Mladi njemački pisac Patrick Siiskind proslavio se romanom »Parfem« u cijelom svijetu. Kao što kaže podnaslov romana, Siiskind opisuje život jednog ubojice — neželjenog djeteta, nakaznog, šepavog i grbavog ljudskog monstruma, čovjeka koji duboko prezire ljudski rod, ali, zahvaljujudi savršenom njuhu, stvara mirise koji de ga učiniti najboljim evropskim parfimerom. Siiskind kreira osebujni lik koji rijetko nalazimo u literaturi, i kako se radnja odvija, počinjemo se pitati da li je to roman o ljudskom monstrumu ili o monstruoznim ljudima koji ga okružuju. Djelo ima crte avanturističkog i kriminalističkog romana. Elementi »thrillera«, opisani izvanrednirn intenzitetom, drže nas napetima u toku cijele radnje. Precizna povijesna rekonstrukcija vremena i njegova literarna i duhovita interpretacija bila je ključ uspjeha Umberta Eca u »Ime ruže«. Siiskind je otišao dalje: nije samo nostalgičan i intelektualistički ved nadasve zabavan, nepretenciozan i briljantan.
BIBLIOTEKA GAMA Patrick Siiskind PARFEM Naslov originala DAS PARFUM DIE GESCHICHTE EINES MORDERS COPYRIGHT © 1985 by DIOGENES VERLAG AG ZURICH Prevela s njemačkog NEDELJKA PARAVID Likovno opremio MIRKO STOJIC Urednik ZVONIMIR MAJDAK Recenzenti NEDELJKA PARAVID NENAD POPOVIČ
PATRICK SUSKIND
PARFEM POVIJEST JEDNOG UBOJICE
Prvo izdanje u ovoj bibiioteči IZDAVAČKO KNJIŽARSKA RADNA ORGANIZACUA
Mladost ZAGREB 1986
PRVI DIO
1 U osamnaestom stoljedu živio je u Francuskoj jedan od najgenijalnijih i najodvratnijih likova epohe koja nije oskudijevala genijalnim i odvratnim likovima. Ovdje treba ispričati njegovu povijest. Zvao se JeanBaptiste Grenouile, pa ako je danas njegovo ime palo u zaborav, za razliku od drugih genijalnih monstruma, na primjer de Sadea, Saint Justa, Fouchea, Bonapartea itd., onda nipošto zato što bi Grenouille zaostajao za tim slavnijim mračnjacima po oholosti, mržnji prema ljudima, nedudorednosti, ukratko po bezboštvu, nego zato što su se njegov stvaralački duh i njegova jedina ambicija ograničili na jedno područje koje u povijesti ne ostavlja trag: na prolazno carstvo mirisa. U doba o kojemu govorimo vladao je u gradovima smrad, gotovo nezamisliv nama, modernim hudima. Ulice su smrdjele na smede, dvorišta na mokradu, stubišta su smrdjela na trulo drvo i na izmet štakora, kuhinje na truli kupus i ovnedi loj; nezračene sobe smrdjele su na pijesnivu prašinu, spavade sobe na masne plahte, vlažne perine i na prodoran i slatkast zadah nodnih posuda. Iz kamina je smrdio sumpor, iz štavionica kože smrdjele su jetke lužine, iz klaonica je smrdjela zgrušana krv. Ljudi su smrdjeli na znoj i na neopranu odjedu; iz usta im je smrdjelo na sagnjile zube, iz njihovih želudaca na crveni luk, a s tijela, kad više nisu bili sasvim mladi, dopirao je smrad sira i kiselog mlijeka i tumora. Smrdjele su rijeke, smrdjeli trgovi, smrdjele crkve, smrdjelo je pod mostovima i u palačama. Seljak je smrdio kao svedenik, kalfa kao majstorova žena,
smrdjelo je čitavo plemstvo, čak je i kralj smrdio, kao zvijer je smrdio, a kraljica kao stara koza, ljeti kao i zimi. Naime, u osamnaestom stoljedu bakterijsko raspadanje još nije bilo obuzdano, pa nije bilo nijedne ljudske djelatnosti, ni stvaralačke ni rušilačke, nijednog očitovanja života u pupanju ili propadanju, koje ne bi bilo popradeno smradom. U Parizu je, dakako, smrad bio najvedi, jer Pariz bijaše najvedi grad Francuske. A u samom Parizu bijaše pak jedno mjesto na kojem je vladao pravi paklenski smrad, izmedu Rue aux Fers i Rue de la Ferronnerie, to jest Cimetiere des Innocents. Osam stotina godina donosili su tamo mrtvace iz bolnice HotelDieu i okolnih župa, osam stotina godina, dan za danom, dovozili su u kolicima na desetke leševa i istresali ih u duge rake, osam stotina godina slagali su u grobnice i kosturnice koščice na koščice, sloj po sloj. Tek poslije, uoči francuske revolucije, pošto su se neki grobovi opasno urušili, pa je smrad što je provalio s groblja natjerao susjedno stanovništvo ne samo na obične prosvjede nego i na prave ustanke, napokon su ga zatvoriJi i napustili, milijune kosti i lubanja nabacali lopatama u katakombe Montmartrea, a na njegovu mjestu podigli tržnicu. Dakle, tamo, na najsmrdljivijem mjestu cijelog kraljevstva, rodio se 17. srpnja 1738. godine JeanBaptiste Grenouille. Bio je to jedan od najtoplijih dana te godine. Vrudina se poput olova nadvila iznad groblja i potiskivala u susjedne ulice mijazam što je zaudarao na smjesu trulih dinja i spaljene rožine. Kad su počeli trudovi, Grenouilleova majka je stajala ispred prodavaonice riba i čistila Ijuske bjelica iz kojih je ved bila izvadila utrobu. Mada su, navodno, tek tog jutra izvučene iz Sene, ribe su ved tako zaudarale da su valovi njihova zadaha prekrili smrad leše va. No, Grenouilleova majka nije osjedala ni zadah ribe ni zadah leševa, jer je njen njuh za zadahe uglavnom otupio, a bolio ju je osim toga i trbuh, pa su bolovi gušili svaku mogudnost primanja vanjskih dojmova. Htjela je samo da bolovi prestanu, htjela je što prije obaviti taj gnusni porodaj. Bio joj je to peti. Svih dotadašnjih poroda otarasila se ovdje, ispred prodavaonice riba, i svi bijahu mrtvorođenčad ili polumrtvorodenčad, jer krvavo meso što je iz nje izlazilo nije se mnogo razlikovalo od riblje utrobe koja se takoder beživotno razvlačila po podu, pa bi uvečer sve skupili lopatama i odvozili kolicima na groblje ili bacali u rijeku. Tako je trebalo da bude i toga dana, i Grenouilleova se majka — još mlada žena, bilo joj je upravo dvadeset pet godina i još je sasvim lijepo izgledala i još imala u ustima gotovo sve zube i još malo kose na glavi, i nikakve je teške bolesti nisu mučile osim uloga, sifilisa i lagane sušice — još nadala da de dugo poživjeti, možda još pet ili deset godina, da de se možda čak jednom udati i dobiti pravu djecu kao poštovanja dostojna supruga obudovjelog obrtnika ili tako nešto. . . Stoga je htjela da sve to ved jednom prode. Kad su trudovi počeli, čučnula je ispod stola za čišdenje ribe i tamo rodila, kao ved četiri puta prije toga, te nožem za ribu odrezala pupkovinu novorodenom stvoru. No odmah se zatim, zbog vrudine i smrada koji nije osjedala kao smrad, nego kao nešto nepodnošljivo, omamljujude — poput polja ljiljana ili skučene sobe pretrpane sunovratima — onesvijestila, prevrnula na bok i ostala ležati nasred ulice s nožem u ruci. Krika, strka, u krugu mnoštvo izbuljenih očiju, zovu policiju. Žena s nožem u ruci još leži na ulici, pomalo dolazi k sebi. Što joj se dogodilo
— Ništa. Što radi s nožem — Ništa. Odakle krv na njenim suknjama — Od riba. Ona ustaje, baca nož i odlazi da se opere. U tom trenutku, neočekivano, porod ispod klupe za čišdenje ribe počinje vrištati. Ogledaju se, otkriju novorodenče pod rojem muha i medu utrobom i odrezanim ribljim glavama te ga izvuku. Po službenoj dužnosti predaju ga dojkinji, a majku hapse. I bududi da priznaje i bez ustručavanja dodaje da bi ga svakako pustila da crkne, kako je ved, uostalom, učinila i sa četiri prijašnja, izvode je na sud, osude je zbog višestrukog čedomorstva i za nekoliko tjedana odrube joj glavu na Place de Greve. Do tog trenutka dijete je ved promijenilo tredu dojkinju. Nijedna ga nije htjela zadržati dulje od nekoliko dana. Pohlepno je, govorile su, siše za dvojicu, oduzima drugoj dojenčadi mlijeko, a time njima, dojkinjama, kruh, jer dojenje jednog jedinog djeteta nije nimalo unosno. Nadležnom policijskom službeniku, nekakvom La Fosseu, stvar je ubrzo dosadila, i ved je htio odnijeti dijete u sabiralište nahočadi i siročadi u perifernoj Rue SaintAntoine, odakle su transporti djece svakodnevno odlazili u državno velenahodište u Rouenu. No, bududi da su te transporte obavIjali nosači u likovim koševima, u koje bi zbog racionalizacije potrpali po četiri dojenčeta istovremeno; bududi da je stoga smrtnost na putovanju bila izuzetno velika; bududi da su iz tih razloga nosači koševa prenosili samo krštenu dojenčad i samo onu s propisanim otpremnicama na koje su u Rouenu morali udariti pečat; bududi da dijete Grenouille nije bilo ni kršteno niti imalo bilo kakvo ime koje bi se, prema propisima, moglo upisati u otpremnicu; bududi da, osim toga, ne bi bilo zgodno da policija krišom ostavi dijete pred vratima sabirališta, što bi jedino riješilo problem ispunjavanja ostalih formalnosti. . . — dakle, zbog mnoštva birokratskih i administrativnotehničkih problema, koji bi, čini se, nastali zbog prebacivanja djete ta, i kako je bio u vremenskoj stisci, policijski službenik Le Fosse ponovno je odustao od prvotne odluke i naredio da se dječaka uz potvrdu o primitku preda nekakvoj crkvenoj ustanovi u kojoj de ga krstiti i odlučiti o njegovoj daljoj sudbini. Oslobodili su ga se u samostanu SaintMerri u Rue SaintMartin. Tamo su ga pokrstili i nadjenuli mu ime JeanBaptiste. I kako je toga dana nadstojnik samostana bio dobre volje a njegov fond u dobrotvorne svrhe još neiscrpljen, odlučili su da dijete ne šalju u Rouen, ved da ga njeguju i odgajaju o trošku samostana. U tu svrhu predali su ga dojkinji Jeanne Bussie u Rue SaintDenis, koja de za svoj trud primati do daljnjega tri franka na tjedan.
2
Poslije nekoliko tjedana stigla je pred vrata samostana SaintMerri dojkinja Jeanne Bussie s košarom u ruci, i čim joj je otac Terrier, pedesetogodišnji, delavi redovnik koji je lagano vonjao na ocat, otvorio vrata, rekla je: — Evo vam ga! — i spustila košaru na prag. — Što je to — upita Terrier i nagne se nad košaru njušedi je, nadajudi se da je unutra nekakvo jelo. — Kopile čedomorke iz Rue aux Fers! Redovnik stane prstom prekapati po košari sve dotle dok nije otkrio lice usnula dojenčeta. — Dobro izgleda. Ružičast je i dobro uhranjen. — Zato što se prežderava na moj račun. Zato št.o me iscijedio do srži. No, sada je dosta. Sada ga možete sami hraniti kozjim mlijekom, kašom, repinim sokom. Sve ždere, kopile. Otac Terrier bijaše dobrodudan čovjek. Upravljao je samostanskim dobrotvornim fondom i raspodjelom novaca siromašnima i potrebitima, te očekivao da mu za to kažu hvala i da mu više ne dodijavaju. Tehnički detalji bili su mu mrski, jer detalji su značili teškode, teškode su značile ometanje njegova duševnog mira, a to nipošto nije podnosio. Ljutio se što je uopde otvorio vrata. Htio je da ta osoba uzme košaru i ode kudi i ne dodijava mu svojim problemima oko dojenčeta. Polako se uspravio i jednim udisajem upio miris mlijeka i sira i ovčje vune, koji je zračio iz dojkinje. Bio je to ugodan miris. — Ne razumijem što hodeš. Doista ne razumijem što smjeraš. Mogu samo pretpostaviti da tom dojenčetu ne bi nimalo škodilo kad bi još dugo ostalo na tvojim prsima. — Njemu ne bi — zakriješti dojkinja — ali meni bi. Smršavjela sam pet kila, a jedem za troje. A za što Za tri franka na tjedan! — Ah, razumijem — reče Terrier, gotovo odahnuvši — sad mi je jasno. Znači, opet se radi o novcu. — Ne! — reče dojkinja. — Naprotiv! Uvijek je posrijedi novac. Čim netko pokuca na ova vrata, posrijedi je novac. Htio bih jedanput, kad otvorim vrata, vidjeti čovjeka kojemu je do nečeg drugog. Na primjer, nekoga tko bi donio nekakav poklončid. Na primjer, malo voda ili nekoliko oraha. Eto, u jesen ima toliko toga što bi se moglo donijeti. Možda cvijede. Ili kad bi bar netko došao i ljubazno rekao: »Hvaljen Isus, oče Terrier, želim vam dobar dan!« Ali to vjerojatno nedu nikad više doživjeti. Ako nije prosjak, onda je trgovac, a ako nije trgovac, onda je obrtnik, i ako ne traži milostinju, onda podnosi račun. Ne mogu više ni na ulicu izidi. Kad izidem, ved me nakon tri koraka počne opsjedati čeljad koja traži novac! — Ja ne tražim — reče dojkinja. — Redi du ti jedno: nisi ti jedina dojkinja u župi. Ima na stotine prvorazrednih hraniteljica koje de se otimati da to dražesno dojenče za tri franka na tjedan doje ili da ga
1r kljukaju kašicom ili sokom ili drugom hranom. . . — Onda ga dajte jednoj od njih! — . . . S druge pak strane nije dobro bacakati dijete od nemila do nedraga. Tko zna hode li od drugog mlijeka tako napredovati kao od tvoga. Navikao je na miris tvojih prsa, moraš znati, i na kucanje tvoga srca. I ponovno duboko udahne topla isparenja što su strujala iz dojkinje, a kad je zamijetio da njegove riječi nisu na nju ostavile dojam, reče: — Uzmi sad maloga i odnesi ga kudi! Porazgovarat du o tome s nadstojnikom. Predložit du mu da ti ubudude daje četiri franka na tjedan. — Ne — reče dojkinja. — Pa, dobro: pet! — Ne. — Koliko onda tražiš — poviče Terrier. — Pet franaka je hrpa novaca za beznačajan zadatak poput dojenja djeteta! — Nedu nikakav novac — reče dojkinja. — Hodu da se tog kopileta riješim iz kude. — Ma zašto, draga ženo — upita Terrier i stane ponovno čeprkati prstom po košari. — Pa tako je dražesno to djetešce. Ružičasto, ne dere se, dobro spava i kršteno je. — Opsjeo ga je davo. Terrier naglo izvuče prst iz košare. — Nemogude! Davo ne može opsjesti dojenče. Dojenče nije pravi čovjek, nego čovjek u zametku i nema još potpuno razvijenu dušu. Stoga davolu nije zanimljiv. Govori li ved možda Trza li se Porniče li predrnete u sobi Odiše li nekim smradom — Nema nikakva mirisa — reče dojkinja. — Eto, vidiš! To je siguran znak. Da ga je opsjeo davo, morao bi zaudarati. Da smiri dojkinju i iskuša vlastitu hrabrost, Terrier podigne košaru pod nos. — Ne osjedam nikakav neobičan miris — reče onjušivši dojenče — doista ništa neobično. Čini mi se, doduše, da osjedam nekakav vonj iz pelena. — I pruži joj košaru da bi potvrdio dojam.
— Ne mislim to — otrese se dojkinja i odgurne košaru. — Ne mislim na to u pelenama. Njegov izmet vonja. Ali on, to kopile, nema nikakva mirisa. — Zato što je zdrav — uzvikne Terrier — zato što je zdrav, zato nema mirisa! Samo bolesna djeca imaju nekakav zadah, to je barem poznato. Zna se da kozičavo dijete vonja na konjski gnoj, dijete što boluje od šarlaha na stare jabuke, a sušičavo dijete, ono vonja na crveni luk. Ovo je zdravo, eto što mu je. Zar bi trebalo zaudarati Zar tvoja djeca smrde — Ne — reče dojkinja. — Moja djeca mirišu onako kako ljudska stvorenja moraju mirisati. Terrier oprezno spusti košaru na pod, jer je osjetio ka ko u njemu bujaju prvi valovi gnjeva zbog svojeglavosti te osobe. Nije isključeno da de mu u nastavku prepirke zatrebati obje ruke, a nije htio da mahanjem naudi djetetu. Najprije je ipak zauzlao ruke iza leda, izbacio šiljati trbuh prema dojkinji i oštro upitao: — Dakle, ti tvrdiš da znaš kakav miris treba da ima ljudsko dijete koje je ujedno — htio bih te podsjetiti, pogotovu ako je kršteno — i Božje stvorenje — Tvrdim — reče dojkinja. — I tvrdiš nadalje da je ono, ako nema onakav miris kakav bi, po tvom mišljenju, moralo imati — ti, dojkinja Jeanne Bussie iz Rue SaintDenis! — davolje dijete On izmahne ljevicom i prijetedi upre kažiprstom, skvrčenim poput upitnika, u njezino lice. Dojkinja se zamislila. Nije joj bilo pravo što se razgovor izrodio u teološko saslušanje, na kojem je mogla izvudi samo kradi kraj. — Nisam to htjela redi — izvlačila se. — Vi biste, oče, sami morali odlučiti ima li tu đavo svoje prste ili nema. Za to nisam ja nadležna. Znam samo to da me hvata jeza od tog dojenčeta koje nema onakav miris kakav bi djeca trebala imati. — Aha — reče Terrier zadovoljno i ponovno spusti ruku. — Znači, to s davlom sada povlačimo. Dobro. A sada mi izvoli redi: kako onda miriše dojenče, ako miriše onako kako ti misliš da mora mirisati Ha — Dobro miriše — reče dojkinja. — Što znači »dobro« — zagrmi Terrier. — Mnoge stvari dobro mirišu. Snopid lavandule miriše dobro. Mesna juha miriše dobro. Vrtovi Arabije mirišu dobro. Kakav miris ima dojenče, hodu znati! Dojkinja je oklijevala. Dobro je znala kakav miris ima dojenčad, točno je znala, ved ih je na tucete othranila, odnjegovala, odljuljala, otcjelivala. . . nodu bi ih nalazila po njuhu, pa je i sada izrazito osjedala miris dojenčadi u nosu. No, još ga nikada nije opisala riječima. — Onda — zaštekde Terrier nestrpljivo pucketajudi noktima. — Dakle. .. — počne dojkinja — nije baš tako lako redi, jer. . . jer ona ne mirišu posvuda jednako, premda posvuda dobro mirišu, shvatite, oče, stopala mirišu, na primjer, na gladak i topao kamen — ne, prije na kravlji sir. . . ili na maslac, na svježi maslac, da, upravo tako: mirišu na svježi maslac. A tijelo im miriše kao.
. . kao vojnički dvopek natopljen mlijekom. A glava, tu gore, straga, u »cvijetu«, tu, pogledajte, oče, tu gdje vi nemate više kose. . . — i ona dotakne delu Terriera koji je načas ostao bez riječi od te bujice glupih detalja i poslušno pognuo glavu — ovdje, baš ovdje, ovdje najbolje mirišu. Tu imaju miris karamela, a to tako slatko miriše, tako divno, oče, ne možete ni zamisliti! Čirn osjetite taj miris, zavolite ih, bila ona vaša ili tuda. I tako moraju mala djeca mirisati, tako i nikako drugačije. A ne mirišu li tako, ako ovdje gore nemaju nikakva mirisa, još manje od svježeg zraka, kao ovaj ovdje, to kopile, onda. . . Možete to objasniti kako želite, oče, ali ja — i ona odlučno ukrsti ruke pod prsima i s gnušanjem baci pogled na košaru do svojih nogu, kao da su u njoj žabe krastače — ja, Jeanne Bussie, ja ovo više ne uzimam u kudu! Otac Terrier polako digne glavu i prijede nekoliko puta prstom preko dele, kao da želi zagladiti kosu, te kao slučajno spusti prst pod nos i zamišljeno ga onjuši. — Kao karamel. . . — upita nastojedi ponovno unijeti strogost u glas. .. — Karamel! Što ti znaš o karamelu Jesi li ga ved jela — Zapravo i nisam — reče dojkinja — ali sam jedanput bila u jednom velikom hotelu u Rue SaintHonore i gledala kako ga prave od rastopljenog šedera i vrhnja. Ima tako ugodan miris da ga otad nisam zaboravila. — Da, da. Imaš pravo — reče Terrier i odmakne prst od nosa. — Sad zašuti, molim te! Vrlo mi je naporno nastaviti s tobom razgovor na toj razini. Utvrdujem da odbijaš, ma koji tvoji razlozi bili, nastaviti hraniti dojenče JeanBaptistea Grenouillea, koje smo ti povjerili, i da ga ovime vradaš njegovu privremenom skrbniku, samostanu SaintMerri. Smatram to žalosnim, ali ne mogu ništa promijeniti. Možeš idi. Rekavši to, zgrabi košaru, još jednom udahne ostatak vlažnog, toplog mirisa mlijeka i vune te zabravi vrata. Zatim pode u svoj ured.
3 Otac Terrier bio je obrazovan čovjek. Nije studirao samo teologiju, nego je čitao i filozofe, te se usput bavio botanikom i alkemijom. Cijenio je donekle snagu svog kritičkog duha. Ne bi, doduše, išao tako daleko poput nekih i osporavao čuda ili istinitost tekstova u Svetom pismu, premda ih je, strogo uzevši, bilo teško objasniti razumom s kojim su, štoviše, bili u neposrednom proturječju. Od takvih je problema radije dizao ruke, bili su mu neugodni i samo bi ga uznemirili i doveli u najmučniju nesigurnost, a čovjeku je ipak potrebna sigurnost i mir, upravo zato da bi se mogao služiti razumom. No, najodlučnije se borio protiv praznovjernih predstava prostoga puka: čarobnjaštva, vračanja iz karata, nošenja amuleta, uroka, prizivanja duhova, magijskih obreda pri punom mjesecu i svega što bi im palo na pamet. Čovjek bi se doista duboko ražalostio gledajudi kako se ti poganski običaji nakon tisudgodišnjeg čvrstog ustoličenja kršdanske vjere još nisu iskorijenili! Pa i takozvane opsjednutosti đavolom i savezi sa Sotonom pokazali su se uglavnom, nakon
pažljivijeg proučavanja, praznovjernim spektaklima. Doduše, nijekati postojanje samog Sotone, osporavati njegovu mod — tako daleko Terrier ne bi išao; za rješavanje takvih problema, koji se tiču temelja teologije bili su nadležni drugi, a. ne mali, jednostavni redovnik. S druge strane, bilo je očito da u ovom slučaju davo nije nipošto mogao imati prste, ako to tvrdi priprosta osoba poput te dojkinje. Upravo njeno mišljenje da ga je otkrila siguran je dokaz da se u tome ne krije ništa davolsko, jer davo nije valjda tako glup da se raskrinka pred dojkinjom Jeanne Bussie. I k tome još i nosom! Primitivnim organom za njuh, najprofanijim osjetilom! Kao da pakao miriše na sumpor a raj na tamjan i izmirnu! Najgore praznovjerje, kao u najmračnijoj i najpoganskijoj prethistoriji kad su ljudi još živjeli kao životinje, kad još nisu imali oštar vid i nisu poznavali boje, ali su vjerovali da mogu nanjušiti krv, mislili da njuhom mogu razlikovati prijatelja od neprijatelja, da ih divovski ljudožderi i vukodlaci mogu nanjušiti i Erinije namirisati, i kad su svojim čudovišnim bogovima prinosili smrdljive, zadimljene žrtve paljenice. Užasno! »Ludak vidi nosom« bolje nego očima, i vjerojatno de svjetlo bogodanog razuma morati svijetliti još tisudu godina da rasprši posljednje ostatke primitivne vjere. — Ah, i to jadno malo dijete! To nevino bide! Leži u svojoj košari i slatko spava, ništa ne slutedi o odvratnim sumnjama uperenim protiv njega. Ne mirišeš onako kako bi trebala mirisati ljudska djeca, usuduje se tvrditi ta besramnica. Onda, što kažemo na to Muci, muci! Ljuljao je blago košaru na koljenima, gladio dojenče prstom po glavi i povremeno govorio »mucimuci« jer je smatrao da taj izraz blago i umirujude djeluje na malu djecu. — Na karamel bi trebao mirisati, kakve li gluposti, mucimuci! Nakon nekog vremena povukao je prst, držao ga ispod nosa, njušio, ali nije osjetio ništa osim mirisa kiselog kupusa koji je danas ručao. Načas zastane, obazre se i kad se uvjerio da ga nitko ne gleda, podigne košaru i zabode unutra svoj debeli nos. Zario ga je tik do djetetove glave tako da ga je crvenkasta kosica škakljala po nosnicama, a zatim stao njuškati po glavi očekujudi da de osjetiti nekakav miris. Nije baš znao kakav bi miris morale imati dojenačke glave. Dakako, ne na karamel, u to je bio siguran, jer karamel je bio rastopijeni šeder, i kako bi onda dojenče, koje je dosad pilo samo mlijeko, moglo mirisati na rastopljeni šeder. Na mlijeko bi moglo mirisati, na mlijeko dojkinje. No, miris mlijeka nije imalo. Na kosu je moglo mirisati, na kožu i kosu, a možda pomalo i na dječji znoj. I Terrier je nastavio njuškati i pripremio se na miris kože, kose i pomalo dječjeg znoja. No, nije ništa nanjušio. Ništa, uz najbolju volju. Dojenče vjerojatno nema mirisa, pomisli on, to de biti. Ta dojenče, ako paze na njegovu čistodu, ne može imati nikakav miris, baš kao što ne može govoriti, hodati ili pisati. To dolazi s godinama. Zapravo, iz čovjeka struji miris tek u pubertetu. Tako je, i nikako drugačije. Nije li ved Horacije napisao »Prčevit je mladid, a propupala djeva ko narcisa bijela«. . . — a Rimljani su dobro znali o čemu govore! Ljudski miris je uvijek tjelesni miris — dakle, miris grijeha. Kako onda može mirisati dojenče koje još ni u snu ne zna za puteni grijeh Kako bi trebalo mirisati Mucimuci! Baš nikako! Stavio je ponovno košaru na koljena i blago je ljuljuškao. Dijete je još čvrsto spavalo. Njegova desna šaka provirila je ispod pokrivača, mala i crvena, i bijaše je dirljivo gledati kako se povremeno trza prema
obrazu. Terrier se smješkao, i odjednom ga obuzme vrlo ugodan osjedaj u duši. Na trenutak dopusti sebi fantastičnu pomisao da je on sam otac tog djeteta. Ne bi postao redovnik nego obični gradanin, možda čestit obrtnik, uzeo bi ženu, ženu s toplim mirisom vune i mlijeka, napravio joj sina i sada bi ga ovdje ljuljao na vlastitim koljenima, vlastito dijete, mucimucimucimuci... Godila mu je ta pomisao. Bilo je u njoj neke doličnosti. Otac ljulja svog sina na koljenima, mucimuci, bijaše to slika stara poput svijeta, uvijek nova i prava slika otkako je svijeta i vijeka, ah da! Terrieru bijaše toplo oko srca, i obuze ga osjedaj sentimentalnosti. Uto se dijete probudi. Najprije mu se probudio nos. Nosid mu se pokrenuo, podigao i stao njuškati. Udahnuo je i brektavo ispuhao zrak kao pri neuspješnim pokušajirna kihanja. Zatim se nos naprdio, i dijete otvori oči. Oči su mu bile neodredene boje, izmedu sive poput kamenice i mutne žudkastobijele, prevučene nekakvom sluzavom koprenom i očito još neprilagođene vidu. Terrieru se činilo da ga one uopde ne opažaju. Posve drugačije bijaše s nosom. Dok su mutne djetetove oči škiljile u prazno, činilo se da nos fiksira odredeni cilj, i Terriera obuze čudan osjedaj da je on taj cilj, njegova osoba, Terrier sam. Sidušne nosnice oko dva sidušna otvora posred djetetova lica nadimale su se poput pupoljka u procvatu. Ili prije kao glavičaste lovke malih mesoždernih biljaka što ih drže u kraljevskom botaničkom vrtu. I kao da se iz tih nosnica čulo isto, sablasno usisavanje. Terrieru se činilo kao da ga dijete gleda nosnicama, kao da ga oštro gleda i mjeri, prodornije no što bi se moglo očima, kao da nešto guta nosom, nešto što je izlazilo iz njega, Terriera, što nije mogao zadržati i sakriti. . . Dijete bez mirisa besramno ga je njušilo, eto! I nanjušilo! I odjednom mu se i samom učinilo da zau dara, na znoj i ocat, na kiseli kupus i neoprane halje. Kao da je ogoljen i ružan, kao da u njega pilji netko tko o sebi ne otkriva ništa. Činilo mu se da dijete njuhom prodire kroz njegovu kožu, u dubinu duše. Najnježniji osjedaji, najprljavije misli razotkrivale su se pred tim pohlepnim malim nosom koji još nije ni bio pravi nos, nego samo nagovještaj nosa, sidušan rupičast organ koji se neprekidno mreškao, nadimao, podrhtavao. Terrier se strese. Osjeti gadenje. Sada je pak on odmakao nos kao od nečeg smrdljivog s čim ne želi imati nikakve veze. Nestalo je one prijatne pomisli da je to dijete njegova vlastita krv i meso. Raspršila se sentimentalna idila o sinu i ocu i mirisnoj majci. Kao da je netko strgnuo koprenu misli, koja ga je tako toplo zastirala i koju je sam u mašti istkao oko sebe i djeteta: strano, hladno bide ležalo je na njegovim koljenima, neprijateljska životinja, i da nije bio tako promišljen i bogobojazan čovjek i da ga nije vodio razum, u naletu gadenja odbacio bi ga poput pauka daleko od sebe. Terrier se u trenu digne i spusti košaru na stol. Htio se osloboditi te stvari, što je prije mogude, sada, odmah. A tada se stvorenje proderalo. Skupilo je oči, razjapilo crvene ralje i zakričalo tako prodorno da se Terrieru sledila krv u žilama. Tresao je košaru pruženom rukom i vikao »mucimuci« da ušutka dijete, ali je ono samo urlalo, sve glasnije i glasnije, poplavjelo u licu i izgledalo kao da de se rasprsnuti od urlanja. Van s tim! pomisli Terrier, odmah van s ovim. . . »davolom«, htio je redi, pa se pribere i obuzda. . . van s tim zloduhom, s tim nepodnošljivim djetetom! Ali kamo Poznavao je tucet dojkinja iz sirotišta u toj četvrti, ali sve mu je bilo preblizu, u neposrednoj blizini, to je stvorenje moralo dalje, tako daleko da ga se ne čuje, tako daleko da ga ne mogu svaki sat ostavljati ispred njegovih vrata, mora u drugu župu ako je
mogude, na drugu obalu još bolje, a najbolje extra muros, u Faubourg SaintAntoine, eto tamo!, tamo treba da ode to vrištavo derište, daleko na istok, s onu stranu Bastilje, gdje nodu zaključavaju vrata. I on skupi svoju halju i zgrabi vrištavu košaru i istrči iz samostana, i pohita kroz labirint ulica u Rue du Faubourg SaintAntoine, prema istoku, uz Senu, izvan grada, daleko, daleko izvan grada sve do Rue de Charonne, pa skoro do kraja tom ulicom u kojoj je, nedaleko od samostana Madeleine de Trenelle, znao adresu izvjesne madame Gaillard koja je primala na stan i hranu djecu svih uzrasta i vrsta sve dotle dok su joj pladali, i tamo je predao dijete, koje je još kričalo, platio godinu dana unaprijed i odjurio natrag u grad i, stigavši u samostan, odbacio halju kao nešto ojcaljano, oprao se od glave do pete i uvukao se u krevet u svojoj sobici gdje se nekoliko puta prekrižio, dugo se molio i naposljetku smiren zaspao.
4 Život je ved prošao za madame Gaillard premda joj još nije bilo ni trideset godina. Vanjština joj je odavala upravo onoliko godina koliko je imala, a istodobno i dvostruko i trostruko i stostruko više, i doimala se doista poput mumificirane djevojke; no, u duši je ved bila odavna mrtva. U djetinjstvu ju je otac udario žaračem po čelu, tik iznad korijena nosa, pa je izgubila njuh i svaki osjedaj za ljudsku toplinu i ljudsku hladnodu i uopde svaku strast. Tim jednim udarcem nježnost joj je postala isto toliko strana koliko i prezir, radost i očajanje. Nije ništa osjetila kad je poslije spavala s jednim muškarcem, a ni onda kad je radala djecu. Nije tugovala za onima koja su umrla, niti se radovala onima koja su ostala. Kad bi je muž tukao, ne bi ni okom trepnula, a nije osjetila ni olakšanje kad je umro od kolere u HotelDieu. Jedina dva osjedaja što ih je poznavaia bili su jedva zamjetno neraspoloženje kad bi se bližila mjesečna migrena i jedva zamjetno raspoloženje kad bi migrena popustila. Inače ta žena u mrtvilu svojih čuvstava nije osjedala ništa. S druge strane. . . ili možda baš zbog potpunog nedostatka emocija, madame Gaillard je imala nepopustljiv smisao za red i pravednost. Nije davala prednost nijednom djetetu koje bi joj povjerili, a nije nijedno ni zapostavljala. Davala je tri obroka na dan i nijedan zalogaj više. Previjala je malene tri puta na dan, ali samo do druge godine. Tko je i poslije toga srao u gade, dobio bi bez prigovora pljusku i jedan obrok manje. Točno polovicu novca za stan i hranu potrošila bi na svoje štidenike, točno polovicu zadržala za sebe. U dobra jeftina vremena nije se trudila da poveda dobit, ali u teška vremena nije smjela izgubiti ni jedan jedini sou, pa makar se radilo o životu i smrti. Inače joj se posao ne bi isplatio. Novac joj bijaše potreban. Sve je vrlo točno izračunala. U starosti je htjela sebi osigurati rentu, a povrh toga posjedovati još toliko kako bi mogla sebi priuštiti da umre kod kude, a ne da crkne poput svoga muža u HotelDieu. I njegova smrt ju je ostavila ravnodušnom. No, grozila se od javnog, zajedničkog umiranja sa stotinama nepoznatih Ijudi. Htjela je sebi priuštiti privatnu smrt, pa joj je stoga bila potrebna sva dobit koju je mogia ostvariti novcem što ga je dobivala za stan i hranu. Dogodilo bi se, doduše, da bi joj poneke zime od dva tuceta malih štidenika umrlo troječetvero djece. No, i uza sve to stajala je mnogo bolje od vedine ostalih privatnih hraniteljica, i svojom je dobiti uvelike nadmašivala prihode velikih državnih ili crkvenih sirotišta u kojima je stopa gubitaka često iznosila i devet desetina. No, i zalihe su bile velike.
Pariz je svake godine proizvodio više od deset tisuda nahočadi, siročadi i kopiladi. Stoga se mogao i preboljeti poneki manjak. Za malog je Grenouillea ustanova madame Gaillard bila pravi blagoslov. Vjerojatno drugdje ne bi ni preživio. No ovdje, kod te žene bez srca, dobro je napredovao. Bio je žilave konstitucije. Onoga tko je poput njega preživio vlastito rodenje u smedu nije bilo lako otpremiti sa svijeta. Mogao je danima jesti jušne splačine, zadovoljavao se i najrazvodnjenijim mlijekom, podnosio najtrulije povrde i najpokvarenije meso. U djetinjstvu je preživio ospice, srdobolju, male boginje, koleru, pad sa šest metara u bunar i ofurine na prsima. Ostali su mu, doduše, ožiljci, ispucana koža i kraste i zgrčeno stopalo, zbog čega je hramao, ali je bio živ. Bio je žilav poput otporne bakterije i skroman poput krpelja koji mirno sjedi na drvetu i živi od jedne jedine kapljice krvi što ju je usisao prije mnogo godina. Za tijelo je trebao minimalnu količinu hrane i odjede. Za dušu mu nije trebalo ništa. Sigurnost, privrženost, nježnost, ljubav — i kako li su se zvale sve te stvari što su djetetu, navodno, potrebne — malom su Grenouilleu bile potpuno suvišne. Štoviše, po svemu sudedi, on ih se sam odrekao da bi uopde mogao preživjeti, od samog početka. Krik nakon rodenja, krik kojim je upozorio na sebe ispod stola za čišdenje ribe i koji je njegovu majku odveo na giijotinu, nije bio nagonski vapaj za suduti i ljubavi. Bijaše to dobro promišljen, gotovo bi se reklo zrelo promišljen krik kojim se novorodenče izrazilo protiv ljubavi, ali ipak odlučilo za život. U takvim okolnostima život je i bio mogud samo bez ljubavi, a da je dijete tražilo i jedno i drugo, nedvojbeno bi brzo dočekalo mučni kraj. U tom je trenutku moglo svakako ugrabiti i drugu mogudnost koja mu se pružala i šutjeti, te tako izabrati kratak put od rodenja do smrti, a ne zaobilazni put preko života, pa time uštedjeti svijetu i samom sebi mnoga zla. No, da bi se povukao tako skromno sa scene, trebao bi mu barem minimum prirodene topline, a Grenouille je nije posjedovao. Od početka bijaše čudovište. Odlučio se za život iz čista prkosa, iz čiste zlode. Nije se, dakako, odlučio poput odrasla čovjeka koji se višemanje koristi razumom i iskustvom da bi odabrao jednu od nekoliko različitih mogudnosti. Ne, odlučio se poput biljke, poput odbačena zrna graha, koje odlučuje hode li proklijati ili de za nj biti bolje da se toga okani. Ili poput krpelja na drvetu kojemu život ne nudi ništa osim trajnog prezimljavanja. Malog ružnog krpelja koji svoje olovnosivo tijelo uobličuje u kuglu da bi vanjskom svijetu pružilo najmanju mogudu površinu; koji se brine da mu koža bude glatka i kruta kako iz njega ne bi ništa izišlo, ništa transpiriralo. Krpelja koji se trudi da ostane posve malen i neugledan kako ga nitko ne bi spazio i zgazio. Usamljena krpelja koji šduduren čuči na svom drvetu, slijep, gluh i nijem, i samo njuška, godinama njuška, na milje daleko, krv životinja što prolaze mimo njega i kojih se nikada ne bi dočepao vlastitom snagom. Krpelj može i pasti. Može se baciti na šumsko tlo, može sa svojih šest sidušnih nožica otpuzati nekoliko milimetara i zavudi se pod lišde da dočeka smrt. Ne bi bilo šteta za njega, sam Bog zna da ne bi. No krpelj, prkosan, tvrdoglav, uporan i ogavan, čuči i dalje i živi i čeka. Čeka, sve dotle dok mu najnevjerojatniji slučaj ne dotjera krv u liku životinje tik pod drvo. I tek tada odbacuje svoju suzdržljivost, baca se i zarije pandžice i buši i zagriza tude meso. . .
Takav je krpelj bio mali Grenouille. Živio je u svojoj čahuri i čekao bolja vremena. Svijetu je davao samo svoj izmet; ni smiješka, ni krika, ni sjaja u očima, pa ni vlastita rnirisa. Svaka druga žena odbacila bi to čudovišno dijete. Ali ne i madame Gaillard. Ta, nije ni osjetila da on nema mirisa, niti je očekivala od njega nekakva čuvstva, jer i njezina duša bijaše zapečadena. Naprotiv, druga su djeca odmah opazila da s Grenouilleom nešto nije u redu. Pridošlica im bijaše od prvoga dana neugodan. Izbjegavala su sanduk u kojem je ležao i na svojoj se postelji zgurala jedna do drugih, kao da je u sobi zahladilo. Manja djeca su nodu katkad kričala, njima se činilo kao da kroz sobu huji hladan vjetar. Druga su sanjala da im netko oduzima dah. Jedanput su se veda djeca dogovorila da ga zadave. Naslagala su dronjke, pokrivače i slamu na njegovo lice i sve jopteretili opekama. Kad ga je idudeg jutra madame Gaillard oslobodila, bio je sav zgužvan i natučen i plav, ali ne i mrtav. Pokušala su jdš nekoliko puta — uzalud. Nisu ga se usudila otvoreno zadaviti vlastitim rukama ili mu začepiti usta ili nos, što bi bila sigurna metoda. Nisu ga htjela doticati. Gadio im se poput debelog pauka kojeg ne možeš zgnječiti rukom. Kad je porastao, odustala su od ubojstva. Spoznala su da je neuništiv. Sklanjala su mu se s puta, bježala od njega, pazila da ga ne dotaknu. Mrzila su ga. Nisu bila ni ljubomorna ni zavidna na hrani što ju je dobivao. U kudi madame Gaillard nije bilo ni najmanjeg povoda za takva čuvstva. Samo ih je smetala njegova prisutnost. Nisu ga mogla ni nanjušiti, pa im je bio odbojan. Bojala su ga se.
5 Usprkos tome, objektivno govoredi, nije pokazivao ništa što bi ulijevalo strah. Kad se razvio, nije bio ni naročito visok, ni jak, bijaše, doduše, ružan, ali ne opet toliko ružan da bi ga se čovjek uplašio. Nije bio agresivan, dvoličan, podmukao, nikoga nije izazivao. Radije se držao po strani. I njegova se inteligencija činila sve prije nego opasnom. Tek sa tri godine naučio je stajati, a sa četiri je izgovorio prvu riječ; bijaše to riječ »riba« koja mu je u trenutku iznenadna uzbudenja izletjela iz usta poput jeke kad je u daljini začuo viku prodavača ribe koji je, uspinjudi se Rue de Charonne, nudio svoju robu. Sljedede riječi što ih je iscijedio bile su »pelargonija«, »kozara«, »kelj« i »Jacqueslorreur« — ime pomodnika vrtlara iz obližnje dobrotvorne ustanove Filles de la Croix, koji je kod madame Gaillard povremeno obavljao teže i najteže poslove i isticao se time što se ni jedan jedini put u životu nije oprao. S glagolima, pridjevima i česticama bijaše mu malo teže. Osim »da« i »ne« — koje je, uostalom, prvi put izgovorio vrlo kasno — izražavao se samo imenicama, zapravo samo imenima stvarnih predmeta, biljaka, životinja i ljudi, ali tek onda kad bi ga ti predmeti, biljke, životinje ili ljudi neočekivano osvojili svojim mirisom. Sjededi jednog ožujskog sunčanog dana na naslaganim bukovim cjepanicama, koje su pucketale od topline, prvi je put izgovorio riječ »drvo«. Vidio ga je ved stotinu puta prije toga, čuo tu riječ ved stotinu puta. Razumio je i njeno značenje, ta, zimi su ga često slali iz kude da donese drva. No, drvo mu se kao predmet nije nikad činilo dovoljno zanimljivim kako bi se potrudio da izgovori njegovo ime. Zbilo se to tek tog ožujskog dana kad je sjedio na cjepanicama. Cjepanice bijahu naslagane na južnoj strani drvarnice madame Gaillard, poput klupe, ispod nadstrešnice. Gornji sloj odisao je slatkastim mirisom paljevine, iz
dubine je prodirao miris mahovine, a sa smrekovih dasaka, kojima je bila obložena drvarnica, širio se miris krupičaste smole. Grenouille je sjedio raširenih nogu na cjepanicama, naslonjen za zid drvarnice, sklopljenih očiju i nepomično. Nije ništa vidio, ništa čuo, ništa opažao. Samo je njušio miris drveta, koji se dizao oko njega i sakupljao pod nadstrešnicom kao pod poklopcem. Upijao je taj miris, opijao se njime, topio se u njemu, natopio se njime do posljednje pore u tijelu, sam se pretvorio u drvo, poput drvene lutke, poput Pinocchija ležao je na gomili drveta, kao da je mrtav, sve dotle dok nakon dugo vremena, možda nakon pola sata, nije iscijedio riječ »drvo«. Izbljuvao je tu riječ kao da je do ušiju ispunjen drvetom, kao da mu je drvo ved do vrata, kao da mu je drvo ved prepunilo želudac, ždrijelo i nos. I to ga je osvijestilo, spasilo, neposredno prije no što ga je nadmodna prisutnost drveta, njegov miris, gotovo ugušila. S mukom se digao, spuznuo s gomile cjepanica i oteturao kao da su mu noge odrvenjele. Još je danima bio posve obuzet doživljajem intenzivnog mirisa, a kad bi ga zapljusnula plima sjedanja, mrmljao bi kao da zaziva duhove: — Drvo, drvo. Tako je naučio govoriti. S riječima, koje nisu označavale nikakav predmet s vlastitim mirisom, dakle, s apstraktnim pojmovima, uglavnom etičke i moralne naravi, imao je najvedih teškoda. Nije ih mogao zapamtiti, brkao ih, nerado ih upotrebljavao ved i kao odrastao čovjek te ih često pogrešno koristio: pravo, savjest, Bog, radost, odgovornost, poniznost, zahvalnost itd. — sve što bi time trebalo izraziti — bilo mu je i ostalo neshvatljivo. S druge strane, svakodnevni jezik ne bi ubrzo ni bio dovoijan za imenovanje svih onih stvari što ih je pohranio u sebi kao olfaktivne pojmove. Ubrzo nije raspoznavao samo miris drveta, nego i miris raznih vrsta: hrastovinu, javorovinu, borovinu, brestovinu, kruškovinu, staro, mlado, odležano, trulo, mahovinastoštoviše i pojedine cjepanice, ivere i piljevinu — i njuhom ih je zapažao kao izrazito različite predmete koje Ijudi ni očima ne bi mogli razlikovati. Slično je bilo s drugim stvarima. Kako se onaj bijeli napitak što ga je madame Gaillard davala svakog jutra svojim štidenicima mogao ipak nazvati mlijekom kad je, prema Grenouilleovu zapažanju, svakog jutra drugačije mirisao, imao drugačiji tek, što je ovisilo o tome da li je hladan ili topao, od koje je krave potjecao, što je ta krava jela, koliko mu se ostavilo skorupa i tako dalje. . . kako je dim, mirisna tvorevina u koju su se slijevali pojedinačni mirisi što su se u minuti, čak u sekundi, mijenjali i pretvarali u novi spoj mirisa, poput dima vatre, mogao imati samo jedan naziv, »dim«. . . kako su zemlji, krajoliku, zraku, koji su na svakom novom koraku i pri svakom novom udisaju bili ispunjeni drugim mirisom i time nadahnuti drugim identitetom, mogli nadjeti samo ta tri gruba imena Sav taj groteskni nesklad bogatstva svijeta što ga je spoznavao njuhom i siromaštva jezika prisilili su malog Grenouillea da opdenito posumnja u smisao jezika, pa se njime služio samo u prijeko potrebnom ophođenju s drugim ijudima. Sa šest je godina potpuno poznavao svoju okolinu po mirisima. U kudi madame Gaillard nije bilo nijednog predmeta, u sjevernom dijelu Rue de Charonne nijednog ljudskog bida, nijednog kamena,stabla, grma ili živice, nijednog kutka koji nije raspoznavao po mirisu, prepozna vao i zbog svoje jedinstvenosti trajno zadržavao u sjedanju. Sakupio je deset tisuda, stotinu tisuda osebujnih i karakterističnih mirisa i čuvao ih za sebe, tako jasne, tako žive, da ih se nije samo sjedao kad
bi ih ponovno nanjušio, nego bi doista osjetio njihov miris kad bi ih se sjetio; štoviše, znao ih je u mašti čak medusobno spajati i tako u sebi sastavljati mirise kojih u stvarnom svijetu nije ni bilo. Kao da je posjedovao golem vokabular vlastitih mirisa, koji ga je osposobio za tvorbu novih olfaktivnih rečenica, onoliko koliko ih je sam želio — i sve to u godinama kad su druga djeca s riječima, koje su im s mukom tuvili u glavu, mucala prve konvencionalne rečenice kojima se svijet nije nikako mogao pogodno opisati. Njegova bi se nadarenost mogla najbolje usporediti s talentom glazbenog čuda od djeteta koje je slušanjem melodija i harmonija naučilo abecedu pojedinih tonova i moglo zatim samo skladati potpuno nove melodije i harmonije — dakako, s tom razlikom što je abeceda mirisa bila neusporedivo dulja i istančanija od tonske, i s još jednom razlikom što se stvaralačka djelatnost vunderkinda Grenouillea odvijala samo u njegovoj duši, i nitko je nije mogao opaziti osim njega samoga. Prema vanjskom svijetu bijaše sve zatvoreniji. Najradije je lutao sam sjevernim dijelom Faubourg SaintAntoinea, povrtnjacima, vinogradima, livadama. Katkad se uvečer ne bi vratio kudi, izbivao je danima. Predvideno kažnjavanje batinom podnosio je ne izražavajudi bol. Kudni zatvor, uskradivanje jela, rad za kaznu nisu mogli promijeniti njegovo ponašanje. Ni župna škola Notre Dame de Bon Secours, koju je povremeno pohadao godinu i pol, nije vidljivo utjecala na nj. Naučio je ponešto sricati, napisati svoje ime i ništa drugo. Učitelj ga je smatrao slaboumnim. Medutim, madame Gaillard upalo je u oči da on posjeduje odredene sposobnosti i osobine, koje bijahu vrlo neobične, da ne kažemo nadnaravne. Tako se, na primjer, či nilo da mu je potpuno bio nepoznat dječji strah od tame i nodi. Moglo ga se u svako doba poslati po nešto u podrum, u koji bi se druga djeca jedva usudila udi sa svjetiljkom, ili u mrkloj nodi u drvarnicu da donese drva. Nikada ne bi nosio svjetiljku, a ipak se dobro snalazio i odmah donio što se od njega tražilo, i sve bi obavio vješto, ne spotaknuvši se, ništa ne srušivši. Madame Gaillard činilo se još neobičnijim što on može vidjeti kroz papir, tkaninu, drvo, štoviše, kroza zid i zatvorena vrata — barem je ona tako mislila. Znao je točno koji se štidenici nalaze u spavadoj sobi, a da u nju ne bi ulazio. Znao je da se u cvjetači skriva gusjenica prije no što bi je rastvorili. A kad je jednom sakrila novac tako da ga ni sama nije mogla pronadi često je mijenjala skrovište, pokazao joj je, ne tražedi ga ni sekunde, mjesto iza grede na kaminu, i gle, tamo je i bio! Bijaše vidovit, jer je prorekao posjet jedne osobe mnogo prije no što je ona stigla i nepogrešivo predskazao dolazak oluje prije no što se na nebu pokazao i najmanji oblačid. Da on sve to, dakako, nije vidio, nije očima vidio, ved nanjušio svojim sve oštrijim njuhom — gusjenicu u cvjetači, novac iza grede, ljude kroza zid i na udaljenosti od nekoliko ulica — madame Gaillard ne bi ni u snu palo na um, baš da joj onaj udarac žaračem i nije uništio njuh. Bila je uvjerena da je dječak — bio slabouman ili ne — vidovit. I kako je znala da vidovnjaci donose nesredu i smrt, Grenouille joj je postao neugodan. Još neugodnija, upravo nepodnošljiva bijaše joj pomisao da živi pod istim krovom s osobom koja je obdarena sposobnošdu da kroza zidove i grede vidi sakriveni novac, i pošto je otkrila tu zastrašujudu Grenouilleovu sposobnost, tražila je način da ga se riješi. Posredilo joj se što je baš u to vrijeme — Grenouilleu bijaše osam godina — samostan SaintMerri bez objašnjenja obustavio godišnja pladanja za njegovo uzdržavanje. Madame ih nije opomenula. Pričekala je iz pristojnosti još tjedan dana, a kad dospjeli novac ni tada nije stigao, uzela je dječaka za ruku i povela ga u grad.
U Rue de la Mortellerie, blizu rijeke, poznavala je kožara irnenom Grimal, opdenito poznatog po nedostatku mlade radne snage — ne običnih šegrta ili kalfi, nego jeftinih radnika. U tom je zanatu bilo poslova — skidanja mesine s natrulih životinjskih koža, miješanja otrovnih otopina za štavljenje i tekudina za bojadisanje, priredivanja jetkih štavila — koji su bili tako opasni za život da svaki odgovoran majstor nije, ako je ikako mogao, lakoumno u tu svrhu koristio kvalificirane pomodnike, nego besposlenu fukaru, skitnice ili napuštenu djecu za koju nitko nije ni pitao. Dakako, madame Gaillard je znala da Grenouille, po ljudskim mjerilima, nema izgleda da preživi u Grimalovoj štavionici kože. No, ona ne bijaše žena koja bi sebi time razbijala glavu. Ta, ona je izvršila svoju dužnost. Time su njene hraniteljske obaveze bile ispunjene. Nje se više nije ticalo što de se poslije dogoditi s dječakom. Ako preživi, dobro — ako umre, opet dobro. Glavno je da sve bude u zakonskim okvirima. Stoga je zatražila od monsieur Grimala da joj pismeno potvrdi predaju djeteta, sama potpisala da je primila petnaest franaka provizije, pa se uputila kudi u Rue de Charonne. Nije osjedala nikakvu grižnju savjesti. Naprotiv, bijaše uvjerena da nije postupila samo po pravdi nego i pravedno, jer bi boravak djeteta za koje nitko ne plada nužno pao na teret druge djece ili čak nje same, a možda i ugrozio bududnost druge djece ili čak njezinu bududnost, to jest, njezinu privatnu smrt, smrt dostojnu čovjeka, a to bijaše još jedino što je u životu željela. Bududi da na ovom mjestu prepuštamo madame Gaillard povijesti i kako se poslije više nedemo s njom susresti, htjeli bismo u nekoliko rečenica opisati njezine posljednje dane. Premda joj je duša umrla još u djetinjstvu madame je, na svoju nesredu, doživjela duboku, duboku starost. Godine 1782, kad joj se bližila sedamdeseta, prestala se baviti svojim poslom, osigurala se doživotnom rentom, kako je planirala, povukla se u svoju kudicu i čekala smrt. No, smrt nikako da dode. Umjesto nje došlo je nešto što nitko na svijetu nije mogao predvidjeti i čega još nikad u zemlji nije bilo — revolucija, drugim riječima, nagla promjena svih društvenih, moralnih i transcendentalnih odnosa. Isprva ta revolucija nije nimalo utjecala na osobnu sudbinu madame Gaillard. No, zatim — tada joj ved bijaše skoro osamdeset godina — od danas na sutra, njezin je davalac rente morao emigrirati, oduzeli su mu imovinu i prodali je na dražbi jednom tvorničaru hlača. Neko se vrijeme još činilo da ni ta promjena nede pogubno utjecati na madame Gaillard, jer joj je tvorničar nastavio uredno ispladivati rentu, no potom je došao dan kad više nije primala solidan kovani novac, nego male štampane papiride, i to bijaše početak njezina materijalnog kraja. Poslije dvije godine renta nije više dostajala ni za pladanje drva za ogrjev. Madame je morala prodati kudu po smiješno niskoj cijeni, jer je, osim nje, bilo i tisude drugih Ijudi koji su iznenada morali prodati kude. I ponovno je za protuvrijednost dobila samo te glupe papiride koji poslije dvije godine ponovno nisu skoro ništa vrijedili, i 1797. godine — tad se ved bližila devedesetoj — izgubila je svu imovinu, stečenu mukotrpnim svjetovnim radom, te prebivaše u vrlo malenoj namještenoj sobi u Rue de Coquilles. I tek tada, sa deset, dvadeset godina zakašnjenja došla je smrt, došla u obliku dugotrajnog i mučnog tumora koji je madame Gaillard najprije zgrabio za gušu, oduzeo joj tek a potom i glas, tako da nijednom riječju nije mogla prigovoriti kad su je otpremili u HotelDieu. Tamo je smjestiše u istu dvoranu u kojoj je umro i njezin muž, u dvoranu u kojoj su se tiskale stotine nasmrt bolesnih ljudi, gurnuše je u zajednieku postelju s još pet starih, posve nepoznatih žena što ležahu jedna tik do druge, i ostaviše je da tu umre za tri tjedna naočigled cijeloga svijeta. Zatim je strpaše u vredu i vredu sašiše, u četiri sata ujutro je baciše s još
pedeset leševa na kola i odvezoše je, uz tiho cilikanje malenog zvona, na novo groblje u Clamartu, udaljeno milju od gradskih vrata, i tamo je ispratiše na posljednji počinak i položiše u zajedničku grobnicu — pod debelom naslagom negašenog vapna. Bijaše to 1799. godine. Madame nije, hvala bogu, ni slutila kakva je sudbina čeka kad je toga dana 1747. godine krenula kudi napustivši malog Grenouillea i našu priču. Možda bi bila izgubila vjeru u pravednost i time u jedini smisao života koji je shvadala.
6 Na prvi pogled što ga je bacio na monsieur Grimala — ne, na prvi udisaj kojim je usisao Grimalovu mirisnu auru — Grenouille je znao da ga je taj čovjek u stanju nasmrt pretudi zbog najmanje neposlušnosti. Njegov je život vrijedio upravo onoliko koliko i posao što ga je mogao obaviti, svodio se još samo na korisnost koju mu je Grimal pridavao. I tako se Grenouille pokorio, ne pokušavajudi se ni jedan jedini put pobuniti. Trenutno se sa svom energijom svoga prkosa i tvrdoglavosti iznova začahurio, koristedi se njome, poput krpelja, samo da preživi ledeno doba koje ga je čekalo: otporan, skroman, neupadljiv, održavajudi plamičak nade na najmanjoj, ali dobro zaklonjenoj vatri. Bio je uzor prilagodljivosti, uzdržljivosti i marljivosti, smjesta izvršavao zapovijedi, zadovoljavao se svakim jelom. Uvečer bi pokorno dopuštao da ga zaključaju u šupu do štavionice, u kojoj su držali alat i vješali usoljene sirove kože. Tamo je spavao na goloj utabanoj zemlji. Danju je radio sve dotle dok se vidjelo, zimi osam, ljeti četrnaest, petnaest, šesnaest sati: skidao mesinu s koža odvratna smrada, močio, uklanjao dlake, premazivao vapnom, odvapnjivao, valjao i cijepao kože, premazivao ih životinjskim izmetinama za nagrizanje, cijepao drva, gulio koru s breza i tisa, spuštao se u jame za štavljenje pune jetkih para, slagao kože i koru kako su mu odredivali kalfe, sloj po sloj, posipavao ih zdrobljenim šišarkama, prekrivao taj stravični humak tisinim grančicama i zemljom. Nakon nekoliko godina morao ga je otkopavati te vaditi leševe golica pretvorenih u mumificirane, štavljene kože. Kad nije ukopavao i iskopavao kože, vukao je vodu. Mjesecima je donosio vodu s rijeke, uvijek u dva vedra, stotine vedara na dan, jer su za taj posao trebale neizmjerne količine vode za pranje, močenje, mekšanje, nagrizanje i luženje, bojenje. Mjesecima nije imao na tijelu ni jedne jedine suhe niti od silnog nošenja vode, uvečer bi mu s odjede kapala voda, a koža mu bijaše hladna, meka i nabrekla poput raskvašena semiša. Nakon godinu dana takva života, više životinjskog nego ljudskog, dobio je bedrenicu, strašnu bolest kožara, koja je obično završavala smrdu. Grimal ga ved bijaše otpisao i ved je bio u potrazi za Grenouilleovim zamjenikom — doduše, ne bez žaljenja, jer skromnijeg i sposobnijeg radnika od tog Grenouillea još nije nikada imao. Medutim, usprkos svakom očekivanju, Grenouille je prebolio bolest. Ostali su mu samo ožiljci od velikih crnih čireva iza ušiju, na vratu i na obrazima, koji su ga unakazili i još više poružnili. Osim toga, postao je imun — neprocjenjive li koristi — na bedrenicu, tako da je otada mogao čak ispucanim i raskrvavljenim rukama skidati mesinu s najgorih koža ne strahujudi da de se
ponovno zaraziti. Po tome se nije razlikovao samo od šegrta i kalfi, nego i od mogudih nasljednika. I kako ga sada više nije bilo tako lako zamijeniti kao prije, porasla je vrijednost njegova rada, a time i vrijednost njegova života. Odjednom nije više morao spavati na goloj zemlji, dopustiše mu da u drvarnici napravi drveni krevet i na njemu rasprostre slamu, a dadoše mu i vlastiti pokrivač. Nisu ga više ni zaključavali pri odlasku na spavanje. Dobivao je dovoljno hrane. Grimal nije više postupao s njim kao s bilo kakvom životinjom, nego kao s korisnom domadom životinjom. Kad je navršio dvanaest godina, Grimal mu je odobrio pola slobodnog dana u nedjelju, a s trinaest je mogao uve čer i u ostale dane u tjednu izlaziti na jedan sat poslije rada i raditi što je htio. Pobijedio je jer je živio i dobio je onoliko slobode koliko mu bijaše dovoljno da nastavi živjeti. Prezimljavanje je prošlo. Krpelj Grenouille ponovno se budio. Nanjušio je nastup novoga doba. Stade ga obuzimati strast za lovom. Najvede lovište mirisa na svijetu bijaše mu otvoreno: grad Pariz.
7 Činilo mu se da se našao u zemlji dembeliji. Ved su i obližnje četvrti, SaintJacquesdelaBoucherie i SaintEustache, bile dembelija. U uličicarna što su se granale od Rue SaintDenis i Rue SaintMartin ljudi su živjeli tako stiješnjeni, a kude visoke petšest katova bile tako zbijene, da se nebo nije ni vidjelo, a zrak pri zemlji bijaše ustajao kao u kanalizaciji i ispunjen raznim mirisima. Tu su se miješali ljudski i životinjski vonj, zadah jela i bolesti, vode i kamena i pepela i kože, miris sapuna i tek pečena kruha i jaja što su ih kuhali u octu, tjestenine i sjajno ulaštene mjedi, žalfije i piva i suza, masti, vlažne i suhe slame. Tisude i tisude mirisa stopile su se u smjesu što se sabila u ulične usjeke i tek se ponekad raspršila iznad krovova, a dolje pri zemlji nikada. Ljudi koji su tamo živjeli nisu u toj smjesi osjedali nikakav posebni miris; ta potjecala je od njih i neprekidno ih prožimala, ta bijaše to zrak što su ga udisali i od kojega su živjeli, poput tople, dugo nošene odjede čiji se miris više ne zamjeduje, koja se više ne osjeda na koži. No Grenouille je osjedao sve te mirise kao prvi put. I nije dutio samo cjelinu te smjese mirisa, nego ju je analitički dijelio na najmanje i najskrivenije dijelove i djelide. Njegov istančani njuh razmrsivao je klupko isparina i smradova u pojedinačne niti temeljnih mirisa koji se više nisu mogli rastaviti. Neizrecivo je uživao u tom raspletanju i ispredanju niti. Često bi zastao, naslonjen na zid neke kude, ili se povukao u mračni kut, sklopljenih očiju, poluotvorenih usta i raširenih nosnica, tih poput grabežljive ribe u velikoj, tamnoj sporoj rijeci. I kad bi mu dašak vjetra napokon donio tračak neke nježne mirisne niti, odmah bi ga ščepao i ne bi ga više ispuštao, pa više ništa nije dutio osim tog jednog mirisa, zarobio bi ga, duboko ga upio i zadržao gau sebi za sva vremena. Mogao je to biti odavna poznati miris ili neka njegova varijanta, ali i posve nov, neznatno ili nimalo nalik na sve što je dotad odutio njuhom, a još manje vidom: možda miris izglačane svile, miris čaja od majčine dušice, miris srebrom izvezenog brokata, miris plutenog čepa s boce izvanrednog vina, miris češlja od kornjačevine. Grenouille je gonio takve, još nepoznate mirise, lovio ih sa strašdu i strpljenjem ribiča i nakupljao ih u sebi.
Kad se do sita nanjuškao guste smjese na ulicama, uputio se u zračnije područje gdje su mirisi bili razrijedeni, miješali se s vjetrom i širili, gotovo kao parfem: možda na tržnicu na kojoj bi uvečer dan nastavio živjeti u mirisima, nevidljivo, ali tako izrazito, kao da tamo još vlada živahna vreva trgovaca, kao da tamo još stoje pune košare povrda i jaja, bačve pune vina i octa, vrede s mirodijama i krumpirom i brašnom, kutije s čavlima i vijcima, klupe s mesom, klupe pune sukna i posuda i potplata što su ih tamo obdan prodavali. . . sva ta vrea bijaše do najistančanijih pojedinosti prisutna u zraku što ga je za sobom ostavila. Grenouille je čitavu tržnicu promatrao njuhom, ako se tako može redi. I dutio ju je njuhom točnije no što bi je netko vidio, jer ju je osjedao naknadno i stoga na višoj razini: kao esenciju, kao duh nečeg minulog, neporemedenog uobičajenim obilježjima sadašnjosti — bukom, krikom, gnusnim sljubljivanjem bida od krvi i mesa. Ili bi išao tamo gdje su njegovoj majci odrubili glavu, na Place de Greve, koji se poput duga jezika pružao u rije ku. Uz obalu su bili brodovi, usidreni ili zavezani za stupove, te odisali ugljenom i žitom i sijenom i vlažnom užadi. A kroz taj jedini usjek što ga je rijeka prosjekla kroz grad prodirala je sa zapada zračna struja i donosila mirise sela, livada oko Neuillya, šuma izmedu SaintGermaina i Versaillesa, dalekih gradova poput Rouena ili Caena, a ponekad i mora. More je mirisalo poput napetog jedra s okusom soli, vode i hladnog sunca. Mirisalo je tako jednostavno, more, ali je istodobno odisalo golemošdu i jedinstvenošdu, pa se Grenouille suzdržavao i nije ga dijelio na miris ribe, soli, alga, svježine i tako dalje. Radije je u pameti zadržao cjelovitost mirisa mora i uživao u njegovoj nepodijeljenosti. Miris mora tako mu se svidao da ga je poželio jednom dobiti čistog i nepomiješanog i u takvim količinama da se njima može opiti. I poslije, kad je čuo kako je more veliko i da se brodom po njemu može ploviti danima i ne vidjeti kopna, ništa mu ne bijaše milije od predodžbe da sjedi na takvom brodu, u košari, visoko gore na prednjem jarbolu i da leti beskrajem morskoga mirisa, koji, zapravo, i nije bio miris, nego dah, izdisaj, kraj svih mirisa, te da se rastapa od užitka u tom dahu. No, to se nikada nede ostvariti, jer Grenouille, koji je stajao na obali rijeke, na Place de Greveu, udišudi i izdišudi dašak morskoga vjetra što bi mu dopro do nosa, nede u svom životu nikada vidjeti more, pravo more, veliki ocean na zapadu, i pomiješati se s njegovim mirisom. Ubrzo je tako točno obnjušio četvrt izmedu SaintEustachea i Hotel de Villea da bi se u njoj snašao i u mrkloj nodi. Stoga je proširio svoje lovište, najprije zapadno na Faubourg SaintHonore, potom na Rue SaintAntoine do Bastilje i naposljetku čak na drugu obalu rijeke, na četvrt Sorbone i na Faubourg SaintGermain u kojem su stanovali bogataši. Kroz željezne rešetke kolnih ulaza mirisalo je na kožu kočija i na puder u perikama paževa, a iza visokih zidova širio se iz vrtova rhiomiris žukovine i ruža i tek podrezane kaline. Tu je Grenouille prvi put namirisao i parfeme u pravom smislu riječi: jednostavnu lavandinu i ružinu vodu kojima su u svečanim prigodama napajali zdence u parkovima, ali i složenije i profinjenije arome mošusove tinkture pomiješane s neroliuljem i uljem tuberoze, lužnja, jasmina ili cimeta, što su se uvečer vukle iza raskošnih kočija poput brazde za brodom. Registrirao je te arome sa znatiželjom, kao što je registrirao i proste mirise, ali im se nije posebno divio. Zamijetio je, doduše, da parfemi moraju djelovati opojno i privlačno, te priznavao kvalitetu pojedinih sastavnih esencija. No, u cjelini su mu se činili prilično nedotjerani i prosti, prije
smudkani no profinjeno sastavljeni, i znao je da bi mogao pripraviti sasvim drugačije opojne mirise kad bi samo raspolagao istim osnovnim sastojcima. Mnoge od tih temeijnih sastojaka poznavao je s klupa za prodaju cvijeda i mirodija na tržnici; ostali su mu bili novi, pa ih je isfiltrirao iz smjese mirisa i zadržao ih bezimene u pamdenju: ambru, cibet, pačuli, sandalovinu, bergamotu, indijsku piriku, opopanaks, benzoj, cvijet hmelja, dabrovicu. . . Nije bio izbirljiv. Nije razlikovao ono što se obično nazivalo dobrim ili lošim mirisom, još nije. Bijaše pohlepan. Svrha njegova lova bijaše da u trenu osvoji sve mirise koje mu svijet nudi, a jedini uvjet da ti mirisi budu novi. Vonj oznojena konja vrijedio mu je isto onoliko koliko i nježan miris zelenih, nabreklih ružinih pupoljaka, prodorni smrad stjenice ništa manje od mirisa nadjevene pečene teletine što je kuljao iz gospodskih kuhinja. Sve, sve je proždirao, sve upijao. U njegovoj imaginarnoj kuhinji za sintezu mirisa, u kojoj je neprekidno pripravljao nove kombinacije mirisa, još nije vladalo načelo estetike. Bile su to samo bizarnosti što ih je stvarao i ponovno uništavao, poput djeteta koje se igra kockama, inventivno i destruktivno, bez zamjetnog stvaralačkog principa.
8 Na godišnjicu ustoličenja kralja, 1. rujna 1753. godine, grad Pariz priredio je vatromet na Pont Rovalu. Ne bijaše tako spektakularan kao vatromet u povodu kraljeva vjenčanja ili onaj legendarni prigodom dofenova rodenja, ali bijaše ipak dojmljiv. Na brodske jarbole pričvrstili su zlatna svjetlosna kola. S mosta su takozvani »ognjeni bikovi« izbacivali gorudu zvjezdanu kišu u rijeku. I dok su posvuda, uz zaglušnu buku, praskale petarde a pločnikom blijeskale »žabice«, rakete su se dizale u nebo i oslikavale crni nebeski svod bijelim ljiljanima. Tisudglavo mnoštvo na mostu i na kejevima uz jednu i drugu obalu rijeke pratilo je spektakl s oduševljenim »ah« i »oh« i »bravo«, pa i sa »živio« — premda je kralj stupio na prijestolje još prije trideset i osam godina i odavna prekoračio vrhunac svoje obljubljenosti. Takva bijaše mod vatrometa. Grenouille je nijemo stajao u sjeni Pavillon de Florea, na desnoj obali, nasuprot Pont Rovalu. Nije ni prstom maknuo da zaplješde, ni gledao rakete što su ih izbacivali u nebo. Došao je misledi da de nanjušiti nešto novo, no ubrzo se pokazalo da vatromet ne nudi nikakve mirise. Ono što je tu u rasipničkoj raznolikosti svjetlucalo i prskalo i pucalo i zviždalo, ostavljalo je za sobom smjesu posve jednoličnih mirisa sumpora, ulja i salitre. Ved se spremao napustiti tu dosadnu priredbu i krenuti kudi duž Galerie des Louvre, kadli mu je vjetar nešto dopuhao, nešto slabašno, jedva zamjetljivo, mrvicu, atom mirisa, ne, ni atom: prije nagovještaj mirisa nego pravi miris — ali istodobno i sigurni nagovještaj mirisa kakav još nikada nije osjetio. Ponovno se primakao zidu, sklopio oči i raširio nosnice. Miris bijaše izuzetno nježan i fin, pa ga nije mogao zadržati, i neprekidno mu je bježao i remetio jasan dojam, jer ga je zastirala prašina i dim od petardi, zaustavljao vonj mnoštva, kidale i uništavale tisude drugih mirisa grada. A tada, odjednom, ponovno se poja vio, tek tračak, te ga je mogao nanjušiti samo na tren. . . i odmah zatim je nestao. Grenouille je proživljavao teške muke. Prvi put je stvarno osjetio da mu bol izjeda pohlepnu dud i ranjava srce. Obuzeo
ga je čudan osjedaj da je taj miris ključ za razvrstavanje svih drugih mirisa, da nede ništa saznati o mirisima ne spozna li upravo taj miris, i da de on, Grenouille, profudkati život ako ga ne uspije osvojiti. Morao ga je dobiti, ne iz puke želje za posjedovanjem, nego radi umirenja vlastita srca. Zamalo mu je pozlilo od uzbudenja. Nije još uspio ni razabrati odakle miris uopde dolazi. Ponekad bi prošle minute prije no što bi mu vjetar ponovno dopuhao tračak mirisa, i svaki put svladao bi ga užasan strah da ga je zauvijek izgubio. Napokon ga je spasila očajnička nadada miris dopire s druge obale rijeke, odnekle s jugoistoka. Odlijepio se od zida Pavillon de Florea, uronio u mnoštvo i probio se preko mosta. Zastao bi svakih nekoliko koraka, popeo se na prste i njušio iznad ljudskih glava, ali isprva nije mogao ništa nanjušiti od pukog uzbudenja, zatim je napokon ipak nešto nanjušio, otkrio mirisu trag, čak jači nego prije i, znajudi da je na dobrom putu, zario se u mnoštvo, probijajudi se kroz gomilu znatiželjnika i pirotehničara koji su svaki čas primicali baklje fitiljima raketa, gubio miris u jetkom dimu od baruta, strepio, gurao se, nasrtao i probijao se dalje i, nakon beskrajnih minuta, stigao na drugu obalu, do Hotel de Maillva, Quai Malaquesta, na ulaz u Rue de Seine. . . Tu je stao, pribrao se i stao njuškati. Imao ga je. Uhvatio ga je. Miris se poput vrpce vukao niz Rue de Seine, nepogrešivo jasan, a ipak vrlo nježan i vrlo fin. Grenouille osjeti kako mu srce lupa znajudi da ne lupa od napornog treanja, nego od uzbudenja i slabosti u prisutnosti tog mirisa. Nastojao se sjetiti bilo čega sa čime bi taj miris mogao usporediti, ali je morao odbaciti sve usporedbe. Taj je miris bio svjež, ali ne svjež poput mirisa limete ili naranče, izmirne, cimetne kore, rutave metvice, breze, kamfora, 17 borovih iglica, svibanjske kiše, ledena vjetra, izvorske vode... a bio je i topao, ali ne kao bergamota, čempres ili mošus, ne kao jasmin i narcisa i ne kao perunika... Taj miris bijaše mješavina nečeg nepostojanog i teškog, ne, nikakva mješavina nego jedinstvena cjelina, laka i slaba, a ipak postojana i izrazita, poput komada tanke svile što se prelijeva. . . ali ne ni poput svile, nego poput mlijeka, slatkog kao med, u kojemu se razmače biskvit — što ipak, uz najbolju volju, ne ide zajedno: mlijeko i svila! Neshvatljiva li mirisa, neopisiva, nije ga se moglo svrstati ni u kakvu kategoriju, ne bi, zapravo, smio ni postojati. A ipak je bio tu, u svoj svojoj veličanstvenoj nedvosmislenosti. Grenouille ga je slijedio dok mu je srce lupalo od tjeskobe, jer je nasludivao da on ne slijedi miris, nego da je miris zarobio njega i da ga neodoljivo privlači. Prešao je uz Rue de Seine. Na ulici nije bilo nikoga. Kude bijahu prazne i tihe, a ljudi dolje uz rijeku, na vatrometu. Nije ga ometao nikakav vonj užurbanih Ijudi ni prodoran smrad baruta. Ulica je odisala uobičajenim mirisima vode, izmetina, štakora i trulog povrda. No iznad svega, nježno i jasno, lebdjela je nit koja je vodila Grenouillea. Nakon nekoliko koraka visoke su kude proždrle oskudno svjetlo nodnog neba, i Grenouille je nastavio hodati kroz tamu. Nije trebao ništa vidjeti. Njuh mu je bio siguran vodič. Prešavši pedeset metara skrenuo je desno, u Rue des Marais, jednu možda još mračniju ulicu, ako je mogla biti mračnija, ni hvat široku. Začudo, miris nije jačao. Samo se pročišdavao, i zbog toga, zbog svoje sve vede čistode, njegova je privlačna sila bivala sve modnija. Hodao je posve nesvjesno. Na jednom
mjestu miris ga je nemilosrdno povukao udesno, vjerojatno u zid neke kude. Pred njim se otvorio niski prolaz koji je vodio u dvorište. Grenouille prode poput mjesečara kroz prolaz, prode kroz dvorište, skrene za ugao u drugo, manje dvorište i tek ono bijaše osvijetljeno: četvorina sa stranicama od samo nekoliko ko raka. Sa zida je stršila kosa drvena nadstrešnica. Ispod nje, na stolu, bijaše zalijepljena svijeda. Jedna je djevojka sjedila za stolom i čistil.a .šljive žutice. Lijevom je rukom uzimala plodove iz košare, čupala peteljke, nožem vadila koštice i bacala šljive u vedro. Moglo joj je biti trinaestčetrnaest godina. Grenouille zastane. Odmah je znao odakle potječe miris, jer ga je nanjušio na udaljenosti vedoj od pola milje, još na drugoj obali rijeke: ne iz tog prljavog dvorišta, ni od žutica. Izvor mirisa bijaše djevojka. Na trenutak se tako zbunio da je zaista pomislio kako još nikada u životu nije vidio ništa tako lijepo poput te djevojke. Medutim, vidio je samo njezinu siluetu s leda, prema svijedi. Pri tom je, dakako, mislio kako još nikada nije nanjušio nešto tako lijepo. No, kako je ipak poznavao ljudski vonj, tisude i tisude vonjeva muškaraca, žena, djece, nije mogao shvatiti da iz ljudskog bida može zračiti takav izuzetni miris. Ljudski je vonj obično bio bez duha ili ništavan. Djeca su imala dosadan miris, muškarci su vonjali na mokradu, opor znoj i sir, žene na užeženu mast i pokvarenu ribu. Ljudi su vonjali posve nezanimljivo, odbojno. . . I tako Grenouille prvi put u životu nije povjerovao svom nosu i morao je dozvati u pomod oči kako bi vidio što je nanjušio. Osjetilna obmana nije, dakako, potrajala. Bijaše mu, zapravo, potreban samo trenutak za optičku provjeru, pa se stoga odmah zatim još bezrezervnije predao dojmovima svog osjetila za njuh. Sada je njušio da je ona ljudsko bide, osjetio vonj znoja ispod pazuha, masnode kose, riblji vonj njezina spolovila, njušio s najvedim užitkom. Znoj joj je odisao svježinom morskog vjetra, loj u kosi slatkodom orahova ulja, spolovilo je mirisalo poput buketa bijelih ljiljana, koža poput kajsijina cvijeta. . . i svi su se ti sastojci spajali u parfem, tako bogat, tako skladan, tako čaroban, da su svi parfemi što ih je Grenouille dotad omirisao, sve mirisne gradevine što ih je, igrajudi se, stvarao u sebi, sve se to odjednom pretvorilo u puku besmislicu. Stotine tisude mirisa kao da su odjednom postale bezvrijedne u usporedbi s tim jednim mirisom. On bijaše uzvišeni princip, ideal, prema kojem de se drugi morati svrstati, jer on bijaše čista ljepota. Grenouilleu je bilo jasno da bez posjedovanja tog mirisa njegov život nede više imati smisla. Morao ga je upoznati u tančine, do posljednjeg i najmanjeg djelida; samo sjedanje na njegovu složenost nije bilo dovoljno. Htio je taj apoteotski parfem kao pečatom utisnuti u svoju mračnu, rastrojenu dušu, temeljito ga istražiti i poslije razmišljati, živjeti, njušiti samo prema unutarnjoj strukturi te čarobne formule. Polako je prilazio djevojci, sve bliže i bliže, zakoračio pod nadstrešnicu i stao korak iza nje. Nije ga čula. Bila je crvenokosa, u sivoj haljini bez rukava. Ruke joj bijahu bijele kao snijeg, a šake žute od soka prorezanih šijiva. Grenouille se nadvio nad nju i udisao njezin miris, sada posve čist, onakav kakav je zračio iz njezina vrata, kose, izreza haljine, puštajudi da ga miluje poput povjetarca. Nije se još nikada osjedao tako ugodno. No, djevojku je zazeblo.
Nije vidjela Grenouillea. No, obuzela ju je tjeskoba, čudna zebnja, poput iznenadne provale davno potisnuta straha. Činilo joj se kao da joj ledima struji hladan vjetar, kao da je netko naglo otvorio vrata što vode u golem, hladan podrum. Odložila je nož, privukla ruke prsima i okrenula se. Kad ga je ugledala, sva se ukočila od straha, pa je Grenouille imao dovoljno vremena da joj rukama stegne vrat. Nije ni pokušala kriknuti, nije se ni pomakla, ni pokrenula da se obrani. On je nije ni gledao. Nije vidio njeno nježno lice posuto pjegicama, crvene usne, velike iskričave zelene oči, jer oči mu bijahu čvrsto sklopljene dok ju je davio, a jedina mu briga bijaše da ne izgubi ni djelid njezina mirisa. Kad je izdahnula, spustio ju je na zemlju, medu koštice, strgnuo joj haljinu, i struja mirisa pretvori se u bujicu i preplavi ga. Pripio se licem uz njezinu kožu i stao napetim i raširenim nosnicama prelaziti od trbuha do prsa, vratom, licem, kroz kosu, natrag prema trbuhu, spolovilom, butinama, njezinim bijelim nogama. Upijao ju je od glave do nožnih prstiju, pokupio posljednje ostatke njezina mirisa na bradi, u pupku i u naborima kože na pregibu ruke. Oduzimao joj je miris sve dok nije uvela, pa još neko vrijeme čučao pokraj nje da se pribere, jer bijaše prepun njezina daha. Nije htio prosuti ni trunke njezina mirisa, pa je najprije morao zabrtviti pregrade u nosu. Zatim je ustao i ugasio svijedu. U to vrijeme ved su se uz Rue de Seine ljudi vradali kudi pjevajudi i uzvikujudi »živio«. Grenouille se njuhom dokopao uličice i krenuo duž Rue des Petits Augustins koja se protezala usporedo s Rue de Seine i vodila prema rijeci. Malo kasnije otkrili su mrtvu djevojku. Podigla se vika. Zapališe baklje. Dodoše stražari. No, Grenouille je ved odavna bio na drugoj obali rijeke. Njegova mu se sobica te nodi doimala poput palače, a ležaj od dasaka poput raskošna kreveta s baldahinom. Dosad u životu nije doživio sredu. Poznavao je možda vrlo rijetka stanja zadovoljstva. No, sada je drhtao od srede i od blaženstva nije mogao usnuti. Kao da se drugi put rodio, ne, ne drugi put, prvi put, jer je dosad živio samo kao životinja, s najmaglovitijom predodžbom o samome sebi. No, s današnjim danom kao da je napokon spoznao tko on doista jest, pravi genij i ništa drugo, da njegov život ima smisao i svrhu i cilj i uzvišenije odredište: provesti ništa manje do revoluciju u svijetu mirisa i da na svijetu samo on ima sva sredstva da je provede: svoj izuzetni nos, svoje fenomenalno pamdenje i, što je najvažnije, otisak mirisa te djevojke iz Rue des Marais, u kojemu je, kao u čarobnoj formuli, sadržano sve što čini veličanstven miris, sve što čini parfem: nježnost, snaga, trajnost, raznolikost i zapanjujuda, neodoljiva ljepota. Pronašao je kompas za bududi život. I poput svih genijalnih monstruma kojima neki vanjski dogadaj zaore ravnu brazdu u spiralni kaos njihovih duša, Grenouille više nije skretao s puta što ga je spoznao kao tok svoje sudbine. Sada mu je bilo jasno zašto je tako uporno i zagriženo ljubio život: morao je ppstati tvorac mirisa. I ne samo bilo kakav, nego najvedi parfimer svih vremena. Još iste nodi počeo je sređivati, najprije budan a onda u snu, golemu zbrku svojih sjedanja. Ispitao je milijune i milijune kockica za slaganje mirisa i sustavno ih rasporedio: dobro s dobrim, loše s lošim, istančano s istančanim, sirovo sa sirovim, smrdljivo sa smrdljivim, ambrozijsko s ambrozijskim. U toku sljededeg tjedna taj je sustav bivao sve detaljniji, katalog mirisa sve bogatiji i profinjeniji, hijerarhija sve izrazitija. I ubrzo je ved mogao početi planski podizati prve mirisne konstrukcije: kude, zidove, stubišta,
kule, podrume, sobe, tajne odaje. . . unutarnju tvrdavu najveličanstvenijih mirisnih kompozicija, koja se svakodnevno proširivala, proljepšavala i usavršavala. Bilo mu je posve svejedno što početak te divote bijaše obilježen ubojstvom, ako je uopde i bio svjestan te činjenice. Više se nije ni sjedao lika djevojke iz Rue des Marais, njezina lica, njezina tijela. Ta, sačuvao je i prisvojio najljepše što je imala: princip njena mirisa.
9 U to doba bilo u Parizu najmanje tucet parfimera. Šest ih je živjelo na lijevoj, šest na desnoj obali, a jedan točno izmedu njih, to jest na Pont au Changeu koji je spajao desnu obalu rijeke i Ile de la Cite. S obje strane toga mosta sagradili su četverokatnice i tako ih zbili da se rijeka nije mogla vidjeti ni na jednom mjestu, i prolaznik bi dobivao dojam da se nalazi na posve normalnoj ulici na čvrstim temeljima, koja je, osim toga, bila izuzetno ele gantna. Pont au Change smatrali su, zapravo, jednim od najotmjenijih trgovačkih središta u gradu. Tu su se nalazili najglasovitiji dudani, tu su bili zlatari, ebanisti, najbolji vlasuljari i torbari, izradivači najfinijeg rublja i čarapa, uokvirivači slika, trgovci jahadim čizmama, vezioci ejpoleta, ljevači zlatne dugmadi i bankari. Tu se smjestila parfimerija i kuda parfimera i rukavičara Giuseppea Baldinija. Iznad njegova izloga protezao se raskošan zeleno lakirani baldahin, a pokraj njega visio je Baldinijev grb, sav u zlatu, zlatni flakon iz koje je virila kitica zlatnog cvijeda, a ispred vrata protezao se crven prostirač, takoder s Baldinijevim grbom u zlatovezu. Kad bi netko otvorio vrata, začuo bi se skladan zvukperzijskih zvončida, a dvije srebrne čaplje počele bi iz kljunova izbacivati vodicu od mirisnih ljubica u pozladenu posudicu koja je takoder bila oblikovana poput flakona s Baldinijeva grba. Iza tezge od svijetle bukovine stajao je sam Baldini, star i krut poput stupa, sa srebrno napudranom perikom i u plavom kaputidu opšivenom gajtanima. Oblak frangipanivodice, kojom se prskao svakog jutra, okruživao ga je skoro vidljivo, odmičudi njegov lik u maglovitu daljinu. Onako nepomičan, doimao se poput vlastita inventara. Tek kad bi zazvečali zvončidi i čaplje izbacile vodicu — ni jedno ni drugo prečesto — odjednom bi živnuo, ukočenosti bi nestalo, odjednom bi se skupio i uzvrpoljio i žustro napustio mjesto za tezgom i, klanjajudi se, istrčao, tako brzo da ga oblak frangipanivodice gotovo i nije mogao slijediti, moledi kupce da sjednu kako bi im prikazao birane mirise i kozmetiku. Baldini ih je imao na tisude. Njegova je ponuda obuhvadala essences absolues, cvjetna ulja, tinkture, ekstrakte, sekrete, balzame, smole i razne droge u suhom, tekudem ili voštanom obliku, pa razne pomade, paste, pudere, sapune, kreme, vredice s mirišljivim tvarima, učvršdivače za kosu, briljantine, voskove za laštenje brkova, kapljice protiv bradavica, umjetne madeže za lice, vodice za kupa nje, losione, mirišljive soli, toaletni ocat i beskonačan niz pravih parfema. No, Baldini se nije zadovoljavao tim proizvodima klasične kozmetike. Htio je u svojoj parfimeriji sakupiti sve što je mirisalo i sve što je na bilo koji način služilo mirisu. I tako su se u njegovu dudanu, osim kadiva u obliku pločica, štapida i vrpci, našle i sve mirodije, od sjemenki anisa do cimetne kore, sirupi, likeri i vodni destilati, vina sa Cipra, iz Malage i Korinta, razne vrste kave i čaja, suho i kandirano vode, smokve, bomboni, čokolada, maroni, pa i
kopar, krastavci i luk u salamuri i marinirana tunjevina. Bilo je tu i mirišljivog pečatnog voska, parfimiranog listovnog papira, tinte s mirisom ružina ulja za pisanje ljubavnih pisama, podložaka za pisanje od španjolske kože za pisade stolove, držala za pera od bijele sandalovine, kutijica i škrinja od cedrovine, potpurija i zdjelica za latice, mjedenih kadionica, kristalnih flakona i posudica s brušenim čepovima od jantara, mirišljivih rukavica, rupčida, jastučida za šivade igle napunjenih macisom i mošusom impregniranih tapeta koje su mogle ispunjavati sobu mirisom više od stotinu godina. Naravno, nije bilo mjesta za svu tu robu u raskošnom dijelu dudana u koji se ulazilo s ulice ili s mosta, pa su, u nedostatku podruma, ne samo tavan, nego i čitav prvi i drugi kat pa i gotovo sve prizemne prostorije okrenute prema rijeci služile kao skladište. Stoga je u Baldinijevoj kudi vladala neopisiva zbrka mirisa. Koliko je kvaliteta pojedinih proizvoda bila doista izvrsna — jer Baldini je kupovao samo robu prvorazredne kvalitete — toliko je njihov olfaktivni splet bio doista nepodnošljiv, baš kao u orkestru od tisudu glazbenika u kojemu svatko svira fortissimo drugu melodiju. Sam Baldini i njegovi namještenici otupjeli su na taj kaos poput postarijih dirigenata, koji su ionako svi nagluhi, a ni njegovoj ženi, koja je prebivala u tredem katu i uporno ga branila od novih širenja skladišnih prostorija, gotovo i nisu smetali ti mnogobrojni mirisi. No kupac, koji bi prvi put kročio u Baldinijev dudan, ii dobio bi drugačiji dojam. Smjesa mirisa što je tu vladala pogodila bi ga poput udarca posred lica, što bi ga razdražilo ili omamilo, ved prema konstituciji, te svakako zaludilo tako da često više nije znao radi čega je došao. Sluge bi zaboravljali narudžbe. Gordoj gospodi je sve to smrdjelo. Poneka dama dobila bi poluhisterični, poluklaustrofobični napadaj, onesvijestila se i mogla dodi k sebi samo s pomodu najmirišljivijih soli pripravljenih iz ulja od klinčida, amonijaka i kamforne žeste. Stoga se ne treba čuditi što su perzijski zvončidi na vratima dudana Giuseppea Baldinija sve rjeđe zvonili, a . srebrne čaplje sve rjeđe izbacivale mirišljivu vodicu.
10 — Chenier! — poviče Baldini iza tezge uz koju je satima stajao kao kip i zurio u vrata. — Stavite periku! — Izmedu bačava s maslinovim uljem i bajonskih šunki što su visjele sa stropa izviri Chenier, Baldinijev kalfa, malo mladi od njega, ali takoder ved star, te se pojavi sprijeda, u elegantnijem dijelu dudana. Izvuče periku iz džepa svog kaputida i navuče je na glavu. — Izlazite li, gospodine Baldini — Ne — reče Baldini. — Povudi du se u svoju radnu sobu na nekoliko sati i ne želim da me itko smeta. — Ah, shvadam! Stvarate novi parfem. BALDINI: Tako je. Za parfimiranje španjolske kože grofa Verhamonta. Traži nešto posve novo. Traži nešto kao. . . kao . . . mislim da se to što traži zove »Amor i Psiha« i potječe, navodno, od onog . . . onog nadrimajstora iz Rue SaintAndre des Arts, onog . . . onog . . . CHENIER:Pelissiera.
BALDINI: Da, Pelissiera. Točno. Tako se zove taj nadri majstor. Pelissierov »Amor i Psiha«. Je li vam poznat CHENIER: Da, da. Svakako. Sada ga se posvuda osjeda. Na svakom uglu. No, ako mene pitate — ništa naročito! Ne može se nipošto mjeriti s onim koji dete vi pripraviti, gospodine Baldini. BALDINI: Ne, nipošto. CHENIER: Ima vrlo prost miris, taj »Amor i Psiha«. BALDINI: Vulgaran CHENIER: Baš vulgaran, kao i sve Pelissierovo. Mislim da u njemu ima limetimog ulja. BALDINI: Doista Čega još CHENIER: Možda esencije od narančinog cvijeta. A mo žda i tinkture od ružmarina, ali nisam siguran. BALDINI: Ionako mi je posve svejedno. CHENIER: Svakako. BALDINI: Baš me briga što je nadrimajstor Pelissier smudkao u svoj parfem. Nedu valjda dopustiti da me on nadahnjuje! CHENIER: Imate pravo, monsieur. BALDINI: Kao što znate, nikad me nitko ne nadahnjuje. Kao što znate, ja sam pripravljam parfeme. CHENIER: Znam, monsieur. BALDINI: Radaju se u meni! CHENIER: Znam. BALDINI: I za grofa Verhamonta smišljam kreaciju koja de dosita izazvati oduševljenje. CHENIER: U to sam uvjeren, gospodine Baldini. BALDINI: Preuzmite dudan. Potreban mi je mir. Ne daj te nikome da mi se približi, Chenier. . . Zatim se udaljio vukudi noge, ne više svečana izgleda poput kipa, nego u skladu sa svojom dobi, pogrbljen, štoviše, gotovo kao pretučen, te se stao polako uspinjati stubama na prvi kat, u svoju radnu sobu. Chenier je stao iza tezge i zauzeo isti stav kao maloprije njegov majstor i ukočeno se zagledao u vrata. Znao je što de se dogoditi u toku nekoliko idudih sati: zapravo, u dudanu ništa, a gore, u Baldinijevoj radnoj sobi, katastrofa. Baldini de skinuti kaputid impregniran frangipanivodicom, sjesti za pisadi stol i čekati nadahnude. Nadahude nede dodi. Potom de pohitati k ormaru sa stotinama bočica s uzorcima i nešto nasumce smiješati. Ta mješavina nede uspjeti. Psovat de, naglo otvoriti prozor i izliti je u rijeku. Zatim de isprobati nešto drugo, ni to nede uspjeti, pa de onda početi vikati i mahnitati i spopast de ga grč plača u toj sobi koja je ved ionako omamljujude mirisala. Oko sedam sati uvečer de sidi, sav ojaden, drhtati i plakati i redi: — Chenier, nemam više nosa, ne mogu više stvoriti parfem, ne mogu grofu isporučiti španjosku kožu, izgubljen sam, u duši sam mrtav, hodu umrijeti, molim vas, Chenier, pomozite
mi da umrem! — A Chenier de predložiti da nekoga pošalju k Pelissieru po bocu »Amora i Psihe«, i Baldini de pristati uz uvjet da nitko ne smije doznati za tu sramotu, Chenier de se zakleti i u nodi de zajedno potajno namirisati kožu za grofa Verhamonta. Bit de tako i nikako drugačije, i Chenier je jedva čekao da taj cirkus ved završi. Baldini više nije bio veliki parfimer. Dakako, u mladosti, prije trideset, četrdeset godina, kreirao je »Ružu s juga« i »Baldinijev galantni bouquet«, dva doista uspješna mirisa kojima se obogatio. No, sada je bio star i istrošen, nije više poznavao suvremenu modu ni ukus, a kad bi tu i tamo uspio sklepati vlastiti parfem, bio bi ved posve demodiran, pa ga ne bi mogli ni unovčiti, nego bi ga za godinu dana deseterostruko razrijedili i prodavali kao aditiv za vodoskoke. Šteta za njega, razmišljao je Chenier provjeravajudi periku u zrcalu, šteta za starog Baldinija; šteta za njegovu lijepu parfimeriju, jer de je upropastiti; a šteta i za mene, jer dok je on upropasti, ja du ved biti prestar da je preuzmem ...
11 Giuseppe Baldini je, doduše, skinuo namirisani kaputid, ali samo iz navike. Miris frangipanivodice ved odavna nije utjecao na njegov njuh; ta, vukao ga je za sobom ved desetljedima i nije ga više ni zamjedivao. Zaključao je i vrata radne sobe i naredio da ga ne uznemiravaju, ali nije sjeo za pisadi stol kako bi razmišljao i čekao nadahnude, jer je znao mnogo bolje od Cheniera da nadahnuda nede biti; nije ga, zapravo, nikada ni imao. Doduše, bio je star i istrošen, to bijaše istina, a nije bio više ni veliki parfimer; no, znao je da nikada u životu nije ni bio velik. »Ružu s juga« naslijedio je od oca, a »Baldinijev galantni bouquet« otkupio je od jednog putujudeg đenovskog trgovca mirodijama. Ostali njegovi parfemi bijahu odavna poznate smjese. Nije nikada ništa izumio. Nije bio izumitelj. Bio je samo savjesni proizvodač prokušanih mirisa, poput kuhara koji s praksom i dobrim receptima pripravija izvanredna jela, a sam još nijedno nije izmislio. Sve te lakrdije s laboratorijem i pokusima, s nadahnudem i tajnovitostima izvodio je samo zato što se to uklapalo u profesionalnu sliku o jednom maitre parfumeur et gantier. Parfimer bijaše polualkemičar koji stvara čuda, tako su htjeli ljudi... e pa dobro! Samo je on znao da je njegov posao zanat kao i svaki drugi, i time se ponosio. Nije uopde htio biti izumitelj. Izum mu je bio vrlo sumnjiv, jer je uvijek podrazumijevao kršenje pravila. Nije ni razmišljao o stvaranju novog parfema za grofa Verhamonta. Osim toga, uvečer ga Chenier nede nipošto modi nagovoriti da od Pelissiera pribavi »Amor i Psihu«. Ved ga je imao. Eno tamo, na pisadem stolu pokraj prozora, u malom staklenom flakonu s brušenim čepom. Kupio ga je još prije nekoliko dana. Naravno, ne osobno. Tanije mogao osobno otidi k Pelissieru i kupiti parfem! Obavio je to putem posrednika, a taj opet putem posrednika. . . Oprez je majka mudrosti. Zapravo, Bafdini nije htio tim parfemom samo namirisati španjolsku kožu, jer ta mala količina ne bi bila dovoljna. Na pameti mu bijaše nešto još gore: htio ga je kopirati. Uostalom, to nije bilo zabranjeno, ved samo vrlo neprilično. Potajno imitirati konkurentov parfem i prodavati ga pod svojim imenom bijaše strahovito neprilično. No, bilo bi još nepriličnije kad bi ga pri tom uhvatili, stoga Chenier ne smije ništa o tome znati, jer Chenier bijaše brbljav. Ah, kakve li strahote kad pravičan čovjek mora krenuti stranputicom! Kakve li strahote kad mora okaljati svoj najdragocjeniji posjed, vlastitu čast, na tako otrcan način! No, što da učini Grof Verhamont je ipak bio mušterija koju nipošto nije htio izgubiti. Ionako gotovo i nije imao kupaca. Dapače, morao je ponovno
trčati za kupcima kao početkom dvadesetih godina kad je u početku karijere bio ulični prodavač. Bog mu je svjedok da se on, Giuseppe Baldini, vlasnik najvede pariške parfimerije na najboljem mjestu, može financijski izvudi samo ako uzme kovčežid u ruku i počne prodavati robu obijajudi tude pragove. A to mu se nimalo nije svidalo, jer je ved odavna prešao šezdesetu, a mrzio je čekati u hladnim predsobljima i nuditi starim markizama vodicu »tisudu cvjetova« i toaletni ocat ili im naturati mast protiv migrene. Osim toga, u tim je predsobljima vladala zaista odvratna konkurencija. Bijaše tu onaj skorojevid Bouet iz Rue Dauphine koji je tvrdio da ima najvedi asortiman pomada u Evropi; ili Calteau iz Rue Mauconseil koji je dogurao do dvorskog dobavljača kontese od Artoisa; ili taj potpuno neuračunljivi Antoine Pelissier iz Rue SaintAndredesArts koji je za svaku sezonu lansirao novi miris za kojim bi svi poludjeli. Pelissierovi parfemi znali su poremetiti cijelo tržište. Ako je jedne godine bila u modi madarska vodica, pa se Baldini stoga opskrbio lavandom, bergamotom i ružmarinom kako bi zadovoljio potražnju, ved se pojavio Pelissier s »Air de Musc«, pretjerano teškim mošusovim mirisom. Svatko je odjednom morao odisati jakim životinjskim vo njem, i Baldini je preradivao ružmarin u vodicu za kosu, a lavandu ušivao u mirišljive vredice. Ako je pak za idudu godinu imao odgovarajude količine mošusa, cibeta i dabrovice, ved se Pelissier dosjetio kreacije novog parfema zvanog »Šumski cvijet« i odmah doživio uspjeh. A kad je Baldini napokon, poslije nodi i nodi provedenih u pokusima i pladanja masnog mita, otkrio sastav »Šumskog cvijeta«, ved je Pelissier iznova trijumfirao s »Turskim nodima« ili »Lisabonskim mirisom« ili s »Bouquet de la cour« i vrag bi ga znao sa čime još. Taj je čovjek zbog svoje kreativnosti svakako bio pogibeljan za čitav zanat. Kad bi se barem vratila krutost starog cehovskog prava. Kad bi barem bilo drakonskih mjera protiv tih svojeglavaca, protiv osoba koje izazivaju pravu inflaciju mirisa. Trebalo bi mu oduzeti obrtnicu, zapapriti mu zabranom vodenja obrta. . . i taj bi tip ved jednom morao početi šegrtovati! Jer on ne bijaše izučeni parfimer i rukavičar, taj Pelissier. Njegov je otac bio samo octar, a octar bijaše i Pelissier, ništa drugo. I samo zato što je kao octar imao ovlaštenje da radi sa žestokim alkoholnim pidima, mogao je provaliti u revir pravih parfimera i zasmrditi ga kao tvor. — Čemu novi parfem za svaku sezonu Je li to bilo potrebno Ljudi su se i prije zadovoljavali vodicom od Ijubica i jednostavnim cvjetnim mirisima koji su se možda svakih deset godina neznatno mijenjali. Tisudljedima su se Ijudi zadovoljavali tamjanom i izmirnom, s nekoliko balzama, ulja i osušenih aromatičnih biljaka. Broj mirisa je ostao skroman i kad su Ijudi ovladali destilacijom s retortama i kotlovima, naučili s pomodu vodene pare oduzimati ljekovitim biljkama, cvijedu i drvetu mirisni princip u obliku eteričnih ulja, oslobadati ga tješnjenjem u hrastovim prešama iz sjemenki, koštica i iz kore voda ili ga izmamljivati iz latica s brižljivo filtriranim mastima. U to bi doba osoba poput Pelissiera bila potpuno nezamisliva, jer su ved tada za proizvodnju obične pomade bile potrebne vještine o kojima to brljalo iz octarnice nije ni sanjalo. Ne samo da je trebalo znati destilirati, nego je čovjek morao znati praviti pomade i ujedno biti ljekarnik, alkemičar i obrtnik, trgovac, humanist i vrtlar. Trebalo je znati razlikovati mast ovnedeg bubrega od junedeg loja, te mirisnu ljubicu od slične, blijedoljubičaste parmske. Trebalo je vladati latinskim jezikom. Trebalo je znati kad se bere heliotropum i kad cvjeta pelargonium i da jasminov cvijet gubi miris s izlaskom sunca. Taj Pelissier očito nije imao ni pojma o tim stvarima. Vjerojatno još nikada nije napustio Pariz, nikada vidio jasmin u cvatu, a kamoli imao pojma o golemom i mučnom trudu što ga je trebalo uložiti kako bi se iz stotine tisuda jasminovih cvjetova dobila grudica konkreta ili iscijedilo nekoliko kapi essence absolue! Vjerojatno je samo njih
poznavao, poznavao jasmin samo kao koncentriranu tamnosmedu tekudinu što stoji u bočici u sefu, pokraj mnogih drugih bočica iz kojih je miješao svoje pomodne parfeme. Ne, osoba poput tog gizdelina Pelissiera ne bi u dobra stara obrtnička vremena imala nikakvih izgleda. Nedostajalo mu je sve: karakter, obrazovanje, umjerenost i osjedaj za cehovsku poslušnost. Svoje parfimerske uspjehe mogao je postidi samo zahvaljujudi otkridu genijalnog Mauritiusa Frangipanija — Talijana, uostalom! — koji je još prije dvije stotine godina utvrdio da se mirisne tvari otapaju u alkoholu. Miješajudi mirisave praške s alkoholom i prenosedi time njihov miris u hlapljivu tekudinu, Frangipani je oslobodio miris od materije, produhovio ga, otkrio čisti miris, ukratko: stvorio je parfem. Kakva li podviga! Kakva li epohalnog djela koje se doista može usporediti samo s najvedim tekovinama ljudskog roda — s pismom što su ga izumili Asirci, s euklidskom geometrijom, Platonovim idejama i pretvaranjem grožda u vino u drevnoj Grčkoj. Pravo prometejsko djelo! Pa ipak, kao što sva velika duhovna djela imaju lice i naličje i ljudima osim blagodati donose nezadovoljstvo i bijedu, tako je, na žalost, i veličanstveni Frangipanijev izum urodio tužnim posljedicama, jer tek što su ljudi nau čili kako da duh cvijeda i ljekovitih biljaka, drveda, smola i životinjskih sekreta zarobe u tinkture i uliju u bočice, umjetnost kreiranja parfema počela je postupno izmicati rijetkim univerzalnim poznavaocima zanata i bila prepuštena na milost i nemilost šarlatanima kojima je bio dovoljan kakavtakav njuh, kao na primjer tom smrdljivcu Pelissieru. Taj nije ni razmišljao o nastanku čudesnog sadržaja njegovih bočica, ved se samo povodio za svojim olfaktivnim hirovima i miješao sve što bi mu palo na um ili što bi javnost poželjela. Taj je gad Pelissier sa trideset i pet godina svakako ved sada posjedovao vedi imetak od onoga što ga je on, Baldini, tek u tredoj generaciji uspio stedi teškim i ustrajnim radom. A Pelissierov se svakodnevno povedavao, dok se njegov, Baldinijev, svakodnevno smanjivao. Tako nešto ne bi prije uopde bilo mogude! Tek se posljednjih nekoliko desetljeda moglo dogoditi da se ugledni obrtnik i afirmirani commercantmora boriti za goli život! Otkako je posvuda i u svim područjima izbila ta grozničava inovatorska manija, ta nezadrživa strast za pothvatima, to bjesnilo eksperimentiranja, ta megalomanija u trgovini, prometu i znanosti! Ili to mahnitanje za brzinom! Čemu sve te nove ceste što su ih posvuda gradili, čemu novi mostovi Čemu Kakve li koristi ako se do Lyona može doputovati za tjedan dana Kome je do toga stalo Kome je to koristilo Ili preploviti Atlantik za mjesec dana i suludom brzinom stidi do Amerike — kao da se i bez tog kontinenta tisudljedima nije moglo sasvim pristojno živjeti. Što li je civilizirani čovjek izgubio u indijanskoj prašumi ili medu crncima Odlazili su čak u Laponiju, gore na sjever, u vječiti led, medu divljake koji žderu sirovu ribu. A htjeli su otkriti još jedan kontinent, negdje u Južnom moru, kažu, ma gdje ono bilo. I čemu to ludilo Zato što su to i drugi radili, Španjolci, prokleti Englezi, drski Holandani, protiv kojih su se zatim morali boriti, što sebi nisu mogli ni priuštiti. 300 000 liva ra stoji ratni brod, najmanje toliko, a potope ga za pet minuta jednim jedinim topovskim hicem i zauvijek zbogom, a pladamo ga iz svog džepa porezima. Desetinu od svih prihoda traži odnedavna naš gospodin ministar financija, i to nas upropaštava, a da se taj dio i ne plada, takav je duhovni stav opdenito ipak poguban.
Čovjek se izlaže nesredi kad ne želi mirovati u svojoj sobi, tamo gdje mu je i mjesto. Tako kaže Pascal. No, Pascal bijaše velik čovjek, Frangipani duha, pravi pravcati zanatlija, a takve danas više ne traže. Sada čitaju buntovne knjige hugenota ili Engleza. Ili pišu traktate o takozvanim velikim znanstvenim djelima u kojima osporavaju sve i svakoga. Ništa im više ne valja, sve odjednom treba mijenjati. Govore odnedavna da u čaši vode plivaju životinjice koje se prije nisu vidjele; da je sifilis sasvim obična bolest, a ne više kazna božja; da Bog nije stvorio svijet u sedam dana, nego ga je stvarao tisudljedima, ako ga je uopde i stvarao; da su divljaci ljudi poput nas; da djecu pogrešno odgajamo i da Zemlja više nije okrugla, nego spljoštena gore i dolje poput dinje — kao da je to uopde važno! Na svim se područjima samo ispitivalo, prekapalo, istraživalo, njuškalo i eksperimentiralo. Više ne bijaše dovoljno redi što i kakvo nešto jest — sve to još treba i dokazati, najbolje sa svjedocima i brojkama i tko zna kakvim smiješnim pokusima. Ti Dideroti i dAlemberti i Voltairei i Rousseaui i kako li se sva ta piskarala ved zovu — medu njima ima čak i duhovnih lica i plemenite gospode! — doista su uspjeli zaraziti čitavo društvo svojom perfidnom uznemirenošdu, pukim uživanjem u negodovanju i nezadovoljstvu svime na svijetu, ukratko: beskrajnim kaosom što vlada u njihovim glavama! Posvuda je zavladala grozničavost. Ljudi su čitali knjige, čak žene. Svedenici su sjedili po kavanama. A kad bi se uplela policija i nekoga od tih nitkova strpala u zatvor, odmah bi zaurlali izdavači i ulagali peticije, a najviša gospoda i dame upotrijebili bi sav svoj utjecaj sve dok ga ne bi za nekoliko tjedana oslobodili ili mu omogudili odlazak u inozemstvo gdje bi nesmetano nastavio pamfletima soliti pamet. U salonima se samo raspredalo i preklapalo o putanjama kometa i ekspedicijama, o silama i Nevvtonu, o gradnji kanala, o krvotoku i o promjeru Zemljine kugle. I sam je kralj dopustio da mu prikažu glupariju što je tek ušla u modu — nekakvu umjetnu oluju koju su nazvali elektricitetom: pred očima cijeloga dvora neki je čovjek trljao nekakvu bocu sve dok nisu počele frcati iskre, i njegova se veličanstva, kako se priča, duboko dojmila ta pojava. Bilo bi nezamislivo da bi njegov djed, onaj doista veliki Luj, za čije je blagoslovljene vladavine Baldini još imao sredu da poživi mnoge godine, dopustio takvu smiješnu demonstraciju! No, to bijaše duh novoga vremena, i sve bi moglo zlosretno završiti! Ako su ved bez ustručavanja i na najbezobrazniji način mogli posumnjati u autoritet Crkve Božje; ako su govorili o monarhiji koja je takoder postojala voljom Božjom, i o posvedenom liku kralja kao da su to samo promjenljive stavke u katalogu drugih državnih poredaka koji se mogu birati po ukusu; ako su se ved toliko uzoholili da su i samog Boga, Svemogudega, Njega glavom, zapostavljali kao nepotrebnog i najozbiljnije tvrdili da red, moral i sreda na zemlji postoje neovisno o Njemu i da su samo plod prirodene etike i razuma samih ljudi. . . o Bože, o Bože! — onda se ne treba čuditi što se sve okrenulo naglavce i što su se zanemarili običaji, a čovječanstvo navuklo na sebe kaznu onoga kojega se odreklo. Loše de to završiti. Veliki komet iz 1681. što su ga ismijali i smatrali ga samo hrpom zvijezda bijaše upravo znak opomene Božje, jer on je najavio — sada se barem to zna — stoljede sloma, raspadanja, duhovne, političke i vjerske baruštine koju je čovječanstvo samo stvorilo i u kojoj de jednoga dana samo zaglibiti i u kojoj de uspijevati još samo nestalno i smrdljivo močvarno cvijede poput toga Pelissiera! Stajao je do prozora, stari Baldini, i pakosno promatrao sunce što se spuštalo nad rijeku. Teglenice su izranjale ispod njega i polako klizile na zapad prema Pont Neufu i iuci ispred galerija Louvrea. Ovdje nitko
nije uzvodno gurao plovila motkom, ved rukavcem s druge strane otoka. S ove se strane sve kretalo samo nizvodno, prazni i natovareni brodovi, čamci na vesla i piitki ribarski čunovi, prljavosmeda i suncem pozladena, namreškana voda, sve je protjecalo, polako, tiho i nezadrživo. I kad je Baldini pogledao dolje, niz samu strminu zida, učini mu se kao da rijeka što teče upija i odnosi temelje mosta, i zavrti mu se u glavi. Pogriješio je što je kupio kudu na mostu, a još više kad je odabrao kudu na zapadnoj strani. Sada je neprekidno imao pred očima rijeku što protječe, pa mu se činilo da s njom odlazi i on i njegova kuda i njegov imetak koji je desetljedima stjecao, i da je prestar i preslab da bi se odupro toj snažnoj struji. Kad bi iiiiao posla na lijevoj obali, u četvrti oko Sorbone ili blizu SaintSulpicea, katkad nije prelazio otok ili Pont SaintMichel, nego bi pošao duljim putom preko Pont Neufa, jer na tom mostu nije bilo zgrada. I tad bi stao uz istočnu ogradu i gledao rijeku uzvodno da bi bar jedanput vidio kako sve teče prema njemu; i na trenutke bi se nasladivao predodžbom da se tok njegova života promijenio, da poslovi uspijevaju, da obitelj cvate, da žene trče za njim i da njegov život ne propada, ved sve više jača. A zatim, kad bi samo malo digao pogled, ugledao bi na nekoliko stotina rnetara vlastitu kudu, krhku, usku i visoku, na Pont au Changeu, spazio bi prozor svoje radne sobe na prvom katu i sama sebe kod prozora, vidio sebe kako gleda kroz prozor i promatra protjecanje rijeke, kao sada. I time bi se rasplinuo lijep san, a Baldini bi se na Pont Neufu okrenuo, potišteniji no prije, potišten kao sada kad se udaljio od prozora, te uputio k pisadem stolu i sjeo.
12 Ispred njega stajao je flakon s Pelissierovim parfemom. Tekudina je na suncu svjetlucala zlatnosmede i bijaše bistra, bez ikakva zamudenja. Doimala se posve bezazleno, poput svijetlog čaja — a ipak je, uz četiri petine alkohola, sadržavala jednu petinu tajanstvene mješavine koja je mogla uzbuditi cijeli grad. Ta se mješavina mogla sastojati od tri ili trideset raznih tvari koje su pak medusobno bile u posve određenom omjeru medu bezbrojnim mogudim kombinacijama. Bijaše to duša parfema — ako se o duši može govoriti kad je posrijedi parfem tog bezdušnog mešetara Pelissiera — i sad je trebalo samo otkriti njezin sastav. Baldini pažljivo obriše nos i malo spusti žaluzine, jer je direktno sunčevo svjetlo škodilo svakoj mirisnoj tvari i svakoj jačoj koncentraciji mirisa. Iz ladice pisadeg stola izvukao je čistu čipkastu maramicu i raširio je. Zatim je otvorio flakon laganim okretanjem čepa. Pri tom je daleko odmaknuo glavu i skupio nosnice, jer ni za živu glavu nije htio prebrzo odutjeti miris neposredno iz bočice. Parfem se mora njušiti dok se oslobada, isparava, a nikada koncentriran. Poprskao je rupčid s nekoliko kapljica, mahnuo njime da ishlapi alkohol, a zatim ga stavio pod nos. S nekoliko kratkih, gotovo trzajnih udisaja uvukao je miris u nos, kao da šmrče prah, a potom ga je odmah izduhao, ponovno mahnuo rupčidem, udahnuo, iznova onjušio u trodobnom taktu i naposljetku udahnuo vrlo duboko, a potom lagano ispuštao dah, zadržavajudi ga nekoliko puta i puštajudi ga da polako klizi kao niz dugo, gotovo vodoravno stubište. Bacio je rupčid na stol i zavalio se u naslonjač.
Parfem bijaše upravo odvratno ugodan. Taj bijednik Pelissier bio je, na nesredu, stručnjak. I bez škole bio je, na žalost, majstor od zanata. Da je barem on, Baldini, stvorio »Amora i Psihu«! Ni traga vulgarnosti u tom parfemu. Čista klasika, zaokruženost, sklad. A ipak bijaše očarava judi nov. Bijaše svjež, ali i nenametljiv. Mirisao je na cvijede, ali ne sladunjavo. Imao je dubinu — veličanstvenu, trajnu, raskošnu, tamnosmedu dubinu — a ipak nije bio ni pretežak ni prebujan. Baldini se digne gotovo sa strahopoštovanjem te iznova stavi rupčid pod nos. — Divno, divno. . . — mrmljao je i pohlepno njuškao. — Vedre je prirode, dražestan, poput melodije, upravo oraspoložava. . . Glupost, oraspoložava! — I ljutito tresne rupčid na stol, okrene se i ode u najudaIjeniji kut sobe, kao da se srami svog oduševljenja. Smiješno! Kako li se samo mogao zanijeti takvim hvalospjevima — Poput melodije. Vedar. Divan. Oraspoložava. — Budalaštine! Djetinjaste budalaštine. Trenutačni dojam. Stara pogreška. Pitanje temperamenta. Vjerojatno talijansko nasljede. Ne ocjenjuj dok njušiš! To je prvo pravilo, Baldini, stara budalo! Njuši dok njušiš, a ocjenjuj kad prestaneš njušiti! »Amor i Psiha« nije loš parfem. Posve uspješan proizvod. Vješto skrpana mješavina. Da ne kažemo obmana. A osim obmane ne možemo drugo ni očekivati od čovjeka kakav je Pelissier. Naravno, tip poput Pelissiera nije proizvodio jeftine parfeme. Nitkov je majstorski obmanjivao, zbunjivao njuh savršenim skladom, bijaše to vuk u janjedoj koži u vještini stvaranja mirisa, jednom riječju: nadareni monstrum. A to je bilo gore od pravog nadrimajstora. No ti, Baldini, nedeš dopustiti da te zaludi taj parfem. Bio si samo na trenutak zatečen prvim dojmom te sklepane tvorevine. No, tko zna kako de mirisati za jedan sat kad ispare njegove najhlapljivije supstancije i kad se ispolji osnovni sastav Ili, kako de večeras mirisati kad se osjete samo teški, tajanstveni sastojci kojih je miris sada zasjenjen mirisavim koprenama cvijeda Pričekaj, Baldini! Drugo pravilo glasi: parfem živi u vremenu; ima mladost, zrelost i starost. I smatra se uspješnim samo ako u svim tim različitim životnim dobima miriše istim ugodnim mirisom. Koliko nam se puta samo dogodilo da je smjesa na prvoj probi divno i svježe mirisala, a nedugo zatim je vonjala na trulo vode i naposljetku samo odurno zaudarala čistim cibetom, jer smo odmjerili preveliku dozu. Valja biti opdenito oprezan s cibetom! Jedna kapljica previše, i eto katastrofe. Stari izvor grešaka. Tko zna — možda je Pelissier stavio previše cibeta Možda do večeras od njegova ambicioznog »Amora i Psihe« ostane samo zadah mačje pišade Vidjet demo. Omirisat demo. Kao što oštra sjekira cijepa klade u najsitnije triješde, tako de i naš nos rastaviti njegov parfem u svaki pojedini sastojak. Tada de se pokazati da je taj tobožnji čarobni miris nastao na uobičajeni, dobro poznati način. Mi, Baldini, parfimer, raskrinkat demo sve trikove octara Pelissiera. Strgnut demo masku s njegove njuške i dokazati novatoru što je u stanju učiniti majstor staroga kova. Smiješat demo ga, njegov pomodni parfem, na dlaku točno kao on. Nastat de iznova u našim rukama kao savršena kopija, pa ga ni taj prepredenjak nede modi razlikovati od vlastitoga! Ne! Nedemo se time zadovoljiti! Još demo ga poboljšati! Dokazat demo mu greške, izbaciti ih i time mu natrljati nos: ti si nazovimajstor, Pelissier! Gad! Skorojevid u parfemskom zanatu, nitko i ništa!
A sad na posao, Baldini! Naoštri njuh i njuškaj bez sentimentalnosti! Razgradi miris po pravilima zanata. Do večeras moraš imati formulu! I požuri ponovno za pisadi stol, izvadi papir, tintu, i novi rupčid, sve složi i počne analizirati. Natopi rupčid svježim parfemom i provuče ga brzo ispod nosa nastojedi uhvatiti ovaj ili onaj sastojak u oblaku mirisa što je prohujao zrakom, trudedi se da mu pri tom ne omete pažnju, da bi zatim, držedi rupčid daleko od nosa u ispruženoj ruci, brzo zapisao ime otkrivena sastojka i iznova proletio rupčidem pokraj nosa kako bi ulovio sljededi mirisni fragment i tako dalje. . .
13 Radio je neprekidno dva sata. Njegove sii kretnje bivale sve grozničavije, grebenje pera po papiru sve nervoznije i sve su vede bile doze parfema što ga je iz flakona izlijevao na rupčid i stavljao pod nos. Više nije gotovo ni osjedao nikakav miris, jer su ga odavna omamile eterične tvari što ih je udisao, pa nije više ni raspoznavao ono što je mislio da je na početku iskušavanja nedvojbeno uspio analizirati. Znao je da je besmisleno dalje njuškati. Nikada nede uspjeti doznati od čega je sastavljen taj parfem što je tek ušao u modu, barem danas nede, ali ni sutra, ako mu se, ne daj Bože, ne oporavi nos. Nikada nije naučio njuhom razlagati miris. Bijaše mu mrsko i odbojno cijepati mirise, dijeliti cjelinu, uspješnu ili manje uspješnu kompoziciju, na pojedine elemente. Nije ga to zanimalo. Nije to više htio raditi. No, njegova je ruka mehanički nastavila s tisudu puta iskušanom i elegantnom kretnjom natapati čipkasti rupčid, protresati ga i mahati njime brzo pred nosom, pri svakom prolazu mehanički bi duboko udahnuo svaki dio mirisom natopljena zraka, znalački ga zadržavao i polako ispuštao. I radio je tako sve dok ga vlastiti nos nije oslobodio muka, jer je iznutra nabrekao od alergije i zatvorio se kao voštanim čepom. Sada više uopde nije mogao njušiti, gotovo ni disati. Nos kao da se začepio od jake hunjavice, dok su mu se u kutovima očiju sakupljale male suze. Hvala Bogu na nebesima! Sada je mogao prekinuti mirne savjestr! Izvršio je svoju dužnost, uložio svu snagu, postupio po svim pravilima zanata i, kako se to često dogadalo, nije uspio. Ultra posse nemo obligatur. Radno vrijeme je isteklo. Sutra ujutro poslat de nekoga k Pelissieru po veliku bocu »Amora i Psihe« i time namirisati španjolsku kožu za grofa Verhamonta, prema narudžbi. A poslije toga uzet de svoj kovčežid sa staromodnim sapunima, mirisnim vodicama, pomadama i mirisnim vredicama i obilaziti salone sta rih vojvotkinja. A jednoga dana umrijet de i posljednja stara vojvotkinja, a time i njegova posljednja mušterija. Tada de i on biti starac i morati prodati kudu, Pelissieru ili bilo kojem od tih ambicioznih trgovaca, možda de još dobiti nekoliko tisuda livara za nju. I tada de spremiti stvari u dva kovčega i sa svojom starom ženom, ako ona do tada ne umre, otputovati u Italiju. I ako preživi put, kupit de kudicu na selu blizu Messine, jer su tamo cijene bile niske. I tamo de umrijeti, on, Giuseppe Baldini, nekad najvedi pariški parfimer, u najvedoj bijedi, ako tako Bog bude htio. I tako je sve moralo biti. Zatvorio je flakon, odložio pero i posljednji put obrisao čelo natopljenim rupčidem. Osjedao je svježinu alkohola što se isparavao, ništa drugo. Zatim je zašlo sunce.
Baldini se digne. Otvori žaluzine, i njegovo tijelo zaroni do koljena u večernje rumenilo crvenedi se poput dogorjele, tinjajude baklje. Vidio je tamnocrveni rub sunca iza Louvrea i slabiji plameni odsjaj na gradskim krovovima pokrivenima škriljavcem. Ispod njega rijeka je svjetlucala poput zlata, brodovi su nestali. I vjerojatno se podigao vjetar, jer su snažni udari namreškali površinu vode, pa bi tu i tamo zasvjetiucala kao da je divovska ruka prosula milijune lujdora u vodu i kao da se načas obrnuo smjer rijeke: tekla je prema Baldiniju, blještava bujica čistoga zlata. Baldinijeve oči bijahu vlažne i tužne. Neko je vrijeme stajao nepomičan i promatrao veličanstven prizor. Zatim je naglo otvorio prozor, daleko odgurnuo oba krila i u velikom luku bacio u vodu flakon s Pelissierovim parfemom. Vidio ga je kako je pljusnuo i na trenutak rasporio blještavi vodeni sag. U sobu je prodirao svjež zrak. Baldini udahne i zamijeti kako nabreknude u nosu popušta. Zatim zatvori prozor. Skoro u istom trenutku se smračilo, posve iznenada. Sjajna zlatasta slika grada i rijeke pretvorila se u nepomičnu pepeljastosivu siluetu. U isti mah srnračilo se i u so bi. Baldini je i dalje nepomično stajao i zurio kroz prozor. — Sutra ne šaljem nikoga k Pelissieru — reče i čvrsto obuhvati objema rukama naslon stolice. — Nedu to učiniti. A nedu ni u obilazak salona. Sutra idem k bilježniku i prodat du kudu i dudan. To du učiniti. E basta! Lice mu je poprimilo prkosan, dječački izraz, i odjednom je bio vrlo sretan. Ponovno bijaše onaj nekadašnji, mladi Baldini, hrabar i odlučan kao i uvijek, koji se smjelo suprotstavlja sudbini — pa makar se sada i povlačio u toj borbi. Pa neka! Ionako mu ništa drugo nije ni preostalo! Glupa vremena nisu mu omogudila da bira. Bog nam daje dobra i loša vremena, ali nede da u loša vremena kukamo i jadikujemo, nego da sačuvamo muževnost. I dao nam je znak. Varava predodžba grada, crvena kao krv i zlatna, bijaše opomena: Trgni se, Baldini, prije no što bude prekasno! Kuda ti je još čvrsta, skladišta još puna, još deš postidi povoljnu cijenu za dudan koji propada. Odluke su još u tvojim rukama. Skromno ostarjeti u Messini nije, doduše, bio tvoj životni cilj — ali je ipak dostojanstvenije i bogougodnije nego pompozno propasti u Parizu. Neka Broueti, Calteaui i Pelissieri u miru trijumfiraju. Giuseppe Baldini povlači se s bojišta. Čini to dobrovoljno i ne sagiba šiju! I sada doista bijaše ponosan samim sobom. Napokon je odahnuo. Prvi put, nakon mnogo godina, popustio je grč podložnosti u njegovim ledima, grč od kojega mu se kočio vrat, a ramena se povijala od poniznosti, i on se bez napora uspravi, opušten i osloboden i sretan. Disao je nesmetano kroz nos. Jasno je osjedao miris »Amora i Psihe« što je ispunjavao sobu, ali ne dopusti da mu još jednom naudi. Baldini je promijenio svoj život i osjedao se fantastično. Sada de otidi gore k ženi i upoznati je sa svojim odlukama, a zatim othodočastiti u NotreDame, zapaliti svijedu i zahvaliti Bogu što mu se smilovao i pokazao mu put i podario njemu, Giuseppeu Baldiniju, nevjerojatnu snagu karaktera. Strgnuo je periku s delave glave gotovo mladenački poletno, uvukao se u plavi kaputid, zgrabio svijednjak s pisadeg stola i izišao iz radne sobe. Upravo je pri svjetlu lojanice na stubištu zapalio svijedu da bi osvijetlio put do stana na gornjem katu kadli je začuo zvonce iz prizemlja. Nije to bila milozvučna pjesma perzijskih zvončida s dudanskih vrata, nego zveket zvona na ulazu za poslugu, odbojan zvuk koji ga je oduvijek smetao. Odavna ga je htio ukloniti i zamijeniti zvonom ugodnijeg zvuka, ali mu je uvijek bilo žao
troška, a sada, odjednom mu je sinulo, pa je zahihotao, sada je svejedno; prodat de nametljivo zvono zajedno s kudom. Neka se njegov nasljednik ljuti zbog njega! Ponovno je zazveketalo. Osluškivao je ne bi li što čuo odozdo. Chenier je ved očito otišao iz dudana. Ni služavka se nije pojavljivala. Stoga se Baldini sam spustio stubama da otvori vrata. Naglo je povukao zasun, otvorio teška vrata, ali. . . nije vidio nikoga. Tama je progutala svjetlo svijede. Zatim je stao polako razabirati nisku osobu, dijete ili nedorasla dječaka, s nečim ispod ruke. — Što hodeš — Šalje me maitre Grimal, nosim jaredu kožu — reče spodoba, pride i pruži Baldiniju ruku preko koje je bilo prebačeno nekoliko koža. Baldini je na svjetlu uspio raspoznati lice dječaka napetih i bojažljivih očiju, pogrbljena držanja. Kao da se skrivao iza ruke što ju je držao pred Baldinijem, kao netko tko čeka batine. Bijaše to Grenouille.
14 Jareda koža za španjolsku kožu! Baldini se sjetio. Naručio je kožu kod Grimala prije nekoliko dana, najfiniju i najmekšu perivu kožu za podmetač na pisadem stolu grofa Verhamonta, petnaest franaka po komadu. No, sada je, za pravo, više nije trebao, mogao je sebi prištedjeti taj novac. S druge strane, ako dječaka samo otpremi. . . Tko zna — mogao bi ostaviti nepovoljan dojam, možda de se početi pričati, širiti glasine: Baldini je postao nepouzdan, Baldini više ne dobiva narudžbe, Baldini više ne može pladati. . . a tako nešto nije dobro, ne, ne, jer tako nešto moglo bi smanjiti prodajnu vrijednost dudana. Bit de bolje da primi te beskorisne jarede kože. Nitko ne mora u nepovoljnom trenutku doznati da je Baldini promijenio svoj život. Udi! Pustio je dječaka da ude, pa su pošli u dudan, Baldini sprijeda sa svijednjakom, Grenouille iza njega s kožama. Tako je Grenouille prvi put ušao u parfimeriju, u prostoriju u kojoj mirisi nisu bili nusproizvod nego su otvoreno bili u žarištu zanimanja. Poznavao je, dakako, sve parfimerije i drogerije u gradu, nodima je stajao ispred izloga gurajudi nos u pukotine na vratima. Poznavao je sve mirise.,, kojima su trgovali i često ih u mislima sastavljao u najdivnije parfeme. Nije ga, znači, čekalo ništa novo. No, poput muzikalnog djeteta koje izgara od želje da vidi orkestar izbliza ili da se u crkvi jedanput popne na galeriju, do skrivenog manuala orgulja, tako je i Grenouille gorio od želje da vidi parfimeriju iznutra, i kad je čuo da Baldiniju treba odnijeti kbže, učinio je sve samo da gazda njemu dopusti da obavi taj posao. I tako je sada stajao u Baldinijevoj parfimeriji, na mjestu u Parizu gdje se na najskučenijem prostoru sakupilo najviše stručno pripravljenih mirisa. Nije mogao mnogo vidjeti pri drhtavom svjetlu svijede, samo na trenutak tezgu s vagom, dvije čaplje iznad zdjelice, naslonjač za kupce, tamne police na zidovima, kratke blijeskove mjedenog alata i bijele etikete na staklenkama i lončidima; i nije nanjušio
ništa što ved nije nanjušio na ulici. No, odmah je osjetio ozbiljnost koja je vladala u tim prostorijama, tako redi svetu ozbiljnost, ako je Grenouilleu riječ »svet« uopde nešto značila; osjetioje hladnu ozbiljnost, obrtničku promišljenost, suhoparan poslovni duh kojim je odisao svaki dio namještaja, sav alat, kace, boce i lonci. I dok je hodao iza Baldinija, u Baldinijevoj sjeni, jer Baldini se nije trudio da mu osvijetli put, obuzela ga je pomisao da je njegovo mjesto ovdje i nigdje drugdje, da de ovdje ostati i s ovoga mjesta temeljito promijeniti svijet. Ta je pomisao, dakako, bila skoro groteskno drska. Nije bilo ničega, ama baš ničega, što bi opravdalo nadu nekakvog anonimusa, pomodnog radnika u štavionici kože sumnjiva porijekla, bez veze i protekcije, bez ikakva staleškog položaja, da ga prime u najugledniju parišku parfimeriju, to više, što je, kako znamo, zatvaranje dudana bila ved odlučena stvar. No, u Grenouilleovim neskromnim mislima nije se radala nada nego odluka, Iz tog de dudana izidi, u to bijaše siguran, još samo zato da bi otišao Grimalu po svoju odjedu, a zatim se iz njega nede micati. Krpelj je nanjušio krv. Godinama je bio miran, povučen, začahuren, čekao. Sada de se nepovratno prepustiti na milost i nemilost sudbini. Stoga je bio toliko siguran. Prošli su kroz dudan. Baldini je otvorio vrata stražnje prostorije koja je gledala prema rijeci i služila dijelom za skladište, dijelom za radionicu i laboratorij. Tamo se kuhao sapun, pripravljale pomade i miješale mirisne vodice u trbušastim bocama. — Tamo! — reče Baldini i pokaže velik stol pokraj prozora. — Tamo ih stavi! Grenouille izide iz Baldinijeve sjene, spusti kože na stol, pa brzo odskoči i stane izmedu Baldinija i vrata. Baldini se još neko vrijeme nije micao. Držao je svijedu postrance da vosak ne kapa na stol i nadlanicom prelazio po glatkoj površini kože. Zatim je okrenuo kožu i gladio baršunasto, meko i ujedno hrapavo naličje. Bijaše vrlo dobra. Kao stvorena za španjolsku kožu. Pri sušenju se gotovo i nede razvudi, a kad se izgladi kožarskim strugalom, ponovno de postati elastična. Osjetio je to čim ju je stisnuo palcem i kažiprstom; modi de zadržati miris pet ili de set godina; bijaše to vrlo, vrlo dobra koža — možda de od nje napraviti rukavice, tri para za sebe, tri para za ženu, za put u Messinu. Povukao je ruku. Radni stol se doimao dirljivo sa svime što je tu bilo pripremljeno: staklena kadica za mirisnu kupku, staklena ploča za sušenje, mužari za miješanje tinktura, tučak i lopatica, kist, strugalo i škare. Činilo se kao da ti predmeti samo spavaju, jer je bila nod, i kao da de sutra ponovno oživjeti. Možda bi trebalo ponijeti i stol u Messinu I dio alata, možda samo najvažniji. .. Za ovim se stolom izvrsno sjedilo i radilo. I nogari i ploča bijahu napravljeni od hrastovine, a podupirale su ga poprečne grede, pa se na tom stolu ništa nije treslo, ništa ljuljalo, nije mu smetala kiselina, ni ulje, ni rez nožem — i stajao bi ga čitav imetak kad bi ga prevozio u Messinu! I to brodom! I stoga de ga prodati, taj stol, sutra de ga prodati, a prodat de i sve na njemu, ispod njega i pokraj njega! On, Baldini, imao je, doduše, meko srce, ali i čvrst karakter, i stoga de, ma kako mu teškd bII6,pr6vesti svoju odluku; riješit de se svega sa suzama u očima, ali de ipak učiniti ono što je naumio znajudi da ispravno postupa, jer mu je Bog dao znak.
Okrene se da pode. I ugleda na vratima tu malu pogrbljenu spodobu, gotovo je i zaboravio dječaka. — Dobra je — reče Baldini. — Poruči majstoru da je koža dobra. Navratit du ovih dana da mu platim. — U redu — reče Grenouille i prepriječi put Baldiniju koji se spremao izidi iz radionice. Baldini se malo iznenadi, ali kako ništa nije posumnjao, pripisao je dječakovo ponašanje plašljivosti, a ne drskosti. — Što je — upita. — Imaš li još kakvu poruku No Samo reci! Grenouille se pogrbi i pogleda Baldinija očima koje su na izgled odavale strah, mada su ga, zapravo, napeto vrebale. — Želim kod vas raditi, maitre Baldini. Kod vas, u vašoj parfimeriji. Ton kojim je izgovorio te riječi nije odavao molbu ved zahtjev, zapravo ih nije izgovorio, nego procijedio, prosiktao poput zmije. I Baldini je ponovno krivo protumačio Grenouilleovu neumjerenu samosvijest dječačkom nespretnošdu. I ljubazno mu se nasmiješio. — Ti si, sinko, kožarski šegrt. Imam ved jednog kalfu, a šegrt mi nije potreban. — Želite li da ove kože mirišu, maitre Baldini Te kože koje sam vam donio, želite li ih namirisati — prigušenim glasom izusti Grenouille kao da uopde nije razumio njegov odgovor. — Pa da — reče Baldini. — Pelissierovim »Amorom i Psihom« — upita Grenouille i još se više zgrbi. Sad je Baldini lagano protrnuo od straha. Ne zato što se pitao odakle momak to tako točno zna, nego samo stoga što je spomenuo ime tog mrskog parfema čiji zagonetni sastav danas nije uspio otkriti. — Kako ti može pasti na um takva besmislica da bih se koristio tudim parfemom radi. . . — Nanjušio sam ga! — prosikde Grenouille. — Imate ga na čelu, a u desnom džepu kaputida imate rupčid koji ste natopili njime. Nije dobar, taj »Amor i Psiha«, loš je, ima u njemu previše bergamota i previše ružmarina i premalo ružina ulja. — Aha — reče Baldini, posve izbezumljen skretanjem razgovora u egzaktne vode. — I čega još ima — Narančina cvijeta, limete, klinčida, mošusa, jasmina, alkohola i nečega što ne znam kako se zove, eno, tamo, pogledajte! U onoj boci! — I on pokaže prstom u tamu. Baldini je podigao svijednjak u tom smjeru, pogledom je pratio dječakov kažiprst i zaustavio se na jednoj boci na polici, koja bijaše napunjena sivožutim balzamom. — Stiraks — upita on. Grenouille kimne. — Da. To je u njemu. Stiraks. — I skvrči se kao da ga je uhvatio grč i promrmlja u bradu riječ »stiraks« desetak puta: — Stiraksstiraksstiraks. . .
Baldini približi svijedu prema sklupčanom čovječuljku što je kreštao »stiraks« i pomisli: ili je opsjednut, ili je varalica ili je nadnaravni talent, jer je sasvim mogude da te tvari u pravoj kombinaciji daju parfem »Amor i Psiha«, čak i vjerojatno. Ružino ulje, klinčidi i stiraks — ta je tri sastojka poslije podne tako očajnički tražio; s njima su se slagali i ostali dijelovi kompozicije — za koje je mislio da ih je i on prepoznao — poput slojeva torte. Ostalo je samo pitanje omjera u kojem ih treba sastaviti. A da bi to utvrdio, on, Baldini, morao bi provesti dane i dane u eksperimentiranju, što je strahovit posao, skoro još gori od samog prepoznavanja sastojaka, jer valja mjeriti, vagati, zapisivati i pri tom vraški paziti, jer i najmanja nepažnja — drhtaj pipete, pogrešno brojenje kapljica — može sve pokvariti. A svaki upropašteni pokus značio je užasne troškove. Svaka pokvarena smjesa stoji mali imetak. . . Htio je iskušati tog čovječuljka i pitati ga za točnu formulu »Amora i Psihe«. Ako je zna točno na gram, na kapljicu, onda je očito varalica koji je nekako, na prijevaru, doznao Pelissierov recept da bi dopro do Baldinija i uposlio se kod njega. No, ako ju je pogodio otprilike, onda ima genijalan njuh i svakako pobuduje njegovo stručno zanimanje. Naravno, Baldini nije promijenio odluku o prodaji dudana! Nije mu bio važan ni Pelissierov parfem. Štoviše, kad bi mu ga dječak proizveo i na litre, Baldiniju ne bi ni u snu palo na um da njime namiriše španjolsku kožu grofa Verhamonta. . . No, čovjek nije valjda cijeli život bio parfimer i bavio se sastavljanjem mirisa da bi u jednom trenutku posve izgubio profesionalnu strast! Zanimala ga je formula tog prokletog parfema, a još više darovitost tog nevjerojatnog momka koji mu je na čelu pročitao miris. Htio je znati što se iza toga krije. Bijaše jednostavno znatiželjah. — Čini mi se da imaš izvrstan nos, mladidu — reče on pošto je Grenouille svoje otkreštao, te ponovno ude u radionicu i oprezno stavi svijednjak na radni stol. — Nedvojbeno profinjen nos, ali. . . — Ja imam najbolji nos u Parizu, maitre Baldini — grakne Grenouille prekinuvši ga. — Poznajem sve mirise na svijetu, sve u Parizu, sve, samo im ne znam svima imena, ali mogu i njih naučiti, sve mirise koji imaju imena, a njih nema mnogo, samo nekoliko tisuda, sve du ih naučiti, ime tog balzama stiraksa nedu nikad zaboraviti, balzam se zove stiraks, zove se stiraks... — Zašuti! — zaviče Baldini. — Ne prekidaj me dok govorim! Jezičav si i drzak. Nema čovjeka koji zna tisudu mirisa poimence. Ne znam ih ni ja, samo nekoliko stotina, jer ih u našem zanatu i nema više, svi ostali su smradovi a ne mirisi! Za te duge, eksplozivne upadice Grenouille se gotovo istegnuo, pa je u trenutku uzbudenja čak zalomatao rukama u krugu da predoči »sve, sve« što zna, ali se na Baldinijeve riječi ponovno uvukao u sebe, poput male crne kornjače zastao na pragu i nepomično vrebao. — Dakako — nastavi Baldini — odavna mi je posve jasno da se »Amor i Psiha« sastoji od stiraksa, ružina ulja i klinčida, od bergamota i ružmarinova ekstrakta et cetera. Da bi se to otkrilo, kako rekoh, dovoljan je osrednje osjetljiv nos, pa je posve mogude da te Bog obdario osrednje osjetljivim nosom, kao i mnoge druge — osobito u tvojoj dobi. No, parfimeru — Baldini pri tom podigne kažiprst i isprsi se — no, parfimeru treba više od osrednje osjetljiva nosa. Potreban mu je njuh koji se izoštrava desetljedima, koji ne slabi, koji de mu omoguditi da sa sigurnošdu odgonetne i najsloženije mirise po vrsti i količini, ali i da stvara nove, nepoznate mirisne smjese. Takav nos — i on dotakne prstom svoj — ne postoji u prirodi,
mladidu! Takav se nos stječe s upornošdu i marljivošdu. Zar bi rni mogao bez razmišljanja dati točnu formulu »Amora i Psihe« No Bi li mogao Grenouille ne odgovori. — Možeš li mi je redi barem otprilike — upita Baldini i prigne se da bi bolje vidio kornjaču na vratima. — Tek tako, približno Onda Govori, ti najbolji pariški nosu! No, Grenouille je šutio. — Eto! — reče Baldini, i zadovoljan i razočaran, i ponovno se uspravi. — Ne možeš. Naravno. Kako bi i mogao. Ti si poput onoga koji kuša jelo i utvrduje ima li u juhi peršina ili krasuljice. No, dobro — i to je nešto, ali to te ni izdaleka ne čini kuharom. U svakom umijedu, ali i u svakom zanatu — zapamti to prije no što odeš! — nadarenost ne vrijedi ništa, jer najvažnije je iskustvo koje se stječe skromnošdu i marljivošdu. Posegnuo je za svijednjakom na stolu kadli je Grenouille promuklim glasom zagraktao s vrata: — Ne znam što je formula, maitre, to ne znam, ali znam sve drugo! — Formula je alfa i omega svakog parfema — strogo de Baldini, jer je ved htio okončati razgovor. — To je precizna uputa o omjeru u kojemu treba miješati pojedine sastojke da bi se dobio željeni, jedinstveni miris; to je formula. Ona je recept — ako tu riječ bolje razumiješ. — Formula, formula — kreštao je Grenouille uspravljajudi se. — Ne treba mi formula. Imam recept u nosu. Da vam ga smiješam, maitre, hodete li da ga smiješam, hodete li — Kako — poviče Baldini prilično glasno i primakne svijedu patuljku pod nos. — Ma kako bi ga ti smiješao Grenouille prvi put nije ustuknuo. — Pa sve je ovdje što trebamo, svi su mirisi ovdje, u ovoj prostoriji — reče on ponovno pokazujudi prstom u tamu. — Eno ružina ulja! Eno narančina cvijeta! Eno klinčida! Eno ružmarina!. . . — Sve je to, dakako, tamo! — rikne Baldini. — Sve! No, ponavljam ti, tvrdoglavče, ne služe ti ničemu ako ne znaš formulu! — ... Eno jasmina! Eno alkohola! Eno bergamote! Eno stiraksa! — graktao je neumorno Grenouille pokazujudi uz svako ime prstom u drugu točku u prostoriji u ko 69 joj je bilo tako mračno da se sjena polica s bočicama samo mogla naslutiti.
— Znači, ti vidiš i nodu, ha — otrese se Baldini. — Ne samo da imaš najistančaniji njuh, nego i najoštriji vid u Parizu, ne Ako imaš i osrednje uši, dobro ih otvori da čuješ što du ti redi: ti si mali prevarant. Vjerojatno si nešto načuo kod Pelissiera, nešto nanjušio, zar ne, pa sada misliš kako me možeš nasamariti Grenouille se sada posve istegnuo, stajao je, tako redi, u prirodnoj veličini u vratima, lagano raširenih nogu i lagano pruženih ruku, pa je nalikovao na crnog pauka koji se hvata za prag i dovratnik. — Dajte mi deset minuta — reče prilično opušteno — pa du vam stvoriti parfem »Amor i Psiha«. Sad odmah i ovdje, u ovoj prostoriji. Maitre, dajte mi pet minuta! — Misliš li da du tebi dopustiti da petljaš po mojoj radionici S esencijama koje vrijede imetak Tebi — Da — reče Grenouille. — Uh! — usklikne Baldini i ispusti odjednom sav zrak što ga bijaše udahnuo. Zatim duboko udahne, zagleda se u Grenouilleovu paučju spodobu i počne razmišljati. Zapravo je svejedno, pomisli, jer sutra je ionako svemu kraj. Znam, doduše, da on ne može napraviti to što tvrdi, nipošto ne može, jer bi tada bio još vedi od velikog Frangipanija. Zašto onda ne bih dopustio tu demonstraciju da se vlastitim očima uvjerim u ono što ved znam Uostalom, možda de mi u Messini jednoga dana sinuti — čovjek ponekad u starosti postaje čudan i drži se kao pijan plota najludih zamisli — da nisam prepoznao genija za mirise, bide koje je milost Božja obilato obdarila, čudo od djeteta. . . No, to je posve isključeno. Prema svemu što mi govori razum, to je isključeno — ali čuda postoje, to je sigurno. No, kad jednoga dana umrem u Messini, kad mi na smrtnoj postelji sine: Tada u Parizu, one večeri, zatvorio si oči pred čudom. . . Ne bi ti bilo baš ugodno, Baldini! Neka ta budala prorajta tih nekoliko kapi ružina ulja i mošusove 7f> tinkture, pa i sam bi ih prorajtao da te Pelissierov parfem još doista zanima. Uostalom, što je nekoliko kapi — koliko god bile vrlo, vrlo skupe! — u usporedbi sa sigurnošdu znanja i s mirnom starošdu — Pazi! — reče on izvještačeno strogim glasom. — Pazi! Ja. . . kako se zapravo zoveš — Grenouille — odgovori Grenouille. — JeanBaptiste Grenouille. — Aha — reče Baldini. — Dakle, pazi, JeanBaptiste Grenouille! Razmislio sam. Moram ti pružiti priliku, sada, odmah, da dokažeš svoju tvrdnju. Time ti ujedno dajem priliku da uvjerljivim neuspjehom naučiš što je vrlina skromnosti — možda, s obzirom na mladost, nije još ni razvijena kod tebe, što ti se može oprostiti — koja je bitan uvjet tvog kasnijeg napretka kao pripadnika svoga ceha, svoga staleža, kao supruga, podanika, kao čovjeka i kao dobrog kršdanina. Voljan sam ti dati tu lekciju na vlastiti trošak, jer sam danas, iz odredenih razloga, raspoložen za trošenje, i, tko zna, možda de me jednoga dana sjedanje na ovaj prizor donekle razvedriti. No, nemoj misliti da me možeš nadmudriti! Nos Giuseppea Baldinija je star, ali je istančan, dovoljno istančan da odmah nanjuši i najmanju razliku izmedu tvoje mješavine i ovog parfema ovdje — reče i pri tom izvuče rupčid natopljen »Amorom i Psihom« i mahne njime pod Grenouilleovim nosom. — Pridi, najbolji pariški nosu! Pridi ovom stolu i pokaži što znaš! No, pazi da mi ništa ne prevrneš i ne srušiš! Ne diraj ništa. Najprije du se pobrinuti za više svjetla. Zelimo veliko osvjetljenje za taj mali pokus, zar ne
I rekavši to, uzme još dva svijednjaka, koja su stajala na rubu velikog hrastova stola, te ih pripali. Složio ih je sva tri jedan pokraj drugoga po duljini stola s druge strane, odmakao kože, oslobodio srednji dio stola. Potom je s jednog malog stalka mirnim i brzim kretnjama donio pribor potreban za rad — veliku trbušastu bocu za miješanje tekudine, stakleni lijevak, pipetu, malu i veliku menzuru — i sve lijepo poredao ispred sebe na hrastovoj ploči. Grenouille se u meduvremenu odlijepio od vrata. Još za Baldinijeva kidenog govora nestalo je sve njegove ukočenosti, napetog vrebanja, obuzdavanja. Čuo je samo pristanak, samo »da«, s likovanjem djeteta koje je sebi s prkosom izborilo dopuštenje i fudka na ograničenja, uvjete i moralne opomene što su s time povezane. Stojedi opušten, prvi put više nalik na čovjeka nego na životinju, strpljivo je podnio ostatak Baldinijeve tirade znajudi da je ved svladao čovjeka koji mu je upravo popustio. Dok je Baldini još razmještavao svijednjake na stolu, Grenouille se ved ušuljao u tamu radionice, u dio gdje su stajali regali sa skupocjenim esencijama, uljima i tinkturama i, voden sigurnim nosom, zgrabio s polica potrebne bočice. Bilo ih je ukupno devet: esencija od narančina cvijeta, limetino ulje, klinčidevo i ružino ulje, ekstrakt jasmina, bergamota i ružmarina, mošusova tinktura i stiraksov balzam. Sve ih je skinuo i poredao na rubu stola. Naposljetku je još dovukao balon sa stopostotnim alkoholom. Zatim je stao iza Baldinija koji je još s pobožnom pedanterijom slagao posude za miješanje, ovu bocu pomaknuo malo ovamo, onu još malo onamo, kako bi sve bilo u onom redu na koji je odavna navikao i da bi sve bilo najpovoljnije osvijetljeno — pa je čekao, drhtedi od nestrpljivosti, da se starac udalji i njemu ustupi mjesto. — Tako! — reče napokon Baldini i odmakne se. — Ovdje je poredano sve što ti treba za tvoj. . . — nazovimo ga blagonaklono »eksperimentom«. Nemoj mi ništa razbiti, ništa proliti! Jer, zapamti, ove tekudine, s kojima ti sada smiješ raditi pet minuta, tako su skupocjene i rijetke da ih više nikada nedeš držati u rukama u takvom koncentriranom obliku! — Koliko da vam napravim, maitre — upita Grenouille. — Što napraviti. . . — upita Baldini koji još nije dovršio svoj govor. — Koliko parfema — zagrakde Grenouille. — Koliko tog parfema želite imati Smijem li do vrha napuniti ovu debelu bocu — I pokaže prstom bocu za miješanje, koja je, bez pretjerivanja, mogla primiti tri litre tekudine. — Ne, ne smiješ! — poviče Baldini izbezumljeno, a iz njega je vikao strah, duboko ukorijenjen i spontan, zbog rasipanja njegove imovine. I kao da se zastidio tog krika što ga je razotkrio, Baldini odmah zatim zaurla: — I ne smiješ mi upadati u riječ! — da bi potom nastavio mirnijim, podsmijehom obojenim glasom: — Što de nam tri litre parfema koji ni jedan ni drugi ne cijenimo Zapravo bi bilo dovoljno pola mjerice. Bududi da se takve male količine ne mogu točno miješati, dopustit du ti da za početak napuniš tredinu ove boce.
— Dobro — reče Grenouille. — Napunit du tredinu ove boce »Amorom i Psihom«, ali, maitre Baldini, napravit du ga na svoj način. Ne znam da li je to u skladu s pravilima zanata, jer ih ne znam, ali du ga napraviti na svoj način. — Izvoli! — reče Baldini koji je znao da u tom poslu nema »mojih« ili »tvojih« načina, nego samo jedan, jedan jedini mogudi način za dobivanje konačne količine, to jest da se s poznavanjem formule i odgovarajudim preračunavanjem proizvede najtočnije odmjeren koncentrat raznih esencija, koji se nakon toga mora »spiritualizirati« alkoholom, ponovno u točnom omjeru koji varira od jedan naprama deset do jedan naprama dvadeset, da bi se dobio gotov parfem. Znao je da drugih načina nema. Stoga mu se ono što mu se odigravalo pred očima i što je najprije promatrao s podrugljivom suzdržanošdu, zatim zbunjeno i naposljetku s nemodnim zaprepaštenjem, moralo činiti pravim čudom. I taj se prizor urezao u njegovo pamdenje tako duboko da ga do kraja života nije zaboravio.
15 Čovječuljak je najprije otčepio balon s alkoholom. Mučio se da podigne tešku posudu. Morao ju je podidi gotovo do visine glave, jer je na toj razini stajala miješalica sa staklenim lijevkom kroz koji je, bez mjerice, ulijevao alkohol neposredno iz balona. Baldini se stresao od tolike nesposobnosti: momak nije samo okrenuo naglavce svjetski poredak u parfimeriji počinjudi s otapalom, a ne s koncentratom koji je trebalo otapati, nego je i fizički tome jedva bio dorastao! Drhtao je od napora, i Baldini je svakog trenutka mislio kako de se teški balon razbiti i smrskati sve na stolu. Svijede, zaboga, pomisli on, svijede! Nešto de eksplodirati, moja de kuda izgorjeti. . .! I ved htjedne priskočiti i oduzeti tom ludaku balon kadli ga je Grenouille sam spustio, stavio balon neokrnjen na pod i ponovno ga začepio. U boci za miješanje talasala se bistra tekudina — nije prolio ni kapi. Grenouille je predahnuo nekoliko trenutaka i pri tom mu se lice tako ozarilo kao da je ved obavio najmučniji dio posla. A zatim je nastavio raditi s takvom brzinom da ga je Baldini jedva slijedio očima, a kamoli razabrao redoslijed ili barem nekakvu pravilnost u toku postupka. Grenouille je na izgled nasumce uzimao flakone s mirisnim esencijama, poredane na stolu, brzo izvlačio staklene čepove, sekundu ih držao pod nosom, zatim izlijevao iz ovoga, kapao iz onoga, štrcnuo malo tekudine iz trede bočice u lijevak i tako dalje. Pipetu, epruvetu, menzuru, žličicu i štapid za miješanje — sav pribor kojim parfimer upravlja složenim postupkom miješanja — Grenouille nije ni taknuo. Činilo se kao da se igra, poput djeteta koje nešto mijesi i mudka, te od trave, vode i blata kuha nekakav grozni uvarak i tvrdi da je to juha. Da, poput djeteta, pomisli Baldini; odjednom izgleda kao dijete, usprkos grubim šakama, usprkos narovašenu licu punom ožiljaka i kvrgavu staračkom nosu. Mislio sam da je stariji nego što 1A jest, a sad mi izgleda mladi, kao da su mu tričetiri godine; nalikovao je na onu nepristupačnu, neshvatljivu, svojeglavu djecu koja, tobože naivna, misle samo na sebe, koja žele despotski podrediti sve na svijetu, a to bi i učinila kad bi im se dopustilo da provode svoju megalomansku volju i kad ih se
najstrožim odgojnim mjerama ne bi malopomalo discipliniralo i razvilo u potpune ličnosti koje mogu vladati sobom. Takvo fanatično dijete skrivalo se u tom momku koji je zažarenih očiju stajao kod stola i zaboravio sve oko sebe, očito i ne znajudi da u radionici još nešto postoji osim njega i tih bočica što ih je brzo i nevješto primicao lijevku da bi zamiješao svoj ludački budkuriš za koji de poslije sasvim sigurno tvrditi — ali i u to vjerovati! — da je izuzetni parfem »Amor i Psiha«. Baldinija je podilazila jeza dok je pri drhtavom svjetlu svijeda promatrao to bide kako sve radi stravično naopako i stravično samosvijesno. Takvih bida — razmišljao je, i odjednom osjetio ponovno tugu i jad i gnjev kao kad je u smiraj dana promatrao grad u crvenom odsjaju — takvih bida prije nije bilo; bijaše to posve novi primjer roda koji je mogao nastati samo u tom bolesnom, trulom razdoblju. . . No, naučit de on njega pameti, tog umišljenog balavca! Pokazat de mu svoje, poslije te smiješne predstave, pa de pobjedi poput pogrbljene hrpice bijede kakav je i došao. Ološ! Danas se više ne smiješ ni s kim upustiti, jer sve vrvi od tog glupavog ološa! Baldini bijaše tako zaokupljen svojim unutarnjim gnjevom i odvratnošdu prema vremenu u kojemu je živio da nije ni shvatio što se dogada kad je Grenouille iznenada začepio sve flakone, izvadio lijevak iz boce za miješanje, zgrabio je za grlo, lijevim je dlanom zatvorio i snažno protresao. Tek kad se boca nekoliko puta okrenula u zraku, a njezin skupocjeni sadržaj poput limunade slijevao iz trbuha u grlo i obratno, Baldini je istisnuo krik bijesa i zaprepaštenja.— Stani! — zakrešti. — Sada je dosta! Smjesta prekini! Basta! Stavi odmah bocu na stol i nemoj više ništa dirati, razumiješ li, ništa više! Zacijelo sam poludio kad sam uopde slušao te tvoje glupe brbljarije. Način na koji postupaš sa stvarima, tvoja sirovost, tvoja primitivna nerazumnost pokazuju mi da si šeprtlja, neotesana šeprtlja, a povrh toga bijedni i bezobrazni balavac. Nisi ni za miješanje limunade, pa ni za prodavača najobičnije sladidevine, a kamoli za parfimera! Budi sretan, budi zahvalan i zadovoljan ako ti tvoj majstor dopusti da mu i dalje mudkaš tekudinu za luženje! Da se više nisi usudio, čuješ li me Da se više nisi usudio prijedi preko praga jednog parfimera! Tako je govorio Baldini. I dok je još govorio, prostor oko njega ved je bio zasiden mirisom »Amora i Psihe«. Miris je uvjerljiviji od riječi, izgleda, osjedaja i volje. Od uvjerljive snage mirisa ne možemo se obraniti, ona ulazi u nas poput zraka u naša pluda, ispunjava nas, prožima, protiv nje ne postoji sredstvo. Grenouille je spustio bocu, maknuo s grla ruku vlažnu od parfema i obrisao je o rub kaputida. Jedan, dva koraka natrag i nezgrapno previjanje njegova tijela pod udarcima Baldinijeve bukvice bijahu dovoljni da ustalasaju zrak i prošire uokolo tek stvoreni miris. Više i nije bilo potrebno. Baldini je, doduše, još bjesnio i vikao i psovao; no, sa svakim udisajem njegov je vanjski, neprikriveni bijes sve više slabio, jer ga u duši nije mogao pothraniti. Slutio je da je poražen, pa se stoga njegov govor naposljetku pretvorio u prazne patetične fraze. I kad je zašutio i šutio neko vrijeme, nije mu više ni trebala Grenouilleova primjedba: — Gotovo je. — Ionako je to znao. Usprkos tome, premda ga je sa svih strana ved opsjedao zrak otežan mirisom »Amora i Psihe«, prišao je starom hrastovom stolu radi probe. Izvukao je iz džepa, iz lijevog džepa kaputida, čist, snježnobijeli čipkasti rupčid, razmotao ga i nakapao nekoliko kapljica što ih je izvukao dugom pipetom iz boce za miješanje. Zamahne rupčidem ispruženom rukom da ga prozrači, a zatim ga uvježbanom i elegantnom kretnjom provuče ispod nosa udišudi miris. Dok ga je na mahove ispuštao, sjeo je na stolicu bez naslo
na. Bijaše još tamnocrven u licu od navale gnjeva, ali je odjednom posve problijedio. — Nevjerojatno — mrmljao je tiho u bradu — zaboga. . . nevjerojatno. — I neprekidno je gurao nos u rupčid i njuškao i tresao glavom i mrmljao »nevjerojatno«. Bijaše to »Amor i Psiha«, nedvojbeno »Amor i Psiha«, mrska i genijalna mirisna smjesa »Amora i Psihe«, tako točna kopija da je ni sam Pelissier ne bi mogao razlikovati od svoga proizvoda. — Nevjerojatno. . . Malodušan i blijed sjedio je veliki Baldini na stolici i doimao se smiješno s rupčidem u ruci što ga je pritiskao na nos poput prehladene djevice. Jezik mu se sada potpuno oduzeo. Nije više mogao izgovoriti ni »nevjerojatno« i samo je lagano kimao glavom i zurio u sadržaj miješalice i ispuštao monotono »hm, hm, hm. . . hm, hm, hm. . . hm, hm, hm. . .« Nakon nekog vremena Grenouille se približio stolu, nečujno poput sjene. — Ovaj parfem nije dobar — reče. — Ima vrlo loš sastav, ovaj parfem. — Hm, hm, hm — izusti Baldini, a Grenouille nastavi: — Ako mi dopustite, maitre, poboljšat du ga. Dajte mi jednu minutu pa du vam iz njega napraviti pristojan parfem! — Hm, hm, hm — izusti Baldini i kimne. Ne zato što je pristao, nego zato što je bio tako nemodan i apatičan da bi na sve rekao samo »hm, hm, hm« i kimao. I nastavio je kimati i mrmljati »hm, hm, hm« i nije se ni pokušavao uplesti kad je Grenouille drugi put počeo miješati, drugi put ulio alkohol u miješalicu, dolio ga na gotov parfem i drugi put sadržaj flakona izlijevao u lijevak ne obradajudi pažnju na redoslijed i količinu. Tek potkraj postupka — Grenouille ovaj put nije tresao bocu, nego ju je samo lagano zaljuljao poput čaše s konjakom, možda zato što je imao obzira prema Baldinijevoj osjetljivosti, možda zato što mu se ovaj put sadržaj činio dragocjeniji — dakle, tek sada kad je gotova tekudina lelujala u boci, Baldini se trgao iz ošamudenosti i djgao, držedi rupčid, naravno, još pod nosom kao da se želi naoružati protiv novog napada na svoju dušu. — Gotovo je, maitre — reče Grenouille. — Sada je to doista vrlo dobar miris. — Da, da, dobro, dobro — odvrati Baldini i mahne mu slobodnom rukom da ode. — Zar ga nedete isprobati — krkljao je dalje Grenouille. — Zar nedete, maitre Nedete ga probati — Kasnije, sad nisam raspoložen za probu. . . druge mi se stvari motaju po glavi. Sad idi! Hajde! I uzme jedan od svijednjaka, izide i prijede dudan. Grenouille ga je slijedio. Ušli su u uski hodnik što je vodio do ulaza za poslugu. Starac je vukao noge prema kudnim vratima, povukao zasun i otvorio ih. Pomaknuo se da bi dječaka pustio van. — Smijem li sada kod vas raditi, maitre, smijem li — upita Grenouille ved stojedi na pragu, ponovno pogrbljen, ponovno vrebajudi očima. — Ne znam — reče Baldini — razmislit du. Idi! I zatim je Grenouille nestao, odjednom se izgubio, tama ga je progutala. Baldini je stajao kod vrata i zurio u nod. U desnoj je ruci držao svijednjak, u lijevoj rupčid, poput čovjeka kojemu curi krv iz nosa, a ipak se
samo bojao. Brzo je stavio zasun na vrata. Zatim je spustio zaštitni rupčid s lica, gurnuo ga u džep i kroz dudan se vratio u radionicu. Miris bijaše tako božanstven da su se Baldiniju smjesta ovlažile oči. Nije ga trebao iskušati, samo je stajao kod radnog stola ispred miješalice i disao. Parfem je bio divan. U usporedbi s »Amorom i Psihom« bio je kao simfonija u usporedbi s osamljenim cviljenjem violine. I više. Baldini sklopi oči i osjeti kako se u njemu bude najuzvišenije uspomene. Vidio je sebe kako kao mladid nodu šeta nasadima Napulja; vidio je sebe kako leži u zagrljaju žene s crnim uvojcima, a na podvoju prozora obrise ružina grma što se njihao na nodnom vjetru; čuo je tu i tamo pjev ptica, a iz daljine glazbu iz lučke gostionice; čuo je šapat tik do uha, čuo »ljubim te« i osjetio kako se od zanosa ježi, sada! sada u ovom trenutku! Naglo otvori oči i zastenje od užitka. Za ovakav parfem dosad se nije znalo. Nije to bio parfem koji je bolje mirisao, ni sentbon, ni toaletno sredstvo. Bijaše to nešto posve novo, nešto od čega se mogao stvoriti čitav novi svijet, čaroban, bogat svijet, i čovjek je u trenu zaboravljao sve odvratno oko sebe i osjedao se tako bogatim, tako raspoloženim, tako slobodnim, tako dobrim. . . Baldinijeve ruke prestaše se ježiti, i obuzme ga omamljujudi duševni mir. Uzme kožu, jaredu kožu, koja je ležala na rubu stola, uhvati nož i izreže je na komade. Zatim ih stavi u staklenu kadicu i prelije ih novim parfemom. Brzo prekrije kadicu staklenom pločom, ostatak parfema prelije u dvije bočice, prilijepi na njih etikete i napiše na njima »Nuit napolitaine«. Zatim ugasi svijede i ode. Dok je večerao sa ženom, nije joj ništa ispričao, a najmanje o nepovredivoj odluci što ju je donio poslije podne. Ni njegova žena nije prozborila ni riječi, jer je opazila da je raspoložen pa je stoga bila vrlo zadovoljna. Nije pošao ni prijeko, u NotreDame, kako bi zahvalio Bogu na čvrstodi karaktera. Štoviše, toga je dana prvi put zaboravio molitvu prije spavanja.
16 Idudeg jutra krenuo je ravno Grimalu. Najprije je platio jarede kože, i to punu cijenu, ne gundajudi i nimalo se ne cjenkajudi. A potom je pozvao Grimala na bocu bijelog vina u Tour dArgent i, nakon kratka natezanja, otkupio šegrta Grenouillea. Nije mu, dakako, otkrio zašto ga hode i za što mu treba. Stoga je izmislio veliku narudžbu parfimirane kože govoredi da mu je za taj posao potreban neizučeni pomodni radnik. Potreban mu je, kako je rekao, skroman momak koji de iriu obavljati najjednostavnije poslove, rezati kožu i tako dalje. Naručio je još jednu bocu vi na i ponudio Grimalu dvadeset livara odštete zbog neugodnosti što mu ih stvara preuzimajudi Grenouillea. Dvadeset livara bijaše golema svota. Grimal je odmah pristao. Otišli su u štavionicu kože u kojoj je, začudo, Grenouille ved čekao sa svojim svežnjem, Baldini je platio dvadeset livara i odmah ga poveo sa sobom znajudi da je sklopio najbolji posao u životu. Grimal se vratio u Tour dArgent, takoder uvjeren da je sklopio najbolji posao u životu, popio tamo još dvije boce vina, oko podne se preselio u Lion dOr na drugoj obali i tako se strašno napio da je kasno navečer, kad je ponovno htio podi u Tour dArgent, zamijenio Rue Geoffroi LAnier s Rue des Nonaindieres,
pa je, umjesto da dode ravno na Pont Marie, kako se nadao, na nesredu dospio na Quai des Ormes, odakle je, koliko je dug i širok, s licem naprijed, pljusnuo u vodu kao da pada u meku postelju. Bio je trenutačno mrtav. Medutim, rijeci je trebalo još prilično mnogo vremena da ga s pfičine i mimo privezanih teglenica odvuče u maticu, i tek je u ranim jutarnjim satima kožar Grimal ili, točnije rečeno, njegovo vodom natopljeno mrtvo tijelo nesmetano otplutalo nizvodno, prema zapadu. Dok je prolazilo ispod Pont au Changea, nečujno, ne udarajudi o stupove mosta, JeanBaptiste Grenouille je dvadeset metara iznad njega upravo odlazio u krevet. Pripremili su mu drveni ležaj u najskrovitijem kutu Baldinijeve radionice, koju je sada zaposjeo, dok je njegov prijašnji gazda plutao opružen niz hladnu Senu. Sklupčao se s osjedajem ugodnosti, skupio poput krpelja. Dok se uspavljivao, sve se više uvlačio u sebe i svečano ulazio u svoju unutarnju tvrdavu i sanjao kako u njoj, sebi u čast, proslavlja pobjednički praznik mirisa, beskrajno orgijanje uz dim tamjana i pare izmirne.
17 S kupnjom Grenouillea počeo je procvat tvrtke Giuseppea Baldinija, koja je postigla nacionalni, štoviše, evropski ugled. U parfimeriji na Pont au Changeu perzijski zvončidi više nisu mirovali i čaplje nisu prestajale pljuckati mirisnu vodicu. Još iste večeri Grenouille je morao pripraviti »Nuit napolitaine« i napuniti njime veliki balon, i u toku idudih nekoliko dana prodalo se više od osamdeset flakona. Dobar glas o parfemu munjevito se proširio. Chenieru su ved ispale oči od brojenja novca i boljela su ga leda od dubokih naklona, jer su se pojavljivala visoka i najviša gospoda ili barem sluge visoke i najviše gospode. A jednom su se čak naglo otvorila vrata tako da je sve zazvonilo, i u parfimeriju je ušao lakaj grofa dArgensona i počeo vikati, kako samo lakaji mogu vikati, da hode pet boca novoga parfema, i Chenier je još petnaest minuta drhtao od strahopoštovanja, jer je grof dArgenson bio intendant i ministar rata njegova veličanstva i najmodniji čovjek u Parizu. Dok je Chenier bio sam izložen navali kupaca u dudanu, Baldini se sa svojim novim šegrtom zatvorio u radionicu. Opravdao je Chenieru okolnosti fantastičnom teorijom koju je nazvao »podjelom rada i racionalizacijom«. Godinama je strpljivo gledao, objašnjavaše Baldini, kako Pelissier i njemu slični, koji pljuju na ceh, odvradaju kupce od njega i upropaštavaju mu poslove. Sada je njegovu strpljenju došao kraj. Sada de prihvatiti izazov i udariti po drskim skorojevidima, njihovim sredstvima: svake sezone, svakog tjedna, bude li potrebno, trijumfirat de s novim parfemom, ali s kakvim! Želi iskoristiti svu svoju kreativnu snagu. I za to je potrebno, kako je govorio, da se — samo uz pomod jednog nekvalificiranog radnika — potpuno posveti proizvodnji parfema, dok de se Chenier morati baviti samo njihovom prodajom. Tom metodom oni de otvoriti novo poglavlje u povijesti parfimerije, pomesti konku renciju i neizmjerno se obogatiti — da, svjesno i izričito je upotrijebio množinu, jer je namjeravao dodijeliti odredeni postotak tog bogatstva svome starom i zaslužnom kalfi Chenieru. Još prije nekoliko dana Chenier bi takve majstorove priče smatrao znacima početnog staračkog ludila. »Dozrio je za Charite«, pomislio bi, »još malo, pa de potpuno pustiti tučak iz ruke.« No, sada više ni o
čemu nije razmišljao. Nije ni stigao, jer je imao i previše posla, toliko posla da je navečer od iscrpljenosti jedva bio u stanju isprazniti prepunu blagajnu i odvojiti svoj dio. Nije ni u snu pomislio da to nisu čista posla kad je Baldini svaki dan izlazio iz radionice s nekakvim novim mirisom. A kakvi to samo bijahu rhirisi! Ne samo parfemi visoke, najviše klase, nego i kreme i puder, sapun, parfimirani losioni za kosu, vodice, ulja. . . Sve što je trebalo mirisati, mirisalo je sada na nov i drugačiji način, veličanstvenije no ikada prije. I na sve, doista na sve, pa i na nove parfimirane vrpce za kosu, kreirane jednoga dana osebujnim Baldinijevim hirom, javnost se bacala kao opsjednuta ne pitajudi za cijenu. Sve Baldinijeve kreacije postigle su uspjeh. A uspjeh bijaše tako veličanstven da ga je Chenier primao kao prirodnu pojavu ne zanimajudi se više za njegove uzroke. Da bi možda novi šegrt — nespretni patuljak koji je živio u radionici poput psa i kojega je ponekad mogao nazrijeti, kad bi majstor izišao, kako u kutu radionice pere staklenke i čisti mužare — da bi taj nikogovid mogao imati nekakve veze s bajoslovnim poslovnim procvatom, Chenier ne bi povjerovao ni da mu je to netko rekao. Patuljak je, dakako, imao i te kako s tim veze. Sve što je Baldini donosio u dudan i ostavljao Chenieru za prodaju bilo je samo djelid onoga što je Grenouille pripravljao iza zatvorenih vrata. Baldinija više nije slušao njuh. Katkad je proživljavao prave muke da odabere neko od čudesa što ih je stvarao Grenouille. Taj bi čarobnjakov učenik mogao opskrbiti recepturama sve francuske parfimere a da se ne ponovi, a da ne proizvede ništa manje vrijedno ili osrednje. Zapravo, ne bi ih mogao opskrbiti formulama, jer je Grenouille isprva komponirao mirise na Baldiniju ved dobro poznat način, to jest posve kaotično i u potpunoj suprotnosti s pravilima struke, miješajudi sastojke odoka i, na izgled, bez repa i glave. Da bi tu suludu metodu barem shvatio, ako je ved nije mogao nadzirati, Baldini je jednoga dana zatražio od Grenouillea da se u pripravljanju smjesa posluži vagom, mjericom i pipetom, pa makar ih smatrao nepotrebnima; da se navikne primjenjivati alkohol kao otapalo koje se dodaje tek kasnije, a ne kao mirisnu tvar, i zaklinjao ga Bogom da radi polako, smireno i polako, kako dolikuje obrtniku. Grenouille ga je poslušao. Baldini je tek tada uspio slijediti pojedine radnje »majstora vilenjaka« i sve zapisati. Sjedio je pokraj Grenouillea s papirom i perom, neprekidno ga upozoravajudi da uspori, zapisujudi koliko grama ovoga, do koje crte na mjerici onoga, koliko kapljica nekog tredeg sastojka odlazi u bocu za miješanje. Na taj neobični način i Baldini se naknadnom analizom postupka napokon uspio domodi recepture za sintezu mirisa. Kako je Grenouille bez nje mogao pripravljati svoje parfeme, bijaše za Baldinija i dalje zagonetka, štoviše čudo, ali je barem uspio svesti čudo na formulu i time donekle smiriti svoj duh koji je žedao za pravilima i sačuvati svoju viziju svijeta parfema od potpunog rasula. Malopomalo izmamio je od Grenouillea recepte za pripravljanje svih parfema što ih je dotad izumio, a naposljetku mu je čak zabranio pripravljanje novih mirisa bez njegove, Baldinijeve, prisutnosti i s perom i papirom argusovskim je očima pratio proces korak po korak i sve zapisivao. Svoje bilješke, koje su ubrzo prerasle u tucete i tucete formula, prepisivao bi savjesno, krasopisom, u dvije različite knjižice: jednu je zaključao u sef, a drugu je neprekidno nosio sa sobom i nodu s njom spavao. Pružala mu je sigurnost. Sada je i on mogao, ako je htio, sam stva rati Grenouilleova čuda koja su ga, kad ih je prvi put doživio, duboko potresla. Vjerovao je da de sa svojom zbirkom pisanih formula modi svladati opčinjenost strašnim stvaralačkim kaosom što je izvirao iz
dna duše njegova šegrta. Osim toga, i činjenica što se više nije samo tupo divio, nego promatrajudi i zapisivajudi sudjelovao u stvaralačkom činu, smirivala je Baldinija i jačala njegovo samopouzdanje. Nakon nekog vremena počeo je vjerovati da i sam bitno doprinosi uspješnosti profinjenih mirisa. I čim ih je sve upisao u svoje knjižice što ih je čuvao u trezoru i u njedrima, nije više uopde dvojio da su oni isključivo njegovi. No i Grenouilleu je koristila disciplina koju mu je Baldini nametnuo u postupku pripravljanja mirisa. Doduše, mogao je i bez nje. Nije nikada morao tražiti neku staru formulu da bi ponovno proizveo parfem nakon nekoliko tjedana i mjeseci, jer mirise nije zaboravljao. No, obaveznom primjenom mjerice i vage naučio je jezik parfimerije i nagonski osjetio da mu znanje tog jezika može koristiti. Za nekoliko tjedana Grenouille nije svladao samo imena svih mirisnih tvari u Baldinijevoj radionici, ved je mogao napisati i formule svojih parfema, ali i tude formule i recepte pretvarati u parfeme i druge parfimirane proizvode. I više od toga! Pošto je naučio izražavati svoje parfimerske zamisli u kapljicama i gramima, pokusni međukoraci nisu mu više bili ni potrebni. Kad bi mu Baldini naložio da kreira novi miris za rupčide, sachete ili za šminku, Grenouille ne bi više odmah posegnuo za flakonima i prašcima, nego bi samo sjeo za stol i najprije napisao formulu. Sastavljanjem formule proširio je put vlastite spoznaje od olfaktivne predodžbe do gotovog parfema. Za njega je to bio dulji put. U očima svijeta, to jest u Baldinijevim očima, bijaše to ipak napredak. Grenouilleova čuda ostala su ista. No, opskrbivši ih receptima oduzeo im je strah što su ga ulijevala, a to bijaše korisno. Što je Grenouille bolje svladavao obrtnič ke poteze i postupke, što se normalnije znao izraziti uobičajenim parfimerijskim jezikom, njegov ga se majstor manje bojao i sumnjao u njega. Baldini ga je, doduše, još smatrao osobom neobično darovita njuha, ali ne više drugim Frangipanijem ili čak neugodnim čarobnjakom, a Grenouilleu je to i te kako odgovaralo. Pravila zanata služila su mu kao dobrodošla kamuflaža. Uspio je potpuno smiriti Baldinija primjernim postupcima pri vaganju sastojaka, laganim okretanjem boce za miješanje, kapanjem parfema na bijele pokusne rupčide. Znao ih je ved tako profinjeno protresti i elegantno ih provudi ispred nosa, gotovo poput majstora. A povremeno je, u dobro promišljenim vremenskim razmacima, pravio greške, ali tako da ih je Baldini morao zamijetiti: zaboravio bi filtrirati, krivo bi podesio vagu, napisao u formuli besmisleno visok postotak ambrine tinkture... dopuštao da ga se prekori zbog grešaka i zatim ih najrevnije ispravljao. Tako je uspio Baldinija obmanuti da se ipak sve, na kraju krajeva, odvija kako treba. Ta nije htio zastrašiti starca. Htio je doista od njega učiti. Dakako, ne pripravljanje parfema, ne ispravnu kompoziciju nekog mirisa, ne, naravno! Na tom ga području nitko na svijetu nije mogao ništa naučiti, a sastojci u Baldinijevoj parfimeriji ne bi ni približno bili dovoljni za ostvarenje njegova sna o doista velikom parfemu. Ono što je mogao ostvariti kod Baldinija bilo je igrarija prema predodžbama o mirisima što ih je nosio u sebi i koje je jednoga dana namjeravao kreirati. No, znao je da su mu za to potrebna dva bitna uvjeta: jedan bijaše plašt gradanskog statusa, ili barem statusa kalfe, jer bi se pod njegovim okriljem mogao predati svojim pravim strastima i nesmetano težiti svom cilju. Drugi bijaše poznavanje zanatskih postupaka kojima se mirisne tvari proizvode, izoliraju, koncentriraju, konzerviraju i tek time pripremaju za uzvišeniju primjenu. Grenouille je, doduše, imao zaista najbolji nos na svijetu, koliko analitički toliko i vizionarski, ali još nije razvio sposobnost da zbiljski ovlada mirisima.
18 I stoga se dobrovoljno dao podučavati vještini kuhanja sapuna iz svinjske masti, šivanja rukavica od perive kože, pripravljanja pudera od pšeničnog brašna i tucanih badema i usitnjenog korijenja Ijubica. Valjao je parfimirane svijede od drvenog uglja, salitre i piljevine od sandalovine. Pripravljao istočnjačke pastile od izmirne, benzojeve smole i jantarova praha. Mijesio tamjan, šelak, vetiver i cimet u kuglice za kadenje. Usitnjavao i prosijavao poudre imperiale od mljevenih ružinih latica, lavandina cvijeta, kore cascarille. Miješao šminke, bijele i modre, te oblikovao masne štapide u grimizne ruževe za usne. Pročišdavao najfiniji prašak za nokte i kredu za zube s okusom metvice. Pripravljao tekudine za kovrčanje perika, kapljice protiv bradavica i kurjih očiju, bjelila za pjege na koži i ekstrakt beladone za oči, mast od španjolske mušice za gospodu i toaletni ocat za dame. . . Učio je pripravljanje svih mogudih vodica i praškova, toaletnih i kozmetičkih sredstava, ali i miješanje čajeva, mirodija, likera, rasola i ostaloga — ukratko, sve golemo naslijeđeno znanje što mu ga je Baldini mogao prenijeti, ne žaledi se i uspješno, premda ne s osobitim zanimanjem. No zato je s velikim zanimanjem slušao kad ga je Baldini učio kako se pripravljaju tinkture, ekstrakti i esencije. Neumorno je tiještio jezgre gorkog badema u pužnoj preši ili tucao mošusova zrnca ili sjeckao grumene ambre ili strugao korijenje ljubice da bi te strugotine zatim digerirao u najčišdem alkoholu. Upoznao se s primjenom lijevka kojim se odvaja čisto ulje iz isprešane limunove kore od mutnog ostatka. Naučio je sušiti aromatske biljke i cvijede na metalnim rešetkama na toplim i sjenovitim mjestima i konzervirati šuškavo lišde u loncima i u škrinjama zapečadenima voskom. Svladao je vještinu prečišdavanja pomada, pripravljanja infuza, filtriranja, koncentriranja, bistrenja i rektificiranja. Baldinijeva radionica nije, naravno, bila pogodna za proizvodnju cvjetnih i začinskih eteričnih ulja u pravom smislu riječi. U Parizu bi ionako bilo vrlo teško nadi potrebne količine svježih biljaka. No, kad bi se na tržnici za male novce mogla nabaviti žalfija, metvica ili sjemenke anisa, ili kad bi stigla veda pošiljka lukovica perunike ili odoljenova korijenja, kumina, muškatnog oraščida ili suhog karanfilova cvijeta, u Baldiniju bi se probudila njegova alkemičarska žica, izvadio bi svoj veliki kotao, bakreni destilacijski kotao na koji je bio pričvršden kondenzacijski lonac — kotao s takozvanom maurskom glavom, kako bi Baldini ponosno objavio — u kojemu je još prije četrdeset godina na južnim padinama Ligurije i na visovima Luberona destilirao lavandu na otvorenom. I dok je Grenouille usitnjavao sirovinu za destilaciju, Baldini je grozničavo ložio— jer je brza preradba bila alfa i omega toga posla — zidano ognjište na koje bi stavio bakreni kotao i dno dobro prelio vodom. Ubacio bi u posudu usitnjene biljke, začepio priključke dvostruke maurske glave i pripojio dvije cjevčice za dovod i odvod vode. Tu rafiniranu konstrukciju za hladenje vodom, objašnjavao je, ugradio je sam tek poslije, jer se u svoje vrijeme, naravno, hladilo na otvorenom, samo provjetravanjem. Zatim je puhao da bi rasplamsao vatru. Malopomalo u kotlu bi počelo ključati, a nakon nekog vremena počeo bi iz trede cijevi na maurskoj glavi istjecati destilat — najprije polako, u kapljicama, zatim u mlazu, tankom poput niti — slijevajudi se u florentinsku bocu koju bi Baldini postavio isppd kotla. Destilat se isprva doimao neugledno, poput rijetke, mutne juhe. No, malopomalo, osobito kad bi Baldini napunjenu bocu mirno uklonio i zamijenio novom, mutna se kapljevina odvajala na dvije različite tekudine: dolje se sakupljala cvjetna ili aromatična voda, a
gore je plivao debeo sloj ulja. Kad bi se oprezno, kroz donje kljunasto grlo florentinske boce, iscijedila samo cvjetna voda nježna mirisa, ostalo bi čisto ulje, esencija, snažni mirisavi princip biljke. Grenouille je bio opčinjen postupkom. Ako je išta u životu moglo u njemu rasplamsati oduševljenje — dakako, ne vidljivo, nego skriveno, poput zanosa što gori hladnim plamenom — tada je to bio upravo taj postupak koji je vatrom, vodom i parom i domišljatom aparaturom oduzimao stvarima mirisnu dušu. Ta mirisna duša, eterično ulje, bijaše ono najbolje u njima, jedino što je u njemu budilo zanimanje. Ostaci bez duha — cvjetovi, lišde, kora, plod, boja, ljepota, živost i tko zna što li se još suvišnoga krilo u njima — ostavljali su ga ravnodušnim. Bijahu to samo ljuska i balast. I trebalo ih je odbaciti. S vremena na vrijeme, kad bi se destilat razbistrio poput vode, skidali bi kotao s vatre, otvarali ga i istresali raskuhani ostatak. Bijaše mlohav i bezbojan poput raskvašene slame, poput izblijedjelih kosti malih ptica, poput prekuhanog povrda, blijed i vlaknast, gnjecav, gotovo neprepoznatljiv, odbojan poput leša i skoro potpuno lišen svoga mirisa. Bacali su ga kroz prozor u rijeku. Zatim bi ponovno punili kotao svježim biljkama, dolijevali vodu i stavljali kotao nad ognjište. I ponovno bi u kotlu zaključalo, i ponovno bi životni sok potekao iz biljaka u florentinsku bocu. I tako bi to često trajalo cijelu nod. Baldini je pazio na vatru, Grenouille motrio boce, a u meduvremenu se ništa više nije moglo raditi. Sjedili su na klupicama oko vatre, u vlasti nezgrapne kace, obojica opčinjeni, pa makar iz posve različitih razloga. Baldini je uživao u žaru vatre i u treperavom crvenilu plamena i bakra, neobično je volio pucketanje izgarajudeg drveta i klokotanje u kotlu, jer ga je sve to podsjedalo na dobra stara vremena. Tada se čovjek imao čime zanositi! Donio bi iz dudana bocu vina jer je od vrudine ožednio, a pijenje vina, pa i ono bijaše kao prije. A zatim bi počeo pričati priče, iz onoga doba, beskrajno. O ratu za španjolsku baštinu čijem je ishodu odlučno pridonio boredi se protiv Austrijanaca; o kamizarima s kojima je pretvorio Sevensko gorje u nesigurno područje; o kderi jednog hugenota koja mu se, opčinjena mirisom lavande, pokorila; o šumskom požaru što ga je zamalo izazvao i koji bi se zacijelo bio proširio cijelom Provansom, sigurno kao amen u Očenašu, jer je puhao jak mistral; o destilaciji je takoder pripovijedao, neprekidno je ponavljao tu priču, o destilaciji na otvorenom, nodu, pri mjesečini, uz vino i pjesmu cvrčaka, i o lavandinu ulju što ga je pri tom proizveo, tako finom i jakom da su ga pladali srebrom; o naukovanju u Genovi, o svojim dugogodišnjim lutanjima, i o gradu Grasseu u kojemu ima toliko parfimera koliko drugdje postolara, a medu njima i tako bogatih da žive poput prinčeva u raskošnim kudama sa sjenovitim vrtovima i terasama i blagovaonicama obloženima drvetom, u kojima jedu iz porculanskih tanjura i zlatnim priborom i tako dalje. . . Takve je priče pripovijedao stari Baldini i pio vino, pa bi mu se obrazi zajapurili od vina, od vatre i od zanosa. No, Grenouille, koji bi sjedio podalje u sjeni, nije ga uopde slušao. Nisu ga zanimale priče iz starih dana, samo ga je animao novi postupak. Neumorno je zurio u cjevčicu na glavi kotla iz koje je tankim mlazom izlazio destilat. I zuredi tako, zamišljao je sama sebe kao kotao u kojemu ključa kao u ovome i iz kojega izvire destilat kao i ovdje, samo bolji, nov, neobičan, destilat od onih izuzetnih biljaka što ih je gajio u svojoj duši, koje su u njoj cvjetale i koje nitko osim njega nije omirisao i koje bi svojim parfemom mogle pretvoriti cijeli svijet u mirisni raj zemaljski gdje bi mu život u olfaktivnom smislu bio donekle podnošljiv. Zamišljao je sebe kao veliki kotao što preplavljuje svijet vlastitim destilatima i predavao se tom snu.
No, dok je Baldini, raspaljen vinom, nastavio pripovijedati sve razuzdanije priče o tome kako je prije bilo i sve se otvorenije predavao svom oduševljenju, Grenouille se brzo oslobodio bizarnih maštarija. Najprije je odagnao predodžbu o velikom kotlu i stao razmišljati kako de stečena znanja iskoristiti u stvarnije svrhe.
19
Nedugo zatim postao je stručnjak za destilaciju. Otkrio je — i pri tom mu je više pomogao nos nego Baldinijeva pravila — da vrudina vatre presudno utječe na kvalitetu destilata. Svaka biljka, svaki cvijet, svako drvo i svaka uljarica zahtijevali su posebni postupak. Čas je trebalo razviti najjaču paru, čas je trebalo samo umjereno ključati, a neko je cvijede da3Lalo_rejod_sebe tekkad bi se »znojilo« na najslabijem plamenu. Pripravljanje je takoder bilo važno. Metvica i lavanda mogle su se destilirati u čitavim svežnjidima. Ostale biljke trebalo je pažljivo odabrati, rastrgati, isjeckati, istrugati, zdrobiti ili čak obraditi kao kom prije stavljanja u bakreni kotao. Neke se nisu ni mogle destilirati, i to je najviše dražilo Grenouillea. Kad je ustanovio kako Grenouille sigurno vlada aparaturom, Baldini mu je potpuno prepustio kotao, i Grenouille je tu slobodu obilato iskoristio. Dok je danju pripravljao parfeme i druge mirisne i začinske proizvode, nodu se isključivo bavio tajanstvenom vještinom destiliranja. Htio je proizvesti posve nove mirisne tvari kako bi pripravio barem neke od mirisa što ih je nosio u sebi. U početku je čak donekle i uspijevao. Pošlo mu je za rukom da proizvede ulje iz koprivina cvijeta i iz sjemenki divljeg hrena, te vodicu iz tek oguljene bazgine kore i iz tisinih grančica. Destilati nisu, doduše, mirisom gotovo ni nalikovali na početnu sirovinu, ali su ipak bili zanimljivi za dalju preradbu. Bilo je, dakako, i tvari kod kojih taj postupak uopde nijc uspijevao. Tako je, na primjer, Grenouille pokušao destilacijom dobiti miris stakla, giinastohladni miris glatka stakla što ga obični ljudi uopde nisu zapažali. Nabavio je prozorsko staklo i staklo za boce, preradio ga u velikim komadima, u krhotinama, smrvljeno i u prahu, ali nije postigao ni najmanjeg uspjeha. Destilirao je mjed, porculan i kožu, žito i šljunak. I samu zemlju je destilirao. Krv i drvo on i svježu ribu. Vlastitu kosu. Naposljetku je destilirao i vodu, sensku vodu, smatrajudi je vrijednom pažnje zbog osebujna zadaha. Mislio je da de s pomodu kotla modi iz tih tvari izmamiti njihov karakteristični miris kao iz majčine dušice, lavande i kimovih sjemenki. Medutim, nije znao da je destilacija samo postupak za odvajanje miješanih supstancija na pojedine postojanije i nepostojanije sastojke i da se u parfimeriji primjenjivala samo za odjeljivanje hlapljivog eteričnog ulja od ostataka slabijeg ili nikakva mirisa. Kod supstancija koje ne sadrže eterično ulje destilacija bijaše potpuno besmislen proces. Nama, današnjim ljudima, koji poznajemo fiziku, odmah je to jasno. No, Grenouille je do te spoznaje došao mukotrpnim radom nakon dugog niza jalovih pokusa. Mjesecima je sjedio nodi i nodi kod kotla i na sve mogude načine nastojao proizvesti posve nove mirise, mirise kakvih u koncentriranom obliku još nije bilo
na svijetu. No, rezultat svega bilo je samo nekoliko smiješnih biljnih ulja. Iz dubokog i neizmjerno bogatog vrela svojih predodžbi nije uspio izvudi ni kapljicu konkretne mirisne esencije, a od svega što je njuhom zamišljao nije uspio proizvesti ni atoma. Pošto se suočio s neuspjehom, prekinuo je pokuse i smrtno se razbolio.
20 Zgrabila ga je vrudica koja je prvih dana bila popradena znojenjem, a poslije, kad više ni pore na koži nisu dostajale, osuo se nebrojenim bubuljicama. Tijelo su mu prekrili crveni mjehuridi. Mnogi su prsnuli, pa se iz njih izlio vodenasti sadržaj da bi se zatim ponovno napunili. Drugi su izrasli u prave čireve, bubrili i crvenjeli i otvarali se poput kratera rigajudi gust gnoj i krv pomiješanu sa sluzi. Nakon nekog vremena Grenouille je nalikovao na mučenika što su ga kamenovali iznutra, sa stotinama gnojnih ra na. Baldini se, dakako, zabrinuo. Nije mu nimalo godila pomisao da izgubi svoga dragocjenog šegrta baš u trenutku kad se spremao proširiti trgovinu izvan granica glavnoga grada, štoviše, izvan granica države. Naime, narudžbe novih mirisa, za kojima je Pariz poludio, stizale su sve češde ne samo iz provincije nego i s inozemnih dvorova, pa se Baldini bavio mišlju da osnuje filijalu u Faubourg SaintAntoineu kako bi zadovoljio potražnju, pravu malu manufakturu u kojoj de se en gros pripravljati mirisi s najboljom prodom i u kojoj de zgodne mlade djevojke en gros puniti mirisima zgodne flakončide i odašiljati ih u Holandiju, Englesku i u Njemačko carstvo. Za majstora sa stalnim boravištem u Parizu takav pothvat nije bio baš u skladu sa zakonom, ali je Baldini u najnovije vrijeme počeo uživati zaštitu ljudi visoka položaja, koju je postigao svojim profinjenim mirisima ne samo kod intendanta, nego i kod važnih ličnosti poput monsieura carinskog zakupnika Pariza i jednog člana kraljevskog ministarstva za financije i pokrovitelja uspješnih tvrtki kakav je, primjerice, bio gospodin Fevdeau de Brou. Potonji mu je čak dao naslutiti da bi mogao dobiti i kraljevsku privilegiju, a boIje nije mogao poželjeti jer je time mogao izbjedi svako državno i cehovsko tutorstvo, riješiti se svih poslovnih briga i stedi vječno jamstvo neospornog i sigurnog blagostanja. Kovao je još jedan plan, koji mu je bio još miliji od projekta manufakture u Faubourg SaintAntoineu, koja je ipak bila zamišljena za proizvodnju robe koju je svatko mogao kupiti, ako ved ne serijskih artikala: htio je za odabrani broj kupaca višeg i najvišeg položaja kreirati osobne parfeme, koji de, poput odjede po mjeri, pristajati samo jednoj osobi, koji de smjeti upotrebljavati samo jedna osoba i nositi samo njezino presvijetlo ime. U mašti je ved vidio »Parfum de la Marquise de Cernav«, »Parfum de la Marechale de Villars«, »Parfum du Duc dAiguillon« i tako dalje. Sanjao je o »Parfum de Madame la Marquise de Pompadour«, pa i o »Parfum de Sa Majeste le Roi« u precizno brušenom ahatnom flakonu, optočenom cizeliranim zlatom, s imenom »Giuseppe Baldini, parfimer«, ugraviranom s unutarnje strane podnožja, na skrivenom mjestu. Kraljevo i njegovo ime na jednom predmetu. Eto, kakvim se veličanstvenim predodžbama uznosio Baldinii A sad se Grenouille razbolio. Premda se Grimal, Bog mu dao duši lako, bio zakleo da Grenouille nije nikad bolovao, da može sve izdržati, pa čak i crnu smrt. Kad eto ti ga odjednom
smrtno bolesnog, kao grom iz vedra neba! Što ako umre Grozno! Tada de s njim umrijeti i veličanstveni planovi o manufakturi, o zgodnim mladim djevojkama, o privilegiji i o kraljevskom parfemu. Stoga je Baldini odlučio da iskuša sve mogude kako bi spasio dragocjeni život svoga šegrta. Zapovjedio je da presele Grenouillea iz ležaja u radionici u čistu postelju na gornjem katu kude. Naredio da mu postelju presvuku damastom. I sam je pomagao pri nošenju bolesnika uskim stubištem premda su mu se neizrecivo gadile bubuljice i gnojni čirevi. Zapovjedio je ženi da mu skuha kokošju juhu s vinom. Poslao je po najuglednijeg liječnika u četvrti, nekog Procopea kojemu je trebalo unaprijed platiti — dvadeset franaka! — kako bi se uopde potrudio da dode. Doktor je došao, šiljatim prstima podigao veliku plahtu, bacio jedan jedini pogled na Grenouilleovo tijelo koje je doista izgledalo kao prorešetano te izišao iz sobe i ne otvorivši torbu koju je njegov pomodnik neprekidno nosio za njim. Slučaj je, počeo je objašnjavati Baldiniju, potpuno jasan. Posrijedi je sifilitična varijanta crnih boginja i gnojnih ospica in stadio ultimo. Liječenje je ved stoga nepotrebno jer ne može primijeniti puštanje krvi na tijelu što se raspada, koje je više nalik na leš nego na živi organizam. I premda se još ne osjeda karakterističan kužni smrad — što je, doduše, čudno i rijetko s naučnog gledišta — može se, bez i najmanje dvojbe, očekivati da de pacijent izdahnuti u idudih četrdeset i osam sati, govorio je zakli njudi se svime na svijetu. Rekavši to, naplatio je još dvadeset franaka za obavljeni posjet i prognozu — pet franaka de vratiti ako mu se prepusti leš s klasičnim simptomima radi demonstracije — i oprostio se. Baldini bijaše izvan sebe. Jadikovao je i vikao od očaja. Grizao je prste od bijesa zbog krute sudbine. Ponovno su mu se izjalovili planovi za velik, golem uspjeh tik pred ciljem. U svoje vrijeme krivi su bili Pelissier i njegovo društvo sa svojom domišljatošdu. A sada taj momak s neiscrpnom zalihom novih mirisa, ta mala ništarija što zlata vrijedi, koji se baš sada, u stadiju poslovnog uspona, morao razboljeti od sifilitičnih boginja i gnojnih ospica in stadio ultimo.Baš sada! Zašto nije pričekao još dvije godine Još godinu dana Dotad ga je mogao iscrpsti kao srebrni rudnik, orobiti kao zlatnog magarca. Za godinu dana mogao je mirno umrijeti. Ali ne! Umire sada, za boga miloga, umrijet de u idudih četrdeset osam sati! Na trenutak se pozabavio mišlju da othodočasti prijeko, u NotreDame, zapali svijedu i izmoli od Majke Božje ozdravljenje za Grenouillea. No, odbacio je tu misao, jer vrijeme bijaše i suviše kratko. Otrčao je po tintu i papir i istjerao ženu iz bolesnikove sobe. Htio je sam bdjeti uz Grenouillea. Zatim se smjestio na stolici pokraj kreveta, s listovima papira na koljenima, s perom, vlažnim od tinte, u ruci i pokušavao iz Grenouillea izmamiti parfimerijsku ispovijed. Ta nede valjda, za boga miloga, u nijemoj šutnji ponijeti sa sobom u grob blago što ga je nosio u sebi! Neka sada, u posljednjim časovima, povjeri oporuku u sigurne ruke kako bududim naraštajima ne bi bili uskradeni najljepši mirisi svih vremena! On, Baldini, vjerno de čuvati tu oporuku, taj kanon formula najprofinjenijih mirisa što ih je svijet ikad osjetio, proslaviti je. Osigurat de Grenouilleovu imenu besmrtnu slavu, sam de, štoviše — zakleo se svim svecima — najbolji od tih mirisa pokloniti kralju, u ahatnom flakonu usadenom u cizelirano zlato i s ugraviranom posvetom »Od JeanBaptistea Grenouillea, pariškog parfimera«. Tako je govorio ili bolje rečeno, šaptao Baldini u Grenouilleovo uho, usrdno ga zaklinjudi, neumorno mu laskajudi.
No, sve bijaše uzalud. Iz Grenouillea je izlazio samo vodenast sekret i krvavi gnoj. Nijemo je ležao na damastu i ispuštao te ogavne sokove, ali svoga blaga nije odavao, ni znanja, ni jedne jedine parfemske formule. Baldini bi ga mogao zadaviti, dotudi bi ga mogao, najradije bi ga mlatio sve dotle dok iz tog umirudeg tijela ne izvuče dragocjene tajne kad bi znao da de time nešto postidi. . . i kad se to ne bi tako izrazito kosilo s njegovim mišljenjem o kršdanskoj ljubavi prema bližnjemu svomu. I stoga je i dalje samo umilno šaputao i mrmljao najlaskavijim tonom gladedi bolesnika i brišudi vlažnim ručnicima — ma koliko ga grdne snage to stajalo — čelo orošeno znojem i žive vulkane rana, i žlicom mu davao vino kako bi mu odriješio jezik, cijelu cjelcatu nod — uzalud. U zoru je odustao. Srušio se iscrpljen u naslonjač na drugom kraju sobe i stao zuriti, ne ljutedi se, predajudi se mirno sudbini, u malo umirude Grenouilleovo tijelo tamo na krevetu, koje nije mogao ni spasiti ni orobiti, iz kojeg više ništa nije mogao izvudi i sačuvati za sebe; mogao je samo bespomodno gledati kako odlazi, poput kapetana što gleda brod kako tone i povlači za sobom u dubinu sve svoje bogatstvo. Uto se odjednom otvoriše samrtnikova usta, i on progovori glasom koji svojom jasnodom i čvrstinom nije nipošto nagovještavao skorašnju smrt. — Kažite, maitre, ima li još načina, osim isprešavanja i destilacije, da bi se iz neke tvari dobio miris Baldini, uvjeren da taj glas potječe iz njegove mašte ili s drugoga svijeta, odgovori mehanički: — Da, ima. — Kojih — upita glas s kreveta, i Baldini naglo otvori umorne oči. Grenouille je nepomično ležao na krevetu. Zar je leš govorio — Kojih — ponovi glas, i ovaj put Baldini zapazi pomicanje usana. »Sad je gotovo«, pomisli, »sad de ispustiti dušu, bunca od groznice ili je u agoniji.« I digne se, pride krevetu i nadvije se nad bolesnika. Grenouille otvori oči i pogleda Baldinija onim istim neobičnim vrebajudim očima kao pri prvom susretu. — Kojih — upita. Dok mu je srce lupalo — nije htio samrtniku odbiti posljednju želju — Baldini odgovori: — Ima ih tri, sinko: lenfleurage a chaud, lenfleurage a froid i lenfleurage a lhuile. U mnogim su pogledima bolji od destilacije, i njima se koristimo za dobivanje najfinijih mirisa: mirisa jasmina, ruže i narančina cvijeta. — Gdje — upita Grenouille. — Na jugu — odgovori Baldini. — Pogotovu u gradu Grasseu. — Dobro — reče Grenouille. Rekavši to, sklopi oči. Baldini se polako uspravi. Bijaše vrlo potišten. Sakupi papire na kojima nije napisao ni retka i ugasi svijedu. Ved je svitalo. Bio je umoran kao pas. Trebalo bi pozvati svedenika, pomisli on. Zatim brzo napravi desnicom znak križa i izide. Grenouille bijaše sve, samo ne mrtav. Samo je čvrsto spavao, spavao dubokim snom i uvlačio sokove u sebe. Mjehuridi na koži ved su se počeli sušiti, gnojni se krateri zatvarati, rane zacjeljivati. Za tjedan dana je ozdravio.
21 Najradije bi odmah otišao na jug, tamo gdje se mogu naučiti novi postupci o kojima mu je starac govorio. No, na to, dakako, nije mogao ni pomišljati. Ta bio je samo šegrt, znači — nitko i ništa. Zapravo, tako mu objašnjavaše Baldini — pošto ga je prošla prva radost zbog Grenouilleova uskrsnuda — zapravo, još manje od ništice, jer je pravi šegrt morao imati besprijekorno porijeklo, znači, morao je biti bračno dijete, imati obitelj primjerenu staležu i ugovor o šegrtovanju, sve što on nije imao. Ako mu on, Baldini, usprkos tome pomogne da jednoga dana stekne kalfemskjDjrisrno, onda de to učiniti samo zbog Grenouilleove nesvakidašnje nadarenosti, besprijekornog bududeg ponašanja i zbog svoje beskrajne širokogrudnosti koje se on, Baldini, ne može riješiti premda mu je često naškodi la. Ispunjenje tog velikodušnog obedanja je, dakako, do brano potrajalo, to jest, točno tri godine. Baldiniju su se za to vrijeme s Grenouilleovom pomodi ostvarili častohlepni snovi. Osnovao je manufakturu u Faubourg SaintAntoineu, probio se na dvoru svojim ekskluzivnim parfemima, dobio kraljevsku privilegiju. Njegovi profinjeni mirisni proizvodi prodavali su se čak u Petrogradu, Palermu, Kopenhagenu. Snažnu mošusovu notu jednog njegovog parfema cijenili su čak i u Carigradu premda su imali bogzna koliko vlastitih mirisa. Baldinijevi parfemi takoder su mirisali u otmjenim uredima londonskog Cityja, na parmskom dvoru, na varšavskom dvoru i u malom dvorcu grofa od LippeDetmolda. Pošto se ved bio pomirio time da de starost provesti u velikoj bijedi negdje pokraj Messine, Baldini se, sa sedamdeset godina na ledima, uzdigao do nepobitno najvedeg evropskog parfimera i jednog od najbogatijihpariških gradana. Početkom 1756. godine — u međuvremenu je kupio još jednu kudu pokraj svoje na Pont au Changeu, samo za stanovanje, jer stara kuda bijaše doslovce sve do krova natrpana sirovinama za mirise i mirodijama — priopdio je Grenouilleu da mu je voljan dati kalfensko pismo, ali samo uz tri uvjeta: prvo, sve parfeme, koji su nastali pod Baldinijevim krovom, ne smije ubudude ni sam proizvoditi niti njihove formule dati tredoj osobi; drugo, mora napustiti Pariz i za Baldinijeva života ne smije se vratiti, i trede, mora se obavezati na apsolutnu šutnju o prva dva uvjeta. Mora se zakleti svim svecima, jadnom dušom svoje majke i vlastitom časti. Grenouille, koji nije imao časti, a kamoli vjerovao u svece ili čak jadnu dušu svoje majke, spremno se zakleo. Zakleo bi se svime na svijetu. Prihvatio bi sve Baldinijeve uvjete, jer je htio dobiti to glupo kalfensko pismo koje de mu omoguditi da neupadljivo živi, nesmetano putuje i zaposli se. Sve ostalo bijaše mu svejedno. Uostalom, kakvih li samo uvjeta! Da ne smije više kročiti u Pariz Što de mu Pariz Ta poznavao je u njemu i najzabitniji smrdljivi kut, nosio ga u sebi kamo god bi krenuo, Pariz bijaše njegov, ved godinama. Ne smije proizvoditi Baldinijeve uspješne parfeme, ne smije odati nijednu formulu Kao da ne može izumiti tisudu drugih, isto tako dobrih i boljih, kad mu se samo prohtije. Nije mu, naravno, bilo to toga. Nije ni namjeravao konkurirati Baldiniju ili bilo kojem gradskom parfimeru. Nije težio za zgrtanjem novca svojim umijedem, pa ni živjeti od njega, ako se može živjeti na drugi način. Htio se
osloboditi onoga što je nosio u sebi, ništa drugo nije htio, onoga što je smatrao vrednijim od svega što je nudio vanjski svijet. I stoga Baldinijevi uvjeti ne bijahu za Grenouillea nikakvi uvjeti. U proljede je krenuo, jednog svibanjskog dana, rano ujutro. Dobio je od Baldinija malu naprtnjaču, drugu košulju, dva paračarapa, veliku kobasicu, konjski pokrovac i dvadeset pet franaka. To je mnogo više no što je obavezan dati, reče mu Baldini, pogotovu zato što Grenouille za temeljitu izobrazbu kakvu je dobio nije platio ni novčida za naukovanje. Po pravilima bio mu je dužan dati dva franka za popudbinu, ništa više. Medutim, govorio je, ne može zanijekati svoju velikodušnost, ni duboku simpatiju koja se u toku godina sakupila u njegovu srcu prema dobrom JeanBaptisteu Grenouilleu. Zaželip mu je mnogo srede na putovanju, svojski ga opominjudi da ne zaboravi zakletvu. Tim riječima otpratio ga je do vrata za služinčad, kod kojih ga je nekod i primio, i otpustio ga. Ruku mu nije pružio, dotle ipak njegova simpatija nije dosegla. Nije mu nikada dao ruku. Opdenito je izbjegavao rci liički kontakt s Grenouilleom zbog nekakve bogobojazne odvratnosti, kao da se bojao da de se zaraziti, okaljati. Sanio je kratko rekao »adieu«. Grenouille je samo kimnuo, pognuo se i krenuo. Na cesti ne bijaše ni žive duše.
22 Baldini je gledao za njim kako šepesa mostom i prelazi otok, malen, pognut, s naprtnjačom kao grbom na ledima, odostraga nalik na starca. Pokraj zgrade Parlamenta, gdje je ulica zavijala, izgubio ga je iz vida i osjetio izuzetno olakšanje. Taj mu se tip nikada nije svidao, nikada, napokon je to mogao sebi priznati. Cijelo vrijeme što ga je držao pod svojim krovom i izrabljivao nije mu bilo ugodno. Osjedao se poput neporočna čovjeka koji prvi put čini nešto zabranjeno, koji igra neku igru nedopuštenim sredstvima. Dakako, opasnost da prozru njegovu prijevaru bijaše mala, a izgledi na uspjeh golemi; no, golema bijaše i nervoza i nečista savjest. I doista, svih tih godina nije prošao ni dan da ga nisu progonile neugodne misli kako na neki način mora platiti zato što se spetljao s tim čovjekom. Kad bi barem sve dobro prošlo! bojažljivo je ponavljao istu molitvu, kad bih barem uspio požnjeti uspjeh te smione pustolovine a da ne platim ceh! Kad bih samo uspio! Nije pravično što činim, ali Bog de zažmiriti na jedno oko, uvjeren sam da hode! Često me u životu strogo kažnjavao, bez ikakva povoda, bilo bi, dakle, pravedno kad bi ovaj put On bio pomirljiv. U čemu je uopde moj grijeh, ako i jest grijeh Jedino u tome što pomalo zaobilazim cehovska pravila iskorištavajudi čudesnu darovitost nekvalificiranog pojedinca i lažno predstavljam njegovu vještinu kao svoju. Jedino u tome što sam malo skrenuo s tradicionalnog puta obrtničke vrline. Jedino u tome što danas radim ono što sam jučer osudivao. Zar je to zločin Drugi varaju cijelog života. Samo sam nekoliko godina malo »farbao«. I samo zato što mi se pukim slučajem pružila jedinstvena prilika. A možda nije ni bio slučaj, možda mi je sam Bog poslao tog čarobnjaka u kudu da mi nadoknadi
poniženja što sam ih doživljavao od Pelissiera i njemu sličnih. Možda je Božja providnost i nije uperena na mene nego protiv Pelissiera! To bi i te kako bilo mogude! Kako bi, zapravo, Bog mogao drugačije kazniti Pelissiera, nego da mene uzdigne Stoga bi moja sreda mogla biti sredstvo Božje pravednosti, pa je smijem, čak moram prihvatiti, ne stidedi se i nimalo se ne kajudi... Tako je Baldini često razmišljao posljednjih godina, ujutro dok bi uskim stubištem silazio u dudan, navečer dok bi se vradao s utrškom, te brojio i slagao teške zlatnike i srebrnjake u trezor i nodu, dok je pokraj njega hrkala njegova žena — sama kost i koža — ne uspijevajudi zaspati od silne tjeskobe što ga je snašla takva sreda. No, sada su mračne misli napokon nestale. Neugodni gost je otišao i nede se nikada više vratiti. No, ostalo je bogatstvo, sačuvano za sva vremena! Baldini stavi ruku na prsa i kroz tkaninu kaputida napipa knjižicu iznad srca. Zapisao je u nju šest stotina formula, više no što bi ih ikada mogla ostvariti cijela generacija parfimera. Kad bi danas sve izgubio, s tom bi se knjižicom ved u godinu dana ponovno obogatio. Doista, što je još mogao tražiti! Jutarnje sunce obasjavalo je zabate kuda na suprotnoj strani i odražavalo se na njegovu licu, žuto i toplo. Baldini je još gledao na jug, niz ulicu u pravcu zgrade Parlamenta — naprosto mu je godilo što se Grenouilleu ne vidi više ni traga! — pa odluči, preplavljen zahvalnošdu, još danas othodočastiti u NotreDame, baciti zlatnik u škrabicu za milodare, zapaliti tri svijede i Gospodu na koljenima zahvaliti što ga je obasuo tolikom sredom i poštedio osvete. No, na žalost, ponovno ga je nešto spriječilo, jer se poslije podne, baš kad se htio uputiti u crkvu, proširio glas da su Englezi objavili rat Francuskoj. Ta ga vijest sa ma po sebi nije nimalo uznemirila. No, bududi da se upravo tih dana spremao otpremiti pošiljku parfema u London, odgodio je posjet NotreDame pa je otišao u grad da se propita o svemu, zatim u svoju manufakturu u Faubourg SaintAntoineu da najprije stornira pošiljku za London. Navečer mu je u krevetu sinula genijalna zamisao: s obzirom na bliska ratna razračunavanja zbog kolonija u Novome svijetu odlučio je lansirati novi parfem koji de nazvati »Prestige du Quebec«, herojski miris, i njegov de mu uspjeh nedvojbeno nadoknaditi štetu, i više no što je potrebno, zbog gubitka posla s Englezima. S tim slatkim mislima u svojoj glupoj staroj glavi, koju je položio s olakšanjem na jastuk, ispod kojeg je s ugodom osjedao pritisak knjižice s formulama, uljulja se maitre Baldini u san i živ se više ne probudi. Naime, te se nodi dogodila mala katastrofa, koja je, s dužnim odgađanjem, dala povoda kraljevom ediktu o postupnom rušenju svih kuda na svim mostovima grada Pariza: bez očiglednog uzroka Pont au Change se urušio na zapadnoj strani izmedu tredeg i četvrtog stupa. Dvije kude srušile su se u rijeku i tako iznenadno potonule da nikoga od ukudana nisu mogli spasiti. Na sredu, radilo se samo o dvije osobe — o Giuseppeu Baldiniju i njegovoj ženi Teresi. Posluga je te nodi imala izlaz, s dozvolom ili bez nje. Chenier, koji je došao kudi pripit — bolje rečeno, htio dodi kudi, jer kude više nije bilo — u rane jutarnje sate, pretrpio je živčani slom. Trideset godina zanosio se nadom da de ga Baldini, koji nije imao ni djece ni rodbine, oporučno imenovati svojim nasljednikom. I sad je jednim udarcem nestalo nasljedstvo — sve, kuda, dudan, sirovine, radionica, sam Baldini, pa i oporuka u kojoj je možda bilo nade da de naslijediti manufakturu!
Ništa se nije pronašlo, ni mrtva tijela, ni trezor, ni knjižica sa šest stotina formula. Od Giuseppea Baldinija, najvedeg evropskog parfimera, ostala je samo vrlo raznolika mirisava smjesa mošusa, cimeta, octa, lavande i tisuda drugih tvari, koja je još tjednima lebdjela iznad rijeke Sene — od Pariza do Le Havrea.
DRUGI DIO
23 U trenutku kad se kuda Giuseppea Baldinija srušila u rijeku, Grenouille bijaše na cesti što je vodila u Orleans. Za sobom je ostavio ozračje velikoga grada, i sa svakim korakom što se od njega udaljavao, zrak oko njega bivao je prozirniji, bistriji i čistiji. Kao da se razrijedio. Nisu se više natjeravale, ni bjesomučno izmjenjivale, metar za metrom, stotine, tisude različitih mirisa, a oni malobrojni — miris prašnjave ceste, livada, zemlje, biljaka, vode — prolazili su krajolikom u dugim prugama, polako se nadimajudi, polako nestajudi, skoro nikada s naglim prekidima. Grenouille je osjedao tu jednostavnost kao izbavljenje. Smireni mirisi milovali su mu nosnice. Prvi put u životu nije morao pri svakom udisaju biti spreman da nanjuši nešto novo, neočekivano, neprijateljsko ili se bojati da de mu promaknuti nešto ugodno. Prvi put mogao je gotovo slobodno disati, a da pri tom ne mora uvijek vrebajudi njuškati. Kažemo »gotovo«, jer kroz Grenouilleov nos, dakako, nije ništa slobodno prolazilo. U njemu je vječito bdjela nagonska suzdržanost — pa i onda kad za to nije imao ni najmanjeg povoda — prema svemu što je dolazilo izvana i trebalo udi u njega. Cijelog života, pa i u onim rijetkim trenucima u kojima je doživljavao nešto nalik na zadovoljenje, zadovoljstvo, možda i sredu, radije bi izdisao nego udisao — baš kao što je i život započeo ubilačkim krikom, a ne udisajem punim nade. No, bez obzira na tu sputanost, koja je kod njega bila povezana s konstitucijskim ograničenjem, Grenouille se osjedao sve bolje što je više odmicao od Pariza, disao sve lakše, hodao sve poletnijim korakom, povremeno se čak uspravljao, pa je izdaleka sko ro izgledao kao obični kalfa, dakle, kao posve normalna osoba. Najvedu slobodu osjedao je daleko od ljudi. U Parizu je na najskučenijem prostoru živjelo više ljudi nego u bilo kojem drugom gradu na svijetu. Šest, sedam stotina tisuda ljudi živjelo je u Parizu. Sve je vrvjelo od njih na ulicama i trgovima, a kude su bile nakljukane njima od podruma do tavana. U Parizu gotovo i nije bilo kutka koji nije vonjao ljudima, ni kamena, ni komadida zemlje bez ljudskog zadaha. Tek sada, kad ih se počeo oslobadati, Grenouilleu je postalo jasno da su ga te nagomilane ljudske ispare osamnaest godina pritiskale poput omare pred oluju. Dosad je uvijek vjerovao da mora bježati opdenito od svijeta. No, to ne bijaše svijet nego ljudi. Sa svijetom, tako mu se činilo, sa svijetom u kojem nema ljudi moglo se živjeti.
Tredega dana putovanja dospio je u olfaktivno gravitacijsko polje Orleansa. Mnogo prije no što bi bilo kakav vidljivi znak upozorio na blizinu grada, Grenouille je osjetio zgušnjavanje ljudskog zadaha u zraku i odlučio, usprkos prvotnoj namjeri, zaobidi Orleans. Nije htio da mu zagušljiva ljudska klima tako brzo ponovno ugrozi tek stečenu slobodu disanja. Zaobišao je grad u velikom luku, izbio kod Chateauneufa na Loiru i prešao je kod Sullvja. Kobasica mu je dostajala do tog mjesta. Kupio je novu, a zatim se, napustivši rijeku, uputio u unutrašnjost. Sad više nije izbjegavao samo gradove nego i sela. Bio je gotovo opijen zrakom što se sve više razrjedivao s povedanjem udaljenosti od ljudi. Približavao se naseljima ili osamljenim seoskim imanjima samo da bi se opskrbio namirnicama, kupio bi kruh i ponovno nestajao u šumama. Nakon nekoliko tjedana počeli su mu smetati i rijetki putnici što bi ih susretao na zabačenim putovima, nije više podnosio povremeni vonj seljaka što su na livadama kosili prvu travu. Bojažljivo je obilazio stada ovaca, ne zbog ovaca, nego stoga da umakne vonju pastira. Probijao se po prečnim putovima, pomirio se s miljama dugim obilaznicama kad bi namirisao konjički eskadron koji je još satima bio udaljen od njega. Ne stoga što bi se bojao, poput drugih kalfi i skitnica, da de ga kontrolirati ili zatražiti od njega dokumente i možda ga natjerati da ide u rat — nije ni znao da je rat — ved samo zato što mu se gadio ljudski vonj konjanika. I tako se, spontano i bez posebne odluke, njegov plan da se najbržim putem dokopa Grassea postupno rasplinuo, tako redi ishlapio na slobodi, poput drugih planova i nakana. Grenouille više nikamo nije htio podi, nego samo daleko, daleko od ljudi. Putovao je još samo nodu. Danju bi se zavlačio u šikaru, spavao u grmlju, šipragu, uglavnom na nepristupačnim mjestima, smotan poput životinje, prekriven smedkastim konjskim pokrovcem preko tijela i glave, s nosom zabijenim u lakatni pregib i okrenutim prema zemlji kako ni najneznatniji strani vonj ne bi omeo njegove snove. Budio se sa zalaskom sunca, njušio na sve strane svijeta i tek kad bi mu njuh potvrdio da je posljednji seljak otišao s polja i najhrabriji putnik potražio utočište prije mraka, tek kad je nod sa svojim tobožnjim opasnostima očistila kraj od ljudi, Grenouille bi ispuzao iz svoga skrovišta i krenuo dalje. Svjetlo mu nije bilo potrebno. Ved i prije, dok je još danju pješačio, često bi satima držao oči zatvorene i hodao samo za nosom. Smetale su ga kričave boje krajolika, blještavilo, iznenadnost i oštrina zapažanja očima. Svidala mu se samo mjesečina. Mjesečevo svjetlo nije poznavalo boje, pa su se nazirali samo slabi obrisi krajolika. Prebojilo bi zemlju prljavosivom bojom i na jednu nod prigušilo život. Taj svijet, kao izliven u olovu, u kojemu bi sve stalo osim vjetra što se povremeno spuštao poput sjene nad sive šume, u kojemu nije živjelo ništa osim mirisa gole zemlje, bijaše jedini svijet što ga je priznavao, jer je nalikovao svijetu njegove duše. Put ga je vodio prema jugu. Otprilike prema jugu, jer nije slijedio nikakav magnetski kompas, ved samo kompas nosa koji ga je silio da obilazi svaki grad, svako selo, svako naselje. Tjednima nije susreo ni žive duše. I mogao bi se mirno uljuljati u vjeru da je sam na tom mračnom svijetu, obasjanom hladnim mjesečevim svjetlom, da mu njegov precizni kompas nije pokazivao kako se vara. I nodu je bilo ljudi. I u najzabitnijim krajevima bilo je ljudi. Samo su se povukli u svoja skrovišta, poput štakora, i spavali. Zemlja ih se nije oslobodila, jer se njihov vonj isparavao čak u snu i nadirao kroz
otvorene prozore i pukotine na kudama kužedi prirodu, na izgled prepuštenu sebi. Što se Grenouille više navikavao na čistiji zrak, bivao je sve osjetljiviji na Ijudski vonj koji bi obnod, iznenada, posve neočekivano, odnekud dolepršao, odvratan poput zadaha truležne tekudine, odavajudi prisutnost nekakvog pastirskog skloništa ili ugljenarove kolibe ili razbojničke jazbine. I bježao je sve dalje, sve osjetljiviji na ljudski vonj koji je bivao sve rjedi. Nos ga je tako vodio u sve zabačenije dijelove zemlje, sve ga više udaljavao od ljudi i tjerao ga sve snažnije prema magnetskom polu krajnje osamljenosti.
24 Taj pol, zapravo najudaljenija točka od ljudi čitavog kraljevstva, nalazio se u središnjem masivu Auvergnea, otprilike pet dana putovanja južno od Clermonta, na vrhu dvije tisude metara visokog vulkana Plomb du Cantal. Planina bijaše golemi stožac od olovnosivih stijena, okružen beskrajnom goletnom visoravni, obraslom samo mahovinom i sivim šipražjem, a iz nje su tu i tamo, poput trulih zubi, stršali stjenoviti vrhovi i nekoliko od požara pougljenjenih stabala. I po bijelu danu kraj se doimao tako očajno pustim da ni najsiromašniji pastir te ionako siromašne provincije ne bi ovamo dotjerao svoje Ovce. Čak nodu, pri blijedu mjesečevu svjetlu, ta pustoš, bogu iza leda, kao da nije pripadala ovome svijetu. Čak se i posvuda 1r traženi overnjanski razbojnik Lebrun radije probio u Sevensko gorje i tamo se dao uhvatiti i raščetvoriti, umjesto da se sakrije na Plomb du Gantalu, gdje ga zacijelo ne bi nitko ni tražio ni našao i gdje bi takoder svakako urnro, ali od doživotne osamljenosti, a ta mu se smrt činila gorom. U miljama širokom krugu oko planine nije živio nijedan čovjek i nijedna obična toplokrvna životinja, samo nekoliko šišmiša, te nekoliko kukaca i pokoja zmija. Ved desetljedima nitko se nije popeo na vrh. Grenouille je stigao na brdo jedne kolovoške nodi 1756. godine. Kad je svanulo stajao je na vrhu. Još nije znao da je time njegovo putovanje završilo. Mislio je da je gotova samo jedna etapa puta u sve čistiji zrak, pa se stao okretati i pustio nos da kruži veličanstvenom panoramom vulkanske pustinje: prema istoku s golemom visoravni SaintFloura i močvarama rijeke Riou; prema sjeveru, području iz kojega je došao i danima planinario kraškim gorjem; prema zapadu odakle mu je jutarnji vjetar donosio samo miris kamena i krute trave; naposljetku prema jugu, gdje su se ogranci Plomba protezali na milje daleko sve do tamnih gudura Truverea. Posvuda, na sve četiri strane svijeta, ljudi su bili podjednako udaljeni, a istodobno bi svaki korak u svakom pravcu ponovno značio vedu blizinu Ijudi. Kompas je kružio. Nije više označavao nijedan smjer. Grenouille je stigao na odredište. No, istovremeno bijaše zarobljen. Kad je sunce izašlo, stajao je još na istom mjestu podignuta nosa. Očajnički je nastojao nanjušiti smjer iz kojeg je mogao naidi prijetedi ljudski miris i odrediti suprotni smjer obaveznog nastavka bijega. Bojao se da de još ipak otkriti skriveni tračak ljudskog vonja. Ipak nije ništa nanjušio. Samo mir, olfaktivni mir, ako se tako može redi. Uokolo je vladao samo ujednačen miris, nalik na tiho brujanje povjetarca, miris mrtvog kamenja, sivih lišaja i suhe trave i ničega više.
Grenouilleu je dugo trebalo da povjeruje kako ništa ne njuši. Ne bijaše spreman na toliku sredu. Njegovo se nepovjerenje dugo branilo od te spoznaje. Kad se sunce diglo, pozvao je u pomod i oči, te pretražio horizont ne bi li otkrio najskriveniji znak ljudske prisutnosti, krov kolibe, dim vatre, ogradu, most, stado. Zatim je uzdigao ruke do ušiju i osluškivao ne bi li možda čuo klepanje kose ili pasji lavež ili dječji krik. Cijeli je dan ostao na žarkom suncu na vrhu Plomb du Cantala i uzalud čekao najmanju indiciju. Tek kad je sunce zašlo, njegovo se nepovjerenje malopomalo počelo pretvarati u sve jaču euforiju: pobjegao je od mrskog odiuma Doista bijaše potpuno sam! Bijaše jedini čovjek na svijetu! Obuzela ga je neizmjerna radost. Kao što brodolomac nakon tjednima duga lutanja ushideno pozdravlja prvi naseljeni otok, tako je i Grenouille slavio dolazak na osamljeno brdo. Vikao je od srede. Odbacio je naprtnjaču, konjski pokrovac, štap i stao udarati nogama o zemlju, uzdignuo ruke, plesao u krugu, zaurlao svoje ime na sve četiri strane svijeta, stisnuo šake i likujudi pružio ih prema kraju što se prostirao ispod njega i prema zalazedem suncu, likujudi, kao da ga je sam protjerao s neba. Ludovao je sve do duboko u nod.
25 Idudih nekoliko dana posvetio je sredivanju života na brdu — jer je odlučio da nede tako brzo napustiti taj blagoslovljeni kraj. Najprije je njuškao tražedi vodu i našao ju je, gotovo pri vrhu, kako se u tankom mlazu slijeva niz pukotinu u stijeni. Ne bijaše je mnogo, no bude li je strpljivo lizao jedan sat, utažit de žed za jedan dan. Pronašao je i hranu, daždevnjake i bjelouške koje je progutao s kožom i kostima pošto im je odgrizao glave. Tome je dodao suhe lišajeve i travu i brusnice. Takva, po gradanskim mjerilima, nezamisliva prehrana nije ga nimalo smetala. Ved i posljednjih tjedana i mjeseci nije više jeo hranu što ju je pripravljao čovjek, na primjer kruh, kobasice i sir, nego bi, kad je osjetio glad, gutao sve jestivo što bi mu se našlo na putu. Nije bio ama baš nikakav sladokusac. Nije ga nimalo zanimao užitak ako nije bio povezan s čistim bestjelesnim mirisom. Nije ga zanimala ni udobnost, pa je bio zadovoljan i kad bi spavao na golu kamenu. No, otkrio je nešto bolje. Nedaleko od mjesta na kojem je pronašao vodu otkrio je prirodni tunel s mnogo uskih zavoja, koji je vodio u unutrašnjost brda i završavao preprekom od urušena kamenja. Tunel je pri kraju bio tako uzak da je Grenouille ramenima doticao stijene i tako nizak da je mogao stajati samo pogrbljen. No, mogao je sjediti, pa i skvrčen ležati. Time je njegova potreba za komforom bila potpuno zadovoljena. Osim toga, to je mjesto imalo neprocjenjive prednosti: na kraju tunela bilo je i danju tamno kao u rogu, vladala je grobna tišina, a zrak je odisao vlažnom, slankastom svježinom. Grenouille je odmah nanjušio da još nijedno živo bide nije kročilo u taj prolaz. Zamalo ga je svladalo strahopoštovanje kad ga je zaposjeo. Pažljivo je stavio pokrovac na zemlju, kao da prekriva oltar, te legao. Osjedao se kao u sedmom nebu. Ležao je u najsamotnijem brdu Francuske, pedeset metara ispod zemlje, kao u svom grobu. Još se nikada nije osjedao tako sigurnim — pa ni u utrobi svoje majke. Svijet bi vani mogao i izgorjeti, a on unutra ne bi ništa ni zamijetio. Počeo je tiho plakati. Nije znao kome ima zahvaliti za toliku sredu.
U prvo vrijeme izlazio je još samo zato da bi na izvoru lizao vodu, brzo se rasteretio mokrade i izmeta i lovio guštere i zmije. Nodu bi ih lako hvatao jer bi se zavukli pod kamenje ili u pukotine, pa bi ih tamo lako nanjušio. Na vrh se, doduše, popeo prvih tjedana još nekoliko puta da bi onjušio horizont. Medutim, ubrzo se takvo penjanje pretvorilo u dosadnu, nepotrebnu naviku, jer ni je dan jedini put nije nanjušio ništa opasno. Stoga je prestao s tim izletima, pa se samo nastojao što prije vratiti u svoju grobnicu čim bi obavio najpotrebnije radnje da bi preživio. Jer pravim životom življaše tek u toj grobnici. A to je značilo da je više od dvadeset sati sjedio u potpunoj tami i potpunoj tišini i potpuno nepokretno na svojem pokrovcu, na kraju kamenita prolaza, naslonjen leđima na sipinu, s ramenima uklještenima izmedu stijena, dovoljan samom sebi. Zna se za ljude koji traže osamljenost: pokajnici, zlosretnici, sveci i proroci. Najradije se povlače u pustinje u kojima žive od skakavaca i prirodnog meda. Neki žive u spiljama i pustinjačkim obitavalištima na dalekim otocima ili se šdudure — doista spektakularno! — u kavezima što vise na stupovima u zraku. Dine to zato da bi se približili Bogu. Trape se samodom i time čine pokoru vjerujudi da žive bogougodnim životom. Ili čekaju mjesecima i godinama da u samodi prime božansku vijest kako bi je zatim što brže proširili medu ljudima. Ništa od svega toga nije vrijedilo za Grenouillea. Bog mu ne bijaše ni nakraj pameti. Nije činiovpokoru i nije čekao nikakvo božansko nadahnude. U samodu se povukao samo iz vlastita užitka, samo da bude sebi bliže. Utonuo je u vlastitu egzistenciju, ne dopuštajudi da je išta ometa, i uživao je u tome. Ležao je u kamenoj grobnici kao vlastiti leš, jedva dišudi, srce mu je jedva kucalo — a ipak je živio intenzivno i neobuzdano kao još nijedan bonvivan u vanjskom svijetu.
26 Scena tih neobuzdanosti bijaše njegovo unutarnje carstvo — a kako bi i moglo biti drugačije — u koje je, još od rodenja, pohranjivao obrise svih mirisa s kojima se ikad susreo. Najprije je, da bi se raspoložio, dozivao u sje danje one najstarije, najudaljenijer neprijateljski, vlažni zadah spavaonice madame Gaillard; vonj njenih suhih, kožastih ruku; kiselkasti dah oca Terriera; histerični znoj, vreo i materinski, dojkinje Bussie; smrad leševa na Cimetiere des Innocents; ubilački zadah svoje majke. Nasladivaše se ogavnošdu i mržnjom, i sav bi se nakostriješio od slatke grozote. Kad ga aperitiv od tih gnusoba ne bi dovoljno uzbudio, dopustio bi sebi mali izlet Grimalu i okusio smrad sirovih, mesnatih koža i štavila ili bi zamislio nakupljene isparine šest stotina tisuda Parižana za teške omare usred ljeta. A onda bi se odjednom — to i bijaše smisao vježbe — snažno poput orgazma izlila sva nagomilana mržnja. Oborio bi se poput oluje na mirise koji su se usudiii vrijedati njegov presvijetli nos. Bacio se na
njih poput tuče na žitno polje, poput orkana mrvio sve te gadosti u prah i utapao ih radi očišdenja u golemom opdem potopu destilirane vode. Tako pravedan bijaše njegov gnjev. Tako velika njegova osveta. Ah! Uzvišena li trenutka! Grenouille, taj mali čovjek, drhtaše od uzbudenja, a tijelo mu se grčilo u sladostrašdu, savijalo se u luku tako da je glavom udarao o strop tunela, a zatim se polako opuštalo i ostajalo ležati, olakšano i potpuno zadovoljeno. Bijaše i suviše ugodan taj eruptivni čin uništenja svih odbojnih mirisa, doista i suviše ugodan... Ova točka bijaše mu skoro najomiljenija u slijedu prizora njegovog veličanstvenog unutarnjeg kazališta, jer mu je davala divan osjedaj pravične iscrpljenosti što se javlja samo nakon doista velikih, herojskih djela. Sada je mogao neko vrijeme mirovati mirne savjesti. Protegnuo se, koliko je fizički mogao, u toj uskoj kamenoj deliji. No, u nutrini, na pročišdenim prostranstvima svoje duše protegnuo se svom svojom duljinom, udobno se namjestio i predao sanjama, a nos mu golicahu ugodni mirisi: miomirisni lahor što dopuhuje s proljetnih livada; blag proljetni povjetarac što puše kroz prvo zeleno lišde na bukvama; vjetrid s mora, opor poput slanih badema. Bilo je kasno poslijepodne kad se digao — tako redi kasno poslijepodne, jer nije bilo, naravno, ni poslijepodneva, ni prijepodneva, ni večeri ni jutra, nije bilo ni svjetla ni tame, a nije bilo ni proljetnih livada ni zelena lišda na bukvama... u Grenouilleovu unutarnjem univerzumu nije bilo nikakvih predmeta, nego samo mirisa predmeta. Stoga je prikaz toga univerzuma kao krajolika samo facon de parler, svakako prikladan i jedini mogud, jer naš jezik nije podesan za opisivanje olfaktivnog svijeta. Dakle, bijaše kasno poslijepodne, što de redi stanje i trenutak u Grenouilleovoj duši nalik na one što vladaju na jugu potkraj sieste kad podnevna kljenut krajolika polako popušta i zaustavljeni se život ponovno budi. Razjarena vrudina — neprijatelj sublimiranih mirisa — ved je rastjerana, demonska banda uništena. Poljane njegove duše prostirahu se gole i pitome u lascivnoj tišini budenja čekajudi očitovanje gospodarove volje. I Grenouille se digne — kako rekosmo — i strese san s udova. I ustane, veliki Grenouille iz carstva svoje duše, izduži se u diva, u svoj svojoj raskoši i veličini, divno ga bijaše gledati — skoro šteta što ga nitko nije vidio! — i ogleda se, ponosito i dostojanstveno. Da! To je njegovo carstvo! Jedinstveno Grenouilleovo carstvo! Carstvo jedinstvenog Grenouillea što ga je on stvorio, kojim on vlada, koje on uništava kad mu se svidi i ponovno gradi, proširuje u beskraj i plamenim mačem brani od svakog uljeza. Ovdje caruje samo njegova volja, volja velikog, veličanstvenog, jedinstvenog Grenouillea. I pošto je iskorijenio sav smrad prošlosti, htio je da njegovo carstvo miriše. I snažnim koracima zagrabi neobradenim poljanama i posija miris najrazličitijih vrsta, ovdje rasipnički, tamo štedljivo, na beskrajnim plantažama i malim intimnim gredicama, bacajudi sjeme šakama ili ga pojedinačno spuštajudi na posebno odabrana mjesta. Grenouille Veliki, mahniti vrtlar, hitaše u najudaljenija područja svo ga carstva, i ubrzo ne bijaše kutka u koji nije bacio sjeme mirisa. I kad vidje da je dobro i da je sva zemlja prožeta njegovim božanskim, Grenouilleovim sjemenom, tad Grenouille Veliki spusti alkoholnu kišu, blagu i trajnu, i posvuda počne klijati i nicati, i mladice potjeraše da ti se duša razgali. Ved se bujno talasalo na plantažama, a u skrivenim vrtovima stapke se napuniše sokovima. I ovojnice cvjetnih pupova samo što ne prsnu.
Uto Grenouille Veliki zapovjedi kiši da stane. I zbi se tako. I on posla na zemlju blago sunce svoga osmijeha, pa se rascvjetaše milijuni cvjetova u svoj svojoj raskoši, od jednog do drugog kraja carstva, poput jedinstvenog prostirača satkanog bezbrojnim bočicama dragocjenih mirisa. I Grenouille Veliki vidje da to bijaše dobro, vrlo dobro. I hukne na zemlju. A iz cvijeda, raznježena od milovanja, prostruji miris i bezbrojni se mirisi pomiješaše i stopiše, neprekidno se izmjenjujudi, u univerzalni miris odajudi poštovanje njemu, Velikom, Jedinom, Veličanstvenom Grenouilleu, a on na prijestolju, na mirisnu zlatnom oblaku, upijaše nosnicama taj životni dah, i miris žrtve bijaše mu ugodan. I on se spusti i biagoslovi svoje djelo, a mirisi mu zahvaljivahu svojim veličanstvenim dahom, kličudi i slavedi ga. I tako dode večer, i mirisi se pomiješaše s nodnim plavetnilom odišudi sve fantastičnijim notama. Pred Grenouilleom bijaše pravi nodni ples s veličanstvenim vatrometom briljantnih mirisa. No, Grenouille Veliki, ved pomalo umoran, zijevne i reče: — Gle, napravih veliko djelo, i zaista mi se svida. No počinje mi dosadivati poput svega što je dovršeno. Povudi du se i na kraju ovog napornog dana priuštit du sebi još malo veselja u odajama svoga srca. Tako govoraše Grenouille Veliki, i dok je ispod njega obični puk mirisa veselo plesao i slavio, on poleti raširenih krila sa zlatnog oblaka i spusti se u nodnu zemlju svoje duše, kudi, u svoje srce.
27 Ah, kako li bijaše ugodno vratiti se kudi! Dvostruka uloga osvetnika i stvoritelja svjetova prilično ga je umorila, a kad te poslije toga vlastiti porod još satima slavi, ne možeš se baš najbolje odmoriti. Umoran od obaveza božanskog stvaranja i prikazivanja, Grenouille Veliki je čeznuo za kudnim radostima. Njegovo srce bijaše grimizni dvorac. Smjestio se u kamenoj pustinji, sakriven sipinama, okružen močvarnom oazom, i iza sedam kamenih zidina. Do njega se moglo doprijeti samo u letu. Imao je tisudu odaja i tisudu podruma i tisudu elegantnih salona, a medu njima jedan s jednostavnim grimiznim kanapeom na kojem se Grenouille, koji više ne bijaše Grenouille Veliki, nego Grenouille sasvim privatno ili dragi JeanBaptiste, odmarao od naporna dana. No, u odajama dvorca stajahu police od poda do stropa, a na njima svi mirisi što ih je Grenouille sakupio u toku života, mnogo milijuna. A u podrumima dvorca, tamo su u bačvama mirovali najbolji mirisi njegova života. Kad bi sazreli, pretočio bi ih u boce i smjestio u kilometarske hodnike, hladne i vlažne, rasporedio po godištima i porijeklu, a bijaše ih toliko da ih čovjek ne bi za života uspio sve okusiti. I kad je dragi JeanBaptiste napokon došao kudi, u svoj chez soi, u grimiznom salonu legao na jednostavnu, udobnu sofu — skinuo napokon i čizme, ako je baš htio — pljesnu rukama i pozove sluge, nevidljive, neopipljive, nečujne, a prije svega neomirišljive, dakle, posve nestvarne, te im zapovjedi da podu u odaje i iz velike biblioteke mirisa donesu ovaj ili onaj svezak, te da se spuste u podrum i donesu mu pide. Imaginarni sluge požuriše, a Grenouilleov želudac grčio se od mukotrpna čekanja. Odjednom se oduti poput pijanca kojega za šankom obuzme strah da de mu iz bilo kojeg razloga uskratiti čašicu rakije što ju je na
ručio. Što ako su se odaje i podrumi odjednom ispraznili, što ako se vino u bačvama pokvarilo Zašto ga puštaju da čeka Zašto ne dolaze Odmah ga je trebao, hitno, ginuo je za njim, ovisio o njemu, smjesta de umrijeti ako ga odmah ne dobije. Ma, smiri se, JeanBaptiste! Budi miran, dragi! Ta , dolaze, donose to za čime čezneš. Sluge ved dolijedu. Na nevidljivu poslužavniku nose knjigu mirisa, u nevidljivim rukama u bijelim rukavicama nose dragocjene boce, spuštaju ih, vrlo oprezno, klanjaju se i nestaju. I ponovno sam — napokon! — JeanBaptiste posegne za željenim mirisima, otvori prvu bocu, natoči čašu do vrha, primakne je ustima i stane piti. Ispije nadušak čašu hladna mirisa i gle, izvrstan je! Tako oslobada, tako je dobar da dragom JeanBaptisteu od slasti suze na oči izbiju, pa odmah natoči drugu čašu mirisa: čašu mirisa iz 1752. godine, obranog u proljede prije izlaska sunca na Pont Rovaleu, s nosom prema zapadu, odakle je dopirao povjetarac s kojim su se pomiješali miris mora, šume i slabašni miris katrana iz čamaca privezanih na obali. Bijaše to miomiris praskozorja nakon one prve nodi koju je, bez Grimalove dozvole, proveo tumarajudi Parizom. Bijaše to svjež miris dana što se približavao, prvog svanuda provedenog na slobodi. Taj mu je miris tada obedao slobodu. Obedao mu drugačiji život. Miris toga jutra bijaše Grenouilleu miris nade. Brižljivo ga je sačuvao. I pio ga svaki dan. Pošto je iskapio i drugu čašu, oslobodi se nervoze, sumnje i nesigurnosti pa se ispuni veličanstvenim mirom. Nasloni leda na meke jastučide kanapea, otvori knjigu i počne čitati svoja sjedanja. Čitao je o mirisima iz svog djetinjstva, škole, gradskih ulica i kutaka, o ljudskim vonjevima. Prolazili su ga ugodni srsi, jer svi ti mirisi što ih je prizvao bijahu omraženi, otjerani. Sa zanimanjem i gadenjem Grenouille je čitao knjigu odbojnih mirisa, i kad je gadenje nadvladalo zanimanje, samo je zatvorio knjigu, odložio je i uzeo drugu. Uz to je neprekidno pio plemenite mirise. Ispivši bocu s mirisom nade, otčepio je bocu iz 1744. godine, napunjenu toplim mirisom drveta ispred kude madame Gaillard. A nakon njega popio je bocu mirisa Ijetne večeri, prožetu parfemom i snažnom mirisnom notom cvijeda, ubranog na rubu jednoga parka u SaintGermaindes Presu, anno 1753. Sada ved bijaše dobrano opijen mirisima. Udovi mu otežaše na jastucima, a svijest bijaše čudesno omamljena. No, gozba još nije završila Doduše, njegove oči više nisu mogle čitati, a knjiga je odavna kliznula iz ruke — ali tu večer nede završiti sve dotle dok ne ispije i posljednju, najveličanstveniju bocu: miris djevojke iz Rue des Marais. . . Predano ju je ispijao i stoga se uspravio na kanapeu, iako mu je bilo teško, jer grimizni je salon plesao i vrtio se oko njega čim bi se pomaknuo. Držedi se poput školarca, stisnutih koljena, spojenih stopala, s lijevom rukom na lijevom stegnu — tako je mali Grenouille pio najprofinjeniji miris iz podruma svoga srca, čašu za čašom, i pri tom bivao sve tužniji. Znao je da toliko dobra ne može podnijeti. A ipak je pio sve dok ga nije ispio: s ulice je tamnim prolazom ušao u dvorište. Hodao je prema svjetlu. Djevojka je sjedila i zarezivala šljive žutice. U daljini su praskale rakete i petarde vatrometa. . .
Spustio je čašu i, kao skamenjen od opijenosti i sentimentalnosti, ostao još sjediti nekoliko minuta, sve dotle dok mu i posljednji okus pida nije nestao s jezika. Zurio je preda se. Glava mu bijaše prazna kao boce. Zatim se srušio na bok, na grimizni kanape, i u trenu utonuo u dubok san. U isto vrijeme zaspao je i vanjski Grenouille na konjskom pokrovcu. I on je utonuo u beskrajnu dubinu sna poput unutarnjeg Grenouillea, jer herkulska djela i ispadi iscrpli su jednoga kao i drugoga — napokon, njih dvojica bijahu jedna te ista osoba. Nije se, doduše, probudio u grimiznom salonu svog grimiznog dvorca iza sedam zidina, ni na proljetnim, mirisnim poljanama svoje duše, nego sam samcat u kamenoj samici na kraju tunela, na tvrdoj zemlji, u tami. I svlada ga mučnina od gladi i žedi, spopadne muka i tresavica kao pravog alkoholičara nakon probančene nodi. Četveronoške se izvuče iz tunela. Vani bijaše tko zna koje doba dana, možda početak ili svršetak nodi, ali i u ponod svjetlost zvijezda probadala bi mu oči poput igala. Zrak mu se činio prašnjav, bockav, palio mu pluda, a teren bijaše surov, i on se spoticao o kamenje. I najnježniji mirisi dražili su i ujedali njegov nos, odviknut od svijeta. Grenouille, krpelj, postao je osjetljiv poput raka koji je napustio svoj oklop i gol luta morem. Prišao je vodi i lizao vlagu na stijeni jedan, dva sata, bijaše to mrcvarenje, a vrijeme nikako da prode, vrijeme u stvarnom svijetu od kojeg je zazirao kao vrag od svete vodice. Iščupao je nekoliko komadida mahovine s kamena, bjesomučno je gutao, čučnuo, srao i ždrao — brzo, brzo, brzo, sve je moralo idi brzo — i, kao da ga netko progoni, poput mekoputne životinjice koju vreba jastreb što ved kruži nebom, otrčao je natrag u svoju pedinu i trčao sve do kraja tunela, do konjskog pokrovca. Tamo je napokon bio ponovno na sigurnom. Naslonio se na sipinu, ispružio noge i čekao. Nije smio više pokretati tijelo, morao je sjediti posve mirno, poput posude iz koje de se preliti voda bude li se previše micala. Malopomalo uspio je obuzdati dah. Uzbudeno srce kucalo je sada mirnije, udari valova njegove duše oslabiše. I samoda se odjednom nadvije nad njegovo srce poput tamna ogledala. On sklopi oči. Otvore se mračna vrata njegove duše, i on ude. Počela je sljededa predstava u njegovu unutarnjem kazalištu.
28 Tako je išlo dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Sedam punih godina. Za to je vrijeme u vanjskom svijetu bio rat, i to svjetski rat. Tukli su se u Šleskoj i Saskoj, u Hannoveru i u Belgiji, u Deškoj i Pomeraniji. Kraljevska je vojska ginula u Hessenu i u Vestfaliji, na Balearima, u Indiji, na Mississippiju i u Kanadi, ako ved prije toga nije na putu podlegla tifusu. Rat je stajao milijun ljudskih života, francuskog kralja njegova kolonijalnog carstva, a sve države, koje su sudjelovale u ratu, imale su tako velike izdatke da su naposljetku, teška srca, odlučile prekinuti rat.
Za to vrijeme Grenouille se jedne zime, i ne znajudi, skoro smrznuo. Pet je dana ležao u grimiznom salonu, i kad se probudio u tunelu, nije se mogao ni maknuti od hladnode. Odmah je ponovno sklopio oči da umre u snu. A zatim je temperatura nagio porasla, pa se tako otkravio i spasio. Jednom je snijeg bio tako visok da više nije imao snage prokrčiti put do lišajeva, pa se prehranio smrznutim šišmišima. Jednom je ispred pedine pronašao mrtvog gavrana. Pojeo je i njega. U tih sedam godina to bijahu jedini dogadaji iz vanjskog svijeta što ih je spoznao. Inače je živio samo u svojoj planini, samo u unutarnjem svijetu što ga je sam stvorio. I ostao bi tamo do smrti jer ništa mu nije nedostajalo da se nije dogodila katastrofa koja ga je istjerala iz planine i ponovno izbacila u svijet.
29 Ta katastrofa ne bijaše ni potres, ni šumski požar, ni odron, ni urušavanje tunela. Nije to bila nikakva vanjska katastrofa, nego unutarnja, te stoga i vrlo bolna, jer je Grenouilleu prepriječila privilegirani put bijega. Zbila se za vrijeme spavanja. Bolje rečeno, u snu. Zapravo, u snu u srcu u njegovoj mašti. Ležao je na kanapeu u grimiznom salonu i spavao. Oko njega prazne boce. Popio je goleme količine, naposljetku čak dvije boce mirisa crvenokose djevojke. Vjerojatno je pretjerao, jer ovaj put nije spavao bez snova, premda je spavao kao zaklan, a ti snovi bijahu zastrti sablasnim koprenama. Te koprene razlagale su se u jasno prepoznatljive tračke jednog mirisa. Najprije su prolazili u rijetkim prugama mimo Grenouilleova nosa, zatim u gušdim, poput oblaka. Činilo mu se da stoji nasred močvare iz koje se diže magla. Magla se polako sve više dizala. Grenouille bijaše ubrzo potpuno obavijen maglom, natopljen maglom, a u oblaku magle nije bilo više nimalo čista zraka. Da se ne uguši, morao je udisati maglu. A magla bijaše, kako rekosmo, nekakav miris. I Grenouille je točno znao koji. Magla je bila njegov miris. Njegov, Grenouilleov osobni miris. A najstrašnije bijaše to što ga Grenouille, premda je znao da je taj miris njegov, nije mogao udisati. Ni za živu glavu nije ga uspijevao odutjeti iako se gušio u sebi, u njemu! Spoznavši to, počeo je urlati kao da ga živa deru. Krikovi probiše zidove grimiznog salona, zidine dvorca, izidoše iz srca i prijedoše jame i močvare i pustinje u mahnitoj jurnjavi mračnim krajolikom njegove duše, poput vatrene oluje, tutnjedi iz njegovih usta, odjekujudi zavojitim tunelom, izlazedi u svijet, daleko, onkraj visoravni SaintFlour — činilo se kao da planina kriči. I Grenouillea probudi vlastiti krik. Budedi se, udaraoje oko sebe kao da mora rastjerati nevidljivu maglu koja mu je prijetila gušenjem. Smrtno se uplašio drhtedi cijelim tijelom od sušte strave. Da krik nije raspršio maglu, ugušio bi se od sama sebe — strahovita smrt. Zgrozio se na tu pomisao. I dok je, još drhtedi, sjedio i pokušavao srediti usplahirene misli,
znao je ved posve sigurno: promijenit de život, pa makar samo stoga što nije htio još jednom usnuti takav stravični san. Drugi put ne bi preživio. Prebacio je konjski pokrovac preko ramena i ispuzao iz pedine. Vani bijaše upravo jutro, jedno jutro potkraj veljače. Sunce je sjalo. Kraj je odisao mirisom vlažnih stijena, mahovine i vode. Vjetar je ved donosio trag miomirisa šumarica. Šdudurio se na zemlji ispred pedine. Sunce ga je grijalo. Udisao je svjež zrak. Još se ježio sjedajudi se magle od koje je umaknuo i drhturio od ugode odutjevši toplinu na ledima. Ipak je dobro što taj vanjski svijet još postoji, pa makar samo kao pribježište. Nezamisliva li užasa da na izlazu iz tunela nije pronašao svijet! Ni svjetlo, ni miris, baš ništa — osim te grozne magle, unutra, vani, posvuda. . . Šok je polako prolazio. Grč straha polako je popuštao, i Grenouille se počeo dutjeti sigurnijim. Oko podne uspio se ponovno pribrati. Stavio je kažiprst i srednjak lijeve ruke pod nos i disao između hrbata prstiju. Njušio je vlažan proljetni zrak začinjen mirisom šumarica. Na prstima nije dutio nikakav miris. Okrenuo je ruku i onjušio nadlanicu. Dutio je toplinu ruke, ali nije osjetio nikakav miris. Zasukao je razderane rukave košulje, zario nos u lakatni pregib. Znao je da upravo na tom mjestu ljudi osjedaju svoj vonj. No, on nije osjetio ništa. Nije otkrio nikakav vonj ni ispod pazuha, ni na stopalima, ni na spolovilu prema kojemu se prignuo koliko god je mogao. Zaista groteskno: on, Grenouille, koji je svakog čovjeka mogao nanjušiti na milje, nije u stanju osjetiti miris vlastitog, ni pedlja udaljenog spolovila! Usprkos tome, nije se predao panici, ved je hladno i promišljeno rekao samom sebi: — Nije istina da nemam mirisa, jer sve ima miris. Prije de biti da ne dutim svoj miris zato što od rodenja, iz dana u dan, samo njušim, pa mi je njuh otupio na vlastiti vonj. Kad bih se mogao odvojiti od svoga mirisa, ili barem jednog njegova dijela, pa mu se, nakon odredenog vremena odvikavanja, ponovno vratiti, onda bih ga i te kako osjetio, znači — osjetio bih sam sebe. Spustio je konjski pokrovac i skinuo odjedu ili ono što je od nje ostalo, skinuo krpe, prnje. Nije ih svlačio sedam godina. Zacijelo bijahu skroznaskroz natopljene njegovim mirisom. Bacio ih je na hrpu ispred ulaza u pedinu i udaljio se. Zatim se, prvi put nakon sedam godina, ponovno popeo na vrh planine. Stao je na isto mjesto na kojem je stajao kad je došao, okrenuo nos prema zapadu i pustio da vjetar fijuče oko njegova gola tijela. Nakanio ga je prozračiti, potpuno ga impregnirati zapadnjakom — znači, mirisom mora i vlažnih livada — kako bi on nadvladao miris njegova tijela i time između njega, Grenouillea, i njegove odjede stvorio olfaktivnu razliku koju bi jasno mogao razabrati. I da bi mu što manje vlastitog mirisa dopiralo do nosa, prignuo se gornjim dijelom tijela i izdužio vrat, koliko je mogao, prema vjetru, te zabacio ruke. Izgledao je poput plivača neposredno prije skoka u vodu. Zadržao se u tom smiješnom stavu nekoliko sati, pa se njegova koža, bijela kao u ličinke, odviknuta od sunca, za_ japurila kao rak, iako je sunce još bilo slabo. Pred večer se vratio u pedinu. Ved izdaleka ugledao je hrpu svoje odjede. Posljednjih nekoliko metara prstima je začepio nosnice i ponovno ih otčepio tek kad je spustio nos tik do odjede. Njušio je onako kako je naučio od Baldinija, naglo udahnuo, a zatim u etapama ispuštao zrak. Da bi zadržao miris, napravio je objema rukama »zvono« iznad odjede i zario u nju nos. Napravio je sve što je mogao da bi iz odjede izmamio vlastiti miris. No, nije ga bilo. Posve sigurno ga nije bilo. U njoj su se krile tisude drugih mirisa. Miris kamena, pijeska, mahovine, smole, gavranove krvi — izrazito se osjedao čak miris kobasice što ju je prije mnogo godina kupio blizu Sulhja.
Odjeda bijaše olfaktivni dnevnik posljed njih sedamosam godina. Nedostajao je samo njegov miris, vonj onog koji ju je sve to vrijeme neprekidno nosio. Osjetio je tjeskobu. Sunce je zašlo. Stajao je gol na ulazu u tunel na čijem je mračnom kraju proveo sedam godina. Puhao je hladan vjetar, i bilo mu je hladno, ali nije dutio da mu je hladno jer je njegovim žilama kolalo nešto što je suzbijalo hladnodu — strah. Ne bijaše to onaj strah što ga je osjetio u snu, onaj grozni strah da sam sebe guši, kojega se poštopoto morao otresti i od kojega je uspio pobjedi. Sada to bijaše strah da sebe ne poznaje dobro. Bijaše to posve drugačiji strah od onoga u snu. Od njega nije mogao pobjedi, morao mu se suprotstaviti. Morao je — ma kako ta spoznaja bila strašna — nedvojbeno saznati ima li on svoj miris ili nema. I to odmah. Smjesta. Vratio se u tunel. Nakon nekoliko metara ved ga je opkolila potpuna tama, ali on se snalazio kao pri najjačem svjetlu. Tisudu puta prošao je tim putom, poznavao ga na svakom koraku, poznavao svaki zavoj, njušio svaki šiljak na stijeni, i najmanju kamenu izbočinu. Put nije bilo teško nadi. Bilo je teško boriti se protiv sjedanja na klaustrofobični san što ga je proganjao poput sve snažnijeg plimnog vala koji se sa svakim njegovim korakom sve više prelijevao. No, nije se predavao. Strahom od nepoznatog suzbijao je strah od poznatog i svladavao ga znajudi da nema izbora. Stigavši na kraj tunela, tamo gdje se uzdizala sipina, oslobodio se i jednog i drugog straha. Osjetio je mir, u glavi mu se posve razbistrilo, a njuh bijaše oštar poput kirurškog noža. Šdudurio se na zemlji, prekrio rukama oči i njušio. Na tom mjestu, u tom kamenom grobu, daleko od svijeta, ležao je sedam godina. Ako igdje na svijetu postoji mjesto s njegovim mirisom, onda je ono zacijelo ovdje. Disao je polako. Pažljivo ispitivao. Postupno ocjenjivao. Imao je nepogrešivo pamdenje, pa je dobro znao kako je to mjesto mirisalo prije sedam godina: mirisalo je na kamen, na vlažnu, slankastu hladnodu i odisalo čistodom, što znači da na to mjesto nije kročilo nijedno živo bide, ni čovjek ni životinja. . . Upravo tako je i sada mirisalo. Čučao je još neko vrijeme, posve mirno, i samo je la gano kimao glavom. Poslije se okrenuo i pošao, najprije pogrbljen, a zatim uspravljen kad mu je to dopustila visina tunela, te izišao iz pedine. Vani je odjenuo svoje prnje cipele su ved odavna istrunule, prebacio konjski pokrovac na ramena, još iste nodi napustio Plomb du Cantal i krenuo u pravcu juga.
30 Strašno je izgledao. Kosa mu je dopirala do koljena, a rijetka brada do pupka. Nokti su se doimali poput ptičjih pandži, a na rukama i nogama, na mjestima do kojih prnje više nisu dopirale, koža mu je otpadala u krpama. Prvi ljudi na koje je naišao, seljaci na polju nedaleko od grada Pierreforta, kričedi se razbježaše kad su ga ugledaii. Naprotiv, u samom gradu pobudio je šenzaciju. Ljudi su se okupljali, na stotine, da bi zabezeknuto piljili u njega. Neki su ga smatrali odbjeglim robijašem s galije. Neki rekoše da i nije pravi čovjek, nego nekakav mješanac čovjeka i medvjeda, šumsko bide. Jedan bivši moreplovac je tvrdio da mu
nalikuje na pripadnika divljeg indijanskog plemena iz Cayennea, s druge strane velikog oceana. Odvedoše ga k gradonačelniku. Tu je na zaprepaštenje prisutnih pokazao kalfensko pismo, otvorio usta i progovorio, pomalo krkljavim glasom — jer to bijahu prve riječi što ih je izustio nakon sedmogodišnje stanke — ali posve razumljivo, pričajudi kako su ga na putovanju napali razbojnici, odvukli u pedinu i tu ga držali zarobljenim sedam godina. Sve vrijeme, govorio je, nije vidio ni sunca, ni čovjeka, a hranila ga je nevidljiva ruka koja mu je u tamu spuštala košaru s jelom. Napokon se oslobodio nekakvim ljestvama, nije znao tko ih je ostavio i zašto, i nije nikada vidio ni otmičare ni spasioce. Izmislio je tu priču zato što mu se činila vjerodostojnijom od istine, a i bila je vjerodostojna, jer su se slični razbojnički prepadi nerijetko zbivali u brdima Auvergnea i Languedoca, a i u Sevenskom gorju. U svakom slučaju, gradonačelnik je odmah dao sastaviti zapisnik i podnio izvještaj o tom slučaju markizu de la TailladeEspinasseu, feudalnom gospodaru grada i članu parlamenta u Toulouseu. Markiz je ved s četrdeset godina okrenuo leda životu na versajskom dvoru, povukao se na svoja imanja i tamo živio za nauku. Ispod njegova pera poteklo je značajno djelo o dinamičnoj nacionalnoj ekonomiji, u kojemu je predlagao ukidanje svih dažbina na zemljišne posjede i poljoprivredne proizvode, te uvodenje obrnuto progresivnog poreza na dohodak koji bi najviše pogodio najsiromašnije slojeve i prisilio ih da se energičnije prihvate privrednih djelatnosti. Ohrabren uspjehom te knjižice, sastavio je traktat o odgoju dječaka i djevojčica od pete do sedme godine, a nakon toga posvetio se eksperimentalnoj poljoprivredi i stočarstvu i pokušavao prenošenjem bikova sjemena na različite vrste trave uzgojiti životinjskobiljni križanac za dobivanje mlijeka, neku vrstu vimencvijeta. Početni uspjesi omogudili su mu čak proizvodnju sira iz travnog mlijeka, koji je Znanstvena akademija u Lyonu opisala kao sir »kozjeg okusa, premda pomalo gorak«, ali je tada morao prekinuti pokuse zbog golemih troškova za prskanje polja hektolitarskim količinama bikova sjemena. Bez obzira na to, bavljenje agrobiološkim problemima pobudilo je u njemu zanimanje ne samo za takozvanu grudu zemlje nego i za zemlju opdenito i njenu povezanost s biosferom. Tek što je završio praktični dio posla oko vimencvijeta, bacio se s nesalomljivim istraživačkim elanom na pisanje velikog eseja o vezama blizine zemlje i životne energije. Zastupao je tezu da se život može razviti samo na odredenoj udaljenosti od zemlje, jer iz same zemlje neprekidno struji truležni plin, takozvani »fluidum letale«, koji paralizira životnu energiju i prije ili poslije je ubija. Stoga sva živa bida nastoje da se rastom udalje od zemlje, to jest, nastoje je što više nadrasti, a ne u nju urasti; stoga su njihovi najdragocjeniji dijelovi usmjereni prema nebu — klas kod žitarica, cvat kod cvijeda, glava kod čovjeka — pa moraju neizbježno, kad se od starosti pogrbe i ponovno saviju prema zemlji, podledi letalnom plinu u koji se nakon smrti i sami naposljetku pretvaraju zbog procesa raspadanja. Kad je markiz de la TailladeEspinasse dočuo kako se u Pierrefortu našlo čeljade koje je sedam godina obitavalo u pedini — dakle, potpuno opkoljeno zemljom, truležnim elementom — bijaše izvan sebe od oduševljenja, pa odmah zapovjedi da mu dovedu Grenouillea u laboratorij u kojemu de ga temeljito ispitati. Utvrdio je da njegovu teoriju potkrepljuje najočitiji dokaz: fluidum letaleje Grenouillea ved tako zahvatio da je njegovo dvadeset petogodišnje tijelo ved pokazivalo izrazite znakove staračkog propadanja. Od smrti ga je spasila samo činjenica — tako je objašnjavao TailladeEspinasse — što je Grenouille za vrijeme zarobljeništva dobivao hranu iz biljaka udaljenih od zemlje, vjerojatno kruh i vode.
Stoga se njegovo prijašnje zdravstveno stanje moglo ponovno uspostaviti samo temeljitim istjerivanjem fluida s pomodu aparata za ventilaciju vitalnim zrakom što ga je izumio on, TailladeEspinasse. Jednu takvu napravu ima u spremištu svoje gradske palače u Montpellieru, izjavio je, i ako je Grenouille voljan staviti se na raspolaganje kao objekt demonstracije, spreman ga je ne samo osloboditi od beznadnog trovanja zemnim plinom, nego mu i dati lijepu svoticu. . . Nakon dva sata sjedili su u kočiji. Premda ceste bijahu u bijednom stanju, uspjeli su prevaliti šezdeset i četiri milje do Montpelliera za dva dana, jer markiz, usprkos poodmakloj dobi, nije sebi uskratio zadovoljstvo da osobno udara bičem kočijaša i konje i pritekne u pomod pri mnogim pucanjima ruda i opruga; toliko bijaše oduševljen svojim otkridem, toliko je čeznuo da ga što prije predstavi učenoj javnosti. No, Grenouille nije smio ni jedan jedini put izidi iz kočije. Morao je ostati sjediti u svojim prnjama i potpuno zamotan pokrovcem natopljenim vlažnom zemljom i blatom. Na putovanju je za jelo dobivao sirovo korjenasto povrde. Markiz se nadao da de na taj način neko vrijeme konzervirati zarazu zemnim fluidom. Kad su stigli u Montpellier, markiz je odmah zapovjedio da Grenouillea odvedu u podrum njegove palače, te uputio pozive svim članovima medicinskog fakulteta, društva botaničara, poljoprivredne škole, udruženja kemičara i fizičara, masonske lože i ostalih znanstvenih društava kojih je u gradu bilo ni više ni manje nego tucet. I poslije nekoliko dana — točno tjedan dana pošto je napustio pustinjaštvo u gori — Grenouille se našao na podiju u velikoj auli Montpellierskog sveučilišta, u kojoj ga predstaviše brojnim uzvanicima — bilo ih je nekoliko stotina — kao znanstvenu senzaciju godine. U svojem predavanju TailladeEspinasse proglasio ga je živim dokazom točnosti teorije o letalnom fluidu zemlje. Trgajudi mu postupno prnje, objašnjavao je razorni učinak truležnog plina na Grenouilleovo tijelo: skretao je prisutnima pažnju na bubuljice i ožiljke, posljedice izjedanja plinom; na golemi blještavocrveni plinski karcinom na prsima; na opde raspadanje kože, pa čak i na izrazito fluidno izobličenje kostura, koje se jasno očitovalo u obliku grbe i zgrčenog stopala. Plin je ozbiljno oštetio i unutarnje organe, govorio je, slezenu, jetru, pluda, žučni mjehur i probavni sustav, kako je nedvojbeno pokazala analiza stolice što se nalazila u posudi do objektovih nogu i koju je svatko mogao razgledati. Stoga se moglo zaključiti da je kljenut vitalne energije zbog sedmogodišnje zaraze što ju je izazvao »fluidum letale Taillade« ved tako uznapredovala da se objekt — čiji je vanjski izgled, uostalom, ved pokazivao izrazite značajke krtice — mora opisati kao bide bliže smrti nego životu. Usprkos tome, obavezao se predavač, on de tom bidu, koje je ionako osudeno na smrt, ventilacijskom terapijom u kombinaciji s vitalnom dijetom vratiti zdravlje u roku od osam dana, tako da de znaci njegova potpunog izlječenja biti očiti svima, te je zatražio od prisutnih da se za tjedan dana sami uvjere u točnost njegove prognoze i, prema tome, prihvate slučaj kao vaijan dokaz u prilog njegovoj teoriji o letalnom fluidu zemlje. Predavanje je postiglo golemi uspjeh. Učeno gledalište snažno je pljeskalo predavaču, a zatim prodefiliralo mimo podija na kojemu je stajao Grenouille. Zbog konzervirane zapuštenosti i starih ožiljaka i nakaznosti Grenouille je doista ostavljao strašan dojam, pa ga je svatko smatrao napola trulim, i nepovratno izgubljenim, iako se sam osjedao posve zdravim i krepkim, Neka su ga gospoda stručno opipavala i preslušavala, odmjeravala ga, gledala mu u usta i oči. Neki mu uputiše pokoju riječ propitujudi se o njegovu životu u pedini i o sadašnjem stanju. Medutim, Grenouille se strogo držao upute koju mu je
prije toga dao markiz, pa je na takva pitanja odgovarao samo suspregnutim hropcem, nemodno pokazujudi objema rukama na vrat kako bi time pokazao da je »Fluidum letaie Taillade« izgrizao i grlo. Kad je predstava završila, TailladeEspinasse ponovno ga je zgrabio i otpremio kudi, u podrum svoje palače. Tamo ga je zatvorio, u prisutnosti odabranih doktora s medicinskog fakulteta, u aparat za ventilaciju vitalnim zrakom, u sanduk napravljen od hermetično spojenih smrekovih dasaka, koji se pomodu usisnog dimnjaka što je stršio visoko iznad krova napajao visinskim zrakom bez letalnog plina, a taj je zrak mogao ponovno izlaziti kroz zaklopac kožnatog ventila pričvršdenog na podu. Uredaj je pokretala četa poslužitelja koji su se danonodno brinuli da ventilatori, ugradeni u dimnjak, budu stalno u pogonu. I dok je Grenouille time bio okružen neprekidnom strujom zraka za procišdavanje, svakog sata nudili su mu kroz vratašca zračne komore dvostrukih stijenki, postavljena sa strane, dijetnu hranu nadzemaljskog porijekla: golublju juhu, paštetu od ševe, ragu od divljih pataka uhvadenih u letu, kompot od voda koje zrije na drvedu, kruh od posebnih vrsta vrlo visoke pšenice, pirenejsko vino, divokozje mlijeko i pjenastu kremu pripravljenu od jaja kokoši što su ih držali na tavanu palače. Pet dana trajala je ta kura raskuživanja i revitalizacije. Zatim je markiz naredio da zaustave ventilatore i odvedu Grenouillea u praonicu u kojoj su ga namakali u kupkama mlake kišnice nekoliko sati i naposljetku od glave do pete oprali sapunom od orahova ulja iz grada Potosija u Andama. Odrezali su mu nokte na rukama i nogama, izbijelili zube praškastim kaustičnim dolomitom, obrijali ga, skratili mu kosu i počešljali ga, nafrizirali ga i napudrali mu kosu. Naručili su krojača i postolara, pa je Grenouille dobio svilenu košulju po mjeri s bijelim žaboom i bijelim riševima na manšetama, svilene čarape, žaket, hlače i prsluk od plavog baršuna i lijepe cipele s kopčom od crne kože, od kojih je desna vješto prikrivala zgrčenost stopala. Markiz je vlastitim rukama premazao Grenouilleovo ožiljkasto lice talkšminkom, namazao mu usne i obraze karminom, a na obrvama ocrtao lijepu krivulju mekim štapidem od drvnog — lipinog — ugljena. Zatim ga je poprskao osobnim parfemom vrlo priproste note ljubica, udaljio se nekoliko koraka, i dugo mu je trebalo da iznade riječi da izrazi oduševljenje. — Monsieur— počne napokon. — Oduševljen sam sobom. Ushiden sam svojom genijalnošdu. Nisam, doduše, nikada sumnjao u točnost svoje teorije o fluidu; nisam, naravno; no, duboko sam dirnut što se tako fantastično potvrdila u praktičnoj terapiji. Bili ste životinja, i ja sam od vas napravio čovjeka. Skoro božansko djelo. Dopustite mi ovo ganude! Stanite pred zrcalo i pogledajte se! Spoznat dete prvi put u životu da ste čovjek; niste baš izuzetni i ne ističete se posebno, a ipak ste posve prihvatljivi. Idite, monsieur! Pogledajte se i divite se čudu što sam ga na vama stvorio! Grenouilleu se prvi put netko obratio s »monsieur«. Prišao je zrcalu i pogledao u njega. Do tog trenutka nije nikad ni pogledao u zrcalo. Vidio je ispred sebe gospodina u elegantnoj plavoj odjedi s bijelom košuljom i svilenim čarapama i nagonski se naklonio kako se oduvijek klanjao takvoj finoj gospodi. No, naklonio se i elegantni gospodin, a kad se Grenouille uspravio, elegantni je go spodin učinio isto, a zatim su se obojica ukočili i zagledali se jedan u drugoga.
Grenouillea je najviše zapanjila činjenica što izgleda nevjerojatno normalno. Markiz je imao pravo: nije bio ništa posebno, nije baš bio lijep, ali ni osobito ružan. Bio je niska rasta, pomalo nezgrapna držanja, lica pomalo bezizražajna — ukratko, izgledao je poput tisudu drugih ljudi. Kad bi sad izišao, nitko se na ulici ne bi za njim okrenuo. Ni njemu samome ne bi čovjek nalik na njega, kad bi ga negdje susreo, upao u oči. Dakako, ako taj netko, osim na ljubice, nema nikakva mirisa kao gospodin u zrcalu i on sam što je ispred njega stajao. A ipak su se seljaci još prije deset dana razbježali kričudi kad su ga ugledali. Ni onda se nije osjedao drugačije nego sada, a sada, kad bi sklopio oči, nije se osjedao nimalo drugačije nego onda. Duboko je udahnuo zrak što se dizao oko njegova tijela i njušio loš parfem i baršun i tek slijepljenu kožu svojih cipela; njušio je svilu, puder, šminku i blagu aromu sapuna iz Potosija. I odjednom mu je sinulo da normalan izgled ne duguje golubljoj juhi i čaroliji ventilacije, ved samo tim krpama, podrezanoj kosi i sitnoj kozmetičkoj maskeradi. Otvorio je oči žmirkajudi i zapazio kako i monsieur u zrcalu žmirka, kao da mu namiguje, i kako mu na usnama namazanima karminom lebdi osmijeh, kao da mu želi dati znak da ga baš ne smatra posve antipatičnim. I Grenouille je ustanovio da monsieur u ogledalu, taj lik bez mirisa, preodjeven i maskiran u čovjeka, nije tako loš; barem mu se činilo da bi taj lik mogao — kad bi mu se maska samo dotjerala — ostaviti na vanjski svijet dojam kakav on, Grenouille, ne bi mogao ni zamisliti. Kimnuo je liku i zamijetio da i on, kimajudi mu, kriomice širi nosnice. . .
31 Sljededeg dana — markiz se upravo pripremao da ga nauči najpotrebnije poze, geste i plesne korake za skorašnji nastup u društvu — Grenouille je odglumio vrtoglavicu i pao na divan, tobože potpuno iscrpljen i kao da se guši. Markiz bijaše izvan sebe. Vikao je da dozove sluge, vikao da donesu lepeze i prenosive ventilatore, i dok su sluge jurile, klekao je do Grenouillea i stao mu pred licem mahati rupčidem natopljenim mirisom ljubice i preklinjao ga i zaklinjao da ustane, da ne ispusti dušu i da, ako ikako može, pričeka do preksutra jer de inače opstanak njegove teorije o letalnom fluidu biti najozbiljnije ugrožen. Grenouille se vrtio i kvrčio, sopdudi, stenjudi i lamatajudi rukama prema rupčidu, zatim se teatraino srušio s divana i otpuzao u najudaljeniji kut sobe. — Ne taj parfem! — poviče tobože s posljednjim snagama. — Ne taj parfem! Ubija me! — I tek kad je TailladeEspinasse bacio rupčid kroz prozor a haljetak, takoder namirisan ljubicom, u susjednu sobu, Grenouilleu je tobože popustila vrtoglavica, pa je progovorio i stao pričati sve mirnijim glasom da on, kao parfimer, ima osjetljiv nos i kako na odredene parfeme, zbog svoga zvanja, pogotovu sad kad se oporavlja, vrlo žestoko reagira. Činjenicu da mu je baš miris ljubice, inače dražesna cvijeta, tako smetao, može objasniti samo time što u markizovu parfemu ima previše ekstrakta korijena Ijubice koji, zbog svog podzemnog porijekla, pogubno djeluje na osobu poput njega, Grenouillea, zatrovanog letalnim fluidom. Ved je jučer bio posve omamljen kad su ga prvi put namirisali tim parfemom, a danas se, kako reče, kad je drugi put osjetio miris toga korijena, osjedao upravo tako kao da
ga netko ponovno gura u onu groznu, zagušljivu jamu u kojoj je vegetirao sedam godina. Njegova se priroda pobunila, drugačije to ne bi znao objasniti, i pošto mu je vještinom gospodina markiza poklonjen život dostojan čovjeka u zraku bez letalnog fluida, radije de umrijeti, nego da se još jednom preda omraženom fluidu. Još i sad se sve u njemu grči kad samo pomisli na parfem pripravljen iz tog korijena. Medutim, bio je uvjeren, govorio je, da de se u trenu oporaviti ako mu markiz dopusti da smisli vlastiti parfem kako bi potpuno rastjerao miris ljubice. Pri tom je imao na umu parfem posve lagane, prozračne note koji de uglavnom biti smjesa sastojaka udaljenih od zemlje, poput bademove vode i vode od narančina cvijeta, eukaliptusa, ulja iz omorikinih iglica i čempresova ulja. Samo štrcaj takva mirisa na odjedu, nekoliko kapi samo na vrat i obraze, i on de se zauvijek zaštititi od neugodna napadaja kakav je upravo pretrpio. . . Kako biste bolje razumjeli, sve vam ispričasmo tečnim indirektnim govorom, premda to bijaše, zapravo, polsatna krkljava erupcija riječi, isprekidana kašljem, soptanjem i hvatanjem daha, što je Grenouille popratio drhtajima, lomatanjem rukama i kolutanjem očima i na markiza ostavio dubok dojam. Još uvjerljiviji od simptoma bijahuvaljani razlozi njegova štidenika, posve u skladu s teorijom o letalnom fluidu. Naravno, parfem ljubice! Odvratan, prizemni, štoviše podzemni proizvod! Vjerojatno se i sam njime zarazio kad ga ved godinama upotrebljava. Nije imao ni pojma da ga taj miris iz dana u dan sve više približava smrti. Kostobolja, ukočenost šije, mlohavost uda, hemoroidi, pritisak u ušima, truli zub — sve je to nedvojbeno posljedica smrada korijena ljubice, zatrovanog fluidom. A taj glupi čovječuljak, ta hrpica bijede tamo u kutu, upozorio ga je na to. Bijaše dirnut. Najradije bi mu prišao, podigao ga, zagrlio i privinuo k srcu, razvedrenom od otkrida. No, bojao se da još miriše na ljubice. Stoga je ponovno dozvao sluge i zapovjedio im da uklone iz kude sve parfeme s mirisom Ijubica, prozrače čitavu palaču, raskuže svu njegovu odjedu u ventilatoru vitalnim zrakom, a Grenouillea u njegovoj nosiljci odmah odvedu najboljem parfimeru u gradu. Grenouille je upravo to i htio postidi svojim tobožnjim napadajem. Mirisarstvo je u Motpellieru imalo staru tradiciju, i premda je u najnovije vrijeme malo oslabilo zbog konkurencije grada Grassea, u gradu je još bilo nekoliko dobrih parfimera i rukavičara. Najugledniji medu njima, neki Runel, izjavio je, s obzirom na poslovne veze s kudom markiza de la TailladeEspinassea, kojega je opskrbljivao sapunom, uljima i mirisavim tvarima, da je iznimno spreman istupiti iz svog laboratorija i prepustiti ga na jedan sat neobičnom parfimerskom kalfi iz Pariza. Potonji pak nije dopustio da mu se išta objašnjava, nije ni htio čuti gdje de što nadi, on ved sve zna, rekao je, snadi de se; zatim se zatvorio i ostao u radionici dobar sat, dok je Runel otišao s markizovim majordomom u gostionicu na nekoliko čaša vina i tamo morao doznati zašto više ne podnose miris njegove vodice od ljubica. Runelova radionica i dudan nisu bili ni približno tako dobro opremljeni kao Baldinijeva parfimerija u Parizu. S nekoliko cvjetnih ulja, vodica i mirodija ne bi ni prosječni parfimer daleko stigao. No tek što je onjušio prostoriju, Grenouille je shvatio da su mu postojede tvari posve dovoljne za željenu svrhu. Nije htio nikakvu veliku kreaciju; nije htio smiješati nikakvu prestižnu vodicu kao nekad za Baldinija, ništa što bi se isticalo u moru osrednjosti i mamilo ljude. Njegov pravi cilj ne bijaše ni jednostavni parfemčid od narančina cvijeta što ga je obedao markizu. Uobičajene esencije iz nerolija, eukaliptusa i čempresova lista trebale su samo prikriti pravi miris što ga je namjeravao proizvesti: to je trebao biti miris čovječnosti. Htio je, pa makar to privremeno bio i loš surogat, usvojiti miris čovjeka što ga sam nije imao. Dakako,
odredeni miris čovjeka nije postojao, kao što nije postojalo ni odredeno ljudsko lice. Svaki je čovjek odisao drugačijim mirisom, i nitko to nije znao bolje od Grenouillea koji je poznavao tisude i tisude pojedinih vonjeva i njuhom razlikovao ljude još od rodenja. Ipak, u parfimerskora smislu, postojao je temeljni ljudski miris, vrlo priprost, usput rečeno — nota znojnomasnoga, sirastokiselkastog, u cjelini prilično de gutantna nota, podjednako svojstvena svim ljudima, iznad koje su se tek poslije istančanijeg razlučivanja mogli razabrati oblačidi pojedinačne aure. No, vedina ljudi ionako nije zapažala tu auru, tu vrlo složenu, svojstvenu šifru osobnoga mirisa. Ljudi uglavnom nisu znali da je uopde imaju, a osim toga, činili su sve kako bi je sakrili ispod odjede ili umjetnih modnih parfema. Dobro su poznavali samo taj temeljni miris, taj primitivni ljudski vonj, samo su u njemu živjeli i osjedali se zaštidenima, i svakoga koji je odisao tim odvratnim zajedničkim zadahom smatrali su sebi jednakim. Toga dana Grenouille je kreirao neobičan parfem. Neobičnijega dotad na svijetu nije bilo. Nije odisao mirisom, nego čovjekom koji miriše. Kad bi netko namirisao taj parfem u mračnoj prostoriji, pomislio bi da pred njim stoji čovjek. A kad bi ga upotrijebio čovjek koji sam vonja na čovjeka, promatraču bi se činilo da njuši dva čovjeka ili, još gore, dvostruko monstruozno bide, lik koji više ne može jasno fiksirati jer je mutan, poput slike na dnu jezera, nad kojim se mreškaju valovi. Kako bi stvorio imitaciju tog ljudskog mirisa — prilično nedostatnu, kako je i sam znao, ali i dovoljno uspješnu da zavara druge — Grenouille je u Runelovoj radionici potražio najneobičnije sastojke. Pokraj praga vrata što su vodila u dvorište pronašao je hrpicu mačjeg izmeta, još prilično svježeg. Uzeo je pola žlice i stavio u miješalicu s nekoliko kapi octa i smrvljene soli. Ispod radnog stola pronašao je komadid sira, veličine nokta na palcu, očito ostatak Runelova obroka. Bijaše ved prilično star, ved se raspadao, i iz njega je strujao jedak i prodoran zadah. S poklopca bačve sa sardinama, koja je stajala u stražnjem dijelu dudana, sastrugao je malo užeženog ribljeg smrada, pomiješao ga s trulim jajetom i dabrovicom, amonijakom, muškatnim oraščidem, strugotinama rožine i osmuđenom, sitno izmrvljenom svinjskom kožicom. Zatim je dodao razmjerno veliku količinu cibeta, pomiješao te užasne sastojke s alkoholom, sve podvrgao digestiji i profiltrirao u dvije boce. Tekudina je pogubno zaudarala. Bijaše to smrad kloake, truleži, i kad je samo jednom zamahnuo lepezom iznad smjese i njene se isparine pomiješale sa čistim zrakom, učinilo mu se da za vrelog ljetnoga dana stoji u Rue aux Fers u Parizu, na uglu Rue de la Lingerie, stjecištu zadaha s tržnice, sa Cimetiere des Innocents i iz prenapučenih kuda. Toj stravičnoj bazi, koja je prije odisala leševima nego ljudima, Grenouille je dodao sloj uljastih i svježih aroma: metvicu, lavandu, terpentin, limun, eukaliptus, koje je odmah obuzdao i prekrio bukeom finih cvjetnih ulja iz geranija, ruže, narančina cvijeta i jasmina. Poslije dodatnog razrjedivanja alkoholom i s malo octa, u smjesi se više nije osjedao nikakav odvratan zadah osnovnih sastojaka. Prikriveni smrad se dodatkom svježih sastojaka rasplinuo, postao nezamjetljiv, a odbojnu notu ublažio je miris cvijeda, pa je
čak postala gotovo zanimljivom, a zadah se truleži začudo izgubio, netragom nestao. Naprotiv, činilo se da taj parfem odiše snažnim, poletnim, životnim mirisom. Napunio je njime dva flakona, začepio ih i stavio u džep. Zatim je pažljivo vodom oprao boce, mužar, lijevak i žlicu, natrljao ih uljem iz gorkih badema da odstrani sve tragove mirisa, te uzeo drugu miješalicu. U njoj je brzo smiješao drugi parfem, kopiju prvoga, koji se takoder sastojao od svježih i cvjetnih elemenata, ali baza više nije sadržavala nikakav vještičji uvarak, nego sasvim uobičajene sastojke: mošus, ambru, malo cibeta i cedrovo ulje. Sam za sebe mirisao je posve drugačije od prvoga — irnao je manje duha, čvrstine i nije bio toliko kužan — jer mu je nedostajala komponenta imitacije ljudskog mirisa. No, kad bi ga upotrijebio običan čovjek i združio ga s vlastitim vonjem, ne bi se više razlikovao od parfema što ga je Grenouille napravio samo za sebe. Pošto je i drugi parfem pretočio u flakone, potpuno se razodjenuo i poprskao odjedu prvim parfemom. Zatim se blago namirisao ispod pazuha, između nožnih prstiju, po udu, na prsima, vratu, iza ušiju i po kosi, ponovno se obukao te izišao iz radionice.
32 Izišavši na ulicu, zgrabio ga je odjednom strah jer je znao da se iz njega prvi put u životu širi miris čovjeka. Medutim, sam je smatrao da smrdi, odvratno smrdi. I nije mogao zamisliti da drugi ljudi taj miris ne osjedaju kao smrad, te se stoga nije usudio otidi ravno u gostionicu u kojoj su ga čekali Runel i markizov majordom. Činilo mu se manje riskantnim da novu auru najprije iskuša u nepoznatoj okolini. Najužim i najmračnijim ulicama šuljao se prema rijeci pokraj koje su kožari i bojadisari imali radionice i obavljali svoje smrdljive poslove. Kad bi na nekoga naišao ili prošao mimo kuda ispred kojih su se igrala djeca ili sjedile žene, prisilio se na sporiji hod kako bi zbio svoj miris u vedi, zatvoreniji oblak. Od malih se nogu navikao da ga ljudi s kojima se mimoilazi i ne zamjeduju, ne zbog prezira — kako je nekada mislio — nego zato što nisu ni opažali da uopde postoji. Oko njega ne bijaše prostora, ničega čime bi uzburkao atmosferu kao drugi ljudi, tako redi ni sjene da je baci na lice drugog čovjeka. Tek kad bi se s nekim neposredno sudario, u gužvi ili posve iznenada na uglu ulice, na trenutak bi ga zamijetili. Tada bi onaj s kojim se sudario naglo i uglavnom s gađenjem odskočio, zurio nekoliko sekundi u njega, Grenouillea, kao da vidi bide koje ne bi ni smjelo živjeti, bide koje — premda je neosporno postojalo — na neki način i nije prisutno, a zatim bi se brzo izgubio i u trenu ga zaboravio. . . No, sada, na uiičicama Montpelliera, Grenouille je osjetio i jasno vidio da djeluje na ljude. I kad god bi to ustanovio, prožeo ga je snažan osjedaj ponosa. Dok je prola zio mimo jedne žene, koja se nagnula nad rub bunara, zamijetio je da je načas podigla glavu da viti tko ide,a potom se, očito smirena, ponovno okrenula prema vjedru. Neki muškarac, koji mu je bio okrenut ledima, obazreo se i neko vrijeme znatiželjno gledao za njim. Djeca, na koju bi nailazio, rastrčala bi se —
ne od straha, nego da mu naprave mjesta; štoviše, kad bi ne gledajudi istrčala iz kude i naletjela na njega, ne bi se uplašila, ved bi samo kliznula pokraj njega, kao da je to posve razumljivo, kao da slute da im se netko približava. Poslije mnogih takvih susreta mogao je točnije ocijeniti snagu i djelovanje nove aure pa je postao samosvjesniji i smioniji. Brže je prilazio Ijudima, ostavljao manje prostora izmedu sebe injih, čak bi malo pružio ruku i na izgled, slučajno dotaknuo ruku prolaznika. Jednom je, tobože nehotice, gurnuo jednog čovjeka koji ga je htio prestidi. Zastao je, ispričao se i čovjek, koji bi se još jučer pri susretu s Grenouilleom stresao kao da je u blizini udario grom, ponašao se sada kao da se ništa nije dogodilo, prihvatio je ispriku, čak mu se nasmiješio i potapšao ga po ramenu. Napustio je uličice i izišao na trg ispred katedrale SaintPierre. Čula su se zvona. S oba kraja portala gurali su se ljudi. Upravo je završilo vjenčanje. Htjeli su vidjeti nevjestu. Grenouille je otrčao i pomiješao se s mnoštvom. Gurao se, progurao medu njih, htio se uvudi u najgušde mnoštvo, htio im se posve priljubiti, naribati im nosove svojim mirisom. A zatim je raširio ruke usred skučena prostora, raskrečio noge i razdrljio ovratnik da bi miris nesmetano strujao iz njegova tijela. . . i osjetio bezgraničnu radost zamijetivši da drugi ništa ne zamjeduju, ama baš ništa, da se svi ti muškarci i žene i djeca natiskani oko njega tako lako mogu prevariti i udisati njegov smrad, sklepan od mačjeg dreka, sira i octa, kao da je miris nekoga tko im je ravan, i da mogu njega, Grenouillea, kukavičje jaje u njihovu gnijezdu, prihvatiti kao čovjek čovjeka. Na koljenima je osjetio neko dijete, malu djevojčicu što se ukliještila izmedu odraslih. Podigao ju je u naručaj da bi bolje vidjela. Majka ne samo što je to dopustila, nego mu je i zahvalila, a djevojčica je kliktala od užitka. Tako je Grenouille stajao dobra četvrt sata u okrilju mnoštva, stišdudi tude dijete na himbenim grudima. I dok je svadbena povorka prolazila, pradena gromkom zvonjavom i poklicima ljudi i obasuta kišom novčida, Grenouilleu se oteo drugačiji poklik, zlokoban poklik, pakosno likovanje, osjedaj od kojega je zadrhtao i koji ga je omamio poput pohote, i s mukom se svladavao da ga poput žuči i otrova ne razlije po svim tim ljudima i vikne im trijumfalno u lice da ih se ne boji, da ih zapravo i ne mrzi, nego da ih svim žarom prezire zato što su smrdljive budale, zato što dopuštaju da im on laže i da ih vara, zato što oni nisu ništa, a on je sve! I da ironija bude veda, privukao je dijete još bliže i dao sebi oduška vičudi s ostalima u zboru: — Živjela nevjesta! Neka živi nevjesta! Živio divni par! Kad se svadbena povorka udaljila i mnoštvo počelo razilaziti, predao je dijete majci i ušao u crkvu da se oporavi od uzbudenja i odmori. U katedrali je zrak bio zasiden mirisom tamjana koji je u hladnim parama nadirao iz dvije kadionice s obje strane oltara i poput pokrivača prigušivao slabije mirise ljudi koji su još tamo sjedili. Grenouille se šdudurio na jednoj klupi ispod kora. Odjednom ga je svladalo veliko zadovoljstvo. Ne ono opojno zadovoljstvo kakvo je osjetio u okrilju brda na svojim samotnim orgijama, nego hladno i trijezno zadovoljstvo koje se rada kad je čovjek svjestan svoje modi. Sada je znao što može. Najoskudnijim sredstvima stvorio je, zahvaljujudi svojoj genijalnosti, miris čovjeka i pogodio ga odmah, ved u prvom pokušaju, tako da je i dijete mogao obmanuti. Sada je znao da može i više. Znao je da taj miris može poboljšati. Mogao bi stvoriti miris natčovjeka, a ne samo
čovjeka, andeoski miris, tako neopisivo dobar i pun životne snage da de onaj tko ga omiriše biti očaran i morati ljubiti njega, Grenouillea, nosioca toga mirisa. Da, morat de ga ljubiti kad ih podjarmi svojim mirisom, a ne samo prihvatiti ga kao sebi ravnoga, Ijubiti ga do ludila, do samozataje, morat de drhtati od ushidenja, vikati, plakati od radosti i ne znajudi zašto, na koljena de morati pasti, kao pred hladnim Božjim tamjanom, čim osjete njegov, Grenouilleov, miris! Htio je biti svemogudi bog mirisa, onakav kakav je bio u mašti, a sada u stvarnom svijetu, vladati stvarnim ljudima. I znao je da posjeduje tu mod, jer ljudi mogu sklopiti oči pred veličinom, od straha, od ljepote i zatvoriti uši da ne čuju melodije i primamljive riječi. No, mirisu se ne mogu oduprijeti, jer miris je brat daha. S njim ulazi u ljude, i oni se ne mogu braniti od njega ako žele živjeti. I miris ulazi u njih, prodire u samo srce, gdje jasno razdvaja naklonost od prezira, gadenje od slasti, ljubav od mržnje. Tko vlada mirisima, vlada i ljudskim srcima. Grenouille je posve opušten sjedio na klupi u katedrali SaintPierre i smješkao se. Nije bio u euforičnom raspoloženju dok je kovao plan da zavlada ljudima. Oči mu nisu plamtjele nikakvim ludačkim sjajem, a ni lice mu nije bilo iskreveljeno od poremedenosti. Bijaše potpuno priseban, bistra i vedra duha tako da se pitao zašto to uopde želi. 1 govoraše sam sebi da to želi jer je zao do srži. I pri tom se smješkao i bijaše vrlo zadovoljan. Doimao se posve bezazleno, poput bilo kojeg sretnog čovjeka. Tako je neko vrijeme sjedio, u pobožnoj tišini, i duboko udisao zrak zasiden mirisom tamjana. I hce mu se ponovo ozari pritajenim smiješkom: kako li samo bijedno miriše taj Bog! Kako li je samo loše napravljen taj miris što struji iz toga Boga. A ni ono što se dimilo iz kadionica nije odavalo pravi miris tamjana. Bijaše to loš surogat, patvoren lipinim drvom i cimetnim prahom i salitrom. Bog je smrdio. Bog bijaše mali bijedni smrdljivac. Bijaše prevaren, taj Bog, ili je sam bio prevarant, nimalo drugačiji ad Grenouillea. . . samo još mnogo gori!
33 Markiz de la TailladeEspinasse bijaše oduševljen novim parfemom. Kao pronalazač letalnog fluida, i sam se zapanjio, govorio je, kad je vidio kako sporedna i nestalna tvar poput parfema, potjecao on iz zemlje ili iznad nje, očigledno utječe na opde zdravstveno stanje pojedinca. Grenouille, koji je još prije nekoliko sati ležao ovdje blijed i poluonesviješten, doimao se sada svjež i poletan poput svakog zdravog čovjeka njegove dobi, i moglo bi se, štoviše, redi da je — uza sva prihvatljiva ograničenja za čovje ka njegova staleža i niska obrazovanja — gotovo poprimio crte ličnosti. On, TailladeEspinasse, svakako de u poglavlju o vitalnoj dijetetici svoje skorašnje rasprave o teoriji letalnog fluida spomenuti taj slučaj. No, najprije se htio sam namirisati novim parfemom. Grenouille mu pruži oba flakona s parfemom iz uobičajenog cvijeda, i markiz se njime poprska. Bijaše i te kako zadovoljan učinkom. Pošto je godinama bio optereden mirisom ljubice kao olovom, priznao je, sada mu se činilo kao da mu rastu cvjetna krila; i ako se ne vara, popuštaju mu strašni bolovi u koljenima i zujanje u ušima; sve u svemu, osjeda se kao na krilima, okrepljen i nekolikp godina pomlađen. Pride
Grenouilleu, zagrli ga i nazove ga svojim »fluidnim bratom«, dodajudi kako pri tom nipošto ne misli na konvencionalno oslovljavanje, nego na posve spiritualno in conspectu universalitatis fluidi letalis pred kojim su — i samo pred njim! — svi ljudi jednaki; takoder namjerava — a to je rekao odvajajudi se od Grenouillea, vrlo prijateljski, nimalo odbojno, gotovo kao da se odvaja od sebi ravnoga — osnovati u najskorije vrijeme međunarodnu nadstalešku ložu radi potpunog uništenja letalnog fluida koji valja ubrzo nadomjestiti sa čistim fluidum vitale, i ved sada smatra Grenouillea prvim obradenikom. Potom zamoli Grenouillea da mu na komadidu papira napiše recept za cvjetni parfem, te ga spremi u džep i pokloni Greaouilleu pedesetlujdora. Točno tjedan dana nakon svoga prvog predavanja markiz de la TailladeEspinasse ponovno je prikazao svoga štidenika u auli Sveučilišta. Gužva bijaše neizmjerna. Došao je cijeli Montpellier, ne samo znanstveni nego i mondeni Montpellier, medu njima i mnoge dame koje su htjele vidjeti legendarnog spiljskog čovjeka. I premda su Tailladeovi protivnici, uglavnom predstavnici »Kruga prijatelja sveučilišnih botaničkih vrtova« i članovi »Društva za unapredivanje ratarstva«, mobilizirali sve svoje pristaše, predstava je postigla sjajan uspjeh. Da bi publiku podsjetio na Grenouilleovo stanje prije tjedan dana, TailladeEspinasse je najprije zamolio gledaoce da pogledaju crteže, koji su medu njima kolali i na kojima je spiljski čovjek prikazan u svoj svojoj ružnodi i raspadanju. Zatim zapovjedi da uvedu novoga Grenouillea, u lijepom haljetku od plavog baršuna i svilenoj košulji, našminkana, napudrana i nafrizirana; ved je i hod, to jest, uspravno držanje, gizdavi koraci i elegantno njihanje kukovima, način na koji se bez ičije pomodi popeo na podij, duboko se naklonio, kimnuo čas tamo čas onamo smiješedi se, začepio usta svim skepticima i kritičarima. Čak su i Prijatelji sveučilišnih botaničkih vrtova zbunjeno šutjeli. I suviše upadljiva bijaše promjena, i suviše neodoljivo čudo što se očito dogodilo: tamo gdje je prije tjedan dana čučala izmrcvarena, podivljala životinja, stajao je sada naočit, civiliziran čovjek. Dvoranom se širila skoro svečana atmosfera, i kad se TailladeEspinasse digao da održi predavanje, zavladala je potpuna tišina. Ponovno je razvio svoju ved prilično poznatu teoriju o letalnom fluidu zemlje, zatim objasnio kojim ga je mehaničkim i dijetetskim sredstvima istjerao iz objekta demonstracije i zamijenio ga s vitalnim fluidom, a naposljetku pozvao sve prisutne, i prijatelje i protivnike, da prestanu osporavati novu nauku s obzirom na tako nadmodan dokaz, te da se zajedno s njim, TailladeEspinasseom, bore protiv zlog fluida i prihvate dobri fluidum vitale. Pri tom je raširio ruke, upro pogled u nebo, i mnogi učeni muževi učiniše isto, a žene se rasplakaše. Grenouille je stajao na podiju ne slušajudi nikoga. S velikim zadovoljstvom pratio je učinak posve drugačijeg, mnogo stvarnijeg fluida: svoga fluida. Zbog prostranosti aule jako se naparfimirao, i tek što je stao na podij, oko njega se počela širiti aura njegova mirisa. Vidio ju je — doista ju je očima vidio! — kako zahvada gledaoce u prvim redovima, kako se proteže, te dopire do zadnjih redova i galerije. I koga je god zahvatila — Grenouilleu je srce poskakivalo od radosti — taj se vidljivo promijenio. Sputani njegovim mirisom, ljudi su nesvjesno mijenjali izraz lica, ukočeno držanje, osjedaje. Tko je prije buljio u njega samo sa silnim zaprepaštenjem, gledao ga je sada blažim očima; tko se prije naslonio nepomično sjededi na svojem sjedalu, kritički namrštena čela i značajno spuštenih kutova usana, sada se opušteno naginjao naprijed i poprimao neusiljen, djetinji izraz; čak su se i na licima tjeskobnih, ustrašenih, najosjetljivijih, koji su prije samo sa zaprepaštenjem mogli podnijeti njegov izgled i koji su ga još promatrali s
primjerenom sumnjom, počeli odjednom pokazivati znakovi srdačnosti, pa i naklonosti, kad bi do njih dopro njegov miris. Kad je predavanje završilo, cijeli se skup digao na noge i stao frenetično klicati: — Živio fluidum vitale! Živio TailladeEspinasse! Živjela teorija fluida! Dolje ortodoksna medicina! — tako vikahu učeni ljudi Montpelliera, najznačajnijeg sveučilišnog grada francuskoga juga, a markiz de la TailladeEspinasse dočekao je najsretniji trenutak u životu. No, Grenouille je znao, spustivši se s podija i pomiješavši se s mnoštvom, da su te ovacije namijenjene samo njemu, JeanBaptisteu Grenouilleu, iako nitko od ushidenih uzvanika nije to ni slutio.
34 Ostao je u Montpellieru još nekoliko tjedana. Postao je prilično slavna ličnost, pa su ga pozivali u salone, ispitivali o spiljskom životu i zanimali se kako ga je markiz izliječio. Neprekidno je morao ponavljati priču o razbojnicima koji su ga odvukli u spilju, o košari što su mu je spuštali i o Ijestvama. I svaki bi je put uljepšao izmišljajudi nove pojedinosti. Time se donekle izvježbao u govoru — doduše, vrlo ograničeno, jer s jezikom se mučio čitav život — i stjecao sve vedu vještinu laganja, što mu je bilo važnije. Ustanovio je da, zapravo, može pričati ljudima što hode. Čim bi zadobio njihovo povjerenje — a stekli bi ga s prvim udisajem njegova umjetnog mirisa — vjerovali su mu sve. Stekao je i odredenu sigurnost ponašanja u društvu, kakvu nikada nije imao. Odrazila se i na njegovu tijelu. Kao da je porastao. Činilo se da i njegova grba nestaje. Hodao je gotovo uspravno. A kad bi mu se netko obratio, ne bi se više trgnuo i pogrbio, ved ostajao uspravan i izdržao pogled uprt u njega. Dakako, u to doba nije mogao postati svjetski čovjek, salonski idol, pa ni kozer u otmjenom društvu. No, ipak se vidijivo oslobodio suzdržanosti, nespretnosti i poprimio izraz koji su pripisivali prirodnoj skromnosti ili barem laganoj prirodenoj plahosti koja je ganula neku gospodu i dame — u to su doba mondeni krugovi osjedali slabost prema prirodnosti i sirovom šarmu. Početkom ožujka pokupio je svoje stvari i krenuo, jednoga dana, u ranu zoru, potajno, tek što su se otvorila gradska vrata, u neuglednom smedem haljetku što ga je dan prije kupio na tržnici rabljene odjede i s otrcanim šeširom na glavi koji mu je napola skrivao lice. Nitko ga nije prepoznao ni zamijetio, jer se toga dana namjerno nije naparfimirao. A kad je markiz oko podne naredio da se slučaj ispita, stražari su se kleli svime na svijetu da su, doduše, vidjeli svakakve ljude kako izlaze iz grada, ali ne i onog poznatoga spiijskog čovjeka koji bi im svakako upao u oči. Stoga je markiz razglasio da je Grenouille napustio Montpellier s njegovim dopuštenjem kako bi otputovao u Pariz iz obiteljskih razloga. No, u sebi se strahovito grizao, jer je kanio s Grenouilleom podi na turneju kroz čitavo kraljevstvo da pridobije sljedbenike svoje teorije fluida. Nakon nekog vremena ponovno se smirio, jer se njegova slava proširila i bez turneje, gotovo bez njegove pomodi. »Journal des Scavans«, pa čak i »Courier de lEurope«, objavili su duge članke o »fluidum letale Taillade«, i odasvud su dolazili bolesnici zaraženi letalnim fluidom da bi ih on izliječio. U ljetu 1764.
godine osnovao je prvu »Ložu vitalnoga fluida« koja je u Montpellieru imala 120 članova, a zatim i podružnice u Marseilleu i Lyonu. Odvažio se i na veliki korak, na Pariz, kako bi tamo pridobio sav civilizirani svijet za svoju nauku, ali je prije toga, radi propagande svoga pohoda, htio završiti još jedno veliko fluidno djelo koje bi zasjenilo izlječenje spiljskog čovjeka i sve druge pokuse, pa je početkom prosinca u pratnji skupine neustrašivih sljedbenika pošao na ekspediciju, na Pic du Canigou koji je bio na istom meridijanu kao Pariz, a smatrali su ga najvišim brdom Pireneja. Taj čovjek na pragu duboke starosti poželio je da ga odnesu na vrh visok 2800 metara i tamo ostave da se tri tjedna izlaže najčistijem, najsvježijem vitalnom zraku, da bi se, kako je objavio, spustio točno na Badnjak, kao zdrav mladid od dvadeset godina. Njegovi gorljivi sljedbenici odustali su ved iza Verneta, zadnjeg ljudskog naselja podno strašne planine. No, markiz se nimalo nije zabrinuo. Skidajudi sve sa sebe na smrzavici i kličudi od veselja počeo se uspinjati sam. Posljednje što se od njega vidjelo bijaše silueta koja je u ekstazi dignula ruke prema nebu i pjevajudi nestala u snježnoj oluji. Na Badnjak su njegovi učenici uzalud čekali povratak markiza de la TailladeEspinassea. Nije došao ni kao sta rac ni kao mladid. Ni u rano ljeto idude godine, kad su najsmioniji krenuli u potragu za njim i popeli se na vrh Pic du Canigou, još prekriven snijegom, nisu ništa našli, ni komada odjede, ni dijela tijela, ni koščice. Sve to, dakako, nije naudilo njegovu učenju. Naprotiv. Ubrzo se proširila legenda da se na vrhu brda združio s vječnim vitalnim fluidom, nestao u njemu i s njim se stopio, te da odonda lebdi, nevidljiv, ali vječno mlad, iznad pirenejskih vrhova, i tko se uspne do njega, postat de dio njega i godinu dana ostati pošteden od bolesti i starenja. Još su dugo u toku 19. stoljeda neke medicinske katedre zagovarale Tailladeovu teoriju o fluidima, a mnoga okultistička društva primjenjivala njegovu terapiju. Još i danas, s jedne i druge strane Pireneja, osobito u Perpignanu i Figuerasu, postoje tajne tajadističke lože čiji se sljedbenici sastaju jedanput na godinu da bi se popeli na Pic du Canigou. Tamo pale veliku vatru prigodom ljetnog solsticija, kako kažu, i u čast svetoga Ivana, ali čine to, zapravo, u slavu svoga učitelja TailladeEspinassea i njegova velikog fluida i da ishode vječni život.
TREDI DIO
35 Dok je Grenouilleu za prvu etapu njegova puta kroz Francusku trebalo sedam godina, drugu je završio za manje od tjedan dana. Nije više izbjegavao prometne ceste i gradove, a nije išao ni obilaznicama. Imao je svoj miris, novac, samopouzdanja, a i žurilo mu se. Još uvečer istoga dana kad je napustio Montpellier stigao je u Le GrauduRoi, lučki gradid jmgozapadno od AiguesMortesa, u kojem se ukrcao na teretni jedrenjak za Marseille. U Marseilleu nije ni izlazio iz luke,
nego je odmah potražio drugi brod kojim je otplovio duž obale prema istoku. Za dva dana stigao je u Toulon, a za još tri u Cannes. Ostatak puta prevalio je pješice. Krenuo je puteljkom, koji je vodio prema sjeveru, u brdovitu unutrašnjost. Za dva sata stajao je na glavici brežuljka, a ispred njega prostirala se dolina široka nekoliko milja, poput goleme zdjele u krajoliku, obrubljene brežuljcima blagih obronaka i strmim planinskim lancima i prekrivene tek obradenim poljima, vrtovima i maslinicima. U dolini je vladala posebna, neobično ugodna klima. Premda je more bilo tako blizu da se moglo vidjeti s glavice brežuljka, ovdje se nisu osjedale nikakve značajke mora, ništa slankastopjeskovito, ništa otvoreno, samo tiha izdvojenost, kao da je obala udaljena tri dana puta. Iako su se prema sjeveru uzdizale visoke planine koje su bile prekrivene snijegom i koje de još dugo ostati pod snježnim pokrivačem, u dolini se nije osjedalo ništa surovo ni škrto, a ni hladan vjetar. Proljede je ovdje uzelo više maha nego u Montpellieru. Lagana maglica prekrivala je polja poput staklenog zvona. Breskve i bademi su cvjetali, a toplim zrakom širio se miris sunovrata. Na drugom kraju prostrane doline, možda dvije milje dalje, smjestio se ili, bolje rečeno, zalijepio se na obronke brda grad. Iz daljine nije baš ostavljao dojam raskoši. Nije bilo veličanstvene katedrale koja bi nadvisila kude, samo tuljak od crkvenog tornja, nikakve modne tvrdave ni upadIjivo raskošne gradevine. Ni zidine nisu ostavljale nikakav dojam; tu i tamo nazirale su se kude sagradene izvan njihova kruga, naročito na obroncima, pa se cijelo područje grada s okolicom doimalo donekle trošno. Kao da su to mjesto prečesto opsjedali i oslobadali, kao da se ved umorilo od pružanja pravog otpora bududim uljezima. .. ali ne od slabosti, nego od nehajnosti ili čak osjedaja modi. Gradu kao da nije bilo potrebno razmetanje. Vladao je velikom mirisavom dolinom u podnožju, i činilo se da mu je to dovoljno. To mjesto, istodobno i neugledno i samosvjesno, bijaše grad Grasse, ved nekoliko desetljeda neosporna metropola aromatskih tvari, parfimerijske robe, sapuna i ulja. Giuseppe Baldini uvijek jeizgovarao njegovo ime sa sanjarskim oduševljenjem. Taj je grad Rim mirisa, govorio je, obedana zemlja parfimera, i tko se nije istaknuo u Grasseu, nije zaslužio ime parfimera. Grenouille je promatrao grad Grasse vrlo trezvenim očima. Nije tražio obedanu zemlju parfimera, i nije mu ustreptalo srce pri pogledu na gnijezdo što se savilo na obroncima. Došao je znajudi da se tu mogu bolje no drugdje naučiti neki postupci za dobivanje mirisa. A njih je htio usvojiti, jer ih je trebao za ostvarenje svojih ciljeva. Izvukao je iz džepa svoj parfem, štedljivo se njime namirisao i krenuo. Za sat i pol, oko podne, bio je u Grasseu. Jeo je u gostionici u gornjem dijelu grada, na Place aux Airesu. Trg je po duljini presijecao potok u kojemu su kožari prali kože i poslije ih rasprostirali da se osuše. Zadah bijaše tako prodoran da su neki gosti gubili tek, ali ne i Grenouille. Njemu taj zadah bijaše poznat, davao mu osjedaj sigurnosti. U svim gradovima uvijek bi najprije potražio kožarsku četvrt. Izlazedi iz područja smrada i ispitu judi odatle druge dijelove mjesta, činilo mu se da više nije stranac. Cijelo poslijepodne krstario je gradom. Bijaše nevjerojatno prljav, usprkos velikoj količini vode ili možda baš zbog nje, vode što je izvirala iz tuceta vrela i zdenaca, klokotala u neobuzdanim potocima i potočidima niz grad, potkopavala ulice ili ih plavila muljem. U nekim četvrtima kude bijahu tako zbijene
da je za prolaze i uska stubišta ostajalo još samo lakat prostora, pa su se prolaznici, gacajudi kroz blato, jedva probijali jedni mimo drugih. Čak na trgovima i malobrojnim širim ulicama zaprežna su kola jedva izbjegavala sudare. Uza svu prljavštinu, uza svu kaljavost i skučenost, grad je kiptio od obrtničke djelatnosti. Prilikom obilaska grada Grenouille je otkrio čak sedam sapunarnica, tucet parfimera i rukavičara, bezbroj malih destilerija, pomaderija i mirodijarnica i otprilike sedam veletrgovaca mirisima. Bijahu to, dakako, trgovci koji su vodili prave tvrtke za trgovinu aromatičnim sirovinama en gros. Izvana se to na njihovim kudama često gotovo i nije vidjelo. Pročelja su se doimala gradanski skromno. No, ono što je bilo uskladišteno iza njih, na tavanima i u golemim podrumima — bačve ulja, naslage najfinijeg lavandina sapuna, baloni cvjetnih vodica, vina, alkohol, bale parfimirane kože, vrede, škrinje i sanduci prepuni mirodija — Grenouille je sve to njušio u svim pojedinostima i kroz najdeblje zidove, i sve to bijaše bogatstvo kakvo ni prinčevi nisu posjedovali. A kad bi izoštrio njuh da prodre iza prozaičnih dudana i skladišta što su gledali na ulicu, otkrivao je raskošnije gradevine sa stražnje strane tih suhoparnih gradanskih kuda. Oko malih ali privlačnih vrtova, u kojima su rasli oleandri i palme i klokotali dražesni vodoskoci, okruženi gredicama cvijeda, protezala su se prava krila kuda, uglavnom okrenuta prema jugu i u obliku slova U: spavade sobe, preplavljene sunčevom svjetlošdu i prekrivene svilenim ta petama, na gornjem katu, u prizemlju raskošni saloni, obloženi egzotičnim drvetom i prostrane blagovaonice koje su se katkad terasasto pružale u prostor i u kojima se, kako je Baldini pričao, doista jelo iz porculanskih tanjura i zlatnim priborom. Gospoda što su prebivala iza tih neuglednih kulisa odisala su zlatom i modi, golemim i sigurnim imetkom, i odisali su time jače od svega što je Grenouille dotad osjetio na putovanju kroz tu provinciju. Ispred jedne od kamufliranih palača Grenouille se dugo zadržao. Stajala je na početku Rue Droite, glavne ulice koja je čitavom duljinom prolazila kroz grad, od zapada prema istoku. Nije ostavljala nikakav poseban dojam, premda je njeno pročelje bilo nešto šire i bogatije od susjednih zgrada, ali nimalo impozantno. Ispred kolnog prilaza istovarivali su s kola bačve niz kosinu od dasaka. Iza njih je čekala druga zaprega. Jedan je čovjek ušao u ured s dokumentima, zatim izišao s još jednim, pa su se obojica izgubili iza glavnog ulaza. Grenouille je stajao na drugoj strani ulice i promatrao što se prijeko dogada, mada ga to zapravo nije zanimalo. No, ipak se nije micao. Nešto ga je zadržavalo. Sklopio je oči i usredotočio se na mirise što su dopirali do njega iz zgrade sučelice. Bijahu to mirisi bačava, octa i vina, pa stotine teških mirisa iz skladišta, mirisi bogatstva što su transpirirali iz zidova poput finog zlatnog znoja i, naposljetku, mirisi vrta koji se zacijelo nalazio iza stražnjeg dijela kude. Nije bilo lako uhvatiti nježnije mirise vrta, jer su se tek u tračcima spuštali preko zabata na ulicu. Grenouille je prepoznao magnolije, zumbule, maslinice i rododendrone. . . ali, kao da je još nešto mirisalo u tom vrtu, nešto neizrecivo dobro, izuzetan miomiris kakav još nikada nije osjetio — ili ipak jest, možda samo jedanput. . . Morao se približiti tom mirisu. Razmišljao je da li da jednostavno upadne u kudu kroz glavni ulaz. No, u meduvremenu se sakupilo mnogo ljudi koji su istovarivali i nadzirali bačve, pa bi ga zacijelo
opazili. Odlučio je da se vrati ulicom i potraži uličicu ili prolaz kako bi dopro do bočnog dijela kude. Nakon nekoliko metara stigao je do gradskih vrata na početku Rue Droite. Prošao je kroz njih, skrenuo lijevo i uz same gradske zidine pošao uz brdo. Ubrzo je osjetio miris vrta, najprije slab, još pomiješan sa zrakom što je prodirao s polja, a zatim sve jači. Napokon mu se posve približio. Vrt je graničio s gradskim zidinama. Našao se tik do njega. Kad se malo udaljio, mogao je preko zidina vidjeti najgornje grane narančinih stabala. Ponovno sklopi oči. Do njega su dopirali mirisi vrta, jasni, izrazitih obrisa, poput lukova duginih boja. A medu njima bijaše jedan, dragocjeni, koji mu je bio najvažniji. Grenouille osjeti vrelinu radosti i hladnodu straha. Krv mu navre u glavu kao dječaku uhvadenu na djelu, pa uzmakne u sredinu tijela, te ponovno navre i uzmakne, potpuno izvan njegove modi. Napad toga mirisa bijaše i suviše iznenadan. U jednom trenutku, u trajanju jednog udisaja, koji mu se činio dugim poput vječnosti, kao da se vrijeme udvostručilo ili potpuno iščezlo, jer više nije znao da li je sada zaista sada i ovdje zaista ovdje ili, štoviše, da li je sada nekod a ovdje tamo, to jest Rue des Marais u Parizu, rujna 1753. godine: miomiris što je dopirao do njega bijaše miris crvenokose djevojke koju je tada umorio. Blaženstvo mu natjera suze na oči, jer je ponovno otkrio taj miris na svijetu — i smrtno se uplaši, jer to nije moglo biti istina. U glavi mu se zavrti, i on posrne, pa se morao nasloniti na zid i polako kliznuti u čučanj. Dok se sabirao i obuzdavao duh, uvlačio je fatalni miris kradim, manje opasnim udisajima. I utvrdio da je miris iza zidina, doduše, vrlo nalik na miris crvenokose djevojke, ali da nije potpuno isti. Potjecao je, dakako, takoder od crvenokose djevojke, u to nije ni sumnjao. Grenouille ju je vidio pred sobom, u svojoj olfaktivnoj predodžbi, kao na slici: nije sjedila mirno, ved je skakutala amotamo, zagrijavala se te hladila, očito zaokupljena nekakvom igrom koja je zahtijevala najprije brzo kretanje a potom brzo zaustavljanje. . . igrom s još jednom osobom potpuno beznačajna mirisa. Djevojka bijaše upadljivo blijede puti. Imala je zelenkaste oči, pjegavo lice, na vratu i prsima. . . zapravo — Grenouilleu na trenutak zastane dah, zatim stane temeljitije njušiti, trudedi se da iz sjedanja iščupa miris djevojke iz Rue des Marais — . . . zapravo, ta djevojka još uopde nema prsa u pravom smislu riječi! Dojke su se tek počele nazirati. Bijahu to tek propupale dojke, neizmjerno nježna i slabašna mirisa, obasute pjegicama, glavice dojki što su se tek prije nekoliko dana, možda i nekoliko sati. . . zapravo u tom trenutku počele izdizati. Ukratko: ta djevojka bijaše još dijete. Ali, kakvo dijete! Grenouilleu se čelo orosi znojem. Znao je da djeca nemaju nekakav posebni miris kao ni zeleni izdanci cvijeda prije cvatnje. No ona, taj cvijet iza zida, još gotovo zatvoren, tek s prvim vršcima izboja, koji još nitko nije zamijetio osim njega, Grenouillea, odisao je ved takvim božanskim mirisom da se sav naježio, a tek kad se rastvori u svoj svojoj raskoši, prostrujat de parfem koji svijet još nije osjetio. Ved sada ljepše miriše, pomisli Grenouille, ocl djevojke iz Rue des Marais — ne tako snažno, ne tako obilato, ali profinjenije, istančanije, a istodobno prirodnije. No, za godinudvije taj de miris sazrijeti i tako ojačati da mu nijedan čovjek, ni rnuškarac ni žena, nede modi odoljeti. I ljude de svladati, razoružati, onemodati čar te djevojke, a razlog nede znati. A kako su glupi i nos im samo služi za disanje i dahtanje, te misle da sve i svakoga mogu opažati očima, redi de da je razlog ljepota, umiljatost i privlačnost te djevojke. U svojoj ograničenosti uzdizat de njene pravilne crte lica, vitak stas i savršene dojke. Njene su oči, govorit če, poput smaragda, zubi poput bisera i udovi glatki poput bjelokosti. . . izmišljati još tko zna kakve idiotske
usporedbe. I izabrat de je za kraljicu jasmina, i slikat de je glupi slikari, svi de zuriti u njenu sliku i govoriti da je najljepša žena Francuske. I mladidi de nodima tuliti uz zvuke mandoline i sjediti pod njezinim prozorom... Debeli i imudni starci padat de na koljena pred njezinim ocem i zaklinjati ga za njenu ruku. . . a žene svih dobi uzdisat de pri pogledu na nju i nodu sanjati da barem jedan dan budu tako zavodljive kao ona. I nitko od njih nede znati da ih zapravo nije zarobila njezina vanjština, njezina tobožnja savršena ljepota, ved samo njezin nenadmašiv, božanstveni miris! Samo de on znati, on, Grenouille, samo on. Pa, on je to i sada ved znao. Ah! Htio je imati taj miomiris! Uzeti ga, ali ne onako beskorisno, nespretno, kao nekod od djevojke iz Rue des Marais. Samo ga je halapljivo upio i time razorio. Ne, htio je doista prisvojiti miris te djevojke iza zidina, zguliti ga s nje kao kožu i učiniti ga svojim. Još nije znao kako bi se to trebalo dogoditi. No, imao je još dvije godine vremena da se pripremi. Zapravo, ne bi smjelo biti teže od otimanja mirisa rijetkom cvijetu. Grenouille se digne. Skoro sa strahopoštovanjem, kao da napušta nešto sveto ili uspavanu ženu, udalji se, pogrbljen, tiho, da ga nitko ne vidi, da ga nitko ne čuje, da nikome ne skrene pažnju na svoje dragocjeno otkride. Tako je trčao duž zidina sve do drugoga kraja grada gdje se djevojački miomiris napokon izgubio, i on se ponovno našao pred Porte des Feneants. Zastao je u sjeni kuda. Smrdljive ulične ispare pružale su mu sigurnost i pomogle mu da obuzda pohotu što ga je obuzela. Za petnaest minuta potpuno se smirio. Prvo, pomisli, nede se više približavati vrtu iza zidina. To mu nije potrebno. Previše se uzbudivao. Cvijet uspijeva i bez njegove pomodi, a ionako je znao kako de se razviti. Ne smije se prije vremena opijati njegovim mirisom. Mora se baciti na posao. Mora proširiti znanje i usavršiti vještinu zanata da bi se pravovremeno pripremio za žetvu. Imao je još dvije godine vremena.
36 Nedaleko od Porte des Feneants, u Rue de la Louve, Grenouille je otkrio malu parfimeriju i zatražio posao. Doznao je da je gazda, maitre parfumeur Honore Arnulfi, umro prošle zime i da njegova udovica, živahna crnokosa žena od tridesetak godina, vodi posao sama uz pomod jednoga kalfe. Pošto se dugo žalila na loša vremena i nesigurno poslovno stanje, madame Arnulfi mu je objasnila da, zapravo, ne može sebi priuštiti još jednog kalfu, ali da joj je ipak, zbog navale posla, prijeko potreban; da, osim toga, drugoga kalfu uopde ne može smjestiti u svojoj kudi, ali da ima u svom masliniku jednu kolibicu, iza franjevačkog samostana — ni deset minuta od njene kude — u kojoj mlad čovjek bez posebnih zahtjeva može za nuždu prespavati; da, doduše, kao poštena majstorica zna kako je odgovorna za tjelesnu dobrobit svojih kalfa, ali ipak smatra da uopde ne može davati dva topla obroka na dan. Ukratko: madame Arnulfi bijaše žena solidnog blagostanja — što je Grenouille ved odavno namirisao — i solidnog poslovnog duha. I kako ni njemu samome nije bilo stalo do novca, izjavi da je zadovoljan s dva franka tjedne plade i ostalim bijednim uvjetima, pa su se brzo suglasili. Pozvala je prvoga kalfu, diva
imenom Druot, za kojega je Grenouille odmah otkrio da je navikao dijeliti postelju s madame i da bez savjetovanja s njim očito nije ništa odlučivala. Stao je pred Grenouillea, koji je doista izgledao neugledno u prisutnosti toga diva, raskrečio noge, širedi oko sebe zadah sperme, promatrajudi i odmjeravajudi ga, kao da time želi otkriti nekakve nepoštene namjere ili prepoznati u njemu mogudeg suparnika, napokon se milostivo nakreveljio i glavom dao znak pristanka. Time je sve bilo sredeno. Grenouilleu stisnuše ruku, dadoše mu hladnu večeru, pokrivač i ključ kolibice, potleušice bez prozora, koja je ugodno odisala starim ovčjim izmetom i slamom i u kojoj se sredio što je god bolje mogao. Idudeg dana počeo je raditi kod madame Arnulfi. Bijaše vrijeme sunovrata. Madame Arnulfi uzgajala ih je na vlastitim česticama u dolini podno grada ili ih je kupovala od seljaka žučno se cjenkajudi za svaki lot. Cvijede se dopremalo ved u ranu zoru, istresalo iz košara u laboratorij, po deset tisuda cvjetova odjednom, u goleme mirisne hrpe, ali lake kao pero. Druot je dotle u velikom kotlu topio svinjski i govedi loj u kremastu juhu u koju je na vagane istresao svježe cvjetove dok je Grenouille morao neprekidno miješati tekudinu dugom lopatom poput metle. Poput smrtno uplašenih očiju počivali su trenutak na površini i poblijedjeli čim bi ih lopata promiješala a topla masnoda opkolila. I skoro u istom trenutku bi klonuli i uvenuli, i smrt očito bijaše tako iznenadna da im nije preostalo drugo nego da svoj posljednji mirisni uzdah predaju mediju koji ih je utapao; zapravo — Grenouille je to opažao s neopisivim oduševljenjem — što je više cvjetova umješavao, mast je jače mirisala. I, napokon, nije to bio miris mrtvih cvjetova u masti, ne, ved aroma same masti koja je prisvojila njihov miris. U meduvremenu bi se juha previše zgusnula, pa su je morali brzo procijediti kroz sita kako bi je oslobodili iscrpljenih leševa i pripremili za nove cvjetove. Zatim bi ponovno ubacivali cvjetove i miješali i cijedili, i tako je to trajalo neprekidno cijeli dan, jer se u tom poslu nije smjelo otezati, sve dotle dok cijela hrpa cvjetova ne bi prošla kroz kotao s masti. Otpatke su potom prelijevali ključalom vodom da ništa ne propadne, te cijedili do posljednje kapi u preši na vreteno, i time dobivali još i ulja nježna mirisa. No, glavnina mirisa, duša cijelog mora cvjetova, ostala je u kotlu, zatvorena i sačuvana u neuglednoj, sivobijeloj masti koja se polako skrudivala. Idudeg dana nastavljala se maceracija, kako su nazivali taj postupak, kotao se ponovno zagrijavao, mast otapala i punila novim cvjetovima. Tako je to išlo nekoliko dana, od jutra do mraka. Posao je bio naporan. Grenouilleu su ruke bile teške kao da su od olova, šake pune žuljeva, a leda bolna dok bi navečer teturao u svoju kolibu. Mada je bio najmanje triput jači od njega, Druot ga nije ni jedan jedini put zamijenio pri miješanju, nego se zadovoljio ubacivanjem cvjetova lakih poput pera, nadziranjem vatre i povremenim odlascima na čašu vina zbog vrudine. Grenouille se ipak nije bunio. Ne žaledi se, miješao je cvjetove u masti od jutra do večeri i dok je miješao, gotovo i nije osjedao napor, jer ga je uvijek iznova očaravao postupak što se odvijao pred njegovim očima i pod njegovim nosom: naglo uvenude cvjetova i apsorpcija njihova mirisa.
Nakon nekog vremena Druot bi utvrdio da je mast zasidena i da više ne može apsorbirati miris. Ugasili bi vatru, posljednji put procijedili tekudinu i pretočili je u posude od kamenine u kojima se ubrzo skrutila u pomadu divna mirisa. Na scenu je tada stupala madame Arnulfi, koja bi ispitala dragocjeni proizvod, ispisala mu naziv i u svojim knjigama provela iskorištenje, najtočnije izračunato prema kvaliteti i kvantiteti. Pošto bi osobno zatvorila posude, zapečatila ih i odnijela u hladne dubine podruma, odjenula bi crnu haljinu, stavila udovički veo i počela obilaziti trgovce i parfimerske tvrtke u gradu. Dirljivim riječima opisivala bi gospodi svoj položaj osamljene žene, čekala ponude, usporedivala cijene, uzdisala i napokon prodala ili — nije prodala. Parfimirane pomade držale su se dugo ako su se čuvale na hladnom mjestu. A ako cijene sada nisu takve kakve je željela, tko zna — možda de porasti u zimu ili u proljede. Osim toga, trebalo je razmisliti ne bili bilo bolje, umjesto prodavanja tim bogatim trgovcima, povezati se s drugim malim proizvođačima i ukrcati tovar pomada na brod za Genovu ili se pridružiti konvoju radi sudjelovanja na jesenskom sajmu u Beaucaireu — riskantni pothvati, svakako, ali vrlo unosni ako se posrede. Madame Arnulfi je brižljivo vagala različite mogudnosti, a katkad ih i kombinirala pa prodala jedan dio svoga blaga, drugi dio sačuvala, a s tredim trgovala na vlastiti rizik. Kad bi, prikupljajudi informacije, stekla dojam da je tržište pomade prezasideno i da se situacija u dogledno vrijeme nede poboljšati u njenu korist, otišla bi kudi, dok bi iza nje vijorio veo, te zapovjedila Druotu da cijelu proizvodnju podvrgne ispiranju i pretvori je u essence absolue. I tada bi ponovno donosili pomadu iz podruma, vrlo je oprezno zagrijavali u zatvorenim posudama, dodavali joj najčistiji alkohol i s pomodu ugradene miješalice, kojom je rukovao Grenouille, temeljito promiješali i isprali. Spremljena ponovno u podrumu, ta se smjesa brzo hladila, alkohol se odvajao od masti pomade, koja se skrudivala, te pretakao u bocu. Ta je tekudina bila nalik na parfem, ali vrlo intenzivan, dok bi pomada, koja je ostala poslije izlučivanja alkohola, izgubila glavninu mirisa. Tako bi cvjetni miris ponovno prešao u drugi medij. No, time operacija još nije bila gotova. Nakon temeljite filtracije kroz gazu, na kojoj su se zadržavale i najmanje grudice masti, Druot bi napunio mali kotao parfimiranim alkoholom i polako ga destilirao na vrlo umjerenoj vatri. Pošto se alkohol ispario, u retorti bi ostala neznatna količina tekudine, blijede boje, koja je Grenouilleu bila dobro poznata, ali takvu kvalitetu i čistodu nije njuhom zamijetio ni kod Baldinija ni kod Runela. Bilo je to čisto cvjetno ulje s izrazitim mirisom cvijeda, koncentrirano sto tisuda puta u jednu malu lokvicu essence absolue. Ta esencija nije više mirisala ugodno, ved gotovo bolno intenzivno, oštro i jetko. A ipak bi dostajala samo jedna kapljica, otopljena u litri alkohola, da uskrsne miris cijelom polju cvijeda. Iskorištenje je bilo vrlo malo. Tekudina iz retorte bila je dovoljna tek za tri flakončida. Od stotinu tisuda cvjetova ostala bi samo tri mala flakona mirisa. No, oni su vrijedili čitav imetak ved i ovdje, u Grasseu. A koliko li su tek vrijedili kad bi ih otpremili u Pariz ili Lyon, u Grenoble, Genovu ili u Marseille! Madame Arnulfi se rastapala gledajudi te bočice, milovala ih pogledom, i dok ih je podizala i propisno zatvarala čepom od brušena stakla, zaustavila bi dah samo da ne rasprši ni djelid dragocjena sadržaja. I kako nakon zapušivanja ne bi pobjegao ni atom u oblaku pare, zapečatila bi čepove tekudim voskom i omotala ih ribljim mjehurom, te
ga čvrsto svezala oko grla bočica. Zatim bi stavila flakone u kutijice obložene vatom, odnijela u podrum i tamo ih zaključala i zakračunala.
37 U travnju su macerirali žukovinu i narančine cvjetove, u svibnju more ruža od čijeg je mirisa grad cijeli mjesec utonuo u nevidljivu maglicu slatku poput kreme. Grenouille je radio kao konj. Skromno, gotovo ropski ponizno, obavljao je sve te podredene poslove na Druotovu zapovijed. No, dok je na izgled tupo miješao, strugao, prao bačve, čistio radionicu ili vukao drvo za loženje, njegovoj pažnji nije promakao ni jedan temeljni postupak, ni djelid metamorfoze mirisa. S točnošdu, kakvu Druot nikada ne bi postigao, to jest s njuhom, Grenouille je pratio i nadzirao putovanje mirisa od cvjetnih latica preko masti i alkohola do skupocjenih malih flakona. Nanjušio bi, mnogo prije nego Druot, kad se mast pregrijala, nanjušio bi kad je juha zasidena mirisom, nanjušio bi što se dogada u posudama za miješanje i u kojem trenutku treba prekinuti proces destilacije. Povremeno bi to davao Druotu do znanja, dakako, s mnogo takta, ne mijenjajudi ponizno držanje. Čini mu se, govorio bi, da se mast možda pregrijala; misli da bi se ubrzo mogla procijediti; ima nekako osjedaj da se alkohol u kotlu ispario. . . Istini za volju, Druot nije bio posebno inteligentan, ali ni potpuno glup, pa je s vremenom spoznao da su se njegove odluke i zapovjedi pokazale opravdanima upravo onda kad je Grenouille nešto »mislio« ili »imao nekako osjedaj«. Bududi da Grenouille nije nikada drsko ili razmetljivo izražavao ono što misli ili osjeda i bududi da nije nikada — pogotovu ne u prisutnosti madame Arnulfi — osporavao Druotov autoritet i njegov nadmodni položaj prvoga kalfe, a kamoli mu se podsmjehivao, Druot nije imao razloga da ne sluša Grenouilleove savjete i da mu, štoviše, s vremenom posve otvoreno ne prepusti sve više odluka. Sve se češde dogadalo da Grenouille nije samo miješao, nego je i punio kotlove cvjetovima, ložio i filtrirao, dok bi Druot nestao i skoknuo načas u »Quatre Dauphins« na čašu vina ili se popeo k madame Arnulfi kako bi pogledao da li je tamo sve u redu. Znao je da se na Grenouillea može osloniti. A Grenouille je uživao u samodi, premda je obavljao dvostruki posao, u usavršavanju nove vještine i povremenom eksperimentiranju. I zlurado likovao kad je ustanovio da su pomade što bi ih on pripravio neusporedivo finije, da je njegova essence absolue nekoliko stupnjeva čistija od Druotove. Potkraj srpnja počela je sezona jasmina, a u kolovozu sezona tuberoze. Oba cvijeta imala su izuzetan i istodobno krhak miris, pa je njihove cvjetove trebalo brati prije izlaska sunca, a zahtijevali su i posebnu, vrlo delikatnu preradbu. Toplina je smanjivala njihov miris, i nagla kupka u vreloj maceracijskoj masti potpuno bi ga uništila. Tim najplemenitijim od svih cvjetova nisu mogli jednostavno iščupati dušu, pa su im morali doslovce laskati da bi u tome uspjeli. Morali su ih posuti, u posebnoj prostoriji za anfleriranje, na ploče namazane hladnom masti ili ih lagano umatati u komade tkanine natopljene uljem i polako ih uspavljivati u smrtni san. Uvenuli bi tek nakon tričetiri dana ispustivši mirisni dah na zamašdenu ploču ili ulje. Zatim bi ih oprezno sastrugali i posuli ploče i tkaninu svježim cvjetovima. Postupak su ponavljali deset, dvadeset puta, sve do kraja rujna, sve dok se pomada ne bi zasitila i sve dok se iz tkanine nije moglo iscijediti mirisno ulje. Iskorištenje je bilo bitno manje nego pri maceraciji. No, kvaliteta takve
jasminove paste ili jednog huile antique de žuereuse dobivenih postupkom hladnog anfleriranja nadmašivala je svaki drugi parfimerijski proizvod po finodi i vjernosti prirodnog mirisa. Činilo se, osobito kod jasmina, da se slatkastoljepljiv erotički miris cvijeta odražava s masnih ploča kao sa zrcala natrag u okolinu — dakako, cum grano salis. Grenouilleov je nos, dakako, još raspoznavao razliku izmedu mirisa cvijeta i njegove konzervirane arome: miris masti — koliko god bila čista — zastirao je poput lagane koprene mirisnu sliku originala, ublažavao je, donekle obuzdavao izrazitu notu, i možda tek tada činio njegovu ljepotu podnošljivom običnim ljudima. . . No, hladno anfleriranje bijaše ipak najrafiniraniji i najdjelotvorniji postupak hvatanja nježnih mirisa. Boljega nije bilo. I premda metoda nije mogla potpuno uvjeriti Grenouilleov nos, znao je da može i te kako zadovoljiti cijeli svijet tuponjuhih. Ubrzo je, kao pri maceraciji, nadmašio svoga učitelja Druota i u vještini hladnog anfleriranja i dao mu to na znanje na provjeren, ponizan i diskretan način. Druot mu je rado prepuštao odlaske u klaonicu radi kupnje najprikladnijih masti, kao i pročišdavanje, topljenje, filtriranje i odredivanje omjera smjese — odgovorne zadade kojih se Druot uvijek s bojazni prihvadao jer je nečista, užežena mast ili ona s prejakim svinjskim, ovnedim ili govedim vonjem mogla upropastiti i najskupocjeniju pomadu. Prepuštao mu je odredivanje udaljenosti namašdenih ploča u prostoriji za anfleriranje, vremena promjene cvjetova, stupnja zasidenosti pomade, i prepustio mu ubrzo sve osjetljive odluke što ih je on, Druot, kao svojedobno Baldini, mogao donositi samo otprilike, prema mehanički naučenim pravilima, dok se Grenouille pri tom služio znanjem svoga nosa — što Druot, dakako, nije ni slutio. — Sretne je ruke — govorio bi Druot. — Ima osjedaj za mjeru. — A katkad bi takoder pomislio: »On je naprosto mnogo nadareniji od mene, on je sto puta bolji parfimer.« Ujedno ga je smatrao pravom budalom, jer Grenouille, po njegovu mišljenju, nije uopde unovčio svoju nadarenost, dok de on, Druot, sa svojim skromnim sposobnostima uskoro dotjerati do majstora. A Grenouille ga je podržavao u tom mišljenju, svojski se trudio u ulozi blesana, nije pokazivao ni najmanje ambicije, pretvarao se da nema ni pojma o svojoj genijalnosti i da radi samo po nalogu mnogo iskusnijeg Druoata bez kojega bi bio nitko i ništa. Stoga su se izvrsno slagali. Zatim je došla jesen, pa zima. U laboratoriju je bilo mirnije. Cvjetni mirisi bijahu zarobljeni u podrumu, u posudama i flakonima, i ako madame nije poželjela isprati ovu ili onu pomadu ili zapovjedila da se destilira vreda suhih mirodija, nije bilo previše posla. Maslina je još bilo, svakoga tjedna nekoliko punih košara. Iz njih su cijedili djevičansko ulje, a ostatak tiještili. Bilo je i vina koje je Grenouille djelomice destilirao u alkohol i rektificirao. Druot je sve rjede zalazio u radionicu. Obavljao je svoju dužnost u krevetu madame i pojavio bi se, zaudarajudi na znoj i spermu, samo zato da bi što brže odmaglio u »Quatre Dauphins«. I madame je rijetko silazila. Bijaše zaokupljena imovinskim pitanjima i preinakom garderobe nakon godine žalosti. Grenouille često danima nije nikoga vidio osim služavke od koje je u podne dobivao juhu a navečer kruh i masline. Gotovo i nije izlazio. U cehovskom životu, pogotovu na redovnim kalfenskim sastancima i u procesijama, sudjelovao je upravo onoliko koliko je bilo potrebno da ne zamijete ni njegovu prisutnost ni odsutnost. Nije imao ni prijatelja ni bliskih znanaca, ali je brižljivo pazio da ga ne počnu smatrati oholim i osobenjakom. Prepustio je drugim kalfama da njegovo društvo ocijene suhoparnim i nezanimljivim.
Vješto je oko sebe širio dosadu i izigravao bespomodnu budalu — dakako, nije nikada toliko pretjerao da bi ga s užitkom ismijali ili se njime poslužili kao žrtvom neslanih cehovskih šala. Uspio je ostaviti dojam posve nezanimljiva čovjeka. Nitko ga nije uznemiravao. A ništa drugo i nije htio.
38 Vrijeme je provodio u laboratoriju. Druotu je tvrdio da želi otkriti recept kolonjske vode, ali je, zapravo, eksperimentirao s posve drugim mirisima. Njegov parfem što ga je smiješao u Montpellieru postupno se bližio kraju, iako ga je vrlo štedjivo primjenjivao. Kreirao je novi. Ovaj put nije se više zadovoljio time da jednostavno oponaša temeljnu notu ljudskoga mirisa, nego se revno posvetio stvaranju osobnog mirisa ili, štoviše, serije osobnih mirisa. Najprije je napravio miris neupadljivosti, mišjesivu aromatičnu halju za svakodnevnu upotrebu, u kojemu se još osjedao sirastokiselkast ljudski vonj, ali je istovremeno tek probijao van kao što se miris suhe staračke kože probija kroz debeli sloj lanene i vunene odjede. S takvim vonjem mogao se mirne duše pomiješati s Ijudima. Parfem bijaše dovoljno jak da opravda olfaktivno postojanje osobe, a istovremeno diskretan tako da nikoga ne uznemirava. S njim Grenouille, zapravo, nije postojao po mirisu, ali je njegova prisutnost opravdavala Grenouilleovo vrlo neupadljivo postojanje. To dvojako stanje dobro mu je došlo i u kudi Arnulfi i u povremenim obilascima grada. Naravno, kako se pokazalo, u određenim prilikama miris skromnosti mu je smetao. Kad bi po Druotovu nalogu nabavljao sirovine ili kod nekog trgovca htio sebi kupiti malo cibeta ili nekoliko zrnaca mošusa, znalo se dogoditi da ga zbog potpune neupadljivosti ne zapaze i ne posluže, a kad bi ga i zapazili, pogrešno bi ga uslužili ili bi ga zaboravili. Za takve prilike pripravio je parfem snažnije note s primjesom znoja, sa svim olfaktivnim dimenzijama, što mu je davalo grublji izgled, pa su ljudi mislili da mu se žuri zbog hitnih poslova. I s imitacijom Druotove aurae seminalis, koju je znao proizvesti s nevjerojatnom točnošdu anfleriranjem u masnoj lanenoj tkanini od paste iz svježih pačjih jaja i fermentiranog pšeničnog brašna, postigao je dobre uspjehe ako je trebalo u odredenoj mjeri privudi nečiju pažnju. Svom je arsenalu dodao i miris za pobudivanje suduti koji se dokazao kod žena srednje i starije dobi. Mirisao je na obrano mlijeko i oguljeno meko drvo. Kad bi se njime namirisao, Grenouille se doimao — i kad bi bio neobrijan, namrgoden, omotan ogrtačem — poput siromašna blijeda dječaka u istrošenu haljetku, kojemu treba pomodi. Kad bi piljarice na tržnici osjetile njegov miris, gurale bi mu u džepove orahe i suhe kruške zato što je, po njihovu mišljenju, izgledao gladan i bespomodan. A kod mesarove žene, inače nepopustljive i stroge babetine, mogao je prekopavati stare i smrdljive ostatke mesa i kostiju, odabrati što želi i ponijeti sve besplatno kudi, jer bi njegov miris nevinosti ganuo njeno materinsko srce. Iz tih ostataka dobio je pak direktnom digestijom s alkoholom glavnu komponentu mirisa kojim se koristio ako je bezuvjetno htio biti sam, ako je htio da ga se ljudi klone. Taj je miris stvarao oko njega atmosferu lagane odbojnosti, zadah truleži, kakav često bazdi pri budenju iz staračkih nenjegovanih usta. Bijaše vrlo djelotvoran tako da bi se i Druot, koji zaista nije bio gadljiv, nehotice okrenuo i morao izidi na zrak,
premda mu, dakako, nije bilo posve jasno što mu je zapravo odvratno. A nekoliko kapi repelenta na pragu njegove kolibice bilo je dovoljno da otjera sve mogude uljeze, ljude ili životinje. Zaštiden tim raznovrsnim mirisima što ih je prema zahtjevima vanjskoga svijeta mijenjao kao odjedu i kojima se koristio da bi medu ljudima bio neupadljiv i sakrio vlastitu prirodu, Grenouille se posvetio svojoj pravoj strasti: suptilnom lovu na mirise. I kako mu je pred nosom bio važan cilj, a imao je još godinu dana vremena, nije se samo revno i gorljivo bacio na posao, nego se i neobično sistematski i planski dao na oštrenje oružja, razradu postupaka i postupno usavršavanje metoda. Počeo je tamo gdje je prekinuo kod Baldinija,. s dobivanjem mirisa neži vih tvari: kamena, kovine, stakla, drveta, soli, vode, zraka... Ono što mu nekada nikako nije polazilo za rukom grubim postupkom destilacije, uspjelo mu je sada zbog jake apsorpcijske modi masti. Mjedenu kvaku, čiji mu se hladan i pljesniv miris svidao, Grenouille je premazao govedim lojem i ostavio je tako nekoliko dana. I gle, kad je sastrugao loj i ispitao ga, ustanovio je da je nedvojbeno poprimio miris kvake, premda u neznatnoj mjeri. Miris se zadržao i nakon ispiranja u alkoholu, neizmjerno nježan, dalek, prekriven alkoholnim parama, i prepoznatljiv samo Grenouilleovu profinjenom nosu. .. ali bijaše ipak prisutan, barem u vidu temeljne note. Kad bi imao deset tisuda kvaka i tisudu ih dana čuvao premazane lojem, dobio bi sidušnu kapljicu essence absolue mirisa mjedene kvake, tako jakog da bi svatko neizbježno imao u nosu iluziju originala. Pošlo mu je za rukom da dobije i porozan vapnenasti miris kamena što ga je pronašao u masliniku ispred svoje kolibice. Macerirao ga je i dobio grudicu kamene pomade čiji ga je jedva zamjetljivi miris neopisivo obradovao. Spajao ga je s drugim mirisima dobivenim iz svih mogudih stvari u okolici njegove kolibe i malopomalo napravio minijaturni olfaktivni model maslinika iza franjevačkog samostana, zatvorio ga u sidušni flakon i nosio sa sobom kako bi ga mogao uskrsnuti kad god mu se prohtije. Bijahu to majstorska dostignuda parfimerske vještine, prekrasne igrarije koje, dakako, nitko osim njega nije mogao cijeniti ni spoznati. On sam bijaše oduševljen besmislenim savršenstvima, a u njegovu životu, ni prije ni poslije, nije bilo trenutaka prave bezazlene srede kao u to doba u kojemu je s razigranom revnošdu stvarao mirisne pejzaže, mrtve prirode i slike pojedinih predmeta. . . jer ubrzo je prešao na živa bida. Lovio je zimske muhe, ličinke, štakore, manje mačke i utapao ih u toploj masti. Nodu se šuljao u staje da bi kra ve, koze i odojke na nekoliko sati umatao u tkanine premazane mašdu ili ih previjao zavojima natopljenima uljem. Ili se prikradao u tor da potajno ostriže janje čiju je mirisnu vunu prao u alkoholu. U početku nije bio baš zadovoljan rezultatima. Naime, za razliku od strpljivih stvari, poput kamena i kvake, životinje su se odupirale njegovim pokušajima da im otme miris. Svinje bi se greble o stupove u kocima sve dotle dok se ne bi oslobodile zavoja. Ovce bi blejale kad bi im se nodu približavao s nožem. Krave bi tvrdoglavo otresale s vimena zamašdenu tkaninu. Neki kukci ispuštali bi sekrete odvratna smrada kad ih je htio preraditi, a štakori bi srali, svakako od straha, u njegove pomade s najosjetljivijim mirisom. Za razliku od cvijeda, životinje što ih je macerirao nisu prepuštale miris bez jauka ili barem nijema uzdaha,
ved su se očajnički branile od umiranja, borile se svim snagama protiv miješanja u masti, ritale su se i koprcale i time proizvodile nerazmjerno velike količine znoja od straha i smrti, koji je svojim hiperaciditetom kvario mast. Tako se, dakako, nije moglo valjano raditi. Objekte je trebalo smiriti, i to u trenu, da se ne stignu ni uplašiti, a kamoli obraniti. Morao ih je ubijati. Najprije je napravio pokus s jednim psidem. Ispred klaonice odmamio ga je od majke s komadom mesa i dovabio u laboratorij, i kad je životinja, veselo i uzbudeno dašdudi, zagrizla meso u Grenouilleovoj ljevici, udario ju je kratko i snažno po potiljku komadom drveta što ga je držao u desnici. Smrt je psida doista iznenadila, pa se izraz srede na njegovoj njušci i u očima zadržao i onda kad ga je Grenouille ved položio na rešetku izmedu namašdenih ploča u prostoriji za anfleriranje, gdje je sada ispuštao čist, pasji miris, nepomuden znojem od straha. Trebalo je, naravno, i paziti! Leševi su se brzo kvarili, poput ubrana cvijeda. Stoga je Grenouille bdio pokraj svoje žrtve, otprilike dvanaest sati, sve dok nije zapazio kako iz tijela psa prodiru prve ispare leša, koje su, premda ugodne, mijenja le prvotni miris. Odmah je prekinuo anfleriranje, uklonio leš i stavio ono malo namirisane masti u kotao i brižljivo je isprao. Destilirao je alkohol sve dotle dok se nije sveo na naprstak tekudine i tim ostatkom napunio staklenu cjevčicu. Parfem je izrazito odisao vlažnim, svježim, lojastim i pomalo oštrim vonjem pasje kože, i — dapače — zadržao intenzitet vonja. I kad je Grenouille dozvao iz klaonice staru kuju da ga onjuši, počela je veselo lajati i mahati repom, ne mičudi njušku sa cjevčice. No, Grenouille ju je pažljivo začepio, stavio u džep i dugo je nosio u znak sjedanja na dan pobjede kad mu je prvi put pošlo za rukom da odijeli mirisnu dušu od živoga bida. A tada se, vrlo postupno i krajnje oprezno, bacio na ljude. Najprije je lovio sa sigurne udaljenosti i mrežom širokih oka, jer ga nije toliko zanimala velika lovina koliko iskušavanje metode lova. Maskiran svojim lakim mirisom neupadljivosti, pomiješao se uvečer s posjetiocima gostionice »Quatre Dauphins« i pričvrstio krpice, natopljene uljem i masti, ispod klupa, stolova i u skrivenim nišama. Za nekoliko dana ponovno ih je sakupio i ispitao. I zaista, osim svih mogudih kuhinjskih para, navukle su na sebe miris duhanskog dima, vina, ali i malo Ijudskog vonja. No, bijaše vrlo neodreden i prekriven drugim mirisima, prije nagovještaj zajedničkog zadaha nego osobni miris. Slična se aura mase, no čistija i pojačana notom uzvišene oznojenosti, mogla dobiti u katedrali u kojoj je Grenouille 24. prosinca objesio probne krpice ispod klupa i došao po njih 26. istoga mjeseca pošto su iznad njih odsjedili ljudi čak na sedam misa: na impregniranim krpicama kondenzirao se strahovit konglomerat zadaha analnog znoja, menstrualne krvi, vlažnih koljenih pregiba i zgrčenih ruku, pomiješan s dahom iz tisudu grla što su pjevala u zboru i mrmorila »Zdravo, Marijo!« i sa zagušljivim parama tamjana i mire, grozna i gadljiva nakupina magle bez obrisa, a ipak ved tipično Ijudska. Prvi pojedinačni miris Grenouille je uhvatio u ubožnici Charite. Uspio je ukrasti veliku plahtu vredarskog kalfe, tek preminulog od sušice, u kojoj je taj čovjek ležao umotan dva mjeseca. Plahta bijaše toliko natopljena vredarevim lojem da je upila isparine poput paste za anfleriranje, pa ju je Grenouille mogao podvrdi neposrednom ispiranju. Rezultat bijaše sablastan: pod Grenouilleovim nosom vredar je uskrsnuo iz alkoholne otopine, njegov se miris razlio kolibicom, i premda sablasno nagrdena zbog osebujne metode reprodukcije i brojnih mijazama njegove bolesti, individualna olfaktivna slika bijaše ipak kolikotoliko prepoznatljiva: nizak muškarac od trideset godina, plavokos, krupna nosa, kratkih udova,
ravnih voštanih stopala, nabrekla uda, žučljiva temperamenta i neugodna zadaha iz usta — olfaktivno nije bio nimalo lijep, taj vredar, i nije zaslužio, poput onoga psida, da ga sačuva. No, Grenouiile je ipak dopustio da duh njegova mirisa lebdi cijelu nod u njegovoj kolibi, i neprekidno ga je njušio, ispunjen sredom i dubokim zadovoljstvom zbog modi što ju je stekao nad aurom drugoga čovjeka. Idudeg ga se dana otarasio. Tih zimskih dana obavio je još jedan pokus. Nijemoj prosjakinji, koja je prolazila gradom, platio je jedan franak da cijeli dan na goloj koži nosi krpice preparirane različitim smjesama masti i ulja. Pokazalo se da je kombinacija masti janjedeg bubrega te nekoliko puta prečišdenog svinjskog i kravljeg loja u omjeru dva naprama pet naprama tri, uz dodatak malih količina djevičanskog ulja, najprikladnija za apsorpciju ljudskog mirisa. Time se Grenouille zasad zadovoljio. Odustao je od nakane da se dokopa živa čovjeka u cjelini i preradi ga u parfem. Takav bi pothvat bio uvijek opasan, a ne bi ga naveo na nove spoznaje. Sada je znao da je ovladao metodom kojom de se dočepati čovječjeg mirisa, pa mu nije bilo potrebno da se iznova dokazuje. Prema samom mirisu čovjeka bijaše ionako ravnodušan. Mogao ga je posve dobro oponašati surogatima. Čeznuo je za mirisom odredenih ljudskih bida, zapravo onih izuzetnih bida koja nadahnjuju ljubav. Ona bijahu njegove žrtve.
39 U siječnju se udovica Arnulfi udala za svoga prvoga kalfu Dominiquea Druota koji je time unaprijeden u maitre gantier et parfumeur. Priredili su svečani ručak za cehovske majstore i malo skromniji za kalfe. Madame je kupila novi madrac za svoj krevet koji je otada i službeno dijelila s Druotom, te izvadila iz ormara šarenu garderobu. Inače je sve ostalo po starom. Zadržala je dobro staro ime Arnulfi, nepodijeljen imetak, financijsko vodenje poslovanja i ključ podruma; Druot je svakodnevno vršio seksualne dužnosti i poslije toga se osvježavao vinom; a Grenouille, iako sada prvi i jedini kalfa, obavljao je vedinu posla sve za istu malu pladu, skromnu hranu i skučen stan. Godina je počela sa žutom bujicom kasija, sa zumbulima, cvjetovima ljubice i narkotičnim sunovratima. Jedne nedjelje u ožujku — moglo je to biti godinu dana nakon njegova dolaska u Grasse — Grenouille se uputio u drugi kraj grada da provjeri stanje u vrtu iza zidina. Ovaj se put pripremio za miris znajudi prilično točno što ga čeka. . . no, kad ju je zatim nanjušio, ved na Porte Neuve, tek na pola puta do onoga mjesta pokraj zidina, srce mu je ved jače lupalo, i osjeti kako mu u žilama bridi krv od srede: bijaše još tamo, biljka neusporedive ljepote, netaknuta je preživjela zimu, bujala, rasla, protezala se, raskošno rascvjetavala! Njezin je miomiris ojačao, kako je očekivao, ne gubedi profinjenost. Ono što se prije širilo tek poput rose, u kapima, sada se ravnomjerno slilo u rijeku laganog pastoznog mirisa, rijeku što se prelijevala u tisudama boja, a svaka nijansa bijaše ipak postojana i neuništiva. A ta se rijeka, kako je ushideno utvrdio Grenouille, napajala iz sve bujnijeg izvora. Još jednu godinu, još samo jednu go
dinu, još samo dvanaest mjeseci, i taj de se izvor preliti, i on de dodi da ga osvoji i zarobi prvi silovit mlaz njena mirisa. Trčao je duž zidina sve do poznatog mjesta iza kojega se prostirao vrt. Premda djevojka očito nije bila u vrtu, nego u kudi, u sobi iza zatvorenih prozora, njezin je miomiris dopirao do njega poput lagana, stalna povjetarca. Grenouille je nepomično stajao. Nije bio opijen ni omamljen kao prvi put kad je osjetio njen miris. Bijaše ispunjen sredom ljubavnika koji izdaleka osluškuje i promatra obožavanu gospu znajudi da de je za godinu dana dovesti kudi. Doista, samotni krpelj, čudovište, nečovjek Grenouille koji nikad nije osjetio ljubav i nikad je ne bi mogao nadahnuti, stajao je tog ožujskog dana kod gradskih zidina Grassea i ljubio i bio ispunjen sredom u svojoj ljubavi. Naravno, nije ljubio ljudsko bide, svakako ne tu djevojku u kudi, iza zidina. Ljubio je miris. Samo njega i ništa drugo, jer de biti njegov. Odnijet de ga kudi za godinu dana, zakleo se svojim životom. I nakon tog čudnog zavjeta, ili zaruka, te prisege vjernosti koju je dao sebi i svom bududem mirisu, napustio je to mjesto vedra duha i vratio se u grad kroz Porte du Cours. Te nodi, ležedi u kolibici, dozvao je još jednom miorriiris u sjedanje — nije mogao odoljeti iskušenju — utonuo u njega, milovao ga i dao se od njega milovati, tijesno se pripio uz njega, čudesno prisno, kao da ga ved posjeduje, svoj miris, osobni miris, i ljubio ga na sebi i sebe kroz njega u dugim, slatkim trenucima opojenosti. Htio je taj osjedaj zaljubljenosti u sama sebe prenijeti u san. No, baš kad je sklopio oči, kad mu je trebao još samo tren da usne, miris ga je napustio, iznenada iščeznuo i ustupio mjesto hladnom i prodornom zadahu kozare. Protrnuo je. »Što ako«, pomisii, »što ako taj miris koji de biti moj. . . što ako mu dode kraj Mirisi su besmrtni samo u sjedanju. Stvarni se miris troši. Gubi se. A kad se istroši, nede više biti izvora s kojega sam ga uzeo. I bit du gol kao prije i morat du sebi i dalje pomagati surogatima. Ne, bit de gore nego prije! Zato što du ga u meduvremenu dobro upoznati i posjedovati, svoj osobni predivni miris, i nedu ga modi nikada zaboraviti, jer nema mirisa koji zaboravljam. Znači, razdirat de me sjedanja na njega dok sam živ, kao ved sada, načas, kad me izjeda ved i njegov nagovještaj, nagovještaj mirisa koji du posjedovati. . . Pa, čemu de mi onda« Grenouilleu je ta pomisao bila vrlo neugodna. Neizmjerno se uplašio da de miris, koji još nije posjedovao, nepovratno izgubiti kad ga zaposjedne. Koliko de trajati Nekoliko dana Nekoliko tjedana Možda i mjesec dana bude li se njime služio vrlo štedljivo A onda Ved je vidio kako iziijeva posljednju kapljicu iz bočice, kako ispire flakon alkoholom da se ne izgubi ni najmanji ostatak i potom vidio, njušio, kakav njegov ljubljeni miris zauvijek i nepovratno hlapi. Bit de to poput polaganog umiranja, mučno gušenje, bolno i postepeno raspiinjavanje sama sebe u odvratnom svijetu. Naježio se. Svladavala ga je želja da odustane od svojih nakana, izide u nod i ode. Htio se uputiti u snježne planine, ne zastajkujudi, otidi u Auvergne, stotinu milja daleko, i tamo se zavudi u svoju nekadašnju pedinu i uspavati se u smrt. No, nije to učinio. Ostao je sjediti i nije popustio toj želji, iako je bila jaka. Nije se predao zato što je nekada želio otidi i zavudi se u pedinu, a taj je život ved upoznao. No, nije još znao što znači posjedovati ljudski miris, divan poput mirisa te djevojke iza zidina. I premda je znao da de morati platiti strahovito visoku cijenu za posjedovanje toga mirisa i njegov naknadni gubitak, ipak su mu
se posjedovanje i gubitak činili primamljivijima negoli odricanje od jednog i drugog. Jer odricao se otkako živi. A posjedovao i gubio nije još nikada. Malopomalo nestale su sumnje, a s njima i zebnja. Osjetio je kako mu žilama ponovno kola topla krv i raste volja da učini ono što je naumio. I bijaše još jača nego prije jer je nije vodila samo puka želja ved promišljena odluka. U dilemi da li da usahne ili se baci na žrtvu, krpelj Grenouille se odlučio za potonje znajudi dobro da de to biti njegovo posljednje bacanje. Ponovno je legao, ugodno se smjestio na slami, ispod pokrivača, osjedajudi se velik poput junaka. No, Grenouille ne bi bio Grenouille kad bi ga taj fatalističkoherojski osjedaj dugo zadovoljavao. Bijaše i suviše zaokupljen voljom za samodokazivanjem, i suviše lukav i rafiniran. Dobro: odlučio je dobiti miris te djevojke iza zidina. A ako ga izgubi nakon nekoliko tjedana i od tog gubitka umre, bit de dobro i tada. No, bilo bi bolje da ne umre i osvoji taj miris ili, barem, odgodi njegov gubitak koliko god može. Treba ga učiniti trajnijim. Treba eliminirati njegovu nepostojanost i pri tom mu ne oduzeti karakter — pravi parfimerski problem. Ima parfema koji traju desetljedima. Ormar namazan mošusom, koža natopljena cimetovim uljem, gruda ambre, škrinjica od cedrovine, obdareni su vječnim mirisinim životom. A drugi — limetino ulje, bergamota, ekstrakti sunovrata i tuberoze i mnogi cvjetni mirisi — ishlape ved za nekoliko sati ako se čisti i nepomiješani s drugim spojevima izlože utjecaju zraka. Parfimer se suprotstavlja toj fatalnoj okolnosti vežudi suviše nepostojane mirise s postojanima, to jest, odmah ih sputava okovima koji obuzdavaju porive za slobodom, pri čemu, i u tome leži tajna uspjeha, okovi moraju biti dovoljno labavi kako bi sputani miris na izgled zadržao slobodu, ali i dovoljno stegnuti kako ne bi pobjegao. Jednom je to Grenouilleu savršeno pošlo za rukom s tuberozinim uljem čiji je efemerni miris sputao neznatnom količinom cibeta, vanilije, labdanuma i čempresa, pa je tek tada došao do izražaja. Zašto se nešto slično ne bi moglo postidi s djevojčinim mirisom Zašto bi taj najdragocjeniji i najkrhkiji od svih mirisa upotrijebio čist i ludo ga trošio Kakve li sirovosti! Kakve li krajnje nerafiniranosti! Zar se dijamanti ostavljaju nebrušeni Nosi li se zlato u grumenju oko vrata Zar je on, Grenouille, možda primitivni otimač mirisa poput Drouta i drugih maceratora, destilera i prešara cvijeda Nije li, naprotiv, najvedi parfimer na svijetu Tukao se po glavi od zaprepaštenja što se ved nije toga sjetio: naravno, taj se jedinstveni miris ne smije upotrebljavati neobraden. Mora ga optočiti kao najdragocjeniji dragulj. Morat de iskucati mirisni dijadem na čijem de najuzvišenijem mjestu blistati njegov miris, povezan s drugim mirisima, a ipak dominantan. Napravit de parfem po svim pravilima zanata, a miris djevojke iza zidina dat de mu notu srca. Naravno, kao adjuvansi, kao temeljna, srednja i vršna nota, kao vršni miris i kao fiksativi nisu bili pogodni ni mošus ni cibet, ni ružino ni nerolijevo ulje. Za takav parfem, za ljudski parfem, bijahu potrebni drugi sastojci.
40 U svibnju iste godine našli su na jednom polju ruža, na pola puta izmedu Grassea i trgovišta Opio prema istoku, goli leš petnaestogodišnje djevojke. Bila je usmrdena udarcem batinom po zatiljku. Seljak
koji ju je pronašao bio je tako potresen okrutnim činom da je gotovo navukao sumnju na sebe dok je redarstvenom povjereniku drhtavim glasom govorio kako još nikaka nije vidio nešto tako lijepo. . . a zapravo je trebao redi da još nikada nije vidio nešto tako grozno. Djevojka je doista bila izuzetno lijepa. Pripadala je onom tipu melankoličnih žena koje kao da su napravljene iz tamnog meda, glatkog, slatkog i nevjerojatno prionljivog, koje jednom jedinom polaganom kretnjom, jednim jedinim zabacivanjem kose, jednim jedinim pogledom ošinu i zavladaju okolinom i pri tom ostanu hladne i nepomične kao u središtu orkana, na izgled nesvjesne vlastite privlačne sile kojom neodoljivo mame čežnju i plijene dušu muškaraca i žena. I bijaše mlada, mlada kao rosa, zamamna, još neraskvašena. Njeni jedri udovi bijahu glatki i čvrsti, dojke prekrasne, kao iz kutije, a njeno zategnuto lice, uokvireno čvrstom crnom kosom, još je odavalo najnježnije obrise i tajnovita mjesta. Same kose, medutim, nije bilo. Ubojica ju je odrezao i odnio, kao i odjedu. Posumnjali su na cigane. Od cigana se moglo sve očekivati. Kao što je svima bilo poznato, tkali su tepihe iz stare odjede i ušivali ljudske vlasi u svoje jastuke i pravili male lutke od kože i zubi obješenih ljudi. Takav nastrani zločin mogli su izvršiti samo cigani. Medutim, u to vrijeme cigana nije bilo, nadaleko i naširoko ih nije bilo, a posljednji su put prokrstarili tim krajem u prosincu. U nedostatku cigana osumnjičili su potom sezonske radnike iz Italije. No, nije bilo ni Talijana, za njih je bilo još rano, dodi de tek u lipnju na berbu jasmina — prema tome, oni je nisu mogli ubiti. Naposljetku su postali sumnjivi vlasuljari, pa su kod njih tragali za kosom ubijene djevojke. Uzalud. Zatim se počelo govorkati da su to zacijelo učinili Židovi, pa pohotljivi monasi iz benediktinskog samostana — koji su, doduše, svi prešli sedamdesetu — pa cisterciti, masoni, duševni bolesnici iz Charitea, ugljenari, prosjaci i, najzad, nedudoredni plemidi, osobito markiz od Cabrisa, jer se ved tredi put oženio i priredivao, kako se govorilo, orgijastične mise u svojim podrumima i tim prigodama pio djevičansku krv radi potencije. Dakako, nije se moglo dokazati ništa konkretno. Nitko nije vidio ubojstvo, a odjedu i kosu ubijene djevojke nisu pronašli. Nakon nekoliko tjedana redarstveni povjerenik obustavio je istragu. Sredinom lipnja stigli su Talijani, mnogi sa svojim obiteljima, da bi se uposlili kao berači jasmina. Seljaci su ih, doduše, zapošljavali, ali su svojim ženama i kderkama, sjedajudi se ubojstva, zabranjivali druženje s njima. Sigurno je sigurno. Premda sezonski radnici doista nisu bili odgovorni za ubojstvo, načelno su ipak mogli biti, pa je stoga bilo bolje pričuvati ih se. Nedugo nakon početka berbe jasmina zbila su se još dva umorstva. Žrtve su ponovno bile prekrasne djevojke, ponovno su pripadale melankoličnom crnokosom tipu, ponovno su ih pronašli gole i ošišane na cvjetnim poljima, usmrdene udarcem tupim predmetom po zatiljku. Od zločinca ponovno ni traga. Glas o ubojstvu pronio se brzinom šumskog požara, i stanovništvo je ved počelo neprijateljski gledati doseljenike, a tada se doznalo da su žrtve Talijanke, kderke jednog nadničara iz Genove. Strah je zavladao područjem. Ljudi više nisu znali na kome bi iskahli nemodni bijes. Bilo je, doduše, još onih koji su sumnjali na ludake ili na zloglasnog markiza, ali nitko nije zapravo u to vjerovao, jer su ludaci danonodno bili pod nadzorom, a markiz je ved odavna otputovao u Pariz. Ljudi su se stoga zbližili. Seljaci
su otvorili sjenike doseljenicima koji su dotad logorovali na poljima. Gradani su u svakoj četvrti uveli nodne patrole. Redarstveni povjerenik pojačao je straže na gradskim vratima. No, nikakve mjere opreza nisu pomogle. Nekoliko dana nakon dvostrukog ubojstva ponovno su otkrili leš jedne djevojke, umorene poput prethodnih. Ovaj put žrtva je bila jedna sardinska pralja iz biskupske palače, a umorena je blizu velikog basena pri Fontaine de la Foux, dakle, ispred samih gradskih vrata. I premda su konzuli, pod pritiskom uzrujanih gradana, poduzeli nove mjere — strožu kontrolu na gradskim vratima, pojačanje nodne straže, zabranu izlaska svim ženskim osobama poslije sumraka — toga ljeta nije prošao nijedan tjedan a da se nije otkrio djevojački leš. A žrtve bijahu uvijek djevice koje su se tek počele razvijati u žene, uvijek najljepše i primamljive i uglavnom tamnokose. Doduše, ubojica je ubrzo prestao potcjenjivati tip koji je prevladavao medu domadim stanovništvom, po malo mlohave, bjelopute i nešto krupnije djevojke. Njego vim su žrtvama naposljetku postale čak brinete, pa i tam nije plavokose, ako nisu bile premršave. Posvuda bi im ušao u trag, ne samo u okolici Grassea, nego i usred gra da, štoviše u kudama. Kderka jednog stolara pronađena je mrtva u svojoj sobi na petom katu, i nitko od ukudana nije čuo nikakav šum, a nisu se oglasili ni psi, koji bi inače uvi jek nanjušili stranca i lajali. Činilo se da je ubojica neuh vatljiv, bestjelesan, kao da je duh. Ljudi su bili ogorčeni i psovali vlasti. Okupljali bi se na najbeznačajnije glasine. Jednog putujudeg trgovca, koji je prodavao ljubavni prašak i ostalu šarlatansku robu, za malo su raščetvorili pošto se pronio glas da njegovi nadri lijekovi sadrže mljevenu djevojačku kosu. Pokušali su pot paliti Hotel de Cabris i ubožnicu Charite. Suknar Alexan dre Misnard ustrijelio je vlastitog slugu, kad se ovaj vra dao kudi, smatrajudi ga zloglasnim ubojicom djevojaka.
Tko je mogao sebi priuštiti, slao je svoje poodrasle kderke dalekim rodacima ili u djevojačke domove u Nici, Aixu i Marseilleu. Redarstvenog povjerenika smijenili su s po ložaja na pritisak gradskog vijeda. Njegov je nasljednik pozvao liječnički kolegij da pregleda ošišane ljepotice i provjeri jesu li nevine. Pokazalo se da su sve bile netaknu te.
.
.
v
,.....
Ta je spoznaja, zacudo, izazvaia jos veci uzas umjesto da umiri ljude, jer je svatko potajno pretpostavljao da su djevojke bile silovane. U tom bi slučaju bila poznata ba rem pobuda ubojice. Sada više nisu ništa znali, sada su bi li potpuno bespomodni. I tko je vjerovao u Boga, nalazio je utočište u molitvi kako bi Bog barem njegovu kudu po štedio od davoljeg posjeta. Gradsko vijede, tijelo sastavljeno od trideset najugled nijih i najimudnijih gradana i piemida u Grasseu, vedinom prosvijedene i antiklerikalne gospode, koja su dotad bis kupu okretala leda i najradije bi pretvorila samostane i opatije u skladišta i tvornice — ta su ponosita, modna gospoda u gradskom vijedu skrušenom peticijom zamolila monsinjora da na čudovište što ubija djevojke, a kojega se svjetovna vlast ne može dočepati, baci prokletstvo i izopdi ga iz crkvene zajednice, onako kako je to učinio njegov presvijetli prethodnik 1708. godine sa skakavcima koji su tada ugrožavali zemlju. I doista, potkraj rujna ubojica djevojaka iz Grassea, koji je dotad pokosio čak dvadeset i četiri života najljepših djevica iz svih slojeva, bijaše svečano izopden i proklet — i pismeno na oglasnim stupovima i usmeno sa svih propovjedaonica u gradu, a biskup ga je osobno prokleo i izopdio s propovjedaonice u NotreDamede Puy. Uspjeh je bio potpun. Ubojstva su prekonod prestala. Listopad i studeni prošli su bez leša. Početkom prosinca stigli su iz Grenoblea izvještaji da tamo u najnovije vrijeme kruži ubojica djevojaka, koji svoje žrtve davi i trga im odjedu s tijela i čupa kosu u pramenovima. I premda ti grubi zločini nisu imali ništa zajedničko s rafiniranim i besprijekornim ubojstvima u Grasseu, svi bijahu uvjereni da je riječ o istom počinitelju. Stanovnici Grassea su se tri puta prekrižili od olakšanja što zvijer više nije medu njima, nego u
Grenobleu, udaljenom sedam dana putovanja. Organizirali su bakljadu u čast biskupu, a 24. prosinca održana je velika misa zahvalnica. Od 1. siječnja 1766. smanjene su mjere sigurnosti i ukinuta je zabrana večernjih izlazaka za žene. Normalno stanje vratilo se nevjerojatno brzo u javni i privatni život. Strah je netragom nestao, nitko nije više govorio o užasu koji je još nedavno vladao u gradu i okolici. O tome se nije govorilo ni u obiteljima koje je zadesila nesreda. Činilo se da je biskupovo prokletstvo odagnalo i ubojicu i sjedanje na njega. I ijudi bijahu zadovoljni. Samo bi onaj tko je imao kderku u opasnoj dobi nerado puštao dijete bez nadzora, bojao se u sumrak, a kad bi je ujutro našao živu i zdravu, bio je sretan — naravno, ne priznavajudi sam sebi pravi razlog.
41 Medutim, u Grasseu je živio čovjek koji nije vjerovao u taj mir. Zvao se Antoine Richis, vršio službu drugog konzula i obitavao u prekrasnoj zgradi na početku Rue Droite. Richis je bio udovac i imao kderku imenom Laure. Nije mu bilo ni četrdeset godina i, premda nesaiomljive životne snage, odlučio je ponovno vjenčanje odgoditi još na neko vrijeme. Htio je najprije udati kder. Doduše, ne za prvoga koji naide, nego za otmjena gospodina. Tako je, na primjer, ved pregovarao s barunom od Bouvona koji je imao sina i posjed blizu Vencea, inače na dobru glasu i u očajnom financijskom stanju, o bududem vjenčanju njihove djece. Kad se Laure uda, razmišljao je, i on de pustiti pipke prema vrlo uglednim kudama Dree, Maubert ili Fontmichel — ne zato što je bio tašt i poštopoto morao dijeliti postelju sa suprugom plemenita roda, nego zato što je htio osnovati dinastiju i povesti svoje nasljednike putem koji vodi do najvedeg društvenog ugleda i političkog utjecaja. Za to su rnu trebala još najmanje dva sina, jedan da preuzme njegove poslove, a drugi da se sudskom karijerom i preko parlamenta u Aixu dokopa plemstva. No, čovjek njegova staleža mogao je razmišljati o takvim ambicijama i izgledima na uspjeh tek onda ako se on i njegova obitelj najtješnje povežu s provansalskom aristokracijom. Doduše, njegovo je basnoslovno bogatstvo opravdavalo takve dalekosežne planove. Antoine Richis bio je bez premca nadaleko i naširoko najbogatiji gradanin. Posjedovao je latifundije ne samo u području Grassea, gdje je uzgajao naranče, masline, pšenicu i konoplju, nego i pokraj Vencea i prema Antibesu gdje je zakupio zemlju. Posjedovao je kude u Aixu, kude na selu, dionice u brodovima koji su plovili za Indiju, stalnu kancelariju u Genovi i najvedu tvrtku za trgovinu mirisnim supstancijama, mirodijama, uljima i kožom u Francuskoj. No, najdragocjeniji Richisov imetak bijaše njegova kderka. Bila je njegovo jedino dijete, zagasitocrvene kose i zelenih očiju, i upravo je navršila šesnaest godina. Lice joj bijaše tako čarobno da bi posjetioci svih dobi i oba spola u trenu zastali kao skamenjeni i nisu mogli skinuti pogleda s nje, lizali njeno lice očima kao da ližu jezikom sladoled, i pri tom poprimili izraz glupe, lizanju svojstvene predanosti. Gledajudi kderku, i sam bi Richis sebe zatekao kako neko vrijeme, četvrt, možda pola sata, zaboravlja svijet i
poslove — što mu se inače ni u snu nije dogadalo — rastapa se promatrajudi božanstvenu djevojku i poslije više ne može redi što je zapravo činio. A u posljednje vrijeme — spoznao je to s nelagodom — kad bi je navečer pratio na spavanje ili ponekad ujutro, kad bi je došao probuditi i nalazio je još usnulu, kao da su je u postelju položile božanske ruke, dok su se kroz koprenu njezine spavadice nazirali oblici njenih bokova i dojki, dok se iz kvadrata što su ga tvorile njene grudi, krivulja pazuha, lakat i glatka podlaktica i u koji je namjestila glavu, uzdizao njen smiren i topao dah. . . u tim je trenucima osjedao grudu u želucu, grlo mu se stezalo, s mukom je gutao slinu, i sam Bog zna koliko je sebe proklinjao što je otac te žene, a ne neznanac, ne bilo koji muškarac, pred kojim tako leži kao pred njim i koji bez sustezanja može ledi uz nju, na nju, udi u nju sa svom svojom strašdu. I oblijevao bi ga znoj, i udovi drhtali dok je gušio u sebi tu čudovišnu pohotu i saginjao se kako bi je probudio s nevinim očinskim poljupcem. Prošle godine, u doba ubojstva, nisu ga još mučila takva kobna iskušenja. Čar kojim ga je tada opčinila bio je — barem mu se tako činilo —još djetinji čar. I stoga se nikada nije ozbiljno bojao da bi Laure mogla postati žrtvom ubojice koji, kako bijaše poznato, nije napadao ni žene ni djecu ved samo odrasle djevojke u djevičanskoj dobi. Pojačao je, doduše, stražu oko kude, dao napraviti nove prozorske rešetke na prvom katu i naredio sobarici da spava u njezinoj sobi. No, uporno je odbijao da je pošalje od kude, kako su učinili pripadnici njegova staleža sa svojim kderima, čak s cijeiim obiteljima. Prezirao je takvo ponašanje i smatrao ga nedostojnim jednog vijednika i drugog konzula koji bi, po njegovu mišljenju, trebao svojim sugradanima biti uzor spokojnosti, hrabrosti i nepokolebljivosti. Osim toga, nije nikada dopuštao da mu drugi kroje odluke, ni masa obuzeta panikom a kamoli zločinac — nekakva bezimena bitanga. I u toku cijelog tog strašnog razdoblja bijaše jedan od rijetkih u gradu koji su bili imuni na paničnu groznicu i zadržali hladnokrvnost. No, sada se, začudo, sve promijenilo. Dok su se, naime, drugi ponašali kao da su ubojicu ved objesili, pa slavili kraj njegovih nedjela i ubrzo posve zaboravili nesretno razdoblje, u srce Antoinea Richisa uvukao se strah poput kobna otrova. Dugo nije htio priznati sam sebi da ga je upravo strah natjerao da odgada putovanja na koja je trebao odavna podi, da nerado izlazi iz kude, skraduje posjete i sjednice kako bi se što prije vratio kudi. Sam se pred sobom opravdavao da je indisponiran i premoren, priznavao da je pomalo i zabrinut, kao i svaki otac koji ima kderku zrelu za udaju, što je posve uobičajena briga. . . Nije li glas o njenoj ljepoti ved prodro u javnost Nisu li se ved neka gospoda u Vijedu, zanimala — u svoje ime ili u ime svojih sinova. . .
42 A tada, jednog ožujskog dana, Richis je sjedio u salonu i promatrao kako Laure šede u vrtu. Imala je plavu haljinu na koju se spuštala njezina crvena kosa blistajudi na suncu. Nikad mu još nije bila tako lijepa. Nestala je iza živice. Čekao je da se ponovno pojavi, možda nešto dulje, možda samo dva otkucaja srca dulje no što je očekivao i smrtno se uplašio, jer je u toku ta dva otkucaja pomislio da ju je zauvijek izgubio.
Iste se nodi prenuo iza strašnog sna, čijeg se sadržaja više nije mogao sjetiti, ali je znao da je bio povezan s Laurom, pa je stoga utrčao u njenu sobu uvjeren da je mrtva, da leži umorena, osramodena, ošišana i — našao ju je živu i zdravu. Vratio se u svoje odaje, obliven znojem i drhtedi od uzbudenja, ne, ne od uzbudenja, nego od straha, sad je napokon priznao sam sebi da ga je obuzeo strah i, spoznavši to, smirio se i pribrao. Morao je iskreno sam sebi priznati da od samog početka nije vjerovao u djelovanje biskupova prokletstva; nije vjerovao ni da ubojica sada hara Grenobleom, niti da je ubojica uopde napustio grad. Ne, još je ovdje, u samom Grasseu i medu njegovim stanovnicima, i kadtad de ponovno nasrnuti. Richis je u kolovozu i rujnu vidio nekoliko umorenih djevojaka. Užasnuo se, ali je istodobno bio i očaran, morao je to priznati, jer su sve bile birane Ijepotice, svaka prekrasna na poseban način. Ne bi nikada ni pomislio da u Grasseu postoji toliko ljepote za koju nije znao. Ubojica mu je otvorio oči. Ubojica bijaše obdaren izuzetnim ukusom. A imao je i sistem. Ne samo zato što su sva ubojstva bila izvršena na isti, uobičajeni način, nego zato što je izbor žrtava odavao gotovo ekonomično planiranu metodu. Doduše, Richis nije znao što je ubojica zapravo htio od svojih žrtava, jer ono najdragocjenije — njihovu ljepotu i draž njihove mladosti — nije mogao oteti. . . ili možda jest U svakom slučaju, ubojica mu se nije činio, ma kako ta misao bila apsurdna, nikakvim destruktivnim, ved brižljivim kolekcionarskim duhom. Ako zamislimo žrtve — razmišljao je Richis — ne kao pojedinačne osobe nego kao dijelove višeg principa, s njihovim pojedinačnim osobinama stopljenim u jedinstvenu cjelinu, tada bi slika, sastavljena od takvih djelida mozaika, morala dati upravo sliku ljepote, a draž koja struji iz nje ne bi više bila ljudske ved božanske prirode. Kako vidimo, Richis bijaše čovjek prosvjetiteljskog duha, koji se nije plašio ni bogohulnih zaključaka, i premda nije razmišljao u olfaktivnim ved u optičkim kategorijama, ipak se i te kako približio istini. Ako je — nastavio je razmišljati Richis — ubojica bio takav kolekcionar ljepote i radio na portretu savršenstva, pa makar samo u maštanjima svoga bolesnog mozga, ako je bio čovjek izuzetna ukusa i vladao savršenom metodom, a takvim se, zapravo, činio, nije se moglo pretpostaviti da de se u gradnji mozaika odredi najdragocjenijeg kamenčida što ga je mogao nadi na zemlji: Laurine ljepote. Sve njegovo dosadašnje ubilačko djelo bilo bi bezvrijedno bez nje. Ona je bila završni kamenčid njegove gradnje. Izvodedi taj grozni zaključak, Richis je sjedio u nodnoj košulji na krevetu i čudio se vlastitom miru. Nije se više ni ježio ni drhtao. Nestao je neodredeni strah koji ga je tjednima mučio, a zamijenila ga je spoznaja o stvarnoj opasnosti: nakane i napori ubojice bijahu posve očito usmjereni prema Lauri, od samog početka. I sva ostala ubojstva bijahu samo sredstva za posljednje, vrhunsko ubojstvo. Ostalo je, doduše, nejasno kakvu su materijalnu svrhu imala ta ubojstva, ako su ih uopde imala. No, Richis je prozreo bit, sistematsku metodu ubojice i njegovu idealnu pobudu. I što je dulje o tome razmišljao, sve mu se više svidalo i jedno i drugo, i u njemu je sve više raslo poštovanje prema ubojici — poštovanje, dakako, koje se smjesta odrazilo, kao sa čista ogledala, na njega samoga, jer je ipak on, Richis, oduvijek svojim finim analitičkim razumom otkrivao što neprijatelj smjera. Kad bi i on, Richis, bio ubojica i opsjednut istim idejama strastvenog ubojice, ne bi postupio drugačije i stavio bi sve na kocku kao i ubojica, kako bi svoje ludačko djelo okrunio ubojstvom najljepše, jedinstvene Laure.
Posljednja mu se misao najviše svidjela. Bududi da se mogao u mislima prenijeti u položaj bududeg ubojice svoje kderi, bio je i te kako nadmodniji od ubojice, jer ubojica, uza svu svoju inteligenciju, posve sigurno nije bio u stanju prenijeti se u Richisov položaj — pa makar samo zato što zacijelo nije mogao ni naslutiti da se Richis odavna stavio u njegov položaj, položaj ubojice. Zapravo, drugačije nije bilo ni u poslovnom životu — mutatis mutandis, razumije se. Prozre li čovjek namjere konkurenta, tada je jači od njega; konkurent ga više ne može baciti na leda, ne Antoinea Richisa, premazanog svim mastima i borbenog duha. Napokon, najveda trgovina mirisnim supstancijama u Francuskoj, njegovo bogatstvo i služba drugog konzula nisu mu po milosti Božjoj pale s neba, ved je sve postigao borbom, prkosom, upornošdu, lukavštinom, za vremena. otkrivajudi opasnosti, prepredeno pogadajudi planove konkurenata i istiskujudi neprijatelje. A ostvarit de i budude ciljeve — mod i plemstvo za svoje nasljednike. Tako de pomrsiti i planove tog ubojice, suparnika u posjedovanju Laure — pa makar samo zato što je Laure posljednji kamenčid i u gradnji njegovih, Richisovih planova. Ljubio ju je, svakako, ali bila mu je i potrebna. A ono što mu je trebalo za ostvarenje najviših ambicija, nije mu mogao nitko oteti, jer za to se borio zubima i noktima. Bijaše mu ved lakše pri duši. Pošto je uspio svesti nodna razmišljanja o borbi protiv demona na poslovna razračunavanja, osjeti kako u njemu raste svježa snaga, čak obijest. Rasplinuo se i posljednji ostatak straha, nestao osjedaj malodušnosti i crne zabrinutosti, koje su ga mučile kao senilnog drhtavca, raspršila se magla mračnih slutnji, u kojoj je tjednima tapkao. Našao se na poznatom terenu osjedajudi se doraslim svakom izazovu.
43 Smiren, gotovo zadovoljan, skočio je iz kreveta, povukao vrpcu sa zvonom i zapovjedio sluzi, koji je, još bunovan od sna, uteturao u sobu, da spakuje odjedu i hranu, jer kani ranom zorom otputovati u Grenoble u pratnji svoje kderi. Zatim se odjenuo i istjerao ostale sluge iz kreveta. Kuda u Rue Droite se usred nodi probudila i oživjela. U kuhinji se rasplamsala vatra, kroz hodnike su jurile uzbudene služavke, stubištem su goredolje hitale sluge, u nadsvodenim podrumima zveckali su ključevi skladištara, u dvorištu su svjetlucale baklje, sluge su žurile po konje, drugi su vukli mazge iz staje, zauzdavalo se, osedlavalo, trčalo, tovarilo — gotovo bi se povjerovalo da dolaze austrosardinske horde, pljačkajudi i paledi kao 1746. godine, a kudegazda se u panici sprema na bijeg. Naravno, uopde nije bilo tako! Kudegazda je suvereno, poput francuskog maršala, sjedio za pisadim stolom u svom uredu, pio bijelu kavu te davao upute posluzi koja je neprekidno ulijetala u kancelariju. Istovremeno je pisao pisma gradonačelniku i prvom konzulu, svom bilježniku, odvjetniku, svom bankaru u Marseilleu, barunu od Bouvona i raznim poslovnim partnerima. Oko šest sati sredio je korespondenciju i poduzeo sve potrebne mjere za ostvarenje svojih planova. Uzeo je i dva mala pištolja za put, prikopčao pojas s novcem i zaključao pisadi stol. Zatim je otišao probuditi kderku.
U osam je mala karavana krenula. Richis je jahao sprijeda, i bijaše ga lijepo vidjeti u tamnocrvenom haljetku sa zlatnim resama, crnom redengotu i crnom šeširu s izazovnom perjanicom. Slijedila ga je kderka, skromnije odjevena, ali zračedi takvom ljepotom da su ljudi na ulici i na prozorima sarno nju gledali, da se u mnoštvu čulo samo svečano »ah« i »oh«, a muškaci su skidali šešire — na izgled drugom konzulu, ali zapravo njoj, uzvišenoj ženi. Zatim je išla sobarica, gotovo nezamijedena, te Richisov sluga s dva tovarna konja — kolima se nije moglo zbog pozna to lošeg stanja ceste za Grenoble — a povorka je završavala s tucetom mazgi natovarenih svakakvom robom i pod nadzorom dvojice slugu. Kod Porte du Cours straža je uzdigla puške na pozdrav i ponovno ih spustila pošto je posljednja mazga protapkala mimo njih. Djeca su još dugo trčala za njima, a zatim mahala koloni koja se polako udaljavala strmim, krivudavim putom prema brdima. Na ljude je odlazak Antoinea Richisa s kderkom ostavio neobično dubok dojam. Činilo im se kao da prisustvuju antičkom žrtvovanju. Pronio se glas da Richis putuje u Grenoble, dakle u grad u kojemu u posljednje vrijeme prebiva čudovište što ubija djevojke. Ljudi nisu znali što da o tome misle. Je li Richisov put neoprostiva lakomislenost ili junačko djelo kojemu se treba diviti Izazov ili smirivanje bogova Samo su nejasno slutili da posljednji put vide lijepu crvenokosu djevojku. Slutili su da je Laure Richis izgubljena. Ta se slutnja pokazala opravdanom, iako se temeljila na posve krivim pretpostavkama. Naime, Richis nije uopde krenuo u Grenoble. Svečani izlazak bijaše samo varka. Prevalivši milju i pol sjeverozapadno od Grassea, nedaleko od sela SaintVallier, zapovjedio je karavani da stane. Dao je sobaru punomodi i popratno pismo i zapovjedio mu da kolonu mazgi povede sam sa slugama u Grenoble. On sam krenuo je s Laurom i njenom sobaricom u smjeru Cabrisa, u kojemu su se u podne odmorili, a zatim preko gore Tanneron odjahali prema jugu. Put bijaše vrlo naporan, ali im je omogudio da u velikom luku sa zapadne strane obidu Grasse i kotlinu Grassea i do večeri inkognito stignu na obalu. . . Idudeg dana — takav bijaše Richisov plan — htio se s Laurom prebaciti na otoke Lerins na čijem se manjem otoku nalazio utvrdeni samostan SaintHonorat. Njime je upravljala nekolicina starih, ali još vrlo energičnih redovnika koje je Richis dobro poznavao, jer je ved godinama kupovao cjelokupnu samostansku proizvodnju eukaliptusova likera, pinjole i čempresovo ulje i time trgovao. I upravo tamo, u samostanu SaintHonorat, koji je, osim zatvora Chateau dIf i državnog zatvora na otoku SainteMarguerite, bio najsigurnije mjesto u Provansi, namjeravao je za prvo vrijeme smjestiti svoju kderku. On sam smjesta de se vratiti na kopno, ali de ovaj put obidi Grasse s istočne strane, preko Antibesa i Cagnesa, kako bi još iste večeri stigao u Vence. Tu ga je trebao čekati bilježnik da bi se s barunom de Bouvonom sporazumio o vjenčanju njihove djece Laure i Alphonsea. Bouyon nede modi odbiti njegovu ponudu: preuzimanje dugova u iznosu od 40.000 livara, miraz u istom iznosu, razni zemljišni posjedi, preša za masline kod Maganosca i godišnja renta od 3000 livara za mladi par. Kao jedini uvjet Richis de zahtijevati da se brak sklopi u roku od deset dana i konzumira na dan vjenčanja, te da se poslije toga bračni par nastani u Venceu. Richis je znao da de ga nerazmjerno skupo stajati takav brzi postupak sjedinjenja svoje kude s kudom Bouyon. Kad bi malo pričekao, cijena bi bila niža. Barun bi ga na koljenima molio dopuštenje da kderku gradanskog veletrgovca uzdigne u plemidki stalež udajom za svoga sina, jer de slava o Laurinoj ljepoti još
svakako porasti, baš kao Richisovo bogatstvo i Bouvonova financijska oskudica. Neka mu bude! U toj trgovini protivnik nije bio barun ved nepoznati ubojica. Važno je da njemu pomrsi račune. Udata žena, deflorirana, a možda ved i trudna, ne bi više odgovarala njegovoj ekskluzivnoj galeriji. Posljednji kamenčid mozaika bio bi lažan, Laure bi izgubila vrijednost za ubojicu, a njegovo bi djelo propalo. Neka osjeti svu težinu neuspjeha! Richis je namjeravao održati vjenčanje u Grasseu, vrlo svečano, pred cijelom javnošdu. I premda nije poznavao svog protivnika, a možda ga nikada nede ni upoznati, Richis je znao da de ipak uživati, svjestan da de neprijatelj prisustvovati tom dogadaju i vlastitim očima morati gledati kako mu ispred nosa otimaju ono za čim je najviše čeznuo. Plan bijaše dobro zamišljen. I ponovno se moramo diviti Richisovoj pronicavosti koja ga je toliko približila istini. Brak Laure Richis i sina baruna de Bouvona doista de značiti potpuni poraz za djevoubojicu iz Grassea. No, plan se još nije ostvario. Richis još nije kderku spasio brakom. Još je nije prebacio u sigurni samostan SaintHonorat. Troje jahača se još probijalo kroz negostoljubive gudure Tannerona. Staze su povremeno bile tako loše da su morali sjahati. Sve se odvijalo usporeno. Nadali su se da de pred večer stidi na more kod Napoulea, malog mjesta zapadno od Cannesa.
44 Dok je Laure Richis s ocem napuštala Grasse, Grenouille je bio na drugom kraju grada, u laboratoriju madame Arnulfi i macerirao lužnjeve. Bijaše sam i dobro raspoložen. Njegov boravak u Grasseu bližio se kraju. Čekao ga je dan pobjede. U kolibici, u sandučidu obloženom vatom, bila su dvadeset i četiri minijaturna flakona s ukapljenom, zgusnutom aurom dvadeset četiriju djevica — vrlo dragocjene esencije što ih je Grenouille tokom protekle godine dobio hladnim anfleriranjem leševa, digestijom kose i odjede, pranjem i destilacijom. A dvadeset petu, najdragocjeniju i najvažniju, pribavit de danas. Za taj posljednji lov ved je pripremio posudicu s višestruko prečišdenom masti, najfinije laneno platno i balon najčistijeg alkohola. Teren je bio temeljito sondiran. Bijaše vrijeme mladog mjeseca. Znao je da bi pokušaj provale na dobro čuvano imanje u Rue Droite bio besmislen. Stoga se htio ved u sumrak, prije no što se zatvore gradska vrata, ušuljati u kudu, zaštiden svojim nedostatkom mirisa, koji de ga poput čarobne kape učiniti nevidljivim za ljude i životinje, te se sakriti u nekakav kut. A tada de se, dok sve još spava, popeti u sobu svoje drage, voden kroz tamu kompasom svoga nosa. Obradit de je na licu mjesta u platnu natopljenom u masti. Ponijet de samo kosu i odjedu, kao obično, jer se ti dijelovi moraju neposredno isprati u alkoholu, što je lakše obaviti u laboratoriju. Izračunao je da mu za završno pripravljanje pomade i destilaciju u koncentrat treba još jedna nod. I ako mu se posredi — a nije imao razloga da u to posumnja — preksutra de imati sve esencije za najbolji parfem na svijetu i napustit de Grasse kao čovjek s najfinijim mirisom na zemlji. Oko podne obavio je posao s lužnjevima. Ugasio je vatru, poklopio kotao s masti te izišao pred laboratorij da se rashladi. Puhao je zapadnjak. Ved s prvim udisajem zapazio je da nešto nije u redu. Atmosfera nije bila uobičajena. U mirisnom velu grada, u toj kopreni satkanoj od tisuda niti, nedostajala je zlatna nit. Posljednjih je tjedana ta mirisna nit
tako ojačala da je Grenouille njezinu snagu izrazito osjedao čak na drugom kraju grada, kod svoje kolibe. Sada je nije bilo, nestala je, ni najintenzivnijim njušenjem nije joj mogao udi u trag. Grenouille se ukočio od straha. Mrtva je, pomisli. Zatim ga opsjedne još strašnija misao: netko me je pretekao. Netko je iščupao moj cvijet i prisvojio njegov miris! Nije uspio kriknuti, jer bijaše previše potresen, ah je zato proplakao. Suze su navirale u kutove njegovih očiju i odjednom stale kliziti s obje strane nosa. Uto je Druot stigao kudi na ručak iz »Quatre Dauphins« i usput ispričao kako je rano ujutro drugi konzul krenuo u Grenoble s dvanaest mazgi i s kderkom. Grenouille je suzbio suze i otrčao kroz grad na Porte du Cours. Na trgu ispred gradskih vrata zastao je i onjušio. I u čistom dahu zapadnjaka, nezatrovanom zadasima iz grada, doista je ponovno otkrio svoju zlatnu nit, doduše tanku i slabu, ali izrazitu. No, omiljeni miris nije dopirao sa sjeverozapada kamo je vodila cesta za Grenoble, nego prije iz Cabrisa, ako ne i s jugozapada. Grenouille upita stražare kojom je cestom krenuo drugi konzul. Jedan mu pokaže prema sjeveru. Ne cestom za Cabris Ili drugom, koja je vodila na jug, prema Auribeauu i La Napouleu — Sigurno nije, rekao je stražar, vidio ga je vlastitim očima. Grenouille se trkom vratio u svoju kolibu. U putnu vredu strpao je laneno platno, lončid za pomadu, lopaticu, škare i malu glatku toljagu od maslinovine i smjesta krenuo na put, ne cestom za Grenoble, nego na jug kamo ga je vodio nos. Ta cesta, direktni put za Napoule, prolazila je uz obronke Tannerona, dolinama rijeka Fravere i Siagne. Za hodanje je bila ugodna. Grenouille je brzo odmicao. Kad mu se zdesna na glavici brda pojavio Auribeau, nanjušio je da ved skoro sustiže bjegunce. Malo kasnije bio je na istoj visini kao oni. Sad ih je ved pojedinačno njušio, čak zadah njihovih konja. Mogli su biti udaljeni najviše pola milje zapadno od njega, negdje u šumama Tannerona. Uputili su se na jug, na rnore. Baš kao on. Oko pet sati poslije podne Grenouiile je stigao u La Napoule. Ušao je u gostionicu, nešto pojeo i zatražio jeftin smještaj. Predstavio se kao kožarski kalfa iz Nice, koji putuje u Marseille. Može prenoditi u staji, rekoše mu. Tamo je legao u kut i odmarao se. Njušio je da se troje jahača približava. Morao je još samo čekati. Dva sata kasnije — ved se dobrano smračilo — stigli su i oni. Preobukli su se da sačuvaju anonimnost. Obje žene imale su sada tamne haljine i koprene, a Richis crni kratki kaput. Predstavio se kao plemid iz Castellanea; sutra se želi prevesti na otoke Lerins, a gostioničar neka se pobrine za čamac koji ih mora čekati kad izade sunce. Ima li još gostiju osim njega i njegovih ljudi Ne, rekao je gostioničar, samo kožarski kalfa iz Nice, ali on spava u staji. Richis je poslao žene u sobe. Sam je otišao u staju da još nešto donese iz bisaga, kako je rekao. Isprva nije pronašao kožarskog kalfu pa je zatražio od konjušara da mu donese fenjer. Tada ga je ugledao kako leži na slami i starom gunju u jednom kutu i duboko spava naslonivši glavu na putnu vredu. Doimao se tako neugledno da se Richisu načas učinilo da ga i nema, te
da je ono što vidi samo varava sjenka što je baca treperavi odsjaj svijede u fenjeru. U svakom slučaju, Richis je u tren oka zaključio da od tog gotovo dirljivo bezazlena bida ne prijeti ni najmanja opasnost, pa se tiho udaljio da ga ne ometa u snu i vratio se u gostionicu. Večerao je u sobi sa kderkom. Nije joj bio objasnio ni svrhu ni cilj neobična putovanja, a nije to učinio ni sada usprkos njenim upornim pitanjima. Sutra de je sa svime upoznati, rekao je, i može biti sigurna da sve što on planira i radi čini za njezino dobro i bududu sredu. Poslije večere odigrao je s njom nekoliko partija »hombre« i sve ih je izgubio, jer je umjesto u karte neprekidno gledao njezino lice da bi uživao u njezinoj ljepoti. Oko devet sati otpratio ju je u njezinu sobu, nasuprot njegovoj, poljubio je za laku nod i zaključao vrata izvana. Zatim je i sam legao. Odjednom je osjetio veliki umor od napetosti toga dana i prethodne nodi, a ujedno i veliko zadovoljstvo samim sobom i razvojem događaja. Bez imalo zabrinutosti, bez crnih slutnji koje su ga još do jučer mučile kad god bi ugasio svijedu i držale ga budnim, odmah je zaspao i spavao je bez snova, ne stenjudi, ne drhtedi, ne grčedi se i ne okredudi se nervozno u postelji. Prvi put nakon duga vremena Richis je spavao dubokim, mirnim, okrepljujudim snom. U istom trenutku Grenouille se digao sa svoga ležaja u staji. I on bijaše zadovoljan samim sobom i razvojem dogadaja i osjedao se potpuno odmorenim, premda nije spavao ni trena. Kad je Richis bio došao u staju da ga potraži, samo se pretvarao da spava kako bi ostavio još jači dojam bezazlenosti kojom je zračio ved i zbog svog neupadljiva mirisa. Doživio je Richisa drugačije negoli Richis njega, jer ga je vidio posve jasno, to jest olfaktivno osjetio, a nije mu promaklo ni to kako je Richis odahnuo kad ga je ugledao. I tako su se obojica pri tom kratkom susretu uvjerili da ni jedan od njih nije opasan — jedan s krivom, drugi s pravom — i tako bijaše dobro, smatrao je Grenouille, jer je njegova prividna i Richisova stvarna bezazlenost olakšavala posao njemu, Grenouilleu — uostalom, takvo bi mišljenje imao i Richis u obrnutom slučaju.
45 Grenouille se latio posla s profesionalnom opreznošdu. Otvorio je putnu vredu, izvukao laneno platno, pomadu i lopaticu, raširio platno na gunj, na kojemu je ležao, te ga počeo premazivati masnom pastom. Za taj je posao bilo potrebno odredeno vrijeme, jer je platno ponegdje trebalo premazivati debljim, a ponegdje tanjim slojem, ved prema tome na koji dio tijela valja položiti odredeni dio tkanine. Usta i pazuho, prsa, spolovilo i stopala daju vede količine mirisa od, na primjer, cjevanica, leda i laktova; dlanovi daju više mirisa od nadlanica; obrve više od vjeda itd. — pa ih, prema tome, treba deblje namastiti. Stoga je Grenouille na platnu ujedno modelirao svojevrstan dijagram mirisa tijela koje treba obraditi, i taj ga je dio posla najviše smirivao, jer se radilo o umjetničkoj tehnici koja je podjednako zaokupljala osjetila, maštu i ruke, a, osim toga, idealno nagovještala užitak što ga donosi konačni rezultat.
Pošto je utrošio svu pomadu iz lončida, još je tu i tamo lagano brisao, na jednom mjestu oduzeo, na drugome dodao masti, retuširao, još jednom ispitao »krajolik« modeliran u rnasti — nosom, dakako, a ne očima, jer cijeli se posao odvijao u potpunoj tami, što je, možda bio još jedan razlog Grenouilleova sveudilj vedra raspoloženja. U toj nodi, u kojoj je vladao mladak, ništa nije moglo odvratiti nje govu pažnju. Svijet se sastojao samo od mirisa i tiha udaranja valova. Bio je u svom elementu. Zatim je preklopio platno poput tapete položivši namašdene površine jednu na drugu. Ta mu radnja bijaše mučna jer je dobro znao da de se time, uza svu opreznost, reljefno oblikovani dijelovi spljoštiti i pomjeriti. No, samo je tako mogao prenijeti platno. Kad ga je preklopio tako da ga može nesmetano nositi preko podlaktice, uzeo je lopaticu, škare i malu toljagu od maslinovine te se išuljao iz staje. Nebo bijaše zastrto oblacima. U gostionici više nije gorjelo nikakvo svjetlo. Jedina svijetla iskra u toj mrkloj nodi bilo je treperenje svjetionika tvrdave na otoku Ile SainteMarguerite, na istoku, više od milju daieko, nalik na sidušni svijetli bod na tkanini crnoj poput ugljena. Iz zaljeva je povjetarac donosio zadah na ribu. Psi su spavali. Grenouille se uputi prema prozorčidu sjenika, na koji su bile prislonjene ljestve, odmakne ih i osovi, uhvati slobodnom desnom rukom donji dio s tri prečnice, a gornji dio nasloni na desno rame, pa prijede dvorište i postavi ih ispod Laurina prozora. Prozor bijaše odškrinut. Dok se penjao ljestvama, lagano kao stubama, radovao se okolnosti što de požnjeti djevojčin miris ovdje, u Napouleu. Sve bi bilo mnogo teže izvesti u Grasseu, s prozorima zaštidenim rešetkama, u kudi pod najstrožom paskom. Ovdje čak spava sama. Ne mora ukloniti ni sobaricu. Odmakne jedno prozorsko krilo, ušulja se u sobu i spusti platno. Zatim se okrene prema krevetu. U sobi je prevladavao miris njezine kose, jer je ležala na trbuhu, a lice, uokvireno savijenom rukom, zagnjurila u jastuk tako da se zatiljak upravo idealno postavio za udarac toljagom. Udarac je odjeknuo tupo i praskavo. Mrzio ga je. Mrzio ga samo zato što je stvarao buku, buku u njegovu inače bešumnom poslu. Morao je stisnuti zube da bi podnio taj odvratni šum, i kad je sve bilo gotovo, stajao je još neko vrijeme, ukočen i mrk, grčevito držedi toljagu kao da se boji da de se buka odnekle vratiti poput jeke. No, nije se vratila, samo se tišina vratila u sobu, još naglašenija tišina, jer se više nije čulo ni blago šuštanje djevojčina disanja. Grenouilleova napetost koja se mogla objasniti i strahopoštovanjem ili nekakvom grčevitom minutom šutnje ubrzo popusti, i njegovo se tijeio mekano opusti. Odmakne toljagu i primi se predano posla. Najprije raširi platno koje je tijelu trebalo oduzeti miris i prebaci naličje preko stola i stolaca pazedi da ne dodirne namašdenu stranu. Zatim povuče pokrivač s kreveta. Božanstven djevojčin miris, koji je odjednom počeo navirati, topao i neobuzdan, nije ga dirnuo. Ta poznavao ga je, a uživat de u njemu poslije, opijati se njime, kad ga doista bude posjedovao. Sad je važno pohvatati što više mirisa, nastojati da što manje ishlapi, sad je potrebna koncentracija i brzina. Škarama hitro proreže Laurinu spavadicu, skine je, zgrabi namašdeno platno i prebaci ga preko njezina gola tijela. Zatim je podigne, provuče platno ispod nje, zamota je u njega onako kako slastičar mota savijaču, zakrene krajeve i umota je od nožnih prstiju do čela. Samo joj je još kosa viriia, onako zavijenoj
kao mumiji. Grenouille je ošiša do kože, spremi kosu u njezinu spavadicu pa je smota u svežanj i zauzla ga. Naposljetku prebaci ostatak još neiskorištenog platna preko ošišane glave, zagladi rub i pričvrsti ga laganim pritiskom prsta. Pregledao je čitav paket. Ni proreza, ni rupice, ni zgužvana naborčida, ni najmanjeg otvora kroz koji bi ishlapio djevojčin miomiris. Ambalaža je bila savršena. Preostalo mu je još samo čekanje, šest sati, do svitanja. Digne mali naslonjač, na kojemu bijaše složena njezina odjeda, prinese ga krevetu i sjedne. U širokoj crnoj haljini još se zadržao dašak njezina mirisa, pomiješan s aromom kolačida s anisom što ih je stavila u džep za put. Podigne stopala na rub kreveta, blizu njezinih, pokrije se njezinom haljinom i pojede kolačide. Bio je umoran. No, nije htio spavati, jer nije dolično spavati na radu, pa makar se rad sastojao samo od čekanja. Sjetio se nodi što ih je proveo pri destilaciji u Baldinijevoj radionici, čadava kotla, treperave vatre, tiha pudkanja s kojim je destilat kapao iz rashladne cijevi u florentinsku bocu. Od vremena do vremena trebalo je nadgledati vatru, doliti vode za destilaciju, promijeniti florentinsku bocu, odstraniti iscrpljenu sirovinu i ubaciti novu. A ipak mu se uvijek činilo da ne bdije samo stoga da obavi te povremene i potrebne radnje, nego da i bdjenje ima svoj smisao. Pa i ovdje, u ovoj sobi u kojoj se anfleriranje odvijalo saroo od sebe, pri čemu bi neumjesno ispitivanje, okretanje i dodirivanje mirisnog paketa moglo čak omesti postupak — pa i ovdje su, kako se Grenouilleu činilo, njegova prisutnost i bdjenje bili važni. Spavanje bi ugrozilo uspješnost operacije. Osim toga, nije mu teško bdjeti i čekati, usprkos umoru. Ovo je čekanje ljubio. Ljubio ga je i uz one dvadeset i četiri djevojke, jer to ne bijaše besmisleno i pasivno čekanje, pa ni željno i grozničavo čekanje, ved sudioničko, sadržajno, gotovo aktivno čekanje. Nešto se zbivalo za tog čekanja. Nešto bitno. I premda sam nije bio aktivan, radnja se zbivala njegovim posredstvom. Dao je sve od sebe. Upotrijebio sve svoje umijede. Nije mu se potkrala nijedna greška... Djelo bijaše jedinstveno. I bit de okrunjeno uspjehom. Mora čekati još samo nekoliko sati. To čekanje ispunjavalo ga je velikim zadovoljstvom. Još nikad u životu nije se osjedao tako dobro, smireno, uravnoteženo, nikad toliko načistu sa sobom — pa ni onda, u svom brdu — nikad kao u tim satima pauze u radu dok je u najdubhoj nodi sjedio pokraj svojih žrtava i bdijudi čekao. Jedino u takvim trenucima radale su se gotovo vedre misli u njegovu mračnom umu. No, te se misli, začudo, nisu odnosile na bududnost. Nije razmišljao o mirisu što de ga obrati za nekoliko sati, ne o parfemu iz dvadeset pet djevojačkih aura, ne o bududim planovima, sredi i uspjehu. Ne, razmišljao je o prošlosti. Sjetio se postaja iz svoga života — od kude madame Gaillard s naslagom vlažnih i toplih cjepanica ispred kude, pa sve do današnjeg dolaska u seoce Napoule sa zadahom ribe. Sjetio se kožara Grimala, Giuseppea Baldinija, markiza de la TailladeEspinassea. Sjetio se grada Pariza i njegovih isparina u kojima se stopilo tisudu neugodnih mirisa, sjetio se crvenokose djevojke iz Rue des Marais, otvorenih krajolika, povjetaraca, šuma. Sjetio se i brda u Auvergneu — nipošto nije htio izbjedi tu uspomenu — svoje pedine, zraka u kojem nije bilo ljudskih mirisa. Sjetio se i svojih snova. I dok je o svemu tome razmišljao, bijaše mu ugodno oko srca. Štoviše, činilo mu se da ga sreda posebno mazi i da ga je sudbina vodila krivudavim, ali ipak pravim putovima. . . Kako bi se inače našao u toj mračnoj sobi, na cilju svojih želja Ako dobro razmisli, sudbina mu bijaše doista blagonaklona.
Svladalo ga je ganude, smjernost i zahvalnost. — Hvala ti — reče tiho. — Hvala ti, JeanBaptiste Grenouille, što si takav kakav jesi! — Toliko bijaše obuzet sam sobom. Zatim spusti vjede — ne da bi spavao, ved da bi se potpuno predao miru te svete nodi. Mir mu je ispunjavao srce. No, po svemu sudedi, mir je posvuda vladao. Njušio je miran san sobarice u susjednoj prostoriji, dubok i potpuno spokojan san Antoinea Richisa na suprotnoj strani hodnika, smiren i blag san gostioničara i slugu, pasa, životinja u staji, cijeloga mjesta i mora. Vjetar se smirio. Sve bijaše tiho. Ništa nije remetilo mir. Jedanput je savio nogu i taknuo Laurino stopalo. Zapravo ne njezino stopalo, ved platno što ga je obavijalo, s tankim slojem masti s unutrašnje strane, masti koja je upijala njezin miris, njen božanski miomiris, njegov miris.
46 Kad su zapjevale ptice — dakle, mnogo prije svitanja — Grenouille se digne i završi posao. Razmotao je platno i strgnuo ga s djevojke poput flastera. Mast se dobro odva jala od kože. Samo u pregibima zadržali su se ostaci koje je morao ostrugati lopaticom. Ostatke pomade obrisao je Laurinom potkošuljom kojom je naposljetku istrljao tijelo od glave do pete, tako temeljito da je zgulio i mast iz pora što se u mrvicama odvajala od kože, a time i posljednje končide i vlakanca njezina mirisa. Tek tada bijaše za njega doista mrtva, uvela, blijeda i mlohava poput cvjetnih otpadaka. Ubaci potkošulju u veliku, anfleriranu tkaninu, jer je samo u njoj mogla nastaviti živjeti, smjesti unutra i nodnu košulju i njezinu kosu i sve smota u čvrst paketid pa ga stavi pod ruku. Nije se ni potrudio da pokrije leš na krevetu. I premda je mrkla nod ved prešla u modrosivo praskozorje, a predmeti počeli dobivati obrise, nije se ni osvrnuo na njezin krevet kako bi je barem jedanput u životu vidio očima. Njezin ga lik nije zanimao. Za njega više nije postojala kao tijelo, ved samo kao bestjelesni miris. A njega je nosio pod rukom, nosio sa sobom. Tiho se popeo na podboj i spustio ljestvama. Ponovno se digao vjetar, nebo se razvedrilo i preplavilo zemlju hladnim, tamnomodrim svjetlom. Pola sata kasnije služavka je u kuhinji pripalila vatru. Kad je izišla pred kudu da donese drva, ugledala je prislonjene ljestve, ali bijaše još bunovna da shvati što je posrijedi. Nešto poslije šest izašlo je sunce. Golemo i zlatnocrveno, dizalo se iz mora izmedu dva otoka Lerins. Na nebu nije bilo ni oblačka. Zora je najavila prekrasan proljetni dan. Richisova je soba gledala na zapad, pa se probudio tek u sedam. Prvi put nakon mnogih mjeseci doista je izvrsno spavao i, protiv običaja, izležavao se još četvrt sata, protezao se i uzdisao od užitka i osluškivao ugodne zvukove što su dopirali iz kuhinje. Kad je potom ustao, te širom otvorio prozor i opazio kako je vrijeme lijepo i udisao svjež i mirisni zrak i slušao udaranje valova, njegovu raspolože nju nije bilo granica, pa je naškubio usne i zazviždao vedru melodiju
Dok se odijevao, i dalje je zviždao, a zviždukao je i kad je izišao iz sobe i poletnim se koracima uputio hodnikom do vrata sobe svoje kderke. Pokucao je. I ponovno je pokucao, tiho da je ne bi naglo probudio. Odgovora nije bilo. Smješkao se. Posve razumljivo, još je spavala. Oprezno je gurnuo ključ u bravu i polako okrenuo zasun, tiho, posve tiho, pazedi da je ne probudi, gotovo opsjednut željom da je zatekne još u snu i probudi poljupcem, još jedanput, posljednji put, prije no što je bude morao predati drugom čovjeku. Vrata su se naglo otvorila, i on ude, a sunčevo svjetlo mu preplavi lice. Soba kao da bijaše ispunjena blistavim srebrom, sve je bliještalo, pa je načas morao zatvoriti oči. Kad ih je ponovno otvorio, ugledao je Lauru kako leži na krevetu, gola, mrtva, ošišana do kože i upadljivo blijeda. Kao u mori što ga je mučila u Grasseu pretprošle nodi, kao u onom neugodnom snu koji je odmah zaboravio i čiji mu se sadržaj sada munjevito vratio u sjedanje. Sve odjednom bijaše posve isto kao u onom snu, samo mnogo izrazitije.
47 Glas o ubojstvu Laure Richis proširio se Grasseom i okolicom kao da je netko objavio »Kralj je mrtav!« ili »Izbio je rat!« ili »Gusari su se iskrcali na obali!«, a time se razbuktao i strah što ga takve vijesti donose, pa još i gori. Iznenada je ponovno zavladala brižljivo zaboravljena tjeskoba, zarazna kao i prošle jeseni, sa svim popratnim pojavama: panikom, zaprepaštenjem, bijesom, histeričnim sumnjičenjima, očajem. Ljudi su nodu ostajali u kudi, zaključavali kderi, zabarikadirali se, gubili povjerenje jedni u druge i prestali spavati. Svatko je mislio kako de se sve na staviti kao tada — svaki tjedan jedno ubojstvo. Vrijeme kao da se vratilo pola godine unatrag. Ljudi bijahu kao oduzeti od straha, još gore nego prije pola godine, jer je iznenadni povratak opasnosti širio osjedaj nemodi. Ta, zatajilo je i samo biskupovo prokletstvo! Ta, ni Antoine Richis, veliki Richis, najbogatiji gradanin, drugi konzul, modan, razborit čovjek, koji je raspolagao svim sredstvima, nije mogao zaštititi vlastito dijete! Ta, ruka ubojice nije prezala ni od svete Laurine ljepote! Jer su je, zapravo, svi koji su je poznavali smatrali sveticom, pogotovu sad kad je bila mrtva. Zar onda ima nade u bijeg od ubojice Bijaše još okrutniji od kuge, jer od kuge se moglo pobjedi, ali ne i od tog ubojice, kako je pokazao Richisov primjer. Očito bijaše obdaren nadnaravnim sposobnostima. Zacijelo je sklopio savez s đavolom, ako i sam nije bio davo. I stoga su mnogi, osobito priproste duše, odabrali odlazak u crkvu i molitvu kao jedini put. Svaka se bratovština obradala svome zaštitniku — bravari svetom Alojziju, tkači svetom Krispinu, vrtlari svetom Antunu, parfimeri svetom Josipu. I vodili bi svoje žene i kderke, zajedno se molili, jeli i spavali u crkvi, nisu više ni danju iz nje izlazili, uvjereni da de u zaštiti zajednice očajnika i u prisutnosti Majke Božje nadi jedinu mogudu sigurnost, ako je sigurnosti uopde još bilo. Drugi, domišljatiji, udružili su se u okultistička društva, jer je crkva ved jedanput zatajila, pa su za velike pare najmili ovlaštenu vješticu iz Gourdona, zavukli se u jednu od mnogih vapnenačkih pedina ispod Grassea i priredivali crne mise kako bi umilostivili nečastivoga. Neki su se pak, uglavnom pripadnici visoke
buržoazije i obrazovanog plemstva, oslanjali na najnovije znanstvene metode, magnetizirali svoje kude, hipnotizirali svoje kderke, održavali fluidalne, šutljive seanse u svojim salonima da bi zajedničkim odašiljanjem misli telepatski istjerali duh ubojice. Cehovi su organizirali pokorničke procesije od Grassea do Napoulea i natrag. Redovnici iz pet samostana u gradu služili su neprekidne mise s molitvama i stalnim pjevanjima, pa se čas s ovog, čas s onog dijela grada čuo neprekidni lamento, dan i nod. Gotovo se i nije radilo. Tako su stanovnici Grassea u grozničavoj besposlici, skoro nestrpljivo, čekali sljedede ubojstvo. Nitko nije ni sumnjao da im ono predstoji. I svatko je potajno iščekivao strašnu vijest s jednom jedinom nadom — da nesreda nede zadesiti njega ved nekog drugog. Medutim, ovaj se put vlasti u gradu, okrugu i provinciji nisu više dale zaraziti histeričnim rapoloženjem pučanstva. Prvi put otkako se pojavio ubojica djevojaka uspostavljena je planska i djelotvorna suradnja izmedu gradskih uprava Grassea, Draguignana i Toulona, izmedu magistrata, redarstva, intendanta, parlamenta i ratne mornarice. Solidarnu akciju modnika potakao je, s jedne strane, strah od opde narodne bune, a s druge strane činjenica što su se tek nakon ubojstva Laure Richis pojavile indicije koje su omogudile sistematsko traganje za ubojicom. Ubojicu su vidjeli. Očito se radilo o onom zlokobnom kožarskom kalfi što je one nodi, kad se dogodilo ubojstvo, spavao u staji gostionice u Napouleu i idudeg jutra netragom nestao. Prema sukladnim podacima što su ih dali gostioničar, konjušar i Richis, taj čovjek bijaše neugledan, niska rasta, u smedem haljetku i s putnom vredom od gruba lanenog platna. Premda su inače njihove izjave bile začudo neodredene, jer nisu mogli opisati lice, boju kose ni govor tog čovjeka, gostioničar je ipak uspio dodati da mu je, ako se ne vara, zapelo za oko nešto u držanju i hodu toga neznanca, nekakva nespretnost, hramanje, kao od ozljede noge ili zgrčenog stopala. Oboružana tim indicijama, dva žandarmerijska konjička odreda pošla su ved u podne na dan ubojstva u potjeru za ubojicom prema Marseilleu — jedan je krenuo obalom, a drugi kroz unutrašnjost. Bližu okolicu Napoulea pročešljali su dobrovoljci. Dva povjerenika zemaljskog suda u Grasseu otputovali su u Nicu da bi se propitali za kožarskog kalfu. U lukama Frejus, Cannes i Antibes nadzirali su sve brodove prije ispiovljavanja, na granici prema Savoji zatvorili su sve putove, i putnici su morali pokazivati svoje dokumente. Za one koji su znali čitati, pojavile su se potjernice s opisom ubojice na svim gradskim vratima Grassea, Vencea, Gourdona i na vratima seoskih crkvi. Osim toga, izvikivali su ih tri puta na dan. Dakako, zgrčeno stopalo potkrijepilo je mišljenje da je zločinac sam davo, pa je stoga prije širilo paniku medu stanovništvom, nego navodilo na korisne podatke. Tek kad je predsjednik suda u Grasseu po nalogu Richisa raspisao nagradu od čak dvije stotine livara za hvatanje ubojice, uhapsili su, na osnovi potkazivanja, nekoliko kožarskih kalfa u Grasseu, Opiju i Gourdonu, od kojih je jedan doista bio zle srede jer je šepao. Usprkos čvrstom alibiju, koji je potvrdilo nekoliko svjedoka, namjeravali su ga podvrdi mukama, ali se, deseti dan nakon ubojstva, javio na magistraturu jedan od gradskih stražara i dao sucima ovu izjavu: U podne onoga dana njemu, Gabrielu Tagliascu, kapetanu straže, dok je kao obično vršio dužnost na Porte du Coursu, obratila se jedna osoba
koja, kako sada zna, prilično odgovara opisu s potjernice i koja se žustro raspitivala za put kojim je tog jutra krenuo iz grada drugi konzul sa svojom karavanom. Tom dogadaju nije ni prije ni poslije pridao nikakvu važnost, a ne bi se ni mogao sjetiti tog čovjeka — bijaše, kako je rekao, posve neupadljiv — da ga jučer nije slučajno ponovno vidio upravo ovdje, u Grasseu, u Rue de la Louve, ispred laboratorija maitre Druota i madame Arnulfi, i tom mu je prilikom zapelo za oko da taj čovjek, koji se vradao u radionicu, izrazito šepa. Sat nakon toga uhapsili su Grenouillea. Gostioničar i konjušar iz Napoulea, koji su ostali u Grasseu zbog identifikacije drugih osumnjičenih osoba, odmah su u njemu prepoznali kožarskog kalfu što je kod njih prenodio: taj i nitko drugi, taj je sigurno traženi ubojica. Pretresli su radionicu, pretresli kolibicu u masliniku iza franjevačkog samostana. U jednom kutu ležale su, gotovo neskrivene, razrezana spavadica, potkošulja i kosa Laure Richis. A kad su prekopali zemljani pod, izišla je malopomalo na vidjelo odjeda i kosa ostalih dvadeset četiriju djevojaka. Pronašii su platnenu putnu vredu i drvenu toljagu kojom je ubijao žrtve. Dokazi su bili porazni. Predsjednik suda objavio je pismenim i usmenim proglasima da je zloglasni ubojica djevojaka, nakon skoro jednogodišnje potrage, napokon uhvaden i da je u zatvoru pod strogom paskom.
48 Ljudi u početku nisu vjerovali proglasima. Smatrali su ih varkom kojom vlasti žele prikriti vlastitu nesposobnost i ublažiti opasnu razdraženost puka. Još su i te kako pamtili ono doba kad im je objavljeno da je ubojica otišao u Grenoble. Ovaj se put strah preduboko uvukao u ljudske duše. Tek kad su idudeg dana na crkvenom trgu ispred prevotea javno izložili dokaze — stravičan prizor, dvadeset pet haljina sa dvadeset pet vlasišta navučenih na motke poput strašila, na čeonoj strani trga, nasuprot katedrali — javno se mišljenje promijenilo. Stotine i stotine ljudi prodefiliralo je mimo jezovitih izložaka. Prepoznavajudi odjedu, rodaci žrtava su vrištali i doživljavali živčani slom. Ostali puk, djelomice iz želje za senzacijom, djelomice stoga da bi se uvjerio u istinitost proglasa, zahtijevao je da vidi ubojicu. Njihovi su zahtjevi uskoro postali tako glasni, a uznemirenost na malom, ustalasanom trgu tako prijeteda, da je predsjednik odlučio izvesti Grenouillea iz njegove delije i pokazati ga na prozoru s prvoga kata prevčtea. Kad je Grenouille prišao prozoru, vika se stišala. Odjednom je zavladala posvemašnja tišina kao za vrelog Ijet nog dana u podne kad su svi vani na poljima ili se zavlače u sjene kuda. Nije se više čulo ni koraka, ni nakašljavanja, ni daha. Svi su se na nekoliko minuta pretvorili u oko i zinuli od čuda. Nitko nije mogao shvatiti da bi taj mali, nesigurni, pogrbljeni čovjek tamo gore na prozoru, taj jadnik, ta hrpica bijede, ta ništica, mogao počiniti više od dva tuceta ubojstava. Jednostavno nije nalikovao na ubojicu. Nitko, doduše, nije moga redi kako zamišlja ubojicu, toga davola, ali svi su se složili u jednom: ne ovako! A ipak — premda ubojica, kakav je bio, uopde nije odgovarao predodžbama prisutnih ljudi, pa bi se lako moglo
pomisliti da njegovo prikazivanje nije bilo odviše uvjerljivo — učinak je bio paradoksalno uvjerljiv samo zato što su vidjeli to bide od krvi i mesa na prozoru i što je on, i nitko drugi, predstavljen kao ubojica. Svi su mislili: pa, to ne može biti istina!. . . a u isto vrijeme znali su da to mora biti istina. Naravno, tek kad su stražari odvukli čovječuljka u tamu prostorije i tek pošto više nije bio prisutan i vidljiv, nego je još samo postojao, makar i nakratko, u sjedanju, gotovo kao pojam u glavama ljudi, kao pojam odvratnog ubojice — tek tada nestalo je zapanjenosti mnoštva, i javila se primjerena reakcija: usta se zatvoriše, tisude očiju oživješe. I tada zagrmi iz tisude grla jedan jedini krik bijesa i osvete: — Dajte nam ga! — I spremiše se nasrnuti na prevote da ga zadave vlastitim rukama, rastrgaju i raskomadaju. Stražari su se dobrano namučili prije no što su uspjeli zabarikadirati vrata i potisnuti svjetinu. Grenouillea su bržebolje odveli u njegovu deliju. Predsjednik se pojavio na prozoru i obedao brz, strog i primjeren postupak. Usprkos tome, prošlo je još nekoliko sati prije no što se gomila razišla, mnogo dana prije no što se grad donekle smirio. Proces protiv Grenouillea odvijao se bez ikakva zastoja, jer su dokazi bili nepobitni, a i sam je optuženi otvoreno priznao na saslušanju da je počinio sva ubojstva za koja ga terete. Nije znao točno odgovoriti samo kad su ga upitali za motiv. Samo je ponavljao da su mu djevojke bile potrebne i da ih je stoga ubio. Za što su mu bile potrebne i što bi to uopde moglo značiti »bile su mu potrebne«. . . na ta je pitanja šutio. Prešli su stoga na mučenje, objesili su ga za noge, pa je tako satima visio, upumpali u njega sedam pinti vode, stopala mu ukliještili u škripac — bez ikakva rezultata. Činilo se da taj čovjek ne osjeda tjelesne boli, nije ispustio ni glasa, a kad su mu ponovno postavili isto pitanje, samo je odgovorio: — Bile su mi potrebne. — Suci su ga smatrali ludakom. Prekinuli su mučenje i odlučili zaključiti proces bez daljih saslušanja. Proces je razvukla još samo pravnička rasprava s magistratom Draguignana, u čijoj je sudskoj oblasti bio La Napoule, te s parlamentom u Aixu, jer su jedni i drugi htjeli da se proces održi u njihovoj nadležnosti. No, suci u Grasseu nisu dopustili da im ga netko otme. Oni su uhvatili zločinca, vedina ubojstava zbila se u okrugu njihove nadležnosti, i njima je prijetila opasnost od bijesa što de nabujati u puku ako ubojicu predaju nekom drugom sudu. Njegova krv mora potedi Grasseom. Petnaestog travnja 1766. godine izrečena je presuda koju su optuženome pročitali u deliji: »Parfimerski kalfa JeanBaptiste Grenouille«, tako je glasila, »bit de odveden na Cours ispred gradskih vrata, gdje de ga, s licem prema nebu, svezati na drveni križ, na kojemu de, dok još diše, dobiti dvanaest udaraca željeznom motkom, koji de mu smrskati zglobove na rukama, nogama, kukovima i ramenima. Zatim de podidi križ koji de tako stajati sve do njegove smrti«. Uobičajeni čin milosrda — davljenje zločinca uzicom nakon lomljenja zglobova — bijaše krvniku izričito zabranjen, pa makar se agonija razvukla i na nekoliko dana. Mrtvo tijelo de nodu zakopati u živodernici, bez oznake mjesta. Grenouille je prihvatio presudu bez uzbudenja. Sudski poslužitelj ga je upitao ima li kakvu posljednju želju. — Nemam — odgovorio je Grenouille; nije ništa trebao. U deliju je ušao svedenik da ga ispovjedi, ali je ved nakon četvrt sata izišao neobavljena posla. Kad nlu je spomenuo ime Božje, rekao je, osudenik ga je pogledao s takvim nerazumijevanjem kao da to ime prvi
put čuje, a zatim se pružio na svom ležaju i odmah utonuo u dubok san. Svaki dalji razgovor bio bi besmislen. Iduda dva dana mnogi su dolazili da slavnog ubojicu vide izbliza. Čuvari su im dopuštali da bace pogled kroz otvor sa zaklopcem i tražili šest sua po pogledu. Bakrorezac koji je htio skicirati ubojicu morao je platiti dva franka. No, siže ga je razočarao. Okovan lancima oko ručnih i nožnih zglobova, zatvorenik je cijelo vrijeme ležao na zatvorskom ležaju i spavao. Lice je okrenuo prema zidu, a nije reagirao ni na lupanje ni na pozive. Posjetiocima je ulazak u deliju bio strogo zabranjen, i čuvari se nisu usudivali prekršiti zapovijed usprkos primamljivim ponudama. Bojali su se da de ga netko od rodbine žrtava ubiti prije vremena. Iz istog razloga nitko mu nije smio davati nikakvu hranu. Mogao ga je netko otrovati. Za svog tamnovanja Grenouille je dobivao hranu iz kuhinje za poslugu u biskupskoj palači, koju je prije njega morao kušati upravitelj tamnice. Posljednja dva dana nije, naravno, ništa jeo. Ležao je i spavao. Svako toliko zvecnuli bi njegovi lanci, i kad bi čuvar požurio k zaklopcu na vratima, vidio bi Grenouillea kako pije vodu iz boce, ponovno se pruža na ležaj i nastavlja spavati. Kao da se toliko umorio od života da ni posljednje sate nije htio proživjeti budan. U meduvremenu pripremali su Cours za smaknude. Tesari su podizali stratište, tri puta tri metra i visoko dva metra, s ogradom i čvrstim stubama — takvo raskošno stratište još nisu imali u Grasseu. Sagradili su i drvenu tribinu za uglednike i ogradu za prosti puk koji je trebao ostati na odredenoj udaljenosti. Mjesta na prozorima u kudama lijevo i desno od Porte du Cours i u stražarskoj zgradi odavna su iznajmili uz prekomjerne cijene. U Chariteu, koji se smjestio malo postrance, pomodnik krvnika nagodio se s upraviteljem za bolesničke sobe, pa ih je uz veliku dobit iznajmio znatiželjnicima. Prodavači limunade pripremili su goleme zalihe pida, bakrorezac je otisnuo stotine i stotine primjeraka skice ubojice, koju je napravio u zatvoru i u mašti je malo smjelije oblikovao, putujudi trgovci hrlili su u tucetima u grad, pekari su pekli spomenkolačide. Krvnik, monsieur Papon, koji je ved godinama morao čekati priliku da nekom prijestupniku lomi kosti, dao je skovati tešku četverouglastu željeznu motku i odlazio u klaonicu da na životinjskim leševima vježba udarce. Smio je zadati samo dvanaest udaraca i njima slomiti dvanaest zglobova tako da ne ošteti važnije dijelove tijela, na primjer prsa ili glavu — težak posao koji je zahtijevao vrlo veliku spretnost. Gradani su se spremali za dogadaj kao za veliku svečanost. Samo se po sebi razumjelo da se taj dan nede raditi. Žene su glačale svečane haljine, muškarci su četkali kratke kapute i zapovijedali slugama da im ulašte čizme što bolje znaju i umiju. Svi muškarci s vojničkim činom ili na položaju, cehovski meštri, odvjetnici, bilježnici, starješine bratovština ili drugi uglednici, pripremili su uniforme ili službenu odjedu, s ordenima, ešarpama, lancima i s perikama napudranim bjelilom. Vjernici su se namjeravali sakupiti post festum na službi Božjoj, Sotonini sljedbenici na razuzdanoj luciferskoj misi zahvalnici, obrazovani plemidi na magnetističkoj seansi u palačama Cabrisa, Villeneuvea i Fontmichela. U kuhinjama su ved pržili i pekli, iz podruma donosili vino, a s tržnice cvjetne ukrase, u katedrali se održavale probe orguljaša i crkvenog zbora. U kudi Richis, u Rue Droite, bijaše tiho. Richis nije dopustio nikakve pripreme za »dan oslobodenja«, kako je puk nazvao dan smaknuda ubojice. Sve mu se to gadilo. Kao što mu se prije gadio strah što je iznenada
ponovno zahvatio ljude, tako mu se gadila i grozničava radost s kojom su iščekivali taj dogadaj. I sami ljudi, svi su mu se gadili. Nije se pojavio na trgu ispred katedrale prilikom pri kazivanja zločinca i njegovih žrtava, ni na procesu, ni na odvratnom defileu ljudi željnih senzacije ispred delije osudenika. Kad je trebao identificirati kosu i odjedu svoje kderke, pozvao je suce u kudu, pribrano dao kratku izjavu i zamolio ih da mu te stvari ostave kao relikvije, što su mu i dopustili. Odnio ih je u Laurinu sobu, razrezanu spavadicu i prslučid stavio na njezin krevet, raširio crvenu kosu preko jastuka, sjeo pred postelju, pa nije ni danju ni nodu izlazio iz njezine sobe kao da je tim besmislenim bdjenjem htio ispraviti ono što je propustio one nodi u La Napouleu. Bijaše pun gadenja, gadenja prema svijetu i prema sebi, pa nije mogao ni plakati, I ubojica mu se gadio. Nije ga htio ni vidjeti kao čovjeka ved samo kao žrtvu za klanje. Htio ga je vidjeti tek prigodom smaknuda, dok bude ležao na križu i dok ga lomi dvanaest udaraca, tek tada, sasvim izbliza, stoga je i rezervirao mjesto u prvom redu. A kad se nakon nekoliko sati puk razide, popet de se k njemu na gubilište, sjesti pokraj njega i bdjeti, nodima, danima, bude li potrebno, pri tom mu gledati u oči, ubojici svoje kderke, istresti mu u lice sve svoje gadenje, zalijevati ga u samrtničkoj borbi svim svojim gadenjem kao gorudom kiselinom sve dok čudovište ne crkne. . . A poslije Što de poslije toga učiniti Nije znao. Možda de nastaviti živjeti uobičajenim životom, možda de se oženiti, možda napraviti sina, a možda nede ništa učiniti, možda de umrijeti. Bijaše mu posve svejedno. Takva su mu se razmišljanja činila besmislenima, kao da razmišlja što mu je činiti nakon vlastite smrti: ništa, dakako. Ništa o čemu bi ved sada mogao nešto znati.
49 Smaknude bijaše zakazano u pet sati poslije podne. Prvi su znatiželjnici stigli ved ujutro i osigurali sebi mjesta. Ponijeli su stolce i klupice, jastučide za sjedenje, hra nu, poveli i djecu. Kad je oko podne dohrlilo mnoštvo seoskog stanovništva sa svih strana svijeta, Cours bijaše ved dupkom pun, tako da su se pridošlice morale smjestiti na terasastim vrtovima i poljima s druge strane trga i na cesti za Grenoble. Trgovci su ved pravili dobre poslove, jelo se i pilo, brujalo je i ključalo kao na godišnjem sajmu. Ubrzo se sakupilo desetak tisuda ljudi, više nego za praznik »kraljice jasmina«, više nego u vrijeme najvedih procesija, više no ikada u Grasseu. Mnoštvo je zaposjelo i daleke obronke. Visjeli su na drvedu, čučali na zidovima i krovovima, gurali se, po deset, po dvanaest, na prozorima. Samo u središtu Coursa, zaštideno barikadama ograde, kao izrezano u tijestu mnoštva, ostalo je još slobodno mjesto za tribinu i stratište koje se odjednom činilo tako malenim, poput igračke ili pozornice kazališta lutaka. I jednu su uličicu ostavili slobodnom, a vodila je od mjesta predvidenog za smaknude prema Porte du Cours i u Rue Droite. Ubrzo poslije tri pojavili su se monsieur Papon i nje
govi pomodnici. Odjeknuo je buran pljesak. Donijeli su na stratište Andrijin križ sastavljen od drvenih greda i postavili ga na prikladnu visinu poduprijevši ga sa četiri teška stolarska nogara. Jedan stolarski pomodnik pribio ga je čavlima. Svaki zahvat krvnikovih slugu i stolara bijaše popraden pljeskom. Kad je zatim prišao Papon sa željeznom motkom, obišao križ, odmjerio korake, te čas s ove, čas s one strane zamahnuo kao da udara, mnoštvom se prolomilo gromko klicanje. U četiri počela se puniti tribina. Stiglo je mnogo elegantnog svijeta kojemu se mnoštvo moglo diviti, bogate gospode s lakajima i plemenitih manira, lijepih dama, s velikim šeširima, u blještavim haljinama. Bilo je prisutno sve plemstvo iz grada i sela. Vijednici su stigli u zbijenim redovima, s dvojicom konzula na čelu. Richis je imao crnu odoru, crne čarape, crni šešir. Za vijednicima je marširala magistratura pod vodstvom predsjednika suda. Posljednji je stigao biskup u otvorenoj nosiljci, u blistavom ljubiča stom ornatu i sa zelenom mitrom. Tko je još imao na glavi kapu, sada ju je odmah skinuo. Ugodaj bijaše svečan. Zatim se desetak minuta nije dogadalo ništa. Gospoda su sjela, puk je nepomično čekao, nitko više nije jeo, sve je zamrlo. Papon i njegovi pomodnici stajali su na podiju stratišta kao prikovani. Sunce, veliko i žuto, lebdjelo je iznad Esterela. Iz kotline Grassea prodirao je topli povjetarac i donosio miris narančinih cvjetova. Bijaše vrlo toplo i gotovo nevjerojatno tiho. Napokon, kad su ved svi pomislili da napetost ne može potrajati a da ne provali krik iz tisuda grla, izbije metež, bjesnilo ili bilo koja druga masovna manifestacija, začuo se u tišini konjski topot i škripanje kotača. Niz Rue Droite spuštao se dvopreg, kočija redarstvenog povjerenika. Prošla je kroz gradska vrata i pojavila se — sada su je ved svi vidjeli — u uskoj uličici što je vodila na stratište. Redarstveni je povjerenik uporno zahtijevao takav postupak, jer je smatrao da inače ne može jamčiti sigurnost zločinca. Uobičajen nipošto nije bio. Zatvor bijaše pet minuta od stratišta i kad osudenik, iz bilo kojeg razloga, ne bi mogao propješačiti tu kratku udaljenost, bila bi dovoljna i magareda zaprega. Još nitko nije doživio da bi se netko na vlastito smaknude dovezao u kočiji, s kočijašem, livriranim slugama i u konjaničkoj pratnji. Usprkos tome, u mnoštvu se nitko nije uznemirio, nitko nije negodovao — naprotiv. Ljudi bijahu sretni da se uopde nešto zbiva, pa su predstavu s kočijom smatrali uspješnom improvizacijom, baš kao kazališni gledaoci koji cijene kad se poznati komad izvodi na iznenađujude nov način. Mnogi su čak smatrali da je takav izlazak na scenu primjeren. Takvu neuobičajenom i monstruoznom zločincu dolikuje neuobičajeni postupak. Nisu ga mogli dovudi na stratište u lancima poput običnog drumskog razbojnika i umlatiti. U tome ne bi bilo ničeg senzacionalnog. Ali, izvudi ga iz pojastučene kočije i odvesti na Andrijin križ . . . bijaše neusporedivo domišljatiji čin okrutnosti. Kočija se zaustavila izmedu tribine i stratišta. Lakaji su iskočili, otvorili vrata i spustili ljestvice. Prvi je izišao redarstveni povjerenik, potom oficir straže i naposljetku Grenouille. Na sebi je imao plavi kratki kaput, bijelu košulju, bijele svilene čarape i crne cipele na kopčanje. Nije bio okovan. Nitko ga nije vodio za ruku. Izišao je iz kočije poput slobodna čovjeka.
A zatim se dogodilo čudo. Ili nešto nalik na čudo, nešto tako neshvatljivo, nečuveno i nevjerojatno, nešto što bi poslije svi očevici nazvali čudom kad bi se uopde o tome poveo razgovor, što se nije zbilo, jer su se kasnije svi stidjeli što su uopde sudjelovali u tom dogadaju. Naime, deset tisuda ljudi na Coursu i obližnjim padinama odjednom je proželo nepokolebljivo uvjerenje da taj čovječuljak u plavom kaputidu, koji je upravo izišao iz kočije, nipošto ne može biti ubojica. Ne stoga što bi sumnjali u njegov identitet! Bijaše to isti čovjek što su ga vidjeli prije nekoliko dana na trgu ispred crkve, na prozoru prevotea, kojega bi, da im je onda dopao šaka, linčovali u slijepoj mržnji. Isti čovjek koji je prije dva dana pravomodno osuden na osnovi čvrstih dokaza i vlastitih priznanja. Isti čovjek čiju su smrt pod krvnikovim udarcima žarko iščekivali ni minutu prije. Bijaše to on, nedvojbeno! Usprkos tome. . . on i nije bio taj čovjek, nije mogao biti, on nije mogao biti ubojica. Čovjek na stratištu bijaše puka nevinost. U tom trenutku svi su to osjedali, od biskupa do prodavača limunade, od markiza do male pralje, od predsjednika suda do malih uličara. I Papon je to osjetio, i šake kojima je stezao željeznu motku zadrhtaše. Odjednom je odutio slabost u jakim rukama i koljena mu klecnuše, a u srcu osjeti tjeskobu poput djeteta. Nede modi podidi tu motku, nikad u životu nede smodi snage da je digne na tog malog nedužnog čovjeka, ah, plašio se trenutka kad je bude morao podidi, tresao se, morao se osloniti na tu ubilačku motku da od slabosti ne poklekne, on, veliki, snažni Papon! Nimalo drugačije nije se osjedaJo ni deset tisuda okupljenih muškaraca, žena, djece i staraca: osjetiše slabost poput djevojaka pred čarima ljubavnika. Sviadao ih je jak osjedaj naklonosti, nježnosti, lude dječje zaljubljenosti, štoviše ljubavi, sačuvaj Bože, prema tom malom ubojici, i oni se od toga nisu mogli, nisu htjeli obraniti. Bijaše to poput plača što ga čovjek ne može obuzdati, poput dugo zatomljivana plača što nadire iz.dubine utrobe i sve što pruža otpor potpuno rastvara, sve topi i ispire. Svi su se potpuno razvodnjeli, topili se u duhu i duši, pretvorili se u puku amorfnu tekudinu, samo su srce dutjeli poput drhtava grumena, i svatko ga je poklonio, predao na milost i nemilost u ruke tom čovječuljku u plavom kaputidu: ljubili su ga. Grenouille je ved nekoliko minuta nepomično stajao kraj otvorenih vrata kočije. Lakaj do njega je kleknuo i svese više spuštao sve dok nije pao ničice, kako to čine na Istoku pred sultanom ili Alahom. I drhtao je i tresao se čak u tom položaju, pokušavajudi se još dublje spustiti, opružiti se na zemlji, uvudi se u nju, podvudi se. Htio se spustiti sve do drugog kraja svijeta od puke pokornosti. Zapovjednik straže i redarstveni povjerenik, obojica nepokolebljivi muškarci, čija je dužnost bila da osudenika odvedu na stratište i predaju krvniku, nisu nikako mogli uskladiti radnje. Plakali su, skidali šešire, ponovno ih stavljali, bacali na zemlju, padali jedan drugome u zagrljaj, razdvajali se, bezumno lamatali rukama, lomili ruke, trzali se, grčili i kreveljili poput ljudi s napadajima vidovice. Udaljeniji uglednici predali su se takoder ganudu, iako gotovo nimalo uzdržljivije. Svatko je dao srcu maha. Neke su dame gurale šake u krilo i uzdisale od užitka gledajudi Grenouillea; druge su, od strastvene čežnje za divnim mladidem — jer tako im je izgledao — padale u nesvijest bez mnogo parade. Neka su gospoda neprekidno poskakivala na svojim stolcima, dizala se i spuštala, pa opet dizala, glasno dašdudi i stežudi šakama balčake kao da žele poteg
nuti mač, zatim bi ga izvukli i ponovno gurnuli u korice, pa je sve zveckalo i pucketalo; drugi su nijemo uperili pogled prema nebu i sklopili ruke u molitvi; a monsinjor, biskup, klatio se gornjim dijelom tijeia kao da mu je mučno i čelom udarao o koljena sve dok mu se zelena mitra nije otkotrljala s glave; no, nije mu uopde bilo mučno, nego se prvi put u životu nasladivao vjerskom ekstazom, jer čudo se zbilo naočigled svih, i sam Gospodin Bog zaustavio je krvnikovu ruku prikazujudi andelom čovjeka što pred svijetom bijaše ubojica — o, da se tako nešto može još dogoditi u osamnaestom stoljedu! Kako li je samo velik Gospodin! A kako malen i prolazan bijaše on, biskup, koji izreče prokletstvo ne vjerujudi u nj, samo da bi smirio puk! O, kakve li drskosti, kakve li malovjernosti! A sada je Gospodin učinio čudo! O, divna li poniženja, slatke li muke, kakve li milosti kad Bog tako kažnjava biskupa! S one strane barikade puk se u meduvremenu sve besramnije predavao zanosu što ga je raspirila Grenouilleova pojava. Tko je isprva, pri pogledu na njega, osjetio samo sudut i ganude, bijaše sada ispunjen pukom pohotom, tko je najprije odutio divljenje i čežnju, podao se ekstazi. Svi su čovjeka u plavom kaputidu smatrali najljepšim, najprivlačnijim i najsavršenijim bidem što su ga mogli zamisliti: opaticama je nalikovao na samog Spasitelja, sljedbenicima Sotone na sjajnog gospodara tame, prosvijedenima na najuzvišenije bide, mladim djevojkama na princa iz bajke, muškarcima na idealne slike samih sebe. I svi su osjedali da ih je dirnuo, pogodio u najosjetljivije mjesto — u njihovo erotsko središte. Kao da je imao deset tisuda nevidljivih ruku i kao da je svakome od deset tisuda ljudi što ga opkoliše položio ruku na spolovilo i gladio ga upravo onako kako je svatko, muško ili žensko, žarko priželjkivao u najskrovitijim maštanjima. I tako se predvideno pogubljenje jednog od najgnusnijih zločinaca toga doba izrodilo u najvede bakanalije što ih je svijet vidio od drugog stoljeda prije Krista: dudoredne žene trgale su sa sebe bluze, razgolidavale dojke uz histe rične urlike, bacale se na zemlju uzdignutih suknji; muškarci su suluda pogleda posrtali u moru pohotna mesa što im se prepriječilo na putu, drhtavim prstima izvlačili iz hlača uda ukrudena kao od nevidljive studeni, padali stenjudi bilo kamo, opdili u najnemogudijim položajima i parovima, starac s djevicom, težak s odvjetnikovom ženom, šegrt s opaticom, jezuit s masonovom ženom — sve se ispremiješalo, kako je tko koga dohvatio. Zrak je otežao od slatkastog vonja pohotnog znoja i ispunio se kričanjem, roktanjem i stenjanjem deset tisuda zvijeri u ljudskoj spodobi. Pravi pakao. Grenouille je stajao i smješkao se. Ljudima koji su ga gledali njegov se smiješak činio najnedužnijim, najljubaznijim, najčarobnijim i ujedno najzavodljivijim na svijetu. No, to zapravo nije bio smiješak, nego odvratno i cinično kreveljenje koje je odražavalo sve njegovo likovanje i prezir. On, JeanBaptiste Grenouille, roden bez mirisa na najsmrdljivijem mjestu na svijetu, usred otpadaka, izmeta i truleži, odrastao bez ljubavi, koji je živio bez tople ljudske duše i samo iz tvrdoglavosti i snagom gadenja, nizak, pogrbljen, šepav, ružan, izbjegavan, čudovište dušom i tijelom — postao je obljubljen. Ma kakvi obljubljen! Ljubljen! Štovan! Obožavan! Okončao je prometejsko djelo. S beskrajnom prepredenošdu iznudio je božansku iskru koju su drugi bez po muke stekli rodenjem i koja je samo njemu bila uskradena. I više! Sam ju je izborio, u svojoj duši. Bijaše još vedi od Prometeja. Stvorio je sebi auru, blistaviju i djelotvorniju no itko prije njega. I nije je nikome dugovao — nikakvu ocu, nikakvoj majci, a najmanje nekakvu milostivu bogu, ved samo sebi. Bijaše, zapravo, sam svoj bog, uzvišeniji od onog što je zaudarao
tamjanom i prebivao u crkvi. Pred njim je, eto, pao ničice pravi biskup i skvičao od užitka. Pred njim su od divljenja izgarali bogati i modni, ohola gospoda i dame, dok je puk posvuda uokolo orgijao njemu i njegovu imenu u čast, a s njim i očevi, majke, brada i sestre njegovih žrtava. Bio bi dovoljan samo jedan njegov mig, i svi bi se odrekli svoga Boga i štovali njega, Grenouillea Velikoga. Da, on doista bijaše Grenouille Veliki! Sad je to bilo očito. Kako nekad u samodopadljivim maštarijama, tako sada u zbilji! U tom je trenutku doživio najvedi trijumf u svom životu. I bijaše mu strašan. Bijaše mu strašan jer ni trena nije mogao u njemu uživati. U trenutku kad je izišao iz kočije i stao na trg oba sjan suncem, namirisan parfemom koji nadahnjuje ljubav, parfemom na kojemu je radio dvije godine, parfemom o čijem je posjedovanju sanjao cijeli život. . . u trenutku kad je vidio i nanjušio kako on neodoljivo djeluje i širi se brzi nom vjetra zarobljavajudi Ijude oko sebe — u tom trenut ku u njemu je ponovno oživjelo gađenjeprema ijudima i zagorčilo mu trijumf, tako temeljito da nije osjetio ni najmanju radost, a kamoli zadovoljštinu. Čežnja za ljubav lju drugih ljudi, o kojoj je uvijek sanjao, postade mu u tre nutku uspjeha nepodnošljivom, jer on sam ih nije ljubio, mrzio ih je. Iznenada je spoznao da nikada nede nadi zado voljstvo u Ijubavi ved u mržnji, samo u mržnji i omraženo sti. No mržnja što ju je dutio nije našla odjeka medu ljudi ma. Što ih je više mrzio, više su ga štovali, jer nisu na nje mu opažali ništa osim prisvojene aure, mirisne maske ote tog parfema koji je doista bio božanstven. Najradije bi ih sve iskorijenio, te glupe, smrdljive, ero tizirane ljude, upravo onako kako je iskorijenio strane mi
rise u zemlji svoje crne duše. I poželio je da osjete kako ih mrzi i da mu zbog tog jedinog, istinski doživljenog osjeda ja što ga je ikada posjedovao uzvrate mržnjom i iskorijene ga, kako su prvotno i nakanili. Htio se barem jedanput u životu osloboditi. Htio je barem jedanput biti kao drugi ljudi i rasteretiti dušu; kao što su se oni oslobadali svoje ljubavi i svog glupog obožavanja, tako se i on htio oslobo diti svoje mržnje. Htio je da ga jedanput, jedan jedini put, vide onakvim kakav doista jest i da mu barem netko uzvrati njegov jedini istinski osjedaj — mržnju. No, ništa se nije zbilo. Nije se moglo zbiti. Pogotovu ne danas, jer bijaše maskiran najboljim parfemom na svijetu, a ispod te maske nije bilo ničega osim potpune odsutnosti mirisa. Iznenada osjeti mučninu, jer je dutio da se magle ponovno dižu. Kao onda u pedini, u snu u srcu u svojoj mašti, odjednom su se počele dizati magle, grozne maglenjegova mirisa koje nije mogao osjetiti jer bijaše bez mirisa. I, kao onda, obuzeo ga je strah i tjeskoba, te je pomislio da de se ugušiti. No, sada to više nisu bili snovi, ved okrutna stvarnost. I sad više nije ležao sarn u pedini, nego je stajao na trgu, suočen s deset tisuda ljudi. I sad više nije pomogao krik koji de ga probuditi i rasteretiti i nije pomogao bijeg u dobar i srdačan svijet koji de ga spasiti. Jer to je bio taj svijet, i to sada doista jest njegov ostvareni san. I sam je to tražio. Grozne, zagušljive magle i dalje su se dizale iz baruštine njegove duše, dok je puk stenjao u orgijastičnoj i orgastičnoj ekstazi. Jedan mu je čovjek trčedi prilazio. Skočio je iz prvog reda tribine za uglednike, tako naglo da mu je crni šešir pao s glave, i hrlio je gubilištem prema njemu dok je crni kratki kaput lepršao oko njega, poput gavranovih krila ili krila andela osvetnika. Bijaše to Richis. Ubit de me, pomisli Grenouille. On je jedini kojega moja maska ne može zavarati. Na meni je miris njegove kderke, izdajnički jasan poput krvi. Mora me prepoznati i ubiti. Mora. I on raširi ruke da prihvati andela što je hitao prema njemu. Ved je gotovo dutio na prsima divan, uzbudljiv ubod bodeža ili mača ili oštricu što probija sve mirisne oklope i prodire kroz zagušljive magle sve do središta njegova hladnog srca — napokon, napokon nešto u njegovu srcu, nešto drugačije od njega samoga! Ved je osjetio izbavljenje.
No, Richis se odjednom našao na njegovim grudima, ne andeo osvetnik ved potreseni Richis, slomljen i raspla kan, grlio ga i hvatao se za njega svom snagom kao za jedini oslonac u tom moru blaženstva. Nikakav izbaviteljski udarac mačem, nikakav ubod u srce, pa ni kletva ili barem krik mržnje. Oduti, naprotiv, kako mu se na lice lijepe Richisovi obrazi, vlažni od suza, i drhtava usta što su plačljivo šaputala: — Oprosti mi, sine moj, oprosti mi, sine! Smračilo mu se pred očima, i vanjski svijet nestane u mrkloj tami. Magle u njemu pretvoriše se u divlju bujicu i proključaše poput mlijeka, preplaviše ga, pritišdudi strahovitom snagom ljušturu njegova tijela, ne nalazedi izlaza. Htio je pobjedi, za ime Božje, htio je pobjedi, ali kamo. . . Htio je prsnuti, eksplodirati, da ne uguši sama sebe. Napokon se srušio i onesvijestio.
50 Kad se osvijestio, ležao je u krevetu Laure Richis. Njene relikvije, odjeda i kosa, bijahu uklonjene. Na nodnom ormaridu gorjela je svijeda. Kroz odškrinut prozor čuo je slavljeničko klicanje razdraganoga grada. Antoine Richis sjedio je na klupici pokraj kreveta i bdio. Držao je Grenouilleovu ruku i gladio je. Prije no što je otvorio oči, Grenouille je provjerio atmosferu. Sve se u njemu smirilo. Ništa nije više ključalo, ništa pritiskalo. U njegovoj je duši ponovno vladala uobičajena hladna nod, jer je samo ona mogla razbistriti svijet i usmjeriti je prema van. Onjušio je svoj parfem. Promijenio se. Vršne note malo su oslabile, pa je temeljna nota Laurina mirisa postala još izrazitija, veličanstvenija — blaga, tamna, iskričava vatra. Osjetio se sigurnim. Znao je da de ga još nekoliko sati štititi, pa je otvorio oči. Richisov pogled počivao je na njemu. Taj pogled bijaše ispunjen beskrajnom blagonaklonošdu, nježnošdu, ganudem i praznom, glupom dubinom onoga koji ljubi. Nasmiješi se i čvršde stisne Grenouilleovu ruku i reče: — Sve de biti dobro. Magistrat je poništio tvoju presudu. Svi su svjedoci povukli svoje iskaze. Slobodan si. Možeš raditi što želiš. No, ja želim da ostaneš kod mene. Izgubio sam kderku pa želim u tebi dobiti sina. Sličan si joj. Ved iz gledaš kao ona, tvoja kosa, usta, ruka. . . Cijelo vrijeme držao sam tvoju ruku, tvoja je ruka poput njezine. I kad gledam u tvoje oči, čini mi se da me ona gleda. Ti si njezin brat, pa želim da mi budeš sin, moja radost, moj ponos,
moj nasljednik. Jesu li tvoji roditelji još živi Grenouille odmahne glavom, i Richisa oblije rumenilo od srede. — Hodeš li onda biti moj sin — promuca i skoči s klupice, te sjedne na rub kreveta pa stisne i drugu Gre nouilleovu ruku. — Hodeš li Hodeš li me za svoga oca Ne reci ništa! Ne govori! Još si preslab da govoriš. Samo kim ni! Grenouille kimne. A Richisu, rumenom od srede, izbije znoj iz svih pora, te se prigne i poljubi Grenouillea u usta. — Sad spavaj, dragi moj sine! — reče on uspravivši se. — Bdjet du uza te sve dok ne zaspeš. — Pošto ga je dugo promatrao u nijemom blaženstvu, doda: — Usredio si me, vrlo si me usredio. Grenouille razvuče usne, kako je vidio da čine ljudi koji se smiješe. Zatim sklopi oči. Cekao je još neko vrijeme, a zatim stao ravnomjernije i dublje disati, kao da spava. Osjeti kako ga Richisov pogled miluje po licu. Jednom je odutio kako se Richis ponovno prignuo da ga poljubi, ali se predomislio bojedi se da ga ne probudi. Napokon je ugasio svijedu i na prstima se išuljao iz sobe. Grenouille je ležao sve dotle dok nije zamrla buka u kudi i u gradu. Kad je ustao, ved je svitalo. Brzo se odjenuo i iskrao iz sobe, prošao tiho hodnikom, tiho se spustio stubištem i kroz salon izišao na terasu. Kad je bilo vedro, odatle je preko zidina i kotline oko Grassea pucao pogled sve do mora. Sada se maglica nadvila nad polja, pa su mirisi što su odande dopirali — trave, žukovine i ruža — bili kao okupani, čisti, iskonski, jednostavni i ugodni. Grenouille poprijeko prede vrt i popne se preko zida. Na Coursu se morao još jednom probiti kroz ljudske isparine prije no što je stigao u prirodu oslobodenu takvih mirisa. Cijeli trg i okolne padine nalikovali su na golem opustošen vojnički logor. Uokolo su ležale tisude i tisude pijanih osoba, iscrpljenih od razvratnosti nodašnjeg slavlja, neke bijahu goie, neke polugole ili napola pokrivene odjedom ispod koje su se zavukle kao pod pokrivače. Zaudaralo je na kiselo vino, rakiju, na znoj i mokradu, na dječji izmet i pougljenjeno meso. Tu i tamo dimili su se ostaci vatre na kojoj su sinod pekli meso, oko koje su se opijali i plesali. Povremeno bi se u opdem hrkanju razabralo nekakvo tepanje ili začuo smijeh. Možda je netko bio budan i pidem utapao posljednje tračke svijesti. No, nitko nije zamijetio Grenouillea koji je gazio po raštrkanim tijelima, oprezno ali i brzo, kao kroz blato. Nije ga prepoznao ni onaj koji ga je vidio. Nije više odisao mirisom. Čudo je završilo. Stigavši na kraj Coursa, nije krenuo cestom za Grenoble, ni onom za Cabris, nego se preko polja uputio prema zapadu ne okrenuvši se ni jedan jedini put. Kad je izašlo sunce, puno, žuto i jarko, on je ved odavna nestao.
Gradani Grassea probudili su se strahovito mamurni. I onima koji nisu pili glava je bila teška kao olovo, a mučnina sjela na želudac i svladala duh. Na Coursu, pri najjačem sunčevu svjetlu, čestiti gradani tražili su svoju odjedu što su je porazbacali na orgijama, dudoredne žene tražile su svoje muževe i djecu, a ljudi, koji se uopde nisu poznavali, s užasom su se razdvajali iz najintimnijeg zagrljaja, znanci, susjedi, muževi iznenada su se javno suočili u najneugodnijoj golotinji. Mnogih se taj doživljaj dojmio tako stravično, tako potpuno neobjašnjivo i nespojivo s njihovim stvarnim moralnim pogledima da su ga u istom trenutku smjesta izbrisali iz pamdenja, pa ga se doista nisu mogli poslije sjetiti. Ostali, koji nisu tako suvereno vladali svojim osjetilnim aparatom, trudili su se da ne gledaju, ne slušaju, ne mis le. . . što nije bilo jednostavno, jer je sramota bila suviše očigledna i sveobuhvatna. Tko je pronašao svoje stvari i rodake, udaljio se što je brže i neupadljivije mogao. Oko podne trg se potpuno raščistio, kao pometen vjetrom. Gradani su tek pred večer izišli iz kuda, ako su uopde izlazili, kako bi kupili ono najpotrebnije. Pozdravili bi se na brzinu, razgovarali samo o nevažnim stvarima. O dogadajima prethodnog dana i minule nodi nisu prozborili ni riječi. Koliko su god sinod bili raspojasani i svježi, toliko su danas bili obuzeti stidom. I svi su to osjedali, jer svi bijahu krivi. Građani Grassea još nikad nisu bili tako složni i tako taktični kao tada. Neki su se, dakako, morali po službenoj dužnosti neposrednije baviti nedavnim dogadajem. Kontinuitet javnog života, nepokolebljivo jedinstvo reda i zakona zahtijevali su hitne mjere. Ved poslije podne sastalo se Gradsko vijede. Gospoda, medu njima i drugi konzul, nijemo su se zagrlila, kao da tom urotničkom gestom žele iznova konstituirati to ugledno tijelo. Zatim su una anima odlučili, ne spominjudi dogadaje, a kamoli Grenouilleovo ime, da »smjesta sruše tribinu i stratište na Coursu, te trg i okolna, izgažena polja ponovno dovedu u prijašnje, uredno stanje«. Za te radove odobrili su stotinu šezdeset livara. U isto vrijeme zasjedao je sud u prevoteu. Magistrat se, bez rasprave, suglasio da zaključi »slučaj G.« i arhivira spis bez urudžbiranja, te pokrene novi postupak protiv dotad nepoznatog ubojice dvadeset i pet djevica u okrugu Grasse. Redarstveni povjerenik dobio je nalog da smjesta provede istragu. Pronašli su ubojicu ved sutradan. Na osnovi očito sumnjivih okolnosti uhapsili su Dominiquea Druota, parfimerskog majstora iz Rue de la Louve, u čijoj su kolibici, na kraju krajeva, i pronašli odjedu i kosu svih žrtava. Isprva je sve poricao, ali se suci nisu dali zavarati. Nakon četrnaestosatnog mučenja sve je priznao i čak molio da ga što prije pogube, pa su mu molbi udovoljili ved sljededi dan. Objesili su ga zoru, bez velike buke, ne podigavši ni stratišta ni tribine, samo u prisutnosti krvnika, nekoliko članova magistrata, liječnika i svedenika. Kad je izdahnuo, liječnik je konstatirao smrt, zatim su sve unijeli u zapisnik, a mrtvo tijelo smjesta pokopali. Time je slučaj bio zaključen. Grad ga je ionako ved zaboravio, potpuno ga zaboravio, pa putnici, koji su nekoliko dana poslije stigli u Grasse i usput se propitkivali za zloglasnog djevoubojicu, nisu mogli pronadi ni jednog jedinog razumnog čovjeka koji bi ih o tome mogao obavijestiti. Samo je još nekoliko ludaka iz Charitea, neizlječivih duševnih bolesnika, brbljalo nešto o velikoj svečanosti na Place du Coursu, zbog koje su morali isprazniti svoje sobe.
Ubrzo se život potpuno normalizirao. Ljudi su marljivo radili, dobro spavali, brinuli se o svojim poslovima i čestito se ponašali. Voda je šikljala, kao i uvijek, iz mnogih izvora i zdenaca i plavila blatom ulice Grassea. Otrcani se grad i dalje ponosno uzdizao na obroncima povrh plodne kotline. Sunce je grijalo. Bližio se svibanj. I berba ruža.
ČETVRTI DIO
51 Grenouille je hodao nodu. Kao na početku svoga putovanja obilazio je gradove, izbjegavao ceste, u svitanje lijegao, uvečer ustajao i dalje pješačio. Hranio se onim što bi našao putem: travom, gljivama, cvijedem, krepanim pticama, crvima. Ostavio je za sobom Provansu, prešao Rhonu ukradenim čamcem južno od Orangea, slijedio tok Ardechea sve dotle dok nije zašao duboko u Sevensko gorje, a zatim se uputio dolinom rijeke Allier prema sjeveru. Stigavši u Auvergne približio se Plomb du Cantalu. Vidio ga je na zapadu, visokog i srebrnosivog na mjesečini, i osjetio je miris svježeg vjetra što je odande dopirao. No, ništa ga nije vuklo na planinu. Nije više čeznuo za pedinskim životom. To je iskustvo ved doživio, i nije ga zadovoljilo. Kao ni iskustvo življenja medu ljudima. I jedno i drugo ga je gušilo. Nije mu se uopde više živjelo. Htio je otidi u Pariz i umrijeti. Eto, to je htio. Od vremena do vremena gurnuo bi ruku u džep i stiskao staklenu bočicu sa svojim parfemom. Flakon je još bio gotovo pun. Za nastup u Grasseu potrošio je samo jednu kap. Ostatak de biti dovoljan da začara čitav svijet. Kad bi htio, mogao bi postidi da mu kliče stotina tisuda, a ne samo deset tisuda ljudi; ili prošetati u Versailles da mu kralj poljubi noge; poslati Papi parfimirano pismo i navijestiti se kao novi Mesija; proglasiti se — pomazanjem pred kraljevima i carevima u Notre Dame — vrhovnim imperatorom, štoviše bogom na zemlji, ako se netko još uopde kao bog pomazuje . . . Sve bi to mogao samo kad bi htio. Posjedovao je mod da to učini. Imao ju je u rukama. Mod koja je bila jača od modi novca ili od modi terora ili od modi smrti: nesavladi vu mod da u ljudima pobudi ljubav. Ta mod samo nešto nije mogla postidi: nije mu omogudavala da osjeti vlastiti miris. I ma koliko u očima svijeta izgledao kao bog zbog svog parfema, fudkao je na sve, na svijet, na sama sebe, na svoj parfem — kad nije bio u stanju osjetiti svoj miris. Iz ruke što je stiskala flakon zračio je nježan miris, i kad bi je primakao nosu i omirisao, obuzela bi ga sjeta, pa bi na nekoliko trenutaka zaboravio hodati, stao i njušio. Nitko ne zna koliko je taj parfem doista dobar, pomisli. Nitko ne zna kako je dobro napravljen. Drugi se samo pokoravaju njegovu djelovanju, pa čak i ne znaju da to parfem na njih djeluje i opčinjava ih. Samo sam ja spoznao njegovu Ijepotu, zato što sam je ja stvorio. I samo meneon ne može opčiniti. Ja sam jedini za koga je on besmislen.
A jednom — tad je ved bio u Burgundiji — stao je razmišljati: kad sam stajao pokraj zida, ispod vrta u kojem se igrala crvenokosa djevojčica i kad mi je vjetar dopuhao njezin miris. . . ili čak obedanje njezina mirisa, jer njezin kasniji miris nije ionako još postojao — možda sam tad odutio nešto nalik na ono što su iskusili ljudi na Coursu kad sam ih preplavio svojim parfemom . . . No, odmah je odbacio tu pomisao. Ne, bijaše to nešto drugo: tđ, znao sam da žudim za mirisom, ne za djevojkom. Medutim, Ijudi su vjerovali da žude za mnom, i nede nikada otkriti za čime su zapravo žudjeli. Potom je prestao razmišljati, jer razmišljanje ne bijaše njegova jaka strana; osim toga, ved je stigao u orleanski kraj. Prešao je Loiru kod Sullvja. Dan poslije ved je osjetio u nosu miris Pariza. Dvadeset petog lipnja 1767. ušao je u grad kod Rue SaintJacques, rano ujutro, u šest sati. Bijaše vrlo toplo, najtopliji dan te godine. Tisude vonjeva i smradova širile su se kao iz tisuda gnojnih rana. Nije bilo ni daška vjetra. Povrde je na klupama tržnice venulo još prije podneva. Raspadalo se meso i riba. U uskim ulicama zastao je kužni zrak. Činilo se da ni rijeka više ne teče, ved da još samo stoji i zaudara. Sve bijaše kao onoga dana kad sc rodio Grenouille. Prešao je Pont Neufom na desnu obalu, prešao Les Halles i stigao na Cimetiere des Innocents. U arkadama kosturnica duž Rue aux Fers odlučio je sjesti. Pred njim se prostiralo groblje nalik na bojište razrovano topovima, raskopano, izbrazdano, načičkano uzduž i poprijeko grobovima, lubanjama i kostima, nigdje ni stabla, ni grma ni travke: jalovište Smrti. Nigdje ni žive duše. Zadah leševa bijaše tako jak da su se povukli i grobari. Ponovno su došli tek nakon zalaska sunca kako bi uz svjetlost baklji do kasne nodi kopali rake za sutrašnje mrtvace. Poslije ponodi — grobari su ved otišli — mjesto je oživjelo svakakvim ološem, lopovima, koljačima, kurvama, dezerterima, mladim očajnicima. Zapalili su malu logorsku vatru za kuhanje i rastjerivanje smrada. Kad je Grenouille izišao iz arkada i umiješao se medu njih, nitko ga isprva nije ni zapazio. Mogao je neopazice pridi njihovoj vatri kao da je jedan od njih. Kasnije se potvrdilo njihovo mišljenje da je on najvjerojatnije bio nekakav duh ili andeo ili natprirodno bide. Obično ih je i te kako smetala blizina neznanca. No, taj se čovječuljak, kako su kasnije govorili, iznenada pojavio u svom plavom haljetku, kao da je iz zemlje iznikao, držedi u ruci bočicu koju je otčepio. Bijaše to prvo čega su se mogli sjetiti: da je netko stajao pred njima i otčepljivao bočicu. A zatim se sav poprskao sadržajem te bočice i odjednom se okružio ljepotom kao biještavom vatrorn. Uzmakli su načas od strahopoštovanja i golema zaprepaštenja. No, u istom trenutku osjetiše da su uzmaknuli samo zato da uzmu zalet, da se njihovo strahopoštovanje pretvara u pohotu, zaprepaštenje u oduševljenje. Osjctili su da ih privlači taj andeo u Ijudskoj spodobi. Iz njega je prodirala silovita bujica, nadirala razorna plima kojoj se nitko nije mogao oduprijeti, to više što se nitko i nije
htio oduprijeti, jer ta je plima pokrenula i samu volju i nagnala je prema tom čovjeku. Okružili su ga, njih dvadeset, trideset, i sve više stezali krug. Ubrzo ih krug nije više mogao sve obuhvatiti, pa su se počeli tiskati, gurati, probijati se, svatko je htio biti što bliže središtu. A zatim popustiše i posljednje kočnice, i krug se ra spao. Strmoglavili su se na andela, bacili se na njega, srušili ga na zemlju. Svatko ga je htio dodirnuti, svatko imati dio njega, perce, krilce, iskru njegove veličanstvene vatre. S tijela su mu trgali odjedu, kosu, kožu, čerupali ga, zarivali mu kandže i zube u meso, spopadali ga kao hijene. No, ljudsko je tijelo ipak žilavo i ne može ga se tako lako rastrgati, pa i konji se pri tom grdno namuče. Stoga su ubrzo bljesnuli bodeži, zasjekli i zaparali, sjekire i sječiva oboriše se fijučudi na njegove zglobove, smrskaše mu kosti. Andeo bijaše ubrzo raščlanjen u trideset dijelova, i svaki član družine zgrabi jedan komad, povuče se i proždere ga, pohotno i pohlepno. Za pola sata nestalo je s lica zemlje i posljednje vlakance JeanBaptistea Grenouillea. Kad su se ljudožderi nakon jela ponovno okupili oko vatre, nitko nije progovorio ni riječi. Tu i tamo netko bi podrignuo, ispljunuo koščicu, mljacnuo, nogom gurnuo u vatru poneku krpicu što je ostala od plavog haljetka. Svima im je bilo pomalo neugodno, pa se nisu usudili pogledati jedni drugima u oči. Svatko je, bio muško ili žensko, imao na duši poneko ubojstvo ili neki drugi gnusan zločin. No, požderati čovjeka Ne bi nikada pomislili da mogu počiniti tako užasno djelo. I začudiše se kad su ustanovili kako je to ipak lako i da ne osjedaju ni najmanju grižnju savjesti, uza svu nelagodu. Naprotiv! Premda im je teško pao na želudac, pri srcu im bijaše lako. Njihove mračne duše odjednom se razvedriše. I lica im zablistaše nježnim, djevičanskim sjajem. Možda su se zbog toga sustezali da podignu glave i pogledaju jedni drugima u oči. Kad su se zatim ipak ohrabrili, najprije kradomice, a potom sasvim otvoreno, morali su se nasmiješiti. Bili su osobito ponosni. Prvi put učinili su nešto iz ljubavi. Izdavačko knjižarska radna organizacija
MLADOST Zagreb, Ilica 30 Gcncralni direktor Branko Juričevid OOUR Izdavačka djelatnost Zagreb, Gupčeva zvijezda 3 Direktor Stipan Medak
Likovni urednik Irislav Meštrovid Tehnički urednik Josip Zdunid Korektori Marija Molnar Sefija Ibrahimpašid Nakiada: 6000 primjeraka Tisak: RO Zrinski, TIZ, Čakovec — 1986.
