ROBERT K. G. TEMPLE
TAJNA ZVIJEZDE SIRIUS Štampa »STVA »S TVARNOST« RNOST« Zagreb
SADRŽAJ Zahvala Piščeva napomena Obraćanje čitaocu U čemu se sastoji tajna? PRVI DIO Postavlja Postavlja se s e pitanje pitanje o Siriusu Siriusu Prvo poglavlje Dogonsko znanje Sudanski siriusov sustav M. Griaulea i G. Dieterlen DRUGI DIO PITANJE PITANJE O SIRIUSU S IRIUSU POSTAVLJA SE DRUKČIJE Uvod Drugo poglavlje Bajka Treće poglavlje Svetih pedeset Četvrto poglavlje Psi podzemlja Peto poglavlje Proročka središta Šesto poglavlje Dogonsko porijeklo Sedmo poglavlje Izlazak zmijskog zuba TREĆI DIO S ONE STRANE TAJNE Osmo poglavlje - Basna DODACI Prv Pr vi dodatak Planetski sateliti, planete oko zvijezda te revolucija i rotacija svemirskih tijela — kako ih je prikazao prikazao no no voplatoničarski oplatoničarski filozof filozof Proklo Proklo Drugi dodatak Sačuvani Berosovi odlomci u engleskom prijevodu Treći dodatak 1
Zašto baš šezdesetih godina Četvrti dodatak Značenje E u Delfima Peti dodatak Zašto su Hetiti bili u Hebronu u Palestini? Šesti dodatak Dogonski stupnjev s tupnjevii upu upući ći vanja Bibliografija Indeks
Pri stvaranju ove knjige bili su puni razumijevanja i spremni na pomoć i suradnju moja britanska urednica, gospoda Jan Widdows, i američki urednik, Thomas Dunne. Kartograf Daniel Kitts veselo je pripremao zemljopisne karte i dijagrame, udovoljav ajući zahtjevima koji bi nekoga drugog često tjerali u očaj. Gospodica Mary Walsh je pokazala dosjetljivost pri traženju slika. Pomogao je i Stephen de Sautoy i ispoljio bogatu maštu pri stvaranju zaštitnog omota za britansko izdanje knjige, dopustivši piscu da znatno sudjeluje u onome što mu je često zabranjeno. Posredno dugujem zahvalnost afričkim svećenicima Mandi, Yebénéu i Ongnonlouu, te svećenici Innekouzou, bez kojih ne bi, iskreno rečeno, bilo ni jasno izražene teme za ovu knjigu. Posebno treba spomenuti dva rana pionira: pokojnog Sir Normana Lockyera, koji je uspio zajedno razmatrati astronomiju i arheologiju, nekoć odvojene naučne grane, i pokojnog Thomasa Taylora iz Londona, koji je svoj život posvetio posvetio prevodenju prevodenju i tumačenju tumačenju zapisa zapisa što su preživjel preživjelii stoljeća zlobe, zloupotreba zloupotreba,, spaljiva spaljivanja nja knjiga knjiga i pokolja što što su kroz kroz dva dva tisućljeća bili sudbina sudbina onih koji koji su prihvaćali prihvaćali "veliku "veliku predaju" predaju" — a ni Taylor osobno nije, što se tiče boli i patnji, izbjegao posljedice svog položaja. Zahvaljujem i filozofu Pr oklu oklu što je objelodanio određene nagovještaje o tajnim predajama koje je mogao zatajiti.
R. K. G. T. PIŠČEVA NAPOMENA U drugom je dijelu nakon svakog poglavlja kratak pregled. S obzirom na opseg materijala koji knjiga obrađuje, preporučuje se čitaocu da taj materijal sagleda cjelovito, tako što će pročitati te kratke preglede preglede koji mu mu mogu mogu i osvježiti osvježiti pamćenje. pamćenje. Pisac Pisac nije mogao mogao izbjeći zamršen zamršenost ost materijala, materijala, ali mož možee pružiti pružiti tu malu pomoć da bi se knjiga knjiga lakše lakše razumjela. razumjela. Učinjeno je sve što se moglo kako bi se utvrdilo vlasništvo svih ilustracija što su reproducirane u ovoj knjizi. Ako se negdje pogriješilo ili je netko izostavljen pri izražav izražavan anju ju zahvalnosti, zahvalnosti, pisac se ispričava ispričava i u buduća će izdanja unijeti potreban ispravak. OBRAĆANJE OBRAĆANJE ČlTA Čl TAOCU OCU U čemu se sastoji tajna? Ova knjiga postavlja pitanje: jesu li Zemlju u prošlosti posjetila razumna bića iz područja zvijezde Sirius? Kad sam 1967. počeo pisati knjigu, cijelo se pitanje postavljalo u vezi s afričkim plemenom Dogon, koje živi u Maliju, bivšem Francuskom Sudanu. Dogoni imaju tako nevjerojatne podatke o sustavu zvijezde Sirus da sam svakako htio istražiti taj materijal. Posljedica je toga da sam poslije sedam godina, 1974; uspio dokazati kako su podaci koje imaju Dogoni stari više od pet tisuća godina i kako su ih u doba prije dinastija, prije 3200. 3200. prije prije n, e,, imali imali drev drevni ni Egipćani, Egipćani, a od toga naroda, naroda, kao kao što doka dokazu zujem, jem, potječe potječe djelomično djelomično dogonska kultura, kultura, a vjero je rojamo jamo i Dogoni. Prema tome, ja sam prvobitno prvobitno pitanje premjestio više više od pet tisu tis uća godina u prošlost, tako da je ono postalo još mučnije. No, pošto sam to učinio, teže je odgovoriti na nj. Dogoni su, čini se, očuvali predaju o dodiru s izvanzemaljskim bićima. Dobro je, svakako, što se ne mora kao pretpostavka uzeti besmislena pomisao da su se razumna bića iz svemira iskrcala u Africi, saopćila određene podatke jednom zapadnoafričkom plemenu i vratila se u svemir, ostavi vši na miru ostatak svijeta. 2
Takva mi se teorija nikada nije činila mogućom. No, u početku je morala poslužiti kao radna postavka. Uostalom, nisam slutio da su Dogoni sačuvali u svojoj kulturi drevne egipćanske vjerske tajne. Isto tako nisam slutio da su drevni Egipćani znali bilo što o Siriusu. Bio sam neznalica kao i mnogi koji o starom Egiptu znaju samo to da su Egipćani sagradili piramide, ostavili mumije, imali faraona Tutankhamona i pisali hijeroglifima. Dok sam studirao, bavio sam se Orijentom, ali nikada nisam dotaknuo Egipat osim u vezi s islamskim razdobljem poslije 600. n. e. Nisam znao gotovo ništa o drevnom Egiptu. Da jesam, možda bih uštedio sebi mnogo vremena. Bili su potrebni mjeseci i mjeseci da bi bi mi se napokon dva-tr dva-trii sitna, ali važna podatka vrzla dov do voljno ol jno dugo po glavi i prisilila me da proučavam stari Egipat i cijeli niz tema koje nisam prije toga ni dodirnuo. Sumnjam da bih čak i tada pristao da trošim znatne svote novca, kao što je pedeset funti za prijeko potreban i rasprodan »Rječnik egipatskih »Rječnik egipatskih hijeroglifa Wallisa Budgea, koji ima 1356 stranica i ne može ga podići sa stola ni desetogodišnje dijete. Međutim, sudbina je htjela da dobijem jedan od tih golemih rječnika, a i mnoge druge važne knjige o temama kojima je trebalo da se bavim. Tako sam lakše savladao svoju urođenu nesklonost prema pomisli da bih morao postaviti poljski krevet u neku školsku knjižnicu i useliti se u nju na nekoliko godina. Dakle, treba da zahvalim svojoj dragoj prijateljici, pokojnoj gospodici Mary Brendi Hotham-Francklyn, što mi je u svojoj svojoj dev de vedeset ede set četvrto četvrtojj godini poklonila pril prilično ično vel veliku iku zbirku zbirku knjiga, koje su tako zanimljive da ih nisam mogao zanemariti — i posljedica je sada pred nama. Cijela ova Siriusova tajna prvi put mi je privukla pozornost oko 1965. Bavio sam se nekim filozofskim i naučnim problemima, surađujući s Arthurom M. Youngom iz Philadelphije, izumiteljem helikoptera »Bell« i u novije vrijeme (1972) jednim od urednika i tvoraca knjige »Svijest i stvarnostt. Arthur mi je sam samcat dao, istodobno s mojim službenim studiranjem od 1961—1967, više znanja nego što bi ga mogao pružiti cijeli jedan fakultet. Dok sam krčio sebi put kroz jezik sanskrt i druge teške teme na službenoj sveučilišnoj razini, stjecao sam od Arthura znatnu znanstvenu izobrazbu u društvu nekoliko prijatelja sa sveučilišta, s kojima sam godinama sudjelovao u nizu izvanredno poticajnih seminara i istraživačkih projekata kojima je rukovodio Arthur Young i koji su povremeno bili povezani s dobrotvornom ustanovom što ju je j e on utemeljio: Ustanovom za proučavanje svijesti. Arthur Young je naročito rado čitao o mitologijama iz cijelog svijeta, uključivši i mitologiju malo poznatih poznatih plemena. plemena. Jednog mi je je dana dana pokazao pokazao knjigu knjigu »Afrič »Afrički ki svjetov svjetovi», i», koja koja ima nekoliko nekoliko poglavlja, poglavlja, a svako prikaz pri kazuje uje po jedno pleme, pleme, njegov njegovee poglede na život, život, njegove njegove običaje i mitologiju. mitologiju. Jedno Jedno se poglav poglavlje bavi Dogonima, prevedeno s francuskog na engleski, a autori su Marcel Griaule i Germaina Dieterlen, slavni antropolozi.1 Arthur mi je svratio pozornost na jedan odlo mak koji koji je upravo upravo pročitao pro čitao u tom t om poglavlju, poglavlju, a u kojem ti ti antropolozi opisuju dogonske kozmološke postavke. Navest ću retke koje sam tada pročitao i koji su mi prvi put put skrenuli pažn pažnju ju na cijelo to izvan izvanredno redno pitanje, pitanje, tako da će čita č italac, lac, baš baš kao i ja, nače načeti tu temu ovim kratkim odlomkom: »Početna točka stvaranja jest zvijezda koja kruži oko Siriusa i zove se 'zvijezda Digitaria', Dogoni je smatraju najmanjom i najtežom od svih; zvijezda; ona sadrži klice svega. Njeno okretanje oko vlastite osi i kruženje o ko Siriusa potpomažu sve stvaranje u svemiru. Vidjet ćemo da njena putanja određuie kalendar«. To je bilo sve. Antropolozi nisu spomenuli da zaista postoji takva zvijezda koja se okreće oko Siriusa. Međutim, Arthur Young i ja znali smo za bijelu patuljastu zvijezdu Sirius B koja doista kruži oko Siriusa. Znali smo da je "najmanja i najteža" najteža " vrs vrsta ta zvijezde dotada dot ada poznata. (O neutronskim neutr onskim zvije zvijezdam zdamaa i "crnim cr nim rupama" nije se još mnogo raspravljalo, a pulsari još nisu ni bili otkriveni.) Obojica smo se, dabome, složili da je vrlo čudno što takva nagovijest stiže iz navodno primitivna plemena. Kako da se to objasni? Zbog drugih djelatnosti i briga u to vrijeme morao sam napustiti tu temu. Oko dvije godine poslije toga, u Londonu, iznenada me obuzela neodoljiva želja da ispitam taj problem. Na takvu takvu me odluku odluku potakn potaknulo ulo čitanje uzbud uzbudljivih ljivih futurističkih eseja eseja Arthura Arthura C. Clarkea, Clarkea, kojega sam već upoznao. U to se vrijeme nisam više mogao sjetiti ni kako se zove afričko pleme, pa sam pisao Arthuru rt huru Youngu Youngu i zamolio zamoli o ga da mi mi jav ja vi taj podatak. po datak. On mi je odgovor odgovorio io i ljubazno ljubazno mi poslao posl ao fotostat cijelog ci jelog poglavlja poglavlja koje sam vidio vidio u »Afričkim »Afri čkim sv s vjetov je tovima«. ima«. Tako sam, oboruža obor užann spoznajom da se pleme ple me koje koje me zanima zove Dogon, hrabro krenuo u Kraljevski antropološki institut kako bih ustanovio što mogu doznati o tom neobičnom plemenu. Knjižničar je sa mnom pregledao katalog, ali sam naišao na jednu poteš-koću: sve je bilo na francuskom jeziku, a ja nisam znao francuski. Ipak, ustrajao sam i našao na popisu jedan članak koji je u svom nas lovu imao riječ »Sirius«. Probudio je u meni nade (dok druga djela nisu ništa obećavala). Zatražio sam fotostat. Kad sam ga uzeo za tjedan- dva (početkom studenog 1967), nisam mogao, naravno, ništa razumjeti. Stoga sam napokon potražio nekoga tko će mi za plaću prevesti članak. Kad sam dobio materijal na en-gleskom, shvatio sam da je onakav kakav sam samo poželjeti mogao. 2 Jer, taj se članak isključivo 3
bavio najtajnijom dogonskom predajom koju su antropolozi Griaule i Dieterlenova, godinama živjevši u tom plemenu, uspjeli izvući od četvoro glavnih svećenika, 3 i to pošto su plemenski svećenici najprije održali poseban sastanak i donijeli »političku odluku« da svoje tajne saopće Marcelu Griauleu, prvom strancu u njihovoj povijesti koji je stekao njihovo povjerenje. Sve najtajnije dogonske predaje tiču se zvijezde koju su Dogoni prozvali prema najsitnijem sjemenu njima poznatom, koje ima botaničko ime Digitaria , i to se ime upotrebljava u članku kao naziv zvijezde umjesto pravog dogonskog naziva: po. No, čak i u tom članku koji obrađuje isključivo tu temu, činjenicu da zvijezda zaista postoji i da čini ono što Dogoni pripisuju Digitariji spominju Griaule i Dieterlenova samo u uzgrednoj fusnoti i ovoj kratkoj napomeni: »Nije se riješilo, pa čak ni postavilo, pitanj e kako ljudi koji nemaju nikakvih instrumenata mogu znati kretanje i odredene osobine zvijezda koje su gotovo nevidljive."No, govoreći baš to, antropolozi su odali svoje nepotpuno znanje o astronomiji, jer zvijezda Sirius B, koja se okreće oko Siriusa, nipošto nije »gotovo nevidljiva".Ona je potpuno nevidljiva i otkrivena je tek u prošlom stoljeću s pomoću teleskopa. To mi je napomenuo Arthur Clarke u pismu od 17. srpnja 1968, pošto se prije toga ponudio da provjeri činjenice: »Usput, Sirius B je osme velič ine — potpuno nevidljiv čak i da ga Sirius A ne pokriva sasvim.« Tek 1970. snimio je Sirius B uspješno Irving Lindenblad iz Pomorskog opservatorija Sjedinjenih Država; snimak se prikazuje na 1. slici. U članku što sam ga dobio od Kraljevskog antropološkog instiruta Griaule i Dieterienova su zabilježili da Dogoni govore kako se zvijezda Digitaria okrene oko Siriusa svakih pedeset godina. Nije mi trebalo mnogo vremena da bih našao podatke o Siriusu B i otkrio da njegovo okretanje oko Siriusa traje zaista pedeset godina. Sada sam znao da sam uistinu na važnom tragu. Od toga sam časa bio potpuno zaokupljen nastojanjima da doprem do dna tajne. Slijedećih mi je nekoliko mjeseci izvanredno pomogao Arthur C. Clarke. Pisao je iz Šri Lanke i bio prilično često u Londonu, tako da smo nas dvojica na dugačko i široko raspravljali i o mnogim zagonetnim činjenicama iz cijelog svijeta, koje je poslije istaknuo u javnosti švicarsko -njemački pisac Erich von Däniken u svom bestseleru »Sjećanja na budućnost« i njegovim nastavcima. U početku sam pripremao knjigu o svim tim uzbudljivim zagonetkama. (U to vrijeme još nitko nije čuo za von Dänikena.) Arthur Clarke me upoznao s više zanimljivih profesora — a svaki je imao neku svoju omiljenu zagonetku. Derek Price, profesor povijesti nauke na Sveučilištu Yale, otkrio je pravu prirodu danas čuvenog mehaničkog kompjutora iz otprilike 100. prije n. e., koji je na prijelazu stoljeća pronađen u brodskoj olupini kod Antikitere i kojemu se nije poklanjala dovoljna pažnja sve dok nije u Ateni pao na pod i raspuknuo se, pa su vidjeli o čemu je riječ. On je, osim toga, otkrio tragove babilonske matematike na Novoj Gvineji i mnogo pričao o »Raffle-sovoj brodskoj olupini«. Zatim dra Alana McKaya, kristalografa s koledža Birkbeck pri Londonskom sveu čilištu, zanimali su »Disk iz Festosa« s Krette, te tajanstvena slitina što je pronađena u jednom kineskom grobu i divlji predjeli oko rijeke Amu-Darje. Ustanovio sam da mi, budući da sam na svakom koraku sretao takve ljude, brojne blještave zagonetke brzo skreću pažnju s moje prave potrage. Stoga sam napustio sve te tajne i odlučio se usredotočiti na rješavanje zaista teške i konkretne zagonetke s kojom sam se u početku suočio: kako su Dogoni doznali tako izuzetne podatke i znači li to da su Zemlju nekoć po-sjetila nezemaljska bića? Nastojanje da se ozbiljno ispita mogućnost izvanzemaljskog dodira sa Zemljom ima tu nezgodnu stranu što će mnoge razumne ljude odbiti već sama ta pomisao. S druge strane, mnogi medu onima koji će oduševljeno, raširenih ruku, prihvatiti moja istraživanja takvi su da su najmanje poželjni kao istomišljenici. Zbog toga sam se donekle kolebljivo latio obrađivanja te teme, i ako me netko za tih godina uporno ispitivao što radim i ako je uspio izvući od mene priznanje da pripremam knjigu, nisam govorio o čemu je riječ, već bih samo promrmljao da je riječ »o starim Egipćanima« ili, prije tog stadija, »o mitologiji nekog afričkog plemena — zapravo, niočemu zanimljivom«. Ova će me knjiga, vjerojatno, neizbježno svrstati u vrlo nezavidnu ka-tegoriju »onih ljudi koji pišu o malim zelenim ljudima iz svemira«. Ipak, ovo bi trebalo da bude ozbiljno istraživanje. Gotovo bih se htio ispričati zbog te -me, no bilo bi to besmisleno. Bitno je da se taj neobični materijal potanko predoči javnosti. Otkad je znanje oslobođeno tiranije malobrojnih izabranika i otvoreno širokim slojevima, najprije izumom tiskarstva, zatim suvremenim medijima i masov- nim umnožavanjem knjiga i časopisa, te u najnovije doba "revolucijom džepnih knjiga", svaka se misao može objelodaniti i usaditi potrebno sjemenje u mozgove širom svijeta bez posredovanja bilo kakve porote koja bi to odobrila i bez filtra prevladavajućeg mišljenja koje se temelji na općenito prihvaćenim gledištima klike zastarjelih umova. Kako se lako zaboravi da nije uvijek bilo tako! Nije čudno, dakle, što su, prije nego što je sve to postalo moguće, postojale tajne predaje među sveće-nicima, koje su se stoljećima prenosile usmeno u neprekinutom lancu i brižljivo čuvale da ih ne bi uhvatila neka cenzura i da se n e bi izgubila poruka. tJ današnje se doba mogu tajne predaje prvi put otkriti bez opasnosti da će se pri tome zatrti. Jesu li, možda, Dogoni spoznali otprilike baš to kad su se, vođeni nekim jakim instinktom, poslije vijećanja najviših svećenika, odlučili na potez bez presedana: objavljivanje svojih najvećih tajni? Znali su da se mogu 4
pouzdati u francuske antropologe, i kad je Marcel Griaule umro 1956, oko četvrt milijuna pripadnika tog plemena okupilo se na njegovu pogrebu u Maliju, iskazujući počast čovje ku kojega su poštovali kao velika mudraca — izjednačenog s njihovim visokim svećenicima. Takvo poštovanje odaje da je riječ o izvanrednu čovjeku, kojem su Dogoni mogli slijepo vjerovati. Nesumnjivo, valja zahvaliti osobinama Marcela Griaulea za to što su nam otkrivene svete dogonske predaje. Uspio sam utvrditi da one potječu još iz starog Egipta i da, čini se, ukazuju na dodir u dalekoj prošlosti izmedu naše planete Zemlje i neke razvijene vrste razumnih bića s nekog drugog planetskog sustava, udaljenog nek oliko svjetlosnih godina. Ako postoji neko drugo rješenje Siriusove tajne, ono će, zacijelo, biti još neočekivanije nego ovo. Bez sumnje, neće biti obično. Ne bismo se smjeli čuditi što u našoj galaksiji i u cijelom svemiru ima, svakako, i drugih civilizacija. Čak ako se u budućnosti i ustanovi da je objaš -njenje Siriusove tajne potpuno drukčije (iako ne mogu zamisliti kakvo bi bilo), treba da zadržimo na umu da je Siriusova tajna, budući da nesumnjivo nismo sami u svemiru, pomogla da razmišljamo kako treba i naše prirođeno lijene mozgove učinila mnogo pristupačnijima za važno pitanje o izvanzemaljskim civilizacijama koje zacijelo postoje. Privremeno svi mi nalikujemo na ribe u staklenoj posudi i tek povremeno iskočimo iz vode kad se vinu u zrak naši astronauti. Javnosti su dosadila svemirska istraživanja još prije nego što su pravo počela. Vidimo da je čak i članovima Kongresa potrebno ubrizgavati neprestano u umorni krvotok injek - cije kao što su »spašavanje svemira« i »nedovoljan broj satelita«, poput injekcija heroina, da bi se u svom groznom letargičnom stanju potakli na to da izglasaju nova: za svemirske programe, koje mnogi medu njima smatraju dosadnima, bez dovoljno uzbuđenja i napetosti. Psihološki utjecaj Zemljinih snimaka iz svemira, snimaka goleme i lijepe kugle koja ne počiva ni na čemu, optočene oblacima i blistave zbog mora, počeo je odjekivati u dugačkim i sanjivim hodnicima naše uglavnom omamljene psihe. Čovječanstvo se neprimjetno probija prema novoj i nepobitnoj spoznaji da svi mi zajednički sudjelujemo u toj igri. Svi smo na kugli koja lebdi, čini se, u praznom prostoru, svi se sastojimo od atoma koji su, također, ponajvise prazan prostor, i — prije svega — jedina smo uistinu razumna stvorenja koja su nam neposredno poznata. Ukratko, sami smo jedni s drugima, sa svim bratoubilačkim implikacijama takva napeta stanja. No, istodobno dok svi mi polako to uviđamo, počinje se stvarati u nama i nsizbježni zaključak koji slijedi poslije svega toga. Ne samo šačici izuzetnih ljudi (izuzetno pametnih ili izuzetno ludih) sinulo je već ovo: ako se mi, čučeći na ovoj planeti, borimo međusobno jer nemamo nikakve bolje razbibrige, onda ima možda mnogo planeta širom svemira na kojima postoje razumna bića koja su ili prepuštena svojoj sudbini, kao mi, ili su izašla iz ljušture i uspostavila vezu s drugim razumnim bićima na drugim planetama. A ako se to zaista zbiva širom svemira, onda ćemo se, možda, prilično skoro povezati s našim drugovima negdje drugdje — stvorenjima koja žive kraj neke druge zvijezde u tom g olemom praznom prostoru koji rađa planete, sunca i umove. Već godinama smatram da bi bolje bilo kad bi organizacije, koje troše mi -lijune dolara na »mir« i pokušaje da se ustanovi što ne valja u čovječjoj naravi kad dopušta nešto tako perverzno kao što su ratovi, poklonile sav svoj novac svemirskim programima i astronomskom istraživanju. Umjesto seminara o "istraživanju mira" trebalo bi da napravimo više teleskopa. Odgovor na pitanje: »Je li čovječanstvo perverzno?« — znat će se kad se budemo mogli usporediti s drugim razumnim vrstama i ocijeniti sebe prema nekom drugom mjerilu, a ne prema mjerilu koje stvaramo iz zraka. Zasada se borimo s iz-mišljenim protivnicima, progonimo utvare..... odgovori su negdje na drugim zvijezdama i kod drugih vrsta bića. Samo ćemo povećati svoje neuroze ako budemo još introspektivniji i narcisoidniji. Treba da budemo okrenuti van. U isto vrijeme treba, naravno, da se osvrnemo iza sebe i da uporno promatra-mo svoju vlastitu prošlost. Nema nikakva smisla ići naprijed ako ne znamo gdje smo bili. Osim toga, postoji vjerojatnost da bismo mogli otkriti tajne o svom vlastitom porijeklu. Na primjer, jedan od rezultata moga istraživanja, koje je bezazleno započelo jednim afričkim plemenom, jest otkrivanje moguć -nosti da je takva civilizacija kakvu znamo uvezena najprije s neke druge zvijezde. Povezane kulture Egipta i Sumera u Sredozemlju rodile su se, jednostavno, ni iz čega. To ne znači da prije toga nije bilo ljudi. Znamo da je bilo mnogo ljudi, ali nismo našli nikakvih tragova civilizacije. A ljudi i civilizacija nipošto nisu isto. Uzmimo kao primjer ove riječi pokojnog profesora W. B. Emeryja iz njegove knjige »Drevni Egipat«: »Oko 3400 godina prije nove ere zbila se u Egiptu velika promjena i zemlja je brzo prešla iz stanja razvijene neolitičke kulture sa složenim plemenskim obilježjima u dva dobro uređena kraljevstva, od kojih je jedno obuhvaćalo deltu Nila, a drugo dolinu Nila. U isto se vrijeme javlja pismo, a mo- numentalno građevinarstvo, umjetnost i obrt razvijaju se do zapanjujuće razine, te svi dokazi upućuju na postojanje dobro uređene i čak raskošne civilizacije. Sve je to postignuto u razmjerno kratkom razdoblju, jer se čini da taj temeljni razvoj pisma i građevinarstva ima vrlo oskudnu ili nikakvu podlogu.« Dakle, pretpostavi li se ili ne da su u Egipat upali napredniji ljudi koji su donijeli svoju kulturu, nepobitno je da se, kad se vraćamo tom povijesnom razdoblju, suočavamo s toliko neocjenjivih pojedinosti da ne možemo gotovo ništa tvrditi pouzdano. Znamo, međutim, da su s e primitivni ljudi najednom našli u uspješnim i bogatim civilizacijama i da se sve to dogodilo prilično naglo. U svjetlu dokaza što su povezani 5
sa Siriusovim problemom, a i drugih dokaza kojima su se bavili drugi pisci ili kojima bi se morali budućnosti,, mora mora se smatrati smatrati ozbiljnom ozbiljnom mogućnost mogućnost da civilizacija civilizacija na na ovoj planeti planeti dugu duguje je pozabaviti pozabaviti u budućnosti ponešto posjetu posjetu razv razvije ijenih nih izvanzemaljskih izvanzemaljskih bića. bića. Nije Nije baš neizbježno neizbježno da da se kao kao polazna polazna točka prihv prihvate ate leteći tanjuri, pa ni bogovi u svemirskim odijelima. Moj je osobni dojam da se ta tema dosada nije obrađivala onako kako treba. No, umjesto da se upustimo u puko teoretiziranje o tome kakvi su se Nezemljani spustili itd., prijeđimo na dokaze koji barem pokazuju da su možda bili ovdje. U Trećem dijelu razmotrit ćemo neke pojedinosti i uporišta u prilog tome da su izvanzemaljski posjetioci sa Siriusa, postojanje kojih uzimam kao pretpostavku pretpostavku,, možda bili vodozemna vodozemna bića koja koja su osjećala potrebu da žive u vodenoj vodenoj okolini. Međutim, sve sve to vodi u spekulacije gdje je tlo vrlo var ljivo. Moje je načelo, a i sklonost temperamenta, uvijek bilo da se držim čvrstih činjenica. Vidjet ćemo, kad nastavimo, Koliko su čvrste činjenice, iako je zasada sve to prilično čudn čudno. o. Kao i obično, obično, istina se pokaz pokazala ala čudnijom čudnijom nego maštan maštanje. je. Čitaocu Čitaocu se preporučuje, preporučuje, ako ako traži neka »luda nagađanja«, da pročita Treći dio ove knjige. Knjiga koja sada slijedi postavlja jedno pitanje. Ne daje, već samo predlaže, odgovor. U Prvom se čije . No, nigdje nigdje se ne dijelu dije lu pitanje postavlja postavlja u prv pr vobitnom obit nom obliku, a u Drugom Drugo m se dijelu izražava druk druk čije. odgovara na nj sasvim određeno. Najbolja su pitanja ona koja često ostaju dugo bez odgovora i vode nas niz novee av nov a venije enij e misli mis li i iskustva. iskustva. Tko zna kamo će nas na kraju kraju odv od vesti es ti Siriu Sir iuso sovva tajna? Ipak, pratimo je neko vrijeme. Ako ništa drugo, bit će to pustolovina. . .
Napomene 1. Afrički svjetovi, urednik Daryll Forde, Oxford University Press, 1954, str. 83 —110. Htio bih napomenuti čitateljima da je u članku u Afričkim svjetovima pogrešno prevedena francuska riječ arche kao »svod« um jest jestoo kao »kovčeg«. 2. Prijevod je, kao što se pokazalo, bio izvanredno neprikladan. Stoga je cijeli članak preveo ponovno profesionalni prevodilac kako kak o bih ga uključio u ključio u ovu knjigu. k njigu. Osim toga, to ga, pregleda la ga je osobno os obno gospoda gospo da Germaine Germa ine Die Die terl ter len, koj ko ja ie ljubazno dopustila da se cijeli članak, koji su napisali ona i Marcel Griaule, objavi na engleskom jeziku. On je u knjizi neposredno iza Prvog poglavlja. 3. Snimci to četvoro plemenskih svećenika prikazani su na 2. slici. Smatrao sam osobito važnim da te izv orne domorodačke izvjestitelje vide čitatelji. Osim što su im lica izvanredno zanimljiva, to nas je četvoro i veoma zadužilo. Bez njih ne bi široka javnost možda nikada doznala ništa o Siriusovoj tajni, a cijela bi predaja možda, pos pos lije tisuć ljeća ljeća postojanja nestala bez traga.
PRVI DIO Postavlja se pitanje o Siriusu PRVO POGLAVLJE Dogonsko znanje Ako pogledate nebo, najsjajnija je zvijezda koju možete vidieti Sirius! Venera i Jupiter su često zvijezda zda.. Nijedan Nije dan vam sjajniji, ali oni nisu nisu zv z vijezde; oni su s u planete planete i okreć okrećuu se oko svoga sunca; koje je zvije astronom neće reći da postoji bilo kakav osobit razlog da u području Siriusa budu razumni životni oblici. zvijezda. zda. Sirius je tako sjajan zato što je velik i blizak, veći nego Sunce i veći nego nekoliko drugih bliski h zvije Međutim, Međ utim, pametan pametan će vam astronom astro nom reći da možda zvijezde Tau Ceti Cet i i Epsilon Epsilo n Eridani, koje koje prilično pri lično sliče našem Suncu, imaju planete s razumnim bićima. To je dobra pretpostavka. No , među zvijezde o kojima se najčešće raspravlja kao mogućim utočištima razumnih oblika života nije uključen Sirius. On nije osobito »očit« izbor. Projekt Ozma u proljeće 1960. i, u novije doba, druga radijska traganja za razumnim bićima u dani.i. No, No , nisu uhvaćeni svemiru služili su osluškivanju suvislih signala sa zvijezda Tau Ceti i Epsilon Eri dan nikakvi nikakvi signa si gnali. li. To, doduše, doduše , ne dokazuje dokazuje ništa ništ a drugo drugo nego da su neki razboriti razbori ti astronomi zaključili kak kakoo bi u 1 našem susjedstvu u svemiru mogla razumna bića postojati na tim dvjema bliskim zvijezdama. Prema projektu Ozma obje te zvijezde osluškivale su se samo zato da bi se ustanovilo da li s njih stižu bilo kakvi signali na određenoj valnoj dužini, u određeno vrijeme i s velikom energijom zračenja, Nije se dogodilo ništa. Poslije su takvi pokušaji postali realističniji i donekle pro širili opseg, no astronomi su potpuno svjesni toga da tapkaju u mraku i da se njihova nastojanja mogu, zapravo, smatrati pukim prkošenjem s obzirom na vrlo malu vjerojatnost da se uspije. Ne mogu biti sigurni da prilaze zadatku kako treba, ali se nadaju da čine 6
ono što je najbolje. Poslije projekta Ozma golemi radio- teleskop u Arecibu u Puerto Ricu, najveći na svijetu, osluškivao je selektivno nekoliko zvijezda — ali ne i Sirius. Pisac se nada da će dokazi, predočeni u ovoj knjizi, biti dovoljni da potaknu temeljitije astronomsko istraživanje Siriusova sustava nego što su bila sva dosadašnja i da će podloga biti nedavna nedavna proučavan pro učavanja ja Irvinga Lindenblada.2 Osim toga, smatram da bi trebalo na nekom većem radio-teleskopu ostvariti program osluškivanja Siriusova sustava kako bi se tražili nagoo vješt nag je štaji aji bilo kak kakvvih mogućih razu r azumnih mnih signala. s ignala. Osnova spekulacija o razumnom životu u svemiru uvijek će uključivati mogućnost da je u dodir sa životom na našoj planeti stupilo već neko razvijenije društvo odnekuda iz svemira. 3 U ovoj ovoj će ć e se knjizi knjizi raspravljati o mogućnosti da je naša planeta imala dodir s nekom kulturom, po svoj prilici, iz Siriusova područja. područja. Čini se se da post postoje oje čvrsti čvrsti dokazi da da se to moglo moglo dogodi dogoditi ti razmjerno razmjerno nedav nedavno no — u razdoblju prije sedam do deset tisuća godina — i da bilo kakvo drugo tumačenje tih dokaza ne bi imalo smisla. Prije nego što prijeđemo na dokaze,treba da kažem malo više o Siriusu. Sredinom prošlog stoljeća jedan 4je astronom promatrao prilično uporno Sirius određeno vrijeme i uznemirio se zato št o Sirius nije mirovao. Klimao se. Astronom se mučio odgonetavajući to i napokon je zaključio da se Sirius klima zbog neke izvanredno teške i masivne zvijezde koja se okreće oko njega. Samo, oko Siriusa se ne okreće nikakva velika zvijezda! Naprotiv, pokaž alo se s e da se oko njega okrene svak svakih ih pedeset godina nešto sićušno, pa je tako Sirius nazvan Sirius A, a ono sićušno postalo je Sirius B. U to je doba, prema tadašnjem stupnju znanja, Sirius B bio jedinstven u svemiru. Međutim, do danas se opazilo već više od stotinu takvih tijela, raspršenih po cijelom nebu, a ima ih još mnogo tisuća koje ne možemo vidjeti ni kroz suvremene teleskope jer su vrlo sićušni i jer im je svjetlo vrlo slabo. Zovu se bijeli patuljci.5 Bijeli su patuljci neobični zato što su, iako s laba svjetla, zapravo jaki. Ne isijavaju mnogo svjetla, ali imaju fantastično jaku silu težu. Na bijelom patuljku ne bismo bili visoki ni centimetar. Bili bismo spljošteni, uvučeni silom težom*. Vidite, pokazalo se da je »velika« zvijezda zbog koje se klima Sirius A patuljak, patuljak, no taj patuljak patuljak ima, ima, očito, masu i težinu kao kao obična obična zvije zvijezd zdaa mnogo mnogo većeg obujma. obujma. Ukratko, Ukratko, riječ riječ je o tako tako gustoj gustoj i zbijenoj zbijenoj zvijezdi zvijezdi da se čak č ak i ne sastoji od obične obične tvari. tvari. Sastoji Sastoji se od takozv takozvane ane »degenerirane« ili »superguste« tvari , u kojoj su atomi stisnuti medusobno, a elektroni zgnječeni. Ta je tvar 'tako teška da se ne može zamisliti. U našem Sunčevom sustavu, koliko znamo, nema materije poput nje. ibližili njenu poimanju. Međutim, fizičari su je raz r azmotrili motrili teoretski, a u ov o vom smo s mo se s e stoljeću donekle donekle pr ibližili Neki astronomi astronomi čak tvrde tvrde da je u Siriusovu Siriusovu sustavu sustavu i Sirius Sirius C, odnosno odnosno treća treća zvijezda. zvijezda. Fox je izjavio izjavio da je vidio tu zvijezdu 1920, a 1926, 1928. i 1929. vidjeli su je, navodno, van den Bos, Finsen i drugi s opservatorija Union. No, nakon toga se godinama, kad je trebalo da se vidi, nije vidjela. Zagar i Volet rekoše da postoji, jer na nju upućuju klimanja. Znači, možda postoji, a možda i ne 6. skog U nov novije ije je doba Siri Siriusov usov sustav sust av temelj te meljito ito proučavao proučavao astronom astr onom Irving Irving W. Lindenblad s Pomor Po mor skog opservatorija Sjedinjenih Država u Washingtonu. Nas smo se dvojica dopisivali, pa mi je poslao svoje publikacije (najnovije su se pojavile 1973) i snimak što se u ovoj knjizi reproducira na 1. slici, koji je napra napravvio 1970. 1 970. poslije višeg iše godišnjih odiš njih pripre priprema ma i na kojem se prvi prvi put vidi zvijezda Sirius B, na fotografiji fot ografiji svijetla točkica kraj glavne zvijezde Sirius A, 10.000 puta sjajnije. Kako je Lindenblad uspio snimiti tu zvijezdu, opisuje se u "Napomenama uz slike". Proučavao je Siriusov sustav sedam godi na i nije našao nikakvih dokaza o trećoj zvijezdi, Siriusu C. On veli 7: »Dakle, nema mkakvih mkakvih astrometrijskih astr ometrijskih dokaza o blisku blis ku prati pratioc ocuu bilo bilo Siriusa Sir iusa A, A, bilo bil o Siriusa B.« U ovom ovom času, č asu, dok se se ova knjiga priprema za tiskanje, Sirius B proučava dr Paul G. Murdin s Kraljevskog griničkog opservatorija i pokušava izmjeriti svjetlo te zvjezdice. Početkom 1974, kad smo se on i ja počeli dopisivati, nije još uspio u svojim nastoianjima. 8Obavijestio me da jedan drugi astronom, D. Lauterborn, vjeruje da je u Siriusovu sustavu i treća zvijezda . *Na primjer, 0,02832 kubičnog metra tvari sa Siriusa B težilo bi 2000 tona. Kutija šibica, puna tvari s te zvijezde, težila bi tonu i četvrt. No, kutija šibica, napunjena tvari iz zvijezdine jezgre, težila bi oko 50 tona. Zvijezda je je 65 65.. 000 puta gu gusća sća od vode vo de dok naše Sunce ima gustoću otprilike jednaku ednak u gustoći gustoć i vode.
Murdin dodaje:"Je li nezamijećeni pratilac Siriusa A istovjetan s Aitkenovom zvijezdom C 9, to ne znam« (iz pisma koje mi je napisao 12. veljače 1974.) Lindenbladovi su dokazi, što se toga tiče, konačni, ali se nipošto nije jasno utvrdilo da ne postoji Sirius C. To je zanimljiva tema za buduća proučavanja, pa će možda biti potrebna dulja promatranja nego što je Lindenbladovih sedam godina (za tih sedam godina ja sam pripremao ovu knjigu). Lindenblad mi je napisao: »Kao što je Jakov morao služiti za Rahelu, tako i Siriusove tajne, čini se, zahtijevaju sedam godina naporna rada; nadajmo se da nećemo dobiti Leu!« No, kao i Jakovu, tih sedam godina možda je tek uvod. Dakle, vidimo da je Siriusov sustav prilično zanimljiv i zamršen. Tek u ovom smo se stoljeću, istraživanjima u nuklearnoj fizici, približili spoznaji o degeneriranoj materiji i razumijevanju bijelih
7
patuljaka. Stoga bismo se, ako je netko bez naše suvremene nauke znao o Siriusovu sustavu koliko i mi, svakako iznenadili, zar ne? Na ovom ovom bih mjestu htio navest navestii odlomak odlomak iz zanimljiv zanimljivee knjige knjige "Razumna bića u svemiru" svemiru" dvojice dvojice uglednih astronoma, Carla Sagana s Cornella i prije sa Smithsonova astrofizičkog opservatorija, te I. S. Šklovskog iz Sovjetske akademije znanosti. (Sagan je vidio knjigu Šklovskoga i, proširivši je, napisao ju je na engleskom jeziku.) U vrlo zanimljivu poglavlju »Moguće posljedice neposrednog dodira« Sagan veli 10: »[Čovječja evolucija], koju nam je teško rekonstruirati s udaljenosti od milijuna godina, zacijelo je bila mnogo mnogo jasnija jasnija tehničko tehničkojj civilizaciji, civilizaciji, mnogo mnogo naprednijoj naprednijoj nego nego što je današnja današnja na Zemlji, koja koja nas nas je posjećivala posjećivala otprilike otprili ke svak svakih ih stotinu tisuća tisuća godina godina kako bi bi vidjela da da li se u poslj posljednje vrijeme dogodilo bilo što zanimljiv zanimlji vo. Možda Mo žda je prije pr ije otp ot prilike 25 milijuna milijuna godina zapazio jedan je dan galaktički galaktič ki istraživački istraživački brod, bro d, posjetivši posjetivši kao i obično obično treću planetu planetu razmjerno razmjerno obične obične patuljaste patuljaste zvijezde zvijezde G [našeg [našeg Sunca], Sunca], zanimljivu zanimljivu posljedicu poslje dicu razvoja razvoja ko ja je mnogo mnogo obećavala: obećavala: Proconsula Proconsula [pretka [pretka /homo /homo sapiensa sapiensa ili suv suvremenog čovjeka/. čovjeka/. Obavijest se brzinom svjetlosti proširila polako galaksijom i zabilježena je u nekom središnjem spremištu podataka podataka,, možda u galaktičkom središtu. središtu. Ako Ako pojava pojava razumnih razumnih bića bića na nekoj planeti planeti ima za za galaktičke galaktičke civilizacije opće naučno ili drugo značenje, po svoj je prilici, kad se pojavio Proconsul, uzimanje uzoraka s naše planete postalo češće, možda jednom u deset tisuća godina. Početkom najnovijeg postglacijalnog razdoblja razdoblja razv r azvoj društvene strukture, umjetnosti, religije i osnovnih tehničkih vještina izazvao je, vjerojatno, još češće dodire. dodire. Međutim, Međutim, ako ako je je razmak razmak između između uziman uzimanja ja uzoraka samo nekoliko nekoliko tisuća tisuća godina, godina, onda jom zbio zbio u pov povijes ijesno no doba.« doba.« postoji mogućno mogućnost st da se dodir dodir s izvan izvanzemaljskom zemaljskom civilizaci civilizaci jom To je vrlo rl o zanimljiv uvod uvod u naš prikaz i vjeruje je rujem m da se sa Saganom Saganom i Šklovskim slaže većina eć ina astronoma. Bilo kako bilo, nisam još sreo nijednog suvremenog astronoma koji bi ozbiljno sumnjao u to da ima, zacijelo, bezbroj civilizacija razumnih bića širom svemira na drugim planetima koje se okreću oko drugih zvijezda.11 Oni ljudi koji još vjeruju da su čovječja bića kao razumni životni oblici jedina u svemiru nemaju zaista veze s pouzdanim pouzdanim i obav o bavije iještenim štenim mišljenjima mišlje njima znanstvenika znanstvenika i astronoma. Stav da je čovjek jedino razumn razumnoo biće u svemiru svemiru dana danass je nepodnošljivo nepodnošljivo ohol, ohol, iako je je prije dvadeset dvadeset godina bio još, vjerojatno, potpuno uobičajen. No, tko je do danas zadržao takvo mišljenje taj na sreću onih koji priželjkuju kakav-takav napredak u čovječjim shvaćanjima, donekle sliči intelektualnim čudacima poput onih koji vjeruju je ruju u teoriju teo riju da je Zemlja ravna. ravna. Spominjem tu teoriju teorij u zato zato što sam s am jednom upoznao upoznao neku ženu koj kojaa je izgledala duševno potpuno zdravom, a ipak je pripadala kultu koji smatra Zemlju ravnom. Bio je to vrlo čudnovat doživljaj i korisna pouka za mene. Spoznao sam da ne smijem potcjenjivati sposobnost čovječjeg mozga da, usprkos bilo kakvim dokazima, vjeruje u ono u što želi vjerovati. Dr Melvin Calvin iz Kemijskog odjela s Kali fornijskog sveučilišta u Berkeleyu rekao je: »U vidljivom svemiru ima najmanje 100 000 000 planeta koje su bile ili su sada vrlo slične Zemlji.... a to znači, svakako, da nismo sami u svemiru. Budući da čovjekovo postojanje na Zemlji traje samo trenutak kozmičkog vremena, zacijelo su se na nekima od tih 100 000 000 planeta razvili razumni životni oblici daleko iznad naše razine.«12 Dr Su Šu Huang iz Goddardova astronautičkog centra u Marylandu napisao je: ». . . planete se stvaraju oko zvijezda glavnog niza spektralnog tipa iza F5. Dakle, stvaraju se baš ondje gdje su najveće mogućnosti za procvat života. S obzirom na to možemo predvidjeti da je prilično velika vjerojatnost da gotovo sve pojedinačne zvijezde glavnog niza ispod F5 i možda iznad K5 omogućuju ž ivot na svojim planetama. planetama. Kako ima određen određen postotak postotak takvih takvih zvijezda, zvijezda, živ ži vot bi zaista zaista treba tre balo lo da da bud budee obična poja pojavva u 13 svemiru.« Dr A. G. W. Cameron, profesor astronomije sa Sveučilišta Yeshiva, bavio se zvijezdama Tau Ceti Epsilon Eridani, koje se smatraj u najprikladnijim mjestima za razumna bića u našem neposrednom svemirskom svemirs kom susjedstvu (pet »pars »parseka« eka« od nas, a parsek pars ek je astronomska astronomska jedinica jedinic a udalje udaljenosti). nosti). No, No, na kraju je rekao: »Na toj udaljenosti ima, međutim, oko 26 drugih pojedinačnih zvijezda manje ma se, pa je, prema dosadašnjoj analizi, analizi, podjednaka po djednaka vje vjerojatnost rojatnost da i svaka od njih ima planetu na kojoj koj oj je živ ži vot.« 14 Dr R. N. Bracewell s Radioastronomskog instituta Sveučilišta Stanford rekao je: 15 »Budući da je u našoj galaksiji oko bilijun zvijezda, planeta bi moglo biti oko 10 bilijuna.... Dakako, nisu sve planete pogodne pogodne za život, neke neke su prevruće, prevruće, a neke neke prehladne, prehladne, ovisno ovisno o udaljenosti udaljenosti od njihov njihovee središnje zvijezde; zvijezde; stoga treba da obratimo pažnju samo na one planete koje su, s obzirom na sunce, smještene kao naša zemlja. Možemo reći da je riječ o položaju unutar pojasa prikladnog za život. To ne znači da se izvan tog pojasa ne može naći života. Možda ima živih bića koja postoje u vrlo teškim fizičkim okolnostima.... Izdvojivši smrznute planete i planete sterilizirane vrućinom, procjenjujemo da u galaksiji ima oko 10 10 [deset tisuća milijuna] pogodnih planeta [za život]...Otvoreno govoreći, ne znamo znamo na koliko od tih 1010 planeta planeta ima razu razumnih mnih bića. bića. Stoga ispitujemo sve sve mogućnosti, mogućnosti, počevši počevši od mogućnosti da su razumna razumna bića bić a česta če sta i da se pojavljuju gotovo na svim svim planetama. plane tama. Ako bi tome bilo tako, t ako, 8
onda bi zajednice razumnih bića bile međusobno udaljene prosječno 10 svjetlosnih godina. Radi usporedbe, najbliža je zvijezda, bilo koje vrste, udaljena oko 1 godinu svjetlosti. Deset svjetlosnih godina vrlo je velika udaljenost. Radijskom signalu treba, da bi prevalio tu udaljenost, 10 godina... Prema tome, saobraćanje s nekim tko je udaljen 10 svjetlosnih godina ne bi naličilo na telefonski razgovor.... Jesmo li sigu rni da možemo poslati radijski signal čak 10 svjetlosnih godina daleko? Na to se pitanje može potvrdno odgovoriti." Nije potrebno da nastavim nizati riječi uglednih znanstvenika i astronoma u prilog mogućnosti da u svemiru ima razumnih bića, jer je situacija već očita. Vrlo je mala vjerojatnost da u našoj galaksiji nisu prilično česta razumna bica. Pošto smo to ustanovili, suočeni smo s još jednim činiteljem: u našoj je povijesti tehnološki razvitak bio brz u kratkom razdoblju. Kad civilizacije bilo gdje u svemiru stignu do »točke uzleta« kod njih započinje tehnološka eksplozija. Starijim je pripadnicima našeg roda danas dobro poznato da za njihove mladosti nije bilo aviona, automobila, raketa, satelita, električne struje, radija ni atomskih bombi. Ljudi su umirali od bolesti koje danas ne shvaćamo ozbiljno, oni koje je mučila zubobolja nisu mogli očekivati suvremeno zubarsko liječenje, a pojam osnovne higijene bio je novost. Ne spominjem sva ta čuda kao puko obredno zaklinjanje našem novom bogu napretku. Htio bih istaknuti naglost takva napretka. Sve se to može dogoditi za života jedne jedine osobe. "Točka uzleta" vjerojatno je općenita pojava. Zajednice razumnih bića u cijelom svemiru već su je, po svoj prilici, doživjele ili će je doživjeti. Međutim, životni je vijek pojedine osobe, u okviru velike svemirske vremenske skale, nevažan s obzirom na razvoj civilizacija, a pogotovu s obzirom na nastanak planeta. Stoga je nesumnjivo da svaka zajednica koja je ispred naše ima vrlo veliku prednost. Čim dosegnu »točku uzleta«, društva razumnih bića razvijaju tako brzo tehnološke sposobnosti da je usporedba između njih i. netehnoloških društava gotovo besmislena. Bilo bi glupo pretpostavljati da je bilo koje razvijenije društvo samo nekoliko godina ispred nas. Vjerojat nije je da je ispred nas nekoliko desetaka tisuća godina. A tehhologija i priroda takva društva nadmašuju našu sposobnost zamišljanja. Dakle, u svemiru su dvije vrste društava razumnih bića: manje razvijena od našeg, »primitivna«, i fantastično razvijenija, »magična«. Naći se na točki na kojoj smo mi sada, na razvođu izmedu »primitivnog« i »magičnog«, tako je rijedak događaj u svemirskoj povijesti da smo možda jedino društvo razumnih bića u cijeloj galaksiji koje u ovom času prolazi kroz taj stadij u svojoj evoluciji. Stoga bi trebalo da se osjećamo povlaštenima što smo očevici takva dogadaja. Dabome, tu treba opet imati na umu prirodu vremena i činjenicu da se, zapravo, i ne može govoriti o istovremenosti u galaksiji. No, to je već druga tema i ovdje ćemo j e zanemariti. Na spomenuta se opažanja nadovezuje još jedna misao. Pretpostavi li se da su u svemiru, pored našeg čudnog prijelaznog stadija, dva oblika društava, tada su »primitivna« društva očito zanimljiva samo razvijenijima od sebe, jer ne mogu saobraćati ni s kim drugim. Ona su onakva kakvi smo mi bili prije samo stotinu godina: provincijalna, nepokretna, vjerojatno vrlo krvožedna i samozadovoljna, s povremenim vidovnjacima koje spaljuju na lomači ili razapinju zato sto su uzburkali ćudorede. No, ona n e mogu slati ni primati međuzvjezdane poruke. Nalazeći se na prijelaznom stupnju, mi možemo sadašnjom opremom primati takve poruke, ali ih ne možemo slati dok ne sagradimo skupe i naročite uređaje za takve svrhe. To znači, dakle, da je međuzvjezdani razgovor moguć jedino »magičnim« društvima. Ta su društva, po svoj prilici; tako razvijena da imaju podatke o iskrslim primitivcima poput nas. Zacijelo postoji uobičajena procedura s obzirom na bića poput nas, a možda su već započeli svoje operacije s dalekosežnom namjerom da nas uvedu u svoj klub. No, kao što nijedan londonski otmjeni klub ne želi imati u svojim prostorijama nekog divljaka s komadićem tkanine oko bokova koji će mahati kopljem i otrovnim strijelama, tako ni nas neće meduzvjezdani klub, po svoj prilici, uvući odmah u svoj krug kao potpuno dozrelog člana. Međutim, ja ne želim samo stvoriti u čitaocu dojam da u međuzvjezdanom klubu svake galaksije postoji vjerojatno stroga hijerarhija, barem što se tiče ograničenja prema novajlijama, nego bih htio i istaknuti zaključak koji se nameće. A zaključak je da su tako razvijena društva možda dosegla takvu razinu tehnologije da su im postala moguća meduzvjezdana putovanja, pa se mogu tjelesno prenijeti barem preko skromnih međuzvjezdanih udaljenosti od nekolik o svjetlosnih godina do svojih bliskih susjeda. Ako je tome tako, onda su našu planetu, koju bi i priglup izvanzemaljski astronom negdje u našem susjedstvu mogao ocijeniti za prikladno mjesto za život, gotovo nesumnjivo posjetili tjelesno Nezemljani za svojih putovanja. To se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku u podugačkoj povijesti naše planete. Nema sumnje da su barem naše daleke pretke, pećinske ljude, promatrale izvanzemaljske sonde i zabilježile da se nešto dogada na ovoj planeri — da se događa polako, ali se ipak događa. Sagan i Šklovski vele u onom navodu iz svoje knjige: "Po svoj je prilici.... uzimanje uzoraka s naše planete postalo češće, možda jednom u deset tisuća godina.... Međutim, ako je razmak između uzimanja uzoraka samo nekoliko tisuća go dina, onda postoji mogućnost da se dodir s izvanzemaljskom civilizacijom zbio u povijesno doba."16 Ako se to dogodilo, zacijelo je utjecalo na čovjeka i nekako se uključilo u njegove predaje. No, ako je od tog vremena do danas prošlo nekoliko tisuća godina, tragovi utjecaja na čovjekovu kulturu vjerojatno su se
9
uglavnom raspršili i po svoj prilici gotovo ih je nemoguće protumačiti. Nadanja da bi se mogle ponovno sastaviti razbacane niti i djelići prvobitne predaje čini se uzaludnom, osim ako bi se pronašao neki određen i očevidan ostatak, u okolnostima koje bi vjerojatno bile neobične. No, kad bi se mogao naći ključ, zacijelo bi se utvrdilo nešto. Vratimo se nastavku onoga odlomka Sagana i Šklovskog. Služeći se usporedbom s provjerljivim prikazom o susreru Francuza s izvjesnim Indijancima 1786, koji je jednom suvremenom antropologu ispričan u obliku plemenskog mita, u tom se odlomku nagovješćuje kako se uspomena na susret s izvanzemaljskim bićima mogla sačuvati na Zemlji od pretpovljesnog ili ranog povijesnog doba: 17 »Nema pouzdanih izvještaja o neposrednom dodiru s nekom izvanzemaljskom civilizacijom za posljednjih nekoliko stoljeća kad su se prilično proširili kritična učenost i nepraznovjerno rasudivanje. Bilo kakav izvještaj o ranijem dodiru zacijelo je o pterećen donekle maštovitim uljepšavanjem, jednostavno zbog shvaćanja koja su prevladavala u doba dodira. Koliko će kasnije promjene i uljepšavanja izmijeniti osnovnu građu prikaza, ovisi o vremenu i prilikama. Jedan primjer koji je u vezi s temom kojom se bavimo jest domorodački izvještaj o prvom dodiru plemena Tlingit sa sjeveroistočne obale Sjeverne Amerike s evropskom civilizacijom — ekspedicijom koju je 1786. vodio francuski moreplovac La Perouse. Tlingiti nisu imali nikakvih zapisa o tome; jedno stolj eće poslije susreta pripovijedao je o tom događaju američkom antropologu G. T. Emmonsu glavni tlingitski poglavica. Prikaz je dobio mitološki okvir, u kojem su kao osnova ostali francuski jedrenjaci. No, upada u oči da se vjerno sačuvala prava priroda susr eta. Jedan slijepi stari ratnik svladao je strah u doba susreta, ukrcao se na jedan od francuskih brodova i trampio stvari s Evropljanima. Usprkos sljepoći, zaključio je da su na brodovima ljudi. Njegovo je tumačenje dovelo do živahna trgovanja između La P erouseove ekspedicije i Tlingita. Usmena je predaja zadržala dovoljno podataka tako da se poslije mogla spoznati prava priroda susreta, iako su se mnoge pojedinosti izmijenile u mitološkom okviru — na primjer, brodovi su se opisivali kao goleme crne ptice bijelih krila. Drugi su primjer stanovnici Afrike južno od Sahare, koji nisu imali pisma do kolonijalnog razdoblja, pa su sačuvali svoju povijest u prvom redu u obliku folklora. Takve legende i mitovi, što ih nepismeni ljudi prenose s pokoljenja na pokoljenje, imaju uglavnom veliku povijesnu vrijednost. Ne znam zašto se stanovnici Afrike južno od Sahare — kojima se bave naši prvi dokazi — spominju na tom mjestu u Saganovoj knjizi, jer se u tom poglavlju više ne pojavljuju, pa bi se moglo reći da je riječ o čudnoj igri slučaja što se spominju baš tako, kao grom iz vedra neba. Sagan nastavlja raspravljati o nekim zanimljivim stvorenjima kojima se pripisuje da su osnovala sumersku civilizaciju (koja je nikla ni iz čega, kako protiv volje priznaju mnogi arheoloz i koji se bave Sumerom). U klasičnom izvještaju Aleksandra Polihistora ta se stvorenja opisuju kao vodozemci. On veli da su bila zadovoljnija ako su se noću mogla povući u more, a danju se vratiti na kopno. U svim se prikazima opisuju kao poludemoni, kao osobe ili kao životinje obdarene razumom, no nikada se ne nazivaju bogovima. ' Bila su »nadljudska« što se tiče znanja i dužine života, a napokon. su se brodom vratila »k bogovima» i odvela sa sobom predstavnike zemaljskog životinjskog carstva. O tim predaj ama raspravljam posebno u Osmom poglavlju, dok se sačuvani izvještaji o njima, mogu naći u Drugom dodatku. Sumerska je kultura vrlo važna. Raspravljat ćemo o njoj u ovoj knjizi poslije. Stvorila je prvobitnu osnovu mezopotamske civilizacije, koja je većini ljudi poznatija zbog mnogo kasnijih Babilonaca i Asiraca koji su naslijedili velik dio sumerske kulture. Pravi jezik Sumerana istisnut je prilično rano od akadskog jezika (koji je semitski; sumerski jezik nije semitski i nema, s njim, čini se, baš nikakvih jezičnih sličnosti). Akađani i Sumerani se izmiješaše i napokon se tako stopiše kao što su danas stopljeni u Britaniji nekoć odvojeni Normani i Anglosasi, samo što su Akađani bili Semiti, a Sumerani nisu, i što su izmedu njih postojale znatne tjelesne razlike. Zatim su grad Babilon sa svojim Babiloncima i na sjeveru oblast Asirija sa svojim asirskim ratnicima — a poslije, na istoku, daleka oblast Fars sa svojim Perzijancima — vladali mezopotamskim područjem. Iz sumersko-akadske sredine potječu i Semiti ko ji su poznati kao Hebreji ili Židovi. Treba posebno napomenuti da u ono doba kad su »živjeli« poznati biblijski likovi Noa i Abraham nisu još postojali Hebreji. Zapravo, Noa, je samo hebrejsko ime jednog mnogo starijeg junaka iz potopa, o kojem se govori u drevnim zapisima što smo ih pribavili iz ranog Sumera. 18 Baš o tim Sumeranima govorio je maloprije Sagan, spominjući njihovu legendu o vodozemnom stvorenju koje im je osnovalo civilizaciju. No, to nas zasada ne zanima. Dodat ću samo da se Židovi i Arapi smatraju, prema predaji, Abrahamovim potomcima, a Abraham nije bio ni Židov, ni Arapin. Izvor naših prvih očaravajućih podataka jesu stanovnici Afrike južno od Sahare. Ti se ljudi zovu Dogoni, a žive u današnjoj državi Mali. Najbliži su im gradovi Timbuktu, Bamako i Ouagadougou u Gornjoj Volti. Kad sam počeo istraživanje o Dogonima, otkrio sam u jednom antropološkom časopisu 10
članak francuskih antropologa Marcela Griaulea i Germaine Dieterlen. 19 Članak je bio napisan na francuskom jeziku, a njegov se engleski prijevod objavljuje, i to prvi put, kao nastavak Prvog poglavlja u ovoj knjizi. Odlučio sam objaviti cijeli članak zato što bi većina zainteresiranih čitalaca teško pronašla francuski časopis u kojem je on prvobitno objelodanjen. Osim toga, izvorni bi članak mogli pročitati samo oni koji znaju francuski. Stoga je cijeli članak, preveden, s napomenama i svim crtežima, pristupačan svima koji ga žele osobno pročitati. Tako nije potrebno da ukratko prepričavam njegov sadržaj.
1. CRTEŽ
Kad sam prvi put čitao članak, koji se zove "Sudanski Siriusov sustav" (i odnosi se na područje Francuskog Sudana, a ne na Republiku Sudan, koja je tisuću i pol kilometara istočno, ispod Egipta), gotovo nisam mogao vjerovati očima. Jer, preda mnom je bio antropološki izvještaj o četirima plemenima, o Dogonima i trima srodnima, koja svojom najtajnijom vjerskom predajom smatraju znanje o sustavu zvijezde Sirius, uključivši i određene podatke o tom zvjezdanom sustavu koje, zapravo, ne može znati nijedno primitivno pleme. Dogoni misle da je najvažnija zvijezda na nebu Sirius B; koja se ne može vidjeti. Oni priznaju da je nevidljiva. Kako, onda, znaju da postoji? Griaule i Dieterlenova vele: »Problem kako ljudi bez ikakvih instrumenata mogu znati kretanje i određene osobine gotovo nevidljivih zvijezda nije se riješio, niti se čak postavio.« No, govoreći to, Griaule i Dieterlenova nagovješćuju da je Sirius B samo »gotovo nevidljiv«, dok mi znamo da je potpuno nevidljiv, osim kroz jak teleskop. Kakav je, dakle, odgovor? Griaule i Dieterlenova jasno daju na znanje da velika i sjajna zvijezda Sirius nije Dogonima tako važna kao sićušni Sirius B, koji nazivaju po tolo (tolo znači »zvijezda«). Po je žitno zrno koje se u Zapadnoj Africi ponajčcšćc zove »fonio«, a čiji je službeni botanički naziv Digitaria exilis. Kad spominju zvijezdu po, Griaule i Dieterlenova je nazivaju »zvijezda Digitaria« ili samo »Digitaria«. Važna je činjenica da je zrno po najmanje zrno poznato Dogonima, izvanredno je sićušno i nepoznato je kao hrana u Evropi i Americi. Dogonima predstavlja to sitno zrno sitnu zvijezdu, i zbog toga je zvijezda prozvana po , prema zrnu. U članku čitamo: "Međutim, osnova sustava nije Sirius, već jedno od orbitnih žarista zvjezdice Digitarije, po tolo ... koja. ... veže pažnju upućenih muškaraca." Dakle, ta tvrdnja veoma zbunjuje. Površan čitatelj, doduše, možda i ne zapaža kako je neobično što jedno afričko pleme ima baš takvo gledište. No, Digitarijina putanja, koju Dogoni drugdje opisuju kao jajoliku ili eliptičnu (vidi 6. i 7. crtež, a i ilustracije uz članak)" izričito se opisuje takvom da je glavna zvijezda Sirius »jedno od žarišta«. Naravno, tehnički izraz »žarište« unijeli su tu antropolozi. No, vjerno su preveli značenje onoga što su Dogoni rekli na svom jeziku. A rekli su, i sasvim jasno to prikazali na svojim crtežima (vidi 2. i 6. crtež), da je putanja Siriusa B oko 11
Siriusa A takva da se slaže s jednim od Keplerovih zakona o gibanju planeta, proširenim na druga tijela koja se kreću po putanjama. Johannes Kepler (1571 —1630) prvi je spoznao da se nebeska tijela ne gibaju po savršeno okruglim stazama. Genijalno je uočio da se planete, gibajući se oko Sunca, kreću po eliptičnim putanjama, dok je Sunce u jednom od dvaju žarišta svake elipse. Većina ljudi s kojima saobraćam nemaju pojma o tome da se planete ne kreću u krugu oko Sunca. Čak ako su i naučili istinu u školi, već odavno su zaboravili sve to. A mnogi i ne znaju što je elipsa dok im se ne pokaže.
2. CRTEŽ
Elipsa je neka vrst »rastegnutog kruga». Može se zamisliti kao da se uhvatilo središte kruga i rastrgalo nadvoje i da su se zatim oba dijela povukla u stranu. Tako bi se, naravno, krug spljoštio gore i dolje i izbočo na objema stranama, a oba dijela rascijepanog središta našla bi se na pravcu koji spaja dvije najudaljenije točke. Svaki od tih dvaju dijelova rascijepljenog središta zove se žarište, a zajedno su »žarišta elipse«. Kad bi se mogla uhvatiti ta elipsa i pritisnuti izbočene strane, dobio bi se opet pravi krug. Međutim, ja molim sve čitatelje da obrate pažnju n a ovo: odakle pleme Dogon, kojemu nisu bile pristupačne Keplerove teorije ni teorije njegovih nasljednika, zna o tome? Odakle im, prije svega, pomisao da postoje eliptične putanje, a ne kružne — i kako su, pogotovu, primijenili tu misao na neku nevidljivu zvijezdu daleko u svemiru? Osim toga, kako su pogodili da je Sirius A u jednom žarištu, a ne bilo gdje u elipsi? Kako znaju da nije u središtu? Zar ne bi prirodan primitivan zaključak bio, čak ako je putanja i eliptična, da je Sirius ipak u središtu? Medutim, ,Dogoni misle drukčije. Očito znaju suviše da bi tako pogriješili. Jer, bit je Keplerova zakona ne samo u tome da su putanje elipse nego i da sunce mora uvijek biti u jednom žarištu; inače nije ništa kako treba. Da bi se znalo sve to, nije bio zapravo potreban Kepler. Eliptične su putanje univerzalna istina, istinite su ovdje kao i na drugoj strani galaksije ili čak u nekoj drugoj galaksiji. Kepler je samo otkrio prirodno načelo. Nije ga izumio. Prema tome, nije bilo potrebno da Dogoni znaju baš za Keplera. Traži se samo objašnjenje kako su mogli to univerzalno načelo upoznati iz nekog drugog izvora, s obzirom na to da žive na ovoj planeti, a mi ne znamo na ovoj planeti (na primjer, u Africi) nikoga drugoga tko je otkrio ta načela. Na 6. crtežu uspoređu jem dogonske skice putanje Siriusa B oko Siriusa A sa suvremenim astronomskim dijagramima te putanje (koje su upravo potvrdili kao ispravne Lindenbladovi najnoviji radovi); osim toga, uspoređuje se isti podatak, plemenski i suvremeni, onako kako se vidi u linearnoj 12
perspektivi, rastegnut kroz vrijeme. Ne tvrdim da su dogonske skice naučno potpuno ispravne. No, sličnost ie tako uočljiva da i neuvježbano oko može odmah vidjeti da je opća predodžba istovjetna, u svim pojedinostima. Stoga nije potrebno da cjepi dlake vade svoja logaritamska računala i vrpcu za mjerenje. Pred nama je očevidna činjenica da Dogoni imaju ispravno opće znanje o vrlo skrivenim i zamršenim načelima gibanja Siriusa B oko Siriusa A.
3. CRTEŽ
4. CRTEŽ
4. CRTEŽ
Dogoni, osim toga, znaju pravo ophodno vrijeme te nevidljive zvijezde, koje iznosi pedeset godina. Govoreći o svetom plemenskom obredu Sigui, Dieterlenova i Griaule nam vele: »Ophodno se vrijeme računa dvostruko, to jest stotinu godina, jer se Siguiji sabir u u parove 'blizanaca', kako bi se istaklo osnovno načelo blizanaštva." Dogoni, osim toga, govore da se Sirius B vrti oko svoje osi, te time pokazuju da znaju da se zvijezda može gibati tako. U stvarnosti se sve zvijezde zaista vrte oko svoje osi. Kako Dogoni znaju takvu neobičnu činjenicu? U članku je zabilježeno da su Dogoni rekli: "Osim što se kreće kroz svemir, Digitaria se okrene i oko sebe za godinu dana" i to se okretanje slavi obredom bado". SuvremenoJ astronomiji nije poznato koliko traje rotacija Siriusa B; ta je zvijezda tako malena da smatramo uspjehom što je uopće vidimo. Pitao .sam jednog astronoma, G. Wegnera s oksfordskog Odjela za astrofiziku i sveučilišnog opservatorija, da li bi jedna godina mogla biti razumna procjena vremena koje je potrebno da bi se Sirius B okrenuo oko svoje osi. On je, naravno, odgovorio da ne možemo utvrditi to vrijeme, ali bi mogla biti riječ o godini dana; drugim riječima, ne može se isključiti takva pretpostavka, a baš to sam i htio ustanoviti.
6. CRTEŽ: S lijeve strane: putanja Digitarije (Siriusa B) oko Siriusa prema dogonskim crtežima na pijesku. S desne strane: suvremena astronomska shema Siriusove putanje; podaci o godinama označuju položaj Siriusa B na putanji u tim godinama. Zanimljivo je da Dogoni ne pos tavljaju Sirius u središte svog crteža, već blizu jednog žarišta tog lika koji sliči elipsi — a to je jedna od najneobičnijih pojedinosti u njihovu znanju i opasno se podudara sa shemom na desnoj strani.
13
7. CRTEŽ: Linearna ekstenzija na desnoj strani znanstveno je pouzdana i osniva se na mjerenjima okretanja Siriusa B oko Siriusa A. Linearna ekstenzija na lijevoj strani nije naučno pouzdana. Riječ je o pretposta vljenom medusobnom odnosu, jer se iz dogonskih podataka ne može sigurno utvrditi brzina Digitarijina okretanja. Stoga se te linearne ekstenzije ne mogu smatrati čvrstim dokazom o medusobnom odnosu. Međutim, vjerojatno su u medusobnom odnosu jer se Digitariji pripisuje brzina okretanja koja ima smisla s astronomskog gledišta (ako se slažu oblik putanje i udaljenost, tada bi trebalo da se slaže i ophodno vrijeme).
Dogoni opisuju Sirius B kao »beskrajno sićušan«. A Sirius B je, kao što znamo, bijeli patuljak i najmanji oblik vidljive zvijezde u svemiru. No, od .svih dogonskih izjava najviše zapanjuje ova: »Zvijezda koja se smatra najmanjom na nebu ujedno je i najteža : 'Digitaria' je najmanja stvar koja postoji. Ona je najteža zvijezda'. Sastoji se od kovine sagala, koja je malo svjetlija od željeza i tako teška 'da je sva zemaljska bića zajedno ne mogu podići'. Naime, zvijezda je teška kao... sve sjemenje ili sve željezo na Zemlji. . .« (sve je to iz članka Griaulea i Dieterienove koji slijedi).
8. CRTEŽ: Dogonska skica planeta koji kruži oko Siriusa C ( Emme ya)
Dakle, kao što vidimo, oni predo čuju teoriju o Siriusu B koja se slaže sa svim poznatim naučnim činjenicama i čak iznosi na vidjelo neke još nepoznate. Oni znaju da je zvijezda nevidljiva, ali znaju da ipak postoji. Znaju da je zvijezdino ophodno vrijeme pedeset godina, i to je istina. Znaju da Sirius A nije u 14
središtu njene putanje, i on zaista nije. Znaju da je Sirius A u jednom od žarišta eliptične putanje Siriusa B, i on je doista ondje. Znaju da je Sirius B najmanja vrst zvijezde, i zaista je tako (ako se izuzmu potpuno nevidljive ko labirajuće neutronske zvijezde). Znaju da se Sirius B sastoji od osobite vrste tvari koji nazivaju sagala, prema korijenu koji znači »jak«, a ta tvar ne postoji na Zemlji. Znaju da je ta tvar teža nego sve željezo na Zemlji itd., i sve je to potpuno istinito. Jer, Sirius B zaista se sastoji od superguste materije kakve nema nigdje na Zemlji. Sve je to najsvetija i najtajnija dogonska predaja, osnova njihove religije i njihovih života. Sa svim tim povezane su njihove izjave o postojanju treće zvijezde u Siri usovu sustavu, koju zovu emme ya i koja je, u usporedbi s Digitarijom, »četiri puta lakša i putuje po većoj putanji u istom smjeru i za isto vrijeme kao Digitaria (pedeset godina). Njihov je medusobni položaj takav da su im polumjeri pod pravim kutorm. Ova druga zvijezda ima satelit, što pokazuje da Dogoni ona tijela koja nisu zvijezde smatraju zvjezdanim satelitima. O emme ya vele: »Ona je 'žensko sunce'. .'sunašce' . . Prati je 'jedan satelit (kao vodič) koji se zove 'ženska zvijezda'. . . ili Kozar.« Oko astronomskih činjenica tog izvanrednog sustava Dogoni su izgradili zamršen mitološki sistem. Sirius B se, prema njihovu mišljenju, "neumorno okreće oko Siriusa ... a nikada ga ne može dosegnuti". Sa svim su tim činjenicama povezane mitološke priče i likovi. Pokušao sam izvući iz članka gole činjenice i predočiti ih ovdje čitatelju. Medutim, čitatelj sada već uviđa vjerojatno sasvim jasno zašto sam uključio cijeli članak u ovu knjigu; naime, podaci su tako nevjerojatni da bi mogao pomisliti kako sam sve to izmislio ako mu ne predočim izvor i omogućim mu da ga osobno pročita. No, pođimo i dalje od članka "Sudanski Siriusov sustav" Griaulea i Dieterlenove. Razmotrimo jednu kasniju i potpuniju publikaciju u obliku knjige, no ona je suviše opsežna da bi se uklju čila u ovu knjigu kao dodatak. Mislim na djelo »Le Renard pâle« (»Blijedi lisac«), objavljeno 1965. Ta knjiga Griaulea i Dieterlenove nastala je deset godina poslije smrti Marcela Griaulea. Sadrži najnovija razmišljanja gospođe Dieterlen o dogonskom Sirius ovu sustavu. U tom konačnom kompendiju20 većine zajedničkih otkrića do kojih su došli ona i Marcel Griaule (to je tek prva u nizu knjiga koje bi trebalo da ukratko prikažu njihov rad), gospođa Dieterlen je čak dodala kratku dopunu na stranicama 529 —531, u kojoj o Siriusu i njegovoj zvijezdi pratilici daje podatke u obliku izvatka iz članka dra P. Baizea što se pojavio g. 1931. u rujanskom broju »Astronomije«. Ona veli: »Izvaci se bave otkrićem, putanjom, ophodnim vremenom i gustoćom Siriusove pratilice.«21 Njena se znatiželja, očito, razvila poslije 1950. i objavljivanja »Sudanskog Siriusova sustava«. No, kao pravi profesionalac, gospoda Dieterlen samo navodi astronomske činjenice u kratkom dodatku na kraju knjige 22, ne izvlačeći nikakve zaključke, niti čak upućujući na povezanost te teme s dogonskim predajama. Zapravo, kako čitatelj ne bi pomislio drukčije, treba da istaknem da ni Marcel Griaule, ni gospođa Dieterlen nisu nikada (koliko ja znam) izjavili da je riječ o nekom dodiru Dogona s izvanzemaljskim bićima. Štoviše, nisu ni pokušali izravno protumačiti čudnovatu činjenicu da Dogoni znaju ono što zapravo ne bi smjeli znati. Ja ne bih mogao, pošto bih otkrio ono što su otkrili Griaule i Dieterlenova, reći samo (kao oni u članku): »Problem kako ljudi bez i kakvih instrumenata mogu znati ...nije riješen, niti je čak postavljen.« Mislim da takva suzdržljivost zaslužuje medalju; tako je neobična da je najveći činilac u prilog otkrićima Griaulea i Dieterlenove. Da su se raspričali na sav glas o onome što su otkrili, vjerojatno ih ne bih shvatio ozbiljno.
9. CRTEŽ: Dogonska skica Jupitera i njegovih četiriju glavnih satelita
Bio bih pornislio da su nepouzdani. Eto, prava je ironija da se ponekad može otkriti neki podatak baš zato što je umalo nestao zbog skromnosti. Sjeo sam i preradio ovu knjigu u svjetlu djela »Le Renard pale« (nisam uspio ustanoviti je li objavljeno na engleskom jeziku; pročitao sam rukopis prijevoda), koje daje potpunije podatke. Velik dio tog materijala naći će se unutar uznapredovale ras prave u Osmom poglavlju. 15
Iz djela "Le Renard pale" može se doznati mnogo više o dogonskim vjerovanjima i znanju s obzirom na astronomiju i Siriusov sustav. O Mjesecu vele da je »suh i mrtav kao suha mrtva krv«.23 Na njihovoj je skici prsten oko planeta Saturna, i ona se prikazuje u ovoj knjizi kao 10. crtež. Oni znaju da se planete okreću oko Sunca. Planete se zovu tolo tanaze, 5. zvijezde koje se okreću (oko nečega)«. 24 No, to ne znači okretanje oko Zemlje. Dogoni, na primjer, određeno kažu: »Jupiter slijedi Veneru okrećući se polako oko Sunca.«25 Na razne Venerine položaje podsjećaju na vrlo veliku području brojni žrtvenici, naslagano kamenje i aranžmani u spiljama i zaklonima. 26 Venerini položaji određuju Venerin kalendar. 27 Zapravo, Dogoni imaju četiri različita kalendara. Tri su obredna: Sunčev,Venerin i Siriusov. Četvrti je kalendar ratarski, i to Mjesečev.28 Dogonima su, osim Siriusa B i njegovih mogućih pratilaca u Siriusovu sustavu, poznata još četiri nevidljiva nebeska tijela. Ta četiri tijela nalaze se u našem Sunčevu sustavu. Naime, Dogonima su poznata četiri najveća, »Galilejeva«, Jupiterova satelita. Ta se četiri satelita zovu »Galilejevi« zato što ih je otkrio Galilei kad je počeo upotrebljavati teleskop. Ostali su Jupiterovi sateliti maleni i nevažni, jer su prije bili asteroidi koje je u neko nepoznato vrijeme u prošlosti zarobila Jupiterova gravitacija. (Smatra se da potječu iz asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera, koji je, prema mišljenju nekih astronoma, nekoć tvorio planetu što se rasprsnula.) Dogoni govore: "Kad je osakaćen (Lisac), krv je još Tekla. Krv njegovih spolnih organa kapala je na tlo, ali ju je Amma podigao na nebo kao četiri satelita što se okreću oko dana tolo , Jupitera..... 'Četiri su zvjezdice Jupiterovi klinovi' . . K ad se prikazuje kao stijena, Jupiter je ukliješten četirima kamenima.«29 Dogonska skica Jupitera s njegova četiri satelita reproducirana je na 9. crtežu u ovoj knjizi. Griaule i Dieterlenova opisuju tu skicu ovako: 30»Ovaj crtež prikazuje planetu— krug — okruženu četirima satelitima koji se zovu dana tolo unum, 'djeca dana tolo (Jupitera)'. Ta četiri satelita, koji se dovode u vezu sa četiri vrste sene (bagrema), nastadoše od kapljica krvi iz Liščevih unakaženih spolnih organa.‘Četiri su zvjezdice Jupiterove ljuske' .Sektori između satelita predstavljaju godišnja doba. Sateliti se okreću oko Jupitera i njihovo kretanje potpomaže rast lišća sene, jer sene se noću miče na tlu kao zvijezde na nebu; sene se okrene oko svoje osi (za godinu dana) kao satelit.« U fusnoti Griaule i Dieterlenova dodaju da su »stabla određenih vrsta sene spiralna. Kuće se ne grade od drveta sene jer bi ih ono 'okrenulo'. 'Micanje' sene noću privlači navodno duše mrtvih koje se 'sele'.«
10. CRTEŽ: Saturn i njegov prsten — dogonska skica
Što se tiče Saturna, prikazanog na 10. crtežu, Dogoni ističu njegov čuveni halo koji se vidi jedino kroz teleskop. Prema Griauleu i Dieterlenovoj:31 ". . . Dogoni tvrde da je oko zvijezde stalni halo, drukčiji od onoga što se katkad vi di oko Mjeseca. . . Zvijezda se uvijek dovodi u vezu s Mliječnom stazom." Saturn je poznat kao32 »zvijezda koja ograničuje mjesto« u nekakvoj vezi s Mliječnom stazom. Značenje nije jasno, pa antropolozi vele da tu temu treba iscrpnije ispitati," no čini s e da Dogoni žele izraziti misao da Saturn »ograničuje mjesto« Sunčeva sustava, odvajajući ga i istodobno spajajući s Mliječnom stazom u kojoj se Sunčev sustav nalazi. Budući da je Saturn krajnja planeta koju spominju Dogoni, možda
16
baš to značenje je pravo. Dogoni su svjesni toga da je u Mliječnoj stazi Zemlja:34 » ... Mliječna staza ... sama je po sebi slika zvijezda koje se kreću u spirali unutar 'svijeta spiralno gibajućih zvijezda' u kojem se nalazi Zemlja. U tom 'zvjezdanom svijetu', os ('Ammine rašlje ') oko koje se kreću zvijezde povezuje Polarnu zvijezdu. . .« i tako dalje. Mliječna se staza opisuje kao »udaljenije zvijezde« — to jest, udaljenije nego planete. Doznajemo da35 »za Dogone postoji beskonačan broj zvijezda i svjetova koji se kreću u o bliku spirale«. Oni pažljivo razlikuju tri vrste tolo ili »zvijezda" »'Nepomične zvijezde pripadaju 'obitelji zvijezda koje se ne okreću' (oko druge zvijezde).. . planete spadaju u 'obitelj zvijezda koje se okreću' (oko druge zvijezde). . . sateliti se zovu tolo gonoze ,'zvijezde koje kruže'.«36 Nebeska se gibanja usporeduju s kolanjem krvi. I planete, i sateliti, i pratioci jesu »krv što kola«. 37 A to nas dovodi do vrlo neobičnog zaključka da Dogoni iz svoje vlastite predaje znaju o kolanju krvi u tijelu. U našoj je kulturi kolanje krvi otkrio Englez William Harvey (1578—1657). Ma kako nam se to sada činilo čudnim, prije njega ta pomisao očito nije pala nikome na um. John Aubrey, pisac »Kratkih života«, dobro je poznavao Harveya, te nam priča:38 »Govorio mi je da ga je puk, pošto mu je objavljena knjiga 'Kolanje krvi'. . . smatrao ludim.... .« Međutim, ista teorija, čini se, ne navodi i Dogone na pomisao da su njihovi mudraci ludi. Evo dogonskog izvještaja o toj teoriji, zabilježenog njihovim vlastitim riječ ima:39
»Kretanje krvi u tijelu, koja kola u organima u trbuhu s jedne strane kao 'bistra'krv a s druge kao "ulje" spaja ih obje (riječi u čovjeku): tako napreduje riječ. Vodena krv — ili bistra — prolazi kroz srce, zatim kroz pluća, jetru i slezenu; uljevita krv prolazi kroz gušteraču, bubrege, crijeva i spolne organe.» Dogoni kažu: ». . . hranu koju jedete i piće koje pijete pretvara Amma u crvenu krv; bijela krv ne valja.«40 Osim toga vele: »Srž hrane prelazi u krv.«41 Znaju da krv prelazi u unutrašnje organe »počevši od srca«.42 Kao da čak shvaćaju ulogu kisika — ili barem zraka — što ulaži u krvotok. Jer, izjednačuju zrak s »riječi« koja, kažu, ulazi u krvotok donoseći »unutrašnju hranu» tako što je »tjera srce«. »Uključivanje 'riječi' (zraka) u tijelo ima ujedno veze s hranom koja jača krv. Svi su dišni i probavni organi povezani s tim uključivanjem.«43 Mliječna staza; uspoređena — kao što rekoh — s kolanjem krvi, opisuje se zatim ovako: ». . . izraz yalu ulo označava našu Mliječnu stazu ona obuhvaća zvjezdani svijet kojem pripada Zemlja i koji se vrti spiralno ... (ona sadrži) umnožavanje i gotovo beskrajan razvoj spiralnih zvjezdanih svjetova koje je stvorio Amma ... (postoje) svjetovi koji se kreću u obliku spirale i ispunjavaju svemir — beskonačni, a ipak izmjerljivi."44 Amma je za Dogone glavni bog, stvoritelj svemira. Ima jedan zanimljiv prikaz Amme i stvaranja: »Na aktivnu ulogu vrenja u doba stvaranja podsjeća današnje varenje piva ... vrenje tekućine tvori 'uskrsnuće' žitarica uništenih varenje m.. . Život.. se može usporediti s vrenjem. 'Mnoge su stvari vrele u Ammi »pri stvaranju.45 Zatim: »Vrteći se i plešući, Amma je stvorio sve zvjezdane svjetove u svemiru što se okreću spiralno."46 ». . . Amminim se djelom postepeno stvarao svemir, koji se sastojao od nekoliko zvjezdanih svjetova što su se spiralno okre-tali.«47 Dogonima nije čak teško zamisliti razumna bića širom svemira. Oni vele:48 »Svjetovi spiralno gibajućih zvijezda bili su naseljeni; jer, Amma je, stvarajući, dao svijetu oblik i kret anje i stvorio živa bića. Na drugim 'Zemljama' žive stvorenja baš kao i na našoj; tu rasprostranjenost života zorno prikazuje mit u kojem se govori: čovjek je na četvrtoj Zemlji, ali na trećoj su 'rogati ljudi', inneu gammurugu, na petoj 'repati ljudi', inneu dullogu, na šestoj 'krilati ljudi', inneu bummo, itd. . •Time se jasno pokazuje neznanje o tome kakav je život u drugim svjetovima, ali i čvrsto uvjerenje da taj život postoji.« Dogoni znaju da se Zemlja okreće oko svoje osi. Kad lisac hoda po plohama za proricanje, nacrtanima na pijesku, "planeta se počinje okretati zbog djelovanja (lisčevih) šapa«. 49 »Kad se vide jedino tragovi repa, ta se slika uspoređuje s kretanjem Zemlje koja se vrti oko svoje osi; veli se :'Lisac je okrenuo rep; Zemlja se okrenula oko svoje osi '.«50 »Tako ploha za proricanje prikazuje Zemlju 'koja se okreće zbog djelovanja Liščevih šapa' dok on hoda po odjeljcima; a 'poučna ploha' predstavlja prostor u kojem se kreće Zemlja, te Sunce i Mjesec koje je Amma postavio izvan njegova dohvata.« 51 "Poučna ploha« koja se tu spominje ima dvanaest odjeljaka i tvori Mjesečev kalendar, pri čemu svaki odjeljak predstavlja jedan mjesec. Riječ je o 96. crtežu iz djela »Le Renard pale«. Tih su dvanaest mjeseci, dakle, »prostor u kojem se 17
kreće Zemlja" — to jest, jednogodišnja orbita oko Sunca. A na toj se orbiti Zemlja svakog dana vrti oko svoje vlastite osi. Orbita oko Sunca je «Zemljin prostor.« Dogoni vrlo dobro znaju da se zbog Zemljina okretanja oko osi čini da se okreće nebo. Oni govore o ».. . prividnom kretanju zvijezda od istoka prema zapadu, onakvu kakvo vide ljudi«. 52 Dakle, nisu opterećeni opsjenama naših evropskih predaka, koji su smatrali da se nebo i zvijezde okreću oko Zemlje (iako je među takvim primitivnim mišljenjima u Evropi bio jedan izuzetak o kojem nije, barem koliko sam ja mogao ustanoviti poslije obilna traženja, izvijestio nijedan povjesničar znanosti; ukratko sam izložio tu "tajnu« predaju u Prvom dodatku i istaknuo njenu povezanost sa Siriusovom tajnom). Dogoni se koriste posteljicom kao simbolom »sustava« skupine zvijezda ili planeta. Naš se Sunčev sustav, čini se, spominje kao »Ogova posteljica«;53 dok se sustav zvijezde Sirius, njene zvijezde pratilice i satelita itd. spominje Kao»Nommova posteljica». 54 Nommo je 'zajedničko ime velikog prosvjetitelja i osnivača civilizacije koji je došao iz Siriusova sustava kako bi postavio na noge društvo na Zemlji. Nommo — ili, da budemo precizniji, Nommoi — bili su vodozemna bića i mogu se vidjeti na dvama plemenskim crtežima (32. i 34) u ovoj knjizi. Ti Nommoi odgovaraju manje-više sumerskoj i babilonskoj predaji o Oannesu. O svemu tome raspravlja se u Osmom poglavlju, gdje se razmatraju pojedinosti o tome kakva bi stvorenja mogla živjeti u Siriusovu sustavu. Zasada nas, svakako, više zanima dogonsko astronomsko i drugo naučno znanje. Njihovi opisi »svemiraca« i slijetanja »svemirskih brodova« ili, barem, ono što sliči tome — ostavljeno je za Osmo poglavlje. Evo kako su Griaule i Dieterlenova zabilježili dogonska vjerovanja o dvjema svemirskim posteljicama koje sam maloprije spomenuo:55 "Dva sustava, što su katkad povezani međusobno, isprepliću se i izvor su raznih kalendara, dajući ritam životu i čovječjim djelatnostima. ... Jednom od njih, bližem Zemlji, Sunce je os, Sunce je vidljiv ostatak Ogove posteljice, a u drugome, daljem, Sirius je ostatak posteljice Nommoa, svemirskog nadziratelja.« Kretanje nebeskih tijela unutar tih »posteljica« uspoređuje se s kolanjem krvi u pravoj posteljici, dok se tijela uspoređuju s krvnim ugrušcima. To se načelo primjenjuje i na veće sustave: »Što se tiče stvaranja zvijezda, sjećamo se da 'stazu krvi' predstavlja Mliječna staza. . .«,56 ». . . planete i sateliti (i pratioci) u vezi su s kolanjem krvi i 'sjemenjem'.. što teče s krvi.« 57 Siriusov sustav, koji je poznat kao »riblja zemlja«58 i koji je Nommova posteljica, posebno se zove »dvostruka posteljica na nebu«, 59 uzimajući u obzir činjenicu da je riječ o dvojnim zvijezdama. »Zemlja« u Siriusovu sustavu jest »čista Zemlja«, dok je »Zemlja« u našem Sunčevu sustavu »nečista Zemlja".60 Nommovo prispjeće na našu Zemlju zove se riblji dan«,61 a planeta u Siriusovu sustavu s koje je stigao poznata je kao »(čista) Zemlja ribljeg dana ... ne (naša) nečista Zemlja. . ."62 U našem Sunčevu sustavu sve su planete izišle iz posteljice našeg Sunca. Tako se govori o planeti Jupiteru, 63 koji je »izišao iz krvi što je pala na posteljicu». I planeta Venera nastala je iz krvi što je pala na posteljicu. 64 (Venera je »bila krvavocrvena kad je stvorena, a boja joj je postepeno blijedjela«. 65) Mars je, takoder, stvoren od ugrušaka »krvi«.66 Naš se Sunčev sustav, kao što smo spomenuli, naziva Ogovom posteljicom, posteljicom Lisca, koji je nečist. Naša planeta Zemlja, što je vrlo zanimljivo, jest "mjesto gdje je Ogova pupkovina bila spojena s njegovom posteljicom... i podsjeća na njegov prvi s ilazak«.67 Drugim riječima, na Zemlji se, tako reći, »ukopčao"i u ovaj planetski sustav. Čini se da Ogo, Lisac, predstavlja zapravo čovjeka, nesavršenu razumnu vrstu koja je »sišla« na ovu planetu ili je nastala na njoj, na planeti s kojom je u našem Sunče vu sustavu spojena velika pupkovina. Ogo smo mi, sva naša svemirska nečistoća." Zaprepašćuje nas spoznaja da smo mi Ogo, koji je nesavršen, 'nametljiv, izopćen. Ogo se pobunio pri svom stvaranju i ostao je nedovršen. Podudara se s Luciferom u našoj predaj i na kršćanskom Zapadu. Dogoni pričaju da je, da bi se ispravila naša nečistoća, umro Nommo i uskrsnuo, žrtvujući se za nas kako bi očistio i popravio Zemlju. Usporedbe s "Kristom vrlo su neobične; Nommo je čak raspet na drvetu, priređuje pričesni obrok za čovječanstvo i zatim uskrsne. No, ne namjeravam ovdje obrađivati te vjerske elemente. Neka se svaki čitatelj bavi njima onako kako mu odgovara, na svoj vlastiti poticaj. Ja samo napominjem da smo, kao Ogo, možda svemirske parije, i mogu se samo nadati da nećemo zauvijek morati ostati takvi. Dogoni, čini se, daju nade u »otkupljenje« baš kao što ih je dao i Isus Krist u svojoj velikoj poruci svijetu. Otkupljenje može značiti ono što želite da znači. No, možda bi bilo razumnije smatrati »grijeh« manje kao ne kakvo kršenje društvenih pravila, a više kao oblik nečistoće kakav predstavlja Ogo. Oduvijek mi se čini da među iskrivljivanja kršćanstva spadaju iskrivljeni pojam »grijeha« i sredstva kojima se "grijeh" može iskorištavati za zemaljsko ucjenjivanje drugih ljudi. Možda je potrebnije da se oslobodimo nekakve nečistoće, te bi mogli čak imati pravo oni pisci koji su umovali o tome kako imamo neki genetički nedostatak. Ako je to istina, jesmo li zaista u ovom času u svemirskoj karanteni? 18
Navodno će se Nommo vratiti. Na nebu će se još jednom pojaviti određena zvijezda68 i bit će »dokaz o Nommovu uskrsnuću«. Kad je prvi put prispio na Zemlju, Nommo je "zgnječio Lisca i tako označio svoju buduću vlast nad Zemljom koju je stvorio Lisac".69 Tako je, možda, čovjekova životinjska narav dovoljno obuzdana već u dalekoj prošlosti. Možda su ti posjetioci, koje Dogoni nazivaju Nommoima, zaista »zgnječili Lisca« u nama, gotovo uništili Ogoa i dali nam sve najbolje civilizacijske elemente koje imamo. Ostali smo čudna mješavina životinjskog i civiliziranog, i borimo se protiv Ogoa u nama. Dogoni su, čini se, načisto sa životom, usred zapanjujuće raznolikih nebeskih kretanja oko njih: »... Zemlja se okreće oko svoje osi.... i pravi velik krug (oko Sunca)... Mjesec se okreće u obliku čunjaste spirale oko Zemlje. Sunce zrakama širi svjetlo u svemiru i na Zemlji."70 Sunce je »ostatak Ogove posteljice»71 i središte našeg sustava. Zbog nekog razloga, navodno zbog toga što su Zemlju posjetili vodozemni donosioci civilizacije odande, Dog oni ne usredotočuju svoj život i vjeru na svu tu blještavu Sunčevu i planetsku aktivnost koja im je poznata, nego na sustav jedne obližnje zvijezde i njene nevidljive pratioce. Zašto? Može li zaista biti riječ o razlogu koji spominju? Ako je tome tako, da li će se Nommo vratiti? Uistinu bi trebalo, za početak, da što potpunije ispitamo pojedinosti u dogonskom znanju. U djelu »Le Renard pale«, nasuprot ranijem članku koji se ovdje ponavlja, govori se, na primjer, da zvijezda emme ya u Siriusovu sustavu ima možda ophodno vrijeme od trideset dvije godine umjesto pedeset godina kao što tvrde drugi. Veća je od Siriusa B i »četiri puta lakša«. Što se tiče odnosa prema Siriusu B: »Položaji su im ravni«. Nad njom bdije Sirius B, a ona djeluje kao nekakav posrednik, prenoseći »naredbe« Siriusa B.72 Postoji li takvo tijelo? Možemo li dogonska nagovješćivanja smatrati dokazom koji valja provjeriti? Dr Lindenblad veli da ne može naći dokaze o onakvu Siriusu C kakav su do sada držali vjerojatnim astronomi. No, mogu li se naći dokazi o onakvu Siriusu C kakav nagovješćuju Dogoni? A ako bi se otkrilo takvo nebesko tijelo, da li bi se time konačno potvrdila valjanost dogonskih tvrdnji? Kod Dogona se aluzija na besmrtnost i postojanost velikog Stvoritelja izriče u dobrim želja ma pri pozdravu ili rastanku što se upućuju prijatelju ili rođaku: »Neka te besmrtni Amma pusti da sjediš.«73 Najbolje je da i mi ostanemo sjediti, jer se spremamo uroniti u tamne vode prošlosti naše planete, koje bi mogle znatno izmijeniti naše uobičajene predodžbe o njoj. Jer, osim činjenice da je možda došlo do dodira izmedu nas i neke strane civilizacije iz svemira, o čemu bismo mogli naći dokaze u našim drevnim kultrama, možda otkrijemo i to da drevni svijet, što se dalje vraćamo kroz vrijeme, ima sve čudniji i čudniji okus. Tajne postaju zbijenije, gušće i ljepljivije. Baš kao što se, tražeći porijeklo šećera, vraćamo sa svjetlijeg sirupa na gustu i vrlo mirisnu melasu, koja kao da ima osobine što se veoma razlikuju od onoga što smo očekivali na početku, tako je i s prošlošću. Kroz njena vrata, obložena već gotovo čvrstom paučinom, dopire ustajali zrak što su ga nekoć udisali preci koje smo svi zaboravili.
Napomene 1. Cameton, A. G. W., Međuzvjezdani saobraćaj, W. A. Benjamin, Inc., New York, 1963 Vid i 75. str. (Calvin), 88. str. (Huang), 110. str. (Cameron) i osobito 176. str. (Drake) 2. Što se tiče izvještaja, vidi Nebo i teleskop, lipanj 1973, 354. str. Publikacije: Lindenblad, Irving —"Relativni fotografski položaji i razlike u veličini Siriusovih komponenata» u Astronomskom časopisu, 75, br. 7 (rujan 1970), str. 841— 848 i Mnogostrukost Siriusova sustava u Astronomskom časopisu, 78, br. 2 (ožujak 1973), str. 205 —207. 3. Sagan, C. i Šklovski, I. S.: Razumna bića u svemiru, Dell Publishing Co., New Yor k, 1966, str. 437, 440—464. 4. Bio je to astronom Johann Friedrich Bessel, 1834. Malo prije smrti 1844. zaključio je da je kod Siriusa zacjelo riječ o dvojnim zvijezdama. Godine 1862. gledao je Amerikanac Alvan Clark kroz najveći teleskop koji je tada postojao i opazio blijedu svijetlu točku ondje gdje bi trebalo da bude Sirius B, te je tako potvrdio njegovo postojanje. Godine 1915. dr W. S. Adams s opservatorija Mt Wilson utvrdio je, poslije potrebnih promatra-nja, da je temperatura Siriusa B 8000°, upola manja od Sunčeve temperature. Tada se počelo uviđati da je Sirius B vrlo vruća zvijezda i da zrači tri do četiri puta vise topline i svjetla po četvornoj stopi nego naše Sunce. Potom se mogla izračunati veličina Siriusa B, koji ima samo tri puta veći polumjer nego Zemlja, ali mu je masa samo malo manja od Sunčeve. U vezi sa Siriusom B razvila se teorija o bijelim patuljcima, a drugi su bijeli patuljci otkriveni poslije. 5. Vidi pređašnju napomenu. 6. Aitken, R. G.: Dvojne zvijezde, Dover Publications, New York, 1954, str. 240—241. Prikaz o Siriusu proteže se od 237. str. do 241. str.. 7. Mnogostrukost Siriusova sustava, navedeni članak (vidi 2. napomenu). 8. Gubitak mase i evolucija bliskih dvojnih zvijezda, Kopenhaško sveučilište, 1970, str. 190 —194. (Seminar koji se održao u dvorcu Kronborg i na kojemu je sudjelovao Lautenborn 9. Op. cit. (6. napomena) 10. Op. cit. 3. napomena), 33. poglavlje
19
11. Vidi na primjer, knjigu Međuzvijezdani saobraiaj, op. cit. (1. napomena), antologiju s prilozima devetnaest astronoma i znanstvenika. 12. Ibid., 75. str. 13. Ibid., 92. str. 14. Ibid., 110. str. 15. Ibid., 232—5. str. 16. Op. cit. (3. napomena), 440—464. str. 17. Ibid. 18. Vidi, na primjer, J. B. Pritchard: Zapisi s drevnog Bliskog istoka u vezi sa Starim zavjetom, Sveučilište Princeton, 1955, 42. str., uvodne napomene o prijevodu Potopa,a i str. 93— 95, prikaz Opće poplave. 19. Griaule, M. i Dieterlen, G.: Un Systeme Soudanais de Sirius, Journal de la Societe des Africainistes, svezak XX, 1. dio, 1950, str. 273—294. Engleski je prijevod tog članka iza prvog Poglavlja u ovoj knjizi. 20. Marcel Griaule i Germairie Dieterlen: Le Renard pale (svezak I, 1. dio), Institut d'Ethnologie, Musee de l'Homme,Palais de Chaillot, Place du Trocadiro, Pariz 16 (75016 Pariz), 1965, 544. str. 21. Ibid., 529. str. 22. Devet se napomena odnosi na Baizeove publikacije, sežući do 1938, ajedna na Schatzmana u L'Astronomie 1965, str. 364—369. 23. Le Renard pâle, 478. str. 24. Ibid., str. 480—481. 25. Ibid., 480—481. 26. Ibid., 486. str. 27. Ibid., 481. str. 28. Ibid., 226. str. 29. Ibid., 264. str. 30. Ibid., 239. str. 31. Ibid., 292. str. 32. Ibid., 291. str. 33. Ibid., 292. str. 34. Ibid., 321. str. 35. Ibid., 321. str. 36. Ibid.. 323. str. 37. Ibid., 323. str. 38. Aubrey, J.: Kratki životi. Penguin, London, 1972. Vidi napomenu o Williamu Harvevu, str. 290—291. 39. Le Renard pale 348. str. 40. Ibid., 287. Str., 1. nap. 41. Ibid., 141. str. 42. Ibid., 141. str. 43. Ibid., 141. str. 44. Ibid., str. 102—104. 45. Ibid., 128, str. 46. Ibid., 163. str. 47. Ibid., 168. str. 48. Ibid., 170. str., 2. nap. 49. Ibid., 276, str. 50. Ibid., 279. str., uključeno u nap. 51. Ibid., 280. str. 52. Ibid., 335. str. 53. Ibid., 470. str 54. Ibid., 470. Str. 55. Ibid., 470. str. 56. Ibid., 489. str. 57. Ibid., 323, s tr. 58. Ibid., 384. str. 59. Ibid., 384. str. 60. Ibid., 381. str. 61. Ibid., 381. str. 62. Ibid., 381. str. 63. Ibid., 287. str. 64. Ibid., 248. str. 65. Ibid., str. 248—249. 66. Ibid., 249. str. 67. Ibid., 219. str. 68. Ibid., 440. str. 69. Ibid., 440. str. 70. Ibid., 477. str. 71. Ibid., 477. str. 72. Ibid., 475. str. 73. Ibid., 499. str, 2. nap.
Sudanski Siriusov sustav M. GRIAULEA I G. DIETERLEN Napomena: Slijedeći je članak preveden i objavljen u cijelosti. Napisan je za profesionalne antropologe i etnografe, a predočuje se ovdje za one čitatelje koje toliko zanima tema da žele vidjeti izvorni materijal. To su, dakle, dopunska objavještenja, pa nisu bitna za čitatelje koji žele samo pratiti razlaganje. PREDGOVOR Domorodačko znanje o Siriusovu sustavu koje se prikazuje u ovom poglavlju prikupljeno je od četiriju sudanskih etničkih skupina: Dogona u Bandiagari, Bambara i Bozoa u Segouu 1 i Minianka u Koutiali.
20
Glavno je istraživanje obavljeno medu Dogonima od 1946. do 1950, pri čemu su obavještenja ponajviše dali:
Innekouzou Dolo, žena izmedu šezdeset pet i sedamdeset godina života, ammayana, »Ammina svećenica«, i proročica, koja živi u Dozyou-Oreyu, područ ju Ogol-du-Bas (Donjeg Ogola) u Sangadu-Haut (Gornjoj Sangi). Pleme: Arou. Jezik: sanga. Ongnonlou Dolo, izmedu šezdeset i šezdeset pet godina života, starješina sela Go, koje je nedavno izgradila skupina Aroua na jugozapadu Donjeg Ogola. Jezik: sanga. Yébéné , pedesetogodišnjak, svećenik Binou Yébénéa iz Gornjeg Ogola, živi u Bari (Gornja Sanga). Pleme: Dyon. Jezik: sanga. Manda, četrdeset petogodišnjak, svećenik Binou Mande, živi u Orosongu u Wazoubi. Pleme: Dyon. Jezik: wazouba. Sistem je kao cjelinu razložio Ongnonlou, dok su razne njegove pojedinost objasnili drugi. Premda nije nadležan za sastavljanje kalendara Siguija, Ongnonlou je upoznat s načelima koja se pri tom uzimaju u obzir, pa je, dok su istraživači bili ondje, uspio dobiti dodatna obavjeste nja, s jedne strane, od Aroua u Yougo Dogorouu, a, s druge strane, od stalnog opunomoćenika vrhovnog poglavice Aroua u Arou -by-Ibiju.2 Ongnonlou je zapravo starješina porodice iz koje će se, kad dođe slijedeći blagdan, odrediti slijedeći nosilac tog počasnog naslova. Ongnonlouovo je znanje, dakle, u okviru izvanredno tajnih spoznaja tek početno upoznavanje tih spoznaja, ili da se poslužimo izrazom Bambara, »slabašno upoznavanje», pa to treba zadržati na umu. Kao što je, za neupućenog, Sirius najsjajnija zvijezda na nebu, privlači mu pogled i najvažniji je pri izračunavanju Siguija, tako se i pravila Siriusova sustava onima koji se tek upućuju u tajne odmah djelomično pojednostavnjuju, a djelomično se zamršuju, kako bi se odvratila pažnja od proračuna koji su mnogo tajniji. Stoga treba shvatiti jednom za svagda da je ovdje opisani sustav samo jedan stupanj otkrivenja što su dopuštena upućenima koji zauzimaju vrhovne položaje, ali koji nisu posebno nadležni za proračune u vezi s tim dijelom neba. Što se nas tič e, prikupljeni nas dokumenti nisu doveli ni do kakve originalne hipoteze ni ispitivanja. Spojeni su jednostavno tako da su se prikazi četvoro glavnih izvjestitelja stopili u jednu izjavu. Problem kako ljudi bez ikakvih instrumenata mogu znati kretanje i određene osobine gotovo nevidljivih zvijezda nije riješen, niti je čak postavljen. Činilo se prikladnijim da se, u tim naročitim okolnostima, predoče neobrađeni dokumenti. ODREĐIVANJE VREMENA ZA SIGUI Svakih šezdeset godina3 priređuju Dogoni obred koji se zove Sigui (obred).. Njegov je smisao obnavljanje svijeta, a potanko su ga opisali Dogoni 1931. Od početka ovog istraživanja suočili smo se s problemom utvrđivanja postupka što se upotrebljava za izračunavanje razdoblja između dvaju obreda Sigui. Opće je mišljenje, koje vuče korijen iz mita o stvaranju, da rasjedna pukotina u stijeni Yougo, smještenoj u središtu sela Yougo Dogorou,5 zasja rumenim žarom godinu dana prije svečanosti. U toj su pukotini razni žrtvenici, osobito poprsja Andoumbouloua (ime ljudi niska rasta koji su nekoć živjeli na stijenju), i jedna slika na stijeni, nazvana amma bara, »bog pomaže«, koju ćemo spomenuti poslije. Osim toga, prije nego što se pojavi taj rumeni žar, jedno mjesto izvan sela prekriju dugoljaste tikvice, kakve nitko ne sadi. Kad se opaze ti znakovi, započinje naoko jednostavan postupak računanja, koji obavljaju samo Yougo Dogoroui, pripadnici plemena Arou:6 vijeće staraca određuje vrijeme između Siguija pomoću trideset pijanki koje se priređuju svake druge godine i na k ojima se pije pivo od prosa; najstariji starac bilježi svaku pijanku školjkom kaurija. Te se pijanke pripremaju oko jedan mjesec prije prvih kiša, otprilike u svibnju ili lipnju, u šatoru ili zaklonu podignutom sjevemo od središta sela.7 No, to je pravilo samo teoretsko: između posljednjeg Siguija, proslavljenog početkom stoljeća, i 1931.8 priređena je samo jedna pijanka, sredinom tog razdoblja; no, školjke su se pripremale za svake dvije godine i stvorile hrpu koja predstavlja prvih trideset godina. Poslije 1931. pijanke se priređuju svake druge godine. Kad se sakupi druga hrpa od petnaest školjki, proslavit će se drugi Sigui u dvadesetom stoljeću.9 Prema riječima svećenika Mande, računanje Siguija bilježi se nad vratima svetišta Binou dvama likovima od pro sene kaše, koji prikazuju boga Ammu i njegova sina Nommoa, učitelja novog svijeta. 10 Prvi 21
se sastoji od okomita ovala — »svjetskog jajeta» — i glavne osi: Amme u prvobitnom mraku. Na desnoj je polovini svaka godina, počevši odozdo, označena točkicom. Kod sedme se godine povuče izvana neka vrst trozuba, kao neko produženje linije točkica. Isto se učini na lijevoj strani, odozgo prema dolje. Tako se izbroji četrnaest godina: sedam dvostrukih godina za vrijeme kojih je stvoren svijet i kojima se dodaje jedan element što simbolizira cjelinu." Grafički izraženo, lik prikazuje bogovu posljednju kretnju: digao je jednu ruku i spustio drugu, te tako pokazuje da su nebo i Zemlja stvoreni. Taj se crtež ponavlja četiri puta, omogućujući da se izračuna razdoblje od šezdeset godina; prati ga Učiteljev lik,12 koji se sastoji od dviju okomitih nogu što nose glavu na dugačku vratu. Za prvih trideset godina, koje se bilježe na oba ovala, lik ima samo desnu nogu. Za drugog se tridesetgodišnjeg razdoblja lijeva noga malo produžuje svake godine tako da je do Siguija dugačka kao i desna. Misleći baš na taj lik, ljudi govore da se Sigui za tog drugog razdoblja »diže na noge". RAČUNANJE OBREDA SIGUI Kad dođe vrijeme Siguija, starci — okupljeni u zaklonu tana tono u Yougouu— crtaju crvenim okerom simbol na stijeni (crtež I), koji prikazuje masku kanaga;13 ona pak prikazuje boga Ammu; ispod nje se iskopa jama koja simbolizira Sigui i time Ammu u »svjetskom jajetu». Zapravo, ta dva znaka treba »čitati« obrnutim redom: Amma, u sjeni j ajeta (jame), otkriva sebe ljudima (crveni crtež) u svom stvaralačkom stavu (maska prikazuje bogovu konačnu kretnju kojom prikazuje svemir). 14
CRTEŽ I: Znak kanaga koji označuje obrede svakih šezdeset godina, iz Yougo Dogoroua (domorodačka slika)
Jama se tumači i kao jama koju treba iskopati da bi se stavilo u nju sjemenje. Uzimajući u obzir to gledište; jame su po tri u nizu, označujući tri Siguija, smještene svaka pod onim od triju znakova sjemena prema kojem su prozvane. Tako se Sigui na početku ovog stoljeća zvao emme sigi , »sirkov Sigui«; slijedeći će se zvati yu sigi , »proseni Sigui«; a onaj poslije njega bit će nu sigi , »grahov Sigui«. Teoretski bi se, dakle, Siguiji mogli bilježiti tim jednostavnim postupkom. U praksi se, međutim, jame zatrpavaju, a slika se ponajčešće obnavlja umjesto da se stvara nanovo i tako bude dio prebrojiva niza. No, na proče1jima je svetišta jedan crtež koji otkriva određenije podatke; zove se sigi lugu, »računanje Siguija«, a sastoji se od okomitog niza trokuta koji su naizmjenično obojeni crno, crveno i bijelo; svaka boja odgovara određenom sjemenu, prva prosu, druga grahu, a treća sirku (crtež II). Taj se niz može čitati na dva načina: ili tako da se "urezi" (trokuti) broje samo s jedne strane (na primjer, lijeve), pri čemu svaki urez znači dvadeset godina (tu se trokut na koji pada Sigui prenosi u slijedeći niz), ili tako da se uzme cijeli crtež i računa dvadeset godina za svaki urez, bez obzira na njegov položaj (desni niz brojeva na crtežu II); tu se urez na koji pada Sigui računa ponovo. Pouzdaniji je dokaz o slavljenju Siguija velika drvena maska, čije rezbarenje spada među glavne konkretne svrhe tog obreda. Ta se maska — ponajčešće vrlo velika15 — rijetko upotrebljava, već se čuva u nekom zaklonu ili s krovištu među stijenjem, s onim maskama koje su bile izrezbarene za prijašnjih obreda. Zbog brige koja se poklanja tim maskama — jer one su, moglo bi se reći, seoski arhiv — nije neobično ako se naiđe na tri-četiri takve maske, od kojih najstarija potječe otprilike iz 1780, odnosno 1720.l6 U izuzetnim slučajevima, ako je zaklon bio dobro izabran i pod stalnim nadzorom, može broj pronadenih predmeta biti još veći; tako je u Ibiju 1931. izbrojano devet izrezbarenih kolaca, a prije njih su, očito, postojala još tri, pretvoreni u komadiće i prašinu, ali još vidljivi; još su se jasno razabirala posebna mjesta u stražnjem dijelu zaklona, namijenjena njima, potpuno zaštićena od vlage, crvi i životinja. Najstariji među tih devet kolaca, na kojima se, od primjerka do primjerka, vidjelo postepeno starenje, 17 potjecao je, dakle, s početka petnaestog 22
stoljeća; uzmu li se u obzir i ostala tri, tada su ostaci najranijeg potjecali iz prve polovice trinaestog stoljeća.18 Teško je naći materijalne dokaze koji bi bili stariji od tih kolaca iz Ibija. Pa ipak, ima još jedan predmet, u jednom jedinom obliku, koji se izrađuje u vezi s tim obredima Sigui i koji bi, također, mogao biti važan putokaz u postupku računanja. Pripremajući se za svetkovinu, svaki mjesni Hogon, pa i vrhovni Hogon Aroua, ima umetak za vrenje, ispleten od baobabovih vlakana; umetak se upotrebljava dok se priređuje prvo obredno pivo. To se pivo dijeli u malim količinama svakoj obitelji, te se tako jamči istovrsnost piva koje pije zajednica. Osim toga, svi su umeci za vrenje spojeni s glavnim umetkom, koji je izuzetno velik: promjer poklopca mu je 40 cm, a četiri su »ručke« velike kao normalan umetak. Zbog toga može taj umetak ući samo u velike posude.
CRTEŽ II: Računanje Siguija Ti se predmeti čuvaju u Hogonovoj kući, gdje vise o glavnoj gredi i tako tvore neprekidan niz. Ongnonlou ih je vidio šest ili sedam u službenom prebivalištu Hogona Sanga; taj Hogon, jedan od najstarijih ljudi u dogonskom području, tvrdi da je njegov pradjed vidio još osam predmeta ko ji su prethodili najstarijem u sadašnjem nizu.19 Pretpostavi li se da su ih poglavice Sanga imale ukupno četrnaest, onda bi prvi — koji gotovo nesumnjivo ne označuje prvi obred što se održao u tom području — bio ispleten u dvanaestom stoljeću, ako se računa da između dvaju Siguija protekne šezdeset godina. Osim toga, Ongnonlou je u kući vrhovnog Hogona Aroua, u Arou-by-Ibiju, nabrojao osam umetaka u nizu. Dodaje, međutim, da bi »trebalo« da ih bude dvadeset četiri; iako ne može objasniti da li postoji idealan broj koji je cilj potpunog niza ili bi, naprotiv, taj broj postojao u stvarnosti da se vlakna nisu pretvorila u prašinu.20 Gore opisani postupci za bilježenje obreda i računanje razdoblja između Siguija jednostavni su i uglavnom pomažu pamćenju. Za upuć enoga su oni povezani s drugim, složenijim metodama i znanjem s obziromna Siriusov sustav. Dogonski nazivi te zvijezde — sigi tolo, zvijezda Siguija,21 ili yasigi tolo, zvijezda Yasiguija22 — dovoljno ukazuju na njenu povezanost s obredom Obnavljanja svijeta, koji se zbiva svakih šezdeset godina.
23
Međutim, osnova sustava nije Sirius, već jedno od orbitnih žarišta zvjezdice.Digitarije, po tolo,23 ili zvijezde Yourougou,24 yurugu tolo, koja ima presudnu ulogu i koja, "tako reći bez ičije pomoći, veže pažnju u pućenih muškaraca. Taj je sustav tako važan da nije, za razliku od sustava na drugim dijelovima neba, dodijeljen nijednoj posebnoj skupini. Naime, zvijezdama upravljaju plemena Ono i Dommo; medu atribute prvoga spada izlazeća Venera, a drugome pripada Orionov pojas. Sunce bi trebalo da se dodijeli najmoćriijem plemenu, Arouima; no, kako ne bi bili okrivljeni zbog neumjerenosti, Aroui su predali Sunce Dyonima, koji nisu tako plemeniti, te zadržali za sebe Mjesec. Što se tiče zvijezde Digitarije i sustava kojem pripada, oni su zajednički svim ljudima.
DIGITARIJINA PUTANJA Putanja kojom se Digitaria kreće oko .Siriusa okomita je. prema obzorju, i na taj se položaj aludira u jednom vrlo uobičajenom obredu u kojem su važne maske:
laba ozu pọ ozugo pọ ya (staza maske (je) ravna (okomita) ta staza vodi ravno). No, ako se uzme u obzir igra riječi — poznata upućenima — između po25 (ravno) i põ (Digitaria) prijevod je ovakav: staza maske (je zvijezda) Digitaria staza vodi (poput) Digitarije.
CRTEŽ III: Putanja zvijezde Digitarije oko Siriusa
CRTEŽ IV: Simboličnos t Digitarijine putanje, S = Sirius, A = nož; B = prepucij
Crtež napravljen prosenom kašom (crtež III) u sobi s podijem u kući Hogona Aroua stvara predodžbu o toj putanji, nacrtanoj u vodoravnom položaju: elipsa (promjer po dužini je oko 100 cm) sadrži
24
na lijevoj strani kružić, Sirius (S), iznad kojeg drugi krug (DP), sa središtem, prikazuje Digitariju u najbližem položaju. Na drugom kraju elipse malen skup točkica (DL) predstavlja zvijezdu kad je najdalje od Siriusa. Kad je blizu Siriusa, Digitaria postaje svjetlija; kad je najudaljenija od Siriusa, Digitaria trepće i izaziva u promatraču dojam da je riječ o nekoliko zvijezda.26 Ta putanja simbolizira izrezivanje i obrezivanje, operaciju koju prikazuje najbliže i najdalje prolaženje Digitarije kraj Siriusa. Lijevi je dio elipse prepucij (ili klitoris ), a desni je nož (crtež IV).
: S = Sirius, D = Digitaria T = Digitarijina putanja; A == nož; E = penis; B i B' = prepucij
CRTEŽ V: Digitarijina simboličnost
Ta se simbolika izražava i jednim crtežom koji se upotrebljava za druge svrhe 27 (crtež V). Vodoravni element povezan je s okomitom osi koja spaja dva kruga: S (Sirius) i D (Digitariju); središte je tog elementa krug T, koji prikazuje Digitarijinu putanju. Crta E je penis, a kuka B' prepucij. Iz kruga strše dva roga i opet prikazuju dva dijela putanje (usp. crtež IV): A, nož, i B, prepucij. Tako je Siriusov sustav povezan s postupcima obnavljanja ljudi i prema tome — u skladu s crnačkim mentalitetom — s obredima koji slave obnavljanje svijeta. Ophodno vrijeme računa se dvostruko, tojest stotinu godina,28 jer se Siguiji sabiru u parove »blizanaca« kako bi se istaklo osnovno načelo blizanaštva. 29 Zbog tog se razloga putanja zove munu, prema korijenu monye (sjediniti), iz kojega je izvedena riječ muno, a to je počasni naslov što se daje dostojanstveniku koji je proslavio (sjedinio) dva Siguija. Prema dogonskoj mitologiji, prije otkrića Digitarije žrtvovao bi se vrhovni poglavica potkraj sedme godine svoje vladavine (poslije sedme žetve). Bio je to jedini poznati način računa nja; još se nije utvrdila godina kao jedinica. Da bi se mogla oživiti žrtva, prenosila su se njena duhovna i materijalna načela Digitariji, o kojoj se znalo da postoji, ali čiji izgled nije bio otkriven čovjeku, jer je ta zvijezda bila nevidljiva. To je pravilo vrijedilo četrdeset devet godina za prvih sedam poglavica, koji su tako hranili zvijezdu i omogućavali joj da periodično obnavlja svijet. No, pošto je otkrio zvijezdu, osmi je poglavica odlučio izbjeći sudbinu svojih prethodnika: uzevši sina kao suučesnika, pretvarao se da je mrtav, mirno je ležao nekoliko mjeseci i ponovo se pojavio pred poglavicom koji ga je naslijedio; objavio je da je bio na Digitariji, da zna njene tajne i da će od sada svaki Hogon vladati šezdeset godina — to će razdoblje poslije odvajati jedan Sigui od drugoga. 30 Vrativši se na svoj položaj, podigao je razinu neba, koje je dotada bilo tako blizu Zemlje da se; moglo dodirnuti,31 te potpuno preinačio računanje vremena i brojenje. Do tog su se vremena obredi kojima se slavi obnavljanje svijeta pripremali zapravo svake sedme 32 žetve; Hogon je, međutim, računao na osnovi petodnevnog razdoblja, jedinice koja je utemeljila onakav tjedan kakav je još i danas, te na osnovi pet žetvenih ciklusa. A kako je on bio osmi po redu, nabrojao je 25
osam ciklusa, drugim riječima četrdeset godina, te je broj četrdeset postao osnova računanja: mjesec je imao četrdeset dana, a godina četrdeset tjedana (petodnevnih). Međutim, Hogon je živio šezdeset godina, pa je taj broj protumačen kao zbroj četrdeset (osnova računanja) i dvadeset (dvadeset prstiju na rukama i nogama simboliziralo je osobu i tako, u najuzvišenijem smislu riječi, poglavicu). Tako je šezdeset postalo osnova računanja33 i prvi je put primijenjeno za utvrdivanje vremenskog razdoblja izmedu dvaju Siguija. Premda Digitarijino kretanje po putanji traje približno pedeset godina i premda ono odgovara prvim sedam vladavina po sedam godina, ipak se računa šezdeset godina između dvaju obreda.34 Osim što se kreće kroz svemir, Digitaria se okrene (rotira) i oko sebe za godinu dana, i to se okretanje slavi obredom bado. Tada ona izbacuje iz svojih triju spirala bića i stvari koje sadrži. Taj se dan zove badyu, »mrzovoljni otac«, jer je obilježen općim kretanjem svijeta koje uznemiruje ljude i dovodi ih u nesiguran odnos prema sebi i prema drugima.
DIGITARIJINO PORIJEKLO I OSOBINE Osmi je Hogon poučio svoj narod o zvijezdinim osobinama i, općenitije, o Siriusovu sustavu. Sirius se čini oku crven, a Digitaria bijela. Ona je izvor svega. »Bog je stvorio Digitariju prije bilo koje druge zvijezde.«35 Ona je »svjetsko jaje«, aduno tal , neizmjerno maleno, a kad se razvila, rodila je sve što postoji, vidljivo i nevidljivo. 36 Tvore je tri od četiri osnovna elementa: zrak, vatra i voda. Element zemlju zamjenjuje metal.37 Najprije je postojalo samo sjeme Digitaria exilis,38 põ , eufemistično nazvano kize uzi, »stvarčica",39 a sastojalo se od središnje jezgre koja je, krećući se u obliku čunjaste spirale, izbacivala sve veće i veće sjemenke ili izdanke (crtež VI). Pr vih sedam sjemenki ili izdanaka prikazano je na crtežu sedmorim crtama, sve dužima, u ovalu koji simbolizira »svjetsko jaje«.
CRTEŽ VI: Porijeklo spirale stvaranja (domorod. prikaz)
Cijelo je Digitarijino djelo prikazano sažeto na jednom crtežu čiji su različiti dijelovi složeni ovako: jedna okomita crta izlazi iz ovala — to je prvi izdanak što se pojavljuje iz ovoja; slijedeći je izdanak u poprečnom položaju, pa tako te dvije crte pokazuju četiri glavne stranesvijeta. Činjenica da su obje crte ravne simbolizira neprekidnost, postojanost u jednom stanju. Napokon, treći izdanak, pojavivši se na mjestu prvoga, stvara oval kojem je donji dio otvoren, te okružuje osnovicu okomite crte. Nasuprot ravnim crtama, ta krivulja nagovješćuje preobrazbu i napredak. Tako dobivena ličnost, nazvana »život svijeta«, stvoreno je biće, pokretna sila, mikrokozam koji sažeto prikazuje univerzum. Kao težak zametak svijeta koji nastaje svake godine, Digitaria se prikazuje u Wazoubi ili točkom ili ovojem koji obavija koncent ričan krug od deset točaka (osam pradjedovskih Nommoa i početni par Nommoa). Njeno stalno kretanje stvara bića čije duše povremeno izlaze iz točaka i vode se prema zvijezdi Sirak41, koja ih šalje dalje k Nommou. To se kretanje oponaša rombom koji raspršuje stvaranje zvijezde Yourougou u svemiru. 40
26
CRTEŽ VII: Zvijezda Digitaria (domorod. prikaz)
Oko kruga je nanizano šest znakova, kao da su izbačeni iz njega (crtež VII): 42 o o o o o o
dvokrake rašlje: drveće peteljka sa četiri kose crte: malo proso četiri točke nanizane kao trapez: krava kojoj je glava obilježena kratkom crtom 43 četiri divergentne crte što počinju od podnožja savijene peteljke: domaće životinje četiri točke i crta: divlje životinje os kojoj su sa strane četiri točke: biljke i njihovo lišće.4*
Isto tako, prvobitno je djelo simbolički prikazano košarastim cjedilom, napravljenim od slame, koje se zove nun goro, ,,grahova kapa". Ta se sprava sastoji od korica u obliku neprekidne spirale, čije središte započinje na dnu.45 Spirala nosi mrežu dvostrukih polumjera. 46 Ona je početno vrtložno kretanje svijeta, dok polumjeri predstavljaju unutrašnje treperenje svega. Dakle, izvorno je Digitaria materijalizirano, stvaralačko kretanje. Njen prvi proizvod je izvanredno teška tvar koja se taložila izvan krletke kretanja, prikazane košarastim cjedilom.47 Tako stvorena masa podsjeća na stupu, dvaput veću nego što su one kojima se služe žene."8 Prema verziji što se priča muškarcima, ta stupa ima tri odjeljka: prvi sadrži vodena bića, drugi kopnena, a treći stvorenja š to žive u zraku. Zapravo, zvijezda je zamišljena kao debeo oval čiju donju polovinu tvori spirala s tri zavoja (tri odjeljka). Prema verziji koja se priča ženama, odjeljka su četiri i sadrže žito, kovinu, povrće i vodu. Svaki se odjeljak, opet, sastoji od dvadeset odjeljaka; ukupno ima osamdeset osnovnih elemenata. Zvijezda je rezervoar i izvor svega: "Ona je spremište svega na svijetu."50 Sadržaj zvijezde-posude izbacuje centrifugalna sila, u obliku beskonačno malih čestica, usporedivih sa sjemenjem Digitarije exilis, koje se brzo razvijaju: »Stvar koja ide (koja) se pojavljuje izvan (zvijezde) postaje svakog dana velika kao što jest."51 Drugim riječima, ono što izlazi iz zvijezde povećava se svakog dana za svoj obujam. Zbog te uloge ta zvijezda, koja se smatra najmanjom na nebu, ujedno je i najteža": »Digitaria je najmanja stvar koja postoji. Ona je najteža zvijezda." Sastoji se od kovine sagala,53 koja je malo svjetlija od željeza i tako teška »da je sva zemaljska bića zajedno ne mogu podići«. Naime, zvijezda je teška kao 480 magarećih tovara54 (oko 38.000 kg), kao sve sjemenje ili sve željezo na Zemlji,55 iako je, teoretski, velika kao razapeta volovska koža ili stupa.
DIGITARIJIN POLOŽAJ Digitarijina je putanja u središtu svijeta, »Digkaria je os cijelog svijeta,« 56 i bez njena kretanja ne bi nijedna druga zvijezda mogla ostati na svom putu. Tb znači da je ona ceremonijar nebeskih položaja; osobito upravlja položajem Siriusa, najneposlušnije zvijezde, odvaja je od drugih zvijezda tako što je obuhvaća svo jom putanjom. 27
DRUGE ZVIJEZDE U SIRIUSOVU SUSTAVU
Medutim, Digitaria nije jedina Siriusova pratilica: zvijezda emme ya, Ženski Sirak, veća je od nje, četiri puta lakša i putuje po većoj putanji u istom smjeru i za isto vrijeme kao i ona (pedeset godina) . Njihov je medusobni položaj takav da su im polumjeri pod pravim kutom. Položaj te zvijezde utječe na razne obrede u Yougo Dogorouu. Ženski je Sirak sjedište ženskih duša svih živih ili budućih bića." Eufemistično se opisuju tako kao da su u vodama obiteljskih jezeraca: zvijezda izbacuje dva para polumjera (zrake) (ženski lik) koji, dosegnuvši površinu voda, hvataju duše.
Emme ya je jedina zvijezda koja ispušta zrake poput sunčanih zraka; jer ona je »žensko sunce«, nyãn nay, »sunašce«, nay dagi . Zapravo, prati je jedan satelit koji se zove "ženska zvijezda", nyãn tolo, ili Kozar, enegirin (doslovce: vodič koza), a taj je izraz igra riječi s obzirom na emme girin (doslovce: vodič sirka). Prema imenu bi, dakle, bio važniji kao vodič Ženskog Sirka. Osim toga, donekle se brka s većom zvijezdom Kozar, koja je dobro poznata svima.
Ženska se zvijezda prikazuje križem,58 dinamičnim znakom koji podsjeća na kretanje cijelog Siriusova sustava (crtež VIII).
Ženski Sirak predstavljen je trima točkama, muškim simbolom vlasti, što ih okružuje sedam točaka, odnosno četiri (ženske) plus tri (muške) koje su ženska i muška duša (crtež IX). Gledan kao cjelina, sustav Ženskog Sirka prikazan je krugom s križem (četiri glavne strane svijeta) čije se središte sastoji od okrugle točke (zvijezde) i čiji krakovi služe kao spremište za muške i ženske duše svih bića. Ta je skica, nazvana »uzorak Ženskog Sirka«, emme ya tõnu, u jednom od središta elipse nazvane »muški uzorak«, anam tõnu, koja se sastoji od pune crte nazvane «kozarov put«, enegirin ozu, kraj koje su dvije crte obilježene točkicama; vanjska je staza muških duša, a unutrašnja ženskih (crtež X).
28
Sustav Siriusa, Digitarije i Sirka, prikazuje se "Siguijevim uzorkom" sigi tõnu, koji se sastoji od elipse (svijeta) u kojoj je jedno središte Sirius, Obilježena su oba naizmjenična Digitarijina položaja u doba Siguija, a istodobni položaji Ženskog Sirka obilježeni su na dva koncentrična kruga što obuhvaćaju Sirius.
CRTEŽ XI: Putanja zvijezda u Siriusovu sustavu
Siriusov se s ustav kao cjelina crta u Sangi na razne načine, pogotovu za obreda bado. Na pročelju prebivališta velikog Hogona Arouâ i u službenim kućama dodijeljenima Hogonima Dyona, put tih zvijezda prikazuje se »uzorkom gospodara zvijezde Postolar», dyãn tolo bana tõnu (crtež XI), sastavljenim od okomite osi koja, na dvije trećine svoje visine, ima izbočinu, Sirius (S), i koja, slomljena u podnožju, tvori izduženu osnovu što pod pravim kutom strši ulijevo: to je putanja zvijezde Postolar (C). Os je pokrivena poluelipsom čiji se krakovi spuštaju prilično nisko; dodirna točka (D) s tom elipsom simbolizira Digitariju, čija je putanja obilježena desnim krakom (F). No, taj je krak i »ženska zvijezda«, dok je lijevi krak Ženski Sirak (E). Donji dio osi (SC), duži od gornjeg dijela (SD), podsjeća na to da je Postolar (C) udaljeniji od drugih zvijezda nego Sirius i da se okreće u suprotnom smjeru. Za vrijeme obreda bado najstarija žena u porodici crta na kućnom ulazu "uzorak ženskog svijeta«, nyãn aduno tõnu,59 ili "uzorak vrha i dna svijeta«, aduno dale donule tõnu (crtež XII). Sastoji se od ovala, »svjetskog jajeta«, u kojem je devet znakova: Da — Digitaria; otvorena krivulja na desnoj strani upućuje na prihvaćanje svih tvari i sadržaja koje stavi u nju Stvoritelj. Db — Digitaria na drugom položaju; dolje otvoreni oval označuje izlaže -nje tvari koja se širi svijetom; A i B pokazuju također krajnje Digitarijine položaje s obzirom na Sirius E — zvijezda Ženski Sirak, Digitarijin pandan; budući da je »žensko sunce«, smještena je u središte jajeta, kao što je Sunce u središtu Sunčeva sustava; oval uokviruju po dvije okomite crtice, simbolizirajući zrake koje isijava zvijezda. S— Sirius, »zvijezda Siguija« ili »zvijezda Yasiguija«; znak se, tako smješ-ten da zorno prikazuje kako Sirius povezuje obje gore opisane zvijezde, sastoji od neke vrsti X, kojem ravni krak — mrav, key — siječe savijeni krak y čiji je donji dio Yasigui, a drugi je dio komad organa što je odvojen pri izrezivanju. Premda ženskog roda (u originalu — nap. prev.;, mrav je tu obilježen ravnom crtom, kao da je muško. Time se označuje njegova prevlast nad Yasiguijevom ženskom prirodom, jer Yasigui je osakaćen. R — Yourougou; kuka, sastavljena od kružnog luka i ravne crte, ukazuje na to da je Yourougou najprije opisao krivulju oko neba; ne dosegnuvši cilj, ravno se spustio, kao što pokazuje desna crta, koja je istodobno dio otrgnute posteljice. 60 29
Zapravo, Digitaria se, kao "svjetsko jaje" (vidi ranije), podijelila na dvije blizanačke posteljice iz kojih je trebalo da se rodi po par Nommoa, Učitelja. Međutim, dogodilo se da je iz jedne posteljice izašlo samo jedno muško biće; da bi našlo svog blizanca, to je biće otkinulo komad te posteljice, i on postade Zemlja.
CRTEŽ XII: Siriusov sustav
To je uplitanje poremetilo red stvaranja; muško se biće pretvorilo u životinju, blijedog lisca, yuruga,61 i prenijelo svoju nečistoću na Zemlju, tako da je postala suha i neplodna. Lijek protiv tog stanja bilo je žrtvovanje nebu jednog od Nommoa, Učitelja, koji su izašli iz druge posteljice i silazak na Zemlju njegova blizanca s kišom koja daje život i čisti.62 Yourougouova je sudbina da zauvijek slijedi svog blizanca — blizanca koji je ujedno njegova ženska duša. Tako se Digitaria u mitovima smatra Yourougouom kojega u svemiru drži Nommo i koji se neumorno okreće oko Siriusa ili, drugim riječima, oko Yasiguija, no nikada ga ne može doseći. N — Nommov se lik sastoji od okomite crte, Nommoa osobno, na koju se naslanja, malo ispod gornjeg kraja, crta prelomljena na tri nejednaka dijela; pr vi je sjedište budućih ženskih duša, drugi je sjedište duša umrlih, a treći živih duša. Fa — "ženska zvijezda", nyãn tõlo, nagoviještena spirala podsjeća da je riječ o satelitu Ženskog Sirka. Fb — "ženski znak«, nyãn tõnu, sastoji se od kose crte, muškarca, presiječene crtom koja završava ispupčenom krivuljom, ženom. To pokazuje dodir između spolova. 63 »Štap« je uspravan zbog 30
zadivljenosti koju izaziva prizor stvaranja, započetog sustavom žena. Simbol žene je iz profila velik trbuh, spreman da rodi. Fc — ženski je spol prikazan ovalom kojem je donji dio otvoren; to je svijet kao maternica, spremna za rađanje, rastvorena dolje kako bi prosula sjeme.
SIRIUSOV SUSTAV KOD BAMBARA Bambare zovu Sirius »zvijezdom postanka«, sigi dolo , što je isti izraz koji upotrebljavaju i Dogoni, a kao i oni zovu zvijezdu Digitariju fini dolo.64 Izraz fã dolo fla, »dvije zvijezde znanja«, općenito se primjenjuje na Digitariju, jer »ona predstavlja na nebu Farovo nevidljivo tijelo", zamišljeno kao par blzanaca.65 To ime ujedno nagovješćuje da je zvijezda sjedište sveg znanja. Siriusov se sustav prikazuje na kockastom gunju zvanom koso wala, »šarena slika«, koji se sastoji od deset nizova, sastavljenih od tridesetak pravokutnika obojenih naizmjenično plavo i bijelo, koji simboliziraju tamu i svjetlo, zemlju i nebo, te, u mitologiji Bambara, Pembu i Fara. U tim su nizovima raspršena dvadeset tri pravokutnika raznih šara, postavljenih u smjeru utkanih niti, pri čemu se izmjenjuju plava, bijela i crvena boja. Dvadeset ih prikazuje zvi jezde i zviježđa, dok ostala tri predstavljaju dugu, tuču i kišu. Peti niz u sredini, u kojem nema šarenih pravokutnika, simbolizira Mliječnu stazu. Deveti niz, na jednom kraju, sadrži pet crnih (ne plavih) pravokutnika koji ukazuju na »peto stvaranje, u m raku, koje će se dogoditi kad se pojave buduće vode. «66 Sigi dolo je prikazan najprije sam »u hladnom razdoblju i nečistoći«, devetim pravokutnikom (treći niz); zatim je prikazan u petnaestom pravo-kutniku (osmi niz) tako da su mu. sa strane fã dolo fla (dvije crvene crte).67 U mitologiji Bambara, Sirius je Mousso Koroni Koundye, blizanka Pembe, stvoritelja Zemlje, mitska žena koju je progonio kroz svemir i nije ju uspio uhvatiti. Mousso Koroni Koundye se u svakom pogledu može usporediti s Yasiguijem. 68 Ona je uvela obrezivanje i izrezivanje, pa je kao posljedica toga, Sirius zvijezda obrezivanja, podjednako za Bambare.i Dogone.
SIRIUSOV SUSTAV KOD BOZOA Sustav je poznat i Bozoima, koji nazivaju Sirius sima kayne (doslovce: sjedeće hlače), a njegov satelit tonõ nalema (doslovce: očna zvijezda).
Napomene 1. Jedan Bambara koji živi u Bandiagari takoder je potvrdio najvažnije osobine sustava. 2. Razne podatke dali su neposredno ljudi iz Yougo—Dogoroua 1931, 1936, 1948, 1949. i 1950. 3. Mi smo 1931. prihvatili taj broj i on se zasada može zadržati kao pouzdan. 4. Usp. Griaule: Masques Dogons, Travaux et Mimoires de l' Institut d'Ethnologie de l'Universite de Paris, knjiga XXXIII (1938), 1. poglavlje. 5. Ibid., 167. str. i dalje, gdje se ta rasjedna pukotina opisuje potanko. 6. Dogoni su podijeljeni na četiri plemena, od kojih je svako imalo svojevremeno drukčiju ulogu. Ta su četiri plemena Aroui (proroci), Dyoni (ratari), Onoi (trgovci) i Dommoi (koji su se, što se tiče njihove uloge, brkali s Onoima). 7. To se mjesto zove tăna tõne; usp. Griaule, op. cit., 171. str.. 8. Ili 1933. 9. Vjerojatno 1961. ili 1963, ako taj proračun vrijedi. (Podatak je dobiven od jednog uglednog Yougoa u dobi između pedeset pet i še zdeset godina.) Općenito je poznato da se slijedeći Sigui neće proslaviti još desetak godina (to su nam rekli potkraj 1950). 10. Te likove opisuju M. Griaule i G. Dieterlen u napisu Signes graphiques soudanais, L'Homme, 3 (Pariz: Hermann). 11. Dogoni računaju petodnevni tjedan kao šest dana, baš kao što se u francuskom jeziku sedmodnevni tjedan spominje kao »osam dana», a dva tjedna kao "petnaest dana". 12. Što se tiče rasprave o tom zamjeniku Boga Stvoritelja, usp. Griaule: »Dieu d'eau», Pariz, Editions du Ch1848. êne, 13. Što se tiče opisa te maske, usp . Masques Dogons , 470. str. i dalje. 14. Taj je podatak dobiven od jednog uglednog Yougo Dogoroua. Prema mišljenju svih upućenih, maska kanaga prikazuje, s jedne strane, bogovu statičnu kretnju, a s druge stra ne svastiku, tako što se ista kretnja ponavlja pod
31
kutom od 90° u odnosu prema prvoj. Drugi lik predstavlja boga koji se vrti spuštajući se na Zemlju kako bi reorganizirao zbrkani svijet. 15. Najveći poznati primjerak dugačak je deset metara. Donijela ga je misionarska organizacija iz Dakara i Djibouti ja i predala Musee de l'Homme u Parizu; usp. M. Griaule: Masques Dogons, 234. str. i dalje. 16. Tako su u udubini Yendoumman Damma tri primjerka, Yendoumman Banami četiri, u Yondoumman Di tri, u Barni četiri i u Ennguel-du-Basu tri. Usp. M. Griaule: Masques Dogons, 242. str. i dalje. 17. Ibid. 245. str. i dalje. 18. Što se tiče još jednog pokazatelja koji nam omogućuje da utvrdimo minimalnu starost nekog sela, usp. Griaule: Le Verger des Ogol (Soudam français), Journal de la Société des Africainistes, XVII, str. 65—79. 19. Hogon Sange, ustoličen 1935, bio je najstariji čovjek u tom području u to doba (tj. najstariji Dyon). Ako prihvatimo da se rodio oko 1855, tada se njegov pradjed, koji je, kao što tvrdi, bio vrlo star dok je on još bio mlad kozar, vjerojat no rodio između 1770. i 1780. Svaka je posuda za vrenje dokaz o Siguiju za koji je ispletena, a takvom se i smatra. To znači da ti predmeti tvore niz koji za ljude nema samo brojčano značenje. 20. Razdoblje na koje upućuje takav niz iznosilo bi 1440 godina u vrijeme slijedećeg Siguija. Ono se očito, podudara s nizom od šezdeset vladavina svih Hogona, koji obuhvaća razdoblje od oko 1500 godina. Vrhovne se poglavice plemena Arou biraju zapravo dok su još mladi, suprotno običa jima u drugim plemenima. Prosječna je vladavina, po svoj prilici, dvadeset pet godina. 21. Sigõ dolo kod Bambara. 22. Što se tiče rasprave o tom mitskom liku, koji odgovara Mousso Koroni kod Bambara, vidi dalje u ovom članku. 23. Põ , Digitaria exilis, najčešće se naziva fonio u Zapadnoj Africi. 24. Što se tiče rasprave o tom mitskom liku, vidi dalje u tekstu. 25. U pjesmi postaje samoglasnik malo nazalan. 26. Izrekom da se čini, »ako se pogleda Digitaria, kao da se vrti svijet» ( põ tolo yeneñe aduno gõnode ginwo ), vjerojatno se želi saopćit i taj dojam. 27. Usp. M. Griaule: Signes graphiques des Dogon u napisu M. Griaulca i G. Dieterlen: Signes graphiques soudanais, L'Homme, 3, (Pariz: Hermann). 28. U sistemu bilježenja koji se osniva na 80, taj se zbroj zove »80 i 20«. Pedesetogodišnje razdoblje vrlo je blisko ophodnom vremenu Siriusova pratioca. Usp. Baize: Le Compagnon de Sirius, L'Astronomie (rujan 1931), 385. str.. 29. Što se tiče tog načela, usp. Griaule: Dieu d'eau, 183. str. i dalje. 30. Nakon te reforme zamijenjeno je žrtvovanje Hogona životinjskom žrtvom. 31. To vjerovanje još postoji kod Dogona, a i kod mnogih drugih plemena; usp. Griaule: Jeux Dogons Travaux et Mémoires de l'Inslilut d’Ethnologie de l’Unvversité de Paris knjiga XXXII. 32. Što se tiče simboličnosti broja 7, usp. Gria ule: Dieu d'eau, 60 str. 33. Broj 60 stara je osnova sistema bilježenja što se još upotrebljava u Sudanu za mnoga obredna računanja. U nekim je sudanskim jezicima broj 60 poznat kao "mandeovo računanje», jer se smatra da se ta j sistem proš irio iz mandea (zasebna grupa među nigero-senegalskim jezicima — nap. prev.). U današnje se doba uzima 80 kao osnova računanja u raznim krajevima, Usp. G. Dieterlen: Essai sur la religion bambara (Pariz: PUF). 34. Tu postoji protuslovlje koje dosada nije riješeno. S jedne strane, Dogoni prihvaćaju da se Digitaria kreće putanjom pedeset godina i da taj broj odreduje računanje Siguija. S druge strane, Siguiji se održava ju u razmacima od šezdeset godina. No, treba napomenuti da je datum prošlog Siguija, koji se proslavio na po četku dvadesetog stoljeća , navodno bio pomaknut naprijed. Nagovješćuje li to da se za svaki obred datum redovno pomicao naprijed? Neupuće ni bi tako ostali uvjereni da je službeno razdoblje šezdeset godina i da je, zbog sporednih razloga, slučajno skraćeno na pola stoljeća. Prethodni se mit spominje ovdje kao indikacija o promjenama ili kombinacijama u sustavu računanja koje se javljaju u «povijesti» crnačkih naroda. 35. põ tolo amma tolo lā woy mānu 36. Prema riječ ima Innekouzou, põ tolo, «zvijezda Digitaria», vuče skriveno etimolosko porijeklo od riječi polo to, »duboki početak». 37. Vidi dolje. 38. Sjeme Digitarije sastoji se od četiri dijela, od kojih samo jedan, i to vanjski omot, ima ime: kobu. Ostala su tri poznata kao yolo. 39. Tim se izrazom uvijek s lužio Manda, čiji izvanredno oprezan um tako izbjegava čak spominjanje imena jednog od osnovnih tabua totemskkh svećenika. 40. Što se tiče drugih pojedinostii usp. Griaule: Signes graphiques des Dogos. Vidi i Griaule: L'image du monde au Soudan, Joumal de la Société des Africainistes, XIX, 2, str. 81—89. 41. Usp. dolje. 42. Nabrajaju se u smjeru kazaljke na satu, počevši od najvišeg znaka na desnoj strani. 43. Ta krava je Nommovo utjelovljenje. 44. Treba imati na umu da Dogoni, kao i drugi crnački narodi, upotrebljavaju nekoliko različitih simbola ili čak nekoliko različitih nizova slika da bi izrazili jednu jedinu misao ili stvar. Obrnuto, jedan simbol često ima nekoliko različitih značenja.
32
45. Oblik te košare otprilike sliči stupi. 46. U vezi sa sustavom simbola koje prikazuje ta košara. 47. Smatra se da je Digitaria imala oblik košare, ali nije bila košara. 48. Upućeni imaju drukčije mišljenje o tirn dimenzijama. 49. aduno kize fū guyoy 50. Taj se crtež izrađuje u Wazoubi u svetištima za vrijeme svetkovine agu. 51. kize wogonode para gwāy wokuwogo dega bay tuturu byede 52. põ tolo kize woy wo gayle be dedemogo wo sige be 53. Ima isti korijen kao sagatara, »jak, moćan» (domorodačka edmologija). 54. Broj 480 je umnožak osnovnog broja 80 i broja desetica u os novnom broju 60, koji se nekoć upotrebljavao. Taj umnožak simbolizira ovdje najveći zamislivi broj. 55. Verzije Innekouzou, Mande i Ongnonloua. 56. põ tolo aduno fū dudun gowoy 57. Ljudi imaju dvije duše blizanke različitih spolova. Usp. M. Griaule: Dieu d'eau, 183. str. i dalje. Ista je misao općenito prihvaćena kod Ba mbara, usp. Dieterlen: Essai sur la religion Bambara, 3. poglavlje. 58. Ovdje prikazani crteži upotrebljavaju se u Wazoubi. 59. Taj je crtež Ongnonlou naučio od Hogona Sange u kolovozu 1950. 60. Yourougouu, koji se rodio kao osamljeno biće, suđeno je da za sva vremena slijedi žensku dušu koja mu je idealan blizanac. Pokušao ju je uhvatiti tako što je majci, Zemlji, otrgnuo dio posteljice što se pojavila pošto se on rodio, jer je smatrao da je to njegova duša blizanka. 61. Vulpes pallida ć2. Usp. Griaule i Dieterien: Le harpe-luth des Dogon, Joumal de la Société des Africainistes, XX, 2. 63. Muškarac bi taj znak mogao, isto tako, nazvati anam tõnu, “muški crtež”. 64. Riječ fini, iz koje je izvedena riječ fonio, koja se upotrebljava u djelom sudanskom području Afrike, jednaka je riječi põ. 65. Izraz možda ukazuje na grupiranje Siriusa i Digitarije ili Digitarije i nekog drugog pratioca. Što se tiče Fara, ili Fanra, koji kod Bambara ima jednako zna čenje kao dogonski Nommo, usp. Dieterlen: Ess ai sur la religion Bambara, 1. i 2. poglavlje. 66. Usp. ibid., 1. poglavlje. To se odnosi na budući svijet koji će nagovijestiti poplava. 67. Gunj kos o wata, koji nose stariji upućeni na najvažnijim svečanostima Bannbara. (dyo ), pripada nizu od osam obrednih gunjeva sa šarama i bojama koje prikazuju mitologiju, kozmologiju i društveni sustav. Upotrebljavaju se noću ili se nose kao odjeća, ovisno o položaju, dužnostima i namjerama onih koji se njima koriste. Osim što imaju ekonomsku vrijednost, oni su dokaz o znanju onoga tko ih nosi. Javno se upotrebljavaju u obredima, osobito za svadbenih svečanosti. Dogoni imaju slične gunjeve. Jedan, koji se zove yanunu, neka je vrst vrlo pojednostavljene karte svijeta na kojoj se vide najvažnije zvijezde. Što se tiče činjenice da Bambare i Dogoni pridaju veliku važnost tkanju i raznim pamučnim vrpcama, usp. Dieterien: Essai, 5. poglavlje, i Griaule: “Dieu d'eaui.” 68. Što se tiče sličnosti izmedu Mousso Koroni Koundye i Yasigui ja, usp. D ieterlen : Essai, 1. poglavlje. U vezi s Mousso Koroni Koundye, Pembom i Farom, usp. S. de Ganay: Aspect de mythologie e t de s ymbolique bambara, Journal de psychologie normale et pathologique (travanj/lipanj 1949); Dieterlen: Essai, 1. i 2. poglavlje.
DRUGI DIO Pitanje o Siriusu postavlja se drukčije
UVOD Obratit ćemo sada pažnju na ulogu koju je zvijezda Sirius imala u povijesti Je li imala nekakvu važnost, i kakvu, u drevnim religijama? Postoje li dokazi iz drevnih kultura da su zagonetne pojedinosti o Siriusovu sustavu bile poznate i drugima, a ne samo dogonskom plemenu? Možemo li otkriti odakle Dogonima podaci? Moram upozoriti čitatelje da je Drugi dio težak, zbog tematike koju obrađuje. Nastojao sam ga učiniti čitljivim, no molim čitaoce da mi oproste ako nisam u tome uspio. Riječ je o uzbudljivu materijalu, pa će čitaoci, vjerojatno, ustrajati uza nj. Uvjeren sam da će iz tunela izići vrlo zapanjeni. Jer, drevne: su kulture mnogo čudnovatije nego što se ponajčešće misli.
33
DRUGO POGLAVLJE Bajka Bila jednom lijepa sjajna zvi|ezda Sotis, divna kao što može biti samo božica. Dugo je imala glavni položaj na nebu i svi su joj se divili zbog ljepote. No, najednom se nije osjećala dobro; činilo joj se da joj se gasi život. Noć na noć padala je sve dalje i dalje od svog visokog, gordog mjesta na nebu — sve bliže obzoru, što joj je nagovještavalo neizbježnu smrt. Malaksala, vrlo malaksala, hvatala se za svaku zvijezdu koju bi uspjela naći, ali je otkrivala da i one osjećaju tu pogubnu slabost i da tonu u neku vrst slatka sna. Što da učini? Osjećala je kako joj snaga kopni svake noći; više nije gotovo mogla sjaji onako kako je željela. Nekoć je bila najčarobnija, najblistavija kraljica noćnog neba koja je ikada viđena, a sada se osjećala nevrijednom kao svaka starica, izgubila je svoj položaj u središtu svijeta i ljepota joj je stalno blijedjela.... Kad se približio kraj, gorko je zaplakala, a oči su joj pocrvenjele od stida zbog buduće pomrčine. Bila je teško bolesna, obuzeta jakom tjeskobom. Gotovo nestrpljivo če kala je svoju kob — i napokon je ona grozna crta od zemlje i bregova, koje se odavno bojala, potpuno progutala njen sjaj. Stigla je noć, a nje više nije bilo. Počivala je pod zemljom, u balzamu smrti. Međutim, budući da je ta nebeska kraljica bila dobra do k je vladala i nije bila suviše ohola ni prostačka, mnogi su obožavatelji njene ljepote oplakivali njenu smrt. Dolje, na priprostoj Zemlji, živjeli su smrtnici, ni približno tako blistavi. Noći i noći gledali su sa strahopoštovanjem lijepu Sotis dok je još bila u naponu snage. Neki su čak vidjeli njeno rodenje kad je, crvena kao djetešce iz maternice ili kao Sunce na izlasku svakog dana, ta sjajna i lijepa besmrtnica (barem se takvom doimala), neusporediva izgleda, prvi put bacila svoje izvanredno prodorne i blještave zrake koso na Zemlju — gotovo kao da će svojom plamenom ljepotom spržiti tlo. Ta njena prva pojava bila je kratka, jer se neposredno iza nje ukazalo veliko Sunce, nenadmašivo veličanstveno. Ne obazirući se na Sotis, ono je ubrzo pobijelilo nebo svojim sjajem. Sve su se zvijezde rasplinule kao što mliječne kapljice nestanu kad se vrč iznenada napuni do ruba. Tako je veliko bilo Sunce, tako neodoljiva njegova pojava — Sunce koje su neki uspoređivali s velikim divljim bikom što riče i vlada nebom i zemljom. Ipak, Sunce se svake noći povlačilo u svoje počivalište, a plamena božica Sotis oduševljavala je i očaravala noć na noć smrtnike, neprestano se penjući sve više i postajući sve savršenijom. Svake je noći izlazila sve više i više ispred Sunca.
11. CRTEŽ: Siriusov helijački izlazak — dogonska skica o sjedinjenju Sunca i Siriusa u tom trenutku
Kako je sada, kad je više nije bilo, nebo izgledalo pusto i sumorno! Nestanak te slavne ljepotice s nebeskog svoda činio se nepodnošljivim gubitkom. Kako je nedostajala božica! Mnogi su smrtnici ronili gorke suze zbog toga što više nisu vidjeli ljepoticu koja ih je zanijela svojim svjetlucavim očima, dražesnim 34
smiješkom, tankim strukom i nježnim nožicama. Zar više nikada neće vidjeti njen laki korak u nebesko m kolu zvijezda? Slijedili su dani i noći, a tugu brojnih žalobnika ublažila su ljekovita krila vremena, koja se polako sklapaju oko patnika u nevidljivim slojevima sna, zaboravljivosti i novih zanimanja koja mora donijeti život. Lijepa Sotis, premda oplak ivana, nestala je samo s vidika. Jer, svi su je se sjećali, a njena je slika, što se usjekla duboko u pamćenje, bila tako veličanstvena da se gotovo činilo da bi bilo pretjerano zahtijevati od šarolike i promjenljive sudbine njenu stvarnu pojavu. Prošlo je sedamdeset dana. Odavno su napuštene nade i prihvaćene činjenice; tuga je postala tupa. Jedan je pastir prije svitanja krenuo k svojim janjcima, starima već punih šest mjeseci. Sunce tek što nije izišlo, približavala se zora. Pastir je pogledao prema obzorju na istoku i dok je gledao, vidio je kako obzor gori sjajnom vatrom i vidio je svjetlucavo crveno rađanje božice. To je bila ona, morala je biti ona! Nijedna druga zvijezda nije imala tu auru, takvu prodornu ličnost. Pastir je ukočeno stajao; oči mu je opržila svježa zvijezda, mokra od životne vode i istodobno u plamenu vatrenog uskrsnuća. Dok se brzo Sunce penjalo iza Sotis, kako bi izbrisalo njenu mučno kratku pojavu, pastir se okrenuo i potrčao prema najbližem naselju. »Probudila se! Probudila se! Božica se vratila! Ponovo se rodila, besmrtna, vratila se iz smrti!« Svi se štovaoci uzbuđeno okupiše i opet se ponadaše. Čuli su vijest, sutradan ujutro provjerili je svojim očima — i tada su utemeljili svetkovinu koja se prireduje jedanput u godini. Ta se svetkovina održala do dana današnjega, i mnogo je hramova, mnogo je svećenika koji se u mjesecu srpnju okupljaju po cijeloj našoj zemlji Egiptu kako bi prisustvovali posvuda objavljenom ponovnom rođenju velike Sotis, majke Izide, darovateljke sloge i milost i svom narodu, koje se zbiva svake godine. U čast sedamdeset dana, koliko je provela u podzemlju, uveli smo sedamdesetodnevne obrede balzamiranja i mumificiranja za naše mrtve, kao što nam nalažu pobožnost i savjesnost. * Napisao sam tu bajku sa stajališta jednog staroegipatskog svećenika, kako bih saopćio čitatelju ne samo određene činjenice nego i određene jednako važne i, na žalost, ugasle osjećaje. Jer, stavovi i dojmovi drevnih naroda važni su baš kao i suhoparni opis činjenica u koje su vjerovali. Sotis je staroegipatsko ime Siriusa, onakvo kako su ga čitali Grci. Egipćani su imali Sotisin kalendar, i prva pojava Siriusa na istočnom obzorju neposredno prije Sunca — poslije 70 dana u Duatu (podzemlju) — zvala se Siriusov helijački izlazak (ili izlazak “sa Suncem”). Taj se dogadaj zbivao jednom u godini i doveo je do Sotisina kalendara, čije pojedinosti nije potrebno da razmatramo. Siriusov je helijački izlazak bio tako važan starim Egipćanima (kao što je, zapravo, i Dogonima1) da su goleme hramove gradili tako da glavne lađe budu usmjerene baš prema onom mjestu na obzorju gdje će se Sirius pojaviti očekivanog jutra. Siriusovo bi svjetlo, upućeno kroz prolaz (zahvaljujući točnoj usmjerenosti), preplavilo žrtvenik u unutrašnjem svetištu kao da se upalio reflektor s uskim snopom zraka. Taj svjetlosni učinak bio je moguć, iako je riječ o jednoj jedinoj zvijezdi, zbog nevijerojatno precizne usmjerenosti građevine i zbog toga što je u hramu inače bilo potpuno mračno. Nesumnjivo je da je svjetlost jedne jedine zvijezde, usredotočena samo na žrtvenik u golemu, sasvim mračnu hramu, ostavljala jak dojam na prisutne. Tako je zvijezda bila prisutna u svom hramu. Jedan takav hram, posvećen zvijezdi Sirius, bio je Izidin hram u Denderi. Drevan hijeroglifski natpis iz t og hrama izvješćuje nas ovako: 2
"Ona sija u svoj hram na Novu godinu i miješa svoje svjetlo sa svjetlom svog oca Ra na obzorju." (Ra je staroegipatsko ime Sunca.) Siriusov helijački izlazak bio je važan i drugim drevnim narodima. Evo kako je starogrčki pjesnik Arat iz Solija dramatično opisao "izlazak Siriusa" (često poznatog kao Pasja zvijezda, jer je u zviježdu Canis ili »Pas«): »Vrh njegove [Pasje] strašne gubice obilježen je zvijezdom čiji je sjaj najprodorniji i čiji plamen prži, a ljudi je zovu Sir ius. Kad Sirius izlazi sa Suncem [helijački izlazak], drveće ga više ne ometa slabašnom svježinom svog lišća. Jer, on svojim probojnim blijeskom lako prodire u njihove redove, te nekima daje snagu, a drugima potpuno uništava koru.« Vidimo da taj dramatičan opis izlaska zvijezde ukazuje na događaj koji su, bez sumnje, zapazili drevni narodi. Posvuda u starorimskoj književnosti spominju se »Pasji dani« što su slijedili poslije Siriusova helijačkog izlaska u ljeto. U to se doba smatralo da okrutnost i suhoća tih vrućih, opečenih dana potječu donekle od Siriusova »prženja«. O Siriusu je nikla predaja da je »crven«, jer je zaista bio crven za
35
helijačkog izlaska, baš kao što je i svako drugo tijelo crveno na obzorju. Kad bi retorički aludirali na »Pasje dane«, stari bi Rimljani često spominjali Sirius kao crven u to vrijeme, a takav je i bio. Što se nas tiče, mi kao da i ne opažamo izlaženje i zalaženje zvijezda. Nije uzrok tome samo okolnost da živimo u velikim gradovima u kojima bliješte električna svjetla i od naših se isparavanja, dima i umjetne sumaglice odražavaju prema nama. Raspravljajući o zvijezdama s jednim poznatim prirodnjakom, iznenadio sam se doznavši da čak i takav čovjek, koji je cijelog života promatrao život u divljini i prirodi, ništa ne zna o kretanju zvijezda. A on nije zarobljenik smogom okovanih gradova. Na primjer, pojma nije imao o tome da Mali Medvjed može poslužiti kao pouzdana noćna ura dok se u malim krugovima okreće oko Polarne zvijezde (i djeluje kao nebeska kazaljka za sate s pola brzine — to jest, za jedno su mu okretanje potrebna 24 sata umjesto 12). Pitao sam se u čemu bi mogla biti pogreška. Naša suvremena civilizacija ne zanemaruje zvijezde samo zato što ih većina nas više ne može vidjeti. Postoje, bez sumnje, dublji razlozi. Jer, čak ako i napustimo sumporne pare svojih Gomora i osmjelimo se otići u prirodan krajolik, zvijezde ne ulaze ni u jednu našu zamisao o povratku prirodi. Njima, jednostavno, više nema mjesta u našim pogledima na svijet. Mi ih gledamo zabacivši glavu, osjećamo strahopoštovanje i čudimo se što ih je toliko, no na tome se sve i završava, izuzevši pjesnike. Riječ je, jednostavno, o pukom čuđenju. Današnje povećano zanimanje za astrologiju nema kao posljedicu neko osobito buljenje u zvijezde. A što se tiče utjeca ja svemirskog programa na naše nazore o nebu, mnogi će ljudi pažljivo pratiti kretanje vidljiva satelita nasuprot zvijezdama u pozadini, kojih im položaji baš ništa ne znače. Drevni mitološki likovi, skicirani ne nebu, prikazani su nam, dok smo bili djeca, kao starinske “pastirske tlapnje” koje ne zaslužuju pažnju zrelih umova. Sateliti nas zanimaju zato što smo ih mi napravili, ali zvijezde su strane i nedirnute čovječjim rukama — stoga i nezanimljive. Eto, naše nas je tehnološko ludilo, poput nekakve bakterijske otopine u kojoj se kuhamo od rođenja, spustilo na takvu razinu. U nekakvu odnosu prema zvijezdama može bili samo sastavni dio krajolika. Čovjek više nije takav dio. On živi u svijetu koji je sve više i više njegova vlastita tlapnja. S nebom uspostavljaju odnos seljaci, a isto tako pomorci, vodiči karavana deva i zrakoplovci. Jer, cjelokupno je njihovo djelovanje povezano s osnovnim načelom orijentiranja — danas gotovo zaboravljenim. Međutim, u gotovo posve sekularnom i umjetnom svijetu orijentacija se smatra suvišnom. A broj ljudi u zavodima za umobolne i broj onih koji žive kod kuće, omamljeni sredstvima za umirenje, svjedoči o našoj besciljnoj metafizici, nošenoj strujom. I o tome da smo se zaboravili orijentirati što se tiče godišnjih doba (osim što uključujemo klimatizaciju ako se znojimo ili grijanje ako drhturimo) ili što se tiče smjera (naše jedino prividno prihvaćanje svemirske strane očituje se time što nosimo sunčane naočale zato što je Sunce »ondje«). Ono što je nekoć bilo integralna narav života, određena svemirskom orijentacijom —cjelina—mi smo sveli samo na oslabljene, mlake kožne osjete i neugodu mrežnice. Naši unutrašnji tjelesni satovi, poznati kao cirkadijski ritmovi, rade i dalje u nama, ali ne nalaze vezu s vanjskim svijetom. Stoga se pretvaraju u unutra okrenute i osujećene cikluse koji se ne povezuju s našom okolinom. Sami stvaramo od sebe besmislene tjelesne strojeve koji kao da su, ako se promatraju izdvojeno, programirani za svojevoljan niz ciklusa. No, izvlačeći sebe iz konteksta, kao što se još živo srce čupalo iz tijela aztečkih žrtava, neizbježno izvršavamo nasilje nad svojom psihom. Tu bih novu bolest, s popratnim učinkom "otuđenje mladih", nazvao dementia temporalis. Kad sam prvobitno pokušao ispraviti svoje potpuno neznanje o toj temi, ustanovio sam da je to izvanredno teško. Čitajući suvisla objašnjenja, otkrio sam da ih "razumijem", ali ih ne shvaćam. Jer, shvaćanje se sastoji od razumijevanja iznutra i izvana. Ono što nam nije uistinu važno ili ono u što ne projiciramo stvaralački svoju svijest, ostaje nam strano; mi to razumijemo izvana (kao kad se opipava narančina kora), no ne uspostavljamo nikakav inherentan odnos, i stoga smo zapravo odvojeni od stvarnosti. Ta povećana odvojenost i otuđenost, kulturna snijet na koju se gotovo općenito žali »civilizirani» svijet, još je jedna posljedica dementije temporalis. Jer, kako može, uostalom, ući u nešto netko tko više nije ni u svom vlastitom lokalnom univerzumu, s njegovim ciklusima i prirodnim događajima? Tko je izvan prirode istodobno je izvan svega. Imajući na umu ta opažanja i dječju bajku koja nas uvodi u predsoblje egipatske psihe, pripremimo se za spuštanje niz slap, sigurni da se ne možemo utopiti. Ja sam već prešao taj neobičan slap i uvjeravam vas da je uzbudenje zais ta divno ako se samo prepustite vodi. No, nesumnjivo je da ćete morati plivati prilično naporno. Krećemo .... i odmah smo u zapjenjenim bujicama, gdje treba brzo ustanoviti imena i osnovna načela. Profesori Parker i Neugebauer, koji su stručnjaci za takve teme, kažu nam:4
36
»Egipatska kalendarska godina, na čijoj su osnovi sagrađeni dijagonalni zvjezdani satovi (dosada zvani 'dijagonalni kalendari'), dobro je poznata građanska ili 'putujuća' godina koju je tvorilo dvanaest mjeseci što su se sastojali od tri desetodnevna tjedna i koja je bila podijeljena na tri četveromjesečna godišnja doba, poslije kojih je slijedilo pet dodatnih dana, koje su Egipćani zvali 'dani na godinu'. Ukupan zbroj od 365 dana nije se mijenjao, te se zbog toga egipatska godina polako pomicala u prirodnoj godini, i to prosječno jedan dan za čeiiri godine. Kao što ćemo vidjeti poslije .... ta je komplikacija neprestano stvarala poteškoće pri prilagođivanju zvjezdanih satova. Osnova tih ura bio je izlazak zvijezda (za koje se uobičajio naziv 'dekani') u intervalima od dvanaest 'sati' tokom noći i u desetodnevnim tjednima tokom godine.«
12. CRTEŽ: Zvjezdana karta na kojoj se vide zviježda Orion, Lepus (Zec), Canis Maior (Veliki Pas, u kojem je "Pas ja zvijezda", Sirius) i golemo zviježde Argo (Brod). Pisac i kartograf donekle su izmijenili poredak zvijezda u Argu na ovoj zvjezdanoj karti, što nije neobično, jer je Argo tako velik da se gotovo nikad ne može naći na jednoj jedinoj potankoj zvjezdanoj karti. Brodski oblik Arga može se prikazati gotovo kako se hoće da se ipak ostane "unutar pravila". Zanimljivo je da je Orion nad Zecom, kao što se prikazuje na grčkoj vazi s 19. slike.
Glavna zvijezda ili dekan bio je Sirius. Četiri dekana što su po redoslijedu neposredno ispred njega tvore zviježđe Orion. Posljednja Orionova zvijezda diže se iznad obzorja jedan "»sat" prije Siriusa. Baš zbog tog razloga postao je Orion važan u egipatskoj mitologiji i religiji. Egipćani su se toliko bavili Siriusom, zvijezdom čiji je izlazak bio osnova cijelog njihovog kalendara, da se dekan neposredno prije Siriusa smatrao Siriusovim »prethodnlkom«. A Sirius su Egipćani zvali Śpd ili Śpdt (nastavak »t« označuje ženski rod). Katkad se piše kao Sept i tako se izgovara. Orion su Egipćani zvali S3h, što se transkribiralo kao Sah. ili Sah i tako se izgovaralo. Sada kad smo utvrdili nekoliko imena i činjenica, razmotrimo slijedeću bitnu pojedinost. Trebamo ustanoviti, uzevši kao podlogu mišljenje spomenutih profesora, da je zvijezda Sirius zapravo poistovjećivana sa čuvenom božicom Izidom, poglavaricom egipatskog panteona. Bit će to vrlo važan. napredak u našem traganju za istinom. Moramo biti oprezni i ne smijemo ništa govoriti bez dokaza. Uobičajena mana dosadašnjih knjiga o »svemircima što su došli u posjet« često j e to što se ne mogu provjeriti njihove tvrdnje o drevnim kulturama (da se i ne spominju brojne očite pogreške). Katkad se čak spominju novinski članci koji i ne postoje ili tajanstveni profesori iz istočnoevropskih zemalja koji se skrivaju, ponijevši sa sobom svoje neobjavljene rukopise. Neki takvi pisci tvrde da postoje tajanstvene hijerarhije "upućenih" — djelomično u tajnim spiljama duboko u središtu planina — i da su neki od tih »upućenih« u neposrednoj vezi s »letećim tanjurima« i dobivaju naredbe od n jih!
37
Vratimo se Egipćanima: Siriusov helijački izlazak zove se na egipatskom jeziku prt Śpdt. Neugebauer i Parker vele:5 »Mi mislimo da je Śpdt bila izvorno oznaka podrijetla śpd, odnoseći se na Izidu kao na 'onu od śpd'. Da se śpd i śpdt Sotis poistovjeću ju sa Siriusom, jedna je od rijetkih izvjesnosti u egipatskoj astronomiji.« Sotis je božica koja se postojano poistovjećuje sa Śpd i prebiva ondje. No, Sotis se poistovjećuje i s božicom koja nam je poznata kao Izida, čije je egipatsko ime 3st, što se transkribira kao Ast ." Profesor Wallis Budee iznosi slijedeće zanimljivo zapažanje:6 »Prijestolje ili sjedalo,
, pr vi
je znak u imenu As-t, , ženskom pandanu Ozirisa, i vrlo je vjerojatno je da je prvobitno podloga objema imenima bila ista predodžba.” Oziris se, kao Izidin muž, izjednačavao sa zviježdem Orion. Wallis Budge zatim veli, pokazavši najprije slijedeće hijeroglifske oblike Ozirisova imena:7 Osiris,
, As-Ar ili
ili
, ili
, ili
,
, ili
(ili skenirano
)
»Iz hijeroglifskih zapisa svih razdoblja u egipatskoj dinastijskoj povijesti doznajemo da je bog mrtvih, par excellence, bio bog kojega su Egipćani nazivali imenom što bi se moglo pokušati transkribirati kao As-Ar ili Us—Ar a nama je općenito poznat kao'Oziris'. Najstariji i najjednostavniji oblik tog imena jest , što znači da se piše pomoću dvaju hijeroglifa, od kojih prvi predstavlja 'prijestolje', a drugi 'oko', no pravo značenje koje su kombinaciji tih dviju slika pridavali oni koji su je prvi put upotrijebili da bi izrazili ime božje, kao i predodžba tog imena u glavama onih koji su ga izmislili, to se ne može razjasniti.« Vrlo se pomnjivo raspravlja o tome što As— Ar ne znači, spominju se igre riječi koje su osobito oduševljavale egipatske svećenike itd. Poslije dviju stranica završava on ovako: »Stari su Egipćani, čini se, znali o prvobitnom značenju imena As —Ar tako malo kao i mi i nisu imali nimalo bolje izvore za dobivanje obavještenja nego što ih i mi imamo.* Pleme Bozo iz Malija, srodno Dogonima, opisuje Sirius B ka o »očnu zvijezdu«, a ovdje vidimo da Egipćani označuju Ozirisa okom, iz razloga koji nisu jasni. A Oziris je »pratilac« zvijezde Sirius. Slučajna podudarnost? Bozoi osim toga, opisuju Sirius A kao "sjedeći" — a sjedalo je znak za Izidu. Malo poslije toga Budge dodaje: ».... u nekim se odlomcima (As—Ar ili 'Oziris') spominje jednostavno kao 'bog', bez dodavanja bilo kakva imena. Nijedan se drugi egipatski bog nije nikada spominjao ni nagovještavao tako i nijedan drugi bog nije nikada zauzimao tako uzvišeno mjesto u mislima Egipćana, niti su mu se pripisivale tako naročite osobine.« Dalje dodaje:8 »Pločica iz Hemake dokazuje da je u doba I dinastije središte Ozirisova kulta bilo u Abidu, ali to nam ne daje pravo da zaključimo da se taj bog prvi put štovao ondje i.. . teško je zamisliti da se već za I dinastije nisu na raznim mjestima u Egipru podizali žrtrvenici u Ozirisovu čast.«* * Emery ocjenjuje da I dinastija počinje oko 3200. prije n. e.
Iz toga zaključujemo da je priznavanje Ast i Asara (Izide i Ozirisa) vrlo staro i da potječe znatno prije dinastijskog razdoblja u Egiptu. Wallis Budge kaže :9 »Izidin simbol na nebu bila je zvijezda Sept,
38
vrlo omiljena zato što je njena pojava označivala ne samo početak nove godine nego je najavljivala i skoru po plavu Nila, a to je navješćivalo zemlji ponovno 'blagostanje i uspjeh. Kao takva, Izida se smatrala pratilicom Ozirisa,"čija je duša prebivala u zvijezdi Sah,
(ili skenirano tj. Orionu.. Wallis Budge veli i ovo:10 »AST,
ili
ili (ili skenirano
) ,IZIDA. )
Premda je As ili Ast, tj. Izida, jedna od najčešće spominjanih božica u hijeroglifskim zapisima, ništa se pouzdano ne zna o osobinama koje su joj se pripisivale u najranije doba. . . Ime Ast, kao i Asar, odolijeva zasada svim pokušaji ma tumačenja, a prema igrama riječi, kojima su pribjegavali Egipćani, jasno je da o značenju njena imena nisu znali više negoli i mi ... Simbol Izidina imena u egipatskom jeziku jest sjedalo ili prijestolje, ali mi ga ne možemo tako povezati s božičini m osobinama da bismo dobili razumno objašnjenje njena imena, pa sve izvode koji su dosada predloženi treba smatrati samo nagadanjima. . . Ispitivanje zapisa iz svih razdoblja dokazuje da je Izida uvijek imala u mislima Egipćana sasvim drukčiji položaj nego bilo koja druga božica, i premda je nesumnjivo da su se njihovi nazori o njoj mijenjali od vremena do vremena i da su se neki oblici ili faze te božice štovali više u jednom razdoblju, a neki u drugom, može se reći da je Izida bila od prvih do posljednjih dinastija najviša egipatska božica. Mnogo prije nego što su napisani primjerci tekstova iz piramida koji su se očuvali*, nesumnjive su bile Izidine osobine; već kad su joj svećenici iz Heliopolisa dodijelili položaj koji je zauzimala u krugu njihovih bogova izmedu 4000. i 3000. prije n. e., jasno su bile određene njene dužnosti u vezi s mrtvima, a bile su istovjetne s onima koje su joj pripadale u grčko-rimsko doba.« * Wallis Budge vjeruje da su tekstovi V i VI dinastije prijepisi ranijih zapisa, uklju- čivši zapise I dinastije, vidi 117. str. u njegovoj knjizi.
Počeo sam sumnjati da je Izidina posestrima božica, Neftis, možda predstavljala Sirius B, tamnu zvijezdu pratilicu koja kruži oko Siriusa. (Upravo smo vidjeli da su Egipćani vrlo jasno izjednačaval i Izidu sa Siriusom; nijednom egiptologu nije ni na kraj pameti da pobija tu činjenicu, jer je ona, kao što se uvjerismo, nesumnjivo utvrđena). Ipak, moram priznati da nisam očekivao da ću otkriti slijedeći odlomak: 11 »Što se tiče Anubisa, Plutarh izvješću je (44; 61) o nekim zanimljivim vjerovanjima. Ukazavši na gledište da je Anubisa rodila Neftis, iako se Izida smatra njegovom majkom, on nastavlja: 'Anubisom smatraju vodravan krug koji odvaja nevidljivi dio svijeta, koji zovu Neftis, od vidljivoga, koji su prozvali Izida; budući da taj krug podjednako dodiruje rubove svjetla i tame, može se smatrati zajedničkim njima oboma — a iz te okolnosti izvire sličnost koju vide između Anubisa i psa, jer se zapazilo da je ta životinja budna kako danju, tako i noću'.« Taj bi se opis mogao shvatiti kao opis Siriusova sustava. Jasno prikazuje Izidu (koja se, kao što znamo, poistovjećivala sa Siriusom) kao »rub svjetla» i »vidljivoga«, dok njenu sestru Neftis prikazuje kao "rub tame" i »nevidlji-voga", a objema im je zaje dnički vodoravni krug koji ih odvaja — vodoravni krug koji, možda, stvara putanja tamne pratilice oko svijetle zvijezde? I tu je jedno objašnjenje simboličnosti psa koji se uvijek povezuje sa Siriusom, zvanim »Pasja zvijezda».
39
Anubis se u egipatskoj umjetnosti prikazuje katkad s pasjom glavom, a katkad sa čagljevom. Wallis Budge o tome dodaje:12 »Sigurno je, svakako, da su u drevno doba Egipćani iskazivali vrlo veliko poštovanje i čast psu..... « Osim toga, Anubis se prikazuje kao Neftisin i Ozirisov sin, a ponekad se izjednačuje s Ozirisom. Prema jednoj poznatoj priči, on je balzamirao Ozirisovo mrtvo tijelo. Međutim, u Oksirinhu i Kinopolisu bio je Oziris poznat kao Anubis.13 Anubisu (koji je, zapravo, Anpu u egipatskom jeziku) slična po imenu i također po vezana s IzidomSotis (Siriusom) jest Anukis, Sotisina božanska družica, koja—s božicom Satis—plovi na egipatskim slikama u istoj nebeskoj lađi u kojoj i Sotis. Tako su na okupu tri božice; možda predstavljaju Sirius A, Sirius B i Sirius C i ističu da se Siriusov sustav doista smatrao sustavom triju zvijezda. Da bi naglasio tu pojedinost, Neugebauer posebno napominje: 14 »Božica Satis, kao i njena pratilica Anukis, teško se može smatrati zasebnim zviježđem, već prije Sotisinom družicom.« Božica Anukis drži d va vrča iz kojih lijeva vodu; možda ukazuje na dvije planete, bogate vodom, oko svoje zvijezde? Kad god se spominje Sotisino nebo, govori se o raju koji obiluje vodom i trskom. Mnogi su arheolozi pomislili da je riječ o nekom određenom egipatskom kraju. No, nitko nije načisto s tim. Pouzdano se zna samo to da se nebo gotovo stalno povezuje sa Siriusovim sustavom i opisuje kao bogato raslinjem i vodom. U Plutarhovoj čuvenoj i podugačkoj raspravi (iz njegova golemog djela »Moralia«, koje je još opsežnije nego njegovi »Životi«) "Izida i Oziris" (356) možemo pročitati: »... Izida se rodila u predjelima koji su uvijek vlažni.« U izdanju te knjige koje je pripremila »Loeb Library«, prevodilac F. C. Babbitt dodaje na tom mjestu fusnotu: »Značenje je neizvjesno...« Drugim riječima, nitko ne zna zapravo pouzdano što znače sva ta spominjanja Izide i Sotis i »vlažnih predjela«, koje većina učenjaka smatra, sasvim razborito, prenošenjem mjesnih egipatskih prilika oko Nila u idealno nebesko područje. Međutim, većina znanstvenika priznaje da su to puka nagađanja. »Vlažni predjeli« mogli bi isto tako biti pokušaj da se opišu neke planete bogate vodom. Treba napomenuti da bismo, ako planete u Siriusovu sustavu obiluju vodom, morali ozbiljno uzeti u obzir mogućnost da su tamošnja bića vodozemci. To se slaže s legendom o Oannesu, koju sam spomenuo u Prvom dijelu. Oannes je vodozemno biće što ga je astronom Carl Sagan spomenuo iz sumerske predaje i donosilac civilizacije čovjeku. Drugim riječima,.takva bi bića bila, otprilike, po put morskih vila i vodenjaka — i mogla bi donekle sličiti našim razumnim prijateljima dupinima. O toj temi raspravljam opširnije u Trećem dijelu ove knjige. Možda su to »sirene«, figurativno, zbor morskih vila koje se pamte iz ranijeg doba. Istodobno je u zoologiji siren »pripadnik vrste (Siren) jeguljastih vodozemaca koji imaju male prednje udove, ali nemaju stražnjih nogu ni zdjelice, a uz to imaju trajne vanjske škrge i pluća«. Zanimljivo bi bilo provjeriti otkad se ta bića zovu tako. Što se tiče sirena koje pjevanjem mame mornare na hridine, one se zovu na grčkom Seirēn (jednina), Seirēnes (množina), i prvi se put spominju u Homerovoj »Odiseji«. Homer je znao za dvije sirene, ali poslije su bile tri, a netko je dodao četvrtu. (Platon je zaključio da ih j e osam, jer se taj broj podudara s brojem muzičkih tonova u oktavi.) Zanimljivo je da je Sirius u grčkom jeziku Seirios. Liddell i Scott u svom konačnom grčkom rječniku tumače gornju riječ Seirēn kao »zviježde, poput Seiriosa, Eust. 1709. 54«. Slična riječ, Seistron, postala je u latinskom jeziku sistrum, a Liddell i Scott je objašnjavaju kao »čegrtaljku što se upotrebljavala u Izidinu čast....«. No, obratimo sada pažnju zanimljivoj knjizi »Imena zvijezda, predaja o njima i značenje« Richarda Hinckleya Allena. U toj knjizi, u raspravi o zviježdu Canis Major (Pas), koje sadrži Sirius, 15 na 130. je stranici opis zvijezde iz tog zviježđa, označene grčkim slovom 8 (delta): To je »današnji Wezen, prema (arapskom) Al Wazn, Težina, 'jer se čini kao da se ta zvijezd a teško diže s obzorja', no Ideler smatra to ime zvijezde čudnovatim«. Da, s obzirom na ono što mi znamo, zaista je čudno! Prije nego što ostavimo tu zvijezdu, vrijedi napomenuti da Allen napominje kako su Kinezi nju i neke zvijezde u Argu nazivali »Hu Ši, 'Luk i Strelica« i da su se luk i strelica javljali kod Egipćana kao motiv povezan sa Siriusovim sustavom. Kod Neugebauera možemo pročitati: 16 »Božica Satis, kao i njena družica Anukis, teško se može smatrati zasebnim zviježđem, već prije Sotisinom družic om. U Denderi B drži ta božica napet luk i strijelu.« Druge podatke o Al Waznu, »Težini«, nalazimo u knjizi »Istraživanja o porijeklu i značenju imena zvijezda« dra Christiana Ludwiga Idelera, izdanoj u Berlinu 1809, koju Allen naziva »najvažnijim kritični m 40
kompendijem podataka o imenima zvijezda — osobito arapskim, grčkim i latinskim. Ideler je preveo originalni arapski tekst Kazvinijeva djela 'Opis zviježđa', napisanog u 13. stoljeću, te ga uzeo kao osnovu svojih 'Istraživanja.... ', s dodacima i objašnje njima iz klasičnih i drugih izvora. Odatle potječu mnogi podaci u mojoj knjizi.« Ideler opravdano napominje da je Al Wazn »čudnovato ime zvijezde«. Prikazivanje jedne zvijezde u istoj konstelaciji u kojoj je Sirius »preteškom da bi se mogla lako dići iznad obzorja« sumnjivo naliči na pokušaj da se opiše »teška zvijezda« poput Siriusa B. Da li pri tom spominjanju »teške zvijezde« misle možda na Sirius B oni koji su naslijedili malo iskrivljenu predaju o Siriusu B kao supergustoj zvijezdi, nevidljivoj golom oku, i koji su potom izabrali neku od Siriusovih prividnih pratilica (vidljivu sa Zemlje) i pripisali joj opis koji se odnosi na nje-govu pravu pratilicu? Arapi ne spominju »480 magarećih tovara« da bi, na neobičan način kao Dogoni, opisali njenu težinu, ali se bit misli, čini se, zadržala. Dobro je poznato da drevno arapsko astronomsko učenje potječe iz Egipta i da u arapskoj predaji postoji u iskrivljenom obliku. Prema tome, treba da sada potražimo taj pojam superteške zvijezde u egipatskim predajama! Od p očetka sam slutio da je ta dogonska najtajnija predaja doprla do tog plemena iz Egipra isto onako kako je iz Egipta" stiglo do "Arapa učenje o zvijezdama. Nećemo lako otkriti ono što nas zanima, jer je, bez sumnje, riječ o izvanredno ezoteričnoj i tajnoj nauci Egipćana, tajnoj kao i kod Dogona'. Ime Wazn upotrebljava se, prilično neodređeno, i za zvijezdu Canopus u zviježdu Argo. 17 Opisujući Argo, Allen navodi odlomak starogrčkog pjesnika Arata, kojim nam donekle pokazuje odnos Arga prema zviježdu Canis Major, Veliki Pas: »Okrenutog krmom naprijed, Veliki Pas repom Vuče Arga. . .« Zviježde Argo predstavlja Jazonov brod s pedeset Argonauta, ali i Noinu lađu.. Jazonov je »Argo«, kako piše Allen, »prevezao Danaja i njegovih p edeset kćeri iz Egipta na Rod«. On dodaje: »Prema egipatskoj predaji, ta je lađa nosila po vodi Izidu i Ozirisa za vrijeme potopa, dok Hindusi smatraju da su se njome jednako poslužili njihovi odgovarajući bogovi Izi i Isvara.« Allenov zastarjeli oblik »Is vara« odnosi se na riječ "Išvara". Istražujući značenja sanskrtske riječ »išu« (ishu), čije je osnovno značenje »strelica«, mogu se prikupiti neke zanimljive činjenice. Sjetimo se povezanosti luka i strelice sa Siriusom kod Egipćana i Kineza. (Drugi se primjeri, a i zanimljive slike, mogu naći u knjizi »Seoski mlin«.) Iz Monier -Williamsova sanskrtskog rječnika doznajemo da »išu« znači ne samo »strelica« nego i »svjetlosna zraka«. »Išvaza« znači »luk« ili »strijelac lukom i strelicom«. Sjetimo se triju božica i uzmimo u obzir ovo: Išustrikanda , što doslovce znači »trostruka strelica«, ime je jednog zviježđa! Monier -Williams veli da je riječ »možda o Orionovu pojasu« (koji ima tri upadljive zvijezde). Zainteresirani čitatelj neka pogleda »Seoski mlin Santillan e i von Dechendove, gdje se opširno raspravlja o Siriusu, »Lučnoj zvijezdi«. No, vratimo se nebeskoj lađi (ili arki) »Argo«; već smo sreli tu egipatsku predodžbu o nebeskim lađama u kojima plove njihovi bogovi po nebeskim vodama. Tri Siriusove božice — Sotis, Anukis i Satis — sjedile su sve u istoj ladi. Stoga je zanimljiva činjenica da se lađa »Argo« povezivala s Izidom i Ozirisom, jer »Arga« osobito uporno prati broj pedeset. Ja slutim da je riječ o ostatku predodžbe o pedesetogodišnjem ophodnom vremenu Siriusa B oko Siriusa A. Taj zaključak nipošto nije nategnut kao što se možda doima na prvi pogled. Zapravo, čitalac će u nastavku otkriti da je takav zaključak sve očitiji i očitiji. Treba da imamo na umu da je sasvim moguće da se u egipatskim prilikama iz razila putanja Siriusa B oko Siriusa A nebeskom lađom. A budući da je »Argo« Izidina i Ozirisova lada, zar se nije pedesetogodišnje ophodno vrijeme moglo najbolje izraziti tako da se lađi dade pedeset veslača? A baš to ima »Argo« prema predaji je pedeset veslača ili Argonauta. Da bih potkrijepio svoju tvrdnju, navest ću Allenov precizni opis: ' 8 »Mitologija postojano ističe da je brod sagradio Glauko ili Argos za Jazona, vođu pedeset Argonauta, čiji je broj jednak broju vesala na lađi....« Drugim riječima, nisu važni ljudi, nego broj vesala postavljenih duž broda. Lađa (putanja) s pedeset vesala (pedeset »oznaka« ili godišnjih razdoblja)! A kako nam ne bi promakla važnost broja pedeset, doznajemo da se na »Argu« vozilo iz Egipta Danajevih pedeset kćeri! (Oni čitaoci koje zanima kakva bi još mogla postojati povezanost između grčkog »Arga« i starog Egipta, moraju biti strpljivi.) Dakle, »Argo« ima, kao što sada vidimo, vrlo važnu ulogu. Ima još mnogo drugih zaključaka koje nam donosi ne samo »Argo« nego i broj pedeset.
41
No, prije nego što prijeđemo na te zaključke, vrijedi objasniti pojam »veslača« u nebeskoj lađi na temelju jednog staroegipatskog zapisa na lijesu, zapisa "Rajsko polje".19 Vrlo je vjerojatno da se iz takvih pojmova razvila predodžba o veslaču i njegovu veslu, te se uključila u mir o »Argu« i postala simbolična: »... na mjestu gdje Re (Sunce) plovi veslanjem. Ja držim uže za dizanje jedara na lađi božjoj; ja sam neumorni veslač u barci Reovoj.« (Re je drugi oblik poznatijeg Ra.) Osoba koja u tom za pisu govori u prvom licu jest pokojni faraon.To je jedan od primjera uobičajene egipatske predodžbe da faraon, kad umre, postaje nebeski veslač. Očito je, dakle, kako je pojam »pedeset veslača» na pedeset položaja, odnosno vesala, postao važan kao simbol. Potječe od tog egipatskog motiva. Sada treba da obratimo pažnju sumerskoj civilizaciji (koja se poslije razvila u babilonsku civilizaciju). Ubrzo ćemo se vratiti u Egipat, s novim materijalom o »Argu«. No, zasada treba da idemo na istok. Sumer i Akad su postojali, otprilike, u isto vrijeme kad i stari Egipat i zna se da su te zemlje bile u dodiru s Egiptom. U jednom važnom izvoru možemo pročitati20 o sumerskoj riječi »Magan«: »Zemlja Magan većinom se poistovjećuje ili s Arabijom ili s Egiptom.« Medutim, ma kakve veze imale te dvije civilizacije, treba da najprije ispitamo sumersku religiju i mitologiju. U vezi s tim oslanjamo se prije svega na izvrsno djelo Samuela Noaha Kramera sa Sveučilišta Pennsylvania. Sumerski bog neba zove se Anu. (Na sanskrtu "anupa" znači »vodom bogata zemlja«). Veoma sam se zaprepastio kad sam otkrio da Alexander Heidel kaže u »Postanku Babilonije* ovo: »...baš kao što su se otišle duše Enlila i Anua prikazivale kao divlji magarac i čagalj«. 21 Anua predstavlja čagalj. Dabome, čagalj je simbol (naizmjenično sa psom) egipatskog Anpua (Anubisa)! Poslije ću objasniti zbog čega smatram Anua, bez obzira na ovu očevidnu usporedbu, povezanim sa Siriusovim pitanjem. Privremeno ću se pozabaviti još nekim usporedbama koje me zapanjuju. Anu je k ralj nekih nižih božanstava koja se zovu Anunnaki. Uskoro ćemo vidjeti zbog čega su ona vrlo važna za Siriusovo pitanje. No, obratimo pažnju činjenici da se u Sumeru pojavljuje "Anu" u riječima Anu i Anunnaki, a u Egiptu u riječima Anpu (Anubis) i Anukis. U svim tim primjerima upleten je Sirius. Čak je i čagalj, odnosno pas, zajednički simbol »Anua« u objema zemljama. Ima i drugih podudarnosti, ali do njih ćemo stići postepeno. U sumerskom jeziku riječ »an« znači »nebo« a Anu je bog neba. Wallis Budge veli22 da se egipatski bog Nu često izjednačivao s Nutom, »nebom«. Zanimljivo je da on jasno izjavljuje:23 »Dakle, iznenađuje činjenica da se može utvrditi velika sličnost između sumerskih i egipatskih iskonskih bogova, pogotovu zato što ta sličnost ne može biti posljedica posuđivanja. Ne dolazi u obzir pomisao da su Asurbanipalovi urednici posudili sistem iz Egipta, niti da su književnici u vrijeme Setija I posudili svoje ideje od pisaca u Babiloniji i Asiriji, pa nam se stoga nameće zaključak da su i Sumerani i rani Egipćani dobili svoje iskonske bogove iz nekog zajedničkog, ali izvanredno starog izvora. SIičnost tih dviju božjih družbi čini se prevelikom da bi bila slučajna ... nesumnjivo je da je družba iskonskih bogova ... bila sasvim drukčija nego ... ona koja je nastala u Babiloniji i Asiriji kad se u tim zemljama naselilo semitsko stanovništvo." Osobno sam stvorio sve te zaključke još prije nego što sam vidio ovaj odlomak Wallisa Budgea. Ipak, vratimo se Anuu! Katkad se Oziris spominje kao An.24 U jednom hvalospjevu u njegovu čast Oziris25 se naziva »bogom Anom od milijuna godina«, a naziva se i »An u An-tesu, Veliki, Heru-kuti, ti koji ideš po nebu velikim koracima«. Dakle, to nazivanje Anom naročito je povezano s nebom, a dugački koraci znače nebesko kretanje. Baveći se Anom i Anuom, treba da opet obratimo pažnju na Anubisa. Pri tome pogledajmo sanskrt. Sjetimo se, u Plutarhovu izvještaju kao da se Anubis jasno odnosi na putanju Siriusa B. Na sanskrtu riječ anda znači "elipsa" dok riječ anu znači »sićušan, atomski, 'fin', atom tvari«, a animan znači »sićušnost, atomska narav, najmanja čestica, nadljudska snaga da se postane malen kao atom«. Prva bi riječ mogla opisivati putanju. Nakon Keplera znamo da se naše planete gibaju prije po eliptičnim putanjama negoli po kružnim i da je putanja Siriusa B elipsa. Što se tiče drugih dviju riječi: anu i animan, njihovo značenje kao da se opasno približuje opisu onakva stanja materije (atomskog) kakvo pokazuje prirodu Siriusa B. Mnogo kasnije vidjet ćemo u ovoj knjizi da postoje i druge sličnosti između određenih sanskrtskih izraza u vezi sa Siriusovim pitanjem i odgovarajućih izraza u Egiptu i na Bliskom istoku. No, tim ćemo se filološkim temama baviti poslije, kad će se pokazati da su vrlo važne. 42
Vratimo se Anubisu. Wallis Budge kaže o njemu:26 »Njegov je kult vrlo star i nema sumnje da su ga već vrlo rano štovali širom Egipta; vjerojatno je stariji od Ozirisova kulta.« Osim toga, ističe tu, kao i drugdje, da se lice umrlog čovjeka poistovjećuje s Anubisom, a baš Anubisova glava prikazuje se sibolično čagljem ili psom. Već sam napomenuo da se on opisuje kao krug ili putanja koja odvaja tamnu Neftis od svijetle Izide, odnosno Siriusa. Drugim riječima, vjerujem da Anubis predstavlja putanju Siriusa B oko Siriusa A. On se opisuje i kao »vrijeme«,27 što pokazuje da se putanja vrlo pronicavo smatra postepenom u vremenu. »Proždrljivo vrijeme«, motiv koji nam je svima blizak, nije stran ni Egipćanima. Stoga se ne smijemo iznenaditi što se Anubis prikazuje i kao žderač! Točnij e, optužen je da ždere bika Apisa. A u bika Apisa je, prema jednoj rasprostranjenoj kasnijoj legendi, zašiven mrtvi Oziris i tako prenesen. No, u biti je božanstvo »bik Apis« (u doba Ptolemejevića poznato kao Serapis) Asar -Hāpi. Oziris osobno! U “Egipćanskim bogovima” možemo pročitati: »Apis se zove 'život Ozirisa, gospodara neba'« i »vjerovalo se, zapravo, da je Apis oživljen Ozirisovom dušom i da utjelovljuje Ozirisa«.28 Prema tome, Anubis je, žderući Apisa, jeo Izidina muža! U okviru dramatičnog mitološk og izražavanja prikazano je to vrlo ukrašeno, ali značenje je jasno. Dalje čitamo:29 »Drugi, opet, misle da Anubis označuje vrijeme i da njegovo ime Kuon [grč. pas] ne aludira toliko na njegovu sličnost sa psom, iako je to uobičajen prijevod riječi, koliko na drugo značenje: 'rađanje'; jer, vrijeme rađa sve iz sebe i nosi to u sebi kao u maternici. No, to je jedno od tajnih učenja koja su poznata samo upućenima u štovanje Anubisa.« Dabome. Tajno učenje! Što bi se dalo za potankiji izvještaj! U tome je nevolja većine naših izvora; odaju malo, osim posrednim zaključivanjem. Tajna se učenja ne zapisuju baš često i ostavljaju potomstvu. Dogoni su svoje najtajnije učenje otkrili tek nakon mnogo, mnogo godina — i to vrlo kolebljivo, pošto su se najprije posav jetovali upućeni. Ni Egipćani nisu bili budale, pa gotovo i ne smijemo očekivati da su ostavili papiruse ili druge zapise u kojima otkrivaju baš ono što su htjeli zatajiti. Možemo samo nastojati prikupiti indicije. No, vidjet ćemo kako se naše indicije na kraju pretvaraju u pravu pravcatu lavinu. Navedeni odlomak iz teksta Wallisa Budgea jest njegov navod iz Plutarhova, djela »Izida i Oziris«. Mnogi su egiptolozi zapazili kakva je ironija što nigdje u egipatsklm izvorima — pa čak ni u svim izvorima zajedno — nemamo potpunog, jasnog prikaza Izide i Ozirisa. Stoga se moramo pouzdati u Plutarha, koji je ipak ostavio dugačak izvještaj, napisavši ga na svom materinjem, grčkom jeziku. Vjeruje se da je i on bio svećenik, a izvjesno je da je bio upućen u tajne Delfa. Umio se sprijateljiti sa svećenicima i "svećenicama". Među njegove najbolje prijatelje spadala je svećenica Klea iz proročišta u Delfima. Njoj je posvećena i njoj se obraća njegova rasprava »Izida i Oziris«. Rasprava započinje ovim riječima: »Sve dobro, draga moja Klea, pametni ljudi moraju tražiti od bogova; osobito molimo te moćne bogove da nam, u našem traganju, dadu spoznaje o sebi koliko su one dokučive ljudima.” Ovo donekle pokazuje kakav je čovjek bio Plutarh. U uvodu »Loebova« izdanja »Izide i Ozirisa« F. C. Babbitt kaže: »[Plutarh] je jednom posjetio Egipat, ali ne možemo ustanoviti kako je ondje dugo ostao i koliko je doznao. Po svoj prilici njegova rasprava odražava znanje koje je postojalo u njegovo doba, a koristilo se, bez sumnje, dvama izvorima: knjigama i svećenicima.« Zacijelo se prijateljica Klea, koja je imala vrlo važan položaj u Delfima, pobrinula za to da Plutarh dobro upozna glavne egipatske svećenike. Bio je to uobičajen postupak; tako je i nekoliko stoljeća prije toga grčki učenjak Eudokso (Platonov i Aristotelov kolega) dobio, radi proučavanja egipatske religije i astronomije, pismenu preporuku spartanskog vojskovođe Agesilaja, namijenjenu posljednjem domaćem faraonu, Nektanebu, i faraon ga je poslao k svojim svećenicima. Činjenica da se Plutarhova rasprava obraća Klei ukazuje, možda, na to da mu je ona pomogla pri pripremanju rasprave, a i na zajedničku vjersku zanesenost. Plutarh je, nema sumnje, postigao kod egipatskih svećenika ono što su Griaule i Dieterienova kod Dogona — dozn ao je od njih neke tajne predaje. Stoga se ne smijemo čuditi što njegovu eseju posvećuju veću pažnju egiptolozi nego klasičari. Plutarh kaže: »Neki misle da je Anubis Kron (Cronos — nap. prev.).«30 Chronos, izgovoreno sa h, bilo je, naravno, »proždrljivo vrijeme«. Kron je na latinskom Saturn. U znanstvenim se krugovima mnogo raspravlja o tome ima li Kron (Saturn), glavni bog prije Zeusa (Jupitera), neke odredene veze s riječi chronos, izgovorenom sa h, koja se katkad upotrebljava kao vlastito ime vremena. Iz te riječi izvodimo hronologiju, hroniku itd. Sumerski je bog Anu vrlo sličan grčkom Kronu, jer su obojica »stari« bogovi koje su smijenili mladi: Enlil, odnosno Zeus. Tako se javlja još jedna moguća veza između Anua i Anubisa, ako smo spremni prihvatiti da u staroj pretklasičnoj Grčkoj Kron i Chronos nisu bili potpuno odvojene riječi i pojmovi. 43
S obzirom na Plutarha Wallis Budge nastavlja: »Spominjući Ozirisa kao 'opći razum koji prožima više i niže oblasti univerzuma' ,on [Plutarh] kaže da se, osim toga,'zove 'Anubis, a katkad i Hermanubis (tj. Heru-em-Anpu)'; prvo ime izražava njegov odnos prema višem svijetu, a drugo prema nižem. Zbog toga mu žrtvuju dva pijetla; jednog bijelog, kao prikladnu oznaku čistoće i sjaja gore, te drugog žutog poput šafrana, kao izraz mješavine i raznolikosti u nižim oblastima.« To smatram mogućom aluzijom na bijeli Sirius A i »tamniji« Sirius B. No, »niže oblasti« mogle bi biti i obzorje, na kojem su bijela nebeska tijela šafranove boje kad se »rađaju« i »umiru«. Jasniji je Babbittov prijevod; Anubis se precizno naziva »združenim odnosom stvari« 31, a ne »općim razumom koji prožima« svijetli i tamni svijet. Putanja je baš »združeni odnos« između zvijezde koja se okreće i zvijezde oko koje se ona okreće. Kako bih jasnije pokazao da je riječ o činjenici, a ne o mašti, navest ću Plutarhove riječi iz njegova slijedećeg odlomka (Babbittov prijevod): »Osim toga, oni (Egipćani) izvješćuju da je u takozvanim Hermesovim knjigama (trismegističkoj literaturi?) zapisano u vezi sa svetim imenima da silu kojoj se pripisuje da upravlja okretanjem Sunca zovu Horus...« To je važno, jer tu vidimo da Sunčevu putanju izričito nazivaju božjim imenom. Ako su božjim imenom mogli prozvati Sunčevo okretanje, onda su i okretanju Siriusa B (uz pretpostavku da su doista znali za nj) mogli dati božje ime. Tu imamo posla s jednim presedanom. Vratit ćemo se tom odlomku, jer je zanimljiv i zbog drugih razloga: »... ali Grci je zovu Apolon; silu koja je dodijeljena vjetru neki zovu Oziris, a neki Serapis; Sotis u egipatskom jeziku znači 'trudnoća' (kyesis) ili 'biti trudna' (kyein): stoga se u grčkom jeziku zvijezda zove, s promijenjenim naglaskom, Pasja zvijezda (Kyon), a smatraju je posebnom Izidinom zvijezdom.«
Evo još nekih Plutarhovih podataka o Anubisu: 32 »A kad je nakon mnogo truda i nevolja pronadeno dijete (Anubis, Neftisino i Ozirisovo dijete), s pomoću pasa koji su doveli do njega Neftis, othranjeno je i potom je postalo njen čuvar i pratilac, dobivši ime Anubis, te navodno štiti bogove kao što psi štite ljude. Ako se Anubis zamisli kao putanja oko Siriusa, onda je zaista Izidin pratilac! Neprestano je obilazi kao pas čuvar. "Plutarh nam prenosi jednu zanimljivu priču: »Osim toga, Eudokso kaže da prema jednoj egipatskoj mitskoj predaji Zeus nije mogao hodati jer su mu noge bile srasle...,« 33 To veoma podsjeća na sumerskog vodozemca Oannesa, koji je imao rep za plivanje umjesto nogu za hodanje. Plutarh nam daje jedan važan i bitan podatak koji povezuje Izidu s »Argom« i Argonautima te upućuje na vjerojatan izvor jedne predodžbe koja je grdno zbunila klasičare (poslije ćemo vidjeti da su veze između Izide i "Arga" prilično zamršene): »Takva su i egipćanska vjerovanja; jer, često zovu Izidu Ateninim imenom, kad izriču otprilike misao 'ja sam nastao od samog sebe', koja nagovješćuje kretanje na vlastiti poticaj.”34 Treba da se sjetimo da je grčka božica Atena, božica duševnih sposobnosti i mudrosti, prema grčkom vjerovanju iskočila potpuno odrasla iz Zeusova čela. Nije se rodila. Nastala je sama od sebe. Međ utim, treba da nastavimo navod kako bismo istakli ono što je važno: »Kao što rekosmo, Tifon se naziva Set, Bebon i Smu, a ta imena ukazuju na neko snažno i preventivno obuzdavanje, protivljenje i mijenjanje. Osim toga, magnet zovu Horusovom kosti, a željezo, prema Manetovim zapisima, Tifonovom kosti. Jer, kao što se željezo ponekad ponaša tako kao da ga mami i vuče k sebi magnet, a ponekad kao da ga ne prihvaća i odbija na suprotnu stranu, tako i ljekovito, dobro i svrsishodno kretanje svijeta u jednom trenutku, uvjeravanjem, mami i privlači k sebi i ublažuje grubo i tifonsko kretanje, a u drugom se trenutku skuplja i izaziva suprotno gibanje koje završava poteškoćama.« Ovo poistovjećivanje Izide s Atenom u vezi s magnetima i »kretanjem na vlastiti poticaj« podsjeća na to da je Atena stavila kibernetičku* hrastovinu iz svetišta u Dodoni (koje je, navodno, utemeljio Deukalion, grčki Noa, pošto se iskrcao iz svoje arke) u kobilicu »Arga«. To spominje H. W. Parke u svojim knjigama »Grčka proročišta« i »Zeusova proročišta«: »Atena je, kad se gradio 'Argo', uzela drvenu gradu hrasta u Dodoni (Zeusovu proročkom središtu) i umetnula je u kobilicu. Posljedica je bila da je 'Argo' 44
mogao govoriti i voditi ili upozoravati Argonaute u kritičnim trenucima, kao što se i prikazuje u očuvanim epovima s tom temom. Prvobitni se ep izgubio, ali nemamo nikakvih razloga da posumnjamo da ta čudnovata osobina potječe iz njega, a ako je tome tako, onda je star najmanje kao 'Odiseja', u kojoj se već spominju 'Argo' i njegove zgode.« Parke zatim osobito ističe da kao vodič djeluje baš drvo. Ono je nezavisno, a ne puko proročko sredstvo. Vidimo, dakle, da je »Argo« imao jedinstvenu sposobnost da se »kreće na vlastiti poticaj«, koju mu je ugradila Atena (koju Plutarh izjednačuje s Izidom).35 * U Kibernetici, pionirskom priručniku o kompjutorskoj teoriji, Norbert W iener je re kao: »Odlučili smo da cijelo područje teorije o kontroli i komunikaciji, bilo u strojevima, bilo u životinjama, nazovemo "kibernetika"... (prema grčkoj riječi) kormilar.”
Sada je prikladan trenutak da se vratimo Sumeranima, jer ćemo u njihovoj kulturi naći mnogo važnih spominjanja »pedeset junaka«, "pedeset velikih bogova" itd. No, prije toga napustimo pedeset Argonauta i njihov čarobni brod te obratimo pažnju na jedan prilično precizan egipatski opis Siriusova sustava, sačuvan u neobičnu izvoru. Taj nam izvor daje G. R. S. Mead (koji je bio prijatelj pjesnika Yeatsa i spominje se pod nadimkom »Stari Crore« [crore == deset milijuna rupija — nap. prev.] u »Pjevanjima« E zre Pounda), čije djelo »Triput najveći Hermes«36, u tri knjige, sadrži — s opširnim predgovorom i napomenama — prijevod opskurne i uglavnom zanemarene drevne hermetične "trismegističke literature". Te zapise ponajčešće preziru klasičari, smatrajući ih neoplatonističkim krivotvorinama. Naravno, nakon neoplatonističkog poleta za vrijeme talijanske renesanse, kad je Marsilio Ficino preveo i tako sačuvao za potomstvo (moraju se priznati zasluge porodici Medici zbog toga što je pronalazila i kupovala rukopise!) takve neoplatoniste kao što su Jamblih i ti trismegistički zapisi, neoplatonisti su stalno u nemilosti. »Leob Classical Library" nije još ni danas objavila sva Plotinova djela. Međutim, većina čitalaca nije, zacijelo, načisto s izrazom »trismegistička lit eratura« ni s neoplatonistima. Stoga treba da objasnim o čemu je riječ. Neoplatonisti su grčki filozofi koji su živjeli toliko vremena nakon Platona da su za suvremene znanstvenike izgubili naziv »platonisti« (iako su bili Platonovi duhovni sljedbenici i s matrali sebe platonistima). Suvremeni su učenjaci po svojoj volji dodali »platonistima«" prefiks "neo" da bi ih razlikovali od njihovih prethodnika, onih platonista koji su živjeli u razdoblju od 150 godina poslije Platonove smrti. Platonova je akademija postojala u Ateni više od devet stoljeća. Zapravo, znanstvenici govore o »srednjim platonistima«, “sirijskim platonistima”, »kršćanskim platonistima«,»aleksandrijskim platonistima« i tako dalje. Predlažem čitaocima da pogledaju moj Prvi dodtak, koji će im otkriti mnogo o neoplatonistima i njihovoj povezanosti sa Siriusovom tajnom i koji se bavi prije svega Proklom. G. R. S. Mead potanko objašnjava na početku svog djela »Triput najveći Hermes« što je “trismegistička literatura”. Naziva je »trismegističkom« um jesto da se koristi njenom dotadašnjom oznakom »hermetična« (prema imenu grčkog boga Hermesa), kako bi je odijelio od drugih, manje zahimljivih zapisa kao što su egipatske Hermesove molitve i »hermetična alkemička literatura«. Danas postoje samo odlomci tr ismegističkih zapisa, koji se sastoje od brojnih izvanredno neobičnih propovijedi, razgovora, izvadaka koje su Stobej i »crkveni očevi« izvukli iz izgubljenih zapisa itd. Oklijevam da dadem njihov kratki pregled i predlažem zainteresiranim čitateljima da se osobno pozabave tom temom. Neki materijali nisu prikladni za sažete preglede, i ja mislim da je tu riječ baš o takvu materijalu. Zapisi sadrže neke »mistične« i svakako neke sublimne elemente. Ficino je obavijestio starog Cosima de Medici da mu može prevesti ili »hermetičnu literaturu«, ili Platonove dijaloge, ali ne odmah jedno i drugo. Cosimo je znao da umire. Rekao je otprilike: »Kad bih mogao pročitati Hermesove knjige, umro bih sretan. Platon bi bio zgodan, ali nije tako važan. Prihvatite se Hermesa, Ficino.” I Ficino se prihvatio. Kao što opširno objašnjavam u Prvom dodatku, neoplatonisti su toliko prezreni zbog današnjih predrasuda, ma kako čudne bile te predrasude, da je i trismegistička literatura opterećena optužbom da se suviše udaljila od stvar nosti i logike i da naginje mističnome. Ne pristaje baš osobito u kruti racionalizam doba koje je još sputano (doduše, olabavjelim) sponama determinističkog naučnog prejudiciranja iz devetnaestog stoljeća. Prava je ironija, dabome, što su očuvani izvorni egipatski zapisi očito mistični, ali se prihvaćaju. Trismegistička će se literatura, međutim, dokle god se bude smatrala neoplatonističkom, prezirati zato što je mistična. Ako i jest neoplatonistička, trismegistička literatura nije zbog toga sama po sebi ma nje vrijedna kao izvještaj o egipatskoj religiji nego “Izida i Oziris” Grka Plutarha koji je živio samo malo prije grčkih neoplatonista. Vrijeme je da znanstvenici obrate pažnju na taj žalosno zanemareni materijal. Velik dio
45
trismegističke literature potječe, vjerojatno, iz originalnih izvora i kompilacija kao što je Manetovo izgubljeno djelo »Sotis«. Ili je, možda, ta literatura čak vrlo stara; tada bi jedan njen dio, u sadašnjem obliku, mogao potjecati najranije iz doba Ptolemejevića, kada su, kao što zna mo, zodijak uveli u Egipat Grci, a ovi ga, opet, dobili iz Babilona. (Ne mogu ovdje raspravljati o ranijim oblicima zodijaka, kao što je bio onaj u Denderi.) Mead navodi jedan egipatski magični papirus, koji je nepobitno autentičan, te ga usporeduje s jednim odlomkom iz trismegističke literature: »Zazivam te, gospodarice Izido, s kojom se sjedinjuje dobri Daimon, on koji je gospodar u potpunoj tmini.« 37 Znamo da se Izida poistovjećuje sa Siriusom A, pa tu možda imamo pred sobom opis njene zvijezde pratilice koja je »gospodar u potpunoj tmini«, to jest nevidljivog pratioca s kojim je sjedinjena: Siriusa B. Mead, naravno, nije imao pojma o Siriusovu pitanju, ali je naveo taj magični papirus kako bi usporedbom osvijetlio neke neobične odlomke u trismegističkoj raspravi koju je preveo, a koja se zove »Svjetska djevica«. U svojim napomenama o magičnom papirusu Mead veli: »Prirodno je povezati Agatodaimona ('dobrog Daimona') s papirusa s Ozirisom, jer je to zaista jedna od njegovih najčešćih oznaka. Štoviše, baš se Oziris izrazito povezuje s takozvanim 'podzemljem', nevidljivim svijetom, 'tajanstvenim mrakom'. On je gospodar ondje ... pa je jedna od drevnih misterijskih izreka glasila:' Oziris je mračni bog'.« »Svjetska djevica« je neobična trismegistička rasprava u obliku razgovora izmedu hijerofanta (visokog svećenika) kao Izidina predstavnika i neofita koji predstavlja Horusa. Tako svećenik, poučavajući novajliju, prikazuje Izidu kako poučava svog sina Horusa. Rasprava započinje tvrdnjom da je to “najsvetije saopćenje« koje »Izida, govoreći, otkriva«. Stalno se ističe hijerarhijsko načelo nižih i viših bića u svemiru — i naglašava se da zemaljskim smrtnicima povremeno upravljaju druga, viša bića, miješajući se u zemaljske poslove kad ovdje stanje postane beznadno itd. Izida kaže u raspravi: »Stoga treba da manji misteriji ustupe mjesto većima«. Ono što otkriva Horusu veliki je misterij. Mead ga prikazuje kao misterij "koji je obavljao arhohijerofant. Riječ je o stupnju (tu se uzima “stupanj” u smislu »stupnja« u masonskim »misterijima«, koji su beznadno iskrivljena i razvodnjena verzija negdašnjih izvornih misterija) »nazvanom 'mračni misterij' ili 'crni obred'. Taj se obred obavljao samo za one koji su, nakon dugog iskušavanja u nižim stupnjevima, ocijenjeni dostojnima; bio je, očito, mnogo svetiji nego poučavanje u misterijima koji bi se događali danju.« Mead dodaje: “Zbog toga slutim da se tu spominje najezoteričniji običaj u predaji o Izidi ... “ Pokušavajući objasniti Izidin tajanstveni »crni obred« na najvišem stupnju egipatskih misterija, Mead je naveo onaj magični papirus koji sam već bio spomenuo. On objašnjava »crni obred« tako što ga povezuje s Ozirisom, miračnim bogom«, koji je »gospodar u potpunoj tmini«, u »nevidljivom svijetu, tajanstvenom mraku«. U ras pravi »Svjetska djevica« opisuje se Hermes koji očito predstavlja vrst bića što su zemaljskim stanovnicima donijeli civllizaciju i koji se potom, »naredivši svojim božjim rodacima da budno paze, popeo prema zvijezdama”. Sudeći prema toj raspravi, ljudi su zadavali takve neprilike da ih je trebalo nadzirati i, za rijetkih kriza, posredovati. Pošto je Hermes napustio Zemlju da bi se vratio na zvijezde, bila je u Egiptu jedna osoba ili nekoliko osoba koje su se zvale »Tat« (Thoth), a bile su upućene u nebeske tajne. Smatram da je riječ o egipatskim svećenicima. No, jedan od najvažnijih odlomaka u raspravi slijedi neposredno poslije toga izvještaja i pokazuje, čini mi se, da ta rasprava zacijelo ima neki istinski egipatski izvor, jer nikakav kasni Grk ne bi mogao umetnuti takav odlomak. Da bi se to spoznalo, treba znati tko je bio izvanredni Imhotep, nadareni genij, filozof, liječnik i predsjednik vlade (da upotrijebimo naše izraze) za vrijeme Treće dinastije u Egiptu oko 2600. prije n. e., u doba kralja Zosera, čiji je grob i hram on zamislio i sagradio. (Riječ je o čuvenoj stepeničastoj piramidi u Sakkari, prvoj sagradenoj piramidi i, prema nekima, prvoj kamenoj građevini na svijetu.) Imhotep se tokom stoljeća pretvorio postupno u boga i »Ptahova sina«. Jedan od razloga zbog kojih se njegovo proglašenje bogom odgodilo za nekoliko tisuća godina možda je bilo to što su preživjeli njegovi zapisi, kao što je preživjelo i Zaratustrino djelo »Gathas«, pa se nije moglo tvrditi da je čovjek koji je ostavio zapise zaista bog. Poput Muhameda i Zaratustre, Imhotep je zbog očuvanih spisa ostao neka vrst »proroka«. A sada, evo cijelog onog važnog odlomka: »Poslije njega (Hermesa) slijedio je Tat, koji mu je bio istodobno sin i nasljednik tog znanja [ovo gotovo nesumnjivo ukaz uje na svećenstvo], a ubrzo potom Asklepije-Imut, po volji Ptaha koji je Hefest, i svi ostali koji su trebali da istraže pouzdanu izvjesnost nebeske namjere, onako kako je htjelo Predviđanje (ili Sudbina), kraljica svega.« 46
Dakle, to je uistinu upadljiv odl omak. Tajanstvenog »Hermesa« nasljeđuje egipatsko svećenstvo Thoth. »Ubrzo potom« javlja se nekakav Asklepije- Imut, »po volji Ptaha«. Riječ je o Imhotepu! Ptah se, poznat Grcima kao Hefest, smatrao u kasnom egipatskom razdoblju Imhotepovim ocem. Zapravo, zanimljivo je da ovaj tekst izbjegava kasni oblik »Ptahov sin« kao Imhotepov opis. Imhotep je bio poznat Grcima i poslužio je kao osnova za njihova boga Asklepija (grčki bog liječništva, koji odgovara Imhotepovu kasnom obliku kao egipatskom bogu liječništva). Imhotep se zove i Imouthes, Imothes, Imutep itd. Odatle oblik u toj raspravi: »Asklepije-Imut«. Nema baš nikakve sumnje da se tu misli na Imhotepa. U takvu svjetlu postaju i neke druge tvrdnje u tom odlomku vrlo zanimljive. Već smo spomenuli da su u tak vim raspravama kao što je »Svjetska djevica«, gdje se božanska imena razbacuju kao sjemenje za ptice, pisci bili pretjerano suzdržljivi i izbjegavali nazivanje AsklepijaImhotepa »sinom Ptaha-Hefesta«. Možda to zaista ukazuje na neki istinski rani izvor iz vremena kad su Egipćani još smatrali Imhotepa smrtnikom. Hurry veli: 38 »Godinama su egiptolozi zbunjeno pokušavali objasniti zbog čega Imhotep, koji je živio u doba kralja Zosera, oko 2900. prije n. e., nije spadao među prave egipatske bogove do perzijsk og razdoblja, koje je započelo 525. prije n. e. Proglašenje božanstvom čovjeka, ma kako ugledan on bio, mnogo stoljeća poslije njegova života na Zemlji — čini se zagonetkom. Objašnjenje je, po svoj prilici, onakvo kakvo je prvi predložio Erman, tj. da su E gipćani smatrali Imhotepa u velikom dijelu tog razdoblja do proglašenja bogom nekom vrstom junaka ili poluboga i iskazivali mu počasti predvidene za polubožanstva. Erman je natuknuo da je taj polubožanski položaj dobio Imhotep u doba Nove države, tj. oko 1580. prije n. e., ali noviji dokazi kao da pokazuju da je taj polubožanski stupanj dosegao u mnogo ranijem razdoblju.” Tu može pomoći kronologija. »Svjetska djevica" ispravno pokazuje da je Imhotep stigao »ubrzo potom«, poslije stvaranja egipatskog svećenstva, vjerojatno onakvog kakvo je postojalo nakon ujedinjenja Egipta, za Prve dinastije poslije Menesa. Imhotep je živio za vrijeme Treće dinastije, na početku Stare države. I. E. S. Edwards 39 ocjenjuje da je ona započela oko 2686. prije. n. e. Početak Prve dinastije postavlja oko 3100. prije n. e. Tako se Imhotep pojavio doslovce »ubrzo potom«. Tko je god napisao »Svjetsku djvicu«, znao je egipatsku kronologiju i nije nazivao Imhotepa »Ptahovim sinom.« Ima tu još nešto. Ako pogledamo onaj navod iz »Svjetske djevice«: »....i svi ostali (tj. poslije Imhotepa) koji su trebali da istraže pouzdanu izvjesnost nebeske namjere...«, otkrivamo da se spominju Imhotepovi nasljednici koji su »istraživali« svemirske zagonetke, a i Imhotepovo se djelovanje opisuje kao »istraživačko«. To je takoder umjesno i odražava znatno poznavanje teme. Jer, Imhotep se često prikazuje kao prvi pravi filozof kojemu se zna ime. Na 30. stranici u svojoj knjizi Hurry govori o očitim nasljednicima, spomenutima na jednom papirusu iz Oksirinha (na grčkom jeziku, a objavili su ga Grenfell i Hunt), koji izvješćuje da se »Imhotep štovao već za Četvrte dinastije, a njegov je hram bio utočište bolesnih i nesretnih ljudi«. Hurry nastavlja: »Druge su osobe Horus, sin Hermesov, i Kaleoibis, Apolonov sin (Imhotep je bio Ptahov sin); ne zna se tko su oni bili.« Jesu li možda bili Imhotepovi nasljednici pri »istraživanju«? Vjerojatno će nam buduća iskopavanja u Egiptu pomoći da doznamo više o tim ljudima. Godine 1971. i 1972. iznesen je u Sakkari na vidjelo spomena vrijedan niz tekstova koje je napisao neki Hor (od Horus) i u kojima opisuje svoj život u jednom egipatskom hramu u doba Ptolemejevića, priča o svojim snovima i svojim političkim sukobima. Te je tekstove trebalo da objavi 1976. »Egipatsko istraživačko društvo«. O trismegističkoj (hermetičnoj) literaturi Hurry govori ovo: »Ako možemo vjerovati podacima o Imhotepu u hermetičnoj literaturi, njega su zanimale takoder astronomija i astrologija, iako mu se ne pripisuju nikakva posebna opažanja. Sethe se mnogo puta poziva na tu literaturu i pokazuje da je Imhotep, prema predaji, bio povezan s bogom Thothom (Hermesom) što se tiče astronomskih promatranja.40 Očito, Imhotep je, kao glavni svećenik za vrijeme kralja Zosera (jer je zauzimao i taj položaj), bio povezan s Thothom (Tatom) kao svećenstvom koje smo prije spomenuli i čiji je najviši misterij bio »crni obred«. Tu, dakle, nalazimo istinsku potvrdu da se svećenstvo bavilo astronomijom. Drugim riječima, moje se astronomsko tumačenje potvrđuje i iz tog izvora. Lijepo je kad se jedno povezuje s drugim. Natpisi u hramu u Edfuu, što ga je sagradio Ptolemej III Euerget (237. prije n. e.) opisuju Imhotepa kao »velikog svećenika Imhotepa, Ptahova sina, koji govori ili poučava«. Hurry kaže: »Imhotepa su smatrali 47
'jednim od najvećih egipatskih mudraca';41 slava što ju je stekao mudrošću ostavila je tako dubok dojam na njegove sunarodnjake da se stoljećima održala u narodnoj predaji. Što se tiče njegova djelovanja kao pisca, smatra se da je stvorio djela o medicini i arhitekturi, ali i o općenitijim temama, a neka su njegova djela postojala još na početku kršćanskog razdoblja... njegov je ugled kao pisca doveo do toga da su ga prihvatili kao 'zaštitnika pisara'.« Drugim riječima, on je bio prvi veliki filozof. Za svog je života, očito, »govorio i poučavao«. Možda je bio prototip prvog klasičnog Grka. Osim toga, možemo se nadati da ćemo još ponešto doznati o njemu — jer njegov grob još nije otkriven. Vjeruje se da mu je grob u Sakkari, a pokojni je profesor Emery nekoliko puta pomislio da je na pragu otkrića; iskopavanja na tom mjestu nastavio je profesor Smith, koji zrači takvom neobičnošću da jasno stvara dojam kako bi mogao doći do otkrića koje bi bilo najvažnije u povijesti arheologije i kraj kojeg bi manji i kasnij i grob mladog faraona Tutankhamona potpuno izblijedio. Što se tiče tog mogućeg budućeg otkrića Imhotepova groba, možda je najzanimljivije to što će gotovo nesumnjivo biti pun knjiga. Zar bi čovjeka poput Imhotepa pokopali bez njih? Imajući na umu te knjige (a ja sam uvjeren da nas one čekaju pod zemljom kao tempirana bomba), zanimljivo je pročitati ovaj odlomak iz »Svjetske djevice« koji slijedi ubrzo poslije onoga prije navedenog: »Svete simbole svemirskih elemenata skrivale su Ozirisove tajne. Hermes ih je, prije povratka na nebo, začarao i izrekao ove riječi: '... O svete knjige, stvorene mojim besmrtnim rukama, čarolijom neporočnosti. ... (na tom je mjestu praznina jer se tekst ne može odgonetnuti) ...nepodložne propadanju ostanite vječno i zaštićene od vremena! Postanite nevidljive, neka vas ne nađe nitko tko bude koračao nizinama ove zemlje, dok staro nebo ne stvori pogodno oruđe za vas, koje će Stvoritelj nazvati dušama'. Tako je govorio on i, začaravši ih pomoću svojih djela, zatvorio ih je u njihovu vlastitom području. I prošlo je već mnogo vremena otkad su sakrivene.« U raspravi se najviši cilj neukih ljudi koji tragaju za istinom opisuje ovako: »(Ljudi) će potražiti. . . skrivenu prirodu svetih prostora u koje ne može koraknuti ničija noga i jurnut će u visinu, želeći utvrditi prirodu nebeskog kretanja. To je još skromno. Jer, ne preostaje više ništa drugo doli Zemlji najdalja područja; čak će, oni smjeli, ući u trag noći, najdaljoj noći.« »Jurnut ćemo u visinu« svemira da bismo utvrdili "prirodu nebeskog kretanja", kaže se u toj staroj (neodređeno staroj) raspravi. Kako je to istinito! Iskrcali smo se na Mjesec, što je »jurnjava u visinu« u pravom smislu riječi. I zaista »utvrđujemo prirodu nebeskog kretanja«. Rasprava ima pravo i onda kad kaže da je to »još skromno«. Jer, kao što svi znamo, ljudi koji se bave svemirskim programom imaju dojam kao da su tek na početku. Čovjek će se zaustaviti tek kad upozna cijeli Sunčev sustav i ovlada njime. Tada ćemo se suočiti s granicama našeg Sunčeva sustava i s preprekom koja ga odvaja od zvijezda. što dalje? Da, ono što smo dosada učinili svakako se može smatrati »još skromnim«. Vasco da Gama je možda čestitao sebi zbog sjajnih pomorskih pothvata, ali baš nam njegov primjer jasno pokazuje da je početak samo početak, “još skroman.” Sudeći prema raspravi, mi ćemo poslije tog skromnog početka, »mi smjeli«, doznati i najveću tajnu ... otkrit ćemo »noć«. Postat će jasno značenje »crnog obreda«. Budući da se taj obred i taj misterij tiču Izide i zvijezde Sirius, te s e proročanstvo jasno odnosi na nebo, može li nas itko optužiti zbog senzacionalizma ako napomenemo da ništa neće uzdrmati čovječji rod toliko kao prvi put dokazano postojanje razumnih životnih oblika negdje drugdje u svemiru? Što onda ako Siriusov tamni pratilac uistinu skriva rješenje te tajne? Što onda ako je najbliže civilizacijsko središte zaista u Siriusovu sustavu i motri nas s vremena na vrijeme? Što onda ako se to dokaže tako što ćemo svojim radio -teleskopom uhvatiti istinske tragove lokalnog radijs kog saobraćaja, golem val signala koji, raspadajući se, odjekuju kroz prostor dugačak devet svjetlosnih godina i koje svaka kultura, nalazeći se barem približno na našem stupnju razvoja, svakako šalje u okolni svemir? Što onda ako se to dogodi? Imat ćemo d ojam kao da se ruši nebo, zar ne?
Napomene 1. Le Renard pale, 325. str.. To se vidi na 109. crtežu u toj knjizi, koji prikazuje «susret Siriusa i Sunca». 2. Mariette: Dendera, 1. knjiga, 206. str. 3. Arat: Pojave, 331—336. str., engleski prijevod u seriji Leob Library, u knjizi u kojoi su Kalimah i Likofron. Vidi bibliografiju.
48
4. Prva knjiga, 1. str., Egipatskih astronomskih zapisa Otta Neugebauera i Richarda Parkera, Brown University Press, 1960—1967. 5. Ibid., 1. knjiga, 25. str. 6. Egipćanski bogovi, London, 1904, 2. knjiga, 114. str. 7. Ibid., 2. knjiga, 113. str. 8. Ibid., 2. knjiga, 117. str. 9. Ibid., 2. knjiga, 215. str. 10. Ibid., 2. knjiga, str. 202—203. 11. Ibid., 2. knjiga, 264. str. 12. Ibid., 2. knjiga, 265. str. 13. Ibid., 2. knjiga, 139. str. 14. Neugebauer i Parker, op. cit. 15. Ime na zvijezda, predaja o njima i značenje, R. H. Allen, Dover Publications, New York, 1963, 130. Str. 16. Neugebauer i Parker, op. cit. 17. Ime na zvijezda, predaja o njima i značenje , 68. str. 18. Ibid., 65. str. 19. Dre vni bliskoistočni zapisi u ve zi sa Starim zavjetom, James B. Pritchard, Princeton University Press, 1955, 33. str. 20. Ibid., 41. str. 21. Alexander Heidel: Postanak B abilonije, University of Chicago Press, 1965, 86. str. 22. Wallis Budge, op. cit., 1. knjiga, 284. str. 23. Ibid., 1. knjiga, 290. str. 24. Ibid., 2. knjiga, 154. str. i 1. knjiga, 446. str. 25. Ibid., 1. knjiga, 154. str. 26. Ibid., 2. knjiga, 261. str. 27. Ibid., 2. knjiga, str. 264—265. 28. Ibid., 2. knjiga, str. 195—200. 29. Ibid., 2. knjiga, str. 264—265. 30. Izida i Oziris , Loeb Library, 107. str. 31. Ibid., 145. str. 32. Ibid., 39. str. 33. Ibid., 149. str. 34. Ibid., 147. str. 35. Zeusova proročišta, H. W. Parke, 13. str. 36. Triput najveći Hermes, G. R. S. Mead, John Watkins, London, 1964. 37. Ibid., 3. knjiga, 95. str. 38. V idi Imhotep, pomoćnik i liječnik kralja Zose ra i potom e gipatski bog liječništva Jamiesona B. Нurrуја, Oxford University Press, 1926. 39. I. E. S. Edwards: Egipatske piramide, Penguin, 1970. 40. Н urrу, op. cit.i 20. str. 41. Ibid., 40. str.
KRATAK PREGLED Za stare je Egipćane Sirius bio najvažnija zvijezda na nebu. Staroegipatski se kalendar osnivao na Siriusovu izlasku. Utvrđeno je da su stari Egipćani katkad poistovjećivali Sirius sa svojom glavnom božicom Izidom. Izidin je pratilac bio Oziris, glavni egipatski bog. »Pratilac« zviježda Veliki Pas (u kojem je Sirius) bilo je zviježde Orion. Budući da je Izida izjednačivana sa Siriusom, njenoga pratioca treba, isto tako, izjednačiti sa Siriusovim pratiocem. Tako je Oziris ponekad poistovjećivan sa zviježđem Orion. Znamo da je »Siriusov pratilac» u stvarnosti Sirius B. Stoga se lako može zamisliti da je Oziris kao Orion, »Siriusov pratilac«, zamjena za nevidljivog pravog pratioca Siriusa B. »Najstariji i najjednostavniji oblik imena« Oziris, doznajemo, jest hijeroglif koji prikazuje prijestolje i oko. Dakle, "oko" je Ozirisovo bitno obilježje. Pleme Bozo iz Malija, srodno Dogonima, naziva Sirius B »očnom zvijezdom". Budući da se Oziris prikazuje kao oko i katkad se smatra »Siriusovim pratiocem«, iz toga se može zaključiti da je on »očna
49
zvijezda«, ali samo ako se prihvati pretpostavka da su stari Egipćani zaista znali da postoji Sirius B i da se stoga spominjanja »Siriusova pratioca« odnose na nj. Značenje egipatskih hijeroglifa i imena Izide i Ozirisa bilo je nepoznato i Egipćanima na početku dinastijskog razdoblja, pa se čini da ta imena i znakovi potječu iz doba prije dinastija — što znači oko 3200. prije n. e. ili ranije; drugim riječima, stari su najmanje 5000 godina. Najkasnije od 2800. prije n. e. nije više bilo u predaji objašnjenja o imenima i znakovima za Izidu i Ozirisa. Kroz cijelo povijesno doba bio je za Sirius uobičajen naziv »Pasja zvijezda«. Drevni bog Anubis bio je »bog- pas«, to jest imao je čovječje tijelo i pasju glavu. Raspravljajući o egipatskim vjerovanjima, Plutarh kaže da je Anubis bio, zapravo, sin božice Neftis, Izidine sestre, iako se je smatrao Izidinim sinom. Neftis je bila »nevidljiva«, a Izida »vidljiva«. (Drugim riječima, vidljiva je majka bila zamjena nevidljive, pra ve majke, zbog jednostavnog razloga što se nevidljiva majka nije mogla opaziti.) Plutarh veli da je Anubis »vodoravan krug koji odvaja nevidljivi dio svijeta, koji zovu Neftis, od vidljivoga, koji su prozvali Izida; budući da taj krug podjednako dodiruje r ubove svjetla i tame, može se smatrati zajedničkim njima oboma«. To je vrlo jasan drevni opis putanje (nazvane »Anubis«) tamne i nevidljive zvijezde (»Neftis«) oko njene »sestre«, svijetle i vidljive zvijezde (»Izide«) — a znamo da je Izida poistovjećivana sa Siriusom. Nedostaju slijedeći elementi, koji moraju zasada ostati još pretpostavka: a) krug je zapravo putanja; b) božanski su likovi zapravo zvijezde, naročito u tom kontekstu. Anubis i Oziris katkad su poistovjećivani jedan s drugim. Oziris, Izidin p ratilac i ponekad »Siriusov pratilac«, katkad je poistovjećivan i s putanjom Siriusova pratioca, što ima smisla i može se očekivati. Izidu kao Sirius prikazivali su stari Egipćani na svojim slikama ponajčešće kako putuje s dvjema družicama u istoj nebeskoj lađi. A kao što znamo, Sirius ima, prema mišljenju nekih astronoma, dva pratioca: Sirius B i Sirius C. Arapi su jednu Siriusovu zvijezdu pratilicu (u istom zviježdu: Veliki Pas) zvali »Težina« i smatrali je izvanredno teškom — gotovo preteškom da bi se mo gla dići iznad obzorja. »Ideler smatra to ime zvijezde čudnovatim«, doznajemo, i to nas ne iznenađuje. Stvarni Siriusov pratilac, Sirius B, sastoji se od superguste tvari koja je teža nego bilo koja normalna tvar u svemiru, pa je težina te sićušne zvijezde jednaka težini goleme normalne zvijezde. I Dogoni, kao što znamo, vele da je Sirius B "težak" i govore o njegovoj »težini«. Arapi primjenjuju naziv »Težina« i na zvijezdu Canopus u zviježdu Argo. U mitologiji je »Argo« brod koji je prevezao na Rod Danaja i njegovih pedeset kćeri. Na "Argi" je pedeset veslača pod Jazonovim vodstvom, nazvanih Argonautima. Na njemu je i pedeset vesala, a kraj svakoga je po jedan veslač, Argonaut. Božanski veslač jest stari sredozemni motiv i ima vjersko značenje. Kretanje Siriusa B oko Siriusa A traje pedeset godina, što se može povezati s upotrebom broja pedeset pri opisivanju »Arga«. Stari Egipat i stari Sumer (Babilonija) imaju mnogo zajedničkih božanskih imena i drugih elemenata. Sumerani su, čini se, zvali Egipat »Magan« i bili u dodiru s njim. Sumerski glavni bog, Anu, prikazivao se kao čagalj, što je varijanta pasjeg motiva i upotrebljavala se i u Egiptu za Anubisa; pas i čagalj su se, očito, izmjenjivali kao simboli. Egipatski je oblik Anubisova imena »Anpu« i sliči : sumerskom »Anuu«, a obojica su »bogovi- čagljevi«. Čuveni egiptolog Wallis Budge bio je uvjeren da su Sumer i Egipat dobili svoju kulturu iz nekog zajedničkog, »izvanredno starog« izvora. Anua su Sumerani zvali i An (jedna varijanta). U Egiptu su Ozirisa zvali takoder An. Imajući na umu da je Plutarh rekao kako je Anubis (Anpu u egipatskom jeziku) krug, zanimljiva je napomena da na sanskrtu riječ Anda znači »elipsa«. Možda je to puka slučajnost. Wallis Budge veli da Anubis predstavlja vrijeme. Složeno značenje »vremena« i »kruga« za Anubisa izrazito ukazuje na “kružno kretanje”. Anubisov je kult bio tajna misterijska religija, ograničena na upućene (stoga ne znamo njegov sadržaj). Plutarh, koji piše o Anubisu, bio je upućen u nekoliko misterijskih religija, pa se opravdano može vjerovati da njegovi podaci potječu iz dobro obaviještenih izvora. (On je bio Grk, a živio je u doba Rimskog Carstva.) Jedan drukčiji prijevod Plutarhova opisa Anubisa govori da je Anubis »združeni odnos« Izide i Neftis. To navodi na pomisao na »krug« kao putanju — »združeni odnos« zvijezde koja se kreće po putanji i zvijezde oko koje se kreće.
50
Egipćani su, prema Plutarhu, upotrebljavali ime Horus da bi opisali »silu kojoj se pripisuje da upravlja okretanjem Sunca«. Dakle, zamišljali su takve osobite sile i davali im imena — što je bitna pojedinost. Plutarh kaže da je Anubis čuvao Izidu kao pas i pratio je. Ta činjenica, pored podatka da je Anubis »vrijeme« i »krug«, još više upućuje na pojam putanje; predodžba psa čuvara koji obilazi i prati baš je kao stvorena za to. Aristotelov prijatelj Eudokso (koji je posjetio Egipat) pričao je da kod Egipćana postoji predaja prema kojoj Zeus (glavni grčki bog, čije ime upotrebljava Eudokso govoreći o odgovarajućem egipatskom bogu, te se zbog toga pitamo na kojega egipatskog boga misli — vjerojatno na Ozirisa) nije mogao hodati jer »su mu noge bile srasle«. To zvuči kao da je riječ o vodozemnom biću koje ima rep za plivanje umjesto nogu za hodanje. Podsjeća nas na polubožansko biće Oannes, koji je, prema predaji, donijelo Sumeranima civilizaciju, a bilo je vodozemno, imalo rep umjesto nogu i noću se povlačilo u more. Plutarh povezuje Izidu s grčkom božicom Atenom (Zeusovom kćerkom) i kaže da su obje opisane kao »nastale same od sebe" i kao »kretanje na vlastiti poticaj«. Atena je nadzirala »Argo« i stavila u njegovu kobilicu hrastovinu iz Dodone (mjesta gdje je pristala grčka arka, s grčkom verzijom biblijskog Noe, Deukalionom, i njegovom ženom Pirhom), koja je vodila brod. Tako j e »Argo« dobio očito »kretanje na vlastiti poticaj« od Atene, koju Plutarh — baš s obzirom na tu osobinu — povezuje s Izidom. Prve verzije epa o »Argu«, koje su napisane prije Homerova doba, na žalost su se izgubile. Očuvana se verzija epa lako čita, ali je razmjerno nova (treće stoljeće prije nove ere). Sumerani su imali »pedeset junaka«, »pedeset velikih bogova« itd., baš kao što su poslije Grci na svom »Argu« imali »pedeset junaka" i »Argo« je prevozio »pedeset kćeri Danajevih«. Prema jednom egipatskom papirusu Izidin pratilac je »gospodar u potpunoj tmini«. To podsjeća na nevidljivi Sirius B. Izidin pratilac Oziris »je mračni bog«. Trismegistička rasprava »Svjetska djevica« iz Egipta ukazuje na »crni obred«, povezan sa »crnim« Ozirisom, kao najviši mogući stupanj upućivanja u tajne u staroegipatskoj religiji —on je najveća tajna u Izidinim misterijima. Prema toj raspravi Hermes je došao na Zemlju da bi ljudima donio civilizaciju i potom se opet “popeo prema zvijezdama”, vratio se kući i ostavio iza sebe egipatsku misterijsku religiju s nebeskim tajnama koje će jednog dana biti odgonetnute. Postoje dokazi da se »crni obred« zaista bavio astronomijom. Dakle, odnosi se na astronomiju, crnog Ozirisa i Izidu, što dovodi do zaključka da je tako bio možda povezan s postojanjem Siriusa B. U raspravi »Svjetska djevica* postoji proročanstvo da se ljudi, tek kad se počnu baviti nebeskim tijelima i »jurnu u visinu«, mogu nadati da će shvatiti sadržaj »crnog obreda«. Astronomsko znanje današnjeg svemirskog doba čini nas sposobnima da spoznamo pravu srž »crnog obreda«, ako je ta srž onakva kakvu je slutimo. To je bilo nemoguće u dosadašnjoj povijesti naše planete. Ne smijemo zaboraviti da bez današnjeg znanja o bijelim patuljastim zvijezdama koje se vide samo kroz suvremene teleskope, bez znanja o supergustoj materiji što nam ga daje atomska fizika, bez zamršene tehnologije itd. ne bi bila moguća ni naša rasprava o Siriusovu sustavu; ne bismo uopće mogli nagovijestiti takvo objašnjenje »crnog obreda« — niti bismo mogli načeti Siriusov problem. Velik dio materijala o Sumeranima i Babiloncima pojavio se u javnosti tek potkraj pedesetih i tokom šezdesetih godina ovog stoljeća, a naše je znanje o pulsarima još mlađe. Stoga je prijeporno je li ova knjiga mogla biti napisana mnogo ranije. Pisac se ozbiljno latio posla 1967, a knjigu je dovršio 1974. Pa ipak, i sada ima dojam da nedostaje mnogo potrebnih obavještenja: još ima neotkopanih arheoloških nalazišta, zapisa koji nisu prevedeni s raznih drevnih jezika, a astronomska su istr aživanja vječno nepotpuna. Autor je, osim toga, imao poteškoća pri ovladavanju materijalom s vrlo različitih naučnih područja, te mu je žao što nije bio mnogo osposobljeniji za takav zadatak. Pitanje o Siriusu nije se zaista moglo postaviti mnogo ranije, a buduća će otkrića na mnogim poljima bitno pomoći da se ono potpuno razmotri.
TREĆE POGLAVLJE
Svetih pedeset Treba da se vratimo raspravi »Svjetska djevica«. U njoj se vrlo jasno kaže da su Izida i Oziris poslani da pomognu Zemlji tako što će primitivnom čovje-čanstvu dati civilizaciju: 51
»Horus na to reče: 'A kako je, majko, Zemlja primila Božje isijavanje?' Izida odgovori: 'Ne smijem pričati o (tom) rođenju; nije dopušteno opisivati porijeklo tvoje, o Horuse, (sine) moćni, da ne bi ljudi doznali kako se rađaju besmrtni bogovi; reći ću ti samo da je Bog Vladar, uredivač i graditelj svega, poslao na kratko vrijeme tvog moćnog oca Ozirisa i najmoćniju božicu Izidu da pomognu svijetu, kojem su bili vrlo potrebni. Oni su ispunili život životom. Oni su pre kinuli divljačko međusobno ubijanje ljudi. Oni su učinili svetima ograđene prostore za bogove, svoje pretke, te mjesta za posvećene obrede. Oni su dali ljudima zakone, hranu i krov nad glavom'.« I tako dalje. Govori se, zatim, o tome da su naučili ljude kako da se brinu o mrtvima na izrazito egipatski način, pa se postavlja pitanje kako je neki Grk mogao napisati ovo ako nije živio u doba Ptolemejevića: »Oni su naučili ljude kako će one koji su prestali živjeti zamotati kao što treba.« Svi znamo da je to e gipatski, a ne grčki običaj. Koji bi neoplatonist uključio takvu tvrdnju u svoje zapise ako je ne bi izvukao iz nekog ranog izvora kojim se služio i koji je napisao netko tko je zaista živio u Egiptu? Taj dugi odlomak u raspravi završava ovako:
»Baš oni s u, pošto ih je Hermes uputio u Božja skrivena pravila, začeli umjetnost, znanost i sva zanimanja kojima se ljudi bave i dali su zakone. Oni su, pošto ih je Hermes poučio da je Bog odredio da prilike dolje budu u skladu s prilikama gore, uveli na Zemlji sve te obrede, nad kojima su misteriji na nebu. [Činjenica da je izostala bučna propaganda u prilog astrologiji pokazuje da ta rasprava potječe iz doba prije Ptolemejevića; nakon grčkih i babilonskih utjecaja takva bi suzdržljiva izjava bila gotovo nemoguća i autor bi uvukao u raspravu sve pojedinosti astrološkog ludila kasnog Egipta.] Oni su, znajući da su (smrtnička) tijela razoriva, izmislili proročki soj, u svemu usavršen, kako nijedan prorok koji ispruži ruke prema bogovima ne bi bio neupućen u nešto, a zn ali su i to da magija i filozofija hrane dušu, a medicina štiti tijelo kad pati. Pošto smo učinili sve to, sine moj, Oziris i ja opazismo da je svijet (sada) potpuno ispunjen, te nas pozvaše natrag oni koji borave na nebu. . .« U toj raspravi Izida tvrdi da »crni obred« slavi nju i »daje savršenstvo«. Povezan je, osim toga, s nečim tajanstvenim što se zove »noć« — »koja plete svoju mrežu brzim svjetlom, iako manjim nego što je Sunčevo«. Očito je da »noć« nije noćno nebo, jer se kreće po nebu s »drugim mist erijima po redu što se kreću na nebu, s naređenim gibanjima i vremenskim razmacima, s određenim skrivenim utjecajem koji uređuje prilike dolje i izaziva rast«. Treba da pažljivo ispitamo opis onoga što se u toj raspravi naziva »noć«. Taj opis pokazuje sasv im jasno da »noć« nije noć, već neka šifrirana riječ. Jer, govori se da ima »svjetlo, iako manje nego što je Sunčevo«. Siriusov tamni pratilac je zvijezda i ima svjetlo, premda manje nego Sunce. »Noć«, osim toga, »plete svoju mrežu brzim svjetlom«, što je izrazit opis objekta koji se kreće. Budući da obiđe Sirius A za pedeset godina, Sirius B se giba čak brže nego tri planete u našem vlastitom Sunčevu sustavu: Pluton, Neptun i Uran. Od te tri planete najbrži je Uran i njegovo je ophodno vrijeme osamdeset četiri godine. Dakle, riječ je o zvijezdi koja prođe svojom putanjom brže nego planeta! To se zaista može nazvati »pletenjem mreže brzim svjetlom»! A sada, obratimo pažnju na sumersku kulturu ili, bolje rečeno, na sumersko-akadsku kulturu. Postojala je otpri like u vrijeme starog Egipta, a već sam natuknuo da su njeni osnovni religijski pojmovi tako slični egipatskim pojmovima da po svoj prilici imaju zajedničko porijeklo. Potom sam otkrio da je Wallis Budge, kao istaknut egiptolog, sa svog gledišta zaključio to isto. Nije mi poznat nijedan sumerolog koji se bavio tim osobitim problemom. Mnogo se veća pažnja pridaje poznatim trgovačkim vezama što su postojale izmedu Sumera i civilizacije u dolini Inda, te pitanju gdje je bio Dilmun. Kramer smatra da je Dilmun bio dolina Inda; Bibby se slaže s Peterom B. Cornwallom i vjeruje da je riječ o otočju Bahrain u Perzijskom zaljevu. No, za Sumerane je ta zemlja, koja je, kako se čini, bila na suprotnoj strani od Egipta, imala golemu važnost. Stoga je i zaokupila pažnju suvremenih znanstvenika koji ispituju sumerske 52
zemljopisne podatke. Kramer smatra da je zemlja »Magan« bila vjerojatno Egipat i da je Sargon čak slao onamo vojsku. Osnovni pojmovi egipatske astronomije i sumersko-akadske astronomije (tu se pretpostavlja da postoji nekakav kontinuitet, jer iz ranog sumerskog razdoblja nema nijedne prave astronomske rasprave) istovjetni su. Što se tiče brojnih razlika u onome što više nije osnovno, može se pogledati knjiga »Egzaktne znanosti u davnini« profesora Otta Neugebaue ra. Međutim, Neugebauera zanima, kao što priznaje, noviji materijal, pa je nepravedan prema starijem, brzo prelazeći preko njega i zanemarujući neke važne pojedinosti. Evo primjera njegova stava, izrečenoga njegovim vlastitim riječima na početku 5. poglavl ja: »Naš opis babilonske astronomije bit će prilično nepotpun. Povijesni ćemo razvoj prikazati tek u grubim crtama. Na primjer, što se tiče Egipta, potanko razmatranje nekoliko sačuvanih ranih tekstova ne samo što bi zahtijevalo previše prostora već bi se i pretjerano uveličala njihova važnost. Međutim, što se tiče kasnog razdoblja, situacija je obrnuta.« Dakle, profesor Neugebauer barem ne taji svoje sklonosti. Rastavši se s jednim stručnjakom koji je dobrovoljno abdicirao, možemo nastaviti. Dokaze ćemo potražiti u akadskom epu o stvaranju, koji se zove »Enuma eliš«, prema prvim dvjema riječima iz teksta koje znače "kada gore" (prijevod E. A. Speisera1) Odmah na početku toga zapisa čitamo:
»Sagradio je stajališta za velike bogove Tako što je njihove zvjezdane slike učvrstio kao zviježda. Odredio je godinu označivši područja: Postavio je tri zviježda za svaki od dvanaest mjeseci. Pošto je utvrdio dane u godini [pomoću] (nebeskih) likova, Osnovao je . .« itd. Drugim riječima, tekst otkriva istovjetan sustav s onim kod egipatskih zvjezdanih satova: dvanaest mjeseci, od kojih svaki ima tri desetodnevna tjedna, a trideset šest zviježda ili »dekana« označuju zvjezdane likove bogova. Tekst izričito otkriva da postoji dvanaest mjeseci, sastavljenih od tri razdoblja (ako se ne pretjeruje baš suviše i tvrdi bez bilo kakvih razloga da su ta tri razdoblja nejednaka, onda se svaki sastoji od deset dana — dakle, imamo' »desetodnevne tjedne« kao u Egiptu), i da svakom od tih »tjedana« odgovara jedno zviježđe ili nebesko »područje«. Budući da je tri puta dvanaest trideset i šest, imamo trideset šest dekana, od kojih je svaki »označen« zviježđem. Osim toga, svaki je dekan, kao i u Egiptu, »zvjezdana slika« jednog velikog boga. Čudno je što nijedan učenjak nije uvidio da taj o dlomak u »Enuma elišu« opisuje vrlo potanko egipatski sustav zvjezdanih satova. Bez sumnje, i pet »dodatnih« dana, preostalih kako bi nastalu godinu od 360 dana pretvorili u godinu od 365 dana, spominje se u retku: »Pošto je utvrdio dane u godini (nebeskih) likova«, što se opet poklapa s egipatskom predajom, u kojoj se pet preostalih dana veže uz pet različitih bogova ili nebeskih likova i tako se označuje. U Egiptu se tih pet preostalih dana zovu. »dani na godinu«. Tih pet dana izvanredno su važni i u astronomiji Maja. No, ako se upustimo u raspravu o astronomiji Maja, dirnut ćemo osinje gnijezdo. Ona nije bitna za ciljeve ove knjige. Vidimo da su astronomski sustavi u Egiptu i Sumeru bili u svojoj biti potpuno istovjetni. Te su sličnosti između Egipta i Sumera nešto sasvim drugo nego sličnosti božanskih imena i vjerskih pojmova. Uvijek se može tvrditi da ljudi na raznim dijelovima zemaljske kugle stvaraju spontano iste zvukove kad su puni strahopoštovanja prema božanskim pojmovima. »Svi na svijetu govore ma jci 'mama', čuli smo mnogo puta. Medutim, takav je astronomski sustav složen niz naročitih podataka. Činjenica da taj akadski tekst, koji Speiser oprezno pripisuje starobabilonskom razdoblju (tj. prvoj polovici drugog tisućljeća prije nove ere), sadrži tako složen astronomski. sustav, istovjetan sa sustavom egipatskih zvjezdanih satova, može se smatrati dokazom o dodiru između tih dviju civilizacija ili o zajedničkom podrijetlu sustava. Osim toga, nagovješćuje se vrijeme koje bi moglo biti gornja granica. D odir dviju kultura, za vrijeme kojega je saopćena ta infbrmacija, nije se mogao zbiti poslije toga. Neka gornja granica bude najkasniji datum koji prihvaća za zapis »Enuma eliš«. Postupimo li tako, tada je gornja granica prvo tisućljeće prije n. e., čak i za one koji zahtijevaju nepobitne dokaze. Dodir između Egipta i Sumera zacijelo se zbio mnogo prije ako je bio neposredan, a možda i nije riječ o dodiru, nego o zajedničkom podrijetlu (što je omiljena pomisao Wallisa Budgea). Egipatski zvjezdani satovi pot ječu najkasnije iz doba vladavine Setija I (1303—1290. prije n. e.) i Ramsesa IV (1158—1152. prije n. e.), pripadnika XIX, odnosno XX dinastije, u čijim su grobnicama nađeni na zidovima. Dakle, ti zvjezdani satovi potječu najkasnije iz 1300. prije n. e., a čini se da vuku porijeklo još 53
s početka egipatske kulture. U prvom su se tisućljeću prije nove ere izmijenili, te je petnaestodnevni tjedan zamijenio desetodnevni. Poslije su se dogodile i druge promjene, pa je sustav počeo propadati i pretvorio se u relikviju. Lako je zamisliti da su zbog povećane popularnosti boga Sunca Ra postale zvijezde i naročito Sirius manje važnima. Nesumnjivo je da se svojstveni integritet Siriusova sustava u Egiptu počeo raspadati i zanemarivati u prvom tisućljeću prije nove ere, istisnut pojmovima koji su bili očitiji i manje skriveni nestrpljivim svećenicima. Možda su neki puristi, kad se to počelo dogadati, otišli nekamo drugdje, nadajući se da će tako zadržati predaje i izbjeći upletanje dekadentnih faraona. Vratit ćemo se toj misli poslije i predočiti neke iznenađujuće podatke. No, zasada poklonimo pažnju Sumeru. Na 6. pločici »Enuma eliša« nalazimo zanimljiv odlomak. U njemu se spominju Anunnaki, sinovi Ana (An znači »nebo«), poznatog i kao veliki bog Anu. Tih Anunnakija bilo je pedeset i zvali su se »pedeset velikih bogova«. Gotovo uvijek su anonimni, a ističu se njihov broj, veličina i vladanje sudbinom. Nijedan se važan sumerski bog jasno ne izjednačuje s nekim od Anunnakija, već samo uzgred (što ću opisati poslije). Zapravo, Anunnaki su zbunili sve sumerologe. Nisu »identificirani« i nitko ne zna točno što predstavljaju. Često se pojavljuju u zapisima, pa je zbog toga još neugodnija činjenica da nigdje nisu jasno objašnjeni. Međutim, u njihovu očiglednu važnost za Sumerane ne može se posumnjati. U jednom ranom sumerskom odlomku (iz vremena davno prije babilonske civilizacije), koji pripada materijalu o epskom junaku Gilgamešu, nazvanom »Gilgameš i zemlja života", nalazimo prethodnicu grčke predaje o Argonautima. Taj je odlomak preveo Kramer 2. Zapravo, mislim da smijem reći kako je taj sumerski odlomak najstariji poznati oblik pripovijesti o tom junaku koji je poslije dobio ime Jazon. U odlomku se priča da je junak, Gilgameš, htio otići u »zemlju života«, kojom je, prema opisu , upravljao bog Sunca Utu. U priči o Jazonu i Argonautima junak Jazon želi potražiti zlatno runo, koje se tumači kao Sunčev sustav. U sumerskom odlomku nalazimo i ovaj iznenadujući redak: "Junak, njegovi zubi su zmajski zubi." U priči o Jazonu junak sije zmajske zube! (To čini i Kadmo u jednoj drugoj grčkoj priči, kojom ćemo se baviti poslije.) U pripovijesti o Jazonu prati Jazona za vrijeme potrage pedeset Argonauta. U sumerskom odlomku prati Gilgameša takoder pedeset pratilaca! Evo bitnog pasusa (u kojem govori Gilgameš): 'Tko ima kuću, neka ide kući! Tko ima majku, neka ide majci! Neka neoženjeni muškarci koji će činiti što i ja, pedeset, stanu kraj mene'. Tko je imao kuću, ode kući; tko je imao majku ode k majci, A neoženjeni muškarci koji će činiti što i on, pedeset, stanu kraj njega. Zaputi se on prema kovačevoj kući, ..., ... -sjekiru, svoju 'junačku moć', dade ondje izliti. U ... vrt ravnice [zaputi] korak svoj, ...-drvo, vrbu, jabuku, šimširovo drvo, ... [-drvo posiječe] ondje. 'Sinovima' svoga grada koji ga pratiše [stavi ih] u ruke.«
Pedeset se pratilaca spominje nekoliko puta. Fragmentarni je tekst vrlo isprekidan i zbrkan. Novo svjetlo na motiv sijanja zmajskih zubi baca odlomak gdje se Gilgameš, posto je zbog nekog nepoznatog razloga zaspao, budi, opasuje i stoji kao bik na »velikoj Zemlji«, a nastavak je ovakav: »Dodirnuo je (svojim) ustima tlo, zubi su (mu) se tresli.« Očito nije baš sasvim sigurno da su usta i zubi zaista njegovi, jer je dodatke u zagradama oba puta stavio prevodilac. No, evo cijelog tog odlomka: »Dodirnuo je (svojim) ustima tlo, zubi su (mu) se tresli. Zaklinjem životom Ninsun, svoje majke koja me ro dila čistom Lugulbandi, mom ocu, Neka postanem jedan koji, da bi mu se divili, sjedi na koljenu Ninsun, moje majke koja me rodila.« Neovisno o činjenici da Gilgamešova želja da sjedi na majčinu koljenu, na koljenu božice Ninsun, podsjeća na Horusa koji s jedi na koljenu svoje majke, božice Izide, što je stalan motiv u egipatskoj umjetnosti, čini se da tu postoji mutna, ali važna aluzija na to da junak, ako dodirne ustima tlo i ako mu se tresu zubi, može prizvati ponovo rođenje snage. Vjerujem da bi trebalo prijevod još obradivati, no to je teško, jer u sumerskom jeziku ima mnogo riječi čije se značenje ne razumije sasvim. Bila tu riječ o Gilgamešovim vlastitim ustima i zubima ili ne, nesumnjivo je da Gilgameš traži snagu dodirujući zubima tlo 54
— bilo svojima, bilo tuđima. Budući da je prije u istoj priči rečeno jasno: »Junak, njegovi zubi su zmajski zubi«, možemo pretpostaviti da je vjerojatno riječ o Gilgamešovim zubima — o njegovim vlastitim zubima koji su prije toga opisani kao zmajski zubi! Iz redaka posl ije dodirivanja tla zubima doznajemo da Gilgameš, dodirujući zubima tlo, treba da prikupi snagu, jer se mora boriti. U priči o "Argu" Jazon sije zmajske zube, a iz njih niču naoružani vojnici i počinju se boriti — kao i u pripovijesti o Kadmu. Vidimo, dakle, da se u oba grčka mita, a i u sumerskom odlomku, zmajski zubi spajaju s tlom, te nakon toga slijedi borba u kojoj junak pokazuje nadčovječju snagu. Poslije ćemo vidjeti u ovoj knjizi odakle potječe ta neobična zbrka (naime, izvire iz jedne egipatske sve te igre riječi) i što sve to znači. U međuvremenu moramo ostati na sadašnjoj razini istraživanja. Ova je knjiga anabaza, odnosno putovanje uvis. Razmotrimo malo pobliže priču o Jazonu i zlatnom runu. To zlatno runo dobili su Friks i Hela od boga Hermesa. Egipatski je bog Anubis postao kod Grka Hermes. Osim toga, objašnjavajući porijeklo zlatnog runa, Diodor Sicilski (IV, 47) i Tacit (»Anali«, VI, 34) kažu da su Friks i Hela (koji su odletjeli na ledima zlatnog ovna prema Kolhidi; na putu je Hela pala u Helespont, pa su te vode dobile njeno ime) zapravo plo vili na brodu s ovnovom glavom na pramcu, a nisu jahali na čarobnom ovnu, kako se govori u priči. Činjenica da se u raširenijem mitu, u kojem je pravi ovan, tvrdilo da su oni letjeli na zlatnom ovnu, možda je povezana s predodžbom o nebeskoj lađi. Tako bi svi imali pravo. Ta bi lada, svakako, bila egipatska i Sumerani bi je zvali »maganska lađa«, ako prihvatimo ono u što vjeruju Kramer i drugi, to jest da je Magan Egipat. Zatim, lađa je bila »Hermesov dar« — drugim riječima, Anubisov. Nije čudno, dakle, što se broj pedeset, svojstven Siriusu, povezuje i sa zlatnim runom i s Anubisom. Vrijedi također spomenuti da su se pedesetorica Argonauta zvali i Minijci, jer su svi bili u medusobnom srodstvu i iz iste porodice, svi su potjecali od Minija, kralja grada Orhomena u Beotiji u Grčkoj. Tako su Jazon i Argonauti, njih pedeset, obavijeni nekakvom tajnom bezimenošću koja podsjeća na sumerskih pedeset Anunnakija, jer se često spominju samo kao »Minijci« — kao skupina pedeset srodnih veslača u nebeskoj lađi. Poslije ćemo se izvanredno pažljivo baviti pričom o »Argu«, a i povezanošću zemlje Kolhide, cilja njegova traganja, i starog Egipta, pri čemu ćemo se poslužiti svjedočenjem povjesničara Herodota. No, najprije treba da do kraja razmotrimo priču o Gilgamešu i »zemlji života«. Jer, u tom se odlomku spominje čak i lađa, analogna »Argu«. Maloprije sam izjednačio »Argo« s egipatskom nebeskom barkom, pa tu misao treba sada imati na umu u vezi sa slijedećim pasusom, u kojem se Gilgamešova lađa izričito spominje kao »maganska lađa«! Mogao bih dodati da su drveta koja je posjekao Gilgameš i, prema tekstu, »stavio ih u ruke« pedesetorici svojih pratilaca bila vjerojatno njihova vesla! (U četrnaest redaka baš na tom mjestu tekst je suviše isprekidan da bi se bilo što moglo pouzdano tvrditi.) Evo, dakle, pasusa o lađi: »Za mene neće umrijeti drugi, natovarena lađa neće potonuti, Trostruko sukno neće biti prerezano, ..... neće biti nadvladan, Kuću (i) kolibu neće uništiti vatra. P omozi ti meni (i) pomoći ću ja tebi, što nam se može dogoditi? Kad je potonula, kad je potonula, Kad je potonula maganska lada, Kad je lađa, 'Magilumova moć', potonula, U ...., lađi živih bića, sjede oni koji su izišli iz maternice; Dođi, krenimo naprijed, bacimo pogled na nj, Ako krenemo naprijed, (I) ako bude straha, ako bude straha, odbij ga, Ako bude jeze, ako bude jeze, odbij je, U tvoj . . ., dodi, krenimo naprijed.« Moram naglasiti da tu postoji zbrka. U jednoj napomeni Kramer ističe da poslije r etka »kad je potonula« više nije sigurno je li još govori Gilgameš. Nije jasno je li maganska lađa uistinu potonula ili tu tvrdnju ubacuje Gilgamešov »vjerni sluga«, koji je odmah prije upravo navedenog pasusa rekao Gilgamešu:
»O, gospodaru moj, putuj ti u 'zemlju', ja ću putovati u grad, 55
Pričat ću ti majci o tvojoj slavi, neka kliče, Pričat ću joj o tvojoj budućoj smrti, [neka] lije gorke suze.« Čini se da tu Gilgameš priča svom prestrašenom sluzi (koji je baš malo prije toga opisan u tekstu kao »obuzet strahom«) da nitko drugi neće umrijeti za njega i da »natovarena lađa neće potonuti«. Uto upada opet sluga, prestrašen, te započinje riječima »kad je potonula« hipotetičan izvještaj Gilgamešovoj majci. Potom progovara ponovno Gilgameš, a prve su mu riječi »dođi, krenimo naprijed«. Izraz »oni koji su izišli iz maternice«, kojim se označuju oni koji sjede u maganskoj ladi, možda se odnosi na djecu božice Nintu (poznate i kao Ninmah, Ninhursag i Ki — »zemlja«). To kao da je, uzevši u obzir i čudno spominjanje zubi, aluzija na djecu božice zemlje koja potječu iz zemljine maternice — jer Ki, božica zemlje ( ki znači »zemlja« u sumerskom jeziku), ujedno je i Nintu ili »božica koja rađa«. (Ninmah znači »velika božica«, a Ninhursag »božica brda«, jer je hursag ili brdo podigao njen sin i nazvao je po njemu u spomen jednog važnog mitskog događaja; u Egiptu se Anubis takoder zvao »Anubis brda«, o čemu ću poslije imati priliku da kažem više, a zasada je dovoljna napomena da bi se »Anubis brda« kod Sumerana zvao Anpu-hursag.) Dakle, božica koja rađa i božica zemlje kao da su preteče vojnika koji niču iz zmajskih zubi posijanih u zemlju, a i bacanja »zemljinih kosti« (kamenja) preko ramena; kamene je bacao Deukalion, grčki Noa, a iz njih su nastajali ljudi kao iz zubi u drugim pričama. (I zubi su kosti!) Zapravo, ima i drugih dodirnih točaka izmedu Deukaliona i priča o Jazonu. Jer, pojam Noine arke poklapa se s pojmom Deukalionove arke; obje su lađe čarobne, a u njima sjede »oni koji su izišli iz maternice« i nanovo naseljuj u svijet nakon potopa. Obje lađe, pogotovu Deukalionova, srodne su »Argu«. (Kao što zna svatko tko je pročitao cijeli »Ep o Gilgamešu«, Noina je arka na Srednjem istoku bila, prije nego što su i postojali Hebreji i Noino ime, Ziusudrova lađa ili Utnapištimova lađa, te je unesena u ep kao ustaljen element mitskog porijekla.) Deukalionova je lađa pristala na planini kraj svetog proročkog luga u Dodoni, iz kojeg je »Argo« dobio »kibernetičko« drvo što ga je vodilo. Osim toga, pripovijest o potopu i arki (na ko joj su bili parovi »arhetipova« svih živih bića, a riječ »arhe« je u grčkom jeziku jasno povezana s »arkom«, kao što ćemo se svi uvjeriti mnogo kasnije u ovoj knjizi) potječe najkasnije iz Sumera, ako ne i iz nekog ranijeg razdoblja (o čemu ćemo govoriti na drugom mjestu). No, baš iz tog ranog izvora dobili su Grci svog Deukaliona, a Hebreji svog Nou — obje su te priče vrlo kasni oblik jedne izvanredno stare pripovijesti, koja je postojala tisuće godina prije nastanka Grka i Hebreja. (Koga uistinu zanima podrijetlo grčke i hebrejske civilizacije, neka pročita izvrsnu knjigu »Zajednička podloga grčke i hebrejske civilizacije« profesora Cyrusa Gordona.' 3) Sve to spominje se, zapravo, zato da bi se pokazalo da argonautski motiv pedeset junaka na lađi u herojskoj potrazi postoji u Sumeru i da se podudara s »pedeset velikih bogova«. Jer, ako pedeset junaka s maganske lađe sjedi, kao što ponajčešće sjede Anunnaki, i ako je riječ o »onima koji su izišli iz maternice«, dakle o djeci božice Nintu, »božice koja rada«, onda se oni mogu neposredno izjednačiti s Anunnakima. Kao Anova djeca, Anunnaki su i djeca Anove stare žene Ki ili Nintu. Drugim riječima, pedesetorica su junaka »herojski« pandan nebeskih Anunnakija. Zaključak je da postojanje baš pedeset Anunnakija nije, po svoj prilici, slučajna podudarnost, kao što bi se moglo pomisliti. Sve više se ističe golema važnost broja pedeset. Taj se broj pojavljuje i u zapisu “Gilgameš, Enkidu i podzemni svijet”. Tu Gilgameš stavlja na sebe ratnu opremu koja je teška »pedeset mina«. I ima, takoder, pedeset pratilaca. U kasnijoj babilonskoj verziji te priče izostavljeno je tih pedeset pratilaca. U to se doba zacijelo već zaboravilo na pravo simbolično značenje broja pedeset. U svojoj knjizi »Sumerani« Kramer ističe4 da je vladar Gudea naredio da se napravi kultno i simbolično oružje: buzdovani s pedeset glava. Vratimo li se za tren onom zanimljivom sumerskom hursagu, čudnom »brdu«, sjetit ćemo se da je Ninhursag, »božica brda«, istovjetna s Nintu, »božicom koja rađa«. To su dva različita imena istog božanstva. Treba napomenuti da u egipatskom jeziku riječ tu znači »brdo«, pa ako uzmemo riječ nin koja znači »božica« i dodamo egipatsku riječ tu, imamo »božicu brda«, što je zapravo sinonim. To nije nipošto kraj tog zanimljivog istraživanja. Jer, ako uzmemo u obzir da je egipatski oblik Horusa (Izidina i Ozirisova sina) Heru (što donekle zvuči kao Heroj, zar ne?) i da se u egipatskom jeziku upotrebljava stalno oblik Heru-sa-itd. da bi se izrazilo Horus-sin-od- itd., tada nam upada u oči da bi neobična i zbunjujuća riječ hursag mogla, zapravo, biti egipatski oblik Heru-sa- Agga, što znači »Horus sin Agge«. Slučajno je Agga egipatski sinonim Anubisa. A »Anubisa brda« već smo spomenuli. Štoviše, stariji 56
je sumerski oblik riječi hursag zaista hursagga, kao što se može vidjeti u »Postanku Babilonije« Alexandera Heidela, u drugom poglavlju: »Sumerski izvještaj o stvaranju iz Nipura«, gdje se govori o božici Ninhursaggi. Isto tako, slučajno je Agga ugledno sumersko ime. Postoji prijevod jednog kr atkog teksta (115 redaka) iz sumerskog razdoblja, koji se zove »Gilgameš i Agga«. 5 U osamdesetom retku tog teksta spominje se »magurru-lađa«, i to gotovo jednako kao maganska lađa u zapisu »Gilgameš i zemlja života«. Baš kao što se u tom prijašnjem tekstu raspravljalo o tome da li će maganska lađa potonuti ili ne, tako se i u ovom drugom tekstu raspravlja o tome da li će »magurru -lađi« biti odrezan pramac ili ne. Začudo, i u ovoj se priči, kao i u onoj prvoj, prikazuje lađa tako kao da je zaista doživjela n ajgoru sudbinu, jer u devedeset osmom retku doznajemo da je »pramac 'magurru-lade'1 odrezan«, baš kao što smo u pređašnjem tekstu pročitali: »Kad je potonula maganska lađa, Kad je lađa, 'Magilumova' moć, potonula«.
13. CRTEŽ
Veze između egipatskih i sumerskih riječi u vjerskom kontekstu postaju tako mnogostruke da se ne mogu zanemariti zajedničke osobine tih dviju kultura. Pogledajmo, na primjer, kakvu zanimljivu ulogu ima cedar koji je, kao što se neprestano tvrdi, posjekao Gilgameš. U zapisu »Gilgameš i zemlja života« Gilgameš veli: »Ući ću u zemlju posječenog cedra«, a poslije je prikazan kao »onaj koji je srušio cedar« itd. To je rani sumerski tekst. Međutim, u »Epu o Gilgamešu«, onakvu kakav imamo danas, Gilgameš odlazi na Cedrovu goru i ubija čudovište Humbaba (ili Huvava) na »Cedrovoj gori, prebivalištu bogova«. Na 5. pločici piše:
»[Gilgameš] uze [sjekiru u (svoju) ruku] [. . . i] posiječe [cedar]. [No, kad Huvava] čuo je buku, 57
[On] se razljutio: 'Tko je [došao], [Omalovažio drveta koja] rastu u mojim gorama I posjekao cedar?'« U 22. poglavlju »Seoskog mlina«, Santillana i von Dechcndova izjednačuju Huvavu s planetom Merkurom. Imajući na umu da je Huvava i bog cedrove šume, zanimljivo je da u egipatskom jeziku riječ seb znači »cedar«, a i "planeta Merkur"! Tema je još mnogo zamršenija, no htio sam samo ukazati na još jednu egipatsku igru riječi kao izvor u vezi s jednim bitnim sumerskim motivom. Drugim riječima, Huvava je povezan i s Merkurom (planetom) i sa cedrom, jer planeta Merkur i cedar imaju u egipatskom jeziku isti naziv—to jest seb. Napustimo sada zagonetnog Huvavu, boga- čudovište, te obratimo pažnju na »Ep o Gilgamešu« zbog jednog drugog razloga. No, pri tome uzmimo u obzir Kramerovo mišljenje, koje je on izrazio u svojoj raspravi »Ep o Gilgamešu i njegovi sumerski izvori«,6 da je »već u prvoj polovici drugog tisućljeća prije nove ere kolao spjev uglavnom onakav kakav je nama poznat". Sjetimo se da je u jednom ranom sumerskom odlomku Gilgamešova majka božica Ninsun, »koja je upućena u sve znanje« i na čijem je koljenu Gilgameš htio sjediti (kao Horus na Izidinu koljenu). Na 1. pločici piše: »Zaista Gilgameš ustade da bi otkrio snove i reče svojoj majci: 'Majko moja, noćas sam snivao san. Na nebu bijahu zvijezde; Kao da je mnoštvo s neba [jedna] pade na mene. Pokušah je podići, ali mi je bila preteška; Pokušah je udaljiti, ali [je] nisam mogao ukloniti. Oko [nje] stajala je zemlja Uruk, [Zemlja se skupila oko nje]; [Lju] di se tiskahu [da bi je zaštitili]. [Ljudi se gu]rahu oko nje, [. . .] dok su joj moji drugovi ljubili noge; Nagnuh se nad nju [kao] [nad] ženu [1] stavih je pred [tvoje] noge, [A ti si je osobno] izjednačila sa mnom'.«
Postoji druga verzija tog dogadaja (obje je preveo Heidel)7 na početku 2. pločice u starobabilonskoj verziji, koja je starija nego gornja, asirska verzija, pa je bolje očuvala prvobitno značenje: »Gilgameš ustade da bi otkrio snove I reče svojoj majci: 'Majko moja, sinoć Sam se osjećao sretnim i šetao S junacima. Pojaviše se zvijezde na nebu. [Mno]štvo s neba pade prema meni. Pokušah to podići, ali mi je bilo preteško; Pokušah to pomaknuti, ali nisam mogao. Zemlja Uruk skupila se oko toga, Dok su junaci ljubili noge tome. Pritisnuh čelo [čvrsto] uz [to], A oni mi pomogoše. Podigoh to i odnesoh k sebi.'« Kramer prevodi obje verzije malo drugačije.8 Među najvažnije izmjene spada prijevod onoga što je prije njega Heidel prikazao kao »mnoštvo s neba«. Kramer ne prevodi »An« kao »nebo«, već kao An (ili
58
Anu), bog koji je otac Anunnakija. O ri ječi koju Heidel prevodi kao »mnoštvo« raspravlja Kramer vrlo opširno u jednoj fusnoti: »Što se tiče riječi ki-sir, suviše je mogućih značenja. Osim toga, ono koje je prihvaćeno za ovaj odlomak ( ‘ki-sir Ninurte’ postoji već prije ovog odlomka) moglo bi se takoder primijeniti na ... boga rata Ninurtu, boga neba Anua, Enkidua i nešto što je palo s neba. Uobičajena pretpostavka da je u tim odlomcima autor možda upotrijebio isti izraz u nekoliko značenja ne zadovoljava. U prijašnjem sam izdanju pokušao opravdati prevođenje riječi kişru kao 'sljedbenik' u nekoliko prijepornih odlomaka. Sada povlačim taj prijedlog. Vjerujem da na pravilan smisao upućuje upotreba tog izraza u medicinskom kontekstu kao 'koncentracija, srž', usp. E. Ebeling: JCS, IV (1950), 219. 'Srž', ili neka nijansa tog izraza, mogla bi se primijeniti i na božanstva i na ono što pada s neba. Naš je pjesnik imao na umu, bez sumnje, neku određenu aluziju, ali opće se značenje čini dovoljno jasnim.«
Kramer, dakle, prevodi »mnoštvo s neba« kao »Anuovu srž«. On kaže: »Kao Anuova srž spustilo se to na mene.« Dodaje još jednu napomenu, u kojoj raspravlja o riječi »to« i pita se je li riječ o nekoj zvijezdi. Mijenja i posljednje retke u prvoj verziji: »[Bio] sam privučen k njoj kao da je žena. I smjestih je pred [tvoje] noge, Jer ti si je navela da se natječe sa mnom. Tu bi mogao biti važan naglasak na izrazu »privučen k njoj«. On nastavlja »[Mudra majka Gilgamešova, koja] je upućena u sve znanje,
Govori svom gospodaru; [Mudra Ninsun], koja je upućena u sve znanje,
Govori Gilgamešu: 'Tvoj suparnik — zvijezda s neba, Koja se spustila na tebe kao [Anuova srž]; [Ti si je nastojao podići], bila je presnažna za tebe; [Ti si je htio otjerati], ali je nisi mogao ukloniti; [Ti si je smjestio] pred moje noge, [Jer ja sam je navela] da se natječe s tobom; Privukla te k sebi kao da je žena....'« Pogledajmo još jednom dio iz druge verzije, ovaj put onakav kako ga predočuje Kramer: 9 »Majko moja, u noćno se doba Osjetih veselim i šetah U krugu plemenitih. Pojaviše se zvijezde na nebu. Anuova se srž spusti prema meni. Nastojah je podići; bila mi je preteška! Nastojah je pomaknuti; pomaknuti je nisam mogao!«
Sve ovo što smo ispitali u dva prijevoda dviju verzija isplatilo se razmotriti s tih nekoliko stajališta. Tako možemo lakše obuhvatiti sva moguća značenja. Čini se očitim da se govori o zvijezdi povezanoj s "Anuovom srži", koja »privlači junaka k sebi«, a nalazi se u području (pedeset) junaka — i superteška je. 59
Vidimo, dakle, da se u Sumeru vežu uz tu zvijezdu pojam teške zvijezde (poslije »Al Wazn«) i broj »pedeset«. Ne zvuči li to poznato? Na 6. pločici »Enuma eliša« čitamo10 o Anunnakima i nekakvoj "Lučnoj zvijezdi", koja im je brat i među njima je kad sjede u nebeskim predjelima. Ta je Lučna zvijezda ujedno kćerka boga Anua, koji je podiže medu njih. (Sjetimo se »Anuove srži«.) Čini se da se tu govori o Siriusu. Sjetimo se egipatske božice Sati (ili Satis) i njena luka, jedne od triju božica (ostale dvije su Sotis i Anukis) koje se voze u nebeskoj lađi božice Sotis (Sirius). Sjetimo se i drugih povezanosti luka sa Siriusom, čak u Kini. (O tome se mogu naći brojni primjeri u knjizi »Seoski mlin«.11 ) Imajući na umu tri božice koje Neugebauer smatra Sotisinim varijantama (»Božica Satis, kao i njena družica Anuki s, teško se može smatrati zasebnim zviježđem, već prije Sotisinom družicom.«), obratimo pažnju na to da se ističu tri imena zvijezde, od kojih je samo jedno »Lučna zvijezda«: »Pedeset je velikih bogova sjelo. Sedam bogova sudbine postavi tri stotine [na nebo]. Enlil diže lû[k, svoje oru]žje, i položi (ga) pred njih. Bogovi, njegovi očevi, vidješe mrežu koju je napravio. Dok gledahu luk, kako je spretan njegov oblik, Njegovi očevi hvališe djelo koje je stvorio. Podigavši [ga], Anu progovori skupu bogova, Ljubeći lûk: 'Ovo je moja k ćerka!' Spomenuo je imena luka ovako: 'Dugo Drvo (drvo za građenje lađa — nap. prev.) je prvo, drugo je [....]; Treće je ime Lučna Zvijezda, na nebu je postavih da sja.' Odredio je mjesto koje bogovi, braća toga, [....].« O riječi »toga« iz posljednjeg retka kaže se u napomeni: »Odnosi se na l ûk, što pokazuje ženski posvojni prefiks u 94. retku.« (U egipatskom jeziku riječ Sept, ime zvijezde Sirius, znači i »vrsta drveta«, no može se samo nagadati je li riječ o »dugom drve tu« ili nije.) Nastavljamo: »Pošto je Anu odlučio o sudbini L ûka I postavio uzvišeno kraljevsko prijestolje pred bogove, Anu posjedne to na skupu bogova.«
Izraz »skup bogova« odnosi se stalno na skup pedeset Anunnakija koji sjede. Jasno se govori, kao što vidimo, da je tu Lučnu zvijezdu — svoju kćerku — postavio An na uzvišeno prijestolje među pedeset Anunnakija. U Egiptu se Izida kao Sotis prikazivala takoder kako sjedi na bijelu kraljevskom prijestolju na nebu. I ona je bila kćerka boga neba. Sjetimo se , osim toga, da je hijeroglifski znak za Ast (ili Izidu) prijestolje. A hijeroglif kojim se prikazuje njen muž Asar (ili Oziris) jest prijestolje nad okom. Prije nego što nastavimo dobro bi bilo da pogledamo tko su »sedam bogova sudbine». Često se spominju kao sedam Anunnakija podzemlja. I to ima, vidjet ćemo, veze sa Siriusovim problemom. No, ta upotreba izraza "Anunnaki" ističe potpunu bezimenost Anunnakija. Nije ni potrebno reći da nijedan od tih sedam Anunnakija nije nikada identificiran kao neki pojedi načni bog. Uvijek se govori o »sedam« podzemnih bogova koji odlučuju o sudbini. Strogo nebeski Anunnaki poznati su i kao Igigi . Nijedan sumerolog nije za sve to našao neko zadovoljavajuće objašnjenje. Sve je užasno neodređeno i zbrkano — ako se ne pribavi građa koja pristaje pod vanjski plašt i odgovara obrisima, te se može prihvatiti kao pokusna osnova objašnjenja. A sada, pokušajmo se dosjetiti nečega što je povezano s nebeskim Anunnakima i Siriusom, a slaže se ujedno s predodžbom o sedam bogova Anunnakija u podzemlju. Sjetimo se da i u Sumeru i u Egiptu s vaki bog koji je važan u astronomiji ima svoje desetodnevno razdoblje ili »tjedan«. Ako pomnožimo sedam (bogova) s deset dana, dobivamo sedamdeset dana. Je li to razdoblje ima bilo kakvu važnost za podzemlje u Sumeru ili Egiptu? Ima! U Egiptu se podzemlje zove Duat (ili Tuat), a sedamdesetodnevno razdoblje vrlo je važno u njemu i blisko je povezano sa Siriusom., kao što smo vidjeli u našoj bajci. Parker i Neugebauer vele:12 »Tu se jasno vidi da Sirius (Sotis) daje primjer za sve druge dekanske zvijezde.« Sirius je, astronomski gledano, bio osnova cijelog egipatskog religijskog sustava. Nebesko gibanje te zvijezde odredivalo je egipatski kalendar, koji se čak zvao Sotisin kalendar. Njen helijački izlazak 60
označavao je početak egipatske godine i otprilike se podudarao s poplavom Nila. (Plutarh kaže da se i Nil ponekad nazivao Siriusom.) Taj helijački izlazak bio je povod važnoj svetkovini. Reklo bi se, nekoj vrsti Nove godine i Uskrsa istodobno. Helijačkim izlaskom nazivao se trenutak kad bi se Sirius ponovno pojavio na nebu pošto je sedamdeset dana bio izvan vidokruga, te se smatralo da je za tih sedamdeset dana bio u Duatu, odnosno podzemlju. Tu nailazimo na još jednu vezu s Anubisom, jer se vjerovalo da Anubis balzamira Sotis za to sedamdesetodnevno razdoblje u Duatu. Kao što svi znamo, smatralo se da će balzamirana mumija opet oživjeti. A baš to se događa sa Sotisinom mumijom. Sotis se ponovno rađa prigodom svog helijačkog izlaska. Parker i Neugebauer vele i ovo:13 »Za cijelo vrijeme svog čišćenja, ona (Sotis, zvijezda) smatrala se mrtvom i tek kad bi ponovno izišla iz Duata, mogla se opet smatrati živom.« Egipćani su se tvrdoglavo držali uobičajenih sedamdeset dana kao prauzora podzemnog iskustva, usprkos njihovoj neprikladnosti, a kao što smo već vidjeli, »Sirius daje primjer za sve druge dekanske zvijezde«. Štoviše, kroz cijelu se egipatsku povijest provlači običaj da balzamiranje čovječje mumije traje baš sedamdeset dana — kao oponašanje Siriusa. Čak za kasnog razdoblja Ptolemejevića trajanje postupka balzamiranja ostalo je nepromijenjeno: sedamdeset dana. Tako smo našli objašnjenje sedam Anunnakija podzemlja! Začudo, i u starom Meksiku vjerovalo se da podzemni svijet ima sedam pećina. Vrijedi napomenuti da se u priči »Etana«14 o legendarnom kralju Etani, koji je vladao ubrzo poslije potopa i morao se popeti na nebo kako bi izliječio svoju nesposobnost da ima djecu (a pri tom je dobio sina i nasljednika), spominje »božanskih sedam«, a prikazuje se kao Igigi, ističući očiglednu međusobnu zamjenljivost izraza Igigi i Anunnaki. Osim toga, »veliki Anunnaki« opisuju se kao »oni koji su stvorili predjele, koji su utvrdili uređenje.« U »Ištarinu silasku u podzemni svijet«15 govori se da su Anunnaki stvoreni (spominju se tako kao da su punjene životinje koje su izvađene iz ormara, očišćene od prašine i izložene na natjecanju nadjevača životinja) i da sjede na zlatnim prijestoljima. Opet se pojavljuje pojam prijestolja. Čini se da se sav posao Anunnakija sastoji u tome da sjede i budu simbol. Dobri mali Anunnaki sjede, poput pudlica, te se smiješe Anuu. Nikada nemaju, jadnici, svoje osobnosti. Treba da spomenem da u toj priči ima podzemlje sedmora vrata koja vode u sedam prostorija (ili pećina) što su jedna iza druge. Očito je da je sedamdesetodnevno razdoblje, za vrijeme kojega je — prema vjerovanju Egipćana — Sirius bio u podzemlju, dovelo do razbijanja sedamdeset dana u desetodnevne tjedne, od kojih je svaki imao svoga boga, te je tako bilo sedam bogova. No, tih sedam bogova podzemlja ne smiju imati osobnost kako ne bi njihove osobne osobine odvraćale pažnju od sasvim brojčanog značenja tog pojma. Dabome, sedam prostorija sedmorice bogova jedna su iza druge, vodeći iz »tjedna« u »tjedan« dok ponovno ne iziđe Sirius. Vidimo, dakle, još jednu bitnu vezu između ranih sumerskih pojmova i egipatskih pojmova. Kada će to uzeti u obzir profesor Neugebauer i prestati čeprkati po kasnim Babiloncima i Perzijancima? Poslije je bog Marduk prigrabio za sebe središnji položaj u panteonu babilonskih bogova. »Enuma eliš« opširno opisuje taj razvoj i zapravo je, pričajući o njegovoj slavi, posvećen Marduku. Bila je to zaista novost, prava pravcata centralizacija moći. »Crnoglavi ljudi«, kako sebe ponajčešće nazivaju Sumerani u svojim zapis ima (kad je kontekst vrlo pobožan, skrušeno zovu sebe »zamračenima«; zanimljivo je i to da su Grci nazivali Egipćane »melampodes«, odnosno »crnonogi ljudi«!), očito nisu jednodušno pozdravili Madukov uspon. »Enuma eliš« često širi bučnu propagandu u prilog Marduku, naizmjence pokušavajući da obrati ljude i da im zaprijeti. Ovdje vidimo kako ih autor nastoji predobiti: 16 »Neka njegova vrhovna vlast bude nedostižna i nema suparnika. Neka vodi crnoglave, svoja stvorenja. Neka oni vječno, ne zaboravljajući, pozdravljaju radosno njegove putove.« Na ovom mjestu zapažamo, medutim, stroži pristup, pa se slatki smiješak gubi: »Neka naredi crnoglavima da [ga] poš[tuju].« No, u slijedećem se trenutku javlja opet nagodba u obliku prividne tr -peljivosti:
»Neka brane svakako svoje bogove! Neka im se poboljša zemlja, neka grade svoja svetišta. 61
Neka crnoglavi ljudi služe svojim bogovima.« Drugim riječima, autor gubi nadu i postaje zlovoljan. Njegove slijedeće riječi pokazuju stav: »oni nam nisu ni potrebni, učinit ćemo to sami«: »A što se nas tiče, koliko god mu imena izricali, on je naš bog! Proglasimo stoga njegovih pedeset imena!« Drugim riječima, Mardukove su pristalice smatrale da će najbolje slaviti svoga boga ako mu dadu pedeset imena. Tada će, ako bude imalo imao sreće, biti svemoćan. Kao Marukka, Marduk »razveseljava srce Anunnakija i umiruje njihov [duh]«. Spominje se svih pedeset imena, a iza svakog je kratak komentar. U jednoj fusnoti Speiser otkriva: »Zapis se bavi etimologijom imena slično kao Biblija, objašnjenja porijekla riječi, kojima supopraćena gotovo sva imena na dugačkom popisu, više su kabalistička i simbolična nego strogo jezična, iako su neka jezično ispravna.« Popis se završava i čitamo u zapisu:
»Nazivom 'Pedeset' veliki bogovi Proglasiše n jega čijih je imena pedeset i učiniše njegov put najvišim.« Ta završna napomena još jednom ističe važnost vrhovnog boga s titulom »Pedeset« i označivanje pedesetorim imenima. Među pedeset spomenutih imena jedna je skupina imena osobito zanimljiva. To su Asaru, Asarualim, Asarualimnunna i grupa od tri imena u čijem je središtu slično ime Asaruludu (ostala dva su Namtillaku i Namru). Slutim da su ta imena srodna egipatskom Asaru (Ozirisu). Već smo vidjeli da je egipatski An bio u Sumeru poznat ne samo kao An nego kao Anu, dobivši završetak »u«. Stoga nije baš nerazumno smatrati ime Asaru sumerskim oblikom riječi Asar kojoj je dodan isti završetak »u«. No, i Egipćani su imali ime Asaru, ili točnije Asar -uu, koje Wallis Budge prikazuje kao “Ozirisov oblik koji se štovao u Donjem Egiptu”. Ako Asaru u Sumeru odgovara riječi Asar -uu u Egiptu, što je sa sumerskim Asaruluduom? U egipatskom bi jeziku Oziris kao bog plodnosti bio Asar- rutu, ali su, kao što je dobro poznato, tekući suglasnici »r« i »1« potpuno zamjenlji vi međusobno u egipatskom i prikazuju se istim hijeroglifom. Tako bi Asar-rutu mogao biti i Asar-lutu, a lingvalni se » t« nasuprot dentalnom » t« izgovara gotovo kao » d«, samo što je mekši. Ako transkribiramo tako, imamo Asar- ludu. To bi značilo »Oziris rastućih biljki«. I Asaru se zaista prikazuje u sumerskom zapisu kao »darovatelj obradivanja .... tvorac žita i trava, koji tjera bilje da niče«. Neposredno poslije jednog od tih Mardukovih imena koja sadrže »Asaru« u »Enuma elišu« otkrivamo da mu je trinaest o ime Tutu. Međutim, Tutu je ime jednog egipatskog boga. Wallis Budge ga prikazuje kao »boga-lava, Neitina sina«. (Wallis Budge kaže da je Neit bila »jedna od najstarijih egipatskih božica. Bila je božica lova i tkanja, ali je poistovjećivana s mnogim drugim božicama kakve su Izida i Mehurt, te su joj se pripisivale njihove osobine«. 17 Postoji u Egiptu čak precedens upotrebe Tutua kao imena boga koji ima mnogo imena. Egipatsko čudovište mraka, Apep, »imalo je mnogo imena; da bi se uništilo, trebalo ga je prokleti baš svim imenima pod kojima je bilo poznato. Kako bi potpuno osigurao da će se to moći učiniti uspješno, papirus Nesi-Amsu ima u dodatku popis tih imena, a budući da su ona osnova mnogih magičnih imena na koja se nailazi u kasnijim papirusima, nabr ajaju se ovdje....18 Jedno od tih imena je Tutu. Bez sumnje, ta gotovo istovjetna zaokupljenost potrebom da se nabroje baš sva magična imena jednog boga u objema zemljama ima zajedničko podrijetlo — pogotovu jer je ime Tutu na popisima obiju zemalja. Vrijedi razmotriti egipatskog boga Tutua još pomnjivije. Heidel u svom prijevodu »Enuma eliša« daje Asaruluduu rani sumerski epitet namšub nasuprot kasnom babilonskom obliku namru — oba znače »svijetao« — i dalje u tekstu objašnjava: »Svijetli bog koji osvjetljava naš put.« U jednoj napomeni Heidel tumači: »Tu pjesnici, očito, ciljaju na sumerski izraz šuba, koji se izjednačuje s babilonskim riječima ebbu, ellu i namru, a sve te riječi znače 'svijetao'.« Zanimljiva je, medutim, činjenica da u egipatskom jeziku riječ šu znači »svijetao« i ujedno označuje boga Sunca — koji je zaista »svijetli bog koji osvjetljava naš put«. Vidimo, dakle, da šu u egipatskom znači isto što i šuba u sumerskom jeziku. Osim toga, oba se izraza upotrebljavaju kao oznaka Sunca. Zatim, sumerski se šuba odnosi na Asarluhi, a mi se suočavamo s još 62
jednom iznenadujućom činjenicom da je egipatski bog Tutu, prema mišljenju Wallisa Budgea, »simbol boga Šua, čiji je simbol bio lav koji hoda«.19 Dakle, istražujući materijal, nailazimo na sve složenije tkanje zajedničkih šara u Egiptu i ranom Sumeru, kako u jezičnom tako i u vjersko -astronom-skom smislu. Poslije ćemo u knjizi vidjeti kako sve to dosiže vrhunac koji ima svoj smisao.
Napomene 1. Pritchard: Drevni bliskoistočni zapisi Ibid. 2. Ibid. 3. Izdavač W. W. Norton & C., New York, 1965; prijašnje je izdanje te knjige imalo drukčiji naslov: Prije B iblije. 4. Sumerani, University of Chicago Press, 1963, 67. str. 5. Pritchard, op. c it. 6. Časopis Američkog orijentalnog društva, 64 (1944), 11. str. 7. Alexander Heidel: Gilgamešov e p i usporedba sa Starim zavjetom, University of Chicago Press, 1170. 9. Ibid. 10. Ibid.; vidi i dodatak Odlomci iz novih zapisa u istoj knjizi, 514. str.. 11. Giorgio de Santillana i Hertha von Dechend: Seoski mlin, Macmillan & Company Ltd., London, 1969. 12. Egipatski astronomski zapisi, 1. knjiga, 74. str. 13. Ibid., 73. str. 14. Pr itchard, op. cit., 114. str. 15. Ibid., 106. str. 15. Ibid., 106. str. 16. Ibid. 17. Knjiga mrtvih, preveo Wallis Budge, 176. str., nap. 18. Wallis Budge: Egipćanski bogovi, 1. knjiga, 326. str. 19. Wallis Budge, op. cit., 1. knjiga, str. 463—464.
KRATAK PREGLED »Crni obred« se bavio nečim što se zvalo »noć«, a to je, očito, neki objekt koji se kreće po nebu s »drugim misterijama što se kreću na nebu, s naređe -nim gibanjima i vremenskim razmacima«. Ima manje svjetla nego Sunce i »plete mrežu brzim svjetlom«. Sirius B se po nebu kreće u skladu s određenim gibanjem i vremenskim razmakom, ima manje svjetla nego naše Sunce i jasno plete mrežu brzim kretanjem, jer se okrene oko Siriusa A za mnogo manje vremena nego što se planete Uran, Neptun i Pluton okrenu oko našeg Sunca. Prema tome, »noć« bi se mogla odnositi na Sirius B, baš kao i "crni Oziris" i »nevidljiva Neftis«. U početno su doba osnovni pojmovi egipatske i sumerske astronomije bili istovjetni. Poslije su se pojavile brojne razlike. Stručnjaci za drevnu astronomiju posvećuju malo vremena početnom razdoblju, pa su zbog toga sličnosti između obiju kultura na tom polju ostale prilično nezapaž ene. U Egiptu i Sumeru (Babiloniji) postojali su jednaki sustavi dijeljenja kalendarske godine na dvanaest mjeseci, od kojih se svaki sastojao od tri desetodnevna tjedna. Svakom je tjednu pripadalo jedno zviježde na noćnom nebu (što bismo, govoreći suvreme nim jezikom, mogli nazvati »nekom vrstom zodijaka«). Trideset šest tih tjedana tvorilo je samo 360 dana, što nije bila cijela godina, pa se godina od 365 dana dobivala tako da se na kraju dodavalo još pet dana. Tako složeni istovjetni sustavi u tim objema kulturama otkrivaju da treba temeljitije istražiti vezu izmedu Egipta i Sumera. U Sumeru postoji »pedeset velikih bogova«, zvanih Anunnaki, koji su bezimeni kao pojedinci i koji se uvijek spominju samo kao »pedeset velikih bogova«, pri čemu se ističe njiho v broj. Doslovce su se sveli na puku brojčanu vrijednost. Neprestano se prizivaju i važni su — ali jedino što čine jest da sjede na svojim prijestoljima i da ih je »pedeset«. U jednoj ranoj sumerskoj priči o epskom junaku Gilgamešu, tog sumerskog junaka pr ati u njegovim pustolovinama pedeset junaka, koji podsjećaju na pedeset Argonauta što su pratili Jazona. »Njegovi su zubi zmajski zubi«, doznajemo — i prisjećamo se Jazona koji je sijao zmajske zube.I Gilgameš spaja svoje zube s tlom (toliko možemo razabrati, no odlomak je nejasan, pa on možda i sije zube). Svaki od njegovih
63
pedeset junačkih pratilaca nosi na put po jedno drvo, posječeno baš za tu prigodu — pa se kao jedini razuman razlog zbog kojeg su nosili drveta čini objašnjenje da su se ta drveta upotr ebljavala kao vesla, pogotovu zato što postoji odredena povezanost s brodom. I to podsjeća na Argonaute. Čini se, dakle, da smo pronašli bliskoistočnu priču na čijoj su osnovi poslije otprilike dvije tisuće godina Grci stvorili priču o Argonautima. Gilgameš nekako dobiva snagu dodirujući zubima tlo. U grčkoj priči Jazon sije zube i iz njih niču jaki vojnici — što je još jedna sličnost. Anubisa, koji nam je poznat već iz Egipta, izjednačivali su Grci sa svojim bogom Hermesom (kod Rimljana poznatim kao Merkur ). Hermes je, prema grčkom mitu, prvobitno pretvorio Zlatno runo u zlato. Bilo je to isto ono Zlatno runo za kojim su tragali Jazon i Argonauti i kojega su se uspjeli dokopati i odnijeti ga. U ranoj sumerskoj priči o Gilgamešu povezani su nekako Gilgameš i njegovih pedeset praArgonauta s brodom (tekst je vrlo isprekidan) koji se zove »maganska lada«. Sjetimo se da je Magan sumerski naziv Egipta. Prema tome, lađa ima veze s Egiptom. Svi grčki Argonauti bili su u medusobnom srodstvu i manje -više bezimeni kao pojedinci — što podsjeća na starijih sumerskih "pedeset junaka" što su pratili Gilgameša, a i na »pedeset velikih bogova«, poznatih kao Anunnaki. Grčka Deukalionova arka pristala je poslije potopa u Dodoni, odakle je »Argo« dobio drvo što ga je vodilo. Ar ka i »Argo« imaju, očito, i drugih sličnosti. Profesor Cyrus Gordon je napisao jednu važnu knjigu o zajedničkom porijeklu grčke i hebrejske kulture iz egipatsko-sumerske sredine u kozmo-politskom drevnom Sredozemlju (vidi bibliografiju). Sumerskih »pedeset velikih bogova», Anunnaki, uvijek sjede. Naravno, sjede uvijek i sveti veslači ili Argonauti dok veslaju. Čini se da je ustaljen motiv »pedeset koji sjede« i »pedeset koji sjede i veslaju«. Osim oka u hijeroglifu kojim se označuje Ozirisovo ime, drugi je element prijestolje, koje je ujedno hijeroglifski znak za Izidu. Prijestolje je božansko sjedalo. Sumerani su često, govoreći o Anunnakima, naglašavali da ovi »sjede na svojim prijestoljima«; ili su katkad, da bi bilo malo dramatičnije, govorili da »pedeset velikih bogova sjedaju«. (Naravno, ni tada nisu činili ništa drugo.) Egipatski Anubis (Anpu) bio je bog »brda«. Žena sumerskog boga Anua bila je božica »brda«. Stariji oblik sumerske riječi koja znači »brdo«, hursagga, možda ima veze s egipatskim izrazom »Heru-saagga«, gdje se »agga« odnosi na Anubisa (koji je poznat kao »Anubis brda«). Ima i mnogo drugih sličnosti izmedu egipatskih i sumerskih riječi i imena. U »Epu o Gilgamešu« opisuje se Gilgamešov san u kojem on susreće tešku zvijezdu koju, ma koliko se trudio, ne može podići. Ta zvijezda silazi k njemu s neba i prikazuje se kao povezana s Anuom (koji je bog neba). Tako nailazimo u Babiloniji na pojam »teške zvijezde« mnogo prije nego što su i postojali Arapi, koji će svoju zvijezdu u Velikom Psu (i d rugu u Argu) nazvati »Težina« i opisati je kao »tešku zvijezdu«. Gilgameša neodoljivo privlači ta teška zvijezda, pa taj opis kao da upućuje na nekakvu gravitacijsku privlačnost (dabome, onima koji znaju da je »teška zvijezda« poput Siriusa B ne samo »tešk a« nego ima i jaku gravitaciju). »Ep o Gilgamešu« govori o »Anuovoj srži« koju ima zvijezda. Riječ koja je prevedena kao »srž« upotrebljava se drugdje, u medicinskom kontekstu, kao »koncentracija, srž«; je li ona nagovještaj superguste tvari? Ta »koncentrirana Anuova zvjezdana srž« bila je Gilgamešu preteška u snu da bi je digao. Treba da se prisjetimo da je u ranim verzijama epa Gilgameš imao pedeset pratilaca (koji su poslije, u babilonsko doba, odbačeni). Dakle, u vezi s Gilgamešom naišli smo na slijedeće: a) pedeset bezimenih pratilaca koji su važni, čini se, samo kao brojčani element u priči i poslije su odbačeni kao neupotrebljivi; b) superteška zvijezda povezana s Anom (povremenim egipatskim imenom Ozirisa, muža Izide koja se izjednačuje sa Siriusom); c) opis zvijezde prema kojem se ona sastoji od "koncentrirane srži" i ima izvarednu privlačnu moć koja se prikazuje tako da podsjeća na gravitacijsko privlačenje.
Ti elementi sadrže gotovo potpun opis Siriusa B: superteška zvijezda, jake gravitacije, sastavljena od koncentrirane superguste materije (»srži«), praćena brojem pedeset (oznakom njena ophodnog vremena?) — i povezana s Anom (Anuom), koji se, kao što znamo, u Egiptu (i Gilgamešova je »maganska lađa« po svoj prilici egipatska) dovodio u vezu sa Siriusom. 64
ČETVRTO POGLAVLJE
Psi podzemlja Budući da je Sirius Pasja zvijezda, obratimo pažnju Budući pažnju na pasoglavu sumersku sumer sku božicu Bau. Thorkil Thorkildd 1 Jacobsen kaže : »Bau je, čini se, izvorno bila božica psa i njeno je ime, Bau, oponašalo pseći lavež, poput engleskog 'bowwou' (vau, vau — nap. prev.).«* Bau je, osim toga, bila Anova kćerka. Tu je, dakle, pasja božica Anova Anova kće kćerka, rka, dok je u Egiptu Egiptu pasji pasji bog osobno osobno An An-pu (Anubis). Kako je An povezan sa Siriusom, ne bismo se smjeli iznenaditi što u Sumeru ima pasju b ožicu kao kćer. Dosada se, medutim, smatralo da u Sumeru nije postojala predaja o Siriusu kao Pasjoj zvijezdi. * U egipatskom jeziku riječ "pas, čagalj" glasi Auau i vjerojatno potječe od psećeg laveža kao i sumerska riječ Bau.
Budući da su pedeset Budući pedes et Anunna Anunnakija kija bili Anova djeca, djec a, a Bau Bau mu je kćer kć erka, ka, nije nije pretjerana pomisao da je Bau (jer ona je stara božica, ali je je poslije poslije izblijedjela izblijedjela i pala pala u zaborav) zaborav) ostatak predodžbe predodžbe o božici-Pasjoj božici-Pasjoj zvijezdi koja odgovara Izidi kao Sotis. Zanimljivo je da je imala samo pasju glavu. Jer, ni Anubis nije bio potpuno potpuno čagalj čagalj ni pas, pas, već već je j e imao imao samo čagljev čagljevuu ili pasju pasju glavu. glavu. Bauin muž Ninurta bio je Enlilov sin. Kao što je Marduk prigrabio za sebe položaj glavnog boga, tako je i Enlil nešto prije toga oteo taj položaj Anu. (S ituacija se podudara s grčkom mitologijom u kojoj je Kron oteo položaj Uranu, a potom ga je srušio Zeus.) Postoji jedan zanimljiv hvalospjev od 170 redaka, koj em kao da se opi o pisuje suje božje zvje zvjezda zdano no prebivalište. prebivališ te. »Uzdignuto »Uzdignuto oko« ili il i »uzdignuto »uzdignuto posveće posvećenn Enlilu Enlilu2, u kojem svjetlo« koje motri i istražuje zemlje podsjeća na dogonsku predodžbu o Digitarijinoj zraci koja jednom na godinu prijeđe preko Zemlje. Bilo kako bilo, »uzdignuto svjetlo« koje istražuje i motri svakako je zraka, i zanimljivo je samo po sebi što su ga Sumerani smjestili u nebesko prebivalište. Treba da unaprijed napome nap omenem nem čitateljima čitatelj ima da su Sumerani Sumerani smatrali smatr ali da lazurit prikazuje noćn noć no nebo. Evo, dakle, dakle, važnih važnih izvadaka iz hvalospjeva h valospjeva:: "Enlil, čija zapovijed daleko seže, čija riječ je sveta, Gospodar Gos podar čija či ja je izjava izjava nepromjenljiv nepr omjenljiva, a, koji koj i za sva vremena odlučuje o sudbinama, sudbinama, Čije uzdignuto oko motri zemlje, Čije uzdignuto oko istražuje srce svih zemalja, Enlil koji sjedi udobno na bijelom postolju, na uzvišenom postolju...."
Uzvišeno bijelo postolje Sotis-Siriusa je egipatska predodžba. Ono je Ast (Izida). Ono je i Asar (Oziris), s dodanim hijeroglifskim okom. Dalje se u tom sumerskom hvalospjevu uspoređuje hram iz grada Nipura: »Nipur — svetište gdje boravi otac, 'velika gora', Postolje obilja, obilja, Ekur koji se diže...., diže...., Visoka gora, čisto mjesto....., "Njegov vladar, 'velika gora', otac Enlil, Postavio je svoje sjedište na Ekurovu postolju, uzvišenom svetištu; Hram — njegovi božanski zakoni poput neba ne mogu se srušiti, razbiti, Njegovi Njegovi čisti obredi obredi poput poput zemlje ne mogu se razbiti, Njegovi su božanski zakoni poput božanskih zakona ponora, nitko ih ne može vidjeti, Njegovo je 'srce' poput daleka svetišta, nepoznato kao nebeski zenit. . .« Zatim: »Ekur, lazuritna kuća, uzvišeno prebivalište, izvor strahopoštovanj a, Strahopoštovanjem i jezom najbliži nebu, Njegova se sjena širi preko svih zemalja,
65
Njegova uzvišenost doseže nebesko srce.« To spominjanje lazurita u vezi s Enlilovim prebivalištem, a i dosezanje nebeskog srca, pokazuju sasvim sasvim očito oč ito da nije riječ o pukom opisu Sunca. Ne opisuje se izravno Sunce, nego zvjezdano prebivalište. Stoga spominjanje zrake postaje još zanimljivije, jer se ne odnosi na Sunčevo svjetlo kako bi se moglo pomisliti pomisliti pri površnom površnom čitan čit anju. ju. Nastav Nastavimo: imo: »Nebo — on mu je poput kneza; Zemlja — on je njen veliki, Anunnaki — on im je uzvišeni bog; Kad, okružen strahopoštovanjem, odlučuje o sudbinama, Nijedan ga se bog ne usudi pogledati.« Tu vidimo da se Enlil Enli l naziva bogom uzvišenim uzviše nim nad Anunnakima Anunnakima (u drugim se tekstovima t ekstovima njegov sin Enki, ili Ea, hvali da im je »veliki brat« i vođa). Osim toga, ovdje se Enlilu pripisuje moć da odlučuje o sudbinama, sudbinama, što š to inač i načee čine Anunna nunnaki. ki. U čet č etvvrtom rto m retku poslije gornjeg izv izvatka atka »nebo« je An, a »zeml »zemlja« ja« je Ki. An i Ki su bili vjenčani. Sumerska složenica an-ki (nebo-zemlja«) znači »svemir«. Obratimo pažnju na sličnost između riječi an-ki i imena egipatske božice Anukis koja se izjednačuje sa Sotis -Siriusom. Naravno, Naravno, ne ne smije se zanemariti zanemariti ni sličnos sličnostt s imenom Anunnak nunnaki.i. Našli smo, dakle, gornji zvjezdani op is Enlila, svekra pasoglave božice .koju pokusno izjednačujemo sa Siriusom. Našli smo i pedeset neizbježnih Anunnakija, koji se, eto, opet uvlače. Oni se, čim im se ukaže bilo kakva prilika, uspijevaju pojaviti svugdje gdje se dotakne tema o Siriusu. Na brojne sličnosti izmedu Sumera i Egipta koje smo već zapazili (a bit će ih još) i koje su nas navel navelee na pomisao da su ta dva dva naroda naro da bila bila nekako nek ako povez povezana ana,, možda mo žda se odnosi vrlo zanimlj zanimljiv iv odlomak odlo mak iz 3 koj em se sp s pominju »Setova »Setova djeca«. dje ca«. Mnogi su stari st ari pisci vje vjerov rovali ali da je Set Se t zapravo Josipova djela , u kojem Hermes Trismegistus. Ta je činjenica najednom postala važnija nego prije zbog slutnji koje su se počele rađati u nama s obzirom na oskudnu sačuvanu istinsku hermetičnu predaju (oklevetanu i zasjenjenu zbrkanom zbrkanom hrpom hrpo m nevrijednih, plitkih zapisa što su se očuvali iz kasnijih razdoblja). Evo tog odlomka: »'Setova djeca' izmisliše onu osobitu vrst mudrosti koja se bavi nebeskim tijelima i njihovim poretkom; a kako njihov izum ne bi nestao prije nego što postane dovoljno poznat, napravili su — imajući na umu umu Adamovo Adamovo proročanstvo pro ročanstvo da će sv s vijet ije t jednom uništiti snaga vatre vatre,, a drugi drugi put sila i količina količi na vode vode — dva stupa: jedan od opeke, a drugi od kamena. Opisali su svoja otkrića na oba stupa kako bi, ako potop uništi stup od opeke, kameni stup predočio ta otkrića čovječanstvu i ujedno ga obavijestio da je bio podignut i stup od opeke. Taj je stup do dana današnjega u zemlji Siriji ili Seiradu.« Taj odlomak izaziva brojne napomene. Prije svega, upada u oči da je »stup od opeke« u zemlji Siriji, odnosno u Sumeru /Akadu / Babiloniji. Dakle, riječ je baš o pravoj zemlji opeke! O zemlji zigurata od opeke ili »velike gore« — golema stupa, moglo bi se reći. No, gdje je zemlja kamena? Pa, takva je zemlja očito Egipat, zemlja velikih kamenih piramida. To je, ' dakle, opis dviju povezanih kultura, od kojih jedna podiže podiže veli velike ke građev građevine ine od opeke, a druga druga od kamena. kamena. U Egiptu Egiptu imamo imamo Veliku Veliku piramidu piramidu koja, prema prema vjerovanju velikog broja ljudi, u svojoj osnovnoj konstrukciji sadrži proporcije i mjere kao dokaz da su je sagradili vrlo napredni i civilizirani ljudi. I veliki zigurati iz Babilona i drugih gradova, premda u rušev ruše vnijem nije m stanju, kao kao da uključuju u sv s vojoj oj oj kon ko nstrukc str ukciji iji mnogo mnogo zagonetnog. Je li l i možda Josip Jo sip Flavije Flavije sačuvao jednu predaju o vezi između Egipta i Sumera i o njihovim vrstama građevina? On veli da se veza ticala astronomije. »Setova djeca« prva su posjedovala »onu naročitu vrst mudrosti koja se bavi nebeskim tijelima«. Već smo otkrili da su osnovni astronomski i astronomsko -vjerski pojm pojmov ovii bili zajednički zajednički ranom ranom razdoblju Egipta i Sumer Sumera. a. A sada nam, ev e vo, to gov govor orii i Josip, i što-v što- više, iše , govor govorii nam ono u što nas je htjela htjela uvjeriti rasprava »Svjetska djevica« — da je sve započelo s Hermesom Trismegistusom, na način koji smo već bili razmotrili. Medutim, ispitajmo sada druge bitne egipatske ogranke koji su nađeni drugdje. Vratimo se pri tome »Argu« i pedesetorici Argonauta, koji su svi bili Minijci (Minijevi potomci), predvođeni Jazonom (također Minijevim. potomkom) u potrazi za Zlatnim runom u tajanstvenoj zemlji Kolhidi, koja je uistinu postojala i bila tako tako neobično neobično poprište poprište kakvo kakvo se sam s amoo poželjeti poželjeti može. može. Jer, ako ako se kroz Helespont Helespont (prozvan (prozvan prema Heli koja je tu pala sa zlatnog ovna) uplovi u Crno more (koje su Grci zvali Euksinsko more) i produži duž obale 66
današnje Turske do granice današnje gr anice današnjeg Sovjetsk Sovjets kog Saveza, stigne se u Kolhidu. Prilično je čudno što su baš tom predjelu pridavali Grci tako veliku važnost. On je u podnožju golemog Kavkaskog gorja, a nedaleko od njega su Gruzijci, koji u svojim planinama doživljuju čudnovatu starost od stotinu i deset godina i koji imaju svoju posebnu kulturu. Nedaleko odatle na jugu leži ono čudno mjesto, Ararat, gdje je pristala Noina lađa nakon potopa. Zaista, ta je zemlja vrlo neobična i daleka grčkom svijetu. Je li uistinu daleka? Minij je imao praunuka Friksa. A Friks je imao četiri sina koji su živjeli u Kolhidi, kamo je on bio pobjegao pobjegao na leđima zlatnog zlatnog ovna ovna i gdje gdje je dao dao Zlatno runo runo kolhidskom kolhidskom kralju, kralju, te je je zauzv zauzvrat rat naišao na srdačnu dobrodošlicu i oženio se kraljevom kćerkom. Očito je da su ta četiri sina bila samo napola Kolhiđani i da nisu bili ravnodušni prema očevoj domovini na grčkom kopnu. Friks ih je na samrtnoj prava što su s u ih stekli postelji zamoli zamolioo da se vrate vrate u Orhomen, njegov njegov zav za vičaj u Grčkoj, te te zatraže zatraže svo ja prava rođenjem. Pristali su da to učine. Jer, Friksov je otac bio orhomenski kralj (kao i Minij), pa su ti sinovi imali pravo pravo na počasti i položaje položaje (da se i ne govori govori o materijaln materijalnim im dobrima). dobrima). No, No, znali znali su da da neće neće baš baš lako postići postići ono što žele, jer su njihov otac i njegova sestra Hela (koja je pala u Helespont) napustili Orhomen prilično žurno na zlatnom ovnu, s Hermesovim blagoslovom, ali i svjesni toga da u Orhomenu ne rone za njima suze. Tako su krenula ta četiri sina i doživjela brodolom, no na sreću su spašeni. A tko ih je spasio? Nitko drugi nego naših pedeset Argonauta, koji su baš prolazili tuda. Zapravo, Argonauti — rođac rođ acii četvorice četvorice braće — upravo su plovili prema Kolhidi gdje su se htjeli dočepati runa. Četiri se momka složiše s tom zamisli, pogotov pogotovuu zato što su i oni oni potjecali potjecali od Minija. Minija. Argona Argonauti uti su već već izgubili izgubili nekoliko nekoliko svojih ljudi ljudi (na primjer, primjer, Herkul i Hilas su nestali; Hilasa je povukla u rječicu strastvena nimfa, a Herkul se razbjesnio i odlutao u Tursku dozivajući ga uzalud, zatim je osnivao gradove i bavio se raznim herkulskim pothvatima). Stoga su ta četiri momka iz Kolhide došla kao naručena da popune redove. Medutim, što je s tom Kolhidom? Možda nađemo, ako je ispitamo, neke veze s Egiptom. U takvoj čarobnoj zemlji sve je moguće. Zapravo, ako zavirimo u Herodotove “Povijesti4”, možemo pročitati: »Nesumnjiva je činjenica da su Kolhiđani egipatskog podrijetla. Zapazio sam to osobno prije nego što mi je to bilo tko drugi spomenuo, a kad mi je pala na pamet ta misao, počeo sam se propitkivati u Kolhidi i u Egiptu, te sam ustanovio da se Kolhidani sjećaju Egipćana jasnije negoli Egipćani njih. Međutim, Egipćani su rekli da Kolhiđane smatraju potomcima potomcima Sezostrisov Sezostrisovih ih vojnika.” vojnika.” Tog Tog Sezost Sezostrisa risa učenjaci učenjaci kolebljiv kolebljivoo izjednačuju izjednačuju s Ram Ramsesom II. Herodot nastavlja: »Moje vlastito mišljenje o toj temi zasnivalo se, prvo, na činjenici da oni imaju tamnu put i vunastu kosu (doduše, to ne znači mnogo, jer i drugi narodi imaju takvu put i kosu), a drugo, što je važnije, na činjenici da su Kolhiđani, Egipćani i Etiopljani jedini narodi koji od davnine obavljaju obrezivanje. Feničani i palestinski Sirijci priznaju sami da su taj postupak preuzeli od Egipta, a Sirijci koji žive uz rijeke Termodon i Partenij naučili su ga tek nedavno od Kolhiđana. Ni kod jednog drugog naroda ne postoji obrezivanje, a svi ovi narodi slijede, bez sumnje, egipatski primjer. Što se tiče Egipćana Egipćana i Etiopljana, Etiopljana, ne bih mogao mogao reći tko tko je od koga učio, jer je taj običaj, očito, očito, vrlo star; s tar; no, čvrsto sam uvjeren da su ga drugi narodi prihvatili kao posljedicu svog saobraćanja s Egiptom, a u tom me uvjerenju snažno podržava činjenica da Feničani koji se druže s Grcima napuštaju taj egipatski običaj i dopuštaju svojoj djeci da budu neobrezana. Osim toga, ima još jedna sličnost između Kolhiđana i Egipćana: jednako tkaju platno, drukčije nego bilo koji drugi narod; a slični su jedni drugima drugima i što se tiče jezika i načina načina života.«* života.«* * Obrezivanje je zbog vjerskih razloga nesumnjivo bitno za dogonsku kulturu.
Tu vidimo, dakle, vjerojatno (zapravo, gotovo sasvim sigurno) objašnjenje povezanosti Kolhide s pričom o Argonau Argonautima. tima. Nije Nije čudo čudo što je Zlatno Zlatno runo, runo, koje koje je poklonio poklonio Hermes Hermes (to (to jest, Anubis), Anubis), bilo bilo u Kolhidi. Jer, Kolhida je bila potpuno egipatska zemlja. No, budući da junaci grčke priče moraju biti Grci, a ne Egipćani, svi su Argonauti Minijci iz Grčke. Poznata bezimenost »pedesetorice«, koju smo zapazili kod sumerskih Anunnakija, prevladava i kod Argonauta. Razni epski pjesnici koji su obrađivali tu priču uba ubaciva civali li su različite epske epske junake. junake. U glavnom glavnom sačuvanom sačuvanom epu »Argonau »Argonautika« tika« Apolo Apolonija nija Rođan Rođanina, ina, u posadi posadi su Orfej i Herakl Herakloo (Herkul), (Herkul), iako je je Herkul Herkul napu napustio stio lađu kao kao što sam maloprije maloprije bio bio napomenuo. napomenuo. Zapravo, očito je da je Herkul posuđen kao mamac za publiku i kao »zvijezda« koja je koja je samo gost, igraju igrajući ći omanju ulogu, pa ga i ne možemo prihvatiti ozbiljno. 67
Nastavimo razmatrati priču i Argonaute. Rekoh da je veliki filmski redatelj Apolonije Rođanin uključio u glumačku družinu Orfeja. No, drugi, suparnički raspoložen filmski redatelj , Ferekid, tvrdio je da Orfej nije Argonaut. A Diodor Sicilski, veliki pristaša ženske ravnopravnosti, smatrao je da je Atalanta bila Argonautica. Apolonije izričito napominje da je superzvijezda Tezej bio u to doba u Hadu, a i inače zauzet (drugim ugovoro m), ali Stacije (koji je, očito, pripadao drugom studiju) ipak je poslije stvorio od Tezeja Argonauta. H. W. Parke ističe da su apolonski vidovnjaci očito ubačeni u priču o Argonautima kao propaganda u prilog sve moćnijem Delfijskom proročištu, koje je nastojalo istisnuti glavno proročište u Dodoni i zauzeti prvo mjesto u očima grčke javnosti. Parke je pokazao da su, zapravo, svi središnji proročki elementi u priči o »Argu« povezani s Dodonom, a ne s Delfima. Jer, Delfi su bili pravi skorojević u stoljećima neposredno prije klasičnog razdoblja i u početku nisu bili važniji od Dodone, iako su poslije, u doba Sokrata i klasične Grčke, imali prednost. Parke zaključuje da su svi delfijski i apolonski elementi u priči o »Argu« kasni dodaci iz vremena kad su Delfi već oteli Dodoni prvenstvo. Vjerojatno nisu bili u onom epu o »Argu« na koji misli Homer kada, spominjući u »Odiseji« (XII, 69 —72) »slavljeni Argo« te Jazona i »stijene što se sudaraju«, ujedno dokazuje da je legenda o »Argu« drevna. Zanimljivo je da Homer ne spominje poimence nijednog drugog Argonauta. Uostalom, očito je već iz onoga što sam prije rekao da je Argonaute prvobitno obilježavalo to što ih je bilo pedeset i što su bili u rodu (vrlo prikladan oblik bezimenosti — rođaci!). Istaknuti helenski junaci ubačeni su u njihove redove zbog hirova kasnijih epskih pjesnika koji su htjeli stvoriti dobro poznat ugodaj. Izuzev Jazona, ne postoji baš nikakva suglasnost što se tiče pitanja tko su bili Argonauti. Prema mišljenju Roberta Gravesa u »Grčkim mitovima «, Jazon je izvorno bio Herkul. A Herkul je izvorno bio Brijarej. Odgovor je, dabome, da Argonauti nisu bili pojedinci, niti su kao takvi zamišljeni. Bilo ih je pedeset, u srodstvu, ponajčešće su sjedili i plovili u čarobnoj lađi. Baš kao Anunnaki i kao pedeset Gilgamešovih bezimenih pratilaca! A u odlomcima o Gilgamešu iz ranog sumerskog doba spominje se lađa kao "maganska lađa", odnosno egipatska lađa. Treba da imamo, osim toga, na umu da je Sumer između Egipta i Kolhide. Približavamo se srži priče o »Argu«. Ne vjerujem da je itko dosada dopro do tako dubokih slojeva te priče. Ne samo Herodot već i Pindar opisuje Kolhiđane kao tamne. U četvrtoj »Pitijskoj odi«, koja se uglavnom bavi Argonautima, Pindar kaže (212): »Među Kolhiđanima tamnih lica u prisutnost i Ejeta osobno.« Potvrduje, dakle, Herodota što se toga tiče. Preostaje nam da pokušamo odrediti vrijeme. Ako Herodot ima pravo i Kolhiđani su bili potomci egipatskih vojnika iz doba vladavine Sezostrisa (Ramsesa II), onda su ti vojnici stigli u Kolhidu negdje izmedu 1301. i 1234. prije nove ere, jer to razdoblje smatra John A. Wilson5, vladavinom Ramsesa II. To određivanje vremena samo nas upućuje na opću starost izvora našeg materijala. Čini mi se da nema nikakvih arheoloških podataka o neotkrivenom lokalitetu Eja, kolhidskom glavnom gradu, koji je na obali Crnog mora (neposredno kraj rijeke koja se u staro doba zvala Faza), na graničnom području izmedu Sovjetskog Saveza i Turske, ali na sovjetskoj strani. Slutim da Eju nije nikada nitko tražio! Međutim, tu bi iskopavanja svakako bila zanimljiva. Našla bi se, po svoj prilici, neobično velika količina materijala u egipatskom stilu, pomiješanog s armensko-kavkaskim stilovima. To bi nalazište bilo zacijelo zanimljivo s obzirom na drevnu umjetnost, a gotovo nesumnjivo obiluje plemenitim kovinama i lijepim radovima od metala, osobito od zlata. Poslije ćemo vidjeti u ovoj knjizi da je u blizini bilo čuveno drevno metalurško središte. Osim toga, vjerojatno bi se naišlo na nalaze koji bi potvrdili Herodotov izvještaj. Evo opisa toga mjesta za one koji ga žele potražiti: »Stigoše do Fazina širokog ušća, gdje se završava Crno more.... i zaveslaše ravno u tu snažnu rijeku, koja se, pjeneći se, talasala prema objema obalama dok je kroz nju napredovao 'Argov' pramac. S lijeve su im strane bili visoki Kavkaz i grad Eja, a s desne Aresova nizina i Aresov sveti gaj, u kojem je zmija stražarila i čuvala runo, razapeto na lisnatim granama jcdnog hrasta.« (Hrast i gaj su aluzija na Dodonu. Vidjet ćemo da će ta sličnost poslije postati izvanredno važna.) Vraćajući se problemu određivanja vremena (i imajući pri tom na umu Homerovo rano uzgredno spominjanje »slavljenog Arga«), sjetimo se o kojem sam vremenu govorio kad sam upućivao na istovjetnost sumerskih i egipatskih astronomskih sustava s obzirom na njihove bitne pojedinosti. Tada sam istaknuo da se babilonske pločice pripisuju drugom tisućljeću prije nove ere i da je time određena gornja vremenska granica za sumersko područje. Egipatski zvjezdani satovi, na koje one potpuno sliče što se tiče kalendara, izmijenili su se već (na primjer, uveden je petnaestodnevni tjedan umjesto desetodnevnog, što pokazuje da je uznapredovalo izopačavanje predaja) u Egiptu u prvom tisućljeću prije nove ere. 68
Vidimo, dakle, da egipatski zvjezdani sato vi u prvom tisućljeću nisu više postojali u odgovarajućem obliku, pa tako dobivamo u Egiptu kao gornju vremensku granicu kraj drugog tisućljeća prije nove ere, istovjetnu s gornjom granicom u Sumeru. Htio bih se poslužiti izrazom fizičara i podsjetiti čita oce da ti datumi pripadaju »redu veličina« koji je usporediv s vremenom vladavine Ramsesa II, pokusno uzetim kao doba kad su egipatski naseljenici prispjeli u Kolhidu. Bez sumnje, ta se tri datuma nisu slučajno stopila s istim materijalom! Ne preostaje nam ništa drugo nego da prihvatimo približno 1200. prije n. e. kao gornju granicu širenja (i početak kasnijeg izopačavanja) u cijelom Sredozemlju našeg materijala u vezi sa Siriusom, iz kojeg god izvora on potjecao. Možda je donekle važna i činjenica da se to vrijeme otprilike podudara s krajem minojske prevlasti na Sredozemlju. Imajući na umu širenje materijala o Siriusu, povezao bih to širenje s jednom, čini mi se, očiglednom činjenicom: kad je minojska pomorska moć, čija je osnova bila Kreta, propala» Egipć ani i stanovnici Bliskog istoka mogli su razviti (a i razvili su) svoje pomorstvo i ispuniti prazninu što je nastala nakon raspada minojskog brodovlja. Druga je mogućnost, ali nevjerojatna, da su Minojci, bježeći poslije propasti svoje države, raširili svo ju kulturu u raznim područjima Sredozemlja gdje su se naselili; no, ne vjerujem da su oni bili jedini izvor materijala o Siriusu. Sklon sam tome da povjerujem sve čvršćim i sve obilnijim dokazima da su minojskoj kulturi zadale smrtni udarac erupcije vulkana Tera. U poglavlju. »Zrelost i vrhunac minojske kulture« u publikaciji »Cambridge o drevnoj povijesti« F. Matz veli: »Teško je objasniti miran prijelaz moći na Kreti s Minojaca na Mikence«. Medutim, nije teško ako su vulkanske erupcije oslabile Minojce. Minojski su gradovi bili bez zidina. Jer, Minojci su se, čini se, pouzdavali u to da će njihovo nenadmašivo brodovlje zadržati neprijatelje podalje, baš kao što su u kasno klasično doba Spartanci u svom neutvrđenom gradu Sparti na grčkom kopnu vjerovali da će njihova nenadmašiva kopnena vojska zaustaviti neprijatelje podalje od grada. Do otoka Krete nisu neprijatelji mogli stići pješice, pa Minojci, budući da su imali potpunu prevlast na moru, nisu mogli biti ugroženi u svojoj domovini. Najnoviji zaključci o Teri kao da otkrivaju da su gradovi na tom otočiću blizu Krete napušteni zbog potresa već nekoliko godina prije konačne vulkanske erupcije koja je uništila minojsku civilizaciju. Herodot nam u Prvoj knjizi svojih »Povijesti« zorno prikazuje kako su bili beznadni pokušaji kopnene sile da zaprijeti pomorskoj sili na moru; opisivao je žabare Lidijce koji odustaju od namjere da sagrade brodove i osvoje i otoke,jer su uvidjeli da im je nepoznata ta vještina. Ako su im brodovlje potopili veliki valovi nakon vulkanskih erupcija, Minojcima zacijelo nije preostalo ništa drugo nego da se nagode s Mikencima. Bilo koje drugo rješenje bilo bi jednako samoubojstvu. Po svoj su prilici sklopili dostojanstven sporazum ili niz sporazuma koji su neizbježnom dali privid dobrovoljnog. A ako su Mikenci tradicionalno osjećali donekle strahopoštovanje prema profinjenim Minojcima, to je povoljniji bio položaj Minojaca kad su se »udostojali« nagoditi se. No, »sfere utjecaja« moreplovaca Minojaca nisu mogli odmah preuzeti Mikenci, jer im je nedostajala pomorska vještina (da i ne spominjemo brodove) koja bi im omogućila da na moru prošire uspjeh što su ga postigli zauzevši veći dio otoka Krete i vjerojatno ostavivši, u skladu sa sporazumima koje sam spomenuo, odredena područja domorodačkim Minojcima. Nije Mikencima nedostajalo odlučnosti ni volje, no minojsko je brodovlje bilo uništeno, a ni najpopustljiviji minojski pomorci nisu mogli za mikenske osvajače zaploviti na nepostojećim brodovima. Osim toga, učvršćivanje vlasti na tek zauzeto m otoku oduzimalo je Mikencima, vjerojatno, mnogo vremena i odvraćalo im pažnju. Zbog svih tih razloga, dakle, novi kretski vladari nisu mogli potpuno doseći velićinu svojih prethodnika i sasvim zavladati Sredozemnim morem. Mikenci su se natjecali s Minojcima koliko su god mogli (i napadali ih, vjerojatno pod Tezejevim vodstvom) već neko vrijeme prije kataklizme. F. H. Stubbings6 nas izvješćuje da su Minojci pripremili »poguban pohod na Siciliju«, uperen protiv mikenskih trgovačkih interesa u središnjem dij elu Sredozemlja. To nas podsjeća, naravno, na poznati atenski pohod na Siciliju koji je bio prava katastrofa i izazvao je Atenin poraz u Peloponeskom ratu. Sicilija je tako bila uzrok dviju velikih povijesnih katastrofa koje su neopisivo izmijenile tok dog ađaja drugdje, izvan nje. Vidimo, dakle, da je možda minojska moć već opadala. Stubbings kaže: »Uistinu je sigurno, medutim, samo to da je pad Krete otvorio put neizmjerno povećanom mikenskom djelovanju.« A možemo biti sigurni da se otvorio put i neizmjerno povećanoj egipatskoj pomorskoj aktivnosti. Budući da se zna da je mnogo trgovao s Kretom za vrijeme Minojaca, Egipat se nesumnjivo našao u položaju u kojem nije mogao birati: ili će razviti vlastito pomorstvo ili će nastati velika nestašica uvozne robe. Možda ima čak ime Minij 69
(pa stoga i Minijci kao Argonauti) neke veze s Minosom (od kojega nam potječe riječ Minojci). Uostalom, Minojci su održavali živahne odnose s Egipćanima i bili najbolji moreplovci svog vremena. Isplatilo se razmotriti sve te pojedinosti o minojskoj propasti otprilike u doba gornje vremenske granice koju smo odredili na drugi način. Jer, kad je nestala minojska prevlast na moru, velik je broj drugih naroda mogao krenuti morskim putovima i pridonijeti uspostavljanju brojnih raznolikih veza između kultura koje su zbog minojskog monopola na moru bile dotada prignječene i bezlične. Poduzetni su ljudi gotovo svugdje — neotesanci s grčkog kopna, profinjeni stanovnici riječnog dijela Egipta i spretni Semiti iz Libanona, Kanaana, Palestine — uočili veliku priliku i pronalazili nešto na čemu će se otisnuti na pučinu. Svi su ti ljudi, iznenada pušteni na more, izazvali neizbježno uzajamno oplođivanje kultura, iako je zacijelo gusarstvo poprimilo zabrinjavajuće razmjere. Vjerojatno se utapljalo mnogo više mornara i mnogo više je trgovaca doživljavalo brodolom, ali su se istodobno miješale kulture, pri čemu je naš materijal o Siriusu procurio izvan egipatskih i sumerskih granica. Dva tisućljeća, ili još više, imale su egipatska i sumerska kultura mnogo zajedničkih tajni, a sada su te tajne puštene iz Pandorine škrinje i spojiše se s budućom grčkom kulturom koja će se razviti u žaru ratničkih mikenskih pothvata kod Troje i drugdje. Počinjalo je »junačko doba«, iskovat će se krvlju i željezom arete (klasičnogrčki uzor kreposti u svemu) u izgubljenoj »Tebajadi« i sačuvanoj »Ilijadi«, te dopunskim izvorima velike "Odiseje" i ostacima priča o »Argu«. Duboko ukopan kao oštri zmajski zubi što su se zarili u žilavo meso bojnog konja, kostur našeg materijala o Siriusu nazirao se kroz opnu grčke epske tradicije i iskočio sada, u našem stoljeću, u obliku prijepornih naoružanih ljudi. Vratili su se na bojno polje, pa se moramo suočiti s njima. Umjesto da se upustimo u bitku, upitajmo radije te strance o njihovu porijeklu. Imamo pred sobom žive fosile iz svijeta koji je gotovo potpuno nepojmljiv za naša suvremena shvaćanja. Ta su bića obrasla paučinom iz stoljeća što su prethodila klasičnoj Grčkoj, a i Heziodu i Homeru. Ti duhovi pokazuju drevnost na koju rijetko nailazimo, osim u egipatskim grobnicama i grobovima u Uru. Da bismo još bolje rasvijetlili argonautski kompleks, obratimo sada pažnju dragocjenom kompendiju svih neobičnosti i divota iz svijeta starih Grka, veličanstvenom djelu »Grčki mitovi« Roberta Gravesa . Tu čitamo7: »Eeja ('jadikovanje') je tipičan otok smrti, na kojem dobro poznata božica smrti pjeva dok prede. Prema legendi o Argonautima, nalazi se u gornjem dijelu Jadranskog mora; mogla bi biti riječ o Lošinju nedaleko od Pule. Kirka (Circe) znači 'soko', a imala je groblje u Kolhidi, zasađeno vrbama što su bile posvećene Hekati.« U »Argonautici«, sjećamo se, Jazon u Kolhidi prinosi na Medejin prijedlog žrtvu božici Hekati. Vidjet ćemo poslije da je Hekata izopačen oblik božice Sotis, odnosno Siriusa. No, ispitajmo spomenuti podatak koji nam daje Graves. Prije svega, otkrivamo da Kirka, koja ima vrlo važnu ulogu u "Argonautici", znači »soko«. To podsjeća na istaknutog egipatskog simboličnog »Horusova sokola«, koji je bio simbol ustajanja mrtvih, odnosno uskrsnuća. Horusov jastreb ili soko vladao je egipatskom nekropolom u Memfisu, pa je sasvim jasno da je mogao vladati i egipatskom nekropolom u Kolhidi. Naravno, Grci su povezali sokola sa svojom božicom smrti, Hekatom.* Nisu imali razloga da sačuvaju muški rod boga Horusa, jer o njemu nisu ništa znali. No, Horusov je soko zacijelo utjecao na njih snažno kao simbol, te su ga prenijeli na jedan ženski lik u svojoj mitologiji. Zapravo, ono Kirkino groblje u Kolhidi gotovo nesumnjivo je egipatsko groblje iz d oba egipatskih Kolhiđana o kojima govori Herodot, a kojim je vladao Horusov soko, na grčkom jeziku zvan Kirke (Circe), što je na kraju postao ženski lik. Nicanje iz zemlje magično posijanih vojnika u priči o Argonautima zacijelo se djelomično odnosi na egipatske vojnike pokopane na »Kirkinom groblju« koji su trebali da se, prema vjerovanju, dignu od mrtvih pod pokroviteljstvom egipatskog boga uskrsnuća, Horusa, čiji je simbol bio soko, odnosno »kirke«. (Iskopavanja bi jednog dana mogla otkriti kolhidsku nekropolu.) * »Opisujući Hekatu, Heziod je opisuje kao prvobitno trostruku božicu, najvišu na nebu, na zemlji i u Tartaru; no, Grci su isticali njene razorne moći na štetu stvaralačkih... (Imala je) lavlju, pasju i konjsku glavu.. . pas je utjelovljavao Pasj u zvijezdu Sirius* (Robert Graves: »Grčki mitovi», 31,7). Heziod kaže (»Postanak bogova«, 416): »Na zvjezdanom nebu ima ona svoje mjesto i besmrtni je bogovi vrlo poštuju.»
Kirka je živjela na otoku Eji, koji se zove kao i grad što ga je Jazon posjetio u Kolhidi i iz kojega potječe Medeja. U grčkoj mitologiji je Kirka Helijeva i Perzina kćerka i sestra kolhidskog kralja Ejeta. Prema tome, ona je Medejina teta (Medeja je pobjegla s Jazonom). Što se tiče »otoka« Eje, vjerujem da je riječ o otočiću na rijeci Fazi, blizu grada Eje. Kirkin otac Helij je sunce; izlazio je svakog jutra iz svoje veličanstvene palače blizu Kolhide, u kojoj je preko noći spavao i držao svoje konje. I otac egipatskog Horusa je sunce, a Horus predstavlja sunce što 70
izlazi. Grčka je riječ κίρκη (kirke je u latinskom circe) znači, što je vrlo važno, »nepoznata ptica« — ako pogledamo (što ćemo od sada činiti) u grčki rječnik Liddella i Scotta. Oblik κίρκος kirkos ( ) ima značenje »vrsta jastreba ili sokola«, »vrsta vuka«, »krug« (što je u latinskom postalo circus) ili »prsten« i nepoznat kamen«. Κίρκαία (kirkaia) znači »neodređena biljka«. Od tih riječi ima jedino vlastita imenica Κίρκη (Kirke) posebno značenje »čarobnica Kirka«, iako ista riječ općenito znači »nepoznata ptica«. To je vrlo primjerena reakcija Grka na Horusova sokola — njima nepoznat ptičji simbol. Ipak, trudeći se da budu određeniji, stvaraju od riječi κίρκος? (kirkos) »vrstu jastreba ili sokola«, jer im je očito što je to prema izgledu, ali nisu načisto kakvo su mu osobito simbolično značenje pripisivali Egipćani. Nalikovao je na neku vrstu jastreba ili sokola, no Grci nisu bili spremni da točno odrede vrstu — jer riječ je bila o egipatskoj predodžbi, a ne o grčkoj. U ovom nam je trenutku potreban »pravni savjet«. Nije dovoljno navesti samo rječnik Liddella i Scotta. U vezi s tom temom pozvat ćemo u pomoć »Glosar grčkih ptica« D'Arcyja Thompsona 8. U njemu piše uz riječ kirkos: »Pjesnički i mistični naziv jastreba: sveti Apolonov jastreb; uglavnom astronomski, možda Sunčev, amble m ... Kod Homera, Apolonova ptica .... 'Odiseja', XV, 525 .... Ta se ptica ne može identificirati kao zasebna vrsta, što su zaključili Scaliger i drugi. Ni kratka napomena o njenoj veličini u jednom iskrivljenom odlomku iz devete knjige 'Historije životinja', ni nejasna spominjanja njena navodnog neprijateljstva i osobine o kojima govore Aristotel, Elijan i Filon nisu dovoljan dokaz da je to ime bilo kada upućivalo na neku određenu vrstu. Riječ je pjesnička ....Glavne aluzije u vezi s κίρκος , očito su mistične, no simboličnost koju skrivaju .... ne može se odgonetnuti.« Na drugom mjestu, uz riječ hierax, Thompson otkriva još neke zanimljive podatke. Riječ hierax je generičan naziv svih jastrebova. Čini se kao da i ona ima Horusov prizvuk, što Thompson izrič ito napominje kad, govoreći o »štovanju jastrebova u Egiptu« i navodeći Herodota i Elijana, kaže: »U 'Rig-vedi' se Sunce često usporeduje s jastrebom koji lebdi u zraku .... Njihovo se srce jede da bi se dobila proročka moć. Porf: 'De Abst'., II, 48 9.... Jastreb je u Egiptu ušao u bezbroj hijeroglifa ..... (kao) Horus i Hat-Hor, a ovaj drugi je Plutarhovo οίκος Ωρον. Prema Heremonu, 8. odlomak ψυζνή-λιος-Θεός = ίεραξ. Što se tiče svetosti jastrebova u Egiptu i Sunče ve simbolike povezane s njima, vidi također. . . «Tu se upućuje na Porfirija, Plutarha, Euzebija i Klementa Aleksandrijskog. Učeni čitatelji koji žele pratiti sve to treba da potraže Thompsonovu knjigu. Kirkos znači i »nepoznat kamen«. Tu opet nailazimo na motiv kamena koji se susreće kod Deukalio na (grčkog Noe) i drugdje. Iz Deukalionova kamenja nastaju ljudi — ljudi rodeni iz zemlje, baš kao što i mrtvi na kolhidskom groblju treba da se ponovo rode iz zemlje. Zatim, Kirka je sa Siriusovim kompleksom povezana i činjenicom 10 da je na njenu otoku umro Orion. A Orion je kao zviježde poistovjećivan (kao Sah) s Ozirisom, mužem Izide koja je, naravno, izjednačavana sa Siriusom. Čini se da je ponavljani motiv kamena u nekakvoj naročitoj vezi s Minijcima, kao što sam otkrio u jednoj dragocjenoj torbi punoj podataka; mislim na grčkog pisca Pauzanija i njegov »Vodič kroz Grčku«, koji je pravi doživljaj. Minijev grad je, prema predaji, bio Orhomen u Beotiji, a sjetimo se da su svi Argonauti bili Minijci i potomci Minija, orhomenskog kralja. Svi Pauzanijevi navodi kojima ću se poslužiti uzeti su iz izvrsnog prijevoda Petera Levija, što ga je u dvije knjige objavio »Penguin« 1971, s opširnim napomenama tog učenog prevodioca, isusovca, koji je obišao većinu predjela što ih opisuje Pauzanij i koji neprestano objašn java u kakvu su stanju danas ruševine i znamenitosti (i nalazišta). U 9. knjizi, 34, 5, čitamo: »S druge strane planine Lafistion je Orhomen, slavan i divan kao svi gradovi u Grčkoj«. Levi nas u fusnotama obavještava: »Nitko ne zna koja je to planina; vjer ojatno ona iznad Hagios Georgiosa i suvremenog Lafistiona«; zatim: »(Orhomen je) na sjeverozapadu starog jezera Kopais.« U Orhomenu »su Minijev i Heziodov grob« (38,3). Na obližnjoj planini Lafistion bilo je (34,4) »sveto područje lafistionskog Zeusa ... Kip je od kamena. Priča se da je tu Atamant baš htio zaklati Friksa i Helu kad je Zeus poslao djeci ovna sa zlatnim runom, pa su pobjegla na tom ovnu.« A sada obratimo pažnju na ono što Pauzanij veli (38,1) o Minijcima iz Orhomena: »Orhomen ima Dionizovo svetište, ali najstarije je svetište posvećeno Haritama. Osobito štuju stijene i govore da su pale s neba zbog Eteokla; u moje su se vrijeme posvećivali bogovima lijepo izradeni kipovi, ali i oni su bili od kamena.« Levi dodaje: »Ruševine tih svetišta su na mjestu starog samostana (sada, takoder, razrušenog).« Dakle, čini mi se da se to neobično zapažanje o minijskoj zaokupljenosti kamenjem vrlo dobro slaže s ponavljanjem motiva kamena u našem materijalu. Vidjet ćemo sada da se taj motiv opet pojavljuje i povezuje na drugi način (38,4): »Orhomenci su imali jednu legendu o Akteonu. Neka utvara s kamenjem 71
u ruci pustošila je zemlju; kad su zatražili savjet od Delfa, bog im je naredio da nađu sve Akteonove ostatke i pokriju ih zemljom, te da izrade brončan kip duha i prikuju ga željezom uz stijenu. Vidio sam taj prikovani kip; jednom na godinu prinose žrtve paljenice Akteonu kao božanskom junaku. [Kurziv prevoditelja]. Opće uzbuđenje 1973. zbog Tizianove slike »Akteonova smrt« valjda je podsjetilo britanske ljubit elje umjetnosti na podlogu, na mit koji prikazuje ta čuvena slika. Akteon je slučajno vidio božicu Artemidu (kod Rimljana poznatu kao Dijana), božicu sa srebrnim lukom, dok se kupala gola. Artemida ga je tada progonila s pedeset pasa, pretvorila ga u jelena i ubila svojim lukom i strijelom (ne samo što su psi povezani s Pasjom zvijezdom već je i luk dobro poznat simbol, također povezan sa Siriusom koji se u drevno doba nazivao vrlo često i Lučnom zvijezdom).* Osim toga, Hadovih pasa koji su progonili Akteon a bilo je pedeset, a Robert Graves nam kaže da je »Akteon bio, po svoj prilici, kralj posvećen predhelenističkom kultu jelena, rastrgan potkraj svoje vladavine od pedeset mjeseci, odnosno pola Velike godine ...11« Obratimo pažnju na to da se tu broj »pedeset« primjenjuje na vremensko razdoblje. Ophodno je vrijeme Siriusa B oko Siriusa A pedeset godina; vladavina žrtvovanog kralja-jelena trajala je pedeset mjeseci. Znamo da u drevnim predajama broj vremenskih razdoblja često ostaje stalan dok se njihova kvaliteta (trajanje pojedinih razdoblja) mijenja. Klasični su primjeri u Babiloniji, gdje se sedam dana stvaranja odnosi na sedam eona, a »godine« života hebrejskih pratioca poput Metuzalema ne smiju se tumačiti kao Sunčeve godine , nego kao Mjesečevi mjeseci ili Mjesečeve godine dugačke jedan mjesec (u kasnije je doba područje Bliskog istoka, na kojem su tada živjeli Hebreji, zahvatilo ludilo Mjesečeva kalendara, pa su ljudi u tom kraju određivali sva vremenska razdoblja radije prema Mjesecu nego prema Suncu). * Taj se prizor prikazuje na 17. slici. Na njoj vidimo slikariju na starogrčkoj vazi iz ot -prilike 470. prije n. e., na kojoj Artemida i psi ubijaju Akteona.
Uzmimo, osim toga, u obzir spomenutu »Veliku godinu« od dva puta po pedeset mjeseci, sastavljenu od dviju vladavina. Ukupno ima, dakle, stotinu mjeseci. Ne smijemo se stoga začuditi što ime grčke božice Hekate znači na grčkom doslovce »jedna stotina«.** ** Dogonsko pleme često opisuje pedesetogodišnje ophodno vrijeme Siriusa B ovako: »Ophodno vrijeme računa se dvostruko, to jest stotinu godina ... kako bi se istaklo osnovno načelo blizanaštva» (vidi prvo poglavlje). Ovdje, kod Grka , vidimo isti običaj »sparivanja poput blizanaca» s vetih razdoblja ( 50 x 2 = 100). Ujedinjuje ih Hekata (»jedna stotina»).
Možda je sada već donekle očigledno pravo značenje mitova. Stari narodi nisu iz inata sakrili pred nama podatke. Prikrivajući svoje tajne, htjeli su da se te tajne očuvaju. Zaista, stari su Egipćani bili tako uspješni u tome da su Grci često čuvali egipatske tajne o čijem pravom značenju nisu pojma imali, zadržavši samo zbog prirođene konzervativnosti određene arhaične pojedinosti koje su, kao što sada otkrivamo, vrlo važne. Priče nisu mitske i simbolične samo po tome što se ne smiju shvatiti doslovce nego sadrže čak »likove« i »dogadaje« koji imaju sasvim brojčano značenje. No, to je vjerojatno postalo jasno čitaocima već onda kad smo počeli proučavati Anunnakije. Teško nam je, dakako, budući da smo odrasli u našoj strogo doslovnoj civilizaciji u kojoj n ema skrivenih značenja i sve je na površini, misliti tako da možemo razumjeti drevne mitove. Uostalom, prije samo jednog stoljeća tvrdili su tobože pametni ljudi da je Zemlja stvorena 4004. prije n. e., i to na osnovi onoga što navodno piše u Bibliji! A pr ije samo pola stoljeća sudovi u Tennesseeju zaključili su u vezi sa čuvenim »procesom Scopes« da je terorija o evoluciji ne samo bezbožna nego i protuzakonita, te se ne može učiti u školama. Mi pogrešno smatramo da smo, zato što imamo vrhunsku tehnologiju i znanost, svakako i izvanredno civilizirani i imamo kao podlogu profinjene mislioce. Sve je to velika opsjena. U stvarnosti smo nisko na ljestvama razvoja uma, a u koječemu (na primjer, što se tiče morala i težnje prema savršenstvu) nazadovali smo od vremena davnih mutanta u našoj kukavnoj intelektualnoj povijesti na ovoj planeti kao što su Konfucije, Sokrat, Buda i drugi koje svaki čitatelj može umetnuti prema svom ukusu. Međutim, ovoj knjizi nije cilj da propovijeda o zlima šuplje civilizacije. Mi ispitu jemo imena nekoliko glavnih likova iz »Argonautike«, pa je najbolje da se pretvaramo da smo razumna i izvanredno moralna stvorenja i da se opet vratimo toj temi. Ime Jazon znači »umirivač«, što se slaže s njegovom nepostojanom naravi (u vezi s nekim jetkim napomenama o Jazonu vidi predgovor koji je Rieu napisao za svoj prijevod »Argonautike« što ga je objavio 72
»Penguin«).12 "Medeja" znači »lukavost«. »Ejet« znači »moćan« ili »огао«, а bio je Medejin otac, kolhidski kralj od kojega je Jazon ukrao runo. Vidjeli smo već da je Akteon bio povezan s Minijevim Orhomenom, s duhom koji baca kamenje (odjek mita o Deukalionu), s pedeset Hadovih pasa i s pedesetomjesečnom vladavinom. Ima i drugih veza. Od Pauzanija (34,4) doznajemo da je na planini Lafistion ovakvo mjesto: »Više (od mjesta gdje je ovan sa zlatnim runom skočio u zrak i poletio) jest vatrenooki Herkul, gdje je kažu Beoćani, izišao Herkul sa psom iz Hada" Dakle, taj »pas iz Hada" je Kerber koji je prvobitno imao pedeset glava! (Poslije je ta predodžba pojednostavnjena, pa je Kerber dobio tri glave, kao i Hekata koja je također bila iz Hada, jer se pedeset glava vjerojatno činilo besmislenima i jer ih je bilo suviše teško naslikati na vazama. No, i broj tri je, naravno, važan. Egipćani su prikazivali tri božice u Sorisinoj lađi: Sotis, Anukis i Satis.)
14. CRTEŽ
Graves nas izvješćuje13 da je »Kerber imao u početku pedeset glava, kao sablasni čopor koji je ubio Akteona (vidi 22,1); no, poslije je bio troglav, kao njegova gospodarica Hekata (vidi 134,1).« (Troglava Hekata predstavlja tri božice Sotis stopljene u jednu i podzemni je pandan, baš kao i sumerski »Anunnaki podzemlja«.) A što je s runom? Postoji očigledna povezanost Zlatnog runa i Kolhide s poznatom zlatnožutom bojom što se dobiva od šafrana ( crocus sativus ). Šafran se i danas brka s mrazovcem (colchicum) čiji naziv potječe, očito, iz Kolhide (Colchis — nap. prev.), područja u kojem se ponajviše proizvodio. Mrazovac, koji donekle sliči na šafran kad je u cvatu, bio je vrlo važan drevnom svijetu. Bio je jedini poznat lijek protiv kostobolje (a zapravo je još i danas). Poznato je da se upotrebljavao za liječenje kostobolje u starom Egiptu i u cijelom drevnom Sredozemlju. Budući da se mrazovac mogao naći u Kolhidi, možda je u tome objašnjenje zbog čega su se Egipćani najprije naselili ondje! Po svoj je prilici u Kolhidi bilo šafrana u izobilju, a i mrazovca, pa su se te dvije biljke brkale u davnini kao i danas. Zapravo, tek suvremena botanika ističe takvu razliku izmedu njih da ih više ne miješamo službe no. Budući da se od šafrana dobivala vrlo cijenjena boja, nije čudno što je Zlatno runo, obojeno zlatnožuto šafranovom bojom, navodno bilo u Kolhidi! Osim toga,čuveno Medejino travarsko znanje vrlo se dobro slagalo s Kolhidom u kojoj se proizvodio jedini lijek za jednu od bolesti kojih su se
73
najviše bojali ljudi u starom vijeku, za bolest koja izaziva strašne bolove i uznemirenost i koju je mogla ublažiti samo čarobna biljka iz tajanstvene daleke zemlje Kolhide. O davnoj povijesti šafrana daje nam zanimljiv podatak I. Burkill.14 On kaže da su se obožavatelji Sunca, koji su govorili arijskim jezikom, proširili iz Turske u Indiju, štovali šafran i upotrebljavali njegovu boju. 15 Taj podatak, koji su objelodanili Tackholm i Drar,16 znatno potkrepljuje moju tvrdnju. Raspravljajući o Ariesu (Ovnu), Richard Allen17 napominje da »gospođica Clerke kaže da su se zvijezde (egipatskog zvjezdanog ovna) zvale Runo. Dodaje da je bog Zeus-Amen (Amon)-Jupiter »poprimio oblik Ovna kad su svi stanovnici Olimpa pobjegli pred divovima koje je predvodio Tifon«. U toj raspravi o Ariesu Allen spominje »da su se neka Ariesova imena u drugo doba primjenjivala na zvijezdu Capellu u zviježđu Kočijaš*. Na takav ćemo postupak nailaziti neprestano — imena i opisi zvijezda primjenjuju se na susjedne ili slične zvijezde kad se zamuti izvorna predaja. To se osobito zapaža pri primjeni oznake »težak« i »težina« na razne zvijezde povezane nekako sa Siriusom, jer prvobitno tijelo kojem je ta oznaka bila namijenjena, Sirius B, nije se vidjelo, a predaja je, u biti konzervativna, zadržala tu oznaku i primijenila je na druge zvijezde srodne Siriusu koje su se mogle vidjeti. Isto se događalo s predajom o brojevima, na primjer: s predajom o »pedeset«; kad se zaboravilo pravo značenje, simbolu ili pojmu davalo se novo, improvizirano tumačenje. Aries se jasno poistovjećivao sa Zlatnim runom. Allen predočuje u vezi s tim mnogo podataka: »Za Rimljane je bio uvijek Aries; no, Ovidije ga je nazivao phrixea ovis, Kolumela pecus athamantidos helles, phrixus i portitor phrixi, a drugi phrixeum pecus i phrixi vector, jer je Friks (Phrixus — nap. prev.) Atamamov junački sin koji je na leđima tog ovna pobjegao sa sestrom Helom u Kolhidu ... Završivši putovanje, Friks je žrtvovao ovna i objesio njegovo runo u Aresovu gaju, gdje se ono pretvorilo u zlato i postalo cilj argonautske potrage. Odatle potječu ostali Ariesovi nazivi: ovis aurea i auratus, chrysomallus, te u novo latinskom Chrysovellus.« Budući da je runo bilo Sunčev simbol, dobro bi bilo da još jednom razmo trimo predodžbu o Horusu. U egipatskom jeziku Horus je Heru. Od Wallisa Budgea doznajemo da je Heru »staro ime boga Sunca«. 18 Riječ heru znači i »lice«.19 Medutim, razmotrimo slijedeće: Heru (Horus) i njegov jastreb/soko vladali su kolhidskim grobljem i da li ime Kirki (koje znači »jastreb/soko«), Medejinoj teti. Grčki bog Sunca Helij držao je, prema predaji, svoje konje u Kolhidi i imao ondje veličanstvenu palaču iz koje se dizao svakog jutra. A u Kolhidi je bilo i Sunčevo Zlatno runo. Sjećamo se da su u egipatskom jeziku slovo »l « i slovo »r« potpuno zamjenljivi međusobno i imaju isti hijeroglif. Prema tome, Heru bi mogao biti isto tako Helu. Ako se uzme Helu i doda grčki završetak, dobivamo Helios (Helij— nap. prev.)! Ista riječ označuje boga Sunca i u egipatskoj religiji (ranoj) i u grčkoj (ranoj). U objema je zemljama napokon zamijenjeno to ime; u Grčkoj ga je, na primjer, istisnuo Apolon. Tu imamo, dakle, još jednu vezu između grčke predaje usredotočene oko Kolhide, te tamošnje egipatske predaje, samo što je ovaj put dokaz jezični. Čini se da neobična grčka riječ »heroj« potječe također od riječi heru, iako riječ slična »heroju« postoji u sanskrtu, jeziku stare Indije poslije 1200. prije n. e.. Sanskrtska riječ koja znači »heroj« je vira. Upotrebljava se baš u smislu »heroja« (nasuprot bogovima) u ranoj »Rig- vedi«, te je tako potvrđena u vrijeme prvih seoba Arijaca u Indiju. Nema sumnje da su te dvije riječi srodne. Međutim, pripisujem im objema (a vidjet ćemo o tome još primjera u ovoj knjizi) zajednički izvor: egipatsku riječ heru. Riječi heru daje Wallis Budge20 značenje koje je gotovo istovjetno značenju riječi »heroj« i vira te ga opisuje ovako: »Primjenjuje se na kralja kao predstavnika boga Sunca na Zemlji. »To je baš prikladna oznaka čovječjeg bića na Zemlji koje nije ni bog ni demon, već »heroj«. Liddell i Scott objašnjavaju da se ta riječ nije upotrebljavala samo za ratnike koji bi se istakli u boju nego se njome označavao i pjevač Demodok, glasnik Mulije, pa čak (u »Odiseji«, 7, 44) »tako su se zvali miroljubivi Feačani«. Kod Homera su »heroji bili uzdignuti nad običnim pukom«, no naročito kod pjesnika Pindara nalazimo tu riječ kao oznaku soja »izmedu bogova i ljudi«, baš u onakvu smislu kakav se mogao očekivati od riječi heru u nekom drugom jeziku. Egipatska upotreba te riječi namijenjene faraonima održala se gotovo neprimijenjena u grčkom i sanskrtskom jeziku, te poslije u latinskom i indoevropskim jezicima. U Liddellovu i Scottovu tumačenju riječi »Helij« zanimljivo je da je Homer upotrebljavao t aj izraz u vezi s »izlaskom i zalaskom, svjetlom i tamom, jutrom i večeri«. U Egiptu je prava djelatnost Horusa kao boga Sunca bilo izlaženje i zalaženje. Bio je dijete što se iznova rađalo svakog jutra (a kod Grka se Helij
74
rađao nanovo svakog jutra u Kolhidi). Prema tome, Homer je upotrebljavao riječ Helij, izvedenu iz riječi heru, baš na onakav način kakav bismo mogli očekivati prije od nekog egipatskog nego grčkog pjesnika. Kod Liddella i Scotta nalazimo neposredno iza Helija, Helio-Serapisa — »egipatsko božanstvo«. Prepuštam čitaocima samostalan zaključak s obzirom na tu jasnu upotrebu riječi Helio kao Serapisova prefiksa. Serapis je grčki oblik Asar -Hepa, a Hep je, kao što se zna, u grčkom bik Apis. Asar je, naravno, Oziris. U egipatskom se jeziku sasvim uobičajeno spominjanje »Horus -Ozirisa" spajanjem Herua i Asara. Ovdje nalazimo to u grčkom, ako prihvatimo moju postavku o potjecanju riječi »Helio« od riječi helu ili heru. Čitaoci su sada, po svoj prilici, već otporni na šokove što ih izazivaju beskraj na »iznenadenja« tokom ovog ispitivanja. Stoga će, bez sumnje, spremno prihvatiti spoznaju da od heru, ako skratimo »e« (iz eta u epsilon) u grčkom, dobivamo izvedenicu (u kojoj je ispao glas "h", vjerojatno u vezi sa skraćenjem samoglasnika) erion, koja znači — »vuneno runo«! Postoji mogućnost da su Heraklo (»Herina slava«), prema Gravesu prvobitni kapetan »Arga«, te njegova zaštitnica, božica Hera (Zeusova žena i nebeska kraljica) — izvedeni od riječi heru, a zna se da su povezani s riječi Seirios, od koje potječe Sirius, i sa sanskrtskim riječima svar, suryas itd. Na sanskrtu sura znači »heroj«, što pokazuje da bi i te riječi mogle biti srodne. Liddell i Scott smatraju da je taj skup riječi odvojen od Helijeva skupa, no njihovo je mišljenje samo mišljenje. Sūrana znači "vatren", a Seirios "onaj koji prži" (zbog navodnog »prženja« Pasje zvijezde) itd. Vratimo se runu. Ustanovili smo da je grčka riječ za pojam »vuneno runo« srodna egipatskoj riječi za »Horus«, grčkoj riječi za »Sunce« itd., itd. Toliko o zagonetnoj prirodi neriješenog pitanja: zašto baš runo? Prihvatimo se opet vjerskih igri riječi koja nas neprestano salijeću. Ne zaboravimo Sumerane. Pogledajmo ponovno onaj popis pedeset Mardukovih imena. Jedno od njih je Nebiru. Općenito se smatra da je riječ o nazivu planete Jupitera, no situacija nije bistra, pa se u »Seoskom mlinu« i mnogim drugim knjigama o toj riječi raspravlja kao o jednoj od onih sumerskih riječi koje nas tjeraju u bijes i čije bismo značenje rado otkrili. Odakle potječe? Što znači? Zašto spada među pedeset imena? Neposredno iza tog četrdeset devetog imena naziva se Marduk »Gospodar zemalja« (akadski oblik, koji za nas nema nikakvoga značenja, (jest Bel Matati; ne znam sumerski oblik, a on bi nam mogao biti zanimljiv). Nakon tog očito pedesetog imena slijedi još jedno ime, to jest Ea (Enki). Zatim se napominje da Marduk ima pedeset imena. To kao da nema baš smisla, jer je upravo dobio pedeset jedno ime. Smisao se može naći samo ako se »Gospodar zemalja« (koji se kod Speisera i Heidela, suprotno svim drugim imenima, spominje na engleskom jeziku) shvati kao Nebiruov sinonim. Postupimo li tako, tada je Ea pedeseto ime i sve je u redu. A sada, razmotrimo još jednom egipatski jezik. Otkrivamo da je izvanredno uobičajena riječ Neb i da se upotrebljava u mnogim složenicama, a znači »gospodar«. Bez okolišanja izjavljujem da vjerujem kako sumerski Nebiru potječe od egipatskog Neb -Herua. Ako uzmemo starije egipatsko značenje riječi »Heru«, značenje: Sunce, tada se Nebiruov opis u babilonskom »Enuma elišu« može prihvatiti kao potpuno odgovarajući opis Neb-Herua, »Gospodara Sunca«:
»Nebiru neka drži sjecišta neba i zemlje ... On koji neumorno prelazi sredinu mora, Neka 'Prijelaz' bude njegovo ime jer on vlada sredinom mora. . .« i tako dalje; ti me je, kao i predajom o Horusu, prikriven izrazito zvjezdani element koji je iza očitijeg Sunčevog elementa. Medutim, ne bih htio, odjednom skidajući previše slojeva, stvoriti preveliku zbrku. Dovoljno je da se prisjetimo već spomenutih Horusovih veza sa Siriusovim sustavom i da uzmemo u obzir činjenicu da postoje Heru-ami-Sept, »Sotisin Horus«, i Heru- Sept, »Horus Pasja zvijezda«, a i činjenicu da se, opet u vezi s Nebiruom koji je — kao što se predpostavlja — Jupiter, u egipatskom jeziku nalaze Herusba-res, »Horus, južna zvijezda (tj. Jupiter)« i Heru-up-Šet, »planet Jupiter«; i u »Enuma elišu« se Nebiru jasno prikazuje kao »zvijezda«. Horus, osim toga, postoji kao Heru-ami-u, što je »krokodil jastrebove glave, s repom koji završava pasjom glavom«. Pas je povezan sa Siriusom. Heru-ur- šefit je Horus u obliku čaglja; heru je, također, naziv žezla i čagljoglava uzora u drugom svijetu. Jedan od nekoliko Horusovih oblika u kojima se upotrebljava česta riječ »Neb« jest Heru-Neb-urr-t, a znači »Horus, imalac najviše krune«. Drugi je Heru-Neb- pāt, sa značenjem »Horus, gospodar ljudi«. Heru-Neb-taui je »Horus, gospodar dviju zemalja«. Sjetimo se Nebiruova sinonima — »Gospodar zemalja«! 75
Prodiremo sve dublje u legendu o Zlatnom runu i otkrivamo u Egiptu izvore grčkih i srednjoistočnih predodžbi, ključne riječi i imena itd. Sve se to vrti oko neobičnog Siriusova kompleksa. Što li ćemo još otkriti? Možda treba da se odmorimo od svih tih egipatskih riječi. Naša se tema može razmatrati i s mnogih drugih gledišta, a tako se sve više približavamo rješenju tajne — tajne koja je izvor naše teme.
Napomene 1. O Tamuzovoj predodžbi i drugi e seji , Harvard, 1970. 2. S. N. Kramer: Povijest počinje u Sumeru , Doubleday Anchor Book, New York, 1959, str. 91—94. 3. Židovski stari vijek, 1. knjiga, 2. poglavlje 4. Herodot, prev. A. de Selincourt, 2. knjiga, 103. 5. Pritchard: Drevni bliskoistočni zapisi, 8. str. 6. Uspon mike nske civilizacije, Cambridge o drevnoj povijesti 7. Robert Graves: Grčki mitovi, 2 knjige, Penguin Books, London, 1969, 170,5. 8. D'Arcy Wentwort Thompson: Glosar grčkih ptica, Oxford, 1896. 9. Porfirije:O odricanju od životinjske hrane, za one koji ne razumiju uobičajene skraćenice. Porfirije je rani neoplatonist, Plotinov učenik, koji je prepisao Eneade. Thomas Tay lor je preveo velik dio očuvanih Porfirijevih vlastitih zapisa, uključivši O odricanju.. ., u Odabranim Porfirijevim djelima, London, 1823. 10. Graves, op. cit., 170, 6. 11. Ibid., 22, 1. 12. Robert Graves smatra da Jazon znači »umirivač«. 13. Graves, op. cit., 31, 3. 14. Spominje se I. Burkill (1935), ali nisam uspio,ući u trag njegovoj publikaciji, iako sam se veoma trudio. Burkill je bio poznat botaničar. N jegova publikacija iz 1936. nije ona prava. U vezi s izvorom vidi 15. napomenu. 15. Tackholm i Drar: Egipatska flora, 3. knjiga, «Bilten Fakulteta znanosti«, broj 30» Cairo University Press, 1954. 16. Vidi 15. napomenu. 17. Imena zvijezda, op. cit.; vidi riječ »Aries«. 18. Wallis Budge: Hijeroglifski riječnik uz tebansku recenziju Knjige mrtvih, London 1911. Vidi riječ »Her«, 273. str. 19. Ibid., 271. str. 20. Ibid., 273. str., riječ Her
KRATAK PREGLED Sumerski bog Anu imao je kćerku, Bau (njeno ime oponaša pseće lajanje kao i staroegipatska riječ »pas«, auau), koja je bila pasoglava božica. Egipatski bog Anubis (Anpu) bio je pasoglavi bog. Sumerska Bau, kao Anova kćerka, sestra je pedeset velikih bogova (Anunnakija) koji su takoder Anova djeca. Budući da bi Bau mogla biti božica Pasje zvijezde Siriusa, važna je činjenica dajeona sestra "pedesetorice", jer Sirius B ima ophodno vrijeme od pedeset godina. Zlatno je runo bilo u Kolhidi na Crnom moru, gdje ga je potražio Jazon sa svojim Argonautima. Kolhida je prije 1200. prije n. e. bila staroegipatska naseobina. Herodot ističe da su Egipćani uveli običaj obrezivanja, što se održao i kod Kolhiđana koje je bio posjetio (Hebreji su preuzeli obrezivanje od Egipćana dok su bili u ropstvu). Vrijedi spomenuti da je dogonski obred Sigui, koji je povezan s dogonskim tajnama o Siriusu, uglavnom usredotočen na obrede obrezivanja. U priči o »Argu« ističe se ženski lik Kirka (čije ime znači »soko« ili »jastreb«). I Horusa, Izidina i Ozirisova sina, simbolizirao je soko ili jastreb. Kirka je vladala kolhidskim grobljem (koje je prvobitno bilo egipatsko, jer je Kolhida bila egipatska naseobina). A Horus, koji je vladao memfiskim grobljem u Egiptu, navodno je vladao i kolhidskim grobljem dok je egipatski utjecaj bio još neposredan. Kirka je očito grčka izvedenica od Horusa. Grčka riječ »kirka« (Circa), koju često pišemo »Circa« zbog navike da mijenjamo grčko » k« u latinsko »c«, posebno znači »vrsta jastreba ili sokola« ili »nepoznat kamen« — a takvu smo zbrku i mogli očekivati kod Grka s obzirom na pojam koji potječe iz egipatske kulture i koji nije potpuno shvaćen. Akteona, koji predstavlja žrtvenog kralja-jelena, progonilo je pedeset pasa (pasji motiv povezan s pedeset) i potom je ubijen srebrnim lukom (Sirius je u predaji također bio poznat kao »Lučna zvijezda«, a u Egiptu božica Sirius drži luk). 76
Žrtveni kralj, onakav kakvoga predstavlja Akteon, imao je »svetu vladavinu« od pedeset mjeseci. Prijeporno je da li je pedeset mjeseci skraćenica »pedeset godina«, ali nesumnjive su drevne predaje koje povezuju Sirius s pedeset vremenskih razdoblja (bilo mjeseci, bilo godina) što tvore »vladavinu«. A ophodno je vrijeme Siriusa B, naravno, pedeset godina koje tvore »orbitu«, što bi se u mitološkom načinu izražavanja moglo vrlo lako smatrati »vladavinom«. Kao što se objašnjava u Šestom poglavlju, pedesetomjesečno se razdoblje poslije primijenilo na Olimpijske igre kad su ustanovljene. Ono je odvajalo jedne igre od drugih i približno je odgovaralo četirima Sunčevim godinama. Zapravo, Olimpijske su igre naizmjence odvajala razdoblja od 49 mjeseci zatim 50 mjeseci, pa 49 mjeseci itd. To ukazuje na pokušaj da se »mjesečni, kod« još više približi ophodnom vremenu Siriusa B koje iznosi 49 i pol godina. Upotrebljavajući naizmjence dva susjedna cijela broja, dobio se pravi rezultat, jer zbroj 49 i 50 jednak je zbroju 49 i pol i 49 i pol. Robert Graves je predočio dosada jedinu teoriju o objašnjenju »pedeset mjeseci« u staroj Grčkoj, ali njegova lunarna teorija ne objašnjava izmjenjivanje 49 i 50 ni druge zagonetne pojave. Pravo objašnjenje, kojemu je osnova Siriusova tajna, vjerojatno je poslije prekrila lunarna predaja koja se, usprkos očiglednim nedostacima, ponudila kao »objašnjenje« neupućenima. U drevno je doba, osim toga, bilo uobičajeno da se dvije svete vladavine od pedeset mjeseci spajaju u »Veliku godinu« od stotinu mjeseci. (U praksi se, kao kod Olimpijskih igara, zapravo upotrebljavalo 99 mjeseci, ali u teoriji se upotrebljavao okrugli broj: 100 mjeseci, shvaćen kao »dvije vladavine«.) Ime grčke božice Hekate (Hecate) znači doslovce »jedna stotina«. Upletena je u priču o »Argu« i Rober t Graves je izjednačuje s Izidom, a i inače je povezana sa Siriusom kao »podzemna verzija«. Pedeset pasa iz podzemlja koji su progonili Akteona imaju kao pandan Kerbera, psa iz podzemnog svijeta koji je prema ranijoj predaji imao pedeset glava. Tih pedeset glava poslije je odbacila predaja, kao i Gilgamešovih prvobitnih pedeset pratilaca, pa su se Kerberu pripisivale tri glave. No, u početku ih je, prema Heziodovu opisu, bilo pedeset. To je, dakle, još jedan pseći motiv povezan s pedeset (Sirius je Pasja zvijezda) i na razne načine spojen sa Siriusom, na primjer: božicom Hekatom kao Siriusovom podzemnom verzijom. (Pedeset podzemnih Anunnakija također je imalo svoje pandane u podzemnom svijetu. Pedeset u podzemlju kao »pandani iz svijeta smrti« ili kopije pedesetorice na nebu tvore jednu stotinu — što je baš značenje Hekate.) Jedini poznati lijek protiv kostobolje (teške bolesti u starom Egiptu) jest tvar što se dobiva iz biljke mrazovca, nazvane prema Kolhidi gdje je rasla. Ta činjenica možda objašnjava nasel javanje u Kolhidi. Mrazovac (colchicum) sliči na šafran (koji također raste duž crnomorskih obala), od kojega se dobiva zlaćana boja, pa bi se time moglo objasniti »zlatno« runo. Zlatno je runo Sunčev simbol. A Horus je bog Sunca. Slova »l « i »r« su međusobno zamjenljivi tekući suglasnici. Horusov egipatski oblik Heru može postati Helu i postati ime grčkog boga Sunca, Helija. Smatralo se da Helij drži svoje konje u Kolhidi. Grčka riječ koja znači »vuneno runoe jest erion, a ta je riječ slična riječi Heru, samo što je ispušten »h«.
PETO POGLAVLJE Proročka središta Sada će nam u našem istraživanju pomoći razmatranje drevnih proročkih središta. Pogledamo li površno ta središta na Srednjem istoku, čini nam se da su razbacana nasumce. Medutim, u njihovoj raspodjeli postoji zapravo uzorak koji je, kao što ćemo vidjeti, u određenoj vezi s našom temom i koji ukazuje na vrlo visok stupanj poznavanja zemljopisa i srodnih naučnih grana u starom svijetu. Ispitivanje proročkih središta pokazat će da postoji veza s brodom »Argom« i pomoći će nam da donekle ispunimo još nepotpunu podlogu cijelog sustava drevnih religijskih misterija. Proročka su središta bila glavna mjesta gdje se primjenjivala religija u starom svijetu. Može se zaključiti da položaji na kojima su nastaj ala nisu bili plod puke slučajnosti, niti su, pogotovu, bili izabrani zbog prikladnosti. Zar je moglo Geodetski uzorak (lijevo) kao da se podudara sa zvjezdanim uzorkom Arga (desno) biti zabačenijeg mjesta od Dodone u Grčkoj? Geografski se nalazila izvan s fere grčke civilizacije — suviše sjeverozapadno da bi se mogla nazvati pogodnom za Grke. Zašto je tako važno i staro kultno mjesto bilo u divljini? Zaista, kad već govorimo o tome, zašto je i Noina arka pristala na planini koju nitko ne posjećuje i koja je još mnogo zabačenija od Dodone? Arka i »Argo« i njihova povezanost sa Siriusovom tajnom u bliskoj su vezi, kao što ćemo vidjeti,
77
sa cijelom geografskom strukturom obavljanja svetih obreda u Sredozemlju. Svakako treba da temeljito ispitamo te izvanredne podatke. Dakle, namjeravamo razmotriti vrlo težak i zamršen splet drevnih običaja, koji — čini nam se — ipak možemo odgonetnuti. Približimo mu se jednostavnijim putem nego što je bio put koji je mene prvobitno doveo do tog spleta. Pogledajmo lađu »Argo« tako kao da se njena projekcija prostire po povržini zemaljske kugle. Ta se misao možda čini čudnom, ali neka čitaoci budu strpljivi sa mnom. Uostalom, lađa je nebeska, pa zašto se ne bi odozgo projicirala na Zemljinu površinu? Najistaknutija u tom zviježđu je st zvijezda Canopus, koju su Arat, Eudokso i Hiparh (vodeći grčki astronomi prije Ptolemeja) zvali l »Kormilo«, pedalion, kao što nas obavještava Allen.
15. CRTEŽ
Na sjevernoj obali Egipta postojao je grad Kanopos (Canopus — nap. prev.), vrlo dobro poznat Grcima, koji Allen opisuje ovako: »Drevni Kanopos je sada u ruševinama, no na njegovu je mjestu naselje Al Bekūr, odnosno Abukir, čuveno zbog bitke lorda Nelsona na Nilu 1. kolovoza 1798. i zbog Napoleonove pobjede nad Turcima godinu dana poslije toga; zanimljivo je napomenuti da je baš tu, na terasastim zidinama Serapeuma, Serapisova hrama, Ptolemej stvorio svoja zapažanja.« U svojoj knjizi »Helenistička civilizacija« W. W. Tarn piše o Kanoposu u vrijeme kad je Aleksandar Veliki utemeljio u blizini Ale ksandriju i kaže da su se od Aleksandrije »vrtovi imućnih protezali do Kanoposa, Aleksandrijina igrališta«. Za Grke je Kanopos bio najpoznatiji egipatski grad na sjevernoj obali prije osnutka Aleksandrije. U ranije je doba čuven poput Kanoposa bio grad Beh det, preddinastijski egipatski glavni grad — prije ujedinjenja Egipta i premještanja glavnog grada južnije, u Memfis. Dakle, kao što je Aleksandrija istisnula Kanopos, tako je i Kanopos istisnuo vrlo stari Behdet koji je prije 3200. godine prije n. e. bio najvažniji grad na egipatskoj obali. U raspravi koja slijedi treba da imamo na umu da se neposredno prije klasičnog razdoblja u Grčkoj i za vrijeme tog razdoblja slava što je nekoć pripadala Behdetu prenijela na Kanopos, a isto tako i mnoge predaje što su bile zapravo vezane uz Behdet, tada već zapušteno mjesto i nepoznato Grcima.* * Behdet je na istoj zemljopisnoj širini kao i Hebron u današnjem zapadnom području Jordana koje je zauzeo Izrael. U četvrtom poglavlju »Bijele božice» Robert Graves priča o »... Filistejcima, koji su oteli hebronsko svetište u južnoj Judeji od Kalebova edomskog plemena; no, Kalebovci ('Pasji ljudi'), saveznici izraelskog plemena Juda, ponovno ga osvojiše poslije dvjesta godina ...« Vjerojatno su «Pasji ljudi« povezani sa Siriusom, Pasjom zvijezdom, a Hebron je istočni pandan Behdeta.
78
16. CRTEŽ
Richard Allen govori o gradu Kanoposu i ovo: »Ime kojim nazivamo taj grad jest ime glavnog kormilara Menelajeva brodovlja, koji je, kad je Menelaj poslije propasti Troje, 1183. prije. n. e., pristao u Egiptu, umro dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Aleksandrije i kojem je, Staroegipatska geodetska shema na osnovi Behdeta prema Skilaksu, zahvalni gospodar podigao u čast spomenik, te prozvao njegovim 79
imenom grad i sjajnu zvijezdu koja se u to doba digla oko sedam i pol stupnjeva iznad obzorja.« Sir Norman Lockyer govori u "Zori astronomije" da su drevni egipatski hramovi bili orijentirani prema izlasku zvijezde Canopus.2 Upamtimo iz gornjeg izvještaja o kormilaru Canopusu da se izričito napominje kako su imena grada i zvijezde istog podrijetla i kako potječu od jednog čuvenog kormilara, čovjeka koji je upravljao brodom na čelu flote. Opet se, dakle, zvijezda (i naselje) poistovjećuju s kormilom, koje je bilo drugo ime iste zvijezde. Allen predočuje još jedno zanimljivo gledište o nazivu te zvijezde, koje nam je prilično poznato: »Spomenuto izvođenje riječi Canopus je staro i omiljeno; no drugo izvođenje, možda jednako staro i vjerojatnije, potkrijepljeno Aristidovim mišljenjem, uzima kao osnovu koptski, odnosno egipatski izraz Kahi Nub, 'zlatna zemlja'. Slažući se s time, Ideler je tvrdio da su te riječi izvor i drugih Canopusovih imena: arapskih riječi Wazn, 'Težina', i Hadar, 'Tlo', te povremenih kasnijih latinskih naziva Ponderosus i Terrestris. Iako se ne tumači prikladnost tih imena, lako se može zaključiti da bi ona mogla imati veze s veličinom te zvijezde i sa činjenicom da je zvijezda blizu obzora; zacijelo je baš zbog te druge osobine Eratosten nazvao zvijezdu Пερίγειος Perigeios — 'blizu zemlje'«. Obratimo pažnju tome da se nezatomljiva riječ Al Wazn, »Težina«, i njen latinski oblik Ponderosus pojavljuju kad god postoji neka veza sa Siriusom. Allen spominje da su »Hindusi zvali (Canopus) Agastja, jednim od svojih Rišija, odnosno nadahnutih mudraca i kormilarom njihove Arghe ....", što se upadljivo podudara sa sredozemnim predodžbama. U vezi s našim dosadašnjim otkrićima zanimljivo je i ono što Allen govori o jednoj drugoj zvijezdi iz Arga, o zvijezdi ε (eta): »(Jensen) je smatra jednom od (babilonskih) hramskih zvijezda, povezanom s Eom ili lom [Ea mu je bilo akadsko ime, a Enki sumersko; najjužniji sumerski grad, Eridu, bio je njegov grad; o toj temi lako bi se mogla napisati cijela knjiga, a zainteresiranim čitateljima preporuč ujem za početak »Seoski mlin« i relevantan odlomak u »Brzoj kornjači« — vidi Bibliografiju] iz Eridua, Gospodarom mora, inače poznatim kao Oannes, tajanstvena čovječja riba i najviši bog kraljevstva. Tu nailazimo, dakle, opet na vodozemno stvorenje Oannes, izjednačeno sada s bogom Enkijem, koji je prema sumerskom mitu zaista živio na dnu Abzua, odnosno Abisusa, u slatkoj (ne slanoj) vodi. A baš je bog Enki pomogao čovjeku prije potopa, upozorivši prauzor Noe iz sumerske priče o potopu da sagradi arku. Tako je izvršio ono što je i vrhovno hebrejsko božanstvo, Jahve iz Starog zavjeta. Koliko Židova zna da je njihov bog prvobitno bio vodozemac? Taj rani Noa, odnosno Noin prauzor, kojega je upozorio bog Enki, zvao se ili Ziusudar ili Utnapištim, ovisno o tome iz kojeg razdoblja potječe predbiblijska literatura kojom se služimo. U ranim pričama o potopu šalje Noin prauzor ptice iz svoje arke da potraže kopno baš kao i Noa; štoviše, i Jazon šalje ptice da pronađu put izmedu stijena što se sudaraju. H. W. Parke u svojoj knjizi »Zeusova proročišta« jasno povezuje ptice što ih je poslao Jazon s Dodonom. I Dodona i Delfi su tvrdili da je »grčki Noa«, Deukalion, pristao sa svojom lađom na planinskim vrhuncima u njihovoj blizini. Noa je, opet, pristao sa svojom arkom na Araratu, koji mu je pronašla ptica. Uskoro ćemo spoznati važnost tih ptica i položaja koje su otkrile. No, sjetimo se sada povezanosti izmedu Dodone i gore Ararat na koju upućuje zajednička priča o »Noi« u arki, koji je pronašao oba ta mjesta tako što je poslao pticu koja je otkrila planinu. Istina je da je jedna priča sasvim grčka, a druga sasvim hebrejska. Između Dodone i Ararata ne može, naravno, postojati nikakva stvarna veza. Uostalom, to su mjesta, vjerojatno, određena potpuno svojevoljno. Sve je to mi t i bajka, zar ne? Židovi i Grci nisu nikada bili u dodiru. Između njih nije moglo biti nikakve povezanosti. Riječ je o posve zasebnim, hermetično zatvorenim kulturama, s nejasnim pričama i besmislicama. Nije li tako? Može li itko pobiti takvo mišljenje? Ne može, dabome. Stoga je zanimljiva činjenica da su Dodona i Ararat na istoj paraleli, to jest imaju istu geografsku širinu. Osim toga, s Araratom je povezano jedno središte koje je služilo Kavkažanima otprilike onako kao Dodona Grcima. Zove se Metsamor. Evo kako ga opisuju profesor David Lang i doktor Charles Вurneу:3 »Arheološko istraživanje za prošlih pola stoljeća bitno je izmijenilo našu predodžbu o povijesti književnosti, znanosti i učenosti u Zakavkazju. Ključno je mjesto selo Metsamor, nekoliko kilometara zapadno od Ečmiadzina, a nadomak Araratu i Alagözu. Blizu sela je stjenovita uzvisina čiji je opseg oko jedan kilometar, s golim liticama. Uzvisina je prošarana pećinama, podzemnim spremištima i pretpovijesnim nastambama, a danas je očito da je tu bilo vrlo važno naučno, astronomsko i industrijsko središte, s razvijenom djelatnošću na polju metalurgije, astrologije i primitivne magije u doba prije najmanje pet tisuća godina. 80
Metsamorski 'opservatorij' je prekriven zagonetnim, kabalističkim znakovima . Zapravo, hijeroglifsko pismo u Armeniji potječe iz vrlo ranog razdoblja, možda iz mladog kamenog doba. Posvuda u Armeniji nailazimo na piktograme i petroglife, urezane ili ugrebene na kamenima, pećinskim zidovima i liticama, koji prikazuju pojednostavnjene čovječje i životinjske likove. Ne postoji gotovo nikakva sumnja da su ti znakovi služili kao sredstvo saobraćanja, a i kao sredstvo obrednog i umjetničkog samoizražavanja.«
Oni opisuju i metsamorske dalekosežne veze s vanjskim svijetom: 4 »Ne smiju se potcijeniti dostignuća Sumerana kao pionira u metalurgiji bakra i bronce... Iako se geografski nalazilo unutar Bliskog istoka, rano zakavkasko kulturno područje bilo je odijeljeno samo visokim, ali uskim Kavkazom od sjevernih stepa; pošto su se našli ondje, trgovce više ništa nije moglo spriječiti da dopru do srednjoevropskih središta u kojima se prerađivao bakar. Tako su Gruzija i njeni susjedni predjeli bili možda izloženi podjednako utjecajima iz Evrope i s Bliskog istoka. Zakavkazje možda i nije bilo prvobitno središte, već prije područje u koje je talioničarstvo stiglo s dviju različitih strana i ukorijenilo se, pa se potkraj trećeg tisućljeća prije nove ere počelo jasno razvijati, sada već neovisno o vanjskim poticajima. . . Metsamor pokazuje da se, baš kao prije toga u Evropi, smjesta počinjala razvijati mjesna industrija kad bi došli strani trgovci u potrazi za izvorima kovina, pa donijeli bakrene a poslije brončane proizvode, te objasnili, dobrovoljno ili drukčije, mjesnom stanovništvu svoje postupke prerađivanja metala. Ako predočeni dokazi zaista ukazuju na Armeniju kao na najstarije metalurško središte u Zakavkazju, onda ukazuju i na poticaje s Bliskog istoka. Čudna je činjenica da, ako se središte kruga postavi u Tebu u Egiptu luk prolazi kroz Dodonu i Metsamor. Vratimo se sada Allenu i još nekim njegovim napomenama5 o Oannesu: »Beros je prikazao Oannesa kao učitelja koji je prvobitnog čovjeka poučio u svemu; a u mitologiji je bio čak stvoritelj čovjeka.... dok su ga neki smatrali prauzorom Noe.« Allen, osim toga, opisuje zvijezdu Canopus ovako: »Budući da se zviježde (Argo) povezivalo na Nilu s velikim bogom Ozirisom, njegova je velika zvijezda postala Ozirisova zvijezda....« Spominje još jednu primjenu oznake »težak«: »U 'Alfonsovim tablicama je (Canopus) bio Suhel Ponderosus ('kod Perzijanaca je Suhail sinonim mudrosti... / pa je postojao i 'Suhel Sirius'), koji se u jednoj suvremenoj kronici pojavljuje kao Sihil Ponderosa, prijevod izraza Al Suhail al Wazn.« Allen zatim spominje nekoliko priča koje pokazuju da se taj naziv prije upotrebljavao za jednu drugu zvijezdu, »nekoć smještenu blizu Orionovih zvijezda«, i da je »morao pobjeći na jug«, što je jasno priznanje da se Canopus naziva imenom neke druge zvijezde. Canopus je južno od Siriusa (koji j e »blizu Orionovih zvijezda«), pa je očito opis nevidljivog Siriusa B »pobjegao na jug« na prikladnu vidljivu zvijezdu: Canopus. A sada, vratimo se »Argovoj« projekciji na Zemljinoj površini. Krmu lađe i kormilo stavljamo na očigledno mjesto — Kanopos (zapravo, vrlo malo istočno, gdje je prvobitni grad Behdet). Razmotrimo Dodonu. Doznali smo da je Atena stavila hrastovo drvo iz Dodone »u sredinu 'Argove' kobilice«. Protezalo se, očito, duž cijelog broda. Međutim, ima i izvještaja prema kojima je bilo u pram cu. Allen kaže u vezi s tim ovo: »Mitologija uporno tvrdi da je ('Argo') sagradio Glauko ili Argos za Jazona, vođu pedeset Argonauta, čiji je broj bio jednak broju vesala na ladi, i to uz pomoć Atene Palade, koja je osobno stavila u pramac komad hrasta iz Dodone koji govori; 'Argo' je tako stekao sposobnost da opominje i vodi svoju posadu'. Lađa je prevezla čuvenu ekspediciju iz Jolka u Tesaliji do Eje u Kolhidi, u potrazi za Zlatnim runom, a kad se putovanje završilo, Atena ju je stavila na nebo.« Baveći se »Argovom« projekcijom, polazimo od Behdeta, koji je malo istočno od Kanoposa na sjevernoj, sredozemnoj obali Egipta, no u klasičnoj se Grčkoj uobičajilo zamjenjivati zaboravljeni Behdet Kanoposom; primjer je "kanoposki Heraklo" koji je išao u Delfe i kojeg Pauzanij spominje kao preteču mnogo kasnijeg grčkog Herakla iz Tirinta. (Važna je činjenica da su Grci priznali da je prvobitni Heraklo bio Egipćanin.) Zapravo, i delfijsko proročište uspoređuje grčkog Herakla vrlo nepovoljno s izvornim egipatskim; s jetimo se, također, da je navodno u prvim verzijama priče vodio Argonaute Heraklo, a ne
81
Jazon. Osim toga, danas mnogi znanstvenici smatraju da je Heraklo u mnogočemu ostatak Gilgameša, jer su neobične pobude i djela istovjetni kod obojice junaka. Dakle, ako projiciramo »Argo« na Zemlji tako da mu je kormilo u Kanoposu (zapravo Behdetu), drugi kraj stavljamo mu u Dodonu, jer je hrastovina u pramcu potjecala odande. Kanopos-Behdet je prozvan prema kormilu, a Dodona je dala pramac. Stoga nije puko maštanje ako projiciramo »Argovu« sliku tako da je kormilo na kormilu na Zemlji, a pramac na zemaljskom izvoru pramca. Zadržimo li kormilo na istom mjestu i okrenemo lađu na zemljopisnoj karti tako da se pramac, koji je dodirivao Dodonu, uperi prema Metsamoru, otkrivamo da je tako dobiveni kut baš pravi kut od 90°. Ulazimo, dakle, u geodeziju, u područje koje izaziva strah. Nesumnjivo je da geodezija nije sasvim jednostavna. Bavi se zemljopisnim širinama i dužinama, a većina ljudi bježi glavom bez obzira čim se one spomenu (izuzev pomoraca i zrakoplovaca). Zapravo, nitko ne bježi pred tom temom tako prestrašeno kao arheolozi. Gotovo ništa nije tako mrsko arheolozima kao podsjećanje na to kako malo znaju o Zemlji kao svemirskom tijelu i o astronomiji. Prosječan arheolog ponajčešće ne zna ni osnovne astronomske činjenice. O tom stanju stvari mogu se pročitati brojni jetki prigovori u "Zori astronomije", što ju je napisao Sir Norman Lockyer6, istaknuti viktorijanski astronom i prijatelj Sir Wallisa Budgea, a u novije su vrijeme izrekli neke zajedljive napomene Santillana i von Dechendova u »Seoskom mlinu«.
17 CRTEŽ
No, treba da prijeđemo na još neka izvanredno zanimljiva otkrića. Egipat je dugačak 7 stupnjeva — geografske širine — od Behdeta do Velikog katarakta. Zbog određenih razloga vjerujem da su stari Egipćani shvaćali udaljenost od 7 stupnjeva kao oktavu, analogno glazbi. Većina čitalaca zna da oktava sadrži osam nota na ljestvici sa sedam intervala (zapravo, pet tonova i dva polutona, no zadržimo se na sedam intervala). Baš kad je ova knjiga bila spremna za tiskanje, u novinama se pojavila potvrda da su drevni sredozemni narodi zaista poznavali načela naše glazbene oktave. Londonski »Times«7 je objelodanio članak 82
u kojem se opisuje rad dra Richarda L. Crokera, profesora muzičke povijesti, i doktorice Anne D. Kilmer, profesorice asiriologije i dekana Filozofskog fakulteta, oboje sa Sveučilišta California u Berkeleyu. Prema članku, dr Crocker je izjavio: »Oduvijek smo znali da je u ranijoj asirsko -babilonskoj civilizaciji postojala glazba. No, do sada nismo znali da je imala istu heptatonsku dijatonsku skalu koja je svojstvena suvremenoj zapadnjačkoj glazbi i grčkoj glazbi iz prvog tisućljeća prije nove ere.« Nakon petnaest godina istraživanja Crocker i Kilmerova su dokazali da je na nekim glinenim pločicama iz Ugarita na obali današnje Sirije, koje potječu otprilike iz 1800. prije n. e., muzički zapis što se osniva na dobro nam poznatoj oktavi. Doktorica Kilmer je jezgrovito zaključila: “To su najstarije tiskane note, koje su nam poznate.” Štoviše, dvoje profesora je na rekonstruiranoj drevnoj liri odsviralo pred publikom, nakon stanke od samo 3700 godina, pronađenu melodiju.8 Moje je mišljenje da su Egipćani postavili »geodetsku oktavu«, počevši jedan stupanj sjeverno od Behdeta (da bi istakli njenu odvojenost od Egipta) i dosegnuvši vrhunac u Dodoni. Jer, Dodona je točno osam stupnjeva geografske širine sjeverno od Behdeta! A srodno proročko središte u Delfima je točno sedam stupnjeva geografske širine sjeverno od Behdeta! (Te dvije činjenice otkrio je Livio Stecchini, kao što ću objasniti malo poslije.) U vezi s geodetskom o ktavom proročišta stigao sam do slijedećeg niza (vidi 25. crtež):
8. Dodona 7. Delfi (sa svojim čuvenim omfalosom, kamenim pupkom) 6. Del, poznato Apolonovo svetište, nekoć proročko središte (takoder s omfalosom) 5. Kitera, mjesto na sjeveroistočnoj obali (vidi poslije); ili Tera 4. Omfalos (Tene) blizu Knososa na Kreti (u ravnici Omfalej) 3. Neotkriveno mjesto na južnoj ili jugozapadnoj obali Cipra? (Paphos?) (Rt Gata?) 2. Jezero Triton (ili Tritonis) u Libiji 1. El Merg (Barca Ш Barce) Spomenuta su mjesta odvojena međusobno jednim stupnjem geografske širine i za odreden su cijeli broj stupnjeva geografske širine udaljena od Behdeta, koji je, kao što ćemo vidjeti, bio geodetsko središte starog svijeta (slično Greenwichu u današnje doba), a i preddinastijs ki glavni grad Egipta. Što mi daje pravo da govorim o vezi izmedu proročkih središta i muzičke oktave? Imam nekoliko razloga, pa bi bilo dobro da ih donekle nagovijestim kako bih umirio čitaoce koji su opravdano zbunjeni. Graves 9 nas upoznaje s nekim zanimljivim činjenicama o Apolonu, službenom bogu pokrovitelju Delfa i Dela (dvaju središta s našeg popisa): »U klasično se doba nađoše glazba, pjesništvo, filozofija, astronomija, matematika, medicina i prirodne znanosti pod Apolonovim nadzorom. Kao neprijatelj barbarstva, on je utjelovljavao umjerenost u svemu, a sedam žica na njegovoj lutnji bilo je povezano sa sedam samoglasnika kasnijeg grčkog alfabeta i imalo mistično značenje, pa su se upotrebljavale za liječenje glazbom. Napokon, zbog poistovjećivanja s malim Horusom, Sunčevom predodžbom, štovao se kao Sunce, čiji korintski kult je bio preuzeo Sunčev Zeus ... « (Kurziv )e autora.) Uzmimo tu u obzir i spominjanje Horusa, čiji je soko vladao kolhidskim mrtvacima koji su pokopani u nadi da će uskrsnuti. Zapravo, jedno značenje riječi »kirkos«, kojim se do sada nisam bavio, jest »prsten«. Samo uzgred bih htio napomenuti da je prsten prema predaji bio ne samo Sunčev simbol (kao Zlatno runo i soko) nego su i jednooki Kiklopi imali zapravo prstenasto oko. Kiklop znači »prstenooki«. Graves kaže:10 »Jednookom Polifemu ... može se porijeklo svesti na Kavkaz .... Ma kakvo bilo značenje kavkaske priče, A. B. Cook u svom 'Zeusu' (str. 302—23) pokazuje da je kiklopsko oko bilo grčki Sunčev znak. Slijedeće Gravesove napomene teže odvajanju jednih Kiklopa od drugih, što možda nije ispravno s obzirom na sva ova nova zapažanja. Uostalom, stariji Kiklopi bili su trojica, divlji i prstenooki, sinovi Geje, božice zemlje, baš kao i tri pedesetoglava čudovišta (o tome će se mnogo raspravljati poslije). Oni bi, prema mom »sistemu«, također bili Sunčevi, a »prsten«, »soko«, »rođen od zemlje, od Geje« i »Sunčev« kao da uvijek pristaju jedno uz drugo u tu shemu. Štoviše, Geja, je prije Sunčeva Apolona bila glavno božanstvo u Delfima. To i nije iznenađenje, jer je Deukalionova lađa pristala na gori Parnas iznad Delfa (prema delfijskoj propagandi) a »majka« mu je bila Geja, čije je »kosti« bacao iza sebe kako bi ponovo naselio pustu Zemlju. Nije s Delfima povezana samo Deukalionova lađa. Povezan je i »Argo«, kao što doznajemo od Godfreya Higginsa:11 »Za vjerskih svečanosti u Delfima nosio se u procesijama golem čamac; imao je oblik mjesečeva srpa i bio podjednako šiljast na oba kraja; zvao se Omfalos, odnosno Pupak, ili brod 'Argo'.« 83
Higgins, osim toga, povezuje s Delfima sveti slog om iz indoevropskog jezika, o kojem kaže da »nije daleko od grčkog divina vox. Hesihije tumači riječ omf kao Θεΐα χληδων (theia chlēdōn), božanski glas, sveti zvuk — a od toga je nastala riječ όμφαλός (omfalos), odnosno Omfovo mjesto.« Dovodi sve to u vezu sa svetom glazbom i tradicionalnim svetim božjim imenom koje se sastoji od sedam samoglasnika što izgovoreni jedan za drugim tvore jednu riječ, »riječ koja se ne smije izgovoriti«. On kaže: »Kao što pobožni Židov neće upotrijebiti riječ 'Ieue', tako ni pobožni Hindu neće upotrijebiti riječ 'Om'.« Higgins veli da je φη fē, korijen grčkog glagola faō, »govoriti ili izgovarati, i fēmi, »reći«. (Mogao bih dodati da je (φηγός fēgos, riječ koja označuje hrast, poput o nog u Dodoni, φήαη (?) fēmē, znači doslovce »proročište«.) Prema tome, omfē znači »govorenje Oma«. (U fēmē Dodoni fégos je doslovce prakticirao omfē, jer je ondje govorio hrast.) Delfi su se smatrali omfalosom, »pupkom«, svijeta. No, bio je to zapravo samo jedan od mnogo pupaka.12 Čitaoci su, bez sumnje, zapazili da postoji jedan Omfalos blizu Knososa na Kreti, koji spada medu proročka središta iz »geodetske oktave« što su udaljena za određen broj stupnjeva geografske širine od Behdeta, egipatskog preddinastijskog glavnog grada. Osim toga, na 12. slici može se vidjeti omfalos s Dela. Sedam samoglasnika, sedam žica na Apolonovoj liri, sedam nota oktave (osma je ponavljanje prve za oktavu više, kao što većina zna), osam proročkih središta u »sjevernoj oktavi« proročišta, sedam stupnjeva zemljopisne širine što obilježavaju službenu dužinu starog Egipta, mistično i neizgovorljivo božje ime što se sastoji od sedam samoglasnika spojenih u jednom dahu — sve su to dijelovi jedinstvenog skupa elemenata koji tvore sustav. Prije nego što krenemo dalje treba da obrazložim zbog čega sam pokusno izabrao jedno mjesto na otoku Kiteri, koji je kraj južne obale Peloponeza, kao peto u mom nizu geodetski smještenih proročkih središta. Potrebne sam podatke pronašao čitajući zanimljivu knjigu »Zajednička podloga grčke i hebrejske civilizacije« profesora Cyrusa H. Gordona. 13 Pri kraju Drugog poglavlja Gordon nam kaže slijedeće: »Katkad su kultna središta privlačila ljude iz dalekih područja. Vjerojatno je najčešći uzrok takva magnet izma bilo djelotvorno svećenstvo, koje se pročulo pomažući ljudima kojima su bili potrebni praktični savjeti, psihološka pouka ili liječnička pomoć. Kitera je počela privlačiti strance već u doba piramida. Na njoj je pronađen kameni pehar na kojem je egipatskim hijeriglifima upisano ime jednog Sunčevog hrama [faraona Uzerkafa iz Abusira] iz vremena Pete dinastije [kronologija Richarda A. Parkera određuje Petoj dinastiji razdoblje od 2501. do 2342. prije nove ere.] Početkom druge četvrtine drugog tisućljeća jedan babilonski natpis Naram-Sina, kralja Ešnune, posvećen je na Kiteri 'životu' tog mezopotamijskog vladara. [To je jedan od razloga za pretpostavku da su oba teksta poslana na Kiteru u davnini. Nekakva suvremena prijevara nije vjerojatna, jer je Naram-Sinov tekst naden na Kiteri 1849, prije nego što je odgonetnuto klinovo pismo.] Zanimljivo je da oba teksta pronadena na Kiteri imaju vjersko obilježje. Herodot (1:105) izvješćuje da su Feničani podigli na Kiteri hram božici neba. Napokon, u klasično je doba Kitera bila važno središte Afroditina kulta. Drevni su se hramovi gradili u blizini Palajopolisa, otprilike na sredini istočne obale. Posjetio sam to mjesto 1958. i ustanovio da je prostrano i da mnogo obećava što se tiče iskopavanja.... Tu su dolazili Egipćani, Babilonci i Feničani kako bi štovali veliku božicu. [U to je doba i velika božica Geja upravljala Delfima, dok je nije istisnuo Apolon.] Na uzvisini na sjevernoj strani, blizu obale, mogu se i danas vidjeti drevni kultni uređaji, isklesani iz žive stijene. Na dnu jednog bunara, očišćenog prije nekoliko godina, bili su drevni kipovi.... [postoje] drevni kameni zidovi..... Cijelo je područje pokriveno lončarijom koja pokazuje da je to mjesto bilo naseljeno u 3. srednjem minojskom razdoblju (oko 1700—1570), 1—3. kasnom minojskom razdoblju (oko 1570—1100) [napomena:' 3. kasno minojsko razdoblje (oko 1400—1100) je mikensko doba'] i poslije u klasično doba (5 —4. stoljeće prije n. e.). Problem koji postavlja drevna Kitera nije još riješen. Otok je prilično udaljen od Egipta i Azije, pa je teško zamisliti da su ljudi plovili tamo samo zbog vjerskih razloga. No, ne može se otkriti nikakav praktičniji razlog. Kitera nije poznata ni po kakvim prirodnim bogatstvima.... U međuvremenu treba da prihvatimo Kiteru k ao mjesto gdje svi dokazi zasada ukazuju na to da je bila važno vjersko središte i da je privlačila razne narode... Takva su svetišta ostala dobro poznata kroz vjekove. U klasično doba dolazili su u Delfijsko proročište ljudi iz daleka. Danas Lourdes privlači sa svih kontinenata ljude kojima je potrebna pomoć, a koju nisu uspjeli naći nigdje bliže.
84
Kitera je tako postala središte za Egipćane i Semite, a i druge narode od Abusira na Nilu do Ešnune s druge strane Eufrata. Takvi su posjetioci utjecali na egejs ku kulturu, a vraćajući se kući, odnosili su ponešto iz te kulture... Raduje nas činjenica što sada profesor George Huxley, po nalogu muzeja Sveučilišta Pennsylvania, otkopava Kiteru.« Toliko o Kiteri; drugo moguće mjesto jest na otoku Teri. Ili su možda oba mjesta povezana. Određenu potvrdu u prilog mojoj slutnji da je treće mjesto na jugu Cipra daje čuveno spominjanje »Afrodite Kiterske čak na Cipru« u drevnoj književnosti. Osim toga, Herodot (Prva knjiga, 105) spominje hram Afrodite Uranije u Askalonu u Siriji i kaže: »[To je], koliko sam čuo, najstariji hram te božice. Što se tiče hrama na Cipru, i Ciprani priznaju da on potječe od askalonskog hrama, a onaj na Kiteri sagradili su Feničani, koji pripadaju tom dijelu Sirije.« U drugom (nenavedenom) dijelu gore spomenute napomene Gordon objašnjava da izraz »Feničani« u Herodotovu jeziku obuhvaća Minojce. Usput bih htio spomenuti da se otočić nasuprot Kiteri zove Antikitera i da je ondje pronađena čuvena brodska olupina u kojoj je bio minijaturni mehanički kompjutor iz prvog stoljeća prije nove ere (o njemu je mnogo pisao profesor Derek Price sa Sveučilišta Yale, uključivši i glavnu priču u »Znanstvenom Amerikancu«). Taj mali kompjutor samo je jedan od brojnih ostataka iz drevnog doba koji jasno pokazuju da je današnji uobičajeni stav prema drevnoj tehnologiji neprimjeren i da veoma potcjenjuje davne narode. Što se tiče Dela, predočit ću ovdje podatke iz mjerodavne knjige »Grčka proročišta« H. W. Parkea 14, koji će pokazati važnost tog proročkog središta u mojo j pretpostavljenoj »sjevernoj oktavi« geodetskih središta: »Drugi argument koji je Dodona mogla iznijeti protiv Delfa u svoju korist bila je činjenica da je ona bila proročište Zeusa osobno. Apolon je bio u najboljem slučaju Zeusov sin, umetnut donekle nespretno u grčki panteon. S obzirom na to, njegova proročanstva nisu mogla biti tako važna kao izjave oca bogova i ljudi. Delfi su odgovorili dobro smišljenom teološkom propagandom. Ne pokušavajući da potcijene Zeusov vrhovni položaj, tvrdili su da je Apolo n njegov izabrani. prorok. Ta se doktrina pojavila prvi put u homerskoj 'Himni Apolonu', ali ne u dijelovima koji se odnose na Delfe. U delskoj himni mali bog izlazi iz povoja i uzvikuje: 'Neka harfa i savitljiv luk budu moja radost i proricat ću ljudima nepogrešivu volju Zeusovu'. Drugdje u istoj pjesmi spominje se Del kao proročko središte, a ta je djelatnost nestala u klasično doba. Međutim, taj dio homerske himne, sa svojim opisom delske svečanosti, očito potječe iz ranog doba antike - vjerojatno oko 700. prije n. e.. Dakle, predodžba o Apolonu kao Zeusovu proroku možda je potekla iz Dela, no nesumnjivo je da su je Delfi preuzeli i znatno razvili.« U knjizi piše i ovo: ».... Iako je poslije bio uglavnom poznat kao (Apolonovo) rodno mjesto, očito je da је Del nekoć bio središte vračanja.«15 Moju tvrdnju da su proročka središta iz Dodona, Delfa, Dela, Kitere, Knososa i Cipra povezana jedna s drugima i tvore niz — neovisno o očiglednoj činjenici da su sva središra odvojena međusobno jednim stupnjem geografske širine i za odreden cijeli broj stupnjeva širine udaljena od Behdeta u Egiptu, te da su u jasnoj vezi s Egiptom što se tiče predaje i arheologije— potkrepljuje još jedan odlomak iz knjige H. W. Parkea:16 »U Delfima, to jest na mjestu klasičnog svetišta Atene Pronaje istočno od Kastalije.... nije bilo — kao što je pokazalo iskapanje — naselje, nego kultno središte iz mikenskog doba.... Zanimljivo je s arheološke strane da mnogi važni nalazi iz ranijih antičkih razdoblja otkrivaju jasne sličnosti s Kretom ili čak porijeklo s nje. Jer, kao što spomenusmo, homerska 'Himna Apolonu' završava opisom kako se 'Feb Apolon tada zapitao koje će ljude izabrati kao svoje štovatelje koji će mu služiti u stjenovitom Pitou. Dok je još razmišljao, spazio je na moru, tamnom kao vino, brz brod u kojem su bili valjani i brojni ljudi — Krećani iz minojskog Knososa koji prinose žrtve gospodaru Apolonu i objavljuju proročanstva Feba Apolona zlatnog mača kad god on prorekne nešto s lovorova drveta....' ... Neki učenjaci su zaključili da su očite arheološke veze između ranih antičkih Delfa i Krete činjenična osnova ispod te legendarne fasade, pa je možda Apolonov kult uvezen morem s Krete...« U navedenoj homerskoj himni tvrdi se izričito da su minojski Krećani (koji su, naravno, b ili suvremenici starih Egipćana i trgovali s njima) uveli Apolona iz Knososa u Delfe, mjesto gdje je jedan
85
omfalos. Zatim, ti su ljudi iz Knososa, tvrdi se, poštovali proročanstva. Zatim, blizu Knososa je mjesto Omfalos, koje je jedan stupanj geografske širine južno od Kitere, a ona je jedan stupanj južno od Dela, koji je opet jedan stupanj južno od Delfa. Parke daje još neka obavještenja.17 Spominje dobro poznate veze između Dela i Dodone što su ih stvarali »hiperborejski darovi« koje su preko Dodone slali u Del zagonetni Hiperboreici sa sjevera, čija zemlja nije nikada utvrđena pouzdano, ali mnogi smatraju da je riječ o Britaniji. U Drugoj knjizi Diodora Sicilskog opisuju se Hiperborejci kako promatraju nebeska tijela kroz nešto što meni i nekim drugim znanstvenicima jasno nalikuje na teleskop. Zainteresirani čitatelji neka pogledaju taj opis. Parke nam kaže: »Del, u otočnoj skupini Cikladi, imao je nekoć važno apolonsko proročište. . . Može se pretpostaviti da je ta ustanova postojala. . . potkraj osmog s toljeća i vjerojatno iščezla u sedmom stoljeću. . . Kad su Pizistrat i Polikrat u drugoj polovici šestog stoljeća oživili Del kao svetište proricanje je, čini se, već prestalo i nije obnovljeno.«18
18. CRTEŽ: Detalj s jedne zidne slikarije iz Pompeja koji prikazuje W. II. Roscher; omfalos je jednak omfalosu s Dela (vidi 12. sliku, gore desno). Miroljubivu zmiju na omfalosu uznemiruje piton.
Zaista bi suviše zahtijevao pokušaj da se potanko pokaže sav zamršeni splet podataka o »sjevernoj oktavi« i o njenim brojnim vezama s predajom o Siriusu. Ne mogu u ovoj knjizi posvetiti astronomskom znanju drevnih naroda onoliko prostora koliko ga ono zaslužuje. 19 U »Seoskom mlinu« imamo jedan odlomak koji nam je važan na ovom mjestu. Čitaoci treba da prihvate s povje renjem kako su se u drevno doba sedam nota oktave i sedam planeta smatrali međusobno povezani. Ne možemo se ovdje upustiti u raspravu o ranom pitagorizmu nasuprot neopitagorizmu i o postanku različitih pojmova o "harmoniji sfera." Evo tog odlomka: »Aristot el kaže ('Retorika', 2.24, 1401al5) da se, kad se želi opisati 'pas', može upotrijebiti 'Pasja zvijezda' (Sirius) ili Pan, jer Pindar tvrdi da je on 'pas, promjenjljiva oblika, Velike božice [Geje]'... O čudnovatom značenju Siriusa kao vođe planetâ, kao — tako reći — osme planete, i Pana, učitelja plesa (horeuta) i pravog kozmokrata, vladara 'triju svjetova', mogla bi se napisati cijela knjiga.« 20 Dakle, to nazivanje Siriusa »tako reći, osmom planetom« izvanredno je zanimljivo. (Zapravo, ima nekih dokaza koji nagovješćuju da je drevnim narodima bilo poznato da postoji osmi planet Uran, jer su ga Egipćani možda uspjeli opaziti onako kao što je natuknuo Peter Tompkins u »Tajnama Velike piramide«. 21 A ja mislim da je to vjerojatno ne samo istina nego i da se Uran katkad usporedivao sa Siriusom B jer su oba bila »nevidljiva«. Osim toga, Sirius B se kreće oko Siriusa A kao što se planet giba oko Sunca, kako sam već bio spomenuo, jer je njegovo ophodno vrijeme kraće nego vremena naših planeta Urana, Neptuna i Plutona. Činjenica da se Sirius B, koji je zvijezda, kreće brže nego Uran, koji je planet, još je jedan razlog da se ta dva nebeska tijela smatraju sličnima. Osim toga, Sirius B se na neki nejasan način uspoređivao sa sićušnom planetom Merkurom, najbližim Suncu, čiju su putanju simbolizirala čovječja crijeva — u vezi s tim vidi 13. crtež — a Uran je bio »oktavni« izraz Merkura.) Razmotrimo tu temu »osme planete« s obzirom na proročka središta. Dodona je osmo proročko središte u »sjevernoj oktavi«. U glazbi osma nota zatvara oktavu ponavljajući prvu notu povišenu za oktavu. Prema tome bi »osma planeta« ponavljala prvu planetu koja je bila Hermes (na latinskom: Merkur). Upravo je Hermes (Merkur) pribavio zlatnog ovna Friksu tako da je on mogao pobjeći u Kolhidu. A u pramac »Arga«, koji je vratio Zlatno runo, bila je umetnuta hrastovina iz Dodone. U meduvremenu, dok je bilo u Kolhidi, Zlatno se runo nalazilo u »Aresovu (Marsovu) gaju«. Treba obratiti naročim pažnju tome da je runo dospjelo u Kolhidu pod okriljem prve planete, da je ondje bilo pod okriljem (planete?) Marsa i da se vratilo pod okriljem Siriusa, »osme planete«, dok je u »Argovu« pramcu bila hrastovina iz osmog proročkog 86
središta. Vidjeli smo već da »Argo« dodiruje pramcem Dodonu, a ako se okrene za 90°, uperen je ravno prema Metsamoru blizu Ararata. No, ako se "Argo" produlji tako da pramcem dodiruje Dodonu, a kormilom egipatsku Tebu, tada dodiruje pramcem, ako se okrene, i Ararat/Metsamor. Parke veli: »U Maloj je Aziji Didima, blizu Mileta, jedino proro čko središte o čijem djelovanju imamo neke dokaze u šestom stoljeću.«22 Milet je otprilike na istoj paraleli na kojoj i Del, baš kao što je Sard na istoj paraleli na kojoj i Delfi 23 A vidjeli smo već da je gora Ararat (sa svojim središtem Metsamorom) na is toj paraleli kao Dodona. Možda i postoji »sjeveroistočna oktava« koja odgovara »sjevernoj oktavi«. Međutim, vidjet ćemo poslije da su geodetske točke raspodijeljene po velikom teritoriju, a određene su Behdetom, drevnim Greenwichom. (Na primjer, kružnica k oja prolazi kroz Eju u Kolhidi, ako je središte kruga u Behdetu, prolazi i kroz Meku. Crta od egipatske Tebe do Dodone prolazi u blizini Omfalosa i Knososa na Kreti. Crte koje povezuju Tebu, Dodonu i Metsamor, tvore istostraničan trokut. Crta od Behdeta do Dodone siječe Teru. Osim toga, pravac prolazi kroz tri točke: Behdet, Meku i Dodonu. Što se tiče Meke, vjerujem da se mnogi muslimanski učenjaci neće nimalo iznenaditi kad saznaju te vidove svoga svetog središta. Oni vrlo dobro znaju da to središte ima ve ze s geodezijom i da središnje svetište Ćaba potječe iz pretpovijesnog doba; priča se da ga je utemeljio prorok Abraham.)
19. CRTEŽ
Povezanost Delfa s predajom o Siriusu nije ograničena samo na posjet kanopolskog egipatskog Herakla, nošenje »Arga« u pro cesiji i svojatanje Deukalionove lađe za sebe nasuprot dodonskim tvrdnjama da je Deukalion pristao kraj Dodone (oba ta središta borila su se medusobno za moć i pažnju, kao što već rekoh). Drugi elementi predaje o Siriusu koji su u vezi s Delfima odnose se na »Argo« i Minijce. Baš je delfijsko proročanstvo nagovijestilo da Zlatno runo treba vratiti iz Kolhide u Jolk i baš je jedan niz delfijskih upornih proročanstava doveo zapravo do toga da smo u današnje doba doznali od Dogona predaju
87
o Siriusu, kao što će mo vidjeti pri kraju knjige. Delfi su odredili kasniju sudbinu Minijaca i njihova se predaja do danas održala u Sudanu. Objašnjenje o tome predočit ćemo malo poslije. Zasada obratimo pažnju kamenom omfalosu, a i Behdetu. U vezi s tim temama moramo se poslužiti neobičnom knjigom "Tajne Velike piramide" Petera Tompkinsa (s naučnim dodatkom Livija Stecchinija), objavljenom 1971. Tompkins nas izvješćuje:24 »Glavni egipatski meridijan podijelio je zemlju po dužini baš napola, protežući se od Behdeta na Sredozemnom moru preko otoka na Nilu malo sjeveroistočno od Velike piramide sve do ponovnog ukrštanja s Nilom kod Drugog katarakta.... Gradovi i hramovi, kaže Stecchini, namjerno su se gradili na takvim udaljenostima od obratnice i glavnog meridijana koje su se mogle izraziti okruglim brojevima i jednostavnim razlomcima. Preddinastijski glavni grad Egipta bio je smješten blizu ušća Nila, u Behdetu, baš na glavnom meridijanu, na 31° 30'.... Prvi glavni grad ujedinjenog Egipta, Memfis, bio je takoder na glavnom meri dijanu i na 29° 51', točno 6° sjeverno od obratnice.... Budući da je svako od tih geodetskih središta bilo politički i geografski 'pupak' svijeta, postavljen je ondje omfalos, odnosno kameni pupak, koji je trebalo da prikaže sjevernu polukuglu od ekvatora do pola, obilježenu meridijanima i paralelama što su pokazivali položaj i udaljenost drugih takvih pupkova. U Tebi je kameni omfalos postavljen u glavnoj prostoriji Amonova hrama, gdje se baš ukrštaju meridijan i paralela..... Da bi povukli potpuno ravan meridijan od 30° zemljopisne širine, od Sredozemnog mora do ekvatora, preko 3000 kilometara, i dodali još dva meridijana, na jednakoj udaljenosti s istočne i zapadne strane, kao granice zemlje [vidi ilustracije u knjizi], starim je Egipćanima zacijelo bio potreban golem broj ljudi i pažljivo astronomsko promatranje. Još rafiniraniji bio je njihov postupak utvrđivanja geografske dužine, koji je rekonstruirao Stecchini. Pomoću vrlo jednostavnog sistema brzojavljanja, koji se sastojao od niza signalnih vatri, Egipćani su, kaže Stecchini, mogli — pošto bi opazili koja je zvijezda u svom zenitu u određenom trenutku — javiti svjetlosnim signalima podatke drugim promatračima, mnogo stupnjeva istočno i zapadno... Zbog razvijene geodetske i zemljopisne znanosti, postao je Egipat geodetsko središte poznatog svijeta. Druge su zemlje odredile položaj svojih svetišta i glavnih gradova s obzirom na egipatski »nulti« meridijan, uključivši takve glavne gradove kao što su Nimrud, Sard, Suza, Perzepolis, pa, očito, čak i star i kineski glavni grad Anjang.
20. CRTEŽ: Ovaj prikaz svete košare, naden u Horsabadu, važan je dokaz koji povezuje Oannesa s tradicijom omfalosa. Na košari, koju uvijek nosi Oannes, vide se dva goluba koji su okrenuli glavu — što je motiv s omfalosa. Osim toga, košara je ispletena tako da sliči mreži koja ponajčešće prekriva omfalose.
Sva su ta mjesta, veli Stecchini, odabrana na osnovi vrlo točnih mjerenja visine zvijezda. To se odnosi i na židovska, grčka i arapska kultna središta. Prema hebrejskim pov jesničarima, prvobitno židovsko kultno središte nije bio Jeruzalem, već gora Gerizim, izrazito geodetska točka 4 stupnja istočno od glavne egipatske osi. Središte je poslije 980. prije n. e. samo premješteno u Jeruzalem.
88
I oba velika grčka proročka središt a — Delfi i Dodona — bila su, prema Stecchiniju, geodetske oznake. Delfi su 7 stupnjeva, a Dodona 8 stupnjeva sjeverno od Behdeta, najsjevernijeg dijela Egipta, na glavnom egipatskom meridijanu.« Očito je da mi je tu, na osnovi tog pronicavog Stecchinijeva zapažanja, prvi put pala na um misao o »sjevernoj oktavi«. Čitaoci koje je natjerala na razmišljanje čudna priča o faraonu Tutankhamonu — koji se prije zvao Tutankhaton — te o njegovu tastu Amenofisu IV i punici Nefertiti, neka sada uzmu u obzir da se iza Amenofisove želje da sagradi nov geodetski glavni grad, što je i učinio, ali je pri tom razbjesnio svećenike, skrivala geodetsko- vjerska prepirka. Zašto su granični kameni tog grada poslije tako divlje unakaženi? Zato što je taj faraon pokušao izmijeniti egipatski geodetski sustav (naravno, zbog nekih vrlo osnovanih razloga), a ti su međaši jasno svjedočili o njegovoj namjeri! Na 12. slici mogu čitatelji svojim očima vidjeti sačuvane kamene omfalose iz Delfa i s Dela25 — oba su prekrivena »mrežom« koja predstavlja stupnjeve geografske dužine i širine. 26 Tu mrežu vjerojatno nosi uvijek Oannes (vidi 6, 7, 8. i 9. sliku) kao »košaru«. Jer, »osnova i potka« Oannesove / Dagonove svete košare — koja se sačuvala kao košara »liknos« grčke Demetre (koja je naslijedila filistejskog Dagona ribljeg repa kao božanstvo poljodjelstva, zadržavši Dagonovu »košaru«) — izvrsno prikazuju ukrštene paralele i meridijane. Kod Dogona postoji predaja o vjerskoj i mitološkoj važnosti »osnove i potke« u tkanju i o svetim košarama »koje nisu košare«, a sve se to opisuje na mnogo mjesta u knjizi »Le Renard pâle«. Na 12. slici može se vidjeti i omfalos koji je Reisner našao u velikom Amonovu hramu u Tebi u Egiptu. Taj je kamen bio postavljen u glavnoj hramskoj prostoriji, gdje se ukrštaju meridijan i paralela. 27 Na 23. crtežu prikazani su omfalosi s jednog egipatskog papirusa, na kojima su dva goluba. Ta su dva goluba uobičajeni glif koji znači »položiti paralele i meridijane«. 28 Riječ je o ona dva goluba što su, prema Herodotovu izvještaju, doletjeli u Dodonu iz Tebe. 29 Naravno, to su zapravo golubovi pismonoše. Za održavanje veze preko golemih udaljenosti i brzo izmjenjivanje saopćenja izmedu proročkih središta, što je bilo bitno za uspješno djelovanje jedinstvene »svjetske« vjerske mreže koja se prostirala preko tisuća kilometara, bili su golubovi pismonoše jedino raspoloživo sredstvo. Doznao sam da golubovi pismonoše mogu preletjeti udaljenost od Tebe do Dodone za jedan dan. Da bi se prešla takva udaljenost morem i kopnom bili bi potrebn i mjeseci. Svakidanji saobraćaj između egipatskog vjerskog središta Tebe i svih njenih proročkih »kolonija« vjerojatno se obavljao baš pomoću golubova pismonoša, koji su jasno prikazani na grčkim (vidi 12. sliku) i egipatskim (vidi i 24. crtež) kamenim omfalosima i koje je očigledno potvrdio Herodot. Lako mogu zamisliti da je takvo brzo »prenošenje vijesti« prodrlo potajno u proročka saopćenja u raznim središtima i imalo znatan politički utjecaj. Jer, ipak nije bilo gotovo nijednog kralja ni vladara bilo gd je u drevnom svjetu koji se nije obazirao na proročku naredbu »bogova«. Po svoj prilici političari nisu imali pojma o »vrućoj liniji za prenošenje vijesti« koja je tajno kuckala u mjesnom hramskom proročkom središtu. Jasno mi je da će priznavanje svih tih činjenica izazvati tjeskobne povike i vapaje svih onih arheologa kojima je temeljito mijenjanje njihovih predodžbi bolnije nego što bi im bilo amputiranje svih udova bez anestezije. Te su opasnosti popratna pojava užitaka, opojnih kao droga, koje donosi uronjavanje u priznatu teoriju. Filozof David Hume je, govoreći o revolucionarnom otkriću kolanja krvi do kojega je došao William Harvey, pronicavo napomenuo: »Zapaženo je da nijedan liječnik u Evropi, koji je prešao četrdeset godina, nije do kraja života prihvatio Harveyevu doktrinu o krvotoku; osim toga, Harveyev se krug pacijenata u Londonu veoma smanjio zbog prigovora koje je izazvalo njegovo veliko i bitno otkriće. Tako sporo napreduje istina u svim znanostima, čak i kad joj se ne suprotstavljaju klike i praznovjerne predrasude!«30 Treba posebno istaknuti da su Dodona i Metsamor/Ararat jednako udaljeni od egipatske Tebe. Grčka je arka pristala kod Dodone, a hebrejska na Araratu. »Pristajanje arke« se, dakle, sastoji od polaska iz Tebe i kretanja na sjever prema jednom od dvaju mjesta koja su 8 stupnjeva zemljopisne širine sjevernije i koja su međusobno udaljena koliko i od Tebe. Možda to zvuči zamršeno, no činjenica je da crte koje spajaju Tebu s Dodonom i Araratom tvore istostraničan trokut. To ne može biti slučajnost. Neuvjerljiva je pretpostavka da su grčka i hebrejska predaja, međusobno odvojene, spominjale svaka za svoje područje baš takva mjesta pristajanja arke da su se oba poslije, slučajno, pokazala kao jednako udaljena od Tebe i jednako udaljena jedno od drugoga, a i kao smještena na istoj geografskoj širini. Budući da su dodonska gora Tamaros i gora Ararat »pristajališta« arke, to zacijelo znači da na vrh arkina pramca dotiče oba ta mjesta kad se lađa okreće s krmom u Tebi. To je jasno prikazao kartograf na 19. crtežu.
89
Prema Herodotu,31 i Amonovo proročište u Libiji, u oazi Siva, utemeljili su golubovi što su doletjeli iz Tebe. Na 15. crtežu možemo čak vidjeti usporedbu izmedu uzorka što nastaje ako se crtama povežu medusobno Teba, Behdet, Dodona i Siva i uzorka koji dobivamo ako se povežu jedna s drugom određene zvijezde u zviježdu Argo. Očito je da su uzorci istovjetni. Možda je oaza Siva izabrana samo zbog tog razloga. U oba primjera polazna nam je točka "Argovo" kormilo: na nebeskom uzorku poči njemo od zvijezde Canopus, izjednačene s »Argovim« kormilom, a na geodetskom uzorku počinjemo od Tebe, u koju pada zemaljsko »Argovo« kormilo kad se lađa projicira bilo prema Dodoni, bilo prema Araratu. Međutim, postoji i drugi način projiciranja »Arga«, pri kojemu je polazna točka Behdet i koji saopćava druga značenja — no uvijek treba imati na umu medusobnu povezanost mjestâ, činjenicu da je Behdet jednako udaljen od Sive i Tebe, da je najsjevernija točka Egipta i da je (vidi 16. crtež) na glavnom meridij anu koji dijeli Egipat kao što je pokazao Livio Stecchini.32
21. CRTEŽ: Motivi koji su urezani na babilonskom omfalosu; Rawlinson je zaklj učio da je riječ o zodijaku. Smatrao je očitim da likovi prikazuju zviježđa. Čini se nesumnjivim da je riječ o zvjezdanoj karti, ali to još ne mora značiti da se htjelo točno prikazati nebo. Pokušaji da se protumače takve zamršene karte (poznat primjer o tome jest egipatski zodijak iz Dendere) najčešće ne postižu cilj, pa neću ovdje izazivati sudbinu.
Kad je "Argovo" kormilo u Behdetu (blizu Kanoposa), a ne u Tebi, i pramac dodiruje goru Ararat, ustanovit ćemo, ako okrenemo pramac prema Dodoni i tako stvorimo kut od točno 90 stupnjeva (pravi kut), da je tada pramac predug i da ga treba skratiti. Zapravo, o toj osobitosti postoji i dokaz u jednom babilonskom zapisu. U trećem smo poglavlju naveli odlomak u drugom kontekstu, a ja ću se ovdje vratiti na nj. Potječe iz kratke sumerske epske pjesme »Gilgameš i Agga«, izvanredno stare, čije očuvane pločice ptječu iz prve polovice drugog tisućljeća prije nove ere. Taj sumerski ep sadrži, u okviru mjesne političke žučljive prepirke, određenu čudnu jezgru koju nije dosada nijedan znanstvenik protumačio tako da bismo mogli biti zadovoljni. 33 (Politička se strana epa, čini mi se, suviše istakla zbog Jacobsenova i Kramerova razumljivog uzbudenja kad su u pjesmi pronašli istinski dokaz o postojanju dvodomnog parlamenta prije 4000 godina, parlamenta koji je Kramer u svojoj izvrsnoj knjizi "Povijest počinje u Sumeru" 34 iscrpno prikazao kao jedan od »početaka« u povijesti čovječanstva.) Ep spominje (104. redak) »pticu koja se udaljuje«, pri čemu je, vjerujem, možda riječ o a luziji na mrežu golubova listonoša o kojoj smo maloprije raspravljali. No, najvažniji su elementi u tom epu, čini mi se, dvije očito proturječne tvrdnje: 1) »Pramac 'magurru- lađe' nije odrezan (80. redak); 2) »Pramac 'magurru- lađe' je odrezan« (98. redak) . U trećem sam poglavlju razglabao o tome zbog čega su magurru-lađa i maganska lađa, iz jedne druge pjesme, zapravo ona lađa koja je poslije postala poznata kao »Argo«.
90
Vjerujem da se prva tvrdnja odnosi na »Argo« projiciran iz Behdeta prema Аraratu, а druga na »Argovu« projekciju iz Behdeta prema Dodoni. Pri toj drugoj projekciji treba odrezati, odnosno skratiti pramac, kako se »Argo« ne bi protezao iza Dodone. Dokle god nije odrezan pramac u »Gilgamešu i Aggi«, čitamo da se »mnoštvo nije pokrilo prašinom« u znak žalosti. Jer, projekcija se još protezala preko sjeverozapadne Mezopotamije, pa je sumerska domovina bila u blizini barem u širem smislu. Pravac Behdet- Ararat prolazi kroz čuveno proročko središte Hijerapolis35 na 36° 30', koje smatram petim istočnim proročištem. Osim toga, u toj pjesmi piše da, dok nije odrezan pramac, »nisu svladani narodi svih stranih zemalja«. Drugim riječima, projekcija nije pala na strance poput onih koji su živjeli u Grčkoj. Ona nije doslovce »svladala« narode stranih zemalj a, već ih je zasjenila ili prešla preko njih.
22. CRTEŽ: Babilonski omfalos (prema Rawlinsonu), spljošten prikaz cijelog tog čunjastog oblika vidi se na prethodnoj ilustraciji.
Medutim, kad je skraćen pramac, »Argova« projekcija je potpuno napustila Me zopotamiju, i tada se »mnoštvo pokrilo prašinom«, a narodi su stranih zemalja svladani. U tom času kaže Gilgameš Aggi: "O, Agga, pticu koja se udaljuje nasitio si žitom" (drugim riječima, nahranio je goluba pismonošu pripremajući ga za let do drugog i druk čijeg proročkog središta — to jest do Dodone a ne do Metsamora). Cijela se pjesma vrti oko jednog ponavljanog refrena koji Kramer naziva »zagonetkom«, 36 a koji se bavi kopanjem i dovršavanjem bunara, “malim zdjelama zemlje” i željom da se “dovrši vezanje konopaca”. Tu bi nam samo neki sumerolog mogao reći da li postoje još neka značenja ili se tekst može drugačije pročitati tako da bi odlomak postao jasniji; jer, možda se »vezanje konopaca« odnosi na konopčastu mrežu koju vidimo, na primjer, na omfalosima i z Delfa i Dela. Mogu li »male zdjele zemlje« biti geodetske točke ili njihove oznake, upravo kameni omfalosi koji sliče na male zdjele? Jesu li možda »male zdjele« bile uobičajen izraz za omfalose u sumerskom načinu govora? Odgovore na ta pitanja moglo bi dati samo desetak učenjaka na svijetu. Čak ni stručnjaci za akadski jezik ne mogu nam tu pomoći, jer sumerski jezik nije semitski. Naravno, i odgovor nekog stručnjaka mogao bi biti pogrešan, jer svatko može pogriješiti. Stoga se, uzdahnuvši nad težinom ove teme, vratimo Egiptu. Stecchini kaže:37 »Zbog toga što su egiptolozi zanemarili geodetske točke i linije, lik revolucionarnog Amenofisa IV postao je najtajanstveniji i najprijeporniji u dugačkoj povijesti egipatskog kraljevstva.« Izrazivši nekoliko vrlo kritičnih napomena o Cyrilu Aldredu i drugima, nastavlja: »Odbijajući da prihvate činjenice, potkrijepljene čvrstim dokazima, priznati su znanstvenici posvetili svoje snage raspravljanju o teorijama je li Amenofis IV bio impotentan, ili homoseksualac, ili žena koja se prerušila u muškarca; neki povjesničari tvrde da su obaviješteni o intimnim odnosima između njega i njegove žene, lijepe Nefertiti. Budući da je predodžba o Amenofisu IV ostala neodređena i mutna, učenjaci se služe njome da bi projicirali svoje vlastite osjećaje. Oni kojima se Amenofis IV ne sviđa, prikazuju ga kao psihopata i natežu se oko kliničke definicije njegove bolesti.... Ako razmotrimo dokazima potkrijepljene činjenice, umjesto da pokušamo zamisliti kakve su bile hijeroglifske bilješke psihoanalitičara kraljevske obitelji, tada se vidi da je najvažnije djelo za Amenofisove revolucionarne vladavine bilo utemeljenje novog egipatskog glavnog grada, grada 91
Ahetatona, 'Atonova počivališta'. Kilometrima dugački ostaci gradevina tog grada pronađeni su i otkopani na mjestu koje se danas zove Tell el Amarna. Za Amenofisove je vladavine znatan postotak nacionalnog dohotka bio namijenjen građenju tog grada. Učenjaci u prošlom stoljeću, koji još nisu prigrlili modu psihologiziranja, spoznali su barem političko značenje premještanja egipatskog glavnog grada. Amenofis IV je htio u korijenu sasjeći moć svećenika iz Amonova hrama u Tebi, koji su, vladajući nacionalnim proročištem, poistovjećenim s bogom tog hrama, prigrabili kraljeve funkcije. Medutim, ti učenjaci nisu znali da je Amonov hram bio egipatsko geodetsko središte, »pupak« Egipta, smješten ondje gdje istočna os (32° 38' istočne dužine) siječe Nil, na paraleli koja je na 2/7 udaljenosti od ekvatora do pola (25° 42'51" sjeverne širine), i da je bog Amon poistovjećivan s polukuglastim kamenom koji je označivao tu točku. Novi grad koji je trebalo da zamijeni Tebu kao egipatski glavni grad i geodetsko središte, utemeljen je na položaju koji nam se ne čini prikladnim za glavni grad. Neki su znanstvenic i protumačili tu činjenicu kao još jedan dokaz o duševnoj poremećenosti njegova utemeljitelja... Novi glavni grad posvećen bogu Atonu koji je uzdignut i pretvoren u jedinog istinskog boga, bio je smješten na 27° 45' sjeverne zemljopisne širine, na sredini izmedu najsjevernije točke, Behdeta, i južne egipatske granice na 24° 00' sjeverne širine... Amenofis IV je htio dokazati da Teba zapravo ne može tvrditi kako je ona egipatsko geodetsko središte i da je on izabrao geodetsko središte u skladu s nesumnjivo strogim tumačenjem pojma 'maet', svemirskog poretka koji utjelovljuju dimenzije Egipta. Kako bi se pridržavao potpuno egzaktnih pravila mjerenja, vratio se preddinastijskom geodetskom sustavu koji je, počevši od Behdeta, računao u geografskim laktovima... S obzirom na sustav što se osnivao na preddinastijskom glavnom gradu Behdetu, nesumnjivo je bilo da je Ahetaton 'pravi i istinski' pupak Egipta. Taj zaključak ukazuje na to da bi trebalo ponovno ocijeniti cijelu Amenofisovu povijesnu ulogu, uzimajući kao polaznu točku ono što je on osobno smatrao početnim korakom u svom programu pravog i istinskog uskladivanja s 'maetom'. Možda su njegove revolucionarne reforme, koje su se protezale od vjere do umjetnosti i obiteljskih odnosa, shvaćene kao opći povratak preddinastijskim predodžbama i postupcima.« Upamtimo činjenicu da je Teba postala »pupak« Egipta, ali ne na osnovi »behdetskog sustava« koji je Amenofis IV očito pokušao oživiti. Ona pokazuje kako je stara, zacijelo, »sjeverna oktava« ako se osnivala na »behdetskom sustavu«, a Teba nije. Jasno obuhvaćanje Tebe sustavom »sjeverne oktave« nije isključeno, već se dopunjuje s Behdetom. Kod Herodota, u Drugoj knjizi (54), nalazimo ovaj zanimljivi izvještaj: »U Dodoni... svećenice koje prenose proročanstva.... pričaju slijedeće: iz Tebe u Egiptu odletjela su, kažu, dva crna goluba, i jedan je sletio u Dodoni, a drugi u Libiji. Prvi, spustivši se na hrast i govoreći čovječjim glasom, rekao im je da tu, baš na tom mjestu, treba da bude Zeusovo proročište. Oni koji su ga čuli shvatili su riječi kao zapovijed s neba i odmah su je poslušali. Isto tako, golub koji je doletio u Libiju rekao je Libijcima da osnuju Amonovo proročište — koje je, također, Zeusovo proročište. Taj su mi podatak ispričale tri dodonske svećenice — Promeneja, najstarija,Timareta, srednja, i Nikandra, najmlada — a njihove su riječi potvrdili i drugi Dodonci koji imaju neke veze s hramom.« Zaista je zanimljivo što je Herodot bio tako prisan s dodonskim svećenicama jer je — kao što smo već vidjeli — nekoliko stoljeća poslije toga i Plutarh bio slično prisan s delfijskom svećenicom Kleom. Očito, te su svećenice bile za ambiciozne povjesničare uistinu dobar izvor obavještavanja. Koliko je zapravo točna dodonska priča postat će uskoro još jasnije. No, što se tiče problema »Teba nasuprot Behdetu«, povezanog s Amenofisovim problemom, dopustite mi da ne diram to prijeporno pitanje. Svrstajte me među one koji o tome »nemaju nikakvog mišljenja«. Treba da uzmemo u obzir slijedeće Stecchinijeve napomene o Delfima:38 »Delfijski bog Apolon, čije ime znači 'kamen', poistovjećivan je s jednim pronađenim predmetom, 'omfalosom', 'pupkom'. Taj je predmet jajolik kamen.... Delfijski omfalos sliči na predmet koji je prikazivao boga Amona u Tebi, na 'pupak' Egipta. Godine 1966. predočio sam na godišnjem
92
sastanku Američkog arheološkog instituta jednu raspravu u kojoj sam tvrdio da povijesni izvještaji, mitovi i legende, pa i neki delfijski spomenici, pokazuju kako su ondje utemeljili proročište faraoni egipatske dinastije. Z bog toga su Grci slikali Delfa, delfijskog eponimičkog junaka, kao crnca.« Stecchini objašnjava i svoju teoriju da su proročišta prvobitno djelovala pomoću odredenih računala: »Jedan predmet koji sliči na kotač rulete, a zapravo je njen preteča, bio je postavljen u središte na vrhu omfalosa. Odgovori su se dobivali vrćenjem kuglice; svaka od 36 žbica kotača odgovarala je određenom slovu. Proučavajući drevna računala, otkrio sam da su se upotrebljavala i za dobivanje proročkih odgovora. Tu je podrijetlo mnogih sredstava za proricanje kojima se služimo još i danas, kao što su karte i ploče 'ouija'... Delfijski kotač rulete prvobitno je bio neka vrst računaljke s kuglicama za izračunavanje kutova.« Slijedeće Stecchinijevo obavještenje koliko je iznenađenje toliko i vrijedan podatak s obzirom na priču o »Argu«, Kolhidi itd.:39 »Vrlo je zanimljiva činjenica da je osnovna linija bila obilježena duž paralele na 45° 12' sjeverne zemljopisne širine na sjevernoj strani Crnog mora. Ta osnovna linija počinjala je kod ušća Dunava, prelazila preko Krima i završavala u podnožju Kavkaza. Počevši od te osnovice, premjerena je Rusija u dužini od 10 stupnjeva, zajedno s tri meridijana koji su bili tri egipatske osi, do 55° 12' sjeverne geografske širine. Rijeka Dnjepar smatr ala se simetričnim pandanom Nila, jer teče između istih meridijana. Ključni položaji duž Dnjepra poistovjećivali su se s odgovarajućim ključnim položajima duž Nila, tako da su se čak prenosili egipatski nazivi mjesta u Rusiju. O postojanju tog geodetskog sustava doznajemo iz opisa jedne zemljopisne karte Rusije, koja se osniva na tom sustavu. Opis te zemljopisne karte pokazuje da se ona upotrebljavala potkraj šestog stoljeća prije nove ere, no vjerojatno je starija; bilo kako bilo, ima i drugih izvora o osnovnoj liniji koji ukazuju na to da je obilježena vrlo davno."
23. CRTEŽ
24. CRTEŽ
U Tompkinsovoj i Stecchinijevoj divnoj knjizi 40 ima prvorazrednih snimaka i crteža kamenih pupaka, omfalosa, koji veoma pomažu da se lakše shvati sve to. Sasvim je drukčije kad se može vidjeti svojim očima kako su fantastični ti predmeti, predstavnici jedne visoko razvijene drevne nauke koja je još nedavno bila potpuno nepoznata. Omfalosi se ovdje prikazuju na 23. i 24. crtežu i na 12. slici. Osim toga, zanimljivo je u vezi s Noinom arkom, Ziusudrovom (ili Utnapištimovom) arkom, Deukalionovom arkom i »Argom« — sa svih su poslane ptice preko vode (kao što su se i iz Tebe slale ptice) — da uobičajeni egipatski hijeroglif za polaganje paralela i meridijana prikazuje, kao što smo vidjeli, dva 93
goluba okrenuta jedan prema drugome. Stecchini kaže: »U religiji Stare države (egipatske), Sokar je važan bog orijentiranja i groblja. On i geodet ska točka prikazivali su se kamenim predmetom koji su Grci zvali 'omfalos', 'pupak', a koji se sastojao od polukugle (sjeverne polukugle) na valjku (svemirskom temelju). Ponajčešće su na Sokaru, kao na vrhu svakog omfalosa, prikazane dvije ptice okrenute j edna prema drugoj; u drevnoj ikonografiji te su dvije ptice, uglavnom golubovi, uobičajeni simbol za odredivanje meridijana i paralela.«
25. CRTEŽ: Pojasevi zemljopisne širine — poput onih koji se pružaju preko omfalosa (vidi 12. sliku) — slikovito pr ikazuju proročke oktave od Dodone do Behdeta i od Ararata do Hebrona.
Vidimo, dakle, još jednu povezanost Egipta s grčkim i bliskoistočnim pričama u kojima se puštaju ptice da odlete i potom brod pronalazi planinu proročkog središta. S proročkim je središtima bio vjerojatno povezan i “kod drveća”. Dodona je imala svoj hrast. S Delfima se dovodio u vezu lovor. A iz »Elegija« pjesnika Teognida iz šestog stoljeća prije nove ere i iz homerskih »Himni« doznajemo da se Apolonovo proročko središte na Delu osobito povezivalo sa palminim drvetom. Bilo koje mjesto u Libanonu, kao što su gorje Libanon i vjerojatno srodno središte Sidon, svakako je u vezi sa čuvenim cedrovima, koji su nam i iz »Epa o Gilgamešu« poznati kao blisko povezani s Gilgamešovim pothvatima na »Cedrovoj gori« u Libanonu. Pri sastavljanju sheme drveća suočavamo se sa znatnim problemima, ali ovo je barem nekakav početak. Brojni podaci o »abecedi drveća« mogu se naći u knjigama Roberta Gravesa "Grčki mitovi"41 i još više u njegovoj »Bijeloj božici«.42 Vrba je u vezi s kolhidskim grobljem i Kirkinim otokom Eejom, no predaja je osobito povezuje s otokom Kretom. Međutim, te ću se teme prihvatiti nekom drugom zgodom, kako ne bih ovu knjigu opteretio svakakvim sitnicama. Od Roberta Gravesa smo doznali da je proročko središte Hebron — koje je na istoj zemljopisnoj širini kao Behdet i doima se kao njegov istočni pandan — bilo povezano s drvetom »sant«, odnosno divljom akacijom, »vrstom koja ima zlaćane cvjetove i oštro trnje.... To je.... proročki 'gorući gr m' u kojem se Jahve ukazao Mojsiju.« Graves dodaje: »Akacija je i danas sveto drvo u Arapskoj pustinji, te se vjeruje da će svatko tko otkine makar grančicu umrijeti najkasnije za godinu dana.«43
94
Simboličnost u vezi sa Siriusovom tajnom djelo je prave geni jalnosti, a slikovito je objašnjava Teofrast:44 »Postoje dvije vrste, bijela i crna; bijela je slaba i lako propadne, a crna je jača i ne propada tako brzo.... « To je savršena usporedba dviju zvijezda; »crni« je Sirius B, s obzirom na svoju veličinu, »jak « nasuprot bijelom Siriusu A. I o vrbi (četvrta središta) izvješćuje nas Teofrast: 45 »Postoji vrba koja se naziva crnom.... i ona koja se naziva bijelom..... Crna vrsta ima ljepše i korisnije grane..... Postoji jedan (patuljast) oblik.....«
SLIKOVNI PRILOG
1. Obiteljski portret: prvi snimak (1970) Siriusa B, koji je sićušna točkica dolje desno od velike zvijezde Siriusa (s lijeve i desne strane vide se Siriusovi odrazi). (v. Napomene uza slike) Dr Irving Lindenblad, Pomorski opservatorij SAD
1. slika: Taj izvanredni snimak veliko je znanstveno dostignuće. Do 1970, usprkos nastojanjima tokom desetljeća, nitko nije uspio snimiti malu bijelu patuljastu zvijezdu: Sirius B. Zahvaljujući svojoj dosjetljivosti, dr Irving W. Lindenblad s vašingtonskog Pomorskog opservatorija SAD napokon je smislio postupak koji je omogućio takvo snimanje. Lindenblad kaže (1970; vidi Bibliografiju): »... istodobno promatranje Siriusa A i B uobičajenim načinom snimanja uvijek je bilo problem zbog male odvojenosti i velike razlike u veličini tih komponenata, te zbog različitih emulzijskih učinaka». Budući da je Sirius A mnogo sjajniji od Siriusa B, lako je razumljivo da on briše manju zvijezdu koja se kreće oko njega. Prema tome, kako da se uopće snimi ta manja zvijezda ? Lindenbladov je snimak protumačio dr Paul Murdin s Kraljevskog griničkog opservatorija i dopustio mi da to tumačenje navedem ovdje: »Šest šiljaka na Siriusu A prouzrokovalo je šesterokut na prednjoj strani teleskopa. Pri takvu je snimanju bitno ovo: Sirius A je oko 100 puta sjajniji od Siriusa B, pa njegovo svjetlo teži tome da se proširi preko Siriusa B i učini ga nevidljivim. Upotrijebivsi šesterokutne leće u svom teleskopu, (zapravo, okrugle leće od 66,04 cm sa šesterokutnom maskom), Lindenblad je uspio stisn uti sliku zvijezde u određenim smjerovima; okrenuo je šesterokut tako da je Sirius B dospio u jedno od stisnutih područja i mogao se vidjeti ... Žičana rešetka koju spominje Lindenblad stvara male odraze Siriusa A s obiju strana (postoje i mali odrazi Siriusa B, ali su premali da bi se vidjeli). Sjajna slika Siriusa A (slika 'nultog reda') tako je velika da Lindenblad nije mogao izmjeriti položaj Siriusa B s obzirom na Sirius A. Napravio je slike prvog i drugog reda, izmjerio je Sirius B s obzirom na njih i uspio izračunati gdje je Sirius B s obzirom na sliku nultog reda Siriusa A.« Ti su proračuni omogućili Lindenbladu da prilagodi šesterokutni otvor tako da Sirius B »pogodi« oslabljeno područje Siriusova svjetla i da izviri. No, izviriti je mogao tek pošto ga je Lindenblad pronašao! Očito je, dakle, kako je domišljat morao biti Lidenblad da bi postigao bilo kakve rezultate. Međutim, nisu mu to bili jedini problemi. Ozbiljne je teškoće donosilo i stezanje fotografske emulzije. Lindenblad (1970) kaže: “Važno poboljšanje odvajanja Siriusovih komponenata uslijed stezanja emulzije, odnosno Rossova učinka (1924), ovisilo je, prema van Albadinu postupku, o mjerenjima [slika] drugog reda ... No, taj se postupak nije mogao ovdje primijeniti zato što disperzija općenito čini slike drugog reda neizmjerljivima. Stoga je izmišljena druga metoda za određivanje stezanja emulzije.” 95
To je izvrstan primjer o tehnološkim pothvatima koji se stalno zbivaju iza scene kako bi se stvorili rezultati koje potom javnost prihvaća kao gotovu činjenicu, ne znajući kakve su se teškoće javljale na putu do tih rezultata. Lindenbladov sam snimak mogao prikazati bez ikakvih napomena i objašnjenja, ali je njegova pozadina dio snage o nastojanjima da se odgonetnu Siriusove tajne. Sirius tako čuva svoje tajne da nam je uskraćivao čak taj snimak sve do 1970. Stoga se jos više čudimo Dogonima koji, iako nemaju pojma o našim znanstvenim naporima, oduvijek crtaju na pijesku Sirius i njegova pratioca — kao da je to razumljivo samo po sebi!
Manda d' Orosongo
Innekouzou
3. Dogonsko selo u Maliju: levo: selo Songho
Ongnonlou
Yébéné
desno: stijena i selo Banani. A Costa
4. Dogonska svećenička kuća; bogovima je ponuđen napitak, pa teče niz pročelje kuće
96
5. Egipatska božica Izida, s malim ribljim repom u ukrasu na glavi 6. Babilonski poludemon Oannes, nebesko vodozemno biće ribljeg repa koje je osnovalo civilizaciju na Zemlji. 1z Nimrod-a
7 , 8. i 9. Još neki prikazi vodozemnog nebeskog bića, Oannesa; dva su s asirskih pečatnih valjaka, a na jednom se vide ostaci Oannesova golema kipa, pronađenog na Kujundiku. Be rlinski državni muzeji, Knjižnica Pierponta Morgana, Layard (1853)
97
10. Visoka gora Ararat u Turskoj, gdje je pristala biblijska arka.
11. Obližnje mjesto Metsamor, istaknuto vjersko kultno središte i astronomsko središte koje nije dosada proučeno kao što bi trebalo
12. Omfalosi («pupkovi svijeta»)
I— Delfi (Scala)
II— Del III—Milet (Sharing ); palmin motiv na istoj geografskoj širini na kojoj je i Del IV — Babilonija ( Michael Holford) V — Napata, Amonov hram VI — Egipat
12. slika: Gore lijevo: lijepi kameni omfalos naden u Delfima u Grčkoj, prekriven mrežom koja je — smatra se — simbol paralela i meridijana na Zemlji. (Tom se teorijom, iscrpno bave »Tajne Velike piramide« Tompkinsa i Stecchinija, osobito Stecchinijev Dodatak.) Gore desno: divni omfalos otkriven na Delu, koji prikazuje delski motiv palme (reproduciran je u djelu "Nova proučavanja omfalosa" W. H. Roschera, Leipzig, 1915). 98
U sredini lijevo: reljef otkriven u Miletu u Maloj Aziji. Apolon se odmara na omfalosu (u Miletu je otkriven i pravi omfalos), prekrivenom mrežom, dok se u prednjem planu vidi drugi, manji omfalos, sa zmijom. I tu se ističe palma. Milet je na istoj geografskoj širini kao Del, a palma je »kod drveća» za tu geografsku širinu, u shemi proročkih oktava. Del je zapadno, a Milet istočno središte na 37° 30'. Obližnje mjesto Branhide (poznato i kao Didima) na jugu preuzelo je, čini se, proročke funkcije koje su prvobitne bile povezane s Miletom. Taj se reljef pojavljuje kao 101. slika (posljednja u knjizi) na 411. stranici »Delfiniona u Miletu» Georga Kaweraua i Alberta Rehma, objavljenog u Berlinu 1914. Prikazuje ga i Roscher. Kawerau i Rehm kažu u vezi s njim (410. stranica) ovo: »Ovdje smo već zapazili u kasnijim razdobljima jasnu sličnost s pitijskim Apolonom, koji je općenito poznat, pa nije nimalo neobično što je pronaden taj delfinionski kultni prizor: omfalos i zmija...» U sredini desno: dva babilonska žrtvenika boga Anua na kojima kao da su omfalosi. Dolje lijevo: egipatski omfalos koji je pronađen u Amonovu hramu u Napati u Nubi (vidi "Časopis o egipatskoj arheologijie, 3. svezak, 4. dio, 1916, 255. str.). Prikazuje ga W. H. Roscher kao 6. sliku u »Razmišljanju o omfalosima». Leipzig, 1918. On veli o tom kamenu: "Dvadeset prvog travnja 1917. dobio sam pismo od prof'esora Gunthera Roedera, danas upravitelja muzeja 'Pelizaeus' u Hildesheimu, kojim me obavijestio da je Reisner (Harvardsko sveučilište), pri iskopavanjima što ih je za Bostonski muzej obavio u Džebel Barki (Napata) u Sudanu, pronašao u hramu nubijsko-merotskih kraljeva jedan kamen koji je omfalos iz Amonova proročišta u Napati...« Dolje desno: još jedan egipatski omfalos: prikazuju. ga Tompkins i Stecchini (vidi Bibliografiju).
13. Veličanstveni Delfi u Grčkoj, s ruševinama proročišta, Apolonova hrama. Alinari
Gore lijevo: zavjetni reljef iz petog stoljeća prije nove ere iz Sparte prikazuje Apolona i Artemidu i izmedu njih omfalos kraj kojega su dva goluba koji su okren uli glavu, što je uobičajeno za te prizore (sa 7. slike u knjizi »Omfelos« W. H. Roschera, Leipzig, 1913). Gore u desno: zavjetni reljef s Egine prikazuje omfalos s dva goluba koji su okrenuli glavu (sa 8. slike u knjizi »Omfalos« W. H. Rochere, Leipzig, 1913). 99
14. slika: Novčić prvi : novčić iz Delfa prikazuje Apolona kako sjedi na omfalosu i naslanja se na svoju liru. Drži lovorovu granu, koja je "kod drveća" za Delfe. Obratimo pažnju na jasno razlikovanje drveća ovdje i na prijašnjim delskim i miletskim primjerima sa 12. slike; u Delfima se pokazuje — kao što je i primjereno — lovor, a Del i Milet ističu palmu. Taj je novčić uzet iz Imhoof -Blumerova »Nuzmamitičkog komentara o Pauzaniju«. Dva donja novčića drugi i treći: to su još dva primjera omfalosa na drevnim novčićima na kojima se vide zmije i geodetska mreža, oba su u Britanskom muzeju. Jedan јe iz Delfa a drugi iz Pergama. Dva donja novčića četvrti i peti: oba ta novčića iz Delfa prikazuju ulaz Apolonova hrama u drevno doba. Na ulazu visi slovo »E«; ono je drugi samoglasnik, a Delfi su drugo proročko središte odozgo (drevna je oktava bila silazna, a ne uzlazna — nepoznavanje te činjenice odvelo je s pravog puta mnoge suvremene stručnjake kad su pokušali odgonetnuti zamršenu pitagorističku teoriju o harmoniji). Oba ta novčića prikazuju se i kod Imhoof- Blumera (gore). Drugi je novčić u Kopenhaškom muzeju, dok je prvi u prošlom stoljeću bio u privatnoj zbirci dra Imhoof -Blumera, a njegova današnja sudbina nije poznata piscu ove knjige.
15. Jazon, Medeja i zmajski zubi na jednoj drevnoj slici na vazi, (v. Napomene uz slike) Mansell
15. slika: Slika s antičke vaze u rimskom Etrusčanskom muzeju; Jazon, kojega očito povraća zmija -zmaj, naslanja se na zmijske zube. "Zmijski zub" јe eutemizam za Sirius (vidi Sedmo poglavlje). Gleda ga ženski lik u odjeći sa zmijskim glavama i drži proročkog goluba; mogla bi biti Medeja ili neka božica. U pozadini se vidi zlatno runo, obješeno u gaju, koje čuva zmija. Obratimo pažnju na činjenicu da se oklop za prsa ženskog lika, na kojem je iskešeno gorgonsko lice, sastoji od ljuski poput onih koje ima zmija/zmaj. Na kacigi joj je grčka sfinga (mitološko biće povezano s grčkom Tebom). Iako se mogu raspoznati pojedini 100
elementi, teško je odgonetnuti što znače kao cjelina . Pisac nije uspio doznati na koje se mitološke dogadaje odnosi ta neobična vaza.
16. Jazon i Medeja alkemijski pretvaraju runo živog ovna u zlato. (v. Napomene uza slike) ( Michael Holford)
16. slika: U loncu za taljenje je ovan, a njegovo se runo vjerojatno pretvara alkemijski u zlato. Je li u to doba postojala alkemija? Općenito se alkemija smatra srednjovjekovnom disciplinom. No možda nastojanje da se neplemeniti materijali pretvore u zlato nije vezano samo uz odredeno vrijeme, pa je u antici imalo, kao što pretpostavljamo ovdje, manje kemijsko, a više simbolično obilježje. (Nijedan srednjovjekovni alkemičar nije, da bi stvorio zlato, stavio u posudu ovna!)
17. Gore: Artemida (Dijana) i pedeset pasa podzemlja ubijaju Akteona ( Njemačka fototeka, Dresden); dolje: Artemida gleda kako mali Apolon, koga drži njihova majka Leta, gađa strijelom Pitona (Mansell). (v. Napomene uza slike)
101
17. slika: Gore: božica Artemida pušta pse podzemlja na Akteona i ubija ga. Drži luk Siriusa, Lučne zvijezde. Psi su psi Siriusa, Pasje zvijezde. Ona je osobno, u tom ruhu, grčka verzija božice Sirius. No Grci su pobrkali predaju i razbili je na elemente koje su upotrijebili za gradenje drugih mitova. Artemida uglavnom ne predstavlja Sirius, nego Mjesec. Luk i psi su samo ostaci jednog starijeg, već zaboravljenog simboličnog sustava (slika s jedne crvene vaze u Berlinskom muzeju iz razdoblja oko 470. prije n. e.). Dolje: bog Apolon još kao dijete, četiri dana poslije rođenja, gađa iz majčina naručja zmiju Pitona. No taj prizor nije delfijski nego delski, jer palme su delski »kod drveća». Ta atička slika na vazi važna je kao potvrda da je zgoda koja se navodno zbila u Delfima bila povezana i s Delom. Ako je Piton bio ne samo u Delfima nego i na Delu, onda je on prije pr edodžba negoli biće. To je još jedan dokaz u prilog geodetskoj proročkoj oktavi koja obuhvaća Delfe i Del, odvojene jedan stupanj zemljopisne širine. Del je prestao djelovati kao proročko središte oko 600. prije n. e., što nam jasno ukazuje na veliku starost tog sustava; u klasičnoj Grčkoj, kad je Sokrat koračao atenskom agorom, na Delu se nisu više izricala nikakva proročanstva.
18. Gore: drevni prikaz građenja broda »Argo«. Na lijevoj strani božica daruje Ateni hrastovinu iz Dodone. Argos marljivo radi na pramcu u kojem će biti hrastova greda. Prizor ukrašava hrast kojemu upadljivo nedostaje jedna grana (Alinari). Dolje: drevni babilonski pečatni valjak prikazuje možda sijanje zmijskih-zmajskih zuba ( Orijentalni institut, Čikaško sveučilište). (v. Napomene uza slike)
102
18. slika: Dolje: to je jedan od najzanimljivijih sačuvanih pečatnih valjaka iz babilonske kulture. Prikazuju ga Henri Frankfort u "Pečatnim valjcima» na 20. slici i Samuel Noah Kramer u »Sumerskoj mitologiji« na 12. slici, gdje Kramer kaže o njemu: "... dva boga upravljaju plugom, koji možda vuku lav i crvolik zmaj«. Frankfort pise o tom pečatu ovo: »Dva boga oru; jedan drži plug, a drugi tjera zapregu (koja se sastoji od zmijolikog zmaja i lava) lijevom rukom, koja ili drži štipavca ili ima oblik štipavca: vide se još ptica, osmerokraka zvijezda i polumjesec." U novijoj Frankfortoj knjizi «Slojeviti pečatni valjci» nalazi se taj prizor na 62. stranici. Izrađen je u akadskom stilu, a potječe iz kasnog agadskog razdoblja. Taj je pečatni valjak tako važan dokaz da zahtijeva opširno tumačenje. Lav je zemaljski lav, dobro poznat kao simbol božice Zemlje na drevnom Bliskom istoku (vidi, na primjer, «Sirijsku božicu« Stronga i Gartanga). No obratimo pažnju činjenici da se neposredno pod zvjezdanim simbolom ore i da se ravno do rala pruža neobičan oblik zmijolikog zmaja. Gotovo se čini kao da se gubica zmije -zmaja zaorava u tlo. Vjerujem da se baš to i htjelo prikazati. Očito je riječ o oranju i sijanju zmijskih zubi, što je — kao što znamo — u egipatskom jeziku bila hijeroglifska igra riječi za "božicu Sirius"; osim toga, znamo da je rast «zmijskog zuba« iz tla igra riječi koja označuje dizanje iznad obzorja one zvijezde čije je drugo značenje "zmijski zub", tj. Sirius. Njen izlazak jednom na godinu bio je osnova egipatskog kalendara. Prihvatimo li to, tada se može protumačiti lik čija se ruka pretvorila u štipavca. Očito se misli na zviježde Škorpion, koje je udaljeno od Siriusa otprilike za trećinu nebeske "kugle". Od Arata, starogrčkog pisca koji se bavio astronomijom, doznajemo da Škorpion, kad izlazi, tjera Sirius i Orion ispod obzorja. Opisuje ga ovako (»Pojave«, 634— 80): «Krivudava će se Rijeka (zviježde Eridanus blizu Oriona) odmah spustiti u more koje teče kad se pojavi Škorpion, čiji izlazak tjera u bijeg čak moćnog Oriona ... Zbog toga ljudi i govore da Orion, kad na istoku iziđe Škorpion, bježi na zapadni rub ... tada slabe sve zrake noćnog Psa (u tom je zviježdu Sirius) i gasi se Orionovo svjetlo, a blijedi i Zec (zviježde Lepus), kojega pas progoni u beskrajnoj trci«. Dakle, čini se da se ovdje ukazuje na nestanak "zmijskog zuba" (Siriusa) ispod zapadnog obzorja, na nestanak »zmijskog zuba« koji ulazi u tlo (kako bi ponovno »izrastao« iz njega za 70 dana u vrijeme svog heličkog izlaska), jer liku koji predstavlja nebo pretvorila se lijeva ruka (istok) u Škorpiona, dok desna ruka (zapad) guta »zmijski zub». Taj Siriusov zalazak nadzire, kao što se moglo i očekivati, zemaljski lav glavom i vuče plug koji stvara brazde (tri se vide) koje će pr ogutati zvijezdu, koja brzo nestaje, neposredno iznad rala. Polumjesec se može shvatiti kao znak da je zvjezdino svjetlo oslabilo, već gotovo nestalo — to nas ne smije iznenaditi ako imamo na umu da u mnogim mitovima Mjesec zamjenjuje Sirius. (Kramer je, zbog oranja, smatrao da taj prizor prikazuje »bogove vegetacije»).
19. Kadmo sa zecom, on podsjeća na položaj Oriona koji je na nebu nad Lepusom, Zecom. (v. Napomene uz slike)
19. slika: Vrlo važan prikaz iz Louvrea; Kadmo iz Tebe (to jest grčke Tebe) ubija zmiju-zmaja. Zubi se ističu gotovo više nego cijelo tijelo. Čini se, da Kadmo predstavlja zviježde Orion, jer mu se pod nogama 103
vidi zec, koji po svoj prilici prikazuje zviježde Lepus. Stječe se dojam da se želi naglasiti zvjezdana simboličnost, jer su s obje strane Lepusa — čini se — zvijezde. Prema tome zmija, s lijeve strane i malo niže od Kadma, odgovara položaju koji ima Sirius na nebu. (Čitateljima napominjem da je na 12. crtežu u ovoj knjizi zvjezdana karta tog dijela neba koja pomaže da se lakše zamisle zviježda, iako nisu ucrtani uobičajeni likovi čovjeka, zeca itd.) Budući da znamo da su Kadmo i Jazon sijali zmijske zube, a ova zmija ima istaknut niz zubi (zanimljivo je da se ne ističu otrovni zubi, nego niz zubi) i zauzima položaj zvijezde Sirius na toj slikovitoj zvjezdanoj karti, imamo dokaz (ako prihvatimo tumačenje zvjezdane karte) da je Grcima zacijelo bila poznata egipatska igra riječi u kojoj je "zmijski zub« u hijeroglifima sinonim »božice Sirius». Golubovi i svetište sa zmijama su el ementi proročkih sredista povezanih s predajom o Siriusu u Grčkoj.
20. Kip Horusa, božanskog jastreba pred hramom u Edfuu u Egiptu; (vidi Napomene uza slike) Michael Holford
20. slika: Veliki jastreb Horusov pred hramom u Edfuu u Egiptu; vjerojatno su slični kipovi stajali na egipatskom groblju u Kolhidi i uzrokovali grčke predaje o Kirki ("jastrebu") u legendama o Argonautima i njihovoj potrazi za Zlatnim runom u Kolhidi, koju nam Herodot prikazuje kao egipatsku naseobinu.
21. Glava filozofa Prokla, Prvi dodatak; v. Napomene uza slike) Atenski muzej
21. slika: Identifikacija se može naći u klasičnoj "Enciklopediji". Pauly -Wissove pod »Proklom«. Skulptura glave je u Atenskom rnuzeju, a prikazuje se (doduše, neidentificirano) u “Grčkim portretima” G erharta Rodenwaldta. Kod Rodenwaldta se, osim toga, mogu vidjeti čeoni i bočni snimak poprsja koje, kao što se poslije ustanovilo, prikazuje starijeg novoplatoničarskog filozofa Jambliha.
104
PROROČKA SREDIŠTA PREGLED PROROČKIH OKTAVA ZAPADNA SREDIŠTA
ISTOČNA SREDIŠTA
DRVEĆA KOD
8. Dodona (gora Tomaros)
Metsamor (gora Ararat)
hrast (fegos)
Saturn?
7. Delfi (gora Parnas)
Sard (gora Sipil)
lovor
Sunce?
6. Del (gora Kint)
Milet (Didima, palma Mjesec poznata i kao Branhide, s njim povezano proročko središte)
5. a) negdje na Hijerapolis sjeveroistočnoj obali (Bambik) Kitere? b) Rod? c) Tera na otoku Teri? (razorio ju je vulkan) 4. Omfalos (Tene) okolica Latakije? blizu Knososa na Kreti
"PLANETSKI" KOD
ROĐENJE BOGOVA Ljudski rod rođe n iz kamenja (»zemljinih kostiju«) u Dodoni
(Ljudski rod rođen iz kamenja u Delfima, prema suparničkoj predaji) Mjesec (Artemida Artemida (Dijana) i se rodila prva, a ne Apolon, rođe ni na Apolon) Delu
?
Mars?
?
vrba (prema Pliniju, vrba je rasla iz kretske pećine u kojoj se rodio Zeus)
Jupiter
Zeus (Jupiter) rodio se na Kreti
3. negdje na južnoj okolica Tripolija? obali Cipra? (u vezi s Palmira? Paphosom? Akrotirijem?) rt Gata?
Venera čempres (riječ čempres (сураrissus - nap. prev.) izvedena je od Cipra)
Afrodita (Venera) rođena na Cipru
2. jezero Tritonis (poznato i kao Triton) u Libiji/ /Tunisu) 1. El Merg (Barca) Libija 0. Behdet
Sidon (gorje Libanon)
cedar
Babilon
??
Merkur? (seb u Atena (Palada) rodena egipatskom jeziku na jezeru Tritonis znači i »cedar«, i »planeta Merkur») ?? ?
Hebron
divlja akacija
Zemlja?
—
Napomena: Jedan stupanj geografske širine sjeverno od Dodone i Ararata nalazi se središte kabirskih misterija na otoku Samotraka. 105
Napomene 1. Imena zvijezda, op. cit., 67. str. 2. Sir N orman Lockyer: Zora astronomije, London, 1894. (Knjigu je ponovo tiskao šezdesetih godina ov og stoljeć a izdavač »M. I. T. Press» u SAD, s predgovorom profesora de Santillane.) 3. Narodi s brda, drevni Ararat i Kavkaz , London, 1971, 226. str. 4. Op. cit., 73. str. 5. Allen: Imena zvijezda, op. cit., 73. str. 6. Vidi 2. napomenu. 7. 7. ožujka 1974. 8. Tjedan dana poslije toga, 14. ožujka, pojavilo se u Timesu pismo Briana Galpina, u kojem je tvrdio da je već njegov otac, P. W. Galpin, utvrdio starost heptatonske dijatonske skale u svojoj knjizi Sumerska, babilonska i asirska glazba, Cambridge University Press, 1937. Mjesec dana nakon toga pojavilo se u Timesu pismo dra Crockera i doktorice Kilmer, dugačko i ne baš jasno. Koliko se moglo zaključiti, htjeli su zahvaliti profesoru Gurneyu s Oxforda na određenoj pomoći i osuditi F. W. Galpina zbog toga što je stvorio svoje zaključke na drukčijoj osnovi nego što je njihova. Crocker i Kilmerova su, očito, namjeravali razbistirti neke nesporazume, ali su uspjeli samo zamutiti vodu (barem je mene pismo zbunilo). 9. Grčki mitovi, 21, 10 10. Ibid., 170, 3 11. Godfrey Higgins: Anakalipsa, New York, 1927, 1. svezak, 3. knjiga, 2. poglavlje, 4. odlomak. 12. Prema Dogonima, Sirius je pupak svijeta. Vidi “Le Renard pâle”, str. 324—325. 13. Op. cit. 14. H. W. Parke: Grčka proročišta, Hutchinson (džepno izdanje), London, 1967. 38 str 15. Ibid., 32. str. 16. Ibid., str. 33—34. 17. Ibid., str. 94—95. 18. Ibid., 94. str. 19. Čitaoce koji osjećaju neodoljivu želju da se oslobode neznanja upućujem na Zoru astronomije, čarobno djelo Sir Normana Lockyera. Trebalo bi da se ta k njiga čita u svim školama, iako je mjestimice izrazito tehnička (čitaoci koji nisu tehnički izobraženi neka samo površno prelete preko tih dijelova). Tu je knjigu 1894. objavio u Londonu Cassell, ali ju je na poticaj profesora Santillane ponovno objelodanio »M. I. T. Press* u Americi šezdesetih godina ovog stoljeća (vidi 2. napomenu). Naravno, još jedna izvrsna, možda i prijeko potrebna knjiga o toj temi jest Seoski mlin Santillane i von Dechendove (vidi 3. poglavlje, 11. napomenu). Iako je knjiga dugačka, autori priznaju da je ona tek uvodna rasprava, a pri čitanju zbunjuje više nego što bi smjela. Autori su, iskreno rečeno, dopustili da ih materijal zatrpa; uhvatili su se u koštac s mnogo opsežnijim materijalom nego Lockyer, pa ih je on preplavio kao golemi val. Otvorili su sasvim novo polje za suvremene znanstvenike i zaslužili su odlikovanje kao pioniri na tom području. 20. Seoskt mlin, op. cit., 286. str. 21. Peter Tompkins: Tajne Velike piramide, Harper and Row, New York, London, 1971; dodatak je napisao Livio Stecchini. 22. Parke, op. cit., 95. str. 23. Livio Stecchini spominje: »... niz grčkih izvještaja koji povezuju Delfe sa Sardom, glavnim gradom Lidijskog kraljevstva u Maloj Aziji, koji je na istoj paraleli (38° 28' sjeverne širine)«, 349. str. (Stecchinijev dodatak) kod Tompkinsa, op. cit.. Vjerujem da je s tim geodetskim središtem povezana gora Sipil, sjeveroistočno od Smirne (današnjeg Izmira). Vidi: Pauzanij, 3. knjiga, 22. poglavlje, 4. str. i John Garstang: Sirijska božica, London, 1913, 13. str.. Na gori Sipil je vrlo star golemi lik Velike božice isklesan iz žive stijene, a glavno središte te božice postao je Hijerapolis, još jedno iz niza proročkih središta. Velika božica, Geja (kod Grka), bila je prvobitna pokroviteljica Delfa, prije nego što ju je istisnuo Apolon (».... božica zemlje bila je prvobitno žensko božanstvo.... u kasno mikensko doba..... može biti je kultu pripadalo proročište..... dolazak Apolona kao boga proricanja bio je u početku neprijateljski upad.....«, 36. str., Parke, op. cit.). Vjerujem da je Malatia (Malatya), dublje na kopnu nego Sard na istoj paraleli, možda povezana nekako s Delfima i Sardom (očito, više sa Sardom nego s Delfima). U vezi s tim vidi kod Garstanga, str. 14—15. 24.Vidi 20. i 22. napomenu. 25.Vidi i Četvrti dodatak. 26.Vjerojatno o takvoj mreži govore Dogoni kad spominju "košaru koja nije košara". Vidi u ovoj knjizi Sudanski Siriusov s ustav Griaulea i Dieterienove. 27.Tompkins, op. cit., 182. str. 28. Ibid., 298. str. 29. Herodot: Povijesti, džepna knjiga u izdanju »Penguin«, London, 1971, 124. str. (navodi iz 2. knjige, 54—59) 30. David Hume: Engleska povijest, Porter i Coates, Philadelphia, bez datuma (devetnaesto stoljeće), 5 svezaka; 5. svezak (kraj 62. poglavlja), 57. str„ Vidi i John Aubrey: Kratki životi, uz ime William Harvey; Hume je mnogo
106
podataka preuzeo od Aubreya. (Humeu se ne može uvijek vjerovati; besramno iskrivljuje pobude generala Morika usprkos Aubreyevu jasnom izvještaju. Neka čitaoci koje ne zanima povijest Engleske iz sedamnaestog stoljeća oproste zbog tog skretanja.) 31. Vidi 28. napomenu. Poznato Amonovo proročište u Libiji, koje je posjetio Aleksandar Veliki pošto je osvojio Egipat (ako se može govoriti o osvajanju), bilo je u oazi Siva, gdje su još sačuvane neke ruševine. Vidi i ze mljopisne karte u ovoj knjizi. 32. Tompkins, op. cit., 181. str. 33. Pritchard, op. cit., 44. str. i dalje; učenjaci, uključivši Jacobsena, spominju se na 45. str.. 34. S. N. Kramer: Povijest počinje u Sumeru (prvobitan naslov Sa sumerskih pločica, 1956) Doubleday Anchor Book (džepno izdanje), New York, 1959. 35. Garstang, op. cit. (vidi 23. napomenu); Garstangova knjiga sadrži prijevod Lukijanova djela De Dea Syria u vezi s Velikom božicom u Hijerapolisu. 36. Vidi 32. napomenu. 37. Tompkins, op. cit., 336. str. 38. Ibid., 349. str. 39. Ibid., 346. str. 40. Vidi 20. napomenu. 41. Op. cit. 42. Robert Graves: Bijela božica, povijes na načela poetskog mita, Vintage, New York bez datuma (prvobitno pravo izdavanja je 1948. imao Graves). 43. Ibid.; vidi stranice k oje su u kazalu navedene uz "akaciju". (Prepuštam to čitaocima, jer moje izdanje te knjige nije označeno datumom i vjerojatno se stranice ne bi podudarale sa stranicama u knjigama koje imaju čitaoci.) 44. Teofrast: Ispitivanje biljaka, 4. knjiga, 2. poglavlje, 8. str., preveo A. F. Hort, Loeb Classical Library, William Heinemann Ltd., London, i Harvard University Press SAD, 2 sveska. Teofrast je bio »otac botanike« i naslijedio je svog prijatelja Aristotela kao upravitelj peripatetičke škole na atenskom Liceju. Živio je od 370. do otprilike 285. prije n. e., a na vrhuncu svoje nastavničke kanjere imao je 2000 učenika. 45. Ibid., 3. knjiga, 13. poglavlje, 7. str. (1. svezak, 249. str.)
KRATAK PREGLED Druga zvijezda koju su Arapi zvali »Težina« bila je u zviježdu Argo. Vidimo, medutim, da je zviježde Argo povezano sa Siriusom, baš kao i prva zvijezda nazvana »Težina« koja je u zviježđu Veliki Pas i vidljiva je Siriusova pratilica. Ako se »Argo« projicira na zemaljsku kuglu tako da mu je kormilo blizu staroegipatskog grada Kanoposa na sredozemnoj obali (zvijezda Canopus je kormilo nebeskog »Arga«) a pramac u Dodoni (odakle potječe hrastovina što je umetnuta u »Argov« pramac), i ako držimo krmu čvrsto na Kanoposu, ali okrećemo vrh lađe na istok dok se pramac ne uperi prema Araratu, gdje je navodno pristala Noina arka, otkrivamo da tako opisan luk tvori pravi kut od 90 stupnjeva. Umjesto Kanoposa treba da se zapravo poslužimo susjednim položajem danas potpuno iščezlog grada Behdeta, koji je prije osnivanja Memfisa bio glavni grad preddinastijskog Egipta. Dodona je baš 8 stupnjeva geografske širine sjeverno od Behdeta. Delfi su baš 7 stupnjeva sjeverno od Behdeta. Del (još jedno važno davno proročko središte, nestalo u doba klasične Grčke) sjeverno je od Behdeta točno 6 stupnjeva. Behdet je do 3200. prije n. e. bio Greenwich drevnog svijeta i služio je kao geodetsko glavno sjedište. S obližnjim Araratom bio je povezan, kao misterijsko središte, danas malo poznati Metsamor. Ararat je 8 stupnjeva sjeverno od Behdeta i na istoj paraleli kao Dodona. Zna se da je Kitera, kao vjersko središte, imala veze s Egiptom iz ranog dinastijskog razdoblja i da je oko 5 stupnjeva sjeverno od Behdeta. No, možda je otok Tera bio proročko središte. Uništila ga je poznata vulkanska erupcija u minojsko doba. Povezanost svih tih mjesta koja čine niz, nazvan »geodetska oktava«, otkrila je projekcija »Arga«, koji ima veze sa Siriusom, na zemaljsku kuglu. Sirius je bio bitan element najsvetijih predaja ne samo kod Dogona i starih Egipćana nego očito i u cijelom civiliziranom i kozmpolitskom Sredozemlju barem do 3000. prije n. e., a vjerojatno u dugom razdoblju prije 3200. prije n. e.. Vodozemno biće Oannes, koje je donijelo civilizaciju Sumeranima, katkad se izjednačivalo s bogom Enkijem (Eom) koji je vladao zvijezdom Canopus iz Arga. Enki je bog koji spava na dnu ponora ispunjenog 107
vodom, te podsjeća na Oannesa koji se noću povlačio u more. Osim toga, Enki daje uputstva o gradnji arke u ranim sumerskim i babilonskim pričama iz kojih potječu bibl ijska arka i pripovijest o potopu. O »grčkoj arki« se tvrdilo da je pristala i u Dodoni i u Delfima. U procesiji u Delfima nosila se neka »arka«. U Delfima i na Delu sačuvali su se kameni omfalosi (»pupkovi«). Omfalos blizu Knososa na Kreti jest 4 stupnja sjeverno od Behdeta. Iz homerske "Himne Apolonu" doznajemo da su Minojci (prije 1200. godina prije n. e.) »uveli Apolona iz Knososa u Delfe«. Reforma egipatskog faraona Amenofisa IV bila je, zapravo, barem djelomično geodetska, pa ta činjenica objašnjava premještanje njegova glavnog grada. Možda se želio vratiti »čistom« sustavu iz preddinastijskog doba. Herodot nas obavještava da je Dodona (prema riječima njenih svećenica koje je poznavao) osnovana iz Egipta — točnije, iz egipatske Tebe. A Teba je jednako udaljena od Dodone, gdje je pristala grčka arka, i od gore Ararat, gdje je pristala hebrejska arka. Te tri točke, kad se spoje, tvore istostraničan trokut. Prema Herodotovu obavještenju, iz Tebe je osnovana i oaza Siva s Amonovim proročištem. Ta oaza i Teb a jednako su udaljene od Behdeta. Dakle, u starom su Egiptu obavljena izvanredno točna geodetska mjerenja u skladu sa spoznajom da je Zemlja okruglo svemirsko tijelo i projekcije na njoj trebalo je da utjelove predaju o Siriusu za potomstvo.
ŠESTO POGLAVLJE Dogonsko porijeklo Vratimo se sada Heraklu i broju pedeset. Veza izmedu njih očituje se u Pauzanijevoj Devetoj knjizi (27, 5), gdje se raspravlja o jednom-gradu u Beotiji, kraju u kojem je Orhomen. Taj se grad zove Tespije "pod planinom Helikon", kaže on. Nastavlja ovako: »Imaju Heraklovo svetište u kojem služi djevičanska svećenica dok ne umre. Objašnjavaju da je uzrok tome okolnost što je Heraklo u jednoj jedinoj noći spavao sa svih pedeset Testijevih kćeri osim sa jednom. Samo ona nije htjela općiti s njim. Zaključivši da ga želi uvrijediti, osudio ju je da bude njegova djevičanska svećenica cijelog života. Čuo sam i jednu drugu legendu o tome: Heraklo je u jednoj jedinoj noći općio sa svim Testijevim djevičanskim kćerima i sve su mu rodile mušku djecu, ali su mu najmlađa i najstarija rodile blizance. Međutim, ne mogu povjerovati u onu prvu priču, ne mogu povjerovati da bi Heraklo postupio tako oholo prema prijateljevoj kćeri. Osim toga, Heraklo je, dok je bio još na zemlji, kažnjavao oholost pogotovu ako bi bila uperena protiv vjere; stoga nije vjerojatno da je utemeljio svoj vlastiti hram i postavio u nj svećenicu kao da je bog. Zapravo stekao sam dojam da to svetište potječe iz vremena prije Amfitrionova sina Herakla i da pripada idskom Daktilu zvanom Heraklo, čija sam svetišta otkrio, također, u Eritri u Joniji i u Tiru. Uostalom, i Beoćanima je poznato to ime, jer govore da je zaštitnik svetišta mikaleske Demetre baš idski Heraklo.«
Levi dodaje u fusnoti da tirsko svetište spominje Herodot (2, 45), te nabraja i druge izvore. 1 Vratimo se Heraklovu napornom ljubavničkom poslu. Nadam se da je čitaocima upalo u oči da Pauzanij jasno ističe povezanost te priče s važnim gradom Tirom, mjestom nedaleko od obale danažnjeg Libanona. Tu imamo, barem, određen dokaz iz antičkog doba o vezama izmedu beskrajnih grčkih neobičnih predaja o broju pedeset i njihovih pandana na Srednjem istoku, ili barem srednjoistočnog područja. Dobro bi bilo da sada provjerimo što nam o toj priči veli Robert Graves. On zove Testija imenom Tespij i prilično opšimo razmišlja o njegovu značenju. 2 Tumači ga kao »božanski zvučan«, ali rado bi pronašao neko drugo značenje. Ja sam, medutim, zadovoljan tumačenjem »božanski zvučan«, i to zato što vjerujem da su drevni narodi pridavali veliku važnost glazbi, zvuku i harmoniji. Grci su, na primjer, bili poznati po tome što su glazbu smatrali najvišom umjetnošću, a pitagoristi su od harmonije i ritma stvorili pravu religiju. Uvidjeli smo već da je upotreba oktave bitna tema u našim razmatranjima i uočili smo moguću povezanost omfalosa i oma — ova druga riječ je indoevropski sveti slog koji se pjeva zbog svog »božanskog zvuka« i koji se sačuvao u kršćanstvu i islamu kao »amen«. Budući da bismo, kad bismo tražili grčku riječ kojom se može izraziti s veti slog »om«, po svoj prilici izabrali vlastito ime koje znači »božanski zvučan«, to nam se značenje nipošto ne čini neprikladnim. 108
Graves nam kaže slijedeće:3 »Kralj Tespij imao je pedeset kćeri sa svojom ženom Megamedom (Mega --Medejom?), Arnejevom kćerkom, najveselijih u Tespijama. Bojeći se da bi mogle izabrati nepogodne momke, odlučio je da sve imaju dijete s Heraklom, koji je u to doba lovio od zore do mraka lava; jer, Heraklo je spavao u Tespijama pedeset noći uzastopce. [Obratimo pažnju činjenici da se tu broj pedeset upotrebljava za niz dana. No, bez obzira na to da li je riječ o danima, mjesecima ili godinama, bitan je broj pedeset.] 'Možeš uzeti moju najstariju kćer Prokridu u svoj krevet,' rekao mu je gostoljubivo Tespij. Međutim, svake je noći posjećivala Herakla druga kćerka, dok nije napokon spavao sa svima. Neki pak govore da ih je posjedovao sve u jednoj jedinoj noći.« Zanimljivo je da ime najstarije kćerke, Prokrida, znači "prva izabrana". A riječ »prokrossoi«, što je srodan oblik od istog korijena, znači »poredan u pravilnim razmacima kao stepenice«. Dakle, zar se moglo dati razumljivije ime najstarijoj kćeri nego što je ime s takvim prizvukom i značenjem ako se jasno htjelo istaknuti, a to je očito, da se kćeri ne smiju smatrati kao pojedine osobe, već kao obilježje pedeset uzastopnih vremenskih razdoblja — konkretno, dvadeset četverosatnih razdoblja, odnosno dana? Nesumnjiva je namjera da se naglasi niz od pedeset vremenskih razdoblja što ih utjelovljuju »kćeri« s kojima je spavao svugdje prisutni Heraklo, povezan na razne načine sa Siriusovim kompleksom. Graves dodaje:4 »Tespijevih pedeset kćeri — poput pedeset Danaida, Palantida i Nereida ili pedeset djevojaka s kojima je keltski bog Bran (Foronej) spavao u jednoj jedinoj noći — vjerojatno su bile zbor svećenica što su služile božici Mjeseca, kojima je jednom na godinu, za vrijeme njihovih erotičnih orgija oko kamenog falosa nazvanog Eros ('erotična želja'), smio pristupiti sveti kralj u lavljoj koži. Njihov je broj odgovarao broju mlađaka između Olimpijskih svečanosti.« Tu nailazimo na Gravesovu nezatomljivu božicu Mjeseca — i njene razmake od mlađaka do mlađaka! Kamo god pošla, ona nosi sa sobom te razmake. No, Gravesov hrabar pokušaj da nađe lunarnu osnovu broja pedeset, na žalost, ne z adovoljava. Olimpijske su se igre, kao i danas, pripremale svake četiri godine, a Olimpijade, odnosno razmaci od četiri godine, navodno su započele 776. prije n. e., što je vrlo kasni datum u usporedbi s velikom starošću broja pedeset gdje se god on pojavl juje. Na primjer, u Homerovo doba, kad su »o 'Argu' svi pričali« i kad su se pedesetorica Minijaca spremala da uđu u književnost budućeg zapadnog svijeta i postanu besmrtni, nije bilo Olimpijada. Mnogo je vjerojatnije da je razdoblje od pedeset razmaka od mlađaka do mlađaka nastalo prema odavno ustanovljenoj predaji — ezoteričnom pedesetogodišnjem razdoblju. Od tog uzora potječu vjerojatno i druga pedesetomjesečna i pedesetodnevna razdoblja. Vjerujem da je ciklus od pedeset razmaka od mlađaka do mlađaka, ko ji tu spominje Graves, istovjetan s pedesetomjesečnom vladavinom žrtvenog kralja, koja je navodno »pola Velike godine od stotinu mjeseci«. Da li možda pedeset, kao polovica od stotinu, predstavlja svojim udvostručenjem odnos dva prema jedan kao nagovještaj glazbene oktave u kojoj također postoji odnos dva prema jedan?* Je li to možda razlog zbog kojega se smatra da se »Argo« nalazi »sav na nebu« (Arat), a zviježde ipak prikazuje samo stražnji dio broda? Jesu li te očito dvosmislene riječi možda još jedan na govještaj odnosa dva prema jedan? Važnim se čini i to što se svako pedesetomjesečno razdoblje izričito spominje kao »jedna vladavina«, premda je samo polovica »Velike godine«. Da li možda »jedna vladavina« odgovara »jednom ophodnom vremenu«, a "Velika godina", sastavljena od dvaju ophodnih vremena, stvorena je da bi izrazila harmonijski oktavni odnos dva prema jedan?* * Frekvencija tona udvostručuje se kad se on povisi na jednu oktavu — odatle odnos 2:1. To se može vidljivo pokazati na jednoj jedinoj žici i nisu potrebna suvremena mjerenja frekvencije.
Brojevi pedeset i stotina pojavljuju se i u vezi s trima čudovištima što ih je Geja, zemlja, rodila Uranu, nebu. Zvala su se Kot, Brijarej i Gig. »'Iz njihovih je ramena raslo stotinu nesavladivih ruku, a nad tim snažnim udovima dizalo se pedeset glava, spojenih s leđima. 'Zbog toga su se zvali Hekatonhejri ili Centimani,« doznajemo iz pouzdanog izvora. 5 Ta čudovišta sliče na čudovišnog Kerbera, psa podzemnog svijeta, koji je prvobitno imao pedeset glava, ali je poslije pojednostavnjen, pa je imao samo tri glave — vjerojatno zbog istog razloga zbog kojeg su ta čudovišta tri, a i zbog istog razloga zbog kojeg je Hekata (kojoj je Kerber bio pas mezimac, te koja je
109
bila oblik Izide- Siriusa i čije ime znači doslovce »jedna stotina«) imala tri glave ili oblika, i zbog kojeg su u starom Egiptu sjedile u Siriusovu čamcu tri božice zajedno. Drugim riječima, vjerojatno je riječ o istom razlogu zbog kojega Dogoni uporno tvrde da su u Siriusovu sustavu tri zvijezde. (Iako je astronomija nedavno zaključila da ne postoji treća zvijezda, nipošto nije izrečena o tome posljednja riječ. Ako postoji treća zvijezda, ona ne stvara smetnje koje su joj se pripisivale prije sedmogodišnjeg promatranja što ga je nedavno završio astronom Irving Lindenblad.6) Sjetimo se da se u početku smatralo kako je Heraklo vodio ekspediciju na "Argu". U verziji Apolonija Rođanina on prati ekspediciju. Kod Gravesa možemo, međutim, pročitati o još jednom Heraklovu tradicionalnom pothvatu na Crnom moru.7 Krenuo je »u potragu za Hipolitinim pojasom na Crno more«, a »pojas je pripadao kćeri Brijareja ('jakog'), jednog od Storukih....« koji je, naravno, imao i pedeset glava. Zapamtimo njegovo ime: Jaki! Riječ βριαρός (briaros) znači »jak«, a drugi je oblik βριαρόνης (briarotēs), što znači »snaga, moć«, dok srodan oblik βρίσος. ( britos) znači »težina«, a βρίσοςύνβ (britosinē) znači »težina, teret«. Gdje smo već susreli tu misao? Uzmimo u obzir činjenicu da Hipolita znači »pustiti konje«. A iz Kolhide su se sva kog jutra puštali Sunčevi konji, jer su ondje, prema grčkoj predaji, bili preko noći u staji. Osim toga, riječ hipopedé, čije je obično zemaljsko značenje »konjska spona«, upotrebljava se i u jednom zaista neobičnom smislu: svemirskom. U Liddellovu i Scott ovu rječniku čitamo da je tu riječ upotrebljavao astronom Eudokso (onaj koji je posjetio Egipat i kojega smo spomenuli prije) kao oznaku krivulje koju opisuje planeta. Doznajemo to iz Simplicijeva komentara uz Aristotelovo djelo »O nebu« i Proklova komentara o Euklidu.* Svakako je bolje imati dva izvora nego jedan. Vjerojatno nećemo nikada otkriti sve u vezi s tim, jer su potrebni tekstovi nestali. * Simplicija i Prokla potcjenjuje pravovjerni način mišljenja, jer su oni bili neoplatoničari. Vidi Prvi dodatak. 8
Ispitamo li ime Gig, ime jednog od triju čudovišta među koja je spadao Brijarej, ustanovit ćemo da njegovo značenje ima isto porijeklo kao izraz gigantelos, od kojeg potječe današnja riječ »gigantski«, no nesumnjivo je da značenje tog izraza nije nipošto bilo samo »gigant«. Graves pridaje Gigu značenje »rođen iz zemlje«, a i taj smo pojam već sreli u mitovima u vezi sa Siriusom. Baš kao što je kamenje, koje su Deukalion i njegova žena Pirha bacali preko ramena, bilo isčupano iz majke zemlje, Geje, i predstavljalo njene kosti što su se pretvarale u ljude kako bi se ponovno naselila Zemlja nakon potopa i putovanja grčke arke, i baš kao što su Jazon i Kadmo sijali zube iz kojih su nicali »ljudi rođeni iz zemlje«, tako je i Gig "iz zemlje rođen". I kao što je Gilgameš tražio snagu iz zemlje tako što su mu se "zubi tresli" pri dodiru sa zemljom, tako otkrivamo da riječ gigas znači »moćan« ili »jak« i da je Heziod upotrebljava spominjući »sinove Geje (Zemlje)«, što smo samo poželjeti mogli, jer se očituje nepobitna i svjesna veza između Deukalionove »Gejine djece«, »Gejina potomstva« iz kolhidskih zubi i "Gejinih sinova" koji su bili divovski rod, te Giga, čija je majka bila Geja. Ne smijemo zaboraviti da Gig, poput Brijareja, može značiti »snaga« »moć«, iako s naročitim prizvukom koji ukazuje na značenje da se snaga i moć izvlače iz zemlje, što bi mogao biti opis supergustog tijela od degenerirane materije. Uostalom, supergusta materija je »jaka zemlja«. Treba da upamtimo i to da Gig ima pedeset glava. Što se tiče imena Kot, imena trećeg čudovišta, Graves nas obavještava da ono nije grčko. Kaže (3, 1): »Kot je eponimički [po kojem je dobiveno ime] predak Kotijanaca koji su štovali orgijastičku Kotis i proširili njen kult s Tracije kroz sjeverozapadnu Evropu. Ta se plemena opisuju kao 'storuka', možda zato što su njihove svećenice bile okupljene u zborovima od pedeset članica, poput Danaida i Nereida; a možda zato što su muškarci bili okupljeni u vojnim četama od stotinu članova, poput ranih Rimljana.« Ime Kotijanaca potječe možda od jedne egipatske riječi. Mogla bi biti posrijedi riječ
, ili
qeti, koja znači »veslači«, a primjenjivala se na »božanske veslače«. S drukčijim determinativumom i kad se ne upotrebljava za čovjeka, ta riječ znači "putanja", »okretanje«, »ići uokolo«. Primjenjivala se i na skupinu odredenih ljudi u određenom području. Qetu su bili stanovnici predjela Qeti, koje Wallis Budge 110
smatra »Krugom«, to jest "sjevernom sirijskom obalom oko zaljeva Is i pustinjama izmedu Eufrata i Sredozemnog mora". Osim toga, postojao je u Egiptu jedan raniji primjer upotrebe istog imena za boga. Qeti je »bog abisusa«, a udvostručeno ime Qetqet označuje jednog od trideset šest dekana. Zatim, Qetšu se odnosi izričito na »'golu', odnosno sirijsku božicu«,** što je čini se — jasan orgijastički element, a Graves kaže da je Kotis bila orgijastička božica. Dakle, prilično je očito da je Kot egipatskog podrijetla i da se prvobitno primjenjivao na putanju Siriusa B, te da je već u egipatsko doba doveden u vezu s jednim sirijskim narodom koji se naselio na Traciji. Već u egipatsko vrijeme imalo je to ime sva svoja značenja; upotrebljavalo se za jedan strani narod, za jednu orgijastičku božicu i za pojmove u vezi sa Siriusom uključivši veslače i putanju, dvije predodžbe koje sam već dosada često povezivao. Tu otkrivamo u egipatskom jeziku da putanja ima naziv koji se isto tako prikladno upotrebljava i za božanske veslače. Ta se riječ sačuvala u imenu pedesetoglavog Kota! Pedeset veslača, pedeset godina na putanji, pedeset glava Siriusova čudovišta. Kako je to jednostavno i kako skladno! ** Kad se spominje ta «sirijska božica», zacijelo se misli na veliku božicu iz Hijerapolisa (jednog od proročkih središta). Vidi 35. napomenu uz Peto poglavlje, gdje se spominju Lukijanovo djelo »De Dea Syria« (»O sirijskoj božici« — nap. prev.) i Garstang, vidi Bibliografiju.
Zahvaljujem svom prijatelju Michaelu Scottu, koji je nekoć veslao na Oxfordu, što mi je dosjetljivo skrenuo pažnju na to da gotovo ne može biti prikladnijeg simbola za »odreden prostorni i vremenski razmak« nego što je zaveslaj. Veslanje je točno odmjerena disciplina kad se netko ozbiljno bavi njime, kao što su se zacijelo bavili njime ljudi u drevno doba kad je ono bilo jedan od dvaju osnovnih načina plovlje nja po moru i jedini pouzdan ako bi iznevjerio vjetar, što se vrlo često događalo. Ono, osim toga, predstavlja po uzdanje u samoga sebe, što objašnjava kretanje svemirskog tijela na vlastiti poticaj (odnosno, prividno kretanje na vlastiti podcaj). Treba da napomenem da je izvorno ime lika koji nam je poznat kao Heraklo bilo, prema Robertu Gravesu u »Grčkim mitovima«, baš Brijarej. Isto tako smo doznali da je izvorni oblik Jazona bio Heraklo (čiji je prvobitni oblik Brijarej). Tako otkrivamo da je pedesetogl avi Brijarej bio prvi kapetan »Arga« s pedeset vesala — Brijarej, čije ime znači »težina« i čiji se brat zvao »veslač« i »putanja«. Osim triju pedesetoglavih čudovišta, Geja je rodila i Garamasa, koji je bio ne samo roden iz zemlje nego je i »izrastao na poljani« poput kolhidskih ljudi rođenih iz zemlje. Graves kaže: 9 »Libijci, međutim, tvrde da se Garamas rodio prije Storukih i da je, kad je izrastao na poljani, žrtvovao majci Zemlji (Geji) slatki žir.« Žir je hrastov plod — a hrast predstavlja Dodonu, drvo u »Argovu« pramcu i kolhidski gaj! Iz Gravesove napomene10 doznajemo nešto što ima za nas uistinu golemu važnost: »Garamas je eponimički predak libijskih Garamanata, koji su živjeli u oazi Djado [sic], južno od Fezana, i koje je pokorio rimski vojskovođ a Balb 19. prije n. e. Navodno su bili kušitsko-berberskog podrijetla, a u drugom stoljeću nove ere našli su se pod vlašću srodnih Lemta Berbera. Poslije su se stopili sa crnačkim starosjediocima na južnoj obali Gornjeg Nigera i prihvatili njihov jezik. Do danas su se održali u jednom jedinom selu koje se zove Koromance.« Pažljivim je čitaocima gotovo suvišna napomena da je južna obala Gornjeg Nigera dogonski zavičaj! Treba, međutim, odmah ispitati kakvi su odnosi između tih kukavnih ostataka Garamanata i o kolnih Dogona i drugih plemena. Osim toga, možda se ustanovi da i stanovnici sela Koromance imaju predaju o Siriusu. Na vrlo detaljnoj francuskoj karti tog područja postoji selo Korienze, samo stotinu kilometara od Bandiagare, usred dogonske zemlje. Ono je na južnoj obali Gornjeg Nigera, pa je vjerojatno riječ o naselju na koje misli Graves. U vezi s tim važnim otkrićem napomenut ću što Herodot govori u Drugoj knjizi (103. i 106): »Nesumnjivo je da su Kolhiđani egipatskog podrijetla... Kolhiđani, Egipćani i Etiopljani su jedini narodi koji od davnine obavljaju obrezivanje. Feničani i palestinski Sirijci priznaju sami da su taj postupak preuzeli od Egipta, a Sirijci koji žive uz rijeke Termodon i Partenij, te njihovi susjedi Makronci, naučili su ga tek nedavno od Kolhiđana. Ni kod jednog drugog naroda ne postoji obrezivanje, a svi ovi narodi slijede, bez sumnje, egipatski primjer.« Obrezivanje je bitno obilježje dogonske kulture i središnji je dio obreda Sigui koji Dogoni priređuju svakih šezdeset godina — i premda sam sve to istaknuo već prije, nije loše da to ponovim. Čitajući »Argonautiku«, svakako treba da uzmemo u obzir činjenicu da su Argonauti skrenuli s kursa i privremeno se nasukali u Libiji. U svojoj knjizi »Herodotova istraživanja« 11 Seth Benardete
111
s pominje Garamante i daje im drugo ime: Gamfazanti. Herodot ih opisuje u Četvrtoj knjizi (poslije 178. poglavlja) kao stanovnike »dublje na kopnu, južnije, u onom dijelu Libije gdje se mogu naći divlje životinje«. U 179. poglavlju Herodot povezuje Jazona i argonautsku posjetu Libiji s mogućim utemeljenjem u Libiji »stotinu grčkih gradova«. Benardete povezuje u svojoj knjizi »Argovu« posjetu Libiji i libijski grad Kirenu: »Herodot najprije pokazuje kako su blisko povezani Libija, Egipat, Skitija i Grčka. Preci osnivača grada Kirene bili su potomci Jazonovih pratilaca koji su plovili u Kolhidu, prvobitno egipatsku naseobinu na istočnoj obali Crnog mora; a treće pokoljenje tih Argonauta protjerali su s Lemnosa isti oni Pelazgi koji su poslije oteli Atenjanke iz Braurona, gdje je — baš kao kod Tauriđana na Krimu — postojao kult Artemide- Ifigenije; a o Jazonu se priča da je s kursa skrenuo prema Libiji. U Kireni su se miješali egipatski, libijski i skitski elementi. O njenu utemeljenju izvješćuje, čini se, jedna skitska pripovijest. Navodno su s neba pala dva zlatna predmeta, koji su sipali vatru kad su im se približila Kolaksajeva dva starija brata, no Kolaksaj ih je uspio odnijeti kući. Tim nebeskim stvorenjima [sic: poiēmata] ovdje odgovaraju delfijski proročki stihovi koji su, kako u tebanskoj tako i u kirenskoj verziji, potaknuli slanje jedne kolonije u Libiju.«
26. CRTEŽ
Robert Graves je svoje podatke12 o seljenju Garamanata iz Libije na Gornji Niger saznao iz niza knjiga Eve Meyrowitz, koja je antropolog i godinama je proučavala gansko pleme Akan, neposredno južno od Dogona.13 Graves prepričava njene knjige: »Akani su posljedica drevnog seljenja na jug libijskih Berbera — rođaka prethelenskog stanovništva Grčke — iz saharskih pustinjskih oaza (vidi 3, 3) i njihova miješanja sa crncima iz okolice Timbuktua na riječi Niger.« Timbuktu je Dogonima najbliži veliki grad. Graves nastavlja: »U jedanaestom stoljeću naše ere preselili su se još južnije, u današnju Ganu.« Htio bih istaknuti da put seobe iz Timbuktua u Ganu vodi ravno kroz dogonsko područje, koje je neposredno na jugu od Timbuktua. Dakle, sasvim je jasno da su narodi koji su bili blisko povezani s predajom o Siriusu stigli iz Grčke u Libiju i odande na jug do libijskih oaza u Sahari, zatim su kroz Saha ru produžili na jugozapad do Timbuktua i dogonskog područja, gdje su se pomiješali sa crncima iz dogonskog područja i prihvatili njihov lokalni jezik, tako da se — što se tiče izgleda i govora — više nisu razlikovali od mjesnog afričkog stanovništva, ali s u zadržali svoje stare predaje kao najtajnije učenje. Put kojim su se selili vidi se na 27. crtežu.14 112
Zaista zvuči prilično nevjerojatno da su se Argonauti održali u skrivenim predjelima Sudana! Jer, ti narodi, među koje — prema mom mišljenju — spadaju Dogoni i njihovi neposredni južni susjedi (Dogoni prodaju luk Gani, i to im je jedan od izvora uzdržavanja), očito su izravni potomci Grka s Lemnosa koji su tvrdili da su unuci pravih Argonauta! Gotovo suviše čudnovatom da bi bila istina čini se činjenica da smo ovu knjigu započeli razmatranjem jednog neobičnog afričkog plemena, zatim se bavili sličnim sredozemnim predajama o Siriusu koje potječu iz starog Egipta i nakon toga se vratili k afričkom plemenu koje, kao što otkrivamo, potječe neposredno od sredozemnih naroda upućenih u Siriusov kompleks! Poslije ću se malo opširnije baviti Pelazgima koji su živjeli.u Arkadiji i koje, tako nas izvješćuje Herodot, nisu pokorili dorski osvajači Grčke u pretklasično doba. No, ovdje ih spominjem da bih predočio još neke važne podatke o toj vezi s Libijom. Graves kaže:15 »Prema Pelazgima, božica Atena se rodila kraj jezera Tritonis u Libiji.« Osim toga, obavještava nas: »Platon je izjednačivao Atenu, pokroviteljicu grada Atene, s libijskom božicom Neit.... Neit je imala hr am u Saisu (u Egiptu), gdje je Solon bio dobro prihvaćen samo zato što je bio Atenjanin.... Herodot je napisao (IV, 189): 'Atenine haljine i plašt posudili su Grci od Libijki....' ... Mlade Etiopljanke još nose takvu odjeću.... Herodot dodaje da su pobjedo nosni povici olulu i ololu u Ateninu čast (»Ilijada«, VI, 297—301) bili libijskog podrijetla. Tritone znači 'treća kraljica'.« Evo opet aluzije na tri božice. Osim toga, sjetimo se da je u Libiji bilo Amonovo svetište analogno dodonskom Zeusovu proročištu, kamo je odletjela druga od dviju ptica što su krenule iz egipatske Tebe. A Atena, Zeusova kćerka, izjednačena je sa kćerkom Amona, koji je poistovjećen sa Zeusom.
27. CRTEŽ: Pravac dogonske seobe
Atena je bila poznata i kao Atena Palada, a razloge spom inje Graves. On dodaje da je »treći Palant« bio otac "pedeset Palantida, Tezejevih neprijatelja (vidi 97. g i 99. a), koji su — čini se — prvobitno bili borbene Atenine svećenice". Ponovno se pojavljuje broj pedeset. Graves nam otkriva nešto zanimljivo:16 »Pronađena lončarija ukazuje na doseljavanje Libijaca na Kretu već 4000. prije n. e.; a velik broj libijskih izbjeglica sa Zapadne delte, koji su štovali božicu, stigao je 113
onamo — čini se — kad su se Gornji i Donji Egipat prisilno ujedinili u vrijeme Prve dinastije oko 3000. prije n. e. Prvo minojsko razdoblje započelo je ubrzo nakon toga, a kretska se kultura proširila na Traciju i ranu heladsku Grčku.« Budući da smo opet dotakli temu o broju pedeset, htio bih predočiti još neke podatke u vezi s Kerberom, pedesetoglavim psom podzemnog svijeta. Graves veli: 17 »Ehidna je rodila strašno potomstvo Tifonu, to jest Kerbera.....« itd. Sjetimo se da se Tifon izjednačavao s Pironom18 u homerskoj »Himni Apolonu« i drugdje; Piton je čudovište koje je, prema legendi, ubio Apolon i čije je tijelo, raspadajući se, ležalo neposredno pod Delfijskim proročištem. Graves nastavlja:19 »Čini se da je Kerber, kod Dorana povezan s pasoglavim Anubisom koji je vodio duše u Podzemlje, prvobitno bio božica smrti Hekata ili Hekaba; prikazivali su je kao kuju jer psi jedu mrtva tijela i tule na mjesec.... Ort [potomak Ehidne i Tifona] bio je Sirius, Pasja zvijezda, i nagovješćivao je atensku novu godinu. Imao je dvije glave, poput Jana, jer je preinačena atenska godina imala dva doba, a ne tri.« Tri glave Hekate, Kerbera u pojednostavnjenom obliku itd., možda prikazuju staru, prvobitnu godinu koja je imala tri doba i potjecala iz Egipta gdje su postojala tri tradicionalna godišnja razdoblja: poplava; sjetva i žetva. No, та se misao ne čini vjerojatnom. Jer, zašto tri božice plove na Siriusovoj lađi na egipatskim slikama koje nemaju baš nikakve veze s kalendarom? Ukratko, tri božice i troglavost, koja se javlja uvijek u vezi sa Siriusom, nemaju uopće kalendarsko obilježje. Međutim, u vrlo k asno atensko doba uobičajila su se, možda, kalendarska objašnjenja za ono što se nije moglo drukčije protumačiti. Nadam se da je čitateljima upao u oči u gornjim odlomcima podatak koji povezuje Anubisa (kojega sam ja mnogo prije poistovjetio, iz sasvim dru kčijih razloga, s putanjom Siriusa B) s njegovom grčkom verzijom, pedesetoglavim Kerberom. U egipatskoj predaji nisam naišao ni na kakvu jasnu vezu između Anubisa i broja pedeset. Otkrili smo, doduše, da riječ qeti znači »veslač« i »putanja«, a budući da je u grčkoj u sumerskoj legendi uvijek pedeset veslača na lađama što su povezane sa Siriusom, približili smo se identificiranju na čvrstoj osnovi. Međutim, ovdje je napokon izišla na vidjelo jasna veza koja — čini mi se — blistavo potvrđuje moje poistovjeći vanje! Osim toga, vidimo da se pas Ort, koji je bio Kerberov brat, posebno izjednačuje sa Siriusom. Pronašli smo, dakle, na Sredozemlju sve elemente iz opisa Siriusova sustava koje imaju Dogoni. Isto smo tako pratili put sredozemne predaje o Siriusu do Dogona preko Libije, saharskih oaza, Timbuktua do južne obale Gornjeg Nigera i dogonskog područja. Putujući preko tisuća kilometara i kroz tisuće godina, otkrili smo izvor te neobične predaje, još nedirnute kod jednog plemena duboko u »mračnoj Africi«. No, mo žemo još štošta doznati. Treba da pažljivije ispitamo sredozemnu predaju, a osobito njene najstarije egipatske izvore u nerasvijetljenom preddinastijskom Behdetu (koji nije otkopan i vjerojatno se izgubio u mulju delte Nila). Otac Orta, Siriusa/psa, i njegova brata Kerbera, pedesetoglavog psa, bio je čudovišni Tifon, kojega smo spomenuli malo prije. Isplati nam se pogledati što u Liddellovu i Scottovu "Grčkom rječniku" piše o značenju imena Tifon i o srodnim oblicima te riječi. Jedno je značenje riječi Τΰφων (Tifon), začudo »vrst kometa«—drukčije rečeno, zvijezda koja se kreće! Drugi je oblik ili Tifeus, ili Tifos, i jasno se odnosi na najmlađeg sina Geje, koja je bila i majka triju pedesetoglavih čudovišta i Garamasa. Tifos znači »dim, para«, a i »samodopadljivost, taština (jer ta osobina zamagljuje, pomračuje čovječji um)«. Glagol tifloō znači »oslijepiti, učiniti slijepim« ili »zaslijepiti, zbuniti«. Znači i "oviti dimom". Budući da se Tifon izričito spominje kao Siriusov (Ortov) otac, a jedna od neobjašnj enih definicija njegova imena može se shvatiti kao zvijezda koja se kreće, dok mu sin ima pedeset glava, smatram da sve aluzije na nejasnost i nevidljivost upućuju na to da Tifon predstavlja Sirius B, koji je Siriusov tamni pratilac i nama nevidljiv. Drugim riječima, mi smo tiflos (slijepi) s obzirom na Tifona, jer on kao da je sakriven tifosom (parom, dimom), pa smo zbunjeni, slijepi ( tiflos) kao da smo obavijeni dimom (tifloō). Možda je izvor riječi Tifon egipatska riječ tephit, odnosno teph-t; oba ta oblika znače »pećina, šupljina, jama u zemlji«. Ta egipatska riječ izvrsno označuje ponor u Delfima u kojem je, navodno, ležao Piton trunući i dimeći iz zemlje. A Piton se, kao što smo vidjeli, nekoć izjednačivao s Tifonom. Uzmemo li egipatsku riječ tep, otkrivamo da ona znači »usta«, a oblik tep ra znači doslovce »usta boga«, ali pravo je značenje "božansko proročište". Tep је teph bez aspiracije. Delfijski tep ima ispod sebe tephit, ponor. Poslije ću razmotriti i neke druge veze s egipatskom riječi tep. Zasada je, međutim, dovoljno što smo ustanovili da Tifon gotovo nesumnjivo potječe od egipatske riječi koja označuje šupljinu ili jamu u zemlji, jer su Egipćani utemeljili tep, odnosno proročište u Delfima i, naravno, upotrijebili svoju vlastitu riječ da bi označili šupljinu. Budući da su Delfi ušli u grčku kulturu, a Egipćani su gotovo sasvim zaboravljeni osim u mutnim legendama kao što je ona o čuvenom posjetu kanoposkog Herakla Delfima, 114
izvorni se naziv delfijske šupljine vjerojatno zadržao zbog konzervativnih sklonosti vjerskih organizacija, koje su poznate po tome što čuvaju vrlo dugo stare izraze i jezik, zaboravivši već njihovo podrijetlo. Stoga su i Grci, koji nisu imali pojma o egipatskoj kulturi ni o tome da je ona nekoć prodrla u njihovu domovinu, nazivali šupljinu u Delfima, iz koje su se dizale sumporaste pare, Tifonovom jamom — prema izvornom egipatskom nazivu tephit. Uostalom, zapazili su već i drugi, bogatiji znanjem nego ja, da se sumerska riječ koja označuje »šupljinu, ponor«, abzu, sačuvala u grčkom jeziku kao abisos i prešla u druge jezike. Pare što su se dizale iz delfijske šupljine potakle su, očito, upotrebljavanje oblika te riječi u značenju »skrivati dimom, mrakom« itd. A uzrok bliskom povezivanju personificiranog Tifona sa Siriusom zacijelo je činjenica da se ta riječ, koja je ušla u grčki jezik i dobila prošireno značenje »tama, skrivenost« upotrebljavala u predaji o Siriusu koja je prihvaćena u Grčkoj. Druga su se značenja te riječi zatim razvila odatle, izuzev očita popularna značenja, kao što je upotreba te riječi za pojam »taština«, jer taština zamućuje čovječji razum — što je, zaista, veličanstveno proširenje značenja tako da se ono može upo -trebljavati kao pjesnički i kao svagdanji izraz. Vjerojatno se zbog značenja takvih izraza kao što je riječ »tifonski« u smislu povezanosti Siriusa B s tamom i skrivenošću, a odatle i s mrakom kakav je u šupljini u zemlji, poslije pripisivalo nekim božanstvima, koja imaju veze sa Siriusom, da žive u mračnom podzemlju. Prauzor takvih božanstava jest osobito Anubis, koji je balzamirao mumije. On prvobitno nije bio predviđen kao bog smrti i već smo objasnili njegovu povezanost s mumijama i podzemljem. Egipatske su se mumije, kao što rekoh, balzamirale sedamdeset dana, kako bi se to razdoblje podudaralo s brojem dana svake godine kad je zvijezda Sirius bila »u Duatu, odnosno podzemlju« i nije se vidjela na noćnom nebu. Dakle, ta sedamdesetodnevna Siriusova »smrt« svake je godine osnova i izvor elemenata podzemnog svijeta u predaji o Siriusu. Naravno, Anubis je, kao utjelovljenje putanje Siriusa B, bio nevidljiv cijelo vrijeme, a ne samo sedamdeset dana u godini. Zbog toga se mogla u kasnijoj predaji još više proširiti trajna tifonska tama i povećati važnost podzemnog svijeta. Ta predodžba o nevidljivosti i tami vjerojatno je postajala s vremenom sve važnija i važnija, a pravu prirodu tih tajni sve nepotpunije i nepotpunije poimala su pokoljenja upućenih što su bila sve dalje od prvobitnih izvora podataka, iako su Dogoni čak do danas sačuvali podatke u razmjerno čistom obliku. Tako je, dakle, nastalo u grčko doba podzemno obilježje pedesetoglavog Kerbera-Anubisa. Kod ranijih Egipćana nije, kao i obično, postojala jedinstvena predodžba o podzemlju. Širokoj su javnosti sasvim dovoljni za objašnjenje podzemlja bili Siriusov nestanak na sedamdeset dana — činjenica koju su svi mogli opaziti — i njegova ponovna pojava u zoru nakon tog razdoblja, prigodom helijačkog izlaska zvijezde. Medutim, svećenici su znali da se Siriusov mračni pratilac nikada ne vidi. Razmotrimo sada malo pažljivije psa Orta, koji je bio Sirius. Ort je pas pastira Euritiona. Graves zanimljivo uspoređuje tog Euritiona sa sumerskim Enkiduom, Gilgamešovim pratiocem, koji je bio dlakav i divlji, potjecao je iz stepe i bio obdaren nevjerojatnom snagom: 20 »Eurition je 'nametljivac', uobičajen lik.... Prvi mitski primjer nametljivca je baš Enkidu: omeo je Gilgamešovo sveto vjenčanje s božicom Uruka i izazvao ga na borbu.« Vrlo je zanimljivo što Graves uspoređuje grčkog pratioca Siriusa sa sumerskim Enkiduom, kojega takoder izjednačujem sa Siriusovim pratiocem. Jer, Eurition je baš “Siriusov pratilac”; ako je Ort Sirius, a pastir Eurition ga prati, onda je Eurition »Siriusov pratilac«. Enkidu je snažan dlakav divlji čovjek koji je izdržao odmjeravanje s nage s Gilgamešom i koji je, nakon rvanja, postao Gilgamešov pratilac. I Eurition i Enkidu su dlakavi i rustični likovi, pa se čini da su srodni i bogu Panu koji im sliči svojom dlakavošću i rustičnom naravi. Motiv »nametljivca« i »ometanja« i izazivanja d a se provjeri snaga zacijelo ima veze sa činjenicom da sjajnu zvijezdu Sirius izaziva njena jaka zvijezda pratilica. Graves dodaje: »Još jedan nametljivac je Agenor«, a Agenor znači "vrlo muževan". Omeo je Perzejevo vjenčanje s Andromedom. Perzej je bio si n Danaje, praunuke Danaja koji je imao pedeset kćeri. Kao što doznajemo od Gravesa, 21 i Danaja je imala veze s jednom arkom. Njen je otac »zatvorio nju i malog Perzeja u drvenu škrinju koju je bacio u more«. Poslije je Perzeja pratila u njegovim pothvatima "kiklopska družina". 22 To je još jedna dobro poznata primjesa. Perzej se zaljubio u Andromedu, Kasiopejinu kćerku. Graves kaže: 23 »Kasiopeja se hvalila da su ona i njena kćerka ljepše od Nereida koje su se požalile zbog te uvrede,« itd... Dabome, Nereida je, čemu se ne smijemo čuditi, bilo pedeset. O njima Graves govori:24 »Što se tiče pedeset Nereida, po svoj je prilici riječ o zboru Mjesečevih svećenica.« Često ponavljani broj pedeset objašnjava Graves u vezi s predajom o Mjesecu. To je hrabro, ali neuvj erljivo rješenje, no koliko je učenjaka dosada pokušalo pronaći rješenje? 115
S obzirom na to da znamo da je Danaj imao pedeset kćeri, zanimljivo je pročitati početak Pindarove desete "Nemejske ode"25 , koja se opširno bavi gradom Argosom (ime je srodno »Argu«, kao i ime »Argova« graditelja, Argusa, i riječ »arka«):
»O Danajevu gradu I pedeset njegovih kćeri na sjajnim prijestoljima Pjevajte, Harite, O Argosu, domu Herinu, domu božanskom.« Perzej i Danaja povezani su, također, s Argosom. A što se tiče ovdje spomenutih Harita (Gracija — nap. prev.), one su se prvi put počele štovati u Orhomenu. Često su se dovodile u vezu s Hermesom i nazivale »Hermesovim Haritama«, a to se dogada osobito u djelu »Životi filozofa« 26 povjesničara Eunapija, čija se »Opća povijest«, na žalost, izgubila. U spomenutom djelu Eunapije nam priča nešto izvanredno zanimljivo o behdetskom i kanoposkom području u Egiptu. Govoreći o Antoninu, sinu znamenite i nadarene žene Sozipatre, Eunapije nam veli: »Stigao je do Aleksandrije i tada je, di veći se, tako zavolio ušće Nila kod Kanoposa da se potpuno posvetio štovanju bogova ondje i njihovim tajnim obredima.« 27 Dalje piše: »Antonin je bio dostojan svojih roditelja, jer se naselio na kanoposkom ušću Nila i potpuno posvetio vjerskim obredima na tom mjestu.«28 Zanimljivo je što su u Kanoposu postojali naročiti obredi kojima se moglo isključivo posvetiti. Malo poslije 29 Eunapije spominje da su kršćani razorili hramove u blizini i uništili aleksandrijski Serapeum, te na mjestu Kanoposa naselili svoje crno odjevene redovnike kako bi ondje istisnuli poganstvo. Vidimo, dakle, da je to osobito mjesto imalo izuzetnu važnost. Svakako bi ga trebalo otkopati. Tamošnji poganski misteriji, što su ih uništili kršćani, vjerojatno su bili nastavak behdetske predaje i povezani s našim pitanjem o Siriusu. No, vratimo se gornjem Pindarovu navodu. U tom Pindarovu odlomku osobito je važan izraz »i pedeset njegovih kćeri na sjajnim prijestoljima«. Sjetimo se da je prijestolje hijeroglif za Ast ili Izidu, izjednačenu sa Siriusom, da je pedeset sumerskih Anunnakija sjedilo na prijestoljima itd. U svim ranijim predajama veoma se isticalo prijestolje u vezi s materijalom o Siriusu, a tu nailazimo na istu stvar i kod kasnog Pindara. Nazivajući ga »kasnim«, uzimam u obzir n ašu vremensku ljestvicu u vezi sa Siriusom, jer on inače, naravno, pripada početku grčkog klasičnog doba. Postoje još neke veze izmedu Siriusova sustava, te Argosa i Danaja. A veze s minijskim Libijcima mnogostruke su. Danajev otac bio je »Posejdonov sin Libije«. 30 Osim toga, Danaj je »poslan da vlada Libijom«.31 Međutim, jaka je i povezanost s Egiptom. Danajev brat blizanac zvao se Egipt, o kojem možemo pročitati:32 »Egipt je dobio Arabiju kao svoje kraljevstvo; no, pokorio je i zemlju Melampoda ['crnonogih ljudi' — Egipćana] i prozvao Egipat prema sebi. Dobio je pedeset sinova s raznim ženama: Libijkama, Arabljankama, Feničankama i drugima«. Vidimo, dakle, da je Danajev brat blizanac imao pedeset sinova. A Danaj je imao pedeset kćeri. Time se ruši Gravesova tvrdnja da su one vjerojatno zbor pedeset Mjesečevih svećenica i ističe veza s pedeset Gilgamešovih pratilaca, pedeset Argonauta, pedeset Anunnakija itd. Obratimo pažnju činjenici da tu postoje dvije srodne, ali i jasno odvojene pedesetočlane skupine. Zajedno čine stotinu — hekatu — i imaju istog djeda i baku, no u biti su dvije zasebne grupe. Ne samo što imaju različite roditelje, pogotovu različite očeve, već se jasno razlikuju i spolom. Danaj doznaje da njegov brat želi oženiti svojih pedeset sinova s n jegovih pedeset kćeri i da mu je namjera da sinovi pobiju Danajeve kćeri poslije vjenčanja. Stoga Danaj bježi sa svim kćerima na Rod* i zatim u Grčku, gdje objavljuje, pošto su se iskrcali, da su ga bogovi odredili da bude kralj Argosa. Obratimo pažnju tome da je izabrao Argos. To i njegova povezanost s brojem pedeset osobito su važni poslije kad se bavim porijeklom riječi »Argo«, Argos itd. Naročito je zanimljiva činjenica da Danaj, bježeći pred bratom, plovi lađom koju je sagradio uz Ateninu pomoć — baš kao što su i Argonauti sagradili uz Ateninu pomoć »Argo«. * Možda to pokazuje da Rod; na geografskoj širini od 36° 30', zaista pripada nizu proročkih središta kao što sam pokusno nabacio u Pregledu na kraju Petog poglavlja.
116
Danaj je postao kralj Argosa tako što je s brda sišao vuk i zaklao bika predvodnika, te su stanovnici Argosa shvatili to kao znamenje. »Danaj je, uvjeren da je taj vuk bio prerušeni Apolon, namijenio čuveno svetište u Argosu vučjem Apolonu i postao tako moćan vladar da su se svi Pelazgi u Grčkoj prozvali Danajcima. Osim toga, sagradio je tvrđavu u Argosu, a njegove su kćeri donijele iz Egipta Demetrine misterije, nazvane Tezmoforije, i uputile u njih Pelazgijke. No, nakon dorskog upada Tezmoforije se više ne obavljaju na Peloponezu, osim kod Arkadijaca.«33 Dobro je poznato da su se poslije dorskog osvajanja Pelazgi održali u Grčkoj samo u zabačenoj Arkadiji. Zbog toga su se neke starije predaje sačuvale u tom odvojenom kraju pošto su već prestale postojati drugdje u Grčkoj. Arkadija je u izvjesnom smislu bila grčki Wales. Pelazgi su sebe smatrali »rođenima iz zemlje«, o čemu ću ubrzo raspravljati. Upamtimo da se izričito spominje da su egipatski tajni obredi preneseni u Grčku medu Pelazge. Izričito se govori da je Danaj, pobjegavši iz Egip ta u Argos, donio egipatske misterije: Tezmoforije. Vjerojatno se tako prenio Siriusov kompleks. (Treba pročitati što piše Herodot u Drugoj knjizi, 165—170.) Važan je element vuk, koji katkad zamjenjuje psa u predaji s obzirom na Pasju zvijezdu. On je očiti evropski nadomjestak nepostojećeg Anubisova čaglja. Budući da u Evropi nema čagljeva, u obzir je ušao vuk. Apolon kao vuk zapravo je čagalj. Baš to mijenjanje čaglja u vuka uslijed prilagođivanja evropskom podneblju izazvalo je u divljoj Arkadiji nastanak naročitih predaja o vuku, koje su se u pretklasično doba pretvorile u predodžbe o vukodlacima. Vampiri koji sišu ljudima krv, upotreba češnjaka kao zaštitnog sredstva protiv njih i vukodlačka likantropija bujali su u pretklasično vrijeme u arkadijskoj di vljini među Pelazgima koji su se održali nakon dorskog upada. Ta pojava podsjeća na obilje bajki u Irskoj, s mnoštvom fantastičnih događaja i likova. Što je vukodlak? Čovječje tijelo s vučjom glavom. Baš to je postao Anubis kad je prenesen u Grčku; umjesto čovječjeg tijela sa čagljevom glavom, bio je čovjek s vučjom glavom, jer u Grčkoj nema čagljeva. A ni hramovi Vučjeg (odnosno Likejskog) Apolona nisu nipošto bili rijetki u Grčkoj. Aristotelova poznata škola u Ateni, Licej (Lykeion — nap. prev.), bila je na tlu hrama Likejskog Apolona, neposredno pred atenskim vratima Diohar. Naziv »Licej« potječe od Likejskog Apolona, Vučjeg Apolona. Vrlo je zanimljivo pročitati kod Pauzanija (Druga knjiga, 38, 4) da su blizu Argosa »pristaništa gdje se navodno iskrcao u Argolidi Danaj sa svojim sinovima«. Tu ima Danaj sinove, a ne kćeri. To je jak indicij da bitno obilježje Danajeva potomstva nije bio spol, već broj pedeset. A od Pindara smo doznali da je potomstvo sjedilo na pedeset prijestolja. Činjenica da je egipatski Egipt imao takoder pedeset sinova i da su Danajeve kćeri (ili sinovi) upoznale Grke s egipatskim misterijima ukazuje na presadivanje vrlo važne predaje iz Egipta u Grčku kako bi ona od tada bila zajednička objema zemljama —predaje o broju pedeset, povezanom s Pasjom zvijezdom, Siriusom, i o nebeskim prijestoljima. Prema Gravesu,34 zmijski zubi koje je sijao Jazon bili su zubi »što su preostali Kadmu pri sijanju u Tebi«. U vezi s Kadmovim sijanjem Graves kaže: 35 »Čini se da se jedno malo pleme, koje je govo rilo nekim semitskim jezikom, preselilo iz sirijske ravnice u Kadmeju u Kariji — Kadmo je semitska riječ koja znači 'istočni' — a odande je potkraj drugog tisućljeća prešlo u Beotiju, zauzelo Tebu i zavladalo zemljom. Mit o posijanim ljudima....« Međutim, prije nego što nastavim njegovo objašnjenje, navest ću njegov opis dogadaja. Na 15. slici je na jednoj starogrčkoj vazi prikazan Kadmo kako stoji nad zecom, baš kao što Orion »stoji« na Lepusu, Zecu, na noćnom nebu. Graves nam kaže:36 »Kadmo je doplovio s Telefasom na Rod [gdje se i Danaj zaustavio bježeći prema Argosu], gdje je posvetio Ateni Lindskoj mjeden kotao i sagradio Posejdonov hram, te ostavio nasljedno svećenstvo da se brine o njemu. [Kao i Danaj, Kadmo je uvodio vjerske obrede gdje bi god došao.] Zatim su pristali na Teri [mjestu gdje su poslije Minijci napustili svoje naselje i otišli u Libiju] i sagradili sličan hram, te su napokon stigli do zemlje tracijskih Edonaca koji su ih dočekali gostoljubivo. Tu je Telefasa [koja je bila Kadmova majka i čije ime znači »daleko sjajna«; njen muž, Kadmov otac, bio je »Agenor, sin Libije i Posejdona i blizanac Bela, (koji) je napustio Egipat da bi se naselio u Kanaanu, gdje se oženio Telefasom, zvanom i Argiopa ('sjajno lice'), koja mu je rodila Kadma« itd.; zapamtimo ime Argiopa, o kojem ćemo uskoro raspravljati u vezi sa skupom riječi »Argo«] iznenada umrla i nakon njena pokopa zaputio se Kadmo sa svojim pratiocima pješice u Delfijsko proročište. Kad je upitao gdje bi mogao pronaći Europu (svoju nestalu s estru), Pitija (delfijska proročica) savjetovala mu je da odustane od potrage i da, umjesto toga, slijedi jednu kravu i sagradi grad gdje bude krava legla zbog umora.... Napokon je (krava) legla ondje gdje je sada grad Teba, pa je tu (Kadmo) podigao Atenin kip i dao mu feničko ime Onga. Upozorivši pratioce da treba da 117
odmah žrtvuju kravu Ateni, Kadmo ih je poslao da s Aresova (Marsova) izvora, danas zvanog Kastalija, donesu vode za čišćenje od grijeha, ali nije znao da taj izvor čuva velika zmija. Ta je zmi ja ubila većinu Kadmovih ljudi, pa joj se on osvetio tako što joj je smrskao glavu stijenom. Tek što je prinio žrtvu Ateni, pojavila se božica, pohvalila ga zbog onoga što je učinio i naredila mu da posije zmijske zube u zemlju. Čim ju je poslušao, odmah su nikli naoružani vojnici, zveckajući oružjem. Bacio je među njih kamen [baš kao i poslije Jazon], te su se posvađali, optužujući jedan drugoga da je bacio kamen, te se počeli boriti tako žestoko da ih je napokon preživjelo samo pet; Ehion, Udej, Htonij, Hiperenor i Pelor jednodušno ponudiše svoje usluge Kadmu. Međutim, Ares je zahtijevao osvetu zbog zmijine smrti, pa je božanski sud osudio Kadma da mu služi jednu Veliku godinu. Zapamtimo ovdje da je motiv zmijskih zubi opet povezan s brojem pedeset. Jer, Velika godina traje stotinu mjeseci i sastoji se od dva zasebna ciklusa od pedeset mjeseci, kao što sam već prije spomenuo. Dobro je šio su nam Higin i Apolodor sačuvali te zanimljive podatke, koje je potom Graves preuzeo od njih. »Aresov izvor« podsjeća na »Aresov gaj« u kojem je visjelo Zlatno runo, a oba ta mjesta čuvale su zmije. Osim toga, i u priči o »Argu« i u ovoj priči junak baca kamen među posijane ljude. Dakle, nailazimo opet na motiv kamena, a sjećamo se da je bacanje kamena bitno u priči o Deukalionu i u priči o orhomenskom duhu itd. Uostalom, i Kadmo je smrskao zmiji glavu kamenom. Isto tako, krava u priči o Kadmu podsjeća na egipatsku svetu kravu Hator, poistovjećenu s Izidom. »Hator« je oblik koji upotrebljavamo umjesto izvornog egipatskog oblika He-t-Her, koji znači »Horusova kuća«. (Horus je, naravno, naš oblik egipatske riječi Heru ili Her.)
28. CRTEŽ: Hijeroglifi zuba i trna
Zanimljivo je što se krava Hator — »Horusova kuća« — izjednačuje s Izidom, koja je — kao Sotis — zvijezda Sirius i također Horusova majka. Čini se da Hator predstavlja stvarni Siriusov sustav — »kuću«, odnosno područје u nebeskim oblastima. Važna je činjenica da je Izidina sestra, Neftis, koju sam već poistovjetio sa Siriusom B, tamnom zvijezdom u s ustavu, naš oblik izvorne egipatske riječi Neb-t-He-t, koja znači »Gospodarica kuće«. Čitaoci se svakako sjećaju rasprave o riječi Neb koja znači »gospodar«. Neb-t je samo ženski oblik te riječi i znači »gospodarica«. Kuća u kojoj je Neftis gospodarica vjerojatno je Horusova kuća. Drugim riječima, gospodarica je stanovnik Siriusova područja koliko i Sirius. Puka okolnost da je ona tamna sestra ne znači još da se u Horusovoj kući ne osjeća kod kuće kao i Izida. 118
Toliko o kravi koja je dovela Kadma do zmijskih zubi. Sve će biti još suvislije kad nastavimo. Pričekajmo da otkrijemo što zapravo znače »zmijski zubi«. Vratimo se opet Gravesovu izvještaju o Kadmovim pustolovinama u Tebi: 37 »Mit o posijanim ljudima i Kadmovu robovanju Aresu nagovješćuje da su Kadmejci, nadirući, osvojili Beotiju tako što su se uspješno umiješali u gradanski rat medu pelazgičkim plemenima koja su tvrdila da su autohtona ['nikla iz zemlje'] i što su prihvatili tamošnje pravilo o osmogodišnjoj [stotinu lunarnih mjeseci, prema Gravesovim lunarnim teorijama, no zapravo je riječ o samo devedeset šest mjeseci vladavini žrtvenog kralja. Kadmo je ubio zmiju u istom smislu kao što je Apolon ubio Pitona u Delfima (vidi 21, 12). Imena posijanih ljudi — Ehion ('guja'), Udej ('iz zemlje')....« Na tom ću ga mjestu ponovno prekinuti. 38 Razmotrimo to čudno ime Udej. Svakako treba da uzmemo u obzir činjenicu da slična riječ όδάξ (odaks) znači "grizući zubima" i potječe od glagolskog korijena ΔΑΚ (dak) i njegova infinitiva dakein, koji znači »gristi (kad s e govori o psima)«! Možda je to indicij o važnosti zubi, jer je u grčkom jeziku postojala riječ "gristi" koja se izričito odnosila na pasje grizenje, pa je lako moguće da je u rano prethelensko doba ušao pasji aspekt u predaju o Pasjoj zvijezdi na osnovi j edne od brojnih igri riječi kojima su obilovale sve visoko razvijene civilizacije u Sredozemlju. Da bismo shvatili negdašnju sklonost prema igri riječima treba da se oslobodimo svojih suvremenih predrasuda s obzirom na igre riječi kao oblik humora. U drevno doba nisu igre riječi imale neposrednu humorističku svrhu. U sredini gdje su bile prijeko potrebne šifre i alegorije igre riječi bile su kao stvorene za prikrivanje istine upotrebom sinonima. Bila je to igra, ali sveta igra, ludens. Jer, Teba je bila na mjestu izvora Kastalija, kao što spomenusmo maloprije, i s njom su biliblisko povezani ludi (igre — nap. prev.) drevnog svijeta. Osim toga, kirke znači »prsten«, ali takvo značenje ima i riječ daktilios, koja označava »bilo što prstenasto«. Vidimo, dakle, još jedno zajedničko značenje u spletu izraza što su povezani s predajama o Siriusu. Slijedeći primjer o tome nalazimo u egipatskim hijeroglifima. Wallis Budge nas u »Egipatskom jeziku«, u popisu hijeroglifa,39 obavještava da je znak za »trn« (koji je biljkin zub) gotovo istovjetan sa znakom za Sotis-Sirius. Isti znak, kad se naheri za 45 stupnjeva, predstavlja atẹb, »zemlju s jedne strane Nila«, a ako se postave jedan na drugi, tada čine par koji znači »cijeli Egipat«. Baš isti znak uključen je u znak za ārt, »čeljusnu kost sa zubima«. Sjetimo se Gilgameša koji je čeljust priljubio uz tlo "i zubi su mu se tresli". Bez sumnje, sve to ima, svoje značenje. Zapravo, isti pojedinačni znak koji znači »zemlja s jedne strane Nila« i sliči na nagnuti zub ima i opće značenje »zemlja«, a taj je pojam vrlo važan u svim kasnijim grčkim predajama o Siriusu. Lako je moguće da sve te igre riječi u vezi s bitnim hijeroglifskm znakom za Sirius čine, u skladu s uobičajenom sklonošću egipatskih svećenika prema igri riječi, zamršeno učenje o Siriusu obuhvaćajući zube, rođenje iz zemlje, prstenast oblik, sokola ili jastreba (Kirku) itd., itd. Stoga se ne smijemo nimalo iznenaditi što staro- egipatska riječ »zub«, abeh, ima potpuno jednak hijeroglif kao i riječ »Zemlja«. Odatle potječe, gotovo nesumnjivo, povezanost zubi i Zemlje! Jer, u starom su se Egiptu pisale te riječi istim znakom, nagnutim oblikom znaka kojim se označavao Sirius!
Napomene 1. Levijev prijevod Pauzanija, op. cit. 2. Graves: Grčki mitovi , op. cit., 120, 1. 3. Ibid. 4. Ibid„ 120, 1. 5. Larousse: Enciklopedija mitologije, Paul Hamlyn, London,1965. str. 90—91. 6. Lindenblad, op. cit. (vidi napomene uz Prvo poglavlje); vidi i raspravu u Osmom po-glavlju. 7. Grčki mitovi, 131, g i 131, 2. 8. Proklo o Enklidovim Elementima, op. cit.; postoje dva prijevoda: Thomasa Taylora (1792) i Glenna Morrovva (1960). Taylorov prijevod velikog dijela Simplicijeva komentara o Aristotelovu djelu De Caelo (O nebu) nalazi se u Aristotelovim djelima, London, 1806—1812, 9 svezaka, sve je preveo Thomas Taylor i "tiskano je za prevodioca". Međutim, tiskano je samo pedeset primjeraka i ni jedan jedini svezak tog djela ne može se naći u knjižnici Britanskog muzeja ni u oksfordskoj Sveučilišnoj knjižnici. Objavljivanje su prvobitno pomogli novč anoWilliam i George Meredith, mecene s početka devetnaestog stoljeća. Takvi su pokrovitelji u današnje doba, čini se, vrlo rijetki, otkad su postala dobročinstva njujorškog fonda »Bollingen«, Geoffrey Watkins, londonski izdavač i knjižničar , koji je povremeno tiskao u malim nakladama djelo Thomasa Taylora, sada je u mirovini, a njegovi su nasljednici napustiti njegovu politiku da se osobito pažnja pridaje ekologiji. Spomenutih devet svezaka sadrže jedini engleski prijevod većine novoplatoničarskih komentara o Aristotelu. No, ne samo što se ne tiskaju ti prijevodi već se oni ne mogu pronaći ni u najuglednijim svjetskim knjižnicar na. (Zaista bi trebalo da se te knjižnice malo potrude i nabave fotostate
119
ili mikrofilmove tih knjiga.) Jedan moj prijatelj ima nekoliko svezaka, a jednom se znancu ukazala prilika da na Sothebyjevoj dražbi kupi neke sveske, ali je rekao da su dosegli takvu groznu cijenu da su postali nedohvatljivi za njega. 9. Grčki mitovi, 3,c 10. Ibid., 3, 3. 11. Seth Benardete: Herodotova istraživanja, The Hague, 1969, 126. str. 12. Vidi kraj uvoda u Grčkim mitovima, op. cit. 13. Četiri knjige Eve Meyrowitz već su rasprodane. U četvrtoj knjizi iz toga niza (vidi 14. napomenu) autorica opisuje seriju: »Ovo je četvrti svezak serije, u kojoj prvi svezak, Sveta akanska država [1951], prikazuje staru akansku civilizaciju. Drugi svezak, Akanske predaje o podrijetlu [1952], bavi se ranom poviješću ljudi koji danas nazivaju sebe Akanima. Treć i, Ganski Akani i njihova drevna vjerovanja [1958, prvobitan naslov: Akanska kozmološka drama], pokazuje razvoj njihove vjere. U četvrtom svesku, koji se sada pojavljuje, objašnjava se da akanska vjera, koja obuhvaća kult bažanskog kralja i glavne osobine njihova društvenog uređenja, uglavnom potječe iz starog Egipta. Eva Meyrowitz je antropolog iz Cape Towna, a radila je na Zlatnoj obali (današnja Gana) od 1936. do 1945. i proučavala ta mošnje stanovništvo. Gore s pomenuti treć i svezak (1958) sadrži završno poglavlje koje ima naslov Sličnost akanskih vjerovanja i običaja u libijskom dijelu Sjeverne Afrike . Što se tiče Akana, oni govore jezicima ogranka »tvi« podrazreda "kva" zapadne sudanske jezične skupine i žive u istočnom dijelu Obale Bjelokosti, u južnoj polovici Gane i u određenim dijelovima Toga. Većina je u Ga ni, gdje su se naselili u uzastopnim valovima od 11. do 18. stoljeća. Sve gornje Meyrowitzine knjige i četvrtu knjigu, koja se spominje u 14. napomeni, objavio je londonski »Faber«. 14. Božansko kraljevstvo u Gani i s tari Egipat (prvobitan naslov Ganski Akam, akansko božansko kraljevstvo i njegov prauzor u starom Egiptu), Paber, London 1960, rasprodano u veljači 1963. Zemljopisna karta izradena je prema jednoj karti u toj knjizi. 15. Grčki mitovi, op. cit., 8. 16. Ibid. 8, 2. 17. I bid. 34. 18. Ibid. 21.2. 19. Ibid. 34,1. i 34,3. 20. Ibid. 143,5 21. Ibid. 73, c 22. Ibid, 73, p 23. Ibid. 73, j 24. Ibid. 33,3. 25. Pindarove ode, prev. C. M. Bowra, Penguin, 1969, 196. 26. Eunapije: Životi filozofa i sofista, prev. W. C. Wright, u 134. svesku serije Loeb Library ( Filostrat i Eunapije ), Heinemann, London, Harvard, University Press, SAD,1961. 27. Ibid., 419, str. (u tekstu 471) 28. Ibid., 417. str. (u tekstu 470) 29. Ibid., 421—425. str. (u tekstu 472): »Zatim su na sveta mjesta doveli redovnike, kako su ih nazivali, koji su po izgledu bili ljudi, ali su živjeli kao svinje, te su činili i dopuštali bezbrojne neizrecive zločine. Smatrali su pobožnošću pokazivanje prezira prema svemu božanskom. Jer, u to je vrijeme svatko tko je nosio crnu halju i pristao da se u javnosti vlada neobično, imao tiransku moć; eto, do takvih je uzvišenih vrlina stiglo čovječanstvo! Sve sam to, medutim, opisao u Općoj povijesti. Naselili su te redovnike i u Kanoposu, i tako sputali ljudski rod da mora štovati ropstvo...« Među neizrecive zločine na koje je mislio Eunapije spada djelo biskupa Teodozija koji je uništio veliku aleksandrijsku knjižnicu zato što se u njoj bile poganske knjige». Dakle, gubitak stotina tisuća knjiga iz drevnog svijeta, za kojima danas mnogi žale, skrivio je fanatičan kršćanski biskup nastojeći da izbriše sve tragove povijesti prije Krista, a ne slučajan požar u doba Marka Antonija, kao što se obično priča. 30. Graves, Grčki mitovi, op. c it., 60, a 31. Ibid. 60, b 32. Ibid. 60, b 33. Ibid. 60, f 34. Ibid. 152, e 35. Ibid. 58,5. 36. Ibid. 58, e-g 37. Ibid. 58, e-g 38. Dovršit ću navod iz Gravesova djela ovdje: »...Htonij ('iz tla'), Hiperenor (čovjek koji niče) i Pelor ('zmija') — obilježja su proročkih junaka. Međutim, Pelor nagovješćuje da su svi Pelazgi, a ne samo Tebanci, tvrdili kako se su rodili tako; njihova zajednička svetkovina jest Peloria (vidi 1, 2 )«. Vidimo, dakle, da su i preostala tri imena baš onakva kako se moglo i očekivati. 39. E. A. Wallis Budge: Egipatski jezik, Routledge, Kegan Paul Ltd., London, 1951, 43—94. str.
120
KRATAK PREGLED U grčkoj je mitologiji kralj Testij (ili Tespij) imao pedeset kćeri, s kojima je Heraklo, koji je navodno Jazonov preteča kao vođa »Arga« i koji, kao što se može dokazati, djelomično potječe od Gilgameša, spolno općio pedeset uzastopnih noći. Dakle, opet je broj pedeset povezan s vremenskim razmacima — u ovom primjeru danima umjesto mjesecima — i opet je u vezi sa skupom mitova što se tiču Siriusa. Čudovišta Kot, Brijarej i Gig iz grčke mitologije imala su po pedeset glava. Brijarej je izvorno ime lika koji se poslije zvao Heraklo, a budući da je Heraklo prvobitni Jazon, može se zaključiti da je prvobitni zapovjednik »Arga« s pedeset vesala imao pedeset glava. Ime Brijarej izvedeno je od riječi koje znače »snaga« i »težina«. I Gig znači »snaga«. Što se tiče imena Kot, Graves veli da ono nije grčko. Čini se, zapravo, da ono porječe od egipatske riječi qeti, koja znači »veslači« (što nije čudno, jer je Brijarej bio prvobitni zapovjednik pedeset veslača), a i »putanja«. Činjenica da su u egipatskom jeziku riječi za »veslača« i "putanju" iste objašnjava možda zbog čega pedeset veslača simbolizira pedesetogodišnje ophodno vrijeme. Zaveslaji su idealni stalni vremenski razmaci povezani sa stalnim prostornim razmacima (prijeđenom udaljenošću), pa su savršeni simboli razmaka na putanji. U grčkom se jeziku egipatska riječ koja znači »putanja« i "veslači" sačuvala, čini se, kao ime pedesetoglavog čudovišta. Zaključak je ovakav: putanja od pedeset razmaka (godina), povezana nekako sa Siriusom i s nečim što se naziva »Težina« (već nam je poznato da su Arapi tako nazivali Siriusova vidljivog pratioca), očito ukazuje na pedesetogodišnje ophodno vrijeme Siriusa B. Ime Garamasa, brata triju gore spomenutih čudovišta, prihvatili su Garamanti. Ti su Ga ramanti bili stanovnici Libije i preselili su se odande preko Alžira na obale rijeke Niger u Maliju, gdje su se pomiješali s tamošnjim crncima. O »Argu« doznajemo da se privremeno zaustavio u Libiji, a posljedica toga bilo je utemeljenje »stotinu grčkih gr adova« u Libiji. Libijci od kojih su potekli Garamanti smatraju se "potomcima Argonauta" preko Grka s Lemnosa, koji su se naselili u Libiji. Ti su Garamanti tokom stotina — zapravo tisuća — godina svoje seobe u Mali donijeli, očito, u to područje svoju naj tanju i najsvetiju predaju, predaju o Siriusu, što su je sada predočili Dogoni, vjerojatno njihovi potomci. (I Dogoni tvrde da im sadašnja domovina u Maliju nije pravi zavičaj.) Libijska verzija grčke božice Atene imala je »pedeset Palantida« kao svećenice i očita je veza u davno doba s Garamantima. Psa Orta, brata boga Kerbera koji je imao pedeset glava, Grci su jasno poistovjećivali sa zvijezdom Sirius. Robert Graves izjednačuje međusobno Anubisa, Kerbera i Hekatu. To povezuje Anubisa, putanju, s Kerberom, pedesetoglavim psom, te Hekatom, koja znači »jedna stotina«, a i s Ortom, koji je Sirius, Pasja zvijezda. Ortov je otac bio Tifon, čije ime može značiti »vrst kometa« ili »zvijezda koja se kreće«. Drugo je značenje »slijep« ili "zamračen"; vidimo, dakle, da bi se ta riječ mogla odnositi na pokretnu, ali nevidljivu zvijezdu. A njegov sin Ort jasno se poistovjećivao sa Siriusom i imao je pedesetoglavog brata. Ort (Sirius) bio je pas pastira Euritiona kojega Robert Graves uspoređuje s Enkiduom, Gilgamešovim pratiocem. Možda ime Ort potječe od egipatske riječi urt, koja znači »zalazak zvijezde«. U Sedmom poglavlju vidjet ćemo da se ta riječ spominje u vezi sa Siriusovim kompleksom. Na »Argu« je plovilo pedeset Danajevih kćeri. Danaj je »poslan da vlada Libijom« i imao je brata blizanca Egipta, kralja Egipta (koji je prema njemu dobio ime), a Egipt je imao pedeset sinova. Katkad Danaj ima pedeset sinova umjesto pedeset kćeri. Očito je bio važan njihov broj, a ne spol. »Starac iz mora», kojega su Grci zvali Nerej , imao je pedeset kćeri koje su se zvale Nereide (a nabraja ih Heziod u svom »Postanku bogova«, 241). Nerej podsjeća na Oannesa i Enkija — na vodozemne mudrace općenito. Grčki pjesnik Pindar (peto stoljeće prije n. e.) prikazuje pedeset Danaida »na sjajnim prijestoljima«, što podsjeća na pedeset Anunnakija na njihovim sjajnim prijestoljima i na Izidu na njenu sjajnom prijestolju. (Prijestolje je hijeroglifski znak za Izidu koja se izjednačuje sa Siriusom.) Danaj se, osim toga, povezue s motivom vuka ili psa, a taj se motiv odnosi na Pasju zvijezdu, Sirius.
121
SEDMO POGLAVLJE Izlazak "zmijskog zuba" Razmotrimo sada potanko otkrića do kojih smo nedavno došli. Treba da uzmemo u obzir da u egipatskom jeziku zmijin hijeroglif čet znači istodobno »zmija« i »tijel o«. Kobrin hijeroglif ārā znači i »zmija« i »božica»«. Drugdje se ārā pojavljuje često u uobičajenom općenitom značenju »božica«! Često uključivanje zmije u kasnu predaju o Siriusu kod Grka potječe, vjerojatno, od igre riječi ili iskrivljavanja egipatskog određenog obllika za »božicu« koji se odnosio na božicu Sotis-Izidu (Sirius). Zapravo, kad bi neki Egipćanin htio hijeroglifima napisati »božica Sirius«, rezultat bi bio ovakav: a to bi se (igrajući se riječima) moglo sasvim doslovce pročitati i kao »zm ijski zub«! Pored te egipatske igre riječi ima i jedna grčka igra riječi, povezana s pričom o Jazonovu sijanju zubi. U grčkom se jeziku rast zuba iz desni izriče riječju anatolē; inačica je anatelō. Te riječi označuju, dakle, rast zubi iz temelja, a osnovno im je značenje »izazvati izlazak« ili »roditi«. Međutim, upotrebljavaju se i za označivanje izlaska zvijezde i zviježđa. Prema tome, ako se htjelo reći da zvijezda Sirius izlazi na obzorju, mogla se izabrati igra riječi i kazati: »Zub raste iz temelja kao iz desni, to jest temelj rađa zub.« Odatle sve ona brojna stvorenja “rođena iz zemlje” i povezana sa zvijezdama, osobito sa Siriusom. Zapravo, postavlja se pitanje nije li pri prevođenju danas izgubljenih davnih priča o »Argu« s grčkog na engleski jezik trebalo umjesto "zubi u temelju rodiše..." prihvatiti isto tako doslovan prijevod »Sirius, to jest 'zub', izišao je nad obzorje«. Ukratko, kada igra riječi prestaje biti igra riječi i postaje samo pogrešan prijevod koji se osniva na nepoznavanju pravog sadržaja? Možda su neke igre riječi što su se prenosile iz egipatskog u grčki jezik pratili nesporazumi kao i pri našem prevođenju s grčkog na engleski. Tako postoji možda dvostruk sloj koji današnjim čitateljima zamračuje pravi sadržaj. Onim stručnjacima za grčku mitologiju koji se osjećaju na sigurnom tlu dok raspravljaju o mitološkim bićima "rođenima iz zemlje" kao da su doslovno niknula iz zemlje, kože još oblijepljene blatom i prijavštinom kad su poskočila u zrak, može se preporučiti da uzmu u obzir činje nicu da ta bića nisu zamišljena uistinu kao da izlaze iz jama, već kao da se dižu nad obzorje, jer riječ je o zvijezdama i zviježđima. A ako su ta bića svemirske pojave, onda njihovi neobični oblici i osobine postaju odmah manje čudni i imaju očitiji smisao. Znamo da je, prema grčkoj mitološkoj predaji, u Kolhidi Helij držao u staji svoje konje i dizao se svakog jutra. Budući da je Kolhida, nalazeći se na istočnom kraju Crnog mora — za grčke pojmove »najistočnije dokle se može doći«, bila zbog toga za Grke arhetipsko mjesto izlaska Sunca na istoku, predstavljala je zapravo »istok«. Kad se to uzme u obzir, onda je razumljivo zašto je Jazon ondje posijao »zmijske zube«. Jer, rast zubi iz tla baš na tom mjestu značio je simbolično ovo: »Zvijezda (božica) Sirius, poznata u tajnom pismu kao 'zmijski zub', izlazi helijački na istočnom obzorju, koje simbolično predstavlja Kolhida.« A budući da Sunce neposredno prati tu zvijezdu pri njenu helijačkom izlasku, to je još jedan razlog da »zmijski zub« nikne ondje gdje Su nce, Helij, provodi noć i zatim izlazi. Drugo sijanje zmijskih zubi zbilo se u grčkoj Tebi (ondje ih je posijao Kadmo) zato što su egipatska Teba i Eja u Kolhidi jednako udaljene od grčke Tebe (vidi 14. crtež). To je, vjerojatno, i razlog zbog kojega se u Grčkoj jedan grad zvao Teba. Grčka je Teba u izvjesnom smislu »šifra« za Kolhidu, jer sve što se događa u njoj može se smatrati događajem unutar simboličnog okvira što ga čini trokut Teba -Kolhida-Teba (14. crtež). Ići u Tebu u Grčkoj značilo je simbolično koraknuti na kolhidsku os. Sijanje zubi u grčkoj Tebi bilo je kolhidski čin na grčkom tlu, jer se znala međusobna geodetska veza tih mjesta. Takav se stav osniva na teoriji o podudarnostima, koju Dogoni pokazuju u svim svojim, i sasvim neznatnim, svagdanji m činima.1 Smatram da je zdrav duh koji može obavljati simbolične čine unutar duševnih okvira koji nisu očiti na prvi pogled. A bolestan je onaj duh koji više ne shvaća tu vrst spoja i neće priznati bilo kakvu osnovu za takvo simbolično mišljenje. Dvadeseto se stoljeće osobito ističe stvaranjem takvih bolesnih duhova — duhova kod kojih su se izvanredno spojili neznanje i oholost. Uporni hiperracionalisti dvadesetog stoljeća rugali bi se teoriji o podudarnostima u svagdanjem životu kao »primitivnom praznovje rju«. Međutim, takvim izjavama ne izriču racionalisti mišljenje o simboličnom pogledu na svijet, već o sebi samima, pokazujući da su živi mrtvaci. Grčka Teba Ftiotska — sasvim različita od glavne grčke Tebe — gotovo graniči s Jolkom u Tesaliji, udaljenim s amo nekoliko kilometara, iz čije je luke Jazon na "Argu" isplovio prema Kolhidi. Putovanje 122
»Arga« može se shvatiti kao simbolično putovanje. Jer, put od grčke Tebe — bilo prave, bilo istoimene zamjene — do Kolhide bio je jednak putu od grčke do egipatske Tebe: udaljenost je ista. Grčka Teba, gdje su posijani »zmijski zubi«, jednako je udaljena od Kolhide, gdje su također posijani »zmijski zubi«, i od egipatske Tebe, gdje se štovao »zmijski zub«. Brod koji plovi jednom od tih linija, putuje zapravo objema. Lađa »Argo«, kasniji oblik maganske lade, odnosno »egipatske« lađe, plovila je kako u Kolhidu tako i u jednako udaljeno egipatsko središte Tebu, gdje je u Amonovu hramu bio smješten glavni omfalos. Čini se da ime Danaja, koji je s pedeset kćeri (ili sinova) pobjegao iz Egipta u Argos, potječe od riječi Δανάη (Danae), koja je — prema Liddellu i Scottu — "mitološko ime 'suha zemlja', čije je sjedinjenje sa zrakom koji oplođuje prikazano u pripovijesti o Zeusu i Danaji". A kao što smo vidjeli, Danaja je povezana sa Siriusovim kompleksom i također se našla na moru u arci. Možda je važna, a možda i nije, činjenica da je egipatski hijeroglifski znak za vjetar ili zrak, s kojim se navodno sjedinila Danaja, jedro. Što se tiče riječi »arka«, ona je tako zanimljiva da se isplati ispitati je. Znamo već da je srodna riječ »Argo« naziv broda s pedeset vesala koji je, vjerujemo, simbolizirao Sirius B na pedesetogodišnjoj putanji. Ima li možda ta riječ »arka« veze i s drugim obilježjima Siriusa B, to jest s njegovom snagom? Nećemo se razočarati. Grčki glagol άρκέω (arkeo) znači, prema Liddellovu i Scottovu rječniku, »biti dovoljno snažan«! Riječ »Argus« upotrebljavala se za jednog psa. Tako se zvao Odisejev (Uliksov) stari lovački pas, koji je prepoznao svog gospodara Odiseja kad se on napokon vratio sa svojih putovanja i koji je, pozdravivši ga, uginuo. Nitko drugi nije prepoznao Odiseja nakon dvadesetogodišnjeg izbivanja osim tog vjernog starog psa, koji je, pošto je pozdravio gospodara kojega odavno nije vidio, smjesta izdahnuo. Grci su Argusom zvali i stooko čudovište kojem je Hera dala zadatak da čuva Iju. Baš je Ija, krava, odvela Kadma iz Delfa u Tebu, gdje je posijao zmijske zube. Ako se riječi arka, »Argo«, Argus itd. mogu doista protumačiti kao izvedenice iz staroegipatskog jezika (koji je svakako morao postojati neko vrijeme prije upada Indoevropljana u Indiju oko 1500. prije n. e., jer ta je riječ i u sanskrtu, kao što ćemo vidjeti ubrzo), onda potječu zacijelo od riječi arq i arqi koje su
i Te srodne riječi imaju razna neobična značenja u egipatskom jeziku i mogu se napisati na mnogo drugih načina pored najjednostavnijeg, gore spomenutog. Ārq znači »dopuniti, dovršiti«, u smislu zatvorenog kruga. Znači i »posljednji« ili »kraj nečega«. Na primjer, ārq renpet znači »svetkovina posljednjeg dana u godini«. Ārqit znači »završetak nečega«. Sva ta značenja podsjećaju na značenje »Argusa« kod Homera — psa koji prisustvuje Odisejevu povratku i odmah ugiba pošto je još jednom, poslije mnogo godina, vidio gospodarevo lice. Veliki je krug dovršen — Odisej je kod kuće. I Argus smjesta ugiba. U tom djelu, koje spada među najstarija u grčkoj književnosti, vidimo da se "Argus" upotrebljavao kao sinonim egipatske riječi ārq. Još je važnija egipatska riječ ārqi. Obratimo pažnju na završni odredujući znak (koji ne služi kao slovo) , na krug s točkom u sredini. Značenje je te riječi »kraj razdoblja, posljednji dan u mjesecu«. Taj izraz ima, dakle, veze s kalendarom. Može se, isto tako, primijeniti na kulminaciju nekog r azdoblja. Herino čudovište Argus ima stotinu očiju, a Velika se godina sastoji od stotinu mjeseci (dva niza po pedeset). Tu je »Argus« u ranoj grčkoj predaji pjesnički sinonim za ārqi, »kraj razdoblja« — njegova kulminacija, ukupnost kad se završi. Našu sumnju da se jasno misli na ophodno vrijeme Siriusa B pothranjuje još jedno značenje riječi ārq: »pojas«, koje ukazuje na nešto oko središta. Ārq ima i glagolsko značenje »vezati okolo«, što je jasna aluzija na kružno kretanje. Latinska riječ arcere znači »okružiti, opasati«, a današnja riječ »arc« u engleskom jeziku također izražava predodžbu o kružnom kretanju. Nije nikakvo čudo što je ārqu »izobražen čovjek, mudrac, stručnjak, znalac«. Lako je zamisliti da su svi oni koji su bili obaviješteni o tajnama ārqa ujedno bili znalci, upućeni i mudri ljudi. Stoga se onaj koji je znao što znači riječ ārq zvao ārqu. Kod Wallisa Budgea nalazimo 2 opis (preuzet od Maua) jednog talijanskog hrama iz prvog stoljeća prije nove ere, sagrađenog pod egipatskim utjecajem, u ko jem je bilo »sedam velikih slika što su prikazivale egipatske krajolike, zatim Iju dok je čuva Argus i Iju kad je prima Izida u Egiptu. [Slika Ije dok je čuva Argus vidi se na 29. crtežu. Naslikana je, naravno, u rimskom stilu i umjetnički je sasvim osredn ja.] U toj su 123
se prostoriji obavljali vjerojatno Izidini misteriji.« Tu imamo, dakle, jasan arheološki dokaz da je stooki Argus bio naslikan na zidu unutrašnjeg svetišta u Izidinu hramu, a Izida je, kao što znamo, poistovjećivana sa Siriusom. Naslikana je bila i Ija, koju sam već usporedio s egipatskom Hator, a ova je, opet, povezivana sa Siriusovim sustavom; riječ je, naravno, o istoj onoj Iji koja je dovela Kadma do grčke Tebe (postojala je i egipatska Teba, kao što se čitatelji dobro sjećaju). Kakvi su bili ti Izidini misteriji? Čini se da su bili srodni Tezmofbrijama, koje su Danajeve kćeri navodno donijele iz Egipta u Argos. Jer, u Liddellovu i Scottovu rječniku možemo pročitati da se ime Tezmoforos (»zakonodavac«) pripisivalo Izidi. To se ime najčešće davalo grckoj božici Demetri, no upotrebljavalo se u Grčkoj i za Izidu. Ukratko, Izida se u vezi s tim misterijima prikazivala kao Demetra, ali u spomenutom je talijanskom hramu bila očito prikazana baš kao ona osobno. Na brojeve »pedeset« i »stotinu«, povezane — kao što smo vidjeli — s Danajem, nailazi se i u ruševinama tog talijanskog hrama, gdje je u unutrašnjem svetištu naslikan stooki Argus. Što se tiče imena Tezmoforos, ono nas ne bi smjelo suviše zbuniti. Potječe od riječi »Tezis«, koja — između ostaloga — ima i značenje današnje "teze", a tezmos znači »ono što je postavljeno ili utemeljeno, odnosno ustanovljeno.« Glagol tezmōdeō znači »davati proročke upute«, a to nas značenje zacijelo ne iznenađuje.* *Plutarh nas u »Izidi i Ozirisu« (378 D) izvješćuje: »I Grci obavljaju mnoge obrede koji su slični egipatskim obredima u Izidinim svetistima, a obavljaju ih otprilike u isto doba. U Ateni žene poste za vrijeme Tezmoforija, sjedeći na tlu.«5
Kod Wallisa Budgea čitamo3 u jednom egipatskom zapisu o »zvijezdi Septet (Sotis, Pasjoj zvijezdi), čija su sjedala čista«, što jasno upućuje na zaključak da postoje sjedala oko Siriusa — a sjedala su, naravno, dovela do pedeset prijestolja Anunnakija, pedeset veslača na »Argu« itd..
29. CRTEŽ: Ija s Hermesom, a čuva je Argus; prizor se sačuvao na zidu unutrašnjeg svetišta u talijanskom Izidinu hramu iz 1. stoljeća prije nove ere.
Kod Wallisa Budgea4 možemo pročitati i izvatke iz egipatskih zapisa o svetim emanacijama iz Siriusa i Oriona koje »oživljuju bogove, ljude, stoku i gmizavce.... jednako bogove i ljude« i koje su izljev sjemenja duše. Dabome, Dogoni tvrde isto, gotovo istim riječima. Prema njihovu mišljenju, sjemenje koje daje snagu svijetu struji iz Siriusova sustava. 124
Wallis Budge nam daje još jedno osobito zanimljivo obavještenje.6 Doznajemo da duh pokojnog čovjeka »odlazi k Neftis« i k nebeskoj lađi. Odavno smo izjednačili tamnu Neftis sa Siriusom B. Stoga je zanimljiv podatak da se pokojnik, čim posjeti Neftis i čim se njegov »dvojnik« ( ka) zabilježi u nebu, počinje »okretati kao sunce« — što je, smatram, prilično jasan astronomski opis. Dok se okreće, »vodi dalje Tuat (podzemlje ili nebo)« — a taj neobični izraz nagovješćuje ples uokolo ili barem kretanje koje ima neki cilj — »i 'čist od života' je u obzorju kao Sahu (Orion) i Sept (Sirius, Pasja zvijezda)«. Nadam se da su čitatelji zapazili da tu piše "u obzorju" — a ja sam već odavno izrazio svoje uvjerenje da se izraz »obzorje« odnosi izričito na putanju Siriusa B. Tu se, dakle, pokojnik okreće poput sunca, s određenim ciljem, u »obzorju«. Ne vjerujem da su se Egipćani mogli izraziti jasnije i odredenije. Wallis Budge napominje: "Zanimljivo je spominjanje Oriona i Sotis, jer pokazuje da su svojedobno Egipćani smatrali te zvijezde prebivalištem pokojničk ih duša." Pošto smo doznali to (kao što znamo, Dogoni imaju ista vjerovanja), vratimo se riječi ārq, koja je — prema mom mišljenju — izvor »arke«, "Arga" i »Argusa« u grčkom jeziku, povezanih sa Siriusom. Možda se čitaoci neće previše začuditi ako ih sada obavijestim da je ārq heh „nekropola", a ārq hehtt »drugi svijet« — koji su, kao što smo upravo saznali, davni Egipćani smjes -tili na zvijezdu Sirius! (Sjetimo se, osim toga, da je čuvarica nekropole u grčkoj priči o »Argu« bila Kirka.) Ārq znači i »mjera«, možda zato što je uobičajeno da se u ārq-hehttu mjere duhovi. Kao još jednu tajanstvenu primjesu dodat ću da ārq može značiti »uvijati se (poput zmije)« — što je u vezi sa značenjem »vezati okolo« — a ārq ur je naziv tajne nad tajnama: sfinge! Ista riječ znači i »srebro«, a Wallis Budge tvrdi da od nje potječe grčka riječ άργυρος (argiros), od koje smo dobili latinski izraz argentum i naziv zemlje Argentine. Budući da je prema mišljenju uglednog stručnjaka — taj izraz na grčkom jeziku potječe od izraza "ārq ur (ur znači »glavni« ili »veliki«), smatram da se ne može prigovoriti mojem zaključku da i druge grčke riječi potječu od izraza ārq i njegovih oblika.* * Raspravljajući s profesorom O. R. Gurneyem s Oxforda, koji je bio sumnjičav što se tiče egipatsk og podrijetla indoevropskih riječ i, ustanovio sam da on smatra Budgeovo mišljenje mogućim na dvjema osnovama: a) riječ je tehnička; b) ispravno je moje tumačenje o povezanosti s Kolhidom kao geografskim središtem gdje su bili mogući takvi jezični utjecaji.
No, kao što rekoh, te su izvedenice ušle iz Egipta u indoevropski jezik prije upada Indoevropljana u Indiju, jer u sanskrtu ārqša znači »zvjezdani«, koji pripada zvijezdama ili zviježđima ili je određen njima« a ārqša-varša je »zvjezdana godina ili okret anje zviježda«. To veoma nalikuje na značenje u egipatskom jeziku »kraja razdoblja« i kalendarsku primjenu na kraj mjeseca. Osim toga, u sanskrtu ārqa znači »pripadati Suncu ili biti u vezi s njim«. Arkam znači »daleko kao Sunce, uključivši i Sunce«. Árki je postalo ime Saturna, koji se u to vrijeme smatrao najdaljim planetom. Arc znači »sjati, svijetliti«, a može značiti i izazvati sjaj«. Árkin znači »isijavati svjetlosne zrake«. Arka znači »zraka«, a ujedno je i vjerska svetkovina. Arka-kara je »sunčana zraka«. Arkaja znači »rođen od Sunca, porijeklom sa Sunca, a ta riječ i arkanandana mogu se upotrijebiti za planet Saturn. Arkaparna je ime zmijskog demona. Arka-putra je takoder Saturn. Oblici te riječi odnose se i na razne astronomske događaje, na svetkovinu Arka i biljku arka s »plodom u obliku zrna« kojem se pridaje određena važnost, što podsjeća na dogonsko zrnje (koje se može pobliže upoznati ako se pročita o Dogonima više nego što sam napisao u ovoj knjizi), osobito na zrno Digitaria, prema kojem su Dogoni prozvali Sirius B — naravno, na svom jeziku! Arcā znači »štovanje, divljenje«. Arjuna je ime poznatog hinduskog mitskog lika, ali znači ujedno »bijel, bistar« i »srebrn« — ovo drugo značenje očito je povezano s izrazom ārq ur, jednim od egipatskih oblika riječi arq, koji znači »srebro« — o čemu sam govorio maloprije — i koji, prema Wallisu Budgeu ima u grčkom jeziku srodnu riječ argiros (»srebro«). Budući da je Argo zviježđe na nebu, ne bismo se smjeli začuditi što se u Indiji sanskrtska riječ Arjuna odnosi na određeno zviježde u »Vedama«. Pravo je ime tog zviježđa Falguni. Fala znači »zrno« ili »sjeme«. Fal-granta je djelo koje opisuje djelovanje nebeskih pojava na čovječju sudbinu. Sanskrt je povezan i s jednim izrazom koji se tiče stegna; u grčkom j e jeziku Arktos postao naziv današnjeg zviježđa Ursa Maior (Veliki Medvjed— nap. prev.), koje je Egipćanima bilo poznato kao »stegno«. Ako čitatelji mogu podnijeti još neke riječi, predlažem da razmotrimo nekoliko riječi koje su važne na drugi način. Htio bi opet ukazati na djelo Wallisa Budgea, koje nam je sada već prilično dobro poznato 7, jer sam ga često navodio na prethodnim stranicama. Čitaoci neka imaju na umu da se približujemo kraju 125
teme i neka prikupe posljednje ostatke strpljivosti za završni mučn i pohod po hijeroglifskom tlu, ma kako neravno bilo ono. Dakle, kod Wallisa Budgea nailazimo na odlomak iz jednog teksta iz piramida, u kojem se Oziris opisuje kao muž božice Sotis (Sirius) i preklinje: »Ne budi ljutit u ime Čenterua.« Treba da ispitamo tu plačnu plačnu molbu. molbu. Zbog Zbog čega je, zaboga zaboga,, tako strašan taj »Čenteru« »Čenteru«?? Riječ Riječ čenč, da počnemo objašnjav o bjašnjavanje, anje, znači »ljutnja, srdžba«. Prema tome, očito je i značenje riječi »Čenteru«. No, nastavimo istraživanje. Malo dalje čitamo u istom tekstu iz piramide o rođ enju Horusa, Ozirisova i Sotisina sina: »HorusSept [Horus-Sirius] izlazi iz tebe u obliku 'Horusa, stanovnika Septa [Siriusa]'. Ti mu daješ 'duh koji živi u Čenteru’« Dakle, sada vidimo u zanimljivom novom svjetlu taj Čenteru, koji nam se na prvi pogled učinio važnim iako se razlozi nisu mogli odmah vidjeti. Postoji neka veza sa Siriusom. Samo, kakva? Očito bliska povezanost povezanost mjesta Čenteru Čenteru i Siriusov Siriusovaa sustava sustava navela navela me na ispitivanje ispitivanje te riječi i njenih njenih srodnih srodnih oblika. Ustanovio sam da čentha znači »prijestolje«. Zatim sam s am doznao doznao da čenh-t znači »greda (brodska)« — što je već drugo važn važnoo zna z načenje čenje.. A otkrio sam i tre t reće će.. Naime, čens znači znači »težina«! »težina«! To je ipak pre prevviše da krivamo da srodni sr odni bi bilo bilo puka puka slučajnost. slučajnost. Najprije Najprije se Siriusov Siriusov sustav prikazuje prikazuje kao mjesto Čenteru, Čenteru, zatim zatim otkrivamo oblici te riječi označuju tri pojma koji su jasno povezani sa Siriusom: »prijestolje«, »brodska greda« i »težina«. Čenteru je »mjesto težine« i Egipćani ga poistovjećuju sa Siriusovim sustavom! Otkrio sam, osim toga, da je Čenti dvoglav bog (poslije je to ime postalo jedno od Raovih sedamdeset pet imena i izgubilo prvobitnu prvobitnu važn važnost ost). ). Međutim, Međutim, dvoglav dvoglavii bog, kojem svaka svaka glava glava predstavlja predstavlja jednu putanju putanju i ima pedeset očiju, zapravo je stooki bog, a kod Grka je stooko čudovište bio Argus. Wallis Budge kaže da drugi oblik riječi čens, »težina«, »težina«, glasi tens i znači tako t akođer đer »težina« »te žina«.. A već već slijedeća riječ u golemom rječniku rječniku je teng, što znači »patuljak«! Vidimo, dakle, da očito slične izvedenice iste riječi znače "težak" i »patuljast«, dok se ta riječ izričito upotrebljava za Siriusov sustav. No, ako ako ipak ima još nekih sumnjič sumnjičav avaca aca (a uvije uvijekk ih ima), mogla mogla bi bi nam nam pomoći egipatska egipatska riječ riječ šenit. Ona znači »Ozirisov božanski dvor«. Ujedno znači i »krug, opseg«, a šent znači "kruženje, obilaženje, okretanje". Šenu znači »opseg, krug, obodnica, putanja, okretanje«, a postoji poseban izraz koji se, kao što nas obavještava Budge, piše ovako:
(ili skenirano ) pedes et je stotinu, pa tako dobiv dobi vamo Veliku el iku godinu. godinu. Šen-ur znači „Veliki a znači »dva opsega« — dva puta pedeset krug" ili „opseg Velikog kruga" ili otoci Šen-ura«; to posljednje značenje osobito je zanimljivo zato što nagovješćuje da to mjesto »Veliki krug« nije samo »božanski dvor Ozirisa«, muža božice Sotis (Sirius), nego i mjesto s otocima (zvijezdama ili planetama) planetama) gdje gdje se vjerojatno vjerojatno može može živjeti živjeti.. Čini Čini se da su Egipćani Egipćani imali o Siriusovu sustavu jasnu predodžbu kao i Dogoni. Glagol šenu znači »obići, okružiti«, a glagol šen znači »lebdjeti nad nečim«; po svoj je prilici velika putanja iznad nas na nebu i lebdi nad nama u prostoru. Egipatska riječ hemut znači »vrući suhi vjetrovi, hamasin ili hamsin, tj. vjetrovi 'pedeset' vrućih dana«. To je vrlo zanimljivo.*Poslije su se »pasji dani« u vrijeme Siriusova izlaska, nazvani »pasjim danima« prema Pasjoj zvijezdi, smatrali vrućim i suhim. Često ih spominju Plinije i Vergilije. Tu, međutim, imamo jednu stariju predaju o vrućim danima koja sadrži Siriusov broj pedeset. Izvedenice riječi hemut imaju dobro poznata značenja. Hemšu-urtu znači "zvijezde "zvijezde koje ko je ne miruju" mir uju".. Hemiu-hepu znači “vrsta zvijezda”. I hemiu--hemu znači »vrsta zvijezda«. Ukratko, hemiu znači znači »zv »zvije ijezde«. zde«. Tako hem (iako se očito ne upotrebljava samostalno u sačuvanim zapisima) zapravo znači »zvijezda«, a odnosi se i na pedeset dana. * Arapska riječ hamsin, »pedeset«, te hebrejska hamšin, »pedeset«, očito potječu iz tog egipatskog izvora.
Hem ima i ova značenja: »žrtvenik, svetinja nad svetinjama, svetište", zatim »malen, sitan«, zatim »onaj čije je ime nepoznato, tj. bog«, zatim »bog rađanja i stvaralačke moći«, te »biti vruć« i »nepoznat«. Sva su ta značenja važna s obzirom na Siriusove tajne. Siriusov se sustav, kao što smo već vidjeli, smatrao izvorom stvaralačke moći i sposobnosti rađanja, a Sirius B je, naravno, bio »nepoznat« i »malen, sitan« i bio je zvijezda zvijezda koja koja ne miruje (to (to jest, stalno stalno se kreće po po putanji, putanji, što nije nije nipošto nipošto uobičajen uobičajenoo za zvijezde). zvijezde). Spominjući zvijezdu koja ne miruje, na što se moglo misliti ako ne na Sirius B ? Jer,osim upadljivog izuzetka: Siriusa B— jedino planete »nisu mirovale«, a njih su stari Egipćani dobro poznavali i razlikovali. Dakako, pri tome izuzimamo komete i meteore koje su Egipćani također svrstali u zasebnu skupinu. 126
Na steli iz doba XVIII dinastije oko 1500. prije n. e., smještenoj u pariškoj Nacionalnoj biblioteci, sačuvana je jedna je dna himna posvećena posveće na Oziri Ozirisu, su, koju možemo pročitati kod Wallisa Budgea. Budgea. Otkrivamo da se u 9 toj zanimljivoj zanimljivoj himni upotrebljav upotreblj avaa hem u slijedećem s lijedećem odlomku: odlomku: Taj je odlomak o dlomak izvanre izvanredno dno zanimlj zanimljiv iv zbog teme »prijestolja« »prije stolja« (ta je riječ ri ječ kao vlast vlastiita imenica u jednini Izidin Izidinoo ime) što se se ponavlja ponavlja u vezi vezi s Ozirisovim nebeskim nebeskim područjem područjem — koje je kao što znamo, Siriusov sustav. Naravno, pri površnom se pogledu možda čini da se u tom odlomku samo spominje neo dređeno neki veliki bog koji je negdje na n ebu i ima nebesko prijestolje i mnoštvo zvijezda što trepere tu i tamo oko njega, dajući poseban čar. No, ako se pažljivo ispita ono što je tu rečeno, tada se ne može održati takvo tumačenje. Egipćani su bili nevjerojatno precizni u izražavanju i sve što s u zapisali ima neko značenje. Ne smiju se svojevoljno tumačiti nezgodni precizni izvještaji koji nam se čine nerazumljivi i dovode nas u iskušenje da ih zanemarimo kako bismo »izišli na kraj« s tim tekstom. U gornjem odlomku otkrivamo da su hem, odnosno zvijezde povezane — zapravo, poistovjećene — s prijestoljima, jasno odvojenima od Ozirisova prijestolja. To se potpuno podudara sa sumerskim opisom Anuova prijestolja i prijestolja Anunnakija koja ga okružuju. I ovdje postoji veza s nebom i Siriusom. Osim toga, i ovdje su pri jestolja »zv »zvijezde ijezde koje nikada nikada ne miruju« miruju« — a to bi mogao biti opis kretanja Siriusa B, pri čemu se dobro poznato poznato značenje značenje godišnjeg godišnjeg »koraka« »koraka« na putanji putanji izjednačuje izjednačuje s »prijestolj »prijestoljem«. em«. Nedostaje Nedostaje samo broj broj pedeset. Međutim, ista riječ, hemut, ima veze s pedeset dana, a i sa Siriusom! Prema tome, sada imamo i onaj jedin je dinii sastavni sastavni dio koji je nedostajao! Još jedna egipatska riječ mogla bi malo rasvijetliti našu temu. Možda se zmijski zubi iz kojih su niknuli vojnici mogu objasniti igrom riječi što se osniva na egipatskoj riječi meni. Ta riječ znači »vojnik« i »orati, obrađivati zemlju, gajiti«. Spoj obaju značenja stvara neobičnu predodžbu o vojnicima koji nastaju oranjem. A u »Argonautici« mora Jazon najprije upregnuti bikove i uzorati polje — i tek tada može posijati zmijske zube. To je, zacijelo, poznato svima koji su pročitali »Argonautiku«. Jazon nije tek tako došao na neko polje, razbacao zmijske zube kao ptičju hranu i pričekao da se odmah dogodi sve! Morao je uzorati polje. Morao je izv i zvrši ršiti ti meni da bi stvorio meni.
aukhemu
Zvijezde koje nikada ne slabe
her åst su pod prijestoljem
— seku se ku
hrá—f njegova lica
ili skeniran s keniranoo
ast—f njegova prijestol prijes tolja ja
pu su
127
åukhemu — urtu zvijezde koje nikada ne miruju.
ili skeniran s keniranoo Sada obratimo pažnju tajanstvenoj egipatskoj riječi čām. Uobičajeno je značenje te riječi »žezlo«, možda zato što je čām en Anpu »Anpuovo (Anubisovo) čarobno žezlo«. zvijezda. Međutim, osobito osobito ej Čāmti su »strijelci lûkom«, a Sirius je, kao što znamo, Lu čna zvijezda. zanimljivo slijedeće značenje riječi čām: čām: "vrsta plemenite kovine". U zapisima postoje razni izrazi — na primjer: »najfiniji čām «, »pravi čām « i čām s vrha brda«. brda«. Stječe Stje če se dojam da je taj t aj čām nešto izuzetno. čām. Žezlo je izraz vladanja i moći. Vjerojatno je Anubisovo žezlo, čām žezlo, izrađeno od tog materijala čām. Činjenica da postoji " čām s vrha brda« može, jednostavno, značiti da je riječ o kovini koja se iskopava u brdima, no vjerojatnije je da je povezana s Anubiso Anubisom, m, i to ne samo preko njegova njegova žezla nego i preko pre ko vrha vrha brda kao božjeg prebivališta u smislu zigurata iz Sumera. Jer, Anubis je bio poznat kao »Anubis brda«. Kod Wallisa Budgea nalazimo u tekstovima iz piramida 10 još neke podatke podatke o čāmu. Tu se on pokojni faraon, u tom primj primjeru eru Pepi I.I. Pepijev otac je spominje izričito u vezi sa zvijezdama. Opisu je se pokojni Tem, »veliki bog Ana (Heliopolisa) i prvi čovjek -bog, -bog, stvoritelj neba i zemlje«. I u Sumeru je veliki bog An bio stvoritelj neba i zemlje, ali nije, koliko znamo, postojao grad prozvan po njemu poput egipatskog grada Ana, koji je Grcima bio poznat kao Heliopolis. O Pepiju Pe piju čitamo u tom tekstu tekst u da je »izgled tog boga na nebu jednak Temov Temo vu izgledu na nebu« nebu«.. Sve je to očigledno očigledno laskanje laskanje — svojstveno zapisima u kojima se oplakuju umrli faraoni. Svaki faraon nalikuje na velikog el ikog boga Ana Ana i sve druge velike bogov bo govee i čini či ni na nebu nebu sve što se može zamisliti. Faraon je mrtav, mrtav, ži vio faraon! Dakle, razni bogovi, uključivši vladara Lučne zemlje i Septa (Siriusa) »pod njegovim drvećem«, nose ljestve Pepiju. Nakon toga se Pepi »pojavljuje na Izidinim dvama bedrima. Pepi se odmara na Neftisinim Neftisinim dvama dvama bedrima«. bedrima«. Tem posta postavvlja Pepija na čelo svih svih bogo bogovva i »Pepi »Pepi kreće na put put svojo svojom m lađom«, lađom«, a prati ga Horus. Potom P otom stoji "medu "medu vječnim vječ nim zvije zvijezda zdama, ma, koje koj e stoje s toje na svoji svojim m čām žezlima i podupiru se na svojim prečkama". Tu kao da se jasno nagovješćuje da je kovina čām ujedno određena zvjezdana tvar koja »podupire« zvijezde* * U grčkoj je predaji postojala "najčvršća kovina» i zvala se adamant. Kron se poslužio njome da bi uškopio Urana; u mitologiji je ona bila najčvršća moguća kovina.
Dalje čitamo:11 »Ovaj Pepi živi više nego vaša žezla āu. Izraz au au znači »pas, čagalj«, pa au-t en athen je au-t naslućujem vezu s Pasjom zvijezdom i Anubisom, koji je čagalj/pas. Osim toga, au-t Sunca, odnosno »Sunčev put«. No, da nastavimo: »O, vi., bogo bogovvi nebeski, nebes ki, vi vi koji ste st e vječni, koji plovite plovite zemljom Tehenu [Tehenti [Tehentiuu su »iskričavi »iskričavi bogovi, bogovi, zvjezdani zvjezdani izvori izvori sv s vjetla« jetl a«,, prema riječi tehen koja znači »iskriti se, svjetlucati«] u svojim lađama i upravljate njima svojim žezlima, ovaj Pepi medu vama upravlja svojom lađom žezlom uas uas 12 [Uasar je drugi oblik Asara, Ozirisova imena, a uas-t je »vrsta životinje, pas (?)« ] i čām žezlom, i on je četvrti među vama [što pokazuje da se pridružuju skupini od triju zvijezda!]. O, vi, bogovi nebeski, vi koji ste vječni, koji plovite zemljom Tehenu, koji prenosite sebe pomoću svojih žezla, ovaj Pepi među vama prenosi sebe pomoću uasa i čāma, i četvrti je među vama.... Ovaj Pepi je tvar je zvijezda.. zvijezda...... Pepi Pe pi je Sept, Sept, pod drveće drvećem m sebt... Zvijezda Septet anes koja izlazi iz Neftis.... Pe pi je
128
(Sotis) uzima Pepija za ruku. Pepi ore zemlju.... Ozirise [tim se imenom oslovljava Pepi], ti si dvojnik svih bogova. [Uas je, ujedno, egipatsko ime Tebe.]« Tu se, dakle, opisuju nebeski posmrtni doživljaji mrtvog faraona Pepija. On odlazi u zvjezdane predjele i, pridruživši se trima zvijezdama, postaje "četvrta". Upotrebljava tri žezla moći: āu (slično riječi koja označuje psa/čaglja), uas (ujedno ime Tebe, slično jednoj drugoj riječi koja označuje psa i srodno jednom obliku Ozirisova imena) i čām (tajanstvena kovina i žezlo boga Anubisa pasje/čagljeve glave). Izričito se opisuje kako ga zvijezda Sirius uzima za ruku. I Pepi se pretvara u zvijezdu, jer jasno piše: »Pepi je zvijezda.« On postaje zvijezda i za ruku ga uzima zvijezda Sirius, što može značiti jedino to da postaje zvijezda u Siriusovu sustavu, »četvrta među njima«. Potom se po redu izjednačuje s ostalim trima zvijezdama u Siriusovu sustavu, to jest s Izidom-Sotis, Neftis i Ozirisom. Prva ispušta »tvar anes«, druga je Neftis, ženskog roda, koja bi mogla biti istovjetna sa »Ženskim Sirkom«, to jest dogonskim Siriusom C (iako se drugdje povezuje ponekad sa Siriusom B), a treća se naziva »dvojnikom svih bogova« — jer je pratilica ko ja kruži i arhetipski »dvojnik« mnogih likova od Izide do Gilgameša. Tu je sasvim očito riječ o Siriusu B. Osim toga, postoji čām, zagonetna, jaka zvjezdana »kovina« koja se prikazuje kao moć boga Anubisa, kojega smo već prije spoznali kao utjelovljenje putanje Siriusa B. Čām je vrlo sličan prije spomenutoj riječi čens, »težina«, te njenim srodnim oblicima tens, »težina«, tensmen »biti težak«, te sličnoj riječi teng, patuljak«. Poredamo li te očite srodne riječi: čens tens teng čām, tada bi značenje bilo — ako zanemarimo gramatička načela — »težina teške patuljaste zvjezdane kovine«, pri čemu ne smijemo zaboraviti da se čām, osim toga, jasno poistovjećuje s moći boga Anubisa kojega smo već izjednačili s putanjom Siriusa B, patuljaste zvijezde što se sastoji od superteške »zvjezdane kovine«. Što se tiče te zvjezdane kovine, treba da uzmemo u obzir i činjenicu da u »Izidi i Ozirisu« (376 B) Plutarh kaže o Egipćanima ovo: 13 »Osim toga, zovu magnet Horusovom kosti, a željezo, prema Manetovim zapisima, Tifonovom kosti« (Manetov fragment 77). Sjetimo se da su »zemljine kosti« u drevnoj predaji kameni. Zanimljivo je što je jedna teška kovina Tifonova »kost«, a Tifona smo već prije spoznali kao prikaz Siriusa B. A magnetično željezo je »kost« Horusa, Izidina i Oziriso va sina. Baš takva se predaja i mogla očekivati. Imajmo na umu da je Anubis naš oblik pisanja izvorne egipatske riječi Anp ili Anpu. Glagol anp znači »omotati«, te je očito povezan s Anubisovim svetim balzamiranjem. Zanimljivo je da je Anp heni »čagljoglavi bog koji je čuvao vatrenu rijeku, Anubisov oblik«. Već smo zaključili da bi »vatrena rijeka« mogla biti prikaz putanje zvijezde Sirius B, pa je vrlo zanimljivo što se Anubis, kojega smo već spoznali kao putanju, izričito spominje kao čuvar te vatrene rijeke. A riječ »omotati« ima možda, osim očiglednog značenja »poviti nešto«, i značenje u vezi s putanjom. Sjećamo se da je jedan od izraza u kojima je riječ čām, navedenih u »Rječniku«14 Wallisa Budgea, »čām s vrha brda«. Osim toga, upravo smo izjednačili čām s Anubisom. Stoga se ne smijemo iznenaditi što je jedan Anubisov naziv: Tepi tu-f »onaj koji je na brdu«. Kao što spomenuh maloprije, čini se da je posrijedi predodžba o ziguratu kao u Mezopotamiji. Vrlo je zanimljiv skup riječi u vezi s tepi, pa ga treba ispitati. Tepi znači »najistaknutija točka na brodskom pramcu, najstražnji dio krme« — i izvanredno se podudara s mojim mišljenjem što je bilo važno na brodu »Argo«. Tepi znači i “prvi dan nekog razdoblja”, a ja sam već prije zaključio da vršci »Argova« pramca i krme (i između njih pedeset mjesta za veslače) simboliziraju putanju Siriusa B. Sjetimo se, osim toga, da ārqi znači “posljednji dan nekog razdoblja”. Dakle, svako razdoblje ima u egipatskom jeziku tepi, prvi dan, i ārqi, posljednji dan. S »Argom« imaju veze kako tepi tako i ārq, od kojeg čak potječe riječ »Argo«. Zatim, Tepi je dio bitnog opisnog naziva Anubisa kojega sam izjednačio s »Argom«. Štoviše, postoji još jedna veza između riječi tepi i Siriusova kompleksa. Izraz tep ra znači »osnovica trokuta«, dok riječi septu i sepč znače »trokut« — Septit je Sirius, a trokut je njegov hijeroglif. Osnovno je značenje riječi tep »usta« (odatle značenje tep ra sebek, »'krokodilska usta'— jedna očna bolest«), a još osnovnije je značenje »početak nečega«. Za proučavanje razvoja geometrijskih pojmova zanimljivo je, svakako, što su Egipćani smatrali osnovicu trokuta njegovim »ustima« ili početkom. Povezivan]e ārqija i tepija — tojest, 'kraja jednog ciklusa i početka sledećeg — lako bi moglo izazvati zbrku. Budući da je posljednji dan starog ciklusa ārqi, a prvi dan novog ciklusa tepi, lako bi se mogao najednom ārqi shvatiti kao početak — uostalom, on i tepi su jedan kraj drugoga i gotovo se stapaju. Moglo bi se reći da je pravi kraj jednog ciklusa već početak slijedećeg. Kod nas se Nova godina prikazuje starcem 129
sa srpom ili kosom koji odlazi i djetetom koje utjelovljuje novu godinu. Oba ta lika su zajedno. Tako su ārqi i tepi , također, nerazdvojivi suputnici. Kako je vrijeme prolazilo i predaje postupno blijedj ele, zacijelo se ārqi lako počeo shvaćati kao pravi početak novog ciklusa, jer je bio završetak starog. Vjerujem da se baš to dogodilo u grčkom jeziku, jer glagol άρχομαι(arhomai) znači "treba početi". Srodan je riječi arhe, koja znači »početak, početna točka itd.« i koja se sačuvala u našim riječima »arhitektura« i »arhetip«. To je još jedan dokaz da riječi od korijena »ark« u indoevropskim jezicima potječu od egipatskih riječi s korijenom »arq«. Na još jednu povezanost skupa riječi s korijenom »ark« i priče o Argonautima nailazimo na jednom neobičnom mjestu. Među najčudnije sačuvane rasprave iz antike spada, bez sumnje, zanimljiva rasprava »O imenima rijeka i planina i onome što se može pronaći u vezi s tim«. 15 Ta se rasprava sačuvala u zbirci Plutarhovi h zapisa, ali je očito da nije njegovo djelo. Zapravo, meni se ona čini oštrom satirom na vrst pisanja koje je tada bilo uobičajeno. Među rijekama o kojima se raspravlja u toj raspravi nalazi se i Faza, rijeka kojom je Jazon doplovio do Eje u Kolhidi. O to j rijeci možemo pročitati: »Nekoć se zvala Arktur....« Ne upuštajući se u potanko razglabanje o tome, htio bih samo istaknuti činjenicu da je baš ta rijeka u Kolhidi imala, možda, nekoć ime koje bi moglo biti povezano sa skupom riječi »ark«. Arktur znači v jerojatno »čuvanje medvjeda« i odnosi se na čuvanje medvjeda koji je nama poznat kao Ursa Maior, Veliki Medvjed. Allen smatra Arktura u Bootesu njegovim pratiocem i veli da je bio povezan s Ozirisom i možda Horusom. Po svoj je prilici to još jedna među brojnim zbrkama što nastaju međusobnim uspoređivanjem »pratilaca«. No, kao što rekoh, ne bih htio skrenuti s puta i razglabati o imenu Arktur i svemu onome što bi ono obuhvatilo. Napominjem samo da je Faza nekoć bila Arktur, i neka ostane na tome. Ime Faza imalo je veze s pticama, na primjer: s izrazom »fazan«. Sjetimo se Kirkine povezanosti s Kolhidom. Zanimljivo je, zatim, da je » fasa« u grčkom jeziku »golub grivnjaš«. Oblici te riječi odnose se na golubove, a golubovi su, kao što smo već vidjeli, blisko povezani s omfaloskim proročkim središtima koja su određena iz Behdeta. Osim toga, znamo da je kolhidska Eja, koja je na rijeci Fazi i tako ima veze s »Argom« i proročištima, povezana s golubovima ne samo time nego i činjenicom da su golubovi pušteni s arki i »Arega«. Stoga nije čudno što su povezani Faza i fasa. Čini se da je ta rijeka, zvala se ona Faza ili Arktur, imala baš prikladno ime. Osim toga, valja napomenuti da je u grčkom jeziku faso-fonos, "ubojica golubova", ime jedne vrste jastreba. A takvu ptic u označuje i Kirka! Prije nego što se rastanemo od Plutarha, upamtimo još i ovo: u "Izidi i Ozirisu" on nam otkriva da je Ozirisovo ime bilo Omfis. To je zanimljiva veza s proročištima koja su u Plutarhovo doba bila u Egiptu još »u pogonu«. Vraćajući se riječi tepi, spomenimo da tep ra znači ne samo »osnovica trokuta« nego i »božansko proročište«, što je također vrlo važno. Pretpostavio sam već da su proročišta povezana s »Argom« kao simbolom putanje Siriusa B, početak koje označujem riječju tepi, a sada otkrivamo da se »proročište« u egipatskom jeziku naziva tep ra. Tepi ā je postala riječ »preci«, zbog povezanosti s riječi tepi kao početkom. A tepi-āui -ker-en-pet bili su »božanski preci nebeskog kruga«, što je također važno. Možda je riječ o posjetiocima? Na bogove nebeskog kruga odnosi se, čini se, Plutarhov izvještaj o perzijskoj religiji u »Izidi i Ozirisu« (370 A—B). Kao što mnogi znaju, perzijska je religija prije islama bio mazdaizam, koji se do danas održao kao vjera Persa u Bombaju u Indiji, kamo su pobjegli iz svoje domovine Perzije kad su je počeli zauzimati muslimanski osvajači. Perzijanci nisu semitski Arapi, već Indoevropljani, te su im jezik i prvobitna religija blisko povezani s indoevropskim Indijcima i sanskrtom. Zapravo, početni oblik sansk rta, zvan vedski jezik, vrlo se malo razlikuje od početnog oblika iranskog jezika, nazvanog avestijski jezik. Poznato je da je Zaratustra postavio dva osnovna božanska načela: Ahura Mazdu, načelo svjetla i dobrote te Ahrimana, načela zla i tame. Ta se dva načela zovu, također Ormuzd i Arejmanij, a ta se imena upotrebljavaju u Plutarhovoj raspravi. Sjetimo li se Plutarhova prikaza, što smo ga prije naveli, da je Anubis krug koji — prema egipatskoj vjeri — odvaja svjetlo od tame, ta da je zanimljiva činjenica da on (369 E—F) s tom predodžbom izjednačuje, opisujući ga sličnim riječima, iranskog boga Mitru koji posreduje između tame i svjetla. Zatim nailazimo (370) na ovaj zanimljivi odlomak: »Osim toga, (Perzijanci) pričaju mnoge legende o svojim bogovima, na primjer poput ove: Ormuzd, rođen iz najčistijeg svjetla, i Arejmanij, rođen iz tame, neprestano ratuju medusobno; Ormuzd je stvorio šest bogova — boga dobrih misli, boga istine, boga reda, te bogove mudrosti, blagostanja i časnih užitaka. Međutim, Arejmanij je stvorio jednak broj suparnika.« Tih dvanaest bogova mogli bi biti zodijak. No, osobito je zanimljiv slijedeći odlomak, neposredno poslije spomenutoga: »Tada se 130
Ormuzd trostruko povećao i udaljio toliko od Sunca koliko je Sun ce udaljeno od Zemlje, te je ukrasio nebo zvijezdama. Jednu je zvijezdu postavio ondje prije svih drugih stražara i čuvara, Pasju zvijezdu. Stvorio je još dvadeset četiri boga i smjestio ih u jaje. Medutim, oni koje je stvorio Arejmanij i koji su se svojim brojem podudarali s Ormuzdovim bogovima, probiše jaje i prodriješe unutra; stoga su sada zla pomiješana dobrim.« U napomeni u tom izdanju "Loeb Library" dodaje se: »Očito je da su se obje skupine bogova pomiješale, ali iz teksta nije jasno jesu li zli bogovi ušli unutra ili su dobri izišli.« Taj odlomak uistinu zaslužuje da mu obratimo pažnju. Vrlo se određeno prikazuje da se sve to zbiva u području koje se razlikuje od našeg Sunčeva sustava. Perzijancima je, čini se, bilo sasvim jasno da su zvijezde stajačice izvan sustava našeg Sunca. Stječe se, barem, dojam da žele saopćiti baš to — različitost mjesta. Bilo kako bilo, »svijetli« bog Ormuzd i »tamni« bog Arejmanij stvorili su svaki po dvadeset pet bogova, ukupno pedeset. Potom su ih smjestili u jaje, koje je eliptično baš poput putanje. Jedan od dvadeset pet bogova koje je stvorio Ormuzd bio je, prema malo iskrivljenoj predaji, Sirius — no svakako je Ormuzd stvorio Pasju zvijezdu, Sirius, i još dvadeset četiri boga, što je ukupno dvadeset pet, a Arejmanij je stvorio također dvadeset pet, te su se svi pomiješali u jajolikom obliku. Na što to podsjeća? Izričito se tvrdi da je Sirius bio glavni. Budući da je Arejmanij bio »tamni« bog i njegove su tvorevine bile »tamne«, zacijelo je njegova tvorevina nasuprot Siriusu bio »tamni« Sirius, nije li tako? A što se tiče pedeset bogova raspoređenih oko Siriusa (govoreći samo na osnovi tog teksta, trebalo bi reći: četrdeset devet bogova raspoređenih oko Siriusa, no smatram da je riječ o iskrivljenoj predaji jer, prema onom što smo već doznali iz drugih takvih opisa, Sirius bi zapravo trebalo da bude pedeset prvi element), oni očito predstavljaju pedeset godina kretanja Siriusa B po jajolikoj putanji oko Pasje zvijezde, "stražara i čuvara". U drevnim predajama ima još ne kih primjera o kolebanjima između četrdeset devet i pedeset. Kod Gravesa možemo naći ove zanimljive napomene:16 »Glavne su se svećenice izabirale natjecanjem u trčanju (porijeklo Olimpijskih igara), a trčanje se priređivalo naizmjenično na kraju pedeset mj eseci, odnosno četrdeset devet.« Neovisno o činjenici da Graves tu spominje »pedeset mjeseci« kao preteče Olimpijada, o čemu smo raspravili mnogo prije, vidimo da se naizmjence upotrebljavaju »četrdeset devet« i »pedeset« za mjerenje vremena. To prilično nalikuje na kolebanje izmedu četrdeset devet i pedeset u gornjem perzijskom opisu. Imamo i u Bibliji, u Levitskom zakoniku, 25, 8—13, takav primjer: »Nabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. A onda zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k s vome rodu! Ta pedesetogodišnjica neka vam je jubilejska godina: nemojte sijati, nemojte žeti što samo od sebe uzraste, niti berite grožđa s neobrezane loze. Jer jubile j vam mora biti svet! Hranite se onim što njiva donese od sebe.« Gornje riječi i mnoge koje još slijede, ali koje neću navesti (jer svatko može pogledati u Bibliju i pročitati cijeli tekst), izgovorio je Bog Mojsiju na Sinajskom brdu, a riječ je o Jahvinim uputama Izraelcima što moraju učiniti. Još je važnije što se mnogo poslije toga u istom govoru, koji je sav posvećen pedesetogodišnjem jubileju i onome što treba da povodom tog jubileja učine Izraelci, pripisuju Jahvi ove riječi: “Jer Izraelci su moji službenici; oni su moji službenici koje sam ja izveo iz zemlje egipatske, ja, Jahve, Bog vaš.” Sjetimo se da je iz Egipta, izvora predaje o Siriusu, »odnio« Danaj Siriusove misterije i predaje u Argos itd. Čini se da su u tome sudjelovali i Izraelci, iako tu pomisao neće mirno prihvatiti, vjerojatno, nijedan rabin. Što je, dakle, s kolebanjem između četrdeset devet i pedeset? Možda treba da potražimo objašnjenje u knjizi »Dvojne zvijezde« Roberta Aitkena17. Raspravljajući o dužini ophodnog vremena Siriusa B o ko Siriusa A, on veli: »Dakle, ophodno vrijeme koje je izračunao Volet 1931. i koje se vrlo malo razlikuje od mojega vremena, objavljenog 1918, iznosi 49,94 godine, dok Auwers spominje 49,42 godine.« Bitno je to da je ophodno vrijeme Siriusa B između četrdeset devet i pedeset godina i da je malo kraće od pedeset godina. Aitkenova nas knjiga, osim toga, pouzdano izvješćuje da je putanja elipsa, kao što su putanje svih nebeskih tijela. Naravno, kad se općenito govori o putanji Siriusa B, ne kaže se »elipsa«, već se kaže 131
»krug«. U s vagdanjem govoru velimo: “Planete kruže oko Sunca,” premda znamo da su im putanje eliptične. Stoga se i u većini naših izvora spominje putanja Siriusa B kao »krug«. Medutim, Dogoni — naravno — crtaju na pijesku izrazitu elipsu kad prikazuju putanju Digitarije (Siriusa B). Na 6. crtežu jasno se uspoređuje dogonska plemenska skica putanje Siriusa B oko Siriusa A sa suvremenom astronomskom skicom te putanje. Već na početku ove knjige ustanovili smo da Dogoni znaju ne samo da je putanja S iriusa B oko Siriusa A elipsa nego im je poznato i čudnovato načelo eliptičnih putanji po kojem je ono tijelo oko kojeg se kreće drugo tijelo neizbježno u jednom od dvaju žarišta elipse. Dogoni izričito vele: »Sirius.... je jedno od središta putanje sićušne zvijezde Digitarije.« Kepler je prvi izrekao to načelo kao zakon o planetskom gibanju — bio je to revolucionaran korak naprijed u zapadnjačkoj znanosti. Dogoni, osim toga, prikazuju putanju “ženske zvijezde” (planete koja se kreće oko Siriusa C) kao elipsu kojoj je u jednom središtu Sirius C. Dakle, uzimajući u obzir maloprije spomenuto kolebanje izmedu četrdeset devet i pedeset te natuknicu da sedam puta sedam iznosi četrdeset devet, pa povezujući to sa činjenicom da je ophodno vrijeme Siriusa B između četrdeset devet i pedeset godina, te misleći na to da se taj vremenski razmak može prilagoditi tako da se, kao što Graves govori o Svetoj godini, (»naizmjenično pedeset mjeseci, odnosno četrdeset devet«), izmjenjuju uzastopce pedeset godina, pa četrdeset de vet godina, pa pedeset godina itd. — možemo razumjeti zašto se ophodno vrijeme Siriusa B oko Siriusa A »računa dvostruko da bi bilo stotinu godina«, kao što vele Dogoni i kao što se radilo u Egiptu i Grčkoj, i što nas je dovelo do dvostruke Svete godine od jedne stotine, do grčke božice Hekate koja znači »stotina«, do Storukih iz grčke mitologije i tako dalje! Sve to izazvala je okolnost što se ophodno vrijeme Siriusa B moralo računati dvostruko kako bi se približilo cijelom broju. A činjenica da su tako po stupili i Dogoni i narodi u Sredozemlju pokazuje gotovo nesumnjivo da je dogonska predaja o Siriusu ostatak sredozemne (to jest, egipatske) predaje koju su prenijeli dogonski preci iz garamantskog kraljevstva u Libiji, kamo su je donijeli minijski doseljenici. Važno je, također, što Dogoni izričito kažu: »Digitarijino je ophodno vrijeme oko pedeset godina i odgovara prvih sedam sedmogodišnjih vladavina prvih sedam poglavica....« Zatim: »To je pravilo vrijedilo četrdeset devet godina za prvih sedam poglavica, koji su tako hranili zvijezdu i omogućavali joj da periodično obnavlja svijet. No, pošto je osmi poglavica otkrio zvijezdu....« Tu se javlja i predodžba o žrtvovanju svetog poglavice, koju neprestano ističe Graves spominjući često pedesetomjesečnu Svetu godinu. Taj odlomak iz Griauleova izvještaja o onom što su mu ispričali Dogoni doimlje se gotovo kao doslovan navod iz biblijskog Levitskog zakonika. Ili iz Gravesovih "Grčkih mitova"! Može li još biti bilo kakvih sumnji da su obje predaje istovjetne? I da su Dogoni donijeli predaju iz Sredozemlja u skrivenu divljinu, gdje je razorno djelovanje vremena i vladavina ta predaja preživjela čudnovato nedirnuta i jasna? I da se sredozemna predaja uistinu bavila Siriusom i putanjom Siriusa B? Dogoni su, zaista, ostaci Argonautâ, od kojih sasvim doslovce potječu — te su tako Minijci usred Zapadne Afrike. Obratimo li sada pažnju egipatskoj riječi henti, ustanovit ćemo da je ona Ozirisovo ime, zatim "bog s krokodilskom glavom u Tuatu", egipatskom podzemlju, a i jednostavno "krokodilski bogovi". Hent je »Setov krokodil«: a hen-t je, što je zanimljivo, određeno mjesto u podzemlju i znači »predjel u Tuatu«. No, u širem je smislu hen-t »mitološko mjesto«, pa ne mora biti baš u podzemlju. Moglo bi se, dakle, zaključiti da je legendarni Hen-t mjesto koje je imalo pandan u podzemlju i koje je, očito, nekako povezano blisko i s Ozirisom i s krokodilima. Ime tog predjela — Hen-t — kad se uzme kao obična imenica, a ne kao ime, znači »dvojina«. To je jak indicij o prirodi legendarnog predjela. Naime, predjel koji je blisko povezan sa Siriusom i čije ime znači »dvojina« podsjeća svakako na Plutarhov opis kruga, odnosno elipse koja ima dvojno obilježje razdvajajući svjetlo od tame. Kako ne bi čitatelji pomislili da je to tumačenje nategnuto, treba da odmah dodam još jedno značenje riječi hen-t: "granica, međa", a i značenje »dva nebeska završetka«; čini se da se sve to odnosi na krug, te da se ističu hen-t (»dvojna«) priroda vanjskog i unutrašnjeg i dvije krajnosti povezane promjerom. Hen-t znači i »završetak, krajnja granica», a henti je vremenski odsjek od 120 godina. Sjetimo se da se dogonski Sigui priređuje svakih šezdeset godina, pa su dva dogonska Siguija jedan egipatski henti. Zapravo, hen-t henti bi bio Sigui, ili možda obrnuto, ovisno o tome kakvoj se gramatici daje prednost. (Riječ »dvojni« može se upotrebljavati dvojako i tumačiti kao prepolovljivanje ili udvostručavanje, ovisno o kontekstu.) I taj dvojni vremenski odsjek prilično sliči na dva pedesetomjesečna razdoblja koja tvore stomjesečnu svetu Veliku godinu, a ona je povezana sa Siriusom i ima dvojno obilježje. 132
Henti znači, osim toga, »beskrajan« — pa se možda odnosi na beskrajno kruženje Siriusa B oko Siriusa A. Vjerojatno je posrijedi neka takva predodžba, jer kako bi inače mogla ista riječ značiti istodobno »beskrajan« i »120 godina«? Možda je riječ o »beskrajnoj« putanji Siriusa B ili o cikličkoj osnovi Siguija. Bilo kako bilo, taj podatak otkriva da je kao ciklus koji se beskrajno ponavlja prihvaćen vremenski razmak od 120 godina, što ukazuje na činjenicu da se razdoblje od 120 godina zacijelo smatralo vrlo važnim, a baš to se i moglo očekivati. U Trećem dodatku predlaže se jedno tumačenje prave prirode Siguija.... a i hentija, zasnovano na određenim astronomskim činjenicam a. Budući da henti ima sva ta značenja, pa i značenje »krokodilski bogovi« itd., iznenaduje nas podatak da henn znači »orati«, a hennti je »orač«. Odmah pomišljamo na Jazona kako ore polje da bi posijao zmajske (krokodilske?) zube. Lako je moguće da se motiv »zmijskih zubi«, koji je u igri riječi imao veze s »božicom Sirius«, proširio u nekom drugom sloju igri riječi na »zmajske zube« kao aluzija na krokodile. U vezi s mogućnošću da je Sirius B dlakavi, bestijalni Enkidu, zanimljivo je da hen znači »vladati se poput životinje«, a henti je posebno »bestijalan čovjek«. Osim što je riječ henti ime Ozirisa, Siriusova pratioca, ona označuje i »bestijalna čovjeka« koji je arhetipski pratilac u legendama što su povezane sa Siriusom. Osim toga, božica Hator, božica-krava, oblik Izide- Siriusa, spominje se kao Hennu- Neferit. (Neferit znači jednostavno »lijepa«.) No, riječ hennu s dvostrukim »n« ima osnovno značenje »falos« i falički determinativni hijeroglif, pa možda nije srodna riječima hen s jednim »n«. Hen-ta znači — što je zanimljivo — »zrno«, pa se slaže s dogonskom predodžbom o Siriusu B kao zrnu. Henu označuje Sekera, boga-jastreba, i njegovu henu lađu. Ta lađa (odraz nebeskog »Arga«) jest »sveta lađa Sekera, memfiskog boga smrti«. Dakle, ovo nas podsjeća na skup riječi »kirke« i kolhidskog boga smrti. Treba istaknuti da se jastreb i soko neprestano brkaju međusobno ne samo u naučnim raspravama o Egiptu. Pitao sam sokolare kakva je razlika izmedu jastrebova i sokolova, no odgovorili su mi prilično neodređeno, spomenuvši različitu boju očiju i činjenicu da je soko manji. Jastreb ima navodno zlaćane oči (sunčane?), a soko smeđe. Međutim, navike im nisu jednake, pa budući da ima raznih vrsta jastreba i sokola — vlada potpuna zbrka. Čini se da drevni narodi nisu razl ikovali jastreba i sokola, barem ne onako kao šafran i mrazovac. Naravno, u praksi su se uočile razlike, ali treba da imamo na umu da u drevnom svijetu nije postojala aristotelska podjela biljki i životinja na rodove i vrste i da se još nije pridavala osobita važnost jezičnom, odnosno semantičkom razlikovanju pojmova. Za pobliže označivanje upotrebljavali su se opisni pridjevi, ali sistematske suvremene biološke terminologije nije još bilo. Stoga smo već otkrili u grčkom jeziku da Kirka znači »jastreb ili soko«. Ukratko, te su dvije riječi bile u terminologiji medusobno zamjenljive kao » 1« i »r« — što se tiče izgovora i simbola — u egipatskom jeziku. Čini se da Egipćani, kao današnji Kinezi koji govore »piljana liža« umjesto »pirjana riža«, nisu mogli razlikovati ta dva likvidna glasa. Zapravo, i kod » 1« bi se mogla razlikovati dva oblika da su nam uha uvježbanija. Može se izgovoriti mnogo lingvalniji, a manje dentalan » 1« nego što ga mi izgovaramo u engleskom jeziku. No, što se tiče francuskog "r ", priznajem da ne mogu prisiliti jezik da izgovori taj glas, kao što ni Aristotel nije, na primjer, mogao izgovoriti grčko » ro « — koje su Grci smatrali šuškavim.18 Medutim, vratimo se temi. Čini mi se da se može naći rješenje pitanja o jastrebovima i sokolovima. Seto n Gordon, vjerojatno najveći stručnjak na svijetu što se tiče orla zlataša, nije mi znao objasniti kako se mogu razlikovati te dvije ptice. Nije mi to znao objasniti ni prijatelj koji je iskusan sokolar. Bio sam već nestrpljiv što ne mogu naći odgovora, a onda sam od jednog prijatelja, Robina Baringa, koji je nekoć htio postati ornitolog, doznao da između jastreba i sokola ipak postoji razlika, ali teško zamjetljiva. Prema njegovoj tvrdnji, jastrebu je četvrto ili peto letno pero duže i tvori zaobljeno kril o, dok je sokolu duže drugo ili treće pero i tvori šiljasto krilo. Ne znam je li to vrijedi za sve brojne vrste. U »Glosaru grčkih ptica« 19 D'Arcy Thompson napominje da je starogrčki pjesnik Kalimah (koji je bio vrlo učen čovjek) tvrdio da postoji deset vr sta jastrebova, a Aristotel je tvrdio da su egipatski manji nego grčki. Stječe se dojam da su ljudi, otkad postoji svijet, pokušavali odvojiti jastrebove od sokolova. Medutim, ako su čitateljima dosadile te ptice kao što su piscu, napustimo ih i suočimo se s nekoliko preostalih egipatskih riječi. Preživjeli smo spuštanje niz slap, a možemo li sada prikupiti toliko snage da se izvučemo na obalu? Hensekti znači »dlakav«, a označuje i božice Izidu i Neftis. Možda se Neftis poistovjećuje sa Siriusom B, arhetipski »dlakavim«, no vjerojatnije je da je ona povremeno ime Siriusa B, a povremeno Siriusa C, ženske zvijezde koja je također nevidljiva. Henmemit su "muškarci i žene minulog doba". Značenje »orati« riječi henn i značenje »međa« riječi hen-t povezani su preko »oraće zemlje« (henb-t) u riječ hen-b koja znači "ograničiti, izmjeriti zemlju, postaviti medu". (To kao da ipak povezuje riječi s jednim »n« s riječima s dvostrukim »n«.) Pojavljuju se, dakle, nove mogućnosti za igre riječi, jer s jedne 133
strane imamo put anju Siriusa B koja ograničuje, a s druge strane "oranje" u vezi s oranjem tla da bi se posijali zmijski zubi — kao što znamo, zmijski su zubi igra riječi s obzirom na božicu Sirius. Iz toga nastaje niz međusobno isprepletenih igri riječi koje zbunjuju. Dodajmo još i to da je Hen-b ujedno zmijski bog Tuata, a Henb-Reku bog-čagalj, što nas povezuje sa čagljoglavim/pasoglavim Anubisom i putanjom Siriusa B, te nam ukazuje na još jednu igru riječi u vezi sa zmijom. Sjećamo se da su prijestolje i veslo dvije najčešće aluzije na godišnje »korake« na pedesetogodišnjoj putanji Siriusa B. Osim toga, ime božice Izide, u egipatskom jeziku Ast , znači »prijestolje« i prikazuje se hijeroglifskim znakom prijestolja. Važno je, zatim, da as-ti, napisano istim hijeroglifsldm znakom prijestolja, znači »jedan na mjestu drugoga, nasljednik«. To jasno upućuje na niz prijestolja. A putanja koju predstavljaju, poznata i kao Anubis, posebno je označena složenim oblikom Ast Anpu (Izida-Anubis) Drugo ime Izide kao božice Sirius jest Aahu-t. Što se tiče toga novog imena, ne čudimo se što ono znači "bog koji prebiva u obzorju". A aahu-t šeta-t znači »tajno obzorje«. Aahuti su “dva duha, tj. Izida i Neftis”. Osim toga, aahu-t su »ureusi na kraljevskoj kruni« itd. — što pokazuje porijeklo glavnog faraonskog znaka vlasti. Tu je, dakle, još jedan dokaz o povezanosti Siriusova sustava s »tajnim obzorjem« putanje Siriusa B i o njegovoj velikoj važnosti za Egipćane. Još jedan oblik Izidina (Astina) imena je Aas-t, koje je podjednako važno ako obratimo pažnju na činjenicu da aasten znači »jedan od osam bogova-majmuna u Thothovoj pratnji; on je bio na čelu ostale sedmorice....« Tu imamo usporedbu s dogonskom pričom u vezi sa Siriusom, u kojoj je osmi poglavica na čelu prethodne sedmorice poglavica k oji su simbol ophodnog vremena Siriusa B, ophodnog vremena koje započinje opet dolaskom osmog poglavice poslije sedam poglavica od kojih je svaki vladao sedam godina, što iznosi sedam puta sedam, odnosno četrdeset devet godina. Na tu predodžbu o Siriusu od nosi se ovdje drugi oblik egipatskog imena Izide, koja se poistovjećivala sa Siriusom. Izida i Neftis nazivaju se i Aār-ti, »dvije božice s ureusima, Izida i Neftis«. Postoji jedan vrlo srodan oblik te riječi, Aärārut, od kojega vjerojatno potječe ime sumerske božice Aruru. Jer, ona je bila Izidin pandan u Sumeru, a zvala se i Ninhursag, Nintu, Ninmah itd. Imenom Aruru osobito se isticalo da je ona stvorila dlakavog Enkidua, Gilgamešova pratioca. Bez sumnje, baš zato što je Enkidu povezan sa Siriusom B, pojavljuje se ona pod tim imenom u »Epu o Gilgamešu«; jer to je njeno ime, izvedeno iz egipatskog oblika, u bliskoj vezi s predajom o Siriusu. Budući da je Aār-ti zajedničko ime Izide i Neftis, a Neftis je povezanija sa Siriusovim pratiocem, ime Aruru bliže je Siriusu B, kojega prikazuje i Enkidu, negoli neko drugo ime božice Sirius koje nije zajedničko i tamnoj pratilici Neftis. Ta riječ znači »ureusi«, a maloprije smo vidjeli da je druga riječ koja označuje »ureuse« povezana s obzorjem putanje Siriusa B, a i stodobno je zajedničko ime Izide i Neftis — zajedničko je, očito, zato što jedna opisuje putanju oko druge, a kao što smo vidjeli već nekoliko puta, putanja im je zajednička objema i odvaja njihova područja. Stoga i riječi u vezi s tom putanjom moraju biti zajedničke objema. Zar su Sumerani mogli pronaći prikladnije ime za tu božicu kao stvoriteljicu Enkidua, Gilgamešova tamnog pratioca, nego što je ime izvedeno iz tog aspekta božice? Budući da se Pasja zvijezda, Sirius, prikazuje hijeroglifom »zub«, važan je takoder podatak da u egipatskom jeziku postoji riječ koja znači i »zub« i »pas«. Mislim na riječ »šaār, »zub«, a ša je »vrsta psa«, ša-t, »kuja«, šai, »pasji bog«, dok je Šaāit oblik božice Hator koja se izjednačuje s Izidom. Osim toga, ša-t znači "jedna stotina", pa je egipatski sinonim grčke Hekate. »Zub« označuje i riječ abeh, a srodan oblik iste riječi znači »čagalj«. Zatim, aba znači »učiniti jakim«, a ab-t znači »staza«. App znači »prijeći«, a ap su »koraci«. Ako mi se dopusti da zanemarim gramatiku, tada app ab-t em ap znači »prijeći stazu koracima«, a to se baš podudara s onim što čini Sirius B na svojoj putanji. Budući da se Anubis poistovjećivao s putanjom Siriusa B, nije čudno što se taj bog zvao "brojilac srdaca", pri čemu je »brojilac« riječ api, a abu znači »srca«. Međutim, ako api-abu izmijenimo u api-abt, što nije velika promjena, tada dobivamo značenje »brojilac mjeseci«, jer abt je »mjesec«. To je još jedna igra riječi s dubljim značenjem, a tiče se »stotinu mjeseci« (ili godina) što ih »broji« Anubis, koji je putanja, dok prelazi svoju ab-t em ap, svoju »stazu koracima«. Dalje bi ispitivanje egipatskog jezika bilo suvišno s obzirom na naše ciljeve. Isto bi tako suvišno bilo neprestano tumačenje sumerskih vjerskih imena koja potječu iz egi patskog jezika. Medutim, dobro bi bilo predočiti još neke podatke o putu sredozemne predaje o Siriusu na jug, iz Libije do rijeke Niger. Herodot nas obavještava da su libijski Garamanti bili potisnuti sve dalje i dalje na jugozapad. Graves kaže da su se morali povući u Fezan, u pustinjske predjele južne Libije. Podatke nalazimo i u »Povijesti Zapadne Afrike« J. D. Fagea:20 134
»Pišući oko 450. prije n. e., Herodot spominje Garamante, stanovnike oaze Djerma u Fezanu (koji bi se u suvremenom jeziku zvali Tuarezi ), te ih prikazuje kako u bojnim kolima na dva kotača, što ih vuku četiri konja napadaju u Sahari 'Etiopljane', tj. crnopute narode. Oko 400 godina poslije toga piše jedan drugi davni veliki geograf, Strabon, otprilike isto o Faruzijcima iz zapadne Sahare, koji bi mogli biri preci Sanhajâ.... Garamantska i faruzijska bojna kola bila su vrlo laka vozila, nepogodna za prevoženje robe, no vrlo je zanimljivo da je Herodotove i Strabonove izvještaje o djelovanju Garamanata i Faruzijaca potvrdilo i upotpunilo nekoliko stotina jednostavno nacrtanih ili urezanih vozila s dva kotača i četiri konja koja su pronađena na saharskim stijenama. Najvažnije je obilježje tih crteža što se gotovo svi nalaze samo duž dvaju putova kroz Saharu: duž zapadnog puta iz južnog Maroka prema Gornjem Nigeru i duž središnjeg od Fezana do istočne strane Nigerove okuke.« U »Bijeloj božici« govori Robert Graves također o Garamantima: 21 »Herodot je imao pravo kad je, govoreći o moći egipatskih svećenika, tvrdio da su crni golub i kultovi Zeusova/Amonova proročkog hrasta u Libijskoj pustinji i Zeusova proročkog hrasta u Dodoni jednako stari. Profesor Flinders Petrie stavlja sveti savez izmedu Libije i kopnene Grčke duboko u treće tisućljeće prije nove ere. O Amonovu hrastu brinulo se pleme Gar amanata; Grci su njihova pretka Garamasa smatrali 'prvim čovjekom'. Zeus iz Amonova proročišta bio je neka vrst Herakla ovnovske glave, srodan Ozirisu ovnovske glave i Amon-Rau, ovnoglavom bogu Sunca iz egipatske Tebe odakle su, tvrdi Herodot, poletjeli cr ni golubovi u Amonovo proročište i Dodonu.« U svom djelu »Izgubljeni afrički svjetovi«22 , koje zaista očarava, James Wellard prilično opširno raspravlja u Trećoj knjizi. "Narod s bojnim kolima", o Garamantima i srodnim temama. Jedan od najzanimljivijih di jelova u tom prikazu bavi se nekom očito nestalom civilizacijom pod saharskim pijeskom koja je nekoć bila središte garamantskog carstva i koju su razbili upadači, arapski muslimani. Wellard opisuje tu civilizaciju na prikladno tajanstven način.
»Na putu što se proteže od Sebhe, suvremenog fezanskog glavnog grada, do oaze Ghat na alžirskoj granici, putnik prelazi preko podzemnog vodenog sustava koji, što se tiče domišljatosti i truda, gotovo i nema premca u afričkoj povijesti.... Kad se gledaju iznutra, gla vni su tuneli visoki najmanje tri metra, a široki četiri metra; iskopani su u vapnenačkoj stijeni jednostavnim oruđem i nije se ni pokušala izgladiti površina stropa i zidova.... Koliko ih se zapravo sačuvalo, nije još sigurno, premda ih se još vidi više o d dvije stotine. Ponegdje nisu medusobno udaljeni ni šest metara, a prosječna im je dužina, od stijene gdje počinju do oaza gdje se završavaju, pet kilometara. Pretpostavimo li — na osnovi 230 rovova koji su još vidljivi — da ih je bilo 300 u tom pustinjsk om području, tada imamo, računajući i bočne rovove, oko 1600 kilometara tunela iskopanih u stijenju pod pustinjom. Još nismo načisto kako je djelovao taj sustav. Prije svega, gdje je ulaz u te tunele? Mogu se potrošiti sati i sati tražeći otvor, i premda se rješenje čini na prvi pogled lakim, jer se pretpostavlja da se određen nasip proteže cijelom dužinom tunela, napokon se stigne do hrpe kamenja u podnožju strmine i ne može se odgonetnuti kamo je nestao rov.... (sustav možda) ukazuje na dovoljnu i redovitu kišu, a takva je morska klima u pustinji Sahari mogla postojati davno, oko 3000. prije n. e.. Mogu li 'fogare' biti tako stare?.... Danas su u Vadi el Ajalu jedini izvor vode bunari i oni su dovoljni za današnjih 7000 stanovnika. Usporedimo li taj broj sa 100.000 ili više grobova što su dosada pronađeni u Vadiju, a potječu iz vremena »graditelja vodenog sustava«, možemo steći određenu predodžbu o tome kako je bilo naseljeno to područje.... Osim toga, gradnja tako golemog hidrauličkog kompleksa ukazuje na vješt i tehnološki napredan narod koji je dosegao viši stupanj kulture nego što ga je imala sjeverna Evropa prije rimskog osvajanja. Stoga možemo pouzdano zaključiti ovo: a) između 5000. i 1000. prije n. e. živjelo je u velikom dijelu pustinje Sahare stočarsko i ratarsko negroidno stanovništvo koje je pomoću 'fogara' učinilo to područje plodnim i prikladnim za život; b) baš blagostanje tih nezaštićenih Afrikanaca potaklo je bijele doseljenike na libijskoj obali da zauzmu Fezan. Ti doseljenici (koji su prvobitno, čini se, stigli u Afriku iz Male Azije) bili su Garamanti, narod sa četveroprežnim bojnim kolima; prvi ih spominje Herodot i opisuje ih kao već vrlo brojan narod u njegovo doba. Nakon toga se naizmjence pojavljuju i nestaju tokom klasičnog doba sve d ok, oko 700. n. e., ne nestaju potpuno 135
kad njihovoga posljednjeg vladara odvode u zarobljeništvo arapski osvajači Fezana. Njihovo je saharsko carstvo trajalo više od tisuću godina. Pa ipak, o Garamantima ne znamo gotovo ništa, a razlog je očigledan: kad je propalo Rimsko Carstvo, Afrika je postala 'izgubljeni' kontinent, tako da nijedan evropski putnik nije dopro čak ni do Fezana, koji nije daleko na jugu, sve do početka devetnaestog stoljeća.«
Treba da dodam da je prije dolaska muslimana uništio sjevernoa fričku civilizaciju car Justinijan. Wellard kaže, osim toga, da na garamantskom području postoji velik broj grobova, piramida, utvrda i napuštenih gradova koje još nije dirnula arheološka lopata. Posjetio je, na primjer, »utvrđeni grad Šarabu, koji leži u pustinji i postepeno tone u pijesak. To je mjesto posjetilo najviše nekoliko desetaka evropskih putnika, jer je podalje od karavanskih putova, u jednoj prilično nepristupačnoj udolini pješčanog mora Murzuk.... Zapravo, arheološka su istraživanja u Fezanu t ek započela....« Pošto su Arapi zauzeli garamantsko carstvo, preživjeli su Garamanti pobjegli na jugozapad, te se »pomiješali sa starosjediocima, crncima, na južnoj obali Gornjeg Nigera i prihvatili njihov jezik«, kao što nas obavještava Graves u »Grčkim mitovima«23 , a to je doznao iz knjiga antropologa Eve Meyrowitz. 24 Sada nam je, dakle, malo jasnije kako su se Dogoni i srodna crnačka plemena s Gornjeg Nigera dokopali čudnovatih podataka. Priča je stara tisuće godina, a drama se odigravala na tisućama kil ometara, što se čini baš u skladu s naravi poruke koja se prenosila u sasvim različit svijet — u kulturu dvadesetog stoljeća. Prema Dogonima, »tvorac svijeta« je posjetio Zemlju i, pošto je dao ljudima kulturu, vratio se u Siriusov sustav. Sada kad je naš rod koraknuo na drugo nebesko tijelo i kad počinjemo istraživati svoj Sunčev sustav, spremni smo ozbiljno razmisliti o susjedima koji su možda nekoliko svjetlosnih godina od nas i imaju svoj vlastiti sunčev sistem, u kojem žive obuzeti željom za doznavanjem, učenjem, spoznavanjem, a prije svega željom da stvore pravu etičku civilizaciju, željom koja potiče najbolje među nama. Jer, bez takvih pobuda ne bi vjerojatno ni mogli preživjeti svoju vlastitu tehnologiju. U ljubavi se može živjeti, ali bez ljubavi s vaki svijet otruje sam sebe. Stoga se nameće zaključak da su bića sa Siriusa, ako postoje ondje, prihvatila spasonosnu etiku, bitnu za život. Ako je Sirius zaista zavičaj "tvorca svijeta", trebalo bi da nas to potakne da i mi postanemo tvorci svjetova.
Napomene 1. Griaule i Dieterien: Le Renard pâle, op. cit., 44. str: »Određivanje kategorija klasifikacije, podudarnosti stvara okosnicu koja se može usporediti s građevinskim skelama ili čovječjim kosturom. Ono što ih oživljuje, što im daje njihove vlastite životne funcije, za Dogone je veza s bogom i sa svjetskim poretkom koji je on stvorio, to jest s načinom kako je organiziran svemir i kako funkcionira danas. Sve to rasvjetljava mit. Tokom vremena pojavljuju se postupno strukture, jedna nad drugom, a svaka ima svoje naročito značenje i blisko je povezana s drugim strukturama. To daje smisao nizu kategorija i klasifikacijskim stupnjevima koji svjedoče o odnosima između čovjeka i onoga što nije čovječje u svemiru.« Da bi se više doznalo o tome kako se okosn ica simboličnih međusobnih veza proteže čak na najmanja svagdanja dogonska djela, trebalo bi pročitati cijeli odlomak »Dogonsko mišljenje«, 40—50. str. u knjizi Le Renard pâle. Taj odlomak prikazuje vrlo dobro kakav je mentalitet potreban u takvu društvu koje se na svim razinama osniva na stvarnosti. Jedina je mana takva načina mišljenja što može okoštati ako se pretjerano usavrši poput baroknog labirinta i što može učiniti bezvrijednim bilo kakvo slobodno istraživanje, kao što se u srednjem vijeku dogodilo u Evropi kad je Crkva imala odgovor na sve , pa tko se god nije slagao s njenim odgovorom, mogao je odmah zapaliti sebi lomaču. Sve ima svoje opasnosti; nijedan sistem mišljenja nije savršen. Samo neprestano i neumorno primjenjivanje slobodne volje i pažnje može ispravno usmjeriti taj vrlo loše sačinjen organizam, čovječju ličnost, te ga zadržati na pravom putu. Svi su »sistemi« panaceje, bila riječ o mišljenju ili društvu, i svi su podjednako beskor isni za nebudnog pojedinca. Učenje o umjere nosti što ga sadrže sve zdrave f ilozofije zapravo je uče nje o pridavanju pažnje u svako doba; akrobat na nategnutoj žici arhetip je uspješnog čovjeka. (Treba li da dodam da tu izraz "uspješan" nema nikakve veze s računom u banci?) 2. Sir E. A. Walis Budge: Oziris i egipatsko uskrsnuće, 2 svezak, London, 1911, 2. svezak, 294—295. str. 3. Ibid., 1. svezak, 156. str. 4. Ibid., 1. svezak, 389—390. str. 5. Plutarh, op. cit.; o toj raspravi može se čitati u mom četvrtom dodatku. 6. Ibid., 1. svezak, 106—107. str. 7. Oziris, op. cit., 1. svezak, 93. str.
136
8. Ibid. 9. Egipćanski bogovi, op. cit., 2. svezak, 164. str. 10. Oziris, op. cit., 2. svezak, 311. str. 11. Ibid., 2. svezak, 341. str. 12. Vidi Sir E. A. Wallis Budge: Rječnik egipatskih hijeroglifa, London, 1920. 13. Vidi 6. napomenu. 14. Vidi 12. napomenu. 15. U 5. svesku Goodwinova prijevoda Plutarhovih Moralia, 1874, op. cit. 16. Grčki mitovi, op. cit., 60, 3. 17. Dvojne zvijezde , 238. str. 18. Nesposobnost Kineza da razlikuju dva likvida osobito je čudna zato što u svom jeziku imaju manje-više oba ta glasa. »L« je sasvim uobičajen, a glas koji je prilično sličan "r" upotrebljava se u riječima što ih ponajčešće transkribiramo sa » j«, poput »jen« koja se u engleskom jeziku izgovara gotovo kao »run« (ran—nap. prev.) i konfučijevski je izraz za vrlinu. 19. Op. cit., 65. str., uz riječ »hierax« 20. J. D. Fage: Povijes t Zapadne Afrike , Cambridge University Press, 1969, 14—16. str. 21. Op. cit., 182. str. 22. James Wellard: Izgubljeni afrički svjetovi, Hutchinson., London,1967; tisk ao i The Travel Book Club, London, 1967. 23. Op. cit., 3, 3. 24. Vidi 13. i 14. napomenu uz prošlo poglavlje.
KRATAK PREGLED U staroegipatskom jeziku znak hijeroglifi riječ koja označuje »božicu« znače istodobno »zmija«. A Siriusov hijeroglif znači i »zub«. Prema tome, »zmijski zub« je igra riječi u vezi s »božicom Sirius«. U priči o »Argu« posijao je Jazon »zmijske zube«, pa ta predodžba potječe vjerojatno iz te egipatske igre riječi. Osim toga, grčka riječ »izlazak zvijezde« ima veze s »rastom zubi iz d esni«. Dakle, kad su se zmijski zubi posijali u tlo, izrasli su iz njega kao iz desni — to jest zvijezda Sirius (»zmijski zub«) digla se nad obzorje. Vidimo tu na djelu mitološki šifrirani jezik u svetim igrama riječi. Iza mitova se skrivaju značenja koja se mogu odgonetnuti ako se vratimo hijeroglifima i pronađemo sinonime koji tvore igru riječi. Tražeći egipatske izvore, pronalazimo objašnjenja riječi »Argo«, »arka«, "Argos" itd. Te riječi potječu od egipatske riječi ārq. No i srodne riječi u grčkom jezik u daju važne podatke: Argus je pas povezan sa ciklusom. Drugi Argus ima stotinu očiju i čuva Iju, koja je povezana s predajom o Siriusu i s Izidom. Egipatska riječ ārqi odnosi se na kraj ciklusa, što ga u »Odiseji« utjelovljuje Argus. Egipatska riječ ārq odnosi se na predodžbu »ciklusa, kruga« i izvor je latinske riječi arcere. U Izidinu hramu u južnoj Italiji postoji u unutrašnjem svetištu slika stookog Argusa (ima, međutim, normalno lice i oči). U tom unutrašnjem svetištu slavili su se Izidini misteriji. Osim toga, prema predaji, Danajevih pedeset kćeri donijelo je iz Egipta u Grčku (i odatle u južnu Italiju) Tezmoforije, koje su — prema Plutarhu — bile Izidini misteriji. Vidimo, dakle, da je Izida u vrlo tajnom i svetom kontekstu bila blisko povezana s »pedeset« i »jednom stotinom (Hekatom) — a Izida se izjednačivala sa Siriusom. Rani su Egipćani vjerovali da je Sirius prebivalište pokojnih duša, a to vjeruju i Dogoni. Egipćani su govorili da je pokojnički duh »otišao k Neftis«, da se okreće »u obzorju« i da se »okreće kao sunce«. To je prilično jasan opis tamne Neftis koja se kao »sunce« okreće oko Siriusa. Egipćani su, osim toga, tvrdili da emanacije iz Siriusova područja oživljuju stvorenja na Zemlji. Tako misle i Dogoni. Budući da su Egipćani smatrali Sirius drugim svijetom pokojnih duša, zanimljivo je što su drugi svijet zvali ārq-hehtt, upotrebljavajući opet poznatu riječ ārq. U egipatskom se jeziku označuje Siriusovo područje riječju koja znači, osim toga, »prijestolje« i »težina«, a slična je riječi »patuljak«. Egipatska riječ »pedeset« (od koje su izvedene arapske i hebrejske riječi koje znače »pedeset«) odnosila se na pedeset vrućih Siriusovih "pasjih dana", a i na “zvijezdu koja ne miruje” — očito je riječ o zvijezdi koja se giba, to jest o Siriusu B i njegovu pedesetogodišnjem ophodnom vremenu. Sirius je u Egiptu »Lučna zvijezda«. Egipatska riječ »strijelac lukom« odnosi se i na tešku zvjezdanu kovinu, povezanu s Anubisom (koji je, kao što smo već naslutili, putanja Siriusa B, a Sirius B se, uostal om, sastoji od »teške zvjezdane kovine«). Riječ koja označuje tešku zvjezdanu kovinu slična je riječima "patuljak" i »težina«. 137
Egipatska riječ koja znači »početak ciklusa« (i koja se slaže s riječi ārq, »kraljem ciklusa«) znači ujedno »proročište« i "predn ji i stražnji vršak broda" — što potvrduje moju postavku o »Argu« i proročištima. Ista riječ znači i »osnovica trokuta« (a riječ »trokut« je varijanta Siriusova imena, koje se označuje hijeroglifom »trokut«). Osim toga, postoje geodetski trokuti, povezani s arkom, kojima su početna točka Teba, odnosno Behdet. Plutarh nas upoznaje s perzijskim prikazom Pasje zvijezde, Siriusa, okružene pedesetoricom bogova koji tvore jajolik oblik (eliptičnu putanju) u kojem se »svijetli bog« suočava s »tamnim bogom«. U biblijskom Levitskom zakoniku naređuje Mojsije Hebrejima da svakih pedeset godina slave jubilej, no nisam nikada čuo da su postupili tako. Očito, nisu shvatili pedesetogodišnje ophodno vrijeme Siriusa B koje je Mojsije (upućen u egipatske tajne i "odrastao kod faraona") vjerojatno imao na umu. U egipatskom jeziku riječ »tajno obzorje« znači ujedno »dva duha« — to jest svijetla Izida i tamna Neftis. Ista riječ znači, osim toga, "bog koji prebiva u obzorju" i »Izida kao Sirius«. Čini se da se tajno obzorje odnosi na putanju Siriusa B u kojoj Sirius B živi. Egipatska riječ »pas« znači i »zub« (hijeroglif »trokut« znači »Sirius« i »zub«), ali i »pasji bog« i “jedna stotina”. Druga egipatska riječ koja označuje »zub« znači »prelaziti stazu koracima« i »učiniti jakim« , a upotrebljava se u vezi s Anubisom tako da se može dobiti značenje »brojilac mjeseci dok prelazi stazu«. Jedan sinonim znači »stotina« i »Sirius«. Tako dobivamo: "brojenje stotinu mjeseci dok se prelazi Siriusova staza". Međutim, Anubis (koji to čini) jest »krug«. Stoga imamo: »brojenje stotinu mjeseci dok se prelazi kružna Siriusova staza«. Zamijenimo li mjesec godinama (kao što ih je možda zamijenio Mojsije?), tada imamo dva pedesetogodišnja ophodna vremena Siriusa B. Vidimo da su stari Egipćani imali istu predaju o Siriusu na koju smo naišli kod plemena Dogon u Maliju. Znamo da su Dogoni što se tiče kulture, a vjerojatno i fizički, potomci Grka s Lemnosa koji su tvrdili o sebi da potječu “od Argonauta” i koji su doplovili u Libiju, preselili se na zapa d kao Garamanti (koje je opisao Herodot), potom bili potisnuti na jug i poslije mnogo, mnogo stoljeća stigli do rijeke Niger u Maliju i pomiješali se s tamošnjim crnačkim stanovništvom. Dogoni čuvaju kao svoju najsvetiju tajnu predaju baš onu predaju koju je iz preddinastijskog Egipta donio »Danaj« Grcima, koji su je prenijeli u Libiju i odande, napokon, u Mali, predaju koja se bavi »Siriusovom tajnom«. Tako smo urvrdili da izvor vrlo neobičnog znanja o sustavu zvijezda Sirius A, Sirius B i možda Sirius C, koje imaju Dogoni, leži čak u preddinastijskom Egiptu mnogo prije 3000. prije nove ere. Uspjeli smo, dakle, izmijeniti pitanje o Siriusu, premda ne i odgovoriti na nj. Više se ne postavlja pitanje: »Kako su Dogoni doznali to?« Sada pitanje glasi: »Kako su Egipćani iz preddinastijskog doba prije 3200. prije n. e. ili njihovi (nepoznati) prethodnici doznali sve to?« Kakav je odgovor na Siriusovo pitanje? Ne znamo ga. Međutim, da bi se napokon shvatilo bilo što, potrebno je znati prava pitanja. Brojna istraživanja koja bi trebalo da započnu pošto se postavilo pitanje o Siriusu, možda nam dadu više odgovora nego što u ovom času možemo zamisliti. Arheologe očekuje težak zadatak da pokušaju protumačiti brojne sličnosti izmedu Sumera i Egipta, koje ukazuju na neki još neotkriven zajednički izvor obiju kultura — na neku potpuno zaboravljenu civilizaciju čiji ostaci zacijelo negdje postoje. Razmatrajući početne elemente onoga što možemo nazvati čovječjom civilizacijom na ovom planetu, treba svakako da uzmemo u obzir m ogućnost da su primitivni ljudi kamenog doba dobili civilizaciju na pladnju od izvanzemaljskih bića koja su posjetila Zemlju i ostavila nam svoje tragove da ih odgonetnemo. Ti tragovi sadrže potanka obavještenja o sustavu zvijezde Sirius, razumljiva samo društvu koje je tehnološki razvijeno kao naše današnje. Vjerujem da je sada kucnuo čas kada treba da otkrijemo te šifrirane podatke. Kucnuo je čas kad treba da se suočimo s neizbježnom činjenicom da postoje izvanzemaljske civilizacije i da imaju, vrlo vjerojatno, mnogo razvijeniju kulturu nego što je naša — da i ne spominjemo tehnologiju koja im je omogućila međuzvjezdana putovanja! Možda ćemo morati prihvatiti misao koja nas vrlo uznemiruje, ali i uzbuđuje: razumna bića odnekuda iz naše galaksije posjetila su već Zemlju, znaju već da postojimo, možda nas nadziru u ovom trenutku automatskom sondom negdje u našem Sunčevu sustavu i možda se namjeravaju jednog dana vratiti osobno da bi provjerila kako napreduje civilizacija koju su ona utemeljila.
138
TREĆI DIO
S one strane tajne OSMO POGLAVLJE Basna Sjedila tako jednom jedna djevojčicana morskoj obali. Majka ju je bila poslala da se igra. Promatrajući valove, mislila je: »Kad bi mi se barem dogodilo danas nešto divno!« Sunce je obasjavalo vrlo toplim zrakama žal i omamilo je. Tiho zapljuskivanje valova sličilo je uspavanki. Zadrijemala je. Iznenada se probudila. Zrak je postao svjež, sumaglica od vrućine se raspršila i sve se vidjelo neobično bistro. U daljini je spazila neki blijesak u moru, zatim još jedan blijesak, svjetlucanje nečega na suncu. Opet je ugledala nešto — nešto što se približavalo obali, probijajući se kroz valove. Vjerojatno je riječ o dupinu, pomisli djevojčica. Veoma se uzbudila. Događa se nešto zbog čega će upamtiti taj dan. Više neće morati tupo sjediti na morskoj obali i dosadivati se. Budući da se dupin sve više približavao, uznemirila se. Zar se namjerava zaletjeti na pijesak, poput golemih kitova koji to ponekad čine u očaju? Zar se taj dupin zaista želi ubiti? Užurbano je potrčala pre ma mjestu koje je, koliko je mogla zaključiti, bilo dupinov cilj. Vidjela mu je za tren repnu peraju, već vrlo blizu. Učinilo joj se da vidi u vodi i nekakvu morsku travu koju vuče za sobom. Taj je dupin bio svijetao, gotovo sjajan.... približavao se sve više pijesku.... što li će učiniti? Sada ga je jasnije vidjela u vodi. Zaustavio se. Činilo se da puže po pijesku. Rep mu se trznuo uvis i spustio. Potom je ostao nepomičan. Jadni se dupin nasukao na pijesak! Obuzeta sažaljenjem, djevojčica zagazi u vodu i krene prema njemu. No, on se malo povuče. Nije se, dakle, nasukao. Nalazeći se pod vodom, gledao ju je. Što li želi? Djevojčica se vrati na obalu, a dupin se opet približi. Uto izroni tik kraj njega neka ženska glava. Imala je na licu srebrnastu šminku i pogledala uvis. Djevojčica je bila zabrinuta zbog dupina. — Uhvatila si dupina? — zapita ženu. Neposredno ispod ženinih ramena začuje se takav zvuk kao da su joj naramenice kupaćeg kostima pucnule o kožu. Odgovorila je djevojčici ukočenim pogledom i visokim tuljenjem, nalik na pjesmu. Krenula je prema djevojčici, ne skidajući pogleda s nje. Oči su joj bile bistro-plave, poput neba. Izgledale su kao dva otvora kroz koje se može nebo vidjeti. Opet joj pucne naramenica kupaćeg kostima. Oči joj bijahu poput vrućeg sunca. Djevojčicu poče hvatati san. Ženine su oči naličile šumu valova. Djevojčica sjede na pijesak i pokuša je bistrije pogledati. Ženino lice kao da je zaista bilo srebrnasto. Nad vodom se pojave ženine grudi. Bile su gole. Vjerojatno su joj puknule n aramenice kupaćeg kostima. Prsa su joj bile lijepe srebrnasto zelene boje i sjajna na suncu. Činilo se da ne može dalje. Gledala je djevojčicu i bila nepomična, osim što se blago njihala. — Tko si ti? — zapita djevojčica. — Doplivala si s neke lađe? Žena dugo zacvili, ali joj se izraz lica ne promijeni. Tada se začuje opet pucketanje kupaćeg kostima. Ovaj put, medutim, djevojčica vidje da su ženi nad grudima, baš ispod lijepih ključnih kosti, dvije dugačke uske pukotine koje su se otvorile i zvučno zatvorile kao da njima upravljaju mišići. Žena se promeškolji kao da sjedi neudobno na visokoj stolici. Izgledala je nezadovoljna, te skoči naprijed, iskrivivši tijelo, pa pljusne u vodu blizu onog mjesta gdje je sjedila djevojčica. Nije imala nogu. Bila je ono biće koje je djevojčica u početku smatrala dupinom. Bila je sirena. Ispružila je tijelo, dugačko, glatko i sjajno na suncu, dok su se valovi valjali mimo nje i povlačili se. Naslonivši se na lakat, podigla je malo svoj dupinski rep i blago pljusnula njime ne koliko puta po plitkoj vodi, kao što je djevojčica kuckala ponekad prstima po klupi u školi. Sirena nije imala ljusaka kao obična riba. Koža joj je nalikovala na kožu dupina što u akvariju skaču kroz kolutove. No, bila je srebrnastija i zelenija. Osim toga , na leđima joj je lepršala nekakva dlaka poput morske trave, koja se činila smeđom, srebrnastom, zelenom, sivom, čak crnom. Sve su se te boje miješale. Sirena je još pljuskala repom po vodi i promatrala djevojčicu. Veoma je sličila goloj ženi. Sliči majci kad žurno oblači kućnu haljinu prije kupanja, pomisli djevojčica. Ponovno se začuje pucketanje, ali ovaj put tiše. Djevojčica opazi da su se duge uske pukotine na ženinim prsima otvorile i odmah zatvorile. Uto žena ispusti tih, ugodan glas, sličan zujanju ; izgledala je
139
pospana. Nagne se naprijed i vjerojatno grlom, koje se stezalo i micalo, stvori čudnovat niz coktanja i pucketanja. Djevojčica ustade i reče joj: — Još nikada nisam vidjela sirenu. Smijem li pozvati mamu? Sirena kao da je odgovorila lupkanjem peraje o kožu negdje iza sebe, ljuljajući se i zujeći otegnuto i glasno. Još više se nagne naprijed i pogleda djevojčicu, a oči kao da joj pozelenješe. Otvorila je usta, tako da su joj se na ružičastim desnima vidjeli šiljasti zubići, te ispustila dug šaputav glas koji je podsjećao na šum mora u daljini. Tada je rukom i prstima s opnom za plivanje pozvala k sebi djevojčicu. Stojeći u plićaku, djevojčica je dotakne. — Kako si meka — reče — nisi poput riba. Mislim, i ribe su meke, ali ti si glatka. Svidjela joj se sirena. Još nikada nije vidjela nikoga tako glatkog, srebrnastog i lijepog. — Kladim se da plivaš bolje od običnih ljudi. Otrčat ću k mami i reći joj da si ovdje! — Poče se povlačiti. — Nećeš otići, zar ne? Čekaj me ovdje! Smiješila se i nastojala saopćiti svoje namjere. Žena kao da je kimnula u znak slaganja. Djevojčica brzo otrči, osvrćući se često kako bi vidjela da li je sirena čeka. Sirena se nije ni pomaknula, već je samo gledala za njom. Majka je iz daljine opazila da nešto leži u morskoj pje ni na obali, dok ju je kćerka uzbuđeno vukla za suknju. — To je nešto s neke brodske olupine — reče majka. — Nije, mama, to je sirena — odvrati djevojčica. — Ne budi smiješna, dušo, sirene ne postoje. One žive samo u pričama. Dakle, što si pronašla? U to se ono na obali iznenada pomakne. Bilo je grozno, poput zmije. — O, pa to je živo! Miče se! Ne! — okrenula se majka i pokušala gurnuti djevojčicu prema kući. — Idem po tatu. On će najbolje znati što treba učiniti. Možda je to stvorenje ranjeno. Pođi sa mnom. Medutim, djevojčica joj umakne i potrči prema moru. — Ne, mama, to je sirena! Dođi i pogledaj je! Osjećajući mučninu i strah u želucu, majka krene za kćerkom, dozivajući je slabim glasom. Djevojčica ubrzo stigne do svoje prijateljice iz mora, a majka, vi djevši je kako stoji kraj tog stvorenja koje se micalo, krikne: — Nemoj! Bježi! Bježi od toga! Tada potrči i opazi da je to biće zaista napola žena, a napola riba. Zaista je vidjela pred sobom srebrnastu sirenu! — Nemoj, dušo, nemoj! Bježi od nje! Grozna je! Djevojčica joj poslušno priđe, dok je ona, ispunjena gađenjem, gledala to užasno sluzavo morsko biće s nasadenim čovječjim tijelom.... to čudovište, tu grozotu. Osjetivši da joj se grči želudac, nagnula se naprijed misleći da će povraćati. — O, bože! — prostenje. — Idi kući! Idi kući! — izusti i žustro gurne kćerku kako bi je natjerala da potrči. — Što je, mama? — zapita djevojčica koju je sada takoder obuzimao strah. — Mama! — uzvikne panično, no majka joj se gušila i iskolačenih očiju teturala prema njoj, ispruživši ruku kako bi je gurnula prema kući. — Mama! Mama! U tom času začuše pljuskanje vode i, okrenuvši se, vidješe još sirenu kako se munjevito, bez napora, vraća u duboku vodu... i odmah nestaje s vidika. — O, bože! — prozbori majka, uhvati se objema rukama za glavu i pade na koljena. — Otišla je, mama. Sirena je otišla. No, vidjela si je! Majka pogleda kćerku tako kao da bi se i djevojčica mogla svaki čas pretvoriti u sirenu. — O, što je to bilo, dušo? Reci mi da nije istina! — prostenje i spusti glavu na vrući, oštri pijesak. * To je pričica o djetetu i odrasloj osobi i o njihovoj različitoj reakciji na nepoznato, razumno vodozemno biće. Za dijete »može ono bolje plivati«, srebrnasto je i divno. Majci je ono odvratno i strašno. U drugom dodatku n aći će čitaoci prijevod sačuvanih odlomaka iz nestale »Babilonske povijesti« što ju je na grčkom jeziku napisao babilonski svećenik Beros, koji je — čini se — poznavao Aristotela i koji je, pišući povijest svoje zemlje na osnovi izvornih dokumenata, crpio podatke iz hramskih zapisa (naravno,
140
napisanih klinovim pismom) u svom zavičaju. Čitatelji su bili kozmopolitski stanovnici helenističkog svijeta, nastalog osvajanjima Aleksandra Velikog. U svom djelu Beros opisuje predaju iz svoje domovine o porijeklu njene civilizacije. Ta je pripovijest neobična. Jer, Babilonci su utemeljenje svoje civilizacije pripisivali skupini stranih vodozemnih bića. Glavni pojedinac u toj skupini vodozemaca zove se Oannes . Već smo imali priliku da ga upoznamo. U knjizi ima nekoliko njegovih slikovnih prikaza (6, 7, 8. i 9. slika, te 30. i 31. crtež). U nešto kasnijim predajama nego što su one kojima se služio Beros pretvorio se Oannes u filistejskog ribljeg boga Dagona, dobro poznatog mnogim čitateljima Biblije. Tada je Oannes, kao Dagon, postao božanstvo poljodjelstva. U očuvanim se Berosovim odlomcima ne govori o filistejskoj predaji, pa vjerojatno nećemo nikada doznati da li ju je Beros spomenuo ili nije. Međutim, u Berosovim odlomcima koje je sačuvao povjesničar Apolodor čitamo da se »iz Eritrejskog mora pojavio još jedan lik poput prvoga, imao je isti zamršeni oblik između ribe i čovjeka i zvao se Odakon«. Prilično je očito da je to iskrivljen oblik »Dagona«. Dabome, ako »Dagon« nije iskrivljen oblik »Odakona«. 1
30. CRTEŽ: Oannes ribljeg repa na gemama u Britanskom muzeju; na desnoj se vidi zvijezda i Ozirisovo oko — nalazimo, dakle, egipatski hijeroglif na babilonskoj gemi.
Apolodor prigovara Abidenu, Aristotelovu učeniku, što nije spomenuo da je osim Oannesa bilo i drugih vo dozemnih bića. Kaže: »Što se tiče tih bića, Abiden ih nije spomenuo.« Stoga je, baveći se Berosom, obratio osobitu pažnju pojedinosti koju je Abiden, zbog svojih razloga, zanemario. Riječ je, kao što ćemo sada vidjeti, o izvanredno važnoj pojedinosti. Prema Apolodorovu vrlo pomnjivu izvještaju, Beros naziva vodozemce skupnim imenom »Anedoti «. Prikazuje ih kao poludemone, a ne kao bogove. Neko sam vrijeme smatrao da je riječ »Anedoti« prikladno i u predaji potvrđeno vlastito ime tih bića. Bilo mi je stalo do toga da imaju neko ime jer, kao što ćemo odmah doznati, Dogoni tvrde da su vodozemna stvorenja ribljih repova utemeljila i njihovu kulturu, te da su stigla iz sustava zvijezde Sirius. Ako na nekoj planeti u Siriusovu sustavu žive razumna bića, ona su — sudeći prema svemu — vodozemna i izgledaju kao nekakav križanac između čovjeka i dupina. Stoga je, ako namjeravamo povremeno raspravljati o njima, potrebno neko ime za ta bića. Imajući to na umu, iznenada sam se upitao što bi zapravo mogla značiti riječ »Ane dot«, koja nije nigdje prevedena u Coryjevim prijevodima Berosovih odlomaka. Još jednom sam pročitao Berosov fragment koji je sačuvao savjesni Apolodor i pažljivo sam ispitao prijevod tog teksta, u kojem piše: »....u čije se doba pojavio iz Eritrejskog mor a Muzar Oannes, Anedot .« Eritrejskim morem nazivali su stari narodi vodeno područje koje danas dijelimo na Crveno more, Perzijski zaljev i Indijski ocean. Što li su značile neprevedene riječi »Muzar« i »Anedot«? Začudo, dok nisam nabavio svoj vlastiti primjerak Coryjevih »Drevnih fragmenata«2, nisam ni zapazio da riječ i »Muzar« i »Anedot« nisu prevedene. U knjižnicama, uvijek u žurbi, lako izmaknu takve pojedinosti. Nisam to opazio ni u Apolodorovu izvještaju koji navodi Carl Sagan u svojim »Razumnim bićim a u svemiru«.3 Zbog svih tih razloga smatrao sam da treba da uključim kao dodatak ovoj knjizi sve Berosove sačuvane fragmente (osim onih nekoliko koji nemaju veze s našom temom, a mogu se naći u trećem, konačnom izdanju Coryjeve knjige, objavljenom posmrtno 1876). Jer, ako nije nadohvat ruci sav materijal uvijek izmakne nešto i ne
141
uspoređuju se tekstovi onako često kao što je potrebno da bi se postupno počelo čitati između redaka i da bi se stekle dodatne spoznaje. Nekako se najčešće navodi ona verzija Berosova izvještaja koju je sačuvao Aleksandar Polihistor.4 No, baš tu počinju problemi, jer Aleksandar Polihistor ne upotrebljava u svom prikazu riječi »anedot« i »muzar«. A u verziji koju je sačuvao Abiden upotrebljava se riječ »anedot« samo kao vlastito ime : ».... u njegovo je vrijeme jedan poludemon, zvan Anedot, vrlo sličan Oannesu, izišao drugi put iz mora....« Što se tiče riječi »muzar«, nju Abiden uopće ne upotrebljava.
31. CRTEŽ: Oannes ribljeg repa s asirskog pečatnog valjka; stoji pred omfalosom k oji je prekriven geodetskom mrežom sa silaznim oktavama na objema stranama. Gore je očna zvijezda, a dolje lijevo su »Nommova usta«.
Stoga sam potražio značenje tih riječi u rječniku. Pretpostavio sam da bi ih Cory preveo na engleski da im je značenje jednostavno i očigledno. No, ustanovio sam, na svoje iznenadenje, da je njihovo značenje sasvim jednostavno i jasno. »Muzar« je »grozota«, a »anedot« je »odvratan«. Možda čitaoci sada razumiju zašto sam napisao onu malu basnu. Jer, Babilonci su ona stvorenja kojima su pripisivali utemeljenje civilizacije na Srednjem istoku i koja su poštovali i podizali im goleme kipove (9. slika) otvoreno nazivali »odvratnim grozotama«. Ništa ne ukazuje tako uvjerljivo na istinitost tih izvještaja kao baš ta babilonska predaja da su vodozemci, kojima duguju sve, odvratni i strašni i da ih je grozno pogledati. Izmišljena bi predaja o podri jetlu civilizacije po svoj prilici veličala divne bogove ili junake koji su je osnovali. No, umjesto toga nalazimo jasne opise »životinja obdarenih razumom« (izvještaj Aleksandra Polihistora) koje u svojim zahvalnim i strahopoštovanjem ispunjenim štićenici ma izazivaju mučninu svojom odvratnošću. Štoviše, predaja to otvoreno priznaje! Problem odvratnosti je težak. Vjerojatno je odvratnost djelomično posljedica onoga što smo naučili u mladosti. O tome bi, bez sumnje, mogli mnogo više reći psiholozi. No, ma kakvi bili izvori gađenja, njime se više ne može gotovo nikako vladati kad se ono jednom razvije. Ako se nekome gade zmije ili pauci, bilo bi potrebno vrlo mnogo uvjeravanja da bi se izmijenio taj stav; zapravo, nade da se uspije zaista su minimalne. Kao ljudska bića, skloni smo osjećaju odbojnosti prema svim sluzavim stvorenjima, stvorenjima koja pužu i uvijaju se. Zapravo, oni ljudi koji pokazuju izrazitu sklonost prema takvim stvorenjima ponajčešće su bolesni. Poznavao sam jednu djevojku koja je u svojoj spavaćoj sobi, kraj kreveta, držala šarenog udava radi »društva«. Svakog ga je četvrtka hranila živim mišem i uživala je gledajući kako ga udav proždire živoga. A najviše je uživala u tome kad bi noću, u mraku, čula zmiju kako se skliže niz bočnu stranu svog spremišta; to ju je veoma uzbuđivalo. Ne želim osuđivati tu djevojku zbog njena čudnog ukusa, ali vjerujem da će se većina čitatelja složiti kako je ona zanimanje za zmiju pretvorila nekako u nešto drugo. A takva zamjena ukazuje na maštu koja se vjerojatno može smatrati bolesnom, iako ne i opasnom (izuzev miša). Imajući na umu taj čovječji odnos prema ljigavim stvorenjima i problem odvratnosti općenito, smatram zaista velikom ironijom što u našem bliskom susjedstvu postoji možda vrsta razumnih bića koja s u
142
skliska i odvratna, ali koja su udarila temelje mnogim elementima naše čovječje civilizacije i imaju tako razvijenu tehnologiju da mogu putovati između zvijezda. Zaista, kad svi drugi užici u životu izostanu, ostaje nam uvijek uživanje u ironiji. Preporu čučujem je i ljudima, i Anedotima. Prema Berosovu prikazu koji je sačuvao Aleksandar Polihistor, vodozemci izgledaju ovako:
»Cijelo je tijelo te životinje nalikovalo na riblje tijelo; pod ribljom je glavom imala još jednu glavu, a i noge, slične čovječjima, dodane ribljem repu. Osim toga, glas i govor bili su joj razgovijetni i čovječji; njena se slika sačuvala do dana današnjeg.... Kad bi zašlo sunce, to bi biće opet uronilo u more i provelo cijelu noć u dubini; jer bilo je vodozemno.« Tko je bio Beros i koliko se možemo pouzdati u njega? Najbolje je da podatke o tome potražimo u Coryjevu predgovoru: »Babilonac Beros bio je u naponu snage za vladavine Aleksandra Velikog i živio je neko vrijeme u Ateni; mnogi tvrde da je kaldejsku povijest napisao na grčkom jeziku. Kao Belov svećenik, iskoristio je hramske zapise i kaldejsko znanje i predaje; čini se da je stvorio svoje djelo iskreno poštujući istinu. Povijest davnog doba skicirao je na osnovi slika na hramskim zidovima: u zapisima i predaji potvrdile su se mnoge pojedinosti kao istinite, tako da se nije moglo sumnjati u njih; ispravljajući jedne prema drugima, stvorio je neobično povijesno djelo.... Prva knjiga te povijesti započinje, što je razumljivo, prikazom Babilonije.... Druga je knjiga, čini se, obuhvaćala povijest svijeta prije potopa; vjerojatno pripadaju toj knjizi prva dva odlomka.«
32. CRTEŽ: Dogonski prikaz Nommoa
Što se tiče dvojice kasnijih pisaca koji su sačuvali Berosove odlomke, Abiden — Aristotelov učenik — napisao je »Asirsku povijest«, danas izgubljenu, a Megasten je napisao »Indijsku povijest«, takoder izgubljenu. Ni jednome od četvorice pisaca koji su sačuvali Berosove odlomke nisu ni vlastiti zapisi ostali nedirnuti do današnjeg doba. Kasniji pisci, poput Euzebija, kršćanskog povjesničara iz četvrtog stoljeća nove ere, i Sinkela, bizantskog povjesničara iz devetog stoljeća nove ere, sačuvali su opet sve Berosove odlomke koje su raniji pisci naveli u svojim djelima. Čini se da se Berosov original izgubio mnogo prije izvornih izdanja Abidena, Apolodora, Megastena i Aleksandra Polihistora. Ako u nekoj skrivenoj bizantskoj redovničkoj knjižnici, ili na nekom egipatskom papirusu iz helenističkog doba, ili na nekoj babilonskoj
143
pločici ne pronademo, ipak, još neke odlomke, možda nećemo nikada znati o Berosu više nego što znamo sada iz treće ruke. Berosovi se odlomci objavljuju ovdje prvi put poslije 1876.5 Pogledajmo sada što nam može reći pleme Dogon o vodozemnim bićima koja su navodno utemeljila i njegovu kulturu, a došla su — čini se — sa Siriusa. Na 32. i 34. crtežu vidi se kako Dogoni prikazuju izgled tih bića. Pripisuju im da su se spustila arkom, koju prikazuju na 35. crtežu kako se »brzo okreće dok se spušta«. Vodozemce je poslao na Zemlju Amma (čije je ime, uvjeren sam, ostatak ime na boga Amona iz oaze Siva), bog svemira. Oni se zovu Nommoi . No, kao što su Babilonci. radije spominjali Oannesa, vođu, nego skupno »Anedote«, tako i Dogoni često govore samo o »Nommou« kao pojedincu. Nommoi se skupno nazivaju »Gospodarima vode«, a i »Učiteljima« ili »Nadzirateljima«. Oni moraju živjeti u vodi: »Boravište Nommoa je u vodi.«6 To veoma sliči babilonskoj predaji o bogu Ei (Enkiju kod Sumerana), čije je boravište takoder u vodi i koji se ponekad povezuje s Oannesom. Pristajanje arke opisuje se izvanredno potanko. Priča se da se arka spustila na Zemlju sjeveroistočno od dogonskog područja,7 odakle su Dogoni — prema svojim vlastitim tvrdnjama — nekoć došli (prije nego što su otišli u Mande), a to je, naravno, otprilike pravac prema Egiptu i Srednjem istoku. Dogoni opisuju zvuk pri arkinu spuštanju. Kažu da je Nommo bacio svoju »riječ« na četiri strane dok se spuštao* i da je ona odjekivala kao kad djeca bacaju u određenom ritmu kamenove u četiri velike stijene u vrlo maloj pećini kraj jezera Debo.8 Vjerojatno žele saopćiti da proizvode zaglušnu buku. Može se lako zamisliti kakva je buka u toj pećini. Spuštanje arke zacijelo je bilo bučno kao i uzlijetanje mlažnjaka ako se stoji u blizini. * Čitaoci se vjerojatno sjećaju da sam potkraj Prvog poglavlja spomenuo da je »riječ« za Dogone poput logosa, jer znači »zrak«. Možemo zaključiti da se taj opis ne odnosi samo na buku nego i na jak vjetar.
Dogoni opisuju i vidljive učinke arkina spuštanja: 9 »Arka se spustila na Liščevu suhom tlu i premjestila hrpu prašine što ju je podigao vihor koji je izazvala.« U vezi s tim pogledajmo 33. crtež. Dalje nas izvješćuju: »Od snažnog sudara postalo je tlo hrapavo.... ona je zastrugala po tlu.« O Nommou, vjerojatnije o njegovoj arci, kaže se: »On je poput plamena što je izišao kad je dodirnuo Zemlju.« Osim toga, Dogoni vele: »Nommo je bio 'crven kao vatra'..... kad je pristao, pobijelio je.« 10 Otuda se razvilo i odredeno narodno vjerovanje: "Albin je zemaljski dokaz o Nommovim opekotinama dok se spuštao: kaže se da je on 'trag opekline', Nommov ožiljak."11
33. CRTEŽ: Nommov silazak s neba (dogonski prikaz)
Čini se da se Dogoni služe izrazom »štrcanje krvi« za ono što bismo mi nazvali »ispuhom rakete«. Imajmo na umu da su, izuzev antigravitacijskih strojeva (koji mo žda i nisu mogući), najprikladnije sredstvo za slijetanje na neku рlanetu rakete, bez obzira na to koliko je usavršen međuzvjezdani matični brod i koliko se razlikuje od raketa i bez obzira na to kako je razvijena civilizacija koja priprema spuštanje na planetu. Jer, raketno je načelo tako jednostavno da se vjerojatno neće odbaciti sasvim ni u predvidivoj budućoj tehnologiji. Što više, Dogoni kao da jasno razlikuju arku kojom su se Nommoi spustili na Zemlju i ono što bi, prema našoj pretpostavci, mogao biti pravi međuzvjezdani svemirski brod koji je lebdio u daljini na nebu, a što oni opisuju kao pojavu nove zvijezde na nebu, zvijezde koja je otišla s Nommoima kad su oni napustili Zemlju. Takav se opis, zapravo, može i očekivati. Međuzvjezdani bi svemirski brod vjerojatno 144
izgledao poput neke sjajne nove zvijezde, možda vidljive danju i noću, a vozilo za iskrcavanje bilo bi jednostavna raketa, ne baš osobito drukčija — što se tiče načela — od naših današnjih letjelica kojima se služimo za spuštanje na Mjesec. Treba da ovdje istaknem kako ne vjerujem da u ovom času jure našim nebom svemirski brodovi izvanzemaljskih civilizacija. Nisam zanesen »letećim tanjurima«. Ne vjerujem da bi se svemirski brodovi ponašali tako hirovito kao što se ponašaju NLO-i. Ne vidim nikakvoga smisla u tome što bi svemirski brodovi godinama letjeli besposleno uokolo i priređivali nekakve — nedovoljno jasne — spektakle. Kad bismo mi krenuli na neku drugu naseljenu planetu, zar bismo tratili vrijeme i novac na takve očite besmislice? Meni se čini da NLO-ima nedostaje smisla koji bi se mogao uvjerljivo spojiti s posjetom izvanzemaljskih bića. Stoga ne vjerujem da su »leteći tanjuri« svemirska vozila, iako spremno priznajem da se možda varam. U vezi s tim dočekala me paljba s obiju strana — oni koji vjeruju u leteće tanjure ne mogu shvatiti da nisam njihov istomišljenik, pošto sam napisao knjigu o nezemaljskim bićima i čak zaključio da su svemirski brodovi u prošlosti posjetili Zemlju, a oni koji ne mogu ni za tren prihvatiti pomisao da su pos jetili Zemlju svemirski brodovi smatraju, naravno, da se moja knjiga bavi letećim tanjurima. Međutim, treba da dodam ovo: vjerujem da u ovom času nadzire Zemlju neka naprednija izvanzemaljska civilizacija i slutim da to nadziranje obavljaju automatske komp jutorske sonde, ostavljene u ovom sunčevu sustavu jednom u prošlosti. Premda smatram većinu takozvanih opažanja NLO-a pukom histerijom ili običnom zabludom, mogao bi ipak malen postotak NLO-a biti baš ono što tvrde odane pristalice NLO-a. Zaista je šteta što je ta tema tako opterećena opresivnim zanosom ljudi koje mogu nazvati jedino fanaticima.
34. CRTEŽ: Dogonski prikaz Nommoa
35. CRTEŽ: Nommov svemirski brod se brzo okreće dok se spušta (dogonski prikaz).
Dogoni možda označuju međuzvjezdani svemirski brod koji lebdi visoko iznad Zemlje izrazom ie pelu tolo, »zvijezda desetog mjeseca« (u smislu prirodnog satelita — nap. prev.). Oni kažu: "Kad je (arka) pristala, težina arke izazvala je štrcanje 'krvi' prema nebu."12 To nalikuje na prizemljenje raketnog vozila. No, to »štrcanje krvi« (plamena?) navodno se pojavilo i kod ie pelu tolo i »dalo zvijezdi istinitost i sjaj«. 13 Na 37. crtežu možemo vidjeti tri različita plemenska prikaza ie pelu tolo koji se međusobno dopunjuju. Čini se da je na njima zvijezda u trima odijeljenim stanjima koja se razlikuju s obzirom na količinu »kr vi koju štrca« zvijezda, odnosno svemirski brod. Osim toga, govoreći o »zvijezdi«, Dogoni spominju krug crvenkastih zraka oko nje, a taj krug zraka bio je »poput mrlje koja se širi«, ali je ostao jednako velik.14 Navodno će se Nommoi vratiti. Doći će do »Nommova uskrsnuća«. Stoga se ne smijemo iznenaditi što je »nebeski simbol uskrsnuća 'zvijezda desetog mjeseca'1, ie pelu tolo... Ta se zvijezda ne vidi lako... Deset zraka, u parovima, nalaze se unutar kruga zato što zvijezda nije još 'izišla'; ona će se o blikovati kad se spusti Nommova arka, jer ona je simbolično i uskrslo Nommovo 'oko'.« 15 Drugim riječima, »zvijezda« nije zvijezda i moći će se vidjeti samo kad se vrati Nommo i kad se njegova arka spusti na Zemlju. Nommo je »nadziratelj svemira, 'otac' čovječanstva, čuvar njegovih duhovnih načela, djelitelj kiše i općenito gospodar vode«. 16 Nisu svi Nommoi došli na Zemlju. Jedan koji se zove Nommo Die, odnosno »Veliki Nommo«, ostao je "u nebu s Ammom, i on je njegov zamjenik". 17 On se očituje dugom koja se zove »Nommova staza«.18 Osim toga, on je čuvar »duhovnih načela živih stvorenja na Zemlji.«19
145
Postoje još tri različite vrste Nommoa, a svaku utjelovljuje pojedinac. Nommo Titiyayne je »glasnik (ili izaslanik) Nommoa Die.... on (izvršava) njegova velika djela.« 20 Nommoi koji su stigli svemirskim brodom na Zem- lju pripadaju vjerojatno toj vrsti. Ta su bića prikazana na 32. i 34. crtežu.
36. CRTEŽ: Dogonski prikaz ie pelu tolo; deset zraka u parovima, nalaze se unutar kruga zato što zvijezda nije još »izišla«.
37. CRTEŽ: Tr i stadija ie pelu tolo na nebu (dogonski prikaz)
Treću vrstu Nommoa predstavlja O Nommo, »Nommo s jezera«. »On će biti žrtvovan radi čišćenja i preuređivanja svemira.... Dići će se u čovječjem obliku i sići na Zemlju, u arci, s precima ljudi.... zatim će poprimiti svoj prvobitni oblik, vladati vodama i roditi mnogo potomaka.« 21 Četvrti Nommo je neposlušni smutljivac Ogo, odnosno Nommo Anagonno. »Baš kad je trebalo da bude dovršen (stvoren), pobunio se protiv svog stvoritelja i unio nered u svemir. Na kraju će postati Blijedi Lisac (le Renard pâle), slika svog pada.«22 U mnogočemu Lisac sliči egipatskom božanstvu Setu. Ime Nommo potječe od dogonske riječi koja je povezana s korijenom nomo, "napojiti nekoga". Priča se da je »Nommo razdijelio svoje tijelo među ljude da bi ih nahranio; stoga se priča takoder da je, budući da je svemir 'pio njegova tijela', napojio i ljude. Osim toga, dao je ljudskim bićima sva svoja životna načela.«23 On je razapet na drvetu kilena, koje je također umrlo i uskrsnulo.24
38. CRTEŽ: Dogonski uzorci maske sirigi
Pošto je, prema Dogonima, arka pristala, zbio se niz zanimljivih doga- đaja koji su objašnjivi ako se ima na umu da je riječ o vodozemnim bićima. Pojavilo se nešto opisano istodobno kao »konj« i sasvim jednostavno kao »četveronožac«, što je užetima odvuklo arku do jedne udubine. 25 »U tom se stadiju arka privremeno pretvorila u kola koja vuče užetima četveronožac.«26 Udubina se zatim napunila vodom. No, tada se zbila jedna nezgoda: »Poslije prve kiše, kad se jezerce, napunilo vodom,ušao je u vodu.... vodeni kukac.... htio je 'ugristi' Nommoa za glavu.... ali nije mogao doseći rub arke.« 27 146
»Zli 'vodeni kukac', dakle, nije uspio ostvariti svoju želju da naškodi. Pošto je voda napunila jezerce, arka je plutala na njoj kao golema piroga.... Priča se: 'Velika je arka izišla iz neba i spustila se. U središtu je stajao Nommo i spustio se. Tada se vratio vodi.'..... Od tada se zove O Nommo, 'Nommo s jezera' — ali ga zbog poštovanja ljudi ne zovu tim imenom, već ga umjesto toga zovu di tigi, 'gospodar vode'.«28 Vidimo, dakle, da su druga i treća vrsta Nommoa zapravo iste, ali predstavljaju uzastopna stanja. A što se tiče budućnoti, doznajemo ovo: »Poslije će sići njegov blizanac s Kovačem, 'žrtvinim blizancem', i takoder se preobraziti u jezeru. Imat će mnogo potomaka i bit će uvijek prisutni u slatkoj 'muškoj' potočnoj, riječnoj, jezerskoj i izvorskoj vodi, a i u 'ženskoj' morskoj vodi.« 29 Što se tiče tog spominjanja slatke vode kao muške i morske kao ženske, postoji sličnost u drevnoj babilonskoj i sumerskoj predaji gdje je Apsu (Ab-zu) bio muško slatkovodno božanstvo, a Tiamant žensko božanstvo morske vode. Dogoni vele 30 da "O Nommo boravi u zemaljskim vodama", što se podudara s opisom Enkija/Ee kojega sam spomenuo prije. Vjerujem da u ovoj knjizi svakako treba da pokažem dogonski prikaz četiriju uzoraka dogonske maske sirigi (38. crtež). Jasno se vidi da sliče raketnim brodovima. Griaule i Dieterlenova 31 potanko izvještavaju o značenju rombova, trokuta itd. Izričito se napominje da svi ti različiti uzorci predstavljaju »arkino spuštanje i udar o tlo«.32 Spuštanje arke bilo je poput romba, a udar poput trokuta. 33 Možda zbog toga kažu Dogoni: »Kad se arka spuštala, bio je prostor četverouglast; kad se arka spustila, prostor je imao četiri strane.«34 Uzorak sirigi prikazuje »'kuću na katove'.... (i) pokazuje arku i njeno spuštanje«.35 Prema tome, možda su Dogoni nacrtali baš raketni brod. Dogoni vele36 da su » po tolo (Sirius B) i Sirius nekoć bili ondje gdje je sada Sunce«. Čini mi se da bi se tako mogao opisati dolazak u naš Sunčev sustav iz Siriusova sustava i zamjenjivanje tih zvijezda našom zvijezdom, Suncem. No, oprostimo se sada sa svojim prijateljima Dogonima. Krenimo onamo gdje su sunca Sirius i njegov bijeli patuljasti zvjezdani pratilac i gdje je naše Sunce samo obična zvijezda na nebu. Posjetimo planetu vodozemaca. Kakva su sunca Sirius i Sirius B? Znamo da se okreću oko zajedničkog središta, što znači zapravo da se Sirius B okreće oko Siriusa A po eliptičnoj putanji. Sirius A, velika i sjajna zvijezda, ima dva i pol puta veću masu nego naše Sunce. Sirius B ima devedeset pet posto mase našeg Sunca, ali se to ne zamjećuje zato što se sastoji od degenerirane materije i što je vrlo malen. Kad Sirius B, sa svojom masom, ne bi bio bijeli patuljak, mogli bismo ga lako vidjeti sa Zemlje kao zvijezdu druge veličine, iako bismo ga zbog paralakse teško odvojili od Siriusa A. Nesumnjivo je da bi Sirius B, kad bi bio sam na istoj udaljenosti od Zemlje na kojoj je sada i kad ne bi bio bijeli patuljak, bio jedna od najsjajnijih zvijezda na nebu. U stvarnosti je Sirius A deset tisuća puta sjajniji od Siriusa B. Sjajniji je t rideset pet i pol puta od našeg Sunca. To znači da je vrlo vruć. Možemo biti uvjereni da mu planeta vodozemaca nije osobito blizu. »Područje u kojem se može živjeti«, o kojem smo raspravljali u Prvom poglavlju, mnogo je udaljenije od Siriusa nego od našeg Sunca. Što se tiče veličine Siriusa A, njegov polumjer iznosi malo više od jednog i pol Sunčevog polumjera. Dakle, Sirius je, gledan s planete, manji na nebu nego naše Sunce. Zapravo, mnogo je manji, ali isijava otprilike jednaku količinu topline, što mu i nije teško s obzirom na njegovu strašnu vrućinu i sjaj. Nama bi, dakako, bilo neobično kad bi tako malo nebesko tijelo davalo toliko topline i svjetla. Gledanje ravno u nj bilo bi, vjerojatno, štetno kao i gledanje u lučnu svjetiljku. To je još jedan razlog da se živi pod vodom i izbjegne napast. Planeta na koju mislimo po svoj je prilici vrlo topla. Štoviše, vjerojatno je ponajčešće ili uvijek prekrivena čak slojem pare u obliku oblaka. Možda iz daljine sliči donekle Veneri, iako Venera, naravno, nema takve temperature ni oblaka koji bi bili prikladni za živa bića. Zacijelo je na toj prilično vrućoj planeti, punoj pare, važno sačuvati svježinu (hladnokrvnost — igra riječi, nap. prev.). Stoga su se razumna bića vjerojatno razvila kao vodozemci i nisu zavoljela kopno. Lako se može zamisliti da ti vodozemci žive na vodenoj površini, jer im je — ako nemaju škrga kao ribe — potreban zrak; osim toga, vjerojatno su neka vrsta sisavaca kako bi se mogao razviti velik mozak i druge osobine što prate razum. Po svoj prilici borave mnogo u močvarama, pa su prvobitno stvorili način života prilagođen toj okolini, upotrebljavajući pletenu trsku za kolibe, prijevoz i tako dalje. (Već odavno su, naravno, prešli taj stupanj.) Tko zna, možda je njihov početni način života, kojega se možda čeznutljivo sjećaju kao »dobrih starih vremena kad su živjeli 147
jednostavno i bezbrižno«, sličio donekle životu iz knjige »Arapi iz močvara«37 , u kojoj Wilfred Thesiger opisuje stanovnike južnog Iraka u močvarama donjeg Tigrisa i Eufrata (teško je zanemariti činjenicu da su, prema predaji, u blizini proveli većinu vremena Oannes i njegovi prijatelji!). Kad bismo bili neko od tih bića, osjećali bismo se otprilike kao dupin s rukama. Kao vodozemci, imali bismo osim usta i otvor za disanje. Mogli bismo dugo zadržati dah, a kad bismo disali kroz taj otvor, čuo bi se dahtaj. Otvor bi se otvorio i gotovo u istom času zatvorio; disali bismo rijetko, ali glasno i brzo. Možda bi se taj otvor sastojao od dviju pukotina, dugačkih i uskih, tik ispod ključnih k osti. Zapravo, prema dogonskoj predaji Nommoi su disali kroz ključne kosti. 38
39. CRTEŽ: Nommo diše kroz rupe za zrak na ključnim kostima, koje prikazuje ovaj dogonski prikaz.
Ne bismo se mogli gole kože dugo izlagati djelovanju atmosfere. Već poslije nekoliko sati koži bi bila prijeko potrebna vlaga; kad bi se koža osušila, našli bismo se u agoniji — goroj nego što je čovječja uslijed opekotina od sunca. Budući da bismo se često zadržavali na vodenoj površini, neizbježno bi se znatno razlikovala gornja polovica tijela od donje. Takvu situaciju prikazuje vrlo dobro predaja o sirenama. Naši donji udovi veoma bi sličili ribljima, ali bismo na gornjoj polovici tijela imali dobro razvijene udove i prste, a koža bi nam bila otpornija na sunčane zrake i stoga sličnija koži kopnenih sisavaca. Vjerojatno bi se na glavi razvili hrskavični dijelovi i ukočili, istaknuli crte lica, te tako zamijenili jednostavni aerodinamični oblik potreban za isključivo podvodni život; osim toga, vjerojatno bismo na gornjem dijelu tijela imali nesto poput dlake — možda poput dlake morževa. Zubi bi nam, vjerojatno, bili slabi u usporedbi sa zubima divljih mesoždera kakvi su morski psi. Po svoj prilici razvili bismo se iz miroljubivih stvorenja, sposobnih da se hrane manjim ribama kojih ima dovoljno. Naši bi preci živjeli, zacijelo, u jatima poput dupina, pa bismo i mi bili druželjubivi. Golotinja bi vjerojatno bila nešto sasvim prirodno za našu vrstu. Ne bi nas mučio problem prenapučenosti, jer najveći dio planete pokriva voda, a sva voda je prikladna za život. Čak i na Zemlji ima dupina, procjenjuje se, dvostruko više nego ljudi, a ne može se reći da su mora pretrpana. Kao takvo biće možda bismo smatrali ljude odvratnima, i to zbog mnogih razloga. Vjerojatno bi nam veoma smetala njihova gruba dlaka, suha koža, koščati udovi i pogotovu oštri mirisi. Njihova se koža ne bi stalno ispirala kao što bi našu kožu stalno čistila voda u kojoj živimo. Kao vodozemci, imali bismo izvanredno razvijen osjet njuha i okusa. »Kušali« bismo mirise i tragove nekih životinja pod vodom na golemoj udaljenosti, a njuh bi nam, premda ne tako osjetljiv, bio vrlo dobar. Suprotno nama, ljudska bića imaju mjesta u svojima nastambama ili blizu njih koja zaudaraju na njihove izmetine i mokraću; na ta mjesta odlaze redovito da bi obavila nuždu. Kao vodozemcima čije se otpadne tvari raspršuju u vodi takva nam se pomisao gadi. Kako mogu ljudi podnijeti da se dan na dan vraćaju istom smradu? Među pojedinosti koje bi nam najviše smetale spadao bi čovječji hod. Kad stoje skupljenih nogu, ljudi izgledaju gotovo normalno. Međutim, kad se iznenada »raskole« nadvoje i počnu hodati, to izaziva u nama blagu mučninu i uznemiruje nas. Muči nas pomisao kako bi grozno bilo da se mi »raskolimo« i postanemo bogalji u vodi. Divimo se s pretnosti ljudi na kopnu. Mogu se popeti na drveće i stijene, i to nas se duboko doimlje. Mogu se kretati velikom brzinom po kopnu (to nazivaju »trčanjem«), a mogu čak preskočiti prepreke; nisu onako hitri na kopnu kao što smo mi u vodi, ali se dobro snalaze. Katkad ih ne bismo vidjeli dobro jer nam, budući da živimo u vodi, vid ne bi bio osobito dobar na daljinu. Osim toga, ljudi se, budući da su suhi, ne ističu na pozadini onako kao što bi se moglo poželjeti. Kad se miču, može se odmah otkriti micanje iak o se ne vide jasno, ali kad se pritaje i ne miču, tako se stope s pozadinom da se ne mogu razabrati golim okom. Pouzdajemo se u njuh kao nosorog. No, kad nam ne pomaže vjetar, nemoćni smo. Čovjek na kopnu može nas lako spriječiti da ga vidimo ako zna kako treba da se vlada; dabome, ako ne bismo imali pri ruci svoje naočari ili tehnička pomagala.
148
Imali bismo izvanredan smisao za matematiku. Naši su se preci razvili iz primitivnog stanja tako što su računanjem spoznavali zamršene astronomske pojave i zračenja što su padala na planetu iako ih nisu mogli neposredno promatrati. Tako je mozak naše vrste potaknut na poimanje i rješavanje vrlo zamršenih apstrakcija. Naša sposobnost da zadržimo na umu zapletene matematičke strukture dok obavljamo s njima matematičke operacije zaista je izvanredna. Imamo fenomenalnu moć shvaćanja i uopćavanja. Lako poimamo nevidljive čak i nezamjetljive sile, zato što živimo u okolini koja ponajčešće samo nagovješćuje činjenice, a ne otkriva ih jasno. Više kušamo i njušimo svoju okolinu nego što je vidimo. Naše su telepatske sposobnosti izvanredno razvijene — i po svoj su prilici svojstvene našoj vrsti još od davnine. Raspon pogodne klime na našoj planeti veći je čak nego na Zemlji, jer nema ledenih kapa — zbog obilnijeg zračenja dviju ili triju zvijezda u našem višesunčanom sustavu. Stoga su i naša mora veća, jer ih ne stežu ledene kape na polovima. Svemirski je let manje neugodan za nas nego za ljude, s obzirom na to da se pod vodom možemo često približiti bestežinskom stanju (uostalom , na Zemlji vježbaju astronauti pod vodom). Stoga je naš krvotok bolje prilagoden bestežinskom stanju negoli u ljudi i nimalo nam nije teško živjeti u golemim tankovima s vodom što kruže oko naše planete i pripadaju brojnim satelitskim svemirskim gradovima. U svemiru se lakše može stvoriti vodeni ambijent nego kopneni. Naše su potrebe malobrojne i živimo jednostavno. Ne jedemo kuhanu hranu i nemamo peći za grijanje. Poljodjelstvo se u nas sastoji uglavnom od uzgajanja ukusnih ribica, pa su obroci pravi doži vljaj, jer nam se sviđa lov i zadovoljstvo nam je da sami uhvatimo svoju hranu. Objed je obiteljska zabava. Eto, to bi bile usporedbe između vodozemaca i stanovnika Zemlje. Vodozemci moraju imati neko ime i čini se da je najprikladnije ime koje su im dali Dogoni: »Nadziratelji«. »Nadziratelj« je određenija riječ nego »Učitelj«, a »Gospodari mora« je predugačak naziv. Nema smisla upotrebljavati eufemizam »Anedoti«, kad znamo da on znači »Odvratni«. Čini mi se da bi prikladnija i nepristranija oznaka bio jednostavan izraz »Siriusovci«. Ako ikada stupimo ponovno u dodir s njima, vjerojatno ćemo ih službeno zvati »Siriusovci«, a njihova će civilizacija biti "Siriusova civilizacija". Umjetnost će im se obuhvatiti pojmom »Siriusova kultura», a tehnologija će biti »Siriusova tehnologija«. No, što će biti s njihovom vjerom? To je škakljiva tema. Zvat ćemo je »Siriusovom vjerom« i vladat ćemo se kao da ona nema nikakve veze s nama. Međutim, neizbježno ćemo morati prihvatiti činjenicu da se »kulture« i »tehnologije« mo gu ograničiti na neko područje, ali veći problemi u vezi s naravi života i s odnosom pojedinca prema svemiru — egzistencijalni problemi — ne mogu. Neće, zapravo, ni postojati »Siriusova vjera« kao nekakav konačan pojam, osim u etnografskom smislu. Ako bude mo govorili o »Siriusovu bogu«, upast ćemo u neprilike. Što imamo na umu kad govorimo o »židovskom« ili o »kršćanskom« bogu? Nema sumnje da će nas dodir s izvanzemaljskom civilizacijom najjače uzdrmati na onom polju koje ima za nas najdublje značenje — na polju religije i filozofije. A baš smo na tom području lako drobljivih predrasuda najranjiviji. Tu se mogu temelji naših vjerovanja raspasti već pri prvom udarnom valu. Tu se može srušiti cijela zgradurina naše civilizacije. Samo ako budemo pripremljeni, m oći ćemo sačuvati svoj kulturni integritet. Ne smijemo spekulacije poput ovih u koje smo se ovdje upustili odbaciti kao traćenje vremena, misleći da možemo pričekati i vidjeti što će se jednog dana pojaviti u nekom svemirskom brodu.Ako nas očekuje neposredan dodir s vodozemnim Nezemljanima, trebalo bi da razmislimo barem o njihovim tjelesnim osobinama i potrebama — ako ni zbog čega drugog, a ono da ih dočekamo kako treba. Carl Sagan potpuno ispravno kaže: ».... priče poput legende o Oannesu... zaslužuju da se mnogo kritičnije ispitaju nego dosada.«39 Kritična bi ispitivanja trebalo da potaknu vlade najmoćnijih država i da stvore službene programe. Novac koji curi u državne fondove što su namijenjeni programima za sprečavanje vojne agresije, za kemijsko ratovanje i nuklearne eksplozije, trebalo bi da se dodijeli i programima kojima bi bila svrha da pripreme našu planetu za iznenadan susret s Nezemljanima, koji se može zbiti bez gotovo ikakva upozorenja, te da spriječe slom naše planete kao cjeline. Ma kako pažljiva bila neka nadmoćna izvanzemaljska civilizacija u ophođenju s nama, ipak je potrebno — prije svega — da se mi pripremimo za kontakt. Usudio bih se čak reći da nas već u ovom času motri, odnosno nadzire, izvanzemaljska civilizacija iz Siriusova sustava i da promatra naš razvoj kako bi ustanovila kad ćemo pripremiti sami sebe za njihov dodir s nama. Drugim riječima, lako je moguće da nam je prepušteno da sami odlučimo kada će se uspostaviti taj dodir. Zanima me što će za desetak godina (radijski valovi kreću se brzinom svjetlosti, pa im je, da bi prešli udaljenost od deset svjetlosnih godina, potrebno deset godina) pomisliti moguća vodozemna izvanzemaljska bića u Siriusovu sustavu kad od neke automatske nadzorne sonde, koja je uhvatila vijest u nekom radijskom ili televizijskom programu sa Zemlje, doznaju da je upravo objavljena knjiga o 149
vodozemnim Nezemljanima koji žive u Siriusovu sustavu. Da li će pomisliti da im je to mig? Ako je ono što predočujem u knjizi zaista istina onda povlačim svemirski okidač? Kad je ova knjiga prihvaćena za objavljivanje, pozvao me direktor izdavačkog poduzeća u svoj ured na prvi sastanak. Osobno je bio odlučio da se prihvati knjiga i osobno ju je pročitao. Stoga mu je prvo pitanje bilo: »Gospodine Temple, vjerujete li vi u to? Vjerujete li vi osobno?« Odgovorio sam: »Da, vjerujem. U to me uvjerilo vlastito istraživanje. U početku sam samo ispitivao. Bio sam sumnjičav. Tražio sam prijevare, misleći da to ne može biti istina. No, tada sam počeo otkrivati sve više i više dijelova koji se podudaraju. Zbog toga je moj odgovor potvrdan: da, vjerujem.« Što se tiče obavještenja koja donosi ova knjiga, ona nipošto nisu dovršena njenim objavljivanjem. Nadam se da će mnoge ljude zainteresirati ogranci onoga što sam predočio ovdje. To probuđeno zanimanje očitovalo se već ne-koliko mjeseci prije objavljivanja knjige. Dijelove knjige ili određene verzije knjige pročitao je već znatan broj ljudi, i gotovo svi su izrekli korisne napomene. Kad je riječ o takvoj novoj temi, gotovo svatko može zapaziti nešto novo. I potpuno neizobražen čovjek može izreći vrlo duboku misao o nekom aspektu tog pitanja. Međutim, napredak se očekuje — prije svega — od stručnjaka. Tim materijalom treba da se pozabave osobito astronomi. Na sreću, oni nisu ograničeni predrasudama, možda zato što nije ograničen ni svemir koji proučavaju. Vjerojatno će zanimati čitatelje primjer kako je na ovu knjigu reagirao jedan ugledan astronom, poznat na tom polju u međunarodnim krugovima. Profesor W. H. McCrea, umirovljeni profesor ast ronomije sa Sveučilišta Sussex i bivši predsjednik Kraljevskog astronomskog društva, pročitao je početni koncept ove knjige. Premda se od tada knjiga znatno izmijenila, navest ću neke njegove reakcije iz pisma koje mi je napisao 20. kolovoza 1973: »Moje su napomene ovakve: A. Dobro je poznato naročito zanimanje Egipćana i drugih za Sirius, a Vi ste (kao i oni koje navodite) čvrsto potkrijepili postavku da je dogonsko zanimanje za Sirius povezano s tom okolnošću. B. Pri svom vrlo pronicavom ispitivanju egipa tskih, sumerskih, grčkih.... mitova, pokazali ste — čini mi se — da su neki od tih naroda možda imali predodžbu o nekoj tamnoj, gustoj zvijezdi koja bi mogla biti povezana sa Siriusom. No, kao što rekoh, ništa drugo nije — čini mi se — utvrdeno. C. Usprkos svemu tome, dopustite da to kažem, smatram Vaša ispitivanja zanimljivima, a knjigu uzbudljivom. D. Čini mi se da Vaše djelo ističe osobito jasno dojam da se, kao što Vi velite, drevne kulture nisu razvile postupno. Ne znam da li taj dojam ima neko značenj e, no treba ga ispitati. Nije mi jasno kako bi to moglo imati bilo kakve veze sa svemirskim putnicima. No, imate pravo da zastupate svoje stajalište. [Na žalost, profesoru McCrea nije, kad je to pisao, bio poznat materijal iz Osmog poglavlja ove knjige, jer je to poglavlje — kao i štošta drugo — dodano u kasnijoj verziji knjige.] Htio bih dodati da mi je jasno da su neke teme o kojima pišete možda bile vjerske tajne, pa ne možemo očekivati ništa odredenije od Vašeg opisa. Osim toga, kao što kažete, očito je postojala sklonost prema igrama riječi. Stoga nam možda dogonska otkrića predočuju ono što je bilo tajna 6000 godina.... Donekle sam advocatus diaboli, te Vam pokazujem sa čime ćete se suočiti kad Vam djelo bude objavljeno.«
Velik broj zamjerki, koje nis am ovdje naveo, imao sam na umu kad sam potpuno prerađivao knjigu pošto su mi profesor McCrea i drugi ljubazno ukazali na određene elemente. Manje sam sreće imao tražeći takve napomene od stručnjaka za drevnu povijest. U cjelini su za tu temu pokazali najveće zanimanje astronomi, jer ih se ona neposredno tiče. No, nijedan astronom nije izrazio tako potanko ocjenu dogonskih izvještaja kao dr Irving W. Lindenblad s vašingtonskog Pomorskog opservatorija Sjedinjenih Država, koji mi je u pismu od 14. lipnja 1974. istaknuo ove napomene: »Slažem se da se dogonski podaci ne mogu olako odbaciti. Međutim, s astronomskog gledišta javljaju se poteškoće s obzirom na dogonsko mišljenje da treća Siriusova komponenta ima ophodno vrijeme od 32 ili 50 godina, ali 'veću putanju'. Prema trećem Keplerovu zakonu, kvadrati ophodnih vremena razmjerni su trećoj potenciji većih osi ophodnih staza. Dakle, 'veću putanju' mora pratiti veće ophodno vrijeme.
150
Promatrajući mnoge trojne zvijezde koje kruže oko zajedničkog gravitacijskog sred išta, ustanovljeno je da je uvijek trećem članu mnogo veća udaljenost i ophodno vrijeme nego drugim dvjema komponentama. Nebeska mehanika objašnjava tu pojavu činjenicom da je trojni sustav nestabilan ako su obje sekundarne zvijezde gotovo jednako udaljene od gravitacijskog središta tog sustava. Ako su ophodna vremena tijela B (Digitaria) i C (emme ya) slična, kao što tvrde Dogoni, onda i njihove putanje moraju biti podjednake (Keplerov zakon). No, to bi uzrokovalo nestabilnost sustava (nebeska mehanika), a i protuslovilo bi dogonskoj postavci da emme ya ima 'veću putanju'. Dogoni su vjerojatno spoznali da polumjeri ophodnih staza Digitarije i emme ya ne mogu ostati pod pravim kutom jedan prema drugom ako ophodna vremena nisu ista. Bio bi to dokaz u prilog prihvaćanju predaje koja dodjeljuje emme ya pedesetogodišnje ophodno vrijeme, nasuprot predaji koja određuje ophodno vrijeme od 32 godine.« Što se tiče skica u ovoj knjizi (6. i 7. crtež) kojc prikazuju usporedbu između dogonskih i suvremenih astronomskih predodžbi o odnosu putanji Siriusa A i Siriusa B, Lindenblad — koji je proučavao Siriusov sustav sedam godina — izražava u pismu od 7. ožujka 1974. ovakvo mišljenje o njima:
»S obzirom na Vaše skice putanji, moj rad ne bi nimalo utjecao na njih. Promjene kojima sam se bavio tako su sićušne da se mogu otkriti samo pomoću velikih teleskopa, a i tada dugotrajno promatrati.« Dr Lindenblad nije pročitao ovu knjigu prije tiskanja, ali je pročitao prikaz o dogonskom Siriusovu sustavu što su ga napisali Griaule i Dieterlenova i vidio je skice. A što se tiče profesora McCrea, on je — sasvim neovisno o mom djelu — otkrio da Dogoni znaju da postoji Siriusova nevidljiva zvijezda pratilica. O tome ga je obavijestio jedan prijatelj iz Argentine, koji je pročitao neki fr ancuski izvještaj u kojem se spominjao rad Griaulea i Dieterlenove. McCrea je potrošio mnogo vremena proučavajući dogonsku predaju, pa očekujem njegovo mišljenje kad bude pregledao sav materijal, koji zasada nije još prikupio. (Zapravo, ja sam pribavio vel ik dio materijala pošto sam napisao knjigu, pa sam je morao preraditi kako bih uključio u nju nove podatke. Novi je materijal samo potkrijepio, a ne oslabio moju postavku.) Što se tiče materijala koji sam objelodanio u ovoj knjizi, nadam se da će ozbiljni znanstvenici imati na umu da misao o postojanju vrlo inteligentnih vodozemaca, s razvijenom civilizacijom, dosada nije bila nepoznata. Još 1966. Roger MacGowan i Frederick Ordway napisali su u svojoj knjizi »Razum u svemiru« ovo:40 »Teško se može reći bilo što odredeno o općim tjelesnim osobinama.... životni oblici, pogotovu inteligentniji, pokazuju sklonost tome da budu mali, samostalni i vrlo pokretljivi..... Ljudi, kao kopnene životinje, rado zamišljaju razum u vezi s kopnenim životinjama, no znamo da more sadrži vrlo raznolike oblike života. Osim toga, svi dokazi ukazuju na zaključak da život vjerojatno i potječe iz iskonskih mora. Oceani su izvrsna okolina za životinjske životne oblike, a natjecanje izmedu brojnih vrsta potiče brzu evoluciju. Tekućina kao okolina daje životinjskim tijelima veću gipkost i bolje ih podupire nego atmosferski plin. Stoga se može očekivati da u morskoj okolini nastaju mnoge vrste koje su veće nego većina vrsta kopnenih životinja. Znajući da veća tijela mogu nositi veći mozak , možemo pretpostaviti da bi se nadmoćan razum mogao naći kod većih morskih životinja. Imajući u vidu potencijalno veća tijela, veliku raznolikost života, povoljnu stabilnu okolinu u morima i natjecanje među vrstama, u prvi smo čas skloni zaključku da većina razumnih životnih oblika izvan Sunčeva sustava živi u moru..... Savršene za kretanje u moru, peraje nisu osobito pogodne za razvoj alata (a time i mozga). A malo je morskih vrsta razvilo druge tjelesne dodatke koji bi bili prikladniji za služenje alatom . Međutim, hobotnica — vrlo dobro poznato morsko stvorenje — mogla bi u daljoj evoluciji razviti sposobnost rukovanja alatom. I neka bića s morskog dna mogla bi razviti organe poput čovječjih ruku.... Očito visoka inteligencija određenih kitova i dupina nameće pitanje jesu li privjesci za rukovanje alatom uistinu bitni za razvitak nadmoćnog razuma. Stoga je teško reći je li vjerojatnije da neki razumni životni oblici izvan Sunčeva sustava žive u moru, a ne na kopnu.... Zaključujemo da se većina razumnih bio loških vrsta ne razlikuje znatno od čovjeka što se tiče osnovnih morfoloških osobina. Može se očekivati da su neke upola 151
manje od čovjeka, a neke i nekoliko puta veće, te da imaju, ponajčešće, dvije noge i dvije ruke sa šakama i prstima. U malobrojnim su s lučajevima moguće i četveronožne životinje nalik na centaure, s dvjema rukama sa šakama i prstima, ili četveronožne životinje nalik na slonove, s jednom rukom ili rilom. Druga su mogućnost neki morski životni oblici s perajama i dvjema kratkim rukama sa širokim šakama i prstima spojenima opnom.« Kao što sam napomenuo u Prvom poglavlju, a sada ponavljam, možda se Sirius C kreće oko Siriusa A i Siriusa B po putanji u obliku broja osam. Možda je njegovo ukupno ophodno vrijeme 50 godina, a vrijeme veće petlje je 32 godine. Moguće je da je ravnina njegove putanje pod pravim kutom s obzirom na ravninu staze Siriusa B. Riječ bi bila zaista o »većoj putanji«, jer bi njena osmica obuhvaćala obje druge zvijezde, no stvarna udaljenost i vrijeme ipak bi se slagali s Ke plerovim trećim zakonom i ne bi bili veći od udaljenosti i vremena Siriusa B. Zapravo, podudarnost ophodnih vremena Siriusa B i Siriusa C možda ukazuje na istovremenost koja daje stabilnost takvu složenu sustavu. Dogoni, čini se, tvrde da se planeta na kojoj žive vodozemci kreće po eliptičnoj stazi oko zvijezde emme ya, Siriusa C. Trebalo bi da sada neki stručan astronom izvrši brojne proračune i ustanovi kakvoj bi količini zračenja bila izložena planeta koja prati zvijezdu Sirius C na putanji u obliku osmi ce. Da li bi na takvu tijelu bio moguć život? Astronom Su Šu Huang napisao je raspravu »Područja u blizini dvojnih zvijezda koja su pogodna za život«, objavljenu u knjizi "Međuzvjezdani saobraćaj".41
40. CRTEŽ: Shema dra Su Šu Huanga o mogućim putanjama planete prikladne za život u sustavu dvojnih zvijezda; A i B su zvijezde; krivulje s različitim vrijednostima za C su predložene putanje, a jedna od njih ima oblik osmice. Upravo kad je knjiga bila napokon spremna za tiskanje, doznao sam da je nedavno jedan astronom, dr B. M. Oliver u članku "Blizina galačkih civilizacija« u "Icarsu", 25, 360— 367 (1975), također zaključio da planete prikladne za život mogu lako postojati u dvojnim i višestrukim zvjezdanim sustavima.
U toj se raspravi ispituju prilike u kojima mogu planete pogodne za život postojati u sustavima koji nemaju samo jedno sunce. Na 40. crtežu prikazujem njegovu skicu približnih putanja onih planeta na kojima se može razviti život u sustavima dvojnih zvijezda. Obratimo pažnju činjenici da jedna t akva putanja ima oblik osmice baš kao i putanja koju predlažem za Sirius C i planetu koja ga prati. Međutim, takva bi putanja vjerojatno bila nepostojana. Moguća je, ali ako je i postojala u nekom stadiju, po svoj se prilici ubrzo pretvorila u neki drugi oblik — mnogo prije nego što se u Siriusovu sustavu mogao razviti život. Situaciju je izvrsno ocijenio dr Paul Murdin s Kraljevskog griničkog opservatorija, rekavši da novčić, ako ga bacimo u zrak, može zaista pasti na svoj brid, ali ako i padne, ubrzo će se prevrnuti, tako da vjerojatnost da će bačeni novčić pasti na brid nema nikakve važnosti u stvarnosti. Tako ni naša putanja u obliku osmice ne može, vjerojatno, postojati kao stalna osobina Siriusova sustava, ma kako nam privlačna bila u teoriji. No, moja misao o putanji Siriusa C pod pravim kutom s obzirom na ravninu gibanja Siriusa B (ali bez osmice) po svoj je prilici, kao što me uvjerio Murdin, idealno rješenje. Jer, pretpostavljena bi zvijezda mogla prodrijeti u ravninu gibanja Sirius B na vrlo veliko m broju mjesta ne poremećujući putanju Siriusa B, dokle bi god postojala međusobna okomitost obiju ravnina gibanja. Stoga je potpuno moguća pedesetogodišnja, odnosno trideset dvogodišnja eliptična staza Siriusa C u ravnini koja je okomita na ravninu putanj e Siriusa B. S tim kretanjem višestrukih zvijezda povezana je tako zamršena nebeska mehanika da potrebni proračuni znatno 152
nadmašuju sposobnost većine profesionalnih astronoma. Samo bi neki astronomi, stručnjaci, mogli obaviti takav posao. U vezi s mogućom putanjom treće zvijezde u nekim sustavima dvojnih zvijezda izrađene su skice, pa sam, kad je knjiga bila napokon spremna za tiskanje, zatražio mišljenje R. S. Harringtona, S. Š. Huanga i D. Lauterborna o tim hipotetičnim problemima. Harrington je pokazao d a je sustav trojnih zvijezda postojan kad periastarska udaljenost na vanjskoj putanji podijeljena većom osi unutrašnje putanje nije manja od 3,5 ako je putanja direktna, odnosno 2,75 ako je retrogradna. Imajući to na umu, dr Paul Murdin s Kraljevskog grini čkog opservatorija zaključuje: »Čini mi se da nema nikakvih razloga zbog kojih ne bi mogao postojati Sirius C, možda još jedan bijeli patuljak, na udaljenosti od Siriusa A koja je četiri stotine puta veća od polumjera našeg Sunca, s orbitalnom ravninom u n ebeskoj ravnini tako da ne smeta brzini Siriusa A.« Osim toga, kaže da »njegova putanja vjerojatno pokazuje zbog Siriusa B određen vremenski pomak, no ophodno je vrijeme veće od ophodnog vremena Siriusa B, pa možda ne možemo privremeno vidjeti smetnje«. (To se odnosi na Lindenbladove negativne rezultate.) Na kraju bih htio istaknuti još nešto vrlo važno. Pretpostavimo da je sve ono što sam natuknuo u ovoj knjizi zaista istina. Prihvatimo sve postavke. Uzmimo da doista postoji neka razvijenija civilizacija u Siriusovu sustavu. Bez sumnje, stalno nas nadziru. I bez sumnje, znaju otprilike na kojem smo stupnju razvoja. Uhvatili su naše radijske signale. Znaju da smo bili na Mjesecu. Pretpostavimo da nam žele dobro. Pretpostavimo čak to da će stupiti u dodir s nama jednog dana kad zaključe da smo spremni za taj dodir — ili pošto ih mi otkrijemo istražujući Siriusov sustav kao što ja predlažem i pronalazeći dokaze o njihovu postojanju. Pretpostavimo sve to. Dakle, ako osvane taj dan — ili ako ne osvane taj dan, ve ć neki drugi, tj. ako upoznamo neku drugu civilizaciju na nekoj drugoj zvijezdi — ne smijemo zaboraviti jedno. Uvijek moramo imati na umu da su oni, ma kako veličanstveni i uzvišeni bili, ipak smrtna bića u svemiru koji je i njima još tajanstven. Ne mogu znati sve odgovore, niti će ih ikada doznati. Možda čak mi imamo neke odgovore koje oni nemaju. Možda vladamo nekim vještinama kojima oni ne mogu ovladati. Možda posjedujemo neku osobitu prirođenu darovitost koja njima nedostaje, premda se ona privremeno ne očituje. Možda imamo neke tako vrijedne osobine da nećemo biti kraj njih nevrijedni primitivci. Nemojmo smatrati sebe primaocima svemirskog milosrđa. Mi smo ljudi i, usprkos svim svojim manama, imamo neke osobine koje zaslužuju poštovanje. Imali smo u svo joj povijesti izvanrednih ličnosti i imat ćemo ih još. Ma što se mislilo o onome što je poslije smrti, očekivao se potpun nestanak, reinkarnacija ili nebo i pakao, genetska rijeka teče dalje. Bit će još ljudi, a bit će ih i velikih. Mi smo sposobni da prih vatimo izazove. Dokazali smo hrabrost tijekom povijesti. Svaka razvijena civilizacija ima, možda, iza sebe neku još razvijeniju civilizaciju koja je zanima. Ne zaboravimo načelo hijerarhije, imajmo uvijek na umu mogućnost da su iza jednih vrata druga vrata , a iza tih vrata opet slijedeća vrata. Ako ikada budemo potlačeni, znajmo da ima drugih — negdje — koji će nas osloboditi. Svemir je konačan, ali neograničen. Po svoj prilici ima samo u našoj galaksiji od deset do stotinu milijuna civilizacija razumnih bi ća. Nakon jednog uspostavljenog dodira postoji uvijek mogućnost da se uspostavi veza s nekom novom civilizacijom. Možemo priuštiti sebi da idemo od tezge do tezge u trgovini velikoj kao svemir.
Napomene 1. Čitatelji se možda pitaju je li ime plemena Dogo n nekako povezano s imenima »Dogoni« i »Odakon«. To je puka spekulacija, ali mislim da nije nevjerojatna. 2. U vezi s tim vidi Drugi dodatak. 3. Carl Sagan i J. S. Šklovski: Razumna bića u svemiru, Dell, New York, 1966; vidi 33. poglavlje. 4. Na primjer, kod Kennetha Demaresta u Svijesti i s tvarnosti 351. str. 5. Vidi kraj Drugog dodatka i Bibliografiju. U svojoj Povijes ti kaldejske filozofije London, 1662, 12. str., Thomas Stanley dodaje jedan zanimljiv podatak o Berosovoj obitelji: »Berosovu kćerku spomin je Justin babilonski prorok koji je proricao u gradu Cumae...) Na 10. stranici opisuje Stanley Barosa kao čovjeka "koji je prvi donio kaldejsko učenje u Grčku". 6. Le Renard pâle, 462. str. 19. Ibid. 156—160. str. 7. Ibid. 458. str. 13. Ibid. 440. str. 8. Ibid. 460. str. 14. Ibid. 440. str. 20. Ibid. 156—160. str. 9. Ibid. 440. str. 15. Ibid. 309—310. str. 21. Ibid. 157-160. str. 16. Ibid. 309—310. str. 22. Ibid. 157—160. str. 10. Ibid. 441. str. 11. Ibid. 441. str. 17. Ibid. 156—150. str. 23. Ibid. 287. str. 12. Ibid. 440. str. 18. Ibid. 156—160. sir. 24. Ibid. 284. str.
153
25. Ibid. 444. str. 29. Ibid. 444—445. str. 33. Ibid. 437—439. str. 26. Ibid. 444—445. str. 30. libd. 506. str. 34. Ibid. 436. str. 27. Ibid. 444—445. str. 31. libd. 439. str. 35. Ibid. 436—439. str. 28. Ibid. 444—445. str. 32. Ibid. 438. str. 36. Ibid. 474. str. 37. Arapi iz močvara Wilfreda Thesigera, Penguin Books, London, 1967, prvobitno Longmans Green, London 1964. 38. Le Renard pâle , 370. str. 39. Sagan i Šklovski, op. cit., 461. str. (Nije istina — kao što on tvrdi na 460. stranici, prethodnoj stranici — da »misao o kruženju planeta oko sunca i zvijezda u biti potječe od Kopernika«, u što se može uvjeriti svatko tko pročita Prvi dodatak.) 40. Robert MacGowan i Frederick Ordway: Razum u svemiru, Prentice—Hall Inc., New Jersey, SAD, 1966, 242— 244. str. 41. Me đuzvjezdani saobraćaj, uredio A. G. W. Cameron., op. cit. 93. str.; dr Huang je sada na opservatoriju u Dearbornu u SAD.
PRVI DODATAK Planetski sateliti, planete oko zvijezda te revolucija i rotacija svemirskih tijela — kako ih je prikazao novoplatoničarski filozof Proklo ». . . U svakoj planetskoj sferi ima nevidljivih zvijezda koje se okreću sa svojim sferama. . .« To je izrekao Proklo, Platonov nasljednik, 438. nove ere. Čitatelji koji nisu stručnjaci vjerojatno da nisu nikada čuli za Prokla, jednog od najvećih umova u povijesti filozofije, koji je živio od 410. do 485. nove ere. Jedini lako nabavljiv engleski prijevod iz golemog opusa tog grčkog filozofa jesu njegovi »Elem enti teologije«1 (koji nisu važni s obzirom na ono što razmatramo ovdje). Međutim, tko uporno traži, može naći na engleskom jeziku »Komentar o Euklidu« 2 i »Komentar o Platonovu 'Prvom Alkibijadu'« 3 (prva knjiga potječe iz Amerike, a druga iz Nizozemske). A iz Liechtensteina se sada može nabaviti na engleskom kraj sedme knjige njegova »Kometara o Platonovu 'Parmenidu'«.4 No, vjerojatno se ni iz jednog skupa podataka o toj temi ne može doznati da je većinu Proklovih djela preveo u Engleskoj na engleski jezik Thomas Taylor na prijelazu između osamnaestog i devetnaestog stoljeća i da se mogu naći u nekoliko knjižnica (premda ni Britanski muzej nema ni približno potpunu zbirku Taylorova životnog djela). Možda bi bilo dobro da navedem mišljenje Thomasa Taylora o Proklu. Treba da imamo na umu da je Taylor prvi preveo na engleski sva Platonova djela — što je bio golem posao, ali ne tako zamoran kao prevođenje većine Proklovih radova! Dakle, evo što Taylor kaže o Proklu: »Za ljubitelje grčke mudrosti uvijek će imati neprocjenjivu vrijednost svaki Proklov sačuvani zapis, jer on — zbog raznolikosti svojih sposobnosti, ljepote izražavanja, veličanstvenosti misli i rasvjetljavanja mutnih drevnih dogmi — nema premca među Platonovim učenicima.« Mnogi klasičari rado zaključuju da je grčko »zlatno doba« jedino važno razdoblje u grčkoj filozofiji. U taj se vremenski odsjek mogu smjestiti Sokrat, Platon, Aristotel, Euripid, Sofoklo, Eshil, Demosten i povjesničari Herodot, Tukidid i Ksenofont. Ta blistava imena lako zaslijepe i dovedu do zablude da je Grčka u svim drugim periodima svoje povijesti rađala samo drugorazredne umove. Mnogi su se znanstvenici strastveno posvetili ismijavanju svih grčkih umova prije i poslije tog »zlatnog doba«. Drugi su se učenjaci, opet, izrazili zaje dljivo u vezi s tim, pa je nepobitna težnja da se Grci prije i poslije "zlatnih Grka", koji su nam najpoznatiji, zanemare i potcijene — čak zataje i poreknu. Stoga je, svakako, određenim klasičarima neugodna činjenica da je Platonova Akademija djelovala u Ateni još devet stotina godina. Što se tiče Akademije, George Sarton kaže u djelu »Povijest znanosti; antička znanost u grčko Zlatno doba« ovo: 5
»Kad je (car) Justinijan zatvorio njena vrata, (Akademija) je upravo mogla proslaviti svoju 916. godišnjicu.... Akademija se tijekom stoljeća izmijenila znatno; samo Stara akademija može se 154
smatrati Platonovom Akademijom, a ona je trajala stoljeće i pol ili manje. Na to se može odgovoriti da se svaka ustanova mora mijenjati usporedo s mijenjanjem prilika, pa što d uže ona živi, to se veće promjene mogu očekivati. Imajući na umu te napomene, možemo stvoriti ovaj zaključak: atenska Akademija, koju je osnovao Platon, postojala je više od devet stoljeća.«
Onima koji teško poimaju kronologiju bez usporedbi, moglo bi pom oći ovo: Platonova Akademija postojala je (očito, na istom mjestu) u Ateni toliko koliko do sada postoji na engleskom tlu Vestminsterska opatija; odnosno, 916 godina postojanja Akademije kao filozofske ustanove jednako je vremenu od normanskog osvajanja Br itanije 1066. do 1982. (Čak i pošto je razbijena, Akademija je nastavila živjeti »u izgnanstvu« u Iranu itd.) Vidimo, dakle, da je Platonova Akademija postojala na jednom mjestu duže nego što Britanija postoji poslije Vilima Osvajača. Platonistička tradicija u širem smislu, s gnostičkim i heretičkim prizvucima i s bezbroj kasnijih očitovanja u neobičnim i očaravajućim likovima poput Giordana Bruna, Marsilija Ficina, Johna Deeja, čak i Sir Philipa Sidneya i grofa od Leicestera (Roberta Dudleya — nap. prev.) — da se i ne spominju provansalski trubaduri, Dante u Italiji i poubijani deseci tisuća albigenza u Francuskoj, templari i beskrajan niz beznadnih pokušaja tokom dva i pol tisućljeća, mučan je i nerješiv problem za pravovjerne, ma kakvo bilo njihovo vjerovanje. Jer, platonizam je uglavnom vjerovanje koje poriče vjerovanje, predaja koja je uperena protiv institucija i koju njene pristalice zovu »Velika predaja«. Odbijanjem doktrinarnih dogmi ona podsjeća na Društvo prijatelja (kvekere). Istinski je slobodna, nema članstva, ne ubire desetinu, ne nameće pravila; nema pape ni kalifa. Međutim, plaši one slabije duhove koji čeznu za čvrsto odredenim vjerskim sustavom; oni je neprestano pokušavaju uništiti, ali uspijevaju uništiti samo pojedince i pojedinačne »pokrete« unutar te predaje koja je mnogo šira. Kako bi neko "intelektualno uređenje" moglo priznati da je ta skrivena struja duhovnosti tekla izvan pravovjernih granica službene kršćanske vjere poslije trećeg stoljeća i Origenova vremena? Osim toga, kako da se prizna da je Proklo, živeći sedam stotina godina nakon Platona, bio na svoj način blistav mislilac poput Platona? Što bi tada bilo s »hermetično zapečaćenim grčkim čudom«? Ako se platonizam održao dvije tisuće godina i više kao progonjeni tajni pokret, što se mora zaključiti o navodnoj otvorenosti pravovjerne zapadne kulture? Ako se pokaže da se naš općenito prihvaćeni uzorak civilizacije osniva na laži, na poricanju nepravovjernog, to bi moglo imati goleme posljedice, moglo bi izazvati opću pobunu duhova. Posljedice bi vjerojatno osjetili svi koji imaju neka ovlaštenja, na sveučilišnoj katedri ili u nekom tjedniku, u velikoj privrednoj organizaciji ili na televizijskoj stanici (ili u biskupiji). Učinci ne bi morali biti onako razorni kao u političkoj ili socijalnoj revoluciji, no bili bi temeljitiji i stoga dalekosežniji. Riječ je, zapravo, o strahu od konstruktivne promjene (odnosno, o strahu od nepoznatog). To je pravo značenje tih problema. Oni ujedno objašnjavaju zbog čega čitatelji nisu dosada čuli ništa o brojnim temama koje su neposredno povezane s onim čime se bavimo. Jedna takva tema jest Proklo. Nitko se ne usuđuje raspravljati o tome za što se Proklo zapravo zauzimao i što on — neovisno o svojim osobitim mislima — predstavlja. Čim se spomene ličnost poput Prokla, to je kao da smo izvukli neku sramotnu tajnu i počeli prijetiti njome. Proklo ne zaslužuje čak da bude zasebno spomenut u djelu »Penguinov priručnik uz književnost« od 4 sveska, koje se bavi klasičnom književnošću. Spominje se u okviru poj ma »neoplatonizam« o kojem piše D.R. Dudley: »On je bio neobičan spoj — moguć u to doba — filozofa, logičara, matematičara i mističara. Neoplatonizam je dao intelektualcima u posljednjem stadiju poganstva metafizičku religiju... Na kasnim carskim sarkofazima nalazi se često lik mudraca koji zamišljeno gleda uvis.« Obratimo pažnju izrazu »moguć u to doba«, koji nagovješćuje da u današnje doba izopačene pretjerane specijalizacije nitko i ne pomišlja na to da pokuša doznati nešto na toliko područja. Proklo je, kao što pročitasmo, »bio neobičan spoj«. Dudley nam ne otkriva ništa o tome što je Proklo napisao, ništa o njegovim mislima, ništa iz njegovih izvanredno opsežnih djela, a u bibliografiji nas upućuje samo na bezazlene i teške »Elemente teologije«. Treba da zaključimo da je Proklo bio nekakva izumrla vrsta poput dodovke, zanimljiv samo zato što je bio »neobičan spoj moguć u to doba«. Vrlo se malo povjesničara bavi petim stoljećem nove ere. Prema onom što nam kaže Dudley, čini se da bi jedino njih mogao zanimati »neobičan spoj moguć u to doba«. Dakako, Proklo — o kojem nismo doznali ništa važno — potpuno je nevažan. Zar bi »Penguinov priručnike doveo u zabludu svoje čitatelje? To je nezamislivo.
155
Profesor A. C. Lloyd sa Sveučilišta Liverpool dobio je zadatak da obradi Prokla u svom prilogu za »Cambridgeovu povijest kasne grčke i rane srednjovjekovne filozofije«6, zbirku kakva nije postojala do 1967. i koja je, s nekim ispravcima, ponovno objavljena 1970. Objelodanjivanje te velike knjige od 715 stranica označilo je stadij u izučavanju klasike u kojem mnogi znanstvenici službeno izjavljuju da su iscrpli teme u uobičajenim područjima i da bi trebalo da počnu prikupljati podatke za proučavanje dugo zanemarene teme iz spomenute knjige. Zatražena je pomoć od osamljenih učenjaka poput Richarda Walzera, Philipa Merlana i pokojnog I. P. Sheldon-Williamsa — koji su se odavno bavili tim tajnim ispitivanjima zbog puke zainteresiranosti — kako bi odredili granice unutar kojih bi nov naraštaj studenata imao neka nova polja za svoje doktorske radnje, a i profesorima — koji su prilično dobro sredili razdoblje prije Sokrata — potrebno je neko novo područje na kojem će rješavati prave probleme. No, vratimo se profesoru Lloydu i njegovu zanimljivom pokušaju da prikaže Prokla i neke aspekte njegovih misli i zapisa. Važno nam je da doznamo više o Proklu kao čovjeku.7 Evo jednog odlomka iz Lloydova prikaza:
»Proklo se rodio u Carigradu 410. ili ubrzo poslije toga. No, roditelji — patriciji iz Likije u jugozapadnom dijelu Male Azije — poslaše ga na školovanje u svoju zemlju i zatim u Aleksandriju da bi studirao književnost i govorništvo. Umjesto prava, koje je bilo očevo zanimanje, privlačila ga je filozofija, pa je slušao predavanja o matematici i Aristotelu. Slijedeći je stupanj bila Atena.« Potom se opisuje njegovo učenje na Platonovoj Akademiji, gdje će poslije postati upravitelj: »Ne zna se kad je preuzeo upravljanje tom školom, no ostao je na njenu čelu dok nije umro 485. Nikada se nije oženio, a jedine su mu mane bile ljubomora i raspaljivost.« Čini se da je raspaljivost imala veze s nestrpljivošću koju je pokazivao prema onima koji su sporo shvaćali ono što je govorio ili koji su zapinjali na nevažnim pojedinostima. Na primjer, svoje golemo djelo »Komentar o Platonovu 'Timeju' « započinje ovom vrlo mrzovoljnom rečenicom: »Čini mi se da bi činjenica da Platonov 'Timej' obuhvaća cijelu fiziologiju i da se odnosi na teoriju o svemiru, raspravljajući o njoj od početka do kraja, morala biti potpuno jasna svima koji nisu sasvim nepismeni.« Sada se počinjemo baviti Proklovom vezom sa širom temom iz naše knjige. Nastavimo prikaz profesora Lloyda o Proklu: »Proklo se kretao u utjecajnim političkim krugovima, ali je — kao i drugi vodeći platonisti — podržavao poganstvo protiv carske politike i zbog toga je upadao u neprilike. Nesumnjivo je da je osobno vjerovao u vjerske običaje. Vrlo se savjesno držao vegetarijanske dijete, molitava suncu, obreda kaldejskih upućenih, čak je slavio egipatske svete dane. Navodno je od kćerke Plutarha [platonista, a ne pisca »Života] stekao praktično znanje o teurgiji, a mogao je — prema vlastitoj tvrdnji — dozvati sjajne prikaze božice Hekate. Osim toga, nesumnjivo je da je teurgiju, kao oslobođenje duše, postavio iznad filozofije. No, iako je njegova filozo fija puna apstraktnih kretanja naprijed i natrag, on je filozofiju smatrao samo vraćanjem, povratkom k jedinome, premda ona dovodi samo do nepotpuna sjedinjenja. Njeno se mjesto može vidjeti u gotovo fantastično razrađenom metafizičkom sustavu; međutim, ia ko taj sustav ne bi bio stvoren da nije bilo religije kao njegova opravdanja, njegova vrijednost ne ovisi o religiji, niti mu je Proklo namijenio takvu ovisnost.«
Spominjanje Hekatinih misterija i Proklova obavljanja egipatskih i kaldejskih misterija budi odmah u pažljivim čitateljima sumnju da je Proklo možda znao nešto o Siriusovoj tajni. Može li to biti istina? Ubrzo ćemo razmotriti neka Proklova mišljenja o nebeskim tijelima, koja svakako zapanjuju, a na koja se nije obazro nijedan povjesničar znanosti kojega sam dosada susreo (vjerojatno zato što nitko zapravo ne čita knjižurinu »Komentar o Platonovu 'Timeju'« koju sam maloprije spomenuo). No, osim te slabašne činjenice koja bi mogla povezati Prokla s općom sredinom naše predaje o Siriusu, ispitajmo i druge dokaze. Profesor Lloyd nam daje još neke zanimijive podatke: »Proklo je vjerovao da je njegova metafizika pravo, premda skriveno značenje Platonovih zapisa i da ona, kao i cjelokupna grčka 'teologija', potječe od tajnih pitagorističkih i orfičkih uč enja. O njoj se može čitati u dvama djelima: 'Elementima teologije' i 'Platonovoj teologiji', te mjestimice u komentarima o 'Parmenidu', 'Timeju' i 'Alkibijadu'.« 156
Treba istaći da su u obliku takvih komentara objelodanili neoplatonisti velik dio sasvim izv orne i stvaralačke filozofije. Privremeno je u modi ismijavanje njihovih komentara kao izvedenog i nižerazrednog pisanja. To je jedan pokušaj da se izvrgne ruglu ono što se ne može ili ne želi ocijeniti. Kao primjer može se spomenuti prikaz profesora Rober ta Browninga s koledža Birkbeck, pri Londonskom sveučilištu, u »Penguinovu priručniku« u kojem komentare Proklova nasljednika Simplicija naziva "pogrešno zamišljenima i dosadnima". Izraz »pogrešno zamišljeni« otkriva nam odmah da se profesor Browning ne slaže s njima načelno i stoga im se izruguje. Međutim, kad sam osobno pročitao, na primjer, Simplicijev "Komentar o Epiktetu", zadivio me bistar um što se očituje u tom komentaru, um čija su razmišljanja o slobodnoj volji tako suvremena da sam ih odmah uspor edio s djelima iz našeg modernog kiberneričkog doba, na primjer s fascinantnim knjigama Norberta Wienera. U Prvom poglavlju govori Simplicije o »onima koji pogrešno tvrde da su naša mišljenja i želje i, općenito govoreći, sve naše odluke i namjere zapravo neizbježnost i ne ovise o nama, da su izazvani vanjskim uzrocima, uzrocima izvan nas, i ne potječu od naše vlastite volje«. Napada »bihevioriste« svog vremena jasnim i snažnim riječima, čije se značenje nipošto ne ograničuje samo na njegovo doba. Mnogi su mu zaključci tako oštroumni, a opažanja tako duboka da mi nije jasno zbog čega se ni od jednog izdavača na svijetu ne može dobiti na engleskom jeziku ni jedna jedina riječ iz njegovih zapisa. Među Proklovim djelima treba da obratimo pažnju naročito »Koment aru o Platonovu 'Timeju'« (koji ću od sada spominjati skraćeno kao »O Tim.«) kao izvoru u kojem je izrazio svoja gledišta o svemiru i o platonskom preuzimanju ezoterične predaje iz drevnih misterijskih religija. U napomeni uz posljednji navedeni odlomak profesor Lloyd ne upućuje na te elemente, već upućuje na druga Proklova djela. Zapravo, u cijeloj svojoj raspravi o Proklu spominje Lloyd oskudno i površno »O Tim«.Pa ipak, nas zanima baš to djelo. Budući da spominjanje stranica iz grčkog teksta ne bi pomoglo većini čitalaca, spominjem brojeve stranica iz Taylorova engleskog prijevoda, I i II svezak. Pri kraju 4. knjige u »O Tim.« Proklo veli (II, 307): »No, pitagoristički je držati se orfičkog rodoslovlja. Jer, znanje o bogovima stiglo je iz orfičke predaje preko Pitagore Grcima, kao što Pitagora osobno kaže u 'Svetom razgovoru'.« Činjenica da se to mišljenje odnosi na misterijske religije očituje se u njegovim napomenama u djelu »O Tim.«, 5. knjiga (II, 312): »No, takve su orfičke predaje. Ono što je Orfej mistično izrekao u tajnim pričama doznao je Pitagora pošto ga je Aglajofem upoznao s mističnom mudrosti koju je Orfej stekao od majke Kaliope.« To mišljenje povezuje sa svojom raspravom o nebeskim pojavama u »O Tim.«. Ubrzo nakon gornjeg odlomka kaže: »Jer Orfej naziva Mjesec nebeskom zemljom.« A u 3. knjizi veli »Pitagoristi govore... (da) je Mjesec eterična zemlja.« Izričući takva mišljenja i izjavljujući da je osobito Hekatin štovalac (sačuvana je Proklova »Himna Hekati« u kojoj je naziva »Čuvaricom vrata«—što je staroegipatsko Horusovo ime — i »Majkom bogova« — što je drevno Izidino ime; vidi Grantove »Helenističke religije«, IV, 4, б) 8, Proklo kao da je upućena osoba i zna nešto o Siriusovoj tajni. Koliko sam mogao ustanoviti nigdje to ne spominje, a vjerojatno bi smatrao bezbožništvom otvoreno spominjanje takva ezoteričnog učenja. No, ustanovio sam da mnoge njegove teorije kao da odražavaju tu tajnu i osnivaju se na pretpostavci o nevidljivoj zvijezdi. Te su teorije tako neobične da ih treba prikazati. Za nas je posebno zanimljivo što u njima Proklo uporno tvrdi da nesumnjivo postoje određena nevidljiva nebeska tijela. Ta tijela su planetski sateliti i planete drugih zvijezda. Osim toga, Proklo je — čini se — nevjerojatno obaviješten i o drugim nebeskim pojavama. U 3. knjizi u »O Tim.« Proklo veli (I, 425): »Mjesec se sastoji od nebeske zemlje. Zašto bi inače, osvijetljen, bacao sjenu i zašto ne prolazi kroza nj sunčano svjetlo?.... otkrit ćemo da vatra i zemlja postoje analogno i na nebu; vatra je, zapra vo, bit neba, no osim nje postoje i svi drugi elementi.«
Malo poslije kaže: »Elementi, zamišljeni s jedne strane kao nepomiješani, a s druge kao pomiješani, tvore u prvoj mješavini nebo, koje sadrži sve što je u skladu s vatrenim obilježjem.... Jer, sve je na nebu u skladu s vatrenim oblikom«. 157
Iz drugih gornjih navoda doznali smo da je teorija da je Mjesec »nebeska zemlja«, koju je prihvatio Proklo, »pitagorističko-orfička«. Činjenica da on tu proširuje to opažanje na opću prirodu nebeskih tijela nagovje šćuje da te misli potječu iz istog izvora. Nebo je zaista "vatreno"; danas znamo — na osnovi naučnih istraživanja—da zvijezde imaju sve uobičajene kemijske elemente u obliku vatre. Proklov se opis nebeskih tijela podudara, čini se, sasvim s današnjim naučnim spoznajama. Istina je da se, kao što Proklo kaže, zvijezde mogu opisati riječima: »vatra je, zapravo, bit neba, no osim nje postoje i svi drugi elementi«. Premda plamte, zvijezde — kao što je poznato — sadrže sve elemente. Proklo sasvim jasno ističe da, govoreći o "vatri" na nebu, govori u prenesenom smislu. On veli (280. stranica): »Stoga je tamošnja vatra (u nebeskim tijelima) svijetla; ne bi bilo ispravno ometati raspravu o njoj skrećući nam pažnju na gustu i tamnu vatru u sublunarnom području [ispod Mjeseca, odnosno u zemaljskom području].« A kako bi isključio bilo kakav nesporazum, dodaje (281. stranica) da je vatra na nebu »vatra koja nije sasvim vatra«, već je zvjezdana vatra prije »vatra koja je energija«. Te predodžbe uistinu zapanjuju s obzirom na suvremenu znanost. Što-više, suvremene teorije o tome kako u svemiru postoji neki međuzvjezdeni medij koji je tako rijedak da se teško može zamijetiti, ali i vrlo raširen (nije riječ o staromodnom »eteru«!), imaju neugodnog preteču u ovoj Proklovoj neobičnoj tvrdnji iz 3. knjige »O Tim.« (I, 425): »Osim toga, neizbježno je da srednji elementi budu u nebeskim tijelima, ali da drugim elementima obiluju drugi dijelovi nebeskih područja. Na nekim je mjestima neizbježno da vatrena narav daleko širi svoj sjaj, zbog krutosti, kao kod zvjezdanih tijela; a na drugima je ona skrivena od nas, kao u sferama koje nose zvijezde.« Ma kako se tumačile te Proklove napomene, nepobitno je da on zvijezde smatra skrutnutim tijelima u nebeskom mediju i da je između njih »vatrena tvar« koja je nama nevidljiva. Što se tiče spomenutih sfera, one — kao što ćemo vidjeti — očito nisu staklene kuglice, dobro nam poznate iz uobičajenije antičke astronomije. U 4. knjizi »O Tim.« (II, 293) Proklo se podsmjehuje epiciklima i veli da su »izvrstan izum« za analiziranje i poimanje pravih jednostavnih gibanja zvijezda. Dodaje:
»To je kao da netko, tko ne može izmjeriti spiralno kretanje oko valjka, pretpostavi kretanje pravca oko valjka i jednom točkom na pravcu izmjeri to kretanje, te tako ustanovi količinu kretanja u spirali u određenom vremenu. Tako postupaju oni koji primjenjuju evolvente, epicikle i ekscentre pri jednostavnim kretanjima da bi otkrili raznoliko gibanje.« Vidimo, dakle, da Proklo — premda je živio kasno — nije bio zarobljenik Ptolemejeve teorije o svemiru. Ptolemej je živio trista godina prije njega, no Proklo se bunio protiv njegovih epicikla i davao prednost spomenutim gledištima. Zapravo, Proklo izražava o sferama mišljenje koje veoma iznenađuje, jer u 4. knjizi »O Tim.« (273. stranica) kaže: »Planete se, dakle, pomiču naprijed, ali ne i planetske sfere.« To je sasvim jasna tvrdnja da se planete kreću, dok su njihove »sfere« ili — smijemo li to reći? — orbite zapravo prostor u kojem se zbiva to kretanje. Međutim, tu i n e moramo biti suviše oprezni. Benjamin Jowett upotrebljava riječ »orbita« u svom prijevodu Platonova teksta (38 —39) koji komentira ovdje Proklo. Prema tome, ne postoji nikakav razlog da i mi ne učinimo isto. Imamo, dakle, pred sobom jasan Proklov opis (man je mutan nego Platonov vlastiti neodređeni izvještaj) planeta što se kreću po orbitama koje su jasno zamišljene kao prostor putanji. Ta je predodžba naučno tako točna i napredna i tako suprotna tada pomodnom gledištu da se kreću planetske »sfere« i nose sa sobom planete da moramo cijeniti Proklovu ranu zrelost koju je pokazao predočivši tu misao tako jasno i uporno. Platonov bi se tekst mogao protumačiti isto tako, ali to nije uobičajeno, a i suviše je neodređen. Tipičan primjer standardnog tumačenja odlomk a iz Platonova »Timeja« daje nam profesor A. C. Crombie u 1. svesku djela »Augustin Galileju« (iako na 33. stranici prikazuje vrlo odlučno »Timeja« kao »pitagorističku alegoriju«, što je svakako smiono) na 49. stranici: »Različite sfere u kojima je bilo sedam 'planeta': Mjesec, Sunce, Venera, Merkur, Mars, Jupiter i Saturn, okretale su se različitom jednoličnom brzinom koja je predstavljala zamijećeno kretanje tih tijela.«
158
To je samo tumačenje jednog mutnog teksta. Isto bi se tako moglo reći da je Platon tvrdio da se sfere ne kreću, a kreću se planete u njima, kao što jasno izjavljuje Proklo (očito vjerujući da je tako mislio i Platon). Proklo čak kaže ovo (279. str.): »(Platon) očito smatra da se planete same od sebe udaljuju i približuju Zemlji i da je njihovo okretanje u širinu izazvano njihovim vlastitim napredovanjem, a ne nosi ih nešto drugo, kao što su evolvente i epicikli.« Time je Proklo zauzeo pri tumačenju Platonova teksta stajalište sasvim suprotno stanovištu profesora Crombiea. Što se mene tiče , bojim se da moram u toj prepirci stati na Proklovu stranu. Bilo kako bilo, profesor Crombie je već pokazao, kad se u vezi s jednom drugom temom dopisivao s piscem ove knjige, da je spreman promijeniti mišljenje ako mu se predoče novi dokazi. Blizu kraja 4. knjige u »O Tim.« (293. str. i dalje) Proklo veli: »Međutim, što se tiče zvijezda, one koje su stajačice okreću se oko svog vlastitog središta.... No, planete se okreću zajedno s postojanom sferom, i svaka se kreće sa svojom sferom na istok i okreće se sama od sebe u širinu i dubinu, i oko svog vlastitog središta.« Isplati nam se pažljivije ispitati te napomene. Prije svega, »postojana sfera« zvijezda stajačica okreće se oko Zemlje, a planete čine to isto zajedno s njom. To je najjednostavnije gibanje . No, osim njega ima još nekoliko gibanja: prvo, zvijezde stajačice vrte se oko svoje osi; drugo, tako se vrte i planete: treće, planete se gibaju i drukčije: svaka se planeta »sama od sebe« (tj. kretanjem koje je odvojeno od svih drugih zvijezda i planeta, a i od »sfera«) "okreće u širinu i dubinu", što je očito u vezi s napomenom iz prošlog navoda da se one »same od sebe udaljuju i približuju Zemlji«. A ta dubina planetskog gibanja, koju Proklo jasno naziva kretanjem "u širinu i dubinu", doslovce dodaje novu dimenziju svim teorijama o planetskom gibanju. Jer, dok svatko tko dugo promatra nebo može vidjeti da planete postaju mutnije i svjetlije kao da se »udaljuju i približuju Zemlji«, opis planeta koji im dodaje gibanje pod pravim kutom s obzirom na njihov o očigledno okretanje zaista kao da ukazuje na neko središte njihova okretanja, središte koje nije Zemlja. Prema predaji Platon je prihvatio to mišljenje, koje je iznio Aristarh iz Samosa, a djelomično ga zastupao Platonov prijatelj Heraklid s Ponta. Doznajemo da je to bilo poznato Proklu: »Dopustimo stoga Heraklidu s Ponta, koji je bio Platonov učenik, to mišljenje; jer on je pripisivao Zemlji kružno gibanje« (»O Tim., II, 288). Ukratko, smatrao je da se Zemlja okreće oko nekog drugog središta kao što je S unce. »....No, priznajmo da je Platon zaključio da je ona nepomična« (ibid.). Proklo, dakle, priznaje proturječnost i oprezan je što se tiče okretanja oko Sunca. Zaista je neobično što je Proklo imao znanje koje nam je teško shvatljivo i što je na osnovi t og znanja pripisao svim nebeskim tijelima vrtnju oko osi. A budući da je Zemlja nebesko tijelo, možemo se upitati nije li Proklo stvorio prikladan zaključak — da se Zemlja vrti i da nam se zbog toga čini da se nebo okreće oko nas. U vezi s tim treba da imamo na umu da u »Timeju« Platon spominje okretanje nebeskih tijela oko osi (40 a— b): »I (Stvoritelj) je dao svakoj (zvijezdi) dva kretanja: prvo, jednolično kretanje na istom mjestu.... drugo, kretanje naprijed. . .« Time se prilično neodređeno izriče da se zvijezde okreću i da nebo kruži. (Ako je Platon umetnuo — kao što se tvrdilo — tuđu raspravu u svoj dijalog, a nije bio potpuno upoznat s materijalom, time bi se mogla objasniti ta neodređenost, iako se Platon ne snalazi bolje ni u »Zakonima« i pokazuje d a je loš astronom.) U istom odlomku nailazimo i na ovaj Platonov opis: »Zemlja, naša hraniteljica, kruži oko motke koja se pruža kroz svemir,« što se odnosi na okretanje Zemlje oko svoje osi. Proklo, čini se, dodaje po svojoj volji druga kretanja — jer Platon, koliko se može zaključiti, spominje samo dva. Osim toga, Platonov je tekst suviše kratak i maglovit da bi bilo sasvim jasno što je mislio. Nesumnjivo je, međutim, da je Proklo upotrijebio tisuće i tisuće riječi tumačeći smisao Platonovih tvrdnji na svim poljima i objašnjavajući ih više nego što je Platon mogao ili htio. Što se tiče nekih tema, to ne privlači osobito pažnju. No, kad je riječ o našoj temi, svaki je podatak bitan za odgonetavanje pravog smisla Platonovih tvrdnji. U jednoj raspravi iz svoj ih »Platonističkih pitanja« (koja još nisu objavljena u seriji Loeb Library — budući da od predviđenih četrnaest radova nije izdano još samo to djelo, i tu vidimo da se platonističkim naučnim radovima pridaje najmanja važnost — ali su objavljena na engleskom 1874 9) Plutarh nam
159
predočuje bitan dokaz o tome da se Platon, usprkos Proklovu uznemirenom oklijevanju, jasno odrekao svojih ranijih geocentričnih predodžbi. Plutarh kaže u Osmom pitanju:
»Što misli Timej [vidi Platonova »Timeja«, 42 D] kad govori da su duše raspršene u Zemlju, Mjesec i druge vremenske instrumente? Da li se Zemlja kreće kao Sunce, Mjesec i pet planeta, koje on zbog njihova gibanja naziva vremenskim organima ili instrumentima? Ili je Zemlja pričvršćena uz svemirsku os, ali ne tako da bud e nepomična, već da se okreće i vrti oko sebe kao što su u meduvremenu istakli Aristarh i Seleuk? Aristarh je to samo pretpostavljao, a Seleuk je tvrdio. Teofrast piše da se Platon, kad je ostario, pokajao što je smjestio Zemlju usred svemira, gdje joj nije mjesto.« (Plutarh potom izriče svoje vlastito mišljenje da se Zemlja ne kreće.) To Teofrastovo svjedočenje je neoborivo, no vjerojatno nije Proklo znao za nj, jer se u njegovo doba većina Teofrastovih djela već bila izgubila. Teofrast je bio Aristotelo v nasljednik i upravitelj atenskog Liceja, te nepobitno pouzdan izvor; a Plutarh jasno napominje (vidi »Protiv Kolota, epikurejca«, 14, u djelu »Moralia«) da je pažljivo pročitao Teofrastova izvorna djela, pa tu ne dolazi u obzir pogrešan navod ili izvještaj iz druge ruke. Spomenuti Seleuk bio je matematičar i astronom, a George Sarton10 ga opisuje ovako: »Taj je Babilonac bio sljedbenik Aristarha iz Samosa.« Međutim, Seleuka drukčije opisuje Giorgio de Santillana, pripisujući mu drugu narodnost u »Izvorima znanstvene misli« na 250. stranici: »Poznat nam je samo jedan [astronom] koji je prihvatio [Aristarhov] sustav poslije jednog stoljeća: Seleuk iz Seleukije, orijentalni Grk iz Perzijskog zaljeva.« Svakako, Platonovo nas mišljenje o Zemljinu položaju u svemiru ne zanima samo po sebi tako kao u vezi s tumačenjem koje mu pridaje Proklo, a i u vezi sa suvremenim povjesničarima znanosti koji su skloni tome da zanemare mogućnost da je Platon možda prihvatio heliocentričnu teoriju o okretanju Zemlje oko Sunca, ko ju je mutno izrazio u »Timeju«, a manje suzdržljivo složio se s njom »kad je ostario«, pri čemu treba da imamo na umu da »Timej« ne spada medu njegova rana djela. U istoj Plutarhovoj raspravi (29) nalazimo dokaz da se uvjerenje da svemir ne sadrži samo jedan element zadržalo i poslije Platona, a zastupao ga je Platonov učenik Ksenokrat. No Proklo, je kao što vidimo ovdje, znatno nadmašio Platonovu i Ksenokratovu ograničenu teoriju. Bit Ksenokratovih teorija izvučena je vjerojatno iz izgubljenog djela "O astronomiji", koje se sastojalo od šest knjiga, ili iz knjige »O pitagorizmu«. Ksenokrat je bio dvadeset pet godina upravitelj Akademije, sve dok kao osamdeset dvogodišnjak nije umro »zbog ozljeda što ih je dobio padnuvši noću preko neke sprave«, kao što nas izvješćuje Diogen Laertije.11 Nesumnjivo je da treće gibanje pod pravim kutom prema okretanju, koje — kao što vidjesmo — ne spominje Platon, ne potječe od Prokla. Spominje ga Plutarh u dijalogu »O licu koje se pojavljuje na Mjesečevu krugu«, 24.12 On kaže ondje: »Ni Mjesec se ne kreće samo jednim gibanjem, već — kao što su ga običavali zvati Trivia ili Tri Puta — putuje kroz zodijak u dužinu, širinu i dubinu; prvo gibanje nazivaju matematičari neposrednim okretanjem, drugo zavojitim okretanjem ili kosom vr tnjom van i unutra, a treće (ne znam zašto) nejednakošću, premda vide da nijedno njegovo gibanje, na cijelom njegovu putu, nije jednolično, ustaljeno i izvjesno.« Plutarhovi izrazi »nazivaju matematičari« i »kao što su ga običavali zvati» pokazuju da on s pominje neka neutvrđena i danas izgubljena astronomska djela. Njegovo izlaganje nije onako jasno kako bi se moglo poželjeti, a u slijedećem se odlomku suprotstavlja drugi govornik koji podupire pomodniju teoriju da se zapravo kreću sfere, dok o Mjesecu, na primjer, »neki pretpostavljaju da se ne kreće«. Usput je zanimljivo da tu govornik spominje i Aristarha iz Samosa, i to u vezi s prepirkom oko jednog stiha iz Homerove "Ilijade", koji Plutarh navodi, a nedostaje u današnjem Homerovu tekstu; riječ je o sti hu koji brani Krates, a napada Aristarh, o stihu u kojem se ispravno tvrdi da more pokriva "najveći dio Zemlje". Ne smijemo se previše udaljiti od Prokla. No, u potrazi za njim htio bih spomenuti njegov utjecaj na Johannesa Keplera, čovjeka koji je u šesnaestom stoljeću otkrio tri zakona o planetskom gibanju (koji su nam i danas jedini). I tu imam jedan prigovor. Jer, nijedno veće Keplerovo djelo nije prevedeno na engleski 160
jezik.13 To je dovoljno da zainteresirane natjera u očaj. Tko je spreman da se muči s a srednjovjekovnim latinskim da bi pročitao Keplera — a i tko ga može pročitati? Međutim, kakve veze ima Kepler s Proklom? Dakle, Kepler je duboko prožet Proklovim mislima. Zainteresirani čitatelji neka pogledaju završne stranice "Svjetskog sklada" u 16. s vesku izdavača Encyclopaedia Brittanica: "Ptolomej, Kopernik i Kepler"14 i uvjere se na svoje oči. Naći će napomene o Proklu, poslije kojih Kepler kaže: »Osim toga, nedavno sam naišao na himnu platoničara Prokla, često spominjanog u prethodnim knjigama, ko ju je posvetio Suncu i ispunio poštovanja vrijednim tajnama.« To je povezano s razmišljanjem o tome »što su mislili stari pitagoristi kod Aristotela nazivajući svjetsko središte (koje su spominjali kao 'vatru', ali su podrazumijevali Sunce«) 'Jupiterovim stražarskim tornjem'?« Tu vidimo da je Kepler, Newtonov veliki preteča, bio oduševljen Proklovim »poštovanja vrijednim tajnama«. S obzirom na ono što već znamo o Proklovim teorijama i što ćemo ubrzo otkriti, malo dalje u ovom dodatku, kakav su učinak imale te tajne na Keplerovo razmišljanje? Je li iza Keplera bio Proklo kao Aristarh iza Kopernika? Kad će se sva Keplerova i Proklova djela moći dobiti na engleskom jeziku tako da ih svatko razuman može osobno ocijeniti, a da ne mora najprije ovladati srednjovj ekovnim latinskim, često punim stručnih izraza? No, prije svega, jesu li najveći napredak na početku suvremenog kozmološkog mišljenja potakli prigušeni i nepravovjerni antički izvori kao što su Proklo i Aristarh? Je li »tajna« strana antičke astronomije od pitagorista do Prokla zaista začela naša suvremena učenja o svemiru? Iz toga izvire ovakav zaključak: ako je tome tako, ne onemogućujemo li onda nagli napredak potiskujući one izvore koji su možda potakli početni napredak? Zar možemo, režući Keplerov kori jen, očekivati da će grana i dalje cvasti? Ako činjenice o Proklovim teorijama koje predočujemo u ovom dodatku nisu zapazili vodeći povjesničari znanosti, u koje se svi ponajčešće pouzdajemo kako bismo od njih posredno doznali sve one činjenice za koje nemamo dovoljno vremena da ih otkrivamo neposredno, onda nešto — očito — ne valja sa sistemom. Treba da temeljito pregledamo stroj. Inače ćemo se nastaviti zavojito spuštati, a mislit ćemo da se dižemo. Stoga upućujem na načine i izvore nadahnuća. Ja ni za tren ne sumnjam u golem napredak na mnogim područjima. No, odlučno tvrdim da je naš sistem dobivanja poticaja za razmišljanje o svemiru bezuman, jer je nepotpun i stoga neuravnotežen. Trebalo bi da smo dosada formulirali već više zakona ili načela o gibanju planeta. Medutim, uobičajilo se da se oni koji čitaju Keplerove prijevode iz druge ruke izruguju tom znanstveniku. On je bio »ćaknut«. Nećemo ovdje proučavati njegov način mišljenja, niti utvrđivati postojanje mnogih njegovih najvažnijih izvora. Jedan od tih izvora bio je Proklo. Proklova su djela tako opširna da, moram priznati, nisam nipošto prikupio iz njih iscrpan pregled njegovih pogleda. Ovaj je dodatak samo pokazivanje uzorka. Međutim, nismo još ni stigli do najzanimljivijih gledišta, koja ćemo sada razmotriti: »Pri zasjenjenju su (planete) u takvu položaju da zamrače nas i sve drugo. Jer, jedno je tijelo ispred drugoga, prednje je ispred stražnjega. I... prolaze jedno ispod drugoga.« Postoje i »njihove pomrčine pod suncem i njihovo pretvaranje u svjetlo«. Zanimljivo je da se tu vraća temi:
»Treba da se u vezi s vidljivim pojavama prisjetimo nevidljivih priroda. Jer, kao što nam ti instrumenti i sjene omogućuju da započnemo razmišljanje o nebeskim tijelima tako nam i sjećanja na nevidljive prirode o mogućuju da se prisjetimo nevidljivih kolanja.« Nije lako shvatiti na što misli Proklo. Iznenada nabacivši tu opsežnu, ali mutnu aluziju, zacijelo nije želio da je razumiju svi — čak ni oni »koji nisu sasvim nepismeni«, kao što nas je razdražljivo upozorio već u prvoj rečenici svoje knjižurine. To njegovo neobično djelo čita se izvanredno teško, a u prijevodu Thomasa Taylora nema nikakva kazala ni popisa sadržaja koji bi pomogli da se u tekstu pronađu određene teme, imena i izrazi. Djelo na grčkom jeziku ima kazalo, ali se ne može uspoređivati s Taylorovim prijevodom jer u prijevodu nema brojčanih oznaka. Da li se možda spominjanje “nevidljivih kolanja” odnosi na nevidljiva kolanja Siriusova pratioca? Na to se pitanje ne može odlučno odgovoriti niječno, a mogućnost da je tome tako postaje veća kad pročitamo slijedeće Proklove nazore iz »O Tim.«, 4. knjiga (11, 281): "No, budući da Aristotel istražuje zašto sfera zvijezda stajačica, koja je samo jedna, obuhvaća mnoge zvijezde, a u svakoj planetskoj sferi, kojih je mnogo, samo je jedna zvijezda, rješenje spojivo s 161
njegovim gledištem može se naći u njegovim djelima. Međutim, već smo rekli nešto u vezi s tim, a sada — u skladu s onim što smo tvrdili prije izjavljujemo daje svaka planeta svijet za sebe i sadrži mnoge božanske vrste, nama nevidljive. No, svima njima vlada vidljiva zvijezda.... u svakoj (planetskoj sferi,) ima nevidljivih zvijezda koje se okreću zajedno sa svojim sferama; dakle, svugdje postoji cjelina i vođa kojem je dodijeljena izuzetna nadmoć.... svaka je sfera jedan svijet; i teolozi nas to uče kad govore da su u svakoj bogovi jači od demona, među kojima su neki opet pod vlašću drugih ...iz svega toga je očigledno da je svaka planeta uistinu vođa mnogih bogova, koji dopunjuju njezino neobično kol anje."
Taylor to opravdano naziva u napomeni »izvanrednim odlomkom« raspra-ve! Kurziv sam ja umetnuo. Na drugom mjestu Proklo kaže (»O Tim.«, II, 260): »Ima, međutim, drugih božanskih živih bića koja slijede kolanje planeta, čiji su vođe sedam planeta.« Taylor dodaje u napomeni: »Oni se, kao što smo već zapazili, danas zovu sateliti .« U jednoj drugoj publikaciji, kao predgovor svom prijevodu Platonova »Timeja«, Thomas Taylor je napisao ovo: 15 »(Za) svaku od tih sfera.... kao što smo već objasnili, slijedi da svaka planeta ima, slično zboru zvijezda stajačica, oko sebe određen broj satelita, i da je svaka sfera ispunjena bogovima, anđelima i demonima, koji se slažu s osobinama sfera u kojima žive. Ta je teorija zaista važan ključ za teologiju drevnih naroda, jer nam pokazuje na prvi pogled zbog čega se isti bog vrlo često slavio pod imenom drugih bogova, što je nekoć navelo Makrobija na pomisao da su svi bogovi samo različite sunčeve sile, a naše je površne suvremenike, koji skupljaju podatke iz kazala, potaknulo na to da stvore o drevnoj teologiji tako smiješne hipoteze da one ne zaslužuju veću pažnju negoli luđačko trabunjanje ili dječja neobuzdana maštanja. No, da bi se uvjerili u to, neka čitaoci obrate pažnju slijedećim izvanrednim odlomcima iz divnih Pr oklovih komentara o 'Timeju'. Prije svega, činjenica da svaku planetu prati velik broj satelita očita je iz ovog navoda: 'Ima, međutim, drugih božanskih živih bića koja slijede kolanje planeta, čiji su vođe sedam planeta; a oni se okreću i vraćaju u svom k olanju zajedno sa svojim vođama, baš kao što zvijezdama stajačicama upravlja kolanje postojane sfere' [279. str.]... Na istom nas mjestu obavještava da je okretanje tih satelita slično okretanju planeta koje prate; a to je prema Platonu, saopćava nam malo -prije, spiralno okretanje.... (i) 'oko svake planete je određen broj (satelita).... svi imaju svoja vlastita prikladna kolanja' (275. str.].” Neka čitatelji obrate pažnju na činjenicu da Thomas Taylor naziva to znanje »važnim ključem za teologiju drevni h naroda». Iz jednog odlomka novoplatoničara Damaskija16 doznajemo da su »egipatski filozofi, koji žive medu nama, objasnili svoju okultnu istinu što su je dobili iz nekih egipatskih rasprava. Dakle, prema njihovim je izjavama riječ o slijedećem. Jedinstveno svemirsko načelo slavi se kao Nepoznata Tama i triput se izgovara....« No, odakle god stigao taj podatak, nepobitno je da su Proklo i njegove kolege, novoplatoničari, smatrali da postoje dvije osnovne vjerske tajne: nevidljiva »Tama« i nevidljivo kolanj e određenih nebeskih tijela, od kojih su neka bila tako malo ezoterična da su se mogla pobliže označiti, to jest sateliti našeg planetskog sustava. I na 247. stranici u »O Tim.«, II, raspravlja Proklo o podrijetlu tog znanja iz »svetih glasina« što se bave »nevidljivim kolanjima«. Budući da Proklo tu i u odlomku iz »O Tim.«, II, 281, jasno naziva orbite nebeskih tijela njihovim »kolanjima« (tu je riječ u engleskom jeziku izabrao Taylor), "nevidljiva kolanja" koja spominje zacijelo su nevidljive orbite nebeskih tijela, a govori nam da ima i nevidljivih nebeskih tijela. Dakle, koje su nevidljive putanje nevidljivih nebeskih tijela tako važne da nam mogu, kao što nas je izvijestio Proklo, »omogućiti da započnemo razmišljanje o nebeskim tijelima« i obratno? Nije li to vrlo neobična misao? Kako je zaključio da ima nevidljivih putanji koje, što se tiče važnosti, ne zaostaju za vidljivim putanjama i da jedne dopunjuju druge tako da čak utječu na našu sposobnost da razmišljamo o nebu? Za odlomak iz Proklova djela, II, 281, bitan je izraz: »teolozi nas to uče«. Tim riječima Proklo odlučno poistovjećuje te misli s teološkom, a ne filozofskom predajom, i tako ih povezuje s jednom ili više misterijskih religija. Baš takav nam je dokaz potreban. Jer, te misterijske religije, kao što znamo, sadržavale su u svom tajnom učenju bit Siriusove tajne. Osim toga, Proklo je — kao što smo već vidjeli — nastojao protumačiti Platona u smislu ezoterične predaje s kojom je, kao upućeni, bio neposredno povezan.
162
Proklo je, dakle, vjerovao da postoje nevidljive »zvijezde« koje prate planete i da je svaka planeta jedan svijet. A vidljiva zvijezda, to jest planeta, svakako »vlada« nevidljivim satelitima. Kako to sliči predaji o Siriusu! Kao što znamo iz Prvog poglavlja ove knjige, i Dogonima je poznato da postoje sateliti barem oko jedne planete, pa se čini da je znanje o satelitima bilo sastavni dio Siriusove tajne. Smijemo li iz toga zaključiti da je i Proklo bio upućen u Siriusovu tajnu? Proklo je na jednom drugom mjestu određeniji što se tiče planetskih satelita. U njegovu djelu »Platonova teologija«, 14. poglavlje u 7. knjizi (II svezak, 140—1. str. u Taylorovu prijevodu), možemo pročkati: »No, planete se zovu Vladari Svijeta (kozmokratori) i dodijeljena im je potpuna moć. Kako i postojana sfera ima velik broj zvjezdanih živih bića, svaka je planeta vođa mnoštva živih bića ili određenih drugih stvari te vrste... Stoga je u svakoj planetskoj sferi, slično zboru zvijezda stajačica, određen broj satelita koji imaju svoja vlastita prikladna kolanja. Osim toga, okretanje tih satelita sliči okretanju planeta koje prate, a to je okretanje, prema Platonu, spiralno. Nadalje, što se tiče tih satelita, prvi su oko svake planete bogovi, nakon njih se okreću demoni u sjajnim okruglim tijelima, a njih slijede nepotpune duše poput naših.« U jednoj napomeni u »O Tim.«, 4. knjiga (II, 299), Taylor tumači: »Jer 'prirode koje slijede' zvijezde očito su njihovi sateliti, koje je već nekoliko puta spomenuo Proklo.« Na istoj stranici dodaje u drugoj napomeni: »Iz onoga što ovdje govori Proklo moglo bi se zaključiti da zvijezde stajačice, kao i planete, imaju satelite i da se taj opis odnosi na zvijezde koje se ponekad vide, a ponekad nestanu.« To nas dovodi na rub otvorenog objavljivanja načela Siriusove tajne — ali bez imena. Te se napomene odnose na odlomak koji je neposredno iza odlomka što smo ga maloprije naveli, gdje smo prvi put naišli na Proklovo mutno spominjanje »nevidljivih kolanja«. Zanimljivo je da taj odlomak ima oblik komentara o određenom odlomku iz Platonova »Timeja« (40— c), koji ne samo što spada među najnejasnije Platonove odlomke (»Ne očekujte od mene da tumačim te zagonetke,« kuka zbunjeni George Sarton, 451. str., op. cit.) već u njemu Proklo navodi riječi kojih inače nema u današnjem Platonovu tekstu! Još je čudnije što su »nestale« riječi koje Proklo navodi: kai ta toutois ephexēs, a o njima Tajylor veli: "Međutim, te se riječi ne mogu naći u Platonovu tekstu, pa su čudnovat dodatak" Taylor bi to morao znati, jer je prije toga preveo sve Plato nove dijaloge, uključivši i taj. Budući da je Proklo bio upravitelj Akademije, može se zamisliti da je imao u Akademijinoj knjižnici pouzdan primjerak Platonova teksta. Ako u Platonovoj vlastitoj Akademiji nije imao pouzdanoga primjerka Platonova teksta, čiji je onda pouzdan tekst mogao uopće naći? Stoga te riječi treba priznati kao možda ispravnu verziju i vjerojatno bi trebalo da ih klasičari dodaju danas prihvaćenom tekstu. Taylor je te riječi preveo kao "prirode koje slijede"— to jest slijede zvijezde. A tumačenje mu je ovakvo: »Jer prirode koje slijede zvijezde očito su njihovi sateliti, koje je već nekoliko puta spomenuo Proklo.« Ne bismo se, zapravo, smjeli čuditi što su iz Platonova ortodoksnog teksta ispuštene riječi koje upućuje na satelite zvijezda. Koji je pisar mogao dokučiti značenje? Pri prepisivanju rukopisa tokom stoljeća uvlače se u njih iskrivljavanja. Spominjanje zvjezdanih satelita vjerojatno je suviše zaprepaštavalo, smatralo se suviše čudnim. Pri prenošenju su riječi zacijelo ispuštane kao nerazumljivo zastranjivanje ili umetak. Te izvorne riječi sačuvale su se samo u Akademijinoj vlastitoj knjižnici, gdje nitko nije dirao tekst. Samo u Akademiji je uništavanje učiteljeva teksta bilo zabranjeno. Ne vjerujem da smo, tražeći kod Prokla materijal koji je važan s obzirom na Siriusovu tajnu, slučajno naišli na izgubljen dio teksta iz Platonova dijaloga »Timej«. Činjenica da su te riječi ispuštene baš iz tog dijaloga — a sva su Platonova djela inače potkrijepljena vrlo dobro brojnim komentarima i navodima kroz stoljeća — jasno ukazuje na prijepornu narav naše teme kao i sve druge »slučajnosti« na koje smo već naišli u ovoj knjizi. Siriusova nas tajna ne ostavlja na cjedilu. Svaka tema koju smo načeli u vezi s njom pre obrazila se iznenada kao u čarobnom ogledalu u zabavištu. Što se god činilo sređeno i ustaljeno nije uspjelo zadržati svoj oblik. Čak i Platonov čvrst tekst počinje podrhtavati kao hladetina. Iz brojnih okoštalih tema ispuzala su tajanstvena mala stvorenja i bez poštovanja zaplesala na svojim pretpostavkama, pokazujući da te teme ne žele mirovati i biti proglašene mrtvima. One žive. U njima se žare silfi i tajne. Ne možemo ih prisiliti da se okamene. One četiri riječi ispuštene su iz teksta vjerojatno zato da bi se izbjegle goleme posljedice koje bi slijedile da su riječi zadržane: očito bi bilo da je Platon, iako nije poznavao astronomiju kao stručnjaci na tom polju, nekako bio povezan s predajom koja, budući da je bila ezoterična, kao da nije imala
163
nikakva smisla izvan tajnog »misterijskog« konteksta. To je istina bez obzira na to je li Platon osobno napisao odlomke ili je umetnuo pitagorističku raspravu kao što se pretpostavljalo (vidi dalje). Platonov dijalog »Timej« nesumnjivo je najteži i najčudniji među svim nepobitnim Platonovi m djelima (još čudniji je »Epinom«, no čini se da ga je napisao Platonov učenik Filip Opuntski). Pogledajmo nekoliko napomena Georgea Sartona (op. cit.) o tom neobičnom djelu: »U 'Timeju' ima više orijentalne predaje nego grčke mudrosti«(423. str., napomena). »Astrološka besmislica, koja je mnogo naštetila Zapadu i truje još i danas slaboumne, potječe iz 'Timeja', a Platonova je astrologija bila izdanak babilonske. Da bismo bili pravedni prema Platonu, treba dodati da je njegova astrologija ostala nepomućen a i duhovna i nije se izopačila u prezira vrijedno vračanje« (421. str.). »Utjecaj 'Timeja' na kasnije doba bio je golem i uglavnom opak« (423. str.). »Mnogi su se učenjaci prevarili i prihvatili maštarije iz te knjige kao pravu istinu. Ta je zabluda sprij ečila napredak znanosti; 'Timej' je ostao do dana današnjeg izvor mračnjaštva i praznovjerja« (430. str.). To su teške riječi. »Timej« očito izaziva oštru reakciju kod nekih! Tu vidimo da Sarton, jedan od najistaknutijih i najuglednijih povjesničara znanosti svih vremena, histerično bulazni da je »opaki Timej« skrivio »sprečavanje napretka znanosti«. Općenito su Sartonove ocjene o Platonu nevjerojatno oštre i neprijateljske, iako su mnogi njegovi prigovori Platonu sasvim opravdani i prihvatljivi ako se zanemari žučljiv jezik. Nesumnjivo je da su Platonove teorije imale mnogo mana, pogotovu političke postavke koje je Aristotel ispravno smatrao odbojnima, pa su toliko razljutile Sartona da se okomio i na jadnog »Timeja«. No, to je uobičajeno medu vrsnim znanstvenicima. Ponajčešće se moraju obuzdavati zbog profesionalnog držanja i »objektivnog postupka«. Pa ipak, katkad se raspukne krinka i izviri osjetljiv živac. Što se tiče zbunjenosti ili srdžbe koju »Timej« izaziva u mnogima koji ga pokušaju proučiti, treba da imamo na umu da je vrlo vjerojatno istinska predaja prema kojoj najveći dio dijaloga, koji se sastoji od Timejeva dugačkog govora o naravi svemira, nije napisao Platon, već ga je umetnuo kao riječi očito imaginarnog (ili prerušenog) lika. U mnogim se drevnim izvorima tvrdi da je taj dio dijaloga zapravo pitagoristička rasprava koju je Platon pribavio za vrijeme jednog posjeta Siciliji. Kako ne bi ta rasprava pala u zaborav, navodno ju je Platon umetnuo u dijalog kao riječi jednog lika i iskoristio je raz glabanje drugih likova tako da ju je mogao prikladno istaknuti. Baš ta navodno pitagoristička rasprava sadrži sve ono što nam je zanimljivo u vezi sa Siriusovom tajnom. Što se tiče pitagorista, oni su bili vjerska zajednica i imali su misterijsku predaju čiji su korijeni bili u Egiptu i Babilonu (Pitagora je navodno bio upućen u tajne obiju tih zemalja). Dužan sam predočiti čitateljima dokaz da onaj odlomak iz »Timeja« koji nam je vrlo važan i na kojem se osniva Proklov komentar o nebeskim tijelima nije ni napisao Platon. Stoga navodim iz »Života uglednih filozofa« Diogena Laertija, 8. knjiga, 85 (u prijevodu Loeb Library) ovo: “Filolaj iz Krotona bio je pitagorist i Platon je zatražio od Diona da kupi njegove pitagorističke rasprave... Njegovo je učenje da se sve događa neizbježno i u međusobnom skladu. Prvi je izjavio da se Zemlja kreće u krugu (oko središnje vatre), iako to neki pripisuju Hiketu iz Siracuse. Napisao je jednu knjigu, i baš je o toj knjizi, prema Hermipu, rekao jedan pisac da ju je filozof Platon, kad je posjetio Dionizijev dvor na Siciliji, kupio od Filolajevih rođaka za četrdeset aleksandrinskih srebrnih mina [riječ je o »ekvivalentnoj vrijednosti», jer je to bilo prije Aleksandra Velikog] i da je iz nje prepisao 'Timeja'. Neki pričaju da je Platon dobio to djelo kao poklon zato što je uspio nagovoriti Dionizija da pusti iz tamnice jednog mladog Filolajeva učenika. Prema Demetrijevoj tvrdnji u djelu 'Ljudi istog imena', Filolaj je prvi objavio pitagorističke rasprave, pod naslovom 'O prirodi', koje počinju ovako: 'Priroda u sređenom svemiru sastojala se od neograničenih elemenata, pa tako i cijeli svemir i sve u njemu.'” S tom predajom da je rasprava u Platonovu »Timeju« pitagorističkog podrijetla — i, prema tome, potječe iz Egipta i Kaldeje (Babilonije) — slažu se slijedeće Proklove zanimljive napomene u "O Tim.", 4. knjiga (II, 273): »Prije (Hiparha i Ptolemeja) Egipćani su, na osnovi opažanja, a još prije Egipćana Kaldejci (Babilonci), koje su poučili bogovi, prije opažanja, imali slično mišljenje kao i Platon o kretanju zvijezda stajačica. Jer proročanstva ne samo jednom nego često govore o pomicanju naprijed zvijezda stajačica.«
164
Zapamtimo upadljiv izraz »poučili bogovi, prije opažanja». On ističe da su predaju saopćili ljudima »bogovi« i da su je potom nastavili u skladu s opažanjima stari Egipćani. Ne upuštajući se u potanko razglabanje o pita- gorizmu, orfizmu i onom što Proklo naziva »proročanstvima«, nadam se da su čitaoci stekli dovoljno jasnu predodžbu o srži te teme. Vidimo da je Proklo, koristeći se tankom, ali ipak bitnom osnovom: Platonovom očito drevnom pitagorističkom knjigom »O prirodi«, sačuvanom u »Timeju«, uporno tvrdio da planete imaju satelite, da i zvijezde imaju satelite, da u svemiru ima nevidljivih tijela s nevidljivim putanjama koje su nam, nekako, izvanredno važne, da su »bogovi« poučili stare srednjoistočne narode o tim astronomskim činjenicama, sačuvanim kao »pitagoristička i orfička« predaja u grčkom svijetu, da su epicikli i druga pomodna sredstva za objašnjavan je astronomskih gibanja puka besmislica, da se »sfere« ne okreću, već samo planete u njima, a nagovijestio je i rotaciju Zemlje oko osi. Osim toga, zna se da je Proklo bio upućen u egipatske i babilonske misterijske kultove i da je bio posebno povezan s obredima Hekate, božice koja je — kao što već doznasmo — bila oblik zvijezde Sirius. Stoga možemo zaključiti da nam je Proklo zanimljiv u našem neumornom traganju za Siriusovom tajnom. Možda mu je ona bila poznata, pa je zaobilazno objelodanio načela te tajne predaje u svojim djelima koja imaju općenitije obilježje — nagovijestio je »nevidljive putanje« ne odredivši ih pojedinačno i tvrdio je da su one važne, ali nije predočio razloge koji bi nas mogli zadovoljiti. Stječe se dojam da je htio otkriti načela ne prekršivši svetu zakletvu da neće odati pojedinosti. Budući da je bio izvanredno pobožan, može se očekivati da je poštovao takve zakletve. No, kako je istodobno bio strastveno sklon objavljivanju općih svemirskih načela, vjerojatno je učinio baš ono što pretpostavljamo — ispričao nam je priču, ali nam nije odao imena likova. Zacijelo će se isplatiti pažljivije proučavati Prokla u budućnosti. Vjerojatno ima u njegovim djelima i drugih važnih odlomaka kojima bi se trebalo pozabaviti. Međutim, vidjeli smo da sada treba ponovno ispitati i Platona, jer Proklo je pokazao da je "Timej" tajanstvenije djelo nego što su slutili i najogorčeniji znanstvenici.17 Mreža Siriusove tajne širi se sve više i više kroz drevne predaje i književnost svih razdoblja. Dva Proklova suvremenika, Makrobije i Marcijan Kapela, takoder su napisali napredne astronomske teorije i obojica su se držali novoplatoničarske predaje. Zastupali su mišljenje da se Zemlja okreće oko Sunca. Kad tri čovjeka, pripadnici iste predaje, u isto vrijeme pišu i raspravljaju o tako naprednom materijalu, onda se već može reći da postoji određena pozadina.18 Naravno, povjesničari znanosti nisu još uspjeli zapaziti tu nezgodnu sitnicu. Niti su se potrudili da nas pobliže obavijeste o Ivanu Skotu Eriugeni iz deveto g stoljeća nove ere, koji je proglasio teorije Makrobija i Marcijana Kapele na dvoru Karla Ćelavog i napisao golemo filozofsko djelo »Periphyseon« od pola milijuna riječi. To djelo sada objavljuje polako na engleskom jeziku irska vlada, pošto su zaključili da je Eriugena (što znači »rodom iz Irske«) jedan od velikih sinova njihove zemlje i da bi trebalo da ga prikažu u što ljepšem svjetlu. Šteta što se i Proklo nije rodio u Irskoj. Možda se jedino tako može postići da se tiskaju ta djela — čak na engleskom jeziku. Zar se ne bi moglo pronaći još nekoliko zemljica koje traže svoje slavne sinove i potom im dodijeliti sinove? Tako bismo možda doživjeli neku vrstu kulturnog preporoda. Renesansa je nastala zahvaljujući tome što su Firentinci ponovo otkrili platoni stičku predaju. Kad ćemo je mi otkriti? Ovaj sam dodatak zamislio, pripremio i napisao pošto je rukopis knjige već prihvaćen za objavljivanje. Zbog toga je prilično oskudan. No, bolje je barem malo upoznati Prokla nego nikako. U pustinji nitko ne odbija kap vode.
Napomene 1. Elementi teologije, uredio i preveo E. R. Dodds, Obford, 1963. 2. Komentar o prvoj knjizi 'Euklidovih elemenata', preveo profesor Glenn Moriow, Princeton University Press, 1970. 3. Komentar o Platonovu Prvom Alkibijadu, preveo W. O'Neill, The Hague, 1965. 4. Serija Corpus Platonicum Me dii Aevi, uredio R. Klibansky; 3. sve zak Plato Latinus (Parmenides, Proclus in Parmenidem); sadrži engleski prijevod G. E. M. Anscombea i L. Lalovskog, Warburg Institute, London., 1953. Može se nabaviti kao Krausovo novo izdanje, Nendeln, Liechtenstein, 1973. 5. Vidi Bibliografiju. Riječ je o 400. str. 6. Cambridgeova povijest kasne grčke i rane srednjevjekovne filozofije, uredio A. H. Armstrong, Cambridge, 1970.
165
7. Postoji Proklov životopis koji je napisao njegov učenik i sljedbenik Marin. Preveo ga je Thomas Taylor i objavljen le menata', London , je je u 1. svesku Proklovih filozofskih i mate matičkih matičkih komenta kome ntara ra o prvo j knjizi 'Euklidovih e lemenata', 1792. Novije se izdanje na engleskom može naći u Proklovoj filozofiji L. J. Rosana, Cosmos, New York, 1949. 8. Helenistička religija, uredio F. C. Grant, Bobbs-Merrill, Indianopolis i New York, 1953. Engleski prijevodi četiriju Proklovih himni nalaze se na 170— 172. str. (Do danas se sačuvalo sedam Proklovih himni i odlomak iz osme.) 9. U 5. svesku Plutarhovih Morala, uredio W. W. Goodvrin, Boston, 1874. Platonistička pitanja, koja je preveo R. Brown, nalaze se na 425—449. str. 10. 10. Povijest znanosti, vidi 16. napomenu, 159. str. Kse nokratov tov život u Životima uglednih filozofa Diogena Laertija, 2 sveska, preveo R. D. Hicks, serija 11. 11. V idi Ksenokra Loeb Library: Heinemann, London: Harvard University Press, SAD, 1966. 12. Prijevod je u istom svesku kao u 9. napomeni. Takoder u Loeb Libiary. an, koji su iz Somnium, Sive 13. Na engleski su jezik prevedena tri kratka cjelovita Keplerova djela: Keplerov s an, Astronomia Lunaris preveli cijeli, s napomenama, John Lear i P. F. Kirkwood, University of California Press, Berkeley i Los Angeles, 1965, Ke plerov razgovor s Galilejevim sideričnim glasnikom, preveo Edward Rosen bro) 5 iz serije Izvori znanosti, Johnson Reprint Corp., London i New York, 1965; Keplerova kratka rasprava Šesterokutna snježna pahuljica, preveli Colin Hardie i L. L. Whyte, Oxford University Press, 1965. Na engleskom Ko pernikov kovee astron as tronomije omije i jedno poglavlje (5) iz njegova postoje i dva poglavlja (4. i 5) iz Keplerov Epitoma iz Koperni Svjetskog sklada, koje je preveo C. G. Wallis u 16. svesku: Ptolomej, Kopernik, Kopernik, Ke ple ple r iz serije Ve like knjige knjige Zapada, Encyclopaedia Britannica, Inc., Chicago, London, Toronto, 1952. Pojavio se drugi prijevod Keplerova Ke plerova sn s na, s napomenama prevodioca Edwarda Roscna, University of Wisconsin Press, 1967. 14. Vidi prethodnu napomenu. 15. 15. Kratil, Fedon, Parmenid i Timej, s napomenama o Kratilu, engleski prijevod Thomasa Taylora s napomenama; London, 1793. Navod je s 388. stranice., iz Taylorova predgovora Timeju. Primjera Primjerakk knjige kojim sam se služio pripadao je nekoć pjesniku Реrсујu Byssheu Shelleyu i može se naći u S helleyevoj zbirci u Oksfordskoj knjižnici. Dre vnim fragme fragmenti ntima, ma, 2. izdanje, 320. str. 16. Sačuvano i prevedeno u Coryjevim Drevnim 17. Marin nas u Proklovu životopisu obavještava da je Proklu bilo dvadeset osam godina kad je napisao O Tim., što ukazuje na 438. n. e. s početka ovog dodatka. 18. Smatrao sam da ne bi bilo ispravno da zauzimam ovdje prostor raspravljajući opširno o općenito zanemarenim drevnim heliocentričnim teorijama Makrobija Marcijana Kapele, cara Julijana (Apostate), Nikole Kuzanskog i t. d. Kao primjer te predaje (koju je Proklo spomenuo i odbacio, pogrešno misleći da je nije prihvatio ni Platon) navodim odlomak iz Četvrtog govora (Heliju) cara Julijana Apostate, 146 C —D, koji se može naći u seriji Loeb Library' u kojoj su objavljena Julijanova djela u tri sveska: »Jer očito je da planete, dok plešu u krugu oko (Sunca), čuvaju kao mjeru svog gibanja sklad izmedu tog boga i svojih vlastitih kretnji.... Grcima je možda ono što govorim neshvatljivo — kao da im se mora govoriti samo ono što je poznato i blisko.« To ukazuje na izrazito ezoteričnu predaju koju je Julijan preuzeo od svog prijatelja i učitelja, novo- platoničara Jambliha Ja mbliha,, Proklova prethod nika. nika. Neposred Ne posredno no prije tog to g odlomka Julijan veli: "Jamblih iz Kalkisa, koji me svojim djelima upoznao ne s amo s drugim filozofskim učenjima nego i s ovim... nipošto ne ne zaostaj zaosta je za (Platonom) (Platono m) što se tiče tiče genijalnosti genijalnost i...." .... " Osim Os im toga, toga , upuću upućujje m čitatelj čitate ljee na 135 B u istom Julijanovom govoru, kako bi bolje upoznali njegove heliocentrične predodžbe, koje možemo smatrati odlomcima iz Jamblihovih izgubljenih djela. Isto tako predlažem knjigu Makrobije Thomasa Whittakera, Cambridge, 1923. Na 75. stranici nalazimo sažetak Makrobijevih pogleda: »Merkur i Venera (imaju) putanje.... po kojima prate sunce kao sateliti.» Na žalost, na engleskom jeziku nema nijednog djela Martianusa Capelle.
KRATAK PREGLED Što je znao Proklo? 1. Ptolemejeva teorija o nebu potpuno je pogrešna. 2. Mjesec se sastoji od »zemlje« koja je postavljena na nebo, pa je ona »nebeska zemlja«. 3. Planet e se okreću, a ne njihove »sfere«. Okreću se "u svojim sferama (odnosno orbitama)". 4. Sve Sve se s e zvijezde zvijezde vrte oko o ko svoje svoje osi. o si. 5. Sve Sve se s e planete planete vrte oko oko sv s voje osi. o si. 6. Planete se, okrećući se, »udaljuju od Zemlje i približuju joj se«. omje rima, ali u »vatre »vatrenom nom obliku« obli ku«.. »Vatra« u zv z vijezdam ije zdamaa 7. Nebo sadrži sva četiri elementa u raznim omjerima, drukčija je od zemaljske vatre i zapravo je više »energija«. (Zemaljska je vatra taman i pokvaren oblik prave vatre, ili kao što se Proklo izražava: »ostatak i talog vatre«.) 166
8. Pro klo spominje heliocentričnu teoriju Heraklida s Ponta, ali je odbacuje zato što ju je odbacio Platon. (Iako nas Teofrast izvješćuje da ju je Platon prihvatio kad je ostario, što Proklo nije znao.) 9. Planete imaju nevidljive satelite koji se okreću oko nji h. 10. I neke zvijezde stajačice imaju nevidljive satelite. 11. Te nevidljive putanje važne su za nas kao i vidljive, i mogu »nam omogućiti da započnemo razmišljati o nebeskim tijelima«. 12. Svaka planeta ili zvijezda je »jedan svijet«. 13. Proklo Proklo je j e bio u pućen pućen u egipatske egipatske i babilon babilonske ske misterije, misterije, pa mu je tako, vjer vjerojatn ojatno, o, bila pozna poznata ta Siriusova Siriusova tajna.
DRUGI DODATAK Sačuvani Berosovi odlomci u engleskom prijevodu
Napomena: Slijedeći se odlomci objavljuju prvi put poslije 1876. kako bi bili pristupačni svim čitateljima. Na žalost, žalost, ovdje ovdje nije uključen uključen izvorni izvorni grčki tekst, tekst, ali se može može naći u Coryjevim Coryjevim »Drevn »Drevnim im fragmentima« fragmentima« (u vezi s njima vidi Bibliografiju). Ti drevni fragmenti izvještavaju o babilonskoj predaji da su civilizaciju prvobitno utemeljila vodozemna bića poznata kao Oannes, Muzari ili Anedoti (na grčkom). Ta se predaja upadljivo slaže s dogonskom predajom o vodozemnim Nommoima, odnosno »Nadzirateljima«, koji su stigli iz Siriusova sustava da bi osnovali civilizaciju na Zemlji. BEROSOV ODLOMAK - KOD APOLODORA O kaldejskim kraljevima Ovo je povijest koju nam je prenio Beros. Govori nam da je prvi kralj bio Alor iz Babilona, Kaldejac — vladao je deset sarija; nakon njega je vladao Alapar, te Amelon koji je došao iz Pantibiblona; zatim Amenon, Kaldejac, u čije se vrijeme pojavio iz Eritrejskog mora Muzar Oannes, Anedot. (Aleksandar Polihistor veli, ubrzavši događaj, da se pojavio prve godine, a Apolodor kaže da se to zbilo poslije četrdeset poslije dvadese dvadesett šest sarija.) sarija.) Potom je slijedio sarija; kod Abidena se, međutim, drugi Anedot pojavljuj e poslije Megalar iz grada Pantibiblona i vladao osamnaest sarija; a poslije njega je Daon, pastir iz Pantibiblona, vladao deset sarija; u njegovo doba pojavio se iz Eritrejskog mora četvrti Anedot, a imao je isti o blik kao prethodni, prethodni, riblji riblji oblik pomij pomiješan ešan sa čovječjim. čovječjim. Zatim Zatim je vlada vladaoo Euedore Euedoreshije shije iz Pantibiblona Pantibiblona,, i to to osamnaest osamnaest sarija; u njegovo se vrijeme pojavio iz Eritrejskog mora još jedan lik poput prijašnjih, imajući isti zamršeni oblik između ribe i čovjeka, a zvao se Odakon. (Svi su oni, kaže Apolodor, iscrpno pripovijedali sve o čemu ih je obav o bavije ijestio stio Oannes Oannes;; Abiden Abiden to, to , međut međ utim, im, ne spom s pominje.) inje.) Tada Tada je vladao la dao Amempsin, Kaldejac iz Laranhe; Laranhe; kao osmi po redu, vla vladao dao je deset de set sarija. s arija. Potom je vladao vladao Otiart Ot iart,, Kaldejac iz Laranhe; Laranhe; vl adao adao je osam godina. Nakon Otiartove smrti vladao je osamnaest sarija njegov sin Ksizutar; u njegovo se vrijeme dogodio veliki potop. Dakle, kraljeva je ukupno bilo deset i ukupno su vladali stotinu i dvadeset sarija. — Sinkel Chron. 39 — Euzebije Euzebije Chron. 5.
BEROSOVI ODLOMCI - KOD ABIDENA O kaldejskim kraljevima i potopu Toliko o mudrosti Kaldejaca. Priča se da je prvi kralj zemlje bio Alor, koji je objavio da ga je Bog postavio kao pastira naroda; vladao je deset sarija — jedan jedan sarus sarus se ocjenjuje ocjenjuje kao tri tri tisuće tisuće šest stotina stotina godina, godina, nero neross kao šest šest stotina, stotina, a sosus kao šezdeset. Poslije njega je Alapar vladao tri sarija; naslijedio ga je Amilar iz grada Pantibiblona, koji je vladao trinaest sarija; u njegovo je vrijeme jedan poludemon, zvan Anedot, vrlo sličan Oannesu, izišao drugi put iz 167
mora; nakon njega je Amenon, iz grada Pantibiblona, vladao dvanaest sarija; potom je Megalar, iz istog grada, vladao osamnaest sarija; a onda je pastir Daos vladao deset sarija; on je bio iz Pantibiblona; u njegovo su vrijeme izišla iz mora na kopno četiri bića dvostrukog lika, koja su se zvala Euedok, Eneugam, Eneuboul i Anement; nakon tih bića došao je Anodaf, u Euedoreshijevo doba. Potom je bilo drugih kraljeva, a posljednji je bio Sizitar; ukupno je bilo deset kraljeva, a njihova je vladavina trajala stotinu i dvadeset sarija. (Izmedu ostalog, što nije nevažno za našu temu, on govori i o potopu:) Nakon Euedoreshija su vladali neki drugi, zatim Sizitar. Njemu je bog Kron unaprijed najavio da će petnaestog dana mjeseca dezija nastati potop i naredio mu da sve zapise koje ima pohrani u gradu Sunca u Sipari. Poslušavši te zapovijedi, Sizitar je odmah otplovio otplovio u Armeniju Armeniju i smjesta smjesta ga ga je nadahn nadahnuo uo Bog. Bog. Dok su vode vode prekrivale prekrivale zemlju, Sizitar Sizitar je poslao ptice ptice kako kako bi ocijenio ocijenio da li se vode vode povlače. povlače. No, ptice su letjele letjele nad nad bezgran bezgraničnim ičnim morem i, ne našavši našavši mjesto mje sto gdje bi se odmorile, vratile su se Sizitru. Ponovio je to. Kad je poslije trećeg pokušaja uspio, jer su se ptice ptice vratile vratile blatnih nogu nogu,, premjestili premjestili su ga bogov bogovii iz ljudske ljudske sredine sre dine na na nebo. nebo. Što se tiče lađe, lađe, koja koja je još u Armeniji, Armeniji, tamošnj tamošnjii sranov sranovnici nici izraduju izraduju od njena njena dr dr veta naruk narukvvice i amulete. amulete. — Sinkel Sinkel 38 — Euzebije Praep. Evan., 9. knj. — Euzebije Chron. 5. 8.
O babil babilonskom onskom tornju Priča se da su prvi stanovnici zemlje, hvaleći se svojom snagom i veličinom i prezirući bogove, odlučili sagraditi — ondje gdje je danas Babilon — toranj čiji će vrh dosegnuti nebo; no, kad se toranj približio nebesima, nebe sima, pomogoše pomogoše bogovima vjetrovi i srušiše sr ušiše ga na one koji su ga smislili; smislil i; navodno navodno su njcgov njc govee ist im jezikom; jezikom; ruševine još u Babilonu; bogovi uvedoše razne jezike među ljude, koji su do tada govorili svi istim a između Krona i Titana izbio je rat; no mjesto na kojem su gradili toranj zove se danas Babilon zbog zbrke jezika — zbrka zbrka je na na hebrejs hebrejskom kom jeziku jeziku »bab »babel«. el«. — Euzebije Euzebije Praep. Evan., 9. knj. — Sinkel Chron. 44 — Euzebije Chron. 13.
BEROSOVI ODLOMCI - KOD ALEKSANDRA POLIHISTORA O kozmogoniji i uzrocima potopa Beros nas u svojoj prvoj knjizi, koja se bavi poviješću Babilonije, obavještava da je živio u doba Aleksandra, Filipova sina. Spominje da su se u Babilonu vrlo brižljivo čuvali pisa ni izvještaji, koji su obuhvaćali razdoblje od stotinu i pedeset tisuća godina. Ti su zapisi sadržavali povijest neba i mora, povijest rođenja čovječanstva, te povijest vladara i njihovih djela. Prije svega opisuje Babiloniju kao zemlju između Tigrisa i Eu frata. Spominje da je ona obilovala pšenicom, ječmom, ječmom, sezamom; sezamom; a u jezerima jezeri ma je bilo korijenja korijenja zvanog zvanog »gonga« »gonga«,, pogodnog pogodnog za jelo i po hranjivosti sličnog ječmu. Bilo je, osim toga, palmina drveća i jabuka, te mnogih vrsta voća, zatim riba i ptica, onih koje samo lete i onih koje žive na vodi. Onaj dio Babilonije koji graniči s Arabijom bio je gol i bez vode, dok je dio na drugoj strani bio brdovit i plodan. U Babilonu su se (u to doba) okupljali ljudi raznih narodnosti, koji su prebivali u Kaldeji i živjeli bez reda i zakona kao životinje s polja. Prve se godine pojavila, iz onog dijela Eritrejskog mora koji graniči s Babilonijom, neka životinja obdarena razumom, koja se zvala Oannes. (Prema Apolodorovu izvještaju) cijelo je tijelo te životinje nalikovalo na r iblje tijelo; pod ribljom je glavom imala još jednu glavu, a i noge, slične čovječjima, dodane ribljem repu. Osim toga, glas i govor bili su joj razgovijetni i čovječji; njena se slika sačuvala do dana današnjeg. To je biće danju razgovaralo s ljudima, ali nije u tom razdoblju ništa jelo; dalo im je osnovno znanje, nauke i sve vrste umjetnosti. Naučilo ih je graditi kuće, osnivati hramove, sastavljati zakone i objasnilo im pokazalo im kako se je načela geometrije. geometrije. Protuma Protumačilo čilo im je je kako kako se može razlikovati razlikovati zemaljsko zemaljsko sjemenje sjemenje i pokazalo beru plodov plodovi; i; ukratk ukratko, o, poučilo ih je je svemu što je moglo moglo ublaž ublažiti iti način živ života ota i humanizirati humanizirati ljudski ljudski rod. rod. Njegov Nje govee su s u pouke pouke bile tako t ako univer univerzalne zalne da od tada nije dodano nikakvo nikakvo bitno poboljšanje. poboljš anje. Kad bi bi zašlo sunce, to bi biće opet uronilo u more i provelo cijelu noć u dubini; jer bilo je vodozemno. Nakon Nakon toga su se pojavile pojavile i druge životinje životinje poput poput Oann Oannesa; esa; Beros obećava obećava da će izvije izvijestiti stiti o njima njima kad prijeđe na pov po vijest ije st kraljeva. kraljeva. Osim toga, Oannes je pisao o podrijetlu ljudskog roda, o n jegovu jegovu različitom načinu načinu živ života ota i o političkom političkom sustav sustavu; u; ovo je smisao onoga što je rekao: rekao: »Nekoć »Nekoć nije bilo bilo ničega ničega osim tame tame i vodenog vodenog ponora ponora u kojem su živjela vrlo odvratna bića, stvorena na osnovi dvostrukog načela. Ljudi su imali dva krila, neki i 168
četir i, te dva lica. Imali su jedno tijelo, ali dvije glave, jednu mušku, a jednu žensku. I neki drugi organi bili su im istodobno muški i ženski. Drugi su ljudski likovi imali kozje noge i rogove. Neki su imali konjske noge; neki su opet, imali otraga konjske udove, no sprijeda su imali čovječji oblik i nalikovali su na hipocentaure. Bilo je, osim toga, bikova sa čovječjorn glavom; i pasa sa četverostrukim tijelima i ribljim repovima. Zatim, bilo je konja s pasjom glavom; isto tako ljudi i drugih živih bića s k onjskom glavom i tijelom te ribljim repom. Ukratko, bilo je bića s udovima svih vrsta životinja. Dodajmo tome ribe, gmazove, zmije i druge čudne životinje, koje su poprimale jedna od druge oblik i izgled. O svima njima sačuvali su se crteži u Belovu hramu u Babilonu. Svima njima vladala je žena Omoroka, koja se na kaldejskom jeziku zove Talat, a Grci joj ime izgovaraju Talasa (more); no, prema najispravnijoj ocjeni, ona odgovara Seleni (Mjesecu). U takvoj je situaciji došao Bel i prerezao tu ženu nadvoje; od jedne njene polovice stvorio je Zemlju, a od druge nebo; istovremeno je uništio životinje u ponoru. Sve to bio je alegorijski opis prirode. Jer, cijeli se svemir sastojao od vlage i u njemu su neprestano nastajale životinje; spomenuti bog (Bel) odrezao je sam sebi glavu, a ostali su bogovi pomiješali krv, kad je šiknula, sa zemljom; odatle su nastali ljudi. Zbog toga su oni razumni i imaju donekle božansko znanje. Taj Bel, kojega ljudi zovu Dis, podijelio je tamu i odvojio nebo od Zemlje, te uredio svemir . Međutim, životinje nisu mogle podnijeti prevlast svjetla i uginule su. Tada je Bel, vidjevši da je golem prostor potpuno pust iako je vrlo plodan, naredio jednom bogu da mu odreže glavu; kad mu je odrežu, neka pomiješaju krv sa zemljom i od te mješavine stvore druge ljude i životinje, koji će moći podnijeti svjetlo. Bel je, osim toga, oblikovao zvijezde, Sunce, Mjesec, pet planeta.« (Takav je sadržaj prve Berosove knjige.) (U drugoj je knjizi bila povijest deset kaldejskih kraljeva i njihovih vladavina, koje su ukupno trajale stotinu i dvadeset sarija, odnosno četiri stotine trideset dvije tisuće godina, sve do potopa. Držeći se kaldejskih zapisa koji nabrajaju kraljeve do Ksizutra, kojega nazivaju desetim vladarom, Aleksandar Polihistor nastavlja ovako: Ardata je poslije smrti naslijedio sin Ksizutar i vladao osamnaest sarija. Za njegova se vremena dogodio veliki potop, čija je povijest ovakva. Ukazao mu se bog Kron i obavijestio ga da će petnaestog dana mjeseca dezija nastati potop koji će uništiti ljudsk i rod. Stoga mu je zapovjedio da napiše povijest nastanka, razvoja i završetka svega i da zakopa taj izvještaj na sigurnom mjestu u gradu Sunca u Sipari, zatim da sagradi lađu i povede u njoj sa sobom prijatelje i rodbinu, te da uzme na lađu sve što mu je potrebno za život i sve vrste životinja koje lete ili se kreću kopnom i da se otisne na more. Kad je upitao božanstvo kamo da zaplovi, dobio je odgovor: »K bogovima!« Nakon toga je izrekao molitvu za dobro čovječanstva. Poslušao je božanski savjet i sagradio lađu, dugačku pet stadija (stadij je 178 metara — nap. prev.) i široku dva. U nju je stavio sve što je pripremio; napokon je smjestio u nju ženu, djecu i prijatelje. Pošto je na zemlji nastao potop i nakon nekog se vremena počela voda povlačiti, Ksizutar je poslao nekoliko ptica s lađe; budući da nisu nigdje našle hrane niti se mogle odmoriti, vratile su mu se. Poslije nekoliko dana poslao ih je drugi put; ovaj su se put vratile blatnih nogu. Pokušao je to i treći put; sada mu se ptice nisu vratile; iz t oga je zaključio da je zemljina površina opet iznad vode. Napravivši otvor na lađi i ustanovivši, pošto je pogledao van, da je lađu donijela voda do jednog obronka, smjesta ju je napustio, praćen ženom, kćerkom i kormilarom. Odmah se poklonio zemlji; podig avši žrtvenik, prinio je žrtve bogovima. Pošto je to obavio kako treba, Ksizutar i oni koji izidoše s njim iz lade nestadoše. Oni koji su bili u lađi iziđoše jadikujući kad su uvidjeli da se ostali ne vraćaju i neprestano dozivahu Ksizutara. Više ga nisu u gledali, ali su razabrali njegov glas u zraku i čuli ga kako ih opominje da poštuju bogove; osim toga, ispričao im je da je zbog svoje pobožnosti prenesen k bogovima i da su istu počast doživjeli njegova žena i kćerka, te kormilar. Tome je dodao da bi htio da se što prije vrate u Babiloniju i potraže zapise u Sipari, koje treba objaviti cijelom čovječanstvu; objasnio je da su sada u zemlji Armeniji. Čuvši te riječi, ostali su prinijeli žrtve bogovima i otputovali prema Babiloniji. Budući da se lađa nasukala u Armeniji, još su neki njeni dijelovi u armenskom Korkirejskom gorju*; ljudi stružu s njih bitumen, kojim je bila premazana lađa, te ga upotrebljavaju kao protuotrov i amulet. Tako su se preostali s lađe vratili u Babilon; našavši zapise u Sipari, počeše graditi gradove i podizati hramove, i Babilon je tako bio opet naseljen. — Sinkel Chron. 28 — — Euzebije Chron. 5. 8. * Ili Kordijskom gorju — Corduarum montibus
BEROSOVI ODLOMCI - KOD JOSIPA ITD. 169
O Abrahamu U desetom pokoljenju poslije potopa bio je kod Kaldejaca jcdan čovjek slavan zbog svoje pravednosti i velikih pothvata, te upućenosti u nebeske znanosti. — Euzebije Praep. Evan., 9. knj.
O Nabonazaru Od Nabonazarove vladavine ispravno su upoznati s nebeskim gibanjem samo Kaldejci (od kojih prepisuju grčki matematičari); jer Nabonazar je sakupio i uništio sve što je podsjećalo na kraljeve prije njega, kako bi nabrajanje kaldejskih kraljeva moglo početi od njega. — Sinkel Chron. 207.
O razaranju židovskog hrama On (Nabapolasar) poslao je sina Nebukadnezara s velikom vojskom protiv Egipta i Judeje, pošto je doznao da su se te zemlje pobunile protiv njega; pokorio ih je i zapalio hram u Jeruzalemu; otjerao je sav naš narod iz njegove vlastite zemlje i odveo ga u Babilon, te je naš grad bio pust sedamdeset godina, do vremena perzijskog kralja Kira. (Zatim kaže da) je taj babilonski kralj osvojio Egipat, Siriju, Feniciju i Arabiju te svojim pothvatima nadmašio sve vladare prije sebe u Babilonu i Kaldeji. — Josip Contr. Appion, 1 knj , 19. pogl.
O Nebukadnezaru Kad je Nabapolasar, njegov (Nebukadnezarov) otac, doznao da se zapovjednik kojega je postavio da upravlja Egiptom i dijelovima Sirije i Fenicije pobunio, nije više mogao podnositi njegove prijestupe, te je povjerio neke dijelove vojske sinu Nebukadnezaru, koji je tada bio još mlad, te ga poslao protiv pobunjenika; Nebukadnezar se borio s pobunjenikom i porazio ga, te ponovno zavladao zemljom. Baš tada se njegov otac, Nabapolasar, razbolio i umro u gradu Babilonu, pošto je vladao dvadeset devet godina. Doznavši ubrzo o očevoj smrti, Nebukadnezar je sredio stanje u Egiptu i drugim zemljama i predao zarobljene Židove, Feničane, Sirijce i pripadnike egipatskih naroda nekim svojim prijateljima, kako bi oni odveli teško naoružane jedinice i preostalu vojnu opremu u Babiloniju; on je, medutim, požurio s malom pratnjom kroz pustinju u Babilon. Ondje je, kad je došao, ustanovio da su Kaldejci dobro upravljali i da mu je njihov vođa sačuvao prijestolje; tako je zavladao svim očevim područjima. Naredio je da se zarobljenici raspodjele u naseobine na najprikladnijim mjestima Babilonije. Ukrasio je raskošno i pobožno Belov hram i druge hramove plijenom koji je stekao u ratu. Osim toga, obnovio je stari grad i dodao mu grad s vanjske strane, te tako preuredio Babilon da nitko u bu dućnosti, tko bude opsjedao grad, neće moći skrenuti rijeku i tako olakšati sebi ulazak u nj; postigao je to tako što je sagradio tri zida oko unutrašnjeg grada i tri zida oko vanjskog. Neke je zidove sagradio od pečene opeke i bitumena, a neke samo od ope ke. Pošto je tako utvrdio izvrsno zidinama grad i veličanstveno ukrasio njegova vrata, dodao je nov dvorac palačama u kojima su mu nekoć živjeli preci; taj je dvorac spojen s tim starim zdanjima, ali ih je nadmašio visinom i velikim sjajem. Moralo bi se pr edugo pričati kad bi se htio opisati; međutim, premda golem i veličanstven, završen je za petnaest dana. U tom je dvorcu napravio vrlo visoke staze za šetnju, koje su podupirali kameni stupovi; posadivši takozvani viseći rajski vrt i napunivši ga svim vrstama drveća, stvorio je dojam kao da je riječ o planinskom kraju. To je učinio da bi ugodio kraljici, koja je odrasla u Mediji i voljela planine. — Josip Contr. Appion., 1. knj., 19. pogl. — Sinkel Chron. 220 — Euzebije Praep. Evan., 9. knj.
O kaldejskim kraljevima poslije Nebukadnezera Pošto je počeo graditi spomenuti bedem, Nebukadnezar se razbolio i umro poslije četrdeset tri godine vladavine; tada je kraljevstvo pripalo njegovu sinu Evilmerodahu. On je upravljao državom suprotno zakonima i neprikladno, pa je poslije samo dvije godine vladanja ubijen u zavjeri koju je pripremio protiv njega sestrin muž Neriglisor. Poslije njegove smrti njegovo je mjesto zauzeo Neriglisor, koji se bio urotio protiv njega i vladao je četiri godine. Od njega je naslijedio prijestolje sin Laborosoarhod, iako još dijete, te ga zadržao devet mjeseci; no, budući da se pokazao kao loš vladar, urotili su se protiv njega prijatelji, te ga nakon mučenja ubili. 170
Poslije njegove smrti okupiše se urotnici i jednoglasno okruniše Naboneda , čovjeka iz Babilona i jednog od vođa pobune. Za njegove su vladavine pomnjivo sagrađeni od pečene opeke i bitumena bedemi grada Babilona. No, u sedamnaestoj godini njegove vladavine došao je iz Perzije Kir s velikom vojskom i, pošto je zauzeo sav ostali dio Azije, požurio je prema Babiloniji. Kad je Naboned opazio da ga namjerava napasti, okupio je svoju vojsku i suprotstavio mu se, ali je doživio poraz i pobjegao sa svojom malobrojnom pratnjom, te se zatvorio u grad Borsip. Kir je zauzeo Babilon i naredio da se vanjske zidine sruše, jer mu je grad zadao mnogo muke i teško ga je osvojio. Potom je krenuo prema Borsipu i opkolio Naboneda; međutim kad mu se Naboned predao bez otpora, bio je u početku blag prema njemu, zatim ga je protjerao iz Babilonije i dopustio mu da živi u Karmaniji. Tako je Naboned proveo ostatak života u toj zemlji i u njoj je umro. — Josip Contr. App., 1. knj., 20. pogl. —Euzebije Praep. Evan., 10. knj.
O svetkovini Sakeja U prvoj knjizi svoje babilonske povijesti Beros kaže da se u jedanaestom mjesecu, zvanom loos, slavila u Babilonu pet dana svetkovina Sakeja; pri tom je postojao običaj da gospodari slušaju svoje sluge, od kojih bi jednoga, obučenoga u kraljevsku odjeću, vodili oko kuće i zvali ga Zogan. — Athenaeus, 14. knj.
MEGASTENOV ODLOMAK - KOD ABIDENA O Nebukadnezaru Abiden je u svojoj asirskoj povijesti sačuvao slijedeći Megastenov odlomak u kojem piše: Nebukadnezar je, postavši moćniji od Herakla, napao Libiju i Iberiju, a kad ih je prisilio da mu plaćaju danak, podvrgnuo je svojoj vlasti i stanovnike na obalama na desnoj strani mora. Osim toga, Kaldejci pričajii da je jednom, kad se popeo u svoj dvorac, ovladao njime neki bog i da je tada uzviknuo: »O! Babilonci, ja vam, Nebudaknezar, proričem veliku nesreću koja će se usk oro dogoditi, a ni Bel, moj predak, ni njegova kraljica Beltis nemaju takve moći da bi mogli božice sudbine odvratiti od nje. Doći će perzijska mula i uz pomoć bogova nametnuti vam jaram ropstva; njegov će tvorac biti jedan Medijac, glupi ponos Asirije. O, prije nego što tako izda moje podanike, neka ga proguta neko more i neki vir i izbriše zauvijek uspomenu na njega; ili neka bude prognan da luta pustinjom gdje nema gradova ni ljudskih tragova, neka bude osamljeni izopćenik medu stijenama i pećinama, gdje žive samo zvijeri i ptice. No, za mene je, prije nego što njegov um smisli te nesreće, predviđen sretniji završetak.« Prorekaši to, izdahnuo je; naslijedio ga je sin Evilmaluruh, kojega je ubio rođak Neriglizar; a Neriglizar je ostavio iza sebe sina Labasoaraska; kad je i on ubijen, postao je kraljem Nabanidoh, koji nije bio ni u kakvu srodstvu s kraljevskom obitelji; za njegove je vladavine Kir zauzeo Babilon i dodijelio mu jednu kneževinu u Karmaniji. A što se tiče Nebukadnezarove obnove Babilona, on piše ovo: Priča se da je na početku svega postojala voda, zvana more (Talat?), te da je Bel prekinuo to stanje i odredio svemu pravo mjesto; i okružio je Babilon zidom; no, s vremenom je taj zid nestao; Nebukadnezar je ponovno ogradio zidom grad i taj se zid, s mjedenim vratima, sačuvao do makedonskog osvajanja. Poslije nekih drugih napomena kaže ovo: Naslijedivši prijestolje, Nebukadnezar je sagradio trostruke babilonske bedeme za petnaest dana; osim toga, skrenuo je rijeku Armakal, pritok Eufrata, i Akrakan; a nad gradom Siparom iskopao je spremište za vodu, čiji je opseg bio četrdeset parasanga (parasanga je imala oko 30 stadija — nap. prev.), a dubina dvadeset lakata; na ulazu spremišta postavio je vrata — kad bi se ona otvorila, natapala se nizina; ta vrata zovu Ehetognomon (brane); zatim je podigao nasipe kao obranu od provala Eritrejskog mora i sagradio je grad Teredon kao zaštitu od arapskih upada; i ukrasio je dvorac drvećem koje je nazvao visećim vrtovima. — Euzebije Praep. Evan., 10. knj. — Euzebije Chron. 49.
ODLOMAK CARA JULIJANA (Vladao od 360. do 363. n. e.) 171
U Kirilovu djelu »Contra Julianum V«, 176 (Migne) nalazimo ovaj odlomak iz Julijanova izgubljenog djela »Protiv kršćana«: "No, iz onoga što slijedi može se vidjeti da se taj bog nije brinuo samo o Hebrejima već u svojoj ljubavi prema svim narodima nije podario Hebrejima ništa osobito vrijedno spomena, dok je nama dao mnogo veće i bolje darove. I Egipćani, čijem rodu pripadaju imena ne malog broja mudraca, mogu reći da su imali mnoge koji su slijedili Hermesove stope. Mislim na Trećeg Hermesa koji je običavao doći k njima u Egipat. Kaldejci mogu takoder pričati o Oannesovim i Belovim učenicima, a Grci o desecima tisuća onih koji su dobili mudrost od Hirona. Jer, on ih je uputio u prirodne tajn e i upoznao ih s božanskim, stoga se, u usporedbi sa svim tim, čini da se Hebreji samo hvališu svojim dostignućima." Taj se prijevod može naći u djelu G. R.'S. Meada: »Triput najveći Hermes«, 3. svezak, 199. stranica (1964).
HELADIJEV ODLOMAK Sačuvan kod Foci ја (oko 820-893. n. e.)
Sačuvan u obliku sažetka (kodeks 279) (Heladij) priča o nekom čovjeku koji se zvao Oe i koji je izišao iz Crvenog mora, a imao je riblje tijelo i čovječju glavu, noge i ruke; poučavao je o astronomiji i davao opće znanje. Pre ma nekim je izvještajima izišao iz velika jajeta — odatle mu potječe ime — i bio je zapravo čovjek, ali je izgledao kao riba zato što je bio odjeven u »kožu morskog bića«. Zahvalan sam Kennethu Demarestu što mi je u svojoj raspravi »Krilata moć« skrenuo pa žnju na taj skriveni odlomak kod bizantskog patrijarha Focija. Ujedno navodim dio njegovih vlastitih napomena nakon odlomka: »Heladijev je izvještaj izvanredno vrijedan, pogotovu zato što ga potvrđuju očuvane slike tog mudrog bića (nazvanog 'Roden iz jajeta') koje je izišlo u neobičnu odijelu iz neke vrste lađe — uspoređene s jajetom — što je 'pala' u more. To potkrepljuju drugim pojedinostima Higin, Manilije i Ksanat, govoreći o bogovima u čiju se čast smatra svetim riblji oblik i koji su s neba uronili u vode Eufrata. U drugoj varijanti (koja se nalazi u komentaru Germanikova izdanja Arata) snaga svete ribe izbacila je na obalu Eufrata blizu Babilona 'jaje' iz kojega se pojavilo 'božanstvo'. Prije nego što je pala u vodu jajolika je lađa bila sjajna. Tako nas povjesničar Sozomen izvješćuje da se istovrsno božanstvo spustilo u Eufrat kao 'plamena zvijezda' s neba..... Kao što su se te posjetiteljske kapsule u vodi upamtile kao 'jaja' iz kojih su izišli viši ljudi u ribljem odijelu, tako su se kapsule, dok su bile na nebu, slikovito opisivale kao velike plamene ptice ili grifoni... ili pak kao krilati likovi ili deificirani ljudi koji lete u krilatu kolutu ili kapsuli.... Danas bismo ih nazvali 'posjetiocima iz svemira'.« TREĆI DODATAK
Zašto baš šezdeset godina? Dogonski se obred Sigui slavi svakih šezdeset godina. Kakvi se primjeri o tom odsjeku vremena s vjerskim obilježjem mogu naći u drevnom svijetu? Egipćani su takvo razdoblje povezivali s Ozirisom.1 Osim toga, kod njih nailazimo na udvostručeni šezdesetogodišnji period, a udvostručenje nam je dobro poznato u vezi s dvostrukim pedesetogodišnjim ophodnim vremenom Siriusa B, a i dogonskim običajem da govore o "sjedinjavanju dvaju Siguija": "Henti razdoblje sastojalo se od dvaju razdoblja, od kojih je sva ko obuhvaćalo šezdeset godina." To se razdoblje opisuje u "Himni Ozirisu" ».... vrlo je strašno njegovo ime 'Asar' (Oziris). Trajanje njegova postojanja jest vječno henti razdoblje u njegovo ime 'Un-Nefer'.« Henti razdoblje je možda, igrom riječi, imalo neke veze s falosom ( henn). To nagovješćujem samo zbog povezanosti obrezivanja s dogonskim obredima Sigui. Riječ je o pukoj spekulaciji. Henti je ujedno Ozirisov naziv, vjerojatno zato što se trajanje Ozirisova postojanja smatralo »vječnim henti razdobljem«. U vezi sa šezdesetogodišnjim razdobljem pomišljam na usklađenost ophodnih vremena dviju planeta, Jupitera i Saturna, jer se ona mogu smjestiti u okvir od šezdeset godina. Jupiterovo je ophodno vrijeme otprilike dvanaest godina, a Saturnovo otprilike trideset. Pet puta dvanaest je šezdeset, a i dva puta trideset je šezdeset. Dakle, šezdeset godina tvore razdoblje koje dovodi do vremenskog podudaranja gibanja obiju 172
velikih vanjskih planeta koje se mogu vidjeti golim okom. Nimalo ne sumnjam da je to šezdesetogodišnje razdoblje bilo vrlo važno u davnini i da su ga pronicavi Egipćani dobro poznavali. Baveći se Jupiterovim i Saturnovim kruženjem, novoplatoničar Olimpiodor je napisao ovo: 3 »Jupiterovo... se završi za dvanaest godina. A..... Saturnovo..... se završi za trideset godina. Stoga se zvijezde rijetko sjedinjuju u svom kruženju. Na primjer, Saturnova i Jupiterova sfera sjedine se u svom kruženju za šezdeset godina. Jer, ako se Jupiterova sfera nađe na istom položaju za dvanaest godina, a Saturnova za trideset godina, onda je očito da, dok Jupiter obavi pet kruženja, Saturn obavi dva; jer dvaput trideset je šezdeset, kao i pet puta dvanaest; prema tome, njihova se kruženja sjedinjuju za šezdeset godina. Stoga se duše kažnjavaju na takva razdoblja.« Ta Olimpiodorova zapažanja, iz njegova komentara u obliku skolije o Platonovu »Gorgiji«, navodi Thomas Taylor kao tumačenje uz Apulejev odlomak (Apulejevo je najpoznatije djelo “Zlatni magarac”) u jednoj Apulejevoj platonističkoj raspravi: 4 »Jer, da bi se upoznale vremenske mjere i okretanja te postala vidljiva namotavanja svijeta, zapaljeno je Sunce; i obratno, izumljena je neprozirna noć da bi životinje dobile počinak koji po prirodi žele. Osim toga, stvoren je mjesec (odsjek vremena — nap. prev.) tako što se Mjesec, završivši svoje okretanje, vraća na isto mjesto s kojega je krenuo. A godišnja su razdoblja određena time što Sunce prolazi kroz četiri različita doba i stiže u isti znak. Brojanje tih kolanja koja se vraćaju u sebe i ponovno nastavljaju otkriveno je primjenom sposobnosti rasuđivanja. Pa ipak, ima nekih kruženja zvijezda koja se stalno drže pravilnog puta, ali ih čovječji um teško može pojmiti..... najviše je kruženje (zvijezda stajačica).... drugo je dodijeljeno Saturnu, treće Jupiteru.....« Taj ezoterični ciklus koji sjedinjuje Saturnovo i Jupiterovo gibanje činio se, vjerojatno, izvanredno važnim svim drevnim astronomima koji su dobro vladali svojim naučnim područjem. Ciklus od šezdeset godina tako je dugačak da nitko ne može živjeti dovoljno dugo da bi provjerio njegovo ponavljanje. Da bi se steklo znanje o takvu ciklusu, bilo je potrebno neprekidno promatranje, a ta činjenica ukazuje na svećenstvo s astronomskim sklonostima. Otkriće i provjera — tokom nekoliko pokoljenja — ezoteričnog ciklusa kad se sjedinjuju dvije velike vanjske planete zacijelo su drevnim svećenicima bili uzbudljivi kao i otkriće DNA (dezoksiribonukleinskih kiselina — nap. prev.) suvremenim biokemičarima. ”Dešifriranje” tajni o gibanjima dviju vanjskih planeta pravi je pothvat. St oga nije čudno što Dogoni tvrde da je svećenik koji je »sjedinio dva Siguija« zaista nešto posebno. Neovisno o činjenici da se vrlo teško može doživjeti 120 godina, pa se »sjedinjavanje dvaju Siguija« prihvaća kao slavljenje dvaju obreda Sigui za vrijeme jednog čovječjeg života, udvostručenje ciklusa može se shvatiti kao znak da se ciklus može provjeriti samo ako se gleda da li će se dogoditi i drugi put. Sjedinjenjem dvaju ciklusa postiže se henti, koji su Egipćani — kao što malo prije vidjesmo — opisivali kao 120 godina i kao »vječan«. Kako mogu 120 godina biti "vječnost"? Mogu ako se vječnost shvati kao niz ciklusa. Drugim riječima, vječnost nije pravac što vodi u beskrajnost, već beskrajan niz podjednakih spirala, stisnutih tako da tvore jednu veliku opr ugu, poznatu kao vrijeme, i čija je pokretna sila događanje. Slučajno sam u jednoj vrlo nejasnoj staroj knjizi5 s početka devetnaestog stoljeća naišao na spominjanje šezdesetogodišnjeg razdoblja u davnini. Ta knjiga sadrži prije svega labirint teorija o Stonehengeu i britanskim kamenim krugovima. Tu se ističe da Stonehenge ima šezdeset kamenova u svom vanjskom krugu. Dalje čitamo:»... (taj) vanjski krug je istočnjački Vrihaspatijev ciklus, 60«. 6 Pisac potom dodaje:7 »Veliki hram Rolrich, u Oxfordshireu,8 okružen je sa 60 uspravnih kamenova; Vrihaspatijev ciklus, primjer koji nije daleko od drugih (tekst je nejasan, kao što ističe pisac — nap. prev.).« Poslije pisac napominje: »Na broju 60 temelji se poznati krug saros od 3600 godina kod Kaldejaca u Babilonu....« Osim toga, spominje da je broj 60 desetina perioda neros, ciklusa od 600 godina, s drevnog Bliskog istoka. Međutim, što se tiče »poznatog indijskog Vrihaspatijeva ciklusa», čini se da je pisca zbunilo objašnjenje indijskih brahmana da je taj ciklus "nastao od 5 kruženja planete Jupitera...."9 Ostavivši staru neobičnu knjigu koja nam je poslužila kao izvor, ispitajmo taj indijski Vrihaspatijev ciklus. Ubrzo otkrivamo da on doista postoji u indijskoj predaji, gdje je poznatiji kao Brihaspatijev ciklus. Brihaspati (odnosno Vrihaspati) je na sanskrtu ime planete Jupitera, a ciklus koji je nazvan prema toj planeti traje šezdeset godina. Nastavivši istraživanje, otkrio sam da Brihaspati- kakra ima dva specifična značenja: šezdesetogodišnji ciklus »hinnu« i »os obita astrološka shema«. Nisam uspio pronaći uzorak te sheme, ali činjenica da ona postoji pokazuje mi još jasnije da se tu možda misli na podudarnost pet Jupiterovih kruženja i dvaju Saturnovih. Jer, uobičajeno je da se pomoću naročite astrološke sheme računaju međusobni položaji Saturna i Jupitera. Dvije takve sheme prikazu-jem ovdje na 41. i 42. crtežu. Pripremio ih je 173
Johannes Kepler, koji je otkrio tri zakona o gibanju planeta i o kojem sam površno raspravljao u Prvom dodatku.10 U vezi baš s tim shemama Santillana i von Dechendova kažu nam u »Seoskom mlinu« ovo: 11 'Veliko sjedinjenje' tako odgovara okretanju jednog vrha ili kuta trokuta Jupiterovih i Saturnovih sjedinjenja — što nastaju svakih šezdeset godina (točnije: 59,6 godina) — kroz cijeli zodijak....« Dalje čitamo: »... (u) Grčkoj, gdje imamo — osim rvanja Krona i Saturna u Olimpiji — i 'Daidalije', koje su se priređivale u razmacima od šezdeset godina — šezdesetogodišnji ciklusi u Indiji i u Zapadnom Sudanu teško se mogu razumjeti ako su znanstve nici skloni prešućivanju trokuta Jupiterovih i Saturnovih sjedinjavanja.....«
41. CRTEŽ: Detaljan prikaz kretanja trokuta »velikih sjedinjenja» od 1583. do 1763.
Vidimo, dakle, da Santillana i von Dechendova izričito poistovjećuju šez -desetogodišnje cikluse iz Zapadnog Sudana, gdje žive Dogoni, s podudaranjem Jupitera i Saturna svakih šezdeset godina. To mi nije bilo poznato kad sam pomislio isto; čitatelji zacijelo uviđaju da me takvo slaganje gledišta navelo na zaključak da je ta misao ispravna.
174
42. CRTEŽ: Shema «velikih sjedinjenjae Saturna i Jupitera, te njihov skok kroz osmi znak i prolaz kroz sva četiri trostruka zodijaka.
Dogoni povezuju šezdesetogodišnje razdoblje s Amminim stvaranjem svijeta.12 S obzirom na to, zanimljivo je da u zapadnoj as trološkoj predaji Saturn »daje mjere stvaranja« Jupiteru međusobnom povezanošću njihovih putanja onako kako smo opisali. To objašnjavaju vrlo dobro Santillana i von Dechendova13, a za tu su temu važna i djela »De Stella Nova« i »De Vero Anno« Johannesa Keplera.14 Zanimljive su i sheme na 41. i 42. crtežu prema kojima Saturn daje Jupiteru (vremenske) mjere stvaranja. Svakih dvadeset godina, kako pokazuju sheme, nastaje »veliko sjedinjenje« Jupitera i Saturna. I Dogoni dijele šezdesetogodišnje razdoblje na manje odsjeke od 20 godina. Čitatelji mogu, ako prelistaju ponovno članak Griaulea i Dieterlenove neposredno iza Prvog poglavlja u ovoj knjizi i pogledaju crtež II uz članak, vidjeti da se šezdesetogodišnja razdoblja Siguija dijele na odsjeke od 20 godina. Za Dogone je obrezivanje simbol putanje Siriusa B oko Siriusa A. Lako je moguće da ta sklonost prema upotrebljavanju genitalnih simbola u vezi s nebeskim gibanjima objašnjava Zeusovo »škopljenje« Krona u grčkoj mitologiji. Crtež XII iz članka Griaulea i Die terienove u ovoj knjizi prikazuje »Siriusovu vlast, koja osakaćuje, nad ženskom prirodom Yasiguija«. U djelu »Le Renard pâle« spominju se često osakaćenja spolnih organa, škopljenja, obrezivanja muškaraca i žena i tako dalje. Te neobične predodžbe o nasilju nad genitalijama, simbolično povezane s nebeskim gibanjima, očito su stigle k Dogonima s ostalim drevnim predajama, a donekle su se sačuvale i u Sredozemlju. Zeusovo sakaćenje Krona i razna bića koja su 175
se stvorila iz nastale krvi i sjemena pripadaju ist oj predaji kao i svi slični elementi koji se mogu naći kod Dogona i koji su povezani s međusobno usporedivim putanjama Saturna i Jupitera, a i putanjama drugih nebeskih tijela. Pojavljuje se ponovno i posteljica. Vidjeli smo u glavnom tekstu knjige da je za Dogone posteljica simbol planetskog sustava, pa su naš Sunčev sustav i njegove planete posteljica. Stoga je zanimljivo što Dogoni kažu da je 60 broj svemirske posteljice.15 Time se jasno ukazuje na 60 godina kao broj koji obilježava naš planetski sustav, a taj broj ujedno označuje usklađivanje Saturnovih i Jupiterovih giba -nja. Svaki je sustav odreden granicama, a kako Dogoni smatraju Saturn i Jupiter krajnjim planetama našeg sustava, sjedinjavanje tih nebeskih tijela određuje za njih našu svemirsku posteljicu, naš Sunčev sustav. Dogoni čak razbijaju broj 60 na »5 nizova po 12« 16 i dva puta trideset, što nagovješćuje prilično jasno da naša postavka ima čvrstu osnovu. Uostalom, te zaključke potkrepljuje i crtež nad vratima dogonskog svetišta u Binouu17. Kraj tog prikaza je prikaz Nommoa, podijeljenog na dva dijela: desna mu »noga« označuje prvih trideset godina, a lijeva drugih trideset godina. Noge su spojene tako da pokazuju kako ta dva tridesetogodišnja razdoblja imaju smisao samo kad se shvaćaju zajedn o. A kao što znamo, Nommo nije imao noge. Imao je ud u obliku ribljeg repa. Činjenicu da svaka »noga« predstavlja odreden broj godina otkriva podatak da se »lijeva noga malo produžuje svake godine tako da je u vrijeme Siguija jednako dugačka kao i druga noga«. To podsjeća na Plutarhovu napomenu mnogo prije u ovoj knjizi da su Zeusu (Jupiteru) noge bile spojene. Ukratko, Jupiterove su noge bile spojene zato što je svaka "noga" predstavljala jedno tridesetogodišnje ophodno vrijeme njegova oca Saturna (Krona — nap. prev.), a na svom ocu je stajao. Jer Saturn je potpomogao Jupiterovo stvaranje dajući mu vremenske mjere, kao što objašnjavaju Santillana i von Dechendova.18 Tu zamršenu predaju očuvali su najbolje Dogoni, čemu se ne bismo smjeli čuditi. Oni govore da je 60 »broj posteljice« i zaista je tako. Bez broja 60 ne bismo mogli odrediti naš Sunčev sustav u skladu s tradicionalnim gledištem o njemu — a to tradicionalno gledište osniva se na sposobnostima opažanja, što je razborko. Ako danas određujemo naš sustav, govoreći da je ograničen kretanjem sićušnog nebeskog tijela zvanog Pluton to ne znači nikome ništa. A ako se držimo teških i jednoličnih gibanja dviju vidljivih planeta, Saturna i Jupitera, pa odredujemo Sunčev sustav — možda »pjesnički« — njihovim kretanjem kao udovima, tada sviramo skriven akord iz glazbe o sferama, o kojoj smo čuli svakakve čudnovate priče, ali nam je danas nepoznata. No, glazbu, koju ne čuju uši može ponekad čuti duša. Uostalom, glazba se i ne mora uvijek čuti. Harmonija nadmašuje osjetilno opažanje. Promatranje nebeske harmonije u starim kulturama pridonijelo je zdravom pogledu na svijet. Iz priznavanja dubokog glasnog basa šezdesetogodišnjeg ciklusa potekao je osnovni pjesnički mit o Sunčevu sustavu, izražen golemom mrežom koja je istkana oko svih nebeskih tijela i koja povezuje čovjeka i planete tako da su svemirsko jedinstvo, a to je jedinstvo dalo čovjeku dosto janstvo i smisao u svijetu čije je periode i cikluse odredio i slavio u vjerskim svetkovinama. Čak i danas činimo to, ali više nismo svjesni toga; na primjer, Uskrs je određen Mjesecom. No, tko opaža to? Svemirska tijela proizvode svoju tihu glazbu, no mi smo začepili uši. Ne želimo se, promatrajući velika kretanja iznad sebe, potpuno povezati sa svemirskom okolinom. Treb a samo da čitatelji izvade iz ušiju vatu i osluhnu. Čut će tišinu. A ciklusi i periodi te tišine lijepa su svemirska glazba. No, dokle nam god budu uši začepljene, zaglušivat će nas naša unutrašnja buka i imat ćemo na licu »suvremeni« patnički izraz.
Napomene 1. Wallis Budge: Oziris i egipatsko uskrsnuće, op. cit., 2. svezak, 67. str. 2. Ibid. 3. Odlomak iz njegova komentara o Platonovu Georgiji što gaje preveo Thomas Taylor; navodi ga Taylor u fusnoti uz Apulejevu raspravu o Platonovim doktrinarna, O prirodnoj filozofiji, na 333. stranici u knjizi koja se spominje u slijedećoj napomeni. 4. Apulej: Metamorfoza ili Zlatni magarac i filozofska djela, preveo Thomas Taylor, London, 1822; ta knjiga sadrži četiri Apulejeve rasprave, od kojih se tri inače ne mogu dobiti u engleskom prijevodu; jedna se bavi »Sokratovim bogom», a tri se bave Platonovom filozofijom; ovdje je važna prva od tih triju rasprava; 333—334. str. (Rasprava o Sokratu prevedena je i za Bohnovu seriju.) 5. Godfrey Higgins: Keltski svećenici, London, 1827. 6. Ibid., 240. str. 7. Ibid., 241. str. 176
8. Spomenik koji Higgins naziva Rolrichom danas je poznat kao Rollright. On je u privatnom vlasništvu. Tko ga god želi pažljivo razgledati, neka stupi u dodir s vlasnicom: Pauline Flick, 1 Sparke's Cottages, Graham Terrace, London S. W. 1, Engleska. Spomenik je Rollright Stones, u Little Rollrightu, Oxfordshire, Engleska. 9. Higgins, op. cit., 144. str. 10. Ti crteži potječu iz Seoskog mlina Santillane i von Dechendove, op. cit., i mogu se naći ondje nasuprot 134. stranici i nasuprot 268. stranici. 11. Ibid., 23. dodatak 12. Marcel Griaule i Germaine Dieterlen: Le Renard pâle, op. cit., 83—34. str. 13. Vidi 11. napomenu. 14. Ibid; o tim Keplerovim djelima raspravljaju Santillana i von Dechendova. 15. Le Renard pâle, 177. str. 16. Ibid., 185. str. 17. Vidi Sudanski Siriusov sustav u ovoj knjizi. 18. Vidi 11. napomenu. ČETVRTI DODATAK Značenje E u Del fima Plutarh je napisao veoma zanimljivu raspravu "E u Delfima",1 koja ima zapravo oblik razgovora, a u njoj se pojavljuju Plutarh i nekoliko sugovornika. Sjetimo se da je Plutarh bio bliski prijatelj Klee, delfijske svećenice u njegovo doba, te da je znao mnogo i uvijek nastojao doznati još više o naravi i povijesti proročišta, ne samo u Delfima nego i drugdje. Ipak, ponajviše su ga zanimali Delfi, jer je u njima bio jedan od dvojice Apolonovih svećenika. Središnja je tema te rasprave slovo E, koje je bilo upadljiv natpis na delfijskom svetištu. (To jest, slovo E je bilo sasvim samostalno urezano u kamen u Delfima i tako je izazvalo brojna nagađanja klasičnih Grka, koji nisu sačuvali nikakvu predaju o značenju negdašnjeg is pisivanja tog zasebnog slova.) F. C. Babbitt kaže u svom predgovoru razgovora ovo: 2 »Plutarh nam u ovoj raspravi o E u Delfima govori da osim dobro poznatih natpisa u Delfima postoji i prikaz slova E, petog slova grčkog alfabeta. Grčki je naziv tog slova EI, a taj je dvoglas, osim što se u Plutarhovo doba upotrebljavao kao naziv slova E (oznaka broja pet), također i grčka riječ 'ako', a i riječ koja označuje drugo lice jednine glagola 'biti' (ti si). Tražeći objašnjenje nerazumljivog, svakako treba ispitati ta tri značenja EI ('pet', 'ako', 'ti si') kako bi se vidjelo da li bi neka postavka koja se temelji na bilo kojem od njih mogla donijeti razumno objašnjenje... Plutarh iznosi sedam mogućih tumačenja tog slova.... U suvremeno su doba pokušali objasniti to slovo Gottling.... Schultz.... Roscher.... C. Robert.... O. Lagercrantz... W. N. Bates nastoji u 'Američkom arheološkom časopisu', XXIX (1925), 239 —246. str., dokazati da E potječe od minojskog slova E.... i da je poslije preneseno u Delfe. Budući da se to slovo nije moglo razumijeti, povezano je, kao i sve drugo u Delfima, s Apolonom. To je slovo pronađeno na starom omfalosu što je 1913. otkriven u delfijskom Apolonovu hramu. Zanimljiva su dva novčića što se prikazuju u 'Numizmatičkom komentaru o Pauzani ju' Imhoff-Blumera i P. Gardnera na 10. slici (u tekstu na 119. str.), a na kojima E visi između dvaju srednjih hramskih stupova. Stručnjaci bi trebali imati na umu da je prikazano slovo E, a ne EI, prema tome, tumačenja koja se osnivaju na pravom dvoglasu vjerojatno su pogrešna. Ispravno je, zapravo, drugo tumačenje koje nam predlaže Plutarh. Evo što on kaže: »Amonij se nijemo osmjehne, u duši sluteći da Lamprijad uživa u svom mišljenju i da izmišlja povijest i predaju u vezi s temom o kojoj ne može mjer odavno govoriti. Netko drugi među prisutnima reče da sve to sliči besmislici koju je nedavno izrekao jedan posjetitelj iz Kaldeje: to jest, da u alfabetu ima sedam samoglasnika i da postoji sedam zvijezda čije je gibanje nezavisno i slobodno, te da je E drugi po redu samoglasnik, a Sunce druga planeta poslije Mjeseca, i da gotovo svi Grci izjednačuju Apolona sa Suncem.« 177
Čini se da se vrlo dobro slažu međusobno činjenice da su Delfi drugo središte odozgo u geodetskoj oktavi i da ih simbolizira drugi samoglasnik: E. Sedam samoglasnika uzastopce (od kojih je svaki odgovarao jednom proročkom središtu) upotrebljavali su egipatski svećenici kao sveto »neizgovorljivo« božje ime. Demetrije iz Falerona, učenik Aristotelova Liceja i osnivač čuvene velike aleksandrijske knjižnice kad je poslije bio prognan u Egipat, govori nam u svojoj očuvanoj raspravi »O stilu« ovo: »U Egiptu pjevaju svećenici himne bogovima upotrebljavajući sedam samoglasnika uzastopce, a taj zvuk stvara u onima koji ga slušaju takav dojam kao da sviraju frula i lira.« O tome razglaba i Robert Graves u 16. poglavlju »Bijele božicee, te navodi Demetrija. Osim toga, spominje oblik svetog imena od osam slova. Ako se ubroji i temeljno proročko središte (koje je — u usporedbi s glazbom — oktavni izraz gornjeg središta), tada se dobiva osmeroslovni oblik. Taj oblik imena glasi: JEHUOVAŌ. (Obratimo pažnju na činjenicu da je E drugo slovo.) Suočeni smo s arheološkim dokazom da je drugi samoglasnik, E, bio upadljivo povezan s drugim proročkim središtem odozgo . (Vidi 12. sliku u ovoj knjizi.) Osim toga, od Herodota smo doznali da su Dodonu, gornje proročko središte, navodno utemeljile egipatske svećenice iz Tebe u Egiptu. Isto tako znamo da su određeni egipatski svećenici pjevali sedam samoglasnika uzastopce (o dnosno osam samoglasnika, uključivši jednu aspiratu). Vidjeli smo već da geodetska proročka središta imaju po svoj prilici oktavnu osnovu. Kad je ova knjiga bila spremna za tiskanje, objavljeno je otkriće koje ukazuje na postojanje heptatonske dijatonske l jestvice na starom Bliskom istoku. Možemo čak pretpostaviti da je upotrebljavanje sedam samoglasnika uzastopce odgovaralo možda sedmorim tonovima oktave (ali možda nećemo nikada znati to pouzdano). Svakako treba da istaknemo kako povezanost pojedinog samog lasnika s pojedinim proročkim središtem, ma kako nam čudna ona bila, nije naš izum ni pretpostavka. O slovu E može se ne samo čitati kod Plutarha nego se ono može i vidjeti na starim novčićima i na kamenom omfalosu (jedno i drugo se prikazuje na 14. slici). Tu povezanost drugog samoglasnika s Delfima nije nitko uspio protumačiti. Prihvatimo li sve što smo spomenuli, kakav se zaključak nameće? Ako je sa svakim proročkim središtem bio povezan jedan samoglasnik, onda povezanost drugog samoglasnika s drugim središtem vjerojatno nagovješćuje odgovarajuće veze drugih središta. A ako je to istina, onda je cijeli sustav povezan s geodetskim sricanjem — preko osam stupnjeva geografske širine — — neizgovorljivog svetog božjeg imena, kod Hebreja općenito poznatog kao »Jehova«. Izvanredno je važno da svi koje je zainteresirala ta mogućnost nastave pažljivo tražiti nove dokaze. Treba da tragamo za prikazima drugih samoglasnika ili povezanošću drugih samoglasnika s drugim središtima. Možda su ti podaci već poznati stručnjacima ili propadaju, nerazvrstani i neprotumačeni, u podrumu nekog muzeja. Ili će možda izići na vidjelo takvi dokazi jednom u budućnosti. Mislim da bi, između ostalog, trebalo ispitati omfalos s Dela, koji se može vidjeti u ovoj knjizi na 12. slici. Je li na tom omfalosu napisano jedno jedino slovo kao na delfijskom omfalosu? Osim toga, što je sa svim drugim omfalosima, poput onoga iz egipatske Tebe (vidi 12. sliku)? Jesu li tako dobro očuvani da bi se na njima mogao vidjeti neobičan zasebni hijeroglif neko g samoglasnika? Dosada se nisam osobno bavio takvim istraživanjima. Čini se, dakle, da je delfijsko slovo E sastavni dio nekog jedinstvenog sustava poput onoga koji predlažem i da objašnjenje zagonetke treba povezati s Plutarhovim drugim objašnjenjem — objašnjenjem koje ističe činjenicu da je E drugi samoglasnik. (Stoga se čini bitnim i, prema mom mišljenju, uvjerljivim Babbittovo odbacivanje dvoglasa na osnovi drevnih novčića sa 14. slike u ovoj knjizi.)
Napomene 1. Razgovor “E u Delfima” može se naći na engleskom jeziku u 5. svesku Plutarhova djela »Moralia« (ukupno 15 svezaka), objavljenom u “Loebovoj” seriji klasične književnosti; London, William Heinemann Ltd., i SAD, Harvard University Press. Svezak se prvi put pojavio 1936, a preveo ga je Frank Cole Babbitt. U istom su svesku i Plutarhova djela "Izida i Oziris", »Delfijska proročanstva koja više nisu u stihovima» i »Zastarjelost proročanstva». 2. Ibid.; vidi 14. sliku u ovoj knjizi.
178
PETI DODATAK Zašto su Hetiti bili u Hebronu u Palestini? U Knjizi postanka (23:7) napisano je da se »Abraham diže, pa se stanovnicima tog kraja, Hetitima, duboko pokloni«. Nezgoda je jedino u tome što, prema našem izvanredno pouzdanom arheološkom znanju, nije smjelo biti Hetita u »tom kraju« — to jest u Hebronu u Palestini. Hetitska se osvajanja nisu nikada proširila toliko na jug. Dakle, što ćemo s tom zagonetkom? U svojoj knjizi »Hetiti« profesor Oliver Gurney posvećuje toj temi cijeli jedan odlomak (od 59. do 62. str.) pod naslovom »Hetiti u Palestini«. U njemu kaže: "Treba da se sada pozabavimo paradoksalnom činjenicom da se, s jedne strane, pojavljuju Hetiti u Starom zavjetu kao palestinsko pleme, a s druge strane, naše sve bogatije znanje o povijesti tog starog naroda vodilo nas je sve dalje od Palestine, dok nis mo njegov zavičaj otkrili u srcu Anatolijske visoravni. Osim toga, obrisi početne hetitske povijesti pokazuju da prije Šupiluliumove vladavine nije bilo hetitske države južno od Taurusa, da su sirijske vazalne države hetitskog carstva bile ograničene na područje sjeverno od Kadeša na Orontu i da hetitske čete, premda su stigle do Damaska, nikada nisu ušle u Palestinu. Nijedna novohetitska država nije bila južno od Hamaha, a Hamah nije obuhvaćao nijedan dio Palestine jer je bio odvojen od nje aramejskim dama škim kraljevstvom. Dakle, postojanje Hetita u Palestini prije izraelskog osvajanja postavlja pred nas neobičan problem. Zasada smo daleko od njegova rješenja, a sve naše prikupljeno znanje o hetitskom narodu samo zamršuje još više taj problem."
U Bibliji se Hetiti spominju, osim toga, u Postanku, 23 (cijelo poglavlje), Postanku, 26:9—11, 34— 5; 27:46 (gdje Rebeka veli Izaku: »Moj mi je život dosadio zbog ovih žena Hetitkinja! Ako se i Jakov oženi kojom kao što su ove urođenice, Hetitkinjom, što će mi onda život!«) i 36:1—3. Na još jedno bitno spominjanje Hetitâ nailazimo u Knjizi brojeva, 13:29. Tu ljudi koje je Mojsije po Božjoj zapovijedi poslao da izvide Hebron (u Brojevima, 13:22—3 doznajemo da je Hebron »osnovan sedam godina prije nego Soan u Egiptu« — što je zanimljiva napomena, jer nagovješćuje vezu izmedu Hebrona i Egipta, ali i to da je postojalo nešto osobito u Hebronu što se moglo označiti kao »osnovano«), dakle, ti ljudi izvješćuju Mojsija da su u Hebronu vidjeli Hetite. Znači, u biblijskim knjigama pronalazimo jasan dokaz da su Hetiti živjeli u Palestini. A naselja su im u hebronskim brdima. Gurney veli: »Tko su, onda, bili ti Hetiti iz palestinskih brda? Vrlo oštrouman odgovor predočio je E. Forrer.« Bit je u tome da su mnogo prije 1335. prije no ve ere neki Hetiti otišli iz grada Kurustame na sjeveroistoku Anatolije u Egipat, o čemu postoje pismeni dokazi: »Ma kako to neobično bilo, ovdje navedeni tekst izričito tvrdi da su za Šupiluliumove vladavine neki ljudi iz tog opskurnog sjevernog grada ušli u 'zemlju egipatsku', a taj se izraz vjerojatno odnosi na cijelo područje pod egipatskom vlašću. Tekst ne objašnjava okolnosti u kojima se to dogodilo, ali spominjanje boga vremena Hatija kao začetnika seljenja ukazuje više na namjerni državni čin nego na uzmak bjegunaca pred hetitskim osvajačima, kao što pretpostavlja Forrer. Bilo kako bilo, sigurno je da je tu riječ o skupini Hetita (tj. podanika kralja Hatija) koji ulaze u egipatsko područje, pa se ne smije zanemariti mogućnost da su se naselili u rijetko naseljenim palestinskim brdima... (Međutim,) seoba anatolijskih Hetita u Palestinu zacijelo nije bila čest događaj... (te) postoji stanovita nada da će buduća iskapanja [tekstova] u arhivima u Boğazkaleu donijeti nova objašnjenja.«
Treba istaknuti da je Šupiluliumova vladavina, za vrijeme koje se zbila spomenuta seoba, trajala od 1380. do 1346. prije nove ere. Baš njemu je Tutankhamonova udovica, egipatska kraljica Ankhezenamun, treća kćerka faraona Amenofisa IV, poslala plačno pismo i zamolila ga da joj jedan njegov sin postane mužem. Poslao joj je jednog sina, ali je taj sin napadnut iz zasjede na putu u Egipat i ubijen; vjerojatno je to učinio Hor -em-heb, koji se dočepao egipatskog prijestolja i prisilio Ankhezenamun da se uda za njega kako bi ozakonio svoju otimačinu. To je tužna priča, ali nas se ovdje, zapravo, ne tiče. Spominjem je samo kako 179
bih oživio kronologiju seobe u Hebron, a i zato što pokazuje kako su u to doba možda bile prisne veze između Hetita i Egipta. One koji žele pročitati cijelo to pismo i upoznati tu zanimljivu osobnu tragediju upućujem na »Drevne bliskoistočne zapise« (uredio Pritchard, vidi Bibliografiju), 319. i 395.. str. No, hetitska seoba za Šupiluliumove vladavine nije mogla biti prvobitno hetitsko naseljavanje u Hebronu. Jer, ako je Abraham sreo Hetite kad je stigao u Hebron, onda su zacijelo bili ondje već nekoliko stotina godina prije Šupiluliumove vladavine koja je trajala od 1380. do 1346. prije nove ere. Od Georga Rouxa doznajemo u njegovoj knjizi »Stari Irak«, 242. str., ovo: »Abraham i njegova obitelj dođoše iz sumerskog Ura u kanaanski Hebron vjerojatno oko 1850. prije n. e., a Josipova se seoba u Egipat može opravdano smjestiti u razdoblje Hiksâ (1700—1580. prije n. e.).« Usprkos tome što se može tvrditi da je Abrahamov Ur neki drugi Ur, bitno je vrijeme, jer je Abraham došao u Hebron i sreo ondje Hetite već pet stotina godina prije seobe koju spominje Gurney. Roux još jednom određuje isto vrijeme i daje podatke na 215. stranici u svojoj knjizi. Po svoj su se prilici, pola tisućljeća nakon Abrahama, preselili Hetiti na egipatsko područje za vrijeme Šupiluliumove vladavine, o čemu imamo dokaze, i to vjerojatno u Hebron, kako bi pojačali hetitsku zajednicu koja je ondje postojala već stoljećima, a koja je proživljavala teške dane. Dovoljno je pročitati prevedene Amarnske dokumente u »Drevnim bliskoistočnim zapisima« — živopisna, potresna, očajnička pisma — da bi se upoznala anarhija koja je u to doba zahvatila Palestinu. Vladar hebronskog područja, Šuvardata, najprije se borio protiv Apirua, napadača koji su preplavili zemlju, a onda im se pridružio, pobunivši se protiv faraona pred kojim se još nedavno, u pismu, »klanjao sedam puta i još sedam puta, licem prema zemlji i licem prema nebu«. No, Egipat je bio slab, pa je u Palestini zavladala zbrka. Nije čudno što su se u tom razdoblju doselili Hetiti na područje koje je službeno pripadalo Egiptu. Nijedno se hetitsko naselje u Hebronu nije moglo osjećati sasvim sigurnim. Medutim, zbog čega su se uopće selili Hetiti u Hebron? S obzirom na naše tumačenje geodetskih proročkih oktava, čini se očitim da se postojanje Hetita u Hebronu može objasniti vjerskim razlozima. Jer, znamo da je Hebron bio »temeljno proročko« središte u istočnoj geodetskoj proročkoj oktavi. Gornje središte te oktave bio je Metsamor na Araratu, sjeveroistočno od hetitskog područja, pa su vjerojatno baš zbog toga Hetiti, koji su se za Šupiluliumove vladavine selili na »egipatski teritorij«, potjecali iz nekog opskurnog sjeveroistočnog grada (jer je sjeveroistočni dio hetitskog područja bio najbliži Araratu). Predjel oko Ararata postao je poslije kraljevstvo Urartu, a znamo da to kraljevstvo i Hetiti nisu bili potpuno tuđi jedno drugome, jer kod Gurneya, 44 —45. str., doznajemo: »Sjevernosirijske hetitske države .. možda su bile, što se tiče rase i kulture, donekle povezane s Urartuom... « Budući da imamo pismeni dokaz da su Hetiti po božjoj zapovijedi krenuli u 14. stoljeću prije nove ere u kraj koji smatramo Hebronom, zaključujemo da su slušali proročki nalog. T o je sasvim prirodno ako su njihovi postupci bili povezani s proročkim središtima. Zapravo, u takav isključivo božanski, a ne državni pothvat nisu se ni mogli upustiti bez božanske naredbe. Možda Gurney ima potpuno pravo kad veli da je putovanje bilo namjerni čin, a ne uzmak bjegunaca. Postojala je namjera kao i kad su »golubovi doletjeli u Dodonu«. Imam jasan dokaz da je u Hebronu zaista bilo proročko središte, neovisno o činjenici što je on na istoj zemljopisnoj širini kao i Behdet. Da bismo ispitali to, obratimo pažnju »Bijeloj božici« Roberta Gravesa, gdje pisac u 9. poglavlju raspravlja vrlo opširno o Hebronu. »No, Kaleb... je donio Duh sveti u Hebron kad je, u Jošuino vrijeme, protjerao Anakovce iz svetišta Makpele. Makpela, proročka pećina u stijeni, bila je Abrahamova grobnica, pa je Kaleb išao u nju da bi tražio savjet od njegova duha... vjerojatno nisu u početku ni Izak, ni Jakov, a ni njihove 'žene' imali nikakve veze s tom pećinom. O njenu kupovanju od Efrona... i o... Hetitima priča se u Postanku, 23. Iako je novijeg datuma i mnogo redigirano, to poglavlje ipak kao da izvješćuje o prijateljskoj nagodbi izmedu štovalaca božice Sare, božice Izakova plemena, te njihovih saveznika, štovalaca božice Het (Hator? Tetis?) kojima je pripadalo svetište; Saru je drugo pleme istjeralo iz Beer Lahaj Roia, pa je potražila utočište u obližnjem Hebronu (162. str.).« Graves tvrdi (164. str.) da je »Abraham« bio zapravo pleme i da je to pleme stiglo iz Armenije (blizu Ararata). On kaže: »'Abraham' je u tom smislu pleme izdaleka, koje se doselilo iz Armenije u Palestinu potkraj trećeg tisućljeća prije nove ere.« Zapravo, treba da malo razmislimo o »odabranom narodu« — poslije poznatom kao Hebreji — jer se njegova »odabranost« vjerojatno sastojala u tome što je bio osobito 180
povezan s nekim proročkim središtem ili središtima. Je li Abraham otišao u Hebron zbog istih razloga zbog kojih i Hetiti? Graves veli (164. str.):
»J. N. Schofield napominje u svom djelu 'Povijesna podloga Biblije' da stanovnici Hebrona ni do danas nisu oprostili Davidu što je premjestio glavni grad u Jeruzalem ('Sveti Salem'), koji nazivaju 'Novim Jeruzalemom', kao da je Hebron onaj pravi. U Talmudu je zabilježena jedna židovska heretička sekta, zvana Melhizedekijanci, koja je posjećivala Hebron k ako bi štovala Adamovo tijelo (tražila savjet od duha?) zakopano u pećini Makpeli.« Zapravo, premda su se smatrali hereticima, ti su Melhizedekijanci možda bili sljedbenici jednog čistijeg, neiskrivljenog oblika štovanja. Možda je David veoma izopačio židovsku vjeru premjestivši Sveti Salem iz Hebrona. Graves nastavlja: »Čini se da je Adam, 'crveni čovjek', bio prvobitni proročki junak iz Makpele; vjerojatno je Kaleb tražio savjet od njegova duha, a ne Abrahamova, osim ako su Adam i Abraham imena istog junaka. Ilija Levit, hebrejski komentator iz petnaestog stoljeća, zabilježio je predaju da su kućni kumiri koje je Rahela ukrala ocu Labanu bili mumificirane proročke glave i da je među njima bila Adamova glava. Ako ima pravo, onda pripovijest iz Postanka govori o tome kako je Saulovo pleme Benjamin otelo Kalebovcima hebronsko proročko svetište. Kaleb je pripadao Edomcima, što upućuje na istovjetnost Edoma i Adama; označuje ih ista riječ: 'crven'. Međutim, ako je Adam uistinu bio Edom, onda se može očekivati predaja da je u Hebronu bila zakopana i glava Ezava, praoca Edomaca; a takvu nam predaju predočuje Talmud... otkriva nam da su Ezavovo tijelo odnijeli sinovi na goru Seir da ga pokopaju i da mu je glavu zakopao u Hebronu Josip...«
Na drugom mjestu (167 str.) Graves govori: »Premda su Kalebovci tumačili 'Adama' kao semitsku riječ Edom ('crven'), možda je ipak prvobitni hebronski junak bio danajski Adam ili Adamast, 'Nesavladivi' ili 'Neumoljivi', što je kod Homera Hadov epitet, posuden od božice smrti, njegove majke.«
Graves kaže da se, u skladu s predajom (161. str.), “može Hebron smatrati središtem zemlje, jer je blizu mjesta gdje se spajaju dva mora i tri kontinenta Starog svijeta”. Kako ta oznaka »središta zemlje« sliči delfijskom epitetu »pu-pak svijeta«! Sva glavna proročka središta bila su pupčana, odnosno omfaloska središta zemlje. Takva se Hebronova oznaka mogla baš očekivati. I predaje o tome kako je u Hebronu stvoren Adam i kako je ondje bio rajski vrt, o čemu nam priča Graves u tom poglavlju, imaju smisla kad se računa s tim da je Hebron bio osnova cijele istočne geodetske oktave proročkih središta. Bio je istočni pandan Behdeta. Na početku Četvrtog poglavlja izvješćuje nas Graves o kasnijoj povijesti Hebrona: »Udružena trgovačka plemena, u Egiptu zvana 'ljudi s mora' prodrli su u Siriju i Kanaan, među njima Filistejci, koji su Kalebovu edomskom rodu oteli hebronsko svetište u južnoj Judeji; no, Kalebovci (Pasji ljudi') saveznici izraelskog plemena Juda, ubrzo ga osvojiše ponovo Ta su posuđivanja poslije usklađena u Petoknjižju sa semitskim, indoevropskim i azijskim mitom, pa su tako nastale vjerske predaje šarolikog izraelskog plemenskog saveza.« Na kraju trebamo, ne baš iznenađeni, obratiti pažnju na činjenicu da su čuvari hebronskog svetišta, Kalebovci, bili »Pasji ljudi«. Psi su čuvari i štite tajne Pasje zvijezde ,Sirijusa, osobito izražene u drevnim geodetskim proročkim oktavama. Što se tiče Hetita, oni su bili u Hebronu — i samo na tom mjestu u Palestini zbog tamošnjeg proročkog središta. Zbog toga ih je vjerojatno »poslala božanska zapovijed«, poslije nekoliko stoljeća, da zaštite baš to mjesto od opasnosti nemirnih vremena kad je oslabila egipatska vlast u doba Amenofisa IV.
181
