SHARON BOLTON
MALE PRLJAVE LAŽI Prevela s engleskoga Sabine Marić
Znanje Zagreb, 2017.
Naslov izvornika Sharon Bolton Little Black Lies Copyright © Sharon Bolton 2015 Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o. 2017. Copyright © za hrvatski prijevod Sabine Marić i Znanje d.o.o. 2017. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
Za Anne Marie koja mi je prva rekla da to mogu, i Sarah zbog koje to činim bolje.
Ah, jao, mrko mlad i star Gledo me u taj sat! Ko križ mi stog staviše tog Albatrosa o vrat.1 Samuel Taylor Coleridge,
Pjesma o starom mornaru
1
Citat iz »Antologija pjesništva engleskog romantizma«, prir. i prev. Luko Paljetak, Zagreb: Konzor, 1996.
Catrin Razmišljala sam jesam li sposobna ubiti. Mogu li živo biće pogledati u oči i učiniti ono neopozivo, oduzeti mu život? Pretpostavljam da je odgovor jasan. Nije mi teško ubijati. Zapravo sam prilično dobra u tome.
Utorak, 1. studenog 1994.
V
jerujem da svatko može postati ubojica u pravim okolnostima, uz dovoljno motivacije. Pitanje je jesam li ja došla do te točke. Mislim da jesam. Čini se da odnedavno ne razmišljam ni o čemu drugom. Minuta je poslije ponoći. Za dva dana je treći studeni. Još dva dana. Jesam li došla do te točke? Nešto se pomiče. To nije voda što me okružuje, koja se čini smrznutom u vremenu, nego odraz ptice. Ne moram podignuti pogled kako bih vidjela da je to veliki burnjak. Goleme ptice prethistorijskog izgleda s rasponom krila od dva metra i ogromnim savijenim kljunom, često slijede brod, osobito noću. Prate me koliko god daleko išla ili brzo vozila. Sad ne vozim. Sjedim u kokpitu, zurim u fotografiju svojih dvaju sinova. Sigurno to činim već neko vrijeme jer peku me oči. Stisnem ih pa namjerno odvratim pogled. Planine u daljini su tamne nasuprot blijedom noćnom nebu, a voda oko mene ima izgled i teksturu staroga staklenog zrcala. Mirna je, ponegdje napuknuta, ne posve prozirna. Ocean katkad poprimi karakter koji mu nimalo nije nalik, uhvati vas nespremnog, navede da zaboravite kako je jedno od najnesmiljenijih, najmanje pitomih mjesta na svijetu. Usidrena sam uz obalu Falklandskog otočja, malog arhipelaga u južnom Atlantiku, tako dalekog od svih značajnih mjesta, tako nevažnog na svjetskoj pozornici da stoljećima nije privlačio ničiju pozornost. A onda je postao odbačena kost oko koje su zaratila dva psa zaslijepljena egom. Nekoliko kratkih tjedana cijeli je svijet znao za nas. To je bilo prije više od deset godina. Svijet je ubrzo zaboravio.
No, mi ne zaboravljamo, kao ni Argentina. Svako toliko, čak i dvanaest godina nakon što je dobila nogom u tur, argentinska vlast zlobno pogledava u našem smjeru. Argentinci tvrde da Islas Malvinas pripadaju njima. Mi na to odgovaramo: »mo'š mislit’«. Nije da smo jako sretni s onim što smo postali: skupa ekstravagancija, jedan od posljednjih preostalih komadića Britanskog Carstva. Čeznemo za neovisnošću, za prihodom kako bismo financirali vlastitu obranu. Male su nade. Nikad se ne osjećamo sigurnima. Fotografija mojih sinova je izblijedjela. Sad to nije tako očito, no na danjem svjetlu Kitova crvena jakna bit će tamnoružičasta, a Nedove žute čizme blijedožute. Mjesečev odraz na moru tako je miran i savršen kao da je, čitav i neoštećen, pao s neba. Krhak i lagan kao trijeska leži u blizini krme. Zvijezde su razasute oko njega poput slame, kao da ih je netko nehajno prosuo po površini oceana. U ovom dalekom kutku južnog Atlantika ne postoji svjetlosno zagađenje, večeras se svaka zvijezda zrcali točno ispod mene. Kao da sam okružena zvijezdama. Dok sam nakratko živjela u gradovima sjeverne hemisfere gdje su zvijezde svjetleće točkice, katkad posve nevidljive, lako je bilo zaboraviti njihov broj. Kod kuće me, svaki put kad noću isplovim na ocean, nebo podsjeti koliko je golemo. Trgnem se, nisam sigurna koliko sam dugo sjedila ovdje, ali znam da noćas još imam dvadesetak minuta posla. Promijenim spremnik, provjerim razinu kisika, stavim masku i disaljku te skočim sa stražnje strane broda. More me u istom trenu obavije svojim hladnim pokrivačem, osjetim hladnoću unatoč zaštitnom ronilačkom odijelu, no to mi nikad ne smeta. Gledam na to kao na dio aklimatizacijskog procesa, kao na transformaciju iz kopnenog gmizavca u morsko stvorenje koju moram proći. More nije duboko, ne više od dvadeset metara. Naravno da ne bih smjela roniti sama. Kršim prvo ronilačko pravilo sigurnosti već time što sam sama na brodu, no više ne postoji nitko tko ima autoritet ili utjecaj kojim bi me spriječio, a mene previše ne zanima vlastita sigurnost.
Spustim pogled, gledam kako konop tone, kako nestaje u mraku, potom ispustim zrak iz odijela pa se počnem spuštati. Nekoliko metara niže pustim konop i zaplivam prema šumi kelpa koja se nazire ispod mene. Kelp, alge koje većina ljudi zove morskom travom, ovdje raste u izobilju. Usidren na morskom dnu nekom vrstom korijenja, uzdiže se prema svjetlu, mjehuri sa zrakom drže uspravnima njegove stabljike i listove. Prije mnogo vremena ovdje je potonuo brod, otad se cijela struktura raspala i na dnu oceana oblikovala veličanstvenu podmorsku arhitekturu. Ogromni komadi drveta kolonizirani morskim svijetom uzdižu se s morskog dna poput podzemnih gradova. Iznad svega toga, poput drevne šume, u neprekidnom pokretu punom otmjenosti uspinje se kelp. Dodirnem vrhove te se nastavim spuštati. Na danjem svjetlu, u bistrim uvjetima, sjaj boja oko mene bio bi čaroban. Noću, pod svjetlom moje svjetiljke, one su blaže, prigušenije. Žuta boja kelpa, tamna i zagasito plava boja mora, povremeni bljesak tamnocrvene dok rakovi bježe po pijesku. Skupljam uzorke ježinaca. Šume kelpa važna su područja za mriještenje riba, no odnedavno je njihov rast usporen, a jedan od mogućih krivaca za to je ježinac koji se hrani njegovim korijenjem. Ljudi s kojima radim moraju znati je li se pojavila neka nova, invazivna vrsta ili je normalna populacija jednostavno malo pohlepnija. Prodaja ribolovnih dozvola potencijalno bi mogla biti iznimno unosna za otočno gospodarstvo. Ribe su važne, važne su i šume kelpa, važni su i moji ježinci. Preko noći bit će uskladišteni u rashladnim spremnicima na brodu; ujutro ću ih odnijeti u svoj laboratorij u Stanleyju. Nekoliko metara od dna oceana slijedim stazu koja mi je već pohranjena u sjećanju. Mnogi ronioci ne vole kelp. Odbojno im je kad ih okrzne ta mokra biljka; boje se situacija u kojima se ona poput hvataljki ovije oko njihovih ruku i nogu. Ja volim osjećaj sigurnosti koji mi pruža. Volim biti skrivena, iznenađivati stvorenja, katkad i sama biti
iznenađena. Moje misije čišćenja uvijek su uspješnije ako sam među kelpom. Odjednom shvatim da nisam sama. Kelp ispred mene ne pomiče se u skladu s blagim ljuljanjem valova. Nešto mi dolazi ususret. Sekundu poslije, mladi tuljan krznaš i ja gotovo smo se dodirnuli vrhovima nosova. Pogleda me u oči pa odjuri slijedeći ribu koja je prebrza da bih je prepoznala. Promatram ih kako vijugaju po dnu oceana, no ne napušta me osjećaj nelagode. Sve se dogodi u trenu. Iznad mene pojavi se velika sjena, val me odgurne golemom snagom, a glomazno stvorenje zaroni kraj mene slijedeći tuljana. Sudarili su se. Slijedi mahnito svijanje i prevrtanje tjelesa. Voda bukne eksplozijom mjehurića, pa se ova dva stvora opet rastave. Pridošlica je morski slon, veliki mužjak, dug više od dva metra. Puno je sporiji od tuljana krznaša, no iznimno snažan. Započinju mahnitu potjeru kroz kelp, a ja sam u opasnosti. Morski slon ne bi napao čovjeka, ne bi čak ni gnjavio velikog tuljana, no ovaj je predan lovu, vodi ga ubilačka potreba. Voda oko mene već je crvena od krvi mladog tuljana. Ako uspije pobjeći, a slon opazi mene, mogao bi djelovati instinktivno. Ukočim se, šćućurim se među kelpom u nadi da će se potjera nastaviti podalje od mene. No to se ne dogodi. Tuljan krznaš krene ravno prema meni; sprema se zaroniti i potražiti zaklon u gustoj vegetaciji kad se odozgo pojavi slon. Lovac svoju snažnu čeljust stisne oko vrata plijena pa ga žestoko počne tresti. Nakon samo nekoliko sekunda, glava tuljana krznaša je ovješena i mlohava. Slon se sa svojom lovinom vraća na površinu. Tako se to radi. Brzo, brutalno, bez stanke za dvojbe ili razmišljanje. Tako ubijamo. Puno sam razmišljala o smrti, o smrti i sposobnosti ljudi da nekoga ubiju, dok sam sjedila na površini oceana, dok sam zaranjala u njega. O vlastitoj sposobnosti da ubijam.
Naposljetku, potječem iz duge loze ubojica. Moj djed, prikladno nazvan Bartholomew Coffin2, bio je jedan od najuspješnijih i najnemilosrdnijih ubojica znanih u ovom dijelu svijeta. Iz dana u dan, on i njegova banda isplovljavali su i lovili bez stanke i milosti, promatrali kako ocean postaje crven od krvi. Naravno, djed je ubijao kitove, a ne ljude, no koja je zapravo razlika? Nakon što sam sakupila i spremila posljednji uzorak, spremna sam izroniti. Sustižući mjehuriće oko sebe, ugledam zvijezde još dok sam nekoliko metara ispod površine. Izlazim na površinu i nekoliko trenutaka ne mogu pronaći brod. Dok sam bila u dubinama, nestala je čarolija koja je ocean držala zarobljenim, vode su se opet počele kretati. Valovi se podižu oko mene, a ja osjetim žalac snažnog uzbuđenja. Sama sam, daleko na pučini. Ako se ne uspijem vratiti na brod, umrijet ću ovdje. Već neko vrijeme imam osjećaj da mi se život približava kraju. Je li stigao trenutak? Hoću li danas umrijeti? No, eno ga, ni dvadeset metara daleko. Queenie se probudila. Skače po bočnoj palubi i laje na mene sve dok ne uhvatim ljestve i popnem se. Sagnem se i pogladim je zalijevajući je vodom. Ona otrči po stari ručnik koji je na krevetu. Prekriven je blatom i pasjom dlakom, no cijenim njezinu namjeru. Queenie je stafordski terijer, sićušna za svoju pasminu, čvrsti mali zavežljaj mišića i nježnoga svilenkastog krzna. Njezina njuška, noge i vrh repa bijele su boje, no ostatak je crn poput mojih misli. Stara je četiri godine i, kunem se, postoje trenuci u kojima se i ona sjeti dječaka. Kad i ona tuguje za njima. Izvučem sidro, upalim motor i krenem južno prema Stanleyju razmišljajući o djedu. Čini se da su večeras moje misli odlučile lutati sjenovitim stazama gdje se tajni planovi šuljaju poput napasnoga korijenja po šumskom tlu, gdje mračni kutovi našeg uma slobodno vladaju.
2
Coffin na engleskom znači lijes. (nap. prev.)
Djed Coffin, očev otac, bio je jedan od velikih kitolovaca na južnom Atlantiku. Bio je posljednji potomak dinastije morskih lovaca koji su 1804. napustili Nantucket i nekoliko mjeseci poslije stigli na New Island na Falklandima. Sljedećih dvije stotine godina pljačkali su otoke i ocean koji ih je okruživao. Morske i kopnene životinje još se pokušavaju oporaviti od udarca koji im je zadao djed Coffin i njegovi preci. Preminuo je dok sam bila dijete. Šteta. Skrenem u zaštićenije vode Port Williama i prilagodim kurs kako bih izbjegla gostujući kruzer, Princess Royal. Od sada pa do kraja ljeta viđat ćemo neprekidni niz takvih brodova koji se zaustavljaju na nekoliko dana na putu prema Južnoj Georgiji i Antarktiku. Stotine turista koji svakodnevno završe na našim obalama kad se usidri brod, dvosjekli su mač, i kao takve ih u jednakoj mjeri i volimo i proklinjemo. Večeras se čine posebno budnima i glasnima uzimajući u obzir kasni sat, no oni se neumorno zabavljaju na brodovima, buka od pijanki čuje se na kopnu kilometrima daleko. Neopažena od ljudi na palubi, šmugnem mimo kruzera i krenem prema unutarnjoj luci. Skoro je jedan poslije ponoći. Uskoro ću početi odbrojavati sate, a ne dane. Još moram obaviti nekoliko stvari, ispuniti obećanja koja sam dala, no dobro je biti zaposlen. Pregledam brod. Spremišta vode i goriva su puna. U zaključanom ormariću je puška za uspavljivanje, za rijetke prilike u kojima moram umrtviti velike sisavce, te stari djedov pištolj kad je eutanazija jedina opcija. I puška i pištolj savršeno funkcioniraju. Spremna sam. Spremna sam otkriti koliko obiteljske krvi kola mojim žilama. Kormilarim kroz tjesnac prema unutarnjoj luci i odmah opazim da bi se moji pomno smišljeni planovi mogli izjaloviti. Čeka me policija.
N
ešto se dogodilo za kratko vrijeme koje sam provela na pučini. Većina ljudi na Falklandskim otocima živi u Stanleyju, no to je i dalje mala zajednica. Samo oko dvije tisuće ljudi u otprilike sedam stotina kuća. Kad sam prije tri sata isplovila, mala svjetla stotinu ili više svjetiljki prekrivala su padine brijega poput zvijezda, no ona su sad sigurno sva ugašena. U ovo doba Stanley bi trebao biti u gotovo potpunom mraku. No nije. Promatram policijsko vozilo koje se vozi obalnom cestom, a na početku luke ima još plavih svjetala. Prošle su tri godine, gotovo točno u dan, kad sam se posljednji put odvezla u luku gdje me čekala policija. »Dogodila se nesreća.« Nakon tri godine još uvijek mogu čuti Benov glas, pucketav i nesiguran preko brodskog radija. »Ned i Kit su na putu u bolnicu, to je sve što znam. Dođi najbrže što možeš.« Brzo se odjavio ostavivši me da zamišljam najgore. No nisam. Nisam si to mogla dopustiti. Zamišljala sam kako pate. Zamišljala sam njihova mala, savršena tijela puna modrica i lomova, rasječena metalom oštrim poput britve. Cijelim putem do Stanleyja čula sam njihove glasove u glavi, njihovo dozivanje, jer nisu shvaćali zašto nisam ondje kad me najviše trebaju. Zamišljala sam udove otrgnute od trupa, ožiljke na njihovim lijepim licima. Nikad ih nisam zamišljala kao beživotne leševe koji jedan pored drugog leže u mrtvačnici. Obuzeta lošim sjećanjima, previše pritišćem gas. Ne bih ovom brzinom trebala ulaziti u luku. Ima stijena, više olupina, skrivenih prepreka koje mogu rastrgati brod. Počnem usporavati, čekam da moje disanje i otkucaji srca učine isto. No teže ih je kontrolirati od papučice
za gas. Ipak moram ostaviti dojam da sam normalna, dorasla zadatku. Moja ljudska ljuštura mora izdržati još neko vrijeme. Netko me čeka pored moga uobičajenog veza, jedan od umirovljenih ribara. On živi u kolibi kraj luke s dvije žene koje su, u tome se slaže većina ljudi, njegova majka i sestra, no nitko se ne bi kladio na to. Ime mu je Ralph Larken, odnosno Roadkill Ralph, kad nije u blizini. Dok mu bacam krmeno uže, opazim da ispod nepromočivog odijela nosi izblijedjelu pidžamu na pruge. Ugurana je u ogromne crne ribarske gumene čizme. Izgleda kao gusar pod ovim neobičnim polusvjetlom. Iskočim sama s pramčanim užetom. »Što se događa?« »Nestao je dječak.« Zurim u njega, pitam se tko će od nas dvoje to reći naglas. On. »Još jedan.« Kimne u smjeru grupice ljudi kraj lučkog zida. Mogu razaznati policijske uniforme, nekoga u vojnoj odori. »Čekaju tebe«, kaže. »Vidjeli su svjetla tvog broda.« Nestalo je još jedno dijete. Borila sam se s vlastitom dubokom žalosti kad je prije nešto više od dvije godine nestalo prvo dijete, no sjećam se kako su ljudi govorili da je riječ o strašnoj nesreći, premda su okolnosti ostale nepoznate. Kad je nestalo drugo, ti isti ljudi govorili su da smo strašno loše sreće. A sad treće? Netko se odvojio od grupe kraj zida i krenuo prema meni. Mlada policajka koju nitko ne može shvatiti ozbiljno jer je tako mlada i tako visoka i čini se da uvijek nešto sruši kad je u pokretu. Redarstvenica Skye McNair jedna je od onih za koje ljudi tvrde da je vole, a zapravo je sažalijevaju i žele ispasti samilosni. Ja nemam što dokazivati, pa priznajem da me nervira njezina nespretnost. Promatrajući je, prvi put pomislim kako je puna života. Njezina kosa, duga, kovrčava i nijanse svježe napravljene marmelade, leti na sve strane, a njezino lice, blijedo poput papira na mjesečini, govori mi da je zabrinuta i prilično uzbuđena. Noć se ne doima tako mračnom oko nje. »Catrin, oprosti.« Znatno je viša od mene. Nagne se prema meni, pa se svine unatrag kao da se boji da će me pritijesniti. »Jesi li večeras vidjela nekoga vani na pučini? Plovila koja ne poznaješ?«
Odgovorim niječno. Nekoliko velikih, komercijalnih ribarskih brodova isplovilo je iz luke otprilike istodobno kad i ja, ali sva su mi bili poznati. Mnogo otočana ide u noćni ribolov, no obično manjim brodovima, i drže se obale. »Oprosti, sigurno ti je teško.« Čini se da Skye nikad ne zna što učiniti s rukama. Sada njima zamahuje. »Znam da je gotovo točno na...« Skye nije bila ovdje prije tri godine. Bila je u Engleskoj na policijskom koledžu. Pa ipak zna da za dva dana obilježavam godišnjicu gubitka vlastitog života. »Što se dogodilo, Skye?« Pogledam Ralpha koji gladi Queenie. »Nestalo je dijete?« Ne kažem još jedno. To nije potrebno. »Jedna od gostujućih obitelji.« Pogleda mnoštvo iza nas. »Ne s kruzera. Došli su sami, odsjeli u jednoj od gostinjskih kuća u gradu. Bili su na pikniku nedaleko od Estancije u vrijeme ručka. Klinci su se igrali u travi. Najmlađeg su izgubili iz vida.« Estancia je farmersko naselje udaljeno tridesetak kilometara, na jugoistočnom vrhu velike uvale. »Ima samo tri godine.« Čini se da je Skye na rubu plača. Tri godine. Dva klinca koja su nestala prije toga bila su nešto starija. Obojica su bili dječaci. Trogodišnje dijete, satima odvojeno od obitelji, samo, noću. Sigurno mu je hladno, gladan je i prestrašen. Zar biti napušten nije najveći strah male djece? Na ovim otocima, noću, osjećat će se napuštenim od cijelog svijeta. »Je li pokrenuta potraga?« Skyeino lice na tren zatreperi dok se pokušava sabrati. »Naši ljudi proveli su ondje cijeli dan. A neki su se ponovno vratili. Callum Murray, na primjer. Otišao je onamo s nekoliko ljudi iz vojarne. Čekamo da se jave.« »Je li to njegova obitelj? Odmah uočavam majku, punašnu, tamnokosu ženu u kasnim tridesetima. Cijelo njezino tijelo zgrčeno je prema unutra kao da se boji da će se raspasti ako popusti. Kad joj se približim, znam da će joj lice biti uvenulo, sama kost i koža. Oči će joj biti mrtve. Izgledat će kao ja.
Osim što će se razlikovati od mene po onom najvažnijem. Ona se još uvijek nada. »To je njegova obitelj.« Čini se da Skye sad stoji na jednoj nozi. »Westovi. Situacija je sve teža. Stigli su ljudi s kruzera i premda ne želim biti neljubazna, oni baš i nisu od pomoći. Misle da bismo nasilu trebali pregledavati kuće. Žele da se svim brodovima zabrani isplovljavanje iz luke. Možeš li zamisliti što će reći ribari ako im kažemo da ujutro ne smiju isploviti?« »Sumnjam da će mnogi poslušati.« Autoritet se ovdje tolerira, ali samo do određene mjere. »Obitelj je već dovoljno zabrinuta. Zadnje što trebaju je da im ljudi pune glavu različitim ludim idejama.« U iskušenju sam da joj kažem da su se već pojavile lude ideje uzimajući u obzir našu blisku prošlost u pogledu nestale djece. »Sve je ovo vrlo uznemirujuće.« Dok Skye nastavlja govoriti, a ja se pretvaram da slušam, hodamo do mog auta. »Od devet sati imali smo pet poziva zbog incidenata. Glavni načelnik Stopford pokušava vratiti sve posjetitelje na kruzer, no oni ne žele otići dok se ne pronađe dječak. Ovo će biti teška noć.« Izvučem se promrmljavši ono što znam da se očekuje, neka mi kaže ako ikako mogu pomoći. Queenie skoči u auto, a ja krenem prema svojoj kući na zapadnoj strani poluotoka Cape Pembroke, malom komadu zemlje između unutarnjih i vanjskih luka Stanleyja i samog oceana. Ne razmišljam o nestalom djetetu. Ili preciznije, razmišljam kako će se sve to odraziti na mene. Ako će brodovima biti zabranjeno napuštanje vezova, ako će biti pretraženi prije napuštanja luke, moji planovi padaju u vodu. Dva i pol dana. Šezdesetak sati. Dijete dotad mora biti pronađeno. Ne odabirem najkraći put kući. Čini se da me katkad noću, obično kad crna magla u mojoj glavi preuzme vlast, nešto vodi kući Grimwoodovih. Uvijek me noću, kad je gotovo sigurno da neću vidjeti obitelj, nešto privlači k njoj. Večeras se vozim najistočnijim vrhom
stanleyjevske luke prema velikoj kući s krovom plavozelene boje koja gleda na istok prema Surf Bayu. Usporim dok se vozim posljednjim zavojem, vidim bijele zidove, crne prozore, nisku živicu punu rascvjetanih žutih cvjetova. S obje strane niske drvene ograde stoje osvijetljene bundeve, a prema zamršenim i preciznim rezbarijama prepoznajem rad djedovih ruku. Nekoć je rezbario bundeve i za moju obitelj. Netko je budan. Vidim da je jedan od gornjih prozora osvijetljen. Peterova soba. Nikad nisam vidjela Petera, najmlađega Grimwoodovog sina. Posljednje dvije i pol godine živio je u mojoj glavi. Zamišljam ga kao svjetlokosa dječaka mršava i obla lica. Tako su izgledala njegova dva brata u toj dobi. I on, kao njih dvojica, sigurno ima majčine blistave, plave oči. Godinama nisam bila u toj kući, otkad je rođen Peter, ali poznajem Rachelinu kuću kao što poznajem svoju. Peter je noćas budan i Rachel je sigurno s njim, ovila je svoje tijelo oko njegovog i uspavljuje ga zibanjem. Udiše miris njegove kose, osjeća kako drhti uz nju i uživa u osjećaju moći jer može odagnati njegove strahove. U tom je trenutku toliko mrzim da jedino što mogu napraviti je pritisnuti papučicu za gas i nastaviti voziti. Da, pomislim. Bit će lako ubiti Rachel.
O
tvorim ulazna vrata kuće i odmah osjetim otklon od uobičajenog. Postoji nešto – miris, odjek hihota, neznatna promjena u atmosferi. Sićušni znakovi, ali jasni. Opet su ovdje. Nježno zatvorim vrata za sobom i pogledam uokolo. Nema svjetlećih očiju u mraku. Nema struganja nogama dok se sićušni oblici skrivaju dublje u sjeni. Polako napravim krug u velikoj, staromodnoj prostoriji i izađem u hodnik. Istodobno sam oprezna i nestrpljiva. Neobična vrsta gladi, ta potreba da se vide mrtvi. Otkad su preminuli prije tri godine, dječaci me proganjaju. Mislim li to doslovno? Nisam sigurna. Znanstvenica sam, više je vjerojatno da vjerujem u svemirce nego u duhove, no nekoliko dana nakon nesreće njihova prisutnost u kući postala je stvarnija, uvjerljivija od one mog supruga ili bilo koga od čopora prijatelja koji su se redovito pojavljivali. Stvarni ljudi su odlazili, no dječaci su ostajali, ulazili i izlazili iz mog života s pouzdanošću, ako ne i pravilnosti, plime i oseke. Uvijek kad najmanje očekujem, vidim njihove sjene iza zastora, obrise njihovih tijela pod pokrivačima na krevetima koje još uvijek nemam snage raspremiti. Njihovi glasovi – katkad se hihoću, smišljaju zagonetke, vrlo često se prepiru – miješaju se sa zvukovima televizije ili radija. Ulovim dašak njihovog mirisa. Osobit muškatni miris jabuke Kitove kose, dan ili dva nakon pranja. Trpki miris Nedovih tenisica kad je otvoren ormarić za cipele. Ne sjede na dnu stubišta i nisu se sklupčali na kauču kako bi zurili u prazan televizijski ekran. Dobro, mrzim kad to rade. Krenem gore. Zaštitna rešetka koju nikad nismo stigli maknuti je zatvorena. Jesam li ja to napravila? Zašto? Rijetko pomislim da dječaci utječu na moju fizičku
okolinu. Pojedina igračka zna biti pomaknuta. Zna se pojaviti udubljenje na krevetima. Naravno da bi moj pas mogao biti odgovoran za to. Queenie je dolje kraj kuhinjskih vrata i cvili, što je uobičajeno kad su dječaci ovdje. Nemam pojma osjeća li i ona njihovu nazočnost ili me samo mrzi u ovakvom raspoloženju, ali njihovi je posjeti izluđuju. Šteta, jer ih je i ona voljela, no ljubimci nisu majke. Sigurna sam da ću ih naći u Nedovoj sobi, sklupčane poput štenadi, no obris koji ugledam dok odgurujem vrata samo je veliki medo koji potrbuške leži na Nedovom krevetu. Nisu ni u Kitovoj sobi. Ubrzavam, govorim sebi da usporim, no osjećam uobičajenu paniku majke koja ne može pronaći djecu. Čak i onu mrtvu. I moja spavaća soba je prazna. Ili se čini da jest. Skrivaju se. Voljela bih da to ne rade, ali igra skrivača bila je jedna od njihovih omiljenih igara dok su bili živi. Katkad je i sad igraju sa mnom. Ponovno počnem pretraživati kuću, ovaj put podrobnije, a olujni oblak u mojoj glavi neprekidno raste. Otvaram vrata ormara, odgurujem zastore za tuš, virim ispod kreveta u gostinjskoj sobi. Iskreno, ova me igra uvijek obeshrabrivala, čak i kad sam znala da ću na kraju potrage pronaći dva topla, snažna tijela. Opet sam u prizemlju. Jedino mogu biti vani. Otvorim stražnja vrata i vjetar uleti kao da je čekao da me obori. Nisu vani. Osjećam kako mi izmiču. Dva zvuka probiju šum vjetra, jauci puni bijede i jada. Jedan je proizvela Queenie, a drugi ja. »Ned! Kit!« Otišli su. Kao što sam maloprije bila sigurna da su ovdje, tako sam sad sigurna da više nisu. Ostalo je vrlo malo svjetla u mojoj glavi. Opet sam gore, u malom proširenju spavaće sobe koje rabim kao radnu sobu. Klečim kraj stola, kopam po ladici koju uvijek držim zaključanom. Pronađem što tražim. Održavam ga oštrim. Queenie dolje počne cviljeti.
Magla se digla nakon nekog vremena. S naporom se podižem s tepiha i sjedam u naslonjač. Lijeva ruka mi krvari. Vraćam šiljak harpuna u ladicu. Rachelina fotografija kraj mojih nogu isječena je i izbodena, pretvorena u potrgane, nepravilne trake. Sagnuvši se, bacim komadiće u koš za smeće. Imam još kopija te fotografije. Za sljedeći put. Tako sam umorna, jedva mogu razmišljati. Moram se istuširati i naspavati, no nešto me drži ovdje, zavijam ranjenu ruku, zurim u zidove. Ostatak kuće ostavila sam većim dijelom kakav je bio kad su dječaci bili živi i kad je Ben bio ovdje, no u protekle tri godine ovaj mali radni prostor postao je moja soba za opuštanje. Zidovi su prekriveni Nedovim i Kitovim fotografijama, neke su uokvirene, većina je jednostavno selotejpom zalijepljena za zidove. Tu su i školski radovi, mala priznanja koja su dobili u školi, čak i dječja odjeća koju sam zadržala, sve to visi na zidovima poput mračne montaže sjećanja. »Isuse, Catrin«, rekao je Ben kad se vratio kako bi pokupio nešto s tavana. »Ovo nije radna soba nego kapelica.« No na zidu iza mene je nešto drugo. Ondje su fotografije dvaju drugih dječaka; dvaju tamnokosih, tamnookih dječaka koji su nestali – iznenada, zagonetno. Prvi, Fred Harper, nestao je tijekom Sportskog dana na Zapadnom Falklandu, prije nešto više od dvije godine kad je moja bol još bila oštra, vlažna poput svježe rane. Imao je pet godina. Naravno da sam čula za njegov nestanak. Na radiju se danima govorilo samo o tome, a Ben je bio na otoku kao dio hitnog medicinskog tima i sudjelovao je u potrazi. Srce mi je poskočilo kad sam vidjela priču s velikom fotografijom u Penguin Newsu. Fred je toliko sličio Kitu. Instinktivno sam je izrezala, sakrila i naposljetku zalijepila na zid sa svim ostalim o njemu što je u nadolazećim tjednima bilo objavljeno u novinama. Možda sam zadržala izvještaje kao neku vrstu testa vlastite ljudskosti. Ako Fred bude pronađen i meni bude drago, to će biti znak da postoji nada za mene. Zatim su, prije otprilike godinu i pol, otoci
izgubili još jednoga malog dječaka. Sedmogodišnji Jimmy Brown posljednji je put viđen u Surf Bayu gdje živi Rachel. Prilično sam dobro poznavala obitelj Brown. Prijateljevala sam s majkom, Gemmom, jer joj je kći, Jimmyjeva mlađa sestra, išla u razred s Kitom. Ben je poznavao oca koji je radio u bolnici kao tehničar. Kad je nestao Jimmy, kad je cijeli grad provodio dane i noći u potrazi, dok je njegova obitelj sve dublje tonula u neku vrstu mahnitog očaja, više njih mi je reklo da je moja priča barem zaokružena. Znam što se dogodilo mojim sinovima, mogla sam ih pokopati, žalovati, obitelji nestalih nisu imali tu privilegiju. »Da, hvala«, rekla sam jednoj ženi. »Doista cijenim koliko sam imala sreće.« Otad nije razgovarala sa mnom. Ispod Fredovih i Jimmyjevih fotografija još je jedan isječak, nije izravno vezan uz dječake, no dirnuo me u to vrijeme. Nekoliko mjeseci nakon što je nestao Jimmy, kad su se i dalje održavale potrage, iako u manjem opsegu i bez ikakve stvarne nade, glavni urednik Penguin Newsa napisao je tekst o učinku koji nestanak djeteta može imati na zajednicu, osobito malu zajednicu. Govorio je o kolektivnom osjećaju srama, o uvjerenju da su djeca naša zajednička odgovornost, kako se to odrazi na sve nas kad se jednom od njih dogodi neko zlo. Članak se nije odnosio na moje sinove, no ja sam ipak pronašla utjehu u njemu. Shvatila sam da Ben i ja, kao i naši najbliži, nismo sami dok proživljavamo smrt dječaka. Da na neki način i drugi dijele s nama bol. Autor, nitko drugi nego Rachelin otac, nastavio je priču s načinima na koje kulture izlaze nakraj s nestalom djecom. Napisao je kako nestali ubrzo ulaze u lokalni folklor, ponajprije kao duhovi, a potom u tradiciju usmenog pripovijedanja. Nestala djeca, tvrdio je, izvor su svih priča o djeci koju su ukrale vile ili pojeli trolovi i vještice. Izlazimo nakraj sa svojim sramom eksternalizirajući ga. Svaljujući krivnju na nadnaravne sile.
Iskopao je stare legende o djeci koja su nastradala na otocima i povezao ih sa stvarnim slučajevima neobjašnjenih smrti i nestanaka. Tvrdio je da će Jimmy i Fred za petnaest godina postati dio falklandske mitologije. Ned, Kit, Fred i Jimmy. Moja osobna mala kolekcija mrtvih dječaka. Hoće li im se pridružiti i peti, hoće li naš kolektivni sram neprestano rasti? Nagnem se preko stola i upalim radio. Lokalna radiopostaja nastavlja s programom kasnije nego što je uobičajeno. Saznajem da se nestalo dijete zove Archie West. Star je tri godine i dva mjeseca. Malo stariji od Rachelinoga najmlađeg.
Ne, nemoj razmišljati o Rachel, ne sad. »Samo kao podsjetnik«, kaže voditelj, također znan kao Bill od trgovca ribom, »Archie ima plave kovrče, smeđe oči i zdepaste je građe. Posljednji je put viđen u Arsenalovom nogometnom dresu, u crvenoj majici s bijelim rukavima, bijelim kratkim hlačama i crvenim čarapama. Ako mislite da ste ga vidjeli, odmah kontaktirajte policiju. Okej, ovo je Falkland Islands Broadcasting Service, sljedećih nekoliko sati s vama će biti Bill Krill, a točno vrijeme je jedan i četrdeset i tri, i ne zaboravite, sutra ujutro – ili malo kasnije ovog jutra – stiže nam Ray Green iz Astronomskog društva kako bi nam ispričao sve o pomrčini sunca ovog četvrtka: gdje će se moći najbolje vidjeti, kako se može izbjeći oštećenje očiju i koliko će biti mračno na otocima.« Ugasim svjetla, priđem prozoru i pogledam na zapad. Pomrčina sunca u četvrtak dogodit će se gotovo u isto vrijeme kad ja krećem u ostvarivanje svog plana. Mi ovdje na jugu vidjet ćemo samo djelomičnu pomrčinu, pa ipak, negdje između tri i četiri poslijepodne naš mali kutak svijeta će se zamračiti. Na više nego jedan način. »Ovdje sa mnom u studiju je Sally Hoskins«, kaže Bill, »obiteljska prijateljica koja nam je otkrila da je Archie živahno, radoznalo dijete. Je li tako, Sally?«
Naravno da ne mogu vidjeti tragalačku ekipu. Udaljena je tridesetak kilometara, a razdvajaju nas planine. »Da, Bille, tako je. Archie je divan dječak. Pun šala, zabave, pun nepodopština. Voli se igrati skrivača.« Manje je svjetla dolje u luci. Skye je sigurno uvjerila putnike da se vrate na kruzer. »Stoga obitelj isprva nije bila zabrinuta?« »Tako je. Pretpostavljali smo da se skriva. Zna to raditi satima.« Jedva mogu razaznati Mount Tumbledown. Potraga se sigurno odvija iza njega. »Svi smo ga tražili više od dva sata prije nego što smo nazvali policiju.« Sallyn glas u eteru uvijek iznova puca. »Archiejevi roditelji žele da zahvalim svima za podršku. Ljudi su bili sjajni. Pridružili su se potrazi, pretraživali imanja. Samo ih želim zamoliti da nastave tražiti. Ako znate gdje je, molim vas, učinite dobro djelo. Molim vas, pustite da se vrati svojoj obitelji.« »Sally, zašto nam ne ispričate još nešto o Archieju?« Bill se brzo ubaci. »Znamo da se voli igrati skrivača. U čemu još uživa?« »O, znate Bille, on je strastveni navijač Arsenala. Kao i zapravo cijela njegova obitelj. Prolazi kroz fazu kad ne želi odjenuti ništa drugo osim Arsenalovog dresa, a njegova jadna majka ga mora prati svake večeri kako bi ga opet mogao odjenuti sljedećeg dana. Zna sve navijačke pjesme, neke od njih baš i nisu previše primjerene trogodišnjem djetetu, ali što možete?« Samo napola slušam dok nam Sally nastavlja pričati o Archiejevoj ljubavi prema pop-glazbi. Očito ne može sjediti mirno kad na radiju svira »Here Comes the Hotstepper«, i nikad mu ne promakne nijedna epizoda Power Rangersa. »Ako netko drži Archieja kod sebe, molim vas, nemojte ga ozlijediti ili prestrašiti na bilo koji način«, govori sad. »Ako je netko poveo Archieja, jedino želimo da nam se vrati. Molim vas, recite gdje ga možemo naći. Molim vas, nemojte ga ozlijediti.«
»Da, upravo tako. Pa, hvala vam, Sally. Mislim da valja spomenuti, samo kao podsjetnik, da policija polazi od pretpostavke da je Archie jednostavno odlutao od obitelji i da se izgubio. Na to se sada moramo usredotočiti, ljudi. Mali dječak odlutao je posve sam, a mi ga moramo pronaći. Tako, s vama je Bill Krill, a vi slušate Falkland Islands
Broadcasting Service.« »Isuse, što je vama ljudima?« Sally prekine početne akorde sljedeće pjesme. »Koliko djece mora nestati kako biste vi zaista...« Sallyn je glas prekinut. Isključili su joj mikrofon. Pojačali glazbu: reggae pjesma koju smo upravo čuli je Archiejeva omiljena. Zamišljam kako Sally nježno, ali odlučno udaljavaju iz stražnje sobe u uredu lokalnih novina u kojemu je smještena radijska postaja. Različite kulture, kažem sebi. Kad u Engleskoj nestane dijete, obično krene panika zbog pedofila. Ovdje se nadamo da nije odlutalo do kolonije morskih lavova. Tri djeteta u isto toliko godina. Previše kako bi se moglo okriviti morske lavove. Čujem nježni uzdah, Queenie se odlučila vratiti jer više nije u opasnosti. Skoči na moj krevet i ugnijezdi se između jastuka. Ugasim radio i upalim kompjutor. Nakon što se zagrije, zapišem bilješke o ovoj večeri pa zatvorim datoteku i kliknem jedini dokument koji je zaštićen lozinkom. Nikad nisam vodila dnevnik prije smrti dječaka. Nikad nisam osjetila potrebu. Kad bih, uz supruga, dvoje djece i posao, uopće imala vremena za to? Moj nekadašnji život bio je previše ispunjen, nije postojala potreba za njegovim dokumentiranjem. No sad, s praznim srcem i besmislenim životom, kao da mi treba ovo redovito bilježenje aktivnosti, misaonih procesa i emocionalnih razdoblja kako bih se podsjetila da još uvijek postojim. Počinjem pisati. Uvijek detaljno opišem događaje tijekom dana, ne zato što istinski želim zapamtiti što radim na poslu, nego zato što mi ono što radim pomaže kako bih bolje istaknula što osjećam. Ti dnevni izljevi patnje i bijesa neka su vrsta terapije. Posve iskreno, većinom su to izljevi
bijesa prema ženi čija rastrgana fotografija leži kraj mojih nogu. Ženi koja je nekoć bila moja najbolja prijateljica.
Imala sam osam godina kad sam upoznala Rachel, ona je bila nekoliko mjeseci mlađa. Hodala sam uskom stazom kroz koju se moglo provući samo dijete, toliko gusto je bila obrasla busenjem trave, kad sam naišla na malu stražnjicu ukrašenu leptirima i podignutu uvis. Sigurno me čula premda hodam jako tiho jer je, ni ne okrenuvši se, podigla prljavu ruku s izgriženim noktima. Ta bahata gesta odmah je razljutila moje osmogodišnje ja. »Što to radiš?« Izvijala se unatrag sve dok nisam ugledala njezino malo okruglo lice s velikim plavim očima, bljedožućkastu kožu bez pjegica i jako dugu kosu koja je za nijansu bila previše tamna da bi bila plava. Imala je obrve koje kao da su se svijale u sredini pa se činilo da je stalno iznenađena, a uši su joj stršale s glave kao kod vilenjaka. »Zmajeva jaja«, prosiktala je. »A sad, tišina.« Zbunjena, bacila sam se na pijesak i dopuzala do nje. Zurila je u dva savršeno ovalna žućkasta oblika, duga desetak centimetara. Gnijezdo žutonogog pingvina. »Pripadaju Ozmajian.« Odlučila je komunicirati tiho sikćući iako u radijusu od nekoliko kilometara nije bilo nikoga osim nas. »Vrlo moćan zmaj. Došla je na svijet kad je slomljeno tisućito srce, jako je stara, ali zmajeva sjećanja nisu kao naša.« S osam godina znala sam da žutonogi pingvini često polažu gnijezda među busenjem trave, ženke obično ne napuštaju gnijezdo tako dugo i ova se vjerojatno nije pojavila zbog nas dvije. Znala sam da trebam predložiti da odemo, no htjela sam saznati više o zmaju. »Stvarno?« rekla sam prilagodivši se njezinom tihom, tajanstvenom tonu.
Stisnula se uz mene, posve nesvjesno privila se uz moje tijelo kao što to čine jako mala djeca. »Da. Zmajevi se sjećaju svega što je bilo nekoć, što je sada i što će biti u budućnosti.« Pa, o tome bi se dalo razmišljati. »Vjerojatno bismo se trebale maknuti«, rekla sam. »Mogla bi se vratiti svaki tren.« »O, neće se vratiti. Jaja će ostati ovdje sve dok Mjesec tri puta ne naraste i opadne. Zatim će ih crni orlovi sa safirnim očima odnijeti i čuvati dok ne dođe vrijeme da se izlegnu. To bi moglo biti sutra ili u sljedećem tisućljeću.« U toj sam dobi znala prepoznati gotovo četrdeset vrsta falklandskih ptica gnjezdarica, no crni orao sa safirnim očima bio je nov za mene. Vjetar je u međuvremenu jačao i donosio miris soli u zraku, a ja sam se počela zabrinjavati za majku pingvina. Ako se previše uznemiri, mogla bi odlutati i ostaviti gnijezdo. »Sljedeći pun Mjesec je za pet noći.« Oduvijek sam bila svjesna što radi Mjesec, čak i kao dijete. »Dotad neće otići. Ako želiš, mogu se vratiti i provjeriti.« Čučala je i gledala u mene s nanovo otkrivenim poštovanjem. Odjednom sam joj bolno zavidjela na sjajnim, plavim očima. Nije se činilo pravednim da jedna osoba (ja) ima oči tamne boje olujnih oblaka, a druga (Rachel) snene, azurno plave boje oceana za sunčanog jutra. »Doći ćemo zajedno«, obznanila je. »Sad kad smo najbolje prijateljice.« Nisam bila sigurna kako ćemo to izvesti, nisam čak ni znala što radi ovdje – moja teta i tetak bili su vlasnici otoka – ali sviđala mi se ideja da imam najbolju prijateljicu. »U redu«, rekla sam. »Je li ono tvoja kuća?« Poskočila je na noge i pokazala prema zelenom limenom krovu seoske kuće tete Janey. Kimnula sam, jer je to praktički i bila. Stanovala sam ondje tijekom ljeta dok su roditelji radili. »Imaš sladoleda?« Ponovno sam kimnula. Teta Janey uvijek bi se pobrinula da je dobro opskrbljena prije mog dolaska.
»Hajdemo.« Zgrabila me za ruku. Počele smo se utrkivati – bila je nevjerojatno brza – kroz travu, preko livade sve do dvorišta farme. To je bilo to. Rachel i ja od toga smo dana bile najbolje prijateljice, trebale smo jedna drugu strasno i intenzivno. Mislim da to više ni u jednoj vezi nisam osjetila. No nismo mogle biti različitije. Ona je vidjela svjetove unutar svjetova, povezane beskrajnim mogućnostima. Ja sam vidjela jaja pingvina. Pa ipak smo bile bliskije nego sestre jer smo se same odabrale; bliskije nego ljubavnici jer ljubavnici dolaze i odlaze, a mi smo imale nešto vječno. Ona je bila moja druga polovica. Sunčeva svjetlost na stijenama naspram moga sjenovitog skrovišta ispod stabla. Povisilica mojim snizilicama. Bila je sve što ja nisam i sve što sam željela biti, no sve te vrline bolje su pristajale njoj, i ja sam to znala. Bile smo nerazdvojne bez obzira na udaljenost među nama. Bile smo prošlost, sadašnjost i vječnost. Sve dok nije ubila moje sinove.
Skoro je četiri sata ujutro. Pisala sam i razmišljala, pa dugo vremena ni jedno ni drugo. Isključim kompjutor, ustanem kako bih se pridružila Queenie kad vani začujem buku. Ne mogu je ignorirati, pretvarati se da je to samo od vremena. Ne mogu točno reći kad je počela. Možda je tu već više godina, možda samo nekoliko posljednjih mjeseci, ali više nego jedanput, kad bi vjetar puhao u pravom smjeru, čula bih nešto kasno navečer i pitala se mota li se netko vani oko kuće. Čula bih pokrete koje nije proizvodila priroda, struganje koje je moglo biti koračanje. Queenie bi se znala uznemiriti u želji da izađe i nervozno se motati oko ulaza kad bih otvorila vrata. Ranije te godine, kad su večeri bile mračnije i kad bih navlačila zastore, obuzeo bi me osjećaj da me vani iz mraka netko promatra. Nitko na otocima ne zaključava vrata, no ja sam to počela raditi, i sad mi je drago jer ono što sam čula, nije ostavljalo puno prostora za sumnju. Netko je vani. Izlazim iz spavaće sobe. Queenie nastavi hrkati.
Ona igra brojne uloge u mom životu, ali uloga psa čuvara nije jedna od njih. Stigavši dolje, ne palim svjetla. Prilazim prozoru. Krajolik oko moje kuće neobičan je čak i prema falklandskim standardima. On je spomenik, muzej pod vedrim nebom ako želite, posvećen lovu na kitove. Počasno mjesto pripalo je lubanji plavoga kita. Nalazi se na prednjem travnjaku, doseže visinu od gotovo tri metra, ima razjapljene čeljusti kao da je zamrznut u trenutku u kojem lakomo guta hranu. Gotovo savršen kostur orke leži u blizini. Kraj ograde je kralježnica ulješure koju je djed ulovio u blizini obale Južne Georgije. Između nje i kuće nalazi se gomila kostura dupina. Veći dio kolekcije nabavio je moj djed. I oružja su djedova: harpuni i užad, golema puška slična topu. No poruka muzeja isključivo potječe od mog tate. On je sve sakupio, ne kako bi glorificirao lov na kitove, nego kako bi ga osudio.
Između 1886. i 1902. ovom puškom ubijeno je više od 20 000 kitova, piše na znaku ispod topa. Tata je bio duboko posramljen pustošenjem koje su njegovi preci proveli na morima. Proveo je život pokušavajući ponovno uspostaviti ravnotežu. Zvuk koji sam čula prije nekoliko sekunda bio je zveket prilikom rušenja komada metala. Nešto je pomaknulo kolekciju koplja za kitove kraj živice. Sjena prelazi preko obrisa kostura orke, a ja se približavam vratima sve dok ne ugledam velik, taman lik. Prepoznavši obrise, srce mi uspori. Pa iz posve drugog razloga opet ubrza. Promatram kako muškarac u mom vrtu podiže jedno koplje pa drugo prije nego što otključam i otvorima vrata. »Malo je kasno za trick-or-treat3.« To mi izleti prije nego što imam vremena procijeniti koliko je to pametno.
3
Američki običaj obilaženja kuća i traženja slatkiša za Noć vještica 31. listopada, (nap. prev.)
Callum Murray namjesti posljednje koplje i okrene se. »Vidio sam da ti je upaljeno svjetlo. Učinilo mi se da si u vrtu. Htio sam biti siguran da si dobro.« Ne odgovorim. Čemu sve to? Nikad neću biti dobro. Zatim začujemo njištanje konja, što je zapravo nemoguće, uzimajući u obzir da nitko u blizini ne drži konje. »Zvuči kao da ti netko krade konja.« Šalim se, pretpostavljam. Nikad nisam vidjela Calluma na konju. Sumnjam da na otocima postoji konj dovoljno velik za njega. »Došao sam pješice.« Odšeta do ruba vrta i pogleda niz cestu. Konj sigurno nije na vidiku jer brzo izgubi zanimanje i vrati se. »Jesi li dobro?« inzistira. Callum Murray nije Kelper4. On je Škot koji se borio u ratu, nekadašnji drugi poručnik Padobranske regimente. Ubrzo nakon britanske pobjede napustio je regimentu i kupio seosku kućicu nekoliko kilometara izvan Stanleyja. Kad ga ljudi pitaju namjerava li ostati ovdje za stalno, on odgovori da drži sve opcije otvorene. »Jeste li pronašli dijete?« Pitam zato što osjećam potrebu da kažem nešto, a ne zato što ne mogu pretpostaviti odgovor. Njegove oči ulove svjetlo s gornjeg prozora. Tijekom dana neobične su zbog genetskog poremećaja znanog kao heterochromia iridum, desno oko mu je plavo, a lijevo zeleno. No na mjesečini te neobične, osebujne oči samo su tračak svjetla. »Krećemo ponovno za četiri sata«, odgovori. Začuje se zvuk u daljini, vjetar ga nosi u našem smjeru. Približava se helikopter. »Postoji mogućnost da je u redu.« Pokušam zvučati kao da mi je stalo. »Možda je lutao uokolo dok se nije umorio, negdje sklupčao i zaspao. Pronaći ćete ga ujutro.« »Vraški se nadam. Postalo je prilično gadno u jednom trenutku. Krenuli smo ponovno kako bismo smirili situaciju.« 4
Nadimak za osobe rodom s Falklandskih otoka. (nap. prev.)
Zašto ovo radi? Zašto je ovdje u sitni sat, zašto se pretvara da me zanima što se događa oko mene? Trebala bih ući, zatvoriti vrata. Zaključati ih. »Skye je rekla nešto o ljudima s kruzera koji stvaraju neprilike.« Callumove oči kratko pogledaju u nebo, pa se spuste prema meni. »Oni su najmanji problem. Poslijepodne je doletjela obitelj Freda Harpera. Ne skidaju se Stopfordu s vrata, optužuju ga da je previše lako odustao prije dvije godine.« »To se događa«, kažem. »Farmeri stalno gube ovce. Zapnu u tresetu i potonu. Ili padnu s litice i odnese ih plima. Poniji i telad padaju u rijeke. Ako su dovoljno mali, odnese ih struja. Svako toliko izgubimo i ljude. To je strašno tužno, ali događa se. Ovo nije nacionalni park.« Ne želim zvučati pokroviteljski, ali Callum mi ne olakšava situaciju. Helikopter, Sea King, je iznad nas, visi u zraku poput vretenca iznad ribnjaka. Suhi, tresetni miris brda, tako različit od mirisa mora, uvukao se u Callumovu jaknu. Podsjeti me, kao što to uvijek čini kad je blizu, koliko je visok. »Je li ova stvar iznad nas dio potrage?« kažem. »Ako nešto ispadne iz njega, ovo nije dobro mjesto za stajanje.« »Čekali su nas da završimo«, kaže. »Kako ne bismo zbunjivali tehničku opremu.« Sea King nastavi svojim putem ustvrdivši da nijedno od nas dvoje nije trogodišnji dječak. Callum i ja opet smo sami. »Idem spavati.« Okrenem se i uđem, pa zaključam vrata. Opustim se i tromo naslonim na najbliži zid tek nakon što se uvjerim da sam izvan njegova vidokruga. Došao je pješice? Zašto bi to učinio? Callumova je kuća barem šest kilometara udaljena od moje. Queenie gore i dalje hrče dok gasim svjetla i šuljam se do prozora. Callum se okrenuo kao da je čekao da se ugase svjetla. Promatram kako prelazi vrt i potom prekoračuje nisku drvenu ogradu. Šest kilometara od moje kuće do njegove ako ide uobičajenom rutom. Uzimajući u obzir kojim putom je krenuo, pretpostavljam da ne ide.
Prije otprilike godinu dana bila sam budna dokasna i slučajno ga opazila kako prolazi pokraj kuće. Slijedila sam ga na temelju impulsa koji ne bih mogla ni pokušati objasniti. Gledala sam ga kako silazi s ceste, kako se približava visokoj ogradi od bodljikave žice, kako otpušta tri reda i kako se potom provlači kroz nju i stupa na minsko polje. Minsko polje? Ima ih nekoliko na otocima, većim dijelom duž obale, a postavila ih je argentinska vojska tijekom invazije. Prema konzervativnim procjenama u tresetu i pijesku moglo bi vrebati oko trinaest tisuća potencijalnih eksplozija. Uvjeravaju nas da će ih jednog dana deaktivirati. U međuvremenu su ih, uzimajući u obzir da zauzimaju samo šesnaest posto neiskorištenog zemljišta, jednostavno odijelili ogradom. Pustim da nestane u mraku prije nego što se sama približim ogradi. Tri reda žice koja je odmaknuo bila su prerezana pa nakon toga spojena malim kukicama, te vraćena na svoje mjesto. Napravio je vlastiti tajni ulaz u polje koje je desetljeće nakon sukoba još uvijek zasuto smrtonosnim zamkama. Svaki korak koji napravi na tom polju mogao bi biti njegov posljednji. Dok večeras kroz prozor zurim na sad napuštenu cestu, pitam se je li opet krenuo onamo, hoće li prelaziti minskim poljem kako bi otkrio je li noćas, upravo sada, suđeno da sve završi. A mislila sam da ja imam problema. Popnem se u krevet koji se čini neobično velik i prazan iako je moj hrčući, dašćući pas zauzeo najbolje mjesto. Ovo je obično najteži dio dana kad nemam što raditi osim razmišljati o tome što sam izgubila. San mi nikad ne dolazi lako. Katkad noću, u polusnovitom i polubudnom stanju u kojem se znamo naći, osjećam kako mi se dječaci uvlače u krevet i privijaju uz mene. Kad se to dogodi, ležim posve mirno, uranjam u njihovu prisutnost, uživam u njihovoj glatkoj, svilenkastoj koži; udišem njihov miris, osjećam kako se njihove male ruke i noge ovijaju oko mene. Ujutro se nakon takvih snova budim u oblaku čiste sreće, neočekivanoj i
zbunjujućoj, i toliko različitoj od bijede koja slijedi, što je čini gotovo nepodnošljivom. Nemojte doći večeras, dječaci. Nisam sigurna da to više mogu podnijeti. Pustite me samo ovaj put.
li netko čuo guvernera na radiju rano jutros?« govori Brian dok Jestižem na posao koji sam oduvijek smatrala obiteljskim okruženjem. Djed Coffin imao je nekoliko kćeri koje su svaka na svoj način bile odlučne i krvoločne kao on, te jednog sina koji se pokazao kao ogromno razočaranje. Moj otac je osnovao Falkland Conservation, dobrotvornu zakladu koja štiti životinjski i biljni svijet na otocima za buduće generacije. Iskreno, ne mislim da mu je namjera bila osobni napad na djeda, ali g. Coffin je to uvijek tako doživljavao. Brian je ornitolog u kasnim pedesetima kojeg je moj otac zaposlio prije dvadeset godina. Još uvijek se penje i spušta liticama, provjerava gnjezdilišta i označava ptiće premda je desetak godina prestar i dvadeset kilograma pretežak. Jednoga dana pronaći će ga hladnog i izubijanog u podnožju litice. Ako je nekome suđeno da umre na poslu, onda je to Brian. Kao obično, njegova se bujna stražnjica prelijevala preko mog stola. Godinama sama sebi govorim da ću jednog dana doći ranije i premazati ga superljepilom. »Ne mogu zamisliti da je imao dodati išta važno.« Susan u kuhinjskom prostoru zvecka šalicama za kavu. »Korporativna propaganda«, kaže Pete, naš student na slobodnoj studijskoj godini. »Ne može dozvoliti da itko pomisli da dječak možda nije samo tako odlutao.« »Pa, ne može.« Brian se vrpolji na stolu. »To se očito i dogodilo.« Šef se nakašlje. John Wilcock je mali, žilavi muškarac, tamnokos i blijede puti, koji se posljednja dva desetljeća razmeće istim glatkim, tamnim brkovima. Mislimo da smo u rodbinskoj vezi, vjerojatno putem
braka sklopljenog prije nekoliko generacija, ali nijedno od nas dvoje nije se potrudilo otkriti o kakvoj se točno vezi radi. »Cat, došlo je do promjene plana.« John se rijetko potrudi poželjeti mi dobro jutro, što mi odgovara. Ne zanima me čavrljanje. »Tvoja grupa se želi priključiti potrazi. Rekao sam im da ćeš ih odvesti onamo. Ti si vođa tima.« Izvorno je bilo planirano da grupu posjetitelja odvedem na George i Barren, dva mala otoka bogata životinjskim i biljnim svijetom uz južnu obalu Istočnog Falklanda. Dva ljudska stanovnika, moja teta Janey i njezin suprug Mitchell također su neka vrsta turističke atrakcije. Janey je jedina osoba koju poznajem koja je vlastoručno podignula malog pingvina. Pronašla je »Ashley« kako se grije u pepelu logorske vatre, te je posljednjih petnaest godina pokušava naučiti da sjedi uspravno i kaže »molim«, da potrbuške puže po krovu štaglja za striženje i krade komade ribe iz džepova. »Ljudi moraju nekako pomoći.« Susan s mog lica može pročitati da nisam previše oduševljena idejom. »Nitko se ne osjeća dobro zabavljajući se dok je dijete posve samo negdje vani.« »Nadajmo se da je samo«, Pete progovori piskutljivim glasom. »Aha, to baš i ne pomaže, Pete.« Jedva je osam i trideset, a John je već pod stresom. »Nemoj upasti u zamku, Briane, zaista nemamo vremena za to.« »Ako su ti ljudi spremni odreći se izleta, mi bismo trebali biti spremni voditi ih«, kaže Susan. Uzmem telefon i javim teti Janey da ne mora ništa pripremati tog jutra. Izbrojim četiri psovke u njezinom odgovoru, a to je blaga reakcija prema njezinim standardima. »Izvukla sam s tavana čak i svoj jebeni vještičji kostim.« »Kao da bi itko primijetio razliku. A Noć vještica bila je jučer.« Prekinem vezu dok ona nastavlja gunđati. »Trebate se naći u policijskoj postaji.« Susan mi obožava govoriti što moram raditi. »Sve vođe potrage primit će naredbe od policijskog načelnika u devet.«
Naposljetku se stražnjica pomakne i Brian stoji ispred mog stola češući se po dijelovima tijela o kojima radije ne bih razmišljala. »Hoću li gostima ponuditi povrat novca?« Kažem to samo kako bih uzrujala Johna. »Ne, dovraga, nećeš. Ovo je bila njihova ideja, ne moja.«
Naša kolekcija zastava vijori na vjetru, kao i ostaci naše dekoracije za Noć vještica; spokoj prethodne noći je završio. Dok se vozim do policijske postaje, prolazim kraj ljudi koji se kreću u istom smjeru. Vidim lica koja poznajem cijeli svoj život i potpune strance. Opazim plakate kućne izrade pričvršćene za ograde, usporim te vidim da su to povećane fotografije dvaju dječaka koja su nestala prije. Još uvijek nestali, piše na njima. Archieju ne smije biti posvećena sva pozornost. Plastični kostur, koji je vjetar oslobodio okova, preleti cestom ispred mog auta, što i nije neki dobar znak. Ispred policijske postaje jedva još ima mjesta za moj auto. »Catrin!« Okrenem se i ugledam visoku pojavu koja mi se užurbano približava, nepromočiv kaput koji leprša i crveni šal koji leti na vjetru. Ruka u crvenim rukavicama snažno maše, odlučna da moram pričekati, a ja osjećam kako gubim hrabrost. Jedna od malobrojnih osoba koje nisam uspjela isključiti iz života u posljednje tri godine. Jedna od rijetkih koja ne želi odustati. »Idem s tobom, u redu, draga?« Mel pokušava doći do zraka. »Ove gumene čizme stajale su pravo bogatstvo i ne namjeravam ih izgubiti u tresetištu. Nije me briga koliko klinaca trči uokolo izgubljeno, ja ću se držati nekoga tko zna što radi.« Mel je vjerojatno jedna od bolje odjevenih ljudi na otoku, troši pravo bogatstvo uvozeći odjeću iz glavnih europskih i južnoameričkih gradova. Spustim pogled prema savršenim novim gumenim čizmama. »Ružičaste su.«
Zaigrano me potapša po ramenu. »Znam. Sada doista možeš kupiti ružičaste gumene čizme. Što da djevojka radi?« Često znam pomisliti da ako ikad ponovno prasnem u smijeh, to će biti zbog nečega što je rekao Mel. S metar i osamdeset osam centimetara, osamdeset kilograma te, kako sam čula, neobično velikim penisom, Mel nije djevojka koju se lako može opisati. On nije čak ni transvestit: njegova odjeća, iako prelijepo skrojena i šarena, ipak je odjeća napravljena za muškarca. On je glavni kuhar u Globe Tavernu, ovdje u Stanleyju. Dvije večeri na tjedan prestaje biti kuhar i vodi pjevački sastav uz klavirsku pratnju. Nakon sedam navečer, doslovno je nemoguće kroz vrata ugurati još ljudi. »Draga, besposličarit ću oko tvog auta dok si unutra.« Uživa u riječi besposličariti, kotrlja je u ustima poput posebno snažnog peperminta. »Ali nemoj se zadržavati. Od ledenog vjetra postanem jako nestrpljiva.« Nasloni se na vrata automobila poput drolje u potrazi za klijentima. Gužva na parkiralištu sve je veća, čini se da je redarstvenica Skye glavna. Čak je bljeđa nego obično. Kosa joj je raščupana, mislim da je spavala u uniformi. Sjećam je se kao djeteta, uvijek prljavog, raskrvavljenih koljena i razderane odjeće, djeteta sa sladoledom u kosi ili mrljama čokolade na majici. Dok prilazim vratima, čujem kako pokušava uvjeriti sve veće mnoštvo da se organizira u grupe od dvanaest ljudi, provjeri ima li prijevozno sredstvo i izabere vođe timova. Prodorni glasovi privuku mi pozornost, naglo se okrenem i ugledam školarce kako se spuštaju cestom. Želudac mi se preokrene jer je ondje, na čelu, Christopher Grimwood, Nedov najbolji prijatelj. Narastao je. Sunuo je uvis otkad sam ga posljednji put vidjela prije godinu ili više dana. Sad mi sigurno seže do ramena. Promijenilo se i njegovo lice, gotovo uopće više nije dječje okruglasto. Čeljust mu se produžila, ima istaknut hrbat nosa. Bol stiže poput hirovita vala. U mojoj glavi – u mom srcu – Ned još ima osam godina, iste je dobi kad sam ga izgubila. Još uvijek ima zaobljena koljena i debele ruke, a
kad spusti pogled, zbog bucmastih obraza ima podbradak. Pa ipak, u Christopheru, tom nezgrapnom, štrkljastom dječaku koji je na rubu da zauvijek za sobom ostavi djetinjstvo, vidim kako bi Ned izgledao danas. Njegova savršena koža vjerojatno bi pokazivala prve znakove akni, ponašao bi se poput mrzovoljnog morža. Bio bi mi sličan, pun testosterona, pravo čudovište koje bi mi život činilo gotovo nepodnošljivim – i od žudnje za njim gotovo pokleknem. Saberem se, naravno. Imala sam tri godine vremena kako bih usavršila umjetnost ostavljanja dobrog dojma. U policijskoj postaji pronađem svoje ime na popisu iza stola, potom me upute u sobu za sastanke.
Pridružim se deseteročlanoj grupi koja uključuje trojicu u vojnim odorama i dvojicu policijskih časnika, od kojih je jedan najviše pozicionirani na otocima. On je visok muškarac, otmjen i odmjeren u svojim pokretima. Uvijek razmišljam o njemu kao o Stopfordu, Bobu, glavnom načelniku jer se tako predstavlja strancima. On je muškarac koji je pročitao nekoliko knjiga i pogledao nekoliko dokumentaraca, koji je uspio uvjeriti sebe, a pritom i priličan broj ostalih, da je znatno pametniji nego što bi se moglo zaključiti prema dokazima. Onaj koji prolijeva kavu po stolu je ravnatelj škole, muškarac zvan Simon Savidge, koji je postao nešto poput heroja u nečemu što se, napola u šali, zove Falklandski pokret otpora. U ranoj fazi argentinske okupacije, dok su otočani čekali na Britanski odred, Simon je uspostavio vezu s trupama putem zabranjene radioveze i obavještavao ih o kretanjima argentinskih jedinica na terenu. On je bio ravnatelj kad sam ja pohađala srednju školu, čini se da je oduvijek na toj poziciji. Njegov sin Josh najviše je rangirani detektiv na otocima. Nema slobodnih mjesta, no tad po podu zaškripi stolica, a ja ugledam bivšeg supruga kako ustaje. Ima više sjedina u kosi otkad sam ga posljednji put vidjela i smršavio je. »Uzmi ovu, Catrin.« Drži naslon
stolice, spreman da je gurne bliže stolu dok ja sjedam. Ben je uvijek ljubazan prema meni, u javnosti i nasamo. To mi se ne sviđa previše, ako ću biti iskrena, doima se pokroviteljski, no odbijajući ga implicirala bih da mu zamjeram raspad našeg braka. Nije tako. Ben nije kriv što nam brak nije uspio. Rachel je kriva. I ja, pretpostavljam, ako ćemo biti pošteni. Stoga sjedim i pretvaram se da nisam primijetila kako je njegova ruka ostala na naslonu stolice. Nama nasuprot, glavni vatrogasac razgovara s Robertom Duncanom, vlasnikom lokalne radiopostaje i tjednika Penguin News. U ranim sedamdesetim, ali s energijom nekoliko desetljeća mlađeg muškarca, Robert je visok preko metar i osamdeset i izrazito je mršav. Ima gustu sijedu kosu koja mu okružuje glavu kao griva starog lava. Ima bijele brkove i bijelu kozju bradicu. Kao još jedna ključna figura pokreta otpora, uživo je prenosio dolazak argentinskih vojnika, drsko puštao svoju verziju patriotskih pjesama. Pjesma »London Calling« The Clasha treštala je radiovalovima dok je argentinski zapovjednik marširao sa svojim vodom do zgrade i studija. Ulazna vrata razmrskala su se pod argentinskim čizmama uz zvukove Sex Pistolsa i »God Save the Queen«. Rob je cijelo vrijeme bio u eteru dok je raspravljao s južnoameričkim vojnicima koji su došli da ga uhite. Vrijeme ga nije smekšalo. Mislim da danas ne postoji nijedan pojedinac na otocima na kojeg se više žale ili kojega više vole od Roba Duncana. On je, pritom, Rachelin otac. Tad mi sine da bi se mogla pojaviti Rachel i da će to biti previše za mene. Ne mogu biti u istoj prostoriji s Rachel. Na rubu sam da ustanem, no opazim nejednake oči koje me gledaju iz kuta sobe. Callum nije spavao. Trebao bi oprati svoju riđu kosu, a njegova brada, osobita mješavina smeđe, plave i crvenkastožute dlake otkriva mi da je prošlo oko trideset i šest sati otkad ju je posljednji put obrijao. Imam osjećaj da će me slijediti ako odem. A onda bi to mogao napraviti i Ben. Vrata se zatvore i Stopford, Bob, glavni načelnik uzima riječ. Bojnik Wooton, vojni časnik za civilna pitanja, stoji s njegove lijeve
strane. Znam da ćemo svjedočiti uobičajenom natezanju za pozicije. Stopford će se pozivati na autoritet, a Wooton na ekspertizu. »Procjenjujemo da je petnaest kilometara maksimalna udaljenost koju je dijete te dobi moglo prijeći za osamnaest sati.« Stopford korakne ustranu. Sad mogu vidjeti veliku kartu Istočnog Falklanda na zidu iza njega. Netko je nacrtao crveni krug oko točke na Estanciji gdje je dijete posljednji put viđeno. Veliki dio kruga prekriva ocean. »Bojnik Wooton krenut će odavde sa svojim vodom.« Stopford pokaže na središte kruga. »On i njegovi ljudi kretat će se prema rubovima. Mi ćemo istodobno krenuti s vanjske strane, naravno uzimajući u obzir plaže, te napredovati prema sredini.« »Isključujete li mogućnost da nije odlutao?« Callum se nije maknuo iz kuta prostorije. »Prema onome što mi je rekla Skye, bilo je još vozila na tom području.« »Lokalnih vozila.« Stopford jedva registrira Calluma. »Razgovarali smo sa svima. Nitko nije vidio dječaka.« Stopford nastavi objašnjavati da će potraga potrajati četiri ili pet sati. »Što rade školarci?« Opet Callum. »Ne želimo da hrpa hiperaktivne djece trči uokolo. Završit ćemo s više od jednoga izgubljenog djeteta.« »Ne daj Bože. Djeca će pretraživati plaže. Samo ona starija. Od jedanaest godina naviše.« Stopford kimne u mom smjeru. »Catrinin kolega Brian pobrinut će se za njih. Cijelo će ih vrijeme na oku držati odrasla osoba. Pridružit će mu se brojne majke zbog nadgledanja.« Ondje će biti Rachel. Na plaži, držat će Christophera na oku. Dvostruko sam sretna što ne sudjeluju manja djeca. Dovoljno je bilo teško vidjeti Christophera. Ne bih mogla podnijeti vidjeti Michaela koji sad ima osam godina, koji je u dobi u kojoj je bio Ned, u dobi u kojoj bi sada bio Kit. »Ben?« Stopford gleda točno iza mene u moga bivšeg. »Želiš li nešto dodati?« »Imamo vozilo hitne pomoći u pripravnosti, a gđa West, Archiejeva mama, ostat će kraj njega kako bismo uvijek znali gdje je.«
Ben se nakašlje te nastavi. »Bit će promrznut i gladan kad ga pronađemo. Utoplite ga, dajte mu male gutljaje vode, nemojte ga hraniti. Ako je ozlijeđen, nemojte ga pokušati pomaknuti. Samo ostanite kraj njega dok ne stignemo ja ili moje kolege. To je sve.« »U redu.« Stopford pljesne rukama. »Učinimo to što prije.« Dok grupa izlazi u koloni po jedan, optimizam kojim je Stopford zračio djeluje dovoljno krhko da bi ga mogao otpuhati jedan snažan dašak vjetra. Radili su to i prije. Dvaput. Krenuli s Land Roverima, konjima i četverokotačima kako bi pretražili teren i govorili sami sebi da će brzo pronaći dijete. Ništa se nije dogodilo. »Možeš li me povesti sa sobom, Catrin?« Ben me sustigne pri izlasku. Ne mogu se sjetiti dobrog razloga zašto ne bih, ali znam da Ben nikad ništa ne radi bez razloga. Krećemo u konvoju. U mojoj grupi svi su posjetitelji osim Mela, Bena i mene, no čini se da su spremni za zadatak opremljeni planinarskim cipelama i nepromočivim jaknama. Tip u unajmljenom automobilu iza mene trenutačno je moja najveća briga jer će nas cesta voditi samo do određene točke. Teško je voziti se divljinom. Čak i ljudi koji žive ovdje cijeli život znaju zapeti dok pokušavaju prijeći rijeke, preskočiti stijene, svladati strme terene. Ako se budem morala zaustavljati kako bih ga izvlačila iz nevolja, nismo trebali odustati od našeg putovanja i posjeta pingvinima. Već sam mu rekla da točno slijedi moje tragove, ne približava mi se previše, ubrzava i koči snažno kao ja, dijagonalno prelazi preko jaraka, nogu miče s kvačila najviše što može i koristi diferencijal kad zatreba. Treba paziti na očigledne promjene boja u vegetaciji koje obično ukazuju na močvarno tlo. Složivši se sa svime, izgledao je pomalo nervozno, a ne nestrpljivo, što je, po mom mišljenju, bio dobar znak. Na samom rubu Stanleyja prolazimo kraj vozila hitne pomoći i na trenutak vidim Archiejevu majku koja se upravo penje na suvozačko sjedalo. Okrene se i prati nas pogledom. »Netko mi je rekao da vodite medicinski tim.« Žena se obrati Benu. »Zar ne biste trebali biti kod vozila hitne pomoći?«
»Nemam razloga biti ondje dok se ne pronađe dijete.« Ben joj uputi svoj profesionalni osmijeh. Uvijek je bio dobar s pacijentima i još uvijek ima onaj crnoputi, latino look kojim šarmira većinu ljudi. »Dotad mogu biti od veće koristi pri potrazi.« Posjetitelji su šokirani koliko brzo ostavljamo za sobom svaki privid civilizacije. Onih nekoliko stotina stanovnika koji žive izvan Stanleyja razasuti su po području veličine Walesa koje se većim dijelom sastoji od manjih otoka. Kad napustite Stanley, prelazite u krajolik koji je ogoljen, gotovo netaknut, bez ravnih cesta, s vrlo malo stabala i zelenila, te gotovo bez ljudskih nastambi. Nekoliko naselja koja se mogu vidjeti izvan Stanleyja, izolirane su seoske kuće okružene gospodarskim zgradama i napuštenim, zahrđalim vozilima. Nekoliko kilometara dalje niz cestu konvoj se razdvaja. Nekoliko vozila nastavlja 40-kilometarski put do Estancije. Prema uputama, mi napuštamo cestu i krećemo na zapad. Vozilo se istog trena počne trzati i ljuljati. »O, čovječe, kao kad se pokušavaš ševiti na brodu za olujna vremena.« Mel se kraj mene čvrsto drži za suvozačko sjedalo. Grobna tišina odostraga. Ulovim Benov pogled u retrovizoru. Dobaci mi poluosmijeh. Sve smo to već čuli. »Zašto ovdje imate toliko vojnika?« upita jedna od žena s izrazito velškim akcentom. »Dvije tisuće vojnih djelatnika stacioniranih na Falklandskim otocima u svakom trenutku«, kaže muškarac kraj nje. »To je otprilike jedan vojnik na svakog stanovnika Falklanda. Zbog male vjerojatnosti da se vrate Argentinci.« Nitko odmah ne odgovori. Bila sam na zadnjoj godini studija kad je došlo do sukoba. Ben je bio na stručnoj praksi u Velikoj Britaniji. Mel je sve to gledao iz razmjerne udaljenosti s Norlanda, civilnog broda na kojem je radio i koji je Padobransku regimentu doveo na jug. Nitko od nas ne osjeća se dovoljno kvalificiranim da komentira kako je bilo stanovnicima tijekom tih sedamdeset i četiri dana okupacije. Osim toga, u najboljoj tradiciji Fawlty Towersa, otočani ne vole pričati o ratu.
Možda mislimo da su se svi razgovori koje želimo voditi na tu temu već dogodili. Što god da je razlog, jednostavno ne govorimo o tome. »Mnogo britanskoga poreznog novca ulaže se kako biste se vi osjećali sigurnima«, kaže jedan od muškaraca. »Jesi li se ikad probudio s pogledom na osvajačku vojsku koja maršira glavnom ulicom, dragi?« Mel možda nije rođeni Kelper, ali ovo neće prešutjeti. »Jesi li ikad bio u kućnom pritvoru? Morao se držati redarstvenog sata? S pedeset ljudi bio zatvoren u društvenom domu sa samo jednim zahodom?« »Što želite reći?« »Želim reći, srce, da su dobri ljudi iz Argentine, koji vjeruju da je otok njihov, udaljeni samo pet stotina kilometara. Britanija je, s druge strane, udaljena trinaest tisuća kilometara i trenutačni premijer nema muda kojima je bila obdarena gđa Thatcher.« Mel ne skrene pogled. »Pa kad imate vojnika za svakoga civilnog stanovnika, kako je moguće da je ovo treće dijete koje je nestalo?« »Držite se.« Ulijećemo u jarak. Odostraga se začuje gunđanje, Mel promrmlja pokoju psovku, no uspijevamo izaći i nastavljamo. Callum, koji upravlja vozilom ispred nas, nestaje u strmoj padini te za sobom u zraku ostavlja nekoliko uznemirenih gusaka. »Kelpske guske«, kažem jer bi moja grupa trebala dobiti punu vrijednost za svoj utrošeni novac. »Mužjak je posve bijel pa stoga lako uočljiv. Ženka ima osebujno crnobijelo perje na prsima. Obično ih možete vidjeti uz obalu, no u ovom se udubljenju nalazi slatkovodno jezero. Gotovo smo stigli – držite se, svi.« Nakon što smo se popeli s druge strane udubljenja, usporim i zaustavim se. Iskočim iz auta. Stojimo na golom stijenju, no tlo će postati močvarno na putu prema zapadu. Callum i njegov tim su nastavili. Bezbroj sam puta propješačila divljinu, kroz busenje trave, tresetišta, slijedeći kamene rijeke. Svaki put sam u lovu na nešto, obično su ta stvorenja manja, bolje kamuflirana i mnogo uspješnija u izbjegavanju predatora od male djece. Ako je dječak ovdje, onda je lak
plijen. Tražim boje koje su u neskladu s okolinom, pokrete koje ne uzrokuje vjetar, skriveni zvuk struganja koji mi otkriva da je netko u panici. Vodim grupu kroz moju divlju, vjetrovitu domovinu i razmišljam o majci kraj koje smo prošli na cesti. Kad je Ned imao petnaest mjeseci, nekoliko sam ga minuta izgubila iz vida. Bili smo na plaži. Otišla sam do mora kako bih provjerila potencijalnu naftnu mrlju te ga ostavila gore među dinama. Kad sam se okrenula, više ga nije bilo. Nemoguće je opisati užas koji sam osjetila tog trenutka. Ništa gore mi se dotad nije bilo dogodilo. Posve me napustila sposobnost razmišljanja, rezoniranja. Otišla sam do mjesta na kojem sam ga ostavila, viknula njegovo ime, otrčala među busenje trave i pronašla ga ondje. Otpuzao je za malim kormoranom, promatrao kako skakuće po travi. »Catrin, jesi li dobro?« Ben mi je prišao, gleda me zabrinuto. Preznojavam se unatoč vjetru, dišem prebrzo. Kimnem, no i dalje sam većim dijelom izgubljena u lošim sjećanjima. To vrijeme provedeno među dinama ni izdaleka nije bila najgora stvar koja mi se dogodila. Najgora stvar dogodila se poslije, dok sam bila daleko na pučini, kad me je suprug nazvao na brodski radio.
Dogodila se nesreća. Rachelin auto skliznuo je s litice ispred kuće. Ostavila je Neda i Kita same u njemu. Bog zna zašto. Ručna kočnica vjerojatno je bila neispravna. Možda ju je otpustio jedan od dječaka. Nitko ne zna. Obojica su na putu u bolnicu. Dođi najbrže što možeš. Kad sam se dovoljno sabrala i razmislila o svemu, shvatila sam da je Ben znao da su mrtvi. Kako i ne bi? Bio je u kući kad se sve to dogodilo. Vidio je kako ih izvlače iz mora. Obojica su na mjestu poginula, a on je liječnik, zaboga, on zna što znači biti mrtav. Jednostavno se nije usudio reći mi to. Nije bio siguran što bih bila u stanju napraviti posve sama na moru s tim strašnim saznanjem. Mislio je da ću napraviti nešto strašno zbog boli, da ću si oduzeti život, a to nije mogao riskirati. Uzimajući u obzir da sam bila u šestom tjednu trudnoće. »Što radiš u četvrtak? Hoće li netko biti s tobom?«
»Bit ću dobro.« Nastavim gledati ravno ispred sebe. Ben ne smije posumnjati da sam isplanirala nešto posebno za četvrtak. Osobito ne smije posumnjati da planiram ubiti svoju nekadašnju najbolju prijateljicu. »Prošle su tri godine. Ljudi krenu dalje.« »Ja sam krenuo dalje.« Ne vidim Benovo lice, ali znam da je blizu. Spustio je glas tako da ga samo ja mogu čuti. »Pronašao sam način da živim s tim. Ti nisi, ljubavi.« Nastavim hodati, ali čujem dugi, tužni uzdah. »Još uvijek mi je stalo do tebe, Catrin.« »Čuo sam da morski slonovi znaju biti agresivni.« Mel nas je sustignuo, hvala Bogu. »Ako je dječak naišao na jednoga, ne bi imao puno izgleda, zar ne? Kao i u slučaju morskih lavova.« »Vjerojatno ne bi.« Okrenem se kako bih se uvjerila da su ostali izvan domašaja zvuka. »No ne trebamo se time zabrinjavati ako je išao ovim putom. Bilo bi vrlo neobično vidjeti ih ovoliko u unutrašnjosti.« »A ptice? Bi li one napale trogodišnje dijete?« Priznam da je to moguće. Pomornici znaju napadati ljude. Tijekom sezone gniježđenja, lokalni stanovnici i posjetitelji usuđuju se približiti njihovim staništima samo naoružani velikim štapovima. »Iskreno, ovisilo bi o tome koliko su gladni, a u ovo doba godine na raspolaganju im je mnogo hrane.« Pokušam se ohrabrujuće osmjehnuti Melu. On je drag muškarac i nema smisla uzrujavati ga. »Vjerojatno se ne moramo brinuti da će ga ptice iskljucati do smrti.« »Je li sve u redu, Catrin?« Callumov glas začuje se na radiju. Mogu ga vidjeti u daljini, na povišenoj poziciji. Shvatim da je moja grupa prestala napredovati. Podignem ruku kako bih mu pokazala da smo dobro. Okrene se ne odgovorivši, a njegova grupa požuri dalje. I ja učinim isto. »Reci mi, draga, misliš li da gubim vrijeme?« Mel je poput rančera prebacio uže preko ramena. »Pokušavajući održati svoje čizme čistima. Gotovo sigurno.«
»S poručnikom Murrayjem.« Mel mi, prenemažući se, uzdahne tik do uha. »Tim sjajnim, predivnim crvenokosim pastuhom. Vratio sam se na ovaj, od svih napušteni, komad stijene samo zbog njega.« Koliko god nevjerojatno zvučalo, Mel i Callum upoznali su se tijekom sukoba, na palubi Norlanda na kojem je Mel bio glavni stjuard. Prema Callumovim pričama, tipično homofobni vojnici isprva su bili prilično neprijateljski raspoloženi prema Melu, no on ih je osvojio svojom dobrotom, učinkovitošću i briljantnošću za klavirom. Kad su stigli ovamo, praktički je bio maskota regimente. »Stvarno mislim da nisi njegov tip, prijatelju.« Benov glas ima oštrinu od koje se i Mel zaustavi i promisli hoće li još nešto reći. »Stigli smo do tresetišta«, kažem svojoj grupi. »Široko je tridesetak metara, stoga ćemo nastaviti u koloni po jedan.« Jedna od žena nervozno gleda u gustu paprat i blijede divlje travke koje prekrivaju mračno tlo. »Što ako je upao ovdje?« upita. »Mogao bi sad ležati na samom dnu. Mogli bismo samo tako proći kraj njega.« »Još smo prilično daleko od mjesta gdje je dijete nestalo«, kažem. »Malo je vjerojatno da je stigao dovde.« »Ali to je treće dijete koje je nestalo. Sigurno se pitate zašto?« Ne pokušavam sakriti uzdah, ali me Ben preduhitri. »Zamislite da je na otoku Barry nestalo dijete, a ništa ne ukazuje na nešto zloslutnije nego da je upao u more.« Sluša ga, laska joj njegova pažnja. »Više od godinu dana poslije, dijete nestane u Rhylu«, nastavi Ben. »Nećete nužno povezati ta dva slučaja. Govorimo o sličnim udaljenostima, sličnim vremenskim razmjerima. Potom prođe još jedna godina i nestane treće dijete, nešto mlađe od druge dvojice, ali vi se i dalje nadate da ćete ga pronaći. Ne biste vikali o serijskim ubojicama i pedofilima – a to ne činimo ni mi.« Čini se da je zadovoljna time. U svakom slučaju, zašuti na neko vrijeme. Ben je naravno izložio najbolji mogući scenarij, dijete koje će uskoro biti pronađeno s nekoliko ogrebotina i sa silnim apetitom, kao
jedinim dokazima njegove pustolovine. To ne objašnjava zašto su propali svi jučerašnji pokušaji da ga se pronađe. Radio se opet oglasi. Zamolim za tišinu i svi se okupe oko mene. Negdje u daljini vidim kako Callumova grupa čini isto. Srce mi ubrzano lupa. Netko u mojoj grupi počne govoriti, no netko drugi ga odmah ušutka. Callum opet gleda u mom smjeru. Uzvraćam mu pogled razmišljajući koliko je lakše ovo raditi iz daljine, kad ne postoji opasnost od izravnog pogleda. Opazim da me Ben gleda. Na radiju čujem kako spominju muhe, povećanu aktivnost ličinki. »O, Bože«, kaže Velšanka iz moje grupe. »Pronašli su ga.«
D
ok je Velšanka prebrzo dolazila do očitog, ali pogrešnog zaključka, ja sam odmahivala glavom i slala privatnu poruku muškarcu na padini brijega. »To ne može biti Archie.« Podignem glas i Melu predam radio dok se obraćam grupi. »Ličinke se mogu izleći u roku od dvadeset i četiri sata, ali za to su im potrebni topliji uvjeti od ovih na Falklandu tijekom noći, čak i u kasno proljeće. Archie bi trebao biti mrtav prije nego što su primijetili da je nestao. Čak i u tom slučaju...« Mel me potapša po ramenu i podigne palac. »Mrtva ovca«, kaže. »Zamolio sam ih da je dostave u Globe za večeru.«
Nismo ga pronašli. U dva sata popodne već smo dva puta prešli cijelo područje. Nije ovdje. Vrativši se u policijsku postaju, čekala nas je hrana na koju navale tragalačke ekipe. Mel se praktički baci na Calluma. Zaostajem, želim otići. Nakon nekoliko minuta pozovu vođe ekipa u posebnu prostoriju. »Govori se o večerašnjem bdijenju«, obznani Stopford. »Na radiju se ne prestaje govoriti o tome. Pozivaju ljude da kampiraju vani. Da zapale vatru. Očito da dječaku pokažu put. Vraški budalasto, naravno. Više je vjerojatno da će zapaliti pola kampa, i ne shvaćam kako bi mu to moglo pomoći.« »Tlo je vjerojatno previše vlažno da bi se razbuktala vatra,
Bobe«, kaže Ben. »I to je razumljivo. Nitko ne želi razmišljati o djetetu koje je noću samo vani. Ako pola otoka kampira vani, onda nije samo, zar ne?« »Mislim da bismo trebali uzeti u obzir mogućnost da je napustio otok.« Svi se okrenu prema govorniku, bojniku Wootonu. U sobi zavlada tajac. »I otišao kamo?« upitam, iako je bilo očito da svi razmišljaju o tome. Ognjena Zemlja u Argentini udaljena je petsto kilometara. Južna Georgija udaljena je gotovo tisuću i petsto kilometara u drugom smjeru. Ostale opcije? Pa, Antarktik, ako imate nekoliko tjedana vremena. »Na neki drugi otok, očito«, odgovori Wooton. »Pa, to nam olakšava situaciju.« Wooton me bijesno gleda. »Ne želim stvarati neprilike, ali ima ih više od sedamsto.« Callum se nakašlje. »Mislim da je bojnik Wooton htio reći da dijete nije samo napustilo ovo područje. I, budimo iskreni, ovi otoci imaju iskustva kad je riječ o nestaloj djeci.« Muk. I to tvrdoglavi. Jasno je o čemu svi razmišljaju. Mi smo mala zajednica. Poznajemo jedni druge. Ako se vratimo nekoliko stotina godina unatrag, polovina nas je u rodu. Ovdje nema zločina, osim neplaćenih parkirnih karta, pojedinačnih tinejdžerskih sitnih krađa u trgovinama i redovitih, no većim dijelom bezopasnih zabava vikendom. U našem zatvoru su pijanci. Ideja da je netko mogao oteti Archieja je monstruozna. »Moramo zatvoriti luke«, kaže Wooton, kao da ih imamo na desetke. »Nitko ne smije napustiti otoke.« Paničari. Nitko ne može napustiti otoke čak i bez njegovoga mačističkog držanja. Nema leta do sutra čak i ako bi bilo moguće prokrijumčariti trogodišnje dijete u RAF5-ovom zrakoplovu. 5
Britansko kraljevsko zrakoplovstvo, (nap. prev.)
»A što je s kruzerom?« kaže Ben. »Trebao bi isploviti u četvrtak.« Ispričam se mrmljajući i odšetam posluživši se s nekoliko kobasičica na putu van. Na parkiralištu pustim Queenie iz auta i pružim joj ih. Liže mi ruku sve dok na mom dlanu ne ostane ništa osim tragova pseće sline. Iza mene se začuje zvuk, znam tko me slijedio. »Netko mora zamisliti ono nezamislivo«, kaže Callum. »Nitko na otocima ne bi ozlijedio dijete. To je sigurno bio netko od posjetitelja.« On odmahne glavom. »Posjetitelji možda imaju želju, ali ne i sredstva. Netko tko ne poznaje otoke, ne bi ga imao kamo odvesti. Ne bi znao gdje ga sakriti.« Ne kažem ništa. »Ista grupa posjetitelja nije bila ovdje prije sedamnaest mjeseci kad je Jimmy Brown nestao iz Surf Baya. Nisu bili ovdje ni kad je prije dvadeset i sedam mjeseci iščeznuo Fred Harper iz Port Howarda.« Možete se pouzdati da Callum citira činjenice. »Nitko ga nije oteo.« Okrenem se prema golom terenu. »On je negdje vani. Pao je u rijeku i struja ga je odnijela do mora, ili je pao u tresetište, a iz nekog razloga još nije isplivao. Najbolji način da ga se pronađe je da se sustavno ukloni stoka i vojska zatim obavi još jednu detaljnu potragu. Sad tražimo tijelo i to je strašno tužno, ali mogli bismo se napokon suočiti s činjenicama.« Zurimo jedno u drugo. »Kruzer će pretražiti danas popodne«, kaže nakon nekoliko sekunda. »Stopford se isprva nije složio, no uspjeli smo ga nagovoriti. Wooton će nam prepustiti sve svoje ljude koji ne moraju obavljati stražarsku dužnost. Pretražit će i ribarske brodove. S vlastitom privatnom vojskom moći ćemo isključiti posjetitelje do kraja dana.« Ako se danas pretraže brodovi, svi ćemo do sutra biti oslobođeni sumnji. Opet ćemo se moći slobodno kretati. U međuvremenu, ovaj razgovor ne vodi nikamo. Jednostavno bih trebala ući u auto i odvesti se.
»Zar nije uvijek riječ o roditeljima?« kažem ja. »Možda bi Stopford trebao dugo i ozbiljno porazgovarati s Westovima.« Napola se osmjehne, no u njegovim očima je izraz sažaljenja dok se okreće kako bi se vratio u postaju. On misli da ja i ostatak otočana jednostavno odbijamo prihvatiti da bi netko koga poznajemo mogao biti zao. Da bi među nama moglo biti čudovište.
Sredina popodneva. Trebam nešto iz trgovine pa povedem Queenie na kratku šetnju gradom. Svjesna sam da je skoro kraj školskog dana i stoga hodam brže nego obično, spuštenog pogleda. Previše mi je teško gledati djecu kako istrčavaju iz škole, a ne želim ni da se majke trude biti ljubazne prema meni. No nemoguće je ne primijetiti Callumov Land Cruiser. Vjerojatno je jedini automobil na otocima te nijanse potočnice. Tek što sam shvatila da bi mogao biti u Bob-Cats Dineru, dok razmišljam da bih mogla – no, neću to napraviti – ugledam ga. Sjedi za pultom ispred prozora. Nije još otišao kući, u istoj je odjeći u kojoj je bio jutros. Nije sam. Malo dijete, dijete koje ne poznajem, koje ima oko dvije godine, nagnuto je prema njemu, njegova mala stopala nesigurno pokušavaju održati ravnotežu u krilu žene koja sjedi pokraj Calluma za pultom. Žena odjevena u svjetloplave traperice ugurane u jahače čizme i majicu koja je iste boje kao njezine plave oči. Callum je s Rachel. Netko prođe pokraj mene na kolniku. Imam osjećaj da je to Roadkill Ralph, ali ne mogu skrenuti pogled s izloga zalogajnice. Tri godine nisam bila ovako blizu Rachel. U ovako maloj zajednici nemoguće je zauvijek nekoga izbjegavati, no u onim malobrojnim prilikama kad bih je vidjela, uspijevala bih odmagliti. Vidjet će me ako se okrene. Oboje će me vidjeti. Ne mogu se pomaknuti. Nešto me prikovalo za ovo mjesto. Izgleda sjajno. Kosa joj je duža nego što je se sjećam. Možda je malo bucmastija, ali to joj pristaje. Smije se. Podignula je pogled prema
Callumu i oboje se smiju dok dijete visi među njima. Izgledaju poput obitelji. Pozlit će mi. Dok mi se pljuvačka skuplja u ustima, okrenem se i odvučem Queenie natrag niz ulicu. Kasnije te večeri jedva mogu smoći snagu kako bih jela i poslije pospremila. Nikad ne spavam dobro, nije potrebno previše naprezanja kako bih završila u stanju potpune iscrpljenosti. Potraga za Archiejem nastavila se poslijepodne, ali manje usredotočeno. Policija i vojska otišli su pretražiti brodove na otocima te lokalno stanovništvo i posjetitelje prepustili samima sebi. Otišla sam na posao gdje nas je radio i neprekidni niz posjetitelja informirao o potpunom izostanku ikakva napretka u potrazi tog dana. Ostalo je manje od dva dana. Četrdesetak sati. Sutra ću napisati pismo i pobrinuti se da Queenie bude zbrinuta. »Okrenuo sam novi list.« Cijelo popodne imala sam Benov glas u glavi. »Pronašao sam način da to prebrodim.« Ben je prebrodio gubitak sinova koji su mu bili važni koliko i meni, pronašavši novu ženu koju može voljeti, zamijenivši obitelj koju je izgubio novom. Jesam li i ja to mogla napraviti? Jesam li trebala pokušati? Sad je prekasno. Kako danje svjetlo blijedi, tako raste snaga vjetra, a kosturi u vrtu počinju škripati i stenjati. Queenie nakratko juri između prednjeg i stražnjeg ulaza lajući na fantome u mraku. Brzo je uznemire moja raspoloženja. Zapravo nije dovoljno hladno za paljenje vatre, no osjećam potrebu za njezinom utjehom, a Queenie se najviše voli sklupčati na vrućem sagu pred kaminom. Napunim čašu crnim vinom i udobno se smjestim u naslonjač. Kad ne radim, većinu večeri provodim čitajući ili gledajući filmove. Nemamo televizijske prijenose uživo na otocima. Naši programi su rezultat susretljivosti British Forces Broadcasting Servicea, odabrani prema potencijalnoj popularnosti među aktivnim vojnicima. No imamo bogatu videogaleriju s filmovima, i većina nas se rado njome služi.
Ne večeras. Kad bih odabrala romantičnu komediju, lica glavnih glumaca podsjećala bi me na Callumovo i Rachelino. Kriminalistički film? Pogodite koga bih zamislila kao leš? Otkucaji sata čine se neobično glasnima. Dijete je nestalo prije gotovo trideset sati, čini se kao da otoci čekaju na nešto.
Queenie skoči na noge kad lupanje po vratima odjekne kućom. To nije uljudno kucanje najbližih susjeda. Ovo je netko tko zahtjeva da uđe. Srce mi snažno lupa u grudima. Pritom mi ne pomaže Queenien mahniti lavež. Evo ga. Callum Murray je na mom pragu, zahtijeva moju pozornost kao što to čini toliko često u mojoj glavi. Dovoljno je pristojan te zrači nelagodom. »Oprosti, znam da je kasno, ali mislim da bi netko trebao pretražiti olupine. Trebali bismo započeti s Endeavour om, taj najviše obećava, pa nastaviti sa Sanninghamom. Prisjetivši se poslijepodneva i prizora u kafiću, poželim ga udariti, no to bi zahtijevalo previše objašnjavanja. »O čemu govoriš?« kažem umjesto toga. »Razmišljao sam o mjestima na koja bi mogao biti odveden.« Callum napravi korak unatrag kako ne bi ostavljao dojam da navaljuje. »Svi su provjerili svoje gospodarske zgrade, i svoje štale, i svoje kuće od treseta. Ne nalazi se ni na jednom očiglednom mjestu. On je negdje gdje nitko ne bi pomislio tražiti.« »On je na dnu močvare. Isplivat će za nekoliko dana kad mu se tijelo napuni plinovima.« Znam da zvučim bezdušno, no posljednji put kad sam vidjela ovog muškarca, osmjehivao se ženi koja je ubila moju djecu. »Endeavour«, ponovi. »Catrin, čuješ li me?« Endeavour je bio antarktički brod za opskrbu koji sad leži na dnu mora nedaleko od obale Fitzroyja. Vratit ćemo se tek u sitne sate. »Ne može biti u olupini.«
»Zapitaj se gdje bi sakrila trogodišnjaka«, kaže Callum. »Negdje na sigurnom dok ga ponovno ne trebaš, negdje gdje ne postoji mogućnost bijega i gdje nitko ne bi pomislio pogledati.« Postoji vremenski odmak u našem razgovoru. On govori, a meni treba sekunda ili dvije da obradim sadržaj. Ne pričeka da odgovorim. »Endeavour nije udaljen više od sat vremena od mjesta gdje je nestao. Većim dijelom je izvan vode, no previše je daleko na pučini kako bi gacanje ili plivanje bili opcija.« »Tvrdiš da ga je netko zgrabio, odvezao do obale, stavio u dinghy, upalio motor ili odveslao do Endeavoura i spremio u kormilarnicu?« »Ili Sanninghama, ali više je vjerojatno do Endeavoura jer se ne bi trebao odvesti gotovo do Stanleyja kako bi ga odveo onamo. Misliš da je to nemoguće?« Mislim. Osim što... »Jesi li to rekao Stopfordu?« »On je još uvijek zaposlen u luci zbog kruzera.« Znam za policijske aktivnosti u luci. Moj je brod maloprije bio pretražen. Policajac koji je navratio u ured po ključeve rekao mi je da nijedan brod, bez obzira upravlja li njime lokalni stanovnik ili posjetitelj, neće smjeti napustiti luku bez policijskog dopuštenja dok se Archieja Westa drži nestalim. U mom je interesu da se dijete što prije pronađe. Popustim pred neizbježnim te odem po jaknu i ključeve. »Ti vozi«, kažem Callumu dok nas Queenie slijedi do Toyote. »Ja sam preumorna.« On uskoči i upali motor. »Da, mislim da je Archie West u ovom trenutku prilično iscrpljen. Da ne govorimo o njegovoj mami i tati.« Nema pravog odgovora na to, stoga u tišini krenemo u luku. U gradu je gužva veća nego što bi trebala biti, ljudi su na ulicama s pivskim bocama u ruci. Imamo mali problem sa zlouporabom alkohola na otocima. Buka, okršaji, lakši vandalizmi. Iskreno, mladi ljudi i nemaju što drugo raditi navečer, no obično je to, ako ne relativno dobroćudno, zapravo bezopasno. No ne i večeras. Ne sviđa mi se
namjera koju vidim u ovim grupama. Ne sviđa mi se kako ljudi prestaju pričati, kako gledaju dok prolazimo. Obrazložimo sve dežurnom policajcu koji pristane da glavnog načelnika obavijesti o našim planovima. Još jednom kratko pretraže brod, zatim smo na putu prema tjesnacu. Obično su luke noću prilično magične. Čak ni ja nisam imuna na ljepotu šarenih svjetala koja plešu po površini mora, zaigranih zvukova vode oko trupa broda. No večeras oko jarbola lebdi napetost poput galebova koji jedre na zračnoj struji. Sumnja koja se pojavila, nakon što dijete nije pronađeno, širi se poput zarazne bolesti. Skrenemo desno oko rta Pembroke, a antarktički nas vjetar pogodi svom silinom. Queenie mi dobaci pogled pun prezira te kao obično napola utrči i napola upadne u pramčanu kabinu, dok ja razmišljam kako je ovo prvi put da smo Callum i ja sami, posve sami, nakon dugo vremena. Čekam da kaže nešto, komentira potragu ili planove policije ili vojske. No on ne kaže ništa. Okrenem se i vidim da spuštene glave sjedi na pomoćnom ležaju s rukama na koljenima. More je nabujalo. Vjetar i plima su protiv nas, potrajat će više od uobičajenog sata da dođemo do olupine. Valovi su visoki metar i pol, dva. Udaraju o pramac, kapi vode raspršuju se poput šljunka po trupu broda, slijevaju se niz prozore kormilarnice. Callum se nije pomaknuo. »Ako se ne osjećaš dobro, vjerojatno bi bilo bolje da odeš na palubu.« »Dobro sam. Nikad ne dobijem morsku bolest.« Bolestan ili ne, nešto ga muči. Lice mu je boje valova koji zapljuskuju pramac, bolesno sivo-zeleno. Osjetivši da ga gledam, podigne glavu. »Znam da to ne želiš čuti, ali na otoku je ubojica.« Svjesna sam kako mi srce ubrzano kuca, kako me obuzima jeza koja nema nikakve veze s vjetrom ili vremenom. »Ovo nije Glasgow, ili Dundee, ili London.« Silno nastojim zvučati bezbrižno, kao da se napola šalim. »Samo nas je nekoliko tisuća. Koja je vjerojatnost da je netko od njih psihopat?«
Njegov je pogled sve stroži. »Pa, nisam sudski pisar, ali rekao bih da je veća nego vjerojatnost da tri dječaka u dobi između sedam i tri nestanu unutar tri godine.« Čini se da je dobar trenutak da se usredotočim na kormilarenje. »Bio sam u Port Howardu kad je nestao Fred. Kao i Stopford. Preklinjao sam ga da pretraži sve gostujuće brodove, ali odbio je. Rekao je da će ih vlasnici sami pregledati i da će dječak biti pronađen bez uznemiravajuće i mučne potrage ako se skriva ondje. Ne odgovorim mu. Nema smisla. Znam da nije ni približno gotov. »Razmisli, Cat. Naša dva najveća događanja, Sportski dan i Zimsko plivanje. Mnoštvo ljudi na ulicama. Djeca koja odlutaju od roditelja. Da si ti pedofil, ne bi li odabrala takav trenutak?« Odmahnem glavom. Jednostavno ne shvaća. Ne shvaća da se takvo što ne događa ovdje. Njegov prodorni glas šokantan je poput iznenadnoga hladnog vala. »Isuse, Catrin, što se dogodilo s tobom?« Pogledam ga. Posve zaboravim brod. Da on, od svih ljudi... »Oprosti.« Na nogama je. »Glupo je što sam rekao.« Rukom prijeđe preko lica. »Nisam spavao Bog zna otkad.« Okrenem se prema kormilu. »Archie nije nestao tijekom proslave. Bio je na pikniku s obitelji.« »Možda se pretvara u oportunista. Možda je danima uhodio Archieja i njegovu obitelj« »On?« Callum je točno iza mene. Mogu ga vidjeti u staklu kormilarnice, nije onoliko visok koliko sam očekivala. Stoji široko razmaknutih nogu kako bi održao ravnotežu na nemirnom moru. »Pedofili i ubojice djece obično su muškarci.« Ako brod odjednom posrne, past će na mene. »Kad je nestao Fred, nekoliko je tinejdžera izjavilo da je vidjelo malo dijete na putu prema plaži. Slijedili su ga, no kad su stigli onamo, nije bilo ni traga od djeteta. Iz toga zaključujem da nije ni stigao do plaže. Kad je nestao Jimmy, više njih mislilo je da ga je vidjelo u blizini parkiranih automobila.«
»No nitko od njih nije bio siguran, ako se dobro sjećam.« »Zašto misliš da su svi nestali u blizini mora?« Neće popustiti. »Ako bi se ovdje nekom djetetu dogodilo nešto loše, velika je vjerojatnost da bi imalo veze s morem.« »Mislim da ima brod. Mislim da djecu nekako namami na svoj brod, a zatim ih« – Callum podigne ruke, široko ih ispruži – »može odvesti kamo god želi.« »Zašto mi sve to govoriš?« »Jer bi ženu koju sam poznavao bilo briga.« Više ne mogu gledati ni njegov odraz. Žena koju je poznavao imala je dva sina koja je trebala zaštititi. Naravno da bi me bilo briga da je ubojica bio na slobodi dok su Ned i Kit bili živi. Kako stvari stoje, tako malo me je briga da ne mogu shvatiti ozbiljno ni ono što Callum govori. U pravu je. Što se dogodilo sa mnom?
Nastavljamo se voziti. Callum sjeda na svoje mjesto, a ja zurim u more. Malo poslije, dok još moramo prevaliti priličan put do Endeavoura, poskočim kad me potapša po ramenu. Gleda kroz prozor kormilarnice prema kopnu. Od plaže do unutrašnjosti kilometrima se protežu male vatre. Prekrile su krajolik poput krijesnica. Usporavam brod dok se gotovo nismo zaustavili. Nekoliko minuta stojimo jedno kraj drugog, puštamo da brod sam pronađe put, gledamo narančaste signalne vatre razasute po obronku poput vilinske prašine. Callum zatim otkopča jaknu. »Ja ću preuzeti kormilo.« Namjesti se ispred kormila. »Moraš nešto pogledati.« Nakon što smo ponovno zaplovili, brže nego što je bila moja namjera uzimajući u obzir nabujalo more, uzmem savijene listove papira koje mi pruža i sjedam na njegovo mjesto na klupi. Još su topli od njegovog dodira. Dodao mi je tri A4 papira. Tablicu, popis imena. »Što je ovo?« Poznajem većinu ljudi. Rob i Jan Duncan, Rachelini roditelji. Simon Savidge. Moj kolega, Brian. Guverner.
Callum dodaje gas i brod počinje jahati po valovima. »To su ljudi koji su bili na Sportskom danu na Zapadnom Falklandu kad je nestao Fred i u Surf Bayu kad je nestao Jimmy.« Brzo pogledam drugu stranicu, pa treću. »Ukupno sedamdeset i pet.« »Bilo ih je još. Izbacio sam one mlađe od šesnaest i starije gospođe.« Naglašeno podignem obrve dok val zapljuskuje pramac, no on ne shvati poruku. »A ova masno otisnuta imena?« »Muškarci u dobi između šesnaest i sedamdeset i pet. Snažni. Četrdeset i jedan osumnjičenik.« »Mel je na popisu. Misliš da mora biti zlostavljač djece zato što je gej?« »I ja sam na popisu. I jebeni guverner. Imena sa zvjezdicom imaju brod, iako, posve iskreno, većina ljudi ovdje ima pristup brodu.« »Kako si ovo izveo?« »Počeo sam s onima kojih se sjećam, pa pregledao momčadi koje su sudjelovale. Lako je doći do popisa igrača. Pitao sam ljude koga su vidjeli. Malo mi je pomogla Skye McNair. Neslužbeno.« »Je li ovo vidio Bob Stopford?« Napravi ljutit pokret, a brod ponovno ubrza. »Naravno da jebeno jest. Problem je u tome što ne sluša. Ja sam došljak. Ne razumijem otočni način života. Sudim o ovome što se događa prema standardima loših četvrti u Glasgowu. Rekao je to točno tim riječima.« Vozimo se nerazborito brzo. Veliki val mogao bi preplaviti kormilarnicu. »Što bi po tvom mišljenju trebao poduzeti Stopford?« »Provjeriti popis i otkriti gdje je svaka osoba bila kad je nestao Archie. Ako ne mogu obrazložiti gdje su bili, trebali bismo pretražiti njihov domove. No, ne želi to napraviti jer bi tada morao priznati da sam u pravu.« »Zašto bi to bio toliki problem?« Ustanem i dam znak da sam spremna preuzeti kormilo. »Ne kažem da si u pravu, ali ako jesi, zašto bi to bio toliki problem Stopfordu?«
Zamijenimo mjesta. Callum spremi popis, ali ne sjedne. Stoji iza mene, drži se za krovnu gredu zbog ravnoteže. »Zar ne bi prihvatio izazov da radi na velikom slučaju?« Smanjim gas, ali polako. On to ipak primijeti. Ništa mu ne promakne. »Ne bi bila riječ samo o njemu, zar ne?« Guverneru, zakonodavnoj skupštini, ministarstvu vanjskih poslova, dovraga, vjerojatno cijeloj britanskoj vladi, svima je u interesu da ovo mjesto drže ispod radara javnosti. Ako počneš raditi neprilike, ako iz pogrešnih razloga ponovno proviriš iznad ruba prsobrana, rastući bi val mišljenja da više nisi vrijeđan truda ili troškova mogao postati nezaustavljiv.« »Kažeš da si ne možemo priuštiti serijskog ubojicu?« Odmahne glavom kao da očajava zbog moje naivnosti. »Od svih na jebenom svijetu, Catrin, Falklandi si najmanje mogu priuštiti serijskog ubojicu.« Ponovno pritisnem gas. Nastavljamo.
Na južnoj obali Istočnog Falklanda nalazi se duga, uska luka zvana Port Pleasant, a na ulazu u luku, niski Pleasant Island. Upravo nam se ukazuje kao tamna mrlja na obzoru. Endeavour leži u uskom vodenom pojasu između manjih i većih otoka. Veliki brodovi rijetko zalaze ovamo, što se pokazalo korisnim jer je Endeavour napravljen od tamnog metala, jer samo malo izviruje iz vode, pa bi se po mraku drugi brodovi lako mogli zabiti u njega. Za nemirnih noći mogli biste ga zamijeniti za val sve dok se praktički ne nađete na njemu. Pazim na dubinu dok se približavamo. Moj brod ima plitak trup, no oseka je, i na ovom dijelu obale posvuda su porazbacane stijene. Sad mogu vidjeti olupinu. Sjedi na dnu oceana, korito i donje kabine su preplavljeni, no brod je velik pa barem kormilarnica proviruje iznad površine. Zaustavim se dvadesetak metara dalje od broda i pustim sidro. Dok struganje mehanizma budi mog psa, Callum duboko udahne te rukama protrlja lice. Nije rekao ništa posljednjih dvadeset minuta.
»Moramo posljednji dio prijeći dinghyjem. Nadam se da si spreman smočiti se.« Dok provjeravam drži li sidro, dok navlačim nepromočivu jaknu i s nekoliko riječi smirujem Queenie, Callum spušta dinghy s krova kabine. Dodam mu prsluk za spašavanje, zgrabim naprtnjaču te se počnemo spuštati. Dinghy ima motor, ali ne palim ga na Callumov znak. On podigne vesla. Tiho se krećemo kroz vodu. Olupina djeluje golemo s površine. Uzdiže se ispred nas, crna i mrtva. Prije šezdeset ili sedamdeset godina ostavili su je oni kojima je dobro služila. Ne pitam se prvi put osjećaju li brodovi bol kad njihovi dani na moru dođu kraju. Ljulja se na nemirnom moru. Dok se približavamo, njiše se i trza, što je samo tužan odjek njezina nekadašnjega kretanja morima. Katkad zaranjam među olupine, ali nikad zapravo ne uživam u tome. One u svoja skrovita mjesta privlače posebnu vrstu morskih organizama. Brodovi bi trebali biti iznad valova, a ne ispod njih. Olupine pričaju o izgubljenim nadama, protraćenim životima, o snovima koji nisu preživjeli oluju. Držati nekoga zatočenim na ovom strašnom mjestu. Mogu zamisliti samo nekoliko okrutnijih radnji koje možeš učiniti djetetu. S druge strane, ako je zatočen ovdje, onda je još uvijek živ. »Kako ćemo se popeti?« Približavamo se pramcu, a ja se ne mogu osloboditi osjećaja da nas stari brod promatra, da je netko na palubi i da naša nazočnost nije dobrodošla. Možda je Callum u pravu više nego što je mislio. Na trenutak mi je drago što je sa mnom, to metar i devedeset visoko brdo mišića, no tad se sjetim da ne bih ni bila ovdje da me nije nagovorio. Paluba se uzdiže barem četiri metra iznad nas. Koliko vidim, ne postoji način na koji bismo se mogli popeti. »Ljestve su na krmi. S desne strane broda.« Desna strana broda gleda na otvoreno more. Callum snažno zavesla, ulazimo u duboku sjenu između velikog trupa i mjeseca. »Čekaj ovdje.« Spusti vesla u dinghy i ustane. »Sam ideš gore?«
Dok poseže za ljestvama vidim kako mu drhti ruka. »Stvarno ne znamo što je gore.« Povuče ljestve, provjeri koliko su čvrste. »Ako se nešto dogodi, ako me nema više od deset minuta, vrati se na brod i zovi pomoć.« Shvatim da on stvarno očekuje da će naći nešto na ovom brodu. Njegova tišina na putu ovamo. Njegova bolesno zelena boja. Drhtave ruke. Boji se. Popeo se brzo i tiho za tako velika muškarca, nestao iza ruba, a ja sam ostala sama usred oceana.
O
sluškujem korake, dječji glas, ali ne čujem ništa osim valova koji udaraju o trup i vjetra koji vrišti oko obližnjih brjegova. Želim ustati i popeti se za Callumom na palubu, ili se otisnuti i vratiti na svoj brod. Ne želim biti ovdje, privezana za ovaj mrtvi brod. Koliko je vremena prošlo? Nastavim osluškivati, no vjetar je snažan, a valovi udaraju i povlače čelični trup broda kao da ga žele podići iz njegova groba na dnu oceana. Callum je možda već nestao u noći. Koliko može potrajati pretraživanje olupine? Kormilarnica je iznad površine vode, no veći dio nagrizlo je vrijeme. Sprijeda je sigurno kabina koja bi najbolje poslužila kao zatvor za dijete. Sve ostale kabine i skladišni prostor najvjerojatnije su poplavljeni. Zapravo nema mnogo toga pretražiti, a ja bih dosad sigurno nešto čula. Negdje u daljini moj se brod ljulja privezan za sidro. Mislim da na bočnoj palubi mogu vidjeti Queeniene sjajne oči. Predugo ga nema. Posegnem u naprtnjaču i pronađem što tražim, uguram djedov pištolj u džep prije nego što posegnem za ljestvama. Samo se namjeravam popet i pogledati. Stanem na prvu prečku, pa na drugu kako bih provirila preko ruba. Neprestano gibanje na palubi. Svakih nekoliko sekunda zapljusne je val koji se zatim opet naglo povuče. Oblaci iznad nas bacaju pokretne sjene. Tražim kretanje koje ne izaziva ocean, tražim tamu koja nije prazna. Ni traga od Calluma. Veliki val baci Endeavour na jednu stranu, a mene gotovo zbaci s ljestvi. Odjednom se penjanje na palubu čini sigurnijom opcijom.
Na palubi sam, ali ne mogu se pomaknuti. Čelik pod mojim nogama prekriven je mokrim muljem, hrapavim od zalijepljenih školjki. Posvuda je korov, dijelom ga je nanio vjetar, dijelom raste sam od sebe. Olupina je usred šume kelpa, vegetacija ga pokušava prisvojiti. Vjetar mi se zaplete u kosu, podiže je. Posegnem u džep i izvučem djedov pištolj, nadam se da mi ruka previše ne drhti. Nisam baš iskusna s vatrenim oružjem. Šljapkam dok se približavam kormilarnici, a neugodno vlažna tama broda kao da se obavija oko mene. Siri se odvratan smrad. Smrdi kao da se ovdje raspadaju leševi odavno mrtvih životinja, kao da su nezamisliva stvorenja ispuzala iz mora kako bi se hranila njima. Nedostaju vrata kormilarnice, a unutra vlada potpuni mrak. Još malo se približim, prepoznam visoki tamni obris. Prepadnem se, napola se okrenem kako bih otrčala premda znam da to može biti samo Callum. Stoji uspravno, nepomično. Vidim kako mu se dižu i spuštaju ramena. Ne pomiče glavu, gleda u nešto ispred sebe. Nešto što ja ne vidim. To ne može biti prestrašeni mali dječak, jer bi se već bio sagnuo i podignuo ga, odnio ga do dinghyja, smješkao se pobjednički kao što uvijek čini kad... Ispružila sam ruku, spustila je na njegovo lijevo rame. On se isti tren naglo okrene i tako mi snažno odgurne ruku da mi ispadne pištolj dok posrćem unatrag. Spasilo me posrtanje ili možda ipak korov na koji se poskliznuo pa pao na koljena. Da nisam posrnula, a on pao, te bi ispružene ruke sigurno bile pronašle moj vrat. U trenu je opet na nogama, ali ja nisam pala i imam djelić sekunde prednosti. Izvan kormilarnice sam, trčim prema boku broda, gotovo sam stigla do ljestvi kad me ulovi. Tresnem o pod palube. Na meni je. Nemoguće je pomaknuti se zbog težine koja mi pritišće prsa. Njegove ruke su oko mog vrata. Ispružim ruke i uhvatim nešto tvrdo. Trznem laktom unatrag i pogodim njegovu lubanju. On se pridigne i sklizne s mene gunđajući. Poskočim naprijed, okrenem se, njegove oči susretnu moje. Krv kaplje s rane na sljepoočnici koju sam mu zadala.
»Što radiš?« Umjesto da pobjegnem dok mogu, cvilim poput djeteta. »Callum? To sam ja. Što, dovraga, radiš?« Podigne jednu ruku do zakrvavljene glave. Drugu ostavi na podu palube kako bi držao ravnotežu. »Isuse, što sam napravio?« Nekoliko sekunda čučimo i gledamo se, samo metar udaljeni. Zatim brzo ustanem i uzmaknem. Vidim pištolj na palubi kraj kormilarnice i odjurim do njega. »Ne, nemoj ulaziti u... Isuse, je li ta stvar nabijena?« Naglo se okrenem. »Da. Prošle sam godine jednim pucnjem u glavu ubila tonu i pol teškoga nasukanog kita ubojicu. Pretpostavljam da je tvoj mozak manji.« »Predajem se.« »Razgovaraj sa mnom. Znaš li tko sam?« Polako ustane, ne želi me uznemiriti. Ili mi dati razlog da pucam. »Catrin Quinn, rođena Coffin. Imaš trideset i četiri godine i živiš na litici iznad Stanleyja u kući s jebeno najjezovitijim vrtom koji sam ikad vidio.« Čeka, vidi mi na licu da to vjerojatno nije dovoljno. »Ja sam Callum Murray, bivši drugi poručnik Padobranske regimente, izvorno iz Dundeeja u Škotskoj. Sir Bradley Rose je guverner Falklandskog otočja, a kod kuće u Ujedinjenom Kraljevstvu, premijer je John Major. Želiš da nastavim?« »Ne. Jesi li dobro?« »Dobro sam.« Trznem glavom unatrag u smjeru kormilarnice. »Što je unutra? Što ti je napravilo i što ne želiš da vidim?« Lice mu se ukoči. »Moramo nazvati Stopforda. Vratimo se na brod i nazovimo ga na radio.« »Što je unutra?« Odmahne glavom. »Stopford.« Ući u kormilarnicu značilo bi okrenuti mu leđa, ali mislim da se više ne trebam bojati Calluma. Stoga se okrenem i uđem. Izuzevši tanku
zraku svjetla od džepne svjetiljke koja mu je ispala, kormilarnica je u potpunom mraku. Smrad je jači unutra, kao i osjećaj da me okružuju jezovita, napola raspadnuta stvorenja koja nastanjuju noćne more. Zateknem se kako razmišljam o pjesmi koju je Rachel silno voljela, onoj koju je uvijek citirala. Mislila je da će mi se svidjeti jer sam oduvijek voljela more. Ali nije, mrzila sam je, no sad je se prisjećam više nego što bih trebala.
Kriste, trune i morsko dno! Kako to može bit! Stadoše sluznim morem tim Sluzna se bića vit. Sagnem se kako bih podignula džepnu svjetiljku, gurnem pištolj u džep, i čujem kako Callum ulazi za mnom. »Pramčani pretinac. Lijeva strana broda. Ako si sigurna.« Ni približno nisam sigurna. No usmjerim džepnu svjetiljku i ugledam dječje stopalo. Čini se da drhti na tankoj zraci, kao na snimci starog filma. Svijet se naginje, a ja nisam sigurna je li Endeavour pogodio još jedan val ili sam to samo ja. Koraknem bliže: tri, četiri koraka, pa svjetiljkom prijeđem duž cijeloga djetetovog tijela, od glave do tenisica. »Jimmy«, kažem. Ovo nije tijelo Archieja Westa. Gležanj koji strši iz platnenih, zavezanih cipela gotovo je ogoljen do kostiju. Ovo se nije moglo dogoditi Archieju za jedan dan. Ovi ostaci su preveliki kako bi pripadali trogodišnjaku, pa i petogodišnjaku. To nije ni Archie, ni Fred. Pronašli smo Jimmyja. »Rekao bih da jest.« Callum je na ulazu u kormilarnicu. »Izgleda kao sedmogodišnjak.« Mali dječak ispred mene, samo malčice mlađi i manji od Neda, još uvijek ima komadiće odjeće na sebi, uključujući obje cipele. Još ima pramenova kose na njegovoj glavi. Većina kože je nestala. Nestalo je i meso zbog kojeg je imao čvrste, punašne obraze, okruglastu bradu,
snažne male ruke i štapićaste noge. Sve što je ostalo od Jimmyja je okvir od kalcija koji je trebao rasti, postati snažniji, pretvoriti ga u velika, zdrava muškarca.
Pogledah trulu palubu, Mrtvaci svud po njoj. Coleridge. Sad se sjećam. Pjesma o starom mornaru Samuela Taylora Coleridgea. Sablasno djelo. Ned sigurno djelomično izgleda ovako. Moj anđeo je sada leš u zemlji, polako trune poput ovog djeteta ovdje jer Ned je mrtav duže vremena, njegovo tijelo je u poodmaklom stadiju raspadanja. Nikad dosad nisam razmišljala o tome. U mojoj glavi Ned je još uvijek blijedi, ali inače posve obični mali dječak koji upada i iskače iz sjena u kući dok svoga sablasnog brata lovi od jednog skrovišta do drugog. Kao da gledam Neda, kao da me netko prisilio da iskopam njegov grob, suočim se sa stvarnošću, s onim što je postao. Brod se zaljulja, zraka džepne svjetiljke padne, a ja osjetim težinu dviju velikih ruku na mojim ramenima. Gotovo je neodoljivo iskušenje da se naslonim na njih, da zatvorim oči. »Njegova lubanja izgleda čudno.« Callum je uzeo džepnu svjetiljku od mene i usmjerio je prema Jimmyjevoj glavi. Nekako mu uspijevam odgovoriti. »Nisu mu ispali mliječni zubi.« Bez mesa i kože na licu, oko Jimmyjeve čeljusti mogu se vidjeti dva reda zuba, jedan iznad drugog, koji čekaju da izbiju. Posve normalno za dijete te dobi, ali vrlo, vrlo neobičan prizor. Nedu je ispao mliječni zub samo nekoliko dana prije smrti. Donji desni središnji sjekutić. Još uvijek ga imam, čuvam ga u srcolikoj kutijici kraj kreveta. Da je ovo Ned, mogla bih vidjeti prazninu. Ne mogu ovo podnijeti. Ne mogu. Callum spusti svjetiljku. »Katkad vidim njegovog tatu u Globeu«, kaže. »Radi gore u bolnici.«
Imao je sestru u Kitovom razredu. Pokušam to reći naglas kako bih dokazala da sam dobro, ali ne mogu. Mislim da se zvala Emily. Lijepa mala djevojčica. Callum me ponovno uhvati, ali ja mu se izmaknem. Nešto mi je sinulo. »I ostali bi mogli biti ovdje. Archie, pa i Fred. Moramo pogledati.« »Archie!« viknem. »Archie, čuješ li nas?« Osjetim njegov dah kraj uha. »Cat, ne mogu biti nigdje drugdje. Ovo mjesto i kabina jedini su prostori iznad površine. Provjerio sam kabinu prije nego što sam ga pronašao.« Nije da mu ne vjerujem, jednostavno se moram uvjeriti vlastitim očima. Gurnem uska zaobljena drvena vrata koja vode u trokutastu kabinu s prednje strane broda. Netko, pretpostavljam Callum, otvorio je tri pretinca. Prazna su, izuzevši nekoliko centimetara vode. I pod kabine je nekoliko centimetara pod vodom. Ovdje nema ničega. Stube koje vode ispod palube nalaze se s desne strane kormilarnice. U pravu je, naravno. Ovdje se nigdje drugdje ne mogu sakriti tijela, a ako su ispod palube, sigurno neće pobjeći u velikoj žurbi. Nestao je adrenalin koji me doveo na brod, koji mi je pomogao da se borim i pobijedim dva puta većeg muškarca, koji mi je dao snagu da tragam za mrtvim djetetom. Iscrpljena sam i nesretnija nego što sam ikad bila u posljednje tri godine. Iskreno, nisam mislila da je to moguće. »Imao si pravo«, šapnem dok hodamo po palubi. »Pa, gotovo. Čestitam.« »Aha, baš je sjajno biti briljantan.«
Ne moramo se šuljati na povratku. Upalimo motor i za nekoliko sekunda stižemo do mog broda. Queenie kratko zacvili kao da govori: »Hajde, požurite«, dok ja gasim motor, a Callum pričvršćuje dinghy. »Radioveza ovdje nije sjajna.« Penjem se za njim, a on se okrene i povuče me gore. »Trebali bismo se odvesti oko rta. Ondje smo zaštićeniji.«
Sljedeća je luka Port Fitzroy, još jedno sidrište koje dobro poznajem. Dok pripremam brod za plovidbu, Callum radiovezom zove Stopforda. Zna da bi ga mogli čuti brojni drugi ljudi, čak i u ovaj sat, stoga iznosi samo minimum detalja. Skidam nepromočivo odijelo i palim grijalicu. On mi se pridruži, sjeda nasuprot meni u kabini koja se čini smiješno malenom kad je on u njoj. I on skida jaknu. Queenie se privija uz mene i zuri u njega. »Pretpostavljam da je to bio flashback«, kažem. »Maloprije na Endeavouru. Kad si puknuo.« Izrazom lica pokaže mi da se slaže, otkriva koliko ga je sram. »Rekao si mi da su prestali. Rekao si da ih više nemaš.« Ne promakne mi da zvučim poput nezadovoljne supruge. Svjetlo iza mene pada ravno na njega jer se dobro vide njegove neobične oči. Osjećam kako mi pogled skače sa zelenog oka na plavo. Nikad nisam mogla odlučiti koje mi je draže. Ubrzo nakon što smo se Callum i ja upoznali, rekao mi je da pati od posttraumatskoga stresnog poremećaja, kao i brojni drugi vojnici nakon falklandskog sukoba. Njegov slučaj psihičke bolesti – to jest bolest, u to nema sumnje – obično poprima oblik flashbackova o ratu. Satima zna otići na posve drugo mjesto. Mračno, nasilno mjesto. Jednom sam potražila definiciju PTSP-a. Flashbackovi su uobičajen simptom. »Tad je to bila istina. Gotovo su posve nestali godinu dana nakon mog preseljenja. Ne mogu točno objasniti zašto mi pomaže boravak ovdje, ali pomaže. Ili mi je nekoć pomagao.« Spusti glavu na dlanove i prstima prođe kroz kosu. »Iznova su počeli prije nekoliko godina. Kad osjetim da se približavaju, obično se pobrinem da ostanem sam.« Obraća se podu u kokpitu. »Stres je okidač. Tjeskoba. Bilo je glupo od mene što sam došao ovamo. Ne osjećam se dobro u blizini vode. Ne otkad – oprosti, ti ovo ne želiš čuti.« »Što znači da se ne osjećaš dobro u blizini vode? Vidjela sam kako plivaš. Kakve veze voda ima s tim?« Podigne pogled. Gleda me nekoliko dugih, dugih sekunda. »Cat, zar doista ne znaš?« kaže naposljetku.
»Ne znam što?« Odjednom mi srce luđački lupa. Imam osjećaj da stvarno ne znam. I da bi bilo bolje da ne saznam. »Bio sam ondje kad su poginuli Ned i Kit.« Kao da me je opet udario. Praktički ne znam ništa o nesreći u kojoj su poginuli Ned i Kit. Znam da se auto u kojemu su bili sami počeo kretati, jedan od njih vjerojatno se igrao ručnom kočnicom pa je auto skliznuo s ruba litice ispred moje kuće. Pao je niz šest metara provalije u nabujalo more. »Vidio sam kako auto pada u more. Ja sam ih izvukao.« Callum je bio ondje. Vidio je sve. Nije ih spasio? Ustao je sa sjedala pa kleknuo ispred mene. »Morao sam se spustiti za njima. Litica nije strma, kao što znaš, ni osobito visoka, ali trebalo mi je neko vrijeme. Auto je potonuo prije nego što sam stigao do vode. Prvo sam izvukao Kita, pa Neda. Izvukao sam ih na stijene, molio Boga da samo imaju potres mozga. Morao sam se vratiti i uvjeriti se da nitko nije ostao u autu. Znao sam da je Rachelin, mislio sam da je možda i ona unutra. Ili njezina djeca.« Mislim da sam znala da je netko bio na mjestu nesreće. Nisam znala da je to bio on. Nitko sa mnom nije razgovarao o pojedinostima, a ja nisam pitala. Nisam prisustvovala utvrđivanju vremena i uzroka smrti. »Udar je ubio Neda i Kita, Catrin. Nisu se utopili. Bili su mrtvi kad sam ih izvukao.« Mislim da sam to znala, da, jesam. To je uspjelo doprijeti do mene kroz lijekovima otupjelu maglu na koju se svodio moj život tjednima nakon nesreće. Ned i Kit nisu se utopili. Odmah su poginuli. Oduvijek sam pronalazila utjehu u tome. Ali taj užas! Tih nekoliko posljednjih sekunda dok je auto padao... Callum me drži za ruke. »Ima još nešto«, kaže. Nisam sigurna da mogu podnijeti još nešto. Posegne u džep jakne. Treba mi trenutak da shvatim što je izvukao. Imam osjećam da će mi pozliti. Potisnem nešto strašno, pa ispružim ruku. Oklijeva na tren prije nego što mi preda predmet.
»To sam i ja pomislio kad sam ga ugledao«, kaže. »Bio je na palubi, ukliješten iza nekih lanaca. Odmah sam ga prepoznao, ali mislim da je to nemoguće. Koja je vjerojatnost?« U ruci držim plišanog zeca s dugim ušima, staklenim očima i plavom jaknom. Boje su izblijedjele, smanjio se od morske vode, ali svugdje bih ga prepoznala. Benny Bunny. Kitova omiljena plišana igračka. Kad su Kit i Michael bili mali, Rachel i ja kupile smo identične zečeve našim najmlađima. Kit je obožavao svoga. Morala sam ga izvlačiti iz njegovih zaspalih ruku kako bih ga oprala. Bio je s njim u autu kad je poginuo. Otad ga nisam vidjela. »Bilo ih je prilično mnogo na otocima prije nekoliko godina, zar ne?« kaže Callum jer ja ne mogu odvratiti pogled s igračke. »Vjerojatno nije Kitov. Ova plaža prilično je omiljena među skupljačima školjaka. Morske struje nanesu najrazličitije stvari. Stvarno ne mislim da bi mogao biti Kitov.« Opet kimnem. »Već sam bio vidio Jimmyjevo tijelo. Krenuo sam prema tebi kad sam ga opazio.« Mislim da Callum ne prestaje pričati jer se boji što bih mogla napraviti. »Mislim da je igračka, a ne tijelo, bila okidač za flashback. Sljedeće čega se sjećam je kako me ti udaraš komadom željeza po glavi.« »Je li te boljelo?« Odvratim pogled s igračke kako bih pogledala ranu na njegovoj sljepoočnici. Ne izgleda previše strašno, ali kladim se da ga glava vraški boli. »Bože, jest.« »Dobro.« »Jesam li ja tebe ozlijedio?« Grlo me još uvijek boli, ali nemam težih posljedica. Što bi bio učinio da ga nisam zaustavila, drugo je pitanje. »Dobro sam. A ti bi vjerojatno trebao razgovarati s nekim.« »Već jesam.« Ruke mu drhte. Unatoč toplini u kabini, rastućoj gustoći zraka od isparavanja petroleja, oboma nam je još uvijek hladno.
»Idem ti donijeti aspirin.« Ustanem. »Ššš. Jesi li to čula?« Ustane, provuče se kraj mene i izađe u kokpit. Zbunjena, ne posve sigurna trebam li se zabrinuti ili ne, slijedim ga te zateknem na krmenoj palubi. Zvuk vjetra i oceana. Zvuk usamljenosti. Zvuk udaljenosti od svega. Zatim nešto drugo. Nešto melodično, lijepo, bolno tužno. Pjesma kitova. »Blizu su.« Zvučni val iščezne, a ja se vratim u kormilarnicu po dvogled. Callum se polako okreće oko vlastite osi, pokušava locirati izvor. »Nikad nisam čuo takvo nešto. Mislio sam da se pjesma kitova može čuti samo pod vodom.« Zvukovi su nestali na trenutak, čujemo samo tutnjavu valova i vjetar koji dolazi s brjegova. »To je rijetkost, ali događa se. Postoje priče o kitovima koji razgovaraju s ljudima. Čak i sa psima.« »Koji kitovi?« Prislonim dlan iza uha kako bih mu pokazala da osluškujem. Čekam da ponovno započnu. Na trenutak ne čujem ništa osim valova, a potom dugo, duboko rezanje nakon kojeg slijedi predenje kao da je riječ o golemoj mački. Zatim se boja glasa posve promijeni. Čujem skladan, prodoran, gotovo tugaljiv zvuk. »Mislim da nisu dupini.« Podignem dalekozor i pogledam u, po mojoj procjeni, pravom smjeru. »Oni proizvode zvuk sličan cvoktanju i škljocanju.« Ne vidim ništa. Previše je mračno, životinje su previše daleko. »Mogli bi biti grbavi kitovi. Oni imaju najsloženije pjesme, ali ovdje ih se ne viđa često.« »Zvuče tužno.« Zvukovi se ritmički ponavljaju, pomalo podsjećaju na ljudsku pjesmu. Zatim se začuje pištanje. Dajem dvogled Callumu, no ni on ih ne može pronaći. Nisu u ovoj uvali, ali blizu su. Osluškujemo pet, možda deset minuta sve dok se zvukovi ne stope s vjetrom i valovima. Zatim se
vratimo unutra. Ne sjedamo. Nešto se promijenilo. Odjednom najvažnija stvar koja mi je na umu nije mrtvo dijete ili ono nestalo. »Koliko će trebati Stopfordu da dođe?« On odmahne glavom. »Volio bih reći da će mu trebati malo više od sat vremena, ali on se ne može mobilizirati brzo kao mi. Trebala bi se odmoriti.« Oboje pogledamo prema zatvorenim vratima pramčane kabine. Znam što misli. I ja o tome razmišljam. »Callume, što se tiče... oprosti... jednostavno...« Nemam pojma što želim reći. Uputi mi osmijeh koji već odavno nisam vidjela na njegovu licu. Iako mislim da nikad nisam vidjela tužniji osmijeh. »Znam«, kaže, što je dobro, jer ja ne znam.
Queenie mi se pridruži na ležaju. Krzno joj je mokro od vodene prašine. Ne žali se dok je čvrsto stišćem uza se. Ležimo zajedno, budne, drhturimo. Slušamo kako se Callum kreće u glavnoj kabini, čujemo pumpe za izbacivanje vode, a potom tišinu nakon što je pošao na počinak. Vjetar jača. U ovom dijelu svijeta oluje se pojavljuju niotkuda. Brod se počinje ljuljati, zateže sidro, a s kopna stiže jezivi zvižduk. Tonem u san, pa opet čujem kitove. Ovaj put dvije različite vrste, postojanu tužnu pjesmu velikih kitova zubana i vedrije, cokćuće note dupina. Callum nije bio u pravu, pomislim, dok se pokušavam ne probuditi. Ne zvuče tužno. Zvuče prestrašeno.
Kad sam imala petnaest godina, otac i ja spasili smo bjelogrlog dupina od utapanja. Bili smo na moru u njegovoj velikoj batani. U ribolovu. Loviti ribu s mojim ocem značilo je spuštati goleme mreže na unaprijed odabranim mjestima. Svako toliko smo ih podizali, prebrojavali, fotografirali i pravili bilješke prije nego što bismo ponovno oslobodili
zarobljene ribe. Nakon sat vremena zaokupljenosti time, opazili smo nešto veliko u moru. Sivo-crno, glatko, nepomično. »Što je to?« »Mislim da je bjelogrli dupin.« Tata nas je dovezao bliže. »Vidiš okruglu glavu? Prsna peraja doima se prilično velikom.« »Je li mrtav?« Dupin je glasno izdahnuvši jasno pokazao da nije. Čak sam i ja mogla vidjeti da nešto nije u redu. Dupin se jedva micao, kao da mu je za rep bio zakačen uteg. »Idem pogledati«. Tata je već bio posegnuo za disaljkom i maskom. Polako je prišao dupinu, nije bio glup, i otplivao duž njegova tijela do repa. Izronio je nakon nekoliko minuta i doplivao do broda. »Zapleo – zaplela – se u ribarsku mrežu.« Pomogla sam mu pri penjanju na brod. »Zaplela se oko repa i obje prsne peraje, seže sve do leđne peraje. Ne može plivati, mreža joj povlači stražnji dio tijela prema dolje.« Gledala sam u glatki, tamni oblik u vodi. Činilo se da nam se primiče, okrenula je glavu kako bi nas mogla vidjeti. »Što će se dogoditi s njom?« Tata je pokušao doći do zraka. »Naposljetku će se umoriti pokušavajući ostati na površini. Potonut će i utopiti se.« »Tata, moramo nešto učiniti.« S petnaest godina još uvijek vjeruješ da tvoj tata može učiniti sve ako se potrudi. Promatrala sam ga dok je razmišljao. Prići prestrašenom, ozlijeđenom dupinu bilo je nevjerojatno opasno. Jedan neočekivani pokret i oboje smo u vodi. S druge strane, ako ne učinimo ništa, ona će sigurno umrijeti. Pomogli smo joj, naravno, to nikad nije bilo dovedeno u pitanje. Ja bih plakala cijelim putem kući da smo je ostavili, a mislim da bi i tata. Doveslali smo tik do nje i pažljivo počeli skidati mrežu, ja s broda, a tata iz vode. Ribarske mreže su goleme i vrlo čvrste. Imali smo dva noža, ali uglavnom smo je morali snažno potezati. Nakon pola sata oslobodili smo
leđnu peraju i jednu prsnu. Otkrivši da se opet može kretati, dupin je zaplivao iznenađujućom brzinom, povukao nas stotinjak metara za sobom prije nego što se umorio, a mi nastavili s radom. Nakon još jednog sata slobodna je bila i druga peraja i sve je izgledalo puno optimističnije. Još jedna vožnja uvalom i dupin se dovoljno umirio kako bismo mogli skinuti ostatak mreže s repa. Ležali smo na dnu broda sve dok tata nije skupio snagu, ustao i upalio motor. Ženka dupina nije otišla. Motala se pedesetak metara dalje s lijeve strane broda. Kad smo upalili motor, krenula je za nama, prvo je isplivala s lijeve strane broda, pa zatim s desne. Iskočila je visoko u zrak prije nego što je duboko zaronila, pa opet isplivala na najneočekivanijem mjestu. Gledali smo jedno izranjanje za drugim, visoko izbacivanje repa, pljeskanje perajama, nevjerojatne prizore morske akrobatike. Ostala je s nama sve dok nismo ušli u luku u Stanleyju kad je otac ugasio motor. Kad se propeler prestao okretati i nad morem zavladala tišina, posve nam se približila, mogli smo vidjeti kako nas gleda svojim vodenim crnim očima. Nagnuli smo se van i pogladili je po glatkoj, okrugloj glavi. Zatim nas je napustila, posljednji put nas veselo pozdravila repom. »Koje ime ste joj dali?« upitala me Rachel. Slegnula sam ramenima. Tata i ja silno smo se trudili spasiti je, nismo razmišljali o imenima. »Jednog dana kad se nađeš izgubljena nasred oceana, ona će se pojaviti i spasiti te«, izjavila je Rachel na svoj izražajan način koji je govorio da nema smisla proturječiti. »Kad to učini, daj joj ime.« Uvijek se probudim kad sanjam Rachel, puna iscrpljujućeg, nezaustavljivog bijesa koji pobudi njezin lik u mojoj glavi. Ustanem, pokušavam ne probuditi Queenie. U glavnoj kabini, čini se, vlada tišina. Ponoć je došla i prošla. Srijeda je. Još jedan dan do godišnjice smrti mojih dječaka. Još jedan dan i sve će se promijeniti. Tiho otvorim vrata. Callum uopće ne bi trebao spavati uzimajući u obzir da je klupa na kojoj leži pola metra prekratka za njega. Podignute noge naslonjene su mu na zid kabine, a zgrbljena ramena neudobno
oslonjena na jednu stranu hladnjaka. No, spava. Duboko diše, njegovo lice je opušteno. Duboko dišem, pokušavam se smiriti, prestati se tresti. Callum spava tako duboko, vjerojatno navika stečena u vojsci kad je morao iskoristiti svaki trenutak za odmor. Znali smo se zafrkavati da ga, nakon što utone u san, ne bi probudila ni zapaljena petarda pod stražnjicom. Više nikad neću imati ovakvu priliku. Prilazim mu, moja gola stopala ne proizvode nikakav zvuk. Već sam mirnija. Više se ne tresem, ako se i tresem, onda je tome uzrok nešto drugo. Spustim se na koljena kraj njega, nagnem se bliže kako bih njegov dah osjetila na svom licu. Još bliže. Namirisala sam kavu, njegovu kožu, čim god je oprao kosu. Svojim licem dodirnem njegovo, osjećam njegovu kožu, dlačice njegove brade na svojem obrazu, pa položim usne na njegove. Ostanem tako nekoliko dugih sekunda, udišem vrijeme s njim, želim da se probudi, i molim da se to ne dogodi. No tad ga opet ugledam kako se osmjehuje Rachel, i više ne mogu podnijeti njegovu blizinu.
Prekidaju mi san još jednom prije jutra. Brod se zaustavio kraj našega. Čujem kako užad pada na palubu, osjetim blag udarac odbojnika drugog broda. Mislim da čujem kako me netko doziva, čekam da me netko razbudi. No nitko ne zove, mogu otploviti.
Srijeda, 2. studenog
B
udna sam prije zore, ali više nije mrak kad izađem na palubu. Queenie i ja smo same. Zvukovi koje sam čula u rani sat, dolazili su s policijskog broda koji je došao po Calluma. Magla se tijekom noći spustila na more, ulaz u luku prekriven je bijelom koprenom. Moglo bi se trčati po njoj, doima se čvrstom poput bijelih zidina. Izgleda kao divovski val koji se proteže između litica, a na trenutak imam osjećaj da mi se približava. Izgleda kao ograda koja će me spriječiti da napustim ovu sigurnu luku, možda bih trebala slušati što mi govori priroda. Možda je ovaj zid od magle ovdje kako bi me zaštitio. Ali sve je svjetlije, oblaci upijaju blagu, bjelokosnu toplinu prvih sunčevih zraka i zid polako nestaje. Nedugo potom s njegove druge strane mogu vidjeti točku gdje ocean dodiruje nebo. Što god me ondje čeka, magla me propušta. Prometno je u brodskom kanalu, saznajem da jučerašnja pretraga brodova nije bila plodonosna. Archieja Westa, maloga nestalog navijača Arsenala nema već dvije noći. Saznajem što se događa oko rta. Skrenuvši prema Port Pleasantu, istog trena vidim da se neću moći približiti Endeavouru. U njegovoj su blizini usidrena dva policijska plovila, vojni brod i ronilački brod. Callum stoji na pramcu. Zvukovi putuju daleko u ovom kraju, očito je čuo kako stižem. Okrene se, razgovara s nekim, pa se pojavi Stopford. Gledam kako se njih dvojica spuštaju u policijski čamac i kreću prema meni. »Catrin, što znaš o strujama ovdje?« Stopford ne gubi vrijeme nakon što su se on i Callum popeli na palubu. »Ljudi govore da struje ovamo nanose mnoštvo stvari.«
»Točno.« Razgovaram sa Stopfordom, ali gledam u Calluma. Njegova brada, ona neobična mješavina zlaćanih, crvenih i smeđih dlaka, vidno je narasla oko donje vilice i donjeg dijela obraza. Ima i sijedih dlaka. Lice mu je ispijenije nego što je bilo pri našem prvom susretu. Možda je samo umoran jer je malo ili nimalo spavao u protekle dvije noći. Kao da potvrđuje moje misli, spusti se na drvenu rebrastu klupu koja se proteže bočnom palubom, a Queenie mu skoči u krilo. Ispruži ruku i podraga je po njušci. Ruke mu se tresu. »Pokušavamo otkriti jesu li dječaka ostavili na brodu ili ga je donijela struja, pa je tako zapeo u kormilarnici.« Stopford podigne glas kako bi privukao moju pozornost. Razmislim na trenutak. Port Pleasant je kao većina uvala oko Falklanda, duga, uska i zavojita. A otok se nalazi usred kanala. On je skupljalište za svakojake plutajuće naplavine. Pretpostavljam i one ljudske vrste. »Moguće je«, kažem. »Veliki val mogao ga je nanijeti na brod i nije teško zamisliti kako je zapeo na njemu. Je li to Jimmy?« Stopfordovo lice se ukoči. »Još je prerano za takve zaključke. Vratit ćemo ga na kopno. Nadajmo se da će nam moći pomoći stomatolog.« Prisjetim se male lubanje koju smo vidjeli pod svjetlom džepne svjetiljke i dvaju redova zuba zbog kojih je puknuo Callum. »Jeste li pronašli još nešto na brodu?« Ne mislim nešto, naravno, nego nekoga. Samo to ne želim izgovoriti. »Ne. Ali ronioci će ostati ovdje veći dio dana. Ako bude potrebno, odvući ćemo olupinu sve do Stanleyja. Bio bih zahvalan kad biste ti i Callum zadržali za sebe što ste pronašli. Dok ne potvrdimo identitet i razgovaramo s dječakovom obitelji.« Pola otočana sigurno već zna za tijelo koje smo pronašli, no kimnem potvrdno kao Callum. Istaknuvši da će ostati u kontaktu s nama, Stopford se opet spusti u čamac i vrati na Endeavour. »Jesam li što propustila?« upitam.
Callum slegne ramenima. »Još nije odlučeno jesmo li pronašli žrtvu ubojstva ili zarobljene ostatke tragične nesreće. Nije teško zaključiti kojem se taboru priključio Stopford.« Razmislim na sekundu. »A što je s Archiejem? Mislim, s potragom za Archiejem?« »Raspravljalo se o tome da se pretraže sve olupine. Ili barem one čiji su prostori za smještaj iznad površine mora. I to je nešto. No potrajat će.« »Moramo se vratiti. Smrznuo si se. Trebao bi ući. Pokušati se utopliti.« Na moje iznenađenje, ne pruža otpor. Dok ulazi u kabinu, Queenie ga prati kao da je njegov pas, a ne moj. Upalim motor, izvučem sidro i krenem. Nakon što smo napustili uvalu, a ja zaključila da mogu upaliti autopilot, tiho se odšuljam do sjedala u kormilarnici gdje je Callum ostavio jaknu. Plišani je zec u jednom od unutarnjih džepova. Ima ručno izrađene šavove iza jednog uha gdje se rasparao, a netko – mislim da sam to bila ja – ponovno ga je zašio. Sigurna sam da je to Kitova igračka. Ne mogu ni početi računati kolika je vjerojatnost da završi upravo na Endeavouru, vjerojatnost da se to dogodi igrački i tijelu jadnog Jimmyja Browna, ali ovo je posljednja utješna stvar koju je vidjelo moje dijete. Gurnem je ispod majice. Prljava je, hladna i mokra uz moju kožu, ali ne bih željela da je ikako drukčije. Dok uplovljavam u Stanley, ribarska flota isplovljava. Natraške se približavam mrtvom vezu te privežem brod. Nisu mi se javili ni muškarac ni pas tijekom cijelog puta natrag. Stoga nisam iznenađena kad ih oboje pronađem u tvrdom snu, stisnute na glavnom ležaju, udobno umotane u pokrivače. Queenie otvori oči. Čekam da se iskoprca i pridruži mi se, no ona ostane u pregibu Callumove ruke. Netom prije odlaska s broda, uguram Benny Bunnyja u ladicu u kormilarnici. Želim ga u svojoj blizini kad sljedeći put isplovim iz luke. Želim ga pokraj sebe na samom kraju.
Iscrpljena sam. Fizički i psihički. Umorna sam od toga da moram razmišljati o djeci koja mi ništa ne znače i ulagati zadnje ostatke snage u potragu za djecom koja nisu moja. Nikad nisam bila tako hladna. Nisam čudovište. Nekoć bih se uzrujala kao i svi drugi oko Archiejeva nestanka, Jimmyjeva pronalaska. Postoje dani kad mislim da je moje staro ja posve nestalo. Kratko vrijeme koje mi je preostalo željela bih provesti sama s jedine dvije osobe do kojih mi je stalo. Premda su duhovi. Ali u ovom trenutku ne smijem napraviti ništa što bi skrenulo pozornost na mene. Moram sve odraditi reda radi, samo još jedan dan. Stoga krenem u ured provjeriti je li opet sve po starom ili ćemo provesti još jedan dan u potrazi za Archiejem. Susan se uzvrpoljila. »Zvala te teta Janey. Rekla je da je odmah nazoveš. Problemi na Speedwellu.« Pruži mi slušalicu, a ja nemam izbora nego uzeti je i okrenuti tetin broj. Speedwell je otok kraj južne obale Istočnog Falklanda, nedaleko od Georgea i Barrena. U vlasništvu je tete Janey i njezina supruga koji dio godine provode na njemu. Ona se tako brzo javi na poziv da je sigurno sjedila kraj telefona. »Catrin? Imamo velik problem. Kitovi na plaži. Stotine njih.« Susan me promatra. Napravim grimasu kako bih joj dala do znanja da je ozbiljno. »Jesu li živi?« upitam Janey i, iskreno, poželim da nisu. »Većina jest. Ali ptice su ih počele napadati. Catrin, zaista je strašno.« Moja teta Janey ne uzruja se lako. Kažem da ću doći k njoj najbrže što mogu. U tom trenutku uđe John. »Masovno nasukavanje na južnoj obali Speedwella«, kažem. »Više od stotinu prema Janeynim riječima. Najvjerojatnije bjelogrli dupini, na temelju njezinog opisa. Nitko od mojih kolega ne odgovori odmah. Ovo je ona vrsta katastrofe koje se plašimo, za koju se ne možemo pripremiti.
»Nitko nam neće pomoći.« Susan je problijedjela od muke. »Svi će sudjelovati u potrazi za mali dječakom.« Obično bismo se, kad bi bila riječ o velikom morskom incidentu, mogli osloniti na pomoć policije i vojske. No mali su izgledi da će nam ustupiti svoje ljude dok nije pronađeno dijete. »Danas imam sastanak ribarica«, kaže John. Sastanak je planiran mjesecima. Raspravljamo o prodaji ribarskih dozvola za određene dijelove voda. Važan je. Otocima je potrebna zarada. John mora otići na sastanak. To znači da sam ja glavna. Susan će morati ostati u uredu kao središnja kontaktna točka. »Ali to je tvoja oblast, zar ne?« Susan pogleda Johna kako bi joj to potvrdio. »Kitovi su Catrinina specijalnost.« Kimnem. »Znam što treba učiniti.« »Mogu nazvati neke ljude.« John je prvi koji se uspije sabrati. »Stopfordu i Wootonu objasniti situaciju. Vidjeti kako nam mogu pomoći.« »I otići na radio«, kažem. »Ljudi bi trebali sami odlučiti što žele.« Želim mu reći da je Archie gotovo sigurno na dnu nekog tresetišta ili ga je odnijela struja, ali postoji mogućnost da spasimo dupine. No to ne učinim. Možda zbog sjećanja na mali kostur koji je cijelo ovo vrijeme ležao sam na Endeavouru.« »Što ti treba?« upita me. »Dobro bi došlo nekoliko helikoptera koji mogu podizati teret. Ako je to nemoguće, što više ljudi. Malih brodova sa snažnim motorima, jet-skijevi bi mogli pomoći, užad, nosiljke, kante i mnogo velikih podnica za šatore ili cerada. I lopata. Puno lopata. Jesam li spomenula kante?« Susan sastavlja popis dok John traži imenik. »Mogu vam se pridružiti negdje sredinom popodneva«, kaže. Sljedećih pola sata provodim skupljajući sve što mi treba. Stiže Pete kojeg odmah zaposlimo. Nakon što je John obavio telefonske pozive, razgovaramo o mogućim scenarijima. Od svih nam samo raste
osjećaj strave. Svi se nadamo da je Janey preuveličala opseg problema. Ne kažem da Janey nikad ne preuveličava. Netom prije mog odlaska pojavi se redarstvenica Skye. »Glavni načelnik mi je rekao da navratim«, kaže. »Potrudit ćemo se i poslati nekoliko naših ljudi na Speedwell, ali moramo se usredotočiti na potragu za malim Archiejem.« »Očistite područje od stoke i koristite infracrvene kamere pri potrazi«, kažem. »Pronaći ćete ga.« Oči joj se napune suzama. Zaboravim koliko je mlada. Zaboravim da smrt potpunog stranca može imati ozbiljan učinak na toliko mladu i ranjivu osobu. »G. Stopford bi radije da ostaneš ovdje«, nastavi. »Ti i Callum. U slučaju da ponovno mora razgovarati s vama.« »Cijeli dan ću biti dostupna putem radioveze.« Nisam joj dala odgovor koji želi, ali odluči ne inzistirati. »Žao mi je što ne mogu doći na Speedwell«, kaže. »Šef je odlučio da ću biti zadužena za komunikaciju s Archiejevom obitelji.« Želim joj reći da ne bih mogla zamisliti nikoga boljeg od nje za taj zadatak, ali odvikla sam se od izgovaranja lijepih riječi, pa samo kimnem. Oklijeva nekoliko sekunda pa se zabije u vrata na putu van i nestane trljajući bedrenu kost. Pete mi pomogne utovariti opremu pa krenemo. Vrativši se u luku, naiđem na prazan brod. Na trenutak osjetim mučninu što sam Queenie ostavila s emocionalno nestabilnim muškarcem. Bila sam spremna biti popustljiva kad je riječ o mojoj sigurnosti, ali ubit ću ga ako ozlijedi mog psa. Ne mogu ništa napraviti. Nemam vremena tražiti ih, a Queenie ionako već tri godine izlazi na kraj s emocionalnom nestabilnosti. Sumnjam da će primijetiti razliku. Ne idemo mojim brodom. Nije dovoljno brz. Gumenjakom ćemo stići za sat vremena i prestići većinu ljudi koja je krenula na otok. »Bjelogrli dupini?« Pete mora uzviknuti pitanje kako bi nadglasao tutnjavu motora dok napuštamo luku u Stanleyju.
»Vjerojatno.« Dajem gas do kraja. Janey je prava kći djeda Coffina, razumije se u kitove. Osim toga, kad je riječ o masovnom nasukavanju, obično se radi o bjelogrlim dupinima. »Neće biti lijep prizor«, viknem, što je previše blaga izjava. Od svih mogućih morskih nesreća – naftnih mrlja, slučajeva zagađenja – nasukavanje jata velikih sisavaca jedna je od najzamršenijih i najmučnijih. Dok se približavamo Speedwellu, prolazimo kraj drugih brodova koji plove u istom smjeru. Čini se da je jedan s kruzera, što nije dobra vijest. Otočani će biti pragmatični, spremni svojski se latiti posla ako mogu pomoći, ako ne mogu, stoički će to prihvatiti. Posjetitelji iz prekomorskih zemalja bez istinskog razumijevanja prirode, posve su druga stvar. »Zašto?« pročitam s Peteovih usana. »Zašto se to događa?« Na to ne mogu odgovoriti u nekoliko riječi i znakovnim jezikom. Nitko zapravo ne zna zašto se to događa. Moj otac, koji je takoreći posvetio život proučavanju nasukavanja kitova, tvrdio je da su nalik na prometne nesreće. Bezbroj stvari može poći po zlu, ishod je uvijek isti. Životinje se sudaraju s brodovima, napadaju ih predatori; pneumonija je uobičajen razlog za nasukavanja na sjeveru Sjedinjenih Država. Životinje bi mogle imati virus, oštećenje mozga, parazite. Prilično često struje nanesu preminule životinje. No kod masovnog nasukavanja riječ je nečemu drugom. Snažna društvena kohezija unutar jata kitova potaknut će grupu da slijedi jednoga koji je bolestan, ili ranjen, ili pliva u plitke vode. Tako cijelo jato upada u probleme. Neki znanstvenici vjeruju da je eholokacijski sustav koji kitovi koriste za navigaciju manje spretan u otkrivanju blago zavojitih obala oko Falklanda. Kitovi jednostavno ne vide plaže dok nije prekasno. Ekološki lobi odmah svaljuje krivnju na čovjeka i njegovu sklonost uništavanju planeta, na vojne sonare koji mogu kitovima poremetiti osjećaj za orijentaciju pa potom zalutaju u plitkim vodama i završe na plažama. S druge strane, postoje podaci o nasukavanju kitova u
Aristotelovo vrijeme. Moje mišljenje je da je tata bio u pravu. Mnoštvo različitih uzroka, isti strašan ishod. Ugledamo prvog dupina dok smo još četvrtinu milje daleko od plaže. Mrtvog, na leđima. Janey je bila u pravu. To je bjelogrli dupin, gladak i crn, s okruglastim nosom. Odrasli primjerak, pretpostavljam ženka, duga oko četiri metra. Dok se približavamo kopnu, vidimo ih još. Neki plutaju u plićaku, blago udaraju o obalu sa svakim novim valom. Većina je na plaži u jezovitoj, razvučenoj formaciji. »Isuse«, kaže Pete. Još je nekoliko brodova u uvali, svi se polako približavaju. Izbrojim dvadesetak ljudi na plaži, većina njih sigurno je iz susjednih naselja, iako vidim i nekoliko crvenih anoraka koje su nosili posjetitelji s kruzera. Opazim bejzbolsku kapu žarko plave boje koju Janey uvijek nosi kako bi zauzdala svoje guste tamne kovrče kad izađe van. Nije preuveličavala. Ima ih znatno više od sto. Vjerojatno skoro dvjesto. Morska pjena uz obalu je crvena od krvi. Valovi odbacuju neke od životinja na stijene. A zovoji nisu čekali da kitovi uginu. Pete je na rubu suza kad se okrenem prema njemu. Usmjerim gumenjak prema kraju uvale i nastavim. »Trebam te sabranog.« Zvučim grubo, znam, ali ovo će biti dovoljno teško i bez ljudske sentimentalnosti. Kratko šmrcne. »Dobro sam.« Netko nam trči ususret kako bi nas dočekao. To je Mitchell, Janeyin suprug. Pete mu dobaci konop od gumenjaka i on nas privuče. »Sto sedamdeset i šest, brojao sam dvaput«, kaže mi Mitchell. Kimnem mu zahvalno. Prebrojavanje bi bio moj prvi zadatak, a Mitchell me poštedio toga. Stalno pristižu novi ljudi. Motaju se oko dupina. Netko će se ozlijediti. Podignem torbu, pokažem Peteu da ponese nosiljke te krenem prema plaži. Kad se dovoljno približim najvećoj grupi ljudi, dvaput kratko zazviždim zviždaljkom. »Pažnja, molim, dame i gospodo. Možete li se svi okupiti i slušati.«
Ne slušaju svi. Zazviždim još jednom, viknem na muškarca koji me ignorira. »Prijatelju, trebam te ovdje. Istječe nam vrijeme.« Brzo nastavim dok imam njihovu pozornost. »Zovem se Catrin Quinn. Radim za Falkland Conservation, a moja specijalnost su kitovi. Ja vodim ovu operaciju.« Ne kažem spasilačku operaciju. Ne želim im davati lažnu nadu. »Hvala vam što ste došli. Kada se budete približavali kitovima, krećite se polako i tiho. Vrlo su uznemireni i ne želimo ih još više prestrašiti. Budite jako oprezni. Držite se podalje od njihovih repova i usta. Pazite da se ne skotrljaju na vas. Oni vas još uvijek mogu više ozlijediti nego vi njih. Neka im se ne približavaju djeca i životinje.« Sad me svi slušaju. »Najvažnije je da ih držimo rashlađenima i mokrima. Zaštitite ih od sunca. Pokrijte ih podnicama i ceradama i zalijevajte ih morskom vodom. Neka oni s lopatama počnu kopati kanale kako bi doveli vodu do dupina. Sad ću ta mjesta duž plaže označiti zastavicama. Crvena boja znači da su dovoljni mali kako bi ih se vratilo u more. Moj kolega Pete je glavni za to, on će vam reći kad smo spremni podignuti nosiljku. Plava boja je za one veće koje možemo pokušati odvući natrag u more koristeći brodove. Crna boja znači, prekrijte ih i držite rashlađenima.« »Kako ćemo vratiti crne?« Pogledam ga. Visok, sredovječan, umišljen. U crvenom je anoraku kako bi ga stjuard lakše uočio kad dođe vrijeme da sakupi sve putnike. Želi ispasti pametan, uhvatiti me u grešci. »Nadam se da će nam RAF ustupiti helikopter«, kažem. Ne kažem mu da je podizanje dupina i njihovo vraćanje u more, spor i zamršen zadatak. Čak i ako dobijemo helikopter i nekoliko ljudi na terenu, mali su izgledi da ćemo spasiti više od jednog ili dvojicu. »Najviše što sada možete učiniti za njih je olakšati im situaciju. Pokušajte držati ptice podalje od njih. U redu, krenimo.« »Idemo, čuli ste ženu.« Janeyin glas prati me niz plažu. »Napravite lanac.«
Krenuvši s jedne strane plaže, počinjem pregledavati dupine. Bjelogrli dupini su druga po veličini vrsta oceanskih dupina, orke su najveća. Mužjaci mogu biti dugi do šest i pol metara. Nisu golemi, prema standardima kitova, ali dovoljno veliki. Zaigrana su stvorenja, rado slijede brodove, jašu pramčane valove, imaju naviku da špijuniraju kad plivaju vertikalno i proviruju glavama kako bi vas dobro pogledali. Jedna su od mojih omiljenih vrsta kitova. Nakon četrdeset minuta, spremni smo početi podizati manje dupine. Vani na pučini flota brodova spremna je pogurnuti ih i namamiti u duboke vode. »Moramo ih prevrnuti na nosiljke.« Vičem kako bih bila sigurna da me svi čuju. »Budite pažljivi jer, iako su veliki, prilično su osjetljivi i osjećaju bol jer će njihova tijela pritiskati njihove unutarnje organe. Bit će vrlo uznemireni zbog pijeska u dišnim otvorima. S druge strane, kad krenemo, trebali bismo obaviti posao najbrže što možemo.« Nitko ne zna kako početi, stoga ja kleknem kraj najbližeg dupina i pokažem ostalima da mi se pridruže. Podvučem ruke ispod njegovog tijela kad se kraj mene pojave meni poznate, velike ruke. Ostali nas slijede. »I, diži«, kažem. Možemo ga podići samo nekoliko centimetara, i to samo na sekundu, no Janey je kraj glave i njezina prijateljica Katie kraj repa, a one su to već radile. Muškarac kraj mene ima mišićnu snagu koja nam je potrebna. »I, guraj«, kaže Janey, a dvije žene gurnu ceradu ispod dupina. »Dobro izvedeno.« Okrenem se prema Callumu. »Gdje je Queenie?« »U mom autu na otoku. Vjerojatno spava. Stopford nije baš zadovoljan tobom.« Podignem obrve. »Ali sretan je što si ti ovdje?« »Veći sam od njega.«
Šestero nas namjesti se s obje strane dupina, sagne se i uhvati ceradu. Callum je kraj glave jer je najviši. »I, diži.« Dupin glasno izdahne. Ne možemo ga dugo držati. »I, krenimo.« Ovaj dupin udaljen je samo metar-dva od mora. Callum krene, a mi dajemo sve od sebe kako bismo ga slijedili. Valovi mi zapljuskuju noge, ne spuštam pogled. Ne želim gledati kako hodam kroz razvodnjenu krv. Dupin dašće, ispušta kratke, nemirne zvukove, ali Callum je već dovoljno duboko kako bi ga spustio i valovima prepustio dio težine. »Čim povučemo ceradu, moramo se maknuti«, kažem. »Spremni, pustite ga.« Otpustimo improviziranu nosiljku. Dupin oklijeva na sekundu. Vidim kako se sprema za pokret. »Callume, makni mu se s puta.« On se pomakne ustranu, a dupin se otkotrlja na leđa. Zamahne repom i pogodi me po bedru. Zateturam, ali ostanem na nogama. »Vratimo se na obalu. Svi.« Ostale grupe slijede naš primjer, omataju i podižu manje životinje. Polagano, ali ustrajno, dupini oko nas vraćaju se u more. »Ima li novosti?« upitam. »U vezi sa... znaš?« Callum se ogleda kako bi bio siguran da nas nitko ne može čuti. »Nitko mi nije rekao ništa. No kruže glasine da će vojska danas početi pretraživati olupine. Manje ohrabrujuće je da su obitelji Freda Harpera i Jimmyja Browna očito kontaktirali obitelj Archieja Westa. Govori se da se namjeravaju obratiti britanskim novinama.« »Pa, to će biti od velike pomoći.« »To neće pomoći Stopfordovim pokušajima da umanji važnost cijele stvari. Pritišće ga i guverner. Vlasti doista ne žele da ovo mjesto dobije reputaciju opasnog mjesta gdje je bolje ne dovoditi djecu.« Pogledam kaos koji nas okružuje. Trenutačno, ovo mjesto ne čini se sjajnim izborom ni za koga tko želi tjedan-dva odmora i rekreacije. »Koliko ih možemo spasiti?« upita Callum.
I sama sam razmišljala o tome. Manje od trećine nasukanih životinja dovoljno je malo da ih možemo podignuti. Ako na plaži ostanu svi do kraja dana, bez hrane i odmora, ako nam vojska pruži dodatnu pomoć, postoji šansa da u more vratimo sedamdesetak dupina. »Pojačanje.« Pogledam prema dinama i odahnem s olakšanjem. Samo jedan vod, deset vojnika, no i to je bolje nego ništa. Zahvalim se crvenokosom vodniku pjegava lica i zamolim ga da svoje dečke pošalje timovima s nosiljkama, dok ja pokušavam upregnuti većeg dupina. Ako uspijemo vratiti jednog od većih, kontaktirat ću RAF i preklinjati ih da nam ustupe Chinook6. Uz vojnu pomoć možemo spasiti čak i najveće dupine. Odjednom se to čini ispravnom odlukom. Štoviše, prvi put nakon više godina imam cilj. Zanimaju me živa bića. Čovječe, kako se ovo dogodilo? S iznenadnim naletom energije, otrčim do obale. Callum čeka, ali ne gleda u mom smjeru. »Cat, vraćaju se.«
6
Višenamjenski helikopter s dvostrukim motorom za prijevoz teških tereta, vojnih jedinica, opskrbu bojišta, (nap. prev.)
R
iječi kojih sam se bojala. Pa ipak ih pokušavam ne čuti. »Dupini.« Callum gleda prema pedesetak metara udaljenoj pučini. »Oni koje smo spasili. Vraćaju se.« Odem do ruba vode. Moram biti sigurna da je Callum u pravu, premda nimalo ne sumnjam u to. Vidim tri, ne, četiri manja dupina koja smo izvukli, kako oprezno napreduju prema obali. Kako se opet nasukavaju. To počinju primjećivati i drugi ljudi oko mene. Vijest se proširi, a akcija spašavanja se zaustavlja. »Zašto to rade?« »Što se događa?« Kažem sebi da to nije kraj svijeta. Ove vode imaju zdravu populaciju bjelogrlih dupina. Možemo si priuštiti gubitak nekoliko stotina. Ovakve stvari se događaju. Svi me gledaju. »Jesu li to oni isti?« »Neće se valjda opet nasukati?« Napravit će upravo to. Nitko ne zna zašto, ali vrlo je uobičajeno. Ili je, prvo, nasukavanje bilo namjerno, i oni neće dopustiti da ljudska sentimentalnost pokvari njihov plan, ili jednostavno ne mogu podnijeti odvajanje od grupe. »Nastavi«, kažem Callumu. »Pokušaj vratiti još nekoliko.« »Idemo, svi, nećemo sad odustati.« Ostavim Calluma iza sebe i zakoračim u more. Slijede me teta Janey i njezina prijateljica Katie te jedno ili dvoje s otoka. Nastavljamo dugim koracima, idemo izravno ususret kitovima koji se vraćaju. Janey dlanovima udara po površini mora. Netko drugi viče. Janey se posluži izrazima koji bi i mene otjerali.
Uspijevamo, neko vrijeme. Kitovi oklijevaju, neki čak odlaze, ali nisu oduševljeni povlačenjem. Zastajkuju, pokušavaju pronaći drugu rutu, zure u nas svojim velikim, prijekornim očima. Ovako ili onako, vratit će se. Čekam da se još šest dupina vrati u more prije nego što priznam poraz. Ne možemo zauvijek ostati u vodi, previše je hladna. Sad jednostavno moramo čekati i vidjeti što će se dogoditi.
Vraćaju se svi. Oprezno probijaju sebi put, proguravaju se između onih već uginulih, tiskaju se kraj umirućih. Kotrljajući, udarajući perajama i gurajući se izlaze iz mora, natrag na pijesak. Obeshrabrenost oko mene je beskrajna. Nekoliko žena i mladića počelo je plakati. Muškarci su blijedi, stišću oči, trljaju lica. To nije pravedno. Ovi ljudi silno su se trudili, zaslužuju nešto zauzvrat. Nažalost, priroda tako ne funkcionira. »Što sad?« tiho upita Callum. Pretpostavljam da zna što slijedi. Odmahnem glavom, a on me slijedi dok odlazim k vodniku. Nas troje se odmaknemo od mnoštva. »Moram ih eutanazirati«, kažem vodniku. »Nema veze koliko ih puta nosimo natrag u more, oni će se nastaviti vraćati.« Vojnik, koji je gotovo još dječak, je šokiran. Okrene se prema pokolju na obali, pukom broju o kojem se radi. »Što ako ih odnesemo u dublje vode?« upita Callum. »Ako ih izvučemo gumenjakom?« Znala sam da će se to dogoditi. Argumenti i protuprijedlozi koji će samo odugovlačiti ono neizbježno i povećati uznemirenost životinja. Odmahnem glavom. »Kad se kitovi ponovno nasuču, više ništa ne možemo napraviti.« Stanka. Bezuspješno pokušavaju smisliti neki odgovor. »Kako ćete to napraviti?« upita vodnik koji svake minute izgleda sve mlađe i nesigurnije.
»Pucnjem u glavu. Ako mi vi i vaši ljudi možete pomoći, bila bih vam zahvalna. Ako ne možete, moram vas zamoliti da raščistite plažu. Nitko to neće htjeti gledati.« Callum rukom prođe kroz kosu. »Catrin, zar doista ne postoji alternativa?« Osjećam kako u meni raste bijes. Ovo će samo po sebi biti dovoljno teško, trebam ovu dvojicu na svojoj strani. »Ne. Ako ne napravimo ništa, umirat će sporo i bolno. Kod nekih bi to moglo potrajati danima. Ako ih budemo neprekidno vraćali u more, samo će biti uznemireniji, a ljudi iscrpljeniji.« »Razgovarat ću sa svojim zapovjednikom.« Vodnik produži plažom. Na morskom rubu ljudi i dalje vraćaju manje dupine u more, pokušavaju otjerati one koji se vraćaju iz plićaka. »Zar... ne znam, ne trebaš odobrenje za to?« upita Callum. »Koga predlažeš da pitam? Boga?« »Gdje je John?« Implikacija da moja sposobnost prosuđivanja nije dovoljno razborita, da se moram konzultirati sa šefom, razbjesnila me. Zar doista misli da John i ja nismo razgovarali upravo o ovoj mogućnosti prije nego što sam došla ovamo? Da nismo pomno izbrojali i zabilježili broj metaka koji će mi trebati? Vodnik se vraća s radijem u ruci. »Moj zapovjednik ne može odobriti odstrel bez propisanog ovlaštenja. Zvat će guvernerov ured.« »Vaš zapovjednik nema ovlasti ni nad ovom plažom niti nada mnom«, odgovorim mu. »Ja krećem.« Odlazim dugim koracima. Mislim da vidim kako vodnik jednom od svojih ljudi gestom pokazuje da me zaustavi, no Callum ga preduhitri. »Pričekaj minutu.« Govori jako tiho, tik iznad mog uha. »Guvernerov ured nazvat će Johna koji će te poduprijeti. Možda ne trebaš odobrenje ovog tipa, ali trebaš njegovu pomoć.« »Ono što mi treba je da mi se makne s puta.«
Zgrabi me za rame, fizički me zaustavi. »Catrin, na plaži je barem pedeset ljudi. Manje od polovice su mještani. Neće razumjeti što radiš i zašto je to potrebno.« Vodnik razgovara preko radija. Proći će vrijeme, dragocjeno vrijeme dok njegov šef nazove guvernera, pa guverner nazove Johna kako bih naposljetku čula uvjerljive, umirujuće riječi. Vrijeme tijekom kojeg će dupini patiti, a ja besposleno stajati i razmišljati o jednom od najgorih zadataka koje mogu zamisliti. »Ne moraju razumjeti«, kažem. »Što ćeš učiniti ako odluče štititi dupine? Ako te pokušaju fizički spriječiti? Polovica njih ima kamere. Ne možeš ovo obaviti bez pomoći vojske.« U pravu je. Mrzim ga zbog toga, ali u pravu je. Teta Janey u međuvremenu je shvatila da se nešto događa. Ona i njezina prijateljica krenule su plažom prema meni. Pete i Mitchell vratili su gumenjak te također dolaze. Nisam posve sama. Samo se tako osjećam. »Idem sve pozvati u našu kuću«, kaže Janey. »Možemo im pokazati farmu i taj dio otoka. Imam kolača u hladnjaku. A Ashley ima novi trik. Doista je naučila sjediti uspravno i reći >molim<.« Uspijevam se blago osmjehnuti. Svojim planom će, ako uspije, maknuti posjetitelje s plaže. Neće vidjeti kako pucam u glavu sto sedamdeset i šest dupina. Škripanje pijeska otkriva nam da se vraća vodnik. Žmiri zbog sunca, a pjege se sve više ističu na njegovu licu. »Moj zapovjednik ne može dati odobrenje da ja i moji ljudi sudjelujemo u odstrelu«, kaže. Razočarana sam, ali ne i iznenađena. Nijedan viši zapovjednik ne želi vidjeti fotografije svojih ljudi kako ubijaju bespomoćne životinje. »Dat ćemo vam prostora za rad, ponuditi pomoć koju možemo.« Kimnem zahvalivši mu. I to je bolje nego ništa. »Jesmo li sigurni da smo dovoljno pričekali?« Callum gleda prema plaži, u nizove dašćućih, jadnih životinja.
»Imali smo bolji pregled vani na pučini«, kaže Pete. »Svaki pojedini dupin kojeg smo vratili u more, na putu je natrag. Neki su to napravili dvaput.« Mitchell kimne složivši se. »Nećemo dočekati nikakav drugi ishod ako budemo odugovlačili još jedan sat.« Dosta. Okrenem se prema vodniku. »Možete li zamoliti ljude da napuste plažu? Uložili su nevjerojatan trud, ali sad moraju sve prepustiti nama.« »Idem s vama«. Janey uhvati mladog vojnika ispod ruke te ga nježno počne gurati prema mnoštvu koje čeka. »Nadajmo se da će biti ovako lako.« Callum im se pridruži. Pete mi kaže da će donijeti pušku te krene prema gumenjaku, a ja ostanem sama. Zovoj se obori tako nisko da osjetim nalet vjetra iznad glave. Neočekivana nagrada učinila ih je još agresivnijima nego obično. Znam da ovo više ne mogu odgađati. Krenem prema mnoštvu kojem je vodnik već rekao ono najgore. Ljudi počinju vikati na mene dok im prilazim. Neki iskreno pokušavaju pomoći, imaju prijedloge kako pomoći dupinima, doista misle da se toga nisam već sjetila. Drugi samo žele da se čuje njihov glas među mnoštvom. Glavobolja koje nisam bila svjesna počinje tutnjati u mojim sljepoočicama. Podignem ruku. »Žao mi je što je došlo do ovoga, no postojali su veliki izgledi za ovakav ishod«, kažem kad su dovoljno tihi kako bi me čuli. »U otprilike pedeset posto slučajeva, kitovi se ponovno nasuču. Nitko ne zna zašto, ali nastaviti s akcijom spašavanja značilo bi uznemiriti ih još više. Eutanazija je najbezbolnije rješenje.« Čekam. Pogledom prelazim od jednoga šokiranog lica do drugog. »Sada je najbolje da napustite plažu. Hvala vam još jednom.« Oluja pitanja i protesta slijedi me dok odlazim. Mlada žena protrči kraj mene, cilj joj je jedan od većih dupina. Vojnik jurne za njom i
zgrabi je za ruku. Ja nastavljam. Obuzdavanje mnoštva sad je zadatak vojske. Idem zaobilaznim putom do Petea, hodam između mrtvih i umirućih životinja. Osim razmjerno malog broja životinja, većim dijelom iz porodice dupina, koje držimo u zatočeništvu, rijetko imamo priliku proučavati ih. Mnogo se govori o inteligenciji kitova i dupina. Veličina njihova mozga, u apsolutnom mjerilu i u odnosu na njihovu tjelesnu težinu, ukazuje na to da zaslužuju mjesto među najinteligentnijim stvorenjima na planetu. Pokazuju sposobnost rješavanja problema i kreativnog razmišljanja. Pokazuju odlike snažne socijalne kohezije, formiraju dugoročne i intenzivne odnose, zabilježeni su i slučajevi suradnje među vrstama. Vjeruje se da su samosvjesni, mogu se prepoznati u zrcalu i na videosnimkama. No istina je da trebamo još štošta naučiti. Znaju li što namjeravam, razmišljam, dok hodam među njima, tjeram zovoje, dok skupljam vodu i izlijevam je po njihovim nosovima. Imam osjećaj da znaju. Da se ovim jatom širi drhtaj svijesti dok se vraćam po pištolj. »Jesi li ikad ikoga ubila?« Callum me sustigao i drži korak sa mnom. Moram razmisliti na trenutak prije nego što odmahnem glavom. Nikad nisam ubijala divljač iz zabave. Bila sam prisutna kad su životinje eutanizirane, ali nikad nisam bila ona koja je povukla okidač. »Želiš da ja to učinim?« ponudi. Odmahnem glavom. Moja odgovornost. »Što želiš da napravim?« »Budi moja zadnja crta obrane. Ako vodnik i njegovi veseli momci ne budu mogli zadržati mnoštvo, molim te, učini to ti.« Stigli smo do Petea. Ima kutiju rezervnih metaka. Pruži mi pištolj.
Eutanazija velikih sisavaca nije ni uredan, ni brz, ni bezbolan zadatak. Metci komadaju meso koje leti na sve strane. Šiklja krv, kao na svim
mjestima zločina. Ubrzo sam prekrivena njome. Mogla bih se odmaknuti, ostati izvan dosega, ali tako bi postojala veća vjerojatnost da ću promašiti prvim pucnjem. Čak i uz dobar, izravan pucanj – a ja sam dobar pucač, što otkrivam tog dana – mozgu treba vremena da se ugasi. Životinja ispusti usamljen, tužan krik dok osjeća kako umire, a oni oko nje je slijede. Uskoro je plaža ispunjena pjesmom dupina koji pjevaju posljednji put. Pete je počeo plakati prije nego što smo završili. Osjećam kako se nešto vlažno slijeva niz moje obraze. Pitam se plačem li i ja. No, kad podignem ruku kako bih obrisala suze, dlan mi je crven. Krv, a ne suze slijevaju se niz moje lice. Na pola puta shvatim da me pokolj ne rastužuje. On povećava moj bijes. Callum ostane netaknut svime, pomiče se od jedne životinje do druge, zaklanja me od pogleda, no ne može zaustaviti optužbe koje mi odzvanjaju u ušima. Stižem do velike ženke. Dok se približavam, sjetim se ženke bjelogrlog dupina koju smo tata i ja spasili prije toliko godina. One koja je sad odrasla, koja je dostigla spolnu zrelost. One kojoj bih trebala dati ime ako je ikad ponovno sretnem. »Zdravo još jednom, Rachel«, šapnem sekundu prije nego što je upucam u glavu, i
R
achel je bila optužena za zanemarivanje djece. Ostaviti dvoje _ živahne male djece petnaest minuta bez nadzora u automobilu na vrhu litice, očito se nije moglo okvalificirati kao ubojstvo iz nehata. Kad je započelo suđenje (morali su samo zbog toga poslati sudca iz Velike Britanije), bila je u šestom mjesecu trudnoće. Izjasnila se krivom te bila osuđena na dvanaestomjesečnu zatvorsku kaznu koja je bila suspendirana zbog njezina visokog stadija trudnoće i dvaju malih sinova. Oduzeli su joj vozačku dozvolu na dvije godine. Ako ste dobrodušne naravi, vjerojatno biste rekli da je krivnja s kojom mora živjeti dovoljna kazna. Tjedan dana nakon donošenje presude, Ben me pomno promotrio, shvatio da ono što se događa u mojoj glavi i mom tijelu nije samo duboka žalost, pa me odveo u bolnicu. Dobila sam infekciju koja je vjerojatno bila rezultat četveromjesečne zapuštenosti i stresa. Oporavila sam se, ali moj sin nije. Došao je na svijet kao mrtvorođenče, tri tjedna prije termina. Kad sam ga prvi i jedini put držala u rukama, kunem se da sam čula prodoran titraj, zvuk kidanja žice na gitari, i znala sam da je nestala jedina preostala spona koja me vezala za život. Bila sam olupina koja je plutala prema opasnom, otvorenom moru nakon što se izlizalo posljednje sigurnosno uže. Ono što je uslijedilo bilo je krajnje predvidljivo. Ben se nakon osamnaest mjeseci gotovo pomirio s gubitkom. Bio je još mlad, imao je tek trideset i sedam godina i bio mnogo snažniji od mene, no nije mogao izaći nakraj sa suprugom koja je prestala funkcionirati kao ljudsko biće. Oh, odvukla bih se do posla svaki dan, dovoljno kompetentno obavljala svoje zadatke. Uspijevala ne prijeći granicu dopuštenog nereda u kući.
Kupovala hranu i sudjelovala u kuhanju. Izvodila sam i hranila Queenie te se obavijala oko nje kad me trebalo podsjetiti da tijela griju, a srca kucaju. Seksala sam se s Benom kad bih osjetila da mu treba utjeha u vidu fizičke intimnosti te pokušala ne protrnuti kad bi njegove ruke prelazile preko mog tijela. No žena koju je Ben oženio više nije bila ondje, ni on ni ja nismo znali gdje je pronaći. Kad mi je rekao da će se iseliti i živjeti s mladom asistenticom s radiologije, nisam bila nimalo iznenađena. Iskreno, laknulo mi je jer se više nisam morala truditi biti normalna u njegovoj blizini. Jedva sam primjećivala da ga više nema u kući. Čistila sam manje, jela manje, razgovarala samo s ljudima s posla. Kad sam čula da mu se rodio sin, plakala sam tako dugo i glasno da je Queenie pobjegla iz kuće. Nakon toga, žena koja sam postala, nastavila se pretvarati da je dobro.
Nitko ne odlazi s plaže. Čak ni uz primamljivu ponudu kolača, tek rođene janjadi i pingvina koji izvodi cirkuske trikove, nitko ne želi s tetom Janey otići na drugi dio otoka, a ona me ne želi ostaviti samu u neprijateljskom okruženju. Stoje i gledaju, dovikuju: »Sramota«, fotografiraju dok odlazim od jedne životinje do druge. Uzvikuju: »Ubojica!« dok ciljam i ispucavam metak u mozak stvorenja koje je plemenitije i ljepše, koje zaslužuje mjesto na ovom planetu puno više od njegovog ubojice. Ne osvrćem se, ne gledam naprijed, samo nastavljam, odlazim do sljedećeg, ciljam i pucam. Ubijam uvijek iznova, a i prije nego što danje svjetlo počinje blijedjeti, više ne postoji sumnja da sam postala ono što mi dovikuju. Ubojica. Zaustavim se samo jedanput. Usred popodneva, dok je još tridesetak kitova živo i pati. Zaustavim se jer grupa pridošlica zaobilazi vojnike i dolazi k meni. Toliko sam zaokupljena svojim strašnim zadatkom da ih ne primijetim sve dok ne izgovore moje ime. Okrenem se i pričekam nekoliko sekunda da se raščisti tamna magla koja se počela širiti mojom glavom kad sam počela ubijati. Callum nije kraj mene. Katkad se zaustavi kako bi provjerio jesu li dupini koje
sam upucala doista mrtvi. Nekoliko je metara daleko, čuči kraj mlade ženke. Sedmero ljudi. Svi su mještani, iako se ne mogu odmah sjetiti imena. Potom prepoznam Gemmu Brown. Prije nekoliko sati vjerojatno sam vidjela tijelo njezina sina na Endeavouru. »Želimo znati što ste sinoć vidjeli u olupini.« Obraća mi se muškarac, vrlo vjerojatno njezin suprug, Jimmyjev otac. »Morat ćete razgovarati sa Stopfordom, ljudi.« Callum nam se približava dugim koracima. Svi ga ignoriraju. »Samo želimo znati što ste vidjeli. Koji je od njih dvojice. Ne tražimo previše.« Ovo je drugi muškarac, sličan prvome, možda brat, dječakov stric. Ne traže previše, ali kako ovim obiteljima mogu reći da je leš koji sam vidjela bio neprepoznatljiv? Da mali dječak kojeg su nekoć voljeli više ne postoji. »Što je imao na sebi?« Gemma, majka, je najpraktičnija. Pomislim na platnene tenisice koje sam vidjela, tamnoplave s vezicama koje su nekoć možda bile blijedožute. Nekoliko mojih riječi potvrdilo bi njezine najveće strahove. Ili produljilo njezinu agoniju. Ne mogu joj reći, to bi bilo stravično neodgovorno. »Žao mi je, ne mogu vam pomoći. Trebate razgovarati s policijom. Sigurna sam da će vrlo brzo imati odgovore za vas.« Pokušam se okrenuti, netko me uhvati za rame. »Što ste, dovraga, uopće radili ondje? Tko ide na olupinu usred noći?« Muškarac stoji točno nasuprot meni, visok je i prijeteća izgleda. »Catrin, pištolj«, tiho kaže Callum i stane uz mene. Opustim stisak oko pištolja i prepustim mu ga upravo kad ga je opazila i grupa koja se ispriječila preda mnom. Na njihovim se licima ukaže posve druga emocija. Nekoliko njih napravi korak unatrag. »Odlazak na olupinu bila je moja zamisao.« Callum zatakne pištolj za remen. »Tražili smo nestalo dijete od obitelji turista. Catrin me povela. Jako smo zaposleni ovdje, a vi morate razgovarati s policijom.« Pridružila su nam se dva vojnika. »Naredniče, ovi ljudi moraju napustiti plažu.« Callum ne trpi ničije gluposti, ali meni je upućen zadnji
komentar Jimmyjeva oca. Ogleda se, pogledom upija mrtve životinje, crvenu plažu, mrlje na mojoj odjeći i koži. »Isuse, što je vama?« Okrene se, a ostali ga slijede dok napuštaju plažu. * Do kasnog poslijepodneva svi su dupini mrtvi. Stižu John, Brian i policijski časnik, počinjemo sa skupljanjem podataka. Nitko nema srca reći da u svakom zlu ima i nešto dobra, ali informacije koje ćemo danas prikupiti, stručnjaci za dupine razmjenjivat će širom svijeta. Plaža se naposljetku polagano prazni, sve dok nisu ostali samo ljudi s posla, vojska i onih nekoliko koji su ovdje zbog mene. Teta Janey donosi sendviče koje nitko ne može jesti i vruću kavu koju nitko ne može dovoljno brzo popiti. Donijela je i rezervnu odjeću zbog čega ću joj biti zahvalna prije kraja dana. Moli me da ostanem, uvjerava me da je moja nekadašnja soba uvijek spremna, ali ja imam samo još dvadeset i četiri sata. Večeras se moram vratiti u Stanley. Kad ono malo što se još mora obaviti mogu riješiti John, Brian i Pete, odšećem do sljedeće, opustjele plaže. Sve ptice u radijusu od deset kilometara sada se sigurno goste mrtvim dupinima. Skinem sve osim rublja i uđem u more. Dovoljno je hladno da bi mi moglo zaustaviti srce. Nastavim, zaronim ispod površine, istrljam krv s tijela, lica i kose, a cijelo vrijeme znam da, koliko god dugo živjela, nikad je neću moći izbaciti iz glave. Na trenutak sam u iskušenju da nastavim i, plivam dok više ne budem mogla podnijeti hladnoću. Možda mogu ublažiti bijes ljudi koji su me danas vidjeli kako ubijam ako dupinima zauzvrat ponudim sebe.
P
rije otprilike godinu dana, kad nisam imala razlog da nastavim živjeti, počela sam ozbiljno razmišljati da ne nastavim živjeti. Moji roditelji i moja djeca bili su mrtvi, moj suprug je započeo nov život, moja najbolja prijateljica postala je netko koga nisam mogla podnijeti u svojoj glavi, a kamoli u svom životu. No tu je naravno bila Queenie koju nisam htjela napustiti, no zaključila sam da će je Ben uzeti k sebi i da se ona neće buniti. Počela sam joj ostavljati više hrane, u slučaju da jednog dana iskoristim trenutak i ne vratim se kući, no ona je pohlepna zvjerčica pa sam morala prestati jer se previše udebljala. Jednog sam nedjeljnog jutra poljubila svoga malog psa, spremila kuću i odvezla se brodom sve do obale New Islanda na najzapadnijem dijelu Falklanda. Tijekom godina moja je obitelj posjedovala mnogo zemlje na otocima, no New Island smo oduvijek doživljavali kao svoj dom jer su moji predci prvo došli na New Island i počeli se baviti kitolovom. U blizini obale nalazi se olupina broda Isabella koji se našao u nevolji dok je prevozio sedef. Desetljećima poslije na obali se i dalje mogu pronaći fragmenti, neki u obliku malih pločica koje se rabe u mozaicima, neki još uvijek pričvršćeni za školjke. Rachel je bila očarana mjestom, nazvala ga je Otok s blagom. Na dan mog vjenčanja dala sam joj ogrlicu i naušnice napravljene od Isabellinih sedefa, a ona je plakala tako dugo da sam joj ponovno morala nanijeti šminku. Kad su naši stariji sinovi imali šest godina, a mlađi samo četiri, odveli smo ih na Otok s blagom. Palili smo vatre, pjevali pjesme, gledali pingvine kako tumaraju i albatrose kako sjede na svojim prstenastim
gnijezdima te nakon sat i pol na plaži sakupili dvadeset komadića sedefa. Mislim da je to bilo jedno od najljepših razdoblja u mom životu. Ako bi me ijedno mjesto moglo podsjetiti što sam izgubila, olakšati mi napuštanje ovoga ispraznog života, onda je to bio New Island. Zato toga nedjeljnog jutra kad sam odlučila sve okončati, nisam ponijela nepromočivo odijelo zaključivši da će hladnoća olakšati moj odlazak. Stavila sam spremnik s kisikom koji će se isprazniti za deset minuta i zaronila. Zaronila sam dijagonalno kako bih se što više udaljila od broda. Kad sam stigla do dna oceana, preostalo mi je samo još pet minuta kisika. Bila sam na dubini od tridesetak metara i vidljivost je bila loša. Razmišljala sam o sinovima, prepustila se boli. Razmišljala sam o našem ponovnom susretu, premda nikad nisam vjerovala u zagrobni život. Osluškivala sam zrak koji je proizvodio zvukove nalik na sisanje i struganje dok je istjecao. Sjedila sam, zalijepljena za pijesak. Kad su se moja pluća počela boriti, skinula sam spremnik i strgnula disaljku s lica. Trbuh mi je počeo pulsirati, prsni koš kao da je bio spreman rasprsnuti se. Znala sam da će proći samo nekoliko sekunda prije nego što ne budem mogla odoljeti iskušenju da udahnem, a kad se to bude dogodilo, udahnut ću vodu i ovaj pothvat više neće biti pod mojom kontrolom. No kad mi se počeo magliti vid, zraka svjetlosti probila se do dna oceana. Ondje, točno ispred mene, bio je mali, svjetlucavi fragment koji nije bio ni stijena ni školjka, iako je nekoć rastao u jednoj. Komadić sedefa. Rachel. Bila je ondje sa mnom, na dnu mora. Vidjela sam njezino dvanaestogodišnje ja, lice sjajno od svjetlucavih, blistavih stvari koje je more nanijelo na plažu. Vidjela sam je, suznih očiju i lijepu na dan mog vjenčanja. Vidjela sam je u setu noževa, vilica i žlica koji je darovala Nedu za krštenje. Trenutak poslije bila sam na površini, čvrsto držala komadić školjke. Pokušala sam ponovno, naravno, ne može me se tako lako odvratiti od moje namjere. Gomilala sam rezerve paracetamola, no uspjela sam se samo jako razboljeti. Ponijela sam oštri kuhinjski nož u
kupaonicu, pa poslije nekoliko mlakih pokušaja da zarežem kožu, bacila nož u zrcalo. Pročitala sam sve čega sam se mogla dokopati o psihologiji samoubojstva, pokušala otkriti što je to što mi nedostaje. Naposljetku sam shvatila. Bila sam previše bijesna da si oduzmem život. Osim, naravno, ako prvo mogu Rachel oduzeti život. Dok stojim ovdje u moru, dok me zapljuskuje hladna voda, kao da postoji mogućnost da bih se opet mogla osjećati čistom, shvatim da su naposljetku nestale i moje posljednje dvojbe. Razmišljala sam jesam li sposobna ubiti. Mogu li živo stvorenje pogledati u oči i učiniti ono neopozivo, oduzeti mu život. Pretpostavljam da je odgovor jasan. Nije mi teško ubijati. Zapravo sam prilično dobra u tome.
Već je pao mrak kad teta Janey svojim brodom odveze mene i Calluma na kopno. Dok je pozdravljam, držim je tako čvrsto i tako dugo da je sigurno nešto posumnjala. No imam sreće. Zaključi da je to zbog stresa tijekom dana. Queenie oduševljeno pozdravlja Calluma i mene, skače visoko u zrak od uzbuđenja, no to je možda zato što satima nije jela. »Još uvijek osjećam miris krvi«, kažem dok krećemo. Callum se pomakne na sjedalu. »Janey nije imala ništa što bih mogao odjenuti.« Osmjehne se. »A prevelika sam kukavica da se okupam u moru.« Iznenađeno mu uzvratim osmijehom. Ovdje na otocima imamo ludu tradiciju koja se zove Zimsko plivanje. Nad dan zimskog solsticija, koji je ovdje u lipnju, nekoliko stotina ludo odvažnih ljudi okupi se u Surf Bayu i – nije da zaplivamo, ali se zatrčimo u vodu, zaronimo i istrčimo vrišteći. Callum je nekoć sudjelovao svake godine. Kad sam ga prvi put vidjela u kupaćim gaćama, pomislila sam da je iz mora izašao muškarac iz nordijske mitologije, jedan od junaka o kojima je Rachel često pričala. Tad je imao prilično dugu kosu koja je pod zimskim suncem bila sjajne crvenkaste boje. Koža mu je bila svijetla, puna pjegica
i prekrivena nježnim, zlaćanim dlačicama. Bio je golem, veličanstven, vrlo, vrlo muževan. To je bilo prije četiri godine, nekoliko tjedana prije nego što sam se zapravo upoznala s njim. Tad sam bila posve drukčija žena. Izgubila sam puno više od sinova kad je Rachelin automobil pao s litice.
Naglo se probudim, ne znam ni koliko je sati ni gdje sam. Shvatim da ležim na prednjim sjedalima Callumova Land Rovera. Njegov je kaput ispod moje glave, a karirani vuneni pokrivač zamotan oko mene. Auto smrdi na pokolj koji smo ostavili za sobom na plaži na Speedwellu: krv, obala, meso koje se počinje raspadati. Queenie je kraj mene, nije se namjestila između mog trbuha i bedra kao što to čini kad spavamo, na stražnjim je nogama, uzdignutih ušiju. Na oprezu je, iščekuje nekoga, zuri kroz prozor. Možda vidi nešto vani. Ja ne vidim. Moj i njezin dah zamaglili su stakla. »Callum?« Ne očekujem odgovor. Ne dobivam ga. Sanjala sam. Loše snove o pucnjavi i rastrganom mesu. O krvi i kostima koje eksplodiraju u zraku. Bila sam na mračnom mjestu. Svuda oko mene tutnjala je buka, a mene je bilo silno strah. Uspravim se, obrišem vjetrobran, pa suvozački prozor. Queenie skoči na vozačko sjedalo kako bi mi se maknula s puta, no prati svaki moj potez. »Kamo je otišao?« Pritisne njušku o staklo, pa se okrene i pogleda me. Spusti uši. Ni ona ne zna. Nema ključeva u autu. Noćni zrak, gust od mirisa štipavca, treseta i mora, struji u unutrašnjost automobila dok izlazim. Zvijezde izgledaju kao kapljice oceana kad ih uhvati sunčeva zraka, ali nema mjeseca. Previše je mračno kako bi se vidjelo onkraj crvenih voronika, gustih drvenastih grmova koji rastu uz cestu i izgledaju poput izlizanih krajeva vrpce.
Izvučem malu džepnu svjetiljku koju uvijek nosim sa sobom i zaobiđem auto. Onkraj voronika je širok, dubok jarak s obje strane ceste, što znači da sam negdje između Darwina i Stanleyja. Svjetiljkom pokušavam osvijetliti što veći prostor. Ni traga od Calluma. Od iznenadne eksplozije zvuka i svjetla zatitraju moji već istrošeni živci. Vatromet. Dok iščezavaju šarene iskre, prisjećam se sna. Blato i pokolj. Tmina i zaglušna buka. Bitka za Goose Green. Kad sam ga prvi put upoznala, Callum mi je pričao brojne priče o sukobu, ali samo one vedrije. Pričao mi je kako je ukrao ovcu i skuhao varivo od ovčetine, kako je bila pogođena vinarija u Stanleyju i kako je ulicama teklo vino i pivo. Nije mi rekao ništa o smrti i sakaćenju. Nije podijelio ništa o stvarnim užasima Falklandskog rata. Sama sam ih otkrila. Pročitala sam sve čega sam se mogla dokopati. Nije mi Callum pričao o pet užasnih dana koje je njegova regimenta provela na planini Sussex odmah nakon slijetanja, okružena golim brdima i beživotnim padinama pokušavajući se utopliti unatoč nezaustavljivom zimskom vjetru. Nije mi ništa ispričao o tome, no znala sam za njihove neuspjele pokušaje da iskopaju rovove na stjenovitom ili natopljenom tlu, da pronađu bilo kakav zaklon, čak i grm voronike. Znam što je preživio na toj padini brijega. Dok sam i dalje neodlučna što učiniti, Queenie jurne niz cestu. »Piglet, stani!« Ne razmišljajući, pokušala sam je dozvati imenom koje joj je Callum dao. Ona izvuče njušku iz grma i pogleda me. Potom nastavi. »Je li otišao tim putom?« Queenie nije tragač, no obično bi uspjela pronaći dečke kad bi se skrivali. Zacvili ispred grma. Podignem se na vrhove prstiju, ali ne vidim ništa onkraj tamne vrištine i beskrajne crne praznine. Zatim potrči nekoliko metara niz cestu. Slijedim je kad se začuje još jedna eksplozija. Otkad ga poznajem, Callum mi nije rekao ništa o noćnom maršu njegove regimente prema Goose Greenu kad su po zimskom mraku propješačili dvadeset kilometara. Saznala sam iz pisanih izvještaja da je padobranska pukovnija tiho marširala ravnim, golim krajolikom znajući
da ih njihovi neprijatelji nadmašuju brojnošću, da su imali vremena pripremiti obranu, iskopati rovove. Promakla mi je rupa na cesti, spotaknem se. Vriština koju je padobranska pukovnija prešla te noći 1982. pretvorila se u zamku. Vojnici su upadali u močvarno do, ozljeđivali gležnjeve na skrivenim stijenama, naučili mrziti zemlju do koje su doplovili izdaleka kako bi je zaštitili. Približavali su se mjestu gdje su ih čekali neprijateljski vojnici, pitali se hoće li zvuk prvog pucnja biti posljednji koji će čuti. Zauvijek. Callum mi je ispričao da im je tijekom prvog marša dva puta bilo naređeno da se okrenu i vrate istim putom. Bili su mokri i iscrpljeni kad je započela bitka. Rekao mi je da je zahvaljujući golemom zajebu, BBC obznanio svijetu da je britanska vojska spremna osloboditi Goose Green, te tako neprijateljima otkrio plan. Nakon naše stresne pustolovine na Endeavouru prethodne noći, Callum je proveo dan okružen smrću. Gledao me kako ubijam jednu životinju za drugom, čuo skoro dvjesto pucnjeva. Callum je danas satima bio izložen bolnom zvuku umirućih životinja. Slušao je kako ljudi plaču, kako uzvikuju optužbe. Sad je negdje u mraku, na istoj padini brijega gdje je jednom sudjelovao u strašnoj bitci. Callum je na početku našeg poznanstva imao vatreno oružje. Držao ga je u zaključanoj kutiji u prtljažniku svog Land Cruisera. Trebala sam provjeriti tu kutiju. Queenieno bijelo lice pojavi se s druge strane jarka. S rastućim osjećajem nelagode, skočim u njega. Callum mi nije rekao ništa o rovovima, jarcima koje su iskopale obje strane kako bi se zaštitile od neprijateljske vatre. Od drugih sam saznala da su bili upali u neprijateljske jarke ukrašene dječjim podsjetnicima na dom: autićima, stripovima, pismima, fotografijama. Nije mi ispričao da su pronašli puške s vjerskim slikama na kundacima i odsječenim rukama koje su i dalje čvrsto držale okidače. Nije mi pričao o bezglavim leševima, o licima s velikim zjapećim rupama, o još živim
muškarcima s odsječenim udovima. I mesu koje se rastvaralo zbog strašnih sumpornih opeklina. Nije mi rekao da je bio bačen napalm. Sve to otkrila sam sama. Vidim svjetlo džepne svjetiljke. Sjeverno od moje trenutačne pozicije. Stotinjak metara udaljeno. Nastavljam kao što su to učinili njegovi padobranci prije dvanaest godina. Queenie je nekoliko koraka ispred mene. Nisam trebala dopustiti Callumu da ostane na plaži. Možda su vožnja po mraku i vatrometi koji zvuče poput pucnjeva iz pištolja bili dovoljni da ga gurnu preko ruba. Da izazovu još jedan flashback. A ja sam usred noći kilometrima udaljena od bilo čega, dok je negdje u mojoj blizini emocionalno nestabilan, treniran ubojica koji bi mogao pomisliti da je 1982. i da se sprema za bitku. I koji bi mogao biti naoružan. Nekako uspijevam nastaviti hodati. Dok su se padobranci približavali mjestu bitke, sa svih strana zasula ih je paljba. Merzeri, metci, granate i protutenkovsko oružje obrušavali su se na njih dok su napredovali, od jednoga malog zaklona do drugog. To ja radim sada. Napredujem, približavam se, pokušavam ostati nevidljiva. Dok su se približavali neprijateljskoj poziciji, padobranci su čuli strašnu vijest da je zapovjednik, pukovnik H. Jones, pozivni znak Sunray, bio ubijen tijekom samoubilačke paljbe na mitraljesko gnijezdo.
Sunray je pao. Ponavljam, Sunray je pao. Stvarno moram pronaći Calluma. Stignem do vrha grebena, s njega imam bolji pogled na okruženje. Vidim auto i svjetla zračne baze Mount Pleasant, udaljene najviše pet, šest kilometara. Queenie je nestala. Ubrzam korak najviše što mogu. Još jedan greben. Vidim malu kuću. Sad znam gdje sam. To je mala koliba za skladištenje stočne hrane. Ovo je moja zemlja, dajem je u najam. Godinama nisam bila ovdje.
Više ne vidim svjetlo džepne svjetiljke, ne mogu se oteti dojmu da su ona i muškarac koji je nosi, nestali u kolibi. Pred kraj prve bitke, kad su Argentinci znali da su poraženi, bijela zastava pojavila se na snažno utvrđenoj školi. Trojica iz Callumove jedinice otišli su prihvatiti predaju. Callum je sigurno gledao dok su se približavali, kako je izbila pomutnja i kako je krenula paljba. Sva trojica su poginula, kao i svi Argentinci u školi. Približavam se kolibi. Nitko me ne upuca. Ne vidim da je itko unutra, ali sigurna sam da me netko gleda. Približim se i otvorim vrata. Koliba za skladištenje hrane iz mojih uspomena nije kakve je se sjećam. Pod je drven, kao što je uvijek bio kako bi vlagu držao podalje od hrane za ovce, ali netko je pokušao mjesto učiniti udobnim. Madrac je gurnut tik do zida. Na njemu je jastuk i zamrljani karirani vuneni pokrivač. Koliba smrdi na ljudske izlučevine, vidim hrpu maloga smeđeg izmeta u jednom kutu. »Callum.« »Tu sam.« Okrenem se i vidim kako njegov obris, taman i ogroman, priječi ulaz u kolibu. »Što se događa? Što je ovo?« Strah me je. Ne sviđa mi se što sam ovdje, zarobljena u smrdljivoj kolibi. I ne sviđa mi se što od Calluma mogu vidjeti samo veliku, tamnu siluetu. »Vidio sam Archieja. Ili, mislim da jesam. Stajao je uz rub ceste, gledao kako prolazimo. Oprosti, mislio sam da se nećeš probuditi.« »Vidio si ga?« Okrenem se, pogledam sve još jednom. »Je li bio ovdje?« »Pretpostavljam. Izgleda da ga je netko hranio.« Callum gleda u vrećice čipsa na podu. Queenie se progura odostraga i krene ravno prema omotu za čokoladu. »I dao mu pivo.« Kimne prema pivskoj limenci kraj jastuka. »Skoro je puna. Čini se da se dečku nije sviđao okus. Hvala Bogu za to, limenka piva može nanijeti ozbiljnu štetu djetetu te dobi. Ostavi to, Piglet.« Callum se doima racionalnim. Glas mu je staložen, ravnomjerno diše. Dakle nije flashback. Hvala Bogu. »Gdje je onda?«
»Bog zna. Nije mogao stići daleko, ali potrebna nam je pomoć. Ne možemo ovaj teren pretražiti sami po mraku.« Još jednom pogledam kolibu pa izađem za njim. Queenie nas nevoljko slijedi. »Dozivao sam ga, ali mislim da bi se mogao bojati muškaraca. Možda bi ti trebala pokušati.« Pokušam. Uzvikujem Archiejevo ime, govorim mu da je siguran s nama, da ćemo ga odvesti k mami i tati, no on nas ili ne čuje ili nam ne vjeruje. Džepnim svjetiljkama osvjetljavamo obje strane staze, no ako je Archie iza stijena ili grmlja, ne izlazi iz svog skrovišta. »Kako si ga uspio izgubiti?« upitam kad se malo odmorim od vikanja. »Nisam se mogao dovoljno brzo zaustaviti jer biste ti i Piglet izletjele kroz vjetrobran. Kad sam iskočio, već se bio provukao između grmlja i nestao. Vikao sam, išao u smjeru u kojem sam mislio da je otišao, no nisam ga mogao pronaći. Bio sam na rubu da odustanem kad sam ugledao kolibu.« Opet smo na cesti, auto je udaljen tridesetak metara. »Barem je živ.« »Aha. Ali moramo ga pronaći večeras. Vidio sam ga samo na sekundu, no nije izgledao dobro. Izgledao je poput duha. Čekaj. Cat, jesi li ostavila otvorena vrata s vozačke strane?« Callum otrči do auta. I ja bih to napravila, no jedva se držim na nogama. Gledam kako stiže do auta, zaviruje unutra, pa stane kao ukopan. Ne vidim izraz njegova licu. Ubrzam korak dok se on naginje unutra. Srce mi počne snažno lupati. Trčim dok se on opet uspravlja. Ovaj put dva para očiju gledaju u mene. Callum drži Archieja Westa. Nije duh. Nije mrtav na dnu tresetišta. Nije ispod prljavih pokrivača u kući nekog pedofila s otiscima prstiju na vratu. Ne raspada se polagano u davno napuštenoj, preplavljenoj olupini. Dok smo Callum i ja pretraživali vrištinu, ovaj pametni mali dječak popeo se u auto.
»Sjedi na mom sjedalu, posve drsko.« Callum oslobodi jednu ruku i izvuče pokrivač. »No vraški je hladan.« Callum mi preda Archieja, i prvi put nakon tri godine imam živo dijete u rukama.
N
emoguće da je posve sam odlutao ovako daleko.« Callum ugasi radio i ubaci u veću brzinu. »Ovo nije bila impulzivna otmica. Netko ju je isplanirao. Netko je pripremio kolibu.« »No čini se da nije ozlijeđen.« Spustim pogled na tihog, drhtećeg dječaka u mom krilu. Archie je naslonio lice na moje rame. Oči su mu zatvorene, ali mislim da nije zaspao. Callum ne kaže ništa. »Zlostavljanje ostavlja tragove. Izuzevši nekoliko ogrebotina i modrica, izgleda u redu. I, još uvijek ima odjeću na sebi.« Callum toliko spusti glas da gotovo moram čitati s njegovih usana. »Ta koliba je zaudarala na seks.« Šokirana sam. Ja sam namirisala pišalinu i govno malog dječaka, zemljani miris treseta i, mislim, pivo iz otvorene limenke. Nisam namirisala... »Mogu li Stopford i njegove kolege analizirati mjesto zločina?« upitam. »Imaju li uopće opremu?« Callum skrene kako bi izbjegao rupu na cesti. »Trebat će im pomoć za ovakav slučaj. Svakako si ne mogu priuštiti grubu pogrešku. Samo je pitanje vremena kad će sve završiti u britanskim novinama.« »A što je s vojskom? Imaju vojnu policiju.« On odmahne glavom. »Ona radi prema posve drukčijim pravilima. Pretpostavljam da će poslati nekoga iz Velike Britanije.« »Već ima dovoljno težak zadatak, mora pokušati zadržati kruzer.« Mislim da negdje u daljini mogu vidjeti svjetla. Ljudi nam dolaze
ususret. »Da ne govorim o svim posjetiteljima koji su došli zasebno. Svi imaju svoj program.« Callum mi ne odgovara. »Molim?« I dalje ništa. Izluđuje me kad to radi. »Misliš da se zavaravam idejom da je to mogao biti netko od posjetitelja?« »Pretpostavljam da to nije posve isključeno.« Oboje ušutimo. Svjetla ispred nas pretvorila su se u dugi niz. Približavaju nam se vozila. »Razmišljam da odem kući.« Callum zuri u konvoj koji nam dolazi ususret. Zbunjena sam na trenutak. Misli li sad? Nakon što predamo Archieja? »Mislim, u Škotsku«, doda. »Zauvijek.« Nastavimo se voziti. Ne skida ruku s upravljača, ni oči s ceste. »Nije drukčije nego ovdje. Barem na obali. Loše vrijeme. Puno velikih, glasnih ptica. Svi znaju sve o svima.« Auto se odjednom zaustavi. Tražim rupu, zalutalu ovcu, mrtvog psa. Ništa, cesta je prazna. Callum se okrene prema meni. Zurim preda se, u svoj odraz u vjetrobranu dok se auto lagano ljulja u ritmu otkucaja mog srca. »Pođi sa mnom«, kaže.
Imam osjećaj da je prošla cijela vječnost prije nego što smo Queenie i ja stigle kući. Jedva se držim na nogama. Brzo skinem odjeću, a zatim se nas dvije udobno smjestimo ispod pokrivača. Iako sam iscrpljena, san mi dugo ne dolazi na oči. Jedna od stvari o kojoj sam razmišljala odrastajući je da istodobno postajemo i snažniji i ranjiviji dok pletemo mrežu svojih ljubavi. Kad sam bila mala, tri su osobe nastanjivale moj svijet: mama, tata i ja. S osam godina, Rachel se ubacila u grupu i moj mali trio dobio je još jedan
glas, upadljiv i snažan, kako bi pjevao harmonije. Kad sam prerano izgubila oba roditelja, no takvo što se događa, Rachel i Ben držali su me za ruku kako bih prestala padati. Nekoliko godina opet nas je bilo troje, no bacili smo mrežu i izvukli naše dječake. Prvo Neda, pa Christophera, Kita i Michaela, četiri razbarušena, snažna, glasna, smrdljiva, drska mala dječaka, čudesna, vesela bića koja su bila bliska poput čopora vukova. Da su morali, lizali bi jedan drugome rane. Zatim sam treći put zatrudnjela, a Rachel mi je otkrila da i ona pokušava. Četvorica će postati šestorica. Znale smo, jednostavno smo znale da će biti dječaci. Neke su žene rođene kako bi na svijet donosile ratnike, to je bila naša uloga. Nekoliko kratkih godina činilo se da svijet nije dovoljno velik kako bi imao mjesta za svu ljubav u mom srcu. Tu je bio i Callum.
Odspavam jedan sat i sanjam pokolj. Zatim sjedim u vrtu umotana u pokrivač, s Queenie u krilu, usred vlastite kolekcije mrtvih kitova. Dok se sunce diže na nebu, osjećam da me polagano proždire smrt, i to se čini posve prikladnim. »Pođi sa mnom«, rekao je Callum sinoć nekoliko minuta prije nego što smo malog Archieja predali njegovim uplakanim roditeljima. Dođi i
živi u Škotskoj, toliko nalik na Falklande, gdje je vrijeme grozno, ljudi znatiželjni, a divlje životinje velike i glasne. U pravi čas, ptica se obruši tik ispred mene. To je albatros, ogroman i snažan, ptica koja se čak i ovdje rijetko viđa kako leti iznad kopna. Odjednom opet razmišljam o Rachelinoj omiljenoj pjesmi. »Stari mornar« je na dugom putu na jug kad u besmislenom činu nasilja usmrti albatrosa. U ostatku priče mrtva ptica oko mornareva vrata simbolizira krivnju i tugu koju osjeća starac. Katkad mislim da svi nosimo albatrose oko vrata. Onaj živi iznad mene pronađe zračnu struju i poleti visoko, pa se okrene i krene van na more. Pratim ga pogledom sve dok se mrlja u koju se pretvorio ne stopi s oblacima.
Oprosti, ljubavi moja, prekasno je. Odlazim danas i više se nikad neću vratiti. Ali nisi ti taj koji ide sa mnom. Nego Rachel.
Četvrtak, 3. studenog, 15.45 sati
V
rijeme je. Naslovna priča u Daily Mirroru – senzacionalistička, neuka glupost s budalastom fotografijom mene na plaži na Speedwellu – daje mi opravdanje koje mi treba. Nitko me ne pokuša spriječiti kad kažem da idem kući. Pretpostavljaju da sam uznemirena, da trebam vremena samo za sebe. Mislim da se nikad u životu nisam osjećala smirenijom. No zbog nereda u uredu imam velik problem. Nisam imala vremena za telefonski poziv. Improviziram. Vani me dočeka jezovit sumrak, kao da je svijet pao u sjenu nečega zlokobnog. Na trenutak me je strah. Zatim se sjetim pomrčine. Ako bih tog trena podigla pogled kao što to čine ljudi oko mene, vidjela bih kako Mjesec proždire Sunčevu svjetlost. Nisam praznovjerna osoba, ali ovo se čini posve prikladnim. Upalim farove i krenem. Kuće, trgovine, uredi u Stanleyju prolijeću kraj mene. Cesta se zavojito uzdiže. Izlazim iz grada. Netko me pokuša zaustaviti. Vidim obris, poznate oči, ali prekasno je. Prekasno da zaustavim auto, upustim se u razgovor, budem normalna osoba. Nisam normalna osoba. Ubojica sam. Čudovište. Zahvaljujući fotografiji na naslovnoj stranici nacionalnih britanskih novina, cijeli svijet zna što sam. Ne znaju ni dio priče. Vozim brže nego što bih trebala uzimajući u obzir manjak svjetla, no ova cesta uvijek je prazna. Skrenem iza zavoja i ugledam bijelu kuću s plavim krovom. Rachelinu kuću. Netko je na cesti. Dijete. Na trenutak pomislim da je Archie West koji se iz grmlja kraj ceste opet materijalizirao preda mnom, i da je
njegovo pojavljivanje znak moga posljednjeg stadija ludila. Zatim mi se dovoljno razbistri glava kako bih vidjela da to nije Archie. Ni jedan od mojih dječaka. Dijete je mršavije od Archieja, možda malo niže, svjetlije kose i sjajnih plavih očiju, no ipak stvarnije od plodova mašte poremećena uma koji me proganjaju posljednje tri godine. Dijete izgleda kao Rachel. To je Peter. Peter Grimwood, njezin najmlađi sin. Ovo je prilika koju nisam mogla zamisliti ni u svojim najmračnijim snovima. Trči, Petere. Okreni se i trči. Na sredini je ceste, zuri u mene dok mu jurim ususret. Ne miče se s mjesta. Neustrašiv je. Zuri. Koliko je lakše uzeti dijete umjesto odrasle osobe. Koliko pogubnije za Rachel izgubiti dijete umjesto vlastitog života. Savršena osveta. Snažno pritisnem kočnicu i auto se klizeći zaustavi. Peter je nekoliko koraka udaljen od mene. Sigurno nije sam. Sam je. Vidim Rachelin auto na prilazu, ali od nje ni traga, kao ni od dvojice starijih sinova koji su se već trebali vratiti iz škole. Otvorim prozor i osluškujem. Ništa osim krikova pomornika i tutnjave oceana. I nekontroliranog lupanja dvaju srca. Trči, Petere. Zaboravi sve što su ti govorili. Čudovišta postoje, i ovo je došlo po tebe. Ostavivši upaljen motor, izađem iz auta očekujući da će se okrenuti i pobjeći, nestati unutar sigurnih granica obiteljskog vrta. On to ne napravi. Nastavi zuriti. Pitam se na trenutak je li ga preplašio prizor nestajućeg sunca, iznenadno zamračenje njegova sjajnog svijeta, ali nije. On gleda mene. Nikad me u životu nije vidio, ali u njegovim očima boje zvončića vidim tračak prepoznavanja. Ili sam stekla sposobnost hipnotiziranja. Kao zmija. Posljednja prilika, Petere. Razbij čaroliju. Samo sam korak udaljena. Nadohvat ruke. Samo jedan udarac udaljena. Čarolija nije nestala. Peter se ne pomiče. Zato to učinim ja.
Callum »Upucaj ga! Jebeno ga upucaj.« »Ti ga upucaj!« Nada iščezava iz dječakovih očiju. Nijedan muškarac nema muda ubiti prestrašeno dijete. Jedan metak. Žestok ubod bajunetom. Dijete pada u blato. Moj metak. Moja bajuneta. Katkad ne možeš pobjeći od odgovornosti.
Četvrtak, 3. studenog, 10.30 sati
S
tižem u Stanley sredinom jutra i odlazim na kasni doručak u BobCat's Diner. Dugu, usku jednokatnicu s jarko narančastim krovom i stolovima. Slike na zidovima su izblijedjele, jeftino uokvirene fotografije luke. Što je zapravo besmisleno uzimajući u obzir da zalogajnica ima jedan od najboljih pogleda na luku u Stanleyju. Kod kuće bi služba za zaštitu okoliša naredila njezino rušenje. Na zidovima su masne mrlje, a u sjenilima mrtve muhe. I, hrabrija ste osoba od mene ako se odvažite ući u zahod odostraga. No, kao što Bob-Cat redovito istakne, nitko tko je jeo ovdje nije umro unutar dvadeset i četiri sata. Otvorim vrata i osjetim poznat miris prženog ulja. Nekoliko posjetitelja sjedi za stolom kraj prozora, a momci s ribarskih brodova na kraju pulta za posluživanje. Družina lokalnih radnika razvlači čik-pauzu koliko god može. Tradicionalna jutarnja stanka, »čik-pauza«, uključuje čaj, cigaretu i kolač. Propast za život većine poslodavaca. »Čemu se ti smiješ?« Roberta Catton, poznata i kao Bob-Cat, ostruže slaninu s roštilja i baci je na pecivo. Doda lagano pečeno jaje te smeđim umakom ispiše slovo »C« za Callum. Kao što zna reći, detalji čine razliku. Već dugo vremena mi poslužuje doručak. Više ne mora pitati što želim. I zna da neću uvijek odgovoriti na njezina drska pitanja. »Kava se ohladila.« Nasloni se na pult. »Skuhat ću svježu.« Tijekom više od deset godina, koliko dolazim ovamo, Bob-Cat nijednom nije ponudila tek skuhanu kavu. Piješ ono što je u loncu sve dok ne mora istresti zrna kave, a ako imaš muda požaliti se, podsjetit će te da kod kuće vjerojatno imaš lončić i staklenku s instant-kavom.
Ja ne kažem ništa. Neću iskušavati sreću. Kava kod Bob-Cat nije loša kad je tek skuhana. »Imat ćeš mnogo toga za ispričati danas«, progunđa. Tanjur koji mi pruži nije napuknut, a obrisala je i ostatke ulja. Dodala je ubrus, mali potrgani komadić kuhinjskog papira, ali to znači da je uložila više truda nego obično. Želi nešto. Nije previše teško otkriti što. »Što je s povjerljivosti odnosa između liječnika i pacijenta?« Kažem to iz principa jer znam da ne postoji ni najmanja mogućnost da u ovom mjestu nešto ostane tajnom. Svaka dva tjedna posljednje tri godine odlazim na jednosatni razgovor kod savjetnice, a za manje od tjedan dana nakon prvog razgovora svi su na otocima znali da idem kod lokalnog šrinka. (Osim Catrin, kao što sam saznao u utorak navečer.) No svi su se ponijeli prilično blagonaklono. Dok su bivši patrioti ovdje znani kao »trostruki M« – militaristi, misionari i mangupi – vrlo su popustljivi prema bivšim vojnicima. Nikad nisam pitao koji sam ja od trojice »M«. Nisam morao. »Nema ništa povjerljivo glede pronađenih dječaka. Jedan živ, jedan mrtav, neka nam Bog pomogne.« Bob-Cat doima se uvrijeđenom. Za ženu oštra jezika, živac joj se digne brže od kose. Trenutačno je uspravna. Pet centimetara čekinjave prosijede kose strši joj navrh glave dok joj je sa strane prilično čudno uvrnuta. Ona je jedna od onih lokalnih žena koje nemaju ni vremena ni strpljenja baviti se sitnicama koje znače biti žena. Vođenje zalogajnice njezin je drugi posao. Skoro mi je odgrizla uho kad sam jednom rekao da je to njezin hobi. Promatram je. Okrenula se i petlja oko aparata za kavu koji počne pištati, a ja gotovo očekujem da će ga udariti. Njezin glavni posao je vođenje farme. Ona i suprug imaju mali posjed izvan Stanleyja s nekoliko ovaca, par svinja i malom vojskom peradi. Njezine ruke prekrivene su mrljama svijetlosmeđe boje od treseta koji iskopava za gorivo, a nokti uvijek prljavi. Njezina je koža preplanula i izborana, no mišići se dobro drže. Mogla bi biti bilo koje dobi između četrdeset i šezdeset. Ima mesa na kostima, ali nitko –
svakako ne muškarci – ne bi je proglasili debelom. Vidio sam je na natjecanjima u obaranju ruku s prilično snažnim momcima. U Globeu je gotovo svaku večer. »Nisu prestajali pričati o tome sinoć na radiju.« I dalje govori o dječacima, Archieju i Jimmyju, dok viče preko ramena i bori se s aparatom za kavu. Razgovori oko nas su utihnuli. Naravno, svi već sve znaju, ali žele čuti još jednom, iz prve ruke. Odavno sam se naviknuo na nepopustljivu znatiželju. Kad si stotinama kilometara daleko od ostatka svijeta, kad je vijesti iz ostatka svijeta uvijek premalo, kad uvijek stižu prekasno, svijet koji nastanjuješ, koliko god malen ili rijetko naseljen bio, poprima nevjerojatnu važnost. Na Falklandskom otočju, svi znaju sve o svima. Bob-Cat mi nalije kavu i stavi je preda me. »Pazi na šalicu«, kaže. »Imali smo puno nezgoda ovaj tjedan.« Prije dva dana razbio sam jednu od njezinih šalica, i platio više nego što je vrijedila. Ne namjeravam se još jednom ispričavati. S druge strane, kava koju mi je poslužila doima se kao odgovor na sve moje probleme ovaj tren, a imam pet minuta za šetnju od trideset sekunda. Mogu si dopustiti velikodušnost. »Prokleti radio zna biti prava gnjavaža.« Duboko zagrizem i iznova pomislim da postoji Bog koji sigurno uživa u dobrom doručku. Ljudi bi išli u rat za Bob-Catinu slaninu. Debela je poput naglo pečenog odreska, sočna poput mlade piletine, savršeno slatka i slana. Bob-Cat uvozi med iz Južne Amerike, sama soli i suši meso. Rabi sol iz oceana. Svaki put kad je jedem imam osjećaj da je to najbolje što sam ikad probao. Možda su Argentinci to nanjušili prije dvanaest godina. Čeka da nastavim. Svi čekaju. »U Globeu su sigurno ostali bez dobrog dijela zarade«, kažem nakon što sam progutao zalogaj brže nego što sam htio. »Mislim da su nas svi došli dočekati. Potpun krkljanac dug više od kilometra.« Odlučim da ću govoriti samo o Archieju. Ta je priča imala sretan kraj. Jimmyjeva obitelj ne zaslužuje da se trača o njoj.
»Rekla sam im.« Bob-Cat odmahuje glavom na onaj nitko-te-nesluša način. »Govorila sam im da ostanu gdje jesu i ostave cestu prohodnu za policiju i hitnu pomoć, ali nisu me poslušali.« Prilično sam siguran da sam sinoć u koloni prošao kraj BobCatinoga starog Land Rovera, ali ne želim se prepirati. Imam manje od tri minute, i ne namjeravam ostaviti ni mrvicu ove hrane. Kad smo se sinoć vozili s Archiejem zamotanim u moj pokrivač na Catrininom krilu (što je izluđivalo Piglet), raspravljali smo o tome trebamo li vijest javiti radiovezom. Odnosno, ja sam raspravljao – naglas – sam sa sobom. Catrin je slušala širom otvorenih očiju i stisnutih usana. Kad sam odlučio da je prilika da njegove roditelje što prije oslobodimo muka važnija od vjerojatnosti da će pola stanovnika Stanleyja izaći kako bi nas dočekalo, kimnula je složivši se. Nazvao sam Boba Stopforda preko navodno sigurnoga kanala, koji to naravno nije. Čuli samo kako je petnaest minuta poslije vijest objavljena na radiju. »Mislim da sam donio pogrešnu odluku«, kažem, kad su se na obzoru pojavili farovi našeg odbora za doček. Nije problem sresti jedan auto na Darwin Roadu i zaobići ga. No posve je druga stvar zaobići nekoliko desetaka, uzimajući u obzir dubinu jaraka kraj ceste. Pa ipak je drhteći, šutljivi mali dječak morao biti predan roditeljima i odvezen vozilom hitne pomoći koje se potom moralo provući kraj svih ostalih automobila kako bi stiglo do bolnice. »Nisi.« Napokon se javila »Njegovi roditelji znaju da je na sigurnom. Znaju to već sat vremena. Nemaš pojma koliko im to znači.« »Čak i ako će sunce izaći prije nego što ga budu mogli držati u rukama?« Zurila je u svjetla koja su se poput goleme zmije iz filmova znanstvene fantastike vijugala u našem smjeru. »Neće ih spriječiti zastoj u prometu.« Njezine ruke bile su bijele od napetosti, a ja sam shvatio da je to vjerojatno prvi put da Catrin dodiruje dijete otkad su poginula njezina djeca. »Barem je sad sve gotovo«, kaže Bob-Cat. »I dječaku se ništa nije dogodilo.«
Njezine me riječi vrate u sadašnjost. Planirao sam poslije otići do bolnice kako bih provjerio je li Archie dobro. »Znamo li kako je?« Kimne u smjeru jednog od radnika. »Nećakinja Ronijeve šogorice radi u bolnici. Dječak je stabilno.« Čeka da to potvrdi Ron. On polagano kimne i ugasi cigaretu između palca i kažiprsta. »Jako dehidriran.« Bob-Cat nastavi prije nego što Ron ima priliku otvoriti usta. »Vjerojatno upala pluća, no davali su mu antibiotike tijekom noći, puni su nade. Nema većih ozljeda. Nekoliko ogrebotina i modrica.« Nagne se preko pulta. Mogu osjetiti dim, kavu i alkohol u njezinu dahu. »Nema znakova da je netko dirao dječaka, ali to se ne može uvijek prepoznati, zar ne?« »Zapravo, mislim da može. Osobito ako je diranje uključivalo penetriranje.« Ona spusti pogled. Bob-Cat se u tren oka može iz ljubazne osobe pretvoriti u vraški podlu. »Tko je njegov liječnik?« Zloban osmijeh. »Ben Quinn. Catrinin suprug.« Znam da želi da je ispravim, da kažem »bivši suprug«. Napravim mentalnu bilješku da moj odlazak u bolnicu ipak nema smisla. Ako je točno sve što mi je rekla, ispalo je bolje nego što se itko od nas mogao nadati. Zahvalim joj na doručku, ispijem kavu i platim – kao da bi me inače pustila – i izađem na vjetar.
Moram proći nekoliko ulica, no uvijek mi je drago prošetati Stanleyjem. Većina kuća napravljena je od materijala koji lokalni ljudi zovu »vijugavi lim«. Podsjeća na vodoravne drvene daske, a kad zapuše vjetar, škripi i fijuče poput grupice dašćućih starih gospođa koje igraju tombolu. Većina kuća obojena je jarkim bojama. Mislim da je to zbog prkosa više nego zbog dekora, kao da snažan vjetar ne bi mogao polovicu njih porazbacati po oceanu.
Dok se približavam osnovnoj školi, redarstvenica Skye izlazi kroz dvorišna vrata. Malo se trgne kad me ugleda i spusti pogled na stazu. »Jutro.« Zaustavim se pred njom. Namjeravao sam to jutro navratiti i u policijsku postaju. »Callum. Zdravo.« Skine kapu i počne njome lagano udarati po bedru kao da je bubanj. »Kako ste jutros? Mislim, jeste li se oporavili od pustolovine?« »Da. Kao i Archie, koliko sam čuo. Bez loših posljedica, prema izjavama ljudi.« I dalje ima zabrinut izraz lica koji mi govori sve što trebam znati. »Kolaju glasine da nije povrijeđen, Skye. Ako to nije istina, nikome ne radiš uslugu prikrivanjem.« Pogleda preko svog ramena pa preko mog dalje niz brijeg. »Nitko ništa ne prikriva. Koliko znamo, Archie nije ozlijeđen. Osim što se gotovo smrznuo i bio jako gladan, čini se da je u redu.« »U čemu je onda problem?« Još jedno ogledavanje. »Kaže da ga je oteo muškarac, što zapravo nema smisla. Tko bi ga oteo i ne učinio ništa?« Slegne ramenima. »Glavni načelnik Stopford misli da je vjerojatno zbunjen.« Suzdržim se od opscenoga komentara. »Možda je zbunjen, ali nije sam prešao pedeset kilometara.« Korakne u stranu. »Stvarno se moram vratiti. Možete poslije izravno pitati g. Stopforda.« Čak ni ja nisam dovoljno lud da na silu zadržim policijsku časnicu. Pustim je da ode i krenem dalje. Nekoliko koraka od škole na drugoj strani ulice ugledam malo dijete u kolicima. Crveno je u licu, nateže remen, plače i pokušava se osloboditi. Spremam se prijeći cestu kako bih provjerio je li dobro kad prepoznam dijete i kolica. To je najmlađi sin Rachel Grimwood, dijete koje me dovelo u nepriliku kad sam početkom tjedna razbio Bob-Catinu zdjelicu. Zatim ugledam žensku stražnjicu kako izviruje iz stražnjeg dijela Land Rovera nekoliko metara dalje te prema jahaćim hlačama i čizmama
zaključim da je to Rachel. Imam dobro oko za prepoznavanje žena prema njihovim stražnjicama. No automobil nije njezin nego Bob-Catin. Svugdje bih prepoznao tu prljavu, staru hrpu lima. Iz nekog razloga Rachel kopa po stražnjem sjedalu Bob-Catina auta. Slegnem ramenima. Ne tiče me se. A klinac se čini u redu. Iznerviran, ali u redu. Nastavim se penjati uzbrdicom.
Dr. Sapphire Pirrus nije liječnica prema ijednoj definiciji, svakako nije psihijatrica, ali pohađala je sve prave tečajeve, ima prave svjedodžbe na zidovima i prije svega, zna slušati. Njezina je kuća dovoljno uzdignuta kako bih imao dobar pogled na luku. »Papirologija«, odgovorila je Catrin kad sam je pitao što planira danas. »Danima ćemo biti zauzeti zbog nasukavanja dupina.« Bit će u uredu cijeli dan zbog papirologije. No tražim njezin brod među ribarskim plovilima, jahtama i trajektima koji jure u luci. Mislim da ga vidim privezanog, no teško je reći odavde. Malo dalje, usidren u vanjskoj luci je kruzer Princess Royal. Već je trebao zaploviti prema Južnoj Georgiji, pa dalje prema Antarktiku. Putnici su sigurno platili malo bogatstvo za putovanje. Neće im se svidjeti ovo odgađanje. Pa ipak se svi na otocima nadaju da je otmičar Archieja Westa negdje na tom brodu. Stopford ga ne može pustiti. Sapphire otvori vrata i odvede me do ordinacije u prednjem dijelu kuće. U zraku se, kao obično, osjeti blagi trag eteričnoga ulja pačulija. Sapphire je bila dijete hipijevskih roditelja prije nego što su hipiji bili u modi. Njezina obitelj došla je na otok prije četrdeset godina kad su ona, njezin brat i sestra bili mali. Došli su sanjajući jednostavan život, samodostatnost. »Jesi li dobro?« upitam dok sjedam na svoje uobičajeno mjesto, naslonjač s drvenim ručkama okrenut prema prozoru. I dalje mogu vidjeti luku, promatrati brodove. »Zimsko čišćenje?«
Dok sjeda u naslonjač nasuprot meni, zatitraju joj usne. Zbuni je kad je pitam nešto osobno. Ona je žena koja ne voli miješati stvari. Sat koji plaćam pripada meni, treba ga iskoristiti i razgovarati o meni i mojim problemima. Ne surađujem uvijek jer ne želim biti zahtjevni luzer zaokupljen samim sobom koji bih mogao postati nakon previše savjetovanja. »Imali ste nekoliko vrlo zanimljivih dana.« Podigne notes i provjeri je li joj olovka pri ruci. Nikad ne drži olovku, samo je tu i tamo uzme kako bi napravila bilješku. Pretpostavljam da to radi namjerno jer kad je jednom na to zaboravila, neprestano se igrala njome, vrtjela je i okretala, nabijala je i valjala po rukohvatu. Kad Sapphire drži olovku, otkriva koliko je nervoznom čini ovaj posao. Ili je možda riječ o meni. »Zar bi trebala obraćati pozornost na tračeve?« »Mali otok.« Ne kažem joj to doslovno, otoci su golemi, gotovo veličine Walesa, ali broj stanovnika je mali. Svjestan sam da bi me mogla prestati primati na razgovor ako je previše razljutim. »Dobro izgledaš«, kažem umjesto toga, što je vjerojatno još gore. No, istina je. Visoka je i žilava, više mršava nego vitka, lijepo se odijeva i preferira jarke boje. Danas je u kardiganu boje safira koji joj seže do koljena. Ima duge, mršave noge. S obzirom na ime Sapphire, očekivao bih da ima plave oči, no njezine su svijetlosive, gotovo iste boje kao njezina kosa koja joj u kovrčama pada do ramena. Blijede je puti. Jednom sam je pitao kako mala djevojčica koja nema plave oči završi s imenom Sapphire. Napućila je usne na trenutak, pitala se kako će se izvući, a da mi ne odgovori. »Moj stariji brat zove se Mistral«, rekla je naposljetku. »Moja mlađa sestra je Blaze. Rekla bih da sam imala sreće.« Kao što sam rekao, hipijevski roditelji. »O čemu bi prvo htio razgovarati?« Ton njezina glasa otkriva da je bilo dosta zezanja za danas. Zapravo, postoji samo jedno o čemu bih uvijek htio razgovarati, ali osjećam se kao djevojčica kad to činim.
»Imao sam još jedan flashback«, kažem joj umjesto toga i opišem incident na Endeavouru, ili ono čega se sjećam. Sluša ne prekidajući me, katkad napravi bilješku, katkad joj se između svijetlih obrva pojavi mala bora. Ne reagira kad joj kažem da sam pronašao tijelo Jimmyja Browna, istaknuvši tako da to i nije novost, no kad dođem do zaista zanimljivog dijela (barem po njezinu mišljenju) ona olovkom počne kuckati po rukohvatu naslonjača. »Ozlijedio si Catrin?« kaže nakon što završim. »Fizički je ozlijedio?« »Ne koliko je ona mene«, kažem sjetivši se kako me udarila željeznom polugom. Sigurno ne onoliko koliko me je mogla ozlijediti, mislim, prisjetivši se pištolja koji je izvukla. Na olupini sam vidio dovoljno od poluautomatskog pištolja kako bih se zaustavio i razmislio. Poslije, nakon što je Catrin otišla u svoju kabinu na brodu, pronašao sam ga i pobliže pogledao. Ballester-Molina, star nekoliko desetljeća, argentinska kopija slavnoga američkoga kolta M1911. Kolt se proizvodio širom svijeta, katkad je kopija bila zanimljivija od originala. Britanska vojska rabila je Moline u nekoliko tajnih operacija tijekom Drugoga svjetskog rata. Nemam pojma kako je onaj završio u Catrininim rukama, ali neki njezini predci i nisu bili previše miroljubivi. Sve u svemu, Molina je pristojno oružje. Nisam ozbiljno bio razmotrio mogućnost da ga Catrin uporabi. Žena koju sam mislio da poznajem ne bi mogla uperiti pištolj u živo biće i povući okidač. To samo pokazuje koliko sam pronicljiv. »Ne pokušavam si to objasniti«, kažem. »Sam Bog zna da je Catrin zadnja osoba koju bih svjesno ozlijedio.« »Reci mi sve čega se možeš sjetiti. Od penjanja na brod do trenutka kad si opet došao k svijesti.« Pokušam, ali flashbackovi su poput snova. Ako ih ne uloviš nekoliko sekunda nakon buđenja, brzo iščeznu. »Nešto u vezi s bombardiranjem Galabada, mislim.«
»Tvoja regimenta svjedočila je događanjima, zar ne? U to ste vrijeme bili utaboreni u Fitzroyju?« Sapphire, kao i mnogi stariji otočani, dobro je upoznata s poviješću sukoba. Chinook nas je 2. lipnja 1982. spustio na ogoljenu, snijegom prekrivenu padinu brijega iznad Port Pleasanta. Bilo nam je naređeno da se odmorimo prije priprema za posljednji juriš na Stanley. Umorni od bitke i zauzimanja Goose Greena, utaborili smo se i gledali kako dva broda, Sir Galahad i Sir Tristram, ulaze u luku s novim jedinicama i naoružanjem. Na naše iznenađenje, jedinice se nisu iskrcale pretvorivši oba broda u laku metu u slučaju argentinskog napada. To se dogodilo nakon nekoliko dana. Čuli smo dolazak Sky hawkova, grmljavinu strojnica te gledali kako se vojnici iz zapaljenog broda bacaju u zapaljeno more. Paljba, motori aviona i eksplozije projektila navodno su bili zaglušujući. Možda i jesu. Možda su uzvici ranjenih i umirućih vojnika bili samo u našim glavama. Sve što znam je da je tada zvučalo stvarno, da i dalje zvuči stvarno u mojim
flashbackovima. Otrčali smo dolje do plaže i otkrili da ne možemo dodirnuti preživjele jer se njihova pocrnjela koža ljuštila poput kore drveta. Zrak je bio ispunjen smradom baruta i fosfora koji je prijetio da nam uništi pluća, no i to je bilo bolje od mirisa spaljenog mesa. Dandanas poželim povratiti kad osjetim i najmanji tračak mirisa roštilja. »I Catrinini sinovi, Ned i Kit. Oni su također važni. No ne postoji ništa logično u vezi flashbackova kad se dogode. Zamislite drogiranu, pijanu noćnu moru. Najstrašniji prizori koje možete zamisliti vrte vam se po glavi.« »To ima smisla.« Sapphire se nagne prema meni. Osjetim njezin teški, mošusni parfem. »U stresnom stanju otišao si s Catrin na mjesto gdje si preživio jedno od najgorih iskustava u životu. Nisi ondje pronašao samo tijelo mrtvog dječaka, premda ne onoga kojeg ste tražili, nego i igračku koja je pripadala jednom drugom mrtvom djetetu. Jednom koje ti je mnogo značilo.« »Možda to nije bio Kitov zec.«
Kratko odmahne glavom ne uvaživši moj odgovor. »Nije važno. U tom si trenutku mislio da jest. Uopće nisam iznenađena da je to bio okidač za još jednu epizodu. No iznenađuje me što si se uopće doveo u takvu situaciju.« Slegnem ramenima. »Svi smo htjeli pronaći dijete.« »Mogao je otići jedan od dvije tisuće časnika na otocima. Jesi li siguran da nisi tražio izgovor da budeš sam s Catrin?« Sapphire je nepopustljiva. Prošlo je pet minuta od početka seanse, a ona me već prikovala. »Jesi li razmišljao o onome o čemu smo razgovarali prošli put?« Ustanem i odem do prozora. Ribarski brod koji uplovljava u luku ostavlja bijeli trag na moru, a jato ptica strvinara je u zraku. »Callume, većina tvojih simptoma PTSP-a nestala je tijekom godine dana od tvog dolaska ovamo. Bio si na dobrom putu da ozdraviš.« Znam što slijedi. Sve sam to već čuo. »Zatim su se, gotovo odmah nakon nesreće s Grimwoodovim autom, strašni flashbackovi opet vratili.« Prema Sapphireinom povišenom tonu znam da se okrenula u mom smjeru. »Ne moraš biti genij kako bi otkrio da su izravno vezani uz ono što se dogodilo tog dana, uz novu traumu u koju si bio osobno upleten.« »Kako je tata?« upitam. »Spreman za veliku noć?« Sapphirein otac odgovoran je za vatromet petog studenog. Ignorira me. Ne krivim je. To je bio prilično jadan pokušaj skretanja s teme. »Prošle su tri godine i nema naznaka poboljšanja. Naprotiv, prema onome što si mi upravo ispričao, sve je gore. Osim ako nisi nešto skrivao. Nikad dosad nisi bio fizički nasilan.« »Ništa ne skrivam od tebe«, kažem. Lažem, naravno. »Meni se čini da Catrin i njezina tuga imaju izravan i loš utjecaj na tvoje psihičko zdravlje. Ona odbija preboljeti svoj gubitak i dok je ona u tvom životu, ni ti ne uspijevaš preboljeti što se dogodilo.« Naglo se okrenem. »Izgubila je dvoje djece. Troje djece.« Čujem kako mi puca glas i znam da sam napravio grešku koju će Sapphire
uočiti. »Koliko je to brzo trebala preboljeti? Za šest mjeseci? Godinu dana?« »Moraš razgovarati s njom. Znaš da moraš.« »Nije dovoljno snažna.« Podigne jednu svijetlu, savršenu obrvu. »Jučer je ubila skoro dvjesto dupina. Rekla bih da je snažnija nego što se čini.« Pat pozicija. Ljutit sam. Po njezinom pogledu, čini se da je i Sapphire prilično iznervirana. »Misliš da ne možeš razgovarati s Catrin o nečemu tako bolnom jer si zabrinut kako će to podnijeti?« »Možda sam zabrinut kako ću ja to podnijeti.« Kao odgovor dobijem odlučno odmahivanje glavom. »Ne slažem se. Uvijek se radilo o tome što je najbolje za nju. I dalje tvrdim da ne bi trebalo biti. Radi se o vama dvoma.« »Ona je izgubila sve.« »Pa, moglo bi se reći da si i ti.« Duboko udahnem. »Ima i drugih žena na svijetu«, kaže, ne prvi put, no glas joj je nježniji nego obično. »Ima i drugih žena na otocima.« Osmjehnem se. To mi ne pada teško. Iako mi otežava život, Sapphire mi je draga. »Ti«, kažem. »Premda bi mogla pomisliti da je to neetično.« Dok čekam na njezin odgovor, shvatim da se samo napola šalim. Sapphire je jebozovna, iako je deset godina starija od mene. Iako je udana. Odjednom je poševiti Sapphire najbolja ideja koju sam odavno imao. Ovdje, sada. Na tankom sagu bež boje ili na stolu dok gledam kako isplovljavaju brodovi. Spustila je pogled na notes. Čekam da podigne pogled. Odgovor će biti u njezinim očima, a ja ću se ravnati prema njemu. »To bi bilo potpuno neetično«, kaže jednoličnim glasom i dalje spuštena pogleda. Osjećam se kao kreten. U prostoriji je zavladala nelagodna atmosfera. Pitam se trebam li otići, iako je ostalo još dvadeset minuta naše seanse.
»Kako je Catrin bila sinoć? Kad ste vas dvoje vraćali dijete. To joj je moralo biti teško.« Sapphire obično nerado troši vrijeme razgovarajući o Catrin. To što ju je ponovno spomenula vjerojatno znači da mi je oprostila. Ili da je izabrala najbolji način da moju pozornost skrene sa sebe. Prijeđem sobu i sjednem, odlučan da ću se ostatak seanse ponašati pristojno. »Tiha. Kao da sve to ne može istinski pojmiti. Ali i ja sam nakon Speedwella bio slična raspoloženja. Mislim da smo oboje funkcionirali na autopilotu.« Kimne, što je znak da želi da nastavim. »Bila je neuobičajeno tiha. Čak i prema njezinim standardima. Nije bilo pitanja poput: >Kako je stigao onamo? Koliki su bili izgledi da ćemo u tom trenutku prolaziti onuda?< – ni reakcije koju biste očekivali. Gotovo je, ne znam, sve lako svladala. Kao što sam rekao, funkcionirali smo na autopilot.« »Misliš li da će to ublažiti javno mišljenje? To što je odigrala presudnu ulogu u pronalaženju dječaka.« »Koje bi se to javno mišljenje trebalo ublažiti?« »Ubila je dvjesto kitova.« »Eutanazirala je dvjesto umirućih životinja.« »Neće svi biti tog mišljenja.« U Sapphirein glas uvukla se oštrina. Zna što radi, podbada me u vezi s Catrin. »Otočani neće imati problema s tim.« »Neki. Možda većina njih. No uvijek će biti nekoliko njih koji će sumnjati. Je li pretjerala? Je li doista sve isprobala? Čula sam da su posjetitelji mnogo pričali o tome.« »Oni će otići za nekoliko dana. Ne bih se iznenadio kad bi kruzer danas isplovio.« Opet kimne, iako znam da se ne slaže sa mnom. Dotaknula je temu koja me, moram priznati, zabrinjava. Catrin bi se trebala moći osloniti na podršku ljudi oko sebe. Nisam siguran da će je dobiti nakon jučerašnjeg dana. »Voliš li je još uvijek?«
Pitanje me iznenadi. Nikad me to nije pitala tako izravno. »Ponašaš se vrlo zaštitnički«, kaže. »Ne samo sa mnom. Jučer si odjurio na Speedwell kako bi joj čuvao leđa, zar ne?« Kimnem, ne pokušavam se pretvarati jer bih tako uzaludno trošio i svoje i njezino vrijeme. »Ona nije žena koje se sjećam. I dalje se nadam da će se vratiti, barem tračak nje, no ona je ljuštura. Kako se ono kaže – kartonski lik.« »Slažem se s tobom, no nisam te to pitala.« Naslonim se i zatvorim oči. Volim li još uvijek Catrin? Zapravo sam je zaprosio prije nekoliko sati, šokirao sebe koliko i nju. Rekao sam joj »pođi sa mnom«, pozvao je u svoj dom na drugom kraju planeta. Napusti ovo mjesto i sjećanja koja te sputavaju, izgradi nov život. Usudi se vjerovati da bi opet mogla biti sretna. Nije odgovorila. Nije rekla ni riječ ostatak puta. Volio bih se uvjeriti da je to zato što razmišlja, ali ni ja nisam tako glup. »Sve što znam je da je postala dio onoga što jesam. To mi se posebno ne sviđa, kao što mi se ne sviđa da patim od PTSP-a, kao što se nekim mojim prijateljima iz regimente ne sviđaju njihovi osakaćeni udovi ili lica puna ožiljaka. Jednostavno sam naučio živjeti s tim da ona postoji.« »Zanimljivo je što svoje osjećaje prema Catrin uspoređuješ s ratnim ozljedama.« »Koji dio trivijaliziram prema vašem mišljenju?« »Mislim da su tvoji osjećaji prema Catrin poput topovske vatre koja i dalje gori. Prošle su tri godine od prekida vaše veze, a ona ti još uvijek nanosi bol.« U pravu je. Oduvijek sam znao da je u pravu, ali u ovom trenutku nemam snage za raspravu. »Što da učinim u vezi s tim?« »Pa, mislim da bi mogao početi razgovarati s njom.« »Razgovaram s njom. Proveo sam veći dio jučerašnjeg dana s njom.«
»Ne govorim o čavrljanju. Govorim o onome što se dogodilo između vas. Zašto se dogodilo. Zašto je završilo.« Pogledam na sat i odlučim da je vrijeme isteklo, bez obzira na to je li zaista tako ili ne. »Dogodilo se jer se nije moglo ne dogoditi. Završilo je jer se nije mogla baviti ni s kim i ni sa čim nakon smrti sinova. Nema se što tu reći.« Ustanem i spustim gotovinu na stol. Obično dobacim neku duhovitu primjedbu o tome kako mi je bilo zadovoljstvo. Ne i danas. »O, mislim da ima.« Slijedi me kroz sobu i hodnik. Nikad dosad nije nastavila razgovor nakon što je završila seansa. »O djetetu koje je nosila kad su dječaci poginuli. Ono koje je izgubila.« Znam što slijedi. Otvorim vrata i ne okrenem se. Ne moram. Njezin završni potez savršeno se čuje. »Callume, moraš saznati je li to dijete bilo tvoje.«
N
e idem kući. Sam Bog zna da trebam štošta obaviti, no današnji dan neće biti jedan od onih produktivnijih. Umjesto toga, odvezem se do plaže nekoliko kilometara udaljene od Stanleyja. Izađem iz auta i krenem kroz dine. Sprema se oluja. Vjetar jača, baca ogromne valove po obali. Ptice – Catrin bi u tren navela njihova imena; one su samo velike, bučne ptice za mene – zabavljaju se iznad moje glave, zaranjaju, valjaju se, vrište iz svega glasa. Ovo je jedna od manje omiljenih plaža, čak i među otočanima. Stijene su većim dijelom preniske kako bi pružile zaštitu, onemogućavaju igre loptom. Zbog njih je gotovo nemoguće pratiti djecu pogledom. S druge strane, idealno su stanište za sve vrste gnijezdećih životinja, stoga je odavno jedno od Catrininih omiljenih mjesta. Mjesto je sjajno i za trčanje ako mislite da je neprestano izbjegavanje i zaobilaženje stijena dobra vježba za reflekse i okretnost. Tako smo se upoznali.
Trčao sam brzo i uporno, osjećao se prilično dobro. Život je bio dobar. Od trajnog preseljenja na Falklande, loši snovi i dnevni flashbackovi gotovo su posve nestali. Ne znam je li to bilo zato što sam bio okružen ljudima i načinom života koji smo htjeli zaštititi, zato što sam bio dovoljno blizu demonima kako bih ih mogao gledati u oči, ili jednostavno zato što sam imao dovoljno mira za razmišljanje. No već godinama se nisam bio osjećao tako dobro. Bio sam zdrav. U formi, snažan, trčao sam redovito, dizao utege, igrao nogomet. Posao je išao
dobro. Dobro sam zarađivao, pomalo štedio, bio uvjeren da ću jednog dana postići veliki uspjeh. Bio sam u ljubavnoj vezi sa ženom iz guvernerova ureda. Oboje smo znali da je neobvezna. Ili sam to barem ja znao, te se nadao da i ona tako misli. Što god, zaposlen kurac, zdrav duh, kako su nekoć govorili momci iz regimente. Sve je bilo dobro, moj život ispunjen koliko može biti. Nisam imao pojma da bi nešto moglo nedostajati. No, dok sam zaobilazio veliku stijenu, netko kao da je pneumatskom bušilicom izbušio prokleto veliku rupu u mom životu koju je mogla ispuniti samo jedna žena. Bili su udaljeni stotinjak metara kad sam ih ugledao. Žena i dvoje djece prilazili su mi na plaži, zaobilazili su stijene i lokve uz rub mora. Svi su bili u kratkim hlačama i majicama svijetlih boja. Držali su se za ruke. Manje dijete bilo je najudaljenije od mora, hlačice su mu još uvijek bile mokre od valova. Žena je imala dugu tamnu kosu poput kelpa uz rub mora. Nastavio sam trčati u širem luku. Nitko ne uživa u prizoru velikog momka koji se tutnjajući približava. Bili su zaokupljeni nečim u vodi, no podignuli su pogled kad sam im se približio. Tad mi je nešto sinulo pa sam se zaustavio. »Ondje je kolonija tuljana.« Podignuo sam glas kako bih nadglasao vjetar, izravno se obratio ženi i pokazao trzajem glave otkuda sam stigao. »Prilično su agresivni. Bolje je da djecu držite podalje.« »To su mali južni morski lavovi«, viknuo je preko plaže stariji dječak. »Stari su oko šest tjedana. Nisu ih napustile njihove mame. Otišle su u potragu za hranom.« »Potragu«, ispravila ga je majka. Prišao sam joj bliže, pogledao njezinu ogrubjelu kožu i bore oko očiju koje su otkrivale da je u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim. Otprilike mojih godina. »Ti si onaj vojnik«, rekao mi je dječak. Odvažio sam se i prišao još bliže. Manji je dječak uzmaknuo, uhvatio se za majčine noge.
»Ja sam Callum.« Gledao sam u mamu. »Callum Murray«, dodao sam. Kimnula je kao da je to već znala. »Imaš li pištolj?« Stariji klinac bio je kraj mojih nogu podignuta pogleda. »Ne više.« To baš i nije bilo točno, ali mislio sam da bi se njegovoj mami svidio taj odgovor. Bilo mi je teško izbliza skinuti pogled s nje. Njezino lice bilo je sićušno, savršeno, svaki detalj točno one veličine i oblika kakav bi trebao biti. Nije bila našminkana. Kozmetika bilo koje vrste pretvorila bi to lice u lice jezivih porculanskih lutki. Njezine oči, suzne na vjetru, bile su boje stijena koje su nas okruživale. Njezina kosa bila je duga i ravna, neprestano u pokretu na vjetru. Izbliza je još više nalikovala na kelp. Njezina koža bila je tople bjelokosne boje pijeska. Kao da je plaži udahnula život. I djeca su bila tamnija. Stariji je bio preslika mame, mlađi je imao tamniju kosu i smeđe oči. Čak i u tako ranoj dobi, nešto glede njegove brade, govorilo mi je da će nalikovati na oca. »Mi smo Quinnovi«, rekla je dok je sve jače stiskala dječaka naslonjenog na nju. Pitao sam se je li ih namjerno predstavila kao obitelj. Mi smo dovršeni i cjeloviti. Nemoj nas ni pokušati slomiti. »Ovo je Kit. Ned je onaj s opsesivnim zanimanjem za rat.« Čekao sam podignutih obrva. Neće se samo tako izvući. »Catrin«, rekla je trenutak poslije. »Ben je moj suprug. Radi u bolnici.« Da, to je bila poruka. Nisam slobodna. Nemoj ni pomisliti na to.
Ostavi nas sad. »Nisam siguran, ali mislim da je u blizini obale jato orka. Ako dolaze kako bi ozlijedili tuljane, doista ne biste trebali...« Spustio sam pogled, pogledao jednog, pa drugog dječaka. Bio sam siguran da će shvatiti što želim reći. Zar je doista željela riskirati i prepustiti djecu gladnim orkama? I ona je spuštena pogleda gledala dječake. Njezino lice odjednom je živnulo od uzbuđenja. »To zvuči kao nešto što bismo trebali pogledati.« Dobacila mi je kratak nezainteresiran pogled. »Hvala vam.«
Krenula je, lagano džogirala dok su djeca držala korak s njom. Već nakon nekoliko minuta stigli su do stijena koje su razdvajale sigurniji dio plaže od kolonije tuljana. Morskih lavova. Što god. Krenuo sam za njima. Životinje koje sam vidio bile su velike, agresivne i brojne. Pozdravile su me glasnom rikom dok sam trčeći zaobilazio njihovu koloniju i nije mi se svidjela ideja da progutaju ovu malu družinu. Čak i ako se mame morskih lavova nisu vratile sa svoje ekspedicije. Čak i bez dodatne opasnosti od jata orki. Žena i dječaci nestali su iza stijena, a ja sam ubrzao. Laknulo mi je kad sam ih ponovno ugledao jer su sjedili na širokoj, ravnoj stijeni na sigurnoj udaljenosti od životinja. Catrin me opazila i osmjehnula se samoj sebi prije nego što je pokazala na crnu, trokutastu peraju koja se lijeno povlačila na većoj udaljenosti od obale. Prestao sam trčati, nastavio dugim koracima kako bih im se pridružio, odabrao stijenu malo dalje niz plažu. Dovoljno blizu za razgovor, ali ne preblizu kako bih ih prestrašio. Manji klinac, Kit, bio je u maminom krilu, veći stisnut uz nju. »Troje ih je, možda četvero«, rekla je očiju i dalje uprtih u crna jedra u vodi. »Malo jato, možda mladci u potrazi za zabavom. Čekaju da mali morski lavovi isprobaju more. Ovaj plitki dio plaže vrlo je omiljen bazen za mladunčad.« »Mama, ne želim da kitovi pojedu mladunče.« Rukom je obgrlila starijeg sina. »Mislim da neće, dušo. Pogledaj, pingvini su shvatili što namjeravaju te velike orke.« Valovi kao da su odjednom oživjeli kad se jato glatkih, debelih pingvina pojavilo uz rubu mora. Sudarali su se, mučili se i histerično mlatarali malim krilima u nastojanju da izađu iz mora. Iza njih su se približavala četiri crna jedra. Mali morski lavovi vikali su na pridošlice koje su upadale u njihov prostor, zaplitale se u kelp, ispunjavale plažu bukom. Istodobno su se niotkuda pojavile morske ptice, okupljale se oko dijela oceana gdje je, bio sam prilično siguran, voda poprimala crvenu boju. Kitovi su ulovili nešto.
Bliže obali, plaža se pretvarala u bučnu životinjsku zabavu dok su pingvini stizali do stijena i počeli skakutati poput loptica u bubnju za bingo. Ostavivši more za sobom, nastavili su skakati, poskakivati od stijene do stijene, sve više se udaljavajući od mora. Manji dječak prasnuo je u smijeh. »Ovo su žutouhi pingvini. Vidiš li njihove velike žute obrve? Gledaj ih, skakat će uz liticu sve do svojih gnijezda.« Okrenula se prema dječacima. »Zašto se ne popnemo lakšim putom i provjerimo kako su mladci?« Vidjela je ulov kitova na pučini, željela je odvratiti pozornost svojih sinova. Kad su ona i dječaci ustali, to sam učinio i ja. »Izgleda da znate što radite. Ostavit ću vas na miru.« »Bilo mi je drago.« Ispružila je ruku. Na kratak, nezgrapan trenutak pitao sam se pruža li je meni. Mislim da sam se trgnuo, spustio pogled kako bih je primio, no tad sam shvatio da je posegnula za starijim dječakom. Zgrabio je njezinu ruku te hodao unatraške zureći u mene dok ga je majka odvlačila. Kad sam zaključio da bi bilo neprikladno nastaviti ih gledati, nastavio sam trčati. Nešto me zaustavilo nakon sto metara. Okrenuo sam se i vidio Catrin Quinn kako me promatra preko stijena. Tad sam shvatio. I ona je shvatila, iako je prošlo četiri mjeseca prije nego što sam je naveo da prizna. Galeb leti nisko, kriješti. Vjerojatno sam preblizu njegovom gnijezdu. Gnijezde li se galebovi u studenom? Nemam pojma. Catrin mi je satima znala pričati o životinjama na otoku. Nisam ništa zapamtio. Samo sam volio zvuk njezina glasa. Skrenem i krenem natrag prema autu. Ovdje za mene nema odgovora. Moja terapeutkinja smiješnoga imena je u pravu. Prije dvije i pol godine, kad je do bilo prekriveno gustim snijegom, žena čije su srce i duša bili slomljeni, rodila je sićušno, mrtvo dijete. Moram znati je li bilo moje, i samo mi Catrin to može reći.
Nakon susreta na plaži počeo sam viđati Catrin u gradu. Otkrio sam gdje stanuje, gdje honorarno radi, na kojem odjelu radi njezin suprug. Saznao sam u koji vrtić vozi sinove kad ujutro odlazi u zakladu. Počeo sam odlaziti u Stanley kad bi postojala mogućnost da je vidim, motao se po gradu, pratio njezin brod kako odlazi i dolazi, provjeravao registracije sličnih srebrnastih Land Rovera u slučaju da je njezin. Zvučim li kao uhoda? To sam i bio. Jednostavno si nisam mogao pomoći. Počeo sam trčati po istoj plaži svaki dan jer bi me ona mogla pronaći ondje. Nakon dva tjedna je došla, ovaj put sama. Nije mi olakšala stvar. Imala je dvoje male djece, vodila zaposlen život. Najmanje joj je trebao netko tko bi sve to mogao srušiti poput kule od karata. Kad sam joj dao naslutiti da želim više od prolaznog poznanstva, povukla se. Uključio sam se u stanleyjsku društvenu scenu, odlazio na plesove, filmske večeri i partije whista. Jebenog whista. Toliko me bilo ulovilo. Ona u društvu supruga. To je bio prizor kojim sam često bio nagrađen. Bio je pristojan momak, osjećao sam se loše zbog svega, no bio sam prilično siguran da nije zaljubljen u nju. Ne onoliko koliko je nekoć možda bio. Zračio je hladnoćom. Nikad je nije dodirnuo u javnosti, nikad posesivno spustio ruku na njezina križa, nikad pogladio po kosi ili prstima obuhvatio zapešće. Nikad nisam vidio da ju je poljubio. I bolje, vjerojatno. Možda bih ga bio opalio, a to bi bilo teško objasniti. Nikad ne bih prije njih napustio neko događanje. Gledao bih kako ona sjeda za volan – nikad zapravo nije pila – pa otišao kući. Proganjalo me sjećanje na njezinu visoko podignutu tamnu kosu, njezina gola ramena i vrat, na krivulju njezina rista u potpeticama. Razmišljao sam kakav bi bio osjećaj dodirivati je, drkao i govorio sebi da ću izgubiti razum ako se to brzo ne dogodi. Zatim sam je jednog dana, nekoliko mjeseci nakon našeg upoznavanja, zatekao kako se bori s nekoliko kutija na brodu. Padala je kiša, a njezina kosa, više nego ikad nalik na morsku travu, padala joj je
niz leđa. Uzeo sam kutije, odnio ih do njezina auta i predložio odlazak na kavu. »Radije bih nešto žestoko«, rekla je na moje iznenađenje. Deset minuta poslije sjedili smo u baru Victory s dva burbona, a ona mi je pričala o olupini koju je istraživala. Zahvalan Bogu i svim njegovim dragim anđelima na tečaju za ronjenje koji sam pohađao s regimentom, pokazao sam onoliko entuzijazma za taj sport koliko sam se usuđivao. Možda je to bilo zbog viskija, možda sam je bio iscrpio, no kad smo popili piće, spustila je pogled. »Idem opet u petak.« Prošla je prstom kroz kapljicu vode na drvenoj površini, kao da su joj misli tekle slobodno i neopterećeno. Nije me prevarila. Njezina druga ruka drhtala je poput marake u salsa-bendu. »Moram uzeti nekoliko uzoraka. Možeš ići sa mnom, ako želiš.« Pretvarao sam se da razmišljam. »Čekam jedan poziv u petak ujutro,« rekao sam. »No vjerojatno ga mogu odgoditi.« Sljedeća tri dana gotovo nisam spavao. Živio sam od juhe jer moje stisnuto grlo nije propuštalo krutu hranu. U petak sam je čekao kraj malo korištenoga gata u Whalebone Bayu, u blizini njezine kuće. Kad je predložila da će me radije pokupiti ondje nego biti viđena kako napušta luku sa mnom u Stanleyju, znao sam. Sranje, znao sam od trenutka kad sam je ugledao. Nikad nije bilo pitanje hoće li se dogoditi, nego kada. Kasnila je deset minuta. Nakon pet minuta pomislio sam da se neće pojaviti. Prepala se. Sve ovo bila je šala. Ona pije jutarnju kavu s prijateljicama i zabavljala se na račun lakovjernih muškaraca. Glupih, bivših vojnika, preciznije. Iskreno, nisam bio siguran kako ću preživjeti sljedećih sat vremena. Tad se, zaobilazeći rt, pojavio njezin brod. Nisam je mogao vidjeti. Sunce se odbijalo o prozore kormilarnice, no mogao sam prepoznati njezina maloga debelog psa na pramcu. Dobacila mi je konop, ja sam ga ulovio, skočio na brod i odgurnuo nas. »Ljudima iz ureda za zdravlje i sigurnost ne bi se svidjelo naše usidravanje.« Ubacila je u rikverc kako bismo se odmaknuli od gata te potom okrenula brod kako bismo krenuli prema otvorenom moru.
»Vjetar jača.« Omotao sam konop oko podlaktice. »Ako postane previše nemirno, možda nećeš željeti potonuti s amaterom kakav sam ja, a ja bih mrzio propustiti priliku vidjeti Mary Jane.« Jebeno sam lagao. Nije me bilo briga hoćemo li roniti. Ustvari, radije ne bih. Jedino što sam želio je ukrcati se na njezin brod i isploviti što dalje na otvoreno more kako nam nitko ne bi mogao smetati. Već smo bili na pola puta. Ronili smo. Catrin je odlučila držati me podalje od sebe koliko god može. Ako se željela nastaviti pretvarati da smo stigli ovamo kako bismo proučavali olupinu, bio sam spreman sudjelovati u igri. Stavili smo odijela i spremnike, maske, disaljke i peraje te skočili u vodu. More je bilo dovoljno hladno – gotovo – kako bi me smirilo. Sunce je dotad gotovo posve nestalo iza oblaka, pa je vidljivost bila loša. Slijedio sam snažne zamahe Catrininih peraja i zraku njezine džepne svjetiljke u sve veću dubinu, i pitao se je li itko ikad vodio ljubav na dnu oceana. Slijedio sam je u trup starog kitolovca, odgurivao u stranu kelp koji me škakljao, provlačio se između željeznih ploča, katkad napipavao put kad bih izgubio iz vida zraku njezine svjetiljke. Zaustavila bi se svako toliko, pričekala me i usmjerila zraku prema mjedenoj ploči ili hrpi harpuna. Pretvarao sam se da me to zanima, premda sam jedino želio dodirnuti njezinu kosu koja je lelujala u vodi kao da je živa, te je privući k sebi. Vidio sam kako joj oči sjaje iza maske. Bila je brza ovdje dolje, brža od mene, snažna plivačica. Nije me se bojala ovdje dolje. Kad smo posjetili sve dostupne dijelove olupine, isplivali smo kroz rupu s desne strane trupa broda, a ona se okrenula kako bi bila sigurna da je slijedim. Posegnuo sam za njezinom rukom. Plovili smo kroz vrtlog sjena na dnu oceana, naša tijela lebdjela su u vodi, njezino lice bilo je u ravnini s mojim. Privukao sam je k sebi, ispljunuo usnik i poljubio joj ruku. Ulovila ju je panika, posegnula je za mojim usnikom, gurnula ga prema meni. Osmjehnuo sam se, primio ga i polagano ga, kako bih joj pokazao da nisam zabrinut, vratio. Kimnula je kad sam podignuo palac, dao znak da se vratimo na površinu.
Vrativši se na brod, brzo smo se počeli smrzavati. Drhteći smo skinuli opremu. Dopustila mi je da joj skinem odijelo i da joj oko crnoga kupaćeg kostima zamotam ručnik. Kosa joj je sezala do struka, kapala po podu u kokpitu. Kad sam ja skinuo sve osim kupaćih gaćica, odveo sam je kroz kormilarnicu u pramčanu kabinu. Kao član regimente padobranaca, skakao sam više desetaka puta, ali nikad nisam zaboravio prvi skok. Gotovo paralizirajući osjećaj užasa dok avion leti visoko, a ti znaš da postoji samo jedan put natrag na zemlju – slobodan pad. Saznanje da je trenutak došao, da ću iskočiti iz aviona. Izvjesnost da je smrt udaljena samo nekoliko sekunda. A potom neopisivo veselje što sam na nebu, što letim poput strijele, taj osjećaj apsolutne, bezgranične snage, osjećaj da je sve moguće. Tako sam se osjećao taj prvi put s Catrin. I dandanas samo moram zatvoriti oči kako bih se sjetio njezine ledeno hladne, svilenkaste kože na mojoj dok se stiskala uz mene, prvo kako bi se utoplila, a poslije jer se nije željela odmaknuti. Ili njezine kose koja se lijepila poput mokre užadi. Uzbuđenje koje me opijalo jer je žena iz mojih snova postala žena koja me grize za vrat, rukama prelazi po mojim bedrima, uzima me u ruke i igra se prstima dok više nisam mogao jasno razmišljati. Bila je predivno prirodna. Poznavala je samo Bena, a on očito nije bio pustolovan tip. Dahtala je i vriskala, ponavljala »ne«, migoljila se poput jegulje, ritala se poput tek rođenog ždrebeta i držala se za mene snagom koja me iznenadila. Kad je bilo gotovo, kad sam ležao na leđima na tom malenom krevetu i gledao u strop obložen drvenim daskama, a ona bila privijena uz mene s glavom na mom ramenu i rukom posesivno prebačenom preko mojih prsa, rekao sam joj da je volim. Dugo vremena nije mi uzvratila istim riječima. No to nije bilo važno. To što sam osjećao, činilo se dovoljnim za oboje. Nakon mjesec dana preklinjao sam je da napusti Bena. I nastavio to raditi sve do trenutka kad ju je on napustio i kad me je pogledala onim praznim očima. Mislim da je to bio trenutak kad sam odustao.
Odlazim kući i počinjem raditi. Veći dio posla obavljam na zapadnoj obali Sjedinjenih Država koja je pet sati iza nas, a približava se vrijeme kad će ljudi s kojima moram razgovarati biti za svojim radnim stolovima. Odlučim da ću večeras otići u grad i opiti se. U Stanleyju će vladati dobro raspoloženje, svi će brige oko nestanka Archieja Westa ostaviti po strani. Globe će piti pun mještana i posjetitelja. Svirat će bend i dame neće biti nesklone blagom flertovanju. Sapphire je u pravu. Catrin nije jedina žena na otocima, možda je topla, požudna žena ono što mi treba. Na brzinu napišem e-mail prijatelju Samu u Palo Altu. Imam ISDN-liniju u kući koju su mi sredili poslodavci kad sam se doselio, nije mi problem biti u kontaktu s ostatkom svijeta. Izuzevši vojsku, vjerojatno imam najbolji IT-sustav na otocima. Zato sam prvi koji saznaje za buru koja je zahvatila stvarni svijet poput one iznad Falklanda koja iskazuje svoju moć nad tlom koje me okružuje. Počelo je bezazleno. U vijestima si, piše Sam. Molim? odgovorim. Prsti su mi preveliki, otežavaju mi rad na tipkovnici stoga rijetko tratim riječi.
Po svim si novinama. Ovdje i u Velikoj Britaniji. Južna Amerika ima razlog za slavlje. Opet, molim? I dalje nisam previše zainteresiran. John Major poslao je sigurno Argentincima neprijateljsku poruku, a oni se dure. To se događa s vremena na vrijeme. Ili je guverner možda dao preuranjenu izjavu o naftnim rezervama oko otoka.
Probat ću ti poslati fotografiju u privitku. Pričekaj. Čekam. Ili preciznije, ustanem, skuham kavu, popišam se, zurim u kišu koja lijeva vani, pa se vratim nakon deset minuta te u sandučiću pronađem e-mail s fotografijom u privitku. Otvorim je i ugledam skeniranu naslovnicu Daily Mirrora te shvatim da Catrinina uloga u sigurnom povratku Archieja Westa neće promijeniti način na koji će je gledati na otocima. Njezina uloga u otkrivanju tijela Jimmyja Browna, kojim je završena sedamnaestomjesečna agonija njegovih roditelja, neće
ni najmanje utjecati na to kako će je doživljavati na svjetskoj pozornici. Čak i ja, neuki bivši padobranac kakav jesam, prepoznam zlata vrijednu priču kad je vidim. Fotografiju je prokleto dobrom kamerom snimio jedan od turista. Savršeno je oštra. Sigurno je rabio zoom-objektiv jer se ne sjećam da je itko bio tako blizu. I ja sam na snimci, no čovjek bi je trebao pobliže pogledati kako bi me opazio jer sam napola okrenut leđima. Pete, druga osoba u prednjem planu, stoji spuštena pogleda kao da mu je mučno. U boji je pa je doživljaj krvi oko plaže, u vodi, krvi koja se slijeva niz lice koje je u prvom planu, potpun. Na fotografiji je Catrin kraj mužjaka bjelogrlog dupina dugačkog šest metara. Zbog razbarušene kose izgleda kao osvetnička furija. Pištolj joj je u ruci. Gleda dolje u svoju lovinu. Blagi trag dima lebdi oko puščane cijevi. Usta životinje otvorena su kao za vriska, što ovo nije. Naslov govori sve:
Killer Quinn7
7
Neprevodiva igra riječi. Killer Quinn podsjeća na izraz Killer Queen, u slobodnom prijevodu – kraljica ubojica, (nap. prev.)
K
iša je popustila kad sam stigao u Stanley. No to je samo privremeno olakšanje. Vani na pučini skupljaju se novi oblaci. Osjetim olakšanje ugledavši auto Roberta Duncana parkiranog ispred ureda Penguin Newsa. Izgubio bih još vremena pokušavajući ga pronaći. Pult s kojega se novine prodaju jednom tjedno je prazan, podignem ga te u stražnjem dijelu zateknem sva tri zaposlenika Newsa u uredu, svi su na telefonu. Robert me ugleda, podigne prst i nastavi razgovarati. Ne želim da Catrin vidi fotografiju. Ne želim da itko ovdje vidi fotografiju. Prilično sam siguran da, ako bude potrebno, mogu prekinuti svu komunikaciju e-mailovima na otocima na nekoliko dana. Ne mogu ući u sustav vojske, previše dobro je zaštićen, no civilna komunikacija neće mi predstavljati problem. Ljudi će jednostavno zaključiti da postoji problem s telefonskom linijom. Obratit će se svojim operaterima kojima Falklandi neće biti prioritet, a nakon dan-dva opet ću propuštati emailove. Nekoliko dana, možda tri, bit će dovoljni da splasne bura. Ljudi brzo zaboravljaju, a nakon nekoliko dana svijet će imati nešto novo oko čega će bjesnjeti. Moram saznati je li vijest već procurila. Jesu li Rob i njegov tim već vidjeli priču koja se nalazi u džepu moje jakne. »Pa, sigurna sam da će vam se javiti čim uzmognu.« Cathy, Robova glavna (jedina) novinarka izgleda iscrpljeno. »Zaklada ima mali broj zaposlenika, pretpostavljam da su njihove linije trenutačno zauzete.« Izgleda da sam zakasnio. »Callume, što mogu učiniti za tebe?« Rob je završio s razgovorom. Zaobiđe stol. Desnom rukom primim njegovu te lijevom izvučem fotografiju iz stražnjega džepa. »Jesi li vidio ovo?«
Mora baciti samo letimičan pogled. »Telefoni nisu prestali zvoniti posljednjih sat vremena. Prokleti turisti.« »Zna li Catrin?« Opet kimne, nerado. »Sigurno. Morao sam upozoriti Johna nakon što smo primili prvi poziv. Ne uspijevamo ih dobiti na telefon pa pretpostavljam da dobivaju više poziva nego mi.« »To nešto govori.« Mabel, Robova mama i najniže rangirani zaposlenik, završila je s razgovorom. »News International dolazi unajmljenim zrakoplovom, Robe. Možemo ih očekivati sutra ujutro.« »Zbog nekoliko jebenih mrtvih kitova?« Ne mogu vjerovati. »Oprostite, Mabel, Cathy.« Robu opet zazvoni telefon. Napravi grimasu ispričavajući se i okrene se kako bi se javio. Čujem kako govori »očekivana prirodna katastrofa« i znam da će to potrajati neko vrijeme. »Nije samo riječ o kitovima, Callume.« Cathyn telefon zvoni, ali ona ga ignorira. »Povezuju njezino ubijanje kitova s nestankom Archieja Westa.« Na trenutak sam zbunjen. »Kako im je, dovraga, to uspjelo? Ne postoji veza.« Duboke bore od mrštenja pojave se između Cathynih obrva. »Naravno da ne postoji. Ali moraš shvatiti njihovo gledište. Imamo oteto britansko dijete i otočanku koja je pomogla u masovnom pokolju.« Podigne ruku kako bi me zaustavila. »Da, znamo da je to učinila iz pravih razloga, ali pokušaj to reći ljudima čije se znanje o kitovima svodi na gledanje Mog prijatelja Willyja. Uz sve to, dotična žena, koja je emocionalno nestabilna, prošle se večeri dovezla u grad s otetim djetetom.« »Catrin nije emocionalno nestabilna i ona je pronašla jebeno dijete.« Mabel ustane i ode u kuhinju. Čak se i ležerna Cathy sad doima uzrujanom. »Možda, ali prva izvješća to ne govore. Prema njima, ona je nestala s plaže prekrivena krvlju i nekoliko sati poslije pojavila se s djetetom u rukama.«
»Jebene gluposti! Ja sam bio u autu s njom. Ona je spavala veći dio puta. Bila je prokleta sreća što smo ga zatekli ondje.« Mabel se vratila, stoji preda mnom, u ruci ima bocu deterdženta. Spustim pogled. Pogledam bočicu; pogledam nju. »Pazi što govoriš, mladiću, ili ću ti usta isprati sapunom«, kaže. »Ovo možda jest novinarska redakcija, ali nismo u Fleet Street8 i nismo mi ti koji pišu sranja.« Mabel je upola niža od mene, vjerojatno teži samo četvrtinu moje težine, a ipak imam osjećaj da ću požaliti ako se nasmijem. »Ali smijem reći >sranjesranje< jer imam devedeset i dvije godine i jer me nije briga. Ti možeš reći >da, gospođo, ne gospođo, oprostite što sam pogriješio, gospođo <. No da sam ja ti, izjurila bih odavde i pokušala pronaći Catrin.« »Pronašla je tijelo Jimmyja Browna u uvali za koju se zna da je posjećuje.« Cathy je malo odvažnija kad joj Mabel čuva leđa. »O čemu govorite? Moja je ideja bila da pretražimo olupinu.« Cathy odlučno odmahne glavom. »Ne prema pričama koje čujemo u gradu.« Rob je završio razgovor, pa Cathy okrenem leđa. »Je li potvrđeno da je dijete na Endeavouru bilo Jimmy?« Pogleda me preko Mabeline glave. »Obavili su inicijalni pregled jučer popodne. Dok ste ti i Catrin bili na Speedwellu. To je nesumnjivo bio Jimmy. Imali su zubni karton.« Čekam da nastavi. »Obavijestili su njegovu obitelj, razumije se. Sad moramo čekati na dolazak patologa.«
8
Ulica u Londonu u kojoj je od 1702., kad je pokrenuto tiskanje prvih dnevnih novina The Daily Couranta, do 1980-ih bila smještena većina redakcija najznačajnijih britanskih novina.
Na otocima nemamo kvalificiranu osobu za obavljanje post mortem pregleda. Kad nečija smrt zahtijeva istragu, netko mora doletjeti iz Velike Britanije. Proći će nekoliko dana, možda tjedan ili više, prije nego što saznamo što se dogodilo Jimmyju. Rob napravi grimasu. »Ne očekujemo da ćemo saznati puno više nego što znamo sad. Prema onome što su otkrili jučer, ne postoji očigledan uzrok smrti, a ostaci odjeće sugeriraju da nije bio zlostavljan. Bob kaže da vjerojatno nikad nećemo saznati što mu se dogodilo, ali mnogo toga upućuje na to da je dijete koje je ušlo u more u Surf Bayu vrlo lako moglo isplivati u Port Pleasantu.« Telefon počne zvoniti. Rob si ne može pomoći te podigne slušalicu. Okrenem se prema Mabel. »Stopford je, dakle, opet sretan. Archie je pronađen živ i zdrav, a smrt jadnoga malog Jimmyja bila je puka nesreća. Nema čudovišta na Falklandskim otocima.« »O, ne bih išla tako daleko«, kaže Cathy. Mabel zuri u nju kako bi ušutjela. »Najbolje što možeš napraviti u ovom trenutku je odvesti Catrin iz Stanleyja na neko vrijeme«, kaže mi. »Ukrcajte se večeras na brod, odvezite se do New Islanda ili negdje drugdje i sakrijte se dok se sve ne smiri. Ovo mjesto će sutra biti prepuno novinara, a ja mislim da ona to neće moći podnijeti.« Na izlasku bacim letimičan pogled na Roba koji stoji pred prozorom i još uvijek razgovara na telefon, dok gleda gore u nebo, pa dolje u sat, pa opet u nebo, te onome s druge strane linije govori da jebeno krene ili da će mu promaknuti. Falkland Conservation udaljen je pet minuta vožnje. Vjerojatno je bolje da trčim, stoga krenem i nakon dvije minute znam da sam donio pogrešnu odluku. Catrinin Land Rover juri mi ususret. Nemam vremena skočiti na cestu, a možda je i bolje tako jer nisam siguran da bi se zaustavila. Projuri kraj mene, pa mi ne preostane ništa drugo nego okrenuti se i otrčati natrag do auta. Stigavši do njega, pokušavam doći do daha, dišem plitko, što nije dobar znak. Moji flashbackovi slični su napadajima panike kod drugih
ljudi. Srce mi počne ubrzano i nepravilno lupati. Drugim riječima, imam palpitacije. Ubrzano dišem. Osjetim vrtoglavicu, sve mi postaje nestvarno kao da se svijet udaljio od mene. Sve to istodobno. Uz to, svijet oko mene postaje sve mračniji. Vrtim glavom kako bih je pročistio. Ne uspijevam. Gubim vlast nad sobom. Kad se osjećam ovako, obično odem na neko tiho mjesto, legnem i pokušavam obuzdati disanje. Ako to uspijem na vrijeme, katkad mogu spriječiti napadaj. Ovo nije pravo vrijeme za ležanje. Moram pronaći Catrin. Duboko udahnem nekoliko puta i uskočim u auto. Ima prednost od osam ili deset minuta. Krenem na istok duž sve mračnijeg Ross Roada, prođem veći dio grada te skrenem u unutrašnjost prema Airport Roadu. Još nekoliko minuta i mogu krenuti izravno na sjever prema njezinoj kući. Govorim samom sebi da nastavim disati, da ostanem miran. Gotovo sam stigao do točke skretanja kad je ugledam kako mi ponovno juri ususret. Naglo se zaustavi uz škripu kotača, vrati se u rikverc nekoliko metara, pa se popne na povišenje uz rub ceste kako bi prošla kraj mene. Dok je zbunjeno gledam, ona ne želi da nam se pogledi sretnu, čak ni ne pogleda u mom smjeru. Auto koji zaobilazi mogao bi isto tako biti prazan. Uz prskanje blata spusti se s povišenja i odjuri u suprotnom smjeru. Svijet se zamrači i ja ne mogu dalje.
Probudi me kiša, i ja se podignem na noge. Nemam pojma ni kako ni zašto sam završio ovdje, ali znam da nisam odjeven za boravak vani. U laganoj sam jakni od trapera, trapericama, cipelama koje obično nosim za odlazak u pub ili oko kuće. Nisam jutros bio u tome. U nekom trenutku između vožnje obalnom cestom u potrazi za Catrin i odlaska ovamo, bio sam kod kuće. Bolno je mračno. Nema zvijezda, nema mjeseca, nema rumenila od neminovnog dolaska sunca. Pritisnem dugme za svjetlo na satu, a iznenadni bljesak svjetla pretvori se u vatru topovske paljbe.
Uzviknem, osvrnem se uznemireno. Potom duboko udahnem i kažem sebi da je gotovo. Da su flashback i događaji koji su mu prethodili gotovi. No ne napuštaju me tako lako. Trinaestog lipnja 1982. Napad na Wireless Ridge. Moja jedinica već je bila pretrpjela velike gubitke kod Goose Greena, nismo bili spremni za još jedan dugi napad. Čekali smo u blatu. Topovi su utihnuli. Morao sam dati zapovijed: »Pripremite bajunete, momci! Bez zarobljenika.« Stiže zapovijed i mi krećemo. Juriš u crnu noćnu moru. Ne znamo ni gdje je neprijatelj ni kakav teren prelazimo. Upadamo u smrdljivo blato neprijateljskih rovova kako bismo otkrili da su napušteni. Penjemo se, moj glas gura momke naprijed. »Nastavimo. Hajdemo. Zato smo ovdje.« Ključ uspjeha u bitci je nastaviti napredovati bez obzira na osobne gubitke. Osigurana nam je topnička potpora, no uz strašne posljedice. Topovske granate strovaljuju se po nama, gubimo više ljudi u prijateljskoj vatri. »Nastavite, momci. Za ovo smo osposobljeni.« Kao da bi itko mogao biti osposobljen za ovaj pakao. Užasnuti mladi Argentinac iskače pred nas s rukama u zraku. Bez zarobljenika. Nemoguće je objasniti ljudima koji se nikad nisu borili, koji znaju citirati Ženevsku konvenciju, ali koji nemaju pojma što znači naći se u neprijateljskom okruženju, da usred bitke ne uzimaš zarobljenike. Da bi se zarobio ili osigurao jedan jedini neprijateljski vojnik, potrebno je zaposliti tri ili četiri momka koja su potrebna za prodor. Pred nama je dijete. Tinejdžer koji nas preklinje da ga ne ubijemo. »Upucaj ga! Jebeno ga upucaj!« »Ti ga upucaj!« Nada iščezava iz dječakovih očiju. Nijedan muškarac nema muda ubiti prestrašeno dijete. Jedan metak. Žestok ubod bajunetom. Dijete pada u blato. Moj metak. Moja bajuneta. Katkad ne možeš pobjeći od odgovornosti.
Znojim se unatoč hladnoći. Tresem se nakon flashbacka kojeg se uvijek bojim. Za mene je najgora noć u ratu, noć kad sam ubio užasnuto, nenaoružano dijete. Kad smo Catrin i ja bili zajedno, znala je pričati o pjesmi koju je voljela njezina prijateljica Rachel. Potražio sam je jer takva je u to vrijeme bila moja zanesenost svime u vezi s Catrin. Bila je duga, toga se sjećam, nisam razumio veći dio, ali tri sam stiha zapamtio:
Jer svod i val i val i svod Pritiskahu mi vid, jer brod Pun mrtvih bješe, svud. Rado bih zaboravio ta tri stiha. Ne mogu. Znam što znači biti okružen mrtvacima. Spoticati se o njih, hodati po njima. Katkad imam osjećaj da su mrtvaci uvijek kraj mojih nogu. Opet pogledam na sat. Prošla su dva sata poslije ponoći. Posegnem u džep jakne i zahvalim Bogu da je ondje još uvijek moj švicarski nož jer ima malu svjetiljku. Kraj kamene rijeke sam, one koja presijeca cestu na putu prema Estanciji. Mogu je slijediti. To će biti prokleto težak put, ali neću se izgubiti. Krenem, držim se uz rub kamenja, svakih nekoliko sekunda ih osvijetlim kako bih bio siguran da nisam zalutao. Slike u mojoj glavi već počinju blijedjeti. Pritisak u mojim grudima počinje popuštati. Pokušam se sjetiti posljednjega stvarnog trenutka prije flashbacka. Catrin. Nedaleko od kuće Grimwoodovih. Slijedim je natrag u grad. Promatram kako njezin brod nestaje iz luke, znam da je ne mogu slijediti. Prema odjeći znam da sam nakratko otišao kući, tuširao se i presvukao. Sjećam se Globea, negdje nakon četiri sata popodne. Ondje je bilo nekoliko momaka iz ribarske flote. I par ljudi iz kampa. Šačica vojnika iz baze na dopustu. Saznao sam da je Stopford uspio zadržati kruzer još jednu noć, no trebat će mu sudski nalog ako ga želi zadržati još neko vrijeme.
Počeo sam s pivom, ubrzo se prebacio na škotski viski. Svirala je glazba, nijedan bend ne nastupa prije osam. Nemam pojma u koje sam doba napustio pub. Ispred mene izranja obris, trajniji od noći, bljeđi od padine na kojoj stoji. Moj Land Cruiser. Smatraju me nekonvencionalnim na otocima iz više razloga, jedan od njih je moj izbor vozila. Patriotski mještani obično odabiru britanski Land Rover, katkad Ranger Rover ili Land Rover Discovery. Moj Toyota Land Cruiser, FJ40 iz 1974. koji sam kupio kod zastupnika u Teksasu, jedini je primjerak ovdje. Popnem se na prednje sjedalo, skinem jaknu, pronađem pokrivač – onaj koji je jučer navečer bio zamotan oko Catrin i Archieja – i omotam se njime. Negdje u bliskoj budućnosti vraški mamurluk čeka svoj trenutak za napad. Flashback je skoro gotov, najgore slike su izblijedjele. A ipak se nešto zadržalo. Jedno drugo sjećanje, puno svježije. Ja sam na brdu iznad Port Fitzroyja. Nebo je još uvijek svijetlo, a ja gledam Catrinin brod, daleko ispod mene u uvali. Stvarno ili ne? Zašto bi se, zaboga, vratila na mjesto gdje smo prije nekoliko noći pronašli leš? Ako je stvarno, kad? Prijepuba ili nakon što sam otišao? Svjetlo ne znači ništa. Svijetlo je skoro do deset sati u ovo doba godine. Ako sam doista vidio Catrinin brod usidren u uvali, je li još uvijek ondje? Naposljetku stižem do ceste te nastavim prema Stanleyju. Dok sam još kilometar udaljen od grada, siguran sam da se nešto dogodilo, toliko sam opsjednut sobom da sam uvjeren kako to ima veze sa mnom. Ozlijedio sam nekoga. Zaslijepljen alkoholom i mračnim sjećanjima, pregazio sam nekoga i nastavio voziti, nesvjestan. Ugledam plava treperava svjetla i znam da traže mene. Krenem dolje prema luci, čekam uzvike prepoznavanja, trenutak u kojem će se policijsko vozilo zaustaviti ispred mene. U tri sata ujutro Bob-Cat's Diner je otvoren. Vod vojnika krenuo je prema policijskoj postaji.
Parkiram i odjenem mokru jaknu. Ako imam sreće, moći ću popiti vruću kavu prije nego što me odvedu. »Vidi tko je došao.« Bob-Cat spusti šalicu na pult i podigne lonac s kavom, što je, pretpostavljam bolje nego da je otrčala do vrata i viknula: »Tu je, tu je!« »Što se događa?« Zgrabim šalicu prije nego što je do kraja nalila kavu. »Za tvoju informaciju, kad me muškarac časti pićem, obično ostane dovoljno dugo kako bi ga platio.« Ulije mlijeko u šalicu i ubaci dvije kocke šećera. Ne pijem kavu sa šećerom. Ona to zna. »Da sam znala da ću sama morati platiti piće, naručila bih malo pivo.« Ima nade, pomislim, ako je Bob-Cat prije svega uzrujana jer ju je netko prevario za piće. »Sjećaš li se u koje sam vrijeme otišao?« »Otišao si nakon što si mi naručio piće i prije nego što si ga platio. To će biti pet funti i šezdeset, molim.« Oduzevši funtu i pedeset za kavu, pretpostavljam da sam Bob-Cat dužan veliki Bacardi s Colom. Platim i mislim da sam dobro prošao. Pa ipak se ne mogu riješiti osjećaja koji mi govori da me čeka nešto gore od onoga što sam upravo prošao. »Što se događa?« upitam je pretpostavivši da smo opet u dobrim odnosima. Ona mi dobaci pogled koji govori »ti kao da si pao s Marsa«. »Ozbiljno?« Pokažem prema van. »To ne može imati veze samo s neplaćenim barskim računom.« Stisne oči. »Svi smo pretpostavljali da si bio unaprijed upozoren. Da si zato naglo otišao.« »Unaprijed upozoren na što? Vraćaju li se Argentinci?« Vani se nekoliko vojnika sprema pridružiti nam se. Toptaju nogama, stresaju kišu s ovratnika svojih jakni. Vrata se otvore, a nas pogodi val vlažnoga, hladnog zraka. »Imaš kave, dušo?« »Stiže.« Bob-Cat mi okrene leđa. Ustanem, ispijem kavu i krenem. Gore na brijegu, ispred novinarske redakcije stoji Rob Duncan s kišobranom. Ispod njega mogu
razabrati ženski obris. Smješta je na suvozačko sjedalo automobila. Čini se da je klonula, da je uspravnom drži samo muškarac kraj nje. Vrata se zatvore, Rob lupne po krovu i automobil krene. Sve ovo izgleda zastrašujuće poznato. Vidim to na užasnutim licima ljudi koji žure od jednoga nedostatnog zaklona da drugog. Vidim to u ubrzanim pokretima policijskih časnika koji lupaju automobilskim vratima, trče od vozila do postaje, podižu ruke kako bi se obranili od pitanja. Čini se da se ljudi skupljaju u gradskoj vijećnici. Krenem onamo. Unutra opazim dvije zasebne skupine. U crvenom kutu su posjetitelji. Ugledam oca Archieja Westa, sjaj u njegovim očima i energičnost pokreta kojih nije bilo kad sam ga posljednji put vidio. U plavom kutu kraj pulta za posluživanje su mještani. Među njima je grupa koju ne poznajem previše dobro, pitam se jesu li došli iz Port Howarda, jesu li možda obitelj Freda Harpera. Svi su mokri. Nitko se nije sjetio upaliti grijanje pa je zrak unutra gotovo hladan kao onaj vani. Iskoristim trenutak da se zahvalim što sam i dalje mokar jer će misliti da sudjelujem u potrazi. Kako znam da je riječ o još jednoj potrazi? Da je nestalo još jedno dijete? Jednostavno znam. Krenem prema grupi ljudi koje znam. Terry iz moje nogometne momčadi, John koji radi s Catrin u Falkland Conservation, Chad, jedan od željezara. Još jedan ili dvojica. Samo muškarci. »Ima li novosti?« upitam jer se to učini najsigurnijim izborom. Nekoliko njih zuri u mene. Jedan momak gleda u pod. Potom se javi glas odostraga. »Mislim da se svi nadamo da ćete ti i moja bivša supruga izvesti još jedno od vaših čuda.« Proklinjem se jer nisam bio pažljiviji. Nisam opazio Bena Quinna. Stajao je iza Chada, no sad je istupio i izravno me gleda. Izbjegavam Catrininog supruga ako ikako mogu. To mi je postala navika i prije nego što sam počeo izlaziti s njom. Izbjegavam ga pogledati, razgovarati s njim, čak i biti u istoj prostoriji s njim. Ne sjećam se kad smo se posljednji put pogledali u oči kao što to činimo sada. Nije se mnogo
promijenio. Oči latino ljubavnika i blijedožuta koža. Tamna kosa gdje još nema sjedina. Slika i prilika maloga Kita. Pitam se kako je Catrin uopće mogla ostati tako dugo s njim. Vitak je momak. U formi, pretpostavljam, ali nekoliko kilograma lakši od mene. Mogao bih ga svladati čak i napola pijan. Želim to jer sam napola pijan. Barem se nadam da jesam, jer što bi to inače govorilo o meni? Nije da ga mogu kriviti da se ponio kretenski prema meni. Ja sam ševio njegovu ženu. Koliko znam, ono što se dogodilo između mene i Catrin nikad nije izašlo u javnost, no ako kruže glasine, postoji mogućnost da ih je čuo. Kako god. On je na kraju bio taj koji je otišao. »Pretpostavljam da su provjerili kolibu za stočnu hranu gdje su držali Archieja Westa.« Ne obratim se izravno Benu, no ne spustim pogled. Ostavio bih dojam da se povlačim, a odjednom je jako važno da to ne učinim. »To je bilo prvo mjesto koje su provjerili.« Chad mi odgovori. Ben i ja se gledamo kao dva klinca s previše testosterona, a premalo mozga. Još uvijek ne znam koje je dijete nestalo. To i nije tako važno. Ne znam većinu djece u Stanleyju. »Ako znaš gdje je Catrin, malo smo zabrinuti«, kaže John. »Nitko je nije uspio dobiti od popodneva.« »Nisam je vidio otkad sam je jutros odbacio kući«, odgovorim, što je samo djelomično istina – odvezao sam Catrin u sitne noćne sate – ali uživam mučiti njezina bivšeg muža. Dok još više spušta pogled, shvatim da se ponašam kao idiot. Kimnem uz pozdrav te krenem van. Dok izlazim u noć osjetim ruku na svom ramenu. Nema ništa ljubazno u načinu na koji me zaustavi. Okrenem se i nisam nimalo iznenađen da je Quinn taj koji me slijedio. Pa, pretpostavljam da je došlo vrijeme i za to. »Ona krivi tebe, znaš. Za ono što se dogodilo dječacima.« Pripremao sam se za udarac, pitao se koliko snažno ću mu smjeti uzvratiti. Ovo nisam očekivao. Odmahnem glavom. »Nisi u pravu. Do prije nekoliko dana nije ni znala da sam bio upleten.« Zapitam se trebam li mu reći da mi je žao
zbog njegova gubitka, da su klinci bili sjajni. Zaključim da će me sigurno opaliti ako to kažem. »Ne govorim o tvom velikom pokušaju spašavanja. Svi znamo da si tog dana bio heroj. Govorim o činjenici da Catrin misli da je smrt dječaka bila kazna što se ševila uokolo.« »To su gluposti.« Ima poseban način na koji trepće, trenutak predugo zatvori oči. »Naravno da jesu. No u sjebanom mozgu moje bivše to je savršeno logično. Za ono što je radila s tobom, platila je životom svoje djece. Stoga, ako se prepuštaš sentimentalnim snatrenjima o sretnom kraju, bolje da zaboraviš na to.« Ne mogu ga udariti. Ako počnem, nikad neću prestati. Onda će kriviti mene i za smrt svoga bivšeg supruga. »Koje dijete?« upitam jer moram promijeniti temu, a ova je dobra kao i bilo koja druga. »Molim?« »Koje je dijete nestalo? Nisam cijelu večer bio u Stanleyju. Čije je dijete oteto?« Uzmakne odmahujući glavom kao da više nisam vrijedan njegove pažnje. No odgovori mi viknuvši preko ramena dok ulazi u vijećnicu. »Peter Grimwood. Najmlađi sin njezine prijateljice Rachel.«
Petak, 4. studenog
T
rčim uz brijeg. Ljudi zure. Misle da znam nešto. Ponašam se glupo, tako privlačim pozornost na sebe, ali moram se nastaviti kretati jer ću inače početi razmišljati. Ne smijem u policijsku postaju. Kad bih nasamo mogao uloviti Skye, vjerojatno bih izvukao iz nje osnovne podatke, ali ne mogu to napraviti pred njezinim kolegama. Peter Grimwood. Vidio sam ga nekoliko puta ovaj tjedan. Njega i njegovu majku. Prije par dana gotovo me na smrt preplašio pištoljem igračkom. Smiješan klinac. Pomalo tih i mamina maza. Nestao je Rachelin klinac? To ne može biti dobro. Ni u kojem pogledu. Lupam po vratima novinarske redakcije. Otvorim je tren poslije. Znam da su svi još ovdje, vidio sam ih kroz prozor dok sam prolazio trčeći. Cathy je naslonjena na svoj stol. Mabel, u ružičastoj trenirki od velura, mota se oko kuhinjskih vrata, a Rob stoji usred prostorije. Svi troje zure u mene. Telefon zvoni. Svi ga ignoriraju. »Robe, prijatelju. Kako mogu pomoći?« Rob podigne ruku kako bi maknuo zamišljeni pramen kose s lica. »Idi kući. Provjeri šupu, šupu za treset, garažu, ispod grmlja. Svako mjesto gdje bi se mogao skrivati mali dječak. Zatim se u samu zoru vrati ovamo kako bi se pridružio potrazi. To je jedino što možemo napraviti.« U tom se trenutku na njemu vidi da ima sedamdeset i nešto godina. »Možeš odvesti Roba kući«, kaže Cathy. »Ili, još bolje, odvezi ga k Rachel. Ona ne bi trebala biti sama.« »Gdje je Sander?« Sander je Rachelin suprug. Radi u »Tajništvu«.
»Na putu«, kaže mi Rob. »Vraća se sutra. I ona nije sama. Jan je s njom.« Pogledi Mabel i Cathy govore mi da nemaju visoko mišljenje o Janinoj sposobnosti da se pobrine o kćeri u kriznom trenutku. Jedva poznajem Rachelinu majku, ali čuo sam da ima izražen smisao za dramatičnost. »Jan ne može izaći na kraj s Rachel i dječacima«, kaže Mabel. »I nije da ovdje stvarno odgovaramo na pozive.« Kao naručeno, počne zvoniti još jedan. Rob ispruži ruku, a njegova ga majka zaustavi kratko zakašljavši. Ode do vješalice i skine kaput. »Trenutačno nisi novinar, Roberte, ti si vijest, a ti najbolje od svih znaš zbrku u koju ćeš se uplesti ako počneš razgovarati s ljudima koji će te citirati. Hajde.« Gurne mu kaput u ruke. »Callum će te odvesti kući. Cathy će odvesti mene. Posljednji se pojavio živ i zdrav, tako će i Peter.«
»Nešto ranije danas prošao sam kraj Racheline kuće«, kažem dok izlazimo iz grada. »Kad je nestao Peter?« »Netom nakon četiri. Kad su svi promatrali pomrčinu.« Rob me odjednom ne želi pogledati. »Cathy je iz škole upravo bila vratila stariju dvojicu. Rachel je nazvala policiju u pola pet nakon što su ona i dečki pretražili kuću i vrt.« Primio sam e-mail s Catrininom fotografijom netom prije tri popodne. Stigao sam u Stanley otprilike sat vremena poslije. Bilo je oko četiri kad sam slijedio Catrinin auto uz brijeg. »U koje si vrijeme bio ondje?« upita me. »Jesi li ga vidio?« »Ranije«, lažem. »Nisam vidio Petera«, dodam, zahvalan što mu mogu reći istinu. Krenem istim brijegom gdje sam samo nekoliko sati prije slijedio Catrin. Koju je prednost imala? Nekoliko minuta? Deset? Dovoljno vremena kako bi stigla do prilaza kuće Grimwoodovih, okrenula se u blatu te zatim odjurila niz brijeg. Pokušam se sjetiti jesam li stigao dovde, ali ne uspijevam. Veliki dio ovog popodneva nestao je u
flashbacku. Ali ovo je najbolje mjesto za okretanje, pa sam to vjerojatno i napravio. Vozim se naprijed-natrag, pitam se pokušavam li namjerno uništiti stare tragove kotača. Ako to pokušavam, što, dovraga, radim. Rob iskoči čim pritisnem kočnicu. Nestane u kući prije nego što mu mogu poželjeti laku noć, stoga nemam izbora nego slijediti ga. Dok ulazim, zahvalan sam barem zbog jedne informacije. Rob me upravo podsjetio na jučerašnju pomrčinu. Znao sam za nju – svi smo znali – samo sam zaboravio zbog svega što se događa. Ipak, dobro je znati da je jezovita, neplanirana tama bila prirodni fenomen, a ne znak moga nadolazećeg ludila. Tijekom dana ovo je jedna od ljepših kuća u Stanleyju, smještena visoko iznad Surf Baya usred velikoga, strmog vrta. U kuhinji miriše na kavu, goveđu juhu i zagorjeli tost. Neugodno mi je što sam ušao nepozvan, ali bilo bi još gore da sam pobjegao. Zateknem Roba u dnevnom boravku gdje je njegova supruga Jan sklupčana ispod pokrivača s Christopherom, Rachelinim najstarijim. »Ima li novosti?« Ona me opazi i širom otvori oči. »Callum je prošao ovuda nešto ranije danas.« Rob se okrene prema meni. »Jeste li obavijestili Boba Stopforda?« »Koliko je bilo sati? Jesi li bio sam?« »Nešto prije četiri«, odgovorim Jan. »Bio sam sam. Nisam vidio Petera. I nisam još rekao Stopfordu. Bok, Chrise. Kako je mama?« Prije nekoliko mjeseci održao sam predavanje starijim klincima u Chrisovoj školi o budućnosti informatičke tehnologije i o tome kako će jednoga dana kućni kompjutori promijeniti naš život i svijet. Chris je bio jedan od bistrijih, najviše zainteresiranih. On problijedi. »Mislim da će biti bolje kad se tata vrati kući.« »Zar ne bi trebao biti u krevetu?« upita ga djed. »Ne mogu zaspati. Michael je u mom krevetu, a on me gura laktom.«
Pogledam na sat. Skoro je četiri sata ujutro, prošlo je gotovo dvanaest sati od Peterova nestanka. Jan podigne pokrivač i pokrije ramena. »Mogao bih zapaliti vatru?« Pogledam u peć na treset. Pometena je i čista, na jednoj strani stoji košara s užigačem i triješćem. Sve je spremno, a ja ću imati što raditi. »Znaš li gdje su šibice, Chrise?« Slijedim Chrisa u kuhinju. Bit će visok momak. Njegov tata Sander je visok. I Rachel, za ženu. Chris je uvijek nekoliko centimetara bio viši od Neda. »Kad si posljednji put vidio Petera?« upitam kad nas odrasli ne mogu čuti. »Bio je u svom krevetiću kad sam se vratio iz škole. Imao je mokru pelenu. Presvukao sam ga.« »A nakon toga?« »Michael me dozivao. Dogovorili smo se da ćemo otići dolje na plažu gledati pomrčinu.« Skrene pogled. Misli da je u nevolji. Otrčao je van brže nego što ga je mogao slijediti njegov mali brat, i sad krivi sebe. Izvučem stolicu kako bih bio u visini dječakova pogleda. »Gdje je bila mama?« »U krevetu. U svojoj sobi. Obično je ondje kad se vratimo kući.« »Umoran je, Callume. Trebao bi biti u krevetu.« Rob me slijedio iz dnevnog boravka. »Ti si pronašao onoga drugog dječaka, zar ne?« upita me Chris. »Hoćeš li tražiti Petera?« »Naravno, svi ćemo ga tražiti. Jesi li Petera odnio dolje?« »Nosio sam ga«, odgovori mi Chris. »Zatim sam ga spustio. Prilično je težak.« »Malo čudovište«, ubaci se Rob. »Jedva ga ja mogu podignuti.« »Što se onda dogodilo, prijatelju?«
»Otrčao sam dolje i pridružio se Michaelu. Imamo skrovište na plaži. Igrali smo se. Ostali smo ondje dok nas nije dozvala mama. Tad smo saznali da nema Petera.« »Rachel je nazvala policiju u četiri i trideset«, kaže Rob. Chris me gleda. »Hoće li paliti vatre za Petera? Kao za onoga drugog dječaka?« Ustanem. »Previše je mokro za vatre večeras. No onaj drugi dječak sad je na sigurnom. Nemoj to zaboraviti.« Chris se ne pomakne. »No Jimmy nije bio na sigurnom, zar ne?« Rob i ja se pogledamo. Obojica nemamo što reći na to. »Policija je jučer pretražila olupinu u zaljevu.« Chris sad izgleda prkosno. Zna da to ne želimo čuti. »Tražili su onoga drugog dječaka. Onoga sa Zapadnog Falklanda. Sad ih je četiri.« »Krevet«, kaže Rob jer ne zna što bi drugo rekao. »Hoćeš li me odvesti?« Chris upita mene. »Ja ću te odvesti gore, Chrise.« Njegova baka oklijevala je na vratima, promatrala nas. »Želim Calluma.« Koliko god je iscrpljen, Chris je odlučio nametnuti svoju volju. Nakon što Rob kimne s odobravanjem, a Jan iznemoglo slegne ramenima, izujem cipele i slijedim Chrisa gore, ne bez bojazni. Nemam iskustva s malom djecom. Na gornjem katu opazim četvera otvorena vrata i jedna zatvorena. Pretpostavljam da je iza zatvorenih Rachel. Chris zastane pred pragom jednih prije nego što nastavi. Dok ga slijedim, ugledam malo tijelo sklupčano u krevetu. Sljedeća soba u nizu je Peterova. Nagnem se i upalim svjetlo. Zar ne bi trebala biti zagrađena? Poprište zločina? Odlučivši da neću ništa dotaknuti, nagnem se nad krevetić i osjetim blagi miris pišaline. Teško je reći na ovom svjetlu, ali mislim da mogu vidjeti mrlju gdje je procurila Peterova pelena. Na podu je podložak za previjanje, otvoreni paket pelena kraj uzglavlja. Preostale su tri. Prljave su pelene u kutu sobe.
Pronađem Chrisa u sljedećoj sobi. »Ovo je Michaelova soba«, kaže te tako objasni neobične plakate i igračke za dječaka koji je gotovo tinejdžer. »Tražit ćeš Petera, zar ne?« »Da. Svi će ga tražiti.« »Gdje ćeš tražiti?« »Pretpostavljam da ćemo početi u blizini kuće. Ako je odlutao sam, sigurno nije stigao daleko.« »Provjerili smo vrt. Michael i ja gledali smo posvuda. Otišli smo i do plaže. I do starog spremišta za čamce. Nije nigdje u blizini kuće.« »Chrise, ako se sjetiš nečega, bilo čega, moraš reći policiji. Ili meni, ako ti je to draže. Hoćeš li mi to obećati?« Kimne i udobno se umota. »Hoće li mama biti u redu?« upita dok izlazim iz sobe. Ne sjećam se što sam mu rekao, samo da sam pogledao vrata Racheline sobe u nadi da njezino nepojavljivanje znači da spava, da je na nekoliko sati uzela stanku od svega ovoga. Dok se približavam dnevnom boravku, čujem glasove za koje znam da nisu namijenjeni meni. »... on od svih ljudi ovdje!« Odgurnem vrata. Još uvijek nisam obuo cipele, za velikog momka mogu se kretati prilično tiho. Rob i Jan se okrenu, na licima im je izraz iznenađenja i još nečega. Nečega što nije zabrinutost za unuka. Rob je bezuspješno pokušavao upaliti vatru. Ignorirajući ozračje, odgurnem ga u stranu i uspijem je upaliti za nekoliko sekunda. Već sam bio u ovoj kući, ali prije više godina. Sjećam se kvalitetnog namještaja i pristojnih platna na zidovima. Tijekom večeri blago su gorjele svijeće, a zrak je bio ispunjen mirisima. Uvijek je bilo cvijeća. Nikad nije nedostajalo dječje graje, no porazbacano bi bilo samo nekoliko igračaka. Večeras soba izgleda kao da se tjednima nitko nije potrudio očistiti je, a u cijeloj kući osjeća se ustajali miris. Nije riječ samo o nekoliko sati nemara užasnute majke. »Kako je Rachel?« Jan i Rob se pogledaju.
»Mislimo da je u šoku«, odgovori Rob. »Trese se. Jedva može govoriti. Pokušava biti snažna za starije dječake, ali...« »Sander zna, pretpostavljam?« »Razgovarao sam s njim«, kaže Rob. »To nije najlakši međugradski razgovor koji možeš voditi, ali morao sam mu reći.« »Kad si se točno popodne provezao ovuda?« Jan ne pričeka da odgovorim. »Znam da si otišao iz redakcije netom prije četiri, nisi mogao biti ovdje mnogo ranije. Jesi li bio s Catrin Quinn?« Ne znam ništa o Peterovom nestanku, pa ipak se odjednom osjećam vraški krivim. Jan je krenula natraške prema kuhinjskim vratima, a ja shvatim da se približava telefonu. »Kakve veze ima Catrin sa svim ovim?« Ustanem. »Rachel ju je danas popodne vidjela ovdje.« Rob me više ne može pogledati. »Nekoliko sekunda prije nego što je nestao Peter. Točno kad se sve zamračilo. Vidjela je kako ga je Catrin podignula. Kad je istrčala van, više ih nije bilo.« »Policija je traži. Pronaći će je. Ako je ozlijedila mog unuka...« Rob položi ruku na ženino rame. »Svi smo zabrinuti, Callume. Možda je bolje da...« Ne treba mi reći dvaput. Pronađem cipele, obujem se i izađem. »Jasno je da se svi nadamo da je došlo do nesporazuma.« Rob me slijedio. »Nema nesporazuma, Robe. Rachel ju je vidjela.« Jan mi priđe, uhvati me za ruku. »Prošlo je dvadeset i četiri sata otkad je navodno pronašla onoga drugog dječaka. Bio je na njezinoj zemlji, na njezinom imanju. I svi ti dupini koje je ubila. Da ne govorimo o mrtvom djetetu u olupini. Nitko ne vjeruje da je to slučajnost. Ona nije dobro, Callume. Moraš nam pomoći da je pronađemo prije nego što napravi nešto strašno.«
S jednom jedinom mišlju u glavi odvezem se do luke. Catrinin auto je ondje, a njezina broda i dalje nema. Zatim krenem prema brdima iznad
Port Fitzroyja. Mračno nebo se razbistrava. Nastavim se voziti, skrenem s ceste u smjeru litice. Po danjem svjetlu mogu doći sve do ruba. U polumraku to se čini riskantnim, ali moram znati je li njezin brod dolje u uvali. Odvezem se najdalje što se usuđujem, pa izađem. Toliko mi je hladno da je bolno čak i hodati, ali pokrivač iz auta ipak pomaže. Nastavim, i sve je svjetlije. Vjetar je opak toliko blizu ruba. Povlači pokrivač, želi ga za sebe. Ispod mene, okružen nazubljenim stijenama, između oblaka koji se vrte i mora koje snažno udara, nalazi se Catrinin brod. Ne vidim da se itko kreće na brodu, ne postoji način na koji je mogu kontaktirati. Ako je nazovem preko radija, čut će nas cijeli svijet. Ako se spustim u luku, pokušam rekvirirati brod kako bih došao do nje, zaustavit će me ili slijediti. Bljesak bijele boje ponad čelično sivog mora privuče mi pogled. Velika bijela ptica leti nisko, jedva dodiruje površinu mora. Dok se približava Catrininom brodu, podiže se u visinu. Mogu prepoznati ogromna krila crnih vrhova i savijeni kljun. Lebdi iznad broda, a ja bih dao sve da mogu vidjeti što ona vidi. Što se događa dolje, Catrin? Što, dovraga, radiš na tom brodu? Razmišljam o tome da se spustim, otplivam do nje, no znam da ne bih uspio. Kažem samom sebi da Catrin ne bi ozlijedila dijete. Jučer se provezla kraj kuće Grimwoodovih i ugledala Petera kako se igra u vrtu ili gleda kroz ogradu. Ugledala ga je i to ju je strašno pogodilo jer bi njezin sin – moj sin – sad bio gotovo iste dobi. Strašno ju je to pogodilo, željela je biti sama. Otišla je onamo kamo uvijek ide kad se mora sabrati, vani na pučinu. Ako je vidjela Petera, zašto ga ja nisam vidio? Vjetar me odgurne kao da se boji što bi se moglo dogoditi ako se previše približim rubu. Vidim još jedno plovilo, zaobilazi rt i velikom se brzinom približava Catrininom brodu. Policijski brod. Pronašli su je.
Catrin i ja provezli smo se pored kuće Grimwoodovih u otprilike četiri sata popodne. U deset minuta poslije četiri, Rachel nije znala gdje je njezin najmlađi sin, počela ga je tražiti. Manje od deset automobila na dan vozi se tom cestom. Kako bi ih moglo biti tri u manje od deset minuta? Rachel tvrdi da je vidjela Catrin kako podiže dijete. Catrin je patila više nego itko koga poznajem. Vidio sam mnogo patnje, no i dalje to iskreno tvrdim. Slomljena je onkraj prepoznatljivosti, vjerojatno nenadoknadivo, ali nikad ne bi ozlijedila dijete. Moram nastaviti vjerovati u to. Inače bih odmah mogao skočiti s ove litice. Policijsko plovilo uspori dok se približava Catrininom brodu. Ugledam Queenie koja ih trčeći dočeka na palubi. Zatim se pojavi ona. Kreće se polagano, kao da napola spava. Catrin, koja je obično tako brza, tako agilna na brodu, djeluje drogirano. Uhvati konop koji joj dobace i priveže ga. Gledam kako se prvi policijski časnik ukrcava na njezin brod, pa drugi. Treći. Pomažu Catrin, s Queenie u rukama, da se prebaci na policijski brod. Vode je dolje u kabinu spuštene glave kako ne bi udarila u krov. Ne vidim lisičine, ali jasno je što se događa. Catrin je uhićena.
P
rije svog povratka u Stanley, tri sata poslije, molim za još kiše. Za prokleto velik pljusak, oluju; dobro bi došao jebeni uragan. Bilo što kako bi se ove ljude maklo s ulica. Posvuda su. Bob-Cat's Diner je pun. Pub je otvoren ranije. Mnoštvo je ispred pošte. Ljudi izlaze i ulaze u gradsku vijećnicu. Prije dva dana, kad smo tražili Archieja Westa, postojao je gotovo opipljiv osjećaj svrhovitosti. Svi su odlučili izaći i pronaći dječaka. Sad je sve posve drukčije, to nije iscrpljenost od suosjećanja. Mnogo lica mi nije poznato, siguran sam da su s kruzera, privučeni dramom koja se raspliće. Svi znaju za Catrinino uhićenje. Ako misle da je kriva, čekaju da policija iznudi priznanje, da im kaže gdje je Peter. Nitko neće tragati za njim. Gotovo je osam sati ujutro. Oduprijevši se iskušenju da odjurim natrag u grad nakon što sam vidio kako uhićuju Catrin, odvezao sam se kući, istuširao se, odjenuo suhu odjeću, jeo. Natjerao sam se da ostanem miran znajući da Catrin, kao i bilo koji drugi uhićenik, mora biti ispitana. Upisali su je u sustav, uzeli otiske i fotografirali je. Ponudili joj odvjetnika, i ako je pristala – molim Boga da jest – prošlo je još nekoliko sati prije nego što su ga pronašli i probudili. Prvi razgovor potrajao je možda sat vremena, a potom su morali uzeti stanku. Sva ta sranja trebala bi dosad biti gotova, a početno uzbuđenje, barem u postaji, sigurno je splasnulo. Imat će vremena razgovarati sa mnom. Glave se okreću u mom smjeru dok parkiram. Već sam označen svojim poznanstvom sa ženom koju sumnjiči policija. Neka mi Bog pomogne, stigla je i televizijska ekipa kako bi snimila priču o
nasukavanju dupina. No dočekao ju je posve neočekivani zlatni rudnik. Jedan tip drži kameru na ramenu, a drugi ima jedan od onih čupavih mikrofona koji lebdi izvan kadra. Žena u kaputu boje marelice ima nepomičnu kosu. Kovrčava je i tople svijetle nijanse. Vjetar joj puhne šal u lice. Kosa se ne pomakne. Netko ih upozori na mene dok izlazim iz auta. Krenuli su. »Callume Murray, vaša bliska prijateljica Catrin Quinn jutros je uhićena. Želite li komentirati?« Koraknem u stranu, ona skoči ispred mene. Ima debeli sloj šminke na licu. To možda funkcionira pred kamerama, u stvarnosti izgleda groteskno. »Govorite li i dalje ljudima da ste vi i ona slučajno pronašli Archieja Westa na padini brijega prije dva dana?« Ponovno je zaobiđem i pritom nagazim snimatelja. »Pazi, prijatelju«, promrmlja. »Što se dogodilo? Je li te napao?« Gospođa Marelica odvrati pozornost od mene, a ja nastavim dugim koracima. Ponovno jurne i zaustavi se ispred mene. »Želite li nešto reći o tijelu djeteta koje ste pronašli u utorak tijekom noći?« Srećom, pred vratima sam. Policajac dežura pred ulazom. Gospođa Marelica me pokuša slijediti. Časnik Bouncer je zaustavi. »U redu je, Neile.« Kimnem policijskom naredniku za stolom. »Je li Catrin ovdje?« Potvrdi, kimnuvši nijemo. Iza nas banda gospođe Marelica buni se da ima pravo ući u policijsku postaju kao i svi drugi. Bouncer ne popušta. »Mogu li je vidjeti?« Neil trepne i ustoboči se preda mnom. »Na razgovoru je.« »Ima li odvjetnika?« Pogled mu padne na pult. Nije siguran. »Jesu li je optužili?« Prazan pogled. »Kad je mogu vidjeti«
Pogleda prema vratima. »Vrati se poslije.« Netko iza bande gospođe Marelice želi ući. Časnik Bouncer se koleba. Zbog oklijevanja prisiljen je na uzmak, a sobu za primanje odjednom preplave pridošlice. Narednik Neil je rastrzan. Bouncer je smeten. Bivši drugi poručnik Murray lukavi je nitkov. Uzmaknem i nečujno se ušuljam u unutarnji hodnik. Ne idem daleko, samo do ureda s desne strane gdje Skye ima svoj stol. Ona podigne pogled. »Neil me pustio«, kažem. »Vani vlada kaos.« Ona kimne, napravi grimasu. »Ma nemoj mi reći?« Priđem njezinom stolu, privučem stolicu i sjednem. »Skye, reci mi što se događa s Catrin.« Ona pocrveni i počne petljati oko dugmeta na košulji. Kao obično, teško joj je pogledati me u oči. Ljudi su mi rekli da je Skye zatreskana u mene, i sam sam to pretpostavljao. Nikad to nisam iskoristio, premda je ona jedina žena na otocima koja je moje visine. Skye je za mene veliko dijete. No ako je slaba na mene, sad ću to iskoristiti do kraja. Nagnem se naprijed. »Catrin i ja poznajemo se jako dugo, Skye. Sve to je daleko u prošlosti, ali vjerojatno je poznajem bolje nego bilo tko drugi. Mogu pomoći.« Skye je dovoljno mlada i dovoljno revnosna kako bi slijedila svaki trag. »Želiš li dati izjavu?« »Naravno.« Siguran sam da mogu nešto smisliti ako moram. »Najradije tebi. No prvo moram znati što se događa. Je li Catrin uhićena?« Ona nevoljko kimne. »Ako pitaš mene, pomalo prenagljeno. Ja bih je bila dovela samo na razgovor. No budući da se sve dogodilo netom nakon otmice Archieja Westa i uz veliku medijsku pozornost, pretpostavljam da glavni načelnik nije htio riskirati. »Je li optužena?« »Ne, koliko ja znam.« »Što je s činjenicama, Skye? Što imate?«
Odmahne glavom. »Stvarno ne bih smjela.« Potom ustane, velikim koracima ode do vrata i zatvori ih. »Ma, briga me«, kaže. »Sigurna sam da ionako zna cijeli Stanley. Kad je išta ovdje ostalo tajnom?« Čekam. Vjerojatno izgledam strpljivo, ali znam da mi istječe vrijeme. »Catrin je viđena kako se jučer netom prije četiri vozi uz brijeg prema kući Grimwoodovih«, kaže. »Tko ju je vidio?« »Netko tko radi u brodogradilištu. Ponovno ju je vidio deset minuta poslije, no tad je išla u suprotnom smjeru, prema luci.« Čekam, dam Skye vremena. »Zaustavila se ispred kuće. Rachel Grimwood bila je kraj prozora u spavaćoj sobi. Vidjela je kako Catrin izlazi iz auta i nosi Petera.« »Dijete je možda istrčalo na cestu. Naravno da se Catrin zaustavila zbog njega.« »Viđena je – govorim o Catrin – kako se ukrcava na svoj brod s velikom torbom ili zavežljajem.« Skye doista ne uživa dok prenosi loše vijesti. »Nosila je nešto uz veliki napor.« »Što ona kaže na to?« Skye odmahne glavom. Nema tu informaciju. »Je li to sve? Provezla se kraj kuće, maknula dijete s ceste i odnijela torbu na brod?« Nagnem se naprijed, ispružim ruku kao da želim dodirnuti Skye, pa odglumim da sam se predomislio. »Skye, ovo je opasno. Dok su tvoji ljudi usredotočeni na Catrin, ne traže Petera. Jesi li vidjela cirkus vani? Nitko ne traži Petera.« Ustanem, odem do prozora, pa se okrenem. »Vrijeme se pogoršava. Peteru će biti teže nego Archieju. Malo dijete ne može posve samo dugo preživjeti u ovim uvjetima.« Njezino se lice zgrči. Žao mi ju je, ali na kocki je mnogo više od Skyeinih osjećaja. Napravi nagli pokret koji kao da ne vodi nikamo i ne želi postignuti ništa te sruši držač za olovke sa stola. On uz zveket padne na pod.
»Za večeras najavljuju oluju«, kažem, što, koliko ja znam, nije istina. »Vojska je spremna za potragu.« Čučne kako bi pokupila olovke. Prilično sam siguran da je glavom udarila o rub stola, no ugrize se za usnu i ne požali se. »No glavni načelnik rekao je da pričekaju dok ne ispitamo glavnu... razgovaramo s Catrin.« »On je budala.« »Tim ronilaca pretražuje uvalu gdje je sinoć bio usidren njezin brod.« Priđem stolu i pronađem njezinu zadnju olovku. Dok je predajem, uhvatim je za ruku. Velika je i topla, tako različita od Catrinine male, uvijek hladne ruke. »Skye, trebam dvije stvari. Moram razgovarati s Catrin i molim te da što prije pokreneš potragu. Sigurno je negdje još jedna nastamba. Stara koliba, spremište za hranu, gospodarska zgrada.« Pustim je i oslonim se na pete. »Slušaj, očito je da je osoba koja je otela Petera, također otela Archieja, a znamo da je Archieja oteo muškarac.« U džepu još uvijek imam popis koji sam pokazao Catrin u utorak navečer, ali ne moram ga izvaditi. Prije više mjeseci e-mailom sam ga poslao Skye. »Četrdeset i jedan muškarac između šesnaest i sedamdeset pet godina bio je na Sportskom danu na Zapadnom Falklandu i na Zimskom plivanju. Šačica njih neće imati alibi u vrijeme Archiejeva i Peterova nestanka. Dobrom starom policijskom istragom otkrit će se tko otima djecu, Skye. Ti ga možeš naći; danas, ako to odlučiš.« Trlja dlanove dok se uspravlja. »Archie je zapravo prilično zbunjen glede svega što se dogodilo. Spominje i ženu.« »Molim?« Skye napravi korak bliže vratima. U hodniku je alarm koji se proteže duž oba zida. Samo ga mora dotaknuti, i moje je vrijeme isteklo. »Najnoviji je zaključak da su Archieja oteli muškarac i žena koji rade zajedno.«
»Apsurdno«, kažem. Ne mislim na predodžbu da je Archie imao dva otimača, nego na posve novu ideju koja se Skye vrti po glavi. Ako je Catrin u svojoj novoj ulozi otimačice djece imala suradnika...? »Catrin nema alibi za vrijeme Archiejeva nestanka«, kaže Skye. »Radila je kod kuće, cijelo popodne, sama.« »Da, i ja«, kažem, što vjerojatno nije najpametniji odgovor na svijetu uzimajući u obzir smjer kojim je krenuo razgovor. »Kao i polovica ljudi na otocima.« »Na brodu je bila igračka. Rachel ju je prepoznala, pripadala je Peteru. Žao mi je, Callume, ali ne izgleda dobro.« Osjetim golemo olakšanje jer mogu poništiti upravo izrečeni dokaz. »Kakvu igračku? Možda zeca? Pomalo izlizanog? Nije Peterov. Catrin i ja pronašli smo ga one noći na Endeavouru. Njezin sin imao je takvog.« »Da, Rachel nam je to rekla. Mislimo da je za Catrin Peter s igračkom koju je prepoznala bila kap koja je prelila čašu.« »Catrin ne bi ni mrava zgazila.« Skye podigne obrve. Pošteno. »Pronašli su dlake na njezinoj majici. Tanke, kratke, plave. Svakako ne njezine. Ni tvoje. Morat ćemo ih poslati na testiranje, očito, ali...« »Vjerojatno su Queeniene. Nosi tog psa naokolo poput djeteta. Stopford će potrošiti malo bogatstvo kako bi se testirale te dlake. Uostalom, gdje je Queenie?« »U toru. Mislim da je ugrizla nekog.« »Dobro.« Odem do vrata i otvorim ih. »Mogu li barem vidjeti psa?«
Z
a vrijeme koje je Queenie potrebno da pojede ono što sam planirao večerati, da se posere u mom vrtu i ostavi pseće dlake posvuda po mom krevetu, uspijem hakirati kompjutorski sustav policije. Iskreno, bilo je teže nego što sam očekivao. To će naravno biti uzaludno uložen napor ako još nije uneseno ništa u vezi s Catrininim uhićenjem i naknadnim ispitivanjem. Počnem sa Stopfordovim privatnim e-mailovima i pronađem jutros poslanu molbu vojsci na Mount Pleasantu da provede ronilačku pretragu uvale u kojoj je Catrin bila usidrena tijekom noći. Iz odgovora saznam da će pretraga započeti sredinom jutra i završiti, nadaju se, sredinom popodneva. U slučaju da ne pronađu ništa, ponudili su i suradnju stručnjaka za morske struje koji mogu predvidjeti kamo bi predmet bačen u more u Port Fitzroyju najvjerojatnije mogao otplutati. Također pronađem e-mail poslan forenzičkom laboratoriju londonske policije u kojem ih se obavještava da će za dva dana biti poslana odjeća osumnjičenika u slučaju otmice djeteta. Treći je e-mail odgovor na molbu poslanu MET-u9 za pomoć u ljudstvu. U još jednom istražuje se mogućnost da se na otoke pošalje forenzičkog patologa koji bi pogledao tijelo Jimmyja Browna. Stopford se osigurava. Interna obavijest informira sve policijske službenike da se zasad neće krenuti s pretragom terena oko kuće Grimwoodovih. Budući da dokazi ukazuju na to da je Peter bio odvezen od kuće, Stopford misli da nema smisla
9
Metropolitan Police ili MET, odnosno londonska policija, (nap. prev.)
trošiti dragocjene sate na pretragu koja će se najvjerojatnije pokazati beskorisnom. Glupan. Kopam dublje i pronađem transkript razgovora vođenog s Catrin tog jutra. Vodio ga je narednik Josh Savidge, sin ravnatelja lokalne škole. Savidge mlađi najviši je rangirani policijski časnik na otocima. U pratnji je inspektorice Liz Wilkins. Catrin nije htjela da bude prisutan odvjetnik. Preletim uvodne formalnosti, podsjetnik da ima pravo na pravnog zastupnika i njezino ponovno odbijanje.
Savidge: U koje ste vrijeme napustili svoj ured jučer popodne, gđo Quinn?
Catrin: Bojim se da nisam bila previše svjesna koliko je sati. Sredinom popodneva. Savidge: Vaše kolege su nas obavijestile da je bilo netom prije četiri, nedugo nakon što je faksom stigla vaša fotografija na naslovnici Daily Mirrora. Točno kad je počela pomrčina. Catrin: Otprilike. Savidge: Dakle, netom prije četiri sata? (Kratka stanka.) Savidge: Zbog snimke, gđo Quinn, možete li odgovoriti na pitanje? Catrin: Da, pretpostavljam da je bilo oko četiri kad sam otišla. Savidge: Sama? Catrin: Moja kujica bila je sa mnom. Gdje je ona, uostalom? Savidge: Zašto ste tad otišli? Catrin: Jeste li vidjeli fotografiju koju će vidjeti milijuni ljudi širom svijeta? Savidge: Molim vas, odgovorite na pitanje, gđo Quinn. Catrin: Bila sam uzrujana. Željela sam biti sama. Savidge: Kamo ste planirali otići? Catrin: Kući.
Savidge: Kojim ste putom krenuli? Catrin: Istočnim krakom Airport Roada. Savidge: To nije najkraći put, zar ne? (Kratka stanka.) Wilkins: Gđo Quinn? Catrin: Ne, nije. No katkad se vozim onuda. Wilkins: Zašto? Catrin: Na Falklandima ima jako malo cesta. Katkad mi je jednostavno dosadno. Prestanem čitati i naslonim se. Ne čujem ništa odozgo, čak ni blagi zvuk psećeg hrkanja. Vratim se transkriptu gdje Savidge, što nimalo ne iznenađuje, nije prihvatio da je Catrinina želja za promjenom bila razlog da se jučer odveze tom cestom. Vrši pritisak na nju. Ona ne želi odgovoriti. On nastavlja. Ona prva popusti. Catrin: Ta cesta vodi kraj kuće Rachel Grimwood. Nekoć sam provodila mnogo vremena ondje. Kad sam bila mlađa, kad su moji sinovi bili živi. Pretpostavljam da me podsjeća na vrijeme kad sam bila sretna. (Nerazumljivo mrmljanje.) Savidge: Gđo Quinn, jučer smo razgovarali s Christopherom Grimwoodom, najstarijim djetetom. Krasan dječak. Tek je navršio dvanaest. Catrin: Christopher je moje kumče. Znam tko je. Savidge: Da, tako je. Kad ste posljednji put proveli vrijeme s njim? Catrin: Oprostite, želite znati kad sam posljednji put vidjela Christophera? Savidge: Da. Kad ste posljednji put, ne znam, pojeli obrok s njim? Otišli u šetnju s njim? Sjedili i gledali zajedno televiziju? Catrin: Nisam provela vrijeme ni s jednim članom te obitelji tri godine. Savidge: Tri godine? A vaše je kumče?
Catrin: Joshu, znaš vrlo dobro što se dogodilo prije tri godine. Znaš zašto ne viđam Rachel i njezinu obitelj. Savidge: Da. Bilo nam je jako žao kad smo onomad čuli za vaš gubitak. (Kratka stanka.) Catrin: Čekaš da vam zahvalim? Savidge: Čekam da mi kažete zašto, uzimajući u obzir da se više ne želite družiti s obitelji Grimwood – iz razumljivih razloga, uostalom – zašto se bespotrebno vozite kraj njihove kuće. Zašto toliko vremena provodite u blizini kuće parkirani, u mraku. Catrin: Tko to kaže? Savidge: Christopher. Vidio vas je. Prozor u njegovoj sobi gleda na cestu. Kaže da vas je vidio više puta parkiranu vani u mraku. Zapisao je vašu registarsku tablicu, stoga ne postoji sumnja da je vidio upravo vas. Catrin: Žao mi je zbog toga. Nisam željela prestrašiti Christophera. Savidge: Dakle, priznajete da se redovito parkirate ispred kuće Grimwoodovih u mraku? Catrin: Da, pretpostavljam. Savidge: Koliko često? Catrin: Nisam sigurna da mogu odgovoriti na to. Ne vodim zapisnik. Savidge: Jednom dnevno? Jednom tjedno? Catrin: Rjeđe. Nekoliko puta mjesečno. Savidge: Uvijek noću? Catrin: Provezem se i tijekom dana. Parkiram se samo noću. Kad mislim da me nitko neće vidjeti. Savidge: Zašto? Catrin: Rekla sam vam. Vežu me sjećanja za tu kuću. Savidge: Parkirati se ispred kuće tijekom noći doima mi se kao čin prilično poremećena uma. (Kratka stanka.) Wilkins: Gđo Quinn?
Catrin: Oprostite, je li to bilo pitanje? Ustanem kako bih protegnuo noge. Za one koji je dobro poznaju, Catrin je bila Catrin. Nema previše strpljenja s budalama, a Savidge nije jedan od bistrijih. Nažalost, ne moram biti u sobi kako bih znao da ne stječe prijatelje. Možda ne mogu dokazati da je kriva, no dok je njihova pozornost usmjerena na nju, nitko ne traži Petera. Ne izmiče mi ironija situacije. Već mjesecima ponavljam da je među nama ubojica, no nitko nije obraćao ni najmanju pozornost na mene. Sad su naposljetku počeli razmišljati kao ja, pa zaključili da je to Catrin. Vratim se k stolu.
Savidge: Recite nam što se dogodilo jučer. Kad ste se ponovno provezli kraj kuće Grimwoodovih. Samo ovaj put tijekom dana. Catrin: Odvezla sam se uz brijeg. Ušla sam u posljednji zavoj prije kuće i ugledala Petera na cesti. Mogu doslovno vidjeti porast zanimanja u sobi, kako Savidge i Wilkins razmjenjuju poglede, kako se oboje uspravljaju u svojim stolicama. Wilkins: Peter je bio na cesti? Catrin: Da, u mom traku. Wilkins: Što ste napravili? Catrin: Zaustavila sam se. Ugasila motor. Izašla, otišla do njega, podigla ga, spustila ga s druge strane ograde, provjerila je li zaključana kako više ne bi mogao izaći. Potom sam okrenula auto i vratila se niz brijeg. Wilkins: Zašto niste pokucali na vrata? Predali ga njegovoj majci, pobrinuli se da je na sigurnom. Catrin: Znala sam da je na sigurnom. Malo dijete ne može izaći iz vrta ako su zatvorena vrata.
Wilkins: Većina ljudi bi razgovarala s njegovom majkom, zar ne? Obavijestili je što se dogodilo. Osobito uzimajući u obzir koliko mračno je bilo. Catrin: Ja nisam većina ljudi. Ja sam majka koja je izgubila djecu zbog nemara te žene. Nikad ne razgovaram s Rachel. Savidge: Doista je mrzite, zar ne? Nemoj odgovoriti na to, Catrin. Molim te, nemoj odgovoriti. Catrin: Mrzim je više nego što sam ikad vjerovala da se nekoga može mrziti. Neko vrijeme ne mogu nastaviti čitati. Ustanem, odem gore, zagrlim Queenie. Skuham kavu i zurim van u brda. Catrin nije briga. To je očito čak i iz transkripta. Nema što izgubiti. Nije je briga ako ljudi misle da je ubila dijete. Već je žena koja je sposobna ubiti gotovo dvjesto dupina i svjesna je da je u glavama mnogih to mnogo gore od ubojstva djeteta. Odlučan da ću dovršiti što sam započeo, vratim se i letimice pročitam ostatak. Kako je Savidge pita za svijetle dlake na njezinoj majici i kako mu Catrin vidno nestrpljivo objašnjava da su se sigurno nakupile kad je Petera podigla i odnijela u vrt. Kako je pita za veliki zavežljaj koji je ponijela na brod i kako mu ona objašnjava da je to posteljina iz glavne kabine koja se smočila dan prije. Pretpostavljam da sam je ja smočio kad smo Queenie i ja zaspali prije neki dan. Mogu to potvrditi. Kao i pronalazak zeca na Endeavouru. Morat ću uskoro razgovarati s njima. Ponovno provjerim koliko je sati. Nisam siguran koliko dugo nekoga mogu držati bez podizanja optužnice. Savidge nastavi pričati o našem odlasku na Endeavour u utorak navečer. Zašto smo išli, što smo pronašli. Catrin na sve odgovara brutalno iskreno, osim što ne spominje moj napad na nju. No prizna nešto čega nisam bio svjestan. Da često odlazi u Port Pleasant i susjedni Port Fitzroy tijekom noći, da poznaje uvalu i olupinu Endeavoura bolje od ikoga.
Moram razgovarati s njima. Moja je zamisao bila pretražiti Endeavour, ne njezina. Čak me je vrlo nevoljko odvela onamo. Savidge u transkriptu pita Catrin što je jutros bacila u more u Port Fitzroyju. Poriče da je išta bacila. On inzistira da ju je netko vidio. Izaziva ga da joj kaže tko. On joj to ne može reći. Ili neće. Ona tvrdi da ne bi odabrala tu uvalu da je željela nešto baciti u more jer je preplitko. Kaže da na otocima postoji bezbroj drugih mjesta gdje su izgledi da će tijelo biti pronađeno vrlo mali. Pokušavam je zaustaviti, premda znam da je razgovor u realnom vremenu već gotov, jer Savidge zbog tih riječi krene sasvim novim smjerom. Gdje bi bacila tijelo? Je li o tome mnogo razmišljala? Kad mu to ne uspije, krene dalje. Je li vidjela ikoga na Airport Roadu? Ne, nije. Je li jučer odnijela Petera Grimwooda iz njegova doma? Ne. Je li ga odnijela na svoj brod? Ne, ostavila ga je na sigurnom u vrtu. Gdje je bila prije tri dana kad je Archie West bio razdvojen od obitelji? Kod kuće, radila je. Ne, nitko to ne može potvrditi, živi sama. Prekine niz upitavši ga što će se dogoditi s njezinim psom. Savidge ne zna. Nastavlja. Misli li da je slučajnost što su Archieja Westa držali u kolibi koja pripada njoj, kolibi za koju mali broj ljudi zna da postoji? Nema mišljenje u vezi s tim. Je li otela Archieja Westa od njegove obitelji? Nikad u životu nije vidjela Archieja Westa prije nego što ga je pronašla na Darwin Roadu one noći. I tako dalje, sve dok i ja budem iscrpljen. Ispitivanje potraje nešto više od sat vremena. Tražim još, ali ne pronalazim ništa. Ako je još jednom bila ispitivana, to nije bilo zabilježeno u sustavu. Podignem slušalicu i naposljetku dobijem Neila u policijskoj postaji. Ugovorim sastanak za kasnije tog dana. Uz malo sreće mogu pomoći da se plišani zec odbaci kao dokaz protiv Catrin. Archieja su oteli muškarac i žena? Skye misli da to što govori nema smisla. Ako je dijete zbunjeno, muškarac i žena o kojima govori lako bismo mogli biti ja i Catrin. Muškarac i žena odnijeli su ga od obitelji? Ili su ga vratili muškarac i žena? Isuse, samo nam još treba idiotska linija za
prepoznavanje, Archie koji će gotovo sigurno prepoznati Catrin, i sve će otići jebeno dođavola. Nazovem odvjetničku tvrtku u Stanleyju koja mi potvrdi ono u što sam bio prilično siguran. U ozbiljnom slučaju kao što je otmica djeteta, mogu zadržati Catrin četiri dana bez podizanja optužnice. Ako četiri dana odgode potragu za Peterom Grimwoodom, dijete će umrijeti. Nazovem ljude koje znam u Mount Pleasantu i saznam, na moje veliko olakšanje, da je potraga već u tijeku. Manja jedinica vojnika pretražuje teren oko spremišta za stočnu hranu gdje su držali Archieja. Dovoljno za početak, no ne polažem previše nade u to. Ako je ista osoba otela Petera – a što je drugo moguće? – onda on, ona, oni imaju i drugo mjesto kamo ga mogu odnijeti. Ne znajući što da dalje poduzmem, odvezem se do kuće Grimwoodovih. Stigavši, ugledam dva policijska vozila parkirana ispred kuće i teren oko zavoja ograđen policijskom trakom. Pretražuju ga ljudi u bijelim zaštitnim odijelima. Bolje ikad nego nikad, pretpostavljam. Priđem im i nakašljem se. »Jeste li pronašli nešto?« Znam da mi ne bi trebali odgovoriti. Također znam da vjerojatno hoće. U pravu sam. »Otisak stopala.« Jedan od njih ulijeva svijetlu tekućinu u rupu u tlu. »Samo jedan. Kiša je sigurno isprala ostale, ali jedan je dovoljan. Netko je nedavno stajao ovdje. Velik momak, prema veličini stopala.« Catrinina stopala su sićušna. Ostavim ih te otvorim vrtna vrata. Christopher i Michael su na ljuljačci nedaleko od kuće. Poskoče kad me ugledaju i krenu prema meni. »Bok, vas dvojica. Ima li novosti?« »Tatin je let odgođen«, odgovori Chris. »Vraća se tek sutra.« »Koja šteta. Sigurno svi želite da se što prije vrati.« Kad se Michaelove oči počnu crvenjeti oko rubova, požalim što nisam rekao nešto ohrabrujuće, kako njihova mama ima sreće što ima dva tako pametna, odrasla dječaka koji joj pomažu, ili nešto slično. »Gdje je vaša mama?« upitam.
»Leži. Baka kaže da mora spavati.« Christopher je onaj koji bi trebao spavati, ako pitate mene. Nisam siguran da sam dosad znao što znače kolutovi ispod očiju. Kao da je netko palčeve umočio u ljubičastu boju i njima dijagonalno prešao od kutova Chrisovih očiju do obraza. »Jesi li došao kako bi tražio Petera?« upita me. »Možemo tražiti zajedno ako želite.« Predložim to jer znam da obitelji u ovakvim situacijama često osjete silnu potrebu da rade nešto, bilo što, što se doima produktivnim. »Možemo se spustiti do plaže.« »Već smo bili ondje.« Chris ispruži ruku i uhvati bratovu. »Otišli smo dolje rano ujutro. Prije nego što su se ostali probudili.« »I jučer smo je pretražili.« Michael je još uvijek u pidžami. Odjenuo je jaknu od flisa kako bi mu bilo toplo, na nogama ima tenisice, ali nije se potrudio presvući. »Tražili smo posvuda čim ga mama nije mogla pronaći.« »Ona je pretražila kuću, a mi vrt«, kaže Chris. »Odnijeli su ga. Nije ovdje.« »Ljudi misle da ga je odnijela teta Catrin.« Čučnem kako bih bio u visini Michaelova pogleda. »Tko to kaže, prijatelju?« »Čuli smo baku i djeda kako razgovaraju jutros.« Chris odgovori umjesto brata. »U zatvoru je«, ubaci se Michael. »Baka kaže da je bolesna u glavu jer su umrli njezini sinovi, a sad želi nauditi Peteru.« Blago uhvatim dječake za ramena i odem s njima do nekoliko preokrenutih bačvi složenih u krug. »Dečki, je li jedan od vas dvojice jučer vidio Catrin u blizini kuće? Oko četiri sata? Netom prije nego što je nestao Peter?« Spuste poglede; prvo Christopher odmahne glavom, zatim i njegov brat. »Jeste li vidjeli ikoga? Neki automobil?«
Još odmahivanja glavom. Pa ipak su obojica bila u vrtu kad smo se Catrin i ja provezli kraj kuće. Kad su djeca u svom vlastitom malom svijetu, pretpostavljam da ne vide i ne čuju ništa izvan njega. »Jeste li primijetili ikoga drugog oko kuće? Ne nužno jučer, nego posljednjih nekoliko dana? Možda posljednjih nekoliko tjedana? Nekoga koga ne poznajete dobro? Možda nekoga tko vas je promatrao?« »To nas je jučer pitao policajac«, odgovori Chris. »Rekao sam mu da nismo. Osim tete Catrin.« »Baka kaže da nas ona mrzi.« »Catrin vas ne mrzi«, kažem. »Samo je jako tužna.« »I mama je tužna«, kaže Michael. »Često plače. Ne samo zbog Petera. Plače zbog svega.« »Katkad se čini da su svi tužni«, kaže Chris. »Uvijek su bili i uvijek će biti.« Pa, zar nije tako?
repom udara po suvozačkim vratima dok se vraćam do Brain Queenie Holidays auta. Tad mi sine da mi treba pseća hrana ako će ona sljedeća četiri dana biti moja gošća. Imam još sat i pol do sastanka u policijskoj postaji. Kupovina je dobar način za ubijanje vremena. »Callume!« Netko vikne moje ime dok zatvaram vrata. John, Catrinin šef trči mi u susret. Čekam, pustim da se približi, svjestan da je na ulicama Stanleyja još uvijek previše ljudi i da je mnogo njih previše zainteresirano za mene. »Kako si, Johne?« Uzvrati mi onim svojim kratkim prepredenim osmijehom. Nemam ništa protiv Johna, no nikad se ne osjećam opušteno u njegovom društvu. Veliki muškarci često se tako osjećaju u društvu malih muškaraca. Mali trebaju mnogo toga dokazati. Mali muškarci te mogu iznenaditi. Iznenadili biste se koliko malih muškaraca nosi duge, oštre noževe. »Jesi li danas vidio Catrin?« upita me, a ja odolim iskušenju da odgovorim niječno uzimajući u obzir činjenicu da je uhićena pod sumnjom da je otela dijete. Odmahnem glavom. »Mora razgovarati s odvjetnikom.« Skakuće s jedne noge na drugu spuštena pogleda. »Prema onome što uspijevam izvući iz Neila u postaji, odbija odvjetnika. Pokušao sam razgovarati s njom, ali ne želi nikoga vidjeti.« »Nemaju dokaza protiv nje«, kažem s većim uvjerenjem nego što ga osjećam. »Morat će je pustiti za nekoliko dana.«
»U tome jest problem, misle da imaju prilično čvrst slučaj.« Nagne se bliže. »Neil mi je rekao da su uvjereni kako će do kraja dana podići optužnicu protiv nje.« To sigurno ima veze sa zecom. Što imaju bez toga i pukih indicija da je bila u blizini Grimwoodove kuće jučer popodne? »Očito imaju otiske prstiju.« John odgovori na moje nepostavljeno pitanje. »Čije otiske prstiju?« »Dječakove. Catrin je jučer nosila kožnatu torbu. Njegovi otisci su na njoj.« Kažem samom sebi da to ne znači ništa. Peterovi otisci prstiju su na Catrininoj torbi iz istog razloga zbog kojeg su njegove dlake na njezinoj majici. Pronašla ga je na cesti, podignula ga i vratila u vrt. No ne sviđa mi se sve ovo. Ako su Peterove dlake bile na Catrininoj majici, mogle bi biti i u njezinom autu i na njezinom brodu. Raste broj dokaza koji se doimaju sve uvjerljivijima premda su lažni. »I otiske prstiju na pištolju koji drži na brodu. Očito su noviji, iako nemam pojma kako to mogu utvrditi. Nedavno je rukovala pištoljem.« Rukovala je pištoljem kad smo ona i ja bili na Endeavouru. Hvala Bogu što nije pucala, ne samo zbog mene. »Sad doista treba nekoga tko joj može dati nekoliko pametnih savjeta«, kaže mi John. Ono što treba je da pronađu Petera i otkriju pravog otmičara, razmišljam dok se pozdravljam i penjem uzbrdicom. »Callume!« John me slijedio. »Slušaj, ima još nešto. Nisam želio ništa reći, no imam osjećaj da se nitko ne brine za nju i za probleme koje bi mogla imati. Potrebna joj je podrška.« »Ono što joj treba je da pronađu Petera i tako završi ovo sranje.« »Callume, jesi li poznavao ona druga dva dječaka koja su nestala? Jimmy Brown bio je odavde, vjerojatno si ga viđao. Druga obitelj, Harperovi, dolazili su ovamo s vremena na vrijeme. Jesi li ih poznavao?«
Odmahnem glavom. »Oprosti, prijatelju, zašto je to važno?« »Knjižnica sigurno ima stara izdanja Penguin Newsa. Fotografije obaju dječaka objavljene su u novinama kad su nestali. Pogledaj ih. Ne preporučam ti da zbog toga izravno odeš do Duncanovih. Vjerojatno i u policijskoj postaji imaju fotografije. Ljudi počinju povezivati stvari. I ti bi trebao.« Odmahne glavom, žao mu je što ne može učiniti više, potom se okrene i krene niz brijeg. Imam još sat vremena do sastanka u postaji. Knjižnica u Stanleyju smještena je u društvenom domu, stoga krenem onamo kako bih iskopao arhivirana izdanja Penguin Newsa. Jimmy je nestao u lipnju 1993. Pronađem priču na naslovnici izdanja tog tjedna i fotokopiram je. Pozornost mi na trenutak privuče priča o obojici dječaka ili preciznije, o učinku koji će njihov nestanak imati na otoke. Prema mišljenju autora, Roba Duncana, za nekoliko desetljeća pojavit će se u našem folkloru, kao djeca koju su odnijele vile. A unutar godinu dana, tvrdio je, pojavljivat će se kao duhovi na otočnim plažama. Sjećam se teksta i kako sam se pitao je li pomalo bezosjećajan, premda je bio napisan dok smo se još svi molili za Jimmyjev povratak. No Rob je bio u pravu u vezi s jednom stvari. Ne postoji ništa gore za zajednicu od nestalog djeteta. Ne znam hoće li ova uspjeti prebroditi nestanak još jednoga. Znajući da mi ništa ne smije odvući pažnju, prolistam izdanje iz kolovoza 1992. te kopiram priču o nestalom Fredu Harperu. Odložim novine i odnesem fotokopije do stola kraj prozora. O, ne. Sjednem i privučem ih k sebi. Nadam se da će se prvi dojam raspršiti nakon pomnog pregleda. Jimmy je imao sedam godina i živio s obitelji u kući u Stanleyju. Fred je imao pet godina i živio u naseobini na Zapadnom Falklandu. Ništa ne ukazuje na to da su se obitelji pobliže poznavale. Nisu imali
ništa posebno zajedničkog. Osim činjenice da su dječaci nalikovali jedan na drugog poput braće. Obojica su bila tamnokosa, tamnooka i tamnoputa, što je pokazatelj latinoameričkog utjecaja, kao kod većine ovdašnjeg stanovništva. Obojica su vraški nalikovala na Catrinine sinove. Nitko nije glasnije i strastvenije izjavljivao da je na otocima ubojica. Nitko nije učestalije od mene tvrdio da tri nestala djeteta, a kamoli četiri, ne mogu biti slučajnost. Ostatak stanovništva naposljetku počinje razmišljati kao ja. Isuse, što sam napravio?
Nekoliko sati poslije pitam se jesam li išta postigao. Reći da policija nije povjerovala u moju priču o pronalasku zeca na Endeavouru, bio bi puki eufemizam. Željeli su znati zašto to nismo spomenuli. Dok je meni savršeno imalo smisla da smo privremeno zaboravili na zeca nakon što smo pronašli mrtvo dijete, čini se da oni time nisu bili impresionirani. Kao ni mojim inzistiranjem da je moja, isključivo moja ideja bila pretražiti olupinu. Pokazali su mi čak i kopiju moga jebenog popisa, kojem su dodali Catrinino ime. Kad sam ih počeo pobijati, rekli su mi da je više osoba vidjelo Catrin u Surf Bayu na kupanju. Navodno je bila na vrhu litice te kroz dalekozor promatrala plivače. I dok nitko ne tvrdi da ju je vidio tijekom Sportskog dana, prema bilješkama lučkoga kapetana njezin je brod u to vrijeme bio u luci u Port Howardu. Nakon što su me pustili, jasno mi je da Catrin i mene doživljavaju kao vrlo neobičan par, i da je malo potrebno da i sam postanem jedan od osumnjičenika. Tek se kod kuće sjetim da sam trebao kupiti hranu za Queenie. Ona pokaže prezir dok otvaram konzervu s juhom od rajčice za sebe, i nije impresionirana kad joj ponudim pahuljice. Prekasno je da se vratim u Stanley. Čini se da je jedini izbor da odem po hranu u Catrininu kuću.
Mogu jednim udarcem ubiti dvije muhe, uzeti nekoliko komada odjeće i odnijeti ih ujutro u postaju. Tako ću imati izliku da ih ponovno zamolim da je vidim. Ne odvezem se autom. Catrinina kuća samo je šest kilometara udaljena od moje, a ja sam silno napet. Ništa me ne smiruje kao hodanje, što je neobično kad bolje promislim, uzimajući u obzir da mi je moje prvo pješačenje falklandskim krajem bila jedna od najusranijih životnih epizoda. No u godinama koje su uslijedile otkrio sam da postoji golema razlika između marširanja neobičnom zemljom u mraku s mokrom opremom ususret neizbježnoj i nasilnoj smrti i pješačenja meni znanom vrištinom pod zlatnim mjesecom okružen mirisima mora koji se miješaju s onima s kopna. Dok sunce nestaje, srebrni tračak na obzoru otkrit će mi smjer kojim moram krenuti, i to je dovoljno. Za petnaestak minuta stići ću do uske rijeke, a tad ću već biti na pola puta. U tom trenutku okrenut ću leđa zalazećem suncu, ako ga još bude, i krenuti na istok prema Catrininom domu. Dobro napredujem, Queenie je kraj mene, tu i tamo odvuku je mirisi ili zvukovi, no opet mi se pridruži kad zazviždim. Vjetar je sve jači dok se približavamo zračnoj luci, a odavde mogu vidjeti i svjetla Stanleyja. Kad se bijeli obrisi kuće iznad Whalebone Baya počinju nazirati, Queenie zna da je nadomak doma. Potrči ugledavši usku, ugaženu stazu koja nas vodi do ruba vrta. Noć je tako mračna da jedva mogu razaznati proklete skelete riba, čak i iz velike blizine. Bože, mediji će slaviti kad ugledaju Catrininu kuću. Svima koji je pobliže pogledaju bit će jasno da se protivi kitolovu, no nekoliko pomno odabranih snimaka kamerom i malo domišljate montaže ispričat će posve drukčiju priču. Mogu ostaviti dojam da ona živi na groblju, mogu je prikazati kao kakva demona. Ljudi ovdje rijetko zaključavaju svoje domove. Ja zaključavam svoj, no teško je mijenjati stare navike. Catrin nije imala tu naviku, no stražnja vrata se ne pomaknu kad ih pokušam otvoriti, stoga potražim
kamenu teglicu ispod prozora blagovaonice i pronađem ključeve na uobičajenom mjestu. Ušavši u kuću, Queenie počne trčati uokolo kao da se štošta toga događalo dok je nije bilo. Ponjuši pod, zidove, vrata ormarića, odjuri gore i tutnjajući se spusti minutu poslije. Ja za to vrijeme stojim u kuhinji, pokušavam se snaći. Nikad nisam bio ovdje bez Catrin. Bez Catrin ovo je sasvim drukčija kuća. Pronađem Queenienu hranu u smočnici, napunim naprtnjaču pa krenem gore. Na kraju hodnika je soba s bijelim vratima. Zatvorena. Nikad nisam bio u Catrininoj spavaćoj sobi. Kad bismo se sastali ovdje – obično bi izbor pao na moju kuću ili brod – odvela bi me u gostinjsku sobu. Ako govorimo o gesti lojalnosti, uvijek mi se činilo da je za to malo prekasno. Zaboga, seksao sam se s njegovom ženom. Što bi promijenilo moje lijeganje u njegov krevet? No ako je Catrin bilo važno ne prijeći tu granicu, vrlo rado sam pristajao na to. No neobično sam nervozan dok otvaram vrata i ulazim. Veliki bračni krevet uredno je spremljen, stari šareni pokrivač prekriva njegov donji dio. Pokrivač je napravljen od svih boja i svih materijala, gledajući ga imam osjećaj da vidim generacije falklandskih žena kako sjede pod svjetlom svjetiljki i šivaju ovo ogromno umjetničko djelo. Vidim Catrininu baku koja vodi malo, tamnokoso dijete kroz svijet sjećanja. »Ovo je haljina koju sam nosila kad sam upoznala tvog djeda. O, pogledaj, ovo je obrubljivalo tvoju kolijevku kad si bila beba, sjećaš se?« Catrin i ja mogli bismo provesti godine stisnuti ispod pokrivača dok mi ona prepričava povijest svakoga komadića tkanine u njegovom stvaranju. Soba je u obliku slova L, iza kuta mogu vidjeti uredski prostor. Stol, ormarić za spise, stolicu. Donja ladica ormarića je otvorena. Pretpostavljam da je nedavno maknut stolni kompjutor zbog silnih kablova na stolu i podu. Ostao je laserski pisač, stari model Hewlett Packard; kabel kojim je bio povezan s kompjutorom visi sa stola i gotovo seže do poda. Približivši se, ugledam prsten prašine.
Tri zida prekrivena su fotografijama Neda i Kita, samih, udvoje, s roditeljima. Među njima su i crteži koje su nacrtali u školi, čak i listovi iz zdravstvenoga kartona. Četvrti je zid gol, premda mogu vidjeti rupice od čavlića i ljepljivi plastelin. Queenie se trgne i izjuri. Čujem je na stubama pa potom u hodniku u prizemlju. Otvaram ladice, trudim se da mi pažnju ne odvuče Catrinin miris. Pronađem hlače, majicu, čarape. U ladici za rublje pronađem stvari koje sam joj kupio iz bijednoga muškog poriva da je vidim u odjeći koju sam ja platio. Većim dijelom radi se o teritoriju, zar ne, u našim odnosima sa ženama? Druga vrata vode u kupaonicu, pretpostavljam da će joj trebati pasta i četkica za zube. S unutarnje strane vrata objesila je pidžamu, a ja si ne mogu pomoći. Primaknem je licu i udahnem njezin miris. U posljednje tri godine ovo je trenutak u kojem najviše osjećam njezinu blizinu. Zatvorim oči i gotovo povjerujem da je ovdje, sad, u sobi sa mnom. »Zdravo«, kaže. Poskočim, iz ruku mi ispadne svilenkasta tkanina, a ja osjetim silnu krivnju. Ovo ne zamišljam. Tu je, na vratima. Queenie joj je kraj nogu, obje bi mogle izgubiti ravnotežu koliko snažno maše repom. Smanjila se, prvo pomislim. Odjeća joj je ogromna, visi joj s ramena, zavrnuta joj je oko zglobova i gležnjeva. Kosa joj je ravna i bez života, maknuta s lica. Oči su joj ogromne i srebrnaste u polumraku. »Rekli su mi da je Queenie kod tebe. Hvala.« Sagne se kako bi pomilovala životinju, no pogled zadrži na meni. »Mislio sam da će ti trebati odjeća.« Imam potrebu da joj objasnim zašto sam ovdje, u njezinoj spavaćoj sobi, nepozvan. »Treba mi.« Napola se osmjehne, pogleda se, podigne ruke. »Ovo je Skyeina. Mislim da ne nosimo isti broj.« »Pustili su te?« Neznatno nagne glavu u jednu stranu. »Ne, čekala sam da pogledaju u drugom smjeru, pa odjurila.«
»Kako si stigla ovamo?« Nisam čuo automobil. No vjetar u ovom trenutku silno puše. »Na metli.« Zna to činiti. Obožava kad sam ja glupa bivša vojničina, a ona ima spremne sve odgovore. Zatim opazi nešto na mom licu i sažali se. »Skye me dobacila.« »Što se događa? Zašto?« Slegne ramenima, ali se ne pomakne s mjesta na vratima. »Ronioci su završili s pretragom Port Fitzroyja i nisu pronašli ništa. To znači da se sve što imaju protiv mene svodi na puke indicije. Bob Stopford odlučio je da zapravo nemaju smještajne kapacitete potrebne za dulji boravak zatvorenika i, budimo iskreni, ne namjeravam otputovati.« Preokret se dogodio tako naglo da mi treba trenutak da ga probavim. »Gotovo je?« Namršti se. »Naravno da nije gotovo. Ronioci će ponovno zaroniti sutra. Ja se sutra moram vratiti u postaju. Zapravo, možeš li me odvesti u luku? Moj auto još uvijek je ondje.« »Rado, sutra rano ujutro. Došao sam pješice.« Ona kimne, a slon u prostoriji zabaci glavu i zatrubi tako snažno da bi mogao zbaciti krov. I ona ga čuje. »Jesi li me htio nešto pitati?« »Ne.« Baš me briga za slona. Neću to izgovoriti. »Ti si budala«, kaže, ali lice joj se smekša. Opazim kako joj se trznulo tijelo. Možda je osjetila poriv da prijeđe sobu i pridruži mi se, no znam da ona mora napraviti prvi korak. »Jesi li vidio Rachel?« Prošle su tri godine kad sam posljednji put čuo da je Catrin spomenula Rachel. Odmahnem glavom pretpostavljajući da misli na vrijeme nakon djetetova nestanka. »Vidio sam njezine roditelje. I dvojicu starijih sinova. No ne i Rachel.« »Jesu li ti rekli kako je?« »U šoku. Pokušava sve to probaviti. Prilično očekivano.«
»Traže li ga? Kao što su tražili Archieja? Nisam mogla izvući ništa smisleno iz Stopforda i njegovih šaljivdžija. Jesu li organizirali potragu?« Sranje, ovo je Catrin. Stvarna Catrin, a ne duh za kojim sam trčao tako dugo da sam gotovo zaboravio da su stvari nekoć bile drukčije. Sigurno je opazila nešto na mom licu. Crte lica joj blijede. Čini se da joj se nadimaju obrazi. Je li na rubu da mi se osmjehne? »Skoro sam poludio od brige za tobom«, kažem. Nije osmijeh, barem ne još, možda samo sjećanje da je takvo što nekoć bile moguće. »Bila sam zatvorena manje od dvadeset i četiri sata.« »Govorim o posljednje tri godine.«
Hajde, Catrin. Pet koraka do mene, to je sve što je potrebno. Doista mislim da će to napraviti kad zvuk razbijanja stakla nadglasa oluju. Netko je dolje razbio prozor. Potom začujemo eksploziju.
C
atrin je širom otvorila oči od šoka. »To je bio pucanj. Dolje je netko s pištoljem.« »To je bila petarda«, kažem, okrenem je i ugasim svjetla. Catrinina spavaća soba je sa stražnje strane kuće, zvukovi koje smo čuli dolazili su s prednje strane. »Vjerojatno djeca koja se igraju«, dodam, iako sam manje siguran u potonji dio. »Čekaj ovdje.« Otrčim dolje, zahvalan što maloprije ni ja ni Catrin nismo upalili svjetla, jer postoji mogućnost da tko god je vani ne zna da smo unutra. Na podu u kuhinji je kamen i petarda koja je naknadno uletjela kroz prozor. Kućna izrada. Nekoć smo ih nazivali praskalicama. Kao djeca bacali smo ih usred mnoštva tijekom Noći lomače. Odnosno ja, sve dok me tata nije dobro isprašio po turu. Odem do stražnjih vrata i okrenem ključ. Vani mogu čuti turiranje motora. Ne automobila, nego četverokotača. Sve su popularniji na otocima, osobito među mlađima. Trebate vozačku dozvolu kako biste vozili automobil, no ne i četverokotač dok izbjegavate ceste. A četverokotači mogu svladati terene koje automobili ne mogu. Vidio sam čak i dvanaestogodišnjake kako jure uokolo na četverokotačima. Ne vidim ništa vani, krenem natrag gore i na pola puta sretnem Catrin koju odvučem sa sobom. U maloj prednjoj spavaćoj sobi koja je nekoć pripadala Nedu – koja i dalje izgleda pomalo jezovito kao soba osmogodišnjaka – odšuljam se do prozora. Catrin me slijedi, pa lagano nasloni bradu na moje rame. Vjetar je dosegnuo veliku snagu, udara u zidove ove stare građevine, fijuče oko krova. Nije čudno što nismo čuli dolazak četverokotača.
»Puno je ljudi vani«, šapne mi Catrin u uho. Vani su upaljeni farovi i prema onome što uspijevam vidjeti, dugački red parkiranih automobila blokira cestu. Nisu svi stigli četverokotačima. »Ne miči se. Ostani iza mene«, kažem joj. Ispod nas upaljena su sigurnosna svjetla koja nam daju prednost. Možemo vidjeti više nego ljudi vani. Vjetar je otjerao oblake i bijeli obrisi Catrininih jezovitih vrtnih ukrasa svijetle pod umjetnim svjetlima. »Zašto nisi mogla odabrati patuljke kao svi normalni ljudi?« promrmljam ispod glasa. Potom opazim baklje. Izbrojim tri, četiri, šest ispred kuće, razbacane između skeleta i oružja. Gledam kako se približavaju. Sjene se pretvaraju u tijela. Pokreti poprimaju ljudske oblike. Mnogo ljudi se približava i nešto mi govori da to nije preuranjeni božićni zbor. Ovakvo ponašanje otočana nije mi nepoznanica. Ugledam svjetlo vani, goli plamen koji treperi blizu tla. Zatim nešto, raketa, doleti prema kući. Bezopasno je preleti. »Pogledaj stražnju stranu«, kažem Catrin. »Pogledaj jesu li odostraga. Nemoj da te vide.« Još jedna raketa leti u našem smjeru. Promaši prozor, no pogodi zid i bezopasno padne na tlo. Mogla bi uslijediti još jedna. Ona možda neće promašiti. Ako nastave bacati rakete prema kući, zapalit će je. Protresem glavu kako bih je pročistio. Sir Galahad u plamenu. Krikovi muškaraca u plamenu. Vratila se, stoji na vratima iza mene. »Ima ih i sa stražnje strane kuće. Izbrojala sam troje. Tko su oni?« Devet baklji. Barem devet ljudi, no uzevši u obzir broj automobila, vrlo vjerojatno i više. »Donesi mi telefon, Catrin. Nemoj paliti svjetla.« Začuje se snažno lupanje po vratima, opazim jednoga koji je napravio korak unatrag i podigao pogled. Baklja prvo osvijetli drugi gornji prozor što mi daje vremena da se maknem u stranu. Nešto mi
govori da ovi tipovi ne znaju da smo unutra. Očekuju da je Catrin u pritvoru, a nema automobila koji bi im otkrio da smo ona i ja ovdje. Ako ne žele nas, što žele? Dobivam odgovor sekundu poslije kad se nekoliko baklji udalji od kuće u smjeru skeleta kitova. Kroz trepereći plamen vidim kako netko podiže čekić pa potom njime zadaje udarac skeletu orke. Spojen ljepilom i čavlima, visi s postolja kako bi ostavljao dojam velikog sisavca koji se brzo i otmjeno kreće oceanom. Stup se slomi pod snagom udarca i skelet padne na tlo. Još jedan zamah i rep se razbije u dva dijela. Još jedan, i peraja je razmrskana. Netko drugi ima sprej i baca se na posao odabravši dugu šiljatu lubanju plavetnoga kita. Treći vandal podigne harpun i zavitla ga prema kući. Ne bi ušao u prvi tim, ali ubrzo drugi slijede njegov primjer te koplja počinju letjeti u našem smjeru. Čujemo kako nekoliko njih pogađa zidove. Odostraga bacaju manje komade kostiju preko živice kako bi završili na plaži desetak metara niže. »Uništavaju sve.« S telefonom u ruci, Catrin je širom otvorila oči od očaja. Dok groblje kitova kod nekih izaziva osjećaj duboke nelagode, svakako kod mene, za nju je to dio naslijeđa, dio povijesti otoka. »Izlazim«, kaže mi. »Jebeno nećeš.« Zgrabim je jednom rukom, a drugom uzmem telefon i palcem nazovem policiju. Dok čekam, cijeli skelet orke bacaju s ruba litice, a mnoštvo se nakon toga okrene dupinima. Catrin se trese kraj mene, nisam siguran koliko dugo ću je moći zadržati. Dok objašnjavam situaciju dežurnom časniku u policijskoj postaji, ljudi vani počinju podizati razbacane harpune i baciti ih na kuću. Čujem kako se razbija još jedan prozor. Policijskom vozilu trebat će petnaest, dvadeset minuta da stigne ovamo. Zbog blokade ceste vani, moglo bi potrajati i dvostruko više. »Svi ovi ljudi misle da sam otela Petera.« Primijetim da nije rekla ubila Petera.
»Nije riječ samo o Peteru.« Mrzim što to moram reći, ali mora shvatiti s čime ovdje ima posla. »Nego? Dupinima? Znam da se to nikome nije svidjelo, ali ljudi ovdje razumiju da je to bilo potrebno.« Odgurnem je bliže vratima dok vani i dalje praskaju petarde, a sve glasniji povici ohrabrenja prate bacanje kostiju i memorabilija za kitolov s vrha litice. »Dvojici dječaka koja su nestala prije Archieja i Petera?. Dvojici lokalnih dječaka?« Zuri u mene, prestrašena, nesigurna. »Jimmyju i Fredu?« »Ljudi su primijetili da silno sliče na Neda i Kita. Prvi je nestao vrlo brzo nakon što su dječaci poginuli. Ljudi ne razmišljaju logično, Cat. Djeca su počela nestajati, a kad su ljudi dovoljno prestrašeni, počinju se međusobno napadati.« Queenie dolje počne lajati. Isteklo nam je vrijeme. Znaju da smo ovdje. »Opet ih nazovi«, kažem joj i krenem prema stubištu. »Reci policiji da se jebeno požuri.« Još povika izvana. Nešto udari u prozor. Nije se razbio, ali samo je pitanje vremena. »Ne možeš samo tako izaći.« »Policija će stići za deset minuta. Uplest ću ih u razgovor.« Ona me pokuša zadržati, no imam gravitaciju i trideset kilograma više na svojoj strani. Kažem joj da nazove policiju i potom me pričeka u stražnjem dijelu kuće. Dugim koracima prijeđem kuhinju dok mi snažno lupa srce. Nitko se ne voli naslijepo izložiti opasnoj situaciji, a ja nemam pojma tko je vani i što planiraju. No znam da moram djelovati brzo, iznenaditi ih. Otvorim vrata, koraknem ispod sigurnosnog svjetla te zatvorim i zaključam vrata za sobom. Ključ spremim u džep. Onaj tko mi ga pokuša uzeti, morat će biti silno hrabar. »Što želite, momci?« Pitanje je dovoljno pristojno. Ton moga glasa govori da je bolje da se ne zafrkavaju sa mnom. Zapravo sam se usrao od straha, no ako to otkriju, svemu je kraj.
Jedna baklja mi osvijetli lice. Pa druga. Dovraga! »Želimo razgovarati s tvojom djevojkom. Dovedi je.« Ženski glas, prilično sam siguran da nije otočanka. Razvučen akcent, umjesto mekanog, gotovo zapadnoengleskog načina nerazgovijetnog izgovora karakterističnog za većinu otočana. Okrenem glavu u jednu stranu. Ako propadnu diplomatski pregovori, moram znati što slijedi. Ako je policija odmah krenula, u najboljem slučaju joj treba još deset minuta. Zasad sam sam. »Tko želi razgovarati S njom? I makni mi tu jebenu baklju s lica ili ću ti je nabiti u dupe!« Uslijede uzvici negodovanja koji su sve bliži, no baklja je nestala. Sad opet mogu vidjeti što je ispred mene. Ugledam obrise između preostalih skulptura na groblju kitova. Odrasle osobe umotane u debele kapute zbog hladnoće. Lica djelomično prekrivena kapama i šalovima. Anonimni. Čujem kako stižu automobili, ali to još ne može biti policija. »Znam li nekoga među vama ili ste svi s kruzera? Ako jeste, bolje je da dvaput razmislite prije nego što se nađete u sukobu za zakonom ovdje. Brod neće čekati dok vas puste uz jamčevinu.« Tišina. Osjetim da sam u prednosti. »Platit ćete tisuću funti po glavi za let kući. Sumnjam da će vam to pokriti putno osiguranje.« »Nitko se neće naći u sukobu sa zakonom.« Istupi muškarac. Velik, no ne i moje visine, podebeo. Nije s kruzera. Prilično sam siguran da je to otac Jimmyja Browna. »Samo želimo razgovarati s njom.« »Cijeli je dan razgovarala s policijom. To je njihov posao. Vratite se kućama.« Jedna žena velikim koracima krene prema meni, progura se kraj muškarca. Slijedi je druga. Ne poznajem nijednu. Posve mi se približi. U četrdesetima, s ogrubjelom kožom i borama oko usta koji ukazuju na pijanicu. Osjetim alkohol. Ovo je zamršenije. Muškarac bi bio na oprezu sa mnom za razliku od žene. Uvjerila bi se da se neću usuditi dotaknuti je. Bila bi u pravu. Ne pred toliko svjedoka, osobito zato što sam prilično siguran da iza mnoštva, premda se zasad drži povučeno, vidim blijedo svjetlo kamere. Ona jebena televizijska ekipa slijedila je svjetinu ovamo.
Žena stoji samo nekoliko centimetara daleko od mene, pokušava me zastrašiti blizinom. »Nestalo je dvogodišnje dijete.« Uperi kažiprst prema mom licu. »Četvero djece nestalo je u posljednje tri godine. Je li vas imalo briga?« »Dovedi je ovamo!« Dio ljudi ponovno krene naprijed. To nisu samo posjetitelji. Mještani oklijevaju, ali tu su. Svakako obitelj Brown, vjerojatno jedno ili dvoje iz obitelji Harper. Iza uništene lubanje plavetnoga kita, ugledam crne i bijele pramenove Bob-Catine kose. Ostalo je previše vremena do dolaska policije. Ovi ljudi su prestrašeni. Njihova djeca tajanstveno nestaju, osjećaju se bespomoćnima. Ohrabreni alkoholom i poduprijeti brojnošću, pronašli su način da izbace svoje frustracije. Ni u ludilu neće dobiti ključ od mene, ali već su razbili više od jednog prozora. Mogu ući. »Želite razgovarati s Catrin?« Pogledam iznad ženine glave u muškarca za kojeg sam prilično siguran da je otac Archieja Westa. »Sa ženom koja je, uzgred budi rečeno, pronašla vašeg sina. Sa ženom koja ga je vratila majci prije nepunih dvadeset i četiri sata? Zar je sve ovo zbog nje?« On je dovoljno pristojan da se posrami, no drugi i dalje osjećaju snagu anonimnosti. Nekolicina djece iz pozadine čak počne pjevati pjesmu Queena, onu o ženi koju zovu Killer Queen. Podignem obje ruke. »U redu, pobijedili ste. Idem po nju.« To ih iznenadi. Prestanu s glupim pjevanjem, no nastave se približavati. »Dajte mi dvije minute. No izaći će samo kako bi razgovarala. Ona je žena koja nije napravila ništa pogrešno. Imala je vraški težak dan i vi ćete se prema njoj ophoditi s poštovanjem.« Gobby Cow progura se do mene dok krećem prema vratima. »Što kažeš na to da odem s tobom?« kaže ona. Sagnem se, govorim joj izravno u lice kako bi me samo ona mogla čuti. »Što kažeš na to da ti slomim taj ružni nos?« Uspravim se. »Dvije
minute«, viknem dok otključavam pa otvaram vrata. »I nitko je neće ozlijediti jer će inače imati posla sa mnom.« Kliznem unutra i okrenem ključ. Catrin čeka u hodniku. Pogleda pokraj mene u stražnja vrata. »Razgovarat ću s njima. Nije me strah.« »Aha, ali mene jest.« Odvučem je kroz kuću do mjesta gdje se prema mom sjećanju nalazi praonica. Perilice, sušila uredno poredana uza zid. I veliki prozor točno iznad sudopera koji gleda na zabačeni dio vrta. Seksao sam se s Catrin više puta u ovoj kući. Njezin suprug bio je udaljen samo dvadeset minuta vožnje. Isplanirao sam svoju rutu bijega prije više godina. »Ima ljudi i sa stražnje strane«, kaže bijesno dok otvaram prozor i penjem se na sudoper. »Sad su sigurno otišli naprijed i čekaju da se pojaviš.« Uz nešto poteškoća – možda sam deblji nego prije tri godine – izguram se i skliznem na tlo. Ispružim ruke kako bih joj pomogao da se spusti, no ona mi pruži Queenie. Sjajno. S psom ispod jedne ruke, pomažem Catrin drugom rukom. Vjetar će prekriti sve zvukove. Samo se nadam da će pas ostati tih. Kad smo svi troje vani, zaustavim se na trenutak kako bih se snašao. U malom smo ograđenom prostoru gdje Catrin drži kante za smeće. Ostavim prozor otvoren kako bi znali da smo izašli i kako, nadam se, neće biti u iskušenju da porazbijaju stvari u kući. Otvorim dvokrilna vrata i provirim. Ne vidim nikoga, no ionako mogu izaći na kraj s pokojom zaostalom lutalicom. Queenie predam Catrin, pa ih oboje odvučem uskom, popločanom stazom do dna vrta. Kad preskočimo ogradu, čeka nas otvoreni krajolik. No nestao je pokrov od oblaka, četverokotači bi nas lako mogli slijediti. Ponovno se začuje pjevanje ispred kuće. Čujem glasno lupanje po vratima, znam da više nemaju strpljenja, a mi smo stigli do ograde. Preskočim je, uzmem Queenie pa je spustim, te se nagnem kako bih podignuo Catrin.
Raketa zatutnji iznad naših glava ostavljajući trag, male šarene iskrice, dok ja povlačim Catrin. U Skyeinoj posuđenoj odjeći nije baš opremljena za pješačenje tresetištem, no ne smijemo stati. Osjetivši promjenu raspoloženja iza nas, bacim letimičan pogled te ugledam nasumični ples baklji. Iznad vjetra mogu čuti povike frustracije. »Pretpostavljam da znaju da smo otišli.« Catrin je već zadihana. Prije tri godine bila je u sjajnoj formi. Sad nisam siguran hoće li moći svladati šest kilometara pješačenja u mraku. No nosio sam i teže terete falklandskim krajem usred noći. Baklja padne točno ispred mene, a slijedi je odgovarajući uzvik iza mene. Otkrili su nas. Ponovno ubrzam, no ono što Catrin ima na nogama nisu tenisice. Pokušava držati korak sa mnom dok iza nas mogu čuti tutnjanje četverokotača. U lošoj smo situaciji. Uz moralnu prednost koju smo imali, možda smo ih mogli svladati kraj kuće. Sad smo postali plijen koji lovi rulja. Sasvim druga priča. Opcije? Sakriti se? Okrenuti se i suočiti se s njima? Izubijati jednoga tako strašno da se ostali povuku? Naglo donijevši odluku, mijenjam smjer i krenem prema cesti. »Imaju aute. Ne možemo im pobjeći cestom.« »Ni nećemo. Prijeći ćemo je.« Čekam prigovor. Čekam da Catrin shvati što se nalazi s druge strane ceste i kaže da sam lud. Probijamo se kroz borovicu i borušnicu. Još ima oblaka iznad nas, svako toliko jedan prekrije mjesec i skrije nas u mraku. Svaki put kad se to dogodi, postoji mogućnost da im umaknemo, stoga ubrzam koliko mogu. Nije lako kretati se falklandskim krajem noću kad si pod pritiskom. Ima busena trave, rupa i jazbina, velikih močvarnih predjela, pa čak i rječica i jezerca gdje ih najmanje očekuješ. I stijena, duboko ukopanih u do, niskih, ali oštrih, opasnih poput zamki. Četverokotači su sve bliže. Okrenem se i vidim njihova svjetla. Idu ravno prema nama.
Napokon, cesta. Možemo ubrzati, čak i bez svjetla. No to mogu i momci koji nas love. Skrenem lijevo. I dalje čvrsto držim Catrin. Ostalo nam je četrdesetak metara uzbrdice, a ona sve teže diše. »Nisi u formi.« »Ti nisi normalan.« Stigli smo do ograde. Obično ne ulazim na polje na ovom mjestu, nisam pripremljen. »Vjeruješ mi?« upitam. Preko njezina ramena izbrojim svjetla triju četverokotača koji su nam za petama. »To je najmanje što mogu učiniti.« Osmjehnem se, bacim se na tlo i otkotrljam. Jakna mi zapne za bodljikavu žicu no uspijevam se osloboditi. Tlo je močvarno, no nemamo vremena potražiti bolje mjesto. Ona me slijedi, pa se provuče i Queenie. U minskom smo polju.
D
ržim se ograde dok se pokušavam orijentirati. Goli izdanak stijene nalazi se malo sjevernije od naše trenutačne pozicije. Kad stignemo do nje, možemo krenuti prema zapadu. Ovčja staza vodit će nas veći dio puta. Iza mene, Catrin opet nosi psa. »Piglet neće ništa aktivirati. Spusti je.« Žena još čvršće stisne psa. Zaustavim se i okrenem. »Cat, polje je puno ovaca. Prelagane su kako bi aktivirale mine, pa i ona. Samo pazi da ih ne počne loviti jer bismo svi mogli poginuti od metka.« To je samo djelomično šala. Minsko polje unajmio je Chase Wentfield, lokalni farmer koji ne tolerira pse koji gnjave njegovu stoku. Svjetla nas i dalje slijede i kreću se brže od nas s druge strane ograde. Stigli smo do stijene. Izvučem kompas kako bih bio siguran. Obično to ne činim, i ne znam imamo li vremena za to, no osjećam da je Catrin još uvijek prilično nervozna. »Ovamo«, kažem. »Ostani točno iza mene. I spusti toga vražjeg psa.« Potrčim ovčjom stazom. Catrin je tako blizu da se gotovo spotiče o moje pete, no to je dobro. Moramo nestati u tami prije nego što nas sustignu svjetla jer bi ti ludi gadovi mogli doći u iskušenje da nas slijede. Okrenem se nakon sto metara. Svjetla su još uvijek ondje, osvjetljavaju polje, ali četverokotači ne mogu ovamo. Čini se da nas nitko ne slijedi pješice. Povučem Catrin prema dolje. Nakon nekoliko minuta pogledom pratimo kako se četverokotači okreću i vraćaju nizbrdo. »Volim kad se plan ostvari«, kažem. »Sjajno.« Ona i dalje stišće Piglet uza se. »Mala je cijena pritom izgubiti pokoji ud.«
Ustanem i krenem, a ona me slijedi poput malog slona koji juri za svojom mamom. »Možda bismo se trebali razdvojiti«, kažem. »Ako stanem na jednu, izbjegla bi veće ozljede.« »Jako smiješno. Hoćeš li mi reći kako ovo uspijevaš?« »Imam kartu.« Ona promisli o tome na tren. »Imaš kartu? Velike površine otoka nedostupne su više od deset godina jer nitko ne želi odletjeti u zrak, a ti imaš jebenu kartu? Jesi li rekao ikome?« »Nitko nije pitao.« Okrenem se. Ništa osim mraka iza nas. I Catrin se zaustavila. Poznat mi je taj pogled. Da ne drži Queenie, rukama bi se podbočila o bokove. »Naravno da ljudi znaju da je imam. Odnosno, vojska zna. Problem je što je nepouzdana. Uzeo sam je od argentinskog zatvorenika pred kraj rata. Njegov vod postavio je mine, točno je znao gdje su. Britanska vlada želi sama obaviti razminiranje, i dok ne nabavi sredstva, imamo minsko polje.« Ogledava se. Gleda teško prohodan, neravan teren, razbacane stijene, jezovite bijele obrise u daljini, vjerojatno ovce. »Koliko ih ima?« »Sto i četrdeset.« »Zezaš me. A ti znaš gdje se svaka od njih nalazi?« »Bože, ne. Samo znam da je ova staza sigurna.« Uhvati me za ruku i osvrne se. »Otišli su. Odustali su. Možemo se vratiti na cestu.« Prošlo je mnogo vremena otkad me Catrin držala za ruku. Shvatim da se trese, i to ne samo od straha da će odletjeti u zrak. Otkopčam jaknu i skinem je. Dok je umatam imam priliku privući je k sebi, napraviti nešto što sam obožavao. Uguram prste iza njezinog vrata i izvučem kosu. Sjeća se. Vidim to u njezinim očima, prema blagom trzaju dok joj moji prsti dodiruju vrat. »Ne mogu vjerovati da mi se upucavaš usred minskog polja«, promrmlja. Jedino što želim je poljubiti je. Gledajući lice koje nije više od sjene, imam osjećaj da se nešto mijenja. Prvi put nakon više godina osjećam nešto nalik na nadu.
»Idemo.« Opet smo u pokretu. Nakon nekoliko koraka i dalje se držimo za ruke. »Sve ovo vrijeme mislila sam da igraš neku iskrivljenu verziju ruskog ruleta ulazeći ovamo. Mislila sam da si ozbiljno poremećen. Mogao si mi reći da imaš kartu.« Nisam imao pojma da je Catrin znala da ulazim na minsko polje. »Špijunirala si me?« »Nemoj si laskati.« Nastavimo. Queenie, koja je napokon opet na zemlji, osjeti miris ovce, a ja je upozorim zarežavši. Pogleda me poput tvrdoglava djeteta. Iskesim zube. »Prestani je zastrašivati. Čekaj trenutak. Kako možeš biti siguran da je karta točna? Potrebna je samo jedna koju je zaboravio tvoj argentinski prijatelj da završiš kao hrana pticama.« »Zaboravio ih je zapravo nekoliko. Aktivirao sam jednu prošlog svibnja. Slomio sam nekoliko rebara kad sam sletio.« Ona se ukoči. »Stvarno nije smiješno.« »Stvarno se ne zezam.« Prestanem je mučiti. »Argentinci nisu bili dobri u postavljanju mina. Zakopali su ih preduboko i podcijenili učinak tresetne zemlje.« Dok hodamo, ispričam joj priču o noći nedugo nakon našeg slijetanja kad smo krenuli prema argentinskim obrambenim pozicijama u Goose Greenu. Napredovali smo s lijevog boka, u blizini plaže, preko terena za koji smo uskoro saznali da su ga minirali Argentinci. Jedan iz naše čete, osamnaestogodišnja budala iz Glasgowa, aktivirao je minu i odletio šest metara u zrak. Sletio je na močvarno do, ustao i nastavio trčati. Te noći eksplodiralo je nekoliko mina. Nijedan od naših momaka nije bio ozlijeđen. Barem ne od mina. »Argentinci su mislili da smo jebeni supermeni.« Prisjećam se toga uz osmijeh. Usred pakla oslobađanja Falklanda, čovjek mora iskoristiti svaku priliku za odušak. »Nedostajale su mi tvoje vojničke priče.«
Nastavim hodati. Ne mogu odgovoriti na to. Kad to napravim, razgovor će se nastaviti. Onda to više neće biti posljednja stvar koju mi je rekla. »Callume, što misliš da mu se dogodilo? Mislim na Rachelinoga malog sina.« Vraški dobro pitanje. Jedno na koje doista moramo pronaći odgovor. »Znamo da nije odveden cestom jer smo mi bili na cesti. Padaju mi na um samo dvije mogućnosti. Prva je da je netko s plaže prišao imanju i odveo ga brodom.« »To znači da može biti bilo gdje na otocima.« »Druga je da su došli iz vrištine.« »I odnijeli ga pješice?« »Mislio sam zapravo na četverokotač. Ili konja.« Odmah prihvati prijedlog. »Mnogi još uvijek drže konje kako bi se kretali vrištinom. I Rachel ih ima nekoliko.« »Da je tako, bilo bi tragova. Na tlu oko kuće, ako je bila riječ o četverokotaču ili konju. Ili na početku plaže, ako je bila riječ o brodu.« »Vjerojatno ih je bilo. No policija ih nije tražila jer je bila usredotočena na tebe.« »A kiša je sve isprala.« »Kad sam jučer otišao onamo, tim za uviđaj pronašao je otisak stopala. Ili su barem tako mislili. Veliki. Muški. Mislim da su ga uzeli prije kiše.« Šuti na trenutak, razmišlja. »I dalje ne mogu vjerovati da je netko s otoka«, kaže. »Svi žive ovdje već godinama. Ljudi ne postaju pedofili preko noći.« Tijekom godina ljudi su me često pitali zašto sam se vratimo ovamo nakon sukoba, zašto sam ostao tako dugo. Iskreno, vratio sam se zbog Catrin, premda je tad još nisam poznavao, i zbog ljudi sličnih njoj. Ono što volim kod ove žene kraj sebe, kod svih ljudi ovdje, njihova je nevinost. Ovaj je arhipelag poput mjehurića od sapunice, izoliran od ostatka svijeta, u njemu ljudi imaju priliku biti najbolji što mogu. Ovdje je kult pojedinca, tako uobičajen u zapadnjačkom svijetu,
većim dijelom nepoznanica. Ovdje ne postoji urođena bahatost. Nitko ovdje ne govori o »mojem vremenu«. Ovdje se život vrti oko teškog rada i znoja, kako u teškim uvjetima stvoriti najbolji mogući život i, što ih čini vrlo različitima, kako pomoći drugima na tom putu. Ovo je zajednica. Tim. Margaret Thatcher, koja je praktički postala svetac zaštitnik ovih otoka nakon što je riješila invaziju, govori o društvu kao redundantnoj stvari, o pojedincu kao kralju. Kad bi doista poznavala i razumjela ovo mjesto, nikad ne bi izgovorila takvu gomilu gluposti. Izuzevši sukob – čak su se i tad osvajački Argentinci ponijeli prilično pristojno prema otočanima – Kelperi nemaju iskustva s onim najgorim što je ljudska vrsta sposobna učiniti. Ne znaju da stvaranje čudovišta može potrajati godinama. Nakon pola sata stižemo do kraja minskog polja, pa se provučemo ispod ograde. Catrin se vidno opusti. Ja se smrzavam. No skratili smo naše putovanje gotova za dva kilometra, i ubrzo stižemo do potoka koji nas direktno vodi do moje kuće. »Je li ovo budi sjećanja?« I dalje se trudi držati korak, no vjetar je leden i ja ne mogu usporiti. Čini se da i Queenie šepa kraj mojih nogu. Pitam se hoću li nositi obje do kraja večeri. »Kako si to ono bio nazvao, vučenje?« »Gospođo, isperite usta sapunom. Slabići su se vukli. Mi smo marširali.« »Dvije riječi za točno istu stvar.« »Gluposti«, kažem, iako je tehnički u pravu. Vučenje je mornarički pojam. Oduvijek postoji zdravo rivalstvo između mornarice i padobranaca. Osjećali smo veliko poštovanje prema njima, ali to je sve. Kad je Stanley bio ponovno osvojen, glavešine su htjele da mornarica podigne zastavu na otocima. Iz simboličkih razloga, što god to značilo. Što se nas ticalo, glupani su ga bili izgubili, a nama nije padalo na pamet popustiti. Mi smo bili prvi bataljun koji se iskrcao, prvi koji je potukao Argentince, i čvrsto smo bili odlučili prvi ući u Port Stanley. I jesmo.
»Marširanje uključuje veće naprtnjače i nekoliko kilometara na sat veću brzinu«, kažem joj, i ne namjeravam raspravljati o tome. »Dečki se vuku, muškarci marširaju.« Zadnja ograda, kratak put nizbrdo i mogu vidjeti kuću. Catrin glasno izdahne kraj mene. »Zvuči li suludo ako se nadam toploj vodi?« Odjednom zamislim Catrin u kadi, njezinu ružičastu kožu usred pare, i kažem samom sebi da usporim. Postigli samo napredak, no ostao je vraški dug put pred nama. »Vjerojatno mogu obećati i kuhanu večeru, iako će možda biti iz mikrovalne.« Njezin je glas tiši, ozbiljniji kad ponovno progovori. »Cal, misliš li da Rachel misli da sam ja kriva?« Zapravo nemam pojma. Nikad nisam uspio upoznati Rachel dovoljno dobro; kad se sretnemo držimo se društvenih konvencija. »Poznaje te duže nego ja. Ako ja znam da nisi, sigurno zna i ona.« »Ali ne znaš. A ne zna ni ona. Možda se nadaš, čak i vjeruješ u to, ali ne znaš.« Usporila je, gotovo se više ne miče. U redu, ali ona i dalje ima moj kaput, a noć nije ništa toplija. »Poznajem te«, kažem. »Poznavao si me prije tri godine. Znao si me nekoć. Sad sam posve drukčija.« »Ljudi se toliko ne mijenjaju.« Govorim joj ono u što moram vjerovati: da je u svom srcu Catrin i dalje ista žena. »Bez obzira na to što su proživjeli, duboko u nutrini ostaju isti.« »Mislim da oboje znamo da to nije istina.« Gotovo smo stigli kući. Znam čemu se nadam, a to nije topla voda i topao obrok. Govorim sebi da ne smijem vršiti pritisak na nju. A onda napravim upravo suprotno. Izvršim pritisak na nju. Zaustavim se i pogledam je. Stojimo zajedno na uskoj stazi. »Sinoć sam razgovarao s Benom. Zna za nas. Jesi li mu ti rekla?« Lice joj se smrači kad spomenem Bena. Zapravo želim da kaže da mu je rekla. Sam Bog zna koliko sam je puta molio da to učini. Kad nemaš ništa, male pobjede znače mnogo.
Ona točno zna što želim da kaže, no ona je žena koja nikad ne laže. »Nisam. Rekla mu je Rachel.« »Ti si rekla Rachel?« Uvijek je inzistirala da Rachel ne zna. Ne može me pogledati u oči. Osjetim da će mi to nerado reći, čak i danas. »Ne, nisam joj rekla. Otkrila je. Jedanput nas je vidjela zajedno. Mi smo, pa, mislim da je bilo vrlo jasno što radimo.« Čekam na još pojedinosti. Ne mogu se sjetiti situacije u kojoj nas je Rachel mogla vidjeti. Bili smo prilično oprezni. »Zato je bila u kući tog dana, kad je ostavila dječake u autu.« Catrin sad govori tlu pred svojim stopalima. »Došla je skoro sat vremena prije nego što smo se dogovorile. Otišla se naći s Benom i rekla mu za nas. Moja najbolja prijateljica bila je u mojoj kući, pokušala raskinuti moj brak, uništiti moju obitelj kad su poginuli moji sinovi. Možda bih oprostila nesreću, trenutak nepažnje. No ne i to.« Sranje. Ne znam što da pitam prvo. Je li joj to rekao Ben? Zašto bi Rachel htjela toliko povrijediti Catrin? Zašto ništa od toga nije isplivalo tijekom istrage o smrti dječaka? No postavim najmanje važno i najsebičnije pitanje koje mogu zamisliti. »Jesi li mu ikad namjeravala reći?« Ne dobijem šamar koji sam vjerojatno zaslužio. Dugo vremena ne dobijem ništa. Zatim uslijedi: »Bilo me strah. Ben je bio tako – pouzdan. Jako sam te voljela, ali bio si tako nepredvidljiv. Nisam imala pojma mogu li se osloniti na tebe, a morala sam razmišljati o dvoje djece.« O, drago mi je što je to spomenula. »Troje djece. Morala si razmišljati o troje djece.« Uzmakne, pokuša me zaobići. Posegnem za njom, no ona je već izvan mog dosega. »Je li bilo moje?« viknem za njom dok odlazi dugim koracima. Znam da mi neće reći. Barem ne sad. Ipak, lopta je bačena. Sad je red na njoj. Nastavimo, skoro smo stigli. »Cal, moram te pitati nešto u vezi s kompjutorom.« »Trebao bih ti moći pomoći.« Malo se durim.
»Moram izbrisati neke dokumente. Ako otvorim upravljanje datotekama i izbrišem sve, jesu li nestali zauvijek ili se još uvijek nalaze negdje na tvrdom disku?« Pitaj me nešto teško. »I dalje su ondje. Mogu ih posve izbrisati za tebe, ako je to važno.« »Možeš li mi reći kako da to napravim?« Dok se počinjem pitati kamo sve ovo vodi, stižemo do posljednjega grebena, tik do kuće. »Ako se radi o tvom kućnom kompjutoru, možda ćeš morati pričekati. Nije bio u tvojoj spavaćoj sobi. Vjerojatno su ga uzeli zbog istrage.« Zaustavi se. Tog trenutka ugledam dva policijska vozila ispred moje kuće. I ja se zaustavim. Ona se okrene, ne sviđa mi se što vidim na njezinu licu. Skine moj kaput i pruži mi ga. »Hvala«, kaže. »Ne samo za kaput.« Vidjeli su nas. Stopford izlazi iz jednog automobila s Joshom Savidgeom. Skye je u drugom s još dva časnika. Krenu prema nama. »Bolje ikad nego nikad.« Osjetim potrebu pretvarati se da nije velika stvar što nas čeka policija uzimajući u obzir ono što smo ostavili za sobom kod Catrinine kuće. »Bila sam u krivu«, kaže. »Ben nije pouzdan. Ti si bio tu za mene, nikad nisi odustao. Oprosti.« Osmijeh. Samo na sekundu, ali stvaran je. Potom iščezne. »Callume, nemoj napraviti ništa glupo. Više me ne možeš štititi. Nemoj se dovesti u neprilike.« »Cat, to su gluposti. Vjerojatno su došli kako bi bili sigurni da smo dobro.« »Pazi na Queenie, molim te. Mislim da će je uzeti Ben, no dok on nešto ne smisli, obećaj mi da ćeš paziti na nju.« »Ne mogu ništa napraviti. Nemaju dokaza.« »O, imaju dovoljno. Više nego dovoljno.« Krene naprijed. Ispružim ruku kako bih je zaustavio, no ona je nježno odgurne.
»Stvarno mi je žao, Callume«, kaže mi. Potom nastavi. Dok noć postaje sve hladnija, ostajem stajati na mjestu. Gledam je kako izravno prilazi policiji. Gledam je kako pruža ruke zbog lisičina, vidim kako sluša bez pogovora dok je ponovno uhićuju. Zatim gledam kako je odvode. * Queenie je ozbiljno uznemirena. Grebe po vratima, cvili, trči s jednoga kraja kuće na drugi. Nisam siguran želim li vikati na nju ili joj se pridružiti, pa počnem i sam šetati prostorijom. Catrin je željela da obrišem nešto na njezinom kompjutoru. Ne, htjela je da joj pokažem kako da to napravi. Policija ima njezin kompjutor. Vidjeli su ono što nije htjela da ja vidim. Zna da su to vidjeli, pa je otišla s njima bez pogovora. Catrinin kompjutor je samostalan model. Nema kabel koji bi ga povezivao s modemom. Ni modem. Nije mogla slati e-mailove ili posjetiti web-stranice. Rabila ga je za pohranjivanje informacija. To znači da ne postoji način da se izravno priključim na njega. Kako bi prenosila informacije, morala ih je prvo snimiti na disk pa potom prebaciti na drugi kompjutor. Ako je to već napravljeno, mogu ga pokupiti u policijskoj postaji. Nakon nekoliko minuta opet sam u sustavu policije, ali ne pronalazim ništa. Ustanem, zapalim vatru, nasilu pojedem, nahranim Queenie, pa pokušam ponovno. Ništa. Nastavim pokušavati. Naposljetku, sat prije svitanja, uspijevam. Preuzete su i snimljene sve njezine datoteke, ali jedna je nekoliko puta bila otvorena i pročitana u posljednjih nekoliko sati. Otvorim je, i pronađem dnevnik. Nisam imao pojma da piše dnevnik. Možda ga nije pisala kad smo nas dvoje bili zajedno. Počela ga je pisati gotovo prije tri godine. U drugim okolnostima ne bi mi palo na um povrijediti Catrininu privatnost. No svi koji su povezani s otočnom policijom sigurno već znaju sadržaj dokumenta. Krenem čitati. Završim kad se sunce počne pojavljivati na istočnom obzoru.
Subota, 5. studenog
U
našim glavama postoji mehanizam koji djeluje kao neka vrsta filtra kad nam se dogode doista strašne stvari. Ublažavajući snagu udarca, propušta loše vijesti postupno, korak po korak, kako bismo izašli nakraj prije nego što nam naredi da stanemo i uzmemo stanku. Nakon čitanja Catrininog dnevnika, trudim se shvatiti ga, dati svemu smisao. Omamljen sam prvih sat vremena. Catrin je pisala dnevnik. Toliko znam. Počeo je kao zapisnik tuge, izraz čuđenja da netko može nastaviti živjeti s toliko boli. Probavljam to dok lutam od sobe do sobe, dok izlazim van kako bih osjetio bol na hladnom zraku. Catrin je pisala dnevnik i u njemu zabilježila očit prijelaz od tuge, strahovita bijesa do hladne, beskrajne odlučnosti da se osveti. Čitajući Catrinin dnevnik, otkrio sam ženu za koju nisam znao da postoji. Ženu čija je bol bila tako velika da je bila spremna postati čudovište radije nego nastaviti živjeti. Mislio sam da me više ništa ne može šokirati. Gledao sam kako granate dižu u zrak moje prijatelje u noćima kad mi je bilo tako hladno da sam bio u iskušenju položiti ruke u njihove razmrskane utrobe kako bih se utoplio. Gledao sam tamnopute dječake kako trče bojištima u potrazi za svojim izgubljenim udovima. Gledao sam muškarce veće od mene kako jecaju za svojim majkama dok su umirali sami u hladnoći na drugom kraju planeta. Mislio sam da je nemoguće šokirati me. Kako sam bio u krivu. Posve me iznenadi kucanje na vratima.
Vratila se. Sve ovo bila je pogreška. Dnevnik je bio besmisleno, lažno, iskrivljeno djelo fikcije. Odjurim do vrata i otvorim. Na mom pragu nije Catrin. Nego Rachel.
Z
audara kao podložak za pivo u Globeu nekoliko sati nakon zvižduka za kraj nogometne utakmice. Mrlje od maskare ispod očiju otkrivaju da se danima nije umila ni pogledala u zrcalu. »Moram razgovarati s tobom.« Ne gleda me izravno u oči. Pomaknem se kako bih je pustio unutra, no na oprezu sam. Nemam pojma zašto bi Rachel došla ovamo. Ona i ja jedva se poznajemo. Catrin je često govorila o njoj, no nije htjela da zajedno provodimo vrijeme. »Shvatit će«, znala mi je govoriti. »Ako nas vidi zajedno, odmah će shvatiti.« »Zar bi to bilo tako strašno?« Za razliku od Catrin, nikad nisam htio našu vezu držati u tajnosti. Želio sam da svi znaju. Želio sam viknuti svijetu da je ona moja. Isuse, tetovirao bih joj »vlasništvo Calluma Murrayja« na čelo da sam mogao. »Nije fer nametati joj tajnu.« Catrin se nije ni pretvarala da razmišlja o tome. »Ona i Sander su moji i Benovi prijatelji. Stavila bih je u vrlo težak položaj.« Tajna je ostala tajnom, a Catrin, koja je sve dijelila sa svojom najboljom prijateljicom, sad je imala nešto što ne može podijeliti. No izgleda da je Catrin imala više tajni nego što smo nas dvoje bili svjesni. Nakon što se maknula s vjetra, Rachel se protrese poput psa koji nakon kiše dovodi krzno u red. Smatraju je jednom od najljepših žena na otocima, no ja je nikad nisam doživljavao takvom. Čak i prije nego što je zabrinutost za sina njezino lice lišila života, ona je za moj ukus uvijek bila previše umiljata, previše plavokosa. Crni korijeni proviruju joj sad kroz kosu, a njezine toliko poznate plave oči su zakrvavljene.
»Ponovno su uhitili Catrin.« Nije prikladno odjevena za ovo vrijeme. U jahaćim je hlačama i majici dugih rukava. Odjeća joj je preuska, napinje se na tijelu, naborana je na pogrešnim mjestima. Čizme do koljena. Bez kaputa. »Policija je pronašla dnevnik na njezinom kompjutoru. Ljudi govore da je jednakovrijedan priznanju, Callume. Da je priznala da je ubila Petera.« Isuse, zar povjerljivost ne znači ništa ovim ljudima? Rachel opazi nešto na mom licu i nervozno uzmakne. »Znao si, zar ne? Kako si znao?« Ne treba mi ovo. Ne mogu se sad baviti ucviljenim, histeričnim majkama, i sam sam previše histeričan. »Catrin je bila ovdje kad je policija došla po nju. Prije nekoliko sati. Rachel, trebala bi biti sa svojom obitelji. Dopusti da te odvezem kući.« Okrenem se prema vratima, namjeravam ih otvoriti kako bih je izveo van i osjetim miris konja. Sigurno je dojahala ovamo. Ponovno napravi korak unatrag, ispruži ruku kako bi se obranila. »Moram ga pročitati«, kaže. »Inače neću povjerovati u to. Catrin to ne bi napravila.« Siguran sam da bih dao sve da vratim tu sigurnost, to povjerenje u Catrin. No pročitao sam dnevnik. A sad to želi i ova žena. Ne smijem to dopustiti. »Rachel, sljedećih nekoliko dana širit će se svakojake glasine. Ne bi trebala obraćati pozornost na njih. Ako postoji dnevnik, pojavit će se tijekom suđenja.« »To može potrajati mjesecima. Ja moram znati sada.« Ne mičem se od vrata. Njezino lice blijedi, oči joj se pune suzama. »Ja sam njegova majka, Callume. Moram znati što mu se dogodilo. Ne mogu podnijeti da svi u policijskoj postaji znaju pojedinosti, a ja ne.« »Rach.« Ni ne promislivši, upotrijebim Catrinino ime za nju. »Ne znam što misliš da mogu učiniti...« »Možeš ga pronaći.« Korakne naprijed, ispruži ruku kao da me želi dotaknuti, ali se ne usudi. »Njezin je kompjutor u policijskoj postaji.
Sigurno su kopirali dokumente, a ti im možeš pristupiti. Ne postoji ništa što ti ne znaš o kompjutorima.« Počnem odmahivati glavom. »Znam više o tebi nego što misliš. Znam za vas dvoje. Znala sam od početka. Nikad nije mogla ništa sakriti od mene.« »Rachel, nisam siguran na što misliš, ali...« »Bilo je očito. Fizički bi se promijenila kad bi se spomenulo tvoje ime. Uspravila bi se, prestala raditi ono što je dotad radila kako joj ne bi promakla nijedna riječ. Praktički sam mogla vidjeti kako napinje uši.« »Moram te odvesti kući.« Osvrćem se kako bih otkrio nešto što bih mogao podignuti, kako bih dao do znanja da je njezino vrijeme isteklo. Ta žena nije donijela ni kaput, ni torbu, ništa. Ne mogu napraviti ništa osim otvoriti vrata i ispratiti je. »Češće je spominjala tebe nego što je pričala o suprugu. Iskoristila bi svaku izliku da ubaci tvoje ime u razgovor. Vidjela sam joj oči kad te je gledala. Catrin nije znala skrivati tajnu. Svakako nije znala lagati. Znala sam kad je bila s tobom, i znala sam kad je ne bi nazvao nekoliko dana.« Ne, ne mogu se baviti ovime, ne sad. Žao mi je ove žene, ali i moj svijet je uzdrman. »Uzrujana si. Morala bi biti sa svojim si... s Chrisom i Michaelom. Pitat će se gdje si.« »Nisam rekla ništa.« Čini se da sad ona mene pokušava umiriti. »Nikad ne bih ništa rekla. Čekala sam da ona kaže meni.« Nije rekla ništa Catrin, ali rekla je Catrininom suprugu? Moram ovo zaustaviti, izvući je odavde. »Rachel, nisi imala što reći. Pogrešno si zaključila.« »Znam da Bena nikad nije voljela onoliko koliko je voljela tebe. Nisam sigurna da ga je ikad voljela, no kad si se ti pojavio, među njima je bilo gotovo.« Ova je žena pametnija od Catrin. Ili možda samo bolje manipulira. Catrin se nikad ne bi dodvoravala ili laskala kako bi dobila ono što želi. Pitala bi, izravno. Ako ne bi uspjela, uvjeravala bi, rabila jasne argumente. Catrin je argumentirala poput muškarca. Nikad joj ne bi palo
na um iskorištavati nečiju slabost, kako to upravo radi Rachel. A Rachel laže. To su male laži, ali ipak su laži. Ako je Catrin govorila istinu – a znam da je to uvijek činila – onda nas je Rachel uhvatila in flagranti. »Idem nazvati tvoje roditelje.« Zaobiđem je i krenem prema telefonu na stolu. Velika greška. Ona me naravno slijedi, a Catrinin dnevnik još uvijek je otvoren na mom kompjutoru. Sve što Rachel mora napraviti je pomaknuti miš, i dokument će se pojaviti. Naglo skrenem i stanem između stola i gošće. »Rachel, ne znaš što tražiš od mene. Što god da je Catrin napisala ili nije napisala u tom dnevniku, to nije nešto što bi željela pročitati.« Ne odustaje. Shvatim da ova žena sigurno neće odustati. »Naravno da ne želim. Ne želim da se Bob Stopford danas pojavi u mojoj kući, posjedne me i kaže mi kako mu je jako žao i kako su pronašli tijelo mog sina. Ali znam da će se to dogoditi jer mu je Catrinin dnevnik otkrio gdje je Peter. Ne želim sljedećih šest mjeseci izbjegavati čitati novine jer će u njima biti sve pojedinosti o tome kako ga je ubila. Ne želim reći Chrisu i Michaelu da se njihov mali brat više nikad neće vratiti kući. Ne želim dočekati let svog supruga i reći mu da sam dopustila da njegovo dijete ubije luđakinja koja je nekoć bila moja prijateljica. No morat ću napraviti sve to. No ako se sama uvjerim, ako pročitam njezine riječi, mogle bi mi se urezati u pamćenje, mogla bih početi izlaziti nakraj sa svime.« O, sranje, sranje na kvadrat, jebeno sranje. »Dođi i sjedni.« Dopusti mi da je odvedem u dnevni boravak. Queenie, savijena kao klupko na tepihu, otvori oči i trzne se. Polako se digne ne skidajući pogled s Rachel. Gurnem Rachel u naslonjač kraj vatre i oboma nalijem piće. Potom sjednem kraj nje i pogledam je izravno u oči. Ne postoji jednostavan način za ovo. »Rachel, stvarno mi je žao, ali mislim da bi Peter mogao biti mrtav.«
Ona krikne, ispusti nešto između jauka i vriska. Podigne ruke prema ustima i čini se kao da će zagristi nešto ispred svog lica. Zažalim što sam započeo sve ovo, no znam da to sad moram privesti kraju. »Siguran sam da ga nije ozlijedila. Ili prestrašila. Ona nije okrutna. Siguran sam da se sve dogodilo jako brzo, no čini se da je mrtav. Tako mi je žao.« Rachel zatvori oči, počne se njihati naprijed-natrag. Govorila je samoj sebi da je sve bolje od neznanja, a sad otkriva da neznanje ima svoje prednosti. Potom me pogleda i odmahne glavom. »Ona to ne bi napravila. Znam to. Ne bi.« Muti mi se pred očima. Duboko udahnem i protrljam oči. Potom je u mom zagrljaju i zaista ne mogu reći tko od nas dvoje jeca. Ili tko od nas jeca glasnije. Umirivši se nakon nekoliko minuta, opazimo Queenie koja se uvukla između nas dvoje. »Već si pročitao dnevnik, zar ne?« šapne Rachel. »Ne bi ga trebala čitati«, kažem. »Trebala bi mi vjerovati da ništa dobro neće donijeti tvoje čitanje.« Odmakne se od mene. »A ipak moram. Je li na tvom kompjutoru?« Ovaj je put ne zaustavim. Podignem Queenie, krenem za njom i svi troje sjednemo za moj stol.
Dovoljno je teško pročitati prve dvije trećine. To su osobne misli žene koja jedva uspijeva funkcionirati, toliko je težak bio teret njezine tuge. Svima bi bilo mučno. Za dvoje ljudi koji su je voljeli, koji su vjerojatno bili izravno odgovorni za njezinu patnju, gotovo su nepodnošljive. Rachel me čvrsto drži za ruku dok čita prvu stranicu. Kad dovrši drugu, oslobodim se kako bih otišao po rolu kuhinjskog papira. Trebat će i meni. Vrativši se, ona mi se učini manjom. Izvana je ista kao što je bila kad sam otišao, i dalje zuri u ekran očima koje su zaboravile treptati; no iznutra je nestalo nešto bazično ljudsko. Sjednem, stavim kuhinjsku rolu između nas, pa nastavimo.
Dok drugi put čitam o duhovima malih dječaka koje Catrin vidi u kući, o glasovima koji je dozivaju van, na more, pomislim da bi se svaki imalo pristojniji odvjetnik pri obrani mogao pozvati na neuračunljivost. Čitam kako je njezin suprug blijedio pred njezinim očima, kako su njegove boje postajale sve prigušenije, kako je njegov glas postajao sve slabiji dok je nestajao iz njezina života. Ponovno pročitam njezinu odluku da ne započne nov život negdje drugdje nego da ostane na otoku. Ovdje na Falklandu, govori sebi, nikad je nitko neće pitati ima li djece. Nitko od nje neće zahtijevati da bude normalna. Ne spominje mene. Imam dovoljno velik ego da bih to primijetio. Kao da sam prestao postojati za Catrin onog dana kad nisam uspio spasiti njezinu djecu. Odlomke koje Rachel treba pročitati, riječi koje će osuditi njezinu nekadašnju prijateljicu kad se pročitaju na sudu, na samom su kraju. Catrin je 19. listopada ove godine napisala:
Ljudi su mi govorili da oprostim Rachel; da je to što se dogodilo bila nesreća za koju nitko nije kriv, da i ona pati. Govorili su da se samo praštanjem mogu izliječiti. Kao da je izlječenje uopće moguće. Ili poželjno. Ne mogu podnijeti pomisao na život bez svojih sinova. U ovom poluživotu koji mi je ostao, ovom postojanju u sjeni, oni su i dalje sa mnom. Ne mogu ih pustiti da odu. Rachel poskoči kad opazi vlastito ime na ekranu. Kao u tekstu pjesme She ain’t seen nothing yet.
Istina je da ne mrzim Rachel, ženu koju sam nekoć poznavala, jer ona za mene više nije žena. Ona u mojim očima više nije ljudsko biće, kao ni ja. Postala je događaj. Živuća nesreća. Rupa koja usisava i posljednji tračak svjetlosti oko mene. Ona je razlog zašto je svijet izgubio ravnotežu. Dok je ona ovdje, svijet je izvrnut, a svi mi s donje strane na rubu smo da padnemo u pakao. Više ne gledam u ženu pored sebe. Ne mogu.
Dio koji će bez sumnje postati poznat kao Catrinino priznanje napisan je u utorak, 1. studenog, dan nakon otmice Archieja Westa.
Nestalo je dijete. Ne zanima me tko je ili kako se to dogodilo. Ne zanima me hoće li ga pronaći danas ili za šest mjeseci nakon što ga ptice očiste sve do kosti. Ne zanima me nijedno živuće dijete, ali ne mogu iz glave izbaciti prizor njegove majke. Nestajala je pred mojim očima. Presavijala se prema unutra. Jednostavno nije mogla podnijeti osjećaj šoka i bespomoćnosti. Pomislila sam da izgleda kao ja. Tijekom puta kući vidjela sam svoje lice umjesto njezinoga. A potom, dok sam parkirala, vidjela sam Rachelino. »Dovoljno?« upitam jer bih vrlo rado stao na tom mjestu. Rachel odmahne glavom. Što bi bilo gore, pitam se – znati da ti je dijete mrtvo, da je umrlo
brzo i bezbolno, ili ne znati gdje je, s kim je ili koliko pati? Koliko sati neznanja, zamišljanja najgorega jedna žena može podnijeti prije nego što izgubi kontakt sa stvarnošću? Prije nego što počne patiti kao ja? Rachel rukama prekrije lice i opet počne jecati. Pustim je. Nisam lud da joj ponovno predložim da se zaustavimo. »Tri godine s ovime u sebi«, kaže naposljetku. »Može li gore?« »Bojim se da može.« »U redu, nastavimo.« »Rach...« »Nastavimo.«
Kao da je netko upalio svjetla, kao da je sve što je bilo u sjeni odjednom bilo jasno kao dan. Zašto ondje na gatu nije stajala Rachel i raspadala se? Patila kao što je patila ona jadna kučka. Zašto Rachel nije umirala iznutra, upravo sad, umjesto da leži u krevetu svog sina i uspavljuje njegovo toplo tijelo? Zašto ona nije zurila u krevet, hladan i prazan, i pitala se gdje je?
Dok se približavamo kraju, ne mogu iz glave izbaciti jedan prizor. Catrin stoji blijeda kao krpa kraj tijela velikoga bjelogrlog dupina, lice joj je poprskano krvlju, a iz pištolja u njezinoj ruci još uvijek izlazi dim. Vidim je kako tako stoji iznad tijela mrtvog djeteta, i znam da će zahvaljujući članku u Daily Mirroru uskoro i cijeli svijet to zamišljati. Zadnji zapis datiran je 3. studenog, u utorak, dan nakon nasukavanja kitova. Catrin ga je sigurno unijela nekoliko sati nakon što je Archieja Westa predala roditeljima. Svi su u suzama svjedočili tom susretu. Catrin je ostala nedirnuta njime.
Razmišljala sam jesam li sposobna ubiti. Mogu li živo stvorenje pogledati u oči i učiniti ono neopozivo, oduzeti mu život. Pretpostavljam da je odgovor jasan. Nije mi teško ubijati. Zapravo sam prilično dobra u tome. Danas je godišnjica smrti dječaka. Prošlo je točno tri godine otkad je Rachelin nemar uništio njihove živote i moj. Tri godine otkad sam počela kovati planove kako bih mogla ponovno uspostaviti ravnotežu. Veći dio vremena provela sam razmišljajući kako i kada ću ubiti Rachel. Sad se pitam hoće li to biti dovoljno? Hoću li možda napraviti korak dalje? Od mene nije ostalo ništa. Upravo sam oduzela stotinu sedamdeset i šest života. Što znači još jedan?
B
ez stvarne ideje kamo idem ili što ću napraviti kad stignem onamo, krenem prema gradu nakon što je odjahala Rachel. Catrin je potreban odvjetnik. Mogu nazvati tvrtku u Stanleyju i razgovarati s jednim od partnera koji bi je mogao zastupati, barem u početnoj fazi. Poslije ću morati pronaći stručnjaka za kazneno pravo koji će doputovati iz Britanije. Ni Catrin ni meni, na sreću, ne manjka novca. Mislim da se gospođa Marelica, koja je sad u grimiznoj boji, upravo ispred policijske postaje izravno obraća gledateljima, stoga nastavim i skrenem prema privatnom parkiralištu iza postaje. Uđem kroz stražnja vrata i nađem se u jednom od stražnjih ureda. Neil, dežurni policajac koji trenutačno ne dežura, opazi me i prepriječi mi put. »Van. Koristi ulazna vrata kao svi drugi.« »Televizijska ekipa blokira ulaz«, slažem. »Bolje je da ih makneš ili će početi stizati žalbe.« Izađe mrmljajući. »Želim vidjeti Catrin«, kažem Skye, jedinoj preostaloj osobi u prostoriji. Odmahne glavom. »Ispituju je.« »Je li prisutan odvjetnik?« »Odbila ga je.« Skye se nagne nad stol i zatvori dokument koji su gledali ona i Neil. No ne i prije nego što bacim letimičan pogled na njega. »Je li prisutan posrednik?« Skye stisne oči.
»Catrin je emocionalno vrlo krhka. Vjerojatno mentalno neuravnotežena. Zakon Ujedinjenoga Kraljevstva propisuje da se svjedok mora ispitati u nazočnosti kompetentnog posrednika.«. To je otprilike osamdeset posto čistog sranja i deset posto nagađanja. Jednostavno sam spreman kladiti se da Skye i njezine kolege nisu baš u toku sa zakonima vezanima uz ispitivanje ranjivih svjedoka. Pa ipak je ne mogu lako zastrašiti. »Sigurna sam da su to uzeli u obzir.« »Tko je, dakle, s njom? Tko je posrednik, i kakvu obuku su on ili ona prošli? Skye, cijeli vražji svijet pratit će ovaj slučaj. Ne možete si priuštiti pogrešku, ne samo zato što ću uzeti najboljega engleskog odvjetnika da je brani.« »Pa, drago mi je.« Skye izgleda kao ljutita tinejdžerka. »Ne shvaćaš. Kako će se to odraziti na tebe i druge tupoglavce ovdje ako se ona izvuče zbog tehnikalije jer vi niste slijedili proceduru? Svima će vam trebati posao u jebenoj Južnoj Georgiji kako biste pobjegli od lokalnih ljudi.« Nije je lako zastrašiti, no naposljetku uspijevam. Zamoli me da ostanem gdje jesam te izađe iz sobe. Čujem kako zvuk njezinih koraka nestaje u hodniku. Priđem kompjutoru. Zatvorila je dokument. Otvorim povijest pregledavanja i na samom vrhu pronađem dokument koji je gledala. Otisak stopala ispred kuće Grimwoodovih. S osjećajem olakšanja – ako istraga nije zaključena, možda još ima nade za Catrin – otvorim dokument i vidim snimku. O, Bože, ne. Na trenutak se doista pitam hoću li se onesvijestiti. Protrljam oči, zatvorim ih na sekundu, pa pokušam ponovno. Nije se promijenio. I dalje je otisak koji odmah prepoznajem. Kad sam tog popodneva jurio za Catrin uz brijeg, kad sam se okrenuo ispred kuće Grimwoodovih i krenuo natrag, tog popodneva kad je nestao Peter Grimwood, ne sjećam se da sam izašao iz auta. No izgleda da jesam. Nisam nosio planinarske cipele – one koje su ostavile otisak koji upravo gledam, nema sumnje, svugdje bih prepoznao otisak svojih
nekadašnjih vojničkih čizama – kad sam se, mokar do kože, probudio vani usred noći nakon što sam nakratko bio izgubio svijest. Preobuo sam se ranije tog dana. Kako bi moji otisci završili u blatu ispred kuće Grimwoodovih, morao sam tog popodneva izaći iz auta. Kad sam se, dvanaest sati poslije, vratio i Roba odvezao kući, imao sam druge cipele na nogama. Začuvši zvuk iz hodnika, zatvorim dokument i odmaknem se od stola. Ako se ne sjećam da sam izašao iz auta, što sam još zaboravio? Kao kad videosnimku premotavam unatrag, pretražujem sjećanja tijekom flashbacka. Buka, pucnjava, krikovi. Krajnja zbrka. Užasnute mlade oči zure u mene. Argentinski dječak kojeg sam ubio. Osim što oči koji zure u mene više nisu smeđe. One su svijetloplave, širom otvorene od šoka dok iz malih crvenih usta izlazi vrisak. Odem do vanjskog zida, naslonim čelo na hladnu, glatku površinu. Potom lupim njime o zid, isprva nježno, pa sve snažnije kao da pokušavam osloboditi neka sjećanja. Plave oči. Svijetla kosa. Užasnuto dijete. Vidio sam Petera tog dana. Kad sam slijedio Catrin do kuće Grimwoodovih, vidio sam Petera. Osjetim potrebu da sjednem. Znam da mi istječe vrijeme. Ako sam vidio Petera, onda on nije bio u Catrininom autu. Ako je ono čega se sjećam istinito, nije ga otela ona. On nije bio u njezinom autu i nije bio na njezinom brodu. Ona ga nije ubila. Vozač koji je pobjegao s mjesta nesreće. Još jedan automobil, nakon Catrininog, koji se prebrzo vozio tom cestom. Vozač koji je odlutao u mislima, koji nije bio usredotočen na vožnju. Malo je dijete drugi put pobjeglo iz vrta jer kad je djeci nešto zabavno, oni to čine uvijek iznova. Dijete na cesti. Dnevna svjetlost nestala je zbog jezovitoga solarnog događaja. Vozač koji se ne može zaustaviti. Vozač koji nije pri zdravom razumu, koji je izbezumljen od straha kad shvati da je dijete mrtvo, koji podigne sićušno tijelo i sakrije ga u svom vozilu. Možda ga umota u nešto prije nego što ga itko može
vidjeti. Odlazi. Ne kaže nikome. Izbriše sve iz glave kao što je izbrisao tolika sjećanja koja su previše strašna da bi se zapamtila. Pred prozorom sam. Vidim svoj Land Cruiser. U prtljažniku je velika kutija s lokotom u kojoj je prethodni vlasnik držao kolekciju oružja kad bi bio na putu. Pokušam se sjetiti jesam li je otvorio od noći u kojoj je nestao Peter. Netko stiže. Šmugnem van. Na stražnjem vjetrobranu je crna muha. To nije ništa neuobičajeno. Ljeto je, muhe često slete na vruće automobile. Je li to slučaj? Ili... Još pet metara. Osvrnem se. Soba koju sam napustio i dalje je prazna. Četiri metra, tri. Gurnem ruku u džep i pronađem ključ prije nego što se sjetim da auto nije zaključan. Nikad ne zaključavam auto. Ni kutiju. Više ne držim oružje u njoj. Što god je u kutiji, bilo je dostupno svima ovih posljednjih dvadeset i četiri sata. Dva metra, jedan, stigao sam. Ako Catrin nije ubila Petera Grimwooda, onda... Pritisnem dugme i otvorim prtljažnik.
Rachel Otkinuta bih ruku, rastrgala lice kad bi to bila dovoljna kazna za ono što sam učinila. Katkad pomislim da ne postoji ništa što ne bih napravila, da nijedna žrtva ne bi bila prevelika za Catrinin oprost.
Ponedjeljak, 31. listopada
O
seka je, more se danas više neće povlačiti. Blistav trag na pijesku podsjeća me da je more bilo ovdje, a treperenje svjetla, kretanje na obzoru, otkriva mi da bi se opet moglo vratiti. Ostavilo je za sobom široku i blago zavojitu plažu okruženu niskim liticama. Ogrlica od naplavljenog drvlja samo je nekoliko centimetara izvan dosega valova i ukrašava pijesak koji je poput kože mlade djevojke, gladak i bijel. Nedaleko od mene tri oštrižarke svojim otiscima sličnim ranama ostavljaju uzorke koji bi mogli biti nasumični, ali i skrivati tajnu svemira. Nešto privuče njihovu pozornost, pa istodobno okrenu svoje koraljno crvene kljunove. Gledaju točno u istom smjeru kao da su tri očitovanja iste duše. Sjedim na stijeni zamrljanoj ptičjim izmetom, dvadeset metara visoko iznad plaže, kao što to činim često kad je vrijeme pristojno, a katkad i kad nije, kako bih uživala u pogledu koji se nikad ne mijenja, a koji ipak nikad nije isti. Katkad gledam surfere. Kad je more uzbibano, pojavljuju se poput stvorenja iz dubina, crna i glatka, samo su njihova lica izložena hladnoći. Ispruženi na daskama, snažno veslaju, lebde na vodenoj prašini čekajući svoj trenutak. Potom lete, bacaju se u zrak, potpuno nestaju među zapjenjenim, tirkiznim valovima, pa se neočekivano pojave ondje gdje biste najmanje očekivali. Danas nema surfera, samo usamljena patka koja za sobom ostavlja trag poput brazde motornog čamca. Vrrrummmmm. Sasvim tiho proizvedeni taj zvuk poput dječaka koji se igra autićima. Oštrižarke me budno motre, kao da sam priprosta duša koja bi ih mogla napasti i ugristi.
Oko mene i uz liticu protežu se buseni beživotne sive trave. Za vjetrovita dana, povijaju se i njišu, udaraju o stijene poput tisuća sićušnih bičeva. Danas nema vjetra pa je trava nepokretna poput kamena. I ja se ne mičem. Sjedim i zurim u beskrajni ocean dok mi se vid ne zamagli i ne osjetim da sam na samom rubu svijeta. Poleti jato ptica. Mislim da su kormorani, njihova vitka strelasta tijela su poput travki dok se naglo podižu s plaže. Točno ispred mene je sklonište prema kojemu su krenuli kormorani – veliki pramac olupine Sanninghama. Leži nepomično, ispušta morsku vodu, raspada se od starosti. Bio je brod za opskrbu, stavljen u promet u prvim godinama dvadesetog stoljeća, jedan od prvih željeznih parobroda koji je plovio dugom i opasnom rutom do Južne Amerike. Prije nekoliko desetljeća počeo je propuštati dok je pokušavao oploviti rt Horn te se nikad nije vratio kući. U vrijeme plime samo se kabine na palubi mogu vidjeti iznad valova, no kad se ocean povuče, izroni trup broda, njegove hrđave mrlje pod pravim svjetlom nalikuju na osušenu krv. Sjedim i promatram kako i dalje trune sa svakom novom plimom. Prije nekoliko godina, kad su dječaci bili manji, kad je moj život bio znatno drukčiji, Catrin, ja i djeca otplovili smo do broda za vrijeme oseke i popeli se na njega. Ostalo je dovoljno od broda kako bismo mogli uhvatiti tračak života koji su vodili nekadašnji mornari: uske palube, opasne za lošeg vremena; stisnute viseće mreže koje su sigurno bile mokre veći dio vremena; kabine niskih stropova kao da su, i desetljećima nakon što se brod prestao koristiti, smrdjele na sumpor. Catrin je pokušala dječake naučiti nešto o morskom svijetu koji je kolonizirao olupinu, no ja sam je bila pretekla. Išuljala sam se nekoliko sati prije i sakrila pedeset čokoladnih zlatnika u vodootpornim paketićima. Imali smo najbolju potragu za blagom ikad. Dječaci su naravno bili oduševljeni, otad me mole da se vratimo, no ne mogu ih pustiti da odu sami. Previše je opasno tijekom plime, a ostatak vremena prilično je teško popeti se na njega. Sander ih je odveo jedanput ili dvaput. Ja jednostavno ne mogu.
Umjesto toga promatram. Sjedim i zurim u otrcani, zahrđali spomenik boljih vremena i mislim: u boljem je stanju od mene. Na udaljenom kraju plaže nešto se miče. Ne moram se okrenuti kako bih vidjela da je to Ralph Larken. Ralph me uvijek podsjeti na Coleridgea.
Oslovi stari Mornar to Jednoga od njih tri. Osim što Ralph nikad ne oslovi mene. Mislim da nas dvoje nikad nismo razmijenili ni riječ. Otkad je u mirovini, dva puta na dan prijeđe plažu tijekom oseke u potrazi za naplavljenim drvljem koje bi mogao iskoristiti za potpaljivanje vatre, rakove koje je more ostavilo za sobom, pa čak i strvine: ptice, pingvine ili ribe koje je nanijelo more. Kruže glasine da on i dvije žene s kojima živi kuhaju i jedu sve što pronađe, no o tome baš i ne želim previše razmišljati. Ralph je na »crnoj listi«. Listi poznatih alkoholičara kojima se u pubovima, restoranima i trgovinama ne bi trebao prodavati alkohol. To funkcionira kao sustav, ali sporadično. Odlučne pijanice već će pronaći neki način. Nešto u načinu na koji se kreće danas, otkriva da je to možda uspio u posljednjih dvanaest sati. Kreće se poput marionete, svako zamahivanje rukom je ukočeno i nespretno. Sekundu ili dvije kopa po pijesku, pa se opet uspravi. Čini se da me opazio. Zurimo jedno u drugo, a ja tiho samoj sebi izgovaram riječi.
S tom sijedom bradom, s okom tim Sjajnim, što hoćeš ti? »Rachel.« Glas moje majke, iza mene, na litici. Očekivala sam je kasnije tog dana. Vodi dječake na trick-or-treating. Sašila im je čak i kostime, uključujući outfit za maloga koji će izgledati kao bundeva. Bit će najbolje kostimirana čudovišta u gradu i svi koji ih budu vidjeli, pomislit će: Pa, barem imaju baku. Ptice najbolje što mogu iskorištavaju oseku, pretražuju plažu za naplavljenim školjkama ili previše odvažnim crvima. Stotinu ih je ili
više, mile po pijesku i na trenutak me podsjete na crve u leševima. Svako toliko nešto ih prepadne. To ne mogu biti ja, nisam se pomaknula dobar dio sata, a Roadkill je predaleko. No tu i tamo polete, jurnu uvis u iznenadnoj oluji buke, perja i izmeta. Te ptice seru svakih nekoliko sekunda, kao da je unutrašnjost njihovih tijela posve tekuća. Čovjek primjećuje takve stvari kad nešto dovoljno dugo promatra. »Rachel!« Ne mogu je dvaput ignorirati. Mogu tvrditi da su pri prvom pokušaju njezin glas prekrili valovi i ptice. Pretjerala bih kad bih to učinila još jednom, ne smijem se posvađati s mamom. Ustanem i okrenem se, opazim da se spustila liticom više nego što je bilo potrebno. Sigurno se uzrujala. Put je strm, a da sam se ranije okrenula, poštedjela bih je dobrog dijela puta. Diše s naporom, premda je silazak liticom jednostavan. Nije čak ni dovoljno strm kako bi opterećivao koljena. Želi time nešto reći. Iznova. »Pokušavamo te dobiti na telefon već više od sat vremena.« Glasno uzdahne. To je uzdah ogorčenja, uzdah iz mojih tinejdžerskih dana. Čini se da ga neprestano čujem ovih dana. »Gdje je Peter?« Približi mi se više nego što je potrebno, pokušava osjetiti alkohol u mom dahu. No neće. Današnji dan bio je jedan od boljih. Bilo je razdoblja kad bih se osjetila potištenom ugledavši mamu. Vidjela bih njezino punašno tijelo ugurano u odjeću koja je uvijek bila za broj premala, njezinu izblijedjelu, sve tanju plavu kosu, opuštanje mišića oko čeljusti, te pomislila: za dvadeset godina to ću biti ja. Sad mislim da je dvadeset godina preoptimistična prognoza, no istinski ne marim za to. »Peter spava«, odgovorim. Dobacim joj osmijeh, iako me od toga sve više boli lice. Pogleda na sat, shvati da je skoro četiri. »Što ako se probudi, a ti si ovdje?« »Neće. Ima čvrst san.« »Bolje da odem po njega.« Ona krene, a ja opet osjetim one nevidljive spone, one koje me odvlače od kuće, koje mi otežavaju povratak. Slijedim je nevoljko, pokušavam smisliti pristojan način na
koji ću je pitati zašto je ovdje. »Čemu mogu zahvaliti tvoj dolazak?« najbolje je što mogu smisliti. Opet se osmjehnem, ili barem pokušam, kako bih ublažila riječi. »Poslao me tvoj otac. Nestalo je dijete.« Izgovori to tiho, kao da želi prevariti prisluškivala. »Još jedno.« Odjednom mi se u glavi pojavi slika oštrižarki koje se obraćaju jedna drugoj glumeći konsternaciju. Nestalo dijete? Još jedno? Kakvi su
ovo ljudi? »Koje dijete? Kako?« Osvrnem se. Drugo dijete koje je nestalo, posljednji je put bilo viđeno na plaži točno ispod nas. »Posjetiteljevo. U gradu vlada panika. Ljudi kreću u potragu.« Moja majka nije previše u formi. Vodi uzbrdo, prilično smo spori. »On i njegova obitelj pecali su nedaleko od Estancije. Djeci je bilo dosadno pa su se počeli igrati skrivača. Još uvijek nisu pronašli najmlađeg.« »Pretpostavljam da su obavijestili policiju?« »Ljudi ga traže već nekoliko sati.« Zaustavi se, majica joj je zapela za borovicu. Ispružim ruku kako bih je oslobodila, a ona pogleda preko mog ramena. »Ralpha jako zanima tvoje spremište za čamce.« Slijedim njezin pogled te opazim Ralpha točno ispod nas na plaži kako se kreće prema starom spremištu smještenom tik do litice. »Neka se slobodno posluži.« Još jednom povučem njezinu majicu. »Evo.« Nastavimo uzbrdo. Mama diše s naporom. U jednom ću joj trenutku platiti za ovo. Na vrhu otvori vrata ograde koja razdvajaju liticu od vrta. »Jesi li sigurna da je ovaj zasun dovoljno siguran?« upita me, ne prvi put. »Ne bismo željeli da Peter otvori vrata.« »Kakav je plan? Mislim na potragu?« »Mislim da je ušao u tvoje spremište, znaš.« Opet proviruje dolje prema plaži. »Ta vrata već godinama nitko nije otvorio«, kažem. »Nije ni blizu spremišta. Gledaj, jedva ga se još može razabrati ispred Sanninghama.«
Shvati da sam u pravu, pa prezirno frkne. Zbog prljave smeđe i sive odjeće jedva se vidi ispred pramca starog broda. Približava mu se, očima uprtim u pijesak. Sigurno traži rakove. U tom trenutku čudovišni val udari u brod. Vodena prašina jurne visoko u zrak i kao da ostane visjeti ondje. Na sekundu, ili duže, doista imam osjećaj da se vrijeme zaustavilo. Molim te, Bože, nemoj. Moji dani ionako sporo prolaze. »Gdje će se sastati svi prije potrage?« »Nedaleko od farme. Ondje gdje se obitelj parkirala. Žele da povedeš Beeja. Ja ću povesti Petera i otići po dječake.« Bee, ili punim imenom Belzebub, moj je konj. Osam godina star, metar i sedamdeset centimetara visok škopac čileanske pasmine. Lijep je poput izlaska sunca i ima đavolju narav. Tako je dobio ime. Odavno bih ga bila prodala, no nitko osim mene nikad ga nije uspio jahati. U staro doba, prije nego što je motorizirani način prijevoza postao tako sofisticiran, davno prije nego što su bile izgrađene djelomično pristojne ceste, ljudi su ovdje putovali konjima. Moj djed s očeve strane, Englez, bio je liječnik opće prakse na otocima. Vrlo brzo naučio je jahati, posjećivao pacijente na konju, a sve otad Duncani posjeduju konje. Veliki dijelovi otoka čak su i danas nedostupni vozilima. Kad je dovoljno važna, u potragu krećemo konjima. Negdje na sredini travnjaka začujemo Peterovo gunđanje. Nije uzrujan, samo mrmlja, ali mama me prostrijeli pogledom. Pričeka da ubrzam korak prije nego što me pretekne. »Ja ću«, izjavi. Meni je svejedno. Krenem prema stražnjoj strani kuće kako bih pričvrstila prikolicu. Čim se pojavim, moj konj počne kopitima udarati po stajskim vratima. Pronađem opremu i provjerim je li sijeno u mreži svježe. Sad vratom trlja o stajski zid. Konji se tako mogu ozlijediti, no on to radi samo kad sam ja u blizini. On je jebena kraljica drame. Pokraj njega proviri svjetlosiva njuška. Strawberry, poni za djecu, jedva može proviriti preko vrata svog pregratka. Pogladim ga po nosu i turim mu pepermint, te zaradim ljutito rzanje iz susjednog pregratka.
»Hajdemo, ti stari grintavi klipane. Imamo posla.« Podignem zasun na njegovim vratima. Sam ih otvori kopitom te izađe u dvorište. Njegova dlaka sjaji na suncu. Beeja bi se službeno moglo nazvati crnim konjem, no to ne bi bio dostatan opis. Izbrojala sam više od deset nijansi njegove dlake, od najintenzivnije crne do zasićene crveno-smeđe. »Jesu li derišta u blizini?« Prezrivog pogleda traži klince koje ne voli. »Mrzovoljan sam.« »Stigla je baka.« U tom trenutku snizim glas. Otvoreno je nekoliko prozora na kući, nikad se ne zna gdje se pritajila. »Više nego dovoljno mesa na toj stražnjici.« »Gdje sad jebeno idemo?« Vodim ga prema prikolici, a on i nije previše oduševljen. »Već smo bili vani.« »Estancia. Sviđa ti se ondje.« »Jebeno griješiš. Plava glina tjednima ostaje zalijepljena za kopita.« Razgovori koje vodim s mojim konjem su naravno zamišljeni, nisam posve luda. No ovih dana često tražim svađu koju nikad neću imati u stvarnosti. Udaram iz oba kuta, branim se i napadam stisnutih šaka u izmišljenom okršaju. Katkad je to dovoljno da se umirim. Katkad. »Ulazi.« Pljesnem ga po sapima. Raširi anus i izbaci tri savršeno okrugle loptice izmeta slatkasta mirisa. Jedna se otkotrlja do mojih stopala. »Hvala«, promrmljam. »Nema na čemu«, progunđa. »Peter se htio pozdraviti.« Mama me slijedila u dvorište. Dijete, još uvijek zgužvano i razdražljivo od sna, sjedi joj na boku i čvrsto se drže za njezino rame. Opazi nas i počne plakati. »Ne nosimo ga ovamo. Boji se Beeja.« Kad je prije otprilike godinu dana sjedio na Sanderovim ramenima, moj dražesni konj odlučio je da želi odgristi komad. Sander se pomaknuo u pravom trenutku, sve što je kljuse uspjelo uloviti je čuperak kose. Dijete se posve razumljivo razljutilo.
Priđem kako bih ga pozdravila. Ne nagne se prema meni, ne podigne ruke kako bih ga podignula, iako vidim da to stalno radi sa Sanderom, pa čak i s dječacima. Njegove velike plave oči, još vlažne od sna, gledaju me radoznalo. »Idi sad s bakom«, kažem mu. »Pokupite Mikea i Chrisa. Poslije ću doći po vas.« »Ike i Ris«, ponovi. »Ike i Ris.« »Jesi li dogovorila pregled?« »Hoću, ali sigurna sam da je u redu. Djeca se razvijaju u svom ritmu. Malo je ljeniji od njih dvojice, to je sve.« Moja majka odnedavno je umislila da govorne sposobnosti mog sina nisu dovoljno razvijene za njegovu dob. »Imaš li sve što ti treba?« Napući usne i kimne. »Čekat će te otac.« O, veselje, uključen je i moj otac. Čekam da mamin auto nestane niz cestu, pa odem u kuću po sve što mi treba. »Lijepo se provedi«, veselo mi dobaci Strawberry dok se penjem u auto. Bee joj pokaže srednji prst, što je u njegovom slučaju neplanirani trzaj ušima. Kanim krenuti kad opazim ugao čiste bijele omotnice kako viri iz moje torbe. Bila je jutros u našem pretincu u pošti. Poslao ju je netko s otoka. Nisam prepoznala rukopis. Uredan, prilično upadljiv, malo nesiguran na rubovima. Možda od nekoga tko ne piše često, ili nekoga tko želi sakriti svoj rukopis. Izvučem list papira. Posve bijel, poput omotnice. Rukom ispisan istim plavim flomasterom. Četiri kratke riječi. NE OSTAVLJAJ GA SAMOG
B
rzo izađem iz grada, no moram usporiti dok se penjem k brdima između Stanleyja i velike morske uvale Port Salvador. Dok se vozim preko kamene rijeke, odjednom polete male sive ptice koje su se skrivale među stijenama i nekoliko sam sekunda okružena njima. Kao da su poletjele same stijene. Kamene rijeke neobične su, gotovo nezemaljske stjenovite formacije. Jedva su poznate u drugim dijelovima svijeta, no ovdje su uobičajene. Vijugaju krajolikom poput rijeka. Volim razmišljati o njima kao o drevnim putovima izgrađenima za putnike toliko različite od ljudi koliko smo mi različiti od bezbroj stvorenja s kojima dijelimo ove otoke. Uvjerena sam da te kamene rijeke imaju neku svrhu, da postoji razlog zašto nizovi kamenja vijugaju krajolikom. Bilo je trenutaka kad bih se vozila ovim putom i bila sigurna da je kamena rijeka oživjela i opet počela teći kao što znanstvenici vjeruju da nekoć jest. To se dogodi kad svjetlost izvodi poseban trik, kad su oblaci niski, a vjetar i sunce snažni. Tad se pojave sjene, milijuni malih negativa svjetla koji jure tlom, a kamenje koje je nepomično poput stijena, naoko klizi, pada, kotrlja se niz brijeg. Ako snažno trepneš, kamenje se zaustavi. Ako se osvrneš i pogledaš krajičkom oka, ono nastavi svoj ludi, zamišljeni tok. Mnogo posjetitelja ide ovim putom kako bi vidjelo kamene rijeke. I Estancia je omiljena. Vlasnici farme, George i Brenda Barrell, organiziraju ture za ljetnih mjeseci, najviše u Volunteer Point zbog kraljevskih pingvina. Dok prelazim greben i krećem nizbrdo s druge strane, mogu vidjeti veći dio uvale ispred sebe, a obala oko nje toliko je zavojita i isprekidana da je katkad nemoguće reći gdje kopno završava, a
počinje more. Ima dana kad se čini da je more nepomično, a da se kopno neprekidno valovito giba. No ne i danas. Čist zrak naglašava boje ispod mene. Plavi ocean, bijela plaža, zeleni, sivi i žuti brežuljci. Ima i ustajalih bazena, voda koje ne mogu pronaći svoj put natrag u ocean, a svijetle najčudesnijim bojama koje priroda može proizvesti. Smaragdnozelena, tamna azurnoplava, čak i nijansa ljubičaste. Za dosadnih dana, moja domovina djeluje golo i napušteno, no kad nebo sjaji, ove otoke kao da je isplela duga. Tragalačke ekipe okupile su se na farmi Estancia. Ona je njihova baza. Dok se približavam, mogu razaznati nekoliko policijskih vozila, nekoliko prikolica, uključujući očevu, i nekoliko četverokotača. Čini se da je jedan automobil u središtu pozornosti ljudi koji se okupljaju. Ne prepoznajem ga, pa se pitam je li možda unajmljeni auto dotične obitelji. Novi Land Rover, srebrnast, s crnom opremom. Parkiram što dalje od očeve prikolice, pa izađem. Lica pogledavaju u mom smjeru, pa se ponovno okreću. Već je neko vrijeme tako. Ja sam nešto poput zloduha na ovim otocima. Nitko me ne pogleda, a da ne pomisli: Žena koja je ubila dvoje djece. Pitam se je li itko od njih pomislio: Gdje je njezino dijete danas? Je li ga ostavila samog? Opet? NE OSTAVLJAJ SA SAMOG Što uopće znači »ne ostavljaj ga samog«? Nemoj ići u drugu sobu? Nemoj ići u vrt ako je on u kući? Nemoj vježbati s konjima ako on nije u tvom vidokrugu? Naslonim se na auto i razmislim. Nemamo susjeda, nitko ne može znati jesam li u blizini najmlađeg sina ili nisam. Prijatelji su odavno prestali dolaziti, osobito kad je Sander na putu. Ralph me vidi na plaži, ali sumnjam da Ralph zna pisati. Pa ipak je netko odlučio da osjećaj stida, koji osjetim čim se probudim, nije dovoljan. Kad je riječ o osjećaju krivnje, žena očito nikad ne može osjetiti dovoljno. Nagnem se u auto i pronađem poruku, duboko je uguram u džep jahaćih hlača. Bee počinje udarati kopitima kako bih ga oslobodila.
»Umukni na trenutak«, kažem ljutito. »Molim?« Glas ne pripada mom konju. Okrenem se i ugledam policajku, Skye McNair, kako se mota oko prikolice. »Zdravo, Skye. Kako si?« Osmjehnem se previše srdačno, neprikladno, uzimajući u obzir okolnosti, no ona odgovori ljubazno. »Ne previše dobro. Nema ga već dva sata.« Bliže farmi, ljudi se penju na konje. Vidim šest jahača; moj otac na ogromnoj riđoj kobili pokušava biti njihov vođa. »Kako mogu pomoći?« »Tvoj otac misli da bi tragači na konjima trebali ostati zajedno. Mislim da je plan da se raširite i krenete prema zapadu. Oni koji idu pješice, krenut će drugom stranom ceste. Nije mogao daleko odmaknuti.« Netko je zove. Zahvali mi se što sam došla, pa ode. U prikolici se i dalje čuje lupanje kopita. »Dobro, dobro.« Spustim vrata, na brzinu procijenim gdje će konj iz Hada najvjerojatnije spustiti kopita, pa šmugnem kraj njega. »Netko te promatra«, kaže mi dok prebacujem uzde preko njegove glave. »Idi dovraga.« Zauzdam ga držeći ga podalje od sebe u slučaju da me shvatio ozbiljno. »Mota se oko kuće. Špijunira te.« »Zaveži, može?« »Pa, netko ti mora reći. Moraš čuvati leđa.« Spustim sedlo. »Opusti se, budalo. Nisam glupa.« Kao mnogi konji, Bee napuhne prsa dok kolanom pričvršćujem sedlo. Opasno je olabavljeno dok se penjem na njega. Kunem se da sam čula kako se glasno nasmijao kad sam jednom prigodom pala. »Razbojnici stižu s južne strane«, kaže. Sad se izvan prikolice začuju kopita. Duboko udahnem i gurnem konja natraške u svijet pun osuđivanja, negativnosti i skupljanja bodova na koji se svodi moj odnos s ocem.
»Zdravo«. Spustim stremen, provjerim kolan i popnem se. Bee zatetura unatrag kao da težim devedeset kilograma, a ne šezdeset. »Loša sreća«, kaže otac pokazujući prema planinama na zapadu. »Stiže magla. Trebali smo krenuti ranije. Popodnevno spavanje?« Okrenem Beeja i usmjerim ga prema drugim jahačima. Ne mogu vidjeti naznake magle. Rano ujutro uobičajena je u blizini oceana, no ne i u ovo doba dana. »Mislio sam da ti je motor na popravku.« Tata je tik uz mene, budalasto blizu uzimajući u obzir Beejovo loše raspoloženje. »Kad je posljednji put bio servisiran?« »Sander se brine o tome.« »Kao i o svemu ostalom.« Pitam se kako bi reagirao moj otac da mu pokažem poruku koju sam primila jutros. Pretpostavljam da bi se složio s autorom. »Vjerojatno je dijete kod jednog od onih klipana iz vojarni«, promrmlja. »Svakih nekoliko mjeseci stižu novi, a mi nemam pojma tko su i što su. Rekao sam Bobu Stopfordu da provjeri tko nije bio dežuran.« »Sigurna sam da ga nitko nije oteo. Samo se izgubio.« »O, oprosti što te nisam odmah pitao za mišljenje.« Moj otac podigne glas, želi uvući ostale u raspravu kako bi stali na njegovu stranu. »Možemo svi otići kućama, sad kad je Rachel zaključila da će biti pronađen za deset minuta.« Zašto je takav prema meni? Bože, gdje da počnem? U prvom redu, za razliku od 75 posto mojih vršnjaka, nisam se odmah nakon završenog fakulteta vratila na otoke. Bože, kako smo ponosni na tu statistiku: 75 posto naših mladih ljudi – naših inteligentnih mladih ljudi, nemojmo zaboraviti – vrati se prvom prilikom na otoke. Toliko sjajno mjesto je ova nakupina stijena u južnom Atlantiku. Odgodivši povratak, pridružila sam se 25 posto vršnjaka čija se odluka neizbježno doživljava kao osobno i kulturološko negiranje. Rekla sam svima kod kuće da će moj rad u engleskim novinama biti od neprocjenjive važnosti, učiniti me boljom novinarkom, potom i
boljom urednicom. Da žrtvujem vlastite želje za dobrobit otoka. To je naravno bila laž; nisam se željela vratiti kući. Kad bi me ljudi u Velikoj Britaniji pitali zašto ostajem, odgovorila bih da mi se sviđa London. Čak sam napisala članak o tome. Voljela sam anonimnost masa, osjećaj da je sve moguće i da to nitko s otoka nikad neće saznati; da mogu biti tko god želim, svaki dan druga osoba, ako poželim: ozbiljna i otmjena ujutro, u lepršavoj haljini i nalivperom s ljubičastom tintom; popodne divljakinja koja puši i psuje te nosi crnu rasparanu kožnatu odjeću i bijelu šminku; a navečer mogu navući sportsku odjeću i trčati beskrajnim londonskim parkovima. Nitko mi ne bi rekao: Rachel Duncan, kad si počela trčati? Rachel, zna li tvoja majka da si tako odjevena? Zaboga, Rachel, jesi li krenula na kostimiranu zabavu? Moraš biti podrijetlom s malog otoka, usred ničega, napisala sam, kako bi mogao cijeniti anonimnost. I to je, naravno, bila laž. Pravi razlog bilo je nešto posve drugo. No moj otac taj je znak nezavisnosti protumačio kao potvrdu superiornosti s moje strane. Ne vrativši se odmah, jasno sam dala do znanja da se smatram boljom od svih s kojima sam odrasla. U očevom ponašanju prema meni vidim prezir koji čuvamo za one koji nas pokušaju nadrasti, koji nas žele ostaviti za sobom. Ili je možda sve mnogo jednostavnije. Možda jednostavno ne može biti u blizini žene u koju sam se pretvorila prije tri godine.
Paklenu stvar učinih baš. Paklenu stvar koju nikad neću smjeti zaboraviti.
»Drž’te lisicu!« viknem krenuvši prema vrištini. On podbode svoju kobilu Primrose kako bi me slijedio. Prvo prelazimo teren koji je suh i izložen vjetru. Gole stijene proviruju kroz tanki sloj zemlje, a nisko grmlje oblikuje guste, jastučaste prostirače na tlu. Dovoljno su mekani kako bi se moglo stati na njih, no površina tla je neravna i puna rupa, pa onemogućava brže kretanje. No
proviruju i cvjetovi koji kao da simboliziraju otpornost falklandskog duha. »Pazi kuda ideš.« Jahala sam previše blizu oca, Bee je pokušao ugristi njegovu kobilu za stražnjicu. »Oprosti. Usredotočena sam na potragu za djetetom.« No ipak se odmaknem. Ne želim ostatak popodneva provesti čavrljajući s ocem. S moje lijeve strane odjednom se začuje povik. Nešto su našli. Za velikog, rasnog konja, Bee je prilično spretan na neravnom terenu, brzo sustignemo jahača ispred nas, otočnu psihologinju, Sapphire Pirrus. Nakon nesreće, jedan od uvjeta za izbjegavanje zatvorske kazne bio je odlazak psihologu. Nakon treće seanse počela sam razmišljati da bi zatvor mogao biti bolja opcija. Kako si danas, Rachel? Kako se osjećaš zbog toga, Rachel? Što si osjećala tog trenutka? Bože dragi, kako bih se mogla osjećati? Moj svijet se raspao. Nisam mogla zatvoriti oči a da ne vidim lica tih dvaju mrtvih dječaka, da ne čujem kako vrište dok auto pada, a ona je mislila da će pomoći razgovor o mojim osjećajima? Tijekom posljednje seanse, rekla sam joj za Coleridgeovu pjesmu, onu koju nisam nikad previše voljela, no koju sam naučila napamet jer sam mislila da će se svidjeti Catrin koja je potjecala iz duge loze mornara. Pod Sapphirenim staklastim pogledom, ispričala sam priču o dugom, opasnom putovanju na jug, o albatrosu koji je mornarima bio neka vrsta ljubimca ili surogata za dijete, a kojega je usmrtio mornar iz naslova. Mornara muči grizodušje do samog kraja priče, pa doslovno ili metaforički (nikad nisam bila sigurna) odluči nositi mrtvu pticu oko vrata kao vanjski simbol unutarnjega duhovnog bremena. Osjećam se poput Coleridgeovoga starog mornara, rekla sam Sapphire. Napravila sam nešto glupo i nepromišljeno, a posljedice snose sad svi oko mene. Imam osjećaj da sam bacila kletvu na sve ljude do kojih mi je stalo. Imam osjećaj da su ljudi na ovim otocima objesili albatrosa oko mog vrata. Imam osjećaj da kamo god idem, sa sobom nosim smrad raspadajućeg bića, svi koji me pogledaju, vide krv koja još uvijek kapa. Koja će zauvijek kapati. No nisam joj rekla da pred kraj
pjesme, kad mornar naposljetku nauči moliti, albatros padne s njegova vrata. Bit će potrebno puno više od nekoliko minuta u crkvi da raspadajući leš padne s mog vrata. Sapphire, na sivom škopcu koji joj pristaje uz kosu i odjeću, i ja na vragu boje mahagonija, približavamo se grupi i muškarcu koji drži komad crvene tkanine. Već su nam rekli da je Archie bio odjeven u crveno. »Mogu li pogledati?« Podbodem Beeja. Sapphire drži korak sa mnom, prilazimo im zajedno. Preda mi ga nevoljko. Crveni kockasti uzorak. Veliki uzorak. Komad četkanog pamuka, dvadeset i pet s dvadeset centimetara, otrgnut s dna majice, s još uvijek prišivenim uputama za održavanje. »Ne.« Sapphire odmahne glavom. »Poznata mi je ova etiketa. To je marka odjeće koja se prodaje u Stanleyju. Nema nikakve veze s dječakom.« Ljudi gledaju u mene kako bih to potvrdila. Mi smo jedine dvije žene, pa smo sigurno stručnjakinje po pitanju odjeće. »I meni je poznata etiketa. Mislim da je pripadala nekome tko živi ovdje. Uzorak se doima prilično izblijedjelim. No zadržat ću ga za svaki slučaj.« Gurnem tkaninu u bisage prije nego što ga dohvati tata. Vidjela sam kako ga svrbe ruke. On predloži da se ponovno rasporedimo i nastavimo. »Moramo ga uskoro pronaći.« Osvrnem se te vidim Sapphire koja drži korak sa mnom. »Čak i ako je mrtav – a molim Boga da nije – moramo ga pronaći. Ništa ne može izazvati veću paniku u zajednici od nestalog djeteta.« Pomislim, ali ne kažem, da ni nema zajednica koje vole mrtvu djecu. »To je naš najgori prvobitni strah.« Čujem kako diše. Jako se trudi držati korak s mojim većim konjem koji je u boljoj formi. »Mogućnost da netko otima našu djecu. Tvoj otac napisao je sjajan članak o tome prije godinu dana. Jesi li ga vidjela?«
Nisam samo vidjela dotični članak – osvrt na to kako zajednice na nestanak djece reagiraju uključujući njihove priče u folklor – nego ga i napisala. Tata je tvrdio, vjerojatno s pravom, da nitko ne želi pročitati moj tekst o nezgodama koje se događaju djeci, pa ga je pod svojim imenom ubacio u novine. Mislim da je u međuvremenu samog sebe uvjerio da ga je napisao. »Dječak se igrao«, kažem. »Sigurna sam da se samo izgubio.« »Nadajmo se da si u pravu. No strah mijenja zajednicu.« »Pazi na Beeja.« Ubrzam. »Rita se. Opak je.« »Gle, tko mi to govori«, progunđa moj konj.
Nismo pronašli dječaka tog popodneva, premda smo ostali vani dok sunce nije zašlo ispod planina, a nebo oko nas poprimilo ljubičastu boju. Dok se približavamo farmi, pridružim se Tomu Barrellu, najmlađem sinu farmera koji jaše s moje lijeve strane. Razgovara sa Sapphire koja je s njegove lijeve strane. »Nisam sigurna da sam vidjela tvog oca«, govori mu. »Izašao je rano popodne. Ne zna za sve ovo.« »Misliš li da je dječak pao u rijeku?« Tomovo lice se nabora, i sam ima malo dijete. Nitko naravno ne želi razmišljati o tome da se dijete utopilo, no uzimajući u obzir koliko smo blizu vode, to je moguće. U proljeće, nakon zimskih kiša i snijega, rijeke znaju biti duboke i brze. »To je sve izglednije«, kaže on. »Plima će ga vjerojatno izbaciti tijekom noći ili sutra.« Zatvorim oči. Dišem duboko. Ned i Kit nisu se utopili, to je potvrdio njihov post mortem, no bezbroj sam puta bolno zaronila s njima. Svaki loš san, svaka noćna mora je jednaka. Znam kakav je osjećaj biti okružen vodom, ne vidjeti ništa osim vode, osjećati kako udara u lice, kako prodire u usta. Znam kakav je osjećaj biti izgubljen u vodenom svijetu, ne znati hoćeš li ikad izaći. To se nije dogodilo Nedu i Kitu, ali događa se meni, svaki dan.
Svud voda, voda, voda svud. Nitko ne bi smio umrijeti u vodi, osobito ne trogodišnje dijete. Vratili smo se. Bee ugleda mrežu za sijeno i počne poskakivati. Jurne prema njoj, i gotovo nagna časnicu Skye u bijeg. »Tome, nešto sam te željela pitati«, vikne mu. Bee stiže do sijena i počne jesti prije nego što sam skočila s njega. »Jedan od Archiejeve braće kaže da je vidio još jedan srebrni Land Rover parkiran na dnu ceste.« Skye poskakuje poput nervozna ždrebeta, boji se da će je nagaziti konj. »Je li netko od vas na farmi nešto primijetio?« Tom razmisli pa odmahne glavom. »Posve iskreno, ne možemo od kuće dobro vidjeti taj dio. No mnogo ljudi ljeti se parkira ondje. Katkad desetak automobila na tjedan. Moguće je.« »A taj drugi Land Rover nije bio dio grupe?« Došuljao se moj otac. Uvijek mora biti u središtu zbivanja. »Archiejeva obitelj i prijatelji došli su dvama unajmljenim automobilima«, objašnjava Skye. »Land Roverom i crvenim Ford Mondeom. Ovdje je bila još jedna grupa kad su stigli, u plavom Vauxhallu. Ti ljudi su i dalje ovdje, pomažu u potrazi. Dakle, tri automobila. Postoji mogućnost da ih je bilo četiri.« Svako drugo vozilo ovdje je sivi ili srebrni Land Rover. Dijete se možda zabunilo. »Doista moramo razgovarati s tvojim tatom«, Skye kaže Tomu. »Možda je vidio nepoznati automobil. Možda je vidio dijete. Kad si rekao da je izašao?« Ostavivši ih nasamo, odvedem Beeja do prikolice, pričvrstim ular te izađem kako bih pokupila njegovu opremu. Na dnu rampe sudarim se s muškarcem kojeg poznajem. Prosječno visok, vitak, ima tamne oči kojima često i upadljivo trepće i blijedožutu kožu. Njegova nekoć tamna kosa protkana je sjedinama. Ben Quinn. Njegovi sinovi poginuli su zbog mene. Dok smo bili vani i tražili, stiglo je vozilo hitne pomoći, pretpostavljam da je stigao s medicinskim timom.
»O, zdravo.« Čini se da je iznenađen koliko i ja. Sigurno nije prepoznao moju prikolicu. Na trenutak ne znamo što učiniti. Stoga jednostavno zurimo jedno u drugo. Sigurno sam zadnja osoba u čijoj blizini želi biti, no pravila civiliziranog društva nalažu da razmijenimo nekoliko uljudnih riječi. »Jesi li dobro?« upita, te upadljivo trepne kao da pokušava razbiti čaroliju koja ga drži u dosegu žene koju je vjerojatno više puta u svojoj mašti poželio zadaviti. »Dobro. A ti?« Što još? Pitati ga za njegovu obitelj? Njegovo sedmomjesečno dijete? Hvala Bogu, nemam priliku napraviti nešto tako glupo jer se on prvi okrene, gotovo spotakne o grumen zemlje. Zaboravivši opremu, vratim se u prikolicu. Uđem najdublje što mogu i naslonim se, drhteći, na čvrsta prsa svoga konja. Bee se nemirno pomakne. »Što je pak sad?« »Ššš, daj mi minutu.« Spustim glavu. Beejeva je dlaka topla i vlažna od znoja. Osjećam kako mu kuca srce. »Jadna si, znaš?« Zamahne glavom. »Da, znam.« Osjetim da moram kihnuti zbog prašine, no ne pomaknem se. Privijam se uz konja, govorim sebi da mi treba minuta, samo minuta, no cijelo vrijeme znam da tisuću minuta, milijun minuta, ne bi bilo dovoljno.
Budući da smo ista generacija, Catrin i ja otišle smo zajedno u Englesku, premda ne i na isti fakultet. Ona je studirala biologiju mora u Plymouthu, a ja sam odabrala engleski i dramsku umjetnost u Bristolu. Mislim da nikad neću zaboraviti uzbuđenje tijekom prvog putovanja. Bilo nas je petero na putu u akademski svijet u RAF TriStaru, uključujući Bena koji je bio na trećoj godini medicine. Stariji su spavali, no Catrin i ja smo ostale budne cijelu noć, promatrale kako nestaje
svjetlost i kako se neprirodno brzo vraća dok smo prelazile vremenske zone. Govorile smo jedna drugoj da je ovo nova faza u našem prijateljstvu. Planirale smo kupiti podloge i vreće za spavanje za vikende koje bismo provodile zajedno. Catrinini novi prijatelji (bila je izbirljiva i oprezna, imala je visoke standarde kad je riječ o ljudima koje bi puštala u svoj život) bit će i moji prijatelji, a moji (planirala sam što dalje baciti mrežu, umočiti prst u svaku rijeku, jezero i lokvu – jer kako ću inače saznati tko mi se doista sviđa, Catrin?) i njezini. Sjećam se da sam u mjesecima prije odlaska bez prestanka pričala o prirodi pravog prijateljstva, o sinergiji dviju duša koje se zbližavaju dok obje postaju sve snažnije. Catrin je istražila red vožnje vlakova i izračunala koliko od godišnje stipendije moramo odvojiti za vozne karte. »Voljela bih vidjeti Škotsku«, rekla sam dok je zrakoplov iznova uzlijetao nakon punjenja gorivom na otoku Ascension. Čitala sam Sir Waltera Scotta i maštala o Robu Royju i urušenim tvrđavama, ratnicima u tartanu i planinama obraslim vrijeskom. »Dramsko društvo u Bristolu obično s nekoliko predstava odlazi na Edinburški festival«, nastavim nakon što nije reagirala. »Zar festival nije ljeti?« Očekivalo se da ćemo kao brucoši odletjeti kući tijekom dugih ljetnih praznika. Okrenula se na sjedalu. »Bene, kad je Edinburški festival?« Sjedio je tri reda niže s Joshom Savidgeom koji je bio na zadnjoj godini prava u Bathu. Ben je u to vrijeme uvijek izgledao kao da se tek probudio. Možda su razlog bili njegovi teški kapci ili navika da brzo i snažno trepće. Možda jednostavno nije dovoljno spavao. »U kolovozu.« Maknuo je kosu s očiju. Sjedine koje će je prekriti još se nisu bile pojavile. Tad je bila crna kao kod Latinoamerikanaca. »Zašto? Namjeravaš doći?« »Rachel namjerava.« »Dođi za Hogmanay. Tad je ludnica. Obično ima mjesta kod nas.«
Došli smo za Hogmanay, škotsku Novu godinu. Naš vlak sa spavaćim kolima stigao je u šest i trideset u utorak ujutro, a Ben nas je dočekao na kolodvoru. Slijedilo je pet dana u gradu koji kao da je bio isklesan od crnog leda. Bile smo očarane Edinburghom, impozantnim i trajnim poput planina koje su ga okruživale. Budući da smo dolazile iz naseobina gdje su kuće imale čvrst, limen krov kako bi izdržale test vremena, obje smo osjećale strahopoštovanje prema tvrđavama i okolnim palačama, kulama i crkvama, velikim kolonadama i širokim stubištima, ulicama popločanim kamenim kockama i podzemnim barovima, nebu koje je bilo tako slično onome kod kuće, premda se nalazilo iznad grada koji nije mogao biti različitiji od onoga što nam je dotad bilo poznato. Novogodišnja hladnoća izvlačila je zrak iz naših pluća i trgala kožu s naših jagodica, ali alkohol boje jantara koji smo pili prodirao je sve do vrhova nožnih palčeva. Nismo se zaustavile pet dana. Mislim da nijedan sat nismo provele trijezne. No nismo obje spavale na podu, ne nakon prve noći. Ben i Catrin postali su par na tom putovanju. Ostavivši svog frkćućega i topćućega konja, odšuljam se do kraja prikolice i provirim. Ben je kod vozila hitne pomoći, razgovara s bolničarom koji ga je dovezao. Čini mi se da ljude koje volimo možemo podijeliti u dvije kategorije. Prvo, one za koje moramo mariti jer su u krvnom srodstvu s nama ili katkad brakom vezani uz nas. Zatim postoji onih nekoliko duša koje nam tako savršeno pristaju da ih jednostavno moramo voljeti. Njihovo postojanje kao da nas nadahnjuje, umiruje naš nemir, vraća svijet u ravnotežu. U cijelom mom životu postojale su samo dvije osobe koje sam voljela na taj način. Dvije osobe koje sam jednostavno morala voljeti. Moja najbolja prijateljica i srodna duša Catrin, naravno. I muškarac za kojeg se udala.
P
et dana u Edinburghu pretvorilo se u pet noći fizičkog i emocionalnog mučenja. Sama u vreći za spavanje na prljavom tepihu u dnevnom boravku, sanjala sam Benove ruke na sebi, toplinu kad bi se dodirnula naša tijela, tople tragove koje bi ostavljali njegovi prsti, dok je Catrin to u stvarnosti doživljavala samo nekoliko metara udaljena od mene. Govorila sam sebi da to neće potrajati, da će jednog dana opet biti slobodan, da će tada birati pametnije, ali potrajalo je. Trajalo je tijekom tri fakultetske godine, a pred kraj studija nosila je dijamantni prsten. Kad se vratila kući kako bi počela raditi za zakladu i planirala vjenčanje, ja jednostavno nisam mogla poći za njom. Nisam se vratila sve do velikog događaja, više od godinu dana poslije, i plakala sam cijeli dan. Na sreću, svi su mislili da je to zbog sentimentalnosti. Uvijek bih se lako rasplakala. Tad sam odlučila da bih i ja mogla ostati. Gore ionako ne može biti. Osim toga, na otoku je bio nov muškarac, Nizozemac zvan Sander koji je došao kako bi radio u Tajništvu. Očito je bio slab na djevojke vlažnih plavih očiju jer se nije maknuo od mene tijekom vjenčanja. Katkad bih se zapitala je li znao da su to bile stvarne suze, da je ispod zlaćanog satena moje srce bilo slomljeno. Ako je znao, nikad mi to nije pokazao. Donekle me smirilo razmišljanje o Sanderu. Obično je tako. Ne volim ga – nisam sigurna da ikad jesam – no bolja sam i snažnija osoba kad je on u mojoj blizini. Pokupim ostatak opreme, poslušam samo okvirno smišljen plan za sutrašnje okupljanje – ako bude potrebno – te potom svi krenemo natrag
prema Stanleyju. Očajnički želeći izbjeći Bena, odlazim posljednja izuzevši policijska vozila i auta obitelji. Nekoliko metara prije križanja ceste i kamene rijeke opazim stari zeleni Range Rover kako dolazi iz suprotnog smjera. Makne se u stranu kako bih prošla. Podignem ruku zahvalivši se, a George Barrell, koji se vraća s posla, podigne svoju u znak pozdrava. Čini se da sam ostala sama na cesti. Shvatim da se približava vrijeme za Peterov odlazak u krevet. Nešto mi smeta u stražnjem džepu. Sjetim se da još uvijek imam anonimnu poruku. Poruku o kojoj bih nekoga trebala obavijestiti, makar Sandera. Pa ipak, ne mogu nikome reći za nju a pritom ne priznati da svog najmlađeg sina znam ostaviti samog dulje vremena tijekom dana. On ide spavati, a ja krenem prema svojoj stijeni iznad plaže ili uzmem tabletu koju mi je propisao liječnik zbog problema sa spavanjem. Često se probudi prije mene, ili prije nego što se vratim s plaže, ali ne može izaći iz krevetića. Na sigurnom je. Približavam se mjestu gdje se račva cesta prema Stanleyju. Lijevi odvojak vodi prema Darwinu, Goose Greenu i zračnoj luci, a desni odvojak (kojim se ja vozim) prema Estanciji. Još jedno vozilo prilazi mi sa zapada, većom brzinom od moje, kao da želi prije mene stići do raskrižja. Zakočim, pustim Land Rover svijetle boje da me pretekne, no ne i prije nego što zapamtim tri zadnja slova registarske tablice, SNR, koja me podsjete na kamenu rijeku.
Halloween je u punom zamahu dok se vozim Stanleyjem. Prolazim kraj grupa malih vještica, minijaturnih vragova i malešnih kostura koji su svi u pomnoj pratnji roditelja. Vani su i starija, veća djeca, njihove maske su mračnije, zlokobnije. Zombi teturajući prelazi cestu ispred mog auta i prisili me da ugasim motor. Prije nego što uspijem upaliti motor, primijetim da su im se pridružili i odrasli. Mel, kuhar u Globeu, paradira ulicom u kostimu pantomimičarke. Opazi me i stane, jedna ruka mu je na boku ukrašenom
ljubičastom svilom, a drugom pokušava nabiti šešir u stilu Carmen Miranda na glavu. »Kako izgledam, draga?« Mel je jedan od rijetkih otočana koji je iskreno drag prema meni. Odmjerim ga i pokušam se osmjehnuti. »Nema ništa ljepše od dame«, odgovorim. Glumi da namješta testise. »A nisam nimalo nalik na damu.« Namigne mi prije nego što krene niz ulicu. Kod kuće zateknem dječake budne i zadubljene u igru s bakom, premda je najmlađi odavno trebao biti u krevetu. Pronašla je stare kartonske kutije i izgradila niz tunela i špilja u dnevnom boravku. Ne vidim nijednog dok tiho ulazim kroz stražnja vrata, no vidim kako se kutije tresu i čujem zvukove struganja koje mali ljudi proizvode tapkajući u njima. »Ua, ha, ha, ha!« Baka još više nego obično zvuči kao zli demon. Izroni na jednom kraju kartonskoga grada zbunjena pogleda kad me opazi na vratima. Ispuzavši, nespretno se digne na noge. »Je li otac s tobom?« Obriše prašinu kartonskih kutija s odjeće. »Mislim da je otišao ravno u redakciju. Planiraju ostati duže u eteru večeras.« Komešanje je utihnulo. Chris proviri i naceri mi se, potom Michael. Naposljetku izađe najmlađi. On me ignorira. »Bako, lovi nas!« Sva trojica su u pidžamama. Osjetim miris šampona i keksa. »Jeste li imali sreće?« pročitam s maminih usana. Odmahnem glavom. »Jeste li ga pronašli?« Chrisu ništa ne promakne. Michael dođe i zagrli me oko struka. On je oduvijek bio dijete koje se voli maziti. Peter opazi moje ruke oko starijeg brata i, očekivano, osjeti ljubomoru. Dotrči i podigne obje ruke kako bih ga uzela u naručje. Gleda u Michaela, ne u mene, a ja ga podignem. »Što kažete na toplu čokoladu?« predloži baka. U kuhinji je posuđe oprano i spremljeno u ormariće. Na stolu nema nereda. Radne površine sjaje. Pokušam to doživjeti kao čin
ljubaznosti, što i jest, no blistave slavine govore mi da sam promašen slučaj. »Što će se dogoditi s njim?« upita Chris dok sjedamo. »Sigurna sam da je dobro«, kažem. »Bit će mu hladno i malo će ga biti strah, no ne može mu se dogoditi ništa strašno. Prognoza za večeras je dobra. Možeš li držati Petera dok pomažem baki?« Predam malog dječaka onom većem. »Hoće li umrijeti?« upita Michael. »Naravno da neće. Kako bi umro? Pingvini će ga iskljucati?« U tren oka Michael se pretvori u pingvina, drži ruke ukočeno uz tijelo, prste pod pravim kutom, usta napućena poput kljuna. Počne kljucati svoga malog brata koji naravno zaključi da je to najbolja igra na svijetu. »Mama Sama Welsha kaže da će umrijeti od izlaganja zimi«, kaže Chris. »Izloženosti. To je malo vjerojatno. Puno ljudi ljeti spava vani.« »Još«, zahtijeva Peter. »U šatorima. U vrećama za spavanje.« Chris i dalje djeluje zabrinuto. »Ne kažem da mu neće biti neudobno, no jedna noć vani neće mu nanijeti trajnu štetu.« Vidim da nikoga nisam uspjela prevariti svojim pozitivnim stavom. »Ugasili smo svijeće u bundevama«, kaže Michael. »Da ga ne bude strah ako dođe ovamo.« »Rekla sam im da to naprave.« Moja mama neće dopustiti da osmogodišnjak bude pohvaljen za njezine zasluge. »Pretpostavljam da su ondje bili njegovi roditelji«, kaže snižena glasa kao da Chris i Michael ne upijaju svaku riječ. »Nikad ne znaš što imaš dok to ne izgubiš.« Mama na stol spusti dvije šalice i jednu plastičnu čašu s poklopcem. »Bože, što ta jadna majka sad proživljava. O, jesi li i ti htjela čokoladu, Rachel?« »Ne treba«, kažem, iako nisam jela ništa od ručka. Mama mi pomogne da dječake stavim u krevet, potom je otpratim do auta.
»Misli li policija da postoji nekakva veza?« upita me dok otvara vrata. Ja se stišćem uz živicu kako bih izbjegla zamahe vjetra. »S druga dva slučaja?« »Nitko nije ništa rekao.« Mislim, osim mog oca. On je odlučio da je riječ o uroti. »Sva trojica nestala su u blizini vode.« Spusti svoje bujno tijelo na vozačko sjedalo i podigne pogled prema meni. »Možda bismo trebali početi razmišljati o ljudima s brodovima.« Polovina ljudi koji žive ovdje ima brodove, i ona to zna. »Sigurna sam da ćemo ga sutra pronaći. Laku noć, mama.« Sagnem se kako bih je poljubila u obraz. Pravim se da nisam primijetila kako se trznula unatrag. »Hvala ti za pomoć.« Frkne i odveze se prije nego što se uspijem maknuti. Ne prijeđe mi preko stopala, za dlaku me promašila. Sat poslije probudi me bolni plač. Pričekam nekoliko minuta; u sobi najmlađega uvijek je upaljeno noćno svjetlo. Često se sam uspijeva smiriti. No ne i noćas. Počinje istinski plakati, znam da će probuditi ostale. Treperenje svjetla vani privuče mi pozornost dok se spuštam hodnikom. Priđem prozoru znajući da me vjerojatnije neće vidjeti izvana. Na cesti je automobil. Odmah ga prepoznam, premda ne vidim ženu blijede puti i tamne kose na vozačkom sjedalu. Catrin je ponovno parkirana ispred kuće i gleda u sobu moga najmlađeg sina.
Zaključam vrata, što gotovo nikad ne radim, ali uznemiruju me nestalo dijete i anonimni pošiljatelj poruka. Počeo je vjetar koji veći dio dana nije puhao, kuće škripe i stenju u znak protesta. Neuobičajeno je i to što sam Chrisu ostavila poruku na kuhinjskom stolu. Nikad se ne budi i ne silazi noću, ali ovo nije uobičajena noć. Otišla sam pogledati konje, napisala sam. Brzo se vraćam. »O, ne mogu vjerovati«, progunđa moj konj.
»Hajde, lijeni gade. Za promjenu zaradi svoje uzdržavanje.« Osedlala sam ga u tren oka, izvela u dvorište te odvela niz travnatu stazu koja uspješno prigušuje zvukove. Catrinina kuća cestom je udaljena nekoliko kilometara, no poprijeko mogu stići onamo za malo više od pola sata. Već neko vrijeme igramo ovu igru. Ona se noću proveze kraj moje kuće, katkad se zaustavi na minutu. Ja se odvezem do nje. Čini se da znam kad je ondje vani, mislim da i ona zna kad sam ja u blizini. No ne napravimo ništa. Jednom, možda večeras, jedna od nas dvije učinit će nešto i pomaknuti stvari s mrtve točke. Možda, ako to učinimo, možda ću opet moći pronaći sebe. Izvući se, nakon pokore, iz dubina u kojima tumaram. Više od dvadeset godina, veći dio naših života, Catrin je bila moja druga polovica. Čak i kad sam bila bolesna od ljubomore jer je imala Bena, trebala sam je u svom životu. Sada, godinama nakon što sam posljednji put razgovarala s njom, izgubljena sam bez nje. Otkinula bih ruku, rastrgala lice kad bi to bila dovoljna kazna za ono što sam učinila. Katkad pomislim da ne postoji ništa što ne bih napravila, da nijedna žrtva ne bi bila prevelika za Catrinin oprost.
Albatrosovu krv će sprat. Otoci su transformirani zalaskom sunca. Dok boje blijede i stapaju se u jednu, dok se nježni obrisi krajolika pretvaraju u sjene, zvukovi, mirisi i tekstura da se bude. Ljudi koji žive u naseljenim dijelovima svijeta govore o miru, o dubokoj tišini noći. Kad ovdje malobrojni ljudi odu na počinak, događa se suprotno. Ovdje noćno vrijeme znači beskrajnu kakofoniju zvukova. Gnijezdeće ptice kraj kojih prolazimo Bee i ja, hihoću se i tračaju usred neprekidnoga, glasnog preobilja zvukova. Iznad nas, ptičji tinejdžeri bučno se zabavljaju, pijani od letenja i slobode. Jastrebovi pjevaju, pingvini na obližnjoj obali viču na vjetar koji zavija, kolonija albatrosa na vrhu litice možda raspravlja o politici, tako raznoliki i inteligentni čine se njihovi razgovori. Ispod svega toga beskrajno je mrmljanje i bijes oceana.
Skrenem sa staze, uputim se poprijeko otvorenoga krajolika, i znam da putujem kroz borovicu zbog slatkastog mirisa koji me okružuje. On će se pretvoriti u miris vlažne, truleće vegetacije kad stignemo do treseta. Vjetar je ojačao, iritira Beeja, no uskoro stižemo do mjesta gdje ga mogu okrenuti. Sad je vjetar iza nas i požuruje nas. NE OSTAVLJAJ GA SAMOG Na pola puta gotovo se okrenem i vratim kući. Ostavila sam svoje dječake same. Ako me prate, možda su vidjeli da sam napustila kuću. »Možda su ondje sada, šuljaju se, pokušavaju ući.« Moj konj korisnim je komentarom sigurno pridonio maloj unutarnjoj raspravi. To je budalasta ideja. Ovdje se usnuloj djeci ne može dogoditi ništa loše. To mu i kažem. »Roditelji su Archieja Westa ostavili samog.« »Archie se izgubio. Odlutao je. To je najgore što mu se moglo dogoditi.« »Ne prestaješ to ponavljati samoj sebi, ljubavi.« »Ići ćemo kući kad ja to kažem. A sada, umukni.« U Catrininoj sobi upaljeno je svjetlo. Opazim ga premda sam daleko još gotovo kilometar. No nije neobično da je Catrin budna u ovo doba. Noću odlazi svojim brodom u izolirani zaljev. Možda i ona ne može spavati. Posljednji dio puta vodi me niz cestu, premda se držim njezina ruba kako bih prigušila zvukove koje proizvode Beejova kopita. Vidim gornji kat kuće, vrhove kostura, no živica od borovice koja raste oko vrta skriva veći dio pogleda. Sjašem i zavežem Beeja na zaklonjenom mjestu iza stijene. Živica ima slabu točku. Neugodno je provlačiti se kroz trnje, ali to mi nije prvi put. Spustim glavu, stisnem se i ubrzo sam na drugoj strani. Svjetlo koje sam vidjela iz daljine još uvijek je upaljeno. Dok se približavam kući, napola se nadam da će pogledati kroz prozor i vidjeti me ili da će me Queenie nanjušiti i početi lajati.
Malo iza mene, Bee zanjišti, a sekundu poslije začujem blagi, tihi ljudski zvuk. Gunđanje zbog napora, malo više od uzdaha. Netko dolazi. Šmugnem natrag u živicu. Čekam. Visok muškarac dugim koracima priđe ogradi i prekorači je. Zaustavi se na rubu vrta i ogledava se. »Halo?« Smjesta prepoznam akcent, no ne i glas kojemu pripada. Škot. U kombinaciji s visinom i širinom, to jedino može biti Callum Murray. Čini se da me vidi, čini se da gleda ravno u mene dok prelazi vrtom približavajući se mom skrovištu. Skvrčim se još više, ali znam da ne mogu pobjeći a da ne proizvedem kakav zvuk. Spasi me činjenica da vrt ne poznaje tako dobro kao ja i da ne vidi hrpu harpuna. Nogom zapne za jedan. Izgubivši ravnotežu, pomakne i ostale; uz zveket padaju na travu. Iskoristim prednost koju mu pruži ova zbrka i povučem se još dublje u živicu. No u trenutku u kojem se namjeravam okrenuti i pobjeći, otvore se vrata kuće. »Malo je kasno za trick-or-treat.« Catrin je na vratima, jedva vidljiva zbog zamračene sobe iza nje. Callum promrmlja nešto o tome kako je mislio da ju je vidio u vrtu. Dok se približava, vjetar zagluši njihove glasove, više ne mogu čuti što govore. No glas u mojoj glavi je prodoran i jasan. Catrin i Callum opet su zajedno. Prije tri godine znala sam da Catrin skriva nešto od mene. Znala sam to mjesecima. Promijenila se. Odjednom je češće bila zauzeta. Prestala je biti otvorena, spremna sa mnom dijeliti sve što joj se događa u životu. Znala sam da nešto skriva. Igrala sam se mišlju da ona i Ben imaju problema, no duboko u sebi znala sam da nije tako. Nije djelovala nesretno. Potom sam jedan dan dojahala ovamo s Beejom ne kazavši joj da stižem. Privezala sam ga na istom mjestu gdje stoji sada, prišla vratima te čula njezin glas sa stražnje strane kuće. Zaobišla sam je i zaustavila se na uglu. Stražnja strane Catrinine kuće, ona koja gleda na more, uvijek je izložena suncu. Kad je vjetar blag, a nebo bistro, taj mali komad zemlje
je oaza sunca i topline. Bio je kraj proljeća i vruć dan prema falklandskim standardima. Catrin je ležala gola na hrpi razbacanih jastuka s muškarcem koji je također bio gol. Znala sam istog trena da to nije Ben. Široka leđa nagnuta nad njom bila su svjetloputa i previše mišićava, njegove noge toliko duže od nogu njezina supruga. Njezino napeto tijelo, način na koji je grčila i istezala nožne prste, rukama stezala njegova ramena, govorili su mi da će voditi ljubav. Muškarac je potom podignuo glavu, a ja sam prepoznala njegovu kosu boje pijeska. Pobjegla sam pitajući se kako ću zadržati tako golemu, tako važnu tajnu. Bilo je nevjerojatno – barem meni – da žena kojoj se Ben vraća svake večeri može pomisliti da potraži nekoga drugog. S druge strane, imalo je smisla, a Catrinino neprekriveno zanimanje za Škota koji se borio u ratu, postalo je razumljivo. Tog sam dana, nakon što sam se oporavila od šoka, osjetila istinsku sreću. Catrin je upoznala nekoga drugog. Znala sam je dovoljno dobro i bila sigurna da ne bi bila u vezi s nekim do koga joj nije stalo. Catrin se zaljubila u drugog muškarca. Ben će opet biti slobodan. Slobodan da bude sa mnom. To će naravno biti komplicirano. Bit će mi teško razdvojiti dječake od njihova oca, no nešto ćemo smisliti. Moj život odjednom je bio pun mogućnosti. Prvi put nakon više godina, postojala je nada da ću biti sretna, a ne samo utješena. Da ću osjetiti više od utjehe. Osjećam nešto slično tome sada, dok odvodim Beeja. Catrin se opet viđa s Callumom. Ako se vratio u njezin život, znači li to da se oporavlja? Ako ponovno može pronaći sreću, možda može pronaći način da i mene pusti u svoj život.
Utorak, 1. studenog
P
otraga za Archiejem Westom nastavlja se idućeg dana. Cijelo jutro jahači apokalipse, kako nas moj otac uporno naziva, patroliraju plažama, tragaju za njegovim ostacima zamrljanim pijeskom, za malom cipelom koja izviruje iza stijena. Ostali, uključujući Catrin i Calluma, brižljivo pretražuju brda. Približava se podne, sve je teže ostati optimističan. Ako je dijete samo odlutalo, već bismo ga pronašli. Ako je preminuo u tresetištu, već bismo ga pronašli. Ostaju dvije mogućnost. Prva, pao je u rijeku i struja ga je odnijela nizvodno sve do mora. Ako ga plima dosad nije izbacila, vrlo vjerojatno i neće. Možda ga nikad ne pronađemo. Mišljenja su silno podijeljena oko druge mogućnosti – da ga je netko oteo. Nijedan otočanin, osim mog oca, neće otvoreno priznati da je to moguće, no posjetitelji razmišljaju o tome. Vojska razmišlja o tome. Gdje god pogledam, vidim sve veću zabrinutost. Ljudi su otvoreno nezadovoljni. Počinju zauzimati strane. Moram prekinuti potragu u podne. Mama, koja je cijelo jutro bila s Peterom, ima dogovoren liječnički pregled, a danas je i moj red da pokupim dječake iz škole. Odem po najmlađeg i krenem u Stanley jer ne mogu zamisliti da s njim nasamo provedem ni jedan sat u kući. Više je ljudi u gradu nego što je uobičajeno. Većinom vojnici koji su stigli u grad kako bi pomogli u potrazi. Ostali su s Princess Royal. Ništa neobično, naravno, no posjetitelji se obično samo na nekoliko sati iskrcaju na kopno kako bi promatrali divlje životinje, odlazili do manje pristupačnih plaža. Ne zadržavaju se u Stanleyju. No čini se da ovu gomilu privlači nevolja kao što muhe privlači raspadajuće meso.
Razlog nije bliskost s Archiejevom obitelji jer su Westovi ovamo stigli sami, a ne kruzerom. Ovi ljudi s raščupanom kosom, šarenom ručno izrađenom odjećom i svjetlećim tenisicama, ovdje su zbog drame. Ovdje su kako bi udahnuli zadah naših nevolja. Pokupim svežanj pisama, uguram ga u torbu ni ne pogledavši ga. U dućanu sretnem Roadkill Ralpha koji kupuje cigaretni papir i duhan. Kimne i čini se da mi namjerava nešto reći, no žena za pultom mu se obrati pa se on okrene. Nakon što sam nabavila sve što mi treba, imam sat vremena do završetka nastave, stoga krenem u Bob-Cat's Diner na kavu. Dvokrilna su vrata masivna, teško ih je otvoriti s dječjim kolicima, pa previše ne obraćam pozornost tko je unutra. »Bum, bum, bum!« Dječji glas. Moje dijete. Nešto se razbije na kamenom podu nakon što se zalupe vrata. BobCat psuje iza pulta. Svi ostali u prostoriji su utihnuli. Callum, koji stoji između pulta i vrata, užasnut zuri u mog sina, u pištolj u njegovoj ruci. Ostaci šalice za kavu raštrkani su po podu. Moje dijete odjednom počne neugodno glasno jecati. »Zaboga, prijatelju, to je dječji pištolj, što se događa s tobom?« BobCat je silno ljuta zbog razbijene šalice i prolivene kave. Callum i dalje zuri, a u njegovim očima vidim svjetlo koje mi se ne sviđa, koje ne prepoznajem. Povučem kolica unatrag dok se Bob-Cat naginje preko pulta kako bi Calluma povukla za rame. Postiže cilj. On protrese glavom kao da je želi pročistiti, pa pogleda u nered na podu. »Sranje, oprosti.« Sagne se i počne skupljati razbijene komade, pa se zaustavi. »Rachel, mislim da sam ga poprskao kavom. Mislim da se opekao.« Odjednom su svi u zalogajnici stručnjaci za prvu pomoć, odlučili su dignuti silnu buku zbog djeteta koje je prestalo vikati kad je shvatilo da je u središtu pažnje. Na lijevoj cjevanici ima ljubičastu mrlju i trag od kave na čarapici. Brzo skinemo čarapicu i omotamo nogu hladnom, mokrom krpom. Za minutu-dvije više se ništa ne vidi.
Dok se mi bavimo Peterom, Callum počisti nered i ponudi da će platiti šalicu. Bob-Cat ga uzme za riječ i naplati mu kao da je razbio cijeli set koštanog porculana. »Ja sam kriva«, kažem nakon što se situacija donekle smirila. »Nisam znala da ga ima sa sobom. Bratov je. Vjerojatno je bio negdje na dnu kolica.« »Ništa strašno.« Callum je inzistirao da plati moju kavu i frape mog sina. Namjeravala sam sjesti za jedan od praznih stolova straga, no to se sad čini nepristojnim. Osim toga, Callum i Catrin? Sjednem na stolicu kraj njega za pultom. Dijete se buni, što je bilo za očekivati, stoga otkopčam remenje i stavim ga u krilo. Pokušava se popeti na pult, no pažnju mu odvrati keks. »Niste imali sreće danas popodne?« upitam. Callum spusti glas. »Stopford je budala. Isključuje svaku drugu mogućnost osim one da je dječak odlutao. Potragu je ograničio na jedno područje. Nitko ne traži nigdje drugdje.« Razmislim na trenutak. O veličini otoka. »Da, no budimo pošteni, odakle bi krenuo?« »Nitko nije pokušao pronaći onaj drugi Land Rover koji je vidio dječakov brat.« Iza nas otvore se vrata, a miris pržene hrane, morske trave i dizelskih isparavanja uleti kao da smo na dnu tunela koji vodi izravno u luku. Okrenem se i ugledam Roadkill Ralpha koji u svojim prstima žutim od nikotina drži napola popušenu motanu cigaretu. »Jel’ su se tvoji dečki igrali na olupini?« Treba mi sekunda da se oporavim od iznenađenja da je Ralph progovorio. »Mislim da nisu. Znaju da ne smiju sami ići onamo.« On kimne i povuče dim iz tanke, viseće cigarete prije nego što se okrene i izađe iz zalogajnice. »Moram njega i djevojke uskoro pozvati na večeru.« Callumovo je lice bezizražajno, i u tom trenutku shvatim što je Catrin vidjela u njemu. Vidi u njemu? Začudim se kad trenutak poslije otkrijem da se smijem. I on se pridruži sekundu poslije.
Ostanem predugo u zalogajnici, predugo čavrljam s Callumom ni o čemu, a zapravo ga želim pitati: Kako je Catrin? Hoće li razgovarati sa mnom, što misliš? Usput, znam da ti se nikad nisam zahvalila za ono što si napravio tog dana. Znam da si ušao u vodu u potrazi za mnom, za mojim sinovima, riskirao si svoj život kako bi spasio naš, no to je bio dan kad su poginuli njezini sinovi, kad sam postala čudovište koje nitko ne može izravno pogledati u oči, a ne možemo razgovarati o tome, zar ne? Nikad? On krene prvi. Meni treba malo više vremena. Guram kolica uz brijeg do auta. Sigurno sam više rastresena nego obično jer uđem u krivi. To je lako jer ovdje nitko ne zaključava auto, a imamo puno Land Rovera svijetle boje. Otvorim stražnja vrata i pomislim da je netko ukrao dječju sjedalicu. Potom ugledam kartonsku kutiju s etiketom za slaninu, primijetim da moj auto nikad nije bio ovako prljav jer je pun pijeska te shvatim da sam zabunom otvorila Bob-Catin auto. Postiđeno izađem i osvrnem se, no čini se da me nitko nije vidio, pa uhvatim kolica i pokunjeno nastavim nekoliko metara uz brijeg do svog auta. Vrativši se kući s dječacima, pogledam poštu. Još jedna bijela, rukom ispisana omotnica. Lokalna poštanska marka. Premda mogu čuti kako se igraju, moram otići do njihove sobe i prebrajati ih. Veliki dječak, srednji dječak, mali dječak, svi prisutni i besprijekorni, udubljeni u izgradnju Zvijezde Smrti Lego kockama. Želim baciti omotnicu, ali ne mogu se natjerati. Otvorim je. Ista kao prije. Skoro. NE OSTAVLJAJ GA SAMOG. ZADNJE UPOZORENJE.
Ne uspijevam čvrsto spavati. Čini se da svakih sat vremena ustajem, provjeravam brave, zatvaram zastore i provirujem kod dječaka. Svaki put izračunam koliko je sati kod Sandera. Iznenadim samu sebe koliko želim da se vrati kući. Iznenadim samu sebe koliko sam prestrašena. Tijekom treće ophodnje primijetim vatre. Desetak ili više. Protežu se padinom brijega, plešu na vjetru. Signalne vatre za malog Archieja
Westa. Po cijelom otoku, ljudi kampiraju vani, bdiju kako dijete ne bi bilo posve samo. Imaju dobre namjere, znam, no poželim da nemaju jer imam dojam da je prizor na vrhu brda živo utjelovljenje stihova koje ne mogu izbaciti iz glave.
Mrtvački krijes, plešuć' svoj ples, Okruži brod naš sav. Svaki mali plamen meni izgleda kao pogrebna lomača.
Srijeda, 2. studenog
A
rchieja Westa nema već dvije noći. Svugdje nailazim na podsjetnike onoga što mi je Sapphire rekla prvog dana potrage. Strah mijenja zajednicu. Ovu svakako mijenja. Dok dječake vozim u školu, prođem kraj četiriju automobila čiji mi vozači ne mahnu. To je nešto što radimo ovdje. Kad na cesti prođemo kraj nekoga, mahnemo mu u znak pozdrava. Posjetiteljima je to smiješno, misle da stalno podižemo ruku s volana, no tako nas je malo da nam ne pada na um prestati s tom ljubaznošću. Danas, premda su mi automobili poznati, nema uobičajenog znaka prepoznavanja. Potom shvatim da ga ne? dajem ni ja. Svi smo zaokupljeni. Svi razmišljamo o mrtvom djetetu. Više nije nestalo dijete, iako ga tako nazivamo kad ga spominjemo naglas. U našim glavama postalo je mrtvo dijete. Još jedno mrtvo dijete. Što se događa s nama? Zašto ne možemo zaštititi svoju djecu? Dva muškarca prepiru se ispred poštanskog ureda. Ne poznajem ih, kao ni mnoštvo koje ih promatra iz daljine. Netko zatetura na cestu, a ja naglo zakočim. Muškarac, bucmast i sredovječan, ugleda dječake, priđe bliže i pogleda ih ispod oka. Oči mu se rašire kad opazi najmlađeg odostraga. Naglo dam gas. Na povratku kući odlučim da ću zaključati auto. Čvrsto zagrlim Chrisa i Michaela dok se pozdravljamo pred ulazom u školsko dvorište. Primijetim da to rade i drugi roditelji oko mene. Više je majki nego obično. U pravilu, čak i osnovnoškolska djeca idu sama u školu. Majke im mašu na vratima, sretne što će sami propješačiti nekoliko kratkih, tihih ulica. No ne i danas. Čini se da ih g.
Savidge prebrojava kako bi se uvjerio da su stigli svi koji su pod njegovim nadzorom. »Ne mogu skinuti pogled s njih«, kaže jedna majka. Ne kaže to meni. Rijetko mi se obraćaju, no dovoljno su blizu kako bih ulovila dijelove njihovih razgovora. Svi čekamo da se zalupe vrata za zadnjim djetetom. Pitam se koliko nas će se vratiti za vrijeme odmora kako bismo se uvjerile da su i dalje na sigurnom. Guram kolica do dućana, kao što to često radim. Moj život postao je beskrajna vježba u kraćenju vremena. Previše je vojnika na ulicama. Ovdje su kako bismo se osjećali sigurnima, no danas kao da su podsjetnik na naš neuspjeh. Na naše neuspjehe. »Nekoliko jebenih kitova! Svi su krenuli prema nekom otoku bogu iza nogu kako bi spasili nekoliko jebenih kitova. Što je tim ljudima?« »Osobito nakon protekle noći, čovjek bi pomislio da su djeca prioritet.« Usporim. Opet sam kraj skupine posjetitelja koju sam prije vidjela usred rasprave. Mislim da je jedan od njih otac Archieja Westa. Za ostale nisam sigurna. »Nazovi novine. Nabavi broj Daily Mirrora.« »Jebena je sramota što je tvoj dječak još uvijek negdje vani.« Diskretno promijenim smjer i krenem prema redakciji Penguin Newsa. Iako nemam osobitu želju vidjeti oca, moram ga upozoriti ako su na vidiku pozivi britanskih novina. Dok ulazim u hodnik, čujem njegov glas na radiovalovima, što znači da će iznad studija biti upaljeno crveno svjetlo i prekidi nisu dobrodošli. No mogu ostaviti poruku. Moja baka navali na Petera i izvuče ga iz kolica. »Vani se situacija zaoštrava«, kažem Cathy, našoj staroj prijateljici koja radi s tatom i koja dječake nekoliko puta tjedno pokupi iz škole. Zna da ne govorim o vremenu. »Ne trebaš mi govoriti. Telefoni ne prestaju zvoniti. Kao da mi išta znamo.«
Kao naručeno, jedan od telefona na stolovima počne zvoniti. Cathy se nagne, upali automatsku sekretaricu, podigne prst i zamoli za tišinu. Glazba se stišava, a ja shvatim da moj otac intervjuira glavnog načelnika Stopforda. Svi slušamo, a moj sin tako je tih da sam sigurna da mu baka Mabel daje peperminte. Nikad ne propusti priliku da ih potajno turi mojoj djeci ili mojim konjima. Izuzevši mene, ona je jedina osoba koju Bee tolerira. »Jasno je da nam je stalo do lokalnih životinja, Bobe, no možeš li nam potvrditi da je potraga za malim Archiejem i dalje prioritet?« Glas mog oca uvijek je dublji i kultiviraniji kad govori na radiju. »Svakako, Roberte. Naravno.« Stopford se nakašlje. »Proširujemo područje koje pretražujemo. Vojska je trenutačno kod Estancije, kao i brojni volonteri koji imaju vremena.« »Osim onih koji su otišli na Speedwell kako bi zakladi pomogli pri spašavanju nasukanih kitova?« »Roberte, nije na meni da ljudima govorim što da rade tijekom slobodnog vremena. Oni to sami odlučuju. Ono što ti mogu reći je da mnoštvo ljudi danas traži Archieja i da ćemo ga uz Božju pomoć i pronaći.« »Jeste li pretražili Princess Royal?« Stopford napola odgovori, izgubi nit, pa počne ispočetka. Istakne da imaju dovoljno ljudi kako bi pretražili područje gdje je nestao Archie. »Jeste li uspjeli pronaći srebrni Land Rover koji je bio viđen?« Još razmetanja o tome kako slijede nekoliko tragova, kako nije sigurno da je kraj Estancije uopće bio još jedan srebrni Land Rover i kako je ono najvažnije da se potraga za malim Archiejem nastavlja i nastavit će se sve dok bude potrebno. »Što je s pretragom kuća? U Stanleyju ima oko sedam stotina domova? Uzimajući u obzir broj vojnika o kojima neprestano govorite, to ne bi potrajalo više od jednog dana, zar ne?« »Pa, znaš, Roberte, ne možemo pretraživati kuće bez sudskog naloga, a svi su bili više nego kooperativni. Usudio bih se reći da je svaki stanovnik Stanleyja pretražio svoje zemljište u posljednja dvadeset i
četiri sata, kako bi bio siguran. Mislim da bismo policijske resurse trebali koristiti ondje gdje su najpotrebniji.« »Hoćete li zatražiti pomoć od londonske policije?« »Ako bude potrebno, naravno, no u ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da je situacija... Ono što želim reći je da su sve naše raspoložive snage na terenu i traže Archieja. Siguran sam da ćemo ga uskoro pronaći.« Uslijedi stanka u studiju. Sekunda ili dvije mrtve tišine. Mabel i Cathy se pogledaju. »Pričekaj«, kaže Mabel. »Kruže glasine da je prošle noći pronađeno tijelo malog djeteta u Port Pleasantu, glavni načelniče. Možete li nam reći nešto više o tome?« Molim? Naglo se okrenem prema Cathy. Ona me ponovno ušutka. Stopford u eteru proizvede tih, hripav zvuk. »Uskoro ćemo imati više informacija. Znaš da bi bilo pogrešno nagađati.« Tijelo? U Port Pleasantu? Dječaci i ja slušali smo radio tijekom doručka. Nije bilo spomenuto nikakvo tijelo. »Mislite li da je to Archie?« upita tata. »U ovom trenutku nemamo razloga misliti... Odnosno, gotovo smo sigurni da to nije Archie, u skladu s tim obavijestili smo i njegovu obitelj.« Tijelo djeteta? Nije ni čudo da su ljudi u gradu bili nervozni. No ako nije Archie, tko... »Jimmy«, pročitam s Cathynih usana. »Jimmy Brown.« »Koliko će vam vremena trebati za pozitivnu identifikaciju?« »Doista ne želim nagađati.« Doslovno mogu vidjeti kako Stopford ustaje sa stolice i prilazi vratima. »Mislite li da su ova dva slučaja povezana?« »Ne postoji nikakav – apsolutno nikakav razlog da u ovom trenutku povežemo, odnosno zaključimo da postoji veza između ova dva slučaja. Bilo bi neodgovorno nagađati. I vrlo nepravedno prema obiteljima.«
»Tri mala dječaka u posljednje dvije godine. Svi su nestali u blizini vode – a vi tražite da ljudi i dalje misle da nisu povezani?« »Roberte, ovo ne pomaže i vrlo je uznemirujuće za dotične obitelji. Morat ćemo stati ovdje.« Krene glazba, a mi čujemo struganje stolica i otvaranje vrata studija. Glavni načelnik Stopford nas ne primjećuje dok dugim koracima prilazi vratima te potom izađe. Moj otac stoji na vratima i gleda kako odlazi dok »Sweat« Inner Circlea trešti otočjem. »Gonna make you sweat10«, upozorava pjevač. Ima dana kad i ja volim tatu.
Vrativši se kući, nahranim Petera i povedem ga na plažu, što obično ne radim. Uskoro će postati mrzovoljan jer bi nakon ručka zapravo trebao spavati, ali ja imam potrebu biti izvan kuće i iz nekog razloga – gotovo sigurno zbog poruka – ne želim ga ostaviti samog. Izlazeći iz kuće čula sam od tate na radiju da će se inicijalni pregled tijela, za koje policija još treba utvrditi da je Jimmy Brown, ovog popodneva obaviti u bolnici. Ponovno se pitam trebam li nekome reći za poruke, no moj anonimni pošiljatelj sigurno neće biti prioritet uzimajući u obzir čime se policija trenutačno mora baviti. Pritom Archiejeva obitelj nije primala poruke prije Archiejeva nestanka. Ili možda jest, ali se to drži u tajnosti. Što da napravim? Trebam li ih prijaviti i potencijalno protratiti policijsko vrijeme, a da i ne govorim o razotkrivanju svojih loših roditeljskih sposobnosti, ili... Prijavit ću, odlučim. Svakako. Uskoro. Moje najmlađe dijete zaboravi da je umorno zbog iznenadnog odlaska na plažu. Napravi nekoliko brzih koraka prema jatu ptica koje poleti u zrak. Počne se vrtjeti na pijesku očaran moći koju ima nad mnoštvom drugih živih bića. 10
U slobodnom prijevodu: preznojavat ćeš se zbog mene. (nap. prev.)
To je opasna moć, pomislim, dok promatram kako poskakuje njegova plavokosa glava, kako stopalima struže po pijesku širom otvorenih očiju od zadivljenosti. Ja bih to trebala znati. Tijekom prvih dana mog majčinstva, iznenadna odgovornost za tek rođenog Chrisa činila mi se gotovo zastrašujućom. Tad smo najveći dio vremena provodili posve sami. Samo ja i sićušno stvorenje prepušteno na moju milost i nemilost, i moja glava puna bolesnih, nasilnih maštarija. Došle su niotkuda. Kuhala bih čaj i razmišljala kako bi bilo lako izliti sadržaj lončića u njegov krevetić. Izvela bih ga na zrak u vrt, odšetala do ruba litice i pitala se koliko bi mu trebalo da stigne do dna ako bih ga sad ispustila. Bi li plakao? Bih li požalila? U onih nekoliko trenutaka prije nego što bi udario u stijene, tko bi – on ili ja – vrištao glasnije? S naporom sam ga dojila i vrlo brzo prešla na adaptirano mlijeko. Mogla bih staviti što god poželim u to mlijeko, pomislila bih dok sam ga spremala svako jutro. Čistač odvoda? Škotski viski? Tko bi me mogao spriječiti? Nisam imala pojma što je pošlo naopako u mojoj glavi, zašto su se uvijek iznova pojavljivale te neizrecive misli. Voljela sam svoje dijete. Katkad bih imala osjećaj da je ta ljubav tako intenzivna da u mojoj glavi nema dovoljno mjesta za nju. Nisam mogla podnijeti razdvojenost od njega. Noću bih se probudila s rukom na njegovu trbuhu dok je on ležao u krevetiću kraj mene. Pitala sam se kako sam tolike godine svog života provela bez njega. Pa ipak sam imala te mračne, poremećene misli. Počela sam se bojati same sebe, onoga što bih mogla učiniti, a nije bilo nikoga kome bih se mogla obratiti za pomoć. Kako bih mogla priznati da maštam o tome da ubijem vlastito dijete? Druge majke bi prestrašeno širom otvorile oči, ispričale se i pobjegle iz moje kuće. Liječnik bi me poslao na psihijatriju. Sander bi zatražio skrbništvo. Moja najbolja prijateljica upravo je dobila dijete, ona nije bila u stanju baviti se mojom paranojom.
Na kraju sam rekla Catrin. Slomila sam se jednog popodneva i sve joj ispričala. Zagonetna i mirna kao uvijek, razmišljala je neko vrijeme. »Mislim da tvoja podsvijest prerađuje prilično kataklizmičnu promjenu u tvom životu«, rekla je naposljetku. »Na jednoj si razini svjesna da bi mogla napraviti takvo što, stoga na toj razini isprobavaš, istražuješ granice. Ne bih se brinula. Mislim da će te misli nestati s vremenom, nakon što se navikneš na majčinstvo.« »Što ako se to ne dogodi? Što ako doista napravim takvo nešto?« Pogledala me kao da sam glupa. »Rach, vidjela sam kako rukama loviš ose jer ih ne možeš zgnječiti. To su maštarije.« S vremenom sam počela vjerovati da je u pravu. Maštarije su se prorijedile i naposljetku nestale, a kad se rodio Michael, više se nisu pojavile. No kontrola nad drugim ljudskim bićem opasan je oblik moći. Došao je dan kad sam ostavila trag u životima drugih ljudi, a posljedice te pogreške i godinama poslije izjedaju me poput raka. Policijsko plovilo zaobiđe rt. Gledam ga kako se približava. Krenulo je prema olupini. Pretražit će sve sljedećih nekoliko dana. Stari brod, na kojem su ljudi koje volim glumili gusare, vrvjet će policajcima. Snažno nas udari iznenadni nalet vjetra, gotovo obori moje dijete. Odlutao je niz plažu i na nekoliko sekunda osvrće se u panici, misli da se izgubio. Katkad imam osjećaj da su svi oko mene izgubljeni. Dvadeset kilometara odavde, ljudi i dalje traže izgubljenoga malog dječaka. Sedamdeset kilometara odavde, drugi ljudi pokušavaju vratiti stotinu izgubljenih kitova onamo kamo pripadaju. Ja sjedim na hladnom pijesku, gledam mršavog dvogodišnjaka kako lovi kormorane i njorke na plaži, i pitam se tko će mene pronaći, i kako ću ikad stići kući. Chris me probudi usred noći. Ima telefon u ruci. Vjerojatno je zvonio neko vrijeme, no nije prodro u moj lijekovima inducirani san. »Mama.« Na krevetu je sa mnom, povlači me za rame. Uhvati me panika, uspravim se.
»Djed. Pronašli su ga. Pronašli su malog dječaka.« Zgrabim telefon i pokušam se usredotočiti. Zapravo nije jako kasno, samo nešto poslije ponoći, ali lijekovi imaju snažno djelovanje. No shvatim dovoljno toga. Pronađen je Archie West. Živ je i razmjerno dobro. Chris se nagnuo bliže s osmijehom na licu, pokušava čuti što govori tata. Čujem uzbuđenje koje moj otac očajnički želi sakriti, majčino brbljanje u pozadini. Imam osjećaj da svi oko mene duboko dišu, čekaju da iščezne napetost. Gotovo je. Tata i dalje priča. Malog Archieja pronašli su, od svih ljudi, Catrin i Callum na povratku sa Speedwella. Tata jedva može obuzdati veselje zbog priče koja mu je pala s neba poput ambrozije bačene s Olimpa. Ubili su gotovo dvjesto dupina nakon dosad neviđenog nasukavanja i na putu kući, uz rub ceste, opazili smrznutoga i gladnoga malog dječaka. Kad se tata zaustavi kako bi predahnuo, a ja iskoristim priliku i poželim mu laku noć, Chris se već ugnijezdio i zaspao u mom krevetu. Prebacim se na Sanderovu stranu. Osjetim koliko je ugodno hladna. Noćna je mora gotova, završila je bolje nego što se itko nadao. Pronađeno je malo dijete koje je stiglo izdaleka. Odjednom se toliko toga čini mogućim. Umirim se, uživam u Sanderovim hladnim, čistim plahtama i zvuku Chrisova disanja kraj mene. Gotovo je. Što god se dogodilo Archieju je... Zatim se sjetim koji je danas dan. Treći studenog. Dan kad sam ubila sinove svoje najbolje prijateljice. San se sada čini nemogućim, pa pokrivač prebacim preko Chrisovih ramena dok izlazim iz kreveta. U Michaelovoj sobi opazim neobično veliku izbočinu ispod pokrivača iz kojeg izviruju dvije svjetlokose glave. Najmanji ne može sam izaći iz krevetića, pa je jedini logični zaključak da se probudio, Michael ga je čuo te potom odnio u svoj krevet.
Na putu natrag prema svojoj sobi, nagnem se kako bih zatvorila vrata Peterove sobe. Premda znam gdje je moj najmlađi, prepadnem se prizora praznoga krevetića. Naša najmlađa djeca trebala bi nam biti najdragocjenija. Najmlađa, najslađa, najviše voljena, posljednja djeca naših tijela. Archie je najmlađe dijete. Dok ga drži u naručju, njegova majka sigurno ima osjećaj da tanka, krhka ovojnica njezina srca neće moći podnijeti navalu osjećaja. Ostat će budna cijelu noć, držati u rukama njegovo sićušno, hladno tijelo, jedva moći vjerovati da je dobila drugu priliku. Hoću li i ja dobiti drugu priliku? »Mamice.« Pospani dječji glas u mojoj sobi zove me da se vratim u krevet. Ne vratim se. Stojim na mjestu, razmišljam, zurim u prazan krevetić.
Četvrtak, 3. studenog
O
na nije normalna. Ona nije normalna otkad...« Opazi me jedna od mama tračara ispred ulaza u školsko dvorište. Vidim kako je govoriteljica dobila laktom u rebra kako bi zašutjela. »Pa što? Nisam rekla ništa što ne znamo svi.« Spustila je glas, ali samo neznatno. Odavno sam prestala biti netko čiji se osjećaji uzimaju u obzir. Čekamo da se otvori škola. Jedan je od onih dana kad je nebo još uvijek vedro premda znamo da nas čeka loše vrijeme jer se skupljaju oblaci. Nagomilavaju se iznad mora, sve su gušći i tamniji dok im se pridružuju novi i dok se sjena ispod njih proteže oceanom. U ovom trenutku svjetlucaju suncem obasjani šareni krovovi Stanleyja. Još nekoliko sati i šćućurit će se poput rublja ostavljenog na kiši. Na današnji dan prije tri godine bilo je neobično mirno, neuobičajeno toplo. Djeca su bila na plaži. Dok sam Neda i Kita vozila kući, razmišljala sam kako moram očistiti auto. To naravno nikad nisam napravila. Pijesak, oblutci i druge naplavine s plaže, završili su u moru zajedno s dječacima. Vrijeme je bilo savršeno tog dana kad su poginuli Ned i Kit. Oluje stižu brzo, no naučili smo čitati znakove. Golema vojska daleko na zapadu skupljat će snagu tijekom jutra. Zatim će, za sve koji obraćaju pozornost, uslijediti trenutak tišine. Svi koji ne poznaju ovo mjesto, pomislit će da je najgore prošlo, no tad će se pojaviti pridošlica, dugačka sjena od oblaka koja se spušta sve većom brzinom. To je predstraža koja stiže nesmiljeno i neustrašivo, koja tjera sve ostale da bi se kiša punom snagom izlila na sve nas.
Diže se tad oluje bijes
I bješe jak i ljut. Ignorirajući žene koje tračaju, pretvaram se da gledam Michaela kojeg na igralištu pokušava uloviti njegov brat. Starije dijete potrči naprijed, zatim pričeka da ga mlađe gotovo ulovi prije nego što ponovno pobjegne. Mali će se uskoro umoriti od toga, no zasad se zabavlja. »Ne znam kako je mogla. Jedan za drugim, poput smaknuća.« »No to je njezin posao, zar ne?« »Bi li ti mogla? Ja ne bih. Više od dvjesto. Malene, i trudne mame, i sve.« Razgovaraju o Catrin. Ne o meni. »No pronašla je malog dječaka.« »Pronašla je oba dječaka. Jednoga mrtvog. To nešto govori.« »Ne bih joj se htjela zamjeriti, znam to.« Dosta. Okrenem se i priđem grupici. »Koliko janjadi zakolje tvoj Allan svako proljeće, Alison?« Zurim u ženu s plavokosom trajnom i crvenim obrazima. Ona i njezin suprug imaju farmu ovaca na jednom od manjih otoka. »Kako to točno radi?« Ona ne skrene pogled. »To nije isto, i ti to znaš.« Alison i ja išle smo zajedno u školu iako je bila godinu ili dvije starija od mene. Sjećam se da je više bila poznata po dosjetljivosti nego po intelektu, zato je škakljivo ući u raspravu s njom. »Masovno klanje iz nužde«, kažem ja. »Janjad se ubija jer nam je potrebna hrana. Dupini su ubijeni kako ne bi patili. Nedvojbeno je da je ono što je napravila Catrin bilo daleko milosrdnije od onoga što radite ti i tvoj suprug.« Ona se podsmjehne i napravi korak naprijed. Osjetim stiskanje u grudima. Nagne se prema meni, unese mi se u lice. »Pa, oprosti. Zaboravila sam da si ti stručnjak u ubijanju nevinih stvorenja.« Na to ne mogu reći ništa. Ne postoji reakcija na to. Većina žena oko nas – dotad smo privukli prilično mnoštvo – osjeća nelagodu, no vidim nekoliko lica koja uživaju u ovoj drami.
Ne mogu pobijediti. Ono što sam napravila oduzelo mi je pravo da imam mišljenje o bilo čemu, da branim bilo koji stav. Više nikad ne mogu nikoga izazvati jer oni imaju oružje koje me može uništiti. Ubila sam dvoje djece. Za to ću plaćati, uvijek iznova, svaki sat i svaki dan. »Ulaze.« Mnoštvo se rasprši, nekoliko majki otrči kako bi pozdravilo djecu. Ostale se okupe oko Alison poput čopora pasa i čekaju da pokažem dovoljno slabosti. Osjećam kako me peku suze. Ne, ne smijem plakati. Ne sad, ne ispred njih. »Mama! Peter pokušava ući.« Chrisov glas. Kraj ograde je, podignuo je brata. Michael je već nestao. Odem do njega, nagnem se i uzmem dijete. Ne želi poći sa mnom, naravno da ne želi, tko želi? Izvija se prema natrag, prema starijem bratu, vrpolji se, rita se. Sjajno, pravi napad bijesa. Bijesni trogodišnjaci nevjerojatno su snažni. Potrebna mi je sva snaga kako bih ga vratila u kolica i pričvrstila remenje, a mučno je što to moram raditi pod osuđujućim pogledima Alison i njezinih prijateljica. Jedna od njegovih leteći šaka pogodi me u oko. Na sekundu osjetim strašnu bol. Viknem na njega bez razmišljanja. »Prestani, ti malo govno!« Svjesna da me svi gledaju, da je Chris na ogradi svjedočio mom poniženju, dijelio ga sa mnom, ne preostaje mi ništa drugo nego da okrenem kolica i odem.
Već dio jutra provedemo plačući. Svog sina okružim igračkama, stavim video koji voli i ostanem s njim u sobi. No svjestan je mog raspoloženja, hirovit je i razdražljiv, katkad se čvrsto drži za mene, a katkad pobjegne u kut kako bi se sakrio. Boli me srce koliko mi ga je žao. Kad nema Sandera i dječaka, a to je veći dio vremena, ovo malo stvorenje nema nikoga na koga bi se moglo osloniti osim mene. Vidim kako žudi za nečim što njegov mali, nerazvijeni mozak ne može vizualizirati ili artikulirati. Ne zna što želi, samo zna da nešto temeljno nedostaje u njegovom životu. Plače i vrišti, i
svaki znak njegove patnje govori mi da se saberem, da budem majka, da se brinem o njemu kao što sam to činila, kao što to činim sa starijom dvojicom, ali ja jednostavno ne mogu. Ne mogu. Naposljetku upalim radio kako bih pronašla nešto, bilo što, što bi mi odvratilo misli od mene same i mog života. Promaknula mi je velika konferencija za medije, ali saznat ću sve novosti na vijestima. Ostaci pronađeni na Endeavouru službeno su identificirani. Obitelj sedmogodišnjeg Jimmyja Browna uskoro će ga moći pokopati, istinski žalovati za njim. Policija nema razloga ne vjerovati da je njegova smrt bila isključivo rezultat nesreće. Radijski spiker, ovaj put to nije tata, obavještava nas da je policija uvjerena da je Archie bio otet, te zasada pretpostavlja da je osoba koja je otela Archieja izgubila hrabrost i pustila ga. Krenula je potraga za otmičarem, a Princess Royal u dogledno vrijeme neće moći napustiti luku. U tri, kad je ostalo gotovo punih sat vremena do povratka dječaka, stavim Petera u sjedalicu i odvezem se do Catrinine kuće. Znam da je na poslu. Nijednom u tri godine nije bila na mjestu na kojem su poginula njezina dva sina kad je auto pao s litice. To jezovito bdjenje održavam sama. Izađem iz auta. No prije toga provjerim je li moj mali štićenik zavezan, a ručna kočnica podignuta. Prije tri godine to nisam napravila. Potom krenem gore prema kući. Prije tri godine to sam napravila užarena lica i lupajućeg srca. Znala sam da je Ben kod kuće i da stižem sat vremena prije nego što mu je najavila Catrin. Prije tri godine, hodala sam prema nepoznatom. Okrenem se pred vratima. Nikad ne idem dalje. Moj auto kao da na sekundu klizi prema naprijed, kao onomad. To naravno nije slučaj, radi se o igri svjetla, ali ja bez obzira na to jurnem natrag. Zvuk automobila koji skreće s ceste izvuče me iz stanja ošamućenosti u koje sam upala. Čujem kako se Cathy pozdravlja, kako
Michael i Christopher trče stazom. Uspravim se, pretresem glavom, istrljam oči. Dok tako stojim, osjetim navalu krvi u mozak, nesigurnost u nogama. Ispod prozora čujem kako Chris i Michael tiho razgovaraju. Peter ih doziva iz susjedne sobe. Krenem prema kupaonici, odem na zahod, operem ruke i lice. »Mama!« Chris obično odmah ode u moju sobu kad se vrati kući. Drugi dječaci vraćaju se iz škole i zateknu mamu u kuhinji kako sprema večeru. Moji me bude iz sna induciranog lijekovima. »Tu sam.« Pokušam zvučati normalno. »Daj mi sekundu.« »U redu.« Otrči dolje. Čujem glasove vani. Pogledam se u zrcalo i ne prepoznam ženu koja zuri u mene. Shvatim da je u sobi mračnije nego što bi trebalo biti. Sjetim se pomrčine. Chris i Michael. Ne želim da se u polumraku spuštaju stazom niz liticu. Još jedan automobil stiže uz brijeg. To može biti samo Cathy u ovo doba dana. Sigurno je nešto zaboravila. Nije crvena limuzina koju sam očekivala. Ovo je srebrni Land Rover s crnim krovom. Catrinin auto. Nikad prije nisam vidjela da se danju provezla kraj kuće. Vozi brzo. Prebrzo za ovu usku, loše popravljenu cestu. Snažno zakoči, a trenutak poslije osjetim miris užarene gume. Izlazi. Doista je izašla iz auta. Njezina tamna kosa leti na sve strane. Prestraši me nešto na njezinu licu. Toliko sam puta željela da me kontaktira. Ne danas. Ne mogu se danas suočiti s njom. Nestane iz mog vidokruga sagnuvši se iza živice. Zatim se ponovno uspravi. Ima moje dijete u naručju. Gledam otvorenih usta dok se vraća prema vozilu. Žena koja me mrzi, koja priželjkuje moju smrt, žena koja se jučer pokazala kao hladnokrvna ubojica, dohvatila je moje dijete.
Petak, 4. studenog (kasno navečer)
T
ek kad u kući zavlada tišina, uspijem se osloboditi osjećaja tuposti kojim sam bila preplavljena veći dio dana. Policija, oni dobrih namjera i oni znatiželjni otišli su kući, moja majka hrče u gostinjskoj sobi, a moja dva sina srušila su se od jada i iscrpljenosti te sklupčala zajedno u jednom krevetu. Tek sad ustajem i izlazim iz svoje sobe, pronalazim put kroz zamračenu kuću. Ne mogu se zapravo sjetiti većeg dijela dana; da vani ne vidim noćno nebo, ne bih bila sigurna da se uopće dogodio. No sati su prolazili i nešto ih je moralo ispuniti. Pažljivo se spuštam stubama, nisam sigurna koga se bojim probuditi, no za svaki slučaj provjeravam sve mračne kutke. Za slučaj da sam ondje zaboravila nešto malo i beznačajno. Kao na primjer što sam zaista napravila sa svojim najmlađim djetetom. 0, da, evo ga! Kako sam
mogla zaboraviti da sam ga ugurala u mali ormarić za cipele na dnu stubišta? Oprostite, svi, bez panike, cijelo je vrijeme bio ovdje. Dišem duboko, no čini se da ni približno dovoljno zraka ne ulazi u mene. Govorim samoj sebi da ponovno prođem cijeli dan, da se sjetim svega, da pronađem oslonac u svojoj glavi. Udahni, izdahni. Čuli smo vijest o Catrininom uhićenju rano ujutro. Čim se jučer pojavila policija, rekla sam im da se zaustavila ispred kuće i pokupila dijete. Što su mogli drugo nego zaključiti da je glavni osumnjičenik? Uskoro su saznali da je brodom isplovila iz luke, pa su pokrenuli sveobuhvatnu potragu, no Catrin vrlo dobro poznaje falklandske vode. Pala je noć prije nego što su u potragu uspjeli uključiti helikopter. Nisu je uspjeli pronaći do prve jutarnje svjetlosti, a tad na brodu nije bilo nikoga osim psa i Catrin. Nitko mi nije rekao da je Catrin imala
Petera više od dvanaest sati, mogla je napraviti što god poželi s njim, mogla ga je ostaviti bilo gdje, ali znam da razmišljaju o tome. Jučer je bila treća godišnjica nesreće kad sam u automobilu opasno blizu ruba litice bez nadzora ostavila dva dječaka, ni na trenutak ne pomislivši da će moje ponašanje rezultirati njihovom smrću u ledenoj vodi. Ljudi su sigurno svjesni te godišnjice. Koliko njih će se pitati je li Catrin namjerno odabrala taj dan kako bi napravila istu stvar mom sinu? Policija nas je više puta tijekom dana zvala iz obzirnosti, pretpostavljam ponajprije zbog oca koji bi ih izludio da nas ne drže u toku. Stoga znamo da je Catrin bila detaljno ispitana, nije priznala ništa osim da je vidjela dijete, podignula ga i vratila u vrt. Pronašli su dlake na njezinoj majici i dječje otiske prstiju na torbi, no oni samo potvrđuju činjenicu da ga je podignula, a to je ionako priznala. Hodnik je hladan na dnu stubišta, pločice na podu neugodne pod mojim golim stopalima. Sander je neprestano zvao. Mislim da je izbezumljen jer ne može ništa napraviti dok je tako daleko. Kao da bi se osjećao drukčije, manje nemoćno, da je ovdje. Policija je uvjerena da Catrin laže, uglavnom zato što su pronašli igračku na njezinom brodu, maloga plišanog zeca kojeg sam odmah prepoznala. Pripadao je Michaelu prije nego što ga je prisvojio njegov mlađi brat. Nismo ga uspjeli pronaći u kući. Policija smatra da je on dokaz da ga je povela na brod, isplovila s njim na pučinu. Ronioci su veći dio dana proveli u Port Pleasantu u potrazi za bilo čim što je Catrin možda bacila u more. To je barem službena verzija. Svi znaju da traže tijelo mog sina. Kuhinja još uvijek miriše na špagete bolonjeze koje je baka pripremila dječacima. Svi smo je gledali kako iznosi tri tanjura, uključujući Peterov tanjurić s Petrom Zecimirom, no nitko nije imao srca reći joj išta. Kad je shvatila što je napravila, istrčala je iz sobe. Čuli smo kako jeca u hodniku. Chris je ustao, spremio bratov tanjurić u ormar za posuđe te sebe i Michaela poslužio špagetima. Informacija da sam primila dvije anonimne poruke zasad se drži u tajnosti. Stopford kaže da je uobičajeno da se u takvim slučajevima nešto
prešuti široj javnosti, iako znamo da Catrin poriče da ih je ona poslala. Nakon pomnijeg pregleda pronađeni su samo moji otisci prstiju i otisci žene koja vodi poštanski ured. Ona, naravno, prodaje mnoštvo sličnog materijala. Uzorak Catrininog rukopisa bit će poslan na analizu, no prije nego što se vrate rezultati, poruke ne predstavljaju nikakav značajan dokaz. Ne znam što bih drugo, pa se opet vratim u krevet. Oko Stanleyja ispaljuju se vatrometi. Svaki zvuči poput pucnja iz pištolja.
Prva sam na nogama jutro poslije. Brzo se odjenem, izađem, prijeđem vrt i odem do staze na litici. Dok se približavam rubu, nebo mijenja boju, hvata odraze sunca za koje znam da stiže brzo. Samo mali broj prizora više ohrabruje, više podiže raspoloženje od izlaska sunca, veličanstvene objave svijetu da je noć završila. No nema ničega ohrabrujućeg u ovom izlasku sunca. Nema nježnih ružičastih ili pastelnih nijansi narančaste u paleti boja koja se širi oko mene. Oblaci, gusti i teški, nagomilani visoko iznad nas posljednjih dvadeset i četiri sata, pretvaraju se u masu tamnih sjena okruženih intenzivnom crvenom bojom kao iz rudnika bakra. Kao vrelo ko bakar nebo bje iz Coleridgeove pjesme. Zatim i more mijenja boju. Dok se diže i buja nalikuje na zgrušanu krv. Nijanse duboke, tamnocrvene boje oko mene sve su intenzivnije, čak i trava, borovica, stijene sjaje grimiznom bojom. Svijet je postao crven. Ako je crveno jutarnje nebo ikad ostavljalo dojam da pretkazuje nešto zloslutno, onda je to danas. Ova zora ovdje je da obilježi djetetovu smrt.
Vraćajući se kući, zateknem policiju koja me čeka. Catrin je priznala.
Subota, 5. studenog (PET SATI POSLIJE)
N
e krenem kući nakon što smo Callum i ja pročitali Catrinin dnevnik. Ne mogu. Ionako ne moram. Dječaci su s mojom majkom i premda me ona izluđuje, sjajna je baka. Chris će očistiti staju, nahraniti i izjahati sa Strawberry. Tata će ih braniti vlastitim životom ako to bude potrebno, toliko znam o njemu. Za nekoliko sati Sander će se vratiti kući, a on je najbolji otac koje dijete može imati. Oni me ne trebaju. Misle da me trebaju, ali nije tako. Više se nikad ne moram vratiti kući. Nakon inicijalnog šoka i tuge, bit će im bolje bez mene. Poput zdravog tijela nakon uklanjanja gangrenoznog uda. Zato ne idem kući. Umjesto toga odjašem do najbliže litice dovoljno visoke za ono što imam na umu. Bože, vjetar. Zavija, vrišti mi u lice. Doima se dovoljno snažnim i dovoljno bijesnim da cijeli Istočni Falkland podigne iz mora. Mislim da će mi pomoći i preuzeti odgovornost. Mogu mu se prepustiti, lebdjeti onkraj nade da ću se predomisliti i dopustiti vjetru da odabere trenutak kad će me ispustiti. Usporim Beeja dvadesetak metara od ruba. Smeta mu vjetar, ne želim ga preplašiti odvodeći ga bliže.
Ona u mojim očima više nije ljudsko biće. Kako je to dobro izrazila. Ja nisam ljudsko biće ni u čijim očima. Kako me je opisala? Postala je događaj. Živuća nesreća. Rupa. Ja sam oluja koja je izbrisala dva mlada života, ja sam protivan vjetar koji je uništio još toliko njih. Muškarca kojeg sam voljela, moju najbolju prijateljicu, muškarca koji je volio nju, tuga ih je sve pretvorila u nešto što ni sami ne mogu
prepoznati. A tu su i moji sinovi, suprug, roditelji, svi obilježeni povezanošću sa mnom. Jedan od njih već je platio cijenu, iako sam ja trebala podmiriti račun. Jedan od nas, najmanji, najranjiviji je žrtvovan. To mora biti dovoljno. Skliznem s Beejovih leđa, skinem sedlo i uzde, pa ih položim na tlo. Bit će pronađeni dovoljno brzo poput tragova u potrazi za blagom. »Što to, dovraga, radiš?« Nisam doista očekivala da će moj konj to primiti šutke, pa nisam iznenađena. Naslonim se na njegova rebra, osjetim kako mu je dlaka vlažna gdje je bilo sedlo i ispružim ruku kako bih ga potapšala po njušci. »Ššš, budi dobar. Idi kući.«
Ona je razlog zašto je svijet izgubio ravnotežu. Dok je ona ovdje, svijet je izvrnut, a svi mi s donje strane na rubu smo da padnemo u pakao. Oni koje volim su s te donje strane. Jedan je već pao. To je dovoljno. Možda samo još jedan. Samo još ja. Odmaknem se od toplog tijela konja, odgurnem mu glavu na drugu stranu i pogurnem ga. Zatim se okrenem prema litici. »Vidio sam kako radiš prilično glupe stvari, ali ovo...« Bee nije otišao. Glavom me udari ravno između lopatica. »Idi kući, glupi konju. Volim te. Nemoj nikoga ugristi.« Ponovno ga odgurnem, snažno ga udarim po slabinama, a on otkasa. Više ga ne mogu pratiti pogledom. Okrenem se i ne vidim gotovo ništa, ispast će mi oči od vjetra. Zaslijepljena opipavam put, napravim jedan korak, pa drugi.
Zašto ondje na gatu nije stajala Rachel i raspadala se? Patila kao što je patila ona jadna kučka. Zašto Rachel nije umirala iznutra, upravo sad, umjesto da leži u krevetu svog sina i uspavljuje njegovo toplo tijelo? Zašto ona nije zurila u krevet, hladan i prazan, i pitala se gdje je? Jesam. Jesam, sve to. Dosta sada. Ubrzam korak. Neću se zaustaviti i razmišljati. Nastavit ću hodati. Zapravo, bolje je da potrčim. Potrčim i skočim.
Ne mogu trčati. Nemam snage. No na rubu sam. Još jedan pogled. Plaža ispod mene puna je velikih, tvrdih stijena prekrivenih oštrim rubovima. Ako imam sreće, razmrskat će mi lubanju, to će biti najbrža smrt, no ako moja glava preživi, brojni lomovi probost će mi vitalne organe, a snažno krvarenje ubit će me za nekoliko minuta. Možda ću stvarno imati sreće i slomiti vrat. Raširim ruke i nagnem se, vjetar me primi, drži me na rubu zaborava – a moj jebeni konj me zgrabi za rame. Otetura unatrag, čvrsto se kopitima ukopa u mekano tlo, povlači me sa sobom. »Pusti me.« Pokušam se osloboditi. Učinila bih to, znam da bih, osjetila sam kako gubim ravnotežu, kako je težina prevagnula na jednu stranu. Ne može razgovarati sa mnom. Zubima me čvrsto drži za majicu. Osim toga, napor koji ulaže kako bi me odvukao uzima svu njegovu energiju. Ne mogavši se osloboditi, skliznem na tlo. On me pusti i njuškom lupi po glavi. »Ustani, osedlaj me, hajdemo kući.« »Bee, ne mogu. Jednostavno ne mogu.« »Draga, za dvadeset i četiri sata osobno ću te gurnuti. No prije toga moraš nešto napraviti.« Okrenem se i pogledam mekanu, crnu njušku, smeđe oči boje čokolade, i protivno svim uvjerenjima, znam da je u pravu. Uskoro ću se vratiti ovamo, ako budem mogla. No prvo moram nešto obaviti.
N
oć lomače je. Slavimo je jer smo na neki način ipak Britanci. To ovdje naravno nije lako jer je u studenom kasno proljeće i večeri su duge. Lomače nemaju jednak učinak u sumrak, moramo dugo čekati prije ispaljivanja vatrometa, no potrudimo se usprkos tome. Čim smo Bee i ja stigli kući, upitam mamu može li ostati s dječacima, ali ona silno želi otići. Ona i tata zaokupljeni su potragom za mojim sinom, a od toga ih ne mogu odvratiti. No pristane da ih navečer odvede do lomača. Moram izdržati samo još nekoliko sati. Voljela bih da mogu reći da sam dan provela sređujući stvari – da sam obišla konje, očistila kući, skuhala večeru za Sandera i dječake – no istina je da je sve već bilo napravljeno za mene. Zato sate provodim pazeći na sinove, sjedeći u njihovoj blizini kad god mogu. Pokušavam ne razmišljati je li odluka koju sam donijela na vrhu litice bila ispravna. Gledam kako se kazaljke sata sporo pomiču. U šest sati stigao je čas. Ostavim upute Sanderu, gdje sam stavila stvari, kako da nahrani konje. Ne kažem mu što namjeravam napraviti, ni zašto. Prvo će ionako uskoro otkriti, drugo nikad neće razumjeti. »Ne želimo ići vidjeti lomače«, progunđa Chris prije nego što stavi pojas. »Želimo ostati ovdje.« Moram se suzdržati kako ne bih viknula da uđe u jebeni auto. »Uvijek idemo«, kažem. »Odvratit će ti misli na neko vrijeme.« »Što ako se Peter vrati, a mi nismo ovdje?« »Tata će se uskoro vratiti kući. A ja ću se nastojati vratiti čim obavim što moram.« »Ne ideš s nama?« upita Michael.
»Peter ne želi tebe.« Chris pokuša ne zaplakati. Uvijek je malo zločest kad se uzruja i kad ne želi da se to primijeti. »On zna da ga ne voliš. On želi nas.« Duboko udahnem. Chris je uvijek bio onaj pametniji. »Volim te«, kažem mu. »Volim tebe i Michaela više od svega na svijetu. Molim te, učini to za mene.« »Ali ne Petera.« »Naravno da volim Petera.« Uhvatim ga i čvrsto zagrlim kako me ne bi mogao pogledati u oči. Uskoro će me prerasti. Zagrlit ću ga jednoga dana i on će biti viši od mene. Potom shvatim da se to možda nikad neće dogoditi i odjednom imam osjećaj da je vjetar s Antarktika jurnuo kroz auto. Pustim ga, a on se mrzovoljno povuče. Pozdravim se s njima na prilazu kod bake i djeda. Želim obojicu ponovno zagrliti, reći im nešto što će jednog dana imati smisla. No znam da nikad neću otići ako počnem. Čeka me samo kratka vožnja do policijske postaje. Zalutali vatrometi lete oko mene. Prolazim kraj kuća s obojenim krovovima, vidim Guyjeve11 naslonjene na ograde, obitelji koje kreću prema lomači. Imam osjećaj da sve to gledam posljednji put. »Zdravo, Rachel.« Policajca za pultom znam od djetinjstva. Sad gledam kako mu se lice oduljilo. »Bojim se da ne znam imamo li novosti, no mogu pozvati narednika Savidgea da popriča s tobom?« Postaja se doima praznom – sigurno su svi vani kako bi nadgledali vatromete ili jednostavno uživali u njima. No i dalje imam potrebu ostati u njegovoj blizini, govoriti tiho. »Je li Catrin ovdje? Znam da je jučer navečer bila puštena kući. A danas?«
11
Noć lomače zove se i Dan (ili Noć) Guya Fawksa. Guy Fawkes je 5. studenog 1605. bio optužen da je pokušao dići u zrak Houses of Parlament. Djeca izrađuju lutke poznate kao Guyevi, koje se spaljuju na lomačama.
Namrštivši se odmahne glavom. »Još je ovdje. Ali Rach – dopusti da pozovem Josha.« Čekam na recepciji, gledam kako se policajčeve crte lica trzaju dok mrmljajući vodi telefonski razgovor. »Stiže.« Spusti telefonsku slušalicu uz škljocaj. »Mogu li ti donijeti nešto? Čaj?« Odmahnem glavom. Ne želim da sada napravi nešto što će poslije požaliti. A to uključuje ljubazne geste. Josh Savidge djeluje napeto kad se pojavi minutu ili dvije poslije. Misli da sam ovdje jer želim odgovore, jer ga krivim što moj sin nije pronađen. Uskoro će poželjeti da je tako. »Rachel, žao mi je. Nemam novosti.« Osvrće se kao da traži nadahnuće. »Gledaj, dođi i popij šalicu čaja. Soba za ispitivanje je slobodna, Neile, zar ne? Ne, hajdemo radije u čajnu kuhinju.« Svi su čvrsto odlučili biti ljubazni prema meni. »Možda je bolje službenije okruženje. Došla sam kako bih dala izjavu.« Pogleda me iznenađeno. »U redu.« I dalje me gleda iznenađeno. »Sjetila si se nečega? U redu. Pa, pođi za mnom.« Zidovi s obje strane hodnika kao da se približavaju. »Sljedeća s tvoje desne strane.« Uđemo u standardni, sterilni sobičak s visoko postavljenim prozorom s rešetkama na jednom zidu te stolom koji je premali za četiri stolice razmještene oko njega. U jednom kutu naslagane su još četiri stolice. Tu je i oprema za snimanje. Kroz prozor mogu vidjeti raketu kako leti u zrak. Eksplodira u tisuće ljubičastih zvijezda, a ja se ne mogu ne sjetiti da Peter mrzi vatromete, da nije prestajao plakati kad smo ga odveli da ih vidi prošle godine. »Strašni su, tata«, jecao je u očevo rame. »Tiho je. Mislim, u postaji.« »Većina je vani na vatrometu. U gradu je još uvijek puno ljudi s Princess Royala, a stvari su malo – ostali su samo najnužniji službenici.« Josh osjeća krivnju, očekuje da ću ga kriviti što svi njegovi ljudi nisu ovdje dok se ne pronađe moj sin. No zašto bi bili? Uvjereni su da ga je
ubila Catrin, a nema smisla plaćati bezbroj prekovremenih sati kako bi se pronašlo njegovo tijelo. Skye McNair pridruži nam se nekoliko sekunda poslije. Dok sjeda, udari cjevanicom o stol. Na ovratniku vidim nešto slično mrlji od kečapa, a nakrivljena joj je i punđa. Savidge ima otvoren notes pred sobom. Nakon nekoliko sekunda nespretne potrage, Skye izvuče svoj. Oboje iskoriste trenutak mira, čekaju da počnem. »Rekla si da si se nečega sjetila, Rachel«, potakne me Savidge. Uzmem trenutak da se umirim, pa ga izravno pogledam u oči. »Ubila sam svog sina, naredniče. Ubila sam Petera Grimwooda.«
T
išina u sobi. Negdje je sat, možda na zidu iza mene, čujem kako kuca. Zatim čujem krčanje želuca. Savidgea i dalje izravno gledam u oči, a Skye mogu vidjeti krajičkom oka. Misle da haluciniraju. Dam im vremena. Zapravo počnem brojati u glavi. Jedan, dva... Na četiri, Savidge se nagne preko stola. »Možeš li to ponoviti, Rachel?« »Naredniče...« »Pričekaj trenutak, Skye. Rachel?« »Naredniče, moramo je upozoriti.« Skye se naglo okrene i skoro sruši stolicu. »Trebali bismo upaliti magnetofon.« On shvati smisao te ustane. Skye prvo mene pogleda velikim, preplašenim očima, pa svoga nadređenog koji prtlja oko opreme za snimanje. »Rachel Grimwood, ovdje ste samovoljno kako biste dali izjavu«, započne ona. »Niste uhićeni, no mogli biste biti u budućnosti. Možete se braniti šutnjom. No može naštetiti vašoj obrani ako tijekom ispitivanja ne spomenete nešto na što se kasnije pozivate na sudu. Sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas.« Savidge sjedne kraj nje i pogleda me kao da sam se upravo tog trena promijenila pred njegovim očima. Pretpostavljam da jesam. »Naredniče, je li to bilo u redu? Što sam upravo rekla?« Skye nervozno pogleda muškarca kraj sebe. »Bilo je dobro. Izvrsno, dušo.« Ne može skinuti pogled s mene. »Rachel.« Opet Skye. »Jesi li razumjela prava kao što je, odnosno, kao što su ti upravo bila pročitana?«
Njihova krajnja zbunjenost ima umirujući učinak na mene. Imam osjećaj da sam ja glavna, a ne oni. »Jesam, hvala ti.« Savidge nabroji sve formalnosti zbog snimke. Kažemo naša imena, a potom me zamoli da ponovim svoje priznanje.« »Ubila sam svog sina«, kažem. »Catrin Quinn nije kriva. Ja sam. Žao mi je što sam tratila vaše vrijeme.« Pokušavaju to probaviti. Čekam da me pitaju kada, gdje, da me pitaju kako sam točno učinila najstrašniju stvar koju njih dvoje može zamisliti. »Zašto?« upita me Skye umjesto toga. Ne smeta mi to. Lako mogu na to odgovoriti. »Nisam ga voljela«, odgovorim. Nastave zuriti. »Nikad ga nisam voljela«, ponovim. »Nisam mogla.« »Volite svoja druga dva sina?« upita me Skye. »Više od svega.« »Zašto ne Petera?« Glas joj je tih, blag, kao da razgovara s invalidom. Dobro pitanje na koje neću lako moći dati pravi odgovor. To nikad dosad nisam artikulirala. Ni s kim nisam razgovarala o svom odnosu s najmlađim sinom. Nikome, ni suprugu, ni roditeljima, čak ni konju nisam priznala da moji osjećaji nisu onakvi kakvi bi trebali biti. Ni sebi nikad nisam dopustila da razmišljam o tome, ali istina je da je oduvijek bilo nemoguće da za njega osjetim nešto nalik na ljubav. »Prije tri godine, prije nego što si se vratila s koledža u Engleskoj, Skye, ubila sam dvoje djece. Znam da to znaš. Josh svakako zna.« »Znam da se dogodila nesreća.« Skyeina kosa kao da je dodatan izvor svjetlosti u loše osvijetljenoj sobi. »Strašna nesreća. To nije isto.« »Pokušaj to reći mojoj najboljoj prijateljici.« »Nastavite, gđo Grimwood«, kaže mi Josh. »Uzmite si vremena.« »Nakon nesreće osjećala sam da ne zaslužujem da moji sinovi budu živi, a kamoli da se rodi još jedan. Katkad sam mislila da bi bilo
pravedno da je s litice pao jedan moj sin i jedan Catrinin. To bi bilo užasno, ali pravedno, zar ne?« Čekam na odgovor koji nikad neću dobiti. Kao da pravednost ima ikakve veze s nasumičnom okrutnošću koja se zove slučajna smrt. »Trebao je poginuti jedan od mojih sinova. Tako bi Catrin imala jednog sina. Njezin život ne bi se raspao, ne bi se razboljela, izgubila dijete koje je nosila.« Gledaju me kao da sam malo luda. Samo »malo«? Imam još posla. »Da se to dogodilo, obje bismo danas imale dvoje djece i uspjele bismo zajedno izdržati strašnu tugu. Sve smo radile zajedno. Tako je trebalo biti.« »Tvrdite da biste željeli da je poginuo jedan od vaših sinova?« »Ne, naravno da ne. Samo da bi to bilo pravedno. Ako morate birati između strašne tuge i strašnog osjećaja krivnje, mislim da je tuga lakši izbor, zar ne?« Skye počne govoriti, no odjednom je važno da nešto dodam prije toga. »Ne kažem da bih ikad mogla odlučiti kojeg bih se odrekla. Silno volim obojicu, svoga velikog, ozbiljnog, pametnog dječaka i svoju malu mazu. Volim svoja dva sina najviše na svijetu.« »No ne i najmlađeg?« Već me to pitala, samo ne uspijeva probaviti istinu onoga što joj govorim. Rodila sam dijete. Nisam ga voljela. »Nisam mogla. Nikad nisam bila okrutna prema njemu. Nisam ga zlostavljala. Hranila sam ga i previjala. No nisam se mogla igrati s njim, ili mu pjevati, ili ga tetošiti, kao što sam to radila s drugom dvojicom. Nije postojao osjećaj povezanosti. Postporođajni kemijski spojevi nisu preplavili moj mozak kao što su trebali, nisu mi govorili da bih dala život za to malo stvorenje. Svi uobičajeni elementi odnosa između majke i djeteta nisu proradili s njim.« Osjećaj krivnje koji me izjedao imao je novi izvor na kojem se mogao hraniti. Izvana se začuje vikanje, pa trčeći koraci. Netko je vani na ulici šutnuo limenku. Vrijeme je da se zapali lomača, da se počne posluživati roštilj, no čini se da nisu svi na školskom travnjaku.
»Jesu li vam dijagnosticirali postporođajnu depresiju? Ona može biti ozbiljna.« Čini se da je Skye preuzela razgovor. »Imala sam sve vrste depresija koje su ikad zabilježene, a i nekoliko novih.« Na neki neobičan način osjetim olakšanje izgovorivši sve ovo naglas. Svakako ništa od ovoga nisam rekla Sapphire Pirrus tijekom mojih obvezatnih seansi. »Iskreno, jedva se sjećam njegove prve godine života. Zatim sam odjednom imala glasnoga, zahtjevnog malog dječaka. Kao da se pojavio niotkuda. Kao da je podmetnuto dijete došlo živjeti s nama.« »Podmetnuto dijete?« Josh se probudio. »Što je podmetnuto dijete?« Skye se na trenutak okrene prema njemu. »Vilinsko dijete. Britanski folklor, naredniče. Vile bi ukrale ljudsku djecu i umjesto njih ostavljale vilinsku djecu. Samo što su ona bila zločesta, loše naravi i ružna. Jeste li tako doživljavali Petera, gđo Grimwood?« Odjednom ga vidim kako me gleda kroz rešetke svoga krevetića, natečen od spavanja. »Ne, naravno da nije bio takav. Bio je lijepi mali dječak. Samo ne moj lijepi mali dječak.« John se nakašlje. »Što se dogodilo u četvrtak popodne? Popodne trećega studenog.« Dam si vremena. Ovo će biti teže. »Bila sam u svojoj sobi.« Vidim je dok to govorim. Probudila sam se i opazila da je nestalo popodnevno sunce koje je zamijenila jeziva, zloslutna tmina. Kroz otvoren prozor čujem zvuk oceana, osjetim gorki miris soli koji vjetar katkad donese. »Dječaci su se vratili kući.« Čujem auto koji ih je dovezao, Cathy koja ih pozdravlja, njihove korake na stubama. Čujem bebu koja viče kako bi privukla njihovu pozornost, no oni uvijek prvo dođu k meni. »Ušli su u moju sobu.« Tad sam već bila u kupaonici, pokušavala se riješiti omamljenosti. »Rekla sam im da imam glavobolju.« To je bila laž, ali jednostavno se nisam mogla suočiti s onih nekoliko bučnih sati prije odlaska na spavanje. Katkad imam osjećaj da me moja djeca gađaju kamenčićima dok se redaju njihovi zahtjevi. Mama, mogu li dobiti
vrećicu čipsa? Mama, mogu li dobiti keks? Mama, Peter je napunio pelene. Mama, boli me prst. Brinuti se o trojici dječaka je nemilosrdan posao, čak i kad se ne prepiru, što čine u pedeset posto slučajeva. Sander zna da teško podnosim vrijeme male užine i vrijeme prije odlaska na spavanje. Obično se rano vrati kući. Nešto pogodi vanjski zid. Savidge poskoči i ode do prozora. »Djeca«, promrmlja dok se vraća. »Nastavite, gđo Grimwood, dječaci su se vratili iz škole, a vi ste imali glavobolju.« »Chris i Michael otišli su u Peterovu sobu.« Čujem kako vrišti od ushita kad ih ugleda, kako Chris tiho zarokće dok podiže brata. »Mislim da mu je Chris promijenio pelene.« Još uzvika izvana. Oba para očiju meni nasuprot naglo pogledaju prema prozoru. Skye mi kimne da nastavim. »Potom su svi izašli.« Čula sam ih kako trče, kako se dovikuju. »Obojica su bili tako dobri prema njemu.« Voljeli su svoga malog brata i brinuli se o njemu. Zatim su smijeh i povici utihnuli. Više ih nisam mogla čuti. Sjetila sam se maminog upozorenja u vezi sa starim zasunom na vratima vrtne ograde. Sjetila sam se pomrčine, da će Chris i Michael vjerojatno otići dolje na plažu kako bi je gledali. »Ustala sam. Čula sam auto vani i prišla prozoru. Vidjela sam Catrinin auto, pa Catrin kako izlazi i kako se saginje.« »Rekli ste nam sve ovo kad smo prije razgovarali s vama.« Skye se namršti i počne listati po notesu. »Kad se uspravila, imala je dijete u naručju«, ignoriram Skyeino prekidanje. »Nekako je završio na cesti. Rekla sam vam sve to. Nisam vam rekla da sam je vidjela kako se nagnula preko ograde, ponovno ga spustila, otišla do auta i odvezla se.« Čini se da se oboma u istom trenutku oteo uzdah. Pogledaju jedno drugo, pa mene. »Ono što nam je rekla bila je, dakle, istina?« »Naravno.« Osjetim neobičan, perverzan užitak braneći svoju nekadašnju prijateljicu. »Catrin ne zna lagati.«
Stanka. Pogledaju se, pa ponovno istodobno uzdahnu. Imam osjećaj da im je oboma drago što je Catrin oslobođena krivnje. »Nastavite, gđo Grimwood«, kaže Savidge. Iznenadi me kratka uputa, no u priči koju pripovijedam moj najmlađi sin je još uvijek živ. Moram je završiti. »Vidjela sam ga u blizini vrata. Čekala sam da se vrate i da ga pokupe njegova braća, no vjerojatno su otišli dalje niz vrt prema plaži. Nisam ih čula. Opet je krenuo prema živici i počeo se provlačiti. Pronašao je slabu točku i htio izaći. Bilo je očito da moram poći dolje.« »Jeste li?« »Trebalo mi je nekoliko minuta. Nisam bila posve odjevena. Kad sam se spustila, opet je bio na cesti.« »Je li gđa Quinn bila u blizini?« »Ne. Nije bilo njezinog auta. Mislila sam da čujem motor, da netko drugi stiže uzbrdicom, no nisam čekala. Podigla sam dijete i vratila ga u vrt.« »Nastavite.« »Čim smo prošli kroz vrata, posve je prolupao.« »Prolupao?« »Posve podivljao. Imao napad bijesa. Vrištao je, ritao se, plakao. Udarao me šakama. Ne znam koliko iskustva vas dvoje imate s napadajima bijesa kod dvogodišnjaka, no oni znaju biti vrlo snažni.« »Vjerujemo vam na riječ«, kaže Josh. Skye je utihnula, kladim se da radije ne bi čula što slijedi. Sam Bog zna da ja to radije ne bih izgovorila. »Želio je biti vani na cesti ili sa svojom braćom. Ono što nije želio je da mu kvarim zabavu.« Zastanem. Na stolu je voda iako se ne sjećam da su je donijeli. Podignem čašu. Topla je kao soba. Blijede boje kao dobri škotski viski. Ima gorak okus kao da je ondje stajala danima. Policajci me čekaju. Pogledam njega, pa nju, te vidim izraz osude za koji znam da će odsada biti u svakom paru očiju koji me pogleda.
»Nastavite«, kaže Josh. »Spustila sam ga, a on je odmah krenuo prema rupi u živici. Zagradila sam je svojim tijelom, a on me počeo udarati nogama i rukama. Dvogodišnjaci znaju biti prava čudovišta.« »A što ste vi napravili čudovištu ispred vas?« Skye prijekorno pogleda kolegu. Ne želi da me osudi prije nego što čuju cijelo priznanje. »Ne sjećam se mnogo od toga što je uslijedilo«, pokušam. »Oprostite, ali vrlo je teško govoriti o tome.« Svi poskočimo kad kamen pogodi prozor. Josh uzme telefon, mrmljajući kratko porazgovara s policajcem na recepciji, naredi mu da sredi te proklete huligane vani, pa se opet okrene prema meni. »Što ste napravili s njim?« upita. Pogledam muškarca kojeg poznajem cijeli život i vidim kako ima sve manje razumijevanja za mene. Sa svakom sekundom koja prolazi, sve me više osuđuje. Od njih dvoje, Skye je ona koja se bolje drži. Nagne se prema meni i potapša po ruci. »Bojim se da moramo znati što se točno dogodilo, Rachel. Uzmi si vremena. Dobro ti ide.« Opet se nasloni pa protrlja prste kojima me dotaknula. »Uhvatila sam ga za ramena i protresla kako bi prestao plakati. Bio je histeričan. Bio mu je potreban šok.« Ne mogu ih pogledati dok to govorim, pa nastavim zuriti u stol. »Činilo se da mu je još gore od trešnje. Ne sjećam se puno toga. Vjerojatno sam ga opet protresla. Zaista ne znam. Samo se sjećam kako sam spustila pogled i vidjela ga mlohavog u svojim rukama.« Mislim da krajičkom oka vidim kako je Skye rukama prekrila lice. Brzo se oporavi. Kad podignem pogled, njezino je lice blijedo, ali sabrano. »Ispustila sam ga. Nije disao.« »Jeste li pokušali s umjetnim disanjem? Jeste li ga pokušali reanimirati?« Zurim u ledene, plave oči. »To ne bi imalo smisla, Joshu. Vrat mu je bio slomljen.«
»Kako ste mogli biti tako sigurni?« Skye mi se obrati gotovo šapatom. U iskušenju sam da joj kažem da govori glasnije zbog snimke, no prevlada moj zdrav razum pa to ne napravim. »Jeste li ikad vidjeli slomljen vrat, Skye? Vjerujte mi, ne može ga se ne primijetiti. Osim toga, potrebno je samo nekoliko sekunda da tijelo poplavi.« Ovo priznanje mi se više ne doima tako teškim. Gotovo se moram podsjetiti da govorim o svom sinu. »Jeste li razmišljali o tome da pozovete pomoć? Obavijestite policiju?« »Zapravo nisam. Više me zabrinjavalo gdje ću s njim kako ga ne bi vidjeli dječaci.« Čujem samu sebe. Moj najmlađi sin. Moja beba postala je smetnja. Nezgodna besmislica koje sam se morala riješiti. Prešla sam granicu. »Dječaci nisu bili u blizini?« »Bože, ne. Kao da bi mi oni dopustili da ozlijedim njihovog brata.« »Što ste napravili?« »Mislim da me kratko uhvatila panika. Razmišljala sam o tome da ga bacim s litice, da se pretvaram da je prošao kroz ogradu i spotaknuo se zbog pomrčine. No nisam bila sigurna hoće li tijekom post mortem pregleda otkriti slomljen vrat i shvatiti da on nije rezultat pada. Osim toga, čula sam kako stižu dječaci. Nisam njihovoga malog brata mogla baciti preko njihovih glava, zar ne?« Sad policijski službenici trebaju malo vremena. Savidge se nasloni, podigne prst u mlakom pokušaju da me zaustavi. Dam mu nekoliko sekunda, no Skye prva prekine šutnju. »Dječaci su se vraćali. Imali ste samo nekoliko minuta da se riješite tijela. Što ste napravili?« »Stavila sam ga u prtljažnik svog auta.« »Vašeg auta?« Slegnem ramenima. »Bio je pri ruci.« Savidge izgleda kao da sam ga ošamarila. »Nemoguće. Pretražili smo auto. Pretražili smo cijelo imanje.« »Joshu, vaši policajci obavili su vrlo površnu pretragu. Čak i ja sam mogla vidjeti da se nisu previše trudili. Svi su pretpostavljali da ga je
uzela Catrin ili osoba koja je otela Archieja Westa. Pretpostavljali su da je na putu u skrovište nekoga seksualnog prijestupnika ili je na brodu, vani na pučini. Nitko nije očekivao da je u blizini kuće. I nitko nije pogledao u moj prtljažnik.« Osjetim tračak zadovoljstva što mogu istaknuti da su i oni zabrljali. Savidge namjerava ustati. Skye položi dlan na njegovu ruku. »Možemo provjeriti, naredniče«, kaže. »Dovršimo ovo.« »Što ste nakon toga učinili s njim, gđo Grimwood?« Primijetim da više ni za nju nisam Rachel. Nema suosjećanja, istinskog ili lažnog, u njezinim očima. »Ili mogu pretpostaviti da je još uvijek u prtljažniku vašeg auta?« »Ne. Riješila sam ga se.« »Kako?« Neće im se svidjeti ovaj dio. Čekaju. Pričekaju trenutak. Samo trenutak. »Gđo Grimwood?« I dalje ne kažem ništa. »Gđo Grimwood, što ste napravili s tijelom vašeg sina?« »Neću vam reći«, odgovorim. »Reći ću Catrin.«
I
mam osjećaj da je netko isisao sav zrak iz sobe, da me prolaze trnci od napetosti koja vlada između nas troje. Znam da nam predstoji borba iz koje moram izaći kao pobjednik. »To se neće dogoditi.« John Savidge izgleda kao da sam ga ošamarila. »Zašto ne? Što mislite da ću joj napraviti? Znam da nije učinila ništa nažao mom sinu, znam to bolje nego bilo tko drugi. Ako je namjeravala meni učiniti neko zlo, mogla je to bezbroj puta u posljednje tri godine. Želim razgovarati s njom. Ako mi dopustite da je vidim, reći ću vam gdje možete naći tijelo mog sina.« »Pronaći ćemo ga, bez obzira na to kažete li nam ili ne«, odgovori Josh. »Sigurno je negdje na vašem imanju ili u blizini. Jednostavno nije bilo vremena da ga odnesete nekamo drugdje, a znam da niste bili sami otkad je nestao. Ovaj put ćemo obaviti detaljnu pretragu. Pronaći ćemo ga. Možda smo bili rastreseni zbog onoga što se dogodilo Archieju Westu, ali...« Netko pokuca na vrata. Josh dlanom prijeđe preko lica, no mislim da je dijelom sretan zbog prekida. Prekine razgovor, ustane i otvori vrata. Ne prepoznajem glas s druge strane. »Nazovi šefa«, čujem kako govori Josh. »Treba nam još ljudi ovdje.« Još mrmljanja. »Nije me briga što su planirali gore, reci im da imam dvije žene u pritvoru, točno pet policajaca i bandu vani koja namjerava raditi probleme.« Vrata se zatvore. Magnetofon je opet upaljen, Josh ode do prozora i pogleda van prije nego što ponovno sjedne.
»Naredniče.« Skye je prelistavala notes namrštenih obrva. »Pokušavali smo odgonetnuti postoji li poveznica između sva četiri slučaja nestale djece. Ljudi su počeli tvrditi da je Catrin otela Freda i Jimmyja jer su toliko nalikovali na njezine sinove i jer je pronašla Jimmyjevo tijelo. S druge strane, Archie je bio plavokos, posve različit od druge dvojice, i nije bio ozlijeđen.« Plave oči zure u mene. »Pa, jeste li oteli Archieja Westa, Rachel? Jeste li ubili Freda i Jimmyja?« Drago mi je što je postavila to pitanje. »Naravno da nisam. Nemam pojma što se dogodilo Jimmyju i Fredu, ali pretpostavljam da su njihove smrti bile rezultat nesreće, kao što već godinama tvrdi glavni načelnik Stopford.« »No doista su podsjećali na Catrininu djecu«, kaže Skye. »Četvrtina djeca na otocima je južnoameričkog podrijetla«, kažem. »Mislim da to ne znači ništa.« Savidge nas želi prekinuti. Ne dopustim mu. »No mogu vam reći što se dogodilo Archieju Westu. Shvatila sam prije nekoliko dana.« Razmijene još jedan zbunjeni pogled. »Nastavite«, kažu gotovo uglas. Sklopim ruke na stolu, pokušam izgledati opušteno kao čudovište za koje me sada smatraju. »Reći ću vam ako mi dopustite da razgovaram s Catrin.« Savidge lupi dlanovima po stolu. Prsten na njegovoj lijevoj ruci zazvekeće učinivši gestu agresivnijom nego što je namjeravao. »Zašto je tako važno da razgovarate s gđom Quinn?« »Želim joj reći da mi je žao. Želim je pogledati u oči i reći joj da mi je istinski žao što sam joj uništila život. Što sam ubila te dječake koje sam voljela gotovo koliko i ona.« Savidge mi ne povjeruje. »Imali ste tri godine da to napravite.« »Nisam, jer je već tri godine nisam zatekla u svojoj blizini, a nisam imala hrabrosti otići do nje. Nije željela čuti moje isprike ili opravdanja. Nije me željela vidjeti.« »Vrlo je vjerojatno da ne želi ni sad«, kaže Skye.
»Ali hoće ako to znači da će biti pronađen moj sin.« Razmišljaju u tišini. Očito je da bi se najradije skrili i šapćući dogovorili plan. No ako sad napuste sobu, izgubit će momentum. »Hej, Quinn! Kakav je osjećaj ubiti dijete?« »Ubojico! Kučko! Što si napravila s Fredom?« »Reci nam gdje su, Quinn!« Čujemo ih kao da su s druge strane zida. Skye se više ne može usredotočiti na mene, neprestano pogledava prema prozoru. »Ove budale vani došle su zbog Catrin«, kažem. »Gdje je? Je li na sigurnom?« »Dobro je«, kaže Josh glasnije nego što je potrebno. »Reci nam što znaš o nestanku Archieja Westa.« »Mogu li ući?« Skye zabrinuto pogleda Josha. On odmahne glavom. »Neil je zaključao sva vrata dok ne stigne pojačanje. Stižu uskoro.« Usiljeno se osmjehne. »Pitajte je hoće li razgovarati sa mnom«, pokušam ponovno. »Samo je pitajte.« »Mislim da je bolje da razgovarate s njom nakon što sve riješimo ovdje.« Iritira me što me Josh smatra glupom. »Kakva će tada biti moja pregovaračka pozicija? Zašto biste se ti ili ona složili nakon što vam više nemam što otkriti? Osim toga, nakon što sve ovo završi, poslat će me u Englesku, u zatvor ili neku psihijatrijsku bolnicu. Više je nikad neću vidjeti. Ovo je moja jedina prilika.« Iza mene kuca sat. Izbrojim četiri, pet, šest otkucaja. Izvana dopire neprekidna buka. Bacanje pivskih limenki, pritužbe, povici. Kamenje kojim gađaju zgradu. No ne čujem policijske sirene. Pitam se što se događa kod lomača, zašto policajci još nisu stigli. Sjetim se da su ondje Chris i Michael. Moramo ovo privesti kraju. Smjesta. »Kako bi bilo da nam u znak dobre volje kažete što se dogodilo Archieju, a mi vam poslije dopustimo da vidite Catrin?« upita Skye.
Josh ustane. »Razgovor prekinut u osam sati i četiri minute. Izađite na trenutak sa mnom, časnice McNair.« Pokaže prema vratima. Skye ustane i pritom sruši stolicu. No ona je ta, a ne njezin nadređeni, koja se sjeti isključiti magnetofon. »Pristajem«, kažem dok se približavaju vratima. »Vratite se, upalite magnetofon i reći ću vam što se dogodilo Archieju Westu. Potom to možete provjeriti, a kad otkrijete da vam govorim istinu, možete me odvesti Catrin. Cijela ova gadna situacija može biti riješena prije nego što se ugase lomače, a vas dvoje bi moglo čekati unaprjeđenje.« »Nije nas briga za to«, kaže Skye brzo. Vjerujem joj na riječ. »Samo želimo – smo željeli – pronaći vašeg sina živog i zdravog.« Josh ne kaže ništa, samo upali magnetofon. Gledaju u mene poput gladnih, ali opreznih pasa. Bacim im kost koju žele. »Archiejev nestanak s Estancije bio je puka nesreća.« Bez obzira na upaljen magnetofon, Skye piše bilješke, a ja je pričekam. »On, njegova braća i prijatelji igrali su se skrivača«, nastavim čim se zaustavi njezina pisaljka. »Naslušali smo se koliko je Archie volio igru skrivača. Bila je njegova omiljena igra. Zato roditelji isprva nisu bili zabrinuti. Mislili su da je našao jako dobro skrovište.« Usprkos svemu, prilično sam ponosna što sam sve ovo odgonetnula. »Gdje se skrio?« Skye pisaljkom lupka po notesu. »U unajmljenom Land Roveru njegovih roditelja. Ili u onom za koji je mislio da je Land Rover njegovih roditelja. Tog je dana ondje bio još jedan Land Rover, identične marke i boje. Bio je parkiran samo nekoliko minuta, dok je jedan posjetitelj kratko skočio do Estancije. Stražnja vrata bila su otvorena. Vlasnik se vratio, zatvorio vrata ne znajući da je unutra malo dijete, i odvezao se. »Archiejev brat spomenuo je da je ondje bio još jedan srebrni Land Rover«, Skye podsjeti Savidgea. »Koji nitko osim njega nije vidio«, kažem ja. »Odbacili ste njegovu izjavu jer je nitko nije mogao potvrditi i jer je dijete.«
Savidgeu se ovo ne sviđa. Mogu priznati da sam ubila malo dijete, ali on ni u kojem slučaju neće priznati da je napravio pogrešku. »Pitali smo Barrellove. Nitko tog popodneva nije posjetio farmu. Nisu vidjeli srebrni Land Rover.« »Jeste li pitali Georgea Barrella?« Dok Savidge trepće, pokušava se sjetiti, Skye odmahne glavom. »Nije bio ondje tog popodneva, ali razgovarali smo s njim sutradan. Nitko nije posjetio farmu.« »Laže. Ima dobar razlog za to, ali ipak laže.« Još jedna stanka dok smišljaju što će me dalje pitati. Savidge krene prvi. »U redu, Archie je u misterioznom Land Roveru i odvoze ga tko zna kamo. Zašto ne kaže nešto?« »Isprva misli da ga vozi obitelj, pa se i dalje skriva. Kad otkrije da nije tako, da je u autu s potpunim strancem, ne kaže ništa jer ga je strah. Vjerojatno je umirao od straha. Koliko puta govorimo djeci da ne ulaze u automobil s nepoznatim osobama? Možda ne mi ovdje, ali ljudi u Britaniji paranoično se boje toga. Archie je britansko dijete.« »A taj Land Rover bio je na putu prema kolibi za skladištenje stočne hrane gdje je bio pronađen?« »Aha. Zbog sastanka. Vozač se već neko vrijeme ondje sastajao s nekim. Uredili su kolibu za svoje potrebe. Mislili su da je to zadnje mjesto na koje će netko pomisliti. Vjerojatno bi bilo tako da nisu pokupili maloga slijepog putnika.« »Bili su u ljubavnoj vezi.« Skye izgleda kao da je otkrila Ameriku. »Dvoje već oženjenih otočana. Koliba nije bila skrovište pedofila nego ljubavno gnijezdo.« »Tko?« želi znati Savidge. »Jedan od njih je George Barrell«, odgovorim. »Zato je lagao o srebrnom Land Roveru. Njegova djevojka došla je u kratak posjet, dogovorili su sastanak u kolibi, a dok je odlazila, vidio ju je Archiejev brat. George je nakon nekoliko minuta krenuo za njom. Provezao se kraj mene, rano navečer.« »Tko je žena?« upita Skye. »S kim se sastajao George?«
»S Robertom Catton.« U drugim okolnostima, mislim da bih prilično uživala glumeći Miss Marple. »Bob-Cat iz zalogajnice. Tog sam popodneva vidjela i njezin auto, srebrni Land Rover, kao onaj koji su unajmili Westovi. Slova na registraciji su SNR. Prilično je stariji od automobila Westovih, no mislim da trogodišnjak to ne bi primijetio. Dolazila je iz smjera Darwina kad sam skretala na glavnu cestu. Tad je nisam prepoznala, no vidjela sam njezinu registraciju, a dan poslije i auto ispred zalogajnice.« Skyeino lice se naboralo od usredotočenosti. »Sigurno su vidjeli dijete kad su stigli do kolibe.« Odmahnem glavom. Koliko ja vidim, Barrell i Catton krivi su samo zbog preljuba, a ja ih neću napadati zbog toga. »Ne nužno. Sjetite se, Archie je bio prestravljen. Mislim da je izašao iz Land Rovera i sakrio se. Spominjao je muškarca i ženu kad ste poslije razgovarali s njim, zar ne? Sakrio se dok su njih dvoje bili u kolibi, radili ono što su morali. Mislim da su ubrzo otišli, odvezli se i ostavili ga izgubljenog. Učinio je ono što je mogao. Skrio se unutra, preživio na ostacima hrane koje su držali ondje te naposljetku, kad više nije mogao izdržati usamljenost, krenuo prema cesti. Na svu sreću, Callum i Catrin su u to vrijeme prolazili onuda.« »O, Bože, jadno dijete«, promrmlja Skye. Savidge dlanovima protrlja lice. Ruke su mu nakon toga masne. »U redu, to je moguće. Ali samo to. Puka teorija.« »Teorija koju možda nikad nećemo moći dokazati.« Vidim da Skye još razmišlja o strahu malog dječaka ostavljenog usred ničega. Pitam se ima li preblago srce da postane doista dobra policijska časnica.« »Razgovarajte s Georgeom i Bob-Cat. Obećajte da ćete biti diskretni. Sigurna sam da će priznati da su bili u kolibi tog popodneva i da je Bob-Cat parkirala auto ispred Estancije ranije tog dana. Vjerojatno su već pomislili da je ona bila ta koja je odvela Archieja do kolibe.« »Sigurno bi to spomenuli, zar ne?« Skye nije uvjerena. »Zašto bi riskirali da njihova veza izađe u javnost? Archie je pronađen, nije učinjena nikakva šteta. Pretpostavljam da su mislili, što
manje riječi, to bolje. A imam i ovo...« Posegnem u džep traperica i izvučem vrećicu. Spustim je na stol točno između Skye i mene. Skye ispruži ruku; Savidge položi svoju na njezinu. »Treba nam vrećica za dokaze«, kaže on. »Što je to, gđo Grimwood?« »Pijesak. Sastrugala sam ga s poda Bob-Catina auta u četvrtak. Kladim se da je pijesak koji se može pronaći samo na plaži kod Estancije. I kladim se da je s potplata Archiejevih cipela završio u autu.« »Razgovor prekinut u osam sati i petnaest minuta.« Savidge ustane, pronađe čistu plastičnu vrećicu i stavi moju u nju. »Reći ću da vam donesu šalicu čaja, gđo Grimwood.« Skye ga slijedi, a ja ostanem sama. Potrajat će neko vrijeme, dva ili više sati, dok pronađu Bob-Cat i Georgea. Čak i ako budu surađivali, ništa se neće riješiti na brzinu. Mogu pregledati Bob-Catin automobil, sigurno ga nije očistila, no čak i ako pronađu pijesak, ne mogu dokazati da potječe s Estancije prije nego što ga pošalju na analizu. Sve ovisi o tome hoće li golupčići priznati sve. Ne očekujem da ću uskoro vidjeti Catrin. Treperenje plavičastog svjetla na zidu nasuprot prozoru otkriva mi da je stiglo barem jedno policijsko vozilo. Čujem kako polako vozi oko zgrade. Uskoro će se pojaviti moj otac, koji će htjeti saznati što se događa, zašto me drže tako dugo. Vjerojatno će mu reći da sam priznala. Htjet će me vidjeti. Pretpostavljam da ću smjeti odbiti, pa ću to naravno i napraviti. Više nikad ne moram pogledati oca u oči, više nikad ne moram gledati kako ne ispunjavam standard koji je ovaj put odredio za mene. Mislim da je to dobra strana ove situacije za kojom sam tragala. Vani je tiho. Nestalo je policijsko vozilo. Pretpostavljam da je nestalo i neposlušno mnoštvo puno mržnje prema Catrin koje su trebali utišati. Uskoro će to mnoštvo svoj gnjev s Catrin preusmjeriti na mene. Pokušavajući ne slušati kucanje sata, sjedim i razmišljam o sinovima, svojim dragim dječacima. Kakav će biti osjećaj ne gledati ih
kako rastu, vidjeti ih samo nekoliko puta na godinu s druge strane stola, možda sličan ovom. Gledati oči koje će svaki put biti drukčije, pokušavati u njima pronaći ostatke ljubavi, a vidjeti samo osudu i stid. Iznenadni val boli zapljusne me tako snažno da moram ustati, kretati se, nasloniti se na hladne, tvrde zidove. Vani je tišina. Pa ipak nedostatak zvukova djeluje zloslutnije od vikanja i trčanja. Sat otkucava posljednje sekunde života za koji se još uvijek grčevito držim, a ja razmišljam o Sanderu koji je zaslužio puno više nego mene. Moj suprug dobar je muškarac. Mudar, radišan, odan. Pravi zaštitnik svoje obitelji i silno, silno zaljubljen u mene. Da sam se barem više potrudila. Toliko toga može se voljeti na mom velikom, ružnom Nizozemcu. Zašto to nisam opazila dok sam imala priliku? Kucanje sata sve je glasnije. Hodam ukrug, zurim u nebo, možda zadnji vatromet u mom životu. Razmišljam o zatvoru. Bit ću ubojica djeteta, nešto što nitko ne tolerira. Razmišljam o batinama, zlostavljanju koje ću podnositi, te pomislim da ću ga na neki način srdačno dočekati. Razmišljam o ljudima koji su maloprije bili vani, koji su bili željni Catrinine krvi. Uskoro će poželjeti moju. Imam osjećaj da se vraćaju. Ne čujem ih, ali osjećam nečiju prijeteću blizinu. Ne mogu razmišljati o Catrin. Svaki put kad pokušam, imam osjećaj da postoji prepreka koja mojim mislima ne dopušta da uđu. Catrin i ja susrest ćemo se večeras, no to nije susret za koji se mogu pripremiti. Kad se ona i ja napokon sastanemo, morat ću improvizirati. Tako naposljetku počnem razmišljati o najmlađem sinu. Trebao je biti najdragocjeniji, posljednje voljeno dijete, ono kojemu ne bih dopustila da odraste brzo kao njegova braća. Trebao je biti moje najdraže dijete, moj ljubimac. Umjesto toga bio je uljez, podmetnuto dijete, neprestani podsjetnik najstrašnijega što sam napravila. On je bio živo utjelovljenje moje krivnje. Razmišljam o njegovoj koži koja poprima boju bjelokosti, jeftinog voska. Razmišljam kako mu je hladno, kako je osamljen vani u mraku. Vidim kako mu se raspada tijelo, kako me doziva njegova duša, kako doziva ljubav koju sam mu uskratila tijekom života.
Više ne vidim sat. Ne vidim zidove u sobi. Ne vidim ništa osim svjetlucavih kapljica koje mi iz očiju padaju na stol.
Mirnija sam kad se ponovno otvore vrata. Položila sam glavu na stol, vlažnu od suza i znoja, punu bolnih točaka jer sam njome vjerojatno udarala u tko zna što. Nadam se da nema krvi jer bi se tako samo odugovlačila cijela situacija. Policijski časnik s recepcije. Donio mi je čaj. »Stigao je vaš suprug.« Dok spušta šalicu, držeći se podalje od mene, susretnu nam se pogledi. Zna. Ne uzmakne, no vidim kako se njegov mozak povlači od čudovišta pred njim. Navikni se. Odsad će ovako reagirati cijeli svijet. Nešto je rekao. Saberi se. Sander. Uspio je uhvatiti let. »Ovdje je? U postaji?« Kratko kimne glavom. Nepotrebne riječi nisu za one poput mene. »Želi li me vidjeti?« »Da.« »Moram li?« Slegne ramenima. Da je u njegovoj moći, prisilio bi me da se suočim sa suprugom, te svjedočio tome. »Odlučite sami.« »Ne želim ga vidjeti. Recite mu da su dječaci kod bake i djeda.« »Reći ću mu da dvojica jesu.« Vrata se zatvore, a ključ okrene u bravi. Pijem čaj. Čekam. Kad sljedeći put začujem kako se otvaraju vrata, stojim kraj prozora, čvrsto se držim za rešetke. Lagani vjetar prodire kroz loše postavljeno okno na prozoru, unosi miris dima od treseta i goruće soli koji je uvijek u zraku na Noć lomače. Spaljujemo naplavljeno drvlje i vatru održavamo tresetom jer nemamo mnogo stabala i jer drvo uvijek visoko kotira. Promatrala sam vatromete kako lete prema zvijezdama u koje se žele pretvoriti i razmišljala da bih u paralelnom svijetu sada mogla biti kod kuće, udobno sjediti u naslonjaču kraj prozora s najmlađim sinom u krilu. Vatrometi ga ne bi strašili iz daljine. Iz
daljine, u mojim rukama, zaljubio bi se u neobičnu, prolaznu ljepotu vatre koja leti nebom.
Oživje u visini zrak, I stostruk planu kriješ »Tvoj je suprug bio ovdje, Rachel.« Skyein glas. »Znam.« Vatromet polagano doseže vrhunac. Eksplozije su sve intenzivnije. Bančenje će naravno potrajati do dugo u noć, ali zabave će biti privatne. Ako se za bistrih noći popneš na uzvisinu, možeš gledati sve zabave s vatrometima na Falklandu.
»I amo-tamo, na sve strane Vidje se zvijezda ples.« »Molim?« »Samuel Coleridge.« I dalje gledam u nebo. »Pjesma o starom mornaru. Vatromet me podsjetio na nju. Što si ono rekla o mom suprugu?« »Otišao je potražiti Christophera i Michaela. Odvest će ih kući.« U mislima se zahvalim suprugu jer je večeras stigao kući, jer dječaci neće biti sami. Skye stoji s jedne strane vrata, a Savidge s druge. Policajac u uniformi je u sredini. Izgledaju kao odred za smaknuće. »Razgovarali smo s Georgeom Barrellom i Robertom Catton.« Savidge prvi razbije tišinu. »Priznali su vezu i da su tog popodneva bili u kolibi. Sutra će doći odvojeno i dati službene izjave. Oboje naravno tvrde da nisu znali da je dječak s njima, no...« »Nikad to nećete dokazati, pa nemojte ni pokušavati«, prekinem ga. Savidge izgleda kao da me želi ošamariti, a ja odlučim da ga više neću provocirati. Moramo krenuti dalje. »Idemo.« Pokaže navrata. »Kamo idemo?« Ne pomaknem se. »Želim vidjeti Catrin.« »Pristala je, na moje veliko iznenađenje. Svi smo u sobi za sastanke. Hajde, protratili smo dovoljno vremena.«
Potpuno se slažem. Slijedim ga najbrže što mogu. Skrenemo na dnu hodnika gdje još jedan policajac drži otvorena vrata koja vode u sobu za sastanke. Catrin sigurno čeka unutra. Zamišljam kako gleda kroz prozor, kako joj je raspuštena duga kosa, kako se u zadnji tren okreće prema meni. To se naravno ne dogodi. Catrin nikad ništa ne radi zbog dojma i nikad joj ne bi palo na um glumiti zbog publike. Ona je i dalje najskromnija osoba koju poznajem. Tiho sjedi za stolom i ne podiže pogled dok ulazim. Odvode me do stolice njoj nasuprot. U odjeći je koja joj je prevelika. Pamučne hlače stegnute su joj oko struka. Majica skriva koliko je mršava. Kosa joj je svezana elastičnom gumicom. Ruke su joj sklopljene i položene na stol. Zuri u njih. Utjelovljene je smirenosti, osim što joj se tresu prsti desne ruke. Lice joj je mršavo, izduženo. Bore kojih se sjećam izraženije su nego prije tri godine. Sad su bore tuge, a ne samo brazde od vjetra i sunca. Svi zauzimaju svoja mjesta u sobi. Skye s moje desne strane, Savidge s moje lijeve. Druga dva policajca sjedaju kraj Catrin. Dvije smo suprotstavljene vojske, osim što postoji samo jedan neprijatelj, a to sam ja. Svi navedemo svoja imena nakon što upale magnetofon. Kad je Catrin na redu, glas joj pukne kao da ga dugo nije rabila. Nakašlje se i pokuša iznova. »U redu.« Savidge pokuša preuzeti kontrolu. »Gđo Grimwood, željeli ste razgovarati s gđom Quinn, i ona je pristala. Gđo Quinn, obavještavam vas da u bilo kojem trenutku možete prekinuti ovaj razgovor ako to poželite. Niste obavezni razgovarati s gđom Grimwood. Mogu li vas obje podsjetiti da ste još uvijek pod kaznenom odgovornošću?« Vani se čuje tučnjava, pa zvuk nogometne lopte šutnute u zid. Jedan od policajaca u uniformi ustane i tiho kaže nekoliko riječi u telefon na zidu. Ne mogu skinuti pogled s Catrinina lica. Ona ne može skinuti svoj s rukava majice.
»U redu, gđo Grimwood, dobili ste što ste željeli. Možete li nam sad, molim vas, reći što ste napravili s Peterovim tijelom?« Ona tad podigne pogled. Mirne sive oči. Zure u moje, i znam da neće skrenuti pogled dok ne izađemo iz sobe. »Želim da Rachel kaže meni ono što je rekla vama.« Glas joj je ostao isti. Možda je malo drhtav, ali u osnovi je isti. »To smo već obavili.« Savidge govori tiho kao da je Catrinina mirnoća prešla na njega. »Ponovili smo vam što je rekla. Ne moramo sve to prolaziti još jednom.« »Moram to čuti od nje.« Catrin se obraća njemu, a gleda mene. »Želim da mi kaže kako je ubila svog sina.« Očekivala sam to. Spremna sam. Kao što sam maloprije ispričala Skye i Savidgeu, ponovim da sam vidjela kako se autom zaustavila kraj moje kuće, da sam gledala kako podiže Petera i kako ga vraća u vrt. Podigne obrvu; ne skida pogled s mene. Ponovim da sam je vidjela kako se spušta brijegom, oslobodivši je upletenosti u nestanak mog sina. Ona i dalje šuti. Vratim joj slobodu, oslobodim je krivnje, omogućim joj budućnost s muškarcem kojeg voli. Povjerim joj svoj život, a ona mi ništa ne ponudi zauzvrat. Ništa osim svoje pozornosti. Ništa ne izostavim. Gotovo od riječi do riječi ponovim priznanje koje sam dala Skye i Joshu. Policajci, koji ga dosad nisu čuli, šokirani su – prepoznajem to prema načinu na koji dišu, na koji se pogledavaju – no Catrin nije potresena. »Stavila sam ga u prtljažnik auta.« Ne mogu reći »tijelo«. »Znala sam da će se dići velika buka. Ljudi će ga tražiti. Sakrila sam ga kako bih se kasnije pobrinula za njega.« Sive oči trepnu i ovlaže se. Opet trepnu. I dalje me gledaju. »To je sve«, završim. »Sad znate razlog i način na koji sam ubila svog sina.« Svi čekaju Catrin. Na trenutak ne učini ništa. Zatim digne ruke i pljesne dlanom o dlan, jedanput, dvaput, triput. Usporeno pljeskanje koje razbije tišinu u sobi. Nitko se ne pomakne. Kao da nas je začarala.
Ne mogu odvratiti pogled. Igramo igru koju smo voljeli kao djeca, natječemo se tko će dulje zadržati pogled. Gubi onaj koji prvi skrene pogled. Uvijek bi pobijedila. Ovaj put neće. Vani se rasprskava vatromet. Netko ga je zapalio tik do zgrade. Na zidu iza Catrin vidim odraz crvenih, plavih i ljubičastih iskri. Nisku srebrnih zvijezda. Pucnjevi i tutnjava potraju gotovo cijelu minutu prije nego što opet zavlada tišina. Nestala je čarolija. »U redu.« Savidge je odlučan. »To je to. Napravili smo što ste tražili, gđo Grimwood, napravili smo što ste tražili, gđo Quinn. Sad želim znati gdje je dijete.« Čekam da Catrin progovori. Ona čeka mene. »Gđo Grimwood. Rachel.« Savidge zna da je riskirao dopustivši susret Catrin i mene. Uhvatila ga je panika da se nije isplatilo. »Zbog vaše obitelji, zbog svih, uključujući vas, recite nam gdje možemo naći Petera.« »Ne može.« Catrin je to rekla ni ne pomaknuvši usne, ali sam ja toliko fiksirana na njezine oči da ne vidim ništa drugo. »Ne zna. Laže.« »Molim?« Skye zacvili kraj mene. Muškarci se pogledavaju. Catrin i ja se i dalje natječemo u zurenju, a ja se pritom molim kao što se nikad dosad nisam molila. Usne joj se pomaknu, trznu. »Uvijek je bila manipulativna krava.« Četvero policajaca ukoči se na svojim mjestima, laktom odgurnu stolicu ili to namjeravaju napraviti. Svi pogledaju Catrin, pa mene, kao da očekuju da će svaki tren jedna od nas skočiti na onu drugu.
O, molim te, Bože, molim te, Bože, molim te, Bože. Catrin se uspravi prije nego što skrene pogled s mene i usmjeri ga na Savidgea. Nisam sigurna da mogu disati. Ne dok... »Rachel nije ubila Petera.« Ton joj je preziran, gotovo sumnjičav. »Sramite se što ste to uopće mogli pomisliti, Joshu Savidgu. Poznajete je od djetinjstva, što vam je?« »Priznala je.« Skye kao da se boji Catrin. »Snimili smo priznanje.« Vani se opet začuje trčanje. Ignoriramo ga.
»Priznala je jer misli da sam ga ja ubila.« Catrin me ponovno pogleda. »Misli da mi to duguje. Ona je uništila moj život, zato mi zauzvrat daje svoj. Dopustit će da ostanem nekažnjena za smrt njezina sina, ona će umjesto mene odležati zatvorsku kaznu jer misli da je to jedini način da se iskupi.« »Ne razu...« Savidge zvuči kao da će briznuti u plač. Ne mogu ga pogledati. Ne mogu maknuti pogled sa žene koja moj život ima u svojim rukama. Ta žena se nasloni kao da je posve opuštena. »Možda je vidjela kako sam podignula Petera s ceste, ali nije mogla vidjeti kako ga spuštam u vrt. Ne mogu se vidjeti dvorišna vrata s prozora njezine sobe.« Razdraženo pogleda ukrug. »Mili Bože, bila sam u toj sobi bezbroj puta. Znam što se može, a što se ne može vidjeti s tog prozora. Vidjela je kako sam podignula njezina sina, uhvatila ju je panika, dotrčala je kako bi ga zaštitila, no mene više nije bilo kad je stigla u vrt. Ni njega.« »Rachel, je li to istina?« Rukama se držim za stol. Past ću ako ga pustim. Catrin nije gotova. »Osim što je moja nekadašnja najbolja prijateljica malo lukavija. Pretpostavlja da joj to neću dopustiti. Da ću popustiti u zadnji tren i priznati, reći vam što sam napravila s Peterom i gdje je. Voljna je riskirati odlazak u zatvor kako bi dobila natrag tijelo svog sina. Toliko voli toga malog dječaka za kojeg tvrdi da ga je ubila.« Zatrese glavom i nešto se smekša na njezinom hladnom, ozbiljnom licu. »Ti jadna, jadna, glupa kravo.« Nisam namjeravala jecati, jednostavno si ne mogu pomoći. Došlo je niotkuda. Odjednom me drže i Skye i Josh, pokušavaju me zaustaviti kako glavom ne bih lupala o tvrdu površinu stola. Naposljetku, nakon cijele vječnosti, a zapravo samo nekoliko minuta, sjedim mirno na stolici. Skye je stegnula ruke oko mene, imam osjećaj da to nije obuzdavanje nego zagrljaj. Josh je čučnuo kraj mene. Glasno diše. »Slušajte, obje ću vas optužiti ako ne dobijem odgovore.« Znam da ne misli ozbiljno. Zbunjen je, nesretan i zaprepašten kao i svi mi ostali. Osim, možda...
Catrin čeka da se smirim, da prestanem jecati, da je opet pogledam u oči. »Molim te«, kažem. Znam da ću je preklinjati, pasti na koljena ako moram. Učinit ću sve kako bih posljednji put vidjela svoga malog dječaka. Osjećam kako mi se raspada lice, znam da ću opet početi plakati. »Rach.« Nagnula se preko stola. Dvojica nadglednika učine isto, spremni da je povuku natrag. »Slušaj.« Mislim da je njezin glas jedino što mi može vratiti zdrav razum. »Provela sam tri godine razmišljajući kako ću te povrijediti. Tri godine u mojoj glavi nije bilo ničega osim jada i glupih planova osvete. Neke sam i zapisala. Zato sam ovdje. Svi znaju da je četvrtak bio poseban dan. Četvrtak je bio dan kad sam sve namjeravala privesti kraju.« Ne mogu ovo podnijeti. Mislila sam da sam dovoljno snažna. Nisam. »Rachel, slušaj me, pogledaj me. Namjeravala sam te nazvati u četvrtak, oko tri sata, prije nego što se dječaci vrate iz škole. Namjeravala sam ti reći da moramo razgovarati, da sve ovo predugo traje. Namjeravala sam ti predložiti da isplovimo s mojim brodom kako bismo mogle biti same, kako nitko ne bi znao što radimo, da nas nitko ne bi mogao prekinuti. Znala sam da ćeš pristati.« »Da. Pristala bih. Odmah bih pristala.« Catrin me gleda u oči, a usne kao da joj se blago izvijaju u nešto nalik na osmijeh. »Namjeravala sam isploviti iz luke, a kad bismo se dovoljno udaljile od kopna da nas nitko ne može vidjeti, upucala bih te pištoljem za uspavljivanje.« To nitko nije očekivao. Vidim to po trzajima, smetenom mrštenju, nervoznim očima. »To je bilo riskantno.« Catrin ignorira policajce. Što se nje tiče, u sobi smo bile samo nas dvije. »Znam koliko otprilike težiš, izračunala bih količinu anestetika koja mi je potrebna za sisavca slične težine. No
različite vrste različito reagiraju na lijekove. Postojala je mogućnost da ću te ubiti.« »Nisi me namjeravala ubiti?« Njezine sive oči ledene su poput čelika. »Naravno da jesam. Sporo.« U sobi se opet promijeni raspoloženje. Savidge se nakašlje, ali čini se da ne zna kako započeti. Skye, koja je na podu kraj mene, razbije tišinu. »Kakav je bio plan? Kad – ako – bi se probudila Rachel?« »Išle bismo na jug.« Policajci oko nas razmijene poglede. »Što znači >na jug
Gleda me, ali nije usredotočena na mene. Odlutala je, ponovno proživljava trenutak kad je Petera držala u rukama. Mislim da je zasvjetlucala suza u njezinom oku. »I...« potiče je Savidge. Vratila se, trepne, slegne ramenima. »I sve se promijenilo.« Savidge otvori usta, ali mu ona ne pruži priliku. »Znala sam da nikad ne bih mogla ubiti Petera.« Opet se izravno obraća meni. »Više nisam željela ubiti ni tebe. Odnijela sam ga do ograde i spustila u vrt. Okrenula sam auto i spustila se niz brijeg. Kad sam posljednji put vidjela tvog sina, Rachel, bio je živ i zdrav.« Imam osjećaj da opet cijelu vječnost zurimo jedna u drugu. Sve dok nas ne prekine Savidge. »Catrin, ako nisi uzela Petera, zašto si odjurila do broda? Zašto te satima nije bilo?« Nakratko skrene pogled s mene. »Morala sam razmišljati. Mjesecima sam planirala da će moj život završiti u četvrtak. Morala sam se suočiti s mišlju da neće. Da neću umrijeti i da neću ubiti Rachel.« »Zašto nam sve to nisi rekla ranije?« Ozlojeđeno zatrese glavom. »Ne bi previše pomoglo mom slučaju, zar ne? I bilo je posve nevažno jer je, što se mene tiče, Peter bio u najboljem redu kad sam ga posljednji put vidjela.« Čini se da gubi interes za Savidgea, pa se opet okrene prema meni. »Znam što se dogodilo tog dana«, kaže. »Znaš, kad su poginuli Ned i Kit?« Ne mogu ništa osim nastaviti zuriti u nju. Ona zna? Zna što sam napravila tog dana? »Znam što si osjećala za Bena.« Tužno odmahne glavom. »Nitko ne plače pet sati na prijateljičinoj svadbi. Znam da si znala za Calluma.« Slegne ramenima. »Pretpostavljam da je iskušenje bilo preveliko.« Posegne za mnom, no stol je preširok. »U redu je«, kaže, a na licu joj se pojavi nešto nalik na osmijeh. Osmijeh sažaljenja. Bolje išta nego ništa. »Znaš, da se nije dogodilo nesreća, vjerojatno bi mi napravila uslugu. Doista, u redu je.«
Nisam znala da patnja može tako boljeti. No negdje daleko u svemiru, zubac kotača sjeo je na svoje mjesto. Kotači se opet okreću, bez zapinjanja.
Albatrosovu krv te sprat On mi, i spasit duh. »Jako mi je žao«, kažem. Njezino malo, mršavo tijelo opušta se dok se oslobađa mržnje prema meni. Zna da to vidim. »Znam«, kaže. »Ako postoji nešto, bilo što, što mogu napraviti...« Kratko, gotovo zaigrano pogleda uokolo. »Naravno.« Zvuk struganja drveta po podu. »Dosta.« Savidge je na nogama. »Pozvat ću šefa. Razdvojit ću vas. Otkrit ćemo istinu na ovaj ili onaj način.« Otvorim usta. Catrin me preduhitri. »Nemoj biti takva budala, Joshu. Dovedi Stopforda, dovedi cijelu prokletu policijsku postaju, ali nećeš postići ništa razdvojivši nas. Rekle smo ti sve što znamo. Rachel nije ubila Petera. Ne bi ga mogla ubiti ni da joj je vlastiti život na kocki.« »A Catrin ne zna lagati.« Obraćam se Joshu, ali gledam u najbolju prijateljicu. Ona mi uzvraća pogledom. »Za razliku od tebe. Ti si prokleti stručnjak u tomu.« »No nikad nisam mogla prevariti tebe, zar ne?« Naznaka osmijeha. Potom se opet obrati Savidgeu. »Joshu, hajde. Usredotočio si sve svoje napore na nas, a nitko ne traži Petera. Ne tražite ga otkad ste odlučili da sam ga ja otela.« Nije ga uvjerila, vidim to na njegovu licu. Danas je imao dva osumnjičenika, neće nas pustiti obje bez borbe. Kucanje na vratima. Otvore se. Policajac s recepcije. »Joshu, trebam te na trenutak.« »Daj mi minutu, Neile.« »Ne, odmah. Ozbiljno, Joshu.«
»Bože dragi, što je?« Policajac pogleda uokolo kao da pokušava donijeti odluku. »Callum Murray je u sobi za ispitivanje. Tvrdi da je ubio Petera Grimwooda.«
S
ama sam u sobi za ispitivanje. Catrin su vratili u ćeliju. Callumov dolazak – a da ne govorimo o njegovom priznanju – zapanjio nas je sve, ali Savidge je dovoljno razborit i zna da nasamo mora razgovarati s njim. Prošlo je deset minuta, sigurno još nisu upisali ni sve njegove podatke. Nemamo vremena za ovo. Moje je dijete negdje vani. Peter. Počela sam šaptati njegovo ime sebi u bradu poput mantre. Peter, Peter, Peter. Ne mogu sjediti. Koračam gore-dolje, udaram šakama po zidovima, ali ne glasno kako bih privukla pozornost jer više ne smijem tratiti vrijeme. Provirim u hodnik i ne vidim ništa. Odem do prozora i pogledam u nebo. Ne vjerujem. Nije to učinio muškarac na čijem sam ramenu jutros plakala. Oduvijek mi se sviđao Callum. On je velik, ljubazan, veći od života u svakom pogledu i, da, možda ima mračnijih strana, nitko tko je prošao ono što je on prošao u ratu ne može ostati neoštećen, ali on svoja mračna mjesta drži za sebe i sakrivena. Nikad nisam pomislila da je opasan. Moj tata ga iznimno cijeni, a on nikad ne griješi u pogledu ljudi. Mene je svakako davno ispravno procijenio. Callum ne bi mogao ozlijediti moje dijete. A više ne vjerujem ni da je to učinila Catrin. Pogledala sam je u oči. Catrin to nije učinila. Jesam li ja? Jesam li ga ja ubila i izbrisala to iz sjećanja? Je li to uopće moguće? Ako se ovo nastavi, počet ću vjerovati da je sve moguće. Vratim se u prošlost. Gledam Catrin kako se s Peterom u rukama vraća
prema autu, gubim je iz vida (bila je u pravu), istrčavam iz sobe, iz kuće, pretrčavam vrt. Vani zatutnji motor, a ja se automatski odmaknem od zida. Buka se nastavlja, sve je glasnija. Uslijedi naglo ubrzanje. Povučem se, gotovo do vrata, a kamion se zaustavi. Njegovi farovi zasvijetle kroz prozor. Potom, isto toliko brzo, motor zacvili, kotači zaškripe po cesti i kamion odjuri. Unutar zgrade čujem trčeće korake. Oglasi se još jedna sirena, no ona se penje brdom prema lomači. Želim lupati po vratima, znati što se događa, ali u zgradi jednostavno nema dovoljno ljudi da se bave mojom histerijom. Možda gubim razum, ali moram to činiti tiho. Nešto se događa gore kod lomače, inače bi ovdje bilo više policajaca. Molim Boga da je Sander bio dovoljno pametan i odvezao dječake kući; da su, gdje god bili, moja tri muškarca na sigurnom. Krene alarm koji zagluši sve vanjske zvukove. Čujem još trčećih koraka u zgradi. Bijeg? Callum se predomislio i pobjegao? Alarm nastavi zvoniti, bolno prodorno. Netko je na vratima. Napravim korak unatrag, a Skye ulijeće. Odjenula je reflektirajuću jaknu. »Uzmi kaput.« Ne pričekavši da se pomaknem, zgrabi ga s naslona stolice na kojoj sam sjedila. »Što se događa?« upitam bez razmišljanja iako iz hodnika nedvojbeno stiže blagi miris dima. Skye ga je unijela u sobu, prilijepio se za nju poput jeftinog parfema. »Netko je bacio raketu kroz prozor. Zapalio se glavni ured.« Izvuče lisičine. »Bojim se da ti moram staviti lisičine. Narednikova zapovijed.« Dim je gušći u hodniku, negdje u blizini čujem praskanje dok me Skye, sada lisičinama vezana za mene, odvlači do recepcije. »Diši najmanje što možeš dok ne izađemo.« Uhvati je napad kašlja.
Peku me oči. Iza nas začuju se koraci, no ne okrenem se. Protrčimo kroz zaštitna vrata u recepcijski prostor. Neil, policajac s recepcije, rupčićem pokriva usta i drži ulazna vrata otvorena. Dim nas je pretekao, sve je gušći na hladnijem zraku. Skye me gurne van, izvan njegova dosega, onkraj vala topline koji je svake sekunde sve jači. Osjetim veliko olakšanje na hladnom, čistom zraku. Prozor se razleti u krhotine dok nas slijedi Catrin, lisičinama vezana za policajca u uniformi. Slobodnom rukom protrlja oči i pogleda uokolo. Pogled joj ne zastane na meni nego na Callumu. On je već na parkiralištu, također vezan, stoji sa svojim nadglednikom kraj policijskog minibusa. Pogled mu je spušten, a ramena mu se sa svakim udisajem vidno podižu. Josh Savidge zadnji napusti zgradu. »Vatrogasci?« upita. Neil podigne ruke. »Na putu. Pogodi gdje su svi?« John velikim koracima stiže do nas. »Svi u autobus.« Provjeri džepove. »Idemo. Ne znamo tko je bacio raketu, ali ja vas troje neću ostaviti vani.« »Kamo ideš?« upita Neil. Josh ne zna. To se jasno može pročitati s njegova lica. »Možete me dobiti putem radija«, kaže. »Pokušajte dobiti šefa.« Odvlače nas i navode prema minibusu. Josh je upalio motor i krenuo s parkirališta prije nego što smo uspjeli sjesti. »Gradska vijećnica«, predloži Skye. »Loša ideja«, piskutavim glasom odgovori Callumov policajac. »Večeras će biti prepuna ljudi. Doista u to mnoštvo želiš ubaciti troje ubojica djece?« »Koje sranje.« Josh se nasloni na upravljač. Zaustavili smo se nasred ceste. »Katedrala?« predloži policajac vezan za Catrin. »Noću je zaključana«, kaže ona. »Joshu, vozi do zaklade. Na trijemu je sakriven ključ. Nitko nas ondje neće tražiti, a autobus možeš sakriti sa stražnje strane.«
Josh shvati da to ima smisla ili se u ovom trenutku hvata za slamku. Otpusti kočnicu te krene prema uredima u Ross Roadu gdje radi Catrin. Svi izađemo kod zaklade. Nema nikog. Ili se dobro skrivaju. Zrak je ispunjen dimom od brojnih lomača. Kao da je magla prekrila cijele Falklande, a bezbrojni vatrometi podsjećaju na topovsku paljbu. Catrin pronađe ključ. Ulazimo. Nakon što su vrata zatvorena i zaključana, Catrin i meni skinu lisičine. Ona nas odvede do sobe za sastanke. Jezivo nalikuje na onu koju smo napustili u policijskoj postaji. Ona spusti žaluzine. Odsječeni smo od svijeta. Callum je i dalje u lisičinama. Četiri policijska časnika neće riskirati s bivšim vojnikom teškim devedeset kilograma. Odvedu ga do glave stola i on sjedne, odvojen od nas ostalih. »Što sad?« Još uvijek ne može nikoga pogledati u oči, najmanje mene. »Što slijedi?« Uslijedi svađa. Josh inzistira da pričekamo Stopforda i ostale da nam se pridruže. Mora se slijediti procedura, kaže, a nas troje osumnjičenika mora odvojeno biti ispitivano. Catrin se ubaci, uvjerava ih da će previše potrajati dok Stopford stigne ovamo i sazna sve novosti. »A on baš i nije brz u donošenju odluka«, podsjeti. »Glupo je razdvajati nas«, kaže. »Svaki put kad netko od nas nešto kaže, morate to provjeriti s ostalima. Bit ćemo ovdje cijelu noć. A dok se mi ovdje kolebamo, Peter je negdje vani.« To je postala Catrinina mantra. Svaki put kad nas požuruje, podsjeća nas da je Peter negdje vani, čeka da ga pronađemo. Da ja nisam ovdje, sigurna sam da bi netko napomenuo da je Peter mrtav i da nekoliko sati ne predstavlja veliku razliku. No ja sam tu, pa to nitko ne učini. »Nikad nećemo moći podići optužbu ako zabrljamo razgovor«, Skye upozori Josha. »Priznao je«, kaže jedan od policajaca. »Presuda je gotova stvar.« »A ja sam čuo tri jebena priznanja tijekom jedne večeri«, ljutito odvrati Josh. »Oprostite ako ih više ne mogu shvatiti ozbiljno.«
Uslijedi gotovo deset minuta Catrininog uvjeravanja, i ja se svako toliko ubacim. Josh čeka pojačanje, no njegovi se pokušaji da sazna više od Neila u postaji izjalove. Posve je razumljivo da je policajčev prioritet spriječiti da zgrada ne izgori do temelja. Callum kao da je upao u trans. Josh se naposljetku složi iako mu se u očima jasno vidi koliko je sumnjičav. Catrin pronađe kazetofon. Provjere je li ispravan, upale ga, a mi svi navedemo svoja imena, Callum je posljednji. Crveniji je u licu nego obično. Ima onu vrstu svijetle puti kroz koju se vidi svaka emocija. Glasno diše, no čini se dovoljno smirenim. Dok ne opaziš njegove ruke, čvrsto stisnute iza leđa. Te se ruke ne mogu zaustaviti. Josh je sjeo na začelje stola nasuprot Callumu. Deset minuta do jedanaest. Vani je potpuni mrak. »Recite nam što se dogodilo tijekom popodneva trećega studenog«, započne Josh. »Kad je nestao Peter Grimwood.« Callum proguta pljuvačku. »Bio sam zabrinut za Catrin.« Ne pogleda je iako ona nije skinula pogled s njega otkad smo ušli u prostoriju. »Znao sam da je vidjela fotografiju u Daily Mirroru. Znao sam da će biti uzrujana. Želio sam je pronaći, uvjeriti se da je dobro.« Pogleda udesno, na trenutak sretne njezin pogled. Na rubu je da nešto kaže, no samo odmahne glavom. »Slijedio sam je u autu.« Pogleda u mom smjeru. »Uzbrdo do tvoje kuće, Rachel. Mislio sam da ne bi trebala biti sama.« »Koliko je bilo sati?« upita Josh. »Nekoliko minuta do četiri. Počelo se smračivati.« Pogleda Catrin kao da čeka da to potvrdi. Ona se doima zbunjenom. Catrin, koja je bila hladna kao led kad sam priznavala da sam ubila vlastitog sina, počela se raspadati kad je Callum počeo govoriti. »U redu, nastavite, molim vas.« »Nisam trebao voziti. Osjećao sam da se približava napad.« »Napad?«
»Blackout. Ne, to nije prava riječ, nisam epileptičar, ali imam epizode.« Soba je puna zbunjenih lica. »Bolujem od posttraumatskoga stresnog poremećaja. Imam flashbackove o ratu. Znaju potrajati nekoliko sati, a poslije se gotovo uopće ne sjećam gdje sam bio ili što sam radio.« Sad je svima za stolom jasnije o čemu govori. Svi smo čuli za PTSP. »Može li netko potvrditi te flashbackove?« »Dr. Pirrus. Odlazim k njoj već nekoliko godina. I Catrin. Skoro sam je zadavio prije nekoliko dana.« Catrin je rukama prekrila lice na spomen flashbacka. Sad ga gleda preko vrhova prstiju. »Nisi me ozlijedio. Ne istinski. Ja sam tebe više ozlijedila.« Pogled mu je blag. »Ti se znaš braniti. Ali zamisli da mi u ruke padne dijete...« Uznemireni pogledi okreću se prema meni. Usredotočim se na disanje, znam da će me izvesti iz sobe ako pokažem da sam previše uzrujana. Gledam u jednu točku na zidu, iza Catrinine glave. Pokušam ne gledati Calluma, ne razmišljati o tim snažnim rukama na mom djetetu. »U redu, slijedili ste Catrin na Airport Road i predosjećali napad?« »Tako je. No prije nego što sam stigao do kuće Grimwoodovih, prije nego što sam je uspio vidjeti, Catrinin Land Rover vratio se velikom brzinom niz cestu. Nisam siguran je li me vidjela, iako je projurila kroz grmlje kako bi prošla kraj mene. Odjurila je dok sam ja i dalje išao smjerom. »Vidjela sam te«, kaže Catrin. »Bio sam u iskušenju da odem kući, da te pustim.« Sad se izravno obraća njoj. »No shvatio sam da si vjerojatno krenula prema brodu, a to mi se nije činilo dobrom idejom. Zato sam se odvezao do vrha kako bih se okrenuo i slijedio te do luke.«
»Nekoliko minuta prije četiri«, kaže Josh. »Catrin je upravo spustila malog dječaka u vrt, Rachel ju je vidjela s prozora te potrčala niz stube. Nastavite, molim vas.« »U tom se trenutku već vozim prebrzo. Zabrinut sam za Catrin. Gubim se.« »Gubim?« Ovaj put Skye. »Gubim kontrolu. Osjećam kako se javljaju flashbackovi.« »Skoro je četiri sata. Sigurno ste dotad stigli do kuće?« Skoro je četiri sata. Callum je kraj kuće, a ja sam – gdje? Obuvam cipele? Ne, bila sam bosa kad sam istrčala tog dana. »Stigao sam do kuće.« Callum nastavlja s pričom. »Vozio sam prebrzo. Nisam bio usredotočen. Peter je opet izašao na cestu. Udario sam ga, izravno. Poletio je, pao na haubu, pa vjetrobran, a potom nestao ispod kotača.« Blijeda kao krpa, Catrin pogleda Calluma, mene, pa opet njega. Ne reagiram. Ne mogu. Mislim, bilo je brzo. Nije ga bilo strah. Nije patio. Vjerojatno ga nije jako boljelo. Mogu si to nastaviti govoriti, zar ne? Nesumnjivo ima gorih načina na koje mali dječak može umrijeti. Callum i dalje priča. »Naravno, zaustavio sam auto. Izašao, ali dječak je bio mrtav. Odmah sam znao. Da nije, učinio bih nešto, nazvao nekoga, znam da bih. No vidio sam dovoljno leševa da znam kad se nekome više ne može pomoći.« Mrtav na mjestu. Ako mora biti mrtav, to je najbolji način, zar ne? Shvatim da me Skye drži za ruku. Stisnem joj ruku kako bi znala da sam joj zahvalna. »Što si napravio s njim?« upita Josh. Callum ne gleda ni u koga dok nastavlja s pričom. »Podigao sam ga, zamotao u pokrivač iz auta i stavio straga u kutiju za vatreno oružje. Zatim sam se okrenuo i spustio brijegom. Mislim da sam otišao do luke, nastavio tražiti Catrin, ali nisam siguran u taj dio.« Točno ono što sam ja tvrdila. U mojoj glupoj, izmišljenoj priči, rekla sam da sam ga stavila u prtljažnik auta. Sad plaćam za to.
»Niste sigurni u taj dio?« Skye je pustila moju ruku. »Jasno se sjećate nesreće, ali se ne sjećate što se napravili netom poslije?« »Ne točno.« Duboko udahne, spreman je pokušati ponovno. »Rekli ste prije nekoliko sekunda da se sjećate malo toga kad imate flashback«, kaže Skye. »Samo prizora iz rata. A ipak se sjećate da ste udarili Petera i njegovo tijelo stavili u prtljažnik?« »Morat ćete me poslušati do kraja, ljudi.« Josh se nakašlje. »Nastavi, Callume. Pusti ga da dovrši, Skye.« »Nešto kasnije tog dana riješio sam se njegova tijela«, kaže Callum. »Nisam siguran kad, mutno se sjećam, ali znam da sam se odvezao do litica iznad Port Pleasanta.« Catrin podigne glavu kao pas koji je nanjušio trag. »Skrenuo sam s ceste, približio se rubu koliko sam mogao, pa izvadio Petera iz auta. Bacio sam ga preko ruba litice.« Skye opet zgrabi moju ruku. To više nije važno, govorim samoj sebi. Više ga nije moglo biti strah. Više ga se nije moglo ozlijediti. »Naredniče, mislim da bih trebala izvesti Rachel.« »Dobro sam«, kažem, iako tako snažno stišćem njezinu ruku da sumnjam da ona jest. »Hvala ti, Skye, ali dobro sam. Nastavite, molim vas.« »Jesi li vidio kako je udario u dno?« upita Josh nakon što me zabrinuto pogledao. Callum odmahne glavom. »Nisam gledao. Mislim da je bila plima. Vjerojatno sam pretpostavljao da će ga odnijeti struja.« Pitam se jesam li izgubila svijest. Ne vidim ništa. Netom poslije shvatim da sam zatvorila oči. »Zašto niste prije ništa rekli?« upita Josh. »Zašto ste došli sada?« »Ničega se nisam sjećao. Nisam imao pojma dok nisam vidio otisak stopala na kompjutoru u postaji.« »Čekaj, čekaj. Otisak stopala?« To su sada samo glasovi koji se vrte u mraku.
»Nešto ranije danas otišao sam u postaju. Bilo je nekoliko policajaca u stražnjoj sobi, no morali su nešto obaviti pa sam ostao sam. Pogledao sam tvoj kompjutor, Skye, i pronašao otisak stopala koji ste pronašli ispred Racheline kuće. Odmah sam ga prepoznao. Nosio sam te čizme samo tog popodne kad je nestao Peter. To znači da sam sigurno izašao iz auta, iako se ne sjećam da sam to napravio.« Imam osjećaj da klimaju glavama, prate objašnjenje. »Kad sam vidio otisak, znao sam da sam tog dana sigurno ubio Petera i izbrisao to iz sjećanja. Odmah sam otišao do auta i očekivao da ću ga pronaći u kutiji. Naravno, nije bio ondje, kao ni pokrivač.« Ne, ležao je na plaži, slomljen na stijenama. O, Bože, ako nije bio mrtav? Što ako se ondje dolje borio za život, dozivao – ne mene, ne bi dozivao mene. »Rachel, jesi li dobro?« Malo se saberem na Skyeino pitanje. Otvorim oči i kimnem. Četvero policajaca gleda u mene. Catrin gleda Calluma. On gleda negdje u daljinu. »Doista mislim da bi trebala pričekati vani«, pokuša Josh. Odmahnem glavom. Ne idem nikamo. Nešto je sinulo Skye. »Callume, razumijem zašto si zabrinut, ali ništa ne ukazuje na to da si ga ubio.« »Slažem se.« Josh se ne doima ništa sretnijim od Skye. »Ako sam dobro razumio, zapravo se ne sjećaš ničega, samo si to zaključio nakon što si vidio otisak na našem kompjutoru i otkrio da nema pokrivača.« Callum sad gleda u stol. Ne mogu s policajcima podijeliti osjećaj olakšanja. Vidim da to ne može ni Catrin. Obje znamo da slijedi još nešto. »Popodne sam otišao na plažu«, kaže. »Onu na kojoj je završilo djetetovo tijelo.« Čekamo. »Pronašao sam ga.«
Ne mogu potisnuti jecaj. S druge strane stola, Catrinino lice naboralo se od muke. Mislim da sam vidjela kako je ispružila ruku, pa je potom brzo povukla. »Pronašao si ga? On je na plaži? On je još uvijek ondje?« upita Josh. Callum spusti glavu, pa je opet podigne. Moja beba još uvijek je na plaži. Pokušavam to ne zamisliti. Pokušavam isprazniti glavu. Njegovi mršavi, mali udovi, njegova blijeda, savršena koža. Josh daje upute dvama policajcima. »Morate otići onamo. Najbrže što možete. Nazovite čim ga pronađete.« »Čekajte.« Catrin je blijeda kao zid. Josh odbija slušati. »Ne, neću više čekati. Krenite, obojica. Obavijestite me čim nešto pronađete.« »Budite oprezni«, vikne Catrin za njima. »Ta litica dovoljno je strma i za danjeg svjetla. Uzmite dobre svjetiljke i pazite kuda hodate.« Čim se vrata zalupe za njima, okrene se prema Callumu. »Što si vidio na plaži? Reci mi što si točno vidio?« Što to radi? Skye me opet uhvati za ruku. Josh se nakašlje. »Bolje ne. Moramo Rachel vratiti k obitelji. Catrin, možeš li ostati ovdje dok ne obradimo sav materijal?« Catrin sad gleda mene. »Imaj povjerenja u mene«, kaže. »Rach, imaj povjerenja u mene.« Kimnem. To je najmanje što mogu napraviti, a ona se opet okrene prema Callumu. »Što si vidio na plaži?« Callum me pogleda kao da čeka odobrenje. »Reci«, kažem mu. »Brzo sam pronašao pokrivač«, kaže. »Zapeo je za stijenu, izvan dosega plime. Isprva nisam vidio ništa osim njega, no dok sam se približavao – žao mi je, Rachel – ugledao sam njegovo tijelo.« Želim biti hrabra. Želim vjerovati Catrin, ali pomisao da moja beba leži na dnu litice... »Ne!« Catrin dlanom udari o stol. »Reci nam što si vidio. Ne što misliš da si vidio. Što si vidio?«
»Zaboga, Catrin!« Ona na to ustane, ode do njega prije nego što je mogu zaustaviti policajci, te se nagne nad stol. »Jesi li vidio odjeću? Peter je bio u plavim kratkim hlačama i majici na bijele i žute pruge kad sam ga podigla. Jesi li to vidio?« Nekako se uspije sabrati i odmahne glavom. »Nije bilo odjeće. Mislim da je bila strgana s njega. Catrin, bio je dva dana na plaži, u proljeće. Znaš što mu se vjerojatno dogodilo.« Tijelo moje bebe, na milosti i nemilosti svih letećih, puzećih i plivajućih stvorenja s otoka. Osjećam kako mi se krik skuplja u grlu. Neću ga moći zadržati kad stigne do točke na kojoj ću ga pustiti. »Jesi li vidio cipele?« Catrin je nemilosrdna. »Prilično sam sigurna da sam vidjela sandale s kopčom. Ne bi lako mogle skliznuti s njegovih stopala.« Čini se da razmišlja o tome. Je li vidio smeđe kožnate sandale na malim, bucmastim stopalima? »A kosa? Peter je plavokos. Činila mi se prilično dugom. Kao da ga treba ošišati. Jesi li vidio kosu?« »Vidio sam dovoljno! Nisam namjeravao obaviti jebenu autopsiju!« Odmaknem se od Skye, rukama zagrlim samu sebe. Počnem se ljuljati naprijed-natrag. Pradavna reakcija tijela na bol. Je li to njezina kazna? Da svjedočim ovome? Spusti se na koljena kraj Calluma, ispruži ruke i uzme mu glavu među dlanove. Mislim da se želi odmaknuti. Ona mu to ne dopusti. »Reci mi što si vidio. Rachel to može podnijeti. Snažnija je nego što se čini.« Sumnjam. Visim o koncu. »Rebra, lubanju, kičmu. Nešto nalik na prste. Više nisam mogao podnijeti. Vidio sam to i otišao.« »Kostur, ili je još bilo mesa?« Počeo je jecati. Ona ga muči, kao i mene. »Većim dijelom kostur. Nešto mesa, no ptice su se hranile njime dok sam prilazio. Malo toga je ostalo.«
Catrin glasno uzdahne, uspravi se, nagne se i poljubi ga u čelo. Ne mogu vjerovati što gledam. Znala sam da me mrzi, ali... »Vidio si tuljana, budalo«, kaže. »Molim?« kažu Josh i Skye uglas. Uspravi se. »Južnog tuljana krznaša, pretpostavljam. Mladunčad je velika koliko i mala djeca.« Okrene se prema vratima. »Pokazat ću vam. Upalit ću kompjutor i pokazati vam kostur tuljana.« Josh i Skye zure jedno u drugo. Callum ne može skinuti pogled s Catrin. Ja ne smijem razmišljati. Ne čekajući dopuštenje, Catrin izađe iz sobe. Josh pokaže Skye da je slijedi. I ja krenem za njima. Na začelju su Callum i Josh. Sve kao da se odvija u usporenom ritmu. Barem meni. Usredotočim se na Catrinino tjeme. Upalila je kompjutor, unijela korisničko ime i lozinku. »Tog se dana jesi odvezao do Port Pleasanta.« Podigne glas kako bi je mogao čuti Callum. »Rano uvečer, oko šest i trideset. Prvo sam čula tvoj auto, pa ugledala tebe.« Napravimo polukrug oko Catrin. Svi gledaju u zaslon, no Josh i Skye se pobrinu da smo Callum i ja razdvojeni. »Možeš li potvrditi da se g. Murray oko šest i trideset, trećega studenog odvezao do litice iznad Port Pleasanta?« kaže Josh. »Da, približno u to vrijeme.« Rastresena je, pretražuje bazu podataka. Upiše nešto u tražilicu, no tipka previše brzo kako bih mogla pročitati. »Ostao je ondje oko pola sata. Veći dio vremena proveo je u autu, no u jednom je trenutku izašao i otišao do vrha litice.« Okrene se prema Callumu. »Zabrinula sam se na trenutak. Došao si do samog ruba.« »Je li nosio nešto?« upita Josh. »Je li imao nešto u rukama?« Prelazi s jedne fotografije na drugu. »Ne. Bio je u izblijedjeloj traper-jakni i trapericama. Imao plavo-smeđi šal oko vrata. Nije bio u odjeći koju je nosio ranije tog dana. Sjećam se da sam se pitala zašto se preobukao.« »Jesam li ja vidio tebe?« upita je Callum.
Ona odmahne glavom. »Bila sam dolje, gledala te kroz prozorčić. No nisam skinula pogled s tebe dok si stajao ondje. Kad sam se namjeravala popeti na palubu i mahnuti ti, okrenuo si se, ušao u auto i odvezao se.« »Onda sam to napravio kasnije.« »Vratio si se kasnije.« Snažno kimne u znak potvrde. »Puno kasnije. Sljedeće jutro. Gledala sam te kako parkiraš, izlaziš i odlaziš do ruba. Ovaj put je preko tvojih ramena bio prebačen pokrivač. Posve razumljivo. Bilo je jako hladno jutro. Gledao si kako me uhićuju i prebacuju na drugi brod.« On kima glavom. »Sjećam se toga. Tad više nije bilo flashbackova. Već nekoliko sati. Bio sam budan cijelu noć.« »Izgledao si malo ogrubjelo. Prije nego što se pojavio policijski brod, gledala sam te kroz dalekozor.« »Je li ga vidio još netko?« upita Josh. »Netko od policajaca?« »Možda, no mislim da su ponajprije bili usredotočeni na mene. No reći ću ti što sam vidjela prije nego što su me odveli u prostor ispod palube.« »Što?« »Vidjela sam kako si se okrenuo i vratio do auta. Vidjela sam kako je pokrivač odletio s tebe u zrak, pa počeo padati do dna litice.« On odmahuje glavom, ne usuđuje se povjerovati u ono što mu govori. »Nisi ni primijetio, zar ne? Samo si razmišljao o meni. Eto.« Poveća fotografiju na zaslonu. Svi zurimo u kostur južnog tuljana krznaša, dugačkog oko sto centimetara. Očito je da je riječ o tuljanu. »Catrin, ne mislim da...« započne Josh. »Ne bi bio potpun i nedirnut poput ovog.« Podigne glas kako bi to istaknula, zadržala našu, pozornost. »Strvinari bi ga rastrgali. Callume, danas si na plaži vidio pokrivač koji je potvrdio tvoje najgore strahove. Potom si vidio rebra, vrlo slična onima ljudskog djeteta. Vidio si dijelove kičme, također vrlo slične dječjima, možda i dio lubanje. Nekome tko nije sabran čak bi i kosti peraja mogle nalikovati
na kosti ljudske ruke. No sad znaš da nisi bacio pokrivač, pa više ne postoji razlog da misliš da si bacio dijete.« Lica oko mene ne djeluju nimalo uvjereno. Ja želim biti uvjerena, ali... Catrin više ne gleda u kompjutor, gleda izravno u Calluma. »Gledala sam te cijelo vrijeme dok si bio na vrhu litice. Nisi bacio Petera. Nisi ubio Petera.« »Tko, dovraga, jest?« Oboje me pogledaju. Odmahnem glavom. Nisam ga ubila. Ne znam tko ga je ubio. Svi troje se gledamo. Kao da dvoje policijskih časnika više ne postoji. Callum prvi progovori. »Nestao je u roku od – petnaest minuta? Catrin i ja bili smo ispred tvoje kuće. Tri automobila na toj cesti u tom razdoblju? Nemoguće.« »Nisam ga vidjela«, kažem. »Kad sam istrčala, više ga nije bilo.« »Tako je. To sam morao biti ja. Žao mi je, Cat, no jedino ja imam rupe u sjećanju. Jedino ja imam psihički poremećaj. Jedino ja imam povijest nasilnog ponašanja.« Ona odmahne glavom. »Ne.« »Nije bilo nikoga drugog.« »Osim njegove braće«, tiho kaže Skye.
M
islila sam da sam otupjela. Kako sam bila u krivu. Vidim odraz vlastitog šoka na licu svoje prijateljice. »Ne«, kaže ona iznova. Callum neće samo tako predati krivnju. »Nemoj govoriti gluposti, Skye.« »Pet osoba bilo je na imanju ili u njegovoj blizini kad je Peter nestao bez traga.« Skye je tiha, ali uporna. »Kad si se spustila do vrta, Rachel, jesu li tvoja dva starija sina bila ondje?« upita Josh. Pretvaram se da razmišljam. »Ne«, kažem nakon nekoliko sekunda. »Bili su dolje na plaži. Planirali su otići dolje kako bi gledali pomrčinu. Vratili su se kad sam ih počela dozivati. Pomogli su mi tražiti Petera.« »Jeste li se razdvajali?« Jesmo. Čim sam shvatila da nema Petera, uspaničila sam se, prestala logički razmišljati. »Mislim da su se vratili na plažu«, kažem. »Ja sam pretražila kuću i konjušnicu. Razdvojili smo se na dvadesetak minuta. Zatim sam nazvala policiju.« Tišina. Ne mogu podnijeti ono što vidim na licima pred sobom. »Oni vole svog brata. Bolje se brinu o njemu nego ja. Ne bi mu naudili.« »Sigurna sam da ne bi, Rachel«, Skye me opet uhvati za ruku. »No mogla se dogoditi nesreća. Možda su se osjećali odgovornima. Nisu imali snage reći ti.« Vrata vrtne ograde. Ona zbog kojih mi je mama uvijek iznova prigovarala. Možda je staza niz liticu bila u sjeni. »Moram ići kući. Moram razgovarati s njima.« »Jesu li ondje? Mislila sam da su s bakom i djedom.«
»Sander se vratio. Sigurno ih je odveo kući.« Pogledam Josha. »Moram razgovarati s njima.« »Ne možemo sad odjuriti onamo. Nemamo dovoljno ljudi.« Callum slegne ramenima kako bi pokazao da je u lisičinama. »Neću biti prevelika prijetnja.« Gledam kako Josh donosi odluku da bi, nakon što je večeras toliko puta zaobišao ili prekršio pravila, mogao knjigu pravila jednostavno baciti kroz prozor. Istrčimo van i uđemo u minibus. Skye vozi, a Josh je u stražnjem dijelu kako bi sve nas imao na oku. Ne treba se brinuti. Usredotočeni smo isključivo na cestu pred nama, jedino što nas zanima je što brže stići do kuće. Skye izlazi iz Stanleyja, zaobilazi ljude na cesti. Netom je poslije ponoći. Svaki put kad pomislim da ne može biti gore, dogodi se upravo to. Ako moj sin mora biti mrtav, milijun puta bih radije da ga je Catrin ubila iz osvete ili Callum pod utjecajem traumatskog flashbacka, a ne njegova braća. Sjećam se kako me je Ralph pitao motaju li se moji dečki oko stare olupine. Sigurno je vidio nešto, otiske stopala koje vode do nje, jednog od njih kako se penje na palubu. Jesu li ga ondje ostavili? Kako ću ih uvjeriti da nisu krivi? Da sam ja kriva. Moj je zadatak brinuti se o njemu. Moja krivnja, ne njihova. Stigli smo do kuće. Izađem prva. Čujem kako Josh viče da usporim, no ja sam otvorila vrata, pretrčala vrt i prošla kroz ulazna vrata prije nego što je itko drugi izašao iz vozila. Očekujem da su dečki u krevetu, no čujem tihi šum upaljenog televizora u dnevnom boravku. Sander me pogleda sa sofe, njegove plave oči su svjetlije nego inače, mutnije od tuge. Sjedi između dječaka koji su glave položili u njegovo krilo. Obojica su prekrivena pokrivačem. Obojica spavaju. Skye me sustignula. Spusti ruku na moje rame. »Polako, Rachel«, šapne.
»Moram razgovarati s njima.« Pogledam Chrisa, pa Michaela, obojica su još uvijek tako mlada, tako lijepa kad spavaju. »Probudi ih.« I ja šapćem. Glasom koji je dovoljno tih da im ne poremeti san, govorim da ih želim probuditi. Sander ispruži ruke kako bi branio djecu, štitio ih od mene. Vidim mu na licu da vjeruje da sam ubila njegova najmlađeg sina. »Što radiš?« kaže. »Odlazi.« »G. Grimwood, moramo razgovarati s Christopherom i Michaelom.« Skye stane ispred mene. Stigli su Josh, Catrin i Callum. Nešto, možda buka ili hladan zrak, probudi Chrisa. Protrlja oči i otvori ih. »Mamice.« Poskoči kao što to mogu samo oni najmlađi nakon sna. Potrčim mu u susret, a on me rukama zagrli oko vrata. Obratim se Sanderu preko njegovog ramena. »Jesi li im rekao?« Chris se ukoči. »Rekao što? Mamice, rekao nam što?« Uzmem mu glavu među dlanove. Mislim da nikad nisam voljela nečije lice koliko volim njegovo. »Chrise, moraš mi reći istinu. Tata i ja volimo tebe i Michaela više od svega na svijetu. Što god se dogodilo, uvijek ćemo vas voljeti i brinuti se o vama, ali moraš nam reći istinu.« Vidim to na njegovu licu, trzaju njegovih crta lica, tamnom svjetlu u njegovim očima. Ne mora me pitati o čemu govorim. O, Bože, ne. »Rachel, što se događa?« Ne mogu. Ne želim to čuti. Chrisova usta drhte. Oči mu se sjaje. »Žao mi je, mamice.« Zajeca. Privinem ga uza se. Izgubila sam jednog sina, neću izgubiti još jednog. »U redu je, anđele moj. U redu je, što god se dogodilo. Volim te.« Jeca sve jače uz moje rame. Svaki put kad udahne čujem riječi »žao mi je«. Mislim da će mi se slomiti srce ako to kaže još jednom. »Rachel.« Sander, koji je još uvijek na sofi kako ne bi uznemirio Michaela, počeo me je preklinjali. »Dogodila se nesreća«, kažem, jer mi je sad sve postalo jasno. »Onog dana kad je nestao Peter. Ja sam odgovorna, nisam pazila na
njega. Pokušao je slijediti dječake dolje na plažu i pao. Vidjeli su što se dogodilo, vidjeli su da je mrtav i mislili da su oni krivi. Ali niste, ljubavi moja, stvarno niste.« Zibam Christophera. Mislim da se želi odmaknuti od mene, ali nisam još spremna pustiti ga. »Uspaničili su se i sakrili njegovo tijelo. Vjerojatno na staroj olupini. Mislili su da ću se ljutiti. Mislili su da ću okriviti njih, ali to ne bih nikad napravila, anđele moj. Nikad ne smijete pomisliti da ste vi krivi.« Čujem kako iza mene šmrca Skye. »No sad nam moraš reći, ljubavi. Moraš nam reći gdje je.« »Peter nije mrtav, mamice. U spremištu je za čamce.« Ukočim se. Svi se ukoče. Nitko nije primijetio da se Michael probudio i uspravio kraj oca. Pogleda grupicu kraj vrata. »Bog, teta Catrin.« »Molim?« Nisam sigurna tko je to rekao. Nisam ja. Ja ne mogu govoriti. Mogu samo zuriti. Michael trepne kako bi odagnao san s očiju pa spusti pogled kao što to uvijek čini kad zna da je u nevolji. »Sakrili smo ga u spremištu za čamce kad su svi gledali pomrčinu. Dali smo mu tvoje tablete za spavanje kako ne bi plakao. Chris je rekao da ćeš ga početi voljeti kao što voliš nas nakon što otkriješ da je nestao. Rekao je da ćeš biti kao ostale mamice malih dječaka, sva tužna i tako. To je bila Chrisova ideja.« Chris se ukočio. Njegova glava kao da je zalijepljena za moje rame. Mislim da ne diše. »Chris je napisao poruke. Vidio sam. Poslao ih je iz grada.« Jedva sam svjesna kako Sander ustaje. »Mislim da Peter želi izaći«, kaže Michael. »Više nemamo tableta. Danas je puno plakao.« Ne mičem se. Ne mogu. Svijet se pomakne umjesto mene. Kuća se pretvori u maglu i ja sam vani, osjećam zamah vjetra i slanu vodenu prašinu. U mraku me sa svih strana bombardiraju zvukovi. Eksplodiraju vatrometi. Povici ljudi koje volim. Krikovi galebova. Zaglušujuće
tutnjanje vjetra iz obližnjega grada, zvuk zvona na katedrali koji označava ponoć. »Rachel, mi ćemo otići dolje. Vrati se.« »Rachel, uspori. Ne možeš trčati dolje po mraku.« »Neka mi netko skine jebene lisičine!« »Mamice, žao mi je.« »Mamice!« Vidim plažu koja blijedo sjaji pod žarom tisuća vatrometa. Daleko je ispod mene; zatim ne više toliko, plaža se podiže kako bi me dočekala. Eksplozije poput topovskih paljbi odzvanjaju oko stijena. Padam i plaža me dohvati. Bez daha sam, bez snage u nogama, bez misli u glavi, ali stari kameni zidovi spremišta za čamce su ispred mene. Spremište za čamce u kojem nitko nije bio više od deset godina. »Rachel!« Sanderov glas s vrha litice. »Kažu da se može otvoriti prozor na krovu. Tako su ušli.« Gledam uokolo, tražim rutu kojom su išli dječaci kako bi se popeli na krov. Vidim stijene, olabavljeno kamenje u zidu, i u trenutku u kojem se bacam na njega, Callum je kraj mene. Nogom sruši vrata prema unutra. Udari nas miris mokrog sijena i prljavih pelena. Callum krene prvi, no se ja proguram ispred njega. Peter, uplakan, prljav, smušen od sna i tableta, sjedi na starom konjskom pokrivaču. Okružen je sijenom i čvrsto drži plišanog zečića. Lice mu poprimi izraz zbunjenog očaja, pa ispruži ruke prema meni. Dok padam na koljena, čujem trčeće korake pa potisnut krik, znam da je moja najbolja prijateljica opet kraj mene. Moj sin podigne ruke, čvrsto me njima zagrli oko vrata i svojim bucmastim prstima skine zahrđali, od mulja prljavi lanac. Albatros pada s mene i tone duboko u more.
Petak, 3. studenog 1995. (DVANAEST MJESECI POSLIJE)
T
atin glas čuje se na radiju dok stižem do Catrinine stare kuće iznad Whalebone Baya. ... to je bio John Wilcock iz Falkland Conservation s najnovijim
vijestima o čišćenju naftne mrlje oko Carcass Islanda. Ovo je podsjetnik svima na brodovima oko otoka da se odmah jave zakladi ako uoče i najmanje zagađenje. U ovo doba godine ono može imati razoran učinak na naš biljni i životinjski svijet. Parkiram na najsigurnijem mjestu, u blizini nema nizbrdica, povučem ručnu kočnicu i okrenem se kako bih provjerila spava li Peter i dalje mirno na stražnjem sjedalu. Moram se osmjehnuti. Toliko je narastao tijekom protekle godine. Kad je budan, jednostavno ne prestaje pričati. Prava mamina maza, slijedi me posvuda. Ovo je Rob Duncan, a vi slušate popodnevnu emisiju na Falkland radiju. Pozdravit ću vas za nekoliko minuta, no prije toga vijest koju sam
čuvao cijeli dan. Dobre vijesti iz dalekog St. Andrewsa na istočnoj obali Škotske od našega dobrog prijatelja koji je prije nepunih godinu dana nažalost napustio naše obale. U redu, bolje da ovo napravimo kako treba. Gdje je onaj komad papira? Hvala, Mabel. Dakle. Catrin i Callum Murray s oduševljenjem objavljuju da je njihova prva kći sigurno došla na svijet. Skye Elise rodila se u deset i petnaest danas ujutro, teži tri kilograma i dvjesto grama. Ima svjetlocrvenu kosu, a oba su joj oka, tako ovdje piše, jednake boje. Ostanite s nama kako biste saznali koja je to boja. Saznao sam i da su majka i beba jako dobro. Izađem iz auta i odšetam do vrha litice. Na obzoru opazim brod koji se približava. Brod koji mi djeluje poznato čak i iz te daljine.
Neuobičajeno je toplo, još uvijek je dan i brojne su obitelji na plaži ispod mene. Malo dalje skupina djece igra nogomet. Jedan dječak, star oko šest godina, udaljio se od ostalih. Čini se da je zaokupljen pijeskom. Iza sebe još uvijek mogu čuti tatu.
Sve one koji žele poslati razglednicu ili poruku kako bi čestitali novoj obitelji sigurno će zanimati podatak da će moja kći Rachel, koja mi neće zamjeriti što ću otkriti da će biti kuma, organizirati slanje paketa sljedeće srijede. Javite se Rachel ako želite uštedjeti na poštarini. Brod se približava, smanjuje brzinu, cilj mu je mali gat na dnu plaže. Jedva mogu razaznati usamljeni lik za kormilom. Catrin i ja više nikad ne možemo biti prave prijateljice. Prihvatila sam to nakon noći kad smo pronašli Petera u skladištu za čamce. Nemoguće je biti prijatelj s nekim tko ti je toliko toga oduzeo. Gotovo sam osjetila olakšanje kad ju je Callum uvjerio da se presele u Škotsku. Iz daljine možemo održati privid. Pokazala je svijetu da mi je oprostila kad me zamolila da budem kuma. To je dovoljno. Mora biti. U međuvremenu nastavljam svoj godišnji obilazak mjesta gdje sam ubila njezine sinove. Na današnji dan prije točno četiri godine došla sam ovamo, sat vremena prije nego što je bilo dogovoreno, puna taštine i patetične nade da ću provesti neko vrijeme s Benom bez opasnosti da nam se pridruži Catrin. Imala sam osjećaj da će ga uskoro napustiti te odlučila da ću mu ja biti podrška. Ben. Samo sam o tome razmišljala. Život s Benom. Iza mene, u autu, tata se odjavljuje.
Pozdravit ću vas uz pjesmu iz 1982. kad je Callum prvi put došao na otoke. Za njegovu kćer Skye, Elton John i »Blue Eyes«. Nikad ne bih Benu rekla za Catrininu i Callumovu vezu. Pogriješila je u vezi s tim. Ako mene pitate, Ben je shvatio nakon što je njihovo treće dijete došlo na svijet kao mrtvorođenče. Sin koji je imao istu nijansu crveno-žute kose kao njegov biološki otac. Došla sam ovamo prije četiri godine kako bih je izdala, ali ne na način na koji je ona mislila. Došla sam kako bih započela vezu s njezinim suprugom.
Dišem ubrzano kao što to uvijek činim kad sam ovdje, no iznad zvuka svog disanja čujem kako je utihnuo motor broda dolje u zaljevu. Catrinin brod, nije ni čudo da mi je djelovao poznato, no za kormilom nije Catrin, ona je tisućama milja daleko u odjelu za rodilje. Ondje dolje je Ben koji pokušava vezati brod za mol. Taj je san naravno gotov. Bio je gotov jer me je odbio tog dana, prije nego što sam ubila njegove sinove. Znao je zašto sam ondje prije nego što sam izgovorila hrpu riječi. Blago, jer Ben je uvijek bio blag muškarac, no odlučno mi je rekao da je to nemoguće. Čak i da nisam najbolja prijateljica njegove supruge. On me jednostavno ne doživljava na taj način. I nikad neće. »Gdje su djeca?« upitao je kad sam mu okrenula leđa pokušavajući potisnuti jecaje i spremna da izjurim iz kuće. »Rachel, gdje si ostavila dječake?« Izašao je za mnom. Vidio što se događa prije mene. Počeo je trčati prema autu, ali bilo je prekasno. Mislim da nikad neću zaboraviti njegove prste koji čvrsto drže branik auta i Kitovo užasnuto lice kad je posljednji put pogledao oči svog oca. Dok sam živa, neću zaboraviti Benov krik kad je nestao auto. Pa ipak Ben se pokazao kao najsnažniji od nas. Dok smo Catrin, Callum i ja tumarali izgubljeni u svojoj tuzi, on je pronašao način da sve prebrodi. Kad se Catrin prepustila sudbini i tragala samo za duhovima onih koje je izgubila, Ben je odabrao život, pronašao ljubav i krenuo ispočetka. Dok je Catrin izjedala mržnja jer je kovala beskrajne, ali uzaludne planove za osvetu, Ben je pronašao hrabrost da oprosti. Bol koja ga je razdirala sigurno je bila nemilosrdna kao ona koja je ranjavala Catrin, Calluma i mene, ali liječnik Ben pronašao je način da izliječi sebe. Promatram ga kako prelazi s broda na mol, kako polako hoda do obale na svoj opušten, ležeran način. Podigne sunčane naočale na čelo i pogleda uokolo. Uzmaknem, ali mislim da me ne može vidjeti ovdje gore. Borovica je ispred mene, a sunce iza mene. Potom čučne. Ugledam
i malog dječaka kraj mola. Razgovaraju. Čini se da Ben dječaku pokazuje nešto što ima u ruci, nešto što je izvukao iz džepa. U tom trenutku opazim da je dijete mršavo, tamnoputo i tamnooko kao Ned i Kit – dvojica dječaka koje sam ubila. Ben pokaže na brod. Dječakove oči ga slijede. Mršav, tamnoput i tamnook poput Freda i Jimmyja, dvaju dječaka za koje su svi počeli vjerovati da su poginuli u tragičnim nesrećama. Za čiju smrt su ljudi neko vrijeme optuživali Catrin jer su je u njezinom od boli razapetom stanju nepodnošljivo podsjećali na njezine mrtve sinove. Iznenada paničan plač iz mog auta. Peter se probudio, sam i izgubljen, a meni je drago što mogu otrčati natrag, sagnuti se u auto i umiriti ga poljupcima. Vrijeme je da krenem. Uskoro će se vratiti njegova braća, a ja se ovih dana uvijek potrudim pozdraviti ih na vratima vrtne ograde. Dok Peteru brišem suze i obećavam čokoladne browniese kad se vratimo kući, čujem kako se pali motor broda. Ne želim se vratiti i ponovo pogledati dolje na plažu, no ne mogu si pomoći. Jednostavno ne mogu. Brod s Benom za kormilom polako plovi, motori su tihi, ali već je prilično udaljen od mola. Ubrza nakon što je iza sebe ostavio pličine i Stanley, na putu prema tjesnacu The Narrows i otvorenom moru. Ne vidim dijete. Uđem u auto, upalim motor i krenem unatrag. Na putu sam kući i znam da više nikad neću doći ovamo. Ne pogledam more ni nebo. Prije svega ne pogledam plažu. Ne pogledam komad pješčane plaže dvjestotinjak metara od mola gdje će se obitelj na pikniku uskoro početi pitati gdje je njihov najmlađi sin.
BILJEŠKA AUTORICE
Roman Male prljave laži plod je mašte, djelomično nadahnut falklandskim sukobom 1982. godine. U priči spominjem nekoliko stvarnih događaja, no moji likovi su izmišljeni. Sličnost s bilo kojom osobom, živom ili preminulom, vezanom uz Falklandsko otočje, posve je slučajna. Pomrčina Sunca doista se dogodila 3. studenog 1994., no odgodila sam njezin učinak na Falklandsko otočje za nekoliko sati.
BIBLIOGRAFIJA
Uživala sam u ovim korisnim knjigama: A Little Piece Of England, Andrew Gurr (John Blake, 2001.) Storming the Falklands, Tony Banks (Little Brown, 2012.) Forgotten Voices of the Falklands, Hugh McManners (Ebury Press, 2007.) A Falkland Islands Story (A Doctor on Horseback), Tom Hopwood (Lulu Press, 2007.) Atmosphere, Landscapes of the Falkland Islands, Ian i Georgina Strange (Design in Nature, 2005.) Birds and Mammals of the Falkland Islands, Robin W. i Anne Woods (Wild Guides Ltd, 2006.) Falkland Adventure, Andrew Coe (Bluebell Publishing, 2000.) Old Whaling Days, William Barron (Irving Lewis Press, 2007.)
ZAHVALE
Knjige su rijetko isključivo plod autora, a moje svakako nisu. Veliko hvala sljedećim ljudima: Adrian Summons čija je zamisao bila da mjesto radnje moje knjige bude Falklandsko otočje. Trish Preston Whyte koja je bila časnica u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu na Falklandskim otocima i Andyju Williamsu koji je više godina živio ondje. Prijateljskom timu iz Transworlda koji me i dalje podupire i ohrabruje. Ne mogu zamisliti bolje ljude za suradnju. Posebno hvala Sarah Adams, Alison Barrow, Larryju Finlayju, Frankieju Grayu, Claire Ward, Suzanne Riley, Kate Samano i Billu Scottu Kerru. Elizabeth Lacks, Andrewu Martinu i Kelley Ragland iz St. Martins Press, mom izdavaču u Sjedinjenim Državama. Belindi Bauer koja mi je dopustila da joj ukradem naslov. Obitelji Buckman (Rosie, Jessica i Peter), mojim divnim agentima kod kuće i u inozemstvu. I naposljetku, Anne Marie Doulton koja ove godine zaslužuje posebnu pohvalu. (Ona zna zašto.)
