Steve-Biddulph-Tajna-Sretne-Dece.pdf

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE

Steve Biddulph

TAJNA SRETNE DJECE

PROSVJETA 1997 1


PREDGOVOR Zašto na svijetu ima toliko nesretnih ljudi? Pomislite samo na one nesretnike koje vi poznajete: na sve one kojima nedostaje samopouzdanja, ili na one koji nisu u stanju donijeti ni najbeznačajnije odluke. Sjetite se onih koji pate zbog beznačajnih stvari, koji se ne znaju opustiti, ili onih što su nesposobni za sklapanje prijateljstava. Sigurno poznajete i previše onih koji su prekomjerno agresivni ili onih što na sve gledaju s visine i koji svoju okolinu ignoriraju do poniženja. Ovima možete dodati i sve one koji preživljavaju samo zahvaljujući alkoholu ili sredstvima za umirenje. U jednoj od najbogatijih i najpitomijih zemalja svijeta nesretni ljudi su masovna pojava. Od pet odraslih ljudi najmanje jednom je potrebna pomoć psihijatra; od tri braka jedan je osuđen na propast, a svakom četvrtom odraslom stanovniku za normalno funkcioniranje potrebni su laksativi. Da li vam to nalikuje na „obećanu zemlju“ ili „rај na zemlji“? Nezaposlenost i teški ekonomski uvjeti u svemu tome ne pomažu, no treba reći da nesretnike ove vrste srećemo u svim društvenim slojevima, pa se čini da ovaj problem nije usko povezan sa imovnim stanjem pogođene jedinke. Na drugoj strani ćemo, opet, naići na pojedince čija nas vedrina i nepomućeni optimizam stalno zbunjuju. Kako je moguće da neki ljudi, unatoč tegobnom i nenaklonom životu, uspijevaju sačuvati duševno zdravlje? Odgovor leži u činjenici da su mnogi ljudi programirani da budu nesretni. Njima je nekad davno, još u djetinjstvu, nesmotreno utuvljeno u glavu da moraju biti nesretni i oni se, jadni, samo pridržavaju uputstava ispisanih u njihovu životnom scenariju. Čitajući ovu knjigu, možda ćete i sami shvatiti da nehotice hipnotizirate svoju djecu, da ih učite da zamrze sami sebe te da im na taj način stvarate problem koji će ih pratiti čitavog života. U ovoj knjizi nastojat ću opisati greške koje isuviše često činimo tokom odgojnog procesa, a u želji da roditeljima pomognem da podignu i odgoje sretnu djecu.

2


1. PROGRAMIRANJE Sjedim u svojoj ordinaciji. Devet je sati uvečer. Meni nasuprot sjedi uplakana petnaestogodišnjakinja. Obučena je po posljednjoj modi koja baš i ne odgovara njenim godinama. Za to što ima na sebi trebala bi imati najmanje osamnaest. Neprimjerena odjeća pojačava utisak bespomoćnosti i infantilnosti. Razgovaramo o njenoj trudnoći i o tome što joj je činiti. Tu temu predobro poznajem, ali to ne znači da joj smijem pristupiti olako, rutinski. Naprotiv. Djevojci koja sjedi u mojoj ordinaciji potrebna je sva moguća pomoć. Ovo je najgori dan njenog mladog života. Bez obzira na sav moj trud, objašnjenja i podršku, konačna odluka će biti samo njena. Pitam je kako će reagirati njeni roditelji. Odgovorila je bez razmišljanja: „Ah, oni će reći da su mi lijepo govorili da će mi se upravo to dogoditi. Uvijek su mi govorili da od mene nikad ništa neće biti!“ Kasnije, tokom vožnje kući, ta mi je rečenica cijelo vrijeme bila na pameti. „Uvijek su mi govorili da od mene nikad ništa neće biti!“. Prečesto sam slušao kako roditelji upućuju svojoj djeci slične prognoze: „Ti si beznadežan slučaj.“ „Bože, od tebe nikakve koristi.“ „Bit će ti žao, vidjet ćeš!“ „Završit ćeš kao i tvoj stric Jure - u zatvoru!“ „Ideš stopama tete Bare - pravo na kliniku za kronične alkoholičare.“ „Stvarno si lud!'“ Eto, to je programiranje uz koje odrastaju mnogi mladi ljudi i koje u njih nesmotreno i nesvjesno usađuju njihovi rastrojeni i uzrujani roditelji. Takvo se programiranje, poput kakvog prokletstva, prenosi s koljena na koljeno, a možemo ga nazvati i realno ostvarivim proročanstvom jer često puta izgovoreno, ono se u pravilu i ostvaruje. Jer, naša bistra i pametna djeca, uvijek spremna na saradnju, i ne žele ništa drugo već da ispune naša očekivanja! Ovo su, naravno, ekstremni primjeri koje ćemo lako prepoznati i svrstati u kategoriju destruktivnih utjecaja. Međutim, najpogubniji primjeri negativnog programiranja daleko su suptilniji. Koliko ste puta čuli zabrinutu majku kako viče na svoje dijete koje se igra u parku :

3

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE „Past ćeš! Pazi, okliznut ćeš se!“ Nije rijetka ni ovakva poduka koju polupijani sedmogodišnjem sinu nakon svađe sa suprugom:

otac

daje

svom

„Eto, vidiš kakve su ti žene. Nemoj vjerovati ženama, sine. Sve su ti one iste. Samo će te iskoristiti, a onda odbaciti kao staru krpu.“ I, što preostaje sedmogodišnjaku nego da kimne glavom i kaže: „Da, tata.“ Jednako dobro su nam znane i ovakve kvalifikacije: „Bože, baš si lijen!“ „Kako si samo sebičan!“ „Prestani, idiote jedan!“ „Budalo!“ „Daj mi to, kretenčino!“ „Dosta, tupane!“ Ovakvi komentari nemaju samo kratkotrajan i trenutno loš učinak na djecu, već imaju dugotrajno hipnotičko i nesvjesno djelovanje na dječju psihu u kojoj se ponašaju kao posijano sjeme koje raste uporedo s djetetom. To sjeme ima presudan utjecaj na djetetovu predodžbu o vlastitoj ličnosti. Hipnoza i sugestivna moć oduvijek su, zbog svojih pomalo mističnih i nestvarnih osobina, imali neodoljivu privlačnost u širokim masama. Mnogi od nas imali su prilike da prisustvuju demonstracijama hipnotičkih vještina, ako nigdje a ono u varijeteu. Svi znamo za osnovne elemente hipnoze: predmet koji odvraća pažnju (džepni sat koji se njiše pred očima „dobrovoljne žrtve“); zapovjedni ton glasa hipnotičara koji ne trpi pogovor, te ritmično ponavljanje određene fraze („Ti spavaš!“). Poznata nam je post-hipnotička sugestija, odnosno mogućnost da se u hipnotiziranu osobu utisne određena naredba koja se kasnije na dati signal aktivira. Kad je u pitanju varijetetska predstava ili terapija koju provodi kvalificirani terapeut onda je sve u redu. Međutim, većina ljudi nije svjesna da je hipnoza svakodnevna pojava. Kad god se služimo određenim tipom govora, mi nesvjesno djelujemo na podsvijest našeg djeteta i tako ga, bez namjere, programiramo. Stara teorija, po kojoj je za hipnozu potrebno promijeniti stanje svijesti, danas se smatra prevaziđenom. Stanje transa samo je jedan od oblika nesvjesnog saznavanja. Prilično zastrašujuće djeluje spoznaja da se ljudski um može programirati pri punoj svijesti. U Sjedinjenim Američkim Državama organiziraju se posebni tečajevi za stručnjake s područja prodaje i propagande na kojima se ovi podučavaju kako da hipnotičke metode koriste u svom svakodnevnom poslu. Srećom, hipnotiziranje zahtijeva visok stupanj vještine, a ako smo svjesni da nas

4

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE žele hipnotizirati možemo se dosta uspješno oduprijeti. Ipak, nenamjerna i slučajna hipnoza, kojoj roditelji nesvjesno i gotovo svakodnevno podvrgavaju svoju djecu, u svijest djeteta usađuje poruke koje tamo ostaju do kraja života. Djetetov um vrije od bezbrojnih pitanja. Najvažnija od svih su ona koja glase: „Tko sam ja?“ ili „Kakva sam ja osoba?“ ili „Gdje mi je mjesto?“. To su pitanja samodefinicije ili identiteta i na njima baziramo naš budući život. Odgovori na ova pitanja predstavljaju osnovu svih naših odluka. Zbog toga svi iskazi koji počinju riječima „Ti si...“ imaju neobično velikog utjecaja na djetetov um. Dakle, bez obzira da li se radi o izjavi „Ti si obična lijenčina“ ili „Ti si dobro dijete“, ona - budući da dolazi od važne i „velike“ osobe - ostaje duboko usađena u djetetovu podsvijest. Nerijetko sam čuo kako odrasli ljudi u kriznim trenucima svog života ponavljaju poruke koje su „zaprimili“ u ranom djetinjstvu, pa sami o sebi govore: „Ne vrijedim ni pišljiva boba. Znam da ne valjam koliko je crno pod noktom.“ Psiholozi, baš kao i svi ostali profesionalci, vole stvari dodatno komplicirati pa ovakve iskaze nazivaju „atribucijama“. Te atribucije se s vremena na vrijeme nenadano i nenajavljeno pojavljuju tokom života odrasle jedinke, pa često možemo čuti i ovakve razgovore:

- Zašto se ne kandidiraš za ono mjesto? - Ni govora, nisam ti ja za to! ili - Ali, ovaj novi je isti kao i tvoj bivši. Zašto si se, zaboga, udala za njega? - Valjda zato što sam glupa! ili - Zašto im dopuštaš da te tako ponižavaju? - Šta da radim? Tako mi je suđeno! Ovakvi odgovori nisu slučajni. Naprotiv, oni dolaze iz naše podsvijesti gdje su usađeni u onoj ranoj fazi kad nismo bili u stanju provjeriti njihovu istinitost. Naravno, da djeca ne uzimaju sve ove iskaze zdravo za gotovo i da im se nastoje suprotstaviti, ali kako smo svi mi u određenom času i lijeni i sebični, neuredni, glupi i zločesti, ne preostaje nam drugo već da povjerujemo u ono što nam naši važni i „veliki“ svakodnevno ponavljaju. Tada je sasvim normalno da dijete pomisli „da odrasli znaju sve i da mogu čitati i naše misli“. Zato se i događa da, kad mu kažete „Baš si nespretan“, dijete postaje nervozno, a od nervoze i nespretno. Dijete kojem su roditelji saopćili da je idiot možda će se u prvi mah otvoreno pobuniti, ali će u sebi žalosno pomisliti: „Oni su veliki, sigurno su u pravu. Mora da sam zaista idiot.“

5

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Ovakve poruke djeluju podjednako i na svijest i na podsvijest, pa smo nerijetko svjedoci situacija u kojima djeca sama za sebe govore da ne valjaju i da su zločesta. Ima bezbrojnih primjera izuzetno zbunjene djece koja znaju reći: - Mama i tata kažu da me vole, ali ja mislim da lažu. Dakle, njihova svijest je čula riječi, a podsvijest je registrirala osjećaje koji se kriju iza riječi. Mnogo toga ovisi o tome kako nešto kažemo. Istu stvar možemo reći na više načina. Djetetu se možemo obratiti ovako: „Ljutim se na tebe i hoću da odmah pospremiš taj krš u svojoj sobi!“ ili ovako: „Ti si jedna obična lijena ništarija koja ne zna poslušati kad joj se nešto kaže!“ Ako ovu drugu rečenicu dovoljno puta ponovimo, onda se ne trebamo čuditi njenom učinku. Griješimo kad se pretvaramo da smo zadovoljni i puni ljubavi, jer djecu će takve manifestacije lažnih osjećanja potpuno zbuniti i uznemiriti te će se s vremenom od vas udaljiti. Osjećaji moraju biti iskreni i moraju odražavati naše stvarno raspoloženje. Djeca razumiju kad im kažete da ste preumorni ili da ste isuviše ljuti da biste se igrali, posebno ako to odgovara onome što su ona već i sama predosjetila. Kad se vaš iskaz poklapa sa vašim stvarnim raspoloženjem onda će djeci biti jasno da ste i vi samo ljudsko biće i da to nije nimalo loše. Na jednom roditeljskom sastanku zamolio sam prisutne da se pokušaju sjetiti nekih pogrdnih poruka koje su njima upućivali njihovi roditelji. Navest ću samo neke primjere: Ti si obični lijeni, trapavi i glupi nevaljalac! Premlada si ti da bi išta razumjela! Sebični glupane! Prljavo derište! Bezobzirni praznoglavče! Glupačo jedna! Tupane bijedni! Ti nisi zdrav, majke mi! Muka mi je od tebe, budalo! Odvratni nezreli stvore!

6

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Kretenu jedan, isti si otac! I tako dalje u istom stilu. U početku su roditelji bili suzdržani, ali s vremenom su se opustili, da bi na koncu atmosfera nalikovala zboru gnjevnih urotnika-osvetnika. Ljudi su osjetili veliko olakšanje i oslobađanje izgovarajući naglas riječi koje su ih nekad davno toliko vrijeđale i boljele. Veoma mali broj prisutnih roditelja smatrao je da su se njihovi roditelji pogrdama služili s namjerom da budu destruktivni i zli. Naprotiv, bili su uvjereni da su ovi na taj način željeli uticati na njihovo ispravno ponašanje držeći se pogubne i nakaradne logike sažete u jednoj jedinoj rečenici koja glasi: „Kaži im da su zli pa će se popraviti!“ Bilo je to mračno doba u povijesti odgoja i podizanja potomstva, iz kojeg se tek sada pokušavamo izvući.

*** Mozak pamti sve što nam se događa Pedesetih godina dvadesetog vijeka epileptičarima nije bilo nimalo lako, jer u to doba medicina nije poznavala lijekove kojima se danas suprotstavljamo toj opakoj bolesti. Čovjek imenom Penfield došao je do otkrića da se najteži slučajevi epilepsije mogu ublažiti operativnim zahvatom. Sitnim rezovima na površini bolesnikova mozga uspijevao je reducirati, a u nekim slučajevima i potpuno eliminirati epileptičke napade. Zbog sigurnosnih razloga operacije su morale biti vršene samo uz primjenu lokalne anestezije, pa je pacijent čitavo vrijeme trajanja operativnog zahvata ostajao potpuno budan i pri punoj svijesti. Tokom operacije dešavale su se čudne stvari. Naime, kad bi kirurg svojom finom sondom dodirivao pojedine dijelove površine mozga, pacijent bi se, pri punoj svijesti, odjednom sjetio pojedinih dijelova svog života sa svim, pa i najsitnijim, detaljima, bez obzira da li se radilo o proslavi četvrtog rođendana ili filmu koji je pacijent gledao neki dan, pri čemu nisu ispuštane ni takve pojedinosti kao što je miris jeftinog parfema osobe koja je sjedila u istom redu ili tapirana frizura žene koja je sjedila na sjedalu ispred. Isto se događalo sa svakim pacijentom, osim što su, naravno, događaji iz prošlosti bili različiti. Kasnija istraživanja su pokazala da naš mozak pohranjuje sve: svaki pogled, svaki zvuk, svaku izgovorenu riječ. Naravno da ponekad imamo problema da se prisjetimo nekih stvari iz našeg života, ali to ne znači da one nisu sačuvane u našoj memoriji. Svaka tako pohranjena informacija ima određeno djelovanje na

7

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE naš život, na naše ponašanje. Smežurana površina našeg mozga bilježi i čuva sve što nam se u životu dogodilo!

*** Sigurno vam se dogodilo da čujete nešto što vas se tiče, a da pri tome niste imali svjesnu namjeru da prisluškujete. Na primjer, nađete se na nekom prijemu ili proslavi i pažljivo slušate svoga sagovornika. Dvorana je puna ljudi i raznih zvukova. Čuje se i muzika, a do vas, iznenada, iz daljine jasno i razgovjetno dopire razgovor u kome se spominje vaše ime, ili ime vašeg prijatelja, ili nešto što vas se neposredno tiče. O čemu se, zapravo, radi? Istraživanja su pokazala da naš sluh registrira dvije vrste podražaja: one koje slušamo svjesno i one koji se u nas slijevaju potpuno nesvjesno. Iako toga nismo svjesni, naš savršeni sluh filtrira sve razgovore u prostoriji u kojoj se nalazimo, pa kad netko spomene kakvu ključnu riječ ili frazu, naš mozak munjevito reagira i aktivira svjesno slušanje. Naravno da nismo u stanju slušati sve razgovore u dvorani prepunoj ljudi, ali zato naš ugrađeni filter skenira sve informacije koje su za nas od važnosti. To dokazuju i mnogi eksperimenti, kao i činjenica da se ljudi pod hipnozom mogu sjetiti i onih stvari koje nisu svjesno percipirali u određenom periodu svog života. Sigurno ste čuli za priču koja se prepričava širom svijeta: Kasno u noći umoran vozač tegljača gubi kontrolu nad svojim teškim vozilom koje slijeće sa puta i udara u zid obližnje kuće. Kad su pristigli spasioci ušli u napola srušenu kuću bili su zaprepašteni prizorom koji su zatekli: u spavaćoj sobi mirno je spavala mlada majka. I dok su tako skamenjeni stajali nasred spavaće sobe, iz susjedne prostorije začuše plač malog djeteta. Gotovo u isti tren probudi se i majka i onako bunovna zapita: „Što se to događa ?“ Filter njenih organa sluha uključen je i podešen tako da reagira samo na određene podražaje - na zvukove koje proizvodi njena beba. Kako sva ova saznanja možemo primijeniti na odgoj naše djece? Sjetite se samo svega onoga što ste o svojoj djeci rekli u časovima kad ste bili uvjereni da vas ona ne slušaju, a onda se prisjetite njihovih izvanrednih sposobnosti da na pedeset metara čuju kako odmotavate u celofan umotan bombon! Ne smijemo, pri tome, zaboraviti ni vrijeme sna, jer dokazano je da naš mozak registrira zvukove i govor čak i onda kad spavamo i intenzivno sanjamo. Tu je i onaj period kad dijete još nije savladalo vještinu govora, ili to još ne želi pokazati. Naime, dijete, mnogo prije nego što nauči govoriti, razumije gotovo svaku riječ koju mu uputimo. Zbog toga me uvijek iznova zapanjuju roditelji koji se godinama

8

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE međusobno žestoko svađaju i tvrde kako djeca o tome ništa ne znaju. A istina je da djeca znaju sve o svemu. Djeca se mogu pretvarati da ništa ne znaju kako bi vas poštedjela neugodnosti - a to ćete najbolje znati po tome što noću mokre u krevet ili po neobičnoj agresivnosti koju pokazuju prema svojoj braći - ali znajte da znaju. Dakle, ukoliko drugima govorite o svojoj djeci koja su prisutna, onda recite ono što vam leži na srcu, jer ćete im tako direktno saopćiti vaša osjećanja. Poslužite se ovim načinom saopćavanja kad o njima razgovarate sa svojim prijateljima i tako im dajte do znanja, ako su u blizini, što vam se kod njih sviđa i što od njih očekujete. Ova je metoda posebno korisna onda kad su djeca u dobi kad ih otvorena i direktna pohvala dovodi u nelagodu.

*** Ozdravljenje i slušanje Ovu priču sam čuo od jedne od svojih najdražih učiteljica, od dr. Virginije Satir. U bolnici u kojoj je radila jednom su djetetu upravo odstranili krajnike. Kad su dijete dopremili na odjel, krvarenje nikako nije prestajalo. Pozvali su dr. Satir koja je upitala kako je protekla operacija i što se dešavalo u operacionoj sali. Pitala je i o čemu je kirurški tim pričao za vrijeme operacije. Rekoše joj da su razgovarali o jednoj starijoj pacijentici kojoj su malo prije odstranili tumor na grlu i o tome kako su joj šanse da preživi veoma male. Dr. Satir je veoma brzo shvatila o čemu se radi: dok je dijete bilo pod potpunom narkozom kirurg i njegovi pomoćnici su razgovarali i, između ostalog, izgovorili i slijedeće riječi: „Nema nikakve šanse. Stanje je prilično loše.“ Dr. Virginia Satir reagirala je munjevito - naredila je da dijete vrate u operacionu salu, a osoblju je dala tekst za sljedeću konverzaciju: „Vidi ti ovu djevojčicu kako dobro izgleda. A grlo joj je opet kao novo. Neće proći ni par dana i opet će se igrati sa svojim društvom!“ Krvarenje je ubrzo stalo, a djevojčica je već sutradan puštena kući.

***

9

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Stručnjaci su, primjenom hipnotičke metode, utvrdili da se verbalna poruka urezuje u svijest jače i dublje ako je popraćena signalima koji je pojačavaju. Stvar je veoma jednostavna: Ako vam netko kaže da ste užasan stvor, to će vas bez sumnje povrijediti. Kad je takva izjava popraćena mrštenjem i povišenim glasom onda stvar postaje još ozbiljnija. Ako su ove riječi izgovorene veoma glasno i ako vam se osoba koja ih izgovara još pri tome i prijeteći počne približavati, onda ste stvarno u nevolji. Kad je taj koji vam to govori tri puta veći od vas i ako je još i član vaše porodice, o kojem u svakom pogledu ovisite, tada će vam se ovaj incident zauvijek urezati u pamćenje. Moderan i suvremen čovjek ima sklonost da se u svojim svakodnevnim aktivnostima ponaša veoma suzdržano. Naš svakodnevni govor gotovo da je lišen bilo kakvih emocija i naboja. To ne znači da smo opušteni i smireni. Naprotiv, ovakav način našeg ponašanja govori da je u pitanju neobična samokontrola i neka vrsta zatvorenosti. I loše i dobre osjećaje nastojimo što bolje sakriti od očiju onih koji nas okružuju, a kad stvari krenu izrazito loše, onda svoj teret i brigu nastojimo ponijeti i rješavati sami. Posljedica ovakvog susprezanja emocija i suzdržavanja od njihovog javnog iskazivanja su česti izljevi nekontrolirane srdžbe i bijesa kojima podjednako iznenađujemo i šokiramo kako sebe tako i svoju okolinu. I ako oni oko nas u tim časovima pomisle da smo opasni, onda su u pravu! Zbog ovakvog našeg ponašanja, naša djeca žive u svijetu u kom su verbalne poruke prilično nejasne i indirektne, pa često možemo od roditelja čuti neutralne izjave poput ove: „Ne, nemoj to raditi, dušo!“ ili „Bravo, tako valja!“ Tako i pozitivni i negativni iskazi postaju krajnje neodređeni a njihov učinak je gotovo zanemariv. Kada dnevne napetosti postanu za mamu i tatu neizdržive dolazi do snažnih izljeva bijesa u kojima se najmanje misli na izbor riječi. Tada možemo čuti i ovakve riječi: „Prokleti klipane, umukni već jednom!“ Ovakve riječi obično prati divlji i neprijateljski bljesak očiju, iznenadno unošenje u lice male žrtve, nezaboravan utisak da je roditelj potpuno izgubio vlast nad sobom i nečuvena galama. Poruka je nesumnjiva, iako neistinita: „Znači, to o meni misle mama i tata!“ Riječi koje u ovakvim trenucima koriste izbezumljeni roditelji mogu zaista biti izuzetno teške:

10

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE „Da te bar nisam ni rodila!“ „Ti si prava budala, glupane jedan!“ „Тi si moja smrt, čuješ li me?“ „Najradije bih te zadavio!“ Nema ništa loše u tome ako se katkad naljutimo na svoju djecu. Štoviše, dobro je da djeca nauče da se čovjek može naljutiti i isprazniti svoj bijes. Naravno, bez posljedica za okolinu. Elizabeth Kubler Ross kaže da prava ljutnja traje dvadeset sekundi i da se uglavnom manifestira galamom. Problem se, međutim, javlja onda kad se pozitivne poruke („Stvarno si dobro dijete“, „Volimo te“, „Budi bez brige, mi smo uz tebe“) ne izriču s jednakom snagom i uvjerenjem. Prečesto se dešava da naša pozitivna čuvstva i naklonosti ne saopćavamo onima kojima su namijenjena. Skoro sva djeca su jednako voljena, ali mnoga to nikad ne saznaju. Mnogi ljudi umru u ubeđenju da su svojim roditeljima donijeli samo bol, razočaranja i nevolje. Zato je najdirljiviji trenutak porodičnih terapija onaj kad terapeut uspijeva probiti led koji okiva emocije i kad dolazi do raščišćavanja svih nesporazuma. U trenucima kad dijete prolazi kroz kritična razdoblja svog života - kad u porodicu stiže prinova, kad se brak roditelja raspada, kad u školi ne ide sve kako treba ili kad nadareni tinejdžer ne uspijeva naći posao - jasna i nedvosmislena pozitivna poruka popraćena gestom koja će je pojačati, stiskom nadlaktice, zagrljajem, rukom na ramenu i vedrim i iskrenim pogledom u oči - ima neobično veliku važnost. Takva poruka govori: „Ма što da se desi, ti si za nas najvažniji/najvažnija!“ Do sada je uglavnom bilo riječi o nesvjesnom programiranju djece čiji rezultat su nesretni odrasli ljudi. Pored ovog nesvjesnog programiranja postoji i čitav niz veoma direktnih metoda kojima se postižu jednaki rezultati. Ovdje ćemo navesti nekoliko negativnih primjera. Dakle, ovo što slijedi ne smijemo činiti: - Kod primjene disciplinskih mjera ne smijemo umjesto jednostavnih naredbi koristiti uvrede („Vrati mi to, ti mali sebični gade!“); - Ne smijemo biti „duhoviti“ na račun djeteta i njegovih fizičkih obilježja („Dođi, klempo, ručak je na stolu!“); - Izbjegavajte usporedbe („Pljunuti si otac, nijedan ni drugi ne vrijedite pet para!“, „Zašto ne možeš biti dobar i poslušan kao tvoja sestrica!“); - Ako ne možete biti dobar uzor nemojte biti ni loš („'Bem ti Boga, smiri se već jednom!“, „Udariš li ga još jedanput, ubit ću te k'o mačku!“); - Potrudite se da ne govorite drugima o manama svoje djece u njihovu prisustvu („Užasno je povučena i zato će u životu loše proći!“);

11

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE - Nastojte da ne hvalite ono što zaslužuje pokudu („Baš ju je dobro izlemao. Pravi je dasa!“); - Nemojte svojoj djeci nametati kompleks krivnje („Stvarno me ubijaš u pojam! Toliko mi je zlo od tebe da ću se ubiti“, „Pogledaj što radiš svojoj jadnoj mamici!“) Izostavite li ovdje navedene sentence iz svog roditeljskog repertoara nećete požaliti. Ne samo da će to biti bolje za vašu djecu, nego ćete se i sami bolje osjećati. Jeste li ikad obratili pažnju na riječi koje upućujete djeci? Ako jeste, onda ste sigurno zamijetili da su neke od vaših rečenica potpuno besmislene. Poslušajte: - Mama, mogu li ići na bazen? - Bazen!? Dat ću ti ja bazen! - Mogu onda bar dobiti nešto za jesti? - Jesti!? Ma, nemoj, i jesti bi htio? Što još nećeš izmisliti? Dat ću ti ja jesti! Kad se prisjetimo svega onoga čega smo se naslušali od naših roditelja u svom djetinjstvu onda nije nikakvo čudo što su mnogi od nas i dandanas pomalo zbunjeni. Tko od nas nije čuo ovakve ili slične besmislene savjete: „Kako to izgledaš, popravi te dokoljenke!“ „Bolje ti je da se opametiš, inače ti se loše piše!“ „Naučit ću te ja da ne praviš budalu od mene!“ Nedavno sam bio u jednoj osnovnoj školi baš u vrijeme kad su mladi roditelji doveli svoje mališane u „malu školu“. Jedan od znatiželjnih klinaca zaputio se u istraživanje nove sredine. Počeo je iz jednog ormara izvlačiti knjige i igračke, kad se iza njega iznenada stvorila zajapurena mama i zaprijetila: „Budeš li dirao te stvari učitelj će ti odrezati prstiće!“ Motiv za ovakav pristup problemu je razumljiv - kad ništa ne pomaže, utjerajte im strah u kosti! Ali šta će o svemu misliti dijete? Njemu preostaju dva objašnjenja: prvo, ovaj svijet je opasan i pomalo lud; ili drugo, mama priča gluposti i ne treba je uzimati ozbiljno. Jednom zgodom sam svom dvogodišnjem sinčiću rekao da bi se policajac mogao ozbiljno naljutiti na njega ne bude li za vrijeme vožnje u automobilu vezan sigurnosnim pojasom. Tog dana sam bio nervozan i umoran i nije mi se dalo petljati oko sigurnosnog pojasa na djetetovu sjedištu. Poslužio sam se jeftinim trikom zbog kog sam odmah požalio. Počela su pljuštati pitanja tipa „Imaju li

12

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE policajci oružje?“, „Hoće li nas zaustaviti?“ i slično. Trebalo mi je nekoliko dana da ga razuvjerim da ljudi u plavim uniformama nisu loši momci. Ne želim reći da svojoj djeci moramo objašnjavati sve živo dok ne poplavimo od muke. Koji put je dovoljno reći „Tako je zato jer ja kažem daje tako!“ Međutim, isto tako nije uputno beskonačno ih plašiti i zastrašivati rečenicama tipa „Е, čekaj samo kad ti tata dođe kući!“ ili „Samo ti mene muči. Ja ću otići i šta ćeš onda?“ ili „Poslat ćemo mi tebe u popravni dom pa ćeš onda vidjeti svog Boga!“ Ovakvi iskazi imaju negativan učinak i na najčvršću djecu. U samom početku našoj smo djeci upravo mi glavni izvor informacija o svijetu koji ih okružuje. Naša će se vjerodostojnost vrlo brzo testirati kad naša djeca dođu u situaciju da uporede informacije koje su dobili od nas sa onima koje su dobili iz drugih izvora. Zato je naša zadaća da svojoj djeci pružimo realnu, i tek neznatno uljepšanu sliku svijeta u kojem žive. To će biti dobra osnova na kojoj će naša djeca moći dalje sama izgrađivati svoje vlastite predstave i stjecati vlastita iskustva. Kad se kasnije sretnu sa podlošću i neiskrenošću bar će znati da nije baš cijeli svijet takav, već da ima i poštenih i dobrih ljudi sa kojima se vrijedi družiti uključujući mamu i tatu!

*** Možda u ovom času osjećate krivnju i žaljenje zbog svog dosadašnjeg odnosa prema svojoj djeci. Ali, znajte da ima mnogo načina kojima ćete prevladati stare metode programiranja, bez obzira jesu li su vam djeca još uvijek mala ili su već odrasli ljudi. Prvi korak u ovom procesu je samospoznavanje, odnosno razumijevanje mehanizama koji su utjecali na to da uvrede i poniženja budu sastavni dio vašeg roditeljskog odnosa spram vlastite djece. Gotovo svaki roditelj nosi krivicu nepotrebnog ponižavanja i vrijeđanja vlastite djece. Svatko od nas je to bar jedanput uradio svojoj djeci. Tri su glavna razloga za takvo ponašanje: 1. Nitko vas nikada nije učio kako da budete roditelj. Morali ste početi od ničega. Jedino čime ste se na tom teškom putu do dobrog roditelja mogli rukovoditi bilo je iskustvo koje ste stekli živeći sa svojim roditeljima. Kladio bih se da ste se ne jednom našli u situaciji da se onako bijesni izgalamite na jadnu dječicu i da ste isti čas pomislili: „Bože, pa upravo to su meni govorili moji roditelji i zato sam ih mrzio!“. Nije slučajno da u trenucima jada i ljutnje automatski posežete za već „snimljenim“ materijalom. Taj se materijal može zamijeniti novim i prikladnijim samo uz dugotrajnu vježbu i praksu. Neki roditelji, naravno, odlaze u drugu krajnost. Takvi se, sjećajući se svojih gorkih iskustava iz djetinjstva, sami sebi zaklinju da nikada neće psovati, tući ili

13

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE lišavati svoju djecu. Opasnost ovog pristupa leži u čestom pretjerivanju, pa djeca takvih roditelja nerijetko izmiču svakoj kontroli. Nije lako, priznat ćete, zar ne? 2. Nekad se smatralo da su djeca po definiciji zločesta i da ih se može privesti pameti samo ako im se kaže kako ne valjaju. Nakon takvih prijekora djeca su se trebala posramiti i, naravno, postati bolja. Možda ste upravo i vi odgajani po sličnom obrascu. Kao roditelju nije vam padalo na pamet da je djeci potrebno samopoštovanje i pomoć u sticanju samopouzdanja. Ako je tako, mogu se samo nadati da ste čitajući ovu knjigu ipak promijenili svoje mišljenje. Dakle, sad kad ste shvatili koliko ponižavanje i vrijeđanje djeteta može biti pogubno, siguran sam da će štetne odgojne tehnike zauvijek nestati iz vašeg repertoara. 3. Vaš će se destruktivni odnos spram djece pojačati u trenucima materijalne oskudice, premorenosti, usamljenosti, dosade. To je razumljivo, jer kad živimo pod nekim pritiskom, kad nas rastežu razne tenzije koje traže pražnjenja, osjećat ćemo se puno bolje ako se ispraznimo riječima i djelom na nekome tko se ne može braniti. Za to su najpodesnija djeca, jer su ona puno nemoćnija od, na primjer, vašeg muža/žene, šefa, gazde, predsjednika ili kralja. Zato, kad nas obuzme bijes pokušajmo postaviti samo jedno pitanje – „Tko me stvarno tjera u bijes?“ Pražnjenje na nemoćnoj djeci pruža samo trenutno olakšanje, jer djeca su veoma rijetko pravi uzrok našoj ljutnji. Napetosti se možemo efikasno riješiti na dva načina: a/ žestokom reakcijom, udaranjem predmeta, teškim fizičkim radom, ili odlaskom iz kuće - na hlađenje. Ova posljednja metoda spasila je mnogu djecu, jer se roditelj sa duge šetnje garantirano vraća smiren i mnogo razumniji nego kad je na šetnju krenuo. b/ razgovorom sa dobrim prijateljem (ukoliko imate sreće da imate prijatelja), prakticiranjem yoge, bavljenjem sportom, masažom i sličnim radnjama koje oslobađaju tijelo napetosti. U svakom slučaju roditelj mora naučiti da brine o sebi jednako kao i o svojoj djeci. Za djecu će puno više značiti i vrijediti ako određeni dio dana posvetite isključivo sebi, svom zdravlju i relaksaciji, nego ako se u cijelosti posvetite samo njima. Dakle, toliko o lošim stranama roditeljskog zvanja. Ostatak ove knjige bavit će se isključivo nastojanjima da se roditeljski poziv učini što ljepšim i lakšim. Mnogi roditelji su mi potvrdili da su promjene u njihovu ponašanju moguće i da su već mnogo naučili iz zajedničkih kratkih susreta i sastanaka, kao i iz radioemisija koje su obrađivale ovu temu.

14

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Sa svoje strane mogu vam obećati da ćete već samim čitanjem ove knjige postepeno mijenjati svoje ideje o podizanju djece, te da će se vaši odnosi prema potomstvu drastično promijeniti. Nabolje, naravno!

*** Djetetovo samopouzdanje ne ovisi isključivo o tome da li ga obasipamo pohvalama ili uvredama. Postoje i drugi važni načini programiranja djece. To se naročito odnosi na načine izdavanja pojedinih naređenja i uputstva. Ti načini mogu biti negativni i pozitivni – ovisno o izboru riječi. Kao odrasli ljudi, mi svoje ponašanje i svoja osjećanja upravljamo svojim „unutrašnjim govorom“, diskusijom koju sami sa sobom vodimo u svojim glavama, u svojim mislima („Ne smijem zaboraviti uzeti goriva.“, „Oh, zaboravila sam novčanik mora da sam posenilila.“ i tome slično). Unutrašnji govor smo naučili od svojih roditelja i svojih učitelja. Imajući to na umu biće nam lakše da shvatimo važnost pozitivnog govora i korisnih podataka koje treba „usaditi“ u vlastitu djecu i koji će im koristi u kasnijem životu. Zbog toga psiholozi i govore o čudesnoj razlici između unutrašnjeg govora zdravih i sretnih ljudi i onoga u bolesnih i rastrojenih ljudi. Djeca svoja saznanja o svojoj unutrašnjoj organizaciji dobivaju od nas. Zato se isplati biti pozitivan. Tako, na primjer, svom djetetu možemo reći: „Zaboga, nemoj se danas opet potući u školi!“ Ali možemo mu isto to reći i ovako: „Hajde, lijepo se igraj u školi sa svojim prijateljima!“ Zbog čega su važne ove sitne nijanse? Radi se o načinu funkcioniranja ljudskog mozga. Da vam netko ponudi milion dolara da sljedeće dvije minute ne mislite na plavog majmuna - ne biste uspjeli! Ako djetetu kažete Nemoj pasti s drveta!, onda ono mora misliti na dvije stvari – „Nemoj“ i „pasti s drveta“. Te riječi automatski u djetetovoj svijesti kreiraju odgovarajuću sliku koju želi isprobati (pokušajte se zamisliti kako zagrizate u veliki i sočni limun i vidjet ćete kako reagirate i na samu pomisao na takav čin!). Dijete koje živo zamišlja pad s drveta vrlo vjerojatno će i pasti s drveta. Zato je mnogo pametnije djetetu reći „Čvrsto se drži za drvo!“ Primjera je bezbroj. Na primjer, umjesto da kažete „Nemoj se igrati na cesti, zgazit će te auto!“ recite svom djetetu „Igraj se na pločniku, tamo nema automobila“, tako da dijete lakše shvati što treba činiti, a ne da razmišlja što ne treba činiti. Djeci uvijek treba davati jasne instrukcije. Puno je bolje reći:

15

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE „Nevenka, drži se čvrsto za stranice čamca.“ nego: „Samo probaj ispasti iz čamca!“ ili: „Što misliš kako će meni biti ako se utopiš!“ Nijanse su male ali razlika je velika. Naravno da naše navike ne možemo promijeniti preko noći. Ali, ukoliko donesemo čvrstu odluku da ćemo pokušati misliti i djelovati pozitivno rezultati neće izostati. Koristeći se pozitivnim rječnikom, pomoći ćemo svojoj djeci da i ona misle i djeluju pozitivno, te da se uspješno nose sa svim mogućim nedaćama i situacijama, jer će točno znati što treba da rade. Istovremeno, neće se opterećivati onim što ne smiju uraditi.

16


2. ŠTO DJECA ZAISTA ŽELE Svi roditelji svijeta najčešće postavljaju jedno jedino pitanje koje možemo sažeti u jednoj riječi - zašto? Zašto se djeca igraju s našim živcima? Zašto uvijek guraju nos tamo gdje ne smiju? Zašto uvijek rade ono što im se brani? Zašto se tuku? Zašto prkose i provociraju? Zašto izazivaju? Zašto su neposlušna? Zašto prave nered? I zašto uvijek gnjave mamu i tatu? Stvarno, zašto neka djeca, izgleda, uživaju tražeći neprilike? U ovom ćemo poglavlju pokušati odgovoriti na pitanje - što se događa u glavama „zločeste“ djece - te pokazati da je „loše“ ponašanje ustvari rezultat djelovanja dobrih (zdravih) snaga koje su krenule pogrešnim putem. Nakon iščitavanja ovog poglavlja bit ćete u stanju shvatiti korijene lošeg ponašanja vaše djece. Pored toga, znat ćete kako doskočiti takvom ponašanju. Rezultat će biti fantastičan - sretni roditelji i sretna djeca! Ne vjerujete mi, zar ne? Dobro, onda čitajte dalje! Djeca vas nerviraju i izazivaju samo iz jednog razloga - zbog svojih nezadovoljenih potreba. „Zar moja djeca stvarno imaju nezadovoljenih potreba? Hranim ih, oblačim, kupujem im igračke, toplo im je, čisti su...“ To je istina, no postoje još neke potrebe, koje srećom nisu skupe i koje nadilaze ove osnovne, nasušne potrebe. Te tajanstvene potrebe bitne su ne samo za sreću naše djece već i za život kao takav. Da bismo bolje razumjeli o čemu se radi ispričat ću vam jednu istinitu priču: „Dobro, o kakvim se to potrebama radi?“ , pitat ćete. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Evropa je bila gotovo potpuno razrušena. Pored svih ostalih problema javio se i problem brige o hiljadama djece koja su ostala bez roditelja. Švicarci, koji su i ovaj put uspjeli ostati izvan ratnih zbivanja, slali su širom Evrope svoje emisare dobre volje i socijalne radnike koji su pomagali napaćenom stanovništvu da prevlada pustoš koju je za sobom ostavio rat. Među njima je bio i jedan liječnik čiji je zadatak bio da iznađe najbolji način zbrinjavanja najmlađe ratne siročadi. Obavljajući svoju misiju susretao se sa različitim situacijama. Tako je, na primjer, u jednoj američkoj poljskoj bolnici naišao na hladnu i sterilnu atmosferu u kojoj su mali nesretnici bili smješteni u

17

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE hladne krevetiće od nehrđajućeg čelika, a opsluživale su ih jednako hladne i užurbane medicinske sestre u besprijekornim vojnim uniformama. Bilo je, međutim, i takvih slučajeva gdje su djeca najobičnijim kamionom dovožena u planinska sela u kojima je šofer na licu mjesta vršio anketiranje, pitajući seljake da li mogu preuzeti brigu o siročadi. Ne treba zaboraviti da su u to poratno vrijeme Evropom harale razne epidemije koje su naročito pogubno djelovale na malu djecu i novorođenčad. Usporedivši rezultate svog istraživanja, švicarski je doktor došao do zapanjujućeg zaključka. U svom se istraživanju poslužio najjednostavnijom statističkom metodom - stopom smrtnosti. Pokazalo se da su najbolje prošla djeca smještena u zabačenim planinskim selima gdje je osnova prehrane bilo kozje mlijeko. Doktor je otkrio još nešto: da je za preživljavanje i zdravlje djeteta najvažnija - ljubav! Naravno da to otkriće nije novo. Naprotiv, za njega znaju mnoge majke, ali njih nitko ne sluša. Djeca koja su bila smještena u najsuvremenije i vrhunski opremljene američke poljske bolnice dobivala su sve osim pažnje i ljubavi, dok su djeca koja su imala sreće da ih razmjeste po seoskim domaćinstvima dobivala sve što su im seljaci mogli pružiti i neograničene količine pažnje i ljubavi. Naravno da naš doktor nije u svom izvještaju koristio riječ „ljubav“, jer takve riječi neobično smetaju učenim glavama, ali je njegova poruka bila više nego jasna. U zaključku svog izvještaja on je nabrojio najvažnije uvjete za uspješno preživljavanje i zdrav razvoj siročadi smještene u raznim ustanovama i porodicama: - što češći fizički kontakt dviju ili triju ključnih osoba sa djetetom; - što češće uzimanje djeteta u naručje, ljuljanje na rukama ili koljenu i slične radnje; - ugodna, živahna i živopisna okolina koja obiluje prijatnim glasovima, pjevanjem, blagim govorom i naravno, tepanjem. Ovo je otkriće imalo neobično veliku važnost posebno zato što je prvi put bilo zabilježeno i zapisano. Ono nam nedvosmisleno daje do znanja da maloj djeci, osim hrane, topline i higijene, treba pružiti još nešto - a to je ljubav, pažnja i dodir. Bez ljubavi, brige i ljudskog dodira djeca mogu i umrijeti. Male bebe vole kad ih se dira, pazi i mazi. Isto je i sa malo većom djecom, s tom razlikom što su ona već pomalo izbirljiva i ne daju da ih baš svatko dira i obasipa pažnjom. Kod tinejdžera situacija postaje nešto zamršenija. Premda većina mladih u to doba u javnosti ne voli da ih se previše pipka i mazi, oni otvoreniji će vam priznati da vole tu vrstu kontakta kao i sva druga ljudska bića. To će naročito pokazati kad zađu u starije tinejdžersko doba. Jednom sam zgodom, držeći predavanje pred 60 odraslih osoba, zatražio od svojih slušalaca da svatko od njih tko misli da mu se u životu ne posvećuje dovoljno pažnje podigne ruku. Svi do jednog su podigli ruku i vrlo brzo prasnuli

18

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE u srdačan smijeh. Iz ovog naučnog eksperimenta izvukao sam jedini mogući zaključak - i odraslima je potrebna pažnja i ljubav! Osim fizičkim dodirom, pažnju i ljubav možemo iskazati i riječima. Svakome od nas je drago kad nas pohvale, kad nam odaju priznanje, ali i kad nas slušaju i kad se dive našim idejama. Trogodišnje dijete potrebu ove vrste iskazuje otvoreno i bez okolišanja sljedećim riječima: „Hej, vidi što mogu!“. Mnogi prebogati ljudi sretni su tek onda kad mogu svoje bogatstvo javno pokazati cijelom svijetu. Upravo zapanjuje saznanje da velika većina odraslih ljudi i nije drugo nego nezreli trogodišnjaci koji jurcaju naokolo vičući: „Pogledajte me, nisam li glavni!“ Naravno da sebe izuzimam iz te kategorije. Naime, ja svoja predavanja držim zbog mnogo viših i ozbiljnijih razloga. Dakle, ako djeci pružamo samo ono čime zadovoljavamo tjelesne potrebe ona ostaju uskraćena za jednako važnu psihološku komponentu. Djeca će nam biti sretna samo onda ako svakodnevno osjete našu ljubav i pažnju koju neće morati iznuđivati već će im biti davana svjesno i spontano. Ako vam djeca više nisu mala, poslušajte ovu priču: Prije nekoliko godina psiholozi obučeni u bijele kute uglavnom su se bavili zamorcima i sličnim bićima na kojima su testirali svoje pronalaske. Danas više ne nose bijele kute i uglavnom se bave domaćicama! Kao što vidite stvari se popravljaju! Dakle, psiholozi koji su svoje eksperimente vršili na životinjama mogli su puno saznati o raznim tipovima ponašanja već i zato što su sa zamorcima mogli raditi i one stvari koje sa djecom ne mogu činiti. Čitajte dalje, pa ćete vidjeti o čemu govorim. Dakle, naši su istraživači stavili zamorce u kavez u kom je, pored hrane i vode, bila i jedna posebna poluga. Zamorci su jeli, pili i jurili po kavezu pitajući se, baš kao i mi, čemu služi mala poluga. Znatiželjni po prirodi, zamorci su, konačno, nagazili na polugu koja je, na njihovo ne malo čuđenje, aktivirala projekciju filma na obližnjem zidu. Nakon nekog vremena projekcija bi se prekinula. Međutim, kad su zamorci ponovo nagazili polugu projekcija bi se nastavljala. Veoma brzo su zamorci shvatili da je poluga povezana sa projekcijom, pa joj više nisu dali mira. I tu možemo govoriti o prvom principu: baš kao i djeca i zamorci, kao inteligentni stvorovi, vole da se oko njih nešto dešava. Istraživači su potom zamorce premjestili u drugi kavez koji je bio snabdjeven i hranom i vodom, ali u njemu više nije bilo tajanstvene poluge. Neko vrijeme zamorci su bili zadovoljni, ali ne zadugo. Vrlo brzo postali su nestašni, pa čak i zločesti - počeli su navaljivati na stjenke kaveza, međusobno se tući i oštećivati vlastito krzno! Tu dolazimo do drugog principa: inteligentni stvorovi će uraditi sve

19

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE što je u njihovoj moći ne bi li ubili dosadu, pa i onda ako takve aktivnosti drugi smatraju destruktivnima ili smiješnima. U ovoj su fazi istraživači postali zaista zlobni. Zamorce su stavili u kavez sa hranom i vodom koji su povezali sa izvorom struje niskog napona. S vremena na vrijeme kroz pod kaveza bi puštali struju i tako zamorce podvrgavali praktično bezopasnim elektrošokovima. No, koliko god bili bezopasni ipak su bili šokovi! Sad vam je jasno i to zašto naši istraživači nisu za potrebe svog eksperimenta koristili malu djecu! Konačno je došao i najuzbudljiviji trenutak: zamorcima je bilo dopušteno da sami izaberu kavez u kom će boraviti. Dakle, mogli su birati da li će u kavez sa hranom, vodom i filmovima, u kavez sa hranom i vodom ili u kavez sa vodom, hranom i neočekivanim šokovima. Naravno, prvi izbor zamoraca bio je kavez sa filmovima, odnosno polugom koja aktivira projekciju filmova. Drugi je bio onaj sa šokovima, a tek na kraju onaj u kom je bila samo hrana i voda. Ako niste predvidjeli ovakav rezultat, onda se vratite na početak knjige! Jer, ovdje je riječ o trećem principu: inteligentni stvorovi uvijek će odabrati bilo kakvo, pa i bolno događanje i pretpostaviti ga situaciji u kojoj se ne događa apsolutno ništa. Vratimo se u dječji svijet i zapitajmo se što bi naše dijete odabralo: potpuno ignoriranje ili psovke i batine? Naravno, ukoliko postoji i izbor pozitivne stimulacije onda izbor i nije težak. Kad su dovoljno odrasla da krenu u školu neka djeca već veoma dobro znaju govoriti, a i rječnik im je prilično bogat. Međutim, ima i one djece kojima govorne sposobnosti nisu bogzna kako razvijene. To može biti zaista priličan nedostatak, naročito onda kad su učitelji skloni po govornim sposobnostima zaključivati o stupnju inteligencije djeteta. Kako doskočiti ovome problemu? Još tamo u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća utvrđeno je da postoje dvije suprotstavljene vrste roditeljskog verbalnog obraćanja djeci. Jedna je sklona kratkim i odsječnim rečenicama tipa „Držislave, daj već jedanput zatvori ta prokleta vrata!“, „Dođi 'vamo!“, „Jedi!“ i slično, dok je ona druga sklona epskoj opširnosti tipa „Trpimire, dušo, da li bi bio tako dobar pa da pritvoriš ta vrata. Znaš, prilično jako vuče propuh pa bi se naš mali Mislav mogao nahladiti. Hvala ti unaprijed!“. Ne morate biti veliki stručnjak pa da zaključite da će mali Trpimir imati puno bogatiji vokabular od sirotog Držislava i da će njegove rečenice biti povezane u puno smislenije cjeline nego rečenični sklopovi njegova kolege iz istog razreda. To ne znači da Držislav neće imati neke druge prednosti! Današnji roditelji su uglavnom svjesni važnosti čavrljanja i pričanja s djecom. Oni znaju koliko je važno da djeci objasne sve što ih zanima, jer su shvatili zlatno pravilo - da djeca razumiju više nego što to žele pokazati. Evo nekoliko savjeta kako da svoju djecu pripremite za savladavanje govornih vještina:

20

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE 1. Već u toku trudnoće nastojte budućeg potomka okružiti sa što više raznorodnih zvukova. Pjevajte mu i pričajte, svirajte, gledajte TV; 2. Kad dođu na svijet, nastavite svojim bebama pričati i pjevati kao što ste to činili za vrijeme trudnoće. Neka slušaju vašu omiljenu muziku, ljuljajte ih u ritmu pjesme ili svoje priče. Pričajte im o svom poslu i ostalim aktivnostima. Nemojte se bojati ponavljanja; 3. Kad progovore ponavljajte njihove riječi i pomognite im da ih izgovore pravilno. Igrajte se s djecom, stvarajte rečenice kroz igru, bez pritisaka i prisile. Ovo ću poglavlje završiti još jednom pričom: Mlad i imućan bračni par imao je dva dječaka. Jedan je imao devet, a drugi jedanaest godina. U podrumu svoje porodične kuće roditelji su dječacima uredili prostor za igru u kom je bio biljarski sto, frižider uvijek pun sokova, gramofon (video igara tada još nije bilo, ali da jest onda bi u tom podrumu bile i video naprave) i još koješta. Međutim, usprkos svim tim pomagalima dječaci su se neprestano svađali. Njihovo ponašanje je otišlo tako daleko da roditelji zbog nelagode više nisu smjeli u kuću pozivati goste. Nije bilo druge nego potražiti pomoć profesionalaca psihologa. Psiholozi su bili iskreni: „Vidite, o zamorcima znamo gotovo sve, ali vrlo rado ćemo doći na lice mjesta pa da vidimo o čemu se radi.“ Roditelji nisu imali kud. Problem je bio toliko velik da je potpuno uništio njihov društveni život. Trebalo ga je hitno rješavati. Već nekoliko dana nakon prvog razgovora oko kuće mladog uspješnog para rasporedio se čitav tim stručnjaka sa notesima i kronometrima. Prema dogovoru, to veče su roditelji dvaju nestašnih dječaka pozvali u svoju kuću gomilu gostiju. Psiholozi su se pomiješali s gostima. Neki su ostali promatrati ponašanje odraslih, dok su se drugi spustili u podrum da vide što rade djeca. Negdje oko sedam sati uveče, članovi tima koji su ostali sa odraslima primijetili su da majka značajno pogledava čas prema podrumu, čas prema svom mužu. Istovremeno, promatrači smješteni u podrumu bilježe početak tučnjave koja izbija među braćom. Dječaci, koji su se do tada zabavljali raznim igrama i igračkama, započinju neobičnu kavgu koja više nalikuje plesu nego pravoj borbi. Međutim, zvukovi i glasovi koje ispuštaju zvuče kao da dolaze od ljuto zavađenih protivnika. U tom momentu stepenicama se spušta otac (kog su psiholozi zamolili da se ponaša kao i obično u sličnim situacijama, što nije lako) i počinje koriti dječake zbog nedoličnog ponašanja. Tada promatrači smješteni u podrumu primjećuju nešto što kod zamoraca nisu vidjeli: dječaci su skrušeno slušali kako otac galami i urla na njih zbog njihovog ponašanja; njihova lica su ozbiljna ali odaje ih jedan detalj, koji ne promiče iskusnim psiholozima. Naprotiv , oni su čak osmislili i naziv za takav specifičan izraz lica – „osmijeh Mona Lize“! Psiholozi znaju da ovaj poluosmijeh nosi tajnu poruku koja glasi:

21

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE „Znam da bih se trebao osjećati loše i trudim se da izgledam pokajnički, ali ne mogu sakriti da u svemu ipak uživam!“ Roditelji ne uspijevaju dokučiti pravo značenje poruke, ali famoznom rečenicom „Samo se ti cerekaj, prisjest će ti!“ nesvjesno pokazuju da su je registrirali. Dakle, ritualnom tučnjavom dječaci su uspjeli privući pažnju svoga oca i sada se moraju potruditi da svoje zadovoljstvo što bolje prikriju. I sami ste već naslutili što je pisalo u izvještaju stručnog tima: „Vaš društveni angažman oduzima vam isuviše vremena. Vašim sinovima potrebno je više pažnje i ljubavi. Dječaci vas vole i vi ste im potrebni jer od vas žele naučiti sve ono što znate. Jedini način na koji uspijevaju privući vašu pažnju je - tučnjava.“ Psiholozi su, naravno, u pravu. Međutim, čini se da nisu baš najbolje razumjeli roditelje. Jer, roditelji su odgovorili: „Ovo što piše u izvještaju obična je glupost. Kako bi normalna djeca mogla uživati u prekoravanju?“ Roditelji očito nisu imali pojma o zamorcima i električnim šokovima, a o osmijehu Mona Lize da i ne govorimo. Zato su roditelji svoje dječake odveli psihijatru koji se potrudio da tokom sljedeće dvije godine detaljno analizira njihove snove. Vidjevši da od toga neće biti ništa, odveo je dječake na golf i tako ih izliječio! Zaključak se nameće sam po sebi: Djeca će se služiti svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju samo da privuku pažnju svojih roditelja. Zato i vi uradite sve što je u vašoj moći da vašoj djeci ne bude dosadno, da se ne osjećaju odbačeno i da budu sigurna da ih volite.

*** Kad je moj sin bio malen živjeli smo u seoskoj kući koja je bila oko pola kilometra udaljena od pošte i trgovine. Odlazak do pošte i trgovine i šetnja nazad do kuće trajala je najviše desetak minuta. Uz uvjet da sa sobom ne povedete dvogodišnjaka! Dvogodišnjaci ne razmišljaju poput nas. Oni nemaju osjećaj za vrijeme i nikud im se ne žuri. Jednom zgodom sam odlučio da se, iz čisto eksperimentalnih pobuda, u potpunosti prepustim svom sinčiću i da vidim kako će šetnja izgledati pod njegovom komandom. Da ne duljim: stazu koju, kao što rekoh, inače prevaljujem za desetak minuta, taj dan smo proučavali čitava dva i po sata! I moram priznati

22

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE da mi nije bilo dosadno, jer „maloga“ je zanimalo ama baš sve - od kanala i trulog lišća do mrtvih glista. Iz onoga što o dječacima znamo jasno je da najviše žele učiti od očeva. Baš kao što djevojčice ponajviše uče od svojih majki. Kad dječačić kaže da voli biti s ocem, onda on podrazumijeva neku aktivnost, da ne kažemo sve aktivnosti. Dječaci, boraveći uz i radeći sa očevima, od njih uče i preuzimaju njihove kretnje, govor, način mišljenja. Zato je važno da očevi provode što više vremena sa svojim sinovima, jer samo će se tako razviti toliko potrebna bliskost. Zato kad ste sa svojom djecom: 1. Od djece ne očekujte ama baš ništa. Posebno ako se radi o maloj djeci. Kod bavljenja djecom uobičajeni ciljevi gube svoje uobičajeno značenje. Ako, na primjer, svoga sina želite naučiti da se posluži nekim alatom, ne očekujte da će vam on pomoći da brže obavite posao. Dakle, nije cilj obaviti neki posao već poučiti dijete i provesti ugodne trenutke sa svojim potomkom. 2. Dok ste sa djecom bavite se samo onim aktivnostima koje vam pričinjaju zadovoljstvo. Pri tome morate imati jasnu predstavu o tome što želite: da li želite provesti ugodno poslijepodne sa svojom djecom, ili želite obaviti neki posao onako kako ste navikli - bez greške. Pokušate li postići i jedno i drugo, bojim se da ćete se suočiti sa problemom. 3. Uživajte u roditeljskoj ulozi dok možete jer ne traje dugo! Pokušajte što više vremena provoditi sa svojom djecom jer ćete se i sami veoma brzo uvjeriti koliko brzo odrastaju. Morate sami odlučiti što vam je u životu važno. Jednom će to biti djeca, a drugi put nešto drugo. Pozitivno je, međutim, što djeca imaju tendenciju da vas malo zauzdaju i uspore, pa u takvim momentima dolazite u priliku da se osvrnete oko sebe i otkrijete mala zadovoljstva koja vam mogu pružiti samo djeca. Vrijeme provedeno sa djecom nikad nije izgubljeno vrijeme.

23


3. AKTIVNO SLUŠANJE Dijete vam se vratilo kući usplahireno i veoma uznemireno. Nešto mu se desilo u školi ili putem od škole do kuće, ili u parku, ili na igralištu. Prirodno je da više od svega želite pomoći svojoj djeci da se što bolje uklope u okolinu koja ih okružuje, kako bi bez većih napora mogla savladavati probleme ovoga svijeta. U ovom poglavlju pokušat ćemo dati odgovore na neka goruća pitanja koja se tiču ove teme. Ovaj je svijet nerijetko veoma nepravedan i neprijateljski raspoložen prema najmlađima. Prečesto odrasli nisu u stanju olakšati probleme na koje nailaze naši mali i nejaki potomci. U stvari, možda je tako i bolje, jer samo tako će naši nasljednici naučiti kako da se uspješno nose sa opakim ljudima i opasnim situacijama. Najprije ćemo pokušati vidjeti što djeci ne treba kazati kad ih život tresne po glavi. Prije svega, ne biste smjeli davati takve izjave koje će između vas i djece stvoriti nepremostivu barijeru. Nadalje, morate savladati veoma važnu disciplinu koja se zove „aktivno slušanje“. Ova metoda može biti neobično uspješna kad je u pitanju savladavanje prepreka na koje tokom svog života nailaze naša djeca. Kad nam se u ovakvim situacijama dijete obrati za pomoć, obično reagiramo na dva načina: ili ćemo svojim pristupom dijete potaknuti da nam se i ubuduće izjada; ili ćemo svojom negativnom reakcijom stvoriti jaz koji će se s vremenom povećavati. Tri su tipična pristupa koja vode ka stvaranju nepremostivog jaza između djeteta i roditelja: 1. Zaštitnički, pri čemu najčešće svom mezimcu kažemo otprilike ovako: „О, jadno moje malo. Ništa se ti ne boj, sve će to tata/mama srediti!“ 2. Propovjednički, pri čemu naša izjava obično zvuči ovako: „Е, tako ti i treba kad me ne slušaš. Sad me dobro slušaj i upamti što ti govorim...“ 3. Nojevski, pri čemu pred problemom guramo glavu u pijesak i tražimo da tako postupi i naše dijete, pa mu kažemo otprilike ovo: „Ма, nema veze, uzmi ti svoju loptu pa će se tata /mama lijepo loptati s tobom.!

24

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Koji je od ova tri načina vaš omiljeni pristup rješavanju problema na koje nailaze vaša djeca? Bez obzira na to, i sami ćete priznati da u sva tri pristupa rješavanju problema aktivnu ulogu preuzima roditelj. Roditelj je taj koji uglavnom govori dok dijete samo kima glavom ili odgovara jednosložnim riječima, obično sa „da“ ili „ne“. Usporedimo, na primjer, zaštitnički pristup u kojem konverzacija teče ovako: - Kako je bilo u školi? - Loše! - Nije valjda tako strašno ? Vidi kakav sam ti lijep sendvič pripremila! - Hvala, mama! Ali, ipak me brine ta matematika... - No, dobro, pa ne moraš baš biti Einstein. Nismo ni tata i ja puno bolji matematičari. Idi u sobu i gledaj crtiće. Nećeš valjda dozvoliti da ti neka matematika kvari raspoloženje... - Pa, da... ... sa pristupom kojim rukovodi ideja o aktivnom slušanju: - Kako je bilo u školi? - Loše! - Tako i izgledaš. Što se dogodilo ? - Ma, dobili smo novog nastavnika matematike. Ništa ga nisam razumio. - Bojiš se da će biti problema ? - Da. Zamolio sam ga da mi nešto pojasni, a on mi je odbrusio da bolje pazim pa ću i čuti o čemu priča. -I kako si to primio ? - Nije pravedno da mi je tako odbrusio. Ostali u razredu su me poslije sata podržali, jer ni njima ništa nije jasno, ali su za vrijeme sata šutjeli. - Onda te i to naljutilo, je li ? To što si se istrčao prije svih. - Pa, jest. Znaš da ne volim biti u centru pažnje. -I, što ćeš sad? - Ne znam. Možda bi bilo dobro da ga pitam da mi objasni nakon sata. - Misliš da bi to bilo bolje?

25

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE - Da. Onda mi ne bi bilo toliko neugodno kao kad mije odbrusio pred čitavim razredom. Osim toga, čini se da je i on malo nervozan. - Misliš ? - Sigurno. -Pa, i mora biti nervozan, nije lako poučavati tako pametnu djecu! Dakle, očito je da u primjeru aktivnog slušanja roditelj pokazuje živo zanimanje za probleme svoje djece. Ovakvom metodom slušanja problem se osvjetljava sa svih strana, roditelj potvrđuje djetetove stavove i pomaže mu da što brže i bezbolnije prebrodi krizu. U ovakvom pristupu roditelj veoma rijetko nudi gotova rješenja ili savjete i gotovo nikada ne pokušava djetetovu pažnju skrenuti na neku drugu temu. Za usvajanje ove metode potrebna je izvjesna vježba i praksa, a mnogi roditelji koji su je usvojili potvrdit će vam da im ona znatno olakšava posao oko odgoja djece. Prije svega zato jer nisu pod stalnim pritiskom ideje da su roditelji tu zato da rješavaju sve probleme na koje dijete naiđe. Metoda aktivnog slušanja omogućava roditeljima da učestvuju i pomažu u rješavanju problema pri čemu je sva odgovornost, ali i zadovoljstvo, prepuštena djetetu. A cijela stvar je veoma jednostavna. Treba se samo zapitati: „Hoće li djetetu, dugoročno gledano, koristiti da svoj problem samo riješi?“. Vi ćete sa svoje strane dati sve od sebe da se problem sagleda iz svih uglova te da se njegovo rješavanje shvati kao proces učenja i saznavanja o svijetu u kojem živimo. S vremena na vrijeme roditelji moraju intervenirati, o čemu svjedoči i sljedeći primjer: Moj prijatelj ima sina od devet godina. Dječak je nedavno slomio nogu, pa je dugo vremena nosio gips. Kad mu je noga konačno zacijelila, gips je skinut i momak se polako i oprezno vraćao normalnom životu. U početnoj fazi rehabilitacije, na satu fizičkog odgoja čitav je razred trebao što brže optrčati školsko igralište. Sin mog prijatelja stigao je uvjerljivo posljednji. Kako je prije no što je slomio nogu bio jedan od boljih sprintera, nastavnik ga je pred svima natjerao da optrči dodatni, kazneni krug. Dječak je došao kući u suzama. Kad je ispričao što se dogodilo, roditelji su još iste večeri otišli do direktora škole i zahtijevali da se nesavjesnom i bezobzirnom nastavniku dade otkaz. Nastavnik je već sutradan premješten u drugu školu. Ovo je primjer gdje su roditelji morali intervenirati i tako zaštititi pravo svog djeteta. Naime, u ovakvim i sličnim slučajevima dijete nije u poziciji da se samo izbori za svoje pravo. U nekim drugim slučajevima, djeca ne žele da im se direktno pomaže. Veoma često traže samo podršku, ali ne i direktno uplitanje. Zato je 'aktivno slušanje' neobično moćan lijek. Uspijemo li se suzdržati od brzog i spremnog viđanja i najsitnijih ogrebotina, uspjet će nam da dublje proniknemo u svijet naše djece.

26


4. DJECA I EMOCIJE Možda je upravo ovo dobar trenutak za jedno malo priznanje. Naime, priznajem daje naslov ove knjige, Tajna sretne djece, pomalo idealističan! U svijetu odraslih nema jedinki koje su, ili koje bi htjele biti kontinuirano sretne. Zato bi bilo pogrešno takav cilj postavljati pred našu djecu. Pokušate li svoju djecu učiniti trajno sretnom, i vi i vaša djeca ćete, ustvari, biti veoma nesretni. Dakle, ono što stvarno želimo jest dijete koje je sposobno za borbu koju zovemo životom. Zadovoljstvo može biti cilj, ali taj se cilj najčešće postiže hvatanjem u koštac sa iskustvima i emocijama koje nam život donosi. Sve do nedavno, našoj je kulturi nedostajao mehanizam koji bi nam omogućio pravilno razumijevanje emocija. Tek nedavno smo izašli iz ere obilježene slavnim izrekama poput 'Veliki dečki nikada ne plaču' ili 'Prava dama nikad ne bjesni'. Na sreću, stvari se polako mijenjaju, pa nam danas stoje na raspolaganju mnoga saznanja koja se tiču naših emocija. U svom čistom obliku emocije se sastoje od niza tjelesnih osjećanja koje doživljavamo u određenim situacijama. Njihov intenzitet se kreće u rasponu od onih najtananijih do onih najsnažnijih. Emocije su uvijek prisutne i prate nas u svakoj životnoj situaciji. Prema tome, kako uvijek nešto osjećamo, emocije predstavljaju simptom života! Razlikujemo četiri osnovne emocije - ljutnju, strah, tugu i radost. Sve ostale emocije su mješavina ovih četiriju osnovnih. Postoje hiljade i hiljade kombinacija, od ljubomore (koja je mješavina ljutnje i straha) do nostalgije (koja je mješavina radosti i tuge). Čovjek je zaista zanimljiv stvor! Kod novorođenčadi emocije tek počinju poprimati osnovne konture. Roditelji sa razvijenijom moći zapažanja primijetit će kako njihove bebe u prvim mjesecima života izražavaju veoma određena emotivna stanja: kako vrište od straha, kako liju suze od tuge, kako pocrvene od bijesa ili kako se glasno smiju od radosti. Mala djeca nisu inhibirana - ona slobodno, lako i prirodno izražavaju svoje osjećaje, a posljedica takvog prirodnog pristupa je da djeca uglavnom brzo prebole negativne emocije. Kad je u pitanju društveni život, djeca su prisiljena da uče od roditelja i da svoje emocije konstruktivno usmjeravaju onako kako to rade roditelji. Razumijevanje emocija pomoći će nam da bolje shvatimo vlastitu djecu.

27

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Ponekad poželimo da smo lišeni svih osjećaja, jer bi tada život bio puno jednostavniji. Posebno nas nerviraju negativni osjećaji, kao što su bijes ili tuga, koji nam nanose toliko bola. Zašto nas je priroda obdarila tim nabojima? Zato što svaka emocija ima svoju važnu ulogu! Uzmimo, na primjer, ljutnju ili bijes. Zamislimo osobu koja nikada nije bijesna ili ljuta. Kako bi se takva osoba ponašala da joj, na primjer, automobil parkiramo na nogu? Ta bi osoba mimo sačekala da se vratimo iz trgovine ili pošte i da se odvezemo s njene noge! Dakle, bijes ili ljutnja nam služe da se suprotstavimo presiji, da se borimo za svoja prava. Bez ljutnje i bijesa bili bismo sluge i robovi. Veći nego što smo to sada! Ljutnja i bijes su naši instinkti za slobodu i samoodržanje. Strah također ima važnu ulogu. Da nije straha sigurno se ne biste vozili po pravoj strani ceste. Strah vas sprečava da se izlažete nepotrebnim opasnostima. Ukoliko imate rezervi spram korisnosti straha, sjetite se kako ste se osjećali u automobilu koji je vozio naoko neustrašiv šofer. Strah nas usporava, on nas sili da zastanemo, da razmislimo i, konačno, da izbjegnemo opasnost, čak i onda kad naša svijest još nije ni počela sagledavati sve posljedice nekog ludo hrabrog čina. Tuga je emocija koja nam pomaže da prebolimo gubitak. Ona nas bukvalno pročišćava od jada koji nas je obuzeo zbog gubitka nekoga ili nečega. Kemijske promjene koje se dešavaju dok tugujemo omogućavaju našem mozgu da se oslobodi bola zbog nastalog gubitka, a nama da nastavimo sa normalnim životom. Dakle tek nam tuga može omogućiti da se ponovo suočimo sa životom. Prema tome, u normalnim okolnostima, bijes nam pomaže da budemo slobodni, strah nam garantira sigurnost, a tuga nam omogućava da i nakon velikih gubitaka nastavimo normalan društveni život. Ove tri emocije imaju ključnu ulogu u postizanju sreće. Četvrta emocija, radost, stupa na scenu kad zadovoljimo sva ova prethodna osjećanja. Svoju djecu možemo podučiti kako da što bolje shvate i ovladaju svim negativnim emocijama. Prirodna reakcija djeteta obuzetog ljutnjom, bijesom ili srdžbom, jest pokušaj fizičkog razračunavanja, odnosno udaranja stvari i osoba koje se nađu u blizini, odnosno koje su takvu emociju izazvale. Da bismo mogli opstati u svijetu koji nas okružuje, prisiljeni smo svoje prirodne reakcije ponešto modificirati. U tome važnu ulogu imaju upravo roditelji, koji moraju intervenirati tako da svoju djecu poduče ponašanju koje im kasnije neće naškoditi. Razmislite načas kakva bi trebala biti idealna reakcija odraslog čovjeka na srdžbu? Sve se svodi na vještinu kojom našu reakciju dovodimo u ravnotežu. Dakle, osoba koju maltretiraju mora biti u prilici da izrazi svoje negodovanje na vrijeme, prije nego što nagomilana srdžba dovede do žestoke i nasilne reakcije. Srdžba ili bijes nije isto što i nasilje. Nasilje predstavlja bijes koji je otišao pogrešnim smjerom.

28

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Odrasla osoba naučila je kako da upravlja svojom srdžbom, tako da svoj cilj postigne bez nepotrebnog vrijeđanja ili štete po „treća lica“. Ukoliko naše dijete nije sklono iskaljivanju bijesa okolina će ga veoma brzo proglasiti mlakonjom i mekušcem, slabićem ili sličnim pogrdnim imenom. Isto tako, ukoliko naš mališan svoj bijes ispoljava često i uz pojačanu primjenu nasilja pratit će ga glas nasilnika i kavgadžije. Zbog toga je djecu potrebno naučiti kako da uravnoteže tu nezgodnu emociju. Učenje može potrajati nekoliko godina, a najbolje je početi već od prve godine života. Evo nekoliko savjeta kojima ćemo djeci pomoći da ovladaju svojom srdžbom: 1. Naučite djecu da se umjesto rukama i nogama služe riječima. Kad je dijete bijesno onda neka to glasno kaže. 2. Pomognite svom djetetu da potraži uzroke svog bijesa. Razgovarajte sa svojim djetetom kako biste doznali što je prouzročilo izljev bijesa. Manjoj djeci ćete morati pomoći da se prisjete zbog čega su se razljutili. Morat ćete postavljati ovakva i slična pitanja: „Ljutiš li se na Jozu zato što ti je uzeo kamion?“ ili „Ljutiš li se na mamu što je tako dugo razgovarala sa susjedom?“ Vidjet ćete da će veoma brzo biti u stanju da vam kažu zbog čega se ljute. Na taj način, riječi će zamijeniti sve druge razdražljive akcije. 3. Dajte im do znanja da slobodno smiju izraziti svoje osjećaje (ali i da samo izražavanje neće puno toga promijeniti). Na primjer, „Imaš pravo što se ljutiš na mene. Nisam te slušala, ali sada te pažljivo slušam!“ ili „Znam da ti je dosadno čekati u trgovini. I meni je. Ali tako mora biti.“ 4. Naučite dijete da se konflikti ne mogu razrješavati razmjenom bubotaka ili udaranjem protivnika. Budite direktni i nedvosmisleni kad djetetu objašnjavate da riječi imaju prednost pred udarcima i fizičkim obračunavanjem. 5. Pomognite djeci da jasno i bez straha istaknu svoje zahtjeve. Djeca češće kukaju i plaču zbog onoga što ne žele. Treba im pomoći da jasno traže ono što žele: „Mama, Krunislav me tuče!“ „Kaži mu glasno i jasno da te ne smije tući.“ ili „Tata, Franjo mi je uzeo bicikl!“ „Idi i lijepo mu reci da ti ga vrati. Reci mu da je to tvoj bicikl i da se ti hoćeš voziti.“ 6. Dajte djeci pozitivan primjer. Na kraju krajeva djeca će prije uraditi ono što radite nego ono što im govorite. Zato im pokažite svojim primjerom kako da se ponašaju. Dakle, kad ste ljuti i bijesni onda to glasno saopćite i svojoj djeci.

29

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Pravite se ljuti i vičite i prije nego što vas obuzme pravi bijes. Na taj način i vaša će djeca znati da se bijes može izraziti i da je i on samo prolazna pojava. Recite jasno i glasno: „Ljut sam!“ „Stvarno ste me razbjesnili!“ „Nemojte me prekidati!“ „Ne dirajte moje stvari! „Zašto se ljutim? Zato što se ne držite dogovora!“ Djeca će naučiti mnogo više od onog roditelja koji ne krije svoje emocije nego od onoga koji je uvijek razuman i suzdržan. Djeca se moraju „uživo“ uvjeriti da su i njihovi roditelji samo ljudska bića. Na djecu se možete iskreno naljutiti a da pri tome ne morate upotrebljavati ružne riječi, uvrede ili psovke. Proces učenja ovladavanja bijesom može potrajati i zato ako kod svog djeteta zamijetite početne znakove obuzdavanja bijesa znajte da ste na dobrom putu. Već i izjava „Jako sam ljut!“ znači veoma mnogo, jer mnogo je odraslih ljudi koji još uvijek nisu u stanju naučiti osnovne lekcije iz kontrole svoje srdžbe. Kad je riječ o tuzi, onda stvari izgledaju slično. Svako pretjerivanje škodi. Narod kaže da je dobro isplakati se kad je tuga prevelika. Isti narod tvrdi da je prekomjerno plakanje sumnjiva pojava. Oni koji se suzdržavaju od javnog izražavanja tuge smatraju se „tvrdima“, „pravim muškarcima“, ali i „bezdušnicima“. Onoga koji plače preko svake mjere djeca će prozvati „plačljivkom“. Plač nam je ponekad jednako potreban kao i zrak koji dišemo. Oni koji nikad ne plaču ne da nisu čvrsti i postojani, već, naprotiv, žive u prošlosti, postaju nepristupačni, plaše se emocija drugih ljudi i svega što ima bilo kakve veze sa smrću ili nekim drugim gubitkom. Ako umijete dobro da se isplačete onda ste u stanju savladati svaku tugu, ali i sve druge nevolje koje će vas snaći. Nema dugo da je otkriveno da čovjek plakanjem oslobađa kemikalije iz porodice endorfina, koje blokiraju receptore bola i tako stvaraju neku vrstu blagotvorne anestezije koja nam pomaže da prebrodimo najteže trenutke našeg života. Ta se kemikalija može naći i u samim suzama. Njen sastav i djelovanje veoma je srodno i jednako moćno kao morfij. Tuga ima svoj prirodni tok na koji gotovo i ne možemo uticati. Jedino što u trenucima tuge možemo uraditi jest da budemo prisutni i da tako pružimo podršku djetetu koje tuguje. Ponekad dijete voli da ga u trenucima tuge roditelj drži za ruku ili da ga čvrsto zagrli. No, dešava se i da dijete u takvim trenucima želi biti samo.

30

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Ako vam se čini da je tuga opravdana onda podržite svoje dijete riječima: „Dobro, isplači se. Bit će ti bolje. Znam da si voljela djeda. I ja sam tužan i plače mi se.“ Jednom smo bili u posjeti kod prijatelja i na videu smo gledali film Maska. Po svršetku filma svi smo bili jako žalosni, a naša je domaćica glasno jecala. U tom trenutku u sobu je banula njena snena trogodišnja kćer koju je probudilo majčino jecanje i šmrcanje. Malena je prišla majci i pokroviteljski je potapšala po ramenu, tješeći je: „Samo se ti isplači. Bit će ti lakše!“ Strah je nešto bez čega bismo teško preživjeli. Od životne je važnosti da djeca nauče kada treba stati i ne srljati u opasnost. Isto tako, moramo ih pripremiti da budu u stanju izbjeći pogibeljne situacije. To je naročito važno za djecu koja žive u velikim gradovima gdje na naše mališane vreba niz opasnosti, od brzih automobila da kojekakvih čudaka i manijaka. No, prevelika doza straha također može predstavljati veliku opasnost - jer djeca moraju biti osposobljena za normalan život u kom će znati tražiti što im pripada. Djeci moramo objasniti da je svijet koji nas okružuje relativno sigurno mjesto za život, ukoliko njime pravilno „rukujemo“. Zato djecu moramo pripremu, za izazove koje pružaju velika zadovoljstva - sport, stvaralaštvo, putovanja i druge aktivnosti. Strah ima dva zadatka. Prvo, da našu pažnju usredotoči na opasnost i drugo, da nas nabije energijom potrebnom za „časno povlačenje“. Jednom riječju, strah nas tjera da mislimo. Ovdje ću navesti četiri osnovne metode kojima ćemo djeci pomoći da ovladaju strahom: 1. Sa djecom razgovarajte o svemu što ih zanima. Pri tome budite strpljivi i opušteni. Nemojte zanemariti dječju intuiciju. Veoma često dječji strah je potpuno opravdan. Strah funkcionira poput veoma osjetljivog radara i u prošlosti je bio od neprocjenjive pomoći našim davnim precima. 2. Pokušajte objasniti sve elemente koji u djeteta izazivaju strahove. Ustanovite kroz aktivan razgovor što je potrebno uraditi da bi se dijete ponovo osjećalo sigurnim. 3. Ako je strah neosnovan onda nemojte okolišati. Skrešite im to u brk. Nemojte ih podržavati u njihovom neutemeljenom strahovanju od čudovišta koja se kriju pod krevetom. 4. Ako su vam djeca neprestano ustrašena onda pokušajte doznati što se stvarno krije ispod površine. Ovdje iskušajte svoju vještinu „aktivnog slušanja“ pa ćete možda otkriti pravi uzrok strahova vaše djece.

31

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Zbog sve većih opasnosti koje vrebaju na mališane u bezličnim i bezdušnim svjetskim metropolama, mnoge su škole već uvele u svoj program predmet koji se zove Zaštitno ponašanje. U sklopu tog predmeta djeca uče osnove sigurnog ponašanja, ukazuje im se na moguće izvore opasnosti i na mjesta gdje u slučaju opasnosti mogu potražiti pomoć. Žalosno je to priznati, ali najčešća opasnost kojoj su mališani izloženi je seksualno zlostavljanje. Još žalosnije je što su toj opasnosti prečesto izloženi u vlastitom domu, i to od članova vlastite obitelji. Zaštitno ponašanje djecu uči dvije osnovne stvari: prvo, ništa nije tako strašno da se o tome ne može pričati i drugo, naše je pravo da se u svakom trenutku osjećamo sigurno. Kamo sreće daje tako! Nastavnici ovog predmeta vješto izbjegavaju da djecu plaše opasnostima koje sobom nosi seksualno zlostavljanje, jer oni koji su ga već iskusili veoma dobro znaju o čemu se radi, a oni koji nisu ne bi imali nikakve koristi, već samo štete, da im se govori o tom aspektu njihove moguće ugroženosti. Cilj programa je da djeci pruži veoma konkretnu pomoć kad se nađu u opasnosti. Dakle, program identificira pojedince kojima se djeca mogu u svako doba dana i noći obratiti ukoliko predosjete da im prijeti opasnost, ukoliko su se našli u opasnoj situaciji, ili ako su doživjeli nešto što je kod njih izazvalo negativne emocije - posebno strah. Već prvih mjeseci provedbe ovog programa u mnogim je mjestima zabilježen ogroman broj izvještaja u kojima je bilo riječi o seksualnom zlostavljanju djece. Kad se pročulo za ovaj program, broj zlostavljanja djece drastično je pao, najvjerojatnije zato što su odrasli prestupnici shvatili da su se, uvođenjem školskog predmeta Zaštitno ponašanje, izgledi da njihova rabota bude otkrivena veoma povećali. Značaj programa leži u činjenici da se bavi svakodnevnim konkretnim opasnostima koje prijete najmlađima - od onih bezazlenih kad prvačić dođe kući i naiđe na zaključana vrata, ili sjedne u pogrešan autobus, pa do onih gdje je u pitanju zdravlje i život. Prednost ovog programa je u tome što je pravilno izbalansiran i što nije baziran na dodatnom nepotrebnom zastrašivanju djece. Naprotiv, on nudi bezbroj korisnih i veoma praktičnih informacija koje djeci olakšavaju kretanje i snalaženje u megapolisu. Ukratko, djeci je nužna izvjesna doza straha, jer ih upravo strah štiti od raznih opasnosti. Međutim, djecu ne smijemo opterećivati našim strahovima koji treba da ostanu isključivo naša briga. Njima treba naša poduka o tome kako da razmišljaju kad se nađu u opasnosti. O potencijalnim opasnim situacijama moramo razgovarati, a rečenice kojima ćemo „planirati“ ponašanje u krizi obično ćemo počinjati sa „Što bi ti uradio da se, na primjer, nađeš oči u oči sa...?“ ili „Kako bi ti reagirala da ti se desi to i to...“. Svi dobro znamo da postoji razlika između prave i tobožnje emocije. Mnoga djeca koriste se tobožnjim emocijama kako bi nešto iskamčila od svojih roditelja ili kako bi postigla željeni cilj. Svaka od emocija ima svoj falsifikat ili lažnu kopiju koju psihoterapeuti zovu iznuđivačkom emocijom. Tako srdžba postaje neobuzdano drečanje začinjeno lupanjem ruku i toptanjem nogu, tuga postaje

32

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE durenje, a strah postaje plahost. To su lažne emocije koje roditelj mora biti u stanju lučiti od pravih i nepatvorenih emocija. Koristi od neobuzdanog drečanja djeca otkrivaju slučajno. Ono se javlja kao posljedica frustracija i rezultirajućeg izljeva bijesa. Često djeca i sama budu iznenađenja žestinom takvih izljeva. O roditeljima da ne govorimo! Oni reagiraju prirodno: da bi umirili svoje potomke oni posežu za svim sredstvima. Mali lukavci veoma brzo uviđaju da se bijes i drečanje mogu odglumiti i da se drečanjem mogu ušićariti dodatne nježnosti, slatkiši i ostale privilegije. Kako ovome doskočiti? 1. Najprije morate donijeti čvrstu odluku da djetetu nećete dati ono zbog čega se upustilo u nesnosno drečanje i bacakanje po podu glumeći izvornu i opravdanu srdžbu i ljutnju. 2. Uradite ono što je najprikladnije u datom trenutku: ili se udaljite s mjesta incidenta (što preporuča većina stručnjaka), isprašite djetetu tur, odvucite ga u njegovu sobu da se dobro ispuše ili se dobro izgalamite. Najvažnije je da pri tome imate na umu preventivnu vrijednost ovakvog vašeg postupka. 3. Kad čitava predstava završi nemojte stati. Naprotiv, dajte djetetu do znanja da je u nevolji i da zbog svog ponašanja mora biti kažnjeno. Kazna mora biti takva da dijete shvati da se njegovo glumatanje više ne isplati. 4. Poradite na prevenciji. Ne dozvolite da dijete u sličnoj situaciji (na njihaljci u parku koju treba prepustiti drugom djetetu, u kući kad imate goste ili u trgovini pred policom sa čokoladama) ponovi svoju predstavu. Preduhitrite njegovu predstavu svojom predstavom! Čim uočite prve signale kao što su kenjkanje, navlačenje za rukav i slične simptome, krenite u oštar protunapad. Odglumite ljutnju i bijes, povisite glas i gledajte strogo. Možda vam uspije! 5. Planirajte tako da izbjegnete situacije koje frustriraju i vas i vaše dijete. Ako vaša djeca ne vole ići u kupovinu, nemojte ih na to prisiljavati. Ako ne vole duge vožnje, izaberite bliže destinacije. Ako ste rastrojeni zbog situacije na poslu, izbjegavajte sukobe sa djecom. Djeca koja se dure! Mrzovoljna djeca! Ne možete a da ih ne uočite. A to im je i cilj. I kad na koncu popustite i upitate ih „Što je?“ oni će samo promrsiti „Ništa“. Durenjem i glumljenom mrzovoljom djeca definitivno žele nešto dokazati. Žele vas natjerati da pokažete kako ste zabrinuti. Naravno da nasjedate, a to ćete pokazati bujicom pitanja tipa „Nije ti prijao ručak?“, „Sigurno nešto u školi nije kako valja?“, „Ne osjećaš se dobro?“, „Jesam li, možda, nešto krivo rekao?“. Odgovor je uvijek u stilu „Ма, ne. Nema veze...“ Tu i tamo dopustit će vam da ih počastite posebnim tretmanom, ali će i tada veoma brzo poprimiti svoj prvotni, mrzovoljan izgled. U takvim trenucima roditelj najozbiljnije počinje sumnjati u svoju podobnost.

33

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Durenje je uspješno samo onda kad roditelj osjeća neku krivnju. Dijete veoma brzo otkriva da roditelja muči grižnja savjesti i normalno je da takvo vaše stanje želi okrenuti u svoju korist. Ako i postoji neki razlog za osjećaj krivnje zaboravite ga što prije. Ostavite vaše sumnje prošlosti, jer vaš osjećaj krivnje djetetu neće nimalo pomoći. Ako mrzovoljnom djetetu uzvratimo pretjeranom ljubavlju i pažnjom, onda će ono veoma brzo izvući logičan zaključak - durenjem se postiže cilj! No, postoji jedan veliki problem - porodica je samo mali dio svijeta koji nas okružuje. Durenje i mrzovolja u ostatku svijeta neće nam puno pomoći. U svom privatnom i profesionalnom životu sreo sam mnogo mrzovoljne djece, ali i odraslih ljudi. U početku sam se mnogo trudio da zadobijem njihovo povjerenje. Sav moj trud je bio uzaludan. Što sam se ja više trudio to su se oni više durili. Kasnije sam promijenio taktiku. Takvima sam uvijek davao do znanja da sam spreman pomoći, ali samo ukoliko to iskreno žele. Tada bih se obično udaljio u drugu prostoriju. Rezultati su bili evidentni i posve očekivani: naime, durenje nema nikakvog efekta ako nema zahvalne i naivne publike! Navest ću pet recepata koji će vam poslužiti da svoju djecu odviknete od ružne navike durenja: 1. Svako dijete zna što želi, samo mu treba dati vremena da to shvati. 2. Djeca vrlo lako uče kako da traže ono što žele, i to riječima. 3. Čovjekove potrebe nisu velike: hrana, zaklon, zrak, ljubav i kretanje. 4. Sve ostalo su Želje. Djecu moramo naučiti da ne mogu dobiti sve što požele. 5. Ljude uglavnom ne zanima jeste li sretni ili nesretni. Zato vam je pametnije da budete sretni! Ima li u vašoj obitelji plahe ili sramežljive djece? Kao prvo, plahost, ili sramežljivost, nije ništa drugo do običan mit. To je zamka u koju upadaju mnoga djeca. Nemalo je onih koji teško nalaze izlaz iz labirinta plahosti. Kod male djece sramežljivost može biti simpatična, ali kod odraslih ona predstavlja pravi hendikep. Plahi ljudi mnogo toga propuštaju. Plahost, sramežljivost, zatvorenost, nastaje kao rezultat različitih slučajnosti i okolnosti. Svima nam se dešava da se nađemo zatečeni nekom situacijom, da nam se jezik „zaveže“. To se događa i djeci. Nerijetko će dijete zanijemiti kad, na primjer, doživi prvi susret sa Djedom Mrazom ili sličnim bezazlenim simbolima dječjeg svijeta. Zato su tu roditelji da djeci pomognu da prebrode probleme ove faze. Evo nekoliko savjeta: 1. Naučite svoju djecu da se druže. To nije teško. Kad se netko obrati vašem djetetu vi ga podučite da tu osobu pogleda u oči, da odzdravi i da, eventualno, pozdravu doda ime osobe koja mu se obratila. Kad svom djetetu predstavljate

34

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE neku osobu, onda, na primjer, možete reći: „Ovo je Juraj, (ili dr. Bedek, ili netko treći), pozdravi ga lijepo“. Dijete će pogledati dotičnoga u oči i reći: „Dobar dan dr. Bedek!“, i to je to! Za djecu mlađu od četiri godine to je sasvim dovoljno, jer ako ih pustite da ostanu u centru pažnje dulje od par minuta, počet će se prenemagati. 2 Budite dosljedni i uporni u provođenju gornje upute. Kada svladaju tu početnu fazu stvari će se dalje odvijati svojim prirodnim tokom. Kad svoje dijete naučite da pozdravlja i da sagovorniku gleda pravo u oči pri predstavljanju i upoznavanju vi ste od njega načinili društveno biće koje će znati sklapati poznanstva i prijateljstva. Posljedica toga biće uspješniji život u svakoj sredini i snalaženje u svakoj životnoj situaciji.

35


5. DOSLJEDNI RODITELJI U svom poslu ja sam prisiljen jednaku količinu pažnje poklanjati i roditeljima i djeci. Jedno od prvih velikih iznenađenja koje me zbunilo bilo je otkriće da najstabilniju i najsretniju djecu odgajaju prilično strogi roditelji. Tajna je, čini se, u njihovoj dosljednosti koja je toliko predvidiva da je njihovoj djeci kristalno jasno kakva su pravila igre. Zbog toga djecu takvih roditelja skoro nikada i ne treba kažnjavati. Takvi roditelji, što je još i važnije, svojoj djeci veoma jasno daju do znanja da ih vole, pa se djeca ne moraju bojati da će biti odbačena ili napuštena. Ukratko, radi se o sretnoj kombinaciji čvrstih pravila i pozitivnih čuvstava. Mislim da jedno bez drugoga ne bi dalo željene rezultate. Nasuprot ovima, često srećem djecu veoma lošeg ponašanja koja, premda prolaze nekažnjeno, nisu baš sretna. Jasno je da takvi ustvari traže nekoga tko će im reći „Dosta!“, jer njihovi roditelji to očito nisu u stanju, možda i zato što su pogrešno protumačili njihovo ponašanje i poruku koju ono nosi. Roditeljima treba otkriti jednu tajnu: djeci su potrebni okviri i granice koje će ih određivati i usmjeravati u njihovu ponašanju. Socijalni radnici koji napuštenu djecu i djecu iz razorenih porodica smještaju u nove obitelji naučili su što treba reći „novim“ roditeljima: „Dijete će se vjerojatno brzo prilagoditi, ali može se desiti da vas u prvih par mjeseci podvrgne svojevrsnom „testu“. Tek toliko da vidi jeste li dovoljno kompaktna porodica koja će ga moći „izdržati“. Vaše će novo dijete htjeti znati da li su vaš brak, vaše mentalno zdravlje i vaša odanost dovoljno čvrsti da izdrže sva iskušenja. Tek tada će se opustiti i normalno ponašati. Jer, dijete mora biti sigurno da se njegova nova obitelj neće raspasti kao prethodna. Da bi to doznalo, ono će vas na svoj način testirati.“ Ovaj primjer sa usvojenjem je ekstreman, ali u suštini sva su djeca ista: moraju znati da li postoji netko tko će ih znati zaustaviti i obuzdati. Istraživanja su pokazala da postoje tri načina na koje roditelji reagiraju na ovakve dječje testove: agresivno, pasivno i dosljedno. Agresivni roditelji svoju djecu smiruju napadom, fizičkim ili verbalnim. Pasivni roditelji puštaju svoju djecu da rade sve što žele, a reagiraju tek kad djeca pređu „sve granice“, i to obično neočekivanim nastupima ili provalama „disciplinskih mjera“. Dosljedni roditelji se razlikuju od ova dva tipa, a sad ćemo to i detaljnije pojasniti.

36

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Agresivni su roditelji gotovo neprestano ljuti na svoju djecu. Njihova ljutnja obično nema nikakve veze sa ponašanjem djece. Najčešće su ljuti na sami sebe i svoj brak, na svoj posao, na ljudski rod, na činjenicu da su roditelji (za što nisu kriva djeca), a svoj bijes iskaljuju na djeci. Neka djeca u takvim slučajevima reagiraju veoma interesantno, pa rezoniraju ovako: „Dok tako viču na mene znači da im je stalo do mene. Ako se toliko deru, onda im je sigurno jako stalo!“ U takvim slučajevima se događa da i dijete galami na roditelje kako bi „uzvratilo“ ljubav. Takva razmjena ljubavnih osjećanja obično završava posebnim načinom općenja između djece i roditelja koji sa strane neodoljivo nalikuje svađi. Katkad cijela obitelj prihvaća ovakav način komuniciranja. Ima djece koja ovakav način smatraju destruktivnim pa se povlače u sebe, ili nastoje da opravdaju sva ona pogrdna imena koja im roditelji izgovore u nastupu bijesa. Takvi postaju skitnice, propalice, ovisnici. Agresivni roditelji vladaju strahom. Međutim, često doživljavaju da im se djeca pobune, i da im, kad porastu i ojačaju, i fizički uzvrate. Djeca agresivnih roditelja ili su zaplašena i prestrašena ili su buntovna i prkosna. Česte su i kombinacije ovih karakteristika. Pasivnih roditelja ima posvuda. Evo jednog ekstremnog slučaja koji će nam poslužiti kao ilustracija za primjer pasivnog roditelja: Nedavno me posjetila jedna zabrinuta majka kako bi se požalila na neposlušnost svog djeteta. Ljudi obično dovedu i svoje dijete, kako bih mogao i sa njim porazgovarati. Najčešće se dešava da mi dođu i ostave dijete da ga „popravim“ kao da sam auto-mehaničar. Ali, ova majka je došla bez djeteta, a o svom posjetu nije obavijestila ni muža. Tek nakon pola sata bujice njenih žalopojki uspio sam i ja doći do riječi. Upitao sam je kako ona reagira na neposlušnost, a ona mi je rekla da je veoma stroga i nepopustljiva ali da dijete jednostavno ne sluša. Na kraju sam je zamolio da sljedeći put ipak povede i dijete. U pitanju je bila veoma susretljiva i draga djevojčica. Već nakon nekoliko minuta počela je rastavljati moj telefon. Zamolio sam majku da mi demonstrira svoje odgojne metode. Majka me spremno poslušala: spustila je svoj glas i jedva čujnim šapatom i biranim riječima zamolila djevojčicu: „Hrvojka, dušo, nemoj to raditi, kad te mamica moli.“ Naravno da malena uopće nije reagirala. Majka je i dalje ispod glasa mrmljala: „Molim te, zlato mamino, budi dobra pa pusti stričekov telefon!“

37

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Majka je bila iskrena i dobronamjerna, ali ne i čvrsta i stroga. Bar ne u onoj mjeri u kojoj je to Hrvojki bilo potrebno. Zato sam joj preporučio posebni trening kojim će postići potreban stupanj dosljednosti, pri čemu smo morali istražiti i uzroke majčine bojažljivosti. Rezultat je bio dobar: Hrvojka više nije bila gazda u kući! Dobro ponašanje djece ne služi zadovoljavanju roditeljskih hirova već lakšem i jednostavnijem svakodnevnom življenju. Cilj pravilnog odgoja nije postizanje slijepe i besmislene poslušnosti karakteristične za viktorijansku еru. Naprotiv, od naše djece tražimo kooperativnost kako bi nam svima skupa život bio ljepši i lakši. A neposlušna djeca zagorčavaju život svojih roditelja. Premekani roditelji će veoma brzo shvatiti da ih vlastita djeca „vozaju“. Zato su njihove reakcije neprimjerene, a i kad kažnjavaju svoju djecu na neki način im se svete i za prošle, nekažnjene, grijehe, pa je kazna uvijek predimenzionirana. Iznenadit ćete se kad vam kažem da su istraživanja pokazala da djecu najžešće tuku i ozljeđuju upravo roditelji iz ove kategorije. Plahi i plašljivi, ti ljudi mogu dugo podnositi nepodopštine svoje djece, a onda u jednom trenutku planu i postaju opasni za nejač. Ako ikad osjetite (da bi vaše reakcije mogle biti opasne za djecu, onda pažljivo pročitajte 8. poglavlje ove knjige). Pišući ovu knjigu, razmišljao sam kakve će efekte imati na čitaoca koji se prepozna u određenim opisima i primjerima. Zato, ako ste se prepoznali u ovom času, onda znajte: - da jedna trećina roditelja pati od iste boljke kao i vi, posebno ako imaju malu djecu i tek stiču prva roditeljska iskustva; - problem nije velik kao što izgleda. Uz male intervencije i preusmjeravanja energije vrlo ga je lako riješiti. Kao što smo vidjeli, ni agresivna ni pasivna metoda ne daju željene rezultate, pa nam ostaje samo jedna vrsta uspješnih roditelja - dosljedni roditelji. Dosljedne roditelje odlikuje jasnoća, nepopustljivost, odlučnost, samopouzdanost i opuštenost. Njihova djeca znaju da roditelji uvijek stoje iza onoga što kažu i da ih nikada neće uvrijediti, povrijediti ili poniziti. Dosljednost ne susrećemo prečesto, pa možda i nećemo imati prilike da je naučimo od nekoga iz naše bliže okoline. Ukoliko su vaši roditelji bili agresivni onda ne možete očekivati da će njihovi potomci biti dosljedni. Međutim, ako dosljednost shvatimo kao vještinu, onda ćemo je lakše i naučiti. Dakle, ne gubite nadu! Dio dosljednosti koju morate oživjeti nalazi se u vama samima, u vašim stavovima, u vašem načinu razmišljanja. Neka nam za to posluže ovi suprotstavljeni pristupi: Popustljivi roditelji / Strogi roditelji

38

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE - Ja sam u svojoj porodici trinaesto prase / - Ja vrijedim jednako kao i svi drugi članovi moje porodice - Ako moja djeca nisu u svakom trenutku sretna onda sam ja loš roditelj / - Djeca su važna ali i ona se moraju povinovati zakonima koja važe za sve ostale - Ne smijem ih ometati u njihovoj prirodnoj kreativnosti / - Frustracije su dio procesa odrastanja; ne može uvijek biti onako kako djeca hoće - Ja sam „truba“, ali moja djeca bi mogla biti netko i nešto / - Ako želim biti od koristi svojoj djeci, moram brinuti i o sebi - Supruga mi mnogo znači, ali ne kao djeca / - Supruga mi je na prvom mjestu, a onda dolaze djeca - Život i nije drugo nego vječna borba / - Život je izazov i može biti veoma zabavan - Želim mir u kući. Djeci popuštam radi mira. Šteta je samo što ne traje dugo / - Ponekad sam umoran, ali moram djecu naučiti da sam ja glavni. Dugoročno gledano to se isplati, jer će znati gdje im je mjesto Preostali dio dosljednosti ovisi o onome što činite. Evo nekoliko savjeta kako da od neposlušnog derišta načinite poslušno dijete: - Morate imati jasnu predstavu o tome što želite, a zatim to zahtijevajte od djeteta. Dakle, ne upuštajte se u raspravu, već izložite svoje zahtjeve. - Uspostavite kontakt s djetetom. Prestanite sa svim drugim aktivnostima, priđite djetetu, pogledajte ga u oči i nemojte mu davati nikakve instrukcije dok vas ne gleda. - Budite jasni. Recite bez uvijanja „Želim da uradiš to i to, je li ti jasno!“. Pričekajte na djetetov odgovor („da“ ili „ne“). - Ukoliko vas dijete ne posluša, ponovite naredbu. Nemojte se upuštati u raspravu ili uvjeravanje; nemojte se ljutiti ili prestrašiti. Dišite polako i duboko kako biste se smirili. Time ćete djetetu dati do znanja da ćete ustrajati na svom zahtjevu a da se pri tome nećete uzrujati. Ovo je ključni moment u kom je najvažnije ono što nećete uraditi. Dakle, nećete raspravljati i obrazlagati svoj zahtjev, nećete se uzrujavati, već ćete mirno ponoviti svoju naredbu. - Ako osjetite da dijete neće do kraja izvršiti nalog, ostanite u blizini. Kad dijete konačno u potpunosti izvrši vaše naređenje, nemojte od toga praviti predstavu, već se nasmiješite i kažite mu „Dobro“. Ovu sekvencu ponavljajte sve dok ne postignete željeni rezultat. Sve to može potrajati, ali nemojte odustati kod prvih poteškoća. Ukoliko budete dovoljno uporni ovako „izgubljeno“ vrijeme isplatit će vam se mnogostruko.

39

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Cijela mudrost ove taktike je u upornosti. Kad dijete shvati da nećete odustati od svoje namjere, ono će popustiti. S vremenom ćete se toliko uvježbati da će već po tonu vašeg glasa dijete znati da se ne šalite. Kad savladate ovu tehniku sve ostalo će vam biti nalik igrariji. Cijeli svijet se već godinama bavi problemom discipliniranja, pa zašto ne biste i vi. Izgleda da donedavno djeca uopće nisu bila neki veći problem: dvije trećine ih je umiralo, a preostali su veoma brzo i neprimjetno postajali odrasli i ozbiljni ljudi. Odrasli su sve do dvadesetog stoljeća djecu držali pod kontrolom primjenom nasilja. Bila su to vremena kad su sedmogodišnjaci radili u neventiliranim rudnicima uglja. No, pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća situacija se dramatično izmijenila u korist djece. Kao i kod svih novotarija i kod ove se pretjeralo, pa su se djeca našla u ulozi najvažnijih članova obitelji. Jasno da to nije bilo dobro, prvenstveno za djecu. Stvari se posljednjih godina polako smiruju i smještaju na svoje mjesto, pa se može govoriti o polaganom uspostavljanju ravnoteže. Dakle, to je bila priča o dosljednim roditeljima. Ona počinje s vašom odlukom da vi imate pravo na kontrolu nad svojom djecom te da vaša djeca trebaju vaše vodstvo kroz život. Dosljedni roditelji i njihova djeca žive mnogo mirnije i ležernije te imaju znatno više vremena za zabavu i igru.

40


6. OBITELJ Koja vam misao prva padne na pamet kad čujete riječ „obitelj“. Stariji ljudi će reći da je obitelj grupa od 30 ili 40 ljudi - tetaka, stričeva, ujaka, ujni, i ostalih bliskih rođaka - koji se bar jednom u sedam dana nađu na zajedničkom, obično nedjeljnom, ručku. Ono što danas imamo uopće ne nalikuje na obitelj. Prave porodice su odumrle sa pojavom automobila. Današnja obitelj koja se sastoji od para roditelja, troje djece i zlatnog labradora samo je komadić nekadašnje familije pa i nije neko čudo što se moderne porodice tako često raspadaju. Čak je i ovakva slika porodice danas već zastarjela, pa se današnja suvremena obitelj sastoji ili od jednog samohranog (razvedenog) roditelja i djeteta/djece ili od kombinacije dvaju „novih“ roditelja i njihove izmiješane djece iz prethodnih brakova. To samo po sebi ne mora biti loše, ali u svakom slučaju život u takvim familijama je drugačiji. Kako ove promjene mogu djelovati na vaše dijete? Istraživanja potvrđuju da je oblik obitelji veoma važan za naše potomke. Pogledajmo, najprije, koji su uzroci doveli do ubrzanog raspadanja porodice. Jeste li ikada bili u predgrađima gdje najbolje „uspijevaju“ moderni urbani siledžije? Da li ste upoznati sa uslovima života u jednom Ulsteru ili Sowetu? Na početku moramo istaći važnost porodičnih prihoda i porodičnog budžeta. Ako su sredstva kojima raspolaže vaša porodica ispod minimuma potrebnog za golo preživljavanje, onda su izgledi da ćete odgojiti sretnu djecu ravni nuli. Međutim, kad sredstva potrebna za preživljavanja dosegnu razinu na kojoj familija može razmišljati o normalnom školovanju potomstva, razvoju šire zajednice, načinima participacije u društvenom životu. Tek onda se može govoriti o povoljnim uvjetima za zdrav i sretan obiteljski život. Hiljadama godina ljudi su živjeli u selima i malim gradovima. Kad su se prije nekih 200 godina počeli razvijati veći gradovi, ljudi su uglavnom živjeli u istom susjedstvu gdje su bili i ostali članovi njihove porodice. Porodice su bile velike i preživljavale su unatoč brojnim ratovima i bolestima koje su harale svijetom onoga vremena. Iako su vremena bila teška, život nije bio opterećen nesigurnostima kojima je bremenito današnje moderno društvo. Onda se uglavnom znalo što je dobro, a što nije. Osim toga, u velikim porodicama, uvijek je svatko mogao zamijeniti svakoga. Nikad niste bili ostavljeni na cjedilu. Stariji su savjetovali mlađe, mlađi su pomagali starijima. Vještine i zanati prenosili su

41

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE se sa koljena na koljeno. Onaj tko se odlučio za samački život bez vlastite djece nije morao osjetiti osamljenost. Nitko nije bio sam i napušten. Istina, u takvim je zajednicama bilo puno zabrana i ograničenja i malo nas je koji bi se vratili, čak i kad bi to bilo moguće, u takav oblik porodice. No, je li moguće oživjeti bar neke pozitivne aspekte negdašnje familije. Ja lično vjerujem da jest, a reći ću vam i kako! Uzmimo primjer najosamljenije porodice sa jednim samohranim roditeljem i jednim djetetom. Što nedostaje takvoj porodici? Djed i baka, ako su još živi, nerijetko žive daleko. U blizini nema tetaka, ni stričeva. Nema ni oca (ako se radi o samohranoj majci) koji bi pomogao u odgoju djece, u donošenju važnih odluka. Nema majke (ako se radi o samohranom ocu) koja bi pomogla kćeri po „ženskim pitanjima“, i koja bi išla na roditeljske sastanke. Nema čak ni druge djece ili sigurnog mjesta izvan kuće ili stana gdje bi se dijete moglo sigurno igrati. Kad se nešto ozbiljno desi nema nikoga kome bismo se obratili, tko bi nam uputio riječi utjehe, tko bi nam pomogao materijalno, ako zbog ničega a ono zato što smo familija. No, činjenica da svega toga nema, ne znači daje to sve nemoguće naći! Na primjer, stariji ljudi često obožavaju djecu. Zar bi bilo nemoguće naći neku „bakicu“ (ili „djedicu“) koja bi postala dio naše obitelji? (Vi im uredite stan, a oni će pričuvati vašu djecu.) U vašem susjedstvu sigurno ima bezbroj (samohranih) roditelja koji 'umiru' od usamljenosti. Postoji bezbroj načina za upoznavanje, ali i bezbroj mjesta, kao što su sportska društva, frizeraji, klubovi i udruženja, crkve... Na vama je samo da izaberete! Znam da to nije jednostavno. Pogotovo ako se često selite, pa kroz sve morate prolaziti uvijek ispočetka. No, bez obzira na sve, ukoliko to stvarno želite, postoji stotinu načina da stvorite neku vrst proširene obitelji, ako ne zbog sebe a ono zbog svoje djece. Postoji još jedna strana ovog problema koja se javlja čak i onda kad je mala obitelj cjelovita i sastoji se od oba roditelja i djece. Problem se javlja čim mladi par, kojem je baš bilo lijepo, dobije prvu prinovu. Roditelji svu pažnju i ljubav prenose na dijete i polako zaboravljaju na ljubav koja je „proizvela“ dijete. Često se javlja i bezrazložna ljubomora jer da „dijete više voli tebe nego mene“ ili „više voliš dijete nego mene“ ili „ti uopće ne voliš naše dijete“ i tako redom. S drugom prinovom stvar se dodatno komplicira. Jedan roditelj se veže za jedno dijete, drugi prisvaja ono drugo. Majka se okreće sinu, a otac kćerki, ili obratno. Svejedno. Sve te kombinacije ne vode dobrome. Istražujući ove probleme ustanovili smo da su djeca roditelja koji se vole, i to ne kriju pred djecom, daleko sretnija od one čiji roditelji ne mare jedno za drugo.

42

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Problemi se, međutim, javljaju kad: - jedan od roditelja kuje sa djetetom urotu protiv drugog roditelja; - kad roditelj traži podršku od djeteta a ne od supružnika; - kad dijete dođe u poziciju roditelja, odnosno kad mora brinuti o ostaloj djeci ili mora donositi odluke koje su u nadležnosti roditelja. Jednom prilikom me naljutila vlastita rođakinja kad je svom devetogodišnjem sinu, koji je upravo izgubio oca, saopćila da je on sada glava obitelji i da on treba da brine o svojoj mami! Djeci moramo omogućiti da budu djeca, i ništa više i ništa manje! Svatko od nas je na svoju ruku i nijedan savjet nije primjenjiv na sve. Zato ću vam dati samo neke općenite savjete koji vam mogu pomoći u vašem obiteljskom životu: - U porodici s jednim roditeljem djeca će biti sretnija ako njihov roditelj ima emotivnu vezu sa nekom drugom odraslom osobom. Pri tome nije presudno da li se radi o osobi koja je biološki roditelj djeteta, ili da li je osoba s kojom se roditelj druži istog ili suprotnog spola. Važno je da je roditelj zadovoljan. To se zadovoljstvo automatski prenosi i na djecu. - Kad odnosi među roditeljima nisu sjajni i kad takva situacija postane kronična onda se ona veoma nepovoljno odražava na djecu. Upamtite da od djece ne možete ništa sakriti, ma koliko se trudili. Naravno daje bolje djecu ne izlagati prizorima otvorenih svađa ili fizičkog razračunavanja roditelja. - Dijete će biti sretnije u obitelji sa jednim roditeljem nego u obitelji u kojoj se roditelji neprestano svađaju. Očuvanje propalog braka „zbog djece“ velika je zabluda i greška. Nedavno se pred sucem pojavio čudan par koji je zahtijevao razvod braka. On je imao devedeseti jednu a ona osamdeset i šest godina. Kad ih je sudac upitao zašto se razvode nakon toliko godina zajedničkog života odgovor je bio gotovo stereotipan: „Više ne možemo podnijeti jedno drugo!“ „Ali, zašto se onda niste već ranije razveli?“, pitao je sudac. „Zato što smo čekali da nam djeca pomru!“, odgovoriše supružnici uglas.

*** Samohrani roditelji, osim što se susreću s brojnim poteškoćama, imaju i neke prednosti. Velika je prednost samohranog roditelja što ne mora

43

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE usaglašavati svoje stavove sa drugim roditeljem/supružnikom. Samohrane majke, međutim, često osjete nedostatak podrške djetetova oca, naročito kad se radi o disciplinskim mjerama. Posebno je teško majkama koje imaju mušku djecu, jer dječaci u određenoj fazi odrastanja osjete biološku potrebu da se snažno suprotstave autoritetu, te da budu čvrstom rukom sputavani sve dok ne nauče da sami kontroliraju svoju snagu buntovnost. Tek tada će biti u stanju da uspostave normalne odnose s okolinom. U takvim periodima prisutnost oca je više nego dobrodošla. Sve u svemu, čini se da djeci podjednako trebaju i otac i majka, ali kad, iz bilo kojih razloga, oca nema u blizini onda i majka može odigrati ulogu oca. Isto se može reći i za slučajeve kad otac mora preuzeti ulogu majke. Pouka koju smo izvukli iz feminističke ere glasi - muškarac i žena se ipak ne razlikuju toliko koliko se nekad mislilo. Žena može uraditi sve što i muškarac, i obrnuto (uz izuzetak nekih očiglednih bioloških funkcija). Kad je u pitanju odgoj djece, onda se može govoriti i o tome da muškarci nekako lakše, ležernije i prirodnije ispoljavaju strogoću. Majka koja sama podiže djecu može također savladati tu vještinu, ali joj je za tako nešto potrebno puno energije i vježbe, pa i glumačkih sposobnosti. Jer uz strogoću, koja je primjerenija očevima, majka istovremeno mora zadržati sve one samo njoj svojstvene osobine, kao što je majčinska nježnost, majčinsko saosjećanje, majčinska pomirljivost i tako dalje.

44


7. FAZE I ETAPE Djeca se veoma brzo mijenjaju. Kako rastu tako se i mijenjaju. Ono što možete bez sustezanja reći trogodišnjem djetetu ne važi za sedmogodišnjaka. I obratno. Da ne govorimo o tinejdžerima. Zato će vam znatno pomoći bar osnovna znanja o fazama rasta. Važno je znati što se događa u kojoj etapi razvoja i kako reagirati na pojedine izazove karakteristične za određenu dob. Faze koje spominjem u ovom poglavlju preuzeo sam iz knjige Self Esteem: A Family Affair koju je napisala Jean Illsley-Clarke. O ovim sam fazama imao prilike razgovarati sa mnogo roditelja, a njihova je reakcija najčešće glasila otprilike ovako: „Aaaahaaa! Baš tako! Da smo to bar prije znali!“ Dakle, evo osnovnih faza razvoja djece: 0 - 6 mjeseci: Može li se ovim ljudima vjerovati? 6 - 18 mjeseci: Istraživačka faza 18 mjeseci - 3 godine: Faza u kojoj dijete uči razmišljati 3 - 6 godina: Faza u kojoj dijete ispoljava interes za druge ljude 6 -12 godina: Faza u kojoj dijete teli pokazati svoju samostalnost 12 - 18 godina: Pripremna faza za odlazak od roditelja Beba na ovaj svijet stiže kao da je došla s nekog drugog planeta. Prvi utisci su veoma zbrkani. Misli i osjećaji su veoma mutni, ali možemo ih podvesti pod nekoliko osnovnih pitanja: „Је li ovdje sigurno?“ „Tko će me hraniti?“ „Što se dogodilo s mojom vodenom posteljom?“ „Čini se da ovi ljudi nisu loši. Kako da ih zadrtim u svojoj blizini?“ Od novorođenčeta ne treba ništa očekivati. Na vama je da odgonetnete koje su mu potrebe i da ih što bolje i brže zadovoljite, jer ono nije u stanju da vam ih saopći. Važno je da ne zanemarujete djetetov plač jer je to jedini način komuniciranja kojim u toj fazi raspolaže. Budete li ignorirali djetetov plače dijete

45

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE će vam postati pasivno i depresivno. Isto tako, važno je da ga pustite da zaplače iskreno i „od srca“ jer će tako shvatiti da je upravo njegov plač „zaslužan“ za privlačenje vaše pažnje. Dijete koje hranu dobije i prije nego što je plačem zatraži, kasnije u životu često neće znati što želi! Novorođenče treba što češće držati na rukama, grliti, maziti i masirati. Masiranje je, osim svega, veoma efikasno kod ublažavanja problema koje izaziva konstipacija koja u novorođenčadi nije rijetka pojava. Maloj bebi treba puno pričati i tepati; treba joj se smješkati i dugo je gledati. Sve to će pomoći da beba bude zadovoljna i vedra. A zadovoljno dijete puno bolje i brže raste i uči. Sigurno ste zamijetili kako u pojedinim mudrim kulturama roditelji djecu nose u posebnim nosiljkama ili torbama privijenim uz tijelo oca ili majke. Na Baliju tradicija nalaže da se dijete ne spušta na zemlju dok ne navrši šest mjeseci. Prije toga beba je uvijek u nečijim rukama! Nama je to pomalo nezamislivo, ali o ovoj praksi vrijedi razmisliti. U to doba dijete počinje svoje obrazovanja. To školovanje vas još uvijek ništa ne košta. Jedino morate pripaziti da mališan ne proguta nešto što nije za jesti. Jer u ovoj fazi mali ljudski stvor kreće u istraživanje svoje okoline, a i šire! U ovom periodu sačuvat ćete puno energije i živaca ako u stanu ili kući oformite neku vrstu sigurnosne zone u kojoj će klinac moći do mile volje ispoljavati svoje istraživačke nagone. Preporučljivo je da u toj fazi odustanete od svih namjeravanih uređenja stambenog prostora. Sredinom sedamdesetih bio sam još mlad i neiskusan psiholog-početnik koji je više znao o zamorcima nego o djeci. Svoju sam karijeru počeo kao školski psiholog, a zadatak mi je bio da preuzmem brigu oko djece koju su nastavnici smatrali glupom. Moji nadređeni su mi rekli da stručno „obradim“ takvu djecu pa da podnesem izvještaj u kom će egzaktno pisati koliko je koje dijete glupo! Danas ne krivim svoje nadređene što su mi namijenili takvu zadaću. Nije bilo jednostavno voditi brigu o psihološkom stanju 3000 djece u devet škola. Pored toga trebalo je smisliti neku zanimaciju za psihologa - pripravnika. Međutim, ja sam odlučio da uradim nešto više od testiranja inteligencije. Angažirao sam ambiciozne majke koje sam poučio kako da pomognu djeci koja su malo teže savladavala čitanje, a učitelje sam savjetovao kako da steknu samopouzdanje koje će im pomoći da budu autoritativniji. U svojoj pripravničkoj praksi imao sam razne susrete i usvojio iskustva sa terena koja su mi kasnije, kao već iskusnom dječjem psihologu, veoma koristila. Već tada sam shvatio, „kopajući“ po anamnezama „zaostale“ djece, da je faza istraživanja veoma značajna za kasniji normalan razvoj djeteta. Ako u toj ranoj fazi dijete ne dobije mogućnost pravilnog usmjerenja ili ako ga tjerate da mirno i nepomično sjedi dok „odrasli razgovaraju o važnim stvarima“, onda ćete ga i nesvjesno onemogućiti da istraži i shvati svijet koji ga okružuje.

46

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Djeca u dobi od 6 do 18 mjeseci mogu biti veoma zamorna. Ona vas doista mogu fizički potpuno iscrpsti. Zato je i vama potreban odmor koji morate pametno iskoristiti za vlastito istraživanje i usavršavanje! Kad dijete uđe u sljedeću fazu, koja započinje sa osamnaestim mjesecom života i traje do treće godine, ono će se početi intenzivno služiti svojim mišljenjem. Tada djetetu već trebaju dodatna objašnjenja za neke postupke i pojave. To je pravo doba da djetetu objasnite da „će se mače uplašiti ako ga povučemo za rep“ i da mu pokažete kako mače voli kad ga se nježno pomiluje. To je i doba prvih izljeva bijesa i ljutnje, kada vaše dijete počinje izgovarati takve rečenice kao što su „Ne, baš neću!“ ili „Baš me briga“. To je doba kad roditelji moraju zauzeti čvršći stav i odlučiti da će biti dosljedni. Puno vremena i energije uštedjet ćete ako unaprijed razlučite važno od nevažnog. Ako u ovom periodu porodica dobije još koju prinovu, vaš će dvogodišnjak, nakon što je htio biti samostalan i nezavisan, možda ponovo poželjeti da bude mala, nemoćna i nesamostalna beba. Ta je pojava posve prirodna, i dijete će je, ako mu zadovoljite njegove potrebe, veoma brzo prevladati. U ovoj fazi djeca počinju pokazivati interes za ostalu djecu s kojima se aktivno počinju igrati. Ovo je ujedno i era beskrajnih pitanja: kada, zašto, kako, što će biti ako, zašto ne i tako dalje. U dobi od treće do šeste godine života djecu počinju zanimati ljudi koje susreću. U ovoj fazi izbjegavajte izrugivanje i ismijavanje vaših klinaca, jer upravo u tom periodu djeca uče kako da postanu dio velike ljudske zajednice. Ismijavanje i izrugivanje može ih u tome pokolebati. Potrudite se da djeca shvate jasnu granicu koja dijeli maštu od realnosti. Vaše naredbe i nalozi moraju biti jasni i nedvosmisleni. Ako imaju pozitivan prizvuk onda uspjeh neće izostati. Veći učinak ćete imati ako, na primjer, djetetu kažete: „Odmah pokupi i pospremi svoje igračke!“ nego ako ga posavjetujete ovim riječima: „Nemoj biti neuredan.“ U dobi od šeste do dvanaeste godine djeca već potpuno razumiju zakonitosti koje vladaju njihovim životima, što im uvelike olakšava snalaženje u školi, na ulici, u igri i životu uopće. Ta pravila se kreću u rasponu od onih tipa „Ako joj dozvolim da se igra mojim igračkama bit ćemo prijateljice“, do onih kao što je „Ako ne obučem kabanicu pokisnut ću. Ako pokisnem prehladit ću se. Ako se prehladim neću moći na klizanje.“ Zadatak je roditelja da u ovoj fazi pomognu koliko mogu i to tako da inzistiraju na važnim pravilima, a da o onim manje važnim dopuste raspravu i pregovaranje. Na taj će način dijete naučiti cijeniti značaj kompromisa što će mu u kasnijem životu itekako trebati. Rasprave i nadmudrivanja pomažu da dijete što bolje shvati potrebe drugih ljudi, ali služe i razvijanju vlastitog i nezavisnog mišljenja. Pri ovim raspravama

47

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE treba voditi računa da raspoloženje i čitava atmosfera bude uravnotežena, kako se ne bi izgubila potrebna toplina i vedrina u odnosima sa djecom. Roditelji moraju zadovoljiti i vlastite potrebe. Zato moraju paziti da zbog djece ne zapuste svoje prijatelje i društvo. To se posebno odnosi na samohrane roditelje koji često svo svoje vrijeme provode s djecom, što nije dobro ni za njih ni za djecu. Period koji slijedi i koji traje od dvanaeste do osamnaeste godine života faza je u kojoj se djeca polako pripremaju za napuštanje roditeljskog doma. Iako je vaše dijete još uvijek čvrsto vezano za obitelj, ono polako pokazuje sve veći interes za događanja izvan kuće. U ovoj fazi dolazi do sljedećih promjena: - tinejdžeri se ponašaju poput plime i oseke - čas se prave da su konačno samostalni i nezavisni, a čas traže da ih mazimo i pazimo. U jednom trenutku su veoma pametni i razumni, a već u sljedećem potpuno nerazumni i nekooperativni. Kad se unaprijed pripremimo za ovakve reakcije bit će nam lakše s njima izaći na kraj; - dolazi do razvoja spolnosti. U toj fazi mladima treba dati do znanja da je sve što im se u tom smislu dešava dobro i prirodno, ali i da se od njih sada očekuje odgovornije i zrelije ponašanje. U svemu treba pripaziti da se djeci ne odašilju pogrešni signali koji bi mogli dovesti do zavođenja, bilo od strane roditelja, bilo od strane djece. Dovoljno je reći 'Momci (odnosno djevojke) će ludovati za tobom! - djeca napuštaju kuću, neka lakše, a neka i ne tako lako. Možda upravo vaše dijete spada među one koji će, da bi se lakše „oteli“ i otisnuli svojim putem, inscenirati sukob ili svađu kako bi smogli hrabrosti i stvorili „povoljnije preduvjete“ ili „razloge“ za taj odlučan korak. Takve „sukobe“ ne uzimajte isuviše ozbiljno i lično, jer poput rađanja i ovaj proces zna biti bolan. Današnja djeca provode veoma mnogo vremena pred TV ekranima. To vrijeme danas daleko premašuje ono koje dijete provede u školi. No, tu nije riječ samo o vremenu već i o sadržajima koje putem televizije dijete svakodnevno apsorbira. Proučavanja su potvrdila da prosječno dijete do svoje trinaeste ili četrnaeste godine vidi na desetine hiljada scena nasilja i na hiljade zločina, bilo u crtanim, bilo u igranim filmovima, i to u terminima predviđenim za djecu! Imamo sve razloge da se zabrinemo nad sadržajima kojima su naša djeca izložena dok gledaju televiziju. Ti sadržaji se kreću od nasilja do promocije neukusa i sumnjivih vrijednosti naše civilizacije. Osim toga, ovakvo intenzivno druženje sa televizorom ostavlja veoma malo vremena i prostora za ostale dječje aktivnosti kao što je trčanje, igranje, pričanje, čitanje i stvaranje. Zato molim roditelje da se potrude i da koji put gledaju djecu dok ova gledaju televiziju. Kladim se da će vas zapanjiti saznanje da vam je dijete s vremenom poprimilo

48

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE prilično bezizražajan izgled karakteriziran poluotvorenim ustima i tupim pogledom prikovanim za blješteći TV ekran. Njihov izgled, dok gledaju televiziju, govori nam da su nam djeca u nekoj „drugoj dimenziji“ koja nije nalik ni na jedno drugo stanje u kom se djeca mogu naći tokom svojih „normalnih“ aktivnosti. Ni u jednoj drugoj situaciji djeca nisu tako pasivna i tako otvorena za upijanje novih sadržaja. Kad, na primjer, čitaju, djeca moraju svoj um napregnuti ne bi li maštom dočarala ono što riječi opisuju. Kad se igraju, kad odu u cirkus, kad slušaju priču, njihovo sudjelovanje je aktivno, ali pred TV ekranom ta ista djeca postaju pasivna, a na njihova se lica navlači maska bezizražajnosti koja nam svjedoči daje mozak trenutno 'pušten na pašu'. TV ekran naročito snažno utječe na malu djecu. Zato je, možda, potrebno nekoliko savjeta kako da ublažite djelovanje sadržaja sa TV ekrana na vašu djecu. Evo kako ćete procijeniti djelovanje televizije na djecu: - Slušajte govor vaše djece. Obratite pažnju ne samo na psovke već i na ostale elemente govora kao što su kvaliteta i bogatstvo izražavanja. Uključite televizor i slušajte (nemojte gledati) tekst koji se djeci servira u sklopu „dječjeg programa“. Priznajte, da li biste stvarno željeli da vam dijete govori na taj način - vau! jeee! super! kuuul! šit! čovječe! rasturaljka, meeen!... ? - Obratite pažnju na razvijenost mašte vaše djece. Velika većina današnje djece zna za najviše dvije ili tri igre - pucanje, galamu i mlaćenje. Možda su to simptomi koji ukazuju na činjenicu da vam djeca isuviše vremena provode pred ekranom. Kad je već tako, pokušajte im osigurati raznovrsne programe, nabavite im video kasete sa programima koji će razvijati maštu i koji će biti poticajni. - U programima koje naši mališani danomice gutaju uvijek postoji i neka skrivena poruka. Potražite te poruke i probajte djeci objasniti stereotipe poput onih o „dobrim i lošim momcima“, ili „muškarcima koji nikad ne plaču“ i „ženama koje uvijek treba izvlačiti iz nevolje“. Mnogi roditelji nastoje svojoj djeci dozirati dnevnu količinu i vrstu TV programa. Takav raspored koji, na primjer, predviđa dva do tri sata gledanja televizije dnevno, ostavlja djeci dovoljno vremena za ostale aktivnosti, ali i razvijanje selektivnih sposobnosti koje će im omogućiti da iz programa odaberu ono najbolje i najzanimljivije. Jedan od važnih momenata u ovom nastojanju jest i fizički smještaj televizora u prostoru. Naime, televizor ne smije dominirati dnevnom sobom već ga treba smjestiti u neki zabačeni ugao gdje ga se nitko neće ni sjetiti! U svakom slučaju, restriktivne mjere nemojte nametati silom koja bi mogla izazvati nepotrebne i ozbiljne sukobe. No, znajte da, poslije vas, najveći utjecaj na vaše dijete ima upravo TV program. Zato se potrudite i pripazite čime vam kljukaju dijete!

49


8. KAKO SAČUVATI SNAGU Jednom sam prilikom proveo mjesec dana u nekom seocetu na obalama Papue. Za svog boravka sam uočio da tamošnja djeca ne žive u istom kućanstvu sa svojim roditeljima već se svako malo, u malim grupama, seljakaju od kuće do kuće. Pri tome ne ljenčare već se, uz igru, bave i korisnim poslovima. Tako sedmogodišnjaci brinu o maloj djeci ili o vatri koja služi za pripremu jela, a oni od četrnaest godina već sa punom odgovornošću obavljaju poslove odraslih članova zajednice. Zaključio sam da je u ovakvim zajednicama roditeljima veoma lako, jer praktički cijelo selo brine o čitavoj dječjoj populaciji. U stvari, svaka odrasla osoba koja se zatekne u selu smatra se roditeljem. Naše društvo se uvelike razlikuje od ovakvog poimanja roditeljstva, pa se zato naša djeca ne mogu tako slobodno kretati i svakog odraslog člana naše civilizirane zajednice smatrati roditeljem. Stoga ne čudi želja, što se javlja kod mnogih roditelja, koja nas tjera da budemo naj-roditelji koji svom djetetu moraju osigurati sve, od hrane do zabave. Ukoliko se u potpunosti posvetite djeci neminovno ćete, prije ili kasnije, osjetiti potrebu za društvom odraslih i za nekim drugim aktivnostima koje nisu vezane za djecu. Ako, pak, isuviše vremena provodite na poslu, ubrzo ćete početi sažaljevati sami sebe, jer ste lišeni obiteljske intimnosti i jer vam nedostaje druženje sa vlastitom djecom. Nije nikakvo čudo da roditelji koji imaju dvoje ili više djece mlađe od pet godina uvijek iscrpljeni, nervozni i podložni pobolijevanju. Kad se osjećamo dobro i kad smo potpuno zdravi onda ćemo biti u stanju svojoj djeci pružiti najviše. I što je još važnije, svo naše bavljenje djecom predstavljat će obostran užitak i zadovoljstvo. Naprotiv, kad smo umorni bolesni, preopterećeni, osamljeni, stvari se mijenjaju i djecu počinjemo posmatrati kao konkurente u borbi za opstanak. Ovakve situacije mogu biti opasne i za vas i za vaš brak, a bogami i za vašu djecu. Roditelji koji su pod stalnim pritiscima i tenzijama prije ili kasnije dospijevaju do faze kad više nisu u stanju ispunjavati svoje roditeljske obaveze. Zbog toga je od veoma velike važnosti da naučite brinuti o sebi, jer samo tako ćete moći biti uspješan roditelj. Vašoj djeci ste potrebni zdravi i veseli! Često razgovaram sa roditeljima koji imaju problema sa svojom djecom i koji se čude kako im ništa ne polazi za rukom. Takvi ne shvaćaju da je čovjeku za posebna dostignuća potrebna posebna energija. Ljude ne pokreće samo hrana. Uz hranu potrebna je energija koju zovemo ljubav, dodir, priznanje,

50

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE razgovor, podrška. Kadgod sa nekim razgovarate vi razmjenjujete energiju: neki ljudi troše vašu energiju, a neki vam je neštedimice daju. Zato nije čudno kad za nekoga kažemo da je naporan ili da nas je taj-i-taj potpuno iscrpio ili da je naprosto nemoguć. Iz istog razloga se nervozno trzamo na zvuk telefona, u strahu da nas ne nazove takva neka naporna osoba koja će nas i preko telefona potpuno iznuriti. Ali, isto tako, ne treba čuditi kad neki dobar prijatelj potegne i čitavih stotinjak kilometara samo da bi nas vidio. Iako nam i djeca mogu vratiti snagu i energiju potrebnu za neke druge aktivnosti, uglavnom je obratno i to je sasvim u redu. Ali, kad smo mi jedini izvor iz kog naša djeca crpe potrebnu energiju i kad taj izvor presuši neminovni su lomovi. A čovjek je sklon svoje tijelo tretirati jednako kao i svoj automobil - dok ide, ide! Kad se radi o prijateljima koji vam samo kradu vašu energiju a za uzvrat vam ne daju ništa, onda je vrijeme da potražite nove prijatelje. Nekad se to može reći i za roditelje! Naime, nije rijedak slučaj da ljudi koji su nekada bili prema nama veoma dobri (uključujući i roditelje) odjednom postanu izvor negativnih čuvstava. Jednom zgodom sam odlučio da od grupe od dvadesetak roditelja saznam kako oni obnavljaju svoju energiju. Nakon dvosatnog razgovora iskristaliziralo se nekoliko veoma zanimljivih prijedloga: - nađite nekoga da vam pričuva djecu dok se vi zabavljate ili odmarate; - potrudite se da dosadite svojoj djeci pa će vas na neko vrijeme ostaviti na miru; - provedite desetak minuta sa svojim supružnikom nakon posla i razmijenite isključivo dobre vijesti. Ako djeca mirno sjede i slušaju, neka i ona budu prisutna. U protivnom ih pošaljite u drugu sobu; - bolje je svakodnevno provesti pola sata sa djecom i pri tome biti „prisutan i dušom i tijelom“, nego s njima provesti cijeli dan, ne pridajući im ni pola od svoje pažnje. Tako ćete djeci omogućiti da sama isplaniraju što će raditi u tih pola sata dok su sa vama; - naučite kako da se isključite dok obavljate neke čisto mehaničke poslove ili dok putujete na ili sa posla; - redovito upražnjavajte neku aktivnost koja nema nikakve veze s ulogom roditelja; - s vremena na vrijeme skuhajte nešto što jako volite, na čas zaboravite „dječji menu“; - slušajte muziku koja se vama sviđa; - družite se što češće i sa drugim roditeljima;

51

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE - jasno dajte do znanja svom partneru što od njega očekujete: ljubav, seks ili samo društvo. Pokušajte sa svojim partnerom postići što bolju saradnju na svim poljima; - upišite se na razne tečajeve koji će vam pomoći da se bolje snađete u ulozi roditelja. Pohađajte fitness centre, bavite se sportom; - pokušajte zaboraviti na besprijekornu urednost i čistu kuću, bar dok su vam djeca mala. Inzistiranje na idealnoj čistoći tokom tog perioda može vas potpuno izluditi; - kuću tako organizirajte da djeca imaju svoje prostorije u kojima neće biti vrijednih stvari i predmeta i gdje će zidovi i podovi biti obloženi materijalima koji se lako čiste i održavaju; - razgovarajte i probleme rješavajte za stolom, oči u oči, bez prisustva djece, a ne u spavaćoj sobi. Spavaća soba služi drugim namjenama; Mnogi zlobnici naokolo šire kojekakve neistine o negativnim stranama roditeljstva: te s malom djecom samo problemi, te čovjek nema minute vremena za sebe, te mala djeca razaraju brak, te ovo, te ono. Sve te priče nemaju nikakve osnove, jer roditeljstvo donosi radost. Istina, ima roditelja koji pate ali uglavnom svojom krivnjom, jer pred sebe stavljaju nerealno visoke standarde. Ustvari, pred roditelja se postavljaju tri osnovne zadaće: - da brine o sebi; - da brine o svom braku; - da brine o svojoj djeci. I to upravo tim redoslijedom. Nekad se, naime, smatralo da roditeljstvo znači vječno žrtvovanje. Ne treba, zato, čuditi što se danas malo ljudi odlučuje da ima djecu. Jer, njihovi roditelji, koji su roditeljske dužnosti uzimali kao strašno i vječno odricanje, često su svojoj već odrasloj djeci znali reći: „I to mi je hvala za sve što sam za tebe učinio/učinila! „ ili: „Svoje najbolje godine potratili smo na tebe, a evo kako nam to vraćaš!“ Ovakav pristup roditeljstvu i djeci, kojoj se nastoji nametnuti osjećaj krivnje, potpuno je pogrešan, jer čovjek postaje roditeljem prvenstveno zbog sebe i za sebe! Zbog toga je samo po sebi razumljivo da su briga o sebi, o svom bračnom drugu i svojoj djeci nerazdvojne stvari. Ukoliko zadovoljite svoje potrebe moći ćete zadovoljiti i potrebe onih koji vas okružuju, i to svojevoljno i na vlastito zadovoljstvo. Brinući o svom braku sami ćete sebe uvjeriti da niste samo netko tko brine o djeci i kući ili onaj koji samo donosi novac u kuću, već da ste

52

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE punopravan i poželjan partner u vlastitoj bračnoj zajednici. Ovakav pristup povratit će vam poljuljano samopouzdanje i omogućit će vam da se potpuno opustite. Kad riješite brigu oko sebe i svog partnera, djeca dolaze kao prirodan nastavak te brige. Ako ste svjesni da ste roditeljstvo odabrali kao svoj vlastiti cilj ako znate brinut, o sebi i ako cijenite svog bračnog druga onda briga oko djece postaje „mačji kašalj“. Na koncu, evo i nekoliko savjeta kako energiju sačuvati pravilnim odabirom hrane po principu „prava hrana u pravo vrijeme“.

1. Jedite hranu koja vam daje postojanu snagu. Hrana ima dvojaku ulogu: prvo, ona nas snabdijeva hranjivim tvarima koje služe za rast i održavanje našeg organizma i drugo, ona nam osigurava energiju potrebnu za svakodnevne fizičke i mentalne aktivnosti. Većina ljudi inzistira na hranjivosti tvari koje unosimo u organizam. Osim hranjivosti važna je i vrsta hrane, njena kompleksnost. Osim toga treba imati na umu i sadržaj ugljikohidrata i proteina, posebno kad se radi o hrani koju dajemo djeci. Izbalansirana ishrana bit će izvor zdrave energije koja neće dozvoliti brzo umaranje, a djeca će se osjećati opušteno i zadovoljno. Svakodnevno unošenje pravilnog omjera ugljikohidrata, žitarica, proteina i svježeg voća u organizam ima izuzetnu važnost za ukupno zdravlje. Ako pri tome vodimo računa da to činimo u pravo vrijeme, onda će rezultati biti još bolji. 2. Hranu treba uzimati prije nego što osjetimo glad. Tako je! Doručak je najvažniji obrok jer nam on daje energiju za dan koji je tek pred nama. Obilan ručak ili dobra večera bez sumnje će dobro nahraniti i vas i vašu djecu, ali učinak će biti mali. Ustvari, to je čisto razbacivanje energijom. Obilan doručak sprečava pretilost, jer pojedeno jelo ide pravo u krvotok, gdje mu je i mjesto. Kad se dobro najedete uvečer prije spavanja ili sjedenja pred televizorom, onda se jelo taloži tamo gdje nam najmanje treba, pa ubrzo poprimamo izgled bureta od sala. Ukoliko i dalje nastavite jesti istu dnevnu količinu hrane kao i dosad, samo u drugo vrijeme, odnosno ako glavno jelo bude doručak umjesto večera, onda ćete veoma brzo primijetiti da ste se riješili velikog problema - debljine! 3. Izbjegavajte takozvanu „brzu hranu“. Šećer i hrana na bazi rafiniranog šećera ima veoma negativno djelovanje na ponašanje djecе. Naime, neposredno nakon konzumiranja takve hrane djeca su puna viška energije, postaju hiperaktivna i prgava, ukratko - zločesta. Ispitivanja su pokazala da takva hrana djeluje brzo i kratko, a nivo šećera u krvi jednako brzo raste i pada, čak i niže nego što je bio prije konzumiranja navedene hrane. Zato djeca koja pretežno jedu takvu hranu često zadrijemaju i veoma brzo gube koncentraciju. 4. Izbjegavajte kemikalije, umjetne boje i konzervanse. Razni aditivi koji se dodaju gotovim jelima imaju veoma različite i individualne učinke i stoga ih treba izbjegavati kad god je to moguće.

53


9. POSEBNE SITUACIJE Kako se postaviti ako ste, na primjer, učitelj u osnovnoj školi, nastavnik u srednjoj školi, političar, aktivista mjesne zajednice, djed ili baka, susjed ili prijatelj? Kod djeteta ćete veoma lako prepoznati simptome „negativnog programiranja“ u najranijoj dobi, već od vremena kad krenu u vrtić. Ovdje ćemo navesti nekoliko glavnih indikatora: - dijete je povučeno, ne druži se s ostalom djecom, teško sklapa prijateljstva; - dijete se uklapa u grupu, ali ne izvršava postavljene zadatke; djeluje uplašeno i rastrešeno; - dijete se neprestano tuče i sukobljava sa drugom djecom, a kad mu se obratite njegove su reakcije neprimjerene; kad ga ukorite ono se smije; odnos prema drugoj djeci je izrazito negativan. Možda je baš u vašem razredu dijete koje spada u jednu od ove tri kategorije, ili u svaku pomalo.

Tužno i osamljeno dijete Veoma je vjerojatno da ovakvom djetetu nedostaje prave ljubavi, da nije dobilo podršku u svojim nastojanjima za afirmacijom u periodu od prvih mjeseci pa do svoje druge godine života. Njemu su potrebne pozitivne poruke koje ne moraju biti povezane sa uspjehom ili znanjem. Dovoljno ga je s vremena na vrijeme pogladiti po kosi i reći par toplih i jednostavnih riječi. Takvi će postupci pomoći tužnom i osamljenom djetetu da se opusti i da osjeti da je voljeno.

Samokritično dijete Samokritično dijete koje ne pokušava izvući ono najbolje što u sebi nosi možda je i imalo početnu podršku, ali je istovremeno doživljavalo i uvrede i neopravdane prijekore. Ovakvo ponašanje često se razvija kod prvog djeteta u porodici, jer majka obično svu pažnju posvećuje novopridošlici, a njen prvorođenac ostaje po strani, odbačen i neopravdano kritiziran.

54

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Mnogi roditelji u svom odnosu prema djeci usvajaju metodu ponižavanja i vrijeđanja, pa im to prelazi u naviku koja upravlja njihovom svakodnevnom komunikacijom sa djecom. Djeca takvih roditelja - na desetero djece bar je jedno takvo - kad im zadate da nešto naprave ili riješe, često odgovaraju da ona to ne mogu jer su „glupa“, „nesposobna“ ili „blesava“. Ovakvoj djeci treba dosljedna i pozitivna podrška, bez prevelike buke koja bi ih mogla dovesti u neugodnu situaciju u odnosu na drugu djecu. Morate paziti da ovu djecu ne korite na način koji bi ih opet zatvorio u njihovu ljušturu. Sa ovakvom djecom trebat će vam puno strpljenja i zato je, prije svakog ozbiljnijeg razgovora o eventualnim problemima sa roditeljima, dobro prijateljski i neobavezno popričati sa samim djetetom. U razgovoru s roditeljima pokušajte okolišno i oprezno doznati da li ga nepotrebno kritiziraju ili mu nadijevaju pogrdna imena. Pokušajte im objasniti da i vama često, a naročito kad ste umorni i razdraženi, dođe da im izdijelite razne pogrde i psovke ali da se ipak suzdržite kad se sjetite kakve to posljedice može imati na dječju psihu. Ako imate ovu knjigu, posudite je roditeljima ovakve djece, jer njima je najpotrebnija!

Agresivno dijete Agresivne sam sačuvao za sam kraj. Djeca koja su agresivna prema svojim vršnjacima i drska sa odraslima potpuno su zastranila. Njih je zadesila „negativna kultura“, jer su i sami imali nesreću da ih se tretira na isključivo agresivan način i da pred očima imaju samo negativne uzorke ponašanja. Vrlo je vjerojatno da se roditelji ovakve djece neprestano svađaju, a možda i tuku. Važno je znati da se ovakva djeca ne ponašaju agresivno zato jer to žele, već zato što drukčije ne znaju. Jednako važno je znati da isprva takva djeca neće biti u stanju pozitivno reagirati na pohvalu, toplu ljudsku riječ i pozitivnu gestu. Zato učitelj mora na početku primijeniti drukčiju metodu - metodu čvrste kontrole i dominacije, jer takvo dijete jedino i poznaje takav način. Naravno da se to može i mora uraditi bez ponižavanja i vrijeđanja djeteta. Ovakva djeca traže veliku upornost i ustrajnost, nepopustljivost i mirnoću. Svojim ponašanjem, svojim pogledom i svojim držanjem djetetu morate dati do znanja da ste dovoljno snažni i postojani u svojoj nakani da ustrajete. Rezultat neće izostati. Kad konačno uspostavite zadovoljavajući odnos, svojim porukama možete početi dodavati pozitivne tonove. S vremenom ćete takvoj djeci moći povjeravati neke „važne“ zadatke i dužnosti, poput redarske i sličnih. Kad jednom uspijete uspostaviti „prijateljski“ odnos s takvom djecom, onda će ga ona moći uspostavljati i sa ostalom djecom. Negativno programirana djeca naročito dolaze do izražaja u srednjoj školi. Štoviše, srednja škola je pogodan medij za pogoršanje negativnog programiranja!

55

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Možda ste čuli za Ivana Illicha, nastavnika koji dosta nepovoljno govori o gotovo svim institucijama zapadnog svijeta. Srećom, on svoju kritiku izriče na kreativan način, pa nam koji put ponudi i rješenje pojedinih problema. Illich tvrdi da škole na Zapadu imaju samo jednu ulogu: da pripreme ljude za život u tvornicama, a, u slučaju da se stvarno dobro ponašaju, onda i za rad u ogromnim poslovnim zgradama. Zato, tvrdi on, škole na zapadu nalikuju na tvornice u kojima mladi ljudi uče da budu nitko i ništa i da rade što im se kaže. Možda baš i nije tako, ali naše srednje škole pate od izvjesnih dehumanizirajućih boljki koje su ugrađene u same temelje našeg školskog sistema. Poseban problem predstavlja broj učenika u pojedinoj školi koji se u prosjeku kreće oko 1000. Istraživanja su pokazala da se idealan broj kreće oko brojke 250. Nakon toga dolazimo do problema česte promjene mjesta boravka, odnosno školovanja. Sljedeći problem je bezlična nastava i bezličan odnos nastavnik - učenik. Teško je očekivati da nastavnik koji predaje po nekoliko predmeta u tako brojnim i pretrpanim razredima uopće zna ime pojedinog učenika, o učeničkim problemima da i ne govorimo! Moja su istraživanja pokazala da se đaci u srednjim školama susreću sa sljedeća četiri velika problema: - način prezentacije gradiva; - pogrde i vrijeđanja od strane nastavnika; - usamljenost; - agresivnost učenika. Ovdje ćemo se pozabaviti sa posljednja tri problema.

Vrijeđanje učenika od strane nastavnika Kad se nastavnik tokom nastave služi zajedljivom zlobom, uvredama i ponižavanjem učenika onda se evidentno radi o simptomima frustracija i krajnjeg nezadovoljstva. Veoma malo ljudi, koji sami nisu nastavnici, može pojmiti sa kakvim se stresovima i teškoćama susreće nastavnik na srednjoj školi. Nakon psihijatara, nastavnici su najugroženija profesionalna kategorija kad je riječ o fizičkim i nervnim slomovima. Velika i bezlična škola nije nimalo milostiva prema nastavnicima, baš kao ni prema učenicima. U pravilu, srednje su škole rasadnik asocijalnih ponašanja koja pokreću i kojima u osnovi stoje razbijene obitelji, epidemija nezaposlenosti i sve ostale frustracije zapadne civilizacije. Izuzetak su samo one usamljene ustanove gdje se osoblje trudi da uvede inovacije i pokušava da školsku sredinu podredi čovjeku. Agresivno i zajedljivo ponašanje nastavnika prema učenicima ima dva uzroka:

56

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE - nastavnik se takvim ponašanjem oslobađa svojih unutrašnjih napetosti (kojih ne bi bilo da je nastavnik zadovoljan); - kako čitavo vrijeme mora voditi brigu o disciplini u razredu, nastavnik svojim zajedljivim primjedbama i pogrdama nastoji sačuvati autoritet u čemu, bar kratkoročno, i uspijeva. Ovdje ću dodati samo jedno: svi smo skloni gubljenju živaca i s vremena na vrijeme znamo nekontrolirano planuti. Djeca takve ispade znaju dosta dobro prepoznati i podnijeti. Ali ako takvo ponašanje postane praksa, onda ću vam dati koristan savjet: ukoliko u osnovi ne volite djecu, molim vas, nemojte biti nastavnik!

Usamljenost Izoliranost je postala prava pošast koja hara srednjim školama. Osmotrite li dvorište srednje škole za vrijeme velikog odmora znat ćete o čemu govorim. Mnogi učenici odmor provode u osami, šetajući ili sjedeći na klupi, čekajući da zvono označi povratak u razred. Drugi će se grupirati u skupine koje nisu čvrste i u kojima glavnu riječ vodi jedan, ili najviše dva učenika. Ostali rijetko ulaze u rasprave i uglavnom se drže po strani. Česte su i manje grupe, posebno djevojaka, koje lutaju dvorištem potiskujući svoje individualne osamljenosti prividom druženja. A druženje je samo prividno, jer kad pogledate bolje vidjet ćete da djevojke skoro uopće ne razgovaraju! Za vrijeme nastave lako ćete uočiti da pojedini đaci nisu savladali ni osnovne vještine konverzacije. U novije vrijeme osnivaju se po srednjim školama razne sekcije, od dramskih do govorničkih, koje pokušavaju poboljšati situaciju na tom polju. Usamljena djeca prolaze pored nas neprimijećena, dok ona agresivnija i bučnija uvijek u ovakvim sredinama prolaze bolje jer ih je teško ne zamijetiti. Ukoliko poželite neke od ovih usamljenika izvući iz anonimnosti, uradite to tako da to ostali učenici ne primijete, dakle nenapadno. Trud će vam se isplatiti. Svaki pokušaj humanizacije srednje škole - od formiranja raznih grupa, izleta, kampiranja i sličnih školskih i vanškolskih aktivnosti – vrijedan je hvale, jer srednja škola je za mnogu djecu posljednja šansa da prevladaju svoju negativnu programiranost. Zato je na vama da učinite sve što možete!

Agresivnost učenika Sa dobro poznatom okrutnošću koju pojedina djeca iskazuju prema svojim kolegama obično se barata na kontra-produktivan način. Taj problem je, naime,

57

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE u pravilu simptom koji nam pokazuje u kakvom svijetu odraslih dijete živi. Opresivni sistem, bilo da se radi o školi bilo o obitelji, rađa situaciju u kojoj se „žrtve“ iskaljuju jedne na drugima. U stara vremena, kad su baroni zlostavljali svoje vitezove, a ovi kmetove, onda su kmetovi, umjesto da se pobune protiv istinskog ugnjetača (za što realno nisu imali nikakvih izgleda!), istresali svoj jad jedan na drugoga! U školama koje ne poznaju ili ne priznaju ovaj princip međuovisnosti nasilja, gdje jedno nasilje rađa drugo, i gdje problem pokušavaju riješiti novim represijama, dolazi do kontraefekta, pa napetosti postaju veće, a nasilje žešće. U onim sredinama gdje nastavnici uživaju i moralnu i materijalnu podršku lokalnih vlasti i čitave zajednice i gdje se sa djecom postupa strogo i pravedno, ali i sa dosljednošću i dužnim poštovanjem, agresivnost među učenicima veoma je rijetka pojava koja se guši u začetku. Iako materijalni faktor u školskom sistemu nije zanemariv, mislim da su daleko najvažniji takozvani međuljudski odnosi, to jest način na koji se odnosimo jedni prema drugima. Škole same po sebi obično nisu izvor najvećih problema na koje djeca u životu nailaze, ali ako odnosi u školi ne valjaju onda se nevolje umnožavaju. Kad škola ne uspije ispuniti svoju zadaću najmanju krivicu za to snose nosioci nastave. Za neuspjeh su najčešće kriva sistemska rješenja koja našu školu zaista tretiraju kao proizvodnu traku s koje silaze kadrovi koji će poslušno raditi ono što im se naredi. Ne treba se čuditi da većina djece ne uspijeva savladati gradivo, naročito kad znamo da se većina odjeljenja sastoji od 30 pa i 40 učenika. Mi smo valjda jedina poznata civilizacija koja je svoj školski sistem uredila na „industrijskim“ osnovama. Prije više hiljada godina Aboridžini su svoju edukativnu metodologiju zasnivali na principu „jedan đak - jedan učitelj“. U takvom sistemu nije bilo promašaja i ponavljača. Nema toga učitelja ili nastavnika, ma koliko bio savjestan i angažiran, koji će biti u stanju istovremeno podučavati i pružati emocionalnu podršku tridesetorici ili četrdesetorici učenika. Nadajmo se da će uskoro osvanuti dan kad ćemo našoj djeci moći pružiti ono što zaslužuju - školski sistem u kom će svako dijete imati svog mentora! Do tada će, nažalost, školovanje biti proces koji nalikuje „kočenju uz brdo“. Pouzdano znam da ste vi, kojima sam i namijenio ovo poglavlje, izuzetno savjesni i brižni učitelji i nastavnici (da je drukčije zar biste uopće čitali ovakvu literaturu?!) zato mi dozvolite da vam preporučim sljedeće: - iz svog riječnika i svojih predavanja potpuno isključite sve one formulacije koje bi na bilo koji način mogle biti uvredljive ili ponižavajuće za vaše učenike; usvojite pozitivne metode vladanja nad učenicima i budite dosljedni u njihovu provođenju; - ukoliko u razredu imate problematičnu djecu koja vas iscrpljuju i fizički i psihički, pokušajte primijeniti neke od metoda koje sam spomenuo u ovom poglavlju;

58

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE - iznad svega poštujte svoje potrebe, jer vi ste ipak pripadnik ugrožene vrste a svojim ćete učenicima biti korisni samo ako ste zdravi i u punoj formi! Narednih nekoliko redaka posvećujemo političarima i ostalim društvenim aktivistima. Svi znamo da nitko, pa ni jedna porodica, ne može egzistirati mimo čitavog svijeta. Zdrave porodice mogu opstati samo u društvu koje im daje punu podršku u svakom pogledu. Društvo, zato, možemo posmatrati kao jedan veliki klub kome plaćamo članarinu i od kojeg za uzvrat dobivamo određene beneficije. Naš je klub daleko od toga da bude savršen. Ne samo da je loše organiziran, već postoje mnogi članovi koji uporno pokušavaju vodu skrenuti na svoj mlin, bez obzira što to nije u interesu većine članova. Zbog ovakvih pojava prisiljeni smo na svakodnevnu borbu kako bismo naše potrebe uskladili sa potrebama drugih članova i tako spriječili urušavanje društva. Roditelji osjećaju dodatnu potrebu da u tom našem nesavršenom svijetu izbore mjesto pod suncem za svoju djecu. Zbog toga ćemo često imati prilike viđati brižne roditelje, koji ne štede svoju energiju, ni u kući ni izvan nje, kako se veoma aktivno angažiraju u raznim školskim odborima, uličnim organizacijama, mjesnim zajednicama, ali i u jakim političkim i vjerskim organizacijama i strankama. Naravno da kod takvih angažmana dolazi i do gubitka smisla za uravnoteženost, ali i do paradoksa i krajnosti u kojima s jedne strane imamo, na primjer, ljude koji odbijaju bilo kakav angažman, i, na drugoj strani, ljude koji se angažiraju preko svake mjere i ispod svakog ukusa. Kao što smo već zaključili, naša civilizacija je daleko od savršenstva, ali da bismo koliko, toliko funkcionirali potrebna je uspostava ravnoteže davanja i uzimanja. Porodica društvu daje svoju radnu snagu, plaća poreze i na mnoge druge načine pridonosi njegovu razvoju. Društvo bi porodici trebalo uzvratiti pružanjem komunalnih usluga, infrastrukturom, besplatnim školovanjem, socijalnim i zdravstvenim osiguranjem. Takvom razmjenom dolazimo do saznanja da društvo i nije ništa drugo nego veoma mnogo porodica koje dijele zajednički prostor i zajedničke interese. Dakle, ako ste roditelj nemojte izbjegavati angažman u pojedinim situacijama ili radnim grupama, ako zbog ničeg drugog onda zato da budete u toku zbivanja. Samo tako ćete moći popraviti položaj svoje obitelji i osigurati svojoj djeci bolju startnu poziciju u trci koju zovemo život. I na kraju par riječi djedovima i bakama (ali i prijateljima i dobrim susjedima). Roditeljsko zanimanje može biti veoma dosadno i naporno. To najčešće znaju samo oni koji su veoma bliski s roditeljima. Takvi će moći uočiti i sve one nijanse u raspoloženjima koje dovode do prvih trzavica i napetosti u odnosima roditelji - djeca. Ako želite pomoći mladim roditeljima, evo nekoliko korisnih savjeta!

59

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE Najbolje ćete pomoći ako mladim roditeljima s vremena na vrijeme ponudite svoje usluge i pripazite na unuke. Danas je, možda, mnogo teže biti roditelj nego u vaše vrijeme. Podizati djecu i voditi ogorčenu borbu na nemilosrdnom tržištu radne snage i vrijednosnih papira nije nimalo jednostavno. Dva, tri sata opuštanja i predaha od svakodnevnih napora mogu biti presudna za opstanak porodice. Zato se nemojte ustručavati, ponudite svoje usluge, ali samo povremeno i neka vam ne bude neugodno da koji put kažete „Ne, danas ne mogu, imam neke druge obaveze!“. Tako ćete, naime, mladom paru dati do znanja da vaše „uskakanje u zamjenu“ ne uzimaju zdravo za gotovo. Sljedeće što možete učiniti za mlade roditelje jest da im pružite bilo kakav oblik materijalne podrške. Naša je civilizacija i na ovom polju nakrivo nasađena. Zato se i događa da nam novac nedostaje upravo onda kad nam je najviše potreban - kad zasnivamo porodicu i kad podižemo djecu. Kad taj proces završi novaca imamo dosta, pa i previše. Nekada su ljudi kao pojedinci bili siromašniji, ali su zato bili u prilici da dijele zajednička, plemenska, zadružna ili porodična, dobra. Mladi će roditelji veoma cijeniti ako im materijalno pomognete oko podizanja podmlatka. Ne mora to uvijek biti novac. Od dobrih prijatelja će dobro doći polovna odjeća djece koja su je prerasla, stara kolica, zipka ili krevetić. Igračke da ne spominjemo. Zaboga, ipak su to vaši unuci, odnosno djeca vaših prijatelja/susjeda! Odbiju li ponosni mladi roditelji materijalnu pomoć, uvijek im možete dati moralnu podršku! Ukoliko imate dovoljno vremena, bit će dosta da saslušate ojađenu mladu majku ili gnjevnog mladog oca. Mladi roditelji imaju hiljadu problema. Ako im pružite rame za plakanje, toplu riječ utjehe, izraze saosjećanja, svoju spremnost da uvijek budete pri ruci, učinit ćete veoma mnogo. Samo im nemojte držati prodike, nemojte ih osuđivati ili uspoređivati njihove probleme s problemima drugih ljudi, nemojte ih nepotrebno kritizirati. Ukoliko osjetite da vas obuzima osjećaj nadmoći koji „stariji i mudriji“ znaju s vremena na vrijeme manifestirati, obuzdajte se. I dobar savjet u pogrešno odabranom trenutku neće naići na prihvaćanje, pogotovo ako ga nitko nije tražio. To se naročito odnosi na djedove i bake koji će ponekad netaktično savjetovati do besvijesti, nastojeći, tako, nadoknaditi ono što su propustili u odgoju vlastite djece. Djedovi i bake, inače, mogu biti veoma korisni. Čak i kad su najbeskorisniji oni imaju važnu ulogu u odgoju djece. Netko je jednom rekao da se djedovi i bake dobro slažu sa unucima zato jer imaju zajedničkog neprijatelja! Ali, šalu na stranu, djeci su pored roditelja potrebni i drugi odrasli ljudi. Ako zbog ničega onda zbog mogućnosti komparativne evaluacije. Čak i najzločestija baka dobro će nam doći da djeca uvide da mama i tata i nisu tako loši! Poznajem mnoge ljude koji su uspjeli preživjeti zahvaljujući činjenici da je u kući bio i djed ili baka, ili oboje, koji su na uzburkanom moru porodičnih neprilika uvijek služili kao luka spasa.

60

STEVE BIDDULPH - TAJNA SREĆNE DECE U porodicama koje imaju djedove i bake, prijatelje i susjede svih uzrasta i generacija, koji uzimaju aktivnog učešća u životu obitelji, uglavnom rastu djeca kojoj nisu potrebni ni školski psiholozi, ni psihijatri, ni socijalni radnici.

61


10. P.S. Samo brižni roditelji čitaju knjige koje govore o roditeljstvu i podizanju djece. Sigurno ste primijetili, čitajući ovo štivo, da ima dijelova koji su pogodili u suštinu problema, kao i to da ima dijelova koji vam se čine nezanimljivim i nevažnim. Možda ste neke dijelove jednostavno preskakali, što je dobro, jer baš tako sam i zamislio ovu knjigu. U vašem pamćenju će najvjerojatnije ostati oni dijelovi koji se odnose na vašu konkretnu situaciju, a to je i bio moj cilj. Možda ćete nakon čitanja ove knjige učiniti svjestan napor kako biste poboljšali odnose u vašoj obitelji, ali još je vjerojatnije da ćete i nesvjesno, čitajući ovdje izneseno, promijeniti svoje poglede na neke tipove ponašanja. Upravo tako i dolazi do promjena mišljenja! Drugo ili treće listanje knjige možda će vam otkriti nešto što ste u prvom čitanju propustili. Knjiga će vam možda dobro doći i u onim trenucima kad ne uspijevate riješiti neki akutan problem. U svakom slučaju, nadam se da će vam knjiga biti od koristi i da će vam pomoći da što lakše savladate vještine koje krase sve dobre roditelje. Uvjeren sam da će knjiga u vaš dom donijeti pozitivne promjene. Čak i onda kad vam se čini da se ništa nije promijenilo i da je sve jednako složeno i teško kao i prije, jednog dana ćete iznenada shvatiti da ste i vi i vaša djeca i ostali ljudi koji vas okružuju mnogo zadovoljniji nego ranije. Napredak dolazi poput plimnog vala. Iznenada i nenajavljeno. Vjerujte, znam što govorim!

KRAJ

62

Steve-Biddulph-Tajna-Sretne-Dece.pdf

Recommend Documents