Večer je bila topla. Tonovi sentimentalne balade pratili su nekoliko parova na plesnom podiju. Prigušeno svjetlo treperavih svijeća i žamor s udaljenih stolova još su više isticali romantični ugođaj. Erica sretno uzdahne, opijena oporim mirisom muškog parfema. Forerstovo tijelo nježno ju je milovalo dok su se pokretali u ritmu glazbe. Opuštena još se jače privije uz njega i zatvori oči uživajući u poljupcima. Otvorivši oči, zagleda se u njegovo preplanulo lice pravilnih crta. Iz smeđih očiju strujala je nježnost, a senzualne usne mamile su je da ga poljubi. Kako ne bi prekinula čaroliju trenutka, Erica nježno prošapće: -
Mogla bih ovako provesti cijelu noć...
-
Sa mnom ili...? - Forest šaljivo uzvrati.
-
Nikada mi do kraja ne vjeruješ, zar ne? - ona se nasmije, pa nastavi: - Volim što si
uvijek spreman na šalu.
-
Što još voliš na meni. usnama joj je dodirivao kosu Uobraženost? Taštinu? – Enca se vragolasto nasmije.
On ju još jače obrgli oko struka kao da se boji da će mu iskliznuti.
-
Reci mi! - bio je ustrajan. Oklijevala je s odgovorom jer je muškarac kojega je voljela
bio poznat po brojnim ljubavnim vezama.
-
Za početak, siguran si u svoje sposobnosti i ne pokušavaš se dopasti mome ocu. Kada
je riječ o nježnijem spolu, pravi si umjetnik: svaku djevojku uvjeriš kako je jedina u tvom životu, ali uvijek uspijevaš izmaknuti oltaru.
-
To ne vrijedi za sve djevojke - rukom joj podigne bradu i zagleda se u njezine
ljubičasto-plave oči. - Naročito ne za tebe. Prvu večer kada smo izašli shvatio sam da te s razlogom smatraju neosvojivom tvrđavom - zvonko ju poljubi. - Ti si pravi izazov, Erica. Mislim da me nitko nije toliko puta odbio kao ti. Želiš li reci kako me nisi pozivao u svoj stan da bi pokazao svoju zbirku slika?Jedina slika koju ti želim pokazati, ona je u spavaćoj sobi - napeto ju je posmatrao. Znam da si kći Vancea Wakeflelda i da su mnogi muškarci izlazili s tobom i zbog očevog bogatstva .Međutim, dobro znaš kako to meni nije važno.
-
Da, znam - glazba je jenjavala i oni su se još samo lagano ljuljali.
- Razumijem kako otac zauzima posebno mjesto u tvom životu - na trenutak se zamisli, pa doda. Nemam ništa protiv njega iako znam da ne odobrava naše viđanje.
-
Moj otac je zabrinut za tvoj ugled - primijeti ona.
-
I plaši se da bih mogao ukaljati i tvoj.
-
On nije nikakvo čudovište - odgovori mu uozbiljivši se. - Zna da sam odrasla osoba i da o tome sama odlučujem. Kada bi ju netko povrijedio, pomisli s nelagodom Erica, otac bi poput razjarenog lava nasrnuo na krivca. Ali to je bilo sve što je mogla očekivati od Vancea Wakefielda. Bio je samouvjeren i nemilosrdan čovjek koji je prezirao bilo kakvu slabost. Pitala se je li ikad tugovao za njezinom majkom ili proklinjao nesposobnost da preživi Ericino rođenje. Cijeli svoj život Erica se pokušavala zbližiti s ocem. Još od djetinjstva grčevito se borila njegovu ljubav strepeći kako bi ga mogla izgubiti zbog druge žene. No, umjesto novog braka otac se okružio poslom. Bio je to takmac kojeg nije mogla pobijedit. Tako je njena potreba za nježnošću pažnjom ostala neispunjena. Trebalo joj je gotov dvadeset godina da shvati kako ju otac voli njegov osebujan način. U njegovim očima ona je bila slabo i bespomoćno žensko biće, pa je Erica skrivala sve što bi moglo umanjiti njegovo povjerenje.
-
Zašto me odbijaš ako se ne bojiš očeve ljutnje? - upita je Forest, namrštivši se. - Kada sam te držao u naručju, osjećao sam strast što je izbijala iz svakog tvog pokreta. Zar me ne želiš? Ili mi možda ne vjeruješ?
-
Oh, Forest, ja ne vjerujem sama sebi! - ispravi ga brzo. Prigušeno svjetlo prikrije njezine zarumenjene obraze.
-
Znači li to kako se plašiš učiniti nešto što bi mogla poslije požaliti?
-
Da, upravo toga se bojim - prizna Erica. Iako su se viđali tek dva mjeseca , Erica je bila uvjerena da prema Forestu osjeća pravu ljubav, a ne samo tjelesnu privlačnost. Posljednji tonovi glazbe polako su se gubili. Par ostane još nekoliko trenutaka u zagrljaju, a zatim se vrate k stolu. .
-
- Čini mi se da te sve bolje poznajem - reče Forerst, nježno joj milujući otkrivena ramena. – Čak sam otkrio i nešto novo o sebi. O sebi? Na primjer što? – ona se požuri s pitanjem. ...
-
Primjerice... - netremice ju je promatrao, zaustavivši pogled na usnama ...zaljubio sam se u tebe, nepovratno i zauvijek. Zastane,pa doda:-Erica, volim te. Ona uzdahne s nevjericom.
-
I ja tebe volim — šapne mu. — Nikada nisam mislila kako bi me mogao zavoljeti.
-
Jedino muškarac koji voli može podnijeti toliko odbijanja - nasmije se Forest.
Željela je oviti ruke oko njegova vrata i osjetiti toplinu poljupca ali tihi žamor s okolnih stolova podsjeti ju da nisu sami.
-
Mislio sam kako me odbijaš zbog života što sam ga vodio. Znam kakve priče o meni kolaju u društvu - on nastavi.
-
Nikada mi nije bilo važno sto drugi pričaju - uvjeri ga Erica.
-
U tom slučaju, nazdravimo jedno drugome! - Oni podignu čaše izmjenivši zaljubljene poglede. Nakon nekoliko trenutaka Forest progovori.
-
Nešto se nalazi u mom piću - reče primaknuvši čašu bliže svijeći.
-
Misliš nešto osim masline? - nesigurnim smiješkom pokušavala je prikriti uzbuđeno kucanje srca.
-
Želiš li pogledati? - upita ju, pružavši joj plastični štapić iz čaše. Na kraju štapića bila je nataknuta maslina, a do nje se njihao prsten. Pod drhtavim svijetlom dijamant se presijavao u bezbrojnim tonovima. - Ovo je za tebe - nastavi.
-
Erica ga pogleda s nevjericom.
-
To je nemoguće! – zanijeka glavom.
Forest obriše ubrusom prsten i pruži joj ga. - Nadam se da češ ga prihvatiti - reče. Mnogo puta si me odbila, ali sada kada te molim da se udaš za mene, pristani! Ona uzme prsten i stavi ga na dlan. Dijamant joj bljesne u lice kao da se ruga.
-
Zar ti se ne sviđa?
Erica podigne pogled. Lice joj je bilo blijedo. Oh, Forest, volim te! - reče na rubu jecaja i brzo obriše nekoliko suza što su tekle niz obraze. – Sada bih ipak željela poći. Nešto kasnije Forest zaustavi automobil na kraju tihe ulice predgrađu San Antonia. Šuteći, strasno ju zagrli. Njezine usne potražiše njegove i tijela im se isprepletu nošena nesputanom strašću.
-
Udaj se za mene, draga! - šapne joj, ljubeći ju. Erica protrne.
-
Voljela bih se udati za tebe - odvrati s bolom u glasu. - Vjeruj mi.
U njezinim je riječima bio neočekivani prizvuk i Forest zbunjeno zastane.
-
Ne mogu prihvatiti tvoj prsten - ona nastavi.
-
Ali zašto?
-
Nisam još spremna za brak.
-
Znao sam da si staromodna u svojim nazorima, ali nikada ne bih pomislio kako želiš da najprije razgovaram s tvojim ocem.
-
Nisam na to mislila.
Forest je pomalo gubio strpljenje.
-
Doista te ne razumijem. Želis li se udati za mene ili ne?
Erica umalo zaplače. - Ne bi bilo pošteno da nosim tvoj prsten.
-
Možda si već zaručena? upita je sumnjičavo, bubnjajući prstima po upravljaču automobila.
-
Nisam i molim te da me vise ne ispituješ! - Glava ju je strašno boljela i ona prstima pritisne sljepoočnice. — Volim te, ali mi treba još vremena. Dugo ju je zamišljeno promatrao. Zatim se oprezno nasmiješi i reče: - To je velik korak, zar ne? Ja sam imao dovoljno vremena za razmišljanje, a od tebe odmah očekujem odgovor. Vrijeme nije bilo Ericin problem, ali ona spremno dočeka priliku kako bi mu pružila makar lažno objašnjenje.
-
I ja tako mislim - složi se. - Brak je suviše ozbiljna odluka da bi se donijela u žurbi.
Forest ju pogleda s razumijevanjem.
-
Odgovori mi kada budeš spremna.
Mirnoća što je izbijala iz svake njegove riječi gotovo je pokoleba, no ipak ostane ustrajna. Ispruži luku prema njemu i pruži mu prsten. -
Sačuvaj ga za mene - zamoli ga. - Ne bih željela da ga nosi neka druga djevojka.
Nema druge djevojke - odgovori, spremajući prsten. Trenutak kasnije okrene se prema Erici i ozbiljnim glasom reče. – Ne želim dugo čekati. - Znam – mjesečina joj lice učini još ljepšim. Niti jedna žena prija tebe nije se tako poigravala mojim srcem. To mi se ne sviđa. Šuteći, Erica se neprimjetno približi Forestu očekujući zagrljaj. On,se međutim odmakne i okrene ključ u motoru automobila. - Odvest ću te kući - reče ne pogledavši ju. - Moje je strpljenje je na kraju i stoga se što prije odluči. Kako su se približavali njezinoj kuci u otmjenoj stambenoj četvrti Erica je bivala sve napetija. Na rastanku ga brzo poljubi i nestane iza teških hrastovih vrata. Predsoblje kuće bilo je pusto, dok su tišinu remetili samo prigušeni otkucaji starog zidnog sata. Ona pogleda prema radnoj sobi čija su vrata bila zatvorena. Bila je to ujedno i jedina prostorija što ju je njezin otac koristio u cijeloj obiteljskoj kući.
S tugom pomisli kako bi rado utrčala u sobu i izjadala se ocu. Ali znala je da bi zauzvrat dobila samo nezainteresiranost, prezir i odbijanje. Kao mala djevojčica znala ga je ljutiti ne bi li mu privukla pozornost, ali sve je bilo uzalud. Naravi su im u mnogočemu bile slične: oboje su bili tvrdoglavi i temperamentni. Ali Vance Wakefield nije mogao razumijeti njezinu dječju potrebu za nježnosti i pažnjom niti za nju odvojiti dio svoga dragocijenog vremena. Kao odrasla, Erica je napokon shvatila kako je njezin otac nesposoban za ljubav i prestala je od njega očekivati ono što joj nije mogao pružiti. Tako se njihov odnos pretvorio u površno prijateljstvo. Trgnuvši se iz razmišljanja požuri niz hodnik do svoje sobe. Uđe, zatvori vrata i još odjevena ispruži se na krevetu. Kako bi se opustila, zaklopi oči ali joj se u isti trenutak u misli vrate mučna sjećanja i slike. - Bilo je doista budalasto vjerovati da će problemi nestati sami od sebe - reče naglas. Čvrsto obgrlivši jastuk, napeto je razmišljala ne bi li se, umjesto suza, dosjetila rješenju. Kada bih barem mogla s nekime razgovarati, pomisli. S nekim bliskim tko bi je mogao razumjeti. Mnogo puta je poželjela sve povjeriti Forestu ali bi uvijek odustajala iz straha da ge ne izgubi. Nije imala blisku prijateljicu. Čitavo djetinjstvo provela je u skupim privatnim školama jer je otac bio uvjeren kako je to za Ericu najbolje. Zapravo nije znao što da čini sam s djetetom. Nekoliko prijatelja što ih je tamo stekla sada su živjeli daleko i još su samo razmijenjivali Božične i Uskrsne čestitke. Očev tajnik Lawrence Darby, vedri tridesetpetogodišnjak, uvijek ju je rado slušao. Erica je, međutim, vrlo dobro znala kako on sve što čuje prenese njezinom ocu, a to je bilo upravo ono stoje željela izbjeći. Lawrence pritom nije imao lošu namjeru, već je Vancea Wakefielda smatrao mudrim i utjecajnim čovjekom koji može riješiti svaki problem. U jednom trenutku Erica otvori oči i naglo se uspravi. – Ujak Jules! Kako se njega nisam ranije sjetila! Jules Blackwel je odrastao sa njezinim ocem i bio jedan od malobrojnih prijatelja kuče Wakefield. Nije imao djece, pa je nakon Ericina rođenja preuzeo istinsku brigu o njoj, što to mu je ona uzvraćala s ljubavlju zovuči ga ujak. Poslom je bio neovisan o Vanceu Wakefieldu i pomatrao ga kao svakoga drugog čovjeka. Mogao bi mi pomoći, pomisli je Erica, bio je na čelu ugledne odvjetničke tvrtke. Duboko udahne i po prvi puta osjeti istinsko olakšanje. Ustane i priđe starinskom omaru. Nekoliko minuta premetala je po složenim stvarima, dok ne nađe zavežljajčić skriven u dnu jedne ladice. Dugo je zarumenjenih obraza promatrala je težak predmet što je zamotan ležao na njezinom dlanu. Onda se prene i spremi ga u torbicu.
Te noći je isprekidano i nemirno spavala. Ne bi li izbjegla susret s ocem, ostane u krevetu što je duže mogla. Kad je napokon ušla u blagovaonicu na doručak, tamo zatekne jedino Lawreencea. - Danas doista kasniš - pozdravi je smiješeći se. Oči su ju zagonetno promatrale iza teških okvira. Iako tek dvije godine stariji od Foresta, s prorijeđenom kosom i ispijenim licem više je nalikovao ocu. - Zaspala sam - slaže ona, uzimajući tost s marmeladom. - Vance je već otišao i molio me da ti prenesem poruku.
-
0 čemu se radi? - zadrži dah, sjedajući za ston nasuprot Lawrenceu. - Podsjetio bih te na današnju večera kod Mendelsonovih. Otac ti predlaže da pođeš s gospodinom Forestom Grangerom. Erica ga iznenađeno pogleda. Vance nije bio čovjek koji je često predlagao, a osobito ne ovakvo što. Najčešće je naređivao. – Jesi li i ti umiješan u očev prijjedlog, Lawrence? - U uglu usana zatitra joj osmijeh.
-
Otpivši gutljaj crne kave, on joj odgovori.
-
Oboje znamo kako je to nemoguće, kada je u pitanju Vance Wakefield. Možda je napokon prihvatio ozbiljnost vaše veze.
-
Poslijednja Lawrenceova rečenica trebala joj je uliti povjerenje, ali ona je bila svjesna upusti li se u razgovor da će otac uskoro biti obaviješten o svakoj sitnici. Koristeći Lawrencea, ostajao je neizravno uključen u njezin život bez da potroši vrijeme u razgovoru s Ericom. Da, čini mi se da je naša veza ozbiljna. - I bila je ozbiljna, al i Er ica t o nije željela o bznanit i dok ne r iješi probleme. - Javit ću se Forest u iz but ika i provjer it i je li večer as slo bodan - Kako napr eduje posao ? – zapit a Lowrence. - Mis lim da će t at a bit i ugodno iznenađen mjesečnim izvješt ajem – izjavi got ovo svečano, sipajući u šalicu crnu kavu. Pr ija got ovu godinu dana uvjer ila je oca kako jo j t reba kreat ivni posao izvan kuće.
Iako nije vjerovao u Ericine poslovne sposobnosti, da bi joj udovoljio kupio je mali butik na šetalištu uz riječnu obalu. Međutim, zahvaljujući naslijeđenoj očevoj spretnosti i njezinom istančanom smislu za lijepo butik je poslovao bolje od očekivanog. Čim je Lawrence napustio blagovaonicu, ona brzo dovrši doručak i požuri prema butiku. Željela je što prije telefonirati Julesu Blackwellu, a butik je bio jedino mjesto gdje je mogla nasamo razgovarati, bez straha da će je netko čuti. Butik što je nosio njezino ime, već je bio otvoren kada je stigla. Zaključavajući automobil pomisli koliko je sretna da ima tako sposobnu i pouzdanu prodavačicu. Donna Kemper je imala tridesetak godina i već je bila rastavljena, s dvoje djece. U butiku je bio samo jedan kupac kada je ušla. Nasmiješivši se, pozdravi Donnu.
-
Stigla je Loganova pošiljka - odzdravivši, ona joj priopći. Erica kimne.
-
Moram obaviti nekoliko telefonskih poziva, a onda ću ti pomoći.
-
Nakon što smo toliko dugo čekali, još nekoliko sati ne predstavlja problem - reče i vrati se kupcu. Erica se povuče u odijeljeni dio butika. Okrenuvši Julesov telefonski broj u uredu, letimično pogleda poštu. Trenutak kasnije tajnica je spoji s Julesom i ona začuje njegov veseo glas.
-
Jesi li slobodan oko podneva, ujače Jules?
-
Pozivaš li me na ručak, mlada damo? - zadirkujući ju upita.
-
Da - vedro odgovori Erica.
-
U tom slučaju od srca pristajem. Gdje bi željela da objedujemo?
Erica je nekoliko trenutaka oklijevala, zatim reče:
-
Rado bih došla najprije k tebi u ured.
-
Zar ste otac i ti opet u sukobu?
-
Ne baš - odgovori šturo.
Jules osjeti kako Erica nije raspoložena za razgovor preko telefona. -
U redu. Očekujem te oko jedanaest i trideset. Odgovara li ti vrijeme?
-
Da, hvala. Doći ću.
-
I ne brini. Ujak Jules će sve riješiti - doda on umjesto pozdrava.
Odahnuvši, nazove Foresta koji rado pristane poći sa njom na večeru. Točno u jedanaest i trideset Erica uđe u odvjetničku tvrtku “Blackwell-Todd”. - Dobar dan, gospođice Wakefield. Gospodin Blackwell vas očekuje - pozdravi je tajnica i otprati do Julesova ureda. Erica joj zahvali, nemirno stišćući pod rukom torbicu. Cijelo prije podne bila je zaposlena u butiku i nije imala vremena pripremiti se za razgovor. Sa žaljenjem pomisli kako bi joj dobro došlo nekoliko minuta čekanja. Vrata ureda su bila otvorena i ona uoči jakog muškarca sijede kose kako za stolom radi. Ugledavši je veselo se nasmije. Zdravo, ujače Jules! - ona ga pozdravi. Jules ustane od stola i krene prema njoj.
-
Molim te, zatvori vrata. Moji će suradnici biti ljubomorni kada ovdje vide prekrasnu mladu djevojku - reče, namignuvši joj. Nakon što ju je poljubio, ponudi je da sjedne. - Nisam te vidio mjesecima. To je doista predugo, Erica.
-
Žao mi je, ujače Jules, ali mi vrijeme samo leti!
Čujem da t vo j but ik izvr sno posluje - odobravajući kimne i udo bno se smjest i u kožni naslo njač. - Također čujem da provodiš mno go vremena s Forest om Grangero m. Er ica se ubr zo podsjet i kako je jednost avno ot vor it i mu srce. - Čest o smo zajedno - prizna, spust ivši pogled. - Zapravo, vo lim ga. Jučer me je zaprosio.
-
Hm, hm... - Jules se uozbilji. – O Forestu Grangeru se priča kako je veliki ljubitelj žena, što je očito poznato i tvom ocu. Jesi li o tome željela razgovarati? Pokušat ću ga umiriti...
-
Mislim da to ne zabrinjava mog oca. - Sada kada bih mu trebala sve ispričati, najednom se preplaši. - Uostalom, nisam željela razgovarati o Vanceu.
-
U čemu je problem, Erica? - ohrabri je Jules. Ona duboko udahne započne.
-
- Sjećaš li se kada smo, na moj nagovor, otac i ja prije gotovo dvije godine otišli zajedno na putvanje? Da bili ste u Akapulcu - odgovori Jules. – Ako se dobro sjećam, molila si me da te podržim. Čini mi se da su se vaši odnosi poboljšali poslije povratka, zar ne? - Erica odvrati drhčućim glasom. – Bio je to neuspjeh, veliki neuspjeh! - Zatim ustane i priđe polici s knjigama. Dok je pripovijedala o događajima u Acapulcu, glala joj je bio jednoličan i tih. Na ideju o zajedničkom putovanju Erica je došla zbog potrebe da barem nekoliko dana bude u središtu pozornosti svog oca, a to je bilo moguće samo tako da ga rastavi od posla. Iako je Vance Wakefield svojoj kćeri često plaćao putovanja, nikada joj se nije pridružio. Nakon dugih nagovaranja otac je ipak pristao da zajedno otputuju. Međutim, čim su stigli u Acapulco uslijedio je niz razočaranja. Vance je u hotelu rezervirao sobe za tri osobe, objasnivši kako Lawrence već četiri godine nije bio na odmoru, i odmah krenuo rješavati zaostale poslovne obaveze. Erica je najprije bijesnila, a zatim se utučeno povukla, priznajući kako je i ovaj put izgubila bitku. Lowrence ju je neprekidno pratio kud god bi krenula. Otac sigurno likuje, jer je osim dobrog tajnika imao pouzdanog Ericinog čuvara. Tog pnjepodneva je Erica sama krenula prema plaži. Nadala se kako će preduhitriti Lawrencea ali se prevari. Brzim korakom ju je sustigao prije nego je zakoračila na mekani pijesak.
-
Jadan Lawrence!- promrmlja gledajući beskrajnu modru morsku i površinu. - Zašto? - Lawrence tiho zapita.
Stajao je pokraj nje, s pamučnim džemperom preko ramena.
-
Acapulco je nagrada za tvoj cjelokupni rad u kući Wakefield uvijek si pripravan skočiti na svaki očev znak, pa čak i mene trpiti - odgovori Erica, žaleći ga gotovo, koliko i sebe. :
- Ne smeta mi - on slegne ramenima.
-
Bilo bi bolje kada bi ti smetalo! - gotovo poviče. - Zašto pokušavaš nadoknaditi oca Erici Wakefield? Sviđalo ti se to ili ne, on je moj otac i trebao bi sada biti ovdje samnom! Zatim slomljeno doda: - Oh, Lawrie, zašto on ne može biti kao drugi roditelji? Zar ja nemam pravo na dva tjedna u njegovu životu?
-
On nije kao drugi roditelji baš zato što je Vance Wakefield - smireno joj odvrati Lawrence, naviknuo na nagle promjene njezinog raspoloženja. - Prihvati ga kakav jest, a ne kakvog bi ga ti željela.
-
Drugim riječima, bolje da uživam u moru i suncu, a ne da mu prigovaram.
-
Njemu je vrlo stalo do tebe, ali to ne zna pokazati.
Ona počne ljutito koračati, udaljujući se od Lawrencea.
-
Neću odustati tako lako! - Usne su joj drhtale. - Neću mu dopustiti da me dva tjedna izbjegava!
-
Ne čini ništa nepromišljeno! - upozori je on. Jedva ju je slijedio.
Erica ne odgovori, već ga uhvati pod ruku i povede. U njoj se ponovno budio inat.
-
Prošećimo uz more! - doda oštro.
-
Ne možemo poći daleko - reče on. - Tvoj otac nas uskoro očekuje.
-
Pa što onda? - Erica se ironično nasmije. - Ja sam njega čekala dovoljno dugo. Neka sada on, za promjenu, čeka mene! Lawrenceovo se lice uozbilji, ali se ona niti ne osvrne. Odmarao ju je pogled na netaknutu prirodu dok joj je sunce grijalo obnažena ramena. Bilo je gotovo podne. Pogledom obuhvati malobrojne kupače i one što su se na obali hrabro sunčali. Većina je ipak hlad potražila ispod suncobrana. Osvrnuvši se uoči brojna palmina stabla posuta po plaži. Još dalje zaljev je okruživao lanac hotela, dok su se na horizontu uzdizale planine. - Podsjeća me na Hawaje - nasmije se Erica - Sjećaš li se one stare dadilje koju je za tu priliku uposlio otac? Zvala se Prudence Mulier, ako se ne varam. Strašno se ljutila ako bi me itko pogledao, ali bi učinila sve da nju primijete.
- Da, priredili smo joj doista paklene muke na tom izletu! — odgovori Lawrence i povuče ju izvan dohvata nadolazećih valova. Zašto se ne bi okupali? – pozva ga Erica. Ne hvala - odmahne glavom i popravi rijetku kosu što ju je vjetar raspuhao. Prije nego je izgovorio posljednju riječ, Erica je, skinuvši sandale, već koračala prema vodi. Baš kad se spremala zaplivati u daljini ugleda plivača koji joj privuče pozornost. Mišićav torzo pravilno je sjekao valove približivši se obali, uspravi se i izađe iz vode. Savršeno građeno tijelo brončane boje i crna kosa sjajili su se pod kapljicama morske vode, dok mu je oko vrata visio zlatni medaljon. Gipko koračajući prođe pokraj nje i letimično je pogleda. Erica uoči plemićke crte njegova lica i aroganciju što mu je izbijala iz očiju. Ta samodopadnost je povrijedi, na njoj nerazumljiv način, i ona nezadovoljna izađe iz vode. Bilo je nešto magnetično u privlačnom strancu i Erica se još jednom okrene ne bi li ga ugledala.
-
Neobičan muškarac, zar ne? - progovori Lawrence. Zamišljena, potpuno je na njega zaboravila.
-
Da, doista - potvrdi, promatrajući ga kako se nedaleko sklanja pod suncobran. Trenutak kasnije pokraj njega ugleda ženu. Čak je i iz daljine Erica bila uvjerena kako je mnogo starija od njega. Najprije pomisli da mu je rođakinja, ali ju njezina svijetla kosa razuvjeri.
-
Što misliš tko je ona? — zapita Lawrencea. Pretpostavljam da joj je ljubavnik.
Ozbiljno to misliš? – To je vrlo česti izvor dodatnih prihoda u ljetovalištima kao što je Acapulco. Ovamo dolazi mnogo bogatih žena što su željne zabave. Sljedećeg dana Lawrence je iznajmio automobil. Očev dogovor o zajedničkom obilasku grada i posjetu prodavaonica iznenada je propao zbog važnog telefonskog poziva, pa Erica i Lawrence odluče krenuti sami. Napetos se osjećala u zraku, bez obzira koliko je Lowrence pokušavao razvedriti situaciju. Ponovno razočarana, jedino zadovoljstvo bilo je potrošiti sav novac što ga je dobila od oca. Kada su se vratili pred hotel, bilo je već kasno poslijepodne. Lawrence iz automobila izvadi brojne pakete. - Mogla bi unajmiti hotelskog nosača kako bi svu ovu hrpu prenio u tvoju sobu - zadirkujući joj reče. - Idem vratiti automobil.
Erica kimne u znak pozdrava, Ijutita što se opet u naletu srdžbe ponijela djetinjasto. Stojeći pred hotelskim ulazom, ogleda se oko sebe ne bi li ugledala nosača, ali nije bilo niti jednoga. U sljedećem trenutku krajičkom oka opazi visokog muškarca koji joj se približavao. Prepoznavši stranca s plaže, preko lica joj preleti osvetoljubiv izraz. Nosio je bijelo odijelo što je isticalo njegovu preplanutost. Odlučno podigne ruku ne bi li je primjetio. Kako mogu pomoći senorita? Sladunjava ljubaznost trenutačno ju razljuti, pa nije primijetila njegov pravilan engleski izgovor. Uputivši mu prodoran pogled Erica reče.
-
Željela bih da odnesete ove pakete u moju sobu. - Bila je to naredba, a ne molba. Nepoznati muškarac podigne u čuđenju obrve.
-
Ne radim u hotelu hladna – odvrati hladno.
Oštrina njegova pogleda još ju više raspali. Sigurnim pokretom otvori torbicu i izvadi nekoliko novčanica. Ovaj ljepotan ima doista previsoko mišljenje o sebi pomisli.
-
Nije važno - odgovori, pružajući mu novčanice. On odbije, a Erica ga ironično upita: Zar inače ne primate novac od žena? Muškarac ju odmjeri od glave do pete, zaustavivši se na licu. Zadovoljan onime što vidi, nasmiješi se. Nizak Meksikanac u hotelskoj odori pojavi se na vratima.
-
Želite li da odnesem ove pakete u vašu sobu, senorita? - upita ju s jakim naglaskom.
U ruci je još držala novčanice. Okrene se prema neznancu i odgovori:
-
Hvala, nije potrebno. Ovaj gospodin će to učiniti.
-
Oh, ne, senorita! - zaprepašteno će nosač uputivši bujicu španjolskih riječi prema strancu. On mu odvrati na istom jeziku. Uzme novac iz Ericine ruke i pruži ih hotelskom službeniku koji zadovoljno ode. Prije nego je uspijela progovoriti, arogantni je stranac preduhitri.
-
To je njegov posao, senorita, i za to je plaćen. - Gledao ju je
ispod tamnih trepavica. - Ili bi više željeli oduzeti novac njegovoj gladnoj dječici? - spusti pogled na gomilu paketa kao da joj je htio pokazati kako većina nema njezino bogatstvo za razmetanje. I uspio je. Posramio ju je. Ne odgovorivši, okrene se i praćena nosačem oštrim korakom uđe u hotel. Petog dana njihova boravka u Acapulcu, Erica rano ustane. Kao i svakog dana uputi se na plažu koja je u to vrijeme još bila prazna i tiha. Zrak je bio ugodno topao, iako je s oceana puhao jaki vjetar. Nadala se kako će ju jutarnje kupanje osvježiti prije nego se pridruži ocu i Lawrenceu za doručkom. Skine ogrtač, odloži ga pokraj ručnika i sandala, pa krene prema vodi. Puštala je da joj mali valovi zapljuskuju stopala, odsutno gledajući galebove što su nisko letjeli nad morskom površinom. Kada se upravo spremala zaplivati, sjeti se kako je zaboravila kapu za kupanje. Duboko uzdahne i vrati se na obalu. Ulazeći ponovno u vodu zaokupljena mislima nije primijetila kako su valovi postali jaki i veliki. Najednom se posklizne i u isti trenutak zapljusne ju nadolazeći val. Izgubivši ravnotežu, Erica uplašeno krikne, ali već je bila ispod vode. Odbaci se tijelom prema površini, pokušavajući nogama dotaknuti dno. Kada pod prstima osjeti pijesak, izroni na površinu da udahne zraka. Tada ju zapljusne sljedeći val, noseći ju u sve dublju vodu. Gotovo bez svijesti, osjeti snažan stisak nečijih ruku što su je vukle prema obali. Dolazi još jedan val, senorita. Čvrsto se primite za mene - govorio je poznati glas. Erica poslušno obgrli muškarca oko struka i nasloni glavu na prsa. Otvorivši oči ugleda zlatni medaljon. Nezadrživom snagom preko njihovih tijela prelije se još jedan val. Bio je toliko snažan da ju umalo otrgne iz zagrljaja, ali ju muškarac zadrži. Kada je nalet prošao, ona podigne glavu i uputi mu preplašen pogled. -Hvala... hvala vam. Neznanac ju je ravnodušno promatrao.
- Pođimo - čvrsto ju obuhvati oko struka. — Lakše ćete disati na suhom. Polako su koračali prema obali. Kada su stigli do Ericinog ručnika, ona se spusti na klecava koljena i posuši tijelo što je drhtalo.
-
Nije mudro sam plivati, senorita, a naročito ne kada je plaža prazna - ukori ju.
Njegove riječi trgnu ju iz ukočenosti i ona se zagleda prema pučini.
-
Vi ste također plivali sami — odgovori Erica.
-
Da, jesam, ali ja, za razliku od vas, dobro poznajem morske mijene — očito nije volio da mu se prigovara.
-
Točno - složi se. – ja sam samo turist. Američki turist.
Lice mu poprimi mekaniji izgled. - Turist koji troši veliku svotu novca u mojoj zemlji. Dobro je što sam vas spasio kako biste mogli i dalje trošiti, zar ne? - Ja... - Sjetivši se ispada pred hotelom, obraze joj oblije rumenilo. - Zahvalna sam vam sto ste me spasili. Bila sam uvjerena kako sam sama na plaži.
-
Primijetio sam vas dok ste se spuštali prema vodi, a zatim sam začuo krik - objasni on.
Erica navuče kratki ogrtač i obuje sandale. Pogled na njegovo tijelo ponovno ju potrese. Još nitko nije u njoj izazvao takve osjećaje, pomisli. Iako ga je prezirala, nešto ju je nezadrživo vuklo prema njemu.
-
Nećete se sada ipak okupati? - upitaju.
-
Ne, hvala. - Rukom nesvijesno dodirne mokru kosu. - Sada moram poći. Čeka me otac.
-
Naravno.
-
Hvala vam još jednom - doda, dok se udaljavala prema hotelu. Poželi da ga više nikada ne sretne.
Ali vidjela ga je već sutradan. Bio je s istom plavušom kao i prethodnih dana i Erica osjeti gnušanje. Neraspoložena Erica je vrijeme provodila u hotelu. U Acapulcu su bili već tjedan dana. Osim hotela, plaže i nekolicine prodavaonica ništa drugo nije vidjela. Mogli smo ostati i u San Antoniu, pomisli tužno. Kako bi se upoznala s zemljom u kojoj je boravila, posudi knjigu o povijesti Meksika. Šutke napusti oca Lawrenca koji su bili zaokupljeni računima i potraži miran kutak za čitanje u hotelskom vrtu. Krene niz jednu od usamljenih stazica. U tom trenutku ugleda poznatu osobu kako prema njoj korača i srce joj brže zakuca. Tamnoputi stranac nije ju primijetio. Uzbuđena, Erica se pokuša sakriti iza velikog rascvijetalog grma ne bi li izbjegla susret. U svojoj je namjeri, međutim, zaboravila na knjigu što ju je držala i ona bučno padne na tlo. Ukočeno je stajala iščekujući. Zatim začuje korake što su se približavali. Predbacujući si nesmotrenost, Erica istupi naprijed u trenutku kada se neznanac saginjao da podigne knjigu.
-
Ovo je moja knjiga - reče tiho.
-
Senorita! - on ju pozdravi i nakloni se. Začuđeno pogleda grm iza kojega je izašla, pa opet nju.
-
Željela sam prečicom doći do drugog puteljka - Erica se pokuša opravdati, ali pogledavši ga shvati kako ju je prozreo. Muškarac pogleda knjigu.
-
Doista je šteta čitati o Meksiku, kada možete doživjeti sve njegove ljepote - primijeti.
-
Mislim da ću se zadovoljiti sa čitanjem - reče ona prigušena glasa - Moj je otac suviše zaposlen da bi pošao u razgledavanje.
-
Senorita? – pozove ju. – Ako ste slobodni, ja bih vas rado poveo u razgledavanje ovog poslijepodneva.
-
Hvala vam, ali nije potrebno - odlučno odmahne glavom. Suviše ju je privlačio da bi se izložila napasti.
-
Zašto ne?
-
Ne bih željela da vaša prijateljica bude ljubomorna. Vi ipak teško zarađujete novac – ironično odvrati Erica.
-
Moja prijateljica?
-
Vaša prijateljica svijetle kose. Vidjela sam vas više puta zajedno.
-
Ah, mislite na Helen! – odgovori, nasmiješivši se.
-
Ne znam kako se zove, ali znam da joj preplanula boja ne pristaje. Čini ju još starijom – otrese se ona.
-
Mislio sam da će netko tako mlad i lijep imati više razumijevanja za ženu čija je ljepota u zalazu. Bilo joj je žao zbog svojih riječi,ali nije mogla shvatiti zašto izgubljenu mladost traži u naručju ovog muškarca.
-
Možda ste u pravu.
-
Helen će ovo poslijepodne provesti s prijateljima, pa se stoga nemojte uznemiravati.
-
Ne pada mi na pamet zbog vas se uznemiravati! - reče uzrujano Erica.
-
Upravo zato pođite sa mnom na izlet.
Ona napokon popusti.
-
Slažem se.
-
Dakle, pristajete?
-
Da... da, pristajem - nesigurno potvrdi.
- Budući da ćemo zajedno provesti poslijepodne, želio bih znati vaše ime. Ne mogu vas stalno zvati senorita.
- Erica….ime Wakefield bilo je poznato čak i u Acapulcu Ovaj ju muškarac već poima bogatašicom, i ne mora znati koliko je bogata. - Zovem se Erica.
-
Erica... - on polagano izgovori njezino ime - Moje je ime Rafael.
Neobično ime upravo je pristajalo ovom neobičnom muškarcu, pomisli ona.
-
Želite li obavijestiti oca? – Rafael ju zapita.
-
Neće biti potrebno ako se vratimo do pet sati - odgovori mu. Dok je radio, Vance Wakefield nije imao vremena razmišljati o svojoj kćeri. Rafael se lagano nakloni i pozove ju da krenu.
-
Ovdje je moj automobil - reče, otvorivši joj vrata. Bio je to skupocjen sportski automobil srebrnkaste boje.
-
Je li to vaš automobil ili... od Helen? - upita ga Erica.
Okrznuvši ju pogledom, on pokrene automobil.
-
Mislite li da bih si mogao priuštiti ovakavu raskoš?
-
Pretpostavljam da ne biste — odvrati ona. Zatim se šuteći nastave voziti.
Rafael je brižno isplanirao poslijepodnevni izlet. Najprije pođu na razgledavanje podmorja turističkim brodićem sa staklenim dnom U obližnjem zaljevu nalazili su se ostaci potopljene srednjovijekovne galije. Encu su zanimale jahte pa ju on odvede do marine gdje su bile usidrene one najraskošnije.
Pokazujući veliki brod što je ležao u luci, on reče: - Ovo je moj dom. Erica ga pogleda s nedoumicom. – Mislila sam da stanujete u hotelu.
-
Ne, to je samo popularno mjesto za izlazak - muškarac slegne ramenima.
Ona se ponovno zagleda u jahtu,čije ime zbog udaljenosti nije mogla razabrati.
-
Helen mora da je vrlo bogata.
-
Mislim da jest.
Automobil ubrza i oni se udaIjiše od obale. Uspinjali su se gotovo pola sata do obnovljene utvrde na uzvisini iznad zaljeva. Rafael ju provede kroz muzej koji se smjestio u glavnoj prostoriji i pokaže ostatke stare tvrđave, srušene u potresu. Slušajući ga kako govori, Erica zaključi da je izlet pravo osvježenje. Rafael je izvrsno poznavao povijest svoje zemlje, a i Ericine interese. Sljedeće mjesto bila je poznata arena za borbe s bikovima.
-
Ne želim ići onamo - reče ona.
-
Zar ne volite borbe s bikovima? - upita ju Rafael.
-Ne.
- Održavaju se samo nedjeljom i praznicima, a danas nije niti jedan od tih dana. Želim vam pokazati unutarnjost arene, ali moram najprije pronaći čuvara. Pričekajte me ovdje, molim vas. Nekoliko minuta kasnije vrati se sa starijim Meksikancem koji ih uvede u arenu. Dok su polagano koračali, Rafael joj je objašnjavao pravila ove vrlo popularne igre. Gledajući praznu arenu, trebala je samo zatvoriti oči i već bi čula povike iz gledališta i vidjela crnog razjarenog bika koji. navaljuje na grimizno-crveni matadorov ogrtač. Od pomisli se naježi.
-
Čini se da ne uživate? - zapita ju on.
-
Mislim da bih navijala za bika - odgovori ona - Jeste li se vi ikada borili s bikom?
-
Svi ovdašnji muškarci borili su se s bikom. Ako ne u areni, a onda barem u svojim mislima - odgovori. U našoj je zemlji to svojevrstan ispit muškosti. Ali sada predlažem da se vratimo u automobil i nastavimo razgledavanje. Srebrni automobil ponovno se uspinjao strmom cestom uz planinu u zaleđu grada. Zamišljena, Erica je odsutno odgovarala na Rafaelova pitanja. Tek kasnije postane svjesna kako su razgovarali o njezinom djetinjstvu i odnosu s ocem. Namršti se. Nije voljela razgovarati o sebi sa strancima. A Rafael je za nju bio stranac.
-
Imate dvadeset godina, zar ne? - Skrenuvši pogled s ceste okrene se prema njoj.
Erica potvrdno zakima glavom.
-
A vi? Koliko vi imate godina? - Gotovo dvadeset više od vas - odgovori. - Evo nas na vrhu. Mislim da ćete uživati. S ovog se mjesta pruža prekrasan pogled.
-
Erica okrene glavu i pred očima joj se pojavi cijeli Acapulco. Rafael izađe iz automobila, otvori joj vrata i ona izađe. Pjeskovite plaže okruživale su more tirkizno-plave boje, a mnogobrojne jahte ležale su poput točkica, razasute u beskrajnom plavetnilu. Hoteli su nalikovali sitnim kockicama. Još dalj prostirale su se planine spajajući s sa nebom.
-
U noći je pogled još ljepši - primijeti on.
-
Čarobno! - reče u zanosu Erica. Kako bi još bolje vidjela zakorači naprijed i opasno se približi rubu ceste. Pazite! - poviče on i primivš je za ruku povuče prema sebi. Iznenađena naglim pokretom Erica izgubi ravnotežu i nasloni se na njegova snažna prsa. - Rub je nekiput podrovan objasni joj Rafael. Blizina njegova tijela nadjača razum i ona osjeti kako će joj srce iskočiti od uzbuđenja. Podigne glavu i zagleda se u strančeve oči. Kada bi me barem poljubio, pomisli, ali Rafael se ubrzo odmakne. Erica ga iznenađeno pogleda.
-
Zašto me niste poljubili?- upita ga. Povrijeđeni ponos zadavao joj je velike muke.
-
Zar su Amerikanke uvijek ovako otvorene? Očekuju li na svako pitanje izravan odgovor? Iako zarumenjenih obraza, Erica se nije predavala.
-
Ako ne upitaš, ne možeš dobiti odgovor. Uostalom, nema potrebe da se i dalje obraćamo sa “vi”...
-
Slažem se. Odgovorit ću ti protupitanjem. Zašto bi željela da te poljubim? - promatrao je kako se sve više rumeni. - Možda bi željela provjeriti ima li istine u mitu o latinskim ljubavnicima? To bi ti iskustvo, vjerujem, učinilo putovanje zanimljivijim. Ona okrene glavu, rukama skupivši kosu na potiljku.
-
Nikada me nisu zanimali mitovi. Međutim, ti bi mogao ugroziti i samog Don
Huana.
-
Ne misliš valjda kako je broj žena mjerilo velikog ljubavnika?
Zar nije? - odvrati ona.
-
U krivu si. Biti veliki ljubavnik znači učiniti ženu sretnom - objasni Rafael zavodničkim glasom. - Govorim o jednoj jedinoj ženi.
-
Da, ali... - od njegovih rijeci prođu ju trnci - ...nisi odgovorio zašto me nisi poljubio? Rekao si kako sam lijepa.
-
Muškarac ljepotu ne traži u vanjskom izgledu. Takva se ljepota lako nađe. Ali prava, unutarnja ljepota prava je rijetkost.
-
Sto, onda, misliš o meni?
-
Što mislim o tebi? - ponovi on.
-
Mislim da si pomalo sebična. Tvrdiš kako voliš oca, a ipak ga svim snagama pokušavaš odvojiti od posla koji mu pruža zadovoljstvo. Ako nekoga doista voliš, želiš da bude sretan. Rafaelove riječi pogodile su je u bolno mjesto.
-
Doista je ružno to što si rekao!
-
Ijutito poviče Erica. Podigne ruku da ga udari, ali je on čvrsto uhvati.
-
Prekinula si me prije nego sam dovršio - Rafael nastavi smirenim glasom. - Ti si vrlo osjećajna osoba i ne bi nikoga namjerno povrijedila.
-
Pusti me! - pokuša izvući ruku iz njegova stiska. - Ne želim da me dodiruješ!
-
Prije nekoliko trenutaka željela si da te poljubim. Ili možda ova prikrivaš povrijeđeni ponos?
-
Ti sigurno znaš što je ponos,jer ga ionako imaš previše!
Ne obazirući se na bujicu Ericinih riječi, Rafael reče:
-
Nisam te poljubio jer se ne želim osjećati iskorišteno. Osim toga, nisam mogao biti siguran promatraš li me kao muškarca ili samo kao egzotični ukras s putovanja!
-
Ne postoji niti jedna žena koja u tebi ne vidi muškarca - zamišljeno odvrati Erica.
U stvarnost ju vrate njegove usne što se senzualno spuste na njezine. Razum joj je govorio da se odupre, ali osjećaji prevladaše i kao nekom čudnom silom ona se još jače privije uz Rafaela. Ljubio ju je sve strasnije,oduzimajući joj dah. Nemoćna, ona se prepusti. Trenutak kasnije Rafael se izvuče iz zagrljaja, dok je Erica još drhtala od poljubaca. Ozbiljnog lica reče: - Već je kasno. - Povede ju prema automobilu. - Odvesti ću te u hotel. Od tog trenutka imao je nad njom moć. Zaslijepljena dodirima, nije mogla povjerovati kako je obožavani muškarac pratilac bogatih žena, ali ju njegova hladnoća pokoleba. Najednom se osjeti poniženom i osramoćenom. Okrene lice prema prozoru ne bi li sakrila suze. Gotovo polovicu puta proveli su šuteći. Rafael iznenada progovori.
Opasno je ovako ljubiti muškarca, Erica. Ona nadjača ponos.
-
Ne ljube li se i drage žene opasno?
-
Nemaš dovoljno iskustva i ne znaš što se može dogoditi ako se plamen požude rasplamsa - primijeti Rafael.
-
Ako smo se poljubili, ne znači kako ćemo poći zajedno u postelju! - ona oštro odgovori.
-
S ovakvim početkom, to je samo pitanje vremena.
Erica nije znala što bi odgovorila i među njima zavlada tišina. Kada je automobil stao ispred hotela, ona poželi projuriti kroz vrata i nestati u predvorju, ali ipak pričeka Rafaela koji joj otvori vrata. Erica napravi nekoliko koraka i reče:
-
Ne moraš me dalje pratiti.
Arogantnog držanja on joj se obrati:
-
Nadam se da si uživala. Barem u većem dijelu poslijepodneva.
-
Naumila mu je odgovoriti, ali iznenada ugleda oca i Lawrencea kako izlaze iz dizala. Vance joj uputi oštar ispitivački pogled vidjevši ju s nepoznatim muškarcem.
-
- Bilo je vrlo zanimljivo. Hvala ti.
-
- Adios - Rafael se okrene i pođe prema automobilu.
-
Erica se pokuša umiriti, dok se približavala ocu. Lawrence mu je sigurno već ispričao o susretu na plaži, pomisli ona. Praveći se da ne primjećuje Vanceovo nezadovoljstvo, poljubi ga u obraz.
-
Pridružiti ću vam se na koktelu za nekoliko minuta! - reče veselo.
-
Što si radila u društvu onog muškarca? - zapita ju otac.
-
Kojeg muškarca? Rafaela? - odgovori Erica hineći iznenađenje - Zajedno smo razgledavali grad i okolicu.
-
Želiš li reći kako si ga unajmila da te prati?
-
Da. Vi ste bili suviše zaposleni, a ja nisam željela cijelo poslijepodne provesti u hotelu.
Vancea Wakefielda nije bilo lagano prevariti.
-
Dobro znaš kakav je to muškarac: pustolov i lovac na bogatstvo. On živi od žena.
-
Znam, tata - odgvori ona.
Otac nastavi:
-
Ne želim da moja kći provodi vrijeme u njegovu društvu. Jesi li me razumjela?
-
Jesam.
-
Oprostio sam ti mnoge nepromišljene postupke, ali ovo neću. Pođi se presvući, a mi ćemo te pričekati u restoranu. Vance Wakefield nije olako davao upozorenja. Kada bi saznao kako joj se Rafael sviđa, Erica bi zasigurno iskusila njegov bijes. Pridruživši se ocu i Lawrenceu na koktelu, Erica primijeti da je otac dobro raspoložen. Čak joj obeća kako će sutradan zajedno poći na koncert poznatog meksičkog pjevača. Vesela, ona ubrzo zaboravi na Rafaela. Spremajući se za večernji izlazak, Erica je dugo birala što će odjenuti. Koncert je bila prilika da otac i ona budu zajedno i željela je zablistati. Odluči se za dugu svi- lenu haljinu koja se slagala s ljubičastom bojom njezinih očiju. Uzevši torbicu krene prema očevoj sobi i pokuca i uđe. Vance je zamišljeno koraćao po sobi, dajući Lawrencu upute. Oko njih je bila gomila papira. Još se nisi odjenuo, tata? - upita ga iznenađeno Erica. Vance zastane i pogleda na sat.
-
Nisam znao daje tako kasno.
Ako se ne požuriš, zakasniti ćemo - odvrati ona i otvori ormar kako hi mu odabrala odijelo.
-
Bojim se da večeras neću uspjeti, draga - priđe joj i pogladi ju po ramenima.
Nijemo ga je promatrala. Nije mogla povjerovati onome što je čula.
-
Kako to misliš? - napokon progovori ljutitim glasom.
-
Posao sa Houstonom se zakomplicirao.
-
Kakve veze ima posao sa Houstonom i naš večernji izlazak? Houston je tisućama kilometara daleko, a ja sam ovdje!
-
Očekujem nekoliko važnih telefonskih poziva.
-
Pa što onda? Ostavi poruku gdje te mogu naći.
-
Sa svim informacijama? To je nemoguće! Morati ćemo otkazati naš izlazak.
-
Otkazati? I to je sve? - gotovo je vikala. - Ne znam zašto si uopće došao u Acapulco. Otkako smo stigli nisi izašao iz hotela. Sve o čemu misliš je posao i posao. – Erica se nije mogla zaustaviti. Što je samnom? Ja sam tvoja kći. Zar ne zaslužujem jedan izlazak? Za ime Boga urazumi se? – Vance jedva susprezao temperament. Ugovor je vrijedan milion dolara. Možda si sve izmislio da bi me povrijedio? – ironično ga upita Erica.
-
Ako ti je koncert toliko važan, zamoliti ću Lawrencea da pođe s tobom.
-
Ne! - Erica krene prema vratima. - Mogu se i sama zabavljati!
-
Dovraga ti i tvoja drskost! Jednom ćeš požaliti zbog nje! - bijesno poviče otac.
-
Nisam ja ona kojoj će biti žao.
Erica izjuri iz sobe u kojoj je upravo zazvonio telefon. Užurbano je hodala sve dok nije stigla do plaže. Zastane kako bi se smirila, a zatim odluči prošetati uz more. Bila je noć punog mjeseca i nebo je svjetlucalo posuto bezbrojnim zvijezdama. Mjesečina je morske valove prekrila srebrenkastim sjajem. Iznenada, kraj nje se stvori duga sjena.
-
Valjda se nećeš kupati u ovo doba noći?
Srce joj brže zakuca kada prepozna glas. Polagano okrene glavu i ugleda Rafaela.
-
Zaputila sam se na plažu kako bih uživala u ljepoti noći — slaže. Ovo je noć stvorena za ljubav - primijeti Rafael, ne skidajući pogled s njezinog mjesečinom obasjanog lica.- Topla, podatni nježna...
-
U glavi joj je bubnjalo. Opasne misli su ju izluđivale i ona se u strahu povuče.
-
Nešto nije u redu? - on joj se približi. Sva njezina osjetila titrala su. Nježno joj položi ruke na ramena, i kao magnetom privučena Erica se priljubi uz snažno tijelo.
-
Naglo se okrene i upita ga:
-
Rafael? - glas joj je bio tih. - Hoćeš li se oženiti samnom?
-
Lice mu se uozbilji.
-
Iznenadila sam te, zar ne? - prošapće. Uvijek me iznenadi tvoj otvoreni nastup. U Meksiku je taj korak prepušten muškarcu.
-
Kajući se, Erica pogne glavu.
-
Znam - odgovori. - Bilo je budalasto očekivati kako ćeš me ozbiljno shvatiti.
-
Nekoliko su trenutaka šutjeli, zatim joj Rafael priđe i upita:
-
Doista želiš da se oženimo, bez obzira što znaš... kakav sam ja muškarac?
-
Ona uzbuđeno zatrepće.
-
Da. Jedino želim da se što prije vjenčamo. Još noćas...
-
A tvoja obitelj... moja obitelj?
-
Erica nije čula njegove poslijednje riječi. U strahu se trgne i upita ga:
-
Rafael, valjda se ne namjeravaš oženiti s Helen?
-
Ona je već udana – odgovori mirnoo. Erica ga zaprepašteno pogleda.
.
-
Nisi znala kako je Helen udana, zar ne? - Rafael nastavi. - Možda si sada promijenila svoje mišljenje? -
-
Nisam - uvjeri ga. - Želim se za tebe udati.
Još noćas? Bez obitelji? To je doista vrlo sebična želja.
-
Zar je tako loše biti katkad sebičan? - prošapće Erica, privivši se uz njega. - Zar je loše što želim da ova noć pripada samo nama? Rafael ju čvrsto zagrli i ona utone u čarobni dodir njegovih ruku.
-
Oh, Rafael - opčarano reče. - Ne želim više biti sama.
On ju prodorno pogleda.
-
Onda se moramo oženiti, Erica - nježno izgovori njezino ime. - Molim te da se udaš za
mene.
-
Hoću, dragi! - ona pristane. Iako vesela, od početka je slutila kako je pogriješila. Postala je zatočenik njegova tijela, ali to je upravo željela. Dobro raspoložena Erica je čekala Rafaela u predvorju stare zgrade. Bilo je kasno i trebalo je pronaći službenika koji bi ih još noćas oženio. On se uskoro vrati s niskim prosijedim muškarcem i starijom gospođom koja će biti svjedok.
-
Ceremonija vjenčanja obavljala se na španjolskom jeziku i Rafael joj je pomagao kako bi ju mogla pratiti. Na kraju, skine zlatni prsten sa svoje ruke i stavi ga Erici. Ona svrne pogled i ugleda dvoglavog orla što je na njemu bio ugraviran. Kada je obred završio, Rafael ju poljubi. U zanosu, odsutno primajući čestitke shvati kako se upravo udala. Iznenada se uplaši svoje odluke, ali Rafael ju je već vodio prema automobilu.
-
U automobilu on ju pogleda i zaprepasti se. Ericino lice bilo je I potpuno blijedo, a na ćelu su joj izbile kapljice znoja.
-
Je li ti loše? - zabrinuto ju upita.
Erica zaklopi oči.
-
Vrti mi se u glavi - tiho odgovori. - Od doručka nisam ništa okusila.
-
Ispraviti ćemo to večerom u čast našeg vjenčanja!
-
Svakako! - brzo se složi Erica. - Lakše ću razmišljati sita - pomisli.
Restoran je bio uređen u pravom meksikanskom stilu. Erica je zainteresirano promatrala kuhara kako im spravlja večeru i uskoro su uživali u izvrsnom jelu i vinu. Nakon večere Rafael je upalio cigaru i polagano otpuhivao plavičasti dim. Erica odloži čašu i reče:
-
Molim te da me na trenutak ispričaš - ustane se i uzme torbicu.
Sumnjičavo ju je promatrao, ali ne reče ništa. Srce joj brže zakuca i ona se prisili da sporije korača. Ubrzo pronađe telefon i na slabom španjolskom zatraži da ju spoje s hotelom u kojem su odsjeli, a zatim i sa sobom Vancea Wakefielda. Oči joj zadovoljno zasjaše pri pomisli na očevo lice kada mu priopći kako se upravo udala. I to za Rafaela. Ovaj puta će posao pružiti Erici prednost! –Senor Wakefield nije u svojoj sobi - obavijesti ju službenik u hotelu. Erica u zaprepaštenju čvrsto stisne slušalicu. - Kako to mislite? Pokušajte preko dojavnika! Na telefonu je njegova kći i važno je da hitno dođem do njega.
-
Pričekajte trenutak, molim - odgovori muški glas.
Sekunde su prolazile bez odgovora. Uskoro joj se obrati drugi glas, ovaj puta ženski. Senorita Wakefield!
-
Da, ja sam. Gdje je moj otac ? - upita Erica.
-
Senor Wakefield se vratio u Sjedinjene Američke Države.
-
To je nemoguće! - prasne Erica. - U ovo doba nema avionskih linija!
- Mislim da je unajmio privatni zrakoplov - ženski glas je strpljivo odgovarao. - Za vas je rezervirao mjesto u zrakoplovu za sutrašnji let i ostavio vam poruku. Želite li da vam je pročitam? Ne - odgovori ona bezvoljno. Hvala, nije potrebno. Čini mi se da je senor hitno otputovao. – Znam – gorko se nasmije. Poslovni dogovor.
-
Zaklopivši slušalicu lice joj se iskrivi od bola. Posao je opet pobijedio, a ona je izgubila. Erica se zagledala u prsten. Udala se, a njezin otac nije bio tu da je izbavi. Što da učini, zapita se? Što sada uopće može učiniti? Najprija pomisli pobjeći i Rafaelu ostaviti poruku kako je sve bila zabluda. Na računu nije imala mnogo novaca, ali za takvog muškarca biti će dovoljno. Ali kako da dobije rastavu, upita se. Od napetosti glava ju je strašno boljela i ona prstima pritisne slijepoočnice. Trebala je vremena da razmisli, ali Rafael ju je čekao za stolom. Iznenada odluči vratiti se u hotel. Nadala se kako će se tamo smiriti i odlučiti što će učiniti. Upravo kada se spremala napisati mu poruku, pojavi se Rafael. Lice mu je bilo ozbiljno i ona problijedi. - Zar si mislio da se neću vratiti. upita ga hineći opuštenost.
-
Jesam li trebao to pomisliti"? odvrati on, promatrajući njezino lice što je postajalo sve rumenije.
-
Zapravo... - Erica se nasmiješi
Uzbuđena sam, kao i druge mladenke... Rafael ju čvrsto prihvati pod ruku i povede prema stolu.
-
Nemam ništa protiv tvog uzbuđenja - izjavi. - Želiš li da odmah pođemo ili...
-
Željela bih još jedno piće.
-
Gitarist je svirao, nježno prebirući po žicama. Erica je polagano ispijala koktel, nadajući se kako će se opustiti.- Sviđa li ti se naša glazba? - upita ju Rafael.
-
Vrlo je lijepa - nakratko ga pogleda. U zadimljenoj prostoriji oštre crte njegova lica postale su mekanije.
-
Želiš li još jedan koktel? Ona začuđeno pogleda svoju praznu čašu i brzo pristane. Vrijeme je sporo prolazilo. U međuvremenu naruči treći koktel i
uskoro osjeti opuštajuće djelovanje alkohola. Nakon ponoći napuste restoran. U daljini su treperila svjetla hotela, ali oni ne krenu prema njima.
-
Zar ne idemo u hotel? - uplašeno ga upita. - U sobi su sve moje stvari.
Najednom joj se učini najvažnijim doći do hotela. Tamo bi napokon mogla stupiti u vezu s ocem i zamoliti ga za pomoć. Ako bi Rafael silom pokušao ući u njezinu sobu, obavijestila bi hotelsko osiguranje.
-
Još ne - odgovori on. - Mislio sam najprije posjetiti jahtu.
-
Je li Helen tamo?
-
Ne, kod prijatelja je.
Erica shvati kako više nije bilo razloga da ne pođe na brod. Mora mu se prepustiti, uplašeno pomisli. Nekoliko minuta kasnije automobil se zaustavi u uvali i oni izađu. U tišini su krenuli niz drveni dok. Zadnja u nizu prekrasnih jahti bila ie Rafaelova.
-
Dobro došla na brod, Erica — poželi joj Rafael kada su stupili na brod.
Iza njih se začuju koraci.
-
Buenos noches, senor - bio je to muškarac u bijeloj odori.
-
Buenos noches, Pedro - odzdravi mu on. Izmijenili su nekoliko riječi na španjolskome, a onda joj Rafael predstavi muškarca u bijelom kao člana brodske posade. Erica pomisli kako će odsada morati dobro naučiti španjolski jezik, jer se udala za Meksikanca.
-
Kako se zove brod? - upita Rafaela. - Zove se “Manana”, što na španjolskome znači “sutra” - odgovori i povede ju na razgledavanje jahte.
Najprije se prošeću kroz prostrani salon. Erica se divila čistim linijama i elegantnom namještaju. Bilo bi lijepo ovdje se odmoriti, pomisli. Blagovaonicu je krasio masivni stol sa šest stolica, a u uglu je Rafael ponosno pokazivao bar s velikim izborom pića.
-
I napokon, luksuzna brodska kabina! — on svečano izjavi.
Erica shvati kako je to soba od Helen i zastane.
-
Ne želim ulaziti u njezinu sobu - reče, dok joj je srce uzbuđeno kucalo.
-
Kako želiš.
Rafael joj pokaže četiri gostinjske sobe i povede ju do poslijednje na kraju hodnika. - Ovo je moja soba - reče otvorivši vrata. Erica iz znatiželje ude i iznenadi se. Umjesto mračne prostorije, soba je odisala senzualnošću i neprikrivenim šarmom. Onda se najednom okrene, i kao da bježi od nevidljive magije što ju je privlačila, krene prema vratima. Rafael je stajao iza nje i zapriječi joj prolaz. Njegove tamne oči netremice su je promatrale i ona se niti ne pomakne. Polaganim pokretom Rafael joj dodirne lice, milujući ga. Ona zatrepće očima. Željela je zauvijek nestati u njegovu zagrljaju, ali se sjeti na Helen i ukoči se. Kao da joj čita misli, on progovori: - Nitko nije bio u ovoj sobi, osim mene i članova posade. Iznenađena, Erica podigne pogled i srce joj opet divlje zakuca Rafael nagne glavu, nježno je dotakne usne i poput plameno jezičca razbukta već tinjalu vatru. Neodoljiva privlačnost učini je nemoćnom i ona se priljubi u Rafaelovo snažno tijelo. Obasipao ju je sve vatrenijim poljupcima Erica se više nije mogla braniti. Dok ih je strast nosila, primali su davali nježnost i vatru. Rafael spusti naramenice njezine svilene haljine i ona spuzne na pod. Iako joj je nago tijelo žudile za dodirima, Erica se zarumeni. - Nemoj se sramiti - zavodničk: glas joj je govorio. - Ti si moja žena, Erica - uzme ju u naručje i nježno položi na krevet. Promatrajući ju, polagano se razodijevao. Pogled na njegovo preplanulo tijelo oduzme joj dah, ali još se bojala.
-
Ja... morala bih se vratiti i hotel... - reče prigušenim glasom.
Rafael zastane.
-
Ako želiš, odvesti ću te.
Ali napast je bila jača i ona joj se napokon prepusti. Nježno i strpljivo, Rafael ju je vodio prema vrhuncu i Erica zagrizne usnicu u slatkom bolu. Kada je i posljednji trzaj prošao kroz njezino tijelo, ona nasloni glavu na njegova prsa i umorna ubrzo utone u san. Erica se pomakne ispod teškog pokrivača i polu-budna osjeti kraj sebe nepoznato tijelo. Trgne se iz sna i ugleda Rafaela koji je spavao - pokraj nje. Polako odmakne njegovu ruku i ustane iz kreveta. Najednom ju obuzme strah što je to učinila? Kako je mogla biti toliko povodljiva i podati se muškarcu kojega uopće nije poznavala? Nevinost je poklonila pustolovu i lovcu na bogatstvo, pomisli ogorčeno. Otac bi joj još oprostio što se za njega udala, ali ne i noćašnju slabost. Erica podigne haljinu i motreći na usnulog Rafaela brzo se odijene. Noseći torbicu i cipele tiho izađe u hodnik. Na brodu je vladala tišina i čulo se samo prigušeno lupkanje valova. Otvorivši vrata što vode na palubu, Erica se u strahu osvrne, ali nije vidjela nikoga. Stupi na drveni mostić i požuri do obale. Kada je taksijem stigla u hotel, već se danilo. Noćni život Acapulca traje do zore, stoga se nitko i od hotelskog osoblja nije iznenadio Ericinim ranojutarnjem dolaskom. Našavši se napokon u sobi, Erica se pođe otuširati. Zatvorila je oči i pustila da joj se tijelom slijevaju - slapovi tople vode, kao da je željela isprati noćašnja sjećanja što i su je toliko pekla. Kada je izašla iz kupaonice, i ugleda otvorena vrata prema sljedećem apartmanu. Na trenutak iznenađeno zastane ugledavši Lawrencea u kućnom ogrtaču kako je sneno promatra. - Učinilo mi se da čujem nekoga... - rečenicu prekine zijevanje. - Zašto si tako kasno još budna? Vidjevši ju kako izlazi iz kupaonice, Erica se nadala da neće
Pomisliti kako je tek sada stigla u sobu. – Spremam se za odlazak - odgovori ona. - Vance je naložio sobarici da spremi većinu tvojih stvari u kovčege. - Sneni osmijeh zatitra mu u kutu usana. - Ja sam ostao kako bih se pobrinuo da stigneš na zrakoplov, koji uostalom ne polijeće još satima. Zato ne razumijem zašto se spremaš već u zoru... Glas joj je govorio ako hitno ne napusti hotel, Rafael će ju pronaći i cijela prljava priča izaći će na vidjelo.
-
Odlazimo odmah! - reče odlučno Erica.
Lawrence u čudu protrlja oči.
-
Ali ovako rano ujutro nema niti jednog zrakoplova!
-
Tada ćemo unajmiti privatni, kao što je i tata učinio. - Osjećala je kako gubi strpljenje. - Ali, ponavljam, odlazimo odmah sada! Iako ne shvaćajući zašto je loše raspoložena, on pristane. - U redu. Čekam te u predvorju za dvadeset minuta. Kada je Lawrence napustio sobu, Erica primijeti na ruci prsten. Brzo ga skine, spremi u pretinac kovčega i odijene se. Nepunih sat vremena kasnije, unajmljeni je zrakoplov napuštao pistu zračne luke. Nisu sletjeli u San Antonio, već su produžili u Houston gdje ih je čekao Vance. Bio je uobičajeno suviše zaokupljen poslovima, da bi primijetio Ericinu uznemirenost. Rijetki trenuci što su ih provodili zajedno bili su prekratki da bi ona skupila dovoljno hrabrosti i povjerila mu se. Nakon tjedan dana vratili su se u San Antonio. - I tako nikada nisam ocu ispričala što se dogodilo - objasni Erica završavajući svoju priču i Julesu Blackwellu - Zapravo, nikome ju do danas nisam ispričala. - Dakle, brak je bio konzumiran,zar ne? - Da - ona prizna, a obraze joj oblije rumenilo.
-
No, no... reče Jules pogladivši ju po ruci. — Ne predbacuj si opet. Čini mi se kako previše patiš. Erica mu se nježno nasmiješi.
-
Hvala ti što mi ne govoriš kako sam bila budalasta.
-
To ti ne bi pomoglo, vjeruj mi!
-
Ustane iz naslonjača i krene prema radnom stolu. - Rafaela nisi vidjela otkako si napustila Acapulco, zar ne?
-
Da. - U sjećanje joj se vrate prvi mjeseci poslije povratka kada je u strahu iščekivala neće li se Rafael pojaviti i ucijenjivati je ili će otkriti kako je trudna. Posebno ju je mučila spoznaja kako je bez oklijevanja dopustila takvom muškarcu da ju zavede. Upravo je zbog toga kasnije potpuno promijenila svoje ponašanje prema muškarcima i stekla nadimak neosvojive tvrđave.
-
Znaš li gdje živi? U Acapulcu? - zapita ju Jules.
-
Ne znam - Erica zatrese glavom.
-
Kako mu je prezime?
Ona podigne pogled i gorko se sama sebi nasmije. Niti to ne znam. San Antonio je uvijek bio moj dom, iako sam odrastala u internatima. Nikada nisam dobro naučila španjolski sve do prije godinu dana. Pohađa a sam privatne satove kako bih se mogla sporazumijevati sa kupcima u prodavaonici. Ali tada... - zastane - ...tada u Acapulcu nisam razumijela gotovo niti riječi. Zar to nije smiješno, ujače Jules? Udana sam, a ne znam prezime svog muža, odnosno svoje prezime?
-
Imaš li potvrdu da ste oženjeni? - upita ju.
-
Mislim da ju Rafael ima. Nejasno se sjećam svog potpisa i daje on papir spremio u
džep.
-
Kao punovrijedan dokumenat sigurno se nalazi pohranjen u arhivu. Pokušat ću doći do kopije - uvjeri ju. Iz kutijice što mu je pružila Erica, izvadi prsten i zagleda se u zlatnog dvoglavog orla. - Ovo bi mogao biti obiteljski grb. Odsutna, Erica ga uzbuđeno upita:
-
Što misliš koliko ću mu morati platiti za rastavu?
-
Ovisi o tome koliko misli da si bogata i je li otkrio da si kći Vancea Wakefielda - objasni Jules. - Žao mi je, Erica, ali tvoj suprug...
-
Ne zovi ga tako! - poviče ona.
On se ispriča pa nastavi.
-
Dakle, taj je muškarac najvjerojatnije podmitljiv i sumnjam kako će se zadovoljiti s malom svotom novca.
-
Ali ja nemam mnogo novaca, ujače Jules! I sam znaš kakva su pravila očeve zaklade! Ugrize se za donju usnicu. — Vance će mi postavljati brojna pitanja i naposljetku saznati istinu.
-
Znam.
Erica se tužno nasmije.
-
Vance bi mi još oprostio što sam s Rafaelom imala pustolovinu ali udaju nikada ne! A osobito bi mi zamjerio što sam toliko dugo o tome šutjela. On to ne smije saznati, ujače Jules! Moram pronaći neko drugo rješenje... - Brineš se oko nečega što je još daleko ispred nas, draga moja - opomene ju Jules. Za to će biti dosta vremena. Najprije moram saznati gdje je Rafael - pogladi ju po ramenu i reče: - Hoćeš li me sada povesti na ručak?
Nježnost u njegovu glasu opusti ju i ona zaboravi sve svoje brige. Nasmije se i primi ga pod ruku.
-
Naravno. Pođimo!
Poslije ukusnog ručka, sjedili su na terasi restorana što je gledao na rijeku. Jules se uozbilji.
-
Čim se vratim u ured raspitati ću se za Rafaela - obeća joj. - Javiti ću ti se čim budem nešto saznao.
-
Bilo bi najbolje da mi se javiš u butik. Ne želim da otac postane sumnjičav - Erica reče, a zatim na trenutak zastane. - Kada pronađeš Rafaela, ja... ne želim se sa njime susresti... Jules odobravajući kimne glavom. - Pozdravi Vancea! On joj na rastanku mahne rukom. Vraćajući se u butik, Erica je i dalje bila napeta. Olakšanje je podijeliti brige sa čovjekom u kojega je vjerovala, pomisli, ali ipak rješenje se nije naziralo. Erica se, bezvoljno, dugo odijevala za večernji izlazak kod Mendelsonovih, odabravši za tu priliku kratku crnu haljinu. Vozeći se prema kući Mendelsonovih, otac je opušteno razgovarao sa Forestom i Erica odahne. Vance Wakefield uvijek je otvoreno pozivao kada mu netko nije bio simpatičan. Kada su stigli, na vratima ih pozdravi John Mendelson. Bio je otmjen muškarac Vanceovih godina, svojedobno i poslovni partner, a sada samo dobar prijatelj sa kojim je često dijelio igre golfa. Njegova je svijetla kosa odavno posijedila i bila u oštroj suprotnosti sa tamnijom puti i ledeno plavim očima.
-
Gdje je tvoja ljupka supruga? - upita ga Vance veselo se nasmijavši.
Luisa je sa gostima u salonu. Uobičajeno kasniš, ali još ima dovoljno vremena za piće prije večere - uvjeri ga John. - Nadam se kako će Luisa prestati lepršati oko gostiju i pobrinuti se za dobar viski s ledom! - Luisa je odviše plemenite krvi da bi lepršala oko ljudi! - ispravi ga Vance.
Erica se nasmije. Supruga Vancea Mendelsona bila je iz vrlo ugledne meksičko-američke obitelji i stoga ponosnog držanja i otmjenog ponašanja.
-
Tko je večeras pozvan? - zapita ga Vance dok su koračali niz hodnik. - Možda sam trebao obnoviti znanje španjolskog jezika.
-
Tu su naši uobičajeni gosti. George i Mary Saunders, Cliftonovi, Mathesovi te Reina Cruz - domaćin zastane. - Oprostit će te i Luisi ako je večeras pretjerala, ali uspjela je nagovoriti gospodina de la Torresa da nam se pridruži. On i potiče iz jedne od nastarijih meksičkih obitelji i izvrstan je poznavatelj njihove povijesti. Došao je u San Antonio da bi nadgledavao novu izložbu u Meksičkom kulturnom institutu. Govori izvrsno engleski jezik, pa se ne moraš zabrinjavati, Vance.
-
Erica i Forest hodali su nekoliko koraka iza Johna Mendelsona i njezina oca. Forest se nagne prema Erici i reče:
-
Jesam li ti već rekao kako večeras izgledaš prekrasno? — prošapće senzualnim glasom zaljubljeno ju gledajući.
-
Ona mu uputi nestašan osmijeh i odgovori.
-
Nisi. Reci mi sada.
-
Forest ju obgrli oko struka.
-
Kada bismo bili sami, pokazao bih ti koliko mi se sviđaš... .
Erica ga je pogledala i susretne se sa njegovim toplim očima. Na trenutak obuzme ju mašta i ona umjesto smeđih, ugleda vatrene crne oči. Od straha se trgne i ponovno ugleda poznate crte Forestova lica.
-
Jesi li rekla ocu za nas? - upita ju Forest.
-
Nisam još ni tebi odgovorila - tiho mu uzvrati, vragolasto se smješkajući. U sebi je znala kako mu ništa ne može odgovoriti dok se ne rastane od Rafaela.
-
Ali pristati ćeš, zar ne? Da u to nisam siguran, ja... - stigli su do
salona i Forest nije stigao dovršiti rečenicu. Čim su ušli prva ih pozdravi Regina Cruz, privlačna udovica što se bližila četrdesetoj godini. Iako je sa svima izmijenila nekoliko riječi, najduže se u razgovoru zadrži s Vanceom. U prošlosti je Erica bila ljubomorna na svaku ženu što bi se pokušala približiti ocu. Sada, kada je bila zrelija, nije više tako razmišljala. Cijenila je Reginu i nadala se kako će se ona i otac zbližiti.
-
Čula sam mnogo o vama, Forest - Regina mu uputi širok osmijeh, nakon što ih je Erica upoznala. - Erica je vrlo sretna djevojka.
-
Nadam se da će uskoro biti još sretnija! - odgovori Forest gledajući Ericu s puno
ljubavi.
-
Napokon ste došli, Vance! - pozdravi ih Luisa.
-
Nikada ne propuštam tvoje večernje zabave, Luisa! - on joj uputi kompliment.
-
Divno izgledaš, -Erica! - tamnokosa žena poljubi ju u obraz zatim se dostojanstvenog držanja obrati Forestu: - Drago mi je da ste i vi večeras ovdje, Forest.
-
Hvala vam što ste me pozvali - zahvali se Forest.
Luisa zagonetno pogleda Ericu.
-
Bio je to najsigurniji način da nam se Erica večeras pridruži. - Zatim nastavi. - Pođimo! Željela bih vas upoznati s počasnim gostom. Luisa je bila vrlo aktivna u društvu i sudjelovala u organiziranju događanja što su bila vezana uz španjolsko-američko naslijeđe Teksasa, a poglavito San Antonia Na večere je pozivala poznate osobe iz kulturnog i političkog života, a tako je bilo i večeras. Erica se znatiželjno ogledavala, ne bi li vidjela uglednog gosta. Najednom ugleda visokog preplanulog stranca crne kose i očiju, okruženog gostima, i gotovo joj popustiše koljena. Pogled joj se zamagli, i kako ne bi izgubila svijest, osloni se na Foresta.
Nije mogla uzmaknuti i prepusti se Forestu koji ju doprati do neznanca. Kao kroz maglu čula je Luisin glas što ga doziva i muškarac poznatog lica okrene se prema njima. Uputivši im samouvjeren pogled nasmiješi se. Oči im se sretnu i Erica protrne.
-
Ovo je don Rafael Alejandro de la Torres - predstavi ga Luisa.
Erica kriomice pogleda oca dok se rukovao s Rafaelom, ali ga nije prepoznao. U strahu je iščekivala trenutak kada će mu Rafael priopćiti istinu, no misli joj prekine Luisin glas.
-
Ovo je Vanceova kćerka, Erica Wakefield.
Rafael ju pogleda i ona poblijedi. Snaga što je zračila iz njegovih očiju oduzimala joj je dah.
-
Niste udani, gospođice Wakefield, zar ne? - gotovo drsko ju upita.
Rukujući se, Erica zadrhti od dodira ruku što su je nekada tako nježno, a opet strastveno milovale i tijelom joj poteče ista vatra.
-
Ne, nisam udana - ona odvrati i ponosno podigne glavu. Rafael nastavi pozdravljati Foresta kojega Luisa predstavi kao Ericinog prijatelja. Uskoro pristigne konobar noseći pladanj s pićima i ostali uzvanici im se približe. Erica iskoristi priliku i udalji se iz Rafaelova društva.
-
Pridruživši se u razgovoru jednom bračnom paru pokuša ga zaboraviti, ali je neprekidno osjećala Rafaelovo prisustvo. Sve žene na večeri zainteresirano su promatrale privlačnog crnog muškarca i Erica osjeti ljubomoru. U daljini je odzvanjao njegov duboki senzualni glas, ali ona se ne okrene.
-
Možda je ovamo došao da ju pronađe? Sto ako je izložba bila samo izlika? Ili je Rafael obični varalica? U Acapulcu joj je dao na znanje kako živi od novca starijih, bogatih dama. Otkako su se ponovno sreli nije niti spomenuo njihov brak. Znači li to kako će je ucijenjivati? Mora saznati u kojem je hotelu odsjeo kako bi to mogla priopćiti ujaku Julesu. Zazirala je, međutim, od otvorenog raspitivanja jer bi to među prisutnima izazvalo nepotrebnu radoznalost. Što će uostalom pomisliti Forest? Mučena brojnim pitanjima ona pogne glavu. Još nedugo nadala se kako ga više nikada neće vidjeti, ali sudbina je odlučila drukčije.
Ako ju namjerava ucijenjivati, pobjeći značilo bi priznati kukavičluk, a to nije željela, pomisli Erica. Možda je najbolje potražiti ga i zamoliti da se nasamo sastanu. No uvijek ga je okruživalo mnogo ljudi, uglavnom žena, i mogao je biti sam jedino ukoliko je to želio. Pitajući se što da učini Erica umorno sklopi oči. Zvonce je oglasilo večeru što se posluživala u prostranoj i raskošno uređenoj blagovaonici. Vance je sjedio za stolom nasuprot Rafaelu, s desna domaćici, dok je njezino mjesto bilo na drugom kraju stola, no uvijek dostupno Rafaelovom pogledu. Čak je i Forest sjedio daleko i nije ju mogao štititi od opasnih crnih očiju. Jelo je bilo ukusno, ali ga Erica tek okusi. Nije imala teka. Vilicom je prebirala po tanjuru trudeći se da ne podigne pogled sa stola. Uskoro večera završi i Luisa povede goste natrag u salon. Forest je pogledom tražio Ericu, ali ga presretne George Saunders i zadrži u razgovoru. Rafael je, nekoliko koraka dalje, razgovarao sa njezinim ocem i Erica se bespomoćno osvrne oko sebe očekujući da se dogodi čudo i izbavi ju iz neugodne situacije. S olakšanjem ugleda Julie Mates, godinu dana mlađu od sebe, koja je upravo ulazila u salon.
-
Što je novo, Julie? – upita ju nakon pozdrava, povlačeći se u kut sobe.
-
Zapravo ništa. I dalje radim u bolnici – Julie je bila tiha, povučena djevojka ugodnog izgleda. U poslijednih nekoliko mjeseci zbližile su se i bolje upoznale. - Sviđa mi se haljina koju si večeras odjenula. Je li iz tvog butika?
-
Da – ponosno odgovori Erica.
To je doista najbolji način za privlačenje kupaca - primijeti Julie. - Vi imate butik, gospođice Wakefield? - Erica iza sebe začuje poznati senzualni glas i okrene se. Bio je to Rafael. U pogledu mu je tinjala poznata vatra.
-
Zapravo, butik je zajednički pothvat mog oca i mene. - Iako se trudila govoriti mimo, glas joj je zvučao neprirodno hladan. Vance Wakefield, koji im se upravo pridružio, nasmije se:
-
Moja kći doista ima smisla za vođenje posla. Odabrala je pravo mjesto na riječnom šetalištu, i osim nekoliko savjeta što sam joj ih dao, sva ostala slava pripada njoj. Ponosan sam što je od mene naslijedila upravo najbolje osobine. Rafael se okrene prema Erici i upita:
-
Zove li se vaš butik “Erica”?
-
Da - odgovori ona. - Priznajem da ime nije osobito maštovito.
-
Kakva slučajnost! - ironično se nasmije. - Danas sam oko podneva bio u vašem butiku kako bih kupio poklon za svoju sestru, ali vas nisam vidio, gospođice Wakefield!
-
Bila sam na ručku - odgovori ona. U vrijeme kada je Rafael kupovao poklon, Erica je iznosila svoj problem ujaku Julesu. - Nadam se kako vam je Donna pomogla izabrati najbolje za vašu sestru.
-
Upravo tako - reče i s izrazom dosade na licu okrene se prema njezinom ocu.
-
Kako vam se svidio San Antonio, don Rafael? - upita ga Vance. - Jeste li već bili ovdje? - Bio sam prije mnogo godina - odgovori najprije na drugo pitanje. - San Antonio je poput stare udovice, ponosne na svoju prošlost i kulturu, s vječnim šarmom prošlih vremena. Ovaj grad doista zavrijeđuje da bude uvršten medu četiri jedinstvena grada u Americi.
-
Erica ga je šuteći promatrala, zapanjena načinom na koji se izražavao. Gotovo je zaboravila kako je Rafael šarmantan muškarac. U tom trenutku užasno gaje mrzila i jedva se savladavala da svima ne kaže tko je ovaj ugledni povjesničar. Oženio ju je zbog novca, a sada je ovdje kako bi nešto od toga uzeo za sebe.
Ne bi li se smirila, približi se kipu što je ukrašavao salon, hineći zainteresiranost. Forest je na drugom kraju sobe razgovarao s Mattom Cliftonom i Edom Mathesom. Bila je zadovoljna što su ga njezini prijatelji prihvatili, ali je željela što prije napustiti ovu kuću i pobjeći s Rafaelom.
-
Kip je rijedak primjer rane astečke umjetnosti - Erica se ukoči. Pokraj nje je stajao Rafael. - Morati ćemo se zadovoljiti i sa ovime - tajanstveno prošapće. Ona ga zbunjeno pogleda i tiho odvrati:
-
Ne razumijem o čemu govoriš?
-
Željela si samnom nasamo razgovarati, zar ne? Više od ovoga večeras ti ne mogu pružiti, ukoliko ne želiš izazivati zlobne komentare napuštajući u mom društvu sobu zajedljivo reče. Što radiš ovdje? – prosikće Erica gledajući kip. Na trenutak poželi baciti mu ga u glavu.
-
Zar ti Luisa nije objasnila? Ovdje sam zbog meksičke izložbe - odgovori on dobro se zabavljajući.
-
Ne igraj se samnom! – ona oštro odvrati. - Vrlo dobro znaš o čemu govorim.
-
Njezina ljutnja još ga više opusti.
-
_ Doista o tome želiš ovdje razgovarati, draga ženice? - Erica zadrži dah. - Erica de la Torres, ti si moja žena, dok nas smrt ne rastavi. Obrazi joj se zarumene od bijesa.
-
Ne, nećemo ovdje razgovarati!
-
Odsjeo sam u hotelu “Palacio” - reče joj ispisujući na papir broj sobe. - Mogu li te očekivati sutra oko podneva?
-
Da - odgovori Erica kratko.
Veselim se našem ponovnom susretu - pozdravi je ironičnim glasom.Kada je ostala sama, obuzme je strah, ali se najednom sjeti ujaka Julesa. Sutra u podne s Rafaelom će se sastati Jules Blackwell, a ne ona.
Domjenak je potrajao do dugo u noć Rafael je u društvu Luise i Donna Mendelsona pozdravljao goste na odlasku. Forest nježno obgrli Ericu. Osjećala se zaštićenom u njegovu zagrljaju, čekajući da se otac pozdravi sa Mendelsonovima. Nisam očekivao kako ću se večeras zabaviti - prošapće Forest.
-
Prijatelji tvog oca nisu nisu ni upola zamorni kako sam očekivao.
Erica nagne glavu i pogleda ga.
-
Više bih voljela da smo večer proveli sami. - mazno odgovori.
- Erica, divna si! - Forest ju vatreno poljubi, ne obazirući se na ostale. Odvojivši usne, još su se nekoliko trenutaka zaljubljeno gledali. Erica pogledom potraži oca koji se upravo opraštao s domaćinima i s Rafaelom. I sama brzo pruži Rafaelu ruku i pozdravi se. Dok su koračali prema automobilu, srce joj je uzbuđeno kucalo. Vrativši se kući Vance se neprimjetno povuće, ostavljajući Ericu i Foresta same. Ona se sa žudnjom baci u njegov zagrljaj uzvraćajući mu poljupce. Čitav zrak bio je nabijen strašću i oni joj se prepuste. Trenutak kasnije Erika sa zaprepaštenjem otkrije kako svoju reakciju prema Forestu uspoređuje s onim što ju je osjećala sa Rafaelom. Čak i onda kada ga je prezirala, obožavala je njegovu privlačnu pojavu. Zbunjena, utone u nježne Forestove dodire. Erica gurne staklena vrata hotela “Palacio” i uđe. Glava ju je od napetosti strašno boljela. Jutros čim je stigla u prodavaonicu, telefonirala je ujaku Julesu, ali tajnica joj odgovori kako je izvan grada i neće se vraćati nekoliko dana. Nije znala što da učini. Više puta krenula bi prema telefonu da otkaže sastanak s Rafaelom, ali naposlijetku ipak odlući poći. Biti će to mučan susret, pomisli, ali morala je saznati što nje želi kako bi imala dovoljno vremena skupiti novac. Ušavši u restoran osvrne se, ali ne ugleda Rafaela. Odšeta se do bara. ali nije ga niti tamo bilo. Pogleda na sat. Bilo je točno podne. Uzrujana, krene prema hotelskom telefonu i zatraži Rafaelov apartman. Dok je čekala, tijelo joj je drhtalo od straha pomiješanog s uzbuđenjem. Izvolite? - Iz slušalice se začuje njegov dubok glas.
-
Ovdje... ovdje Erica — ne čekajući njegov odgovor, nastavi. — Možeš li sići u restoran?
S druge strane začuje se smijeh. - Rekla si kako želiš nasamo razgovarati, a odabrala si najposjećenije mjesto u gradu. Zar nije mudrije razgovarati tamo gdje te nitko ne vidi i ne čuje? -Da... - Čekam te u svom apartmanu - odriješito odgovori i prekine liniju. Vrativši slušalicu u ležište, Erica samouvjerenim korakom krene prema dizalu, oprezno pogledavajući je li ju tko prepoznao. Susret u predvorju hotela, pomisli, mogao bi biti slučajnost, ali ne i odlazak u njegov apartman. Srećom, dizalo je bilo prazno i ona pritisne tipku. Na katu gdje se nalazio Rafaelov apartman također ne susretne nikoga. Na dnu hodnika ugleda vrata i pokuca. Čim su se vrata otvorila ona gotovo bez daha uđe. Tek kada je bila sigurna da ih nitko ne vidi okrene se i pogleda Rafaela. Azurno plavo odijelo isticalo je njegovu put i črnilo ga još privlačnijim. On ju pozove da sjedne. Erica mirno prođe pokraj njega iako se borila vrtlogom misli i osjećaja.
-
Želiš li popiti konjak? – Rafael je ponudi pićem u debeloj kristalnoj boci.
Iako nije namjeravala piti, pristane. Nije smjela dopustiti da joj alkohol pomuti razum. Ali, ruke su joj drhtale i Erica pomisli kako će to prikriti držanjem čaše. On sjedne u naslonjač nasuprot nje.
-
Željela si razgovarati o našem braku, zar ne? - Rafael prvi prekine šutnju.
-
Zapravo, željela bih razgovarati o našoj rastavi - ona ga brzo ispravi.
Rafael je na trenutak zašutio, a zatim ju upita:
-
Zašto si onda toliko čekala?
Erica spusti pogled.
-
Nisam znala kako da te pronađem.
Nisi se niti potrudila, ako se ne varam - izjavi on. - Točno - nije se uplašila njegovih riječi. - Bila sam sretna što sam pobjegla od muškarca kakav si ti. Lovac na tuđa bogatstva!
-
Ah! - Rafael se ironično nasmije. - Jučer si navečer, međutim, shvatila kako to nije moj životni poziv!
-
Ukoliko se ne izdaješ za nekoga drugog - odgovori hladno. - Bez obzira na sve, želim se rastati. Jučer sam čuo da ste ti i Forest Granger u vezi. Je li on možda razlog tvoje nagle odluke?
-
Mi se volimo. Hoćeš li, dakle,pristati na rastavu ?
-
Rafael podigne času prema svijetiljci i otpije gutljaj zlatno-žute tekućine.
-
Ja sam Rafael Alejandro de la Torres - podignuvši obrve, ozbiljno ju pogleda. Pretpostavljam kako ti moje ime ne govori ništa, ali u Meksiku ono je simbol ponosa, poštovanja i moći. Najstariji sam muškarac u obitelji i zato o svemu ja odlučujem. - Ustane se iz naslonjača i krene prema prozoru. - Običaji i religija ne dopuštaju nam, ni pod kojim uvjetima, rastavu braka.
-
Niz leđa joj prođoše ledeni trnci. Erica ga je blijedo gledala, ne vjerujući onome što je upravo čula. Mislim da ne razumiješ što ti želim reći - glas joj je bio tih i miran. - Ne volim te. Volim Foresta.
-
On joj se približi.
-
Tražiš li od mene dopuštenje da ti on bude ljubavnik?
-
Ne! - ona uzrujano poviče.
-
To je mudro, jer ti ne dopuštam da sramotiš moju obitelj i njezino ime koje nosiš.
-
Ne dopuštaš mi?! - Erica je bijesnila. - Nitko ne odlučuje za mene! Činim ono što
želim!
-
Varaš se, draga moja. Ti si sada Erica de la Torres i činiti ćeš ono što ja želim - Rafael joj smireno objasni. Jedva se savlada da ga ne udari. Ustane i krene prema vratima, ali onda zastane. onda zastane.
-
Ja nisam tvoj ponizni rob -čvrsto reče.
-
Jesam li ti ikada spominjao kako ćeš biti moj rob? - upita ju.
-
Nisi. Ali ne bih se uplašila i da jesi. Neću ti dopustiti da dominiraš mojim životom.
Rafael se nasmije. -
Dominirati znači upotrijebiti inteligenciju i znanje, a ne snagu.
Bilo bi dobro da to razlikuješ. Ne iskrivljuj riječi! - pobuni se Erica, okrećući mu leda. Najednom se osjeti potpuno bespomoćno. Odluči ga još jednom nagovoriti. -Ako želiš, platiti ću ti. -
Novcem ne mogu kupiti mog nasljednika! - izjavi on.
-
Nasljednika?! - Erica ga zaprepašteno upita.
-
Zar je ispod časti nositi moje dijete?
-
Njegovo dijete? Sićušno stvorenje nalik čovjeku što joj je priuštio tolike muke? Zakima glavom, odbacujući neugodnu pomisao. Ispod časti je biti tvoja žena - odgovori mu. On joj nježno pomiluje lice. Erica se trgne i odmakne. -- Nekada si voljela moj dodir - prošapće Rafael magično je gledajući.
-
Bila sam mlada i neiskusna, ali ti si to sve promijenio.
-
Još si uvijek moja žena. To se nije promijenilo! - Rafael primijeti.
-
Zašto ne? Daj mi rastavu! - zahtijevala je oštrim glasom. - Objasnio sam ti da je to nemoguće. – Ne pristaneš li dobrovoljno, spremna sam rastavu dobiti i sudskim putem – zaprijeti mu. – Ne želim biti u braku s muškarcem kojeg ne volim.
Rafaelovo lice se ukruti. U njegovu privlačnom tijelu kolala je krv divljaka, pomisli ona, što čak ni savršeno skrojeno odijelo nije moglo prikriti.
-
O tome si trebala razmišljati prije nego si se za mene udala! - on odvrati hladnim glasom.
-
Ali nisam. Mislila sam kako će brak trajati samo nekoliko sati. Ustvari, jedini razlog zašto sam se za tebe udala bio je da se osvetim ocu što me uvijek zanemaruje. Očekivala sam kako će, čim za njega sazna, okončati naš brak.
-
Ali tvoj se naum nije obistinio, zar ne?
Erica okrene glavu.
-
Tu večer otac je naglo otputovao u Houston. Zbog posla, naravno - gorko prizna.
-
Zašto mi to nisi tada rekla?
-
Bojala sam se - nakratko zastane, pa nastavi: - Nisam ti se znala suprostaviti. Mislila sam kako ću se u hotelu osjećati sigurnom. Rafael ju je pažljivo promatrao. Zar si one noći iz straha pošla samnom u postelju? Erica osjeti kako joj ponestaje daha. Sjećanje na poslijednju noć u Acapulcu uznemirilo ju je i ona učini nekoliko koraka po sobi. Obrazi joj se zarumenješe pri pomisli na njegova milovanja u kojima je bez opiranja uživala.
-
Naravno - slaže. – Zato sam pobjegla. Doista ne razumijem zašto i dalje želiš ostati samnom u braku? Čak i sada kada znaš da volim drugog muškarca?
-
Ono što želim i ono što moram prihvatiti, razlikuje se, Erica – odgovori on hladno.
Ali ja ne moram prihvatiti! – ona bijesno poviče. – Moj će odvjetnik odmah započeti postupak rastave. - Boriti ću se protiv toga. Imena Wakefield i de la Torres biti će na svim naslovnicama - mirnim pokretom zapali cigaru i otpuhne plavičasti dim na nastavi. - Siguran sam da to ne želiš. Želiš tihu rastavu kako Vance nikada ne bi saznao za tvoju pogrešku - lice mu se najednom razvedri. - Bilo bi zabavno vidjeti Forestovo lice kada otkrije tvoju slatku tajnu!
-
Ne bi valjda... - Erica zaprepašteno prošapće. Uzaludno je tražila tračak suosjećanja na njegovu licu. -Bih. Nesigurnim korakom udalji se od njega. Najednom postane svjesna kako je Rafael sposoban uništiti joj život. - Ne mogu najednom objaviti da sam s tobom u braku. - prošapće.
-
U San Antoniu biti ću koliko traje izložba, dakle još nekoliko tjedana. Za to vrijeme možemo izlaziti i bolje se upoznati. Uostalom, zaljubiti se može i u kraćem vremenu od nekoliko tjedana! - bezosjećajnim glasom objašnjavao joj je. - Vance će organizirati dru vjenčanje i ti ćeš samnom otić Meksiko.
-
Ali ja te ne volim! – ponovi Erica. - Volim Foresta!
-
S vremenom ćeš ga zaborav - samouvjereno odgovori. - Ni meni se ne sviđa naš brak, ali on je stvarnost. Uostalom, možda ćemo jednom ipak biti sretni!
-
Ne! - Ona nije popuštala.Brak s Rafaelom značilo bi o služivanje doživotne kazne. Radije ću mu platiti, pomisli, nego živjeti u zatvoru.
-
Nema druge mogućnosti, Erica. Budeš li nerazumna i dalje mi se suprostavljala, posjetiti ću tvog oca i sve mu ispričati. Sumnja kako će razumijeti tvoje razloge za udaju, kao ni ponašanje one noć. Rastava o kojoj bi pričao cijeli grad prilično bi ga razljutila, zar ne? Erica je dobro poznavala svog oca i znala je kako je Rafael pravu. Zamišljeno se zagleda kroz prozor.
-
Ne moraš pristati već danas - reče on. - Ostavljam ti cijeli tjedan za razmišljanje. Siguran sam kake ćeš shvatiti da je najbolje prihvati ti ovaj brak i u pravom smislu postati moja žena.
-
Čini mi se kao da sam sišla u pakao, kada sam pristala za tebe se udati! - Erica promrmlja za sebe. - Točnije, udala sam se za crnog vraga.
-
Možda - on nezainteresirano vrati. - No bez obzira je li iz pakla ili ne,brak je punovaljan i obvezujući.
Njegove riječi neprekidno su joj odzvanjale u ušima dok je koračala prema butiku. Jednom je uspjela pobjeći, ali sada ne može, pomisli. Pokuša li ponovno Rafael će sve ispričati ocu. Njezine molbe čak i bijes nisu ga pokolebale. Rafael je želi za svoju ženu kako bi zaštitio obiteljsku tradiciju i dobio nasljednika. Nije mu bilo važno voli li ga Erica ili ne. Ulazeći uznemirena u butik shvati kako se ne može cijelo poslijepodne pretvarati. Pulzirajuća bol u slijepoočnicama gotovo ju je oslijepljivala i ona, zadnjim snagama, priopći Donni da se ne osjeća najbolje. - Pođi kući, Erica. Potpuno si blijeda. Ja ću se pobrinuti za butik. Poslijepodne kao i vikend Erica , je provela u svojoj sobi, pretvarajući se kako je bolesna ne bi li izbjegla sastanak s Forestom. Svaki sat što je prolazio podsjetio bi ju na težinu odluke? Koju mogućnost odabrati? A ona bi najradije odbila obje. Sakrije glavu pod jastuk. Pitali se je li joj važnije očevo mišljenje ili njezin život. Najednom se sjeti Foresta. Mučna rastava braka zasigurno bi uništila njihovu vezu, ali i njegov poslovni uspjeh. Koliko bi ju dugo volio, pomisli Erica, ako bi mu svaki posao zbog nje propao? Grozničavo razmišljajući Erica se nikako nije mogla pomiriti sa ulogom Rafaelove supruge. Nesumnjivo, bio je vrlo privlačan muškarac i član ugledne obitelji. Ali željela je muža koji će ju cijeniti i pokloniti joj pažnju, koju joj otac nikad nije davao. Zar će čitav život provesti bez ljubavi? U ponedjeljak ujutro bila je još dalje od odluke, ali nije više mogla biti zatvorena u sobi. Osim toga pomisli, pred njom je cijeli vikend za razmišljanje. Kada se vrati ujak Jules moći će ju savjetova što da učini. S ohrabrujućim mislima, odjene se i pođe u butik. Sutradan su Erica i Forest objedovali u ribljem restoranu. Erica je vilicom prebirala po salati što ju je naručila.
-
Koliko ti je važan posao, Forest? - tiho ga zapita.
-
Jako mi je važan. – odgvori on, zbunjeno je pogledavši. — Zašto me to pitaš? - Erica se pokuša opravdati, ali Forest nije odustajao od svog pitanja. - Zar misliš da se želim s tobom oženiti zbog tvog oca? - nježno ju upita.
-
Ne mislim - brzo ga uvjeri. - Znam koliko ti je važno što si sve sam postigao.
-
Ne razumijem...
-
Ja... samo sam željela znati koliko ti je važan posao... - odgovori Erica.
-
Muškarci i njihov posao. O tome se radi, zar ne? - lice mu se razvedri. - Mnogo si propatila zbog očeva posla - zamisli se i doda: - Nadam se kako ne tražiš da ostavim svoj posao?
-
Bi li htio da sam te zamolila?
-
Ne bih - Forest odgovori odlučno. - Volim te, ali ne mogu se promijeniti. Posao je jedna od najvažnijih stvari u mom životu.
-
Oh, dragi! Ja te upravo takvog i volim! - prošapće nježno. Erica, požalivši što je uopće Pokretala razgovor.
-
-
U tom slučaju požuri s odlukom. Čeka te vjenčani prsten!
-
Ona se nasmije a iz očiju zračila joj je sreća. Ali u sljedećem trenutku lice joj se uozbilji. Ugleda Rafaela kako se, u društvu neznanca, približava njihovu stolu.
-
-
Kakvo ugodno iznenađenje ponovno vas vidjeti! - on ih pozdravi.
-
-
Don Rafael! - Forest gaje prepoznao, pa ustane kako bi ga pozdravio.
-
Želio bih vas upoznati. Ovo je Senor Esteban Rivera, ugledni meksički arheolog - reče i predstavi im muškarca iza sebe. On se otmjeno nakloni i odzdravi na španjolskom jeziku. - Buenos dias, senorita, senor!
-
Čast nam je, Senor Rivera! -Forest s osmijehom odvrati. -Hoćete li nam se pridružiti za stolom? - Hvala, ali ne možemo. Senor Rivera i ja već imamo dogovor. Možda drugi puta - odgovori i pozdravi ih naklonom glave.
-
Nakon što su se dva muškarca udaljila, Forest upita:
-
-
Nije li čudno što su se zaustavili da nas pozdrave? Erica zbunjeno odgovori.
-
-
Vjerojatno su željeli biti pristojni.
-
-
Možda - Forest nije bio siguran u Ericinu pretpostavku, kao ni ona sama.
-
Sljedećeg jutra telefonirao joj je Jules Blackwell.
„ Raspitao sam se i sve saznao Rafaelu, Erica. Mislim da će te zanimati - reče joj i nastavi prije nego je Erica uspjela progovoriti. Tvoj suprug nije pustolov. Sasvim suprotno, draga moja. Udala si s za pripadnika vrlo cijenjene meksičke obitelji koja ima posjede u Srednjoj i Južnoj Americi. _ Znam, ujače Jules. Rafael j ovdje, u San Antoniu - odgovori ona smireno. S druge strane žice nastupila j tišina. - Jesi li već razgovarala sa nj] me? Erica mu ispriča što se sve dc godilo dok je on bio izvan grad. Kada je završila, on duboko uz dahne. -
Hm, hm... Mogao bih ga posjetiti i razgovarati s njime.
-
Hoćeš li, ujače Jules?
Ne smijemo se predati bez borbe, zar ne? - reče svojim uobičajeno vedrim glasom. Javit ću ti se nakon sastanka. Sljedeću večer provela je Forestom, ali misli su joj bile uz Rafaela. -
Večeras si neobično tiha, Erica - primijeti Forest. - Imaš li problema?
-
Na trenutak sam se zamislila.
-
Erica duboko uzdahne.
-
Nadam se, o meni - nasmije se i nježno ju zagrli.
Zapravo, zamislila sam se oko butika - slaže. Razmišljala je o ujaku Julesu. Javio se odmah nakon razgovora s Rafaelom i nije joj uišta novo priopćio. Rafael nije pristajao na rastavu braka. - Ima li poteškoća u poslu zapita ju? - Ništa posebno važno - odgovori ona smireno. Ako je tako, razgovarajmo o nama - nježno prošapće. - Ne... ne još! - Nije imala u hrabrosti priopćiti mu kako možda nikada neće biti zajedno. On se odmakne ljutito ju gledajući. Žao mi je, Forest. Znam da nije pošteno, ali još ti ne mogu odgovoriti. - Vidjevši njegovo mrko lice, ona doda? — Pokušavam biti iskrena. -
Baš ti hvala! - on ironično odvrati, zagledavši se u čašu.
Zatim opet pogleda Ericu. - Nisam trebao grubo reagirati. Oprosti mi, draga. -
Razumijem - ona nježno odgovori.
Hm, hm, hm... Pogledaj tko je I upravo ušao! - prošapće Forest. - Pitam se je li i ovo slučajnost... Erica pogleda prema vratima i na njima ugleda Rafaelovu visoku pojavu. Okrene glavu, dok joj je srce divlje kucalo. -
Prilazi li nam? - upita Foresta.
Nije sam, u društvu je - odvrati, netremice ih promatrajući. - Upravo sjedaju za stol na dnu dvorane. Mislim da nas nije primijetio. Ona se na trenutak opusti. -
Zašto si pomislio kako nas Don Rafael slijedi? - znatiželjno ga upita.
Ne znam - kratko je pogleda, a zaitim se ponovno zagleda prema Rafaelu. - One večeri zainteresirano te je promatrao. Obrazi joj se zarumene. Sigurno si pogriješio! Nisam primijetila ništa neobično u njegovu ponašanju - odvrati, hineći mirnoću. -
Bio je to samo moj dojam nasmije se. - Reci mi, jesi li i njega zamijetila?
-
Oh, Forest! On je privlačan muškarac. Ne primijetiti ga, zna čilo bi biti slijep.
Do sada nikada nisam bio Ijubomoran - veselo odgovori Forest - Pođimo plesati, draga. Želim te držati u zagrljaju. Polagano su se ljuljali uz taktove glazbe. Erica je uživala u svakom trenutku, plašeći se da je poslijednji. Možda se više nikada neće osjećati tako sretnom i sigurnom, pomisli. Glazba uskoro prestane, prisiljavajući ju da otvori oči i odvoji se od Forestovog toplog tiiela.
Pogledom potraži Rafaela koji je sjedio za stolom pokraj plesnog podija. Videći ih kako se približavaju, na licu mu zatitra ironičan osmijeh. Krajnjim naporom Erica se prisili ostati mirna i pristojno pozdraviti, ali Forest ju preduhitri.
-
Ponovno smo se sreli, don Rafael! - pozdravi ga Forest.
Rafael se ustane, odzdravi i upozna ih sa dva bračna para što su sa njime bili u društvu. Zatim pozove Ericu i Foresta da im se pridruže. Erica je bjesnila nemoćno promatrajući kako joj Rafael uništava još jedan izlazak. Ovu večer željela je provesti s Forestom, a sada sjedi, kao u klopci, između dva muškarca što su se borila za nju. Jedan je želio njezin pristanak za udaju, a drugi ostvarenje svoje davno sklopljene bračne obveze. Obrazi su joj se zarumenili, kada osjeti Forestovu ruku oko svojih ramena. Nije mogla uzvratiti dodire jer ju je Rafaelova prisutnost podsjećala kako nije slobodna. Nakon nekoliko trenutaka provedenih u opuštenom razgovoru, -
Forest upita Rafaela:
-
Jeste li oženjeni, don Rafael? Iščekujući najgore, Erica poblijedi.
Žena koju sam odabrao još nije pristala da mi bude supruga - mimo odgovori, uputivši Forestu samouvjeren pogled. - Ali siguran sam kako će se brzo odlučiti. Forest pogleda Ericu, a u očima mu zaplamsa ljubomora. -
Možda joj treba više vremena - ona tiho primijeti. - Brak je obaveza za cijeli život.
-
Slažem se, gospođice Wakefield - reče zavodničkim glasom.
Nepromišljenost može imati nesagledive posljedice. Erica zašuti, i dok se pitala što sada Rafael namjerava, on progovori. - Smijem li zamoliti za jedan ples sa gospođicom Wakefield? -upita Foresta. Bilo je nepristojno odbiti i Forest nevoljko pristane. U slijedećem trenutku Rafael ju je vodio prema plesnom podiju. Tijesno priljubljena, Erica se ubrzo prisjeti koliko je Rafael privlačan muškarac. Drhtala je od njegovog snažnog tijela i ruku što su je neprimjetno milovale.Zašto me ne ostaviš na miru? jedva čujno zapita ga.
Mislio sam da žena voli kada joj suprug poklanja pažnju. -Rafael šaljivo uzvrati Nećeš još dugo biti moj suprug - gorko odgovori Erica. Rafael se veselo nasmije. Nisi uvjerljiva, Erica. Jezik ti je oštar, ali tvoje je srce nježno poput golubice - prošapće joj tik do uha. - Svojim riječima izazivaš oluju, dok ti srce žudi za mirnom lukom. Poznajem te bolje no što misliš, draga! -
Kako možeš biti siguran da ću ostati s tobom u braku?
Jednostavno. Da nisi željela imati mir, zar bi naš brak još bio tajna? Ona zatvori oči, skrivajući se od okrutne istine što ju je izgovorio. Na kraju plesa vrate se za stol gdje ju je dočekao Forestov zabrinut pogled. Uzalud je pokušavala osloboditi se Rafaelove prisutnosti. Bila je usamljena i dok ju je Forest vozio kući, očajnički je željela nestati u njegovom zagrljaju. Spremivši se za izlazak, Erica uzme večernju torbicu. Pogleda na sat i polako krene prema ulaznim vraima. Forest će stići za nekoliko minuta, pomisli. Izlaziš li večeras s Grangerom? – iz sobe začuje znatiželjan očev glas. -
Da, večeras je koncert simfonijskog orkestra - vedro odgovori.
Sumnjam kako će se moći usredotočiti na glazbu. - primijeti Vance, sa divljenjem promatrajući Ericu. Duga plava haljina prekrasno joj je pristajala. Upravo sam to i namjeravala, tata. - odgovori Erica, tajanstveno zatrepćući svojim ljubičastim očima. Vance joj uzvrati osmijeh i vrati se u radnu sobu. Erica se naglo uozbilji. Iza zatvorenih vrata očeve sobe, za njega je postojao samo posao. Začuje se zvono na ulaznim vratima i Erica se trgne. Večeras se doista željela zabavljati. Možda je to poslijednja prilika, pomisli. Nasmiješi se i otvori vrata. -
Ti! - gotovo krikne. Rafael ju je zadovoljno promatrao.
- Upravo tako, to sam ja, Erica! - odgovori mimo. - Zar me nećeš pozvati da uđem?
Od zaprepaštenja tijelo joj se ukoči. Prstima je čvrsto stezala kvaku na vratima, ali se niti ne pomakne kako bi ga propustila u predvorje. Što radiš ovdje? - uzrujano ga upita. On ne odgovori. Izlaziš li večeras? Da, idem na koncert - promrmlja, pogledavajući iza Rafaela ne bi li ugledala Foresta. Nisi... nisi odgovorio na pitanje. Što radiš na vratima moje kuće? On samouvjereno zabaci glavu a crna kosa zasja na mjesečini. Prošao je tjedan koji sam ti ostavio za razmišljanje - odgovori. Od straha nije mogla dahnuti Jedva čujno odvrati. - Zato si došao? Da čuješ moj odgovor? Došao sam kako bih razgovarao s tvojim ocem. Nećeš mu valjda reci za nas. - Erica osjeti kako ju preplavljuje strah. Zar bih trebao? Erica začuje zatvaranje automobilskih vratiju i uskoro ugleda Foresta što je u elegantnom odijelu koračao kamenim puteljkom prema kući. Sigurna sam kako ništa nećeš odati! - promatrala gaje iščekujući potvrdni odgovor. On se zagleda u njezine ljubičaste oči i nasmije se. Preklinjem te, nemoj to učiniti! Lice mu se uozbilji. Pričekati ću tvoju odluku, Erica. Kada je Forest već bio nadomak ulaznih vratiju, Erica ustukne i otvori ih. Ugledavši Rafaela, Forest ga uglađeno pozdravi, upućujući Erici iznenađen pogled. Reći ću ocu da ste ovdje, gospodine de la Torres - promrmlja Erica. Vance Wakefield nije se začudio kada mu Erica najavi Rafaela i nakon nekoliko minuta on uđe u očevu radnu sobu. Sto želi gospodin de la Torres? - začuđeno ju zapita dok su koracali prema automobilu. Erica mimo uzvrati. - Mislim da želi razgovarati o poslu - bila je sretna što je tako brzo pronašla odgovor, iako u njega nije nimalo vjerovala. Večer je bila uništena već prije nego je i započela. Za vrijeme čitavog koncerta Erica je mislila samo o tome kako se mora vratiti kući. Baš sada, pomisli, Rafael možda iznosi činjenice njezinom ocu. Nije se osjećala dobro i zamoli Foresta da ju u stanci vrati kući. Ušavši u kuću, Erica pokuca na vrata očeve radne sobe i uđe. Rafael je još uvijek razgovarao s Vanceom i obrazi joj se Ijutito zarumene.
Zar je koncert već završio? -upita ju otac nakon što je pogledao na svoj skupocjeni zlatni sat. Ne, ali je Forest primio važan poziv i morao se odmah javiti -slaže Erica. - Radije sam se vratila kući nego da sjedim sama u koncertnoj dvorani. -
Poslovni poziv u ovo doba?! -upita ju začuđeno otac.
Ti najbolje znaš kako je to s poslom, tata! - odgovori ona umiljato, promatrajući očevo lice ne bi li otkrila o čemu su Rafael i on razgovarali. - Već sam se naviknula. -
Baš šteta. - primijeti Rafael. -Šteta je naviknuti se na takvo što.
Naviknula sam prihvaćati poslovne obaveze kao neodgodivu činjenicu, senor! - ona oštro odgovori. Rafael je znao zašto se tako rano vratila kući, pomisli Erica. Zato se i nije iznenadio kada ju je ugledao na vratima radne sobe. Ustajući, Rafael reče: Već je dotsta kasno, senor Wakefield suviše sam vas zadržao. Ne naprotiv - otac ustane i naslonjača- - Ja... - pogleda u Ericu pa nastavi - ...uživao sam u našem razgovoru. Ja ću ispratiti don Rafaela - Erica brzo predloži. Očev odsutan pogled na trenutal ju uplaši. Vjerojatno su razgovarali o njihovom braku, jer ju inači Vance ne bi tako strogo gledao. -
Izvrsna ideja, Erica - otac se hladno složi i pozdravi se sa Rafaelom.
Zatvorivši vrata radne sobe Erica progovori. -
Što si mu rekao? - ljutito ga upita.
-
Što misliš da sam mu rekao - on mimo odgovori netremice ju promatrajući.
Rekao si mu nešto o nama, zar ne? - Rekao sam ti kako ću najprije pričekati tvoju odluku. - hladno ju podsjeti Rafael. -
Znam što si rekao. Nisam ti vjerovala ni tada, kao ni sada!
Rafael je gubio strpljenje. -
Ne izazivaj me, Erica! - Želim znati o čemu ste razgovarali! – ponovi ona.
On ju oštro pogleda, dok su mu crne oči bijesno sijevale. - Tvoj otac ima vrlo krute životne stavove prema kojima živi, a isto očekuje i od drugih. Sumnjam da bi itko na njega mogao utjecati, a najmanje stranac! -
Zar očekuješ kako ću ti nakon svega povjerovati?
Rafael ju snažno zgrabi. Kako se usuđuješ prigovarati i kada su ti usne još tople od poljupca drugog muškarca! - zapita ju i vidno uzbuđen. -
Rafael! - Erica jedva zausti.
Bespomoćno je pokušavala osloboditi se iz stiska. - Moje ime izgovaraš samo onda kada nešto trebaš! - prigovori joj dubokim glasom. Naučiti ću te da to ne činiš! - Boli... boli me!- ona zavapi, Jedva se suprotstavljajući njegovim jakim rukama. Reci mi, što zapravo želiš? -Rafael je nastavio. - Nježni dodir ljubavnika? Možda si već požalila što te njegove ruke nisu prve milovale? -
Rafael! - plačljivim glasom preklinjala ga je, dok su joj niz obraz tekle suze.
Želiš biti slobodna, zar ne? Slobodna i od mene i od mog imena? - on se glasno nasmije. - Neću te pustiti, Erica. Kazniti ću te za tvoju nepromišljenost. Iznenada se nagne prema njoj i svom silinom počne ju ljubiti. Erici se zacrni pred očima i na trenutak pomisli kako će izgubiti svijest. Nije imala snage opirati se, ali niti uzvraćati poljupce. Rafael se uskoro odmakne i pusti ju. Napravivši nekoliko koraka, reče: Doći ću po tebe sutra u dva sata poslijepodne - bila je to naredba. - Očekujem tvoj odgovor. -
Idi dovraga! - poviče Erica, dok joj je srce ubrzano kucalo.
On ju samouvjereno pogleda. - Dok sam s tobom, osuđen sam na pakao! -
Zašto si onda toliko uporan? -ona se ponovno pobuni.
Zato jer si ti moja supruga. - Rafael mimo odgovori i bez pozdrava pode prema automobilu. Erica je nekoliko minuta nepomično stajala u predvorju, oporavljajući se od šoka što ga je upravo doživjela. U taj čas otvore se vrata radne sobe i ona ugleda oca. -
Što... što je htio don Rafael? -upita ga, hineći nezainteresiranost.
Vance se trgne iz zamišljenosti i odgovori: Došao je razgovarati o jednoj nekretnini. Zapravo, tako je započeo naš susret, da bi mi naposlijetku zatražio dopuštenje da se ti i on viđate. Da se viđamo? - Erica upita gotovo bez daha. - I što si mu odgovorio? - U strahu je iščekivala očev odgovor. Odgovorio sam... hm... - oklijevao je, nelagodno kimajući glavom. - Najprije sam ga htio ismijati, ali sam onda shvatio kako se ne šali. Rekao sam mu kako izlaziš s Forestom Grangerom, ali da nemam ništa protiv niti da se viđaš sa njime, ako ti to, naravno želiš. -
Zamolio me da se sutra vidimo - priopći mu Erica.
-
Jesi li pristala?
-
Jesam. - Nije imala snage , objašnjavati ocu kako je to zapravo bila ucjena.
- Koliko je zapravo ozbiljna veza između tebe i Foresta Grangera? 7 Prvi Puta u njezinom životu otac m joj je postavio otvoreno pitanje. Obično je to za njega činio netko drugi. -
Nisam još sigurna.
Shvatio sam kako neki put zaboravim da sam ti otac. – odsutno primijeti Vance. Uvijek sam zaokupljen samo s poslom, zar ne? Razumijem tvoju potrebu. Sada sam, uostalom, odrasla žena - nasmiješi mu se, žaleći što nisu toliko bliski da ga zagrli.
-
Forest je ambiciozan i vrlo sposoban mladić. I, što mi je osobito drago, ne boji me se – Vance Wakefield utonuo je u svoje misli. - Posao je od presudne važnosti u j njegovu životu. Baš kao i u mome.
-
Nije li to slučaj sa svakim muškarcem? - gorko ga upita i Erica.
-
Nije. Za mnoge je muškarce je obitelj najvrijednija. Erica najednom shvati o kome otac govori.
-
Govoriš li o don Rafaelu?
-I o njemu - odgovori Vance. - Čini mi se kako je za njega obitelj uvijek na prvome mjestu nakašlje se, i doda: - No, to je samo moja pretpostavka... Na prvome mjestu, pomisli Erica. Obitelj i tradicija bili su mu toliko važni da ju je pod svaku cijenu želio zadržati. Čak i onda kada je znao da ga ne voli. Život sa njome bio je pakao, ali Rafael se nije predavao.
-
Savjetujem ti da razmisliš koliko je tebi važna obitelj prije nego se ozbiljnije vežeš za Grangera - primijeti Vance. Osjećala je kako u njoj raste bijes
-
Je li Rafael …... don Rafael nešto predložio? - Ijutito upita oca. Naravno da nije. Zašto si tako ? Ona mu samouvjereno odgovori. Zato jer samnom nikada ne razgovaraš na ovakav način Na trenutak zastane, pa doda: - Ako opće razgovaraš.
-
Ne razgovaram? - Vance se naglo uozbilji i među njima nastane šutnja. Slomljenog glasa, on nastavi: - Da, u pravu si... Laku noć, Erica.
-
Erica odvrati, ali otac je već zatvarao vrata od radne sobe. Nije ju čuo i tako je briga za njezinu budućnost nestala jednako brzo kao što je i došla. Bilo je sunčano poslijepodne kasnog listopadskog dana. Rafael zaustavi automobil u središtu San Antonia i Erica izađe. Otkako su se našli, jedva su progovorili nekoliko riječi. Nije ju zanimalo kamo idu, a on joj zauzvrat ništa nije govorio. U ranim poslijepodnevnim satima središte grada vrvilo je od ljudi Erica se osvrne, pitajući se što je Rafael naumio. Hoće li ju povesti na vrh poslovnog tornja što se uzdizao ispred njih? Možda je namjeravao gurnuti ju s poslijednjeg kata i riješiti se muke, šaljivo pomisli.
Iz razmišljanja ju trgne njegova ruka što ju povede niz ulicu. Oni stignu do stepenica i spuste se na šetalište. Dok su koračali uz rijeku, Rafael je zainteresirano razgledavao brojne prodavaonice, noćne klubove i restorane. Erica je, pak uživala u ljepoti prirode što je opstala u samom srcu grada. Vjetar je iz obližnjih vrtova donosio miris tek procvalih grmova, a stoljećima stara drveća nadvijala su se nad rijekom. Rafael zastane kako bi zapalio cigaru i uskoro otpuhne plavičasti dim opojnog sladkastog mirisa. -
Rijetko čovjek uspije ostvariti svoje snove - primijeti zamišljeno.
Erica na trenutak pomisli kako govori o sebi i dobro raspoloženje zamijeni napetost. Rijeka je mogla doživjeti strašnu sudbinu: nadsvoditi ju i pretvoriti u gradski kanalizacijski odvod. Arhitekt koji je osmislio ovo šetalište doista zaslužuje počast. Erica kimne glavom dijeleći njegovo mišljenje. Doista, usprkos širenju San Antonia, ovaj je dio grada ostao netaknut, kao i prije više od polovice stoljeća. Okrene se prema Rafaelu i reče: -
Nisam znala da tako dobro poznaješ San Antonio i njegovu povijest.
Zaboravila si - nasmije se. - Ja sam povjesničar. Osim toga, veći dio sjeverozapada bio je najprije pod španjolskom, a zatim i pod meksičkom vlašću. Nadam se kako ti onda ne smeta što upravo stojimo ispred teksaškog Kipa slobode obrazloži ona. Ovdje se ginulo za slobodu. - Zar ti dokazuješ vaše pravo na sloboduzačuđeno ju upita -
Zapravo, borim se za vlastu slobodu. Molim te, daj mi rastavu! - zamoli ga
-
Ne mogu to učiniti. I ja se borim za ono u što vjerujem – reče o nestrpljivim glasom.
Misliš da sam bezobzirni divljak, ali i u prošlosti je bilo tako. Okrutnos se gasila ljubavlju i odanošću - nježno je pogleda pa nastavi. Ne tražim da me voliš. ali zahtijevam poštovanje. Enca se kiselo nasmije. -
Nisi mi ostavio mnogo izbora. Zašto me ne bi pištoljem uvjerio?
-
Ne ponašaj se kao razmažena djevojčica! — odvrati Rafael oštro.
Istog trenutka Enca plane. - Ja sam odrasla žena. Očekivao si odgovor, sada ćeš ga i čuti! ljutito poviče - Biti ču tvoja žena, ali ne zato što te se bojim. Pristajem na tvoju ucijenu zbog oca. Rafael ju je promatrao, a zatim ju prekine.
- Svjestan sam da nisi svojom voljom postala. Znam i da me ne voliš, stoga ne moraš neprekidno ponavljati već rečeno - glas mu je bio bezosjećajan i hladan. - Bilo bi korisnije uvjeriti oca kako te baš ja zanimam. No. večere pod svijećama i šetnje na mjesečini podržavati ćemo samo onoliko koliko je neophodno... - Moramo li baš? - ona prošapće. drhteći pri pomisli na duge večeri Što ce ih provoditi u njegovu društvu. - Zar ne postoji drugi način? On odmahne glavom. Ne možeš neprekidno bježati. Suoči se neugodnim obavezama našeg braka. Već sam se suočila. Podsjeti ga Erica - Pristala sam ostati tvoja žena. - Ali bi ipak rado izbjegla onih nekoliko tjedana koje zbog obitelji i prijatelja moramo zajedno provesti Radije bi pobjegla, nego se suočila s Forestovim Ijutitim licem! Erica ga je iznenađeno promatrala. S lakoćom joj je čitao misli. Ne znam lagati i zato sumnjam da će on povjerovati kada mu kažem da volim tebe, a ne njega Neće imati druge mogućnosti nego se pomiriti da si moja žena -izjavi Rafael. - Forest te je zaprosio. zar ne? -
Kako znaš? - Erica ga zapita u čudu.
-
Rekao mi je tvoj odvjetnik, Jules Blackwell - odvrati. - Ako ti je Forest ljubavnik, ne znači da ćemo se zbog toga rastati! Forest zna da ga volim. Rekla sam mu bezbroj puta.
-
Ljudi se iznenada odljubljuju - Rafael mimo primijeti. - Često se tjelesna privlačnost pogrešno tumači kao ljubav. U to ćeš ga morati sama uvjeriti. Ovaj umišljeni ljepotan ima odgovor na svako pitanje, pomisli Erica okrenuvši glavu. U istom trenutku sjeti se kako je sretna sto ju Rafael upravo tjelesno privlači. Zatim se predomisli. Činile joj se neizdrživim, živjeti sa muškarcem kojega ne voli. Čuo si moju odluku. Možemo li sada poći? - zahtijevala je. - Ili ćeš i dalje likovati? On je zgrabi i okrene prema sebi.
-
Ovog trenutka ne osjećam se kao pobijednik - poviče. - Inatiš se i sposobna si me dotjerati do ruba strpljenja... – njegove crne oči sijevale su od bijesa. - Odvesti ću te kući. Rafael je cijelo vrijeme vožnje šutio. Erica se trudila ignorirati ga, baš kao i on nju, ali ne uspije. Bio je uglađenog ponašanja, ali neukrotiv poput divlje mačke. Promatrajući zgrade kraj kojih su prolazili, ona utone u misli. Ovaj je muškarac njezin suprug. Upravo je pristala čitav život provesti sa njima. Tek ovog trenutka shvati ozbiljnost svoje odluke i zadrhće. Automobil se ubrzo zaustavio pred kućom, i Erica se trgne iz zamišljenosti. Rafael joj pruži ruku i ona izađe, no umjesto da krenu prema kući, on ju čvrsto primi i zadrži pokraj automobila. - Sudbina ti je pružila jednostavno rješenje da pokažeš Forestu svoje osjećaje. Upravo nam se približava... Erica se osvrne ne bi li ga ugledala, ali on ju spriječi.
-
Ne okreći se! - Rafael joj gotovo naredi - Poljubi me!
Erica teško uzdahne. Foresta neće nikada riječima uvjeriti kako ga ne voli. Primakne se Rafaelu, a on svoje usne nježno prisloni uz njezine. Izenada začuje se tresak automobilskih vrata. Ona se tren od srama zarumeni.
-
Nisam mogao povjerovati kada mi je Lawrence rekao da si sa njime! - ljutito poviče Forest. Lice mu je bilo blijedo od bijesa. Njegove riječi zaboljele su je i ona ne progovori.
-
Erica je slobodna viđati se sa kime želi. Koliko znam, među vama nije bilo čvrstih dogovora, zar ne? - Rafael ga samouvjereno upita.
-
Bio sam naivan i povjerovao ti - reče gledajući Ericu. - Nisam mogao pomisliti da si toliko proračunana. Sada znam zašto te zovu hladnom djevojkom - izgovorivši poslijednju riječ naglo se okrene i brzim korakom krene prema automobilu.
Ona ga pokuša zaustaviti.
-
Forest... - prošapće slabim glasom.
Rafael ju spriječi.
-
Pusti ga da ode, Erica - reče odlučno. - Ne produžuj mu patnju.
-
Od mene tražiš da budem milostiva - tužno reče, a u očima joj zasjaše suze. - U tvom srcu, međutim, nema niti trunke milosti.
-
Naprotiv, ima - odgovori. - Ne želim da se mučiš s muškarcem koji ne može biti tvoj. Zaboravi ga i maštaj o noćima što su pred nama!
-
Kako možeš tako govoriti? - umalo zaplače, izvlačeći se iz njegovog zagrljaja.
-
One noći u Acapulcu strastveno si me grlila - reče zavodničkim glasom. - Jedino ja znam kako tvojim tijelom teče vatra, a ne led!
-
Erica se ponovno zarumeni i bez pozdrava žurno krene prema kući pitajući se koliko će još puta bježati od ovog muškarca? Ericin prekid s Forestom izazvao je čuđenje, a naročito njezino pojavljivanje u Rafaelovom društvu. Večeri su provodili na koncertima ili u restoranima gdje zbog mnoštva nisu mogli biti sami. Godilo joj je nakratko zaboraviti mučnu situaciju u kojoj se nalazila, iako je uvijek osjećala Rafaelovu prisutnost. Bio je privlačan muškarac, ali ga ona ipak nije mogla prihvatiti. Kako i bi, kada ju je ucijenio.
-
Zvonce na vratima butika najavilo je kupca. Donna je bila u stražnjem dijelu butika, osvježavajući se nakon ručka, i Erica odluči zamijeniti ju. Uputivši se da pozdravi kupca, na vratima ugleda Rafaela. On kinine u znak pozdrava uputivši pogled prema Donni koja je upravo izlazila iz svlačionice.
-
Erica se nije trudila izgledati veselo.
-
Nisam te danas očekivala - kratko reče.
-
Najveće zadovoljstvo pružaju upravo neočekivani susreti! - pozdravi ju maznim glasom. - Današnje poslijepodne sam slobodan i želio bih ga provesti s najljepšom ženom.
Crne oči gledale su ju tako iskreno, da mu je umalo povjerovala, ali se odmah sjeti Donne. Na usnama joj zatitra ironičan osmijeh.
-
Nadam se kako si na mene mislio? - odgovori zajedljivo.
On ju zagonetno pogleda. - Zar ne znaš kako moje oči vide samo tebe? - nježno ju upita.
-
Morati ćeš me ponovno uvjeriti.
Rafael se nakloni.
-
Najprije ćemo poći na ručak, a poslije imam za tebe iznenađenje.
Njegova zadnja rečenica uplaši ju. Kuda će ju odvesti? Erica zadrhće od pomsli kako će ostati sa njime nasamo.
-
Zar to ne može pričekati? - upita ga. — Danas doista nemam vremena.
-
Ali utorkom rijetko imamo mnogo posla. — Donna se iznenada uključi u razgovor. - Ja ću se pobrinuti oko butika. Bijesna Erica joj je željela povikati da zašuti, ali ne reče ništa.
-
U tom slučaju nema razloga da ne pođemo - reče Rafael smirenim glasom.
-
U pravu si - ona pristane uputivši mu oštar pogled. - Idem po torbicu.
-
Poslije nekoliko minuta izašli su iz butika praćeni Donnim vedrim licem. Rafael joj ovije ruku oko struka i povede. Kako su dani prolazili Erica se naviknula da ju on u javnosti grli, ali danas nije mogla izdržati.
-
Nitko nas ne vidi - reče hladnim glasom. - Stoga nema razloga da me grliš. – Zašto se sada ljutiš?
-
Ja se zapravo stalno na tebe ljutim. I neću ti nikada oprostiti što si me prisilio da ostanem s tobom u braku. Koračajući, stigli su do stepenica što su vodile prema glavnoj ulici. Erica je upravo htjela zakoračiti kada ju Rafael snažno primi za ramena i okrene prema sebi.
Pitam se što mi posebno prebacuješ. Brak? Ili to sto sam te prisilio? - upita ju. Dlanovi su joj se oznojili i Erica nije mogla jasno govoriti. – I jedno i drugo. Njegove muževne usne bile su joj suviše blizu i ona se jedva odupirala da ga ne poljubi. -Kako želiš. Nemam ništa protiv da se ljutiš - tiho reče. Trenutak je šutio, a onda ju zapita:
-
Zašto se držiš tako ukočeno?
-
Nema razloga pretvarati se kako se volimo - ona brže odgovori.
-
Ali kako ćeš se onda opustiti? -Nikada se uz tebe neću opustiti, Rafael.
On ju naglo pusti.
-
Pođimo jesti dok još osjećam glad.
U zraku se osjećala napetost i oni jedva okuse jelo. -Željela bih se sada vratiti u butik. - Erica progovori čim su izašli iz malog restorana.Kratka vožnja automobilom neće ti oduzeti mnogo dragocjenog vremena - zlobno će Rafael.
-
Često se okrutno ali šalio sa njom, ali je rijetko bio tako zloban. – Kamo idemo? – oklijevajući ga upita dok je otključavao vrata od automobila. On ne odgovori već usmjeri automobil prema glavnoj gradskoj ulici. Već su izlazili iz grada kada Rafael progovori. Glas mu je bio hladan.
-
Moj prijatelj nedavno je kupio kuću u San Antoniu. Oštećena je i trebati će ju potpuno obnoviti - kratko ju pogleda. - Budući da on i supruga nisu sada ovdje zamolili su me da pogledam unutarašnjost kuće i savjetujem preuređenje. Želio bih da mi se pridružiš.
-
Tamo, dakle, idemo - prošapće Erica s olakšanjem.
Zar si očekivala nešto drugo? - Rafael ju tiho upita - Mislila si kako ću te odvesti na osamljeno mjesto i konačno ostvariti svoja prava kao suprug?
-
Nisam znala što namjeravaš - osjeti kako joj se obrazi rumene i ona obori glavu - ali sam se ipak nadala kako me ne bi prisiljavao na takvo što.
-
Nećeš se zauvijek moći skrivati iza činjenice da voliš drugog muškarca, draga.
Rafael zaustavi automobil ispred velike kuće građene u mediteranskom stilu. Erica zastane i zagleda se u građevinu koja je vapila za uređenjem, kao i zelenilo u vrtu za njegovanjem. Pročelje je bilo zagrađeno drvenim daskama na kojima su radili zidari, dok su tri vrtlara obrezivala drveće i ružičnjak. Rafael ju kroz ukrašena željezna vrata povede u vrt i po kamenoj stazici do kuće. Unutra se također užurbano radilo. Zaokupljena prekrasnom kućom ona zaboravi na svoje loše raspoloženje. Erica prođe kroz veliki salon kojega je ukrašavao starinski kamin i ogleda se oko sebe. Zrak što je dopirao kroz otvorena vrata donosio je miris tek rascvalog cvijeća. Ona zatvori oči i zamisli kakav bi namještaj ona odabrala, kada bi tu živjela.
-
Treba li nešto promijeniti? Ili dodati? - prekine ju Rafael.
-
Ništa ne bih mijenjala - odgovori ona. Izađe na terasu sa koje su stepenice vodile u vrt i zagleda se u bezbrojne rascvjetane grmove.
-
Dakle, sviđa ti se.
-
Da - Erica oduševljeno odgovori. - Tvoj je prijatelj doista sretan. Rafael joj priđe.
-
- Lagao sam ti, Erica. Ovo nije prijateljeva kuća. Ona pripada meni. Zapravo, pripada
nama. Ona ga zbunjeno pogleda. - Prevario si me! Zašto? - Ne bi ju niti pogledala da sam ti odmah rekao kako je moja, zar ne?
-
Erica se odmakne, nevoljko priznajući kako je u pravu.
-
Živiš u Meksiku. Zašto si ovdje kupio kuću?
Rafael se naglo okrene. Lice mu je bilo blijedo, a iz očiju mu je strujao bijes.
-
Doista si drska! — ljutito poviče. - Da, Meksiko je moj dom, upravo kao što je Teksas tvoj! Bio sam naivan i mislio kako bi voljela živjeti u San Antoniu gdje su ti prijatelji i obitelj!
-
Erica duboko uzdahne. Željela mu je vjerovati, ali se bojala.
-
Nadam se kako razumiješ da me pomisao o zajedničkom stanovanju niti najmanje ne veseli! - zlobno mu odvrati.
-
On ju čvrsto primi za ramena. Lice mu se u ljutnji izobliči.
-
Bilo bi najmudrije da zašutiš i sačekaš me u automobilu. - reče joj prijetećim glasom, odgurujući je od sebe. - Zadržati ću se nekoliko minuta s radnicima, a zatim ću te odvesti kući.
-
Erica brzim korakom krene prema automobilu, svjesna kako je ovog puta doista pretjerala. Rafael joj se uskoro pridruži. Cijelim putem do kuće šutjeli su. Nemili događaj oko kuće potpuno je promijenio njihov odnos. I dalje su se viđali nekoliko puta na tjedan i izgledalo je kao da se nije ništa promijenilo. Samo je Erica osjećala njegov odsutan pogled, a osmijeh mu je uvijek bio hladan.
-
U besanim noćima prisjećala bi se prvih nekoliko tjedana što ih provela sa Rafaelom. Iako ga je prezirala, ipak je uživala što joj uzvraća pažnju i nježnost. Žaleći za izgubljenom bliskosti pokušavala ga je razvedriti, ali uzaludno. Zauvijek su se udaljili.
-
Za vrijeme primanja kod uglednog meksičkog slikara Ericina poznanica Mary Ann Silver dugo se zadržala u razgovoru sa Rafaelom o izložbi u Meksičkom kulturnom institutu. Erica je stajala do njega ali joj se on ne obrati niti jednom riječi.Vidjevši njezinu nelagodu, Mary Ann ju drskim glasom ljubomorne žene upita: Jesi li već posjetila izložbu Erica?
-
Rafarl se okrene prema Erici i preduhitri njezin odgovor.
-
Nije, ali sutra ću je osobno povesti u obilazak.
-
Erica je i dalje šutjela diveći se njegovoj okretnosti. Želio je pokazati kako se Erica istinski zanima za njegov poziv.
Sutradan poslijepodne pošli su u razgledavanje izložbe. Dok joj je objašnjavao svaki pojedini izložak, Erica ga je zainteresirano slušala. Bio je doista veliki stručnjak, pomisli. Ali ona je ipak najviše žalila što je nestao onaj žar što ga je iskusila u Acapulcu. Na izlasku iz Instituta, Erica progovori: -
Kamo sada idemo?
Rafael ju hladno pogleda i odgovori: Odvesti ću te kući. Nadam se kako ti moje loše raspoloženje neće pokvariti dan - doda zlobnim glasom. Iako je žalila za izgubljenim poslijepodnevom, Erica ne reče ništa. Rafael je zauvijek izgubio zanimanje za nju, pomisli, i sjeti se mučnog zajedničkog života što ih čekao. Vozeći se prema njezinoj kući oboje utonuše u misli. Šutnja je tako postala njihova svakodnevnica. Erica je tog poslijepodneva bila vrlo uznemirena. Odlučila je ranije zatvoriti butik i zamoli Donnu da pođu. Budući da je imala slobodnu večer, odluči duže ostati u gradu. Grimizni zalaz sunca počeo je i zapadati nad gradom, pridonoseći njezinom tugaljivom raspoloženju. - Odsutno je koračala uz rijeku. Restorani i kafei još su bili prazni, i ona sjedne za mali stol u svom omiljenom restoranu. Nije voljela alkoholna pića, i osim u društvu, izbjegavala ih je. Naročito je mrziIa piti sama. Danas ipak učini iznimku i naruči čašu bijelog vina. Upravo je otpila prvi gutljaj, kada začuje poznati glas. - Vidi, vidi! Nije li to gospođica Wakefield, sama, bez latinskog ljubavnika! Erica podigne glavu i od iznenađenja izgubi dah.
-
Forest! - jedva izusti.
-
Pitao sam se hoćeš li me uopće prepoznati - lice mu je bilo ukočeno.
Erica nije vidjela Foresta od onog kobnog poslijepodneva kada su se ona i Rafael poljubili. Njegove nekada tople oči sada su ju hladno promatrale i suze joj zasjaše u očima.
-
Mislio sam da cijelo vrijeme provodiš s očaravajućim don Rafaelom! - primijeti on zlobno. Ona pogne glavu pod njegovim uvredama.
-
Molim te, prestani! - kosa što je pala na lice sakrije suze koje su tekle niz obraze. Ne podižući pogled ona začuje udaljavanje njegovih mekih koraka. Trgne se i potrči. Nije mogla podnijeti da ga opet izgubi. Neizvjesna budućnost sa Rafaelom bila je za nju pretežak teret i ona poželi zagrliti ga i sve mu ispričati.
-
Forest! — poviče, jedva ga sustižući.
-
On uspori korak i naglo se okrene.
-
Nemamo više o čemu razgovarati! - ljutito poviče - A naročito ne želim tvoje sažaljenje!
-
Nedostaješ mi - prošapće Erica.
-
. Na trenutak Forest zastane, ali ubrzo na lice mu se vrati ironičan osmijeh.
-
Ne možeš imati i mene i Rafaela! Uostalom, već si odlučila koji ti je draži!
-
Ali, nisam željela da bude tako! Šuteći ju je promatrao.
-
Ne razumijem o čemu govoriš - odvrati i krene.
-
Ona ga primi za ruku.
-
Znam. Bila bi najsretnija kada bih ti mogla sve ispričati.
-
Dodir njezinih ruku slomi i poslijednji Forestov otpor. Naglo joj priđe i privije ju u zagrljaj, strasno ju ljubeći. - Mislim da sam izgubio razum. Nisam trebao priči stolu kada sam te ugledao.
-
Drago mije da jesi.
-
Zašto? — rukama joj obujmi lice i zagleda se u njezine ljubičaste oči. — Zašto si to učinila? Zatvorivši oči, Erica zaklima glavom. Kada je napokon došao trenutak da mu sve ispriča, osjeti se ustrašenom.
-
Kada bih ti rekla, mrzio bi me još više!
-
Doista bih te trebao mrziti. Vjerovao sam da me voliš i da ćemo se oženiti - zastane, a zatim ljutito nastavi: - U poslijednjih mjesec dana znao sam za svako mjesto gdje si bila s tim... tim... Erica mu prstima dotakne usne kako bi zaustavila bujicu ružnih riječi.
-
Uvjerio sam se kako mi do tebe više nije stalo. Danas se, međutim, sav moj bol ponovno vratio. - Forest joj pruži ruku. - Hoćemo li prošetati?
-
Mislim da to nije pametno. - Erika odgovori i odmahne glavom.
-
On ju pogleda s nevjericom. Prije nekoliko trenutaka držao sam te u zagrljaju, a sada mi govoriš kako ne možemo niti prošetati. Zar me želiš izluditi?
-
Ne znam što činim - prizna. U glavi joj je brujalo. Obavezala se Rafaelu i susret s Forestom nije to promijenio.
-
Objasni mi što se događa! - reče Forest nestrpljivo. - Sviđa li ti se don Rafael? Možda si željela provjeriti koliko je naša ljubav čvrsta? - Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim reče : Nisam ti pružio priliku za objašnjenje. Zašto me onog dana nisi zaustavila i rekla kakva sam budala?
-
Zato jer nisi bio budala - Erica se suprostavi.
-
Sto sada to znači? Ne možeš voljeti i jednoga i drugog!
Molim te, ne ispituj me! Forest se nije predavao. To su jednostavna pitanja. Voliš li me? Da, ali…. Voliš li don Rafoela? Ne! - ona brzo odgovori. Ako ga ne voliš, zašto onda svima dopuštaš, pa i meni, da mislimo suprotno? Ne mogu ti odgovoriti - reče slomljenim glasom. Forest najednom zašuti i zamisli se. Stoji li iza ovoga tvoj otac? -Kako si na to uopće pomislio - zaprepašteno ga upita Erica. - Ovo ne nalikuje na tebe, Erica. Možda te je uvjetovao da se vida s Rafaelom kako bi unaprijedi svoj posao... Erica mu odlučno odgovori: - Naravno da nije! Ne može optužiti mog oca za nešto što nije učinio! - njezino je strpljenje bili na kraju i ona počne drhtati. - Tata je povremeno bezosjećajan, al nikada ne bi takvo što učinio! Forest odmahne glavom. - Osjećam kao da se nečega bojiš. Mnogo puta spomenula si kako se sve događa protiv tvoje volje – on nemirno prođe rukom kroz gustu kosu. - Jedini čovjek koji je sposoban natjerati te da činiš ono što ne želiš, jest tvoj otac, a sada mi govoriš kako sam u krivu. Da, u krivu si – odlučila je šutjeti. Rafael je ima pravo, pomisli. Nije se trebala upuštati u razgovor s Forestom i dopustiti čežnji da se ponovno rasplamsa. Dopusti mi da ti pomognem. Volim te - nježno joj šapne. – ne shvaćam u čemu je problem, a bez obzira, zajedno možemo riješiti. -
Ne znam o čemu govoriš? Erica se povuče. — Najbolje je da pođem.
Forest ustraje. — Obećao sam ti kako ću te štiti, sjećaš se? Zašto mi onda ne dopustiš da ti pomognem? Ovo moram sama riješiti odbije ga, ali u sebi se borila sa neodoljivom potrebom da mu prepusti i napokon odahne. — Ne mogu te uplest u svoj život.
- Ja te volim. Već sam upleten u tvoj život.
-
Molim te, prestani!
-
Pođimo negdje i započnimo razgovor ispočetka. - predloži Forest vidjevši ju kako se koleba. - Ne! - odvrati ona odlučnim glasom. Trenutak kasnije Erica se brzim korakom udaljavala. Srce joj je uzbuđeno kucalo kao da će od bola i iskočiti, a niz obraze tekle su joj i suze. Okrene se, ali srećom nije ju i slijedio. Trudila se potisnuti njegove riječi, ali stalno su joj se : vraćale. Što ako je potcijenila njegovu ljubav? Možda bi ostao uz , nju dok ne prođe mučna rastava s Rafaelom? Otac bi se sigurno jake naljutio, ali uz Forestovu podrški : mogla bi izdržati. Iznenada osjeti kako u njoj ne zadrživo raste ljutnja prema Rafaelu. Pretpostavio je kako će ju Forest napustiti i ostaviti ju nezaštićenom. Erica je ipak pristala na brak jer se plašila njegovih ucjena. Obriše suze i zamisli se. Možda ipak postoji način da ponovo bude sretna. Erica je nemirno koračala po svojoj sobi pogledavajući kroz prozor na izlazeće sunce. Bilo je sedam sati i trideset minuta. Nestrpljivo zgrabi torbicu i izjuri iz sobe. Cijelu noć probdijela je razmišljajući što da učini. Rafael je bio u pravu kada joj je govorio da čitav život pokušava pobjeći od neugodnih činjenica. Iskoristio je njezinu slabost kako bi ostvario svoj naum, pomisli. Ucjenjujući ju, obavezala se živjeti s muškarcem kojega je mrzila. Pristati na ucjenu, bilo je kao i pobjeći. Bojala se suočiti sa očevim bijesom i doživjeti njegovu osudu. Također nije željela izgubiti Forestovu ljubav. Uvjerila je samu sebe kako žrtvuje svoju ljubav za one koje voli. Najednom lice joj ozari osmijeh. Zamišljala je Rafaelovo zaprepaštenje kada mu priopći da ga napušta. Čak je sumnjala da će se odupirati i zatražiti sudski postupak. Skandal s kojime je nju plašio, zauvijek bi osramotio njegovu obitelj, a Rafael to sigurno neće dopusti. Sjedajući u automobil, pomisli koliko bi još dugo živjela u zabludi da nije susrela Foresta. Ipak, još uvijek sve može poći loše. Otac joj može uskratiti naslijeđe, Forest ju može napustiti, ali napokon bi bila slobodna spona što su je vezivale uz Rafaela. Promet na ulicama bio je gust. Bilo je točno osam sati kada je zaustavila automobil ispred hotela u kojem je odsjeo Rafael i pojuri unutra. Čekajući dizalo, likovala je. Onda se predomisli. Najprije će ga telefonski obavijestiti kako je u hotelu i dok se bude dizalom uspinjala, on će se pitati što je toliko važno ovako rano ujutro. Ona će mu sa zadovoljstvom priopćiti, pomisli.
Podigne slušalicu hotelskog telefona i zatraži Rafaelov apartman. Sjetivši se svog prvog boravka u hotelu i straha što ga je proživljavala nasmije se. Ovog puta sve je drukčije. Ona će biti ta koja će postavljati uvjete, a ne on. Telefon je dugo zvonio, ali nitko ne podigne slušalicu. Erica je napeto iščekivala. Nije mogla pretpostaviti kako Rafael nije u sobi. Prekine liniju i pozove recepciju hotela. - Molim vas možete li pozvati don Rafaela de la Torresa? - zamoli Erica - U njegovu se apartmanu nitko ne javlja. - Pričekajte, molim! - odgovori duboki glas. Preko zvučnika začuje se njegovo ime. Nekoliko trenutaka kasnije, muški glas se ponovno javi. Žao mi je, ali gospodin de la Torres se ne odaziva. Možete li još jednom pokušati u apartmanu? - Nakon stanke, glas odgovori. Apartman više nije zauzvrat. Erica zastane u čuđenju. – Ali on je odsjeo u ovom hotelu? Zamoljena je da ponovno pričeka, a kada joj se muškarac obrati,ona pretrne.
-
Gospodin de la Torres otkazao je apartman još prije tjedan dana, gospođice.
_ Otkazao? To je nemoguće!
-
Ostavio je svoju novu adresu,ovdje u San Antoniu.
-
Mogu li je dobiti, molim vas? - tražeći olovku i papir. Tek kada se vratila u automobil, pažljivo promotri adresu. Bila je to kuća što ju je nedavno kupio Rafael. Očito je ondje živio proteklih tjedan dana, ali se pitala zašto joj to nije spomenuo.
-
Nakon duge vožnje kroz gradsku gužvu, zaustavi automobil ispred Rafaelove kuće. Zadivljeno je promatrala obnovljeno pročelje, svježe obojanu ogradu i njegovane grmove u vrtu. Krene kamenim puteljkom prema ulaznim vratima. Znatiželjna, gotovo zaboravi zašto je došla. Trgnuvši se pritisne zvonce i uskoro začuje korake s druge strane vratiju. Ponosno digne glavu. Dugo je čekala ovaj trenutak, pomisli. Ukoči se kada na vratima ugleda nepoznatog muškarca. - Željela bih vidjeti don Rafaela. Je li kod kuće? - upita odlučnim glasom.
-
Da, ovdje je, ali... - muškarac je oklijevao - ...mislim da danas nikoga ne prima.
-
Ja sam Erica Wakefield. Molim vas prenesite mu kako ga želim vidjeti.
Sluga na trenutak zastane, pa odgovori:
-
Reći ću mu.
Otvori vrata i povede ju u predvorje. Dok je čekala osluškivala je kako muškarčeve cipele odzvanjaju mramornim podom. Iz predvorja mogla je vidjeti samo raskošno uređeni salon. U uglu je bio kamin, a na zidovima staklene vitrine ispunjene skupocjenim porculanom. Poželi se opustiti u kožnom naslonjaču i kroz otvorena vrata promatrati vrt što je blistao sav u cvatu. Iza sebe začuje korake. Muškarac joj se nakloni i s osmijehom reče:
-
Zao mi je, senorita. Don Rafael vas sada ne može primiti. Zamolio je da se vratite za jedan sat. Ona ga bijesno pogleda.
-
Kakva drskost! Ne želim se vraćati za jedan sat! - reče odlučno. - Prenesite don Rafaelu kako ga želim odmah vidjeti. Sluga se nevoljko udalji. Vrativši se, odgovori:
-
Don Rafael će vas primiti. Ovuda, molim! - pozove ju s hladnim smiješkom.
Muškarac je brzo koračao niz hodnik i Erica ga je jedva sustizala. Prošli su kraj salona i blagovaonice, i ona se nemalo iznenadi kada ju povede stepenicama na prvi kat gdje su bile spavaonice. Bilo je jutro, ali se ipak nadala kako je Rafael budan. Sluga otvori vrata i Erica uđe. Ugledavši nepospremljen krevet poželi otići, ali srećom Rafael je već bio ustao. Srce joj ubrzano zakuca. Vrata prema balkonu bila su širom otvorena i miris svježe kave ispunjavao je zrak. Rafael se okrene ugledavši ju na vratima. - Donesi kavu za gospođicu Wakefield, Carlos - obrati se slugi.
Erica sjedne u bambusov naslonjač nasuprot Rafaela. Očito je upravo izašao iz kupaonice, pomisli, vidjevši ga u svilenom kućnom ogrtaču. Prstima zagladi mokru crnu kosu, a povjetarac joj donese opojni miris losiona. Na stolu je bio tanjur s kolačima i vrč svježe iscijeđenog soka od naranči. Carlos se pojavi noseći kavu i šalice.
-
Želiš li doručkovati, Erica? – upita ju Rafael.
Ne pogledavši ga, odgovori Carlosu.
-
Ne, hvala. - Carlos se udalji.
Kada su ostali sami Rafael ju pogleda ozbiljnog lica. Imao je nad njom magični utjecaj, ali ona se odupre. Nije se željela predati, još prije no što progovori.
-
Oprosti što sam te dočekao u kućnom ogrtaču, ali još nisam završio doručak - reče. — Pretpostavljam da se radi o važnom razgovoru kada dolaziš ovako rano. Nadam se kako nećeš zamjeriti nastavimo li nakon doručka.
-
Ona uzdahne. Činio se smiren i nimalo znatiželjan.
-
U redu.
-
Dok je Rafael objedovao, Erica je polagano ispijala kavu. Poslije doručka, Rafael se udobno zavali u naslonjač, iz zlatne kutije izvadi tanku cigaru i zapali ju.
-
Sada možemo ragovarati - reče joj.
-
Erica ga je ljutito promatrala. Rafael je mimo sjedio, dok je ona gubila strpljenje uznemireno lupkajući prstima po stolu.
-
Odustajem od našeg dogovora.
-
Umjesto iznenađenja, na licu mu se pojavi ironičan osmijeh.
-
Doista?
-
Da - ponovi ona. - Odmah ću zatražiti rastavu braka.
-
Znači, tako - odgovori Rafael mirno.
Polagano ustane iz bambusovog naslonjača i laganim korakom odšeta se do balkonske ograde. Zagledao se prema vrtu na kojega su upravo padale prve zrake jutarnjeg sunca. Erica ga je zaprepašteno promatrala. Ne okrećući se, on progovori:
-
Vrt je ponovno zablistao, zar ne?
Erica se ustane i priđe mu. Nije obraćao pozornost na njezine riječi i ona se naljuti.
-
Ne vjeruješ kako ću učiniti ono što sam rekla - optuži ga.
Uputivši joj hladan pogled, Rafael reče: Naravno da ti vjerujem. – Nezainteresiran za razgovor, ponovo se zagleda u zelenilo ispred kuće. Trenutak je šutio, a zatim primijeti. – Vrtlar je savjetovao da se uza zid posade ruže penjačice. Što misliš o tome? Ona zbunjeno učini nekoliko koraka udaljivši se od ograde. – Nisam došla ovamo da bi razgovarala o cvijeću, Rafael – uzrujano reče. O čemu bismo onda trebali razgovarati? - promatrao ju je kroz plavičasti dim cigare. - Postoji li nešto nejasno u vezi s rastavom? – Ne. On slegne ramenima i reče: - Dakle, nemamo što razgovarati. Zašto si uopće ovamo došla? Erica se nasmije. Očekivala je ljutnju i prijetnje, ali ne i nezainteresiranost. - Došla sam te obavijestiti kako više ne pristajem na tvoje ucjene. Neću ostati s tobom u braku. - To si već rekla. Ali zašto si došla čak ovamo da mi to kažeš? - Željela sam da znaš... - zbunjeno promrmlja. - Zbog čega? - Rafael je bio uporan. Ja …mislila sam kako je pošteno obavijestiti te... On zagonetno podigne obrve. Prema tvojim riječima ja sam bezobzirni i ucjenjivač. Zašto bi prema meni bila poštena? Ne znam – bijesno prošapće. Razgovor je doista besmislen. - Slažem se - Rafael se nasmije. - Ali mislim da ne shvaćaš zašto. - Što je ubrzalo tvoju odluku? - Jučer sam srela Foresta. - Stoga si zaključila kako bez njega ne možeš živjeti. - U krivu si! Shvatila sam kako s tobom ne mogu živjeti! - odgovori ona oštro. - Ne bojim te se više, Rafael. Neću se pokolebati ako me otac izbaci iz kuće. Čak ako me i Forest napusti, neću odustati. Jednostavno, ne želim više biti s tobom u braku.
- Napokon si odrasla, Erica - tiho joj reče. Nijemo ga je gledala. Nije mogla shvatiti zašto je toliko miran. - Jesi li rekla ocu i Forestu za naš brak? - Još nisam. Zašto me to pitaš? Zar misliš kako me još uvijek možeš odgovorit? On ugasi cigaru. - Ne mogu to učiniti, zar ne? Premda žalim zbog tvoje odluke. Djeca bi nam bila lijepa i pametna, iako možda suviše temperamenta, slažeš li se? Njegova izjava potjera joj krv u obraze. - I suviše samouvjerena! - doda Erica. - Trudio sam se, ali nisam te uspio pridobiti - reče. - Mogao bih to jedino ako bi me voljela. A ti me ne voliš, zar ne? - Ne - požuri se ona, a tijelom joj prođoše trnci. - Jesi li se ikada zapitala što bi se dogodilo da one noći nisi pobjegla s moje jahte? Tvoje jahte? - Erica se začuđeno okrene. Još uvijek misliš kako je pripadala Helen? Doista me zabavljaš, Erica! - grleno se nasmije pa nastavi. - Sada je sve gotovo i mogu ti ispričati istinu. Helen je ujakova žena i odsjela je u istom hotelu kao i ti. Budući da je ujak morao poslovno otputovati, odlučila je ostati i odmoriti se. On joj se pridružio nekoliko dana nakon tvog odlaska. -Ali ona je... —
...Amerikanka. To nije neobično za obitelj de la Torres. Moja je baka bila Francuskinja.
Erica se na trenutak zamisli pa reče: Vrlo malo znam o tebi. - Slažem se - Rafael kimne glavom. - Ja tebe mnogo bolje poznajem, iako neki put ne razumijem tvoje ponašanje. Na primjer, znam da si se za mene udala kako bi napakostila ocu posegne za novom cigarom i zapali je. - Zašto si one noći pobjegla? Ona spusti pogled, skrivajući se od njegovih prodornih očiju.
-
Molim te... ne želim o tome razgovarati.
On je pomiluje po licu.
-
Nikada te ne bih povrijedio, Erica.
-
Nisi me povrijedio. Zapravo jesi - njegova iskrenost potpuno ju je zbunila.
-
Bila si prekrasna te noći. Nisam mogao pomisliti kako ćeš, nakon svega bez riječi pobjeći.
-
Rafael, molim te!
-
Već sam ti rekao kako moje ime prečesto izgovaraš! - on se nasmije. — Što sada želiš?
-
Ne znam - prošapće, sklapajući oči dok joj je u glavi bubnjalo.
-
Sjećam se kako si me u Acapulcu pitala zašto te nisam poljubio. Gdje je sada ta hrabrost? Ona nemoćno progovori.
-
Ne shvaćam te. Zašto se ne ljutiš? Spremam se razvrgnuti brak za kojega si se toliko
borio.
-
Znam - ostao je miran. - Ne mogu se zbog toga na tebe ljutiti. Ti me ne napuštaš zbog drugog muškarca. Želiš slobodu, a ne Foresta.
-
Kako to misliš?
-
Zar još nisi shvatila kako njegov dodir nije kao moj? — upita je. - Njegova su milovanja nježna, a tebi treba vatra što sam je zapalio onda u Acapulcu.
-
Ne razumijem o čemu govoriš - zbunjeno odvrati. - Bila sam neiskusna, ali to ne mijenja činjenicu da ga volim.
-
Privid ljubavi neće te zauvijek štititi - jedva dovršivši rečenicu, približi joj se i svoje usne prisloni uz njezine. Sve jače strasno ju je ljubio. Pokušala se opirati, ali razum ju nije slušao. Kao da je naslućivao njezinu borbu, on se polako odmakne.
-
Bolje je da krenem - Erica primijeti, smirujući se. Šteta je da me ne voliš - gledao je njezino zažareno lice. - Moglo bi nam biti prekrasno.
-
Zašto bi ti bilo žao? - upita ga. - Naći ćeš drugu ženu.
On se uozbilji. – Nikada više neće biti druge žene. Ti ćeš biti slobodna, ali mene i dalje vežu obveze. – Zar se nećeš protiviti rastavi? – ona ga začuđeno upita. – Jedini uvjet je da sve kažeš ocu i Forestu. - Ne razumijem te. Zašto si se tako lako predao? Rafael se udalji otpuhujući dim cigare. Nikada te nisam želio prisiljavati na brak. Ne vjerujem ti - reče promatrajući ga. Pokušavala je dokučiti o čemu razmišlja- - Ucjenjivao si me, Rafael. Zašto smo se uopće viđali ako nisi namjeravao ostati u braku? Nadao sam se kako ćeš me zavoljeti - gorko primijeti. - Radije ću cijeli život biti sam, nego da postelju dijelim sa ženom koja me mrzi. Bio je ozbiljan i Erica osjeti kako govori istinu. Najednom osjeti kajanje što zbog nje toliko pati. -
Rafael, moraš se ponovno oženiti! - prošapće Erica.
-
Ne trebam tvoje sažaljenje. Bio sam svjestan rizika kada smo se oženili.
-Voljela bih ti pomoći. -
Možeš mi pomoći. Ostani samnom.
Ona se u nelagodi povuče na kraj balkona. Rafael ugasi cigaru i vrati se u spavaću sobu. Erica priđe vratima i ugleda ga kako sa vješalice skida hlače. Što to radiš? - uplašeno ga upita. - Odijevam se. Nepomično ga je gledala kako razvezuje pojas kućnog ogrtača, a onda se naglo okrene. -
Još se uvijek sramiš.
-
Bolje je da krenem - promrmlja i krene prema vratima.
-
Čekaj! - zapovijedi joj, uhvativši ju za ruku. — Poći ću s tobom.
-
Ali ja se vraćam kući.
-
Idem s tobom.
-
Zašto? - zbunjeno ga upita.
-
Želim biti uz tebe kada ćeš razgovarati s ocem i Forestom.
-
Zar se bojiš kako ću odustati? - reče povrijeđeno.
Ne - nježno ju pogleda, pa doda: - Ja nisam nemilosrdan kako si mislila i želim s tobom podijeliti očev bijes. -
Zato jer si mi suprug? - Erica ganuto prošapće, a u očima joj zasjaše suze.
Da. Nikada te ne bih ostavio samu - okrene se i počne zakopčavati crnu svilenu košulju. -
Rafael?
-
Što je?
-
Hvala ti.
Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim odgovori: - Nema na čemu. Nakon što se odijenuo, Rafael ju zamoli neka ga još nekoliko minuta pričeka kako bi mogao otkazati današnje obveze. Stigavši pred kuću Erica je bila uznemirena. Što ako sve pođe krivo, pomisli. Vidjevši Rafaela kako izlazi iz automobila i približava joj se, osjeti olakšanje. Bio je uvijek čvrst i postojan i uz njega se osjećala sigurnom. Nitko, pa čak ni Forest, nije proniknuo u njezinu pritajenu potrebu da se osjeća zaštićenom. Neovisnost i sloboda omogućavali su joj da preživi u okruženju očeva posla, ali ispod krhke površine krila se njezina nesigurnost i ranjivost. Erica nesigurno pruži Rafaelu ruku tražeći potporu. -
Hoćemo li ući? - upita ga.
Rafael ju nježno poljubi u obraz. -
Ne boj se!
Željela mu je reći kako se uz njega osjeća zaštićeno, ali od straha nije mogla progovoriti. Erica se osvrne i ugleda automobil što se zaustavio ispred kuće. Odmah prepozna vozača. Bio je to Forest. -
Što radiš ovdje, Forest? – upita ga.
Na trenutak sam pomislio kako sam opet dio vaše igre - mrzovoljno odgovori, s negodovanjem gladajući Rafaela. - U uredu sam primio poziv da odmah dođem ovamo. Što se događa, Erica? -
Ja... - zastala je.
Ja sam ostavio poruku - odgovori Rafael i pogleda Ericu. -Mislio sam da će ti biti lakše budu li svi znali istinu. Dirnula ju je njegova brižnost. Nikada nije očekivala kako će joj upravo on biti potpora, ali sada je jedino željela da ju zagrli. Najednom postane svjesna kako joj Rafael znači mnogo više od privlačnog muškarca i ona zbunjeno prošapće. -
Hvala ti.
Rafael se zaljubljeno zagleda u njezine ljubičaste oči, a zatim se obrati Forestu: -
Hoćemo li ući?
-
Naravno - on odgovori.
Iznenada Forest joj se učini stranac, muškarac kojega je jedva poznavala i osjeti se mnogo bliskija s Rafaelom. Učini joj se nemogućim da ga je još prije nekoliko sati mrzila. U predvorju ih je čekao Lawrence. Gospodin Wakefield vas očekuje - reče pokazujući prema radnoj sobi. Rafael je očito najavio njihov dolazak, pomisli Erica, i osjeti olakšanje. On pođe naprijed i otvori vrata. Vance Wakefield ustane od stola i pozdravi ih. Osmijeh na njegovu licu nije mogao prikriti oštar pogled što joj je uputio. -
Očito ću ja posredovati u tvojim ljubavnim problemima - hladno reče.
Erica prestrašeno utone u kožni naslonjač. Pogledom potraži Rafaela koji je sjedio s druge strane stola. Nismo zato došli, tata - tiho odgovori. Duboko udahne skupljajući snagu kako bi počela pričati. -Zvučati će nevjerojatno, ali... -nasmije se dok su je njegove ledeno-plave oči pažljivo promatrale. - Rafael i ja smo oženjeni. -
Oženjeni? - Umjesto očevog, začuje se uzrujan Forestov glas.
Zar sam došao ovamo kako bi mi kazala da si se udala za don Rafaela?- vikao je, ostajući iz naslonjača. Ti mala beskrupulozna vještice!
-
Sjednite, gospodine Granger. Rafael mu se obrati zapovjednim glasom. - Želim da moju suprugu saslušate do kraja. Forest poslušno sjedne u naslonjač. Nije li to ishitren potez? -upita ju otac. Govorio je mirno, ali u glasu mu se osjećalo negodovanje. - Nemam ništa protiv don Rafaela, ali….. ..
-
Zapravo - ona ga prekine - upoznali smo se u Acapulcu prije gotovo dvije godine. Tada nisam znala tko je Rafael. Odnosno, mislila sam da znam - od nelagode zarumene joj se obrazi. - Mislila sam kako je on pustolov koji živi od novaca bogatih žena. One noći kada si odletio u Houston udala sam se za njega. Otac ju je sa zaprepaštenjem gledao. - Želiš li reći kako si već dvije godine udana za njega? Ona potvrdno kimne glavom, suočivši se sa plimom bijesa što mu je rasla u očima. Učinila sam to kako bih te povrijedila. Zvučati će djetinjasto, ali tada mi je bilo jedino važno kazniti te jer si me zanemarivao na putovanju koje je trebalo biti samo naše. Kada sam saznala da si otišao, uplašila sam se i nisam ti dosada mogla reći istinu. Vance Wakekefield je šutio. U njegovim očima bila je ženko biće bez imalo razuma. Pretpostavljam kako te je cijelo vrijeme ucjenjivao? - progovori Forest okrećući se prema Vanceu Wakefieldu. - Zapravo, nitko ne zna je li gospodin de la Torres onaj za koga se izdaje.
-
Rafael mu se obrati hladnim glasom.
Gospodin Wakefield je već provjerio moj identitet kod oblasnog meksičkog konzula. - Točno - potvrdi Vance.
-
Razočaran Vanceovim odgovorom, Forest se okrene prema Erici: Zbog njega nisi mogla prihvatiti moju ponudu, zar ne? Nisam se mogla za tebe udati dok sam u braku s Rafaelom.
-
Srećom, bila si prepametna da se ne upleteš u još veće probleme -primijeti otac.
Mislim daju nepotrebno grdite - uplete se Rafael primijetivši kako su ju očeve riječi povrijedile. -Svatko može pogriješiti. Moja je kći upravo stvorena zaprobleme - odbrusi mu Vance Wakefield. - Kasnije od mene očekuje izbavljenje. Uvjeren sam kako je danas sve priznala ne bi li se vaš brak poništio. - Brak se ne može poništiti. Nakon Rafaelovih riječi u sobi nastane tajac. Istina je kako je Erica pobjegla nakon što smo se oženili, ali tek sljedećeg jutra nastavi Rafael. Forest je kipio od bijesa, dok ju je otac nepomično promatrao. - Ako si se željela rastati, zašto ste se proteklih mjesec dana viđali? - upita ju Forest. Erica pogleda Foresta oklijevajući da ispriča kako ju je na to upravo on prisilio. Rafael ju primi za ruku i odgovori: - Moja je supruga mislila kako joj neću dopustiti da se od mene rastane. Rekao sam joj ne prekine li s Forestom i krene samnom izlaziti otići ću vama, Vance, i sve vam ispričati. Erica je međutim danas odlučila reći vam istinu. Vanceov oštar pogled zaustavi se na Rafaelu. - Želio bih znati zašto ste se oženili mojom kćeri, a zatim o tome šutjeli? - Oženio sam ju zato jer sam je volio. To je jedini razlog. - Nije istina. Oženio si me jer si želio djecu - usprotivi se Erica. Ah, Erica! Nikada me nisi upitala zašto sam toliko ustrajan - ironično ju podsjeti Rafael. - Da, želio sam djecu, ali mnogo je žena koje bi se iz tog razloga za mene udale. One noći kada smo se oženili, pretpostavljao sam kako me ne voliš koliko i ja tebe. Ali samouvjereno sam očekivao da ćeš me s vremenom zavoljeti - nasmije se. - Nisam očekivao kako ćeš otići bez riječi. Erica ga je šutke promatrala. Spoznaja kako ju je volio od prvog dana, potpuno ju zbuni. - Ja sam vrlo ponosan - on nastavi. - Kada sam te napokon pronašao u San Antoniu zahtijevala si rastavu zbog drugog muškarca. Nisam mogao pasti pred tobom na koljena i izjaviti ljubav. - Ako ste znali kako me voli - upadne Forest - zašto joj niste dali da se rastane? - Vi ju nikada ne biste mogli usrećiti.- Rafael iz džepa izvadi cigaru i zapali ju. - Suviše ste nalik njezinom ocu. Ubrzo nakon vjenčanja počeli biste ju zanemarivati posvećujući se isključivo svom poslu. Imali biste djecu kako bi se Erica nečime bavila, ali ljubav prema djeci ne može nadoknaditi onu koju dijele muškarac i žena. Nadao sam se kako će to Erica shvatiti i zavoljeti me, ali nažalost nije. Zbog toga sam pristao na rastavu. On ustane i obrati se njezinom ocu.
- Nemojte ju grditi. Njezinu osjećajnost vi smatrate slabošću, a ja kao veliku snagu. Svaki trenutak što joj pružite ona vam desetero- struko uzvraća. Nemam mnogo roditelja koji to mogu reći za svoju djecu - okrene se prema Erici i Forestu i reče: - Rekao sam sve što sam naumio. Mislim da moje prisustvo ovdje više nije potrebno. Buenos dias! Erica ga je šutke promatrala kako korača prema vratima radne sobe. Kada su se za njim zatvorila, najednom se uplaši kako ga više nikada neće vidjeti. Nije se osjećala niti dobro, niti slobodno, niti pobjednički. O sjećala je prazninu, kao daje s Rafaelom i dio nje nestao iz sobe. - Nazvati ću Julesa - reče Vance. - On će se pobrinuti oko rastave. - Ne! - ona odlučno progovori. -Neće biti rastave! - Ne čini ponovno gluposti! -ljutito poviče Forest. - Biti ćeš napokon slobodna i moći ćemo se vjenčati. - Ne želim se udati za tebe. Shvatila sam kako te ne volim, Forest. Žao mije, ali ti si sjena mog oca. Toliko si mu sličan da ne razumijem kako to prije nisam uočila. Volim svog oca, ali ne želim se za njega udati. - Valjda ne želiš reći kako voliš Rafaela? Erica je trenutak šutjela, a zatim odgovori: - Da, mislim da ga volim. - Ne čini novu pogrešku, Erica! - upozori ju otac. Ali ona je već izjurila iz kuće trčeći prema Rafaelovom automobilu. Upravo se spremao krenuti kada ju ugleda. Erica zastane, nadajući se kako nije stigla prekasno. - Rafael! - prošapće. - Sto želiš? - nestrpljivo ju upita. - Ne želim rastavu. Lice mu se namršti. - Ne trebam tvoje sažaljenje Ostavi me na miru! - Ne sažaljevam te, Rafael - ona ustraje. - Naprotiv! Žalim sebe što sam možda prekasno shvatila kake te volim. Znam da te ne mogu uvjeriti, ali to je istina. Volim te! – Vrlo si velikodušna - on primijeti. - Velikodušna si jer sam te zaštitio od očevog bijesa. Ne miješaj to sa ljubavlju. Erica se nije predavala. - Ne znam kada sam te zavoljela, ali znam da sam to shvatila nekoliko trenutaka nakon što si napustio sobu. - Ne vjerujem ti. - Zar ne shvaćaš? Nisam mogla priznati kako te volim, jer sam mislila da si me oženio zbog očeva novca. Uskoro nakon povratka iz Acapulca shvatila sam da mi ni sa kime nije tako lijepo kao što mi je bilo sa tobom. Čak niti s Forestom. Kada smo se sreli u San Antoniu mislila sam da me prisiljavaš na brak zbog zaštite tvoje obitelji i zbog djece. Nisam znala da me voliš.
On se niti ne pomakne. U Ericinim očima zasjaše suze i potekoše niz obraze. - Baš sam naivna! - nastavi ona. - Sve je bilo samo privid, zar ne? Rekao si kako me voliš ne bi li obranio svoj ponos pred Vanceom. Nisi očekivao kako ću te ozbiljno shvatiti, ali jesam! gorljivo je objašnjavala. - Želio si ženu i djecu. Ostati ću tvoja žena i imati ćemo djecu! - Prestani! - Rafael naglo reče i okrene ju prema sebi. U očima mu je plamtio bijes. Usprkos njegovom čvrstom stisku, Erica je i dalje plakala. - Suviše si temepramentna. Ne znaš što govoriš! - A ti suviše samouvjeren da bi mi povjerovao! - gotovo je jecala. U sljedećem trenutku ruke što su je grubo držale, priviše ju u zagrljaj. On spusti usne na njezine i nježno ju poljubi -
Volim te, Erica.
-
Zašto si toliko čekao prije nego si me potražio?
Toliko dugo? - tiho se nasmije. - Ljubavi moja, prošao sam, pakao dok te nisam pronašao. Čim sam onog jutra otkrio kako nisi na jahti i da si napustila hotel, odmah sam odletio u San Antonio. U gradu sam bio gotovo dva tjedna, ali mi nitko nije mogao reći gdje si. Tada sam dobio vijest da mije otac teško obolio. Morao sam se vratiti u Meksiko i tamo ostati sve do našeg ponovnog susreta u San Antoniu. -
Sto je bilo sa tvojim ocem?
Oči mu se napune tugom. -
Umro je ovog proljeća.
-
Tako mi je žao, dragi! Željela bih da sam bila uz tebe.
-
Tada me još nisi voljela -nježno joj reče.
-
Vjeruješ li sada kako te volim?
-
Morati ćeš mi to ponavljati svakog dana...
Erica najednom zastane i upita ga: - Što je s jahtom? -
U Acapulcu je i čeka te da se vratiš.
Zvala se “Manana”, zar ne? - ona se sretno nasmiješi. - Željela bih je ponovno vidjeti.
Nakon što sutra odletimo u Acapulco kako bi upoznala moju obitelj, na jahti ćemo provesti medeni mjesec! -
Znaju li za mene?
Ne znaju da si mi već žena, ali znaju kako bih želio da to postaneš. Ponos mi nije dopuštao da misle o tebi pogrešno ili da me žale jer sam te izgubio... -
Ah, Rafael!
U selu pokraj moje rodne kuće nalazi se crkvica. Želio bih da se tamo ponovilo vjenčamo. Slažeš li se? Ona duboko uzdahne. -
Moramo li toliko čekati?
Rafael iz džepa izvadi prsten s orlovom glavom i stavi ga Erici na prst. - Vratio mi ga je tvoj prijatelj Jules Blackwell. Rekao sam mu kako te volim i da neću otići iz grada sve dok ovaj prsten ne bude ponovno na tvojoj ruci.
KRAJ
