaprepaštenje i ogorčenje. Čak je i u zapadnoj štampi bilo čuđenja. Pomoćnik ministra vanjskih poslova FNR Jugoslavije dr Vladimir Velebit obrazložio je stav jugoslavenske vlade u izjavi dopisniku Reutera Peteru Fersu. Očigledno, rekao je Velebit, Wenerstrumova presuda je zasnovana »na ove dvije točke: 1. Ubijajući taoce i vršeći druge represalije protiv civilnog stanovništva, njemačka vojska nije kršila međunarodno pravo, jer 9

nema međunarodnopravne norme koja bi ovakve akte zabranjivala. 2. Ni ubijajući zarobljene partizane njemačka vojska nije kršila međunarodno pravo, jer partizani nisu bili 'legalna borbena grupa' i, prema tome, nisu zaštićeni međunarodnim konvencijama.« »Ova gledanja«, rekao je dr Velebit, »ne samo da su neodrživa, kako sa političke tako i sa pravne strane, nego predstavljaju nečuveni nasrtaj na moralne tekovine čovječanstva.« Velebit je međunarodnu javnost upozorio kako »s pravne strane treba gospodu sudije podsjetiti na slijedeće: Da su SAD i Njemačka potpisale Četvrtu konvenciju sa Druge haške mirovne konferencije od 1907. godine, u čijem članu 50 se izričito zabranjuje svaka kolektivna kazna nad stanovništvom okupirane teritorije. Taj je član specijalna komisija Pariške mirovne konferencije 1919. godine protumačila tako da se ubijanje talaca smatra zločinom. Prema tome, priznanje prava Nijemcima da masovno streljaju i vješaju taoce — patriotsko stanovništvo okupiranih krajeva — monstruozno je s moralnog gledišta, a protivno jasnim i prihvaćenim principima međunarodnog prava... Najciničnije je odricanje borcima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije svojstva boraca. Notorno je da je to bila dobro i čvrsto organizirana vojska s gvozdenom disciplinom, koja je neprekidno vodila borbe na čitavoj teritoriji naše zemlje, nosila oružje otvoreno, ponosila se svojim znakovima, uniformom, zastavom, poštovala međunarodne ratne propise i običaje... Praštajući hitlerovskim zločincima, američki vojni sud osudio je u stvari demokratski, oslobodilački rat rodoljubivih naroda protiv zavojevanja i intervencije...« Tako su sudili Wenerstrumi. A u Beogradu je sudskom vijeću predsjedao mladi kapetan Jugoslavenske armije, koji bi po godinama sucu Wenerstrumu mogao biti sin: blistav pravnik, doktor pravnih znanosti, potomak stare dubrovačke gosparske porodice, partizan Vuko Gozze Gučetić. I prije 5. veljače 1947. godine sudio je ratnim zločincima. 10

Nepuna dva tjedna poslije izricanja presude generalima, suđenim od 5. do 16. veljače 1947. godine, dr Vuko Gozze Gučetić će voditi proces protiv petnaestorice njemačkih »smrtovođa« — kako ih je u pjesmi nazvao zagrebački pjesnik Stanislav Šimić: dvanaestoricu je osudio na smrt (prvog: Harolda Turnera), a trojicu na vremenske kazne zatvora. Nešto kasnije, u Zagrebu je suđeno ustaškom »vojskovođi« Slavku Kvaterniku i Hitlerovom poslaniku kod Pavelića SA generalu Siegfriedu Kascheu, a u Sarajevu bivšem žandarmerijskom majoru bivše žandarmerije Jezdimiru Dangiću, za kojeg je »Politika« onih dana pisala da je »jedan od najkrvoločnijih ljudi koji su ikad stali na zemlju Bosne«, gdje je on 1941. godine komandovao četnicima. Uoči februarskog procesa u Beogradu vođena su još dva procesa ratnim zločincima: u Skoplju je suđeno balistima, a u Banjoj Luci Viktoru Gutiću. Jugoslavenski sudovi su zločine mjerili pravom mjerom. »Mi se ne svetimo, samo primjenjujemo odredbe međunarodnog prava«, izjavio je početkom veljače zastupnik vojnog tužioca potpukovnik Zvonimir Ostrić, »ali nema kazne koja je ravna počinjenim zločinima optuženih...« U procesu od 5. do 16. veljače 1947. godine — zapravo do 13. veljače, jer tada je završena rasprava, a 16. veljače izrečena presuda — optužene je branila trojka branitelja po službenoj dužnosti. Oni su prvog dana, s nekoliko pomoćnika, već u 7.50 sati zauzeli mjesta lijevo od dugog, nešto istaknutijeg stola prekrivenog zelenom čohom, za koji će sjesti tri suca i tajnik sudskog vijeća. Istovremeno s braniteljima ušli su prevodioci i stenografi. Nekoliko časaka prije osme ure u sudnicu je, s pomoćnicima, ušao zastupnik tužioca Jugoslavenske armije potpukovnik Zvonimir Ostrić; sjede desno od sudačkog stola. Točno u 8.10 sati u vijećnicu su ušli suci. Predsjednika vijeća dra Vuku Gozzea Gučetića prate major Milan Radovanović i kapetan dr Fridrih David. Sasvim lijevo sjest će sekretar sudskog vijeća kapetan Todor Popadić. Svi u dvorani stoje dok suci zauzimaju svoja mjesta; branitelji i tužioci, u uniformama, u stavu mirno. Publika dugo plješće, kliče i 11

— prijeti. Većina je došla tražeći osvetu. Svatko od ovdje prisutnih osjetio je i doživio bestijalnost terora što su ga provodili optuženi, sami ili preko jedinica kojima su komandovali. U 8 sati i 12 minuta dr Vuko Gozze Gučetić uspio je smiriti usplahirenu publiku. Prestaju pljesci i povici. Predsjednik je pozvao komandira straže: — Druže potporučniče, dovedite optužene. Ulazak osmorice optuženih — među kojima samo dvojica nisu generali, što se sada po vanjskim znacima i ne vidi, jer svi su oni u pohabanim uniformama, bez epoleta i zlatnih širita — publika u dvorani prati povicima srdžbe. Predsjednik dr Gozze Gučetić intervenira: — Molim publiku da se umiri — a morao bi, zapravo, reći: molim publiku da ne iskazuje mržnju. — Dvorana je zaista bila nabita eruptivnom mržnjom. U opisu atmosfere, jedan od naših izvjestitelja će napisati: »dvorana svježe mržnje«. Trenutak kasnije, kad povici — »Na vješala«, »Gadovi«, »Što sudite koljačima, namah ubijte!« — postaju sve glasniji i kad se sve uzbuđenija publika počinje nadvikivati u očitovanju gorčine, dr Vuko Gozze Gučetić, sudački pribran i tada, kao što će biti i sve vrijeme procesa, sposoban da nametne osobni autoritet i sudionicima procesa i publici u sudnici, uzima zvonce; glasu daje boju suspregnutog nezadovoljstva. — Ne bih htio da budem prisiljen protiv publike upotrebiti disciplinske mjere... tek tada se dvorana počinje smirivati, biva sve tiša i tiša, gotovo do suzdržanog disanja, pa se ovaj put nepovišeni, sasvim smireni glas predsjednika sudskog vijeća jasno čuje sve do hodnika: — Otvaram glavnu raspravu protiv Alexandera Lohra, Johanna Hansa Fortnera, Augusta Schmidthubera, Fritza Neudholdta, Josepha Küblera, Günthera Tribukeita, Adalberga Lontschara i Paula Gercharda zbog krivičnog djela ratnog zločina. Ova rasprava će biti javna. Sadržaj rasprave će biti stenografski zapisan — i pri tome se dr Gučetić jedva vidljivo naklonio sedmorici stenografa: dr Mašiću, Aleksiću, Jankoviću, Markoviću, Mladenoviću, Niniću i Pajiću. Trenutak kasnije 12

proziva optužene, koji sjede u prvom redu, ispred sudskog vijeća. Ustajali su nijemo, odlučni da prečuju i previde, da ostanu uočljivo uzoholjeni. Kako su novinari zapadnih agencija ustvrdili, »Lohr i drugovi« su pred sudom »stajali puni samouvjerenja«, dosljedni sebi i, prema riječima jednog sovjetskog izvjestitelja, »kao konzekventni sistem čiji je princip onečovječeni svijet«. Prozivajući optužene, dr Gučetić je prozivao i njihove imenovane branitelje, određene »reda radi«, kako to Gučetić reče. Ustanovivši identitet optuženih, uz konstataciju da se svih osam optuženih nalazi u istražnom zatvoru vojnog suda u Beogradu, dr Vuko Gozze Gučetić dao je riječ zastupniku optužnice, vojnom tužiocu potpukovniku Jugoslavenske armije Zvonimiru Ostriću. Ovdje je suvišno ponavljati sadržaj opširne optužnice: bit će kazana u pitanjima optuženika i u njihovoj obrani. Ostrić je optužnicu čitao oko dva sata, bez pauze. Po Ostrićevim navodima narednih dana bit će vođen krajnje dinamičan i često kontroverzan dijalog sud — optuženi. U rekonstrukciji procesa, u nešto skraćenom, ali sadržajno neizmijenjenom obliku, nastojat ćemo čitaocu vjerno reproducirati taj dramatični dijalog sudaca, optuženih, tužioca i obrane. Podaci o optuženima: • Alexander Lohr, general-pukovnik, Oberbefehlshaber Südost und gleichzeitig Oberbefehlshaber Heeresgruppe E*, zapovjednik Balkana i istočnog dijela Sredozemlja, Hitlerov vojnopolitički zastupnik na evropskom jugoistoku; rođen 20. svibnja 1885, u Rumunjskoj; • Johann Hans Fortner, general-lajtnant, komandant 718. divizije, jedne od divizija iz prve okupacione grupe, komandant istočne Bosne, organizator i rukovodilac prvih akcija »čišćenja« u Bosni; rođen 20. studenog 1874. u Zweibriickenu; • August Schmidthuber, Brigadirführer i SS general-major, »najkrvoločniji oficir 7. SS divizije«, do 1944. komandant 14. SS puka, koji je popalio dio Korduna, dvadesetak bosanskokrajiških * Vrhovni zapovjednik Jugoistoka i, istodobno, komandant grupe armija E.

13

sela, te sela nikšićke i pivske župe i izvršio pokolj ranjenika na Sutjesci; od 1944. komandant 7. SS divizije; rođen 8. svibnja 1901. godine u Augsburgu; • Fritz Neudholdt, general-lajtnant, nekadašnji savjetnik u štabu generalisimusa Čang Kaj Šeka, zapovjednik 369. legionarske »vražje« divizije; rođen 16. studenog 1887. godine u Sleizingenu; • Josef Kübler, general-lajtnant, komandant 118. lovačke divizije, koja se po zločinima »proslavila« na Sutjesci i na srednjejadranskim otocima, na Pelješcu i u selima sinjske Zagore, kasnije komandant korpusne grupe na srijemskom frontu, brat komandanta 97. armijskog korpusa; rođen 6. travnja 1896. u Münchenu; • Günther Tribukeit, pukovnik, Kommandeur des Jägerregiments 750 der 118 Jägerdivision*, naredbodavac i, ujedno, izvršitelj niza bezočnih zločina; rođen 29. svibnja 1909. godine u Greifswaldu; • Adalberg Lontschar, general-major, u okupaciji Jugoslavije i u pokolju Kragujevčana i Kraljevčana, u listopadu 1941. komandant 724. puka 704. divizije, a potom komandant beogradske feldkomandanture 599; rođen 10. rujna 1885. u Mariboru. Osmi optuženi, Paul Gerchard iz Beča neće biti predmet naše pažnje: tokom procesa on je iz ove Löhrove grupe izdvojen; suđeno mu je zasebno i bio je oslobođen od optužbi.

* Komandant 750. lovačkog puka 118. lovačke divizije.

14

Löhr

poslije čitanja optužnice, nešto iza 10 sati, dana je pauza. U 10.30 svi sudionici procesa su ponovo na svojim mjestima. Optuženička klupa je prazna, dok straža, na poziv dra Gučetića, ne uvede prvooptuženog Alexandera Lohra. Bio je to nizak, gotovo sitan, u se urastao, ružan čovjek. Mršavo mu lice s prosijedim, potkresanim, čekinjastim brkom, kojem bi trebalo malo više pažnje. To blijedo lice vojskovođe, za kojeg je u Njemačkoj pisano da je imao izuzetan autoritet u Hitlerovom najužem krugu, isječeno je dugim i dubokim, nejednako usmjerenim brazdama. A smiren je i u hodu, i kad sjedi i kad stoji; spuštene mu ruke gotovo nikad ne gestikuliraju. Vlada sobom u svakoj prilici, jači od svih poraza. Bio je vojnik i general habsburški, austrijski i hitlerovski; najugledniji zrakoplovni komandant u Trećem Rajhu; zapravo jedini od zrakoplovnih generala kojima je povjerena komanda jednim frontom i grupom armija. Među optuženima sjedi uočljivo drugačije od ostalih, drugačiji autoritet. Ne žali se, ne moli, ali i ne izaziva. Pokušava ostaviti dojam čovjeka nad kojim i dalje vijori zastava osobnog i nacionalnog dostojanstva. Svakako, bilo bi krajnje zanimljivo saznati koliki je u njemu, pred sudom skutrenim u lukavo smišljenoj samoobrani, udio čovjeka (ako je uopće, komandujući čitavog života, mogao misliti na sebe kao čovjeka!), koliki je udio sistema demonske efikasnosti. U odgovoru na to pitanje ostat c imo prikraćeni: s Löhrom naprosto nije bilo moguće uspostaviti 17

dijalog u kojem bi istina bila mjerena barem približno istim aršinom. Znamo samo za jedan trenutak Löhrove »male snage«: kad je, zarobljen i razoružan u dvorcu razbaštinjenog mariborskog industrijalca Huntera, gdje se u svibnju 1945. nalazio štab 3. armije generala Koste Nada, umjesto da zamoli generala Nada za brigu o zarobljenim Nijemcima, molio je za brigu o — psu. Nad nam je o tome pričao: »... Razoružan, tek što je sjeo, iznenadio me pitanjem: — Herr general, volite li pse? — Pitanje me je u prvi mah začudilo. Baš tada su ponudili kavu. Lohr je gledao u šolju, i mali oblačak kavinog kajmaka koji je plutao sve bliže rubu. Kad je pio, srkao je polako, očito željan i mirisa i okusa prave kave. Možda je, pomislio sam, na kavu navikao još onda kad je, početkom stoljeća, kao mladi poručnik, služio u višegradskom austrougarskom garnizonu. Zabavljen kavom, nastavljao je razgovor o psu: — Herr general, imam vrlo lijepog, vrlo dragog, izvanredno dobro dresiranog psa. Takvih je malo. Zove se Lux. — Željeli biste znati da li će vam biti dopušteno da zadržite psa? — Znam da to propisi ne dozvoljavaju. Zarobljenik sam... — Nema iznimki. Ni vi ih niste pravili. — Znam. Zato vas i pitam: volite li pse? — Pas je dobra životinja, može biti drag... — Bilo bi mi milo da upravo vi zadržite moga Luxa. — Vidjet ćemo. U svakom slučaju, na psa ćemo paziti, bio on kod mene ili kod nekog drugog — obećao sam razoružanom generalu, a kasnije, kad sam vidio Löhrovog Luxa, prekrasnog vučjaka pametnih očiju, bio sam oduševljen. Bio je to čudesan pas. Poletio je prema meni dižući desnu šapu već prilikom prvog susreta; kao da se oduvijek znamo. Godinama poslije rata bio je uza m e . . . O zarobljenicima je Lohr govorio tek onda kad sam obećao da ćemo brinuti o Luxu. Spomenuo sam mu Haške konvencije: uvijek smo se pridržavali normi međunarodnog ratnog prava. Mi ni u ratu, ni onda kad smo po shvaćanju okupatora bili najstrašnija banda, bez ikakvih prava regularne vojske, okupator18

ske zarobljene vojnike nismo mučili ni ubijali. Pitam Lohra znade li da nikad nismo ubijali ni mučili zarobljenike. Zamišljen, kao da govorim o nečemu što ga ne zanima, odsutno kaže: — To znamo...« Sve što je kasnije govorio pred pobjednicima, bilo da su to oni koji su ga zarobili, ili oni koji su vodili istražni postupak, kao i ono što je u zatvoru pisao, bilo je zidanje obrambene kule, pomno razrađen — i u istrazi, i u procesu još razrađivan — sistem izbjegavanja odgovornosti. Čak i kad je navodio, u izjavama ili pišući, činjenice od objektivne vrijednosti, on je nalazio načine da sakrije istinu o sebi i svoje istine. Ne bi se pri tome moglo reći da u Löhrovim činjenicama, u načinu kako ih je iznosio, objašnjavao i branio, nije bilo izvjesne odlučnosti, no prevario bi se onaj tko bi pomislio da je posrijedi ljudska hrabrost. On je od samoobrane odustajao tek u definitivno izgubljenim situacijama. U više navrata je pisano kako je taj Oberbefehlshaber Südost ispoljio veliku hrabrost odlučivši da se konačno, po drugi put, poslije bijega k Englezima iz zarobljeničkog logora u sanatoriju Topolščica, preda našim jedinicama: »Želim dijeliti sudbinu svojih armija!« Ali, ne! On je tako postupio, on je prihvatio da dijeli sudbinu u Jugoslaviji zarobljenih armija Jugoistoka tek onda kad je shvatio da će ga zapadni saveznici predati Titovim partizanima. Tada je pred svojim generalštabom odigrao ulogu junačine: — Gospoda mogu birati: tko želi sa mnom, a tko ostaje u zarobljeništvu kod Anglo-Amerikanaca? U procesnom dijalogu također je bilo prividne odlučnosti, povremeno čak i s elementima ohole superiornosti i samoljubive drskosti^ ali samo tada kad je optužba ostajala bez dokumenata, bez formalnih dokaza. Tada je imao hrabrosti da poriče i ono što su svi u sudnici znali, ali nisu imali argumente da bi neupućene uvjerili. Njegova obrana, kao što će se vidjeti iz ovog raporta o procesu, pri čemu ćemo se čvrsto držati sudskog stenograma, bila je, sve vrijeme, smjesa lukavog opreza i priznanja o postojanju zločina, iz kojeg je sebe, kao izvršitelja i naredbodavca, izostavljao. On će, na primjer, reći i dokazivati — nepotrebno, jer se to znalo — da nikad nije bio član Hitlerove Nacionalsocijali19

stičke partije (članstvo u partiji nacista Hitler od svojih generala nije ni tražio, jer je smatrao, što će napisati i u Mein Kampfu 1924, da »je dio genija velikog vođe postići da čak i vrlo različiti protivnici izgledaju kao da pripadaju samo jednoj kategoriji«) i uvjeravat će — neuvjerljivo — kako je najsporije napredovao u hitlerovskom generalitetu, često lišavan zasluženih ordena. A ipak je — što mu tužilac Jugoslavenske armije nije čak ni spočitavao kao element zločina — samo šest dana prije kapitulacije, zapravo onda kad su mnoge armije Wehrmachta već bile položile oružje pred zapadnim saveznicima, u Polzeli kod Celja u svojoj drugosvibanjskoj zapovijedi trupama Jugoistoka i Grupe armija E poručivao, s lažnim podatkom o tome kako je Hitler umro: »Führer Adolf Hitler poginuo je danas na svom komandnom mjestu. Veliki admiral Dönitz, shodno posljednjoj volji poginulog, primio je funkcije Führera. Položena zakletva Führern — sada je zakletva Dönitzu. ( . . . ) To što nas ovoga trenutka najdublje potresa, treba da nađe svoj izraz jedino u našem vojničkom držanju i u našoj hrabrosti. Vi stojite na izvanredno ugroženom mjestu, daleko od domovine. I samo ako neprijatelj bude i dalje osjećao strah od oštrice vaših mačeva, vi ćete se vratiti u domovinu. Izvršavajte i dalje moja naređenja vjerno kao i do sada. Uz takvu bezuvjetnu poslušnost i mogu i želim da vas vodim do kraja naše herojske borbe, onako kako to sada u dvostrukoj mjeri od svakoga od nas zahtijeva časni završetak ove borbe i dobro naše domovine.« Taj general — za kojeg je posljednji načelnik njegovog generalštaba Erich Schmidt-Richberger 1955. pisao da je bio »jedan od najsposobnijih staroaustrijskih oficira«, odnosno (što je bilo Hitlerovo uvjerenje) »oficir s jedinstvenim poznavanjem cjelokupnog kompleksa teških pitanja država nasljednica Austrougarske monarhije, kao i općenito svih istočnih zemalja«, poznavalac »historijskih, etničkih, duhovnih i političkih načela i razvoja jugoistočnog prostora« — izveden je, dakle, 5. veljače 1947. godine pred sud. Neki će pomisliti, a neki i napisati, kako su generalovi teški očni kapci krili oči zamućene poniženjem, a uistinu krile su oči vrlo lukavog čovjeka, koji je, u konačnom 20

porazu, tražio bilo kakav izlaz. Ostao je samo goli život šezdeset dvogodišnjaka, ali on se i za nj, premda ponižen zbog potpunog poraza onoga i onih što je predstavljao, žilavo borio. Konačno, mnogi će to razumjeti, ako ne i odobriti: čovjek se u većini slučajeva odlučnije bori da bi preživio nego da sačuva vrijednosti koje je posjedovao. U svakom slučaju, jadno je izgledao Lohr toga dana u 10.30 sati u velikoj dvorani Izvršnog narodnog odbora Beograda. Optužnicu je, kaže, dobio, ali — bez početka i kraja. (Taj dio i nije bio namijenjen Löhru: ne odnosi se na njega, kaže mu predsjednik Vijeća.) Krivim se ne osjeća. — Ni u jednoj točki optužbe? — Ni u jednoj! Slijedi kratak razgovor o karijeri u tri poretka: habsburškom, austrorepublikanskom i hitlerovskom. Hitler je, reći će Lohr, okupiravši i pripojivši Austriju, većinu austrijskih oficira primio u Wehrmacht. Kako je tada prošao Lohr? — Ostao sam na dotadašnjem položaju: komandujući general zračnih snaga u Beču. Dvije godine kasnije, kad je napadnuta Poljska, Lohr je u agresiji zapovijedao Zračnom flotom IV, koja je operirala u južnoj Poljskoj podržavajući grupu armija »Jug«. Već u tom dijalogu Lohr počinje da se pred sudom ne sjeća. Tako: ne zna koje su armije u grupi armija »Jug«; čak: ne zna koje su divizije bile u sastavu njegove Zračne flote IV. Ako je suditi po onome što je tada rekao, poslije Poljske — sve do napada na Jugoslaviju — nije bio u ratnim operacijama. Dr Vuko Gozze Gučetić razgovor vodi smireno, superiorno. Pušta optuženog da se izvlači, da laže, da »luta« i »vrluda«, ali ga onda, svim onim činjenicama koje ima na raspolaganju (a moramo sada priznati: mnoge ključne činjenice nisu mu tada bile dostupne, jer nismo imali njemačku dokumentaciju), vraća na suštinu pitanja: Da li je optuženi sudjelovao u pripremama zračnog rata na Balkanu? ,, — Da. 21

— Kad su te pripreme počele? — Krajem 1940. Po prilici u siječnju 1941. uključen sam u te pripreme. Predsjednik Gozze Gučetić povremeno optuženog pita izravno, a povremeno se obraća prevodiocu, tako da su pitanja vrlo često u trećem licu: — On je trebao da vodi zračne operacije protiv Grčke i na Balkanu uopće? — Prvobitno samo protiv Grčke. — Kada je saznao da treba voditi zračne operacije i protiv Jugoslavije? — Ja sam bio tada, poslije kršenja pakta, sa svojim štabom u Sofiji. — (kaže »poslije kršenja pakta«, iako Simovićeva vlada od 27. ožujka nije odustala od Bečkog protokola i prihvaćanja Trojnog pakta.) — Zašto je bio u Sofiji? Zar je trebalo da počne akcija protiv Grčke? — Jeste, trebalo je da Grčku napadnemo s bugarskih aerodroma. — A kad je, kako rekoste, prekršen pakt, pozvani ste u Berlin? — Da. ••."•••" : \ — Kod koga? — Kod Göringa. — Šta mu je Göring saopćio? — Da će zbog prekršaja pakta biti izvršen napad na Jugoslaviju. — Da li mu je dao direktive kako treba da izvrši neposredni zadatak njegova Zračna flota IV? — Dobivena je zapovijed. — Pismena? — Najprije usmena. Kasnije su to telegrafski prenijeli. — Šta je rečeno u toj zapovijedi? — Obećane su mi nove snage. Trebalo je da budu razmještene na najbližim austrijskim i rumunjskim aerodromima sa zadata22

kom da unište jugoslavenske zračne snage i da vrše udar na Beograd s naznakom ciljeva. Koji su to ciljevi bili? Kraljevski dvor, skupština, vojno ministarstvo, generalštab, električna centrala, željeznička stanica i radio-stanica. Da li je u tome naređenju stajalo da se ima uništiti čitav Beograd ili da se u Beogradu bombardiraju samo ti određeni ciljevi? — Nije rečeno da se Beograd štedi. Navedeni su konkretni ciljevi, i to je bio glavni zadatak. — Je li bilo govora o tome da treba uništiti Beograd kao grad? — Ni govora. Nismo za to imali ni dovoljno sredstava. Predsjednikov glas se prijeteći utišao. Gleda optuženog, a govori prevodiocu: — Smatrao sam da je u slučaju ovog optuženog suvišno da ga upozorim da pred sudom mora da govori istinu. Sad ga upozoravam. Bilo bi nezgodno ako bi se kasnije pronašli dokumenti što govore drugačije od optuženog. Lohr je i prije punog prijevoda shvatio primjedbu, povisuje glas, a ruke, spuštene niz tijelo ne pomiče: — Govorim samo istinu. Rado bih vidio svaki dokument koji bi nešto suprotno dokazivao. — Pa postoji naređenje Vrhovne komande njemačkih oružanih snaga i u tom naređenju stoji da Beograd treba uništiti. — Nisam vidio takav dokument. Osim toga, stručno gledano, to je nonsens. Sredstvima koja sam imao na raspolaganju morao bih četiri dana razarati Beograd da bih to postigao. — Je li mu poznato da je Beograd bio bombardiran prije objave rata? — To nisam znao. Ja sam morao izvršiti naređenje. Nisam pitao da li je rat objavljen. Da li zna da je Beograd proglašen otvorenim gradom? Ne, to nije moguće; u drugom svjetskom ratu samo je jedan grad bio otvoreni grad, Rim. Da bi neki grad mogao biti proglašen otvorenim gradom po međunarodnom pravu, mora biti 23

ispražnjen od svih vojnih ustanova i da ne bude branjen. To nije slučaj s Beogradom. Tamo se nalazilo ministarstvo rata. Beograd je Simovićeva vlada, 3. travnja 1941. proglasila otvorenim gradom, isto kao i Ljubljanu i Zagreb, ali po međunarodnom pravu nije bilo dovoljno — i tu Lohr unekoliko ima pravo — jednostrano proglašenje. Njemačka komanda nije poštovala ni francuske ni jugoslavenske izjave o tome koje se gradove proglašava otvorenima. — S kojih aerodroma je bio napadnut Beograd? — Bombardirale su ga dvije grupe; jedna je bila u prostom Beča i Bečkog Novog Mjesta, a druge oko Arada i južno od Arada. — Je li on osobno rukovodio tim operacijama? s — Izdavao sam naređenja. — Je li mu poznat efekt bombardiranja? , , — O tome je bio napisan izvještaj. — Je li mu poznato da nijedan od vojnih ciljeva nije pogođen i da je Beograd, kao otvoreni grad, bombardiran bez plana? — Ne, to mi nije poznato. A i nije točno. Vidio sam da je kraljevski dvor razoren, električna centrala je sigurno pogođena, jer je Beograd bio bez struje i nije bilo moguće telefonirati, željeznička stanica je također bila teško pogođena, tramvaji nisu radili... — Tramvaj nije ni mogao ići, jer su sve ulice bile razrovane sistematskim, iako neplanski izvedenim bombardiranjem Beograda kao grada. — To je u potpunoj suprotnosti s meni predočenim izvještajima. — Da li on zna, i da li vjeruje, da je, nekoliko dana poslije bombardiranja Beograda, s njegovih ulica i trgova pokupljen dvije tisuće dvjesta sedamdeset i jedan les? — To bi moglo odgovarati istini, budući da građani nisu bili alarmirani. — Da li, kao zrakoplovni stručnjak, i bivši komandant Zračne flote IV, vjerujete da se u jednom planskom napadu na 24

neki grad s precizno određenim vojnim ciljevima može postići tako velik broj žrtava? — Moguće je, uz nesretni stjecaj okolnosti. Tako je, na primjer, bilo prilikom kasnijih napada vaših saveznika na Beograd. — Koliko je nama poznato, tada nije bilo ni stotinu mrtvih. — Sami saveznici su javljali da je prilikom uskršnjih bombardiranja Beograda 1944. bilo 6000 žrtava. Lohr je, po svoj prilici, pamtio podatak njemačke komande Beograda, koja gaje 18. travnja 1944. godine obavijestila d a j e od s a v e z n i č k i h bombardiranja, 16. i 17. travnja, poginulo 700 njemačkih vojnika i 1160 građana, no namjerno je uvećavao brojku. Vuko Gozze Gučetić nije se želio zadržavati oko toga podatka. On je htio da se razjasni Löhrov odnos prema načinu bombardiranja Beograda 6. i 7. travnja 1941. godine: da lije to teroristički način, ili je bilo uobičajeno, što bi značilo da su gradovi i do tada na taj način razarani? — Ne, kaže Lohr, odjednom ljut. Bio je to neočekivano bijesan uzvik. Sud je, kao i Lohr, znao da dotad nijedan grad nije takvom žestinom napadnut u jednom danu: 484 bombardera su Beograd razarala u pratnji 250 lovaca. Baš kad je predsjednik vijeća zaustio da kaže nešto o tome, Lohr se, susprežući gnjev, odlučio da objasni: I ' — Teroristički napadi su u slučaju kad se avijatičarima daju i zapaljive bombe i bombe koje stvaraju silne potrese. Moji su piloti I imali samo bombe za razaranje tvrdih ciljeva. Lohr je s dosta uvjerljivosti govorio o tome, iako je, dakako, pamtio podatak sudu tada nedostupan: sam je 31. ožujka 1941. u Beču potpisao naređenje u kojem je 2. zrakoplovnom puku naredio da u »zajedničkom masovnom napadu na Beograd« — u prvom valu — upotrebljava »bombe: 75 posto razorne, 25 posto zapaljive«, a popodne, u drugom valu, da upotrebljava »bombe: 40 posto razorne, 60 posto zapaljive«; u trećem, noćnom napadu 2. zrakoplovni puk je dobio »bombe: 50 posto razorne, 50 posto zapaljive«. I 51. zrakoplovni puk Zračne flote IV u prvom je napadu — po naređenju generala Lohra od 31. ožujka — 25

upotrebljavao »bombe: 75 posto razorne, 25 posto zapaljive«, u drugom napadu »40 posto razorne, 60 posto zapaljive«, a u trećem napadu »50 posto razorne, 50 posto zapaljive«. 12. i 51. puk su za tako velik postotak zapaljivih bombi dobili Löhrovo objašnjenje: »Namjera je da se zapaljivim bombama stvore što veći požari da bi olakšali predviđeni noćni napad«. A cilj noćnog napada bio je »Grad-sredina«. Četvrti zrakoplovni puk je upotrebljavao »bombe: LMA weiss«, a Osmi zrakoplovni korpus je imao zadatak da razara Beograd upotrebljavajući »bombe: 40 posto razorne, 60 posto zapaljive.« Sud o tome u veljači 1947. godine ništa ne zna. Gučetić i dalje govori o planskom i neplanskom napadu na grad, inzistira na odgovoru optuženog: misli li optuženi da i onda, kad je neki grad razaran redom, sistematski, kad nisu na udaru samo vojni ciljevi, to nije teroristički napad? — Kad bi bilo kako vi kažete, bio bi to teroristički napad. — Sam Hitler je izjavio da se vodi integralni rat u kojem nema mjesta za viteštvo. U govoru je rekao: nikoga ne treba štedjeti. — To je Hitler izjavio mnogo kasnije. — Ali tako ste postupali od početka rata. — Konkretno, molim? — Beograd je konkretan slučaj. Tu je vođen rat protiv djece, protiv svih civila, a ne protiv ratnih objekata... Lohr ni u glavnoj raspravi ni u dokaznom postupku, uza sve tada znane i iznošene činjenice, nije prihvatio tvrdnju da je Beograd 6. i 7. travnja 1941. godine teroristički razaran. Lohr se čvrsto držao lukavo smišljenog plana: poricati sve što ima elemente optužbe. To generalovo gotovo fobijsko laganje iritiralo je čak i neke optužene, a branitelj generalov ga je pokušao uvjeriti da će »sud imati više sluha za njegove razloge« ako prizna barem ono što je očigledno. Sudac dr Fridrih David, prokušani pravnik, uvijek posebno oprezan u ocjenjivanju veličine prestupa, ljudski sklon da shvati — dok je to shvatljivo — razloge optuženoga, reći će poslije procesa da je »samo u rijetkim slučajevima sretao takve manijačno neiskrene optuženike«. Međutim, koliko god nam sada 26

sa

znanjem o postojanju elementarnih dokaza o Löhrovom

zločinu — njegova obrana izgleda u svojoj laži naivna, za vrijeme procesa to je drugačije shvaćano. Ondašnje Löhrovo laganje pokazalo se kao razborit pritisak na svijest sudaca. Nije bilo formalnih dokaza za optužbe. Preispitujući svoje pamćenje, ne posebno bogato, ali ni toliko siromašno da se ne bi sjetio kako je u Beču 31. ožujka 1941. godine u komandi svoje Zračne flote potpisao prethodno pomno razrađenu naredbu za operaciju »Strafgericht« (Kazneni sud), istovremeno je — ne bez dovitljivog plana punog sitnog lukavstva — u razgovoru s istražiteljima, a i s braniteljem, utvrdio da im je takav dokument nepoznat i, uopće, da im je vrlo, vrlo malo njemačkih dokumenata o zločinima dostupno. Shvativši to, general je ugledao svoju šansu: omča, već pripremljena, mogla bi se izbjeći, čak i svaka smrtna presuda. Braneći se, imao je odvažnosti da se pozove na sve Beograđane: — Što vi sada govorite o pogibiji djece i civila? Beograd je, godinama bio okupiran, a ja nijednom nisam čuo da se netko požalio kako smo grad teroristički bombardirali. A nepunih šest godina ranije, diktirajući »zapovijed za vođenje zračnog rata«, jasno je naredio bombarderima i lovcima Zračne flote IV da im 6. i 7. travnja predstoji »razaranje Beograda velikim napadom«. Originalni dokument, s Löhrovim potpisom, čuva se u njemačkom Saveznom vojnom arhivu. Već i sam naziv operacije — »Strafgericht« (»kazna«) — jasno određuje nakanu. Lohr tu kaže, kao što će biti rečeno u svim njemačkim zapovijedima za rat protiv Jugoslavije, da ih »držanje jugoslavenske vlade prisiljava da primjenom oružane sile napadnemo i zauzmemo Jugoslaviju«. Prilikom napada avijatičari su imali zadatak da izbjegavaju jedino uništavanje uređaja za snabdijevanje i industriju, jer je trebalo da se »zemlja prisvoji za naše vlastite svrhe.« Da bi se Löhrova zapovijed za operaciju »kazna«, odnosno »kaznena ekspedicija«, potpuno shvatila, evo malih objašnjenja: dan D — to je dan napada, prvi dan agresije, 6. travanj; x je vrijeme prvog velikog zračnog napada na Beograd, 6.30 sati 6. travnja; y je vrijeme drugog velikog napada na Beograd — rano poslijepodne 6. travnja 1941. godine. Ustvrdivši da je »zadatak 27

zrakoplovstva« — pod točkom b — »razaranje Beograda velikim napadom«, Lohr je pisao: »IV Upute za vođenje borbe (snage za napad) 1) Zrakoplovni puk 2. a) Prvi napad: prije podne dana D. Skupni (masovni) napad na Beograd. Vrijeme napada iznad cilja: x + 40 do 50 minuta... b) Drugi napad: poslije podne dana D. Skupni masovni napad na Beograd. Vrijeme napada cilja: y + 40 do 55 minuta... Namjera je da se zapaljivim bombama stvore veliki požari, što će nam pomoći da u predviđenom noćnom napadu lakše pronalazimo ciljeve... c) Treći napad: noćni pojedinačni uznemirujući napadi na Beograd. Vrijeme iznad cilja: od 00.30 do 03.00 sata. Cilj: grad— sredina... d) Računati s napadima na Beograd i sutradan... 2) Zrakoplovni puk 51. a) Prvi napad: prije podne dana D. Skupni masovni napad na Beograd... b) Drugi napad: poslije podne dana D. Skupni masovni napad na Beograd... c) Treći napad: noćni. Pojedinačno uznemiravanje Beograda. Vrijeme napada iznad Beograda: od 22.30 do 24.00 sata... d) Računati s nastavkom bombardiranja Beograda narednog dana... 4) Zrakoplovni puk 4. a) Prvi napad: prije podne dana D. Masovni napad na Beograd. Vrijeme napada cilja: x + 60 do x + 70 minuta... Upad preko Mađarske — Arada — Dete... b) Drugi napad: poslije podne dana D. Skupni napad na Beograd. Vrijeme napada cilja: y + 75 do y + 85 minuta... c) Treći napad: noćni. Neprekidan napad na Beograd (Rollender Angriff auf Belgrad!) počevši od 03.30 sati... d) Računati s novim napadima na Beograd narednog d a n a . . . 5) Zrakoplovne snage Arad A) 'Štuka' — jedinice 28

a) Prvi napad: prije podne dana D. Masovni napad na Beograd. Vrijeme napada cilja: x + x + 15 minuta... b) Drugi napad: poslijepodne dana D. Masovni napad na Beograd. Vrijeme napada cilja: između vremena x i vremena y (koja će biti data posebno) i prema bližoj uputi zrakoplovne komande iz Arada... c) Treći napad: poslije podne dana D. Skupni napad na Beograd... d) Računati s nastavljanjem napada na Beograd i sutradan... B) Lovačke jedinice i grupe za razaranje а) Osvajanje zračnog prostora nad Beogradom za vrijeme skupnih masovnih napada od x do x + 70 minuta i od y do y + 85 minuta... б) Osmi zrakoplovni korpus A) S početkom operacije VIII zrakoplovni korpus pomaže u prvom redu svojim snagama 12. armiji... C) Za veliki napad na Beograd predvidjeti I/L.G.l: za skupni napad prvog dana poslije podne. Vrijeme napada cilja: od y + 60 do y + 70 minuta. Bombe: 40 posto razorne, 60 posto zapaljive...« Tako Lohr 31. ožujka 1941. godine; a 5. veljače 1947: — Moji piloti imali su samo bombe za razaranje tvrdih ciljeva... — i: — Djeca i žene nisu stradali, da jesu, netko bi mi se požalio za vrijeme višegodišnje okupacije... Säm Lohr je prošao kroz Beograd u proljeće 1941. godine i mogao je vidjeti da su razoreni stambeni blokovi, a ne kasarne i drugi vojni ciljevi. O tome kako je tada Beograd izgledao u ono su vrijeme pisali mnogi njemački vojnici. Sud, očito, u veljači 1947. godine nije imao te dokumente. Jedno od tih pisama iz Beograda pisao je major Wehrmachta Hellmuth (pismo je u Arhivu Vojnoistorijskog instituta JNA: » . . . Grad je razoren i spaljen. Eh, nesentimentalne štuke!... Oko nas pogledi mržnje i izazivanja. To nije čudno, jer smo ih bombardiranjem strašno udesili...« Sud sve to znade, ali Lohr sve poriče: — Napad nije bio teroristički. Svakako, nije bio namjerno teroristički. 29

— A kad bi se utvrdilo da je bombardiranje izvršeno baš po vašem naređenju, bi li to bio teroristički napad? — Ako bi se naredilo da se bombardira čitav grad... Predsjednik Gučetić je, očito, zadovoljan. — Optuženi, zapamtite tu izjavu! Lohr za to vrijeme nešto govori prevodiocu; žustro objašnjava. Publika se uznemirila. Iz srednjih redova čuje se glas, na njemačkom, očito Löhru upućeno: — Sve ste redom tukli, nasumce, po planu zločina! Beograd je 6. travnja u prvom naletu 234 bombardera razaran od 6.30 do 8 sati. Bombe su bačene na željezničku stanicu, Električnu centralu, zgradu PTT, na ministarstvo vojske i mornarice, glavni generalštab i Vojnu akademiju, na dvor na Dedinju i kasarne u Topčideru, na Komandu žandarmerije i zemunski aerodrom, na Učiteljski dom, Dorćol, Kalenića pijacu, gimnazijske i pučkoškolske zgrade, na bolnice, stambene četvrti, skloništa po parkovima... Tokom dana još su tri puta bombaderi r ju velikim grupama nadlijetali Beograd. U drugom naletu jedan od ! 250 bombardera je zapalio Narodnu biblioteku u kojoj je bilo pohranjeno oko 350000 knjiga i 500000 raznih svezaka s mnoštvom unikata. Sa zemljom je sravnjeno oko 700 zgrada, a više od 8000 zgrada je teško oštećeno. Optužba je podatke uveličavala: govori se čak i o desetak tisuća mrtvih. Lohr to poriče, pokušava poreći čak i tačan podatak (2271 žrtva), poriče da su razarani stambeni objekti, bolnice i škole, tvrdi: 1

— Da je na vrijeme dana uzbuna, mogle su se ljudske žrtve izbjeći! A kako je bilo moguće »na vrijeme« dati uzbunu kad je rat počeo bez najave? Lohr o tom kaže 5. veljače: — Vojni jugoslavenski ataše u Berlinu upozorio je Beograd! — Trenutak kasnije iznosi detaljniji podatak: — Vojni ataše je telegrafirao 1. travnja da će 6. travnja biti r a t . . . Lohr je, ovaj put, bio u pravu, iako su mu tada baš najmanje vjerovali. Vlada generala Dušana Simovića je početkom travnja sa više strana upozorena da je rat neminovan, čak: da će napad uslijediti 6. travnja. Četiri jugoslavenska vojna izaslanika (Berlin, 30

Rim, Lisabon i Bukurešt) i engleska vlada su Simoviću javili da predstoji njemački napad. Pukovnik Vladimir Vauhnik, ataše u Berlinu, slao je najpreciznije podatke. Prva njegova vijest je uslijedila odmah poslije sjednice kod Hitlera, 28. ožujka. Od tada, depeše iz Berlina stižu neprestano, svaka s točnim podacima. Sami Nijemci su kasnije, otkrivši Vauhnikovo djelovanje, bili zaprepašteni njegovim podacima. Admiral Wilhelm Canaris, šef Kancelarije za inozemnu i kontraobavještajnu službu njemačke Vrhovne komande, obavještavao je — čini se — Vauhnika preko svog pomoćnika general-majora Hansa Osterà. U noći 1. i 2. travnja Vauhnik je od svojih izvora obaviješten da je »napad na Jugoslaviju definitivno određen za 6. travanj«, kad će uslijediti »opkoljavajući napadi iz Bugarske, s istoka, i Mađarske, sa sjevera«, što je odmah prenio Beogradu. Začudo, ondašnji vojni ministar u Simovićevom kabinetu, general Bogoljub Ilić, kasnije je tvrdio da Vauhnikovu depešu nikad nije vidio, niti je za nju u ratu čuo. No, kako god mu drago, Lohr je znao za Vauhnika. Beograđanima nitko ništa nije rekao. Atmosfera jeste bila ratna, ali o ratu se neprestano govorilo otkako je počeo, od 1. rujna 1939. »Politika« je u subotu 5. travnja objavila kraljev ukaz »da se sva vojna sila Kraljevine Jugoslavije stavi u pripravno stanje«, ali — činilo se — od pripravnog stanja do stvarnog rata dalek je put. »Politika« je uoči napada Löhrovih bombardera pisala kako je »Beograd mirno i s humorom dočekao prvo zamračenje«. Mnogi su se pitali: čemu, uopće, zamračenje, kad je Beograd (kao i Zagreb i Ljubljana) 3. travnja proglašen »otvorenim gradom?« Uza svu ratnu atmosferu, u Beogradu se uoči 6. travnja mnogo više govorilo o predstojećem, uskršnjem, otvaranju novog stadiona »Jugoslavije« nego o »pripravnom stanju«. Građanska štampa je na svaki način davala do znanja da Jugoslaviji »od Njemačke ne preti nikakva opasnost«. Sve je u najboljem redu, ta upravo je potpisan novi ugovor za izvoz drva u Hitlerov Rajh; cijene su utvrđene do 30. lipnja. Uopće, sve izgleda dobro, i gospoda se naprosto čude što to neke inozemne novine stalno huškaju Hitlera na Jugoslaviju izvještavajući lažno o tobožnjim progonima njemačke nacionalne manjine u Kraljevini. 31

Njemački konzul u Ljubljani, dr Hans Brosch, u našoj štampi demantira takve vijesti. Dr Janko Seepp, voda njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji, posjetio je generala Simovića; baš se slatko napričaše, prijateljski. Pa, jasno, pišu novine, sve će biti dobro, čemu panika! Vlada je, kaže se u štampi, uvjerena da je Jugoslaviji osiguran mir: jeste da je stara vlada u puču djelomično izmijenjena, ali i ova priznaje Trojni pakt! Eto, stari gospodin Maček, potpredsjednik one i ove vlade, upravo je stigao iz Zagreba u Beograd; Petar II i Maček, prvi put zajedno, daju smirujuće izjave... U kinima su optimistički filmovi: »Vesela srca« i »Sunce nikad ne zalazi«. Dr Maček je otkopčao lajbek pred novinarima: »Ni jedna žrtva ne smije biti teška da se narodu i zemlji spasi mir!« Odmah su se javili Košutić i Krnjević, iz »Mačekovog gospodskog haesesovskog vodstva«, zahvalni bogu što im je »dao vođu kakav je Maček, koji spašava zemlju od rata.« A bolje bi bilo i Simoviću, i Mačeku, i Petru II i svemu onome što su oni predstavljali, da su poslušali pukovnika Vauhnika: Lohr će početi razarati Beograd ujutro 6. travnja, i to »Rollender Angrift auf Belgrad!« Nikog nije bilo da to kaže Beograđanima. Mnogi od njih, oni koji su bili skloni da čuju glas komunista, izišli su, ili su se u rano jutro prve travanjske nedjelje pripremali da iziđu, na Kalenića pijacu: tu je partijsko rukovodstvo Srbije zakazalo veliki narodni miting, da pozdrave upravo potpisani pakt sa Sovjetskim Savezom. Miting nije održan; prije nego su se Beograđani okupili, pojavile su se štuke uz junkerse i meseršmite. Nekoliko sati ranije Dunav su, kod Sipa, prešle trupe puka »Brandenburg«, a u 5.20 sati uslijedio je, pod komandom generala Lista, opći napad 12. njemačke armije, od planine Bjelasice do Krive Palanke. U vrijeme kad su Löhrovi bombarderi poletjeli na Beograd, preko njemačke radio-stanice javio se Hitler s hrpom laži: puč od 27. ožujka nazvao je »ispadom, koji predstavlja sramotu u životu naroda, što njemački imperij, kao velika sila, nije voljan strpljivo podnositi«. Lagao je da je u Beogradu »njemački poslanik vrijeđan, njemački vojni poslanik napadnut, pomoćnik vojnog izaslanika povrijeđen, mnogi činovnici, zastupnici naših firmi, zlostavljani...« I, tada je najavio rat: »njemački 32

imperij se od danas ujutro nalazi u borbi protiv beogradskih u z u r p a t o r a « . Tako je govorio A d o l f H i t l e r ujutro 6. travnja. Lohr je u procesu malo govorio o napadu na Jugoslaviju; o n o l i k o koliko je pitan u vezi s bombardiranjem Beograda: da se dokaže je li ili nije posrijedi teroristički napad. Inače, ima n e k o l i k o Löhrovih izjava o početku rata Njemačke protiv Jugoslavije. U jednoj od tih izjava istražiteljima je rekao: » . . . 1. 3. 1941. su prve njemačke trupe preko Dunava ušle u s a v e z n i č k u Bugarsku. 25. 3. Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu uz posebnu klauzulu: da njemački transporti neće prolaziti preko njenog teritorija. Narednog sam dana sa svojim štabom odletio u Sofiju da pripremim zračne operacije protiv Grčke. Moj 8. zrakoplovni korpus s komandantom generalom von Richthofenom bio je već otprije na prostoru Petrič, Dupnica, Plovdiv. Tu je bila i 12. armija general-feldmaršala Lista... Uoči početka planiranih operacija došlo je u Jugoslaviji do prevrata. Operacije su zaustavljene. S načelnikom moga štaba i komandantom pozadine odmah sam se morao javiti u Berlinu rajhsmaršalu Göringu. Usmena obavještenja i zapovijedi primljene od njega imaju ovaj sadržaj: — što prije protjerati Engleze iz Grčke i istodobno uništiti Jugoslaviju; — razvijene snage vojske i zrakoplovstva u Bugarskoj djelomično mijenjaju front, da bi njihovo nastupanje moglo što prije uslijediti prema Skoplju i Nišu. Improviziranim strateškim razvojem stvoren je raspored: a) Od vojske: kod Željeznih vrata pionirska grupa; u prostoru Temišvara: SS divizija »Das Reich«; južna Štajerska: 2. armija general-pukovnika baruna Weichsa. b) Od zrakoplovstva: zona Temišvara i sjeverno: zrakoplovna grupa Arad — ojačana eskadra bombardera razarača i štuka 8. korpusa i lovci zrakoplovne komande Afrika; zona Wien-Wiener-Neustadt: dvije eskadre bombardera 3. zračne flote s Atlantika potčinjene mojoj floti; 33

zona Graza: zrakoplovna komanda Štajerska —jedna eskadra štuka i lovaca zrakoplovne komande Afrika... Četvrta zračna flota dobila je zadatak da na najbrži način onesposobi jugoslavensko zrakoplovstvo i da s najjačim snagama u samom početku rata uništi u Beogradu one vojne ciljeve što su Jugoslaviji neophodni za vođenje rata, da bi potom, prema prilikama, potpomagala operacije kopnene vojske. ... Odletio sam u Beč, kako bih odatle rukovodio improviziranim strategijskim planom. (Operacijama 2. i 12. armije rukovodio je osobno Alfred Walther Brauchitsch, glavni komandant kopnenih snaga, sa štabom u Bečkom Novom Mjestu, a Göring je, u prisustvu Lohra, obrazovao svoje istaknuto komandno mjesto u Semeringu, gdje im se 11. travnja pridružio Adolf Hitler, s kojim su proslijedili u Graz. — pr. J.P.) Potom je stigla i pismena zapovijed vrhovnog zapovjednika zrakoplovstva (Oberbefehlshaber der Luftwaffe) kojom su utvrđeni ciljevi u Beogradu... Operacije zrakoplovstva su mogle otpočeti po planu. Snažni napadi štuka 8. korpusa na Rupelski prijevoj nisu imali uspjeha. Bilo je vrlo teško pogoditi utvrđenja... Već spomenuti napad na Beograd trebale su izvršiti dvije eskadre avijacije iz Beča i Bečkog Novog Mjesta, i to u naletima rano izjutra i u ranim popodnevnim satima. Grupa Arad imala je zadatak da svojim napadima, malo poslije polijetanja dviju gore spomenutih eskadra, vezuju jugoslavensku avijaciju...« Beograd su 6. i 7. travnja razarali junkersi, dornijeri i štuke. Lohr o tome u procesu 5. veljače govori kao da je u svemu tome tek nevažni svjedok. Kad tužilac Ostrić zatraži od predsjednika vijeća da mu dopusti da on malo ispituje optuženog, Lohr je duboko uzdahnuo: — Kao da sam ja kriv što jugoslavenska vlada nije alarmirala Beograd, a znala je da počinje r a t . . . Razgovor tužilac—optuženi u početku je izgledao kao miroljubiva razmjena obavještenja. Vuko Gozze Gučetić imao je dojam da je to puko traćenje vremena, ali ga je nešto suspregnuto u Ostrićevom glasu upozoravalo da taj dijalog ne prekida. Ostrić, 34

naime, nije bio od ljudi koji bi isprazno ćaskali. Gučetić je to dobro znao. Pušta majora da vodi igru. Ostrić odjednom povisi glas: — Kako biste vi kao vojnik, kao komandant, shvatili naređenje za razaranje? Lohr je do tog trenutka opušteno odgovarao na gotovo naivna pitanja, a onda se — uobičajeno spreman svakog trena za samoobranu — vidljivo nakostriješio. Ostriću je bilo jasno da mu je otkrio nakanu. Lohr se istinski trudio da se sjeti pravih dimenzija svih relevantnih činjenica: ne da ih, kako ih je shvatio i zapamtio, prenese sudu, nego da ih — ako su imalo optužujuće — izbjegne, odnosno, ako su i drugima znane, da ih protumači tako da sebe izuzme iz odgovornih. Uopće, Lohr je cijelo vrijeme krio svoje istine. I kad bismo sada pokušali da ga predstavimo kao čovjeka, sa svim onim što ga je karakteriziralo, ne bismo uspjeli. To ni sudu nije pošlo za rukom; konačno, sud nije utvrđivao Löhrov značaj, nego samo Lohra u funkciji zločina. Nadasve oprezan, Lohr sporo odgovara tužiocu, traži uvjerljive riječi: — Izvršiti rušenje, znači: baciti teške bombe da se razori neka građevina. Ostrić se tada okrenuo jednom od svojih pomoćnika: uzima od njega nekoliko složenih listova papira, očito — dokument. »Ovaj smo akt dobili od Foreign Officea«, kaže Lohra gotovo povjerljivo, a zatim dokument pokazuje sudu: — Ovo je bilješka o toku sjednice održane 27. travnja kod Hitlera... Sjednica kod Hitlera je održana netom je iz Beograda stigla vijest o puču. »Vođa Rajha«, utvrđeno je u zapisniku sa te sjednice, »odlučan da poduzme sve pripreme da razbije Jugoslaviju i vojnički i kao državu, ne čekajući moguću izjavu lojalnosti nove jugoslavenske vlade«, pozvao je na konferenciju komandanta zrakoplovstva maršala Göringa, šefa štaba Vrhovne komande oružanih snaga general-feldmaršala Wilhelma Keitela, šefa operativnog odjeljenja Vrhovne komande oružanih snaga general-pukovnika Alfreda Jodla, general-lajtnanta Karla Bo35

denschitza, pukovnika Rudolfa Schmundta, kapetana fregate Karla Putkamera von Ješka, pukovnika Waltera Scherfa, majore Belowa i Christiana, te — nešto kasnije — ministra vanjskih poslova von Ribbentropa s poslanikom Waltherom Hewelom, vrhovnog komandanta kopnene vojske Brauchitscha, šefa generalštaba kopnene vojske general-pukovnika Franza von Haldera, te grupu pukovnika iz generalštaba kopnene vojske. »Jugoslavija je nesiguran faktor«, ustvrdio je vođa Trećeg njemačkog imperija: treba je napasti »čim za to budu spremljena odgovarajuća sredstva i trupe«. Rat neće biti najavljen. »Vanjskopolitički se neće postavljati nikakva pitanja ni ultimatumi«. Vrlo je važno »udariti na Jugoslaviju nemilosrdnom žestinom«. Zrakoplovstvo će u predstojećem ratu, govorio je Hitler 27. ožujka 1941. godine, i to tužilac Ostrić posebno naglašava čitajući zapisnik dobiven od engleskog ministarstva vanjskih poslova, »imati zadatak da što je moguće prije razbije jugoslavenske zrakoplovne baze i da uzastopnim napadima razori glavni grad Beograd.« Ostrić je sjeo, zadovoljan. Prepušta ispitivanje Gučetiću, a Gučetić, mjereći ispod oka Lohra, traži od prevodioca: — Upitajte optuženog: šta kaže na ovaj dokument? U prvi mah uzbuđen, Lohr se brzo snašao. Kao da se budi, prelazi dlanom preko lica. Kad progovori, glas mu izražava krajnje nezadovoljstvo: — To je za mene nešto sasvim novo. Trebalo je da znam za postojanje takvog dokumenta, a vi ste mi to zatajili. Inače, to što ste pročitali, u potpunoj je suprotnosti s onim što je meni rekao Göring... — Dakako, dok to govori, Lohr se nada da sudu neće biti dostupna njegova zapovijed za operaciju »Kazna«: »Razaranje Beograda velikim napadom...« No, 5. veljače 1947. nitko ne kaže Löhru: lažne su vaše riječi, generale! Dapače, glas dra Gučetića je veoma blag i tih: — Vi znate postupnost u donošenju naređenja? — Dakako, kaže Lohr. — Znate, dakle, da se stav vlade, u vašem slučaju: stav vašeg Führera, prenosi na vojnog komandanta, u vašem slučaju na 36

Göringa, a zatim na izvršioce, dakle na vas, i nije vam moglo biti preneseno drugačije nego što ga je Hitler odredio. Zar to nije jasno i logično? — To je jasno. — Sad Lohr mora priznati da je naprosto bilo nemoguće da i njemu ne bude prenesen stav Adolfa Hitlera: naprosto nije bilo moguće da Göring 1941. godine izmijeni Hitlerovo naređenje. Ali u tom sitnom, malom čovjeku ima nevjerojatno mnogo volje da se brani: — To što je Führer tražio, neizvodljivo je. Nije bilo nikakvih neprekidnih napada, i nijedanput nije bio izveden noćni napad... Vjerojatno bi razgovor dobio sasvim drugačiji tok da su mu tada predsjednik vijeća Gučetić, ili tužilac Ostrić, mogli pročitati dio njegove zapovijedi od 31. ožujka: »Treći napad: noćni pojedinačni uznemiravajući napadi na Beograd od 00.30 do 03.00 sata« s tim da je »cilj napada: centar grada«. Lohr je izričito naredio 4. zrakoplovnom puku da u noći 6. i 7. travnja, odmah poslije povlačenja 2. zrakoplovnog puka, koji je napadao do 3 sata u noći, izvrši »Rollender Angriff auf Belgrad«, dakle: neprekidan napad na Beograd. I 5. puk je imao zadatak da Beograd napada noću: od 22.30 do 24 sata 6. travnja. Beograd je, znači, neprekidno napadan od 22.30 sati 6. travnja do jutra 7. travnja. Ali, kako Ostrić ne zna za takav dokument, on, uključujući se u dijalog Gučetić—Lohr samo kaže: — Činjenica je da je vaših 600 aviona napadalo Beograd. Srušeno je ili oštećeno deset hiljada zgrada, a uništeno je isto toliko života... — Svi moji avioni nisu bili bombarderi. Gučetić na to inzistira da mu Lohr odgovori: je li mu jasno da mu je moralo biti preneseno Hitlerovo naređenje? — Da. Ali nisu postojala sredstva da se takvo naređenje izvrši — sad je toliko morao priznati, premda je trenutak ranije i to poricao: Göring je njemu, rekao je, govorio sasvim drugačije od onog što je utvrđeno u zapisniku od 27. ožujka. — Da li je rezultat bombardiranja Beograda odgovarao Hitlerovom naređenju? — Ne, jer Beograd nije razoren. 37

— Ali namjeravalo se? — Hitler je to namjeravao. — Učinilo se ono što je bilo moguće? — Ne, ni toliko. — Zar ste mogli i jače razoriti Beograd? — Jasno. Mogli smo ga još više uništiti. Zatim je uslijedio razgovor o ratu protiv Grčke (operacija »Marita«) i protiv Sovjetskog Saveza (operacija »Barbarosa«), Na Istočnom frontu Lohr je ostao do ljeta 1942. godine. Gučetić je vodio razgovor: — Šta se tada dogodilo? — Poslan sam na Balkan. — Tko vas šalje? — Führer i oni s njim u vezi. Predsjednik se optuženom obraća preko prevodioca: — Upitajte ga da li je, prije odlaska na Balkan, bio kod Führera? Da, bio je, kaže Lohr; ukupno, za vrijeme rata, bio je tridesetak puta kod Führera. — U lipnju ili srpnju 1942, je li ga Hitler pozvao u Vinicu? — Da, u Vinicu, tamo je bio Führerov glavni štab. — Kakve mu je direktive dao? — Rekao mije da ću dobiti 12. armiju i dao mi upute kako da osiguram svoj transport iz Njemačke u Afriku. Nije, rekao je, zadovoljan prilikama na Balkanu. Zato me tamo šalje, jer ja sam, kao austrijski oficir, navikao postupati i sa Nenijemcima. Mislio je da ću raditi bolje od Nijemaca iz Rajha, jer oni znadu postupati samo sa svojim ljudima. Alexander Lohr je za komandanta 12. armije imenovan 3. srpnja 1942. godine. Prvi komandant Jugoistoka i 12. armije, Wilhelm List, prekomandovan je na sovjetski front za komandanta jedne od grupa armija, a njegov nasljednik, general inženjerije Walter Kuntze, povučen je u rezervu komandnog kadra OKH (Vrhovna komanda kopnene vojske). Löhru je istovremeno povjerena i komanda oružanih snaga na Jugoistoku. U izvještaju te komande od 31. kolovoza 1942. godine nalazimo podatak o 38

Löhrovom dolasku u Solun, gdje je bio štab Jugoistoka, 8. kolovoza: »U 12.30 sati avionom stigao komandant oružanih snaga na Jugoistoku, general-pukovnik Lohr, koji će istovremeno komandovati i 12. armijom. U 17 sati general inženjerije Kuntze predao poslove general-pukovniku Löhru. U 18 sati oproštaj generala inž. Kuntzea od štaba i ljudstva Komande 12. armije pred zgradom Komande u Arsakliju. U 18.20 sati štab i ljudstvo Komande pozdravio general-pukovnik Lohr. U 18.40 sati prvi razgovor general-pukovnika Lohra s rukovodiocima pojedinih odjeljenja.« Na procesu 5. veljače 1947. Lohr će reći da mu je Hitler »povjerio i političku misiju« na Balkanu. Jedan od onih koji su u ratno vrijeme pisali o Löhrovom dolasku na Balkan, načelnik operativnog odjeljenja (Ia) pukovnik Schipp von Branitz, reći će da ih je Lohr podsjetio na Zaratustru: »Ja sam, eto, glasonoša groma i teška kaplja iz oblaka: a taj se grom zove Übermensch.« Kažu da je čovjek koji je naredio razaranje Beograda te Nietzscheove riječi, pripisane Zaratustri, izgovorio »u šali, s mnogo duha, ali i sa željom da budu ozbiljno shvaćene«. No, 5. veljače 1947. godine, pritisnut pitanjima predsjednika vijeća i tužioca Ostrića, vjerojatno nije imao volje da se sjeća, dragih mu inače, Nietzscheovih misli. Uveče, kad se nade s drugim optuženicima, najmlađem među njima, pukovniku Tribukeitu će ničeovski oštro, na gotovo naivno pitanje o tome kako je najbolje da se drže pred sudom, odgovoriti povišenim glasom (kako ga je stražar čuo): — Sjetite se Zaratustrinih savjeta. Svojim ponašanjem recite ovima koji su sebi uzeli pravo da nama sude, recite im svojim ponašanjem: »Nije mi stalo do vaše hladne pravednosti. Ja znam da me iz oka vaših sudaca uvijek gleda krvnik i njegov hladni mač.« Suci ga, zaista, gledaju hladno. Predsjednik vijeća želi da mu se razjasni: — Hitlerovo opredjeljenje za Austrijanca, nije li stoga što su Austrijanci u mnogonacionalnoj Austro-ugarskoj imali gospoda39

reći položaj, te su znali metode i načine podjarmljivanja drugih naroda? — Ako gospodin predsjednik tako sudi, onda ne pozna Austro-ugarsku monarhiju. — Dobro, optuženi, kažite nam onda: zašto ste baš kao Austrijanac poslani na Balkan, i zašto je Hitler baš vama, kao Austrijancu, suprotno svom stavu da generalima ne povjerava političke misije, povjerio političku misiju na Jugoistoku? — Budući da sam služio u pukovima u kojima je bilo Rutena, Rumunja i Mađara, znao sam ponešto od njihovih jezika, a upoznao sam i mentalitet tih naroda. — Ali Ruteni, Rumunji i Mađari uopće nisu pod komandom komandanta Jugoistoka — intervenirao je tužilac, što Gučetića nije obradovalo. Poluglasom kaže prevodiocu: — Prevodite samo ono što ja pitam. Mora biti reda. Inače, počet će i publika da ispituje okrivljenog. — Zatim se obraća Löhru: — Izgleda da je bio običaj da Hitler na Balkan prije svega šalje Austrijance? — Ne. Moji prethodnici su bili Nijemci iz Rajha. — Ipak: naglašava se da vas Hitler šalje kao Austrijanca? — Nije bio zadovoljan Nijemcima iz Rajha. U Beogradu su, na primjer, svi zapovjednici bili Nijemci i nijedan nije uspio. — I onda ste vi sve to trebali dovesti u red? — Da. To je Hitler očekivao. Hitlera je Lohr — po svjedočenju jednog od njegovih najbliskijih suradnika, generala Schmidt-Richberga, koji o tome piše poslije povratka iz zarobljeništva, 1955. godine — predstavljen u Slovačkoj u proljeće 1939. godine. Lohr je tada bio general-potpukovnik. »Hitler je, poslije nekoliko pitanja o njegovoj vojničkoj prošlosti, shvatio da je u slučaju Lohra naišao na rijetkog oficira s jedinstvenim poznavanjem cjelovitog kompleksa teških i vrlo zapetljanih pitanja država nasljednica Austro-Ugarske, a isto tako i svih istočnih zemalja. U razgovoru s Löhrom Hitler se toliko zadubio u načeta pitanja da je gotovo zaboravio svrhu svog putovanja. Vrijeme određeno za taj posjet gotovo je cijelo posvetio razgovoru s Löhrom... Lohr, obdaren 40

oštrim umom i snagom da objektivno prosuđuje, kasnije mi je, kad sam s Istočnog fronta poslan za načelnika njegovog štaba u Solun, i poslije rata, na kraju svog životnog puta, u zarobljeništvu, pričao o svom prvom razgovoru s Hitlerom. Postavljanje za glavnog komandanta jugoistočnog prostora dovodio je u vezu s tim prvim susretom. Bio je jedan od malog broja vojnika koji je tada i kasnije mogao pred Hitlerom iznositi svoje političke stavove. Uz vojne, povjeravani su mu i politički zadaci. Doduše, njegova mišljenja i prijedlozi nisu uvijek prihvaćani niti provođeni u djelo, ali je redovno pitan i Hitler je njegov politički sud redovno saslušao. To je bio rijedak izuzetak među njemačkim oficirima ...« Što je taj oficirski izuzetak najprije učinio stigavši 8. kolovoza 1942. godine u Solun? — Obišao sam obalni front... Zatim je uslijedio kružni let Beograd—Zagreb. U tim sam gradovima razgovarao s najvažnijim ličnostima. — Bili ste i u Sofiji? — Da. — Je li optuženi tada razgovarao s Borisom? — S Borisom sam razgovarao u ožujku 1941. godine. — U Beogradu, s kim je optuženi razgovarao? — Sa zapovjednikom Srbije, s Nedićem... — Tko je tada bio zapovjednik Srbije? — Bader. — S kim je optuženi još razgovarao? — S Neuhausenom, s Benzlerom... — As Meysznerom? — Da. Lohr je bio na putu od 28. kolovoza do 1. rujna. Opunomoćeni komandant u Srbiji (der bevollmächtigter kommandierender General in Serbien) Paul Bader, koji je na toj dužnosti naslijedio generala Franza Böhmea 16. rujna 1941. godine, bio je u vrijeme Löhrovog dolaska na Balkan ovlašten da rukovodi akcijama za ugušivanje narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, Bosni, Srijemu i Srbiji. Njemu su bile tada potčinjene 41

sve njemačke i kolaboracionističke snage i ustanove na tom području. Drugi Löhrov subesjednik, Gruppenführer Franz Neuhausen, generalni opunomoćenik Rajha za privredu (Generalbevollmächtigter für die Wirtschaft), Göringov ljubimac (a Göringu je Hitler dao »isključivo pravo odlučivanja o privrednim pitanjima na Jugoistoku«), rukovodio je privrednim interesima Njemačke na Balkanu sve do 1944. godine, kad će biti uhapšen zbog sumnje da je sudjelovao u antihitlerovskoj zavjeri. Poslije rata je osuđen na dvadesetogodišnju robiju, ali je pušten već poslije osam godina. Treći subesjednik je bio Felix Benzler, opunomoćenik ministarstva inozemnih poslova kod opunomoćenog komandanta u Srbiji, jedan od onih koji su se zauzimali za bliskiju suradnju s četnicima, posebno s Jezdimirom Dangićem. Zatim, razgovarao je s državnim savjetnikom drom Haroldom Turnerom, koji je od okupacije u travnju 1941. godine do 9. studenog 1942. godine bio šef Upravnog štaba generala Badera, s generalom Lontscharom, šefom feldkomandanture 599, s pukovnikom Braumillerom... Sačuvana je zabilješka o referiranju komandanta SS i policije u Srbiji SS Gruppenführera i generalpotpukovnika policije Augusta Meysznera: bio je od onih koji su najdoslovnije provodili u život berlinske direktive, Hitlerove, Hitnmlerove ili Göringove, u kojima se potčinjenima objašnjava da na Balkanu »čovječji život baš ništa ne vrijedi« i da je tu mir moguće postići samo »zastrašujućim djelovanjem«, odnosno »samo izvanrednom okrutnošću«. Sistem što ga je provodio u Srbiji, takav je — reći će Meyszner Löhru — da on »ne vidi opasnost za Srbiju«, uvjeren je da su njemačke snage »dovoljne da ne dopuste da se razvoj nepovoljnih zbivanja u Hrvatskoj prenese u Srbiju«. Dakako, treba biti oprezan: »Srbi redovno stavljaju uloge na dvije karte«. O suštini razgovora u Beogradu Lohr nije ispitivan. _ O svemu tome su sačuvani zapisnici, sudu 1947. nedostupni. Nešto više je o tome rekao u svojim zatvoreničkim zapisima. Piše daje u vrijeme njegovog posjeta Beogradu »stanje u Srbiji bilo mirno«, samo su »Titovi odredi iz Fruške gore stalno, i vrlo osjetno, ometali žetvene radove u Srijemu«. Neuhausen ga je obavijestio »da se sakupljanje žitarica po Četverogodišnjem planu 42

provodi uz vrlo velike teškoće pri čemu sve to izaziva bijedu kod stanovništva«. To, o narodu, Neuhausen je rekao usput, jer — reći će na suđenju u Beogradu 1947. godine — Göring ga je u Beograd poslao sa savjetom: »Hvala bogu, vi ne idete tamo da radite za blagostanje potčinjenog naroda, nego da oduzmete sve što je moguće oduzeti... A bit će mi savršeno svejedno javite li mi da će narod pod vašom upravom skapati od gladi!« Lohr je u Beogradu 28. kolovoza 1942. poslije izlaganja njemačkih predstavnika, dao potčinjenima pismene upute; među drugima i ovu: »Izražavam mišljenje da stanovništvo koje gladuje prolazi volja za ustankom«. No, za taj Löhrov stav se 1947. nije znalo i o tome nije govoreno na procesu. Uopće nije iznesen podatak da je Lohr tada putovao i u Srijem. Ima o tome sažet izvještaj u pregledu mjesečne aktivnosti komandanta Jugoistoka: »29. 8.: putovanje u Rumu, tamo razgovori o situaciji u štabu borbene grupe Borowski, obilazak jedinica.« Trebalo je, zapravo, 5. veljače na procesu u Beogradu pitati: a šta je Lohr savjetovao general-majoru Heinrichu Borowskom, komandantu 704. njemačke pješadijske divizije, koji je tada u Srijemu, uz svoju diviziju, komandovao 4. domobranskim gorskim pukom, 16. ustaškim bataljonom, dvjema četama Einsatzstaffela i mađarskom Dunavskom flotilom? Borowski, vjerojatno, nije bez odobrenja, odnosno bez naloga generala Lohra i Badera naredio svojim trupama da »u brdskim selima treba uhapsiti sve stanovnike Srbe muškog roda između 17 i 50 godina starosti i prebaciti ih u zarobljenički sabirni logor u Rumu«, odnosno da svakoga »tko se zatekne s puškom u ruci ili je pomogao partizane, na licu mjesta strijelja«. Tada je, osim 60 poginulih i ranjenih partizana, koji su se probijali s Fruške gore, zvjerski ubijeno više od 6000 civila, a oko 10000 ih je odvedeno u logore. Ne spominjući obilazak Srijema, o čemu nije ni pitan, Lohr je izjavio da je iz Beograda otputovao u Zagreb. Putovao je 30. kolovoza, što se vidi iz izvještaja načelnika njegovog štaba generala Hermanna Foertscha od 31. kolovoza 1942: »Put 43

avionom u Zagreb, prijem u Zagrebu kod šefa države Pavelića, dodjela komandantu odlikovanja Veliki križ Zvonimira, posjet generalu zrakoplovstva Uzelcu, poslaniku Kascheu, ministru vanjskih poslova Lorkoviću, ministarstvu domobranstva, načelniku hrvatskog generalštaba generalu Laxi, državnom sekretaru Begiću, generalu Perčeviću i razgovori kod maršala Kvaternika. 31.8: razgovori kod njemačkog generala u Zagrebu Glaisea von Horstenaua. Referiranja: general Stahl, general-major Kossack (feldkomandant), pukovnik von Funk (načelnik štaba njemačkog generala u Zagrebu), potpukovnik Schäffer (ratna organizacija), potpukovnik Schardt (vojnoprivredni oficir), potpukovnik Sachs (patrolna služba kopnene vojske), major Möhrung (obavještajni oficir Wehrmachta), major Höffner (komandant transporta). Posjet zamjeniku načelnika talijanske vojne misije, vojnom atašeu. Razgovori kod njemačkog generala u Zagrebu.« Na Gučetićevo pitanje o zagrebačkim razgovorima, Lohr je rekao da je razgovarao »s Pavelićem, Kvaternikom, Kascheom, Glaiseom i jednim talijanskim generalom kojemu sam zaboravio ime«. Poslije toga, 1. rujna, vratio se u Solun. — Šta ste u vezi s tim putovanjem referirali Hitleru? — Za odnose u Srbiji sam javio da su nepovoljni. To mi je rekao Nedić, predsjednik srpske vlade. Tamo smo imali četiri uprave, i svaka je vukla na svoju stranu, a trebalo je sve to staviti pod jednu kapu. Hitleru sam također rekao da samim pritiskom na stanovništvo nećemo omogućiti napredovanje. Predlagao sam: tamo gdje je stanovništvo lojalno, gdje izvršava svoje obaveze, gdje nam predaje živežne namirnice, dobro bi bilo da popustimo uzde. — A gdje stanovništvo nije u toj mjeri lojalno, tamo gdje potpomaže partizane? — O tome nije bilo govora. Bila je riječ samo o upravi. — Da li je uopće bilo govoreno o pokretu otpora? — Tada ne. Obaviješten sam da je na tom području bio relativni mir. Imao sam dojam da je prošlo vrijeme borbi... U vezi s Hrvatskom, Hitleru sam referirao da. je Pavelićev kurs nemoguć. Predložio sam da bude smijenjen, ili da ga primoramo 44

da se osloni na šire slojeve naroda. Hitler je oba prijedloga odbio. Što se tiče Löhrovog izvještaja o Paveliću, vjerojatno je točan: on je u ocjeni Pavelića bio suglasan sa svojim kolegom i prijateljem iz Beča generalom Glaiseom von Horstenauom. Većina oficira koji su Lohra prilikom dolaska u Zagreb izvještavali o prilikama u Bosni i Hrvatskoj mogli su samo da ponove riječi general-majora Friedricha Stahla o tome kako je »u Hrvatskoj još u punom toku borba sa brojno jakim partizanskim bandama« i da se »na cjelokupnom teritoriju hrvatske države pokazalo stanje državne nemoći, što je pobuđivalo najcrnja stahovanja«. Komandant 714. divizije je Lohra obavijestio: »Opća pravna nesigurnost otjerala je u partizanski tabor čak i one dijelove stanovništva iz nekoliko rajona koji su bili na strani NDH, jer su smatrali da partizani imaju stvarnu vlast... Hrvatska država nije bila u stanju da vlastitim snagama uspostavi red i mir. Morale su se angažirati njemačke jedinice...« To za sud nije bilo relevantno: željelo se utvrditi tko je sve Löhru potčinjen. Na sudu Lohr neće precizno navesti sve komande kojima je bio nadređen, ali to se znade: • general Joseph Bräuner, komandant tvrđave Kreta; • general Hellmuth Felmy, zapovjednik južne Grčke; • general von Erdmannsdorf, zapovjednik Soluna; • general Marinov, komandant 2. bugarskog okupacionog korpusa Tracije; • general Wili Schneckenburger, njemački general u Bugarskoj; • general Paul Bader, komandant u Srbiji, sa 704, 714, 717, 718. divizijom, SS brdskom divizijom »Prinz Eugen« i 1. bugarskim okupacionim korpusom pod komandom generala Asena Nikolova; • general dr. h. c. Edmund Wilhelm Hugo Glaise von Horstenau, njemački general u Zagrebu; • komandanti 11. i 12. talijanske armije (od početka 1943) u Grčkoj general Gelaso i admiral Campione. Nisu, rekosmo, nabrojena sva ta imena, ali jesu osnovna 45

područja, u prvom redu: Srbija, Makedonija, Bosna, Hrvatska, Srijem... — Sve jedinice na tim područjima su pod vašom komandom? — Pod mojim vojničkim rukovodstvom — Lohr nastoji ostaviti dojam čovjeka sklonog najpotpunijoj preciznosti. — I sve što se događalo, sva naređenja Vrhovne komande, uglavnom sve ide preko vas? — Ono što je slao Generalštab, to ide preko mene: rukovodeća naređenja. A ono što se, na primjer, tiče vojne uprave u feldkomandanturama, to je generalni kvartirmajstor Vrhovne komande kopnene vojske (načelnik za pozadinu) slao izravno u Srbiju. U kratkom sukobljujućem dijalogu s predsjednikom sudskog vijeća, Lohr je ustvrdio da je za vrijeme Listovog komandovanja na Jugoistoku vojna uprava bila Listu potčinjena, a kad je on, Lohr, preuzeo komandu Jugoistoka, »upravne stvari nisu išle preko Soluna, nego direktno iz OKH za Srbiju«. Gučetić nije inzistirao na utvrđivanju činjenice; vjerojatno nije imao relevantne dokaze. Međutim, sačuvani su dokumenti u kojima se izrijekom kaže da komandant Jugoistoka »ima izvršnu vlast naročito nad lokalnom civilnom upravom na teritorijima koje su okupirale njemačke trupe«. A u specijalnim uputama za »vršenje potpune vojnoupravne vlasti« utvrđeno je (dokument je dobiven iz američkih arhiva i pohranjen u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu): »Izvršna vlast je u rukama komandanta Jugoistoka. Komandant Jugoistoka izvršnu vlast provodi preko potčinjenih mu komandanata... Izvršnu vlast u dijelovima Srbije koju su okupirali Bugari vrši komandant Jugoistoka... U dijelovima Hrvatske u kojima njemačke trupe izvode operacije komandant Jugoistoka ima izvršnu vlast...« Uz to je rečeno da »izvršna vlast obuhvaća cjelokupnu najvišu državnu vlast, što znači da predstavlja zbir svih ovlaštenja koja uživa njemačka okupaciona vlast s obzirom na vojnu hegemoniju u odnosu na vladu dotične teritorije, ustanove i stanovnike okupiranih područja. Ona obuhvaća zakonodavstvo, sudstvo i upravu.« 46

Komandant Jugoistoka je, po Hitlerovom naređenju, imao »neograničeno pravo izdavanja pravnih propisa«, dok feldkomandanti to pravo imaju »samo u okvirima koja su im data od komandanata«, a svi ti komandanti su opet potčinjeni komandantu Jugoistoka. Istovremeno komandant Jugoistoka »neprekidno kontrolira pokrajinske uprave.« Da se to utvrdilo 5. veljače, bilo bi lakše doći do istine. Lohr bi, naime, morao preuzeti odgovornost za bezbrojne odmazde. On će reći da je naređenje za odmazdu slao generalni kvartirmajstor preko vojnog zapovjednika Srbije. Pri tome izbjegava da potvrdi bezbroj puta utvrđenu istinu u njemačkim dokumentima: »Komandujući general i komandant u Srbiji je vrhovni predstavnik Wehrmachta i vojne uprave na svojem teritoriju. On je u svemu potčinjen komandantu Jugoistoka.« — Budite konkretniji, optuženi — tražio je dr Gozze Gučetić od Lohra: — Tko je određivao pojedine slučajeve odmazde, tko je potpisivao naređenja za izvršenje odmazde? Da li je to bio posao zapovjednika Srbije? — Da. — Naređivao je on ili njegovi potčinjeni? — Ne znam kako je to bilo u pojedinostima. Svakako, jedna lokalna ustanova dobivala je početkom rata od 12. armije naređenja, a kasnije je to bilo u djelokrugu generalnog kvartirmajstora iz OKH. — Kao komandant 12. armije i Jugoistoka, smatrate li se odgovornim za naređenja podređenih organa o odmazdama? Izvršena su bezbrojna masovna strijeljanja... — Nisam odgovoran. — Jeste li bili o tome obaviješteni? — Nisam dobivao nikakve izvještaje. Da je bilo strijeljanja u Srbiji, o tome sam čuo u privatnim razgovorima. — Tä morali su glavnom komandantu Jugoistoka nešto javljati i o masovnim strijeljanjima? — To je javljano kvartirmajstora u Berlin. — Otkud onda optuženom podaci koje unosi u svoje 47

izvještaje: tamo se točno navodi koliko je ljudi strijeljano za odmazdu? Lohr je zaprepašten, a glumi. U dvorani potpuni tajac. Predsjednik vijeća lista hrpu papira. — Pokazat ću vam što ste pisali, kaže Löhru, a u glasu je više mrzovolje nego slavodobiti. Zatim nonotono čita, kao da nije riječ o ljudskim životima. Tek kasnije će postati jasno kako predsjednik vijeća ulaže silan napor da kontrolira svoj glas i postupke. Prvi je izvještaj o četrdesetorici strijeljanih u Srbiji. Po naređenju komandanta Jugoistoka. — Moj potpis? — Potpis je od onoga tko je 19. studenog 1942. komandant Jugoistoka. Jeste li to vi? — Da, tiho kaže Lohr, zagledan preko predsjedničkog stola. — I 22. veljače 1943. ste komandant Jugoistoka? — Da. — Toga dana javljate: kod Požarevca 400 uhapšenih. U Banatu 24 komunista ubijena prilikom pokušaja bijega. Radi odmazde strijeljano 55 komunista. Potpis je stalno isti: Komandant Jugoistoka... — Kod nas se uvijek potpisuje imenom. Tu nema moga imena... Predsjednik i dalje čita ravnomjerno, naoko neuzbudljiv: — 11. ožujka 1943: u Beogradu 14 uhapšenih. Kod Đunisa napad na glavnu prugu Beograd—Niš. Zbog toga što je saobraćaj prekinut 8 sati, taoci će biti strijeljani. U Tesliću 119 uhapšenih... 9. ožujka: 30 komunista strijeljano radi odmazde. 23. ožujka: zbog napada na rudnik, strijeljano za odmazdu 50 komunista. Izvještaj od 14. ožujka: neprijateljski, to jest partizanski gubici: 5394 mrtva, 616 zarobljenih, koji su odmah strijeljani. To vas izvještava 718. divizija,, to jest general Fortner, iz Bosne. Vaš izvještaj je upućen Berlinu... — Ne znam otkud takvi dokumenti. Tu mog potpisa nema... — Potpisan je vaš oficir za vezu kod Talijana. — Pa on je u Rijeci, kod 2. talijanske armije. 48

— Točno, ali redovno prenosi izvještaje primljene od glavnog komandanta Jugoistoka. — Ja ipak naglašavam: tu moga imena nema. — Lohr je znao da u Jugoslaviji nema dokumenata komande Jugoistok; samo ono što je otkriveno među talijanskim arhivama. — Ja ipak naglašavam: tu moga imena nema. — Idemo dalje, optuženi. Evo još jednog dokumenta. Već ste rekli da ste 17. veljače 1943. komandant Jugoistoka. Evo dokumenta od toga dana: general Horstenau traži da se, zbog partizanskog napada na Blinski Kut, strijelja 140 komunista u Blinskom Kutu, 170 u Okučanima, 180 u Putincima, 10 u Kutini, 60 u Banovoj Jaruzi, 130 u Draganiću. Budući da ustaške vlasti nisu imale toliko talaca, Horstenau kaže da će kod vas, radi intervencije, doći SA general Siegfried Kasche, poslanik kod Pavelića. — Kasche je bio civil, šta on ima sa mnom. — Sve on ima s vama, optuženi. Budući da su se ustaške vlasti nećkale da predaju onoliko talaca za odmazdu koliko je po vašoj procjeni trebalo strijeljati, poslanik Kasche je intervenirao kod najglavnijeg čovjeka njemačke komande na Balkanu... — Nikad takve intervencije nije bilo. Sud onda nije bio u prilici da optuženom pokaže dokument kopija kojeg je od Amerikanaca dobivena mnogo godina poslije rata: izvještaj štaba njemačkih jedinica za osiguravanje saobraćaja u NDH od 17. veljače 1943: tu je jasno napisano da su ustaške vlasti, poslije intervencije komande Jugoistok, isporučile njemačkim jedinicama 740 osoba (kažu: komunista) da bi bile strijeljane za odmazdu zbog napada na željeznička postrojenja. Gotovo sat vremena predsjednik sudskog vijeća i optuženi Lohr, neskloni da se razumiju, raspravljaju o odmazdama: da lije Lohr uopće za njih znao? Uporno tvrdi da je tek ponešto čuo u privatnim razgovorima. Uzaludno je pokazivati mu naređenja za odmazdu. Pokazano mu je upùtstvo da će »za svakog ubijenog njemačkog vojnika ili folksdojčera biti strijeljano sto zatvorenika ili talaca (muškaraca, žena i djece), a za svakog ranjenog — F 2deset zatvorenika ili talaca«. Predsjednik navodi crni podatak: 49

za vrijeme prva tri mjeseca Löhrovog komandovanja na Jugoistoku, više od 900 lica je strijeljano za odmazdu. Na predsjednikovom stolu su objave o strijeljanju... Lohr je, uza sve to, uporan: — Službeno o strijeljanjima ništa nisam znao. — Optuženi je maloprije rekao da mu je Hitler na Balkanu povjerio i vojničku i političku funkciju. A sada nastoji dokazati da se bavio samo vojnim operacijama, odnosno da s vojnom upravom nije imao nikakve veze iako je jasno da je on nadređen i vojnoj upravi. — Moja se politička uloga sastojala u tome da Hitleru šaljem izvještaje i prijedloge. Prijedloge Hitler nije prihvaćao, a kasnije ih nije želio ni čuti. Čudno se brani stari general. On sam ništa nije činio. Hitler ili drugi mogu biti krivi, on — ni u kom slučaju. Odbija svaku odgovornost, čak i to daje samo znao za odmazde. Ne priznaje da je o odmazdama obavještavan i da je odgovoran za rad podređenih. »Odgovaram samo za ono što sam naredio!« List, kaže, jeste naređivao da se vrše odmazde, to on dobro znade, ali on, Lohr, sačuvaj bože, nikada! — U vremenu kad ste vi komandant Jugoistoka jedinice koje su vam bile podređene vršile su različita teroristička zlodjela. Pale sela, u kućama pale stanovnike, stanovništvo progone ili ubijaju... — Za sve to sam saznao iz optužnice. — Za vrijeme rata ništa o tome niste čuli? — O spaljivanju sela nikad ništa nisam čuo. — Kakav je, optuženi, vojni komandant kad nema pojma što se događa na području kojim komanduje! — Tu sam bio da ratujem, prvenstveno da spriječim englesku invaziju na Balkan. Tko zna po koji put upitan o tome da li je i na jedan način službeno obaviješten (barem obaviješten) o mjerama odmazde, o strijeljanjima za odmazdu, Lohr je kategoričan: — Ništa o tome ne znam. 50

Dokumenti, često s Löhrovim potpisom, potpuno pobijaju Löhrove izjave. Dva dana poslije preuzimanja komande u Solunu, Löhru je načelnik generalštaba Jugoistok general Hermann Foertsch — što se vidi iz Löhrova izvještaja — »referirao o prilikama na području komandanta oružanih snaga Jugoistok« pri čemu je izneseno i ovo: »Gubici na čitavom području od 23. 7. do 3. 8. 4 2 . . . Gubici ustanika: 2268 mrtvih, 152 ranjenih, 4817 još zarobljenih ili uhvaćenih, 677 strijeljanih za odmazdu, među kojima su i 3 Britanca.« Dvadeset dana poslije toga, kad se vrati s puta po Jugoslaviji, Lohr će Vrhovnu komandu Wehrmachta obavijestiti: »Ukupan broj od 24. 8. 1942. u borbi ubijenih i za odmazdu strijeljanih ustanika: 42 724«. A 9. rujna će potpisati izvještaj u kojem se kaže: »Ukupan broj ubijenih u borbi i strijeljanih za odmazdu: 52 362.« Da je Lohr zaista znao za sve važnije akcije i rezultate tih akcija, za sve veće odmazde i masovna strijeljanja, pokazuje i njegova »direktiva komandantu njemačkih trupa u Hrvatskoj« od 28. listopada 1942: »Za akcije u jačini većoj od jačine puka, izuzev slučajeva prijeteće opasnosti, potrebno je dobiti prethodnu dozvolu komandanta oružanih snaga na Jugoistoku.« Mi, dakako, nemamo mnogih izvještaja o odmazdama. Ali, eto, za procjenu o Löhrovoj obaviještenosti ima ih dosta. Pri ruci nam je, na primjer, »Ratni dnevnik 104. lovačke divizije«. Dnevnik su vodili poručnik dr Steinkopf, prvi ordonans, i njegov zamjenik poručnik Hahnel. Podaci iz dnevnika redovno su dostavljani Löhrovom štabu: • 1. 4. 1943, Požarevac: kao mjera odmazde strijeljanje 25 uhapšenih, koji su pripadali komunistima. • 4. 4. 1943, Požarevac: kao mjera odmazde za ubojstvo jednog vojnika Organizacije Todt strijeljano 25 talaca. • 16. 4. 1943, Požarevac: kao mjera odmazde za ubojstvo predsjednika općine Sirakovo strijeljano 30 talaca. • 25. 4. 1943, Požarevac: kao mjeru odmazde za strijeljanje 51

tri njemačka vojnika od strane komunista 23. 4. kod Binovca, diviziji naređeno: 1) mjesto Binovac iseliti i spaliti, muškarce od 16 do 60 godina uputiti na prisilni rad u Njemačku; 2) na mjestu prepada strijeljati 150 komunista iz mladenovačkog i smederevskog sreza, koji su u beogradskom zatvoru. • 6. 5. 1943, Požarevac: kao odmazda za ubojstvo predsjednika općine i djelovođe iz Vošanca strijeljano 27 komunista. • 14. 5. 1943, Požarevac: za odmazdu za prepad na prugu kod stanice Dražanj—Šepšin, diviziji naređeno da strijelja 125 komunističkih talaca i da iseli sela Kamendo i Dubonu. • 20. 5. 1943, Požarevac: diviziji je odobreno da za odmazdu zbog prepada 19. 5. 1943. zapadno od Valjeva zapali kuće u okolini mjesta gdje je izvršen prepad i da strijelja muškarce tamošnjeg stanovništva starije od 18 godina. • 26. 5. 1943: u Malom Požarevcu je vod divizijske feldžandarmerije strijeljao 125 komunista, koji su dovedeni iz Beograda. • 28. 5. 1943: iz srezova Smederevo, Mladenovac, Aranđelovac, Palanka i Sopot u Beogradu 14. 5. strijeljano 150 komunista. • 1. 6. 1943: zbog smrtnog ranjavanja poručnika Königa u Mladenovcu, strijeljano još 25 komunističkih talaca. Komandanta te divizije, generala von Ludwigera, Lohr je primio početkom srpnja 1943. godine da bi mu predao orden za zasluge u smirivanju narodnooslobodilačkog pokreta u Srbiji. Prethodno, 30. lipnja, Ludwigeru je u Sofiji car Boris III predao bugarski Orden za vojne zasluge. Nije Lohr mogao ne znati za odmazde. Konačno, vidjet će se: on je sàm pisao naređenja kako da se i nad kim da se provode odmazde. Na primjer, 7. prosinca 1942. godine je potčinjenim komandama poslao instrukciju u kojoj je pisao — tu je njegov potpis — kako ih situacija primorava »na pooštreno vođenje borbenih akcija«, što iziskuje »efikasne mjere odmazde (taoci)«. U toj instrukciji — »Pojačano savlađivanje bandi u toku zime 42/43« — Alexander Lohr, u strahu od 52

»jednog novog fronta u Evropi« na sektoru gdje je on određuje: »Sve je pravilno što služi jačini borbenih snaga i što izgleda da odgovara rješenju postavljenog zadatka«. Da bi to bilo provedeno onako kako je Lohr zamislio, obavijestio je podređene da će se »više nego do sada miješati u djelokrug p o j e d i n i h komandanata«. A da bi mogao da se na koristan način miješa »u djelokrug pojedinih komandanata«, svi »komandanti se brinu o tome da komandant oružanih snaga na Jugoistoku stalno ima točan uvid u situaciju«. Nema sumnje, Lohr je znao sve r e l e v a n t n e podatke o postupcima svojih trupa. A odmazde su jedna od uobičajenih mjera, jedna od ključnih karika u sistemu zločina. O tome se nije šaptalo. Moguće je d a j e Alexander Lohr o tome vodio i privatne razgovore; ali nesumnjivo je d a j e službeno i naređivao i kontrolirao izvršenje odmazdi. Na procesu sud i tužilac nemaju pregledne dokumente o tome. Mi, na žalost ni sada još nemamo točan uvid u broj počinjenih zločina, pa tako nemamo ni pregled svih odmazda okupatorske vojske u Jugoslaviji. No, znade se mnogo. Jedan od Löhrovih ljudi, njegov »vojni historičar« pri štabu Jugoistoka, sistematičan i u domeni vojne povijesti izuzetno vješt čovjek, Ernest Wisshaupt, s titulom »višeg vojnog arhivskog savjetnika« u tekstu pisanom i za potrebe Komande a i za budućnost, (»Borba protiv ustaničkog pokreta na području Jugoistoka«) dao je dosta podataka o odmazdama. Ako je kapetan Wisshaupt, Löhrov, a prije toga Listov i Kuntzeov arhivar, znao za te podatke (dokumenti, to jest izvještaji upućeni komandantu Jugoistoka), nevjerojatno je da ih ne bi znali komandanti. Podaci iz Wisshauptovog teksta pisanog 1942. godine: • »20. listopada 1941. započela je 342. pješadijska divizija nastupati prema Krupnju... Gubici 342. divizije iznosili su 10 mrtvih i 44 ranjena. Kao gubici Srba naveden je velik broj od 1800 strijeljanih.« • »17. listopada bio je kod Kraljeva opet uspostavljen mir. Kao odmazda za prepad na ovom je mjestu strijeljano 1736 muškaraca i 19 žena.« • »Da bi se ponovo uspostavio mir u ovom ustaničkom stvaranja

komandovao,

53

području, ukupno 529 bandita bilo je strijeljano i sva mjesta na cesti i željezničkoj pruzi Kruševac—Kraljevo—Čačak—Valjevo su raseljena.« • »Prema izvještaju opunomoćenog komandanta u Srbiji od 30. 10. 41. uhapšena su 3853 Srbina. U Beogradu je bilo strijeljano 405 talaca (do tada ukupno 4750), a u Šapcu 90 komunista; u Kragujevcu 2300 talaca, a u Kraljevu 1700 talaca...« • »9. studenog završene su operacije jugoistočno od Koceljeva... Strijeljano je 130 talaca za odmazdu.« • »Za vrijeme operacije Užice (25. 11. do 4. 12.)... visoki su bili gubici ustanika: 1415 mrtvih, od toga 389 strijeljanih za odmazdu...« • »Operacija čišćenja 342. divizije... Gubici u vremenu od 6. do 25. prosinca... ustanički: 763 mrtva, od toga 409 strijeljanih za odmazdu.« • »Broj strijeljanih talaca od početka ustaničkog pokreta do 5. 12. 41. naveden je: 11164, a u logorima 558 strijeljanih.« • »Krvavi gubici ustanika... samo u Srbiji od 1. IX 41. do 15. I 42. iznosili su 7904 palih u borbi i 12196 strijeljanih za odmazdu.« • »O neprijateljskim gubicima javljeno je: od 1. rujna 1941. do 15. siječnja 1942. ukupno 20000 mrtvih uključujući i strijeljane za odmazdu. Od 26. prosinca 1941. do 5. siječnja 1942: 504 mrtva i 50 zarobljenih. Od 16. veljače 1942. do 20. ožujka 1942: poginulih u borbi 1983, za odmazdu strijeljanih 1557 (uključena i Hrvatska).« • Na Kozari »u vremenu od 7. do 23. lipnja 1942... gubici ustanika: 1748 poginulih, 15 ranjenih, 713 zarobljenih, 275 strijeljanih za odmazdu.« • »18. srpnja s velikim uspjehom završena operacija na Kozari i Prosari... Gubici ustanika: mrtvih 1626, ranjenih 273, zarobljenih 8849, strijeljanih za odmazdu 431.« • »U Hrvatskoj od 9. do 24. kolovoza... strijeljanih radi odmazde 212.« Dokumenti će pokazati da je osnovno načelo postupanja njemačkog okupatora u Jugoslaviji, uporno neizmijenjeno sve 54

vrijeme okupacije, zasnovano na Hitlerovom shvaćanju: »Gruba sila ostaje i dalje kao posljednje sredstvo«. Za vrijeme komandovanj a general-feldmaršala Lista i generala pionira K u n t z e a , Vrhovna komanda je upozoravala: »Izvještaji komandanta oružanih snaga na Jugoistoku još ne daju nadu da s proljeća neće ponovo otpočeti ustanci većih r a z m j e r a . Gubici ustanika i broj likvidiranih su i suviše maleni, a broj zarobljenih je prevelik. Dosad nije uspjelo da se ustanicima s l o m i kičma drakonskim mjerama...« A Lohr, poštena naivčina, ništa o svemu tome ne zna. Ni tužilac ni sudsko vijeće tada nisu imali dokument kojim bi odmah Lohra dokazali da je njegovo tvrđenje najordinarnija laž. I makar će on u jednom trenutku na procesu uzviknuti kako mu nije žao da umre, jer »hvala bogu, poživio sam dosta«, ipak je pokušao na sve načine izvući vrat iz već spletene omče. Od Lohra, starog vojnika, jednog od najviših uglednika vojne hijerarhije Trećeg Rajha i, prije toga, Austrije, očekivalo se više dostojanstva, više ponosa, bar malo izraza čuvene kaundkaovske oficirske časti. Ali, nema više ni traga ponosu. Samo tjeskoba strepnje; ponovljeni poraz. Generalska čast se poljuljala i ponos dostojanstva je poremećen još u razdoblju dane kapitulacije. Zapravo, nije se ni oporavio od onog svibanjskog jutra kad ga je general Nađ u svom štabu u Maribora najprije ukorio: — Ponašajte se kako to nalažu odredbe ratovanja, a ne kao Hitlerov ideološki štitonoša, inače ću biti primoran da protiv vas poduzmem disciplinske mjere! Košta Nađ je to rekao zbog Löhrovog pozdrava na ulasku u štab: poraženi zapovjednik Jugoistoka je rimski ispružio desnicu i uzviknuo »Heil Führer«, umjesto da oficirski pozdravi. Trenutak kasnije, kad su već sjedili za istim stolom i pili crnu kavu, Nađ ovoga puta tih i uljudan kao da je u razgovora sa starim znancem kojega ponovo sreće, ustvrđuje — i ta misao Lohra prati stalno odonda, od Maribora: — Nije zločinac samo onaj tko to želi da bude. U traženju casti (ili je, možda, rekao: slavohleplja) čovjek često uđe u zločin i prihvati ga kao smisao. — Nađ je tada podsjetio Lohra na stara 55

istinu da »ne može biti slobode naroda, ni jedinstva, ni mira, ni sreće, bez potpunog, nemilosrdnog uništenja zločinaca, bez pravde koja uključuje i osvetu.« — Ja nisam zločinac. Ja nikad nisam naredio razaranja naselja. Ja nikad nisam odobravao mjere odmazde. Ja znam što je ratni zločin! Rekosmo, sud tada nije bio u prilici da mu pročita — da ga podsjeti — kako je u kolovozu 1943. svojeručno potpisao naređenje podređenim komandantima: »Mjere odmazde, kako je to već naređeno... provoditi na najstroži način, kao i do sada, u slučaju neprijateljskog držanja stanovništva... Za prepade na njemačke vojnike i nanošenje štete njemačkoj imovini mora se u svakom slučaju odgovoriti strijeljanjem ili vješanjem talaca, razaranjem okolnih naseljenih mjesta...« Dokument, sada citiran, u veljači 1947. godine sudu nije bio poznat. Logikom odnosa sud je u dijalogu s Löhrom htio primorati generala da prizna svoje sudioništvo u zločinu: — Kakav ste vi komandant Balkana ako ne znate šta se tamo dešava? — Ja sam tu bio da ratujem. U prvom redu: da spriječim očekivanu englesku invaziju na Balkan. — Optuženi je iskusan vojnik — predsjednik vijeća sad govori prevodiocu, iako Lohra pita: — Zna d a j e u vođenju operacija i te kako važan faktor i zemljište i stanovništvo, gdje se operacije vode. Ako on ne zna držanje stanovništva — zapravo, predsjednik je ovoga puta rekao: odnos pučanstva! — ako ne pozna političku konstelaciju prilika, ako ne zna opću situaciju i vrenje u masama, zar može biti dobar komandant armija? — O raspoloženju se govorilo u mjesečnim izvještajima. O tome sam bio obaviješten. — Ipak, generale, vi ste kao komandant, uvjeren sam, morali biti obavještavani — i smiješno je to poricati — o svakom atentatu na teritoriju vaše komande. — To je bilo nemoguće, zbog mnoštva atentata. Lohr je i ovog puta dosta smjelo lagao. Sad kad znamo sve 56

dokumente (ili barem: mnoge dokumente) komande Jugoistok, jasno nam se otkriva i ova Löhrova izjava kao laž. Jer on je obavještavan, svakodnevno, o svakom vojnom manevru njegovih (i talijanskih) trupa »od Rijeke do Soluna«, o svakom zapaljenom selu, o svakoj mjeri odmazde. Sada ćemo citirati samo neke od telegrama Löhrovog štaba Vrhovnoj komandi u Berlin. Lohr je stigao 8. kolovoza. I to je tamo zapisano. Sve je konstatirano, milimetarski, sekundno. Sutradan je, na konferenciji načelnika odjeljenja, obaviješten o »gubicima na cijelom području od 24. srpnja 1942«. Tu jasno piše: »677 strijeljano za odmazdu.« Drugi podatak iz »izvještaja o situaciji na području komandanta Jugoistoka — zaključen 28. 8. 1942«: »Ustanici: poginulo: 1031 ranjeno 273 zarobljeno ili uhapšeno: 2168 strijeljano za odmazdu: 212. Ukupan broj do 24. 8. 1942. u borbi ubijenih i za odmazdu strijeljanih ustanika 42724.« Potpis: Lohr. Zatim, izvještaj za razdoblje »od 28. 8. do 8. 9. 1942: ... Strijeljano za odmazdu: 37...« Od početka okupacije do rujna 1942. godine Nijemci su u jugoslavenskim zemljama strijeljali (a zatim u mnogo slučajeva već strijeljane vješali) 52 362 osobe. No, taj podatak, uzet iz jednog njemačkog izvještaja, nije definitivan. U vrijeme suđenja Löhru nije bilo dokumenata ni za to. Našao bi se tek poneki izvještaj. Predsjednik sudskog vijeća jedan takav dokument pokazuje Löhru: — Evo jednog dokumenta: vaš poslanik Kasche iz Zagreba predlaže vašem potčinjenom, generalu Glaiseu, da se s područja NDH iseli do 15 000 ljudi u koje se sumnja da potpomažu partizane. Kasche predlaže da se te ljude — on kaže: pravoslavce — iseli u okupiranu Srbiju ili u Rajh. Tu su i žene i djeca. Mogli bi ponijeti samo najnužnije; sve ostalo im se oduzima. — To prvi put čujem. U optužnici se kaže da sam zapovijedao 57

na prostoru od Rodosa do Rijeke, a sad hoćete da znam za svu korespondenciju potčinjenih. — Smatrate li vi da je strijeljanje talaca ratni zločin? — To da. — Smatrate li se odgovornim što vaši potčinjeni sistematski vrše taj ratni zločin? — Ne, ako to čine po naređenju jedne, od mene više, ustanove. — Zar zaista niste krivi ako cijelo vrijeme na teritoriju gdje ste vi vrhovni komandant vaši potčinjeni sistematski vrše zločine, ako ratni zločin pretvaraju u sistem? — Odgovoran sam samo za vojna pitanja. — Vojna pitanja su za vrijeme rata primarna? — Kad se bori. — I na okupiranom području? — Ako se radi o borbi. — I za to vrijeme vojni zapovjednik je glavni zapovjednik: ni civilne vlasti ništa ne mogu bez njegova odobrenja? — Nije bilo tako. To sam predlagao Hitleru. Da se sve podredi vojnoj komandi. — Pa i bilo je sve podređeno! — Ne. • — Primjer: viši vođa policije je bio podređen. — Nije istina! " — Meyszner, SS general, to u svojoj izjavi tvrdi. Ovdje imamo shemu svih podređenosti. Očito: i vojna uprava je podređena vojnom zapovjedniku. — To se može reći samo u slučaju vođenja zajedničkih operacija. — U zajedničkim operacijama Meyszner je podređen Baderu, a Bader optuženom Löhru. Upravo otud vaša odgovornost za zločine šucpolicije i vojske. — Samo ako bih nešto, što je zločin, ja naredio. — Ali akcije je naređivao vama podređeni organ, a vi ste znali da su te akcije ratni zločin, da je taj zločin pretvoren u sistem. To je činjeno s vašim znanjem. 58

— To što gospodin predsjednik zove sistemom, to su koja su dobivali izvršioci bez moga znanja: Meyszner od rajhsfxrera SS Himmlera, a Bader od generalnog kvartirmajstora. Da je bilo mogućnosti pa da mu sud tada pokaže zapovijed koju je on osobno potpisao u prosincu 1943.. (ovoga puta u funkciji zamjenika feldmaršala Weichsa) — »svako selo iz kojeg je pružen otpor treba spaliti« i »za odmazde koje treba u svakom slučaju vršiti, odgovaraju komandantu divizija...« — tko zna šta bi tada izmislio! — Jesu li to zločini? . .— Zločini! — Ne vidi li optuženi da je upravo u tome razlika između njemačke i drugih operativnih armija: njemačka vojska je vođenje operacija pretvorila u zločin. Operativni zadaci su izmiješani sa zločinom. Održavanje sigurnosti za vas je strijeljanje talaca, deportiranje stanovništva, genocid, koncentracioni logori, strijeljanje zarobljenika... — To je jasno. U ovom ratu je bilo mnogo toga što nisam odobravao. To se ne može promijeniti. Ne možemo okrenuti oružje protiv vlastitih starješina. — Nije li vaš zaključak: u cilju dobivanja rata opravdan je i zločin? — Ne. Samo kažem: zločin, naređen od meni nadređenog foruma morao bih snagom sprečavati. — A to ne biste smjeli? ? — Ne za vrijeme rata. — Morali biste zločin provesti? — Osobno, posluh možete odbiti. Ali druge ne mogu silom sprečavati da izvršavaju naređenja, iako čine zločin. — Jeste li odbili da izvršavate zločine? — Takva naređenja ja nisam ni dobivao — laže uporno čovjek za kojeg se kaže daje u samom vrhu generalske elite Trećeg Rajha. Sud toga trena, čini se, nema potrebe da mu odmah pokaže njemu, preko Keitela, upućeno naređenje Adolfa Hitlera od 16. prosinca. naređenja

59

»Ova borba nema ništa zajedničkog s viteštvom i odredbama Ženevske konvencije. Ako ova borba protiv bandi, kako na Istoku tako i na Balkanu, ne bude vođena najbrutalnijim sredstvima, onda se u dogledno vrijeme više neće imati raspoloživih sredstava da se ovoj kugi stane na put. Stoga trupe imaju pravo i dužnost da u ovoj borbi upotrebe svako sredstvo bez ograničenja, također i protiv žena i djece, samo ako to vodi uspjehu. Obziri bilo kakve vrste su zločin prema njemačkom narodu i prema vojnicima na frontu koji moraju da podnose udarce bandi, i zato ne treba imati nikakve obzire prema bandama ili njihovim pomagačima. Ovim načelima treba također da budu prožete 'Upute za borbu protiv bandi na Istoku'. 2) Nijedan Nijemac, angažiran u borbi protiv bandi, ne smije biti pozvan na disciplinsku ili sudsku odgovornost zbog svoga strogoga držanja u borbi protiv bandi i njihovih pomagača. Komandanti trupa angažirani u borbi protiv bandi odgovorni su: — da svi oficiri podređenih im jedinica budu na najuvjerljiviji način poučeni u smislu ovog naređenja, — da njihovi savjetnici odmah prime na znanje da ne može biti potvrđena nijedna presuda suprotna ovom naređenju.« Löhrovo lice poprima izraz zgražanja; hoće reći: bilo je naprosto nemoguće da u vojsci u kojoj je on bio elita vrhovna komanda izda naređenje koje inzistira na zločinu. Dok tužilac Ostrić takvo ponašanje komentira dovoljno glasno da ga čuje i sud (»Bogamu, to prelazi sve granice!«) pa dr Gučetić kretnjom ruke upozorava majora na procesni red, Lohr gotovo ljutito ponavlja: — Zaista, nepoznata su mi takva naređenja. Ali mogao bih vam pričati o tome kako sam u Beču štitio neke Židove iako sam zbog toga mogao biti degradiran. — A dopustili ste strijeljanje talaca u Jugoslaviji? — Mogu samo ponoviti: to nije bio moj resor. Ako su to moji 60

pretpostavljeni naređivali, nisam mogao spriječiti. Bilo je već 12.30. Predsjednik je tada prekinuo suđenje — odmor do 12.55. Riječ je tada zatražio tužilac i naredni sat vremena Lohr je odgovarao na njegova pitanja. — Kvaternika ste poznavali — potpukovnik Ostrić je govorio o Slavku Kvaterniku, austrougarskom oficiru, Pavelićevom »vojskovođi«, onome koji je 10. travnja, zaštićen njemačkim tenkovima, preko zagrebačke radio-stanice proglasio Endehaziju. — Znao sam ga još iz stare armije. Posjetio sam ga kad sam bio u Zagrebu. — Jeste li služili s njim u austrougarskoj vojsci? — Istovremeno, i u istoj jedinici. — Koja jedinica? — 85. pješadijski puk. Zatim u vojnoj akademiji. — Gdje je bio taj puk? — Slovačka. Tamo sam bio dvije godine. Zatim dvije godine kod detaširanog bataljona u Višegradu. — A u prvom ratu, na kojim ste bojištima ratovali? — Srpsko bojište, pa rusko, pa talijanski front... — Rekoste da Nijemci iz Rajha nisu znali postupati s drugim narodima? — To je rekao Hitler. — Znači da Nijemci nisu na jugoslavenskim područjima zadovoljili? — To kod Hitlera nije rečeno. Samo: da se nisu snalazili. — Da nisu bili efikasni? — Da. — Nisu poznavali teren i psihologiju naroda? — Da. — A vi, jer ste služili u Slovačkoj i Višegradu, vi ste to znali? — Ja sam i rođen na Balkanu, u Rumunjskoj. — I znali ste postupati s tim narodom? — Da. '0 — Glaise Horstenaua ste također znali otprije? — Dok je još bio kod najvišeg rukovodstva, s njim sam razgovarao. 61

— I on je Austrijanac? — Bio j^ šef vojne arhive u Beču. Lohr nije rekao da je Glaise Horstenau, inače autor nekoliko značajnih povijesnih knjiga, bio u Schuschnigovoj vladi ministar vojske, da je on ugovarao njemačku invaziju i da je, zatim, u Seyss-Inquartovoj vladi (onoj koja je pripremala pripojenje Austrije Njemačkoj, za što se Glaise Horstenau godinama zalagao) bio vicekancelar. Hitlerovom je odlukom 12. travnja 1941. godine postao »Deutscher General in Agram.« — Glaise Horstenau je bio kao pomoć Pavelićevoj vladi? — Da. — I on kao stručnjak za balkanska pitanja? — Da. — Što ste Kvaterniku predlagali? — Ne sjećam se. — Da ne uzima rezerviste bivše jugoslavenske vojske nego samo novomobilizirane? — Ne sjećam se. — Ima to u vašoj izjavi. — Ne sjećam se. — Sjećate li se da ste izjavili da je uz Pavelića bio samo tanak sloj pristaša? — Da. — Zbog toga ste i predlagali Hitleru da ukloni Pavelića ili bar da ga primora da se »u vlasti osloni na širu bazu?« — Da. — Možete li biti precizniji? — Mislio sam na masovne partije, na bivše socijaldemokrate u gradovima i selima, pa na Mačekovu stranku. — Mislili ste da Maček ima narod uza se? — Tako mi je rečeno. — Tko se to onda tako snažno borio protiv vas, protiv okupatora? — Dio seljaka i proleteri. — A tanak sloj ostaje uz Pavelića? — Vlada nije bila jedinstvena. Kvaternik je, na primjer, imao 62

drugačije nazore od Pavelića. Ni ostali ministri se nisu slagali. Sačuvana je dokumentacija — sudu u veljači 1947. nedostupna — o Löhrovim prijedlozima Hitleru da smijeni Pavelića. Lohr je tvrdio da »politička situacija Hrvatske pokazuje kao najvažnije to što je Hrvatska nesposobna da zasad sama sobom upravlja«. Pisao je u nekoliko navrata Hitleru: »Vlada i uprava, zbog rđavog gazdovanja i ustaškog kursa, ne samo da su izgubile pristalice medu pravoslavcima i muslimanima, već i kod svog hrvatskog stanovništva...« Na procesu Lohr je rekao da je Hitleru predlagao jedinstvenost komande i uprave na Jugoistoku. Predlažući izmjene u NDH, piše: »Cilj je reforma: 1) Vlada kojom će se upravljati iz Njemačke, koja će znati da razumnim mjerama uspostavi povjerenje, mir i r e d . . . Poslije ukidanja ustaškog režima, koji je omražen kod svih narodnih slojeva, a naročito kod seljaka, predstoji obrazovanje vlade stručnjaka...« Kao refren, u svakom poglavlju izvještaja, jadikovka: »Suviše velika zaraza komunizmom!« Eto, tako je Lohr mislio o »nezavisnoj« Hrvatskoj. A o kvislinškoj, Nedićevoj Srbiji? — Nedić mije pričao da je jedan dio seljaka umoran od rata i htjeli su samo da mirno rade dok mi ne odemo. — Srpski je narod bio siguran da ćete otići? — Da. — Kakvu silu je predstavljao Draža Mihailović? — S njim su bili situiraniji seljaci, nešto građanstva i neki intelektualci. — Mislite da je situacija u Srbiji bila mirnija nego u Hrvatskoj? — Da. — Zašto onda onako okrutne odmazde: 1 naprema 100? — Uvijek je bilo atentata. — Znači: bilo je otpora okupatoru? — Ne bih htio reći da je ovdje bio potpuni mir, ali nije bilo razloga za veće vojne operacije. 63

— A postojao je razlog za krvave odmazde, za uništavanje sela, za paljenje kuća, za pljačku? — Ne bih htio tvrditi da li je bilo potrebno da se izvrše takva kažnjavanja. Ali stalno je bilo atentata. — I zato je trebalo vršiti odmazde? — Tako je bilo odlučeno. — Tko je odlučio? — Führer. — Preko koga? — Najprije preko 12. armije, zatim preko OKH. Za tren se u razgovor umiješao i predsjednik: — Kako ste obaviješteni o tim odmazdama? — Kad sam prvi put obilazio Beograd, pričali su mi o situaciji. , Tužilac nastavlja: : — Samo pričali? — Da. — I nikakvih drugih obavještenja? — Mene nitko o tome nije obavještavao. — Kakva je to vojna organizacija koja se zasniva na reklakazala? — Upravo stoga sam i predlagao Hitleru da vlast na Jugoistoku koncentrira u jednoj ruci. — Kad je Weichs postao zapovjednik Jugoistoka, kad su ustanovljene grupe armija E i F, da li je Weichs imao civilnu upravu? — Ne direktno. Imao je pod sobom vojnog zapovjednika Srbije generala Felbera. Tada je učinjeno ono što sam ranije predlagao Hitleru. — Kad ste bili u Zagrebu, Pavelićev ministar vojske Begić vas je molio da se za Endeha živežne namirnice dobavljaju iz Njemačke? — Da. — Vi ste, znači, na svom putovanju raspravljali sva vojna, politička i privredna pitanja. 64

— To je bilo jedino privredno pitanje, inače samo vojna i politička. S ispitivanjem je tada nastavio dr Gučetić: — Kad ste postali komandant Jugoistoka, koliko ste talijanskih divizija dobili pod komandu? — 24. — Kada ste preuzeli tu dužnost, je li bilo govora o čišćenju Balkana od ustanika? — Da, u jesen 1942. — Da osigurate zaleđe u slučaju invazije? • Da. — S kim ste o tome govorili? — Bio sam pozvan kod Hitlera. Tada mi je to naredio. Zatim sam razgovarao s generalom Roattom. — Mario Roatta je bio komandant 2. talijanske armije sa štabom u Sušaku. — Pavelić je bio s vama kod Hitlera? — Ne prvi put. Drugi put sam išao s Pavelićem. — Tada je dogovoren plan o čišćenju Balkana? — Da. — Vi ste to trebali ostvariti? — Trebalo je da još jednom otputujem u Rim i da se s Talijanima dogovorim za njihovo učešće. — As Roattom ste još prije razgovarali u Zagrebu? — U prosincu 1942. — Početkom siječnja 1943. ste u Rimu. Na konferenciji je i Mussollini? — To nije bila konferencija. Samo sam o tome razgovarao s Mussollinijem. — As kim ste konferirali? — Cavaliere (Ugo, maršal, šef glavnog generalštaba), Ambrosio (Vittorio, general, Cavallerov prethodnik), Roatta (Mario), Pirzio Birolli (guverner okupirane Crne Gore). — Tada je donesen konačni plan čišćenja? — Da. — Tko je izradio operativni plan? 65

— OKW — Oberkommando der Wehrmachte, to jest Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga. — A kad je dogovoreno koji sektor preuzimaju Talijani, a koji ja, tada sam ja izradio njemački dio operativnog plana. Predložio sam ga Hitleru i Hitler je odobrio. To je išlo dalje generalu Liitersu (Rudolf, general-major, zapovjednik njemačkih trupa u Hrvatskoj od studenog 1942) kao naše naređenje. — Lüters neposredno rukovodi operacijama? — Da, po mom operativnom naređenju. — A plan je proveden po Lütersovom naređenju, ono što mi nazivamo četvrtom i petom ofenzivom? — Da. Po našemu: »Weiss I i II«, do Neretve. Između Neretve i Crne Gore Talijani su imali izvesti »Weiss III«, ali do toga nije došlo. Došlo je do operacije »Schwarz.« — U »Weiss I« koje njemačke snage sudjeluju? — 369. divizija, 7. SS i 717. divizija, dijelovi 187. divizije, četiri-pet domobranskih bataljona. — To je sve? — I tri talijanske divizije. Potom teče razgovor o planu zimskih operacija protiv NOV. Adolf Hitler je posljednjih mjeseci 1942. godine u nekoliko navrata inzistirao na »velikim ofenzivnim operacijama« protiv Titovih snaga u Jugoslaviji. Sam je mislio da bi ofenzivu trebalo izvesti početkom 1943. godine. Prvi, načelni dogovori o ofenzivi utanačeni su kod Hitlera u Vinici, kad su ga posjetili Alexander Lohr i Ante Pavelić. U to vrijeme, u studenom 1942, Talijani ništa nisu znali o Hitlerovim namjerama, ali su pokazali sklonost da ih prihvate jer su od Nijemaca očekivali glavnu pomoć u slamanju narodnooslobodilačkog pokreta. Komandant 2. talijanske armije u Jugoslaviji, general Roatta, ocjenjivao je da na našem području »ustanici mogu da rade što hoće ili gotovo tako«. Smatrao je da talijanske snage nisu dovoljne da drže u pokornosti okupirano područje. Ni Hitler nije vjerovao da su Talijani sposobni držati u pokornosti okupirano područje. Nije u njih imao povjerenja, ni vjere u njihovu vojničku sposobnost, ali je znao da ne može bez njih planirati ofenzivu na jugoslavenskom ratištu. I kad se 66

definitivno odlučio za ofenzivu, pozvao je, dakako, uz svoje ljude i — Talijane. Taj sastanak je održan 18. i 19. prosinca u Hitlerovom glavnom stanu u Gerlickoj šumi kod Rastenburga, u istočnoj Pruskoj. Bili su prisutni ministri vanjskih poslova, Ribbentrop i Ciano, i načelnici štabova vrhovnih komandi Keitel i Ambrosio. Sad znamo da je u tim razgovorima Hitler izjavio da »postoji mogućnost engleskog iskrcavanja u Jugoslaviji«, i da se »po svaku cijenu« mora izbjeći mogućnost da »prilikom eventualnog iskrcavanja u Dalmaciji plane u zaleđu, na Balkanu, ustanak i da u njemu izgore sve veze s pozadinom«, jer bi »u tom slučaju Balkan bio izgubljen za Osovinu«. U nekoliko navrata Hitler je naglašavao da »s bandama treba obračunati najbrutalnijim sredstvima«. Svjedoci su kasnije pisali da je na sastanku u Gerlickoj šumi 18. prosinca »Führer izjavio da srpski zavjerenici moraju biti uništeni i da se pri tome ne smiju koristiti nikakve blage metode«, odnosno »da svako selo u kome bi se pronašli partizani mora biti spaljeno do temelja«. Šef Hitlerovog štaba »feldmaršal Keitel izjavio je talijanskoj gospodi da se hrvatski teritorij mora očistiti zajedničkim njemačkim i talijanskim trupama, i to još u toku zime zbog jakog engleskog utjecaja na tom području«. Ribbentrop je tada, u razgovorima s grofom Cianom, i kasnije, u razgovoru s talijanskim ambasadorom u Berlinu Alfierijem, ustvrdio da »bande moraju biti uništene, i to redom: muškarci, žene i djeca.« Dogovore utvrđene u Gerlickoj šumi u konkretne planove je pretakao general Alexander Lohr, čovjek s mnogo znanja o Balkanu, posebno o Bosni, gdje je uoči balkanskih ratova bio na službi kao mladi oficir crno-žute monarhije, pod majčinim utjecajem sklon pravoslavlju, jedan od onih Austrijanaca koji su prije nego što će upoznati Hitlera razbuktavali aveti antisrbizma, u sebi i drugima, uzimaju u obzir Hitlerove stavove (»ne smije se rizikovati i naći se s jednim neprijateljem s lica, a s drugim s leđa, pa stoga treba uspostaviti apsolutni mir na Balkanu«). Alexander Lohr je tim operacijama dao naziv »Bijelo« (»Weiss«), Kad je Löhru povjerena dužnost pripremanja zimskih antipartizanskih operacija, Hitler mu je ujedno dao i ovlaštenje 67

najvišeg teritorijalnog komandanta na Jugoistoku Evrope — »Direktiva broj 47 za nadležnost komandiranja i obranu područja Jugoistoka«. Naznačujući mogućnost (»situacija omogućava«) da »u dogledno vrijeme« snage antifašističke koalicije izvrše »napad na Kretu, na njemačke i talijanske baze u Egejskom moru i na Balkanski poluotok«, Hitler je naređivao: • Führern Trećeg Rajha neposredno potčinjeni komandant Jugoistoka je dužan da (1) pripremi obranu grčkih otoka; (2) osigura »konačno smirivanje pozadine, uništenje ustanika i svih vrsta bandi« u suradnji s 2. talijanskom armijom; (3) pripremi »sve mjere potrebne u slučaju neprijateljskog napada na Balkan.« • Lohr kao »vrhovni predstavnik Wehrmachta na Jugoistoku«, »neposredno potčinjen Führern, preuzima i izvršnu vlast«, u oblastima koje su okupirale njemačke jedinice. Uz ovlaštenja »teritorijalnog zapovjednika nad sva tri vida oružanih snaga«, generalpukovniku Löhru su potčinjene i sve jedinice »u dijelovima Hrvatske, Srbije i Grčke pod njemačkom okupacijom, uključujući i grčke otoke«. Na okupiranim područjima Lohr »provodi izvršnu vlast preko potčinjenih komandi.« Po Hitlerovoj direktivi: u ratu protiv »ustanika i svih vrsta bandi«, sve jedinice potčinjene Löhru bile su »ovlaštene i dužne da u toj borbi, bez ograničenja, ne izdvajajući žene ni djecu, upotrebe svako sredstvo samo ako ono pridonosi uspjehu«. Neovisno o veličini mogućeg zločina »u borbi protiv bandi i njihovih pristalica, nijedan njemački vojnik ne smije biti pozvan na disciplinsku ili vojnosudsku odgovornost.« Nijemci su tada, pod komandom generala Rudolfa Lütersa, u Bosni i Hrvatskoj imali šest divizija (714, 717, 718, 369. legionarska, »vražja«. 187. rezervna i 7. SS), nekoliko samostalnih Jaudesschutzen bataljona, bataljon 202. tenkovskog puka, tenkovsku četu za specijalnu upravu, 521. puk za vezu, štab 499. korpusnog bataljona za vezu s motoriziranom četom i 672. radio-telegrafsku četu. Pješadijske divizije — 714, 717. i 718. — imale su 17221 vojnika, podoficira i oficira. U 187. diviziji bilo ih je 10430, a u 369. legionarskoj 9988. Najbrojnija je bila 7. SS brdska divizija. Formacijski, trebalo je da ima oko 30 000 ljudi; početkom 68

studenoga, prije nego što je ta divizija određena za učešće u operacijama »Bijelo«, imala je 21 851 vojnika, podoficira i oficira. Landesschützen (zaštitni) bataljoni imali su po 500 vojnika, a bataljon 202. tenkovskog puka — 750. Svega skupa, sudeći po zahtjevima za dnevno sljedovanje, Lüters je pod komandom imao 75 000 ljudi. Izravno će u operacijama uzeti učešće 65 800 njemačkih vojnika, podoficira i oficira. Osim tih snaga, Nijemci su na području Jugoslavije početkom 1943. godine držali 406. i 438. diviziju, te šest samostalnih pukova i odreda. U studenom 1942. u sjevernoj su Africi imali samo 4. divizije. Talijani su na jugoslavenskom ratištu držali 20 divizija, 2 brigade i 25 samostalnih pukova; Bugari: 5 divizija i 4 brigade. Mađari: 2 divizije i 2 puka. Ukupno je u Jugoslaviji u siječnju 1943. bilo 580000 okupatorskih vojnika. Uz njih je bilo i oko 300000 kolaboracionista. Tito je tada na čitavom jugoslavenskom ratištu imao oko 150000 boraca svrstanih u dva korpusa, 9 divizija, 37 brigada i 34 partizanskih odreda. Veliko Löhrovo savjetovanje o pripremama »sveobuhvatne operacije« uoči leta u Rim, na dogovor s Talijanima, održano je u Beogradu 30. prosinca. Na savjetovanju su bili komandujući general i komandant u Srbiji general Paul Bader, komandant njemačkih trupa u NDH general Rudolf Lüters, njemački opunomoćeni general u NDH Edmund von Glaise Horstenau, načelnik Löhrovog štaba general Herman Foertsch, komandant 187. divizije Josef Brauner von Haydringen i još nekoliko oficira. Lohr je, kao što se vidi iz pisma Glaise Horstenaua od 4. siječnja, obrazlažući svoju direktivu za »pojačane operacije protiv partizana«, utvrdio neophodnost »rigoroznog postupka prema stanovništvu«. Lohr je naredio da svako žarište ustanka mora u samom začetku biti uništeno. Gdje god se pojave partizani, odmah moraju biti likvidirani. Prilike na jugoslavenskom ratištu, ocijenjeno je u Löhrovom štabu, »primoravaju« okupacione trupe da ratne operacije vode »s najvećom opreznošću«. Borbu je trebalo prilagoditi borbenim metodama naših neprijatelja«. U takvom ratu, kaže Lohr, nema milosti: »Ispravno je sve što je u funkciji uvećavanja borbene snage i izvršavanja povjerenog nam 69

zadatka«. Lohr je odredio da prvi udarac u predstojećim operacijama treba uslijediti u drugoj polovici siječnja »Bijelo I«. Dvije pješadijske divizije — 714. i 717, 369. legionarska, 7. SS »Prinz Eugen«, dvije gorske brigade domobrana i dvije brigade ustaša s linije Banja Luka—Prijedor—Petrinja—Karlovac napredovat će dolinama Vrbasa, Sane i Une u pravcu srednjeg toka Neretve. Istočne pravce će kod Travnika i na Ivan-Sedlu zatvoriti 718. divizija, a južno od Ivan-Sedla će se utvrditi Talijani s četnicima. Za slamanje »Titove države« predviđeno je 150 aviona u 14 eskadrila. Osnovna operativna ideja u prvom dijelu operacije »Bijelo« išla je za tim da okupatorsko-kvislinške snage (oko 100000 vojnika) opkole i u obruču unište jedinice NOVJ na prostoru Karlovac, Ogulin, Gospić, Knin, Bosanski Petrovac, Sanski Most, Glina. Brzim nastupanjem 7. SS divizije iz Karlovca i 717. iz Sanskog Mosta, Lohr je očekivao da će slobodni teritorij »Titove države« biti presječen već drugog dana, kad bi se 7. SS i 717. divizija čelnim kolonama trebale sresti na jugozapadu Grmeča, kod Vrtoča. Za to vrijeme sve ostale snage, njemačke i ustaške, talijanske i četničke, trebale su na slobodni teritorij nastupati koncentrično, sabijajući naše divizije na što uži prostor, u obruč uništenja. U drugoj fazi operacija, »Bijelo II«, Lohr je zamislio opkoljavanje i uništavanje snaga koje se izvuku iz prvog obruča. U »Bijelom II«, očekivano je stezanje obruča između Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Livna, Jajca i Ključa. Na bazi Löhrovih instrukcija iznesenih na savjetovanju 30. prosinca i zapovijedi za operaciju »Weiss« od 26. prosinca 1942. godine (na žalost, ta zapovijed za operaciju »Bijelo« generala Lohra nije poznata našoj historiografiji) »der Befehlshaber der deutschen Truppen in Kroatien« Rudolf Lüters je 1. siječnja 1943. godine uputio svim predviđenim jedinicama naređenje za koncentraciju snaga, a 12. siječnja je SS brdskoj diviziji »Prinz Eugen«, 369, 714. i 717. diviziji naredio da, »u suradnji sa 5. talijanskim korpusom«, moraju »razbiti partizansku državu na prostoru Karlovac—Ogulin—Gospić—Knin—Petrovac i istrebljivanjem bandi, kao i svih nepouzdanih elemenata, stvoriti osnove 70

za sigurnost i uredno upravljanje tim područjem«. Lüters je istog dana 12. siječnja, slijedeći Hitlerovu naredbu od 16. prosinca, poučen 30. prosinca od Lohra kako da je provodi u život, potpisao »zapovijed za vođenje borbe na hrvatskom teritoriju«, to jest na području »državnog« teritorija »nezavisne« Hrvatske: »1. Opća ratna situacija zahtijeva smirivanje hrvatskog prostora. Proširenje sadašnjeg žarišta nemira prema sjeveru može dovesti do opasnog ugrožavanja glavne željezničke linije, do prekida dopreme za čitav Balkan i Kretu, a time i do sloma cjelovitog položaja Osovine na Jugoistoku. 2. Zbog toga su potrebne brze i stroge mjere. One moraju biti oštre... 3. Stoga na hrvatskom prostoru važe ove upute: a) Opravdana je svaka mjera potrebna za osiguranje trupa, nužna za smirivanje. Na operacionom području otpadaju, ako to situacija nalaže, prava suvereniteta hrvatske države. U interesu stvarnog smirivanja, ovo posljednje upotrebiti samo u izuzetnim slučajevima. Poželjna je dalekosežna i osobno odgovorna suradnja hrvatskih vojnih i civilnih ustanova. b) Nitko ne smije biti pozvan na odgovornost zbog preoštrog postupanja... 4. Postupanje sa stanovništvom: Objesiti ili strijeljati svakog tko sudjeluje ili je sudjelovao u borbi protiv okupacionih trupa ili hrvatske države. U ove spadaju i svi stranci u mjestima i svi zatečeni na poprištu borbe. Uhapsiti sve sumnjive učesnike. Vođe zadržati kod divizija kao zarobljenike za razmjenu, a ostale sumnjive ostaviti za strijeljanje radi odmazde (taoci)... 5. Razoriti naselja koja su teško pristupačna, kao i druga mjesta za koja je utvrđeno da su partizanska uporišta... Na isti način postupiti i s naseljima iz kojih je pucano. Inače, uništavati naselja samo ako to bude posebno naređeno od komandanta divizije kao mjera odmazde... Svakome mora biti jasno da se samo najoštrijim mjerama konačno može opet uspostaviti mir i red...« 71

Takvu zapovijed Lüters nije mogao izdati bez Löhrovih uputa. A konačno, Hitler je svojim naređenjem od 16. prosinca (»Ova borba nema ništa zajedničkog s viteštvom...«) obavezao Lohra »da svi oficiri podređenih mu jedinica budu na najuvjerljiviji način poučeni u smislu ovog naređenja.« Lohr na procesu o tom naređenju nije ispitivan; tužilac nije imao dokument. A bilo bi krajnje zanimljivo vidjeti izraz lica čovjeka koji s tolikom nevjerojatnom upornošću poriče čak i da je znao za odmazde, a kamoli da je naređivao zločine, u trenutku kad bi mu bio pokazan dokument o tome! Što se tiče Löhrovog neposrednog učešća u stvaranju programa sistematskog zločina na područjima kojim će prolaziti njemačke jedinice određene za sudjelovanje u »pothvatu Bijelo« (Unternehmen Weiss), o tom najizravnije svjedoči prepiska Lohr — Glaise v. Horstenau. General Glaise je Löhru pisao iz Zagreba 4. siječnja. Vidjeli su se nekoliko dana ranije, na konferenciji u Beogradu, ali Glaise nije na toj konferenciji rekao sve što je reći trebalo (»nisam želio produžavati savjetovanje«), a sada mu »kaže sve što je reći trebalo« (piše Löhru kako mu naknadno, padaju na pamet i neke »dobre misli«. Pisao je zbog planiranog zločina nad civilnim stanovništvom »Titove države«; on kaže: zbog »planova istrebljenja«, što znači da su ti pojmovi upotrebljeni ili u Löhrovom naređenju od 26. prosinca ili u Löhrovom izlaganju na beogradskoj konferenciji uoči nove, 1943. godine. Ne brine Glaise, kako bi se moglo pomisliti, »iz humanih razloga«, nego ga brinu posljedice: može biti više izgubljeno nego dobiveno. U situaciji u kakvoj se nalazi Endehazija, odnosno okupator u Hrvatskoj i Bosni, humanizam naprosto nije dozvoljen, pisao je Glaise, »utoliko prije što i partizani, kad im njemački vojnici padnu u zarobljeništvo, ne postupaju s njima milostivo«. Ali sumnjajući u uspjeh »totalnog čišćenja«, dakle u uspjeh »mira groblja« (Löhrov pojam), Glaise podsjeća pretpostavljenog: »U ljeto smo područje Kozare očistili, tako reći, sve do posljednjeg muškarca, čak do posljednje žene i posljednjeg djeteta, a danas tamo opet sve vrvi od sumnjivih osoba, i više od toga.« Lohr je Glaiseu odgovorio 11. siječnja: doći će, kaže, u Zagreb 72

uoči pothvata »Weiss I«, 18. siječnja, i tad će, uz »zadržavanje kod vodećih mjesta i jedinica«, problem »istrebljenja detaljnije razmotriti«. Što se tiče operacije »Bijelo«: »Bez sreće, neće ići«. O odmazdi i taocima: »Osiguranje potrebnog broja talaca u okviru operacije krajnja je nužda«. Zamolio je Glaisea da to »prigodice spomene Liitersu ili njegovom štabu«, a inače će i sam »to unijeti u jednu od instrukcija.« Lohr se u inspekciji trupa i komandi u »nezavisnoj« Hrvatskoj zadržao od 18. do 23. siječnja. To nije bio protokolarni posjet, nego posjet glavnog komandanta jedinicama od kojih se očekivalo da će »stvoriti mir, pa makar to bio mir groblja« — što je Lohr uveče 18. siječnja izjavio poslaniku Kascheu, a ovaj unio u svoj službeni dnevnik. O tome koliko je Lohr izravno sudjelovao u konstruiranju sistema zločina i da li je on naredio da se zločin sistematski provodi na novookupiranim područjima, da li je upravo on stvarao, kako to Glaise reče, »planove istrebljenja«, 5. i 6. veljače 1947. godine na glavnoj raspravi u procesu optuženom Löhru nije bilo govora. Činilo se da bi moglo biti dovoljno već i to da Lohr prizna da je znao za zločine potčinjenih jedinica. Mnogo više je govoreno o toku zimskih operacija, o bitki na Neretvi, to jest o 4. okupatorsko-kvislinškoj ofenzivi. Lohr je i prije toga, u istrazi, i na procesu, u glavnoj raspravi, ustvrdio da »zimske operacije nisu uspjele onako kako smo željeli: partizani su kliznuli; sve njihovo ljudstvo, zajedno s ranjenicima spasilo se odlazeći preko Neretve.« Odmah potom prešlo se na ispitivanje o narednoj okupatorsko-kvislinškoj ofenzivi, o najtežoj operaciji vođenoj protiv partizana u Jugoslaviji, o bitki na Sutjesci. Ta operacija je u Löhrovom štabu dobila naziv »Crno« (Schwarz) i po prvim planovima bila je usmjerena protiv četnika, u uvjerenju da će partizanska glavnina biti tučena već na Neretvi. No, kad je Udarna grupa divizija Vrhovnog štaba prešla Neretvu, u istočnoj Hercegovini silovito razbila Mihailovićeve četnike, pa zatim prešla i Drinu, s nakanom da preko Sandžaka, ili — ako to situacija bude zahtijevala — preko Albanije izbije u Srbiju i presiječe ključne komunikacije prema Grčkoj u dolini Morave, svi planovi 73

protiv četnika su ponovo odgođeni i operacija »Crno« će biti vođena uglavnom isključivo protiv partizana. Zna se da je, po Löhrovom naređenju, u operaciji »Schwarz« sudjelovalo oko 110000 njemačko-talijanskih i bugarskoendehaških vojnika, a još ih je četrdesetak tisuća na osiguranju zaleđa trupama na sutješkim frontovima. Lohr je na suđenju o tome opširno govorio. Govorio je i o četnicima: o prvotnom planu da ih se razoruža, a zatim o odustajanju od neprijateljstva protiv njih. Jedinice Udarne grupe Vrhovnog štaba — četiri divizije i četiri samostalne brigade, 14 626 boraca — bile su iscrpljene neprestanim borbama vođenim od 20. siječnja. S operativnim jedinicama kretala se i Centralna bolnica sa 4500 ranjenika i bolesnika. Tifus je mahnitao. U razdoblju između operacije »Weiss« i operacije »Schwarz« - od sredine ožujka do 15. svibnja — poginulo je više od 2000 boraca, a od tifusa ih je umrlo više od 4000. »Naš položaj u Crnoj Gori i Sandžaku« — pisao je vrhovni komandant Tito — »nimalo nije bio zavidan. Neprijatelj je izvršio pripreme za ofenzivu dok su bile u toku naše borbe s četnicima...« Uoči ove, kao i uoči prethodne, siječanjske ofenzive, Lohr je avionom iz Soluna letio u Zagreb na konferenciju s Lütersom, Glaise Horstenauom i talijanskim generalima. Lütersu je naredio — to piše sam Lüters 20. lipnja 1943. — »da koncentričnim napadom uništi neprijateljske snage koje se nalaze u crnogorskohercegovačkom prostoru«. Prema Löhrovim uputama Lüters je naredio da četnike treba »razoružati i s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima«, a partizane »ukoliko nisu u borbi uništeni, smatrati sužnjima, a ne ratnim zarobljenicima.« — Bili ste u maksimalnoj mjeri zainteresirani za uspjeh te akcije. To je tada jedina velika akcija na Balkanu. Vi preko Lütersa rukovodite operacijom? — Dobivao sam dnevne telegrame o situaciji. Da sàm sudjelujem, nije bilo potrebno. Lüters je rukovodio taktičkom izvedbom. Po njegovim izvještajima mogli smo u karte unositi 74

situaciju. Morao sam intervenirati samo jednom: kad su se partizani probili preko Pive. Kada se partizani probijaju preko Pive, uz Vučevo, odakle će se spustiti u dolinu Sutjeske i, razbijajući obruče na Zelengori, izići iz okruženja preko komunikacije Foča—Kalinovik, Lohr je osobno izišao na bojište: Hitler ga je učinio odgovornim za ishod bitke. A prije toga je gotovo svakodnevno intervenirao, čak i za sitnice. Najznačajnija intervencija komandanta Jugoistoka je uslijedila na početku ofenzive kad ga je krajnje zabrinuo uspješan pohod nekih partizanskih jedinica preko Bioča, desetak kilometara istočno od Podgorice. Ima o tome podatak u Lütersovom izvještaju od 20. lipnja 1943: »U toku operacije, po naređenju komandanta Jugoistoka, upućena je prema Nikšiću, i pored slabljenja ostalog napadnog fronta, jedna jaka borbena grupa iz SS divizije 'Prinz Eugen' da bi spriječila izvlačenje neprijateljskih snaga prema jugu.« A o tome koliko se Lohr neposredno uplitao u borbena rješenja govore i izvještaji nekih komandanata divizija; u izvještaju 369. divizije od 15 lipnja ima, na primjer, podatak: »Na dan 9. 6. u 11 sati načelnik štaba je načelniku operativnog odjeljenja divizije saopćio da komandant Jugoistoka ne dopušta cijepanje snaga radi napada na neprijateljske dijelove koji su se probili, već želi što skorije ponovno zatvaranje obruča...« Lohr dobro zna kakvi su sve zločini počinjeni za vrijeme bitke na Sutjesci. Otud želja da svu odgovornost prebaci na jednog od svojih potčinjenih komandanata, u ovom slučaju na Lütersa. Sudu je to jasno, ali teško je bez dokumenata lisca savladati. Dr Gučetić najprije pokušava dokazati Löhrovu odgovornost za zločine počinjene u zimskim operacijama: — Kad je za sve odgovarao Lüters, zašto ste u vrijeme operacije »Bijelo« odlazili u Karlovac i u Livno? — Bio sam tri dana tamo. Letio sam avionom. Zanimalo me kako akcija napreduje. Osim toga, želio sam upoznati naše generale i dati im karakteristike. Htio sam znati kako pojedina gospoda izvršavaju svoje zadatke. S najvažnijim komandantima, i s Lütersom, govorio sam po nekoliko sati. 75

— U Zagrebu ste izvršili smotru 7. SS divizije? — Ne. Samo sam razgovarao s komandantom divizije generalom Arthurom Phlebsom. Tada sam ga upoznao. — Jeste li obišli i 369. diviziju? — Odmah poslije razgovora s Phlebsom. Komandanta sam posjetio kod Petrinje. Iz njegovog štaba kolima sam se odvezao na položaje jednog bataljona. To je bio prvi dan operacije i ja sam želio imati jasnu sliku. — Kasnije? — Za vrijeme »Weiss II« iz Soluna sam velikim avionom došao u Sarajevo, a onda jednim malim avionom otišao na položaje 369. divizije kod Gornjeg Vakufa. Vrativši se u Sarajevo, obišao sam Ivan-sedlo i Konjic. — I Livno? — Iz Vakufa sam išao u Livno, pa u Sarajevo. ' — Ne izgleda li, kad sve ovo znamo, da ste vi bili više od tvorca operacionoga plana: da ste neposredno preko Lütersa i rukovodili operacijama? — Ta dva dana! Što je to! — Komandant, rukovodilac jedne operacije, ne rukovodi operacijom sjedeći samo kod jedne divizije. — Da. Mora biti tamo gdje će svakodnevno dobivati sve izvještaje. — Jeste li dobivali svakodnevne izvještaje? — Kraće telegrame. — Jeste li intervenirali kad je to ustrebalo, na primjer, kad se partizani probijaju kod Mratinja preko Pive? — U onom slučaju da. To je bilo mijenjanje operativnog plana. — Operacija »Weiss« i »Schwarz«, jesu li samo vojne akcije ili i terorističke? — Samo vojničke. Zadatak je zarobljavanje partizanskih jedinica. Predsjednik se škrto osmjehnuo, i zagonetno. Netko će kasnije reći: kao daje želio optuženog ostaviti u snu o samom sebi, lišen u 76

onaj mah potrebe da mu objašnjava, kad se već sam ne sjeća, njegovo, optuženikovo, vlastito djelovanje. Ali kaže samo: »dobro«. Tada je već kazaljka na satu pokazivala da je minula i druga popodnevna ura. Dr Gučetić je naglo prekinuo pretres i zakazao nastavak za sutradan u 8 sati. To je za Lohra bio krajnje naporan dan. Od trenutka kad je, 16. svibnja 1945. godine, doveden u štab generala Nada, gdje je definitivno razoružan, tako mučno se nije osjećao. Svom braniocu je rekao: — Smeta me ovaj svijet. Gledaju me kao da sam zločinac. Branilac (po službenoj dužnosti) pokušao mu je sugerirati drugačiju obranu. Jer, rekao je, gotovo je smiješno: krivi su viši od njega, oni u Berlinu, i njegovi potčinjeni, oni na terenu; ako je pak štab Jugoistoka kriv — kriv je za razdoblje kad Lohr nije tamo. Samo Lohr nije kriv! — Dio odgovornosti morate preuzeti! Ima previše dokaza... — Za sve ovo sam saznao tek iz optužnice — ostao je uporan stari general. Objašnjavao je: — Mene se može ubiti, poživio sam, hvala bogu, dosta. Ali ne mogu priznati ono što nije moja krivica. Tako dosljedan u poricanju odgovornosti ostao je i drugog dana procesa, u četvrtak, 6. veljače 1947. godine. Bio je neispavan, s modrim podočnjacima, uočljivim i ispod cvikera, iscrpljen, ali: uporan. Rasprava je počela u 8 sati i 15 minuta. Od osmorice optuženih u sudnici je samo Lohr. Prvi je govorio predsjednik vijeća dr Gučetić: o operativnim planovima operacija »Bijelo« i »Crno«, o zarobljenicima, o tome da li se s njima postupalo kao s pobunjenicima ili kao s pripadnicima regularne vojske. Lohr naglo reagira: — Na to nisam odgovorio... — Izvolite! — Bilo je naređeno od OKW da treba uhvatiti što više zarobljenika. To je kazano i na sjednici u Zagrebu, kad smo s Lütersom diskutirali o prvom dijelu operacija. Računalo se na 60 000 zarobljenika, što četnika, što partizana. Bio je pripremljen i logor, u Štajerskoj. 77

— Taj logor, ili logori, je li to bilo za zarobljenike ili za internirce? — Za ratne zarobljenike. Pavelićeva država je imala preko sebe internirce. — Prema tome: njemačka vojna sila partizane smatra regularnom vojskom i tako s njima postupa? — Bila je izdana direktiva da se s partizanima postupa kao s regularnom vojskom, iako je nama bilo poznato da još tada partizani nisu bili priznati od vaših saveznika. — Lohr je daleko od istine kad kaže da su jedinice njemu podređene imale direktivu da s partizanima postupaju kao s regularnom armijom. Svim jedinicama je strogo naređeno: »Strijeljati, poslije saslušanja, onoga tko otvoreno sudjeluje u borbi protiv njemačke vojske i kao takav bude zarobljen«. A onda kad Lohr iziđe na bojište, gdje se odlučivao ishod operacije »Crno«, trupama korpusa Kroatien će biti naređeno: »Nijedan čovjek sposoban za vojnu službu ne smije živ izići iz obruča«. Löhru je bilo jasno da jugoslavenske vlasti nemaju te dokumente. — Jesu li partizani ispunjavali sve uvjete da bi, po odredbama Haške konvencije, bili smatrani regularnom armijom? — pitajući 0 tome dr Gučetić je vjerojatno imao na umu odredbe člana 1. Četvrtog pravilnika II haške konvencije. Tim propisom je 1907. godine u Hagu određen pojam borca u ratu: »Ratni običaji, prava 1 obaveze ne primjenjuju se samo na vojnike regularne armije već i nä dobrovoljačku miliciju ili narodnu vojsku, na sve dobrovoljačke odrede koji ispunjavaju ove uvjete: »1. da imaju jedinstvenog rukovodioca koji odgovara za sve potčinjene; 2. da imaju određen znak za razlikovanje i taj znak mora biti raspoznatljiv; 3. da javno nose oružje; 4. da se u svojim operacijama pridržavaju ratnih zakona i običaja.« Te su odredbe od 47 država, među kojima su i Njemačka i Jugoslavija, potvrđene u Ženevi 1929. godine. 78

Lohr je poricao činjenicu da su partizani ispunjavali propise Haške konvencije: — Bili su, gotovo bez izuzetaka, u civilu, i nisu imali zajedničku oznaku. Ali iz toga nismo izvodili zaključke. — Civilna odijela Haška konvencija dopušta. Samo mora postojati vidljiva zajednička oznaka. Partizani su, svi od reda, nosili petokraku. — Ne kod manjih akcija. — Ta nastupale su čitave divizije, čitavi korpusi, i svi imaju na kapama petokraku. Imaju jedno, zajedničko, vodstvo. Imaju regularne vojne formacije. — Znam. Kažem: nismo iz toga pravili pitanje. Postupali smo s njima kao s regularnom vojskom. — Znači, tako ste postupali u operacijama koje mi nazivamo Četvrta i Peta ofenziva? — Takvo je bilo naređenje. Možda se neki ljudi nisu držali toga naređenja. — Dopuštate iznimke? — Naravno. Na primjer: neki seljak ore, dolazi njemačka izvidnica, seljak iz grma vadi pušku i puca... S njim se nije postupalo kao sa zarobljenikom, nego kao sa — Lohr kaže: »Freischärler«, a prevodilac: s franc-tireurom*. — Te dvije operacije traju od siječnja do sredine lipnja. Pet mjeseci. U njima sudjeluje od 70000 do 120000 vaših vojnika. Borba je vođena protiv čitavih divizija, a ne protiv nekoliko seljaka koji oru, pa potajice vade puške... — Iza fronta su bile goleme linije veza. Tamo su se događali takvi slučajevi. — A inače su vama potčinjene jedinice postupale po propisima? — Svakako. Nemam drugačijih podataka. Vidio sam u optužnici da su pojedine divizije kršile naređenje. To je za mene novost. To je suprotno mojim uputama. . * Slobodan strijelac, gerilac.

t

45

79

— Vama nije bilo poznato da su zarobljenici ubijani, da su ranjenici redovno ubijani? Radi razumijevanja, još jednom podsjećamo na Haške konvencije. »Konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu« određuje već citirana svojstva učesnika u ratu, utvrđuje zaštitu zarobljenika, a posebno bolesnika i ranjenika, zabranjuje ubijanje i ranjavanje zarobljenog neprijatelja, zabranjuje prisiljavanje neprijateljskih državljana da učestvuju u operacijama protiv svoje zemlje, zabranjuje bombardiranje nebranjenih gradova, zabranjuje svaku pljačku. Lohr je dobro znao te odredbe i znao je da mora dokazivati kako ih je zastupao. Tvrdi: — Da sam saznao za neki takav slučaj, poveo bih sudsku istragu. — Dobro, optuženi. A da li vam je poznato da su vaše jedinice na terenu gdje su izvođene operacije sistematski uništavale civilno stanovništvo. — S civilima vojska nije imala nikakvog posla. Ako je bilo potrebno jedan dio stanovništva internirati, to su uređivali komesari ustaške vlasti: pri svakoj diviziji bio je jedan takav komesar. Vojska protiv civila nije smjela istupati. — Ako bi se to ipak dogodilo, to bi bio zločin? — Da, zločin. — U redu. Vojska kojom ste komandovali, njemačka vojska, poznata je po disciplini. Čuvena je pruska disciplina! — U ovom ratu nije bila kao prije — a jučer je rekao kako ne bi mogao shvatiti da se ne izvršavaju naređenja više komande. — Ipak, nije bilo moguće da se vrše ispadi i da se ne izvršavaju naređenja pretpostavljenih? — U osnovi, tako je. Ali sve nije moguće kontrolirati... — Ako jedan vama podređen komandant učini ispad, jedan ispad, ili ako se u nekoliko mjeseci dogodi nekoliko ispada, onda je taj komandant prekršio običaje, pravila i zakone vođenja rata. Razumljivo je da vi kao vrhovni komandant ne možete za to odgovarati. Ne morate za to ni saznati. Ali, ako se utvrdi da je kršenje pravila, običaja i zakona vođenja rata postalo sistem, daje uobičajeno kod svih njemačkih trupa, od čete do grupe armija, 80

redovno i na svim sektorima, to onda, uzevši u obzir ono što smo prije rekli o čvrstoj njemačkoj disciplini, ne možemo drugačije tumačiti nego kao sistem, kao nešto što su pretpostavljeni tražili. Slažete li se, optuženi Lohr? — Ne, gospodine predsjedniče, ne slažem se. Ako pregledate sva moja naređenja, nećete naći ništa što bi me moglo teretiti. Trenutak kasnije, poslije razmišljanja: — Možete pitati i svjedoke! — Ali, ako bi se — uzmimo: ako bi se — našli dokumenti vama potčinjenih komandanata, Liitersa, Schmidthubera ili nekih drugih generala koji su izdavali naređenja za pokolje, da li bi se i u tom slučaju moglo pretpostaviti da su svi ti generali to činili samovoljno, da su na svoju ruku ubijali civilno stanovništvo? — Sedmu SS diviziju morate uzeti kao izuzetak. — Lohr se odmah »zakačio« za esesovce. Ime Liitersa je »prečuo«. — Ta divizija od mene dobiva samo direktivne upute. U vođenju operacija bila je podređena Lütersu; u svemu drugom podređena je direktno Himmleru. — No, dobro. Nego, da li vi kao visoki njemački vojni funkcionar možete vjerovati da bi general, vama potčinjen, mogao čitavih pet mjeseci postupati suprotno vašim naređenjima? I to ne jedna divizija, nego sve koje su u operacijama? Vi ste naređivali — ne rekoste li! — da se sa zarobljenicima ima postupati po odredbama Haške konvencije. Zar je onda moguće da ti vaši, vama potčinjeni, generali neprekidno pet mjeseci krše vaše naređenje na svakom koraku? — Moguće je, ako je to od njih. tražio Lüters. — A kome je podređen Lüters? — Meni. — Da li je Lüters mogao izdati naređenje suprotno direktivama svog glavnokomandujućeg? — Načelno, ne. Imao se držati mojih zapovijedi. Dakako, određenu slobodu izlaganja imao je svaki general. Doduše, kad sam izdao naređenje da treba što više zarobljenika, to već u sebi ii ìa smisao da ih se ne smije ubijati. 81

— Govorite o određenim slobodama generala u tumačenju i prenošenju zapovijedi. U ovom slučaju, u slučaju Lütersa, moglo se sa zarobljenicima postupati kao s frantirerima, iako ste vi izričito tražili da se sa zarobljenicima postupa po odredbama Haške konvencije? — Mogao je postupati tako u pojedinim slučajevima. U cijelosti ne. U istrazi je rekao kako je bilo neophodno slijediti naređenja više komande. Njemački generali su bili svojevrsni »prijepisi« Hitlerovih direktiva: u naređenja su mogli unositi samo neznatne inačice. To je lako uočiti ako usporedimo, na primjer, Hitlerovo naređenje o prijeko potrebnoj brutalnosti od 16. prosinca 1942. s naređenjima svih drugih koji su — do komandanata bataljona — određivali postupke u 4. i 5. ofenzivi. — Da je riječ o pojedinim slučajevima, prebacili bismo to na neodgovornost pojedinaca. Ali ako to mahom rade sve jedinice, onda se može zaključiti da je to stav više komande. — Kategorički izjavljujem da s moje strane takvo naređenje nikad nije izdano. Löhrove ruke se dižu k licu, a onda naglo padaju. Razmišlja nekoliko trenutaka. Jasno mu je: sad će sud početi pokazivati dokumente. Duboko je uzdahnuo: — Poslije operacija »Weiss I i Weiss II« pitao sam kako to da je tako malo, da gotovo uopće nema zarobljenika. Odgovoreno mi je da su se svi partizani probili iz obruča. — Optuženi, tko je bio komandant na Balkanu, tko je vodio cjelokupnu operaciju? — Ja sam bio komandant, gospodine predsjedniče. Ali, akciju je vodio general Lüters. Predsjednik, gotovo odsutno: — Jučer smo utvrdili da je Lüters rukovodio trupama po direktivama optuženog. — Pri tom se predsjednikov pogled samo letimično zadrža na Löhru, okrznu ga, prošeta niz guste redove dvorane, upitno odmjeri tužioca. Ostavljao je dojam čovjeka kojemu je sve to ispitivanje dosadno, a uistinu on se sav udubio u nj, gotovo da je uživao. Postavljao je stupicu po stupicu starom 82

generalu, i premda je Lohr, više tvrdoglavo, nego vješto, izbjegavao zamke, kapetan dr Gučetić je imao već potvrđenu sliku zločina. Nešto je, za druge nerazgovjetno, rekao sekretaru vijeća, kapetanu Todoru Popadiću i Popadić mu doda oveći fascikl. Predsjednik vijeća rastvori fascikl, izvuče materijale povezane u tri hrpe. Glas mu živnu: — Htio bih da pokažem neke dokumente o zločinima nekih divizija podređenih optuženom. Odmah ćete vidjeti daje u Četvrtoj i Petoj ofenzivi sistem ubijanja zarobljenika i ranjenika bio uobičajen postupak, baš kao što je uobičajeno bilo ubijanje civilnog stanovništva ili paljenje sela. Vojni tužilac je priložio gomilu dokumenata iz kojih se vidi da je svako selo kroz koje su u ofenzivama prolazile njemačke trupe bilo spaljeno, a civilno stanovništvo ubijano. Tu su i dokumenti o ubijanju zarobljenika. Imamo ovdje, i to je samo jedan primjer, spiskove, po selima, o ubojstvima u Bosanskoj krajini za vrijeme 4. ofenzive: Nijemci su ubili 5568 civilnih lica. Tu su imena strijeljanih. Tu su i popisi jedinica koje su izvršile zločine. Tek što je sučevo izlaganje Löhru prevedeno, general pruži ruke kao da bi htio uzeti sve te dokumente, a onda se smiri, vrati se na svoje mjesto: — Znate li razloge za strijeljanja? — Nema razloga. Čisti terorizam. Ako strijeljate žene, ako strijeljate, optuženi, djecu od nekoliko godina, zar mogu postojati razlozi? — Ipak, ne razumijem. Naprosto: ne shvaćam kako se to moglo događati. Predsjednik se vratio dokumentima: — Najprije da vidimo kako je pripreman logor za pedeset— šezdeset tisuća zarobljenika. Evo službene zabilješke o sastanku održanom 16. siječnja 1943. Prisutni: von Ponnpoi, Rotmister i Wagner. Hrvatske vlasti se isključuju. Zarobljenici se kod divizija koje ih zarobe svrstavaju u grupe: 150 istaknutijih za zamjene, 300 za represalije... Optuženi, molim vas: kako to tumačite? Lohr kaže da ne shvaća pitanje. — Ne razumijete da je po 300 ljudi trebalo strijeljati za odmazdu? 83

— To je nešto potpuno novo za mene. Represalije protiv ratnih zarobljenika su zabranjene. Ali, svi narodi imaju praksu da u izvjesnim slučajevima vrše represalije. Ako su naši zarobljenici bili strijeljani od partizana, i mi smo partizane strijeljali. — Dobro, optuženi. Evo drugog dokumenta: zločini 7. SS divizije na Šatoru. Đurica Trninić je izjavio da je tamo »Prinz Eugen« divizija ubila 25 staraca i djece. Od Banije do Neretve, svuda kuda su prošle vaše divizije, ostajali su leševi ubijenih ljudi, žena, djece... — Dopustite jedno pitanje... — Molim, optuženi. — Kad se to dogodilo? Ja, naime, o tome ništa ne znam. — Četvrta ofenziva, operacija »Bijelo«. — Löhru nije trebalo reći da su njemačke trupe zločine na Šatoru počinili 6. i 7. ožujka 1943. godine. — Evo svjedočenja Mirka Karanovića o tom kako je 7. SS divizija iz sela Vrtoče i Drinić pobila 80 starijih muškaraca, žena i djece i sve opljačkala. A 369. »vražja« divizija je istovremeno spalila Sanu i Bravsko i ubila sve tamo zatečene stanovnike, od djeteta u kolijevci do starca, oko 200 ljudi. Vaši avioni su tada na Grmeču uništili bolnicu sa 130 ranjenika. — Za tren je, ispod oka, pogledao Lohra, koji u nekoliko navrata, nujan, briše čelo. — Da nastavim: evo podataka o silovanju djevojaka, o ubijanjima drvarskih izbjeglica, o mučenju naroda Banije. Jedan njemački vojnik je majci oteo sedmomjesečno dijete i nabio ga na bajunet, a majku su zatim silovali i ubili. U Drvaru: ubijaju petogodišnje dijete, a unakaženi leš vraćaju majci. U Beriji: najprije kolju petnaest članova jedne porodice, a zatim ih pale u kući... — To je strašno. To je jeziv opis. Sve to ja ne razumijem... Tužilac je ponudio tisuće ovakvih svjedočanstava. Lohr je zanijemio: kao čovjek koji je naprosto zgromljen novinom strašnih podataka, ili kao onaj koji je, iako upoznat, očekivao da mu se istina neće svaliti na pleća. — Sad još malo o 369. diviziji. Izjava Steve Zeljkovića: Nijemci su postavili zasjedu partizanima, ali kad je naišla veća partizanska jedinica, nisu je napali. Tek kad je vojska prošla i 84

naišla duga kolona zbjega, Nijemci su otvorili žestoku vatru. Ubijeno je oko 400 djece, staraca i žena. Partizani su se brzo vratili. Nijemci su pobjegli ostavljajući leševe... Ili, iskaz Mihovila Markovića. Bio je legionar, pripadnik 369. divizije. Ta divizija je krajem ožujka 1943. zarobila kod Prozora 50 partizana: 20 ih je odmah ubijeno, a 30 odvedeno. Dalje: iskaz Jakova Mandića, borca 1. dalmatinske brigade. Zna, kaže, da je »vražja« divizija u Zlopolju zarobila više od 370 teških ranjenika. Mandić je bio sa svojim bataljonom na Vrani planini. Izvršili su napad na njemačku jedinicu da bi spasili naše ranjenike. Na žalost, s napadom se zakasnilo. Na mjestu gdje je ostala bolnica zatekli su samo ubijene ranjenike — 360 leševa. Svim partizanima su oči bile izvađene. Desetak drugova se spasilo bijegom. Mandić je od njih saznao kako su zarobljeni i mučeni. To, o klanju 360 ranjenika, iznosi u svojoj izjavi i Simo Ostoja iz Ključa. Kako su oficiri i vojnici optuženog postupali prema ranjenicima vidimo i iz izjave Ilije Ravnića. On govori o Petoj ofenzivi: o ešalonu teških ranjenika, među kojima se i sàm nalazio. Pročitat ću vam: »Spuštali smo se noću niz neke litice, a u zoru su se pojavili Nijemci. Ja sam se zavukao u neku rupu i ostao sam neprimjećen. Odatle sam vidio strašan zločin. Nijemci su iz automata ubijali naše drugove koji nisu mogli pružiti nikakav otpor. Mnoge su zaklali. Nekima su na grudima palili vatre, tako da su ti drugovi živi gorjeli...« Dugo predsjednik čita izjave i dokumente o zločinima. Lohr sve to vrijeme šuti, a onda kaže tiho, naoko preneražen: — Nevjerojatno! — Prva brdska divizija je bila pod vašom komandom? — Da, u operaciji »Schwarz.« — Na ovom procesu nije optužen nijedan pripadnik te" divizije, pa ćemo stoga malo s vama o njoj. Na kom sektoru se nalazila? — Nastupala je iz jugoistočne Crne Gore prema Kolašinu. — Komandant? — General von Stettner. 85

Walter Stettner von Grabenhofen je s 1. brdskom divizijom stigao s Istočnog fronta. On je 14. svibnja potpisao divizijsku zapovijed za učešće 1. brdske u operaciji »Crno«. »Treba da trupe postupaju bezobzirno i strogo sa stanovništvom«, pisao je von Stettner, »i da razaranjem napuštenih mjesta i uništavanjem svih zaliha onemoguće neprijatelju svaku priliku za životni opstanak.« — To je bila alpska, lovačka divizija? — Brdska i lovačka. — Sastavljena od Austrijanaca? — Uglavnom od Bavaraca. Austrijanaca je moglo biti do 5 posto. — Vi, čini se, ne znate ništa o zločinima te divizije? — Lohr nijemo niječe glavom, dok predsjednik zamišljenog izraza na licu lista snop listova: — Pa onda ću vam ja nešto reći. Najprije: izjava Drage Zarubice. On je iz onog dijela Crne Gore gdje je harala 1. brdska divizija. Narod se iz svojih sela sklanja u šume i krševe. Kad su se neki vratili kućama da uzmu nešto stvari, svi su ubijeni. Sva sela su opljačkana. Mnoge kuće i katuni su spaljeni. Dosta je žena silovano. Zatim: izjava Milovana Saratlića o pokolju u Povišću. Jednoj ženi, Jeki Saratlić, glavu su odsjekli i bacili u zapaljenu kuću. U Šavniku su uhvatili deset staraca, strpali ih u jednu zgradu i zapalili. Ili, izjava Radivoja Dakića: kako su vojnici 1. brdske u Zavoju (kanjon Sušice) ubili i unakazili 30 ranjenih partizana. Na nosilima je ubijeno 6 partizana. Sam je vidio, kaže Dakić, kako su Nijemci, u kanjonu Sušice, ubili tri starca i četvoro male djece... I tako se redaju izjave: zločin po zločin. Redovno: kuće spaljene, žene silovane, porodice izgorjele, mnogo civila pobijeno, ranjenici mučeni... — Optuženi, kakav zaključak izvodite iz svega ovoga? Pet mjeseci tako divljaju sve jedinice kojima ste vi glavni komandant. — Najprije: jedan dio svjedočenja treba odbiti na psihozu mržnje prema nama. — Može biti. Ali zar vi možete umanjiti brojku od 500 ubijenih civila o kojima imamo sve podatke? To su precizni dokazi. To nema veze s psihozom mržnje. ,tr

86

Löhrove su šake zgrčene; šaka u šaci. Bore se produbile. Oči sikću: — Ovdje moram reći da sam vrlo sputan u svojoj obrani. Podaci iz optužnice za mene su novost. A optužnica mi je uručena tek prije tri dana. — Da ste optužnicu dobili i mjesec dana ranije, bilo bi isto. Vi ste optuženi da se kao glavni komandant niste pridržavali zakona i običaja vođenja rata. Prije ste, ovdje, izjavili da ste naredili svojim trupama da se prema zarobljenicima postupa po propisima Haške konvencije. Međutim, ovdje su dokumenti tužioca: dokazi da su jedinice, vama potčinjene, neprestano pet mjeseci, tokom 4. i 5. ofenzive, postupale drugačije. Možemo izvesti samo dva zaključka: ili u vašoj vojsci nije uopće bilo discipline, ili je postojalo naređenje za zločine. — Gospodin predsjednik je pročitao i jedan dokument iz kojeg se vidi da je zarobljenike trebalo slati u Štajersku. — I taj dokument vas optužuje. Ja sam vas prije pitao da li su zarobljenici trebali biti poslani u te logore kao ratni zarobljenici ili kao internirci. Vi ste ustvrdili: kao ratni zarobljenici. A iz dokumenta se vidi da je broj od 300 zarobljenika određen za represalije. Dakle: suprotno haškim propisima. A i oni koji bi imali biti poslani u logore, vidljivo je iz spomenutog dokumenta, slani su kao internirci, bez statusa ratnih zarobljenika. — To je bila samovolja. — Hoćete reći, a to se i iz dokumenta vidi, da su se Nijemci pridržavali međunarodnih propisa samo onda kad je to njima odgovaralo. Logori u Štajerskoj nisu bili pripremljeni za ratne zarobljenike, već samo za radnu snagu potrebnu Njemačkoj. Ranjenike ste, redovno, bez iznimke, ubijali: ranjenici su nesposobni za rad. — Što se mene tiče, iz toga što ste vi predočili nije vidljivo da sam se držao samo tako kako je meni konveniralo. Izdao sam naređenje da se što više partizana zarobi i sprovede u Štajersku. — Vratimo se mom prethodnom pitanju: da li su zločini posljedica nediscipline, ili je zločin posljedica plana? — Radi se o nedisciplini! — Lohr je to rekao naglo, ljut. 87

Trenutak poslije premišljanja: — Po završetku operacije »Schwarz« Balkan je još jednom bio razdijeljen. U Grčkoj sam bio toliko zaokupljen da nad trupama u Jugoslaviji nisam mogao voditi strogoga nadzora. U Beogradu je postavljeno posebno vojno zapovjedništvo. Novi vrhovni zapovjednik je došao u Beograd... — Da li je Hitler mislio da su partizani regularna vojska? — Ne. — Da li ste dobivali naređenja od Hitlera? — Što se tiče postupka? ' — U odnosu na partizane. — Osobno nisam dobivao nikakva naređenja. Dr Fridrih David, kapetan JA, sudac vojnog suda, zapiljio se u generala Lohra. Glas mu je kao kod čovjeka koji vreba: — Ne izjavi li optuženi kako je bio u audijenciji zajedno s poglavnikom Endehazije kod Hitlera i ne reče li da su tom prilikom razgovarali o postupku prema narodu i prema partizanima? — O tome nije bilo govora. — Nego? — Paveliću je bilo rečeno da Hitler namjerava poduzeti velike zimske operacije u Jugoslaviji i samo ga je pitao u kojoj mjeri želi sudjelovati. — O regularnosti ili neregularnosti partizana kao armije nije bilo govora? — O tome posebno nije razgovarano. — Po čemu zaključujete Hitlerovo mišljenje o tome? — Naredio je da u izvještajima o partizanima uvijek govorimo kao o banditima. Ispitivanje opet preuzima predsjednik dr Vuko Gozze Gučetić: — Zašto ste vi postupali suprotno svom vrhovnom komandantu Hitleru? — Nisam postupao protiv njegovog naređenja. On säm je tražio osnivanje logora u Štajerskoj za zarobljene partizane. — Ipak, suprotno od Hitlera, vi ste partizane smatrali regularnom armijom? 88

\

\ \

— Da. Vojni tužilac potpukovnik Ostrić se u nekoliko navrata htio obratiti optuženom, ali predsjednik vijeća nije dozvoljavao uplitanja. Tek sad mu je glavom dao znak: — Izvolite! — i major, tužilac, žestoko se oborio na bivšeg generala, koji je zbunjeno žmirkao uvlačeći se u se. — Optuženi je, kaže, nezadovoljan optužnicom. Rekao je, zapravo, da je iznenađen. U rujnu prošle godine je nekoliko puta saslušavan. Ja sam bio kod njega sa zapisničarima. Rečeno mu je da ga je preuzelo vojno tužilaštvo. Zapisnike saslušanja smo mu ostavili; na njemačkom, dakako. Sve te zapisnike optuženi je potpisao. U svom iskazu je rekao: »Odluke saveznika o tome kako će postupati s ratnim zarobljenicima i ratnim zločincima bile su poznate vodećim krugovima u Njemačkoj, a širim krugovima samo saopćenja i komentari štampe«. Te odluke su bile poznate i optuženom. Prema tome, on je već u rujnu, lani, znao da mora odgovarati za zločine. Njemu potčinjeni komandanti su porekli da su izdali naređenja za strijeljanja zarobljenih partizana i ranjenika. Mi smo obavezni i dužni da prikupimo dokaze. Dokaze imamo, i protiv optuženog i protiv podređenih mu generala. — Ovdje je odjednom iznesen čitav niz dokumenata, a u prethodnim saslušavanjima nikada nije bilo govora da bih ja bio odgovoran za nedjela mojih trupa. Tužilac, sad smiren, objašnjava: — Načela odgovornosti utvrdili su saveznici. Po tim načelima optuženi odgovara. Za njegovu odgovornost ima dovoljno dokaza. Pola sata kasnije, nakon pauze, kad je komandir straže uveo generala Lohra, ispitivanje je nastavio dr Gučetić. Kad je već bio upitan (riječ je bila o organizacionim promjenama u njemačkoj komandi za vrijeme zimsko-proljetnih operacija 1943. godine) Lohr je zamolio da najprije odgovori na prethodno, prije pauze, iznesen stav vojnog tužioca. Predsjednik mu je to odobrio. Lohr: Nisam uopće protestirao što sam pozvan na odgovornost na osnovi jednog jednostranog međunarodnog propisa. Alija nemam mogućnost obrane! Ako se protiv mene iznosi tako golem 89

/ optužujući materijal, mora mi se dati mogućnost da osmislim obranu. Ü Predsjednik vijeća je htio biti siguran: — Tvrdite d a j e međunarodna krivična odgovornost, koju su proglasili saveznici i Ujedinjeni narodi, jednostrana? — Da. — Da me optuženi shvati: o tome nećemo diskutirati. Ali da i ovo shvati: sve suverene, civilizirane države svijeta, osim njih nekoliko, među kojima je i pobijeđena Njemačka, pristupile su Ujedinjenim nacijama i priznale su međunarodnu odgovornost, međunarodni sud i međunarodne zločine. I neki kriminalac može zakonsku odredbu o kazni proglasiti jednostranom. Ali, većina ljudi smatra to zločinom. Prema tome, međunarodni zločin je pravno formuliran. Što ga optuženi ne priznaje, što ga smatra jednostranim, to je njegov problem. Lohr ovoga puta jedva čujno: — Ja ne protestiram. Zemlje antifašističke koalicije od 1941. godine postupno utvrđuju mjere koje će nakon pobjede biti poduzete protiv ratnih zločinaca. Najprije je došlo do »Izjave 26 nacija«. Iza toga dolazi do »Izjave palače St. Jamesa«, kad je 9 okupiranih evropskih država, među kojima su bili i predstavnici Jugoslavije, zauzelo stav o tome kako je jedan od najvažnijih ratnih ciljeva Saveznika upravo kažnjavanje odgovornih za ratne zločine, neovisno o tome da li su počinitelji zločinačkih djela sami odgovorni, ili suodgovorni, jesu li osobno naredili, izvršili zločin ili sudjelovali u djelima zločina. Devet mjeseci kasnije, 7. listopada 1942. godine Roosevelt i britanski lord kancelar Simon su se dogovorili da savezničke vlade oforme komisiju Ujedinjenih naroda za ispitivanje ratnih zločina. Godinu dana kasnije 17 država, među kojima je i Jugoslavija, formirale su takvu komisiju (UNWCC). Nekoliko dana kasnije, 30. listopada 1943, u Moskvi su predstavnici vlada SSSR, SAD, Velike Britanije i Kine potpisali izjavu u kojoj je vodstvo njemačkog nacističkog imperija upozoreno: vojnici, oficiri i svi drugi Nijemci, odgovorni za počinjene strahote, za klanja, vješanja, ubijanja i teror bit će 90

vraćeni poslije rata u one zemlje u kojima su te zločine počinili da bi tamo bili izvedeni pred sud i kažnjeni prema zakonima tih zemalja. Kasnije, 1945, došlo je do osnivanja Međunarodnog vojnog suda. Stručnjaci savezničkih velesila izradili su tekst Statuta Međunarodnog vojnog suda, koji je prihvatila i vlada Jugoslavije. Na bazi tog Statuta dignuta je optužnica protiv Lohra i ostalih nacističkih generala. — Optuženi je odgovoran za konkretne prestupe — predsjednik je oratorski raspoložen: — Jedan od njih je bombardiranje, razaranje Beograda. Drugi: njegovo rukovođenje operacijama poznatim kao 4. i 5. ofenziva, kada su izvršeni brojni prestupi, po međunarodnom pravu okarakterizirani kao ratni zločini: ubijanje ranjenika, ubijanje zarobljenika, ubijanje civila, razaranje naselja, nepoštovanje tjelesnog integriteta i imovine civilnog stanovništva . . . Za sve to optuženi je odgovoran kao glavni komandant, optužen da je u tom smislu izdao naređenja podređenim mu starješinama. — Odjednom se glas dra Gučetića stišao. Činilo se kao da govori samo Löhru, kao da razgovara s njim: — Sud mora utvrditi jesu li ti, u optužnici navedeni, zločini počinjeni, jeste li vi, kao vrhovni komandant, izdavali takva naređenja, jesu li se zločini događali s vašim znanjem, ili bez vašeg znanja, kao posljedica nediscipline, samovolje, nekontroliranosti vaših komandanata . . . Lohr, ohrabren: — Ovdje je pravda nemoguća. Sud optužnicu uzima kao dokaz. Predsjednik, i dalje raspoložen za razgovor: — Sud ocjenjuje izneseni materijal. A ne mislite, valjda, da treba utvrđivati jesu li zlodjela počinjena za vrijeme 4. i 5. ofenzive ili prilikom bombardiranja Beograda međunarodno utvrđeni zločini. To je notorno. Tu se nema šta dokazivati. Međutim, uzročnu vezu između tih događaja i vas, optuženi Lohr, sud utvrđuje i zato imamo ovaj sudski proces. Na vama je da dokažete da nema uzročne veze između vašeg komandovanj a i izvršenih zločina. Tužilac tu uzročnu vezu utvrđuje vašom funkcijom i dokumentima koji otkrivaju odnose između vas i potčinjenih 91

komandi. I tu ne vidim razlog za vašu žalbu: kako vam nije dana mogućnost obrane. Ako mislite predložiti neke svjedoke za neke irelevantne činjenice iz Njemačke, ne vidim kakvu to vezu ima s optužbom. — Rekao sam, na primjer — odgovarao je Lohr, nervozan — d a j e postojao službeni telegram od 1. travnja 1941. godine da će Beograd biti bombardiran 6. travnja. Taj materijal sud može dobiti. Ali, gospodin predsjednik nije odlučio da pribavi taj materijal. Predsjednik se osmjehnuo, od jutros prvi put: — U optužnici vas okrivljuju što je napad na Beograd bio teroristički, što je izveden na otvoreni grad. A da li je netko u kraljevskoj vladi bio o napadu obaviješten, nevažno je. Inače, vi dokazni materijal možete predlagati. Sud će odlučiti da li jest, ili nije potreban. Nego, optuženi: kakva je bila reorganizacija poslije 4. i 5. ofenzive? — Što je bilo u Grčkoj, podređeno je meni. S Jugoslavijom više nisam imao posla. Feldmaršal barun Weichs je komandu Jugoistoka, ujedno i komandu nad novoosnovanom grupom armija F, preuzeo 28. kolovoza 1943. Tako je Lohr, kao komandant Grupe armija E dobio mjesto drugog po rangu na Balkanu; po mnogim dokumentima se vidi da se i potpisivao kao »zastupnik komandanta Jugoistoka.« — Do kada ste ostali u Grčkoj? — Do 1. rujna 1944. — Poslije toga je počelo povlačenje iz Grčke? — Da. . . ••" — I vraćate se u Jugoslaviju? — Da. — Kad ste po drugi put postali zapovjednik Jugoistoka? — Mislim: 20. travnja 1945. godine. Löhrov prethodnik, barun Weichs, na saslušanju s američkim isljednicima kaže da gaje Lohr zamijenio 26. ožujka 1945. godine. Načelnik Löhrovog generalštaba general-major Schmidt-Richberg pak piše da je »glavni komandant Grupe armija E preuzeo 27. 92

ožujka u Zagrebu funkcije glavnog komandanta Jugoistoka«. Iz dokumenata se vidi da je u pravu feldmaršal Weichs: Lohr je komandu Jugoistoka preuzeo 26. ožujka. Lohr je znao da će biti ispitivan o zločinima počinjenim u ožujku i travnju 1945. godine, pa je htio da tu odgovornost prebaci na leđa prethodnika. Zato tvrdi na sudu: — Komandu sam preuzeo nekoliko dana prije kapitulacije. — Tada ste, znači, ponovo zapovjednik svih jedinica zatečenih na Balkanu? — Da. — Komandujete i trupama koje se povlače iz Grčke; konačno to je vaša Grupa armija? — To u vezi s komandóvanjcm nije baš tako jednostavno kao što vi pretpostavljate. Komande su izmiješane. Povjerene su mi i jedinice koje se izvlače iz Albanije, a zatim i one s područja Slovenije i Istre. Uoči povlačenja iz Grčke, pod Löhrovom komandom su bila tri armijska korpusa (68. pod komandom general-lajtnanta zrakoplovstva Hellmutha Felmya, 22. korpus generala planinskih trupa Lanza i 91. korpus general-lajtnanta von Erdmansdorfa), Komanda istočnog Egeja (general-lajtnant Kleemann), Komanda tvrđave Kreta (general-lajtnant Chania), Komanda Egeja (viceadmiral Lange), Komanda zrakoplovstva u Grčkoj (zrakoplovni general Fink) i jedinice SS i policije u Grčkoj (SS general-lajtnant Schimann). Lohr je naređenje za povlačenje dobio poslije Hitlerovog odugovlačenja tek 1. rujna. A krajem ožujka 1945. godine, kad je zamijenio starog general-feldmaršala, snage pod Löhrovom komandom su se povećale zapravo za još jednu čitavu grupu armija. Među ostalim, tada mu je potčinjena 2. oklopna armija generala Maximiiiana Angelisa, policijske, SS i kvislinške jedinice pod komandom višeg vođe SS i policije u Ljubljani Erwina Rösenera, snage komandanta SS i policije u operativnoj zoni »Jadransko primorje« SS vođe grupe i general-lajtnanta policije Odila Globocnicka, 97. armijski korpus generala Ludwiga Kiiblera, 69. armijski korpus generala Auleba, tri Pavelićeva korpusa (Moškov u Varaždinu, Herenčić u Karlovcu i Luburić u 93

Sisku), korpusne grupe pod komandom generala Fischerà i Kiihnea, nedićevski Dobrovoljački korpus, ruski bjelogardijski Zaštitni korpus, 21. armijski korpus generala Ludwigera, 34. armijski korpus generala Felmya, zatim divizije 141. generala Hauzera, 188. dopunska divizija generala Maldeckera, 181. i 369. divizija, 15. kozački konjički korpus generala von Panvica, 11. zrakoplovna divizija general-lajtnanta Kohlera, 135. tvrđavska generala Klepea, 10. lovačka generala Stefana, 373. divizija generala Gravensteina, 297. divizija generala Beibera, 117. lovačka generala Wittmanna, 118. lovačka generala Lamaga... Tu je još bilo i četničkih grupa i raznih plavo-bijelih slovenskih izdajnika... Sve te trupe su se u proljeće 1945. godine »valjale« preko Jugoslavije; glavni pravac je vodio u smjeru sjeverozapada, a sporedni u smjeru sjevera i sjeveroistoka. Razbijeni korpusi, okupatorski i kvislinški, bit će u ratu, koji je trajao još sedam dana nakon njemačke kapitulacije, opkoljene u Štajerskoj i Koruškoj; tu će — zajedno s njima — i Lohr položiti oružje. — Znate li koliko su štete i razaranja učinile jedinice u povlačenju? — Nemam pojma. — Smatrate li da su ta razaranja bila opravdana, iz vojnih potreba? — Imao sam u to malo uvida. Razaranja su izvršena od tri različite grupe. Bila je vojnička grupa, koju sam ja vodio. Željeznički sistem je bio u nadležnosti OKH. Industrija je bila u nadležnosti Göringovog Četvorogodišnjeg plana. Svatko je davao svoje direktive. — Znači, industrija nije bila pod vašom komandom? — Ne. Četvorogodišnji plan, Göring. Odgovarajući dru Gučetiću, Lohr je ispričao kako je zarobljen i kako je tekla kapitulacija, a onda ga je ispitivao sudac major Milan Radovanović: — Neka optuženi ponovi koja je sve mjesta posjetio za vrijeme 4. i 5. ofenzive? 94

— Karlovac, Sarajevo, Gornji Vakuf, onda, mislim, Konjic, front u blizini Ivan-Sedla, pa Foču. — Kad ste stigli u Foču? — Kad je počela borba na Sutjesci. Tada su se partizani probili preko Pive, kod Mratinja. — Štab koje divizije je bio u Foči? — Štab 118. divizije. — Da li se optuženi tada zanimao za zarobljenike? — Tamo ih nije bilo. — Prije ste naglašavali kako ste naredili da treba uhvatiti što više zarobljenika? — Da. — Je li moguće da do tada još nije bilo zarobljenika? (Kad je Lohr stigao u Foču, ofenziva je trajala već preko tri tjedna.) — Naravno. Obruč još nije bio zatvoren. Tamo, na drugoj strani, u Sandžaku, zarobljenika je već vjerojatno bilo. — Od najbližeg mjesta gdje su vođene borbe do Foče kolika je razdaljina? — Najbliže mjesto borbi bilo je Hum, ušće Pive i Tare u Drinu. — Od Foče dvadesetak kilometara. Borba se mogla čuti i u Foči? — Nisam čuo. — Čudno! No dobro. A da je bilo ranjenika, bili bi prebacivani na liječenje u Foču? — Možda u Hum. . — To je već prva borbena linija. — Uopće nije bilo moguće da imamo partizanske ranjenike. Malo kasnije, poslije nekoliko nebitnih razjašnjenja, objašnjava: — Nismo mogli u Foči imati vaše ranjenike, jer se tadašnji front već djelomično povlačio i stajao uz klance od 800 metara. Preko tog kanjona zarobljenici uopće nisu mogli prijeći. Major Radovanović pokazuje generalu kartu: — To što kažete ne stoji. Vidite, desna obala Drine ima komunikaciju i prolazni put. 95

— Ne razumijem. — Pa desna obala je prolazna, sve do Čehotine, gdje se vodi borba. — Svejedno. Ranjenih partizana nije bilo. — Dobro. Nego još jedno informativno pitanje: koje jedinice su na probijenom dijelu obruča kod Mratinja? — Dijelovi 118. divizije. Poslije nekoliko pitanja o tome kako su partizani probili front 118. divizije kod Mratinja, riječ je dobio sudac dr Fridrih David: — Optuženi Lohr, molim vas, recite: da li je prilikom brojnih saslušanja na vas vršena fizička ili psihička presija? Lohra je pitanje iznenadilo. Odgovara polagano: nejasno mu je što dr David, zapravo, želi. Ipak, mora priznati: — Ne. Uopće ne. — Zanimalo bi me vaše mišljenje o bombardiranju Beograda — dr Fridrih David je pitao ne gledajući optuženog, koncentriran na bilješke pred sobom, kao da u njima traži odgovor: — Ako je bombardiran prije objave rata, je li to kršenje ratnih propisa? — Da, naravno. — Kada je vama Göring rekao da se trebate spremiti za bombardiranje Beograda? — Mislim 28. ožujka, prvi put. — Znate li da rat još tada nije objavljen? — Naravno. — Što ste vi rekli Göringu? Možda ste mu skrenuli pažnju da je napad bez najave rata zločin? — Nisam. Bio sam uvjeren da će državno vodstvo objaviti rat. Kao oficir, kako sam mogao svog starješinu pitati o tome! — Vi ste bili komandant IV flote i Jugoistoka? — Da. — Da li ste se vi kao komandant zanimali kad je Jugoslaviji objavljen rat? — U trenutku prelaska granice ili nešto ranije. Tada se rat najavljuje. — Da li je tako bilo u ratu s Jugoslavijom? — Kasnije sam saznao: nije. Ovdje mi je jučer rečeno, kad je 96

čitan dokument o konferenciji kod Führera 27. ožujka, kako je odlučeno da se Jugoslaviju napadne bez najave rata. — Jeste li vi dobivali izvještaje? Jeste li pratili novine? — Malo sam čitao onih dana. — Novine, znači, niste čitali? — Ne sjećam se. Vjerojatno bih ih prelistao. Možete zamisliti da sam danonoćno bio zaposlen. — Jeste li dobivali izvještaje o bombardiranju Beograda? — Da. Avijatičari koji su se vraćali sa zadatka javljali su kako su napali ciljeve određene za napad. I da su bili tučeni iz protuavionskih topova kod Novog Sada. Javljali su i o borbama u zraku s jugoslavenskim lovcima... — S koliko aviona napadate Beograd? — 200 iz Beča, oko 300 iz prostora Arada — Lohr vjerojatno govori samo o bombarderima. U svojoj floti imao je 840 bombardera, 480 lovaca i 180 izviđačkih aviona. Jugoslaviju su tukli i avioni 2. i 4. talijanske eskadre: 670 aparata. — Koliko je jugoslavenskih aviona napalo njemačke? — Oko 120. — Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo je imalo samo 265 sposobnih aviona, što bombardera, a što lovaca. — Je li u izvještajima bilo podataka o bombardiranju nekih krajeva gdje uopće nije bilo vojnih objekata? — Javili su da su bombardirali ciljeve označene u naređenju. Samo su, čini se, zamijenili zgradu električne centrale u Beogradu s jednom sličnom zgradom u kojoj je bila neka tekstilna tvornica. — S koje visine su bombardirali? — 1500 metara. — Je li se dešavalo da neki avioni lete sasvim nisko i tuku stanovništvo? — To mi je rečeno prilikom saslušavanja. Nije isključeno. Mogu samo naglasiti da je to suprotno našoj zapovijedi. Inače, za pilote su niski letovi opasni, jer je Beograd izgrađen na brežuljcima. Onovremeni avioni, ako su željeli uspjeti, morali su se spustiti gotovo do krova. — Kakav je izvještaj dan za štampu? — To ne znam. Ja sam samo javio Göringu ono što je meni 97

rečeno. Njemačko ministarstvo zrakoplovstva imalo je zasebno odjeljenje za štampu, koje je obavještavalo ministarstvo propagande, a Göbbels je to prenosio novinarima. — Optuženom je pročitana Direktiva 25: napad na Jugoslaviju. — Za cijelo vrijeme rata Hitler je izdao 52 direktive. Samo jedna od njih (napad na Norvešku i Dansku) nije naznačena brojem, već samo šifrom »Waserübung«. Većina ih je imala i broj i šifru, na pr.: Direktiva broj 20 — »Marita« (napad na Grčku), ili Direktiva broj 21 — »Barbarossa« (napad na SSSR). — Ostajete li, optuženi, uporno kod tvrdnje da se s Direktivom 25 niste složili? — Nisam znao sadržaj Direktive 25 uoči napada na Jugoslaviju. Imao sam samo Göringovo naređenje, najprije usmeno, a zatim i pismeno: naznačene objekte je trebalo napasti nekoliko puta. Od Göringa sam saznao da je Hitler tada dobio jedan od svojih napada bijesa i da je naredio da Beograd treba razoriti vršeći neprekidne napade danju i noću. — Kad je prvi put ispitivan o tome što mu je Göring naredio, Lohr nije spominjao Hitlerov napad bijesa, niti zahtjev za razaranje Beograda. Da je za to znao, priznao je tek nakon javnog čitanja zapisnika o sjednici kod Hitlera. Ali i dru Fridrihu Davidu odgovara o žestini napada kao i ranije: — Nije bilo neprekidnih napada. Samo jednom, danju! — Rekoste da ste kod Hitlera bili 30 puta. A kod Göringa? — Manje, nešto manje. — Da li ste razgovarali o partizanima, o postupku s partizanima i narodom? — Samo o avijatičarskim pitanjima. — As Hitlerom? — Hitler je očekivao da će moja sposobnost lakšeg prilagođavanja biti od velike koristi. — Je li od vas zahtijevao da postupate s najvećom brutalnošću? — Hitler? Ne! — Rekli ste da je Hitler bio nezadovoljan vašim prethodnicima: zašto? 98

— Ne može se reći: nezadovoljan. Bio je nezadovoljan prilikama na Balkanu. Dao mi je dva zadatka: da osiguram mirni i efikasni prolaz za sve jedinice, posebno za Grčku i Afriku, i da osiguram privredno iskorištavanje Balkana. — Kada ste u jesen 1942. godine bili kod Hitlera, govorilo se o čišćenju Balkana. O čemu je riječ? Što znači: čišćenje? Lohr na pitanje ne odgovara. Dugo i opširno iznosi zamisao operacija, ali što znači »čišćenje« — ne kaže. Suci nisu inzistirali. Vraćaju se na ispitivanje o bombardiranju Beograda. Opet ispituje predsjednik vijeća: — Rekoste da su avijatičari izvršavali samo zadatke iz vašeg naređenja? — Da. Bombardirani su samo naznačeni objekti. — Vojni objekti? — Da. Dr Vuko Gučetić iz jedne mape izvlači dva lista zakvačena spojnicom: iskaz Svetislava Žeželja iz Novog Sada: — Pročitat ću vam ovo, optuženi, a vi dobro promislite je li i to bio jedan od zadataka vaših avijatičara. Svjedok Žeželj govori o događaju od 6. travnja 1941. Žeželj je prisustvovao sprovodu jednoj ženi. To je bilo u Novom Sadu. Kada je pogrebna povorka skrenula u Kisačku ulicu, na njih su pikirala tri crveno obojena aviona. Lete u visini krovova. Kada je već sva povorka bila u Kisačkoj, avijatičari su otvorili mitraljesku vatru. Narod se razbježao. Kovčeg s pokojnicom je ostao nasred ulice. Više ljudi je ubijeno, neki su od rana umrli u bolnici. Je li, optuženi, bio zadatak da se prvog dana rata napadaju i pogrebne povorke? — Normalno, ne. — Jesu li avijatičari mogli vidjeti da je dolje pogrebna povorka? — Vjerojatno. Ali, gospodine predsjedniče, ako se leti na maloj visini — to vam mogu reći i drugi avijatičari — onda vidite samo crnu masu ljudi... Predsjednik zatvara fascikle pred sobom: — Ima li drug tužilac pitanja? 99

Potpukovnik Zvonimir Ostrić tiho kaže: »Samo trenutak«, lista papire na svom stolu, a onda, zagledan u Lohra, koji se okrenuo prema njemu, počinje polako plesti mreže zamki. Ma što bi pitao, ostajao je dojam da gnjevno govori nekom upornom lašcu. Vjerojatno je takav dojam imao i Lohr, jer se žalio branitelju: — Ne sviđa mi se, i muči me zapravo, to što silom želi da me natjera da mislim kao on. Pa ja imam svoj moral, svoje nazore... Ja ne mogu biti odgovoran za sve zločine pojedinaca u njemačkoj armiji! Ovu posljednju rečenicu je u nekoliko navrata ponavljao i prilikom prvog saslušavanja u svibnju 1945. u prisutnosti Radoslava Bojovića, dra Alberta Vajsa i Nade Bogićević. Dr Vajs, stišan, izuzetno obrazovan čovjek, jedan od onih koje ne možete »izbaciti iz takta«, pokušao ga je »urazumiti«: — Pa ne možete, generale, dokazivati da je vaša vojska bila toliko neposlušna, da su vama potčinjeni generali toliko nedisciplinirani: vi uvijek tražite jedno, oni redovno učine drugo! — Moja savjest je čista! — rekao je Vajsu. No, vratimo se glavnoj raspravi. Trenutak je kad se tužilac i optuženi Lohr gledaju. I ni jedan ne trepće. To traje dosta dugo i dr Gučetić intervenira: — Ima li tužilac pitanja? Potpukovnik Ostrić se škrto osmjehnu. Još gleda Lohra: — Tuženik je rekao da su SS trupe bile pod komandom Himmlera i da se u njihovom postupku prema borcima i u načinu shvaćanja rata mogu dopustiti neki izuzeci. Kakve su to iznimke, optuženi? Lohr nabraja odvajajući lijevom rukom prst po prst desne: — Službeni put, unutrašnja služba, pitanja discipline, pitanja sudstva, prosuđivanje karaktera oficira, odlikovanja... Sve je to različito od službe u vojsci. — To je drugo, optuženi. To vas ne pitam. Nego: postupak prema borcima i način ratovanja, da lije u tome postojala razlika? — Ova su pitanja uređena posebnim naređenjima Himmlera. — Znači da je za SS jedinice bio drugi disciplinski postupak? 100

— Sasvim drugi. — I dozvoljeno je da SS trupe mogu ubijati, paliti... — To ne znam. — Mogu i ranjenike ubijati? — Neće biti! Nitko ne smije ubijati ranjenike. — SS trupe su bile iznad zakona? — To nisam rekao. Himmler je mogao narediti što je htio. Komandanti regularnih trupa, Lüters na primjer, ili ja, nismo se uopće u to mogli miješati. — Je li Himmler mogao narediti da se u vođenju rata postupa na spomenute načine? — Mogao je. Formalno je mogao. Po onom što se čulo po završetku rata, ono o logorima i zločinima, ne bih to mogao da isključim. — Očito, Lohr je prosudio, da bi bilo dobro sve zločine pripisati esesovcima, odnosno Himmleru, i tada bi on mogao biti čist. Ali Ostrić je nepovjerljiv, ne pušta ga, uporno slaže detaljčić po detaljčić dokaza protiv generala. — Da li je Wehrmacht vezan za propise njemačkog vojnog krivičnog zakona i da li je taj krivični zakon smatrao krivičnim djelima ubijanje ratnih zarobljenika, ranjenika, civilnog stanovništva, paljenje kuća, razaranje sela... — Mogu vam pokazati svoju staru platnu knjižicu: na prvoj strani su štampani propisi međunarodnog prava. — I vi ste se svi držali tih propisa? — Osobno, jesam. — A Wehrmacht uopće? — Većina da. Naravno, ne uvijek. — Kad bi jedan njemački general izdao naređenje suprotno tim propisima, da li bi bio po njemačkom vojnom krivičnom zakonu smatran zločincem? — Naravno! — Optuženi je još rekao — ovo Ostrić govori okrenut sudskom vijeću — kako je dobio izvještaj, poslije 4. ofenzive, d a j e bilo malo zarobljenika. — Zatim se naglo okreće optuženom Löhru: — Malo, je li? 101

— Da, ako pod Četvrtom ofenzivom podrazumijevate operacije »Weiss I« i »Weiss II.« Lüters je Lohra obavijestio da su »vlastiti gubici: mrtvih: 514 njemačkih oficira, podoficira i vojnika; ranjenih: 1214 njemačkih oficira, podoficira i vojnika; nestalo: 158 njemačkih oficira, podoficira i vojnika. A u gubitke partizana je uračunao i ubijeno ili zarobljeno civilno stanovništvo: »11915 mrtvih, 616 sudski osuđenih, 2506 zarobljenih...« — Na koji način ste dobili taj izvještaj? — U zaključnom izvještaju o kompletnoj operaciji. — Dakle: vi ste poslije operacije primili izvještaj o operacijama? — Da. — Znači da ste i rukovodili tim operacijama? — Ne. To se iz toga ne može zaključiti. Ja sam jednostavno primio izvještaj i poslao ga u OKW. — Dakle, izvještaj vas je zanimao samo zbog radoznalosti? — Ne zbog radoznalosti. Morao sam vidjeti ima li se šta mijenjati ili drugačije organizirati. — Jeste li vi iz radoznalosti došli na obilazak fronta 118. divizije, kad ste bili kod Küblera u Foči? — Ne. — A kad ste bili kod Phlebsa i ostalih? — Rekao sam da to nisam činio iz radoznalosti, nego iz savjesti, iz shvaćanja svoje dužnosti. Ja sam odletio u posjet spominjanim generalima, osim Kübleru, jer nisam poznavao ni njih, ni njihove jedinice, i htio sam, kad su već ušli u vatru, da ih inspiciram. — A Kübler? — Kad je došlo do proboja kod Mratinja, operativni plan koji sam ja postavio, a Lüters ga je od mene dobio kao naređenje, bio je potpuno razoren. Morao sam ga mijenjati. — Činjenica je da je optuženi došao na najugroženiji dio fronta, tamo gdje se vode najogorčenije borbe. — Mislim da tamo nisu bile najogorčenije borbe — tiho je rekao Lohr, očito nesiguran u svoju tvrdnju. 102

— Vi ste za tu ofenzivu izradili plan? — Da. — Koji je cilj te ofenzive? — Da se uhvate partizani koji su bili u dva obruča na sjeveru i četnici na jugu. — Da li je tu operaciju nalagala vojna situacija na nekom drugom sektoru fronta? — Prema Hitlerovom shvaćanju da. Stalno se bojao da bi se Englezi mogli iskrcati u Grčkoj. — Ne pada li u to vrijeme i njemački poraz kod Staljingrada? — To s operacijom »Schwarz« nema nikakve veze. — Jesu li Hitleru bile potrebne trupe s Balkana? — Htio je napraviti red. Htio je dio snaga poslati kao pojačanje Istočnom frontu, a dio prebaciti u Grčku. — Smetala mu je narodnooslobodilačka vojska u Jugoslaviji? — Da. — Jesu li mu te trupe NOV bile jako ozbiljna zapreka? — U onoj situaciji još ne. Mogle su, računao je, postati kasnije velika opasnost. Bila je to serija pitanja na koja je Lohr rado odgovarao. Takva su ga pitanja odmarala. — Kad sam ja došao ovamo, — nastavlja Lohr — na teritoriju Srbije, Bosne i Hercegovine bile su četiri divizije. U to vrijeme je ovamo došla i novoformirana 7. SS divizija. A zatim broj snaga stalno raste. — Ukupno: koliko divizija? — Najviše 24. — Da li je to ozbiljan broj za jednu vojsku? — Sigurno! — Da li bi te trupe bile vrlo korisne na nekom drugom frontu? — Hitler je to želio. — I zato jer su mu te trupe trebale, nastojao je da skrši otpor naroda u Jugoslaviji? — Naravno. — I da uništi sve što je disalo narodnooslobodilačkim duhom? 103

— Htio je uništiti one koji su bili vojnici. — Htio je čistu situaciju. Da li je htio spriječiti i mogućnost stvaranja novog otpora? — On je htio sve naše vojničke snage aktivirati na drugom frontu. — Da li bi Hitleru poslije uništavanja partizana smetale novoformirane ustaničke snage? — Naravno. — I zato je trebalo uništiti i naoružane borce i sve stanovništvo koje je bilo uz NOB? — Malo dalekosežan zaključak! — U svakom slučaju: realan. To ćemo dokazati — oštro kaže tužilac. Sagnuvši se, od pomoćnika uzima nekoliko ispisanih listova. Trenutak gleda bilješke, da bi smireno ustvrdio: — Vi ste, optuženi, rekli da je na konferenciji vojnih komandanata (u Zagrebu, početak siječnja 1943) razrađen plan za ofenzivu »Weiss I« i »Weiss II« i da je tada zaključeno da se narodnooslobodilačka vojska ima smatrati regularnom armijom, da se prema zarobljenim vojnicima treba postupati kao s ratnim zarobljenicima. — Rekao sam to. — Bili ste na tome sastanku? — Rukovodio sam tim sastankom. — Da li je Lüters mogao i mimo jasno rečenih zaključaka toga sastanka dati komandantima, prisutnima na sastanku, drugačija naređenja? — Tu su bili samo Lüters, komandant Beograda i general Glaise-Horstenau. Nije bilo komandanata divizija. Lüters je tek na osnovi odluka konferencije uputio svoje naređenje podređenim komandantima divizija. — Jedan od tih komandanata tvrdi d a j e Lüters s njim održao sastanak u Zagrebu. Točno? Lohr sliježe ramenima. — Taj komandant kaže da Lüters, upitan treba li partizane smatrati regularnom vojskom, odgovara negativno i naređuje da 104

se s njima, kad su zarobljeni, ne postupa kao prema zarobljenicima, nego kao prema sužnjima. — To je u potpunoj suprotnosti s nalozima moga štaba Lütersu. Zar je bilo moguće čudo da Lohr daje drugačije upute Lütersu za pripremane operacije, suprotne Hitlerovom stavu? Mi sada imamo dovoljno dokumenata iz kojih se vidi istovetnost stavova Hitlera, Lohra, Lütersa i potčinjenih im komandanata. — Jesu li operacije »Weiss I«, »Weiss II« i »Schwarz« polučile željene uspjehe? — Ne. — Da li je netko zbog toga odgovarao? — Ne bi se moglo reći. General Lüters je smijenjen. Ali, zbog starosti. Bio je previše star. — Rekoste ranije da biste, u slučaju da ste saznali d a j e netko prekršio odredbe međunarodnog prava, toga izveli pred sud? — Da. — Kako bi bio kažnjen? — To je teško reći. Možda: degradiranje i nekoliko godina zatvora. A onda: na položaj u kaznenoj jedinici. — I ne bi bio unapređen i ordenima iskićen? — Sud u takvoj prilici ima samo da izrekne zakonom predviđenu kaznu. — Koliko je optuženi takvih izveo pred sud? — Nikoga. Jer nitko mi ni jednog takvog nije prijavio. Tužilac se podrugljivo smije: — Niste izvodili na sud takve tipove, ah ste ih unapređivali i dekorirali ordenima. — To nije učinjeno preko mene. — Pokazat će daljnji sudski proces. Nego: kao vrhovni zapovjednik Balkana, jeste li bili i vrhovni sudac? — Organizacija pravosuđa nije bila takva da bih ja mogao biti posljednji sudac. Posljednja instanca je OKH. Teži slučajevi u okviru armije naprije dolaze armijskoj komandi, a onda ih rješava OKH. Grupe armija nisu imale svoje sudstvo, jer to su samo štabovi za rukovođenje. 105

— Jeste li čuli za neke nepravilnosti protiv zatvorenih u logoru Ruma? — Za Rumu ništa. Nedić mi je nešto pričao za logor na ušću Save. Razgovarao sam o tome s Kvaternikom: htio sam da to ispita. Od zapovjednika Beograda kasnije sam čuo da je taj logor raspušten. — Vrlo interesantno, — tužilac govori vijeću: — optuženi se zanima za logor kojim ne upravljaju njegov vojnici, a ne zanimaju ga postupci njegovih vojnika! — Zatim se okrenuo Löhru: — Kako da vam vjerujemo? — Ne mogu nikoga prisiliti da mi vjeruje. Mogu samo ponoviti: to o logoru rekao mi je Nedić, a o pojavama za koje nisam znao, nisam mogao ni suditi. Htio bih pri tome naglasiti: policija u Srbiji nije bila podređena meni, već Himmleru. Ja sam samo htio pomoći, zbog toga sam Kvaterniku rekao da to ukloni. — Je li sve zločine vršila policija? — Već sam nekoliko puta naglasio da službena veza iz Beograda ne ide preko Soluna, preko moje komande, nego direktno: Beograd—OKH. I da sam pokušao da to izmjenim, ne bi bilo moguće. A onda je stvoren Militärbefehlshaber Südost (vojni zapovjednik Jugoistoka; na to mjesto je došao iz Francuske general Felber). Ovdje je — radi lakšeg praćenja procesa — potrebno objašnjenje o reorganiziranju komandovanja i upravljanja na Balkanu u ljeto 1943. godine. Reorganizaciji je prethodilo Hitlerovo i Mussolinijevo savjetovanje u Feltrimi 19. srpnja 1943. Hitler je tada izjavio da se »Balkan mora neprestano čistiti dok se ne uhvati i ne izbaci iz stroja i posljednji ilegalac«. Na tom području, po Hitleru, »samo Nijemci i Talijani smiju biti naoružani. U suprotnom slučaju, Englezi bi po iskrcavanju i u Srbiji i u Crnoj Gori, a možda i u Hrvatskoj, zatekli armiju koja bi im se stavila na raspolaganje«. NOV tada ima 18 divizija, više samostalnih brigada i više od 70 partizanskih odreda. Hitler sluti i mogućnost kapitulacije Italije. Zbog toga 26. srpnja izdaje Direktivu broj 48: niz krupnih organizacionih mjera radi sigurnosti Balkana. S Istočnog fronta je povučen feldmaršal barun von Weichs i postavljen za vrhovnog komandanta Jugoistoka. 106

General Lohr je zadržao samo komandu nad grupom armija E s kojom je trebao držati u potlačenosti Grčku, osiguravajući njenu obalu i otoke od engleskog iskrcavanja. Teritorij Jugoslavije i Albanije pokriva grupa armija F pod Weichsovom komandom. Talijanske trupe su potčinjene Löhru (u Grčkoj), odnosno Weichsu. Reorganizirane su i teritorijalno-upravne institucije. O tome je 15. svibnja 1947. godine istražitelju armije SAD Walteru Roppu govorio general Hans Gustav Felber, »vojnoupravni komandant Jugoistoka u Beogradu«, koji je po Hitlerovom naređenju od 7. 8. 1943. imao »izvršnu vlast u cjelokupnoj njemačkoj operacijskoj zoni Jugoistoka«: »... Bilo je došlo do velike zbrke o nadležnosti. Sitne zavisti između partije i vojske i između talijanskih i hrvatskih vlasti još više pospješuju pometnju. Da se okonča ta nesretna situacija, u kolovozu 1943. izdano je novo naređenje. Cjelokupna kontrola na ovom teritoriju prenesena je na komandanta Jugoistoka, koji je istovremeno i komandant grupa armija F. Njegov glavni zadatak je taktičke i strategijske prirode, to jest smirivanje i osiguravanje čitavog Jugoistoka. Istovremeno je određen i vojni zapovjednik Jugoistoka, koji ima dužnost da se brine o svim upravnim zadacima na tom teritoriju. U Beogradu je bio glavni stan za oba operativna štaba Jugoistoka. Ja sam za vojnog zapovjednika Jugoistoka određen 29. kolovoza 1943 Povjereno mi je uvođenje novog poretka na Balkanu...« Sad raspolažemo i zapisnikom saslušanja feldmaršala Weichsa; ispitivao ga je 31. siječnja 1947. Otto Krilihsheine: ».. .26. 8. 1943. primio sam komandu. Radi orijentacije prije toga sam otputovao u Grčku... Najprije sam posjetio Lohra u Solunu... To je bilo privatno putovanje. 26. 8. sam primio komandu u Beogradu. 97. pitanje: Koji ste čin imali? — Feldmaršal. Oberbefehlshaber Heeresgruppe F und gleichzeitig Oberbefehlshabet Südost.* * Vrhovni zapovjednik Grupe armija F i istovremeno vrhovni zapovjednik Jugoistoka.

107

98. pitanje: Vama su potčinjene grupa armija F i 2. oklopna armija? — Da. 99. pitanje: Da li su vam podređene i druge jedinice? — Ne. Komandni odnosi su bili vrlo komplicirani. Militärbefehlshaber Südost Felber nije bio meni potčinjen. Imali smo različite komandne putove: Felber je potčinjen generalnom kvartirmajstora, a ja neposredno Vrhovnoj komandi oružane sile (OKW)... Odnos potčinjenosti policije bio je uvijek vrlo nejasan, ali Lohr je imao pravo da i pukove policije uvodi u borbene zadatke... 140. pitanje: Grupa armija E vam je u svakom slučaju potčinjena? — Da. 141. pitanje: U kojem razdoblju? — Od 26. 8. 1943. do 26. 3. 1945...« No, vratimo se procesu u Beogradu. Riječ ima vojni tužilac potpukovnik Zvonimir Ostrić. Sarkastično govori sucima o Löhru: — Zaista čudno. Optuženi na Balkan dolazi kao stručnjak, povjerene su mu — i to specijalno njemu — naročite političke funkcije, sve savjesno obavlja, stvara planove za vojne operacije, prati te operacije, prima svakodnevno izvještaje, intervenira, pa čak i sam odlazi na front čim partizani preuzmu inicijativu, a sad ispada da je bio obična figura koja ni o čemu ne odlučuje, ni za što ne odgovara. Predsjednik daje prevodiocu znak da prevede. Löhrovo lice se grči: — Ja to tako nikad nisam rekao. Uvijek sam naglašavao da sam u pitanju vojnog rukovodstva bio jedini odgovoran. — Prema tome snosite svu odgovornost za ono što su vojni rukovodioci pod vašom komandom učinili? — To mi se može sada pripisati. To tada nije bilo tako. — Ubijanje civilnog stanovništva u odmazdama, je li to mjera po međunarodnom pravu? — Ako ti ljudi nisu ništa napravili, onda ne. ; 108

— A ubijanje djece? — Zločin. Apsolutno. Tužilac tada nije imao Löhrovo »naređenje za postupak sa zarobljenicima i prebjeglima u borbi i za mjere odmazde i evakuacije« od 10. kolovoza 1943. godine. On »mjere odmazde« smatra »borbenom pripremom« i od svih potčinjenih zahtijeva izvršenje odmazde »na najstroži način« i traži — ne određujući dobnu granicu — da se »sve muško stanovništvo... strijelja ili objesi«. 1 djeca! — Rekoste da su njemačke jedinice bile nediscipliniranije nego u prvom ratu? — Da. — Znači da je mnogo toga prepušteno slobodnoj volji? — Mnogo toga se nije uzimalo strogo kao u prošlom ratu. U toj državi sve polazi od Hitlera. — Vi ste vrlo nelogični. Sad to kažete. A kad iznosimo dokaze kojima utvrđujemo zločine, onda kažete da to nisu dokazi, nego izraz psihoze mržnje. Pokazat ću vam samo nekoliko fotografija — i pruža jednu po jednu Löhru. — Evo: dijete u pelenama ubijeno; gledajte: starica i mali unuk ubijeni, a vaš vojnik uz njih stoji, ponosan nad žrtvama; evo: vojnik nogom udara mrtvog čovjeka... — Okreće se prevodiocu: — Recite mu, molim vas, da su sve te fotografije nađene kod njegovih vojnika. Lohr dugo gleda fotografije. Lice mu je mračno. Vijuge se duboko usjekle. Ostavlja dojam kao da je prvi put vidio sliku zločina, a ne i sam zločin: — To je, naravno, bestijalno — kaže to muklim glasom suspregnute srdžbe, kao da nije säm naređivao da se »zbog prepada na njemačke vojnike... u svakom slučaju mora odgovoriti strijeljanjem ili vješanjem talaca, razaranjem okolnih naselja...« — Zvjerstva od kojih treba da se stide i njihovi oficiri. Treba li da komandanti tih ubojica snose za to odgovornost? — Da, ako su znali. — Optuženi je znao situaciju u kojoj se nalazio. I kaže — citirat ću njegove riječi — »sa neprijateljem se ne bi mogao stvoriti 109

nikakav sporazum za nas prihvatljiv«. Naš je stav bio, i to je stav saveznika, ne uništenje njemačkog naroda, nego uništenje zločinaca. A sad nešto o disciplini njemačke vojske. Nije riječ o neposluhu, o nedisciplini. Ta je vojska bila takva zato što je dobivala naređenja za zločine i izvršavala je zločine. Armija naoružana najmodernijom tehnikom bavila se planski organiziranim banditizmom... Tu postoji neraskidiva veza između izvršilaca zločina i Hitlera. Ta veza ide preko vas. Lohr šuti. Predsjednik vijeća prepušta optuženog obrani. Löhrov branitelj ima sastavljena pitanja: ono što je dogovorio s optuženim. — Vi ste sav svoj život proveli kao vojnik? — Da. Lohr je u nekoliko navrata pred isljednicima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora (ispitivali su ga Radosav Bojnić, dr Albert Vajs i Cane Polajner) iznosio svoju biografiju. U prvom saslušavanju, u kancelariji zarobljeničkog logora na Banjici, 24. svibnja 1945. godine kaže (zapisuje Nada Bogićević): »Zovem se Alexander Lohr, rođen 20. svibnja 1885. u TurnuSeverin (Rumunjska) od oca Friedricha Lohra i majke Katarine, rođene Heimann, oženjen, otac jedne kćerke, porodica u Beču, momentalno u Lienzu u istočnom Tirolu...« Potpunija mu je biografija u zapisniku od 27. svibnja 1945. u razgovoru Polajner—Lohr (prevodio je poručnik JA Baum): ».. .Pohađao sam 10 godina austrijske vojne škole, i to: nižu vojnu realnu gimnaziju u Košicama, kadetsku školu u Teresvi, Terezijansku akademiju u Wiener Neustadtu. Generalštabnu školu završio sam od 1910. do 1913. u Beču... Poslije prvog svjetskog rata ostao sam u aktivnoj službi u austrijskoj vojsci. Za vrijeme Anschlussa* bio sam komandant zrakoplovnih snaga Austrije, general-major. Poslije Anschlussa ostao sam na položaju komandanta zrakoplovnih snaga u Austriji do 1939, kad je

* Pripojenje Austrije nacističkoj Njemačkoj 1938. godine.

110

izvršena reorganizacija komandovanja. Formirana je Luftflotte IV na teritoriju Šleske, Moravske i Austrije. Naimenovan sam za šefa Luftflotte IV sa štabom u Beču...« — Jeste li kao komandant Jugoistoka izdali neka naređenja za odmazdu? — Nikada. — Da li ste takva naređenja primili od pretpostavljenih i prenosili na potčinjene generale? — Ne. — Objasnite: što vi podrazumijevate pod otvorenim gradom? — Da je neki grad otvoren, to treba prijaviti međunarodnim putom. Takav grad mora u potpunosti biti očišćen od svih vojnih jedinica i od svih vojnih ustanova. To je trebalo kontrolirati u mirno doba preko Lige naroda, a za vrijeme rata kontrolu su vršile neutralne države. — Da li ste vjerovali da Beograd nije otvoreni grad? — Bio sam uvjeren da Beograd nije otvoreni grad. — Izjavili ste da od 1939. do 1945. godine niste bili u milosti Hitlera, ni onih do Hitlera, da u tom razdoblju niste ni jednom odlikovani, čak ni onda kad ste osvojili Kretu. Molio bih vas da objasnite što sve to znači? — Bio sam strani element u njemačkoj armiji. Došao sam u ovu armiju iz Austrije. Ni ja, ni itko iz moje porodice nije član nacističke partije. Cijelo sam vrijeme imao osjećaj određenog nepovjerenja prema meni. Ja sam jedini — i to je poznata činjenica — koji tako dugo, uza sve uspjehe, nije bio odlikovan. Ja sam jedini tako dugo rukovodio grupom armija, a nisam dobio odlikovanje. Predsjednik vijeća ima samo jedno pitanje: — Izjavili ste da vam je bio povjeren čak onaj sektor obrane koji je u njemačkoj Vrhovnoj komandi smatran najosjetljivijim. Umjesto Romela, Hitler je tamo poslao vas. U vas je imao više povjerenja nego u Romela. — O Hitlerovim kombinacijama s Romelom Lohr je opširno govorio ranije, na saslušanju 22. studenog 1945. godine: »Poslije pada Afrike, u OKW je velika pažnja posvećena Grčkoj i egejskim otocima. Očekivana je 111

invazija. Kako je Romei već ratovao s Anglo-Amerikancima i znao njihovu taktiku, a uz to je imao stanovitu reputaciju kod zapadnih saveznika, postavljenje u srpnju 1943. za komandanta u Grčkoj, dakle za komandanta Heeresgruppe. Ja sam trebao predati dužnost njemu, a onda preuzeti komandu ostalih snaga na Balkanu, tj. u Srbiji i Hrvatskoj. Romei je već bio došao u Atenu i čitav jedan dan sam mu predavao poslove. U to je došlo do uklanjanja Mussolinija u Italiji i Romei je odmah pozvan od OKW da se vrati, pa se onda sa svojim štabom smjestio u Münchenu...« Na procesu Lohr škrto kaže, ne ponavljajući ono 0 Romelu: — Nitko nije sumnjao u moje stručno znanje i kvalifikacije. — Dobro — kaže predsjednik i daje znak branitelju: — Optuženi je vaš! — Vi govorite o znanju i kvalifikacijama vojnika? — zamolio je tužilac Lohra da precizira. — Da, kao vojnika. — Izjavili ste kako ste više puta predlagali svojim pretpostavljenima da vojna uprava u Srbiji, i uopće na Balkanu, treba biti jednoobrazna. Objasnite to, molim vas? — Cisto vojnički poslovi, posebno odavde iz Beograda, išli su preko komande u Solunu, a upravna pitanja preko OKH. Privredna pitanja, to jest poslovi Četvorogodišnjeg plana, policija 1 političko rukovodstvo, to uopće nije bilo u vojnoj nadležnosti. Tako kad je došlo neko naređenje od Himmlera generalu Meyszneru, tu se vojna komanda nije smjela miješati. Predlagao sam Hitleru da sve to ujedini u jednoj komandi. Svakako, Lohr je 1942. i 1943. u svim razgovorima s Hitlerom iznosio svoje prijedloge o uređenju Jugoistoka. Lohr o tome više govori u istražnom postupku nego na procesu. Jednu izjavu je potpisao 29. svibnja 1945: »Iznio sam Führeru svoje dojmove«, sjećao se posjeta Hitleru u rujnu 1942. godine poslije obilaska grčkog, bugarskog i jugoslavenskog teritorija. »Predložio sam konkretne mjere. Rekao sam mu da je rasparčavanje Jugoslavije pogrešno i da je moralo dovesti do teškoća u Hrvatskoj. Izrazio sam uvjerenje da bi bilo bolje da je čitav jugoslavenski teritorij do 112

kraja rata jedinstveno okupaciono područje... Naglasio sam da brutalno držanje ustaša prema Srbima u Hrvatskoj predstavlja vrlo teško opterećenje za buduće mirnodopske odnose ovih naroda...« Zna se pouzdano da je prvi susret Lohra s poglavnikom Pavelićem bio dosta dramatičan. Vrativši se u Solun, Lohr je poglavniku napisao — za NDH i poglavnika — vrlo neugodno pismo. Ima o tome dosta podataka u radiogramu generala Glaisea generalu Löhru od 11. rujna 1942. Löhrovi zahtjevi su se odnosili na položaj njemačkih jedinica u NDH: inzistirao je na pravu njemačkih komandi da izdaju naređenja endehaškoj civilnoj upravi. Lohr je molio Hitlera da ukloni poglavnika, ali Hitler prijedlog nije prihvatio, premda je i njemu jasno — što je naročito učestalo tvrdio general Glaise — da »poglavnik nije više gospodar situacije«. Da bi ubrzao protuustaničke procese, Hitler je — uz opunomoćenog generala u Hrvatskoj Glaisea Horstenaua — uveo instituciju komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj (deutscher bevollmächtigter General in Kroatien) i tu dužnost povjerio starom generalu Rudolfu Lütersu. Direktive za rad uputio mu je Lohr 28. listopada 1942: pobunjenike i stanovništvo sklono ustanicima nemilosrdno, brutalno uništavati, dok se »prema mirnom stanovništvu primjenjuju osnovni stavovi koji važe za stanovništvo jedne savezničke države«. Po direktivi od 2. studenog Lüters je morao provesti »preuzimanje komande od komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj do 10. studenog«. Svi »raporti i izvještaji komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj treba da budu neposredno upućivani komandantu oružanih snaga na Jugoistoku«. Vojska Endehazije bila je potčinjena Lütersu, O razvitku odnosa prema NDH, Lohr je razgovarao s Hitlerom i u toku operacije »Bijelo«: o tom je sačuvana — ali u veljači 1947. godine vojnom sudu JA još nedostupna — zabilješka načelnika za pozadinu komandanta Jugoistoka: »Vođeni su razgovori između Führera, general-pukovnika Lohra i feldmaršala Keitela, kao i razgovori između Reichsführera SS i načelnika OKW o tome 'kakve su mogućnosti zi organizaciju izvršne vlasti na teritorijima Hrvatske koje su 113

oslobodile njemačke jedinice?' U tom smislu general-pukovnik Lohr je predložio memorandum o političkoj eksploataciji vojnih uspjeha... Osnovna koncepcija memoranduma, po interpretaciji generala Warlimonta, slijedeća je: Radi unutrašnjeg jačanja hrvatske države i umirivanja očišćenih teritorija, potrebno je uspostaviti njemačku 'upravu' odozdo do gore. Reichsführer je dao saglasnost da će u Hrvatskoj uputiti njemačku žandarmeriju i policiju... Reichsführer SS smatra da te snage treba da predstavljaju snage koje prate Wehrmacht na određenom teritoriju...« Kad je utvrđeno da su, preko Badera i Lütersa, Löhru bile potčinjene vojne snage Ante Pavelića, pokušalo se utvrditi kakav je odnos komandanta Jugoistoka prema talijanskim trupama: da li su mu i te trupe potčinjene? — One dvije armije u Grčkoj su mi, u pitanju rukovodstva, potčinjene cijelo vrijeme, a jedinice u Albaniji i Crnoj Gori samo kad bi došlo do engleskog iskrcavanja. — Gdje ste vi u vrijeme operacije »Weiss« i »Schwarz?« — U Solunu, ako, slučajno, ne bih povremeno bio na nekom od otoka. A na jugoslavensko područje za tih pet mjeseci poduzeo sam dva ili tri putovanja. — To je sve, optuženi Lohr. — Činilo se da se u krajičcima usana predsjednika sudskog vijeća naborao osmijeh. Rukom je dao znak komandiru straže: — Druže potporučniče, odvedite optuženog. Pauza je dvadeset minuta. Lohr je izlazio poguren, säm sebi pretežak.

114

Fortner

Poslije prve pauze drugog dana procesa, 6. veljače 1947. godine, nakon Lohra u vijećnicu je uveden i drugooptuženi — Johann Hans Fortner. Samo je godinu dana stariji od Lohra (rođen je 20. studenog 1884. u Zweibrückenu), ali se jedva drži na nogama, oronuo, starački siv u licu, zamućenih očiju. Od Lohra je imao zvjezdicu manje kad je, 1944, penzioniran, a u Jugoslaviju je 1941. stigao kao general-major. Ne bi se reklo d a j e to bila neka blistava vojnička karijera. Nikad nije komandovao snagama većim od divizije. Sud će pokušati utvrditi navode optužnice: da je komandovao s mnogo sklonosti za zločin. Dr Vuko Gozze Gučetić rukom je pokazao prvooptuženom da sjedne. Kad je i Fortner htio sjesti, zadržan je: treba da se utvrdi njegov odnos prema optužnici. Fortner ne osjeća baš nikakvu krivicu. »Iz četiri razloga«, kaže, i moli da te razloge navede. Dr Gozze Gučetić odobrava, ali moli da ne dulji. Fortner je uistinu vojnički sažet: — Prvo. Cijela optužnica je zasnovana na pretpostavkama koje ne odgovaraju činjenicama. Primjer: tvrdnja da su mi ustaše bili podređeni i u sudskim i u disciplinskim pitanjima. Nisu. Drugo. Gdje god sam se nalazio, radio sam na smirivanju pučanstva, na izmirivanju nastalih suprotnosti, koje su, u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kao i na čitavom Balkanu, vrlo velike. To možete vidjeti po mojim postupcima u Banjoj Luci i u Sarajevu, gdje sam bio čitavu godinu. Treće. Pripisuje mi se niz prekršaja, kvalificiranih kao zločin mojih jedinica, a ja sam za to 117

saznao tek sada. Četvrto. Sa zarobljenicima sam redovno postupao pošteno i humano. U toku dvije godine nijednog od vaših ljudi nisam poslao na sud. Fortner je bio zadovoljan svojim izlaganjem. Htjede se okrenuti Löhru da vidi njegovu reakciju, ali odustade, jer predsjednik je počeo ispitivati: — Bili ste aktivni oficir? — Da. Od 1903. godine. Te godine sam postao zastavnik. Dvije godine kasnije — poručnik. Dok odgovara, Fortner se nervozno okreće oko sebe. Bole ga noge. Lice mu se znoji. — Kad ste došli u Jugoslaviju? — Krajem ožujka 1941. godine — tiho kaže, a onda povisuje ustreptali glas: — Molio bih da povremeno mogu sjesti. Prije tri dana sam došao iz bolnice i još nisam sasvim izliječen. — Sjedite — odobrio je predsjednik vijeća. — Nego, neće biti da ste došli u ožujku. Tada ste postali komandant 718. divizije, a u Jugoslaviju ste, valjda, došli kad je počeo rat, u travnju. Je li tako? — Da. Zabunio sam se. — Gdje je 718. divizija osnovana? — U Zell am Seeu u Austriji — Fortner je 718. divizijom komandovao od 3. svibnja 1941. godine. — Kad je Jugoslavija okupirana, 718. divizija prebačena je u Jugoslaviju? — Da! — Kao okupacijska jedinica? — Da. Sa svoja dva pješadijska puka — 738. i 750. — Tko su bili komandanti pukova? — Schuschnig u 738, pukovnik Schuschnig, a potpukovnik Meyszner u 750. puku. Štab 738. puka je bio u Sarajevu, a 750. puka u Sremskoj Mitrovici. — — — — 118

A vaš štab? U Banjoj Luci. Prema tome, bataljoni su bili dislocirani... Po Bosni i Srijemu. Jedan bataljon je bio u Zagrebu.

— Koliko dugo je vaša divizija bila posadna d i v i l a u Bosni i Srijemu? — Do mog odlaska. — Do? — Do kraja ožujka 1943. godine. — Fortner je, zapravo, otišao 14. ožujka 1943. godine. — Je li za sve to vrijeme vaša divizija držala cijeli navedeni teritorij, ili su se događale neke promjene? — Mogao bih najprije reći raspored bataljona... — To nije važno. — Jedan bataljon je bio premješten u Zvornik... — Pustite to. Ja ću vas podsjetiti: nije li početkom 1942. stvorena komanda istočne Bosne? — Da. " — A Bosna je podijeljena na istočnu i zapadnu? — Da, to je učinjeno. Bataljon iz Zagreba je prebačen u Višegrad. — Jeste li vi početkom siječnja 1942. godine postavljeni za komandanta istočne Bosne? Pod vašom komandom je teritorij između Save na sjeveru, Bosne na zapadu i Drine na istoku? — To je točno. Samo se ne mogu sjetiti kad se to dogodilo. Mislim da je bilo kasnije. — Koliko ste bili komandant istočne Bosne? — Ne znam početak. Po mom sjećanju postavljen sam tek u ljeto 1942. Prošlo je šest godina, teško bih do detalja sve pamtio. — Podsjetit ću vas. Evo dokumenta od 18. veljače 1942. godine. Dopis je upućen opunomoćenom generalu u Srbiji. — Dr Gučetić ne kaže da je ovom dokumentu prethodio sporazum sklopljen u Zagrebu između generala Badera i predstavnika Pavelićeve vlade 23. siječnja 1942. godine. — Molim da se optuženom prevede: »1. Istočna Bosna, s granicama: na sjeveru Sava i Bosna, na zapadu Bosna, na jugu demarkaciona linija prema Italiji, na istoku Drina, ostaje do daljnjeg operacijsko područje pod komandom opunomoćenog generala u Srbiji. 2. Komanda se prenosi na komandanta 718. pješadijske divizije general-majora Fortnera. Mjesto štaba divizije: Sarajevo...« 119

Dakle, optuženi, to nije moglo biti u ljeto 1942, nego svakako prije 18. veljače 1942. — Ne. To je samo naređenje za premještaj štaba iz Banje Luke u Sarajevo. Ali to nije imenovanje mene za komandanta istočne Bosne. Generali Bader, Glaise-Horstenau i Kasche rješavali su s Pavelićem pitanja nadležnosti i komandovanja u NDH na sastanku 23. siječnja 1942. godine. Njemački opunomoćeni general u Srbiji Paul Bader je — ocjenjujući tešku situaciju u istočnoj Bosni — ustvrdio da je potrebno »da se to područje, do daljnjeg, proglasi operacijskim područjem i da se tu, pod njegovim rukovodstvom, postavi jedan njemački vojni komandant. Kao komandant dolazi u obzir komandant 718. divizije general-major Fortner«. Ako trupe NDH ostanu na tome području, »bit će potčinjene njemačkom vojnom komandantu«, a to također »važi i za hrvatsku policiju i oružnike, kao i za provizornu civilnu upravu«. Budući da je »u kratkoj diskusiji vođa države izjasnio suglasnost s izloženim prijedlogom opunomoćenog generala«, dogovoreno je da »komandant 718. divizije general-major Fortner, pod komandom opunomoćenog komandanta u Srbiji, dobiva izvršnu vlast. Civilna uprava u svim pitanjima koja dodiruju vojno pravo naređivanja treba da radi po direktivama vojnog komandanta.« Fortner tvrdoglavo niječe svaku činjenicu, ali će se njegovo samopouzdanje postupno sasvim otopiti. Kad smišlja odgovor, gleda u Lohra, ali Löhrova je glava pognuta, teška, s bradom na upalim prsima. — Upitajte optuženog — dr Gozze Gučetić se obraća prevodiocu: — Funkcije i dužnosti, namijenjene njemu kao komandantu 718. divizije, odgovaraju naslovu komandanta istočne Bosne? — Ne — kategoričan je Fortner, a morao bi pamtiti da mu je u istočnoj Bosni povjerena i vojna i civilna vlast: »Komandantu 718. divizije pada u dužnost zadatak«, utvrđeno je 23. siječnja 1942. godine, »da se, u odnosu na raspoloživa sredstva, a u vezi s 120

njemačkim generalom u Zagrebu i hrvatskom vladom, stara za uspostavljanje mira i reda u zemlji.« Sud pokušava utvrditi: da li su optuženom Fortneru u istočnoj Bosni bile podređene samo njemačke, ili i domobranske i ustaške jedinice, kao i jedinice domobranske milicije? — Ako sam dobro shvatio, optuženi to poriče? — kaže dr Gozze Gučetić s izrazom lica onih ljudi koji se primoravaju da ne prasnu. — Mi se još ne razumijemo, gospodine predsjedniče. Vidite, najprije sam sa svojim štabom premješten u Sarajevo. A tek u ljeto 1942. naređeno je da preuzmem komandu istočne Bosne. Tek tada su mi na tom području podređene ustaše, domobrani, naša žandarmerija i žandarmerija Nezavisne Hrvatske. — Sve su vam te snage, znači, ipak podređene? — Tek u ljeto — neki ozbiljan razlog, očito, upućuje Fortnera da izbjegne odgovornost odlučujućeg komandanta u istočnoj Bosni od kraja siječnja do ljeta 1942. godine. Uzaludno je Gučetićevo inzistiranje na tada dostupnom dokumentu od 18. veljače 1942: »Komanda se prenosi na komandanta 718...« — Bilo je ljeto — uporan je Fortner. Pokazan mu je dokument. Sliježe ramenima: — To je samo za premještaj moga štaba u Sarajevo... A, zapravo, od 24. siječnja 1942. godine »komandantu njemačke 718. divizije potčinjavaju se svi dijelovi njemačkih i hrvatskih jedinica u istočnoj Bosni«, kaže se u ustaškonjemačkom sporazumu što je potpisan kod Pavelića 23. siječnja 1942. godine. Narednog dana Fortneru je iz Baderòvog štaba poslano naređenje da izvrši »čišćenje oblasti Ozren« pri čemu će i »komanda 3. domobranske divizije biti potčinjena komandantu 718. divizije general-majoru Fortneru«. Konačno, i zapovjednik Jugoistoka je početkom 1942. godine dao do znanja svojim i kvislinškim komandama da komandant njemačkih snaga »raspolaže svim snagama na svom području.« — Ustaše i domobrani su vam formalno potčinjeni? — Za operativne zadatke. U borbi. 121

— Znači, ne samo formalna potčinjenost, kao ranije, nego i faktička podređenost? — Ali samo za izvršenje operativnih zadataka. Važno mi je naglasiti: samo za operativne svrhe. Na tome se bazira optužnica. Moram to objasniti. — Prigovarajući optužnici, kažete da vam ustaše i domobrani nisu disciplinski podređeni? — Ni sudski, ni disciplinski, ni ekonomski. — Imamo, optuženi, ovdje jedno pismo njemačkog poslanstva upućeno Lorkoviću, Pavelićevom ministru vanjskih poslova. Točka c: po odluci poglavnika sve ustaške trupe u operativnom području istočne Bosne stajat će pod komandom pukovnika Francetića — zapravo Francetić je tada potpukovnik — a trupe će biti upotrebljene po naređenju generala Fortnera. Točka d: poglavnik se složio da general Fortner, kao najviši zapovjednik na operativnom području, ima ujedno i prerogative najvišeg predstavnika suda i nad trupama podređenim generalu Lukiću i nad trupama pukovnika Francetića. Dakle, jesu li vam ustaške i domobranske jedinice i sudski potčinjene? ; — To ne odgovara činjenicama. — Ali tu je naređenje. , — Ja to nikad nisam dobio. — Dobro, optuženi. Samo mora vam biti jasno da je ovim dokumentom pobijen vaš prvi pricipijelni prigovor optužnici. Fortner je ustao, a onda s bolnom grimasom na licu naglo sjeo: — To nije. Ne i ne! Mogu navesti jedan specijalan slučaj. Molim da mi se dopusti da se o ovome kasnije izjasnim. — Slušajte, optuženi, sud će, to je, zar ne, logično, prije povjerovati jednom onovremenom dokumentu, posebno dokumentu koji potpisuje odgovorno lice kao što je bio SA general Kasche, nego vašim sadašnjim izjavama. Ujedno, imamo o tome i druge dokumente, one koje je potpisao komandant Srbije general Bader. — Bader s ovim nema veze. Molim da se zapisnički utvrdi — 122

protestirao je — da se meni ne vjeruje kad kažem kako se ustaše nikad nisu nalazile pod mojom jurisdikcijom! General Paul Bader sa svime što se u ono vrijeme događa u Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj i Bosni ima i suviše veze, sve je to »operacijska zona pod komandom opunomoćenog komandanta u Srbiji«, to jest pod komandom generala Badera. A što se tiče istočne Bosne, Bader, Glaise i Kasche su 23. siječnja s Pavelićem utvrdili da se tamo »komanda prenosi na komandanta 718. divizije«. Što se pak tiče ustaša i domobrana i njihove podređenosti Fortneru, evo nekoliko dokumenata: • Službena zabilješka o razgovorima njemačkih i ustaških predstavnika u Sarajevu 19. i 20. travnja 1942: »General von Glaise: na osnovi svojeg razgovora s poglavnikom i maršalom Kvaternikom potvrđuje da general Fortner sam raspolaže hrvatskim snagama. Po jasno izraženom mišljenju poglavnika, u istočnoj Bosni pravo naređivanja imaju samo general Bader (prenesena prava na Fortnera) u stvarima vojne prirode, i specijalni opunomoćenik hrvatske vlade (dr Aleksandar) Benak u stvarima političke prirode. Iz Zagreba mogu se tim dvjema instancama davati samo sugestije.« • Izvještaj generala Badera o operaciji »Trio-Rogatica« od 4. svibnja 1942. godine: »Borbena vrijednost 718. divizije bila je poznata... Afirmirala se iskustvom« — Fortner će reći: »Izgleda da se nije postupalo uvijek s jednakom oštrinom!« — »Pod njemačkom komandom hrvatsko je ljudstvo ipak pokazalo pozitivne rezultate, a bataljon ustaške milicije pod komandom 32godišnjeg potpukovnika Francetića bio je (od Fortnera) naznačen kao odlučna i disciplinirana jedinica.« • Naređenje komandanta Jugoistoka od 20. svibnja 1942. godine: »Istočna Bosna: Produžiti smirivanje istim načelima kao što je bilo naređeno od komandanta oružanih snaga na Jugoistoku 19. ožujka 1942. godine ('Upotrebiti sva sredstva koja mogu dovesti do uspjeha... Pohvatane ustanike, po pravilu, vješati ili strijeljati. Njihovo pogubljenje može se odložiti samo za kratko vrijeme ako je to potrebno radi ispitivanja.')... Za smirivanje istočne Bosne ostaje i nadalje 718. divizija kao i sve njoj 123

do sada potčinjene hrvatske snage koje su bile upotrebljene u istočnoj Bosni.« Sud je želio da Fortner kaže: koje je akcije vodio u Bosni? — Bila je akcija na Kozari, ne sjećam se kad. — Vaša prva akcija? — Prva veća. — A na Kozari je kasnije izvedena još jedna akcija? — Da, 1942. To je bila akcija odmazde. — A ona prva, pod vašom komandom, to nije bila odmazda? — Ne, nikako. — Da li se u toj akciji prema zarobljenicima postupalo po propisima međunarodnog prava? — Svakako. — Zarobljenici nisu ubijani? — Baš obratno. Ja sam na to imao pravo, ali nisam ih ubijao. A imao sam baš po međunarodnim propisima pravo da prema njima postupim po kratkom postupku: strijeljanje... — U slučaju da ih smatrate frantirerima? — Pa svi su bili civili, bez ikakvih oznaka. — Jesu li javno nosili oružje? — Ne. — Jesu li imali petokrake na kapama? — Bacali bi ih kad su zarobljavani. — Jesu li imali jedinstvenu komandu? — To ja ne mogu tvrditi ni utvrditi. — Sad smo spominjali pretpostavke od kojih je barem jedna dovoljna, po Haškim konvencijama, da jedinice dobiju status regularnih trupa. — Ako nema ni jedne od tih pretpostavki, onda se ne radi o regularnoj vojsci. A nije bilo . . . — Ako su date sve pretpostavke? — Onda je, svakako, riječ o regularnoj vojsci. Ali oni uopće nisu bili priznati od Anglo-Amerikanaca. Priznanje je uslijedilo tek krajem 1943. godine. — Nigdje ne piše da Haška konvencija traži priznanje AngloAmerikanaca. Kakve to veze ima s regularnošću trupa? 124

— Ali ima zajednička oznaka, to traži Haška konvencija. — Zar to nije zvijezda petokraka, crvena petokraka! Nego, manimo se praznog razgovora. Odgovorite: kako je bilo s civilnim stanovništvom? Jesu li vaše trupe poštovale živote i imovinu civila? — Da! — Uvijek? — Da — kategoričan je Fortner, i čini se da ga, s grimasom pritajenog bola na staračkom licu, uopće ne zanima što dr Gozze Gučetić uzima neke listove sa stola i maše njima: — Pročitat ću optuženom neke iskaze svjedoka: da vidi kako je na Kozari poštovao živote i imovinu civila... — Prevodilac žustro prenosi Fortneru sadržaj iskaza svjedoka Nikole Radonjića o neprijateljskoj ofenzivi na Kozari u listopadu 1941. godine. Kozaru su napadali Nijemci, djelomično konjičke jedinice, i manje snage ustaša. Radonjić, borac 2. kozaračkog odreda, zna da su Nijemci uhvatili sedam ranjenih partizana, svi su bili iz sela Čatrnja i Bistrica. Uhvaćene ranjenike Nijemci su strijeljali. Svjedok zna da su strijeljali i Stoju Radman, njenu kćerku i dvogodišnje unuče zato što su u Stojinoj kući zatečena četiri ranjena partizana. U selu Vrbaška partizani su, odbacivši njemačke trupe, našli 30 ubijenih mještana: »Bila su to uglavnom djeca i starci, oni koji ispred Nijemaca nisu stigli izbjeći...« U selu Bistrica ista njemačka jedinica je zapalila više kuća. Đorđa Vujića su zaklali, pa bacili u zapaljenu kuću. Svjedok zna da je tada ubijen i Rajko Vilić s jednim starcem od 70 godina, zaklan je dvadeset dvogodišnji Aleksa Vujić i njegova supruga Radosava, strijeljane su Kosara Agić i njena tetka Persa. U Miloševom Brdu uhvatili su oko 80 omladinaca i sve ih strijeljali u vodi Jablanici. Kad je jedinica svjedoka Radonjića prelazila Vrbas, iz rijeke je izvađeno utopljeno četvorogodišnje dijete... Svjedok je tom prilikom saznao da su Nijemci zapalili Lužane i Hutovo i da su u Lužanima ubijeni starci Danilo i Luka Marić. Svjedok je naveo i nekoliko slučajeva silovanja u selu Tuijaci... Fortnerovo lice ništa ne odaje. 125

Predsjednik vijeća nastavlja s čitanjem. Prevodilac sažeto prevodi iskaz svjedoka Milovana Šiljegovića. U potoku Jablanici kod sela Jablanica Nijemci su strijeljali 164 civila; prethodno su ih žicom vezali. Svjedok je vidio mnoge unakažene leševe. Njemačka kolona, koja je nastupala od Prijedora preko Palančišta, ubijala je sve na koga bi naišla. Naročito je mnogo ljudi ubijeno u selima Garovci i Baltina Jaruga. U selima Magolci i Beljanci uhvatili su sedamdeset i četvoro žitelja i sve strijeljali. U Beljancima su silovali petnaest djevojaka. U Jelovcu su samo u porodici Bokan ubili dvadeset muških. Svjedok tvrdi da je u oktobarskoj ofenzivi 718. divizija zapalila više od tisuću zgrada. Fortner smireno traži: — Želim da se u vezi s navedenim izjasnim... — i trenutak kasnije, kad mu je dopušteno da govori, počet će objašnjavati da je sve to učinjeno kasnije, za vrijeme jedne akcije u ožujku 1942. godine. — U ožujku 1942. godine bilo je još mnogo gorih stvari. Svjedoci su precizni: oni govore o listopadu 1942. — U listopadu toga nije bilo. Drugo je ono u ožujku, kad su na teren izišli i Pavelić, i Kvaternik... — Narod onoga kraja zna razlikovati kad je bila prva, a kad druga akcija odmazde. Osim toga, optuženi, druga akcija je bila takvih razmjera, s toliko trupa, njemačkih, mađarskih i ustaških, da se to ne može brkati s akcijom vaše divizije. Nema tu zabune. Zabuna je bila samo utoliko što se govori o ofenzivi u ožujku, a ofenziva na Kozari je bila u lipnju i srpnju 1942. godine. — Ipak, uvjeren sam da je posrijedi zabuna. Uostalom, meni nije dana nikakva karta, a ja se ovako napamet ne mogu sjetiti gdje sam bio prije pet godina, jer sam drugi dio rata proveo u Njemačkoj. — Ovo što je navedeno u iskazima svjedoka: smatrate li da su to ratni zločini? — Bili bi da je točno. — Biste li se smatrali odgovornim da su vama potčinjene jedinice izvršile navedene zločine? 126

— Da, ako bi mi to bilo tada poznato. Nastojao bih tada da to svim sredstvima spriječim. — A što ako ste upravo vi to naredili? — To je nemoguće. Dr Gozze Gučetić upozorava prevodioca: — Objasnite optuženom da je dužan govoriti istinu. — Potpuno sam siguran, znam što sam radio... Jedinice pod Fortnerovom komandom sudjelovale su u jesen 1941. godine u tri navrata u »čišćenju« Kozare i područja oko Banje Luke. Najveća akcija je vođena od 29. listopada do 9. studenog: 718. divizija u suradnji sa zaštitnim bataljonom i vrlo slabim domobranskim snagama. Početkom prosinca »čišćenje« je provedeno »17 kilometara zapadno od Banje Luke, u rajonu banjolučkih uređaja za vodu.« Glaise-Horstenau je 14. prosinca 1941. godine pisao komandantu oružanih snaga na Jugoistoku protestirajući protiv ustaških nasilja u »akciji čišćenja planine Kozare u suradnji s nekoliko njemačkih bataljona«. Ustaše su izvijestili, piše Horstenauj »da je na njihovom odsjeku bilo 600 'poginulih' protivnika, a da su pri tome zaplijenili samo nekoliko pušaka i da su imali svega dva ranjena«. Horstenau, dakako, znade da su »protivnici« nenaoružani seljaci: »ljudi izvučeni iz sela«. Međutim, nisu tada na Kozari zločin počinile samo ustaške jedinice. Glavninu snaga sačinjavale su njemačke trupe — dijelovi 718. pješadijske divizije i 369. legionarski puk. Tada je pod Fortnerovom komandom protiv 2. partizanskog odreda nastupala i domobranska vojska — 5. i 11. pješadijski puk. U toj su operaciji Nijemci i ustaše ubili više od 200 seljaka, među kojima je bilo i žena i djece. — Osim akcije na Kozari, koje su još akcije čišćenja poduzimale trupe pod vašom komandom? — Bila je jedna oko Ozrena... — Je li optuženi bio kod Prijedora? — Jedan bataljon bio je opkoljen u Prijedoru i divizija je morala da ga oslobađa. — Kada? — U veljači 1942. ; 127

— Kako su se tada vaše jedinice ponašale u području Prijedora? — Besprijekorno; dakako; koliko ja znam. — Dobro, de, kad je tako, onda da vam pročitam izjavu Boška Bazarice. Svjedok kaže da je vaša vojska tada palila sve na što je naišla, a mnoge ljude je ubila. Svjedok zna da je u Dvorištu ubijen jedan četrdesetogodišnjak iz porodice Bjelajac, a u Muratima Isak Buzma i Dmitar Mikan. U tim selima neki ljudi su zapaljeni u svojim kućama. Sva stoka je opljačkana... Zatim su čitani iskazi Milke Rodić, Milke Janoš i Laze Nekije: kako je u selima Jutrogošta i Gradina zapaljeno 45 kuća, Ratko Dragonja zaklan, a Mile Oljača, šezdesetogodišnjak iz Jutrogošta, bačen je u zapaljenu kuću. Sedamdeset petogodišnji Ilija Rodić je strijeljan na kućnom pragu. Rade Rodić, Iva Rodić i Mara Rodić strijeljani su zajedno. Mijo Tica je živ zapaljen u kući. Izvan sela su uhvaćeni u zbjegu i strijeljani Risto Borić, Rade Suzić i Božo Goronja. Svjedoci Vlado Grujičić, Dušan Trkulja i Milenko Burazer izjavljuju o zločinu u selu Međuvođe, gdje su Nijemci, izvlačeći blokirani bataljon iz Prijedora, u veljači 1942. godine, ubili, »mrcvareći ih na sve načine«, Slavka Krnjčića, Nikolu Jajičina, Silvanu Jajičin, Milu Mijatovića, Miloša Milanovića, Nikolu Jatinovića, Savana Berikožu, Martu Berikožu i Gaju Aćimović. Zapalili su 50 kuća. Svjedoci Ljuban Bačić, Dušan Čulić, Julka Ćurčija, Radoš Milenković, Milka Bujanović i Janko Radulović iskazuju o zločinu u selu Agincima: ubijeni su svi koji su uhvaćeni: Rade Vatroš, Milisav Nikolić, Đorđe Mršić, Stojan Bakić, Gajo Radovanović, Mile Dakić, Dušan Milanković; u Blaškovcima: Rade Šipka, Đoko Pajić, Stoja Milenković, Smilja Sirić, Ostoja Stokić, Lazo Simić, Rade Ćurčija, Mile Ćurčija, Milan Pekić, Simo Mućan, Stevo Jakić i Mica Dragićević. Svjedoci Rade Trubar i Milan Bursać iskazuju o sličnim zločinima. .. — Što kaže optuženi Fortner na iskaze ovih svjedoka? — Isključeno je da bi to mogao učiniti neki njemački vojnik. Možda ustaša... — Ali svjedoci dobro razlikuju njemačke vojnike od ustaša. 128

Jedan od svjedoka jasno kaže: njemački vojnik je oteo majci dijete od 4 mjeseca i bacio ga u vodu. — Nemoguće! — Optuženi možda misli da se takav postupak protivi prirodi njemačkog vojnika? — Da, upravo tako. — Nije li to presmiona tvrdnja. Tä za vrijeme ovoga rata Nijemci su žarili i palili diljem sve Evrope. — Htio bih nešto o tome... — O čemu to, optuženi? — O ovim grozotama. Sjećam se jednog mjesta... — Kojeg mjesta, optuženi? — Da, to je bilo kod Aginaca — desetak kilometara južno od Dubice, uz cestu prema Prijedoru. Tu je nađen jedan kapetan i još pet-šest ubijenih njemačkih vojnika, uši im odrezane, oči izvađene. To zna svećenik moje divizije. Molim da taj svećenik bude pozvan za svjedoka, zove se Knelbe, mogao bi ga naći kardinal Veinhobe iz Münchena. — Želi li optuženi, navodeći slučaj toga kapetana, što nije nemoguće, ustvrditi da to opravdava zločine njemačkih vojnika? — Ne, ali moram vam reći da čak ni nakon slučaja u Agincima nisam naredio da se provedu mjere za odmazdu. — Jeste li vi svojim jedinicama izdavali naređenja za ubijanje civilnog stanovništva. — To bi značilo da sam narod proganjao, a to nisam. Dr Gozze Gučetić se okrenuo prevodiocu: — Još jednom upozorite optuženog: bilo bi za njega nezgodno, nezgodno za njemačkog general-majora, da se utvrdi kako laže. — Da, bilo bi nezgodno — miran je Fortner. — No, da vidimo druge akcije... — Ja bih da se izjasnim o jednom slučaju s Romanije? — Ima li to veze s pitanjem? — To se tiče ustaša, riječ je o grozotama ustaša. — Vi ste optuženi zbog zločina počinjenih od Nijemaca, ali i svih drugih vaših potčinjenih. Ustanovljeno je da su vam i ustaše 129

potčinjene. Rekao bih da je besmisleno da sami sebe optužite iznoseći zvjerstva trupa koje su vam operacijski, disciplinski i sudski bile podređene. — Ipak, molim da se unese u zapisnik... Tada je već bilo 14 sati. Pretres je prekinut. Sutradan, trećeg dana procesa, 7. veljače 1947. godine, optuženi Lohr i Fortner su u vijećnicu uvedeni u 8.15 sati. Dr Gozze Gučetić obojici dopušta da sjede. Fortner kaže da mu je dobro, da mu je mnogo bolje nego jučer: — Mogu stajati. Fortner je pred sud izišao s dojmom da je zamisao njegove obrane izvanredna. Tek što mu je predsjednik vijeća dao riječ, ustvrdio je: — Ono naređenje nikad nije provedeno. Ono: da ja preuzimam svu komandu nad ustašama i domobranima. Meni su te jedinice bile samo operativno podređene. Sudski i disciplinski nikada. Zato hoću da iznesem događaj s Romanije. — Izvolite. — Moja mi je feldžandarmerija javila da je ustaški zastavnik Proban, s još dvojicom ustaša, ubio i grozno unakazio dvije žene, Srpkinje. Svu trojicu sam stavio u zaštitni zatvor. O tome sam obavijestio generala Badera u Beogradu i generala Glaise Horstenaua u Zagrebu. Tražio sam da hrvatske vlasti osude trojicu ustaša. Kako ništa nisam postigao dopisivanjem, otišao sam u Zagreb. Konačno sam uspio da se oformi sudska komisija, koja je u Sarajevu vodila istragu protiv Probana. Ta komisija — Pavelićev pukovnik i još neki oficiri — osudila je Probana na smrt. Osuda je i izvršena. — Vama je više konveniralo da ih stavite pod sud NDH, a mogli ste, kao vrhovni sudski šef, da ih stavite i pod njemački vojni sud. — Volio bih da pozovete kao svjedoka ratnog gradonačelnika Sarajeva Muftića i ondašnjeg direktora muzeja u Sarajevu Petrovića. — Ako ustreba. Nego, optuženi, da vi niste imali sva prava jedinog komandujućeg čovjeka, kako biste na teritoriju NDH 130

mogli uhapsiti oficire NDH? Bi li jedan general NDH usudio uhapsiti njemačkog oficira? — Nisam ih smjestio u pravi zatvor, već samo u zaštitni. Da ne pobjegnu. — Pustimo to. To s optužbom nije u vezi. Optuženi ste za zločine u akcijama na Kozari i u selima između Prijedora i Dubice? — Htio sam pokazati da meni ustaše u sudskom pogledu nisu bili potčinjeni. Opet se Fortner izvlači, a sud, čini se, nema pri ruci relevantne dokumente. Što li bi rekao da mu je bilo pročitati onaj dio dogovora između generala Badera i Horstenaua s Pavelićem i Kvaternikom, gdje se kaže: »Komandant 718. divizije general-major Fortner... dobiva izvršnu vlast u istočnoj Bosni. Čitava uprava ima... da radi po direktivama vojnog komandanta... Hrvatska vojska, kao i policija, oružnici i ustaše potčinjavaju se vojnom komandantu i rade po njegovim direktivama.« O tome kako je Fortner u istočnoj Bosni komandovao ustašama Jure Francetića (pet bataljona takozvane Crne legije) ima vrlo mnogo dokumenata. U svakoj Fortnerovoj zapovijedi za operacije u istočnoj Bosni utvrđuju se i zadaci »ustaške grupe potpukovnika Francetića«. Badera je u nekoliko navrata obavijestio da je »ustaška milicija potpukovnika Francetića odlučna i dobro disciplinirana jedinica«. Što se tiče oslanjanja na ustaše, koji su, inače, bili i u njemačkoj komandi ozloglašeni kao koljači, u istočnoj Bosni, upravo pod utjecajem Fortnera, bilo je to objašnjeno činjenicom da su: trenutno upućeni na njih jer nedostaju druge snage«. 1 Fortner i Bader su za Francetića govorili i pisali da je »nacionalni heroj« i da je »dobar komandant«. Činjenica da je Francetić u svakom pogledu u istočnoj Bosni bio pod Fortnerovom komandom uočljiva je i u podatku da je Fortner u lipnju 1942. godine naredio da se razoruža i zatvori kompletna četa Francetićeve Crne legije. Komandantu Jugoistoka je objašnjeno: 131

»Jedna četa ustaške legije Francetića, koja se istakla u operacijama u istočnoj Bosni, morala je biti razoružana, a pripadnici te čete uhapšeni, jer je ta četa nečuvenim zvjerstvima ponovno natjerala stanovništvo u šume...« U Solunu, na savjetovanju kod komandanta Jugoistoka, 21. svibnja utvrđeno je da su »jedina garancija za smirivanje istočne Bosne: prisustvo njemačkih trupa i njemačke upravne mjere. Osim toga, sve hrvatske vojne i policijske snage, uključujući i ustaše, potčinjene su njemačkoj komandi, jer se samo tako mogu isključiti suprotnosti Hrvata, Srba i Muslimana.« Mogao je, dakle, Fortner, kad je htio, kažnjavati i ustaše! Ali dr Gozze Gučetić ga ujutro 7. ožujka ne ispituje o tome: želi znati odnos optuženog prema zločinima njemačkih trupa na Kozari, kako u listopadu 1941. tako i između 18. i 28. veljače 1942. godine. — Nisam bio obaviješten o tim zločinima, inače bih počinioce proganjao. — Dok je optuženi bio komandant istočne Bosne, bila je u dva navrata vođena akcija protiv oslobođenog Jajca. — Prije toga, ako dozvolite, druže predsjedniče — javio se vojni tužilac — imao bih nešto pitati u vezi s pređenom temom. Čini se da optuženi rado prebacuje zločine na ustaše. Ali su, vidimo to iz njegovog vlastitog naređenja, ustaše bile njemu podređene. Da pročitam, druže predsjedniče? Dr Gučetić je izmijenio dvije-tri riječi s drom Fridrihom Davidom. Dozvoljava čitanje dokumenta. Potpukovnik Ostrić čita dopis zapovjedništva 2. domobranskog područja: u tom dopisu je navedeno naređenje komandujućeg generala (Fortnera) 718. pješadijske divizije. — Ta zapovijed, potpisana od Fortnera, glasi: »Kao opunomoćeni predstavnik izvršne vlasti naređujem njemačkim zapovjednicima mjesta i uporišta, za sve njemačke i hrvatske postrojbe vojske, domobranstva, ustaša, redarstva i policije... Podređenost ustaša i domobrana nije samo taktička, nego i stegovna, sudbena i u pogledu nadzora nad vršenjem službe...« To ste vi potpisali, optuženi. 132

Predsjednik je htio znati: — Što kažete na to? — Optuženi taj dokument ima. Dan mu je — kaže tužilac. Fortner je izgubio jutarnju odlučnost: — Hrvatska vlada je nastojala da se ne petljamo u njenu nezavisnost. Baš to dokazuje slučaj Proban. Morao sam osobno putovati u Zagreb. — Ali, optuženi, ovdje je dokument. Tu jasno piše da su njemačkim zapovjednicima mjesta i uporišta podređeni ustaše i ostali. Očito je, to sami pišete u svom naređenju, da su ustaškodomobranske jedinice, kao i žandarmerija, podređeni u svemu tim njemačkim komandantima mjesta i uporišta, a tim više i njemačkom komandantu divizije. — Ja sam bar u deset navrata prijavljivao Zagrebu izgrede ustaša. — Dobro. To o nadležnosti smo rasvijetlili. Prelazimo na akcije protiv Jajca. — Bile su dvije. Mislim u ljeto. — Možda u rujnu 1942? — Rujan, moguće. ' — Dvije akcije redom? s — Dvije, da. <• 1 — Jesu li u tim akcijama vršeni zločini? — Ne. — Ali sjetio se kako je prethodno pobijeno, pa naglo objašnjava: — Dakako, koliko ja znam. — Paljene kuće, ubijani civili, djeca? — Bilo je spaljenih kuća. Ne znam jesu li civili ubijani. — Kako se postupalo sa zarobljenicima? — Sve zarobljenike sam skupljao. Dok se moj štab nalazio sjeverno od Jajca, zarobljenike sam slao u Banju Luku. Kad sam bio istočno, slao sam ih u Aleksandrovu kasarnu u Sarajevu. Humano sam postupao s njima. Oni preko 60 godina puštani su kućama, i mlađi od 17 godina. — Svjedoci tvrde drugo. Evo, Milan Jokić iz sela Natpolje, (12 km jugozapadno od Jajca): U Natpolju su Nijemci ubili oko 100 lica; petnaestoro ljudi je ugušeno u vreloj vodi. Komandant 133

feldžandarmerije je bio kapetan Neumann, vama neposredno potčinjen. — Neumann je komandirao 2. četom 501. bataljona vojne žandarmerije. — Drugi svjedoci (Miroljub Sakan, Luka Jekić, Branko Sakan i Rade Marjanac) govore o drugim zločinima... — Predsjednik čita dugu listu ubijenih; stravične slike, kao i u već navedenim opisima zločina na Kozari. Zatim se obraća Fortneru: — Vidite li, optuženi: poslije svake akcije vaših trupa ostaju leševi i zgarišta? — Strogo sam zabranjivao spaljivanje kuća i razaranje sela. To bi samo povećavalo broj onih u šumi. Nitko se nije sjetio (ili nije bilo dokumenta?) da generala Fortnera podsjeti na njegov proglas »Stanovnicima istočne Bosne« uoči zime 1942. godine. Opomena toga proglasa je bila nedvosmislena: ustanici, odmah kućama, ili uzmite na znanje da »borba s velikonjemačkom vojskom neće završiti samo vašim vojničkim porazom, nego i uništenjem vašeg naroda!« — Vi kažete da ste zabranjivali ubojstva, ispade, paljevine, a vidimo — eto Kozare, eto Prijedora, eto Jajca — da se zločini stalno ponavljaju. Kako to da su činjenice suprotne vašim navodnim naređenjima? Nisu li ta naređenja zahtijevala ubojstva i palež? Prisjetite se, optuženi. Znam, prošlo je pet godina, ali valjda se ipak sjećate. — Ja ne mogu naređivati ubojstva. Jasno, ako se vodi borba uz učešće artiljerije, onda je lako zapaliti kuće slamnatih krovova. — Jeste li sudjelovali u operaciji »Weiss?« — Samo na početku. — Gdje je bila vaša divizija? — Dijelovi su bili u Sarajevu. Nadiremo preko Ivan-Sedla prema Konjicu. Čelo je stiglo neznatno dalje od Konjica. Tada sam smijenjen. — Jeste li posjetili jedinice u Konjicu? — Bio sam tamo. — Tko se, rame uz rame, borio s njemačkim trupama? — S druge strane su došli Talijani. — I nitko drugi? 134

— Četnici su nam se ponudili — Jesu li se borili? — U početku nisu. — Recite, konačno, jesu li ili nisu bili s vama? — Dok sam ja bio tamo, stajali su, doduše, iza nas, ali još nisu sudjelovali u borbi. — Iza vaših prvih borbenih linija, razoružani? — Nismo iz razoružali. Tražili su još oružja da se bore protiv partizana. — Optuženi Lohr je izjavio da je u 4. i 5. ofenzivi trebalo likvidirati i četnike i da Nijemci nisu četnicima dozvoljavali sudjelovanje u borbama, štoviše: da su Nijemci četnike razoružavali. Rekao je: kad mu je jedan talijanski general ponudio suradnju četnika umjesto talijanskih trupa, on je, Lohr, izjavio da se :— po Führerovom naređenju — ima pucati na svakoga tko nastupa na talijanskom dijelu fronta bez talijanske uniforme. Lohr: Da, to sam izjavio! — O tome je opširno govorio u istražnom postupku. — Fortner drugačije govori. — Škrto se osmjehuje dr Gučetić. — To je izniman slučaj. Sjećam se toga slučaja. — A sjećate li se da su se za vrijeme »Weiss II« duž neretljanske obale rame uz rame s Nijemcima borili i Talijani i četnici? — Drugdje nisu. — A tamo, duž obale Neretve? — Ne duž obale. — Jesu li se tamo borili? — U prostoru Neretve, da. , — Zajedno s Nijemcima i Talijanima? — Konjic je bio opkoljen od partizana. — Kako to može biti u skladu s vašom izjavom da Nijemci nisu surađivali s četnicima, već su ih razoružavali? — Dozvolite da rastumačim. Mislim da sam to rekao u prvom saslušanju. — Da? — U široj okolini Konjica došlo je do kritične situacije. 135

Partizani, koji su nastupali sjeverno od Prozora, dobili su prevlast. U tom prostoru bili su četnici, Nijemci i Talijani, i svi su bačeni na otvoren prostor, mislim prema Jablanici. Prozor je bio utvrđen od Talijana. I onda su se zajedno branili od partizana i nisu mogli unutra, opkoljeni, da se međusobno tuku. Ta suradnja je imala dug epilog. Trebalo je čitav slučaj rastumačiti Führern... — Optuženi Fortner, još nismo čuli: što kažete za zločine svojih trupa? — Imam samo jedan odgovor: kad sam nešto saznao o zločinima, počinioce sam kažnjavao. Naravno, nisam mogao progoniti počinioce zločina za koje nisam znao. — Jeste li, možda, za vrijeme »Weiss I« izdali neko naređenje o ubijanju. — Ne! — Kad ste, poslije borbe za Konjic, smijenjeni, jeste li otišli u Njemačku? — Da. I više se nisam vraćao ovamo. Suci David i Radovanović htjeli su nešto više znati o Fortnerovoj diviziji i o njenom sastavu (80 posto Austrijanaca). Zatim je dr David optuženog ispitivao o nekim akcijama u Srijemu 1942. godine. Onda je opet zapodjenut razgovor o borbi za Konjic, koji su partizani pokušavali osloboditi od 19. do 26. veljače 1942. godine, da bi otvorili izlaz Centralnoj bolnici na drugu obalu Neretve. Dr David: Je li vas obišao Lohr u Konjicu? — Da, početkom veljače, ili krajem siječnja. — Zašto je dolazio k vama? — Kao što starješine dolaze obići vojsku. — O čemu ste razgovarali? — Više se ne sjećam. — O borbi protiv partizana, o raspoloženju naroda... — O tome se svakako govorilo. Ali pojedinosti ne pamtim. — Možda vam je tada rečeno da Lohr partizane smatra regularnom vojskom? — Ne mogu se sjetiti. U svakom slučaju, ja sam prema njima 136

postupao kao da su regularna vojska. Nisu bili regularna vojska, ali ja sam postupao kao da jesu. O tome kako je postupao, odnosno kako je trebalo da postupa general Fortner, odredio je Lohr slijedeći Hitlerove upute. Löhrove stavove iznesene na konferenciji u Beogradu 30. prosinca 1942. general Lüters je pretvorio u naređenje od 7. siječnja 1943. godine: »Razvoj situacije u hrvatskom prostoru nalaže... da se još jednom razjasne komandni odnosi. 1. Rejoni 714. i 718. divizije su operativna područja... Nosioci cjelokupne vlasti na njihovim područjima su generalpotpukovnik Fortner i general-major Reihert... 2. Sve hrvatske oružane jedinice na prostoru označenom pod brojem 1. potčinjene su njemačkim divizijama. Hrvatskim ustanovama će se, prema mogućnostima, prepustiti izvjesna odgovornost... 3. Zbog potrebe čišćenja hrvatskih oružanih snaga, popunu i reorganizaciju vršiti energično... 4. Prema stanovništvu imaju se primjenjivati rigorozne mjere: a) muško stanovništvo od 15 do 50 godina u nepouzdanim područjima treba prikupiti u sabirne logore...; b) partizani, i oni za koje se sumnja da su partizani, kao i civili u čijim stanovima se pronađe oružje i municija, imaju se odmah, bez formalnog saslušanja, strijeljati, odnosno objesiti, a njihove kuće spaliti...« Fortnera ne pitaju o tome, nego o Norveškoj: . — — — — —

Bili ste u Norveškoj? Da. Otprilike kada? Travanj—lipanj 1943. U svojstvu?

— Imao sam naređenje da inspiciram aerodrome u sjevernoj Norveškoj i u Finskoj. — Optuženi je stari vojnik, ugledni Nijemac, poznat general. Vjerujem da dobro poznaje organizaciju njemačke ratne mašine? 137

Molio bih ga da kaže: jesu li se Hitlerove, Führerove odluke uvijek provodile? * — Svugdje i uvijek. — Po Hitlerovim naređenjima generali su organizirali operacije, a vojnici su to izvršavali? — Općenito uzeto, Hitlerovi nalozi su provođeni u djelo. Ipak, u jednom slučaju jedno Hitlerovo naređenje ja nisam proveo u djelo... — Jedan primjer, optuženi: ako Führer naredi da neko naselje treba uništiti, da li se takva odluka izvršavala u granicama raspoloživih snaga; je li se morala izvršiti? — Naravno. Bez diskusije. Nego, ja bih htio nešto reći. Jednom jedno takvo naređenje... — To nas sada ne zanima. Nego, nešto o disciplini njemačke vojske. Da li je disciplina bila slabija nego u prvom ratu? — Nikako slabija! — Hoćete reći: ako nije bila čvršća, slabija sigurno nije bila. — Bila je kao i u prvom ratu. Ali, u ovom ratu je bilo nezadovoljstva, jer se nacistička stranka uplitala u vojna pitanja. — Načelno: da li je vaša vojska mogla izvoditi akcije kako joj je palo na pamet, ili je morala raditi po danim direktivama? — Uglavnom, po instrukcijama. — Da li su komandanti dobivali izvještaje o onom što se dešava u borbi protiv narodnooslobodilačke vojske? — Dobivali su izvještaje. — Jesu li ti izvještaji slani dalje višoj komandi. Jeste li vi slali izvještaje? — Slani su dalje višim komandama. — Zar je moguće da su paljena sela, mnogo sela, a da neki komandanti o tome nemaju pojma? — Ako biste mi objasnili: što znači komandant? — Na primjer: zapovjednik divizije. — Onda je moguće. — Pa ako izgori i petnaest sela? — Moguće, ipak. Prostori su veliki i ne možete sve vidjeti iz komandnog mjesta. 138

— Jeste li imali obavještajne oficire? — Da. — Jesu li oni dostavljali izvještaje? — Da. — Da li je moguće da komandant Jugoistoka ne zna što se događa na terenu gdje njegovi komandanti divizija izvode operacije? — Moguće je da ne zna. — Jesu li obavještajni oficiri odgovornim starješinama dostavljali izvještaje? — Obavještajni oficir je obično kod komandanta. Sređuje izvještaje primljene iz jedinica. Toliko koliko mu jave, može znati; on nije na položajima. — Jesu li pri divizijama i armijama postojali obavještajni odsjeci? — Postojali su. — Međusobno povezani? — Da, povezani. Dr David se tada obratio Löhru: — Čuli ste optuženog Fortnera? Je li točno to što kaže? — Pitali ste ga vrlo neprecizno. — Vi ste jučer, odgovarajući na jedno od pitanja svoga branioca, rekli da nitko iz vaše porodice nije bio u Nacionalsocij alističkoj partiji. Možda ste htjeli da shvatimo da ste bili protivnik nacionalsocij alista? — Nacionalsocijalizam ima dobre i loše strane. Ja sam vidio lice i naličje. — Molio bih direktan odgovor: prijatelj ili neprijatelj nacionalsocij alista? — Neprijatelj nisam bio. — Znači: prijatelj? — Ne. Tada je ustao vojni tužilac: — Samo nekoliko pitanja, druže predsjedniče. Može? — Tužilac želi nešto pitati optuženog Lohra? 139

Ostrić se blago naklonio predsjedniku vijeća, a sve to vrijeme ispod oka, gleda Lohra: — Od kada ste poznavali Göringa? — Od 1937. godine, prije Anschlussa, kad sam poslan da kupim avione u Njemačkoj. — Vi ste organizirali austrijsku avijaciju? — Da. — Po njemačkom uzoru? — Ne. Branilac generala Lohra je sve to vrijeme davao znak predsjedniku vijeća. Očito, i on je htio nešto pitati. Dr Gučetić ga je tek sada opazio: — Izvolite? — Druže predsjedniče, moje pitanje optuženom Löhru o pripadnosti Nacionalsocijalističkoj stranci pogrešno je shvaćeno. Nisam pitao za njegovo mišljenje o nacionalsocijalistima, već o tome kako je stajao prema rukovodstvu nacionalista, prema Hitleru. — U redu — kaže predsjednik. Zatim je opet okrenut stolu tužilaštva. — Ima li vojni tužilac pitanja optuženom Fortneru? — Hvala, imam. Optuženi Fortner je izjavio kako je zdušno radio na »smirivanju strasti« u Bosni. Kojim sredstvima, kako: pismima, savjetima? Fortner je naglo ustao. Bilo je to pitanje koje mu je odgovaralo. Čak se bio dogovorio s braniocem da ga slično upita. Sad se raspričao: — Moj prethodnik me upozorio, čim sam došao u Banju Luku, da ću imati teškoća s jednim čovjekom koji strašno tlači srpski živalj i sa svojim ustašama kinji narod. Bio je to Viktor Gutić. Pozvao sam tada toga Gutića i rekao mu da njegov način rada stvara neslogu u narodu. Zaprijetio sam mu: ako tako nastavi, predložit ću da ga smijene. Pri tome napominjem: on meni nije bio podređen. Tada mi je rekao: gospodine generale, vi nas ne razumijete, ovo je Balkan! Ja sam na to odmah predložio da bude smijenjen. U mnogim sam izvještajima radio na tome i 140

poslije dugih nastojanja Gutić je smijenjen. Čitava Banja Luka mi je bila zahvalna. Onda je došao pukovnik... Predsjednik vijeća ga je prekinuo: — Pustite detalje, optuženi. To je suvišno. Tužilac nastavlja pitanjima: — Ja sam optuženog pitao: na koji je način smirivao stanovništvo. Da li uklanjanjem nemirnog, nepouzdanog stanovništva? Fortner je potvrdio kimanjem glave. — Da li je tim sredstvima želio smirivanje, jer je uklanjao... — Ja sam pokušao u slučaju Gutića... — Mislim da optuženi nije razumio pitanje. Prevedite mu: da li je on smirivanje prilika vršio uklanjanjem nemirnog i nepouzdanog stanovništva s terena? Treba li to uklanjanje razumjeti kao ubijanje? — Ma, ne. — Odvođenje u logore... — Ne! — Jeste li uoči početka operacije »Weiss« oficirima NDH uputili jedno pismo? — Za to pismo saznao sam iz optužnice. Toga se ne sjećam. Volio bih vidjeti original. — Mi originala s vašim vlastoručnim potpisom nemamo. Pronašli smo samo prijepis, sačuvan u ustaškim izvorima. — Mogu li pogledati prijepis. U optužnici je neka rečenica izvučena bez veze... Tužilac je pročitao pismo: onako kako su ga preveli ustaše. Fortner je to pisao 20. siječnja 1943. godine, prvog dana operacije »Weiss I«: »Svim hrvatskim časnicima moga komandnog područja. Gospodo, Obraćam se u pismu neposredno vama, pošto osjećam da mnogi od vas nisu svjesni velikog značenja naše borbe i velike opasnosti u kojoj se nalazi vaša domovina. O čemu se radi? Radi se, ukratko rečeno, o postojanju ili nepostojanju Hrvatske. Radi se o sreći i nesreći vašeg naroda, vaših porodica, vaših gradova i 141

•

""Wi>imu>. *

sela. Radi se o tome da li će Hrvatska ostati nezavisna, slobodna i ponosna, ili će se poniziti do komunističko-boljševičke pokrajine kojom će upravljati Židovi, u kojoj će zavladati još veća bijeda od one koja je već do sada prouzrokovana besmislenim ubijanjima, pljačkanjima i otimanjima od strane boljševičkih zločinačkih bandi Staljinovog plaćenika Tita. Mislim da izbor između slobodne i nezavisne Hrvatske u novoj Evropi i opustošene boljševičke pokrajine u službi Staljina ne pada teško. Na vama, gospodo, leži sada glavni teret odgovornosti. Vi ste eksponenti u ovoj borbi i na vašem junaštvu, držanju i shvaćanju mjerit će povijest veličinu hrvatskog naroda. Šta treba učiniti? Drugovi hrvatskog časničkog kora, U prvom svjetskom ratu ubrajale su se hrvatske i bosanske regimente među najbolje uopće. Zašto da to bude danas drugačije? Vaši domobrani i ustaše su tvrdi, hrabri, izdržljivi i skromni, samo su najvećim dijelom prosti ljudi. To znači da oni hoće da od nekoga budu vođeni. Oni s beskrajnim povjerenjem gledaju svoje vođe. Nije čudo što u borbi zataje kad vođe kao prvi počnu da se povlače. Svuda gdje su časnici bili otporni i izdržljivi, njihovi vojnici su se valjano borili. Napominjem samo Teslić, gdje su dijelovi 8. pješadijskog puka, zajedno s borbenim jedinicama njemačke grupe, pod zapovjedništvom komandanta 8. pješadijskog puka pukovnika Mifeka od 8. do 18. siječnja uspješno odbili žestoke i uporne napade jakih komunističkih bandi, uz neznatne vlastite, a velike neprijateljske gubitke. Vaši vojnici žele da budu opskrbljeni. Ako se budete brinuli da oni dobiju pristojnu hranu, topla odijela i dobre cipele, oni će vam skrb vjernošću, izdržljivošću i junaštvom tisuću puta vratiti. Baš u pogledu opskrbe leži tajna njemačke udarne snage. Oficir može pomoćnim sredstvima mnogo dobra učiniti i time mnogo pridonijeti pojačanju udarne snage svoje vojske. Osim toga, treba iz dosadašnjih borbi uzeti slijedeće pouke: Gdje god je to moguće, neprijatelja se mora napadati. Napad daje vlastitoj vojsci polet i samopouzdanje, i nanosi manje gubitaka od svakog drugog načina borbe. Gdje god to objektivni 142

položaj traži, treba prijeći u obranu i obrambena linija ima se braniti do zadnjeg čovjeka i metka... Ja ću ubuduće svakog zapovjednika, koji bez mog pismenog naloga bude zapovjedio izbjegavanje borbe, odnosno naredi povlačenje, pozvati na najveću odgovornost i staviti pred ratni sud... Drugovi, hrvatski oficiri, uzmite ove retke k srcu... Za poglavnika i dom spremni! Heil Hitler! Fortner.« — Ja sam to pisao — tiho priznaje general, a tužilac je htio znati: — Iz osobnih pobuda? — Da. Pismo je potpuno nevino. > — Dakle: samo iz osobnih pobuda? — Da. — I to je odraz vašeg mišljenja i gledanja na situaciju? — To je pismo upućeno radi dizanja borbenog duha podređenih mi jedinica... Upućeno je oficirima da shvate smisao i svrhu naše borbe. — A zar nije izraz tipičnog nacističko-fašističkog nazora? Fortner nema što odgovoriti. — Goebbelsov rječnik? — Ne. Moj! Tužilac je naprosto cijedio djelić po djelić priznanja, ali sav pritisak je, činilo se, bio uzaludan. Stari hohenzollernski oficir, Hitlerov general, ima vrašku upornost. Ostrić je postavljao čitav niz zamki, ali general se kao jegulja izvlačio. I tužilac, kao i predsjednik vijeća, u zaključnoj rundi ispitivanja optuženog želi dokazati: • da Fortner svjesno laže, čak vrlo grubo; • da je Fortner pozivao na zločine i da je naređivao izvršenja zločina. To nije lako dokazati. General zna, shvaća; optužnica je dovoljno jasna: trebao bi odgovarati za zločine izvršene na terenu gdje su djelovale njegove trupe, ali učinit će sve da to poreče. Nada se: da su nestali svi zločinski dokumenti s njegovim 143

potpisom, a samo pismo »časničkom koru« da nije dovoljno za osudu. Bilo mu je sumnjivo samo jedno: što ga stalno ispituju da li je potpisao barem jedno naređenje o ubijanju? Nadao se da dokumenta nemaju. Mislio je o tome, procjenjujući što bi još tužilac mogao izvući iz svojih fascikla i uopće nije reagirao kad je Ostrić govorio: — Jučer je izjavio da je zarobljenike mogao dati saslušati i odmah strijeljati, ali da to nije učinio jer je partizane smatrao neprijateljem prema kojem treba postupati po međunarodnom ratnom pravu. Tišina u sudnici prenu Fortnera iz razmišljanja. Kao da nije čuo što je potpukovnik Ostrić govorio, ali stječe se dojam da nema što kazati. Tužiocu je to bilo dovoljno. Ne inzistira. Poluglasno kaže: »Znamo mi dobro njegove nazore!«, ali prevodilac je i to revnosno preveo Fortneru, koji je ovoga puta htio nešto reći. Ostrić ga je pretekao: — Optuženi je sudjelovao u operaciji »Weiss«. Je li vas general Lüters prije ofenzive pozvao na sastanak? — Ne sjećam se. — Da li ste od Lütersa ili nekog drugog primili naređenje o postupku sa zarobljenim partizanima? — Ne mogu se sjetiti. — Jeste li vi izdali neko naređenje u vezi s tim? — Da se zarobljenici imaju saslušati i uputiti u sarajevsku kasarnu Aleksandar. Tužilac izlazi iza svoga stola. Sasvim je prišao optuženom generalu, koji težinu tijela premješta s noge na nogu. Ostrić cijelo vrijeme drži u rukama dvadesetak listova strojem ispisanih dokumenata, ali se ne može s Fortnerovog mjesta vidjeti jesu li na njemačkom jeziku i s kakvim su pečatima, s čijim potpisima. Potpukovnik i optuženi general stajali su sada jedan nasuprot drugome, ispred vijeća, uz stol prevodilaca. Ostrić je ovoga puta ugodno uljudan: — On je stari vojnik, optuženi Fortner — govori s Fortnerom kao da je riječ o trećem čovjeku: — Snažna ličnost. Energičan čovjek. Takvim nam se predstavlja sve vrijeme — odjednom se 144

Ostrićev glas izmijenio, ovoga puta tih, ali prožet prijetnjom: — Jeste li, optuženi, imali autoritet da svojim podređenima nametnete izvršenje svojih naređenja? — To se razumije samo po sebi — odlučno kaže Fortner ne sluteći da je Ostrićevo pitanje jedna od stupica. Pitanje je put u dokaz: vojnici su morali izvršavati zločin koji im naređuje nepopustljivi general. No vojni tužilac to ne kaže. Još pita: — Kako biste postupali kad podređeni ne bi izvršio vaše naređenje? — Išao bi pred ratni sud. — Jučer ste ovdje branili čast njemačkog vojnika. Očito, držite do tog vojnika, pa dakle i do sebe. Tako častan, biste li ipak mogli svjesno reći neistinu? — Ne. Nikada! — odlučan je generalov glas. Tužilac se okrenuo prema svome stolu i na nj odložio listove iz ruku. Zakopčava dugme na bluzi, a onda ponovo zakorači prema optuženom: — Posljednji put vas pitam: da li ste u ofenzivi »Weiss« svojim podređenim trupama izdali neko naređenje o postupku prema zarobljenicima i civilnom stanovništvu? — Ne mogu se sjetiti. > — Ranije ste uporno tvrdili da niste! Tada je predsjednik vijeća intervenirao: — Optuženi je to rekao u vezi s izvršavanjem zločina. Fortner je u taj mah bio gotovo siguran: nema nikakvog dokumenta. Ponavlja kako je naredio da se zarobljenike ispita i pošalje u sarajevsku kasarnu. Dok je to govorio, tužilac se vratio za svoj stol. Ponovo zbunjuje Fortnera: uzima iz fascikla neke listove: — A niste tražili da se zarobljenike grupira: nešto za zamjenu, više za odmazdu? Fortner je već zaustio da i to porekne, ali se u zadnji čas predomisli: nije dobro sve nijekati, bolje je ne sjećati se. — Ima, optuženi, dokaz. Želite li zaista da vas podsjetim? — Molim — s mnogo nesigurnosti šapće Fortner. Čini se da 145

ga je obhrvala mučna pomisao: zar ipak imaju nešto napisano, nešto njegovo? Ostrić je već išao prema sudačkom stolu. Dr Gučetiću pruža dva žućkasta lista papira. Iz optuženičke klupe može se vidjeti da je to neki dopis starijeg datuma. Dr Gučetić je samo bacio pogled na listove, i vraća ih vojnom tužiocu uz gotovo nezainteresirano odobrenje: — Pokažite optuženom! Ostrić se nagnuo prema Fortneru: — Pogledajte, je li ovo vaše naređenje, generale? Mišić ispod lijeve jagodice šezdesettrogodišnjeg generala nervozno zaigra. Oznojili mu se dlanovi, suhi inače i preosjetljivi, kao suhi listovi. Htjede sjesti, to mu je već otprije dopušteno. Već je zakoračio prema klupi, a onda odustade. Dvorana se stišala, napregnuta u pažnji. Tužilac pušta da uzbuđenje raste, a onda tu napetost naglo siječe: — Ovo je naređenje 718. pješadijske divizije. Odjel Ia, što znači: operativno odjeljenje. Povjerljivo, broj 135/43. Tako je to zavedeno u dokumentima 718. divizije. Potpisan je optuženi, onda general-lajtnant i komandant 718. divizije. Evo što piše: »Zapovjednik njemačkih trupa u Hrvatskoj zapovijedio je 12. siječnja 1943. godine slijedeće: Na području Hrvatske« — Ostrić na to dodaje: Ovdje se, znate, misli na njemačku tvorevinu, takozvanu Nezavisnu državu Hrvatsku! »vrijede slijedeće smjernice: Prvo, opravdana je svaka mjera potrebna za sigurnost jedinice, kao i ona što može poslužiti za smirivanje zemlje. (...)

Treće, nitko ne smije biti pozvan na odgovornost zbog njegovog prestrogog postupka. Četvrto, postupak sa stanovništvom: svakog tko sudjeluje ili je sudjelovao u borbi protiv zaštitnih četa ili hrvatske države objestiti ili strijeljati. Tako treba postupiti i prema svim strancima, to jest prema svima zatečenim u tuđem mjestu, kao i prema svima zatečenim na bojištu. Vođe zadržati kod divizije radi zamjene, a ostale zadržati za strijeljanje kao mjeru odmazde. Ostali, za oružje 146

sposobni muškarci, od 15 godina naviše, ima da se otpreme u posebne sabirne logore... Peto, naselja: ona teško pristupačna, kao i sva mjesta za koja je utvrđeno da su partizanska uporišta, ili da su podesna za partizanska uporišta, kao i špilje i barake, razoriti. Tako postupiti sa svim mjestima iz kojih je pucano. Bit će razorena i ona naselja koja za to odredi kao mjeru odmazde komandant divizije. (...)

Sedmo, svakome mora biti jasno, da se samo najstrožim mjerama može uspostaviti konačni mir i red i da se samo najrigoroznijim postupcima mogu spriječiti dalji gubici naših jedinica, kao i dijela zaista nedužnog stanovništva.« — To je ono što Fortner prenosi kao naređenje pretpostavljenog. Tom Liitersovom naređenju je dodao svoje upute, kratko i jasno: »Zadatak divizije: ponovo se najstrože upozorava da će svatko tko energično postupa i postigne uspjeh naći u meni zaštitnika, a časnici i vojnici koji bi kukavičlukom, neodlučnošću ili nemarom prouzrokovali hrvatskoj državi, njemačkim ili hrvatskim četama štetu ili nepovoljnost, bit će od mene pozvani na bezobzirnu odgovornost, stavljeni pred ratni sud i suđeni neovisno o činu, staležu i porijeklu, bez samilosti.« — Tako je pisao optuženi Fortner. Tekst sam pročitao iz ondašnjeg domobranskog prijevoda. Na dokumentu piše: Za točnost prijevoda: nadsatnik Bernhard, i evo njegovog osobnog potpisa. Zatim: glavar stožera glavnostožerni bojnik Mesarov, i on osobno potpisan. Sudeći po imenima, bilo je to Fortnerovo naređenje upućeno domobranskom 2. brdskom zdrugu, koji je bio potčinjen komandantu 718. divizije. Tužilac je slavodobitno stajao uz Fortnera: — Mogu konstatirati da je ovo naređenje generala Lütersa, odnosno generala Fortnera, potpuno u suglasnosti s pismom Glaise-Horstenau. To pismo je sudu poznato. Podsjećam samo na ovaj podatak iz toga pisma: 147

»Zarobljenici određeni za razmjenu, ukupno oko 150 istaknutih ličnosti, i 300 zarobljenika određenih za represalije, ostaju pod nadzorom vojnog zapovjednika. Koji nisu sumnjivi, a pogodni su za rad u Njemačkoj, bit će poslani transportima u posebni logor u Osijeku. Koji su sudjelovali u borbi, imaju biti strijeljani ili obješeni...« Dvorana gotovo da i ne diše, sluša Ostrića: — Prema tome, između ustaša, na koje je optuženi pokušao prevaliti svu krivicu, i njemačkog vojnika, koji se fotografira s cigaretom u ustima, nasmijan, nad svojom žrtvom, ili jednog njemačkog generala, komandanta, koji naređuje da se naselja razore, da se sve opljačka, da se ljude pobije — nema nikakve razlike. Ostrić se jedva vidljivo naklonio sudu i sjeda za svoj stol. Dr Gozze Gučetić predaje optuženog obrani. Branitelj po dužnosti malo ima nade za optuženog generala, ali ipak pokušava otkriti barem neke naputke za iole povoljni ishod. Moli optuženog da se sjeti: je li na Kozari i Prijedoru bilo više akcija i da li je on svaki put bio tamo? — Kad je 1942. godine bila velika akcija protiv Kozare, bio sam u Sarajevu. Dr Gučetić pomalo nervozan intervenira: — Pustite drugu ofenzivu na Kozari, za to niti niste optuženi. Obrana želi znati: da li je optuženi od ustaša redovno dobivao izvještaje o toku operacija? — Nije, kaže optuženi. — A bi li optuženi mogao navesti neki konkretniji primjer da potkrijepi tvrdnju kako domobrani i ustaše nisu sudski i disciplinski bili odgovorni njemu, Fortneru? — Ne mogu navesti neki poseban slučaj. Ali moglo bi se to vidjeti iz mojih izvještaja slatih u Zagreb. U tim pismima sam predlagao da povuku Francetića iz moga područja. Feldžandarmerija me obavještavala o tome kako Francetić unosi nemir u ova područja. Konačno, uspjelo mi je da Francetić bude uklonjen iz Bosne. 148

Francetić je baš tada u vrijeme kad ga je Fortner navodno optuživao (a zapravo, iz sačuvanih dokumenata se vidi da mu je davao najviše ocjene), dobio najviši ustaški čin, zapravo ustaško zvanje — postao je pukovnik, a u Bosni je sve do svoje smrti, do prosinca 1942. godine, sudjelovao, neposredno potčinjen Fortneru, u svim operacijama 718. divizije. Fortner se sada raspričao o odnosima s ustašama: bolje je govoriti o svemu drugome, samo da se ne vraća na dokument koji je čitao potpukovnik Ostrić. Zato je starom generalu dobrodošlo braniteljevo pitanje. Optuženi se već poradovao da je ispitivanje o naređenju od 12. siječnja zaključeno, kad mu se, namršten ovoga puta, obrati predsjednik sudskog vijeća: — Optuženi Fortner se nije izjasnio o ovome dokumentu — digao je visoko dva lista Fortnerovog naređenja 718. diviziji za učešće u operaciji »Weiss«: — Odavde se vidi da nije točno ono što je optuženi izjavljivao. Odavde se vidi da je s partizanima trebalo postupati kao s pripadnicima neregularnih trupa: strijeljati ih na licu mjesta. Isto tako je trebalo postupati i sa stanovništvom. Kuće je trebalo spaliti, i one iz kojih je pucano, i one koje bi tek možda mogle poslužiti partizanima. Što optuženi kaže na sve ovo? — To sam naređenje primio od više instance... — I proveo dalje? — To mi je bila dužnost. — Treba li onda da se optuženi čudi što su se njegove trupe ponašale onako kako kažu svjedoci u pročitanim iskazima? — Iskazi svjedoka se odnose na period prije pisanja ovog naređenja, mnogo prije. — Ako se s partizanima 1943. postupalo kao sa slobodnim stijelcima, nije li logično da su postupci prije toga bili isto takvi, ako ne i rigorozniji? Odnos prema zarobljenim partizanima počinje se unekoliko mijenjati poslije bitke na Sutjesci. Na osnovi jedne Hitlerove upute, postupak koji je važio do kraja srpnja 1943. godine (»svi zarobljeni banditi treba da budu strijeljani, a sumnjivi uhapšeni«, pri čemu su banditima smatrani i oni »koji bez jačeg razloga lutaju oko naselja«) ukida se; od tada »bandite ne treba strijeljati, već se 149

s

l*i<*

prema njima odnositi kao prema ratnim zarobljenicima... da se dobije radna snaga, da se banditima da poticaj da prebjegavaju i da se može suprotstaviti neprijateljskoj propagandi o tome kako Nijemci sve strijeljaju«. No, na sudu se o tome naređenju nije govorilo; dokument je tek kasnije dobiven iz američkih ahriva. Dr Gučetić je 7. veljače 1947. godine htio da optuženi konačno shvati: — Ovaj dokument — pokazivao je naređenje generala Fortnera od 12. siječnja 1943. — uvjerljivo pobija vašu obranu. Optuženi je, na primjer, izričito izjavio, i to je u nekoliko navrata tvrdio, kako nikad nije osobno izdao, a niti provodio naređenja više komande za strijeljanje partizana i civilnog stanovništva. Ima li optuženi potrebe da se izjasni o ovome? — Ja jesam primao naređenja takve vrste, ali ih nisam provodio. Da znate samo što je sve bilo naređivano! Primio sam, na primjer, 1942. godine jedno tajno Hitlerovo naređenje — očito, Fortner se »sjetio« Hitlerove upute koju je feldmaršal Wilhelm Keitel, šef štaba Vrhovne komande oružanih snaga, uputio 16. prosinca 1942 — i to je naređenje otprilike određivalo: Partizani i slobodni strijelci na Balkanu i na južnom dijelu istočne fronte toliko su brojčano narasli da je naše daljnje uspješno ratovanje dovedeno u pitanje. Zato naređujem još jedanput da sva civilna lica, zatečena s oružjem na bojnom polju, treba strijeljati po kratkom postupku, a svakog rukovodioca koji ne izvrši ovo naređenje uzet ću na odgovornost i kazniti svim meni raspoloživim sredstvima... " — Primili ste, znači, takvo naređenje? — Da. — Postupak vaših jedinica bio je potpuno u skladu s tim naređenjem Adolfa Hitlera, kao što je u skladu i s naređenjem Rudolfa Liitersa. — Vidite, pozvao sam svoja dva komandanta p u k a . . . — Nije to važno. Treba da odgovorite: jeste li ovo naređenje proveli? — Baš sam o tome htio... Kazao sam svojim komandatima pukova da je naređenje došlo s mjesta gdje prilike na Balkanu nisu poznate. Ovdje svi ratuju u građanskom odijelu. 150

— Da utvrdimo: je li optuženi proveo Lütersovo naređenje? — To mi je bilo naređeno. — I Hitlerove upute također su vam prenesene kao naređenje... No, pustimo sad to. Vi ste rekli što ste imali kazati. Nego, u vezi s tim dokumentom potrebno je očitovanje optuženog Löhra. Kad je optuženi Lohr imao sastanak s Lütersom u Zagrebu? — Početkom siječnja — Lohr nije rekao precizno datum. Da je on utvrđivao »postupak prema stanovništvu«, vidi se i po već spominjanom pismu generala Glaisea od 4. siječnja, a i iz talijanskog naređenja za operaciju »Weiss«. Načelnik talijanske vrhovne komande Ugo Cavaliere je poslije rimskih dogovora s Löhrom pisao da će se »držanje prema stanovništvu morati karakterizirati velikom strogošću« i da će »način postupanja trebati u pojedinim slučajevima uskladiti s postupkom njemačkih trupa«. Bez mnogih bitnih dokumenata, zadovoljan što je pribavljen i taj jedan (Lütersovo naređenje preneseno trupama preko Fortnera), predsjednik sudskog vijeća pokušava utvrditi vezu Lohra s ovim stavovima: — Dokument je pisan 12. siječnja, znači poslije vašeg sastanka s Lütersom? Potpukovnik Ostrić, iako zna da će kapetan dr Gozze Gučetić oštro protestirati, dobacuje: — Ne 12, nego 18. siječnja. — Vojni tužilac nema riječ, a osim toga: zaista se radi o 12. siječnju. Divizija je svoje naređenje trupama uputila 18. siječnja — sve divizije Lütersovog korpusa »Kroatia« su 18. siječnja uputile naređenje trupama za ofenzivu. General Phlebs je, na primjer, toga dana, određujući pravce nadiranja svojim pukovima, pod točkom 9 pisao: »Pri pročešljavanju predjela kroz koje jedinice prolaze, bezobzirno zarobljavati muško stanovništvo sposobno za oružje, a sve zatečene s oružjem u ruci strijeljati po kratkom postupku«. Dr Gozze Gučetić dugo gleda optuženog Lohra, a bivši komandant bivšeg Jugoistoka, još jak nad sobom i sposoban da se u svakoj prilici kontrolira, očekuje pitanje baš onako kako je i postavljeno: — Da li je moguće da Hitler naređuje zločine, i 151

Liiters to isto naređuje, i Fortner to prenosi potčinjenima, a samo Lohr naređuje nešto suprotno svemu tome? — Moguće je, jer tako se dogodilo — uporan je optuženi. — Možda optuženi nije razumio što piše u pročitanom dokumentu? — Razumio sam sve. — Da li je optuženom jasno da su njegovi komandanti u operacijama »Weiss jedan« i »Weiss dva«, kao i u operaciji »Schwarz« postupali po ovom naređenju? — Svakako, ovaj dokument je slobodno tumačen. — Je li ovdje rečeno: strijeljati svakog uhvaćenog? — Da. — Kaže li se da nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog prestrogog postupka? — Razumio sam ovaj dokument. To su direktive generala Lütersa. — Je li moguće da je vaš stav, da su vaša naređenja bila potpuno suprotna? — Nevjerojatno je, ali je bilo tako. Molio bih da razjasnim — traži i žustro govori prije nego što mu Gučetić išta stiže odgovoriti: — Prema Hitlerovoj uputi došlo je naređenje Vrhovne komande njemačke vojske: prikupiti što više zarobljenika. To sam prenio Lütersu u Zagrebu. Ali, kako se vidi, kada sam ja odletio u Solun, opet su se vratili na staro naređenje Hitlera, jer je bila praksa da se Hitlerova naređenja nikad ne suspendiraju. — Vi ste pet mjeseci rukovodili tim operacijama? — Kazao sam... — Bili ste zainteresirani za uspjeh? — Jesam. — I svakodnevno ste primali izvještaje? — Jesam. — A ipak, sve to vrijeme niste mogli zapaziti da se postupa suprotno vašem naređenju? — Već nekoliko puta sam rekao da sam primao samo taktičke izvještaje. 152

— Ali već smo, optuženi, utvrdili da ste bili u Donjem Vakufu, u Petrinji, u Konjicu, u Livnu, i utvrdili smo da ste tamo imali kontakta s trupama. — Imao sam kontakt s jedinicama samo u Donjem Vakufu. — Pa barem ste tada morali vidjeti situaciju na terenu? — Vidio sam da je Donji Vakuf potpuno razoren. — Je li vjerojatno da optuženi, kao vrhovni komandant, čitavih pet mjeseci ne zna kako teku operacije? — Znao sam kako teku operacije. A pod tim se ne podrazumijeva spaljivanje sela. — Ne čini li vam se, optuženi, da je njemačka vojna sila ipak shvatila operacije i kao spaljivanje sela? — Svakako, ali bez moga znanja. Nije bilo moguće sve znati u Solunu... — Optuženi je, kako reče, početkom siječnja održao konferenciju s njemu potčinjenim generalom Lütersom u Zagrebu. Dva-tri dana iza toga Lüters izdaje pročitano naređenje. Optuženi kaže: veoma je zainteresiran za rukovođenje operacijama »Weiss I«, »Weiss II« i »Schwarz«, veoma mu je važno kakve su trupe, obilazi trupe, dogovora se o akcijama, a onda kaže: ono što se događalo, ostalo mu je nepoznato. Zar je to vjerojatno? — Lüters se držao mojih uputa izdajući naređenje za operacije. Jedino gdje se nije držao mog operacijskog naređenja, to je onda kada nije zatvorio obruč. Ispitivanjem Lohra prijepodne 7. veljače zaključeno je i ispitivanje drugooptuženog general-lajtnanta Fortnera.

153

Schmidthuber

Tek što je minulo podne 7. veljače 1947. godine, dan je znak za nastavak procesa. Na ulazu u veliku dvoranu Izvršnog narodnog odbora Beograda u Uzun-Mirkovoj ulici broj 1, što je bila prerađena u vijećnicu Vojnog suda Jugoslavenske armije, predsjednik vijeća kapetan Vuko Gozze Gučetić i vojni tužilac potpukovnik Zvonko Ostrić, za tren su zastali. Ostrićevo lice je zajapureno od srdžbe: — I kad im pokažeš crno na bijelom, ne priznaju! — Nije važno. Činjenice će ih pobiti — smiren je predsjednik sudskog vijeća. Ali nepuna tri sata kasnije, kad se opet nađu na izlazu iz vijećnice, priznao je tužiocu: — Ovo silno laganje prelazi već svaku mjeru! Predsjednik je bio posebno ljut zbog ponašanja trećeoptuženog u ovom procesu, Augusta Schmidthubera, Brigadeführera i SS general-majora. Još za vrijeme rata, gotovo čitavu godinu prije njemačke kapitulacije, jedan od njegovih suboraca iz 7. SS brdske divizije »Princ Eugen« ustvrdio je za Schmidthubera da je »najkrvoločniji oficir 7. SS divizije«. U zarobljeništvu o sebi je pisao da je »sin pokojnog Augusta i majke Ane, rođene Griinzhager, rođen 8. svibnja 1901. u Augsburgu«, d a j e »oženjen, bez djece, neosuđivan«, d a j e bio »ranije rimokatolik, a sada samo vjernik«, da je išao »u osnovnu školu, tri razreda gimnazije i tri godine u šegrtsku školu u pivari«, da mu žena živi »u Hamburgu, Langerhorn, Kasarnsko naselje 5.« U 12.15 sati 7. veljače predsjedavajući je zamolio: 155

— Druže potporučniče, uvedite optužene Lohra, Fortnera i Augusta Schmidthubera. Optuženi su sjeli na prvu klupu, ispred publike koja je blago žamorila. Predsjednik je htio znati: — Je li optuženi Schmidthuber zdrav i može li stajati? Mogao je stajati. — Jeste li razumjeli optužnicu? Osjećate li se krivim? — Ne osjećam se krivim, a optužnicu sam razumio. — Ni za jedno djelo? — Ne znam čak ni za mjesta navedena u optužnici. Predsjedavajući je napreskokce pročitao početni dio generalove izjave na saslušanju pred načelnikom istražnog odjeljenja Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina Miloša Isakovića i načelnika istražnog odjeljenja Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina u Hrvatskoj dra Ive Ernsta 12. siječnja 1946. Dr. Gučetić je gotovo napamet znao tekst: »... Još prije nego je Hitler preuzeo vlast, u Njemačkoj su pod pokroviteljstvom Hindenburga i pod upravom ministarstva oružanih snaga osnovani logori za predvojničku obuku omladine. Pod imenom Državno staratelj stvo za fizički odgoj omladine, logori su zapravo bili način da se izigraju odredbe Versajskog ugovora. U listopadu 1932. dobrovoljno sam se javio za službu u logoru, kao podoficir. Najprije sam radio u upravi logora, zatim sam bio komandir voda, pa poručnik — upravitelj štaba. Kad je Hitler preuzeo vlast, Starateljstvo je dobilo naziv SA — sportska škola. Sve je ostalo po starom, samo je Nacionalsocijalistička partija dala svoj naziv školi i dovela u logor veći broj ljudi...« Gučetić naglo diže oči s izjave: — Kad ste stupili u oružane SS trupe? — 1935. godine. — Jedinica? — Puk »Deutschland.« — Kad su osnovane oružane formacije SS? — 1934. — Kad ste vi stupili u SS, koliko je bilo SS pukova? — Dva. Leibstandarte »Adolf Hitler« i »Deutschland.« 156

— Što je tom specijalnom vojskom Himmler želio postići? — To su trebale biti elitne jedinice. Po mom shvaćanju: jezgra nove vojske. — Podređene Wehrmachtu ili Himmleru? — Personalno i organizaciono Himmleru, a u naobrazbi Wehrmachtu. Kad je na niirnberškom procesu bio ispitivan načelnik Vrhovne komande Wehrmachta feldmaršal Wilhelm Keitel, poslije prikazivanja dokumentarnog filma o zločinima SS trupa, piskavo je vrisnuo: »To je užasno. Kad to vidim, stidim se što sam Nijemac. To su sve činili oni strašni prasci iz SS...« Schmidthuber poriče izuzetnost SS trupa. Tvrdi da to nije bila »specijalna politička vojska«. Međutim, budući da će ovdje o tim trupama biti još mnogo govora, treba odmah razjasniti neke činjenice koje u beogradskom procesu nisu bile razjašnjavane, vjerojatno stoga što ih je sud smatrao već utvrđenima. Uzmimo citat iz presude Međunarodnog suda o zločinu protiv mira, o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječanstva učinjenim od SS, Gestapa i SD: » . . . Spočetka je organizacija SS (Schutzstaffeln) osnovana od Hitlera 1925. godine kao zaštitna formacija Jurišnih odreda (SA = Sturmabteilungen)... Kad su nacisti prigrabili vlast, SS je korišten za učvršćenje poretka... po F uhrerovom ukazu dobiva dodatnu funkciju čuvanja unutrašnje sigurnosti; ima posebno važnu ulogu u vrijeme removske čistke 30. lipnja 1934, pa je uskoro, zbog svojih zasluga, postao samostalna organizacija nacističke partije. Kad je 1929. godine Himmler imenovan Reichsführerom, organizacija SS je imala 280 ljudi... 1933. bilo je 52000 članova iz svih slojeva društva. Prva je organizacija bila 'opći SS' i ta organizacija 1939. godine izrasta u korpus organiziran po vojnom sistemu, svrstan u divizije i pukove sa 240000 ljudi. Za vrijeme rata ta je organizacija smanjena na 40000 članova. SS spočetka ima dvije samostalne organizacije: vojne SS odrede, u kojima su dobrovoljci prijavljeni na četvorogodišnju službu, umjesto obavezne službe u armiji, i ujedinjeni odredi SS 157

'Mrtvačka glava', koji su čuvali koncentracione logore, od 1934. godine u nadležnosti SS. Vojni odredi SS bili svrstani u vojne jedinice i trebali su biti upotrebljeni zajedno s armijom u slučaju mobilizacije... 1940. godine oružane jedinice SS imaju oko 100000 vojnika: 44000 iz općih, a 56000 iz bivših borbenih odreda. Na kraju rata bilo ih je oko 580000 — 40 divizija. U taktičkom pogledu SS je potčinjen armiji...« Osuđujući SS kao organizaciju zločina, Međunarodni vojni sudu u Nürnbergu je ustvrdio: »SS trupe su se isticale u izvršavanju zločina, naročito u istrebljivanju Židova, u zvjerstvima i umorstvima u koncentracionim logorima, u ekscesima izvršenim na okupiranim područjima ... Prestupnicima se, po ocjeni Suda, smatraju sve osobe službeno učlanjene u SS...« U statutu Nacionalsocijalističke partije zapisano je da su »odredi SS osnovani... radi izvršavanja specijalnih zadataka«. Hitlerov zamjenik Hess je pisao da su »jedinice SS namijenjene više nego ostale trupe za izvršavanje specijalnih zadataka na okupiranim područjima...« Kakvo su značenje za nacističke vođe imali esesovci pokazuje i citat iz jednog Himmlerovog govora Gruppenführerima u Poznanju 1943. godine: »Kad pobijedimo, tada, kao što sam već govorio, počinje naš pravi posao... U narednih 20—30 godina mi smo dužni davati Evropi rukovodeće ličnosti... Mi ćemo svijetu diktirati svoje zakone...« No, eto, dogodilo se da su morali odgovarati pred zakonima humanosti. Da vidimo, dakle, kako je jedan od brigadnih vođa, SS general Schmidthuber, odgovarao na pitanja dra Gozze Gučetića 7. veljače 1947. godine: — SS nije bila specijalna vojska. Za izobrazbu smo imali Wehrmacht. I ja sam školovan kao komandant bataljona u Dcbret/.u. — Vaš čin i dužnost 1935? — Komandir čete. — Kada je stvorena prva SS divizija? — Poslije rata s Poljskom. — Ne prilikom Anschlussa? 158

— U Austriji i Poljskoj su samo pojedini pukovi bili ubačeni u Wehrmacht. A prva divizija je osnovana zime 1939. i 1940. godine. Divizija »Reich.« — I vi ste u njoj? — Puk »Germanija.« > — Što? — Komandir čete, komandant bataljona. Potom optuženi govori o sastavu prve SS divizije, o ratu protiv Poljske i na Zapadu, o sudjelovanju u travanjskom ratu protiv Jugoslavije (puk »Germanija« nastupa iz Rumunjske preko Banata), o ratu protiv SSSR-a: Brest Litovsk, Minsk, Vjazma, Moskva... — Divizija je s Istočnog fronta povučena? — Poslije velikih gubitaka pod Moskvom. Ja sam tada premješten u Banat radi osnivanja divizije »Prinz Eugen.« — Kada? — U svibnju 1942. Naređenje za formiranje SS divizije »Prinz Eugen« potpisao je Himmler 1. ožujka 1942. godine. Formiranje je završeno u kolovozu 1942. godine. Starješine su uglavnom bile iz Njemačke, a vojska, folksdojčeri iz Jugoslavije, Mađarske i Rumunjske. Komandant divizije je bio rumunjski Nijemac, Löhrov prijatelj SS Gruppenführer i SS general-potpukovnik Arthur Phlebs, nekoć k. uk. oficir. Predsjednik sudskog vijeća je imao pred sobom 86 gusto kucanih stranica podataka o zločinima 7. SS divizije »Prinz Eugen«. Tu su bila i naređenja u stilu zahtjeva: »istrijebiti«, »uništiti«, »sravniti sa zemljom«. U operacijama, redovno: »Kein Lebender darf den Kessel verlassen« — da se nitko živ iz obruča ne izvuče! — Optuženi je bio komandant jednog puka, a divizija je imala tri puka? — Bila su dva lovačka i jedan artiljerijski puk. Ja sam bio komandant 14. SS lovačkog puka (2. puk 7. SS divizije). — Koliko bataljona? — Tri. ..... . i

159

Komandanti bataljona su 1942. godine bili Kaaserer, Wagner i Landverer. - Sjećate li se komandanata bataljona za vrijeme 4. i 5. ofenzive? — Prvi: Wagner, drugi: Ditsche... Ne sjećam se tko je bio u 3. bataljonu. — Komandant 3. bataljona bio je SSStandartenführer Mackelburg. —- Brojčano, kolika je bila divizija? • — Oko 20000 ljudi. —- Koliko ih je bilo u puku optuženog? — Najviše 5000. Nije ih bilo više? • — Zajedno s artiljerijom pridodanom puku, najviše 6 000 — Schmidthuber je umanjivao snagu 7. SS divizije. Iz izvještaja generala Lohra od 25. listopada 1942. godine vidi se da je SS dobrovoljačka brdska divizija »Prinz Eugen« imala 21 851 oficira i vojnika. Ali, ako se optuženi i nije sjećao broja vojnika u svojoj diviziji» sjećao se prve borbene akcije: — Bilo je to u području Krive Reke. — Kojim pravcima su nastupale trupe? — Iz Kosovske Mitro vice na Kopaonik je nastupao 1, a iz Raške 2. bataljon 14. SS puka. Dijelovi 3. bataljona su nastupali iz Novog Pazara. Operacijom je neposredno rukovodio komandant divizije. Sudjelovali su i Bugari i ruski tzv. Zaštitni korpus. — Zna li optuženi da je njegov 1. bataljon popalio Krivu Reku? —- Znam za to. O tome sam svjedočio u procesu ondašnjem komandantu 1. bataljona Kaasereru. — Kaaserer je, dakle, zapalio selo? —• Ne čitavo selo. Meni je javljeno d a j e selo zapaljeno u toku borbe, ne hotimično. Na Kaaserera je pucano iz sela... — Da li je Kaaserer tada naredio vojnicima da ubijaju žene i djecu, a jednu grupu žena i djece stjerao u crkvu, a onda crkvu minirao? — Kaaserer to u istrazi nije priznao — tvrdio je Schmidthuber, a po jednom izvještaju generalštaba Jugoistok dade se 160

zaključiti da je o razaranju Krive Reke bio obavješten i Lohr (a mogao je biti obaviješten jedino onda ako ga je informirao komandant Srbije, taj pak obaviješten od Phlebsa, a Phlebs od Schmidthubera); da Lohr nije bio obaviješten, kako bi mogao Vrhovnoj komandi 25. listopada 1942. godine pisati da se »poslije razaranja banditskih skloništa u rajonu Krive Reke treba barem za neko vrijeme nadati miru«. Poučen iskustvima s Kopaonika, Lohr je inzistirao da se što prije pristupi »energičnom čišćenju Guče.« Schmidthuber je na suđenju, izbjegavši u prvoj rundi nategnutog dijaloga konkretne odgovore, priznao da ga je o razaranju Krive Reke i miniranju crkve obavijestio ratni izvjestitelj Fiinck. — A sad tvrdite da to Kaaserer nije priznao. — Kaaserer je priznao miniranje crkve, ali ne sa ženama, nego s muškarcima. — Priznao je, znači, da je zajedno s crkvom minirao muškarce? — Da. Dr Gozze Gučetić se preko stola nagnuo prema prevodiocu: — Upitajte optuženog: smatra li to zločinom? — Naravno. — I onda ste vi, obaviješteni od Fiincka, smijenili Kaaserera zbog zločina u Krivoj Reci? — Smijenio ga je komandant divizije na osnovi moga izvještaja. Tada je isključen iz SS trupa, a da lije dobio još kakvu kaznu, to ne znam. — Kaaserer je kod vas bio kapetan? — Kapetan. — A osam mjeseci kasnije, što je bio? — Čuo sam da je došao u Zagreb kao policijski kapetan. Kaasereru je suđeno s grupom gestapovaca u Beogradu od 9. do 19. prosinca 1946. godine. I njima je sudio dr Vuko Gozze Gučetić. Osuđen je zbog zločina u Krivoj Reci, Mačkovcu i Bačevcu: »Tom prilikom jedinice njegovog bataljona su pobile 130 osoba, od kojih 30 djece od 1 do 14 godina, a jedan dio žrtava 161

uništen je miniranjem crkve u selu Kriva Reka u kojoj se nalazilo 46 muškaraca, žena i djece...« Dr Gučetić je upravo stoga želio čuti Schmidthubera: — Kako objašnjavate podatak daje netko uklonjen, po kazni, iz SS trupa, da je osuđen jer je digao u zrak crkvu s civilima, a poslije toga vrtoglavo napreduje? Schmidthuber širi ruke kao da je i säm zaprepašten: — Nitko od nas nije mogao objasniti Kaasererovo napredovanje . . . — Dvije su mogućnosti: ili Kaaserera uopće niste prijavili, ili se u SS trupama zbog zločina unapređivalo. — Kad sam se sreo s Kaasererom 1943. i vidio da je Obersturmbannführer, javio sam to štabu, jer sam ja u vezi sa strijeljanjima djece i žena izdao strogu zapovijed jedinicama. Richard Kaaserer, pet godina stariji od Schmidthubera, Austrijanac, u Njemačkoj od Hitlerovog dolaska na vlast, u beogradskom vojnom zatvoru broj dva izjavio je 20. rujna isljedniku JA Šambaheru: » . . . O k o 10. listopada 1942. upućen sam iz Rudnice u sjeveroistočnom pravcu u planinu Kopaonik. Prošao sam kroz mjesto Reka, ne pamtim baš točan naziv toga mjesta. Ali dobro se sjećam da sam primio naređenje da na određenom sektoru sve pretražim radi oružja, municije, eksploziva i sakrivenih četnika Keserovića. Imali smo izričito naređenje da slomimo oružani otpor. Tamo gdje se naiđe na municiju, oružje i eksploziv, ili gdje se nađu pripadnici četničkih odreda, muškarce je trebalo uhapsiti. A da je kuće trebalo paliti, to ne znam. Također ne znam za naređenje o represalijama. Prilikom prodora na meni određeni rajon, pružen je otpor iz više kuća. Otpor je oružjem slomljen. Poslije te akcije pješke sam sa svojim bataljonom krenuo prema Kosovskoj Mitrovici. Schmidthuber me nikada nije upoznao sa zločinima počinjenim u Krivoj Reci, niti me je ikada nešto o tome pitao...« I Kaaserer je, kao i Schmidthuber, pokušao da izbjegne odgovornost. Obojica su priznavala postojanje zločina, ali su frapantnom tvrdoglavošću isključivali svoje sudioništvo u njemu. 162

Ispitujući o Kaasereru, dr Gučetić je pokušao utvrditi Schmidthuberovo zločinačko djelovanje. Lice predsjednika vijeća je smireno: — Budući da ste 1943. Kaasererov dolazak u Zagreb prijavili štabu, kako rekoste: u vezi sa strijeljanjem djece i žena, znači li to, optuženi, da se u Krivoj Reci pucalo i u žene i u djecu? — To mi je naknadno javio ratni dopisnik Fiinck. — To kod Krive Reke, to je prva akcija 7. SS divizije? — Da. — I odmah: miniranje crkve, pucanje u djecu i žene? — Oštro sam reagirao i izdao strogo naređenje. — Sadržaj? — Pa vidite, prvo i prvo... — Sažetije, optuženi. — Provedena je istraga. A zatim sam napisao naređenje u kojem je otprilike bilo ovo: pucati na žene i djecu, krasti — to su vaša dosadašnja junaštva nedostojna vojnika. Postanite, napokon, vojnici! — Vi tako: grdite ih zbog zločina, a oni odmah srljaju u nove zločine. Recite nam da lije vaš puk, poslije toga naređenja, i dalje palio i žario gdje god je stizao, ili je poslušao vašu zapovijed? — Uvjeren sam da se 14. SS puk poslije ovog naređenja ponašao više vojnički. — Što znači: više vojnički? Je li se ponašao po zakonima i običajima vođenja rata ili je tek nastojao da se tako ponaša? — Nastojalo se. A podatke iz optužnice ne shvaćam... — Da li vam je poznato da je mjesec dana poslije akcije na Krivu Reku izvedena akcija na Blaževo? — Ja sam naredio izvođenje te akcije — tiho kaže SS general, jer zna da je zapovijed s njegovim potpisom sačuvana. — Znate li da je tada Blaževo sa svim okolnim selima opljačkano i do temelja spaljeno? — Mi smo vršili akciju protiv četnika. Znam samo da je tada uništen štab četničke brigade. — Kako to da su osim Blaževa spaljena i sela Bozoljin, Gradac, Domiševina, Ravnište, Borance, Radunje i Iričići. 163

— Nepoznata su mi ta imena. — Okolica Blaževa. — Da mi je karta, možda bih sè sjetio koje su jedinice tamo operirale. — Gdje je vaš puk operirao? — Ja o tome ništa ne znam i ništa mi nije bilo javljeno. — Nije vam poznato da je u akciji koju ste vi naredili i koju izvode bataljoni vašeg puka spaljeno i opljačkano desetak sela? — Znam samo rezultate vojne akcije: ubijena četiri četnička oficira i jedan civil. — To je u prosincu 1942. Kamo je divizija poslije toga prebačena? — Početkom siječnja 1943. u rajon Zagreb—Samobor. Zatim u Karlovac radi sudjelovanja u operaciji »Weiss.« — Kojim pravcem je nastupao vaš puk? — Moj 2. bataljon je bio pod komandom štaba divizije, motoriziran. Ja sam s dva bataljona i artiljerijskim odredom nastupao od Barilovića prema Krnjaku. — Širina nastupanja? Odgovor na to pitanje će Schmidthuber uporno izbjegavati, jer zna: koja god sela navede, utvrdit će se da su tada spaljena. Umjesto toga, kaže: — Bio je dubok snijeg na putu. — Puk se ne kreće samo putom. Ima svoj front. — Od Barilovića prema Krnjaku. Tužilac, a ni sud, u vrijeme procesa nemaju zapovijed komandanta SS dobrovoljačke brdske divizije »Prinz Eugen« potčinjenim jedinicama za izvođenje operacije »Weiss«. Naš Vojnoistorijski institut je kopiju toga dokumenta dobio iz američkih arhiva. Zapovijed je izdana 18. siječnja 1943. godine: » . . . Grupiranje i napad u zapadnom rajonu divizije ima da se izvede na slijedeći način: a) Borbena grupa (Kampfgruppe) 'Zapad': Komandant Obersturmbannführer Schmidthuber sa: pukovskim štabom 2. lovačkog puka, 164

odjeljenjem skijaša, III/2. lovačkog puka, brdskom inženjerijskom četom, 1. vodom tenkovske čete, 3. bataljonom brdskih topova, konjičkom grupom isturenog prednjeg odreda s konjičkim vodom inženjerijske motorizirane čete, lakom inženjerijskom kolonom, 5 bolničkih kara, dva sanitetska vozila, materijalom za provizorni most natovarenim na sanjke, odjeljenjem civilnih radnika, grupira se u rajonu Barilović—Leskovac—Poljice na takav način da u svitanje dana 20. I suprotna neprijateljska obala može biti stavljena pod vatru sa svim teškim oružjem bataljona i tenskovskih oruđa. Protuoklopna oruđa i oruđa oklopnih kola upraviti na bunker da bi se on trenutno uništio. Da bi se most preko Korane osvojio u ispravnom stanju, mora se neprijateljski bunker, iz kojeg vjerojatno treba biti izvršeno paljenje radi rušenja mosta, uzeti iznenadnim prepadom u drugom dijelu noći na 20. siječnja... Poslije zauzimanja južne obale, Borbena grupa prodire energično duž druma u jugoistočnom pravcu isturujući ispred sebe konjičku grupu, da bi što prije posjela rajon oko Blagavica brda. Skradsku goru prokrstariti pobočnicom koja bi potom u rajonu Živković preuzela osiguranje u pravcu zapada. U pravcu Galovog brda uputiti što prije jednu četu sa zadatkom da pretpostavljeni neprijateljski položaj na sjevernoj padini ovoga brda obuhvati s leđa i na taj način olakša nastupanje Borbene grupe Hedrich iz rajona oko Tušilovića. Pomoću provizornog mostovnog materijala što ga Borbena grupa nosi, uz bezobzirno angažiranje stanovništva, moraju se ukloniti sve eventualno postojeće zapreke i osloboditi cesta za Krnjak radi dopreme diviziji, pošto će za popravak glavne ceste preko Tušilovića vjerojatno trebati nekoliko dana dok se ona osposobi za redovan saobraćaj... 165

Prilikom pročešljavanja predjela kroz koja prolaze trupe, sve muškarce sposobne za oružje bezobzirno zarobljavati, a uhvaćene s oružjem u ruci strijeljati po kratkom postupku. Uhvaćene osobe otpremiti sabirnoj stanici u Karlovcu...« Dr Gozze Gučetić je pokušao što više saznati o prodoru 7. SS divizije od Karlovca preko Slunja za Bihać i dalje u smjeru jugoistoka: — Jeste li vodili borbe? — Slomili smo slabiji otpor kod Barilovića. Kod Krnjaka je bilo vatre s dalekog odstojanja. — Poslije Krnjaka? — Mjesto Rijeka. To je bio prvi borbeni položaj, noć 19. i 20. siječnja. Čitavu noć su se redali napadi partizana. — A puk je bio na cesti? — Glavnina je bila u Krnjaku i oko Krnjaka. Dvije čete zapadno od ceste. — Slušajte, optuženi, puk se nikada nije u borbi kretao cestom. Ima svoju širinu, bočna osiguranja, izvidnice... Ta ne želite nas, valjda, sada uvjeravati kako ste vi sve vrijeme ofenzive išli samom cestom! — Pobočnice su se držale brda. — Kuda idete poslije Rijeke? — Pravac Slunj. — Je li tu bilo borbe? — Sa brda je pružan otpor. Zadržavani smo vatrom. — Kojom širinom nastupate, koliko udesno i ulijevo od ceste? — To se mijenjalo. To se može vidjeti u ravnici, tamo ne. — Dva ili pet kilometara? — Nekad i 15 kilometara od ceste. — I tako idete prema Slunju. A onda? — U Slunju smo zadržani. Partizani su minirali most i naši pioniri su morali izgraditi novi most. Slunj je gorio. — Dalje? — Pravac Bihać. — Valjda znate gdje ste bili do Bihaća? — Uvijek sam išao cestom. 166

— Kako je moguće u tako oštrim borbama da je vaš puk uvijek na cesti? — Samo ja. Bataljoni su bili na položajima i do 15 kilometara udaljeni... Dr Gučetić sporo, cijedeći od optuženog odgovor po odgovor, saznaje da se 14. SS puk, odnosno 2. SS puk SS divizije »Prinz Eugen«, od Bihaća kretao prema Bosanskom Petrovcu, Kulen Vakufu, Vrtoču, Drvaru, Bosanskom Grahovu... — A 13. SS puk, da li je nastupao desno ili lijevo od vas? — Lijevo od nas. — To je borbena grupa Broser, »Istočna grupa« SS divizije. — Vi ste izjavili da ne pamtite ni jedno mjesto koje je zapaljeno od vaših jedinica za vrijeme ove ofenzive. Međutim, sva zapaljena mjesta su uz cestu, najudaljenije do 15 kilometara lijevo ili desno od ceste, dakle na pravcu nadiranja vašeg puka. Prema tome to nije učinio 13. SS puk, nego jedinice pod vašom komandom. I nemojte, molim, tvrditi kao i u istražnom postupku: sve zlo je od 13. SS puka, a vi ste nevini! — Na mom putu od Krnjaka, od nas zatečenog u ruševinama, do Bosanskog Grahova, koje je također bilo u ruševinama, nije bilo drugih srušenih mjesta. — Vaša regimenta nije zapalila ni jednu zgradu? — Na putu moga puka ništa nije zapaljeno. — I od Karlovca do Ljubuškog ni jedna kuća nije zapaljena? — Gorjele su kuće... zapaljene od svijetleće municije. — Da li je moguće čitavo selo zapaliti svijetlećom municijom? — Čitavo selo ne. Neke kuće da. Nisam vidio zapaljenih sela. Schmidthuber, optužen kao »najkrvoločniji oficir 7. SS divizije«, pokazao se i kao najuporniji lažac. Esesovci su ulazili u mnoga ranije zapaljena sela. Ali ulazili su i u nezapaljena sela. Iza njih nije ostala nijedna kuća s krovom; nije ostala nijedna bajta. Predsjednik vijeća Vojnog suda dr Gozze Gučetić već umoran od Schmidthuberovog poricanja svake činjenice, vadi iz ovećeg fascikla snop listova: — Moram optuženom pokazati neke zapisnike: da vidi kako su na putu 14. SS puka gorjela čitava sela. Najprije izjava Rade 167

Stevandića: selo Prekaja, zaselak Stevandić, zapaljene 33 kuće. Sve opljačkano. Bajunetom, ubodom u glave, ubijeno 5 ljudi. U selima Marčete, Škrbić i Matić pripadnici 14. SS puka su ubili 20 staraca i starica, njihove leševe su bacili u bunare. U Tičevu i Preodcu ubili su 6 ljudi. Svjedok je vidio leševe trojice partizana. Bili su vezani. Ubijeni su na cesti. Pri prolazu kroz Tičevo pucali su u sakupljeno stanovništvo i mnoge ubili, svjedok ne zna koliko... Dva su Tičeva, Malo i Veliko. Potiskujući zaštitne dijelove 1. bosanskog korpusa, esesovci su u ta sela prodrli uspinjući se s ceste Drvar—Rore. U oba Tičeva se zatekao dio banijskog zbjega s mještanima. Tko nije uspio pobjeći u okolne šume, ubijen je. U dokumentima o 7. SS diviziji zapisana su neka imena tada ubijenih Tičevčana: Stana Višekruna, 40 godina; Nedeljko Višekruna, Stanin sin, 3 godine; Vid Višekruna, Stanin sin, 8 godina; Rade Jović, 75 godina; Dmitar Jović, 75 godina; Nikola Prpa, 80 godina. — Optuženi, i Prekaja i Tičevo su na pravcu nastupanja vaše divizije... — Mogu odmah nešto reći o Prekaji — odjednom se sjetio: — Znam da je tamo svake noći bila borba s partizanima, koji su napadali iz šume. Bilo mi je javljeno da je selo napušteno. — I zato ga je trebalo zapaliti? — Ne, ali tamo je bilo noćnih borbi... — Sjećate li se sela Vrtoče? — Da, tuda smo prošli. — I kroz Drinić? — Da, ali ta sela nisu bila zapaljena. Ta su sela u bosanskopetrovačkom kraju: koga su tamo uhvatili, uglavnom je i ubijen. U samome Petrovcu esesovci su ubili dvije šezdesetgodišnjakinje — apotekarku Julku Turić i Kosaru Brkić, zatim sina Mehe Malkoča, Aliju Milićevića (35), Gospavu Vučković (30), Sabita Sinanovića (28), Husu Selimovića (32)... Drinići su bili tipično partizansko selo, izdavački centar Bihaćke republike. Pet mjeseci je tu danonoćno radila štamparija 168

CK KPJ i Vrhovnog štaba. Tu je štampano 49 000 primjeraka »Borbe« (18 brojeva), 6000 primjeraka »Narodnog oslobođenja« i još drugih listova u 8000 primjeraka. Tu su štampane i obligacije zajma AVNOJ-a, časopis »Proleter«, »Osnovi lenjinizma« u 2200 primjeraka, tiskano je preko 43 000 različitih letaka... ukupno: 68 publikacija u 181 147 primjeraka na 2 0Q , 376 stranica. Napustivši Drinić, Vladimir Dedijer je 30. siječnja 1943. godine pisao na Oštrelju: »Jedna od najstrašnijih slika ovog rata. Mraz je, a kulja narod bos, go, gladan. Nepregledne hiljade odmiču korak po korak. Svi idu pešice, sem ono nekoliko srećnih koji su imali vremena da zgrabe volove i kola. To je najborbeniji, najodaniji deo našeg naroda. Ove su majke rađale brigade... Jedna žena srednjih godina s četvoro sitne dece — najstarije nosi ono najmlađe — svi bosi, iscrpeni, majci se trbuh vidi... Strašan je ovaj naš rat. Nikad naš narod nije preživljavao teže trenutke. Kuda će ovih 40000 duša... Određeno je da se poslednja rezerva šećera za bolnice, 1500 kilograma, razdeli izbeglicama...« I Drinićani su izbjegli. Sve što se moglo kretati pobjeglo je iz sela pred ofenzivom. Selo je najprije tukla artiljerija 7. SS divizije, a onda su u nj prodrli dijelovi 14. SS puka. U selu su uhvatili samo sedmoro ljudi. Rosa Banjac (50), Pero Kuburić (84) i njegova žena Marija (75) bili su ranjeni. Odmah su strijeljani. Na ulazu u selo su uhvaćeni i ubijeni: Ilija Stoisavljević (80), Sava Stoisavljević (12) i dvoje Kecmana — Đurađ (90) i Sava (65). Đurađ Kecman je zaklan. Ostali Drinićani su bježali u srnetičke šume. Jedan od zbjegova — u izvještaju je rečeno: »preko 3000 duša« — bio je u rajonu drinićkih ispaša i pastirskih koliba na mjestu Kozila. Schmidthuber je tragom toga zbjega poslao čestu esesovaca. Većina izbjeglica je uspjela umaći, ali je uhvaćeno 69 staraca, žena i djece. Iz ove grupe spasilo ih se petoro. Ostali su strijeljani i svi bačeni na jednu gomilu. Imamo podatke o tada strijeljanim Drinićanima. Navest ćemo sva imena i dob strijeljanih da se vidi kako među njima nije bilo nikoga za pušku: šest Rončavića: Trivun (75), Stanka (70), Mara (40), Štaka 169

Lazareva (10), Miloš (6) i Boja (3); četrnaest Banjaca: Stana (65), Jeka (35), Slavka (9), Anka (7), Nikola (4), Đela (80), Jelka (35), Milena (5), Mileva (1), Jovo (76), Darinka (32), Mika (10), Dušanka (6), Ratka (8 mjeseci); Stanka Kuburić (85); dvije Lukićke: Miholjka (50) i Milka (10); četvero Daljevića: Toma (95), Jovo (44, invalid), Sava (75), Mika (65); dvoje Kecmana: Vid (10) i Deva (72); Todora Stoisavljević (42). Drugu grupu izbjeglica gonili su psima. Najiscrpljeniji dio zbjega, dvadesetak banijskih izbjeglica i jedanaestoro Drinićana, zastao je u šumi Ždralici. Djeca po snijegu popadala, starci uz njih. Ni jednog djeteta starijeg od 10, ni jednog starca mlađeg od 65 godina. Danske doge, puštene s lanaca, krvožedno su nasrnule na izmučenu čeljad popadalu po snijegu. Krv je liptala iz rana i to je pse zadržalo: radije su lizali krv nego klali oštrim zubima već ranjene. Posao su nastavili esesovci — ranjene su rafalima sasjekli. Tu ubiše šestoro drinićke djece, sve Stojanoviće: Danicu Brankovu (9) i Brankovog Vladu (10) i Nevenka Brankovog (7) i najmlađe dijete partizana Branka — Dobrilu (4); i dvije Vidove curice — Milevu (5) i Radmilu (1). Istoga dana isto je odjeljenje 14. SS puka Augusta Schmidthubera uhvatilo u bijegu iz sela Vrtoče dvoje djece Ćulibrka: oboje su žive bacili u zapaljenu kuću. — Sjetite se, optuženi — inzistirao je 7. veljače 1947. dr Gučetić: — Jesu li vaše čete prošle kroz Vrtoče. Selo je uz cestu. — Bili smo u selu Vrtoče. Ali selo nije zapaljeno. Vrtoče je imalo nesreću: većina svijeta nije se stigla na vrijeme povući. Kad je Schmidthuber zarobljen kod Zidanog Mosta 10. svibnja 1945. godine, među stvarima jednog njegovog vojnika nađena je fotografija: SS jedinice pale Vrtoče. Schmidthuberovi esesovci su naglo odbacili zaštitnicu partizanskih snaga i u noći prodrli u selo. Desetak dana kasnije Mjesni narodnooslobodilački odbor je izvijestio: »Odmah su počeli pljačkati. Odveli su 5000 ovaca, oko 700 prasadi, više od 500 goveda... Esesovci su u selu 170

Vrtoče pohvatali 10 žena i djece, sa šezdesetak uhvaćenih u drugim selima zatvorili su ih u kuću Mile Radulovića i kuću zapalili. Svi su u kući izgorjeli... I još su 35 lica postrijeljali...« — Ne samo da su kuće paljene, nego i ljudi u kućama! — To nisam naredio, niti sam išta čuo o tome. Svaki ispad prema civilima kažnjavao je vojni sud. Arhiv Vojnoistorijskog instituta JNA u Beogradu ima dokument dobiven od Amerikanaca: Schmidthuberov »Izvještaj o iskustvu u akcijama 'Weiss II' i Mostar«, dopis »Ia pov. br. 189/43« od 26. ožujka. Tu je podatak o tome kakve je odnose Schmidthuber uspostavljao s civilnim stanovništvom Jugoslavije: »Pri nastupanju od Javarusa (kota 1431), 9 kilometara jugoistočno od Petrovca, prema Maloj Šatornici, kod grupe kuća zatečeno je kilometar jugozapadno od Kose oko 60 žena i djece s tri stara čovjeka. To su bile izbjeglice iz sela Kolunića, južno od Petrovca. Upitani, izjavili su da u predjelu njihovoga tadašnjeg mjesta zadržavanja nisu vidjeli nijednog partizana. Tvrdili su daje taj rajon bez partizana. Na to smo jednom od trojice staraca dali ispravu da izbjeglice može narednog dana odvesti u Kolunić. Ali pored obavještenja o odsutnosti partizana, nastupalo se prema sedlu istočno od Male Šatornice, tako da se izbjegla vatra otvorena iz oko sto neprijateljskih pušaka i tri puškomitraljeza s visova zapadno od sedla Mala Šatornica (Rodići). Partizani su postavili zasjedu oko tisuću metara dalje od spomenute izbjegličke grupe. Neprijatelja smo napali i odbacili uz gubitke. Poslije toga je cijela izbjeglička grupa iz Kolunića strijeljana... Kod čovjeka kojemu je dana isprava da ljude vrati u Kolunić nađena je u malu lopticu zgužvana isprava, po kojoj je utvrđeno da je komunistički funkcionar...« Odnos je, dakle, bio jasan: ako Borbena grupa Schmidthuber naiđe na partizansku zasjedu, a nailazila je neprestano, iz dana u dan, od početka ofenzive, onda Schmidthuber naređuje da se strijeljaju starci, žene i djeca iz najbližeg zbjega. To SS Obersturmbannführer na suđenju poriče. Poziva se na Hašku konvenciju. Otud pitanje predsjednika sudskog vijeća: — Vi ste, znači, postupali po propisima Haške konvencije: 171

zarobljene partizane niste strijeljali, imovinu i ličnosti civilnih lica ste poštovali? — Da. Samo zarobljenika dugo nije bilo. Prve zarobljenike sam vidio tek u Bosanskom Petrovcu. To, međutim, nisu bili zarobljeni partizani, već vremešniji seljaci iz Trninić-Brijega, Šipovljana, Drvar-Sela... Pedesetak ih je bilo uhvaćeno, što kod kuće, što u bijegu iz sela. Snažnije među njima su probrali i iz Petrovca uputili na prisilni rad u Njemačku, a četrnaestoricu su ubili na izlasku iz grada. Predsjednik se još jednom vratio na Vrtoče: — Znate li da je u selu Vrtoče ubijeno 80 civila? — Ništa o tome ne znam. Ni za jednog ubijenog civila. — Kao što ne znate za paljenje Blaževa, Krive Reke...? — Ne znam. . — Bili ste podređeni Lütersu? — Da. — Jeste li od njega dobivali zapovijedi? — Od štaba divizije. — A divizija od Liitersa. — Da. — Onda ste morali primiti jedno naređenje u kojem se kaže: » . . . Svakoga tko sudjeluje ili je sudjelovao u borbi protiv zaštitnih četa ili hrvatske države treba objesiti ili strijeljati...« I ovo: »Naselja, teško pristupačna, kao i ona mjesta za koja je ustanovljeno da su partizanska uporišta, ili su podesna da to postanu, imaju se razoriti... Zbog prestrogog postupka nitko ne može biti pozvan na odgovornost«. To Lüters naređuje svim podređenim jedinicama, pa i 7. SS diviziji. — Sasvim sigurno: ja tu zapovijed nisam dobio. — U praksi ste je primjenjivali. Eto: Vrtoče, Drinići, Tičevo... Kud prolazite, sela gore, ostaju leševi. Nego, što znate o pokolju na Šator-planini? — Bio sam jednom tamo. — To je u rajonu vašeg nastupanja. — Ulijevo, sjeverni rub Livanjskog polja. — Od ceste kojom nastupate 10 kilometara ulijevo. 172

— Nekad smo nastupali frontom širokim i do 15, a nekad samo dva-tri kilometra. Tamo gdje kažete da je bio pokolj, nastupao je naš 13. puk. — Jasno, vaš uobičajeni odgovor. Ako je zločin dokazan, onda ga je počinio drugi p u k . . . Na Šator su dijelovi 7. SS divizije izišli zahvaljujući vodičima četnicima, koji su dobro znali gdje su zbjegovi. Iz jednog izvještaja se vidi da su esesovci na Šatoru samo iz sela Vodenice ubili tridesetak žena, staraca i djece. — Dobro, za pokolj na Šatoru ne znate. Ali u selima Vrtoče i Drinići bili ste sigurno. Oba sela su tada zapaljena. — Možda ih je zapalila neka jedinica prije nas, ili kad smo mi otišli. — Prošao je samo vaš puk. — Ja nisam naredio paljenja. — Ni u Barama? ,< — Gdje su Bare? — Neposredno uz Bosanski Petrovac. Tamo ste zaklali 15 članova jedne porodice i zapalili ih u njihovoj kući. — O tome ništa ne znam. — Ništa, dakle, o Vrtoču, ništa o Drinićima, ništa o Barama, ništa o Šatoru, gdje ste, kako kažu neki očevici, majkama djecu otimali i probadali bajunetima... — Na Šator je poslan bataljon Hann 13. SS p u k a . . . — Opet vi po starom: sve su zločine počinili drugi, nikad vi, nikad vaše jedinice... Međutim, dokumenti pokazuju da je Schmidthuber ovaj put govorio istinu. I sad, kad znamo podatke iz njemačkih dokumenata, vidi se: Schmidthuber se izvrsno sjećao, pamtio je čak i detalje, znao je svu istinu, ako je to išlo njemu u korist. No, i suviše je neistine bilo u njegovim iskazima, pa mu sud nije vjerovao ni onda kad je govorio istinu. Početkom ožujka 1943. godine, kad je štab 1. bosanskog korpusa NOV i PO Jugoslavije pod komandom Koste Nada, s dijelom jedinica 4. i 5. divizije, s korpusnom bolnicom i s više od deset hiljada izbjeglica, potisnut na besputnu, snijezima zavejanu Šator-planinu, Schmidthuberov 173

puk je nastupao južnim obroncima Šatora, od Bosanskog Grahova prema Livnu. Trinaesti SS puk, odnosno 1. puk 7. SS divizije pod komandom pukovnika Brosera, izbio je na Šatorplaninu i počinio stravične zločine nad grupom nepokretnih ranjenika i izbjeglicama. O tome koje su jedinice izišle na Šator, vidi se iz zapovijedi SS generala Phlebsa od 1. ožujka 1943. godine: »b) Borbena grupa Broser prikuplja se glavninom u toku 2. ožujka u prostoru Prekaja s borbenom grupom Hann u prostoru Poljice i priprema se u toku prijepodneva 3. ožujka na tim prostorima za nastupanje u pravcu juga... Borbena grupa Hann, ojačana jednim vodom tenkova i jednim vodom protuavionskih oruđa, polazi s prostora Poljice po mogućnosti 3. ožujka poslije podne u južnom pravcu radi ovlađivanja raskrsnicom drumova kod Rora i visova Mali i Veliki Kik (na tim visovima je težište) i osiguranja Borbene grupe prema jugu, prema planinskom masivu Šator-planine i radi osiguranja nove ceste što od Rora vodi prema zapadu u Bosansko Grahovo. Dalji pravac prodora ove Borbene grupe je prema jugu u prostor Popovići, a odatle glavninom, zaokrećući prema zapadu, na prostor Međugorje, potom grebenom preko Velikog brda u prostor Vaganj dol, Dugi dol, a s jednom ojačanom četom iz sela Popovići u jugoistočnom pravcu preko Okruglaša—Rastika u prostor oko sela Branješci. Borbena grupa osigurava glavninu divizije što nastupa zapadno od nje i pri tome održava vezu s najzapadnijom kolonom 369. divizije, koja nastupa na Glamoč cestom istočno od Šator-planine... Alpinski vodovi Borbene grupe Broser, pri polasku s linije ceste Bosansko Grahovo—Rore upućuju se na planinu Šator...« Schmidthubera, ustrajno upornog u poricanju svakog podatka, dr Gučetić je pitao: — Recite: njemački vojnik ne laže? — Ne laže, u principu ne. — Ako jedan nešto tvrdi, a to poriču desetorica? — Njemačkom vojniku možete vjerovati. 174

— Dobro, kad je tako. Sad ću vam pročitati što o vama kažu ti koji ne lažu — njemački vojnici, vaši vojnici, pripadnici 7. SS divizije. Riječ je o izjavama njemačkih vojnika koji su zarobljeni sredinom listopada 1944. godine. Saslušavani su 16. listopada, dakle u vrijeme kad ste vi u Njemačkoj, uoči vašeg dolaska na dužnost komandanta 7. SS divizije. Najprije izjava dr Eugena Stumpha; bio je poručnik u 7. SS diviziji. — Ne poznajem ga. — Zna on vas. Taj liječnik, SS poručnik, opisuje u svojoj izjavi razne događaje. A zatim daje karakteristike nekih ljudi iz divizije. Jedna karakteristika: »Kao najkrvoločniji oficir 'Prinz Eugen' divizije, meni osobno poznat, koji je naređivao masakriranje stanovništva i ubijanje ranjenih partizana, bio je August Schmidthuber, mislim iz okoline Münchena, te Herbert Folmer, major, komandant bataljona, koji je naređivao ubijanje civila...« Folmera znate? — Bio je u 13. puku. — Dalje: po zločinu se isticao major Ditsche... — 14. puk. — Stumph kaže da su pokolj na Sutjesci naredili Schmidthuber i Ditsche. Opet citiram: » . . . Navest ću neke slučajeve bestijalnosti koje je on vršio. Kad smo jednog dana došli u mjesto Piva, ušli smo u učiteljevu kuću. Učiteljeva žena je rodila dva dana ranije. Schmidthuber je naredio da kuću isprazne, i to bez trenutka odlaganja. Kako oni nisu momentalno iselili, naredio je da se svi pobiju, a bilo ih je dvanaestoro. Drugi slučaj: neki seljak je donio jednog našeg ranjenika. Primio sam ranjenika. Uto je naišao Schmidthuber. Kad je saznao što se dogodilo, naredio je da seljaka odmah ubiju...« — Laž! — »Bilo je bezbroj takvih slučajeva«, izjavio je Stumph. A sve njegove navode potvrđuju pripadnici 7. divizije... — i dr Gučetić čita imena i činove — 15 imena, a svi tvrde: »Schmidthuber jè najkrvoločniji oficir...« Optuženi šuti. Fortner jedva čujno šapće Löhru: 175

— Gadno! — Sad idemo na zločine iz 5. ofenzive. Optuženi, recite pravce kretanja vašeg puka. Ovoga puta detaljno, da se ne igramo skrivača. Dakle? — Čapljina—Stolac—Plana—Bileća—Nikšić. Od Nikšića ne mogu bez karte. — Od Nikšića, kuda se krećete? — 14. puk s glavninom (2. bataljon, topovi, haubice, 6 tenkova, štab puka) cestom Nikšić—Pod, pravac Šavnik, 8 kilometara južno od Šavnika do Kruševice — ipak se sjetio i bez karte. — Pobočnica: jedna ojačana četa od Nikšića najprije ide gračaničkom dolinom, pa skreće na sjeveroistok za Boan. — Dakle: vaša jedinica operira u dolini rijeke Gračanice i oko Šavnika, prema Boanu? — Da. — A druga pobočnica? — Od Nikšića preko Dragača, desno od puta za Šavnik: Svetova glava—Trnovska glava — kota 1634. — Koji je bataljon zauzeo Šavnik? — Naša druga četa iz pobočnice imala je lakši otpor neprijatelja. I 1. bataljon ima lakši otpor kod Lukova... — Koji bataljon je zauzeo Šavnik? — Napad su izvela dva bataljona 14. puka. Ja sam išao s borbenom grupom (pojačani 3. bataljon) prema Boanu... — A tko je zauzeo Šavnik? — Ditsche, 2. bataljon — Šavnik je zauzet 29. svibnja, oko podne. — Kuda je išao Ditsche? — Spustio se serpentinama od Kruševice na Šavnik. — Jeste li sigurni? — Za to je dobio riterski križ. Pravac kretanja: bataljon koji je zauzeo Nikšić išao je od Nikšića na Gornje Polje, pa na Jasenovo Polje, kraj Vojnika, kota 1963 — Šavnik. Imam sve to napisano. To je naša južna kolona. Sjevernu kolonu čini 13. puk, nastupa u prostoru Gornje Polje: 1. bataljon 13. puka desno, a 3. 176

bataljon lijevo, pravac Mokro — zapadno od Šavnika, odakle pomaže 2. bataljonu 14. puka u napadu na Šavnik. — Recite raspored 13. i 14. puka poslije zauzimanja Šavnika? — Sad su snage pregrupirane. Bataljoni su kamionima prebačeni u područje Gackog. Drugi bataljon je prebačen u Breznu. — Vaša divizija drži lijevu obali Pive. Recite: vaš sektor i sektor 13. puka? — Jedan bataljon 13. puka je od Stepena, južno od Gackog, prodro na Pivu, a na jugoistoku u prostor Gornje Polje; 2. bataljon 13. puka zaposjeda lijevu obalu Pive južno od ušća Vrbniče. Pravac južnog krila mi je nepoznat. — Tko drži lijevu obalu od ušća Vrbniče uz Pivu i Komarnicu, do Šavnika? — U prvoj fazi ove akcije, nitko. — A Miljkovac—Bajovo Polje? — Moment, molim. Prvi i drugi bataljon 13. puka su ukrcani u kamione i prevezeni u rajon Gornja i Donja Brezna—Duba. Tu je trebalo partizanima spriječiti prijelaz Komarnice na zapad. Tamo ostaju dok naši ne stignu u Dubrovsko. — A od Dube prema sjeveru? — Ne znam. Vjerojatno su bila dva bataljona. — Koji puk? i — 13. puk. To je fakat! — Gdje se nalazila vaša jedinica? — Dva su bataljona kod Šavnika ukrcana u kamione i prebačena u Gacko, odatle na Maglić. — To je Ditscheov bataljon? — Podređen je direktno komandi divizije, generalu Phlebsu. Prvi bataljon 14. puka je također kamionima prebačen u Gacko, a odatle pravac Gornje i Donje Bare da se probije prema Ozrenu i spoji s krilom 118. divizije. Taj bataljon je spočetka direktno podređen diviziji, a kad je tamo dovezen i 3. bataljon 13. puka, onda je podređen komandantu 13. puka. Ja sam došao u Gacko. — Säm. — Sasvim sàm. 177

— Koje su jedinice vama povjerene? — Nemam jedinice. Sve je uzeo komandant divizije i strpao u kamione. — I komandant puka Schmidthuber ostaje bez i jednog bataljona? — Dobio sam nove kod Gackog. Dva bataljona 13. puka: 1. i 2. bataljon. — Pa vi ste rekli da su se ti bataljoni nalazili od Vrbniče južno, uz Komarnicu. Zar su oba bataljona povučena u Gacko? — Ja sam išao tamo. — Gdje? — Plužine, i južno. — Maloprije rekoste da su ti bataljoni uz Komarnicu, južno od Vrbniče. — Prvi je bio tamo, a 2. i 3. su kamionima prebačeni u rajon Brezna—Duba. — Onda su povučeni u Gacko? r — Treći, preko Gornjeg Polja u Gacko, a odatle... — Pustimo 3. bataljon. Vi ste komandovali 1. i 2? — Prvi je išao na Komarnicu, pa na sjever. — Sve ste spetljali. Recite jasno gdje se nalaze bataljoni. Vi biste htjeli da ispadne kao da takozvani »vražji« bataljon nije bio pod vašom komandom! — Vi mene ne razumijete. — Onda budite jasniji. — Nastala je zbrka. Ne mogu bez karte. Dr Gučetić je zamolio sekretara vijeća kapetana Popadića da optuženom dade sekciju Pive. Schmidthuber se nekoliko minuta zadubio, zamišljen nad kartom. On je izvanredno poznavao ovu geografiju, Šavnik i Durmitor, Pivsku planinu, i kanjon Pive, Gacko i vijugavi seoski drum uz Vrbnicu i Sutjesku prema Foči, najviši bosanski vrh — Maglie, prostranu Zelengoru. Karta nije bila zbog toga potrebna. Mogao je žmireći nacrtati skicu rasporeda svojih snaga i svog kretanja. Drugo je mučilo SS generala: kako sudu, u izjavi, odrediti svoje kretanje, a da se izbjegnu mjesta velikih zločina... 178

— Kod Šavnika. r — I bataljoni su tada prebačeni u Gacko? — Bataljoni su mi oduzeti kod Šavnika i za sve vrijeme akcije nisam ih dobio. — Kad ste vi krenuli za bataljonima, poslije koliko dana? — Ne sjećam se. Znam da se nisam zadržavao. Stalno sam bio na putu; žurio sam da stignem u Gacko, jer su se partizani probili. Borbeno rukovodstvo bilo je u Gackom. Moje bataljone je komandant divizije rasporedio na položaje Maglić—Bare, a meni je dodijelio bataljone 13. puka. — Vi ste komandovali bataljonima 13. puka i kad su se nalazili južno od Vrbniče, od Brezne do Vrbniče. — Ne. Preuzeo sam ih u Plužinama. — Kad je zauzet Šavnik, tko je izišao u sela na uzvisini: Dobro Selo, Previš, Mljetičak? — Ne znam. Vjerojatno 2. bataljon 14. puka, a s istoka su pristizali dijelovi drugih jedinica. Dr Gučetić je želio pomno pregledati navode optuženog Schmidthubera: da vidi sela, da usporedi podatke o zločinima s navodima optuženog o pravcima njegovog kretanja. Zbog toga je na dvadesetak minuta prekinuo suđenje. Kad su optuženi ponovo uvedeni u sudnicu, branilac generala Lohra je obavijestio sud da njegov klijent ima izvjesnih zahtjeva. — Ima prijedloga? — Da, druže predsjedniče. — Saopćite ih. — On traži da'vijeće uzme u obzir dokumente istražnog postupka prema ustaškim generalima, jer se tu može naći i podatak o obavještenju za avionski napad na Beograd. Zatim traži da se iznese točan broj žrtava bombardiranja Beograda, jer smatra da su u popis srušenih zgrada unesene i one koje su razorene od savezničkog bombardiranja 1944. I — treće — traži zakone po kojima se sudi ratnim zločincima. — Predajte to vijeću napismeno. Imate li? — Da. Izvolite! 179

Javni tužilac se usprotivio jer — »nije važno je li jugoslavenska vlada znala za napad, nego je važno da je napad na Beograd teroristička akcija.« — Sud će odlučiti hoće li usvojiti prijedloge obrane. Nećemo sad o tome. Nego — okrenuo se prema Schmidthuberu — optuženi, da li je vama poznato da su na sektoru kojim su prolazile jedinice pod vašom komandom gotovo sva sela popaljena? — Ne. — Da li vam je poznato da je na sektorima vaših trupa u 5. ofenzivi civilno stanovništvo masovno ubijano? — Ne. — Znate li d a j e na Sutjesci ubijeno nekoliko tisuća ranjenika? — To sam saznao poslije kapitulacije. — Vama, znači, nije poznato da se na sektoru kretanja vaše divizije dogodilo bezbroj prestupa iz kategorije međunarodnih zločina? — Bilo je objavljeno samo to da je u tim borbama poginulo oko 10000 partizana i 3500 njemačkih vojnika. — Znate li broj civilnih žrtava? — Ne. — Znate li da je bilo takvih žrtava? — Ne. — Onda moram da vam pročitam neke zapisnike. Držat ću se samo sektora kuda su prolazile jedinice pod vašom komandom. Najprije: vrijeme nadiranja 14. puka od Nikšića za Šavnik i pobočnim pravcima koje i optuženi navodi, zatim od Javorka preko Mratinja za Ćurevo, kuda predvodi bataljone 13. puka. Izjava Mitra Đukanovića iz Lukova... — Nisam bio. — Vaša pobočnica je tuda prošla. — Da. Iz Đukanovićeve izjave: » . . . Bez ikakve krivice su Velika Drašković, 30 godina, i njena kćer Zorka, 4 godine, bačene žive u zapaljenu kuću, i Sava Grujić, 50 godina. Kuće su popaljene i sva imovina opljačkana...« 180

Predsjednik vijeća je pročitao još osam izjava: • Vida Škulentić: » . . . Tom su prilikom vojnici ubili Nikolu Krečkovića (48), Jola Radosinovića (55) i suprugu mu Bosiljku (35) i kćerku Danicu (16)... I pljačkali su i palili...« • Gorčin Radulović, Prage: » . . . Izvršili su niz zločina, pljačkali i palili i ubili su Zlatanu Radulović (16)...« • Đuro Gojković, Orah: » . . . Njemački SS vojnici su strijeljali Milivoja Todorovića, Maša Todorovića, Milicu Todorović, Borivoja Todorovića, Radisava Đukanovića, Milorada Đukanovića, Milovana i Duku Matijaševića, Simu Batakovića, pa još 10 Todorovića, i dvije žene Bataković, i troje Gojkovića...« • Veljko Mujanović, Rastovica: » . . . Sve su spalili i opljačkali...« • Petar Guzina, Gradac: » . . . Čim su prodrli u selo, preko Krnova i Vojnika, SS vojnici su počeli paliti, pljačkati i ubijati. Uhvatili su nekog kod kuće, nekog kod ovaca i sve strijeljali: sedmoro Guzina — Mihajla, Šćepana, Radoja, Đukana, Milotija, Radivoja i Momira, te Pera, Ivana i Dragišu Mitrovića.« • Miloš Palija, Dobro Selo: » . . . Ta vojska 'Prinz Eugen' divizije je tom prilikom u našem selu ubila Savu Jakića, Jakova Dukića, Milicu Kovačević, Dušana Đukovića, Joku Raketić, Mirka Jakića, Anđu Jakić, Milicu Jakić, Stanicu Jakić, Maricu i Todora Paliju, Krstu Jakića...« • Mile Šarac, Previš: » . . . Star sam i nemoćan bio, i nisam mogao da se borim, ni da bježim, a narod se ispred te SS vojske sklonio, samo je ostalo žena, djece i staraca... Vidio sam kad je prva kuća zapaljena, kuća Velja Tomića. U kući su zatvorili i zapalili, pošto su prethodno pobili ili poklali, skoro čitavu familiju Veljovu: Velja, starog 70 godina i ženu mu Vidosavu (65) ubili su iz puške, a snahu mu Darinku (30) sa djecom Jovanom (12) i Milošem (8), kao i malu unuku Veljovu Milušu (5) su zaklali i sve u kući 181

zapalili, dok se mala Danica (15) spasila bijegom iako ranjena... U Veljovoj kući zapaljena je i Vasilija Tomić... Sutradan je izvršena i paljevina drugih kuća... U kući Miloša Seratlića ubili su Savu Seratlić (60), ženu mu Mališinu i Božanu Saretlić (60), i još Žarka Tomića (80), Maksima Tekića (56); kod stoke ranili čobana Zdravka Kujundžića (14) i umrije, pa Živanu Mitrašinović (80)... Vojska je nemilosrdno ubijala na zvjerski način...« • Miloš Mršović, Mljetičak: » . . . Vojska je uhvatila u selu i povela na mjesto zvano Gradac Simeuna Žugića i tamo ga ubila, i selo su zapalili...« Poslije čitanja izjava prikupljenih u istražnom postupku, u sudskoj dvorani je muk. Teška tišina. Niotkud šuma, ni šapata. Nikad u povijesti Pivska župa nije tako krvoločno mučena, kao za onih dana kad je tamo harala SS divizija »Prinz Eugen«. Utvrđeno je da su jedinice te divizije u svibnju 1943. godine spalile 294 žive osobe: u Gornjim Breznima 24, u Bukovcu 10, u Miljkovcu 10, u seljanskom zaseoku Vodice 26, u Plužinama 60, u Jasenu 18, u katunu Kručica više od 100, kod Stabanskog jezera oko 40 i na Brljevu 6. U Dolima kod Miljkovca, tamo gdje je Schmidthuber prvi put izišao na obalu Komarnice, u jednom hipu je rafalima sasječeno više od 400 staraca, žena i djece — čitav otkriveni zbjeg. Mnogi su živi bačeni niz duboki pivski kanjon: takva je bila sudbina čitave porodice Milana Vasovića iz Brljeva. Ukupno je za vrijeme bitke na Sutjesci u Župi pivskoj ubijeno više od 900, a na Planini pivskoj oko 170 žena, djece i staraca. O tim žrtvama šmithuberskih osvajača mnogo je govoreno 7. veljače. Zato je sudu bilo važno da utvrdi kud se kretao Schmidthuber. A kretao se upravo onuda gdje je izgorjelo najviše kuća i ubijeno najviše nedužnih. — Izjave su o mjestima kroz koja su prolazile vaše jedinice — govorio je Schmidthuberu dr Goce Gučetić. — Ima još mnogo iskaza. U čitavoj Nikšićkoj župi, uz rijeku Gračanicu, vaše trupe su vršile zločine. To ćemo ostaviti za dokazni postupak. Sad nam recite gdje ste preuzeli komandu 1. i 2. bataljona 13. puka? — Kod Plužina. 182

— Pročitat ću vam sada kako je taj kraj izgledao poslije prolaska vaših trupa: • Momčilo Kandić, Stahna: »... Na Trojičin dan, a to je 9. lipnja, dotična 7. SS divizija je opkolila planinu Kručicu i blokirala Stabnu. Ušla je u selo, pokupila sve starce, žene i djecu, njih 106, i onda ih nabili u tri seoske kolibe, gdje su ih sve spalili. Onda su počeli paliti ostale kuće... Ubili su i mog djedu starog 102 godine i spalili ga na pragu kuće...« • Miladin Duković, Plužine: »... Spustim se iz zbjega u selo kad su već otišli. U spaljenim kolibama vidim glave djece i žena... Kolijevke ostavili napolju, a djecu spalili... Sigurno je bilo do 60 žrtava... Bio sam očevidac paljevine Plužina, Miloševića, Sedlara, Stabne, Zabrđa, Kovača, Smriječna, Lisine, Jasena, Stubice i Ravna...« (Sve su to sela s lijeve i desne obale Vrbniče.) • Jovan Ružić, Miloševići: » . . . Grozno je bilo vidjeti kako su malu djecu i starce i starice bajunetima boli i bacali u vatru... Oni su pri tome, ubijajući nevine, veselo galamili... Tako su ubili desetoro Đođića iz jedne porodice, pa još Lidiju i Nikolu Đođić, Miru Ađić, Stevana Ružića, Milojku i Vasilija Lazar, Jovana Stajića, pa šestoro Đašića...« • Durko Ćalasan, Brljevo, opisuje kao i Ružić, strašni pomor pedesetero staraca, žena i djece iz Brljeva Poslije čitanja iskaza sudac tiho kaže: « — Dosta za danas! Bio je krajnje umoran: Schmidthuber je bio pretežak za ispitivanje. I Lohr i Fortner su poricali svoje sudioništvo u zločinima, ali s njima je ipak bilo lakše raspravljati. Schmidthuber je bio potpuno odbojan. Njega ni u 7. SS diviziji nisu voljeli, čak ni u krugu zločina. On sam je visoko cijenio svoje sposobnosti; suoptuženima je objasnio da će lako izići na kraj sa sucima. Popodne 7. veljače 1947. godine još se nadao da će svojom lukavom tvrdoglavošću nadigrati tužbu. Ali i strah ga nije napuštao. Za cijelo vrijeme ratovanja na Balkanu pratio ga je 183

dojam prisutne smrti: da joj izbjegne, tražio je smrt drugih. A uvijek se čudio toj balkanskoj sposobnosti da se smrt pribrano dočeka. Jedan liječnik, kojeg je dao strijeljati 1944. godine, rekao mu je na njemačkom jeziku: — Ubijte, ali to je uzaludno. Nismo ljudi samo po tome što smo živi. On nikad nije shvatio, ponižavajući ljude do besmisla, da im ne može oteti ni ubiti u njima to ponosno dostojanstvo. Četvrtog dana procesa, 8. veljače 1947. godine, kad je u 8.10 sati uveden iza Lohra i Fortnera u veliku sudnicu vojnog suda Beograda i kad se susreo s jasno izraženim pogledima netrpeljivosti prvooptuženog i drugooptuženog, gotovo da je glasno izrazio misao ponesenu još iz noći: ubit će me. I ta misao ga je morila, za cijelo vrijeme čitanja iskaza svjedoka o zločinima 7 SS divizije u Nikšićkoj i Pivskoj župi u svibnju i lipnju 1943. godine. Dr Gučetić je nastavio tamo gdje je stao 7. veljače u 14 sati: • Obrad Mitrić, Mratinje: » . . . Eses divizija je zvjerski ubijala naše porodice, u vatri zapaljenih kuća naših... Tada su ubili Jovanu Vuković (50) i zapalili joj tri zgrade. Marici Vuković su ubili kćer Jovanku (12) i zapalili joj kuću Vasiliju Vukoviću ubili su babu Jovanu (80), Nedjeljku Vukoviću su ubili oca Janka (80) i zapalili šest zgrada. Stanici Đalasan su ubili muža Toma (50). Milinku Mitriću su ubili majku Cvijetu (65) i zapalili tri zgrade...« Još je ubijenih: Vidoje Radović (65) i sin mu Jug (16), Miloš Mitrić (50), Obrad Ognjenović (80) i žena mu Sinđa (75), Živana Đalasan (55), Milica Vuković (55), Dunja Vuković (35), Mirjana Vuković (65), Momčilo Vuković (10), Božo Vuković (5), Božidarka Vuković (2), Milo Đalasan (60), Lazar Radović (75), Ilija Šimun (95), Mara Šimun (75)... • Isto svjedoči — nabrajajući još nekoliko zločina — i Mileta Đalasan. I o postupku prema ranjenim partizanima: » . . . Tako su u štali Vasilija Jovovića u Gaju našli bolnicu sa 100 teških ranjenika. Poslije sadističkog mučenja, sve su ih ubili. Isto tako i na mjestu zvanom Koritnik gdje su ubili 50 ranjenih 184

drugova. S tim je ranjenicima bio i jedan liječnik s drugaricom. I njih su ubili kod česme na Koritniku. Doktoru su tu odmah na grozan način izvadili zlatni zub. A taj doktor i njegova drugarica imali su na rukavima veliki crveni krst...« • Jovan Muminović, Vučevo: U tom su selu esesovci ubili Milevu Muminović (30) i njeno dvoje djece — Radenka (5) i Gojka (3), a kćerka Milica (9) ranjena je pobjegla. Slavka Đalasana (12) su zaklali i njegovog brata Branka (6). Tu su strijeljali, zapalili ili zaklali još tridesetak staraca, žena i djece. Potom je predsjednik čitao izjave o zločinima u Šavniku i svjedočenje Božidara Jovanovića o pokolju ranjenika na Sutjesci kod sela (razorenog) Tjentišta: Jovanović je na Sutjesku stigao kao komandir grupe izviđača. Bilo je jutro 11. lipnja. Tada se divizija Save Kovačevića, ne uspjevši se prebaciti u Sandžak preko Tare, zaputila za 1, 2. i 7. divizijom preko Pive uz Vučevo na Sutjesku, gdje će njeni borci — u obrani Centralne bolnice — herojski ginuti 13. lipnja Ujutro 11. lipnja kanjon su nadlijetali avioni. Jedanaest bombardera je tuklo obale Sutjeske. Odmah poslije bombardiranja s juga su, od Avtovca, prodrli esesovci. Po Jovanoviću: čitav puk. Vjerojatno je to bio Wagnerov bataljon Schmidthuberovog puka. Na lijevoj obali su zatekli grupe ranjenika, koji su se pokušavali izvlačiti uz padine Zelengore. Tu su bile i grupe izbjeglica. Uokolo su lutali tifusari, uglavnom rekonvalescenti. Wagnerove čete su nepokretne ranjenike ubijale tamo gdje su ih i zatekle Po naređenju Schmidthubera, koji je tada stigao u dolinu Sutjeske, sve uhvaćene su sakupili na zaravanku između razorenog Tjentišta i lijeve obale Sutjeske. Jovanović: » . . . Tu ih postrojiše, a bilo ih je 74. Došao je tamo i komandant tih snaga. Njemački vojnici su postrojene ranjenike strijeljali iz mašingevera Jedan vojnik je oborio našeg ranjenika, izvadio nož i zaklao ga točeći krv u porciju. Bio sam sa grupom drugova udaljen tridesetak metara, u gustišu desne obale, i sve sam lijepo vidio...« 185

— Želite li još takvih izjava, optuženi Schmidthuber? SS general šuti. Što se tu može kazati? — Kud god ste prolazili, svako selo je zapaljeno, od Šavnika do Ćureva. I svuda ogroman broj ubijenih. Ovdje sam pročitao samo neke iskaze: o stanju u mjestima kroz koja vi prolazite. Imate li što reći? — Da, Početkom operacije »Schwarz« nastupom moga puka rukovodio sam s neke uzvisine sjeverno od Nikšića. Tamo je bila neka kapelica. Do sada nisam dobio kartu... — Jučer ste je imali. — Kratko. — Jesu li vaše jedinice prošle kroz sela koja smo spominjali u izjavama? — U optužnici se govori o Brezi. Tamo nisam bio, ni ja ni neka moja jedinica. — Nisam vam ni čitao iskaze iz Breze. Držao sam se puta koji ste vi naznačili... — Baš za 5. ofenzivu dao sam izvještaj. Tamo je sve točno naznačeno. — Imam zapisnik vaše izjave. Po toj izjavi ne može se utvrditi kretanja podbočnica ni razmještaj bataljona. — O tome nisam ni pitan. — Da li ste išli kroz mjesta koja smo nabrojili? — Moje se riječi izvrću... — Imamo stenografske bilješke vaših izjava o kretanjima jedinica kojima ste komandovali. Nego, da ne diskutiramo o irelevantnom: je li vaša jedinica prošla kroz sela spominjana u pročitanim iskazima svjedoka? — Da. — Je li prošla kroz Miloševiće? — Za selo Miloševiće, Plužine... — To je na pravcu Ćurevo. A put Nikšić—Šavnik—Lukovo? — Tamo je bio 13. puk. — Jasno ste rekli da je bio vaš puk. — Nisam o tome zauzeo stav. 186

Iznerviran, predsjednik lista bilješke; čita: »Ova četa imala je lakši otpor neprijatelja. Zatim 1. bataljon od Nikšića preko Lukova...« — Da: Lukovo. A ne Lipovo! — izraz generalovog lica je naivno ljut, a riječi »ne Lipovo« je bijesno naglasio. Ta Schmidthuberova prenemaganja, stalno izbjegavanje izravnog odgovora, sakrivanje iza drugih, publiku i iritira i zasmijava. Ovoga puta smiješno je prevagnulo: ta Lipovo uopće nije ni spominjano. Sud je uopće rijetko od Schmidthubera dobivao odgovor kojim bi on potvrdio već ustanovljeno. Kad je pitan shvaća li zašto su SS trupe, Gestapo i Služba sigurnosti i Sicherheitsdienst — SD u presudi niirnberškog međunarodnog suda proglašene zločinačkim organizacijama, slijegao je ramenima: — Oružane formacije SS su najobičnije vojne formacije! Ovoga puta, poslije smijeha u sudnici, Schmidthuber se ne usudi pogledati dra Gučetića. Predsjednik vijeća traži od prevodioca da optuženom kaže: »Prestanite se već jednom izmotavati«, a onda se, nagnut na stol, obraća izravno Schmidthuberu: — Dakle: jesu li ili nisu vaše jedinice išle preko Lukova? — Da, gospodine. — I čuli ste da je selo popaljeno? — Schmidthuber srdito pogledom ošinu suca, pa publiku, lijevu stranu. Ništa ne govori. — Dalje: Gradac. Čuli ste za Gradac, seoce pored Mokrog... Optuženi opet šuti; čini se: ne shvaća. — To je na serpentinastom putu za Šavnik. — Prošao sam tuda. Znam taj put. — Baš tim putem ste se i spustili u Šavnik. — Da, moj 2. bataljon. — Jesam li pročitao kako je Gradac popaljen i uništen? — Da. — A Previš iznad Šavnika? — Optuženi opet sliježe ramenima, kao da želi reći: nikad čuo. — Nemoguće je držati Šavnik a da jedinice nisu u tom selu. — Pretpostavljam. 187

— Jesu li na tom području vaše jedinice vršile zločine? — Tako je pročitano. Ali ja imam svoje mišljenje. To što jedinice rade na terenu, to komandant ne može kontrolirati... Osim toga, bataljoni su kamionima izvlačeni. Zatim su tu došle druge jedinice, 1. brdska i talijanske... — Ali narod onog kraja jasno razlikuje i uniforme i oznake. Zna se što su zapalili Talijani, a što Nijemci. Narod zna razliku runolista 1. brdske od duple munje SS bataljona. Ne radi se ovdje o jednom zapaljenom selu, o jednom ubijenom civilu, o jednom zaklanom, od ljudi ili pasa, ranjeniku. Da je riječ o izuzetku, o jednom zločinu izvršenom od bilo kojeg vašeg vojnika, govorilo bi se o slučaju. Ali riječ je o sistematski provođenom zločinu od svake vaše čete u svakom mjestu kroz koje ste prošli. Nijedno selo - nije pošteđeno, ni jedan uhvaćeni čovjek nije pušten. Schmidthuber dugo šuti, preda se zagledan. On dobro pamti geografiju i svijet onih krajeva kud je prolazila 14. SS regimenta. Možda su izblijedila ona neobična, maštovita, čudesna imena sela i predjela, ali ostali su u sjećanjima golemi stupovi dima ispalucanog predugačkim jezicima plamena. I vriska žena, stravična i neponovljiva, kao sama neponovljiva smrt koja sve ono što joj je predhodilo čini definitivnim, zaključenim, nepopravljivim. Shvatio je: obrana je samo u njegovoj riječi. Mora ustrajati. »Šutnja je kao priznanje« — pomisli, pa kad je dr Gučetić ponovo nabrojio sela popaljena na ofenzivnom putu 7.SS divizije i još jednom podsjetio na one esesovce koji su u listopadu 1944, »kad ih nitko uopće nije ni ispitivao o Schmidthuberu«, ustvrdili da je upravo Schmidthuber »najkrvoločniji oficir u diviziji«, SS general je prasnuo : — Tražim suočenje. Predsjednik je ovoga puta bio smiren. Koncentrirao se na Schmidthubera, ponesen istraživanjem krivnje, činilo mu se da general nikad ništa neće priznati, ali nije mu bila mrska ta igra u kojoj se često morao vrtjeti u krugu, izlijetati u druge teme i vraćati se početku, uistinu stalno u istoj domeni interesa. — Nitko se o vama nije raspitivao. Tražene su opće informacije, a oni su jasno rekli: Schmidthuber je pojam zločina. 188

A ni jednog razloga da slažu. Ta vi tada uopće niste u diviziji... — Baš zato — naglo je reagirao general. — Ti koji su svjedočili, mahom su iz 13. SS puka Bojali su se da bi se moglo utvrditi da su oni počinili zločine na putu od Plužina do Ćureva, pa su svaljivali svu krivicu na onoga koji više nije bio u Jugoslaviji. — Zar bi njemački oficir mogao tako postupiti? ' — Stumpha ne poznajem. — Vidite, optuženi, vi sve vrijeme govorite isto: nisu moje jedinice, nisam tamo bio, nisam odgovoran, ne sjećam se... Samo: ne i ne!... Ne bih htio da se pomisli kako je sud već sada zauzeo stav, ali moram ustvrditi očevidne činjenice: vi ste u oružane SS formacije stupili kao komandir čete tek što je prvi SS puk osnovan; u prvoj SS diviziji ste komandant bataljona. A šta su sve SS trupe počinile u Evropi, treba li sad nabrajati! Međunarodni sud u Niirnbergu ih je proglasio jedinicama zločina. U srpnju 1942. godine dolazite kao komandant puka u 7. SS diviziju. U prvoj akciji vašeg puka vršite strašni zločin u Krivoj Reci. Zatim slijede zločini 4. i 5. ofanzive... A sad, odjednom, vi ste, i to samo vi, nevini: uvijek ste na putu gdje ni jedan zločin nije izvršen. Treba biti prilično naivan i u naivnosti smion da se to ustvrdi. — Svi u diviziji znaju da je divizijski sud vrlo strogo kažnjavao svaki prekršaj. Bilo je nebrojeno smrtnih osuda i bilo je osuđenih na robiju... Divizijski sudac Wetslinn je negdje u Njemačkoj. Mogao bi posvjedočiti da sam sve slučajeve protiv civilnog stanovništva prijavljivao. — Dobro, optuženi. Nego: gdje je vaš puk dislociran poslije operacije »Schwarz«? — U rajonu Mostara. Do kapitulacije Italije. — Možda biste nam mogli točno reći gdje se nalaze vaši bataljoni? — Prvi: Mostar; drugi: Konjic, Jablanica, Prozor; Treći: Stolac i Domanovići. — Znate li za selo Orašje kod Stoca? — Da. 189

— Znate li da je to selo 7. srpnja 1943. zapaljeno i da je u njemu ubijeno 57 ljudi. — Žnam d a j e spaljeno. Ali toliko ljudi nije ubijeno, nego 15 do 17. — Imamo imena svih ubijenih. Bilo ih je 57. — Javljeno mi je: 15 do 17. — Zašto su ubijeni? — Na putu Mostar—Domanovići—Čapljina napadnuta je njemačka moto-kolona. Poginulo je šest-sedam njemačkih vojnika. Poslali smo izvidnicu i ona nam je javila da se partizani nalaze u području Orašja i da tamo, navodno dobivaju hranu. — Pretpostavimo da je zaista bilo tako. Je li za to bilo potrebno selo spaliti i ubiti 57 ljudi? Predsjednik je, očito, imao popis ubijenih, jer je rekao: — Zar ste morali ubijati djecu? Naime, tada su esesovci u Orašju ubili petnaestero djece mlade od 11 godina: Zineta Hasana Dokle, 10 godina; Velija Hasana Dokle, 5 godina; Habiba Hasana Dokle, 4 godine; Avdo Hamina Dokle, 4 godine; Abdurahman Mehmeda Dokle, 7 godina; Šućrija Ibre Dokle, 7 godina; Šefika Ibre Dokle, 5 godina; Dervo Omera Palate, 6 godina; Miza Omera Palate, 4 godine; Đulsa Alije Palate, 8 godina; Šemsa Alije Palate, 6 godina; Mihiba Alije Palate, 5 godina; Đulsa Muje Pehlića, 6 godina; Hasan Mehe Bucmana, 1 godina; Zeina Mehe Bucmana, 5 godina. — To je prekršaj. I vi sada očekujete da ću reći: za one koje sam poslao, ja i odgovaram. Ali ja sam zločine zabranjivao. No, tada nismo mogli utvrditi koji su pojedinci to počinili. Nije se, naime, moglo utvrditi da lije to učinila jedinica iz Domanovića ili ona iz Stoca. — Vaše jedinice? , — Obje su moje. — A nitko nije kažnjen. — Istraživao sam, ali to nikada nisam mogao razjasniti. Kako bi se moglo pretpostaviti kažnjavanje jedinice kao cjeline? — Ali taj pomor djece, žena i staraca učinila je jedinica kao cjelina! 190

— — — — — —

Mogli su to samo pojedinci. Ta nisu petorica mogla ubiti pedeset sedmoricu. Nisam znao da je ubijeno 57 ljudi. Kako niste znali, kad su čak i ustaške novine o tome pisale. Nemam pojma o tome. Poslije kapitulacije Italije, gdje ste se nalazili?

— Dubrovnik, Trebinje, Bileća, Ston, Slano. — Tko je izveo akciju čišćenja Pelješca? Riječ je bila o njemačkoj operaciji »Herbstgewitter«: dva ojačana SS bataljona imala su zadatak da od 22. do 25. listopada 1943. godine, nastupajući iz Ploča i Metkovića, uz suradnju 118. lovačke divizije iz Stona, zaposjednu Pelješac. Borbe su vođene sve do 9. studenog, kad se 1. dalmatinska brigada povukla na Biokovo, a 13. brigada na Korčulu. — Od Stona do Janjine jedan bataljon, k tome jedna četa pod mojim osobnim rukovodstvom; od Ploča, iskrcan kod Crkvice, Kune i Oskorušna, 3. bataljon 13. puka, koji je bio samostalan sve do pripojenja našim jedinicama, kad je potpao pod moju komandu. — Zanimljivo, optuženi: jedinica koja vrši zločin nikad nije pod vašom komandom. I zato mislite da niste odgovorni za paljenje Kune i Oskorušna i za zločine tamo počinjene! Ali čišćenje Pelješca je izvršeno pod vašom komandom, i može se promatrati samo kao cjelovita operacija. — Operativno, da. Ali taktičko rukovodstvo sam preuzeo tek kasnije. — Ako ste imali operativno rukovodstvo, onda ste i odgovorni za zločine... — Ja sam išao iz Stona u Janjinu. Otkud sam onda mogao znati što se događa u Kuni? — Dugo ste bili na Pelješcu. Tamo vas ljudi osobno znadu? — Da znadu me. — Svi oni, kad govore o zločinima, kažu: jedan bataljon Schmidthuberovog puka... 191

Optuženi se znoji; šuti. Sudac je od prve kazane rečenice u njemu prozreo prevaru, i on sad shvaća da su njegova nepriznavanja strašnih zločina uzaludna naivnost. Dr Gučetić čita izjavu Stjepana Brajkovića: kako je ranjeni Brajković rane liječio kod kuće, u Kuni, među najrođenijima, kako je čuo jaku pucnjavu topova — bio je listopad 1943 — i kako su granate eksplodirale nad selom: »... Nekako sam se izvukao iz sela, i vidio sam selo i obalu. Selo je zahvatila silna panika. Neprijatelj je nastupao od obale, iz brodova. Naših je bilo malo i otpor je bio brzo savladan.Ušli su u Kunu. Tada su jedinice 14. Schmidthuber ovog puka zapalile 45 kuća i sve opljačkale. Vino nisu mogli odvući. Pucali su u velike bačve i vino je u potocima teklo. U selu su uhvatili samo starce i djecu. Njih 20 su ubili...« Tek što je predsjednik pročitao sva imena ubijenih iz Brajkovićeve izjave, Schmidthuber je tražio razjašnjenje: — Nisam shvatio: da li je Kuna branjena? — Da, izgleda. — Znači, vođena je borba. — Zar je onda poslije borbe potrebno ubiti 20 djece i staraca? — Ne. Pitao sam samo zbog artiljerije. — Nitko vas zbog topovske paljbe ne optužuje. U Kuni je bila samo jedna partizanska desetina... — Otkud svjedok zna da su tu bili dijelovi 14. puka? — I poslije borbe se tu zadržao nekoliko mjeseci. — Da li je svjedok siguran? — I drugi to potvrđuju. Evo, Ivo Ferenca: »Njemačke jedinice, to jest 14. puk 7. SS divizije je 22. oktobra 1943. izvršio desant na Pelješac. U mjestu Crkvice su iznenadili našu bateriju i osvojili mjesto. U luci su zapalili sve kuće. Ostao je bio jedan mještan; njega su ubili... Drugi ogranak toga puka iskrcao se u malom ribarskom mjestu Osobljava: pale 35 kuća i ubijaju 20 ljudi, uglavnom žene i starce — udar noža u potiljak, rez grkljana... 23. oktobra su zauzeli Kunu. Selo je popaljeno: 200 novih kamenih zgrada... Propala je i čuvena umjetnička zbirka slika Medovića... Prolili su 50 vagona vina... Odveli su 192

desetke mladih djevojaka i ne znam što je s njima bilo. Istog dana četvrta kompanija istoga puka upala je u Oskorušno: sve koji nisu uspjeli pobjeći, staro i mlado, zatvaraju u školu i tu ubijaju ručnim granatama. Bilo je strašno vidjeti tu gomilu leševa. Tu pogibe oko 30 žena i staraca... Počeli su redom sve paliti, ali nisu stigli, jer su u 4 popodne prve naše jedinice, a tu sam i säm bio, stupile u borbu i odbacile neprijatelja... Nakon devetodnevnih borbi u mjestima Kuna, Zagrud, Županja naišli smo na strašne prizore: napola oglodane ljude od pasa i šakala... Sve to sam säm vidio.. « — Optuženi, da li je i sada naveden 14. puk? — Da sam ja bio prisutan, to se ne bi desilo... ; — Kad je optuženi napustio Jugoslaviju? — U veljači ili ožujku 1944. — Otišli ste u Njemačku na novu dužnost? — Na odsustvo. — Kad ste se vratili u Jugoslaviju? — Preuzeo sam komandu SS brdske divizije »Prinz Eugen« 1. veljače 1945. — I bili ste s njom do kapitulacije? — Da. Zarobljen sam u Celju. Ali gospodine predsjedniče, što se tiče Pelješca, molio bih da se sasluša general-major Oberkampf, ondašnji komandant divizije. On može dokazati da sam ja vodio dio jedinica od Stona do Janjine i da sam protiv bataljona 13. puka (tim bataljonom je komandovao SS Sturmbannführer Wilhelm Breimeier) poveo istragu zbog jednog prijestupa u Kuni. Ali ne znam hoće li se general sjetiti — mislio je na SS generalmajora Reichsrittera Karla von Oberkampfa. — Kakav je bio rezultat te istrage u Kuni? — Od velikog župana dubrovačkog došao je u štab divizije neki civil. U tome je sudjelovao i neki marinski oficir... — Da li je netko kažnjen? — To ne znam. — Stara pjesma: za zločine komanda zna, nikog ne kažnjava i zločini se ponavljaju. — Prihvaća li sud moj prijedlog za Oberkampfa? — Odlučit ćemo o tome. 193

Tada je s ispitivanjem otpočeo major Radovanović: on se vratio na zbivanja iz 4. i 5. ofenzive — o suradnji motoriziranih i pješadijskih trupa s avijacijom. Htio je provjeriti jednu od Löhrovih izjava. Lohr je, naime, govoreći o operaciji »Weiss I« (39. strana izjave), rekao: »15. I rano otpočelo je nastupanje. Bio je visok snijeg. Temperatura u dolinama — 10 stupnjeva ispod nule... Avijacija je bila gotovo isključena, a sudjelovala je inače avijacija iz Zagreba sa četrdesetak školskih aviona. Pri svakom letu upotrebljavalo se deset školskih aviona...« Major Radovanović je htio utvrditi da su u operaciji sudjelovali i suvremeni bombarderi. Schmidthuber je to i potvrdio: — Kod Veljuna su štuke bombardirale partizane ispred fronta moga puka... — Štuke su bombarderi? — Da. — A meseršmiti ili neki drugi avioni, jesu li upotrebljavani? — Ne sjećam se. — A za štuke se sjećate? — Da. Mislim kod Veljuna... — Optuženi Lohr je u saslušanju izjavio (mi smo tu izjavu citirali) da su upotrebljavani samo školski avioni, i to endehaški školski avioni. — To nisam izjavio — Lohr je uzviknuo zacrvenjela lica. — Bilo je i hrvatskih i njemačkih. Njemački su bili iz rezervne škole s avijatičarima koji su još obučavani. — Borbeni ili školski, budite konkretni? — Kod njemačkih formacija? — Svejedno. I hrvatske trupe su pod vašom komandom. Svakako ste znali kakvi su avioni upotrebljavani. — Moram vas ispraviti. Ovi avioni nisu bili potčinjeni meni, jer su zrakoplovne snage odvojene od suhozemne vojske. Premda i sada nosim avijatičarsku uniformu, kao komandant Jugoistoka nisam imao veze sa zrakoplovstvom. Radovanović je bio ciničan: 194

— Sudu je važno utvrditi da Lohr u svojim iskazima govori o avionima školskog tipa, a ne želi spominjati upotrebu bombardera. — Nemam razloga izjavljivati nešto lažno. Posrijedi je nesporazum. Govorio sam samo o školskim formacijama koje su imale stare tipove aviona. — Zar su štuke 1943. zastarjeli tipovi bombardera! Nego, nije to ni važno. Nama je jasno da ste htjeli izbjeći činjenicu o nepotrebnom razaranju sela bombarderima. Upravo stoga nas i zanima: jeste li znali kakvi su bili rezultati bombardiranja nekih sela i bolnica, naročito prilikom napada štuka za obrušavanje na zbjegove? Sve su to radile vaše jedinice. — To mi je nepoznato. Ali, molim vas, ne govorite stalno da su to moje jedinice. — Valjda i vi, kao i optuženi Schmidthuber, želite ostaviti dojam da ste bili sasvim izvan trupa koje su vršile zločine. — Govorio sam samo o organizaciji avijacije. Nije bila pod komandom zapovjednika Jugoistoka. I ovoga puta je Lohr govorio drugačije od govora njegovih ratnih naređenja. Na bazi Hitlerove Direktive 48, pisao je: »Rukovođenje ratom u zraku na čitavom području Sredozemlja spada u nadležnost komandanta Juga. Da bi se osigurala suradnja s komandantom Jugoistoka, kao odgovornim komandantom za Jugoistok, 10. zrakoplovni korpus, potčinjen komandantu, Jugoistoka, ima zadatak da surađuje s komandantom Jugoistoka u svim pitanjima rata u zraku...« Od kraja 1942. do kraja kolovoza 1943. godine u više navrata je naglašeno da je Löhru potčinjena i kopnena vojska, i zrakoplovstvo i mornarica na Jugoistoku. Löhr^e u operaciji »Schwarz« određivao stupanj učešća i snagu angažiranosti jedinica njemačkog komandanta zrakoplovstva u NDH, kao i talijanskog zrakoplovstva. Lütersu su, Löhrovim naređenjem, dane na raspolaganje eskadrile štuka JU 87 i JU 88, izviđačka eskadrila Hs 126 i 15, ustaška eskadrila iz bombarderske grupe 53... Njemačke divizije su u ofenzivi imale odjeljenje aviona za izviđanje i veze. Da bi pojačao postojeće snage pod komandom njemačkog komandanta zrakoplovstva u 195

Hrvatskoj, Lohr je u Zagreb početkom svibnja poslao novih 67 aviona. Lohr zna Tcakve su zločine počinile ne samo jedinice na frontovima nego i njemački piloti tukući sve redom. Zbog toga »zaboravlja« da im je on određivao globalne zadatke. Löhru je izgledalo da je najbolje odgovornost prebaciti na Göringa; kao: Göring je upravljao i avijacijom na Jugoistoku, a ne Lohr. Oko toga je dijalog vodio i dr Vuko Gozze Gučetić: — Nije, vjerojatno, Göring slao junkerse i hajnkele sa zagrebačkog ili sarajevskog aerodroma da tuku zbjegove i bolnice na pravcima prodora Schmidthuberovog puka? Čim bi se oblaci razišli, pojavljivali su se hajnkeli ili junkersi. Na primjer: 13. veljače, Dedijerov »Dnevnik«: »Malopre su ubili dva dečaka i ranili tri žene — izbeglice sa Korduna... Bolnicu u Jasikovcu tuklo 14 bombardera...« Lohr ne želi shvatiti žaoku upita. Zagledan preda se, govori brzo: — Na primjer, prilikom napada na Jugoslaviju, ciljeve je odredio Göring. A poslije su to iz štabova suhozemne vojske zrakoplovstvu prenosili tamo izaslani oficiri. — Dobro, Lohr. Sad bih nešto pitao Schmidthubera. Rekoste, da ste nekom prilikom za vrijeme operacije »Weiss« u štabu divizije vidjeli zarobljenike? — Da, u Bosanskom Petrovcu. — Što je bilo sa zarobljenicima vašeg puka? •:•-•• — Nije bilo zarobljenika. Partizani su se uvijek na vrijeme izvukli. — Znači, nije bilo partizana. A što je bilo s ranjenicima koje ste uhvatili? — Nije bilo ni ranjenika. Kad smo pitali stanovništvo za partizane, ili za njihove ranjenike, redovno smo čuli: prošle noći prošlo je na stotine kola ili sanjki s ranjenicima... Schmidthuber je na suđenju tvrdio da ranjenika, a ni zarobljenika, nije bilo ni u operaciji »Schwarz«: — Prvi put sam iz optužnice saznao da je u Koritniku bila bolnica s ranjenim partizanima. — Mislite na Vučevu? 196

— Vidio sam samo jednog ranjenog partizana, bio je u mratinjskoj crkvi. A mrtvih sam na Sutjesci, rajon Tjentište, vidio vrlo mnogo. Kad je borba već bila gotova, mislim da je bio ponedjeljak, o Duhovima, poslije završetka akcije na Ćurevu s jedinicama sam prošao kroz Tjentište. Tada sam vidio mrtve. Ali tada se tamo više nije čuo nijedan pucanj. — Ako sam ispravno shvatio: vi ste iz Mratinja izbili na Sutjesku, a onda se vratili na jug, prema Gacku i Avtovcu. — Od Mratinja uz Pivu, na Ćurevo. Govorio je o planinama, o rijekama i strmim kanjonima onih sutjeških krajeva gdje je oblikovana sudbina Jugoslavije, gdje je iz stroja Operativne grupe divizija Vrhovnog štaba ostalo gotovo osam tisuća ratnika, a mnogi su umrli u hodu, ili prislonjeni na bukve, zgromljeni tifusarskim halucinacijama... govorio je o obalama Sutjeske, i prilazima Sutjesci pod Zelengorom, gdje izginu sva Savina divizija, i Centralna bolnica ostade raznesena rafalima ili izujedana oštrim zubima danskih doga nahuckanih od esesovaca... Tu se umiralo strašnom smrću. Tijela onih koji su stigli na Sutjesku bila su sama kost i koža. Prolazili su mimo leševa koje je nosila struja. Trag za već prošlim jedinicama bio je označen mrtvima... Kad su tuda naišle SS jedinice, nepokretni ranjenici i tifusari rekonvalescenti bili su sami. Njihova zaštita, Savina 3. divizija, ginula je (već, zapravo, izginula) u jurišima na Sutjeski najbližim padinama Zelengore. Esesovske prethodnice su se krvožedno bacile na ranjenike. Najprije kose rafalima, a onda, već pokošene, bodu bajunetima. Kad je veče palo, stigli su psi da dokusure ostatke života. To je bilo upravo onog dana za koji Schmidthuber kaže »drugi dan Duhova«. Toga su dana kotline Sutjeske i zelengorski prisoji, prema Foči na sjever i Gacku na jug, pronosili očajničke krikove. Schmidthuber gleda preda se: sluti osvetu Sutjeske. Strah mu je u kostima. Nesvjesnom kretnjom trlja očne duplje. Major Radovanović je inzistirao: — Uz one mrtve, koje ste vidjeli, da li je bilo nosila? — Nije bilo nosila. — Na putu za Gacko prošli ste kroz Suhu? 197

— Gdje je Suha? — U samom klancu Sutjeske, na malom prostoru, ne većem od dva kvadratna kilometra, ostali su bolnički ešaloni. Tu ste sigurno vidjeli mnogo mrtvih. — Bilo je mrtvaca, sjećam se. Širokom dolinom Tjentišta prolazio sam s mojim jedinicama. Marširali smo slobodno, kao u miru. Borbe više nije bilo. Niotkud pucnja. — Ni zadaha leševa? — Zatoplilo je poslije kiša i osjećao se zadah leševa. — Čudno shvaćanje mira, kad su svuda oko vas ubijeni i kad vas pritišće zadah leševa što se raspadaju. — Mislio sam na säm marš. — Jeste li u komori imali seljaka? — Ne, i konjovoci su bili Nijemci. — Znate li raspored 118. divizije u operaciji »Schwarz«? Optuženi traži kartu, a kad je nije dobio, kaže: , — Pogledat ću u svoj izvještaj. — Malo kasnije, gledajući čas u izvještaj, a čas u sudsko vijeće, objašnjava: — Ovako: jedan bataljon 14. puka kamionima je prebačen do Čemernog, a odatle, pješačeći, bataljon ide na Bare. Prema Ozrenu treba uspostaviti vezu sa 118. divizijom. Sjeverno od Suhe je 3. bataljon 13. puka. Komandant 7. SS divizije naslućuje da će se partizani ovuda probijati, izbijajući dolinom Peručice. Komandantu 13. SS puka naređuje da jedan bataljon uspostavi vezu s desnim krilom 118. divizije. Taj bataljon su napali partizani i odbacili ga prema Kazanu i Lašvi... — Možda prema Košuru? — Prema Kazanu i Lašvi, i zauzima tu visinu. Narednog dana uspostavlja vezu sa 118. divizijom. Dr Gučetić je htio znati: — Na Ozrenu?

,

— Na Ozrenu. Ali kasno. Između Ozrena i Ploče partizani su se već probili u dolinu Hrčavke. Suca dra Fridriha Davida je zanimalo kako su njemačke jedinice bile opremljene. Schmidthuber s opremom nije bio 198

potpuno zadovoljan, jer »svi nisu imali planinsku odjeću, čak ni cokule; mnogi su imali obične cipele«. — A naoružanje je bilo moderno? — Da, ali ne kao u Rusiji. — Jeste li imali motorizaciju? ! — Bilo je tenkova... — Jesu li trupe bile odmorene? — Moglo bi se reći da jesu. — Bile su tako opremljene tehnikom da su se uvijek mogle prebaciti s jednog na drugi sektor? — Ovisilo je o terenu. — Tamo gdje je bilo putova? — Tamo su mogle. Jedinice su bile redovno snabdijevane »od Zagreba željeznicom, dalje kamionima, a onda kolima ili na konjima«. To kaže Schmidthuber, a zna da su partizani »stajali mnogo gore«; misli da ih je oko »10 000 umrlo od tifusa«. Poslije podnevnog predaha dr Gučetić je optuženog prepustio vojnom tužiocu potpukovniku Ostriću, koji spočetka tek u natuknicama navješćuje pravi smisao pitanja. Idemo redom. — Optuženi, rekli ste u pretresu da ste na putu Resanovci — Grahovo — Peulje odvojili svoj 2. bataljon i dali ga pod komandu štaba 13. puka. Gdje ste to učinili? — Taj bataljon je na početku operacija bio potčinjen štabu divizije. Imao je naročiti zadatak: motorizacijom se trebao prebaciti do Grahova i tu držati položaje do dolaska glavnine. — A vi ste samo s dva bataljona? — Da. — Kad ste ostali samo s jednim bataljonom? — Da bih se sjetio, morao bih imati kartu. — Pazite, nije riječ o »Schwarz«, nego o »Weiss« operaciji. — Svejedno. Ne mogu utvrditi put 2. bataljona bez karte. — Ne pitam o putu, nego: kada ste se rastali s tim bataljonom? — Na putu Grahovo — Peulje ostao sam säm. 199

— Valjda: samo s jednim bataljonom. A kojim pravcem je otišao bataljon koji se odvojio? — Ne mogu bez karte... — Lijevo ili desno? ,. — Lijevo. Desno su Talijani. — Lijevo je bio 2. bataljon. Jedan bataljon se odvojio ranije, kad je išao na Bihać, a drugi je otišao na Grahovo — Peulje. Jedan je išao lijevo, ispod Šatora i Staretine, pravac Livno. — Ne! Zašto mi ne date kartu? — Nemam je ni ja. Taj bataljon je išao lijevom stranom Livanjskog polja? — Ne mogu ništa reći bez karte — Schmidthuber se nevjerojatno uzbudio. Gestikulira, okreće se lijevo i desno, kapi pljuvačke mu na rubovima usta. Ostrić je zadovoljan: gotovo bi se moglo reći da je brižno nastojao rasrditi optuženog. Ali tužilac svoje raspoloženje ne pokazuje. Dapače, i on povisuje glas: — Recite optuženom — kaže prevodiocu: — neka se ne uzrujava. Ako netko treba da se uzrujava, to smo mi. Dr Gučetić, smiren kao stijena, sav pretvoren u pažnju, toliko da mjeri i nijanse glasa, i traži smisao nedorečenih odgovora, tiho kaže sudskom sekretaru da optuženom pruži kartu. Schmidthuber je kartu naglo zgrabio, a onda se uščudio: — Tu nema Splita. — Nema. Split nije važan — kaže tužilac, i sam nagnut nad kartu: — Nas zanima gdje se bataljon odvojio... — Na putu od Drvara za Grahovo. Između te visine i Grahova nalazi se jedna velika dolina. S jednim sam bataljonom išao cestom do Bosanskog Grahova. Drugi bataljon je išao s lijeve strane podnožjem brda. Onda put vodi od Grahova na istok, prema Livanjskom polju. Tamo, po mom sjećanju, na sjevernom podnožju leži mjesto Plevlje. — Ne, nego Peulje. Prostor je sasvim sužen. Schmidthuber je složio kartu: — Jedan put vodi ulijevo, a drugi udesno. Tužilac ne propušta priliku: — Sad se sjećate i bez karte! 200

\

— Ima i treći put, sredinom polja. — Da! ;\ 7 — Ja sam išao u desno, do Gubera. Tužilac se tada objasnio s tumačem: — On ne ide središnjim putom, nego podnožjem Dinare. Ovaj bataljon ide ispod Staretine. Schmidthuber je sad postao jasan: — Išao sam s tim bataljonom do raskršća. Bataljon je odatle otišao na svoju stranu, a ja poljem. Cestom ulijevo išao je 13. puk, a s njim i moj 2. bataljon. Ovo je bila Schmidthuberova runda: tužilac nije uspio da ga dovede u izravnu vezu sa zločinima izvršenim na Šatoru. Ali temeljiti Ostrić nije gubio nerve. Naglo je promijenio temu: — Prilikom saslušavanja rekoste da ste u listopadu 1932. godine bili u Državnom kuratoriju. Što je to bilo? Prešavši na teren udaljen od Jugoslavije, Schmidthuber se neznatno opustio. Ali oprez čovjeka pritisnutog osjećajem da mu vrebaju svaku riječ i mjere svaku gestu, ne popušta. On je bio komandujući oficir u jedinicama koje su u Nürnbergu proglašene revnosnim dionicama zločina, i znao je da osudu izbjeći ne može. Ali bi htio izbjeći vješanje. U preobilju zločinstva, možda će, još se tješio, njegov osobni udio biti previđen. Bio je raspoložen opširno pričati o Reichskuratoriju: — To je bila sportska, zapravo vojno-sportska škola omladine. — Ne preskačite, optuženi. Ovo me zanima: je li ta škola — najispravnije bi bilo reći: »Zaštita imperija« — odgovarala odredbama Versajskog ugovora, ili je bila zamišljena kao način da se ugovor izigra? — Nisam ja osnivao taj kuratorij... — I nemate pojma o njegovoj namjeni? — U inozemstvu su znali za tu školu i nitko nije protiv nje ništa imao. — Što tamo djeca uče? — Nisu to bila djeca, već mladići od 17 godina. — Što su učili? 201

— Egzercir, pucanje, prebacivanje, obavještajnu službu... I svi su bili u istoj uniformi. Predavanja su bila u duhu ustava. — Kasnije? — Kad je Hitler došao? — Šta je bilo onda? — U kolovozu 1933. to je postala Sportska škola jurišnih odreda (SA). Sad je to postala i politička škola. Otvoreno se predavalo protiv nepravdi versajskog ugovora... — Vi ste u školu ušli kao oberfeldvebel (stariji narednik), da biste ubrzo postali nastavnik. Što predajete? — Učio sam ih pucati, strijeljati, terensku obuku, osmatranje. .. U osnovi: regrutska obuka. — Govorili ste o elitizmu tih trupa. Da li su bili primani samo pouzdani, posebno sposobni? — Svaki vojnik mora biti pouzdan. — Koji čin ste imali prilikom ulaska u SS trupe? j — Poručnik. — Da biste postali... — General. SS general-major, Brigadeführer. — Brzo napredovanje. Posebne zasluge, naročite sposobnosti, ili nešto drugo? — U prvo je vrijeme u SS trupama bilo malo oficira i brzo se napredovalo. Kao i u Wehrmach tu. Ja sam 1936. postao kapetan... — Ne pitam o postupnosti napredovanja. Htio sam konstatirati da je optuženi u SS trupe ušao kao poručnik, a deset godina kasnije, u kapitulaciji, napušta ih kao general. Nego, da i ovo razjasnimo: budući da govorite o manjku oficira u SS formacijama, znači li to da su ti oficiri bili naročito probirani? — Reichskuratorij je bio raspušten jer je naređeno da se pojača vojska... — Pitao sam o posebnim svojstvima SS oficira? — Izabirani su po vojničkim sposobnostima. — Koje ste to vi vojne škole završili? — Bio sam 12 godina u Reichswehru. Sa 4,5 godina službe postao sam podoficir, a 1931. sam kao narednik napustio vojsku. 202

— Narednik, pa general! Bravo. Nego niste odgovorili: koje ste vojne škole završili? — Pješadijsku školu u Debritzu. — Kada? — 1935, dva mjeseca. — Služili ste u elitnim trupama, tamo gdje je komandni kadar najrigoroznije biran. Mora da ste izuzetno sposobni. Vama su poznata pravila discipline. Recite nam da li su u vođenju rata za Schutzstafeln (SS) trupe važila druga pravila nego za Wehrmacht? — Propisi su bili isti. — A zar nije Himmler... — Samo su disciplinski propisi bili posebni za SS. — Njemački vojno-krivični zakonik je bio isti i za SS i za Wehrmacht? — Isti. — Vidite, optuženi Schmidthuber, u ovom procesu o tome smo ovdje već raspravljali. Ima ovdje optuženih koji tvrde da SS jedinice nisu bile vezane uz propise kao Wehrmacht. SS jedinice su, kažu, bile na terenu slobodnije, po Himmlerovim ovlaštenjima. — To uopće nije bilo tako. SS divizije su potčinjene korpusnim komandama Wehrmachta. Za sve su važili isti propisi. Ako je neki esesovac nešto skrivio, strože je kažnjavan, jer on je trebao biti uzor. — Nisu znači, propisi omogućavali trupama da prema civilima ili zarobljenicima postupaju oštrije, nemilosrdnije? — Za takav postupak nije bilo nikakvih razloga. — I za vrijeme operacija bilo je isto? — Da. Na primjer, u akcijama »Weiss« i »Schwarz« divizija »Prinz Eugen« je bila podređena Lütersu, generalu Wehrmachta. — I sva njegova naređenja su vrijedila jednako za SS jedinice kao i za ostale trupe? — Da. — Ipak, možda je Lüters jedno naređivao jedinicama Wehrmachta, a drugo SS trupama? — Ne. Mora biti za sve isto! 203

Tada je tužilac podsjetio na već nekoliko puta spominjano dvanaestosiječanjsko Lüthersovo naređenje (za naređenje od 7. siječnja nije se znalo): o rigoroznim postupcima prema civilima, prema zarobljenicima, o paljenju sela... — Da li je to naređenje general Phlebs, komandant vaše divizije, prenio vama? — Ako su svi komandanti divizija primili tu naredbu, logično je da ju je primio i Phlebs. Ali ja je nisam dobio. Sjetio bih se. — Pa to je nedisciplina! Komandant uzorite divizije, a ne prenosi naređenje svog glavnokomandujućeg! — Dešavalo se da i sam ponekad ne izvršim neko naređenje... — Šta je Phlebs od vas tražio u vezi sa zarobljenicima? — U svakom naređenju, uvijek, na kraju je bio naznačen centar sakupljanja zarobljenika. Na primjer: Bosanski Petrovac. — Jedan viši oficir Wehrmachta, u operaciji »Weiss« također podređen Phlebsu, kao komandantu grupe, tvrdi da mu je Phlebs prenio Lütersovo naređenje. — O sakupljanju zarobljenika? — Ma ne govorimo, optuženi, o sakupljanju zarobljenika, nego o strijeljanju naroda, o razaranju mjesta, o ubijanju ranjenika... — To je Lüters naredio? i — Već sam rekao. — O tome ništa ne znam. Otkako je ustao, potpukovnik Ostrić se prvi put malčice naljutio. Traži od dra Gučetića da pročita Lütersovu zapovijed, ali predsjednik odmahuje rukom: — Jučer sam je pročitao optuženom. — Da, zna on tu zapovijed — tiho kaže Ostrić. Zakoračio je prema Schmidthuberu: — Smatrate li da je ubijanje ranjenika, zarobljenika i civila ratni zločin? — Da. — Treba li o tome postojati krivični propis. — Ne. — Mislite: dovoljan je ljudski osjećaj? Da. 204

— Kakvo je vaše tumačenje onih bestijalnih događaja na sektorima kretanja vašeg puka? Čuli smo o tome iz izjava. — Sve mi je to naprosto nevjerojatno. Činjenice, vjerujem, stoje. Ali ako to nisu izvršile moje jedinice, to su onda učinili ili četnici ili Talijani. Inače, o tome tada ništa nisam čuo. Najvjerojatnije je da su to učinili četnici. Zato ima osnova... Schmidthuber je, ima o tome mnogo dokaza, bio u stalnim vezama s četnicima i dobro je znao njihove zločine: zajedničke zločine. General Neudholdt je 1946. godine pred referentom Državne komisije za ispitivanje ratnih zločina Vladislavom Šambaherom izjavio, govoreći o svojim vezama s četnicima, kako su Dražine vojvode »naročito dobro surađivali u Nevesinju sa Standartenführerom Schmidthuberom, kojega je vojvoda Perović naznačio kao svog velikog prijatelja«. Ali u procesu Schmidthuberu tužioca nisu zanimale te veze: utvrđivane su veze SS generala sa zločinom, a ne sa izdajom, mada je i u tom slučaju riječ o zločinu. — Rekli ste da ste se zanimali za ranjenike? — Kakve ranjenike? — Naše, partizanske. Rekli ste da ste pitali civile o ranjenicima i da su vam rekli kako su svi odvučeni... — To je bilo u akciji »Weiss«, a ne u akciji »Schwarz« — Crno je bilo jedno i drugo. Nego: zbog čega ste se vi zanimali za ranjene borce NOVJ? — Partizani su uvijek nalazili putove za izvlačenje... — To znam. Treći put vas pitam: zašto ste se interesirali gdje su ranjenici? — Partizani su mogli biti ranjeni samo od artiljerije iz daleka. Zanimalo me da li je uopće bilo ranjenih i kako su otpremljeni. — Puka radoznalost? — To zanima svakog vojnog rukovodioca. Znao sam da sanitetska služba kod njih ne funkcionira kao kod nas, jer nisu imali mogućnosti. U svojim izvještajima sam naglašavao da je ta služba, iako su sredstva primitivna, bila kod partizana primjerna. — Zato nije bio zarobljen nijedan ranjeni partizan? — Svi su bili odvezeni. 205

Tužilac je htio još pitati »otkud optuženi zna kakva su bila sredstva partizanskog saniteta«, ali odustade: drugo ga je zanimalo: — Tko je u vašoj jedinici predlagao ljudstvo za unapređenje? — Komandir čete. — Kome? — Komandantu bataljona, a ovaj komandantu puka. — Tko je Ditschea predložio za unapređenje? — Vjerojatno ja. — Nagrada za zauzeti Šavnik? — Za to je dobio Ritterkreuz. — Na vaš prijedlog, optuženi? — Prijedlog generala Phlebsa. — Ta ne rekoste li da prijedlozi idu odozdo, iz čete, pa naviše? — S viteškim križem je drugačije. — Ditsche je bio vama potčinjen kad je zauzeo Šavnik? — Primio je naredbu direktno od generala Phlebsa. — Kad god se nešto desi: vi niste prisutni. Ili je vaš bataljon dodat drugom puku, ili ga je preuzeo komandant divizije, ili su to počinile susjedne jedinice. Pa vi ste strašan komandant: sjeli u kola, i sve vrijeme putujete cestom, kao u svadbi, a ne u krvaviji! — Drugi bataljon, Ditscheov bataljon, bio je u borbi za Šavnik podređen direktno komandantu divizije. To je činjenica, gospodine vojni tužioče. — Dobro. Sudu ostavljam da ocijeni vaše odgovore. Nego ovo: znate li za Ditscheove krvave zločine u dolini Cetine? — Gdje je to: Cetina? — Rijeka kod Sinja. — Tamo je bio Meckelburg. — Bio je Ditsche. — To je bio jedan bataljon 14. puka. — Normalno. Bio je taj bataljon, i bio je Ditsche. Ubijeno je 1800 staraca, žena i djece. Je li to strahovit zločin? — O tome sam čuo 1945. godine. — Čak su se bile uzbudile i ustaške vlasti i vaš poslanik u Zagrebu Kasche je tražio da se provede istraga. 206

Ustaški ministar dr Edo Bulat, koji se onih travanjskih dana 1944. godine sa svojom svitom nalazio u Splitu, učinio je — protestirajući — dva »ispada«: najprije je zatvorio grupu splitskih četnika (za dva dana ih je, po nalogu Phlebsa, morao pustiti) a onda je Ulici Prinz Eugen dao ime Ulica cetinskih mučenika. Nijemci su žestoko reagirali: ulica je za dva dana opet promijenila ime: ovoga puta je to postala Ulica Wehrmachta. Samo je Kasche bio na ustaškoj strani. To i Schmidthuber kaže: — Govorio mije Kasche o tome uoči kapitulacije, 13. travnja. Uzrujavao se što istraga nije provedena. — Uzrujavao se i Pavelićev ministar Bulat. Predsjednik vijeća je intervenirao: — Mogli biste to preskočiti. Ta je stvar u predmetu Kiibler. Tužilac je prišao stolu sudskog vijeća. Tiho, ali oštro prosvjeduje: — Hoću nešto posebno da utvrdim. Ako smatrate da o tome ne trebam pitati, oduzmite mi riječ, ali nemojte me prekidati... Dr Gučetić je prešutno odobrio nastavak ispitivanja. — Ministar Bulat u jednom pismu kaže da je sramota što se vrhovni zapovjednik — nije rekao: Jugoistoka — zanima za sudbinu trojice četnika, a u vezi sa zločinima u sinjskim selima Otok i Ruda ništa ne poduzima. — To mi je potvrdio poslanik Kasche. — Vi ste, optuženi Schmidthuber, naglašeno ustvrdili kako je u SS trupama disciplina bila uzorna, kako su prestupnici proganjani i prestupi zabranjivani. A da je ta tvrdnja neistinita — očit primjer su zločini u Rudi i Otoku. Jednostavno: Phlebs je uzeo spise, smotao ih, strpao u džep i — nikom ništa. Rekli ste nam kako je razorena Kuna i kako je to bilo, u odnosu na vojne operacije izvođene pod vašom komandom, nepotrebno. Vaš oficir Peterson je prilikom zauzimanja Splita ubio 150 civila, i ništa mu se nije dogodilo. Dapače: dobio je Ritterkreuz. Kaaserer je žene i djecu strpao u crkvu, pa onda crkvu s njima zajedno digao u zrak, tobože je zbog toga proglašen neuračunljivim, vraća se u Njemačku i nakon desetak mjeseci eto ga natrag: otišao kapetan, stigao pukovnik... A vi nam neprestano tvrdite da ste počinioce 207

zločina progonili. Vi ste, optuženi Schmidthuber, za vrijeme ovog pretresa pokušali na sve načine izvrdavati već utvrđene činjenice. — Ništa ja ne izvrdavam. I nisam izvrdavao. Ali kako da priznam ono o čemu nisam ni čuo? — Rekli ste da ste od 1. svibnja 1944. do 1. veljače 1945. bili u Njemačkoj. Točno? Tužilac je pri tome mislio na Schmidthuberovu izjavu od 12. siječnja 1946. SS general je tada rekao da je sve to vrijeme bio u Njemačkoj: ».. .Otišao sam na odsustvo i napustio teritorij Jugoslavije do 1. veljače 1945, kad sam, izišavši iz bolnice, preuzeo komandu nad divizijom 'Prinz Eugen'...« Trebali bismo shvatiti: odsustvo, bolnica, pa onda 7. SS divizija... Tužilac je imao drugačije podatke. Upravo stoga Schmidthuber i ne tvrdi precizno gdje se nalazio: — Bio sam na odsustvu, onda sam sudjelovao u osnivanju nekih jedinica, zatim sam bio bolestan i iz bolnice dolazim u Jugoslaviju... Tužilac se okreće sudskom vijeću: — Optuženi Schmidthuber je od 1. svibnja 1944. do 1. veljače 1945. bio komandant zloglasne SS divizije »Skenderbeg«, a nije bio u Njemačkoj. — Rekao sam da nisam bio u Jugoslaviji. — Pa vaš štab je bio u Prizrenu... — To nije jugoslavenski teritorij... Dvorana je tu izjavu dočekala gromoglasnim smijehom, a tužilac, vraćajući se za svoj stol, samo odmahuje rukom: — Ako biste vi krojili geografiju! Dr Gučetić uzima zvonce, opominje publiku, a onda optuženog prepušta obrani. Branitelj ima nekoliko pitanja usklađenih sa Schmidthuberovim željama. Najprije: kako je inzistirao na kažnjavanju Kaaserera; zatim: o njegovom »milostivom« postupku prema građanima Ljubuškog kojima je odobrio izlaske iz mjesta ukinuvši blokadu koju je prije toga uspostavio talijanski garnizon. Treće je pitanje pobudilo veće zanimanje: — Molim vas, optuženi Schmidthuber, sjetite se da li ste nekad spriječili hapšenja civila od SD policije? 208

— Da. U Mostaru. Moja feldžandarmerija me obavijestila da SD priprema hapšenja. Odmah sam, da to spriječim, organizirao jednu fingiranu akciju. Stanovništvo je bilo upozoreno i nakana SD je propala. — To vam je vjerojatno zamjereno? — Ukoren sam od pretpostavljenih. Bio sam uvjeren da te akcije hapšenja SD izazivaju nemir i to sam htio spriječiti. To je bio najveći »akt humanosti« SS generala Schmidthubera: što je akcijom svojih četa uzbunio narod i slučajno omeo — ako je omeo! — policijsku hajku. Inače, on säm se želio proglasiti i spasiocem Dubrovnika: — Velikom županu i gradonačelniku Dubrovnika dao sam pun brod žita... Dao sam i motorna vozila za sanitetsku službu i omnibus za prijevoz školske djece... Izdavao sam dozvole da stanovništvo može putovati našim kamionima od Stona do Dubrovnika... Schmidthuberova predodžba o samom sebi bila je, ako bismo sudili po njegovom veličanju osobnih dobročinstava (jer on nije rekao: »Dijeljeno je iz zapljenjenih talijanskih magazina«, nego: dao je Schmidthuber!), predodžba o vrlinama. Jedan od izvjestitelja je onog dana pisao kako je »pogled SS generala tup« i kako je general »u svojim odgovorima ograničen«. Ali prije bi se moglo reći da je bio domišljati lukavac. Trebalo mu je samo vidjeti lice: isti čovjek imao je uvijek drugačiji izraz lica. Dakako, on nije mogao shvatiti Balkan, ili ga nije ni htio shvaćati. Nikad nije shvatio narod u kojem i nepismeni starac, kad određuje mjeru izdaje ili nevjere, iz monotonog zvuka gusala izvlači čudesnu dramatičnost i iz narativnog slaganja deseteraca prelazi u osudu nevjere i izdaje: »Šuma stala, pa se zamislila...« Toliko je tu izdaja poročna. Shvaćanje o tome Schmidthuberu je tuđe. Dok branitelj čita pripremljena pitanja, Schmidthuberov pogled je uprt u zažarena vrata peći. Činilo se da meditira. Opet drugačiji izraz lica! A on, je z ipravo, kalkulirao... 209

— Jednom ste dobili naređenje da pošaljete određen broj muškaraca na prisilni rad u Njemačku. Jeste li to izvršili? Da nađe odgovore na braniteljeva pitanja imao je izvrsno pamćenje. Čak i detalj je bio zapamćen: — Naređenje nisam izvršio. A to se dogodilo na Pelješcu. Komandant 5. SS brdskog korpusa (govorio je o prvom komandantu svoje divizije, o generalu Phlebsu) osobno mi je naredio da skupim muškarce na Pelješću i da ih pošaljem, ne, kako vi kažete, na prisilni rad, nego na rad u Njemačku. Tamošnjem svećeniku sam rekao da kaže ljudima: ako netko zaista želi ići raditi u Njemačku, neka se javi u Metkoviću. Nikoga nisam prisiljavao. Otišlo je 15—20 ljudi. Koliko je istine u tome odgovoru vidi se u pismu dra Ede Bulata, koji protestira SA generalu Kascheu 27. ožujka 1944. godine: ».. .Način provođenja evakuacije i transporta ima potpuno represivni značaj. Ljude prisilno dalje odvode...« Istovremeno se žali i veliki župan Ante Buć, koji je pisao ministru unutrašnjih poslova: »Način evakuacije Pelješca i okolice Stona zaista je ličio na gonjenje marve. Ljudi su morali po kiši, tjerani vojnicima, pješke ići do Metkovića, a među njima su bila i djeca mlađa od 16 godina, starci i bespomoćni. Ljudi su morali sve ostaviti i otići...« Postoje, konačno, o tome i njemački podaci. Broj »evakuiranih« je — vidi se iz izvještaja štaba 5. SS brdskog armijskog korpusa od 11. svibnja 1944. godine — toliki da sam »korpus ne može pokriti ova specijalna prevoženja iz vlastitih kontingenata pogonskog goriva«, pa SS Obersturmbannführer Eberhardt traži »naknadnu dodjelu pogonskog goriva za potrebe evakuacije«. Ustaške vlasti su se žalile ne stoga što su čitava sela iseljavana, nego zbog toga što se njihova uloga, po naređenju njemačkih komandi, morala »ograničiti na organizaciju prihvata i transportiranja evakuiranih«. Štab 5. SS korpusa, kao i štab 7. SS divizije su smatrali — vidi se to iz pisma načelnika korpusnog štaba »Pov. br. 555/44« (dokument je u arhivu VII JNA u Beogradu) — da će »evakuacija, uz već postojeće nepovjerenje kod hrvatskog stanovništva prema mjerama njihove vlade, dovesti do toga da će 210

sposobni za vojsku, određeni za evakuaciju, radije prebjeći partizanima — da se ne bi izložili krajnje neizvjesnoj sudbini masovnog transportiranja i potpuno neizvjesnoj budućnosti«. Nije bilo ni govora o dobrovoljcima, kažu Schmidthuberu pretpostavljeni. Ali on je, kako je tvrdio na glavnom pretresu, uvijek imao »drugačije mišljenje«, kad god je vjerovao da bi mu takve tvrdnje mogle olakšati optužnički položaj. Slijedeće pitanje Schmidthuberovog branitelja izazvalo je u velikoj dvorani Uzun-Mirko ve broj 1 žamor čuđenja: — Jeste li u nekoliko navrata sretali partizanskog kurira, nekog dječaka, i niste mu ništa učinili, a pozitivno ste znali, zar tako ne rekoste, da je partizan? — Takve ljude sam susretao kod svećenika na Pelješcu. U hodniku sam vidio jednog dečka. Vrlo se uplašio. Svećenik mi je rekao da su to dobri ljudi i ja nisam ništa poduzeo protiv njih. To su bili mladi ljudi, mlađi od 20 godina. Tužilac je za se promrmljao nešto o tome kako oni — ti mladi ljudi — nikad ne bi izišli od svećenika, da je optuženi zaista povjerovao da su partizani! A Schmidthuber je već govorio o još jednom svom dobročinstvu 1945. godine, u Zenici, kad je komandovao 7. SS divizijom: — Komesar ustaškog redarstva u Zenici, Cukman, uhapsio je 150 Srba i strpao ih u teretne vagone. Trebalo ih je otpremiti u logor Jasenovac. Saznao sam o tome od čovjeka kod kojeg sam stanovao, a i od nekih drugih ljudi. Odmah sam pozvao Cukmana. Komesar mi je objašnjavao da je za hapšenje dobio nalog iz Zagreba: treba grad očistiti od svih sumnjivih, naročito od radnika Željezare koji surađuju s partizanima. Onda sam mu rekao: »Znam ja o čemu se tu radi: to vi, ustaše, ponovo hoćete da ubijate Srbe!« I rekao sam mu kako sam komandantu stanice zabranio da vagone s uhapšenima priključuje za jasenovački vlak. Cukman je rekao da će ih ipak poslati uz pomoć svojih ustaša. E, neće biti tako, ustrajao sam: morali bi se tada sukobiti s mojim esesovcima. Ipak nije me poslušao. Zbog toga sam odmah poslao specijalnog kurira s pismom za ministra Frkovića u Sarajevo. Ako 211

Čukman ne oslobodi Srbe — pisao sam — proglasit ću područje Zenice operacionim područjem, pa onda imam automatski svu izvršnu vlast i säm ću. tada osloboditi uhapšene. Frković je u Zenicu poslao jednog višeg policijskog činovnika koji je uhapšene pustio, a Čukman je premješten. Sad je lice Schmidthubera poprimilo izraz slavodobitnika; hoće prisutnima dati do znanja; nisam ja ubijao, ja sam ratovao protiv smrti! Branitelj ga podržava: — Očito: pokazali ste dobru volju da spriječite zločin. — A onda se obratio sudu (činilo mu se da je povoljan tren: izborio je nekoliko poena za svog klijenta, iako je i sam znao da su ti poeni dobrote u odnosu na dokazane zločine gotovo smiješni!): — Optuženi moli sudsko vijeće da se ovdje saslušaju dr Stumph i sudski oficir 7. SS divizije Wetslinn, kako bi se dokazalo da je on uvijek bio savjestan i da je krajnje savjesno vršio svoju službu. Dr Gučetić je zatražio pismene prijedloge, a onda je' Schmidthubera poslao na klupu, k Löhru i Fortneru.

212

Neudholdt

Poslije ispitivanja trećeoptuženog nije bilo predaha. Tek što je Schmidthubera poslao na klupu uz Lohra i Fortnera, dr Vuko Gozze Gučetić je komandira straže zamolio da stražari privedu četvrtooptuženog. Trinaest godina mlađi od Fortnera, a dvije od Lohra, četvrtooptuženi Fritz Neudholdt ušao je u sudsku dvoranu sporo, nesiguran u nepoznatom prostoru, zbunjen neprijaznim žamorom. Usnice mu nervozno podrhtavaju. Bio je to čovjek pustolovine, svikao da se suočava sa strahom, ali ne i da pobjeđuje prezir. Kad se zaustavio, korak dalje od optuženičke klupe, oko usta mu se namreškao ozlojeđen smiješak. Iako je godinama živio među Kinezima, Čang Kaj Šekov savjetnik nije se naučio na samosavlađivanje. Smrt je pratila gotovo sav njegov put do sudnice: začudo nije se navikao na umiranje. — Vi ste Fritz Neudholdt? Učinilo se da mu je milo čuti osobno ime. — Jawohl! — Generallajtnant, bivši komandant 369, »vražje« divizije? — Da. — Jeste li razumjeli optužnicu? — Da. — Osjećate li se krivim? , — Ne. — Ni zbog jedne stvari? — Ne. — Vojnik po profesiji? 215

— Da. Od 1907. godine. — Stalno? — Ostao sam vojnik i poslije prvog rata. — Dužnost? — Komandir čete, komandant bataljona, zatim u komandi istočne Azije — pri tome nije rekao da ga je u Kinu pozvao bivši načelnik glavnog štaba njemačke vojske von Seeckt, uz Falkenhausena Čang Kaj Šekov vojni savjetnik još iz vremena kad je Hitler izgledao smiješno čudovište kojemu se nitko neće prikloniti. — Kad ste prekomandovani u istočnu Aziju? — 1935. godine — stigao je upravo uoči osnivanja yenanske Maove crvene konjice. On o tome ne govori, ali se zna da je prvi put razgovarao s generalisimusom Čang Kaj Sekom onih rujanskih dana 1935. godine kad je generalisimus s von Seecktom i Falkenhausenom kombinirao konačni udar na iscrpljene crvene trupe, koje su bile desetkovane po završetku Velikog marša. Neudholdtu nikad nije postalo jasno kako njegovi uzori nisu uspjeli. Mao je imao još samo 20 000 ljudi, među njima tek 7 000 onih koji su ga pratili s juga, na strašnom putu dugom deset tisuća kilometara. »Žene su gotovo sve poumirale, djecu su putem napustili«. Tada je i Mao, u nekom selu podno Velike planine, ostavio svoja dva sinčića, koja mu se više nisu vratila. Generalisimusove, mahom plaćene trupe bile su desetak puta brojnije, ali njihov front je probijen: 20. listopada 1935. u podnožju Velikog zida »konjanici sa šeširima od lišća, na kosmatim konjićima nalik na konje sa prethistorijskih slikanja«, udruženi s trima crvenim armijama Shensija, pod Maovom komandom, naprosto su raspršili nankinški raspored. Neudholdt je bio očevidac, a suštinu nije shvatio, kao što ni nekoliko godina kasnije, u bosanskim planinama, ništa neće shvatiti. — Kako dugo ste bili savjetnik u štabu generalisimusa Čang Kaj Šeka? — Otprilike tri godine. — Do 1938? — Vratio sam se u zimu 1938. 216

— I vratili ste se opet u njemačku armiju? — Nisam uopće izlazio iz armije: bio sam samo na posebnom zadatku u Aziji. — A u drugom svjetskom ratu? — Dobio sam 1. listopada 1939. godine 322. pješadijski puk i sudjelovao sam u pohodu na Nizozemsku, Belgiju, Francusku i, kasnije, na Rusiju. — Protiv Sovjetskog Saveza ste se borili od kada do kada? — Od 10. svibnja 1940... — Pitam: protiv Sovjetskog Saveza? — Ah, da: od početka napada 1941. do 25. kolovoza 1942. — Onda je uslijedila prekomanda. Kamo? — Trebalo je da preuzmem diviziju na staljingradskom frontu. — Gdje ste je preuzeli? — U Döllerscheimu, gdje je i osnovana. — Vi ste je formirali? — Tamo sam je formirao, u Döllerscheimu. — Kako je dugo trajalo formiranje divizije? — Od 1. rujna do 15. prosinca 1942. godine — kaže Neudholdt, precizan u određivanju datuma. A trebao bi reći: on je u Döllerscheim došao 1. rujna; formiranje je počelo ranije. Dogovori Hitlerovih generala i ustaških vlasti vođeni su od proljeća. Hitleru je divizija trebala na Istočnom frontu, gdje se već borila takozvana »Hrvatska dobrovoljačka legija«: njemački oficiri, hrvatski vojnici. Za proširenje te »dobrovoljačke legije«, to jest za prerastanje 369. legionarskog puka u novu diviziju, Pavelić i njegov »vojskovođa« Kvaternik izjasnili su se početkom lipnja 1942. Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, Glaise von Horstenau 4. lipnja piše Vrhovnoj komandi Wehrmachta da su njih dvojica, to jest »poglavnik« i »vojskovođa« »pokazali najbolju volju da iziđu u susret Führerovoj želji« složivši se s prijedlogom da se »od hrvatskog 369. puka, koji se već nalazi na Istočnom frontu, i od 370. puka, koji je sada u formiranju, obrazuje željena divizija dvojne formacije«. Dogovore je Hitler pretvorio u naređenje 21. kolovoza, kad je — javlja Alfred Jodl Reichsführeru SS Himmleru — »naredio da se hrvatske trupne 217

jedinice, koje su već angažirane na Istočnom frontu, prošire u jednu samostalnu hrvatsku diviziju«. Već u vrijeme formiranja raspoređena, po njemačkim generalskim planovima, na staljingradski front, 369. divizija, onda još nekompletirana, bit će nakon dogovora o zimskim operacijama protiv NOV u Jugoslaviji dana komandi Jugoistoka, to jest bit će raspoređena u sastav novoformiranog njemačkog armijskog korpusa »Kroatien« pod komandom generala Rudolfa Lütersa. — To je, znači, 369. legionarska divizija? — Da. — Imala je amblem crvenog đavola. Otuda je naziv: vražja? — Na vozilima je bila ucrtana glava vraga. Nije službeni, nego pučki naziv »vražja«. Sami je tako nikad nismo zvali. — Trebalo je da pojačate staljingradski front? — Da. Tamo je već bio jedan puk i jedan artiljerijski divizion — Neudholdt je govorio o »hrvatskoj dobrovoljačkoj legiji«: — hrvatske jedinice, bez njemačkih oficira. Od toga puka je trebalo stvoriti diviziju. — Namijenjenu Istočnom frontu? — Da, divizija je čekana kod Staljingrada. — Ali, kako je partizanska aktivnost postajala sve veća, za okupatora sve opasnija... — Da, gospodine, zbog toga je 369. u prosincu poslana u Nezavisnu državu Hrvatsku, prostor: Sisak — Zagreb. »Vražja«, to jest »Teufel«, 369. divizija, s moćnom artiljerijom, s protutenkovskim topovima 57 mm i divizionom motornih haubica 155 mm, počela je dolaziti u Hrvatsku krajem 1942. godine, a kompletan sastav se očekivao do sredine siječnja 1943. godine. O sastavu i dolasku 369. legionarske divizije Glaise von Horstenau je svojoj vrhovnoj komandi pisao 13. prosinca: »369. pješadijska divizija, formirana od hrvatskog ljudstva, a gotovo isključivo od njemačkog komandnog kadra, prvobitno predviđena za Istok, treba da se poslije 20. prosinca, najprije pet pješadijskih bataljona, prebaci iz Döllerscheima u Hrvatsku. Poglavnik se suglasio da se u najskorije vrijeme od regruta već obuhvaćenih obukom uzme potrebno ljudstvo za formiranje 218

šestog i jednog rezervnog bataljona, te da se uputi u Döllerscheim; osim toga, zamolio je da prvoprispjeli ešalon 369. pješadijske divizije prije borbenog angažiranja prodefilira kroz Zagreb...« — Od dolaska u Jugoslaviju, 369. divizija je tu ostala do kapitulacije? — Da. — Prve operacije u kojima je sudjelovala bila su »Weiss« i »Schwarz«? — Da. To je navedeno i u optužnici. S tim u vezi moram uložiti protest: nije to bila, kao što se tamo kaže, 369. njemačka, nego 369. hrvatska divizija. Njemačkih oficira, podoficira i vojnika bilo je malo, tek jedna petina. Oni su samo osnovali diviziju i obučavali vojsku. Kasnije su trebali otići. — Ali, ostali su. Komandni kadar je bio isključivo njemački? — Bilo je i hrvatskih oficira i podoficira. U svakom slučaju to je bila hrvatska pješadijska divizija — tvrdio je Neudholdt, iako njegov pretpostavljeni, komandant Jugoistoka general Lohr u mjesečnom izvještaju od 29. studenog 1942. godine piše: »369. pješadijska divizija i poslije njenog prebacivanja u Hrvatsku treba da ostane njemačka divizija«. Što se tiče komandnog sastava, zaista je 99 posto oficira bilo iz Njemačke. U već citiranom radiogramu generala Horstenaua jasno se kaže: »formirana od hrvatskog ljudstva, a gotovo isključivo od njemačkog komandnog kadra«. Ta je divizija, s pojačanjima, u operaciju »Weiss« ušla sa 14323 vojnika, podoficira i oficira. — Operacija »Weiss« je počela neposredno po prebacivanju 369. divizije u rajon Sisak — Zagreb? Neudholdt dugo misli i konačno, još veoma zamišljen, kaže, kao da otkriva najvažniju istinu: — 20. ili 21. siječnja 1943. — Vjerojatno ste prije toga razgovarali s komandantom njemačkih snaga u Hrvatskoj generalom Lütersom? — Da, 15. siječnja u Bosanskom Brodu. — Sàm ili su bili komandanti svih divizija? — Bio je komandant 7. SS divizije Obergruppenführer Phlebs, 219

zatim komandant 714. ili 718. divizije general Stahl. Friedrich Stahl je komandovao 714. divizijom, a na sastanku je bio komandant 717. pješadijske divizije general Benignus Dippold. — Zatim? — Moja malenkost. I više nitko, mislim. — Je li bio general Fortner? — Mislim d a j e bio, ali ne sjećam se točno. — trenutak kasnije, poslije razmišljanja, blago je udario desnom pesnicom u lijevi dlan: — Ne, nije bio, nisam se s njim upoznao... General Fortner je ustao: — Mogu li da kažem. Predsjednik se obrecnuo: — Odgovarat ćete kad vas pitam. — Zatim se opet, promijenivši ton, obratio Neudholdtu: — Kakvo je to bilo savjetovanje? Sigurno o predstojećoj operaciji? — Najprije sam upozorio generala Lütersa na loše strane... — Konkretno, optuženi: da lije govoreno o operaciji »Weiss«? Neudholdta je ispitivanje zbunjivalo: ovdje se moglo odgovarati samo na postavljeno pitanje. Nije bilo prilike za izlete u konverzaciju. Kasnije će branitelju reći: »Dijalog s ovim sudom je nemoguć!«. On je htio meditirati o životu i smrti, o vojniku »u procijepu naređenja i izvršenja«, htio je — odlazeći u frazu — izbjeći otkrivanje očevidnog, ali ništa od toga mu nije dopušteno. Svako pitanje je bilo otvor provalije i bilo je najpametnije izbjegavati pustolovinu dijaloga sa sudom. — Da — kaže, kao da misli: najbolje je ostati kod »da« i »ne«. — Lüters je rastumačio kompletan plan operacije? — Da. — Is podacima o protivniku? — Da. — Sa svim potrebnim informacijama o protivniku? — Da. — Rečeno je da protivnici nisu regularna vojska? — Da. — Prema tome: ako nisu regularna vojska, uhvaćene se moglo strijeljati? 220

— Bilo je moguće. — Poznati su vam običaji i zakoni vođenja rata, odredbe Haške konvencije? — Da. — Sjećate li se odredbe o priznavanju regularnosti nekoj borbenoj grupi? — Ako se mogu poznati kao takvi, da. — Što je potrebno da bi se poznali? — Uniforma. — U Haškoj konvenciji je rečeno: jedan zajednički znak. — Da. — Jesu li partizani imali zvijezdu petokraku? — Nisam vidio — kaže sasvim ozbiljno i to je dotad stišanu dvoranu jako izazvalo: iz zadnjih se redova čuje »šarlatan«, a iz sredine sale i s galerije gromoglasan smijeh. Neudholdt sliježe ramenima: — Pojedinci su nosili, svi ne. — To je notorna činjenica. Svatko živ zna da su svi partizani nosili petokraku. Nego: traži li Haška konvencija jedinstveno rukovodstvo? — Ne sjećam se. — Da li se u svim njemačkim izvještajima iz onog razdoblja Tito spominje kao vrhovni komandant? — Da. — Jesu li onda partizani imali jedinstveno vodstvo? — Ne mogu to poreći. — Dalje: traži li Haška konvencija da kombatanti otvoreno nose oružje? — Ne sjećam se. — Traži. Jesu li partizani otvoreno nosili oružje? — Koliko sam vidio: da. — Tä, optuženi, tu su bile čitave divizije, tu su bili korpusi, imali su artiljeriju, imali su tenkove. Neće valjda haubicu sakriti pod kaput! Jesu li, dakle, partizani ispunjavali odredbe Haške konvencije da bi bili priznati kao kombatanti? — To bih porekao. 221

— Razlozi? — Zarobljenici nisu imali petokraku niti oružje. Bili su mirni građani. Nikad nisu pripadali partizanima. — Dakako. Vi ste hvatali civile. — Ti nisu pripadali partizanima. — Vi niste vodili rat samo protiv partizana. Vaše operacije — posebno »Weiss« i »Schwarz« — bile su i protiv civilnog stanovništva. — Ne kod moje divizije. — To će se vidjeti u dokaznom postupku. Nego, vratimo se konferenciji u Brodu. Po Liitersu partizani nisu regularna vojska i svakog zarobljenika moglo se po kratkom postupku strijeljati? — Moglo bi biti i tako. Alija to svojoj diviziji nisam naredio. — Kada je bila konferencija? — 15. ili 16. siječnja. — Jeste li tada dobili i Lütersovu zapovijed? — Da, operativno naređenje. — Sa smjernicama o postupku prema zarobljenicima i stanovništvu? — Ne sjećam se. — Imamo tu zapovijed: »Točka jedan: Opravdava se svaka mjera potrebna za sigurnost jedinica... Nitko ne smije biti pozvan na odgovornost zbog prestrogog postupka. Svatko tko sudjeluje, ili je sudjelovao u borbi ima se objesiti ili strijeljati. Teško pristupačna mjesta... razoriti!«. Možda ste se sada sjetili tog naređenja? — Ne. — To je naređenje generala Lütersa. Čudno da ga niste dobili... — Mislim da sam ga dobio. Ali ne sjećam se. — Kako tumačite onu odredbu o razaranju naselja? — Ne prihvaćam stav generala Lütersa. — Smatrate li da je takvo naređenje suprotno odredbama Haške konvencije? > — U to sam čvrsto uvjeren. — I vi nikad tako niste postupili? 222

— Nisam. Ovo naređenje nisam izvršio. Možda sam ga dobio, ali sasvim sam siguran da ga nisam proslijedio potčinjenima. — I vaše trupe nisu tako postupale? — Ne s mojim znanjem. — Vaše su jedinice nastupale pravcem Petrinja — Glina. Na širokom frontu? — Da. Bila mi je dodijeljena i jedna hrvatska brdska brigada. — Bila je pod vašom komandom? Da. — I nije bilo zločina. — Nije. General je svoj »nije« gotovo srdito uzviknuo, glasnije od ijedne dotad kazane riječi, kao da bi time mogao prekinuti predsjednikovo inzistiranje na istraživanju počinjenih zločina. Znao je, još od prvog saslušanja pred isljednicima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (Neudholdt je prvo saslušanje potpisao 22. svibnja 1946), da će biti ispitivan o zločinima, da se mora pripremati za očitovanje o izvršenom, ali nije vidio drugog rješenja, do poricanja. Isljednici nisu primjenjivali prisilu, nisu čak ni inzistirali na priznanju. Sve je bilo sasvim drugačije od ispitivanja kakva je on odobravao ovdje i, prije toga, u Kini. Svjedoka se bojao, a predsjednik je upravo govorio: — Pročitat ću neke iskaze svjedoka, kad se već vi ničega ne sjećate. — Sučev glas je monoton, ali Neudholdt zna: to je ona prividno stišana rijeka, a u dubini ima bezbroj opasnih virova. — Vidjet ćete, optuženi, da su vaše jedinice izvršavale, čak vrlo revnosno, naređenje generala Lütersa. Zanimljivo je samo: otkud su te jedinice znale kako treba postupati, kad im niste naređenje prenijeli. Sud je od tužioca dobio vrlo mnogo dokumenata: i o zločinima i o mnogim prisilno mobiliziranim Hrvatima. — Neizravno i sam Neudholdt priznaje prisilnu mobilizaciju. On je 10. lipnja 1946. izjavio: »... U Döllerscheimu u kolovozu 1942. zatekao sam 10 000 Hrvata, koji su tamo dijelom bili dovedeni, a dijelom došli dobrovoljno... — Prvi svjedok — Mirko Henš: »Nakon dopusta vratio sam se 223

u Njemačku gdje sam bio dva mjeseca dok je formirana »vražja« divizija. Došao sam u 3. bataljon, 10. četa, 369. regimenta. S tom jedinicom sam došao u Sisak. Odatle sjmo išli na Kordun, pa sve do Livna. Na tom putu je pljačkano blago, ćilimi, sve što je tko htio. Po srpskim selima sve je paljeno, i svete slike, razbijano je pokućstvo, a kad bismo kod kuće zatekli žene i djecu, neke bismo zaklali, a neke odveli u logor. Tu sam dobio pjegavi tifus i otišao sam u bolnicu u Njemačku...« — 369. puk je formiran naknadno, kad je istoimeni, onaj staljingradski, razbijen — kaže Neudholdt, kao da je taj podatak sporan. — Bio je pod vašom komandom? — Bio je vučen za nama. Naknadno je uključen u akciju. — Drugi svjedok — sada jedan partizan — Dušan Radojko: »... Povlačeći se, promatrao sam kako gore sela kroz koja je prolazila »vražja« divizija. Vodili smo mnoge borbe s tom divizijom. Kod Medne, u šumi Čardak, uspjeli smo ih odbaciti. Na njihovim položajima smo našli tri seljaka: Nijemci su ih ubili... Povlačeći se, napustili smo sela Vukovsko Gornje i Donje. Drugog dana nam je naređeno da vratimo izgubljene položaje kako bismo omogućili prebacivanje ranjenika preko Neretve. Bokove »vražje divizije« smo zaskočili i oslobodili Vukovsko. A sela, zapravo, više nije ni bilo: sve su kuće bile razorene. U ta dva sela našli smo više od 50 leševa žena, djece i staraca. U nekim zgradama je vatra još tinjala. Tu smo nalazili još nesagorjele ljude... Kad smo dijelove »vražje« odbacili iz sela Krstac, i tu ista slika: selo zapaljeno, a među zgarištima 10 zaklanih muškaraca i 12 žena...« — Ne mogu to bez karte pratiti. — Kupreški kotar. Na žalost, kartu Kupresa ovdje nemamo. — Htio bih u vezi s ovim iskazom zauzeti stav. Čini mi se da ovaj svjedok nikad nije bio u ratu, jer inače bi morao znati: kad se u nekom selu vodi borba, kuće mogu biti zapaljene od bacačke i artiljerijske vatre, i ljudi mogu biti ubijeni. — Civili? 224

— Oni ginu od artiljerije. — Hoćete reći: slučajno? — Da. Nego, otkud ovaj čovjek zna da sü ona trojica ubijena baš od Nijemaca? — Nego od koga? Tko je palio sela, tko je klao civile? Imat ćete priliku da se izjasnite. Svuda na putu 369. divizije isto se ponavlja. Evo još jedna izjava — svjedok Stanko Todorović: »... U siječnju 1943. nalazio sam se u Dobrini, kotar Glina, i bavio sam se svojom kućnim poslovima. Onda je nadrla 369. divizija, »vražja«. Odmah je počelo ubijanje. Narod koji je bježao tukli su iz aviona. Naročito opremljene jedinice na skijama lovile su izbjeglice, opkoljavale zbjeg i sve ubijale. Paleći selo za selom, došli su i do nas. Samo starci i babe, i nešto djece ostaju u selu. Po dolasku u Dobrinu zapalili su 25 kuća, sve na što su naišli su opljačkali, a stoku koju nisu mogli odvesti ubijali su i meso bacali uokolo. Uhvatiše Damjana Stojića i Lazara Stojića i odvedoše ih , u Dragotinu, gdje su im posjekli ruke, i izvadili oči, i po svemu tijelu ih izboli. Našli su troje male djece — od 1 do 3 godine — i žive su ih u tepsijama u peći ispekli... U jednoj kući su poklali petnaestero... Iz šume sam vidio kako su u Klasniću uhvatili 20 ljudi, odveli ih do općinske zgrade, i sasjekli ih jednog po jednog. U Buzetu su bombama ubili u kući troje male djece i dvije babe... To sam sve vidio, a čuo sam da su u Bosanskoj Bojni utjerali u staru crkvu svetog Spasoja 100 duša, što djece, što žena i staraca, i sve ih poklali u crkvi... « Neudholdt je htio znati: — To svjedoči vojnik, civil ili partizan? — Civil. Iz sela Dobrina. — Predsjednik je optuženom pružio kartu. Neudholdtovo lice se pretvara u čudnu grimasu: — Tuda je mogla nadirati domobranska 3. brdska brigada. — Buzet je odmah do Dobrine — predsjednik ne podsjeća generala da je on komandovao i 3. brdskom brigadom. — Htio bih zauzeti stav. To su bajke, grozne bajke: tako je nama stanovništvo pričalo o partizanima. Nismo vjerovali... — To ste valjda slušali iz Göbbelsovih lagarija, a ne od naroda. 225

— Od naroda, kad bismo došli u neko selo. Ali ja nisam vjerovao. — Onda evo još jedan iskaz, možda će vas uvjeriti. Izjava Zore Mandić: »... Žene, djeca i starci u posljednjem trenu pokušavaju pobjeći iz našeg sela Gornja Suvaja. Ponijeli smo samo najnužnije. Ali nismo se udaljili od sela. Nijemci su nas preduhitrili i pohvatali. Nas žene i djecu su odvojili i otjerali u selo, a devet muškaraca su zadržali... i tu su ih ubili, blizu puta. Nisu nam nekih 20 dana dali da ih pokopamo... Nijemci su na drugom kraju šume uhvatili još jedan zbijeg, i tamo su sve poubijali, i muškarce, i starce, i žene s djecom, njih 120...« Neudholdt je prijevod iskaza pratio zagledan u kartu: — Da, to selo je na pravcu nastupanja 369. divizije. — Ovdje imamo imena devetorice ubijenih iz Gornje Suvaje. — Nikad o tome ništa nisam čuo i ne mogu zauzeti stav. U svakom slučaju, divizija to nije naredila. Dapače, od nas je upozoravano da se takvo što ne čini. — Ali podudara se s Lütersovim naređenjem. Nego, evo još jedne izjave. Božo Stupar: »... U Jelašinovcima sam vidio kako su vojnici 369. divizije zatvorili u jednoj pojati 75 žena, djece i muškaraca, pa su pojatu zapalili... U Maloj Rujiškoj ubili su 35 drugova i drugarica... U ožujku su u Rašću strijeljali osamnaestoricu... « — To nisam mogao znati, jer sam od sredine veljače do sredine ožujka ležao bolestan u Zagrebu. Imao sam neko trovanje. — Sud nije utvrđivao da su zločini u Jelašinovcima izvršeni do 15. veljače 1942. godine. — Tko vas je zamjenjivao? — Komandant 370. puka, obrst Ritzmann. . — Što kažete za zločine? Neudholdt sve vrijeme i sluša i odgovara i protestira gledajući u kartu. Svjedočanstva su strašna; i optužba. Što može reći? — Vidite, gospodine predsjedniče, sva ta mjesta... — ali onda odustade od već začete izjave, pa gotovo u grču prigovori: — Kome su se stanovnici tih mjesta žalili? Dr Gučetić: 226

— A kome da se požale, zar onima koji su klali i palili? — Ako se nisu žalili, kako sam mogao zauzeti stav? — Vapili su, optuženi. I nebo bi čulo taj strašni vapaj, ali uši terorista su gluhe. — Prolazio sam kroz ta mjesta, i meni su se ljudi mogli požaliti. Ali nitko mi ništa nije govorio. A zločine nisam vidio. Dr Gučetić ga je samo zaprepašteno pogledao. Tužilac je htio nešto dobaciti, ali odustade: predsjednik vijeća to nije volio. Čitana je zatim izjava banijskog partizana Dragana Studena: »... U selu Dejanovci kapetan iz 369. divizije je strijeljao 11 civila... U Gornjim Dejanovcima sam vidio 20 zapaljenih kuća i tri ubijene žene. U Bjelinkusu su uhvatili tridesetak ljudi, sve su ih zatvorili u kuću Laze Kotura, a onda ih zapalili baš kad smo mi izvršili napad...« Neudholdt opet želi »zauzeti stav«: — U ratu je teško utvrditi jesu li one tri žene poginule od topovske granate, ili ih je netko namjerno ubio. Tako je u ratu. A ne mogu zamisliti da sam pod komandom imao same ubice. Dr Gučetić: — Sve nedaće civilnog stanovništva su nesretan slučaj, granate pale sela, zalutali meci ubijaju? — To ne tvrdim. Ali ne može se ispitati nešto što se dogodilo prije pet godina: sada o tome govore, a meni nisu onda ništa govorili. Sada nisam u prilici da to ispitam... — Dvadesetak minuta kasnije, poslije pauze i čitanja izjave Ljube Galonje (»... u dvije-tri grupe ubijeno je 125 lica u Gornjoj Suvaji...«) Neudholdt je, ne poslušavši braniteljev savjet da se kani naivnosti, ponesen frazama o svome pravedništvu, nastavio raniju misao: — Otkud sada da znam da li je neka žena zaista ubijena? Uvijek sam bio s trupama i morao bih to vidjeti, ili barem čuti... — Svjedok je rekao: 125 ubijenih! Neudholdt šuti nekoliko trenutaka; zatim mrmlja: — Nitko se ni jednom riječi nije požalio. Do 14.15 sati pročitane su izjave još dvojice boraca (Sime Tošića i Jakova Mandića), trojice legionara iz 369. divizije (Jakov Rijetković, Mijo Novosel i Mihovil Marković) te Marijana Žunića 227

iz Sanskog Mosta, Mile Vukobrata iz Fajtovca, Stoje Grbić iz Praštala, Dušana Grbića iz Predojević-Glavice i Steve Zeljković iz Lušci Palanke: sve su to iskazi o strašnim zločinima. O događajima od druge polovice veljače Neudholdt nije mogao »zauzeti stav« jer je bio bolestan, o razaranjima sela i ubijanjima (za vrijeme prisutnosti u diviziji) nije obavještavan i »nitko se nije žalio«, a za svjedočenja svojih bivših vojnika je ustvrdio da su nevjerojatna, jer: — Bio ja u diviziji ili ne bio, ne mogu pretpostaviti da je istinito što se ovdje navodi — bio je to odgovor na izjavu Mile Vukobrata o tome kako je u jednoj štali »zapaljeno 10 osoba, a među njima je bila i trinaestogodišnja Jovanka Samber koja je iz zapaljena štale pobjegla i sad je živa«. — Otvoreno tvrdim: pod mojom komandom nisu bili sami zločinci. Ne vjerujem da su onih 12 000 Hrvata i Muslimana iz moje divizije sve sami ljuti ubojice. — Nijemci su im komandovali! — odgovorio mu je dr Gozze Gučetić. I, da ne govori uprazno, trenutak kasnije je pročitao izjavu bivšeg vojnika »vražje divizije« Mije Novosela: »... Pješadija moje divizije je dovela 11 osoba u Sanski Most. Tu su bila i dva djeteta, devet-dvanaest godina. Svi su strijeljani... Strijeljanjem je rukovodio njemački poručnik, a strijeljali su Hrvati i Nijemci, njih šestorica...« Kako se to dogodilo prije Neudholdtova odlaska iz divizije, on je htio nešto više saznati o svjedoku: — Otkuda je? — Repušnica, kotar Kutina. — Ne navodi jedinicu. — Vaša divizija. — Moja divizija je imala 15 000 ljudi i s pridodanim pukom bilo ih je 18 000. Prema tome, moram znati koja jedinica je strijeljala civile. — Ne ljutite se, optuženi Neudholdt. Kad vas taj svjedok toliko zanima, evo još jedne njegove izjave: kako je neki vaš vojnik u siječnju 1944. dobio vojnički čin zbog toga što je 228

zarobljenom partizanu odsjekao glavu. Precizno: 1. bataljon 369. regimente. — Iz kojeg je puka svjedok? — Zar je to važno! Kutina nije daleko, možemo ga pozvati. Komandantu divizije Fritzu Neudholdtu to bi trebalo biti irelevantno. Mi govorimo o zločinu... — Smatram važnim podatak iz koje je jedinice svjedok. Inzistiram da to uđe u zapisnik... — U zapisniku je. Idemo dalje. — . . . I besmisleno je što taj svjedok tvrdi. Ni komandanti nisu bili idioti pa da unapređuju glavosječe. Tako je general uporno poricao vjerodostojnost svjedočanstava, a predočeni su mu samo neki podaci o zločinima 369. legionarske »vražje« divizije. Malo kasnije ćemo nešto više reći o tome: izvršena su vrlo opsežna, vrlo dokumentirana istraživanja. Četvrtog dana procesa, 8. veljače 1947. godine, sud nije imao mnogo izvornih dokumenata, ali i ono što je bilo — bilo je za dokaz dovoljno: jedan dokument za početak (Lütersovo naređenje) i drugi za zaključak onodnevnog ispitivanja — jedno naređenje (sudu onda dostupno) što je osobno potpisao optuženi Neudholdt. Ponesen u nijekanju iznošenih činjenica, Neudholdt se bio toliko zahuktao da je čak ustvrdio: — Pa ni vi, gospodine predsjedniče, tome ne vjerujete! — a onda je, kao strašna pljuska, uslijedio glas predsjednika vijeća: — Vi nikad niste krivi. Stanovništvo ubijaju granate, slučajno. Sela su zapaljena slučajno. Ni jedan zločin niste vidjeli! E pa, moram vam onda pokazati dokument: evo, vi sami naređujete da se stanovnici dvaju sela povješaju, a oba sela da se do temelja razore. I pored toga, vi sve vrijeme tvrdite da nemate pojma o zločinima vaših trupa. — O tome se nešto govori u optužnici. Ali ja bih htio zauzeti stav... Sasvim je drugačije bilo nego što navodi optužnica... — Pa mi imamo vaše naređenje... — Ja moram zauzeti stav... — Vi ste ga zauzeli u naređenju. Evo, na njemačkom je. I vaš originalni potpis. Pročitajte mu! 229

Prevodilac je čitao sporo, riječ po riječ: »... Mjesta Zagnježde i Udoru treba razoriti, sve muške stanovnike tih sela treba objesiti, a žene i djecu odvesti u Stolac...« — Znam tu zapovijed. Ne treba da se čita. — Sto se onda zgražate i iščuđujete na izjave svjedoka! Nazivate ih lašcima, a njihove iskaze fantastikom i bajkama! No, o ovom ćemo dokumentu još govoriti. Sve po redu... — Moram nešto reći u vezi s tim. — Bit će vremena da iznesete svoju obranu u vezi s ovom zapovijedi. Da li ste vi to potpisali? Da ili ne? — Jesam, ali stvar stoji sasvim drugačije... — Govorit ćete o tome, imat ćete priliku. Sad sam vam citirao ovu zapovijed samo da vidite koliko se drsko ponašate poričući sve što svjedoci iznose. Dr Gučetić je proračunato pokazao Neudholdtovo naređenje prije nego što je pročitao izjave bivšeg ranjenika Sime Tošića i oficira 3. dalmatinske brigade Jakova Mandića. Htio je poremetiti tvrdoglavost optuženog: ako već sam naređuje zločin, zar će i dalje poricati zločine svojih podređenih? Predsjednik vijeća se prevario: Neudholdt ništa neće priznati, ni najočevidnije, najdokazanije. Tošić i Mandić su govorili — u svojim izjavama — o pokolju jednog ešalona teških ranjenika u Zlopolju. Najprije Tošić: »... Bio sam se dosta oporavio i mogao sam se sàm kretati. Kolone su se kretale prema Jablanici na Neretvi. U Zlopolju je još bilo ostalo oko 200 do 300 teških ranjenika i tifusara. Evakuaciju su onog ožujskog jutra spriječili njemački avioni, koji su cijelo vrijeme bombardirali. Na Zlopolje je udarila »vražja« divizija. Spasilo se samo dvadesetak drugova. Neki od njih su mi kasnije pričali da su Nijemci sve nepokretne uhvatili i poubijali...« O istom pokolju ranjenika svjedočio je i Jakov Mandić: »... U Zlopolju je bio posljednji ranjenički ešalon, jedini koji još nije bio prebačen preko Neretve: oko 370 teških ranjenika. Naš 5. bataljon je štitio te ranjenike. Noću oko 23 sata 369. divizija je, napadajući mnogo jačim snagama, odbacila naš 5. 230

bataljon. Tada je štab brigade poslao pojačanje i mi smo opet prodrli u Zlopolje. Na žalost, kasno. Tamo smo našli 360 ubijenih ranjenika: Nijemci su drugovima pucali u sljepoočnice, znači iz neposredne blizine, a drugaricama su vadili oči. Samo nekoliko drugova se spasilo...« Neudholdt želi da se izjasni: zna o tome; kaže: izjave mu je čitao istražni sudac: — Uvjeren sam da je i sam sudac imao dojam da je to pretjerano. — Pa to je u duhu naređenja generala Lütersa! A meni je teško povjerovati da vi, stari vojnik, oficir, general velikog Rajha, ne poštujete i ne slušate naređenja vaših pretpostavljenih. — Htio bih da se izjasnim... — Sutra, optuženi. Nastavit ćemo sutra u 8 sati! Ali bit će i 8.35 kad straže sutradan uvedu optužene. Tužilac je inzistirao da se prije nastavka ispitivanja optuženog generala Neudholdta ispita jedan od svjedoka. Dr Gučetić se nije složio. Tek poslije žučne prepirke pristao je i tako je pozvan da svjedoči nekadašnji vojnik 6. čete 2. bataljona 370. puka 369. divizije Bećir Muje Bajirića iz Maglaja, dvadeset petogodišnjak. Bio je legionar od 14. travnja 1942. do 1944. godine. Ispitivao ga je dr Gučetić: —Vojni tužilac je izjavio kako su tebi pred strojem pročitali da se svaki zarobljeni partizan ima ubiti. Tko i kad vam je to pročitao? — Čim smo prošli Lušci Palanku, to nam je pročitano. Rečeno je: tako je naređeno od Vrhovne komande. I da se imaju pobiti sva sumnjiva lica. — I civili? — Svi. — Tko vam je to pročitao? — Komandir 6. čete 2. bataljona, oberlajtnant, Nijemac. — Da li je bilo još nešto u naređenju? — Gdje je god partizana: paliti! Cim je svjedočenje prevedeno generalu Neudholdtu, uzbudio se: 231

— Ne vjerujem d a j e ikad postojala takva naredba. Prvo, d a j e postojala, bila bi i izdana i čitana prije ofenzive. Drugo, ako komandir neke čete učini neku glupost, ako pogriješi, šta ja tu mogu! Od divizije takva naredba nije došla. — D a j e naredba postojala, nema sumnje. Čitali smo je ovdje. Pitanje je samo: da li je Neudholdt tu zapovijed zadržao, ili je prenio svojim jedinicama. Sud će ocijeniti vjerodostojnost svjedokovih i optuženikovih izjava. Sud, začudo, nije ustvrdio da postoje Lütersove zapovijedi i za »Weiss I« i za »Weiss II« — prva od 12. siječnja, a druga od 12. veljače. Svjedok se, vjerojatno, sjećao druge zapovijedi, a za prvu ne zna, jer se njegova četa u ofenzivu uključuje tek početkom veljače, na Grmeču, kod Lušci Palanke. »Postupak sa stanovništvom« je ostao isti, kao u prilogu prve zapovijedi: »Objesiti ili strijeljati svakog tko sudjeluje ili je sudjelovao u borbi protiv okupacionih trupa ili hrvatske države... Uhapsiti sve sumnjive učesnike. Vođe zadržati kod divizije, kao zarobljenike za razmjenu, a ostale sumnjive ostaviti za strijeljanje pri vršenju mjera odmazde«. — Nerazumljivo je da je naredba pročitana kad je ofenziva već bila u toku... — pokušava Neudholdt pobiti svjedoka, a nitko ga ne podsjeća da »Weiss II« počinje tek 21. veljače. Predsjednik je samo rukom dao znak optuženom generalu da šuti nepitan, a onda se ponovo obraća svjedoku: — Dugo si bio u toj diviziji i mogao si vidjeti razne postupke te divizije. Na primjer: kako se postupalo sa zarobljenim partizanima? — Odmah su ubijani. — To si vidio? — Na primjer, na Grmeču. Tamo je opkoljena i zarobljena jedna partizanska bolnica. Svi uhvaćeni su ubijeni. — Bio si očevidac? Tko je ubijao? — Vidio sam: oficiri, Nijemci, i neki od legionara, naročito oni koji su dolazili s Istočnog fronta. Neudholdta je obuzeo gnjev: — Laž! 232

— Strpite se, optuženi. Svjedoka ispitujem: da li su ubijani civili? — Kako ne! — Vidio si? — Opet ću iznijeti grmečki primjer. Uhvaćeno je deset muškaraca i dvoje djece. Nisu ni saslušavani. Komandant regimente je naredio da ih sve ubiju. — Komandant koje regimente? — 370. puk. obrst Ritzmann. Gledao sam kako su u jednom potoku svi postrijeljani. — Znaš li još neki slučaj? — Kad je kod Glamoča spaljeno selo Popovići. Mislim da je bilo petsto-šesto kuća. Tu su nas partizani napali i onda je odmah naređeno da spalimo selo. — Pazi, sjeti se: da lije selo zapaljeno od granata, od svijetleće municije, slučajno, ili je vojska namjerno palila, po naređenju? — Nije tu bilo veće borbe. Naređeno je da selo zapalimo. Stoka je otjerana u štab regimente. Sitna stoka je zaklana, nama za jelo. A narod, veliko i malo, sve što je uhvaćeno u selu, to je strijeljano. — I nisi vidio drugih zločina? — Jesam. Kod Rame, blizu Konjica. Tamo su partizani napali naš transport. Ujutro je odmah naređeno da se selo zapali, i sve živo je pobijeno: strijeljani su. A dvojica muškaraca su odvedena u Lisičiće i tamo su, za upozorenje, obješeni. — O kojem to selu govoriš? — Rogač, iznad Rame. — Znaš li još nekih slučajeva? — Ima toga, druže kapetane, puno. Puno i prepuno, ali nisam sve zapamtio. — A vidio si veliš, dosta? — Previše. Eto, zaboravih, boga mu ljubim, onaj slučaj kod Sanskog Mosta. Ima tamo selo Suho Polje. Došli mi tamo, oficir pita stanovnike ima li partizana, a oni kažu: nema. Kad li, u neko doba partizani napadaju. Onda Nijemci pokupe 25 muškaraca i 2 žene i odmah tu pobiju. Vidio sam to... Pamtim još: jedno selo 233

kod Konjica, do posljednje kuće je zapaljeno, jer je tamo ranije bio partizanski štab. A u jednom muslimanskom selu čak su i ćilime iz džamije opljačkali. Ne možete ni shvatiti koliko je bilo pljačke. Oni su svakih 15 dana svojim kućama slali pakete do 15 kilograma... Kasnije je svjedok još jednom uvjerljivo ispričao o čitanju Lütersovog naređenja pred postrojenom četom: — Tko ga ne izvrši, rečeno nam je, odmah će biti strijeljan! Sa položaja se nije moglo ići na sud. Oficir ti je na licu mjesta sudio. Neudholdt, dakako, i ovoga puta ponavlja: »Hoću o tome da se izjasnim« jer, tvrdi: »štab divizije ovo naređenje nije izdao«. — To bi značilo da je Lütersova komanda svoju zapovijed uputila vašim četama bez vašeg znanja. Nego imate li što pitati svjedoka. Neudholdt je svog bivšeg vojnika mjerio mrkim pogledom punim prezira, a u njegovim riječima se osjećala mržnja: — Iz koje čete 3. bataljona? — Bio sam u 2. bataljonu, rekao sam to. — Komandant? — Hauptman Bonn. — Nije on bio cijelo vrijeme. — Znam. Poslan je u Rusiju. — Koja četa? — Šesta. I to sam rekao. Komandir je bio neki oberlajtnant, a kasnije neki naš zemljak Granić, koji se vratio s Istočnog fronta. — Znam Granića. Bio je. — U četi je bio i oberfeldvebel Göbel... U prisustvu svjedoka predsjednik je nastavio ispitivati Neudholdta: — Gdje su se nalazile vaše jedinice za vrijeme operacije »Schwarz«? Nepunu godinu ranije, u saslušanju, general je potpisao izjavu: »Operacije je vodio osobno general Lüters — bojni položaj Sarajevo. Divizija je bila neposredno podređena tom štabu. Divizija je bila iz Pljevalja prebačena na Jeleč. Tada sam došao u 234

vezu s komandantom 118. lovačke divizije generalom Kiiblerom u Foči, gdje se nalazila njegova borbena grupa...« Dr Gučetić je želio detaljnije podatke. Neudholdt dugo izbjegava jasan odgovor. Lice mu je purpurno; bijes koji ga je zaokupio pojavom svjedoka još ga ne napušta. Govori mrzovoljno: — Divizija je bila u garnizonu. Pukovnik Fischer je s ojačanim 369. pukom bio u okolini Foče, a onda je upućen u pravcu Crne Gore... — Što znate o zločinima vaše divizije za vrijeme ove operacije? Znate li da su vaše jedinice ubijale zarobljene partizane i civile? — Ne znam ni jedan slučaj. U to vrijeme bio sam veoma zauzet. — Tokom ofenzive niste izdali nikakvo naređenje u kojem tražite ubijanje protivničkih vojnika? — Ne, nisam izdao. — Kako tumačite ponavljanje zločina vaših jedinica i nad partizanima i nad civilima za vrijeme ove operacije? — Koji je puk vršio zločine? — Vaša divizija, optuženi. Vi ste komandant divizije. — Kako da odgovaram za sve jedinice raspoređene od Slavonskog Broda do Crne Gore! — u operaciji »Schwarz« je sudjelovao samo jedan dio »teufel« — legionara. Dr Gučetić čita izvještaj o zločinima na području pljevaljskog kotara: interniranje, strijeljanje seljaka, pljačkanje, silovanje, paljenje sela... Primjer: »... U Potkovaču ubili su Ljubicu Kovačić i njeno tromjesečno dijete... i silovali veći broj žena... Neudholdt dva puta upada: — Moguće je da je pukovnik to radio na svoju ruku! Kasnije: — Nisam u stanju spriječiti vojnike da siluju žene. Predsjednik čita izjavu svjedoka Veljka Košutića: »... Na pruzi Sarajevo—Višegrad naše jedinice su probile obruč 369. divizije. Bolnica s ranjenicima je ostala u Sjetlini. Tek što su selo napustile naše operativne jedinice, ušli su pripadnici 235

»vražje« divizije i ubili oko 100 ranjenika... Bila je to bolnica neke dalmatinske brigade...« — Dakle, optuženi, da li su ubijani i ranjenici? — Ne možete mene pozivati na odgovornost i za ono što nisam vidio, o čemu ne znam baš ništa. Odgovoran je komandant puka. I ovo želim da čujete: ako se ja suprotstavljam navodima koje ne mogu kontrolirati, ne činim to zbog sebe, da spasim svoj život, nego zbog časti moje divizije, zbog 2000 poginulih. — O časti 369. divizije bi najbolji sud mogao dati narod Bosne i Hercegovine i Crne Gore — ovoga je puta glas dr Gučetića fijuknuo kao bič, ljut. On je vjerojatno pred sobom imao barem dio dokumenata kojima sada raspolažemo: o zločinima »vražje« divizije 1943. godine. Samo na području okruga Podgrmeč — na prostoru od 1200 kvadratnih kilometara (a operacija »Weiss« je vođena na prostoru od 35 000 kvadratnih kilometara) — Nijemci su ubili 3370 i internirali 1229 osoba. Od 20. siječnja do prodora Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba preko Neretve, drugog tjedna u ožujku 1943. godine, u obje faze operacije »Weiss«, ubijeno je od Nijemaca, umrlo od zime ili internirano oko 80 000 osoba. A istovremeno je — slijedeći Glavnu grupu Vrhovnog štaba s njenih 20000 boraca — u zbjegovima spas našlo 50000 žena, djece i staraca. U jednom Neudholdtovom izvještaju za razdoblje od 20. siječnja do 9. veljače 1943. godine javljeno je d a j e 369. divizija do tada »ubila 832 i zarobila 1000 partizana, žena i djece«. I tako redom. No, vratimo se raspravi. Na suđenju podaci što ih spominjemo nisu analizirani. Riječ ima vojni tužilac, potpukovnik Zvonko Ostrić: — Optuženi je čuo od svjedoka Bajirića, legionara 369. divizije, optuženikove divizije — i svjedoku za svjedočenje o diviziji u kojoj je i sam bio, javno priznanje! — daje divizija izdala naređenje o ubijanju ranjenika i civila. Iz svjedočenja je očevidno kada vojnik prestaje biti vojnik, kada ljudsko u njemu nestaje, 236

kada postaje zločinac. To samo kao odgovor optuženom za ono o časti njegove divizije. A sad, druže predsjedniče, želio bih pokazati jedan dokumenat koji dokazuje nečasnost i komandanta 369. divizije i cijele 369. divizije. To je naređenje od 29. svibnja 1943. godine — i potpukovnik čita na njemačkom jeziku naređenje za stezanje obruča iz kojeg ne smije »nitko živ da se izvuče«. Neudholdt je bio uvjeren da to naređenje nije sačuvano: u optužnici nije spominjano. Kako da na to reagira? — Ovo je naređenje potpuno opravdano — kaže. — Zar da pustim protivnika da se izvuče. Ja sam vojnik, gospodo ja to znam. Ja sam morao tako... — Shvatite, optuženi — cijedio ga je Ostrić — da ovo vaše »nijedan čovjek« znači: bespoštedno, nemilosrdno ubijati sve redom! Odmah strijeljati bez ispitivanja. Gdje je tu granica čovječnosti i zločina? — Morao sam dati impuls svojim vojnicima jer su suviše malo pucali. Radilo se o interesu cijele jedinice. Dr Gučetić uzima svoje mjesto u dijalogu: — Depeša, sad pročitana, može se tumačiti samo kao nalog za terorizam. Kako drugčije shvatiti stav: nitko živ ne smije izići iz obruča? — Ako ste vojnik, shvatit ćete! — Pa, optuženi, u obruču su i ranjenici — opet se javio tužilac: — Znači: i ranjenike poubijati! — Gospodin tužilac zna da ranjenici moraju imati ženevske oznake. To je mojim jedinicama bilo poznato. Na one sa ženevskim oznakama neće pucati. Dr Vuko Gozze Gučetić je, pozivajući se na tek pročitano naređenje od 29. svibnja 1943. godine, htio utvrditi čvrstu vezu Lüters — Neudholdt: ako Neudholdt prenosi Lütersovo naređenje od 29. svibnja, kako to da nije prenio i ranija naređenja u kojima se traže zločinački postupci? Ali optuženi se opet pokušava izvući: — Ovo sam morao narediti. Moji vojnici, Hrvati, nisu ispoljavali naročitu borbenost i morao sam im dati potstreka. Morao sam učvrstiti obruč. Da, gospodine, naređenje je moje i ja 237

kao vojnik sa četrdeset petogodišnjim stažem spreman sam ponijeti svu odgovornost... Neudholdt je, vjerojatno, svu odgovornost preuzimao na sebe da bi izbjegao odgovornost za zločine u operaciji »Weiss«: za prenošenje ranijih Lütersovih zapovijedi. U svakom slučaju, njegovo naređenje od 29. svibnja samo je puki prijepis naređenja komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj. To se vidi i po Liitersovoj depeši komandantima divizija armijskog korpusa »Kroatien« od 10. lipnja: »... Posljednja je faza borbe, došao je tren potpunog uništenja Titove vojske. Trupama se mora ponovo istaknuti važnost naređenja: »Nijedan čovjek, sposoban za vojnu službu, ne smije živ napustiti obruč, a žene pregledati da nisu preobučeni muškarci'...« D a j e riječ o prenošenju naređenja više komande, znao je i dr Vuko Gozze Gučetić. Inzistira da se to razjasni s optuženim: — Nisam nasumce rekao: prenošenje opće zapovijedi. Sud ima i drugu depešu, iz štaba 118. divizije. Tamo stoji: sve zarobljene partizane, muškarce, strijeljati! — Moguće da je to od generala Lütersa. — Isti sadržaj ima vaša i Küblerova depeša. — Moguće da je to bilo od Lütersa. Dopuštam to. Ali ne sjećam se — kaže, malaksao. Dr Gučetić potom ispituje o rasporedu 369. divizije poslije operacije »Schwarz«, o pokretu na sjeverozapad i, kasnije, o »čišćenju« područja Zvornik—Srebrenica i o »čišćenju« Romanije u jesen 1943. godine. — Da li se ta akcija zvala »Kugelblitz«? — Prvi dio akcije: »Schneesturm«, a zatim »Kugelblitz«. — U vašoj izjavi redoslijed je obrnut: »Kugelblitz«, pa »Schneesturm«. Neudholdt je 12. lipnja 1946. izjavio: »... Čišćenje Romanije, izvedeno je pod mojom komandom sve do linije Rogatica — Sokolac, prešlo je 10. 12. 1943. u akciju »Kugelblitz« kojom je rukovodio Obergruppenführer Phlebs... Koncem prosinca i početkom siječnja izvedena je operacija 238

nazvana »Schneesturm«, ali ja tu nisam bio osobno uključen...« — Možda sam se zabunio — izjavio je na raspravi 8. veljače. Operacija »Kugelblitz« je zaista prethodila operaciji »Schneesturm«. Za prvu operaciju izdao je naređenje feldmaršal Weichs 1. studenog 1943. godine: »Nezavisno od daljih odluka Vrhovne komande Wehrmachta, Komanda Jugoistoka ima... namjeru da povede borbu protiv Tita u velikom stilu angažiranjem svih raspoloživih rezervi. Planirane su: a) akcija »Kugelblitz«; cilj: uništenje Titovih snaga koje se bore u istočnoj Bosni, pošto će biti oslabljene poslije borbi s četnicima...« Operacija »Kugelblitz« (5. SS brdski korpus: 1. brdska divizija, 7. SS divizija, 369. legionarska divizija, borbena grupa 187. divizije, borbena grupa Sjeverozapad, 24. bugarska pješadijska divizija, 92. grenadirski puk i Korpusna artiljerijska grupa) protiv jedinica kojima su u Crnoj Gori, Sandžaku i istočnoj Bosni komandovali Peko Dapčević i Košta Nađ, vođena je pod komandom SS-Obergruppenführera, generala Wafen SS Arthura Phlebsa od 3. prosinca 1943. godine. Po naređenju komandanta 2. oklopne armije generala Lothara Rendulica SS generalu Phlebsu od 18. prosinca, »operacija nakon okončanja 'Kugelblitza', od 18. 12. u 18.00 sati, dobiva kodirani tajni naziv 'Schneesturm'«. No, što je bilo važnije od tih podataka o operacijama, dr Vuko Gozze Gučetić je želio da mu optuženi odgovori: — U čišćenju Romanije jesu li vaše jedinice učinile kakve zločine? Optuženi nije odgovorio svoje uobičajeno »nisu« ili »ne znam«, nego: — Nije nikog bilo na Romaniji. Predsjednik iz dokumentarija tužilaštva izvlači izjavu Dušana Martinovića: »... Kod Han-Pijeska »vražja« divizija je uspjela zarobiti neke od naših ranjenika koji su ležali na nosilima, a s njima su zarobljeni i sanitetsko osoblje i drugovi koji su nosili teške ranjenike. U šumi Devetak sam vidio kako su ubili naših 239

dvadesetak ranjenika i one drugove koji su ih nosili. Prije ubijanja su ih mučili...« — U Han-Pijesku je bio 29. motorizirani puk pukovnika Hildebrandta i o tome ništa ne znam. Predsjednik čita izjavu Avde Marića: »... 369. divizija je spalila Rudište, Sađicu, Buriće, Miliće i Šekoviće. Ni jedna kuća nije ostala. A bezbroj sela u okolici Vlasenice mahom su popaljena...« — Mogu i ja svoje reći: bio sam svjedok kad su partizani zapalili dva sela. — Iz Göbbelsovih usta! — Htio bih reći: mi smo dolazili, partizani se povlačili, a sela su već gorjela. — Čudno da neustvrdiste kako su partizani sami ubijali svoje ranjenike. Nego, vi ste optuženi i ima samo da odgovarate. — Zaboravio sam. — Ne zaboravljajte! Predsjednik čita izjavu Mustafe Hasanbašića o pljačkanju Rogatice, o interniranju stanovništva, o pljački džamije u Goraždu i o tome kako su Nijemci naočigled pukovnika Fischerà utjerali konja u džamiju... — Nije iznesen podatak da su Nijemci u Jugoslaviji srušili ili teško oštetili 750 džamija, 106 sinagoga, 120 katoličkih i 1250 pravoslavnih crkava; spalili su i isjekli oko 1000 ikonostasa i preko 3000 ikona velike umjetničke vrijednosti. »Kad su pošli u Foču, poveli su 80 muškaraca i žena i cijelo su » ih vrijeme tjerali pred sobom. Tjerao ih je konjički vod. To kao zaštita, ako se pojave partizani, da ne pucaju, jer partizani neće na civile. Koji nisu mogli brzo kao konji, ubijani su na putu, a ostali su predani četnicima u Foči. U Foči su sve opljačkali...« — Laž! Tu je svaka riječ laž. Mi smo išli deblokirati Foču. Tamo su bili Talijani. Nije bilo nijedne cijele kuće. Nemoguće je da je to Fischer naredio. Od Goražda do Foče je vođena žestoka borba i vojska nije imala vremena da se bakće s civilima i da ih goni pred sobom. Ako je takvih slučajeva bilo, to su onda činili partizani. 240

U dvorani smijeh, ali i ljutiti protesti. Jedna žena u crnini skače i prijeti, zajapurena, šake joj pomodrile. — Ja vam kažem: partizani! — okrenuo se optuženi publici, izazovan u glasu i izrazu. — Smirite se — mirno kaže predsjednik: — I slušajte, optuženi Neudholdt, prestanite vrijeđati. — Počeo je listati po fasciklima na svom stolu: — Tko je to radio, i kakav je tko bio, odmah će se vidjeti... Trenutak kasnije je čitao dopis endehaškog »zapovjedništva mornarice Op. br. 181, tajno« od 14. travnja 1944: »Evakuacija sa otoka i poluotoka Pelješca«: »... Na našem području će se, po nalogu njemačkih vojnih vlasti, zbog opasnosti od neprijateljskih mina svakog dana vršiti kontrola cesta pomoću rekviriranih samovoza, koji će biti upravljani i posjednuti od talaca. Isto tako će svaki vlak imati jedan vagon — takozvani sigurnosni vagon — u kojem će se nalaziti taoci...« — Podatak o kojem javlja ustaško zapovjedništvo mornarice je uzet iz naređenja 369. divizije... — Neudholdt se razmahao rukama i sve vrijeme predsjedniku upada u riječ. Dr Gučetić povisuje glas: — Pa vi ste bez ikakvog takta, optuženi. Šutite dok ja govorim. — Htio sam samo reći da mi je to poznato. — Da su za svaki vlak bili prikapčani vagoni s taocima, da su taoci vozili kamione po miniranim cestama kako bi osigurali njemačku vojsku, isto je kao da ih gonite ispred vašeg streljačkog stroja da partizani ne pucaju. Da li je to, optuženi, po odredbama međunarodnog prava? Je li to ono što malo prije izjaviste: da partizani gone pred svojim streljačkim strojem žene i djecu kako bi se zaštitili od vas? Ili je sasvim drugačije, optuženi? — Meni nije poznato tko je izdao to naređenje, jer sam u to vrijeme bio na dopustu. — Kasnije će reći da se s dopusta vratio 10. travnja. — Kad sam za to saznao i kad sam to govorio članovima Pavelićeve vlade, smijali su se, jer tome nisu vjerovali. — Sluge, što su i mogli nego se smijati! Međutim, ovdje nije i ječ o nečijoj izjavi. Vi izjavama ne vjerujete, za vas su one lažne. 241

Ali ovo je orginalni dokument: citat iz vašeg naređenja. Svjedok Bajirić se bio nešto uzvrpoljio. Gledao je čas tužioca čas sudsko vijeće, ali nikako da se usudi zatražiti riječ. Konačno ga je predsjednik zapazio: — Htjedoste nešto? — Ma vidite, gospodine predsjedniče, taj general sve laže. Nije točno daje tada bio na dopustu. Baš tada nije bio na dopustu. Bio sam u Mostaru u zatvoru i znam što je onda bilo. Kaže da se 10. travnja vratio s dopusta, a laže: uopće nije bio. Ima mnogo svjedoka koji znadu da je držao govor na aerodromu u Mostaru. Tada je naš 2. bataljon dao razoružati, i bataljon je 24 sata bio razoružan. Poslao je bataljon za Stolac, ali oni su se pobunili, šprangovali su municiju i topove i otišli u partizane. — Nije bitno da li je on bio ili nije bio na dopustu. Bajirić je još jednom zatražio riječ: — A što kaže da nisu ispred stroja gonili civile, laže. Mi smo imali 9 civila pred sobom, kao neke vodiče. Čim je borba počela, njih je, svih devet, oberfeldvebel Vukušić, legionar s Istočnog fronta, poveo u šumu i strijeljao. To je bilo kod Lušci Palanke. Kad je svjedočenje prevedeno Neudholdtu, o svom dopustu nije ništa rekao, a za vodiče: — Imao sam 18 000 vojnika i ne mogu ja odgovarati za svakoga od njih. — Naznačite područje razmještaja vaših trupa u lipnju i srpnju 1944. — Trebinje, Dubrovnik, Metković, ušće Neretve, Mostar, Konjic, do Sarajeva, pa Nevesinje i Gacko. — Kojem korpusu pripadate? — Peti SS korpus generala Phlebsa. — Tada se vodi akcija čišćenja prostora Stolac-Gacko-BilećeNevesinje? — Da, početkom srpnja. O tome je Neudholdt nešto detaljnije izjavio na saslušanju: »... 11. 7. 1944. dobila je divizija od glavne komande 5. SS korpusa naređenje da očisti partizansko središte istočno od Stoca, južno od Nevesinja, pa dalje na jugoistok. Ta je operacija dobila 242

naziv »Sonnenstich«. Razlog za tu operaciju je bio u tome što su komunikacije od Mostara do Dubrovnika — put i željeznička pruga — stalno prekidane iz spomenutog partizanskog područja. Naši vojni odredi su napadani i prijevoz Dubrovnik — Trebinje bio je ugrožen. Iz tog partizanskog centra neprestano su slijedili ispadi u područje južno od Nevesinja. Uporište Stolac je stalno ugrožavano i nije se moglo na dulje vrijeme držati kao uporište...« U operaciji — izjavio je Neudholdt — sudjeluju i četnici, koji su »pokazali najbolju volju da radi svog samoodržanja udovolje njemačkim zahtjevima za borbu«. — Znači operacija »Sonnenstich«? — Sudjelovala je kompletna divizija pojačana jednim pukom Brandenburg — rekao je Neudholdt, pri čemu je zaboravio da je uz puk brandenburgovaca u operaciji »Sonnenstich« (Sunčanica) na području Hercegovine i dijela južne Dalmacije sudjelovala i talijanska legija crnokošuljaša »San Marco« i oko 3500 četnika tzv. Bilećke brigade. Rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije je znalo za Neudholdtovu zapovijed za izvođenje »Sunčanice« nekoliko dana poslije njenog potpisivanja. Štab 29. hercegovačke divizije je 21. srpnja 1944. godine tu zapovijed poslao štabu 2. udarnog korpusa NOV s molbom »da se ova zapovijed pošalje Vrhovnim štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije na razmatranje i da se komandant 369. 'vražje' divizije, koji se zove Najdohl, proglasi ratnim zločincem, jer je u svojoj zapovijedi naredio da se povješa sve muško stanovništvo sela Zagnježđe i sela Udora, a žene i djeca odvedu u Stolac.« Zapovijed za operaciju »Sunčanica« potpisana je 11. srpnja 1944. Osnovni je zadatak »čišćenje 'Crvene republike' jugozapadno i južno od Stoca«, i to tako da se »ukrštanjem potjernih odjeljenja mjesta u 'Crvenoj republici' moraju stalno iznova pročešljavati«. Trećem bataljonu 370. grenadirskog puka je naređeno da prodre »s prostora Aladinići u južnom pravcu čisteći mjesta Zagnježđe i Udora«. Naređenju priložen obavještajni izvještaj, što g a j e potpisao generalštabni potpukovnik Busmann, imao je »naročito upozorenje«: 243

»Stanovnici sela Zagnježđe (9 kilometara zapadno-jugozapadno od Stoca) ubili su nosioca hrastovog lišća, ordena zrakoplovstva, kapetana Kirchnera koncem prosinca 1943. Prema najnovijim podacima, on je zakopan na groblju kod Vlaka (8,5 kilometara zapadno-jugozapadno ili 14,5 kilometara zapadnojugozapadno od Stoca?). Patrola poslana da traži kapetana Kirchnera zarobljena je i pobijena kod Udore (9 kilometara južno-jugozapadno od Stoca) a unakaženi leševi su bačeni u provaliju.!Treba ispitati kod stanovništva gdje se nalaze ti leševi.« O događaju kod Stoca imamo više izvještaja. Relevantna su dva: »Dnevno izvješće kotarske oblasti Stolac« od 21. prosinca, i izvještaj štaba 29. divizije NOV. Izvještaj 29. divizije je pisan 26. prosinca 1943. godine. »17. o. mj. u vazdušnoj borbi između američkih aviona i njemačkih lovaca oboren je jedan njemački avion koji se zapaljen srušio u Hrasno, a pilot, kapetan-lovac Kihner skočio je sa padobranom, koga su uhvatile jedinice Južnohercegovačkog partizanskog odreda. Imenovani je nosio dva gvozdena krsta sa lišćem, a imao je jedan signalni i jedan obični pištolj. Tih dana dolazilo je pedesetak Švaba i u Hrasno, odakle ih je rastjerao štab Južnohercegovačkog partizanskog odreda sa kuririma i mještanima... 20 o. mj. bataljon Južnohercegovačkog partizanskog odreda 'Marko Mihić' napao je Švabe na Bačniku (k. 510) kod Stoca i poslije žilave borbe stjerao ih u kuću, kada su se predali... Predalo se 7 Švaba, među kojima 5 oficira... Istoga dana postavljena je zasjeda na putu Stolac — Hutovo kod sela Udora od strane istog bataljona, gdje su uništena 3 kamiona i poslije dvočasovne borbe zarobljena 22 Nijemca i 1 oficir, a poginulo u borbi 6 Nijemaca...« Stolačka Kotarska oblast je javila: »Dne 20/XII.43. u 8 sati u selu Burmazi mjesto zvano Drenovac 1 partizanska grupa nepoznate jačine napala je 1 odjel njemačke vojske u jačini 43 vojnika i 3 kamiona, koja je pošla u potragu za padobrancem (pilotom) sa srušenog zrakoplova u 244

borbi sa neprijateljskim zrakoplovima. Tom prilikom poginulo je i zarobljeno 32 vojnika i uništena 3 kamiona.« U svim tim dokumentima uglavnom je sve točno osim podatka Neudholdtovog štaba da su unakaženi leševi zarobljenih Nijemaca. To je potpuno izmišljen, providan trik zastrašivanja potčinjenih. Jedinicama NOV i PO Jugoslavije svaka bestijalnost je bilo najstrože zabranjena. Ima u vezi s tim nekoliko zapovijedi Vrhovnog komandanta NOV i POJ. Prvo takvo poznato naređenje Tito je potpisao 8. studenog 1941. godine u slobodnom Užicu, kad su bile učestale »mnogobrojne pojave zvjerskog mučenja, prebijanja i ubijanja naših partizana«; tada je »svim našim odredima« naredio: »1) Pod prijetnjom kazne smrti zabranjuje se odgovoriti na te zločine sličnim protumjerama koje nisu dozvoljene u partizanskim redovima: a) maltretiranje, prebijanje ili bilo kakvo ispoljavanje lične mržnje prema zarobljenicima koji padnu u naše ruke; b) apsolutno je nedozvoljeno maltretiranje ili zlostavljanje stanovništva na područjima gdje se vode borbe'i ako ono nije naklonjeno nama. 2) Zarobljeni neprijateljski oficiri i vojnici imaju se stražarno sprovesti najbližim našim partizanskim komandama, koje će same preduzeti istragu protiv pojedinaca iz redova zarobljenika za koje se nepobitno dokaže da su vršili bilo kakva zvjerstva ili nasilja. 3) Naši štabovi i vojne partizanske jedinice na terenu moraju na licu mjesta ispitati svaki konkretan slučaj zlostavljanja naših ljudi ili seljaka... Naše vojne partizanske jedinice dužne su više od svih da strogo poštuju ratnička pravila i visoko drže neokaljanu zastavu naših herojskih partizanskih odreda Jugoslavije.« A 1944. godine, već u slobodnom Beogradu, još je jednom Vrhovni komandant (onda već maršal Jugoslavije) upozorio da se »sa svim zarobljenicima ima postupati po međunarodnom pravu«. Tada je upozorio da će »za svako odstupanje od ovog« biti »najstrože postupljeno«. Dao je i uputstvo za postupak prema ratnim zločincima: njih je trebalo »izvoditi pred vojni sud«. 245

U prosincu 1943. godine, kad je oboren kapetan Joachim Kirchner, u njemačkim štabovima je nastala prava uzbuna. Komanda 2. oklopne armije je u vezi s tim naredila 15. brdskom armijskom korpusu i 5. SS korpusu: »Predviđeno je da se izvrše mjere odmazde za ubojstvo nosioca Ordena gvozdenog križa s hrastovim lišćem, kapetana Kirchnera, što su izvršili crveni, tako što bi se likvidirao, po mogućnosti, velik broj crvenih zarobljenika iz, za spomenuti slučaj odgovorne, 29. divizije koja se nalazi u Hercegovini.« Iz te zapovijedi će šest mjeseci i jedanaest dana kasnije proizići Neudholdtovo naređenje u kojem se, točka 8, kaže: »Mjesta Zagnježđe i Udoru treba uništiti. Muške stanovnike ovih mjesta treba povješati... Treba uhvatiti i objesiti krivce za smrt nosioca Ordena hrastovog lišća kapetana zrakoplovstva Kirchnera...« Upućujući svoje snage u osam napadnih kolona, Neudholdt u zapovijedi naređuje: »Uništiti partizansku vojsku u Hercegovini i kazniti narod!« Operacija je trajala od 13. do 24. srpnja 1944. godine. — Da li su tada spaljivana sela i ubijani civili? — Ja sam naredio da se spale utvrđena sela Udora i Zagnježđe. Iz tih sela je divizija stalno napadana. To sam učinio poslije savjetovanja sa svojim komandantima i s komandantom korpusa. — Dva sasvim nepoznata sela, dva mala sela, kako su mogla biti utvrđena? To su dva otvorena, nezaštićena sela. — Da, otvorena. Ali svi stanovnici tih sela su surađivali s partizanima. Bilo je i rovova. — I zato naređujete da se oba sela spale? — Morao sam to narediti da zaštitim svoju jedinicu. Uvijek smo, prolazeći pokraj tih sela, imali gubitaka. Zar sam mogao trpjeti gubitke svojih trupa! — Da li je ta naredba u skladu s običajima ratovanja? — Da, gospodine predsjedniče. Ako se dobro sjećam, u našim propisima stoji da sela koja su utvrđena i koja ugrožavaju vojsku mogu biti uništena. 246

— E pa, optuženi, teško bismo odredbe Haške konvencije mogli primjeniti na ta dva sela. Tamo se jasno kaže: »ako je to neophodno za vođenje velikih ratnih operacija...« Nego, u tom naređenju za paljenje Zagnježđa i Udore jeste li još nešto zapovjedili svojim trupama? — Moram nešto ispraviti... — Odgovorite na pitanje, optuženi, a za ispravljanje će biti vremena. Pitao sam: što ste još zapovjedili? — Ja sam samo izmijenio naređenje generala Phlebsa. On je naredio da povješamo sve stanovnike tih sela. Ja sam odredio: povješati samo muške stanovnike. A usmeno sam i to povukao. Nitko nije obješen. — Da li u zapovijedi koju ste potpisali piše: »... muško stanovništvo Zagnježđa i Udore mora biti obješeno!« Pitanje je precizno i precizno odgovorite. — Da, zapovijed je tako glasila. ; — Potpisana 11. srpnja 1944? — U velikoj operativnoj naredbi. — Da li je ta naredba u skladu sa zakonima i običajima vođenja rata? Jest ili nije? — Moram objasniti okolnosti... Ako ne mogu, molim da se to unese u protokol. — Glas mu je i prgav, i povređen, jadikovka i plač, prigovor i gnjev: — Ako ne objasnim, dobit će se loša slika. — Odgovorite. Poslije objašnjavajte. Jest ili nije u skladu? — Nije. — A naredbu ste vi izdali? — Naredbu je izdao general Phlebs. Ja sam je prenio, a poslije usmeno ukinuo. — Ne vidite li vi, optuženi Neudholdt, da se ova vaša zapovijed, ta što ste je pisali 11. srpnja 1944. godine, u cijelosti slaže s uputama generala Lütersa izdanim godinu i pol ranije? I on kaže: sve muško stanovništvo likvidirati — objesiti ili strijeljati! Kako povjerovati vašim uvjeravanjima da su iskazi svjedoka o zločinima vaših trupa, o ubijanju civila, o razaranju sela — laž! Shvaćate li da sud mora posumnjati u vaša tvrđenja? 247

— Naređenje nije moje. Ja sam samo prenio zapovijed pretpostavljenog. — To ste 1944. godine morali učiniti, a u siječnju 1943. niste! Čudno. Ta disciplina je kod Wehrmachta 1944. znatno popustila. Zar biste učinili 1944. nešto što niste htjeli 1943? — Druge su okolnosti. — Objasnite: zašto ste izdali to naređenje? — Bio sam kod Phlebsa radi pripremane akcije i general mi je tada rekao da sela treba spaliti, a stanovnike povješati, sve, redom. Predložio sam mu da stanovništvo evakuiram u Stolac. Phlebs je inzistirao: sve koji su surađivali s partizanima, a surađivali su svi, i žene i djeca, sve treba objesiti. Rekao sam da neću vješati žene i djecu. Onda je Phlebs na moja uvjeravanja pristao da se objese samo muškarci. Ali, vidite, Phlebs meni nije vjerovao'i tražio je da primjerak naređenja njemu pošaljem. Morao sam, dakle, to narediti. Odmah sutradan sam otišao u 3. bataljon 370. puka kod kapetana Horsmanna — i molim da ga se pozove da svjedoči — i njemu sam, kao komandantu bataljona, rekao da moje pismeno naređenje ne izvršava. Bio je to samo ustupak komandujućem generalu Phlebsu, objasnio sam kapetanu. Od Horsmanna sam tražio da sve stanovništvo evakuira u Stolac, a jedino u slučaju otpora, treba upotrebiti oružje. Horsmann mi je javio da je sve učinio kako sam tražio i da nitko nije obješen. — Hoćete reći: pisali ste da se stanovništvo objesi, a usmeno ste naredili: da se sve stanovništvo spasi? — Upravo tako! — Smatrate li, optuženi — uzevši u obzir sve poznate nam činjenice o zlodjelima 369. divizije — da je to ozbiljna obrana? — Ako se to ne uzima ozbiljno, onda sam ja sasvim uzalud bio vojnik, uzalud sam postao general! Netko je doviknuo: »general zvjerstva i poraza!« — ali to Neudholdtu nitko nije preveo. Ni predsjednik nije reagirao. Sada je držao u ruci još jednu zapovijed pisanu u štabu 369. divizije, koju je potpisao »za štab divizije prvi generalštabni oficir 248

,

j i

^ I j I J I,

I

1

potpukovnik Bussmann«. Predsjednik dr Gučetić je dokument pokazao Neudholdtu, a ovaj ga rukom otklanja: — Znam, to mi je već bilo pokazano. • — Vi jedno tvrdite, a dokumenti o vašim postupcima drugo. Evo citiram: »... Prilikom objavljivanja neprijateljskih gubitaka treba kao zarobljenike i mrtve neprijateljske vojnike prijaviti samo one koji su uhvaćeni s oružjem u ruci, odnosno one koji su u borbi ubijeni...« Neudholdt želi »da se izjasni o tome«: — Ovaj dokument nema veze sa selima Udora i Zagnježđa. To je samo normalno uputstvo generalštabnog oficira kako razlikovati civilne od vojnih zarobljenika. — Znate li da su vaše jedinice u nevesinjskom kotaru zapalile šest do sedam stotina kuća? Dr Gučetić je imao na stolu dvadesetak izvještaja o zločinima u nevesinjskom kraju: zlodjela 369. divizije. Donosimo samo nekoliko primjera iz tih izvještaja: • Donji Drežanj:»... sve opljačkali i popalili, a ubili Ivković Božu, ženu mu Maru i kćer Jelu, Ivković Stoju i njene četvoro djbce (najstarije 12 godina), Ivković Blagoju, sina inu Šćepana i ženu Kristinu, Ivković Ljubicu i djecu njenu Tripu u šestoj godini, Ljubu u četvrtoj godini i Slavka od šest mjeseci, a sve su njih ubijene bacili u zapaljenu vatru... Ubili su i Vojović Milicu (35), koja je upravo rađala, sina joj Đorđa (10), djevera joj Novicu i njegovu ženu Anicu (25), koju su mnogi vojnici silovali, pa je onda iznakazili i obje joj ruke odsjekli, ubili su joj i kćeri Milku (5) i Jelu (2)...« • Rabina: »... sve zaseoke opljačkali i popalili i sve žene silovali... • Humčani: ubili 18 mještana i sve opljačkali. »... U zapaljenu kuću bacili Okuka Dostinju i dijete joj koje je dojila...« Dr Gučetić nije nabrajao sva ta zlodjela: samo ono o 600—700 zapaljenih kuća. Neudholdt to poriče: — Säm sam bio u Nevesinju, a tu su bili i četnici s kojima sam dobro surađivao. Ne bi oni dali da se sela pale. Sela su prije 249

zapaljena. Ali, moguće je da su neke kuće u teškim borbama, tamo vođenim, zapaljene. Predsjednik opet iz fascikla izvlači jednu od izjava: ovoga puta svjedočenje vojnika 12. čete 3. bataljona 370. puka 369. divizije Marka Jurišića: »... Šest tjedana smo držali položaje oko Nevesinja i sve jedinice moga bataljona bile su u stalnim akcijama protiv pučanstva. U Odžaku i selima oko Odžaka moja jedinica je pljačkala stoku, i tu je spaljeno oko 10 sela sa 600 do 700 kuća. Iz sela su odvedene sve pristalice NOP i kasnije su u Nevesinju, Mostaru ili Sarajevu ubijani...« — Taj svjedok pojma nema o tome što govori. Valjda ja kao oficir bolje znam što se tamo događalo. To su bila četnička sela i nemoguće je da su spaljena. — Tamo su, optuženi, bili i neki članovi ovog sudskog vijeća. Vidjeli su kako sela gore. Sami su to vidjeli. — Kada? — Lipnja i srpnja 1944. — Tada su tamo vođene oštre borbe. — Razmahao se rukama, vrišti: — Protiv partizana, a ne protiv civila. Tako je bilo, gospodo. Major Radovanović oštro ga upozorava: — Vaša galama nije argument. Izvolite govoriti normalno. — Trudit ću se, gospodine majore. Predsjednik je izvadio iskaz još jednog vojnika 369. divizije, Ibre Kovača (2. četa 1. bataljona 370. regimente): »... Bataljonom je rukovodio major Becker, a mojom četom oberlajtnant Adasenn. U rujnu 1944. smo u Zavali na pruzi Mostar-Dubrovnik. Desetak kilometara jugozapadno odatle Švabe su zapalile selo, 80 kuća, a žito, marvu i ostalo su opljačkali. I deset ljudi su uhapsili, sve starce preko 50 godina, pet odveli u Metković, a pet kod sela ubili...« — Čudi me da sud nije utvrdio ime toga sela. Bilo bi važno da se to utvrdi. — Tužilaštvo nam je ovu izjavu dostavilo prije desetak dana. Ali ime toga sela ćemo ustanoviti. 250

— Vidite, ako u selu nije ostala nijedna čitava kuća, možda je to jedno selo koje sam i sam vidio kako gori. Išao sam tada iz Dubrovnika i pješačio sam oko šest kilometara. Naredio sam da se požar ugasi, a da se protiv oficira koji je naredio paljenje povede istraga. — Znači li to da priznajete da je neki vaš oficir samovoljno, na svoju ruku, poduzimao mjere odmazde? — Dopuštam takvu mogućnost. Branilac generala Schmidthubera je tada šapnuo Neudholdtovom branitelju: — Vaš general ne bi smio govoriti o časnosti svoje divizije. Izruguje se sam sa sobom! Dr Gučetić ih mrko pogleda: zasmetalo mu je šaptanje. — To se dogodilo u rujnu 1944. Je li vam onda jasno da izjave o ranijim prestupima nisu, kako to vi sve vrijeme tvrdite — lažne. Ta zar ne vidite da se radilo o sistematskom zločinu. Sve je sinhronizirano. Pokazani su vam dokumenti. Imate Liitersovo naređenje, vaše depeše, vaše naređenje... Nije riječ o pojedinim ispadima, o nekontroliranim izgredima nekih trupa, nego o sistemu. — Moram još jednom naglasiti: naredba za Udoru i Zagnježđe ne potiče od mene... Samo sam prenio zahtjev pretpostavljenog. — Imamo dokument. Imamo vaš potpis. — Predsjednik je ranije rekao da su to bila mala, otvorena sela. U ratu nije važno jesu li sela mala ili velika. Važno je da li se tu vode operacije. A ono selo je na uzvisini i dominira nad okolnim prostorom. Time što sam naredio spaljivanje ovih sela spasio sam ne samo živote njemačkih vojnika, nego i, mnogih hrvatskih vojnika. To je bila moja dužnost. Treba da mi i stanovnici tih sela budu zahvalni. Mogao sam ih objesiti, a nisam to učinio. Onih nekoliko spaljenih kuća lako je izgraditi. — Bravo. Još i zahvalnost tražite! — šibnuo ga je mrkim pogledom dr Gučetić, a onda je ispitivanje prepustio majoru Milanu Radovanoviću: 251

— Rekli ste da ste iz vojničkih razloga saslušavali zarobljene partizane, a onda ih slali u logore? — Točno. — Logori su bili prije toga pripremljeni? — Da. U Zenici. — A zarobljene ranjenike ste u bolnice upućivali? U koje bolnice? — Partizani su obično uspijevali odvući svoje ranjenike. Rijetko smo ih zarobljavali. Ali, bilo je slučajeva da ih smještamo i u naše bolnice. — Sve vrijeme se busate u prsa kao stari vojnik, časni vojnik, iskusni oficir. Kako objašnjavate podatak da su partizani redovno izvlačili ranjene, a vama ostavljali da zarobljavate zdrave borce? — Bilo je slučajeva da zarobimo ranjenike. Nisam dao da umre nijedan ranjeni partizan, ako mu se ikako moglo pomoći. Ja sam humano postupao. — Vidjeli smo iz mnogih dokumenata da su i vaše i druge njemačke jedinice ubijale ranjenike. — Htio bih o tome da se izjasnim. Slučaj koji ću navesti vrlo je ilustrativan. Jednom mi istražni sudac reče: ubili ste 4000 ranjenih partizana, sve u jednoj bolnici. Objasnim mu da je to nemoguće. Hraniti i liječiti 4000 ranjenika na takvim visokim planinama je nemoguće. Toliko ranjenika odgovara vojsci od 150000 ljudi. Drugi put kaže: ne radi se o jednoj, nego o više bolnica. Treći put: to već nisu bili ranjenici, nego tifusari i nije ih bilo 4000 nego 400... — Istražni sudac vas je mogao pitati kako je želio. Tražio je istinu. Nas ne zanimaju podaci istrage... — Ali mene optužujete za pomor 360 ranjenika. I sad ponovo nova grupa ranjenika. Međutim, tu se radilo o tridesetak mrtvih partizana. Zatekli smo ih u selu mrtve. Ljudi iz onog tamo kraja su nas uvjeravali da su ih ubili sami partizani. Pretpostavljam da su ih pobili tamošnji seljaci jer nisu voljeli partizane. Intervenirao je dr Gučetić: — Bio bi red da sebe branite, a ne da stalno klevećete valjajući laž za laži. 252

Sudac Radovanović upitao je Neudholdta sjeća li se kad mu je svjedok »ovdje, u lice« rekao o uništenju bolnice na Grmeču. — To mi nije poznato. Možda je bilo tako, ali nisam obaviješten o tome. Poslije odmora optuženi je prepušten vojnom tužiocu. Ostrić je najprije zatražio dopuštenje da upita Schmidthubera: — Jeste li čuli svog kolegu Neudholdta: kako mu je Phlebs naredio razaranje i vješanje u Udori i Zagnježđu? — Čuo sam. — Da li je to strogo, vrlo strogo naređenje? — Vrlo strogo. — Jučer rekoste da Phlebs jedno drugo naređenje, upute svog pretpostavljenog, generala Lütersa, nije prenio potčinjenim pukovima. — Nije prenio. Inače bih i ja to primio. — Jučer ste rekli: naredba je bila prestroga i zbog toga je Phlebs nije prenio. — Da. — Hvala. To sam htio čuti. — I dok je Schmidthuber odlazio na klupu, Ostrić je već stajao ispred Neudholdta: — Vi ste 1935. poslani u Kinu kao vojni savjetnik Čang Kaj Šeka? — Da! — ovoga puta generalov glas, vjerojatno ne u vezi s ovim pitanjem, ima prizvuk tragičnog, ruke mu se, kao tuđe, privlače zimogrozno uz tijelo savijajući pri tome prste u polupest. Nešto kasnije, dok tužilac ispituje o tome koliko je slanje njemačkih oficira u Kinu u skladu s versajskim dogovorima, Neudholdt je bio zaokupljen drugim problemima. On kao da je cijelo vrijeme procesa vodio dva dijaloga: jedan obavezni, koji i nije bio dijalog nego sumorno izvlačenje, i drugi, zbiljski, tajni dijalog s vlastitom prošlošću, u potrazi za gotovo sasvim izgubljenom nadom. Duboko uronjen u svoj unutarnji dijalog, preču tužiočevo pitanje i kad Ostrić strogo ponovi: — Jasno odgovorite optuženi: da li je te odlaske u Kinu Versajski ugovor zabranjivao? — Neudholdtovo lice poprimi 253

potresan izraz, a usta mu se nekako ojađeno produžila u dvije duboke bore izgubljene u podvoljku: — Zabranjivao? Možda. Vjerojatno jest. — Znate li međunarodno pravo? — Ne. Ja sam vojnik. — Ipak, jedan vojnik vašeg ranga trebao bi poznavati osnovne odredbe međunarodnog prava. — Kad sam išao u Kinu, bio sam otpušten. — Nitko ga ne podsjeća da je ranije rekao: »Nisam uopće izlazio iz armije: bio sam samo na posebnom zadatku u Aziji.« — Kad već ne znate međunarodno pravo, podsjetit ću vas: — Na teritoriju okupiranom u ratu, sve do završetka rata, ne može se osnivati nikakva država. Na okupacionom području ne mogu se stvarati ni vojne jedinice. Stanovništvo se ne smije mobilizirati u ratne svrhe. Ljudstvo kojim ste komandovali — rekoste četiri petine — mobilizirano je u takozvanoj Endehaziji. U izjavi ste napisali: »dobrovoljno su dolazili samo oficirski pitomci«. A maloprije ste rekli da ste morali uništiti dva sela kako biste spasili živote tih vojnika. To znači: ubijati civilno stanovništvo da spasite bratoubice, izdajnike, okupatorske sluge, kojima vi komandujete! — Za nas je Hrvatska bila novoosnovana nezavisna država. — Priznale su je samo Italija i Njemačka. A morala je biti općepriznata. No vi pojma nemate o međunarodnom pravu, s ironijom će tužilac, i to niste mogli znati. — Ni Jugoslavija nije postojala kao priznata država, pa ipak je NOV važila kao vojska. — Ne budite smiješni, Neudholdt. Jugoslavija je postojala prije rata, i za vrijeme rata, i njen narod je izborio slobodu pa i sad postoji. Ali što da s vama o tome raspravljam, kad i sami kažete da ste bez ikakvog znanja o međunarodnom pravu. Idemo na pitanja: u srpanjskoj operaciji vaša divizija je 1944. godine trebala razbiti u onom kraju partizanski »centrum«, kako to vi rekoste, onemogućiti da se tamo ponovo uspostavi glavno uporište. Objasnite to. — Teritorij je trebalo očistiti od partizana. Uporišta su trebala biti odstranjena. 254

— Hoćete reći: likvidirana? Naime: ako je selo bilo uporište, trebalo ga je razoriti? — Ako je tu bilo uporište, trebalo ga je odstraniti. Ako je bilo u kućama, kuće uništiti. — Ako je stanovništvo surađivalo s partizanima, trebalo gaje kazniti? — Da. — U čemu se to kažnjavanje sastojalo? — Nije izvedeno. — A kako je trebalo biti izvedeno? — Phlebs je naredio vješanje stanovnika Udore i Zagnježđa. — Da li su operacije »Weiss« i »Schwarz« bile širih razmjera nego operacija »Sonnenstich«? — Istih razmjera. — Isti ciljevi, isti zadaci? — Pod različitim okolnostima. — Da li je cilj uništenje partizana i onemogućavanje ponovnog uspostavljanja uporišta, a uz to ide i kažnjavanje stanovništva na operativnom području? — Cilj je bio očistiti teritorij, a ne uništavanje. — Očistiti tako da se nijedan živ čovjek ne izvuče iz obruča... — To nije istina. — . . . kao što ste pisali u citiranoj depeši. — Ova naredba, kao što je ovdje ustanovljeno, potječe od Lütersa i prenio ju je podređenima moj generalštabni oficir. Ali, po naređenju mog pretpostavljenog i sam bih je prenio podređenim trupama. — Vjerujem, iako ste rekli da su vam pretpostavljeni predbacili blagost, odsustvo oštrine nužne za ratište kakvo je Jugoslavija. Međutim, sudeći po vašem držanju, ne bih rekao da general Neudholdt, komandant »vražje« divizije, nije imao te oštrine. Samo su nemilosrdni komandanti ostali dugo komandanti u Jugoslaviji, a to je i s vama slučaj. — Phlebs mi je zaista predbacio da nisam dovoljno oštar i energičan prema civilima. — Kad ste napustili komandujuće mjesto u Jugoslaviji? 255

— U listopadu 1944. Trebao sam otići u rujnu, ali moj nasljednik još nije bio došao. Dakle: odlazim odmah poslije operacije »Sonnenstich.« — Jeste li vi tražili da budete smijenjeni? — Phlebs nije mogao da me smijeni... — Drugo sam pitao... — Säm sam tražio da budem smijenjen. — Znači: niste smijenjeni zbog toga što su to vaši pretpostavljeni tražili, nego po osobnoj želji? — To je komandantu armije De Angelisu predložio Phlebs. — U srpnju 1944. vi ste bili uvjereni da će Njemačka izgubiti rat? — Da. Izjavili ste: » . . .S obzirom na opće stanje njemačkog fronta, smatrao sam pogrešnim da se hrvatski vojnici i dalje bore protiv svojih zemljaka...« — Točno. » Zbog toga sam u srpnju 1944. podnio predstavku zapovjedniku generalu Phlebsu i iznio svoje razloge da me razriješi dužnosti...« — Točno. — Je li partizanska ofenziva kod Trebinja počela u rujnu 1944? — Ja sam ovo pismo pisao u kolovozu... — Jesu li Nijemci počeli napuštati Dubrovnik u listopadu 1944? — Da. — Tada ste i vi napustili svoj položaj? — Da. — Optuženi je, očito, bio svjestan svoje situacije. Učinjeni zločini su ga tjerali iz Jugoslavije. — I kao da drži pledoaje, ponesen jakom riječi, vojni tužilac je raširenih ruku govorio, a govor je sve vrijeme pratio aplauz iz publike: — Bježite pred narodnom osvetom, ali napredni narodi koji su razorili njemačku vojnu silu našli su vas u vašem skrovištu i doveli u zemlju gdje ste počinili zlodjela. Tu i treba da odgovarate. 256

Tek poslije dugog pljeska, prevodilac je objasnio optuženom što je tužilac rekao. Neudholdtova nada je zadobila tragični prizvuk, sve tanašnija. Ali, što je nade manje, to je otpor žešći: — I to nije točno, gospodine tužioče. Nije točno! Tražio sam smjenu jer više nisam mogao snositi odgovornost za bratoubilački rat u Jugoslaviji. Ostrić se osmjehnuo branitelju: — Što se mene tiče, vaš je! Pitanja obrane nisu pomogla Neudholdtu. Optuženi je, kao najznačajnije za svoju obranu, rekao: — Za svaki slučaj prekršaja prema civilima naredio sam da se uzme zapisnik i da se to ispita. Te predmete je imao divizijski istražni sudac. Inače su svi prekršaji prema civilima rješavani preko armije i viših instanci. Godinu dana sam bio u zarobljeništvu s feldmaršalom von Weichsom i on mi je rekao da nikad nije čuo neku pritužbu na moje jedinice. Govorio je i o zamjeni zarobljenika: — Jednom je (1943. u Gornjem Vakufu) kod mene tri dana boravila partizanska delegacija, lijepo sam je primio, ugostio, hranio... Ponovio je priču o suspenziji naređenja za vješanje stanovnika u selima kod Stoca, a onda je izjavio da je bio veoma milostiv prema našem narodu i da je, na primjer, u Sarajevu »odredio da se siromašnom stanovništvu da hrana iz armijskih rezervi« i da ga je sarajevska gradska uprava proglasila počasnim građaninom Sarajeva 1. rujna 1944. Na pitanje dra Fridriha Davida govorio je i o dvije posjete generala Lohra (u Petrinji i Gornjem Vakufu): — On mi je dao upute koje sam prije primio i od Lütersa. Posjet je uglavnom imao karakter orijentiranja o prilikama na bojištu. Pitanja više nije bilo. Neudholdt se vratio među suoptužene uvjeren da u napornoj istrazi nije izgubio; otud mu, valjda, slavodobitni osmijeh na licu dok je sjedao na klupu pored za čin nižeg i mnogo mlađeg Schmidthubera. 257

Kübler

Optuženi general-potpukovnik Josef Kübler, sin uglednog münchenskog liječnika, generalštabni oficir koji je vršio odgovorne dužnosti i u generalštabu Jugoistoka i u štabu opunomoćenog komandanta Srbije, od siječnja 1943. general-major, a potom komandant 118. divizije i korpusne grupe Kübler na sremskom frontu, izišao je pred vojni sud poslije Neudholdta. — Bio sam oficir u dva rata, i znam kako treba postupati sa zarobljenicima — reći će odmah i dodati: — Nas dva brata se nalazimo u vašim zatvorima i vjerujem da ćete biti milostivi. Isljednik mu je 1946. godine rekao kako će mnogo ovisiti o njegovom držanju, ali, zapravo, više se ništa nije dalo izmijeniti, jer sve što je trebao učiniti — već je u ratu učinio. Dovde je stigao kroz more krvi. Bojao se procesa. Reći će: ne zbog toga što bi on säm bio upleten u zločin, što bi bio na bilo koji način odgovoran za zločin, nego — objašnjavao je — što je Jugoslavija prvi put uzela svoju sudbinu u svoje ruke i što su, prvi put u povijesti, časnici njenog okupatora sjeli na jugoslavensku optuženičku klupu... O tome je govorio prije nego što je izišao pred sudsko vijeće kapetana JA dra Vuke Gozze Gučetića. A sada je, na prva pitanja, rekao da je optužnicu dobio u prijevodu, da je sve razumio i da se ne osjeća krivim, da je profesionalni vojnik, da ima »negdje u Njemačkoj« kćerku, da je za vrijeme rata protiv Poljske boravio u Belgiji, a u pohodu na Zapad i na Balkan d a j e sudjelovao kao oficir u generalštabu 12. armije feldmaršala Lista. 259

— Kad su Jugoslavija i Grčka okupirane, jeste li ostali u Listovom generalštabu? — U studenom 1941. sam iz Soluna krenuo na Krim za šefa štaba 142. korpusa. U Bukureštu me zaustavila depeša iz Vrhovne komande: upućen sam u Beograd za šefa štaba zapovjednika Srbije. Mislim da sam u Beograd stigao 4. ili 5. prosinca 1941. A već 25. prosinca sam premješten u 59. planinski korpus u Staljino, na Istočnom frontu. S tim sam korpusom sudjelovao u pohodu na Kavkaz. — Do kada ste bili na teritoriju Sovjetskog Saveza? — Do siječnja 1943. Tada sam pozvan u Njemačku, dobio sam generalski čin i početkom travnja sam upućen u Bosnu na dužnost komandanta 118. lovačke divizije. — To je ona divizija kojom je do 14. ožujka 1943. komandovao drugooptuženi general Fortner, reorganizirana 718. divizija. Kübler je od Fortnera dužnost preuzeo 14. ožujka 1943. Tada je diviziju za osiguranje reorganizirao u lovačku diviziju, specijalno namijenjenu za veliku predstojeću operaciju protiv Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba NOV Jugoslavije. Kübler je divizijom komandovao do jeseni 1944, a onda je dobio čin general-potpukovnika i postao komandant korpusne grupe Kübler (1. brdska, 118. i divizija Stephan). — Možete li navesti točan raspored vaših trupa za vrijeme operacije »Schwarz«? — Rado, ako se svega sjetim — osmjehnuo se samozadovoljno: — A sjećanje mi je dobro. — Dakle, gdje su jedinice vaše divizije u svibnju 1943? — Nastupale su iz konjičke i sarajevske baze prema Foči. Sjeverna grupa je zaposjela područje Kalinovika. Iz Foče smo nadirali prema Tari i Pivi. Potčinjena mi je i 4. hrvatska lovačka brigada: ona nastupa prema Celebiću. Tom brigadom je komandovao pukovnik Kašić. — A vaši pukovi? — Pod komandom majora Annackera 738. puk nastupa iz Konjica u pravcu Gackog. A 750. pod komandom pukovnika 260

Tribukeita, koji je nešto zakasnio zbog bolesti, nastupa tž Foče prema Tari. — Znate li raspored Annackerovih bataljona? — Borbena grupa Annacker je potčinjena generalu Phlebsu, koji je rukovodio južnim sektorom. Pozicije su često mijenjane, ovisno o dinamici operacije. — Sjećate li se pojedinih faza? — Od Foče u pravcu Pive i Tare nastupa 750. puk. Na istom pravcu je, prema Čelebiću, nastupala i Kašićeva 4. brigada, koja je tamo pretrpjela poraz. Partizani su 4. lovačku brigadu odbacili od Čelebića i tukli kod Trovrha i Huma. Tada sam glavninu svojih snaga koncentrirao na tom pravcu i ponovo krenuo na Čelebić. Imao sam dojam da partizani pregrupiravaju snage usmjerene na zapad i za nas se pokazala vrlo opasnom mogućnost njihovog proboja na Sutjesku u prostor Tjentišta. — Gdje je za to vrijeme 738. puk? — Dva su bataljona bila kod mene: jedan nastupa k ušću Pive i Tare, a drugi na desnom krilu, zapadno od Tjentišta. Kao što sam rekao: treći bataljon s pukovskim štabom, borbena grupa Annacker, potčinjen je generalu Phlebsu, iako sam se ja bio usprotivio. — Znate li gdje se taj bataljon nalazio? — Partizani su ga opkolili kod Mratinja. — Ni štab puka ni ja nismo mogli s tim bataljonom uspostaviti vezu. Morao sam se odreći pomoći tih snaga. — Kad su se partizani, izbivši od Mratinja na Vučevo, pa onda na Sutjesku, probili preko Tjentišta, što se dogodilo s dijelovima 738. puka? — Bilo bi najbolje, gospodine predsjedniče, da ja, uz vaše odobrenje, na karti ucrtam položaj. Dr Vuko Gozze Gučetić traži od vojnog tužioca sekciju razmjera 1:100.000. Ostrić je već imao kartu pred sobom: na njoj je pratio izlaganja optuženog generala. Kübler sve to vrijeme želi ostaviti dojam čovjeka koji nastoji, saopćavajući svoja zapamćenja, biti koristan. Onu toliko poznatu suzdržanost optuženičke stolice, ono stalno zatvaranje u sebe, skrivanje izletima u nebitno, 261

pokušava zamijeniti vojničkom srdačnošću; on je, reći će, »samo imao nesreću« da rukovodi »u vojsci koja je izgubila rat«. Geografija područja na kojem je vođena najkrvavija bitka narodnooslobodilačkog rata dobro mu je poznata. Gledajući kartu, brzo govori: — Moje desno krilo, major Strecker, 3. bataljon 750. puka, ostalo je na Ozrenu i Krekovima. Tamošnji planinski prevoj je zaposjeo i jedan bataljon 738. puka i jedan, meni potčinjen, bataljon 717. divizije. Odatle se front produžuje preko Sutjeske na Drinu i dalje do Čelebića. Štab 738. puka (major Annacker) koji je trebao nadirati iz Gacka, potčinjen je, što već rekoh, Phlebsu, zajedno sa štapskim jedinicama, dijelovima puka Brandenburg (ranije potčinjenim komandantu 738. puka) i sa bataljonom Lerch. Situacija kod neprijatelja: težište udara i proboja kod Tjentišta i nešto južnije od Tjentišta, dakle ne na mom, nego na sektoru »Prinz Eugen« divizije. Partizani su svoj proboj štitili snažnim napadima svog desnog krila na moje desno krilo, a isto tako i napadima svog lijevog krila na snage generala Phlebsa. Phlebs nije stigao na vrijeme i partizani su se probili. — Znate li da su se partizani probijali u nekoliko ešalona? — Znam da su najteže borbe vezane za dolinu Sutjeske. Dr Gučetić podsjeća Küblera: — Partizani se probijaju po ešalonima. Kad su prošla dva prva ešalona, dvije divizije, jedna za drugom, razbijen je u dolini Sutjeske jedan bataljon »Prinz Eugen« divizije, onaj koji se nalazio ispred položaja vaših snaga. Onda tek izbija treći partizanski ešalon sa Centralnom bolnicom u kojoj je bilo nekoliko tisuća ranjenika. Taj ešalon se nije uspio probiti: već ste bili u međuvremenu zatvorili prolaz i iskopali rovove na Zelengori. Jedinice koje su držale položaje kod Tjentišta, južno i sjeverno od Tjentišta, izvršile su pokolj ranjenika. Imamo vrlo velik broj svjedočenja o tome. Neki svjedoci kažu da su tu bile vaše jedinice, znadu to zbog oznaka (hrastov list), a drugi kažu da su vidjeli SS jedinice. I jedni i drugi su u pravu, jer upravo tu je granični sektor vaših i Phlebsovih bataljona. Masakr nad 262

ranjenicima je bio strašan, to znadete. Da li ste vi ikad izdali nalog za ubijanje ranjenika? — Ja sam vrlo pažljivo pratio razvoj situacije na svim položajima, ali ni jednom nisam primio izvještaj da bi se tu nalazili ranjenici, niti d a j e itko vidio uobičajene oznake za vojne bolnice. Nije bilo pokušaja da se preko parlamentaraca povedu pregovori o spasavanju tih ranjenika o kojima vi govorite. A što se tiče naredbe, uopće ne dolazi u obzir da bih takvo šta naredio. — Treća partizanska divizija pod komandom Save Kovačevića probijala se s Centralnom bolnicom i stigla je do Tjentišta i Suhe. Tada je u prvom jurišu poginuo komandant divizije. Divizija se nije probila. Nad ranjenicima je izvršen masakr. — Ne isključujem mogućnost da se izginuli ranjeni i bolesni partizani. Ali vi i sami znate da nije uobičajeno da se baš na mjesto najžešćih borbi dovedu bolesni i ranjeni. Ipak, da su tu stradali, nije mi poznato. — Uvjerit ćete se. Idemo sad na druga pitanja. Kad ste 1943. godine došli u Jugoslaviju, jeste li dobili neke upute svog pretpostavljenog, generala Liitersa? — Molim da se u ovoj raspravi saslušaju: pukovnik Görthner, koji je u operaciji »Schwarz« imao odgovorne dužnosti, komandant artiljerijskog puka 118. divizije, major Strecker, koji je komandovao bataljonom na Ozrenu i major Höntschel, koji je također komandovao u ovom području — Höntschel je bio komandant 1. bataljona 738 puka. — Molim, isto tako, da se ovo unese u protokol procesa. — Sve ulazi u protokol. Odgovorite na pitanje. — Ni upute, ni naredbe u odnosu na postupak s ranjenicima i bolesnicima neprijateljske vojske nisam primio. Važili su propisi kao i na drugim frontovima. — Jeste li govorili s Lütersom? — Da. — Da li vam je on dao kakve direktive? — Razumije se. Bio je moj direktni pretpostavljeni. — A je li vam davao neke smjernice o postupku sa zarobljenicima, s ranjenicima, s civilnim stanovništvom... 263

— Nije. Ali starao sam se da se civilnom stanovništvu preko mojih liječnika pruži sva medicinska pomoć. — General Lüters nije tako mislio. Dok ste vi još bili u Rusiji, uoči zimske operacije »Weiss«, naredio je svim potčinjenim trupama: »Nitko ne smije biti pozvan na odgovornost zbog prestrogog postupka. Tko je sudjelovao ili sudjeluje u borbi protiv zaštitnih četa... treba biti obješen ili strijeljan. Naselja... razoriti...« To su samo neki dijelovi Lütersovog naređenja. Možda je i vama naredio nešto u tom smislu kad ste preuzeli komandu 118. divizije? — Ne. Vjerojatno je to naređenje već bilo zastarjelo i ukinuto. Kao po dogovoru, optuženi su gotovo istim riječima poricali ne samo säm zločin nego i mogućnost svake pomisli da bi njemačka komanda poticala zločine. Naređenja takvog karaktera su nijekana sve dok ne bi bila javno predočena, a onda su, neporeciva, bila objašnjavana kao nešto što je diktirala viša sila, ali — nije izvršavano. To čini i Kübler; ako je njegov pretpostavljeni ostavio dokaz Jugoslavenima da je naređivao zločine u operaciji »Weiss«, a nije ga ostavio u slučaju operacije »Schwarz«, onda i samu mogućnost postojanja takvog naređenja treba poreći. Sud će tokom procesa, posrednim dokazima, utvrditi da je takvo naređenje od komande Jugoistok i komande armijskog korpusa »Kroatien« moralo postojati, a mi sada čitaocu možemo predočiti i tekst toga naređenja. Prijepis toga naređenja dobiven je od Amerikanaca; dokument je u Arhivu VII, NAV-T-501, r. 250, s. 274-283. To naređenje generala Lütersa (19/43. str. pov.) je komandantima divizija poslano »po oficiru« 6. svibnja 1943. godine. Lüters je potčinjene obavijestio da je »neprijatelj potisnut u jugoistočnom pravcu preko Neretve« i da se »komunističke grupacije (oko 15 000 ljudi) nalaze u Hercegovini i u Crnoj Gori«. Naređeno je da se partizanske snage u roku od dvadeset dana, u dvije faze, čvrsto opkole, a zatim je predstojalo »uništenje opkoljenih neprijateljskih snaga«. U toj operaciji Kübleru je naređeno: »118. lovačka divizija, s potčinjenom joj 4. hrvatskom lovačkom brigadom, nastupa u više kolona tako da do stizanja 264

na međucilj (drum Ulog — Kalinovik) pređeni teren bude sigurno očišćen. Jednu kolonu treba staviti u pokret u dolini Neretve, a jedna da prodire na cesti Sarajevo — Kalinovik. U prvom dijelu operacije najvažnije je za diviziju da jakim snagama što prije stigne u Kalinovik... Treba u tijesnoj suradnji sa SS dobrovoljačkom divizijom 'Prinz Eugen' zadobiti i zatvoriti sektor Pive do crnogorsko-hrvatske granice Borje — Gradac (15 km zapadno od Pljevalja)...« U toj naredbi, točka 13, Kübleru se određuje: »Trupe trebaju prema stanovništvu, koje bi se pokazalo neprijateljskim, postupati bezobzirno i brutalnom čvrstinom, treba da neprijatelju oduzmu svaku mogućnost života razaranjem napuštenih mjesta...« Točka 14: »Komuniste treba, ako nisu u borbi uništeni, tretirati kao uhapšenike (ne kao ratne zarobljenike)... Četnike... treba također razoružati, ali ih tretirati kao ratne zarobljenike...« Budući da u istrazi to naređenje nije spominjano, a ni optužnica ga nije navodila, Kübler je bio uvjeren da nitko neće otkriti njegovu laž poriče li i samu mogućnost postojanja takve zapovijedi. — A vi sami nikad ništa slično niste naredili? — Sačuvaj bože! — Nikad niste zapovjedili svojim trupama da strijeljaju civile i zarobljene partizane, da spaljuju sela... — Nikad, sigurno, takvo nešto nisam naredio. — A kad bi se postupilo po citiranom naređenju generala Lütersa, bi li to bio zločin po međunarodnom pravu. — Ne znam propise međunarodnog prava ni Haške konvencije. Ali kao čovjek smatram da bi bio zločin postupiti tako s ranjenicima i civilima, kao i sa zarobljenicima. — Kako to da stari vojnik, tako visoki komandant, sudjeluje šest godina u ratu, a ne zna odredbe međunarodnog prava o zakonima i običajima vođenja rata, da ne zna Hašku konvenciju koju je potpisala i Njemačka? Jedan od optuženih, mislim Lohr, 265

ovdje je izjavio da je na prvoj strani njemačke vojne knjižice otisnut izvod iz Haške konvencije. — Samo izvodi. Ali sve odredbe Haške konvencije su mi nepoznate. Tražio sam to, ali nisam dobio. , ; — Kad ste tražili? , — Sad, u istražnom zatvoru. — Zanimljivo: Haška konvencija vas zanima sada, poslije rata, a za vrijeme rata nije vas zanimala. Čim je poveden razgovor o međunarodnom ratnom pravu, potpukovnik Ostrić je ustao. Premještao se nervozno s noge na nogu. Nikako da se »uklini« u dijalog dr Gučetić — Kübler. — Druže predsjedniče, tražim riječ. — Dobit ćete — i predsjednik se odmah okreće optuženom, ali Ostrić inzistira: — Tražim da mi sad dadete riječ. — Dobit ćete. — Moram je sad dobiti. Küblerov pogled je znatiželjno letio od predsjednika vijeća do tužioca; nije razumio zbog čega se prepiru. Predah mu je dobro došao da smisli odgovor: — Sudjelovao sam i u prvom svjetskom ratu i znam kako treba postupati sa zarobljenicima i ranjenicima. Nisam učinio ni jedan prekršaj u tom pogledu. A Hašku konvenciju sam tražio da pripremim svoju obranu. — Budući da ne znate odredbe Haške konvencije, da li je moguće da ste i vi i vaše trupe učinili mnoge prekršaje i ne znajući da kršite međunarodne propise? — Posrijedi je nesporazum i to treba da se sada razjasni. Ovdje, u zatvoru, tražio sam Hašku konvenciju zbog toga što vjerujem da su odredbe konvencije kršene od partizana. — Nisam vas pitao zašto vam sada treba konvencija, nego da lije moguće da ste činili prestupe i ne znajući odredbe konvencije? — Moje su se jedinice držale haških propisa. — Pa maloprije ste izjavili da vi osobno ne znate pravila međunarodnih konvencija o vođenju rata. Vojni tužilac nam je podnio mnogo dokumenata iz kojih bi se moglo vidjeti da se vaše 266

trupe nisu pridržavale uobičajenih pravila o vođenju rata. Na primjer: ubijale su civilno stanovništvo... — Tada se okrenuo Ostriću: — Ima li tužilac pitanja? — Već ranije sam tražio riječ — natmureno je prigovorio potpukovnik Ostrić. Napušta svoj stol i ide prema Kübleru: — Rekli ste da vam je Haška konvencija nepoznata, ali njemački vojni zakonik vam je poznat... — i tužilac čita nekoliko paragrafa. Posebno naglašava: — »... Zabranjeno je ubiti ili raniti neprijatelja koji položi oružje ili iscrpi sva sredstva za obranu.« — To ja znam. Nikad nisam naredio nešto što bi bilo suprotno tim odredbama. Ostrić je očekivao takav odgovor. Naglo se okreće i jedan od pomoćnika mu pruža dokument: — Sad ću vam dokazati da to što kaže nije istina. — Prilazi sasvim do Küblera. Pokazuje mu jednu zapovijed komandanta 118. divizije (fotokopija). — Pogledajte, da li je ovo vaš potpis? I predsjednik traži: — Pogledajte, optuženi, i odgovorite da li je to vaš potpis? — Čini se da jest. Publika se smije. — Nema se tu što činiti. Jest! To je vaše naređenje od 12. svibnja 1943. godine. — Tužilac dokument pruža prevodiocu: — Izvolite mu pročitati. Dr Gučetić traži da se zapovijed najprije pročita Kübleru, a zatim da bude prevedena... Bile su to Küblerove »Upute o vladanju trupa u operaciji«. Pod točkom 2. je odredba o zarobljenicima: »Tko je očito sudjelovao u borbi protiv Wehrmachta i bude zarobljen, bit će nakon saslušanja strijeljan. Oni koji su prebjegli, i ostali sumnjivi, koji su uhapšeni, bit će odvedeni u zarobljeničke baze uz pouzdanu stražu.« U osmoj točki je naređenje o postupku prema stanovništvu područja na kojem je izvođena operacija »Schwarz«: »Trupe treba da postupaju bezobzirno i s brutalnom oštrinom protiv stanovništva koje se pokaže neprijateljski raspoloženo. Trupe će neprijatelju oduzeti svaku mogućnost egzistencije razaranjem neprijateljskih naselja i zapljenom postojećih rezervi. 267

Važni izvori vode, zbog naše upotrebe, moraju se staviti pod stražu...« »Komandanti su mi odgovorni« — pisao je dalje Kübler — »da se svi pripadnici divizije i 4. hrvatske lovačke brigade, a posebno oficiri, upoznaju s ovim uputama...« Naglašeno je: »Ove upute treba više puta ponoviti!« Dr Gučetić je dokument uzeo od prevodioca i pružio ga generalu koji, smrknuta lica, gotovo očajan što je dopustio da ga ovako uhvate usred laži, dugo gleda svoju zapovijed za zločine. Da je on kao Neudholdt kolerik i glumac koji u svakoj prilici sebi dopušta naglost i komociju, d a j e kao Schmidthuber drznik koji i najbezočniju laž može izvaliti gledajući subesjednika u oči, da je lukav i nadasve domišljat kao prepredeni mudrac Lohr, možda bi se i u ovoj prilici snašao i naprosto izjavio: »To mi je naređeno« — iako je prije to poricao. Ali Kübler se ne snalazi. Dr Gučetić ga dugo pušta da se traži u svojim kaotičnim mislima, a onda ga počinje postupno cijediti: — Priznajete autentičnost? Je li to vaše? — Koliko mogu rasuditi, to je jedna od naredbi odjeljenja IC, a ja sam potpisao: — (U zaglavlju je naznačeno: »IC Br. B. 1418/43. Pov«. I dva puta podvučeno krajnja povjerljivost: »Geheime Reichssache«) — Naređenje vaše divizije? — Da. . -, — I vaš potpis? •• — Da. — I čuli ste kako 118. divizija treba postupati sa zarobljenicima! Jeste li ili niste čuli? — Da. — Da li je to i u jednoj točki u skladu s onim što ste sve vrijeme rasprave ovdje izjavljivali? Rekli ste da takvo naređenje nikad niste izdali, da nikad niste naređivali ubijanje civila i da ste uvijek naređivali da se sa zarobljenicima postupa humano... Da li je to u skladu? — Nije. 268

— Da li je jednom njemačkom generalu potrebno da zataji tako važan dokument i da pred sudom daje lažne izjave? — Ne! — Küblerov glas se jedva čuje. Lohr je duboko uzdahnuo, a onda spustio glavu u dlanove s laktovima na koljenima. Fortner nešto mrzovoljno šapće Schmidthuberu. — Zašto ste onda to činili? — Te naredbe se nisam mogao sjetiti. Ona je mogla biti samo prijepis nekog korpusnog naređenja. Ja sam to ne bih mogao napisati. — Pa rekli ste da vam Lüters takvo što nije naredio, a da one siječanjske upute nisu bile na snazi. — Pretpostavljam samo da je riječ o korpusnom naređenju, jer nisam mogao da se sjetim takve zapovijedi. Tužilac je zadovoljan: — Sve je tu jasno. Nije on znao da mi imamo dokument! — Sad biste mogli razumjeti postupak vaših trupa, mogli biste shvatiti zašto su zarobljenici ubijani, civili deportirani i ubijani, a sela razarana! — Ipak smo mi partizane zarobljavali. U Foči su saslušavani. A sada kad sam malo promislio, htio bih još jednom reći za to naređenje: mora da je to prijepis korpusnih uputa. — Ali vaši vojnici su to izvršavali. Vaš potpis ih je obavezivao. — I dok Kübler šuteći razmišlja o težini ove Gučetićeve ocjene, predsjednik je iz hrpe papira izvukao prijepis jedne ratne depeše: — Radio-telegrafist vaše divizije, kaplar Mirko Antlej, kaže da je njegovo odjeljenje za vezu za vrijeme 5. ofenzive dobilo depešu u kojoj je naređeno da se svi partizani, muškarci, strijeljaju. Evo te depeše: »Nitko živ ne smije napustiti kotao, žene treba da se pretresu da nisu presvučeni muškarci«. Depeša je u skladu s vašim naređenjem, od 12. svibnja. Da li su vam sad razložne optužbe vrhovnog vojnog tužioca? — Nikada säm, po vlastitoj inicijativi, nisam napisao takvu naredbu. To su upute štaba korpusa. Komandant divizije često ne može samostalno djelovati: naredbe više komande mora uputiti svojim potčinjenima. S pukovnikom Tribukeitom bio sam u istoj 269

zatvorskoj ćeliji, razgovarali smo o tim stvarima, pitao sam ga sjeća li se takve naredbe i on mi je rekao da se ne sjeća. — Nije krivično odgovoran samo onaj tko izda naredbu za zločine, nego svi koji takvu naredbu prenose i izvršavaju je. To je jasno. A sad nam recite da li su se dijelovi vaših snaga u svibnju ili lipnju nalazili na terenu općine Ćurevo, kotar Foča? — Samo bih htio ovo razjasniti: njemački vojnik je obavezan na bezuvjetnu poslušnost pretpostavljenima... Tužilac je opet dobacio: — Zato bezuvjetno ubijaju, kolju i pale. — . . . a naši pretpostavljeni nisu partizane smatrali regularnom vojskom. — Vaš glavni komandant, optuženi Lohr, dao je suprotnu izjavu. — Koliko ja znam, partizani nisu nosili ni vojničke oznake, ni kape i, prema Haškoj konvenciji — odjednom je optuženi pokazao znanje međunarodnog ratnog prava — nisu regularna vojska nego pobunjenici. — Gle: pa vi znate Hašku konvenciju! Zar zaista nisu nosili petokrake zvijezde? — Djelomično. — Uvijek su ih imali, optuženi. Uvijek i svi! A jesu li oružje krili ili su ga otvoreno nosili? — U borbi otvoreno, inače ne. — Operacija »Schwarz« je vođena protiv više partizanskih divizija. Vi ste morali dovući što njemačkih, što talijanskih, što ustaških, što bugarskih 120 000 vojnika da biste im se suprotstavili. A oni da kriju oružje! Ili kad nisu u borbi: da topove sakriju pod kapute? Nego: jesu li imali jedinstveno rukovodstvo? — Nije bilo moje da ispitujem jesu li ili nisu regularna vojska. Kažem samo kako je rezonirala viša njemačka komanda. — Ali ste u raspravi, ovdje, ustvrdili kako je s partizanima postupano kao s regularnom vojskom. Trebalo je da odmah kažete: postupali smo s njima kao s frantirerima, jer je tako Hitler naredio. Zar ne vidite da obarate čitavu konstrukciju svoje vlastite obrane? 270

— Uviđam kontradiktornost izjava, ali, gospodine predsjedniče, zaista vas uvjeravam da sam s partizanima postupao po najboljoj savjesti. Zarobljavao sam ih, nisam ubijao. — Pitao sam vas za Ćurevo? — Preko Cureva je nastupao 1. bataljon 738. puka pod komandom majora Bauera. General se u prvi, mah ne sjeća. Tek poslije pomnog razgledanja karte kaže d a j e Ćurevo na pravcu nastupanja njegove divizije. — Jesu li u svibnju i lipnju tu bile druge njemačke jedinice? — Nije bilo razloga, bile su moje. — Onda slušajte... — i pročitao je izvještaj NOO Ćurevo: »... Nijemci su upali na teritorij našeg mjesnog odbora i od 20. maja do 22. juna 1943. godine ubili 27 lica...« — Shvaćate li da je to rezultat vaše zapovijedi: ubijeno je samo u jednom selu 27 civila? — Možda su poginuli za vrijeme borbe. A tuda su, prodirući s juga u dolinu Sutjeske, prolazile i druge trupe. Dvadesetak minuta kasnije, u 13.30, poslije odmora, Kübler je zamolio sud za »neka principijelna« pitanja: — U veljači prošle godine oduzet mi je fascikl mrke boje. Tamo sam imao za mene neke važne dokumente. Najvažnije je jedno pismo, fotokopija pisma engleskog potpukovnika Churchilla — riječ je o Tomu Churchillu, komandantu anglo-američkih komandosa na Visu 1944. godine. — Njega su moje jedinice zarobile na Braču u travnju 1944. Kad je zamijenjen, svojevoljno mi je u pismu zahvalio na lijepom postupku prema zarobljenicima. — Sud će nabaviti taj dokument. — A imam prijedloge i za svjedoke... — Predajte spisak branitelju i on će predati nama. Idemo sad dalje. Slučaj Stupni Do ... — Znam za taj slučaj, ako mislite na mjere odmazde pukovnika Tribukeita. — Tamo je poginuo jedan njemački vojnik. Vaš komandant puka naredio je da se strijelja 60 civila. — Bio sam obaviješten da je strijeljana 31 osoba. 271

— Imamo ovdje popis: 60 osoba. — To ne znam. — Među ubijenima je bilo žena, pa čak i djece mlađe od dvije godine. — Znao sam samo za žene. — Ali vaši su strijeljali i dva djeteta. — Ne sjećam se. — Da li je bio običaj da se za odmazdu strijeljaju žene i djeca? — Ne. Ja sam za taj slučaj tek naknadno saznao... Tribukeit je pokušao da me nazove telefonski da ja odlučim treba li ili ne treba izvršiti odmazdu, ali me nije mogao naći jer sam bio na putu u Sarajevo. Tada je on samostalno odlučio da se odmazda izvrši. Dr Gučetić je zamolio optuženog da priđe stolu sudskog vijeća: želi mu pokazati jednu od fotografija priloženih dokumentaciji tužbe: njemački vojnici nad ubijenima, među kojima je, ovaj put u prvom planu, i jedno dijete zamotano zakrvavljenim pelenama. Na poleđini je pisalo: Stupni Do, Goražde, 1943. Kübler je sliku sporo uzeo, a naglo odložio. — Vidite li: i djeca su ubijana. Zar je radi represalija bilo potrebno ubijati i djecu u pelenama? U ovom devetodnevnom procesu nije bilo nepromišljenih pitanja, ni ispraznih pretpostavki, ali se i sud, i tužilac i obrana često vraćaju na već upitano, vrte se često u domeni iste teme (ako je uopće i bilo različitih tema!) preskaču čitava razdoblja da bi se vratili na jednu neiskazanu misao, na neku nedovoljno provjerenu činjenicu, jer naknadno priznanje, često iscijeđeno tek otkrivenim dokumentom ili svjedočenjem, iziskuje ponavljanja. Naknadno, uglavnom prešutno priznanje optuženog o istinitosti jednog dijela optužbe, mijenjalo je i rušilo, zapravo, svu dotad izgrađenu obrambenu tvrđavu optuženog. — Dakle, je li trebalo i djecu ubijati? — Ni u kom slučaju. — A ubijali ste. — Pukovnik Tribukeit... • — Jeste li smijenili ili kaznili pukovnika Tribukeita? 12

— Provedena je istraga. Utvrđeno je da je kriv kapetan Stenzel koji je proveo naredbu odmazde. Nije učinio kako mu je naređeno. Tribukeit je tražio da pokupi sumnjive, kojima je trebao suditi vojni sud, a on je izvršio odmazdu bez suđenja. — Mjere odmazde su sve vrijeme provođene bez suđenja: redom, kako tko naiđe, starac ili dijete, žena ili djevojka... — Postojala je jedna uputa: za provođenje odmazde bio je nadležan komandant divizije. — Ali ovdje je nalogodavac komandant puka. — Da. — I nije pozvan na odgovornost, iako ubija žene i djecu. Nitko kod vas nije odgovarao za zločine. — Komandant puka me tražio, ali nije me našao... A odmazda je izvršena drugačije nego je on naredio. Kapetan Stenzel je zbog toga premješten. — Kübler ne kaže: unapređen, a činjenica je da je Stenzel onoga ljeta dobio čin majora. — Velika kazna: premještaj za ubijenu djecu u pelenama! — I istraga i vojni sud protiv rukovodioca, koji bi izvršio mjere odmazde bili su od Hitlera zabranjeni. — Što odmah ne kažete: zločin je bio sistem od Hitlera naređen? Govorite o istrazi nad počiniocima odmazde, govorite o kažnjavanju, a onda ispadne: nikome ništa, jer Hitler štiti zločince. Zato su bili i mogući onako masovni zločini. Kübler šuti. Lohr se vrpolji kao da bi da se javi za riječ. Tužilac nešto žustro piše i dodaje listić jednom od pomoćnika. Optuženog je i dalje ispitivao dr Gučetić: najprije o rasporedu 118. divizije u Crnoj Gori (u vrijeme talijanske kapitulacije) a potom o zaposjedanju položaja od Neretve do Omiša u prosincu 1943. — Odatle su vaše jedinice izvršile ofenzivu na otoke? — Na Božić smo zauzeli Korčulu, na Novu godinu 1944. Mljet, a onda Brač i Hvar. — Da li vam je što poznato o zločinima jedinica na otocima? — Ništa. — U ožujku 1944. vaše su trupe u Pražnicama na Braču ubile 273

9 osoba, u Gornjem Humcu oko 20 osoba, u Pučišću deset... — Za sve to sam saznao iz optužnice. — A znate li za zločine izvršene prilikom vaše ofenzive na Biokovo. Na primjer, u Kozicama je strijeljano 12 civila. — Prvi put čujem imena tih mjesta i trebao bih sekciju. — Dobit ćete kartu u dokaznom postupku. Znate li za pljačku sela Klenak, za palež i pljačku Potklenka, Ravče, Potprologa... — Ne mogu se izjasniti. Ne znam jesu li moje trupe tamo bile. — Sjećate li se pohoda kombiniranih njemačkih trupa, kojima ste vi komando vali, u ožujku 1944. u Sinjskoj krajini? — Izveo sam jedan pohod u području Sinja. Ali ne znam da li vi taj pohod poistovjećujete s onim što mi ga predbacuje optužba. Trebao bih kartu da to utvrdim. — Imali ste pod komandom bataljon »Prinz Eugen«, divizije, bataljon 369. »vražje« divizije i jedan bataljon vaše divizije. — Ako me sjećanje ne vara, sastav je bio malo drugačiji: iz 7. SS divizije bio je jedan bataljon, ili čak dva i dijelovi protutenkovskog odreda »Prinz Eugen«, tu je bio jedan improvizirani štab puka, zatim bataljon potpukovnika Meckelburga, pa bataljon 369. divizije... To sve pod mojom komandom, a u pothvatu su sudjelovali i neki bataljoni, desno od nas, koji nisu bili pod mojom komandom. — Iz koje divizije? — Držim da je to bila 264. divizija. — Sjećate li se spaljenih sela? Koliko dugo ste bili na pohodu? — Dva ili tri dana. Nego, zaboravih: imao sam pod komandom i bataljon 92. motoriziranog puka. Izvođenje akcije mi je naredio general Phlebs. — Rekoste: dva-tri dana. Dovoljno vremena da na tom pohodu ubijete oko dvije tisuće ljudi? — Bio sam taktički rukovodilac operacije i provodio sam je kako mi je to odredio komandujući general. — A jeste li čuli za dvije tisuće žrtava? — Ne. — Ta to vam je moralo biti poznato. Rukovodstvo »nezavisne« Hrvatske je oko toga diglo buru. Intervenirao je i vaš 274

poslanik Kasche. Kad je Schmidthuber preuzeo komandu 7. SS divizije, čak su i kod njega intervenirali zbog toga zločina, jer se, navodno, radilo o nepartizanskim selima, iz kojih su ljudi mahom bili u domobranima ili ustašama. Kübler je tada rekao nešto što se na ovom generalskom procesu čulo u više navrata: ako je bilo zločina, bili su počinjeni od ustaša, ili — drugdje — od četnika. Točno je d a j e na području tzv. Nezavisne države Hrvatske samo od svibnja do kolovoza 1942. godine ustaško, od Nijemaca i Talijana zaštićeno, zločinstvo uništilo oko 80000 života, ali »danak u krvi« su prvi naplatili Nijemci: »... akcija njemačkih trupa podstiče ustaše na masovne zločine...« Prve masovne represalije Nijemci su izvršili 8. i 9. svibnja 1941. godine u krajiškom selu Kijevu. Tamošnji stanovnici su bili pružili otpor ustašama, koji bježe, a onda u selo dolazi bataljon 713. posadne divizije: hapsi 450 muškaraca, djece, žena i staraca, a mnogi od njih sutradan vise obješeni u Sanskom Mostu. Odlazeći iz sela, Nijemci su selo spalili. Kad je taj zločin počinjen, Kübler je bio u Solunu. O tome bi više mogao znati Fortner, samo sud mu 1947. nije mogao pokazati dokument o represaliji, koji je tek mnogo kasnije dobiven od Amerikanaca (NAW, T-315, R1242). A Kübler, koji je u svojoj završnoj riječi na procesu, uz teatralne geste, bahato ustvrdio — kako je sasvim uvjeren da »118. lovačka divizija nije mogla ostaviti rđav utisak u Hrvatskoj, kao što je to već rekao i general Fortner«, trebao je sudu objasniti kako je i zašto ubijeno 2000 nevinih ljudi u Cetinskoj krajini 1944. godine. Citirat ćemo ustaški izvještaj o tome zločinu: »promičbenog ravnateljstva za Dalmaciju« od 3. travnja: » . . . Nisu bili ubijeni samo muškarci sposobni za oružje, nego isto tako žene, djeca i starci. Nije bio zaklan samo pojedini član obitelji, nego sva obitelj. To je najbjelodaniji dokaz da to nisu bili podhvati čišćenja, nego podhvati istrebljenja hrvatskog življa. Dieca su hitcem iz samokresa bila ustreljena u kolijevkama. Žene su bile parane, a muškarci razapinjani; čitave hrpe živih ljudi u vatru bacane. Ovakvih zvierstava i grozota ovaj sviet ne pamti, a teško će ih više ikad i zapamtiti... Kako su ova zvierstva ubijanja i klanja na narod djelovala, ne treba ni govoriti. Razočaranja koja 275

je ovaj narod doživio nebrojeno puta u bližoj i daljoj poviesti sada je okrunjeno ovim najnovijim sredstvima pripadnika njemačkih oružanih snaga. Ovom prigodom valja istaći da su partizani za vrijeme svog trogodišnjeg boravka u ovim selima bili čitavo vrijeme pasivni (prema stanovništvu) i da nisu ni jednog člana, a kamo li čitavu obitelj pojedinih domobrana, ustaša i legionara ubili. Njihova promičba u ovim krajevima imat će još jedan adut više...« Specijalno ustaško izaslanstvo je odmah poslije pokolja u poharana sela Cetinske krajine poslalo fotografe »promičbenog povjerenstva«, koje je javilo da su »sva zvjerstva... snimljena isti dan« te su »negativi upućeni po vojničkom tekliću, ustaškom zastavniku Strmeckom, u Zagreb Zapovjedničtvu ustaške vojnice i ostalim vlastima.« Dr Gučetić je iz saopćenja ustaških vlasti optuženom pročitao samo neke dijelove: » . . . U selu Otok, komšiluku Miljanići — Litrići sakupili su pripadnici SS odreda 25 osoba i zatvorili ih u zajedničku kuću. Kod prozora i kod vrata postavili su strojnice, ako bi netko pokušao iskočiti, a iza toga su bacali bombe kroz male prozore u kuću i kuću zapalili. Od 25 osoba spasilo se samo troje, koji su ostali teško ranjeni, izvukavši se ispod mrtvih roditelja. Iznakažena tijela samo su žene, djeca i dvojica staraca, dok se svi ostali pripadnici te obitelji za vojsku sposobni nalaze u hrvatskim oružanim snagama. U komšiluku Trape zatvoreno je u jednoj kući 45 osoba i kuća je zapaljena... U selu Cvrlje zaklano je i zapaljeno 150 osoba, i to sve rodoustaških i domobranskih obitelji. Iz ovog sela nema ni jednog među odmetnicima (partizanima)... te su ostala samo pusta garišta... U selu Strana zapaljeno je šest osoba, a sve kuće također su samo garište... U selu Smilčićima ubijena su četiri brata ijedno njihovo dijete. Četiri zapaljena, a četiri ranjena bačena u vatru, dok su drugu 276

četvoricu ubili ispred kuće... U istoj kući ubijeno je jedno dijete iz samokresa u kolijevki, i to nabojem u oko. Ovom prigodom nije poginuo ni jedan partizanski borac. Naknadno se saznalo za ostala zvierstva... U selu Ratkovcima, što ubijeno što zaklano bilo je 77 osoba... Ni jedan iz toga sela nije bio partizan. U Krivodolu zaklano je i zapaljeno 300 osoba, u Gribišićima 10, u Šipićima 65, u Bandovki i Blaževićima 80, u Voštanima 645, a u Rudi 700. Iz posljednja dva sela koja su najviše stradala nema ni jednog partizanskog odmetnika, iako su tu odmetnici gospodarili preko dvije godine. Ovo su samo neki podaci...« General Kübler dugo je šutio poslije prevednog izvještaja. Na pitanje da li je razumio tekst, samo je tiho izustio: — Da! — ali već trenutak kasnije ustvrdit će da su tu sudjelovale jedinice ustaša i domobrana pod komandom generala Simića, a »od moje divizije ovdje nije bilo nijednog bataljona«: — Ja sam imao samo taktičko vodstvo po nalogu generala Phlebsa, koji mi je u pojedinostima propisao kretanje. Nisam poznavao ni trupe ni oficire. A tu su sudjelovala i jedan ili dva bataljona iz divizije koja mi nije bila potčinjena. Tek kasnije sam o tome nešto više čuo. Pojedinosti ne. General Phlebs mi je oduzeo istragu... — Ali činjenica je da ste vi komandant operacije. I činjenica je da su zločine počinile njemačke trupe, i to trupe koje ste vi, kako rekoste, imali pod taktičkim vodstvom. — Disciplinski mi SS jedinice nisu bile potčinjene... Tužilac je zatražio razjašnjenje uloge trupa generala Simića. Citira zapovijed: sve snage su pod zapovjedništvom štaba 118. divizije. Odatle se vidi daje Küblerov operativni štab izradio plan operacije čišćenja Cetinske krajine. — Gospodine tužioče, već sam rekao: imao sam samo taktičko vodstvo. Ponavlja se, samo u detalju različito, sve ono što smo već čuli od Lohra do Küblera. Dok nema dokumenta, nema ni govora o sudioništvu u zločinu, a kad se to dokumentom dokaže, onda — priznajući zločin — ne priznaju sudioništvo, jer »kako povjerovati 277

da su trupe kojima sam komandovao zločinačke«, kako itko može uopće posumnjati u besprijekornost časti dugogodišnjeg oficira Wehrmachta! Kad već nema izlaza, i kad je ponos zgažen, kad je čast bačena, kad su trupe ipak — po svom vlastitom izvještaju — izvršile zločin, klale djecu, »parale žene«, palile u zapaljenim kućama staro i mlado, onda se pozivaju na bespogovornu disciplinu njemačkog vojnika, koji je »dužan da sluša svaku naredbu«, pa su se pri tome, i to je učinio upravo Kübler u završnoj riječi, pozivali i na jedan Staljinov stav (»Naređenje komandanta za podređenog je zakon«). U zaključnom dijelu ispitivanja Kübler je govorio o svom odlasku iz Jugoslavije (12. lipnja 1944), o ratu u Poljskoj (»na Visli, južno od Varšave, kod Varke«), o odmoru kod kuće, o ponovnom dolasku na naše ratište (»Kad je komandant 1. planinske divizije južno od Beograda opkoljen i od partizanskih divizija desetkovan, trebao sam preuzeti komandu nad ostacima divizije, a onda sam komandovao korpusnom grupom u prostoru Vinkovci—Vukovar do 12. prosinca 1944«), o boravku u Mađarskoj, zatim o tome da je komandovao 1. skijaškom lovačkom divizijom uoči kapitulacije i da su ga zarobile američke trupe... Kübler je 3. rujna 1946. godine izjavio — govoreći o sinjskoj operaciji — da mu je »bilo poznato da su SS trupe bile preoštre u postupku prema narodu«, pa da mu upravo stoga »nije bilo pravo« što mu je »u spomenutoj akciji bila potčinjena i jedna SS jedinica«. Potpukovnik Ostrić, koji je Küblera saslušavao i 3. rujna 1946, 9. veljače 1947. je htio znati: — U čemu se sastoji oštrina toga postupka? Kübler nije imao odgovor; šuti, zamišljen. Potpukovnik Ostrić je inzistirao: — Ako ste to već rekli, valjda znate zašto ste rekli. Isto tako ste i za Tribukeita rekli da je njegov postupak bio preoštar... — Trbukeit je bio mlad. — Publika se smije: uglavnom svi partizanski komandanti divizija bili su po godinama mlađi od Tribukeita. — Bio je preoštar zbog mladenačkog temperamenta . . . 278

Potom Kübler još jednom pokušava obraniti sebe: inzistira na detaljnom opisu slučaja engleskog potpukovnika Churchilla prema kojem je »čovječno postupao, pa mi je on to priznao u pismu i pozvao me da poslije rata posjetim Englesku s mojom porodicom.« Petodnevna rasprava je zaključena u 14 sati i 45 minuta.

279

Tribukeit

Šesti dan procesa bio je ponedjeljak, 10. veljače. Suđenje je počelo u 8.10 sati. Odmah poslije Lohra, Fortnera, Neudholdta, Schmidthubera i Kiiblera, koji su već bili ispitani, u sudnicu je uveden jedini negeneral među optuženima, Günther Tribukeit. Taj tridesetosmogodišnjak 1947, »u vojsci odgojen«, kako sam reče, »po starim principima dužnosti i poslušnosti«, bio je povremeno prgav, a na mahove sentimentalno samosažaljiv. Pretežan dio procesa držao se ukočeno, previše krut da pronikne u suštinu ljudskoga, lišen »svake pomisli« da je »sudjelovao u zločinima ili ih naredbama prouzrokovao«. Ustvrdit će u istrazi, u generalnom pretresu, prilikom suočavanja sa svjedocima, a i u završnoj riječi obrane, da se »vjerno svojoj zakletvi, borio kao častan i čestit vojnik«. Posebno je na tome inzistirao u završnom, obrambenom govoru. Na početku glavne rasprave, pošto se požalio da ga boli noga, dr Gučetić mu je dopustio da sjedi na optuženičkoj klupi uz njegovog bivšeg komandanta divizije generala Küblera. — Jeste li razumjeli zbog čega ste optuženi? — Da. — Osjećate li se krivim? — Ne. Opet je trebalo cijediti prizanje po priznanje, često napreskok, od 8.10 do 10.35 sati. Tribukeit je govorio o ratu u Poljskoj, Francuskoj, Grčkoj i Sovjetskom Savezu... U Jugoslaviju je došao 20. ožujka 1943. godine i komandovao je 750. pukom 118. 281

divizije generala Küblera. Na jugoslavenskom ratištu je ostao do prekomande na Istočni front 31. svibnja 1944. godine. Prva akcija u kojoj je sudjelovao u Jugoslaviji bila je ona — dosad u ispitivanju svih optuženih spominjana — što je izvođena od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. godine: bitka na Sutjesci. — Jeste li sudjelovali sve vrijeme u toj operaciji? — Nisam od početka, jer sam ležao u Sarajevu zbog upale pluća. Na front sam stigao između 18. i 21. svibnja. Ne pamtim dobro. — Jeste li odmah preuzeli komandu 750. puka? — Nisam mogao preuzeti svoj puk, već sam u jednom kritičnom trenutku na položajima domobranske 4. lovačke hrvatske brigade preuzeo tu brigadu. — Ta se brigada, prije toga razbijena, povlačila? Vi ste je trebali srediti i zadržati Trovrh? — Da. — I uspjeli ste? — Da. S pojačanjima. I onda smo krenuli u pravcu Čelebića. — Stigavši iz bolnice, jeste li se upoznali s naredbom komandanta vaše divizije za tu operaciju? — Ne, nije bilo vremena. — Kad ste došli s Istočnog fronta i preuzeli 750. puk, jeste li dobili neke upute o postupku sa zarobljenicima i civilnim stanovništvom? — Nije bilo posebnih uputa. Vrijedile su naredbe uobičajene u njemačkoj armiji. Dr Gučetić traži od prevodioca da Tribukeitu na njemačkom pročita dvanaestosvibanjsku zapovijed generala Küblera (»Tko otvoreno sudjeluje u borbi... i bude zarobljen, ima nakon saslušanja da bude strijeljan. Prebjegle i ostale uhapšene treba pod jakom stražom odvesti na sabirna mjesta... Vojska mora biti bezobzirna i brutalnom oštrinom postupati s neprijateljskim stanovništvom, kojemu treba oduzeti svaku mogućnost života...«) — Jesu li to te upute uobičajene u njemačkoj armiji? — To se ne može reći. 282

— To je naredio komandant vaše divizije 12. svibnja. Bilo bi vrlo čudno da niste upoznati s tim naređenjem. — Kübler je u zaključku pisao: »Komandanti su mi odgovorni da se svi pripadnici divizije... a posebno oficiri upoznaju s ovim uputama!« — Da li ste radili na terenu kako vaš pretpostavljeni zahtijeva? — Ne. I da mi gospodin predsjednik nije rekao da su to upute od mog komandanta divizije, ne bih to nikad pretpostavio. Ja samo pamtim jedno drugo naređenje, ne sjećam se kad je izdano, u kojem se kaže da sve zarobljenike šaljemo diviziji. — Čudno: mi imamo ovo, a ne to naređenje koje vi spominjete. No, dobro, dobro, optuženi. Idemo dalje: jesu li vama potčinjene trupe uništavale sela i ubijale civile? — Znam samo da su za vrijeme borbe na položajima 4. lovačke brigade neka sela izgorjela. — Znate li da je u selima kroz koja je nastupala ta brigada pod vašom komandom bilo dosta ubijenih civila? U Zavajitu 16, u Veleniću 14... « — To mi je poznato. Ako bi gospodin predsjednik bio ljubazan da mi pokaže to na karti... Tribukeit hramljući prilazi stolu sudskog vijeća i pažljivo prati predsjednikov kažiprst kojim je povučena linija. Čelebić— Zavajit—Velenić—Trovrh. Učinilo se da je Tribukeit odahnuo: — Ta mjesta ostaju daleko izvan kretanja mog lijevog krila. — Neće biti, optuženi. Zavajit leži na pravcu nadiranja Trovrh—Čelebić. Baš kao i Velenić. Morali ste tuda proći. — Išao sam sa sjevera prema Čelebiću i Tari. Ta mjesta su ostala daleko ulijevo. — Gledajte, optuženi: povucite direktnu liniju od Trovrha do Čelebića. Nisu li i Zavajit i Velenić na toj liniji? Tribukeit traži kartu u svoje ruke. Dugo gleda. Konačno priznaje: — Točno. Pogriješio sam. — Ali to ne znači da istog trena neće naći drugi razlog za poricanje sudioništva u zločinu. Ovoga puta tvrdi: — Ako su neki civili ubijeni, onda su slučajno poginuli za vrijeme borbe. Ja o tome ništa ne znam. 283

Desetak minuta kasnije, kad je već prestao razgovor o Sutjesci i kad su mu pokazane fotografie njemačkih vojnika (Tribukeitovih vojnika) nad ubijenim ženama, nad djetetom u pelenama, nad strijeljanim starcima, kad nije nikako mogao izbjeći priznanje izvršenog zločina nad nevinima, tvrdio je nečasno, već lišen ponosa: — Odgovornost snosi komandant mog 3. bataljona — iako se malo kasnije branio kako on ne može biti odgovoran za ono što su mu naredili pretpostavljeni, jer: — Moja su naređenja odgovarala onome što je meni bilo naređeno. Uvijek je, naime, kriv drugi; ako već ima krivnje. U slučaju zločina u Stupnom Dolu, kod Goražda, Tribukeit nije mogao reći da za to ne zna; nije mogao poreći da je on naredio izvršenje zločina, ali: — Moje naređenje je glasilo drugačije nego što je to komandant bataljona učinio. — Znate li vi da je tamo tada ubijeno 60 civila i da je među njima bilo mnogo žena i dvoje sitne djece? Odjednom mu je bilo najvažnije dokazati da nije bilo 60 ubijenih, nego 31: — Bilo je i žena, ali djece nije. — To je bila mjera odmazde? — Da. Tri moja vojnika su ubijena. Jedan je nađen izmrcvaren. I ja sam postupio po jednoj usmenoj naredbi mog komandanta divizije. Mislim da je on tu naredbu prenio od više komande, možda od Lütersa. Kod mjera odmazde, po toj naredbi, trebalo je najprije izdvojiti neprijateljske elemente, i one koji su sudjelovali u nekom prepadu prema nama, takve je trebalo uzeti za odmazdu... Nije se trebao pozivati na usmeno naređenje svog komandanta divizije. O tome tko može vršiti odmazdu, i kada, bilo je mnogo uputa, i sve su, uglavnom, identične. Po dokumentima koja je VII JNA dobio iz vašingtonske arhive (NAW, T-315, R-2239) vidi se da je trebalo »za svakog ubijenog ili poginulog njemačkog vojnika... strijeljati 100 zatvorenika ili talaca (muškaraca, žena i djece)...« Naređenje za odmazdu je mogao dati »oficir ranga 284

komandanta bataljona ili više«, samo je trebao da »o tome dostavi izvještaj nadležnoj komandi«: ne, dakako, da bude pozvan na odgovornost, kao što je Tribukeit ustvrdio za svog komandanta bataljona (a to je i Kübler tvrdio), nego da bi više komande mogle imati jasnu statistiku. Bez dokumenata, dr Gučetić ide drugim putem da utvrdi istinu: — Znači li to da su za taoce uzimani i u odmazdama ubijani samo oni koji su sudjelovali u prepadima na njemačke trupe ili samo oni koji su bili neprijateljski raspoloženi prema okupacionoj vojsci? — Kad se uzimaju osobe za odmazdu, pravi se razlika... Međutim, drugačije upućuje jedna naredba komande Jugoistok (NAW, R-1384): »Oficir koji se nalazi u neposrednoj blizini dužan je da bez odlaganja pristupi strijeljanju na licu mjesta svih osoba sposobnih za vojsku... Strijeljanja (za odmazdu) treba izvršiti odmah i to bez ikakvih ispitivanja i sudskog postupka.« Tribukeit je upravo tako postupio: naredio je da se strijeljaju prvi koji budu uhvaćeni — i muškarci, i žene, i djeca. Dr Gučetić je želio znati: — Jesu li mjere odmazde nad nevinima zločin? Da li je to suprotno odredbama međunarodnih konvencija o ratu? — U mjerama odmazde sam vidio jedinu mogućnost da zaštitim potčinjene vojnike. — Kübler nam je rekao d a j e samo komandant divizije mogao izdati naređenje za odmazdu? Tribukeit je tek tada podsjetio sud na Lütersovo naređenje (iako je na početku rasprave tvrdio da nije po dolasku u Jugoslaviju primio nikakve upute o tome) o neodgodivosti izvršenja mjera odmazde: — U tom slučaju morao sam to sam narediti, kad već nisam mogao stupiti u vezu s komandantom divizije. — U goraždanskom kraju vaše su jedinice izvršile više zločina, ne samo onaj u Stupnom Dolu. Jedna vaša patrola je 27. lipnja 1943. na desnoj obali Drine ubila Miloša Mićovića, Jovu Perišića, 285

Matu Perišića i Ignaca Marića. Sreli su ih i, umjesto pozdrava, presjekli rafalima. A to su bili civili, na kosidbi žita... — Za taj slučaj nikad nisam čuo. — Zar je u njemačkoj vojsci vladala tolika samovolja da je svaki vojnik mogao činiti što je htio, a čak ni izvještaj ne šalje pretpostavljenom? — Ne. — Otkud onda stalni izgredi bez znanja komandanta? — Taj slučaj ne znam. Ali njemačkim patrolama je bilo vrlo teško utvrditi razliku između partizana i civila. — Znači: tko naleti — ubij! Partizan ili civil, svejedno. Pa zar vam onda, optuženi, nije jasno koliko ste u kontradikciji? Malo prije ste nas uvjeravali kako vi nikad niste ubili zarobljenika, a sad kažete: ubijali ste civile jer niste mogli biti sigurni jesu li ili nisu partizani! — Govorio sam samo o teškoćama patrola... Partizani nisu uvijek nosili petokrake i bilo ih je teško razlikovati od nepartizana. — Što se tiče raspoznavanja partizana, to smo već raspravili prilikom ispitivanja optuženog Lohra: imali su sve uvjete da im se prizna pravo ratujuće strane. I nije jasno zašto bi civili bili odgovorni za teškoće vaših patrola. Vaša se izjava može tumačiti kako smo je i shvatili: koga god ste uhvatili, toga ste i strijeljali, bez saslušavanja, bez suđenja. Tada je general Lohr zatražio riječ, jer njegova »izlaganja nisu ispravno protumačena«: — Izričito sam izjavio da Hitler nije priznao partizane kao regularnu ratujuću silu. Ja sam ih säm sa svoje strane kao takve priznavao. Hitler nije. — Ali priznali ste zato jer ste znali da ispunjavaju uvjete međunarodnih propisa. — Rekao sam: stvarno jesu, ali da i nisu. Na velikim frontovima jesu, u pozadini, gdje su bile manje grupe, nisu. — Jesu li ispunjavali te odredbe za vrijeme 4. i 5. ofenzive? — Ne uvijek. 286

— Ranije ste izjavili da jesu. Kako to: malo ispunjavaju, a malo ne ispunjavaju. . — Petokraku je lako skinuti i ponovo prišiti. — Vi ste s oko 100 000 vojnika počeli operaciju »Wiess«. Imali ste zadatak da opkolite i uništite partizanske jedinice od oko 60000 ljudi. Te jedinice su imale sve vrste naoružanja. Imale su i motorizaciju. Imale su i tenkove. Držale su ogromne frontove. Zar su to bile grupice koje kriju petokrake? General Kübler je ustao i nervozno mahao rukom: — Htio bih da razjasnim... — Ima vremena. Sad ne želim prekidati započeto ispitivanje optuženog Trubukeita. Ali već se i tužilac upleo u raspravu: — Lohra smo čuli i razumjeli: on je partizanima priznavao regularnost, ali Hitler to nije priznavao. Hitler je bio vođa, i komandanti su izvršavali njegove želje. Normalno je onda što su se tako ponašali i zašto su vršili zvjerstva. — Ne, gospodine, u Vrhovnoj komandi nisu tražili da se ranjenike ubija, već da ih se zarobljava — pobunio se Lohr, »zaboravivši« da je generalštab Jugoistoka 1942. godine uputio radiogram komandantu Srbije u kojem zahtijeva »stroži postupak prema zarobljenicima... Ljude koji lutaju na području gdje se vodi borba i sve koji se ne nalaze u svojim kućama treba većinom smatrati sudionicima borbe i prema tome treba ih strijeljati. Treba se najoštrije boriti protiv toga da jedinice blago tumače ovaj stav...« Tek 27. srpnja 1943. godine Hitler je naredio da se neki zarobljeni partizani upućuju u sabirne logore i »šalju u Rajh radi kopanja ugljena«, ali ni od tada to nije stalna mjera, jer »zarobljenike ne treba slati« (znači: treba ubiti!) »kad to borbena akcija onemogućuje.« Kübler je ulovio trenutak, brzo govori: — Sad je rečeno nešto najvažnije za sve nas: da Vrhovna komanda nikad nije priznala regularnost partizanskih jedinica, jer nisu ispunjavali odgovarajuće propise. Gučetić nije želio prikriti ironiju: — A vi ste znali te propise? > 287

— Nije zadatak pojedinih komandanata da priznavaju ili ne priznavaju regularnost partizana. O tome je brinulo naše najviše vojno i političko rukovodstvo. — Vidite, optuženi, Haška konvencija ne traži priznanje od neke vlade, i uopće ne traži priznanje ni od koga; važno je da li te trupe ispunjavaju odredbe: javno nošenje oružja, jedinstvena komanda, zajednički z n a k . . . To može utvrditi i svaki vojnik, a ne samo komandant divizije. Ali to smo već razjasnili... — Moram se još jednom vratiti na t o . . . — Razjasnili smo. — Dr Gučetić obraća se Tribukeitu: — Vi ste, poslije kapitulacije Italije, na Pelješcu svojim pukom zamijenili jedinice 7. SS divizije? — Da. — Vrijeme? — Ne sjećam se datuma. Najprije je na Pelješac stigao moj 2. bataljon, koji je bio kod Janjine. Taj bataljon je bio potčinjen 7. SS diviziji. Kasnije je na Pelješac prebačen 3. bataljon, a onda kompletan puk. Kad smo pripremili koncentrični napad na partizane, oni su se neočekivano povukli na Korčulu. Tako se dogodilo da moj puk uopće nije vodio borbe na Pelješcu. — Ako nije bilo borbe, nije bilo potrebno ubijati civile i paliti sela? — Ne znam ništa o tome! — kruto kaže Tribukeit, a morao je, kao i sve starješine potčinjene komandantu njemačke vojske u Hrvatskoj generalu Lütersu, imati komandantovu »obznanu« izdanu u svibnju, uoči operacije »Schwarz«. U toj »obznani« je nedvosmisleno utvrđeno: • »Područje okupirano od strane njemačkih snaga jeste operativno područje i na tom području njemačke oružane snage vrše svu izvršnu vlast.« • »... Svatko tko i nadalje uzme učešće u borbi protiv njemačkih oružanih snaga ili protiv hrvatske države, ili tko makar samo savjetom i bilo kakvim činom potpomaže neprijatelje njemačkih oružanih snaga i hrvatske države bit će kažnjen smrću bez sudskog postupka.« • »Općine koje potpomažu gerilce, koje im daju smještaj, ili 288

općine u kojima bude nađeno oružje, bit će uništene.« Nema pravila, nema suđenja, nema opraštanja, nema nevinih. To su znali svi optuženi: od vrhovnog zapovjednika Jugoistoka Lohra, do pukovskog komandanta Tribukeita, ali oni ne priznaju. Dr Gučetić optuženog Tribukeita ne podsjeća na ta naređenja; šturo nabraja činjenice, onako kako su ih u svojim izjavama iznosili svjedoci: izvještaji o zvjerstvima. Tribukeit neprestano ponavlja da »štab nije bio upoznat.« Dr Gučetić — »kad već svjedok ne poklanja punu vjeru svjedocima« — čita izvještaj ustaških vlasti: » . . . Prve postrojbe njemačke vojske došle su u Ston 23. rujna 1943. godine, i to odjeli SS četa. Početkom listopada došle su druge postrojbe« — dr Gučetić diže pogled: vaše, Tribukeit! — »kad je počela akcija za Pelješac. Jedan odio pod vodstvom časnika pošao je u selo Kobaš, u kome su inače samo čestiti Hrvati. Dok su prijepodne bili u svemu pristojni i dobro se slagali sa seljacima, popodne su pitali za kuću Milovčića, činovnika u Zagrebu, jer d a j e u toj kući prije stanovao slikar Postružnik, koji je otišao u partizane. Na to su pozvali sve muške da se skupe u ovoj kući, dok su žene i djecu stavili u jednu drugu kuću. Sve su te muške ubili, pa dapače i nekog Hercegovca Boška Šijakovića, koji im je pokazivao put do sela, a osim toga i dva seljaka iz sela Dola, koji su slučajno ovdje naišli da kupe vina. Ovu su kuću upalili i sve ostale kuće u selu, izuzev one u kojoj su se nalazile žene i djeca. Poslije toga nisu dali da se ti mrtvaci pokopaju...« Tribukeitu ni taj slučaj nije poznat; traži kartu: — Gdje je to selo? — Poluotok Pelješac. Morali biste znati za to selo. Zločin nisu izvršile SS trupe, nego neka vaša jedinica. — Ne mogu se o tome izjasniti: nije naveden datum, nema imena jedinice. Ako neki seljak nešto izjavljuje, ne mogu ja to kontrolirati, niti zauzeti stav. — Nije to izjava »nekog seljaka«, nego službena obavijest ustaških vlasti napisana poslije istrage. A imate i datum: početak listopada. — Nema detalja koji su važni... 289

Josef Kübler pokušava pomoći svom bivšem potčinjenom: — Vjerujem da je 750. puk došao na Pelješac tek početkom studenoga, a ne u listopadu. — Stanovništvo dobro razlikuje lovačke i SS trupe. Tribukeit uputi zahvalni pogled Kübleru i ponovo tvrdi da se »s tim u vezi« ne osjeća krivim; objašnjava: — Budući da o tome ništa ne znam, mora da su to učinile neke trupe prije mog dolaska. Nijemci su na Pelješac prodrli izvodeći »Jesenju oluju« (operacija »Herbstgewitter«). Prve su tamo izbile Schmidthuberove jedinice početkom listopada i dijelovi Tribukeitovog puka. Prodor su zaustavili bataljoni 13. dalmatinske. Tada je — 5. 10. — izveden desant, ali i taj desant je odbijen. Ponovni napad je izveden u zoru 23. listopada. I ovoga puta Tribukeitove jedinice nastupaju zajedno sa Schmidthuberovim (oko 1800 vojnika). Tada je 13. dalmatinska brigada odbačena i povlači se postupno dok nije stigla u pomoć 1. dalmatinska. Štab 26. divizije je odobrio 10. studenog svojim snagama da napuste poluotok; 13. brigada prelazi na Korčulu, a 1. se povlači u Podgoru. — Jeste li, optuženi Tribukeit, u travnju 1944. komandovali snagama koje su bile na Korčuli? Da. — I 18. travnja? — Da. — Zašto je 18. travnja kod Kaplje, općina Smokvica, na Korčuli strijeljano sedam civila? Pukovnik »mladenačkog temperamenta« ni to, dakako, ne zna: — Tamo su bila dva bataljona, ja ne znam tko je komandovao Korčulom, pošto su komandanti često mijenjani. — A koje su se jedinice 22. prosinca 1943. nalazile na Korčuli? — Tog dana je izvršeno iskrcavanje na Korčulu. — Da. I čim ste stigli, počeli ste ubijati civile. Ivana Lelekovića su vaše trupe izvukle iz kreveta, i ubile. U Račišću je ubijen civil Frane Botica, isto u kući. Bio je vrlo star. Ubijen je i Stjepan Pavle Botica, pa Mate Franić. Franićeva žena kaže: došli 290

vojnici, njemački vojnici (vaš puk), raspalili strojnicama, provalili u kuću, Matu ubili, a onda ga noževima izboli. Iz kreveta su izvukli i strijeljali Pavia Boticu... — Kod Račišća su 22. prosinca vođene žestoke borbe. Imali smo teške gubitke. Upotrebljena je i artiljerija, pa je razumljivo što je bilo civilnih žrtava. — Ali spomenuti su od vaših vojnika izvučeni iz kreveta i ubijeni. Ta njihove žene znadu kako su im muževi stradali. Kübler još jednom želi pomoći svom »temperamentnom« pukovniku: traži riječ. Dr Gučetić mu kaže da sjedne: — Ako se optuženi Tribukeit pozove na vaše svjedočenje, onda ćete govoriti. Ne javljajte se svaki tren. Kübler ipak govori: — Važna je činjenica da je napad počeo oko ponoći... — Vjerojatno. Zato su ubijeni i bili u krevetima. Nego — predsjednik je opet okrenut Tribukeitu — jesu li vaše jedinice u ožujku 1944. na Pelješcu? — Neki dijelovi moga puka. Ali bilo je i drugih jedinica. — Tko još? — Bataljon »Prinz Eugen« divizije se tamo zadržao oko tri tjedna, pa su bili carinski graničari, gotovo neznatni dijelovi, kod Stona su položaje izgrađivale formacije Organizacije Todt, a bio je tamo i 68. artiljerijski puk. — Vi uvijek znate nabrojati druge jedinice, a ne znate vama podređene. Da li je tada vama bio potčinjen major Novorick? — To mi je ime nepoznato. — Kad ste napustili Jugoslaviju? — 1. lipnja 1944. — I više se niste vraćali u Jugoslaviju? — Iz ruskog zarobljeništva sam avionom dovezen 5. lipnja prošle godine. Kapetan dr Fridrih David je želio razjasniti: — Rekoste da Njemačka nije vodila rat po pročitanim uputama. Da li vam je poznato Lütersovo naređenje? — Ne u cijelosti. Samo neki dijelovi. Ne znam da li su mi preneseni usmeno ili sam to pročitao. 291

(i*4*

— Sta je rečeno: kako treba voditi rat? — Ne sjećam se više što je rečeno o načinu ratovanja. Sjećam se samo da je rečeno ono o odmazdama. — Da li još nešto? — Tamo je stajalo kad treba izvršiti odmazdu i da je za to odgovoran komandant divizije. — Međutim, naređenje na koje se poziva Tribukeit (odgovornost komandanta divizije za izvršenje odmazde) nije Lütersovo i nije ga bilo do kolovoza 1943. godine. Do tada je svaki komandant bataljona mogao narediti odmazdu, a tek od 10. kolovoza (Löhrovo »Naređenje za postupak sa zarobljenicima i prebjeglima u borbi s bandom, mjere za odmazdu i evakuaciju«) utvrđen je novi postupak: »da bi se spriječile zloupotrebe potčinjenih jedinica... mjere odmazde naređivat će komandanti divizija, odnosno komandanti samostalnih pukova.« — A da li je u tim naređenjima bilo riječi o paljenju sela? — Nešto je bilo, ali ne sjećam se što. — A o strijeljanju zarobljenika? — Ne! Zapravo, ne sjećam se. Ja zarobljenike nikad nisam strijeljao... Bio bi to izniman puk da nije strijeljao zarobljenike. Jer: to je bilo pravilo do ljeta 1943. Sačuvan je jedan izvještaj 4. brandenburškog puka (sudjelovao je u operaciji »Schwarz«) iz kojeg se jasno vidi da su do tada partizani u slučaju zarobljavanja bili strijeljani. Taj dokument, pisan Lohra, kao »prijedlog za buduće angažovanje« 6. srpnja 1943. godine ima i ovih nekoliko rečenica: »Dosadašnja metoda da se svi partizani bez razlike strijeljaju, ne bi nikad mogla dovesti do uspjeha... Predlažemo da se izda momentalno naređenje trupama da se partizani više ne strijeljaju, nego da se odvode u sabirni logor i da se prema njima čovječno postupa...« Puk Brandenburg je to predlagao iz posebnih razloga, ali to nije tema ovog procesa. Vjerojatno je bilo i drugih prijedloga za izmjenu postupka prema zarobljenim partizanima, jer je od 27. srpnja 1943. bilo preporučeno — umjesto dotadašnjeg običaja (ubijanja) — da »sve zarobljene bandite treba preko sabirnih logora za zarobljenike transportirati u Rajh.«

S

292

To samo kao objašnjenje. A sad, vratimo se procesu. Poslije dra Fridriha Davida riječ ima potpukovnik Ostrić: — Optuženi, jeste li vidjeli slike zločina u Stupnom Dolu? Dakako, tu su vam pokazane. Pokazane su i Löhru. Rekao je da su to fotografije bestijalnosti. Vi ste ih gledali, a da i ne trepnete; niti ste pocrvenili, niti ste problijedili. Vi ste na takve slike navikli. Da ovdje nije sudskog vijeća, vjerujem da biste se i nasmijali. Za tu bestijalnost vi čak imate i opravdanje, kažete: uobičajena mjera odmazde! Morali ste znati da međunarodno pravo određuje ponašanje okupatora na okupiranom teritoriju: civilno stanovništvo ne smije ispaštati; ne smije okupator ubijati nevino civilno stanovništvo. Haška konvencija jasno kaže: čast i pravo porodičnog života, pravo privatne svojine, sve to mora biti poštovano. Ovdje smo čuli optuženog Küblera d a j e za slučaj kod Goražda pozvao na odgovornost optuženog Tribukeita. Optuženi Tribukeit, da li vas je komandant divizije pozvao na odgovornost? — Nisam ja pozvan na odgovornost, već kapetan Stenzel koji je sa svojim bataljonom izvršio odmazdu. — Taj kapetan je, rekoste, kažnjen: prekomandovan. A vaše trupe i poslije toga vrše zločine, na Pelješcu, na Korčuli... Kako to objašnjavate? — Ti mi zločini nisu dokazani. A u dugim mjesecima ratovanja uvijek se dešavaju zločini. Ne ubojstva, o tome ne govorim, nego oštećenje imovine... Tužilac je rekao još nekoliko rečenica o Tribukeitovim zločinima i, uopće, o zločinima njemačke vojske, a onda je optuženog ispitivao branitelj. Najprije: da li je morao izvršavati naređenje pretpostavljenih? — Dakako, inače bih odmah bio poslan kući! Potom: da li su se mogli dogoditi zločini i bez njegovog znanja u razdoblju komandovanja domobranskom 4. lovačkom brigadom? — Moguće. U toj brigadi bilo je različitih elemenata. Brigada je imala oko 10 000 ljudi i mnogi od njih su iz političkih ili vjerskih razloga vršili razne prekršaje, a ja nisam o tome obavještavan. Zatim je Tribukeit objasnio žurbu oko odmazde u Stupnom 293

Dolu: puk je već sutradan trebao napustiti to područje i »nije se moglo čekati«: — Nisam postupio samovoljno i po diktatu svog »mladenačkog temperamenta«, kako mi je predbačeno, već po propisima. — Rekli ste da kapetan Stenzel nije izvršio odmazdu onako kako ste mu naredili? — U prisustvu mog ađutanta usmeno sam komandantu bataljona naredio da izvrši odmazdu. Utvrdio sam i rok: ujutro u 8 sati. Na karti 1:20.000 utvrdio sam i granice prostora otkud treba uzeti osobe za odmazdu. Naredio sam da strijelja muškarce kod kojih je nađena municija ili oružje. Trebalo je da ustanovi prijeki sud kojemu bi predsjedavao komandant bataljona, da uhvaćenima objasni zašto su optuženi... Ali taj komandant nije tako postupio, a mene je u pokretu lažno obavijestio. Predložio sam njegovo smjenjivanje i komandant divizije je to izvršio. — Niste ga mogli strože kazniti? — Mogao sam, ali nisam smio: sjetio sam se Lütersove naredbe u kojoj je rečeno da se ne može uzimati na odgovornost neki komandant zbog strogosti postupka. Poslije toga — odgovarajući na pitanje obrane — Tribukeit je govorio o osobnom »milosrđu« prema stanovništvu Pelješca i otoka: — Više tjedana sam hranio djecu. — Otkad ste vojnik? — 1. travanj 1930. godine. — Pukovnik? : — 1. siječnja 1944. — Član Nacionalsocijalističke partije? — Ne. — Da ste bili obaviješteni o ubojstvu one četvorice seljaka, kosaca, na Drini, da li biste poduzeli mjere protiv odgovornog oficira? — Normalno. Tužilac je naglo intervenirao: — Zar biste smjeli? Pa Lüters, sami rekoste, u svojoj zapovijedi to zabranjuje... 294

Dr Fridrih David je htio znati tko je optuženom dostavio Lütersovu zapovijed? — Komandant divizije, usmeno. I Kübler se izjasnio: sad se sjetio: — Ne sjećam se pojedinosti, ali kako je takva naredba postojala, vjerojatno sam je prenio potčinjenima.

295

Lontschar

Poslije prve jutarnje stanke, u 10 sati i 50 minuta, šestog dana suđenja, 10. veljače, u sudnicu je uveden i posljednji optuženi, general Wehrmachta, šezdeset dvogodišnji Adalberg Lontschar. Iako mlađi od Fortnera, izgledao je starački oronulo baš kao i Fortner. Tko bi rekao da je u tim starcima bilo onoliko zla! Lontschar je pogrbljen, lice mu se učestalo znoji, muči ga zubobolja, težak mu je korak. Ostavlja dojam čovjeka kojega bi trebalo odmah uputiti na liječenje. — Jeste li bolesni? — pita dr Gučetić. — Povremeno. Sad je dobro. Muči me kičma... — Možete sjediti. Izvolite — pokazuje mu mjesto, ljubazno, kao da je to neki starac u gostima, a ne optuženik za zločine. — Vaše ime? Lontschar je sjeo nespretno, kao da pada. Obazire se oko sebe; čini se da bi htio da se na nekoga nasloni. Tiho govori, pa povremeno, povišavajući glas, ponavlja odgovor: — Adalberg Lontschar. — Bivši general-major — on je jedini od optuženih shvatio, i to ustvrdio naglas, da više nije ono što je bio. — Austrijanac? — Da. Rođen u Mariboru 1886, 10. rujna. — Jeste li razumjeli optužnicu, osjećate li se krivim? — Prvo: da, drugo: ne. Smatram da sam sve propise, ne prelazeći granicu dozvoljenih mjera, izvršavao kao čestit vojnik. — Kad ste došli u okupiranu Jugoslaviju? 297

— U svibnju 1941. godine. — Došli ste u kojem svojstvu, s kakvom funkcijom? — Bio sam komandant 724. puka 704. divizije. Lontscharov puk je najprije dislociran u Užicu, Čačku i Višegradu, a kasnije, početkom jeseni, Kragujevcu, Valjevu, Užicu, Višegradu, Priboju, Prijepolju, Požegi, Loznici i Krupnju. U listopadu dio puka je bio i u Kragujevcu. U ono vrijeme komandant 704. divizije bio je general-major Paul Hofmann. — Do kada ste komandovali 724. pukom? — Do veljače 1942. godine. — Da li vam je poznato strijeljanje u Kragujevcu? Predsjednik je, dakako, mislio na zločin počinjen u Kragujevcu 21. listopada 1941. godine, kad su Nijemci strijeljali više tisuća ljudi, a među njima i više stotina učenika od 4. do 8. razreda gimnazije. U ljeto, a naročito s jeseni 1941. godine, po čitavoj Jugoslaviji, a naročito u Srbiji, Nijemci su ubijali na stotine i tisuće nevinih ljudi — za odmazdu. O odmazdi, zapravo o načinu »postupanja sa ustanicima u Srbiji i Hrvatskoj« njemačke su komande dale više uputa. Sve te upute nalik su onoj od 19. ožujka 1942. godine. Potpisao ju je general inženjerije Kuntze, vršilac dužnosti komandanta Jugoistoka: »Protiv njemačkog vojnika u Srbiji i Hrvatskoj stoje ustanici, jedan surovi, podmukli i prekaljeni protivnik... koji ima podršku stanovništva prema nama neprijateljski raspoloženog. Zbog toga njemački vojnik mora da bude i prekaljeniji i bezobzirniji od njih, mora upotrebiti sva sredstva što vode do uspjeha... Ustanici zarobljeni s oružjem u ruci bit će strijeljani ili obješeni, kao i svi u njihovoj pratnji, svi koji ih potpomažu ili su im pomagali. Naselja u kojima se nađe oružje ili municija, kao i sva naselja iz kojih je na bilo koji način pomagano ustanicima, bit će spaljena. Naselja blizu kojih dođe do napada ili gdje budu izvršene sabotaže, bit će razorena. To mogu biti razlozi za protjerivanje stanovništva u koncentracione logore. Naselja s komunističkom upravom bit će razorena, a svi muškarci uzeti kao taoci. Ne uspije li njemačkim jedinicama da utvrde počinitelje ustaničkih akcija, ili da utvrđenog ustanika uhvate, mogu se poduzimati mjere za 298

odmazdu, na primjer tako da budu strijeljani muški stanovnici najbližeg naselja prema utvrđenim odnosima (za jednog poginulog Nijemca 100 Srba, za jednog ranjenog Nijemca — 50 Srba)...« Rekonstruirajući ovaj proces, već su izneseni mnogi primjeri odmazde. Prema jednom njemačkom izvještaju od 3. prosinca 1941. godine, u Srbiji je do tada »za odmazdu ubijeno oko 20 000 osoba«. Prema izvještaju komande Jugoistok od 23. lipnja 1942. do tada je »u borbama u Srbiji i Hrvatskoj ukupno strijeljano ili za odmazdu ubijeno 37477 osoba«; do 8. srpnja 1942. godine: 45 261 osoba. Lohr, koji je cijelo vrijeme procesa poricao da je službeno ikad išta čuo o odmazdama, u Beogradu je 29. kolovoza 1942. godine od Nedića obaviješten da je do tada za odmazdu strijeljano 17 000 Srba. Više je razloga zašto Nedić toliko umanjuje broj nevino ubijenih. Koliko Nedić umanjuje broj žrtava sistematskog zločina, vidi se iz mnogih njemačkih izvještaja; komandujući general Srbije, na primjer, obavještava komandu Jugoistoka da je samo od 1. rujna 1941. do 12. veljače 1942. godine »za odmazdu strijeljano 20 149 osoba«. Opunomoćeni komandant za Srbiju je za »Ratni dnevnik« Vrhovne komande 20. prosinca 1951. godine pripremio »zabilješku o odmazdama od početka ustaničkog pokreta u Srbiji do 5. prosinca 1941.« Na temelju izvještaja potčinjenih jedinica (bez podataka 718. divizije, 3. bataljona 697. pješadijskog puka i 113. pješadijske divizije) dane su »ove konačne brojke: Vlastiti gubici: a) mrtvi: 160 b) ranjeni: 378 Neprijateljski gubici: a) u borbi: 3562 b) pri odmazdi: 11164 Na osnovi datog ključa 1:100 odnosno 1:50 da mjere odmazde treba da obuhvate 160 x 100 = 16000 1 378 x 50 = 18900 ukupno: 34900 299

11 164 Mjere odmazde izvršene su nad 3 562 obračunati mrtvi kod neprijatelja 34900 kvota mrtvih kod neprijatelja Prema tome mjere odmazde treba još primijeniti na 31338 — 11164 20174 Navedeni broj od 11164 izvršene egzekucije može se uzeti kao globalna brojka, jer su egzekucije, naročito na početku ustanka, izvršavane bez pismenih zabilježaka...« Masovna ubojstva su počela u rujnu 1941.; najstrašniji je bio listopad. Evo nekoliko primjera: Draginac, 15. IX: 2000 (ubijana i djeca); Šabac, 24. IX: 200; Šabac, 30. IX: 1000; Beograd, (svibanj—rujan): 4750; Zasavica, 12. X: 863; Podrinje, listopad: 3631; Logor Banjica, 4. X: 2100; Kraljevo, 15—18. X: više od 5000; Kragujevac, 21—23. X: oko 7000...

..

»Strijeljali su svakog na koga su naišli, i djecu još dojenu, i đake iz školskih klupa, i one s oružjem, i one bez oružja, sve redom, i neovisno o tome je li dotični sudjelovao u pokretu; hapsili su kod kuće, u školi, na njivi, na ulici, svuda...« Čitavo Valjevo je 20. listopada 1941. godine bilo oblijepljeno oglasima na njemačkom i srpskom jeziku o »podvigu« 6. čete 2. bataljona Lontscharevog 724. puka: ta je četa, naime »streljala, kao meru za odmazdu, 50 talaca pošto je dana 20. X 1941. godine u bližoj okolini Valjeva, i to kod Iverka, bio ranjen jedan pripadnik nemačke oružane sile od strane bandita«. Lontscharovi bataljoni — privremeno pod komandom 717. divizije — od 19. do 21. listopada provodili su strašne mjere odmazde i u Kragujevcu. Komanda mjesta Kragujevac je 22. 300

listopada na njemačkom i srpskom jeziku u vezi s tim objavila »Obznanu«: »Kukavički i podmukli prepadi u toku prošle nedelje na nemačke vojnike, kojom prilikom je poginulo 10, a ranjeno 26 nemačkih vojnika, morali su biti kažnjeni. Zbog toga je za svakog poginulog nemačkog vojnika streljano 100, a za svakog ranjenog 50 stanovnika, i to pre svega komunista, bandita i njihovih pomagača, ukupno 2300. Ubuduće će se za svaki sličan slučaj, pa bila to samo sabotaža, postupiti sa istom strogošću.« Kad je izvršen pokolj u Kragujevcu, tamo se nalazio Lontscharov štab, ali Lontschar je o pokolju »čuo samo po pričanju«: — Bio sam u to vrijeme na dopustu, bolestan. — Kada ste otišli na dopust? — Sredinom rujna. — Koliko je to trajalo? — Četiri tjedna. — Sredinom listopada opet ste u Srbiji? — Da. — Kasnije, u završnoj riječi, reći će kako se opirao, ali: »Premješten sam protiv svoje volje, a zatim sam dva puta molio za premještaj i uvijek sam odbijen...« — Gdje su vaši bataljoni u listopadu? — Dva u Valjevu, jedan u Kragujevcu... — Tko je komandant kragujevačkog bataljona? — Major König. — A vaš štab? — Kod Königa. — Vi ste se vratili oko 15. listopada. Kragujevčani su strijeljani 21. listopada. Strijeljanje je izvršio Königov bataljon. Jeste li kao komandant o tome obaviješteni? — Kasnije sam o tome čuo. Tada je major König vodio puk sa svim pukovskim dijelovima. — Kada ste doznali za strijeljanje u Kragujevcu? — Nekoliko dana poslije strijeljanja. 301

— Strijeljanje u Kragujevcu nije bilo nešto sitno. Ta ubijeno je više tisuća ljudi... — Da. — Kako to da je König poduzeo tako zamašne mjere bez konzultiranja s komandantom puka? — Puk je u ono vrijeme potčinjen jednoj drugoj diviziji. — Kako to da se vi niste nalazili u svom štabu iako ste se vratili 15. listopada? — Na dopustu sam se razbolio. U Beogradu sam se javio vojnom zapovjedniku i on me smjestio u bolnicu. — Zašto ste sve vrijeme uvjeravali istražnog suca da se vaši bataljoni nisu nalazili u Kragujevcu? Ta niste valjda toliko zaboravni? — Kasnije sam to ispravio. Kasnije sam rekao: Kragujevac. — I nikako se niste mogli sjetiti strijeljanja u Kragujevcu. — Odgovarao sam samo na pitanja. — Ali istražitelj vas je lijepo pitao: akcije bataljona vašeg puka! A najvažnija akcija je zaboravljena... — Riječ je bila samo o dislokaciji bataljona. — Zanimljivo je da ste zatajili samo bataljon u Kragujevcu... Nego, da se vratimo kragujevačkom zločinu. Za strijeljanja ste doznali od majora Königa? — Od vojnog zapovjednika Srbije. — Nalazite li opravdanja za strijeljanja u Kragujevcu? Je li to bio teroristički čin? — Nisam bio sporazuman s formom kako je strijeljanje izvršeno. — Pitao sam: teroristički čin — da ili ne? — Uzimajući u obzir tadašnje prilike, koliko danas mogu da ocijenim, ta mjera odmazde, u formi kako je provedena, za osudu je. Ali odmazda se morala izvršiti. — Znači: odmazda je nužna, bila je neophodna? — Da. — Zbog toga

što je

dvadesetak kilometara dalje od

Kragujevca ubijeno nekoliko njemačkih vojnika? 302

— Znam samo za ono što je König rekao: bilo je pucano kroz prozore nekih kuća u Kragujevcu. — Da li se za to moralo pokupiti mirne građane po ulicama, izvući ih iz kuća, izvesti čitava odjeljenja djece s profesorima iz škole i sve strijeljati? — Ne. Tako ne. — U završnoj riječi, braneći svoju »staru vojničku čast i neporočnost«, rekao je kako je više puta govorio s vojnim zapovjednikom Srbije o odmazdama i da mu je rečeno »da je mjera odmazde kao kolektivna mjera na osnovi međunarodnog prava dozvoljena i da je to objavljeno od OKW«. — Da lije bilo potrebno strijeljati 144 djece mlađe od 16, a petoricu mlađih od 12 godina? — To sam vidio u optužnici. — Pitam: da li je bilo potrebno? — Rekao sam: način osuđujem. — Znate li da je König kasnije postao general? — To sam čuo od suca istražitelja. — Da li je unaprijeđen zbog kragujevačkog zločina? — Vojni zapovjednik ga je tada pozvao na odgovornost. — Da li je kažnjen? — Ne znam. Otišao je iz mog puka. — U veljači 1942. godine vi ste postali feldkomandant Beograda? — Bila je to feldkomandantura 599. — Da. — Do kada? — Rujan 1943. godine. Kad je Lontschar postavljen za šefa Feldkomandanture 599, to jest za komandanta Oblasne vojno-upravne komande Beograd, bila mu je potčinjena i Ortskomandantura, to jest komanda mjesta Požarevac, kojoj su povjereni zadaci »stražarske službe i vojno-upravne komande u mjestima Požarevac, Veliko Gradište, Žabari, Petrovac, Golubovac, Kučevo, Žagubica«. Komandni štab opunomoćenog komandanta u Srbiji je, uoči Lontscharevog dolaska u Beograd, dao upute da »na području komandanta Srbije« poslove »upravljanja obavljaju feldkomandanture«. Sud je šestog dana procesa njemačkim generalima želio utvrditi da li je i 303

Lontschar naređivao mjere odmazde. Ispitivao ga je dr Gozze Gučetić: — Od veljače 1942. do rujna 1943. godine, da lije na području vaše feldkomandanture i potčinjenih vam okružnih komandantura redovno provođeno naređenje o mjerama odmazde? Lontschar je najprije to htio poreći, ali se sjetio da tužilac ima podatke o slučaju u Požarevcu. Jedva čujno kaže: — Dogodilo se to u Požarevcu. — Kada? — Mislim u proljeće 1943. — Tko je tu odmazdu odredio? — Vojni zapovjednik Srbije. On je jedini bio nadležan za mjere odmazde. Sačuvana je »obznana« o požarevačkoj odmazdi zbog pogibije »jednog njemačkog pripadnika Organizacije Todt«. »Za taj prepad je 4. 4. 1943. godine streljano 75 komunista«. Potpis: okružni komandant major Clausen. Lontschar se, zanimljivo je, nije sjetio ni jedne mjere odmazde koju je säm naredio. A bilo ih je bezbroj. U proljeće 1943, kad i major Clausen, i Lontschar u jednom saopćenju obavještava o »strijeljanju na licu mjesta 125 komunista, a među njima se nalaze: Živojinović Momčilo, student Manojlović P. Slavko, priv. čin., Milošević Dragoljub, stud, med., Ratković Aleksandar, geometar, Cosić Milan, bravar, Radojević Tihomir, mehaničar, Serdarević Božidar, zemljoradnik, Velimirović Momčilo, student, Đurić Budimir, obućar, Petrović Radisav, radnik...« Dr Gučetić je, poslije razjašnjenja o tome tko je izdavao zapovijedi za odmazdu (zapovjednik Srbije) i tko ih je potpisivao (vojne i okružne komandanture) htio znati da li je optuženi poznavao Georga Kiessela. To je bio stari gestapovac, nekad viši savjetnik policije u Nürnbergu, u Beogradu — s činom majora — 304

pomoćnik dra Harolda Turnera, šef Upravnog štaba Srbije preko kojeg je komandujući general rukovodio okupacionim područjem i kontrolirao kvislinšku vlast. Dakako, Lontschar ga je znao: i da je radio kod Turnera, i da je vodio odjel unutrašnjih poslova. — Taj Kiessel je bio dobro upućen u organizaciona i upravna pitanja na teritoriju Srbije? — Vjerujem. Govorilo se da je vrstan znalac prilika. Ali ja s njim nisam imao veze. — Znao je dobro prilike, odnose, ovlaštenja i prava starješina? — Uvjeren sam. Taj je bio dobro informiran! — Sad slušajte njegovu izjavu: »Pozitivno znam da zapovjednik Srbije nije izdavao naređenja na teritoriju pojedinih vojnih komandantura već su to činile one same.« — To je laž! — Da li je feldkomandantura bila dužna predlagati mjere odmazde zapovjedniku Srbije? — Vojnog zapovjednika su obavještavale trupe, a i feldkomandantura. — Da li je odmah stavljan prijedlog za odmazdu? — Ne može se govoriti o prijedlogu. U tom dopisu je bio naveden datum i pojedinosti, a pri tome se uvijek pozivalo na onu jedinstvenu mjeru o odmazdama. — U izjavi, čitam iz zapisnika, rekli ste: podnošenje zahtjeva za odmazdu dvojako je regulirano. Prvo: ako je na neki podmukli način ubijen pripadnik njemačke oružane sile, onda je okružna komanda obavezna predložiti odmazdu s naznakom broja žrtava, i to po postojećem odnosu 1:50 ili 1:100. A ako se dogodila kakva sabotaža, onda ni oblasna ni okružna komandantura nisu bile obavezne predlagati masovne mjere odmazde, ali su to ipak mogle učiniti, već prema težini sabotaže. Vaša izjava? — Jest, ali o prvoj točki moje je shvaćanje drugačije... Georg Kiessel, doktor prava, viši vladin savjetnik i SSObersturmbannführer, zamjenik dra Harolda Turnera, koji je u J eogradu bio šef vojne uprave, u vojnom zatvoru u Beogradu 24. 305

ožujka 1947. godine izjavio je (i izjavu potpisao) isljedniku Vladislavu Šambaheru: »Vojnom zapovjedniku podređena su bila i četiri feldkomandanta (Beograd, Smederevo — kasnije Pančevo i Vrnjačka Banja — zatim Užice, odnosno Sabac, i Niš). Feldkomandanture je kao samostalne institucije u inozemstvu formirala Komanda kopnene vojske (OKH), to jest Generalquartiermeister (glavni načelnik pozadine). Feldkomandant je bio reprezentant vojnog zapovjednika na svom području. Podjela i struktura njegove ustanove u suštini je odgovarala podjeli i strukturi ustanove vojnog zapovjednika... Feldkomandant je bio nadzorni organ nad sudom za svoje područje, ujedno je bio i Standartekommandant, to jest onaj koji je odgovarao za održavanje općeg mira i poretka, kao i za održavanje discipline vlastitih trupa. Generalštab i upravni štab mogli su feldkomandanturama svoga područja izdavati naređenja i slati direktive...« Sud je htio dokazati upravo ono što dr Kiessel kaže: feldkomandant je na području svoje feldkomandanture imao sva prava vojnog zapovjednika: odlučivao je o životu i smrti. Upravo feldkomandant određuje konkretne mjere odmazde — i u slučaju pogibije njemačkih vojnika, i u slučaju sabotaža. U istražnom postupku Lontschar je to priznao, ali na suđenju pokušava da se izvuče. Kaže da u slučaju sabotaža (»češća pojava«) u feldkomandanturi 599 »nismo nijednom predložili takvu mjeru odmazde, čak ni onda kad je jedna željeznička stanica dignuta u zrak.« Redoslijed zbivanja je bio u ispitivanju poremećen. Ostao je dojam da je dr Gučetić najprije htio utvrditi odgovornost feldkomandanta, da bi se tek potom vratio na djelatnost u Srbiji 1941. godine. No, predsjednik vijeća naglo odustaje od ispitivanja o zločinima feldkomandanta; pokušava utvrditi istinu o napadu na Lontschara 1941. godine: — Bili ste komandant 724. puka kad je na vas izvršen atentat? — Da. To je bilo kod Ražana. Cesta Valjevo—Užice. Automobil komandanta 724. puka napadnut je 18. srpnja 1941. godine, u 4 sata poslije podne. Ađutant generala Lontschara 306

je ranjen teško, a šofer lako. Užička feldkomandantura je, pozivajući se na napad na Lontschara, naredila mjere odmazde. O tome je 27. srpnja iz Beograda obaviješten komandant Jugoistoka: »Provedene su kaznene akcije protiv stanovništva. U Užicu su strijeljana 22 stanovnika, 18 u Valjevu, a 12 u Čačku. Ove kaznene akcije nisu donijele željeni rezultat, dapače, pojačale su komunističku djelatnost...« Lontschar se nije mogao, ili nije htio, sjetiti da je strijeljanje dvadeset i dvoje Užičana bilo u vezi s napadom na njegov auto kod Ražana: — O mjeri poduzetoj u Užicu saznao sam tek iz objavljenog oglasa. Nije mi bilo jasno da li je ta mjera odmazde izvršena zbog mog slučaja, kad je jedan oficir ranjen, ili pak zbog prepada na jednu patrolu, ili možda za jedno i drugo. — Tko je izvršio mjeru odmazde? Bataljon majora Königa? — Ne znam. — A ako vam dokažemo da je Königov bataljon? — Čudim se tome. O tome ništa ne znam. U ono vrijeme su u Užicu i dvije zaštitne čete. — Jedan vojnik iz Königova bataljona vodio je dnevnik, bataljonski dnevnik, i on tvrdi da su u tom dnevniku bile fotokopije naređenja i detalji o odmazdi. — Sada to prvi put čujem. — Znate li nešto o naređenju izvršenom 15. veljače 1943. godine. Evo tog »Bekanntmachunga«: » . . . za kaznu strijeljano je danas 400 komunista...« To je bilo zbog napada na njemački automobil između Petrovca i Požarevca, kod sela Topolnice. Jesu li vam takva naređenja poznata; obično su potpisivana od feldkomandanta? — Znam o onom što je proglašeno, ali to je provodio vojni zapovjednik. — Ta neće biti da je feldkomandantura bila samo ured za lijepljenje plakata! Zapovjednik Srbije dao je načelnu zapovijed »jedan prema sto«, a feldkomandanture, odnosno okružne komandanture u svakom su konkretnom slučaju postavljale zahtjev za izvršenje odmazde. 307

— Oblasne i okružne komandanture nisu imale takva prava. O svakom slučaju zapovjednik Srbije je obaviješten i za svaki slučaj je došlo posebno naređenje. — Feldkomandantura je imala i svoj upravni odsjek? — Da. — A on je imao odio za unutrašnje poslove, pa za industriju, za trgovinu, za poljoprivredu... — Imao je referente. — Šta je spadalo pod referadu za unutrašnje poslove? Je li tu bila suradnja sa srpskom kvislinškom policijom, jesu li tu dogovori s Dragim Jovanovićem u slučaju racija? — Bilo je tako ako se organizira neka racija. Tada bi se policijski rezident dogovarao s višim policijskim rukovodiocem Meysznerom i tek uz njegovu suglasnost stupano je u vezu s upravnom grupom i akcija je provođena. — Uz asistenciju feldkomandanture? — To je onda bila stvar srpske policije. — Da li je feldkomandantura prikupljala industrijske i poljoprivredne proizvode na teritoriju Srbije? — Da. Po naređenju generalnog opunomoćenika za privredu. — Znači: Neuhausen izda naređenje vama, a onda vi preko svojih organa to provedete? — Davao je preko vojnih komandi, da bi akcija imala vojnički karakter. O tome kakva je zaduženja imao Lontschar u Beogradu i šta je radio, govorio je on sàm 28. kolovoza 1942. godine na raportu kod general-pukovnika Lohra, kad je novi komandant Jugoistoka stigao u Beograd. Načinjena je službena zabilješka (referiranje načelnika Operativnog odjeljenja komandujućeg generala i komandanta u Srbiji pukovnika viteza von Curta Geitnera, načelnika Obavještajnog i Pozadinskog odjeljenja, te Adalberga Lontschara): » . . . i. Osiguranje Beograda (general Lontschar) VI Reguliranja na granici i demarkacionoj liniji. Bugari, istočno i južno od Leskovca... Bugari su većinom mladi vojnici, komandovanje nije naročito aktivno. Ugnjetavaju 308

zemlju, neovlaštene rekvizicije. Vrlo osjetljivi na prigovore. S druge strane ima više obavještenja o vezama s Dražom Mihailovićem. Talijani, Višegrad. Premještanje demarkacionih linija unaprijed radi postizanja povoljnijih uvjeta za obranu? VII Stanje u upravi Nedićeva vlada nije jedinstvena, jako ometana obzirima prema nacionalnom (Dražinom) pokretu. Ljotićevi ministri. Aćimović veliki teret. Srednja i niža uprava. Državna straža oko 16000 ljudi. Četnici 9500 ljudi. Pećančevi četnici 7000 ljudi. Slobodni četnici 2500 ljudi, od toga 400 aktivnih i rezervnih oficira. Dobrovoljački odredi oko 3500 ljudi. Prikupljanje ljetine i žita.« Što se tiče rekvizicija, glavnu riječ je imao »glavni opunomoćenik za privredu« Franz Neuhausen. On je Lohra 28. kolovoza 1942. obavijestio da je »položaj privrede suviše samostalan«, i da je to »u suprotnosti s načelima koja vrijede u Rajhu«. Rekvizicije su obavljale feldkomandanture, ali su razne institucije (komandne i upravne) izdavale direktive. U vezi s tim Neuhausen je rekao: »Sporna prava na izdavanje direktiva feldkomandanturama«; žalio se prije svega »zbog teškoća u prikupljanju ljetine«. I Lontschar, i Neuhausen, i Lohr tražili su maksimalnu rekviziciju. Trebalo se držati Löhrovog stava: »Stanovništvo koje gladuje gubi volju za ustankom!« Iz jednog drugog zapisnika (konferencija kod Gruppenführern Franza Neuhausena 24. kolovoza 1942) vidi se da je rečeno da »feldkomandanture i okružne komandanture mogu same vršiti rekviziciju«, pri čemu »ne smije biti mjerodavan osjećaj humanosti već ostvarivanje njemačkih interesa i namjera«. Na toj konferenciji bili su i komandanti feldkomandantura. Jedan od 309

njih, Hesterberg, »smatra da se samo najoštrijim sredstvima, pa, eventualno, i batinjanjem može iznuditi predaja ljetine«. O djelovanju Lontschareve feldkomandanture postoji sažeti zapis prema njegovoj izjavi: »Feldkomandantura 599 je živom suradnjom, oslanjajući se na sporazume između generalnog opunomoćenika za privredu i sprskih komandi i ustanova, ubrzano prikupila 360 vagona ljetine, dok je u ostalom području prikupljeno samo 190 vagona. U interesu Njemačke mora se izdržati do kraja.« Na sudu je Lontschar pokušavao da sebe isključi iz odgovornih za teror provođen prilikom prikupljanja ljetine; tvrdi: / — Bio je odgovoran načelnik upravne grupe. — Ja vas pitam: da li je to provodila feldkomandantura? — Da. Htio sam reći: feldkomandantura ima vojni dio i upravni dio. — Obično rekvizicije nisu išle glatko. Da li zbog toga feldkomandantura akciju osigurava zaštitnom policijom i žandarmerijom? — Za svaki slučaj je obaviješten pojedini komandant i onda je on naređivao. — Znate li da je ta rekvizicija najordinarnija pljačka? — To mi nije poznato. — Vi ste rekli — preuzeo je ispitivanje dr Fridrih David — da se slažete s odmazdom u Kragujevcu, ali da ne prihvaćate način izvođenja odmazde? — Htio bih nešto reći o odmazdi kao takvoj... — Govorimo o odmazdi izvedenoj u listopadu 1941. u Kragujevcu. — Kao čovjek, onaj način moram osuditi. Poslije dra Davida, optuženog je ispitivao vojni tužilac: o službi u carsko-kraljevskoj armiji, o prihvaćanju Anschlussa, o zakletvi: — U staroj austrijskoj vojsci načelo bezuvjetnog izvršenja naređenja bilo je nepovredivo? — Da. — A i u njemačkoj armiji? 310

— Da. — Jeste li od svojih potčinjenih zahtijevali gajenje tog duha, duha posluha? — Uvijek. — Da li je major König pokolj u Kragujevcu izvršio po zapovijedi pretpostavljenih? — Da. — A taj duh izvršenja naređenja vi ste i kod Königa poticali? — Jesam. Ali ne slažem se s načinom one odmazde. — Možda je König bio svojeglav, pa je na svoju ruku... — Pretpostavljam. — Zašto pretpostavljate kad je izvršio naređenje? — Radio je to kao vojnik svjestan da svako naređenje mora izvršiti. — I vi držite da se svako naređenje mora izvršiti? — Imao je pravo protestirati, kao i svaki starješina. — Ali ako se protest ne uvaži, naređenje mora izvršiti? — Morao je. — Izvršenje naređenja za odmazdu u Kragujevcu, vjerujete li da je izvršenje zločinačkog naređenja? — Da. — I osuđujete to naređenje? — Da. — I uvjereni ste da ljudi, ubijeni u Kragujevcu, nisu bili ni direktni ni indirektni krivci za pogibiju Nijemaca? Lontschar se nervozno obazire oko sebe, nekoliko trenutaka, poluokrenut, zadržava, pogled na Löhru, sliježe ramenima: nema odgovora. — Jeste li u istražnom postupku izjavili: nisu krivi ni direktno ni indirektno? — Isto su u Njemačkoj činile ruske i američke okupacione trupe. — To prvi put čujem. Ako imate ikakvih podataka o tome, iznesite — i počinioci će odgovarati. Ali mi sada ispitujemo vaš zločin. — Htio sam govoriti o tome da je ta mjera dopustiva. 311

Po važećem međunarodnom pravu to o čemu govori Lontscahar nije bilo dopustivo, ali Nijemci su tradicionalno zahtijevali primjenu ratnog prava samo onda kad je ono štitilo njih i njihove interese. Po njihovom shvaćanju moglo se, kad to ratna situacija nalaže, različito tumačiti i mijenjati svako pravilo ratnog prava. Njemačka je, na primjer, 1899. potpisala Hašku konvenciju, a njen suveren, car Vilim II samo nekoliko mjeseci kasnije, 28. prosinca 1899, dao je upute potpuno suprotne odredbama Konvencije: partizanski borci mogu biti strijeljani i po naređenju komandira, a ratni sud se može, ali i ne mora, sazvati samo radi insceniranja zakonitosti«. I prije Hitlerovog dolaska na vlast, njemački je Vrhovni sud isticao da »pravo zaraćene države na samoodržanje ima prednost pred svim pravilima utvrđenim međunarodnim ugovorima« i da »država smije, u slučaju nužde, odstupiti od odredbi Konvencije i preko njih preći«. Hitler je, godinu dana prije agresije na Poljsku, suprotno Konvencijama, porekao pravo regularne vojske svakoj partizanskoj vojsci; tada je objavio da će biti »kaznom smrti kažnjen svaki koji ne pripada oružanim snagama protivnika a odaje se neprijateljstvima protiv njemačke oružane sile«. Nešto kasnije, već u ratu, Göbbels će ovako objasniti odnos njemačkog »ratnog rezona« i međunarodnog ratnog prava: »Sva su ratna pravila zastarjela i moraju biti odbačena. Sva su sredstva opravdana protiv strašnog neprijatelja.« Neprestano upućivan da »niti jedan Nijemac ne može biti pozvan na odgovornost zbog brutalnog držanja u borbi protiv bandi i njihovih pristalica«, Lontschar je zaboravio odredbe međunarodnih konvencija zapisane u njegovoj vojničkoj knjižici. Držeći se hitlerovskog »ratnog rezona«, pokušao je uvjeriti sud da su njihovi zločini pravno dopustivi. — Kao komandant Beograda u koliko ste slučajeva iznosili prijedloge za strijeljanja? — Ne mnogo. — U istražnom postupku ste rekli: do tri. — Da. — Da shvatim postupak: vi podnosite prijedlog komandantu 312

Srbije i naznačujete broj onih koje treba strijeljati, a onda zapovjednik to odobrava i naređenje se izvršava uz javnu obavijest koju je Reintze, kao šef grupe, objelodanjivao. — Najprije dođe prijava... — Pustimo detalje. Suština je ono što sam rekao. Reintze ima samo da potpiše »feldkomandantura 599«, a nekad bi takva objava bila potpisana i od komandanta Srbije, iako je od vas potekao prijedlog za odmazdu. — To nije istina. Zvonko Ostrić naglo prilazi stolu sudskog vijeća: — Druže predsjedniče, kod vas je dokument u kojem optuženi kaže da je zbog dva ranjena oficira u Mladenovcu predložio ljude za strijeljanje, da je to na uobičajeni način proveo i plakatirao, a na plakatu je potpisan komandujući general i zapovjednik u Srbiji... Ostrić je govorio o Lontscharevom »saopćenju« od 25. prosinca 1942. godine: »...Jedna komunistkinja teško je ranila 24. XII 1942. revolverskim mecima dva njemačka oficira u Mladenovcu. U smislu objave komandujućeg generala i zapovjednika u Srbiji, strijeljano je za odmazdu 25. XII 1942. 50 osoba. Među njima se nalazi 40 komunista i sljedećih 10 osoba iz Mladenovca: Đelebdžić Ilija; rođen 1891, Bela Reka; Simić Dušan, 1924, selo Banja; Nenadović Košta, 1918, Sibnica; Veličković Vasilije, 1892, Vranje; Marković Marko, 1923, selo Banja; Simić Milorad, 1920, Đurinci; Živković Radomir, 1908, Šepšin; Matejić Vojin, 1911, Veliki Slivovec; Antonijević Branko, 1920, Golobek. Ako oba oficira podlegnu svojim ozljedama, biće strijeljano još 50 osoba koje su već uhapšene.« — Očito je, optuženi, da je tu zapovjednikov potpis samo formalnost. Isto je tako i u slučaju Toponice, kad je strijeljano 400 313

osoba, a selo razoreno i sve stanovništvo protjeratio i logore. Potpisao je zapovjednik Srbije, ali prijedlog je vaš. — Uopće vas ne razumijem. — Bit ću jasniji... Predsjednik je intervenirao: 1 — Ma sve je jasno! ' — Onda ovo pitanje, optuženi: vi ste rekli da se feldkomandantura za određeni broj žrtava trebala obratiti policiji. Tko su bile žrtve određivane za strijeljanje? — Ne mogu točno reći. — Ljudi iz logora i zatvora? — Kriminalci. — Kriminalci nisu spadali pod policiju sigurnosti (SD)! — Mislio sam. Sačuvano je mnogo »Bekanntmachunga«, to jest oglasa o strijeljanjima, a i dokumenata iz kojih se vidi kako je došlo do tih saopćenja, odnosno strijeljanja. Pri ruci su nam takva dva saopćenja: jedno od 6. siječnja, a drugo od 19. veljače 1943. godine. Na prijedlog feldkomandanture 599 postupljeno je u oba slučaja. Prvo saopćenje: »Zbog komunističkog prepada koji je izvršen na opštinu i na željezničku stanicu u Kovačevcu u noći između 24. i 25. decembra 1942. god. pri čemu je ubijen pretsednik opštine i porušena željeznička stanica, streljano je 4. januara 1943. godine 10 komunista koji su učestvovali u izvršenju zločina.« Drugo saopćenje: »Komunističke bande izvršile su 15. februara 1943. godine pre podne prepad na jedan nemački automobil. Prepad je izvršen na putu između Petrovca i Požarevca kod sela Toponice. Tom prilikom mučki je ubijeno i opljačkano 4 putnika: 2 oficira, 1 podoficir i 1 vojnik, a kola su spaljena. Za kaznu streljano je danas u Beogradu 400 komunista. Selo Toponica spaljeno je delimično. Nekoliko stotina uhapšenih lica, pohvatanih u okrugu požarevačkom, neće se više vratiti u svoja sela, već će biti upućeni na koristan rad na neko drugo mesto. 314

Slobodno kretanje građana u okrugu požarevačkom, do dalje naredbe, dozvoljeno je samo do 18 časova.« Dok je ispitivao Lontschara, vojni tužilac je citirani »Bekanntmachung« držao u ruci. Lontschar ispod oka gleda; zna sadržaj. Sve jače se znoji. — Da li je optuženom poznato da je Služba sigurnosti — Ostrić kaže: Sicherheitsdienst, a nekad samo SD — imala zadatak da prikuplja sve one koji su za njemačkog okupatora politički nepoćudni i da su im pri tome bili na usluzi razni denuncijanti? — Ne znam. — A zna li optuženi da su ti ljudi odvođeni u logore? — Ne znam. — A zna li optuženi da su logori punjeni poslije racija po gradovima, po određenim četvrtima ili ulicama? — Tko je to činio? — SD, optuženi. Znate li, možda, da su takvo hvatane i žene, čak i djeca? Zna li optuženi da SD samo čeka naređenje zapovjednika Srbije ili feldkomandanta, pa da liferuje stotine i stotine nevinih iz logora na stratište za odmazdu? — Za to odgovara SD. — Zašto samo SD? Vaši prijedlozi, vaši zahtjevi, odobrenje od zapovjednika Srbije, a SD liferuje... — Nisam ja pravio nikakve prijedloge. — Kako ne, kad ste to već priznali. Sami ste rekli da ste vi podnosili prijedloge za odmazdu. — Ja sam pravio prijedlog samo na osnovi spiska. Ako bih pročitao da je toliko i toliko ranjeno ili ubijeno, moje je bilo da samo napišem prijedlog o odmazdi na osnovi te i te točke naredbe... — Što se onda optuženi čudi kad ga pitam: je li mu jasno da su ljudi iz njegovih prijedloga automatski osuđeni na smrt? — Samo s obzirom na naredbu. — Pa i ja to kažem: na osnovi naredbe. — Uzimajući u obzir naredbu o odmazdi, ja sam tražio samo odobrenje za konkretnu odluku. — I dalje vas nije bilo briga, ni to koji će sve ljudi biti 315

prikupljeni, niti koga će Gestapo predati četama za strijeljanje? — Gestapo nije dobivao naređenja od mene nego od vojnog zapovjednika Srbije. — Što izbjegavate priznanje da ste se obraćali SD? — Ja sam samo pisao prijedloge. — Da li je optuženom poznato da je SD proglašena od međunarodnog suda u Niirnbergu zločinačkom organizacijom? — Sad to čitam. Ranije nisam znao. — Uviđate li barem sada razloge za to? Lontschar zdvojno sliježe ramenima: njega se to ne tiče. Ostrić se okreće obrani, širi ruke: — Vaš je! Branilac je na žeravici. Prije se dogovorio s Lontscharom na kojim pitanjima treba inzistirati, ali sada, kad su sud i tužba iznijeli svoje činjenice, i pritijesnili optuženog generala i njegove laži o zid, čini mu se daje svaki dijalog izlišan. Ipak, pokušat će da olakša sudbinu optuženog: — Jeste li imali veze s majorom Königom, službeno ili privatno, jeste li se dopisivali? — Nije bilo veza, ni službenih ni osobnih. — Kad ste saznali za kragujevački slučaj? — Naknadno kad se to već dogodilo. — Jeste li redovno obavještavali pretpostavljene kad je netko bio ranjen ili ubijen? — Ne u svim slučajevima. — Možete li navesti neki slučaj? — Znam da je na Dunavu došlo do ranjavanja, ali nisam bio siguran radi li se o neopreznosti ili napadu. Takve stvari nisam prijavljivao. — Hoće reći: nije bilo odmazde ako on nije bio siguran da je posrijedi partizanski napad. — Da li je optuženi nekad pokušao da pomogne uhapšenima? — Bilo je nekoliko takvih slučajeva. — Možete li navesti primjere? — U Užicama sam pomogao jednoj medicinarki. SD je tu ženu uhapsila, a ja sam isposlovao d a j e puste. A u Beogradu sam, urgirajući na policiji, spasio iz zatvora nekoliko osoba. Uvijek 316

sam se rukovodio načelom da pomognem svakome od onih koji mi se obrate za pomoć. — Jeste li pokušavali da popravite stanje u Beogradu? — Otvoreno mogu izjaviti da sam činio sve ono što mije bilo omogućeno, ali samo onoliko koliko je to omogućavao stupanj discipliniranosti građana. Morate imati na umu d a j e okupacija za svakoga određeni teret. — Da li su u Beogradu oduzimani radio-aparati? — Bilo je naređeno, kako bi se spriječilo širenje glasina, da svi radio-aparati budu oduzeti. Svim sam se sredstvima tome suprotstavio. Rekao sam da je to besmisleno jer će ta mjera samo potaknuti propagandu sistemom došaptavanja. Svaki pojedinac je mogao slušati što je htio... — Tu optuženog presiječe nagli, nesuzdržan, grohotan smijeh iz publike. Lontschar se zbunjeno okrenuo prema galeriji, a onda, šireći ruke, jedva čujno kaže: — Smatrao sam da je tako najbolje. — Koliko godina ste u vojsci? — Četrdeset godina. — Kad ste dobili posljednji čin? — General-major sam postao prije dolaska u Jugoslaviju. — Kada ste, i zbog čega, penzionirani? — Penzioniran sam 1943. uz obrazloženje da više nisam u stanju da obavljam vojnu službu. Time je završeno ispitivanje Adalberga Lontschara.

317

Svjedoci

Šestoga dana suđenja rasprava nije, kao dotle, prekidana u 14 sati. Glavna rasprava je trajala mnogo duže nego što je bilo predviđeno. Očekivalo se da će proces teći mnogo brže. Sud je imao dojam da su dokazi vojnog tužilaštva dovoljni da se utvrde sve točke optužnice. Optuženi, međutim, nisu ništa, ili nisu uglavnom ništa priznavali. Zbog toga je za vrijeme podnevnog odmora sudsko vijeće odlučilo da šestog dana procesa rasprava traje sve do 19 sati. U 16.15 sati 10. veljače — bila je nedjelja — dr Vuko Gozze Gučetić je zauzeo svoje predsjedničko mjesto između majora Radovanovića i kapetana Davida. Od straže traži da uvede sve optužene. Lohr je mislio da će tog popodneva već biti izrečena i presuda. Prigovorio je branitelju: — Ako su tako brzo odlučili, znači da su već unaprijed donijeli odluku! Obaviješten da tek predstoji dokazni postupak, nije se obradovao; bojao se svjedoka. A kad je u 16.20 sati potpukovnik JA Zvonimir Ostrić, pozivajući se na utvrđeno u glavnoj raspravi, proširio optužnicu, i to pročitao, Lohr se uzvrpoljio: — Ne mogu odgovarati na to, nemam ništa napismeno... Dr Gozze Gučetić je uzeo napisanu optužnicu od tužioca: — Sve što vojni tužilac sada navodi, proširujući optužnicu, bilo je iznošeno u glavnoj raspravi. U odnosu na sve proširene točke optužbe, optuženi su ispitivani. Proširena optužnica će danas biti prevedena i na njemačkom napisana, pa ćete je dobiti. 319

Tužilac ima još jedan prijedlog: da se kao dokaz zločina njemačke vojske priloži 18 fotografija nađenih kod zarobljenih njemačkih vojnika: sve te fotografije svjedoče o zločinima. Obrana ima dva prijedloga: prvi se odnosi na Löhrov zahtjev da se optuženima dostavi Ženevska konvencija. »Lohr smatra da se ovdje odluke Ženevske konvencije ne tumače ispravno«. Dr Gozze Gučetić kaže: — Pretpostavlja se da sud poznaje propise te Konvencije. Ženevske konvencije bile su prihvaćene 1929. godine. Jugoslavija ih je ratificirala 20. svibnja 1930. godine. I Njemačka ih je prihvatila; u njemačkom zakonu o sudovima i sudskom postupku za vrijeme rata (taj zakon je donesen u kolovozu 1938. godine) u podnaslovu je kazano: »Haške i Ženevske konvencije, i pored svojih nedovoljnih odredbi, određeno i točno reguliraju postupak sa zarobljenicima, ranjenicima i bolesnim vojnicima«. Na bazi Haških i Ženevskih konvencija uspostavljen je Statut Međunarodnog vojnog suda; član 6. utvrđuje zločine koje sud treba da ispita i da počinioce tih zločina kazni: »Takve povrede obuhvaćaju, ali se na njih ne ograničavaju, ubijanje, zlostavljanje, ili odvođenje na prisilni rad (ili za koji drugi cilj) civilnog stanovništva okupiranog teritorija, ili u neki drugi okupirani teritorij, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, namjerno razaranje gradova ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom potrebom.« Lohra je, vjerojatno, posebno zanimala Ženevska konvencija o ranjenicima i bolesnicima. Ali teško bi mogao da se, braneći svoje postupke i postupke svojih armija, poziva na tu Konvenciju; evo člana 1, točka 1: »Vojne osobe i ostale osobe službeno pridodane vojskama, koje budu ranjene ili bolesne, morat će biti poštovane i štićene u svim prilikama; s takvim osobama će se postupati čovječno i zaraćena strana, koja ih bude držala u svojoj vlasti, njegovat će ih bez razlikovanja državljanstva.« Osim zahtjeva za dostavljanje Ženevskih konvencija, obrana je — pozivajući se na inzistiranje optuženog Schmidthubera — 320

tražila da sud sasluša pukovnika Brosera; on je za vrijeme rata komandovao 13. SS pukom divizije »Prinz Eugen«. Schmidthuberovi prijedlozi su bili napisani. Drugih zahtjeva nema. Može početi dokazni postupak. Tog popodneva, od 17 do 19 sati, i u dva naredna dana, 11. i 12. veljače, sedmog i osmog dana procesa, ispitano je 56 svjedoka. Po dobi i zanimanju, po obrazovanju i načinu izlaganja, svjedoci su bili različiti, ali po gorčini kazanog, po oživljavanju propaćenog, po potresnoj tragici svjedočanstava, pa i po povremeno gnjevno izraženoj mržnji — bili su isti uz neznatne razlike: i liječnici i pukovnici, i nepismeni starci i skojevci, i osakaćeni ratnici i žene napojene bolom koji ne presahnjuje; njihova svjedočenja su se poistovećivala: pedeset i šest varijacija iste teme. Zapisnik svjedočenja sadrži gotovo 5000 strojem pisanih redaka. Neki iskazi se ponavljaju, neki svjedoci govore o istim činjenicama i stoga ćemo, rekonstruirajući dokazni postupak ovog procesa, slijediti samo osnovnu nit, pokušavajući izbjeći ponavljanja, iako će čitaocu ostati dojam vraćanja na isto jer se uporno ponavlja zapamćenje zločina. Dokazni postupak počeo je iskazom četrdesetogodišnjeg Radisava Grbovića, sina Spasojeva iz šavničkog sela Poščinja, koji je u ratu »u srezu šavničkom bio rukovodilac jedne općine« i zna d a j e u petoj ofenzivi njemačka vojska, krećući se od Kolašina prema Šavniku, počinila golema zvjerstva«: — . . . Mokro je do temelja popaljeno. Svaka kuća, svaka koliba. Sve što je moglo gorjeti, zapaljeno je. A žena Bogića Poleksića, da zbjeg ne otkrije, rukom je ugušila svoje dijete... Morala je. Djetešce je plakalo i Nijemci bi otkrili sve izbjeglice i sve bi ih poklali... Ubili su ih dvadesetoro, koga god su uhvatili iz Mokrog. U Poščinju osmero, u Duži 2 5 . . . Dr Gučetić gleda u Neudholdta, iako su spominjane zločine počinile Schmidthuberove trupe, pita svjedoka: — Da li su te osobe ubijene ili su poginule za vrijeme borbe? 321

— Kakva borba! U kotaru šavničkom ubili su 1500 duša. U općini Župa: 189, i svi su ili zaklani, ili strijeljani, ili zapaljeni. — To je što vi znadete? — Ima još. Općina drobnjačka: spaljeno 378 kuća, 468 štala, 537 koliba, odvedeno 548 konja, 1673 goveda, 13 963 ovce... strijeljano 120 osoba, internirano 369, silovano 7 žena... Djevojčicu Miloša Božovića, zaostalu iza zbjega, uhvatili i živu bacili niz stijenu od 40 metara. — Znaš da su bili Nijemci, a ne znaš ime divizije? — Bila je divizija »Prinz Eugen« i dijelovi »vražje«... Zatim je svjedočila Novica Pindović (53) iz Nikšićke župe, koju su za vrijeme operacije »Schwarz« »vojnici 'Prinz Eugen'divizije uhvatili u jednoj pećini«: — Oni su zvjerski uništili čitavo selo i ubili 94 muškarca, a bilo je i žena, i djece mlađe od pola godine. U vatri je izgorjelo 10 živih muškaraca i žena. — Sve si to čula? — Očima sam svojim vidjela, ne gledale dabogda! — rekla je u dahu, kao jecaj što zastade na njenim istrošenim usnama. Žena zaustavljena na samom rubu leleka, nesvjesna svoga čina, pušta publiku da shvati, pa dok se grobna tišina, teža od djela, svaljuje na dvoranu, ona još malo šuti zasvođena onom čudesnom nepristupačnošću čovjeka koji je pogođen silinom nesreće. Čuje se samo šum dogorijevanja u peći i snijeg što, otapan, kaplje rijetkim kapima s krova. Tada ženin glas, ponovo očvrsnut, počinje sasvim pribrano, statistički, nizati nisku zločina: — U našoj je Župi izgorjela 1201 kuća... U Liverovićima su u zapaljenu kuću bacili starog Novaka Ivanovića i ženu mu Maricu. Bili su prestari da bježe. Zaklali su ih pred kućom, a onda bacili u vatru. Tako isto Verušu Jaridić, Zagorku Jaridić, jednog Lučina, Milutina Boškovića, Planu Jaridić, Boja Dragonića, ranjenog partizana. — Poslije predaha: — Dura Kovačevića su živog bacili u vatru, te izgori. A zaklali su Savu Pekovića, Vidosavu Peković, Kosu Peković, Olgu Peković. Poklaše svu porodicu Peković. I snaju Savinu su zaklali, i njenu djevojčicu. Te sve Ćiproniće iz jedne kuće: Maru, Marijanu, Milenu, Mariju... — Žena nema 322

suza u očima. Dvoranu je pritisla napregnuta pažnja, gotovo opipljiva, osjećate je kao nečiju nazočnost u tami. — Ubili su 66 duša, zaklali 18, zapalili 10... — Gdje se to dogodilo? — javio se Kübler čim je iskaz preveden. — Župa nikšićka. A bio je tamo, kad su ubijali i klali, i jedan oficir, Nijemac, imao je širite i pletene epolete... Treći je svjedočio potpukovnik Božidar Jovanović, borac 5. proleterske crnogorske brigade, dvadeset sedmogodišnjak iz Nikšića: — Naša je brigada išla od Šavnika. Do vrha Durmitora smo u zaštitnici, a onda smo prešli u prethodnicu druge grupe divizija, onda kad nismo mogli s ranjenicima da se preko Tare probijemo u Sandžak, nego smo morali za prvom grupom i drugom Titom preko Vučeva i Sutjeske na Zelengoru. Tada me je pozvao komandant divizije Sava Kovačević. Izvidi, kaže, položaj na Sutjesci. Sa mnom pođe desetak drugova. To je bilo 10. lipnja. Izbijemo na Sutjesku, a tamo kruže avioni i bombardiraju. Mi se sklonimo. Još smo na desnoj obali, u šipragu. Uto od Gacka prema Tjentištu naiđe njemačka kolona. Na čelu patrola, za njima komandant na žutom konju. Bilo ih je 1300. Izbrojio sam svakog. I konja je bilo oko 300 do 400. Konje su vodili civili. — I bilo ih je baš 1300? — Kažem vam: brojio sam. Lijepo ih se vidjelo na putu za Tjentište. Odmah sam poslao kurira da obavijesti naše jedinice koje su dolazile s Vučeva. Ispred nas je već bila prošla banijska divizija. Ja sve vrijeme gledam što se događa na lijevoj obali. Odjednom vidim: vode 50 tifusara. Tifusara ti je lako prepoznati. Kosturi. Koža na njima puca i sačinja se. Postrojili su ih, jednog do drugog. Onda komandant, onaj na žutom konju, iziđe pred stroj i nešto kaže vojnicima. Odmah zaredaše rafali iz automata. I svi tifusari, zaostali valjda iza 7. banijske, tu su ubijeni. — Vidio si? — Kako ne, druže kapetane! Jasno kao na dlanu. Vidio sam i jednog Nijemca kako je zaklao našeg druga tifusara, pa podmetnuo porciju i krv se u nju slijeva... Kad smo udarili na 323

njih, dio naše brigade i jedna dalmatinska — bila je to 1. dalmatinska pod komandom Glige Mandića — i kad tu razbismo taj njemački bataljon, našli smo onu porciju punu krvi... — Kojoj diviziji je pripadao taj bataljon? — »Prinz Eugen« divizija. To nam je priznao jedan zarobljenik. — A vi ste se onda probijali u pravcu Ozrena? — Ostali smo tu čitavu noć, a onda smo se kretali u pravcu Ozrena. Neka njemačka jedinica ispred nas, oko 1000 vojnika, uzmicala je, a mi smo idući za njom, nailazili na grupe od deset do dvadeset zaklanih žena i djece... Schmidthuber je htio znati da li je »bataljon, napadnut na lijevoj obali Sutjeske, bio napadnut kod Tjentišta?« — Zaustavio se na Tjentištu. Tamo su ubijali tifusare. — 1. bataljon 14. puka — mirno kaže SS general, kao da hoće ustvrditi: nisam odgovoran; prije je izjavio da on na Sutjesci komanduje 13. SS pukom. — To je, optuženi Schmidthuber, bataljon vašeg puka. To su vojnici koje ste vi učili kako se ratuje. — Bio sam na drugom sektoru. Ništa o tome ne znam. Potpukovnik Zvonko Ostrić je pružio list papira dru Gučetiću: tri potcrtana retka i bilješka »Iz zapovijedi vrhovnog vojnog zapovjednika Jugoistoka«: » . . . Zarobljene ustanike u osnovi objesiti ili strijeljati, ako se pak upotrebe za kakve podatke i otkrivanja tajni, to znači samo kratko odlaganje njihove smrti...« Dr Gučetić nije smatrao potrebnim još jednom raspravljati o tome: smatrao je da je zločin, kao sistem, bio dokazan. Pozvao je četvrtog svjedoka. Pajo Matijašević, tridesetogodišnjak iz Oraha, poslije rata koloniziran u Vrbas, bio je borac 5. proleterske crnogorske brigade. Govorio je o nastupanju 7. SS divizije: »iz pravca Nikšića i od Gacka«: — U Orahu su ubili 16 osoba. Starcu Mateju Gojkoviću su odsjekli uši i nos. Zapalili su 150 kuća. U selu Šipašno su ubili 57 osoba... Jedno dijete je zaklano u kolijevci. U Jasenovu Polju su 324

ubili 45 osoba, i sve su ih ubili u jednoj kući, i svi su u toj kući izgorjeli... — To su vam pričali? — Ne, druže kapetane. Ja sam bio obolio od malarije i zaostao za brigadom. Gledao sam što rade u onim selima... Zatim svjedoči još jedan borac: Banijac Stevo Kljajić, intendant jednog ešalona Centralne bolnice. Počeo je iskaz o zločinima počinjenim od »vražje« divizije na Baniji (selo Tremušnjak: ubijeno 10 osoba; Dodoši: internirano 40 osoba; Žirovci: ubijeno 20 osoba; sva sela zapaljena), a zatim je govorio o Sutjesci i ranjenicima: — Imao sam u ešalonu oko 280 tifusara i ranjenika. Kad smo prešli na lijevu obalu Sutjeske, Nijemci navališe kao mravi. Tu smo odsječeni od borbenih jedinica. Nekako se izvučemo iz kotline i sklonimo u neke grabe. Usput smo naišli na jednu kolibu u kojoj smo našli 120 zaklanih tifusara. — Na Zelengori? — Na Zelengori, da. Nas je bilo šest zdravih i sve smo vrijeme u izvidnici. Nijemci pred nama. Oni pođu, i mi idemo. Oni stanu, stanemo i mi. Tako sve vrijeme na onim stazama prema Miljevini i Rataju. Tuda su prošle naše jedinice. Bilo je lako vidjeti: na svakih desetak koraka po dva-tri ubijena borca, nekad naiđemo i na zaklane, neki ustrijeljeni pištoljem u čelo. Ustaje general Josef Kübler: — Gdje je svjedok prošao Zelengoru? < — Iz kanjona Sutjeske kroz gustiš, izvan staza, a od Lučkih Koliba stazama, dok nismo stigli naše začelje. — Meni, gospodine predsjedniče, nije jasno da li je svjedok s tom svojom bolnicom išao kroz sektor moje divizije ili kroz sektor 7. SS divizije. — Ispod Maglića sam prešao Sutjesku, a onda sam krenuo južnim dijelom Zelengore. I kako rekoh: kroz Zelengoru na svakih desetak metara poginuli, strijeljani, zaklani... — Vi ste liječnik? — pitao je Kübler. — Bio sam intendant bolnice. — Koliko je bilo bolesnih i ranjenih u tom vašem transportu? 325

— Rekao sam: oko 280. — Kakve je oznake imao transport? — Bilo je četiri-pet bolničarki i one su na rukavima imale crveni križ. — A zastava s crvenim križom nije bilo? — Baš to nam je trebalo. Da nas lakše otkrijete! Prvi put otkako su se počeli redati svjedoci, lagan mrmor prostruji dvoranom. Poslije banijskog partizana Kljajića, svjedočio je četrdeset trogodišnji Radovan Pejović iz Župe pivske: — ...Nijemci su zvjerski silovali ženske, ubijali muškarce, bacali ih u vatru, i sve tako redom. Ima u Bukovcu jedna grobnica, raskopali smo je kad je vojska prošla, i tu je bilo bačeno 19 odraslih i 15 djece mlađe od 10 godina. Sve muškarci. U Miljkovcu ubili trideset i četvoro, u Rudincima 60, a iz zbjega na Mramoru dotjerali su 341 lice do Miljkovca, vojska ta se zvala »vražja« divizija, i tamo su 340 ubili, a jedan je utekao. Učinili su tri grupe: muškarci u jednoj, žene u drugoj, u trećoj djeca. Odmah streljaše muškarce. Žene zgurali u jednu dolinu, te udri po njima: najprije su ih silovali, a potom strijeljali. Onda su uhvatili još 50 žena i male djece i strpali ih u četiri zgrade, i zgrade s njima zapalili, poganski sinovi... — okreće se optuženima. Mržnja mu izmijenila lice: —te poganski sinovi! — kaže ovog puta tiše, ali još gnjevnije, i optuženi, iako im to nije prevedeno, slute smisao; samo Schmidthuber ima dignute vjeđe: gotovo nevino i, reklo bi se, začuđeno mjeri koštunjavog gorštaka, koji, još okrenut optuženima, dodaje: — U našoj općini: za tri dana ubili su 1191 osobu! Schmidthuber: — Gdje to? — Lijeva obala Komarnice. Samo porodica Blagojević je izgubila 254 člana. Svjedok Milan Rović (57) s Pivske planine, selo Polje Crkvičko, govorio je o 76-oro ubijenih iz svoga sela. Kaže: — »Prinz Eugen« divizija! 326

Poslije nabrajanja imena ubijenih seljaka (porodice Gašić, Grubač i Nišić) rekao je kako zna i za ubojstvo 342 ranjena partizana. Dr Gučetić je pomislio da je svjedok o tome samo slušao. Ali, ne: — Skupljao sam njihove leševe. To je bio jedan ešalon teških ranjenika. Upravnik te bolnice bio je Dejan Popović. Optuženi nisu imali pitanja, ali stari Rović se nije suzdržao, a da, izlazeći iz sudnice, ne zastane pred njima: — Znam ja vas kao baba na zlo jutro! I osmi svjedok je bio s Planine pivske: Jezdo Kolić, kojega su Nijemci uhvatili 10. lipnja i primorali da im bude vodič prema selu Jereniću: — . . . U kući Pere Živkovića našli su 25 ranjenih partizana i tu su ih žive, nepokretne, zapalili. U kući Maksima Živkovića tako su učinili sa 35 ranjenika, a u kući Pera Bojadića 25... — Gdje je to? Koja jedinica, koja divizija? — pita Kübler. — Planina pivska! Dr Gučetić gleda kartu: — Vjerojatno je riječ o 1. planinskoj. Ustaje i Schmidthuber: — Ja sam bio na desnoj obali Komarnice. Na toj planini su jedinice 1. brdske... Deveti svjedok je Laie Cicmil (56), Plužine, Župa pivska, kotar Šavnik. Kad ga podsjeća na zakon što nalaže istinitost svjedočenja, mrko je odmjerio predsjednika vijeća: — Istinu ću govoriti, da što bi, ali zločine ne mogu opisati: takvi zločini ne postoje otkad je svijeta i vijeka! Okreće se prema optuženima, nečujno šapće kletvu, a usne mu se vidljivo razmiču, samo nema glasa sve dok nije ponovo zagledan u sudsko vijeće: — . . . Opkolili su selo, a bilo je veče. Uhvate tada 64 čovjeka, te ih sve pomeću u jednu štalu, a štalu zapale. Neke prije pobili, neke puštaju da živi izgore... Bio je tu i Adžić, učitelj, i dijete Adžićevo, rođeno prije tri dana, pa jedna žena koja je rađala... — Imena zapaljenih znaš? — Svjedok nijemo klima glavom. — Drugo ne znaš? 327

— Znam, čoče. Stave: 94 ubijena, Brljevo 47, Goranska 11, Jasen 47, Mratinje 82, Miloševići 44, Brezna 38 . . . Župa pivska: 1198... Moja porodica: 46 ubijenih... Dr Gučetić ispodočke mjeri optužene. Pogled mu nije znatiželjan. Prije bi se reklo: umoran, izmučen. Ruka mu u škrtom pokretu: — Ako sam dobro shvatio glavnu raspravu, tuda je Schmidthuber prošao? SS general netremice gleda svjedoka: — Tuda je prolazilo više jedinica. — Išle su redom. Petnaest vojski. Sve za našima: Vučevo, Sutjeska... — Vjerojatno svjedok zna koliko se koja vojska zadržavala? — Ne znam ja koliko se tko zadržavao. Sve su bili Nijemci. — Kada je selo zapaljeno? — Kad je došao »Prinz Eugen«... Schmidthuber sjeda i nešto, gestikulirajući, govori Fortneru. Riječi se ne mogu razabrati, jer predsjednik vijeća već proziva: — Uvedite svjedoka Milivoja Draškovića. Mršav, vitak dvadeset četvorogodišnjak, u oficirskoj uniformi, ulazi sporo. Uočljivo znatiželjan. Pored optuženičke klupe zastaje: bi da nešto dobaci, ali se svladava: — Ja sam Drašković, iz Nevesinja, Hercegovina... Poslije nekoliko pitanja i svjedokova izleta u njegovu partizansku prošlost, Drašković je govorio o tome kako je ranjen i kako je u svibnju i lipnju 1943. godine išao u ešalonu Centralne bolnice: — Tri naše bolničke kolone na Sutjesci su zaostale. Iznad nas njemačke snage i ne možeš dalje. Danje. Čuje se okolo borba. Mi čekamo, a teško nam: nemaš kud, ništa ne možeš. Imaš samo da čekaš. Netko jauče; samo neki. Ostali trpe. Smrt odasvud vreba, što da jaučeš, bolilo ili ne bolilo. A boli. Odjednom, ispod Zelengore sve tiše, borba malaksava, a pojavljuju se Nijemci: zazelenilo sve od uniforme švapske. Eto ih s tri strane tu gdje leže ranjenici, mnogi na nosilima. Prhnuli smo na više strana, neki od nas. Ja se ko zec skrio u gust žbun. Gedžavo raslinje oko mene, i 328

trave, žilave, pa bi se uspravile kad ih očepiš. Ja na brežuljku, teški i nepokretni ranjenici poda mnom, u uvali; neki zaravanak, kao osoj, reklo bi se. Te tu Švabe, s tri strane. Narede ranjenima da legnu na leđa. I gle, slušaju ranjenici. Brojim: na tom osoju leži 91. Vojnici ponad njih, puške na gotovs. Dva oficira, jedan s lijeve, drugi s desne strane: krenu od ranjenika do ranjenika i svakom ranjeniku iz pištolja metak u čelo. Onda vojnici kundacima u glavu svakog strijeljanog. Malaksao sam, druže kapetane, snaga me izdala i ne znam da li od jada, ili od straha, ili sam možda bio sasvim iscrpljen, no kako god mu drago, ja ti se onesvijestim, a kad sam došao sebi: brzo bjež' s razbojišta, sve onako, ranjen, bauljajući, te ti poslije kojih sto, možda i dvjesta i trista metara naiđem na grupu ranjenika, svi živi, pobjegli kao i ja, i kažemo: hajde, ljudi, bježmo u grupama, svak na drugu stranu. Smračilo se, i moja grupa — otkud da znam kud smo išli! — naloži vatre. Šuma je ona, znate, druže kapetane, i vlažna i hladna, a gladno ljudstvo, i iscrpljeno, sve bolesniji od bolesnijeg, pa treba ti vatra, te mi tako, rekoh li, naložimo vatre, a sebi za zlo, jer tek što zadimi, zasvijetliše u nebu rakete i šmajseri po nama raspalili... Pobježe spreman za bježanje, i opet se nas petnaest— dvadeset nade u nekom potoku, sve suri ranjenik, a dalje ne možeš, ne znaš, druže kapetane, kud da se djeneš, Švabo odasvuda, pa tako kažemo: drugovi, ujutro ćemo dalje, ako ima dalje! Ono, kad svanu, eto nas opet još više od dvadeset, pa onda još više, prilaze ljudi iz grmlja, iz šipraga, i krenemo. Kad li nas, prokleto, put nanese tamo gdje smo ono uveče ložili vatre: tamo čovjek na čovjeku, sve mrtvo, i krv se usirila, razbijene glave, neki isječeni... Neki od nas vele: hajde, ljudi, pa kažem i sam: bježmo odavde, drugovi, i mi se povlačimo, malo ideš, malo puziš, u grmlju malo, malo potrčiš, tko je za trčanje... Koji zaostane znamo da je ostao zauvijek, pa se držimo jedan drugoga. Odjednom, a ne znam ti ni dana, ni mjesta kazati, eto nas na nekoj strmini, ni šuma ni golet, zaredaše opet švapski rafali. Vidim: Švabo preda mnom. Svaljam se u grmlje, pa poleđuške i potrbuške odmičem, kroz makiju, a onda u gustišu hoću da predahnem. Odatle vidim: pohvatao Švabo moje rar'^ne drugove, 329

te onako jednog po jednog vuku na potočić, u jarak, i ubijaju jednog za drugim. Ubiše trideset šestoricu... — Koliko dana ste lutali? — Znam li i sam? Mislio sam da ću doći u drugu državu, a vrtio sam se sve vrijeme. To znam, jer kad sam naletio, puzeći tako šumom, do nekih drugih drugova, veli jedan: tu je lani bio drug Tito, pa po tome znam: to je Zelengora... Dr Gučetić tiho, ali razgovjetno kaže: — Znači, bila je hajka za ranjenicima — no prije nego je svjedok išta odgovorio, ustao je Kübler: — Zna li svjedok gdje je prešao Sutjesku? — Kilometar, možda ni pun kilometar dalje od srušenog mosta. — Južno ili sjeverno od Tjentišta? — htio je znati da li je to njegova ili Schmidthuberova zona. — Otkud znam gdje je Tjentište? Major Radovanović pokušava pomoći: — Je li to bilo na onoj zaravni kod klanca? — Netko je rekao: Suha... Nego, druže predsjedniče, ima nešto što me niste pitali: svjedočio bih o izjavama ovog ovdje — i krivo je rekao ime generala Neudholdta: »Nehola« — On kaže da su kao zapaljena spominjana četnička sela, a ja vam kažem: laže, nisu četnička, otuda sam, znam. I laže d a j e bio front u zapaljenim selima. Bio je 5 kilometara dalje... Neudholdt je pocrvenio: — Valjda ja znam koja sela jesu, a koja nisu četnička! Dr Gučetić prekida raspravu: — Sela su zapaljena, i to je utvrđena činjenica. Pustite sad to. Neka uđe svjedok Mileta Milunović. Milunović je pedesetogodišnjak, Trebišnjak, selo Sprašovina. Govori o razorenim selima svoga kraja. Zatim: o tome kako je u jednoj kući zapaljeno dvadesetoro Đorđevića: — Zaovi Đorđevića su dijete, majušno njeno čedo, bacili na zapaljenu vatru, a ona je morala gledati, pa je nisu ubili, ali je umrla poslije 15 d a n a . . . 330

Isti slučaj je opisivao i dvanaesti svjedok, Mašan Međedović (64) iz Gornjeg Polja kod Trebinja. Govori i o drugim zločinima. — Imena ubijenih ne znate? — Kako da ih, crn, ne znam. Ta kćer sam imao od 12 godina, i nju su ubili. I sestru su mi ubili, tada u petoj ofenzivi... Trinaesti svjedok je bio Nedeljko Tadić iz pivskog sela Brezna (pravac Schmidthuberovog nastupanja). Ispričao je kako su ga Nijemci s još sedmoricom drugova, suseljana, zarobili i strijeljali: — Prvi sam pao, a ostali po meni. Vidim: živ sam, pa se pritajim. Meni na nesreću, jedan Švabo uzeo sjekiru, pa siječe ubijene. Krv po meni šiklja. Udari onoga meni s desna, a mene ne udari... Kad padne noć, pobjegnem u šumu. Ujutro vidim: uhvatili četiri partizana iz moga sela, pa ih najprije kolju, a onda u njih pucaju... — Iz Gornjeg Brezna koliko ih je ubijeno? — Svih je ubijenih 45. I sve popaljeno, osim jedne kuće. Zatim je svjedočila Marica Blagojević iz pivskog sela Bukovca. I ona svjedoči o operaciji »Schwarz«: kako su Nijemci naglo prodrli u selo i sve ih zatekli u kućama: — . . . Postavili nam straže pred kućama, sve mitraljez do mitraljeza, a komandanti njihovi, nitkovi kao ovi ovdje na klupi, zatražili sve djevojke, sve mlađe nevjeste, da ih odvedu u komandu, a naši ljudi to ne daju; onda oni pokupe sve muško, samo je meni ostalo dijete od 6 godina, dječačić, te mu ja, jadna, obučem žensku suknjicu, a muža su mi odveli i jednog sina od 15, i drugog sina od 13 godina. Sve muške tako skupili, pa oni sami, naši muški, kopaju jame, a oko njih mitraljezi. Stražar me, kad sam izvirila iz kuće, kundakom, te ja u kuću, a onda zalelekaše ljudi i zalajaše mitraljezi... Muške nam pobiše, i eto ih onda k meni u kuću, ja se odronjala, pravo da ti kažem, sudijo, poludjela. Šest ih k meni u kuću, a ja sina stisla na grudi, pusti mi, velim, nejako dijete, i velim mu: curica je, a oni onda suknjicu na djetetu digoše, pa vide da je muško, i oteše mi dijete. Zakoljite mene, pa onda sve ubijajte, zakukam, crno mi koljeno, a oni me kundakom: što će nam tvoja krv, ne ćemo nju piti! Popijte, kažem, i lelečem, kad ste svima krv popili. Onda su uzeli nož, a mene drže, uzeli, 331

velim, nož i preklali mi čedo pred očima: na jednu stranu trup, a na drugu glava... Onda onako ni živa ni mrtva, obeznanjena i jadna kako nikad nitko jadan nije bio, odem tamo gdje su strijeljali, i izvadim dva moja sina i moga muža Jovana, te još 34 lica izvadim iz one jame, i svakoga sam na svoje ruke uzela, pa onda pokopala kako se ljude pokopava... Muklu, mučnu tišinu sudske dvorane remeti samo snažno disanje svjedokinje. U njenim očima, u izrazu lica, pa i u njenom glasu nema ničega do očaja, a na mahove, kao u trenucima kad se okreće optuženima, izbija mržnja i stražari su već pripremni daje, ustreba li, zadrže da ne nasrne na kojeg od smrtovođa: — Da mi date pa da im ja sudim, sudila bih im kao što su mojoj djeci sudili... I ne plače, ne onako kako plače čovjek. Tko zna da lije mogla plakati i onoga svibanjskog jutra, kad je odjednom, a ipak u dijelovima, ubijana! Toj ženi, lišenoj svega, više nego što sama smrt lišava, u tom svom, možda najtragičnijem očitovanju doživljenoga u »crnoj« operaciji, svjedočeći o smrti svega što je imala, preostala je još samo nada, natopljena mržnjom da će njene žrtve biti osvećene. Svatko na svoj način doživljava svjedočenje; čovjek uglavnom proživljava vlastitu dramu. Neudholdt je to najizravnije dokazao. Glas mu je gotovo prijekoran kad je žena prolazila uz optuženički klupu. — I moji su svi poginuli! Dr Gučetić je sudski pribran: — Pozovite svjedoka Ninu Novakovića — a onda se, bacivši brz pogled na sat, ispravi: — Ne, ne zovite. Za danas je dosta. Publika neka se smiri. Molim, izvedite optužene. Bilo je već 19 sati. Vrlo naporan dan. Drugog dana dokaznog postupka, sedmog dana suđenja, 11. veljače, ispitana su 23 svjedoka. Ali prije nego su svjedoci pozvani, optuženi Fortner, Kübler, Lohr, Neudholdt, Lontschar i Tribukeit su zatražili da im se dozvoli iznijeti neke prijedloge 332

sudu. Fortner je tražio kartu s mjestima u kojima su njegove trupe počinile zlodjela i »original naređenja zbog kojega sam terećen«. Dr Gučetić mu je to odobrio. Küblera je zanimao prošireni dio optužnice, ono što je tek sinoć dobio, kao i ostali optuženi. — S tim u vezi već ste ispitani'— odgovorio mu je Gučetić. Kübler inzistira: — Ipak, moram se izjasniti! — Možete odmah. Kübler trenutak-dva gleda svoje zabilješke, a onda brzo govori, kao da mu se vrlo, vrlo žuri: — Moje naređenje od 12. svibnja. Vi ste trebali shvatiti: to je doslovno prenesena naredba mog pretpostavljenog. To se naređenje odnosi ne samo na partizane, nego i na četnike. I na stanovništvo, ali samo na stanovništvo neprijateljski raspoloženo prema nama. Kako postupati prema stanovništvu i zarobljenicima to nije stvar o kojoj odlučuje komandant divizije. (»Mogli ste to odmah reći« — primijetio je jedan od sudaca, čini se Radovanović.) Viša komanda je odlučivala, mi smo samo prenosili. Drugo: nama je uvijek govoreno da naši neprijatelji, jugoslavenski partizani, nisu pod zaštitom međunarodnih propisa Haškog sporazuma. Zakletvom smo vezani za svoje više komande i naša poslušnost nam je nalagala izvršavanje naredbi. — Vi ste, Kübler, sve to već kazali, možda samo malo drugačije. — Hoću da ovo naglasim: poslušnost je u njemačkoj vojsci kardinalna vrlina, nešto o čemu se prepričavalo. Na osnovi dužnosti i zakletve, po principu poslušnosti, svi smo bili obavezni prenijeti naređenje više komande svojim potčinjenima. Uz to želim naglasiti da su od više komande izdana naređenja da tadašnje partizanske odrede ne smatramo regularnom vojskom. Ja ne poričem činjenicu da su oni imali jedinstveno vodstvo, ali menije učestano javljano da svi ne nose uvijek potrebne oznake... — Prevedite optuženom: sve je to već rekao ranije. — Ali vidite, petokraku nije bilo moguće vidjeti na većoj razdaljini, a i sami znate da je borba vođena na vrlo velikim 333

razdaljinama. Uz to, partizani su nosili najrazličitija odijela, i civilna, i uniforme raznih vojski, pa i njemačke... Dr Gozze Gučetić uzdiše: — I još? — Još ovo: nisu uvijek otvoreno nosili oružje. Dobro se sjećam da je komandant jednog mog bataljona ubijen na Braču tako što je jedno lice upalo u sobu s automatom sakrivenim ispod kaputa. — I još? — Na kraju, na jugoslavenskom ratištu ništa nije bilo kao na ostalim ratištima. Dr Vuko Gozze Gučetić obraća se prevodiocu: — Kažite optuženom Kübleru: odmah je, spočetka, morao tako postaviti svoju obranu. On je najprije tvrdio da se, odnosno da je on, s partizanima postupao kao s regularnom vojskom i da njemu nije poznat niti jedan slučaj zločina prema stanovništvu. Pritisnut dokazima, mijenja obranu: sada zločine svojih trupa opravdava tvrdnjom da su partizani bili franktireri, bez jedinstvene oznake, pokušava dokazati da su postupci njegovih trupa pravno opravdani. — Bio sam opomenut da će mi vjerojatno biti predočena naredba sa Sutjeske. Ali ja se nisam mogao sjetiti da sam ikad takvu naredbu potpisao... Molim da me shvatite: mi smo subjektivno bili uvjereni da su partizani regularna vojska, ali jače je od naših uvjerenja bilo objektivno pravilo da to partizani nisu i zato je postupano onako kako je postupano. — Jeste li imali naređenje da se s njima postupa kao s regularnom vojskom ili kao s odmetnicima? — Iz naredbe se vidi da smo partizane smatrali neregularnim trupama. Da nismo tako smatrali, mogli bismo moju naredbu tumačiti kao zločin. — Shvatili smo vaše stavove, optuženi Kübler. Dobro bi bilo da se o ovome izjasni optuženi Lohr. On je bio vrhovni komandant, zar ne? Lohr je ustao naglo, kao da je udaren oprugom: — To je već utvrđeno. 334

— Optuženi Lohr izjavljuje da je stalno govorio svojim potčinjenim generalima da se s partizanima postupa kao s regularnom vojskom. A iskazi njegovih generala dokazuju da im je naređeno da partizane uzimaju kao iregularnu vojsku, da postupaju s njima kao s odmetnicima. Generali tvrde da su ubojstva zarobljenika bila dozvoljena. Optuženi Lohr treba da se očituje: da li je točna njegova tvrdnja o tome kako je izdao naređenje o regularnosti partizana, ili je točno ono što govore komandanti njegovih divizija: kako im je naređeno da s partizanima postupaju kao s odmetnicima? Sudeći po malopređašnjoj izjavi Küblera o disciplini u njemačkoj vojsci, o bezuvjetnoj potrebi da se naređenja izvršavaju, mora da su i Löhrova naređenja izvršavana. Ako nije tako, objasnite, optuženi Lohr: kako to da vrhovni komandant jedno naredi, a potčinjeni komandanti drugo rade i naređuju? Lohr je sve to vrijeme stajao mirno. Ostavljao je dojam čovjeka koji zna sve odgovore. Osobno je bio uvjeren da su sve zamke njemu postavljene i suviše naivne. Govori gledajući preko sudskog vijeća, cijelo vrijeme s pogledom u jednu točku: — U početku sam izjavio kako sam potčinjene uvijek upućivao da su partizani neregularne trupe. Prilikom dogovora o operacijama, objasnio sam da se traži što više zarobljenika, što je potpuno u skladu s normama međunarodnog prava. To je bio novi stav. Do tada su uvijek važile upute samoga Führera koji je smatrao da su partizani neregularne trupe. Moj generalštab je potčinjenima dao upute da partizane zarobljavaju u što većem broju. To je značilo: zatvoriti obruč, ne dopustiti opkoljenima da se izvuku, što više ih zarobiti i poslati u Njemačku. Sad me pak začuđujute jednim meni nepoznatim naređenjem zasnovanom na ranijim Führerovim uputama. Moram reći da sam ja to stanovište na sastanku u Zagrebu ukinuo. Rasprava bi poprimila sasvim drugi tok, i drugi ton, vjerojatno, da je tužilac Ostrić tada mogao sudu predočiti jedno od posljednjih naređenja što ih je Lohr potpisao kao glavnokomandujući Jugoistoka. »Komandant Jugoistoka, ujedno zadužen za komandovanje Grupom armija E«, general-pukovnik Alexan335

der Lohr je osobno 10. kolovoza 1943. potpisao naređenje Operativnog odjeljenja F, pov. br. 604/43: »I. Postupak sa zarobljenicima i prebjezima, provođenje mjera odmazde i evakuacija nisu ni u kom slučaju upravni postupci, već borbene mjere, odnosno borbene pripreme i mjere sigurnosti. II. Za postupak sa stanovnicima važi Führerovo naređenje o upućivanju ljudskog materijala u Rajh da bi se osiguralo kopanje potrebnog ugljena. Prema tome: sve zarobljene bandite treba preko sabirnih logora za zarobljenike transportirati u Rajh. III. U vezi s tim, u pojedinostima se naređuje sljedeće: 1) Zarobljene pripadnike bandi prebaciti u sabirne zarobljeničke logore; komandanti će provjeriti da li su dovoljni dosad uspostavljeni sabirni zarobljenički logori. Iz sabirnih mjesta daljnji transport za Rajh vršit će se prema posebnom naređenju komandanta pozadine. Izuzetak od ovoga može biti samo onda kada borbena akcija ne omogućuje transportiranje. I dalje je potrebno pojedine bandite uzimati za zadatke Abwehra (grupe obrane, ispostave, Službe sigurnosti, Tajna vojna policija). 2) U zarobljenike uračunavaju se i prebjezi. Prema dobrim iskustvima iz Rusije, gdje se bolje postupalo sa prebjezima, uz propagandu, strijeljanje prebjega mora izostati. 3) Mjere odmazde, kako je to već naređeno od komande Jugoistoka 14. srpnja 1943, provoditi na najstroži način kao i do sada u slučaju naprijateljskog držanja stanovništva. Na područjima gdje se nalaze bande i gdje su vršeni napadi, uzimati taoce iz svih slojeva stanovništva, što je uspješno sredstvo za zastrašivanje. Osim toga, može se pokazati potrebnim, da se sve muško stanovništvo — ukoliko se zbog učešća ili pomaganja bandi ne strijelja ili ne objesi — a koje je sposobno za rad, prikupi i odvede u sabirne zarobljeničke logore radi daljeg transportiranja u Rajh. Na prepade na njemačke vojnike i nanošenje štete njemačkoj imovini mora se u svakom slučaju odgovoriti strijeljanjem ili vješanjem talaca, razaranjem okolnih naseljenih mjesta, itd. Samo 336

će tada stanovištvo prijavljivati njemačkim vlastima prikupljanje bandi, jer je to jedini način da se spasi od mjera odmazde. Da bi se spriječile zloupotrebe potčinjenih jedinica i ustanova, ili pojedinih vojnika, kao i nepravilno i nepravedno postupanje sa stanovništvom, mjere za odmazdu će naređivati komandanti divizija, odnosno komandanti samostalnih pukova. 4) Iz područja koja su posebno važna za vođenje borbe evakuirati sve muškarce od 16 do 60 godina. Iste prikupiti u radne logore pod stražom, odnosno — ako su sposobni za rad — uputiti ih u Rajh. Evakuaciju treba izvršiti odmah kako bi se spriječili bjegovi. Područja koja treba evakuirati su obalni pojasi, naročito oni koji su pogodni za iskrcavanje, zatim okolina važnih prevoja i putova, zemljišni odsjeci duž naročito ugroženih željezničkih pruga, itd. O izvršenim evakuacijama izvijestiti komandanta Jugoistoka.« Odnos prema zarobljenicima je izmijenjen samo onoliko koliko je to odgovaralo Hitlerovoj Njemačkoj. Brutalnost postupka u biti nije izmijenjena. No, u svakom slučaju, Lohr time samo potvrđuje da je do 10. kolovoza bilo drugačije: da su do tada zarobljenici strijeljani. O potrebi mijenjanja uputa o strijeljanju ili vješanju zarobljenih partizana češće se razgovaralo u njemačkim komandama. Löhru je prijedlog o tome podnio 6. lipnja komandant 4. puka Brandenburg potpukovnik Heinz: » . . . Stari način postupanja s partizanima, da ih se sve bez razlike strijelja, neće nikad dovesti do uspjeha. Mnogi partizani su postali partizani tek poslije zbirnog utjecaja različitih okolnosti: ustaško-muslimanska ili četnička zvjerstva, nevolje i glad, teror i prisila... Oni ostaju partizani jer je svaka odstupnica zatvorena njemačkim naređenjima. Izgubili su zavičaj i porodicu i tako osuđeni da se bore do smrti. Budući da se političke prilike u ND Hrvatskoj ne poboljšavaju, namjesto poginulih partizana dolaze novi... Prijedlog: momentalno naređenje trupama da se partizani više ne strijeljaju. Privođenje u jedan sabirni logor i čovječno postupanje...« Ništa od svega toga Lohr nije priznavao; ta on je za odmazde t ^k u privatnim razgovorima »nešto čuo«. Nemoguće je i 337

pomisliti, kaže na sudu 11. veljače 1947. godine, da bi on naredio Lütersu ono što je Lüters naredio 7, odnosno 12. siječnja 1943. godine. Dr Vuko Gozze Gučetić se uporno vraća na tu temu: — Jesu li potčinjeni divizijski komandanti postupali suprotno onome što je optuženi Lohr naredio generalu Lütersu? — Da, potpuno suprotno. Tada se ponovo javlja Kübler, 11. veljače oran za raspravu: — Tužilac tvrdi da mu je nepoznata naredba iz koje se vidi da nam je naređeno da zarobljenike predamo zapovjedniku njemačkih snaga u Hrvatskoj. Tužilac bi morao znati da je na konferenciji u Zagrebu odlučeno da se oko 60000 zarobljenika pošalje u Štajersku. O postupcima prema civilnom stanovništvu u toj naredbi nije rečeno ništa. To je operacijska zapovijed, tu je riječ samo o vojničkom rasporedu trupa, o pravcima nastupanja... Lohr, koji nije ni sjeo, opet uzima riječ: — U drugoj točki optužnice stoji da sam ja rukovodio akcijama, da sam izradio planove, dao upute i kontrolirao izvršenje. To, međutim, nije točno. Neposredno rukovoditi nekom akcijom znači biti u neposrednoj blizini trupa, kontrolirati rad trupa, primati izvještaje i slati nove naredbe. Ja sam bio daleko, u Solunu. Između mene i trupa bio je Lüters, koji je rukovodio iz Karlovca i drugih mjesta. Za tri dana obišao sam tri komandanta divizija koje nisam poznavao. To nije imalo veze s akcijom. A što se tiče jučerašnjeg pitanja o mom posjetu Gornjem Vakufu, moram reći da sam htio biti informiran o stanju trupa, jer je to bila novoosnovana divizija novog tipa: hrvatski legionari i njemačko vodstvo. Dr Fridrih David: — Priznaje li optuženi da je u pogledu vođenja rata na Balkanu primio od Hitlera zločinačka naređenja? — Nikakva naročita naređenja, samo upute pisane prije mog dolaska na Balkan: uopćene upute o ratovanju. Glavna pažnja je bila usmjerena na prikupljanje što većeg broja zarobljenika. — Ali u saslušanju ste izjavili — uporan je dr David — da je 338

Hitler naredio da prema stanovništvu postupate s najvećom brutalnošću? — Toga se ne sjećam. Možda je bila riječ o tome kako je Hitler tražio energičnije vođenje rata. Riječ brutalno nisam upotrebio... Optuženi Neudholdt je također imao potrebu da se izjasni u vezi s proširenjem optužbe. Slaže se, kaže, s navodima generala Küblera, o provođenju naređenja: — Osim toga, uzimajući u obzir posebnost moje divizije, mojim komandantima sam samo usmeno govorio da general Lüters naređuje energičan postupak prema partizanima, ali pismeno tu naredbu nisam proveo. Naredio sam da se svi zarobljenici pošalju u štab divizije, pa, dalje, u armijski logor... Što se tiče one točke moje naredbe gdje se kaže da nitko živ ne smije izići iz obruča, to je doslovni prijepis Lütersove zapovijedi. Shvatio sam tako: nitko od partizana, za vrijeme borbe, naoružan ne može izići iz obruča. Pri tome nisam mislio na civilno stanovništvo, a to nije mislio, po svoj prilici, ni Lüters. Još nešto u vezi s izjavom onog mog bivšeg vojnika koji tvrdi da mu je pročitana naredba da se zarobljeni partizani imaju strijeljati. To je pročitano u drugoj fazi operacije. Znači: nije izdana u prvoj fazi. Ako takvog naređenja nije bilo na početku operacije, nevjerojatno je da je do toga došlo tek poslije Lušci Palanke. Da li su tu moji komandanti nešto skrivali meni iza leđa, to ne znam. Tada je htio da govori Lontschar, ali nije dobio riječ: — Optužnica nije proširena na vas, optuženi Lontschar. Nema razloga da prosvjedujete. Tribukeit jedva ustaje, moli da mu se dade riječ i moli da pri tome sjedi, što mu je odobreno. Predsjednik ga podsjeća da je optužnica, u njegovom slučaju, proširena zbog zločina na Korčuli. Ipak, Tribukeit bi htio da govori i o naređenju od 12. svibnja 1943: premda mu je na rubu sjećanja jedna takva naredba, siguran je da njegov 750. puk nikad takvu naredbu nije provodio. Vidio je, kaže, na Sutjesci više grupa zarobljenika... Nitko ga, ni suci, ni tužilac, ne podsjeća da su na Sutjesci svi zarobljenici u izvještaju komandi divizija i komandanta korpusa »Kroatien« uneseni u istu 339

stavku s mrtvima; zapravo, nema zarobljenika: svi su ubijeni. Dr Gozze Gučetić smatra da je to pitanje u prethodnoj raspravi razjašnjeno: — Tužilac vas optužuje zbog Korčule, što o tome imate reći? — Zapravo, ništa. Nikad tamo nisam izdavao naredbe za strijeljanja ili vješanja stanovnika. Vjerojatno je riječ o gubicima za vrijeme borbe. — To ste i juče tvrdili. Ima li šta novo? — U luci Račišće 22. prosinca 1943. vođena je oštra borba. Svi nastradali su stradali u napadu... A dva dana potom bio je velik napad na Blato. Tu se spominje u trećoj točki optužnice poručnik Hilinger. Takvog u mome puku nije bilo. Što se tiče evakuacije dalmatinskih otoka, to je naredio general Phlebs. Evakuacija je izvođena po planu. Nije bilo prepada. S Mljeta, Korčule i Pelješca evakuirano je oko 2500 osoba. Nisu odvođeni starci od 80 godina, samo mlađi od 60 godina, kako je i naređeno. Ja ih nisam sprovodio dalje od Neuma... Nakon inzistiranja, riječ je dobio Kübler: ono za što je optužen Tribukeit i njega se tiče, on je Tribukeitov komandant. Ni on ne poznaje poručnika Hilingera, niti majora Menerà. Mjesta navedena u optužnici, kaže, to su mjesta u kojima je vođena najžešća borba, i to baš navedenih d a n a . . . Još nešto kaže Kübler: — Ovo je važno: Vojska nikad nije primila naređenje da su pred nama partizani. Uvijek je rečeno: banda. Kako onda da vojska misli da su pred njom regularne trupe? Dr Vuko Gozze Gučetić nudi riječ optuženom Fortneru, koji opetovano poriče mogućnost počinjenih zločina na sektoru djelovanja njegove divizije: — Autom sam išao od Sarajeva do Konjica. Nisam vidio ni jednu oštećenu zgradu, osim u Ivan-Sedlu gdje su vođene žestoke borbe. Bilo je dosta zarobljenika, i svi su sprovedeni u Sarajevo. Nijedan zarobljenik nije strijeljan. Cijeloj je Bosni poznato kako sam bio blag prema stanovništvu. Nema što drugo da kažem. Odmah potom nastavljeno je ispitivanje svjedoka. Na redu je bio Ličanin iz Zrmanje, dvadeset devetogodišnji partizan, borac 2. dalmatinske brigade, Nino Novaković, Petrov sin. Govori o 340

borbama kod Gornjih Bara, početak lipnja 1943. godine, bitka na Sutjesci: — Kad smo se povlačili, ostao je ranjen Jovan Novaković. Izvršismo protujuriš. Nađemo našeg druga, ali sad je bez glave i nogu, odsjekli nacisti. — Jeste li vidjeli još neki zločin? — Kad smo četrdeset dana poslije ofenzive došli na Zelengoru da otkopamo naše teško oružje, zakopano u ofenzivi da se možemo lakše probijati, po cijeloj planini smo nailazili na leševe. Najviše je leševa bilo tamo kod Suhe gdje je izginula Centralna bolnica. Vidio sam neke leševe vezane žicom, a ljudi zaklani. Vidio sam i leš komandanta moga bataljona Miloša Bacića. Ostao je ranjen u bolničkom ešalonu. Grkljan mu prerezan, gvozdena šipka u grudima. Vidio sam puno ubijenih na nosilima. — Sve je bilo vidljivo? — Sve, druže predsjedniče. I naredni svjedok, kapetan Lazar Vojinović (32) prošao je razbojištem poslije ofenzive, 8. srpnja 1943: — . . . U Gornjim Barama sam našao 30 mrtvih drugova. Petnaestoricu sam našao na hrpi, bačene jedan na drugoga, a odmah kraj njih šest grobova njemačkih vojnika: grobovi uređeni, i svaki ima krst i napisano ime... Vidio sam jedan leš, i taj me se posebno dojmio: sav je bio izboden nožem... Idući dalje prema rijeci, vidio sam na puteljku mrtve žene i djecu, njih tridesetak. Pred selom Mrkalji nađem mog komandanta divizije druga Savu zvanog Mizara i s njim 36 mrtvih drugova. Drugu Mizari svukli bluzu. U mrtvom tijelu, u grudima, zaboden nož. Kad sam stigao na Tjentište, to je, drugovi moji, bilo strašno: tu je bilo preko 2000 pobijenih ranjenika. Samo u jednom redu njih stotine, jedan po drugome. Na putu od Tjentišta za Suhu: oko 500 mrtvih... Dok Lazar Vojinović reda svoje brojeve mrtvih, imenovane i neimenovane žrtve, čuje se poneki šum, ali čim se zadrži na nekom detalju, u imenu i opisu žrtve, sve se stiša; ljudi gotovo prestanu disati. — Jedna starica, Stanica Mastrović, možete je pozvati, negdje je u Bačkoj, kolonist: nožem je parana. A preživjela. To je bilo u 341

Osećem Mjestu, gdje je živio moj kum. Mislim da večeram kod kuma. Ulazim u dvorište, ali ni psa ni čovjeka. Kuća napola izgorjela, onako — ni razvaljena ni nerazvaljena. Teško ljudskoj duši, pa polagano ulazim. Zovnem, a tišina. Na pragu stanem osupnut: troje moje kumčadi, troje sitne dječice, napola izgorjeli, a majka leži po njima, malo ugljen, malo kosti... Ja sam ih, njihove kosti, izvlačio, pa slagao i zakopao... Schmidthuber brzo bilježi prevedene podatke: — Koji je to sektor? — Tuda je prolazila 7. SS divizija. Trenutak kasnije: — Mog kuma su ubili na drugom mjestu, njega i Ružu Mastrović, tamo gdje Kobuklica utječe u Sutjesku, sjeverno od Tjentišta. Mrkalji... — To je Küblerov sektor — reče sudac zagledan u kartu. Kübler pokušava objasniti raspored svojih trupa. Tužilac ga prekida: — Jesu li vaši bataljoni između Tjentišta i Mrkalja? — To da. Ali svjedoci uglavnom govore o Suhoj i Maglicu, to je južno od mene, Phlebsov sektor... — Ovaj svjedok, drug kapetan Vojinović, lijepo je rekao: kod Mrkalja. Kübler sjeda, a sikće: — Moje jedinice nisu ubijale civile! Na to nitko ne reagira. Pred sudom je već i sedamnaesti svjedok, dvadesetogodišnji Dušan Čolović iz Šipačkog, Nikšić. Prije nego je dr Gučetić počeo ispitivanje, svjedok moli: — Slušao sam prekjuče Schmidthubera, morao bih nešto reći... — U redu. Samo konkretno. — Rekao je da su borbe počele na Krnavskim glavama. Prve borbe smo s esesovcima imali 18 kilometara dalje od Nikšića, 10 kilometara dalje od mjesta koje on navodi. Bile su to vrlo žestoke borbe, i kako da ih ne pamtim: tu smo izvršili šest protunapada da zaštitimo bolničke ešalone. Znali su za bolnice, i njih su htjeli odsjeći, pa likvidirati... 342

Kasnije će ispričati kako je, kao čovjek iz onoga kraja, prekomandovan iz 2. u 3. diviziju, iz 4. u 5. crnogorsku brigadu. Vratio se s Vojnika u Župu oko 25. svibnja: — Idući tako, vidio sam u Brezovoj Doli da su Nijemci ubili četiri brata Božovića, i ženu Mitra Božovića, i njeno dijete od tri mjeseca. Vidio sam dvadest i troje ubijenih u jednoj rupi: nisu strijeljani, nego su jasenovim kolcima dotučeni... I onda jedan slučaj stoje izvan shvaćanja: u selu Lipove Ravni jednoj su mladoj ženi prosjekli dojke i kroz njih provukli ručice njenog djeteta, a onda su krvavu dojku ugurali djetetu u usta. Tako sam ih zatekao: dijete s leđa dugim nožem pribijeno uz majčine grudi. Poslije Čolovića svjedočila je Kordunašica, partizanka Mara Knežević, devetnaestogodišnjakinja iz Močila, borac 5. kordunaške brigade: — . . . O svetom Jovanu ili možda o Božiću, ne sjećam se točno, jer ja sam nepismena, u mom su selu njemački vojnici zaklali moju tetku Anicu Trbović. Bila je noseća. Rasporili su j e . . . Zaklali su još devetoro djece mlađe od 10 godina, i 17 djevojaka, pa 11 starijih ljudi... Neudholdt bi htio znati: — Jesu li to bili njemački vojnici, jesu li govorili njemački ili hrvatski? — Nijemci i njemački su govorili. — Onda to nije bila 369. divizija — odahnuo je Neudholdt. Ostrić je optuženima pokazao kartu: — Močila su na pravcu nadiranja generala Schmidthubera. SS general Schmidthuber žustro prilazi stolu tužioca i gleda kartu. Mrmlja: Slunj—Močila—Drežnik G r a d . . . a onda glasno: — Mora da je bila neka jedinica »Prinz Eugen« divizije. — Govorite li o diviziji ili o svome puku? — Bit će da je moj puk. Devetnaesti svjedok je bio Šćepan Raonić (43) iz Vrela kod Šavnika: on govori o pravcima nadiranja 1. brdske divizije i o njenim zločinima. Poslije njega je pozvana Soka Lajić (51) iz Brestovca kod Bosanskog Petrovca: govori o onom što je vidjela i doživjela za vrijeme operacije »Weiss«: 343

— Čulo se da narod, žene i djecu, neće tući, pa se narod vratio iz zime kućama. Te i ja dođem kući. Vidim, ulazeći u selo, kako su četiri vojnika izišla iz tenka i oko 20 duša, sve staro i nejako, guraju u jednu kuću. Sakrijem se, a kad su vojnici otišli, produžim. Čujem iz one kuće kao: dijete plače. Prijeđem, a tamo puna kuća krvi, sve zaklano... — Jesi li koga od ubijenih poznavala? — Sve. To su Bulajići, moji kumovi, prijatelji i prve komšije. Samo je jedna curica bila živa: kmeči i mlatara rukama, otima se iz krvi. Obeznanim se, pa onda trči kući, zovnem jetrvu... Schmidthuber: — Gdje je to selo? — Malo selo. Nema ga na ovoj karti — objašnjava tužilac. Schmidthuber ipak prilazi stolu i gleda kartu. Dr Gučetić mu prstom pokazuje planinski prevoj: — Tu je: 19 kilometara od Bosanskog Petrovca. Schmidthuber mrmlja: — Da, sektor naše divizije... — Vaša borbena grupa, optuženi? — Ne znam. Kod mene nije bilo zločina. I naredni svjedok — borac 4. crnogorske brigade Danilo Grbović (29) — govorio je o zločinima na pravcu nadiranja Schmidthuberovih trupa: ovoga puta u operaciji »Schwarz«. Među ostalim: — U Žečnu, na Pivi, ubijeno je 200 ranjenika. Nas nekoliko lakše ranjenih nekako smo se izvukli. A u jednoj štali na Vučevu zapalili su 40 ranjenika. Tu su ubili i nekog Golovića, starca od osamdeset godina... — U kojem to selu? — pitao je Schmidthuber. — Vučevo, gore, na planini. — To nije selo, nego tako, jedan plato... — Nije selo, ali ima pastirskih koliba. O štali sam govorio, a ne o kući. Schmidthubera i njegove esesovce je optuživao i naredni svjedok, Pajo Gospić (59) iz Šipovljana kod Drvara: zbog pokolja banijskih, kordunaških i krajiških izbjeglica na putovima prema 344

Šatoru i na Šator-planini (»Ne mogu utvrditi sektor moga puka i granicu sa susjednim jedinicama, pa se ne mogu ni izjasniti« — protestirao je Schmidthuber), o pogubljenju dvadeset sedmorice muškaraca koje su esesovci doveli u Bosanski Petrovac, a onda ih sve u obližnjoj šumi pobili... Glas mu pao do šapta: — Jednog su mi brata tu ubili... A u mome selu bila jedna mlada žena, živu su je klali, grkljan joj prerezali, a ipak je ostala da živi, i živa je i dan-danas, hvala bogu. Znam još ovo: kako su starca i staricu spalili u kući... — Toliko ti znaš o njemačkim zločinima? — Znam i više, druže sudija. Trebalo bi da odgovaraju i za onaj zločin u Marinkovici. — Šta je bilo u Marinkovici? — To svak živ zna: kako su uhvatili 30 ranjenih boraca i bacili ih, jednog po jednog, u bunar, pa onda udri bombama po njima, u bunaru. — Gdje je svjedokovo selo? — zanimalo je Schmidthubera. Rečeno mu je da su Šipovljani pored Drvara, »15 minuta hoda«, »par kilometara južno od Drvara«. Komandant 14. SS puka pokušava objasniti da nisu pripadali njegovom sektoru: — Tu je negdje granica. Iz Phlebsove zapovijedi vidi se da je preko Šipovljana nastupala Borbena grupa Schmidthuber: selo je pored puta što vodi za Grahovo. Dr Vuko Gozze Gučetić pozvao je zatim na svjedočenje Veljka Košutića (19), sina Vladinog, iz rogatičkog sela Podgrab. Kroz to selo, južno od uskotračne pruge Sarajevo—Pale—Rogatica, poslije operacije »Schwarz« nastupali su dijelovi 369. legionarske divizije. Svjedok je pričao o zasjedi legionara u Sjetlini, na željezničkoj pruzi između Pala i Rogatice. — Kako znaš da su to bili legionari 369. divizije? — Bio sam tada kod kuće, u Podgrabu. To je dio Sjetline. Krio sam se na tavanu. Narod je znao da je u selu 369. »vražja« divizija. U zasjedi su sačekali jednu partizansku kolonu. Ispostavilo se da je to ešalon ranjenika, bit će da ih je bilo do osamdeset. Iz Sjetline su ih otjerali u Pale, a onda su svi koji su 345

imali zdrave ruke morali kopati grobove. Tu su ih strijeljali, na Palama. — Pa to nisi mogao vidjeti? — Vidio sam kad su odveli kolonu ranjenika. A jedan drug mi je ispričao kako su pobijeni. Čim je svjedočenje tumač počeo prevoditi, Neudholdt se uzvrpoljio. U nekoliko navrata traži kartu. Tužilac mu je donosi, uz predsjednikovo odobrenje. Dok Neudholdt gleda kartu, dr Gučetić i svjedok i dalje razgovaraju; Košutić s mnogo uvjerljivosti priča: — Moja mama je razgovarala s vojnicima. Dvojica od njih su joj rekli kako moraju strijeljati svakog partizana... Neudholdt se nagledao karte, htio bi da zna: — Kako to da je svjedok siguran da je riječ o mojoj diviziji? — Ja samo znam d a j e naišla vojska od oko tri hiljade pušaka, a bilo je i tenkova, na jednom tenku ucrtan crveni vrag. To sam lično vidio. Vidio sam, dakle, »vražju« diviziju. Neudholdt, gotovo intimno, nagnut prema prevodiocu, kaže kako vjeruje svjedoku, vjeruje i onom podatku o razgovoru vojnika sa svjedokovom majkom, ali u jedno je siguran: — Ako i jesu govorili da moraju strijeljati svakog partizana, sigurno je da takvu naredbu od štaba divizije nisu imali. Nego, htio bih znati: da li je bilo moguće po uobičajenim znakovima raspoznati ranjeničku kolonu? — Da su imali stotinu znakova, bili bi ubijeni. A jasno se vidjelo da su ranjenici — Košutić širi ruke: — Kako ne vidjeti da čovjek nema nogu ili ruku? Zar sakati treba da napiše da je sakat! Pobogu, tko ovome dade da komanduje vojskom? Neudholdt je nešto mrmljao, nejasno, a kad ga prevodilac upita da objasni, general je samo odmahnuo rukom. U vijećnicu je već ulazio svjedok Savo Mastilović, dvadeset dvogodišnjak iz Izgora, općina Gacko. Dr Vuko Gozze Gučetić je imao podatak da su Nijemci u Izgorima ubili 103 osobe različite dobi. Pita svjedoka što o tome znade, ako što znade? — Ja sam bio u šumi. To je bilo za vrijeme borbe na Sutjesci, 1943. godine. Sav narod nije pobjegao pred ofenzivom. Kad smo 346

se iz zbjega vratili, zatekli smo sve kuće zapaljene i narod pobijen. Iz moje porodice ubijeno 15 članova; svakome je pucano u glavu, vidjelo se: iz pištolja. — Da li je među ubijenima bilo žena i djece? — Bilo je i žena, i djece, i staraca. Moja strina Stanica Mastilović iz tog se očaja spasila, a bila je ranjena sa pet kuršuma, i danas je u obje ruke sakata. — Gdje je ranjena? — U kući u koju su ih sve stjerali i tu ih pištoljima ubijali. Mislili su da su i moju strinu ubili, daje mrtva. Tu su ubili ijedno dijete od pet godina. Jedno drugo dijete su pogodili u bijegu. Teško ranjeno, ostavili su da izgori... Kroz Izgore, jugozapadno od Maglića, prolazile su jedinice Augusta Schmidthubera. Začudo, on svjedoka ne pita o svjedočenim podacima; pitanjem je sve iznenadio: — Poznaje li svjedok četničkog kapetana Popovića? Pokazat će se da je optuženi mislio na starojugoslavenskog gardijskog poručnika Milorada Popovića, organizatora četništva u sjevernoj Hercegovini. U vrijeme bitke na Sutjesci bio je komandant četničkog korpusa. Bio je zloglasan po pokoljima nevinih Muslimana. Svjedok je znao Milorada Popovića, i za svjedoka je on bio »četnički kapetan«. Schmidthuber zimljivo trlja ruke, i ne bi se moglo reći da je neraspoložen: — Da li je bio kod Nijemaca? — Razumije se da je bio u vezi s Nijemcima. Schmidthuber kao dijete u igri pljesnu rukama: — E, baš nije. Bježao je pred nama s narodom. Bio je na putu uhapšen od 13. SS puka. Dr Vuko Gozze Gučetić, ljut: — Optuženi, kakve to veze ima s tragedijom Izgora? — Sve ima veze. Radi se o događajima u dolini Sutjeske. Pitam svjedoka jer je od Gacka. — Bolje bi bilo, optuženi, da odgovorite: može li se opravdati ubijanje stotinu i troje ljudi u Izgorima? — Ne. 347

— Zašto onda ispitujete svjedoka o Popoviću? — Rekao sam: u vezi je s događajima na Sutjesci. — Ne vidim tu vezu. — Molim predsjednika da se na to osvrnem kasnije. — Bit će vam dopušteno. — Okreće se Mastiloviću: — Slobodni ste — i proziva dvadeset i petog svjedoka, Božu Stupara (21), sina Siminog, iz Velike Ruiške, kotar bosanskonovski. Prije nego što je svjedok zauzeo svoje mjesto, ustao je general Kübler, žustro govori: — Moram da se izjasnim u vezi s izjavom svjedoka koji je rekao kako je postojalo naređenje da se ubijaju partizani. Zar nije razumljivo da se protivnici u borbi ubijaju. To nije obično ubojstvo. Dr Gučetić na to ne reagira, okrenut svjedoku: — Gdje si bio za vrijeme Četvrte ofenzive? Desetak minuta kasnije neprevođeni dijalog predsjednika i svjedoka optuženima je preveden u sažetku: kako se svjedok povlačio pred 369. divizijom, kako je ta divizija popalila Gornju i Donju Suvaju i pobila oko 150 civila, kako je u Jelašinovcima vidio u jednoj kući ubijenih i spaljenih 75 muškaraca, žena i djece... To se dogodilo u veljači; u ožujku su se do Ruiške probile dvije njemačke kolone i ubile 35 civilnih lica; svjedok ih sve znade poimenično. — Što se tiče prvog dijela navoda — ustao je da se brani bivši komandant bivše »vražje« divizije general Neudholdt — moram reći da mi slučaj nije poznat. Ipak, svjedoku vjerujem. A što se tiče optužbe za Ruišku, moram reći da se mi nismo vraćali... U ožujku i travnju nekoliko ofenzivnih operacija u Bosanskoj krajini izvodila je 114. lovačka divizija. Zatim je svjedočio Milan Bundalo sin Perin (46), iz Hašana. Najprije je govorio o prodoru jednog puka 717. pješadijske divizije u Majkić-Japru i Benakovac, na putu Sanski Most— Bosanska Krupa. Zatim svjedoči o događajima od 4. do 15. veljače, kad je kroz njegov kraj, »čisteći« Grmeč, prolazila 369. divizija. Prvo zvjerstvo 369. divizije koje je vidio svjedok dogodilo se u Benakovcu: 348

— Tamo su ubili dvije žene i desetoro djece. Jedna od žena se zvala Draginja Vještica, a druga Zorka Novaković. Najstarije ubijeno dijete imalo je 12 godina, a najmlađe 7 godina. Nijemci su ih ubili kad su potisnuli našu 2. brigadu u kojoj je bio i moj sin, a bio bih i ja, da mi noge nisu bile slabe. — Zna li se kako su djeca ubijena? — Sve narod znade — kaže susjed Branka Ćopića. — Grupa Nijemaca se bila zaustavila pred zapaljenom kućom Save Korice. Iz jednog kamiona su pokosili djecu. Kasnije sam ih, sirote, odvezao i sahranio. Poslije toga, vratim se i četiri kilometra dalje nađem Stanu Radaković iz Potkalinja; mrtva naša dobra Stana, a mrtvi i njenih petoro djece, najstarije u dvanaestoj... Sutradan, imamo sastanak s narodom: hajde, ljudi, govorilo se, pa i sam to kažem, ofenziva je prošla, dajte da mrtve pokopamo. Svi hoće, ta kako da neće! Mene zapalo da odem na Grmeč, ima tamo šuma Ravni do. Ima nas i do četrdeset, svi s lopatama i krampovima. Pokopali smo oko 250 leševa... — Jesi li mogao razaznati: borci ili civili? — Mnoge sam poznavao. Sve sam civil, stariji svijet. Većini znam imena... Na mene je najstrašnije djelovao zločin nad porodicom Rađenović iz Srpske Jasenice. Vojnici 369. divizije su čitavu porodicu vezali žicom za noge i ruke, pa ih zapalili; nismo našli rane od kuršuma. Sedmoro spaljenih... Neudholdt: — Ta vojska je govorila hrvatski? — Nisam čuo kako govore. Jer da sam ih čuo, ne bi vi sad mene slušali. Ali čuo sam od izbjeglica da su govorili njemački... — Onda to nisu moje jedinice — uzviknuo je Neudholdt! Nije bilo potrebno dokazivati mu da su kroz sela uz cestu Bosanska Krupa—Sanski Most u četvrtoj ofenzivi prošle samo jedinice 369. divizije i 3. gorskog zdruga, koji je također bio pod komandom optuženog Neudholdta, koji — odjednom skršen — »žali ovaj slučaj, dosad mi sasvim nepoznat.« Naredni svjedok, Radoš Raonić (21) iz Pljevalja svjedočio je o zločinima njemačkih trupa za vrijeme bitke na Sutjesci: kako je kod Popovog Mosta, na desnoj obali Sutjeske, nekoliko 349

kilometara do Sutjeskinog ušća, »noževima klan ešalon ranjenika«: — I sam sam bio u tome ešalonu. Nije nas bilo više od 80. Ja sam se sakrio u šiprag i sve sam to gledao s daljine od oko 30 metara... Kasnije sam naišao na naša tri druga. Povlačili smo se natrag, na Pivu. U nekom selu kod Mratinja naišli smo na tridesetak ubijenih civila... Optuženi šute. Dr Gučetić moli prevodioca da opomene Küblera: to je bilo na sektoru nadiranja njegove divizije. Pukovnik Tribukeit se prvi ogradio: nije sektor njegova puka. Küblera zanima: — Da li je uz ranjenike bilo sanitetsko osoblje? — Imali smo sanitetsko osoblje: jedan liječnik i tri bolničarke. Vidio sam kad su ubili toga liječnika — tiho kaže svjedok. Ne spominje sudbinu bolničarki. I one su ubijene kod Popovog Mosta. Na suđenju nije rečeno da je za vrijeme bitke na Sutjesci ubijeno 27 liječnika i mnogo više bolničarki. Poginula su i tri referenta saniteta. Küblera zanima da li su nosili propisane oznake Crvenog križa? Svjedok dugo, i s mnogo prezira u pogledu, mjeri komandanta 118. lovačke divizije: — Imali su, ali što im je to vrijedilo. Englezi su nam bacili čitav sanduk sanitetskih oznaka, a nisu nam bacili lijekove. — Kad se to dogodilo, u koje doba dana? — Bilo je jutro, između 8 i 10 sati. Dvadeset osmi svjedok, četrnaesti 11. veljače, bio je dvadesetogodišnji Marijan Žunić, sin Martinov, iz Stare Rijeke, kotar Sanski Most. Govori o paljenju sela Suhača, Brdari i Kamengrad. U Brdarima je vidio 50 ubijenih: — Sve stariji ljudi, i svi civili. Dr Gozze Gučetić je htio biti precizan: — Nisu li mogli poginuti od bacačke vatre? — U Brdarima nije bilo borbe. Front je bio daleko, — U Suhači nije bilo žrtava? — Bilo je, kako ne! Znam, jer tamo imam rođake... Neudholdt bi želio znati da li je vojska zadržavana u selima za koje svjedok kaže da su bila zapaljena. Kad svjedok kaže da je 350

»vojska samo prolazila«, Neudholdt povisuje glas: — To nije istina. Tu je vojska bila u kvartiru. Predsjednik ga opominje da stiša glas. Okreće se svjedoku: — Da li je vojska tu bila u kvartiru? — Ne — ostaje Žunić pri svome. I premda će Neudholdt trenutak kasnije — što, inače, uopće nije bitno — pokušati dokazati da se tu vojska duže zadržavala, ipak je mladi Žunić dobro pamtio: 369. divizija se tu zadržala vrlo, vrlo kratko, ne duže od 24 sata: već 16. veljače je počela koncentracija za »Weiss II« i »vražji« pukovi su usmjereni prema Ključu i MrkonjićGradu. Osnovnu činjenicu — paljenje sela — Neudholdt nije poricao. Poslije Žunića svjedočila je Primorka Marija Sašan koja je bila u kordunaškom zbjegu. Izvještavala je o zapaljenim selima na Kordunu: iza SS divizije »Prinz Eugen« svuda su ostajala zgarišta. Schmidthuber je, kao i sve vrijeme procesa, pokušao uvjeravati da »svjedok ne govori o sektoru moga puka«, nego o 13. SS puku, a kad to nije uspjelo, onda je krivnju prebacio na Talijane... Sljedeća je svjedokinja Milka Kuvačić (40), kći Mile Latinovića, iz Bukovače, općina Bosanski Petrovac. Izuzetno uzbuđena već od ulaska u vijećnicu, tokom svjedočenja postajala je sve nervoznija: očito, taj silni nemir u ženi izazivala je nesuspregnuta mržnja. Ponekad se činilo da će na optužene skočiti, kadra da se sama obračunava s njima. Njeno svjedočenje je istkano od strave i tuge: tu su »mrtve glave« s Kozila i u Drinićima, ubijeni »bez nosova, bez ušiju, izvađenih očiju«, »sitna djeca nataknuta na kolce«... Jeca kad se sjeća ubijene sestre Smilje: — I ona na kolac nataknuta, a dvoje djece, jedno sjedne, drugo s druge strane mrtve matere, sisaju mrtve dojke. Došlo mije da živa u vatru skočim. A kad sam zatim vidjela i tri brata, tri nejaka brata, Rajka, Žarka i Dušana, i oni ubijeni, bilo mije da poludim, i činilo mi se da sam zaista sišla s u m a . . . Sela Drinić, Vedro Polje i Bukovača su zapaljena. Iz mog sela, iz Bukovače, od 240 duša preživjelo je oko 50... — Ubili su vašu sestru i njene dvoje djece? 351

— Četvoro djece moje jadne sestre Smilje. A peto je ostalo živo, sklonilo se u jasle. Zanijemila sam od jada, onijemili ovi ovdje — rukom pokazuje na optužene. Schmidthuber traži kartu, jer, tvrdi: :! — To je sektor susjednog puka. Bilo bi dobro da mu sud može pokazati naređenje komandanta njegove divizije vođe grupe i SS general-potpukovnika Arthura Phlebsa od 17. veljače 1943. godine: Borbena grupa Schmidthuber prolazi i kroz Driniće, i kroz Vedro Polje, i kroz Bukovaču. Kad Schmidthuberu nije uspjelo da svali odgovornost na »susjedni puk«, pokušao je zbuniti svjedokinju: nije li se, možda, ona zabunila, možda su ta zlodjela učinili ustaše, a ne SS jedinice. U veljači 1943. tamo nije bilo ustaša. Alija Delić, Salkov, dvadeset devetogodišnjak iz Mostara, svjedočio je o zločinima u petoj ofenzivi. Bio je borac 3. bataljona 10. hercegovačke brigade. Prilikom proboja preko Sutjeske, 13. lipnja, kad gine i komandant njihove divizije Sava Kovačević, ranjenici 3. bataljona su ostali u dolinici nekog potoka, u zaklonu, tako da ih liječnik može previjati... Tu je i svjedok ranjen. Kad je 3. divizija razbijena i kad prestaje organizirani proboj, svjedok se iz pakla izvlačio sa svojim drugom Smajom Jugom: — Na 400 metara pred nama pojavili su se Nijemci. Ubijaju sve na koje naiđu. Jugo mi predloži da se nekako popnemo na drvo. Tako i uradimo. Odatle, sakriveni, vidjeli smo kako su Nijemci naišli na naše ranjenike i kako ih ubijaju rafalima iz šmajsera. Zatim tuku kundacima... Kad smo se izvlačili, naišli smo na još jednu grupu ubijenih ranjenika i tifusara. Mislim da ih je bilo više od 120. Među mrtvima, nađemo i živu partizanku Milku Crnogorku. Noge joj presječene rafalom... Optužene je zanimalo da im svjedok kaže: koje njemačke jedinice su izvršile zločine. Čude se kad im odgovara da nije ni gledao ni vidio jesu li vojnici imali oznake SS ili lovačkih jedinica: jesu li bile pod Schmidthuberovom ili Küblerovom komandom. Miloš Kosijer (43) iz Kosijera, općina Vojnić svjedoči o zločinima na Kordunu za vrijeme operacije »Weiss I«. Prvi je 352

zločin vidio u selu Kolariću kod Vojnića: tamo je tridesetoro ljudi žicom vezano i zapaljeno u stogu komuše. Schmidthuber je, i bez karte, odmah ustvrdio: — Sektor 13. SS puka! O zločinima za vrijeme operacije »Weiss« svjedoči i dvadeset dvogodišnji Stanko Todorović iz Dobrine kod Gline: on je vidio zločine 369. legionarske »vražje« divizije: u selu Dobrini zapaljeno je 35 kuća, a dva čovjeka, starija od 50 godina, odvedena su u Dragotinu, gdje je, poslije odlaska legionara, nađeno 17 ljudi iskopanih očiju i troje ubijene djece: — Jedno trogodišnje dijete ostavili su pečeno u furuni na tepsiji! — To si čuo? — To sam svojim očima vidio kad smo ušli u selo. Dalje: u Klasniću je ubijeno 15 ljudi (»Sjekirama su im razbijali glave«); u Brubnu su zapaljene sve kuće... — Žalim, kaže Neudholdt, ali o svemu tome ništa nisam znao. — Sad znate — kaže dr Gučetić, ljut. I poziva svjedoka Obrada Lukača (43) iz Resanovaca, općina Bosansko Grahovo, koji kaže da je na Šatoru bilo »preko hiljadu mrtvih« i da je u njegovom selu Resanovcima bilo »oko 20 mrtvih.« Dvadeset prvi svjedok 11. veljače bila je dvadesetogodišnja Petka Petrović, kći Mirka Markovića, iz Kusidola, kotar Nikšić. Priča kako se narod povlačio s našim jedinicama. Kad su partizani odstupili dalje, na sjever, prema Sutjesci, »žene sa petoro do šestoro djece vraćale su se kućama... To je bilo u Gornjem Polju. Nijemci su ih pohvatali i ubili 148 lica.« — To si čula ili vidjela? — Vidjela sam leševe u rijeci. I vidjela sam sagorjele kuće i kosti. A znam i za šest ranjenih partizana. Ostali su, nepokretni, više Gornjeg Polja. Nijemci su ih našli i ubili. Optuženi nemaju pitanja. Schmidthuber je već prije priznao da su njegove jedinice bile u Gornjem Polju. Milka Bajić, kći Pere Grubora, iz podgrmečkog mjesta Gorinja, svjedočila je o zločinima »vražje« divizije: kako su 353

legionari u Gorinji »prvom mom komšiji ubili četvoro djece«, zatim: kako su ubijene njena tetka, svekrva i strina, pa rođakinja, trudnica, i njene dvoje djece... Neudholdt se javio, neprozvan, odmah poslije prijevoda: — Mogu samo da izrazim osobni prezir prema svim tim zločinima. Ali kad se takvi zločini predočuju za zelenim stolom, ostaje neuporedivo snažniji dojam nego na terenu. Svi koji su bili u ratu, razumjet će. Znate li kakav se gnjev stvara u vojniku kad sve oko njega grmi, kad oružje govori, kad u njega pucaju iz svakog grma, kad očekuje napad na svakom metru putovanja željeznicom... Sve ja to razumijem, ali razumijte i vi mene. I säm sam izgubio sve što sam imao. Milka Bajić ga netremice gleda dok govori. Nervozno briše ruke o crnu haljinu. Govori samo za sebe, ali je svi čuju: — Ko te tjerao u rat, pas ti mater... — Zbog ovog rata ništa više nemam — govori Neudholdt i ne zapazivši da se svjedokinja oglasila — a ja rat nisam htio... Njegosava Krstajić, kćerka Tome Kneževića, trideset trogodišnja seljanka iz sela Rudanci kod Žabljaka, iskazuje svoj doživljaj zbjega za vrijeme pete ofenzive (»lutali smo po šumi 40 dana«) i svoj doživljaj zločina: — Sve su ubili koje su uhvatili! Njegosava Krstajić je bila posljednji svjedok 11. veljače. Pretres je zaključen u 13.55 sati. Narednog dana, 12. veljače, osmog dana suđenja, od 8.15 do 13.15 sati pred sudom se izredalo još 19 svjedoka. Šestoro ih govori o svom doživljaju i viđenju njemačkog bombardiranja Beograda 6. travnja 1941, jedanaestero o njemačkim zločinima za vrijeme bitke na Sutjesci, a po jedan o zločinima u Srbiji 1941. godine (Lontscharev puk) i u Dalmaciji, na Pelješcu 1943. godine. Osim toga, pročitano je i pismo jednog samozvanog svjedoka: bilo je to pismo nekadašnjeg vojnika 718. odnosno 118. njemačke divizije Drage Lerea, koji je, kaže, »čitavo vrijeme okupacije živio pod lažnim imenom Künzl«. Pisao je kako poznaje »Küblera otkako je zamijenio Fortnera, pa sve do 1944. godine kad je smijenjen od generala Lameya«: 354

»Pored ostalog, dotični je u Petoj ofenzivi, kada je njegov štab bio u Foči, u svibnju 1943. godine, naredio da se strijeljaju svi zarobljeni partizani kod kojih je nađeno oružje, da se strijeljaju poslije saslušanja kod obavještajnog oficira (Ic)... Pod njegovu komandu je spadao i major Tribukeit, nosilac viteškog križa. Poslanje k nama s ruskog fronta kao specijalist za gerilsku borbu. Vodio je borbe za vrijeme 5. ofenzive na Trovrhu i dalje u pravcu Tare, preko Bakica, Kušlata, Moričina i Čelebića. Pod njegovom komandom je bio i kapetan Baker, komandant bataljona 369. divizije. Ovaj bataljon je bio u sastavu 118. divizije samo za vrijeme 5. ofenzive; držao je lijevo krilo na Tari. Kad sam u Moričini Bakera upitao gdje su zarobljenici, odgovorio je: »Kod mene ima samo mrtvih, zarobljenika nema!« A žene? »I to su banditi!« — odgovorio mi je Neudholdtov oficir. Kod proboja partizana, u lipnju 1943. godine, Kübler je sam sa željezničke stanice Foča pucao iz topa od 100 mm u pravcu proboja. Za uspjehe u 5. ofenzivi njemu je obećan viteški križ...« Sud nije utvrđivao stupanj istinitosti navoda u ovome pismu. Nije čak ispitivano ni to tko je Lere, odnosno Künzl. Činilo se da je sve najhitnije već utvrđeno; pismo je, naime, čitano poslije svjedočenja pedeset petog svjedoka, osamnaestog u osmom danu procesa, u rano popodne 12. veljače. Osim Künzlovog pisma, o zločinima u petoj ofenzivi jedanaest je svjedoka iznosilo osobne i uopćene dokaze. O strahovitim zbivanjima na pravcu nastupanja Schmidthuberovih trupa govorilo je najviše svjedoka: Radoslav Bajagić (37) iz sela Zukve, kotar šavnički ( » . . . U kolibu Gojkovića natjerali su žene, djecu i starce, a onda su u kolibu gađali puškama i mitraljezima, tako su je zapalili i svi su u kolibi izgorjeli, ukupno oko 90 osoba...«), dr Obren Blagojević (34) iz Pive, srez šavnički ( » . . . U Miljkovcu je grobnica sa 450 leševa, i tu je najveći dio moje porodice...«), Radivoje Dakić (32) iz sela Crna Gora, kotar šavnički (»U Gornjim Breznama našao sam druga Pera Radojevića koji me je odveo u Donju Breznu i pokazao mi štalu Milana Dutovića u kojoj je ubijeno i zaklano četrdeset duša...«), Milka Obradović (21) iz,Žabljaka (»U selu Pridvorica Nijemci su ubili moju babu, imala je 80 godina: živa je 355

spaljena...«), Mirko Žarković (72) iz Planine Pivske, kotar šavnički (»U mome selu u kućama su zapalili preko 150 teško ranjenih partizana...«), Milovan Seratlić (29), iz Bukovice, kotar šavnički (»U Crkvicama našli smo više od pedeset ranjenih partizana, svi su bili zaklani...«) i Todor Blagojević (62) iz Bukovice, kotar šavnički (»Samo iz moje porodice ubili su 242 člana, sve civilna lica, djeca i žene...«). Od boraca koji su sudjelovali u bitki na Sutjesci, 12. veljače svjedočili su Jovan Tomić (3. sandžačka proleterska brigada), Danilo Jauković (3. sandžačka) i slijepi Slavko Čvoro (ešalon teških ranjenika). Jovan Tomić iz Bjelopolja, Brankov sin, u petnaestoj je godini došao u partizane. Njegova jedinica je u najtežim danima bitke na Sutjesci bila u zaštitnici Centralne bolnice Vrhovnog štaba. Sjeća se: — Kad su nas na Sutjesci zaustavili, presjekavši nam izlaz iz kanjona, izmiješali smo se s njima, i mi i lakši ranjenici s oružjem u ruci. Švabe su uništavale bolnicu na sve načine. Tukli su vatrom iz oružja, ali su upotrebljavali i hladno oružje. Koliko razbijenih lubanja! — — kad je učinili

I sve si to ti vidio? Ne dok je trajala borba. Ništa ne vidiš dok se boriš. Nego, pala noć, a ja trebao da se izvlačim. Tada sam vidio što su s bolnicom. Bilo je vedro, i mjesečina, sve se vidjelo...

I Kübler i Schmidthuber su odahnuli kad je svjedok rekao da je »na tom sektoru bila 1. brdska divizija«. Kao d a j e komandant te divizije Walter Stetner von Grabenhofen imao drugačije naređenje od Küblera i Schmidthubera! Dvadeset trogodišnji Slavko Čvoro iz Miošića (Rogatica), bio je u ovom osmodnevnom procesu posljednji svjedok. Govorio je o svom ešalonu: o petsto do sedamsto ranjenika: — Među nama je bilo drugova bez nogu i ruku, bilo je slijepih... Bili smo na desnoj obali Pive, kod Lesišta. Tu su nas Nijemci zatekli; jedna kolona je došla od Šćepan-Polja, druga od Mratinja, a treća od Rudina. Kao stado, zbili smo se u grupu. 356

Tražimo oslonac jedan u drugom, jaki kad smo zajedno. Kad su nam prišli na oko 50 metara, počeli su da nas zasipaju bombama. Na nas je tu bačeno oko 300 bombi. Poslije toga su nas tukli mašingeverima... Gledaju tko je živ, pa žive tuku kundacima. Nekima su sol trpali u usta, da se tako uguše... Onda su otišli, a ja sam ostao živ. Ali sàm nisam znao kuda da odem. Kasnije su naišle dvije žene, i one su me sklonile u neku pećinu pod Durmitorom... U ešalonu teških ranjenika bio je i svjedok Danilo Jauković, rođen na kraju 1918. godine, sin Novakov, iz durmitorskih Jezera. Dvije godije prije procesa na kojem će reći potresne istine o sebi i svojim drugovima u dolini Sutjeske, Vrhovni komandant mu je predao Orden narodnog heroja. Uoči operacije »Weiss«, Jauković je teško ranjen: imao je u obje noge pet teških rana od mitraljeskog rafala. Na Sutjesku je krenuo u 1. bataljonu teških ranjenika, uz liječnicu dr Zoru Štajner. General-potpukovnik Danilo Jauković je svoje svjedočenje o zločinima na Sutjesci objavio u višetomnom zborniku »Sutjeska«, u knjizi četiri, poglavlje »Proboj nije uspio«: »Bilo se već dobro razdanilo kad smo izbili na Tjentište. Vrijeme je bilo divno. Na nebu nigdje oblačka, samo je zgusnuta magla poslije jučerašnje kiše još pritiskivala rijeku. No uskoro, kad su se prvi sunčevi zraci počeli prosipati po ovoj divnoj, sada tako krvavoj dolini, iščeznu i magla. Prešli smo odmah hladnu i brzu Sutjesku. Dosta širok put vodio je preko Tjentišta u pravcu Popova Mosta. To je stari put, zvani Dubrovački put, nekada najbliža trgovačka veza između Dubrovnika i Sarajeva. Drugi, manji, odvajao se lijevo u pravcu sela Krekova. I prošle godine sredinom juna bili smo ovdje, u nekad bogatim selima Tjentištu, Krekovima i drugim koje su spalili četnici još krajem 1941. godine, jer su tu živjeli Muslimani. Danas tu nema nijednog čovjeka. Ostale su samo zidine zarasle u korov. Na putu niz Sutjesku opet užasan prizor, djelo njemačkih zločinaca. Na desnoj strani, duž ograde, leži oko dvadeset leševa, poredanih jedan uz drugog. Svi su strijeljani — to se vidi po 357

ranama. Svima su kuršumima probijene glave. Iz rana gamiže mnoštvo crva. Na nekim ih je toliko mnogo da prosto čine uzdignutu kupu. I to su sigurno ranjenici i tifusari, bolesnici koji su bez snage i oružja pali u ruke zločinaca. Sve bolnice, izmiješane s komorama, smjestiše u dolinu kroz koju je proticao Usovički potok i drugi, manji, desno od njega. Bilo nas je toliko mnogo da čovjek prosto nije imao gdje da se spusti na zemlju. Pokušao sam da se popnem uza stranu, ali ona je bila jako strma, tako da se na njoj nije moglo ležati. Rukovodioci bolnice odoše uz brdo, u pravcu odakle se čula borba. Računamo da su pošli da se povežu s operativnim jedinicama, kako bi održavali vezu s njima i, kad se izvrši proboj, da povedu i nas. No oni se nijesu vraćali, niti smo imali ma kakvih podataka o situaciji. Uskoro neko javi da sanitet 3. proleterske brigade krene naprijed. Iz te ogromne zbijene gomile počeše se izdvajati ranjenici. Osoblje saniteta i nešto ranjenika već su se prikupili. Krenuh i ja za njima u pravcu Krekova. Najzad smo stigli do Usovičkog potoka i produžili u pravcu Krekova. Tu nađosmo neke prištapske dijelove 5. crnogorske brigade. Naprijed se ne može, jer se u neposrednoj blizini ispred nas čuje borba i povremeno zrna zvižde iznad nas. Interesovali smo se ko je izdao naređenje da sanitet 3. brigade krene naprijed, ali odgovora nije bilo, to niko nije znao. Ono drugova što se tu nalazilo nije znalo ni za štabove ni za jedinice. U stvari, ovdje su bili dijelovi komore, pa nije ni čudo. Ostali smo i mi i čekali novo naređenje. Smatrali smo da će nas obavijestiti čim se izvrši proboj kroz neprijateljske položaje. No sati su prolazili, dugi i beskrajni, a mi ništa nijesmo znali o situaciji. Tada smo se vratili do Usovičkog potoka. Primaklo se već podne i mi smo još u neizvjesnosti. Borba je sve manja. Mi je, u stvari, i ne čujemo izuzev povremeno, i to ne na istom mjestu, već na cijelom prostoru od Krekova pa do Lastve. Umor i san me savladaše i zaspah na koži koja mi je bila tako dragocjena na ovako vlažnoj zemlji. Kad sam se probudio, dan je bio već na izmaku. Grupa ranjenika, sa kojom sam jutros došao ovdje, još je bila tu, samo se 358

bila razmilila po šumarcima i gustoj travi ispod šume. Sad je već bilo dosta novih vijesti, ali samo rđavih. Rekoše da je situacija potpuno jasna. Jutros u zoru prebacile su se jedinice 5. crnogorske i dva bataljona 1. dalmatinske brigade preko Sutjeske i izvršile napad na neprijateljske položaje. Ispred sela Krekova, među prvima poginuo je komandant naše 3. divizije Sava Kovačević. Bataljoni su jurišali, ali uspjeha nije bilo. Jer, neprijatelj je čekao maskiran u rovovima i otvarao ubitačnu vatru tek onda kad su naši bili neposredno ispred njega. Gubici su na našoj strani veliki. Treća proleterska brigada, koja je štitila bolnicu dok se sva prebacila na lijevu stranu Sutjeske, i Mostarski bataljon 10. hercegovačke, produžili su za 5. brigadom i izvršili napad na neprijateljske položaje. I oni su pretpjeli teške gubitke. Računa se da je polovina sastava 3. brigade izbačena iz stroja. Poginuo je komesar brigade Božo Miletić i zamjenik komandanta Momo Stanojlović; iz 4. bataljona komandant bataljona Milovan Peković i zamjenik komandanta Laie Vuksanović. Poginuo je također veliki broj četnih i ostalih rukovodioca i boraca. Nije bolje prošao ni Mostarski bataljon. Iz 3. proleterske brigade probio se čitav 5. bataljon sa manjim grupama iz 2. i 4. bataljona, dok su se ostali, izgleda, pošto nijesu uspjeli da se probiju naprijed, vraćali i probijali kroz neprijateljske redove, jer, Nijemci su već stigli i na desnu obalu Sutjeske. Ostali su tifusari, bolesnici i ranjenici iz Centralne bolnice i iz bolnice 3. divizije i brigadnih saniteta. O tome sam obavijestio drugove u našem sanitetu. Ono malo sanitetskog materijala podijelismo međusobno. Zapravo, svaki je uzimao ponešto, neko gazu, neko zavoj, neko tabletu, već prema tome kako je kome što trebalo. Okupismo se u jednu grupu 3. proleterske i krenusmo natrag istim pravcem otkuda smo jutros došli. U toj grupi, pored ostalih, bili su Dragiša Pajević, referent saniteta brigade, Dragica Kladarin, Marinko Dragaš, Dušan Fundić, Zora i Slava Pejinović, Vera i Sava Pavićević i Obrad Đoković. Na livadi pored puta nađoh mrtvog Radomana Mrdaka, komandira čete iz našeg 2. bataljona. Parče granate pogodilo ga je u grudi. Pored njega na travi lokva usirene krvi. 359

Iznad Tjentišta, u šumi sa gornje strane puta, bila je komora 3. divizije. Niko više tu nije bio. Ostale su samo stvari. U jednoj torbici sekcije. Uzeh sve, jer mi bi žao da ih ostavim... Sutjesku smo prelazili lagano, čvrsto se držeći jedan za drugog, jer je poslije kiše bila nadošla. Ja sam išao na štakama, ostavivši konja, jer se moralo probijati bespućem. Na drugu stranu Sutjeske prešlo je nas 16, uglavnom ranjenici, nekoliko bolničarki i osoblje iz saniteta. Od oružja imamo samo nekoliko pušaka, jer ranjenicima nije bilo dozvoljeno da iz jedinice nose oružje u bolnicu. Sad se sami snalazimo. Uzeh pušku koju nađoh na samaru ubijenog konja...« Tako je Danilo Jauković doživio 13. srpnja 1943. godine. A zločine nad ranjenicima, da li je vidio? O tome je 12. veljače 1947. godine u vijećnici Vojnog suda u Uzun-Mirkovoj ulici govorio: — Vidio sam njemačke vojnike kad su se spustili prema bolnici dolazeći od Krekova. Čim su došli do ranjenika, počeli su ih ubijati jednog po jednog, nekad iz pištolja, nekad iz mašinki. Ranjenicima su pucali, uglavnom, u glavu. Vidio sam kad su tako pucali u moga druga Dragu Đerkovića koji je bio bez obje noge... Krećući se pomoću štaka, s nogama u teškim ranama, Danilo Jauković je prošao prašume Peručice i strašno bespuće do Durmitora za trinaest dana. Usput je vidio sve one zločine o kojima je već bilo govora: — U mome selu, Jezerima, ispod Durmitora, sve je bilo spaljeno! Kasnije će ponešto od onog o čemu je svjedočio zapisati u članku »Durmitorski kraj u plamenu«. Podaci Danila Jaukovića posebno optužuju Schmidthubera i njegove jedinice: riječ je bila o zločinima u Dobrim Selima, Slatini, Previšu, Pridvorici, Skoku, Pošćenju, Gornjoj Brezni... — Tako su esesovci u kući Spasoja Radojevića pobili 11 ljudi, a zatim su donijeli slamarice, naložili vatru i kuću zapalili. Čitavo selo Gornje Brezne spaljeno je do temelja... Iz jedne zapaljene kuće u kojoj su se nalazili zatvoreni ljudi pobjegla je ranjena, 360

smrskane vilice, Krstinja Radojević i stigla u Vojnik kod jednog zbjega. Nekoliko dana ranije strijeljali su joj muža i sina, a ovoga snahu i kćer... Esesovci su na zvjerski način lišili života i mladića Radoja Todorovića. On je već nekoliko godina bio paraliziran, stalno vezan uz postelju. Kad su seljaci počeli da se sklanjaju ispred Nijemaca, nije dozvolio da ga nose. Smjestili su ga nedaleko od kuće, u manjoj šumici, napravili mu bajtu i obezbijedili najnužnije. Ali, Nijemaci nisu ni njega poštedjeli, već su ga prvo zaklali, a onda zapalili b a j t u . . . Pred Vojnim vijećem 12. veljače 1947. godine o zločinu na Sutjesci izjašnjavao se i jedan osamnaestogodišnjak koji na Sutjesci nije bio u svibnju i lipnju 1943. godine: Sutjesku je obišao dvije godine kasnije, kad je — reći će — »išao na pomen palim borcima«. To je bio Tomo Kovačević, Gajov sin, iz Nikšića: — Idući uz Sutjesku, nailazili smo stalno na kosture. Na jednom mjestu našli smo 36 nosila. Tu su bile lobanje, sve mecima probijene. Kosti su bile na nosilima, a platno istrulilo... Optuženi se nisu mnogo javljali, tek povremeno da bi ustvrdili kako »tuda nije prolazila moja jedinica«. General Kübler je bio posebno sklon za »svađu« sa svjedokom Jaukovićem. Prije svega, iskazao je zaprepaštenje: — Bilo je nemoguće da se itko izvuče preko sektora moje divizije... Ipak, Jauković i njegova grupa su se izvukli, i to nije bik jedina grupa koje se spasila. — Što se tiče pokolja nad Centralnom bolnicom (»Ovdje je bio 3. bataljon 738. puka i baš su se tu danima vodile najžešće borbe«), Kübler »želi da se izjasni«: — Ništa mi nije javljeno o svemu tome što svjedok izlaže. Nije mi javljeno da je neprijatelj nosio međunarodni znak Crvenog križa, niti da je poslao parlamentarce koji bi javili da prolazi bolnica. — Pa i da ste vidjeli znak Crvenog križa, što bi to značilo! — kaže predsjednik vijeća, na što Kübler diže ruke: — Kako ne! U naređenju nigdje ne piše da treba ubiti one koji se predaju. 361

Nitko ga ne podsjeća da je osobno potpisao 12. svibnja zapovijed u kojoj (točka 2) nalaže: »Strijeljati, poslije saslušanja, onoga tko je otvoreno sudjelovao u borbi protiv njemačke vojske!« Zadovoljan što ga ovoga puta nitko ne podsjeća na optužujuću zapovijed, želio je saznati — kao da o tome nikad ništa nije čuo, onda kad je to bilo — od Jaukovića: — Da li je u ranjenike pucano iz neposredne blizine ili s razdaljine? — Iz najneposrednije blizine. Nekad bi njemački vojnici rafalom ubijali po nekoliko teških ranjenika koji su ležali jedan uz drugoga... — Možda ipak nije bilo vidljivo da su to ranjenici? Ovoga puta se dr Vuko Gozze Gučetić javio ljutito: — Zar je, optuženi, bilo potrebno da se nad Dragom Đerkovićem vije barjak s crvenim križem, pa da bi se vidjelo kako je on ranjenik? Zar nije bilo dovoljno vidjeti d a j e bez obje noge! Kübler je ostao tvrdokoran. Ne uzbuđuje ga predsjednikova primjedba. Vidio je on, kaže, ranjenika koji su se i ranjeni borili! A što se tiče spomenutog Đerkovića i drugih teških ranjenika: — Za njih ima samo jedan izlaz: da dignu ruke, da tako dadu do znanja da se predaju. I ja sam to, kao mlad oficir, doživio u prvom svjetskom r a t u . . . — Ali oni koji su vas zarobili nisu vas ubili —javio se tužilac potpukovnik Ostrić: — Prema vama je postupljeno po propisima međunarodnog prava. Da li je optuženom poznato da one trupe koje zaposjednu teritorij s ranjenicima treba da pokupe ranjenike i da im pruže svaku pomoć i njegu, kao i vlastitim ranjenicima? — To znam. — Ali tako nije učinjeno, optuženi Kübler! Kübleru se više nije raspravljalo. Osmog dana procesa javna rasprava je počela izvođenjem svjedoka koji su doživjeli bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. godine. Šestoro ih je svjedočilo, od toga troje liječnika, koji su 6. travnja ujutro bili na dužnosti u bolnici. Prvi je prozvan liječnik Vladislav Bošković, koji je 1941. imao 29 godina; radio je 362

u dječjem odjeljenju Državne bolnice. Predsjednik vijeća traži da iznosi konkretne podatke: — Ukratko nam ispričajte vaš doživljaj. — Ujutro tog fatalnog jutra bio sam dežurni. Tek što sam ušao kroz gornju kapiju, pojavili su se avioni. Pomislio sam: vježba, jer da nije vježba, čula bi se protuavionska artiljerija. Uđem s tim uvjerenjem i u odjeljenje, a onda poče zemlja da se trese, odjeknuše strašne detonacije... Oko 8 sati jedna ogromna bomba s padobranom pala je na Histološko-fiziološki institut. To je bio ponos Medicinskog fakulteta, taj institut. Pred Institutom bio je vrlo uočljiv znak Crvenog križa... Bio sam među onima koji su po razorenim zgradama i ulicama prikupljali ranjenike. Odasvud su se čula zapomaganja... Toga dana poginuo je i moj brat, pristav Državnog pravobranilaštva, Žarko Bošković. Bombardovanje ga je zateklo kod Vaznesenske crkve. Brata smo otkopali tek 3. maja. Na jugoistočnoj strani groblja pokopali su ga u zajedničku grobnicu. Grobar mi je dozvolio da poslije policijskog sata, rano ujutro, izvadim bratovo tijelo iz zajedničke grobnice i da ga zasebno zakopam... Mi smo u ono vrijeme procjenjivali da je za vrijeme bombardiranja ubijeno između 10 i 15 hiljada ljudi. Zanimalo me to, ali se ništa nije moglo utvrditi. Na groblju su mi u povjerenju objasnili d a j e najstrože zabranjeno da se o tome vodi evidencija. Zbog toga su žrtve zajednički pokopane. Svjedok je sudu objasnio da u blizini bolnice nije bilo nijednog vojnog objekta, ništa od onog što je Lohr pred sudom označio kao ciljeve napada. Na to je optuženi Lohr odmah reagirao: — Svjedoku, očito, nije jasno koliki je raspon pri bacanju bombi: koliko daleko mogu pasti od mjesta gdje su bačene... O razaranju Histološkog instituta svjedočila je i liječnica dr Julijana Bogičević: — Isto tako, bomba je bačena i na ginekološko odjeljenje, i na školu za nudilje u Deligradskoj ulici. Poginula je sestra Janjić, a direktorka je ranjena. Dječja klinika je demolirana. Jedna bomba je pala i na Institut za rak. 363

I dr Bogičević je ustvrdio da u blizini bolničkog centra u Višegradskoj ulici nije bilo nikakvih vojnih objekata. Lohr je intervenirao: — U blizini su Skupština i Dvor. Dr Julijana Bogičević je na to rekla da je Dvor u KraljMilanovoj ulici, a Skupština u Aleksandrovoj — oko dva kilometra dalje od bolničkog centra. — A dvorac na Dedinju? — uporan je Lohr. — I taj dvorac je daleko, na uzvišici je. — Teško mi je da se izjasnim — uzdiše Lohr: — Nemam plana grada. Osim toga, kad je bilo bombardiranje, bio sam u Beču i nisam znao za pojedinosti... — Međutim, iz njegovog naređenja za napad na Beograd vidi se da su bombarderi 51. zrakoplovnog puka imali zadatak da bombe bace na dio grada gdje je bolnički centar, to jest na Višegradsku ulicu. Pokušao je objasniti da je bolnički centar slučajno pogođen iako je prije säm tvrdio — da oni objekti koje Nijemci nisu željeli razoriti, nisu bombardirani. Taj primjer je bio najuočljiviji prilikom dijaloga o Bijelom dvoru: — Kako to da Bijeli dvor nije razoren, on je vojnim ciljevima bliži od bolnice? — Već sam spomenuo: Göring je naredio da se Bijeli dvor poštedi: pripadao je knezu Pavlu, a knez i Göring su imali bliske prijateljske odnose... Dr Aco Obradović, četrdesetogodišnjak, ušao je u vijećnicu krajnje usplahiren, gotov da svakog časka plane. Stisnutih pesnica prijetio je optuženima. Činilo se povremeno da će skočiti na sićušnog Lohra, koji se uvukao u se, sve beznačajniji. Dr Vuko Gozze Gučetić je zamolio svjedoka da se smiri: — Dajte objektivne činjenice! — Ubili su mi brata — rida, snažno i potresno, tako da je sve u vijećnici utihlo. — Ubili su sedmoro iz moje porodice, i još četvoro iz kuće u kojoj smo stanovali, u Nebojšinoj ulici. Kad sam se u maju vratio u Beograd, da vidim što je s mojima, saznao sam da su u zajedničkoj raci na Novom groblju. Tamo nije bilo spiskova po imenima, nego samo po ulicama. Tako je pisalo: iz 364

Nebojšine ulice — 4. A samo iz jedne kuće izvučeno je 27 mrtvih... — Mislite da su podaci namjerno skrivani? — Sigurno — svjedok se postupno smiruje, sad bez suza govori. — Znači, iz kuće u kojoj ste vi stanovali 11 ih je ubijeno? — Od stanara 11, a još 16 od onih koji su se tu bili sklonili. Znate, mislilo se da tu četvrt neće tući... Lohr je na to rekao daje statistiku vodilo predsjedništvo grada Beograda: — Mi smo od njih dobivali podatke... A što se tiče napada, bilo je to kao i u svim drugim bombardiranjima gradova. Žrtava je moralo biti. Ovdje nije dokazano da je napad na Beograd iznimka u ovom ratu. Dr Gučetić je pozvao svjedoka Ranka Rankovića prije nego što je Lohr završio svoje objašnjenje. Ranković (46) je rodom iz Požarevca, u Beogradu od 1921. godine. Tiho je govorio, dovoljno jak da suspregne jecaje: — Ubili su mi majku, ženu i četvoro djece... Sin mi je još na liječenju, invalid. — Vaša je kuća blizu vojnih objekata? — Nema vojnih objekata. Ja sam živio na Bajlonovoj pijaci. Najbliži nam je Dunavski most. Lohr »razumije da svjedok, sudbinom tako teško pogođen, želi zlo« i njemu i svim njemačkim avijatičarima, ali bi »ipak htio« da se činjenice utvrde pred planom grada, a »ne po iskazima ljudi koji su toliko patili.« Peti je o razaranju Beograda svjedočio Stevan Gregorić (62), koji je prilikom bombardiranja bio zatrpan u Primorskoj 10. Iz njegove kuće je tu ostalo 9 mrtvih. Nema značajnih objekata, rekao je, u blizini njegove kuće; najbliža je Fabrika čarapa. Lohr se nije izjašnjavao. Posljednji je o 6. travnju svjedočio Branislav Tanasijević (42). On je govorio o žrtvama: kako ih je skupljao po ruševinama i razorenim ulicama. Lohr se ni ovoga puta nije izjašnjavao, ali je dovoljno glasno, tako da ga čuju i suci i tužilac, rekao Fortneru: 365

— Tu ništa nedozvoljenoga nema. Uobičajeno bombardiranje! Vidi se da sam nevin. Bila su još samo dva svjedoka: Čedomir Blagojević (25), sin Stjepanov, iz Kune s Pelješca, svjedočio je o zločinima na Pelješcu u jesen 1943. godine, a Rudolf Poscheck, vojnik puka generala Lontschara, o zločinima toga puka: o odmazdama u Srbiji 1941. godine.

366

Obrana

Deveti dan suđenja, četvrtak, 13. veljače 1947. godine. Stenograf Bojić u 8.15 sati zapisuje: »Prilikom ulaska sudskog kolegijuma u sudsku dvoranu prisutni, koji su ispunili sudsku dvoranu, burno plješću.« Toga su dana izricane završne riječi. Prvi je govorio vojni tužilac, zatim branitelji po dužnosti, oficiri JA, i, na kraju, optuženi. Govori tužioca i branitelja optuženima nisu prevođeni. Na primjedbu optuženih, dr Vuko Gozze Gučetić je objasnio da »to i nije važno optuženima, govori su namijenjeni sudu«. U završnoj riječi tužioca bilo je sve ono što je on dokazivao prethodnih osam dana procesa. Branitelji po dužnosti imali su i suviše malo činjenica da bi barem donekle obranili štićenike. Branitelj optuženih Lohra i Schmidthubera je, na primjer, pokušao Lohra braniti uvjeravajući sud da je »Lohr, izgleda, izdao naređenje potčinjenima da se u Beogradu bombardiraju samo vojni ciljevi«, a da — »što se tiče odmazde« — naređenja »za odmazde optuženi Lohr nikad nije izdao«. Branio je Lohra i podatkom da »od 1939. do 1945. nikako nije bio odlikovan, čak ni onda kad je zauzeo otok Kretu«. Teže mu je bilo braniti Schmidthubera, ali i tu je našao nekoliko »olakšanja«: • »Kada je popaljena Kriva Reka, optuženi je bio protiv paljenja« • »Bio je strog i discipliniran oficir, ali ne bi se moglo reći, što je ovdje kazano, da je i krvoločan« • »U Dubrovniku je činio izvjesna dobročinstva, davao je 369

stanovništvu hranu, a jednom prilikom je iz talijanske lađe narodu podijelio žito« • »Spasio je jedan transport Srba, koje su ustaše htjeli odvesti u Jasenovac...« Drugi branilac je zastupao Fortnera, Neudholdta i Kiiblera. Za trojku štićenika je rekao: »Iako su bili komandanti divizija, iako su bili na visokim položajima, nisu bili ništa drugo nego ljudi preko kojih su prenošena naređenja i koji su ta naređenja izvršavali«. Molio je sud da ima u vidu »da su optuženi više od 40 godina u vojsci, da su od djetinjstva odgajani u krutom pruskom militarističkom duhu, u duhu slijepe pokornosti«. Često, rekao je njihov branitelj, »i pored njihove dobre volje, dešavali su se izvjesni zločini za koje oni nisu znali, a za koje su čuli tek u toku pretresa na sudu.« Branitelj Tribukeita i Lontschara je najprije »izvlačio« pukovnika: tražio je da se shvate njegovi razlozi »slijepe pokornosti«. A u vezi s ubijanjem ranjenika na Sutjesci naglasio je da nije bilo utvrđeno da li je to bilo na sektoru djelovanja Tribukeitovog ili nekog drugog puka. Lontschar pak, rekao je branitelj, nije kriv za tragediju Kragujevca: nije ni znao šta se događa. Kao komandant feldkomandanture 599 »imao je samo da vrši izvjesne dužnosti koje su mu bile propisane«. Molio je sud da ima razumijevanja za starog generala »koji je intervenirao kod zaštitnog bataljona u Užicu za jednu ženu, pa je puštena iz zatvora«, iako se isticala kao partizanka. Molio je da se uzme u obzir i njegov humani postupak u Beogradu: kad je naredio »da neki radio-aparati budu građanima vraćeni.« Poslije završne riječi tužbe i obrane, dr Vuko Gozze Gučetić je dao kraći odmor. U nastavku, riječ je dana optuženima. LOHR Prvi je govorio Alexander Lohr. Lohr je sve vrijeme procesa, zapisujući svaki podatak, i ono što bi moglo biti podatak, svaku pomisao, sve što bi ga moglo odmaknuti od omče ili streljačkog stroja, pripremao završnu 370

obrambenu riječ. Pa kad je devetog dana suđenja, 13. veljače, poslije govora branitelja, ustao sa optuženičke klupe, u rukama je imao hrpu listova išaranih bilješkama. Govorio je veoma smireno, uzbuđivan i uzbuđen onoliko koliko je to određivala njegova osobna volja, sve vrijeme u razboritom proračunu, ne bez lukavih domislica. Ostavljao je povremeno dojam da mu je sve ovo što se zbiva s njim i oko njega pomalo dosadno, i da ne bi ni govorio da mu nije do časti vojske kojoj je komandovao, i do života generala koji su mu sjedili za leđima, na optuženičkoj klupi. Uistinu, malo je tu bilo zbiljskog interesa da se obrani i posvjedoči ikakva čast, a još manje humane brige za suoptužene, ako sve ono što je išlo njima u korist nije utjecalo i na njegov položaj u globalnoj sudskoj procjeni. Löhrova obrana je odmah prevođena. Uz tekst njegove obrane, davat ćemo najvažnija tumačenja i predočavati one dokumente koji najuvjerljivije svjedoče o stupnju istinitosti, tj. o neistinitosti njegovih tvrdnji, na njegov način predočenih činjenica i njegovih iskaza o sebi u različitim vremenima i prostorima. Lohr: U prvoj točki optužbe predbačeno mi je provođenje terorističkog napada na otvoreni grad, nebranjeni grad, i to bez prethodne najave rata. Iako je Göring u Nürnbergu preuzeo punu odgovornost za taj napad, ja ipak izjavljujem pred ovim sudom: za sve što sam osobno naredio, preuzimam punu odgovornost. Dakako, ne mogu prihvatiti odgovornost za nenajavu rata: to je pitanje državnog rukovodstva, a ja to rukovodstvo nisam mogao pitati hoće li ili neće najaviti rat Jugoslaviji. Ovdje je čitano Hitlerovo naređenje Göringu: da Beograd bude uništen neprekidnim napadima danju i noću. Takvo naređenje nisam primio, pa ni provodio. Beograd je napadan samo danju, i nikako u neprekidnim napadima, i nikad noću. Težina bačenih bombi i bombardirani borbeni ciljevi pokazuju da to nije bio teroristički napad. Nisu bacane zapaljive bombe. Jugoslavenska vlada nije mogla biti iznenađena napadom. Jugoslavenski ataše iz Berlina na vrijeme je javio da će napad uslijediti 6. travnja. Drugo: već u noći 5. i 6. travnja vođene su borbe sjeverno od Maribora. Treće: već u 371

prvom naletu naši avioni su bili dočekani protuzračnom obranom u prostoru Novog Sada. Što se tiče proglašenja Beograda otvorenim gradom, to je bilo jednostrano proglašenje, pri čemu se nije pridržavalo propisa međunarodnog prava. Upozorio bih i na to da jugoslavenska vlada nije kasnije protestirala zbog napada na tobože otvoreni grad Beograd. A poznato je da je jugoslavensko ministarstvo rata, znači: centralno rukovodstvo, ostalo u Beogradu. Jučer smo ovdje čuli svjedokinju koja je postradala, ali je objektivno govorila. No, ne može se iz ove izjave ništa definitivno zaključiti; trebalo bi provesti istragu na osnovi tehničkih podataka. Ja razumijem ogorčenje i uzbuđenje svjedoka; doživjeli su velike osobne nesreće. Na žalost, svaki zrakoplovni napad na neki grad izaziva žrtve nevinog stanovništva. Činjenica: Rat nije najavljen, a Lohr za to ne mora biti odgovoran. Kako mu je Göring prenio Hitlerovo naređenje od 27. ožujka (»Zrakoplovstvo će imati zadatak da što je moguće prije otpočne razbijanje jugoslavenskih zrakoplovnih baza i da uzastopnim napadima razori glavni grad Beograd...«) nije poznato, ali sačuvano je osobno Löhrovo naređenje iz kojeg se vidi sve ono što bivši komandant Zračne flote IV sada poriče: — Beograd je razaran uzastopnim napadima, razornim i zapaljivim bombama: — zračni napadi su nastavljeni i u noći 6. na 7. travnja i tokom dana 7. travnja. Naređujući zračnu agresiju na Jugoslaviju, Lohr je 31. ožujka 1941. godine pisao da ih »držanje jugoslavenske vlade primorava na napad i zauzimanje Jugoslavije«. Doslovno je prenesen Hitlerov stav: »Razaranje Beograda velikim napadom!« Naredio je da se napadi izvode, gotovo neprekidno, i ujutro 6. travnja, i popodne 6. travnja, i u noći 6. i 7. travnja. Poriče na sudu noćne napade, a 31. ožujka je naredio bombardiranje: od 22.30 do ponoći (51. zračni puk), od 0.30 do 3 sata 7. travnja (2. zrakoplovni puk) i — »rollender Angriff auf Belgrad! — počev od 3 sata 7. travnja (4. zrakoplovni puk). Iz Löhrovog naređenja se vidi da su kao ciljevi bombarderima Zrakoplovne flote IV 372

određene i stambene četvrti Beograda i, posebno, najuži centar grada. Lohr: U 2. točki optužbe predbačeno mi je da sam od Hitlera dobio posebno lično naređenje za porobljavanje naroda Jugoslavije. U više navrata sam izjavio da je Hitler odbio sve moje prijedloge, a kasnije me u vezi s političkim pitanjima nije niti konzultirao. Činjenice: U naređenju od 31. ožujka 1941. godine Lohr je ustvrdio da su njemačke »ratne namjere: da se raspoloživim snagama Jugoslavija brzo zauzme, jugoslavenska vojska uništi i porobljena zemlja prisvoji za naše vlastite svrhe«. Posljednji načelnik Löhrovog generalštaba, general Erich Schmidt-Richberg, u knjizi sjećanja »Kraj na Balkanu« 1955. godine piše: »Lohr mije na kraju svog života pričao o svom prvom razgovoru s Hitlerom... Lohr je bio jedan od malog broja vojnika koji su mogli i kasnije da Hitleru iznesu svoja politička gledišta, a njemu je Hitler povjeravao čak i političke zadatke... Njegovi prijedlozi, i kad nisu prihvaćani, redovno su bili saslušani. To je za njemačkog oficira bio rijedak izuzetak.« Lohr: U 3. točki optužbe predbacuje mi se da sam kao vrhovni zapovjednik Jugoistoka točno poznavao prilike u Srbiji i odobravao postojeće stanje. Baš suprotno, nisam to odobravao i predlagao sam izmjene, naročito sam kritizirao neusklađenost njemačkih interesa, pri čemu su zapovjednik Srbije i vrhovni zapovjednik Jugoistoka bili u širem rasponu isključeni iz rukovodstva, a meni su bili prepušteni samo čisto vojnički zadaci rukovođenja ratom. Hitler je moje prijedloge odbio, a tek 1943. godine je uspostavio jednu novu ustanovu — vojnog zapovjednika Jugoistoka — u čijim su rukama bile gotovo sve stvari. Nad ovim je bio novi vrhovni zapovjednik Jugoistoka. Obojica su bila u Beogradu. Gestapo i Služba sigurnosti nikad nisu bili podređeni nekom generalu, dapače: ove su ustanove kontrolirale generale. Činjenice: Lohr je najpotpunije upoznat s prilikama i relacijama u Srbiji prilikom prvog posjeta Beogradu u funkciji vrhovnog zapovjednika Jugoistoka; 28. kolovoza je imao konferenciju s najodgovornijim rukovodiocima iz štaba komandu373

jućeg generala i komandanta u Srbiji generala Badera, kao i s najodgovornijim ljudima feldkomandanture 599; 29. kolovoza referirali su mu, predsjednik kvislinške vlade u Beogradu Milan Nedić i komandant SS i policije u Srbiji SS Gruppenführer i general-potpukovnik policije Meyszner. O tome kakve su sve nadležnosti vrhovnog komandanta Jugoistoka, Hitler je odredio u takozvanoj Direktivi 47. Führer je Löhru dao »sva prava teritorijalnog komandanta nad sva tri vida oružanih snaga i nad SS jedinicama u dijelovima Hrvatske, Srbije i Grčke koje su zaposjele njemačke jedinice«. Nad svim tim oblastima Lohr, kao Oberbefehlshaber Südost, Hitleru neposredno potčinjen, »provodi izvršnu vlast preko potčinjenih komandanata«. Teritorijalna vlast, sudska vlast i uopće sva ona prava što ih je Lohr dobio, uključujući i izvršnu vlast podrazumijevaju i vlast nad policijom na području Jugoistoka. Lohr: U 4. točki optužnice govori se o pripremama i izvođenju operacija »Weiss I«, »Weiss II« i »Schwarz«. Rukovodstvo ovih operacija je optuženo za zločin. Pripreme su se sastojale isključivo od vojničkog planiranja. S tim u vezi imali smo dva razgovora s Talijanima. Operacija »Weiss« je, poslije sloma kraljevskojugoslavenske armije bila prva, velika vojna operacija, potpuno drugačija od prethodno provođenih akcija čišćenja. Planiranje takve operacije ne može biti zločin. Budući da je izvođena na tako velikom prostoru, akciju je mogao organizirati samo moj štab. Zapovjednik njemačkih snaga u Hrvatskoj, general Lüters, bio je zadužen za rukovođenje tim operacijama. Ja sam utanačio suradnju s Talijanima. General Lüters je bio meni potčinjen. U takvoj funkciji dobivao je operativna naređenja od mene, a on mi je svakodnevno slao taktičke izvještaje o situaciji. U tim izvještajima nema ni riječi o postupku s civilnim stanovništvom. A što se tiče zarobljenika, to su rješavali generali Lüters i GlaiseHorstenau; Solun je bio i suviše daleko, tako da dopremu i odašiljanje zarobljenika nije mogao obavljati — što bi inače trebao raditi — moj glavni kvartirmajstor (načelnik pozadine). Prilikom jednog razgovora prije operacije, u Zagrebu, generalima Lütersu i Glaiseu prenio sam direktivu Vrhovne komande 374

Wehrmachta da su zarobljenici jedan od ciljeva pripremane operacije. Glaise je u vezi s tim dobio naređenje da izračuna mogući broj zarobljenika. Računalo se sa 60 000: za njih toliko valjalo je u zarobljeničkim logorima u Štajerskoj osigurati mjesta. Što se tiče civilnog stanovništva: svaka naša divizija je dobila posebnog komesara, kojemu je hrvatska vlada davala upute kako da postupa sa stanovništvom. Hrvatska je, naime, bila naš saveznik, i mi smo sa stanovnicima NDH postupali kao sa saveznicima. U ovom sudskom procesu vidjeli smo da je general Lüters poslije ovog dogovora sa mnom izdao naređenje koje je u suprotnosti s mojim direktivama. Izjave svjedoka u vezi s tim ostavljaju snažan dojam, premda imam jake rezerve prema izjavama svih tih svjedoka. Što se tiče krutosti rata, moram reći da sam nedugo po preuzimanju dužnosti na Balkanu od hrvatskih vlasti dobio dosta debelu svesku punu fotografija o različitim grozotama. Nisam mogao provjeriti istinitost objašnjenja uz fotose, ali sam vidio da ni na jednoj slici nije bilo njemačkih vojnika, a ni domobrana ili ustaša, samo žrtve i ubojice u narodnoj nošnji. Tako je to bilo. To ne znači da ja tvrdim da za vrijeme operacija nije bilo više teških prekršaja, i protiv partizana, i protiv stanovništva. Mogu ih objasniti ovdje čitanim naređenjem generala Lütersa. Što se tiče SS divizije »Prinz Eugen«, mogu vjerovati da je general Phlebs, prenoseći naređenja od Himmlera, od kojeg je i bio opunomoćen da postupa kako je htio, davao svojim jedinicama naređenja drugačija od mojih direktiva. Nadam se d a j e sudu poznato da nijedna vojna ustanova nije imala pravo da se miješa u postupke SS jedinica niti je bilo moguće pripadnika SS pozvati pred vojni sud. Lütersovo odstupanje od mojih direktiva mogu objasniti samo tako što vjerujem da je zastupao Hitlerovo mišljenje da partizane moramo de jure i de facto smatrati odmetnicima. Ja pak, u suglasnosti s novim shvaćanjem OKW, naređujem da se partizane de facto ima smatrati regularnom vojskom. Meni Lüters nije ni na jedan način dao do znanja da će izdati naređenje prema starim uputama Führera. U svakom slučaju, ono što je Lüters naredio drugačije je od mojih direktiva. To je u specijalnim naređenjima, a toga nema u 375

operativnoj zapovijedi. Tako ja o tome ništa nisam saznao ni za vijeme obilaska Karlovca i Gornjeg Vakufa. Lako sam mogao utvrditi da ta naselja nisu razorena. U Livnu i Konjicu bilo je oštećenja, i to uslijed borbe. A Foča je bila potpuno spaljena, i to od četnika pod talijanskim rukovodstvom. Kad sam Lütersa pitao zašto je tako malo zarobljenika, odgovorio mi je da su partizani svaki put probili obruč, da su se tako svi živi izvukli, pa i ranjenici. Tako Lohr 13. veljače 1947. godine. Činjenice: Najprije, pitanje zarobljenika. Talijani i Nijemci su se dogovorili na sastanku u Rimu 3. siječnja (Lohr, Mussolini i talijanski najodgovorniji generali) da — što se vidi iz naređenja Više komande oružanih snaga Slovenija—Dalmacija od 16. siječnja 1943. godine — »svi oni koji budu uhvaćeni s oružjem u rukama ili se nađu, makar i bez oružja, u zoni u momentu kada se vodi borba, budu odmah strijeljani«, a da »svi sposobni muškarci preko 15 godina budu internirani, bez obzira na rasu i vjeru, službu i zaposljenje«. Talijani su izračunali da će »sposobnih muškaraca preko 15 godina« biti oko 30000, a Nijemci — oko 60000. Glaise-Horstenau je 16. siječnja utvrdio da »raspolaže ovim kapacitetima za zatvorenike: Specijali logor Zemun: okruglo 9000, a moglo bi, u slučaju krajnje nužde, i 18000 Specijalni logor Osijek: 5000 Sisak I (tranzitni logor): 5000 Sisak II (rezervni logor): 1500 logor što će biti zatražen od ustaša: oko 5000 Ukupno: 25 500...« Redovno obavještavan o pripemanju logora i o onima koje je trebalo ulogoriti, Lohr je 15. siječnja primio depešu iz Zagreba prema kojoj Lüters računa da će u prvim danima operacije, u skladu s Löhrovim naređenjima o beziznimnom odvođenju cjelokupnog muškog stanovništva iz okupiranog područja, imati 60000 do 80000 zatvorenika. U vezi s tim, Lohra je GlaiseHorstenau upozorio da »deportacija bez izbora i provjere u područjima gdje ima dosta i Hrvata, i Muslimana, i, čak, 376

pravoslavaca koji Nijemce s čežnjom očekuju, spremni da uzmu njihovo oružje«, neće polučiti uspjeh. Lohra, koji je planirao odvođenje u logore svih muškaraca starijih od 15 godina, Glaise je upozorio da će negativne konzekvence premašiti lokalne okvire, tako da će od sada ljudi u svim krajevima bježati u šume i prići partizanima. Zbog toga Glaise predlaže »izbor mjesnog stanovništva.« Nije Lohr, planirajući zarobljeničke logore, mislio na zarobljene partizane nego na civilno stanovništvo. To je očigledno: upravo tako o tome Löhru piše Glaise von Horstenau. Drugo je pitanje postupak sa civilnim stanovništvom. Lohr poriče znanje o Lütersovom naređenju da treba »objesiti ili strijeljati svakog tko učestvuje ili je učestvovao u borbi protiv okupacionih trupa«, odnosno o dogovoru da se trupe striktno pridržavaju Hitlerovih direktiva (»Jedinice su ovlaštene i dužne da u ovoj borbi, bez ograničenja, isto tako prema ženama i djeci, upotrebe svako sredstvo ako ono vodi uspjehu«). Nisu Nijemci, kaže, imali pravo odlučivati o civilima: bili su, tvrdi, uz štabove ustaški komesari, i ti komesari su rješavali civilna pitanja. Najprije, evo rečenice iz službenih bilježaka njemačkog poslanika u Zagrebu, generala Siegfrieda Kaschea: u zagrebačkom hotelu »Esplanada« Lohr g a j e 18. siječnja 1943. obavijestio da »mora uspostaviti mir, pa makar to bio mir groblja«. Sve naredbe potčinjenih generala, bilo da je riječ o Liitersu ili komandantima divizija, zasnivaju se na tom Löhrovom stavu. O tome svjedoči i Glaiseovo pismo Lohra od 4. siječnja u kojem kaže da mu Löhrovi »planovi istrebljenja« zadaju briga, i to ne samo »iz humanih razloga, premda krvoločnost nije najvidljivija osobina« opunomoćenog generala u Hrvatskoj. Nisu, znači, Lütersove odrednice o »postupku sa stanovništvom« suprotne Löhrovim stavovima i nalozima, nego su zasnovane na Löhrovim uputama. Konačno, to svojim potpisom od 11. siječnja (pismu Glaiseu) potvrđuje i säm, Lohr: nema, kaže, odstupanja od dogovora. A »osiguranje izbora talaca u toku operacija, krajnja je nužnost«. Da je Lohr »plan istrebljenja« izlagao i talijanskim generalima u Rimu 3. siječnja, vidi se iz izlaganja generala Marija 377

Roatte, komandanta 2. talijanske armije; on, Roatta, »s posebnom se pažnjom zadržao na temi istrebljenja« — pisao je Horstenau 13. siječnja Löhru, izvještavajući ga o Roattinom posjetu Zagrebu: — »U tome Roatta vidi nadu da će iz toga proizići i daljnje smanjenje hrvatskih simpatija za Njemačku. Ali, naravno, i on će isto takve postupke narediti svojim jedinicama...« Roattino naređenje, odnosno upute o »držanju prema stanovništvu« identične su naređenju generala Lütersa. Lohr se isključuje iz odgovornih za zločine prema civilima tvrdeći da su postojali »komesari« kojima je »hrvatska vlada davala upute kako da se postupa sa stanovništvom«. I to činjenice pobijaju: Odmah poslije Löhrovog povratka iz Rima, 4. siječnja, dao je svojim generalima u Zagrebu upute, obavijestivši ih da će izvršnu vlast preuzeti njemački komandant. Kasche je s tim u vezi telegrafski, javio Ribbentropovom ministarstvu 8. siječnja: »Ako bi se danas prešlo preko hrvatske civilne suradnje, to bi značilo da njemačka strana otklanja njihov dosadašnji doprinos i da Hrvate oslobađa političke odgovornosti«. Predlagao je da se zadrži dosadašnje stanje, uspostavljeno dogovorom s hrvatskom vladom: »osigurana je puna sloboda djelovanja njemačkog komandanta, a uključivanjem hrvatske strane u suradnji i u nošenju odgovornosti zadržano je prema vani poštovanje suvereniteta Hrvatske. To je postizano tako da civilni opunomoćenici formalno nisu bili potčinjeni njemačkom komandantu«. Predlaže »da se ostane pri dosadašnjem postupku, pri čemu ostaje sačuvan položaj njemačkog komandanta«. Glaise-Horstenau je Löhru predlagao »da se u komisije za provjeravanje zarobljenog civilnog stanovništva pod komandantom njemačkih trupa uzmu kao savjetodavni članovi, pored pripadnika Službe sigurnosti, i civilni komesari iz hrvatske državne službe«. Koliko su njemački komandanti i do tada bili samostalni u odlučivanju o svemu, pokazuje i primjer smjenjivanja Ismetbega Gavrankapetanovića, sarajevskog velikog župana, koji je ujedno bio i potpredsjednik ustaškog Sabora. Da bi zadržao barem vanjsku formu suvereniteta, Pavelić je — pisao je Glaise Löhru — »molio da 378

Gavrankapetanović barem smije vladi u Zagrebu predati molbu za razrješenje dužnosti, odnosno da vlada može generalu Fortneru, koji ga je smijenio, predložiti nekog Muslimana da ga imenuje za velikog župana«. U istom radiogramu Glaise von Horstenau je obavijestio Lohra »da će izraditi definiciju preuzimanja izvršne vlasti i smjesta je dostaviti glavnokomandujućem Jugoistoka na odobrenje«. Njemački poslanik u Zagrebu Siegfried Kasche je 17. siječnja, uoći Löhrovog dolaska u Zagreb, obavijestio osobno ministra Ribbentropa da je Pavelićeva »vlada našla približno zadovoljavajuću verziju«, što sada zavisi od odluke generala Lohra... Poglavnik će sutra objaviti zakon o iznimnom stanju čime će biti utvrđen položaj vojnog zapovjednika kao nosioca izvršne vlasti i šefa civilne uprave. Lohr je, proglašujući teritorij tzv. Nezavisne Države Hrvatske »njemačkim operacionim područjem«, prihvatio sugestije potčinjenih generala iz Zagreba i ustvrdio da sve rješava »u sporazumu s hrvatskom vladom« i da »na njemačke vojne komande izvršna vlast prelazi shodno hrvatskom zakonu o proglašenju izvanrednog stanja«. Izvršna vlast »u granicama potreba vođenja rata« znači preuzimanje »cjelokupne državne vlasti, uključivši i pravo donošenja uredbi... Osobe koje imaju izvršnu vlast mogu davati upute svim vlastima unutar operacionog područja«. Uspostavljena je funkcija »šefa građanske uprave«: vrši vlast po uputama njemačkog komandanta. »Odluku o potrebnim mjerama prema civilnom stanovništvu i njihovoj imovini za vrijeme borbe donosi säm vojni komandant prema osobnoj procjeni... Vrijeme završetka neke borbene radnje određuje njemački komandant.« Ako je bilo zločina, kaže Lohr, onda su za njih krivi takozvani »hrvatski komesari«, ili »samovoljno« Liitersovo naređenje, ili pak, u pravima nezavisne, SS jedinice. Komesari, odnosno »šefovi građanske uprave« pri njemačkim štabovima bili su uspostavljeni, kao što se vidi, samo forme radi: radi »suvereniteta« i »nezavisnosti« NDH. Da je Liitersovo naređenje bilo i Löhrovo dokazuje mnoštvo dokumenata. Citirali smo njegov zahtjev za taocima, a prije su navedene i njegove upute o »postupku prema zarobljenicima i prebjezima«. Što se tiče postupka prema 379

stanovništvu, mjere utvrđene 1941. i 1942. godine nisu mijenjane ni 1943. godine; Lohr je o tome dao upute 10. kolovoza 1943: »Mjere odmazde... provoditi na najrigorozniji način kao i do sada u slučaju neprijateljskog držanja stanovništva«, pri čemu je naredio: »ako se pokaže kao neophodno, da se sve muško stanovništvo, ukoliko se zbog učešća ili pomaganja bandi ne strijelja ili objesi, prikupi i odvede...« Znači: i dopušteno je, i uputno je stanovništvo koje »pomaže bandi« ili strijeljati ili vješati, a tek nestrijeljane ili neobješene odvoditi u zarobljeništvo. Komanda 373. divizije, pozivajući se na upute više komande, dakle i na Lohra, 2. srpnja 1943. godine naređuje: »Zatečene s oružjem u ruci, po saslušanju strijeljati... Općine koje su podržavale partizane, sravnati sa zemljom. Prema banditima postupati bezobzirnom oštrinom«. General Lohr je, kao komandant grupe armija F i, ujedno, zamjenik komandanta Jugoistoka, u vrijeme privremene odsutnosti Maximiiiana Weichsa, 22. prosinca 1943. pisao da se »mjere za odmazdu, kažnjavanje i represalije, do sada uobičajene« unekoliko mijenjaju (»ima da se prilagode novopostavljenim političkim ciljevima«) u smislu »da se pri napadima, sabotažama i tome slično uhvate i kazne sami počinioci, a da se tek u drugom redu pristupi mjerama odmazde«. Ali »za postupak u borbi« ostale su ranije odredbe. »Kvote za vršenje odmazde« (1:100 i 1:50), po Löhrovom naređenju od prosinca 1943. godine, bit će »određene za svaki slučaj zasebno«. Uz to su određene »Mjere za odmazdu«: »a) strijeljanje, odnosno vješanje; b) uništavanje naselja; c) novčane kazne, stavljanje pod stražu i zatvor.« Tim svojim naređenjem Lohr priznaje da je do tada vrijedio »postupak da se poslije nekog prepada ili sabotaže mjere odmazde vrše nad stanovništvom iz bliže okoline privedenim bez izbora, redom.« Sve je to, čini se, general Lohr »zaboravio«, čak i pitanje potčinjenosti SS jedinica. Hitler je 28. prosinca 1942. odredio: »Komandant Jugoistoka ima sva prava teritorijalnog komandanta nad sva tri vida oružanih snaga i nad SS jedinicama u 380

dijelovima Hrvatske, Srbije i Grčke koje su zaposjele njemačke jedinice«. Sam Lohr to tvrdi u više navrata. Konačno, on »u cilju izvršavanja zadataka što su mu postavljeni ima neograničeno pravo izdavanja pravnih propisa«. Da su mu i SS trupe i sve vrste policija na Jugoistoku potčinjeni, preko potčinjenih mu komandanata, vidi se iz »uputa za komandujućeg generala i komandanta u Srbiji«: »Za sva policijska pitanja potčinjen mu je viši SS i policijski vođa osobno i neposredno.« Takvi su dokumenti. Na žalost, sud ih nema u veljači 1947. godine. Lohr: Završni izvještaj o operaciji »Schwarz« nije išao na moju adresu. Bio je upućen 2. oklopnoj armiji, koja je u međuvremenu preuzela rukovodstvo u Jugoslaviji, kao što je feldmaršal Weichs, sa štabom u Beogradu, preuzeo vrhovno zapovjedništvo Jugoistok. Do reorganizacije dolazi zbog saznanja da se iz Grčke ne može čak ni operativno, a još manje administrativno, rukovoditi na tako velikom prostoru. Hitler je naredio da 2. oklopna armija bude premještena u Jugoslaviju i da štab te armije preuzme rukovođenje u Jugoslaviji. Koncentrirana u jednom mjestu, administracija je predana novom vojnom zapovjedniku Jugoistoka. Tako su se sada u ovom prostoru nalazila tri rukovodeća vojna štaba. Naglašavam: rukovođenje neoperativnim pitanjima s velike udaljenosti, iz Grčke, nije mi bilo postavljeno kao zadatak, a i da jeste, ja to nisam mogao obavljati. Stoga se ne osjećam krivim ni prema starom pravničkom shvaćanju »ultra posse nemo tenetur« (nitko nije dužan učiniti više nego može). Činjenice: Nova organizacija komandovanja uspostavljena je tek krajem kolovoza 1943. godine. Feldmaršal Weichs je, kao komandant Jugoistoka i grupe armija F, 26. kolovoza preuzeo komandu grupom armija E, 2. oklopnom armijom, institucijom njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj i vojnog atašea u Sofiji. Završni izvještaj o operaciji »Schwarz« Lüters je poslao 20. lipnja. To je onaj izvještaj u kojem piše kako je »tok borbi pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim 381

moralom što izaziva čuđenje«. U tom se izvještaju ne spominju zarobljenici; sve što je uhvaćeno — ubijeno je, ili: ubijeni su gotovo svi zarobljeni. Lüters kaže da je »neprijatelj u ovim borbama imao najmanje 12 000 do 13 000 mrtvih, od kojih je najmanje 11 000 palo u borbama«. Ostali su, znači, strijeljani. U dodatku izvještaja onaj višak iznad 11000 uračunat je u zarobljene; znači: zarobljeni, pa strijeljani. Odnos prema zarobljenicima vidi se iz izvještaja 1. brdske divizije: »Zarobljenika 498, od toga broja strijeljano 411.« Što se tiče Löhrove tvrdnje da mu nije ni povjerena dužnost »rukovođenja neoperativnim pitanjima«, istina se vidi iz mnogih sačuvanih dokumenata. Na primjer, njegovo naređenje »obrana i komandovanje na Jugoistoku« od 15. veljače 1943: »Zadaci komandanta Jugoistoka su sljedeći: . . . Poduzeti konačno smirenje pozadine i uništenje ustanika i bandi svih vrsta u suradnji s talijanskom 2. armijom...« Dalje: »Komandant Jugoistoka je vrhovni predstavnik Wehrmachta na Jugoistoku i ima sva prava teritorijalnog komandanta: a) u odnosu na sva tri vida njemačkih oružanih snaga i formacija S S . . . b) u odnosu na savezničke trupe koje su okupirale određena područja Srbije. Komandant Jugoistoka vrši izvršnu vlast naročito nad lokalnom civilnom upravom na teritorijima koje su okupirale njemačke trupe...« On je, znači, određivao i mjere odmazde i postupke prema civilnom stanovništvu. Mogućnosti su njegove bile velike i, da bi izdavao bezbrojne direktive za zločine, nije bilo potrebno da učini više od svojih ovlaštenja. No, pustimo ga da završi svoju obranu: Lohr: Nisam pripremio ovo izlaganje da spasim svoju glavu. Duže od 40 godina sam vojnik i 34 godine avijatičar. Uvijek sam svoj život nudio domovini, i ne mislim drugačije u ovom trenutku. Konačno, poživio sam dosta, i mogu umrijeti. Pri tome bih htio reći da sam se iz engleske okupacione zone u Austriji dobrovoljno 382

javio jugoslavenskoj komandi, jer sam htio dijeliti sudbinu većine svojih jedinica u jugoslavenskom zarobljeništvu. Zar se i tu ne vidi dokaz čiste savjesti? Činjenice: Lohr se 9. svibnja 1945. godine predao jugoslavenskim jedinicama kod Celja. Nekoliko dana kasnije, zbog nepažnje straža, pobjegao je iz Topolščice u pratnji svojih tenkista da bi se sa svojim generalštabom predao Englezima. Kad su predstavnici 3. armije Jugoslavenske armije 14. svibnja komandi engleskog korpusa pokazali Löhrov potpis na aktu o kapitulaciji snaga Jugoistok, Englezi su ga odmah izručili grupi oficira 4. operativne zone Slovenije, odnosno 3. armije JA. Nije se on predao dobrovoljno, ne bi on to nikad učinio. Lohr: Na kraju, moram vam reći da moja domovina Austrija nema nikakve veze s Hitlerovim načinom biranja podređenih. Poznati i ovdje spominjani Meyszner zaista je bio Austrijanac, ali je pobjegao iz Austrije u Njemačku, a ovamo je poslan od Hitlera. Hitler je Austrijance slao u Jugoslaviju zato što su poznavali jezik, geografiju i mentalitet, zato što su se lakše sporazumijevali s ovdašnjim svijetom nego Nijemci. To je sve što imam reći. — Sjednite, optuženi Lohr — pokazuje mu dr Vuko Gozze Gučetić klupu i odmah najavljuje: — Ima završnu riječ optuženi Fortner. FORTNER Drugooptuženi, i najstariji među optuženima, iscrpljen i od vremena nagomilanog u tom vojničkom životu, ali i od zatvoreničkih ćelija, koje su mu već gotovo dvije pune godine zamjenjivale obilje na koje je svikao od djetinjstva, Johann Fortner ustaje. Pokazuje mnogo volje da stojeći održi završnu riječ, ali teško mu je stajati. Predsjednik vijeća to vidi i kretnjom ruke, bez riječi, pokazuje mu da sjedne. I tako je Fortner bio jedini od sedam optuženih koji je završnu riječ obrane izgovorio s klupe, sjedeći. Fortner: Cijenjeni vojni tužilac mi je predbacio da sam pokušao izbjeći odgovornost prebacujući sve optužujuće činjenice na ustaše; navodno: tako sam htio osloboditi od optužbi 383

Wehrmacht. Nisam želio i ne želim izbjeći odgovornost za ono što sam učinio, ili što je Wehrmacht učinio. Ali, poznato je da su ustaše zbog nediscipline i učestalih prekršaja bili omrznuti u bosanskim selima i gradovima, a u isto vrijeme vojnici moje divizije, Nijemci, bili su zaista u svim sredinama omiljeni. Tu je činjenicu nemoguće opovrgnuti. Što se tiče ustaške nediscipline, izvještavao sam stalno o tome. Stalno sam upozoravao na njihove prekršaje. Intervenirao sam i kod komandanta njemačkih snaga u Srbiji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj generala Badera, kao i kod opunomoćenog generala u Zagrebu. Posebno sam se žalio na ustaškog komandanta Francetića. Ipak, uspio sam barem u jednom: Francetić je 1942. godine odstranjen s moga terena. Stalno sam imao teškoća s ustašama. Pri tome naglašavam: ustaše meni nisu bili potčinjeni ni sudski ni disciplinski. Meni je ovdje predočen jedan dokument iz kojeg bi proizišlo da je Pavelić dao direktive ustašama da se meni potčinjavaju. To nije točno. Mjerodavan je postupak moga pretpostavljenog, generala Badera: on je to odbio i tako ja za tu potčinjenost nikad nisam ni saznao. Ustaše i domobrane ja nisam mogao kažnjavati. Domobranstvo je imalo svoje posebne vojne sudove uspostavljene na moju inicijativu. Što se tiče prestupa mojih vojnika, njih sam, dakako, kažnjavao. Tako sam, na primjer, u ljeto 1942. godine zbog pljačke i ubojstava što su počinili moji vojnici izricao osude i na smrt i na zatvor. Morate imati na umu da, kao čovjek zadužen za red i sigurnost u Bosni, nisam vodio regularan rat, već borbu protiv naoružanih seljaka iz pozadine. Kad bismo im se približili, ovi bi seljaci sklanjali oružje i kape i činilo se da su mirni seljaci. Nisu imali vidljivu oznaku. Dakle: ne nose otvoreno oružje, nemaju vidljivu zajedničku oznaku — dva uvjeta neophodna po međunarodnom pravu za priznavanje regularnosti. Ipak, u toku dvije godine nijednog partizana nisam osudio na smrt. Uzgred da napomenem, iako nije nevažno: prva puška je pukla na protivničkoj strani. To se dogodilo u srpnju 1941. godine, kada je jedan odred moje divizije napadnut od oružanih ljudi iz jedne šumice. To je bilo kod Banje Luke, gdje je taj moj odred osiguravao građenje razorenog vodovoda. Inače, uvijek sam bio 384

protiv odmazde. Nisam potlačivao stanovništvo, nego sam ga pomagao gdje sam mogao i koliko sam mogao. Tako sam uspio da se iz Banje Luke odstrani huškač Viktor Gutić. A 1942. godine spasio sam Sarajevo od gladi dopremivši 100 vagona živežnih namirnica iz okoline Brčkog. Imajte na umu d a j e kroz moje ruke, dok sam bio u Bosni, prošlo između četiri i pet tisuća zarobljenika: nisu imali pravo na međunarodnu zaštitu, a ipak im ništa nažao nije učinjeno. S njima je postupano čovječanski. Moja savjest, visoki sude, potpuno je mirna: samo sam vršio svoju dužnost. Ni od jednog vojnika nećete čuti da sam, djelujući u Bosni, izvršavao zakone koji su važili u mojoj domovini. Ali, d a j e prilikom provođenja mojih direktiva bilo prekršaja od mojih potčinjenih, to je moguće, to leži u samom karakteru vođenja rata od pamtivijeka. Činjenice: Najprije, pitanja potčinjenosti. Komandant svih njemačkih trupa na okupiranom (od Njemačke) jugoslavenskom prostoru general Bader odredio je 26. siječnja 1942. godine (dokument u Arhivu VII, NAV-T-501, r. 250, s. 552-5): »Trupe N D H do sada smještene na budućem operacijskom području (istočna Bosna) mogu tamo ostati, ali će biti potčinjene njemačkom vojnom komandantu. Isto to vrijedi i za hrvatsku policiju i žandarmeriju, kao i za provizornu civilnu upravu... Kao komandant dolazi u obzir komandant 718. pješadijske divizije general-major Fortner«. Bader i Pavelićeva vlada su 23. siječnja 1942. godine potpisali sporazum u kojem je utvrđeno da Fortner »dobiva izvršnu vlast«, odnosno da će »voditi brigu za izgradnju hrvatske uprave«, s tim da »civilna uprava ima u svim pitanjima... da radi po direktivama vojnog komandanta... Hrvatska vojska, kao i policija, žandarmerija i ustaše potčinjavaju se vojnom komandantu i rade po njegovim direktivama.« Fortner 1942. godine nije zahtijevao da zloglasni Francetić napusti Bosnu. Visoke su i laskave njegove ocjene Jure Francetića: nalazimo ih u Baderovom izvještaju o »čišćenju rajona oko Rogatice« od 4. svibnja 1942. godine: »Bataljon ustaške milicije pod komandom tridest dvogodišnjeg potpukovnika Francetića b D je odlučna i dobro disciplinirana jedinica«. Francetić je 1942. 385

godine dobio čin i zvanje ustaškog pukovnika i sve do pogibije u prosincu 1942. godine bio je komandant »Crne legije« u Bosni, pod Fortnerovom komandom. D a j e bio, kao i sve ustaše u Bosni, pod Fortnerovom komandom, vidi se i iz dokumenata višeg vojnog arhivskog savjetnika Ernsta Wisshaupta (pisao po naređenju načelnika štaba komandanta Jugoistoka): »Fortneru su bile potčinjene u tome rajonu sve njemačke i hrvatske snage i ustaške formacije.« Što se tiče Fortnerovih dobročinstava i smjenjivanja jednog od najkrvoločnijih ustaških smrtovođa, Viktora Gutića (za njega je Glaise-Horstenau pisao kako je »u jednom ranijem govoru izjavio da nijedan Srbin neće živ napustiti banjalučko područje i Banju Luku«, da »se čini da će svoju najavu i ostvariti« jer da je »broj osuda koje je potpisao zastrašujuće velik«) — za to Fortner ne snosi odgovornost, ali nema ni zasluga. Pritisak za smjenjivanje Gutića izvršili su banjolučki Muslimani. Banja Luka tada (ljeto 1942. godine) i nije bila pod komandom Fortnera, nego pod komandom generala Friedricha Stala, komandanta »zapadne Bosne«. Do svibnja 1942. godine Fortner je zaista mogao smijeniti Gutića, ali to nije učinio. A daje mogao smjenjivati i najznačajnije ustaške glavešine, vidi se na primjeru smjenjivanja sarajevskog velikog župana, prijeratnog frankovca Ismetbega Gavrankapetanovića, koji je, uz ostale časti, bio i potpredsjednik ustaškog Sabora sazvanog 23. veljače 1942. godine. Kasche, za kojeg se u Berlinu i Zagrebu pričalo kako je »ustaša veći od Pavelića«, pokušao je intervenirati u korist Gavrankapetanovića kojega je Fortner smijenio, ali nije uspio. Da bi se prikrilo koliko je ustaška vlast ovisna o volji njemačkih komandanata, Horstenau je — poslije razgovora s Pavelićem, koji je »molio za Gavrankapetanovića« — predložio Löhru da smijenjeni veliki župan »smije predati vladi u Zagrebu molbu da ga smijeni s dužnosti, pa da vlada predloži generalu Fortneru nekoga Muslimana za velikog župana.« Fortner kaže da nije vodio regularan rat, već da je ganjao »seljake iz pozadine«. Ti seljaci, koje bi zaticao bez kapa (hoće reći: krili su, ako su imali, petokrake zvijezde) i bez oružja (ako 386

Fortner pri tome nema u vidu tisuće i tisuće seljaka koje su njemačke jedinice hvatale po selima ili zbjegovima), u Fortnerovim izvještajima su izgledali sasvim drugačije. Najprije, ono u vezi s bježanjem nenaoružanih seljaka bez kapa: »Neprijatelj je na cijelom frontu pružio snažan otpor, pa je čak kod grupe Wüst djelomično vršio protunapade. Pri tome je ustaška četa u sastavu grupe Wüst natjerana u bijeg i odbačena na željezničku prugu Turbe—Donji Vakuf...« To je podatak iz izvještaja o borbi za Jajce u rujnu 1942. godine (AVII, NAV-T-315, r. 2270, s 585-93). Kakvi su ti partizani — koji, po Fortneru s procesa 1947. godine, redovno odbacuju oružje i nemaju kape — vidi se iz Fortnerovog »podsjetnika uz divizijsku zapovijed od 18. 10. 42«: »Partizani najčešće ne pružaju otpor povezanim frontom, nego u grupnom sistemu, _pa i tu samo dotle dok naše jedinice ne poduzmu organiziran' napad. Tada se oni vješto i brzo izvuku... Partizani su se do sada uvijek noću neopaženo premještali...« Nigdje Fortner ne upućuje svoje pukovnike i majore da su protivnici »mirni seljaci koji ne nose oružje«. Nego, evo što je i kako je Fortner ocjenjivao partizane 1942. godine (i ovaj je dokument u Arhivi Vojnoistorijskog instituta NAV-T-315 r. 2271, s. 165-9) kada govori o Bihaćkoj republici: »Na njoj se nalazi okruglo 63 000 naoružanih boraca. Oni također raspolažu teškim oružjem i artiljerijom, kao i motornim i zaprežnim vozilima i dovoljnim brojem tovarne stoke... Tri puta su komunisti uspjeli uzastopno da zauzmu Jajce i tri puta su ih njemačko-hrvatske trupe potisnule, a oni ponovo prikupljaju snage da bi i po četvrti put napali Jajce. Pri tome pada u oči i porast snaga koje bacaju u borbu...« Ni jednom riječi, i ni u jednom izvještaju iz vremena kada je komandovao u Bosni, Fortner za partizane ne kaže ono što je govorio u svojoj obrani 1947. godine. Lütersu je u vezi s tim 1942. godine pisao: »Kada osvoje neki grad, onda nijedan vojnik ne smije da se odvoji od svoje jedinice i da pljačka... Prilikom većih marševa brigade primaju od divizije za sve predviđene dane hladan obrok...« 387

Posebno pitanje iz Fortnerove obrambene riječi jeste pitanje: tko je koga prvi napao. Ponaša se kao da se njemačke okupacione trupe u Jugoslaviji nalaze po nekom prirodnom toku zbivanja, kao da porobljeni narod nema prirodno pravo da se bori za svoju slobodu. Po međunarodnom pravu nezakonit akt, akt zločina, Njemačka je učinila već 6. travnja napadom na Jugoslaviju. Fortner tvrdi da je uvijek bio protiv odmazde i terora. Što je on zaista mislio o teroru i odmazdama nalazimo u dokumentima iz vremena kad je zločin na okupiranom području bio izraz sistema. U Sarajevu, na sastanaku s GlaiseHorstenauom, Paulom Baderom i ustaškim ministrima Lorkovićem i Benakom (koji je bio neke vrste Pavelićevog opunomoćenika pri Fortnerovom štabu) 19. travnja 1942. godine, Fortner je ustvrdio: »Ne postupa se uvijek s dovoljno potrebne oštrine!« Jedna od konkretnih mjera odmazde, Fortnerov izvještaj od 6. listopada 1942: »Zbog pobune srpskog stanovništva nastavit će se evakuacija 16 sela s planine Vučjak i svi će stanovnici biti odvedeni u koncentracioni logor...« U naređenju za operaciju »Trio I« 28. travnja 1942. godine »ustaška grupa potpukovnika Francetića« po Fortnerovom zadatku mora »izvršiti čišćenje cijelog sektora od nesigurnih elemenata«. Prevedeno na jezik onih kojima je naređeno, to je značilo: ubiti sve koji su »nepoćudni«. Po njegovom naređenju od 14. ožujka 1942. godine komandanti pukova 718. divizije Schuschnig i Wüst objavili su — svaki na svom sektoru — proglas »Njemačkog zapovjednika za istočnu Bosnu«. Proglas je štampan na njemačkom i hrvatskom jeziku: »Za osiguranje javnog reda i mira... a kao opomenu pučanstvu za eventualne napade... odredio sam da se uhvati stanovit broj talaca... Taoci su uzeti iz najširih narodnih slojeva i tako će dugo ostati u zatvoru dok ne prestanu napadi na njemačke vojnike... Neumoljivom strogošću postupit će se i odrediti broj talaca koji će biti strijeljani za jedan jedini slučaj gubitka.« Da su odmazde bile nešto normalno, uobičajeno u postupcima komande i jedinice 718. divizije vidi se iz Fortnerovog izvještaja komandujućem generalu i komandantu u Srbiji od 13. studenoga 1942. godine. 388

Pitanje zarobljenika. Postupak prema zarobljenim partizanima je od ustanka do Fortnerovog odlaska iz Bosne, 15. ožujka 1943. godine, isti (dokument je u Arhivu VII, NAV-T-315, r. 2271, s. 297-7): »Partizani, a isto tako i svi za koje se sumnja da su partizani, kao i civili u čijim stanovima je nađeno oružje i municija, bit će strijeljani odmah bez formalnog saslušanja, odnosno obješeni, a njihove kuće spaljene.« SCHMIDTHUBER Trećeoptuženi general-major Waffen SS August Schmidthuber govorio je dosadno dugo, nepovezano, često nejasno, tako da je ostavljao dojam kao da se boji posljednje rečenice: iza nje je omča. Izbjegavajući ponavljanja, njegovu ćemo obranu dati skraćivanjem najsuvišnijeg. Schmidthuber: Neću da branim katastrofalnu politiku Hitlera. Ali, moram reći da nije bilo plana o uništavanju jugoslavenskog stanovništva. Što bi nam inače trebalo da i Jugoslavija potpiše Trojni pakt! Na žalost, jedna monarhistička oficirska klika je srušila taj pakt djelujući ne u interesu naroda nego u interesu onih koji danas pomažu četnike. Činjenice: Plan za napad na Jugoslaviju u Vrhovnoj komandi njemačke oružane sile postoji od 1940. godine. Simovićeva vlada nije odustala od Pakta potpisanog u Beču 25. ožujka 1941. godine. Schmidthuber: Svaki narod ima pravo od svojih narodnosnih manjina u inozemstvu očekivati zdravo nacionalno osjećanje. Zašto Nijemci u Banatu ne bi smjeli da se ponose svojom njemačkom nacionalnošću? Logičan je, dakle, nastanak divizije »Prinz Eugen«. To što je divizija napustila Banat, kriv je Draža Mihailović: morali smo nastupati na Kopaonik. Kasnije je divizija prebačena u Bosnu i tu je do kraja rata. Kako vojnički, tako i prostorno, narodnooslobodilački pokret smo morali smatrati engleskom bazom. Konačno, Englezi su taj pokret pomagali. Što se tiče Krive Reke i Kaaserera, nisam bio kompetentan da kaznim Kaaserera. Slučaj je bio pretežak čak i za diviziju. Izvještaj je 389

poslan u Berlin. Kaaserer je bio isključen iz SS odreda. Ako je propušteno da se kazni, ili ako nije dovoljno kažnjen u Berlinu, ne možete mene kriviti. Činjenice: Kaaserer nije kažnjen, nego je odlikovan i unaprijeđen; iz SS divizije »Prinz Eugen« premješten je u Berlin, a zatim sa specijalnim zadatkom u Zagrebu. Schmidthuber: Operacije »Weiss I« i »Weiss II« su prije pet godina izvođene na teritoriju koji sam samo tada prošao. Nije stoga nevjerojatno što se ne sjećam pojedinih mjesta kroz koje sam prolazio. Optužnica mi predbacuje da je moja Borbena grupa svuda kud je prolazila ostavljala ubijene ljude i zgarišta. To nije točno. Većina mjesta je prije bila zapaljena. Ustaše su za to optuživali partizane, odnosno Hrvati Srbe, a Srbi Hrvate. Nitko ovdje ne može tvrditi da četnici nisu bili sposobni za zlodjela. To se, konačno, vidjelo i na suđenju četnicima. A što se tiče Nijemaca i naroda, mogu vam reći da smo i u Slunju, i u Bihaću, i u Bosanskom Petrovcu radosno dočekivani. Narod je pred nas izišao sa zastavama i igrao narodna kola. (U sudnici ovu Schmidthuberovu izjavu prati snažan smijeh.) Činjenice: Nijemci su u ponovo okupiranim mjestima Bihaćke republike zatjecali samo stare i nemoćne, a ponekad ni njih. »Neprijatelj, pružajući žilav otpor, s glavninom se povlači i odvodi sa sobom sve stanovništvo i stoku«. To je izvještaj generala Phlebsa, Schmidthuberovog komandanta, od 1. veljače. Tada su trupe 7. SS divizije već bile prošle i Slunj i Bihać. Detaljnije o tome pišu Talijani: »Na ponovljeno traženje da se dade objašnjenje zašto nema zarobljenih za internaciju, komandant divizije Re je tvrdio da je to zbog potpune evakuacije stanovništva iz raščišćene zone.« Schmidthuber: Optužnica me tereti za mnoge zločine izvršene izvan zone djelovanja trupa pod mojom komandom. Svjedoci koji su se pojavili pred sudom samo su me uvjerili da moje trupe nisu počinile navedene zločine. Za takve zločine niti sam čuo, niti sam za njih znao, niti sam ih naredio. Pošto sam se ja redovno kretao odmah iza prednjih dijelova, prekršaji su se uvijek događali iza mojih leđa, bez moga naređenja. 390

Činjenice: Divizijske zapovijedi (dokumenti dobiveni od Amerikanaca) pokazuju da je tužba pogriješila samo u slučaju Šator-planine, iako je i na Šatoru, na jugoistočnim padinama, neka Schmidthuberova jedinica ubila grupu izbjeglica iz Banije. General Phlebs u izvještaju od 26. ožujka 1943. godine navodi jedan slučaj zarobljavanja izbjeglica i kaže — na bazi Schmidthuberovog raporta — da je »cijela izbjeglička grupa strijeljana«. Konačno, jedinicama SS divizije »Princ Eugen« bilo je naređeno: »Pri pročešljavanju predjela kroz koje se prolazi bezobzirno zarobljavati za oružje sposobno stanovništvo, a one s oružjem u ruci strijeljati po kratkom postupku.« Schmidthuber: Poslije našeg zauzimanja Dubrovnika, jedna četa moga puka nalazila se u Stonu od 23. rujna do kraja listopada 1943. Kad smo partizanima uzeli Pelješac, s jednim bataljonom moga puka išao sam od Stona do Janjine. Kod Ploča se iskrcao bataljon 13. SS puka; nije bio meni potčinjen. Zločin u Kuni treba pripisati tome bataljonu. Činjenice: Iskrcavši se u operaciji »Herbstgewitter« na Pelješcu, dijelom snaga iz Ploča, a dijelom iz Metkovića, Borbena grupa Schmidthuber (dakle: bataljoni pod komandom Augusta Schmidthubera) izvršila je strašna zlodjela u Osobljavi, Kuni i Pijavičinu. Schmidthuber: Tokom ovog suđenja posebno je značenje dano naredbi Rudolfa Lütersa. Ta naredba, bez sumnje, ima karakter zločina. Komandant moje divizije, general Phlebs, tu naredbu nije prenio komandantima pukova. Možda zbog toga što je Lüters naredio da se potčinjene, zbog zločina, ne može pozivati na odgovornost. Da sam imao tu zapovijed, mogao sam vršiti najrazličitije zločine s uvjerenjem da neću za njih odgovarati. Ali ja sam uvijek postupao čovječno. Na Pelješcu sam ribarima dopustio noćni ribolov... Činjenice: Ovdje je već citirano naređenje generala Phlebsa: dokaz d a j e Lütersova zapovijed (»Objesiti ili strijeljati svakog tko učestvuje ili je učestvovao u b o r b i . . . Opravdana je svaka mjera koja je potrebna za osiguranje t r u p a . . . Nitko ne može biti pozvan 391

na odgovornost zbog preoštrog postupka...«) bila prenesena komandantima pukova 7. SS divizije. NEUDHOLDT Optuženi Neudholdt je izjavio da »neće da se brani«, odnosno da će »govoriti vrlo kratko.« Neudholdt: »Hoću da kažem i da čujem istinu, to dugujem svojoj diviziji... Bio sam protiv dolaska »vražje« divizije u Jugoslaviju, ali morali smo d o ć i . . . Ne možete me teretiti za zločine u operaciji »Weiss«. Trajala je 8 tjedana, a ja sam pola toga vremena bio bolestan. Činjenice: Do sredine veljače, kad je Neudholdt otišao na bolovanje, najstrašniji zločini za koje je optužen u operaciji »Weiss« bili su izvršeni. Podgrmečka komanda područja je već u proljeće 1943. godine izvršila vrlo precizan popis zločina u Podgrmeču, gdje je ubijeno 3370 osoba, bez ikakvog traga nestalo je njih 493, a u logore odvedeno 1229. »Vražja« divizija je na Grmeču ubila 1251 osobu. U 15 podgrmečkih općina zapaljeno je 2276 zgrada različite namjene. Neudholdt: Sto se tiče operacije »Schwarz« i telegrama generala Lütersa da nitko živ ne smije izići iz obruča, svaki vojnik može shvatiti tako — a tako smo i mi shvatili — da moramo čvrsto stegnuti taj obruč i zarobiti sve neprijateljske vojnike. Tako smo to shvatili, i mogu vam reći da od zarobljenika nitko nije ubijen. Činjenice: Lüters je 12. svibnja naredio: »Strijeljati, poslije saslušanja, sve koji su sudjelovali u borbi protiv njemačke vojske i koji kao takvi budu zarobljeni«. Lüters je 10. lipnja komandantima trupa u operaciji »Schwarz« poslao radiogramsko naređenje: »Posljednja je faza borbe, došao je tren potpunog uništenja Titove vojske. Važnost naređenja: 'Nijedan čovjek sposoban za vojnu službu ne smije živ napustiti obruč, a žene pregledati da nisu preobučeni muškarci« — mora se ponovo naglasiti trupama...« Prije toga je naređeno kako da se postupa prema zarobljenima: »Objesiti ili strijeljati...« 392

Neudholdt: Slučaj Udora—Zagnježđe. To nije bilo besmisleno paljenje sela, kao što je to u Nürnbergu izjavio sudac Jackson. Sela su na brdu, visoko, i stalno smo iz njih napadani. Pa i partizanski komandant bi ih dao razoriti. Phlebsu sam predložio da stanovništvo iselimo. Moj prijedlog je odbijen... KÜBLER Poslije pauze završnu riječ su dobili ostali optuženi. Prvi Josef Kübler. Kübler: Prije svega, citiram vam jednu rečenicu maršala Staljina »Borba« je to objavila lani u srpnju: »Naređenje komandanta je zakon za podređenog!« Gospodo, to je i naše shvaćanje. Vojnik mora slušati. U tom smislu valja shvatiti i moj odnos prema naređenju generala Lütersa od 12. svibnja 1943. godine. Optužnica samo djelomično navodi to naređenje. Moram obratiti pažnju na sljedeće pojedinosti. Učinjena je razlika u postupcima prema četnicima i partizanima. To je jedna pravna, rekao bih politička stvar za koju ja ne snosim odgovornost. Dalje, rečeno je da se moraju strijeljati svi zarobljeni u borbi. Zatim je rečeno da se zarobljenici tek poslije saslušanja moraju strijeljati. Iz toga se, gospodo, vidi da se ovim naređenjem ne naređuje strijeljanje ranjenih i bespomoćnih. Odbijam da sam ikada naredio strijeljanje ranjenika i bespomoćnih. Nasuprot toj tvrdnji, mi smo ranjene partizane njegovali u našim bolnicama. Morate pri tome imati na umu da je to naređenje pisano s pretpostavkom da partizani nisu regularne t r u p e . . . I danas izvanredno žalim što mi general-pukovnik Lohr, posjetivši me u Foči, nije dao drugačije upute. Činjenice: Sud je imao Lütersovo naređenje optuženom Kübleru. Mi sada imamo i Küblerovo naređenje Br. B. 1418/43Pov. od 12. svibnja (Arhiv VII, film München 2, br. 537—540): »Upute za ponašanje trupa pri izvođenju operacija... 2. Zarobljenici: Strijeljati, poslije saslušanja, onoga tko otvoreno sudjeluje u b jrbi protiv Wehrmachta i kao takav bude zarobljen. Prebjegle i 393

ostala uhapšena lica (sumnjive) upućivati u sabirne zarobljeničke logore. Odrediti jaku stražu. Rukovodioce i osobe koje mogu dati važne iskaze, upućivati štabu divizije. Zarobljene i uhapšene ukratko saslušati. Pri njihovom upućivanju poslati i saslušanje. U slučaju istih iskaza dovoljno je i zajedničko saslušanje.« Ranjenike Kübler ne spominje. Ranjenici nisu »ostale osobe« ni »prebjegli«; ranjenici su borci. Dakle, i njih »strijeljati poslije saslušanja«. Kübler je u »izvještaju o iskustvima« iz operacije Schwarz 16. lipnja 1943. godine pisao d a j e 118. divizija zarobila 472 partizana, a »od toga je 274 strijeljano«. Oni koji nisu strijeljani, vjerojatno i nisu bili partizani. Odnos prema četnicima je u točki 3: »Sve četnike razoružati, bez izuzetka; ustreba li — i silom«. Isti je odnos i prema Muslimanskoj miliciji, »tamo gdje se pokaže kao nepouzdana«. Kübler je naređivao da treba »temeljito pretresti sve stanove i skloništa«, a posebno »obratiti pažnju na žene, koje su često špijunke«. Traži: »Ne smije se imati povjerenja; vršiti strogi nadzor!«. U toj Küblerovoj uputi ima i točka 8: »Ponašanje prema stanovništvu: Trupe će prema stanovništvu koje se pokaže neprijateljski raspoloženo postupati brutalnom nemilosrdnošću i zapljenjivanjem postojećih zaliha, a razaranjem napuštenih naselja neprijatelju oduzeti svaku mogućnost opstanka.« Kübler: Na drugim ratištima i u druga vremena davali smo sasvim drugačija naređenja. Ja sam bio u štabu 12. armije i tamo nismo davali nikada naređenja da se borci strijeljaju. Činjenice: Josef Kübler je 1941. godine bio u štabu 12. armije (ujedno i komanda Jugoistoka), i to načelnik operativnog odjeljenja. U nekoliko navrata je pratio glavnokomandujućeg Lista na konferencije u Beogradu. Bio je u Beogradu s generalfeldmaršalom Listom i 16. rujna kad je šef vojne uprave, državni savjetnik dr Harold Turner, komandanta Jugoistoka obavijestio da »ustanak ima jasnu komunističku tendenciju i taktiku«. Komanda Jugoistoka, dok je tamo bio Ia (operativno odjeljenje) Josef Kübler, onda još pukovnik (u dvije naredne godine dva puta će biti unaprijeđen) izdala je više uputa o »strijeljanju bandita«, to 394

jest partizanskih boraca, i o mjerama odmazde. Upravo Kübler u jednom dopisu krajem studenoga, nekoliko dana prije nego što je preuzeo dužnost načelnika štaba opunomoćenog komandanta u Srbiji, utvrđuje (prenoseći naredbu pretpostavljenih) »mjere odmazde njemačkog Wehrmachta; norma: za 1 ubijenog pripadnika njemačkog Wehrmachta 100, za ranjenog 50 strijeljanja Srba.« Kübler: Nekoliko riječi o događajima na Tjentištu Tamo je bilo težište borbe. Po svakom vremenu i nevremenu, danju i noću, tamo je vođena najžešća borba. Preko mog desnog krila nije uspio partizanski proboj; probili su se na sektoru susjedne divizije. Ovdje je utvrđeno d a j e u moje područje došao jedan SS bataljon. Ranjenici, nastradali na Sutjesci, nisu bili na mom području, već na sektorima drugih divizija. Već sam rekao: nikad nisam davao upute da se bolesnici i zarobljenici strijeljaju. Što se tiče popaljenih mjesta, već sam ustvrdio — kao što piše i u mome naređenju — trebalo je da se ruše samo napuštena mjesta, kao što je rečeno da se strogo postupa samo protiv onog civilnog stanovništva koje je protiv nas, koje je u prijateljstvu s narodnooslobodilačkim pokretom. Ne vjerujem d a j e 118. divizija ostavila rđav dojam u Hrvatskoj. Nezavisnu državu Hrvatsku ja sam smatrao prijateljskom zemljom i u njoj sam se osjećao kao gost. U tom smislu sam stalno poučavao moje podređene. Činjenice: Kübler, koji je »stalno poučavao podređene« da prema narodu u Hrvatskoj gaje prijateljske osjećaje, naredio je 28. ožujka 1944. godine »strahovit i užasan pokolj među najčistijim hrvatskim življem«, javio je zapovjednik 27. ustaške bojne ustaški satnik Petar Mikrut 29. ožujka 1944. godine. Kübler je tada s dijelovima 7. SS divizije, 369. divizije i svoje 118. divizije izvodio operacije protiv jedinica NOV na području Sinja. U već spomenutom izvještaju ustaša Mikrut je o tome zločinu izvještavao stožer ustaške vojnice u Zagrebu: »Iz sela Otok nalazi se u ustaškim postrojbama preko 20 seljaka, u domobranstvu preko 250 i u njemačkoj vojsci i na radu preko 150 seljaka. U odmetničtvu imade svega tri nasilno odvedena... Prolazeće njemačke trupe uopće se na to nisu 395

obazirale nego su sakupile po pojedinim kućama žene i djecu te ih strijeljali po grupama od 10 do 15 ljudi. Najstrašnije je bilo u dvije kuće (s. Litre) Milanović gdje je u jednoj kući pronađeno i spaljeno 45 žena i djece... Selo Grab-Ruda: Nije se uzmoglo na licu mjesta ustanoviti, ali prema izjavama izbjeglica poubijano je na isti način preko 400 osoba i sela potpunoma uništena...« Kübler: Što se tiče strijeljanja zarobljenih partizana, što se navodi u optužnici, ne mogu da se sjetim takvih slučaja. Pukovnik Tribukeit je rekao da on to osobno nije činio. Za slučaj kod Goražda nemam ništa posebno izjaviti. Još jednom izražavam žaljenje. Bilo mi je žao i onda kad sam za to saznao, ali ništa nisam mogao izmijeniti. Dakako, dotičnog komandanta bataljona sam udaljio. Za slučaj na otocima Braču, Hvaru i Korčuli mogu reći sljedeće: bilo je mnogo nesretnih slučajeva, mnogo paljevina, i to baš onda kad je vođena najžešća borba. Ne može 118. divizija odgovarati za tešku situaciju civilnog stanovništva. O mom postupku prema zarobljenicima na otocima neka svjedoči engleski general Churchill. Zbog mog čovječnog ponašanja, od Churchilla sam pozvan da ga poslije rata posjetim. Gospodo, 118. divizija nije bila zločinačka organizacija. Pozdravljam čas, gospodo, u kom mogu za čast moje divizije da se žrtvujem. Mi smo, gospodo, u partizanima vidjeli hrabrog protivnika, kao što je vjerojatno da su i partizani u nama vidjeli hrabre neprijatelje. I ovo još da kažem: moji su roditelji imali sedam sinova; trojica su kao vojnici poginuli u prvom svjetskom ratu, a najstariji od braće i ja smo vama predani na milost i nemilost. TRIBUKEIT Nakon Küblera govorio je Günther Tribukeit. Tribukeit: Ne osjećam se krivim za slučaj Stupni Do. Odgovornost snosi komandant mog 3. bataljona. Moja su naređenja odgovarala onome što je meni naređeno, a komandant 3. bataljona je učinio nešto na svoju ruku. Pri tome još jednom naglašavam da se ne radi o šezdeset strijeljanih, nego o trideset i jednom. Odbijam i odgovornost za pljačke u Stonu i za 396

proganjanje partizana na Pelješcu. Mi smo dobro znali koje su familije partizanske, znali smo čiji su muževi i sinovi u partizanima, ali nismo zbog toga nikakve mjere poduzimali protiv tih porodica. Uopće, ne osjećam grižnju savjesti; ja sam nisam sudjelovao ni u kakvim zločinima. Iz školske klupe sam stupio u vojsku i odgajan sam po starim vojničkim principima o dužnosti i poslušnosti. Politički cilj je za mene onda, kao i danas, bio bezvrijedan. LONTSCHAR Na kraju, evo i obrane Adalberga Lontschara. Lontschar: Visoki sude, u Srbiju sam došao u svibnju 1941. godine. Komanda moga puka bila je u Užicu, a komanda divizije u Valjevu. Vraćajući se iz komande divizije u Užice, na serpentinama Ražana bio sam napadnut iz pušaka i mitraljeza. Jedan je oficir iz moje pratnje teško ranjen. Zbog toga je u Užicu strijeljano 20 talaca. Odluku o tome donijela je komanda mjesta. Naređenje je, kao što čujem jučer od svjedoka, izvršila četa mog prvog bataljona. Slučaj uopće nisam prijavio komandantu mjesta Užice. On je naredio izvršenje odmazde vjerojatno na osnovi prijave ranjenog oficira. O odmazdi sam saznao iz plakata na ulicama. Saopćavam visokom sudu da prije toga s pukovnikom Stockhausenom, komandantom Užica, nisam razgovarao o prepadu na mene. Što se tiče druge točke optužnice i događaja u Kragujevcu, obavještavam visoki sud da s tim događajem ni u kom pogledu ne stojim u vezi. Tada sam se nalazio u Vojnoj bolnici u Beogradu. U vezi s narednom točkom optužbe, dužan sam visokom sudu razjasniti postupak oko mjera za odmazdu. Objavljivanje ovih mjera naređivao je vojni komandant, ali ne po vlastitim pobudama, nego na prijedlog Upravnog odjeljenja feldkomandanture. Izjavljujem jasno i nedvosmisleno da o mnogim manjim sabotažama na mom području uopće nije slan izvještaj vojnom zapovjedniku. Do toga je moglo doći zbog toga što se nije radilo o sabotažama većeg opsega. Za sabotaže te vrste na području moje feldkomandanture nisu vršene nikakve 397

odmazde. Više puta sam razgovarao s vojnim komandantom o pojmu mjera za odmazdu. Rečeno mi je da je mjera odmazde, kao kolektivna mjera, zasnovana na međunarodnom pravu, da je to pravo objavila Vrhovna komanda Wehrmachta i da su te mjere od stručnjaka za međunarodno pravo preispitane, pri čemu je utvrđeno da su pravno dopuštene. Osim toga, rečeno mi je da vođe pokreta otpora mogu takve mjere spriječiti ako spriječe sabotaže... Naglašavam: osobno nisam naredio nikakvu mjeru odmazde, nego sam samo — kao što je propisano — slao izvještaje vojnom zapovjedniku i tražio njegovu odluku. Svi vojnici, i ovi ovdje prisutni, odobrit će mi ako kažem da svaka komanda armije ima dužnost da poduzme sve mjere kojima zaštićuje živote i zdravlje svojih vojnika. Molim visoki sud da uzme u obzir da sam na svaki način nastojao da ne služim u Srbiji. Dva puta sam molio da budem premješten, ali stalno se odgađalo. Ja sam stari vojnik. Lično mi je najveća vrlina bila: ispunjenje dužnosti vojnika. Ovaj sam princip ispunjavao 40 godina. Molim visoki sud da ima u vidu da je moja stalna težnja bila da u svim prilikama odgovorim svojim dužnostima onoliko koliko je bilo moguće i da sam pri tome kao vojnik nastupao čovječno. Činjenice: U ratnom dnevniku 724. puka 704. pješadijske divizije zapisano je d a j e četa 1. bataljona 20. srpnja 1941. izvršila strijeljanje dvadeset i dvije osobe u Užicu. O mjerama protiv »bandi« i o sistemu odmazde Lontschara je upoznao komandant njegove divizije prenoseći mu naređenje komandanta Srbije od 19. srpnja. Lontschar za odmazdu u Užicu odgovornost prebacuje na užičkog feldkomandanta Adalberta Hansa Stockhausena, premda će trenutak kasnije ustvrditi kako feldkomandanti nisu — po uspostavljenom sistemu — odgovorni za odmazde. Prema izvještaju Lontscharovog prethodnika von Keisenberga, vidi se da je feldkomandant 599 bio ujedno i odgovoran za rad policije u Beogradu. Dužnosti feldkomandanata vide se iz naređenja opunomoćenog komandanta u Srbiji od 4. prosinca 1941. godine: odgovoran je za vojne, ekonomske i upravne poslove; feldkomandant, naime, na području svoje feldkomandanture »vrši upravljanje«. Sve odmazde išle su izravno preko feldkomandanta. 398

To bi bilo sve. — Pretres je zaključen — tiho je, gotovo s uzdahom, rekao dr Vuko Gozze Gučetić u 14 sati 13. veljače 1947. godine. I odmah najavljuje, okrenut prevodiocima: — Kažite im da će presuda biti izrečena u nedjelju, u 10 sati.

399