Poglavlje 1
Postanak vrsta Kad neki mladi prirodoslovac počne proučavati neku skupinu organizama, njemu sasvim nepoznatu, u prvi mah potpuno je u nedoumici kako utvrditi koje razlike smatrati kao značajne… jer on ne zna ništa o količini i vrsti varijacije kojoj je neka skupina podložna… Darwin, Postanak vrsta1
Do 1899. godine naučili smo ukrotiti tamu, ali ne i teksašku vrućinu. Ustajali smo po mraku, satima prije svitanja, dok se na istočnome nebu nazirala tek mrljica indiga, a ostatak obzora još je bio crn kao ugljen. Palili smo petrolejke i nosili ih pred sobom u mraku poput sićušnih, drhtavih sunaca. Sav dnevni posao trebalo je obaviti do podneva, kad će nas ubojita vrućina sve potjerati natrag u veliku kuću zatvorenih prozorskih kapaka, gdje ćemo ležati u polumračnim sobama visokih stropova kao da patimo od bolesti znojenja. Majčina uobičajena ljetna strategija prskanja plahti osvježavajućom kolonjskom vodicom djelovala bi tek jednu minutu. U tri poslijepodne, kad je bilo vrijeme za ustajanje, temperatura je još bila nesnosna. Vrućina je bila pokora za sve nas u Fentressu, ali ipak su žene najviše patile u steznicima i podsuknjama (ja sam bila nekoliko godina premlada za taj jedinstveno ženski oblik mučenja). Otpuštale su vrpce i uzdisale da prođu sati, proklinjući vrućinu i muževe koji su ih dovukli u okrug Caldwell da sade pamuk i stabla pekana i da stočare. Majka bi se privremeno odrekla umetaka za frizuru, lažnih 1 Charles Darwin: Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili Očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., preveo Josip Balabanić.
8
Jacqueline Kelly
kovrčavih šiški i role smotane konjske dlake, temelja na kojima je svakodnevno podizala zamršenu planinu vlastite kose. Onih dana kad ne bi bilo gostiju čak je počela stavljati glavu pod kuhinjsku crpku, a Viola, naša kuharica s četvrtinom crnačke krvi, pritiskala bi ručicu dok majka ne bi bila namočena do gole kože. Bilo nam je najstrože zabranjeno smijati se toj zapanjujućoj predstavi. Dok je majčino dostojanstvo postupno gubilo bitku pred vrućinom, otkrili smo (kao i otac) da joj se najbolje kloniti s puta. Toga ljeta bilo mi je jedanaest godina i bila sam jedina djevojčica od sedmero djece. Možete li zamisliti gori položaj? Ime mi je Calpurnia Virginia Tate, ali u ono vrijeme svi su me zvali Callie Vee. Upala sam između tri starija brata − Harryja, Sama Houstona i Lamara − i tri mlađa brata − Travisa, Sula Rossa i malenoga Jima Bowieja, kojeg smo zvali J.B. Mlađi dječaci čak su uspijevali spavati do podneva, katkad jedan na drugome poput hrpice tople, uznojene štenadi. Spavali su i muškarci koji su se vratili iz polja i moj otac, koji se vratio iz ureda u postrojenju za čišćenje pamuka, prethodno si na trijemu za spavanje izlivši na glavu limena vjedra mlake bunarske vode, nakon čega bi se srušili na ležajeve od užadi kao da ih je netko tresnuo bojnom sjekirom. Da, vrućina je bila pokora, ali mi je istodobno davala slobodu. Dok se ostatak obitelji prevrtao u drijemežu, krišom sam odlazila na obalu rijeke San Marcos i uživala u dnevnom odmoru bez škole, zamorne braće i majke. To mi baš nije bilo izričito dopušteno, ali nitko nije niti rekao da ne smijem. Mogla sam se izvući zato što sam imala vlastitu sobu na kraju hodnika, dok su braća sva morala dijeliti sobu i cinkala bi te dok kažeš keks. Koliko sam ja vidjela, to je bila jedina prednost bivanja jedinom djevojčicom. Našu kuću od rijeke je dijelila srpolika parcela od pet jutara divljeg, neraščišćenog šipražja. Bila bi prava muka probiti se onuda da rijeka redovitih prolaznika − pasa, jelenova, braće − nije održavala uzak put iskrčen kroz podmukle čičke više od mene, koji su mi zapinjali za kosu i pregaču dok sam se bočno provlačila između njih. Zatim bih se svukla u pothaljinu i plutala na leđima dok bi se tkanina nježno nadimala oko mene na blagim strujama, uživajući u svježini vode koja je tekla oko mene. Bila sam oblačak na rijeci koji se nježno vrti na virovima. Podizala bih pogled prema paučinastim čahurama
EVOLUCIJA CA LPURNIJE TATE
9
dudovaca visoko nad sobom, u bujnim krošnjama hrastova koji su se naginjali nad rijeku. Dudovci kao da su bili moj zrcalni odraz, lebdeći u vlastitim koprenastim balonima pred svijetlim, tirkiznim nebom. Toga su se ljeta svi muškarci osim mojega djeda Waltera Tatea kratko ošišali i obrijali gustu bradu i brkove. Izgledali su golo poput slijepih daždevnjaka tih otprilike tjedan dana koliko je trebalo da popusti zatečenost njihovim blijedim, slabašnim bradama. Začudo, djeda vrućina uopće nije mučila, premda mu je gusta bijela brada padala niz prsa. Tvrdio je da je to zato što je čovjek pravilnih i umjerenih navika koji nikada ne pije viski prije podneva. Njegov smrdljivi, stari frak tada je već bio beznadno zastario, ali nije htio niti čuti za rastanak od njega. Premda ga je naša služavka SanJuanna redovito prala spužvom natopljenom benzenom, kaput je zadržao memljiv miris i čudnu boju koja nije bila ni crna ni zelena. Djed je živio pod istim krovom s nama, ali je bio pomalo tajanstvena pojava. Vođenje obiteljskog posla odavno je prepustio jedinome sinu, mome ocu, Alfredu Tateu, i dane provodio baveći se “pokusima” u “laboratoriju” iza kuće. Laboratorij je bio obična stara šupa koja je nekoć pripadala nastambama za robove. Kad nije bio u laboratoriju, bio je vani u lovu na uzorke ili zakopan među pljesnivim knjigama u polumračnom kutku knjižnice, gdje ga se nitko nije usuđivao ometati. Pitala sam mamu smijem li ošišati kosu, koja mi je u gustom slapu padala niz leđa. Odgovorila je da ne smijem, jer neće dopustiti da jurcam naokolo kao ostriženi domorodac. Za mene je to bilo bjelodano nepravedno a i vruće, dabome. Stoga sam smislila plan: svaki tjedan odrezat ću pedalj kose − samo jedan kradomičan pedalj − da majka ne primijeti. A neće primijetiti jer ću to prikriti lijepim ponašanjem. Kad bih navukla krinku uljudne mlade dame, često bih izbjegla pozornije motrenje. Obično je bila preopterećena kućanskim obvezama i neprekidnom grajom moje braće. Ne biste vjerovali koliku pomutnju i strku mogu stvoriti šestorica braće. Usto, vrućina je pogoršavala mučne glavobolje od kojih je padala s nogu, pa bi morala posegnuti za velikom žlicom Povrtnog pripravka Lydije Pinkham, poznatog kao Najbolji pročistač krvi za žene. Te noći uzela sam škarice za vezenje i, uz velik ushit i snažno bubnjanje srca, odrezala prvi pedalj. Pogledala sam meki stog kose u svijenom dlanu. Krupnim koracima grabila sam ususret budućnosti u
10
Jacqueline Kelly
blistavom Novom stoljeću, od kojega nas je dijelilo još samo nekoliko kratkih mjeseci. Za mene je to bio velik trenutak. Te sam noći loše spavala, u strahu od jutra. Sutradan sam se zadržavajući dah spustila stubištem na doručak. Palačinke s pekanima imale su okus kao karton. I znate li što se dogodilo? Apsolutno ništa. Nitko nije ama baš ništa primijetio. Pao mi je velik kamen sa srca, ali sam i pomislila: Baš tipično za ovu obitelj. Štoviše, nitko nije ništa primijetio dok nisu prošla četiri tjedna i četiri pedlja, kad me kuharica Viola jednoga jutra prodorno pogledala. Ali nije rekla ni riječ. Krajem lipnja bilo je tako vruće da majka prvi put u povijesti za večerom nije upalila svijeće na svijećnjaku. Čak je i dopustila Harryju i meni da dva tjedna preskočimo satove glasovira. I bolje. Harry se tako znojio nad tipkama da su se zamaglile one potrebne za Menuet u G-duru. Ništa što su majka ili SanJuanna pokušavale nije moglo vratiti sjaj bjelokosti. Usto, naša učiteljica glasovira, gospođica Brown, bila je prastara a njezin iznemogao konj morao je dvokolicu vući gotovo pet kilometara od Prairie Lea. Vjerojatno bi oboje malaksali putem, pa bi ih trebalo uspavati. Kad bolje promislim, ni to ne bi bilo tako loše. Doznavši da ćemo propustiti satove, otac je rekao: “I bolje. Dječaku treba glasovir koliko zmiji krinolina.” Majka za to ni da čuje. Željela je da njezin najstariji sin, sedam naestogodišnji Harry, postane gospodin. Kanila ga je poslati na sveučilište u Austin, udaljeno osamdeset kilometara, čim navrši osamnaestu. U novinama je pisalo da je na sveučilištu petsto studenata, među kojima je sedamnaest mladih dama u doličnoj pratnji na Fakultetu humanističkih znanosti (gdje biraju između glazbe, engleskog i latinskog). Otac je imao drukčiji plan. Želio je da Harry bude poslovni čovjek i jednoga dana preuzme postrojenje za čišćenje pamuka i nasade pekana te da se pridruži masonima kao on. Otac očito nije mislio da su satovi glasovira za mene suvišni, ako je uopće o tome mislio. Krajem lipnja Fentreški glasnik izvijestio je da je izmjerena temperatura od 41 stupnja nasred ulice pred novinskim uredništvom. Temperaturu u hladu nisu spominjali. Pitala sam se zašto nisu, kad nitko pri zdravoj pameti ne bi proveo više od sekunde na suncu,
EVOLUCIJA CA LPURNIJE TATE
11
osim da pretrči do sljedeće sjene, bez obzira na to bacalo je stablo, štagalj ili tegleći konj. Meni se činilo da bi visina temperature u hladu stanovnicima našega grada bila daleko korisnija. Pomno sam sastavila otvoreno pismo uredniku u kojem sam ukazala na to a na moje veliko iznenađenje, novine su idućeg tjedna pismo i objavile. Na još veće iznenađenje moje obitelji, otada su objavljivali i temperaturu u hladu. Svima nam je odmah bilo nekako svježije kad smo pročitali da je samo 35 stupnjeva. I u kući i izvan nje naglo se pojačala aktivnost kukaca. Rojevi skakavaca podizali su se oko konjskih kopita. Krijesnice su izlazile u takvim brojevima da nitko nije pamtio ljeto s tako sjajnom predstavom. Svake večeri braća i ja okupljali smo se na prednjem trijemu i natjecali se tko će ugledati prvu iskricu. Pobjeda je značila poprilično uzbuđenje i čast, posebno otkako je majka uzela komadić plave svile iz košare s priborom za šivanje i izrezala zgodnu rozetu, upotpunjenu dugim vrpcama. Između glavobolja na njemu je zlatnim koncem izvezla Fentreška nagrada za prvu krijesnicu. Bilo je to otmjeno i silno željeno priznanje. Pobjednik ga je nosio do iduće večeri. U kuhinju su prodrli mravi kao nikad prije i izluđivali Violu. Stupali su poput vojnika kroz sićušne pukotine oko parketnih letvica i prozora, ravno prema sudoperu. Viola ih je napadala svim sredstvima, ali uzalud. Bila im je očajnički potrebna voda i nisu se dali zaustaviti. Krijesnice smo smatrali blagom, a mrave pošašću, ali tada mi je prvi put palo na pamet propitati takve razlike. Sve su to bila stvorenja koja su željela preživjeti sušu, baš kao mi. Smatrala sam da bi Viola trebala odustati i ostaviti ih na miru, ali sam se predomislila ustanovivši da crni papar u namazu od jaja uopće nije papar. Dok su nas neki kukci opsjedali, nestalo je drugih uobičajenih stanovnika našeg imanja, kao što su gliste. Braća su se žalila na manjak glista za pecanje i teškoće kopanja po tvrdom, isušenom tlu u potrazi za njima. Možda ste se pitali je li gliste moguće istrenirati. Mogu vam reći da jest. Rješenje mi je bilo posve očito: gliste uvijek izlaze kada kiši, a za njih je uvijek lako stvoriti malo kiše. Nekoliko puta dnevno nosila sam limeno vjedro s vodom u sjenoviti dio onih pet jutara šipražja i izlijevala ga na isto mjesto. Nakon pet dana bilo je dovoljno da se pojavim s vjedrom pa da gliste izmigolje na površinu privučene mojim koracima i obećanjem vode. Skupljala
12
Jacqueline Kelly
sam ih i prodavala Lamaru za peni po tucetu. Lamar me gnjavio da mu kažem gdje ih nalazim, ali nisam. No svoju metodu priznala sam Harryju, svojem miljeniku od kojega ništa nisam mogla kriti. (Dobro, gotovo ništa.) “Callie Vee,” rekao je, “imam nešto za tebe.” Otišao je do svojeg pisaćeg stola i izvadio džepni notes u uvezu od crvene kože na kojem su bile otisnute riječi SUVENIR IZ AUSTINA. “Gle ovo”, rekao je. “Nikada se njime nisam koristio. U njega možeš zapisivati znanstvena opažanja. Prava si mala prirodoslovka.” Ali što je zapravo prirodoslovka? Nisam bila posve sigurna, ali sam zaključila da ću ostatak ljeta provesti u toj ulozi. Ako to znači da zapisuješ ono što vidiš oko sebe, to je bilo izvedivo. Usto, sad kad sam imala prostor za vlastite bilješke, opažala sam stvari koje mi nikada prije nisu padale u oči. Moje prve zabilješke odnosile su se na pse. Zbog vrućine su ležali u prašini nepomični kao da su mrtvi. Čak i kad su im moja mlađa braća iz dosade dodijavala štapovima, nisu se trudili ni glavu podići. Ustajali su samo da bi polizali korito s vodom pa opet ljosnuli na tlo, podižući oblake prašine u svojim plitkim udubljenjima. Ajanta, očevog nagrađivanog ptičara, nisi mogao stepsti ni da si mu opalio iz sačmarice korak pred njuškom. Ležao je razjapljene gubice i dopustio da mu izbrojim zube. Tako sam otkrila da pseće nepce ima duboke brazde koje mu se pružaju u dubinu grkljana, bez sumnje zato da usmjere koprcavi plijen u samo jednom smjeru a taj je smjer VEČERA. To sam zapisala u Bilježnicu. Primijetila sam da pseći izrazi lica uglavnom ovise o položaju obrva. Zapisala sam: Zašto psi imaju obrve? Čemu psima služe obrve? Pitala sam Harryja, ali nije znao. Rekao je: “Idi pitaj djeda. On zna takve stvari.” Ali nisam htjela. Starac je i sam imao obrve, mrke i čupave, kao u zmaja, i bio je previše dostojanstvena pojava da bih se na njega pentrala kad sam bila mala. Koliko sam pamtila, nikada mi se nije izravno obratio i nisam bila sigurna da uopće zna kako se zovem. Sljedeće sam obratila pozornost na ptice. Iz nekog razloga, te je godine oko kuće bilo mnoštvo crvenih kardinala. Harry me zadirkivao govoreći da imamo dobar urod kardinala, kao da smo mi zaslužni
EVOLUCIJA CA LPURNIJE TATE
13
za njihov broj ili kao da smo naporno radili da požanjemo njihova tijela žarkih i veselih boja pa ih postavimo na stabla oko šljunčanog prilaza kao božićne ukrase. Ali budući da ih je bilo toliko i da im je suša srezala količine sjemenki i bobica kojima su se inače hranile, muške ptice bjesomučno su se prepirale oko svakog stabla košćele. Pronašla sam u grmlju unakaženo truplo mužjaka, što je bio neugodan i tužan prizor. Onda je jednoga jutra ženka sletjela na naslon pletene stolice pokraj mene na trijemu. Ukipila sam se. Mogla sam pružiti ruku i dirnuti je prstom. Sa svijetlonarančasta kljuna visjela joj je gruda sivosmeđe tvari. Izgledala je kao sićušna mišja beba veličine naprska, mrtva ili na umoru. Kad sam to ispričala za večerom, otac je rekao: “Calpurnia, kardinali ne jedu miševe. Hrane se biljem. Sam Houstone, dodaj mi krumpire, molim.” “Da, dobro, samo sam rekla što mi se učinilo, oče”, bijedno sam odvratila a onda se razbjesnila na sebe zbog toga što nisam stala iza onoga što sam vidjela vlastitim očima. Bila mi je odbojna pomisao da su kardinali natjerani na tako neprirodno ponašanje. Sljedeći korak bit će kanibalizam. Prije odlaska na spavanje te večeri uzela sam limenku sa zobi iz staje i rasula je prilazom. U Bilježnicu sam zapisala: Koliko će kardinala doživjeti iduću godinu ako ne budu imati dovoljno hrane? Sjeti se izbrojati. U Bilježnicu sam sljedeće zapisala da tog ljeta imamo dvije vrlo različite vrste skakavaca. Imali smo one uobičajene brze, male, smaragdne, cijela tijela ukrašenog crnim pjegicama. A tu su bili i krupni žarkožuti, dvostruko veći i tromi, tako mekani i debeli da su povijali vlati trave na koje su doskočili. Takve nikada prije nisam vidjela. Ispitala sam sve ukućane (osim djeda) ne bih li otkrila odakle su stigli ti žuti primjerci, ali mi to nitko nije znao reći. Nikoga to nije ni najmanje zanimalo. Iscrpivši sve druge mogućnosti, skupila sam hrabrost i otišla u djedov laboratorij. Gurnula sam ustranu zavjesu od vrećevine koja je služila kao vrata i ostala drhteći na pragu. Iznenađeno je podigao pogled s radnog stola na kojem je pretakao neku odvratnu smeđu tekućinu u različite laboratorijske čaše i retorte. Nije me pozvao unutra. Nespretno sam mucala o zagonetki o skakavcima dok je on piljio u mene kao da me ne može smjestiti.
14
Jacqueline Kelly
“Oh,” blago je rekao, “mislim da će to takva mala mudrica kao što si ti sama prokljuviti. Vrati se i javi mi kad uspiješ.” Okrenuo se od mene i počeo pisati u laboratorijski dnevnik. Dakle, to je bilo to. Moj sastanak sa zmajem. Otpisala sam ga kao promašaj. S jedne strane, nije rigao vatru na mene, ali s druge, nije mi niti pomogao. Možda se naljutio što sam ga prekinula u poslu, premda mi se ljubazno obratio. Možda bi mi djed posvetio više pozornosti da sam sa sobom povela Harryja. Znala sam na čemu radi. Iz nekog razloga uvrtio si je u glavu da će otkriti način da destilira rakiju od pekana. Navodno je zaključio da, ako možeš napraviti fino piće od običnog kukuruza i skromnog krumpira, zašto ne i od kneževskog pekana? A i sam Bog zna da smo do grla u pekanima, u šezdeset jutara plodova. Vratila sam se u svoju sobu i razmišljala o zagonetnim skakavcima. Jednog malog, zelenog skakavca imala sam u staklenki na toaletnom stoliću pa sam piljila u njega da me nadahne. Nisam uspjela uloviti ni jednog debelog i žutog, premda su bili mnogo sporiji. “Po čemu se ti razlikuješ?” pitala sam, ali odbio je odgovoriti. Sutradan ujutro po običaju me probudilo koprcanje u zidu pokraj kreveta. Bio je to oposum, koji se u uobičajeno vrijeme vraćao u brlog. Ubrzo sam začula pljeskanje i treskanje prozorskih utega dok je SanJuanna odlučno otvarala prozore u salonu ispod moje sobe. Uspravila sam se u mjedenom krevetu i odjednom mi je sinulo da debeli žuti skakavci moraju biti druga vrsta, posve različita i odvojena od zelenih te da sam je ja − Calpurnia Virginia Tate − otkrila. A zar otkrivaču posve nove vrste nije dopušteno nadjenuti joj svoje ime? Bit ću slavna! Moje ime bit će poznato po cijelome svijetu. Guverner će se rukovati sa mnom. Sveučilište će mi dodijeliti diplomu. Ali što sada moram učiniti? Kako da ostvarim svoje pravo na taj dio prirodnoga svijeta? Imala sam nejasnu predodžbu da bih trebala pisati nekome da prijavim pronalazak, vjerojatno nekom službeniku u Washingtonu. Za večerom sam slušala rasprave djeda i našeg svećenika, gospodina Barkera, o knjizi gospodina Charlesa Darwina Postanak vrsta i dinosaurima koje su iskopali u Coloradu te o tome što to znači za Knjigu postanka. Govorili su o tome kako priroda iskorjenjuje slabe i ostavlja na životu snažne da nastave vrstu. Naša učiteljica, gospođica
EVOLUCIJA CA LPURNIJE TATE
15
Harbottle, brže-bolje je preletjela preko gospodina Darwina kao da joj je neugodno. Iz knjige koja govori o postanku vrsta zasigurno ću doznati što trebam učiniti. Ali kako da je se dokopam dok u našem kutku svijeta još bjesne prijepori o takvim pitanjima? U San Antoniju još je djelovao čak i ogranak Društva “Ravna Zemlja”. Tada sam se sjetila da se Harry treba dugim zaprežnim kolima odvesti u Lockhart u nabavu. Lockhart je bio središte okruga Caldwell. Tamo je bila i okružna knjižnica. Tamo su bile knjige. Morala sam samo lijepo zamoliti Harryja, jedinog brata koji mi ništa ne može uskratiti, da me poveze. U Lockhartu, obavivši obiteljske poslove, Harry se motao na uglu diveći se oblinama dama koje su onuda šetale pokazujući najnovije rukotvorine mjesne modistice. Mrmljajući isprike, probila sam se preko trga sa sudnicom. U knjižnici je bilo svježe i mračno. Prišla sam pultu na kojem je vremešna gospođa knjižničarka davala neke knjige debelom muškarcu u lanenom odijelu. Ja sam bila sljedeća na redu. Baš je u tom trenutku ušla mlada majka s malenim dječakom. Bili su to gospođa Ogletree i njezin šestgodišnji Georgie. Georgie i ja imali smo istu učiteljicu glasovira i njegova majka dobro je poznavala moju. O, ne. Svjedok je zadnje što sam željela. “Dobar dan, Callie”, rekla je. “Je li ti majka danas ovdje?” “Kod kuće je, gospođo Ogletree. Bok, Georgie.” “Bok, Callie”, odvratio je. “Što ti radiš ovdje?” “Samo… razgledavam knjige. Gle, ti si svoju već izabrao, idi slobodno prvi. Molim.” Odmaknula sam se i dostojanstveno mahnula u znak da ih propuštam. “Pa baš ti hvala, Callie”, rekla je. “Kako li si samo pristojna. Morat ću to spomenuti tvojoj majci kad je sljedeći put vidim.” Nakon sto godina napokon su otišli. Neprestano sam se ogledavala da vidim hoće li se pojaviti još tko. Knjižničarka mi se mrštila. Prišla sam pultu i šapnula: “Molim vas, gospođo, imate li možda primjerak knjige gospodina Darwina?” Nagnula se preko pulta i upitala: “Kako, molim?”
16
Jacqueline Kelly “Knjige gospodina Darwina. Znate, Postanak vrsta.”
Namrštila se i stavila svijeni dlan za uho. “Morat ćeš glasnije govoriti.” Ponovila sam drhtavim glasom: “Knjigu gospodina Darwina. Onu. Molim vas.” Probola me ogorčenim pogledom i rekla: “Naravno da je nemam. Ne bih nikad držala u knjižnici takvo što. Knjižnica u Austinu ima jedan primjerak, ali morala bih je naručiti poštom. To stoji pedeset centa. Imaš li pedeset centa?” “Nemam, gospođo.” Osjećala sam kako rumenim. Nikada u životu nisam imala pedeset centa. “I”, dodala je, “trebala bih pismo tvoje majke u kojem ti dopušta čitanje takve knjige. Imaš li takvo pismo?” “Nemam, gospođo”, postiđeno sam odgovorila. Vrat me počeo svrbjeti, što je bio prvi izdajnički znak osipa. Šmrknula je. “To sam i mislila. A sada, čekaju me knjige koje treba vratiti na policu.” Najradije bih bila zaplakala od bijesa i srama, ali sam odbijala plakati pred starom vješticom. Izašla sam iz knjižnice zapjenjena i ljubičasta pa pronašla Harryja kako besposličari pred trgovinom mješovitom robom. Zabrinuto me pogledao. Grebla sam otekline koje su mi iskočile po vratu i povikala: “Čemu služi knjižnica ako ti ne žele dati knjigu?” Harry se ogleda. “O čemu govoriš?” “Neki ljudi jednostavno nisu za knjižničare”, rekla sam. “Sada hoću kući.” Za duge, vruće, tihe vožnje kući na kolima prekrcanim namirnicama Harry je pogledao prema meni. “Što je bilo, ljubimice?” “Ništa”, obrecnula sam se. Oh, ama baš ništa, osim što sam se gušila od gorčine i žuči pa nisam bila raspoložena za razgovor o tome. Prvi put sam bila zahvalna na privatnosti koju pruža šešir širokog oboda za zaštitu od sunca koji me majka tjerala da nosim kako mi ne bi izbile pjegice. “Znaš li što je u onoj kutiji?” rekao je Harry. “Onoj točno iza tebe?”
EVOLUCIJA CA LPURNIJE TATE
17
Nisam se udostojala odgovoriti. Nisam znala i bilo me baš briga. Mrzila sam cijeli svijet. “To je naprava za stvaranje vjetra,” rekao je, “za mamu.” Da je to rekao ijedan drugi brat, zarežala bih na njega neka ne bude smiješan − takvo što ne postoji. “Ozbiljno, jest”, rekao je. “Vidjet ćeš.” Kad smo stigli kući, nisam mogla podnijeti glasno uzbuđenje istovarivanja kola. Otrčala sam prema rijeci koliko me noge nose. Strgnula sam šešir, pregaču i haljinu pa se bacila u vodu, sijući užas u srca mjesnih punoglavaca i kornjača. Dobro. Gospođa knjižničarka upropastila mi je dan, pa sam čvrsto odlučila da ću ga i ja nekome − ili nečemu − upropastiti. Zagnjurila sam glavu pod vodu i ispustila dug, glasan vrisak tako da mi je zvuk klokotao u ušima. Izronila sam da udahnem i ponovila isto. Onda još jednom, temeljitosti radi. Osvježavajuća voda postupno me smirila. Na kraju krajeva, što mi znači jedna obična knjiga? Doista, uopće nije važna. Jednoga dana imat ću sve knjige na svijetu, prepune police. Živjet ću u kuli punoj knjiga. Po cijele ću dane čitati i jesti breskve. A usude li se doći kakvi mladi, oklopljeni vitezovi na bijelom konju moleći me da spustim pletenicu, gađat ću ih breskvinim košticama dok ne odu kući. Ležala sam na leđima gledajući par lastavica koji se utrkivao amo-tamo rijekom, prevrćući se poput akrobata u lovu na nevidljive kukce. Usprkos slobodnim satima, ljeto nije teklo kako sam zamišljala. Nikoga nisu zanimala pitanja koja sam zapisala u Bilježnicu. Nikoga nije zanimalo da mi pomogne otkriti odgovore. Vrućina je iz svih i svega isisala život. Pomislila sam na našu voljenu, veliku, staru kuću i na to kako tužno izgleda posred žutog, sasušenog travnjaka. Trava je obično bila meka, svježa i zelena, pozivajući te da izuješ čizme, potrčiš i igraš se “živih kipova”, ali sada je bila spržena u svijetlozlatnu boju i bolna pod stopalima kao strnište. U žutoj travi bilo mi je teško vidjeti svoju novu novcatu vrstu velikog žutog skakavca. Nisi ih mogao pronaći dok nisi doslovno stao na jednog. Tada bi šibnuo uvis i mukotrpno preletio nekoliko koraka škljocajući krilima pa se opet spustio u travu i nestao. Bilo ih je teško uloviti, premda su bili debeli i spori. Bilo je baš čudno što sam manje i brže smaragdne skakavce lovila kao od šale. Jednostavno su bili previše upadljivi.
18
Jacqueline Kelly
Ptice su ih žderale po cijele dane, dok su se oni žuti krili u blizini, rugajući se nesretnijim rođacima. Tada sam shvatila. To nije bila nova vrsta. Svi su pripadali istoj vrsti skakavaca. Oni rođeni malo žući u vrijeme suše doživjeli bi starost. Ptice ih nisu vidjele u sasušenoj travi. Oni zeleniji, koje su ptice grabile, nisu poživjeli dovoljno dugo da narastu. Preživljavali su samo oni žući jer su bili bolje prilagođeni opstanku na paklenskome vremenu. Gospodin Charles Darwin imao je pravo. Dokaz mi je bio u dvorištu pred kućom. Zatečeno sam ležala u vodi razmišljajući o tome, zureći u nebo, tražeći propust u razmišljanju, slabost u zaključku. Nisam ništa pronašla. Zatim sam pljeskajući na sve strane otplivala do obale. Izvukla sam se držeći se za neke praktične velike listove tara, obrisala se pregačom, odjenula se što sam brže mogla i otrčala kući. Stigavši onamo, zatekla sam cijelu obitelj okupljenu oko razvaljene kutije u predsoblju. U gnijezdu od slame za pakiranje bio je zdepasti uređaj od crne kovine s četiri kraka sprijeda i staklenim spremnikom straga, u koji je otac ulio kerozin. U sredini propelera, na okruglom štitniku od mjedi, kićenim je slovima pisalo Vrhunski čikaški ventilator. Otac je rekao: “Odmaknite se.” Zatim je kresnuo šibicu i zapalio uređaj. Sobu je ispunio smrad nafte i snažan zapuh zraka. Braća su klicala uglas. I ja sam klicala, ali iz drugog razloga. Otada je život u kući bio nešto lakši. Majka bi se u podne povlačila pred svoj uređaj za vjetar, a i svima nama ostalima životi su se poboljšali, pogotovo ocu, kojega bi katkad pozvala da se povuče s njom. Trebalo mi je tjedan dana da skupim hrabrost za drugi posjet djedu. Sjedio je u laboratoriju u trošnom kožnatom naslonjaču iz kojeg je izbijalo punjenje što su ga samljeli miševi. Rekla sam: “Znam zašto su veliki skakavci žuti, a mali zeleni.” Ispričala sam mu što sam otkrila i kako sam to shvatila. Prebacivala sam težinu s noge na nogu, dok me on šutke gledao i slušao. Naposljetku je rekao: “Toga si se sama sjetila? Bez ičije pomoći?” Odgovorila sam da jesam i opisala mu ponižavajuće putovanje u lockhartsku knjižnicu. Kratko je zurio u mene s neobičnim izrazom lica − koji je mogao upućivati na iznenađenje ili zatečenost − kao da sam vrsta koju još nikada nije vidio. Rekao je: “Dođi sa mnom.”
EVOLUCIJA CA LPURNIJE TATE
19
Dok smo prilazili kući, nije izgovorio ni riječ. Jao meni. Učinila sam nezamislivo i prekinula ga u radu, ne jednom, već dva puta. Zar će me izručiti majci na još jedno predavanje o lijepom ponašanju? Odveo me u knjižnicu, kamo mi djeca nismo smjela ulaziti. Znači, sam će mi održati predavanje. Možda će me prekoriti zbog traljave teorije. A možda će mi i dati nekoliko udaraca šibom po rukama. Moja zebnja je rasla. Tko sam ja − Callie Vee Tate iz Fentressa u Teksasu − da uopće razmišljam o takvim stvarima? Nitko ni od kuda. Usprkos strahu, dobro sam se ogledala po sobi, jer sam znala da mi se za to više neće pružiti prilika. U knjižnici je vladao polumrak, premda su teške, baršunaste, tamnozelene zavjese na visokom, dvokrilnom prozoru bile rastvorene. Točno pred prozorom stajao je velik naslonjač od ispucane kože i stolić od kalema za uže sa svjetiljkom za čitanje. Na podu pokraj naslonjača ležale su knjige, a još ih je bilo naslagano na visoke, drvene police napravljene od propalih stabala pekana (pekani su bili stalan i neizbježan dio naših života). Veliki stol od hrastovine bio je prekriven zanimljivim čudnovatostima: ispuhano nojevo jaje na izrezbarenom drvenom stalku, mikroskop uredno pohranjen u kutiju od chagrina, kitov zub s izrezbarenom gospođicom bujna poprsja koje nije cijelo stalo u steznik. Obiteljska Biblija i divovski rječnik s povećalom ležali su pokraj albuma u uvezu od crvena pliša pretrpanog formalnim portretima mojih predaka. Dakle. Hoću li dobiti biblijsko predavanje ili ono o izdajstvu predaka? Čekala sam da se odluči. Preletjela sam pogledom zidove prekrivene plitkim kutijama u kojima su bili izloženi zastrašujući paličnjaci i šareni leptiri jarkih boja. Ispod svakog primjerka veselih boja bio je znanstveni naziv napisan djedovim brižnim, vitičastim rukopisom. Zaboravila sam se i krenula prema njima da ih bolje pogledam. “Medvjed”, rekao je djed. Ha? pomislila sam. “Pazi da ne staneš na medvjeda”, rekao je baš kad sam se spotak nula o razjapljenu, iskešenu gubicu tepiha od crnog medvjeda, čiji su očnjaci u polumraku bili stupica za neoprezne. “Razumijem. Medvjed. Djede.” Djed je skinuo lanac s džepne ure da izvadi sićušan ključ. Otključao je visoku vitrinu pretrpanu još mnogim knjigama, prepariranim pticama, životinjama u staklenkama i ostalim čudima. Prišunjala
20
Jacqueline Kelly
sam se bliže da bolje pogledam te neodoljive izloške. Za oko mi je zapeo izobličeni pasanac, svijen, zgužvan i kvrgav, kojeg je očito preparirao iznimno nevješt amater. Zašto ga drži? Ja bih to bolje napravila. Pokraj njega je bila dvadesetlitarska posuda za uzorke od debela stakla, u kojoj je bila najčudnija divlja životinja koju sam ikada vidjela. Bilo je to biće iz noćnih mora, debela, bezoblična tijela, s mnogo ruku i dva krupna, izbuljena oka koje je staklo uvećalo u dva divovska tanjura. Što je to, zaboga? Primakla sam se još bliže. Djed je posegnuo prema knjigama. Vidjela sam Danteov Pakao pokraj Znanosti o balonima na vrući zrak. Bila je tamo i Studija o razmnožavanju sisavaca i Rasprava o crtanju ženskih akata. Izvukao je knjigu u raskošnom uvezu od zelenog safijana s krasnim, zlatnim obrubom. Obrisao ju je rukavom, premda nisam na njoj vidjela prašine. Svečano se naklonio i pružio mi je. Pogledala sam je. Postanak vrsta. Ovdje, u mojoj kući. Prihvatila sam je objema rukama. Nasmiješio se. Tako je započelo moje prijateljstvo s djedom.
