Ponornica kao roman obuhvata sva
obilježja romana ličnosti, socijalnog, jer
opisuje odnos dvije klase i dvije vjere, donekle i psihološkog romana, a najveći akcenat se stavlja na historijski roman. Također je i ljubavni roman, porodični i roman toka svijesti. Kao novohistorijski roman koristi određene historijske elemente da bi nešto više postigao i objasnio. Kroz njega se provlači tema raspada patrijarhata i begovata i njegova sama kritika, usljed dolaska zapadnoevropske sile - Austrougarske. Kulenović govori o bosanskohercegovačkog kulturi i tradiciji kroz jedan prelazni period,
koji u konzervativne bosanskohercegovačke poorodice unosi nemir koji im se duboko podvlači pod kožu i stvara pometnju. Bitno je naglasiti da u romanu nigdje nije uočeno idealiziranje begovskog sistema, niti nove kulture, likovi su jednostavno nemoćni da djeluju na promjene te se njima prepuštaju, neki lakše, neki teže. U romanu je zastupljena metatekstualnost te ima prstenastu strukturu (sjećanje u sjećanju). O likovima se n e saznaje mnogo, osim Muhamedove perspektive, pa su likovi građeni kroz njegovu perspektivu.
Muhamed, pripovjedač, priču počinje sjećajući se na pismo koje je primio od rođake Senije, nakon čijeg je slanja prošao dugi niz godina. To samo pismo je vjerovat no razlog likovog povratka u rodni kraj. Senija, rođaka koja šalje pismo, u pismu Muhameda izjednačava sa Bogom, govoreći da su joj oba daleko, a da su spas. Tim poistovjećivanjem se otkriva jedan svijet koji je odvojen od Boga, koji predstavlja nadu, uređenost i pravilno postupanje. Prikazano je jedno disfunkcionalno društvo, u kojem su mjerila postavljena od strane naroda, a samo dru štvo je izokrenuto. Tokom raspusta se Muhamed vraća iz Kaira, gdje je na studiranje otišao slušajući preporuku djeda i muftije. Prvobitno se u Kairo uputio da studira teologiju, ali je
vremenom napušta i opredjeljuje se za arheologiju, zbog čega se stidi pred drugima. Ideja povratka, povratka, simbolizira pokušaj rješavanja nekih nedoumica, nedoumica, konkretno kod Muhameda je to njegov odnos prema staroj i nadolazećoj kulturi. No povratkom on
doživljava neki raspad, opterećenje, njemu se svijet raspada na detalje i on sam se raspada u sebi. Preispituje svoja stajališta, a stranac je u vlastitoj domovini i kulturi, prikazan indivudualnim nemoćnik om. Veoma bitno pitanje u ovom romanu je pitanje komunikacije; komunukacije porodice i
komunikacije sa vanjskim svijetom. Interakcija na nivou porodice je usputna, nešto samo da se ne bi ćutalo, nema konkretnih tema, a Muhamed zapravo dešavanja saznaje preko Mehinice. Interakcija sa vanjskim svijetom je konkretnim temama i razgovor ima svrhe. Najviše se razgovara o Bogu,
priča se i većinu prožeta religiji i
umjetnosti. Na osnovu ovoga vidimo da je prikazana p rikazana jedna disfunkcionalna porodica, porodica u kojo j majka i otac ne mogu uspostaviti komunikaciju, ne znaju komunicirati, porodicu u kojoj
je brat Murat jedini zdrav glas, glas razuma. Murat je zapravo taj koji izdržava porodicu i koliko - toliko čuva njenu disfunkcionalnu funkcionalnost. Unutar jednog makrokosmosa je prikazano nekoliko mikrokosmosa. U samom početku romana, romana, Kulenović kao problem i pitanje iskazuje položaj sistema, s čim vode sukob. sukob. U jednom takvom sistemu je žena unutar partijarharog sistema,
žena nesvjesno biće kojem je uloga već samim tim što je žena predodređena, a to je da služi muškarcu, koje se tretira kao svetinja. Svako unutar porodice ima i prepoznaje vlastito mjesto, a žena, ona je imovina, nešto što muškarac posjeduje i nad čime ima moć da rukovodi. Kroz partijarhat se prožima jedna hijerarhija moći koja se ni dolaskom
nove kulture mnogo ne mijenja. Ženskim likovima se iskazuje da je njihova uloga u jednom takvom sistemu bila trpljenje svega što se nad njima nađe, nemaju nikakav uticaj na odluke muškaraca, ne mogu doći do izražaja. One su samo
pasivini posmatrači koji treba da se podrede nad svime što im je rečeno i određeno samim tim što su pripadnice ženskog spola. Najzahtjevniji položaj u ovom sistemu, u kojem je očeva figura iznad svih, ima majka, koja svoje mjesto u porodici održava snošenjem najvećeg tereta, dok je sama nemoćna da na išta utiče. Odlikuje se čistom pokornošću i podvrgava ulogama koje tradicija nameće.
Žene svoju emancipaciju doživljavaju tek kada se odreknu svoje ženstvenosti i položaja i normi propisanih tradicijom . Takav je slučaj sa ženskim likom nene, koja preuzimajući porodicu u svoje ruke, priča o položaju i kulturi muškobanjastih žena. Ona je jedan vođa, ne plaši se nikoga, ima izgrađen karakter i vlastiti identitet. Jedina je koja daje pravno na odlučivanje (pita Seniju za koga želi poći) i sluša, komunicira, uspostavlja komunikaciju, vidi ljude onakvima kakvi jesu. Emancipira se tradicije i postaje priznata
time što se bavi muškim poslom sa određenom količnom drskosti i određenom granicom tolerancija prema dešavanjima. Ona je u romanu jedini stabilni i nezavisni ženski lik. Uporedo njoj, Senija, njena usvojena kći, ne uspijeva na efikasan način da se emancipira. Ta njena ''emancipacija'' je predstavljena općim ludilom i nestabilnim
psihičkim stanjem prouzrokovanim svim tim dešavanjima. Ona udara nenu, kida svetu knjigu muslimana, Kur'an, prema kojoj se i postavlja i održava "funkcionalnost" zajednice. Kidanjem cvijeća iz neninog dvorišta se ona odvaja od nametnute uloge koju joj je društvo donijelo. Također je kod nje problematizirana seksualnost i izbor seksualno se samozadovoljava svijećom, što je u društvu neprihvatljivo, a ona na to gleda kao na slobodu. Ona je prva koja imenuje da je svijet bez Boga, svjesna je pogrešne postavljenosti društva, odnosa i tradicije, i u takvom jednom svijetu ne može funkcionirati, te zato rezultira psihičkom nestabilnošću.
upućena ka ženama i njihovom položaju. Stari djed je na žene gledao kao na izvor seksualnog zadovoljstva , te je on Kroz lik Vepra dolazi do izraz ona seksualnost
predstavnik takvih muškaraca u jednom takvom sistemu u kom je muškarac iznad svega. Zorka, lik sa kojim Muhamed ima seksualni odnos i koji njegovo dijete nosi, je
pripadnica kmetovskog položaja, a također pripadnica druge vjere. To Muhamedu posebno i ne predstavlja problem, budući da je održavao vezu sa Francuskinjom Elizom. Ona je tjelesna i putena, odgovara nagonski. Zorka je taj lik koji je odavno emancipiran i osobođen predrasuda, vjerovatno zbog toga što pripada drugoj vjeri i njhove tradicije su
drukčije te se nje to dosta i ne tiče. Poredeći nju sa drugim ženskim likovima, ona je oslobođena i stabilna, samostalna, kakve bi žene postajale valom zapadnoevropske kulture. Nakon što ona zatrudni, i ne brine se oko toga onoliko koliko sam Muhame d, koji premišlja o posljedicama koje bi na njega mogle imati neki uticaj. U romanu dolazi do sukoba 2 struje, 2 svjetonazora, ali također i do sukoba generacija, iskazane sukobom oca i sinova. Otac je taj koji predstavlja izvor sukoba, motiviranog obrazovanjem i mjestom u kojem se njegovi sinovu obrazuju, a i ono za šta se oni
obrazuju. Jedan sin mu je odbjegli slikar, a odbjegao je u nemuslimansku zemlju, što ocu zadaje brige. Pored toga što se opredijelio za slikarstvo, i to u nemuslimanskoj zemlji, njemu brigu predstavlja i to da će se njegov sin oženiti pripadnicom nemuslimanskog naroda. Zalagao se za strogo tradicionalno i muslimansko, a njegov odnos prema
obrazovanju i nadolazećoj kulturi je bio ponižavajući. Pored svega ovoga, otac je ličnost čiji je autoritet rušen, on je djed, otac i brat, čuvar je nečeg davno izgubljenog i pokušava da to oživi. Pokušava da održi taj begovski sistem, jer nije spreman na ono što novo vrijeme donosi. Prelamajuća je ličnost u svom ovom rasulu, dosta emocionalan, a pun bijesa, on pokušava do da zadrži u sebe što bolje moguće.
Glavni moralni i kulturni likovi u ovom romanu su djed i muftija . Oni postavljaju određene standarde, standarne koji ni od strane njih nisu poštovani. Muftija zapravo predstavlja jedan dvostruki moral koji pokušava prekriti. Krši vlastito pravilo, opija se. Jedini koji na to reaguje je Vepar, koji se šali na njegov račun. Vepar i
Muftija se mogu smatrati refleksijom jedan drugog, samo što jedan se ne stidi svog pravog lica, Vepar, a muftija to po kušava prikriti. Prikazana je narušenost kompletnog sistema i likovi koji treba da budu moralni uzori su to dok su prikazani široj javnosti, a skrivaju se iza svoje pozicije, dok Vepar kroz čitav roman ostaje onakav kakav jeste, otvoreno priča o svojim načelima i mišljenjima. Nije teško zaključiti da će sistem, u kojem je glavni moralni i kulturni lik iskrivljen, biti disfunkcionalan. Vlah je termin koji se prožima kroz roman i nekoliko puta se pojavljuje, a označava pogrdan naziv za nepripadnike muslimanske vjere. Pomoću ovog
termina se kritikuju međukulturalni i međuvjerski, međuetnički odnosi unutar BiH, te se ističe prevlast begovske klase nad kmetovima. Muhamed je ličnost na raskršću, ličnost dileme, te je njegova sama ličnost karaterizirana tim dilemama, koje su posljedice njegovog pasivnog djelovanja. On, znači,
pasivno djeluje, a ono je iskazano rečenicom iz Senijinog pisma, "Eto ih tamo, neka rade šta hoće", koja se provlači kroz roman i karakterizira Muhamedov odnos prema svijetu oko sebe. Velikim dijelom još uvijek živi u prošlosti i djetinjstvu, i to svjesno. Sve uspomene i događaji kojih se on sjeća povratkom u rodnu Bosnu oslikavaju njegovu ličnost i nemoć. Sav je satkan od misli. Pored te svoje nemoći, on sve što vidi detaljno kritikuje i posmatra svaki detalj koji se u njemu raspada. To što se opredijelio za arheologa možemo shvatiti kao njegovu odlučnost da svoju ličnost detaljno istraži i analizira, što je, pretpostavljeno, jedan od motiva njegovog povratka. Njegova je ličnost uveliko, kao i kod Filipa Latinovića, prožeta onim erotskim, seksualnim, čemu se on predaje te kasnije preispituje svoje postupke i sagleda njihove rezultate i posljedice.
Nikad se javno ne protivi svjetonazorima sredine, ali je prevazišao na neki način, u njemu se javlja građanska svijest. U neku je ruku stranac, osjeća da ne pripada tom sistemu. Tahirbeg, ugledni filozof kojeg cijene i Muhamedov otac i Muftija , je različit od Muhameda, ali ne i njegova potpuna suprotnost. On nekim dijelom predstavlja Muhameda, neki dio njegove ličnosti, predstavlja onaj put kojim Muhamed želi krenuti, ali nije odvažan u tome. Tahirbegova ličnost se iskazuje u dva plana; kao intelektualna, prikazana njim kao filozofom, i emocionalna, prikazanja njegovom ljubavlju prema Memnuni. I on je ličnost u dilemi, on je ličnost koja ne želi da se oslobodi uticaja
islamske zajednice, ali želi da je promijeni. Ono što Muhamed osjeća, Tahirbeg bez problema i straha iznosi, što se najviše odnosi na Boga i partijarharni način života. Proglašavajući religiju za mit, što radi Tahir beg, begovat u romanu se urušava. Muhamed se često ugleda na njega, a također se i zapita kako bi reagovao na neke situacije i šta bi rekao na neke stvari, što je nekim dijelom dokaz da je Tahirbeg dio ličnosti Muhameda. Naziv romana - ponornica, ponor savjesti koji uzmiče pred bilo kakvih problemom i skriva se od njih, begovska klasa koja probada zbog promjena. Ponornica - iz ponora svijesti se rekonstruira nestali svijet i njegov identitet. _________________________________ Skender
Kulenović - Ponornica
O romanu - Svoj roman Ponornica Skender Kulenović je objavio tek godinu dana uoči smrti. RomanPonornica tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova
već unijela svoj red i svoje običaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se se talože u svakoj od ličnosti ovog romana.
"Austrijska tema" u bosanskohercegovačkoj literaturi nametala se skoro sto godina, a
naročito je prisutna u bošnjačkoj književnosti. Ona je za bošnjačkog pisca i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za "turski" orijentalni svjetonazor, a prihvatio je "austrijski", zapadni Weltanschaung. Zato
Kulenovićeva tema i jest ponornica sa dosad stogodšnjim tokom za koju ne vjerujem da je našla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenovićeva Ponomica tematski je ušla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju Iz smaragda Une ('Grozdanin kikot' Hamze Hume). Taj
rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih živih zila roman "Ponornica" tematski je i kompozicijski toliko razuđen. Jednostavna formulacija teme: raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne bošnjačke begovske porodice je suštinski tačna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek preširoka općenita. Ovaj roman je po tematskom svome
određenju i roman ličnosti, i društveni, i
povijesni roman, i porodična hronika, a za sva ta formalna određenja u tematski razuđenom toku može se naći potvrda. Onaj dio fabule koji je posvećen Muhamedovu životu, kroz čiju se ličnu prizmu prelomil a cijela "Ponornica", tematski je i fabulativni okvir svih događanja tako da on određuje i kompozicijsku strukturu romana. Roman počinje Muhamedovim sjećanjem na ljetni raspust koji je, kao student El - Azhara, najstarijeg sveučilišta na svijetu, proveo u zavičaju. Zapravo "Ponornica" počinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rođake Senije, a čija se rečenica "Eto ih tamo, nek rade što hoće" provlači i osjenčava Muhamedov simbolični, a opet relativni, odnos prema svijetu. Muhamed svoju ponornicu piše kad Senijino pismo "list iz školske pisanke, požutio poslije
četrdeset godina, leži sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, žute ruke pune već staračkih pjega i kvrga zelenih vena" i tako daje vremenski okvir fabuli kojom ce "Ponornica" protjecati kao prvi dio zamišljene i neostvarene tetralogije. Tema raspada patrijarhalne porodice, toliko prisutna u južnoslavenskim literaturama, ovdje je samo pokretački, i to vanjski, ali stalno lebdeći, prijeteći fatum. Međutim, za razliku od ranije tretirane ove tematike realističkog i postrealističkog perioda naših literatura, Kulenovićev tretman je podrazumijevanja raspada već odavno razasute porodice. Roman Ponornica prva je kritika bosanskoga begovata u bošnjačkoj literaturi, analiza njegovog ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojem Skender Kulenović nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed - beg, kojeg, naravno, ne
možemo bezrezervno poistovjećivati sa piscem Ponornice, otuđen je od svoga zavičaja i od svojih duhovnih izvorišta, od islama prije svega, pa mu i ne pada teško poraz u nadmetanju "kamena s ramena" sa kmetovskim mladićima u begova Filipovića. Prije bi se moglo reći da je Muhamed - beg u potpunosti svjestan kraja begovata i nadolazeće budućnosti u kojoj će nekadašnja begovska slava ostati samo kao daleka i lijepa uspomena ili kao epska laž ispjevana od naručenog kmetovskog pjevača. Ipak, njegov je odnos prema tome naprasno degradiranom svijetu, iz kojeg je i sam potekao, bio duboko ambivalentan: koliko god ga je kritikovao i od njega se udaljavao, toliko ga je i volio i
proživljavao kao samozatajnu i vrijuću ponornicu u svome biću. Ova je ambivalencija možda bila i izraz Skenderove raspolućenosti između svjesno izabrane socijalističke ideologije i rođenjem dodijeljenog begovskog aristokracizma. U Skenderovoj spisateljskoj ličnosti sukobljavali su se, tako, komunista i beg, što je djelimično prenešeno i na lik Muhamed -bega u kojemu su se sučeljavali svjetovnjački orijentiran intelektualac i begovsko dijete poslato u "El Azhar" da se islamski obrazuje. Muhamed-beg je sve više ostajao bez titule uz svoje ime, baš kao što je u kuću Skendera
Kulenovića, zahvaljujući njegovu ocu, nezaustavljivo ulazio evropski način života, o čemu je Skender gotovo sa ponosom pisao u eseju o Mažuraniću: - Moj otac je u našu kuću unio evropski način života, i ja sam za drukčiji saznavao samo kod susjeda i rođaka. Iako beg, nije bio obrazovan, ali je vidio svijeta, Carigrad, Beč i Peštu, znao je turski i nešto
njemački, sve je kod njega bilo "ala franca" (alla franca je značilo: navijati sat po evropskom vremenu, jesti viljuškom i nožem itd.), i govor i način odijevanja, ne samo nas sinove nego - što je bio rijedak slučaj - i kćerku dao je na škole, hvalio Kemala, demonstrativno nosio šešir, kajao se što na vrijeme nije prodao zemlju i kmetove, pa sve uložio u trgovinu, ismijavao zbog zaostalosti hodže, kadije, muftije - sve do reis - ul uleme. PISAC Skender
Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je
završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. g odine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule ).
Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ - a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Nakon rata bio je kazališni dramaturg u Sarajevu, a kasnije obavljao razne političke dužnosti u Beogradu. U posljednjem razdoblju života živio je pretežno u Mostaru. Kulenovićevo djelo u žanrovskom i poetičkom pogledu obilježeno je snažnim kontrastima. Počeo je ciklusom soneta Ocvale primule (1927), u kojemu je već kao gimnazijalac pokazao izrazito artističko umijeće u toj najtežoj pjesničkoj formi. Sonetu se vratio i mnogo godina kasnije, već pri kraju književne karijere, obogativši našu književnost dvama pjesničkim remek djelima (Soneti 1968, Soneti 1974). U međuvremenu, Kulenović je apsolutnu pjesničku slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom eruptivne snage, otvorenoga stiha i simfonijske forme Stojanka majka Knežopoljka (1942), te drugom iz istoga inspirativnog vrela Ševa (1952). Posthumno je otkriven i objavljen rukopis poeme Na pravi sam ti put, majko, izišo, sasvim drukčijega, intimističkog karaktera. Kulenović je objavio nekoliko drama: A šta sad? (1946), Djelidba, Večera (1947), zbirki pripovjedaka: Divanhana (1972), Gromove đule (1975), te pred kraj života roman Ponornica (1977), koji je po nekim naznakama bio zamišljen kao velika obiteljska trilogija. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
