Slavenka Drakulić
Biblioteka DJELA SLAVENKE DRAKULIĆ
v|b|z ZAGREB
2
»Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti.«
3
Ljeto, vruće popodne. Djevojčica se na balkonu igra s lutkom. Ugleda crveni kabriolet kako se približava niz ulicu i prepoznaje muškarca u automobilu. Ide tata, šapće lutki i sa strahom pogledava balkonska vrata, kao da se boji da bi je netko mogao čuti. Kad se auto zaustavi, ipak se odluči stidljivo mahnuti mu kroz rešetke balkonske ograde. Zgodan visoki mladić izlazi iz auta pjevušeći, ali ne diže pogled prema balkonu niti obraća pažnju na djevojčicu koja mu maše. Zatim Djevojčica vidi mamu odjevenu u kratku bijelu haljinu kako izlazi iz zgrade. Otvara usta da je zazove, ali se predomisli. Mama nosi sunčane naočale, na glavi joj je crveni šešir širokog oboda. Našminkala je usne jarkocrvenim ružem, po tome Djevojčica zna da će dugo biti sama kod kuće, barem dok baka ne dođe s posla iz popodnevne smjene. Mama podiže glavu i pogleda prema balkonu namrštena. Mahne joj neka uđe u sobu. Zatim ulazi u auto i skida šešir. Njena tamna, valovita kosa vijori se na povjetarcu. On je obgrli oko golih ramena. Ona zabacuje glavu i smije se. Djevojčica zamišljeno gleda za njima dok odlaze. Zna da bi sada trebala otići u sobu i leći. Svaki put kad odlazi s tatom, mama joj ponavlja: Uvijek kad si sama kod kuće, moraš leći u svoj krevet. Smiješ se igrati s lutkom, ali budi tiho. Lutka je njena najbolja prijateljica. Djevojčica joj povjerava tajne koje nikome drugome ne smije reći. Mamine tajne. Kaže joj: Eto vidiš, rekla sam ti jutros da će mama danas vidjeti tatu. Ali baka to ne smije saznati. Lutka kima glavom. Djevojčica zna da će šutjeti. Svaka bi curica iz susjedstva takvo što odmah izbrbljala. One ne znaju da su tajne odraslih drugačije od dječjih i da se nikada, baš nikada, ne smiju odavati, čak ni kad te zatvore u mračnu smočnicu ili u podrum. Ili kad te istuku remenom. Još malo pjeva lutki i njiše je pa odlazi u sobu.
Idemo, rekla mi je zdepasta policajka i grubo me ugurala u službeni auto, baš kao da očekuje da ću se odupirati, a možda i pokušati pobjeći. Zasićena ustajalim zrakom u svojoj ćeliji, zastala sam na pločniku ispred zatvora i udahnula sladak proljetni zrak. Osjetila sam kako mi se pluća zadovoljno šire i lagano mi se vrti u glavi od navale kisika. Na ženskom odjelu, kao valjda i u cijelom zatvoru, zaudara na memlu i mješavinu mirisa ženskih tijela, znoja, sredstva za pranje podova i jeftinih dezodoransa naših čuvarica. Proljeće još nije sišlo k nama u duboku kamenu utrobu stare zatvorske zgrade, a i pitanje je hoće li sići. Može li uopće ući kroz one male prozore s rešetkama ili će do nas doprijeti samo ostaci proljeća, 4
komadići sunčevih zraka razbacani poput zlatastih krhotina na sivom betonskom podu? Sudska dvorana podsjeća me na moj gimnazijski razred, a nije niti mnogo veća. Isti bijelo okrečeni a ipak prašnjavi zidovi, isti tip namještaja od iverice, pa čak i stolovi na povišenju, za kojima sjede službena lica. Nedostaje samo velika crna ploča na zidu iza suca, koji izgleda poput ravnatelja škole. Usprkos lepršavom plavičastom danu koji se gura da uđe kroz odškrinute prozore, u sudnici je upaljeno neonsko svjetlo koje preko natiskanih ljudi razapinje sivu, paučinastu mrežu. Čini mi se kao da svi pate od neke bolesti od koje su im lica posivila, od policajaca do samog suca, tužitelja i moje braniteljice, do članova sudskog vijeća, svjedoka i novinara. Mora da je i moje lice prevučeno tom istom sivom koprenom. A možda im je svima naprosto mučno već od samog pogleda na mene? Osjećam kako njihovi pogledi plaze po meni kao vlažni pipci slijepe, radoznale životinje. Novine su mjesecima u nastavcima detaljno pisale o mom slučaju i dilemama koje ga prate. Pomno su prenosile policijsku rekonstrukciju i servirale živopisne opise zločina, kako bi njihovi čitatelji mogli halapljivo, uz kavu, za doručak gutati detalje o mjestu zločina i putanji metaka, a na fotografijama tražiti znakove zla na mome licu. No ja se u sudnici trudim na licu zadržati isti izraz. Je li to ravnodušnost, nezainteresiranost ili bezosjećajnost - vjerojatno nagađaju. Željela bih da na meni vide samo bezizražajnu masku. Kad bi samo znali koliko mi je vježbe trebalo da je navučem. Nastojim da mi pogled ne bježi po dvorani tražeći poznanike koji bi probudili moje stvarne osjećaje, strah i bespomoćnost. Sama sam, i na ovom suđenju odlučila sam da ni od koga neću tražiti da mi pomogne. Ne želim da moj otac svjedoči u moju korist. Niti bivši suprug, koji me zabrinuto gleda dok ulazim, nabire obrve i pokušava odgonetnuti moje raspoloženje, a njegovo, inače gotovo dječačko lice, odjednom kao da je ostarilo. Molila sam ga da ne dođe, da ostane s našom djevojčicom kod kuće, ali on svima, ne samo meni, želi pokazati da je uz mene. Krajičkom oka vidim kako neka starija žena na kraju dvorane naglo ustaje i odlazi ne dižući glavu. Možda me odnekud poznaje? Ali zašto je onda došla? Znala je, svi u dvorani znaju zašto mi se sudi. Sada su tu da svojim ušima čuju raspravu, detalje optužnice, svjedočanstva. Između mene i tih ljudi je gomila novinskih članaka, hrpe izrečenih riječi i naslaganih fascikla, njihov prezir, možda i mržnja, i moja tvrdoglava šutnja. Pa gdje ste dosad bili svi vi? - mislim dok sjedam na mjesto koje mi pokazuje policajka, mjesto rezervirano za optuženu. Sada ih zanimam, za razliku od nekoć kad sam bila dijete kojem je trebalo pomoći, mala djevojčica koja čuči u svome zatvoru i čiji vrisak ne čuje nitko, baš nitko. »Je li optužena okrutni hladni ubojica ili djevojka koja je ubila igrom slučaja ?« - vrišti novinski naslov koji navješćuje današnje suđenje. Naravno, publiku ovdje, u dvorani, najviše zanima kako ću se ponašati i hoću li ipak, usprkos upornoj šutnji, 5
progovoriti u svoju obranu. Ali od mene neće čuti ništa, baš ništa. Jer već na samom početku rekla sam braniteljici koju mi je dodijelio sud da neću govoriti. Dakle, branit ćete se šutnjom? - pitala me. Ne, rekla sam, uopće se neću braniti. Ali, zašto? - začudila se braniteljica. A tužitelj je nekako samilosno dodao da tako već unaprijed osuđujem samu sebe. Ne mislim da su svi oni u tom nastojanju da dobiju odgovore zlonamjerni, i razumijem da žele saznati kako objašnjavam svoje postupke. Zašto sam pucala? Zašto se ne želim braniti? Sjećam se dobro kad me na prvom saslušanju inspektor pitao zašto sam to učinila. Zato što je moja djevojčica jako plakala, objasnila sam inspektoru kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Uplašila sam se za dijete, pokušala sam mu pojasniti. On me gledao u nevjerici. I to je sve? Da, odgovorila sam, iako, naravno, to nije bilo sve, ali više od toga nisam mu mogla reći.
Toga dana prošle jeseni ona je ležala mrtva na podu već neko vrijeme. Netko je uporno zvonio na vratima. Uplašila sam se da zvonjava ne probudi dijete koje sam jedva uspavala pa sam otvorila. Ugledala sam dva policajca. Jedan, onaj mlađi, upitao me je li kod mene sve u redu jer su susjedi prijavili da su čuli pucnjavu. Kimnula sam. Učinila sam to iz navike. Naučena sam da, kad me netko pita kako sam, uvijek odgovorim: Hvala, dobro. Ljude ne zanima kako si, govorila je mama. Ako bi me netko pitao je li sve u redu - kada bih u školu došla sva u modricama ili kad bi me to pitao netko od susjeda - uvijek sam morala odgovoriti da je sve u redu. Isti policajac pitao me zatim ima li još koga u stanu. Ne znam zašto, glavom sam pokazala prema dnevnom boravku. A možda je stvarno mojim činom, kojeg sam, dakako, bila svjesna ali na neki čudan način, kao da se događa nekoj drugoj meni, u mome životu napokon bio uspostavljen red? U nekom drugom, dubljem smislu koji policijski službenik neće moći razumjeti. Ali kako to objasniti uniformiranom muškarcu koji otvara vrata dnevnog boravka, a zatim užasnuto gleda leš, pa mene? Blijed je, na rubu nesvjestice. Vidim kako mu se ispod pazuha šire tamne mrlje znoja, iako je u stanu prohladno. Vadi telefon, zove nekoga, uzbuđeno govori, žena... na podu... mrtva, da, da, provjerio sam. Govori to povišenim tonom, unezvijeren, možda je ovo prvi put da se našao u takvoj situaciji. Ja stojim u hodniku, u strahu neće li sva ta buka ipak probuditi moje dijete, koje spava u drugoj sobi. Jedino mi je ono na pameti, nije mi važno što u tom času nastaje gužva, vrata se otvaraju i zatvaraju, ulaze neki drugi ljudi i okupiraju stan kao da je njihovo vlasništvo, a ja, izvlaštena, stojim po strani. Zatim zovu mog muža da dođe po malu jer sam uhapšena pod sumnjom za ubojstvo. Čekam da stigne i da me policajci odvedu u stanicu. Dok izlazim, vrata susjednog stana su odškrinuta, iz tamne pukotine, poput žohara kojeg neodoljivo privlači miris smrti, proviruje susjeda s kojom sam maloprije razgovarala. 6
Djevojčica se s mamom doselila u stan bake i djeda, u maminu bivšu djevojačku sobu. Nevelika je, s dva uska kreveta i velikim ormarom. U ormaru su još njene gimnazijske knjige i slike pjevača zalijepljene na vratima. Beatlesi, Rolling Stonesi - čita njihova imena, ponosna što je već naučila čitati. Tu je i psiha s velikim ogledalom, ubačena nakon što su baka i djed kupili novi namještaj za svoju spavaću sobu. Kad stane ispred nje, Djevojčica vidi tek gornji dio sebe. Pola sebe. I kad je bila puno manja, dok su još živjeli u stanu s tatom, zbunjivalo ju je što ne vidi svoje noge u sličnom ogledalu kod druge bake, bakice. Vidi, mama, nemam noge, ponavljala je i pokazivala prstićem na sebe u ogledalu. To je mamu nasmijavalo i Djevojčica je, kao mala papiga, znala ponavljati te riječi samo da čuje njezin zvonki smijeh. Tada se mama još često smijala, njen duboki grleni smijeh ispunio bi kuću, ulazio bi u sobe i lebdio iznad Djevojčice kao pahuljasti bijeli oblak. Mama se uvijek dugo uređuje prije nego što će izaći s tatom. Djevojčica sjedi na krevetu i gleda je kako bira odjeću i kako se presvlači. Kao i obično, neodlučna je: Pristaje li joj bolje crvena haljina do koljena ili kratka bijela s naramenicama? pita Djevojčicu. Ali, zapravo, priča sama sa sobom, s onom sobom koju vidi u ogledalu. Mislim da će se tati više svidjeti ova bijela, kaže i brzo navlači haljinu na golo tijelo, izvijajući se. Zatim čučne da joj Djevojčica može povući zip. Gleda izbliza kako zip sporo klizi preko glatke, preplanule kože i udiše njen topli miris, miris mame. Djevojčica najviše voli cvjetnu haljinu, onu koju bi ponekad obukla na posao ili kad bi je vodila u bolnicu na pregled. Jer u njoj je mama sličila na druge mame na igralištu ili na ulici. Slične nosi susjeda s trećeg kata. Ali ona se odijeva seljački i nema pojma o modi, kaže mama. U sudnici je zagušljivo. Zrak je težak od disanja mnoštva koje se tiska u nevelikoj dvorani. Danas će tužitelj pročitati optužnicu. Na podijumu pred sudskim vijećem moram se čvrsto, objema rukama, pridržavati za drvenu ogradu. Kroz poluotvoren prozor do mene jedva dopire zrak i osjećam kako mi se znoj nakuplja na sljepoočnicama i iznad gornje usnice. Trudim se pažljivo slušati govornike koji se izmjenjuju ispred mene. Da barem sve to ne moram slušati, ponovo, po tko zna koji put. Glas tužitelja je monoton, a tekst koji čita suhoparan. Neke mi riječi izmiču, kao da ih guta. »Temeljem članka 41 stavak 2 točka 3 Zakona o krivičnom postupku... studentica, udata, majka malodobnog djeteta, sada u pritvoru... da je dana... u stanu... iz pištolja... 9 milimetara... u pravcu žrtve ispalila dva hica, jedan s 7
udaljenosti od 90 centimetara, a drugi dok je pištolj bio prislonjen uz tijelo... unutrašnje organe... nanijevši joj smrtonosnu ustrijelnu ranu od koje je na mjestu preminula... optužena izjavila... citiram; ‘Pokušala sam doći do djeteta, bojala sam se za njezin život. Moja je majka bila agresivna’.«
Ti si samo moja. Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti.
Mama nije pala nakon prvog metka, nije se predala. I još mi je uspjela dobaciti: Ništarijo jedna! I na samrti je smogla snage da me vrijeđa. Zatvorila sam oči. Prišla sam joj bliže i ispalila još jedan metak. Pala je na koljena, zatim na kauč. Kad je napokon zašutjela, sjećam se da je pištolj u mojoj ruci odjednom postao težak. Zapravo, kad bih slušala samo zvuk tužiteljevih riječi, njegov bi glas djelovao umirujuće, gotovo hipnotički. »Optužena je istražiteljima detaljno opisala sve radnje nakon ubojstva majke... umirila dijete i stavila ga u kolica... sa žrtvinog je kreveta skinula jastuk i podmetnula joj ga pod glavu... izvadila čistu bijelu plahtu i pokrila je kao da spava.« Istražitelju nisam rekla da sam pazila da to bude njena najljepša, nikad upotrijebljena plahta. Ona s ručno izrađenim čipkastim porubom. Mama ju je naslijedila od svoje mame, a ona od svoje. Plahta je bila kruta pod prstima, uštirkana, malo požutjela na pregibima. Sjećam se da sam pomislila kako joj se to žutilo ne bi svidjelo. Nikada nije koristila tu posteljinu. Čuvala ju je nadajući se da bi se moglo dogoditi da otac prenoći kod nas. Nikada nije prenoćio, ali ona se nije prestala nadati, čak ni kada se treći put oženio, ni nakon što su prošle tolike godine od njihovog rastanka. Čak i kada ga je najviše mrzila, uvijek ga je čekala. Pokrila sam je do brade i previla rub tako da se čipka lijepo vidi. Stvarno je izgledala kao da spava. Nisam mogla naći istu takvu čipkanu jastučnicu i to mi je bilo žao. »... dvije čahure bacila u smeće... oprala je suđe od doručka i pospremila kuhinju... uzela kolica i s djetetom krenula van... na stubištu susrela susjedu s kojom je razgovarala o cijeni struje... Susjeda je u istrazi izjavila da se optužena ponašala najnormalnije, čak se i šalila. ‘Ni po čemu se nije moglo pretpostaviti da se dogodilo nešto tako strašno’, izjavila je.« To nije bilo točno, suđe od doručka oprala sam tek kad sam se vratila u stan. Kad sam sišla, susjeda s kata je upravo ušla u stubište s prepunim plastičnim vrećicama. Inkasator je očitavao struju. Pa neće, valjda, ponovo poskupiti, uzrujavala se. Čovjek u žutoj jakni okrenuo se prema njoj i slegnuo ramenima. To ne ovisi o meni, gospođo. Ništa ionako ne ovisi o nama, dodala je ona rezignirano. 8
Htjela sam s dječjim kolicima samo proći pokraj njih i kimnula sam, ali me ona zaustavila. Primila me rukom za jaknu. Jutros sam čula neku buku kod vas, rekla je, što je to bilo? Nemam pojma, rekla sam, možda ste ružno sanjali? Inkasator se nasmijao kao da sam rekla nešto jako duhovito. Nezadovoljna, susjeda je ušla u lift gunđajući. »...optužena je otišla u park ispred kuće.« Vani je bilo mirno, prohladno jutro. Lišće jablana koji je dosezao do naših prozora na trećem katu šumjelo je na povjetarcu, u blizini je neki vrabac pobirao mrvice, malena je mirno spavala. Trbuščić joj se pod dekicom dizao ravnomjerno i jedva primjetno. Volim je gledati dok spava, to me smiruje. Najdraže mi je polegnuti je na krevet pokraj sebe i obgrliti njeno malo usnulo tijelo. To mi ulijeva sigurnost i neku snagu. Ipak nisam ostala posve sama. Ne sjećam se baš svake pojedinosti oko samog događaja, u jednom trenutku čak mi se učinilo da je to možda bio samo strašan san. Sjećam se jasno kada sam tog jutra na klupi u parku zabacila glavu prema nebu i pomislila: Je li se stvarno sve to dogodilo? Je li mama zaista mrtva ili je to samo još jedan od mojih košmara? Jesam li sada slobodna?
Mama više voli pripijene majice s dubokim izrezom i uske suknje. I haljine koje izgledaju kao da su napravljene od nekog ljepljivog materijala koji meko obavija njeno tijelo. Po pogledima koji ih prate kada izađu iz kuće. Djevojčica zna da je njena mama drugačija. Da je njena mama jako lijepa. To joj je jedan muškarac i rekao. Dok se u pijesku igrala s njegovim dječakom, rekao je: Mama ti je prava ljepotica, poruči joj da sam to rekao, hoćeš li? Kimnula je glavom. Kad joj je to rekla, mama se osmjehnula i zabacila kosu. Ali baka ne voli takvu njenu odjeću. Prigovara joj da ima prostački ukus. Srami se, pa imaš dijete, ljutito sikće kad je vidi odjevenu u kratke hlače ili mini suknju. Ma nemoj, valjda bih trebala izgledati kao ti! – ponekad odbrusi mama. Djevojčica zna da je kratka i uska odjeća iz nekog razloga loša. A mama, radi mira u kući, kako joj je objasnila – iako mira u kući nikada nema – često obuče neku običnu haljinu, a u torbu spremi onu drugu pa se na poslu presvuče. Kad je gola, Djevojčica vidi ožiljak, dugačak i bjelkast. Proteže se ravno od pupka nadolje. Iako je od tada prošlo pet godina, još uvijek je vidljiv na njenoj osunčanoj koži boje svijetlog meda. To mi je uspomena na tebe, rekla joj je jednom. Glas joj je bio uvrijeđen, ljutit, baš kao da je Djevojčica sama uzela nož i zasjekla njezin trbuh. Na neki nejasan način osjetila se krivom što je zbog nje tijelo njene majke bilo manje savršeno. Osjetila je da je njezin dolazak na svijet pokvario nešto do čega je majci najviše stalo, njezin izgled. I da joj to nikada nije oprostila. 9
»Optužena, osjećate li se krivom?« Nakon što je pročitao optužnicu, sudac mi se obraća uobičajenim pitanjem. Činilo mi se da se njegovo pitanje poput teniske loptice nekoliko puta odbilo o nevisoke zidove sudske dvorane i da je na trenutak ostalo lebdjeti u zraku. Moja se braniteljica okreće prema meni. Na njenom licu vidim očekivanje, iako dobro zna kako ću se izjasniti. Pamtim njene riječi: Opameti se, dobit ćeš veliku kaznu. Možda dvadeset ili više godina! Znaš li koliko je to? Kad izađeš iz zatvora bit ćeš već zrela žena. Pa što, pomislila sam, to zvuči kao obećanje, a ne kao prijetnja. Što imam sada, s dvadeset i jednom godinom? Što bi bilo vrijedno ostajanja na slobodi? Osim moga djeteta, za koje je sada ionako bolje da živi sa svojim ocem. Očito je mojoj braniteljici teško razumjeti da se ne bojim zatvora i da vjerujem kako je pravedno da budem kažnjena za ubojstvo koje zaista jesam počinila. I da mi je sasvim svejedno gdje ću provesti idućih petnaest ili dvadeset godina, nakon što sam gotovo cijeli svoj život proživjela kao da sam bila zaključana u podrumu. Ako doista dobijem kaznu od dvadeset godina zatvora, kad izađem bit će mi četrdeset i jedna. Mami je upravo toliko. Meni je bila jednako lijepa kao kad je bila mlada, samo joj se pogled u međuvremenu promijenio. Oči bi joj zasjale samo kad bi spomenula moga oca, ponekad od zanosa, a ponekad od bijesa. Za moju mamu, osim njega, nije postojalo ni jedno drugo biće. A ja? Ja sam živjela s njom, ali uvijek na rubu njenog svijeta, kao podsjetnik na oca. U tišini koja vlada u sudnici, čujem šuškanje papira negdje otraga i svoje srce kako otkucava, mirno, baš kao da sjedim u kinu a ne pred sucem pred kojim se moram izjasniti o svojoj krivnji. Sudac me gleda preko naočala, ruku položenih na stol. Gleda me kao da mi želi dati vremena da dobro razmislim, kao da sasvim ne vjeruje da ta mlada žena pred njim, optužena za teški zločin ubojstva majke - s predumišljajem ili ne, to će se tek utvrditi - shvaća da se ovdje sudi upravo njoj. Sudac je, naravno, u pravu, jer ta osoba kojoj se obraća u sudnici istovremeno i jesam i nisam ja. Stojim tako na trenutak, gledajući prema povišenom platou i zidu s državnim grbom. Vidim sučevo pravilno, ozbiljno lice na sljepoočnicama uokvireno prosijedim zaliscima i njegov zabrinuti pogled. Tužitelja koji me nervozno pogledava pa zatim skreće pogled na svoje nokte. Jednog člana sudskog vijeća kako se osmjehuje nekome poznaniku u dvorani. Oni će odlučivati o meni, saslušati svjedoke optužbe i obrane, završnu riječ jednih i drugih. Oni su ti koji će mi na osnovi činjenica i dokaza, odrediti kaznu. Ili su je u sebi možda već odredili? 10
Iza sebe čujem mrmorenje, poput šuma mora. Svi čekaju da se izjasnim. Oklijevam. Znam točno i što bih željela reći, već sam to sto puta u sebi ponovila: Ne, ne osjećam se krivom. Ali ne mogu izgovoriti te riječi. Kad se iz grla napokon popnu do jezika, brzo kliznu natrag kao da se boje. Nakon što je diskretno pogledao na sat, sudac mi se ponovo obraća. »Optužena, izvolite na svoje mjesto«, kaže. Čini mi se da sada u njegovom odmjerenom službenom obraćanju naslućujem nekakve emocije, možda trag razočaranja. A zatim pojašnjava »Budući da se optužena nije izjasnila, smatra se da ne priznaje svoju krivnju. Slijedi rasprava.« Naginje se naprijed i sve to diktira u zapisnik, koji vodi starija gospođa, iz daljine nalik na moju baku. Pogled na nju me uznemirava pa izbjegavam gledati prema njoj. Dok spuštena pogleda hodam do svog mjesta, u dvorani vlada tišina. Tek kad sjednem, ponovo čujem brujanje glasova i uznemireni šapat. Željela sam sama izreći da se ne osjećam krivom. Propustila sam priliku. Je li to zato što oklijevam priznati svoju krivnju? Je li moguće ubiti majku i ne osjećati se krivom? Problem je u tome da ja priznajem sam čin, ali su mi osjećaji tako isprepleteni da bi ih ovdje, na sudu, bilo nemoguće razmrsiti. Naravno da sam kriva, ali istovremeno nekako kao da nisam sasvim kriva, ne do kraja. Dio mene ne osjeća nikakvu krivnju. Kako na pitanje suca ne smijem odgovoriti dvosmisleno, šutim. Osjećam kako se između mene i ovih ljudi koji me okružuju podiže sve viši zid. Braniteljica je rezignirana, jer kako braniti nekoga tko se ne želi braniti? Bila sam sasvim svjesna da bi mi pojašnjenje okolnosti zločina koji sam počinila, a koje ni njoj nisam ispričala, vrlo vjerojatno čak i prepolovilo kaznu. Ali to bi istovremeno značilo iznijeti činjenice o majci koje bi na nju bacile posve drugo svjetlo. Zašto sam u nju pucala i zašto se ne želim braniti na sudu, zapravo su jedno te isto pitanje. Nitko nju nije poznavao tako dobro kao ja. Dvadeset smo godina provele zajedno, većinu vremena u istoj sobi, spavajući krevet do kreveta, udišući isti zrak, gledajući kroz isti prozor, jedući za istim stolom. Poznavala sam svako njezino raspoloženje, pogađala sam ga unaprijed kako bih mogla izbjeći njezine udarce. Nije me mogla zavarati riječima, čitala sam joj s lica. Poznavala sam dobro sve njezine strahove, ali i opasnosti koje su mi od nje prijetile. Ne, ne mogu je sada iznevjeriti tako što ću je razgolititi pred nepoznatim ljudima. Želim je zaštititi. Znam da bi zvučalo čudno kad bih to izrekla na glas, ali ja volim svoju mamu. Zato šutim. Djevojčica leži u krevetu. Tužna je, ali ne smije plakati. Ipak, ako se sakrije ispod plahte, ako se pokrije po glavi, tko će znati da je plakala? Može li je itko čuti? Istina, ponekad čuje zvukove kroz zidove, zvuk televizije iz stana do njihovog, 11
zvuk svađe, lupanja vratima, ritmičko škripanje kreveta, tuš, kašalj. Čuje i plač, ali samo kad je jako glasan. Njen tihi plač ne bi trebao uznemiriti susjede. Ali ako sada popusti i zaplače, mogla bi zaplakati i neki drugi put, a to bi bilo jako, jako loše. Plač je znak slabosti karaktera, a ti moraš biti jaka, govori joj mama. Ne razumije baš što je to karakter, ali vrlo dobro zna da joj mama brani plakati. U svijetu Djevojčice stvari su jednostavne: dobro je ono što mama odobrava, a loše ono što brani. Doduše, za baku ta mamina podjela ne vrijedi i zato se stalno svađaju. Ali njoj je mama važnija jer je Djevojčica njezina i samo njezina. Tako ju je naučila: Ti si samo moja. Ja sam ti dala život. Ja ti ga mogu i uzeti. Djevojčica joj vjeruje. Zna da bi mama već nekako otkrila da je plakala i kaznila je, i zato guta suze. Otkad su se njih dvije odselile od tate, jedva ga je vidjela, osim izdaleka kad bi došao po mamu. Pojavljivao se pred njihovom zgradom rijetko i iznenada, i onda bi to bila Velika Tajna. Nitko to nije smio znati, a naročito djed i baka. Obećaj mi, rekla bi mama nakon što bi nazvao ili pozvonio. Obećaj da nećeš reći jer ću te istući djedovim remenom. Djevojčica je znala koliko je remen strašan. Kimnula bi glavom, poput lutke. I mama i baka najviše su voljele kad bi bila tiha poput nje.
Novine su objavile jednu maminu fotografiju koju volim. Crno-bijelu, s maturalne zabave, na kojoj u svijetloplavoj pripijenoj haljini pozira s još dvije djevojke iz razreda na ljetnoj terasi nekog hotela. Haljinu je, pričala mi je, kupila u Grazu njena prijateljica kojoj je postala preuska, jer se udebljala pa ju je njoj preprodala. Stajala mi je savršeno, kao da je krojena po meni, rekla je. Mora da je jedna od djevojaka s fotografije tu sliku dala novinama. Haljina je još uvijek u maminom ormaru. Zamotana u svileni papir zajedno s osušenim stručkom lavande. Ponekad bi je odmotala i obukla, a ja bih poslije skupljala suha ljubičasta zrnca koja bi se rasula po podu. Pogledaj, nisam dobila ni kilogram od mature, govorila bi dok bi je isprobavala pred ogledalom. To joj je bio kao neki test da je još uvijek mlada, da njeno tijelo nije izgubilo privlačnost. Na toj fotografiji kosa joj je savijena poput puža i podignuta na vrh glave. Na gracilnom vratu lažne perle. (A svi su vjerovali da su prave! govorila je.) Volim tu fotografiju jer na njoj dolazi do izražaja ona svjetlija, nježnija, ranjivija strana mame. Zavodnički se smiješi, ali istodobno njezin se smiješak doima još nevinim. Okrenuta je poluprofilom, pozira kao da je glumica. Tako je mlada provincijalka zamišljala filmsku divu. Kad se danas sjetim te fotografije, na njoj vidim mamino očekivanje, nadu, vjeru u budućnost. Čuvala ju je u omanjoj kutiji s drugim fotografijama iz mladosti, onima snimljenim prije mog rođenja. Kutija je još uvijek u ladici njenog noćnog ormarića, odmah ispod kuverte s dokumentima. U toj su žutoj kuverti moj i njezin rodni list, vjenčani list, prijava boravka, rješenje o razvodu braka, sudska odluka o dodjeli djeteta majci, naše zdravstvene knjižice. I kuverta i kutija uvijek su morale biti na dohvat ruke, pripremljene da ih u brzini može ubaciti u ručnu torbu kad nas baka izbaci iz kuće. A na vrhu ormara držala je 12
platnenu putnu torbu srednje veličine. Obje smo imale već pripremljene stvari, »za crne dane«. Tako se u našem rječniku zvala situacija kad nam je prijetilo izbacivanje, kad bi mamino ponašanje baki postalo nepodnošljivo, pa bi je morala kazniti. I naše su pidžame bile spremljene, popeglane, jer ne možemo neuredne u drugu kuću, bilo koju kuću ili hotel gdje ćemo prespavati kad nas izbaci. U zadnji trenutak ja bih u punu torbu, među odjeću, pokušala ugurati i svoje knjige. U početku »Grimmove bajke«, poslije »Malog princa«. Ali kad god bismo odlazile, ona bi ih ostavila u sobi, rekla bi da nema mjesta, da još treba ubaciti svoju kozmetiku i cipele. I ja sam imala svoju torbicu, u koju bih stavila lutku i odjeću, svoju bilježnicu s crtežima za oca, pravu zlatnu narukvicu koju mi je poklonio za treći rođendan i staklenku s lijepim kamenčićima i školjkama. Jedino sam to smjela ponijeti, za druge moje stvari, osim odjeće, u njoj nije bilo mjesta. Satima prije izlaska s ocem mama je uvijek nervozna. Po toj nervozi Djevojčica zna da će se s njim vidjeti. Prošle noći budila se, ustajala i uznemireno hodala po sobi. Mislila je da Djevojčica čvrsto spava, ali ona se samo pretvarala, vješta je u tome. Pri svjetlosti noćne svjetiljke vidi kako kapljice znoja blistaju na maminom čelu i osjeća njezinu toplinu dok stoji uz otvoreni prozor da se rashladi. Izvana dopire daleki zvuk automobila i šuškanje lišća na stablu pred kućom. Stoji tako zamišljena neko vrijeme, zagledana u noć. Djevojčica nepomično leži. Promatra je kroz poluzatvorene trepavice. Zna da mamu nešto muči, da bi htjela pobjeći iz ovog stana-zatvora, kako ga zove, i vratiti se ocu. Ali zna i da to više nije moguće i boji se da mama opet ne napravi nešto zbog čega će ih baka izbaciti usred noći. Zato u trbuhu osjeća grebanje straha. Najprije sasvim sitno, kao da su unutra mravci koji traže put da izađu. Zatim mravci iskopaju veliku rupu negdje duboko u trbuhu i strah postane još veći, a rupa se širi i guta sve oko sebe. Poznaje ih dobro, zove ih strahomravci. Oni je tjeraju da se popiški u pidžamu. A zatim joj je još gore jer se pipi ohladi i bude joj neugodno među nogama i na mokroj plahti. Najradije bi ustala, skinula hlačice i stavila na plahtu suhi ručnik. Ali se boji da još više ne uznemiri mamu. Mogla bi vikati na nju ili je udariti, a to bi onda probudilo baku, koja bi još više vikala i na nju i na mamu jer malu nije uspjela odgojiti da se ne pomokri u krevet, kao svako normalno dijete njenih godina. Najgore, zna, slijedi tek ujutro, kad mama vidi mokru mrlju. Ta je njezina maturalna fotografija snimljena godinu i pol prije nego što sam se ja rodila. Kada je još bilo moguće da se upiše na glumačku akademiju. Ili da studira strane jezike. Tada bi mogla putovati, zaposliti se kao turistički vodič i otići daleko. Maštala je o tome da će otići od roditelja i živjeti u Italiji ili Francuskoj, maštanje je 13
još bilo moguće. Radi studija glume ili jezika morala bi otići od roditelja i živjeti u drugom gradu, a ne u ovoj provinciji, u pospanom turističkom gradiću na morskoj obali gdje se svi poznaju i odakle mladi bježe na studij ako ikako mogu. Morski im zrak nije dovoljan, kao ni onih nekoliko ljetnih mjeseci zabave, kad mjesto oživi zahvaljujući turistima. Ali odlazak je i mami i njezinima bio nezamisliv. Veliki grad bilo je opasno mjesto za mladu djevojku »bez nadzora«, kako joj je znao reći otac. Bili su nezamislivo kruti i konzervativni - ta nova, nepodnošljiva rockmuzika, napadna odjeća, dečki duge kose, minice, pobuna protiv autoriteta... ništa više nisu razumjeli i još im je samo preostalo da se protiv toga bore zabranama. Svjedočeći u istrazi o maminom karakteru, jedna od njezine dvije školske prijateljice s fotografije rekla je da je mama bila romantična osoba sklona maštanju. Njih tri išle su u kino gotovo svako popodne poslije škole, na predstavu od šest kako bi do osam stigle kući. Gledale su Casablanku jer je mama voljela Ingrid Bergman, pa Ninočku i Damu s kamelijama radi Grete Garbo. Ona je bila njezin idol. Čak i na toj fotografiji s mature ima obrve oblikovane u tanki luk, poput nje. I na fotografijama za dokumente nastojala joj je što više biti nalik. Doduše, imala je sličan, tanak, profinjen nos koji se iz profila doimao otmjenim, ali tu je njihova sličnost prestajala. A jesi li sanjala o Humphreyju Bogartu? - pitala sam jednom mamu. Nasmijala se, kao i uvijek kad bi se uspjela vratiti u mladost, u vrijeme prije mene, prije komplikacija kojima sam bila uzrok, to bi je nekako ozarilo. Znaš, tada takvi muškarci nisu bili u modi. Bogart me, onako u šeširu i kišnom ogrtaču, više podsjećao na moga oca. Dečki su tada imali dužu kosu i nosili su traperice i šarene košulje. Bogart nije bio moj tip. »Na pištolju je pronađen trag kažiprsta, za koji možemo nedvojbeno utvrditi da pripada optuženoj.« Moj otac s kosom do ramena, koji ju je počeo sačekivati pred kinom i pratiti do kuće, očito je bio njen tip. I u četvrtom gimnazije morala je biti kod kuće najkasnije u osam, ponavljala mi je to često kad sam ja krenula u gimnaziju. Inače bi je roditelji kaznili zabranom izlaska i pljuskom. Baka i djed nisu imali povjerenja u mene, rekla bi gorkim glasom. Kao da nisu bili u pravu! Usprkos nadzoru, ubrzo nakon mature njena je budućnost već bila određena. Sve te njihove mjere predostrožnosti, sve zabrane i prijetnje pokazale su se uzaludnima. Smiješ ostati vani samo do osam, ne smiješ na zabavu, ne smiješ se družiti sa onom iz susjedne zgrade, ona je na lošem glasu, suknja ti je prekratka, kako to izgledaš, kako se usuđuješ, kako te nije sram, što će reći susjedi?! Ali mama je bila gluha za njihove dosadne litanije i sve je vještije lagala. Nakon škole sastajala se s dugokosim mladićem koji je već bio napustio školu i bio je slobodan. Slobodan! Nije imao oca koji bi ga kontrolirao, a njegova majka nije imala vremena da se njime bavi jer je zarađivala za život kao čistačica u nekom 14
poduzeću. I kako uopće obuzdati već odraslog sina visokog 1.80 centimetara i teškog 90 kilograma, kako ga protiv njegove volje natjerati da završi školu jer u životu bez škole ne možeš ništa? Sudila je po sebi. Znala bi mu reći: Eto dokle sam dospjela s četiri razreda osnovne škole, perem zahode i ruke mi, usprkos rukavicama, vječito zaudaraju na klor, govorila bi mu. A on, moj budući otac, samo bi se smijao njezinim jadikovkama i govorio joj da se ne brine. Škola je dosadna, snaći ću se ja, imat ćemo novca, a ti nećeš morati raditi, ponavljao joj je. Toga se i najviše bojala. Pogotovo kad bi joj, kao potvrdu svojih riječi, darovao zlatnu narukvicu ili francuski parfem. Jednom joj je čak donio i svilenu haljinu koja joj je, na njeno čuđenje, sasvim dobro pristajala, ali nekako nije bila za nju. A i kad bi je obukla? Kad ide na tržnicu? Nigdje ona nije izlazila, ni na šetnje ni na kave s prijateljicama. I tako je ta haljina od sirove svile završila na dnu ormara, zaboravljena. Ni zlatnu narukvicu nije nosila. Jednom ga nije bilo mjesec dana, radio je u Italiji, tvrdio je. Vratio se s gomilom stvari uvjeravajući je da ih je kupio od zarade. Bilo je u njegovom kovčegu zlatnih lančića, satova i ogrlica koji su se njoj činili preskupima da bi ih mladi čovjek mogao tek tako kupiti. Sve je to pomalo preprodavao i onda bi joj davao novac. Ali ona je odbijala uzimati taj sumnjivi novac. Iako nije završila školu, njegova majka nije bila naivna žena i strepila je od trenutka kada će im policija pokucati na vrata i odvesti ga. Bio je njeno jedino dijete i bojala se za njega. Ponekad, kad bi bila sama i neutješna, gucnula bi malo rakije. Mama i taj dugokosi mladić odlazili su u park, na plažu, u kino. On je znao nalaziti skrovita mjesta i mama je sumnjala da je na njima bio i prije, s drugim curama. Ponašao se kao da je iskusan frajer, i to joj se kod njega sviđalo - njegova sigurnost nasuprot njenoj nesigurnosti. Tamo su se ljubili drhtureći od zime i požude, stisnuti uz neki vlažan zid. Njena kratka suknja pod njegovim je rukama lako kliznula prema gore i godinu dana poslije mature već je u trbuhu nosila mene. Djevojčica se često budi s rupom u želucu. Strahomravci su iščezli, ali rupa koju su prokopali u njoj je ostala. Pokriva krevet plahtom. Ako se mami žuri, ništa neće primijetiti, a do popodne će se mrlja osušiti. Ne jede joj se, ali ipak se prisiljava doručkovati. Pazi da ničim ne izazove pažnju. Oprezno iščekuje da mama ili baka podignu glas na nju jer se nije obukla kako treba ili nije pospremila igračke. Ali njima ionako za prigovore ne treba poseban razlog. Guta male zalogaje kruha namazanog maslacem i pije kakao polako, kako ne bi povraćala. To joj se često događa nakon noćnog napada strahomravaca, a mama tada viče na nju neka se suzdrži, to je odvratno, čuješ li?! Nervozan želudac, kaže doktorica u dječjoj ambulanti u koju je mama inače vodi na cijepljenje, ma nije to ništa. Mama joj ne spominje da se to nervozno dijete još uvijek ponekad pomokri u krevet noću, pa čak i danju. Srami joj se to priznati. Djevojčica prepoznaje njezinu nelagodu i trenutak kolebanja, i neugodno joj je što je se mama srami. Nisam 15
dobra, ispovijeda se poslije lutki. Lutka na to kima glavom, kao da potvrđuje njeno mišljenje o sebi. Katkad, kad bih pomislila na njenu mladost, bilo bi mi žao mame jer je imala tako malo vremena za sebe. Nije stigla razmisliti o onome što je zaista zanima, nije nikamo otputovala, nije vidjela ništa zanimljivo. Njen se interes sveo na to da pobjegne roditeljima i bude s momkom, činilo joj se da je to njihovo zajedništvo jedina moguća sloboda, jedina svrha postojanja. Već sljedeće jeseni nakon mature, dok se trbuščić još nije vidio, zajedno s mojim ocem otišla je u općinu. Bila je punoljetna, nije joj više trebao roditeljski blagoslov. Obred vjenčanja trajao je nekoliko minuta i nije bio nimalo svečan. Obična birokratska procedura. Bio je tamo neki stariji činovnik u zgužvanom sakou, sekretarica koja im je dala dokument na potpis, svjedoci s ulice. Ipak, imala je u ruci buketić divljih ruža i poslije su otišli na kolače u slastičarnicu s najboljim kremšnitama u gradu. Držala je mog oca za ruku, jela kremšnitu, vrijeme je još bilo toplo, ljetno. Njena kratka suknjica već se bila malo zategla preko trbuha, ali ništa još – barem ne toga trenutka, ni toga dana – nije nagovještavalo nevolje koje je čekaju. Šlag koji je lizala s vrha žlice bio je pravi, a ne umjetni, kakav poslužuju danas. Okus šlaga koji se topi na jeziku činio joj se poput obećanja boljeg života. Sad će sve krenuti drugim tokom, odselit će se od roditelja, makar u neku sobicu, neće više slušati njihove primjedbe jer ništa što bi učinila njima nije bilo dovoljno dobro. Trenutak užitka bio je tako kratak.
Naravno, njezini su bili protiv braka s »tom ništarijom«, kako su odmah rekli kad su čuli da je moj otac izvanbračno dijete čistačice i da nije ni sam završio nikakvu školu. Snobovi, frknula je moja lijepa majka na to. Pokazat će ona njima! Mama nije rado pričala o onome što je prethodilo vjenčanju. Kako su je, kad im je rekla da je trudna, zatvorili u sobu pa ju je otac udarao šakama, a mama joj je držala zatvorena usta kako susjedi ne bi čuli njeno vrištanje. Kako ju je mama svom snagom udarila nogom u trbuh. Onako sitnoj i mršavoj, nakupljeni bijes dao joj je nevjerojatnu snagu. Kako si nam to mogla napraviti, kako si se usudila!? – siktao je njen otac ledenim glasom, zakrvavljenih očiju, teško dišući, poput velike bijesne životinje koja se sporo kreće i ljutito udara. Njegovi teški udarci padali su svuda, po leđima, po glavi, po grudima. Nije birao gdje će je udariti, kao ni majka. Branila se, grizla ih je, čupala im kosu, izgrebala je majci lice svojim crveno lakiranim noktima, ali borba je bila neravnopravna, oni su bili jači. Na kraju se prepustila njihovoj okrutnosti, ležeći na podu, skupljena u klupko, jednom rukom štiteći glavu, drugom trbuh.
16
Poslije toga mama je danima ležala u sobi prebijena, prekrivena modricama, u strahu da će prokrvariti i izgubiti dijete. Nije joj bilo stalo do djeteta, nije još bila svjesna što znači imati dijete. Ali nije željela da njezini roditelji odlučuju o njezinom životu. Možda bih te bila pobacila, ali sam nakon tih batina odlučila roditi, priznala mi je jednom. Prkosila im je, rodila me iz inata, a poslije je zbog toga toliko puta požalila. Ali roditeljima nikada nije priznala da su bili u pravu. Nisam bila željeno dijete, bila sam posljedica njene želje da se osveti roditeljima. Bila je čak ponosna što su njih dvoje izbjegli uobičajeno malograđansko vjenčanje. Kad je roditeljima pokazala vjenčani list, njezin, inače šutljiv otac, moj budući djed, rekao je neka bira: Ili on - ili mi. To je zapravo značilo neka se izvoli iseliti iz kuće. On je inače pred drugima bio fin, taj moj djed. Nije psovao, niti vikao. Nije se moglo naslutiti da ima tešku ruku. Pet godina poslije, kad smo se mama i ja k njima vratile, uglavnom me nije primjećivao. Ali njegove su plave oči bile nemilosrdne, bio je šutljiv i dalek. Ne želimo ni tebe ni tvoje derište, obrecnuo se na mamu. Rodila sam se u proljeće. Porod je trajao tako nestvarno kratko, rekla mi je. Bolovi su započeli u noći, osjećala sam se kao da sam progutala košticu od šljive koja uznemireno traži izlaz iz trbuha. Kad me tvoj otac odvezao u rodilište, odmah su me odveli u operacijsku salu. Sjećam se da sam vidjela stolić s instrumentima i tek tada me počeo hvatati strah. Ali više nije bilo vremena, brojite naglas, rekla je sestra i nagnula se nad mene, a ja sam jedva nabrojala do tri i utonula u san. Nakon tog sna više ništa u njenom životu nije bilo isto. Kad se probudila, povraćala je cijeli dan. Ležala je u sobi sa sedam žena, sedam rodilja. Sve su one mogle ustati, osim moje mame, koja je imala dugačak rez. Blago tebi, rekla joj je mlada rodilja u krevetu do nje, ti se barem nisi mučila. Ali bilo bi bolje da sam rodila kao i sve one, ovako su trebali tjedni da rana zaraste, a na trbuhu mi je za cijeli život ostao odvratan ožiljak - često mi je prepričavala porod, nikada ne propuštajući spomenuti taj ožiljak. Ni očev buket bijelih ruža koji nas je dočekao kod kuće nije ju utješio, buket veći od novorođenog djeteta. Cijela je soba danima odisala svježim mirisom, ali mama je osjećala da je taj rez zauvijek promijenio njen život i mjesecima je bila melankolična, stalno na rubu suza. Otac nije razumio promjenu njezinog raspoloženja. Bili su mladi, bili su zajedno. Dobili su djevojčicu zelenih očiju i plavih uvojaka, poput njegovih. U čemu je problem? Čim baka za sobom zatvori vrata stana, mama se zatvara u sobu. Djevojčica je gleda kako razbacuje odjeću, nezadovoljna. Prevrće je. Ponovo isprobava. Na kraju oblači bijelu haljinu. Maže usne onim crvenim ružem koji čuva samo za izlaske s tatom. Takvu žarku crvenu boju Djevojčica je vidjela samo na njoj i na nekim glumicama na televiziji, 17
kad bi joj baka ponekad dopustila da navečer gleda televiziju, jer to nisu stvari za djecu, pogotovo ne za djevojčice. Televizija kvari, kaže baka strogim glasom. Djevojčici nije jasno zašto je baka onda gleda svake večeri do dugo u noć, ali je ništa ne pita. Možda televizija kvari samo djecu, a odrasli su već pokvareni? No naučila je biti jako tiha i šutljiva, tako da bi odrasli ponekad zaboravili da uopće postoji. Što buljiš u mene, idi na balkon! viče mama na nju. Nervozna je jer nema mnogo vremena, tata će stići po nju svakog trena. Djevojčica s lutkom odlazi na balkon. Čeka da ugleda tatu. Možda će joj danas ipak mahnuti? Bila si sva zgužvana kad su mi te pokazali, rekao je otac. Sličila si na malog majmuna. Nasmijao sam se kad sam te ugledao. A mamini nisu ni došli, vidjeli su te prvi put tek na prvi rođendan. Neko vrijeme bili smo prava obitelj. Živjeli smo u stanu njegove mame, bakice, kako sam je zvala, u sobi koja je prije bila njena spavaća, a ona se preselila u njegovu momačku. Sjećam se njenog velikog toplog tijela, njezinog mirisa po svježe ispečenom kruhu i prokuhanom mlijeku, njene ruke na svojoj glavi dok bih stajala pokraj nje i pridržavala se za njenu nogu. U njenoj kuhinji bilo je tiho. Puzala bih po crno-bijelim pločicama, a zatim bih se ručicama uhvatila za njenu haljinu, podigla se i obuhvatila joj otečenu nogu. Bakica je bila umorna jer je radila, a onda još popodne kuhala za drugi dan. Poslije, nekoliko godina nakon što smo se mama i je odselile k njezinima, umrla je »od srca«. Na sprovodu mi je mama dala crvenu ružu da je bacim na lijes, ali ja sam se bojala da ću upasti unutra i plakala sam stojeći na rubu, dugo. Na sprovodu sam smjela plakati, i možda sam zato plakala malo više. Otac me podigao u naručje. Nemoj plakati, rekao je, nisi lijepa kad plačeš. Majka je iskoristila priliku da ga potajno uhvati za ruku, dok je njegova nova žena isto tako bacila cvijet u raku iako je bakicu jedva poznavala. U mome sjećanju ona je tužna, tiha žena koja je obožavala svoga sina i stalno mu kuhala njegova omiljena jela. Moju mamu je zvala kćeri moja i govorila rečenice iz petparačkih romana, na primjer da život nije bajka. Na te bi se svekrvine riječi mama bezbrižno nasmijala, a ponekad bi i zaplesala sa mnom u naručju. Ona je i dalje vjerovala u bajke, iako moj otac nikako nije mogao naći posao, iako nisu imali novaca da unajme stan, iako joj je on stalno nešto obećavao što nije mogao ispuniti. Mislim da me tada ipak još malo voljela. Otkad smo se mama i ja vratile njezinima, mamina se ljubav prema meni nekako usitnila. Više nije plesala sa mnom u naručju. Uopće nije plesala.
18
»Imala sam osjećaj da je bila brižna majka. Pazila je na svoju djevojčicu. Često sam ih viđala u šetnji u gradskom parku. Uvijek je nakon posla žurila kući. Čeka me kćerkica, rekla bi.«
Na novinskoj fotografiji iz mladih dana ne vidi se kako se ta prelijepa mlada žena ubrzo nakon povratka roditeljima počela mijenjati. Nije se mijenjala fizički, ali sve se više pretvarala u drugu osobu. Da sam se odlučila braniti, obranu bih trebala započeti upravo ovom pričom o maminom životu prije mog rođenja, o susretu s mojim ocem i kako se, nakon odlaska od njega, sve promijenilo. Ali, da bih ovdje, na sudu, objasnila što se stvarno dogodilo toga dana kada sam pucala na nju, morala bih ispričati što znam o njenoj drugoj, mračnoj strani. Svjedočiti o tome značilo bi opisati njenu bolest i tako je osramotiti. A morala bih u tom slučaju govoriti i o sebi. Morala bih im pričati o djetinjstvu kojeg se nerado prisjećam, ali znam da ono i sada čuči negdje u meni i vreba da me zaskoči davno potisnutim sjećanjima. Cijelu noć slušala je njihove glasove iz druge sobe. Mamin je glas bio najprije bijesan, optužujući, povišen - a zatim tih, na rubu plača. Tata nije bio tako glasan, ali njegov jednoličan i neumoljiv glas Djevojčici je zvučao još strašnije. Činilo joj se da stalno ponavlja jednu te istu rečenicu. Govorio je kako mu je žao zbog tih drugih žena i da je više nikada neće povrijediti. Ali to je nije umirilo, vikala je: Ne želim više ovako živjeti s tobom! Odlazim! Slušajući njihovu svađu, Djevojčica se nesigurno osvrtala oko sebe. Ova soba, cijeli njezin svijet, raspadali su se od njihovih grubih, opasnih riječi. Ako mama stvarno ode, što će biti s njom? Hoće li je povesti sa sobom? Hoće li smjeti ponijeti svoje igračke? I kamo će otići? Noć je bila mračna i činilo joj se nemoguće da odavde odu u taj gusti mrak, u zimu, u nepoznato. I tada su joj se prvi put javili strahomravci. Dopuzali su odasvud, skupili se u njenom želucu i tu se nastanili. Nije ih se riješila ni kad joj je doktorica dala neki gorki sirup koji ju je tjerao na zahod, ni kad je povraćala po krevetu i stvarno, ali stvarno zabrinula mamu. Nikad ih se nije riješila, samo bi se ponekad umirili kao da su utonuli u zimski san. Nemaš ti kamo otići, zagrmio je tata na koncu. Mama je zacviljela poput ranjenog psa. To ju je najviše zaboljelo, taj cvilež, poput cvileža psa kojeg je udario auto. Njih dvije stajale su na uglu i čekale da se na semaforu upali zeleno svjetlo, kad je naletio taj pas, šarene dlake, nevelik, i zatrčao se preko ceste. Jureći automobil odbacio ga je na drugu stranu ulice. Prije nego je izdahnuo, zacvilio je glasom tako bolnim da je Djevojčica protrnula. Mama ju je čvršće primila za ruku. Odjednom više nije željela prijeći na drugu stranu.
19
Sjećam se, te kasne večeri stajale smo pred vratima stana maminih roditelja, koje smo rijetko viđali. Vani je kiša šibala u gustim mlazevima. S maminog kaputa kapi su se cijedile na otirač. Ruka kojom je držala moju, bila je mokra i hladna. Ja sam cupkala s noge na nogu. U tankoj kabanici koju mi je obukla preko pidžame i čizmicama bez čarapa, bilo mi je malo zima. Imale smo i dva kovčega koji su ostali u prizemlju, za slučaj da su baka i djed loše volje pa da ponovo moramo u taksi da nas odveze njezinoj prijateljici koja je rekla da nas može primiti samo na jednu noć. Kunem se, rekla je mama. Kunem se njome, ona je jedino što imam. Ona - to sam bila ja. Ja sam bila njezino jedino vlasništvo, jedino u što se mogla zakleti. Baka je nabrala obrve i uzdahnula. Znala sam da će tako završiti, da ćete ti i tvoje derište pasti nama na teret. Djed je, kamenoga lica, tiho dodao: Uđite, razgovarat ćemo unutra, ne treba znati cijelo stubište. Baka je rekla: Skini tu mokru odjeću da ne pokapaš tepih. Nije rekla skini se da se ne prehladiš, ili da se mala ne prehladi, iako je bilo očito da smo promrzle. Mama je kleknula da mi skine čizmice, vidjela sam da joj je lice mokro, ali ne od kiše. Bio je to naš prvi povratak, a poslije ih je bilo još. Morale smo se odseliti od oca, rekla im je mama, jer ona više tako ne može. Nije objašnjavala što točno ona više ne može. Baka je već znala, od nekoga je čula da se moji roditelji neprestano svađaju i da je otac viđen s novom djevojkom. Nije se ni skrivao. Izbacio vas je onaj tvoj ženskar, dobacila je mami zlurado u kuhinji. Što ti je sve to trebalo? Na licu joj je titrao zlobni smiješak. Za večeru smo dobile lipov čaj i čajne kolutiće, one s rupom u sredini, koje sam mrzila jer su bili jako suhi. Ali keksi su se u tom trenutku činili kao moj najmanji problem. Umakala sam ih u čaj i šutjela. Moraš šutjeti, rekla je mama u taksiju, obećaj mi. Nije mi bilo teško. Ova je baka bila koščata i stroga, kao jedna teta u vrtiću koju nitko nije volio. Mirisala je na sapun za ruke. Ni prije, kad bismo se ponekad srele, ne bi me pomilovala ili zagrlila. Te večeri gledala me ispitivački, dok je djed ozbiljnog lica srkao vrući čaj. Neće biti puno posla oko male, vjerojatno je zaključila. Ja sam odmah, već te večeri, shvatila kako ću kod njih morati biti još šutljivija i nevidljivija nego kod naše kuće kad se roditelji svađaju. Pomislila sam kako bih se tog časa najradije zavukla u neki kut i postala posve prozirna, poput staklene figurice psa koju je bakica držala u vitrini jer ju je dobila na lutriji, jedini put u životu kada je nešto dobila. Jer kad bih se pravila da ne postojim, možda bi djed i baka bili zadovoljni? Mala je jako poslušna, rekla je mama ustrašeno prateći putanju bakinog ispitivačkog pogleda, a ja ću brzo završiti fakultet i zaposliti se. Nećemo dugo biti kod vas. Baka je ponovo duboko uzdahnula. A što će reći susjedi? Susjedi su, 20
naučila sam to brzo, jako važni. Pred njima sve treba biti drugačije nego što jest, zato stalno svi moramo lagati. Pa reci im da smo kod vas radi mog studija, da mi pomognete oko male, mama je imala već pripremljen odgovor koji će zadovoljiti i njezine roditelje, a i susjede. Moraš se razvesti od njega, rekao je odlučno djed između dva gutljaja tople, mirisne tekućine. Moraš se zakleti da više nećeš vidjeti tog tipa. To su naši uvjeti. Dobro, kunem se, ponovila je mama gužvajući u ruci mokru maramicu. Nos joj je već pocrvenio od brisanja. Što joj je drugo preostalo? Nije imala kamo. Trebala je završiti studij, a vukla je za sobom težak teret, mene. Nije joj preostalo drugo nego povesti me sa sobom. Pamtim da sam se pred vratima tog stana, onako posve mokra i gladna, prvi put osjetila kao suvišno tkivo, kao tumor izrastao na tijelu majke koji su kirurzi uspjeli odvojiti od njezina tijela, ali ne posve uspješno. Negdje je zaostao nekakav konac kojim sam ostala zašivena za nju, čvrst poput savitljive čelične opruge koja me cijeli život k njoj privlačila, a zatim odbacivala na posve suprotnu stranu. »Toga dana ujutro probudio me dječji plač, zapravo vriska. Zatim sam čula prasak, nešto što se činilo poput pucnja iz nekog oružja. Zabrinula sam se i pozvala policiju. Inače su to bili mirni, ljubazni susjedi.« Smjestile smo se u bivšu maminu sobu koju su pretvorili u gostinjsku, premda u njoj nikada nije bilo gostiju, ako ne računam nas dvije. Spavale smo odvojene prozorom, ja na maminom starom krevetu a ona na prastarom kauču dovučenom iz podruma koji je zaudarao na vlagu, pa je zato prozor držala stalno otvorenim. Soba je bila mala, na kraju hodnika, i ponekad sam imala osjećaj da nitko i ne zna da nas dvije uopće postojimo, zakopane tako u unutrašnjosti stana, skrivene od pogleda znatiželjnih susjeda, koji, kada nas vide na stubištu, s čuđenjem pitaju mamu kako to da se vratila. Mama je sa sobom ponijela album iz pravog života, kako je nazivala život s ocem. Drži ga na noćnom ormariću i svake ga večeri lista. Sjećam se da je na početku tog albuma zalijepljeno nekoliko malih crno-bijelih fotografija nazubljenih rubova na kojima je ona kao dijete. Na prvoj ima možda godinu dana, stoji u parku u zimskom kaputiću i s bijelom vunenom kapicom na tamnoj kosi. Do nje je ona na kojoj je zajedno s roditeljima, pa mama sama na morskom žalu, jedna s nasmiješenim djedom i jedna s bakom koja je drži za ruku na palubi broda, i na koncu sa širom obitelji na sestričninom krštenju. Slijede fotografije sa školske zabave, u boji, ali obojene previše crveno kao da se boja nehotice razlila po slici. Razred pored autobusa na izletu u Italiju, s prijateljicama na plaži u Španjolskoj, sa školske proslave nekog državnog praznika. Sve je to preskakala brzim listanjem stranica albuma jer se žurila ususret ocu. Samo je jedna njegova fotografija u albumu iz vremena prije njihovog susreta. Njegova mama baš nije imala novca za 21
fotografiranje, nije to tada bio običaj. Na toj je slici u trapericama i ručno pletenoj vesti koje se vjerojatno sramio jer je već tada pazio na odijevanje, s kosom koja mu pada preko ušiju - zvali su je bitlsica, rekla mi je - nasmiješenih očiju i s cigaretom u ruci nehajno je naslonjen na zid kuće. Već tada, kao šesnaestogodišnjak, izgledao je kao rock-pjevač. Vidi kako je drzak, rekla bi sva raznježena, po stoti put gledajući fotografiju koja je otkrivala sve njegove osobine: dobar izgled, nehajnost, izazivački stav prema životu, optimizam, samouvjerenost, koju ona nikada nije imala. Mama bi naročito živnula kad bi gledala fotografije njih dvoje: u njegovom automobilu, na plaži, zagrljene u šetnji. Nije mi rekla tko ih je fotografirao, je li to bio neki prijatelj ili slučajni prolaznik. Dalje od tih fotografija koje su prethodile mom rođenju, više ne bi listala. Klonula bi sklopivši korice albuma, kao da su to teški zidovi između kojih počiva jedini pravi život stisnut u niz crno-bijelih sličica, zubatih i opasnih jer izazivaju radosna sjećanja u njenoj tmurnoj sadašnjosti. Ubrzo bi utonula u nemiran san. Ponekad bi me probudili njezini jecaji. Nisam se ni pokušala uvući u njezin krevet jer sam već tada, iako mala, osjećala da moje tijelo ne može zamijeniti njegovo. Djevojčica leži na krevetu u sobi, vrata su poluotvorena. Odrasli su u dnevnom boravku. Djed gleda televiziju. Baka viče na mamu. Mama jeca. Zašto si rodila, zašto nisi pobacila? Mogla si je dati na usvojenje. Znaš li koliko ljudi želi djecu? Svagdje bi joj bilo bolje nego kod tebe, ti nisi za majku, ti nisi nizašto! Daj je ocu, neka je on podiže. Ili je ostavi u sirotištu, meni je svejedno. Čuješ li me? Kome govorim? Djevojčica nema druge obrane od tih riječi osim svojih dlanova kojima čvrsto pokriva uši. Ne znam točno koliko je vremena prošlo dok mama nije prekršila obećanje dano roditeljima da se s mojim ocem, muškarcem koji je usprkos njihovoj zabrani postao njezin muž, više neće viđati. Razveli su se i taj ih je sudski dokument privremeno umirio. Mama je izvadila rješenje o razvodu iz plave kuverte i ostavila ga na stolu. Dva lista papira, kao dokaz da je napokon postala poslušna kći. Kad ga je našao, djed je podigao papir, stavio naočale i pažljivo ga pročitao. Napokon, rekao je, i to je gotovo. Baka je bila sumnjičava, dohvatila je papir s odbojnošću, a usta su joj se izobličila u ružnu grimasu. Nije vjerovala kćeri. Nije vjerovala da razvod, a kamoli list papira, može riješiti njezin problem. Možda je mama i sama neko vrijeme vjerovala tom dokumentu, možda je bila umorna od svega? Ili je kupovala vrijeme kako bi se na miru mogla pripremati za ispite? Danas mislim da je to morala biti njena namjerna lukavost, podmuklo podmetanje, mazanje očiju roditeljima i susjedima, svima koji su joj vjerovali, kako bi predahnula, pribrala se i skupila snagu. Iako je ona bila ta koja ga je ostavila,
22
nikada se ni na trenutak nije oslobodila strašne, pogubne želje da bude s njim. Nitko je u tome nije mogao spriječiti, osim privremeno. Nije dugo izdržala a da ga, usprkos roditeljskoj zabrani, ponovo ne potraži. Bila je nervozna, kao da ju je nešto iznutra izjedalo, neka nepoznata bolest kojoj nema lijeka. Neko vrijeme je pila male ružičaste tablete od kojih je dugo spavala, a kad nije spavala, provodila je vrijeme u krevetu, drijemajući. Ja sam naučila strpljivo sjediti na podu pokraj kreveta i čekati da me primijeti. Mama, gladna sam, znala bih joj šapnuti, a ona bi me pogledala mutnim očima kao da me ne prepoznaje, kao da ne zna gdje je, a kamoli da bi se mogla pobrinuti da me nahrani, kad ni sama danima nije jela, samo je pila vodu iz vrča na stoliću. Jedva bi se odvukla do zahoda, polako, poput starice. Morala bih sama nešto potražiti za jelo. Nisam shvaćala što joj je, zašto leži kao bolesna kad nije bolesna, zašto ne ustaje, zašto ne govori. Sve je bilo bolje od takvog njenog stanja koje me plašilo. Barbika ti je poklon od oca za rođendan, rekla joj je mama. Ali baka joj je povjerila da mama laže i da je lutka poklon mamine prijateljice koja je radila negdje u inozemstvu pa se sažalila nad Djevojčicom i poslala joj Barbiku. Tvoja mama vječito laže. Želi oca učiniti boljim u tvojim očima, ali on je bio i ostao ništarija, dobacila joj je. Barbie je bila odjevena u zlatnu haljinu i imala je zlatnu kosu kao princeza, gotovo je bila ljepša i od mame. Bila je neusporedivo ljepša od njene stare gumene lutke, ali Djevojčici se nije svidjela. Možda zbog bakinih riječi. Bila je ljuta, nije znala treba li vjerovati njoj ili mami. Baku je posebno veselilo ocrniti mamu. A možda joj je baš mama kupila Barbie? Pa što ako je i lagala da je to tatin poklon? Učinila je to da je razveseli. Djevojčica je znala da novcem koji bi joj dao za nju, mama sebi kupuje lijepu odjeću i cipele, a njemu prigovara da je škrt, da daje premalo novca. Novu je odjeću skrivala od bake u sobi, ispod madraca. Sve je to djevojčica prepričavala staroj lutki, koja ju je jedina pažljivo slušala. Barbie je držala u kutiji. Tata je nikada nije pitao kako joj se sviđa njegov poklon. Možda je baka ipak bila u pravu? Sjećam se kada me mama prvi put ošamarila. Nije to bilo odmah nakon što smo se doselile baki. I nije me tukla samo tako, zato što bi bila ljuta ili bijesna. Udarila me da me »nauči pameti« nakon što smo se prvi put, otkad smo se odselile, vidjele s ocem. Kad smo se vratile kući, mama je lagala da smo bile u šetnji gradom. Ja tada još nisam ozbiljno shvatila maminu naredbu da ne odgovaram na bakina pitanja o tome gdje smo bile. Nisam mogla znati da će moje riječi izazvati takve posljedice. I kad je mama otišla u sobu, baka me pozvala u kuhinju, posjela me i izvadila kutiju s keksima iz ormara. Mama se vjerojatno nečim odala, nekom gestom ili smiješkom. Vidjelo se da je dobre volje, a to je, naučila sam s vremenom, uvijek bilo sumnjivo. Kako je bilo u šetnji, jeste li srele nekog poznatog? ispitivala me baka. Grickala 23
sam keks i, kao mušica koja se uhvatila na ljepilo, ispričala kako smo otišle u stari stan, u posjet tati. Ona me i dalje nutkala. To mi nije bilo sumnjivo, iako me nikada prije nije tako velikodušno nudila keksima, i to onima koje volim, koji su s jedne strane umočeni u tamnu čokoladu i nemoguće ih je jesti a da ti prsti ostanu čisti pa ih onda moraš oblizivati, što je nepristojno. Morala sam znati: kad mi baka nudi kekse koje volim, to ne može biti dobro. Izbrbljala sam da su se mama i tata poljubili. Samo onako, u obraz, ili su se dugo ljubili u usta? pitala je baka. Dugo, potvrdila sam, u usta. Kako je mama saznala za moju izdaju? Je li prisluškivala naš razgovor? Je li je baka napala i odmah je počela tući? I kako to da nisam čula razgovor između njih dvije? Kad sam kasnije, još s mrvicama od keksa oko usta i na rukama, ostala u sobi s mamom, njezin je udarac doletio posve iznenada. Nekako sa strane, tako da njenu ruku nisam ni vidjela. Zanijela sam se i pala na pod. Mama je bila nagnuta nada mnom smrknutog lica. Nikada, više nikada da se nisi usudila reći baki da smo se vidjele s tatom. Jesi li razumjela? Ti, špijunko mala, naučit ću ja tebe da držiš jezik za zubima. Ubit ću te ako ga ikada pred njom spomeneš! Jasno? Glas joj je bio tih, prijeteći, baš kao djedov. Pod mojim zatvorenim kapcima svjetlucale su crvene zvijezde, jarke i krvave na crnom nebu. Dan kad sam vidjela oca, onaj topli osjećaj pri pogledu na njega i slatki okus keksa koji se topi u ustima, sve se to pretvorilo u mrak u koji sam potonula naglo i, činilo mi se, nepovratno. Obraz me tako zapekao da i dan danas mogu prizvati u sjećanje otisak njenog dlana koji gori ledenom vatrom. »Nikada, baš nikada, nisam iz tog stana čuo svađu ili plač. Gospođa baka bila je jako fina, prava dama.« Do tada me nije mazila, a nije me ni tukla. Preokret u našem odnosu bio je tako nagao da sam se razboljela. Vrućica me tresla tako da se čak i baka malo zabrinula i donijela mi čaj i aspirin. Nakon dva dana mama me mrzovoljno odvela u ambulantu. Na obrazu je još bila velika modrica. Dijete je u šoku, rekao je doktor, što joj se dogodilo? Pala je niz stepenice i udarila se, odgovorila je. Jako je nespretna. Je li tako, upitao me? Odjednom se preobrazila u brižnu majku koja slatkim glasom nagovara tvrdoglavo dijete da doktoru kaže istinu. Pa reci, dušo, odgovori doktoru, mila, slobodno mu reci istinu. A ja, umjesto da kažem istinu, spremno lažem. Branim njenu laž i nemoćno, kukavički kimam glavom dok mi suze frcaju od nemoći i straha. Na ulici, ona mi stiska ruku željeznim stiskom i kaže: nećeš ti meni više sliniti pred drugima, nećeš ti mene sramotiti. Mokraća mi curi niz noge, a ja samo želim da ona to ne primijeti prije nego što stignemo kući. Ako stignem šmugnuti u kupaonicu i skinuti se, spašena sam. 24
Ja-sam-te-rodila, ja-te-mogu-i-ubiti – izgovara sporo, prijetećim glasom, unoseći se Djevojčici u lice. Pogled joj je zastrašujuće leden. U bajci o Snježnoj kraljici, kad Gerda spašava Kaja, iz njegovog srca ispadne komad leda. Djevojčica zamišlja kako se ta ista ledena igla iz bajke zabila u mamino srce. Led je u njoj i više nikada neće izaći, tu će stanovati dok i mamu netko ne spasi. A kad je Djevojčica dotakne, njena će koža biti posve hladna. Mamina je prijetnja Djevojčici posve stvarna dok se poput ogromne ptičurine nadvija nad njom, kao da će je iskljucati strašnim kljunom ili će je zgrabiti kandžama i poletjeti, a onda je ispustiti s visina. Dugo će padati dok ne tresne o tvrdu zemlju i rasprsne se u sitne komadiće, poput staklene čaše koja joj je jednom ispala iz ruke. Okreće se na trbuh i pokriva uši rukama. Ne može je više gledati. Ne može je više slušati. Svaki djelić njenog dječjeg tijela brani se od užasne spoznaje da je mama tuče. Kad bi samo imala kamo pobjeći. Ili kad bi je moglo ne biti. Zavlači se pod krevet. Leži na parketu u majici mokroj od znoja. Odjednom je hvata zimica. Ispod kreveta je prašno. Gleda kako se od njenog daha sive pahuljice prašine kotrljaju i skupljaju u kutu kao da su žive. Sama je, ali drugačije sama. Kao da više nema nikoga na svijetu. Ne samo mamu, nego ni tatu, a baka i djed se i ne računaju. Mamu ju je upravo udarila. Je li rekla nešto nedopustivo kada je baki spomenula ljubljenje? Mora da je mami bilo strašno to što je na bakino pitanje rekla istinu, baka će sigurno zbog toga istući mamu, možda je već sada tuče dok Djevojčica leži pod krevetom. Izdala je jedinu osobu koju je imala, kojoj je bilo stalo do nje. Naravno da je svojim glupim ponašanjem zaslužila batine i još gore od toga. Zaslužila je da nestane, mamu tada nitko ne bi špijunirao. Kad ne bi bilo nje, možda bi se vratila tati i zauvijek bi živjeli sretno. Ni njeni je roditelji ne bi mrzili. Djevojčica zna da je ona razlog mamine nevolje. Neka teška tuga spušta joj se na grudi i pritišće je još bliže podu na kojem se prašina miješa s njenim suzama i znojem. U glavi joj se javlja nova, oštra bol. Ni lutka joj ne želi pomoći. Okreće svoju glavu od Djevojčice jer ne želi slušati njeno jecanje. Nema više kamo pobjeći, od maminih udaraca može pobjeći samo u sebe, duboko unutra, tamo gdje je nitko ne može naći. Izvlači se ispod kreveta tek navečer. Leži bez glasa u barici svoje mokraće i trese se.
Kad je sudac prozvao moje ime, nisam ustala istog časa. Ustala sam tek kad me policajka s desne strane, ona koja jako zaudara na znoj, laktom ubola u rebra. Još kao mala djevojčica naučila sam da se izgovaranjem ili neizgovaranjem nečijeg imena, čak samim tonom glasa, može izmjeriti stupanj nečije mržnje. Nikada nisam naučila odmah reagirati na svoje službeno ime, niti kod svakodnevne 25
prozivke u razredu, niti u matičnom uredu. Naprosto reagiram sekundu prekasno, kao da je to neko tuđe ime, kao da sam ga ukrala i trenutačno zaboravila pa ga se moram prisjetiti. Imam ih više i sva su moja. Neka su tajna, neka pak izgovaraju samo određeni ljudi u određenim situacijama. Zato, kad me netko prozove imenom i prezimenom, prvo podsvjesno pobrojim sva neizgovorena imena, oslušnem zvuk i ton glasa osobe koja me proziva, procijenim situaciju - procjena situacije najvažnija je za preživljavanje - i tek tada reagiram. Napokon ustajem. Osjećam zbunjenost u dvorani zbog mog oklijevanja, neku nestrpljivost. Pa valjda zna kako se zove, čemu ta komedija i glumatanje? Želi li optužena možda ostaviti dojam poremećene osobe? Bilo je komplicirano i čudno to s našim imenima i nadimcima u mome djetinjstvu. Dolazili su i odlazili, mijenjali se prema raspoloženjima, vraćali se u upotrebu, a zatim bi naglo bili izbačeni kao da su kužni. Bilo je dana kad za mamu ili baku, a često obje, nisam postojala. Kao dijete, često bih sjedila u kuhinji i pisala zadaću ili se igrala u sobi, a nitko me ne bi pozvao na večeru. Na neki način sviđalo mi se da budem nevidljiva, iako je to bila vrsta kazne. Biti uistinu nevidljiva, kao u bajkama, mora biti posve drugačiji, veličanstven osjećaj. No vidljiva nevidljivost nije me činila usamljenom jer sam se na nju brzo morala naviknuti. A i mama je znala postati privremeno nevidljiva za baku, kao i obratno. Obje su tako pokazivale koja od njih ima veću moć nad životom one druge. Ja sam ionako bila tek dodatak, zakrpa na krpi. Nadimci su također bili blaži oblik kazne. Djedov nadimak Derište dobila sam i prije nego što smo se k njima doselile. Dugo nisam shvaćala da je uvredljiv i odazivala sam se na njega, no najčešće me nisu tako dozivali nego samo imenovali u svojim svađama. Najduže se zadržao neutralni nadimak Mala. U početku, dok smo još živjeli s ocem, majka je tako tepala sitnoj novorođenoj djevojčici. Ali kad ga je sve češće počela izgovarati oštrim glasom, pretvorio se u nešto tvrdo poput kamena. Ili noža. Je li moguće potezati nekoga imenom? Udariti ga imenom u glavu svom snagom? Ponekad sam se osjećala baš tako. Nadimak Mala može se izgovoriti ravnodušnim glasom, kao na primjer; hej, Mala, dodaj mi kruh. Ili prijeteći: Mala, da se nisi usudila - reći, izaći, obući, plakati, zahtijevati... ta se prijetnja mogla odnositi na bilo koju moju aktivnost, ili neaktivnost. »... ocijenili natprosječno inteligentnom osobom koja vješto skriva osjećaje...«
Kad sam odrasla, bilo mi je glupo da me zove Mala, ali se nisam usudila suprotstaviti. Uostalom, osjećala sam se malom, i pred njom i pred bakom, a često i pred svima drugima. Nerijetko su me obje nazivale Nesrećom. To je ipak bilo bolje nego da sam nevidljiva, jer je značilo da mi se obraćaju, da znaju da postojim. 26
Ponekad, samo ponekad, mama me zvala Nesrećicom. Da to nije bilo ironično, bilo bi simpatično kao i svaki deminutiv. No shvaćala sam da je nesreća čak i u tom obliku samo malo umanjena nevolja, barem nepogoda. Osoba koja služi odraslima za loptanje. Pa čak i kad je posve odrasla, kao ja sada. Sjedeći u sudnici osjećam se tako, poput teniske loptice. Kao tvrdi, okrugli predmet kojim se drugi dobacuju dok ne padne na pod. Lopta uvijek na kraju padne na pod. U školi sam bila dosta povučena pa su me zvali Idiotkinjom i Glupačom, ali te pogrde nisu imale nikakve posljedice pa ih nisam ni ubrajala u nadimke. Imala sam dobre ocjene, ali nisam baš živahno sudjelovala u radu kao što to nastavnici vole. Jednom, u gimnaziji, nastavnica me nazvala Autističnom Glupačom. Bilo je to na satu engleskog jezika. Htjela me nekako natjerati da odgovorim na njeno pitanje, da se uključim u razgovor u razredu, tko će znati. Morala je znati da se za autističnu djecu ne može reći da su glupa baš zbog toga jer je za njihovu bolest karakteristično da imaju poteškoće u komunikaciji. Ja sam joj na to objasnila ponešto o autizmu i ona je ostala začuđena mojim znanjem i elokvencijom. Vidjela sam da joj je zaista bilo žao. Rekla je: Molim te, oprosti mi. Bilo mi je tako neobično čuti da me netko moli za oprost. Međutim, nastavnica nije posve bila u krivu. Nisam imala prijateljice. Nisam smjela pozivati drugu djecu. Niti su mi dopuštali da ikome idem u posjet. Odlazila sam u školu, ali sam odrastala izolirana od svojih vršnjaka. Najviši stupanj nepostojanja značila je zabrana izgovaranja imena ili nadimka. Tu, na vrhu dozvola i zabrana, stajali su ravnopravno ime i funkcija mog oca. Njegovo ime izgovoreno pred bakom ili djedom, pa i sama riječ otac ili tata bilo je siguran znak da ćemo u sljedećem trenu i ja i mama letjeti iz kuće, s kovčezima ili bez njih. Oca su nazivali On, a baka je tu zamjenicu izgovarala ljutito ili prijeteći. Sa znakovito uzdignutom obrvom. Dok je to izgovarala, njena se obrva izdizala kao crni, elegantni šeširić. Kad bih kasnije, kao odrasla, ponekad u sjećanje prizvala bakino lice s obrvom-šeširom, u sebi bih se nasmijala. Imena su koristili jedni protiv drugih, tiho ili glasno, za vikanje i prijetnju, za udarce šakama i nogama i za još mnogo toga. Otkako su se ponovo vratile u bakin i djedov stan, Djevojčica više ne smije spominjati tatu. Baka je rekla: zaboravi ga! Teško joj je, mora paziti što govori. Ali isplati se. Jer kad ga je prvi put spomenula, dobila je pljusku. Za doručak toga dana dobila je šalicu mlijeka i krišku kruha. Molila je baku da na kruh namaže marmeladu. Ne, jedeš previše slatkog, rekla je. Ali tata je rekao da mogu, izustila je. Pljuska je doletjela u trenu. Mlijeko se prolilo po stolu. Zapamti, ti nemaš oca, da ga se u ovoj kući više nisi usudila spomenuti. 27
Djevojčica je na unutrašnjoj strani usnice osjetila slani okus krvi pomiješan s okusom mlijeka. Nije ništa rekla niti glasno zaplakala. Već joj je bilo gotovo pet godina, već je znala čitati. Više nije bila dijete. Mama je imala najviše nadimaka, i gotovo sve ih je dobila od bake. Njeno lijepo ime, dobiveno rođenjem, palo je u blato i izgubilo se. Ostalo je svjedočanstvo u dokumentima da je ona, da bi zlo bilo veće, nazvana po ocu. Najprije prešla u kategoriju Kurvi, a kasnije je bila reducirana na Nesretnicu - kao što sam ja bila njezina Nesreća... No to su još bili posve nježni nadimci koji su se mogli izgovoriti toliko glasno da ih čak i susjedi čuju. Oni tiše izgovoreni bili su opasniji, ubitačniji, toliko odvratni da sam se pravila da ih ne čujem. »...navodim svjedočenje žrtvine prijateljice koja izjavljuje: ‘O žrtvi mogu reći sve najbolje. Tvrdim da nikada nije pokazivala znakove agresivnog ponašanja.’« Bakine riječi i ponašanje u dramatičnom su nerazmjeru s njenom odjećom i izgledom ozbiljne gospođe sa strogom frizurom. Nosila je svilene sive i bijele bluze, kostime, salonke, perle i broševe. I danas, kad je se sjetim, iskrsne mi pred očima slika bake i, kao i kad sam bila sasvim mala, jednako sam zapanjena da joj bluza nikada nije bila zgužvana, niti su joj se ispod pazuha pojavile mrlje od znoja. Frizura joj se nikada nije pokvarila. Ostavljala je dojam solidne elegancije. Mogla je zavarati svakoga - susjede, policiju, socijalnu službu, sud. Pojavila bi se onako dotjerana i svi bi joj odmah ne samo povjerovali nego i dali za pravo. Jadna žena, kakvu samo kćer ima! Najgore je bilo, i svaki bi me put zabolio želudac, kad bi baka mamu nazvala Rugobom, iako nije imala na umu smisao te riječi. Meni je ta riječ bila jako bolna zbog sasvim drugog razloga jer se rugoba nikako nije mogla odnositi na mamu. Mama je bila jako lijepa žena. Brineta zelenih očiju, prekrasne valovite kose, pravilnog nosa i uskog lica, promuklog, zavodljivog glasa. Bila je vitka, srednje visine, tada još nimalo nalik na baku. Kad sam bila mala, meni je baka izgledala poput nervoznog miša, a djeda sam doživljavala kao napuhanog jazavca iz slikovnice. U mojem djetinjstvu imena nisu bila nevina niti lišena značenja. Baš kao što vjetar najavljuje oluju, a teški crni oblaci znak su da će se sručiti pljusak, moje neizgovoreno ime moglo je značiti mir - ili prijetnju. Moje izgovoreno ime moglo je značiti obično dozivanje ili službenu prozivku, nagovještavati batine ili služiti kao blago ili oštro upozorenje. Djevojčica stoji iza kuhinjskih vrata, viri prema dnevnom boravku, gdje bakamišica udara mamu šakama po glavi, dok mama sjedi na kauču. Obje ruke su joj 28
podignute, stisnute uz glavu. Večer je, vijesti. Ne čuju se drugi glasovi osim onih s tv-ekrana: Danas se sastala vlada... u službeni posjet je došao... teška nesreća na cesti... vrijeme sutra. Vidi da mama pogledava prema ekranu, kao da je se taj pljusak odozgo ne tiče. Djevojčica misli da mamu bakini udarci više ne bole, navikla je, baka se samo mora »ispucati«. Već se umorila, zapuhala, neće još dugo. Udara. Šake su joj sitne, a rukavi na kućnoj haljini zavrnuti, kao da mora obaviti neki posao pa bi ih mogla zaprljati. Kao kad mijesi kruh. Haljina je od sjajnog materijala s velikim ružama i kako zamahuje, tako se otvara na grudima. Ispod nje izviruje joj kombinezon, rublje koje mama uopće nema. Mama ne nosi ništa ispod odjeće, samo zimi. Ljeti hoda bez rublja i to baku izluđuje. Kako samo zna? Ti si jedno odvratno čudovište, dere se baka već posve klonula od udaranja. Ti si jedno odvratno čudovište, viče poslije mama na Djevojčicu, kao da taj teret ne može sama nositi pa će ga prenijeti na njena dječja leđa. Djevojčica pamti kako bi i ona sama znala zavitlati lutku, jedino - osim mame - do čega joj je bilo stalo. Bacila bi je u zid i šapnula joj: ti si odvratno čudovište. Poslije bi tiho plakala i ljubila joj mrtve plastične udove i ponavljala: oprosti mi, nisam htjela. Riječi koje je čula u parku, na igralištu. Kad je jedna mama zagrlila svoju djevojčicu nakon što ju je grubo potegla za ruku pa je pala. Kad je čula te riječi, došlo joj je da zaplače, jako, baš jako. Odmah je osjetila da su čarobne jer bi svi kojima su bile upućene odmah prestali plakati. A lutka bi joj odmah oprostila, kimnula bi glavom i zagrlila je. Kod bake i djeda živimo dvostrukim životom: mama laže da me vodi u kino, sastaje se s mojim ocem i odlazi u stan prijateljice ili u hotel ili u park. Viđa se s njim gotovo svakog dana, barem na kratko, nakon što me pokupi u vrtiću navrati u park. Vodi me na igranje i da se nadišem svježeg zraka - a tamo je čeka otac. Čim ga ugleda, pušta moju ruku i leti mu u zagrljaj. Ne osvrće se više na mene. On stoji, ne miče se, ali raširi ruke kad mu se približi i zagnjuri lice u njenu kosu. Ni on ne obraća pažnju na mene. Ona se smije glasno, zvonko, sretno. Više ne vide ništa, ni park ni mene. Da u tom trenutku dođe netko i odvede me, babaroga, prosjaci, lopovi, svi oni likovi kojima me baka redovito plašila, oni to ne bi niti primijetili. Svijet oko njih se topio, nestajao, pretvarao se u neku nestvarnu i nevažnu papirnatu fotografiju koja blijedi na suncu, meni na očigled. I danas se sjećam te njihove sposobnosti da se isključe, da budu negdje drugdje, u svom svijetu, posve sami. Ja sjedim u pijesku i čekam da to prođe, znam da ne smijemo dugo ostati vani. Gdje ste tako dugo, pita poslije baka, a ja kažem da sam se igrala u parku. Glas mi zvuči prirodno, gledam baku u lice i izgovaram to ne trepnuvši, pa zaista sam se igrala u pješčaniku, još me zrnca žuljaju u sandalicama, osjećam ih pod noktima. Bila sam sretna što imam potvrdu svoje uvjerljivosti. Nisam čak niti lagala. Samo nisam rekla sve. Već vrlo dobro znam što treba prešućivati. I tako mala slutim da nema drugog mjesta gdje bih se sklonila osim u samu sebe. 29
Njezin smijeh meni je nagrada. Kad se smije, iz nje izlazi sve ono teško što u sebi zatomljuje kad nije s njim. Mračna raspoloženja i nemirne noći, groznica, strepnje - sve to nestaje i ona se zvonko smije, a ja se, iako udaljena od nje, kupam u njenom glasu, iako je upućen drugome. Iako se, otkad smo otišle, nikada više nije tako smijala zbog mene. Ona zna kamo su se njih dvoje odvezli, bila je već tamo, u hotelu na plaži u kojem se njeni roditelji tajno sastaju. Ne voli kad je mama vodi sa sobom zimi. Pusto je i prohladno. Oni uđu u sobu, a nju ostave pred vratima, u hodniku. U početku se bojala, a onda se navikla na polumračni hodnik, na miris tamnosmeđeg tepiha sa žutim sarama, na tišinu. Katkad bi i zadrijemala pred vratima sobe, umirena glasovima i smijehom koji se čuo iznutra. Zagrlila bi lutku i utonula u polusan. Mi ih čuvamo od bake, jel’da? šapnula bi joj. Lutka bi, kao i obično, kimnula glavom. Jednom je pomislila kako bi voljela biti pas. Ili makar psić, onakav čupavi kakve mama voli i ponekad ih čak podraga u prolazu. Možda bi joj tada bila draža? Jedna njezina poznanica s posla ima psića koji joj stane u torbu, drži čak i njegovu fotografiju na radnom stolu. Zamisli, kaže mama, fotografiju psa! A ja ne držim ni tvoju fotografiju. A zašto? usudila se pitati Djevojčica. Još je bila mala pa je postavljala glupa pitanja. Kakvo glupo pitanje, otresla se mama. Toga dana iza vrata hotelske sobe, ubrzo nakon što su ušli, zavladala je tišina. Djevojčica je opazila da vrata nisu zatvorena, nego samo pritvorena. Oprezno ih je odškrinula. Njih dvoje su spavali goli na velikom krevetu. Tata je ležao na trbuhu s rukama na jastuku iznad glave. Nije mu vidjela lice. Mama je ležala na boku, malo otvorenih usta, s pramenom kose preko lica. Bila je pokrivena samo do pasa. Djevojčici je u predsoblju bilo hladno. Polako se popela na krevet i legla u udubinu između njihovih toplih tijela. Još malo je drhturila, a zatim joj je postalo ugodno toplo. Zamislila je da su kod kuće, tamo gdje su prije živjeli dok je ona još bila mala i dok se nisu morali vratiti zloj baki. Obuzelo ju je maglovito sjećanje na krevet u kojem su spavali svi troje. Na dane kad su se dugo izležavali i kad se još ništa nije dogodilo. Tata bi je stisnuo uz sebe i golicao po stopalima. Gnijezdila bi se u malom prostoru između njihovih tijela dok ne bi zaspala, mirna i sigurna da će biti pokraj nje i kad se probudi. Ali jednog dana više nije bilo tako. Otac se nije odupirao majčinom nastojanju da se tajno viđaju - tajno od bake i djeda i njegove nove supruge. Sam je nije tražio, ali bi došao kad ga je zvala. Mislim da mu je odgovaralo da bude slobodan i da je viđa kad mu odgovara. Da mu je godilo da je slaba i ovisna o njemu, da ga moli za pažnju. Iako joj je znao
30
reći neka prestane vječito moljakati, da je dosadna, da mu se gadi. Ali te su se njegove grubosti odbijale od nje, kao da ima oklop. U hotelu. Djevojčica je nepomično ležala između njih, da ih ne probudi. Nije smjela zaspati. Znala je da njeno mjesto više nije na tom krevetu, među njima. Sada je bila velika i morala je biti »razumna«, kako joj je rekla mama. A to je značilo da ih ne smije gnjaviti. Bolje bi bilo da te nema, ali kad si već tu, onda sjedi tamo. Ne želim te ni čuti ni vidjeti dok ne krenemo kući. Ležala je u uskom prostoru između dva usnula tijela, osluškujući njihovo ravnomjerno disanje, kao kad je bila sasvim mala. Nije posve razumjela što se dogodilo da više ne žive zajedno u onom stanu niti zašto je mami postala suvišna. Mama je imala pravo. Bilo bi najbolje da je nema. Onda baka ne bi mrzila tatu i ne bi branila mami da ga viđa. Onda bi mama živjela s tatom jer joj djevojčica ne bi bila »kamen oko vrata«. Onda bi i baka bila dobra prema mami i ne bi je tukla jer je »napravila glupost«. Onda ne bi bilo Velike Tajne koju treba čuvati po svaku cijenu. Onda bi svima bilo bolje, čak i samoj Djevojčici. Kad se polako i oprezno išuljala iz kreveta, vidjela je kako je njeno tijelo ostavilo udubinu na pokrivaču, i to ju je zabrinulo. Mogli bi je otkriti. Tada se tata okrenuo i njegova je ruka prekrila udubinu. Odahnula je i pritvorila vrata. Bila je već noć, uskoro će morati kući. Moraju stići prije bake. Zastala je na vratima. Najradije bi odmah probudila mamu, da bude sigurna da će stići kući na vrijeme. Ali to jednostavno nije bilo moguće. Još je malo sjedila pred vratima, a onda su oni ipak izašli, nekako bezvoljni, a ne veseli kao obično. Tata ih je šutke odvezao do autobusne stanice u blizini kuće, da bi izgledalo kao da su stigle autobusom. Ako ih slučajno opaze bakini špijuni. »...paranoidne tendencije, narcistička struktura ličnosti... privremena psihička poremećenost...« U tom dvostrukom životu baka je bila naš najgori neprijatelj. Nije vjerovala mami, ni jednu riječ. Teško se bilo braniti od njenih sumnji da se i dalje sastaje s ocem. Imala je svoje špijune raspoređene posvuda po gradu - na tržnici, u dućanu, u kafićima. Skrivajući se, mama nikada nije mogla biti dovoljno pažljiva. Već bi je nešto odalo i kazna bi nas stigla u trenu. Letjele smo iz kuće usred dana ili usred noći, njoj je to bilo svejedno. Jednom je mama zaboravila tablete za kontracepciju u kupaonici. Nisam znala kakve su to tablete, ali sam znala da ih baka ne smije vidjeti jer ih je mama držala u džepu jedne stare jakne u ormaru i svakog bi jutra progutala jednu bez vode. Mora da ih je toga jutra zaboravila dok se žurila na posao, kako li je samo bila 31
nesmotrena. Možda je obukla baš tu jaknu pa je slučajno, ne gledajući, odložila kutijicu? I baka ih je našla, naravno da je našla, jer je stalno nešto kopala i njušila za njom, nije je puštala na miru. Našla je kutijicu na kojoj jasno piše čemu tablete služe, otvorenu, pola ih je već nedostajalo. Sitne ružičaste pilule, bile su dokaz teške optužbe protiv nje. Ali što je bilo tako strašno u tome da razvedena žena kojoj je gotovo trideset godina uzima kontracepcijske pilule? Zašto je baka u tome vidjela izdaju? Mogla je imati ljubavnika ili ozbiljnu vezu. Bilo je pametno da se čuva trudnoće, ta nije li joj ona sama utuvljivala u glavu, dok je bila još tinejdžerica, da je trudnoća najgore što se djevojci može dogoditi? Ali kada je našla dokaz maminog seksualnog života, uhvatio ju je takav neobuzdani bijes da je tresnula šakom u ogledalo i tisuće se sjajnih krhotina s treskom prosulo po podu. Poslije će još danima nalaziti sitne komadiće u četkici za zube, medu čistim ručnicima, u kutovima poda i u prljavom rublju. Nakon njezinog napada, uzela sam metlu i pomela kupaonicu, ne znajući zašto je napala baš ogledalo. Razlog je očito bio velik jer baka nije razbijala predmete, bila je vrlo štedljiva. Kurva, kurva! urlala je u kuhinji. Jezik joj je kao slijepa, debela zmija izlazio iz usta oblizujući krvavi dlan. Nije joj trebao drugi dokaz da je posrijedi otac, da se viđa s njim i ni sa kim drugim, toliko ju je poznavala da je znala kako ni jedan drugi muškarac ne dolazi u obzir. Lagala im je i kutijica je izbacila njenu laž na vidjelo kao što more izbaci zgnječenu plastičnu bocu na obalu. Ni na trenutak nije pomislila da je kutijica možda stara, da je te tablete uzimala dok smo još bile kod tate. Jednako tako nije joj palo na pamet da išta pita mamu, da je suoči s kutijicom kao krunskim dokazom. Mama se okružila neprobojnim zidom laži, i dijete je u tome izvježbala - čemu riječi, pitanja, razgovori? Nije to više imalo smisla. Baka je djedu prepustila prljavi posao izvršenja kazne. I onda je on istoga dana mrkog lica napisao poruku i stavio je na kuhinjski stol. Na poruku je, kao da je željezni uteg, položio taj neopozivi dokaz maminog »zločina«, izdajničku polupraznu kutijicu. Stajao je iznad nje, iznad sićušnog lijesa s nerođenom ružičastom dječicom, onom koja nisu dobila šansu da se rode. Izgledao mi je nekako star, zgužvan, odjednom jadan. Nije bilo načina da on i baka dobiju bitku protiv moga oca. Otac ih je uvijek pobjeđivao. Čak i kad je odbacio njihovu kćer, ona mu se vraćala. Bila je vjernija od psa. Nije imala ponosa. Nedostatak ponosa za njega, oca te pohotnice, bio je gori od njene nezajažljive pohote. Mora da mu je to prošlo kroz glavu kad je posegnuo za listom trgovačkog papira iscrtanog plavim kockicama. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala ga kako uzima taj papir, pa nalivpero, i kako ozbiljno, čak možda svečano sjeda za stol. Istjerivanje je ozbiljan čin. Pisao je polako, krasopisom, pazeći da mu slova ne prijeđu preko tanke plavkaste linije.
32
Na kraju kratkog pisma, ustvari poruke, potpisao se kao da je to neki dokument koji će već sutra imati težinu pred sudom. Nedostajao je samo voštani pečat. Djevojčica i mama stoje na dnu stepenica. Vrata su se za njima zatvorila, odlaze. Taksi će stići svakoga trena i mama vuče Djevojčicu za ruku da požuri. Ali zaboravila sam lutku, cvili Djevojčica tiho i vuče majku natrag. Mama je nervozna, s kovčegom u jednoj ruci i dječjom rukom u drugoj. Noć je, a još nije odlučila kamo će njih dvije. Čuje taksi koji se zaustavlja pred ulazom. No Djevojčica je dosadna, a njoj ne treba da se susjedi probude i svjedoče njihovoj drami. S uzdahom zastaje i pritisne zvono stana u ulazu. Gore, na katu, otvaraju se vrata. Djevojčica izvuče ruku, otrgne se mami i jurne prema stanu. Uletjet će u sobu i zgrabiti lutku koja je ostala ležati na njenom krevetu. Suze joj se slijevaju niz obraze dok se s mukom uspinje. Prvi kat, drugi kat... noge su joj kratke, a koljena klecava. Osjeća kako joj nedostaje zraka, a usta se pune šmrkljima koji cure iz nosa. Tada odozgo neko proleti pored nje i tresne u dubinu, pred podrumska vrata. Kroz željeznu ogradu stubišta Djevojčica prepoznaje figuru lutke i njeno malo tijelo zadrhti od lošeg predosjećaja. Okreće se i juri niz stepenice, čini joj se da se kotrlja. Da ju je barem mogla uloviti prije nego što je dotakla betonski pod! Ali prekasno je. Nespretna si, uvijek joj govori baka, nisi ni za što, ponavlja joj mama. Jedino tata ne kaže ništa, ali ona zna da je to zato jer je i ne vidi kad trči. Ali moja lutka nikome nije ništa skrivila, misli Djevojčica grozničavo, ne bi trebali biti ljuti na nju kad su već ljuti na mamu i mene. Njih izbacuju zato jer su njih dvije baki i djedu nešto skrivile, uvijek je tako. Ali lutku - to je nepravedno, buni se sve u njoj. Osjeća kako joj drhte usnice i kako joj se u grlu oblikuje vrisak. Ipak, ne smije vrisnuti, ne smije! Spušta se u polumračni podrum, mama viče: požuri, vidiš da samo tebe čekamo. Ona ne vidi da lutka leži bez nogu, koje su od pada odskočile u tminu. Je li mrtva? Je li to smrt? Pipajući u polumraku Djevojčica skuplja dijelove lutke i toga časa osjeća kako se u njoj javlja jaka želja da baku netko isto tako baci preko ograde, da tresne na pod, da se raspadne. Zna da je ta želja zla i potišteno korača prema taksiju koji zaudara na duhan i prljavštinu. Malo plave tinte iz nalivpera obojilo mu je prste i plavetnilo se proširilo po kuhinji i zaogrnulo nas oboje hladnim plaštom. Sjećam se, vani se spuštao sumrak, a mama se još nije vratila. Znala sam da će, kad dođe, na stolu naći poruku i shvatiti da se istoga trena moramo pokupiti iz kuće. Oni će biti u boravku iza zatvorenih vrata, vrata njihove utvrde neće se otvoriti, a to je još gore nego kad se, na zvuk njenih koraka, naglo otvore i kad jedno od njih, obično baka, počne paljbu, najprije riječima a onda udarcima. Njihova šutnja uvijek je opasnija od bujice riječi. Nema potrebe da je vide, ni batine više ne bi pomogle. 33
Djed me odsutno pogledao i rekao: morate otići, odmah. Mama i ja bile smo za njega dvije strankinje koje su živjele kod njih neko vrijeme, nedovoljno dugo da puste korijenje. I sada je tome došao kraj. Hajde već jednom, odlazite, što čekate, što još radite u mome stanu, za mojim stolom, u mojoj sobi? Hajde, spakiraj se, rekao je djed i pokazao mi rukom neka mu se maknem s očiju, neka se kupim iz njegove blizine. Derište malo, tvoja mater je obično smeće. Iako sam bila dijete, trebala sam mu se suprotstaviti. Neko drugo dijete bi mu reklo: pa kamo ćemo, noć je, mi nemamo druge kuće. Trebala sam pokušati braniti naš teritorij jer istina je da nismo imale ništa drugo osim njihove gostinjske sobe u kojoj živimo kao podstanarke. Zašto sam šutjela? Zato jer sam slutila da moje riječi ne mogu popraviti ono što je zakuhao mamin neoprez. Čak sam bila ljuta na mamu. Zašto mene uči da pazim, tuče me kako bih naučila kontrolirati svoje osjećaje i postupke, a ona okolo ostavlja nekakve tablete koje nemam pojma čemu služe, pa zbog njih još večeras letimo van u noć, a zima je? Kako se uopće može dogoditi da zbog tih tableta nekoga protjeraju iz kuće? Ali odluka je pala. Sjećam se težine u želucu, olovnih pokreta nogu dok se vučem prema našoj sobi. Tako mora da se osjećaju osuđenici na smrt, nemoć pomiješanu s težinom tijela koje već nije tvoje, više ne pripada tebi nego nekome drugom koji ima moć da o njemu odlučuje. To je ona ista težina vrućeg olova koja se sada rastače mojim žilama, dok sjedim u sudskoj dvorani u kojoj se odlučuje o mome tijelu koje će biti izgnano, izbačeno, osuđeno, prognano. Kad me djed izbacio iz kuhinje, zavukla sam se u krevet i čekala. Tko zna gdje ćemo noćas spavati? Kod tete Tine? U studentskom domu? U hotelu? Bacila sam se na maminu pidžamu na kauču i utonula u miris njene kreme kojom svake večeri namaže tijelo. Gledam je kako svake večeri sporim pokretima utrljava gustu, bijelu kremu i taj me njen ritual uljuljkuje u osjećaj sigurnosti. Ponekad, ako je dobre volje, namaže i moje lice. Jednoga dana bit ćeš lijepa, kaže mi. Ali ne kao ti, odgovaram, a ona mi prijeti prstom, zna da joj se pokušavam umiliti. Njen krevet je isti kakvim ga je jutros ostavila. Ona još ne zna da večeras neće u njega leći. Opraštam se s krevetom i s našom sobom kao da se više nikada ovamo neću vratiti. To nikada za mene je bila preteška i nerazumljiva riječ, nisam baš mogla zamisliti što točno znači. Ali mama bi, kad god bismo odlazile, govorila da se nikada više nećemo vratiti u ovu prokletu sobu. Znala sam da će mama, kad dođe, ubaciti u torbu dokumente, nešto naše odjeće i kuvertu s novcem koji ima spremljen za crne dane - jer je došao taj crni dan - a koji joj je otac dao da možemo negdje biti dok se »ne snađemo«. Ali nikada se nismo snašle. Bile smo gubitnice. Vraćale bismo se već nakon dva ili tri dana, pokunjene, pognute glave, često i gladne. Pogotovo kad sam već išla u 34
školu. Mama bi me s torbama posjela ispred njihovih vrata i ostavila dok bi ona otišla na fakultet ili, kasnije, na posao, kao da svi ostavljaju tako svoju djecu pred vratima. I ako bi netko od stanara naišao stubištem, morala sam reći da sam izgubila ključ. Jesu li susjedi znali da nije problem u ključu? Najčešće bi me uzela k sebi susjeda iznad nas, učiteljica u mirovini pa bi me odvela u stan kad bi čula da je došao netko od mojih. Pred susjedom baka nije mogla raditi scene. Brzo bi me uvukla u stan i gurnula u našu sobu. Bez riječi. Često bez hrane.
Ljeti bi mama i tata Djevojčicu ostavili na plaži ispred hotela. S ručnikom i plivalicama. Smjela je dugo biti u moru, samo nije smjela u dubinu, tamo gdje više ne osjeća tlo pod nogama. Mama je jednom čak zamolila stariju ženu koja je sjedila na narančastom ručniku i namakala noge u moru da pripazi na malu, ona će se brzo vratiti, samo da nešto obavi. A prije toga, dok su hodali prepunom plažom tražeći mjesto, ljutito se obrecnula na Djevojčicu, dabogda se udavila, zasiktala je. Čak ju je i tata iznenađeno pogledao. Ne govori gluposti, rekao je, mogao bi te netko čuti. Žena na narančastom ručniku s velikim slamnatim šeširom i naočalama lagano je kimnula, ljubazno se nasmiješila i vratila svojoj knjizi. Djevojčica je voljela biti prepuštena moru i suncu. Kasnije, žena je ustala i odšetala. Ubrzo se vratila s dva velika sladoleda. Jedan je bio od malina i pistacija, drugi od vanilije i čokolade. Onda je čučnula pred njom i rekla: Izvoli, odaberi koji više voliš. Djevojčica se zbunila. Naravno, voljela je sladoled, ali otkada su se odselile od tate dobila bi ga rijetko. Samo ako bi jako molila i bila jako dobra, dobila bi kuglicu za nagradu. Ovaj sladoled uopće nije zaslužila, a još je mogla i birati. Kako to? Znala je da ne smije uzeti ništa od nepoznatih ljudi, ali mama ju je ostavila na čuvanje ovoj ženi pa je to valjda bilo u redu. Ali, hoće li nepoznata kasnije tražiti da joj nekako uzvrati tu ljubaznost? Ipak, nije odoljela njenoj ponudi. Hvala, rekla je i nesigurno pokazala prstom na onaj od malina i pistacija. Ti si tako mirna djevojčica, rekla je žena. Sjedile su jedna pored druge i lizale sladolede. Djevojčica je svoj lizala sporo, da što duže potraje. Ali i dovoljno brzo, da joj ne curi niz prste. Ono malo što je iscurilo iz korneta polizala je. Osjetila je zrnca pijeska pod zubima, ali joj nisu smetala. Krajičkom oka - bilo bi nepristojno buljiti – vidjela je kako žena liže sladoled s donje strane, vješto ga okrećući u ruci. Divila joj se. Dok je sjedila pored posve nepoznate žene, strahomravci su iščezli. Osjećala se dobro i sigurno. Njeno je zadovoljstvo, naučila je to, ovisilo o maminom raspoloženju. Ali neočekivani sladoled od nepoznate žene na plaži pokolebao ju je. Možda zadovoljstvo postoji i izvan maminog dosega? Pružila je ženi sjajnu školjkicu koju je našla u plićaku. Ona se nasmiješila i rekla: Hvala ti, ali ne treba. Čuvaj školjku za mamu. Za mamu? pomislila je 35
Djevojčica. To ne bi imalo smisla. Mami su njeni lijepi kamenčići i školjke, kao i suhi listovi koje je skupljala u parku, išli na živce. Kad su se ubrzo pojavili - mama raščupane kose i razmrljane šminke, s tamnim podočnjacima, a tata zbog nečeg natmuren - gotovo je požalila što su došli tako brzo. Jedva je stigla oprati ruke i lice u moru. Nije im spomenula sladoled. A onda, možda zbog snage koju su joj dali nepoznata i sladoled, usudila se primiti ih oboje za ruke, spojiti ih poput mosta koji povezuje dvije nepristupačne obale. Držala ih je čvrsto, ne znajući da njezin most nije dovoljno čvrst da bi ih povezao. Očeva je ruka bila velika i topla, a mamina vlažna i skliska, i morala je čvršće stisnuti njene prste da je ne izgubi.
Dok sam bila mala a mama studirala, odlasci iz bakinog stana nisu mi bili tako dramatični, meni su se činili kao avantura. U studentskom domu našao bi se uvijek slobodan krevet i nas dvije bismo se stisle na nekom tuđem, uskom krevetu. Ja bih se skupila i ugnijezdila u njezin zagrljaj, obje bismo ležale na boku. Bilo mi je lijepo dok bih tako drijemala i slušala kako tiho razgovara s nekom od kolegica u susjednom krevetu, koja bi nas te noći primila u svoju sobu. Odupirala sam se snu. Željela sam ostati budna, stisnuta uz nju, u toplom i sigurnom zagrljaju. Mama, ostanimo ovdje, šapnula bih joj u uho, nemojmo se više vraćati baki. Šššš... spavaj, smirivala me ona uzdišući. Obje smo znale što će nas tamo dočekati kad se vratimo. Čuvam jednu maminu fotografiju snimljenu kad je imala osam godina. Bili su u posjetu rođacima i u prvom planu su baka i djed, još mladi. On u bijeloj košulji kratkih rukava, raskopčanoj oko vrata. Nosi naočale, a gusta mu je valovita kosa iznad visokog čela začešljana unatrag. Zagrlio je svoju mladu ženu u širokoj ljetnoj suknji, s koketnim šeširićem na glavi i sunčanim naočalama. Uz njih je još jedan bračni par i dvije djevojčice, svi zajedno sjede za stolom. Na stolu boce piva i tanjuri s kobasicama, kruhom, voćem, kolačima... Jedna je djevojčica naslonjena na laktove, nagnuta prema kameri. Lice joj je znatiželjno, a osmijeh vedar. U kosi ima mašnu, poput ogromnog leptira, kakve su tada vezivali djevojčicama, čak i kad se išlo na izlet u prirodu. Druga djevojčica je sasvim uz rub fotografije, očito nije dio veselog skupa. Sramežljiva pogleda i mršavih nogu, odjevena u hlače i ošišana kratko, s ribičkim štapom u rukama. Je li ona nečije tuđe dijete, možda susjedovo, koje se slučajno zateklo na proslavi? Da ne znam da je to mama, mislila bih da je neki dječak na pecanju, koji se tu slučajno zatekao. Teško je to zamisliti, ali kao dijete mama je izgledala poput dječaka. Bila je okretna, penjala se na drveće i dobro trčala, ali je mrzila satove gimnastike. Bila je dobra u vježbanju na spravama i igrama s loptom, ali u svlačionici bi se zavlačila u najdalji kut. Presvlačenje je već samo po sebi za nju bilo kazna, bojala se da bi netko iz razreda mogao vidjeti njena leđa puna masnica, nezaraslih rana i ožiljaka 36
od metalne kopče očevog remena. Ja barem znam zašto me tukla. Morala sam naučiti kontrolirati svoje osjećaje. Pred bakom i djedom morala sam jako paziti što govorim. Nisam se smjela izbrbljati. Morala sam savršeno lagati. Ne trepnuvši okom. Bez trzaja ijednog mišića lica. Ne skrenuvši pogled. Kad bi me tukli, nisam smjela plakati. Niti odgovarati. Za to je imala svoje metode uvježbavanja. Iako bismo na kraju gotovo uvijek izletjele iz kuće jer bi ona, a ne ja, nešto pogrešno rekla ili napravila. Ali pitala sam se, zašto su nju roditelji tukli? Ona nije bila dijete razvedenih roditelja, višak, netko koga samo podnose. Bila je dobra i poslušna curica. Nije bila ni naročito svojeglava. A ipak, kao da je zbog nečeg ispaštala. Možda mama uopće nije bila željeno dijete, ali se dogodila, najčešće je tako. Bakini su roditelji bili nesretni kad se udala, imali su s njom velike planove. Željeli su da upiše medicinu, ali ona je upisala biologiju. Negdje pred sam završetak studija dogodilo joj se dijete, mama. Nije bilo druge nego roditi. Nije tu bilo govora o velikoj ljubavi, barem je baka nije spominjala. Ona i djed dogovorili su se da će se ženiti, a njeni roditelji su se nevoljko složili s tom odlukom, pod uvjetom da ona završi studij. Moja mama je bila plod slučaja i rasla je neprekidno podsjećajući svoje roditelje na njihove ishitrene odluke i promašene šanse, na to da je život prije svega mnoštvo obaveza. »...ugledna građanska obitelj sa solidnim primanjima i standardom života. Nakon kćerinog razvoda, preuzeli su na sebe brigu...« Mama dugo nije shvaćala čime je zaslužila njihov bijes još dok je bila dijete. Tukli su je oboje, bez posebnog razloga. Na njoj su iskaljivali svoj jad, kao da je ona izvor svih njihovih nevolja - lošeg posla, malog stana, propuštenih mogućnosti. I sve je to trebalo sakriti u svlačionici gimnastičke dvorane. Trebalo se zavući u polumrak, brzo skinuti potkošulju i obući majicu. Srećom, najgore su masnice ostale nevidljive, one poprečne, tamnoplave pa zatim ljubičaste i na kraju žute, na njenoj mršavoj stražnjici. Kao da ih je netko iscrtao širokim kistom. Izdajničke pruge koje su je razdvajale od njenih prijateljica. Ako bi ponekad neki udarac zakačio bedro, iako je njen otac pazio da se to ne dogodi, morala je lagati da je pala niz stepenice. Naravno, stepenice! Kako mora da su bile skliske, jer često je niz njih padala. Znala je i udariti glavom, razrezati čelo pa čak i usnicu. Nezgode se događaju, zar ne? Kasnije, kad je već postala djevojka, tim su starim frustracijama dodali nove. Sigurna sam da sam ja, za razliku od nje, bila željeno dijete. Oboje mojih roditelja bili su veseli i ponosni kad sam se rodila, jer je dijete bilo nešto samo njihovo, nešto što su stvorili njih dvoje. Mama je kasnije vjerovala da će uz moju pomoć zadržati oca. Dijete, njihovo dijete, bit će čvrsta spona koja će ih zauvijek vezivati, zalog njihove ljubavi. Vjerovala je u njihovu sudbinsku povezanost i nakon što ga je napustila. Ipak je dijete bilo i njegovo, njegova krv. 37
Ali unatoč tome postala sam joj teret. Neželjeni teret, kao što je to bila i ona sama. Kako se to zapravo dogodilo? Prije joj nisam smetala, nije bila toliko usredotočena samo na njih dvoje. Maglovito se sjećam kako su se oboje naginjali nada mnom, ljuljali me u naručju, ljubili mi stopala kad sam bila mala. Kako je otac postao moj suparnik? Zašto me ona nemilosrdno gurnula u stranu, uskraćujući mi priliku da ga i ja zagrlim, barem na tren? Trebalo mi je vremena da shvatim da sam, otkad su joj roditelji zabranili da se s njim viđa, u njezinim očima dobila novi status, status uljeza. Djevojčica se mora nekome povjeriti. Jednom je iz parka donijela mačkicu, bila je tigrasta, još sasvim mala i jako gladna. Sakrila ju je pod krevet i donijela joj mlijeka u tanjuriću. Imala je sićušni ružičasti jezičak i dugo je trebalo da poliže sve mlijeko, ali nije odustala dok tanjurić nije bio prazan. Poželjela je da joj to malo biće bude prijatelj. Dok je tog popodneva spavala u njenom krilu, gladila ju je po prugastim leđima i pričala joj o tati. Maca je prela i slušala je. Kao i lutka. Ali za razliku od lutke, bila je topla i živa. Baka je ipak čula mačkicu. Ušla je u sobu i zgrabila je iz njenog krila. Bila je ljuta, baka je uvijek ljuta kad mama kasni s posla. Gdje ti je mater, reci! vikala je pred otvorenim prozorom, riskirajući da je čuju susjedi, toliko je bila ljuta. A susjedi nisu smjeli čuti ni znati ništa od toga, ni o mami ni o tati. Bacit ću ti mačku kroz prozor ako mi ne kažeš. Na licu je imala onaj svoj zli osmijeh i Djevojčica je znala da misli ozbiljno. Mačkica je mijaukala na sav glas. Djevojčica se ugrizla za usnicu, to bi obično pomagalo kao podsjetnik. Ne, nije smjela odati maminu tajnu. Ali bojala se za mačkicu još više nego što se bojala bakine šibe. Molim te, rekla je tiho, molim te nemoj je baciti. Onda govori, ti mala zmijo, govori! Mama je otišla tati, priznala je. Tati? Rekla si - tati? Onu ništariju ti zoveš tatom? Zašto te onda ne hrani ako ti je tata? Dat ću ja tebi, rekla je. Djevojčica je sagnula glavu da dočeka udarac. Ali nije je udarila. Bacila je mačkicu kroz prozor. Djevojčica nije čula udarac, samo mijauk. Zvučao je kao krik. Te noći nije spavala. Tješila se da je možda netko bio ispod prozora i uhvatio mačkicu. Ona teta koja sama živi u prizemlju. Ona je neki put pogladi po glavi. Ili neki prolaznik? A možda je maca pala na krošnju pa se spustila na zemlju i odšetala od zlih ljudi. Zgurila se, ali nije se usudila plakati. To joj je bilo najstrože zabranjeno.
Uskoro nakon povratka roditeljima, mama je postajala sve nervoznija i otresitija. Bili su to početni simptomi njene bolesti. Shvatila sam to tek kad sam odrasla i kad je već bilo kasno, kad je njena ovisnost o mome ocu uzela maha. Morala se s njim viđati, čak i kad je on to odbijao. Progonila bi ga, hodala za njim po cesti. Zvala bi ga i naglo spustila slušalicu kad bi čula njegov glas. Ruke bi joj 38
drhtale i od slabosti koja bi joj obuzela skrhano tijelo, polumrtva bi pala na krevet i satima ostala ležati. Sjećam se da su to bili napadi od kojih se nije mogla obraniti ni pod bakinom prijetnjom batinama i izbacivanjem. Čeznula je za njim, bila je njime opsjednuta, bolesno je bila ovisna o njemu, ali on nije želio da mu se vrati. Narkomanka, rekla je jednom baka, zapamtila sam te njene riječi. Naravno, nisam znala njihovo značenje, ali po zlokobnom tonu osjetila sam da to mora biti opasna bolest, da baka za nju zna i da nam lebdi nad glavom kao ozbiljna prijetnja. Nešto kao rak od kojeg je umrla jedna teta u vrtiću. Baka je bila uvjerena da će je zabrane i batine izliječiti od ludovanja za propalicom od bivšeg muža. Što se otac više branio od nje, to je ona bila agresivnija. Zapamtila sam i naučila prepoznati njezine simptome da bih se znala pripremiti na najgore. Brzo mi je postalo jasno da moje preživljavanje uz nju najviše ovisi o sposobnosti brze procjene: proučiti opasnost, pokušati je predvidjeti, nastojati je izbjeći. Jer što ako od te bolesti moja mama umre? Što će biti sa mnom? Ponovo sam počela mokriti u krevet. Djevojčica se sjeća kad tate jednom nije bilo nekoliko dana i kad je mama ležala u krevetu i plakala. Mama je bolesna, rekla je bakica – koju ona druga baka nije voljela jer »nije imala muža« – i donosila joj hladne obloge. Mamina se bolest zvala migrena i kad bi je napala, morala je ležati u zamračenoj sobi. Kad bi spustila rolete, zrake sunca probijale bi se kroz majušne rupice i stvarale šare na podu. Djevojčica je puzala od jedne do druge zrake, to joj je bilo zabavno. Sjeća se da ih je hvatala rukom i da ju je to nasmijavalo. Ali se nije smjela smijati na glas, morala je biti nečujna jer je mamu od njenog glasa još više boljela glava. Bakica bi joj prstom na ustima dala znak da bude mirna. Toga dana ujutro tata je tiho otključao vrata i ušuljao se u stan baš kao da je znao da je mami loše. Djevojčica mu je poletjela u zagrljaj i on ju je podigao visoko, tako visoko da je rukom gotovo mogla dotaknuti strop. Kad je dotakla luster, on se zaljuljao, a brušena stakalca na njemu zazvečala su poput malih zvonaca. Poslije se na podu još dugo vrtjela u krug raširenih ruku i šaptala: letim, letim, letim. Zapamtila je taj osjećaj lakoće, tatin čvrsti zagrljaj, pogled odozgo na sobu i kako je bilo lijepo letjeti u njegovim sigurnim rukama. Jednoga dana bit ću ptica, govorila je Djevojčica kasnije kad bi je netko pitao što želi postati.
Kad bismo se nakon nekoliko dana izbivanja nas dvije vratile baki i djedu, njihovi bi se uvjeti promijenili. Mama im je, za kaznu, morala obećavati sve više. 39
Da će cijelu plaću davati u kućnu blagajnu, kako joj ne bi ostalo za »švrljanje i kupovanje gluposti«. Ili da će jednom tjedno, kao da je kućna pomoćnica, imati slobodan dan. I ja bih dobila nove uvjete: neka se derište nauči da u ovoj kući vlada red, neka se drži svoje sobe, neka ne govori dok joj se netko ne obrati, neka šuti, šuti, šuti! U to vrijeme, nakon jednog povratka, i ja sam dobila migrenu. Napadi su bili nagli, odjednom bi mi se zacrnilo pred očima, a glava postala nepodnošljivo teška. Ni jedan zvuk ni zraka svjetlosti nisu smjeli ući u sobu. Pokrivala sam glavu jastucima dok bi mi pulsirajuća bol glavu pretvarala u središte mahnite aktivnosti. Netko je unutra lupao teškim čekićem, a jeka je odzvanjala cijelim tijelom, sve do vrha nožnih palčeva. Ne glumataj, rekla bi baka. Mama bi ipak bila milosrdnija. Kad bi vidjela da sam povraćala, promijenila bi mi plahte, stavila mokar ručnik na čelo, dala mi tabletu od koje bi bol oslabila i pustila me na miru. Sada smo obje patile od iste bolesti, i to nas je, u mojim očima, nekako zbližavalo. Jednako kao i kad bi me istukla. Barem bih osjećala da postojim. I bez toga bile smo povezane kao spojene posude. Kad bi ona legla bolesna u krevet, i ja bih se razboljela. Zapravo mi je bilo drago kad bismo obje bile prisiljene ležati zbog gripe u plahtama koje se obavijaju oko naših vrelih tijela kao teški, mokri konopci. Tada bi bolest postala naš zajednički, teško osvojeni teritorij u koji se baka nije usuđivala stupiti kako bolest ne bi zgrabila i nju. A tko će se onda o vama brinuti? objavila bi nam s vrata. Kao da se uopće brinula! Pred vratima bi ostavila pladanj s čajnikom i nekakvom kašastom hranom, s grizom na mlijeku ili rižom, kao da smo obje djeca koja nemaju zube. Ponekad bih, onako omamljena temperaturom, izazvala mamino sažaljenje, pa bi mi donosila aspirine i mjerila temperaturu, a njene nježne, tople ruke masirale bi me rakijom koja je jako mirisala na ljekovito bilje. Nakon toga bilo bi mi bolje, a opet, nisam željela da mi bude bolje. Jer u bolesti sam je imala samo za sebe, gripa ili grlobolja bile su moje saveznice na putu do nje. Sa strepnjom bih očekivala trenutak da me primijeti i vidi da nisam dobro. Njene ruke na mom čelu, toplomjer pod jezikom i aspirin, za mene su bili pokloni. Nakratko sam bila u središtu njene pažnje. Je li u tim trenucima vanjski svijet uopće postojao? Možda, ali nas se nije doticao. Dok me tresla groznica, dok su me njene ruke milovale a lice se nadnosilo nad moje, nije me bilo briga je li u međuvremenu eksplodirao vulkan, a nas zatrpala lava. U tom trenu bile smo osuđene jedna na drugu i ni jedan živi čovjek nije dopirao do nas. Kad živiš zarobljen u odnosu s nekim kao u zaključanoj sobi, svjesna si da svijet postoji ali te se tiče samo u nekoliko dodirnih točaka: škola, posao, dućan, ulica. Nitko nema istinski uvid u tvoju situaciju. Nitko te ne može spasiti iz tvog unutrašnjeg zatvora. Mama je bila moj zatvor. Teško mi se toga prisjećati, ali slike ipak izviru, nezaustavljivo nadiru, dovoljan je samo neki mali povod. Miris koji me odvodi natrag u onaj podrum.
40
Ona me zatvara u podrum, a ja se opirem jer tamo žive debeli štakori koji mi dolaze sasvim blizu i njuškaju me svojim hladnim njuškama. Podrum zaudara na njihovo mokro krzno i mokraću. Dok sjedim na podu, sklupčana tako da što manji dio mog tijela ostane izložen njihovoj znatiželji, hrabrim sebe da ne može biti strašno ako mi štakori i odgrizu koji nožni prst. Znam da ovisim samo o njenoj volji. Jedino ona zna da sam u podrumu, jedino me ona može izbaviti. Živa sam jedino zbog nje, ona je moja hrana i moje piće, dišem po njenoj milosti. Njena sam zatočenica, ali ona je i moja mogućnost slobode. Djevojčica na poseban način izračunava koliko će vremena provesti sama. Dovoljno joj je da se prisjeti što je mama obukla toga dana i koju je odjeću spremila u torbu. Tada zna koliko je dugo neće biti. Ako je ljeto pa obuče običnu suknju i bluzu, ali u torbu strpa crnu haljinu i lakirane sandale, jasno joj je da će pred kraj posla telefonirati i reći baki da ide na prijateljičin rođendan i da će kod nje prespavati. Ili da ima poslovnu večeru, ili zabavu u poduzeću. Sve su to šifre za susret s tatom i znače da će mama doći usred noći i srušiti se odjevena na krevet. Ili da uopće neće doći te noći, a ujutro će se pojaviti dobre volje noseći trešnje s tržnice. Djevojčica poznaje sve mamine trikove da zavara baku, sve njene laži. Ne smeta joj što je ostavljaju samu, mirnija je kad bake nema kod kuće. Baka je najprije sumnjičavo ispituje o mami, ili traži od nje da ode djedu kupiti cigarete u kiosk ispred kuće ili da obavi neki drugi dosadni zadatak, a ona sve naredbe mora poslušati, i to odmah, jer inače će zaraditi batine ili barem koju pljusku. Kad bi mama ostavila tatu na miru! Kad bi se njih dvije odselile u neki drugi grad! Kad je mama ljuta, baki time prijeti, a baka joj se zlurado podsmjehuje: Pa hajde, probaj, da te vidim! Ne možeš otići i živjeti sama u podstanarstvu ni u ovom gradu. I u pravu je, jer mama odmah klone i preda se. Tada je Djevojčica žalosna. Mora da je ponekad ipak bilo i mirnih večeri u kojima se baš ništa ne bi događalo. Kako bi inače preživjela? Pamtim samo grozne dane, i to uvećava patnju. Kao kroz maglu prisjećam se jedne takve večeri. U dnevnom boravku baka drijema dok televizija tiho ispušta zvukove kao da je na izdisaju. U kuhinji mama za stolom pregledava modni časopis s nestvarno lijepim modelima dok u njoj drijema njena neutaživa čežnja za njim. Na štednjaku juha vrije i diže oblak mirisne pare koja se širi stanom, kao da je miris juhe zalog za mir, molitva miru. Obiteljska molitva miru. Ja sam na podu ispod stola, gdje me nitko ne vidi i nikome ne smetam. Poslije ćemo u tišini večerati juhu. Lijepe riječi su dragocjene, rijetko se izgovaraju. Nećemo srkati vruću juhu niti puhati u žlicu, to je nepristojno, a do pristojnosti jako držimo. Onda ćemo se mirno zavući u svoje krevete-puževe kućice, ako mama i dalje bude dobre volje, ako baka bude dobre volje, ako se ne poremeti svemirska
41
ravnoteža tog delikatnog trenutka našeg postojanja, koju može uništiti i najmanji moj pokret, riječ, zvonjava telefona, iznenadni pljusak ili bilo što drugo. Sjećam se, jedne takve mirne večeri pogledala sam kroz prozor i vidjela prijeteći crni kišni oblak obrubljen bojom krvi. Sunce na zalazu obojilo je oblak zastrašujuće krvavim rumenilom i ja sam odjednom glasno zaplakala. Obje su se prenule, vratila sam ih u stvarnost svojim bezrazložnim plačem, i to mi nisu oprostile. To i jest bilo neoprostivo, bez obzira na strah šutljive djevojčice koja se, kako je baka govorila, boji i vlastite sjene. Zašto je taj oblak bio znak prijetnje? Zašto sam već kao mala djevojčica posvuda vidjela takve zastrašujuće znakove? Već tada sam znala da su trenuci mira u stvari zatišje između dviju oluja, kao lijep sunčan dan koji se nenadano pojavi između dva siva. Dogodi se nešto neuobičajeno pa se nikako ne usudiš prepustiti užitku. Jer prijetnja vreba iz neposredne blizine i uvijek moraš misliti na oluju koja se čini dalekom, ali znaš da će te stići. Kako je izbjeći? Kamo se skloniti? Gdje naći utočište? Evo, evo sad će grunuti, vidim mamino lice. Vidim ga i sada, baš kao da sjedi preko puta mene. Gledam kako joj se jače usijecaju dvije okomite boriće pored usta, kad ih skupi jer je nečim nezadovoljna. Možda okusom juhe? Želim vjerovati da ta nadolazeća oluja nema ništa sa mnom i da neću snositi posljedice ako juha nije dovoljno slana. Ali nije tako, jer mama ne može prigovoriti baki. Ona ne može reći nešto obično, kao na primjer; mama, mogla si staviti više soli u juhu. Ona samo skuplja usne i natmuri se. Lice joj se brzo mijenja, kao da postaje tamnije, kao da se pojavio oblak i zacrnio nebo. Zar to ne vidi nitko osim mene? Baka i dalje mirno lovi tijesto u juhi i pazi da joj iz žlice ne kapne na stolnjak, pazi da ja ne srčem, mi nismo obitelj koja se ne zna ponašati za stolom. Oblak iz maminih očiju se sada diže iznad stola i samo je pitanje kada će se obrušiti na mene. Jednom, kad smo jedrili zaljevom s nekim njegovim prijateljem, otac je tumačio kako je jedina mudrost jedrenja u popuštanju konopaca na jedrima na vrijeme. Tada upravljanje jedrilicom postane poput igre, rekao je. I odjednom sam, dok je to govorio, shvatila kako ja pokušavam upravo to, nanjušiti nadolazeći vjetar kako bih popustila konopce, sklonila se i zaštitila od njenih napada, iznenadnih i nepredvidljivih poput ljetne oluje. Ali slaba sam ja jedriličarka. I za mene to nije bila igra. Mama me gleda oštrim, tamnosivim pogledom i ja jasno vidim nadolazeću nevolju. Njen burni dah lebdi nad stolom i hladi juhu u mome tanjuru. Od njega juha postaje bezukusna, iako u njoj plivaju moji omiljeni rezanci, oni koje baka, ništa ne primjećujući, upravo lovi svojom žlicom kako bi ih u slast pojela. Obriši usta, naređuje majka svih oluja, sva si musava. Ne znaš ni jesti kako treba. Dakle, nije u pitanju neslana juha. I da jest, ona bi prigovorila meni, a ne izravno baki. Mama, vrištim u sebi, mama pusti me da na miru ručam. Želudac mi se zgrči čim sjednem preko puta tebe jer osjećam da tražiš žrtvu, da tražiš razlog svojoj 42
današnjoj ljutnji, koja je ista kao i ona jučerašnja, uvijek ista. Više nemam teka. Grlo mi se stišće, ne mogu gutati. Da moram nešto izustiti, čak da mi o tome ovisi život, ne bih mogla. To stiskanje je znak da bih sljedećeg trena mogla zaplakati i zato spuštam pogled na stolnjak. To je stvar vježbe: spustiti pogled na šaru stolnjaka, skrenuti pažnju na nešto drugo i napetost će popustiti. Ona samo gleda, čeka da me ulovi, da popustim njenom pritisku. Zna dobro kako se osjećam. Sve je to dio vježbe. Želi se uvjeriti može li u mene imati povjerenja. Moj plač značio bi odsutnost kontrole, popuštanje, a to je isto što i izdaja. Jer, ako me umjesto nje pritisne baka, mogla bih joj priznati sve o tajnim sastancima s ocem, pod izlikom da me vodi u kino. U stvari u kino me ne vodi ona, nego njena prijateljica s posla, koju sam zvala teta Tina. Gledamo »Knjigu o džungli« po tko zna koji put. Ili »Pepeljugu«. Kad gledam »Pepeljugu« jako plačem, jer u kinu mi je, za razliku od kuće, dopušteno plakati. Ipak, jednom su nas zamolili da izađemo iz kina jer nisam bezglasno plakala, nego baš ridala, i to neutješno. Ma smiri se, što ti je? pitala je teta Tina dok smo izlazile, a gotovo je cijeli red u dvorani morao ustati da prođemo prema izlazu. Pa u kinu smijem plakati, zar ne, zamucala sam? Ona me pomilovala po glavi. Znala je da je mama sad s ocem u njenom stanu, da nikada nema vremena za mene. Mila moja, mila moja, šaptala je. Njene su riječi bile tople, umotala me u njih kao u deku i ja sam zaspala u njenom naručju dok mi se suze na licu još nisu ni osušile. »Bila je dobra studentica. Nije redovito polagala ispite, ali u tome nije bila iznimka.« Ovdje, u sudnici, dok slušam riječi i opise u kojima se teško prepoznajem, u sebi ponavljam pravila koja sam naučila kao djevojčica, a koja i sada vrijede: prouči opasnost, pokušaj je predvidjeti, nastoj je izbjeći. Ako to nije moguće, šutke je podnesi. Iznad svega, kontroliraj emocije. S godinama sam naučila biti oprezna u ovoj mukotrpnoj igri šaha koju smo svakodnevno igrale. Prvo treba proučiti protivnicu - njenu mimiku, pokrete, boju glasa. Način na koji otvara vrata stana, ulazi li bučno ili se pokušava tiho ušuljati da je ne čuje baka i stići do svoje, to jest naše sobe prije nego što baka iz dnevnog boravka zaviče: jesi li to ti? Gdje si do sada? I onda izađe iz dnevne sobe, nije lijena ustati s kauča ispred televizora, ništa joj nije teško kad želi kazniti svoju kćer. Njuši joj kosu, kaput - ponižavajuća kućna inspekcija. Smrdiš po duhanu! Mama odmahuje glavom, laže u samoobrani jer ona uopće ne puši, ali tata puši. No baka nije glupa. Smrdiš po njemu, točno osjećam njegov miris na tebi. Što je tebi, u kafiću svi puše, pokušava se mama braniti, iako zna da obrane nema i da je preslaba pred tom hladnom, okrutnom ženom koja je zadužena za održavanje reda u našem malom kućnom logoru. Baka ne zna da je i mama i otac u svojim razgovorima zovu Kapo. 43
Kapo, ti si kapo! izletjelo mi je jednom nakon doseljenja, i to sam skupo platila. Udarila me tako jako da sam od siline njenog udarca pala na pod. Pred očima mi se zamaglilo. Njih dvoje su se smijali dok bi baku zvali Kapo, ali mi nisu rekli da ja ne smijem tu riječ pred njom izgovoriti. Sigurno su me zaboravili upozoriti pa sam samo ponovila to što sam od njih čula, kao papiga koju smo imali u vrtiću, mala plava papigica koja je smiješno okretala glavicu i znala je reći svoje ime. Dok nije izletjela kroz otvoren prozor. Tada sam još trebala svladati lekciju da su neke riječi naročito strogo zabranjene. Kapo je bila opasna riječ zato što je izazivala bakin strašan bijes. Sručio se na nas u obliku batina i zabrana, zaključavanja, isključivanja telefona, prijetnji da će nas pobiti. Vikala je da je mama ubija, da je prokletnica koja joj je uništila život. Pamtim taj dan kad sam izlanula - kapo. Godinama kasnije mami sam dobacila tu istu riječ čije sam značenje tada već dobro znala. I opet sam dobila pljusku. No njena je ruka bila slabija i jedva je dohvatila moje lice. Djevojčica vidi da je baka bosa, nije u brzini ni navukla papuče, samo da mamu uhvati još u kaputu, na izlasku. Vidi njene velike gole palce i kosti stopala izbočene sa strane. Bakina stopala su ružna. Ah, jadnice, imaš velika ružna stopala baš kao baka, uzdiše mama dok joj kupuju nove cipele za početak školske godine, iako su Djevojčici stopala mala i uska, još dječja. Kroz odškrinuta kuhinjska vrata vidi kako baka navaljuje na nju i kako mama podiže ruku da se zaštiti od njenog udarca, ali to joj ne pomaže, baka se na nju baca kao na svoj plijen, šakama. Djevojčica se zalijeće da obrani mamu i udara baku ručicama po bedrima. Ona se jednim šamarom rješava male napasnice.
Jednom, dok smo nekoliko dana bile u izgnanstvu kod tete Tine, umro je djed. Naglo, od srca. Baka je rekla da je samo ostao sjediti na kauču ispred televizora. Jednostavno, te je večeri sjeo gledati vijesti i više nije ustao. Kad ga je dodirnula po ramenu, da mu kaže kako je već skoro ponoć i da je vrijeme za krevet, on se samo nagnuo na stranu i ostao tako ležati. Naravno, baka je rekla mami: ti si ga ubila, ti i tvoje laži. Misliš da nije znao da mu lažeš u oči? Znao je, znao. I eto, njegova mu je jedina kći upropastila zdravlje i skratila život. I sve to zbog onog propalice, ništarije. Je li on vrijedan toga? Kakvu budućnost ima to dijete, govorio je za malu. Da, brinuo se za vas. Ja se ne brinem, idite obje dovraga! Glas joj je bio suh poput brusnog papira. Ali bila je bespomoćna, klonula. Izgubila je njegovu tihu podršku u borbi protiv nas, nekoga tko će vrata držati zatvorena da se ne čuju krici. Sjedila je na onom istom kauču u kućnoj haljini i šlapama, blijeda, nepočešljana - bilo je to jedini put da sam je vidjela neurednu - rukom gladeći mjesto na kojem je obično 44
sjedio djed. Nekako se smanjila, ili sam možda ja već bila toliko narasla da mi se onako prosijeda i malo pogurena činila manjom. Ali zato nakon sprovoda mama kao da je narasla. Postala je osorna i glasna kad bismo same s bakom ostale u stanu. Dobila je krila, iako tek privremeno. Baka samo glumi, odvratila je posprdno obraćajući se meni, djed joj je išao na živce. Jedva je čekala da ga se riješi i da na sebe troši njegov novac. Lako joj je bilo istresati se na nju, baka je sad bila ranjiva a mama nije. Ali mama nije mogla propustiti tu priliku, nimalo nije posustala. Sipala je otrov, kao da se pripremala za trenutak kada će joj sve stresti u lice: ma vraga si ti njega voljela, stalno si mu kljucala mozak da ne zarađuje dovoljno, da je budala koja se ne zna izboriti za bolji posao, da je slabić, da si mogla i boljeg odabrati samo da si mislila svojom glavom. A što se tiče mene, kćeri jedinice, pa zašto si imala pet - pet! abortusa, a mene se usuđuješ izbaciti zajedno s djetetom zato što ja, umjesto da ostanem u drugom stanju kao ti, kao i svaka glupača, uzimam kontracepcijske pilule. Ja barem volim svoga muža, čovjeka od kojeg sam se razvela jer ste me vi na to natjerali svojim prijetnjama i ucjenama kako ćete poslati socijalnu službu da mi uzme dijete. Da ste bar to napravili, bilo bi joj sigurno bolje nego s vama. Ali vi ste se kao brinuli za malu, za njenu budućnost?! Ma daj, molim te, mislili ste samo na to da će susjedi reći kako se niste u stanju brinuti za svoje. Pa ste se brinuli tako što ste nas mlatili. Što nas je u ovoj kući čekalo osim neprestanog kažnjavanja, osim batina? Reci! Što je moje dijete imalo od vaše ljubavi kad ste nas usred noći izbacili iz stana? Možda bismo nas dvoje imali šansu ostati zajedno da se niste upletali – ti, ti si mi sama rekla da ga viđaju u gradu s drugom. I ja sam ti, glupača, povjerovala. Trebala sam mu dati priliku, možda čak i oprostiti. Na sprovodu me začudilo kako je mala bila urna s djedovim pepelom. Zar je to sve što ostane od čovjeka? Baka je stajala malo pogrbljena držeći u rukama posudu s nekoliko šaka pepela koje je trebalo položiti u obiteljsku grobnicu. Njeni bijeli koščati prsti bili su kao zalijepljeni za crni mramor. Grčevito se držala za urnu, grleći je baš kao da u rukama drži živog djeda, samo što ga živog nije tako grlila. Napokon se nagnula nad grobnicu - jer na javnim mjestima ne treba raditi scene - i dodala urnu radniku koji ju je pažljivo spustio pored lijesova njegovih roditelja. Razjapljena crna usta grobnice su se zatvorila kad je nadgrobni kamen kliznuo na svoje mjesto. Djeda je progutao mrak. Jedan mučitelj manje, jedan strah manje. Ne mogu reći da sam plakala za njim. Meni je taj čovjek bio stranac. Ali u tom trenu sažalila sam se na baku. Stajala je i jecala, lice joj je bilo pokriveno gustim crnim velom, da se ne vide natečene oči. Izgledala je izgubljeno. Ostala je sama jer nas dvije nije smatrala svojima. I što je bilo još gore, i ja i mama smo znale da nas dvije baka doživljava kao jednu osobu, otprilike kao tele s dvije glave. Gdje je jedna, tu je i druga. Ako ode jedna, sasvim sigurno otići će i druga.
45
Mama je stajala pored nje, ali nije plakala niti joj je obgrlila ramena, kako sam vidjela da to ljudi čine. Mislim da nije mogla podnijeti da je dotakne, dodiri između njih bili su svedeni na udarce i ničija smrt to više nije mogla promijeniti. Stajala je tik do nje kao da čeka da prestane s predstavom pa da odemo kući. Bilo je hladno, naš dah se maglio i zeble su me noge u tankim cipelama dok smo primale saučešće onih nekoliko susjeda i dalekih rođaka. Već se u taksiju obrecnula na baku: prestani više tuliti, nitko te ne sluša! Čak se i vozač lecnuo na njen glas, a ja sam pomislila kako ćemo obje platiti za te mamine riječi, kad-tad baka će nas kazniti, mogla je šutjeti barem do kuće. Djedovom smrću ništa se nije promijenilo, dodatni dokaz da je baka bila ta koja je odlučivala u kući. »...detalji forenzičkog izvještaja putanje metka...« Rasla sam kao vlat trave koja se probija između dva kamena i povija se na svaki dodir vjetra bojeći se da je ne slomi. Rasla sam tako da sam duboko u sebi zakopala sjećanje na batine, laži, prijetnje i strahove. Morala sam preživjeti. Ovisila sam o njima dvjema. Nisam poznavala drugi svijet, druge mogućnosti. Ne bih mogla da im se nisam prilagodila, a to je bilo moguće samo tako da amputiram dio sebe. Mnogo godina kasnije mama mi je rekla da se prije našeg odlaska od oca sastala s djedom i da joj je on sam ponudio da se nas dvije preselimo k njima. Ali ona je odbila. Bila je tako sigurna u sebe. Ponos je prštao iz nje kao sjajan, blistav vodoskok i djed se povukao pred njenim odbijanjem. Samo sam ti želio pomoći, rekao je i obrisao čelo kao da ga je pljunula. Otišao je kući pokunjen. A već nakon nekoliko mjeseci zakucala je na njegova vrata! Molila ga je da nas primi. Nisam mogla vjerovati da će me tvoj otac... Mama nije dovršila rečenicu. Je li htjela reći da ju je otac prevario, odbacio, izdao? Sjećam se da je tvoj otac izgovorila baš kao da sam ja njegova suučesnica. Iako nije mogla izreći optužbu protiv njega, te su dvije riječi zazvučale optužujuće. U kinu je mračno gotovo kao u podrumu u koji mama zaključava Djevojčicu, ali nije zastrašujuće nego ugodno. Djevojčica sjedi udobno zavaljena u plišanu stolicu. Prstima gladi izlizani pliš, sviđa joj se mekoća i podatnost tkanine. Na stolici pored nje je teta i njeno veliko tijelo koje posve ispunjava stolicu, čini je sigurnom. Nije sama. Netko se brine o njoj, to je bolje nego kada sate mora provoditi u hotelu ili u parku na dječjem igralištu, kad mama zamoli neku drugu mamu da je načas pripazi pa to traje dugo, a druga mama mora kući i nervozna je... Ili kad čeka u nekom kutu tuđeg stana posve zaboravljena, strepeći hoće li je mama zaboraviti kad krene kući. U kinu je toplo i udobno. Filmovi su ponekad jako smiješni, a ponekad je ipak jako rastuže. Najviše voli «Snjeguljicu«. Voli i 46
»Pepeljugu«, samo što za nju to nije bajka. Jer baka muči mamu kao da je Pepeljuga: jesi li napravila ovo, jesi li završila ono, a mama trči u dućan i na tržnicu, sprema stan, kuha i još juri na posao da zaradi novac za nas dvije, kako baka ne bi prigovarala da nas ona hrani jer tata ne daje dovoljno novaca. A ima novca za onaj svoj bijesni auto, kaže baka ljutito. Onda je pored toga što sve napravi još i tuče, samo to u filmu nisu prikazali jer zapravo film nije o mami, nego o Pepeljugi. Znaš, kaže Djevojčica lutki, u bakinoj kući nema dobrih miševa da mami pomognu pa joj je još teže nego Pepeljugi. A baka mrzi princa, jer to je zapravo moj tata koji nema kočiju, ali ima crveni auto. Kočija dolazi po Pepeljugu, to jest moju mamu, sasvim tajno. Jer onda baka, zla maćeha, neće kazniti mamu što ga viđa, a i mene, onako usput. Mene u filmu nema jer, objasnila sam ti već, to u stvari nije film o mami, nego o Pepeljugi kojoj je teško, ali ne kao mojoj mami. Jer uz to mama ima djevojčicu, mene. Mami-Pepeljugi bilo bi bolje da me nema. Svima bi bilo bolje da te nema, često mi kaže baka. Ali što ja mogu kad sam već tu? Djevojčica zna film gotovo napamet, gledala ga je već toliko puta. I dok teta pored nje drijema glave nagnute na jednu stranu i otvorenih usta, ona svejedno napeto prati film sve do vjenčanja princa i Pepeljuge. Njeni mama i tata neće tako sretno plesati odjeveni u divnu odjeću. Njeni mama i tata su već razvedeni i Djevojčica razumije da se mamina priča događa nakon njihovog vjenčanja i žalosna je, jer nema sretan kraj. Sama sebe tješi da princ i Pepeljuga još ne znaju što ih čeka. Ali ponekad joj se u grudima skupi ogromna tuga. Tako gusta i teška kao neko blato, pa Djevojčica ponekad sanja da se u njemu utapa. S mamom je bilo najgore to što je bila nepredvidljiva, a ja sam, ipak, morala predviđati njeno ponašanje jer sam o njemu ovisila. Morala sam rano naučiti iščitavati znakove njezinog raspoloženja: iz namrštenog čela ili smiješka, pognute ili zabačene glave, pospanog pogleda ili onog ispitivačkog, iz napetosti mišića koji će se sljedećeg trenutka, poput opruge, baciti na mene. I glasa, svih nijansi njenog glasa – od onog na rubu vriska, do maznog, dubokog šapta koji je bio upućen samo ocu. Moj strah od nje bio je živo biće koje je živjelo u meni, nevidljivo poput duha. Strah je progrizao rupe u mome oklopu i onda su, kroz te rupe, njene riječi ulazile u mene kao pčele u košnicu, a njeni udarci boljeli još više jer su našli put duboko unutra. Poslije mi je trebalo vremena da te rupe pokrpam. Kao djevojčica zamišljala sam strah kao puno malih mrava koji napadaju moje tijelo i nikad se nisam sasvim oslobodila tog osjećaja. Naučila sam živjeti s lažima. Onu mene koja je tih laži bila svjesna, potiskivala sam sve dublje, dok laž nije postala poput kruha, nešto obično što možda ne voliš,
47
ali ti napuni trbuh i ublaži ti osjećaj gladi. To više nisu ni bile laži, nego neka vrsta podvojenosti koja mi je omogućavala mir. Kad sam odrasla, vjerovala sam da je moja šutljiva maska bila samo - maska. To me u pubertetu držalo da ne poludim, uvjerenje da ono jadno utučeno stvorenje, ona hrpa jada unutra zapravo nisam ja i da bi se, kad bih samo imala priliku, pretvorila u pticu. Kao kad me sasvim malu otac podignuo iznad glave i zavrtio se, okrećući se oko sebe, sve dok nisam osjetila kako letim. Letjela sam ne osjećajući njegove ruke, letjela sam i vrištala od sreće. U školi sam morala naći načina da nekako preživim. Učila sam bolje od drugih. Ne mislim da sam bila pametnija, samo sam imala više vremena. Nisam smjela izlaziti - da mi se ne bi dogodilo isto što i mami, rekla je baka - pa sam mogla čitati. Čitanje mi je bilo zanimljivo i zabavno jer me odvlačilo iz mog svijeta u neki drugi, veseliji i jednostavniji. Ni učenje matematike i fizike nije mi bilo teško, i omogućavalo mi je bijeg. Učim, rekla bih baki ili mami i uronila u knjigu, bilo koju. Prolazila sam s odličnim uspjehom, ali to nije bilo dovoljno da zaslužim maminu pohvalu. Ona je bila uvjerena da su se profesori sažalili nada mnom jer sam iz disfunkcionalne obitelji i jako tiha i zatvorena, bez prijatelja i komunikacije s vršnjacima. A možda i zato jer su ponekad vidjeli modrice i nisu povjerovali mojim lažima. Sjećam se da sam na početku petog razreda otišla psihologici. Razrednica me poslala k njoj jer je mislila da sam previše povučena. Psihologica je željela znati imam li kakvih problema kod kuće. Nemam, rekla sam ne trepnuvši. Kako joj objasniti zatvoreni svijet u kojem živim, to da sam ja problem, uzrok nesreće ljudi oko mene? Mama hvali Djevojčicu što ne plače ni nakon što bi provela pola dana zatvorena u podrumu. Ali iako je bila dobra, svejedno je zatvara ponovo i ponovo. Djevojčici se činilo da, što je bolja, to duže mora ostati dolje. Nije joj to sasvim jasno. Ne bi li bilo bolje da vičem kad me vodi dolje, zar tada mama ne bi odustala? razmišlja dok mama uzima ključ. Dolje je usamljena jer ne smije ponijeti ni lutku da joj pravi društvo. Moramo biti tihe, kaže mama dok provjerava ima li koga na stubištu i brzo grabi niz stepenice gurajući je ispred sebe da joj ne pobjegne, iako Djevojčici to ne pada na pamet. Otključava teška podrumska vrata, gura ih i pali svjetlo. Usamljena žarulja ljulja se na žici, a njeno slabo žućkasto svjetlo osvjetljava im put. Mama, je li ovako izgleda grob? pita je šaptom. Ne govori gluposti, opet si gledala neki film! otresa se mama. Pa u grobu su samo mrtvaci, a ti si živa. Trebaš se samo naučiti ponašati tako da baka ništa ne dozna, da se ne plašiš bakinih prijetnji zatvaranja u podrum. Djevojčica zna da je baka kriva što je mama podvrgava ovim »vježbama izdržljivosti«, kako ih zove. Baku treba prevariti, to je mamina glavna briga. Djevojčica mora naučiti ne samo da ne smije plakati nego da svojim ponašanjem 48
nikada ne navede baku da posumnja u njezine laži. Čak i ako je tuče. Baka je jako lukava i zato moramo vježbati da je nadmudriš, kaže mama. Kao u Ivici i Marici, kad je Ivica staroj vještici dao da opipa pileću kost umjesto ruke, sjećaš li se? Djevojčica kima glavom, već joj je pet godina, već zna čitati, a Ivicu i Maricu pročitala je više puta. Naravno da zna kako su prevarili vješticu, ali to je bilo mnogo jednostavnije nego prevariti njenu baku. A sada, pokušaj pobijediti strah, kaže joj mama, kao da je to lako. Kao da kaže: progutaj već jednom ovaj krumpir. A onda za sobom zatvara vrata. Podrum je podijeljen u hodnike, a u svakom su hodniku četiri drvena odjeljka. Prepuni su stare krame i dok žarulja treperi, ona gleda što sve ljudi spremaju u podrum. Svaki put kao da je sve više stvari. Djevojčica se nada da će ih uskoro biti toliko da neće moći ni ući. Mama neće moći otvoriti podrumska vrata i to će biti kraj njezinog zatvora. Poderani suncobran, automobilske gume, zahrđala željezna peć, hrpa novina u kojima se gnijezdi vesela obitelj štakora koja se pritaji dok prolaze prema njihovom dijelu podruma. U njemu je njezin stari madrac, toliko zamrljan od mokraće da ga je baka htjela baciti, ali je ipak odlučila spremiti ga u podrum - kao da bi još kome mogao zatrebati. Na podu je još i kovčeg sa starom odjećom, hrpa staklenki od zimnice, pokvarena šivaća mašina i crvljivi ormar koji se ne da otvoriti. Ostaje tek malo slobodnog mjesta, toliko da djevojčica sjedne i leđima se nasloni na ormar koji neugodno škripi, kao da se glasa, ili na madrac koji još uvijek vonja poznatim vonjem koji iz njega nikada neće ispariti, kao smrdljivi spomenik njezinih dječjih mora. Kad se svjetlo usamljene žarulje ugasi, ostat će u polumraku. Na samom kraju hodnika je visok, uzak podrumski prozor s rešetkama. Gleda na pusto dvorište u kojem guguču golubovi i rijetko se čuju ljudski koraci. Dogodilo se jednom da je čula korake na stepenicama i otvaranje podrumskih vrata. Odmah je znala da to nije mama ranije došla po nju. U drugom hodniku čula je muško nakašljavanje i psovku kad se spotaknuo o nešto metalno. Na čas je došla u iskušenje da popusti, da vikne i oglasi se. Ali što će mu reći? Mama me tu zaključala da se vježbam boriti protiv straha? Zaboravila me kad je došla uzeti neke stvari? To se ne događa. Ne smije otkriti njezinu tajnu niti prekršiti najstrože pravilo - nikada ne pokazati drugima svoje osjećaje. Djevojčica vjeruje da je tako samotno i u grobu, samo još mračnije i još tiše, iako mama kaže da nije. Tamo nema ni štakora ni golubova ni odbačenih smrdljivih stvari. Kad joj mama kaže: ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti, sigurno ima na umu neko takvo mjesto na kojem je nitko neće naći zato što nema razloga da je traži. A što ako je ipak zaboravi? Jer to se može dogoditi. Ako mama ostane negdje s tatom, lako može zaboraviti da je ostavila Djevojčicu u podrumu, a baka će misliti da ju je povela sa sobom. Tata neće ni pitati gdje je i nitko je neće tražiti. Taj mali strahić koji joj se motao po glavi sprečavao ju je da strpljivo čeka da prođe vrijeme vježbe koje je uvijek bilo drugačije. I taj bi strahić rastao, 49
propinjao se i nadimao kao balon, rastao je u njoj i više ga nije mogla obuzdati ni po cijenu da vježba ne uspije. Morala ga je pustiti da iscuri između njenih nogu. Ponovo i ponovo bi se iz podruma vraćala upišana. Mama nije bila zadovoljna. Strah te pretvara u žrtvu, u plijen. Svaki strah ima svoj miris, mješavinu kiselkastog znoja i nekakvog hormonalnog izlučivanja zbog kojeg pas može nanjušiti da li ga se čovjek boji ili ne. Vide li ga ovi ljudi oko mene? Mogu li ga namirisati? Odaje li me njegov miris i sada? I čega se to bojim dok sjedim na optuženičkoj klupi i lagano se znojim? Osjećam kako putuje po tijelu i premješta se, jednako kao i radost. Sad je u želucu, grize poput ljutih crvenih mrava. A onda se seli na kožu i klizi glatko poput ulja dok me sasvim ne preplavi. Moj strah je biće koje živi u meni, poput dvojnika. Ako ga naslućuju, ljudi oko mene sigurno će pomisliti da se bojim kazne. Ne, sada se jedino još bojim da ću nekom svojom neopreznom gestom ili pogledom odati da iza ovog službenog igrokaza koji se odvija u sudnici, postoji istina koju ne smiju saznati. Ne smijem je odati. Moram misliti na to, moram se kontrolirati. Kad bih još samo uspjela potisnuti davne slike, koje naviru sve jače. »Ruka ubojice je mirovala. Postavlja se pitanje je li optužena u tome trenutku znala...« Djevojčica se nakon nekog vremena privikla na podrumski polumrak u kojem dobro razaznaje zvukove, čak se jednom ljeti ispružila na hladni beton i zadrijemala, i bilo joj je ugodno sve dok joj se nešto živo nije zaplelo u kosu. No ni u tom času nije vrisnula. Beba štakor izgubljeno se koprcala u gustoj šumi njenih vlasi pozivajući prodornim glasićem svoju mamu. Pravila se da spava sve dok se nije iskoprcala. Osjetila je ponos. Pomislila je da će to ispričati mami, ali se predomislila. Tko zna bi li joj povjerovala. Podrum nije lunapark, rekla joj je mama jednom, i ako joj postane manje strašan, bojala se da bi mama mogla smisliti neko još gore mjesto za vježbanje. Na primjer, šumu u kojoj ju je jednom pustila da odluta kad su bili na izletu s njenim poduzećem.
Pokazalo se da onaj dokument o razvodu koji je mama tako ponosno pokazala svome ocu, misleći da će njega i baku tako zavarati, ipak nije bio bez veze, samo papir, formalnost. Moj otac ga je ozbiljno shvatio, bio mu je dokaz da se riješio mame. Nije se oženio djevojkom zbog koje ga je mama ostavila, ali teško da je mamu to moglo utješiti. Jer uskoro se ipak ponovo oženio i dobio dijete. Jednog me dana sačekao pred školom i poveo svojoj kući. Nije to često činio. Bilo je hladno i puhao je jak vjetar pa smo žurili uličicom koja je uzbrdo vodila prema stanu čiji sam svaki kutak poznavala. Otac mi nije rekao zašto idemo k 50
njemu. Nije me pripremio. U hodniku sam osjetila poznati miris starog namještaja i praška za pranje rublja, jučerašnjeg ručka i nedavno skuhane kave. Mašina je u kupaonici tiho brundala i sve mi se činilo toliko poznato kao da sam još jučer otišla odatle i da su moje stvari, moj kaput, cipele, igračke, još negdje tu, mora da su tu, samo ih trebam naći. Onda sam među poznatim mirisima osjetila još jedan, posve nepoznat. Uznemirila sam se poput životinje kad nanjuši zamku. Otac mi nije puštao ruku, niti mi je dao da svučem kaput, vodio me prema sobi, iako sam se pokušala oduprijeti ne znajući zašto. Ušli smo, zapravo me uvukao u našu sobu, onako kako se vuče torba ili bilo koja neživa stvar. U našem krevetu, na maminoj strani, ležala je nepoznata žena. Znala sam da ima novu ženu i to me nije iznenadilo. Nisam je imala vremena dobro pogledati jer se toga trena začuo dječji plač, nalik kozjem meketanju. U njenom naručju ugledala sam sićušno lice razjapljenih ustašca. Stvorenje je imalo bijelu kapicu na glavi i mahalo je zrakom ljutito, kao da očajnički želi nešto dohvatiti. To ti je brat, rekao je otac, htio sam ti ga pokazati. Taj novi nepoznati miris bio je miris moga tek rođenog brata. Žena u krevetu me znatiželjno pogledala, zatim mi se umorno nasmiješila. Dođi, sjedni tu, rekla mi je. Sjela sam pored nje. Dala mi je da držim bebu. Držala sam brata nespretno, glava mu nije bila puno veća od lutkine, one velike kakvu je imala moja susjeda. Pogledao me ozbiljno, a zatim gurnuo ruku u usta i stao sisati prstiće dok mu je slina curila iz usta. Nikada još nisam držala bebu. Umirio se, a ja sam ga gledala kako diše, kao da je neka čudna životinjica. Vratila sam ga u njeno naručje, ne znam jesam li se nasmiješila ili išta rekla. Je li ti drago? pitao je otac, a ja sam kimnula glavom, iako mi nije bilo drago. U kuhinji mi je napravio čaj. Posjeo me i rekao: Znaš, mama će se ljutiti kad sazna za bebu, pa sam mislio da joj možda prvo ti to kažeš. Hoćeš li to učiniti za mene, molim te? Primio me za ruke i držao ih tako, gledajući me molećivo. Razgovarao je sa mnom kao da sam odrasla. Otac je rijetko kada obraćao na mene pažnju, a sada sam mu trebala. Trebao je mene, a ne nju, od mene je očekivao da među njima posredujem. To me ispunilo nekim glupim ponosom. Ali sam isto tako znala da sada više nisam jedina. Ono malo teško zadobivene pažnje smanjit će se još više, ja mu više neću značiti ni toliko da me ponekad usput pogladi po glavi. Ne boj se, rekao je kao da mi čita misli, ti si i dalje moja velika cura. Znala sam da me u tom času odavalo moje nasmiješeno lice, i to sam mrzila. Bila sam još premala da bih, usprkos vježbanju, znala namjestiti masku ravnodušnosti. Često mi je padala i otkrivala pravo lice. S vremenom ću steći tu naviku i postat će teško otkriti moje prave osjećaje. Nećeš sada zaplakati, rekla sam sebi. Zabila sam nokte u dlan, to je uvijek pomagalo. Mama me tome naučila. Kad ti je teško, samo zabij nokte u dlanove i čvrsto stisni ruku. Ili se ugrizi za usnicu. Ili se uštipni do krvi. Trenutačna će bol poništiti onu prvu, govorila mi je. 51
Zagledala sam se u njegovo lijepo, pravilno lice nabranih obrva dok me proučavao preko stola. Sjedila sam ukočeno na stolici dok se čaj hladio u mojoj omiljenoj šalici, iz koje će uskoro piti moj brat, a sada, možda već sada, pije ona žena. Bila je jako mlada, mlađa od mame, to sam uspjela zapaziti. Buljila sam u stolnjak na kojem je zaostalo nekoliko mrvica kruha i već osušena mrlja od crnog vina. Otac se mami nije usudio priopćiti novost. Bojao se. Moj otac, velik snažan muškarac bojao se moje mame, njenog napada bijesa, njenih zlobnih prijetnji. Nikada te neću ostaviti na miru, rekla mu je jednom u svađi. Nikada me se nećeš riješiti. Njene su ga riječi plašile i nemarni smiješak nestao mu je s lica. Osjetila sam da je prošao suzni val koji mi se poput plime podigao do grla i da se neću rasplakati pred njim. Dlanovi su me boljeli od stiska. Kad sam ponovo podigla pogled, otac je umjesto zabrinutog lica, na njega već navukao onaj svoj stari ironični smiješak. Bilo mi je odmah bolje, zapravo mi je njegov izraz lica pomogao da potpuno ovladam situacijom. Popila sam hladni čaj, ustala, on me ovlaš pomilovao po obrazu. Naviknut ćeš se da imaš brata, rekao je, vidjet ćeš. Dječji miris ni vani nije ishlapio s moje odjeće, ostao mi je na rukama, u nosnicama, osjećala sam cijelim putem kako ga nosim u drugu kuću. Kako je to moguće, pa primila sam ga u naručje samo na časak? Dok sam hodala prema bakinom stanu sve me teže pritiskao teret mog novog zadatka i briga da će mama osjetiti miris djeteta prije nego što išta uspijem reći. Već s vrata će nanjušiti da sam ga držala u rukama i napasti me, kao da sam ja kriva za očevo novo dijete. Ali mama toga dana nije ništa osjetila. Nije me ni pogledala, a kamoli pomirisala. Jedva da mi je s kreveta dobacila pogled. Odahnula sam, bila sam spašena. Baka ulazi u sobu i viče s vrata, a zatim prilazi krevetu i drma usnulu Djevojčicu. Baka uvijek viče, ali samo u kući. Vani nikada ne viče jer ona je gospođa. Zato Djevojčica radije ide s njom po gradu dok nešto obavlja nego da ostanu u kući. Baka tada obično kaže: ako te netko nešto pita, ne odgovaraj. I mama i baka od nje traže da šuti i zato najčešće i šuti. Ako je u dućanu teta pita hoće li bombon, ona šuti. Vidi da je baka još uvijek odjevena u odjeću za posao, znači da je tek stigla. Ali sunce je još jako, iako je već nisko na nebu. Djevojčica zna da mama još neće doći, barem dok se ne smrači. Tako je rekla: doći ću kad se smrači, što znači, prije bake. No nešto se dogodilo, baka je došla ranije nego obično. Kamo je otišla? Je li on opet došao po nju? Baka ju je sad primila s obje ruke, podigla je iznad kreveta i drmusa je. Reci, nesrećo jedna! Ona misli da ja ne znam da ga opet viđa, iako sam joj to zabranila. Bacit ću vas van, na ulicu, pa neka onda ode tom kriminalcu i nek tamo ostane. Vi ste moja propast... propast... Trese je snažno, poput krpene lutke. Djevojčica je zanijemila, suze joj teku niz obraze. Mama ju je upozorila da nije važno koliko se baka dere, nije važno ni ako je istuče, 52
ona ne smije izustiti ni riječ i ne smije plakati. Ali suze joj same teku. Pokušava ih progutati, ali ih ima previše. Na kraju je baca na krevet. Djevojčica stavlja palac u usta i još kratko vrijeme jeca, ali tiho, da baku još više ne razljuti. Baka izlazi i za sobom zaključava vrata. Djevojčica zna da do jutra neće dobiti ništa za jelo. Uzima lutku koja je pala na pod. Nije ju stigla sakriti, baka ne voli lutku. Oprosti, žao mi je, kaže lutki. Žao mi je, žao mi je, žao mi je. Sluša zvuk svoga šapta, te je riječi umiruju. Zatim se zagleda u žarkocrvene krugove pod kapcima i više nije u sobi. Majci nisam rekla za brata ni toga niti sljedećeg dana. Tek kad sam vidjela da se sprema za susret s ocem, kad je rekla baki da nas dvije idemo van jer ona nešto mora obaviti, nisam više mogla odgađati vijest. Rekla sam joj da otac ima novu bebu i da mi ju je pokazao. Mora da je znala da čeka dijete, u našem mjestu takvo što ne bi promaklo njezinim poznanicama, ni rođacima, ni susjedima, svima onima kojima je bio posao da brinu tuđe brige. Ali i dan-danas teško mi je reći je li joj veća uvreda bila to što ima novo dijete ili to što mi ga je pokazao. Pa imala sam pravo vidjeti svog brata, to s njom nije imalo nikakve veze. Ali mama je bila uvjerena da sve što se ticalo oca i te kako ima veze s njom. U tom je času već bila obučena i gotovo spremna za izlazak, češljala se pred ogledalom. Okrenula se i pogledala me. Protrnula sam. Očekivala sam žestoku reakciju, viku i suze, oluju koja će se sručiti na moju glavu. Ali ona se zagledala u mene kao da vidi prikazu, a zatim je bez glasa klonula na krevet i stala se ljuljati naprijed-natrag, kao u transu. Iz nje su izlazili duboki jecaji nemoćnog djeteta. Bilo bi mi nekako draže da je urlala, jer sam već na to bila navikla. Šutnja nije bila dobar znak i u njenom sam ritmičkom ljuljanju, iako dijete, osjetila nešto što me plašilo. Poželjela sam je protresti, pokušati je urazumiti i viknuti: on sada ima sina i novu ženu, ostavi ih na miru! Mamina je mržnja znala biti poput rijeke koja teče mirno svojim koritom, a zatim se izlije poput divlje bujice i poplavi sve oko sebe. Bila je žrtva nečeg jačeg od nje što nije mogla kontrolirati. Osjećaji koji su navrli u tom trenutku mora da su bili tako snažni da je morala nekamo pobjeći od same sebe. Kad se malo pribrala, dala mi je već zgužvani recept za neko sredstvo za umirenje i poslala me u apoteku. Zatim je danima ležala u sobi, prepuna tableta, obamrla. Tek mnogo kasnije postalo mi je jasno kako se ona morala osjećati u tom trenu kada joj se učinilo da više nema nade da će ga ipak nekako uspjeti zadržati uz sebe. Spoznaja o novorođenom djetetu mora da ju je udarila u trbuh tako snažno da je ostala bez daha. Sve njene smicalice, svi načini koje je smislila da prevari svoje ne bi li se s njim sastala, odlasci u kino, šetnje u parku sa mnom, odlasci na plažu, na lažne školske sastanke i rođendane prijateljica - bez obzira na njegove druge veze kao da su s rođenjem novog djeteta izgubili smisao. Njeno čipkano crno rublje skriveno u torbi, njene elegantne talijanske cipele, uske majice koje naglašavaju 53
struk i grudi, svi njeni napori da ga zadrži uz sebe i ostane mu zanimljiva - sve je to sada postalo suvišno. Njena soba, njeno skučeno postojanje između roditeljskog nepovjerenja i njegovog sažaljenja sada se urušilo. Vijest koju sam joj ja donijela, opustošila ju je. Osjećala sam se krivom. Njeno stanje obamrlosti, stanje između života i smrti, dugo je potrajalo. Više ne znam jesu li prošli mjeseci ili možda pola godine, ali meni se to vrijeme tada činilo poput vječnosti. Ne znam je li baka znala za najnoviju vijest, ali se ponašala kao da mama ima gripu ili neku bezopasnu bolest koja je dugotrajna, ali koja će sigurno proći. No čini mi se vjerojatnijim da je povezala mamino stanje i očevo novo dijete. Možda je tada shvatila koliko je njena jadna, bolesna kći ostala vezana uz tog muškarca. I da za nju, svim riječima i zabranama usprkos, nema odrješenja. Unatoč razvodu, za nju nije bilo rastanka. Mama nije bolovala od gripe, nego od ovisnosti. Mislim da je baka posumnjala na neku vrstu psihičke poremećenosti i imala je pravo, jer kako drugačije nazvati maminu opsjednutost tim muškarcem? No bilo je već kasno, njena bolest je divljala. Ne mogu živjeti bez njega, čula sam je kako plačući šapće prijateljici na telefon. Njezini je nisu smjeli čuti, a telefon je bio u hodniku usred stana. Te su mi se riječi kao djetetu činile strašnima jer sam bila potpuno svjesna da mama mora preživjeti bez njega. Baka joj je stotinu puta rekla da ga ostavi, ili će nas ponovo izbaciti iz stana i sve naše stvari pobacati niz stepenice bez kovčega. Pomisao da mama radi nešto opasno zbog čega bismo opet mogle izletjeti na ulicu, nije mi dala da zaspim. Pusti me, ma pusti me već jednom! tata ljutito šapće, ali dovoljno glasno da ga Djevojčica čuje. Otresa maminu ruku kao da ga peče, onako kako je otresa kad slučajno dodirne vruću ploču na štednjaku ili vrući lonac. Odmiče se od nje. I još onda maše rukom po zraku, kao da je hladi. Djevojčica sjedi na kamenom zidiću malo dalje od njihove klupe. Zašto me ne ostaviš na miru? Pa rekao sam ti da te više ne želim vidjeti, govori glasnije dok mu se mama sve više približava. Djevojčica vidi kako se saginje prema njemu, kao grana kad je savija vjetar, samo što nije naslonila glavu na njegovo rame. Ali on je ljut, ne pušta da njena glava padne na njega. Naglo ustaje s klupe. U parku se sjene izdužuju. Ne čuje se više ni cvrkut vrabaca s kojima se zabavljala bacajući im mrvice kruha, otprhnuli su preplašeni. Ona zna da se i vrapci boje mraka i odlaze se nekamo skloniti da ih ne dohvati svojim dugim pipcima. Čini joj se da je djevojčica s kojom se igrala u pješčaniku, već davno otišla kući. U grmu iza zida nešto šuška, možda miš, ali može to biti i velika životinja, kao pas lutalica. Približava se klupi. Mama sjedi sagnuta prema naprijed, ne vidi joj lice, ali po zgurenom položaju njenog tijela, po savijenim leđima i sagnutoj glavi zna da mama plače. Tata stoji pokraj klupe, zatim zakorači prema izlazu. Djevojčica vidi kako se mama munjevitom brzinom baca na puteljak 54
ispred njega i gotovo se prostire pred njegovim nogama, a zatim mu grli koljena i jeca. Ne odlazi, nemoj me ostaviti! Molim te! Djevojčica se ne miče, promatra prizor sleđena, hladnoća joj se penje uz leđa i obavija je, kao da je grli u utješni zagrljaj. Samo što je taj zagrljaj hladan i ona se trese od maminih riječi u kojima nje nema, iz kojih je ona iščezla, iako sjedi na zidu iza klupa i mama je mora vidjeti. Nema je, sigurna je da je mama ne vidi. Ovdje sam, mama, izgovara sasvim tiho. Boji se da će je zaboraviti u parku, u mraku prepunom opasnosti. Ipak, ne usuđuje se zaplakati. Primiče se bliže njihovoj klupi. Ako baci kamenčić na nju, ili možda na oca, ako padne sa zida, hoće li onda netko od njih primijetiti da je i ona tu? Sada se tata saginje, grabi zgurenu ženu licem priljubljenu uz njegove noge. Hvata je za ramena i gura je od sebe. Luđakinjo, prokleta luđakinjo! viče glasno. Više ga nije briga hoće li ga netko čuti, nikoga nema u parku, nitko ga ne sluša. Pokušava odvojiti njene ruke od svojih koljena, bori se s njenim rukama koje ne popuštaju stisak. Napokon ih odvaja od sebe i drži ih na tren u zraku, a zatim je odgurne nogom na tlo. Odlazi bijesan otresajući nogavice. Mama ostaje ležati jecajući, mrak je, žuta svjetlost svjetiljke osvjetljava tamno tijelo na bijelom šljunku, kao da je iznenada tako pala i zaspala. Djevojčica joj oprezno prilazi iz tame. Kad vidi njenu malu priliku, mama bez riječi ustaje. Hoda brzo, pognute glave skrivajući suze. Djevojčica trčkara za njom, ipak vesela što nije posve zaboravljena tamo, u onom crnom mraku. Kod kuće mama u kupaonici dugo vadi sitne kamenčiće iz rana na koljenima i čisti ih alkoholom. Djevojčica u svom krevetu udiše oštar alkoholni miris. S drugog kreveta do nje dopire majčin prigušeni plač. Smiri se tek kad čuje da bučno ispuhuje nos. Baka je sigurno znala za maminu seksi odjeću, čak i kad ju je skrivala u torbama, u kutijama i ispod madraca. Od nje se ništa nije moglo sakriti. Vrebala ju je kao kobac, nadzirala izlaske, izgled, miris. Osim toga, vjerojatno joj je i kopala po stvarima. Nije mogla ne opaziti njenu ovisničku nervozu, uzdrhtalost, nešto nemirno u kretnjama i glasu. Kada ga ne bi vidjela nekoliko dana, mama bi smislila bilo kakvu izliku da ostane dulje vani. Lutala bi gradom vodeći me sa sobom, ne mareći previše jesam li umorna ili bolesna ili moram pisati školsku zadaću. U takvom stanju ne bi ni primjećivala kako je meni. Vukla me sa sobom kao izliku. Mogao je to biti i psić, bilo bi joj svejedno, samo da joj pruži kakvu-takvu ispriku za izlazak pred njezinima. Psić bi bio korisniji od mene, ipak ga treba voditi u šetnju nekoliko puta na dan. Pospano sam za njom tapkala od kavane do kavane, gdje bi ispitivala njegove poznanike i šankerice jesu li ga vidjele. Bila je kao u groznici dok ga ne bi pronašla. A kad bi ga napokon ugledala, pojurila bi prema njemu i zagrlila ga. Toliko sam puta gledala kako se u očevoj prisutnosti mama fizički mijenja i postaje druga osoba. Najprije bi joj se promijenilo lice, postalo bi svjetlije kao da je obasjava 55
neka unutrašnja svjetlost, kao da se cijelo otvara njegovom pogledu. Dok smo se vukle ulicama, bila je čisti prizor jada. Pred njim ispravlja leđa, uzdiže glavu, a na blistavoj grivi od kose kao da se odjednom stvorila kraljevska kruna. Njiše se u bokovima dok zavodljivo hoda prema njemu, baca mu se oko vrata i pritišće ga na grudi. Kad je otac obgrli oko struka, mene više nema. Za nju ne postoji ni kavana, ni ljudi oko njih, pa čak niti muški pogledi koji je svlače, zadimljeni prozor, zveckanje čaša i prigušeni glas zanemarene pjevačice – sve to nestaje u vatri njihovih dodira. Gledajući njenu preobrazbu, i ja bih se razveselila jer moja bi mama odjednom postala ne samo lijepa nego i nježna, iako u tome trenu meni posve nepristupačna. Možda sam se tada trebala izboriti za njihovu pažnju? Ali osjećala sam da bih bila poražena, među njima nije bilo nimalo mjesta, ne bi mi to uspjelo. Ne bih ni stala između njih, ma koliko sitna bila. Ne bi čuli moj pištavi dječji glas, piskutanje suvišnog ptičjeg mladunca. Osjećala sam da sam samo smetnja, nekakav dodatak nastao od njihovih tijela, ali ipak višak. Kao kad mesar dobre volje nabaci na vagu još jedan komadić i mami s osmijehom kaže: ovo je samo za vas, gospođice. Naglašava ono gospođice jer naravno zna, baš kao i svi u susjedstvu, da je gospođica razvedena, ali da eto, ima dijete, taj dodatak. Konobarice su me već poznavale. Posjele bi me iza šanka i dale mi sok ili čaj. Nerijetko bih zadrijemala čekajući je. A ponekad bi me ostavila sa šankericom i otišla s njim gore, u hotelsku sobu, a ja bih bila sasvim zadovoljna što ne moram sjediti sama u hodniku prekrivenom prašnim tapisonom čiji mi je ustajali miris izazivao mučninu u želucu. Poslije, kad bismo se vraćale kući, hodala je lagana poput perca. Radosno je preskakivala stepenice i pjevušila. Jednom me čak primila u naručje i nosila sve do kuće. Uronila sam lice u njezin zeleni vuneni kaput. Baka je imala pravo, kosa joj je zaista mirisala na oca. Rukama sam je čvrsto obgrlila oko vrata, uživajući u njezinoj radosti, dok još traje, iako nije bila namijenjena meni. Predobro sam znala da će iščeznuti čim prekorači prag stana, jer svoju sreću mora sakriti od bake. I onda se, odjednom, dogodilo da je nije nazvao, da joj ništa nije rekao nego je iskoristio mene da joj prenesem vijest o njegovom novorođenom djetetu. Bila je to poruka i ona ju je razumjela: nemam više za tebe vremena. Čak sam i ja, desetogodišnja nositeljica vijesti, dobro znala da je tako. »Pogoci u različite dijelove tijela rezultat su pomicanja tijela žrtve, što se može zaključiti po prostrijelnim kanalima i ostalim pokazateljima.« Nakon tog događaja kao da je u njoj nešto umrlo, dio nje je nekud otplovio i nije se više vratio, možda u hotelsku sobu, gdje još uvijek leži među plahtama u nadi da 56
će se on pojaviti i zagrliti je. Kao da je moj brat - polubrat, kako mi je napomenula, nakon čega sam morala paziti da ne pogriješim kad ga spomenem - bio pravi razlog što ju je otac zanemario. Kasnije, kad je malo došla k sebi, sjećam se, rekla je: Netko će za to platiti. Prijetnja nije bila upućena nikome posebno, zvučala je više kao svođenje računa. Sjedila je u krevetu u spavaćici. Tih dana, kad bi se vratila s posla, odmah bi se presvukla u spavaćicu ili neku drugu kućnu odjeću, kao da više ne zaslužuje ništa bolje od bilo čega što će samo prikriti njenu golotinju. Ionako je sve svejedno, pa tko će uopće vidjeti kako je odjevena, osim ukućana koji se ne računaju? Tih je dana izgubila zadnju trunku samopoštovanja. Sjećam se i trenutka kad je izgovorila prijetnju. U ruci je držala čašu vode koju sam joj upravo donijela da može popiti tabletu. Bila sam njena pouzdana bolničarka. Pila je s naporom, čak ni za gutanje tih dana nije imala snage. Duga kosa padala joj je na lice u zamršenim masnim pramenovima. Ispod tanke spavaćice nazirala su se njena sve mršavija ramena. Vidjelo se da ju je njena bolest - ili ludilo, kako je rekla baka - posve iscrpila. U njenom glasu nije bilo ljutnje, one kisele, dosadne ljutnje koja se u čovjeku nakupi kao posljedica uvrijeđenosti. Duboko u njoj krvarila je bolna rana. Kotrljala je u ustima riječ platiti kao da se s njom poigrava. Otac ju je izbjegavao, a ona se pripremala suočiti s »tom kukavicom«. Mama je vjerovala da joj je on nešto ukrao i htjela mu je u lice sasuti svoju optužbu. Ukrao mi je mladost, život, govorila je prijateljici kasno navečer na telefon melodramatičnim glasom riječi iz ljubavnih romana, kao da joj je šesnaest godina. Zaboravila je da je ona bila ta koja je odlučila otići. No, to nije bio kraj. Ipak nije odustala od oca. Kad je povratila energiju, tjerala me da ga špijuniram, da ga tražim po gradu i da je izvještavam s kime je bio, što je radio i koliko dugo se zadržao. To nije bilo teško jer, iako otac nije imao radno mjesto, znala sam gdje ga se može naći. Bilo je dovoljno da odem do kavane i zavirim unutra, kroz staklo. Smirila bi se kad bi znala gdje je, kad joj se činilo da može predvidjeti njegovo ponašanje. Uživala je u osjećaju da kontrolira situaciju. Što je uopće radio osim što je hodao od jedne do druge kavane, od jednog do drugog hotela i sastajao se s nekim muškarcima, odlazio s njima autom na putovanja s kojih je donosio lijepu odjeću, skupa pića i nakit? Na moju mamu je posve zaboravio. Nije je spominjao, nije za nju pitao. Kad bih, po zadatku, došla u posjet, bio je ljubazan prema meni, ali njoj nije slao nikakve poruke. Iako je mislila da ga poznaje, to ipak nije mogla vjerovati. Da ne želi vidjeti mene, to je mogla prihvatiti, to joj nikada i nije bilo važno osim kao argument protiv njega. Ali da niti ne pita za nju? To joj se činilo nemogućim. Ja sam joj bila jedina veza s njim. Zbog toga me čas mrzila i govorila da me ne može podnijeti jer je podsjećam na njega, čas me privijala uz sebe i milovala tepajući: ti si mi jedino što mi je ostalo od njega, što bih ja bez tebe? A meni je bio dobar bilo koji razlog da me zagrli. 57
Napokon su se ipak sastali, zbog mene, rekla je. On joj je redovito davao za mene novac, je li ona tražila više? Ili je novac bio samo izlika da ga vidi? Pokušaj da ublaži osjećaj odbačenosti? Rekla mi je da se u jednom trenu nagnula nad stol za kojim su sjedili i zgrabila ga za kosu. Čupala mu je kosu sve dok nisu priskočili neki potpuno nepoznati gosti kavane koji su ih razdvojili. Ruke su mi bile pune njegove kose, rekla je tužno gledajući svoje prazne dlanove. Izgledala je poput stare, mršave djevojčice. Poput prosjakinje koja je ostala praznih ruku. Moja mama, prosjakinja. Tko je od njih dvoje bio gora zvijer koja se poigravala sa svojim plijenom? Ona, zavodnica koja se znala u trenu pretvoriti u krvoločnu hijenu, ovisnica, ali i osoba koja mu je davala sebe? Ili on, dječak bez ikakve odgovornosti, koji samo postoji i naizgled ništa ne traži? Njegova je uloga bila da joj uskraćuje svoju pažnju, tijelo, osjećaje. U mojim očima, u tom je odnosu ona bila žrtva, bolesnica, jadnica koju su jedna njegova riječ ili pogled mogli izbezumiti, i on je to znao. Ona je za njega, dugo nakon razvoda, bila tek gigantska hobotnica koja se omotala oko njega i gušila ga. Istina, nije ga puštala na miru. Ali on se poigravao s njom i kad je već bila izluđena i polumrtva jer tek je tada napokon bio nadmoćan. Što je vidjela u njemu? Što se dogodilo među njima da se pred kraj života mama pretvorila u grabežljivicu koja je uništila sve koji su je ikada voljeli? O tome je s njim bilo nemoguće razgovarati. Sljedećih je deset godina ostala zalijepljena za mene. Umjesto njega, pažnju je usredotočila na mene, gušila me onim svojim ljepljivim krakovima, isisavala mi energiju, uvlačila se u svaki kutak moje intime. Kad sam postala djevojka, prezirala sam oca zbog toga što joj je to dopustio.
U sudnici otac sjedi u drugom redu iza mene i ako se okrenem malo udesno, vidjet ću njegovo koščato lice s izraženim nosom i jakom vilicom. Kad se osmjehuje, u kutovima očiju pojave se sitne bore. Oči su mu uvijek nasmiješene. Još uvijek ima dužu kosu pa izgleda mlađe od svojih sada već ozbiljnih godina. Kad ga promatram kako sjedi u publici, da mi nije otac, ne bih rekla da zna biti okrutan. U svijetloplavoj košulji, sa svijetlim pramenom kose preko preplanulog čela, nemirna pogleda, izgleda ležerno i dječački šarmantno. Čak ni u sudnici, dok njegovoj kćeri sude za ubojstvo bivše žene, on ne može ni trenutka ostati ozbiljan. Čini mi se kao da je za njega sve ovo poput predstave koja ga zabavlja i previše ga se ne tiče - napasna, opsesivna žena koja je sada mrtva, šutljiva kći koju čeka zatvor, kakve to veze ima s njim? U međuvremenu se već treći put oženio i dobio treće dijete, djevojčicu, vršnjakinju moje kćeri. Prisiljena sam gledati ga u toj ulozi i mučno mi je od njegove površnosti, od toga lako ćemo ispisanog u njegovim ležernim pokretima. Kako me samo gleda! Samo što mi ne namigne! Godine zatvora koje mi upravo vise nad glavom, što to njemu uopće znači? 58
Mama je povraćala gotovo svakog jutra. Djevojčica se budila prva. Otrčala bi u kupaonicu po lavor i stavila ga pokraj kreveta. Mama bi se samo nagnula preko ruba i povratila samo smrdljivu slinu. Stavila bih joj vlažan ručnik na znojno čelo, kao kad bi imala napad migrene. Zatim bih oprala lavor i vratila ga na isto mjesto u kupaonici. Vratila bih se u krevet, sve dok ne bi došlo vrijeme za doručak i školu. Baka nije smjela znati da je mami tako loše. Toga jutra ugledala je nekoliko tamnocrvenih kapi krvi na podu pokraj maminog kreveta. Mama leži u svome krevetu okrenuta zidu. Djevojčica uzima papirnatu maramicu sa stola. Zna da treba očistiti pod. Naučila je brisati sve tragove. Krv na podu ne može značiti ništa dobro, treba je obrisati. Malo je plaši da su kapi svježe, kao da se upravo ranila pa joj curi iz rane. Ne zna ni odakle curi, zna da se krv ponekad pojavljuje na maminoj plahti. Čula ju je maloprije kako se vraća iz kupaonice, je li tada prokrvarila? Jučer je bila s njom kod doktora, u ambulanti u njegovom stanu. Neće to dugo trajati, rekao je ljubazno i nije imao bijelu kutu na sebi. Vratit ću ti mamu kao da je nova! Svidjelo joj se što joj se obraća šaljivim riječima. Posjeo ju je na kožnatu fotelju u predsoblju. Ništa nije ukazivalo da se iza vrata nasuprot fotelji odvija nekakva »mala operacija«, kako je mama rekla. Osim možda mirisa, kao u pravoj ambulanti u kojoj su Djevojčici zadnji put zašili kožu koja se rastvorila na čelu. Opet je pala niz stepenice, rekla je mama, mala je baš nespretna. Djevojčica se nije mogla braniti jer bi morala reći da uopće nije pala niz stepenice nego ju je mama prejako gurnula prema vratima pa je glavom lupila u oštar rub i rana se otvorila. Doktorica joj je najprije pokazala tanku iglu, a onda je osjetila ubod, poput uboda ose. Nije ju ništa boljelo, ni šivanje nije osjetila. Mala operacija, rekla je doktorica. Poslije ju je mama pohvalila što nije cmizdrila, kao da je to bila još jedna od njenih vježbi, a možda je i bila. Ovaj šaljivi doktor iza vrata radio je nešto slično, ništa se nije čulo, sigurno je i mama dobila injekciju protiv bolova pa se nije brinula. Vrata su se otvorila dosta brzo, ali kad je mama izašla, vidjela je da joj je lice jako blijedo i da se pridržava za trbuh. Baka ne zna za posjet doktoru, a to sigurno ima veze s krvlju na podu iz mamine nevidljive rane, zato Djevojčica pažljivo briše izdajničke kapi. Maramicu stišće u ruci, ne znajući gdje bi je skrila od bake. Dok gledam oca, iznenada me preplavljuje val bijesa prema njemu, što prije, dok je mama bila živa, sebi nisam smjela priuštiti. Trebala sam vjerovati u nekoga tko bi u mojim očima bio dobar i tko bi me mogao iščupati iz onog stana, posjesti me u svoj automobil - kao nju! - i odvesti me niz ulicu, negdje gdje me udarci i poniženja neće sustići. Ponekad bi se dovezao svojim šminkerskim autom pred 59
školu. I kad bih ga ugledala kako juri, a zatim uz cvilež guma snažno koči pred samim ulaznim vratima, dok ga moji iz razreda gledaju, osjećala bih se spašenom. Na trenutak sam bila djevojčica za koju se otac brine i čak dolazi po nju u crvenom kabrioletu. Živjela sam danima od tog događaja, rastezala sam ga u sjećanju kao gumu za žvakanje dok slatki okus ne bi sasvim iščezao, a guma postala neugodno ljepljiva. Dolazio je po mene, ali ne zato da me zaštiti od nje, nego zato jer je želio impresionirati »komade«, moje nastavnice. Što ti je rekla nastavnica likovnog, vidio sam da je stajala na vratima, pitao je poslije. Bio je siguran da je prokomentirala njegovu spektakularnu pojavu, bio je tako prokleto siguran u sebe! A ja bih mu, vješta u laži kakva sam već postala, počela pričati priče. Dok bi se vozili glavnom ulicom, naćulio bi uši, a ja bih mu dražila taštinu. Već tada, kao tinejdžerka, znala sam kako to postići. Ako bi bio dobre volje, nastavili bismo cestom uz more čak do drugog gradića na obali, gdje bi on popio pivo a ja voćni sok na slamku. Bio je to način da mu se približim, tko mari ako nastavnica nije spomenula ni njega ni njegov automobil? Pričala sam mu kako me zaustavila u hodniku i pitala koliko mu je godina, i čudila se jer, naravno, izgleda mnogo mlađi. I kako je moja prijateljica iz razreda rekla da izgleda poput filmskog glumca, a nastavnica matematike, ona niska i debeljuškasta, uzdahnula kad me dovezao i iskrcao pred ulazom. Baš je glasno uzdahnula, čula sam je, rekla sam. I ukrašavala sam priču detaljima kao da vezem cvjetiće na stolnjaku. Bio je toliko tašt da je vjerovao kako su mi nastavnice povjeravale svoje divljenje i čežnje, a ja sam mu te laži s užitkom ponudila na tanjuru. Vječito gladan divljenja, pohlepno je gutao moje riječi, zobao ih je kao što ptice kljucaju zrnje. Kako sam ga samo vješto hranila! Bila je to moja mala pobjeda nad njim i nisam mogla ne uživati u osjećaju nadmoći, premda je bio ostvaren lažima. Vidjela sam da mi je vjerovao, trebalo mu je da mu se žene dive. Meni je trebalo da za njega postojim, makar ispredajući priče. Naivnost kojom je on, odrasli muškarac, gutao laži koje su mu godile kao da je dječarac, činila mi se tada zabavnom i simpatičnom. Jednako se tako ponašao i sada, kad bi me posjetio u zatvoru. Osvrtao se i gledao da li ga žene primjećuju, a kratko vrijeme posjeta trošio je na komentare o izgledu zatvorenica i čuvarica. Nije mi imao što drugo reći. Nije mi uputio ni jednu jedinu utješnu riječ. Druga strana njegove površnosti i nemara je okrutnost. Kad nas je jednom baka izbacila iz kuće, dobila sam nekakvu kožnu alergiju. Lice mi se osulo crvenim mrljama, a ujutro bih na jastuku našla pramenove otpale kose. Mama me morala ošišati na kratko. Nisam skidala kapu jer su mi dijelovi glave bili posve ćelavi. Dugo sam se liječila na dermatologiji. Sve to vrijeme on je odbijao da me vidi. Sramio me se. Ni ona me nije uzela u obranu, prenosila je tu vijest ravnodušno, čak sa zluradošću. On te ne želi vidjeti, poručuje ti da si ružna. Kao da će, u usporedbi s takvom rugobom, ona biti još ljepša. Je li bila ljubomorna na svoju
60
dvanaestogodišnju ćelavu kćer? Da. Bila je ljubomorna na svaki pogled koji bi uputio bilo kome osim njoj, na svaki njegov dodir, dah, riječ. »Optužena je na saslušanju izjavila; ‘Nisam bila sigurna je li se to doista dogodilo ili sam samo sanjala.’«
Ima li ovdje, u dvorani, ikoga kome bezuvjetno pripadam, kome sam potrebna? Okružena tim stranim ljudima i njihovim dahom, kao otrovnom parom koja me obavija i oduzima mi kisik, tonem u samoću i ako se ne priberem, srušit ću se, pasti na koljena, ugušiti se u grču koji se diže iz prsnog koša i pritišće me, skliznut ću na pod pred svim tim ljudima. Kakav bi to prizor bio! Optužena se onesvijestila, izvijestili bi mediji, tračale bi policajke, zgražali bi se advokati. Pa što to ona sad glumi? uznemirila bi se publika u dvorani. Diši duboko, kažem sebi dok gledam svoje ruke u kojima nema ni kapi krvi. Osjećam kako putuje od periferije prema sredini, prema srcu, jer srce sada treba hranu, srce mi je prazno, opustošeno. U sudnici ne vidim takvu osobu jer moja kći spava kod svoje bake, koja joj tiho pjevuši uspavanku i ljulja je u naručju, u svom sigurnom naručju, i ja sam joj u ovom trenu za to duboko zahvalna. Novinari pišu o meni da sam mirna i hladna. Na rijetkim fotografijama na kojima uspiju uloviti moj pogled, lice mi izgleda uvijek isto, posve bezizražajno. Kao da me se cijela situacija uopće ne tiče. Da me sada može vidjeti, mama bi sigurno bila ponosna na mene. Kad je mama prvi put Djevojčicu ugurala u smočnicu, zaključala je vrata i ugasila svjetlo. Čula je klik sklopke pokraj vrata i njen se svijet zacrnio. Nije vidjela ništa, ni vrata, ni svoje ruke, ni police. Odjednom se našla u potpunom mraku, dok su joj pred očima još treperile zadnje žute zvjezdice, a pomrčina je gutala kao da je više nikada neće ispljunuti. Tad je učinila nešto zabranjeno. Svom snagom bacila se na vrata. Lupala je šakama i vikala kao nikada dotada. Bojim se mraka, vriskala je, mama, mama, bojim se! Mama je naglo otvorila vrata. Na njenom licu vidjela je da je iznenađena neočekivanim ponašanjem Djevojčice. Ali nije ju udarila. Čučnula je pored nje. Čemu sve naše vježbe izdržljivosti i kontrole? Pa zato i gasim svjetlo, objasnila joj je mirnim glasom, inače vježbe ne bi imale smisla. Moraš se prestati bojati mraka, znaš da te baka njime plaši, ali ti i ja ćemo je nadmudriti! Kad se jednom navikneš na mrak, ona ti ništa neće moći. Zato se smiri. Ova je vježba za tvoje dobro! Nije za moje, nego za tvoje dobro, tebi je samo važno da baka od mene ne sazna da se sastaješ s tatom, rekla bi joj Djevojčica da se usudila. Ali zna da mama ima program treniranja i njega se drži kao stroga učiteljica koja ne priznaje izostanke. 61
Strah je, ne samo za mene već i za nju, divlja životinja koju treba pokoriti i učiniti poslušnom. Nakon nekog vremena više se nije odupirala zaključavanju. Ne voli mrak, ali ga se ipak manje boji. Mama je bila u pravu. Prvo treba priviknuti oči na sumrak. Ispod vrata prodire tanka zraka dnevnog svjetla i osvjetljava njezine cipele, prazne boce, košaru s krumpirom, stare novine. Ali blijedo svjetlo ne dopire dalje, u zakutke gdje se, zna to, skriva čudovište hladne kože i mokre njuške. Njezin strah ponekad se zna pretvoriti u veliku zmiju i mora paziti da zmija ne naraste veća od nje i da je cijelu ne proguta. U tome joj pomaže svjetlo, iako ga je malo, iako je nisko dolje, ono je njezin prijatelj i saveznik i ona sjeda na pod uz vrata, kako bi mu bila što bliže. Prije bi legla na pod i priljubila lice uz pukotinu pa bi imala osjećaj da i nije u mraku, iako bi morala škiljiti na jedno oko, iako je osjećala kako joj crno i hladno čudovište puše za vrat i lijepi se za mokra leđa. Zašto je strah tako hladan? No, sad ga je već malo pripitomila. Bilo joj je ugodnije sjesti uz vrata, tako bi kontrolirala barem onaj polumrak. Nikada nije znala koliko dugo će biti zaključana. Kad je jednom mama na nju zaboravila, ostala je zaključana dugo u noć i u mraku je morala napipati praznu staklenku u koju se pomokrila. Poslije je naučila paziti da staklenka uvijek bude pri ruci, blizu vrata, i da je teglica s marmeladom otvorena i na dohvat ruke, tako da može pojesti zalogaj-dva ako je opet zaboravi otključati. Već je dovoljno velika da se zna pripremiti za nevolju. Jedino što joj je dosadno, zato pazi da je lutka uvijek s njom. Djevojčica joj kaže: ako budem poslušna, ako naučim sve mamine lekcije i položim sve njene ispite, možda ćemo se vratiti tati, tako će mama opet biti zadovoljna... Ili ćemo barem nadmudriti baku pa će je prestati tući. Znaš, hoću da mami bude bolje, jer će onda biti bolje i tati, i meni, čak i tebi. Nitko te više neće bacati niti skrivati od mene. Moramo biti dobre, šapće joj i privija je uz sebe. Došlo je vrijeme kada se moja mama, meni na očigled, počela pretvarati u moju sestru. Ionako je jedva uspijevala funkcionirati kao majka, zavodnica je uvijek imala prednost. Ono malo vremena kad se pretvarala da je majka, mislila je na druge stvari. Bila sam toga bolno svjesna. Iščekivala je susrete s njim i živjela od jednog do drugog, a ono između - briga za mene, posao, svakodnevicu - samo je ometalo njen pravi život. Prepreke, uključujući i mene, trebalo je svesti na što manju mjeru. Moj je zadatak bio jednostavan - ne smetati joj. Kad je drugi put pobacila njegovo dijete - sjećam se, imala sam već trinaest godina - otac se nije ni potrudio da ode s njom k doktoru, da joj barem malo olakša situaciju. Bio je ljut! Znam, učinila je to samo da mi napakosti, neka sada plati za svoju nepažnju, rekao mi je, nervozno gnječeći cigaretu u pepeljari. Moju nepažnju? rekla je mama dok smo hodale prema bolnici. Našla je snage za ironiju. A što ako se ja predomislim, ako ipak odlučim roditi to dijete? rekla je prkosno. Premrla sam, ne toliko od njenih riječi, koliko od pogleda. Kao i toliko puta do sada, pogledala me kao da gleda njega. Toga trena učinilo mi se da je opasnost da 62
ćemo se okrenuti istim putem i vratiti se kući, bila stvarna. Trebalo ju je u tome spriječiti, morala sam brzo nešto izmisliti da je odvratim od te opasne namjere. Oca ne bi bilo briga, rekla sam, on ima malu bebu i fućka mu se za nas dvije i bilo bi mu svejedno da nas je troje. On se neće vratiti, mama. Moje su riječi ipak doprle do nje. Sjele smo na stube ispred bolnice. Bilo je još rano, pored nas su, ne obraćajući pažnju, prolazili užurbani ljudi. Rastužila se. Znaš, htjela sam još jedno dijete, ali tvoj otac nije. A sad ih ima dvoje! Ali s dvije različite mame, rekla sam, osjećajući se kao njena starija sestra koja joj mora objasniti stvarnost koju ne razumije. Trebala je nekoga, neku prijateljicu da je utješi i uvjeri je da je ovako bolje. Ali nije imala nikoga osim mene. Svjesna da je moj dodir previše slabašan, položila sam svoju ruku na njenu. Njena koža reagirala je samo na očev dodir, na stisak njegovog dlana, na njegovu toplinu. Znala sam da moju mamu nije dotaknuo ni jedan muškarac osim njega. Ali on je ujedno bio i izvor njene bolesti. Jer je njeno opsesivno zavođenje bilo usmjereno samo na jedan jedini cilj. Čudno je i zastrašujuće kad pomislim da nikada, ni jedan jedini put, nije posegnula za drugom vrstom osvete. Bilo bi normalnije da se zainteresirala za nekog drugog muškarca, makar da mu tako pokaže kako je ona ta kojoj nije stalo. Ravnodušno, bez imalo užitka, znala mi je pričati kako joj je kolega s posla donio cvijeće ili kako ju je direktor pozvao na piće, a sve su druge žene u njenoj sobi bile zavidne. Je li mi to govorila nadajući se da ću izbrbljati ocu? Ali otac ju je dobro poznavao, znao je da je on objekt njene fiksacije. Nakon nekog vremena postala mu je teret kojeg se želio riješiti i počeo ju je izbjegavati. Toga sam se dana osjećala odgovornom za nju. Mora da sam bila smetnula s uma njenu prijetnju: ja sam ti dala život, ja ti ga mogu uzeti. Ili sam se s njom već bila saživjela?
I dalje smo spavale u istoj sobi, dijelilo nas je samo nekoliko metara. Ponekad je blizina tijela, blizina daha i mirisa bila nepodnošljiva. Vrebale smo jedna drugu, ona znakove moje ženskosti, ja znakove njene bolesti. Kad sam dobila prvu mjesečnicu, preuzela je na sebe novi zadatak. Stala je na branik moje nevinosti, nisam smjela ponoviti njenu grešku, zaljubiti se, ostati trudna. Možeš postati sve što poželiš - liječnica, profesorica, pravnica. Možeš putovati po cijelom svijetu, govorila mi je. Čak i danas me rastuži pomisao da su to možda bile sasvim iste riječi koje je njoj govorila njena mama. Mogu li, mama, zaista? znala sam joj uzvratiti. Usprkos njenim uvjeravanjima, nisam joj mogla vjerovati. Nisam je mogla ostaviti samu. Njeni pipci prečvrsto su se obavili oko mene. Već je bilo kasno. Trebala me je, a ja već tada bez nje nisam mogla zamisliti svoj život.
63
Neko vrijeme grozničavo je planirala putovanja, kao da želi pobjeći iz naše tijesne sobe, od posla, od dotadašnjeg života. Donosi kući prospekte turističkih agencija. Ne proučava putovanja avionom u egzotične zemlje, nema novaca za to, pa čak ni u mašti ne može zamisliti put na Havaje ili u Maroko, čak ni u Španjolsku. U njenim planovima više nema grandioznosti, već samo želja za bijegom iz svakodnevice, za običnim, jeftinim zaboravom malo drugačijim od televizije ili filmova. Otputujmo autobusom na vikend u Rim. Na tri dana u Beč. Ili u Grčku. Dok to govori njeno lice sine i razvedri se, a oči joj se razbistre, jer već vidi sebe negdje drugdje, na pješčanoj plaži ili u obilasku ruševina, pod jarkim suncem, bilo gdje. U laganoj haljini, sa šeširom i crnim naočalama, preplanulih nogu u sandalama... i evo je gdje navečer sjedi u kafiću ili na terasi hotela s čašom crnog vina u ruci. Gdje sam ja u tom trenutku, sjedim li pored nje? Vidi li me uopće? Ja sam kao i obično, tek njena sjena. Ili sjena njene sjene. Spasi me, pomozi mi, govori mi mama svojim gestama i ponašanjem. Čvrsto me prima za ruku, sjedam pored nje na krevet, a ona mi pokazuje reklamne letke s lošim fotografijama razlivenih boja, umazana žuta neke bečke fasade, prljavoplava Jonskog mora. Valjda sredinom osamdesetih još nije bilo dobrog fotokopirnog aparata u boji, ili najnovija tehnika nije stigla u naše malo mjesto, u dvije turističke agencije koje nude putničke aranžmane. Ti leci nam određuju život tih dana, cijene na njima ispisane su velikim crnim brojkama tako da odmah upadnu u oči. Kičaste fotografije i privlačne brojke. A ona se s neviđenom strašću već baca u biranje garderobe i nakita. Gleda što joj sve nedostaje, na kraju ništa nije dovoljno dobro za imaginarno putovanje na kojem, naravno, mora blistati, mora biti najljepša i najpoželjnija putnica. Samo iz te žudnje za promjenom vidim da je još živa. Svi su njeni planovi zapravo bili izvedivi. Mogle smo sjesti u autobus s dvije torbe i šeširima, krenuti na taj izlet, utonuti u crveno plišano sjedalo. Oko nas bi zamorili uzbuđeni putnici. Krajolik bi promicao, poznate ulice našeg grada zamijenio bi neki novi pejzaž. Prvo zelene livade, pa more i na kraju, nakon što bismo zaspale naslonjene jedna na drugu, probudile bismo se u čarobnom novom gradu, oslobođene prošlosti barem na trenutak. Da, mama, odgovarala sam na njen stisak, idemo na put! Hajde, odluči se, idemo kupiti karte. No, mamina želja za putovanjem umrla bi već na pragu naše sobe. Zapela bi već na vratima koja je trebalo otvoriti, u hodniku koji je trebalo proći, na ulaznim vratima, stepenicama, ulicama. Sama nikada nije putovala, a ja sam u njenim očima ipak bila više dijete nego prijateljica, dakle bila sam teret. Premda sam rasla pred njenim očima i brinula se za nju kao sestra. Ostala sam u toj njenoj mreži, ni dijete ni sestra. Nisam se nikada iskoprcala.
64
Da je tada mogla odlučiti da barem nešto poduzme, da svoj interes usmjeri dalje od oca, bio bi to znak da je svjesna bolesti i da liječenje možda ima smisla. No nije našla snage da nešto doista promijeni. U njoj se gomilala gorčina, slamala je kao što teško voće, koje nikako da otpadne, tvrdoglavo truleći savija grane stabla sve niže prema zemlji dok ne puknu. Možda bi bilo bolje da smo nekamo otputovale nego da se njena novoprobuđena energija preobratila u zlo koje ju je iznutra izjedalo. »Napominjem da je žrtva prije tri godine zbog psiholoških problema neko vrijeme provela na psihijatrijskom odjelu.« Majka, sestra, kći, bila su tri stupnja, tri vrste odnosa koje smo nas dvije prošle. Svakoj je promjeni prethodio lom, pretrpljeni poraz od kojeg se nije mogla oporaviti. Njezin je život bio poput provalije. Nakon što se u mladosti poskliznula, nastavila je padati u ponor, sve niže i niže. Bez mog oca nije mogla zamisliti svoj život - a ipak, bila je osuđena baš na život bez njega. Mogla ga je samo uhoditi iz daljine, slijediti ga poput kuje koju njeno tijelo, otežalo od hormona, tjera da slijedi trag mužjaka. Ugledala je maminu tanku bijelu ruku između dviju rešetki, zglob zamotan širokim zavojem. Prozor je bio visoko, tako da joj Djevojčica nije mogla dobro vidjeti lice. Vidjela je samo obris, svijetlu mrlju uokvirenu tamnom kosom i tu ruku. Nemoćno joj je mahala, poput umorne ptice koja lepeće krilima. Mama je često prijetila baki da će se baciti kroz prozor. Jednom se čak i popela na prozorski okvir njihove sobe. Djevojčica nije imala dovoljno snage da je povuče natrag u sobu, ali znala je da je jedina mogućnost da se mama predomisli, spomenuti tatu. Idem nazvati tatu da dođe, rekla je. Odmah je sišla. Njegovo ime je za nju bila čarobna riječ. Kao abraka-dabra u priči o Alibabi. Nitko Djevojčici nije rekao zašto je mama u bolnici, u sobi s rešetkama. Ali kad je ušla u kupaonicu, nakon što je po mamu došla hitna pomoć, vidjela je ružičastu vodu kako sporo otiče iz kade i kapi krvi na bijelim pločicama, poput rasutih perli koraljne ogrlice. Žilet je stajao na rubu kade i Djevojčica ga je oprezno primila s dva prsta. Tanki sloj krvi na njemu već se bio osušio. Bilo joj je jasno da se mama porezala tako jako da su je morali odvesti, brzo, da ne iskrvari. Baka je ušla za njom, zgrabila joj ruku i zatresla je kao da je Djevojčica porezala mamu i sad je uhvaćena na djelu pa je treba kazniti, strašno kazniti. Žilet je pao na pod, uz slabašan metalni zvuk. Čisti, naredila je, izvoli pospremiti iza luđakinje! Mama je dugo bila u bolnici, jako dugo. Ali baka se nije činila zabrinutom. Govorila je zastrašujuće stvari koje su Djevojčicu uznemiravale: najbolje bi bilo 65
da tamo i ostane, ionako je luda, ja ne mogu s njom na kraj. Da je barem zadrže, zašto se nije ubila kad je već pokušala, ne može se ni ubiti kako treba, svima bi nam skratila muke. Tebe ću vratiti onoj propalici, neka se njegova nova žena brine za tebe. Ja više ne mogu ovako, ja više ne mogu. U njenom malom svijetu svi su samo ponavljali: ja, ja, ja. Ne bi to nikome priznala, možda čak ni lutki, ali privlačila ju je bakina prijetnja da će je poslati tati, da živi s njim u starom stanu. Dok je mama u bolnici, morala je biti sama s bakom. Kad bi odlazila na posao, gurnula bi Djevojčici u sobu tanjur s hranom i zaključala je. Djevojčica se na to bila navikla, ali nije mogla zauvijek ostaviti mamu na zastrašujućem mjestu koje je bilo utvrđeno kao da očekuje napad neprijateljske vojske, posvuda rešetke i stražari. Ono na prozoru je moja mama, htjela je reći muškarcu u uniformi koji joj nije dao da ide dalje, ali je baku ipak pustio. A možda mu je baka rekla da je ona mami važnija od Djevojčice? Neću nikome otkriti ništa o sebi. Neću se povjeravati braniteljici. Jedino tako mogu kontrolirati situaciju. Bilo bi uzaludno objašnjavati njoj ili bilo kome drugome da je bol koju mi je mama nanosila, za mene bila znak njezine pažnje, poput dodira zahvaljujući kojem osjećam da za nju postojim, da me vidi. I kad bi se previše udaljila od mene, kad bi me isključila iz svog svijeta pomoću tableta, bila sam kao usahla biljka. Teško je zamisliti da itko može postati ovisnik o fizičkoj boli. Ali bio je to dokaz prisutnosti drugoga u mome životu, dokaz da nisam sama i da postojim. Bol nas je povezivala, bila je temelj našeg odnosa, kao što je to nekome nježnost. Imala sam nepunih trinaest godina kad sam prvi put uzela u ruke komadić stakla od razbijene žarulje. Bile smo same, mama i ja, a mama je već danima danju spavala omamljena. Osjećala sam kako ta njena umrtvljenost, ta težina koja je vuče prema zemlji, prelazi u moje tijelo i pritišće me pretvarajući me u tupu masu koja iz trena u tren sve više gubi snagu. Ovdje, u sudnici, i sada se prisjećam opipa tanke, glatke krhotine pod prstima trenutak prije nego što sam, sjedeći na zahodskoj školjci, zabila njen oštar vrh u podlakticu i povukla crtu kao da u ruci imam kemijsku olovku crvene boje. Crta je mirovala samo na tren, a onda se koža rastvorila i svijetla krv prodrla je na površinu veselo, kao da jedva čeka da je oslobodim. Zaboljelo me. Istovremeno, zadrhtala sam od užitka što nešto osjećam, što ipak nisam posve mrtva, ne još. Zapanjena tim osjećajem, povukla sam još jednu crvenu crtu i osjetila isti strastveni drhtaj života. I umjesto da se zabrinem što je krv potekla tankim, ustrajnim potočićima koji se na laktu spajaju u guste kapi koje kaplju na pod, bezglavo se bacajući u bijelu provaliju, kao djeca kad začepe nos i skaču u more - osjetila sam kako se sa svakim takvim skokom u meni nešto budi. Sjedila sam kao hipnotizirana i gledala kako se kapi na podu rasprskavaju u 66
još sitnije, usitnjavaju se, velika kovanica krvi brzo razmijenjena u sitniš, dok se rezovi šire a koža počinje gorjeti vatrom koja me sili da ustanem i pomaknem se, da nešto poduzmem. U kupaonici žurim prvo očistiti lokvicu koja se već stvorila na podu, kadli brže, čime li ću je samo obrisati? Na to nisam mislila. Ne mogu uzeti krpu za pod, to mora biti krpa koju ću moći baciti a da je baka poslije ne traži. Praktičan problem, tko bi se toga sjetio? Zgrabila sam toaletni papir i najprije očistila ruku, a zatim pljunula i zalijepila čiste komadiće tankog papira uzduž rezova. Otac mi je jednom pokazao kako se to radi, kad sam se porezala na papir i kad je jagodica na kažiprstu pukla kao blijeda bobica grožđa. Rekao mi je da pljunem. Pljunula sam na komadić papirnate salvete i on mi je kao ljepilom zatvorio ranicu, a krv je tek malo obojila papir i odmah se zaustavila. Bila sam zadivljena. Taj moj bezbrižni otac bio je zbilja vješt, znao je toliko čudnih i zanimljivih stvari. Obrisala sam pod papirom i bacila ga u zahod. Kotlić se ispraznio, a moja je krv, kako smo učili u školi, otputovala u more. Ali pod u kupaonici, naravno, nije bio čist. Između bijelih pločica ostala je skorena tamnocrvena crta krvi. Upila se u cement i voda tu nije pomogla. Više nisam mislila na samoranjavanje, više me nije ni boljelo, bila sam ljuta na sebe jer nisam smjela biti tako nepažljiva. I još sam bila nesretna što sam upravo pala na maminom glavnom ispitu: nisam bila u stanju kontrolirati svoje osjećaje. Osvrtala sam se po tijesnoj kupaonici tražeći nešto čime ću ukloniti izdajničke mrlje. Odnedavno sam imala mjesečnicu i nisam bila oduševljena svjedočanstvom da postajem žena. Nije to bilo nešto što sam jedva čekala da mi se dogodi, kao većina djevojčica u mom razredu. Danas mi se čini da je mama isisala ženu iz mene još prije nego se dogodila moja preobrazba. Odmalena sam gledala njenu opsjednutost tijelom i izgledom i napor koji je ulagala u to da bude zavodljiva. Vjerovala je da žena mora biti zavodljiva jer će inače ostati bez muža. On će naći mlađu i ljepšu, s tom prijetnjom živi svaka žena, pogotovo ona koja se i ne trudi da bude ženstvena, iako to primjer bake i djeda nije potvrđivao. Iz moje tadašnje perspektive, biti žena podrazumijevalo je težak napor s neizvjesnim rezultatom. Prevelika blizina majčine napadne ženskosti odbijala me od moga vlastitog tijela. Nisam željela biti poput nje i nevoljko sam gledala kako mi rastu grudi i dlačice. Kako li se čiste mrlje od krvi na rublju, na ručnicima i plahtama? Zašto me ni mama ni baka nisu to naučile? Je li to možda bio još jedan mamin test, sakriti od mene tu mrvicu znanja tako da budem još ovisnija o njoj, da me lakše kontrolira jer će svakog mjeseca točno znati kad sam prokrvarila? Jer ona treba biti ta koja će prije nego što ga stavi u mašinu, klorom natopiti moje još dječje bijelo rublje? Je li baka tako pregledavala mamino prljavo rublje izvlačeći ga iz košare u kupaonici? Osjećala sam se poput bespomoćnog djeteta, premda sam već bila žena. A onda mi je pogled pao na bocu klora za izbjeljivanje rublja koja je stajala pred mojim nosom, na podu ispod umivaonika. Kapnula sam nekoliko kapi i razmrljala ih po pločicama. Zapahnuo me oštar miris koji je preplavio kupaonicu. Što sada, reći ću 67
da se prolio slučajno? Da sam zabunom otčepila bocu? No krv je prvo požutjela, a zatim nestala. Bila sam zadovoljna, izvela sam još jedan čarobni trik. Koliko je samo snalažljivosti potrebno da preživim u ovoj kući. Oprala sam pod vodom i krpom i otvorila prozor, nadajući se da će smrad koji grize oči ipak ispariti do večeri. Mama je Djevojčicu zaključala u smočnicu, ugasila svjetlo i otišla iz kuće. Mama ju je zaključala u podrum. Mama je daleko. Svi su daleko. Upomoć! vikala je Djevojčica u mračnoj smočnici, u podrumu, ispod vode, ispod plahte, sama u mračnom svemiru. U stvari, šaptala je. Nije se usudila vikati. Bila je dovoljno velika da zna kako je nitko nikada neće čuti. Uz oca, u dvorani je i moj polubrat, onaj čije je rođenje zamalo ubilo moju mamu i kojeg bih sada, jer nje nema da mi to brani, mogla nazvati bratom. Tko zna bi li on to htio? Porastao je otkad ga nisam vidjela i sad mi je žao što nismo bliski. Podiže ruku i stidljivo mi domahuje. Toliko je drugačiji od našeg zajedničkog oca, u njemu nema glupe bezbrižnosti petnaestogodišnjaka. I njegova mama je već potrošena, zaboravljena, to nam je zajedničko tužno naslijeđe. Baka ne prisustvuje suđenju. Ona leži nepokretna i dementna u staračkom domu. Zamišljam je kako sjedi ovdje u dvorani, drhteći pri pomisli da bih svakog trena mogla preko usta prevaliti njeno ime, ime svoje suučesnice u zločinu. Da mogu, rekla bih joj: mi smo, draga moja bako, zajedno dokrajčile mamu. Razlika je jedino u tome što si ti to činila više od četrdeset godina, a ja u jednom trenu. Drago mi je da si daleko i da me ne gledaš, dosta mi je ove sudske zapisničarke preda mnom koja sliči na tebe, s tim svojim osuđujućim pogledom. Tko je ona da mi sudi? Tko si ti da mi sudiš? Nakon što si otišla u dom a mama se, bježeći od tvoje sjene, ipak odlučila preseliti u novi stan, gotovo sam i zaboravila da postojiš. Sama si odabrala dom, rekla si da će tebe tamo služiti umjesto da ti služiš druge. Imala si pravo, nisi mogla računati ni na svoju kćer koja se jedva brinula za sebe, ni na mene s tek rođenim djetetom. Mogla si računati samo na našu podmuklu osvetu. Bila si već u kolicima i mi smo te ostavljale samu u stanu, bez hrane i vode. Mama bi zaključala tvoju sobu, a ti bi ostala zapomagati, ali ne preglasno jer »što će susjedi reći«. Iako se susjeda nije trebalo bojati, draga moja bako, oni nisu ni vidjeli ni čuli ništa od užasa koji su se događali iza tankih zidova tvog stana. Njih jednostavno nije bilo briga. Ipak, okrutnost ti nismo mogle uzvratiti istom mjerom. Pobjegla si od nas u dom, uspjela si. Ni jednom nisam pomislila kako ti je živjeti u tom domu, među znatiželjnim ljudima kojima je glavna zabava da tebe i tvoju obitelj prevrću po ustima i otkrivaju nove detalje o skandalu. Znam da je sramota koju sam ti nanijela za tebe daleko veći problem od mamine smrti. Smrt je kraj, a sramoti nema kraja. Mrlja na 68
imenu nekoć ugledne obitelji ne da se očistiti. Kad je na djedovom sprovodu vjetar podigao veo s tvoga lica, vidjela sam da me gledaš onim svojim zlim pogledom, kojim si me tako često gledala, a ja bih se od straha pomokrila. Nisam ti prišla, bilo mi je drago da s tobom više ne moram prozboriti ni riječ. Za mene si umrla zajedno s mamom. Ubila sam te zajedno s njom. Postala si nevidljiva, baš kao što sam ja godinama bila nevidljiva za tebe. Ti si samo moja. Ja sam ti dala život. Ja ti ga mogu i uzeti. Nikada te nisam pitala je li mama te riječi naučila od tebe? Svjesna sam da bi bilo bolje da se rasplačem, to bi izazvalo simpatije suda. I advokatica mi je to savjetovala, da slobodno pokažem svoje osjećaje jer to na ljude ostavlja dojam pokajanja. Baš kao u američkim krimi-serijama. Međutim kako slobodno pokazati osjećaje kad me mama cijelog života učila da ih ne pokazujem? Kad bih ih kao djevojčica pokazala, u njenim bih očima bila neposlušna i zločesta. Skrivanje osjećaja bilo je za mene pitanje preživljavanja. Nije me samo savršeno uvježbala u tome, nego sam ih na kraju potpuno ugušila. Nisam više ništa ni osjećala. Pokazati osjećaje značilo je otkrivati slabosti, a ja sam morala biti jaka. I radi sebe i radi nje. Moje se ponašanje, dok sam još bila mala, moglo nazvati vještim laganjem ili dobrom glumom, ali kasnije, to više nije bila gluma. Postala sam takva, osoba u kojoj su svi osjećaji zakopani i zaboravljeni. Mama je imala svoj bijes, svoju mržnju i želju za osvetom. Ja sam prestala osjećati bilo što, čak se i moj strah povukao pred mojom ravnodušnošću. Postala sam osoba bez empatije, sve dok se nije pojavio taj mladić, gotovo dječak. Eno ga, sjedi tamo uvučen u sebe, uplašen. On me jedini treba, ali prekasno je i oboje smo toga svjesni. Kad mi se prvi put obratio i rekao mi, sjedi pored mene ovdje na klupu, ja sam sjela. Očarala me vedrina u njegovim očima i kao da sam na čas potonula u nju, uronila u njegove oči kao da su nebo. Moje nebo, poslije sam mu govorila. U njemu je bilo nečeg laganog i lepršavog, kao da nema tuge u sebi. Voljela sam način na koji je hodao i na koji me slušao malo pognute glave. Bio je jedinac poput mene, ali je, za razliku od mene, bio dijete oko kojeg se vrtio život njegovih roditelja. On nije morao misliti na to da ne smije odavati tajne, da mora lagati ili šutjeti da ne bi bio izbačen iz kuće. Nije živio u strahu, nije poznavao bezbrojne načine na koje ljudi jedni druge mogu povrijediti. Čuo je o tome tek od mene. Njegov me svijet fascinirao, toliko je bio drugačiji od mojeg. Bili smo poput bića s dvaju različitih planeta, ja sam dolazila s onog na kojem vlada nasilje, gdje su batine jedini način uvjeravanja, a svaka nježnost znak slabosti.
69
Dugo je trebalo da u meni probudi povjerenje. Dodiri su mu bili laki i nježni, toliko različiti od svih koje sam dotada iskusila. Još ništa o meni nije znao, a ipak je naslutio da sam preplašena i da se otvaram sporo i oprezno, svakog trenutka spremna na povlačenje. Pazio je da me ne povrijedi. Za mene je to bio dobar znak, znak da se ne moram odmah braniti, da ne moram izvaditi sve oružje i pripremiti se za napad. No napada nije bilo, njegova bi ruka nježno dodirnula moj obraz. Približio bi mi se, naslonio svoje čelo na moje i pomilovao me. Moj obraz koji je primio nebrojeno pljuski, jedva bi osjetio dodir njegove ruke, mekoću dlana, spori pokret prstom po čelu i oko usta i dugačak poljubac od kojeg bih klonula. Uz njega moje tijelo kao da više nije bilo tvrđava. Pod njegovim sam se prstima pretvarala u nešto drugo, u instrument na kojem je dodirom mijenjao moja raspoloženja. Ne, nisam se mogla suzdržati. Prepuštala sam mu se i nisam mislila na gubitak kontrole dok smo ležali na krevetu u njegovoj sobi, oznojeni u polumraku, a zrake sunca po nama sipale zlatnu prašinu. Ali kad mi je rekao da me želi upoznati sa svojim roditeljima, instinktivno sam odbila. Ne boj se, vidjet ćeš da ćeš im se svidjeti, toliko sam im već pričao o tebi, inzistirao je. Pričao im je o meni? Ja se mami nisam usudila spomenuti ni jednu jedinu riječ o njemu, niti nagovijestiti osjećaje koje je susret s njim u meni probudio. Pomislila sam prvo na to kako je otac ušao u život mojih bake i djeda, kako je moja mama u naivnom uvjerenju da će sve proći dobro, u jednom trenutku morala izreći tu istu rečenicu. I kako je moj otac, bezbrižan, u ispeglanoj košulji, ušao u stan, a dočekala su ga dva para hladnih ispitivačkih očiju. Primili su ga u dnevnom boravku, pomno pospremljenom za tu priliku, sa stolom prekrivenim finim stolnjakom. Moj djed ga je ponudio pićem, a on je pristojno odbio. Onda su svi četvoro pili mlaku crnu kavu čiji se ugodan miris šuljao sobom prigušujući nelagodu i strah, miris znoja i parfema i skrovitih mjesta kojih ima u svakoj kući, a koja vonjaju na zapuštenost i životno razočaranje. Sjetila sam se što mi je pričao otac. Ti su me ljudi, njeni roditelji, promatrali kao da sam izložak na zoološkoj izložbi, recimo nova vrsta guštera. Jedva da su procijedili koju riječ, onako, iz puke pristojnosti. Nisam imao priliku išta reći, taj je susret bio tako očigledno neprijateljski. Kao da predstavljaju sam Strašni sud, oboje smo odmah na početku bili optuženici za nepoznati zločin, bez mogućnosti obrane, rekao mi je otac. Poželio sam da ih više nikada ne vidim. Pa to je i bilo suđenje, suci su bili strogi i nepravedni, bili su ljuti. Na koga? Na svoju zaljubljenu kćer? Na sudbinu? Lako mogu zamisliti kako je iz njih izbijao oštar dah neodobravanja i da je bilo moguće da tog mladića vjetar digne u zrak i baci u more, da se pred njihovim očima utopi, sigurno ne bi maknuli prstom da mu pomognu. Samo da nestane iz njihovih života! Pokušali su, sve su učinili da joj ogade tog fakina i u tome su pogriješili. Što su više nastojali da je od njega udalje to se ona jače za njega vezivala. Danas mi je 70
teško reći je li otac u tom trenu mojoj majci predstavljao mogućnost da pobjegne iz doma u kojem se gušila, od roditelja koji su svoju volju nametali kožnatim remenom? Je li ono što se naziva zaljubljenošću bilo više od toga, sredstvo bijega, vapaj za razumijevanjem? Je li otac bio tek plovilo, prekooceanski brod koji ju je nosio prema novom kontinentu? Jednom se usudila suprotstaviti svojim tiranima, jednom se pobunila na jedini način na koji je znala, jedinim sredstvom koje je posjedovala - svojim tijelom. I to je tijelo ostalo obilježeno. Moj se otac utisnuo u njega poput pečata od usijanog željeza. Nikada, nikada se taj pečat, znak pripadnosti njemu, nije izbrisao. Ja sam se rodila kao usputna posljedica njenog prkosnog pokušaja bijega od roditelja.
Strepila sam od susreta s njegovim roditeljima. Jesam li i ja bila pozvana k njima na istu vrstu prosudbe, hoću li i ja ostati bez mogućnosti obrane? Kako se uopće čovjek u mojoj situaciji može braniti, treba li se braniti od slučajnog susreta i neočekivanih osjećaja koji ga preplave i svega onoga što se zove ljubav? Pa ipak, pristala sam. Njemu je to bilo važno. S naporom sam otvorila ogromna ulazna vrata zgrade. Sjećam se, uplašila sam se mramornog stubišta koje se ispred mene uzdizalo. Široke izlizane mramorne stube, omeđene elegantnom ogradom od kovanog željeza na kojoj se isprepletalo lišće vinove loze, penjale su se prema svjetlarniku na krovu. Ovo je nesavladivo, pomislila sam, i odjednom me uhvatila slabost. Izašla sam i odahnula. Nisam se usudila popeti sama. Napokon smo se upoznali slučajno, na neutralnom terenu, u kafiću blizu škole. Njegovi roditelji su gimnazijski profesori i prema svim mladima odnosili su se kao da su njihovi đaci. Toga dana nas dvoje smo sjedili za stolićem na pločniku i roditelji su bez uvodnih prenemaganja prišli i sjeli k nama. Njegova mama izgledala je mladoliko, u trapericama i košulji, svijetle kose vezane u rep i bez trunke šminke. Otac je imao bradu prošaranu sijedima. Sjedili su i razgovarali s nama, ne obraćajući posebnu pažnju na mene. Sigurno nije bilo prvi put da vide sina na kavi s nekom djevojčicom koju im je predstavio kao svoju djevojku. Srdačan očev osmijeh učinio je da te njegove riječi zazvuče obično, prirodno. Mama se samo nasmiješila i kimnula glavom, primajući na znanje stanje stvari. Reci nam nešto o sebi, rekla je, čime se baviš, što te zanima? Mislila je, naravno, osim škole, školske se obaveze nisu računale. Ljude su, poslije sam to shvatila, vrednovali prema njihovim interesima. Nisam imala spreman odgovor na to pitanje. Volim književnost, rekla sam, pomalo kao da se branim. Da, da, svi mi volimo književnost, požurila se složiti, ali učinilo mi se, omalovažavajućim tonom. Valjda sam trebala dodati još nešto, planinarenje, astronomiju, slikanje? Ne baš svi, rekla sam, znam puno ljudi koji uopće ne čitaju ili čitaju samo gluposti. I mene samu začudilo je da sam se usudila
71
suprotstaviti, iako slabašno. Moj se glasić miješao s glasovima s drugog stola, s bukom automobila na ulici, mrmorenjem vjetra. Opet me preplavio osjećaj izgubljenosti, nepripadanja. Što god kažem, ispadne glupo i besmisleno, zašto sam toliko nesigurna, zašto su svi bolji od mene? Moj je pogled skliznuo s njenog lica na rub moje šalice, na kojem se ulovila pjena od kave. Pomislila sam kako se osjećam baš tako, kao pjena u šalici na površini tamne duboke tekućine. U usporedbi s njima, ja sam neko gomoljasto biće, korijen koji se nije razvio u biljku. Svi su bolji od tebe, govorila mi je mama iako sam prolazila s odličnom ocjenom. Njene riječi, mamine riječi, iskočile su mi pred očima iznenada, kao mjehuri od sapunice koji izranjaju iz dubine, iz nekog unutrašnjeg mraka i pojave se u vidnom polju s davno izgovorenim riječima upozorenja, a zatim prsnu.
U sudnici sjedi tako da ga mogu vidjeti kad samo malo okrenem glavu udesno. Iako je gotovo dječak, očekivala sam od njega bezuvjetnu ljubav. No on mi je nije mogao pružiti. Naravno, ni jedan je muškarac ne može pružiti. Tražila sam previše od njega, sve ono što nisam dobila nikada prije. Kad sam ga upoznala, činilo mi se da sam mnogo starija od njega, bio je tako naivan. Ništa mu se ružno još nije dogodilo. Nije znao da se može odrasti bez ljubavi, poput suhe grane koja se pruža u nebo. Možeš li to razumjeti, pitam ga? On nesigurno kima glavom. Drži me obgrljenu objema rukama, tek smo na početku, nisam mu se još sasvim predala. Ti se svega bojiš, kaže on. Nemaš pravo, ne bojim se tebe. Bojim se samo svojih ukućana. Mislim da me jedino oni mogu povrijediti. On se čudi poput djeteta koje još nikada nije vidjelo mađioničara pa ne pozna razne čarolije i vjeruje da zec doista živi u šeširu, a golub u rukavu, da je moguće da mađioničar prepili ženu na pola. Ja sam za njega čudo, poput te prepiljene žene koju onda ipak nekako sastave i ona je opet cijela. Ne govorim mu sve, ne još. Bojim se da bih ga tako udaljila od sebe, a ne želim njegovo sažaljenje. Kad zagnjurim lice u njegov plavi pulover, postajem dio njegovog svijeta u kojem vlada mir, a ukućani ne urlaju jedni na druge. Smiruje me kad mi priča o sebi. Tjeram ga da mi ponovo prepričava kako ga je kao malog mama uspavljivala pjevajući mu uspavanke. Legla bi pored njega i pjevušila mu dok ne bi zaspao. Kad smo u školi jednom za domaću zadaću trebali opisati kako kod kuće provodimo večer, svi su u razredu pisali o tome kako zajedno s obitelji večeraju pa onda zajedno gledaju televiziju. U svom sam sastavku opisala scenu iz jednog filma. Opisala sam kako smo nas troje otišli na večeru u restoran. Pisala sam o finoj hrani i maminoj elegantnoj haljini. I kako smo poslije večere šetali uz obalu, dok je do nas dopirala muzika s hotelske terase. Večer smo završili jedući sladoled. Kad sam legla, otac mi je pročitao priču, a onda je došla mama, poljubila me u čelo i ugasila svjetlo. 72
Nastavnica me pohvalila. Lijepo si to napisala, rekla je, vidi se da imaš mašte. Znala je da je mama razvedena i da živimo s bakom i djedom. Mene je bilo sram moje prozirne laži, ali čežnja da živim poput druge djece izbila bi na površinu naglo i nenadano. Tako bih odjednom, usred vožnje autobusom ili u dućanu, poželjela da me mama drži za ruku dok hodamo ulicom. Da otac dođe na školsku priredbu i da poslije hvali moje recitiranje. Da nekamo otputujemo zajedno i da poslije svima pričam kako je bilo. Da mi mama kupi haljinu koju sam vidjela u izlogu. Ili barem da me ne tuče. Kad bismo nas dvoje bili zajedno, osjećala sam se poput spašenog brodolomca. Za spas je dovoljno da postoji jedna jedina osoba na svijetu koja te, barem neko vrijeme, prihvati kakva jesi i pruži ti osjećaj sigurnosti. Trebao mi je taj osjećaj zajedništva i pripadanja nekome.
Mama je od svojih skrivala da je trudna. Naravno, dvadeset godina poslije, i ja sam skrivala od nje da sam trudna dok god sam mogla. U čemu je uopće između nas bila razlika? Ona mog dečka nije još upoznala, mislila sam da je najbolje to što duže izbjegavati. Nisam imala snage suočiti se s njezinom reakcijom koja nije mogla biti ništa drugo nego neodobravanje. Znala sam da joj moj dečko neće biti dobar za mene, već i zato što me od nje udaljava. I ne samo to, sprema se ugrabiti me i odvesti tko zna kamo, iza sedam mora i sedam gora, izvan dohvata njene ruke i njezinih zapovijedi. A ona, moja majka koja se u međuvremenu pretvorila u moju kćer, ostat će napuštena i od posljednje osobe za koju se drži i koja je održava na životu. Što će biti s njom? Vidjela sam to pitanje u njenim očima kad sam napokon smogla snage da joj priznam da sam trudna već sedam mjeseci. Uhvatila se za vrat, kao da joj nedostaje zraka. Uvijek je u njenim pričama otac bio taj koji je nju ostavio, iako je ona ostavila njega. Ali on je nju odbacio, u tome je bila razlika među njima. To odbačeno, duboko oštećeno biće trebalo je sada nastaviti živjeti bez mene. Sve sam ja to mogla predvidjeti i skrivala sam od nje trudnoću dok god sam mogla. Vani je hladan jesenski dan. Djevojčica sjedi za kuhinjskim stolom. Mama upravo kuha kestene za kesten pire. Na štednjaku je lonac s kipućom vodom. Kad podigne poklopac, diže se oblak guste pare. Djevojčica gleda kako se para širi kuhinjom, kako se hvata na prozor i pretvara se u krupne kapi koje klize niz staklo poput kiše. Dođi bliže, kaže joj mama. Djevojčica se premješta bliže mami. Mama iz lonca kuhačom vadi jedan kesten. Prima djevojčicu čvrsto za zglob i otvara joj dlan. Brzim pokretom kuhače strese u njega vrući kesten, a zatim svojim dlanom čvrsto obavija njezin oko vrelog kestena i tako ga drži. Gleda je u oči. Djevojčica najprije nemoćno trzne rukom, a zatim se prepušta majčinom stisku. Suze joj klize niz 73
obraze, briše ih slobodnom rukom, ali ne ispušta ni glasa. Kuhinja je puna pare i jako joj je vruće. Osjeća kako joj znoj natapa majicu i kako joj se mokra bedra lijepe za stolicu. Njih dvije kratko vrijeme sjede u istom položaju. Mama pažljivo promatra njenu reakciju. Vidi da djevojčica bezglasno plače i da je oblijeva znoj, ali se ne miče. Nakon što popusti stisak, kesten padne na pod. Djevojčica otvara dlan. Plik od opekotine širi se velikom brzinom. Nježna kožica oko plika pobijeljela je, pa pocrvenjela. Djevojčica pilji u svoj dlan, ne može pomaknuti ruku. Sada kad joj mama više ne stišće ruku, bolje tako jaka da je hvata mučnina. Mama joj uranja opečeni dlan u hladnu vodu. Djevojčica se naginje nad posudu s vodom na stolu i povraća. Mama je ne dodiruje, ne gladi joj kosu niti joj pridržava čelo dok se napreže da iz sebe izbaci bol. Kasnije, kad se pribrala, mama joj s osmijehom kaže: bravo, položila si ispit! Ponosna sam na tebe. Ponosna je na nju samo kad položi neki njezin ispit. U trudnoći nisam povraćala, niti mi je ujutro bilo mučno. Valjda je plod u meni već slutio da se ne smije oglasiti bučno, već da se treba ušuljati u moj život poput kakve jedva vidljive, nenametljive bubice. I sama sam bila iznenađena. Ne znam zašto sam vjerovala da mi se trudnoća ne može dogoditi. Je li to i ona mislila? Što si mislila? Ništa nisi mislila! odzvanjale su mi djedove riječi upućene mami koje sam čula toliko puta. Ili se, poput mene, prepuštala toplini drugog tijela, drugog bića koje te ne odgurava od sebe i ne urla, nego te privlači k sebi polako, postupno, poljubac po poljubac, dodir po dodir, kao da te moli da mu udijeliš svoju milost? Trudovi su mi počeli rano ujutro. U sobi su drvene rolete bile još spuštene, a vjetar je zavijao oko kuće i tresao ih kao da ih želi otrgnuti. Probudila me mokra plahta ispod mene i onaj moj dječji, dobro upamćeni strah od kojeg sam se na trenutak sledila: jesam li se opet pomokrila u krevet? U starom krevetu, ispod moje plahte cijelom dužinom madraca bila je prostrta crvena gumena prostirka koja bi mi ljeti pekla leđa, a zimi ih hladila, ali ju se nisam usudila maknuti. Hoće li mama sada ući, otkriti pokrivač i vidjeti mokru mrlju? Hoće li me zatim ščepati za ruku, izvući iz kreveta, nalupati me po stražnjici, a zatim ubaciti u kadu i nemilosrdno otvoriti hladni tuš? Ona je vjerovala u tu brutalnu metodu, svaki put kad bi mi se noću to dogodilo nemilosrdno me bacala pod ledeni tuš. Nisam smjela izaći iz kade dok ne bi došla po mene. Tog ranog jutra kad mi je pukao vodenjak, prva mi je pomisao bila da će madrac bez gumene prostirke biti mokar, i da će se ona, kad to otkrije, prvo izderati na mene, a možda me i udariti bez obzira na to što se nisam pomokrila u snu. Ali bilo je prekasno da promijenim plahtu, trudovi su zaredali u sve kraćim razmacima, kao da mi utrobu probada tisuće igala. Bol je prodirala iznutra prema van, od dna trbuha prema plućima i oduzimala mi dah, šireći se prema leđima dok me sasvim ne bi obuhvatila, kao val. 74
Torba za bolnicu već je danima čekala spremna. Baš kao što sam, kao mala, imala uvijek spremnu torbu za izgon ili bijeg, sada sam umjesto odjeće za lutku u nju spremila dječju odjeću. Navikla na različite vrste boli, strpljivo sam čekala da se sasvim razdani. U bolnici na prijemnom odjelu sestra me ispitivala strogo, kao da sam na policiji, dok sam ja jedva dolazila do daha. Nisam se izderala na nju, a trebala sam. U tom sam trenu prepoznala u sebi onaj davno ugrađeni osigurač protiv iskazivanja boli. Bol se mora trpjeti, šutke i bez reakcije. Emocije se moraju kontrolirati. Moram položiti i ovaj ispit, premda to više nije ispit. Moraš šutjeti, rekla je mama i stisnula moj dlan s vrelim kuhanim kestenom. Da te nisam čula da plačeš! Čvrsto je držala moju stisnutu šaku u svojoj, a ja sam grizla usnicu dok su mi suze frcale i kapale na njenu ruku. Nagonski sam pokušala izvući svoju ruku iz njene, ali nije popuštala stisak. Njenim napetim licem razlio se osmijeh olakšanja. Mala je izdržala kušnju. Mala je neće odati, treba samo vježbati kontrolu. Tako jednostavno! Porod neće ići lako, rekao je liječnik. Dok sam ležala na uskom stolu u zeleno obojenoj prostoriji, sestra lica prekrivenog maskom požurivala me: tiskajte, tiskajte! Čula sam metalni zvuk nekog instrumenta koji odlaže u emajliranu posudu na stolu, doktora koji govori, urlajte ženo božja, samo urlajte ako će vam tako biti lakše, dok nisam skliznula u san. Kad sam se probudila, vrtilo mi se u glavi od slabosti. Bol u trbuhu je nestala, ali ju je zamijenila nova vrsta tupe boli koja mi nije dala da se pomaknem. Beskrajni umor prikovao me za bolnički krevet, nisam mogla podići ruku, ni okrenuti se na drugu stranu. Svaki je pokret zahtijevao nadljudski napor. Koža mi je bila ljepljiva od znoja i zaudarala sam na nešto nepoznato, neugodno. Željela sam samo spavati. Ali, ušla je sestra sa službenim osmijehom i uručila mi paketić. Evo, to je ono za što ste se mučili, rekla je vedro, a ja bih joj najradije vratila bijeli zamotuljak. San me mami. Još samo malo, pustite me da spavam, kažem joj i ne pogledavši novorođenče. Pomislila sam kako je i mama mene tako rađala. Nemoguće je osjetiti bilo što osim umora kad ti to novo biće prvi put polože u naručje. Na dijete se treba naviknuti, baš kao i na svaku drugu promjenu. Je li mama uistinu shvatila da se od trenutka kad joj je sestra predala novorođenče u ruke, nikada više neće moći riješiti odgovornosti za njega? Kad sam svoju djevojčicu napokon primila u naručje, ugledala sam crveno smireno usnulo lišće koje nije izgledalo kao da se ljuti što je na ovome svijetu, a ne u toplom mraku u kojem se donedavno spokojno ljuljuškalo. Bila je sićušna i lagana. Stisnula sam je na grudi, uplašena da bi mi, tako majušna, lako mogla ispasti. Tako je lako povrijediti dijete, dovoljan je jedan neoprezan pokret. Vjerujem da je mama, kad me prvi put ugledala, osjetila taj isti strah od 75
odgovornosti za moj život. U njenom se životu pojavilo biće koje je o njoj potpuno ovisno. Što je prvo pomislila dok me držala u naručju, još bolnog tijela i nateklih grudi? Koliko dugo je trebalo da prvi put pomisli: ja sam je rodila, ja je mogu i ubiti? Ali nisam željela svoje novorođenče gledati maminim očima. Oči su mu bile zatvorene, a koža tako nježna i prozirna da su se kroz nju vidjele tanke plavičaste žilice. Udahnula sam njegov miris i pomilovala rijetke svijetle vlasi. Pomislila sam kako je moja djevojčica moj čamac za spasavanje i kako ću se zajedno s njom, zbog nje, izvući iz života u kojem sam zaglibila kao u moru rastopljenog katrana, što dalje od moje mame, što dalje. Jesam li u tim prvim trenucima, s mojom djevojčicom u naručju, pomišljala na njenog oca? Bojim se da nisam. »Otac optužene imao je policijski dosje već od svoje šesnaeste godine. Bavio se švercom i sitnim krađama.« Dan je već odmakao, sunce se premješta na drugu stranu sudske zgrade i zidovi dvorane postaju sve tamniji. Neonska svjetla još jasnije osvjetljavaju lica oko mene, sve bijeda, sve oštrijih crta. Otac moje djevojčice gleda me netremice. Želi mi dati do znanja da je tu, uz mene. Iz njegovog držanja vidim da mu njegova nemoć teško pada. Znam, muči ga što ne smije svjedočiti u moju obranu. Ja sam mu to zabranila zbog istog razloga zbog kojeg se ne mogu sama braniti. Morao bi progovoriti o onome što je vidio i što sam mu ispričala o mami i o našem odnosu, a tada bi iznevjerio ne samo nju nego i mene. Da smije, mogao bi ispričati kako je, nakon što sam se preselila k njoj, došao u mamin stan vidjeti svoju djevojčicu. Ušao je u sobu, sjedila sam s njom u naručju i dojila je. Bila je utonula u san, zadovoljno mljackajući i stišćući ručice. Držala sam njeno opušteno tjelešce u naručju čvršće nego što je trebalo. Baš kao da se ja pridržavam za nju, jer me još jedino ona sprečava da ne padnem u rupu iz koje se više neću izvući. Nekome nepoznatom tko bi u tom trenutku gledao kroz prozor, učinilo bi se da je to idilična slika majke koja doji, gotovo poput onih renesansnih freski na kojima bjeloputa Madona s blaženim izrazom lica na grudima drži bebu. No već s vrata se vidjelo da je parket oko mojih nogu poprskan svježom krvlju. Sitne kapljice raspršile su se oko mojih stopala, neke su dospjele na bijeli pokrivač u krevetiću. Stajao je na vratima ukipljen, zatečen prizorom. Htio je nešto izustiti, ali je zastao otvorenih usta. Pogled mu je kliznuo niz moje gole noge prošarane tankim poprečnim crvenim prugama na kojima se zgrušavala krv. Opet te išibala, rekao je kad se sabrao. Nije to bilo pitanje nego konstatacija. Šibala me i prije, ali po leđima 76
kako se ne bi vidjeli tragovi. Nakon nekog vremena rane bi se pretvorile u ljubičaste pruge koje bi s vremenom postajale sve svjetlije čineći mrežu skrivenih znakova na mome tijelu. Sve ih je poznavao, sve ih je opipao i znao napamet. Toga dana bio je zatečen jer se takvo što nije dogodilo već duže vrijeme. Bilo je to prvo šibanje otkako me primorala da joj se vratim. Kako se usudila, rekao je, zašto si joj opet dopustila? Dopustila? Bila je to posve pogrešna riječ i on je to morao znati. Morao je, nakon tri godine. Da, nakon što je saznao sve ili gotovo sve o mojoj majci i njenoj bolesti, morao je znati da u njenim očima nikada nisam prestala biti dijete, kao što ona nije prestala biti dijete u očima svojih roditelja. Uzimala je sebi pravo da me išiba kad god pomisli da to zaslužujem. Možda sam sama bila kriva za to. Ma što da mi je činila, meni nije uspijevalo ostaviti je, uvijek sam joj se iznova vraćala. Milom ili silom. Prikovala me uz sebe strahom, sažaljenjem i osjećajem krivnje kojima me kontrolirala cijelog života. Nisam se mogla posve odvojiti od te, već posve izbezumljene, nesretne žene. Bilo mi je žao njene vezanosti za moga oca koji više nije želio znati za nju. Često sam sanjala da joj se vraćam. Netko je morao biti odgovoran za to, od svih odbačeno stvorenje. Netko se morao o njoj brinuti. Zlostavljanje se pretvorilo u jedini način na koji je sa mnom komunicirala, drugačije nije znala. Još sam kao dijete shvatila da je to bio njen način iskazivanja pažnje. I moj muž i ja trebali smo znati da će se sve ponoviti kad joj se vratim. Zašto je vjerovao da ću biti sigurna od njenih napada? Radi djeteta? Bojala sam se da je bilo samo pitanje vremena kad će nasrnuti i na djevojčicu, kao što je nasrtala na mene. Samo sam ja stajala između nje i želje moje majke da uništi sve oko sebe. Za nju je dijete bilo dokaz da sam ponovila njezinu pogrešku, da sam i ja upropastila svoj život. Ponavljala mi je iste rečenice koje su njoj govorili njezini roditelji, naročito mama. Baš kao da me dodiruje čarobnim štapićem, kad god bi stala nizati prijekore - zašto si se upropastila, mogla si pobaciti, tko te je tjerao da rodiš, zašto nisi iskoristila priliku da uživaš, da putuješ kad već ja nisam mogla - pretvarala bih se u djevojčicu koja sjedi ispred hotelske sobe u hladno popodne i igra se s lutkom, čeka. Njeno nevoljeno dijete. Mora da je mrzila sebe u meni. Osobu koja, poput nje, nema snage trgnuti se i učiniti nešto sa svojim životom, nego nastavlja ići stazom koju je utabala bolesna majka. Ponekad bi znala biti sasvim svjesna svoje bolesti. Usred šibanja, sjela bi na pod i počela plakati. Zašto, zašto? Urlala bi licem okrenutim prema nebu, ali odande nije stizao nikakav odgovor. Da, dopustila sam joj da me išiba, rekla sam, tako mi je bilo lakše. Na bol se lako naviknuti, a znala sam da je to jedini način da se njezin bijes utiša. Bilo je najbolje stisnuti zube i pustiti je, po tisućiti put, da se iskali na meni. Bojala sam se za malenu, rekla sam mu kao nekakvo opravdanje. I umjesto da nas on istog trena odvede iz tog pakla, ostao je skamenjen stajati na vratima dok su mu suze natapale 77
ovratnik košulje. Prezirala sam ga u tom trenu, kako sam ga samo prezirala! Svoj jad je dodao mojoj vlastitoj nemoći da se iščupam iz njenih kandži. A izvan našeg zatvorenog kruga postojali su drugi ljudi kojima sam zavidjela što žive normalnim životom, kao što sam nekada zavidjela djeci kojoj je tata kupovao sladoled, bakama koje su pjevale uspavanke unucima, poznanici koja nije imala oca ali joj je njena mama tepala: ti si moje zlato, volim te najviše na svijetu. Zavidjela sam čak i ženama koje su zalijevale cvijeće, pažljivo, kao da je to najvažniji posao na svijetu. Sjedila sam onako išibana, sama sa zaspalim djetetom, klonula. A on je plakao! Želudac mi se stisnuo i ponovo mi se vratio stari nagon za povraćanjem. Okrenula sam lice od njega, muškarca koji nije imao snage zaštititi svoje dijete zato što je još uvijek i sam bio dječak. Kad muškarci odrastu i postanu odgovorni za svoje dijete? Je li odrastao muškarac netko tko plače ili netko tko se ponovo i ponovo zaljubljuje ili netko, kao moj djed, tko radi da prehrani obitelj i da joj sve pruži a nitko ga ne sluša pa ih zato sve mora tući kako bi to shvatili? Ustala sam i dala mu usnulo dijete. Oprala sam pod, promijenila plahticu i istuširala se. Djevojčica zna da je njeno jedino sigurno sklonište ispod kreveta, tamo odakle je može istjerati samo bakin štap od metle. U skloništu miriši na pastu za parket i prašinu i kada se povuče u najudaljeniji kut i priljubi uza zid. Djevojčicu umiruje hladan hrapavi dodir žbuke. Leži tako dok se sama ne pretvori u zid i prašinu, dok gotovo sasvim ne iščezne. To je igra koju je sama izmislila. Zove se: nema me. Igra je posve sama, jer joj je teško lutki objasniti njena pravila. Jednom sam na putu u školu vidjela kako je čovjek u parku ulovio ptičicu tako što je grančicu premazao nekakvim ljepilom, a valjda je stavio i mrvice kruha kao mamac. Ptičica je sletjela i zalijepila se. Zatim se dugo pokušavala odlijepiti mahnito mašući krilima, čak bi se malo uzdigla, ali joj duge niti ljepljive smjese nisu dale da se sasvim odlijepi od grančice, vukle su je natrag. Gledala sam je kako se pokušava osloboditi dok nije klonula od umora. Zatim ju je taj čovjek uzeo u ruku, očistio prstima ljepilo s njenih kandžica i stavio je u majušni kavez. Poznavala sam taj osjećaj, kad si zalijepljena, kad se ne možeš osloboditi i poletjeti. Ta gusta ljepljiva smjesa koja mi nije dala da se odvojim od mame nije bila ljubav. Koliko košta ta ptičica? upitala sam, kupila bih je. Čovjek nije bio nimalo iznenađen, odmah me upitao zanima li me cijena s kavezom ili bez njega. Bez 78
kaveza, rekla sam. Pa kako ćeš je odnijeti kući? Ne brinite se, rekla sam i uzela ptičicu iz njegove grube šake. Bila je mala, šarena, od onih koje lijepo pjevaju. Još nije bila odustala od borbe. Kroz prste mi je provirila njena glavica s crvenim perjem na obrazima. Osjetila sam kako joj srce brzo udara u grudima. Nosila sam je među dlanovima do kraja parka i dalje niz cestu jer nisam željela da je se lovac ponovo dočepa. A onda sam otvorila dlanove. Stresla je perje i uzletjela. Zacvrkutala je kao da me pozdravlja i ja sam joj odmahnula - ta tko još maše pticama! Taj se put ptičica izvukla. Bila sam sretna zbog nje, no čovjek s ljepilom i mrvicama ostao je sjediti i čekati. Sada, dok u sudnici gledam tog tužnog, nemoćnog mladića, mislim da nisam bila u pravu. On je slabiji od mene. Nije se mogao oduprijeti, ne samo mojoj mami nego toj sili koja je mene držala privezanu za nju, zatvorenu u njenom kavezu. Od moga odlaska od nje, a naročito nakon poroda, mamino se stanje sve više pogoršavalo. Bolest ju je grizla, napadala i pretvarala u stisnutu hrpicu bolnog mesa. Imala je samo mene, trebala me. A ta je potreba bila obostrana. Ni moj muž ni dijete nisu uspjeli bitno promijeniti naš odnos. Otkad sam se preselila, ona svake večeri dolazi pred kuću u kojoj živim i urla. Najprije zvoni na vrata, zatim lupa i psuje: otvorite mi, pustite moju kćer van, imam pravo vidjeti kćer i unuku! Njen glas odjekuje starinskim stubištem i pojačava se. Stanari otvaraju vrata, a zatim ih brzo zatvaraju. Zašto tu ženu ne puste unutra? Je li ona prosjakinja ili možda psihička bolesnica? Zovite policiju već jednom, kaže netko, koliko će trajati to maltretiranje? Njegovi roditelji nisu znali s takvim ljudima. Bili su nemoćni pred njezinim urlanjem. Umirila bi se samo kad bih izašla i odvela je do njenog stana, za ruku, poput zalutalog djeteta. Naočigled svojih novih rođaka i susjeda koji su osluškivali iza zatvorenih vrata, virili kroz špijunke i navučene zastore, pitajući se koga je to oženio, čija je kći ta djevojka, nije li i ona poremećena? Čuli smo i da joj je otac lopov... Moj je muž imao težak zadatak umiriti svoje roditelje. Mama nije odmah postala tako napasna. Kad sam se tek uselila k njegovima, jedno kratko vrijeme uživali smo u miru. Stanovali smo u velikoj svijetloj sobi s novim namještajem, njegova mama je često čuvala naše dijete, zajedno smo ručali i živjeli životom mirne, normalne obitelji koja se uglavnom ne svađa i u kojoj nema odvratnih tajni. Kupala sam se u pažnji na koju nisam navikla: želiš li za ručak teletinu ili piletinu, a možda da spečem palačinke, odmori se, lezi. Ali neprekidno sam strepila, nisam se mogla riješiti sumnje da ta situacija ne može potrajati, u tome mora biti neka skrivena zamka. Nisam se mogla posve uklopiti u njihov život, još uvijek su njih troje bili jedna cjelina a ja pridošlica, čak je i dijete nekako pripadalo više njima nego meni. On, njegova mama, tata i naša djevojčica - i ja 79
koja sam bila razapeta između mame i njih, tamne i svijetle strane svoga života. Probudila bih se usred noći i osluškivala njihovo disanje da se uvjerim kako su svi oni stvarni, živi. I odjednom bih, posve nenadano, cijelim svojim bićem poželjela pobjeći i vratiti joj se, ostaviti sve te nepoznate ljude koji spokojno spavaju, ne znajući da nas dijeli zjapeća provalija. Bojala sam se da je neću moći preskočiti jer pripadam jednom drugom svijetu, onome u kojem ništa nije kako se čini na prvi pogled. Mama i ja dijelile smo život nesretnih i suvišnih. Te sam ljude upoznala tek nedavno, nisu mi mogli postati bliski u tako kratkom vremenu, ma koliko se trudili da mi ugode. Njihova me neobična dobrota čak na neki način vrijeđala, činilo mi se da su dobri prema meni iz milosrđa, zato što vide da je majka njihova ljubljene unučice jadna. I eto, već na početku sam u njih posumnjala. Nije li to baš ono crnilo koje provaljuje iz mene svaki put kad mi se dogodi nešto lijepo? Teško sam podnosila tu napetost između svoja dva života, onog prijašnjeg i novog. Noću sam joj se vraćala u mislima i doživljavala njenu samoću kao da je moja. Moram je umiriti, kao nekada, mislila sam. Moram joj biti mama, makar nakratko ublažiti njene strepnje. Leći ću uz nju i zagrliti je. Nisam te ostavila, reći ću joj, ne brini se, sve je kao i prije. Ja sam samo tvoja. Ti si mi dala život. Djevojčica leži u krevetu. Još ne zna ništa o bogu, osim da je to netko svemoćan. Baš kao što je njena mama svemoćna u njezinom životu. Vidjet ćeš ti svoga boga, kaže joj ponekad prijetećim glasom, glasom koji nije njezin a ipak je njezin, glasom toga boga. Današnja vježba nije uspjela i mama je ljuta. Djevojčici nije trebala reći dva puta što mora napraviti. Stavila je suđe sa stola u sudoper i dodala deterdžent. Popela se na malu klupicu i oprezno dotakla zapjenjenu vodu u kojoj su plivali komadići mahuna. Voda je bila vrela i Djevojčica je odlučila pričekati da se ohladi. Ušla je mama. Vidjela je taj njezin oprezni pokret ruke, kako uranja prste a zatim puše u njih. Primila joj je obje ruke za zapešće i uronila ih u sudoper. Suđe se pere u toploj vodi, odmah da si ga oprala! izderala se na nju. Djevojčica je raširila prste i ukočila ramena, baš kao da će pasti na zemlju i ublažiti pad rukama. Pokušala se oduprijeti, ali majka je na to još jače stisnula njene ruke i gurnula ih dublje u zapjenjenu vodu. Osjetila je kako to više nisu njene ruke, nego dva živa bića, dvije male uspaničene životinje koje znaju da je vrela voda njihova sigurna smrt. Mama ih drži unutra dok se ne prestanu odupirati. Tada ih naglo vadi i pobjednički ih drži u zraku pred njenim očima: eto vidiš, ništa se nije dogodilo, samo su malo crvene, voda uopće nije prevruća. Ti si razmaženo derište, odmah da si oprala to suđe. Hajde sada, sama, bez cendranja! Djevojčica bezglasno plače, tople kapi padaju u vodu, sapunica se cijedi niz njene podignute ruke, znoj se cijedi niz čelo, niz leđa, odjednom je sva mokra, kao upravo okupana. Ali majka to ne vidi jer je ne gleda. Stoji iza njenih leđa, sva je 80
usredotočena na izvršenje naređenja. Naređenje se mora poslušati. Ne smije pustiti ni glasa. Ali glas je ipak izdaje i njezin vrisak ispunjava kuhinju, izlijeće kroz otvoren prozor i pada na pustu ulicu. Navečer joj mama uzima lutku iz kreveta. Djevojčica pruža za njom opečene ruke, ali ne može je dosegnuti. Danas nisi položila ispit, kaže joj mama, gasi svjetlo i zatvara za sobom vrata. Sutradan teta u vrtiću vidi zavoje na rukama. Što ti se dogodilo? pita je. Djevojčica već zna napamet sve odgovore. Uhvatila sam vruću dršku od tave, kaže gledajući je u oči. Ono isto što je rekla i baki, i susjedi, i teti u dućanu. S obje ruke? pitala je teta u nevjerici. Pa da, tava je bila teška, uvjerljivo laže Djevojčica. Mama, jadna moja mama... stojim iza zastora i gledam je kako se povlači s bojnog polja nakon što je svojom vikom ponovo uzbunila cijelu zgradu. Hoda sporo, vidim kako nevoljko vuče noge u starim, rashodanim cipelama. Pa zar je stvarno došlo do toga da hoda naokolo u takvim cipelama i preširokoj haljini, možda bakinoj? Odjednom mi se čini da iz daleka njih dvije sliče, možda se pretvara u svoju majku? Njen se lik stapa sa sivilom na dnu ulice, a meni se suze suše na okamenjenom licu, na maski koju više ne mogu skinuti, ne znam je skinuti. Baš kao da je moja mati postala moje nesretno, izgubljeno dijete koje treba hitno spasiti prije nego što mu se dogodi još veća nesreća. Ovi nepoznati ljudi su je otjerali, a ja, njezina jedina zaštitnica, to sam dopustila! Moram, moram je odmah vidjeti! Izlazim iz stana, ostavljam svoju novu obitelj koja sjedi za večerom kao da se ništa nije dogodilo. Kako mogu sjediti tako mirno pod svjetlom raskošnog lustera i grabiti rižu, povrće i meso i opušteno razgovarati? A moja djevojčica okruglog lica nasmiješena sjedi u očevu krilu i guguće, ona nema pojma što se događa, kao ni itko od njih. Jurim niz stube, spotičem se, padam. Moram je sustići, pogazit će je auto, bacit će se pod kotače jurećeg autobusa. Moram doći do nje prije nego što stigne do kuće jer kad uđe, zatvorit će se u svoju sobu, utonuti u svoje ludilo, iz kojeg više neće biti povratka. Težina mamine patnje poput grabežljive ptičurine lebdi nada mnom dok trčim ulicom među ljudima koji se usuđuju mirno hodati dok u meni sve vrije, pogled mi se muti, a cijelo tijelo drhti od napora i straha. U trku zastanem. Što to radim? Gubim kontrolu? Prezrela bi me da me vidi ovako usplahirenu. Iako je ona ta koja gubi kontrolu svakoga dana, dok urla pod prozorima moje nove obitelji. Znam da je to borba, da se mama bori s tom novom obitelji za svaki komadić mene. Ne mogu im, čak ni mužu, objasniti da je mama bez mene siroče. Zamijenile smo uloge i ja sam postala njena majka, treba me više od moje male bebe, koja oko sebe ima toliko ljudi koji je vole. 81
Sjedam na pločnik zapuhana. Meka noć me obavija i štiti od pogleda. Kao da sam neka umorna putnica koja je zastala da se odmori. Pokušavam ravnomjerno disati. Zašto mi u njenoj blizini stalno nedostaje zraka? Moram se sabrati. Ustajem, ali ipak nastavljam hodati u istom pravcu. Polako se prikradam njenoj kući. Vidim da je svjetlo u stanu upaljeno i njenu sjenu dok zatvara prozor. Čelična nit pupkovine, koja nas povezuje, popušta i ja ponovo duboko dišem, pluća su mi čista. Umirena tim prizorom, lakim korakom krećem natrag, k onim drugim ljudima, u kuću u kojoj sam ipak samo gost. Uživam njihovo gostoprimstvo, ali do kada? Muž me štiti, ali ipak, i on me nagovara na nemoguće i kaže da nazovem psihijatrijsku bolnicu. Zašto već jednom ne potpišeš taj papir? pita me. Ne mogu, ne mogu, jaučem bespomoćno stisnuta uz njega u našem velikom bračnom krevetu. I sama znam da mama ludi zbog mog odlaska, ne treba mi on to reći. Nitko bolje od mene ne pozna dubinu njene nesreće, koja raste od onog dana kada ju je otac odbio vidjeti. Reci mu da sam bolesna, reci mu da imam rak, da umirem, samo ga nekako umilostivi! govori mi mama, zazivajući bolest, crtajući vraga na zidu. Ona ne mari, a mene hvata očaj. Šuti, šuti, mama, ne govori tako, privijam njenu glavu na svoje grudi kao da su pune mlijeka, kao da je ona moja tek rođena beba. Prenosim poruku ocu. Kažem mu da je mama jako bolesna. On sjedi na suncu, preplanuo, s onim bezbrižnim osmijehom na licu. Sjedni, kaže mi. Bijela plastična stolica je neudobna. Smije se mojim riječima kao da sam mu upravo ispričala neku šalu, on se uvijek smije pa i kad mu je neugodno. Smijehom tjera stvarnost od sebe i često u tome uspijeva. Pa ona je stvarno posve šenula! Ti njeni trikovi, dosta mi ih je. Reci joj da me već jednom pusti na miru, neka me ostavi, briga me za nju. Nije me briga, čuješ li? Unosi mi se u lice, iako sam ja samo glasnik iz prošlosti kojeg bi rado zaboravio. Ali ja sam i osoba koja njih dvoje povezuje zauvijek i mislim kako viče na mene jer sam dio nje. Pitam se hoće li me ubuduće htjeti vidjeti. Prenosim joj njegovu poruku, oklijevajući, baš kao poštar koji se zaustavlja pred vratima prije nego što uruči telegram s lošim vijestima. Mama sluša, oči su joj tamnozelene, poput dubokog jezera u kojem će se netko utopiti. Poruči mu neka me se čuva! On i njegova najnovija kurva! Plaši me što nije nimalo bijesna dok to govori. Po njenim očima vidim da misli ozbiljno. Mislim kako bih trebala upozoriti oca da se čuva, mama postaje opasna. Nikad me neće pustiti od sebe, kao ni oca. Nas dvoje smo njezini zarobljenici. Ti si samo moja. Ja sam ti dala život. Nikada me neće moći dijeliti s mojim mužem i s mojom bebom. A ja sam bespomoćna, u njenoj moći, kao začarana. Batrgam se kao ptičica uhvaćena na ljepilo. Mašem krilima, lepršam, mučim se da poletim, ali mi noge ostaju zalijepljene. Ni meni nema pomoći. Djevojčici je najteža vježba s remenom. Djevojčica zna da ne mora uvijek zaslužiti batine da bi ih dobila i da batine nisu samo kazna jer kaznu bi lako 82
izbjegla tako što bi bila poslušna. No njezina poslušnost nije uvijek nagrađena poštedom od batina. Ponekad ih svejedno mora dobiti. Radi vježbe, kaže mama. Danas si bila dobra, ali ipak moramo vježbati, kaže tonom kao da ona s tim nema ništa, to je tako i gotovo. Djevojčica unaprijed zna da će batine dobiti u subotu. Obično mamu već od jutra drži nervoza i nemir. Subota je jedan od onih dana kada se ne može vidjeti s ocem. Subotom joj kod bake i djeda ne prolaze izlike u vezi s poslom niti u vezi s Djevojčicom. Subote tata provodi sa svojom novom obitelji. Mama dugo spava, a onda izbezumljeno hoda po stanu. Zato je taj dan dobar za vježbanje s Djevojčicom. Iz smočnice uzima očev stari remen s mjedenom kopčom. Tamo je, na starom mjestu, na istom onom mjestu s kojeg bi ga on zgrabio i onda bijesno udarao po maminim leđima. Djevojčica također zna da u majčinim udarcima nema bijesa, nije ona ljuta na Djevojčicu, njene su batine običan test. Hoće li Djevojčica naučiti otrpjeti udarce a da ne zaplače? Mamini udarci moraju, govori joj, biti jači od bakinih, tako da se na njih nauči. Ali i jedni i drugi udarci remenom su jako bolni i Djevojčica nije sigurna da neće zaplakati i tako naljutiti mamu. »...drugi hitac je došao odozgo, a žrtva je počela padati nakon prvog pogotka...« Svekar i svekrva nisu tu, otputovali su. Ne moram se osvrtati i tražiti ih pogledom po sudnici. Ne osuđujem ih, ne želim njihovu podršku, a nisu je ni ponudili. Jaz koji je pukao kad sam se s djetetom vratila mami, bio je poput onih dubokih rascjepa u tlu koji nastanu nakon potresa. Draga moja, kaže moja svekrva – položila je ruku na moju, ne mogu je izvući, ne usuđujem se pomaknuti, ukočena sam kao cjepanica na koju će sada pasti sjekira i raskoliti je - moram ti reći da ovako više ne ide. Nisam iznenađena. Svako malo u mome životu netko kaže: ovako više ne ide! Prvo mama, pa otac, pa djed i baka, pa opet mama, pa i ja sama kažem sebi da ovako više ne ide. U prijevodu, to znači kraj. Odlazak. Izbacivanje. Mama mi je rekla to isto kad sam joj priopćila da sam trudna: ovako više ne ide! Pozvala sam je njezinoj prijateljici, nisam to mogla izvesti sama. Neće se usuditi divljati u tuđoj kući. Da sam bila sama s njom, jedan udarac njene noge u moj trbuh i od mog bi trbuha ostala samo prazna ljuštura. Znala sam da uskoro više neću moći i dalje glumiti da sam se udebljala. Moj muž želio je biti sa mnom, držati me za ruku, ali nisam mu dopustila. Ovo je bilo nešto između nas dvije, trenutak kad ću joj obznaniti da se njezina noćna mora ostvarila. Ne znam kako je točno bilo kad je ona to isto morala reći svojim roditeljima. Je li morala sjesti nasuprot njima nekog ljetnog popodneva dok su se oni, ništa ne sluteći, tužili jedno drugome na vrućinu i otečene noge? Je li bila nedjelja? Nikada mi to nije ispričala. Samo da su je tukli, ali tukli su je ionako pa to nije bilo ništa 83
posebno. A sada, ponovljena »pogreška«, dijete koje se slučajno dogodilo. Nitko ništa ne uči. Danas se u svakoj apoteci mogu kupiti kontracepcijske pilule, i sama ih je uzimala čak i kad za to više nije bilo potrebe jer je otac više nije želio. Nije sebi mogla priznati da bez potrebe guta pilule, jer se više nema od čega štititi.
Njena nam je prijateljica natočila vino. Vidim, nešto ste mi pripremile vas dvije. Nadam se neko lijepo iznenađenje, kaže. Sluti nešto, okreće stvar na šalu. Pa to ovisi o tebi, rekla je prijateljica oprezno. Ona čeka bebu. A ja, ja sam pognula glavu, ništa nisam rekla, niti sam je pogledala. Prišla mi je i primila me za bradu: a tako, dakle... bila si mi čudna, previše mirna. U njenom je glasu drhtao nemoćni bijes, prepoznala sam ga, bio je to isti onaj bijes koji ju je obuzeo kad me tresnula o zid. Hoće li me i sada tresnuti o zid, smrviti i mene i dijete u meni u prah i pepeo? Osjetila sam dobro poznati miris njenog znoja, tako blizu. Pa ako je tako, preseli se k njemu. Ovako više ne ide. Da, otiđi slobodno ako to želiš, izgovorila je sabrano, iako s naporom. Nisam mogla vjerovati. Da li to ona meni daje odrješenje grijeha? Ne zamjera mi što je upravo napuštam? Neće me ni pokušati zadržati, nego me pušta da odmah odem, da provedem svoju odluku. Dakle, gotovo je? Kao pas prvi put pušten s lanca, stajala sam nesigurna, noge su mi se tresle. Da li se to doista zbiva, neće me počupati za kosu, udariti nogom, neće uzeti stolicu i jednim udarcem razbiti je na mojim leđima? Ovo je predstava, zaključila sam odmah, obična predstava za njezinu prijateljicu. Ipak, lice joj je ozbiljno, za nju je to neka vrsta presude. Ostat će sama. Zna li moja mama biti sama? Daj, razveseli se, ne budi tako ozbiljna! Bit ćeš baka, nije li to divno? kaže prijateljica napadno veselo. Da, ali izgubit ću nju, šapće mama istinski tužna. Sjećam se kako me ta njena iskrenost zaboljela baš kao da me ponovo bacila o betonski zid. Draga moja, obraća mi se njegova majka ponovo, nagnuta nad stol u boravku, stol za kojim inače sjede gosti, zašto me baš tu posjela, pa nisam ja gošća, mislim pokušali smo. Ne možeš reći da nismo. Uzeli smo te u našu kuću. Uzeli!? Baš kao da sam siroče dolutalo s ceste, mislim ali ništa ne govorim, čekam, iako pogađam kamo vode te njene ljubazne riječi. Primili smo te u našu obitelj. Primili!? Siroče, nahoče, jadnicu, prevodim u sebi. Evo, već godinu dana podizali smo dijete zajedno s tobom. Slušam kako iz njenih usta izlaze potoci zlatastog meda i izlijevaju se na stol, ljepljivi i nepodnošljivo slatki. Njena fino oblikovana ruka – jer sve je kod njih tako profinjeno – s dugačkim prstima pijanistice poseže za mojom, zlatne narukvice zveckaju, otmjeno oglašavaju svoju prisutnost. Iz kuhinje s radija dopire tiha muzika, klasična. U njezinoj kući sve glasno je suviše banalno, glasno psovanje, glasan plač, glasni poljupci, prdeži, podrigivanje, glasan smijeh. Dok 84
vodimo ljubav, ja se smijem, a moj mi muž stavlja prst na usta, daje mi znak da se ne glasam. Hoću li se ikada igdje slobodno smijati ili plakati? Postoji li takvo mjesto? Moja svekrva je lijepa, i njezin sin je lijep na nju, i beba će biti tako lijepa, imat će iste takve oči boje lavande i prirodnu plavu kosu, uvojci joj već rastu na glavi kao krzno male ovčice. Ona je već njihova, mislim s tugom, iako je ja još dojim. Možda sam ja samo nosilja i dojilja koju su unajmili na godinu dana, kao surogatmajku. Jer po njenom sirupastom glasu slutim da mi vrijeme u njihovoj kući već ističe. Njene ruke drže moju dok drugu skrivam pod stolom i, kao i obično kad mi netko nanosi bol, zabijam nokte u dlan, bol mi pomaže da se priberem. Ona nastavlja: nas troje smo razgovarali i složili smo se da se moraš vratiti mami, to je jedini način da nas ona ostavi na miru, reci i sama, možemo li ovako živjeti, ta žena nas terorizira svakoga dana, i ne samo nas nego čitavo stubište, ni policija tu ništa ne može, a ti je uporno odbijaš poslati na psihijatriju, njena galama je nepodnošljiva, ljudi me pitaju koga je to naš sin oženio. Pokušavam se usprotiviti, mucanje je znak unaprijed izgubljene bitke. Osupnuta sam. Meni muž još nije rekao da su se dogovorili, mislim, još sinoć u krevetu i jutros ponovo u zagrljaju. Njegova majka sada podiže obje ruke, zaustavlja očekivanu bujicu moje obrane. Ne, nismo mi ni protiv tebe ni protiv vaše ljubavi, nastavlja ona, zaboga, pa ti si nam podarila najljepši poklon, našu unučicu! Poklon! Gorčina se gnijezdi negdje između grla i želuca. Moje dijete nije poklon! Dijete je živo biće i ja sam mu majka. Ono je muka i obaveza, čak i za ljude poput vas. A o ljubavi me vi ništa ne možete naučiti jer ja znam da je ljubav za vas poput lijeka koji se mora oprezno dozirati. Pa ipak, ne izgovaram to jer je razumijem, znam da nije zla. Ova će se situacija riješiti, nastavlja svekrva pomirljivo. Tebi samo treba dati vremena da je riješiš. Naravno, tvoj je odlazak privremen i naša su ti vrata uvijek otvorena. Te njene riječi zvuče mi kao da sam već napustila njihov dom i kao da me ona tješi, ali ipak ne nudi drugu pomoć osim otvorenih vrata. Valjda bi meni, kćeri lude majke, i toliko trebalo biti dosta. Mama najprije zaključava sobu, za svaki slučaj. Ne zato da ne bi ušla baka, ona nema ništa protiv batina »koje su iz raja izašle«, nego zato što je za učenje trpljenja i kontrole potreban mir. Djevojčica skida odjeću i legne na trbuh preko ruba kreveta raširenih ruku. Na trenutak joj je ugodno jer joj kožu miluje plahta kojom mama svaki put prekrije krevet za slučaj da koža od udarca pukne. To traje dok joj se na leđa ne sruči prvi udarac. Iako ga očekuje, udarac je ipak iznenadi. Kao da mačka skoči na nju i zabije joj panđe u leđa, a ona se savija od boli, kao kakva neiskusna početnica. Nisi se dovoljno opustila, kaže mama koja primjećuje njezin i najmanji grč. Opusti mišiće, govori, ne napreži se, više će te boljeti. Ona 85
zna što govori, koliko li je samo takvih udarac palo na njezina leđa. Jednom joj je ispričala kako je bila prisiljena hodati s otvorenim ranama sve dok ne bi zarasle same od sebe. Baka je nije vodila doktoru. Njezine će rane mama poslije namazati nekom ljekovitom masti i prekriti ih flasterom da brže zarastu. Jednom je vidjela psića kojeg je gazdarica uvježbavala da se pravi mrtav. Kad bi viknula: mrtav! crno-bijeli psić bi legao na bok i zatvorio oči. Ljudi u parku su se oduševljeno smijali, psić bi na njenu komandu ustao i veselo mahao repom kad bi mu dala zalogaj salame. Djevojčica na krevetu pravi se mrtva. Leži zatvorenih očiju i broji do pet. Između udaraca mama radi stanku, kao da prikuplja snagu. Samo pet udaraca, ali teških. Sviš, sviš, čuje remen kako šišti kroz zrak, dok se kopča zabada u leđa. Ja vas razumijem, kažem svekrvi napokon. Odlazim. Glas mi nije zadrhtao, ni jedan mišić na licu nije se pomaknuo. Neka druga bi urlala, udarala bi oko sebe, branila svoj teško osvojeni teritorij. Ja sam mirna. Zašto se ne branim? Zašto ne branim mamu nego puštam da je blati ova žena koja je uopće ne poznaje? Vjerojatno misli da mi je svejedno, ravnodušnost ispada moja glavna osobina. I ovdje, u sudnici, misle da sam ravnodušna, osjećam kako ih ta moja navodna ravnodušnost beskrajno iritira. Znam da žele da pokažem znakove kajanja. Naravno da mi je žao, ali kajanje im ne želim priuštiti. Bez bijesa pakiram dječje stvari, trebat će mi, nemam novaca. Ona me slijedi, ostavi to pa dovest ćeš je na čuvanje, ne odlazite valjda zauvijek? A meni je čudno kako me ona ne pokušava ni nagovoriti da ostavim dijete u njihovoj kući. Ni ona se ne bori. Zna da na to nikada ne bih pristala, toliko me poznaje. Košuljice, odjeka, posteljina, čarapice ... koliko li se samo stvari nakupilo. Uzimam staru torbu s kojom sam došla i trpam u nju dječju odjeću. Kako je krhka moja stvarnost! Kako se učas mijenja! Čini mi se da mi je život poput pejzaža naslikanog vodenim bojama po kojem je netko upravo izlio čašu vode. Tko je taj tko svako malo prolije vodu po mojoj stvarnosti? Kako to da se u jednom času sve može promijeniti, boje mogu nestati, a papir rastopiti? Ima li negdje nešto čvrsto za što bih se mogla uhvatiti? Ova žena nasuprot meni čuva svoju obitelj od uljeza koji sa sobom vuče ludu majku kao ogroman dlakavi rep, ne mogu joj to ni zamjeriti. Njene odlučne ali i utješne riječi kojima me obasula hvataju se za mene, sva sam slijepljena, moram se oprati, moram otići odavde. Odlazim, ponavljam. Ne mogu bolje odgovoriti na bujicu riječi, kao da su mi u grlu nagurane stare krpe i ne daju mi da se oglasim. Ništa ne objašnjavaj, kažem sama sebi, ljudi te ionako neće razumjeti, bilo zato što su glupi, bilo zato što im nije stalo, najčešće ovo drugo. U prednosti sam, jer ona je ta koja osjeća potrebu da govori i da se opravdava. Kad bih sada rekla da se ne želim vratiti mami, ona bi popustila. Moja svekrva je razumna, moraju postojati i druge mogućnosti osim da 86
se s djevojčicom odselim odavde. Ali ja, ja nisam razumna, ja sam prepuna gnjeva i tuge. Što će mi sada ta prednost pred njom, kad sam već spremila torbe? I evo me kako se opet, po tko zna koji put, šutke pakiram, kao kad sam bila dijete. Mama, čekaj me, stižem. Ne, neću im ostaviti poklon, dijete ide sa mnom, oboje se vraćamo bolesnici. Osjećam kako me čelična nit opet vuče k njoj, a toliko sam je željela prekinuti. Bez objašnjenja uzimam kolica i mi odlazimo. Moj muž me prati, ali samo da mi pomogne, on će se vratiti svojima. Već o njemu mislim kao o bivšem, iako za to još nemam razloga. On se složio s odlukom svojih roditelja i ja osjećam kako je naš brak lubenica koja je pala na pod i raspukla se na krvave komade. Gotovo me sram pogledati u dubinu crvene, vlažne rane. Je li on svjestan raspada, vidi li on isto što i ja? Pretjeruješ, kaže mi dok hodamo ulicom i ja mu pričam o našem braku. Izgledamo kao i drugi mladi roditelji, ja nosim bebu a on gura dječja kolica na koja smo natovarili dvije velike torbe, poput dvoje djece, blizanaca. Nećemo ti se više vratiti, govore mu ti neživi blizanci iz kolica, ali ih on ne čuje. Još nedavno pred njegovim sam se pogledom osjećala onako kao što se nikada prije nisam osjećala, stvarna i lijepa. Svoja. Ili bolje rečeno, ne više mamina. Ne više samo mamina nego svoja i njegova. Odjednom nas je u mom životu bilo troje i nije bilo jasno tko će prevladati. Bilo mi je teško povjeriti svoje tijelo njemu, izvući ga iz ruku mame koja ga svojata batinama, zabranama i uskraćivanjima. Ni njemu nije bilo lako probuditi želju u meni, istovremeno željnoj njegove nježnosti i u strahu od nje. Zašto uvijek drugi moraju uništiti ili probuditi život u meni, kao da sam samo neživa tvar koja čeka svoga tvorca da mu udahne život? Čudno kako se sve moje teško stečeno samopouzdanje izgubilo u jednom jedinom danu. Kao u pričama, na zemlju se odjednom spustila silna tama, a oblaci su bili tako nisko da sam ih mogla dosegnuti rukama. Tu, nasred ceste, na povratku mami, ugledala sam kako mi ususret ide moja stara poznanica, samoća. Nas dvije opet ćemo živjeti zajedno. Svi drugi su samo privremeni posjetitelji. Djevojčica zajedno s mamom stoji na ulici preko puta tatinog stana. Noć je, prozori su osvijetljeni. Vide sjene, tata i njegova nova žena približavaju se i udaljavaju, bijele zavjese napuhuju se i drhture na povjetarcu. Djevojčica se sjeća tih zavjesa, kako se mama penjala na ljestve u onom prijašnjem, vedrijem životu, i vješala ih dok bi tata pridržavao ljestve, a Djevojčica se na podu igrala tkaninom laganom kao snijeg. Još se sjeća svakog detalja u toj sobi, velikog kreveta u sredini i njezinog malog u kutu, tepiha s cvjetnim uzorkom i noćne svjetiljke koja baca okruglu sjenu pokraj krevetića jer ona, kao da već nešto sluti, ne voli spavati u mraku i mama joj ostavlja upaljeno svjetlo.
87
Kad se u jednom trenu tata sam pojavljuje na prozoru i pogleda niz ulicu, mama joj nehotice stisne ruku. Uzbuđena je, prepoznaje znakove uznemirenosti, i to je plaši. Idemo odavde, kaže Djevojčica. Ne, ne još, kaže mama, i krene prema zgradi, odlučno grabi stubama, već zvoni na vrata, iako je Djevojčica vuče natrag jer ne želi vidjeti oca, ni njegovu ženu, niti svoju staru sobu. On otvara vrata. Došla sam po neke stvari za malu, kaže mu mama. Djevojčica zna da je to samo izlika i da je mama došla vidjeti njega. I tata zna da ona laže, sićušan izdajnički osmijeh poput bljeska pojavljuje mu se na licu. Dobro, ali te molim da se ubuduće najaviš, kaže on službeno, ali mu osmijeh ne silazi s lica. Prolaze hodnikom, nova žena je u kuhinji, on joj dovikuje: imamo posjet! Ona proviruje kuštrave glave, nevoljko ih pozdravlja kimanjem, ali ne izlazi iz svojeg skloništa. Na sebi ima njegovu plavu košulju koju mu je mama kupila za neki rođendan. Djevojčicu od pogleda na košulju hvata tuga i više uopće ne želi svoje stvari. Igračke i odjeću odavno su prenijele k baki. Stoji na vratima njihove bivše sobe, tata je gura unutra i pritvara ih. Mama mu se približava i zavlači mu ruke pod vestu, grli ga, ljubi ga, kao da će joj on svojim poljupcem udahnuti život. Nije ih briga što je Djevojčica tu, navikli su da je ne vide. Kako si se samo usudila? šapće tata, a ona se još jače privija uz njega. Zatim na brzinu uzima iz ormara neku staru odjeću i trpa je u plastičnu vrećicu i glasno kaže, hvala ti, laku noć. Tata uzima u naručje Djevojčicu, napokon je primijetio da je i ona tu, i nosi je do vrata. Ona naslanja lice na njegovo rame. Miris njegove kože miješa se s mirisom maminog parfema. Osjeća se kao da je nešto ukrala, kao da je lopov, poput mame. Vraćam se u sudnicu. Zašto mi misli stalno bježe u prošlost? Skliske su poput jegulje, nemirne, ne daju se uhvatiti. Neprestano mi u sjećanje naviru žive slike. Jasno mi je da sam pod pritiskom suđenja i da je moje prisjećanje događaja znak podsvjesne želje da se suprotstavim ovom nagađanju o istini kojem sam izložena u sudnici. Naravno da mi dođe da im poželim reći, jasno i glasno, da nije bilo tako kako oni govore. Uopće nije bilo tako! Ali zabrana izdavanja mamine tajne jača je od istine. Nevoljko se prisjećam prošlosti. Moje sjećanje je satkano od fine paučinaste tkanine i strepim da bi se mogla pokidati. Moglo bi se dogoditi da se probudi Djevojčica, za koju znam da je u meni. Ne želim to, ali osjećam kako se tkivo sjećanja stanjuje, rupe se šire, i već nazirem tamo dolje u mraku to drugo biće, malo i uplašeno. Još malo pa će se oglasiti, već ga čujem kako cvili i treba mu samo dati mogućnost da udahne zrak i progovorit će ako ga ne potisnem natrag u mrak. Nema na sudu mjesta za jadikovke zaboravljene, zapuštene Djevojčice. Ljudi nemaju suosjećanja za žrtvu. Pa zašto nisi nešto poduzela, zašto nisi pobjegla ili se borila, uzvratila udarac? - ukorili bi me dobronamjerno s dozom čuđenja, ali i prezira. Trebam li im zaurlati u lice da bi razumjeli: ta bila sam samo dijete! Dijete
88
ovisi o odraslima, ovisila sam o njoj, njenim pravilima i zabranama, bila sam u njenoj vlasti. Svaki moj zalogaj, svaki udisaj, ovisio je o njezinoj milosti. Ti si moja. Ja sam ti dala život. Ja ti ga mogu i uzeti. Nehotice dodirujem ožiljak na laktu. Isto to rekla mi je onog dana kad me bacila o zid. Ušla je u sobu, zgrabila me za ruku, izvukla iz kreveta i bacila me. Bila je izbezumljena, izbuljenih očiju, raščupane kose. Kad je progovorila, glas joj je zvučao poput škripe nekog stroja. Moralo se dogoditi nešto u vezi s ocem, jesu li njezini opet pronašli neki dokaz da se s njim viđa? Ti si moja! Ubit ću te! Opet si me izdala! Koliko sam ti samo puta rekla da ne odgovaraš na njezina pitanja, koliko? Rekla si da smo bile u kinu, da smo gledale film koji uopće ne igra! Misliš da nije išla provjeriti u novine? Jesam li ti rekla da paziš? Ovo će te naučiti pameti, nesrećo jedna - urlala je, i već sam letjela kroz sobu. Još pamtim zvuk tupog udarca svog tijela o zid. Lijeva strana tijela trenutačno mi je obamrla, ali dok sam ležala na podu, još nisam osjećala bol. Šutnula me još u leđa, ni to nije boljelo više nego obično. Onda je malaksala i bacila se na svoj krevet. Ja sam otpuzala u jedino sigurno sklonište, pod krevet. Obično se ni njoj ni baki nije dalo saginjati i izvlačiti me. Ali baka, kad bi se zainatila, uzela bi metlu i udarala me štapom sve dok ne bih izmilila van. Tek tada bih dobila prave batine štapom od metle po leđima. Bol u ruci osjetila sam tek poslije, negdje pred jutro. Valjda sam se pomaknula. Bol je bila tako jaka da sam morala zajaukati. Izvukla sam se ispod kreveta i prodrmala je. Mama je spavala na trbuhu, odjevena u sinoćnju odjeću. Nije se probudila. Ruka mi je bila natečena i svaki pokret me tjerao da glasno zaplačem. Legla sam na pod i čekala jutro. U ambulanti, kad me doktor pitao kako sam slomila ruku, rekla sam da sam pala niz stepenice. Usred noći? rekao je doktor sumnjičavo. Usred noći, potvrdila je mama. Znate, ona ponekad mjesečari. Ožiljak od operacije još se bijeli na podlaktici. Nosila sam gips mjesec dana. Bilo je vruće ljeto i ruka me neizdrživo svrbjela. Svrbež je bio gori od boli. Djevojčica se budi kašljući. U njenom bolnom grlu nakupila se sluz koju mora odmah ispljunuti. Debeljuškasta ženska ruka s kratkim noktima pruža joj metalnu posudu. Ona se naginje, ispljuvak je žućkast i teško se odvaja od usta, a zatim sporo klizi niz stranicu zdjelice prema dnu i tamo drhturi kao da je živo biće. Neki neobičan miris nadražuje joj nosnice i ponovo je tjera na povraćanje. Žedna je. Otvara oči. Sestra u plavoj uniformi naginje se nad nju i briše joj znojno čelo. Nedostaje joj najgornje dugme na bluzi. Vode, šapće Djevojčica napuklim glasom. Sestra odmahuje glavom i mokrom gazom briše joj usne. U glavi joj se vrti i ponovo sklapa oči. Stroj pokraj nje ispušta piskutavi zvuk. Netko iza zelenog zastora do nje s naporom diše. Miruj, operirali smo ti ruku, popodne ćemo te 89
premjestiti u drugu sobu gdje te mama može posjetiti, šapne joj sestra. Zatim ponovo tone u polusan. Dugo tako drijema, tek tu i tamo čuje šumove – otvaranje vrata, šapat glasova, kotrljanje kolica, meke korake koji se udaljavaju. Budi se u drugoj sobi, u drugom krevetu. Iznad nje je mamino lice. Namjestila je najljepši osmijeh, gotovo tako lijep kao da je namijenjen tati. I tata je pokraj nje! Oboje su došli u posjet. Tata je miluje po obrazu, jadna moja, kako si to pala? Mama joj daje lutku i Djevojčica je zahvalna što više nije sama. Tako je lijepo ležati u bolnici. Djevojčica bi najradije vikala od veselja. Više je ništa ne boli, više joj se ne vrti u glavi, a mučnina je netragom nestala. Soba je puna svjetla i mogla bi zaplesati, najradije bi digla obje ruke, i onu tek operiranu, i objesila se tati oko vrata. Dugo bi ostala tako priljubljena uz njega. Kad bi tata samo znao što se dogodilo, kad bi tata saznao da ju je mama bacila s kreveta u zid tako jako da je slomila ruku... ali zna da ni u snu ne smije pomisliti da mu to kaže. Mama joj dobacuje ledeni pogled. Ali Djevojčica i bez upozorenja zna pravila. Ubila bi me, pomisli. Da mu priznam istinu, sigurno bi me ubila. Pala sam niz stepenice kad sam se vraćala od susjede s petog kata, kaže tati, znaš, na našem stubištu izgorjela je žarulja. Da, da, nadovezuje se mama užurbanim glasom, upravo joj je otkrila dobro opravdanje, ni sama ne bi mogla smisliti bolje. Zamisli, dijete mora slomiti ruku da bi se netko sjetio promijeniti žarulju. Kako je moguće da tata ne vidi da ona laže, zar se nikada nije zapitao kako to da ona stalno pada, zar je tako nespretna? I doktor je na kraju povjerovao u laž da mjesečari, zašto mami svi vjeruju? Kad sam se vratila mami, držala se kao da su me njegovi izbacili iz stana. Ponovila mi je, a to mi je već rekla kad sam odlazila od nje: ti si roba s greškom, zato su te vratili. Boje se mene u tebi! Samo, ja znam da smo ti i ja različite kao nebo i zemlja i da nema straha, ali daj ti to objasni svojoj novoj obitelji. Očito nisi uspjela. Moja jadna mama. Bila je žrtva kao i ja. Morala sam je sažaljevati, samo sam tako mogla živjeti s njom bez mržnje. Bojala sam se da će ovo vrijeme provedeno s drugom obitelji ishlapiti kao barica vode na suncu i još će me samo dijete podsjećati da se ipak nešto dogodilo, nešto lijepo i lomljivo, kao i svaka ljubav. A dijete, znala sam iz njenog iskustva, nije dovoljno jaka poveznica između dvoje ljudi. Kao mala, kad bi mi postalo neizdrživo, željela sam umrijeti. Uvukla bih se u sklonište ispod svog kreveta i umrtvila se. Prestala bih osjećati dio po dio tijela i poželjela da me više nema. Da bih preživjela, naučila sam umrijeti u sebi. Sada je ponovo trebalo umrtviti osjećaje, dok mi se oko srca ne stvori zaštitni zid.
90
Operacija je dovela tatu k njoj i Djevojčica je sretna. Hoćeš li sutra ponovo doći k meni? pita ga. Glas joj još uvijek zvuči izmučeno. Naravno da hoću, odgovara, i ona je spremna pasti još sto puta niz nepostojeće stepenice i slomiti i ruku i nogu, a možda i glavu. Kad bi stalno bila u bolnici, možda bi viđala oca svakoga dana, imao bi vremena i za nju, a ne samo za mamu. Mama je već zaboravila da je Djevojčica operirana. Ona hvata oca za ruku i stišće se uz njega, idemo sada, ona se mora odmoriti, doktor je rekao samo pet minuta, ne smijemo je zamarati. Sve to izgovara šaptom, onim svojim posebnim glasom kojim se obraća samo njemu. Djevojčica gleda kako tata ustaje i pomirljivo sliježe ramenima, pa i on je nemoćan, pred mamom su svi nemoćni. Zatim Djevojčici dobacuje poljubac, otpuhuje ga s dlana prema njoj. Ostaje sama. U sudnici se napokon smirujem. Gledam u točku na podu. Ne smijem zatvoriti oči kako ne bi izgledalo da spavam. Ne želim vrijeđati sud, samo se na tren ukloniti iz dvorane. »Žrtva je imala podignutu ruku i bila je ispod ubojice.« Glas stručnjaka za balistiku pretapa se u zvuk čiji se smisao gubi, kao da sam se našla u stranoj zemlji, okružena ljudima koji govore meni potpuno nepoznatim jezikom. Nemam više snage neprestano iznova slušati o događaju, makar iz najrazličitijih perspektiva. Bujica nadire, riječi kuljaju pomiješane s osjećajima, tonovi se mijenjaju od ravnodušnosti do čuđenja, od nerazumijevanja do osude. Od svega mi najteže pada što ti ljudi nemaju pojma ni o meni ni o mami, niti o tome što se doista dogodilo. Govore potpune izmišljotine, nagađaju, konstruiraju slijed događaja. Kao da je moj slučaj klupko vune koje se kotrlja po podu, između nogu; ljudi ga šutaju dok se vuna ne zamrsi tako da je više nitko ne može raspetljati. Čemu sve te riječi, opisi, čemu? »...i onda je optužena uzela oružje u desnu ruku...« Današnja se rasprava približava kraju i uskoro će me moje dvije policajke vratiti u zatvor. U ćeliji me čeka sustanarka. Ona nema mira, ili hoda gore-dolje, ili pjevuši bez sluha. Najgore je kad želi sa mnom razgovarati. Uvjerena je da me razumije zato što je i sama ubojica, ubila je muža. Pedeset joj je godina i ima dva odrasla sina, koji je ne posjećuju. Isti su neradnici i pijanci, kaže, kao njihov pokojni otac. Govori o njemu kao da je umro prirodnom smrću. A raskolila mu je glavu sjekirom zato jer je te večeri »jednostavno prekardašio« s batinama. Naravno, bio je pijan, ali nešto je u njoj puklo. Žene ovdje tako govore: puklo mi je pred očima ili pao mi je mrak na oči. Kao da ne treba dalje objašnjavati, a možda i ne treba. Zatim je legla i zaspala. Sin je sutradan zvao policiju. O mužu još kaže: tukao me svakoga dana kao vola u kupusu. 91
Kad sam došla, dočekala me srdačno, kao poznanicu. Već je sve znala o meni. Začudila se samo koliko sam niža nego što je zamišljala pa me pritisnula na grudi kao da je baš mene čekala. Njena već posve sijeda kosa zaudarala je na cigarete. Rekla sam joj da je mene tukla mama, pa je i meni pao mrak na oči. To i nije bilo daleko od istine. I ja bih dotukla moju staru da sam se samo usudila, rekla je mlada žena iz susjedne ćelije za vrijeme ručka. Očito su vjerovale da je to bilo planirano ubojstvo, iako nikome nisam o tome govorila. Neke od njih o meni su čitale u novinama, a nekima su policajke prepričale pojedinosti. U zatvoru se glas o pridošlicama brzo širi. Ali nisu mi smetala njihova nagađanja dok me ne bi zagnjavile pitanjima. U istražnom zatvoru mi je posve dobro. Svugdje mi je bolje nego kod kuće, od malena je bilo tako, a tako je još uvijek. Otkad je mama napustila tatu, sva sam druga boravišta doživljavala kao privremena. Nas troje kratko smo vrijeme bili jedna cjelina i taj je osjećaj jedinstva za mene bio dom. Kasnije, doma više nije bilo jer je sigurnost nepovratno iščezla. U bakinom stanu nisam mogla biti sigurna koliko dugo će potrajati dok nas ponovo ne izbace. Iako sam nastojala biti tiha i gotovo nevidljiva, to nije ovisilo o meni nego o mami. Pa i dužina boravak kod roditelja moga muža nije ovisila o meni, nego ponovo o mami. Zatvorenice kao da me pomalo sažaljevaju zbog moje mladosti. Daju mi domaće kolače kad dobiju pakete od kuće, pitu od sira, štrudlu od jabuka, vanilin kiflice. Za Božić je gotovo svaka zatvorenica na katu dobila paket. Sjećam se da mi je susjeda dala zlatnožutu kocku pite od sira. Kad sam je zagrizla, prhko i mirisno tijesto topilo se u ustima. Nisam znala da kolač može biti tako fin. Pazila sam da mi ni jedna mrvica ne padne na pod. Onda sam još i oblizala dlan udišući zamamni miris vanilije. Mislile su da sam gladna. Nisam bila gladna nego željna kolača, jela sam ih rijetko, u slastičarnici jer baka nije pekla kolače. Ni mama ih nije pekla. Nisu ti pekle kolače? čudila se moja sustanarka, a ja sam onim mojim prascima pekla kolače svaki dan, baš sam bila budala. Rođendanska torta za Djevojčicu je bijela s ukrasnim ružicama načičkanim po rubu. Ružice izgledaju kao prave, sa zelenim listićima i sitnim pupoljcima, samo su napravljene od šećera. Mama je kupila tortu u finoj slastičarnici, da bi rođendan bio savršen. Baka i djed su na putu, i to je prilika da rođendan proslave kao prava obitelj, premda to više nisu jer tata ima novu ženu. Tata je pristao na poziv, mama ga je sinoć ponovo zvala i obećao je doći, možda će malo zakasniti zbog neodgodivog posla. Molim te, nemoj da djeca čekaju, rekla je. Mama je pozvala i troje djece iz vrtića, jer kakav bi to bio dječji rođendan bez djece? Djevojčici je rekla neka sama odabere koga želi, ali onda ipak nije bila zadovoljna izborom pa je pozvala tri djevojčice s kojima se ona baš ne druži, ali poznaje njihove roditelje koji su pristojni ljudi. A onda, kad ti puhneš u svjećice i kada pojedete tortu, otići ćete u dnevni boravak i tamo gledati crtiće, rekla je Djevojčici. 92
Djevojčica je slutila i zašto. Ujutro je mama promijenila plahtu na svome krevetu iako još nije bila za pranje. Stavila je najbolju posteljinu, koju inače ne koristi. Djevojčica je gledala kako pažljivo oblači dva jastuka umjesto samo jednog. Njezin je krevet prekrila pokrivačem na ruže koji je isto tako bio za svečane prilike. Torta je stajala na stolu poput veličanstvene bijele kule napravljene od pahuljica ili morske pjene. Bila je tako nestvarno lijepa, kao da je namijenjena princezi. Djevojčica je obilazila stol i divila se, bilo joj je zabranjeno da je dira. Dotakla je krišom pupoljak samo da se uvjeri da nije ubran s nekog ružinog grma ili napravljen od platna ili krep-papira kakve su izrađivali u vrtiću za majčin dan. No divota te torte kakvu je Djevojčica dotad viđala samo u izlozima, bila je u tome da je svaki i najmanji pupoljak bio jestiv! Čim razrežem tortu, moći ćeš ga pojesti a možda te dopadnu i dva, rekla je mama raspoloženo. Bila je vesela što joj je mama kupila tako veličanstvenu tortu za njezin, baš njezin, peti rođendan, iako su joj trebale nove cipele. Nije joj to zamjerila. Bit će ti dovoljan poklon da se svi dive tvojoj torti, rekla je mama. I još je nekoliko zdjelica napunila keksima i bombonima i priredila vrč sa sokom od maline i još jedan sa sokom od bazge. Čaše i tanjurići bili su pravi, stakleni, a vilice male i srebrne, kao za najfinije goste. I stol je bio ukrašen vazom s tulipanima, mama se baš potrudila da izgleda svečano, kao da će na proslavu stići pravi gosti, a ne samo djeca. Djevojčice su se zabavljale s lutkom i slikovnicama dok nisu sjele za stol. Tatina je stolica zjapila zlokobno prazna. Kad je mama ustala i otišla telefonirati, u Djevojčici se probudila prva sumnja, kao kad bi progutala košticu od trešnje a ona zastala negdje u dnu grla. Nije mogla ne pomisliti, što ako se tata ne pojavi? Što ako je zaboravio? Naravno da njezinim malim gošćama nije bilo stalo hoće li njezin tata stići na vrijeme, niti hoće li uopće stići. Ali na tu se pomisao strah u Djevojčici razmahao, raširio se, a probuđeni strahomravci počeli su je gristi iznutra i zvoniti na uzbunu. Ako se tata ne pojavi, ništa od rezanja torte, tortu je mama kupila zbog njega, iako nije njegov rođendan. Ona ju je odabrala i kupila samo zato da ga zadivi, da mu pokaže kako mi fino živimo bez njega i kako mi raskošno slavimo dječji rođendan. Ipak, Djevojčica je bila sretna jer još nikada nije imala svoje goste i samo je jednom dosad slavila rođendan, i to kod bakice, dok je još bila živa. Kolače ne pečeš za sebe nego za nekoga tko ti je drag, a baka i mama - za koga bi ih pekle? Za mene? Za koju to priliku? Usta su mi bila puna kolača kad sam osjetila kako mi suze nadiru i kako mi se iz čistog mira mokra bujica slijeva niz obraze. Sjela sam na svoj ležaj, a suze su se kotrljale, skupljale na vrhu brade i kapale u krilo u krupnim toplim kapima. Kad sam dlanom obrisala lice, još uvijek je mirisao na zlatnožuti kolač.
93
Nečujno plakanje je moja specijalnost, netko pored mene mora me dobro zagledati da vidi da su mi obrazi mokri. Nečujno plakati i pritom ne pomaknuti niti jedan mišić na licu, to se dugo vježba, ali onda možeš nekažnjeno plakati bilo gdje, u kinu, u autobusu, u školi. Ljudi ne vide. Ne vide zato što ne gledaju. Kad sam se sagnula da podignem jednu mrvicu koja mi je ipak ispala iz ruke, iz mene su provalili davno zabranjeni, glasni, grčeviti jecaji. Kao da sam sa zalogajima kolača progutala krhotine stakla koje su mi zaparale utrobu. Bol je bila neizdrživa. Valjala sam se po betonskom podu ćelije, zavijajući, sve dok me čvrste ruke moje sustanarke nisu obuhvatile i stisnule. Držala me u naručju dok bol polako nije izašla iz mene. Sjedile su za stolom već neko vrijeme, djevojčice su brbljale i pile sok, mama je pogledavala na sat i usiljeno se smješkala. Strpite se još malo pa ćemo puhati svjećice i rezati tortu, rekla je. Više nije izgledala vesela. Djevojčica je imala na sebi svijetloplavu haljinu s volanima i pazila je da je ne uprlja, to joj je bio glavni zadatak. Nije bila gladna, bila je zabrinuta. Kad je zazvonio telefon, mama je ustala tako naglo da je torta zadrhtala kao da je živo biće. Odjednom se sve dogodilo jako brzo. Ona je zalupila slušalicu, uletjela u sobu, zgrabila tortu i bacila je. Torta je poletjela i u blagom luku zaljepila se za ružičasti zid, odmah ispod slike jedrenjaka na uzburkanom moru. Trenutak je stajala tako, cijela cjelcata, a zatim je skliznula prema podu ostavljajući za sobom na zidu širok čokoladni trag. Jer iznutra je bila cijela od čokolade. Možda je mama, kad je naručivala, ipak mislila i na Djevojčicu koja je voljela čokoladu? Tri djevojčice su se uglas nasmijale. Njima je to bilo smiješno, kao u filmovima u kojima glumci bacaju torte jedni drugima u lice. Onda su se počele dobacivati komadićima. Čokoladno tijesto, marcipanske ružice i šlag od kojeg je bila napravljena torta, letjeli su po sobi na sve strane. Mama je već odavno za sobom zalupila vrata. Mora da je već ležala na krevetu s lijepom posteljinom, sama. Tata nije došao. Djevojčica je uzela pupoljak koji je doletio na stol zajedno s komadom torte i napokon ga zagrizla. Bio je slađi nego što je očekivala. Onda je ustala da se pridruži igri, djevojčice su već sjedile na podu, oduševljeno mažući lice čokoladom jedna drugoj i oblizujući prste. Djevojčica je povratila tek kad je ostala sama, kad su njene gošće otišle zadovoljne urnebesnom zabavom koju im njihovi roditelji nikada ne bi priredili. Ružičasti komadići marcipanskog pupoljka plivali su po površini vode u zahodskoj školjci, kao da su ipak od plastike. Naravno da znam kako se moj motiv, izvana gledajući, čini potpuno nerazumljivim. Ostavljam dojam maloumne djevojke koja je iz nepoznatog razloga
94
posegnula za oružjem i nasrnula na majku. Ili, u najboljem slučaju, djevojke koja nije mogla suzdržati bijes. Poslali su me na psihijatrijsko ispitivanje. U bolnici me dočekao dugačak hodnik i otvoreni prozori kroz koje je dopirala toplina proljetnog sunca i miris nečeg slatkastog i neodređenog, možda ruža iz malog dvorišta. Za razliku od gužve u ambulanti, na odjelu je vladao ugodan mir. Možda svi spavaju. U hodniku sam se mimoišla samo s mladom ženom koja je hodala tik uza zid, u razdrljenoj spavaćici. Pogledala me snenim pogledom. Smjestili su me na nekoliko dana u sobu na kraju hodnika, samu. Do mene dopiru samo udaljeni koraci u plastičnim natikačama koje ovdje daju pacijentima. Nemam ništa protiv da zatvorsku sobu zamijenim bolničkom. Soba je čista, obojena svijetlozelenom uljanom bojom. Bacam se na krevet. Sestra za sobom zaključava vrata, ključ se u bravi okreće dva puta, za svaki slučaj jer unutra je ubojica. Na psihijatrijskom ispitivanju doktoricu je, za početak, zanimalo kako sam vidjela sebe kao dijete. Sjedila je za stolom u svojoj odjelnoj ambulanti okružena papirima. Ozbiljna žena plave kratke kose u bijeloj kuti. Nije bila starija od mame, ali se u kuti i s naočalama, bez trunke šminke, doimala starijom. Rukovale smo se, stisak njene ruke bio je suh i čvrst. Pokazala mi je odštampane testove i objasnila mi pojedinosti testiranja. U ambulanti je vladao poslijepodnevni mir, u čajnoj kuhinji do ambulante čula sam sestre kako razgovaraju. Kuhale su kavu i miris je dopro do nas. Obuzela me obamrlost, gotovo ugoda. Kad bih zatvorila oči, mogla bih zadrijemati. Nisam uopće doživljavala sebe kao dijete, već kao osobu kojoj je bio povjeren ozbiljan zadatak da čuva tajnu. Maminu tajnu. Samo se odraslima povjerava tako težak zadatak. To me činilo drugačijom. Moja šutljivost i ozbiljnost udaljavala me od dječjeg svijeta, zato mi je i bilo teško naći prijatelje, zato mi je najbolja prijateljica bila lutka. Prvo, morala sam znati da neće progovoriti čak ni ako je mama baci o zid i slomi joj ruku. A zatim, živa bića nisu dobri prijatelji, jer ih možeš izgubiti. Ljude, mačke, pse, onog mišića iz podruma, sve je njih lako izgubiti, a onda si još usamljenija. To joj nisam rekla. Ali pričala sam joj o tome kako sam bila povučena i šutljiva kao djevojčica, kako nisam imala prave prijateljice jer me djevojčice nisu smjele posjećivati i da sam željela liječiti bolesne životinje. Ispričala sam joj kako sam, jedne noći prije povratka mami, sanjala uznemirujući san o mačkama. Nikad nisam imala mačke. Životinje su prljave i bilo mi je zabranjeno igrati se s njima. Osim toga, za njih se trebalo brinuti, pa su u našoj kući bile nepoželjne. Ipak u tom su snu sa mnom -ili s mamom i sa mnom, ostalo je to nejasno - živjele dvije mačke, jedna žute a druga sive boje. Kad sam se jednog dana vratila kući u taj stan u kojem su živjele i one, već s vrata ugledala sam čudan prizor: siva mačka ležala je na podu i upravo je gutala žutu! Usta su joj bila širom razjapljena kao kod zmije koja guta plijen veći od sebe. Prizor me prestravio, 95
stajala sam paralizirana, kao hipnotizirana, čudeći se kako mačka može toliko razjapiti usta. Još je samo komad žute mačke virio iz sivih ralja, a napuhani se trbuh dizao od udaraca progutane mačke koja je još davala znake života. Napokon sam se prenula i odjurila po nekog odraslog da spriječi najgore, da izvuče žutu mačku za noge prije nego što se udavi. Dok smo se mi vratili - ne znam tko je još bio sa mnom - žutoj mački virile su još samo stražnje noge iz već gotovo sklopljene njuške. Nije ih više micala. Kao kad netko jede pileće batake pa mu iz usta viri kost, tako su te dvije mirne žute noge stršale iz usta sive mačke. Oči su joj bile izbuljene od napora i ležala je nepomično kao da ni ona više nije bila živa. Izgledala je kao da je nadjevena tom drugom mačkom, kao ogromna siva kobasica. Kasno, rekao je taj netko koga sam dozvala u pomoć, sada je prekasno. Doktorica je slušala i povremeno nešto bilježila. Očekivala sam da će mi, nakon ovoga, reći barem nešto. Ali možda je moj san bio toliko jednostavan da u njemu nije bilo ničeg zanimljivog. Mora da je vjerovala kako sam i sama morala shvatiti da je siva mačka mama koja me upravo progutala. A meni se čini da je san bio proročanski, da se, iz moje sadašnje perspektive, dogodilo upravo obrnuto. Svima bi, pa i meni samoj, bilo lakše da se pokazalo da sam neuračunljiva. Zločine neuračunljivih lakše je razumjeti od postupaka uračunljivih. Ispala sam uračunljiva osoba koja je u jednom trenu napravila nešto nemotivirano, a to je gore od svega jer unosi sumnju da se i ostalima, normalnima, takvo što može dogoditi. Nešto, neka osoba ili situacija može izazvati provalu nasilja, pa ono skriveno, mračno i zlo što svaki čovjek nosi u sebi kao mogućnost, odjednom ispliva na površinu. Da sam joj barem mogla ispričati sve o zabranama, o strahomravcima, o mraku, batinama, lažima. Kad sam se vratila s djetetom mami, moj je glavni zadatak bio preživjeti taj dan. Svaki je dan trebalo svladati, kao da je to neki matematički zadatak ili strma uzbrdica koja se uzdiže preda mnom. Počneš se penjati ujutro. Budiš se i s naporom ustaješ, jedva uspiješ oprati zube, odjenuti se, namazati kruh marmeladom i skuhati čaj, spremiti dijete, odvesti ga u jaslice, zatim ući u autobus, otići na fakultet, slušati predavanja i još navečer stajati za pultom i posluživati u buci i dimu kafića - ponekad su mi to bili nesavladivi zadaci. Pa nisi od stakla, znala mi je reći mama kad bih joj se potužila da me bole noge ili da sam umorna. Ne, mama, nisi u pravu, napravljena sam od stakla koje takneš pa pukne, koje puca od dodira tvoje ruke i još više, od zvuka tvoga glasa. Od načina na koji izgovaraš moje ime. Trebalo je sve to preživjeti, pa ako bih bez oštećenja stigla do trenutka kad se taj dan ugasi, to bi ipak bio uspjeh. Računala sam da mi je dan dobro prošao ako bih ga uz nju uspjela preživjeti. Živjela sam kao zanemareno dijete, ali nisam mogla birati. 96
I uz to, sve dok nisam ja dobila dijete, nisam se ozbiljno upitala kako se iščupati iz tog zatvorenog kruga agresije, straha i nedostatka ljubavi. Znam, i njoj je moralo biti jednako teško u mojim godinama. Hladni roditelji, činovnički posao, muž koji ju je ubrzo zamijenio drugom i dijete, kao kamen oko vrata. Nije vidjela izlaz. Morala se pitati zašto joj se sve to dogodilo. I ja se pitam, zašto? Osjećam kako tonem, kako se gušim pod naplavinama njenog života, ali se ne mogu ugušiti. Uzalud zapomažem, nema me tko čuti. I ona je sigurno prizivala pomoć, također uzalud. Zatim je svu svoju gorčinu usmjerila na mene. Hoću li i ja učiniti to isto? Hoću li u jednom trenu reći svojoj djevojčici: Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti? Već sam sebe ulovila u napadu bijesa koji je iznenada izbio iz mene. Naljutila me jer je za doručkom čaj iz šalice izlila na stol. Ruka mi je bila brža od misli i udarila sam je po prstićima. Pogledala me iznenađeno, zanijemjela. Nije zaplakala, gurnula je prstiće u usta i nastavila me gledati istim začuđenim pogledom. Bio je to prvi udarac koji je dobila i odmah se zatvorila poput školjke. Kao ja nekada. Zašto nije zaplakala? Kako zna, tko ju je naučio da ne smije plakati? Ne sjećam se da sam se ikada tako uplašila za nju. Zgrabila sam je i zagrlila. Samo da se ne zatvori preda mnom, samo ne to! Plači! Plači! Ne gledaj me šutke, tim svojim uplašenim očima, jer onda će sve opet biti isto kao do sada. Ponovit će se krug nasilja, ja ću tući tebe kao što mama tuče mene, kao što je njena mama tukla nju. Dok je držim u naručju, na pomisao da sam se počela ponašati kao moja mama preplavljuje me užas. Osjećam kako mi se u grudima skuplja vruće olovo, koje bi se jednoga dana moglo izliti i uništiti sve oko sebe. »Prvi hitac je žrtvu malo zanio i ona se okrenula grudnim košem prema ubojici... Žrtva je imala podignutu ruku, kao da je klečala ili se pokušavala podignuti... drugi hitac u trbuh.« Dok sjedim u sudnici, obuzima me osjećaj strepnje, isti onaj kao kad sam tog nesretnog jutra ugledala svoju djevojčicu u maminom naručju. Mama stoji usred sobe s djetetom u naručju i viče na mene. Ja pokušavam nešto reći, pitam je što se dogodilo, ali ona se dere još glasnije. Dijete najprije plače tiho, zatim sve jače i jače. Njegovi prestrašeni jecaji prodiru duboko u moje meso i kidaju ga iznutra. Je li ga prejako stisnula? Ugušit će ga! Dijete se bori za zrak i viče, čujem njegov glasić koji me doziva, mama, mama! Ili će ga možda ispustiti? Hoće li joj pasti i udariti glavom o pod? Već čujem taj zvuk, dok mi se pred očima nižu slike smrti. Osjećam da gubim kontrolu. Glasić me i dalje očajnički doziva! Iz maminih očiju sukljaju plamenovi neobjašnjivog bijesa, vatra već dopire do mene i spaljuje mi kožu. Grlo me peče, osjećam okus pepela u suhim ustima. Daj mi 97
dijete! zapovijedam joj, ali vidim da me mama uopće ne čuje. Otimamo se, ona ga drži za ruke a ja nogice, između nas je njegov goli trbuščić. Moje ruke joj ga otimaju, ali ona ga ne želi ispustiti. Dijete i dalje vrišti. Ali sad je u mojim rukama. Nosim ga u drugu sobu. Znam da sam u nju pucala zatvorenih očiju. Kad sam ih otvorila, njeno tijelo je s kauča klizilo na pod. Ništarijo! dobacila mi je svojim zadnjim dahom. Malo poslije uzela sam kolica i s djevojčicom otišla u park da se priberem. »Žena je mogla imati oko četrdeset i nešto godina. Ležala je na leđima. Opazio sam da se ne miče i da je lokva krvi oko leša tamna i uz rubove osušena. Nakon što sam opipao puls, zaključio sam da je ukočena i da je u tom položaju već duže vremena.« Kad sam se vratila u stan, učinilo mi se da je sve isto. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da se u tom stanu dogodilo nešto strašno. Bilo je tiho. U predsoblju je visio njezin kišni kaput, torba i nemarno odbačen par mojih cipela. Jesam li sve to sanjala? Ali kad sam ušla u sobu, vidjela sam mamu kako leži pod vezenom plahtom. Dijete je ručicom pokazalo na nju. Psst, budi tiho, ona spava rekla sam. Tamna prijeteća mrlja na tepihu nije se više širila, ali se u ustajalom zraku osjećao slatkast miris krvi. Sjetila sam se kako smo taj tepih zajedno kupovale u robnoj kući i kako smo se oko njega odmah složile, iako su nam ukusi bili različiti. Bit će to elegantna kombinacija, rekla je, sivi vuneni tepih lijepo će pristajati uz bijele zidove i crveni kauč. Odjednom je zazvonilo zvono na vratima, otvorila sam ih i nastala je gužva. U stan su nahrupili ljudi. Policajci u uniformi i neki ljudi u civilu. Čula sam policajca kako nekome objašnjava da moram ići s njim, mora me privesti na ispitivanje. Primio me za nadlakticu, osjetila sam njegov prejaki stisak. Pokušala sam mu reći da dijete spava i da ne može ostati samo u stanu. On je ljutito rekao neka se ništa ne brinem, pozvali su oca da dođe po njega. Mamu je već netko plahtom pokrio po glavi. Tako pokriveno, njeno tijelo se doimalo sitnim, poput dječjeg. Na izlasku iz stana još jednom sam pogledala prema njoj. Vidjela sam samo njena bosa stopala i pramen smeđe kose. »Neki tragovi pokazuju da je žrtva pala na kauč i skliznula niz njega. Nakon hitaca, ubojica je žrtvi nanio još tri udarca po glavi. Umrla je za desetak minuta.« Istražitelje je zanimalo odakle mi pištolj. A mama je oduvijek u kući imala pištolj. Bio je to ratni pištolj njenog oca koji je držala u kuhinjskom ormaru s metlama, kantama i kutijama s deterdžentima. Visio je u vrećici zamotan u komad 98
platna, zajedno s peruškom za prašinu. I bio je prazan. Metke je držala na sasvim drugom mjestu, u papirnatoj vrećici na dnu ormara. Ali zašto je toga dana bio napunjen? zanimalo ih je. I kako sam znala da je napunjen kad sam posegnula za njim? Na to pitanje nisam mogla odgovoriti a da na vidjelo ne izađe i sve ostalo. Morala bih istražitelju ispričati nešto posve suludo i neuvjerljivo, poput scenarija za loš kriminalistički film. Morala bih im reći da je pištolj napunila ona sama i da ja, kad sam posegnula za njim, nisam znala da je pun niti sam razmišljala o tome. Ali sigurno mi ne bi povjerovali. Prošle su godine, otac se razveo i ponovo oženio, dobio je i treće dijete, djevojčicu tek nešto stariju od moje. Je li mama u međuvremenu zaboravila na svoju prijetnju da netko mora platiti zbog njene patnje ili je samo odgađala izvršenje? Ili se povremeno tješila tako što bi, puneći pištolj, zamišljala da ima moć nad ocem ako u ruci drži život njegove žene? Da, mogla bih posvjedočiti da je nekoliko dana prije tragičnog događaja, kako braniteljica ispravno naziva moj čin, ponovo očistila i napunila pištolj. Sjedile smo za kuhinjskim stolom, ja sam hranila djevojčicu voćnom kašicom. Kao da se odjednom sjetila da je nešto zaboravila, izvadila je pištolj i donijela metke. Vidjela sam takav prizor već više puta. Nisam se posebno uzrujala slušajući mamu kako sipa bujicu uobičajenih pogrda na očev račun, proizvod njezine bolesne mašte: kako bi bilo da ga ubijem? Ili da sprašim par metaka u njegovu novu gospođu, što bi on na to rekao? Da mi je vidjeti njegovo lice! Znala sam da ga je željela samo povrijediti, raniti ga jednako kao što je on ranio nju. Nalazila je oduška u tome da smišlja kako će mu nanijeti bol. Punjenje pištolja bilo je njeno morbidno poigravanje s opasnom idejom, ali ipak samo igra. Pištolj je bio igračka u njenim maštarijama. Tek je u mojim rukama postao smrtonosan. Na kraju, morala bih reći inspektoru kako sam posegnula za njim jer sam je samo željela prestrašiti. Nisam prisustvovala rekonstrukciji događaja. Odbila sam. Moja je braniteljica rekla da mi je to prilika da dokažem kako se radilo o samoobrani. Ništa nije shvatila. Toga dana mama me nije napala. Samo je vikala i stiskala moje dijete u naručju. Dijete je plakalo. Željela sam ga uzeti od nje. Htjela sam da prestane. Ali zašto sam ipak pritisnula okidač? Okidač sam pritisnula protiv svoje volje, rekla bih mu da mogu. I još bih mu rekla: To nisam bila ja. Na mamu je pucala petogodišnja Djevojčica. Neočekivano ju je obuzeo osjećaj potpune nezaštićenosti. Osjetila je istu onu napetost mišića, grč u želucu, nedostatak zraka, kao kad bi, nekada davno, stajala pred mamom u očekivanju udarca. Netko je trebao biti tamo da je zaštiti, da zaustavi maminu podignutu ruku sa štapom. Ali baka je u drugoj sobi gledala televiziju. Baka je nikada ne bi uzela u zaštitu da je obrani od majčinog ludila, jer Djevojčica je bila pogreška. Posljedica mamine neposlušnosti, kao utisnuti pečat sramote na cijeloj obitelji koji se nikada neće moći izbrisati. U očaju je viknula: Tata, tata, u pomoć! Usudila se to učiniti, iako njega nije bilo u blizini, samo zato da mami pokaže da nije sama. Mama je zastala i problijedila od 99
bijesa. Ti nemaš oca, ti nemaš nikoga. Zapamti, ja sam tvoj bog. Ja sam ti dala život i mogu s tobom raditi što god hoću. Rekla bih: Prvi pucanj jedva je čula od maminog vikanja. Prst je pritisnuo okidač meko, jedva ga dodirnuvši. Nije to ni bio prasak, više kao da je negdje nešto puklo ili palo na pod. Ili ga je zaglušilo bubnjanje krvi u ušima Djevojčice. Drugi je uslijedio samo trenutak kasnije. Ruka joj se trzala, kao poludjela životinja. Kad je mamin glas napokon zamuknuo. Djevojčica je osjetila ogromno olakšanje. Samo da više ne viče. A mami bih, da me može čuti, rekla: Mama, ubila te tvoja petogodišnja Djevojčica zatvorena u podrumu sa štakorima, ostavljena sama sa strahomravcima koji su u njoj živjeli. Žao mi je i nje i tebe. I sada dok stojim pred ljudima koji će mi suditi, obje ste mrtve. Mama, između mene i života jedina je spona moje dijete. Vidjela sam nas tri u onom istom stanu i moju djevojčicu kako odrasta s nama, još uplašenija i šutljivija od mene. Jednom sam je već udarila, hoću li opet? Mora da sam se uplašila sebe, one sebe koju si ti od mene napravila. I trenutka kada će teški udarci, a ne samo teške riječi, pasti na njenu dječju glavu. Sjećaš li se, mama, mraka, podruma, udaraca štapom, mrtve mačke, kuhanog kestenja, krvi iz razderane kože koja kapa po podu u sjajnim kapljicama? Mama, nisam više mogla. Mene nitko nikada nije branio. Držala si moje dijete i ja... mora da sam pomislila kako će i ono rasti bez zaštite, bez obrane, kako ćeš ga slomiti. Ali na sudu ništa nisam rekla, nisam te odala. Šutljiva Djevojčica u meni ušutkala je mamu, ali je nije iznevjerila. Jesam, kriva sam zato što, kad sam već odrasla, nisam bila dobra prema tebi, samo i dalje uplašena. Nikada ti nisam oprostila što se nisi mogla boriti protiv svoje bolesti, što nisi marila za mene. A morala sam biti bolja od tebe, morala sam te razumjeti, morala sam ti oprostiti. Kasno je. »Nalaz obdukcije potvrdio je da su vitalni organi pogođeni i da je krvarenje iz lijevog dijela bilo smrtonosno.« Odrasla Djevojčica u dnevnom boravku gleda mamu na podu. Izgleda kao da je skliznula s kauča i tako zaspala, samo što joj je lijeva noga nekako izokrenuta. Djevojčica joj ispravlja nogu i povlači maminu zadignutu suknju preko koljena. Mama ima na sebi vunenu sivu suknju i crnu vestu. Tu toplu vestu od angora vune i Djevojčica je ponekad potajno obukla, osjećajući na njoj mamin miris. Ali ona joj nije dopuštala da oblači njenu odjeću. Mama je govorila da joj ne dopušta nositi ništa fino jer ne čuva odjeću. Djevojčica se pitala je li možda postala ljubomorna na nju. 100
Kosa se rasula po podu, u njoj svjetluca par sijedih vlasi. Na njenom mirnom, blijedom licu usnice su se činile još crvenijima. Velika Djevojčica kleknula je i pomilovala je po čelu i poljubila u obraz. Lijepa si, mama, najljepša, šapnula joj je. Mama je ležala na podu dnevnog boravka. Učinila mi se puno manjom nego dok je, trenutak ranije, stajala živa preda mnom, i to me, sjećam se, na trenutak posve zbunilo. Mama, volim te, prošaptala sam. Zatim sam se nagnula nad njeno lice. Kad sam joj zatvorila oči, izgledala je kao da spava. Poljubila sam je. Učinilo mi se da joj je koža još topla. Volim te, ponovila sam, nadajući se da me još čuje, da zna kako ću poštovati njenu tajnu kao posljednji znak moje ljubavi. Trebalo mi je svježeg zraka. Stavila sam usnulu djevojčicu u kolica pa smo izašle u šetnju. U parku sam stala i duboko udahnula zrak, još vlažan od jutarnje kiše. Nebo je već bilo nježnoplavo, bez prijetećih oblaka. Ja sam ti dala život. Ja ti ga mogu uzeti. Kako su mi prazno odjekivale u glavi njene riječi sada, kad je više nije bilo. Dok u sudnici stojim pred ljudima koji će mi presuditi, osjećam da sam napokon oslobođena težine, kao da lebdim pedalj iznad zemlje. Prošlost se povlači poput oseke. Znam da me čeka izdržavanje kazne. Ali prepuštam se novom osjećaju slobode. Od njega me hvata lagana vrtoglavica, kao kad me otac podigao visoko iznad glave, a ja sam raširila ručice i vikala: Letim, letim! Hoću li se usuditi poletjeti? Ne znam. Znam samo da nikada svojoj djevojčici neću ponoviti one mamine riječi koje su mi obilježile život, i da je to moj jedini dobitak.
_______
Ziki Crowarez.org
101
