O
P
Ć
I
U
V
O
D
U
B
I
B
L
I
J
U
Suvremena biblijska znanost obuhvaća više disciplina: opći uvod u Bibliju; uvode u pojedine biblijske knjige; hermeneutiku ili znanost tumačenja Biblije; biblijsku povijest i geografiju; biblijsku arheologiju, koja proučava biblijski svijet na temelju iskopina; biblijsku filologiju ili proučavanje biblijskog rječnika na temelju usporedne literature Starog Istoka. Sve to služi egzegezi ili primijenjenoj hermeneutici, tj. tumačenju pojedinih knjiga, odlomaka, riječi i rečenica. U ovom kratkom napisu, prema naravi našega izdanja, iznose se najnužnija znanja o Bibliji na temelju više-manje opće suvremene biblijske znanosti. Najprije donosimo Opći uvod u Bibliju, a zatim uvode u pojedine knjige zajedno s kratkim tumačenjima njihovih najvažnijih, odnosno nejasnih mjesta. ŠTO JE BIBLIJA?
Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Prije nego raščlanimo svako od tih imena, treba upozoriti na opći značaj Biblije. Kršćani je proučavaju kao svoju normativnu, za život smjerodavnu knjigu u kojoj oni nalaze poruku — riječ Božju (Rim 15,4; 2 Tim 3,16 i 1 Pt 1,19). No, Biblija je uz to i spomenik historije čovječanstva, jedna od najstarijih knjiga, u kojoj je genij Hebreja na svoj način asimilirao i dalje obogatio razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, da je onda, obogaćenu grčkim genijem, po Novom zavjetu i daljnjem kršćanskom razmišljanju unese u tadanji grčko-rimski svijet. Tako je ona ušla u temelje naše evropske kulture i civilizacije. Dovoljno je spomenuti da su kod nas Slavena, kao i kod drugih evropskih naroda, prvi pisani spomenici — prijevodi nekih dijelova Biblije na staroslavenski (usp. V. Štefanić, Spomenici staroslavenske Biblije u Enciklopediji Jugoslavije 1, Zagreb 1955, str. 496—498). Bez Biblije, dakle, ne možemo proučavati nastanak ni razvoj svoje vlastite pismenosti, a bez nje — bez njezine povijesti, tematike i simbolike — ostaje nam nerazumljiva golema evropska i domaća umjetnička baština: književna, glazbena, kiparska i slikarska. Samo ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je bila stara fenička luka, poviše današnjeg Bejruta u Libanonu. Feničanima dugujemo početke našeg alfabeta; oni su bili i glavni trgovački posrednici pisaćeg materijala. Zato je njihova trgovačka luka Biblos odredila u grčkom
2
naziv knjige: he biblos, a u deminutivnom pluralu ta biblia — knjižice. Već 2 Mak 8,23 zove zbirku hebrejskih svetih knjiga biblos, a Dn 9,2 biblioi. U 1. Pismu Klementa Rimskoga (krajem I st.) imamo naziv: ta biblia. Za poklonike ove zbirke, dakle, bila je ona Knjiga, tj. knjiga nad knjigama. Taj je naziv preko latinskog ušao u sve evropske jezike. I drugi je naziv Sveto pismo ili jednostavno Pismo biblijski utemeljen. Tako se osobito u spisima NZ-a oko 50 puta nazivaju spisi SZ-a (npr. Lk 4,21; Rim 1,2 i dr.). U njima se dakle gledalo osmišljenje pismenosti jer su oni — kako će se izraziti carigradski patrijarh sv. Ivan Zlatousti u IV st. — »pismo Božje čovječanstvu«. I naziv Stari i Novi zavjet traži svoje razjašnjenje. Prema Bibliji, središnji događaj u povijesti hebrejskog naroda, Izraela, jest sinajski Savez-Zavjet (Izl 24,1—8). Pod tim znakom stoji sva susljednja povijest naroda, o tom pjevaju psalmi, s tim u vezi nastupaju i grme proroci, a u Novom zavjetu Krist se prikazuje kao onaj koji — prema proročanstvu Jeremijinu 31,31 — ostvaruje u svojoj krvi »Novi savez« Boga s čovječanstvom (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; 1 Kor 11,25 i velik dio poslanice Hebrejima). Naziv, dakle, Stari i Novi zavjet — točnije: Savez — želi označiti prvenstveno dva vremenska razdoblja: a) vrijeme priprave i očekivanja Isusa Krista i b) vrijeme Isusa Krista koje je, prema Bibliji, konačno vrijeme čovječanstva koje ide u susret velikom Danu (usp. Otk 16,14; Mt 2436; 1 Sol 5,2 i dr.). U sadašnjem, već gotovo dva tisućljeća ustaljenu redoslijedu, Biblija se otvara Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom. Tako Biblija obuhvaća razdoblje od vremena kad je stvoreno »nebo i zemlja« (Post 1,1) do velikog preobražaja kad će nastati »novo nebo i nova zemlja« (Otk 21,1). Prema katoličkom popisu, koji je najveći, Biblija sadržava 46 biblijskih knjiga SZ-a i 27 knjiga NZ-a: ukupno 73 knjige. Te su knjige po sadržaju i po književnim vrstama raznorodne (povijesti, poslovice, religiozno pjesništvo, proročko govorništvo itd.), a k tome su raznovremene: ako uzmemo u obzir usmenu predaju kasnije zapisanu, one su nastale u velikom rasponu između 1300. god. prije i 100. god. poslije Krista. Popis pojedinih knjiga i njihove kratice donijeli smo na početku knjige.
JEZIK BIBLIJE, NAJSTARIJI PRIJEVODI I DANAŠNJI TEKST
Većina biblijskih knjiga SZ-a napisana je hebrejski; neka poglavlja Daniela (2,4b—7,28) i Ezre (4,8-4,18 i 7,12— —26) napisana su aramejski; grčki je napisan sav NZ, a od SZ-a Knjiga mudrosti i II Makabejska. Izvornik nekih knjiga, hebrejski ili aramejski, izgubljen
3
je — sačuvane su samo u grčkom prijevodu: Judita, Tobija, Baruh, Sirah, dijelovi Daniela i Estere i, vjerojatno, I Makabejska. Najvažniji prijevodi starine jesu: Septuaginta ili Prijevod Sedamdesetorice (kraće: LXX) i Vulgata (kraće: Vg). Septuaginta je nastala negdje u III—II st. pr. Krista. Samo ime tog prijevoda temelji se na legendi koja je nastala na temelju pisma Pseudo-Aristeje: na molbu Falereja, knjižničara glasovite knjižnice u Aleksandriji u Egiptu, Ptolemej Filaret (285—246 pr. Kr.) pozvao je iz Palestine 72 Židova, vješta grčkom jeziku, koji da su preveli SZ s hebrejskoga na grčki. Zapravo, Septuaginta nije nastala sva u isto vrijeme; od knjige do knjige prijevod je više ili manje uspio. Ona je, međutim, dragocjen svjedok staroga hebrejskog teksta. Vulgata je latinski prijevod koji supstancijalno potječe od sv. Jeronima. On je na poziv pape Damasa pristupio temeljitoj reziviji dotadašnjega starog latinskog prijevoda, Vetus latina. Svoj je posao izveo između god. 383. i 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskog prijevoda, a neke je samo ispravio, npr. evanđelja. Vulgata je važna zato što je gotovo isključivo istom po njoj Biblija bila pristupačna cijeloj Evropi i što se na njoj temelje svi evropski prijevodi gotovo do naših dana. Izvornici (autografi) pojedinih biblijskih knjiga, dakako, izgubljeni su: bili su napisani na trošnu materijalu (papir, pergamenat), a osim toga — od njih nas rastavljaju tisućljeća. Sačuvali su nam se samo kasniji prijepisi (apografi): bogatije grčki, siromašnije hebrejski. Do nedavna su se izdanja hebrejske Biblije temeljila na prijepisu istom iz XI st.: Codex Leningradensis. Danas smo se izvornicima približili barem za 1000 godina. Od god. 1947. dalje pronađen je u Kumranu kraj Mrtvog mora — Mrtvomorski rukopisi — bogat biblijski materijal iz II—I st. pr. Krista i I—II st. po Kr. U kojem je odnosu naš današnji tekst — dakako, na hebrejskom, odn. aramejskom i grčkom — prema tekstu izvornika? Na to znanstveno odgovara posebna znanost: biblijska tekstualna kritika. Izvorni su tekstovi putem prijepisa došli do nas barem u svojoj supstancijalnoj istovjetnosti. Do te tvrdnje, koja je danas, nakon Kumrana, još očitija, dolazi se znanstvenim uspoređivanjem (tekstualna kritika) najstarijih prijevoda i sačuvanih prijepisa, tzv. biblijskih kodeksa i papirusa. Postoje doduše razlike u pojedinim tekstovima, tzv. varijante ili inačice, kakve se susreću u svim starovjekovnim knjigama, ne samo kod biblijskih nego i kod klasičnih, grčko-rimskih pisaca. U tom je Biblija u kudikamo boljem položaju nego klasici: gotovo svi klasici došli su do nas u malo prijepisa, a samo ih je nekoliko starijih od IX st. po Kr. Za Bibliju imamo dragocjene grčke prijepise već iz IV st., a nakon kumranskih otkrića posjedujemo i hebrejske prijepise čak iz III st. pr. Kr.
4
Od najvažnijih biblijskih rukopisa navodimo samo neke: a) hebrejski: Papirus Nash: sadržava cijeli tekst Dekaloga (Deset zapovijedi Božjih) prema Izl 20,2—17 i Pnz 5,6—12, i početak odlomka »Šema Israel« (prema Pnz 6,4 sl). Nađen je u Egiptu god. 1902, a zove se po svome prvom posjedniku. Čuva se u Cambridgeu. Papirolozi ga stavljaju na prag I stoljeća. To je do Kumrana bio jedan od najstarijih sačuvanih primjeraka biblijskoga hebrejskog teksta. Izaijin rukopis (stručno: IQIsa): sadržava gotovo cijeli Izaijin tekst. To je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu god. 1947. Samuelov rukopis (4Q Samb): sadržava važne dijelove Knjige Samuelove. Nađen je također u Kumranu, a ocijenjen je kao jedan od najstarijih dosad poznatih biblijskih rukopisa: stavljaju ga u III st. pr. Kr. Lenjingradski kodeks (L ili B 19a), koji je prepisan u Kairu god. 1008. nastojanjem Arona Ben Moše Ben Ašera. Sadržava cijeli SZ te je, zajedno s Alepskim kodeksom, najstariji kompletni hebrejski rukopis koji zasad posjedujemo. Na njemu se temelji današnje kritičko izdanje hebrejskog teksta Biblia hebraica, 3. izdanje koje je god. 1929. priredio R. Kittel. b) grčki: Papirus Rylands (P52) najstariji je dosad poznati odlomak NZ-a. Čuva se u glasovitoj engleskoj knjižnici Johns Rylands Library, a nađen je početkom ovog st. u Egiptu. To je zapravo papirić 9×6 cm, ispisan s obje strane, a sadržava nekoliko redaka Ivanova evanđelja (Iv 18,31—33 i 1837—38). Značajan je stoga što ga papirolozi stavljaju u prvu polovicu II st. te tako obara teorije o kasnom postanku Ivanova evanđelja. Papirus Bodmer (P66) čuva se u Bodmerijanskoj biblioteci u Ženevi. Nedavno ga je pronašao i izdao V. Martin. Značajan je zbog svoje starine (potječe iz oko 200. god.) i zbog sadržaja: sadržava dobar dio Ivanova evanđelja (Iv 1,1—14,26) i još nekoliko odlomaka slijedećih poglavlja. Vatikanski kodeks (B) čuva se od XVI st. u Vatikanskoj knjižnici, a sadržava cio Stari zavjet (u prijevodu Sedamdesetorice) i Novi zavjet. Broji 734 sačuvana folija; početni (Post 1,1 - 46,28) i završni (Heb 9,15 i dalje) foliji izgubljeni su. Smatra se nestorom biblijskih kodeksa. Prepisan je vjerojatno u Egiptu u IV st. Paleografski i kritički, s obzirom na vjernost, stručnjaci biblijske kritike ocjenjuju ga kao najbolji. Sinajski kodeks (S) sadržava također cio Stari i Novi zavjet. Našao ga je god. 1844. C. von Tischendorf u manastiru sv. Katarine na brdu Sinaju; ponio ga sa sobom u Leipzig, odakle je rukopis dospio u
5
biblioteku u Petrogradu (Lenjingradu). God. 1933. otkupio ga je British Museum za 100.000 funti.
PRISTUP BIBLIJI
Bibliji kao i svakoj knjizi starine, a pomalo kao i svakoj drugoj knjizi, treba pristupiti, recimo, pod njezinim kutom promatranja. Važno je uočiti nakanu s kojom je napisana, prilike u kojima i za koje je nastala, njezin povijesni, geografski, socijalni i religiozni ambijent. S tim u vezi treba upozoriti barem na neke činjenice, i to ponajviše: 1. na hebrejski način mišljenja i izražavanja; 2. na raznorodnost biblijskih književnih vrsta; 3. na raznovremenost postanka pojedinih knjiga; 4. na povijesne i geografske okvire Biblije; 5. na postupnost religiozne misli u Bibliji; 6. za kršćane na inspiraciju ili bogoduhost i na kanonicitet ili »crkvenost« Biblije. 1. Hebrejski način mišljenja i izražavanja Hebrejski je rječnik vrlo siromašan, i zato su pojedine riječi pune sadržaja. Odatle velike mogućnosti da se misao izrazi u malo riječi s velikim nijansama sadržaja. Zato je nemoguće rječnički jednoznačno prevesti osobito pjesničke i poslovične dijelove Biblije. Nosilac je izraza glagol. S tim u vezi značajno je dvoje: hebrejski jezik nema prezenta, nego samo — ako se tako smije reći — perfekt i futur. To već, donekle, izražava svu egzistencijalnu napetost svake misli, a donekle i same egzistencije koja se sva poima između perfekta i futura. Dok je, dakle, glagol »vremenima« siromašan, bogat je oblicima: postoji sedam glagolskih oblika u kojima isti glagolski korijen poprima nova značenja, nekako kao ubijam — ubijam se — koljem (okrutno ubijam) — dajem zaklati — zaklan sam itd. Tako postoji velika mogućnost nijansirana glagolskog izražavanja. Gradnja rečenice vrlo je jednostavna: hebrejski gotovo da ne poznaje zavisnih rečenica, već samo usporedne; zato praktički prevladava veznik »i«, što uvjetuje određenu suhoću i monotoniju jezika, a misao ostavlja nedorečenu, s otvorenim mogućnostima da sugovornik bolje ili lošije intuira misao. Dok je naš zapadnjački — u temeljima grčko-rimski — način govora logičan, subordiniran, s mogućnostima apstrakcije, hebrejski je paradoksalan, koordiniran, konkretan. Odatle, već po strukturalnoj jezičnoj uvjetovanosti, kod Hebreja, pa ni u Bibliji, zapravo nije bilo filozofije, osim možda u Knjizi Mudrosti, koja je nastala u doba susreta hebrejskog genija s grčkim. Hebrejski je stil slikovit i konkretan; voli jake izraze; smione metafore, fantastične slike; emfaze i hiperbole. Pa i najduhovnije i najapstraktnije stvarnosti pri-
6
kazuje materijalnim terminima. Odatle u Bibliji antropomorfizmi i antropopatizmi koji mogu smetati suvremenog čitatelja: i o Bogu se govori kao da ima ljudsku fiziologiju i psihologiju: ima oči, uši, ruke — srdi se, kaje, ganut je. Tu ne valja otprve zaključiti da je posrijedi rudimentarnost religiozne ideje: izraz je često uvjetovan samim mogućnostima jezika i stila. 2. Različite književne vrste Razumijevanju Biblije mnogo pridonosi proučavanje tzv. književnih vrsta. Tome je pridonijela suvremena arheologija; ona je — nakon prvih svojih zahvata u Mezopotamiji i Egiptu početkom prošlog stoljeća — iznijela silno bogatstvo stare egipatske, a osobito mezopotamske literature, s kojom je i biblijska srodna. Brzo se uočilo da je Stari Istok imao druge književne ukuse i izražajne oblike nego naš, kako rekosmo, u temeljima grčko-rimski literarni svijet, i zato Bibliju treba i literarno, a osobito idejno, vrednovati u okviru svijeta u kojem je nastala, prema ukusu ondašnjeg načina pisanja i izražavanja. Prema uobičajenoj, iako vrlo općoj, podjeli biblijske se knjige i pod književnim vidom dijele na: povijesne, mudrosne i proročke. Unutar te podjele treba upozoriti na raznorodnost »povijesnih« knjiga. Prije svega, svi se učenjaci slažu da su Hebreji — pogotovu u usporedbi s ostalim narodima Staroga Istoka — imali razvijen smisao za povijest (Pnz 6,10 sl; 7,1 sl; 26,5—9 i dr.), ali u sasvim specifičnom pravcu koji se ne može mjeriti kategorijama klasične grčko-rimske povijesti, a još manje našima. Biblijske povijesne knjige ne teže da napišu susljednu povijest, već potomstvu prenose najznačajnije činjenice koje ponajpače osvjetljuju Savez Jahve s Izraelom. Osim toga, njihovo shvaćanje vjernosti izvorima bilo je takvo te ih nerijetko tako prenose da ih među sobom ne ujednačuju: zato u biblijskim knjigama susrećemo neujednačene dvostruke izvještaje (dublete) o istim događajima i sl. K tome, kad je riječ o kategoriji povijesnog u Bibliji, treba istaknuti da uz »znanstvenu« ili dokumentiranu povijest, koliko je to bilo moguće u ono vrijeme, u Bibliji nalazimo zapisanu i pučku povijest: ona se prenosila usmenom predajom koja je tijekom stoljeća stereotipizirana, epopejizirana, uljepšana, razvučena. Moderni pojam povijesti drukčiji je od staroga: povijest u starini nije sebi cilj, nego »magistra vitae«. Uza strogo povijesne izvještaje (npr. 1 i 2 Sam) nalazimo stare usmene predaje (npr. Povijest Abrahamova), pa i romansirane prikaze (Tobija). Poseban povijesni ukus starine jesu tzv. genealogije ili rodoslovlja koja u svojim nizovima nekada prenose slijed individua, a drugi put slijed cijelih klanova. Biblijska literatura, kao uostalom i srodna mezopotamska i egipatska, ima ukus za tzv. »knjige mudrosti«. U toj mudrosnoj ili
7
sapijencijalnoj književnosti sabrano je opće ljudsko iskustvo o prirodi, čovjeku i Bogu. Tu osobito dolaze do izražaja temeljni zakoni hebrejske stilistike koja voli: a) postupno izražavanje; b) usporednost misli ili paralelizam; c) poseban poredak riječi; d) zaokruženost ili inkluziju. Misao se, dakle, ne izražava odjednom, u svoj svojoj nutarnjoj zamršenosti, sa svim svojim odnosima. Semit voli da se misao oslobađa postepeno, na mahove, u više predaha. Veznik »i« samo naznačuje, a ne dovršava idejnu povezanost rečeničnog sklopa. Što se tiče usporednosti misli ili paralelizma, razlikuju se uglavnom tri vrste paralelizma: 1. sinonimni — gdje druga rečenica sinonimnim izrazima samo proširuje i pojašnjuje prvu; npr. Ps 18,2: »Nebesa pripovijedaju slavu Božju — i djela ruku njegovih očituje svod nebeski«; 2. antitetički — da bi se istakla misao prve rečenice, u drugoj se izriče protivna stvarnost; npr. »Mudar sin veselje je očevo — a budalasto dijete tuga je materina« (Izr 10,1—2); 3. sintetički — druga rečenica i izražajno i misaono upotpunjuje prvu; npr. Sir 3,6—7: »Onaj koji poštuje oca imat će veselje u svojoj djeci — i bit će uslišan u dan molitve.« Uz usporednost misli treba upozoriti i na tzv. ulančanost misli ulančanošću riječi: u rečenički sklop nova se misao upleće ne toliko logičkim slijedom koliko uzajamnim nadovezivanjem riječi, npr. u Ivanovu proslovu: »U njoj bijaše život — i život bijaše svjetlo ljudima — i svjetlo svijetli u tami — i tama ga ne obuze.« Time je omogućeno sažeto i skicirano izražavanje i neka, po sebi laka i nenametljiva, ali napeta zagonetnost koja slušatelja, odn. čitatelja, poziva da se s piscem sumisli i da sam do kraja domisli. Tako se misao smireno i gotovo neprimjetno pomiče, samu sebe cijelu i u dijelovima tumači i osvjetljuje, te se dojmljivo pamti. Posebno mjesto u biblijskoj literaturi zauzimaju Psalmi, specifična forma biblijskog pjesništva (v. Uvod u Knjigu psalama). U proročkim knjigama Biblije treba razlikovati proroštvo kao sadržaj (pretkazivanje budućnosti) i kao posebnu književnu vrstu u kojoj se autoritativno — pozivajući se na Božji autoritet i posebno poslanje — šibaju narodni poroci, izriču teške prijetnje pojedincima i narodima. Unutar toga razlikuju još i apokaliptičku književnu vrstu, u kojoj se sadržaj iznosi u ruhu viđenja, tajnovitih slika, brojeva, simbola, te se u slikama kozmičkih i povijesnih katastrofa prošlosti naviješta budućnost, da bi se — često prikriveno — izrekao sud o sadašnjosti. U proročkoj i apokaliptičkoj književnoj vrsti nalazi se mnogo snažnih govorničkih elemenata i uzvišene pjesničke dikcije. Spomenuli smo najvažnije književne vrste, osobito u SZ-u. Dakako, biblijski pisac ima smisla i za basnu (Suci 9,7—15) i za alegoriju (Ez 34; Iv 10).
8
U Novom zavjetu ističu se dvije književne vrste: a) evanđeoska povijest sa specifičnim kerigmatičkim, tj. vjerovjesničkim ciljevima — i b) epistolarna, poslanička, osobito u Pavlovim poslanicama. Unutar toga treba upozoriti na evanđeoske parabole ili prispodobe, koje se pod književnim vidom mogu smatrati kao Isusov doprinos svjetskoj književnosti (npr. Mt 13). Književne vrste od knjige knjizi, pa i unutar pojedinih knjiga, u širokoj ljestvici variraju. Kad ih poznajemo, bolje razumijevamo Bibliju. To ističe II Vatikanski koncil u Konstituciji »Dei Verbum« o Sv. pismu, br. 12: »Da na vidjelo izađe namjera hagiografa (pisaca Sv. pisma), treba se među ostalim obazirati i na književne vrste. Istina se, naime, drugačije i drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su ili — na različit način — povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u drugim vrstama govora. Tumač, nadalje, mora istraživati smisao što ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme.« 3. Raznovremenost biblijskih knjiga Biblija dakle nije odjednom nastala: ni kao zbirka, a ni pojedine knjige. Zato uz raznorodnost njezinih vrsta treba uzimati u obzir i raznovremenost njezinih knjiga, odn. njihovih dijelova. Počeci pismenosti dokumentirani su najstarijim biblijskim knjigama (Izl 37,14 i 34,28 o Mojsiju i Suci 8,14 o nekom mladiću) i tzv. Gezerskim kalendarom koji je, prema sudu arheologa, »školska zadaća« dječaka Abije iz X st. pr. Kr. Iz Biblije saznajemo da je u Izraelu vrlo rano postojala prava književnost — dakako, spočetka najviše sačuvana usmenom predajom, a onda i pismeno. Najstarije predaje koje su — nekoć usmeno prenošene — konačno našle mjesta u Bibliji, sežu u davna tisućljeća. Neki poetski fragmenti u starijim knjigama (npr. Br 21,14.27; Jš 10,13; 2 Sam 1,18), zatim neki juridički odlomci (npr. tzv. Knjiga Saveza u Izl 20,22—23,14 i »Deset zapovijedi« u Izl 20 i Pnz 5) upućuju na veliku starost. Jezgre — osobito povijesnih knjiga, koje izvješćuju o starim vremenima Izraela — sastavljene su za usmeno prenošenje: ritmom i posebnim poretkom riječi omogućuju pametovanje. Stručnjaci u tkivu povijesnih knjiga otkrivaju više ciklusa usredotočenih: a) na drevne osobe, graditelje povijesti (ciklus patrijarški, Mojsijev, sudački, Saulov...); b) na ključne događaje (ciklus izlaska, pustinje, sklapanja Saveza); c) na svetišna mjesta (ciklus Beer Šebe, Šekema, Kadeša, Betela...) itd. Književna aktivnost živnula bi u političkim i religioznim preporodima. Zato se kao predstavnici njezinih velikih epoha mogu označiti: 1. Mojsije, XIII/XII st.; 2. David i Salomon, X st.; 3. djelovanje proroka, osobito Izaije, VIII st.; 4. kralj Jošija i prorok
9
Jeremija, VII/VI st.; 5. Ezra i Nehemija s nizom malih proroka, V/IV st.; 6. doba Makabejskog otpora, II st.; 7. novozavjetna književnost, naše I st. S tim u vezi treba upozoriti još na dva fenomena koja nisu svojstvena samo Bibliji nego se susreću i u drugim starim književnostima: 1. ne samo što Biblija nije nastala odjednom, nego se i u pojedinim njezinim knjigama može otkriti više slojeva; 2. zato se autorstvo pojedinih knjiga ne poklapa uvijek s našim suvremenim shvaćanjima autorstva. Danas npr. nijedan kvalificirani egzeget ne tvrdi da bi Mojsije, prema našem današnjem smislu autorstva, bio autor cijelog Petoknjižja, ili David većine psalama, ili Izaija cijele današnje Knjige Izaijine. Kako je onda stara židovska i kršćanska predaja, mogla te spise pripisati Mojsiju, odn. Davidu ili Izaiji? U starini je postojalo organsko i dinamičko shvaćanje autorstva, a ne — kao danas - individualno i statičko, što to znači? Početni autor neke jezgre povijesti, odn. zakona, pjesama, proročanstava - jezgre koja se usmeno ili pismeno prenosila — dao je knjizi ime i autoritet. Očito je dakle Mojsije kao narodni vođa, organizator i zakonoša ostao u svijesti Izraela autor Petoknjižja, koje su stari Hebreji nazvali Tora — Zakon. A velik dio psalama nosi Davidovo ime jer je on, prema Bibliji, organizator hramskog bogoštovlja i, dosljedno, svetog pjesništva i glazbe. »Knjiga« je, dakle, na neki način bila više svojina zajednice za koju je napisana i u kojoj se čuvala te sa zajednicom rasla: njezina osnovna jezgra proširivala se novim dijelovima, a u svjetlu novih događaja i produbljenog razmišljanja čak se i modificirala dok nije poprimila definitivni oblik. Tako se slobodno može reći: SZ plod je duge predaje koja je vjerno prenošena i slobodno tumačena; vjernost i sloboda dva su temeljna zakona koja su odredila specifičnu formaciju zbirke SZ-a. Suvremeni se bibličari nastoje našim kriterijima što više približiti tome da točno odrede starost pojedinih knjiga, odn. njihovih dijelova, i da utvrde, prema našem današnjem shvaćanju autorstva, u kojem im je smislu autor onaj čije ime nose. Zbog nedostatka povijesne dokumentacije kao i zbog razdaljenih vremena, nije lako za svaku knjigu SZ-a sa sigurnošću odrediti kad je konačno ustaljena. Općenito se smatra da je u tom odlučnu ulogu odigrala velika narodna, politička i religiozna obnova kojoj su nakon sužanjstva, dakle u V/IV st., bili začetnici Ezra i Nehemija. Knjiga Sirahova, iz početka II st., nabraja gotovo cijeli kanon SZ-a. A Kumranska otkrića potvrđuju koliko su pomno Židovi čuvali svoje svete knjige. Dakako, za knjige NZ-a dokumentacija je mnogo dostupnija i u pogledu vremena postanka (sve su nastale unutar našeg I st.) i u pogledu autora. 4. Povijesni i zemljopisni okviri Biblije
10
Sva je Biblija povijesno i geografski uvjetovana. To je njezina osobitost među svim ostalim religioznim knjigama čovječanstva: njezina je misao duboko ukorijenjena u vrijeme i u tlo na kojem je niknula. Zato je Biblija nerazumljiva bez svoga povijesnog i zemljopisnog okvira. Ograničenost ovog napisa ne dopušta da uđemo u pojedinosti. Upozoravamo stoga na kronološku tablicu koja je dodana na kraju knjige i na zemljopisne karte na koricama Biblije. Od vremena Abrahamovih, kada se zapravo počinje biblijska povijest, pa sve do Otkrivenja, koje je puno povijesnih prisjećanja i natuknica, biblijska je misao uklopljena u zbivanja na starom Srednjem istoku. O tom, s obzirom na vrijeme Abrahamovo i Mojsijevo, piše L. Woolley, Počeci civilizacije (Historija čovječanstva, sv. I, knj. 2, Izdanje Naprijed 1966, str. 485-494 s pripadnim bilješkama na str. 509—511). Arheološka iskapanja u Egiptu, Mezopotamiji i Palestini osvijetlila su mnoge biblijske stranice. Biblijskom poviješću i misaonošću odlučuju sve migracije, invazije, dizanja i padovi okolnih naroda, usponi i katastrofe različitih imperija — sve se to odrazilo ne samo u povijesti Izraela nego i u razvoju religiozne biblijske poruke. Dovoljno je samo spomenuti doba kralja Nabukodonozora, pad Jeruzalema god. 587. i babilonsko izgnanstvo: suvremena arheološka otkrića osvijetlila su mnogo toga što smo do sada znali samo iz biblijskih knjiga (2 Kr, Jr, Ez i dr.). Biblijska se povijest odvijala na području koje obuhvaća više-manje sav stari Srednji istok: u Mezopotamiji, Egiptu, a nadasve od XIII st.. pr. Kr. u Palestini. Paradoksalno, Palestina — zemlja koju je Izrael primio u baštinu — dobila je ime po zakletim neprijateljima Izraela, Filistejcima (Pelištim). U Bibliji se ta zemlja zove, prema starosjediocima, Kanaan; zatim zemlja Izraelova (1 Sam 13,9 i Ez 7,2); Sveta zemlja (Zah 2,16); Obećana zemlja (Heb 11,9); Zemlja (Mt 5,4) i konačno Judeja (Lk 1,5; Dj 10,37), po glavnoj pokrajini koja je sa središnjim gradom Jeruzalemom i u starini (do Nabukodonozora god. 587) i u rimsko vrijeme (do god. 70. po Kr.) sačuvala barem neku samostalnost. Biblijska misaonost, pojmovanje i slikovitost govora duboko su ukorijenjeni u palestinski krajolik. 5. Postupnost religiozne misli u Bibliji Da bi se ispravno ocijenio religiozni sadržaj Biblije, treba imati na umu i postupnost njezine religiozne misli. I vjernici Biblije, koji u njoj nalaze Božju objavu, smatraju da je u njoj religiozna misao dana i u okvirima ljudskog razmišljanja; ono ima svoju povijest, a u njemu sudjeluju i pojedinci i zajednica, i epohe, i susreti sa susjednim religioznim mišljenjem itd. Svakako postoji razvoj od kolektivne religioznosti u doba cvata monarhije od X st. dalje pa do izvijanja individualne pobožnosti u doba narodnih katastrofa, pod utjecajem
11
velikih proroka Jeremije i Ezekiela u VI st. i dalje. Postoji usavršenje bogospoznanja od Abrahamova Boga Svesilnog do Kristova Oca na nebesima; od samoobjave Božje u Izl 3,14 do »Bog je ljubav« u 1 Iv 4,16. Ni bračni moral nije u Bibliji odjednom formuliran: Krist ispravlja kriva shvaćanja koja su dugo tolerirana: Mt 5,27 sl i 19,1— 9. Velik je raspon od početnih, vrlo nejasnih predodžbi prekogrobnosti koje se skrivaju u starozavjetnoj riječi i pojmu Šeol (što smo mi češće, možda manje točno ali nama prilagođeno, preveli Podzemlje) pa do novozavjetnih izraza kojima se, osobito na temelju Kristova uskrsnuća, opisuje život vječni: 1 Kor 15. Dugo je sazrijevala Kristova »nova« zapovijed (Iv 13,34) od usko shvaćene ljubavi prema bližnjemu-sunarodnjaku u Lev 19,18 do zapovijedi ljubavi prema neprijateljima u Mt 5,44 i Lk 6,27.35. Uskogrudno nacionalističko shvaćanje Boga u SZ-u preobražava se u univerzalističke navještaje proroka, osobito u divnom završetku Jonine knjige, dok konačno Krist ne navijesti Boga »koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima...« (Mt 5,44). Najzrelija pak formulacija zakona ljubavi u jedno spaja ljubav prema Bogu i prema bližnjemu: od Isusovih pouka (osobito u Mt 22,34-40; Mk 12,28—38; Lk 10,25-28) pa do Ivanove formulacije: »Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac je...« (1 Iv 4,20—21). Tu činjenicu postupnosti religiozne misli u Bibliji svi uočavaju: jedni u tom gledaju puku evoluciju, a drugi — koji Bibliju primaju i kao svjedočanstvo — u tom razvoju gledaju, kako bibličari vole reći, božansku pedagogiju ili, kako se izrazio u IV st. Ivan Zlatousti, Božju susretljivost koja se prilagođuje čovjeku. 6. Biblija u kršćanskim zajednicama Kršćanske zajednice — katolička, pravoslavna i protestanske — smatraju Bibliju u određenom smislu vjeroobvezatnom, smjerodavnom za život. Na temelju same Biblije ističu tri temeljna njezina svojstva: ona je knjiga u specifičnom smislu nadahnuta, inspirirana — crkvena, kanonska — spasiteljski istinita. Posljednji dokumenat u kojem je npr. Katolička crkva izložila svoj temeljni stav prema Bibliji jest Konstitucija II Vatikanskog koncila o Objavi. Biblija se sama predstavlja kao nadahnuta knjiga, tj. da joj je, uz njezine ljudske autore, začetnik Bog. Na to upozorava npr. uvod proročkih besjeda: »Ovako govori Jahve Gospod« i zaključak: »Neum Jahve — riječ je Jahvina.« Sam Isus Krist pozivao se na SZ kao na Božju riječ (npr. Mt 22,23), a tako i apostoli. Izričito to formulira sv. Pavao u 2 Tim 3,16—17 (usp. 2 Pt 1,20): »Svako je Pismo od Boga nadahnuto — grčki: theopneustos, bogoduho — i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi (dosl. za svako dobro
12
djelo).« Od svog početka Crkva je i apostolskim spisima — evanđeljima i poslanicama — pridavala takav autoritet, kako svjedoči 2 Pt 3,15—16 i prvi popisi biblijskih knjiga, npr. Muratorijev fragmenat. — Crkvenost ili kanonicitet Biblije sastoji se u tom da se u Bibliju, kao zbirku svetih knjiga, računaju samo one koje se takvima odvajkada priznaju u Crkvi, koja ih prima, čuva i tumači kao knjige koje su njoj napisane. A ona u njima traži nadasve spasiteljsku istinu, ili »znanost spasenja« (usp. Lk 1,77), na što upućuje navedeni tekst 2 Tim 3, 16—17 i Rim 15,4. Dakako, taj stav kršćanskih zajednica o bogoduhosti Biblije ne isključuje, nego još više naglašava i njezinu ljudsku uvjetovanost. Zbog toga veliki biblijski instituti znanstveno istražuju Bibliju u njezinoj mnogostrukoj uvjetovanosti: povijesnoj, zemljopisnoj, literarnoj itd. IZVORI I LITERATURA
Naš se prijevod temelji na kritičnim izdanjima biblijskih izvornika: Biblia hebraica, edidit RUD. KITTEL, textum masoreticum cura vit P. KAHLE. Editionem septimam auxerunt et emendaverunt A. ALT et O. EISSFELDT. Editio nona emendata tvpis editionis septimae expressa. Privilegierte Wurttembergische Bibelanstalt. Stuttgart7 (1951). Novum Testamentum graece et latine apparatu critico instructum edidit AUGUSTINUS MERK S. J. Editio nona. Sumptibus Pontificii Instituti Biblici. Romae 1964. Septuaginta id est Vetus Testamentum graece iuxta LXX interpretes, edidit ALFRED RAHLFS. Vol. I—II. Editio sexta. Privilegierte Wurttembergische Bibelanstalt. Stuttgart. Novum Testamentum graece et latine, edidit E. NESTLE. Editio vicesima tertia. Stuttgart 1957. Od starih prijevoda prevodioci su se obazirali na Septuagintu (v. gore) i na Vulgatu: Biblia Sacra Vulgatae editionis. . . editio emendatissima apparatu critico instructa cura et studio Monachorum Abbatiae Pontificiae Sancti Hieronymi in Urbe Ordinis Sancti Benedicti. Marietti (1959). Od modernih prijevoda služili smo se: La Sainte Bible traduite en français sous la direction de l'École Biblique de Jerusalem. 3e edition revue. Les editions du Cerf, Paris 1961—1966. La Bible. L'Ancien Testament. Bibliotheque de la Pleiade. Edition publiee sous la direction d'EDOUARD DHORME, de l'Institut. Vol. I—II. Editions Gallimard (Bruges 1956).
13
La Sainte Bible. Version complete d'apres les textes originaux par les moines de Maredsous. Edition de Maredsous (1953). Die Bibel. Die Heilige Shrift des Alten und Neuen Bundes. Dritte Auflage. Herder. Freiburg— Basel—Wien (1966). Die Heilige Schrift. Vol. I—VI. Echter-Verlag Wurzburg 1956—1960. La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali con note, a cura del Pontificio Instituto Biblico di Roma. Casa editrice Adriano Salani (Roma 1961). La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali a cura dei professori di Sacra Scrittura O.F.M. sotto la direzione del Rev. P. BONAVENTURA MARIANI. Garzanti (Milano 1964). La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali e commentata a cura e sotto la direzione di Mons. SALVATORE GAROFALO. Marietti 1963. The Jerusalem Bible. Darton, Longman and Todd. London (1966). The Holy Bible. Revised Standard Version. Prepared by the Catholic Biblical Association of Great Britain. Catholic Truth Society. London (1966). The Holy Scriptures According to the Masoretic Text. A New Translation with the Aid of Previous Versions and with Constant Consultations of Jewish Authorities. The Jewish Publication Society of America. Philadelphia 5714-1954. Pismo Swiete Starego i Nowego Testamentu w przekladzie z jezykow oryginalnych opracowal zespol polskich biblistow pod redakcia Benedyktynow tynieckich. Wydawnictwvo Pallotinum. Poznan 1965. Hrvatski prijevodi (potpuni): Sveto pismo Starog' zakona Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII pape Vlastjom izdano; Sada u Jezik Slavno-Illyricski Izgovora Bosanskog prinesheno. PETAR KATANCSICH posthumno izdao Grgur Čevapović. Svezak I—IV. U Budimu 1831. Sveto pismo Novog' zakona. Svezak I—II. Isti. Sveto pismo Staroga i Novoga uvita iz latinskoga s obzirom na matične knjige izbistreno i iztumačeno po IVANU MATIJU ŠKARIĆU, Svetoga bogoslovja naučitelju; davninah Svetoga pisma, uvođenja u Svete knjige Staroga uvita, njihovoga tumačenja, i iztokostranskih jezikah u općenom simeništu u Zadru bivšem učitelju, i ost. Slog (svezak): I—XII. U Beču. 1861. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo i bilješke priredio Dr. IVAN EVANĐELIST ŠARIĆ, nadbiskup vrhbosanski. Izdala »Akademija Regina apostolorum«. Svezak I-III. Sarajevo 1941—1942. Drugo popravljeno izdanje: Madrid 1959. Sveto pisma Novoga zavjeta. Preveo iz izvornog teksta i bilješke priredio Dr. FRANJO ZAGODA, sveučilišni profesor. Naklada dra. Stjepana Markulina. Zagreb 1925. Drugo izdanje 1938-1939. Treće izdanje 1946.
14
Sveto pismo. Novi zavjet. S izvornoga grčkog teksta preveo i bilješkama popratio Dr. fra LJUDEVlT RUPČIĆ, hercegovački franjevac. Pastoralna biblioteka. Izdaje: Prof. zbor Franjevačke Teologije u Sarajevu. (Sarajevo 1961.) Drugo izdanje 1967. Evanđelje. Život i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta, Riječima četvorice Evanđelista. Sveti tekst s grčkog izvornika preveo i hrvatsko izdanje priredio O. BONAVENTURA DUDA, franjevac. Izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1962. Srpski prijevodi: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Stari zavjet Gj. Daničić; Novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić. (Pregledano izdanje) London 1962. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Dr. Lujo Bakotić. Izdanje Britanskog biblijskog društva. London 1933. Slovenski prijevod: Sveto pismo Stare zaveze. Iz hebrejskega jezika prevedel Dr. MATIJA SLAVIČ (in Dr. JAKOB ALEKSIČ), tekste iz grčkega jezika pa Dr. FRANČIŠEK JEKE. Del I-III. Založil Lavantinski Škofijski ordinariat v Mariboru (1960—1962). Sveto pismo Nove zaveže. Prevedli Dr. FRANČIŠEK JERE, Dr. GREGORIJ PEČJAK in Dr. ANDREJ SNOJ. Založil Lavantinski škofijski ordinariat v Mariboru (1961). Osim tih cjelovitih prijevoda »posebno su nam poslužili i neki djelomični: Liber Psalmorum cum canticis breviarii Romani. Nova e textibus primigeniis interpretatio latina cum notis criticis et exegeticis cura Professorum Pontificii Instituti Biblici edita. Editio altera. Romae 1945. Le Livre de Job. Texte et commentaire. Par JEAN JULIEN WEBER. Desclee et Cie. Paris, Tournai, Rome 1947. Knjiga o Jobu. Stihometrijski prijevod s bilješkama. Priredio: Dr ANTUN SOVIĆ. Bogoslovska smotra XXIX (1941). 5, 320-340; 6, 385-414; XXX (1942), 1. 1-42. Epitre aux Romains. Traduction Oecumenique de la Bible. 2e edition revue. L'Alliance biblique universelle et Les editions du Cerf 1967. Druga pomagala: Biblija u Hrvatska enciklopedija, 2, str. 470b— 504b. Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda. Zagreb 1941. Biblija u Enciklopedija Jugoslavije, 1, 494a— 504a. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ. Zagreb 1955. CULLMANN, Oscar, Le Nouveau Testament. »Que sais-je?«. Le point des connaissances actuelles. Presses universitaires de France. Paris 1966.
15
DE VAUX, R, Les institutions de l'Ancien Testament. Vol. I—II. Les editions du Cerf, Paris 1958-1960. ROBERT, A. — FEUILLET, A, Introduction a la Bible. Tome I—II. 2e Edition revue et corrigee. Desclee et Cie (1959). Synopsis Quattuor Evangeliorum. Locis parallelis evangeliorum et patrum adhibitis edidit KURT ALAN. Wurttembergische Bibelanstalt Stuttgart (1964). Rječnici: GESENIUS, Wilhelm, Hebraisches und aramaisches Handworterbuch uber das Alte Testament, in Verbindung mit Prof. Dr. H. ZIMMERN, Prof. Dr. W. Max MULLER u. Prof. Dr. O. WEBER bearbeitet von Dr. Frants BUHL. Unveranderter Neudruck der 1915 erschienenen 17. Auflage. SpringerVerlag. Berlin—Gottingen— Heidelberg 1962. ZORELL, Franciscus, Lexicon Hebraicum et Aramaicum. Pontificium Institutum Biblicum. Roma 1960. SCHLEUSSNER, J. F., Novus thesaurus philologico-criticus sive Lexicon in Septuaginta et reliquos interpretes Graecos. Vol. I—V. London 1820-1821. BAUER, Walter, Griechisch-Deutsches Worterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments und der ubrigen urchtistlichen Litteratur. Funfte, verbesserte und stark vermehrte Auflage. Verlag Alfred Topelmann. Berlin W 1958. ZERVVICK, Max, Analysis Philologica Novi Testamenti graeci. Editio altera emendata. Sumptibus Pontificii Instituti Biblici. Romae 1960. ZORELL, Franciscus, Lexicon Novi Testamenti. Editio altera novis curis retractata. Sumptibus P. Lethielleux, editoris. Parisiis 1931.
16
Uvodi i napomene uz knjige Staroga zavjeta
PETOKNJIŽJE
Petoknjižje, nazvano tako prema grčkom Pentateuhos (pet smotaka, svezaka), jest prvi i temeljni dio Biblije. Židovska ga tradicija,, prema središnjoj temi koju obrađuje, poznaje pod imenom Zakon, Tora. Da se već u starini dijelio u pet knjiga, najbolje svjedoči grčki prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta = LXX). U tom prijevodu ima i svaka pojedina knjiga prema svom specifičnom sadržaju svoj poseban naziv. Grčke nazive LXX-e u polatinjenu obliku zadržavaju, uz latinsku Vulgatu, i drugi stari i moderni prijevodi, čuva ih i naša Biblija, samo ih, slijedeći dosadašnju slavensku i hrvatsku tradiciju, prevodi: Genesis - Postanak, Exodus - Izlazak, Leviticus - Levitski zakonik, Numeri - Brojevi, Deuteronomium - Ponovljeni zakon. Cijelo Petoknjižje jedinstvena je sadržajna cjelina. Uokviruju ga dva značajna termina: počeci svijeta, ljudskog roda i izabranog naroda (Post) – te posljednje pripreme za ulazak u Obećanu zemlju (kraj Pnz). U tom se okviru zbivaju središnji događaji izraelske prošlosti i utvrđuju temeljne misli cijeloga SZ-a: izlazak iz egipatskog ropstva, izabranje, obećanje, sklapanje Saveza, oblikovanje Zakona i putovanje kroz pustinju. U svemu su posebno istaknuti Božji zahvati u život pojedinaca i svega naroda. Božja djela iskustveno dovode Izraelce do spoznaje da je Bog velik, nazočan i dobar. Među njegovim djelima Biblija posebno ističe oslobođenje Izraelaca iz Egipta (Izl 1-l5) i njihov ulazak u Obećanu zemlju (Jošua). S vremenom će ovi događaji, kao osobit Božji dar, postati slika konačnog izbavljenja i spasenja. Time pokazuju i pravu narav i književnu vrstu Petoknjižja: to je religijska povijest ili, kako suvremeni bibličari vole reći, povijest spasenja (Pnz 26,5-10; Jš 24). Povijest izabranog naroda počinje s izlaskom iz Egipta i sklapanjem sinajskog Saveza (oko 1250). Nastajanjem izraelske nacionalne svijesti počinje i stvaranje Biblije u širem smislu. Ono što Biblija donosi o ranijim događajima i misli koje pripisuje prijašnjim vjekovima jest, kako se smatra, židovska razradba prijašnjih predaja i domišljanje istaknutih ličnosti židovske starine. Među njima, s obzirom na Petoknjižje, prvo, ali ne i isključivo mjesto pripada Mojsiju, organizatoru religije Izraelaca, njihovu prvom vođi i zakonodavcu. Naknadne razradbe i razmišljanja nad primljenom drevnom baštinom kao i nad događajima nakon izlaska iz Egipta zbivaju se u različitim predajama. U Petoknjižju im nalazimo očite tragove. Literarna je kritika — započinje s radovima J. Astruca 1753, K. H. Grafa 1866. i J. Wellhausena 1876—1878. — uočila složenost i neujednačenost biblijskih izvještaja: dvojako pisanje Božjeg imena (Jahve i Elohim), različit stil, ponovljene izvještaje o istim događajima (Post 1,1—2,4 i 2,4—3,24; 4,17 sl i 5,12—17; 6-8), varijante u zakonima, različitost tendencija. Ima hipoteza koja to nastoji protumačiti
17
razlikovanjem četiriju predaja ili dokumenata koji se prepleću u Petoknjižju. Premda je hipoteza sporna i samo jedna od mnogih, ona je danas najrazrađenija i može poslužiti boljem razumijevanju teksta i barem približno pokazati kako je taj dio Biblije nastao. Prema toj hipotezi: Najstarija je jahvistička predaja ili dokumenat (nazvana tako zbog učestalosti Božjeg imena Jahve u jednima umjesto češćeg imena Elohim u drugim tekstovima). Redigirana je u Judeji u vrijeme kralja Salomona kao reakcija na unošenje egipatske mudrosti, na oponašanje kanaanskog kulta i na sve što je moglo otuđiti narod od Jahve i Mojsijevih zapovijedi. Jahvu smatra sveopćim Bogom: gospodarom prirode i povijesti koji želi preko Judeje vladati svim narodima. Božju nazočnost predočuje najsmionijim antropomorfizmima (Bog posjećuje Adama i Evu u raju; pravi im odjeću od krzna i s njima govori). Odiše religijskim optimizmom. Jahve je u toj predaji ljudima ujedno bliz i transcendentan. Njegovu transcendenciju izražava simbolika zabranjenog voća, nedostiživost neba u pokušaju gradnje babilonske kule, i sl. Sve su zakonske obaveze usmjerene na kult Jahve. Značaj im je više kultni nego moralni. Predaji se pripisuju Post 2-4; 6,1-8; 6-9; 11; 15; 18; 19,1-29 i dr. Elohistička predaja ili dokumenat oblikovana je nešto prije propasti Samarije (721) u sjevernom kraljevstvu. Pridaje veliku važnost Josipu, praocu sjevernih plemena. Navodi mnoga mjesta i događaje iz toga područja. U događajima iz južnog kraljevstva slijedi jahvističku predaju. Od jahvista se najočitije razlikuje: u isticanju Božje transcendencije, u produhovljenju zakonskih obaveza, u pounutrašnjenju Jahvina kulta. Već se nazrijeva proročki duh: upozorava se na opasnosti pukoga vanjskog štovanja Boga. Nema antropomorfizama. Božja se volja otkriva u vizijama, u snovima ili po tzv. Urimu i Tumimu (Pnz 33,8— 10). Stil nema živahnosti, nije slikovit ni dramatski, već bezbojan i suzdržljiv; sa manje nacionalnog žara. Tekstovi te predaje: Post 20; 21,8—20; 22,1—14; 41; Izl 1,15—22; 2,1—15 i dr. Deuteronomist je predaja (dokumenat) koja nadmoćno prevladava u Ponovljenom zakonu. Razvijaju je poslije pada sjevernoga kraljevstva svećenici oko jeruzalemskog Hrama prispjeli sa Sjevera. Dorađivana je sve do V stoljeća. Ističe jednakost svih sinova Izraelovih, jedinstveni kult, jedno mjesto štovanja Boga te poziva da se izbjegavaju poganska svetišta susjednih kanaanskih plemena i drugih naroda. Govori koje pripisuje Mojsiju vrlo su srdačni, humani i uvjerljivim tonom nastoje pozvati narod na vjernost i spreman odaziv Božjoj ljubavi očitovanoj u velikim događajima izraelske prošlosti. Predaja je imala velik udio u nacionalnoj i religijskoj obnovi koju je počeo kralj Jošija (621). Usp. još uvod u Pnz. Nekako u isto vrijeme nastaje i svećenička predaja. Stvara je jeruzalemsko svećenstvo iz Levijeva plemena (već od Mojsija određeno za kult), nezadovoljno deuteronomističkim shvaćanjem o jednakosti svih Izraelaca i kulta (2 Kr 23,9; Pnz 18,8). Odviše ističe
18
vanjski vid kulta i vršenje vanjskih propisa kao put da se narod posveti i privede Božjoj svetosti (Lev 19,2). Prva njezina pismena redakcija potječe vjerojatno iz doba Jošije (621). Ove ideje i cijela predaja sačuvane su uglavnom u trećoj knjizi Petoknjižja, u Levitskom zakoniku, iako je susrećemo i u drugim dijelovima (Post 1—2, 4a; 5; 6,9—22; Izl 1,1—5). U Petoknjižju se dakle slijevaju različite predaje. One su primljenu Mojsijevu baštinu preformirale, proširile i životno prilagodile potrebama svoga vremena i prilika. Ako se to smetne s uma, Petoknjižje ostaje nejasno u svojoj složenosti i različitosti tendencija. Kad se Mojsije naziva autorom Petoknjižja, onda se želi reći: on je svojim nastupom, djelima i zakonodavstvom, a vjerojatno i nekom pismenom ostavštinom, udario temelje izraelskoj naciji, religiji i kasnijim gibanjima, predajama i, dosljedno, knjigama koje od njega dobivaju svoj bitni sadržaj i narav. Radi se dakle o poznatoj stvari: u starini knjige općenito, a biblijske napose, nisu nastajale kao što nastaju danas. Suvremeni pisac (redovito pojedinac) zastarjelu knjigu zamjenjuje novom, aktualnijom. Biblijski su autori brižno (Crkva vjeruje: pod posebnom Božjom inspiracijom) čuvali primljeni poklad, posuvremenjivali ga, prilagođavali ga svojim prilikama, tumačili ga, zaodijevali u formulacije koje su im odgovarale i kakve je život tražio, te unosili dodatke. Knjiga je nastajala i rasla sa životom i vremenom.
KNJIGA POSTANKA
Knjiga Postanka sadržajna je osnovica cijeloga SZ-a. U njoj hebrejski pisac u najširim okvirima otkriva biblijski smisao stvaranja i povijesti. Smišljeno postavlja (gl. 1—11) temelje osnovnim starozavjetnim mislima o Bogu stvoritelju i gospodaru svijeta i povijesti, koji izabire i štiti najprije praoce, patrijarhe, a zatim njihov narod, Izraelce, s kojima počinje spasenje cijelog čovječanstva (gl. 12—50). Gl. 1—11, dakle, razlikuju se od ostalog dijela knjige time što obrađuju općečovječanska pitanja o podrijetlu i sudbini čovjeka, o problemima dobra i zla i sl. Ta su pitanja inače središnja tema sapijencijalne literature V i IV st. pr. Kr. S druge pak strane jasno znamo da Izraelca neobično zanima u prvom redu njegova prošlost. Za svoju, religijski shvaćenu, povijest ima upravo istančan smisao. Na temelju tih uvida danas se općenito smatra da su gl. 1—11 konačno redigirane u V/IV st. pr. Kr. Izrael je tada, pošto je kroz duge vjekove svoje povijesti doživljavao svoga Boga — Boga povijesti, došao u dodir s drugim narodima, osobito sa spekulativnim Grcima. Sintezu
19
povijesnog doživljavanja Boga i spekulativnog razmatranja nalazimo u tzv. sapijencijalnoj literaturi. U nju idu i ova poglavlja Knjige Postanka. Misaonim razrađivanjem iskustva o Bogu povijesti dolazi do spekulativnog pojma o Bogu stvoritelju. U tom su duhu sada konačno redigirane prastare predaje i, slijedeći logiku kompozicije, stavljene na početak Biblije. Budući da upravo ova poglavlja obrađuju općeljudska pitanja i da se nalaze odmah na početku Biblije, dakle na mjestu gdje još nismo mogli ući u biblijski jezik i mentalitet — psihološki je lako moguće da ih suvremeni čitalac umjesto biblijskim čita svojim (prirodno)znanstvenjačkim očima, što vodi u bitno neshvaćanje. I ovdje valja imati na umu da su ova poglavlja nastala u semitskoj sredini i da im odatle valja tražiti smisao. Ni Knjiga Postanka, a tako ni cijela Biblija, nije i ne može se uzeti kao izvor prirodoznanstvenih naučavanja (prirodne su znanosti nekoliko tisućljeća mlađe od nje). Njezina je nakana: religijski osmisliti svijet i događaje u njemu. Ruho, pojmovi o svijetu i prirodi, pripada vremenu i sredini u kojemu je nastalo. Ovaj uvid u pravu narav knjige nije samo pomoć čitaocu nego i temeljna norma za njezino znanstveno proučavanje. 1,1—2,4: Prvi izvještaj o stvaranju, izrađen u svećeničkoj predaji, mnogo je apstraktniji, logički razrađeniji i iscrpniji od drugoga (2,4b— 25), koji potječe iz jahvističke predaje. Pisac, želeći dati teološki i liturgijski smisao svemu stvorenom, smišljeno slijedi okvir židovske sedmice koja se završava sedmim danom kao danom savršenstva (7 je simbolički broj za puninu i savršenstvo, mir i Božji blagoslov). Tim danom završava Bog buđenje stvorova iz »pustoši i praznine« (hebraizam: iz ničega). Živi stvorovi pojavljuju se redom prema dostojanstvu. Na kraju, kao kralj i kruna svega stvorenja, pojavi se čovjek: slika Božja. Taj opis, uvjetovan spomenutim idejama, složen je arhitektonski: prva tri dana ispunjena su dijeljenjem: svjetla od tame, gornjih od donjih voda, kopna od mora, a druga tri dana uresivanjem: svoda većim i manjim svjetlilom i zvijezdama; vode ribama; kopna biljkama, pticama, životinjama i čovjekom. U stvaranju je Bog »slijedio« red i način kojim je Izraelac kao čovjek primitivne spoznaje svijeta i prirode uočavao i shvaćao stvari oko sebe. Neke sličnosti s orijentalnim kozmogonijama ističu transcendentnost Biblije: ona jedina poznaje jednoga Boga koji postoji prije svijeta i sam bez ikakva napora stvara sve nebo i zemlju. Usp. Ps 33,6; Jdt 16,17; 2 Mak 7,28; Izr 8,22; Iv 1,1-3. U tekstu je naglašeno: Bog je sve stvorio, sve ovisi o njemu, od njega je i sedmi dan u koji je sve blagoslovio. To je jaki poziv svećeničke predaje na svetkovanje subote, posljednjeg dana, s kojega kao s vrhunca silazi Božji Blagoslov na sve ostale dane sedmice. Tako je radio Bog, tako ima raditi i čovjek stvoren na njegovu sliku. Načinimo čovjeka — hebr. adam što od 4,25 postaje vlastito ime. 2,4b—25: Drugi izvještaj o stvaranju nadovezuje se mehanički na prvi izvještaj. Na to upućuje ime Božje Jahve, Bog: Jahve je iz jedne, Elohim iz druge predaje. Opis, usredotočen isključivo na čovjeka, bogat je simbolikom i vrlo smionim antropomorfnim hebrejskim načinom izražavanja: Jahve, Bog, napravi (hebr. umijesi) čovjeka od praha zemaljskoga kao lončar (usp. Bog-lončar Iz 30,16; Jr 18,1; Ps 95,5; 33,15; 94,9; Job 4,17: »umijesi Joba u utrobi matere njegove«; Rim 9,20). Tim izrazom izražena je narav, lomnost i ovisnost čovjeka o Bogu. Živa duša u smislu: živo biće. Slikovit i
20
simbolički opis postanka žene (21—23) izazvan je željom pisca da protumači muževlju prirođenu težnju prema ženi i njihovu povezanost. Znao je da se posebna težnja i ljubav obično zasniva na krvnoj vezi: na mesu i kostima. Srodnost se u Bibliji izražavala: kost od mojih kostiju i meso od mesa mojega (Post 29,14; 37,27; 2 Sam 1943). Tako je i Adam oslovio Evu (23). Pisac je opravdao tu izjavu simboličkim opisom o stvaranju Eve od Adamova rebra. Tekst utvrđuje jednakost muža i žene, psihološko i fiziološko jedinstvo dvaju bića koja sačinjavaju stvorenje zvano čovjek (usp. Mk 10,6 sl; Ef 5,31). 2,8—20: Raj zemaljski kao oaza prema poimanju pisca i ondašnjih njegovih čitalaca nužni je okvir za bolje uživljavanje u nutarnju radost, sreću i mir prvoga čovjeka u prijateljstvu s Bogom (Izl 11,6-9; Am 9,13). 2,18: pomoć, doslovno: pomagačicu. 3,1—24: Biblija je dugo tumačila zlo u Izraelu kao posljedicu klanjanja zlatnom teletu pod Sinajem (Izl 32,1—6): »Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi« (Jr 31,29.30). Kad su Židovi došli u dodir s drugim narodima, kojima, iako im nisu praoci bili pod Sinajem, »trnu zubi«, nametnulo im se pitanje zla u svijetu uopće. Odgovor daje opis o prvom grijehu čovjeka. Zlo ne potječe od Boga, koji je sve stvorio dobro, već od čovjeka i napasnika — zmije. Sav stari Istok pridaje u svojim mitologijama i idolatriji posebno mjesto zmiji. Za izabrani narod idolopoklonstvo — najteži prekršaj — bijaše neprestana napast jer su im ga susjedni Kanaanci i drugi narodi nametali. Zmija je bila najbolji simbol i tog prvog napasnika. Mudr 2,24; Iv 8,44; Dj 12,9; 20,2 vide u zmiji đavla. Čovjek zaveden jede voće sa stabla spoznaje dobra i zla: 2,17; 3,6. Jesti voće sa stabla dobra i zla znači pokušati steći moć odlučivanja što je dobro, a što je zlo. Budući da to pripada jedino Bogu Stvoritelju, koji jedini poznaje svoje stvorove i zna što im odgovara a što ne, atentat na njegovo gospodstvo znači ujedno i poremećaj vlastite ravnoteže. Adam i Eva sami su to ustanovili: Tada se obadvoma otvoriše oči i vidješe da su goli (3,7). Mudr 2,24 i Rim 5,12 nalazi u tom prekršaju tumačenje kasnijih prekršaja i ljudske bijede, tj. zla u svijetu. U semitskom je poimanju veza među ljudima kudikamo jača nego u nas. Ljudi sačinjavaju jedinstvo koje stručnjaci nazivaju »la personalite corporative« — društvena osobnost. Svaki je pojedinac kao dio jedinstvenog organizma. Taj je pojam najprije primijenjen na klan, kasnije na pleme, pa na narod i konačno na cijelo čovječanstvo. U tom se poimanju lakše shvaća kako se krivnja i zasluga jednoga odrazuje na svima: solidarnost s Adamom i solidarnost s Kristom, novim Adamom (Rim 5). Takvo je shvaćanje sigurno stvarnije od našeg individualističkog. 3,8: korak, dosl: glas, šuštanje. 3,15—19: U tim recima želi pisac svesti sva zla koja prate čovjeka na isti izvor: Adamov prekršaj. On ne može još riješiti pitanje zla bez nečije krivnje. Taj će problem polagano osvjetljavati Start zavjet (Job, Izaija u pjesmi o sluzi Jahvinu), ali će konačno rješenje donijeti tek Novi zavjet: »Rabbi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio? — Nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji — odgovori Isus — već je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela« (Iv 9,2 sl). A najbolji odgovor dan je samom patnjom i smrću pravednika Krista. 3,15: Taj nam stavak očituje biblijski optimizam. Kao što Bog ne ostavlja izabrani narod u njegovoj nevolji, već ga uvijek iznova diže i budi mu nadu u bolji ishod (u Egiptu, u izgnanstvu) — dok njegova neprijatelja bije i uništava — tako ni ovdje (ni u potopu) ne ostavlja čovjeka. On mu budi nadu, i to ovdje prvu nadu, u konačnu
21
pobjedu nad neprijateljem (Proto-evanđelje). Tek se u svjetlu Evanđelja dade naslutiti dalekosežnost toga retka (Rim 16,20; Lk 10,17—20; 1 Kor 2,9). — On je prema izvorniku: Vulgata ima ipsa — ona. 4,1—24: Iz izvještaja proviruje već razvijena civilizacija i kult. Uz Kajina postoje ljudi koji bi ga mogli ubiti i njegov klan koji ga može osvetiti. Iz konteksta se vidi da se izvještaj ne odnosi samo na Adamove sinove (usp. 5,1 bilj.); Kajin je praotac Kajinovaca — Kenijaca (Suci 1,16; 4,11; 1 Sam 15,6). Jahvistička je predaja uzela taj izvještaj iz njegova povijesnog konteksta i postavila na početak čovječanstva da mu time prida opći značaj: buna čovjeka protiv Boga izaziva bunu čovjeka protiv čovjeka, dapače brata protiv brata. 4,7: kao zvijer na pragu. U nedavno otkrivenim asirskim dokumentima srodna riječ rabsiu označuje neku vrstu demona. Možda bi prema tome trebalo prevesti: kao zloduh na pragu. 4,25: Adam se ovdje uzima kao vlastito ime prvog čovjeka (hebr. adam = čovjek, usp. 1,26 i dalje). 5,1 sl: Ovdje se nastavlja svećenička predaja iz prvoga poglavlja. Listom patrijarha pisac želi ispuniti dugi period od prvog čovjeka do potopa (6,5 sl), a tako i kasnije u 11,10—32 od potopa do Abrahama. Nabraja ukupno dvadeset patrijarha: 10 prije, a 10 poslije potopa. Ta rodoslovlja donose ustaljena imena od kojih se mnoga nalaze i u jahvističkoj predaji (4,17 sl). Brojevi godina života različiti su od onih u Samarijanskom Petoknjižju i LXX. Neobično dugi život starijih patrijarha naglo se smanjuje kod kasnijih. To se najvjerojatnije može postaviti u vezu sa širenjem zla: dugi život znak je Božjeg blagoslova (Izr 10,27; Iz 65,20). Rodoslovljem se utvrđuje podrijetlo i zakonska pripadnost pojedinom plemenu, klanu ili rodu (usp. Mt 1,18; Lk 3,23 sl). 6,1—11: Tekst (dosta nejasan, osobito u r. 4) navodi razloge koji su naveli Jahvu da kazni ljude potopom. Pisac se oslanja na pučku legendu o gorostasima Nefilim, koji bi bili orijentalni titani rođeni iz veze nebeskih i zemaljskih bića (Ez 32,17; Sir 16,7; Br 13,13). Pisac ne ulazi u provjeravanje te legende. Njome želi istaći veličinu zla i opačine. 6,5—9,17: U tom se odsjeku prepleće jahvistička i svećenička predaja. Poštovanje obiju predaja odrazuje se u neslaganju i nekoj nedosljednosti u opisima, npr. o broju sabranih životinja u korablji (7,2—3 iz J i 6,19—20 iz P/svećeničke predaje) i o trajanju potopa (7,4.10.12.17; 8,6.10.12 7,6.10.24; 83—5.13.14). Poznate su i druge izvanbiblijske predaje o potopu, ali ih ova nadilazi religijskim i moralnim sudom. Biblijski izvještaj ne ovisi ni o jednoj od njih, već ima s njima zajednički izvor u pučkom sjećanju o jednom ili drugom potopu u dolini Eufrata i Tigrisa, koje je ta predaja uveličala do svjetskih kataklizama. Biblijski je pisac sadržaj te predaje uzeo kao vječnu pouku o Božjoj pravdi i milosrđu (Heb 11,7; usp. Lk 17,26; Mt 24,37 sl; 1 Pt 3,20-21). 6,14: od smolastoga drva, prema dosadašnjim rječnicima. Nedavno je C. Gordon dokazao da gofer označuje trstičnu stabljiku. 6,20 i 8,21: Nerazumni stvorovi i priroda dijele sudbinu čovjeka (usp. Rim 8,19—22). 7,1: obitelj, dosl. dom (u širem smislu). 7,11: provaljivanje gornjih i donjih voda (1,7) znači vraćanje u prvotni kaos (1,2).
22
9,1 sl: Ovdje kao na početku (1,22) Jahve iznova blagoslivlje ljude. 9,11: To nije obostrani već jednostrani ugovor zasnovan na Božjoj inicijativi, tj. ljubavi i milosrđu. Savez obilježen proteže se na sva stvorenja; onaj s Abrahamom odnosit će se na njegovo potomstvo, a s Izraelom samo na sinove Božjeg naroda (Post 15; 17; Izl 19,1). 9,22: Prilično prezirno govori o susjednim narodima. Tako ističe praoca Kanaanaca u osobi Hama koga je Noa prokleo. Praoca Kenijaca (Kajinovaca) vidjet će u bratoubojici Kajinu, a praoca Amonaca i Moabaca u Amonu i Moabu koji su rođeni iz rodoskvrne veze Lotovih kćeri s ocem (19,30—38). 10,1 sl: U obliku rodoslovlja nabrajaju se narodi koje je Izraelac mogao poznavati tek u doba Salomonovo. Nabrajanje slijedi više povijesne i geografske okvire nego etničke veze: sinovi Jafetovi jesu narodi Male Azije i Sredozemnih otoka; Hamovi sinovi su stanovnici Egipta, Etiopije, Arabije i Kanaana koji su bili dugo pod vlašću Egipta (1500—1200). Između ta dva područja smještaju se sinovi Semovi: Elamci, Asirci, Aramejci i preteče Hebreja. Redaktor, svodeći sve narode na isti korijen, želi istaći njihovo jedinstvo i raširenost (1032), što je u njegovim očima plod Jahvina blagoslova (9,1). 11,1—9: Opis potječe iz jahvističke predaje i nalazi manje sretno rješenje za raširenost naroda od netom spomenutog izvještaja iz svećeničke predaje. Ovaj opis nastaje možda na temelju pučke legende razvijene oko ruševina jednog od mnogih monumentalnih zigurata u Mezopotamiji, građevina koje su služile kao nacionalno, kulturno i religijsko središte te predstavljale sveto mjesto susreta ljudi i bogova. Tekst nadopunjava 10. glavu: nesuglasje između ljudskih i Božjih planova katastrofalno utječe na tok povijesti. Kolektivni prekršaj, koji se poput Adamova (3. gl.) sastoji u oholom pothvatu, kažnjen je rasipanjem naroda i miješanjem jezika, što u ondašnjem načinu izražavanja znači neslogu i međusobno nerazumijevanje. Svi će narodi biti opet sabrani ujedno tek Kristovim dolaskom (Dj 2,5—12; Otk 7,9—10). Tekst doziva u pamet Ps 127,1. 11,10—32: Rodoslovlja što se svode na lozu iz koje poteče Abraham. (Usp 5,1 sl i bilj.) 11,27: Ovdje se počinje povijest izabranog naroda: Abram i Saraja, kojima će imena kasnije (17,5-15) biti izmijenjena u Abraham i Sara, Nahor djed Rebeke (24,24) i Lot praotac Moabaca i Amonaca (19,30—38). Pradomovina im je Haran (24,4.10; 29,4) u sjeverozapadnoj Mezopotamiji. Izvanbiblijski izvori svjedoče da su imena iz rodoslovlja 11,10—32, kao Peleg, Serug, Terah i Nahor, bila uobičajena u toj pokrajini zvanoj Padan Aram ili Aram Naharajim. Seljenja na zapad bila su česta početkom drugog tisućljeća kad su iz arapske pustinje počeli prodirati Amorejci. Izak i Jakov amorejska su imena. Hamurabijev zakonik i druge zbirke zakona sadržavaju propise i običaje vrlo slične onima kojih se držao Abraham (o kupovini, o pravu sestre i sl.). Ti su mezopotamski običaji i zakoni, prema nalazima u Mari, Nuzi i Uru, kodificirani između 1400. i 1200, ali su na snazi bili i ranije. Nije opravdano sumnjati u povijesnu osnovanost glavnih izvještaja o Abrahamu, koga stručnjaci najbolje smještaju oko 1850. 12,1: Čovječanstvo je raspršeno. Izrael predstavljen u Abrahamu (1—3) izabran je da ispuni posebnu ulogu u Božjem planu (Iz 19,24; Dj 3,25—26; Rim 4,13). Svu svoju sudbinu (kako pokazuje i ovaj tekst) povezuje s praocem, koji sa ženom nerotkinjom
23
(1130) ostavlja svoj kraj i slijedi Božji poziv. Abrahamu Bog obećava: zemlju, veliko potomstvo i blagoslovljeni utjecaj na druge narode (r. 3). Svojim spremnim odazivom postaje uzorom pouzdanja u Jahvu, žive, prokušane i djelotvorne vjere (usp. Heb 11,8—12) koja će kasnije biti još više iskušana (gl. 22). Time postaje praocem izabranoga naroda, koji će se moći samo slijedeći njegovu vjeru pozivati na njega kao svoga oca (Rim 4; Gal 3,7). 12,6 sl: Šekem je mjesto na raskrsnici putova istok—zapad, sjever—jug, između Ebala i Gerizima. Cvao je, kako su pokazala arheološka iskapanja, u drugom tisućljeću (34,4; Pnz 1130; Jš 24,26). 12,10 sl: Sličan opis nalazimo u gl. 20. i 26,1—11. Želi se istaći ljepota pramajke svega naroda i spretnost praoca, a tako i zaštita Jahve nad njima. Nalazimo se u vremenu kada savjest ne zabranjuje uvijek laž i kada je život muža cjenjeniji od časti žene. Sara je bila Abrahamova polusestra (20,12). Takva je ženidba kasnije zabranjena (Lev 18,9.11; 20,17). Čovječanstvo i u Bibliji dolazi postepeno do sve dubljih moralnih osjećaja. Kao brat jedne ovakve sestre, Abraham je po ondašnjim zakonima imao veća prava. O tom svjedoče hetitski zakoni. 13,10: Jordanska dolina. Izvornik ima Kikkar — Pogača. Riječ je o dolini sjeverno od Mrtvog mora, koja ima oblik pogače. 14,1 sl: Opis dolazi, čini se, iz nepoznata prastarog dokumenta koji je isticao Abrahamove ratničke sposobnosti (15), o kojima nema drugdje ni spomena, njegovu širokogrudnost (22) i veze s Jeruzalemom (16), kasnijim središtem židovstva. Teško je rekonstruirati povijesni događaj i odgonetnuti spomenuta imena. Izvještaj najbolje pristaje u prvu četvrtinu drugog tisućljeća. Kad bi se našao spomenuti dokumenat, Abraham bi zauzeo u svjetskoj povijesti određenije mjesto. 14,17: Melkisedek (kanaansko ime kao i Adonisedek, Jš 10,1) — prikazan bez podrijetla i potomstva — kralj je Salema (Jeruzalema, Ps 76,3). štovatelj je El Eliona — Boga Svevišnjega, prvoga u kanaanskom panteonu i istovjetnoga s Bogom Abrahamovim (17,1; Br 24,16; Ps 46,4). Melkisedek prinosi žrtvu u kruhu i vinu. Kao kralj i svećenik ulazi u hebrejsku predaju kao mesijanski kralj (Ps 110,4) te u Novi zavjet kao tip Isusa Krista kralja i svećenika (Heb 5,5; 7) koji poput njega i sam prinosi žrtvu u kruhu i vinu (Mt 26,26 par. i 1 Kor 11,23). 15,1—19: Prema poimanju pisca ovih redaka, Jahve jamči Savezom ne samo Abrahamu nego i svemu narodu da će ispuniti svoja obećanja. Bog ne ispunja odmah svoje obećanje, ali ga i ne opoziva: želi tako Abrahamu i Izraelcima u Egiptu (13—16) utvrditi pouzdanje i ojačati vjeru u se (6). Obred sklapanja Saveza (7—12 i 17—18) ustaljen je vrlo rano na Istoku: između pola rasječenih životinja prolazili bi oni koji su sklapali savez zaklinjujući se na neraskidivu vjernost. (Usp. osobito Jr 34,18 sl.) Zadimljen žeravnjak i goruća zublja simbol su prisutnosti Boga (Izl 3,2; 13,21; 19,18; Ps 104,3-4; Ez 1,27), s kojim se Savez sklapa. 15,16: Amorejci su stanovnici Kanaana. Još nisu toliko sagriješili da bi ih trebalo kazniti izgonom iz njihove zemlje. Izgnat će ih Abrahamovi potomci, Izraelci, nakon četiri naraštaja. 15,18: Tako rasprostranjeno kraljevstvo ostvareno je s Davidom (Pnz 11,24; 2 Sam 8,3; usp. 1 Kr 4,21; 8,65).
24
16,7: Anđeo Jahvin (22,11; Izl 14,19; 3,2; Suci 2,1) jest sam Jahve koji se očituje u vidljivom obliku. U kasnijim tekstovima kod Daniela (3,49 sl; 10,13—21), Ezekiela (40,3 sl) i Zaharije (3,1 sl; 1,11) pojam anđela dobiva osobni značaj. 17,1 si: Potječe iz svećeničke predaje i donosi drugu verziju Saveza s Abrahamom. Prva (15 gl.) je iz deuteronomističke predaje. El Šadaj je Božje ime iz predmojsijevskog vremena; potječe vjerojatno iz Mezopotamije. Abraham — Abram. Ime nije izvorno hebrejsko, već akadsko ili ugaritsko, ali je pohebrejeno da bi moglo značiti: otac mnogih naroda (5): ne samo Izraelaca po Izaku već i Edomaca i Jišmaelaca po Jišmaelu (18). 17,9—14: Obrezanje je stari obredni običaj inicijacije i kod susjednih naroda. U biblijskim tekstovima izvor mu je raznovrsno objašnjen (Izl 4,24—26; Jš 5,2—9). Ovdje je taj čin vanjski znak pripadnosti zajednici Saveza (11). Obrezanje dobiva svoju zakonsku snagu tek ulaskom u Obećanu zemlju. Kao i drugi vanjski čini, tako će i ovaj postati često samo vanjska formalnost, pa će već Pnz 11,7 i Jr 4,4; 30,6 upozoravati na nutarnje obrezanje srca. (Usp. Rim 4,11.) 18,1 sl: Idiličan prikaz istočnjačkog gostoljublja. Teško je reći tko su Abrahamovi gosti. Prvotna predaja vidi u njima tri čovjeka, a jahvistički redaktor (18,22; 19,1), čini se, Jahvu u pratnji dvaju anđela (usp. Hebr 13,2). U tekstu se izmjenjuju jednina i množina; to je trag kasnije ruke. Hrast, dosl: hrastovi, cerje. 18,16 sl: Općenje s istim spolom bilo je često u susjedstvu Židova. Ono dobiva naziv sodomija, po Sodomi gdje je taj grijeh bio kažnjen potpunim uništenjem. U izabranom se narodu kažnjavao smrću (Lev 18,22; 20,13). 18,23: Kolektivna odgovornost: Vidi bilješku uz 3,1—24. Abraham kao zagovornik: Lk 16,24. 19,1—38: Kazna Sodome duboko je usječena u svijest kasnijih pokoljenja (Pnz 29,23; Iz 1,9; Jr 49,18; Am 4,11; Mudr 10,6-7; Mt 10,15; Lk 17,28 sl; 2 Pt 2,6; Jud 7). 19,6—11: Usp. zločin u Gibeji (Suci 19,22—30). Zaštita gosta smatrala se svetijom dužnošću od čuvanja ženske časti. 19,23 sl: Sumpor i vatra kao posljedica potresa i eksplozije zemnih plinova uništili su, prema predaji, nekoć plodni kraj (13,10) na južnom dijelu Mrtvoga mora. Geološki je utvrđeno da je taj predio, iz novijeg geološkog doba, još dosad nemiran. Osim Sodome i Gomore prokleti su i Adama i Sebojim (Post 14; Pnz 29,22; Hoš 11,8). Tada je pošteđen Soar na jugoistočnoj obali (13,10; Pnz 34,3; Iz 15,5; Jr 48,34), ali je u rimsko doba iščezao u potresu. Najteže Božje kazne koje će se kasnije i u NZ naviještati bit će oganj i sumpor. 19,26: Stara predaja vidi u nekom ženskolikom stupu soli Lotovu ženu. U Džebel Usdumu Arapi i danas za jedan takav stup kažu da je Lotova žena. 19,30—38: Vidi bilješku uz 9,22. Taj se opis služi predajom Moabaca i Amonaca kojom su se oni ponosili kao dokazom čistoće svoje rase. Tako će se Judino pleme ponositi svojom praroditeljkom Tamarom, koja je rodila djecu sa svekrom (38). No Levitski je zakonik osuđivao rodoskvrnuće (18,6—18), te je slučaj Lotovih kćeri postao pred Židovima sramotom.
25
20,1 sl: Usp. 12,10—20 bilj. Šur je, prema Albrightu, zid kojim je Egipat bio opasan sa sjevera. 21,18: utješi ga. Dosl. učvrsti ruku svoju na njemu. 22: Ova je predaja povezana s nekim izraelskim svetištem gdje se, za razliku od kanaanskih običaja, nisu smjeli žrtvovati ljudi (14). Svi su prvorođenci pripadali Bogu (Izl 22,29), ali nisu smjeli biti žrtvovani, nego otkupljeni (Izl 13,13; 34,19—20; Lk 2,23—24). U tom slučaju, gdje je Abraham u kušnji očitovao svoje pouzdanje u Boga (1 Sam 15,22 sl; Ps 51,18) i ljubav prema savršenstvu (Mudr 10,5; Sir 44,20; Heb 11,17 sl; Jak 2,21), Bog se odriče svoga prava nad prvo-rođencima i mjesto čovjeka sam dovodi drugu žrtvu (Izl 13,2.11—16; 34,19—20); na Abrahama izlijeva svoj već prije obećani blagoslov (16). Kasnije će i pokoji Izraelac, pod utjecajem Kanaanaca, prinositi ljudske žrtve (2 Kr 16,3; 21,6; 23,10; Jr 7,30; 10,5; 16,20; 20,26). 23: Kupoprodajni je ugovor napravljen prema hetitskim zakonima: Ako netko kupi cijelo polje, ima platiti kralju daće; ako kupi samo dio, nije dužan, već gospodar većeg dijela. Stoga Hetit želi prodati Abrahamu cijelo polje, a ne samo pećinu. U tom je grobu uza Saru pokopan Abraham (25,9—10), Izak (35,20), Rebeka (49,31), Jakov (50,13) i Lea (49,31). 24,50: ni da ni ne. Dosl. ni zlo ni dobro, ništa. 26,35: Zbog njih su Izak i Rebeka bivali zle volje. 27,1 sl: U starožidovskom je shvaćanju blagoslov, kao i prokletstvo, značio ne samo podjeljivanje ili oduzimanje prava, već je obilježavao i samu osobu, njezin značaj i sudbinu (Br 22— 24). On je bio neopoziv. Prema hetitskim zakonima nije uvijek morao biti baštinik prvorođe-nac, već onaj koga je otac odredio. Ezav, praotac Edomaca, izraelskih neprijatelja (36,1 sl), prikazan je prezirno: svoje prvenstvo prodaje za leću (25,32), a Jakov, praotac Izraelaca, Božji je štićenik koji mimo ljudskog računa dobiva baštinu (25,53; usp. Mal 1,2; Rim 9,13). Pisac tog izvještaja ne brine se mnogo o moralnosti Jakovljeva čina. On želi istaknuti njegovu vještinu i naklonost koju je uživao kod Jahve i svoje majke. Jakov je međutim svjestan da je krivo uradio (27,45; usp. 31,21). Sam pisac, čini se, osuđuje čin kad opisuje kaznu koja je pogodila Jakova. 27,27: Blagoslov i prokletstvo više se odnose na potomke Ezava i Jakova nego na njih same (usp. 25,23). 29,6: Je li zdravo? Dosl. semitski: Je li u miru, s mirom. 29,31—30,22: Usp. 35,21—26; Izl 1,1 sl. Tekst povezuje dvanaest plemena s praocem Jakovom, koji dobiva ime Izrael (32,39; 35,10), što prema tumačenju samoga teksta znači Onaj koji se borio s Bogom i ljudima, ali bi etimološki značilo bolje: »Neka se Jahve pokaže jakim« (Hoš 12,3—4). U ovim recima imamo pred sobom pučka tumačenja imena koja se ravnaju po vanjskoj sličnosti i zvuku riječi, a ne ispituju korijen pojedinih riječi (kao znanstvena etimologija). 30,37 sl: Očit je trag pučke predaje. 34,24: Imati pravo izaći na gradska vrata znači: sudjelovati u gradskim poslovima, tj. punoljetnošću steći »pravo glasa«.
26
36,31: Očit dokaz da je tekst konačno redigiran poslije prvoga izraelskog kralja, koji je vladao i Edomom (2 Sam 8,13—14) pošto je ovaj izgubio kralja nakon 150 godina (usp. Br 20,14). 37,1 sl: Izvještaj o Josipu (37; 39—47; 50) pisan je posebnim književnim stilom. Josipova »povijest« dio je »povijesti« Jakova, koji umire na kraju pripovijedanja (49,33). Tekst nas prenosi u vrijeme prijelaza iz nomadskoga u sjedilački život. Sav je usmjeren na pouku koju će izreći u 50,2 i 45,5—8: Božji promisao koji put okreće na dobro i najsramnija ljudska djela — braća prodaju Josipa Jišmaelcima, prema jednoj (37,25), ili Midjancima, prema drugoj predaji (37,26.36); Potifarova žena kleveće Josipa (38,14), ali Jahve i jedno i drugo okreće na dobro. Josipovim dolaskom u Egipat pripremljen je trnovit ali i slavan tok izraelske povijesti: oslobođenje iz ropstva (50,20). 37,35: Šeol je prema SZ mjesto gdje borave »sjene« mrtvih. Sići u Šeol = umrijeti. 47,31: Tada se Izrael duboko prignu na uzglavlju. Doslovnije, ali stilistički slabije: »Izrael, od uzglavlja na krevetu, duboko se nakloni.« Smisao je: Izrael se nalazio kod uzglavlja i odatle se duboko naklonio. 49,1: Prema predaji, Jakov govori svojim sinovima o onome što je dugo iskustvo reklo o pojedinim plemenima. To je zapisano negdje za Davidova vremena (8—12) i ne ide ni u jednu od četiri predaje od kojih je Knjiga satkana. 49,22: Neki bibličari misle da ovaj nejasni redak valja prevesti: »Josip je divlje ždrijebe, divlje ždrijebe kraj izvora, divlja magarad na obronku.«
KNJIGA IZLASKA
U žarištu cijele izraelske povijesti, kako svjedoče psalmi 113. i 43. i mnogi drugi biblijski tekstovi, stoji izlazak iz Egipta i sklapanje sinajskog Saveza. To su upravo teme Knjige Izlaska. Knjiga Postanka završava se s Josipovom nadom i oporukom: »Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.« (Post 50,24) Knjiga Izlaska nadovezuje se na završetak te oporuke i opisuje izlazak Izraelaca iz ropstva. Nepodnosivo stanje Izraelaca u Egiptu dokrajčeno je, prema njihovu uvjerenju, oslobodilačkim zahvatom Božjim. Oni su u tom izlasku upoznali Boga kao dobrostiva pomoćnika i zaštitnika i osjetili duboku zahvalnost prema njemu. Ta je spoznaja urodila zanosom koji je Mojsiju omogućio da od dvanaest plemena stvori jedan narod, kojemu je usadio pouzdanje i nadu u bolju budućnost zajamčenu sinajskim Savezom i koji je kao Božji narod kroz pustinju doveo u predvorje Obećane zemlje. Povijesni sadržaj tih predaja potvrđen je mnogim arheološkim nalazima u Egiptu i u Palestini. Prema njima se, u skladu s biblijskom kronologijom, izlazak iz Egipta smješta u XIII stoljeće. Ali povijesnost ni u ovim opisima nije temeljna, premda je bitna. Izraelski je narod
27
već od početka u povodu tih događaja ustanovio velike blagdane, kao što su Pasha i Blagdan pedesetnice, koji žive kroza svu povijest i ulaze u Novi zavjet kao simboli izbavljenja. Knjiga se dijeli u dva odsjeka: izbavljenje iz Egipta (1,1—15,21) i sklapanje sinajskog Saveza, s obrednim propisima bogoslužja (19,1—40,38). Međusobno ih povezuje izvještaj o putovanju kroz pustinju (15,22—18,27). U Knjizi Izlaska Mojsije je istaknut kao Božji posrednik i vođa naroda. Kao što Abraham ostaje kroza svu Bibliju čovjek vjere, tako Mojsije ostaje čovjek Zakona. Mojsije postavlja izabranom narodu temelje na kojima će kasnije pokoljenje graditi nacionalnu i duhovnu svijest. 1,1 sl: Kratko upućivanje u daleku prošlost (usp. Post 46,27), da sa 6. r. počne stvarni sadržaj knjige: izlazak iz Egipta. 1,8—13: Vjerojatno misli na novi režim koji nastaje nastupom XIX dinastije pod Setijem I (1308—1290) i Ramsesom II (1290—1224). Oni su prenijeli prijestolje iz Tebe u Ramses, raniji glavni grad Hiksa, Avaris ili Tanis. Izraelci su utvrđivali egipatske gradove Ramses i Piton vrlo mučnim radom (usp. 2 Sam 20,24; 1 Kr 4,6; 5,28 sl). 2,10 sl: Mojsije — Moše — valjda je egipatpatsko ime sastavljeno poput imena Tutmosis, Ptamosis i sl. od korijena msi — roditi — i imena nekog božanstva. Hebrejska pučka predaja tumači to ime riječju maša — izvući. Josip Flavije i Filon Aleksandrijski donose o Mojsiju više neprovjerljivih i legendarnih podataka, sličnih onima o Kini, Romulu i Remu. I babilonski je kralj Sargon, po predaji, izvučen u košari iz vode. 2,15: Midjanska zemlja nalazi se istočno od Akabskog zaljeva. 3,1: Horeb (po elohisti i deuteronomisti) = Sinaj (u jahvisti i svećeničkoj predaji). Nalazi se na istočnom dijelu Sinajskog poluotoka. Vjerojatno je tu bilo midjansko svetište. Gorući grm: znak Božje prisutnosti (vidi bilješku uz Post 15,17). Eduard Fleg u duhu talmudske predaje tumači gorući grm vrlo potresno: Bog se javlja u grmu boli, jer trpi kad trpe Hebrejci. To odgovara riječima: Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao ...« 3,8 sl: Zemlja kojom teče med i mlijeko česta je metafora (Br 13,27; 14,8; 16,14; Pnz 4,3; 11,9; 26,9.15), poznata i iz Ugarita u drugom obliku: »Nebesa rose uljem, a potoci teku medom«; za polunomade — raj. 3,14: Ja sam koji jesam — Ehje ašer ehje. »Onaj koji jest« — u hebr. Jhvh, izvorno se izgovaralo Jahve. Izgovor Jehova nepravilan je. Kad se iz strahopoštovanja Izraelci nisu usuđivali izgovarati to ime, zamjenjivali bi ga sa Adonaj (Gospodin) ili šema (Ime); u novije vrijeme (750—1000. po Kr.), masoreti — židovski učenjaci — potpisivali su pod ime Jhvh samoglasnike navedenih riječi: Adonaj ili Šema i uveli kod neupućenih zabunu u čitanju. Ja sam koji jesam ne znači vječnost i transcendentnost Božje biti, već Božju nazočnost i brigu u povijesti izabranog naroda. 4,1—9: čudesni znaci odrazuju tragove praznovjerne magije koja je cvala u Egiptu. Mojsije nadilazi vješte egipatske vrače (7,11.22; 8,18-19; 9,11).
28
4,17: Usp. Rim. 11. 4,22: Ovdje dolazi ime Izrael prvi put primijenjeno na izabrani narod (Jr 31,9; Hoš 11,1) 5,7: Slama se stavlja u glinu da bi se ova bolje stegla. 7,1: Prorok u biblijskom smislu jest onaj tko govori mjesto nekoga, a ne tko proriče. 7,14: Sva su egipatska zla osim posljednjeg u biti poznate prirodne nedaće koje češće udaraju Egipat. Biblijski pisac vidi u njima posebni Božji zahvat. Trebalo je da ta zla dovedu faraona do spoznaje da je Jahve Gospodar (7,5; 14,4), i da tvrdoća faraonova srca uvjeri Izraelce da im je Jahve jedini osloboditelj (11,17; 12,51; 14,13.30). 7,28: pod sačeve. Nesigurno je značenje riječi tannur. Možda znači: krušna peć. 8,12: Komarci, tradicionalni prijevod. Noviji bibličari misle da je riječ o ušima ili buhama. Teško je odlučiti, jer imenica kinnam dolazi samo ovdje. 10,19: Crveno more. Dosl.: Trstično more, po morskom raslinju što se vidi na njegovu dnu. 12,1 sl: Pasha je najstariji i najveći izraelski blagdan. Slave ga i u Egiptu (3,18; 5,1). Ujedinjuje u sebi nomadski Blagdan beskvasnih hljebova. Slavili su ga noću pri punom svjetlu proljetnog ekvinocija 14. abiba, kasnijeg nisana (ožujak—travanj). Povezani s izlaskom Izraelaca iz Egipta — u proljeće izabranoga naroda — ti ujedinjeni blagdani dobivaju kasnije veliko značenje: Izraelci će slaviti Pashu kao uspomenu na izbavljenje iz ropstva; sačuvat će sve bitne oblike stare proslave kao što su klanje janjeta i beskvasni hljebovi, a dodat će pripovijedanje mladima o velikim djelima što ih je Jahve učinio njihovim ocima. Taj veliki blagdan sa svim svojim bogatstvom bit će najbolji okvir u koji će Krist smjestiti svoj prijelaz iz smrti u život i donijeti, prema izvještajima novozavjetnih knjiga, novo oslobođenje cijelom čovječanstvu. Tako će Pavao moći reći: »... naše je pashalno janje, Krist, žrtvovano« (1 Kor 5,7). Kao što su prvorođenci Izraelaca bili oslobođeni krvlju staroga, tako su svi ljudi oslobođeni krvlju Novoga Janjeta: Rim 3,25; 5,9; Ef 2,13; 1 Iv 1,7; 1 Pt 1,19; Otk 1,5 i dr. 12,6: kad se suton spusti. Dosl.: između dvije večeri Smisao je: između zapada sunca i potpune noći (Samarijanci) ili: »između nagiba i zalaza sunca« (farizeji, Talmud). Isto je u r. 29,29 i Br 27,4. 12,37: Šest tisuća pješaka, povrh žena i djece (usp. Br 11,21) značilo bi broj od dva i po milijuna ljudi. Toliki svijet ne bi bila podnijela ni pokrajina Gošen ni južnopalestinska pustinja. Broj dolazi iz liste brojenja sadržane u Br 1,17—46 te je, bez sumnje, uvelike pretjeran. (Vidi bilješku uz Br 1,1—54.) 12,40: Teško je iz Biblije odrediti vrijeme što su ga Izraelci proveli u ropstvu. Postoje razne nesuglasne predaje. Izl 6,16—20, čini se, računa sa 160 godina; ovaj tekst, sa 430; Post 15,13 i Dj 7,6, sa 400 godina. Stručnjaci, na temelju povijesnih podataka i arheoloških nalaza, smatraju najvjerodostojnijom predaju o 400 godina (otprilike). Prvi semitski tragovi u Egiptu pojavljuju se u vrijeme prodora Hiksa 1720. (Post 45,10 sl), a izlazak Izraelaca iz Egipta pada u polovicu 13. st.
29
13,13: Dosl. slomi joj vrat. Semitski idiom prevodimo hrvatskim. 14,7: štitonoše. Dosl. treći (momak u bojnim kolima). 14,15: Prijelaz preko Crvenoga mora opisan je na osnovi triju predaja. Prema jahvističkoj, Bog vjetrom suši vodu (r. 21); prema svećeničkoj, Mojsije dijeli vodu (r.16.26), a prema cionističkoj, anđeo Jahvin stoji kao obrana između Egipćana i Izraelaca (r.l9). Taj događaj spasenja za Izraela (14,13; 14,30) nadživljuje Stari zavjet i ulazi u Novi kao slika spasenja osobito po krsnoj vodi kroz koju prolaze članovi novog Izraela. (1 Kor 10,1; Ef 5,26 i dr.) 15,1 sl: Taj je himan sličan mnogim psalmima gdje se Gospodin veliča zbog velikih djela koja je izveo u povijesti izabranoga naroda (Ps 114; 77,17—19). 15,21: konjanikom. Izvornik može značiti i gonič, kočijaš. 15,22 sl: Vrijeme pustinjskog života vrijeme je velikih kušnja (1 Kor 10,1 sl; Iv 6,31). 16,4: Mana je najvjerojatnije izlučina nekoga pustinjskog šiblja. Pisac vidi u njoj posebni Božji dar. Na to se pozivaju i Psalmi (105,40), Knjiga mudrosti (16,20 sl), a u NZ Pavao (1 Kor 10,3) i Ivan (6,48—56). 19,16 sl: Pretpostavlja da Jahve stoluje na nebesima, a brda da su mjesta susreta s njime (24,1—11; Post 11,1—9), jer su na njima obično svetišta. Grmljavina, munje i gust oblak znaci su kojima se Bog javlja (Ps 18,8 sl; 29,3 sl; 77,17 sl; 97,2 sl; usp. 1 Kr 19,12). Zbog nekih podataka čini se da je opis nastao pod utjecajem kulta u kojem se slavila sinajska objava: liturgijska priprema ista kao za blagdan (19,14 sl; usp. 1 Sam 21,4—6), trube (19,16.19; usp. Post 35,2; 2 Sam 6,15); opis svetoga mjesta (19,12; usp. Br 1,51). Smisao je takva opisa: tko pribiva proslavi blagdana, kao da proživljava prvu sinajsku objavu. Jahve koji se objavio svome narodu na Sinaju nazočan je u kultu. Objava se nastavlja (Ps 50 i 81). 20,1—20: Deset zapovijedi kratki je sadržaj obveza prema Bogu i prema bližnjemu. U nekim tekstovima nazivaju se Deset riječi (34,28; Pnz 4,13; 10,4). Izvorno su svakako te zapovijedi bile kraće. Predaja je neke protumačila i sačuvala ih u dvije verzije: ovoj i u Pnz 6,6—21. 20,4: protiv idola, slika i kipova; Jahve je nevidljiv i ne može ga predstavljati nikakav rukotvoreni lik. Pogani su smatrali da bogovi utječu na prirodne sile ponajviše preko svojih kipova ili likova. Jahve se međutim objavio svome narodu povijesnim događajima, i to u tuđoj zemlji (Hoš 13,4; Pnz 29,25). Njegova se djelotvornost ne može svesti ni na koje mjesto ili kip. Praviti kip Jahvi značilo bi u ono vrijeme pokušati ga izjednačiti s drugim bogovima. 20,7: Zloupotreba Božjega imena. Ime se na Istoku poistovjećuje sa stvarju ili osobom koju označuje. Tako i u Bibliji: ime Božje treba »posvetiti« (Iz 29,33); ono je izvor spasenja (Ps 54,3); utočište i obrana (Ps 20,3; Izr 18,10). To se ime, kako slijedi iz drugih biblijskih tekstova, ne smije upotrebljavati u magiji, vračanju, krivokletstvu i laži. 20,8 sl: Subota — sabat znači počinak. 20,22—23,33: Knjiga saveza prekida kao umetak redoslijed izvještaja o sklapanju Saveza. Uz Knjigu obreda (Izl 34,11—26), svetosti (Lev 17—25) i Ponovljenog zakona
30
(Pnz 12,26) ova nastaje samostalno u elohističkoj predaji nakon ulaska u Obećanu zemlju, kad su se životne prilike izmijenile i kada je bilo potrebno nadopuniti sinajsko zakonodavstvo. Da bi to kasnije zakonodavstvo dobilo svoju zakonitost, postavila ga je predaja uz Deset riječi kao sastavni dio Saveza. Ta se knjiga dijeli na društveno i kazneno pravo, pravila bogoslužja i društveni moral. 21,9: sa kćerju, tj. sa slobodnom djevojkom. 21,23: Osveta je kod starih naroda sveta obveza. Spominje je i Post 4,15 u vezi s Kajinom. Nalazi se i u Hamurabijevu zakoniku. Njome se štiti obitelj, rod ili klan, ali mora biti umjerena, tj. ograničena (Lev 24,19—20; Pnz 19,21; Post 4,23—34). Novi zavjet donosi, naprotiv, zakon ljubavi i praštanja: Mt 4,45; 5,39. 22,19: izručen prokletstvu, potpuno uništen. Tim je riječima preveden (i opisan) korijen hrm. Znači: Bogu posvetiti, učiniti (nešto) Božjom svojinom. Nakon rata, koji bi Izraelci, prema bibl. knjigama, vodili u ime Boga i s njegovom pomoću, sve je pobijeđene i sav plijen trebalo »posvetiti« Jahvi, tj. potpuno uništiti. Htjelo se reći: Izraelski su ratovi Božji, ne osvajački; ratovi koji ne idu za plijenom. Usp. Iš 6,17; Br 31,15—23; Pnz 3,7; 20,13 sl. Istom se kasnije Božja vlast očituje kao očinstvo prema svim narodima (Ez 18,23.32; Mudr 1,13; 12,15—20; Mt 5,43—48). 23,15: Blagdan beskvasnog kruha (usp. 12, 15—20; 13,3—10) jest Pasha. 23,16: Blagdan žetve jest Pedesetnica (Lev 23,15—21), kasniji blagdan Zakona danog na Sinaju. Toga je dana uz buku s neba kao kad puše silan vjetar sišao Duh Sveti nad apostole (Dj 2,1; usp. 20,16). Upadna je sličnost s davanjem Sinajskog zakona (usp. 19,16 sl). To je davanje Novoga zakona upisanog u srca. Usp. Jr 31,31; Ez 36,25 sl; Rim 8,2—4; 2 Kor 3,3—6. 24,1—18: Nastavlja se opis iz 20,1—21. Savez je sklopljen na osnovi Deset riječi. U tekstu se prepleće jahvistička (1—2; 9—11) i elohistička (3—8) predaja. Prema prvoj, ovaj je Savez sklopljen gozbom pred Jahvom, a prema drugoj, škropljenjem naroda krvlju izlijevanom i po žrtveniku. I jedan je i drugi činilac ulazio u bit sklapanja starih saveza. U Bibliji ima nekoliko saveza sklopljenih gozbom (Post 31,54; 26,26—31; 1 Sam 11,15; 1 Ljet 29,21 sl). Sklapanje saveza krvlju ovdje je jedinstveno. Takva obreda u Starom zavjetu ne nalazimo. Ima takvih običaja kod Arapa, koji ili miješaju međusobno krv, ili piju krv jedan drugoga. Krv je prema semitskom i uopće istočnjačkom shvaćanju nosilac života (Lev 17,11). Miješanjem krvi povezuje se život. Izlijevanje krvi po žrtveniku, koji predstavlja Jahvu, i škropljenje naroda znači uspostavljanje životne veze između Jahve i naroda. Jahve stupa u životnu vezu s narodom. Novi zavjet jasnije će istaći ulogu krvi i gozbe u sklapanju Novoga saveza (Mt 26,26; 1 Kor 11,25; Heb. 13,20; Iv 6,53.56). 253: fine kože. Iz izvornika nije jasno o kakvim se kožama radi. Isto je u 35,7. 25,16: Svjedočanstvo su ploče sa Deset zapovijedi (v. r. 21). 25,17: Pomirilište je pokrov Kovčega saveza. 28,40: . . . ispuni im ruke vlašću. Čini se da su im u ruke stavljali žrtve u znak prenošenja svećeničke vlasti. 29,6: sveti vijenac znak je posvete.
31
32,1—6: Prvi čin idolopoklonstva u koje će narod i kasnije često upadati. Došao je poslije velikog čina Božje dobrohotnosti. Jahve se opet smilovao: milost — grijeh — milosrđe opća je shema odnosa Jahve i naroda kroz misao Staroga zavjeta (osobito Post 2,8—20; 3,1—24; 3,15; 12,1—3). Taj se grijeh smatra izvornim grijehom izabranoga naroda (usp. Post 3,1—24 i bilješku). 32,15—20 nadovezuje se na Jahvino obećanje iz 24,12. Pisani dokumenat u dvije kopije (na dvije ploče) uobičajen je u sklapanju saveza: svakoj je stranci pripadala jedna. Budući da je Jahve saveznik naroda kojem je on i gospodar (teokracija), obje su se ploče čuvale u njegovu Kovčegu, koji se zbog toga i zvao Kovčeg saveza (25,10). Uništenje dokumenata značilo je prekid saveza (32,19). 34,29 sl: usp. 2 Kor 3,6—9. Pavao tumači tekst: zastrto lice znak je ropstva (Hram, Židovi pokrivene glave čitaju Bibliju, žene moraju biti pokrivene glave); otkrito lice, znak slobode.
LEVITSKI ZAKONIK Levitski zakonik u prvom je redu knjiga kulta. Nosi ime po svećenicima koji su pripadali Levijevu plemenu (8—10). Izvještaji te knjige vrlo su značajni za razumijevanje židovstva, a pružaju i velik doprinos povijesti religija uopće. Knjiga se sadržajno može smatrati sintetičkim prikazom žrtava, svećenstva i liturgijske prakse o židovstvu. Svoje posljednje sređivanje doživljava poslije izgnanstva, ali donosi propise iz daleke prošlosti. Neki od njih potječu iz kanaanskog kulta, drugi iz agrarnog kulta prapovijesti, a neki iz asirsko-babilonskog ili egipatskog svijeta; neki iz vremena prije, a neki i poslije Mojsija. Izraelci su ih djelomično primili od susjednih religijskih običaja. Toj raznovrsnoj orijentalnoj baštini Izraelci su utkali svoj vlastiti duh, sačuvan od praotaca i razrađivan tijekom povijesti. Knjiga se dijeli na odsjeke: 1. Žrtveni obrednik (1—7). U njemu nalazimo nabrojene žrtvene prinose Izraelaca kao nomada. 2. Posveta, prava i dužnosti svećenika (8—10). Ističe svećenstvo i levitstvo kao zakonito predstavništvo kulta. S tom je službom svećenika i levita povezana i služba tumačenja volje Božje. Budući da oni djeluju iz središta judaizma (Hrama), njihov je utjecaj vrlo jak i kult Bogu prožima sav društveni život Izraela. 3. Obredna čistoća i nečistoća (11—16). Svi orijentalni tabui što su ih Izraelci baštinili i čuvali u svome društvenom životu dobivaju u Bibliji religijski značaj te se uzakonjuju i religijskim propisima. Za Bibliju ne postoji tako podjela na profane i religiozne manifestacije života. 4. Zakon svetosti. U duhu svećeničke predaje, vršenje svih obrednih propisa, u koje su
32
uključeni i društveni, omogućavalo je ljudima susret sa svetim Bogom. Koliko je uzakonjivanje cjelokupnog života i razrađivanje Zakona u pojedinosti moglo uščuvati izabrani narod kao odijeljenu i »svetu« zajednicu (êdah), toliko je moglo dovesti i doista dovelo do židovskog formalizma, koji će doći do kulminacije kod farizeja i doživjeti tešku osudu Isusa Krista i njegovih apostola. 1,1 sl: Prema svećeničkoj predaji, Levitski bi zakonik potjecao od Mojsija koji da ga je primio od Jahve za vrijeme putovanja kroz pustinju (Izl 25,22; 26,1—7; 40,16—38; usp. 7, 37-38). Prema općem sudu stručnjaka, ovi se zakoni nadovezuju na one iz Izl 25-32 — koji su ondje izvan svoga konteksta — i imaju zajednički izvor iz kasnijeg vremena, vjerojatno iz doba sudaca ili kraljeva. 1,9 sl: Žrtva paljena Jahvi na ugodan miris (Post 8,21—22, Ef 5,2) poklonstvena je žrtva. Pošto bi na nju položili ruke u znak sjedinjenja s njome, palili bi je, i dim bi se dizao prema nebesima — prema Jahvi (Pnz 33,10; Ps 51,21; 1 Sam 7,9), da ih »miriše«, tj. ugodno primi. Iako je svaka žrtva prinos kojim čovjek očituje svoju odanost Bogu, paljenica se smatrala najsavršenijom žrtvom, jer se sva, pretvorena u dim, diže k Jahvi (Ef 5,2) i time najbolje simbolički očituje povratak čovjeka k Bogu. 2,1 sl: Žrtva prinosnica sastojala se u prinosu poljskih plodova ili nečeg najboljeg iz stada. Dio se spaljivao, a dio blagovao. Za razliku od poganskih žrtava, u Hebrejaca prinos nije hrana Jahvi. 3,1 si: Žrtve pričesnice idu u vrlo stari pbjik žrtvovanja (Izl 24,11; Pnz 12,7.18; 1 Sam 9,11—14.22—24); uz njih je neizostavno vezana sveta gozba naroda, prinosioca i svećenstva, kojom se označuje zajedništvo svih s Jahvom. 4,1 sl: žrtve okajnice prinosili su za okajanje prekršaja iz nepažnje. Svećenička predaja ne zna za okajanje svojevoljnog prestupka (BT 15,30 sl; Heb 5,2). On se uglavnom kažnjavao smrću. 5,3 sl: Usp. 4,23.28. To je ondašnje mišljenje: nesvjestan grijeh postaje svjesnim. Ono je kasnije kod proroka i u Novom zavjetu (Rim 14,23) usavršeno isticanjem osobne i svjesne odgovornosti. 5,5: Žrtva nije magički čin. Ona samo simbolizira nutarnje raspoloženje te stoga za oproštenje, uz priznanje, traži i naknada štete (19,5) pred Bogom i pred ljudima. 5,7: Ako mu sredstva ne dopuštaju. Dosl. Ako mu ruka ne dosegne tipičan je primjer komkretnog mišljenja u Semita. 6,1-7,37: Sadržava dodatke ranijim propisima o žrtvama. 6,2-3 Usp. 2 Mak 1,18-36 o značenju trajne vatre u 1. st. pr. Kr. To je simbol trajne službe Jahvi (24 gl; Izl 29,38—42; Br 38,3—8 i 2 Kor 16,15). 7.11 sl: Usp. Post 14,18 i Mt 26,26; 1 Kor 11,23. 9,8.15: Usp. Heb 5,3—4. 11,1—15: Ti su propisi nasljeđe starih običaja i propisa koje su Izraelci prihvatili u susretu s drugim narodima ili ih stekli sami u, svojoj prošlosti. U njima ima orijentalnih tabua. »Čisto« je ono što se može približiti Jahvi, a »nečisto« ono što nije
33
za kult ili žrtveni prinos. »Čiste« su životinje koje se smiju žrtvovati, a »nečiste« one koje, bilo stoga što se prinose drugim bogovima, bilo što su mrske čovjeku, ne spadaju među žrtvene prinose (Lev 11). Ukoliko čistoća dolazi u vezu s kultom, ona se izjednačuje sa svetošću (11,44; 11,2; 17,1 sl). Proroci će isticati čistoću srca (Iz 1,16; Jr 33,8; usp. Ps 51,12) i pripremati izjave Isusa Krista (Mt 15,10—20), koji će osloboditi svoje sljedbenike toga jarma (Mt 23,24—26; usp. Dj 10,9—16; 11,1—8). Vidi uvod u Levitski zakonik. 16,6: arnebeta. Ostavili smo neprevedeno. Moderni prijevodi i Vulgata imaju zeca. LXX: dasypous, kojega, prema Schleussneru, Plinije razlikuje od zeca. 13,1—59: Pod gubom se razumijevaju sve kožne bolesti. 17,1 sl: Svetost je najizrazitiji Božji pridjevak u Bibliji (Lev 11,44-45; 19,2; 20,7.26; 21,8; 22,32; Izl 6,3). Taj pojam prvenstveno znači odijeljenost, nedostupnost i nedohvatnost, sve što uključuje strahopoštovanje (33,20; Izl 3,5). Takva se svetost pridaje i stvarima i osobama koje su u posebnom kultnom odnosu s Bogom: Hram, posuđe, svećenici i žrtveni prinosi. Sve stvari i osobe u kultu imaju odgovarati Božjoj svetosti (19,2). 19,3: Bojati se znači u biblijskom rječniku: poštovati, cijeniti, ljubiti. 20,5: da se odaju bludu s Molekom. U Bibliji je Jahve prikazan kao zaručnik svoga izabranog naroda. Zato se otpad od njega zove preljubom i bludom (usp. proroke, osobito Iz, Ez, Hoš). 25,8 sl: Sveta Jahvina zemlja, prema biblijskom poimanju, dana je cijelom narodu. Jahve se stoga brine da ne prijeđe u trajni posjed pojedinaca. Svake pedesete godine vraća se kupljeno zemljište prvom gospodaru, najčešće siromahu. Svake sedme godine morala je, jer je Jahvina, i zemlja počivati i donositi rod bijednicima. Bilo je propisano da se u jubilarnoj godini i robovi puste na slobodu (Izl 21,2 sl), ali se Izraelci toga nisu držali (Jr 34). Ta se godina zvala jubilejskom, prema jobelu — trubi kojom se davao znak za njezin početak (r.9).
26,6: Kad vam obustavim namicanje kruha. Izvornik — tipično semitski, konkretno: »kad vam razlomim posljednji štapić kruha«. 26,30: uzvišice — bamot jest terminus technicus za mjesta krivog kulta, žrtvovališta. Bila su obično, ali ne uvijek, na uzvišenim mjestima. 27,28: Usp. Izl 22,19 bilj.
KNJIGA BROJEVA Naslov ove knjige o hebrejskoj Bibliji glasi: U pustinji. Taj naslov više odgovara sadržaju knjige nego naslov Brojevi. Ovaj se odnosi samo na prva poglavlja i na neke dijelove, a ne na sadržaj cijele knjige. Od grčkog prijevoda LXX preuzeli su ga svi ostali, pa i naš prijevod. Knjiga se dijeli na slijedeće odsjeke: 1. Priprava za odlazak sa Sinaja (1,1—10,10); 2. Putovanje prema Kadešu, odakle je izvršen napad na
34
južni Kanaan (10,11—21,13); 3. Put od Kadeša do Transjordanije (21,14—36,13). Čitalac će u Knjizi Brojeva lako uočiti mnoge sličnosti s izvještajem Levitskog zakonika i Knjige Izlaska. To su osobito poglavlja 1—10, 15—19 i 28—30. Izvor je te sličnosti svima zajednička svećenička predaja (v. Uvod u Petoknjižje). Ali se Knjiga Brojeva ne nastavlja ni na Izl ni na Lev. Ona sadržava vrlo stare predaje koje su zajedničke svim knjigama Petoknjižja. Suvremeni bibličari stavljaju njezinu posljednju redakciju u vrijeme poslije izgnanstva. Svrha je knjige da izraelske religijske zajednice utvrdi na starim predajama koje govore o događajima iz pustinje. Prema tim je predajama Mojsije stvarao religioznu svijest svoga naroda na osnovi jedinstvene vjere, jednoga kulta, istih zakona i vjernosti istom Savezu. Suha nabrajanja rodoslovlja po kojima knjiga i dobiva ime Brojevi žele zajamčiti Izraelcima jednakost njihove krvi. A primjerima iz prolaska pustinjom želi Knjiga poučiti narod da je Bog njihov suputnik i u toku njihova povijesnoga hoda. Kao što je On bio nazočan u šatoru u pustinji, tako je nazočan i u Hramu u Jeruzalemu. Nevolje izgnanstva, i one u pustinji, treba da budu pouka kako Bog kuša i odgaja narod, a ne povod za mrmljanje protiv njega. U toj se knjizi neprestano prepleću povijesni događaji sa zakonskim propisima. To svjedoči da se zakoni temelje na povijesti i da povijest uči što znači obdržavanje ili kršenje propisa; što znači vjernost, a što nevjernost prema Bogu-suputniku. 1,1—54: Naredbu za popis, prema svećeničkoj predaji, dao je Mojsije. Levijevo je pleme isključeno iz popisa (Izl 28,1—5). Ono ie posvećeno bogoslužju (r.47—54), a ne ratovanju. Jedna od glavnih zajedničkih obveza svih plemena jest sudjelovanje u ratnim pothvatima (gl. 32). Pleme obuhvaća više rodova ili klanova, a svakom stoje na čelu očevi obitelji. Broj je boraca silno velik (r. 46): 603.550 (neznatno je manji u 26,51; usp. Izl 12,37—42 i 38,26). Nikako ne može odgovarati vremenu Izlaska, kad je u vrijeme sudaca u šest plemena bilo samo 40.000 ratnika (Suci 53). Poznato je da brojevi u semitskih naroda ne znače samo količinu već imaju često i simbolički smisao. Mnogi međutim stručnjaci tumače taj veliki broj pogrešnim prevođenjem dvoznačne riječi alaf: tisuća i rod (1 Sam 10,19). U tom bi slučaju npr. Rubenovo pleme brojilo ne četrdeset i šest tisuća i pet stotina (r. 21) već četrdeset i šest rodova sa ukupno pet stotina momaka. Dosljedno tome bi se svi muževi sposobni za vojsku sveli na ukupno 5550. 1,52: Svatko kod svoje zastave. Možda: »svatko kod svoje čete«. Posrijedi je riječ degel, koje značenje nije posve jasno. Isto u 10,14. 5,1—29 smatra se dodatkom zakona o čistoći (Lev 11—16). 6,1 sl: Nazireat je položaj onoga tko se, za cio život ili neko vrijeme, zavjetovao na posebnu službu Bogu (Suci 13,5; 1 Sam 1,11; Am 2,11—12). Taj se položaj očituje uzdržljivošću od vina (Jr 35; Lk 1,15), nošenjem duge kose (Suci 13,4—5) i čuvanjem obredne čistoće (Br 6,7). Poznati su nazirejci Samuel, Samson i Ivan Krstitelj (usp. Dj 18,18; 21,23—26).
35
6,23: Taj se »Aronov« blagoslov podjeljivao u jeruzalemskom hramu: Ps 31,17; 121,7— 8; 122,6 sl; Iv 14,27; 17,11—12. 7,1: Nastavlja se svećenička predaja prekinuta 5. i 6. glavom. 7,89: Usp. Izl 25,17—22; Lev 16,28 sl. 9,8: Taj redak svjedoči o laganom razvoju i promjenljivosti zakonskih propisa pod utjecajem novih okolnosti. 11,25: Primili su samo privremeno taj dar. 12,11: Mojsije je veći od Arona, a Krist veći od Mojsija u posredovanju kod Boga (Heb 1,25 sl). 13,23: Slikoviti i hiperbolički prikaz vinorodne doline Eškola kod Hebrona. 14,20: Slava Jahvina (usp. 6,3; Hab 33; Ps 57,6; 72,19) izraz je kojim se izražava Božja nazočnost, svemoć, svetost i sjaj. Riječ znači i Božje očitovanje (Izl 24,15 sl; Pnz 5,24). 14,45: Na ovo se nadovezuje 20,12 sl. 15,19: Prikaz putovanja kroz pustinju prekida svećenička predaja o žrtvama i kultu (Izl 29,41; Lev 23,18). 1530: naumice, dosl. (semitski konkretno): uzdignute ruke. 15,39: na nevjeru, dosl. na blud: Lev 20,5 bilj. 16,33: Šeol je podzemlje (Pnz 32,22; Izl 14,9), mjesto kamo silaze svi mrtvi (Post 37,35; 1 Sam 28,19; Ps 89,49; Ez 32,17—32); ondje provode sjetan život (Prp 9,10) te ne mogu ni Boga slaviti (Iz 38,18; Ps 6,6). Sankcija po smrti javlja se tek potkraj Staroga zavjeta (Mudr 3—5; 2 Mak 7,9; 13,38). 17,1—28 = (u LXX i Vg) 16,36—17,13. 21,1 sl: Upadno je sličan s događajem iz Izl 17,1—7. Razlika je u tom što je ondje Jahve naredio Mojsiju da udari o stijenu, a ovdje mu se to računa u zlo (usp. 1 Kor 12,4; Pnz 6,16; 9,22; Ps 95,8). Ondje Mojsije ne zaslužuje nikakve kazne, a ovdje je, čini se, kažnjen time što neće moći uvesti Izraelce u Obećanu zemlju (20,12). Pnz, slijedeći drugu predaju, vidi razlog iste Mojsijeve kazne u tom što se opro da napadne Kanaance (1,37; 3,26; 32,51; 33,8). To izgleda vjerojatnije. A kad Br 14,15 sl iznose isti slučaj u vezi s napadom na Kanaance, nema spomena ni o kakvoj Mojsijevoj krivnji, dosljedno tome ni kazni. Kaznu, koja u Pnz slijedi pobunu Mojsija i Izraelaca, redaktor Br postavlja uz neposluh kod Meribe (udaranje po stijeni), čini se da je redaktor Br, mimoišavši krivnju koju Mojsiju pripisuje Pnz, našao opravdanje za kaznu u udaranju po stijeni i smjestio je u 20,12, a ne poslije 14,45. Time dolazi u nesklad sa Izl 17,1—7 i sa Pnz 1,17. Očito je da kasnije predaje traže razlog zašto Mojsije nije mogao uvesti narod u obećanu zemlju. Taj razlog nalaze u dva različita Mojsijeva prekršaja. 21,6: Mjedena zmija — usp. Pnz 21,6 i 1 Kor 10,9. Asirski anali i Herodot spominju opasne krilate zmije.
36
22—24: U tim se poglavljima neskladno izmjenjuju opisi iz jahvističke i elohističke predaje. U 22 su obje, 23 je više elohističko, a 24 više jahvističko. Bileam, prorok s obale Eufrata — ne zna se kako — štuje Jahvu (2,18), pa ne može djelovati protiv Izraela. U 21—35 očita je nedosljednost sa 15—20. Reci 21—35 jesu iz jahvističke predaje: iznose pučku legenda punu humora. Magarica govori i shvaća više nego prorok. Lik Bileama ocrtan je negativno i u Pnz 23,5-6; Jš 24,9—10; Neh 13,2; 2 Pt 1,15 sl i dr. 24.17: U Mezopotamiji je zvijezda znak božanstva i deificiranog kralja. U Egiptu se kralj po smrti pribrajao zvijezdama. Kralj i baštinik kraljevstva nazivaju se »zvijezdama« (usp. Iz 14,12). Taj redak doziva u pamet Davidovu monarhiju. 29,12: Blagdan sjenica (Pnz 16,13—15; Lev 23, 23—36; Ez 45,25) ustaljen je ovim propisima poslije izgnanstva, kad su mnogi hodočasnici dolazili u Hram (Iv 7,2). 31,1 sl: O svetom ratu i heremu vidi Izl 22,19 bilj.
PONOVLJENI ZAKON
Knjiga Ponovljenog zakona usko je povezana s nacionalnom i vjerskom obnovom koju je, uz pomoć proroka Jeremije, proveo kralj Jošija (621). Temelj te obnove, prema 2 Kr 22—23, jest »Knjiga zakona«, nađena u Hramu! Ta »Knjiga zakona« jest Ponovljeni zakon. Kraljevi prije Jošije, osobito bezbožni Manaše (2 Kr 21), nisu vodili narod putem obećanja zadanih Jahvi pri sklapanju Saveza na Sinaju. Pronađeni je Zakon pobožnog Josiju upozorio na te obveze. Zato on sa svim narodom obnavlja Savez s Jahvom (2 Kr 23, 1-3). Ali Ponovljeni zakon nije samo »ponovljeni«, nego je nadasve »obnovljeni« Mojsijev Zakon: primijenjen i prilagođen prilikama i potrebama Jošijina vremena. On je, možemo tako reći, duh Mojsijeva Zakona zaodjeven u ruho obnoviteljskog zanosa Jošijina vremena. Odatle specifična tematika ove knjige. Dok je prvi Mojsijev Zakon, sačuvan u starijim dijelovima Petoknjižja, upravljen zajednici koja živi u vrlo primitivnim prilikama, bavi se stočarstvom, još ne poznaje kralja, dotle Ponovljeni zakon govori ljudima koji već poznaju suce, kraljeve, svećenike i proroke, ljudima koje više dira humani poziv na zahvalnost i ljubav prema Bogu (usp. osobito 6,4 sl) nego strogost prijetnja i krutost zakletava. Zato su omiljele teme Ponovljenog zakona: Izrael je narod Božji (4,24 sl), izabrani (7,6), njegov zbor (5,19); stoga su svi Izraelci braća (15,7 i dr.). Sve ove njihove povlastice plod su izvanredne, »ljubomorne« (6,15) ljubavi Božje (7,8). I zato su pozvani da Bogu uzvrate tu ljubav, da ga ljube »svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom« (6,4 sl) i da priznaju kako ih on »odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga« (8,5). Zakon za Izraelca više nije neumoljivi imperativ, nego
37
»Riječ posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš« (31,14). S pravom je dakle Ponovljeni zakon nazvan »Teologijom Božjega naroda i životvorne Riječi« (Cazelles). 1,1 sl: S onu stranu Jordana — posrijedi su vrlo stare predaje. 1,5: razlagati. Doslovno: urezivati (usp. 27,8). 1,9: Usp. obećanja dana Abrahamu (Post 12,7; 15; 26,2-5; 28,13-15). 1,9—12: Usp. Br 11,14—17; Izl 18,13—26. 1,37: Usp. Br 20,12 bilj. 2,1 sl: Autor želi istaknuti kako Jahve štiti sve potomke Abrahamova roda, a ne samo Izraelce; Edomci, potomci Ezavovi (Post 36,1—8) prebivali su južno od Mrtvoga mora (Br 20, 14—21). Moapci i Amonci, Lotovi potomci (Post 19,37), stanovnici Transjordanije, uživaju ista prava (2,9). Horejci su ostaci naroda koji je u Abrahamovo vrijeme bio vrlo velik (Post 14,6; 36,20—30). Edomci su ih potisnuli (Pnz 2,22). O njima svjedoče stari arheološki nalazi u Nuzi (Jorgan Tepe), u Arafi (Kirkuk) i u Ugaritu. 2,7: Pnz osobito ističe Božji promisao koji je pratio narod u nevoljama, da bi svoje suvremenike obodrio u njihovim nevoljama (8,2; 29,5; usp. Izl 33,14—16; 34,9—10; Neh 9,20—21), napose u vrijeme izgnanstva. 2,28: Kaftorci su narod koji je došao s Krete (Kaftor, Am 9,7) oko 1200. Zovu se Filistejci. U rimsko je vrijeme cijela Judeja po njima dobila današnje ime — Palestina. 2,34: prokletstvom udarismo, usp. Izl 22,19 bilj. 4,20: Narod njegove baštine, tj. povlašteni, izabrani, njemu najmiliji narod, koji jedini štuje pravoga Boga (usp. 7,6 sl). Kad bude obnovljena kuća Davidova, i Edom će postati baština Jahvina (Am 9,12). U njemu će pred Jahvom biti predstavljeni svi poganski narodi (Am 1,11 sl; Iz 63,1—4). U Jahvin dan u to će kraljevstvo ući svi preživjeli (Zah 14,16), jer je spasenje dar za sve (Iz 49,6; 7,6—13). 6,4 sl: Ovdje prvi put dolazi do izražaja osjećaj izabranoga naroda da je ljubimac Božji i svijest da mora uzvratiti Jahvi ljubav za ljubav (4,37; 7,8; 10,15). Ta ljubav uključuje strahopoštovanje, služenje i vršenje zapovijedi (6,13; 10,12—13; 1,11). Te riječi još i danas u molitvi ponavljaju pravovjerni Židovi. Slične zapovijedi o ljubavi odjekuju u 2 Kr 23,25 i Hoš. 6,6: Proroci, osobito Jeremija i Hošea, žigošu manjke u ljubavi. Isus će, navodeći riječi iz Pnz 6,5, istaknuti ljubav prema Bogu kao najveću zapovijed (Mt 22,37), a Ivan će istaći sinovsku odanost prema Bogu (1 Iv 4,18). 6,8: . . . na ruku . . . povez medu očima. Znači: Zakon valja imati uvijek »pri ruci«, »pred očima«. Krist je strogo ukorio farizeje koji su to doslovno shvaćali, nosili zapise na rukama i čelima.
38
7,6 sl: Tekst donosi pojam i razloge. Izraelova izabranja: Jahvina ljubav i vjernost sklopljenom Savezu što iz te ljubavi proizlazi. Iza- branjem se narod odjeljuje od drugih poganskih naroda te postaje svet (Pnz 26,19). Tekst podsjeća na 1 Kor 1,25— 27. 11,32: To je drugi govor koji se nastavlja u 26,16—28,69, jer ga prekida umetak u ponovljenom zakonu (12—26). 12,2 sl: Centralizacija kulta u jeruzalemskom hramu jedna je od glavnih osobina deuteronomističke predaje. Uspostavom središnjeg kulta i rušenjem kanaanskih svetišta po palestinskim brežuljcima pokušava se zajamčiti pravo štovanje Jahve te obnoviti jedinstvo naroda. Ni za vrijeme sudaca (Suci 6,28; 13,16), ni pod Salomonom (1 Kr 3,4), ni kasnije do Jošijine obnove (2 Kr 23), uza sva nastojanja proroka, nije u tome mnogo učinjeno. A ni Jošija nije, zbog rane smrti, uspio dovršiti započeto djelo. 12,9—10: Počivalište. Često je u Bibliji Obećana zemlja prikazana kao Počivalište, mjesto gdje će Jahve narodu pružiti mir, spokoj. 12,12: U vašim gradovima. Dosl. u vašim vratima. Vrata u Bibliji često znače grad. 1 3,16: kleto uništenje. Usp. Izl 22,19 bilj. 14,7: arnebeta. V. Lev 11,6 bilj. 18,18: Usporedno s najavom osnivanja kraljevstva (17,14-20) najavljuje se osnivanje profetizma (usp. bilješke uz proročke knjige). Ovaj je tekst vrlo mnogo utjecao na njegovo formiranje i djelovanje. 19,21: Usp. Izl 21,23 sl bilj. 21,23: Usp. Gal 3,13; Iv 19,31 o skidanju Kristova tijela s Križa. 25,5 sl: I kod Hetita i Asiraca postojala je leviratska ženidba (levir - djever), tj. ženidba koju sklapa udovica bez muškog potomstva s bratom svoga muža. Prvorođenac iz takva braka bio bi nosilac imena i baštinik pokojnikov (Post 38,9—10; Ruta 2,20; 4). Obveza je bila stroga (Post 38,9; Br 35,19). 29,18: Nek povodanj utaži žeđ. Sarkastično želi, čini se, reći: mnoštvo zloće (»povodanj«) ne utažuje žeđ (za srećom). Prijevod nije siguran. 32,15: Ješurun je pjesnički naziv za Izraela (usp. 33,5).
POVIJESNE KNJIGE
Iako i mnogi dijelovi Petoknjižja imaju pečat povjesnosti, njihov je specifični sadržaj stara židovska tradicija označila: Tora — Zakon, jer govore o etničkoj, etičkoj i religioznoj formaciji izabranog naroda. Stoga se u užem smislu povijesnima zovu knjige koje slijede, a možemo ih podijeliti u tri dijela: 1. Jošua, Suci, Ruta, Samuel I i II, Kraljevi I i II (hebr. ih Biblija zove »rani proroci«) izlažu izraelsku povijest od osvojenja Palestine do babilonskog sužanjstva, god 587; 2.
39
Ljetopisi (ili Dnevnici) I i II, Ezra i Nehemija obuhvaćaju izraelsku povijest od početaka (Ljetopisi) pa do obnove židovske zajednice iza babilonskog sužanjstva, oko god. 430; 3. Tobija, Judita, Estera osvjetljuju neke pojedinačne događaje VII—V st., a Prva i Druga knjiga o Makabejcima izvješćuju o sudbonosnim danima izabranog naroda u II st pr. Kr. Nije bez značenja što se najstarije od tih povijesnih knjiga u hebr. Bibliji zovu »rani proroci«. Smatralo se da je Jošuu napisao sam Jošua, Suce Samuel, Prvu o Kraljevima Jeremija. Iako im, danas znamo, pisci ne bijahu proroci, one po svom shvaćanju povijesti nose snažan proročki pečat: ne pišu »profanu«, nego religioznu povijest; ne mare toliko za susljednost koliko za reljefnost, da do izražaja dođu, kako Biblija voli reći, »djela Božja« u povijesti Izraela. (U tom smislu tipičan je Ps 79.) Predaje i dokumenti, od kojih su satkane te knjige, potječu iz najstarijih vremena, iako su same knjige kasnije nastale, odn. prerađene ili preinačene i upotpunjene. A napisane su tako da povijest bude poruka ondašnjoj sadašnjici. To je specifično u bibl. povijesti. Povijesne su knjige krcate povijesnim i zemljopisnim podacima i zahtijevaju opširna arheološka objašnjenja, što prelazi opseg našeg izdanja. Upućujemo na zemljopisne karte na koricama i na Kronološku tablicu na kraju knjige, str. 337—356.
JOŠUA
Jošua, čije ime nosi ova knjižica, pomoćnik je (1,1) i nasljednik Mojsijev. Dovršio je djelo koje je Mojsije započeo: Mojsije je izveo Izraelce iz Egipta, vodio ih kroz pustinju (Izl, Br), a Jošua ih je uveo u Obećanu zemlju. Sva je izraelska povijest usmjerena prema Obećanoj zemlji. Zato je ulazak u nju vrlo svečan trenutak: u njemu Izrael vidi ispunjenje svih obećanja što mu ih je Jahve dao (v. osobito Post 15,18; 17). A u kasnijoj će biblijskoj, i izvanbiblijskoj, literaturi Obećana zemlja postati simbol eshatološke, konačne, Obećane zemlje u kojoj će ta obećanja biti do kraja ispunjena. Sadržajno dakle Jošua nastavlja, i djelomično dovršava, povijest Izlaska koji je opisan u različitim dijelovima Petoknjižja. Zbog toga su ga neki stručnjaci smatrali dijelom ovoga potonjega i govorili o Šestoknjižju. Ali su novija istraživanja pokazala da je točnije smatrali ga početkom povijesnih knjiga, s kojima je duhom i stilom srodan. Pažljivu je čitaocu kroz cijelu knjigu jasno: ovo nije knjiga povijesti ili zemljopisa Obećane zemlje (takve se knjige nisu pisale u biblijska vremena), nego knjiga s naglašenom religioznom tendencijom. Ušavši
40
u Obećanu zemlju, narod se duboko i trajno utvrdio u uvjerenju da je Jahve pravi Bog, gospodar svijeta i povijesti: Jahve je ispunio svoja obećanja i time svim budućim pokoljenjima zajamčio vjernost i očinsku brigu za svoj izabrani narod. Zato događaji ovdje opisani odjekuju svom Biblijom. 1,1 sl: Jošua je nazvan Mojsijevim pomoćnikom (Izl 24,13; 33,11; Br 11,28; 19,21). Taj se naziv upotrebljavao za visoke kraljevske činovnike (1 Ljet 27,1 i dr.). Na kraju knjige Jošua dobiva ime koje je nosio Mojsije: sluga Jahve (24,29). Ističe se zakonitost Mojsijeva nasljednika. 1,4: Usp. Pnz 11,24—25; Post 15,18; Izl 23,31. Te su granice ostvarene za Davidova vladanja. 1,6—9: Uvjet za sigurnost i mir, prema deuteronomistu, jest vjernost obvezama Saveza. 2,1 sl: Rahaba: usp: Heb 11,31 i Jak 2.25. 3,1 sl: Opis prijelaza preko Jordana upadno je sličan izvještaju o prijelazu preko Crvenog mora (Izl 14,5—31). Sam tekst povezuje ta dva događaja (3,7; 4,14.23). 5,13—6,27: Opis rušenja jerihonskih zidina sastavljen je od dvije predaje: prema jednoj, Izraelci šutke obilaze zidove šest dana, a samo sedmoga dana trube u trublje (6,4), a prema drugoj (6,8 sl), trube svih sedam dana. Izvještaj podsjeća na liturgijske svečanosti: protkan je svečanim liturgijskim stilom, spominje se sedmica, svećenici, oplećak, trube. (Usp. Br 10,9; 2 Lj 13,14.15.) Možda se ovaj događaj slavio u liturgiji. Jerihon je najstariji grad što ga poznaje arheologija. Star je oko 10.000 godina. Za izraelskog osvajanja (oko 1200. pr. Kr.) imao je već dugu povijest iza sebe. 6,17: 'herem'. Usp. Izl 22,19. 7,2—5 i 8,1—29: A], današnji Et-Tell, arheološki istražen 1933—34. 7,6 sl: Jošuina molitva slična je Mojsijevim molitvama (Izl 32,11; Br 14,13—16; Pnz 9,26) ali se u njoj nalaze značajne novine: izraz Gospod Jahve npr. vrlo je čest tek u proroka (211 puta kod Ezekiela). 8,30—35: Usp. Pnz 27,4—5; 11,29—30: dvije predaje. 9,1—27: Gibeon — El Džib. Arheološki je utvrđeno da postoji od g. 3000. 10,10 sl: ističe posebni zahvat Jahvin i moralnu osudu Izraelovih neprijatelja (usp. 2 Sam 18,8). O tuči: Iz 30,30; Job 38,12—23; Sir 46,4-6. 10,12: Knjiga Pravednika izgubljena je zbirka pučkih pjesama (2 Sam 1,18). 10,13: Zbog ovoga je stavka, krivo shvaćena osuđen Galileo Galilei. Do nesporazuma ne bi bilo došlo da se uočila činjenica da Biblija nema nakanu tumačiti prirodne pojave, nego im - onakvima kako ih vidi ono prastaro vrijeme - daje religiozni smisao. 11,1—23: Hasor je mjesto u jordanskoj dolini između jezera Hule i Kinereta. Nastanjeno ie od mlađeg brončanog doba do XII st. i kasnije u doba helenizma.
41
Najvjerojatnije je da su ga Izraelci razorili. Iskapanja je vodio dr Y. Yadin 1955. i 1958. 12,11: Lakiš — zapadno od Hebrona. Razoren 588. Arheološki istražen 1932. Nađeni su zapisi iz posljednjeg mjeseca njegova opstanka. 12,16: Betel je nastanjen već g. 2100. 12,21: Megido iskapan 1925—29. Napučen u brončano doba pa do konca trećeg tisućljeća. 12,24: Tirsa je bila Omrijeva prijestolnica prije Samarije. 16,6: Na ovom je mjestu iz izvornog teksta ispalo nekoliko riječi. 19,1 sl: Čini se da Šimunovo pleme nije imalo svojega područja (Post 49,7). Ono se stapa s Judom. U doba kraljeva ojačalo se (1 Ljet 4,24—42). To je pleme živjelo posebnim životom na Judinu teritoriju i zato se posebno spominje. 19,49: Posljednji redaktor sažima 14,1 i 18,1 ne vodeći računa o Gilgalu (14,6). U Post 49 i Pnz 33 nalazi se opis tih područja. 20,1 sl: Kod svih starih naroda postoji lična osveta. Da se ipak sve ne bi prepustilo samovolji pojedinaca, uvedeno je u Bibliji pravo azila (Pnz 19,1—13). To su pravo imali neki gradovi i svetišta (1 Kr 1,50—51; 2 Sam 14,4—21). Na zahtjev gonitelja pravi bi i dokazani krivci bili predani (Br 35,11—28). 21,1 sl: Ova je glava sastavljena u svećeničkoj predaji: nema spomena starim svetištima u Betelu, Silu i Gilgalu (usp. 1 Ljet 6,39—66). 21,36—37: prema LXX i 1 Ljet 6,63-64. 24,1 sl: Ovaj je Jošuin govor sličan posljednjim govorima Mojsija (Pnz 31), Samuela (1 Kr 2,1—9) i Matatije (1 Mak 2,49—68). Riječi velikih ljudi imale su u starini trajan utjecaj na buduća pokoljenja. Prp 44—50. 24,13: Velika skupština u Sekemu znači obnovu sinajskog Saveza (r. 25—28), tj. prihvaćanje vjere u Jahvu Boga izraelske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (20). Savez u Šekemu važan je povijesni događaj: ulaskom u Obećanu zemlju sva plemena jačaju svoje religijsko i političko jedinstvo. One skupine naroda koje su se pridružile sjevernim plemenima doživješe ovdje svoj prvi Savez (usp. 17,2 sl).
KNJIGA O SUCIMA
Knjiga o Sucima sadržajno se nadovezuje na Jošuu: Jš 24,28—31 = Suci 2,6—10. Izvješćuje o događajima od Jošuine smrti do Samuelova rođenja, 1220/200—1040. Suci su drevni junaci, vođe — npr. Gideon, Jifitah, Samson koji su u svoje vrijeme izveli ovo ili ono pleme, odn. klan iz teških situacija, napose u sukobima s poganskim starosjediocima Palestine ili susjednim plemenima. Po Bibliji, oni su izvršivali zadaće koje im je postavio sam Jahve, zaštitnik svoga
42
naroda. Opći uvod u povijest sudaca čitamo u 2,6—3,6: Jahve je svet, on je Bog velikih obećanja. Narod njegova Saveza treba da mu ostane vjeran. Ako sagriješi, bit će kažnjen; ako se pokaje, Jahve je milosrdan pa će oprostiti. Tako u knjizi svaki sudac nastupa podjednako: narod, koji je sagriješio, ali koji se, kažnjen, pokajao, Jahve po nekom izabranom junaku izbavlja iz nevolje. Opisi upućuju na nakanu redaktora svih drevnih povijesti: on se ne zanima prvenstveno za točne povijesne podatke, nego religijski ocjenjuje narod i suce. Zato od podataka i iz predaje odabire samo ono što potkrepljuje pouku koju želi dati. U knjizi se prepleću predaje sjevernog i južnog kraljevstva. Mogla je dakle nastati tek nakon pada sjevernog kraljevstva, god 721; izbjeglice iz izraelskog kraljevstva donijele su tada u Judeju svoje predaje. A budući «da je knjiga protkana deuteronomističkim duhom (usp. Pnz 28), smatra se da je konačno redigirana u vrijeme Ezrine obnove, nakon Kirova edikta 538. Povratnicima iz babilonskog sužanjstva mogla je izvrsno poslužiti kao poticaj na vjernost Savezu i Zakonu: usp. Sir 46,11—12; Heb 11,22—32; 12,1—2. Iako je ova knjiga relativno kasno redigirana, sadržava vrlo stare predaje što plastično rišu, pomalo surov, polunomadski život sudačkih vremena. 1,1 sl: Knjiga o Sucima razlikuje se od Jošue (10,1 sl) u opisima osvajanja Palestine. Po Sucima se osvajanje odvija polagano; vode ga pojedina Izraelova plemena, svako na svom području. Kanaanci i Perižani starosjedioci su Palestine; još će stoljećima Izraelci s njima ratovati. 2,13: Baal i Aštarta (asirska Ištar), imena kanaanskih božanstava. 2,17: Iznevjeriše se, dosl. bludu se odadoše. Nevjera Jahvi često se u Bibliji naziva preljubom: v. 8,26.33 i Ez 16,1 bilj. 3,13: Palmov grad = Jerihon. 4,1 sl.: Pod pritiskom Kanaanaca izraelska se plemena pokušavaju sjediniti. 5,1 sl: To je jedan od najstarijih primjera hebr. poezije — oda, puna lirike i dramatike, nadahnuta povijesnim događajem. Svjedoči kako je kult i odanost Jahvi bila duhovna veza koja je sjedinjavala sva izraelska plemena. Tekst je, zbog svoje starine, dosta nejasan, i zato je prijevod ovdje-ondje konjekturalan. 6,1 sl: Opis osvjetljuje stanje Izraelaca u vrijeme sudaca. Izraelci, nekoć nomadi, postadoše zemljoradnici. Neprestano su izvrgnuti navalama susjednih nomada. Podlegli bi pod utjecaj kulta Baala i susjednih poganskih bogova u kojih su u nevoljama tražili pomoć. Elita je ostala vjerna Jahvi. 8,27: Efod, bogoslužno odijelo velikog svećenika: Izl 25,7; 28,4—31. U nevjeru, dosl. u blud, v. 2,17 bilj. 8,30—31: O tadanjem mnogoženstvu usp. Mt 19,3—9. Prema starim ondašnjim običajima, žena bi ostala kod svojih, a djeca bi pripala klanu muža.
43
11,30—40: Jiftah zavjetuje svoju kćer za žrtvu pod utjecajem vjerske zablude naroda među kojima je živio: usp. 11,1—3 i 2 Kr 3,27. To je inače Zakon zabranjivao: Lev 18,21; 2 Kr 23,10 i dr. Biblija izvješćuje o činjenicama, a da ih tim ne odobrava. Oplakivaše . . . djevičanstvo, jer za Izraelku bijaše nesreća ostati neudatom, bez djece: Post 61,1—5; 1 Sam 1,10; Mudr 3,13 i dr. 12,5: Nazirej = Bogu posvećen, usp. Br 6,2.13.18.21; Amos 2,11. 13,1 sl: Samson je, za razliku od drugih sudaca, s Filistejcima imao osobne obračune. Pučka predaja u Izraelu, koji je bio u neprestanim borbama s Filistejcima, gledala je u njemu jamstvo Jahvine pomoći: 13,25; 14,6.19; 15,16; 16,28. 17,1 sl: Optužuje se pleme Danovo što je podiglo vlastito svetište. To je bio put kasnijem razjedinjavanju kraljevstva: usp. 1 Kr 12,30. 17,5: Efod — v. 8,27 bilj. Terafi: kućni kumiri, 1 Sam 15,23; Ez 21,26 i dr. 19,1 sl: Usp. Post 19,1—11. Opis ističe tešku kaznu koja je pogodila Benjaminovo pleme zbog kršenja gostoprimstva.
RUTA
Ova knjižica u idiličnom obliku i vrlo živopisnim slikama opisuje Davidovu prabaku Rutu. Pisac možda i nesvjesno ulazi u obranu stranih naroda. Moapkinja Ruta prihvaćajući Jahvu, Boga svoje svekrve, kao svojega Boga postaje pramajkom najvećega kralja. Po jeziku i stilu stručnjaci zaključuju da je knjiga nastala u vremenu nakon sužanjstva, a po idejama koje zastupa, kažu određenije: da je nastala neposredno prije Ezrine i Nehemijine obnove (oko 550). Ta je obnova postavila čvrste propise o zabrani mješovitih ženidaba, o rodbinskim ženidbama te o leviratu (Ez 9,10; Neh 13,1—13.23.27). Ti su propisi već prije nego što su postali zakonom, izazvali oporbu konzervativnijih krugova u narodu. U tim je krugovima mogla nastati i ova knjižica, koja donosi pouku o Jahvinoj brizi za sve ljude i brani stare običaje o ženidbi i leviratu, posvećene Rutinim primjerom. Da li je Ruta povijesni izvještaj ili samo literarna kreacija? Nemamo dovoljno dokaza da na to pitanje sa sigurnošću odgovorimo. Svakako, ako nije povijesni izvještaj, onda je njezina biblijska pouka mnogo jača i izričitija: tada su sve pojedinosti namjerno izabrane da bolje izraze nakanu pisca. Ruta je, unatoč svojoj kratkoći, veoma uspjelo književno djelo. Na mahove sliči pjesmi u prozi. Na njoj su se inspirirali mnogi veliki lirici. Victor Hugo ima u svojoj zbirci La legende des siecles (Legenda vjekova) pjesmu Booz endormi (Booz spava). A John Kaats u sedmoj strofi svoje Ode slavuju (Ode to a Nightingale) sjeća se Rute i misli da je i ona, dok je »tužna srca, puna nostalgije stajala suzama oblivena
44
pokraj žita u tuđini«, možda slušala onakvu slavujevu pjesmu kakvu on sluša. A naš Nazor ispjevao je također lijepu pjesmu Ruta Moapka. 1,2: Imena su simbolična. Mahlon znači iznemoglost; Kiljon — iscrpljenost; Orpa — koja okreće leđa; Ruta — prijateljica; Noemi — moja milost; Elimelek — moj Bog je kralj. 1,17: Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom. Dosl. »Tako neka mi učini Jahve i tako neka doda.« Vrlo česta formula prisizanja. 2,2: To je bilo pravo siromaha, ali je korištenje njime ovisilo o milosti gospodara. U koga nađem milost: tko mi bude sklon, naklon. Vrlo česta semitska formula (2,13). 2,5: Na istoku je svaka žena pripadala mužu, bratu ili gospodaru. 2,20: Ovdje se provodi u djelo zakon o leviratskoj ženidbi (Pnz 25,5 bilj.). Skrbnik — goel: onaj tko se brine za bratovu udovicu. 4,18: To rodoslovlje potječe od druge ruke. Pisano je drukčijim stilom i iskače iz konteksta cijele knjige. Evanđelje spominje Rutu u Kristovu rodoslovlju (Mt 1,3—5; Lk 3.13—33).
KNJIGE O SAMUELU
Prva i Druga knjiga o Samuelu (prema LXX: Prva i Druga o Kraljevima) izvorno nisu dvije knjige, nego jedna. Sadržajem se nastavljaju na Knjigu o Sucima (usp. Suci 13—16 i 1 Sam 4—6). Opisuju događaje od početka hebrejske monarhije do posljednjih godina kralja Davida (1040—970). Zbog pogrešna tumačenja teksta 1 Ljet 29,29 nastaje stara predaja da ih je napisao Samuel, pa je i u njihov naslov kasnije stavljeno Samuelovo ime. Ali knjige ne potječu od Samuela niti je on središnja ličnost u njima. Samo prvi dio prve knjige govori o njemu. Drugi dio prve knjige (1 Sam 16—2 Sam 1) govori o Šaulu, a cijela druga knjiga gotovo isključivo o Davidu, tako da bi se ova mogla nazvati i »Knjiga o Davidu«. Knjige nas upućuju na teškoće u kojima su se nalazili vođe izraelskog naroda kad su uspostavljali religijsko i nacionalno jedinstvo. Isprva je svako pleme bilo zaokupljeno svojim brigama i sukobljavalo se sa svojim neprijateljima. Tek kad su Filistejci postali svima zajedničkim neprijateljem, probudila se u njima nacionalna svijest i želja da se ujedine pod zajedničkim vođom — kraljem. Prvim je kraljem postao Šaul (1 Sam 11). Ali se on iznevjerio Jahvi; Jahve ga je odbacio (1 Sam 15,23), a na njegovo mjesto izabrao pastira Davida. David podiže svojom mudrošću i snagom kraljevstvo do velevlasti: širi mu granice, stiče vazale i sprema Hram. Ni David nije uspio ujediniti plemena:
45
sjeverna su plemena uvijek sačuvala neku neovisnost (2 Sam 11,11; 24,9). Zbog toga će kasnije doći do rascjepa kraljevstva (1 Kr 12). David ostaje uzorna ličnost i velik kralj u cijeloj starozavjetnoj književnosti. Njegov grad postaje svetim gradom, a njegovo kraljevstvo slikom novog mesijanskoga kraljevstva (2 Sam 7) koje će izrasti iz njegova doma (Am 9,11; Hoš 3,5; Iz 9,1—6; 11,1—9; Jr 30,9; 23,5—6; Ez 34,23—24; 37,24—25; Sir 46,13—47,11). Novi zavjet povezuje ga s Mesijom koji je izišao iz njegova roda (Iv 7,42; Mt 1,1; Lk 2,4; Mk 10,47-Mt 21,9 i dr.). Stručnjaci drže da je ova knjiga nastala iz dva raznodobna izvora. Jedan od njih, stariji, imao bi potjecati iz Salomonova doba. U njemu se osnivanje kraljevstva ocjenjuje kao Božji blagoslov. Samuel je manje istaknut; on je više skromni prorok nego vođa naroda; Šaul je plemenit, ali nesretan, a David je pravi junak, ali ima i ljudskih slabosti. Druga je knjiga nastala uglavnom na temelju toga izvora. Mlađi izvor imao bi potjecati negdje iz posljednjih desetljeća monarhije (750—650). U tom se izvoru ističu ove misli: Samuel je bio sudac i pravi vođa naroda; Jahve mu je bio sklon (7,7— —17); osuđuje se osnivanje monarhije (1 Sam 8,11—22; 12,19). Kralj David bio je vrijedan i bogobojazan (13,14; 16,13; 24,16—21). Ove značajke i različite tendencije važne su za razumijevanje knjige. Pokazuju da knjiga iznosi povijest ne po zakonima moderne historiografije, nego s poučno-religioznim ciljem: na povijesnim činjenicama želi pokazati da je Jahve pravi kralj izraelske zajednice. Prva knjiga o Samuelu 1,3: Sebaot, prema LXX Sabaot, označuje vlast. Obično se prevodi: Jahve nad Vojskama. »Vojska« su zvijezde i kozmičke sile (Post 2,1). Ali se često pod time razumijeva i Jahve kao gospodar izraelskih četa. Jahve je, naime, svojom nazočnošću, simboliziranom u Kovčegu saveza, sudjelovao u izraelskim bojevima (1 Sam 4,3). — Šilo je današnji Seilun, 20 km južno od Naplusa, gdje je najvjerojatnije već za vrijeme Jošue (Jš 18,1) sagrađeno svetište. 1,7: U Šilu je postojao pravi hram, a ne samo šator kao u pustinji. 1,11: Samuel je, izmoljen poput Izaka (Post 17,12), i Ivana Krstitelja (Lk 1,13), bio nazirej (usp. Br 6,1; Suci 13,5). 1,20: Samuel, izv. Šemuel, od Šem El — Ime Božje. 2,1 sl: Usp. Marijin hvalospjev (Lk 1,46—55). Slično Sef 2,3. 8,1 sl: Osnivanje kraljevstva znači velik preokret u religijskoj i nacionalnoj povijesti Izraela. Promonarhijski stav izražen je u 9,1—10,16; i gl. 11, a protumonarhijski, kasniji, u 8; 10,17 sl; i gl. 12.
46
9,12: Na uzvišicama blizu gradova podizala su se kanaanska svetišta. Kasnije ih zamjenjuje Jahvin kult dok nije uspostavljeno jedinstveno središnje svetište u Jeruzalemu (Pnz 12,2). 10,5: V. Uvod u proročke knjige. 13,1: Prepisivanjem su ispale brojke iz izvornika. Dj 13,31 kažu da je Šaul vladao 40 godina. 14,18: Posavjetuj se s Jahvom tumačenje je tehničkog izraza primakni oplećak. 14,41: Urim i Tumim, riječi neobjašnjenog porijekla. Označuju kamenčiće, kocke ili štapiće koji su se izvlačili iz posebne vrećice zvane efod (oplećak) da bi se dobio odgovor božanstva u dvojbenim pitanjima: Izl 28,6; Lev 8,7—8. Nakon Davida više se ne spominju (usp. Ezr 2,63; Neh 7,65). 18,16: Jer ih je on vodio... Dosl. jer on je izlazio i ulazio pred njima. Dosta je čest idiom. Spominju se krajnje točke, a misli se na sve što je njima obuhvaćeno. 25,22: sve muško, ili: sve do pseta (25,34). 28,3: Nekromancija (zazivanje duhova pokojnika) bila je u izabranom narodu Zakonom zabranjena (Lev 19,31). Ali se toga Izraelci nisu držali (2 Kr 21,6; Iz 8,19). U ovom je slučaju — prema mišljenju pisca — Šaulova lakovjernost i igra jedne žene izazvala Jahvu da dopusti Samuelovu duhu objavljivanje i proricanje budućnosti (usp. Ljet 10,13; Sir 46,20). 28,6: Urim. V. 14,41 bilj. 31,1—13 = 1 Ljet 10,1—12. Druga knjiga o Samuelu 5,1—3 = 1 Ljet 11,1—3. 5,8: prorov, izv. sinnor = prorov kroza stijenu za opskrbu vodom za vrijeme opsade. Jedini izvor vode u Jeruzalemu nalazi se izvan gradskih zidina. 5,11—21 = 1 Ljet 14,1—16. 6,1—16 = 1 Ljet 13,1—14. 6,17—18 = 1 Ljet 16,1—3. 7,1—17 = 1 Ljet 17,1—15. 7,1 sl: Ovo je obećanje izraženo suprotnim izjavama. Neće David graditi Jahvi Dom (Hram), već će Jahve na Davidu sagraditi novi dom (dinastiju). Obećanje se odnosi na trajnost Davidove loze na izraelskom prijestolju (12—15). Sam tekst nadilazi u proricanju prvoga Davidova nasljednika Salomona i usmjeruje se na jednog idealnog kralja. Tu nalazimo prve tragove mesijanizma. Dj 2,30 primjenjuje taj tekst na Isusa Krista. 7,18—29 = 1 Ljet 17,16-27.
47
8,1—18 = 1 Ljet 18,1—18. 10,1—19 = 1 Ljet 19,1—19. 12,13: Davidova je moralna veličina u priznanju krivnje i pokajanju. Taj će njegov čin ostati trajno u svijesti Izraelcima (Ps 51) i nadahnut će velika muzička djela na temu: Miserere. 21,18—20 = 1 Ljet 20,4—8. 22 = Ps 18. 23,13—23 = 1 Ljet 27,2—15. 24,1-4 = 1 Ljet 21,1—5. 24,10—17 = 1 Ljet 21,7—17. 24,18—25 = 1 Ljet 21,18—28.
KNJIGE O KRALJEVIMA
Knjige o Kraljevima (izvorno ne dvije, nego jedna) nastavljaju religijsku povijest izabranoga naroda od vremena kralja Davida do izgnanstva. Kao uvod služi svečani prikaz kralja Salomona s njegovim sjajem i bogatstvom. U 1 Kr 12,16 opisuje se rascjep kraljevstva na dvoje: sjeverno — izraelsko — i južno — judejsko. U 1 Kr 14 — 2 Kr 17 opisuju se kraljevi jednoga i drugoga kraljevstva izmjenično po sličnoj shemi. Za judejske kraljeve shema je: sinhronizacija s kraljem sjevernoga kraljevstva, dob kralja kada je stupio na vlast, trajanje njegove vlasti, ime njegove majke i religijski sud o njemu. Za kraljeve sjevernoga kraljevstva shema je: sinhronizam s kraljem na jugu, trajanje vlasti, negativan sud o njegovu vladanju zbog prihvaćanja religijske i nacionalne politike njegova prethodnika Jeroboama, koji je proveo shizmu. 2 Kr 18,1— 25,21 ostaje samo južno kraljevstvo, ali se zbog Ezekijine i Jošijine reforme, kojoj je bila svrha sjediniti oba kraljevstva, spominje i sjeverno područje (2 Kr 18—20; 22— 23). Iz naravi opisa, izričitih sudova koje pisac donosi ne samo o pojedinim kraljevima već i o pojedinim događajima, te po posebnoj brizi koju pokazuje za Hram i kult, Zakon i njegove obveze, vidljivo je da se radi o religijskoj povijesti. Svi se događaji i osobe ocjenjuju s deuteronomističkog gledišta: odbacuje se svaki i najmanji ostatak poganstva, štiti se jedinstvo kulta i Hram. Obdržavanje obveza Saveza donosi mir i blagostanje (1 Kr 3,10 i dr.), prekršaj donosi propast i pojedincu i samom Salomonu (1 Kr 11,9—13,31), i narodu (2
48
Kr 17). Propast i jednog i drugog kraljevstva o tom svjedoči (1 Kr 12,16). Prema samom tekstu, Knjige o Kraljevima nastaju na osnovi triju izgubljenih izvora: Povijesti Salomona, Kraljevskih anala iz Judeje i Kraljevskih anala iz Samarije (1 Kr 11,41). Stručnjaci vide u knjizi tragove dviju redakcija starih dokumenata i predaja. Jedna bi imala potjecati iz vremena prije sužanjstva: Hram još postoji (1 Kr 8,8), Edom je još pod vlašću Jude (2 Kr 8,22) do 'današnjega dana', a opis Jošijine obnove tako je zanosan te je nemoguće zamisliti da je knjiga nastala nakon prekida te obnove (2 Kr 22,8 sl). Druga predaja potječe iz vremena sužanjstva; nastala je nakon g. 561, kad je, kako izvješćuje 2 Kr 25,21, Evil-Merodak pomilovao Jojakina. O vrijednosti povijesnih izvještaja knjige i njezine kronologije sudovi su različiti. Međutim, uz manje ili veće kronološke ispravke koji se mogu provesti uspoređivanjem s točnim i pouzdanim asirskim analima, Knjige o Kraljevima pružaju općoj svjetskoj povijesti onoga vremena vrlo dragocjene podatke. Knjige Ljetopisa imaju s Knjigama o Kraljevima mnogo doslovno paralelnih odlomaka. Donosimo najvažnije (»Sadržajno« (S) znači da sličnost nije verbalna): 1 Kr
2 Kr
2,10-11 3,4—15 5,15—29 6,1 sl 7,23—26 7,40—46 8,1-9 8,10—13 8,14—52 8,62—66 9 10,1—26 11,41—43 12,1—20 14,21—22 14,25—28 15,11—12 15,13—15 15,16—22 15,23-24 22,1-35 8,17-24 8,25-29 9,21
= = = usp. = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
1 Ljet 29,26-27 (S) 2 Ljet 1,3—12 2,2-17 (S) 3,1—13 4,2-5 4,11—18 5,2—10 5,11—6,2 6,3-40 7,4-10 (S) 7-8 (S) 9,1—24 9,29-31 10 12,13—14 (S) 12,2.9—11 (S) 14,1—3 15,16—19 (S) 16,1—6 16,11—14 (S) 18,2—34 21,5—10.20 22,1-6 22,7-8
49
9,27 = 11,1-20 = 12,1-17 = 12,18-22 = 14,1-20 = 14,21-22 = 15,1-7 = 15,32-37 = 16,1-4 = 16,10-20 = 18,1-3 = 18,4 = 18,9 sl = 18,13 = 18,17-37 = 19,1-9 = 19,9-34 = 19,35-37 = 20,1-11 = 20,12 sl = 21,1-9 = 22,1-2 = 22,3-20 = 23,1-3 = 23,4-25,17 = 24,18-20 = 25,1-8 = 25,22-24 = 25,27-30 =
22,8-9 22,9-23,21 24,1-16 (S) 24,23-27 (S) 25,1-4,11-12,17-28 26,1-2 26,3-4.21-23 27,1-4.7-9 28,1-4 28,26-27 29,1-2 31,1 2 Kr 17,3-6 2 Ljet 32,1 = Iz 36,1 2 Ljet 9-19 = Iz 36,2-22 Iz 37,1-9 Iz 37,9-35 2 Ljet 32,21-22= Iz 37,36-38 Iz 38,1-8 Iz 39 2 Ljet 33,1-10 2 Ljet 34,1-2 2 Ljet 34,8-28 2 Ljet 34,29-31 2 Ljet 34-36 (S) 2 Ljet 36,11-12=Jr 52,1-3 Jr 39,1-10 Jr 40,7 sl Jr 52,31-34
Prva knjiga o Kraljevima Gl. 1-2 sastavljaju 2 Sam 13—20. 1,20: Pravo nasljedstva još nije poznato: sam kralj bira sebi nasljednika. 33: Prije proroka san je bio redovito sredstvo priopćavanja između Jahve i ljudi: Post 20,3; 31,11; Br 12,6. 3,7: Vladati, dosl. »izlaziti i ulaziti«. Idiom uključuje sve čine što ih kralj (ili tko drugi) vrši od svoga »izlaska« pred narod do »odlaska« od njega. Usp. Pnz 31,2; 1 Sam 18,13; 29,6; 2 Ljet 1,10; 23,10; Ps 121,8. 4,8—11.13: prepisivanjem je ispalo ime. 4,13: Salomon je prvi istaknutiji mudrac u Izraelu. Čini se da je i sam sastavio jedan dio mudrosne književnosti (usp. uvod u Mudre izreke).
50
6,1 sl: Hram je imao tri glavna dijela: trijem — Ulam; velika sala — Hekal (nazvana kasnije Svetište) i treća, ponešto povišena prostorija — Debir, nazvana Svetinjom nad svetinjama (Najsvetije). U Debiru se nalazio Kovčeg saveza. Tamo je smio ući jednom godišnje, na Dan pomirenja, veliki svećenik (Lev 16). Hram je religijsko središte Izraela, mjesto koje je »Jahve sebi izabrao«. U Novom zavjetu on ustupa mjesto posvudašniem klanjanju Bogu »u duhu i istini« (Iv 4,23). O dimenzijama Hrama v. Izl 26 i 36. Ez 40—42 govori o idealnom Hramu nakon izgnanstva. 6,21: Na početku retka izvornik ima: »I obloži Salomon Hram iznutra čistim zlatom i prebaci zlatni lančić.« Toga dodatka nemaju važniji rukopisi LXX. 7,6: Završetak retka u izvorniku veoma nejasan: »Trijem je stajao pred njima i pretkrovlje pred njima.« 7,46: Dolini — kikkar: usp. Post 13,10 bilj. 10,1 sl: Saba se nalazi na jugoistočnom dijelu Arapskog poluotoka. Kao što je Taršiš predstavljao krajnji zapad (Ps 72,10; Ez 38,13) njima poznatog svijeta, tako je i Saba značila krajnji jug (Iz 45,14; Mt 2,11). 11,13: Salomon je dovodio mnoštvo stranih žena iz diplomatskih i političkih razloga. Njima je prepuštao preostala poganska svetišta i tako polako uvodio zemlju u idolopoklonstvo. 11,30: Taj gest proroka označuje podjelu kraljevstva: 10 plemena pripadalo je Jeroboamu, a Judino i Šimunovo Roboamu. 12,2: Izrael odsad označuje sjeverna plemena. 12,28: Jeroboam nije kanio uvoditi novu religiju. Htio je samo dati narodu vidljive simbole za Jahvu te je uveo neke elemente iz susjednih religija. Time je sveo jahvizam na razinu tih religija. Taj će postupak slijediti i drugi sjeverni kraljevi. Knjige o Kraljevima, a tako i Knjige Ljetopisa, zbog toga će ih oštro osuđivati. 14,10: Mokri uza zid: usp. 1 Sam 25,22 bilj. 15,6: Ovaj redak ispuštamo jer je kasniji umetak. 16,23: Omri je bio veliki izraelski kralj. Prenio je prijestolnicu iz Tirse (usp. Pj 6,4) u Samariju. 19,8 sl: usp. Izl 19,1 sl. Da bi spasio Savez i čistoću vjere, Ilija, prema predaji, polazi na mjesto sklapanja Saveza i utvrđivanja vjere (Izl 3 i 33,18—34,9). On povezuje svoje djelo s Mojsijevim. Zbliženi po sinajskoj objavi, Mojsije će i Ilija biti svjedoci i novozavjetne objave za Kristova preobraženja (Mt 17,1-9). 19,12: Silan vihor, potres i sijevanje očitovali su na Sinaju nazočnost Božju (Izl 19). U ovom su tekstu samo Božja prethodnica; šapat blagog lahora simbolizira Božju duhovnost i intimnu povezanost s prorokom. Druga knjiga o Kraljevima 1,2: Baal-Zebub (Baal-muha), mjesto pravilnog Baal-Zebul (Baal-knez) jest igra riječima kojom pisac ismijava kanaansko božanstvo (usp. Mt 10,25).
51
1,13: Neka bude dragocjen ... znači: poštuj, cijeni. 2,16—18: Bezuspješno traganje za Ilijom znači samo da ga nema među smrtnicima. Elizej je krio njegovu sudbinu. Tekst ne opravdava predaju da Ilija nije umro. O njegovu povratku vidi Mal 3,23. 3,4: »Mešin stup« govori o pobjedi Moabaca nad Izraelcima pod Omrijem i Ahabom; prešućuje manje slavne događaje koje Biblija donosi. 4,29 sl: Nije posrijedi magična moć štapa, već, kako slijedi, moć prorokove molitve. 5,1 sl: Guba koja se spominje u tim recima nije ona u današnjem smislu, već neka kožna bolest (usp. Lev 13,1 sl). 5,15 sl: Jahve, pravi Bog, na posebni se način brine za svoj narod u izraelskoj zemlji. Zato Naaman uzima nešto zemlje da na njoj može častiti Jahvu i u Damasku. Rimon, drugo ime za Hadad, glavno je damaščansko božanstvo. 6,22: Izraelci nisu ubijali ratne zarobljenike (usp. 1 Kr 20,31), osim u slučaju »herema« (usp. Izl 22,19). 9,17: S mirom — dobro, zdravo, u redu. 10,1: Sedamdeset je simbolički broj za cijelo potomstvo (usp. Post 46,27; Suci 8,30, 9,2; 12,14.) 10,10: Izostala, dosl.: »pala na zemlju«. 15,19: Tiglat-Pileser III (745—727) nakon osvojenja Babilona (729) nazvao se Pulu. 16,3: proveo svoga sina kroz oganj. Riječ je o žrtvi u čast Moleka (usp. 23,10). 17,7 sl: Ovi reci ne potječu svi iz iste predaje. Glavni pisac knjige vidi tešku krivnju sjevernoga kraljevstva u religijskoj shizmi (1 Kr 12,26—33). Kasniji dodatak u duhu deuteronomista i proroka, napose Jeremije, optužuje sjeverno kraljevstvo zbog smkretizma i posebnih svetišta (7b—18). 18,4: Ezekija (721-693) ruši sva sporedna svetišta i usredotočuje sav kult na Jeruzalem. Time prethodi Jošijinu obnovu (usp. gl. 23). 2,020: Jedini izvor vode nalazi se izvan zidina: usp. 2 Sam 5,8 bilj. 22,8: Knjiga zakona jest najvjerojatnije Ponovljeni zakon ili barem njegovi zakonodavni dijelovi: prema središnjoj temi cijele Biblije, zove se Knjiga Saveza (23,2, usp. Pnz 52; 28,69). Ta je knjiga bila izgubljena ili sakrivena za vrijeme kralja Manašea (693-639), koji je kao asirski vazal krvavim terorom uvodio asirski kult. 23,4: Nebeska vojska jesu zvijezde.
KNJIGE LJETOPISA
52
Knjige Ljetopisa (prema LXX i Vg: Paralipomenon), a tako i Ezra i Nehemija, posebna su vrsta biblijskih povijesnih knjiga. Svima im je zajednički autor. To se očituje u stilu, osnovnim mislima, a napose u izričitom povezivanju svršetka Ljetopisa s početkom Ezre (2 Ljet 36,22—23 = Ezr 1,1—3). Pisac je vrlo vjerojatno neki levit iz Jeruzalema koji se suživio sa svojom sredinom i vremenom. On piše poslije nastupa Ezre i Nehemije, a prije postanka Knjige Sirahove, koja je nastala u II stoljeću (pod njegovim je utjecajem). Izvješćuje o sredini, gdje uza svećenstvo i levite, prema deuteronomističkoj i svećeničkoj predaji iz Petoknjižja, veliku ulogu igraju pjevači i niži kler, hramska posluga i svjetovnjaci: svi koji su bili okupljeni oko kulta i Hrama. Na sve se protežu blagodati žrtava pričesnica. Ističe se zajedništvo svih plemena. Ni pogani nisu sasvim isključeni iz Hrama. Da bi potkrijepio te ideje, poziva se pisac na Davidovo žezlo, pod kojim su se nalazili svi »sinovi izabranoga naroda«. U Davidovo je vrijeme bilo ostvareno idealno kraljevstvo. Na taj ideal upućuje pisac i svoje sunarodnjake. To je glavni ton kojim su prožete sve te knjige. Pisac veliča Davida, vjernog izvršitelja Saveza, davaoca propisa o Hramu i žrtvama, a slavi i njegov dom, koji je nosilac žezla (gl. 17). 1 Ljet 1—9 donosi rodoslovlja Judina plemena, levitskog roda i stanovnika Jeruzalema. Želi dokazati njihovu zakonitu povezanost s Davidom, koji je središnja ličnost Knjige (10—29). U 2 Ljet 1—9 riječ je o Salomonu i gradnji Hrama. Nakon shizme (931) pisac je zauzet isključivo Judom. On sudi kraljeve po njihovu odnosu prema Savezu i prema tome kako ostvaruju Davidove planove (2 Ljet 10—36). Veliku važnost daje Ezekijinoj i Jošijinoj obnovi (2 Ljet 28—36). Poput Knjiga o Kraljevima, i ove knjige imaju teološke i odgojne, a ne čisto povijesne pretenzije. Autor želi štititi nosioce religijskog života svojih dana i pokazati idealnu sliku Božjega kraljevstva. Glavni izvori za ovu knjigu jesu Knjige o Samuelu i o Kraljevima (usp. Uvod u Knjige o Kraljevima), zatim Knjiga Postanka, Izlaska i Brojeva, te Jošua i Ruta. Sam Pisac navodi još »šesnaest dokumenata«. Radi se najvjerojatnije o nekoj kronici sa šesnaest naslova. Nesuglasja u izvještajima sa starijim povijesnim knjigama pripisuju se nakani pisca da idealizira prošlost, jer pred sobom ima odgojni cilj. Prva knjiga Ljetopisa 1,1 sl: Svećenička rodoslovlja u Knjizi Postanka ističu Abrahama kao onoga po kome dolazi blagoslov na sve narode (12,3). Ovdje se središnje mjesto pridaje Davidu, prototipu Mesije (Mt 1,1—17; Lk 3,23—38). On je okružen svećenicima, levitima i pjevačima. 1,5: Sin u hebrejskom znači rođenog sina, ali i potomka u širem smislu.
53
5,27—41: Lista velikih svećenika do izgnanstva. Usporedna je s listom Davidovih potomaka iz gl. 3. Čini se da pisac slijedi misao Ez i Zah, koji izraelsku zajednicu grade na svećenstvu i kralju. 8,33: Pisac donosi listu Davidovih potomaka po povratku iz izgnanstva da istakne trajnost Davidove dinastije. 15,5: Braća ne znače u hebrejskom samo rođenu braću, nego i rođake. Ovdje je riječ upotrijebljena u onom širem smislu. 16,8—22 = Ps 105,1—15. 16,23—33 = Ps 96. 16,34—36 = Ps 106,1.47—58. 21,1 sl: Započinje glavni dio knjige: gradnja Hrama, uređenje kulta i svećenstva. U središtu nove izraelske zajednice, prema Ljetopisima, nalazi se kralj David, jer je njegova dinastija nosilac mesijanskih obećanja (2 Sam 12,7). 24,23: Neki rukopisi LXX imaju: »Sinovi Hebronovi: Jerija prvi, Amarja drugi . . .« Druga knjiga Ljetopisa 1,10: Upravljati ovim narodom: usp. 1 Kr 3,7 bilj. 4,17: Jordanska ravnica: usp. Post 13,10. 11,18: Usp. isti prigovor Salomonu: 1 Kr 11. 13,5: osoljeni savez. Dosl. »Savez soli«; znači nepokvarljiv, koji se neće razvrgnuti. 19,1 sl: Pisac se zanima za religijsku povijest i za religijsku politiku: poput proroka Hošeje, Izaije i Ezekiela, prigovora sklapanju saveza s drugim narodima. 28,14—15: Tekst podsjeća na usporedbu o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25—37). 31,18: Zbor — kahal — označuje uvijek zajednicu svećenstva i svjetovnjaka. Svi blaguju iste žrtvene prinose i svi se posvećuju svetim gozbama (35,12 sl i 30,24). 33,11 sl: Jedini cilindar asirskoga kralja Asarhadona (680—669) spominje među njegovim vazalima Manašea, a Asurbanibal (668—633) naziva ga svojim podanikom. Čini se da nije bio zatočen on, već Jojakin (Ez 19,9).
EZRA I NEHEMIJA
G. 538. pr. Kr. perzijski kralj Kir posebnim ediktom odobrava Izraelcima povratak u domovinu. Čini se da su se Izraelci vraćali u domovinu u četiri navrata: prvi put g. 538, za Kira, pod vodstvom Šešbasara, koji je počeo gradnju
54
Hrama; drugi put za Darija I (521—485), pod vodstvom Zerubabela i Jošue, koji na poticaj Hagaja i Zaharije g. 515. dovršiše Hram; treći put za Artakserksa I (464—423), pod vodstvom Nehemije, koji podiže jeruzalemske zidove. On je obnovitelj izraelske zajednice u društvenom i religijskom pogledu (Neh 1,4—10). Četvrti put za Artakserksa II (404—358), pod vodstvom Ezre, koji je obnovio Savez naroda s Jahvom (Neh 8). O tim događajima izvješćuju Ezra i Nehemija. Pažnja im je usredotočena na obnovu izraelske zajednice, Jeruzalema i Hrama. Obnova je postavila u središte pažnje Mojsijev Zakon, a to je potpomoglo stvaranje čvrste nove zajednice nakon sužanjstva. Ali je prenaglašeno, gotovo isključivo vanjsko i formalističko obdržavanje Zakona polako dovelo do kasnijeg židovskog ekskluzivizma. To se odrazilo osobito u farizejskoj stranci, koja je nastala negdje početkom I stoljeća pr. Kr., a protiv koje se osobito Krist borio za pounutrašnjenje religioznosti. Pri čitanju Knjige dobro je voditi računa o poremećaju redaka. Neki su dijelovi iz Nehemije dospjeli u Ezru i obratno. Stoga bi trebalo čitati ovim redom: Ezr 1; 2,1—70 (Neh 7,6—13a); 3,1—4,6; 4,24— 6,22; 4,7—23; Neh 1,1—73; 11—13; 9,38—10,39; Ezr 7—10; Neh 8,1— —9,37. Ezra 1,2: Perzijanci su štovali »bogove nebeske«. Prema njima je i Jahve nazvan Bog nebeski. Kasnije (1 Mak 2,21) Židovi će ga, iz poštivanja, zvati jednostavno: »Nebo«: 1 Mak 2,21 bilj. 2,43: Netinci, Netinim (natan — dati). Bili su potomci ratnih zarobljenika iz doba Salomona. Služili su u Hramu: Jš 9,27; Neh 11,3; Ez 44,7-9. 2,63: Namjesnik, dosl. Tiršata, počasni naslov državnika. 7,6: Književnik, dosl. »brzopisac« (usp. Ps 45,2), bio je službenik na dvoru. Ovdje taj naziv ima i religijsko značenje. To je onaj koji narodu čita, prevodi i tumači Zakon, tj. zakonodavac ili književnik. Ta je služba bila razvijena poslije sužanjstva i u Kristovo vrijeme. 9,1 sl: Mješovite ženidbe nisu u staro vrijeme bile zabranjene (Post 41,45; 48,5 sl; Br 12,1 sl). Do zabrane je došlo kasnije (Pnz 7,1—4) da bi se izbjegle opasnosti idolopoklonstva. Još se kasnije kao razlog zabrane isticala i čistoća krvi (9,2). Nehemija 3,1 sl: Ova glava sastavljena ie od podataka sadržanih u arhivu Hrama i Nehemijinih uspomena. Govori o topografiji Jeruzalema (usp. 2 Sam 5,9 sl; 2 Kr 14,13) i političkoj geografiji područja pokrajine Judeje nakon izgnanstva. 3,33—4,16: Nehemija ostvaruje nade izgnanika (Iz 54,11—12; usp. Neh 13). Okolni narodi, osobito Samarijanci (usp. Ezr 4,23), vide u tom pothvatu težnju Židova za osamostaljenjem, i zato ga osujećuju.
55
6,10 Hekal: usp. 1 Kr 6. 7,72b: nastavlja Ezr 8,36. Ezra je došao iz Babilona proglasiti Zakon: Ezr 7,25—26. To je značilo obnovu Saveza s Jahvom. 8,14 sl: usp. Lev 23,33—36.39—43. Ondje grančice služe za ophod, a ne za pravljenje šatora kao ovdje. 10,1 sl: nastavlja u 10,29. 12,27 sl: Ovaj se obred smješta bolje u kontekst 6,16. Pisac o njemu izvješćuje ovdje jer ga želi postaviti u vezu s posvetom Hrama.
TOBIJA, JUDITA I ESTERA
Ove su knjižice pisane hebrejskim ili aramejskim jezikom, ali su se, osim Estere, sačuvale samo na grčkom, i to u nekoliko različitih recenzija. Esterin je, međutim, hebrejski tekst različit od grčkoga. Tobija i Judita nisu ušle u hebrejski ni u protestantski kanon. Sve te knjige odrazuju posebnu književnu vrstu. Vrlo su slobodne u iznošenju povijesnih i geografskih podataka: naglašenije nego ostale biblijske knjige očituju da im je glavni cilj ne povijest, nego pouka što iz povijesti proizlazi. Tobija Knjiga o Tobiji zapravo je povijest jedne obitelji. Pokazuje velike sličnosti s opisima Knjige Postanka i s pripoviješću o Ahikaru, poznatu u istočnjačkoj mudrosnoj književnosti (usp. 1,22; 2,10; 11,18; 14,10). Tobit je pobožan i bogobojazan Židov iz Ninive. Spremno vrši djela milosrđa. On oslijepi. Njegov rođak u Ekbatani ima nesretnu kćer Saru koju je opsjeo sotona; sotona ubija sve njezine muževe. I Tobit i Sara mole smrt. Bog im šalje svoga poslanika Rafaela, koji im pripremi veliku radost i utjehu. Rafael je uputio Tobitova sina Tobiju kako će vratiti vid ocu i Saru osloboditi od sotone. Pošto je postigao i jedno i drugo, oženi se Sarom. Knjiga želi pokazati kako Bog vodi ne samo velike povijesne događaje nego i pojedine obitelji, i kako obilno nagrađuje dobročinstva i milostinju. Pisana je u IV ili III stoljeću pr. Kr. Stil i način izražavanja odaju semitskog autora. Djelce je vjerojatno napisano na hebrejskom ili, još vjerojatnije, na aramejskom jeziku (Jeronim je u 4 st. još imao aramejski predložak za svoj prijevod), ali je do nas došlo samo u grčkom prijevodu, i to u nekoliko različitih recenzija. Naš prijevod slijedi recenziju sačuvanu u rukopisima A i B
56
(aleksandrijski i vatikanski); mjestimično popunjavan recenzijom S (sinajskog) rukopisa. 4,17: Zapovijed potječe iz Ahikara (v. Uvod). Zakon je zabranjivao donositi prinose mrtvacima. Pisac tu zapovijed ovdje primjenjuje na dijeljenje milostinje (r. 16). 5,4: Anđeo je u najstarijim tekstovima Biblije sinonim za (nevidljivog) Boga. Ovdje i u svim kasnijim tekstovima, taj pojam označuje svore-nje različito od Boga. Anđeli su Božji službenici, glasnici, posrednici između njega i ljudi. 6,8: To je stari način liječenja, poznat i u Egiptu (Plinije, Galijen, Marcel). 6,12: Prema starom običaju iz vremena Patrijarha (Post 24) ženidba se sklapala unutar klana (4,12—13). Odatle vjerojatno i zakon o leviratu (Pnz 25,5). U Palestini se time sprečavao utjecaj Kanaanaca na Izraelce (Br 36). 14,4: Jona. S ima Nahum. Vjerojatno se odnosi na Nah 1—3.
Judita Judita je jedan od najdramatskijih biblijskih opisa. Iako je sadržaj najvjerojatnije samo piščeva literarna fikcija, on je svojom poukom i idejom vrlo stvaran. Čini se da se autor namjerno udaljio od svakog povijesnog i zemljopisnog konteksta da bi lakše istakao pravi smisao knjige. Knjiga veliča židovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i praktična da se zapravo izjednačuje sa samim životom naroda i domoljubljem. Obrana domovine jest obrana života i vjere. Holoferno, navodni Nabukodonozorov vojskovođa, utjelovljena je neprijateljska sila; Judita — Židovka — simbol je židovskog naroda, koji, bijedan i osiromašen poput udovice Judite, dolazi u sukob sa svojim neprijateljem. Prizor se događa u Ezdrelonu blizu Harmagedona (usp. Otk 16,16). Knjiga je pisana apokaliptičkim stilom, u Palestini u vrijeme grčke vladavine, u II ili početkom I stoljeća pr. Kr. I Judita je, poput Tobije, izvorno napisana hebrejskim ili aramejskim jezikom, ali nam se sačuvala samo u grčkom prijevodu. Vulgata, napravljena prema aramejskom prijevodu, znatno se razlikuje od toga prijevoda (LXX). »Djelce se odlikuje izvanrednom umjetničkom snagom. Zbijenost izražavanja, fino zapaženi detalji i plastični opisi podsjećaju češće na neka od najuspjelijih ostvarenja Flaubertova i Gideova pera. I nije čudo što je Judita i u prošlosti i u sadašnjosti privlačila mnoge umjetnike kista i dlijeta (Botticelli, Donatello), pisane riječi (Hebbel) i zvuka (Honegger). I 'otac hrvatske umjetničke književnosti', Marko Marulić (1450—1524), napisao je svoj religiozni ep 'Juditu' (Venecija 1521) potaknut ovim biblijskim djelom. Tko se od znalaca naše stare
57
književnosti čitajući ovu izvanrednu prozu neće sjetiti veoma uspjelog Marulićeva opisa Juditina kićenja i Holofernove vojske?« (Delorko.) 1,1: Nabukodonozor, babilonski kralj, nije se nikada zvao asirskim kraljem niti je vladao u Ninivi. 3,8: Asirski i babilonski vladari nisu nikada sebi prisvajali naslov božanstva. Prvi su se Seleukovići, po primjeru Aleksandra, smatrali bogovima. 5,9 sl: Usp. Post 11,31—12,5; 42,1—5; 46,1—7. 5,11 sl: Usp. Izl 1,8—14. 5,12 sl: Usp. Izl 7—12; Br 21,21—32. 8,1: Judita u svojoj pobjedničkoj pjesmi nastupa kao personifikacija svoga naroda (16,2.4). 8,25: Pouka koju pisac Joba nije poznavao: patnje pojedinaca nisu kazna, nego kušnja. 10,13 sl: Pisac, u duhu svoga vremena, smatra da je dopušteno prevariti neprijatelja (usp. Post 27,1-25; 34,13-24; 37,32-34; Hoš 2,1-7). 16,1: Ta je pjesma složena po uzoru na hvalospjeve u Psalteriju.
Estera Estera je po sadržaju slična Juditi: jedna žena spašava svoj narod od neprijatelja. Jako je istaknuto izraelsko domoljublje i ponos. Dok opisuje događaje iz vremena perzijske vladavine (538—333), pisac misli na svoje suvremenike (živi u vrijeme Makabejaca). Pripovijedajući im kako je Bog spasio svoj vjerni narod u prošlosti, on želi održati njihovu nadu u sadašnjim nevoljama. Poslužio se za to starim predajama o životu Židova pod Perzijancima. Usvaja i tradicionalno obrazloženje nastanka Blagdana Putim (9,20—32). Djelo je do nas doprlo u dva »izdanja«: hebrejskom i grčkom. Grčki je tekst za otprilike dvije trećine dulji od hebrejskoga. Naš prijevod slijedi hebrejski tekst i u nj kurzivom umeće iz grčkoga one dijelove kojih hebrejski nema. 1,1a: Ahasver (dosl. Ahašveroš), hebrejsko ime za Kserksa (LXX: Artakserkso). 2,7: Ime Estera dolazi vjerojatno od babilonskog »Ištar«, a možda i od perzijskog »stareh« — zvijezda. 3,9: Ja ću izbrojiti . . . kao odštetu za posao kojim bi Židovi državi koristili. 4,17a: To je tipičan primjer najstarije starozavjetne molitve. 4,17b: Opasnost moja u ruci mojoj znači: posežem za opasnošću, izlažem se opasnosti.
58
7,8: Pokriše lice Hamanu, kao svakome koga su vodili na vješala.
KNJIGE O MAKABEJCIMA
God. 331. pr. Kr. Aleksandar Veliki (336—323) skršio je perzijsku vlast; nastaje helenistička epoha. Nakon Aleksandrove smrti njegovi generali podijeliše vlast. Palestina je najprije potpala pod vlast egipatskih Ptolemejevića, do god. 197, a zatim sirijskih Seleukovića. Najteže doba nastade pod Antiohom IV Epifanom (175—164/163) koji je počeo provoditi prisilnu helenizaciju te izazvao narodni otpor pod vodstvom svećenika Matatije i njegovih pet sinova, od kojih se najistaknutiji zvao Juda, s nadimkom Makabej (možda: Malj). Po njemu su se prozvale ove dvije knjige i cijelo to razdoblje, uglavnom od 175. do 134. pr. Kr., kad je zavladao Ivan Hirkan, veliki svećenik i etnarh. Osnovni sadržaj ovih knjiga izražava sukob dvaju svjetova, dvaju mentaliteta: židovskog i helenističkog. U borbi protiv nadiranja tuđinske civilizacije i kulture Židovi su istovremeno nastojali sačuvati i čistoću svoje religije i narodnu samostojnost. Zakon, Hram, vjera otaca stoje u središtu borbe koja se opisuje kao ponovno osvajanje Svete zemlje. Pisac Prve knjige nije nam poznat; po svemu, bio je Židov, jer dobro poznaje geografiju i topografiju Palestine, upućen je u bibl. literaturu i stil; mjestimice piše kao očevidac. Piše dakle potkraj II st. Knjiga je bila izvorno napisana hebrejski ili aramejski, ali je do nas došla samo na grčkom. Sv. Jeronim vidio je i hebrejski primjerak. Historijska kritika priznaje piscu povjesničarsku vrsnost. Izvještaj mu je jednostavan, trijezan, jasan, objektivan, a opet plastičan i razrađen (usp, 4,1—24; 6,28—54; 7,26—50). Poslužio se arhivskom dokumentacijom: 14,49; 16,24. Kronološki su mu podaci točni i provjereni. (Kronologija polazi od god. 312, tj. od ere Seleukovića.) Ali piščev cilj nadilazi povijesne pretenzije; knjiga mu ima izrazit religiozni cilj: utješiti i ohrabriti vjerne Židove da revnuju za čistoću vjere, za očuvanje Saveza, za svetost Hrama i bogoštovlja, za vjernost Zakonu. Druga knjiga o Makabejcima podosta se razlikuje od prve. Pisac joj je također bezimen, ali vjerojatno izvanpalestinski Židov, helenistički naobražen. Knjiga je izvorno napisana grčki. U njoj pisac, kako sam veli, sažima monumentalno djelo Jasona Cirenca (i pisac i djelo dosad je nepoznato). Stil je piščev povijesno-patetički; on nije prvenstveno povjesničar, nego govornik i moralizator koji želi pokrenuti čitatelja. S te polazne točke valja ocjenjivati pojedine odlomke u knjizi, koja je ipak u osnovici povijesna. Teološki, ova je knjiga, uz Knjigu Mudrosti,
59
najbolji svjedok židovske vjere i pobožnosti na pragu kršćanske ere: usp. izlaganje o stvaranju (7,23.28 sl) o uskrsnuću, prekogrobnoj naplati i vječnom životu (7,11.22.29.33.37; 14,15.46), o vrijednosti mučeništva (7,32—38), itd. Teško je točnije odrediti kad je Druga knjiga napisana; prema njenim podacima, bilo je to između 124. i 63. god. pr. Kr. Njezin je pisac obilno iskoristio podatke iz Prve knjige o Makabejcima. Odatle tolika usporedna mjesta, na koja upozorava ova tablica: 1 Mak 1,10—15 16-28 29—32 33—40 41—45 54.59 56-63 2,1—28 29—38 39—48 49—70 3,1—26 27—37 3,38—4,25 4,26-35 36—61 5,1—67 6,1—16 17 18—27 28—54 55—63 7.1—4 5—25 26—32 33—38 39-49
2 Mak 4 5,1—20 21-26 6,1-9 10-11 18-7,42 usp. 527 usp. 5,25; 6,11
8,1-7 usp. 10,10-13 8,8-29; 34—36 30—33 11,1—12 13—21; 27-38 10,1-8 10,14-23; 12,1-45 10,24—38 9. usp. 1,13-17 11,22—26 10,9—11 13,1—22 23-26 14,1-2 3-4 5-30 31-36 37-46 15
60
Prva knjiga o Makabejcima 1,1: Kitim = prvenstveno Cipar, a onda narodi u zemljama zapadno od Palestine, dakle i Makedonci. 1,10 sl: Nakon kratka uvoda o Aleksandru Vel. (336—323) pisac odmah prelazi na Seleukovića Antioha Epifana IV (175—164/163), pod kojim je počela prisilna helenizacija u Palestini (usp. r. 41-51). 1,29: v. 3,10. To je prema 2 Mak 5,24 Apolonije. 1,49: Antioh III priznao je Mojsijev zakon kao građanski zakon god. 198. Antioh IV dokida tu povlasticu te vjernost Zakonu smatra političkim otporom. Istom Antioh V uspostavlja vjersku slobodu: 6,57—61; 2 Mak 11,22—26. 1,54: v. Dn 9,27 bilj. Antioh IV 8. prosinca 167. podiže u Hramu kip Zeusu Olimpskom, što se smatra najvećim oskvrnjenjem. U hebr. Grozota pustoši (Šikuc šomem) namjerno izvrće aram. ime kipa Baal Šamem, gospodar neba. 2,1 sl: Početak Makabejskog otpora koji se razbuktio u sveti rat u 2,39—5,68. 2,21: Ne dalo Nebo... U to vrijeme Židovi se čuvaju spomenuti ime Božje: 3,18.19.50.60 i dr. 2,26: Br 25,6—8. 2,42: Hasidejci (= Pobožni), posebna zajednica ljudi odanih Mojsijevu zakonu. Potpomagali su Makabejski otpor (2 Mak 14,6). Iz njih su se razvili farizeji i Kumranska zajednica. 2,52—60; r. 52 = Post 15,6; r. 53 = Post 37,39—41; r. 54 = Br 25,6 sl; r. 55 = Br 27,18 sl; r. 56 = Br 13,30; r. 57 = 2 Sam 7,16; r. 58 = 1 Kr 19,10.14; 2 Kr 2,1 sl; r. 59 = Dn 3,28; r. 60 = Dn 6,22 sl; 14,31 sl. 3,4: Post 49,9. 3,37: Bilo je to u proljeće god. 165. Daljnji izvještaj v. gl. 6. 3.49: Br 6,1 sl. 4,59: To je najmlađi blagdan u žid. kalendaru, Blagdan posvete (obnove) Hrama: v. Iv 10,22. 6,1 sl: Taj se izvještaj nastavlja na 337. 6,16: Antioh IV umro je u listopadu god. 163. pr. Kr. 7,13 si: Hasidejci (v. 2,42 bilj.) bili su za Alkima jer bijaše iz roda Aronova. 7,17: Ps 79,2-3. 7,26: Nikanor, v. 3,38 sl i 2 Mak 14—15. 10,1: Bilo je to god. 152.
61
10,20: Tako Jonatan postade nosilac velikog svećeništva i građanske i vojne vlasti (v. r. 65), što je predstavljalo cilj Makabejskog otpora prema 3,43. 12,9: Tu se prvi put u SZ-u spominje zbirka bibl. knjiga kao Ta biblia ta hagia, tj. Svete knjige, za koje su se Makabejci kao za svoju svetinju borili (1,57), u njima tražili savjeta (3,48) i utjehe (12,9 -= Rim 15,4): usp. 2 Mak 2,13 i 8,23. 13,42: Bilo je to god. 142. 16,23—24: Knjiga svršava s prvim Hasmonejcem, kraljem i svećenikom Ivanom Hirkanom (134—104). Druga knjiga o Makebejcima 1,1 sl: Knjiga se počinje sa dva pisma kojima se pozivaju Židovi u Egiptu, gdje je bila jaka žid. kolonija već od VI st., da i oni svetkuju novi Blagdan posvećenja Hrama (1 Mak 4,59). Susljednjih 10 poglavlja (do 10,8) opravdava tu svetkovinu. 1,9: Godine sto osamdeset, i osme — 124. pr. Kr. 1,10: Aristobul je poznat Židov iz Aleksandrije koji je napisao alegorijska tumačenja Petoknjižja. 2,1 sl: Makabejsko doba vrlo je simpatiziralo proroka Jeremiju (v. 15,13—16). Njemu su se pripisivale Tužaljke, Pismo protiv idolatrije (Bar 6) i mnogi apokrifi. Iz jednog takvog potječe, valjda, ovo što slijedi. U r. 4 aludira se na brdo Nebo: Pnz 34,5. 2,8: Slava i Oblak (znak Božje nazočnosti): v. Izl 16,10; 40,34—36; Ez 43,4 sl; 1 Kr 8,10 sl i dr. 3,1: Onija III bijaše veliki svećenik od 198. do 176, kada ga je potkopao brat mu Jason. Pogubljen je god. 170: 4,3. Pohvalu mu piše Sir 50,1 sl i 2 Mak 4,5—6; 15,12. 3,9—15: Jason je uveo mnoge helenske običaje koji su pravovjernim Židovima bili mrski: gimnazij, vježbalište (r. 9.12), kazalište (r. 14), efebij, društvo mladića između 18 i 20 god., gdje su se vježbali u oružju i održavali, recimo, književne kružoke; petaz (r. 12), šešir sa širokim obodima. 5.1: 1 Mak 1,17—20. Bilo je to god. 168. 7,1 sl: Ovo poglavlje izvješćuje o tipičnim primjerima progonstva; puno je teoloških refleksija; svaki od sedmero braće ističe nešto novo: r. 2 = vjernost i odmetništvo; r. 9 = smrt i uskrsnuće; r. 11 = mučeništvo i nagrada; r. 14 = mučenici, progonitelji i uskrsnuće; r. 16 sl = izabrani rod i prokleto sjeme; r. 18 = grijeh i kazna; r. 28 = stvaranje i uskrsnuće; r. 30—38 doktrinalni zaključak. Ovaj je odlomak značajan u postupnom objavljivanju nauke o uskrsnuću: ona se naslućuje u Iz 26,19 i Job 19,26— 27, dok se jasno izražava u Dn 11 (također u vezi s Antiohovim progonstvom) i ovdje u r. 9.11.14.23.26.29 — v. još 2 Mak 12,38-46 i 14,46. Pod utjecajem grčke filozofije Mudr 3,1—5 govori o besmrtnosti, a ne o uskrsnuću tijela. U sklopu židovske misli koja čovjeka shvaća kao cjelinu, to se dvoje sjedinjuje: vjera u besmrtnost duše i u uskrsnuće tijela. 8,23: Sveta knjiga, usp. 1 Mak 12,9.
62
9,1 sl: Muke Antiohove potanko se opisuju kao kazna Božja progonitelju, osobito za muke sedmero braće. 10,1 sl: Ovo je središnja glava u knjizi: što pogani porušiše, Židovi grade; oskvrnut Hram biva posvećen; dokinuti se blagdani ponovo uvode, osobito Blagdan posvećenja Hrama. 10,9 sl: Kao što je I dio knjige opravdao postanak Blagdana posvećenja Hrama, tako ovaj II dio opravdava postanak Dana Nikanorova u 15,36. 14,12 sl: I opet trag vjere u prekogrobni život (usp. gl. 7 bilj.) i u zagovor pokojnih svetih za žive. 12,38 sl: Juda vjeruje u uskrsnuće (v. gl. 7 bilj.), ali i u mogućnost očišćenja od grijeha nakon smrti, što se postiže molitvom i žrtvom preživjelih (v. r. 42 i 43). To je jedini tekst iz SZ-a koji se može navesti za dokaz čistilišta. 15,35—36: Pobjeda Jude Makabejca nad Nikanorom slavit će se uoči dana Mordokajeva, tj. uoči Blagdana Purima (v. Est 9,20.22).
PSALMI
Kao i drugi narodi starog Orijenta, posjedovao je Izrael istančan smisao za pjesnički način govora, za slikovito i snažno izražavanje; imao je bogato razvijen osjećaj za ritam, a napose za paralelizam, koji je glavno obilježje hebrejske poezije (drugi polustih razvija, sličnim ili suprotnim riječima ponavlja, razrađuje misao prvog polustiha). Pjesme nalazimo gotovo u svim dijelovima SZ: one su, osobito u Prorocima, izmiješane s prozom. Ipak izraelska religiozna lirika nalazi svoj najjači izražaj u zbirci od 150 pjesama koje se u hebrejskom nazivaju »himni«, pohvalnice, hvalospjevi, a u grčkom »psalmi« (pjevanje uz pratnju glazbala sa strunom, psalterija). Redni brojevi psalama u hebr. izvorniku nešto se razlikuju od brojenja u starom grčkom (Septuaginta) i latinskom (Vulgata) prijevodu, gdje se Ps 9—10 i Ps 114—115 uzimaju kao jedan psalam, dok se Ps 116 i 147 razdvajaju u po dva psalma. Brojenje kakvo je u Septuaginti i Vulgati postalo je tradicionalno do naših dana. U našem prijevodu psalme brojimo prema hebrejskom, a u zagradu stavljamo tradicionalni broj. Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Imamo tri glavne skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno lučiti, te se i međusobno miješaju i jedan oblik često nestaje i prelazi u drugi u istom psalmu.
63
1. Himni ili hvalospjevi. U tu skupinu ubrajamo Ps 8, 19, 29, 33, 46— 48, 76, 84, 87, 93, 96-100, 103—106, 113, 114, 117, 122, 135, 136, 145—150. Sastav im je gotovo uvijek jednak. Iza poziva na hvalu Boga slijedi glavni dio u kojem se iznose razlozi ove hvale, a to su čudesa u prirodi, napose stvaranje, i čudesno Božje djelovanje u povijesti spasenja. Unutar ove skupine sadržajem se izdvajaju dvije vrste psalama: Kantici Siona (46, 48, 76, 87) i Psalmi Jahve Kralja (47, 93, 96—98) u kojima se zapaža proročki utjecaj univerzalnosti Jahvina kraljevstva i eshatološka usmjerenost. 2. Prozbeni psalmi ili tužbalice. To su molbe u nevolji upravljene Jahvi. Tužbalice mogu biti općenarodne, ako nevolja pogađa sav narod. Takvi su Ps 12, 44, 60, 74, 79, 80, 83, 85, 106, 123, 129, 137. U teškim časovima, u ratu, porazu, za suše i nerodice, u vrijeme različitih pošasti, za navale skakavaca i u drugim nesrećama naređivan je post, i vjernici bi dolazili u Svetište da izmole Božju pomoć. Ovakvi prozbeni i pokornički dani jesu okviri ovakvih psalama. Ako nevolja pogađa pojedinca, imamo individualne, pojedinačne tužbalice. Ovamo pripadaju Ps 3, 5—7, 13, 17, 22, 25, 26, 28, 31, 38, 42-43, 51, 54—57, 59, 63, 64, 69— 71, 77, 86, 102, 120, 130, 140—143. Obično počinju zazivanjem Boga da pritekne u pomoć. Tada iznosi molitelj svoju nevolju pred Jahvom, i to u slikama, koje su već poprimile ustaljeni obrazac, da se stvarno stanje moliteljapatnika jedva može raspoznati: smrtna pogibao, bolest, neprijatelji, krive optužbe pred sudom, progonstvo, grijesi. Molba prelazi u čvrsto pouzdanje da će biti uslišana, a pouzdanje se oslanja na Božje milosrđe i vjernost; molitelj se sjeća prijašnjih uslišanja, priznaje svoje grijehe ili ističe vlastitu nedužnost. Često prozbeni psalam postaje izričito pjesma pouzdanja (Ps 4, 11, 16, 23, 62, 121, 125, 131). 3. Psalmi — zahvalnice. Mogu biti zahvalnice naroda ili pojedinaca. Ovamo ubrajamo Ps 18, 21, 30, 33,34, 40, 65-68, 92, 116, 118, 124, 129, 138, 144. Veoma su bliski himnima. Hebrejac za pojmove »hvaliti« i »zahvaljivati« upotrebljava istu riječ. Iza uvodne najave zahvale slijedi jezgra psalma u kojem se spominje primljeno dobročinstvo. Slično prozbenim psalmima, opisuje se nevolja, navodi se usrdna molitva za pomoć, uznosi se spasiteljski Božji zahvat. Zaključak je često pouka i opomena nazočnima. U ove temeljne oblike bili su tijekom vremena unošeni novi elementi. Proroštva susrećemo u Ps 2, 50, 75, 81, 82, 85, 95, 110. Proročkom porukom prožeti su Kantici Siona i Psalmi Jahve Kralja. Nauka izraelske mudrosti odražava se u poučnim psalmima (Poučni psalmi i mudrosne pjesme). Ovamo idu npr. »alfabetski« psalmi (9, 10, 25, 34,
64
37, 111, 112, 119, 145), psalmi o Zakonu (1, 19, 119), psalmi o životu usklađenu s voljom Božjom (14, 15, 24, 32, 52, 62, 101, 112, 127, 133). Posebno treba spomenuti »Pjesme kralja«. To su psalmi pisani u različitim književnim formama, sežu do kraljevskih vremena i odnose se na izraelskoga kralja, npr.: proroštvo za kralja (2, 110), molba ili zahvala za kralja (20, 21, 61, 72, 84), molitva za kralja (18, 28, 63, 101). Kralj se izabranog naroda, budući da je pomazan, zove »pomazanik« (hebr. Mašiah, Mesija). Najvećem od svih kraljeva, Davidu, Jahve je, prema 2 Sam 7,16, obećao da će mu »prijesto (dinastija) ostati dovijeka«! To se proroštvo vrlo često spominje u Bibliji. Oko njega se s vremenom sve jasnije oblikovala nada u jednog Davidova potomka po kome će Bog ispuniti svoj spasiteljski plan. Uz kralja-pomazanika vezano je tako očekivanje Pomazanika — Mesije. Zbog toga su mnogi kraljevski psalmi, u djelomično prerađenu obliku, postali mesijanski psalmi. Izričito o Mesiji govore Ps 2, 45, 72, 110 (Ps 110 je u NZ od svih psalama najčešće citiran). K tome su NZ i prvobitna Crkva cio niz psalama, ili dijelova psalama, koji nisu izvorno mesijanska primijenili na Krista kao Mesiju (Ps 8, 16, 22 35, 40, 41, 68, 69, 97, 102, 118, 119). Kao što je stara tradicija pripisala Salomonu mudrosne knjige, tako je i psalme pripisala Davidu, velikom pjesniku i organizatoru kulta u Izraelu. Sasvim je vjerojatno da mnogi psalmi sežu do Davida. Samo je teško u pojedinim slučajevima to dokazati. Naslovi psalama — koji se inače ne smatraju nadahnutim biblijskim tekstom — ne pružaju nam sigurno svjedočanstvo, jer izvorno označuju samo pripadnost nekoj zbirci pjesama, a ne ističu autorstvo. Brižljivom se analizom može utvrditi povezanost pojedinog psalma s drugim spisima SZ (npr. s Ponovljenim zakonom, s nekim proročkim ili mudrosnim spisima). To nam može pružiti dragocjene podatke za određivanje vremena postanka. I Knjiga psalama ima povijest svoga razvoja. Kao živa molitva doživjela je ona tijekom izraelske povijesti mnoga prilagođivanja novim religioznim pogledima, preinake, nadopune i razvoj. U njihovu nastajanju i njihova je liturgijska upotreba u Hramu igrala izvjesnu, iako ne isključivu, ulogu. Mnogi psalmi izričito su povezani sa službom Božjom, npr. Ps 20, 26, 27, 66, 81, 107, 116, 134, 135. Kao pjesme koje se pjevaju u Hramu raspoznaju se Ps 48, 65, 95, 96, 118. Psalmi 120—134 pjesme su hodočasničke: Izraelci su ih pjevali kad su hodočastili u Svetište. Psalmi su postali knjiga za molitvu i za pjevanje u Hramu i sinagogama. U njima se odražava sva biblijska pobožnost. U njima se otkriva cijeli Stari zavjet, što Izraela oduševljava za Boga Saveza, nalazi ovdje svoj neprolazni izraz. Psalmi žive i dalje u kršćanstvu.
65
Oni su službena knjiga molitve Crkve. Punina objave u Kristu dopušta da se Psalmi pokazuju u novom svjetlu. Oni su zaista kršćanska molitva ili — kako kaže Augustin — Evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu. 2,7 sl: Pomazanik temelj svoje vlasti i svoje podrijetlo otkriva formulom koja se na istočnim dvorovima primjenjivala prigodom ustoličenja kralja. Obećanje dano Davidu (2 Sam 7) dobiva ovdje svoj duboki smisao. Poslanica Heb 1,5, zatim kršćanska tradicija i liturgija primjenjuju ovo mjesto na vječno rođenje Božje Riječi. 3,1: Usp. 2 Sam 15,18. 3,6: Jutarnje buđenje poseban je čas uslišanja (Ps 5,4; 17,15; 30,6; 46,6; 49,15; 57,9; 73,20; 90,14; 130,6; 143,8). Zora i svjetlo simboliziraju spas, a mrak i noć simboliziraju kušnju i nesreću. 4,7b: Dosl. »Podigni (pogrešno: istraži, okušaj) na nas svjetlo lica svoga« česta je biblijska slika. Izražava Božju blagonaklonost, dobrotu. 5,11: Osjećaj božanske pravde, s kojom je pravednik povezao svoj život i sudbinu, često u psalmima prelazi u vapaj za Božjom osvetom protiv neprijatelja, rušitelja Božje pravde (Ps 10,15; 31,18; 54,7; 58,7; 59,12 sl; 63,23-29; 79,12; 83,10—19; 104,35; 109,6—20; 125,5; 137,7-9; 139,19-22; 140,10—12). Objava o prekogrobnom životu i nagradi nije još jasna. Pravda Božja mora se pokazati na ovoj zemlji. Istom kasnije postaje Objava sve jasnija. Božja pravda nadilazi naše poimanje (Job). U Novom zavjetu Krist će objaviti ljubav kao jedino mjerilo života; ona mora obuhvaćati i neprijatelje (Mt 5,43—48). Kršćanin ne nosi u svom srcu mržnju, nego zaziva Božju pravednost protiv snaga grijeha i zla koje priječe ostvarenje Božjega kraljevstva. Ps 6 prvi je od pokorničkih crkvenih psalama (+ 32; 38; 51; 102; 130; 143). 6,2 sl: Nevolja i bolest, po ondašnjem shvaćanju, kazna je za grijeh. Ozdravljenje znači i oproštenje krivnje. 6,6: Po nepotpunoj objavi pravednik može samo na ovom svijetu ispuniti uvjete Božjeg Saveza hvalom, kultom i služenjem. U Šeolu je život tih, smanjen, zamire (30,10; 88,11—13; 115,17; Iz 38,18 sl; Prop 9,5). Objava postepeno otkriva nauku o prekogrobnom životu. 8,3: Usp. Lk 19,40. 8,6: Od Boga (Elohim): Vjerojatno misli na misteriozna bića koja okružuju Božji prijesto (Ps 29,1). Iako je čovjek jadan u sebi, ipak je stvoren na sliku Božju i kao takav gospodar je nad prirodom. 1 Kor 15,27 i Ef 1,22 primjenjuju taj redak na Krista. Ps 9 i 10 izvorno je jedan psalam, kako svjedoče grčka i latinska Biblija i akrostih (označen sa strane). Ps 11,1: Gora je mjesto utočišta (Post 19,17; Ez 7,16; Mt 24,16). 11,6: Dio, dosl. kalež (vjerojatno se misli na posudicu u kojoj su se miješale kocke) označuje čas dobru sudbinu (Ps 16,5; 23,5), čas opet zlu (Ps 75,9; Mt 20,22; Otk 14,10).
66
11,7: Čovjek Boga ne može vidjeti (Izl 33,20; Iv 1,18). Gledati lice njegovo znači boraviti u Božjoj blizini i, poput sluge, budno i pažljivo vrebati na njegov mig (Ps 16,11; 17,15; 24,6; 27,8; 105,4). 14: Opak način života dovodi do prezira i nijekanja Boga. Usp. Rim 1. Ps uz male izmjene ponavlja Ps 53. 15: Svećenička pouka na vratima Svetišta. Usp. Izl 20,1. 16,5: kalež. V. 11,6 bilj. 16,8: zdesna, kao odvjetnik svomu štićeniku. 16,10: Nada u uskrsnuće. Usp. Dj 2,25—28; 13,33-37. 18: Uz male preinake nalazi se u 2 Sam 22. 18,3: U psalmima susrećemo za Boga ove nazive: Hridina (31,4; 42,10), Pećina (19,15; 28,1; 31,3; itd.). To su slike nečega pouzdanog, nepromjenljivog, čvrstog, na što se čovjek može osloniti. Snago spasenja moga, dosl. rože spasenja moga. Rog je znak snage i moći (75,5.6.11; 89,18 itd.). Dakle: snažni spase moj. 18,5: Vode, valovi, često simboliziraju smrtnu opasnost (Ps 32,6; 40,3; 42,8 itd.). 18,11: Kerubi, babilonski Karibu, mitološka bića, stražari su na vratima hramova i palača. U Bibliji su simboli Božje nazočnosti, u Hramu im likovi služe za Božji prijesto (1 Sam 4,4; 2 Sam 6,2; usp. Izl 25,18; Ez 1,5 sl). 19: Himan slavi Boga, stvoritelja neba, posebno stvoritelja sunca (na starom Orijentu sunce je simbol pravde [Mal 3,20; Mudr 5,6]) i Zakonodavca. 19,5: usp. Rim 10,18. Ps 20 i 21 tvore diptih: U Hramu se uz prinošenje žrtve u nazočnosti kralja i vojske intonira molitva za uspjeh u ratu (Ps 20), a nakon rata molitva zahvalnica (Ps 21). 22: Evanđelje gleda u ovom psalmu opis duševnih i tjelesnih patnja Kristovih (Mt 27,35.39.46; Mk 15,34). Usp. Iz 52,13—53,12. 23: izljev je mirna i vedra predanja Bogu, dobrom pastiru (1—4) i gostoprimcu (5—6) koji pripravlja mesijansku večeru. Krist se progla-šuje dobrim pastirom (Iv 10,11; Lk 15,4—7). Liturgija ga aplicira na sakramentalni život koji izvire iz krštenja i euharistije. 24: Hodočasnici putuju na blagdan u Jeruzalem. Kao i u Ps 15, svećenik na ulazu u Hram traži od njih moralnu besprijekornost. 7—10 slavi ulazak Jahve nad Vojskama koji je nazočan nad Kovčegom saveza (usp. 2 Sam 6). 25: Psalam je alfabetski. 27: Sastavljen je od dva dijela, koje povezuje ista ideja: pouzdanje u Boga. Prvi dio (1—6) po svojoj umjetničkoj snazi i po dubokoj religioznosti ide u bisere Psalterija.
67
28: Vapaj hodočasnika za pomoć protiv neprijatelja. Iza primljene pomoći slavi Gospodina (6—7) i dodaje molitvu za kralja i narod (8—9). 29: Oluja bjesni nad Sredozemljem i kreće prema Istoku. Stari zavjet u olujama vidi objavu Božje moći i slave, koja obara neprijatelje, a svojima daje mir. Bog sam stoluje na nebu, okružen anđelima (sinovi Božji). Ipak Bogu nije stalo do uništenja, već do »slave« Božje. Vrijedno je svrnuti pažnju na arhitekturu psalma, osobito na tzv. progresivni paralelizam (drugi polustih pobliže tumači misao prvoga). 29,6: Sirion je sidonsko ime za Libanon (Pnz 3,9), visoki planinski splet u Siriji. 30: Čovjek koji je bio teško bolestan, već gotovo u Podzemlju (Šeolu; tj. umro, r. 4), zahvaljuje za ozdravljenje i pripovijeda kako je dobar Jahve. Tipičan psalamzahvalnica. 30,10: Krv je prema bliblijskom shvaćanju sijelo života (Post 9,6; Lev 1,5; Ps 72,14 itd.). 31: Pošto su mu uslišane molitve, dolazi vjernik u Hram gdje zahvalu prepleće svojim nekadašnjim molitvama i pouzdanjem. 31,6 izgovorio je Isus na križu (Lk 23,46). 32: Drugi pokornički psalam, veoma drag sv. Augustinu, izražava radost i mir savjesti što ga osjeća onaj komu je, nakon priznanja, oprošten grijeh. 34: Alfabetski psalam mudrosne literature: Nakon zahvalne molitve vjernika slijedi (12—23) pouka učitelja mudrosti. Svoje »sinove« = učenike, djecu. 35,27: zanimljiv motiv kojim molitelj Boga »potiče« na uslišenje. 36,7: Božji vrhunci jesu najviši vrhunci. Usp. Ps 68,16; 80,11. 36,10: život znači mir, blagostanje, sreću. Izvor života u psalmima znači mudrost (13,14; 16,22; 18,4) i strah Božji (14,27). 37: Alfabetski, mudrosni psalam, »ogledalo Providnosti« (Tertulijan). Prividna sreća bezbožnika ne smije vjernika uskolebati, jer za njih nema sretne budućnosti. 38: Vapaj teško pritisnutog vjernika, koji priznaje svoje grijehe (pokornički psalam). Mnogi dijelovi podsjećaju na Joba i Iz 53. 40: Zahvalna molitva (1—12) duboke nutarnje spoznaje da poslušnost Božjoj volji više vrijedi nego žrtve (usp. Heb 10,5—7). Redak 14—18 tjeskobna je prošnja koja postaje Ps 70. 41: Bolestan (»smrti predan«) čovjek gleda kako njegovi neprijatelji očekuju njegovu smrt, a i prijatelji ga ostavljaju. Jedino mu je utočište milosrdni Bog. 41,14: Doksologija kojom se završava prva knjiga Psalama. Ps 42. i 43. sačinjavali su prvotno jedan psalam; na to upućuje ponavljanje istog refrena. Pobožni Izraelac živi na izvorima Jordana, poganska okolina izruguje se
68
njegovu vjerskom uvjerenju. On ipak u srcu ima samo jednu želju, a to je: domovina, Hram kao hodočasničko mjesto, blizina Božja. 42,7: Brdo Misar, danas Zaorah, nalazi se nedaleko od izvora Jordana. 44: Tužbalica naroda prigodom teške nacionalne nesreće i poniženja. Kao i Ps 74, 79, 80, može se odnositi na razorenje Jeruzalema (god. 587). Reci 18—23, prema mišljenju nekih, dodani su za makabejskih vremena (oko 175 pr. Kr.). 45: Ovaj je psalam vjerojatno svadbena pjesma posvećena nekom od izraelskih kraljeva. Već je izraelska predaja tumačila ženidbenu vezu kao sliku veze između Boga, odnosno Mesije, s izabranim narodom (Ez 16,8—13; Iz 62,5; Pj 3,11 sl). Poslanica Hebrejima (1,8—9) primjenjuje na Krista pohvale upravljene ovdje kralju. Pjesnik najprije upravlja riječ kralju Mesiji (3—10), a zatim kraljici (11—17). 45,7: Ime »bog« u Bibliji pridaje se anđelima (Ps 8,6), vladarima i sucima (Ps 58,2), Mojsiju (Izl 4,16; 7,1), pojavi Samuela (1 Sam 28,13), kući Davidovoj (Zah 12,8), Mesiji (Iz 93). 45,9: Smirna je mirisna smola što kaplje iz nekog drveta u Arabiji. Aloja je mirisavo drvo iz Indije (Pj 4,14; Iv 19,39). Kasija je mirisava korica. 45,10: Zlato ofirsko (južna Arabija) smatra se najdragocjenijim (usp Iz 22,13; Job 28,16). 45,13: Tir, najbogatiji grad istočnog Sredozemlja, predstavnik je pogana i njihovih vladara. Sve bogatstvo svijeta slijeva se u Izrael, sve za ures i nakit zaručnice. To je obećanje mesijanskim vremenima. 46: Kantik Siona. Božja nazočnost štiti sveti grad. Simbolične vode, naklonost Božja, čisti ga i čini plodnim, novim Edenom. 46,4: slika je kaosa; prema mišljenju tadašnjeg svijeta, zemlja počiva na stupovima, nad bezdanom (Ps 24,2). Ako stupovi popuste, voda nadire i prekrije bregove. — Jahve nad Vojskama (Jahve Sebaot): Bog svemirskih konstelacija, Bog anđeoskih četa, Bog izraelskih četa. 47: Eshatološka vizija. Univerzalnost Božjeg kraljevstva: Savez s Abrahamom proširen je na cijelo čovječanstvo. Svi su narodi pridruženi izabranom narodu. Jahve je jedini kralj svijeta. Kralj Izraelov ulazi uz obredno klicanje sviju naroda u Hram. Prvi je od »Psalama kraljevstva«. 48: Jeruzalem i brdo Sion izbavljeni su iz velike pogibli. Neprijateljske su snage slomljene. Slijedi svečana procesija, u kojoj sudjeluju i ostali stanovnici zemlje. 48,3: U babilonskim i feničkim pjesmama slave se visoke planine sjevera kao brdo »bogova« (usp. Iz 14,13; Ez 28,6.15 itd.). Pravi, krajnji sjever, »brdo bogova«, jest Sion, na kojem boravi pravi, živi Bog. 48,8: Brodovi Taršiša čvrsti su brodovi za daleka putovanja. Ipak ni oni ne mogu odoljeti snažnu vjetru. Takav je bio poraz neprijatelja. 49: Rješava zagonetku života na način starozavjetnog Mudraca.
69
50: Duboko religiozan i snažan pjesnik obara se na čisto vanjsko štovanje Boga, koje je uzrokom zanemarivanja ćudorednih zahtjeva religije, svetosti života. (Usp Iz 1,10— 20; Jr 7,21—23; Am 5,21—27; Mih 6,1—8.) Ovu proročku poruku dovest će Krist do zadnjih konsekvencija (Iv 4,23). Poniznost, iskrenost, općeljudsko osjećanje i svakome tako blizak osjećaj boli i kajanja, usvojili su ovaj psalam kao veoma prikladan izraz za sva vremena. Izraelska tradicija pripisuje ga Davidu (2 Sam 11,12). 50,7: Svaki se čovjek rađa nečist (Job 14,4), i zato je sklon grijehu (Post 8,11). I Bog mora to jadnom grešniku uzeti kao olakotnu okolnost. Na ovaj se redak idejno nastavlja Rim 5,12—21. 51,9: Izop je biljka koja služi za očišćenje (Lev 14,4; Br 19,18). 51,12: Oproštenje grijeha smatra se božanskim činom. Zato i psalmist upotrebljava glagol stvoriti: on označuje radnju koju isključivo izvršuje Bog. 51,16: Krv prolivena: time se više aludira na preranu smrt kao na kaznu za grijeh nego na umorstvo. 51,20 sl: Dva posljednja stiha dodana su poslije izgnanstva. 52,2: Usp. 2 Sam 22,9. 53: Recenzija elohističke tradicije Ps 14 sa završnom molbom za tešku povijesnu situaciju. 54: Tradicija i ovaj psalam nepoznatog prognanika povezuje sa 2 Sam 23,19. 55,16: Nagla i prerana smrt smatrala se kaznom kojom se kažnjava bezbožnik (Ps 73,19; 102,25; Iz 38,10; Jr 17,11; Job 15,32). 56: Usp. 1 Sam 21,11 sl. 57: Slikama iz rata i lova opisuje psalmist svoje neprijatelje. Reci 8—12 (Ps 108,2—6) svečana su zahvala za spasenje. 57,1: Usp. 1 Sam 24,4 sl. 58: U duhu starih proročkih poruka naviješta nepravednim sucima čas božanske pravde. 58,2: moćni, dosl. bogovi, usp. Ps 45,7. 59,17: jutrom. Molitelj je vjerojatno nepravedno osuđen (r. 4,8,13). Jutrom se sudilo. Nevoljnik očekuje zato jutrom Božju pomoć. 60: Reci 3—7 tužaljka su naroda u teškoj ratnoj nevolji. Reci 8—14 (= Ps 108,7—14) pjesnički iznose obećanja Božja: Bog će Palestini pripojiti susjedne zemlje. 60,10: Sud iz kojega se umivam znači: služit će mi. Moab leži uz Mrtvo more. Baciti obuću bijaše znak preuzimanja vlasti (Pnz 25,9; Rut 4,7). 61: Plač zatočenog levita koji je daleko od Siona (2—5). Njemu je Bog nada i obrana. Zatim slijedi molitva za kralja (6—8).
70
65: I za obilne kiše i plodne godine narod zahvaljuje Stvoritelju prirode. 10—14: pjesnički opis proljeća u Judeji. 66: Liturgijska zahvala za zajednicu. Stilom i sadržajem podsjeća na drugi dio Iz. Prijelaz preko Crvenog mora i preko Jordana (r. 6.) često su spojeni (Ps 74,13—15; 114). 68: Himan zahvale evocira velika razdoblja povijesti Božjeg naroda u trijumfalnom prolazu Jahve: izlazak iz Egipta, putovanje kroz pustinju, pobjede u sudačko vrijeme (Debora, Gideon, r. 12—15), ustoličenje na Sionu (David, Salomon), povijest Ilije i Elizeja, tragična sudbina obitelji Ahabove, svečana proslava Pashe u vrijeme kralja Ezekije (25—28), i na kraju otvara pogled na univerzalnost spasenja. 68,15 Salmon, strmi bregovi Araunitide. 69: Psalam je vjerojatno sastavljen od dvije zasebne pjesme, U prvom dijelu (1—30) psalmist snažnim slikama opisuje svoje patnje koje trpi od nepravednih upravitelja. Mržnja na neprijatelja i revnost za slavu Božju prepleću se u duhu starozavjetnih tužbalica. Drugi dio (31—37) zahvala je i nada. Iv 15,25; 2,17; Rim 15,3; Mt 27,34.48 primjenjuju ovaj psalam na Krista. 70: Uz neznatne preinake elohistička tradicija Ps 40. 72: Prikazuje idealnu sliku kralja, koji vlada vječnim kraljevstvom, koji ne poznaje granicu u pravdi i dobru. Posvećen je Salomonu, pravednom i mirotvornom kralju, bogatom i slavnom, koji je idealan lik budućega Mesije. Židovska i kršćanska tradicija gledaju u njemu lik Mesije, kako su ga prorekli Iz 9,5; 11,1—15; Zah 9,9 sl. 72,18—21: Doksologija i završetak druge knjige psalama. 74: Izvorno opisuje opustošenje Hrama za kralja Nabukodonozora god. 587. Proročki je glas tada zašutio (9). Židovska tradicija vidi u bezumniku (22) Antioha Epifana, »ludoga kralja«, koji je spalio hramska vrata i obeščastio Svetište (1 Mak 4,38; 2 Mak 1,8). 75: objavljuje sud nad bezbožnicima (3—6) koji će biti univerzalan (7—9), a pravednicima će donijeti radost i kliktanje (10—11). 75,7: Četiri strane svijeta: pustinja je jug, bregovi (Libanon) sjever. 76: Eshatološki himan. Kao i Ps 46 i 48, polazi od poraza Sanheribova god. 701. (2 Kr 19,35), što postaje simbol spasenja za sve potlačene (10). Salem (3), pokraćeno ime za Jeruzalem. 77: Psalmist se u doba teške kušnje za babilonskog sužanjstva sjeća Jahvina dobročinstva prema svome narodu, čudesa ostvarenih u Izlasku (17—20), i to mu ulijeva nadu da će Bog i dalje biti uza svoj narod. 78: Razmatranje nad poviješću izraelskog naroda od izlaska iz Egipta do Davida. Uza sva velika čudesa narod je bio nevjeran svome Bogu, posebno Efrajim, i zato je Bog zabacio Efrajima i Šilo, njegovo svetište, a izabrao je Davida i Sion. Psalmist svoju nauku iznosi u poslovicama. Iz ovog razmatranja izvodi moralno-religioznu pouku za
71
sadašnjost i budućnost, da ne bi narod ponovo upadao u grijehe otaca, da ga ne bi stigla ista kazna. 79: Jeruzalem su razorili Babilonci 587. 80: Tuguje nad katastrofom Sjevernog kraljevstva (2—3), koje su (722) opustošili Asirci, i nad katastrofom Jude g. 587. 81: Blagdanski psalam. Tradicija ga povezuje uz Blagdan sjenica. Bio je to najveći blagdan, spomen na boravak u pustinji i na primanje Zakona na Sinaju. Slavio se u sedmom mjesecu (jesen) uoči uštapa i trajao je osam dana. To je bio i mjesec početka građanske godine. Sada je to kod Židova psalam za Novu godinu. 82: U eshatološkoj perspektivi psalmist proročkim stilom upravlja riječ nepravednim sucima (= »bogovi«, Božji zastupnici) i upravljačima. 82,6: Nalazimo u Iv 10,34—36 u drugom kontekstu. 83: Prijetnje protiv deset tradicionalno neprijateljski raspoloženih susjednih naroda. 83,10—12: Oreb, Zeb, Zebee i Salmana, midjanski knezovi koje je potukao Gideon (Suci 7,25; 8,10—21). Sisera je vojvoda kanaanskoga kralja Jabina (Suci 4,2; 5,20— 26). 84: Silna čežnja za Hramom olakšava teškoće putovanja. Ide među »psalme Siona«, koji slave Gospodina, što stoluje na Sionu, izvoru sreće i milosti za hodočasnike (6—9) i za službenike hrama (5.11). 85: Psalmist podsjeća na mesijanski mir koji su proroci Izaija i Zaharija prorekli, i tako povratnicima koji se vraćaju u domovinu iza Kirova edikta god. 538 pr. Kr. ulijeva svetu nadu. Slava Božja (10) vratit će se u porušeni Hram i Sveti grad koji bijaše ostavila (Ez). 87: Proročka vizija: Sion, grad Božji, postat će duhovna majka i duhovna prijestolnica sviju naroda. Egipćani (= Rahab), Etiopljani, Siro-Palestinci, Mezopotamci postat će građani Siona. To je volja Božja (4—5). Već Izaija govori o Sionu kao plodnoj zaručnici Gospodnjoj (62,5 sl), koja je slika Crkve (Ef 5). 89: Kraljevstvo je najdublje poniženo. Ččini se da je Bog svoju ruku digao od njega i zaboravio na obećanja koja je dao. Slavi Stvoritelja (6—19), govori o Mesiji (20—38), tuguje nad nacionalnim porazom (39—46) i završava molitvom pouzdanja u Boga (47—52). 89,11: Rahab je mitološka neman, koja simbolizira vodeni kaos (Job 7,12), katkad oznaka za Egipat. 89,53: Doksologijom se završava treća knjiga psalama. 90: Ovo je najuzvišenija elegija o prolaznosti ljudskoga života i jedan od najljepših psalama. 95,8: Usp. Izl 17,1-7; Br 20,2—13. 95,10: Usp. Br 14,22—35.
72
100: Ovaj su psalam naizmjence pjevali različiti korovi za svečanog ulaska u Hram. 102: Pokornički psalam. U njemu se prepleće individualna tužbalica s općenarodnom (v. Uvod u psalme). Spada među remek-djela poezije i vjere u Psalteriju. 103: Svojom tematikom pripravlja i podsjeća na tematiku NZ, osobito 1 Iv 4,8. 104: Nadahnut je Post 1. 104,35: Aleluja (izv. Halelujah) znači: Hvalite Jahvu. 105: Psalam je zahvalni himan za obećanja dana patrijarsima o Obećanoj zemlji i ispunjenje toga u Izlasku 8—15: povijest patrijarha (Post 12,10—20; 15; 20; 26.1—11); 16—23: Josipova (Post 37—47); 24—27: Mojsijeva (Izl 1—4); 28.36: egipatskih zala (Izl 7—12); 28—36: hodanja pustinjom (Izl 13—17); 44 sl: ulaska u Kanaan (Jš 1—8). 106: Nastavlja i popunjuje povijest svoga naroda iz Ps 105: ističe nezahvalnost naroda prema Bogu Saveza. To je narodno priznavanje grijeha počinjenih, optužbe pred Bogom, iz koje se rađa pouzdana molitva da Bog i dalje prati svoj narod (usp. Dn 9). Doksologijom r. 48 završava se četvrta knjiga Psalama. 107: Zahvalna pjesma spašenih u pogiblima u pustinji (4—9), zatočenih (10—16), bolesnih (17— 22), u pogiblima na moru (23—32). 108: Uz neznatne je izmjene sastavljen od Ps 57,8-12 i Ps 60,7—14. 109: Nepravedno optužen i oklevetan zaziva Božju osvetu. U pretjeranu istočnjačkom stilu gomila proklinjanja, vjerojatno 6—15 izražavaju tužbu tužitelja. Za razumijevanje teških i smionih izraza potrebno je znati: 1. SZ još nije postigao visinu novozavjetne objave zapovijedi ljubavi; u njemu vlada zakon »oko za oko«; 2. izrazi su izrečeni istočnjačkim jezikom, i ne smiju se uzimati zapadnjački; 3. pjesnik još ne poznaje prekogrobnu Božju plaću za ljudska djela; stoga se sve odvija na ovom svijetu. 110: Univerzalno kraljevsko dostojanstvo i vječno svećenstvo jesu prerogativi Mesije. NZ vrlo često ovaj psalam primjenjuje na Krista: Mt 22,41—44; Mk 16,19; Dj 5,31; 7,55 sl; Rim 8,34; Ef 1,20; Heb 1,13; 5,10; 6,20; 7,11—28; 10,12 sl; 1 Kor 15,25; Otk 19,11.16. 110,3: Prema LXX i Vg prijevod bi glasio: »U tebe je vlast od dana tvog rođenja, u svetom te sjaju rodih kao rosu prije Danice.« Smisao se izvornika, koji donosi naš prijevod, bolje uklapa u kontekst. 111: Psalam je alfabetski, pa mu rečenice nisu suvislo povezane. 113—118: sačinjavaju Halel, pjesme hvale i pjevaju se o blagdanima i za pashalne gozbe (usp. Mt 26,30 par). 114: Nedostiživom ljepotom slavi prijelaz preko Crvenog mora (Izl 14,15—31) i preko Jordana (Jš 3—4). U grčkom i latinskom prijevodu ovaj je psalam spojen sa slijedećim. 115: Liturgija sastavljena od molitve zajednice, svećeničkog nagovora i blagoslova. Bitni je sadržaj nemoć i ništetnost mrtvih idola u usporedbi sa živim Bogom.
73
116: Psalam blagdana zahvale za razna uslišenja. Psalam je jedan. Misli nisu strogo povezane. U latinskom i grčkom prijevodu retkom 10 počinje se drugi (115) psalam. Obred zahvale (4) sačuvan je u liturgiji židovskoj i kršćanskoj (usp. 1 Kor 10,16). 118: Psalam se pjeva u korovima kod svečanog ulaska u Hram. Pojedinci ili cijele zajednice izrazuju zahvalu: drugi polustih redaka. 118,22: Usp. Mt 21,42; Dj 4,11; 1 Pt 2,7. 118,26a: Usp. Mt 21,9; 23,39. 119: Najduži psalam. Svakih osam redaka započinje se jednim slovom hebrejskog alfabeta. Svaki redak, izuzev 122, sadržava jedan termin koji izražava Zakon. Ovo je najkarakterističniji spomenik izraelske pobožnosti prema Božjem Zakonu. 120—134: Zovu se hodočasnički psalmi; pjevali su ih hodočasnici na putu u Jeruzalem. Usp. 84,6. 120: Pravednik se, progonjen, osjeća tako osamljen kao da boravi na krajnjem sjeveru (Mešek, područje na Kavkazu, gdje će vladati Gog: Ez 38,2) ili u pustinji Sirskoarapskoj (Kedar), među barbarskim narodima. 123: Možda je molitva zajednice koju, pošto se vratila iz sužanjstva, ismjehuju i preziru pogani. 126: Izražava radost prvih povratnika iz sužanjstva nakon Kirova edikta. Slika je mesijanskih dana, kad će i Negeb (= južna pustinja) postati plodan. Ipak radost nije potpuna. Zato se i završava molbom za raspršene. 129: Slikovito opisuje mnogobrojna iskušenja svoga naroda za Izlaska iz Egipta, boravka u pustinji i ulaska u Obećanu zemlju, ali i kazne neprijatelja Božjeg naroda. 130: Najpoznatiji pokornički psalam. Pjesnik gleda bezdan svojih opačina, bijedu grijeha. Vizija zla u njemu se pretvara u poniznu molitvu, punu pouzdanja u Boga Spasitelja. 131: Duša djeteta ne poznaje ambicija niti nemira na krilu majke. Takav mir i spokoj uživa Izrael na krilu Božjem. Usp. Iz 30,15. 132: Liturgijska pjesma; u prvom dijelu izmjeničnim korovima upravlja se molitva za kralja iz kuće Davidove i za njegov narod; od r. 11 iznose se Božja obećanja dana Davidu i njegovu potomku. Psalam je mesijanski, posebno r. 17—18. 133: Dvjema jasnim slikama: mirisavo ulje za posvete velikog svećenika, i svježina rose koja pada na Hermonu i osvježuje Sion, opisuje zajedništvo svećenika i levita u Hramu i u Svetom gradu. 134: Posljednja »hodočasnička pjesma«. Hodočasnički zbor poziva svećenike da ne prestaju ni noću slaviti Boga, svećenički kor blagoslovom se oprašta od hodočasnika. 135,15—20 isti je kao Ps 115,4—11. 137: Remek-djelo biblijske lirike. Duboko osjećajna pjesma težnje vjernog Izraelca za domovinom; evocira grozotu opustošenja Jeruzalema god. 587.
74
139: Nedostiživim pjesničkim slikama hvali Božje sveznanje i njegovu posvudašnjost i stvoriteljsku mudrost. Od r. 19 brani se protiv klevetnika, koji mu predbacuju i idolopoklonstvo. 143,6—7 = 18,15—17. 146: Otvara treći Halel (mali Halel = 113—118, veliki = Ps 138): Ps 146—150, koji Židovi mole kao jutarnju molitvu. 147,15: Riječ je prikazana kao glasnik, personicifirana. Usp. Ps 107,20; Iz 55,11; Iv 1,14; osobito 2 Sol 3,1. Psalam je u izvorniku po obliku i sadržaju jedan: grčki i latinski prijevodi dijele ga (od r. 12) na dva psalma. 149: Pobjednička pjesma iz vremena Nehemijine obnove. 150: Završava se doksologija pete knjige Psalama (usp. Ps 41,14; 72,18-20; 89,52; 106,48), ali, prema ostalima proširena i snažna — dostojan završetak cijelog Psalterija: sva živa bića uz skladnu pratnju svih instrumenata neka hvale Jahvu.
MUDROSNE KNJIGE
U tzv. mudrosnu književnost SZ ubrajaju se: Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova. Kako je ime Mojsijevo povezano uz Petoknjižje i Davidovo uz Psalterij, tako je i ime Salomonovo povezano uz mudrosnu književnost. Salomon je utemeljio pisarsku školu u Jeruzalemu, promicao je i njegovao mudrosnu književnost, i sam je bio cijenjen kao najveći mudrac svoga vremena. Mudrosna književnost nije nešto specifično izraelsko. Postojala je davno prije pojave Izraela. Bila je razvijena u Egiptu na dvoru faraonovu, u Mezopotamiji, na cijelom plodnom srpu. Poznati su bili mudraci kanaanski, edomski i arapski. I najljepša je pohvala za Salomona to da njegova mudrost nadvisuje svu mudrost sinova Istoka i Egipta (usp. 1 Kr 5,11). Mudrosna književnost razvijala se na kraljevskim dvorovima: ta je »mudrost« bila povlasticom obrazovanih ljudi, vodećih krugova i upravljača zemlje. Do nje se ne dolazi filozofskom refleksijom, već se ona temelji na tradiciji i vlastitom životnom iskustvu, i ta se stečena životna mudrost predaje drugima redovito u sažetim mudrim izrekama (mašal) koje sadržavaju pravilo života i pokazuju put k uspjehu i istinskoj životnoj sreći. Životna istina izrečena sažeto, konkretno, jednostavno, a ipak životno snažno, često hiperbolično izražava dublje, stvarnije, osobnije čovjekov odnos prema životu i svijetu. Izraelska mudrosna književnost u početku se razvijala na kraljevskim dvorovima i u sličnim prilikama. Ona se bavi sudbinom
75
pojedinca, želi ga poučiti i uvesti u pravu životnu mudrost, koja jedina omogućuje uspjeh i životnu radost. U starijim mudrosnim tekstovima ne nailazimo na velike religiozne teme SZ kao što su obećanje, izbor, Savez, Zakon, spasenje, kojima su prožeta povijesna i proročka djela. Mudrac prije svega gleda na životne okolnosti pojedinca u sadašnjem vremenu, i ne zanima ga toliko ni religiozna prošlost njegova naroda, ni Hram, ni svećenstvo, ni kult. Ipak je i ova životna mudrost u najdubljoj dubini prožeta vjerom u Jahvu. Ona se razlikuje od mudrosti susjednih poganskih naroda po tome što je ona bitno religiozna, monoteistička, ćudoredna. I to se sve očitije vidi u novijim djelima mudrosne literature. Suprotnost: mudrost — ludost postaje pravednost — bezbožnost. Mudrost je isto što i Zakon; mudar je onaj koji živi po Zakonu i Boga časti dužnim bogoslužjem. Sva ljudska mudrost dolazi od Boga, ona je Božji dar. Sama božanska mudrost čovjeku je nedokučiva, od vječnosti je kod Boga, sudjeluje u stvaranju, izlazi iz usta Svevišnjeg i poslana je Izraelu, slika je Božje slave (Sir 24).
JOB
Knjiga o Jobu bez sumnje je jedno od najljepših i najpotresnijih djela ne samo u biblijskoj nego i u svjetskoj literaturi (E. Dhorme). Uspoređuju ga s Božanstvenom komedijom, Parsifalom i Faustom: u toj tetralogiji po starini i sadržaju Knjiga o Jobu zauzima prvo mjesto (A. Sović). Sam Goethe piše da se inspirirao Jobom, osobito za svoj Prolog u nebesima na početku Fausta. Problem pravednika koji trpi susreće se i u izvanbiblijskim istočnjačkim književnostima. Poznajemo dva akadska »Joba« i jednog sumerskoga (2. tisućljeće pr. Kr.), a tako i dijalog što ga neki egipatski patnik vodi sa svojom dušom. U grčkoj literaturi nalazimo slične motive o Prometeju, Edipu i Heraklu. Sve to dokazuje da je posrijedi općeljudski problem. Kratki uvod u prozi (1—2) prikazuje Joba kao čovjeka pobožna, pravedna, bogata i sretna. Satan pred Bogom tvrdi da je Job pravedan zato što mu to jamči zemaljsku sreću. Bog dopušta Satanu da na Joba svali različite nevolje. I Job bude lišen velikog bogatstva i djece, bude pogođen teškom bolešću; vlastita ga žena prezre, te bude izbačen iz kuće. Dolaze tri prijatelja da ga tješe. Slijedi glavni dio knjige, dijalog između Joba i njegova tri prijatelja. Prijatelji zastupaju tradicionalnu tezu: Trpljenje je kazna za grijeh. Job trpi, dakle je grešnik. Job se brani, izjavljuje svoju nedužnost i poziva se na pravednog Boga. Ovaj dio završava se himnom mudrosti
76
u gl. 28, Jobovom tužbom nad izgubljenom srećom, gl. 29—30, i zakletvom da je nedužan, gl. 31. Nenadano se pojavljuje, a tako i nestaje, nova osoba, Elihu. I on u svoja četiri govora u gl. 32—37 zastupa tradicionalnu tezu o nagradi, ali unosi nešto novo: bol može biti sredstvo pročišćenja i škola poniznosti. Konačno se pojavljuje sam Bog, na koga se Job pozvao. On pokazuje svoju nedokučivu mudrost i svemoć, koja se otkriva u djelima stvaranja. Tako neizravno odgovara na Jobov problem: Ako je tako malen da ne može shvatiti tajne prirode, kako može i misliti da će riješiti problem trpljenja, koji je kudikamo teži. Job priznaje da se čovjek ne može s Bogom parbiti, već se mora podložiti njegovoj mudrosti i providnosti (38,1-42,6). U epilogu (42,7—17) Bog vraća Jobu prijašnju sreću, i to povećanu, jer se Job odrekao vlastite pravednosti i postao pred Bogom »siromah«. Starozavjetna nauka o naplaćivanju za dobra, odn. zla djela nije prelazila granica ovozemaljskoga života. Prekogrobni je život za Izraelca bio boravak u Šeolu (Podzemlju), gdje nema ni radosti, ni spoznaje, ni djelovanja, ni nade. Onamo se nije mogla smjestiti nikakva nagrada za dobra djela u ovom životu. Ali iskustvo pokazuje kako u ovom životu plaća nije adekvatna: često pravednici mnogo trpe, a zli uživaju. Rješenje se toga problema isprva tražilo u kolektivnoj odgovornosti: pravednik trpi zbog nepravednika. Semit je imao mnogo jače nego zapadnjak razvijen osjećaj za zajednicu: obitelj, klan, pleme, narod. Proroci, međutim, ističu individualnu odgovornost: svatko će biti nagrađen ili kažnjen za svoje čine (v. osobito Ez 14 i 18). Tako se problem trpljenja nametnuo u svoj svojoj oštrini i mučnosti. Na nj pokušava odgovoriti Knjiga o Jobu. Rješenje što ga daje Knjiga o Jobu bilo je za onaj stupanj objave dovoljno, ali nije konačno. NZ taj će problem konačno riješiti ne filozofski nego egzistencijalno: »mudrošću križa«, tj. njegovom otkupitelj skom moću i prekogrobnom plaćom koja se bitno temelji na Kristovu uskrsnuću (usp. osobito 1 Kor). Job je, literarno, jedan od najljepših dragulja Biblije. Najuzbudljivija su svakako poglavlja 29—31 u kojima Job izlijeva svu gorčinu ojađene duše. Divni su opisi: zemlje (38,4—7), mora (8—11), zore (12—15), Seola (16—18), svjetla i tame (19—21), snijega, kiše i leda (22-30), zvijezda (31-33), oluje (34—48) itd. Junak knjige nije izmišljeno lice. Vjerojatno je živio u vrijeme patrijarha. Tradicija je njegovu dramu, iskitivši neke pojedinosti, usmenim ili pismenim putem prenosila s pokoljenja na pokoljenje. Pisac knjige živio je negdje u V st. pr. Kr. On je Izraelac: dobro poznaje problematiku izraelskih mudraca. Dobar je psiholog: zna u
77
malo riječi zorno ocrtati i najdublje psihičke borbe i sukobe. Dobro poznaje i prirodne znanosti svoga vremena. Poslužio se tradicijom o Jobu, pravednom poganinu (Us se nalazi u Edomu ili u Arabiji), da bi rješenje problema što šire postavio. Knjiga ima svoj dugi povijesni razvoj. Vjerojatno je kasnije umetnut Himan mudrosti, gl. 28, i Elihuov govor, gl. 32—37, koji se stilom, rječnikom i slijedom misli razlikuje od ostalog dijela knjige. Tekst Knjige o Jobu došao je do nas prilično oštećen: bio je književno i idejno težak pa se prepisivanjem iskvario. Stoga je često vrlo teško shvatiti ga jednosmisleno. Naš se prijevod nastoji što tješnje priljubiti uz kritično izdanje izvornika. Gdje su bile nužne korekture teško ili nikako razumljiva teksta, slijedili smo uglavnom Jeruzalemsku Bibliju, napose onda kad se njezini ispravci temelje na Septuaginti. Ovdje-ondje poslužio nam je i rukopisni prijevod Silvija Grubišića. Karakteristično je za hebrejsku poeziju da lako prelazi iz dijaloga u monolog, iz monologa u solilokvij; iz jednine u množinu, iz jednog lica u drugo. Tu smo karakteristiku nastojali zadržati i u prijevodu, gdje god to nije bilo nauštrb jasnoći i smislu. 1,1: Us leži jugoistočno od Palestine, u području Edoma: Post 36,28; Tuž 4,21. 1,2: Brojna obitelj poseban je znak blagoslova. Pučkom je pripovijedanju svojstvena upotreba brojeva: 7 za dragocjenije, 3 za manje dragocjeno (usp. 2 Kr 11,3). 1,3: među svim istočnjacima. Dosl. među svim sinovima Istoka. To su arapska i aramejska plemena istočno od Mrtvog mora i Jordana (usp. Suci 6,3; 8,10; Jr 49,28). 1,5: Job je svećenik svoje velike obitelji. — Blagosloviti, eufemistički izraz uza sveto ime Jahve za prokleti. 1,6: Sinovi Božji jesu Božji dvorjanici, anđeli (38,7; Post 6,1-4; Ps 29,1; 89,7). Satan znači tužilac, protivnik. Označuje biće zlo u sebi (Zah 3,1—2), vlastito ime (1 Ljet 21,1), zle sile (Lk 10,18). U Otk 12,9; 20,2 sinonim je za zmaja, zmiju, đavla (usp. Post 3,1). Pojavljuje se kao protivnik čovjeka, ali nije neovisno biće: samo uz Božje dopuštenje može utjecati na čovječju sudbinu. 1,8: Moj sluga, bibl. = Božji miljenik (usp. Pnz 34,5; Jš 1,1 itd.). 1,15: Sabejci, južnoarapsko nomadsko pleme. 1,16: Oganj Božji, grom (2 Kr 1,10—12). 1,17: Kaldejci, aramejsko pleme. Takav napadaj svojstven je nomadima. 2,4: Koža za kožu, pučki izraz, vjerojatno znači: trgovac kožama sve daje samo da svoju kožu spasi; i Job ostaje pravedan samo da spasi svoj goli život. 2,11: Imena upućuju na Edom i arapsko područje. Edom i »Istok« za Izraelca su domovina mudrosti (usp. 1 Kr 5,10—11; 10,1—3; Izr 30,1).
78
3,1 sl: »Pjesma nad pjesmama pesimizma«. Job pravedan, pa trpi. »Svetac, pa osuđen« —zvučilo bi to u kršćanskom jeziku. Ne ruši li se time vjera u pravednog Boga? 3,3—12: Usp. Jr 20,14—18. 3,8: Levijatan je mitološko biće početnog kaosa. Pučka se mašta boji da se on ne bi probudio i red u svijetu pretvorio opet u početni kaos. Vjeruje se da spava u moru, u vodi; zato označuje i krokodila (40,25). 4,19: Čovječje tijelo kuća je od blata (Post 3,19). 5,1: Sveci su anđeli, posrednici i zagovornici ljudi (33,23—25). 5,4: Vrata gradska jesu mjesto suđenja. 5,17: Svesilni, Šadaj, ime je Božje u doba patrijarha (usp. Post 17,1). 5,19: Šest-sedam, semitski izraz, označuje sve. Usp. Izr 6,16 sl; 30,15 sl. 5,23: Kamenje smeta seljaku; čini zemlju neplodnom. 6,1 sl: Gl. 6. i 7. naglašuje da Jobova tužba dolazi od gorčine boli (6,2—4); napada bezosjećajnost prijatelja koji mu još povećavaju bol; tuži se Bogu zašto ga bije: sve kad bi i bio grešnik, čovjek je jadno biće, ne bi trebalo da ga Bog kažnjava. 6,10 Sveti je Jahve: usp. Iz 6,3; Hab 3,3. 6,19: Tema je oaza i važno stjecište karavana u sjeverozapadnoj Arabiji; usp. 1,15. 7,9: Šeol je mjesto kamo silaze svi ljudi poslije smrti. Odatle nema povratka: 10,21; 14,7— 22; 16,22. 7,17: Usp. Ps 8,5 sl. Ovdje ironično. 8,10: Srce je u semitskom poimanju organ intelektualne spoznaje: pamćenje, razum, razbor. 9,6: Po tadašnjoj slici svijeta zemlja počiva na stupovima. Bog ih potresa, i nastaju potresi; 38,6; Ps 75,4; 104,5. 9,13: Rahab je ime za prvotni kaos (v. 3,8) koji je Bog Stvoritelj svladao: 26,12. To je, nadalje, pjesničko ime za more (Ps 89,11), posebno Crveno more. Odatle sinonim za Egipat (Iz 30,7; Ps 87,4). 10,4—7: Sveznajući poznaje dubine srdaca, ne treba da muči Joba da mu dokaže svoju nevinost. 10,10: Stara medicinska znanost zamišljala je oblikovanje embrija kao zgrušavanje majčine krvi pod utjecajem sjemena. 10,21—22: Opis Šeola, podzemlja, prema shvaćanju Izraelaca (v. 7,9). 11,9: Svijet je podijeljen na četiri zone: nebo, Šeol, more i zemlju.
79
13,19: Job je toliko svjestan svoje nevinosti da bi umro kad bi mu se dokazala krivnja. 13,21: Usp. 9,34. 14,1: Usp. 15,14; 25,4; Sir 10,18. 14,2: Usp. Ps 37,2; 90,5-6. 14,4: Riječ je o fizičkoj, ritualnoj nečistoći, s kojom se svaki rađa, a ona uključuje i moralnu slabost, sklonost grijehu. 14,11—12: Objava o uskrsnuću na kraju vremena još je vrlo nejasna (usp. 19,25 sl). 14,13: I u neugodni Šeol Job bi se rado sklonio dok traje Božja srdžba. 14,21: U Šeolu ne zanimaju čovjeka brige ovozemnog života, pa ni one najmilije. 15: Prijatelje sablažnjuje ovakav govor Jobov, pa opet nastupaju, ali sada oštrije prijete teškim kaznama što čekaju grešnika koji se ne popravlja. Elifaz smatra da Job svojim govorima ruši temelje pobožnosti. Ne samo što se time protivi tradicionalnoj nauci ljudske mudrosti već i pred Bogom postaje krivac, bezbožnik. 15,7—8: Ironičnim pitanjima žele dokazati preuzetnost Jobovu. Navod Izr 8,25b označuje Adama. Starost znači iskustvo i mudrost. Job nije star, još manje mudar, jer je mudrost rođena prije bregova (Izr 8,25). 15,19: Elifaz se, osim na svoje iskustvo, poziva i na nauku otaca, iz vremena kad u zemlji nije živio nijedan tuđin, tj. poganin, koji bi svojim poganskim nazorima mogao iskvariti nauku pobožnosti. 15,27: Po starozavjetnom shvaćanju, buna na Boga izvire iz oholosti, a oholost iz raskošna života. Tip je bezbožnika ugojen čovjek: usp. Pnz 32,15; Ps 73,4 sl. 15,28-33: Kazna bezbožnika izražena je raznim slikama: porušena kuća, iščupano stablo, opustošen vinograd. 15,28: Grad udaren heremom, kletim uništenjem (v. Izl 22,19 bilj.; Pnz 13,17; Jš 6,26). 16,13: Bubrezi se smatraju sjedištem osjećaja i vitalnosti. 16,18: Krv neprekrivena zemljom viče za osvetom: Post 4,10; 37,26. Job se osjeća već mrtvim. Njegova krv izlivena na zemlju bit će vapaj njegove molitve pred Bogom. Ona će biti njegov svjedok, a sam Bog njegov branitelj: 19,25 sl. 18,5—6: Gašenje svjetiljke znak je nesreće, uništenja kuće i obitelji. 18,13: Prvorođenče smrti jest guba ili kuga, bolest smrtonosna. 18,14: Vladar strahotâ jest personificirani Šeol: v. 7,9 bilj. 18,15: Tuđinac, prijevod nesiguran. Možda: Lilit, ženski demon podzemlja u pučkoj vjeri: usp. Iz 34,14.
80
19: Vrhunac tragedije: Job, razočaran u prijateljima, obraća se, pun vjere i nade, milosrdnom i pravednom Bogu. 19,23—24: Tri načina pisanja: u knjigu, na olovnim pločama i, najtrajnije, na kamenu. Job želi da što trajnije bude zapisano što slijedi: tako to smatra važnim. 19,25—27: Grčki, sirski i latinski prijevodi vide ovdje nauku o uskrsnuću. LXX: »Znam da je vječan onaj tko treba da me oslobodi na zemlji i da uskrisi moju kožu koja ovo trpi. Jer od Gospoda mi u dio pade to što ću sam spoznati, što će vidjeti moje oko, ne netko drugi.« Vulgata: »Znam da Otkupitelj moj živi, i da ću u posljednji dan uskrsnuti iz zemlje; ponovo ću se zaodjeti kožom i u svom tijelu vidjeti Boga svoga: ja ću ga vidjeti, ne netko drugi«. Prema originalnom tekstu ta nauka nije jasna. Joba su prijatelji proglasili grešnikom. Na zemlji nema više što očekivati. Smrt je tu. Ipak vjeruje u Boga, koji će se za nj zauzeti i poslije smrti. Vjeruje da će »vidjeti« svog Spasitelja. Vjera u uskrsnuće i život blaženstva dodirnuto je već u 14,13—17, ali se brzo ugasila: 14,18—28. Sada je jača. Ali ie i to samo trenutačno svjetlo, priprava na konačnu objavu uskrsnuća u 2 Mk 7,9 i u gledanje Boga iza smrti: Mudr 2—4 i NZ. 19,25: Izbavitelj, izv. Goel, znači izbavitelj (Lev 25,23—55; Rut 2,20; 3,9), izvršitelj krvne osvete (Br 35,19—27). Bog je branitelj i spasitelj svoga naroda i osloboditelj potlačenih. 20,12—16: Bezbožniku se nepravedno bogatstvo pretvara u otrov. 21: Job završava drugi ciklus govora: odbija rješenje da je bezbožnik u potomstvu kažnjen. Ta potomstvo nije krivo. 21,22 sl: Job ironički odgovara: Providnost ima svoje zakone. 21,32: I pogreb je bezbožnika svečan, a grobovi im urešeni. 22,1 sl: Prijatelji su već iscrpli svoje u prvom ciklusu: Božja dobrota, u drugom: Božja Providnost. Sad samo oštro napadaju. 22,5—9: Podsjeća Joba na grijehe protiv pravednosti i ljubavi: lihva (Izl 22,26; Pnz 24,10), škrtost (Iz 58,7; Tob 4,11); velika imanja u suprotnosti su sa Zakonom (Izl 23,10; Lev 25,3—7). 22,12—16: Glavna je krivnja pomanjkanje straha Božjega; slična je krivnja izazvala potop: Post 6,5—7,24. 22,24: Bezbožnik je čovjek koji svoje pouzdanje stavlja u bogatstvo, a ne u Boga: usp. 31,34; Ps 49,7; 52,9; Izr 11,28. 24,13: Svjetlost je slika prava i pravednosti: usp. Hoš 6,5; Sef 3,5. 24,17 sl: sadašnji poredak teksta ne da se shvatiti. Pokušali smo uspostaviti prvobitni poredak. R. 18 sl dolazi nakon 27,23. 25,3—6: Čete su zvijezde (Iz 40,26), odn. anđeli (1 Kr 22,19), a posebno sunce, simbol Božje pravednosti, koje otkriva svaku ljudsku nepravdu. 26,5: Mrtvi, dosl. refaim ili sjene mrtvih, usp. Ps 87,11; Iz 14,9.
81
26,6: Bezdan smrtni, dosl. Abadon, simbol Šeola — sakriven je čovjeku, ali otkriven pred Bogom. 26,7: Sjever je, prema prastaroj slici svijeta, misteriozno područje odakle dolaze oluje. Počiva nad praznim prostorom kao i zemlja. 26,12: Rahab je personificirano more: 9,13 bilj. Ovdje se podrazumijeva pramore, Tehom: Post 1,2. U pučkoj mašti to znači prvotni kaos. 26,13: Brza Zmija, kao i Rahab, personificirana je kozmička rušilačka sila. Sinonim Levijatana, koji označuje vjerojatno olujne oblake: 3,8 bilj. 27,3: Dah Božji princip je života: Post 2,7. 28,1 sl: Znamenita pjesma mudrosti, koja govori o postanku i naravi mudrosti, vjerojatno je postojala zasebno, a naknadno je ovamo uvrštena kao preludij za rješenje Jobova problema. 28,3: U rudnike čovjek unosi svjetlo: što je bilo skriveno, izlazi na vidjelo. 28,4: Posao je u rudnicima težak. Obavljaju ga zarobljenici i robovi. 28,7—8: Pjesnički opis smjelosti prodiranja u dubine zemlje, kamo ni grabežljiva ptica ne može. 28,13: Zemlja živih, ova zemlja: Iz 38,11. 28,22: Smrt, personificirana kao gospodar Šeola: v. 7,9 bilj. 29,11—20: Radi boljega smisla prebačeno iza 29,25. 30,12—15: Slike uzete iz opsjedanja grada. 31: U ovoj obrani Jobovoj nalazimo najčistiji moral Staroga zavjeta, veoma blizak Evanđelju: pravednost nije samo u izbjegavanju grijeha već i u kreposnu djelu. 31,10: Okretati mlin smatralo se ropskim poslom. 31,13 sl: Zakon je propisivao prava robava (usp. Izl 21,1—11) i tako ublažio njihovo stanje. Usp. Gal 3,28. 31,23: Iza r. 23 bolje pristaju rr. 38—40a. 31,27: Poljubac je izraz klanjanja. 31,31: Gospoprimstvo je naglašena krepost u starom i današnjem Orijentu. 31,35: Posljednju riječ, dosl. Tau, posljednje slovo alfabeta. U feničkom pismu to je slovo imalo oblik križa. 31,36: Optužba se krivcima stavljala na leđa ili na čelo, kao natpis na križu Kristovu: Mt 27,37 par. 31,38-40: iza 31,23.
82
32-37: Elihu se ne spominje na početku ni na koncu. Naglo se pojavljuje i iščezava. Tema, stil, rječnik njegovih četiriju govora razlikuje se od prijašnjih. Tumači se stoga razilaze. Jedni u tom vide kasniji umetak. Drugi smatraju i to originalnim dijelom, vrhuncem knjige: jedinim rješenjem koje je SZ mogao dati o problemu zla. 32,19: Novo vino ne razdire nove mjehove: usp. Lk 5,37. Snaga riječi Elihuovih takva je da bi, da je vino, rastrgla i nove mjehove. 33,4: Usp. Post 2,7. 33,9—11: Odnosi se na 9,21; 13,24—27. 33,12: Bog je neizmjerno nad čovjekom; njegovi računi i planovi čovjeku su nedostiživi. 36,29: Po pučkoj vjeri, Bog prebiva i prolazi u olujnom oblaku: Ps 18,12—14. 36,32—37,5: Grom je pjesniku kao Božji glas: Ps 29. 37,7: Zapečatiti ruke, znači mirovati. Snažne oluje prekidaju svaku ljudsku djelatnost. 37,18: Ogledala su bila izlivena od metala najčešće od bakra: Izl 38,8. 38,1: Bog se pojavljuje u svojoj veličini, kao onaj koji može kazati posljednju riječ: usp. Ps 18,8—16; 50,3; Nah 1,3; Ez 1,4. 38,7: Zvijezde jutra, zvijezde stvaranja i anđeli sačinjavaju nebesku vojsku: Post 2,1; 1 Kr 22,19. Polaganje temeljnog kamena svemiru popraćeno je pjesmom, svirkom i plesom (usp. Ezr 3,10 sl; Zah 4,7). 38,8: Krilo majčino mora jest veliki bezdan iz kojeg su izašle potopne vode: Post 7,11. 38,10: Bog je protiv kaotičnog čudovišta postavio granice, obale. 38,13 sl: Zemlja je kao sag. Zora ga strese da ispadnu zlikovci. 38,14: Zemlja je u tami kao bezlična masa. Čim se pojavi zora, ona se preobražava kao da je mekana glina u koju pečatni žig utiskuje svoju sliku i oblači je u divna odijela. Stari su pečati imali sliku koja se utiskivala u glinu ili vosak. 38,15: Tama je svjetlost bezbožnicima, jer oni noću rade (usp. 24,13—17). 38,19—21: Svjetlo i tama, prema tadašnjoj slici svijeta, samostalna su bića; imaju svoja obitavališta, kamo se opet vraćaju tajnovitim, čovjeku nepoznatim, putovima. 38,21: Zajedljiva ironija. 38,31—32: Bog upravlja zvijezdama kao kočijom. Tumačenje je pojedinih konstelacija nesigurno. 38,36: Ibisu su pridavali sposobnost da predosjeti poplavu Nila, a pijetlu da naviješta dan, oluju, posebno kišu. 39,6: Gotovo sve pustinje Istoka prekrivene su solju.
83
39,13—18: Noj je za istočnjake pojam glupe životinje. Ipak i on u opasnosti spretno umakne lovcu. 39,24 sl: Konj je u starom Orijentu služio samo za rat. 40,1 sl: Ovdje se brojenje u izvorniku razlikuje od brojenja u Vulgati. 40,1—5 = (u Vg) 39,31-35; 40,6-32=40,1-27; 41,1=40,28; 41,2-26=41,1-25. 40,1—5: Job će zašutjeti. Božja djela ne smiju se kritizirati, već ih treba u šutnji razmatrati. 40,9—14: Bog podrugljivo nudi Jobu neka uzme uzde svijeta u ruke i pokaže svoju moć, pa onda može kritizirati. 40,15: Behemot — »životinje«, označuje snažnu i surovu životinju, vjerojatno nilskog konja. 40,25: Levijatan je mitološko čudovište kaosa. Ovdje označuje krokodila, simbol Egipta: v. 3.8 bilj. 41,2b—3: Nerazborito ie s Bogom se prepirati: grešnik neće proći bez kazne, kao što ne ostaje nekažnjen mjedan koji se s Levijatanom ogleda. 41,5: Dosad je Levijatan opisan kao životinja prema kojoj je čovjek nemoćan (40,25— 41,2a), sada se opisuje kao kralj oholica, najstrašniji među zvijerima. 41,25—26: Prikazuje krokodila kao neobuzdanu snagu koja radi što hoće. Obje zvijeri imaju iste karakteristike: neobuzdanu i opasnu snagu. Slike su zlikovaca i tirana koji muče mirne ljude. Možda su i simboli ondašnjih svjetskih sila Egipta i Sirije, neprijateljskih Izraelu. To daje Jobu dublji odgovor na mučno pitanje zašto zlo: i ove divlje sile ulaze u Božji plan. 42,2-6: Neposredni doživljaj (r. 5) Božje mudrosti i svemoći nije, istina, potpuno rješenje Jobove životne zagonetke, ali tu Job upoznaje kako je malen da sve to uopće shvati, i da Bog sve upravlja mudro i dobro. 42,7—17: Job je opet stari sretni patrijarh, prokušan u kušnji; on postaje posrednik kod Boga kao Abraham, Mojsije, Samuel, Jeremija. Predoznačuje i Slugu Jahvina koji svojim patnjama daje zadovoljštinu za druge. Usp. Iz 53,12. 42,14: Imena kćeri odgovaraju ukusu Istoka: Jemina = golubica, Kasija = mirisno ulje, Keren-Hapuk = rog pomasti za oči. 42,15: Kćeri redovno nisu bile baštinice imanja. Kad i one uz brojne sinove primaju baštinu, znak je izvanrednog bogatstva i ugleda porodice.
MUDRE IZREKE
Ova je knjiga tipičan primjer biblijske mudrosne literature. To je skup više zbirki izreka napisanih u različitim vremenima. U njoj možemo pratiti razvoj mudrosne književnosti u Izraelu: u prva
84
vremena životna je mudrost bila izražena mudrom izrekom (mašal), poslovicom, maksimom u jednom ili u dva stiha, a zatim se razvila u usporedbu, alegoriju, poučni nagovor i moralnu pouku. To nam omogućuje da utvrdimo vrijeme postanka pojedinih dijelova ove zbirke. Najstariji dio knjige sačinjavaju dvije velike zbirke poslovica (10—22 i 25—29) koje se pripisuju Salomonu. Za drugu se kaže (25,1) da su je sakupili ljudi kralja Ezekije (oko 700). Na Istoku je običaj da se mudrost i mudrosna književnost pripisuje kraljevima. Osim toga, semitski mentalitet ne ide za egzaktnošću pojedinosti, nego za onim što je bitno. Dosta mu je stoga da od Salomona potječe ova književna vrsta i osnovna zamisao knjige, pa da sve što joj je kasnije nadodano njemu pripiše. U (kratkim mudrim izrekama dana je životna mudrost koja vodi k sreći u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Iako to nije uvijek naglašeno, ova se životna mudrost temelji na vjeri u Boga i na predanju Bogu, jer početak je mudrosti strah Božji (1,7). Pojedine mudre izreke dopiru do Salomonovih vremena. Mnogima je mogao biti autor sam Salomon, koji se u tradiciji slavi kao osnivač ove književne vrste u Izraelu (1 Kr 5,12). Na tu su jezgru tijekom vremena bile nadodane druge manje zbirke kojima je teško odrediti vrijeme postanka i porijeklo. To su dvije zbirke Izreke mudraca (22,17 — 24,22; 24,23—34), Riječi Agura (30,1—14), Brojčane izreke (30,1533) i Riječi Lemuela (31,1—9). Zaključna pohvala kreposne žene, supruge, gospodarice, majke (31,10—31), i uvod (1—9), nastali su sigurno nakon babilonskog sužanjstva. Sve ove zbirke sakupio je u jednu knjigu nepoznati autor negdje u 5. ili 6. st pr. Kr. Pouka izraelskih mudraca imala je velik utjecaj na izabrani narod. Ona je pripremala njegov Ostatak na dolazak evanđeoske poruke. U NZ ova se knjiga navodi četrnaest puta, i preko dvadeset puta na nju se aludira. Isus Krist jest Utjelovljena Mudrost, veća od mudrosti Salomonove (Mt 12,42). Ova nam je mudrost i danas korisna, jer se istinska religioznost i kršćanska savršenost može razvijati samo na naravnim, ljudskim moralnim temeljima koje su nam u ovim mudrim izrekama ostavili stari nadahnuti izraelski »mudraci«. 1,7: Početak znači bitak, korijen. Strah Gospodnji, u Bibliji opći izraz za vjeru, poslušnost, pobožnost, ljubav prema Bogu. Ostavljamo ovu, već uhodanu sintagmu; izvornik ima: strah Jahvin, strah od Jahve. 1,20: Mudrost je personificirana kao u 8,1;9,1. 1,21: Gradska vrata jesu mjesta sastanaka i sudišta. 2,16 = 7,5. U prvom dijelu (1—9), koji je novijeg datuma, često upozorava na opasnost preljuba (usp. 2,16—19; 5,2—23; 6,24—7,27).
85
2,17: Iako nisu poznati obredi pri sklapanju braka, uvijek se brak smatrao svetim, pod posebnom zaštitom Boga Saveza. Usp. Sir 23,23; Jr 3,1—13. Preljub se smatra prekidom Saveza s Bogom i vodi u Šeol (2,18; 5,5—6; 7,26—27). 3,18: Stablo života u raju slika je mudrosti, izvor života. Usp. 11,30; 13,12; 15,4. 3,22: Duša u SZ označuje potpunu osobu, dušu i tijelo, jastvo. 3,28: Bližnji prvotno označuje druga, prijatelja, općenito čovjeka s kojim nas vežu neke posebne veze. I Izr ima ovo šire značenje (usp. 6,1.3.29; 25,9; 27,17). Tekst pripravlja Mt 5,43 sl. 3,31: Sreća bezbožnika uvijek je pravednom Izraelcu bila napast (usp. 24,1.19; Ps 73), sablazan (Jr 12,1; Job 21,7). 5,3: Usp. 2,16 sl. Iza babilonskog sužanjstva jednoženstvo se sve više smatra idealom. Iako je po općem zakonu na Istoku, pa i kod Izraelaca, posebno u kraljevsko vrijeme, mnogoženstvo bilo rašireno, brakolomstvo se uvijek smatralo teškim prijestupom. 5,9 sl: Brakolomstvo je štetno, osiromašuje, stvara robove. 5,15 sl: Slikama preporučuje bračnu vjernost zakonitoj ženi. 6,1—19: Četiri opomene, umetnute kasnije, prekidaju temu o brakolomstvu. 6,1: Jamstvo je stari običaj u Izraelu. Često se u mudrim izrekama upozorava da se treba čuvati nerazborita jamstva (11,15; 17,18; 20,16; 22,26; Sir 29,16—20). To znači da je pitanje bilo aktualno. 6,6: Upoznavanje prirode ide u mudrost. 6,11 = 24,24: Lijenčina brzo osiromaši. 6,16: »Brojčana izreka« posebna je književna vrsta biblijske književnosti. Usp. Am 1,3.6.11.13; Iz 17,6; Prop 11,2; Sir 23,16 sl: 25,7; 26,5—7; 28; 50,25; Izr 30,15—31. Obuhvaća mudru izreku, zagonetku i usporedbu u isto vrijeme. U njoj je osobito naglašeno ono što ističe posljednji broj (ovdje sedam). 6,20: Nastavlja temu o brakolomstvu iz gl. 5. 6,26: Preljubnica je opasnija od prostitutke, jer se ova zadovoljava plaćom, dok preljubnica traži cijeli život. 6,30 sl: I mala se krađa kažnjava, kako se neće brakolomstvo. 6,31: Sedmerostruko savršenstva).
znači
»mnogo«,
»temeljito«
(sedam
je
broj
potpunosti,
7,14: Usp. Lev 7,16 sl. 8,22: Personificirana mudrost. Usp. Job 28; Bar 3; Sir 24. To je još samo pjesnička personifikacija. Kršćanska tradicija još tamo od Justina (2. st.) vidi ovdje nagovještaj novozavjetne objave o Kristu.
86
8,27: Po tadašnjoj slici svijeta, zemlja počiva na pramoru. I gore tu imaju svoje temelje. 8,31: Mudrost boravi i djeluje među ljudima. Bar 3,38. 9,7—12: Kasnije umetnute izreke. 10,1: Počinje prva velika zbirka Salomonovih izreka, najstariji dio knjige. Izreke se nižu bez unutrašnje povezanosti. 10,10: Usp. 6,13. 13,9: Svjetlost je slika sreće i spasenja. 13,14: Izvor životni = životno drvo 3,18. Slično 14,27. 13,24: Mudrosna književnost — biblijska, a tako i egipatska — preporučuje strogost u odgoju djece. 14,26: Sinovi Božji jesu oni koji se Boga boje. Idejna priprava za NZ. 15,11: Abadon znači Propast, Ponor, boravište mrtvih. Usp. Otk 9,11. 15,26: Obredni izrazi »mrsko« i »nečisto« uzeti su ovdje u ćudorednom smislu. 15,27: Mitom se često naziva nepravedno stečen dobitak. 16,4: Zlikovci su stvoreni da se u dan njihove nesreće pokaže Božja pravednost. 16,6: Ljubav i vjernost često su spojeni izrazi i izražavaju mišljenje i držanje vjernog čovjeka, njegov odgovor na ljubav i vjernost Boga Saveznika. 16,11: U Bibliji često se ističe pravednost u trgovini: 11,11; 20,10.23. 16,15: U ožujku/travnju pada »kasna kiša«, uvjet dobre ljetine. 16,25 = 14,12. 16,33: Aludira na efod. Usp. Izl 28,6; 1 Sam 2,28. 17,11: Glasnik — možda anđeo smrti, Izl 12,23; slično glasnik smrti 16,14. 18,1: Vjerojatno se misli na nevjerna prijatelja; 17,9. 18,8 = 26,22. 18,10: Ime Božje označuje Božju osobnost, snagu. 19,1: Usp. 28,6. 19,7: Prema LXX. Izvornik je oštećen. 19,24 = 26,15.
87
20,5: Mudar vidi i skrivene planove drugoga. 20,20: Svjetlo i tama slike su sreće i nesreće. 20,25: Zavjete treba pravovremeno i potpuno ispuniti. 21,2 = 16,2. 21,9: U uglu ravna krova, kakvi su na Istoku, može se za silu stanovati. 21,11 = 19,25. 21,18: Vjerojatno hoće reći da na opaka napada zlo koje bi inače salijetalo pravednika. 22,2: Usp. 29,13 22,3 = 27,12. 22,13 = 26,13: izgovor da ne mora ništa raditi. 22,16: Bog sve pravedno poravnava i protiv ljudskog iščekivanja. 22,20: Broj trideset (22,20—24,22) vjerojatno dolazi od egipatske mudrosne književnosti Amenemopea. (10. st. pr. Kr.), na kojoj se pisac nadahnjivao. 23,26: Srce = spremnost. 23,27 sl: Usp. slične izraze u gl. 5—7. 23,29—35: Pučka podrugljiva pjesma. 24,10: »Na muci se poznaju junaci.« 24,19 sl: Usp. 23,17; Ps 37,1. 24,23 sl: Zakon naređuje sucima da ne gledaju tko je tko (Lev 19,15; Pnz 1,17). Proroci to svagda naglašavaju (Am 2,6; 5,7.10; Iz 10,2; Mih 3,9; Jr 5,28). Mesija će to potpuno ostvariti (Iz 11,3—5, Jr 23,5-6; Ps 72,4.12.14). 24,30—34: Usp. Ps 36,35 sl i Izr 23,29—35; 27,23-27. 24,33 sl: Usp. 6,10 sl. 25,2: Božje djelovanje ostaje uvijek tajanstveno. Kralj kao sudac mora točno istražiti čovjekovo djelovanje. 25,7: Usp. Lk 14,7—11. 25,22: Usp. Rim 12,20. 26,7 sl: Slika bezvrijednosti. 26,13: Usp. 22,13.
88
26,15 = 19,24. 26,22 = 18,8. 26,26: Zbor je skup naroda i mjesto suđenja. 27,12 = 22,3. 27,13 = 20,16. 27,14: Brzo se uvidi himba u ranom glasnom pozdravu. Talmud zabranjuje pozdravljati prije jutarnje molitve. 28,2: Možda misli na česte promjene dinastije u sjevernom kraljevstvu, dok u Judi stalno vlada Davidova dinastija. 28,6: Usp. 19,1. 28,8: Zabrana kamata. Usp. Izl 22,24; Lev 25,36 sl; Pnz 23,20. Nepravedno stečeno imanje konačno pada u ruke siromaha. 28,12 - 28,28; usp. 11,10; 29,2. 28,13: Usp. Lev 5,5; Br 5,7; Ps 32,5. 29,24: Svečano se izricalo prokletstvo protiv nepoznatog zločinca i protiv pritajenih svjedoka. Usp. Lev 5,1; Suci 17,2. 30,1: Masa je pokrajina južno od Palestine, ime jišmaelskog plemena u Arabiji (Post 25,14). Mudrost »sinova Istoka« (Br 24,21) bila je cijenjena. U blizini se nalazi i domovina Joba i njegovih prijatelja. Usp. Jr 49,7; Bar 3,22 sl. 30,4: Podsjeća na Joba 38. 30,5: Usp. Ps 18,31. 30,6: Usp. Pnz 4,2; 13,1; Otk 22,18 sl. 30,7—9: Biser cijele knjige. 31,1: Vidi 30,1. 31,4: Isticanje štetnosti vina karakteristika je pustinjskog morala (usp. Jr 35) i kod modernih Arapa. 31,10—31: Alfabetska je pjesma, kao Tužaljke i neki (noviji) Psalmi. 31,31: Na vratima: u javnom životu, koji se u starom Orijentu odvijao na gradskim vratima.
PROPOVJEDNIK
89
Naslov knjige (hebr: Kohelet, LXX: Ekklesiastes) označuje službu ili djelatnost onoga koji u zajednici (hebr: kahal, LXX: ekklesia = zbor, ovdje zbor učitelja i učenika mudrosti) vodi glavnu riječ, govori, poučava, »propovijeda«. Tema knjige — Sve je ispraznost — ne obrađuje se logičkim i suvislim redosljedom misli, nego se razvija u različitim varijacijama, snažnim kontrastima, u koje autor unosi vlastite refleksije u prvom licu, opomene u drugom licu i opća razmatranja uz pojedinačne mudrosne izreke. Sve je ispraznost: i muka, i rad, i moć, i bogatstvo, i ljubav, i život, pa i sama mudrost. Sve je podložno promjenama i prolaznosti. Život je, prema Propovjedniku, niz nesuvislih i nevažnih čina što se završavaju bijednom starošću (12,1—7) i neumitnom smrću. Smrt sve izjednačuje: mudrace i luđake, bogataše i siromahe, ljude i životinje (3,14—20). Problem trpljenja postavlja Propovjednik još pesimističnije od Joba. Bol i patnja, misli on, nužno su povezane s našom egzistencijom i ostaju neriješena tajna. Tu i tamo Propovjednik kao da svojim skeptičnim i pesimističkim gledanjem osuđuje život, u kojem kao da vidi samo gorčinu, tamu i stravičnost. Neki su mu pisca nazvali materijalistom, epikurejcem, skeptikom. Pomnija analiza pokazuje da on to nije. Posjeduje prave pojmove o Bogu i životu (3,10—17), vjeruje u prekogrobni život i Božji sud (8,12; 9,1). On samo osuđuje grozničavo traganje za srećom i upućuje na »zlatnu sredinu«. Sreća se može naći, poučava on, samo ako je razborito i umjereno tražimo. Pitanje je trpljenja u Propovjedniku jasno i akutno postavljeno, ali nije pružen odgovor koji bi mogao zadovoljiti. Ipak, time što postavlja problem, Propovjednik utire put njegovu rješenju. On, očito, nije zadovoljan tradicionalnim rješenjem nego traži novo. Novo rješenje nalazimo djelomično u Knjizi Mudrosti, a potpuno u životu i nauci Isusa Krista. Formulirat će ga Rim 8,18: »Patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.« Pisac Propovjednika predstavlja se kao sin Davidov, kralj u Jeruzalemu (1,1 .12 sl). To je, očito, književna fikcija, uobičajena u starini oupće, a u mudrosnoj literaturi napose (v. Uvod u Mudre izreke). Kasnije pisac govori kao podanik koji daje upute kralju (4,13; 8,1—4), a na kraju i kao mudrac (12,9). Zbog nesuvislo prepletenih, često međusobno suprotnih misli neki naslućuju da je ovu knjižicu napisalo više (susljednih) autora. Drugi opet, pozivajući se na jedinstvo djelca, stila i načina izražavanja, misle da je ono djelo samo jednog autora. Knjižica je vjerojatno napisana negdje u 3. st. pr. Kr., kad je i u Palestinu počela prodirati helenistička kultura, koja je svijet zanosila čisto ovozemaljskim vrednotama. Tada je, u duhu biblijske tradicije, bilo potrebno istaknuti da isključivo ovozemaljske vrednote ne mogu
90
posvema usrećiti čovjeka. To je, semitski, često učinjeno tako snažno i smiono te se čini da je Propovjednik otišao u protivnu krajnost: u prezir tih vrednota. U svakom slučaju njegova pouka o prolaznosti zemaljske raskoši i bogatstva pripravlja svijet na primanje evanđeoske poruke: »Blago vama, siromasi« (Lk 6,20). 1,2: Ispraznost odgovara hebrejskoj riječi, koja doslovno znači: dah, dašak, uzdisaj. U prenesenom smislu: nestalnost, besmislenost, ništetnost stvari i posebno nemoć stvari da otkrije čovjeku tajne Božje nacrte. I to je temeljna nota knjige. Ispraznost nad ispraznošću je superlativ. 1,4 sl: Prema ondašnjoj skici svijeta zemlja je nepomična ploha nad bezdanom; oko nje se okreće sunce. 1,8: Moguć je i drugi smisao: »Sve je mučno više nego se može izreći. Oči se nisu do sita nagledaie ni uši dovoljno naslušale.« 1,9: Ništa nema novo pod suncem, dvadeset puta ponovljen izraz; očituje dubinu filozofske (feničke, ne pitagorejske) misli i stalnost fizičkih zakona. 1,11: Čovjek brzo pada u zaborav sa svim svojim dostignućima (usp. 2,16; Mudr 2,4). 2,4: Luksuzne građevine Salomonove: 1 Kr 7; 9,15—19. 2,5 sl: Raskošni kraljevski vrtovi: 2 Kr 25,4. 2,8: Usp. 1 Kr 10,14—29; 11,1—3. 2,10: Kratko, časovito veselje bila je jedina, nedovoljna plaća za toliki trud. 2,24: Svagdanji su užici Božji dar, i Bog nam ih daje da ih uživamo. Tako se nadvladava pesimizam. Ali jednako tako i epikureizam, jer ne misli na neograničenu težnju za užicima i radostima života. Usp. 2,1—11. 3,1—8: Vrijeme i trajanje ljudskih čina određeno je. Bog sve vodi i usmjeruje prema određenoj svrsi. 3,7: Deranje haljina znak je žalosti i bola. 3,12: Usp. 2,24; 5,17; 8,15; 9,7. 3,16: Usp. 8,10-14. 3,18—22: Čisto naravno promatranje umiranja ne pruža utješnu nadu. Ne samo da nema razlike između smrti mudraca i luđaka (2,24) nego ni između smrti čovjeka i životinje. Oboje se vraća zemlji (Ps 49,13.21; Job 183,). Vjera u blaženu besmrtnost još je maglovita. Ali ovdje nije riječ o njoj, nego o fizičkoj smrti. 3,21: Gore i dolje nije ovdje »nebo« i »Šeol«. Životinje ne idu u Šeol. Želi samo naglasiti da u umiranju nema razlike. Usp. Sir 40,11. 3,22: Usp. 2,24.
91
4,4—6: Napor i velika žurba isto su tako ludost kao što je i lijenost. I ovdje vrijedi zlatna sredina, umjeren rad. 4,17: Slijede poučne opomene učitelja mudrosti učeniku. Najprije o kultu. Usp. 1 Sam 15,22: Iz 1,10-17; Hoš 6,6; Izr 21,3.27 itd. 5,1: Usp. Sir 7,14; Mt 6,7. 5,3 sl: Pnz 23,22—24. 5,5: Izr 20,25 Anđeo, poslanik, vjerojatno je svećenik (Mal 2,7). 5,8: Izvornik je vrlo nejasan. Prevedeno po smislu. 5,9—16: Priprava evanđeoskog odricanja (Mt 6,19-21; 24,25-34). 5,13—14: Usp. Job 1,13—21. 6,3: Potpunoj sreći nakon blagoslovljenog života pripada i počinak u grobu. 6,10: Dati nekome ime znači: odrediti mu bitak (Post 2,19 sl), u život ga pozvati (Iz 43,1). Bog je sve odredio za svakog pojedinca. Besmisao je buniti se protiv Božjih odluka. 6,12: Usp. 3,22; 7,14. 7,1: Dobro ulje znak je veselja i bogatstva. 7,16: Pretjeranost vodi do neuravnoteženosti i u moralno- religioznom životu i u praktičnom. 7,20: Usp. 1 Kr 8,46; Job 14,4; Ps 1303; Jak 3,2. 7,25 si: Ne misli na svaku ženu, već pokvarenu, ženu zavodnicu, kao i Izr 5,3—14; 7,5—27. Usp 9,9. 7,28: Istočnjački pretjerano hoće reći: Poštena muža moguće je naći, ali čestitu ženu veoma rijetko. 8,15: Usp. 2,24; 3,12.22; 9,7—10. 9,2 sl: Svršetak je svima jednak. 9,11 sl: Uspjeh ne ovisi samo o osobnom zalaganju i sposobnostima, već ovisi i o okolnostima i o Bogu (11,5). Propovjednik često govori o Božjoj svemoći (2,24—26; 3,9—17; 5,1—6. 17—19; 6,2; 7,14; 11,5) i vjeruje da Bog sve upravlja, iako se čini da iskustvo uvjerava o protivnom (9,1). 10,15: Ludo, nerazborito uložen trud oduzima svaku nadu u uspjeh. 12,1: Starost je Izraelu obećana kao velika blagodat, nagrada za pravedan život (Pnz 5,16. 33; 11,9.21 itd.). Za Propovjednika ona nije neko dobro, već jadno i tužno čekanje smrti.
92
12,2—4: Opis starosti. Neki tumači vide ovdje učinke što ih ona proizvodi na čovječjem tijelu: nestanak svjetla (2), podrhtavanje udova, ispadanje zuba, gubitak vida (3) piskutav govor (4). Drugi opet vide starost uspoređenu s tamnom zimskom noći, koja odnosi svaki šum. 12,7: Prah i duh sastavni su dijelovi čovjeka. Duh je životni princip. Taj je sličan u čovjeku i u životinji (3,21). 12,8: Propovjednik završava svoje razmatranje o bijedi i veličini čovjeka istim riječima kao što je i počeo 1,2. Taj se književni postupak zove inkluzija. 12,9—14: Mudračev učenik iznosi sud o svom učitelju i daje konačnu pouku. 12,10: Najbolje što se može o piscu kazati: mudru misao izražava prikladnom formom. 12,11: Vjerojatno je smisao: mudre izreke jednoga mnogima su poticaj i vodič. 12,13 sl: Glavna svrha cjelokupne mudrosne književnosti je strah Božji (5,6; 7,18; 8,18) i držanje Božjih zapovijedi.
PJESMA NAD PJESMAMA
Remek-djelce Pjesma nad pjesmama, od davnine zanosi ljude najrazličitijih nazora i tendencija: mistike, svece, bibličare; pjesnike, slikare, estetičare; zaručnike, poklonike plemenitih osjećaja i iskrene ljubavi. Nastala je najvjerojatnije negdje u 4. st. pr. Kr. Tradicija (1,1) je doduše pripisuje Salomonu (oko 1000. pr. Kr.), ali čitalac već zna da je to literarni pseudonim (usp. Uvod u Mudre izreke). Po sadržaju je ona pjesma o ljubavi. Samo se tumači već preko dvadeset stoljeća muče da odgonetnu o kojoj je ljubavi riječ. Svi su do 18. st. smatrali da Pjesma nad pjesmama uznosi uzajamnu ljubav Jahve i njegova izabranog izraelskog naroda, odnosno, primijenjena na NZ, međusobnu ljubav Krista i Crkve. U cijeloj se Bibliji veza između Jahve i Izraela izražava pojmovima i slikama zaručničke i bračne ljubavi. To je osobito često i snažno kod proroka (Hoš 2—3; Iz 5,1; 50,1; Jr 2—3; Ez 16 itd.). I u NZ-u Krist sam sebe naziva zaručnikom (Mt 9,15; 25,1 sl; Lk 3,35). Njemu Otac priprema svadbu: Mt 22,2. Crkva je zaručnica (Iv 3,29; 2 Kor 11,2; 5,25-33; Otk 21,9) koja se sprema na svadbu (Otk 19,9) i čezne za svojim Zaručnikom (Otk 22,17). Čini se dakle sasvim naravno da se i zaručnička ljubav opjevana u Pjesmi nad pjesmama u biblijskom kontekstu shvati kao ljubav Boga prema ljudima. Ali od 18. st. sve se jasnije kristalizira mišljenje da je u Pjesmi opjevana ljubav između zaručnika i zaručnice. Biblija često, napose Propovjednik i Sirah, ističe uzvišenost te ljubavi. To tumačenje potkrepljuje i činjenica da se u Pjesmi Bog nikada izričito ne
93
spominje. Rječnik i izražaj, osim toga, upućuju na čeznutljivu zaručničku ljubav, a iz konteksta nigdje nije jasno da bi je trebalo shvatiti alegorički. U izvorniku nema nikakvih naslova, ni podjele teksta, ni oznake lica. Zato i ovo posljednje tumačenje ima mnogo nejasnoća. Radi li se o jednoj ili o više pjesama? Ako ih je više, što svaka od njih znači? Kada je i za koju zgodu nastala? Ako je po sadržaju jedna i jedinstvena, valja li je smatrati dramskom kantatom, dijalogiziranom poemom, lirskim dijalogom, dramskom radnjom ili dramskom recitacijom? I nadasve: radi li se samo o dvoje zaljubljenih, ili je riječ o više djevojaka i mladića, ili pak o jednoj djevojci o koje se ljubav otima više muškaraca? U ovom bi drugom tumačenju trebalo odgovoriti i na pitanje: kako je i zašto ova pjesma (odnosno zbirka pjesama) ušla u jednu zbirku izričito religioznih knjiga kakva je Biblija? Na sva ta pitanja još nema pravog i dobro obrazloženog odgovora. Postoje samo hipoteze koje s više ili manje vjerojatnosti zastupaju jednu ili drugu od nabrojenih mogućnosti. Zato smo smatrali da je najbolje te u prijevodu budemo što neutralniji. Naslovi koje smo morali dodati radi razumijevanja teksta svjedoče da nismo mogli ostati sasvim neutralni. Naš prijevod oslanja se na tumačenje koje se može ovako formulirati: Pjesma (ili pjesme) najprije se pjevala za vrijeme svadbenih svečanosti (koje na Istoku još i danas traju po više dana): opjevala je zaručničku i bračnu ljubav u prigodi nastajanja novog obiteljskog ognjišta. Uvrštena u Bibliju (ako nije bila sastavljena baš za nju), na temelju novog konteksta, mogla je dobiti i novu funkciju: da veliča ljubav Jahve prema njegovu narodu i težnju Izraela da i posred politeizma što ga okružuje ostane vjeran ljubavi Jahve, koga smatra svojim Zaručnikom. U svakom slučaju to je Pjesma nad pjesmama — najljepša, najuzvišenija pjesma. 1,4: Prema istočnjačkom običaju zaručnik se časti kao kralj (1,12; 3,9.11). 1,5 sl: Zaručnica je djevojka sa sela. Braća prema njoj nisu baš ljubezna (8,8—10). — Kedarci su pastirska plemena u sjevernoj Arabiji. Njihovi su šatori od kozjih koža. — Kćeri jeruzalemske jesu prijateljice zaručnice; one je prate i tumače njezine osjećaje. 1,7 sl: Zaručnik je sada pastir kao i zaručnica. 1,13: Smirna je mirisava smola. Nosi se na prsima; simbol je neraskidljive ljubavi zaručnice prema svom zaručniku. 1,14: Engedi, grad na zapadnoj obali Mrtvog mora, poznat po vinu. Zemljopisni i povijesni podaci samo su simbolično uzeti u Pjesmi. 2,1: Šaron je osobito bujna i plodna dolina uz Sredozemno more, između Jafe i Karmela.
94
2,7: Refren (3,5; 5,8; 8,4). 2,10—14: Dražestan, jedinstven opis proljeća u Palestini. 2,14: Zaručnica je na nepristupačnu mjestu. 3,5: Usp. 2,7. 3,6—11: Prema orijentalnom običaju svadbena se povorka slavi kao kraljevska (u Pj. Salomonova). Povorka, još danas, kreće noću uz pjesme i plamen zubalja (usp. Mt 26,6 sl). 4,1: Gilead, pokrajina u Transjordaniji, poznata po bogatim pašnjacima. 4,4: Hiperbolične, za nas neobične, istočnjačke usporedbe. 4,5 sl: Usp. 2,16. 4,8: Amana je dio Antilibanona gdje izvire rijeka Amana, danas Barada, koja protječe kroz Damask. — Senir je amorejsko ime za Hermon (Pnz 3,9). Spominjući udaljene i visoke gore želi kazati da ljubavi zaručnikovoj ne smeta ni daljina, ni visina, ni opasnosti (usp. 2,8 sl. 17; 8,14). 4,10: Usp. 1,2—4. 4,12: Vrt zatvoren, zdenac zapečaćen slika su moralne čistoće i netaknutosti zaručnice. 4,15: Živa voda posebno se cijeni na Istoku, koji oskudijeva vodom (Izr 5,15). 5,2—7: Podsjeća na 3,1—5. 5,5: Smirna slikovito označuje pozdrav. 6,4: Tirsa (»ugodna je«) jest prijestolnica sjevernoga kraljevstva prije utemeljenja Samarije (1 Kr 16,23). Jeruzalem i Tirsa, prijestolnice južnoga i sjevernoga kraljevstva. Možda je to aluzija na izabrani narod (usp. Jer 3,18). 6,8—12: Slično kao i 3,6—11. Slika je uzeta iz života istočnih vladara. Privilegirane žene jesu kraljice; milosnice su žene nižeg ranga. Brojevi označuju veliki harem Salomonov. Sve one moraju ustupiti mjesto jedinoj izabranoj (r. 11; usp. 7,13). Alegorijski: prvenstvo među svim narodima pred Jahvom ima Izrael. 6,11: Teško mjesto. Nije sigurno tko govori: zaručnik ili zaručnica. Usp. 7,13. 7,1—6: Iza svadbene povorke slijedi logorski ples zaručnice. U laganoj haljini zaručnica izvodi svoj ples između dva reda mladića, zaručnikovih prijatelja, koji prate pokrete udaranjem ruku. Opis zaručnice kao i 5,10—16, odozdo prema glavi. Slike označuju ljepotu, dražest, plodnost, privlačnost zaručnice. 7,1: Sulamit, žensko ime načinjeno prema Salomon, znači Mira, koja je našla svoj mir, blaženstvo i sreću.
95
7,3: I danas istočnjaci na gumnima žito ukrašuju cvijećem. Usp. 4,15. 7,5: Hešbon, znamenit grad u Transjordaniji, poznat po svojim basenima. Iskapanja su otkrila te basene. 7,6: Karmel se poradi svoga položaja i bogatih vinograda smatra najljepšom gorom u Palestini. 7,14: Mandragora i drugi plodovi jesu slike, a po pučkom uvjerenju i sredstva za jačanje ljubavi i plodnosti (Post 30,14—16). 8,3 sl = 2,26 sl; 3,7. 8,6—7: Vrhunac cijele pjesme: pobjeda, trajnost i vrijednost ljubavi. 8,11—12: Samostalna pjesmica. Bajoslovno blago Salomonovo ne može je udaljiti od ljubavi i vjernosti prema njezinu zaručniku, jer ona pripada samo njemu. Neki ovdje vide aluzije na neka razdoblja izraelske povijesti. 8,11: Baal Hamon vjerojatno je simbolično ime za Palestinu. 8,13—14: Završna, nedovršena pjesma. Teško se uklapa u kontekst. Možda izvorno nije spadala ovamo.
KNJIGA MUDROSTI
Ovu knjigu grčka Biblija zove Mudrost Salomonova, a latinska Knjiga Mudrosti. Knjiga ističe vrijednost mudrosti u životu pojedinaca i u povijesti čovječanstva, osobito u povijesti izabranog naroda. Stoga je neki nazvaše »religioznom filozofijom povijesti«. Mudrost, o kojoj je riječ, nije samo čovjekovo odličje; nije samo Božje svojstvo, nego se poosobljena upotrebljava kao Božji sinonim: usp. Izr 1,20—33; Sir 24. Pisac se predstavlja uobičajenim književnim pseudonimom mudrosne hebrejske literature kao Salomon: 9,7—8.12. Knjiga je djelo nepoznata autora, napisana je izvorno grčkim jezikom, i to u Egiptu, vjerojatno u Aleksandriji, važnom središtu židovstva u doba helenizma. Govori o progonstvima i o negativnom djelovanju židovskih odmetnika koji, zadojeni epikurejstvom, napustiše vjeru otaca i Zakon. Zato se smatra da je napisana u prvoj polovici I st. pr. Kr. kao najmlađa knjiga SZ-a. Pisac se obraća svojim sunarodnjacima, Židovima, da ih učvrsti u vjernosti i štovanju pravoga Boga, da ih ohrabri u kušnjama i očuva od zavodljivosti poganske civilizacije. Računa i na pogansko čitateljstvo kojemu progovara prilagođenim jezikom; govori im o ludosti idolatrije i želi ih privesti Bogu svojih otaca. Zato nastoji što jasnije izložiti nauk o Bogu (teologija) i o čovjeku i njegovoj sudbini (antropologija). Bog je stvoritelj, svemoguć i pravedan, svakome naplaćuje po djelima;
96
milosrdan je i pun ljubavi prema ljudima. U Knjizi Mudrosti prvi put se u Bibliji postavlja pitanje Božje opstojnosti: po načelu uzročnosti svaki čovjek može doći do spoznaje Boga — usp. 13,1—9; Rim 1,18 sl. Antropološki je ova knjiga već na pragu NZ-a: čovjek je stvoren za život (1,12—15); smrt je na svijet ušla zavišću sotone (2,24), ali je ona za pravednika samo prijelaz u besmrtan i neraspadljiv život (2,23; 3,4; 6,18—19; 8,17; 15,3), dok teško pogađa nepravednika (1,16; 2,21—24; 5,6—13). Zato se pravednik, sin Božji, predaje vodstvu mudrosti; cijeni i zemaljske vrednote (8,5; 9,14), ali im pretpostavlja duhovne, kao što krepost (8,6—7), prijateljstvo s Bogom (7,14) i dr. Pisac dobro poznaje filozofska strujanja svoga vremena i njihov rječnik. Služi se filozofskim pojmovima i terminologijom, ali u novom, bogatijem i dubljem značenju. Tako i sadržajno i rječnički Knjiga Mudrosti pripravlja NZ. Zato su je osobito cijenili u Pracrkvi. Napose joj je srodno Ivanovo evanđelje. 1,1: Pisac se u prvom redu obraća etnarsima, glavarima židovskih općina i sunarodnjacima koji su u tjeskobi. Pravednost je sinonim za mudrost (usp. 6,10), a znači potpun sklad misli i djela s voljom Božjom, koja je objavljena u propisima, Zakonu i savjesti. 1,3: Bezumnih po Bibliji — onaj tko grijesima Boga vrijeđa. 1,5: sveti duh ovdje je isto što i božanska mudrost, princip odgoja i moralnog života. 1,6: bubrezi, sjedište strasti i nesvjesnih poriva: Izr 23,16; Ps 16,7; Job 19,27. Srce, sjedište misli i volje, svjesnih razumskih i čuvstvenih poriva: Izr 2,2; Jr 11,20. Skupa označuju sav čovjekov duševni život: Ps 7,10; 26,2; Jr 11,20; 20,12 itd. 1,7—8: SZ poznaje Boga kao jedinog stvoritelja: Post 1. Novost je ovih redaka: Duh Božji sve povezuje. To synehon termin je stoičke filozofije. U NZ-u to je rečeno o Kristu: Kol 1,17. 1,14: Podzemlje, Had, ovdje ne znači boravište mrtvih, nego personificira moć smrti: Otk 6,8; 20,14. 2,8: Pogani su se na gozbama ovjenčavali ružama. 2,10—11: Zakon nalaže poštivanje ubogih, udovica i staraca: Lev 19,32. Ali ovdje su zakonom sila i strast. 2,13: Usp. Rim 2,17—20. Sin Gospodnji počasno je ime za pravednika: usp. 2,16.18; 5,5;, 9,4.7; 18,4.13. 2,17—20: Kršćanska tradicija čita ovdje proroštvo o trpljenju Kristovu: usp. Mt 27,43, 5,18; 19,7. 2,23: Post 1,27. 2,24: đavao: usp. 1,13; Rim 5,12 sl; Post 3,19.
97
3,4: Tu se prvi put u Bibliji pojavljuje izraz besmrtnost, ali pojam, sada izražen filozofskim jezikom, pripravljaju Ps 16,10—11; 17,15; 49,16 i dr. 3,5: Usp. Ps 66,10; 119,75; Rim 8,18; 2 Kor 4,17 sl. 3,11: Usp. 1,5; 2,12; 6,7; 7,14. 3,13 sl: Pisac ispravlja neka zastarjela židovska shvaćanja koja u mesijanskoj budućnosti i savršenijem Zakonu nemaju mjesta: i nerotkinja (usp. Hoš 9,11 sl) i uškopljenik (usp. Iz 56,3—5) mogu postati dionici Božjeg blagoslova. 4,7—19: Dug život nije uvijek Božja nagrada pravedniku: usp. Pnz 5,16; Izl 20,12; Am 5,14. Zato ni prerana smrt pravednikova nije kazna: sazreo je kreposnim životom i naći će mir. 4,19: Usp. Iz 14,19. 5,17—23: Sudbina bezbožnika opisuje se slikama apokaliptičke borbe posljednjih vremena: usp. Ez 38—39; Iz 24—27; Otk 20,7—10. 5,22: Aluzija na čudesa prigodom prijelaza Izraelaca preko Crvenog mora (Izl 14,26— 30) i na nabujali Kišon u Sucima 5,21. 6,2 sl: Usp. Rim 13,1 sl; Iv 19,11. Ali će glavari biti strože suđeni zbog odgovorna položaja: r. 5 sl. 6,12—21: Mudrost je ovdje personificirana, nastupa kao divna žena, usp. Sir 51,13— 21. Sve privlači na zaručničku ljubav (vjerojatno je u to vrijeme već bilo poznato alegorijsko tumačenje Pjesme nad pjesmama). Ta ljubav uključuje, prema r. 18, obdržavanje Zakona: Izl 20,6; Pnz 5,10; 7,9; Sir 2,15; Iv 14,15.21 i dr. 7,1—14; Mudrost se ne stječe plemenitim podrijetlom, nego molitvom, usp. 9,1—3 i 1 Kr 3,7-13. 7,17—21: Prema predaji Salomon je posjedovao enciklopedijsko znanje koje je stekao po Mudrosti: usp. 1 Kr 3,5—12; 5,8—14. 7,22—8,1: Pohvala Mudrosti dolazi do vrhunca. Nabrajaju se njezina svojstva — dvadeset i jedno (7 × 3) — koja NZ pridijeva Kristu: r. 26 = Iv 1,19; r. 25 = Heb 1,3; Kol 1,15. 8,7: Četiri »stožerne« kreposti susrećemo prvi put kod Platona, zatim kod stoika. Pravednost je u bibl. smislu skup svih kreposti: 1,1. 8,8: Usp. 1 Kr 5,12; 10,1—3; Prop 2,9; Sir 47,15-17. 8,11: Usp. 1 Kr 3,17—28. 8,20: Prema kontekstu ovdje se ne misli na predpostojanje duša u Platonovu smislu, niti na seljenje duša, nego se tumači r. 19: duša je odličnija od tijela. 9,1—18: Usp. 1 Kr 33—9. Bog otaca, posebno patrijarhâ (Post 32,10) i Davidov (1 Kr 3,6).
98
9,4: Prisjednica prijestola pjesnička je presonifikacija Mudrosti, što NZ pridijeva Kristu: Mt 26,64; Lk 22,69; Heb 1,3. 9,8: Usp. 2 Sam 7,13 i 1 Kr 5,15 si. Hram je slika svetog šatora (Izl 25—27) i nebeskog Jeruzalema (Otk 8,3-4; 11,19; 13,6). 9,15: Izrazi podsjećaju na Platona, ali je slika i biblijska: Job 4,19 (2 Kor 4,7) i Iz 38,12 (2 Kor 5,14). Duša i tijelo sastavni su dijelovi čovjeka: 1,4; 8,19 sl; 15,8.11.16; 16,14. O opreci duše i tijela usp. Gal 5,17 i Rim 7,14—25. 10,1 sl: Tekstovi koji slijede, kao mala »teologija povijesti«, krcati su bibl. reminiscencijama: r. 1-2 = Post 1,28 i 3,5; r. 3-4 =Post 4,8 sl i gl. 7—8 (Kajinov zločin počeo je u Bibliji pokvarenost koja će dovesti do potopa); r. 5 = Post 11,1—9 (Kula babilonska) i Post 22 (Kušnja Abrahamova); r. 6—9 = Post 19 (Sodoma i Gomora); r. 10—12 = Post 27—28 (Jakov i Ezav); r. 13—14 = Post 37—41 (Josip); r. 15-21 = Izl 715. 11,1—4: Sveti prorok = Mojsije: Pnz 18,5.18. On je oruđe Mudrosti: Izl 17; Br 20; 21,33—35; 31,1 sl. Od r. 4 više se ne spominje Mudrost (osim u 14,2.5) nego, mjesto nje, kao njezin sinonim: Božji duh (11,20; 12,1), Božja riječ (12,9; 16,12; 18,5), Božja ruka (11,17; 14,6; 16,15; 19,8), Božja mišica (11,21; 16,16). 11,5 sl: Počinju se nabrajati egipatska zla u sedam antiteza: isto je čudo za Egipćane Božji bič, za Izraela Božje dobročinstvo (r. 10 sl. = Pnz 8,2—5). Najprije se spominje prva antiteza (ostale od gl. 16 dalje): vode Nila u krv pretvorene (Izl 7,14 sl) kazna su za okrutni zakon o hebr. novorođenčadi u Izl 1,15 sl. 11,14: usp. Izl 2,1—10 i 5,2—5; 7,13—22 i dr. 11,15—16: Egipćani su štovali kao božanstva životinje, pa su životinjama kažnjeni: žabama (Izl 8,1—2), skakavcima (Izl 10,12 sl) i dr — po zakonu: Kakva krivnja — takva kazna (Post 9,5; Izl 21,24 sl i dr.). 11,17—20: Od tvari bezoblične — usp. Post 1. 12,3—5: Kanaanci, prvotni stanovnici Svete zemlje, bijahu Bogu odvratni zbog idolatrije i žrtvovanja djece: Pnz 18,9—14 i 12,31. 12,8: Ose — vjerojatno grčki prijevod prema Izl 22,28; Pnz 7,20; Jš 24,12. 12,20: Poznata misao SZ-a da Bog svoj narod kaznama i kušnjama odvraća od zla (Am 4,6), ovdje je primijenjena na pogane. 13,1 sl: Ovaj je odlomak napisan pod utjecajem grčkoga duha: svijet je umjetničko djelo, koje nužno ima svoga Tvorca, umjetnika. 13,3—5: Helenist je imao smisao za ljepotu. Usp. Rim 1,18—19. 14,3: Riječ providnost potječe iz filozofskoga grčkog rječnika, ali je pojam biblijski: usp. Ps 145,8.9.15.16; 146,9 itd. 14,6 sl: Usp. Post 6—7. 14,12: Usp. Rim 1,24-32; Ef 4,17—19.
99
14,22—23; Usp. 12,4 sl; Rim 1,18—32; Lev 18,21. 15,10—14: Aludira na Iz 44,20. 15,19: U početku stvaranja Bog je blagoslovio svoja stvorenja (Post 1,22.28; 2,3), ali proklinje zmiju (Post 3,14). Mnoge životinje koje Egipćani štuju nečiste su (Lev 11,41—44). Zato nad tim životinjama-božanstvima leži Božje prokletstvo. 16,1 sl: Pisac nastavlja s antitezama, započetim u 11,5—14 (v. bilj.). Sa više pjesničke mašte i na pučki način razlaže egipatska zla prema Izl 7—14: r. 2 = Izl 16,13; Br 11; r. 5—8 = Br 21,4—9 (i Izraelce je Bog zbog nevjere kaznio zmijama); r. 9 = Izl 8,16 sl i 10,4 sl (a Egipćane muhama i skakavcima); r. 15—29 = sedmo egipatsko zlo (Izl 9,17—23) uspoređuje se s manom, Božjim dobročinstvom Izraelu (Izl 16,4 sl). 16,20: Mana, anđeoska hrana (Ps 77,25), slatka poput meda (Izl 16,31), simbolizira Božju milinu (Ps 34,9; 119,103). 17,3 sl: Tajni grijesi vjerojatno su grijesi razvratnog misterijskog kulta: 14,23 sl. Deveto zlo, tamu (Izl 10,21—23), pisac pjesnički opisuje na temelju rabinskih legendi (midraš) i vlastite refleksije. 18,4: Usp. Iz 2,3; Mt 5,17-48. 18,5: Faraon je naložio da pobiju novorođenčad (Izl 1,15—22). Za kaznu će mu biti usmrćeni prvorođenci u Egiptu (Izl 12,29 sl) i cvijet vojske u Crvenom moru (Izl 14,26 sl). 18,9: Pasha se slavila po kućama, i zato tajna žrtva: usp. Izl 12,27; Pnz 16,5. Ona je povezivala pobožnu djecu pravednikâ, Izraelce u zajednicu ljubavi. Ta se žrtvena gozba blagovala uz pjevanje Halela, tj. alelujskih psalama, Ps 113—118. 18,14-16: Tu je riječ Božja personificirana (v. 12,9) kao izvršitelj Božje kazne nad Egiptom (Izl 11,4; 12,29): usp. Hoš 6,5; Iz 55,11; Jr 23,29; Ps 33,6... Heb 2,2. Božićna liturgija primjenjuje ovaj tekst, ali spasiteljski shvaćen, na Utjelovljenje. 18,20: Pokolj u Kadešu, Br 17,6—15. 18,24: Usp. Izl 28,17—21.29.36. 19,1-4: Izl 14,1—10. 19,8 sl: Izl 15. 19,12: Čudo s prepelicama, Br 11,31. 19,14: Usp. Post 19,4—11. 19,18—21: Bog je gospodar svemira, zato mu se priroda pokorava te djeluje čudesno. 19,19: Pjesnički opis na temelju Izl 8,2.
KNJIGA SIRAHOVA
100
Poznat nam je pisac, a približno nam je poznato i vrijeme postanka ovog »spjeva vjere Izraelove«, koji u grčkoj Bibliji nosi naslov Mudrost Isusa, sina Sirahova, a u latinskoj Ecclesiasticus, hrv. Crkvenica. Sirah je — prema 50,27 — prezime pisca; zato noviji bibličari ovu knjigu jednostavno zovu Knjiga Strahova. S hebrejskoga ju je na grčki preveo Sirahov unuk u 38. g. egipatskog kralja Euergeta (II), tj. 132. god. prije Krista, kako doznajemo iz proslova. Hebrejski je dakle izvornik napisan oko 190. pr. Kr. Mali izraelski narod u to vrijeme proživljava teške dane. Palestina prelazi pod vlast Seleukovića (god. 197). U zemlju sve jače prodire poganski grčki način života i gledanje na svijet. Vladajuća stranka širom otvara vrata zavodljivoj poganskoj kultura. Ubrzo će je pokušati i silom provesti u narodu. Mnogi se odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U tim teškim i napetim religioznim i kulturnopovijesnim prilikama Sirah pruža svom narodu, napose mladićima i duhovnim vođama, praktične moralne opomene, pouke i smjernice, koje crpe iz bogate prošlosti i vjere, iz Biblije i povijesti, da se snagom vjere i tradicije mogu oduprijeti kobnim strujanjima izvana. Sirah je učen učitelj mudrosti, pismoznanac, dobar poznavalac Zakona i otačke Predaje. Putovao je svijetom, dobro poznaje strujanja u svijetu, sam je bio izložen mnogim opasnostima i potvorama (34,12; 51,2—12). Veći je dio života proveo u svom rodnom gradu Jeruzalemu. On je predstavnik »pobožnih« (hasidim), ispunjen revnošću za Hram i kult, pun poštovanja prema svećenstvu, vjeran izvršitelj Zakona. Svoje opsežno znanje i bogato osobno iskustvo ostavio je u knjizi koja je po njemu dobila ime. Na početku daje kratku pouku o mudrosti, koja se subjektivno poklapa sa strahom Božjim, a objektivno je isto što i božanski Zakon: 1,1—30. Zatim slijedi prvi dio (2,1—42,14): zbirka mudrih izreka, međusobno slabo povezanih; savjeti za bogobojazan život; opomene za čuvanje vjernosti; životna pravila mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i priprostom narodu, u duhu stare izraelske mudrosne književnosti, a posebno knjige Mudrih izreka. U drugom dijelu (42,15—43,33) izlaže se teologija povijesti — »povijesti spasenja«. Ona se počinje stvaranjem (Pohvala stvaranju: 42,15—50,21) i čudesno se nastavlja u povijesti izabranog naroda (Pohvale otaca: 44,1—50,21). Uza sve zapreke i zastranjivanja ljudskoga roda. Bog ostvaruje svoj plan spasenja. Knjiga se završava himnom zahvale za izbavljenje (51,1— 12) i poticajem da ljudi stječu mudrost. Nauk je tradicionalan. Mudrost je dar Božji. Početak mudrosti jest strah Božji. Ona donosi uspjeh i sreću. Knjiga šuti o prekogrobnom životu i o nagradi poslije smrti. Ističe vjeru u Božju pravednost,
101
osjeća tragičnu važnost časa smrti, ali ne zna kako će Bog platiti svakome po djelima njegovim. Ipak unosi nešto novo: mudrost poistovjećuje sa Zakonom (24,23 sl), a opsluživanje Zakona se ostvaruje u što savjesnijem bogoštovlju (35,1—10). Povijest spasenja ostvaruje se u velikim ličnostima povijesti izabranog naroda, koje su ujedno uzori mudrosti, vjernosti Savezu i zakonskoj pobožnosti. Pisac iskazuje posebnu ljubav svećenstvu; oduševljeno govori o velikim svećenicima Aronu, Pinhasu i o pojavi velikog svećenika Šimuna II (oko 200. god.). Razmatra divnu prošlost svoga naroda i s tugom gleda na sadašnjost moleći Boga da se smiluje Sionu i da ispuni obećanje te opet procvatu kosti »dvanaest proroka« i umnože se »spasitelji« njegova naroda: 46,12; 49,10. Povijest teksta ove knjige zadaje posebne teškoće. Izvorni je hebrejski tekst izgubljen. Crkva je prihvatila grčki tekst kao kanonski. U novije vrijeme ponovno su pronađene (u Kairu i Kumranu) preko 3/5 hebrejskog teksta. Te je tekstove sabrao Lévi Izrael, The Hebrew Text of the Book of Ecclesiasticus. Leiden 1951. Rabini doduše često navode Knjigu Sirahovu; ipak je ne nalazimo u popisu svetih knjiga Sinagoge. Crkva od svog početka smatra knjigu svetom i kanonskom. NZ rjeđe je navodi, ali je kršćanska liturgija, uza Psalme, od svih knjiga SZ-a najviše upotrebljava. Podjela teksta na retke nije uvijek ista u grčkom i u Vg. Vulgatina numeracija gotovo je uvijek za nekoliko brojeva viša od one u grčkom. Naš prijevod slijedi grčko brojenje prema izdanju Rahlfsa. Zato nekih brojeva nema, jer je ovo izdanje izbacilo retke koji su naknadno ušli u tekst. Prevodiočev Proslov nije sastavni dio knjige i nije kanonski. Tu nam grčki prevodilac, piščev unuk, daje važne podatke o piscu, mjestu i vremenu u kojem je prijevod nastao, o nakani i načinu rada. Židovsko ime Ješua, grecizirano Jesus, u to vrijeme zamjenjuje prvotni oblik Jehošua = Jahve je spasenje. Ovdje prvi put susrećemo razdiobu hebrejske Biblije na Zakon, Proroke i ostale spise (= Pisci). Naobrazba tu znači pouku (Job 2,12), ukor (Iz 53,5) i opomenu (Job 36,10). Mudrost je moralni odgoj, koji se stječe naobrazbom. 1,1: To je temeljna tvrdnja za izraelsku mudrosnu književnost. Usp. Iz 2.6; Mudr 7,25; Bar 3,9-38. 1,4: Vulgata dodaje r. 5: Izvor je mudrosti Božja riječ na nebesima, i njezini su putovi vječne zapovijedi. 1,11: Strah Gospodnji snažan je izraz za pobožnost i ljubav Božju: 2,15. 1,12: Rana smrt smatra se kaznom: 2,3; 7,17.36; 9,11 itd. 1,14: Usp. Izr 1,7; Ps 111,10.
102
1,26: Usp. Mt 19,17. 2,1: Usp. 4,17; 33,1; 44,20. Privlačiva helenistička civilizacija odvlačila je Izraelce, napose mlađe, od vjere i ćudoređa otaca. 2,5: Usp. Iz 48,10; Ps 12,7; Izr 17,3. 2,18: Usp. 2 Sam 24,14. 3,2: Usp. Izl 20,12. 3,17—24: Usp. 1,1—10; 18,4—8; Ps 131,1; 139,6; Izr 30,1-4; Job 5,9; 9,10. 3,30: Milosrđe ima snagu ispaštanja grijeha (3,3.14 sl; 17,22; 29,12). 4,10: Branitelj i pomagač sirota i udovica nalazi u Bogu oca i postaje sin Svevišnjemu, a sirote i udovice njegova su djeca: 23,14; 51,10; Izl 4,22; Pnz 32,6; Iz 63,16; 64,7; Jr 3,19; Hoš 11,1; Mal 1,6; 2,10; Izr 2,16.18; 14,3. 4,17: Usp. 2,1; 6,25. 4,20—31: Židovi su u napasti da se postide svoje vjere pred helenističkim svijetom: 1 Mak 1,12—17; 2 Mak 4,11—16. 5,1: Usp. Ps 62,11; Lk 12,19. 5,14: 14,1; 16,6—18; 20,17—19. 6,2 sl.: Strast (hebr. duša) ima snažnu rušilačku moć. Ovdje se misli na grijehe jezika. 6,22: U hebr. igra riječju: musar = stega i udaljen, nedostupan. 6,25: Usp. Mt 11,29. 7,5: Usp. Job 9,2.20; Ps 143,2; Prop 7,16. 7,7: U cijelom SZ-u oštro se osuđuje pristranost na sudu: Lev 19,15; Iz 1,17.23; Izr 17,15; 24,23 sl itd. 7,9: Okorjelost u opačini ne može izbrisati ni žrtveni dar. 7,14: 11,8; Mt 6,7. 7,15: Post 2,15; 3,17—19. 7,18: Ofir, zemlja zlata, nalazi se u jugozapadnoj Arabiji (1 Kr 9,28itd.). 7,21: Zakon traži oslobođenje roba u sedmoj godini (Izl 21,2; Pnz 24,1). 7,24 sl: Usp. 42,9—14. 7,27: Usp. 3,1—16; Job 4,4. 7,29—31: Br 18,11—18; Lev 5,6; 7,32; Pnz 18,3.
103
7,32: Usp. Pnz 14,29; 26,12 sl. 7,33: Mrtvomu dostojan ukop: usp. 38,16; 2 Sam 2,5; Jr 22,19; Iz 34,3; Tob 1,17; 2 Mak 12,38—46. 7,34: Usp. Job 30,25; Rim 12,15. 8,8: Usp. 11,1; 20,27; 39,4. 8,9: Rabini su uvelike cijenili predaju otaca; usp. Pnz 4,9; 11,9; Job 8,8; 12,12. 9,5: Izl 22,15 sl; Pnz 22,29. 9,9: Usp. Pnz 22,22; Izr 5,5; 7,26 sl. 9,12: sreća im neće trajati — još za života će biti kažnjeni. 10,4: Izr 21,1; Rim 13,1. 10,6: Slično u 2 Mak 9,9—12; Jdt 16,17; Otk 12,23. 10,25: Usp. Gal 3,28; Kol 3,11; Flm 16. 10,31: 19,25.30; 11,1. 11,5: Usp. Prop 4,13 sl. 11,26: U dan smrtni: tu nije riječ o nagradi poslije smrti. Usp. 21; 18,24. 12,4: Hebr: Ne daj mu oružje, da te njim ne napadne. Krist je usavršio ovu zapovijed: Mt 5,43-47. 12,7: Isto što i 12,4a. Tako je samo u grčkom tekstu. 12,9: i neprijatelj mu je prijatelj, prijevod prema hebrejskom tekstu. 12,15: Ispravljeno prema hebrejskom. 12,18: To su znakovi prezira i zluradosti: usp. Ps 22,8; 109,25; Mt 27,39; Ez 25,6; Nah 3,19. 13,10: Izr 25,6 sl. 13,14: Kasniji umetak. U grčkom ga nema. 13,25: 12,8; 26,4; Prop 8,1; Izr 15,13. 14,1: Mt 5,1—12. Usp Ps 1; 32; 119. 14,4: Usp. r. 15; Ps 39,7; Prop 2,21; 6,2; Job 27,13-17. 14,12: Ugovor Podzemlja jest dan smrti, usp. Iz 28,15.18.
104
14,16: Iz 14,10; Job 3,13—19; 14,1. 14,17: Usp. Iz 50,9; Job 13,28; Ps 102,27. 14,19: Otk 14,13 dopunjuje misao. 15,1: Tu je mudrost izjednačena s pobožnošću i obdržavahjem Zakona (1,15; 17,11 sl; 19,20; 24,7—12; Bar 4,1). 15,2: Mudrost kao zaručnica: 51,13—21; Izr 7,4; Mudr 8,2.9. 15,5: U liturgiji primijenjen tekst dodaje, prema latinskom: i napunja ga duhom mudrosti i razuma i zaodijeva haljinom slave. 15,11: Usp. Izr 193; Rim 9,19; Jak 1,13. 15,16: Usp. Pnz 11,26; 30,15.19; Jr 21,8. 15,20: Misao se nadovezuje na r. 11. 16,6: Usp. Br 16,25—35; pobuna Korahova. 16,7: Post 6,4. 16,8: Post 19,14—29. 16,9: Narodi kanaanski: Izl 22,33; 33,2; Pnz 7,1. 16,10: Br 14,22 sl. Šest stotina tisuća: Izl 12,37; Br 11,12. 16,22: ugovor — s Podzemljem: 14,12 bilj. 16,23: Usp. Ps 14,1. 17,1: Post 1. 17,2: Usp. Post 1,26.28; Job 14,1.5. 17,13: Usp. Izl 19,11; 20,18.22. 17,14: Izl 20,1—17. 17,16.18.21: Čini se da su glose ušle u nekoje kodekse. 17,27: Promatranjem mrtvaca došlo se do zaključka da u Podzemlju nije moguće slaviti Boga. (Usp. Iz 38,18 sl; Ps 115,17 sl; Bar 2,17.) Objava je još nepotpuna. 17,32: Sile na visokim nebesima, zvijezde. 18,13: Usp. Iz 40,11; Jr 31,10; Ez 34,11; Iv 10,11. 18,24: Ne misli na sud iza smrti. 18,28 sl: kao 15,10; 16,25.
105
19,17: Usp. Lev 19,17 sl. 20,29 sl: Usp. Mt 13,53; 25,25. 21,1: 5.5; 19,13 sl; Iv 5,14; 8,11. 21.10: Usp. Mt 7,13. 21,13: Dosl. »Mudračeva spoznaja raste poput poplave.« 21,15: Baciti iza leđa znak je prezira. Usp. Iz 38,17; Ez 23,35. 21,16b: Dosl. »Na usnama se razboritoga nalazi milina.« 21,20: Prop 7,6. 21,26: Usp. 5,11—13; 8,9; Izr 10,14. Smisao: bezumnik govori bez promišljanja, a mudračeve su riječi dobro promišljene. 21,27: Grčki tekst ima izraz »sotona«. 22,6: Usp. Izr 13,24; 19,18; 22,15; 23,13—14; 29,15.17 itd. 22,11: Post 50,10. 22,22: 8,17; 19,8—15; 27,16—21. 23,9: Običaj prisizanja bio je dosta čest. Usp. Izr 3,26; 5,22; 6,2; Mt 5,34—37; Jak 5,12. 23,16: Brojčana izreka kao 25,1 sl. Usp. Izr 30,15 bilj. 23,17: Usp. 26,12; Izr 9,17; 30,20. 24,1: Kao i u Izr 8, mudrost je personificirana. Usp. Job 28; Bar 3,9—4,4. 24,3: Vulgata dodaje »prvorođena prije svih stvorova«. Pjesnička refleksija nad Post 1,3: Božja mudrost isto je što i Božji Duh. 24,4: Stup dima prijesto je Jahvin u njegovu narodu. Usp. 13,21-22. 24,8: Stvaralačka univerzalna mudrost postala je mudrost objavljenog Zakona. Vulgata ima: Koji me stvori, počinuo je u mojem šatoru, i na kraju dodaje: I među mojim izabranicima pusti korijenje. 24,9: Ovisno je o Izr 8,22. 24,10: I bogoslužje je djelo Mudrosti. Zakon uređuje bogoslužje, a Zakon je isto što i Mudrost (24,23 sl). 24,12: Vulgata: I u zboru svetih moj je boravak.
106
24,13: Hermon (Vulgata: Sion) je u Antilibanonu; Engadi (Vulgata: Kadeš), oaza na Mrtvome moru. 24,17: Vulgata ima još: Ja sam majka lijepe ljubavi, i straha, i spoznaje, i svetog ufanja. U meni je sva milina življenja i istine, u meni je sva nada života i kreposti. 24,21 sl: Vulgata dodaje: Koji mene slave, imat će život vječni. 24,22: Mudrost je poistovećena sa Zakonom. 24,23: Post 2,10—14. 24,29: Mudrac je mali potočić koji postaje velika rijeka. Usp. Iv 7,38. 24,31: Rijeka i more (mudrost) ne mogu biti privatno vlasništvo. 25,12: 26,1—4.13—18. 25,18: Izr 1,14. 25,23: Post 3,6; 2 Kor 11,3; 1 Tim 2,14. 25,26: Zakon je dopuštao rastavu (Pnz 24,1—4), ali u početku nije bilo tako (Post 2,24; Ef 5,31). Usp. Mt 19,3—9. 26,13: Usp. 26,1—4; 36,27—31; Izr 31,10—31. 26,19—27: Ispuštamo s najboljim grčkim kodeksima. 28,2: Usp. Mt 6,12. 28,3: Bolest se smatrala posljedicom grijeha (Iv 9,2). 28,5: 14,17; Ps 78,39; Mt 16,17. 28,14: Treći jezik. = jezik koji sije razdor među dvojicom; po rabinskoj literaturi: klevetnik, zlobnik (Job 36,33; Ps 101,5; 145,2). 28,17—26: Jak 3. 29,1: Zajam bez kamata propisan je u Zakonu: Pnz 15,7—11. 29,6: Mogne li dužnik nekako platiti, donese vjerovniku polovicu posuđenoga, a smatra da je ovaj time na dobitku. Ako pak ne smogne potrebnu svotu, onda mu vjerovnik otima imanje pa ga time čini svojim neprijateljem. 29,10: Blago se skrivalo pod kamenom u zemlji. Usp. Mt 25,18. 29,12: Milostinja je blago pohranjeno u riznicu. Novi zavjet će reći: blago pohranjeno u nebu. 29,17: Mnogi su morali otići u tuđinu (28,14 sl). 29,19: Usp. Izl 22,24 sl; Lev 25,36 sl; Pnz 23,20 sl.
107
29,21: Usp. Izr 10,4 sl; 12,11; 14,4; 27,23—27 itd. 29,24 sl; Job 15,16; 21,20. 30,1: Usp. Izr 23,13. 30,7: Nježnost u odgoju opaka sina još više potiče na zlo. »Rane« se mogu uzeti doslovno ili u prenesenom smislu. 30,17: Počinak vječni još nema kršćanskog sadržaja. 30,25: Svi grčki rukopisi stavljaju 33,16—36,20 ispred 30,25—33,16. Sirski prijevod, latinski i fragmenti hebrejskog imaju ovaj raspored. 31,3: 41,1; Lk 12,19. 31,8: Mt 19,23 sl. 31,13: Mt 20,15. 31,15: Mt 7,12; 22,40. 31,27 sl: Ps 104,6 sl; 1 Tim 5,23. 32,5: Iz 5,12; Am 6,5 sl. 33,7 sl: Post 1,14; 2,3; Izl 20,11. 33,13: Usp. Jr 18,4-6; Iz 45,9; Rim 9,19—23. 33,25: Biblija je prema robovima dosta stroga: Izl 21,20—21; usp. Mt 18,34. Ipak i oni po Zakonu imaju svoja prava: Izl 21,1—6; Lev 25,46; Pnz 15,12—18; usp. Ef 6,9; Flm 16. 34,1: Jr 293; Lev 19,26; Pnz 13,2—6; 18,9—14. 34,25: Tko dotakne mrtvaca, upada, prema Br 19,11, u obrednu nečistoću. 35,8: O desetinama usp. Lev 27,30—32; Pnz 14,23.28; 2 Kor 9,7. 36,1: Narodna nevolja budi težnje za mesijanskim vremenima spasenja. 36,2: Tuđinci su helenisti, odnosno njihovi saveznici Seleukovići. 36,10: Mesija će opet sakupiti raspršena plemena: Iz 27,13; 49,22; 60,4.9. 36,11: Izl 4,22; Pnz 32,5 sl. 18; Jr 31,9. 36,13: Kao nekoć (1 Kr 8,11) u posljednjim će danima Hram opet biti mjesto Božje nazočnosti (= Slava). Usp. Iz 4,5; Ez 8,4 itd. 36,14: prva stvorenja su Izraelci.
108
36,25: Post 2,18.20. 37,1: 6,5—17; 12,8 sl; Izr 20,6. 37,19 sl: zanemaruju svoju vanjštinu. 38,5: Izl 15,23-25. 38,15: Usp. Lev 26; Pnz 28; Job 4,7 itd. 38,17: Po 22,12 vrijeme žalosti traje 7 dana. Talmud kaže: 3 dana za plač, 7 dana za tugovanje i 30 dana za njegu kose i brade. 38,33: Zakon je dar Saveza s Bogom. 39,1: Tri dijela hebrejske Biblije: Zakon, Mudrost i Proroci. Usp. Proslov. 39,17: Prema istočnjačkoj slici svijeta, svaka prirodna sila (svjetlo, tama, oblaci, vjetar) ima svoje spremište. 39,23: Misli vjerojatno na Sodomu i Gomoru i na uništenje Kanaanaca. 39,26: Usp. Pnz 32,13 sl. 39,29: Vatra = munja. Usp. Izl 9,22 sl; Ps 148,8; Bar 6,62. 40,8 sl: Usp. Iz 51,19. 40,14: ona = vjerojatno bujica. 40,19: U djeci koja nose ime očevo, u gradovima koji nose ime utemeljitelja (Aleksandrija, Antiohija) čovjek nekako nastavlja život. Ali koji nađe mudrost, postiže vječnu slavu. 41,11: Ime = slava. 42,15: U mudrosnoj literaturi mudrost je stvoriteljica, ovdje Riječ stvara (usp. Post 1; Ps 33,6; Mudr 9,1.2; Iv 1,1). 42,18: Znaci vremena su zvijezde. Općenito se smatralo da je budućnost već upisana na nebu. 43,1: Usp. Dn 3,52—90; Ps 19,5 sl; 136; 145. 43,5: Usp. Ps 19,6. 43,7: Dva velika židovska blagdana — Pasha i Blagdan sjenica — počinjali su s punim mjesecom (usp. Izl 23,14). 43,25: Usp. Ps 104,25 sl; 107,24. 44,1: Sirah povezuje slavu Boga sa slavom otaca od Henoha do velikog svećenika Šimuna. Hvali njihovu vjernost Bogu i Zakonu i njihovu pobožnost. Usp. Ps 78; 105; 106; 135; 136; Mudr 10—19; Heb 11.
109
44,16: Post 5,22—24. 44,17: Proročka nauka o »Ostatku« aplicirana je na pravednog Nou. 44,18: Usp. Post 9,11.15 sl. 44,19: Post 17,4 sl. 44,20: Post 12,3; 26,5; Heb 11,8; Post 15,18; 17,2—9: Post 17,10—24. 44,21: Post 12,3; 13,16; 15,18; 18,18; 22,16-18; 26,3-5. 44,22: Post 17,19; 26,3. 44,23: Izrael = Jakov. Post 32,29; 35,10. 45,1: Usp. Izl 2. 45,2: Usp. Izl 4,16; 7,1. 45,3: Usp. Izl 7—11 i Izl 33,18—33. 45,4: Br 12,3.7; Heb 3,2.5. 45,5: Izl 20,21; 33,11; Pnz 36; 33,10. 45,6: Zbog službe Aron dobiva nadimak »svetac«. Usp. Br 16,5.7; Ps 106,16. 45,8: Izl 28 i 39. 45,10: Oplećak = efod v. Izl 28,6—14. Urim i Tumim Izl 28,30. 45,12: Usp. Izl 28,36—39. 45,14: Usp. Lev 6,7—11. 45,15: Aron Lev 8. 45,16: Usp. Br 16,5-7; 17,20. 45,18: Br 16. 45,23: Usp. 50,24b; Br 25,7—13; 1 Mak 2,54. 46,1: Ime Jošua znači »Jahve spašava«. 46,2: Usp. Jš 8,18.26. 46,3: Jš 1,5; 10,14. 46,5 sl: Jš 10,11. 46,7: Br 14,6—38.
110
46,8: Br 14,24; 26,65; Pnz 1,36.38. 46,9: Usp. Jš 14,13—15. 46,13: Usp. 1 Sam 1,11. 46,14: 1 Sam 7,5.16. 46,15: 1 Sam 3,19—21. 46,16: 1 Sam 7,9 sl. 46,17: 1 Sam 7,10. Grom = glas Jahvin (Ps 29,3). 46,18: 1 Sam 7,13. 46,19: 1 Sam 12,1—5. 46,20: 1 Sam 28,6-25. 47,1: 2 Sam 7; 12. 47,2: Usp. Lev 4,8. 47,3 sl: 1 Sam 17. 47,6: 1 Sam 18,6-8; 29,5. 47,7: 2 Sam 5,17—25; 8,1—14; 21,15-22. 47,8: Usp. 2 Sam 23,1. 47,9: 1 Ljet 15,16—16,43; 25. 47,11: 2 Sam 12,13. 47,13: 1 Kr 5,15—8,66. 47,14: 1 Kr 5,12—14. 47,18: 2 Sam 12,25. 47,19: 1 Kr 11,1—10. 47,21: 1 Kr 12,16-20. 47,22: Davidovu potomstvu dano je obećanje (2 Sam 7,15 sl), i to je utjeha za sadašnjost i nada za budućnost. 47,24 sl: Uvodi idolopoklonstvo (1 Kr 12,28-32; 14,16), a to će dovesti do asirskog sužanjstva (1 Kr 14,15 sl; 2 Kr 17,21—23). 48,2 sl: 1 Kr 17,1; 18,38; 2 Kr 1,10.12.
111
48,5 sl: 1 Kr 17,17—24. 48,6: 1 Kr 21,20—24; 2 Kr 1,4.6.16 sl. 48,7: 1 Kr 19,15—17; Sinaj = Horeb. 48,9: 2 Kr 2,1—11. 48,10: Mal 3,23 sl. Kasnije židovstvo vjeruje da će se Ilija vratiti na kraju vremena. Usp. Mt 17,10-13. 48,12: 2 Kr 2,9—11. 48,13: 2 Kr 13,21. 48,15: Asirsko sužanjstvo Izraela, usp. 47,24. 48,17: 2 Kr 20,20. 48,18 sl: 2 Kr 18,13—19,37. 48,23: 2 Kr 20,8—11. 48,24 sl: Usp. Iz 40—45 ili 24—27. 49,1: 2 Kr 22,1—23,30. 49,2: 2 Kr 21. 49,5: Usp. Bar 4,3. 49,6: 2 Kr 25,8 sl. 49,7: Usp. Jr 38,6. 49,8: Ez 1 i 10. 49,9: Ez 14,14.20. 49,10: Prvi put spominje se dvanaest (»malih«) proroka kao jedna cjelina. 49,11 sl: Ezr 3-6. 49,14: Usp. 44,16. 49,15: Post 50,25; Izl 13,19. 50,1—4: Šimun, veliki svećenik od 218. do oko 192. pr. Kr. Josip Flavije (Starine XII, 3,3) piše da mu je Antioh III dao odobrenje za gradnju god. 198. 50,5: Usp. Lev 16,24.
112
50,15: Usp. Br 15,7.10; 28,7—10.14. Ovaj obred nije opisan u Zakonu. Možda je iz kasnijeg vremena. 50,20: Samo na Dan pomirenja izgovaralo se sveto ime »Jahve«. 50,28: Usp. 51,30. 51,1: Usp. 2 Sam 22 = Ps 18. Ta, izvorno individualna, molitva postaje molitva zajednice. 51,7: Usp. Iz 63,5. 51,8: Ps 25,6. 51,12: Hebrejski tekst dodaje litaniju, sličnu Ps 136 i židovskoj Šemone esre. Iza svakog zaziva ponavlja se refren jer vječna je ljubav njegova! Slavite Gospoda jer je dobar, jer vječna je ljubav njegova! Slavite Gospoda hvale dostojna, Slavite čuvara Izraelova, Slavite stvoritelja svemira, Slavite otkupitelja Izraela, Slavite sabirača raspršenog Izraela, Slavite graditelja svoga Grada i Svetišta, Slavite promicatelja doma Davidova, Slavite onoga koji sinove Sadokove izabra za svećenike, Slavite štit Abrahamov, Slavite hrid Izakovu, Slavite Jakog Jakovljeva, Slavite onoga koji je izabrao Sion, Slavite Kralja kraljeva nad kraljevima, Koji podiže jakost puku svojemu, Slavu svima svojim svecima, Sinovima Izraelovim, narodu, koji mu pristupa Aleluja! Ta je litanija vjerojatno kasniji, možda liturgijski umetak. 51,15: Usp. 1 Kr 3,6—9; Mudr 7,7; 8,19—9,18.
PROROCI
Prorok u biblijskom smislu — prema najvjerojatnijem temeljnom značenju hebrejske riječi nabi — jest pozvani glasnik (usp. Izl 7,1). Grčka riječ profetes, prorok, znači u prvom redu ne onoga tko proriče buduće stvari, nego čovjeka koji govori u ime nekoga drugoga. Proroci su, prema Bibliji, ljudi koje Bog poziva za svoje glasnike: oni objavljuju njegovu poruku. Sami tvrde da ih Bog poziva tako neodoljivo te se ne mogu oduprijeti (usp. Jr 20,7—9 i dr.). On stavlja svoje riječi u njihova usta (Jr 1,9), i oni ne mogu šutjeti. Postavlja ih
113
za znak u Izraelu ne samo po njihovim riječima nego i po njihovim činima, cijelom njihovom egzistencijom. Prvi i najveći prorok SZ jest Mojsije: usp. Izl 20,19—21; Pnz 5,23-28; 34,10—12. Prema Pnz 18,18 on je uzor svih proroka. NZ će u njemu vidjeti prototip Isusa Krista proroka (usp. npr. Iv 1,17). Na prijelazu iz razdoblja sudaca u doba kraljeva djeluje prorok Samuel: 1 Sam 1—12. Knjige o Samuelu i o Kraljevima spominju proročke zajednice (»sinove proroka«). U tim se knjigama iscrpno govori i o najznačajnijim prorocima: Natanu, Iliji, Elizeju. To bi, prema hebrejskoj Bibliji, bili »prijašnji proroci« (tako hebrejska Biblija zove naše povijesne knjige: Jošuu, o Sucima, o Samuelu i o Kraljevima). »Potonji proroci« hebrejske Biblije oni su koji se obično nazivaju »Proroci-pisci«: oni kojih su riječi i djela zapisana u odnosnim proročkim knjigama. To su tri »velika« (Iz, Jer, Ez; Dn hebrejski kanon ne svrstava među proroke) i 12 »malih« (nazvani su tako ne po važnosti nego po opsegu). Zovu se »Proroci-pisci«. Time se ne misli reći da su oni kao »pisci« (u današnjem smislu te riječi) jednim potezom napisali sve ono što je napisano u knjigama koje nose njihova imena. Ove knjige, naprotiv, imaju svoju dugu povijest i sastavljene su od različitih elemenata: proročkih pouka, prijetnja, prijekora, njihovih autobiografskih i biografskih podataka i izvještaja o njima. Važnu ulogu u formiranju tih knjiga imaju krugovi učenika i duhovni baštinici proroka. U njima i dalje živi proročka pouka; oni su njihovu usmenu ili pismenu predaju sakupili, u jedno sabrali i tokom vremena dosta toga doradili, preradili, prilagodili ili dodali. Ovo je potrebno imati na umu da bi se mogao razumjeti današnji književni sastav ovih knjiga; tko zna kako su te knjige nastajale, lakše će shvatiti manjak jasne kronološke povezanosti ili sistematičnosti u njima. Proroci, idejni vođe teokracije, čuvari Saveza i graditelji budućnosti, čine bilo cijeloga Staroga zavjeta. Oni razmišljanjem nad prošlošću, suživljavanjem sa suvremenošću i dubokim nutarnjim iskustvom, uronjeni u promisao svoga Jahve, doživljuju njegovu objavu, koju posebnim žarom najavljuju narodu. Oni od 9. do 4. st. prate povijest Izraela: njegove lomove i boli. Puni su optimizma, jer vjeruju u konačnu pobjedu pravde i ćudoređa, te tako vode narod od sinajskog do Novog saveza, od zakona do slobode, od kamenih ploča do ljubavi (Jr 31,31; Ez 36,25 sl), od slova do duha, od prvog do drugog Mojsija. Otkrivajući duhovnost, transcendentnost, svemoć, pravdu, dobrotu i blizinu Jahve istovremeno ukazuju na ljudsku osobnost, odgovornost i nutarnju vrijednost čovjeka u poslušnosti i odazivu Božjoj ljubavi. Ističući »obrezanje srca« i obnovu duha produhovljuju religiju, čiste
114
je od formalizma i samo vanjskog vršenja Zakona. Time daju značajan doprinos općem personalizmu i humanizmu. U društvenim odnosima nastoje uspostaviti bratstvo i jednakost u pravednim plaćama, malim posjedima i humanom upravljanju. Proroci su revolucionari čovjekove nutrine i odatle započinju obnovu društva. Kao savjetnici dvora, ulaze službeno i u politički život, gdje se kao branitelji Božjeg gospodstva i moralnog monoteizma protive sklapanju saveza sa susjednim narodima. Ti su savezi češće dovodili do ratova i do religijskog sinkretizma, tj. do slabljenja izabranoga naroda. Jeka proročkog navještaja dopire do nas u knjigama koje nose njihova imena. Iz tih knjiga dade se sagledati ne samo domašaj i narav proročke djelatnosti već i način i ton njihovih nastupa. Uz kratke, tipično proročke izričaje koji se obično počinju riječima: »Ovako govori Jahve« ili »Riječ je Jahvina«, nalaze se ondje i prijekori; oni se služe i liturgijskim oblicima, propovijedima, sudskim govorima, pogrebnim žalobnicama, pučkim tužaljkama, himnima i simboličkim činima. U svim se tim navještajima odražava duboko samouvjerenje proroka da govore Božju riječ.
IZAIJA
U hebrejskoj Bibliji i Vulgati stoji Izaija na prvom mjestu u proročkim spisima (u Septuaginti su prije njega »mali proroci«). Dijeli se u dva vrlo različita dijela: 1—39 i 40—66. Potonji se dio stilski i sadržajno dade podijeliti na dva manja različita dijela: 40—55 i 56—66. Zbog toga se govori o Protoizaiji (1—39), Deuteroizaiji (40—55) i Tritoizaiji (56—66). Želi se istaći da postoje barem tri suauktora ili redaktora Izaijine knjige. A kako cijela knjiga odiše istim duhom, stručnjaci smatraju da ju je konačno sredio netko iz Izaijine škole koja je nastavila djelo svoga velikog učitelja (8,2). Proroku se Izaiji s pravom pripisuje samo prvi dio knjige. On je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik. Pozvan je u proročku službu i djeluje kao savjetnik dvora u vrijeme Ahaza i Ezekije, tj. u vrijeme političkog preokreta u Palestini i na Istoku (740—700). Asirska se moć silno uzdigla dolaskom na prijestolje Tiglat Pilesera III (745—727) i prijetila redom svim susjedima. Sirski kralj Resin i izraelski kralj Pekah sklopiše savez u koji su htjeli uvući i Ahaza. Kad je Ahaz to odbio, oni mu navijestiše rat (sirskoefrajimski). Protiv savjeta proroka Izaije Ahaz je pozvao u pomoć asirskog vladara i svladao protivnike. Izazvan i kasnijim protuasirskim djelovanjem u Siriji i u sjevernom izraelskom
115
kraljevstvu, asirski je kralj zauzeo Damask (732) i Samariju (721). Time propada i Sirija i sjeverno izraelsko kraljevstvo. Ahaza je naslijedio sin Ezekija. On je najvjerojatnije onaj knez mira i Emanuel što ga Izaija naviješta kao znak Ahazu (7,14). Prema Novom zavjetu (Mt 1,23), taj je Emanuel slika Isusa Krista. Ezekija je u suradnji s Izaijom počeo obnovu (2 Kr 18,3—7; 2 Ljet 29,1—31). U to vrijeme počinje se deuteronomistička redakcija Petoknjižja (usp. uvod u Petoknjižje). Kasnije je Izaija nastojao odvratiti kralja od saveza s Egiptom. Iz toga vremena potječu govori protiv stranih naroda (28—32). Ezekija je ipak po nagovoru Egipta napao Filistejce, asirske saveznike, i time izazvao Sanheriba. Kad se htio predati protivniku, Izaija ga je bodrio da to ne čini. Asirci su se povukli (36—39). Sa 700. godinom Izaiji nestaje traga. Poput svojih suvremenika, Amosa, Hošeje i Miheja, Izaija osuđuje društvene nepravde kao zlo po kojem se Juda nalazi u vrlo bijednom položaju pred Jahvom. On sokoli svoje slušaoce da s pouzdanjem u Jahvu provode život. Njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov. Prvi dio (1—39) dijeli se na: 1. Proroštvo protiv Jude i Izraela prije sirsko-efrajimskog rata (1—5); 2. Knjiga o Emanuelu, gdje su sadržani govori iz vremena sirsko-efrajimskog rata (6—12); 3. Proroštvo o stranim narodima (13—23); 4. Izaijina apokalipsa (24-27); to je dodatak njegovih učenika; 5. Pjesme o Samariji i Judeji protiv njihove politike i protiv poganskih naroda (28—35); 6. biografski podaci o proroku (36,39); i to je dodatak njegovih učenika. Drugi se dio (40—55) naziva Knjigom utjehe (40,1; usp. Sir 48,24); otkriva drugačiju povijesnu pozadinu: Jeruzalem je razoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. I stil i sadržaj upućuje na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog sužanjstva. Pisac se zanosi konačnim oslobođenjem. U povijesnim događajima on čita Jahvine planove koji se protežu od stvaranja do izbavljenja. Najveći je grijeh ne vidjeti taj promisao Jahve. U tom se dijelu nalaze četiri pjesme o Sluzi Jahvinu. One sadržajno odskaču od ostalog teksta. Po značajkama koje se pridaju tom Sluzi teško je otkriti o kome je riječ: da li o patničkom izabranom narodu, o njegovu vođi ili o nekoj povijesnoj ličnosti. Najvjerojatnije je riječ o idealnoj osobi: štovatelju Jahve, zakonodavcu, nosiocu tuđih krivnja, onome koji svojom patnjom spašava i sabire rasijane narode. On je kao janje vođen na klanje (53,7). Novi zavjet prepoznaje u njemu Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17—21; Dj 3,13; 8,32—33). Isus Krist, prema tim tekstovima, utjelovljuje u sebi mnoge značajke toga Sluge. Treći je dio knjige (55—66), najvjerojatnije, zbirka raznih anonimnih pisaca iz doba izganstva (60—62) i nakon njega (56,58,66). Neki
116
stavci sigurno govore o Izraelcima u domovini gdje se zalažu za obnovu Hrama i kulta. Izaijina poezija ide u najljepše stranice SZ. Smatra se klasikom Biblije. Pravi je umjetnik: zna jednako lijepo izraziti prijeteći govor snažne oštrine kao i svečani hvalospjev, bogatstvo i smionost svoga predodžbenog svijeta. I u najvišoj strastvenosti zna sačuvati pravu i plemenitu mjeru. A svojim bogatstvom i mesijanskim idejama Izaija ide u red najistaknutijih proročkih spisa. Njezin je upliv na druge knjige upadan, a Novi zavjet navodi tu knjigu više nego ikoju drugu. Njezinim citatima počinje svoje propovijedi Ivan Krstitelj, a sam Isus javno nastupa prvi put u Nazaretu otvarajući proroka Izaiju (Lk 4,16—21; Mt 12,17—21; Mk 4,11—12). 2,22: Usp. Post 2,7. Smisao je: svaki čas može izdahnuti. 4,2: Izdanak i plod zemlje označuju Mesiju (Jr 23,5-6; Zah 3,8; 6,12) ili Ostatak Izraela koji ima procvjetati iz korijena i nastaviti život nakon izgnanstva. Bog ljubi svoj narod i brine se da u svim nevoljama sačuva dio Izraela, Ostatak: Am 3,12; 5,15; 9,8—10; Iz 6,13; 73; 10,19 sl; 37,4.31 sl; Mih 4,7; 5,2; Sef 2,7; 3,12 sl; Jr 3,14; 5,18; Ez 5,3.9. S tim su Ostatkom najuže povezana mesijanska očekivanja u konačno ostvarenje novoga kraljevstva u kojem će biti sabrani svi Izraelci. 5,16: Svetost je vlastitost kojom se Bog »odjeljuje« od svih stvorenja, nadvisuje ih tako da ga ona ne mogu okaljati. U odnosu s ljudima Bog očituje svoju svetost u pravednosti, osobito u nagrađivanju dobra i kažnjavanju zla. Ali pravednost se Božja osim toga očituje u milosrđu i dobroti. Jer je pravedan, ostaje vjeran svojim obećanjima i prašta (Mih 7,9; Ps 51,16). Najveća će se pravednost ostvariti u mesijansko vrijeme, kad će Bog ljudima dati nešto od svoje svetosti (Iz 1,26; 4,3; usp. Mt 5,48). Izaija se može nazvati prorokom Božje svetosti (usp. 63; 1,26; 4,3). 7,3: Šear Jašub simbolički je naziv za Ostatak (v. 4,2 bilj.). Ako se na me ne oslonite znači: ako ne budete vjerovali. 7,9: Vjerovati kod proroka znači osloniti se na Jahvu, pouzdati u nj. To se pouzdanje zasniva na Božjim obećanjima i izabranju (Pnz 7,6). Isključuje oslanjanje na bilo koga (30,15; Jr 17,5; Ps 52,9). 7,14: Nije sasvim jasno u čemu se sastoji znak obećan Ahabu. Mnogi misle da je posrijedi skoro rođenje Ahabova sina i nasljednika Ezekije, koji će nastaviti kraljevati u Izraelu. Neće dakle kraljevstvo propasti, kako se Ahab bojao. U najpogibeljnijim danima Natanovo je proroštvo o trajnosti Davidove loze (2 Sam 7,14) uvijek, osobito kod proroka, budilo nadu u budućnost izabranoga naroda. Međutim, svečanost navještaja, zatim simboličko ime novoga kralja (Immanu-El znači »Bog s nama«) kao i osobine koje prorok pridaje tom kralju, upućuju na to da proročanstvo nadilazi jednu konkretnu ljudsku osobu te daje naslutiti da je riječ ili o sudbini cijeloga Izraela ili, štoviše, o jednom idealnom kralju — Mesiji (7,22; 9,1—6; 11,1—9; usp. Mih 5,2). Tako je ovo proroštvo shvatio NZ i cijela kršćanska tradicija (Mt 1,23; 4,15—16; Iv 1,5). 7,15: Djevica, hebr. almah, naziv za djevojku dozrelu za udaju. Za djevicu hebrejski jezik ima riječ betulah (Izl 22,15; Lev 21,14; Pnz 22,19; Tuž 5,11; Post 24,16; Suci
117
21,12). U grčkom prijevodu (LXX), premda grčki jezik za djevojku ima posebnu riječ neanis, na ovom se mjestu prevodi almah sa parthenos = djevica. Time svjedoči da su stari Hebreji, ili barem grčki prevodioci u 3. st. pr. Kr., almah na ovom mjestu shvaćali i u smislu djevica. Tako ju je shvatio i evanđelist (Mt 1,23) kad je primjenjuje na Mariju, majku Isusa Krista. 7,15: Vrhnje i med nomadska je hrana. Znači: miran, staložen život. Dok ne nauči... dok ne dođe k upotrebi razuma. 11,1: Riječ je o kralju Mesiji koji će biti obdaren svim krepostima: mudrošću i razumom kao Salomon, razboritošću i jakošću kao David, znanjem i strahom Božjim kao patrijarsi i proroci Mojsije, Jakov i Abraham. 14,4: To je mašal — satira na račun propalog tiranina, vjerojatno Sargona II ili Sanheriba, nadopunjena za vrijeme izgnanstva u proslavi smrti nekog babilonskog kralja. 14,8: Cedri libanonski: asirski i babilonski kraljevi sjekli su mnogo cedrova libanonskih. 16,9: Krik — ratni. 17.11 Adonisu su sadili vrlo kratkotrajne biljke. 18,1: Krilatih kukaca: u Egiptu i Sudanu ima mnogo komaraca. Čamci od rogoza, usp. Plinije, Hist, nat. VI, 55-57. 18,2: Brzi skoroteče: glasnici faraonovi neka se vrate u Egipat i prestanu u Judeji snovati savez protiv Asirije. 19,23: Tekst je ispravljen prema rukopisima u najnovije vrijeme otkrivenim u Kumranu kod Mrtvog mora. 21,10: Omlaćeno žito, čedo gumna, jest pogaženi narod. 21,12: Dolazi oslobođenje (jutro) pa opet ropstvo (noć); ako se Edom obrati, ropstvo neće biti zauvijek. 21,16: Kedarci su arapsko pleme: Jr 2,10, 49,28; Ez 27,21; Iz 42,11, 60,7. 22,9: Usp. 2 Kr 20,20; 2 Ljet 32,4 i 1 Kr 72 sl. 23,4: Primorci se često u Bibliji nazivaju »sinovima mora«. Smisao: Sidonci će propasti, neće se više rađati. 24—27: Ovo je vjerojatno najnoviji dio Iz. Spada u apokaliptičku literaturu, kakvu nalazimo u Danielu i Zahariji (9—11). Autor kroz neposredne događaje naviješta konačni »sud Jahvin«. 24,23: Pocrvenjet će što su pobožanstvenjeni. 28,10: To je onomatopeja: zvuči kao tepanje djeteta. Nepoučljivi slušači tako su ismjehivali prorokove govore kojih nisu shvaćali. Izazija im odgovara da će doista čuti
118
govor osvajača koji će im se, jer ga neće razumjeti, činiti kao tepanje (r. 13). Smisao je riječi: »Zapovijed na zapovijed, pravilo na pravilo; malo ovamo, malo onamo.« 29,1: Ariel: Lav Božji, simboličko ime za Jeruzalem. 36—39 = 2 Kr 18—20. 40,9: Izvornik dopušta i prijevod: Glasnice radosne vijesti Sionu. 41,14: Otkupitelj, hebr. goel, u prvom redu je osvetnik prolivene krvi (Br 35,19) i onaj koji izbavlja sužnje dužnike, te bližnji rođak koji je zakonom bio obvezan braniti udovicu (Rut 2,26). Riječ se primjenjuje i na Boga koji osvećuje potlačene i oslobađa svoj narod: Job 19,25; Ps 78,35; Tuž 3,58 i dr. U tom smislu riječ dolazi vrlo često u psalmima i u drugom dijelu Izaije (44,24; 49,26). NZ pridaje taj naziv Isusu Kristu, otkupitelju od grijeha (Otk 9; Gal 3,13; 4,5; 1 Kor 6,20; 7,23; Tit 2,14). 42,1 sl: U drugom dijelu knjige nalaze se četiri pjesme o Sluzi Jahvinu (42,1—9; 49,1—16; 50,4—11; 52,13—53,12). One govore o Sluzi koji se po nekim značajkama može poistovetiti s Izraelom (41,8), ali se po drugim značajkama vidno od njega razlikuje: predstavljen je kao osoba. Bog ga je pozvao već od majčina krila (49,1.5), napunjen je duhom Božjim (42,1), učenik je kome je Jahve otvorio uši da u njegovo ime poučava narod (50,4—5); premda je nevin, postupat će s njime kao sa zločincem, i bit će predan na sramotnu smrt (53,4—12), ali će se uistinu sam predati za grešnike i nositi njihovu krivnju (53,8—9), Bog će primiti njegovu patnju kao žrtvu pomirnicu i sve spasiti po njoj (53,6.10—12). Sluga Jahvin tako će sačuvati potomstvo i oko sebe okupiti sve izbavljene (53,12) ne samo iz Izraela (49,5—6) već iz svih naroda (42,6; 19,6). NZ u tom Sluzi vidi Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17—21; Dj 3,13: 8,32—33), koji je ujedinio u sebi značajke Kralja-Mesije, sina Davidova (2 Sam 7,1; Iz 7,14), i značajke »Sluge patnika«. 43,24: Trska, riječ je o mirisnoj trski koja se upotrebljavala u istočnjačkim kultovima. 44,9: Svjedoci njihovi, oni koji ih štuju. Opozicija s r. 8. 45,14 sl: Taj univerzalizam koji predviđa sakupljanje sviju naroda oko Jeruzalema da služe Bogu Izraela pojavljuje se u Iz 2,2—4 (= Mih 4,1—3), Jr 12,15-16.19-21; Sef 3,9—10. To je jedna od glavnijih tema Knjige utjehe – drugog dijela Knjige proroka Izaije (Iz 42,1-4.6; 45,14-16.20—25; 49,6; 55,3—5; 60), a česta je i poslije sužanjstva: Zah 2,15; 8,20-23; 14,9—16; Ps 87 i sav Jona. 48,1: Iz voda Judinih vjerojatno znači: iz sjemena Judina. 48,4: Okorjelost Izraela klasična je tema kod proroka i u povijesnim knjigama (Izl 32,9; Pnz 9,13; 2 Kr 17,14; Jr 7,26); Izrael postaje slijep i gluh (Iz 6,9—10; 42,19.20; 43,8) pred Jahvom, odbija da mu služi i zbacuje sa sebe jaram Zakona (Jr 2,20; 5,5). Zato ga Gospod kažnjava, te Izrael savija šiju pod jarmom stranih naroda (Pnz 28,48; Jr 27,8.11; 28; 30,8; Iz 9,3; 10,27). Bog ipak ne zabacuje svoj narod (28,9.11). 50,1: Izrael je Jahvina žena: osobito Hoš 2,4—9. Otpusno pismo: Pnz 24,1—4. 51,17: Slikoviti izraz čaša gnjeva Jahvina vrlo je čest u Bibliji i označuje kazne kojima kažnjava grijeh (Jr 13,13; 25,15-17; 48,26; 49,12; 51,7; Ez 23,32—34; Hab 2,15—16; Ob 16, Zah 12,2; Ps 75,9; Tuž 4,21; Otk 14,10; 16,19; 19,15). Čaša je služila za izvlačenje kocaka u čaranju i gonetanju sudbine (Ps 11,6; 16,5).
119
54,8: Vječna ljubav Jahvina prema njegovu narodu (Jr 31,3; Sef 3,17; Pnz 4,37; 7,8; 10,15; Iz 43,4) slična je ljubavi oca prema djeci (Hoš 1,6; 2,3.25; Jr 31,20; Iz 49,14— 16), čežnji čovjeka za ženom (Hoš 2,16-17.21-22; 3,1; Jr 2,2; 31,21-22; Ez 16,8.60; Iz 62,4—5). Očituje se u posvemašnjoj darežljivosti (1 Iv 4,10.19), nepokolebivoj vjernosti (Rim 11,29) i stvaralačkoj sili (1 Iv 3,1—2). 55,4: Savez vječan: usp. 59,21; 61,8 i Jr 31,31 bilj. 57,5: Aluzija na kanaanski kult. Pnz 12,2; 2 Kr 17,10; Jr 7,31; Ez 10,20 sl. 57,6: Glatko su kamenje častili kao bogove. 57,9: Moleku su žrtvovali djecu. 603: Bogatstvo mora dolazi iz velikih pomorskih zemalja Fenicije i Grčke lađama sa zapada, a bogatstvo s Istoka i Egipta dolazi sirskom i sinajskom pustinjom karavanama. Midjan, Efa i Šefa arapski su narodi. 60,16: Grudi. To LXX tumači: bogatstva.
JEREMIJA
Djelovanje proroka Jeremije pada u posljednja desetljeća južnog kraljevstva: 625—587. On je svjedok i sudionik vrlo dramatičnih zbivanja starog Istoka koja su zahvatila i Palestinu: prati uzdizanje novobabilonskog carstva i pad dotadašnje asirske sile; doživljuje Nabukodonozorov prodor u Palestinu 605, opsjedanje i osvajanje Jeruzalema 597. te konačno razorenje grada i drugo veliko izgnanstvo Židova u Babilon 587. Sam nam Jeremija, čovjek dubokih osjećaja, u svojim govorima i ispovijestima otkriva svoju bol. Kad kronološkim redom poredamo povijesne izvještaje njegove knjige (19,1—20,6; 26; 36; 45; 28—29; 51,59—64; 34, 8—22; 37—44) i njegove autobiografske »ispovijesti« (11,18—12,6; 15,10—21; 17,14— 18; 18,18—23; 20,7—18), dobivamo, uz pomoć ostalih povijesnih dokumenata, ovu historijsku pozornicu njegova djelovanja. Kao savjetnik Jošije, prema Bibliji (2 Kr 22—23; Jr 36-40) jednoga od rijetkih dobrih kraljeva, pokušao je u narodu nastaviti obnovu koju je bio počeo prorok Izaija s kraljem Ezekijom (2 Kr 18—20). Kad je opala asirska moć, pružila se prilika da se sjeverno kraljevstvo otme stranoj vlasti i združi s Jeruzalemom. U zemlji punoj idola, razvrata, tlačenja i nepravde počela se tada buditi nada u novo uređenje vjerskoga, društvenog i političkog života izabranog naroda. God. 622. nađen je stari dokumenat, Ponovljeni zakon, koji je imao poslužiti kao osnovica obnove. Uto je egipatski faraon Neko II, hoteći predusresti Nabukodonozorovu navalu, pošao u pomoć svome savezniku Asiriji.
120
Dok je prolazio Palestinom, Jošija mu se opro i pao u boju kod Megida g. 609. Time je osujećena obnova i izgubljena politička nezavisnost. Egipćani su Judeji nametnuli kralja Jojakima, koji nije slijedio politiku svoga oca. Prevladavalo je uvjerenje da se Jeruzalemu i kraljevstvu ništa ne može dogoditi jer je Hram nepovrediv i bogoslužje u njemu osigurava spas. Jeremija je stoga oštro napadao i Hram, i raskošno bogoslužje, i obrezanje, i državno uređenje. Kralj je 597. odveden u izgnanstvo, da Nabukodonozor na njegovo mjesto postavi najmlađeg Jošijina sina Sidkiju. No i Sidkija se poveo za Egiptom: udružio se s njim u savez protiv babilonskog carstva. Jeremija se tomu bezuspješno protivio. Dospio je dvaput u zatvor (Jr 36—40). U to se vrijeme već obraća izgnanicima u Babiloniji: u njima vidi klicu željene obnove (24,29). Nabukodonozor 587. zauzme Jeruzalem, skine Sidkiju i postavi na prijestolje Gedaliju. Ovaj je slušao Jeremiju i nastojao oko mira i nutarnjeg blagostanja (40,12), ali ga je neki fanatik ubio. Mnogi su Judejci, u strahu od asirske osvete, pobjegli u Egipat te silom odveli onamo i Jeremiju. Ondje je prorok izrekao posljednji govor (44) i iščezao iz javnosti. Dok je osjećajni Jeremija kao patnik i izgnanik sudjelovao u ovim burnim događajima, nije mogao ne sjetiti se teških trenutaka iz prošlosti svoga naroda. Kao pravi Izraelac shvatio je povijest kao učiteljicu života. U prošlosti je Jahve uvijek uspješno izbavljao narod iz nevolja. To će učiniti i sada. Narod može propadati, Hram se može rušiti, Jeruzalem može biti opustošen, ali se nutarnja veza s Jahvom ne može prekinuti: v. osobito »Knjigu utjehe« (30—31). On stoga poziva svoje sunarodnjake na pounutrašnjenje Saveza s Jahvom, na »obrezanje srca«, i pripravlja ga na Novi savez koji će Jahve sklopiti s narodom u duhu i po srcu. Pravu vezu između Jahve i njegova naroda izražava slikom, u Bibliji tako čestom, zaručničke ljubavi (2,2; 3,11), koja nužno mora biti uzajamna. Hebrejski se tekst Jeremijine knjige prilično razlikuje od grčkoga teksta. U knjizi, osim toga, ima dosta ponavljanja, umetaka, a podaci su u njoj i logično i kronološki slabo povezani. Sve to upućuje na dugu povijest postanka ovog spisa. Pojedini su njegovi dijelovi najprije usmenom predajom prenošeni, prerađivani, možda i pismeno fiksirani, dok ih neki redaktor, brižno pazeći da ništa ne propadne, nije konačno skupio u jednu knjigu. Na takav nas zaključak upućuje osobito gl. 36, koja izvješćuje o tom kako je Baruh sređivao Jeremijine govore. Radi lakšeg snalaženja u tekstu donosimo tablicu iz koje se vide razlike u poretku tekstova u hebrejskoj i grčkoj Bibliji (hebrejska je numeracija, koju slijedimo u našem prijevodu, prije znaka jednakosti, a grčka iza njega): 1,1—25,13 = 1,1—25,13; 25,15—38 =
121
32,1—24; 26—43 = 33—50; 44 = 51,1—30; 45 = 51,31—35; 46 = 26; 47 = 29,1—7; 48 = 31; 49,1-6 = 30, 17—22; 49,1—22 = 30,1—16; 49,23—27 = 30,29—33; 49,28—33 = 30,23—28; 49, 34—39 = 25,14— 19; 49,42 = 25,20; 50—51 = 27—28; 52 = 52. 1,11—12: I u hrv. kao i u hebr. postoji dojmljiva igra riječju: badem (šaked) — bdim (šakad): usp. 31,8; 44,27. 2,1 sl: U gl. 2—6 uglavnom se izvješćuje o prvoj djelatnosti Jeremijinoj, prije Jošijine obnove god. 621. 2,2: Usp. Hoš 2,17 (u r. 5 = Hoš 9,10) 2,10: Otoci kitimski, Cipar i otočja Sredozemlja; Kedar, nomadsko pleme u Transjordaniji. Dakle: Idite na Zapad i na Istok. 2,16: Pobijeđenima bi u znak sramote obrijali glavu: Iz 3,7. 2,20: Na uzvišicama se vršio idolatrijski kult, koji proroci, kao nevjeru Jahvi, šibaju kao bludničenje: Ez 16,1 bilj. 2,21: Iz 5,1 sl. 3,1 sl: Izrael bludnica, usp. Pnz 24,1—4; Ez 16, 1 bilj. 3,17: v. Ez 48,35. 3,24: Baal, izv. Bošet = Sramota, pogrdno Ime za poganskog boga. 4,2: Ako se Izrael obrati, baštinit će blagoslove Abrahamove: Post 12,3; 18,18; 22,18; 26,4. 4,4: Fizičko obrezanje ne znači ništa ako srce nije »obrezano«, Bogu odano: 6,10; 9,24—25; Pnz 10,16; 30,6; Ez 44,7; Dj 7,51; Rim 2,25 sl; 1 Kor 7,19; Gal 5,6; 6,15; Fil 3,3; Kol 2,11; 3,11. 5,1 sl: Uzroci narodne propasti: a) praktički ateizam (r. 3,12—13), bludnost (r. 7—8), socijalne nepravde (r. 26—29), za što su odgovorni glavari (r. 4—5) i svećenstvo (r. 31). 5,12: Ps 14. 6,17: V. Ez 3,16 bilj. Stražari = proroci. 7,1 sl: Poveži s gl. 26. Hram posvećen Jahvinom prisutnošću (1 Kr 8,10 sl.; Pnz 4,7) smatrao se nepovredivim. Jeremija propovijeda da materijalni Hram neće zaštititi vjerolomne: usp. Mih 3,12 i Ez 11,23. Ta i u Šilu je nekoć bilo Jahvino svetište, a eno, razoreno je: 1 Sam 9,18; 3,2-15; 4,18; usp. Ps 79,56—72. 7,11: Mt 21,13. 7,18: Kraljica neba, babil. božica Ištar.
122
7,21: Jeremija se bori za nutarnje bogoštovlje kojemu su podređeni vanjski čini, a ne obratno: usp. 4,4 bilj; 7,1 bilj. 7,30: Grozote, hebr. šikuc, pogrdno ime za poganska božanstva. 7,31: Uzvišice tofetske, gdje su poganskom bogu Moleku žrtvovali djecu: 2 Kr 16,3; 21,6; Pnz 12,31. Tofet valjda označuje peć u koju su bacali ljudske žrtve. Dolina BenHinom, podno Jeruzalema. 10,12—16 = 51,15—19; usp. 40,19 sl; 41,6 sl; 44,9—20; Bar 6; Dn 13,65—14,42; Mudr 13,11—19. 10,19—20: Tužaljka personificirane Judeje. 10,25: Ps 79,6-7. 11,1 sl: Usp. 2 Kr 23,2—3. Jeremija je potpomagao kralja Jošiju u tzv. deuteronomističkoj obnovi Saveza s Jahvom. R. 3 = Pnz 27,26; r. 4 = Pnz 4,20; r. 5 = Pnz 7,12—13; 6,3; 10,15; 29,27; r. 8 = Pnz 29,18. 11,13: 2,28. 12,1 sl: usp. Job 21; Ps 49; 73. 13,1—11: Simbolička vizija: kao što je prorok odbacio istrunuo pojas, ures svoje odjeće, tako će Jahve odbaciti svoj izabrani narod zbog nevjere. 15,2: 43,11. 15,10—21: Ove retke smatraju intimnom ispoviješću proroka koji doživljava krizu i obnovu svog zvanja. 16,14—15: 23,7—8. 17,7: Ps 1; 40,5. 17.14—18: Možda te retke treba spojiti s 15, 10—21. 18,1 sl: I opet simbolička akcija kakve često u proroka susrećemo, a znači: Jahve može u svaki čas uništiti Izrael zbog njegovih grijeha. 18,19 sl: I opet, možda, odlomak iz Jeremijinih ispovijesti, v. 15,10 sl; 17,14 sl i 20,7 sl. 19,1 sl: Nova simbolička akcija (v. 18,1 sl bilj.). 19,6: Tofet, v. 7,31 bilj. 20,7—18: Usp. 15,10 sl i 17,14 sl. Redak 14: usp. Job 3,3. 21,1 sl: Smatra se da gl. 20 izvješćuje o događaju za opsade Jeruzalema god. 588. 22,10—11: Jošija je poginuo u bitki kod Megida, a njegov sin Joahaz ili Šalum odveden je u Egipat: 2 Kr 23,30-33.
123
23,1 sl: Usp. Ez 34,4—6. 23,5—6: = 33,15—16. Izdanak u r. 5 naziv je budućeg Mesije: 2 Sam 8,15; Iz 9,5—6; 11,1—5; Zah 6,12; 3,8. Jahve Pravednost naša bit će ime Mesijino: Rim 3,21 sl; Mt 22,45; Iv 18,36. U hebr. je tu igra riječju: kralj Sidkija — Jahve Sidkenu, od riječi sedek = pravednost. 23,7—8: = 16,14—15. 23,19—20: = 30,23—24. 23,33: Češće se proroštvo u izvorniku zove Breme Jahvino: Iz 13,1; 14,8; 19,1; Zah 9,1; 12,1; Mal 1,1. 24,7: Usp. 31,31—33. 25,11 sl: Sedamdeset godina izražava koliko će, okruglo, trajati babilonsko sužanjstvo: usp. 27,7; 29,10; 2 Ljet 36,21 i Dn 9. Po jednima, babilonska hegemonija u Palestini počinje se god. 604. (2 Kr 24,1; Dn 1,1) a svršava se god. 439. Po drugima treba računati od pada Jeruzalema god. 587. do ponovnog zidanja Hrama god. 515. 25,13b—38: To se može uzeti kao uvod u gl. 46—51. 26,6: 7,12 bilj. 26,18: Mih 3,12. 26,22: Usp. 36,25 (Elnatan) i 2 Kr 22,12.14 (Akbor). 30,1 sl: Smatra se da je veći dao Knjige utjehe (usp. Iz 40 sl) napisan u doba Jošijine obnove, od god. 621. do 609, kad su u narodu procvale mesijanske nade: a) Jahve još ljubi Izraela (koji je od 721. u izgnanstvu asirskom): 31,3.15—20; Hoš 11,8—9; b) on će opet skupiti Izraelove izgnanike: 30,3; 31,2—14; Hoš 10,11; c) Sion će postati središte jedinstva između Izraela i Jude: 31,1.6; Iz 11,10—16. Tijekom vremena, nakon god. 587, ta su proroštva o Izraelu proširena i na Judu (Judeju) kako se nalaze u sadašnjem tekstu Jeremijinu. 30,23—24: = 23,19—20. 31,2—6: Mesijanska vremena navješćuju se kao novi Izlazak. Usp. Hoš 2,16—17 i 11,1—9 (Iz 54,8). 31,15—22: U Rami, 9 km sjev. od Jeruzalema, gdje je bila sahranjena Rahela, mati plemena Benjaminova (1 Sam 103), bio je Nabukodonozorov logor gdje su se prikupljali izgnanici za Babilon (Jr 40,1). Jahve tako osjeća za svoj narod da ga, kad bi i htio, ne može udariti: Jr 31,9; Iz 49,15; Hoš 11,8, te već misli kako da dovede izgnanike natrag. Unutar tog konteksta smješta se zagonetno mesijansko proročanstvo Žena će okružiti Muža, što se može na temelju teksta na više načina shvatiti: a) u budućim vremenima bit će takav poredak da će žene dostajati da budu zaštita muževima; b) u duhu Hošeinih slika: Žena = Izrael; okružiti = ljubavlju. štovanjem; Muža = Mesiju (Iz 7,14 i Mih 5,3).
124
31,23—30: Mozaik malih proročanstava, možda iz različitog vremena. U r. 29 usp. Ez 183. 3131—34: To je vršak poruke Jeremijine, a donekle i SZ-a: usp. 32,38—42. Nekoć je Jahve sklopio Savez s Abrahamom (Post 15, usp. Jr 34,18—19), a onda po Mojsiju sa svim Izraelom (Izl 24,1—8). Narod se odvrgao od Saveza nevjerom Jahvi, zbog čega je došlo najprije asirsko (god. 721), a onda babilonsko sužanjstvo (god. 587). Ali Jahve ostaje vjeran; on obećava Novi savez (usp. Ez 11,19 i 36,26—27) koji će biti savršeniji od prvog poglavito u trojem: a) u oproštenju grijeha — r. 34, usp. Ez 36,25.29; Ps 51,3—4.9; b) u osobnoj odgovornosti i plaći = r. 29, usp. Ez 14,12 sl; c) u pounutrašnjenju religije, tj. Zakon neće više biti napisan na kamenim pločama, nego u srcu = r. 33 (24,7; 33,39). Pod utjecajem Duha Božjega koji daruje čovjeku »novo srce« (Ez 36,26—27; Ps 51,12; Jr 4,4), čovjek će se iznutra osjećati odanim Bogu = r. 34 (Hoš 2,22 sl.). Taj će Savez, proriču proroci, biti vječan: Jr 32,40. Uspostavio ga je Krist, prema Mt 26,28 i Lk 22,20 (usp. 1 Kor 11,25 i Heb 8,8—12). Najkraći izraz, koji ističe savezničku prisnost između Jahve i njegovih, čitamo u 31,1 = 7,28; 11,4; 24,7; 32,38. 32,1 sl: Događaj se zbio za vrijeme opsade Jeruzalema: simbolička akcija ističe da će narodna nesreća biti privremena. 32,35: 7,31 bilj. 33,11: Ps 136,1. 33,15-18: 23,5—6. 34,9—14: Lev 25,10.39—46; Pnz 15,12—15. 34,18—19: Obred svečane nagodbe, saveza, vršio se tako da bi ugovarači prošli kroz dvije pole rasječena teleta, u znak da si zadaju riječ na život i smrt, usp. Post 15,9 sl. Budući da su se Judejci odvrgli od Saveza Jahvina, stići će ih sudbina teleta: pola će ih ostati u zemlji, a pola će otići u izgnanstvo. 35,1 sl: Rekabovce, pustinjsko nomadsko pleme, prijateljsko Izraelcima, Jahve hvali nevjernom Izraelu kao primjer vjernosti. 36,1: 2 Kr 24,17—20. 38,13: 39,15 sl. 39,15 sl: 38,13. 41,9: 1 Kr 15,16-22. 43,11: 15,2. 44,17: Nebeska kraljica, babilonska božica Ištar, v. 7,18. 46,1 si: Proročanstva protiv narodā (gl. 46—51) nastavljaju se na 25,13—18. Tu ima mnogo povijesnih i zemljopisnih podataka koje, zbog ograničenosti prostora, nije moguće pojedinačno tumačiti. 46,2—12: Vrlo sugestivan odlomak Jeremijin, proroštvo protiv Egipta: r. 2 povijesni podatak (bitka kod Karkemiša, na gornjem Eufratu, gdje su Babilonci pod
125
Nabukodonozorom god. 606/605. izvojevali odlučnu pobjedu nad egipatskim faraonom Nekom); r. 3-4: neposredno pred bitku faraon izdaje zapovijedi; r. 5—6 = iznenadni poraz Egipćana; r. 7—8 = početak pohoda, samosvijest Egipta; r. 9 = opet neposredno pred bitku faraon izdaje zapovijedi plaćeničkoj vojsci; r. 10 = teologija poraza: faraon Neko kažnjen je zbog pogibije kralja Jošije kod Megida, god. 609; r. 11—12 = rugalica. 49,9: Ob 5—6. U r. 14—16 = Ob 1—4. 49,18 sl; 50,44—46. 50,40 = 49,18; r. 42-43 = 6,23—24; r. 44-46 = 49,19—21. 51,15—19 = 10,12—16. 51,57 = 51,39. 52,1 sl = 2 Kr 24,18—25.30, Jr 39,1—10.
TUŽALJKE
Tužaljke, prema latinskom Lamentacije, sadržavaju pet malih elegija koje pjevaju o propasti Jeruzalema, o razorenju Hrama i kobi izabranoga naroda god. 587. Hebrejska i kršćanska tradicija pripisuje ih Jeremiji, v. 2 Ljet 35,25. Tužaljke su, u izvorniku, zanimljive zbog svoje posebne književne vrste i zbog metrike i strofike. Treća je tipičan primjer za tzv. individualne tužaljke, a peta za kolektivne, narodne žalopojke. Prve su četiri spjevane u ritmu nadgrobnica, hebr. kinah, koji donekle odgovara pentametru sa 3 + 2 naglaska: nedovršenost drugog polustiha označuje zastajanje daha, pri čemu bi se i glas spustio kao izraz boli. Osim toga, prve četiri tužaljke spjevane su alfabetski: svaka od 22 strofe počinje susljednim slovom hebr. alfabeta: Alef, Bet, Gimel... Treća je još složenija: svaka se strofa sastoji od tri distiha od kojih se svaki počinje istim slovom alfabeta. Peta; prema Vulgati Molitva Jeremijina, ima također 22 strofe, samo ne alfabetizirane, a ritam joj je heksametarski, 3 + 3 naglaska. Svih pet tužaljki prodahnute su dubokom boli, tugom, kajanjem, ali i nepokolebljivom nadom da Jahve neće zauvijek ostaviti svoj narod. U izvorniku se usporedbe sa zaručnicom, ženom, udovicom još snažnije doimlju, jer su u hebrejskom imenice narod, grad, Jeruzalem ženskog roda. Životnu uvjetovanost Tužaljki (»Sitz im Leben«) naslućujemo iz Jr 41,5: pjevale su se u liturgiji narodne žalosti na spomendan razorenja Hrama: Zah 7,3; 8,19; Jl 2,15—17 i 7,2—3. U kršćanskoj liturgiji pjevaju se u dane muke Isusove, na Veliki četvrtak, petak i subotu.
126
BARUH
Knjiga nosi naziv Jeremijina pomoćnika i tajnika Baruha (Jr 32,12; 36,4). Dijeli se na dva različita dijela. Prvi dio sačinjava uvod 1,1—14 i ispovijedanje krivnje cijeloga naroda 1,15—3,8. Taj je dio pisan prozom. Drugi dio donosi dvije pjesme: jednu o mudrosti (3,9—4,4), a drugu o obnovi Izraela (4,5—5,9). Različitost stila, dikcije i pogleda svjedoči o različitim autorima. Prvi je dio, čini se, u Babiloniji napisao sam Baruh i poslao ga da se čita u Jeruzalemu za blagdan okajanja grijeha. Iz knjige se vidi kako je bila čvrsta veza između Izraelaca u izgnanstvu i onih u domovini. Ta je veza održavana istim Zakonom, običajima, molitvom, a nakon podizanja Hrama, bogoslužjem i Svetištem. Posljednja redakcija knjige izvršena je oko 150—60. g. pr. Kr. U grčkoj Bibliji (LXX) 6. glava stoji kao posebno Jeremijino pismo sužnjima u Babilonu. U toj se glavi napada idolopoklonstvo i ona vrlo upadno sliči Jr 10,1—16 i iz 44,9—20. 1,2: Pete godine, na petu godišnjicu pada Jeruzalema, koju su vjerojatno slavili u izgnanstvu kao i u Palestini (Zah 7,3). 1,14: Blagdan sjenica (Izl 23,14). Zborovanje se održavalo prvoga i osmoga dana Blagdana: Lev 23,35—36. 6,3: Koji se nose na leđima: aluzija na poganske procesije u Babilonu. 6,42: O svetoj prostituciji u čast božice Ištar obilno govore tekstovi pisani klinovitim pismom.
EZEKIEL
Propast Jeruzalema i južnoga kraljevstva znači i politički i religijski prijelom u izraelskoj povijesti. U tom trenutku nastupaju proroci kao nosioci nacionalne svijesti i čuvari religioznog poklada. Uz Jeremiju se u to doba posebno ističe Ezekiel. Njihove su knjige bile u rukama izgnanicima u Babilonu. Dok je Jeremija ostao u Jeruzalemu i kasnije, odveden u Egipat, završio život odijeljen od svoga naroda, Ezekiel je (591—570) svojom nazočnošću u progonstvu dizao duh i budio nadu svojim sunarodnjacima. Pažljivim čitanjem njegove knjige otkrivamo svježeg propovjednika, jakog čovjeka koji se ljudski obraća ljudima, razgovara s njima, osvjetljuje im stvarnost simbolima, slikama i prispodobama koje su kod njega vrlo česte i izvanredno snažne. U viziji vatrenih Jahvinih kola (gl. 1) želi istaći kako je Jahve spreman da pomogne narodu: nije vezan na Hram, nego je svugdje
127
nazočan. A vizijom o uskrisenju suhih kostiju (37,1—10) ukazuje na Jahvinu svemoć kojom može oživiti svoj narod. Uporno naglašuje Jahvinu ulogu u zbivanjima da bi i Izraelci i drugi narodi spoznali i priznali Jahvu: »I znat će da sam ja Jahve« — zaključak je gotovo svakog Ezekielova izvještaja. U bespomoćnom i beznadnom narodu održava nadu o povratku u domovinu, o obnovi Hrama i bogoslužja. Njihov pravedni i sveti Bog podići će pod novim Davidom, dobrim pastirom, novi Izrael (34,23—31). Sam će im Jahve dati novo srce i novi duh da bi svi narodi mogli spoznati kako je Bog svet (36,26). Ezekiel, svećenik, uređuje već plan novoga društva i bogoslužja (40— 48). On je jedan od rjeđih biblijskih pisaca koji u židovskoj religiji sintetizira materijalni i duhovni elemenat: poštuje Zakon, bogoslužje i Hram, toliko da su ga neki smatrali začetnikom farizeja, a s druge strane »novi Izrael« gradi na »novom duhu i novom srcu«, tj. na nutrini koja je daleko od svakog farizejskog formalizma. I upravo navještajem Novoga saveza, a tako i slikom o izgubljenoj ovci i dobrom Pastiru, Ezekiel pripravlja Novi zavjet, a svojim živopisnim slikama pruža sadržajne motive kršćanskoj umjetnosti. Knjiga nam se u glavnim crtama očituje kao pomno smišljena i dobro povezana cjelina. Nakon uvoda (1—3) slijede prijetnje Judi i Jeruzalemu (4—24), pa proroštva protiv pogana (25—32), zatim događaji za vrijeme opsade Jeruzalema i nakon nje (33—39) i konačno dosta minuciozno razrađen plan za buduću obnovljenu zajednicu (40—48). Ipak mnoga paralelna mjesta, prekidi, umeci i proširenja upućuju na postepeni literarni razvoj ovoga djela. Njegovu sadašnju jedinstvenost valja pripisati konačnomu redaktoru, koji svakako potječe iz svećeničkih krugova. 1,1—3: Poziv Ezekielov: godine tridesete, možda od početka vjerske reforme kralja Jošije god. 621, ili je Ezekielu tada bilo 30 godina; četvrtog mjeseca, Tamuza (lipanjsrpanj); Kebar je rukav Eufrata; izgnanstvo — Nabukodonozor je prisilno deportirao velik broj Judejaca u Kaldeju = Babilon (v. 3,11.15; 9,24 i inače vrlo često u Ez). Jojakin, a valjda u to doba i Ezekiel, deportiran je god. 597: 2 Kr 24,12. 1,3—28: Viđenje Jahvinih kola. Dok Ezekiel opisuje svoj poziv (usp. Iz 6,1—8), jedva nekako izražava zapažaje svoje vizije; odatle — kao i u drugim njegovim vizijama — dosta nejasnoća. Sa sjevera, tradicionalnog božanskog boravišta. Četiri bića, očito prema Ez 10,5 sl kerubini (usp. Izl 25,18 i dr.), kakve je Ezekiel vidio toliko puta naslikane po zidovima Babilona. Čovjek, lav, vol, orao — inteligencija, snaga, moć, gospodstvo (kako su Babilonci prikazivali svoja božanstva) u službi Jahvinoj. Cijela zemlja i nebo, prema r. 26, samo su »kola« prijestolju Boga koji, dok se sve kreće, sjedi. Oganj označuje sjaj, toplinu i moć Božju: Post 15,17; Izl 3,2; 19,18 i dr. Duga je znak Božje blagosti: Post 9,9 sl; Otk 4,5. Cijela slika hoće izraziti temeljnu poruku izgnanicima: Bog je posvuda, dakle i uz njih, a ne samo u Palestini: usp. Izl 24,15— 17; 2 Kr 8,10 sl; 2 Ljet 5,13—14. 2,1—10: Sine čovječji, tipičan izraz u Ez, a označuje Božju uzvišenost, sićušnost čovjekovu. Ovako govori Jahve Gospod, također čest izraz u Ez, a ističe autoritet
128
prorokovih riječi: za njihovu sigirnost i obistinjenje jamči Jahve. Ruka ispružena i svitak: Jahve svom proroku predaje poslanje i objavu, naviješta kazne nevjernom narodu. 3,8: Jr 1,18; Iz 50,7. 3,12: Viđenje ie prestalo, ali ie ostavilo duboke tragove u duši prorokovoj. Ne zna se gdje je bio Tel-Abib. 3,16—21: Čuvar ističe prorokovu odgovornost: Iz 52,8; 56,10; Jr 6,17; Ez 33,2—7. Ako ne izvrši poslanje, bit će kažnjen kao ubojica: Post 9,5; 42,22. 3,22 sl: U Ezekielu imaju veliko značenje simboličke akcije, kao na pr. susljedna u 4,1 sl; usp. 4,4; 24,27; 33,21. 4,1 sl: Čitav niz simboličkih akcija: r. 1—2 = Jeruzalem će biti opsjednut; r. 3 = uzalud će tražiti pomoć od Jahve: između Boga i naroda podignut je zid; r. 4—7 = nepomičnost prorokova označuje doba izgnanstva Izraela od god. 721, i Jude od god. 587; r. 9—17 = bit će opća oskudica. Šekel je u ono doba iznosio oko 10 gr; šestina hina - naša 1 l. K tome, živjet će među poganima: r. 12 sl — usp. Hoš 9,3; Dn 1,8. 5,1 sl: Zarobljenicima bi obrijali glave: Iz 7,20. Trećina će stanovništva u gradu izgorjeti; trećinu će mač posjeći; trećinu će odvesti u izgnanstvo. Sačuvat će se samo mali Ostatak, jezgra novog Izraela: usp. 11,13—20; 37,12; Jr 24 i 29 i dr. 5,9: Gadosti vrlo često u Ez označuje idole i idolatrijski kult kojem se odaše Izraelci i Judejci, a koji je često bio spojen s bludništvom: Pnz 17,2-4; 20,18 i dr. 5,10: To označuje unutarnje nerede: Iz 9,19—20. 6,1 sl: Gore Izraelove — uzvišice na kojima se vršio razbludni poganski kult: 1 Kr 1231; 2 Kr 23,15; Jr 7,31. I opet Ostatak u r. 8—10: oni će se obratiti. 7,1 sl: Ovo je proroštvo vjerojatno iz god. 588, dakle neposredno prije pada Jeruzalema god. 587 pr. Kr.: propast je tu! 7,10 sl: Evo dolazi, dadako, Dan Jahvin (r 7): usp. Iz 2,2 sl; 7,21; Am 5,18; Sef 1,7.14. . . Ovi su reci u izvorniku vrlo nejasni: čini se da ukratko izražavaju socijalne nepravde protiv kojih grmi Jahve. Nitko neće umaći: r. 15—27. Neke izraze odavle nalazimo u eshatološkom govoru Isusovu: Mt 24,16—18. 6,1—11,25: Tumači ističu da gl. 8—11 čini cjelinu: 1. gl. 8 Jahve pokazuje Ezekielu u viđenju gadosti idolatrijskog kulta u Hramu jeruzalemskom; 2. gl. 9 naviješta Božju kaznu; spasit će se samo obilježeni božanskim biljegom; 3. gl. 10—11 uglavnom naviješta da će Jahve ostaviti Hram, u njemu više neće stanovati Slava (Prisutnost) Jahvina — Hram će biti razvaljen. U sklopu toga prorokuje se Novi savez: 11,15 sl. 8,3—5: ljubomora ... vjerojatno je kip božice Aštarte u Hramu (2 Kr 21,3—7), što izaziva Jahvinu ljubomoru: usp. Izl 34,14; Pnz 32,16 i dr. 8,6—18: Gadosti, v. 5,9 bilj. Sav je Hram oslikan idolima kojima se iskazuje štovanje. Tamuz je bio najprije sumersko, pa babilonsko, a onda sirijsko (pod imenom Adonis) božanstvo: usp. Dn 11,37. 9,1: Usp. Iz 37,36.
129
9,4: Slovo Tau u hebr. ima oblik križa, a znak je pripadnosti i zaštite: Post 4,15; Otk 7,2. 9,5—7: Opisuje razorenje Jeruzalema 10,1 sl: Viđenje je slično onom u gl. 1, a hoće reći da će Jahve ostaviti Jeruzalem: v. 11,22 sl. 11,3—12: Osjećaju se sigurni, kao meso u kotlu. Na tu uzrečicu nadovezat će svoje prijetnje Ez 24,1—14. No, Jahve ismjehuje tu sigurnost: r. 4—12. 11,14—21: S Ostatkom, s onima koji se obrate i opet postanu vjerni, Jahve će sklopiti Novi savez: usp. Ez 36,26—27 i Jr 31,31—33. Novo srce, prema sirskom prijevodu; drugo, prema LXX-i; jedno (da samo Jahvu ljube), prema hebr. 12,1—19,32: Ova su poglavlja zaokružena cjelina. Prorok ispravlja lažne nade u narodu: 1. gl. 12,1—20 = izgnanstvo je, unatoč njihovim nadama, neminovno, a to prorok naviješta simboličkom akcijom; 2. gl. 12,21—28 = uzalud se tješe da se već dugo zla prorokuju, a još ih nema, jer da se odnose na daleka vremena; 3. gl. 13-14 = uzalud se tješe optimističkim lažnim proročanstvima te se ne popravljaju i ostaju u svojoj zloći; 4. gl. 14,12—23 = uzalud se tješe što među njima ima pravednika: oni će ostati, a zlikovci će propasti (spasit će se samo Ostatak obraćenih); 5. gl. 16 = neće ih spasiti ni to što su Izabrani narod, jer ne žive dostojno svog izabranja; 6. gl. 17 (već 16,53—63) = ipak će od Ostatka nastati novi narod; 7. gl. 18 = posred sveopće kazne Jahve gleda na pojedince pravednike, a to samo potiče na brzo osobno obraćenje. Ova poglavlja (uz Ez 33,10—20) zauzimaju vrlo važno mjesto u postupnosti objave SZ-a jer, uz naglašenu kolektivnu odgovornost i religioznost dosadašnjih knjiga, ističu osobno zalaganje. 12,12: 2 Kr 25,4—7. 13,1 sl: Slično udara po lažnim prorocima Jr 23,9 si. 13,17 sl: Lažne proročice krive su još i zato što promiču magiju i sujevjerje. Pojedinosti je teško razumjeti. 14,12 sl: Grijeh naroda, vjerolomna Savezu (Izl 19,1—20,17), veći je nego Sodome i Gomore, koje bi Jahve bio poštedio da je u njima bilo pravednika: Post 18,20 sl. Noa, Daniel, Job — tipični pravednici. 15,1 sl: Izrael se često slika kao bujan vinograd. Pnz 32,32; Ps 80,9—16; Iz 5,1-7; Jr 2,21. Sada neplodan, nizašto je. 16,1 sl: Odlomak je tipična teološka alegorija povijesti Izraela; a) r. 1-2 = uvod; b) r. 3-14 = Jahve izabra Izrael (Sinajski Savez kao ženidba); c) r. 15—34 = nevjera Izraelova u pustinji; d) r. 35—52 = kazna Jahvina zbog nevjere; e) r. 53-63 = proročanstvo o novom, vjernom Izraelu. Izrael — žena Jahvina: tipična je proročka alegorija: Ez 6,9; 23,3 sl; Hoš 2,9; Iz 5,1; 54,5; 62,4 sl; Jr 2,2; 3,1 sl i dr. Slika je neposrednija u hebrejskom, gdje su ž. roda imenice: narod, grad, Jeruzalem. Preljub i bludničenje u ovom kontekstu imaju tri značenja, uzajamno uvjetovana: a) privatni i javni nemoral; b) prianjanje uz poganstvo; c) kriva politika udruživanja s poganskim, narodima — Egiptom, Asirijom, Babilonijom (usp. gl. 23).
130
16,20 sl: Pnz 12,31; Lev 18,21. 16,35 sl: Poganski narodi s kojima se Izrael udruživao i zbog toga padao u idolopoklonstvo, bit će mu kaznitelji, a kažnjen će biti kao bludnice — smrću: Lev 20,10; Pnz 22,22 i dr. 17,1 sl: Orao = Nabukodonozor (v. r. 12). Vrh cedra = Jojakin. Zemlja trgovaca = Babilon. Sjeme zemljino = kraj Sidkija, odan Nabukodonozoru (r. 6): 2 Kr 24,12—17. Drugi orao = Egipat, s kojim se poslije Sidkija udružio (r. 7 sl), unatoč savezu s Nabukodonozorom (r. 13). Tako je došlo do propasti god. 587. (2 Kr 24,12 sl) koju opisuje Ez 17,11—21 i 21,23 sl. Grančica u r. 22 jest budući Mesija: Iz 11,1 sl. 18,1 sl: Potreba osobnog obraćenja: v. Uvod i gl. 12. Poglavlje je puno bibl. reminiscencija. 19,1 sl: Gl. 19 nastavlja se na gl. 17. U izvorniku je sastavljena u ritmu tužaljki, kao sprovodna pjesma. Lavica u r. 2 i loza u r. 10 = zemlja izraelska, Lavići, odn. grane = kraljevi, knezovi. Istočnjak u r. 12 = Nabukodonozor. Zemlja suha u r. 13 = Babilon. U r. 6 i 9 aludira se na sudbinu Joahaza (2 Kr 23,31) i Joakina (2 Kr 24,8—17). 20,1—24,27: Četiri glavna razloga propasti Judeje: 1. gl. 20 = nevjera izabranoga naroda (ali se od r. 30 dalje naviješta spasiteljska kazna, da se narod obrati i doživi novi »izlazak« u r. 41); 2. gl. 21 = protubabilonski savez zbog kojega će Nabukodonozor kazniti nevjernog Sidkiju (usp. 17,1 bilj.) i njegove protubabilonske saveznike Amonce; Nabukodonozorov pohod prorokuje simbolička akcija u 21,23 sl; 3. gl. 22 = nedjela Jeruzalema: politička ubojstva, idolatrija, nemoral, nasilje itd., zbog čega je Jahve zapalio peć u Jeruzalemu da očisti svoj narod: 22,17 sl; 4. gl. 23 = velika i snažna alegorija kojom prorok grmi protiv saveza s okolnim poganskim narodima kao protiv bludničenja, v. 16,1 bilj. Ohola = Samarija. Oholiba = Jeruzalem. 24,1 sl: prosinac—siječanj god. 589/588. O opsadi Jeruzalema: 2 Kr 25; Jr 52. Alegorički se opsjednuti Jeruzalem uspoređuje s uzavrelim kotlom: Ez 11,3; Jr 1,13— 19. 24,15 sl: Prorok ne smije plakati za pokojnom ženom: ni Jahve neće protužiti nad kažnjenim Izraelom. 25,1 sl: Amon, narod uz Mrtvo more, zakleti neprijatelj Izraela: Post 19, Suci 10,1— 11,40 i dr. Moab, južno od Amona: Post 19,30-38; Iz 15—16; Jr 4,1 sl. Edom, potomci Ezavovi, tradicionalni neprijatelji Izraela već od Post 25—33 (usp. 2 Kr 24,2; Jr 27,1 sl). 26,2: Tir se radovao padu Jeruzalema, svoga trgovačkog rivala, jer je bio na raskrsnici putova, Vrata naroda. 27,1 sl: Tužaljka nad Tirom, trgovačkim centrom, u slici potopljene lađe. 28,20: Sidon, fenički grad blizu Tira. 29,1 sl: U prosincu-siječnju god. 588/587, neposredno prije Nabukodonozorove invazije, Ezekiel uspoređuje nadutost egipatskog faraona Hofre s mitskim krokodilom kojega je ubio Jahve. Uzalud se Izrael u nj uzdao: r. 6 = Iz 35,7; 26,6; 2 Kr 18,21.
131
30,1—32,32: Nastavljaju se proroštva protiv Egipta, koji se u gl. 31 uspoređuje s cedrom (usp. gl. 17), a u gl. 32 opet s krokodilom (usp. gl. 29). U 31,17 sl sjene pokojnika sarkastički pozivaju faraona da im se pridruži. 33,21 sl: U siječnju god. 585. neki bjegunac javlja izgnanicima u Babilonu iz 1. izgnanstva god. 597. da je Jeruzalem pao; bilo je to god. 587. Tom prilikom Ezekiel prokazuje uzrok nesreće: krivo samopouzdanje i opći nemoral (usp. 11,14—21 i 18,6.10—12). 34,1 sl: Jedna od najljepših Ezekielovih alegorija. Jahve grmi — kao u 22,23—31 — protiv narodnih vođa, pastira Izraelovih: Iz 40,11; Jr 10,21; 23,1 i dr. Sam će Jahve biti pastir: r. 11—16 = Ps 23. Naviješta se idealni pastir-Mesija; r. 23 = usp. Hoš 1,11; Mih 5,4; Iv 10,11—16. Pod njim će se uspostaviti Savez mira: Iz 54,10; 11,7—8; Hoš 2,18, te će nastati opće blagostanje mesijanskih vremena: usp. Iz 9,3—6; 11,6—9; 32,1—5; Am 9,13 sl; Hoš 2,23 i dr. 35,1 sl: U mesijanskim vremenima Božji narod neće imati neprijatelja. Edomci, koji obitavaju po gorju seirskom, tip su svih neprijatelja Izraelovih: v. 21,5 bilj. 36,1 sl: a) nasuprot gl. 35 blagoslivlju se gore Izraelove — Izrael: r. 1—15; b) Izrael je doduše kažnjen zbog grijeha: r. 16—19 = gl. 20; c) ali da se ne bi pogrdilo ime Jahvino, kao da on ne spašava svoj narod, Jahve će radi svojeg imena spasiti Izrael: r. 21—24; d) jedan od najljepših odlomaka SZ-a: spasenje = nutarnja obnova (kao i inače u Ez): usp. Jr 31,31 sl; Ps 51,12— 14; Iv 3,5. 37,1 sl: a) viđenje u r. 1—14 prorokuje obnovu Izraela, a u klici označuje uskrsnuće. Suhe kosti, tj. bez života: Iz 58,11; Izr 3,8. Sastav ljudskog tijela u r. 6 sl podsjeća na Joba 10,11 sl. Oživljenje kostiju podsjeća na prvo stvaranje. — b) Izrael i Juda, dosad razjedinjeni, bit će jedan narod: r. 15—28. To označuje simbolička akcija u r. 15—19. Sluga moj David — pastir u r. 24: v. Ez 34,23 (2 Sam 7,14 i Ps 89). — c) Novi savez: 11,19 sl; 3626 sl. 38,1—39,29: Ova se poglavlja, najzagonetnija u cijeloj knjizi, zovu Ezekielova apokalipsa: usp. Iz 24—27; Dn 7—12; Zah 9—14. Ne treba se stoga truditi oko povijesnih identifikacija. U apokaliptičkom jeziku Gog — možda prema imenu Gigesa, kralja Lidije sredinom VII st. — samo je simbol svih urotnika protiv Boga i Božjeg naroda: usp. Otk 20,8. On će na Jahvin narod povesti — namamljen od samog Jahve — udružene narode: a) da izvrši spasiteljske Božje kazne nad Izraelom koji će Jahve konačno spasiti, pa da b) budu uništeni svi protubožji urotnici. 40,1—48,35: I ova poglavlja zatvorena su cjelina. Prorok vizionar nastupa i kao reformator: izlaže razrađen plan o vjerskoj i političkoj obnovi novog, mesijanskog naroda; staro zakonodavstvo, na temelju novih iskustava, prilagođuje novim vremenima (Ezekielov Zakon-Tora). Novi narod imat će: 1. novi Hram-Dom — gl. 40—43,12 jer će Bog biti u svom narodu (48,35); 2. novo, sveto svećenstvo — gl. 43,13—44,27; 3. savršeno bogoslužje — gl. 44,28—45,15; 4. novo, sveto kneževstvo — gl. 45,18—46,24; 5. novi Jeruzalem i nova Sveta zemlja postat će cijela Hram-Dom Jahvin: Slava Jahvina prebivat će posvuda i u svima — gl. 47—48 (usp. Iv 1,14 i Otk 21—22). U duhu Ezekielove knjige, ova poglavlja — slike i mjere i sl. — treba shvatiti vise simbolički i teološki nego realistički. Inače, za razumijevanje pojedinosti trebalo bi imati pri ruci vrlo razrađen arheološki komentar, osobito u pogledu opisa Hrama i hramskog bogoslužja. Posljednje riječi knjige izražavaju njezinu bitnu poruku: Jahve šam — Jahve je ovdje, odn. ondje, usp. Iz 60,14 i proročanstva o Emanuel — Bog s nama u Iz 7,14 i Iv 1,14.
132
DANIEL
U hebrejskoj Bibliji smješten je Daniel među Ketubim, tj. pisce (poučne). Grčki prijevod (LXX) i Vulgata ubrajaju ga među »velike« proroke. To je prvi biblijski apokaliptički spis. Apokaliptične opise nalazimo već kod Izaije (24—27), Ezekiela (1,4—28; 10, 1—22; 37,1— 14; 40—48), Zaharije (9—14) i Joela (3—4). Ta književna vrsta nastaje u vrijeme nacionalnih potresa. Prvotni joj cilj nije da opisuje povijesna djela, nego da ih osmisli. Pisac, uvjeren da je Bog planirao tok povijesti, simbolima i znakovima nastoji otkriti (apokalypto) tajnu povijesti, tj. konkretne događaje protumačiti kao prolaznu kušnju koju treba izdržati dok umjesto nje ne dođe trajni mir. U apokrifnoj, izvanbiblijskoj, literaturi ima više djela te književne vrste. Obično nose ime velikih ljudi iz prošlosti: Adama, Henoka, Noe, Abrahama i dr. U Dn 11 do u pojedinosti opisane su prilike i vrijeme progonstva Židova pod Antiohom IV Epifanom (175—164), a ne spominje se pobjeda Makabejaca g. 165. Iz toga se zaključuje da je knjiga nastala neposredno prije g. 165. Napisao ju je neki pobožni Židov koji je za prvi dio (1—6) upotrijebio još živu predaju o Danielu iz teških vremena babilonskog sužanjstva (Ez 14,14; 28,3; 1 Mak 2,59—60). Na poznatim primjerima prošlosti htio je svojim sunarodnjacima buditi nadu u konačni trijumf nad neprijateljima. Uvjet je vjerno i ustrajno čuvanje svoje religije po Danijelovu uzoru. U drugom dijelu knjige (7—14) u četiri viđenja pisac želi pokazati kako su tjeskobe ondašnjeg progona ipak podnošljive; jer će se one završiti sigurnom pobjedom »svetih« kad se pojavi Sin čovječji i uspostavi Božje kraljevstvo (Dn 7,13; 3,33; 4,31; usp. Mt 24,30; 26,64; Mk 13,26; Lk 21,27; Otk 1,7; 14,14; 2 Sol 1,7). Time se i Danielova knjiga svrstava u red mesijanskih navještaja, i dosljedno među proročke knjige, i to vremenski najbliže Novom zavjetu. 1,1-4: Jojakim, god. 609—598: 2 Kr 24,1-7; 2 Ljet 36,5—8. Šinear = Babilon. Kaldejci = Babilonci: 2 Kr 25. 1,8: Jdt 11,12: 12,1—9; 2 Mak 6,7—8.18 sl. 2,1: Kronološki podaci Knjige Danielove više-manje samo su približni: piscu očito nije stalo toliko do povijesne točnosti koliko do pouke koju daje povijest. 2,4b—7,28: Ovaj odlomak došao je do nas samo u prijevodu LXX, na grčkom. 2,20—23: r. 20 = Ps 41,14; Neh 9,5 i Job 12,13; r. 22 = Job 12,22. Bog — svjetlost: Izl 24,17; Ez 1,27; Hab 3,4; Iz 60,19 sl; 1 Iv 1,5-7; 1 Tim 6,16; Jak 1,17.
133
2,28—45: Na svršetku dana = u mesijansko doba. Slijedi prva alegorija Danielove knjige koja tajnovito opisuje susljedne imperije: r. 38 = novobabilonsko; r. 39 = medijsko i perzijsko; r. 40 sl grčko, pod Aleksandrom Velikim, koja će se iza njegove smrti razdijeliti, osobito na Ptolemejeviće u Egiptu i Seleukoviće u Siriji koji će pokušati da se ojačaju uzajamnim ženidbama (r. 43). U r. 44 naviješta se eshatološko kraljevstvo: usp. još 3,33 (100); 4,31; 7,14 i dr. Na to se proroštvo nadovezuje Kristovo propovijedanje Kraljevstva, osobito u Mt. Ono će razbiti: usp. Ps 2. Kamen s brijega: usp. Ps 118,22 i Iz 28,16; Mt 21,42 sl. 3,1: Prema LXX i Teodocionu dogodilo se to 18. godine kraljevanja Nabukodonozorova. Kip je podignut, vjerojatno, na spomen kraljevih pobjeda, kako je to bio običaj. Tako je Antioh Epifan podigao kip Zeusa Olimpskog. 3,6: Takvu kaznu spominju tekstovi iz doba Hamurabija. Usp. Jr 29,21 sl. 3,24a—90: Ovih redaka nema sadašnji hebr. tekst. Nalaze se u LXX i Teodocionu; r. 25-45 pokornički je psalam, a r. 57—90 biblijska je Pjesma stvorenja Stvoritelju. Oba odlomka krcata su biblijskim reminiscencijama, osobito psalamskim. 3,25(92): Sin božji = anđeo: v. r. 28(95). 4,5: Baltazar — Bal od Bel, usp. 14,1 sl. Duh Boga Svetoga prevedeno prema Teodocionu. U hebr. duh svetih bogova, što više pristaje u usta Nabukodonozorova. 4,7—9: Usp. Ez 31,3 sl; r. 9cd usp. Mt 13,21 sl. 4,10: Stražar = anđeo, usp. Tob 12,15; Iz 62,6 sl. 4,13: Promijeniti srce bibl. = izgubiti razum: 1 Sam 21,14. Sedam vremena, možda: sedam godina. 4,30: Knjiga Danielova opisuje Nabukodonozororu bolest kao neku vrst duševnog poremećenja koje zovu »insania zoanthropica«, poživo-tinjenje. U posebnoj književnoj vrsti Knjige Danielove tim se opisom želi prvenstveno istaknuti da su svi kraljevi i njihova kraljevstva u ruci jedinoga Gospodara. 4,31—32: Odlomak je bogat bibl. reminiscencijama: Sir 18,1; Iz 40,22 sl; Job 9,12; Iz 45,9. 5,1: Baltazar od Bel-šar-usur = Štitio Bel kralja! Baltazar nije bio sin nego unuk Nabukodonozorov, i nikada nije bio babilonski kralj. Kronološki podaci Knjige Danielove češće su približni: 2,1 bilj. 5,25: Stara tradicija shvatila je ove tajnovite riječi u duhu susljednih redaka: izbrojen — izmjeren — razdijeljen. A moglo bi ih se shvatiti kao nazive novca: mina — šekel — pola mine. Tada se tim hoće nagovijestiti sve manja vrijednost i slabljenje susljednih kraljevstava, odn. kraljeva. 6,1: Usp. 2,1 bilj. i 9,1 bilj. 6,11: 1 Kr 8,44; Ps 55,18 (jutarnja, podnevna i večernja molitva). 6,19: Suložnice, riječ u izvorniku nije jasna.
134
6,25: Prema »ius talionis« u Pnz 21,21: »kako—tako«. 7,1 sl: Druga Danielova alegorija, slična onoj u gl. 2. Njezin eshatološki smisao najbolje tumači Otk 13,1—18. Četiri vjetra su simbol zla. Veliko more = neprijateljska moć. Temeljna simbolika ove glave: A) Četiri nemani = prema r.17, četiri susljedna carstva, neprijateljska Božjem narodu (r3 lav = babilonsko; r.5 medvjed = po svoj prilici, medijsko; r.6 leopard = perzijsko; r.7 = grčko). Deset rogova = strahovita moć. Mali rog = Antioh Epifan, progonitelj Židova, simbol Antikrista. — B) Pradavni (dosl. Stari (pun) danā) = Bog, gospodar povijesti, usp. Job 36,26; Ps 102,25 sl; Iz 41,1. -C) Sin Čovječji (r.13) = budući Mesija, pobjednik, usp. Mt 24,30; 26,64 i dr. — D) Sud nad kraljevstvima svijeta: r.9—10.13—14.22—27. — E) Sveci Svevišnjega — Božji narod, usp. Izl 19,6 i 1 Pt 2,5.9. Oni će suditi zajedno s Mesijom: usp. Mt 19,28; Lk 22,30; Otk 3,21 i 20,4. 7,23—27: Alegorija se osobito zadržava na četvrtoj nemani — grčkom kraljevstvu, po prostranstvu dotada najvećem: i ono će propasti, a mesijansko neće (r.27). U r.25 valjda se aludira na prisilnu helenizaciju Antioha Epifana, koji je dokinuo subotu i blagdane: 1 Mak 1,41 sl. 8,1: Baltazar, v. 5,1 bilj. 8,3—14: Tumačenje viđenja v. u r.19—26: Ovan = kraljevstvo medijsko i, jače od njega, perzijsko. Jarac r.5 = grčko kraljevstvo. Aleksandar Veliki tako je brzo pokorio narode kao ne dodirujući tla. U r.8 aludira se na brzu smrt Aleksandra; umro je u 33. godini, a carstvo mu medu se razdijeliše četiri generala: Kasandar, Uzimah, Seleuk, Ptolomej. Mali rog = Antioh Epifan IV (god. 175-164. pr. Kr.) koji je zavojštio na Egipat (jug), Perziju (istok) i na Divotu = Obećanu zemlju, Palestinu: usp. još 11,16.41 (Ez 20,6 i Zah 7,14). U r.10 biblijskim rječnikom opisuje se drskost Antiohova: Iz 14,13; Job 20,6. Antioh se podigao na samoga Boga, Zapovjednika Vojske: 1 Mak 1,21 sl i 1,54 sl. Svagdašnja žrtva, usp. Izl 29,38-46. U r.12 aludira se na to što je Antioh postavio idol na žrtvenik Hama. To je grozota pustoši u 11,31: usp. 1 Mak 1,54. Dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara = nešto više od tri godine, jer se svagdašnja žrtva prinosila večerom i jutrom. Uistinu, Antiohovo progonstvo trajalo je od 168. do 165. pr. Kr. 9,1: Darije je zavladao god. 522, iza Kira i Kambiza, ali nije bio Medijac nego Perzijanac, ne sin nego otac Artakserksov. Posrijedi je, dakle, ili pogreška prepisivača ili je pisac, slijedeći više pučku povijest, zamijenio slijed i imena. Pošto je, dakle, Babilon pao (Jr 25,12), Daniel istražuje kad će se obistiniti daljnje proročanstvo o sedamdeset godina: Jr 29,10. Kaldejci = Babilonci. 9,4—19: Pokornička molitva Danielova, slična onima iz Ezr 9 i Neh 9, puna je bibl. reminiscencija. Usp. npr. r.14 = Jr 1,11—12; 31,28; 44,27. 9,24—27: Sedamdeset sedmica može, općenito, označavati određeno vrijeme ili 70 X 7 godina — oko 490 godina: do mesijanskih vremena, kad će se pomazati Sveti nad svetima, Mesija. Prvo razdoblje obuhvaća (r.25) sedam sedmica, tj oko 49 godina, koliko je trajalo babilonsko sužanjstvo, do Kirova dekreta god. 538. Drugo razdoblje traje 62 sedmice, tj. oko 434 godine, što bi, približno, dovelo do vremena progonstva Antioha Epifana. Knez Pomazanik mogao bi biti Kir, osloboditelj od izgnanstva, predslika budućeg Mesije: Iz 41,1; ili prvi svećenik iza izgnanstva, Jošua: Hag 1,1.14. Pomazanik pogubljen možda veliki svećenik Onija III, ubijen početkom progonstava god. 171. pr. Kr.: 2 Mak 4,30—38. Narod jednog kneza, vjerojatno Antioha IV Epi-
135
fana. Inače je taj dio teksta u izvorniku možda naumice nejasan, kao uvijek u apokaliptici. Antiohovo progonstvo trajat će pola sedmice, 167—164. pr. Kr. (usp. 1 Mak 10 sl). Grozota pustoši (usp. Mk 24,15): Antioh je Hram Jahvin posvetio Zeusu Olimpskom te je Zeusov kip postavio u Hramu, što je za Židove bilo najveće oskvrnjenje. Iza toga dolaze mesijanska vremena, koja — prema Danielu — počinju s makabejskim otporom. Neki predlažu drugo izračunavanje koje, ako se počinje od Ezre i Artakserksova edikta o gradnji Jeruzalema god. 458, dolazi točno do Krista. 10,1: Kir je vladao od god. 539. 10,13: Knez — smatralo se da svako kraljevstvo ima svog anđela čuvara: borba među anđelima ističe napetost među kraljevstvima. Mihael je zaštitnik Izraela. 10,20 sl: poredak i smisao ovih redaka nije jasan. 11,2: Daniel spominje samo četiri perzijska kralja; drugi ga ne zanimaju: Kambiz do god. 522, Darije I do god. 486, Kserkso I do god. 465: on je pohodom na Grčku oko god. 480. utvrdio perzijsku vlast. 11,5-39: Kralj Juga, Ptolemej I Soter (323— 285). Od njega se odmetnuo njegov general Seleuk Nikanor i osnovao sirijsko kraljevstvo god. 312. Napetosti su htjeli izgladiti ženidbama između dvije kuće; oko god. 250. Ptolemej II je dao svoju kćer Bereniku za ženu Antiohu II, ali ju je ovaj otpustio. Laodika, prva žena Antiohova, dala je pogubiti i muža i Bereniku i njezina sina. Izdanak, Ptolemej III, brat Berenikin. Kralj Sjevera, Seleuk II, sin Laodikin. Njegov sin u r.10 = Antioh III Veliki. U Judeji su, prema r.14, bile dvije stranke, jedna za Egipat, druga za Siriju. Divota = Palestina, v. 8,9 bilj. Antioh III dao je Ptolomeju za ženu svoju kćer Kleopatru, vještu diplomaciji; ali ona prionu uza svoga muža protiv oca: r.17. Bahatost Antioha III slomio je god. 189. Lucije Kornelije, prisilivši ga na mirovni ugovor: r.18. Malo zatim ubijen je u Perziji: r.19. Njega je naslijedio Seleuk IV, koji je u diku kraljevstva, tj. u Jeruzalem, poslao utjerivača poreza: 2 Mak 3. Tako je nastupio Antioh IV Epifan (175—164): usp. 1 Mak 1—6 i 2 Mak 4—10. Knez Saveza jest veliki svećenik Onija, usp. 9,25 bilj. Antioh IV krene na Egipat (r.25) i zarobi kralja egipatskog Ptolemeja VI, koga su njegovi izdali. Drugi Antiohov pohod na Egipat završio je porazno god. 168. Kitimski brodovi, prema Vulgati rimski. Vraćajući se iz Egipta oba je puta Antioh harao Palestinom: r.28 i r.30 sl. Pomogli su mu otpadnici od Saveza. Tom prilikom oskvrnjen je Hram i u Hramu je postavljena grozota pustoši (v. 9,27 bilj.), kip Zeusa Olimpskog. Nastalo je veliko progonstvo: r.32 sl. (usp. 1 Mak 1—2; 2 Mak 6—7). Najveći je zločin Antiohov vlastito pobožanstvenjenje (r.37) i što je uveo kult boga tvrđave, Zeusa, odn. Jupitra, a zanemario kult sirijskog božanstva Miljenika žena = Tamuza Adonisa (Ez 8,14). 11,40—45: Možda su ovi reci samo rekapitulacija svih ratnih pohoda Antioha IV da navijeste njegov svršetak. Kad bude na vrhuncu moći — r.45 (Divota = Palestina, v. 8,9) — doći će mu iznenadni kraj: 1 Mak 6,1—17. 12,1: Knjiga — usp. Iz 4,3; Otk 3,5; 13,8; 20,15. 12,3: Jedno od rijetkih mjesta SZ gdje se izričito naučava uskrsnuće: usp. Iz 26,19; 2 Mak 7,9-14.23-36; 12,43-46. V. Mt 25,46. 12,3: Mudr 3,7; 1 Kor 15,41 sl. 12,11—12: Usp. 8,14 bilj.
136
13,1 sl: Što donosimo u gl. 13 i 14, ne nalazi se u hebrejskom izvorniku nego samo u Septuaginti i Vulgati. Suzana u hebr. znači Ljiljana. 13,5: Židovski tumači misle da se tu navodi Jr 29,21—23. 13,22: Prema Lev 20,10; Pnz 22,22; Iv 8,4—5. 13,32: Usp. Br 5,11—31. 13,34: Usp. Lev 24,14. 13,53: Usp. Izl 23,7. 13,62: Usp. Pnz 19,16—21. 14,1: Oval je odlomak nadahnut borbom protiv idolatrije: Mudr 13—15. Bel je jedno od imena Marduka, zaštitnika Babilona.
DVANAEST PROROKA
Knjiga Sirahova (2. st. pr. Kr.) spominje »dvanaest proroka« i vidi u njihovim spisima posebnu zbirku: A što se tiče dvanaest proroka, procvale im kosti iz rake njihove jer su utješili Jakova i izbavili ga ufanjem i nadom (49,10). To znači da su te knjige u 2. st. pr. Kr. smatrane posebnim dijelom Biblije. Budući da su opsegom malene, nazivaju se one same, kao i oni proroci čija su imena u njmovim naslovima, malim prorocima. A m o s , prorok pravde Amos djeluje u sjevernom kraljevstvu u doba Jeroboama II (786— 746). Taj je kralj dobrim trgovačkim vezama uspio podići ugled zemlji i pružiti velikom dijelu naroda blagostanje. Vanjski sjaj i bogatstvo očitovalo se i u bogoslužju koje je, raskošno, prikrivalo mnoge nerede i društvene nepravde. Niži su slojevi naroda bili izloženi tlačenju. Te je pojave mogao uočiti samo čovjek poput Amosa koji kao pastir dolazi s juga. Zapanjuje ga vanjski sjaj i razočarava se nad neredima. Uzrok svemu tomu vidi u vezama koje su postojale s idolopokloničkim Tirom i bogatim Sidonom koji opoganjuju dvor i Svetište. Promatrajući veliku razliku između velikih i malih, istupa kao prvi branitelj narodnih prava. Taj svoj nastup zasniva na Jahvi koji je sama pravda i red. Jahve će pravdu provesti, jer je on gospodar (9,11—15).
137
1,3 sl: Govori protiv stranih naroda, sastavljeni svi po istoj shemi, stereotipnim izražajnim oblicima, pokazuju Božju pravdu koja doseže vrhunac u govoru protiv Izraela. Brojčana poslovica, poznata u hebrejskoj i ugaritskoj književnosti, osobito je česta u Mudrim izrekama (usp. 30,15—33 bilj.). 2,7: Riječ je o svetoj prostituciji (Pnz 23,19 sl) koja je prešla iz kanaanskog u izraelski kult. 2,8: Leže kraj žrtvenika. Riječ je o žrtvenoj gozbi. 3,2: Spoznati u biblijskom jeziku znači izabrati, odijeliti, uzljubiti (Post 18,19; Pnz 9,24; Mudr 10,5; Jr 1,5; Hoš 13,4). Ovdje označuje prednost izabranoga naroda, ali uključuje i jaku obavezu Izraela na pravdu (Am 9,10; Mih 3,11). 3,14: Žrtvenik je imao rogove: Izl 27,2. 4,1: Bašan u Transjordaniji mjesto je poznato po pašnjacima i stadima. U Ps 22,13 spominju se bašanski bikovi kao simbol snage. Pod bašanskim kravama razumijevaju se nećudoredne samarijanske žene. 4,4: Prema ovom tekstu, nije toliki grijeh posjećivati shizmatičko svetište koliko sjajem kulta pokrivati nepravdu i nećudoređe (5,21 sl). 5,15: Josip je Sjeverno kraljevstvo (Izrael). 5,18: Izrael je očekivao Božju pomoć, a Amos mu proriče Jahvin dan, dan nesreće, tame i suza. To je dan Božjega gnjeva protiv grijeha okorjelog naroda. Predsužanjski proroci razumijevaju pod tom nesrećom i najezde susjednih naroda. U vrijeme sužanjstva Jahvin dan postaje danom utjehe: srdžba će se Božja očitovati na neprijateljima (Ob 15; Iz 13,6.9; Jr 50,27; 51,2). Taj dan označuje obnovu Izraela (Am 9,11; Iz 11,11; 12,1; 30,26; Jl 3,4; 4,1). Poslije sužanjstva označuje sud Božji koji će dati pravednima slavu, a zlima propast (Mal 3,19—23; Job 21,30; Izr 11,4). 5,22: Proroci su se često obarali na religijsko licemjerstvo. Mnogi su smatrali da su njihovi odnosi s Bogom u redu ako su obavili stanovite obrede, iako su prezirali najosnovnije propise o društvenoj pravdi i ljubavi prema bližnjemu (1 Sam 15,22; Iz 1,10-16; Hoš 6,6; Mih 6,2-8; Jr 6,20; Jl 2,13; Zah 7,4—6). Psalmi će zahtijevati nutarnje raspoloženje koje odgovara vanjskim žrtvama, a NZ donijet će konačno svjetlo u odnosu čovjeka prema Bogu (Lk 11,41—42; Mt 7,21; Iv 4,21-24.) 5,26: Sikut i Kevan, asirsko-babilonska božanstva. 6,1: Lažna sigurnost nakon pobjede Jeroboama II: Usp. 2 Kr 14,25. 6,10: Jahvino se ime ne smije spomenuti, vjerojatno od straha da ne bi kaznio preživjele. 7,4: Pozvati oganj kao kaznu česta je slika zasnovana na dugim predajama o kazni Sodome i Gomore (Post 19,24—25,28) i na prirodnoj pojavi suše koja je sve uništavala. U hebr. suša je često istovetna s vatrom (Am 1,2; 4,6—8). Ta će slika ući i u NZ gdje se najavljuje kazna vječnim ognjem (Mt 3,12; Mk 9,42 i dr.). 7,14: Proročki sin, pripadnik proročkog bratstva. Usp. Uvod u Proroke.
138
8,5: Efa je novac, šekel je mjera. Dakle: dvostruka nepravda. 8,9: Jahvin će dan biti praćen kozmičkim znakovima: potresom (Am 8,8; Iz 2,10; Jr 4,24), pomrčinom sunca (Am 8,9; Jr 4,23). Kasniji će proroci te znakove još pojačati (Sef 1,15; Iz 13,10; 34,4); usp. Mt 24,29; Dj. 6,12—14 i Mt 24,1 sl. 8,14: Grijeh samarijski. Možda Ašima (vlastito ime božanstva) mj. ašma, grijeh. 9,1: Udari glavice ... pragovi znači od vrha do dna sve je srušeno. 9,12: Nad kojima je sazvano ime moje znači: što meni pripadaju.
H o š e a , prorok Božje ljubavi Hošea djeluje u sjevernom kraljevstvu neposredno nakon Amosa. Amos je nastupio kao stranac i u vrijeme mira, a Hošea kao domaći sin u vrijeme najezde Asiraca (v. Uvod u Iz). Sam prorokov život može se smatrati zornim utjelovljenjem drame koju je iznio u knjizi. Sadržaj je njegove knjige tužba na nevjernost i »preljubništvo« Izraela prema Jahvi. I sam prorok imao je ženu preljubnicu. Volio ju je trajno, tražio i opraštao joj. Iz drame vlastitog života mogao je shvatiti ljubomoru Jahve prema svom narodu. U svetištu gilgalskom (9,15) Izrael se odao idolopoklonstvu, drugim bogovima, što u biblijskom rječniku znači preljub i bludništvo koje se doista u poganskim svetištima i provodilo (sveta prostitucija). Knjiga se dijeli na dva dijela, 1—3 i 4—14. Tekst je vrlo težak, oštećen i mjestimice teško svatljiv. Ali je sav ujedinjen strastvenom ljubavlju kojom Jahve želi spasiti Izraela. Bog je nepromjenljiv, ali ne kao hladni kamen, već nepromjenljiv u sveudilj velikoj ljubavi prema svome narodu (11,8—9; 2,25). 1,2 sl: Bračna veza kao simbolička slika odnosa Boga i izabranoga naroda dolazi do izražaja osobito kod ovoga proroka. Ona je i inače česta u Bibliji (Iz 1,21 sl; Jr 2; 3,1 sl; Ez 16,23; Iz 50,1; 54,6 sl; 62,4 sl; a u NZ Mt 22,1 sl; 25 1 sl; Ef 5,21). 2,16: Život u pustinji prikazan je kao izgubljeni ideal (Am 5,25; Hoš 13,5). Izrael je tada još bio dijete (Hoš 11,1—4) i nije poznavao stranih bogova. 2,22: Spoznati Jahvu znači za Hošeju ne samo razumsku spoznaju već i vjernost Savezu, bogoljubnost i čestitost (4,2; 6,6). 4,15: Bet Aven (kuća ništavila) hotičan je preziran nadimak za Bet El (kuća Božja). 5,8—6,6: Cijeli se stavak odnosi na sirsko-efrajimski rat (735—734). Usp. 2 Kr 16,5 sl bilj. 5,13: U Asiriju... Velikome kralju, aluzija za danak koji je Manaše plaćao Tiglat Pileseru III (738): usp. 2 Kr 15,19, i na poziv što ga je Ahab uputio Tiglat Pileseru III (735), usp. 2 Kr. 16,7—9. 6,7: Adam, mjesto idolopoklonstva kod ušća rijeke Jabok.
139
7,4: Slike znače: zavjera je učinjena s predumišljanjem. 7,11: Izrael je kao zaplašeni golub koji leti u svim pravcima tražeći saveze da izbjegne lovcu (2 Kr 15,19—20; 17,3—4). 8,1: Prorok je božji stražar (Jr 6,17, Ez 3,7; 33,7) koji upozorava na opasnost. 8,5: tele: usp. 1 Kr 122832. 8,9: Usp. Ez 16,32—34. 8,10: Asirski se kralj nazivao kraljem knezova. 9,10: Baal-Peor, mjesto na ulazu u Palestinu gdje su Izraelci počeli uvoditi poganski kult (Br 25,1—5). Ljubimci su kumiri. 9,15: U Gilgalu je uspostavljeno kraljevstvo (1 Sam 11,14). Kasnije je kraljevstvo Šaulovo upravo tu prokleto (1 Sam 13,7—14; 15,20—23). 10,4: Ironija: Zakon je postao zla trava i otrovna biljka (usp. Am 6,12). 12,1 sl: Vrlo težak tekst. Miješaju se događaji iz vremena proroka s uspomenama na patrijarhe. 12,8: Kanaan je prezirno ime za Izrael. Znači: trgovac. Izrael je poprimio trgovački duh od Kanaanaca — »trgovaca«. 12,10: Dani Sastanka, aluzija na boravak pod Sinajem, gdje je Jahve — po Savezu — »susreo« narod: Izl 5,1; 19,9.17; 33,17; Pnz 9,10; 18,16. 12,13: Usp. Post 25,20; 28,2.5-7. 12,14: Riječ je o Mojsiju, koga Pnz 18,18 smatra uzorom svih proroka.
M i h e j , navjestitelj Mesijina dolaska Prorok djeluje u Judeji u vrijeme kralja Ezekije: usp. Uvod u Izaiju. Kao Amos na sjeveru, žigoše on na jugu društvenu nepravdu, tlačenje i druga zla koja su pogađala osobito malene i nemoćne. Kako je potjecao iz nižega sloja, najavio je da će spas Izraelu donijeti upravo maleni (to je istaknuto i na drugim mjestima Biblije; David pastir), pa proriče (5,1 — usp. Mt 2,5 sl; Iv 7,52): A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz t e b e će mi izaći onaj k o j i će vladati Izraelom. A Jeruzalemu i svim velikima u njemu koji tlače malene najavljuje propast (3,9.12): usp. Jr 26,18. 1,10: Igra riječima Gat i tagiddu (kazujte), Leafra i afar (prašina), Saman i jasea (izašla je), itd.
140
4,1—3: Iz 2,2—4. 5,1: Efrata je staro ime za Betlehem. Prorok, čini se, upotrebljava taj naziv da bi označio plodnost toga mjesta (efrata — plodnost). Iz Betlehema ima poteći Mesija kao potomak kralja Davida, koji je iz Betlehema (1 Sam 17,12; Ruta 4,11.17.18—22). Usp. Mt 2,6. 6,1: Bregovi su posebna mjesta susreta ljudi i Boga i stalni svjedoci Božje brige za narod: Sinaj, Nebo, Ebal, Gerizim, Sion, Karmel i dr. Ona su često i personificirana (Post 49,26; 2 Sam 1,21; Ez 35—36; Ps 68,16—17). Ovdje se spominje njihova trajna čežnja za Jahvnim glasom.
S e f a n i j a , navjestitelj Jahvina dolaska Pisac knjige dobar je poznavalac Jeruzalema, dvora, Hrama i bogoslužja te bi najvjerojatnije mogao potjecati iz kraljevskoga roda (možda je bio potomak kralja Ezekije 716—687: usp. 1,1). Oštar kritičar izopačenosti koja je vladla u kultu (1,4—6.8.9.12; 3,1—7), čini se da je bio prethodnik Jošijine obnove. Djeluje oko 640—630. Knjiga se dijeli na tri poglavlja i tri glavne teme: osuda Jude zbog religijskog sinkretizma; Jahvin sud nad stranim narodima; utjeha i bodrenje onih koji strpljivo čekaju »dan Jahvin«. Opis Jahvina dana nadahnjuje Joela i inspirira srednjovjekovnu sekvenciju »Dies irae« i druga velika glazbena djela. 1,2 sl: Proroštvo je, bez sumnje, izrečeno prije Jošijine reforme (621). 1,7 sl: Dan je Jahvin kao neko liturgijsko žrtvovanje. Žrtva su stanovnici Judeje. Oni su određeni za uništenje poput onih koji su bili uništeni u religijskim pokoljima za vrijeme Ilije (1 Kr 18,19—40) i Jehua (2 Kr 10,18—27). 1,14: Jahvin dan očitovanje je Božje svemoći. Bog nastupa kao ratnik (Izl 15,3; 2 Sam 5,24; Ps 18,8—15 i dr.). Ovaj put on nastupa protiv svoga naroda. Ti reci nadahnjuju Joela 2,1—11. 2,3: Skromni i siromašni (hebr. anavim) često se spominju u Bibliji. Za mudrosnu književnost siromaštvo je plod lijenosti (Izr 10,4), ali za proroke siromasi su oni koji su potlačeni. Proroci traže pravdu za siromašne, malene i potrebite (Am 2,6; Iz 10,2). Ponovljeni zakon želi humanijim zakonodavstvom zaštititi bijednike (Pnz 24,10 sl). Sa Sefanijom pojam siromaštva dobiva moralni i eshatološki prizvuk (3,11 sl; usp. Mt 5,3 sl; Lk 1,52; 6,20; 7,22). Anavim su Izraelci koji su najviše otvoreni prema Bogu. Mesija će upraviti svoj navještaj upravo njima: Lk 4,18 usp. Iz 61,1. Mesija će sam biti siromah i skroman (Zah 9,9 usp. Mt 21,5) i potlačen (Iz 53,4). 2,11: Otoke Sredozemnog mora smatrali su krajnim točkama zemlje. Ističe se religiozni univerzalizam mesijanskog vremena. 2,12: Etiopijom se ovdje smatra Egipat. 3,11 sl: Prorok ovdje vidi ostvarenje ideala spomenutog u 2,3. Ovi reci donose najpotpuniji opis siromaštva u SZ.
141
N a h u m , prorok Božje pobjede Čitalac će u teškim prijetnjama koje su upravljene Ninivi, i u živom opisu njezina razaranja što su ga imale izvesti novobabilonske sile, prepoznati pero suvremenika koji je doživio propast višestoljetne asirske vlasti i buđenje velikih nada s obzirom na obnovu Izraela. Pad Ninive (612) znači za proroka oslobođenje izabranog naroda od neprestanih prijetnja i očiti je znak Božje svemoći koja uništava i najjače njegove neprijatelje. Jaki nacionalni osjećaji naveli su proroka da opiše Jahvu kao kruta i bešćutna osvetnika nad Ninivom. To odudara od sveopćeg Božjeg očinstva i ljubavi prema svim narodima pa i prema Ninivi, kako svjedoči knjiga proroka Jone. Takvi će jaki nacionalni osjećaji biti uskoro prigušeni daljnjim prodorom Kaldejaca, Novobabilonaca (Habakuk) i padom Jeruzalema (Jeremija). Knjiga je pisana 626—612. god. pr. Kr., tj. neposredno prije pada Ninive. Nahum nije navjestitelj novih budućih i nepredviđenih događaja, već u svjetlu svojih religijskih spoznaja tumači ondašnja povijesna zbivanja. Značenje je njegova djela u tom što događaje prenosi u bogoslužje, tj. u natpovijest gdje žive kao trajni poticaj, nada i znak neprekidna ostvarivanja istoga Božjeg plana spasenja (2,1). 1,2: Ovaj alfabetski psalam (usp. Ps 31,10) pjeva o Božjoj srdžbi (Br 11,33; 2 Sam 6,7; 21,14; 24,1; Ps 2,12; 60,3; 79,5; 110,5) i uvodi u proročku besjedu protiv Ninive. 1,11: Riječ je vjerojatno o Sanheribu: 2 Kr 18-19. 3,6: Niniva se uspoređuje s bludnicom, ali se Nahum ne obara toliko na njezino idolopoklonstvo koliko na pohlepu i vještinu kako se obogatila na račun drugih naroda. Jahve će je svući i osramotiti kao što se kažnjavaju preljubnice.
H a b a k u k , navjestitelj Božje tajnovitosti Knjiga je sastavljena od raznolikih dijelova: početak je npr. u stilu knjiga mudrosti, a završetak je liturgijska molitva. Svi su dijelovi povezani jednom mišlju: Božji su putovi tajnoviti (1,13); Jahve bira pogane i neprijatelje kao oruđe kojim kažnjava svoj narod (2,4). Jahve ipak nije sfinga ni hladno kameno veličanstvo. On odgovara (1,5— 6.10,11) ne cinički već očinski. Tako Habakuk shvaća i donosi Jahvine odgovore (1,12—13; 2,1). Jahve ostaje i u objavi Velik i Tajnovit (3,2— 4). Habakuk se pojavljuje neposredno nakon Nahuma. Prati naglo širenje novobabilonskoga carstva poslije bitke kod Karkemiša (605) kojom konačno propada asirska moć na Istoku. Nova sila još je veća opasnost za njegov narod. U razgovoru s Jahvom prorok iznosi svoju tugu i strah, upravlja Jahvi molitvu i zaklinje ga da spasi svoj narod (1,2—2,5); u drugom dijelu (2,6—20) prorok napada stranoga bezbožnog
142
osvajača (Novobabilonce), a u trećem dijelu pjesničkim izrazom želi razbuditi kod Izraelaca nadu u konačnu pobjedu i trijumf. 2,4: Ta izjava (usp. Iz 3,10—11) izražava sadržaj viđenja. Vjera, tj. vjernost Bogu, njegovoj riječi, glavna je značajka pravednikova, usp. Hoš 2,22; Jr 5,1.3; 7,28; 9,2. Ona mu jamči za sreću i život: Iz 33,6; Ps 37,3; Izr 10,25. Tko je nema, propada. Prvo je udes Jude, drugo Babilona. Na ovaj se tekst poziva sv. Pavao izlažući nauk o opravdanju vjerom: Rim 1,17; Gal 3,11; Heb 10,38.
H a g a j , prorok obnove S Hagajem, u doba poslije babilonskog sužanjstva, počinje se novo razdoblje proročke djelatnosti. U proročkim navještajima prije sužanjstva, do god. 587, prevladava kazna, tijekom sužanjstva utjeha, a poslije sužanjstva obnova. Hagaj djeluje u vrijeme vrlo značajno za cijelo susljedno židovstvo, kada se naime poslije sužanjstva stvarala nova zajednica. Hagaj i Zaharija svim silama nastoje da se što prije sagradi Svetište i obnovi cio život. Oni potiču političkog vođu Zerubabela i religijskog vođu velikog svećenika Jošuu da ne klonu u nastojanju oko podizanja Hrama (1,15; Ezr 5,1). Knjiga je nastala oko g. 520. pr. Kr., a Hram je dovršen g. 515. pr. Kr. Oko Hrama budi se nada da će doći do obnove Davidova doma i da će se osnovati mesijansko kraljevstvo. To će još jače istaći Zaharija. 2,6 sl: Prema Hagaju, Bog vodi cijelu povijest. Kad prorok naviješta skoru propast, svijet se još nalazi u miru pod upravom Darija. Potres svijeta, a tako i izgradnja Hrama (r.7), bit će preludij mesijanskog doba. 2,9: Hram postaje s Ezekielom središnja mesijanska tema. U tom najavljenom Hramu, koji će sagraditi Herod Veliki, pojavit će se Isus Krist. 2,23: Zerubabel je uzet, izabran za posebnu ulogu u »povijesti spasenja«. Tako je Jahve izabrao Abrahama (Jš 24,3), Levite (Br 3,12), Davida (2 Sam 7,8) i dr. Kao pečatnjak, koji se brižno čuvao i nosio o vratu (Post 38,18), ili na prstu (Jr 22,24).
Z a h a r i j a , prorok mesijanskih nada Prorok je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove iza babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu Hrama, vjere i ćudoređa, u perspektivi velikih mesijanskih nada. Njegova se knjiga dijeli na dva vrlo različita dijela: gl. 1—8 i 9—14. Prvi je dio svakako Zaharijin, potječe iz god. 520/518. pr. Kr. U snažnim slikama i vizijama proriče se budućnost Hrama koji se upravo tada ponovno gradio. Drugi se dio naslovom, sadržajem i stilom znatno razlikuje od prvoga, te je po nekim bibličarima zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV st. i dometnutih knjizi Zaharijinoj. Tu se već pojavljuje jaka grčka sila, Javan, koja prijeti i Jeruzalemu. Tekstovi su bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će poslužiti
143
novozavjetnim piscima da orišu lik Isusa Mesije: Mt 21,4—5; 27,9; 26,31; Mk 14,27; Iv 19,37. 1,1: To je bilo god. 520, dva mjeseca prije prvog proročanstva Hagajeva. 1,7 sl: Konjanici označuju anđele, nadglednike na sve četiri strane svijeta: usp. 6,2 sl. Sedamdeset godina: Jr 25,11 bilj. Mjeračko uže zidarevo = ponovo će se zidati: Ez 40,3. 2,1 sl; Četiri roga označuju snažna kraljevstva. Mjerenje Jeruzalema označuje ne samo materijalnu nego i narodnu, vjersku i ćudorednu obnovu. 3,1 sl: Usp. Job 1,6. Jošua, v. Ezr 3,2. Promjena haljina označuje oproštenje i milost (Mt 22,11—12; Lk 15,22). 3,8—10: Zagonetan mesijanski tekst. Jošua i drugovi znak su skorih mesijanskih vremena. Izdanak = budući Mesija (Zah 6,12; Jr 23,5 bilj). Hram (= kamen) već mu se gradi. Sedam očiju označuje budnu nazočnost Jahvinu (4,10). Loza i smokva označuju plodnost i sigurnost budućih vremena. 4,1 sl: Svijećnjak je simbol Hrama i Boga koji bdi nad dvije masline, nad Jošuom i Zerubabelom, pomazanicima. Uza sve teškoće, Zerubabel će Jahvinom pomoću izvesti veliko djelo zidanja Hrama: gore će mu s veseljem davati kamenje. 5,5 sl: Efa ovdje znači poveći sud za mjerenje žita (oko 35 l). Žena označuje pokvarenost koju Jahve tjera iz svoje zemlje u Šinear, u Babilon. 6,1 sl: Jahve zapovijeda velikim pokretom nebeskih i zemaljskih sila da dovede svoje izgnanike u Palestinu. Izdanak je Mesija, koga označuju Jošua i Zerubabel: v. 3,8—10 bilj. On će biti nosilac svećeničke i kraljevske vlasti: Lk 1,5—35. 7,1 sl: Bilo je to god. 518. Proroci: Hagaj i Zaharija. Plakati petoga mjeseca: u povodu spomendana na razorenje Hrama, v. 2 Kr 25,8—9. Sedmoga mjeseca, u povodu spomendana na ubojstvo Gedalije, v. Jr 41,1—2. 8,19: Post četvrtoga mjeseca, u povodu spomena na pad Jeruzalema; desetoga mjeseca, u povodu spomena na početak opsade Jeruzalema: Kr 25,1—5. 9,9—10: Usp. Sef 3,14—17. Mesija je pravedan, pobjedonosni kralj, ali krotak i ponizan (jaše na magarcu): Mt 21,4-5; Iv 12,14-15. 9,11: Krv Saveza, v. Izl 24,4—8 i Mt 26,28. 10,3: Ez 34. Pastiri = glavari naroda; jarci = aristokracija. 11,4 sl: Odlomak o dva pastira vrlo je zagonetan: kao i Ez 34, šiba glavare izraelske koji se ne brinu za narod, i proriče dolazak jednoga dobrog pastira. Već je Pracrkva čitala ovu glavu kao proročanstvo o Mesiji koga će njegov narod, osobito glavari naroda, odbaciti. U tom smislu tipičan je r.12 = Mt 27,3—10. Teško je reći na koga prorok misli u r.8 i u r.15 sl (usp. Mt 12,20 i Iv 10,12-13). 12,10: Probodeni u ovom eshatološkom kontekstu podsjeća na Iz 52,13—53,12: mesijanska era spasenja ovisi o trpljenju i smrti misterioznog Sluge Jahvina. Iv 19,37 primjenjuje ovaj redak na smrt Isusovu.
144
13,7: Mt 26,31; Mk 14,27. 14,20—21: U mesijansko vrijeme sve će postati sveto.
M a l a h i j a , prorok novog bogoštovlja Knjiga potječe od anonimnog proroka iz vremena kad se pripremala velika obnova koju su proveli oci novog judaizma Ezra i Nehemija. Naslov dolazi od 3,1: — Maleaki — M o j glasnik. Pisac je dobro upućen u stanje 500—450. g. pr. Kr. kada je Hram već sagrađen, život još nesređen, a izvana neprestano stižu prijetnje Edomaca. Prorok govori u duhu Ponovljenog zakona i glavne su mu teme: vjernost Savezu, čistoća bogoslužja i društvena pravda. S tog stanovišta i ocjenjuje nedostatke u Svetištu, kod svećenstva i u društvu — osobito mješovite ženidbe i rastavu braka. Jahve će pokazati svoju vlast nad svim narodima, i svi će mu prinositi čist prinos slaveći njegovo ime po svoj zemlji. Konačni cilj obnove jest: »čisto bogoštovlje« i mir i sloga u narodu. U Dan Jahvin bit će otkriveni i kažnjeni zlotvori. Ovaj spis svojim se mesijanskim i apokaliptičkim mislima približava NZ-u. 1,2: Ljubio sam vas: Pnz 7,7 sl.; Hoš 11,1; Ez 16. 1,3: Ezav mi omrznu: Manje sam ga ljubio (usp. Rim 9,11—13). 1,11: Ovdje se naviješta savršeno bogoslužje mesijanskih vremena. Cijela kršćanska tradicija, potvrđena Tridentskim saborom, vidi ovdje naviještenu novozavjetnu žrtvu. 2,3: Izmetine vaših svetkovina, tj. žrtvovanih životinja. 2,7: Pnz 31,10—13; 33,10. 2,10: Savez s Bogom uključuje lojalnost prema ljudima. Jednog Oca: Jr 31,9: Hoš 11,1. 2,14—16: Na ove se misli izravno nastavlja Mt 5,31-32; 19,4-6. 3,1: Glasnik, preteča Jahvin (Iz 40,3), identificiran je kasnije s Ilijom (Mal 3,23). Mt 11,10 primjenjuje ovaj tekst na Ivana Krstitelja, koga smatra novim Ilijom (Mt 11,14). Anđeo Saveza, različit od glasnika, jest sam Jahve (Izl 3,2; 23,20; Post 16,7 bilj). Mt 11,10 primjenjuje ga na Krista. 3,20: Sunce pravde znači sunce snage i pobjede (kao u Iz 41,2). Taj je izraz utjecao na nastanak krašćanskog blagdana Božića i Bogojavljenja. 3,23: Prema 2 Kr 2,11—13, Zidovi su očekivali ponovni dolazak Ilije. To je značajna tema židovske eshatologije (usp. Sir 48,10 i apokrifnu Knjigu Henoka). Isus Krist ustvrdio je da je Ilija došao u osobi Ivana Krstitelja (Mt 17,10— 13; Mk 9,2-13; Mt 11,7—14): izvršio je poslanje koje su Židovi očekivali od Ilije.
O b a d i j a , apokaliptički prorok Kada je Jeruzalem pao pod babilonsku vlast (587), susjedni su se Edomci (Post 36,1-8; 19,43) vrlo drsko i smiono ponijeli prema Judeji te
145
zauzeli njezin južni dio (10—14). To je u Izraelaca izazvalo gorko negodovanje. Odatle žučljivi proročki napadi na taj narod: Jr 49,7—22 i ova knjiga 1—9. Budući da su ti tekstovi napadno slični — a Jeremijin sporan — može se zaključiti da ga je Obadija preuzeo iz usmene predaje proročkih krugova. — U drugom dijelu (15—18) prorok naviješta propast Edoma (Edom je doista g. 312. pr. Kr. pao pod vlast Nabatejaca), a u završnim recima (19—21) tu najmanju knjigu Biblije zaključuje Jahvinim danom kada će obnovljeni Izrael u Obećanoj zemlji doživjeti procvat. Knjiga je pisana između g. 587. i 312. pr. Kr. 1 sl: Simbolički prikaz saveza protiv Edoma, usp. Jr 4,5; 50,2. 2—8: Jr 49,7.9—10.15—16. 3: Kuće edomskoga glavnoga grada bijahu udubene u stijeni. Odatle mu u hebr. ime Sela, u grčkom Petra. 18: Dom Jakovljev = Juda; dom Josipov = Izrael; dom Ezavljev = Edom. 21: Kraljevstvo Jahvino, izraelski eshatološki poklik: Ps 22,29; 103,19; 145,11—13. Za Izraelca to je vrhunac i osmišljenje sve povijesti.
J o e l , prorok Duha Božjega U spisu proroka Joela Bog nije samo ideja, nešto apsolutno i numinozno, nego je on — još jasnije nego u ostalim knjigama SZ-a — živi i zamjetljivi upravljač kozmičkih i povijesnih zbivanja. Jahvin plamteći žar i snaga izražena je biblijskim izrazom ruah — duh, i to duh ne u smislu zapadnjačkog, intelektualističkog pojmovanja, nego kao stvaralačka snaga: Ps 32,6. Toj snazi stoje na raspolaganje prirodne sile, ali ne zato da njima uništi čovjeka, nego da ga privede te se, pritisnut nevoljama, baci u naručaj Jahvin. Pokloniti se Jahvi ne znači »pasti« pred njim, nego uzvinuti se, uzdići se; Jahvin sud ne znači propast nego milost. Navala skakavaca, inače česta na Istoku, daje proroku povoda da ukazuje na Božji sud nad narodom i da poziva na obraćenje: 1,2—2,27. Iz toga se izvija pouka o Danu Jahvinu: 2,28— 3,21. Joel obogaćuje stare proročke navještaje apokaliptičkim slikama i liturgijskim izrazima. Tim što ističe ruah — duh Božji, nadovezuje se na Jeremiju i Ezekiela, upotpunjuje ih, te utire put novozavjetnoj pneumatologiji, nauku o Duhu Svetom: Dj 2,17—21; Rim 8; 2 Kor 3,3— 9 (v. Izl 23,16 bilj.). Biblijski stručnjaci stavljaju Joela između god. 400. i 300, u vrijeme perzijske prevlasti u Palestini. To zaključuju iz ovih činjenica: a) Joel je pod snažnim utjecajem Jeremije i Ezekiela; b) ne spominje Asirce ni Babilonce; c) Hram je opet sazidan; d) ističe svećenstvo i bogoslužje.
146
1,5: U izvorniku postoji igra riječju: šod = pustošenje, Šadaj = Svesilni. 2,1: Trubom, odn. rogom, upozoravalo se na opasnost: Am 3,6; Hoš 5,8; Ez 33,3.6. U proročkom rječniku tim se uvodi u kaznena proroštva: Iz 18,3; Hoš 8,1; Jr 4,5; 6,1, a osobito u navještaj Dana Jahvina: Jl 2,1; Sef 1,16; Otk 8,6—9,21. Truba će sazvati i na »sudnji dan«: Iz 27,13; 1 Sol 4,16—17; 1 Kor 15,52. 3,1—5: Ovo mesijansko proroštvo naviješta Dan Jahvin: r.3—4 — sveopće spasenje: r.5 — i dar Duha Jahvina »svakom tijelu«, svima: r.1—2. To je proroštvo Petar primijenio na događaj Duhova: Dj 2,16—21. To se proroštvo nadovezuje na Jr 31,34; Ez 36,26 i dr. 4,2 sl: Jošafat, hebr. = Jahve sudi. Prema. r.14, Dolina Jošafat (= Dolina suda Jahvina) nalazi se blizu Jeruzalema. Pučka je predaja od IV st. pr. Kr. smješta u Cedronsku dolinu gdje je još i danas, radi te simbolike, s jedne strane židovsko, a s druge muslimansko groblje.
J o n a , prorok sveopćeg spasenja Knjiga Jonina, za razliku od svih ostalih proročkih knjiga, ne donosi nikakvih prorokovih govora ni protiv Izraela ni protiv susjednih naroda, nego vrlo živopisno ocrtava dramu njegova proročkog poziva i odaziva Božjoj volji. U drugim proročkim knjigama prorok je sav zauzet kako će ostvariti Božje zamisli; ovdje nas sastavljač Knjige o Joni suočava s prorokom koji svim silama nastoji izbjeći poslanju koje je dobio od Boga. Uistinu, bio je to pretežak zadatak za jednog Izraelca, osobito za Galilejca Jonu (2 Kr 14,25) u vrijeme Jeroboama II (786—746), kada je osobito bila jaka nacionalna svijest. A Jona je bio pozvan da naviješta spasenje smrtnom neprijatelju Izraela: asirskoj prijestolnici Ninivi. Dramatski opisi Jonine prvotne pustolovine i konačnog posluha izražavaju stoljetnu dramu izabranoga naroda koji se bori između partikularizma i univerzalizma. Izraelci su teško shvaćali svoj pravi poziv: da ljubav i brigu kojom Jahve njih okružuje protegnu ne samo na svemir (Post 1—3) nego i na sve, osobito susjedne narode (Post 12,1—3; Iz 42,6—7; 49,6 i dr). Knjiga o Joni posebna je književna vrsta, s jakim alegoričkim i paraboličkim elementima: sastavljena prema starijoj predaji i pomalo legendarnoj povijesti, tumači stoljetnu dramu poslanja Izraela koja se raspleće istom u nalogu Isusa Krista (Mt 28,1) i u djelovanju »apostola naroda« sv. Pavla (Rim 11,11—12). Knjiga je sastavljena u IV ili III st. te pod jakim utjecajem Jeremije i Izaije, tipičnog univerzalista SZ-a, ispravlja pretjerani nacionalizam Ezre, Nehemije i Ljetopisa. Poruka joj je sažeta u 4,10—11.
