Nura Bazdulj-Hubijar AMANET
Mojim rahmetli rahmetl i roditeljima roditelj ima Hani i Asimu Hubijar Hubijar
Pred dolazak juna, ili istom njegovim dolaskom, studenti su postajali svjesni da osim landranja, druženja, plesnjaka u Slozi i Fisu, večeri na klupi pored Parkuše, sati provedenih u prvim sarajevskim kafićima, postoje i ispitne obaveze. Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt i obavezno kao torbicu, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša e zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama. Često sam odlazila u Kinoteku, slušala ploče Inglberta Humperdinga, Toma Jonesa, Denisa Russosa, Raya Charlesa... Družila sam se jedino s Hanadi, koja je također bila sklona melanholiji a bilo je perioda kada je zapadala u prava depresivna raspoloženja. Tako je bilo i sredinom juna s početka sedamdesetih. Odlučile smo poći u Kinoteku pogledati ,,Casablanku”. Izabrale smo termin u pet sati poslije podne. Dok je mene film naprosto razderao u komadiće, ona jedva da ga je mogla slijediti. Misli su joj bile uz Faruka, mladića s kojim joj se učinilo da će otkriti svijet. Onda je naišla Džana i Faruk je zaboravio da pod kapom nebeskom postoji djevojka s imenom Hanadi. Nakon predstave bila sam toliko uzbuđena i ganuta da sam na obližnjem kiosku kupila cigarete i parku kod Druge gimnazije prvi put zapalila. Dvadeset tri godine života podrazumijevale su zrelost. Taj dio mene je razmišljao o upravo viđenom filmu kao o remek djelu, analitički, pa i kritički. Ali, dijete što je šćućureno i pritajeno živjelo u meni, dijete čiji je život bio samo knjiga iscrtana šarenim bajkama, probudilo se i s radošću živjelo svoj život. Nema ništa slađe od povlačenja u to bezbjedno doba u kome je sve dopustivo i sve moguće. Snovi su navirali kao izvorske vode. Nije bilo ni glasa ni slika, samo osjećaj prisustva, veoma bliskog, napola naslućenog. Moram poći u Casablanku, pronaći Ricka. Pošto se viteški odrekao Ilse i velikodušno je prepustio Victoru, treba doći neko u kome će moći naći utjehu. Lako ću ga pronaći, uvijek e u svome baru. Sam će nam svirati našu pjesmu. Ne smijem biti agresivna. Ilsa i njihova pjesma njegovom su srcu isuviše žive. U početku ću zamoliti Sama da je pjeva samo rijetko, pa sve češće i češće, sve dok je i Rick ne prihvati kao svoju, dok njeni tonovi ne zagluše njihovu, koju su još u Pariz zavoljeli. Zapalila sam drugu cigaretu, hiljade kilometara, hiljade godina daleko od parka kod Druge gimnazije. Napola sklopljenih očiju prepustila sam se razdraganim snovima. Probudio me Hanadin plačan glas: -Možda još sve nije izgubljeno. -Šta? - pitala sam tjerajući njenim suzama snove šćućurenog djeteta. -Džana sutra polaže. Nije sve u ljepoti. Možda je praznoglava tuka, a duh je vredniji od ljepote. Ništa ne shvaćajući gledala sam blago ukošene, upadljivo razmaknute zelene oči u kojima su se zrcalile suze poput malih dijamanata. -Otiđi sutra na ispit da to provjeriš. -Ali, to je ružno - odgovorila sam ja, odrasla. -Otiđi, molim te... Za moju ljubav, nadu. Njene suze, istinska bol na licu i napukli glas slomili su moj otpor. Ispit je počinjao u podne. Vani je bio vreo, sparan dan. U maloj sali za seminare kao da je nedostajalo kisika. Ustala sam i otvorila prozor. Nakratko sam obuhvatila pogledom oazu našeg faksa, lijepi park s mnoštvom cvijeća, ukrasnog šiblja, šljunkom posutim stazicama. Najljepše je bilo onisko drvo bogate krošnje, okićeno s bezbroj ružičastih cvjetova krupnih čaški i dugih tučaka. Otvaranje prozora ništa nije promijenilo. Zrak je ostao ustajao i težak. Jedina promjena je bila što se
tada buka automobila nešto jasnije čula. U sali nas je bilo osmero. Osim profesora i mene, sve su bili kandidati za polaganje. U prvom red sjedili su dvojica mladića i jedna pjegava djevojka. U drugom jedan mladić nervozna držanja, asketski mršav i blag, a pored njega neka dugonosa djevojka i Džana. Ja sam se smjestila na sredinu trećeg reda. Stari profesor uspravna držanja, profinjenog lica i uglađenih manira ispružio je preko katedre duge tanke ruke i koncentrirano slušao odgovore pjegave djevojke iz prvog reda što je upravo polagala. S vremena na vrijeme podizao bi jednu ruku da popravi naočale ili ovlaš prođe kroz sjajnu sijedu kosu. Kada bi postavljao dodatno pitanje, sasvim malo bi pomjerio usne. Odgovarala je tečno, bez zastajkivanja, ali su se odgovori gotovo isključivo svodili na ono udžbeničko, bez ijedne osobne note koja bi im dala originalnost i pobudila pažnju. Napeto sam čekala Džanin „nastup”. Potajno sam se nadala i svim srcem željela da joj genotip nije ni približan fenotipu. Daleko od toga da sam bila zlobna prema ljepoticama, ali Džana nije smjela moju jedinu prijateljic baciti u očaj. Priroda nije bila osobito sklona Hanadi. Jedina njena privlačnost bila je osebujna čistota, bezazlenost, tako da se nerijetko činila kao biće bačeno s neke druge planete u ljudski čopor. Teško se uklapala u tračeve, tlapnje, prazne priče, težila je u svemu tražiti i naći viši smisao. Faruk je bio otkrovenje sreće, a onda je naišla Džana. Vjerovatno je dobro uvježbanim sanjivim pogledom, pokretom vitke ruke dok uvrće pramen kose, nekom frazom izgovorenom napuklim glasom, Faruka oborila s nogu. Nikakvo čudo. Ona je tako obarala svakog koga bi poželjela, da bi ga za kratko odbacila kao istom zapaljenu cigaretu u kojoj se našao panj. Misli su se blokirale. Džana je sjedala na mjesto ispitanika. Nalaktila sam se i čekala. Ispružila Džana duge vitke noge u crnim svilenim čarapama, mazno prebacila jednu preko druge. Glavu sasvim blago povila na jednu stranu. Pramen kose nehajno je uvrtala oko kažiprsta. Nisam joj mogla vidjeti lice, a ipak sam bila sigurna da su joj oči širom otvorene, sanjiva, gotovo pijana pogleda, a usne vlažne i nabubrile. Stari profesor ju je gledao minutu-dvije, i kao svako ljudsko biće pred istinskom ljepotom šutio kao omađijan. Počela sam se znojiti. -I ovaj je đuturum pred njom potpisao kapitulaciju. Muškarci su gadovi. Bez iznimke. Izraz profesorova lica se naglo preobrazio. Nestalo je zanesenosti, iznova je bio autoritativni profesor pred svojim studentima. Uobičajeno mirnim glasom postavio je pitanje: -Dante Alighieri, „Božanstvena komedija”. Džanini prsti su oslobodili pramen kose. Ruka se spustila na stol, prstima povlačila nekontrolirane poteze po njegovoj površini. Ni noge nisu ostale graciozno prekrižene. Iz sekunde u sekundu mijenjale su položaj jedna pored druge, jedna ispred druge, pa opet edna preko druge. Stiskala sam šake tiho likujući. Profesor se ponovo oglasio. -Recite nam nešto o humanističkim obilježjima „Božanstvene komedije”. -Nasuprot srednjovjekovnim alegorijskim okvirima pakla, čistilišta i raja - jedva čujno je započela Džana - osnovno obilježje ovoga pisca ogleda se u izražavanju vlastitih stavova i emocija, i to narodnim,
a ne latinskim jezikom. Dante je bio veliki poštovalac grčke i rimske kulture... Zastala je. -Vi, kolegice, kao da čitate predgovor. Dajte, navedite neki primjer. Džana je šutjela. -Ko je Danteov vodič kroz pakao? Nakon dugog snebivanja potmulo je izustila: -Đavoli. Profesor ju je gledao vidno iznenađen. -Znate li ko je Vergilije? Džana je otvorila torbicu, nervozno, brzo prebirala po njoj. Izvadila je maramicu i brisala čelo, pa lice. -Jedan od... tih... vodiča - rasijano je promucala pa zašutjela. Šutio je i profesor. Pjegava djevojka se prigušeno smijala. Smijeh dugonose iz drugog reda bio je glasniji, nalik siktanju zmije. Mladići su se napregnuto uspravili. Izgledali su kao vitezovi potpuno spremni za romantičnu zadaću - spasiti lijepu princezu koju je zarobio strašni zmaj. Vladala tišina, napadna, nelagodna. -Kolegice, vidite li ono drvo u parku? - pitao je profesor. Svi smo pogledali kroz prozor. Po ko zna koji put nas je zabljesnulo ljepotom ružičastih cvjetova krupnih čaški i dugih tučaka. Džana je također pogledala raskošnu krošnju i nijemo klimnula. -Je li lijepo? - pitao je profesor. -Prelijepo - prošaputala je. -Ipak je samo drvo. Napravio je kratku stanku gledajući na našim licima efekat konstatacije. Onda je uzeo indeks i upisao ocjenu. -Za ovaj put smo završili. Umalo nisam ciknula od radosti. Ovo je prevazišlo sve moje želje. Hanadi će odvaliti od sreće kad čuje Džanine bisere. Sačekali smo da profesor izađe a onda pokuljali na vrata. Samo je Džana i dalje sjedila ne pomjerivši ni mali prst. S vrata sam se osvrnula i pogledala je. Oči joj i dalje bile široko otvorene, nebeski plave. Sa suzama što su ćurkom tekle niz zarumenjene obraze tekao pozlijeđeni ponos. U tom kratkom času bilo mi je sasvim jasno da taj pogled dugo neću moći zaboraviti. Pomisao na vlastitu pakost izazivala je osjećaj gađenja. Požurila sam u sunčano popodne. Od vanjskog zraka nakratko osjetih ugodnost koja vrlo brzo pređe nelagodu. Pregrijan, suh zrak je treperio od jare. Tek rijedak lagan dašak vjetra donosio je miris bagremova cvata i nešto svježine. Na tren mi se učini da gubim tlo, da lebdim u zrakopraznom prostoru. Uskoro ću lebdjeti poput ružičastog balona. Čvrsto uprijeh stopalima o vreli asfalt. Valjda će me zadržati sila zemljine teže. Jaka je. Kao ljubav. Osjetih izvjesno smirenje. Na ulici samo rijetki prolaznici. Pred semaforom stajao čitav red automobila ispuštajući plinove neugodna mirisa. Zvonjava tramvaja kao i uvijek prijala uhu.
Moram što prije sandale odnijeti obućaru. Potpetice su se sasvim izlizale pa metalni šiljci zveče kao da kaska konj kome su ostale samo dvije potkovice. Znala sam da tim običnim, malim stvarima samo pokušavam potisnuti osjećaj koji me prožeo pri pogledu na Džanino lice. O onome što se zbilo mislila sam s teškim žaljenjem i pomalo zbunjena, bila sam tužna zbog njene nevine bezazlenosti suprotstavljene mom osjećaju trijumfa, tako ružnom, tako izvan svega što je čovječno. Živjela sam u uvjerenju kako mi je duša oslobođena svega nedostojnog, da je u njoj sve povezano neki spontani sklad, kao u pjesmi. Ponosila sam se. Nije li ovo danas apsolutni demantij takvog uvjerenja? Poznajem li ja sebe, da li čovjek općenito ikada spozna sebe? Sklonija sam povjerovati da sam sebi ostaje vječna nepoznanica svjesno bježeći od svoga istinskog „ja” kao od prikaze, da se ne bi zastidio sebe ili drugih, ili i sebe i drugih. Stvaramo vlastitu sliku, ne onakvu kakva je doista, nego zamišljenu, satkanu od želja - mislila sam tromo se vukući ulicom. Znoj mi je lijepio košulju za leđa. Šta ja zapravo imam protiv djevojke koju samo po viđenju znam? Šta se mene tiče sklad ili nesklad njene vanjštine i intelekta? Ni u jednom ni u drugom nema njene zasluge ni krivnje. Kod svih ljudi to je rezultat nekakvih duboko kompliciranih genetskih rekombinacija oca i majke, djedova i nana i generacija prije njih. Ko zna čega sve još. Mračno i nedovoljno ispitano područje i za znanstvenike koji se bave isključivo time. A ja, mali, prosječni student književnosti, padam u trans kad na trenutak uvjerim sebe da e neko glup, i to zbog toga što to želim. Degenski, u najmanju ruku. Djevojka koju sam vidjela izlazeći iz učionice djelovala je sasvim prirodno, nepatvoreno. Zapravo s njena koketerija i izvještačenost lažni. U tom času ih je bila odbacila i zaboravila. Na čas sam se zaustavila a onda promijenila pravac. Neki dječak je plakao naslonjen na hrapavi neravni zid. -Šta je? - pitala sam milujući mu kosu, ne nadajući se odgovoru. -Izgubio sam novčić za sladoled. Primio je novčić i nasmiješio mi se. Kako je lako učiniti sretnim jedno dijete! Kao da me probudio. Osjetila sam da značim nešto na zemlji zbog jednog malog dječaka koji više nije tužan i koji mi je zahvalio osmijehom. Noseći u očima sliku lijepog dječaka koji više nije plakao pošla sam kod Žakija. Neka nemirna radost ispuni mi dušu kada sam ga vidjela u okviru vrata. Širio je oko sebe mir kao što lampa rasipa svjetlost. Usne mu se nehajno razdvojiše. -Haj, mala. Otkuda ti u ovo doba? -Bila sam na faksu, slušala ispite. Znaš da za četiri dana polažem. -Ja tek doručkujem. Svaki neradni dan mi je praznik. Pridruži mi se. Jeli smo tople sendviče zalijevajući ih hladnim mlijekom. - Jesi li nešto naučila? Zaustih da kažem kako je to bio čisti gubitak vremena. -Mislim da jesam - odgovorih. Sve je tako glupo. Čitav život. -Ne misliš valjda ozbiljno? Važno je biti svjestan svoje obaveze, samo tada možemo biti sretni. Tada možemo živjeti u miru, i umrijeti u miru, jer ono što daje smisao životu istovremeno daje i smisao smrti. Poštujem ljude koji su svjesni svojih dužnosti jer nijedna nije ništavna. Ali da te ne dušim praznom
retorikom. Opusti se, osjećaj se kao kod kuće. Istuširat ću se pa ćemo malo uživati dok su starci vani. Podigla sam noge na niski stočić. Čula sam vodu kako se šumno slijeva u kadu. „Uživati u samoći dok su starci vani...” Ljepota. Milovati se i ljubiti mlako, bez želje, bez užitka, bez strasti, pokušavajući uhvatiti misli koje su hitale ka nekom drugom mjestu, nekom drugom čovjeku. Danas mi je doista neki ludi dan. Kao da sam izašla u šetnju pa svratim sad malo u ovo, sad malo ono raspoloženje. I razmišljanja su mi zbrkana. Vjerovala sam kako su mi i duša i tijelo čisti. Vjera u čistotu duše pala e na ispitu prije sat vremena. Hoće li isto biti i s vjerom u tjelesnu čistotu? Nisam se trudila da je čuvam, čuvala se sama jer sam to silno željela. Otkrivala sam se jedino zvijezdama, bila bijeli čaršaf razastrt na vjetru pod vedrim nebom. Prihvaćala jedino i djetetu dopustive nježnosti. Ni onda, prije, kada me vukla silna, praiskonska, normalna ljudska želja za putenim, nisam dopustila sebi preći granicu koju sam za sebe sama nacrtala, granicu koja bi, ako bih je prešla, po mome sudu vodila u grijeh. A šta je ovo? Nije li nedopustivo i sramno dodirnuti muškarca ako te ne vodi ljubav? Liči li to malo na jeftine žene? Razlika postoji, velika e, ogromna je, ali nekakva dodirna tačka ipak postoji. Zarad čega to onda činim? Da pružim Žakiju trenutak ushita koji on meni ne može pružiti? U ime čega, ako to nije ljubav? Pet mjeseci hodamo. Na prvi pogled me opčinilo njegovo lice i stas, napukli duboki glas, obrazovanje, duh, ozbiljnost, ali mi je vrlo brzo bilo jasno da se iz te trenutne zaslijepljenosti, iz iskre koja je naglo bljesnula kad su nam se pogledi ukrstili nikada ne može razgorjeti plamen. Pa ipak sam i dalje s njim. Je li to želja da pokažem njegovom ocu kako Žaki nije na putu koji vodi u moralnu i materijalnu propast, kako za povratak na put časna čovjeka nije kasno? Ili slijedim glas srca njegove majke kojoj nijedan sin na svijetu nije vrijedan ni malog prsta njezina sina, a to što se ponekad napije (nikad nije kazala do delirija) i u takvom stanju bude sudionik u nekoj tuči pa prav-zdrav zaglavi u zatvoru, Bože moj, to je svojstveno mladosti. Mladost-ludost - često je ponavljala govoreći o njemu uz erupciju ljubavi iz očiju. Ili sam, bolno svjesna ponora koji se pred njim otvara, povjerovala da imam neku čarobnu moć, moć koju mi daje njegova ljubav, moć kojom ću ga vratiti sa staze na koju je zalutao, kojom ću ga odvratiti od edinog, ali teškog poroka pred kojim je pokleknuo. Nikada ranije nisam o tome razmišljala, ali sam u tom času zaključila da, ma šta bilo u pitanju, ne potire činjenicu kako se predajem zagrljaju čovjeka za koga osjećam mnogo čega lijepog, samo u tom mnoštvu nema ljubavi. Bože, život je sveopća ludnica. Samo se zagnjurujem u čudnu atmosferu zabune i besmislenosti. Odvlačiti Žakija od provalije kojoj je sve bliže, isto je kao gasiti razbuktali požar vodom iz bokala. Odjednom mi pred oči izroni zabilješka iz očevog rokovnika. Krišom sam je pročitala nebrojeno puta, sadržaj znala napamet. Otac je svojom mirnom rukom, svojim tankim nalivperom, lijepim, udesno ukošenim rukopisom zapisao: „Sputavamo htijenja, želje, čežnje, sebe ili drugih radi. Samo je misao slobodna, široka i duboka onoliko kolike joj dimenzije možemo dati. To je utješno, to je lijepo. Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnim djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem i plovidbu rostranstvima misli. Zabranjujem... A u zadnje vrijeme me svaki kucaj srca podsjeća kako davno skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim mislima.” Kada je to napisao? Kome? Da nije davno, u danima koje ne pamtim, možda i prije mog rođenja, imao još jedno dijete osim
Sulejmana i mene, pa ono umrlo? Razlika u godinama između nas dvoje je dosta velika. Sule je stariji više od sedam godina. Zašto su mu se u sjećanje vraćale tužne djetinje oči? Djetinje oči su blage ili vragolaste, ali gotovo redovito vedre. Možda je bilo teško bolesno, a već dovoljno veliko da to shvati. Ali, zašto je baš u zadnje vrijeme to sjećanje naglo oživjelo i zaboljelo tako snažno da i samu misao od sebe mora kriti? Čini se malo vjerovatno. Ne bi postojao nikakav razlog da to on i majka kriju od svoje djece kao nešto ružno, sramno. Nemoguće je da ga za više od dvadeset godina makar slučajno ne bi pomenuli, da u brojnim albumima ne bi bila sačuvana makar jedna fotografija. Ne, to ne može biti u pitanju. Da nije imao dijete s nekom drugom ženom koju je volio u jednom dobu života, a želja za ocem rezultirala tugom, ili je on to tako doživljavao? Možda je plod samo usputne veze sa ženom koja mu nije značila ništa, ali dijete, iako neželjeno, moralo je mnogo značiti čovjeku poput njega? Ako je ta žena nekamo otišla i odvela dijete sa sobom, njemu je, duboko u duši, ostala misao na tužne oči i drhtave trepuške? I to je malo vjerovatno. Otac voli majku iskreno, duboko. Osim toga, koliko ga znam, a znam ga bolje nego bilo ko drugi (istog smo karakternog i emotivnog sklopa) nije bio sklon avanturama. Nije li mislio na mene? To su već nebuloze. Nas smo dvoje uspostavili takvo jedinstvo gdje više nisu potrebne riječi. Zašto bi skrivao misao na mene? Zašto bi pominjao tužne djetinje oči. On jedini zna za ono dijete u meni, ali također zna da mi oči nisu tužne. Istina je da sam tužna i ne žalim zbog toga. Tuga je blaga, kao bistra voda, i vezana je za strujanje života. Ali, oči mi nisu tužne. One gore onom vatrom koja je svojstvena edino mladosti. A Sule? Pamtim njihove sitne i nešto krupnije razmirice, glasove povišenog tona, mrke poglede. Ali, koliko poznajem svog brata, taj njihov povremeno javno ispoljeni, a vjerovatno stalno prisutni latentni antagonizam, nije njegove oči bojio tugom, nego vatrom prkosa, bijesa i otpora. (Tata je želio da završi gimnaziju, on se upisao u ekonomsku. Tata je želio da studira medicinu, i mada je, čini se, i sam imao sklonosti za taj posao, upisao je pravo i studirao ga sto godina. Kada je tata angažirao profesora da mu daje časove violine, on je kupio bokserske rukavice i satima boksao s jedinim sparing-partnerom - vrećom koju je napunio pijeskom i objesio u podrum. Tata ga je molio da se druži s vršnjacima dobrog odgoja, njegovo društvo su bili dječaci koji su rano počinjali pušiti, piti, kojima drskosti pa ni tuče nisu bili strani.) Da nije kakva ljubav iz mladosti, snažna, strasna, luda, pokopana sve duge godine i sad, kada je starost kucnula u okno prodžarala pepeo te se ukazao još sasvim neutrnuti žar? Glupost. On je pisao o djetinjim očima. A možda nema veze ni sa čim stvarnim. Dopala mu se misao kao misao pa osjetio potrebu da je zapiše. Na koncu, taj rokovnik je pun izreka mudrih ljudi. Zašto se opterećujem sa nekoliko rečenica napisanih očevom rukom, i zašto su mi one baš u ovom danu, u ovom času pale na pamet? -Kuda si odlutala? - prenu me Žakijev glas. Mirisao je na čistoću i sapun. Sjeo je i privukao mi glavu na široki kut svog ramena. Sklopila sam oči i osjetila mir, blaženstvo kao da tonem u duboke vode. Usana koje su klizile po čelu, obrazima, vratu,
edva da sam bila svjesna. Plovila sam pučinom sjećanja, tihom, mirnom, pozlaćenom blagim suncem. Snovi što su spavali skriveni negdje iza čeone kosti, snovi o dalekim milovanjima toplim pod pokrovom trepavica i vremena, probudili se. Trgnula sam se kad se Žaki trgnuo i uspravio. -Ti plačeš? Ništa nisam kazala. Odsutno sam ga gledala, a suze su i dalje klizile završavajući put upijene negdje kragni plave košulje. Nisam osjećala stid, ni kajanje. Nisam mogla otkriti ništa u sebi, samo golemu pustoš u srcu. Pomislih kako sam u tom času nalik školjci kojoj su istrugali nutrinu. -Misliš na njega? Klimnula sam još uvijek s druge strane kulisa. Nisam mogla prihvatiti ovaj dekor, suviše teatralan, dekor koji je već poslužio za mnoge slične scene. Suze su dolazile iz onog kuta srca gdje je budno stražarilo nešto toplo i dragocjeno. -Ne možeš ga preboljeti?... Zašto ste se zapravo rastali? Pučina sjećanja više nije bila mirna. Zapuhalo je snažno, digli su se visoki talasi. Oštar bol zapara grudi kao na ubod krhotine stakla. Klonut ću pred noge ovog čovjeka, ovog stranca, koji me do maločas ljubio. -Nije me volio. Oh, jest, jest, nekada me silno volio - vikalo je nešto iz mene - ali me pozlijedio tako duboko da ne mogu zaboraviti... A prošla je, eto, godina dana. I onda je bio juni. I onda su cvali bagremi šireći sladunjav, pomalo otužan miris. Sunce se kotrljalo niz obronke Vilenice, sumrak lijegao na grad. -Kada ti budem žena, svaki ćemo zalazak sunca dočekivati vani. Naglo je povukao ruku s moga ramena i nastavio koračati. Šutke smo prešli nekih stotinjak metara. Pogledala sam ga krajičkom oka. Lice mračno, guste obrve spojila bolna grimasa. Gledao je cestu pred sobom odsutan, povučen u predio koji je oko sebe izgradio, kao tamnicu. Neka mi slutnja obuzela dušu. On se, i dalje šutke koračajući, okrenuo nazad. -Šta je, Muhareme? Jesam li kazala nešto što nisam trebala? -Sve je u redu. -Znam da nije. Čim sam pomenula brak preobrazio si se u drugog čovjeka. -Prodi me se, molim te. -Ako me ne voliš, nema razloga da to ne kažeš. Bože moj, pa to još ne znači kraj svijeta. Vidjela sam kako je zagrizao donju usnu. -Sasvim dobro znaš da te volim. Usiljeno sam se nasmijala. -Onda je sve OK. -Ne radi se o meni, nego o mome ocu. - Šta on ima s nama? Najbolji je tatin prijatelj. -Star je i bolestan. Nikoga nema osim mene. -Onda može samo biti na dobitku. Imat će nas oboje. Uzdahnuo je.
-U tome i jeste suština... Molim te, odgodimo ovaj razgovor za neki drugi put. -Zašto? U odlaganju je opasnost. -Ne želim te pozlijediti. -Ne brini. Jača sam nego što se činim. Šta to kod mene ne zadovoljava kriterije tvoga oca? -Nisi ti u pitanju. -Nego? -Tvoja majka - jedva je procijedio. - Muhareme, ja tebe ništa ne razumijem. Moja majka je žena kakva se samo poželjeti može - dobra, pametna, časna, lijepa. -Takvu je i ja znam... Otac mi je pričao da je prije udaje bila ljubavnica tvoga oca. Sve se dešavalo kao na nekom nestvarnom mjestu, tuda priča u mome sjećanju. Pamtim jedino, pa i to maglovito, kako sam stiskala šake u pesnice i udarala ga u prsa jako, najjače što sam mogla, vičući da laže, da laže i taj stari gad koga zove ocem. Ustvari, toga časa željela sam ga ubiti. Od toga dana nikada ga nisam pogledala, riječi jedne s njim nisam progovorila. Njegove, u grč izgovorene riječi, pokopala sam duboko u sebe ne usuđujući se misliti na njih. S gađenjem i prezirom sam odbacila gnusnu, prljavu laž. Vrijeme je postepeno stišavalo snažna uzbuđenja, zatim ona manje snažna. Ostala je samo skrivena misao koja ponekad, noću, pokušava izroniti iz mračnih dubina, ali je svaki put snagom volje uspijem zaustaviti i ostaviti da spava u tami, u nekom skrivenom pretincu uma. -Je li to sve što mi želiš reći? - odnekud dopirao Žakijev glas vraćajući me u stvarnost. -Da. -Šta da se radi. Nas dvoje smo samo dvije duše izgubljene u pustoši junskog popodneva. Šta te onda vezuje za mene? Nije ljubav, nije ni strast, a ipak postoji neko sidro. Ako nas ono ne bi držalo kao vezane lađe, osjetila bi čari slobode ili bi potonula? -Ne znam. Svejedno mi je. Za sve mi je u ovom prokletom životu svejedno. Pogledala sam ga. Hladni blijesak u njegovom pogledu prože me jezom. -Idem. Čut ćemo se. -Ti odlaziš noseći svoju tugu. Ja sa svojom ostajem. U tome je jedina razlika. Mislim... ne znam kako bih se izrazio... da hiljade godina dijele čovjeka od čovjeka. Kod Higijenskog zavoda sam izašla iz tramvaja. Javi se slabost, omaglica. Učini mi se da gubim svijest. Zastadoh i nekoliko puta duboko udahnuh. Slabosti nestade. Idući prema stanu pomislih kako je lijepo što je strina na banjskom liječenju. Samoća i tišina bilo je jedino što mi je trebalo tog subotnjeg popodneva šesnaestog juna 1974. godine. Tek što sam stavila ključ u bravu, čula sam da zvoni telefon. -Pričaj - čula sam Hanadin glas koji je zvučao vedro, zvonko. - Pričaj - dopiralo je do uha, a ja sam mislila kako sam strašno umorna i sama i tužna, kako mi je dosta i moje muke, i čudila se kako te muke do danas nisam bila svjesna. -Nemam ti Bog zna šta reći... Pala je. -Ma šta mi kažeš? Kakvo otkriće! Daj, Selma, ne izmotavaj se. Sve sam već saznala, ali još jednom iz tvojih usta želim čuti svaku provalu tog imbecila. Šta misliš kako da to Faruku dohaberimo?
-Šta? -Da ne izgleda onako kako izgleda, ne bi dogurala dalje od specijalne škole. Riječi joj bile popraćene kreštavim, odvratnim smijehom. -Bože moj, je li to Hanadi za koju sam mislila da je poznajem i volim - pitala sam se govoreći: -Draga moja, ti ode predaleko. -Kao da si pala s Marsa. Čula si za đavole, za Vergilija - tada se zagrcnula od smijeha - ali ono na kraju, poređenje sa drvetom, to daje aromu i slast. Hahaha... -Odgovor nema veze s njenim intelektom. Cura prosto nije pročitala knjigu - kazala sam s hladnoćom u svakoj riječi. -Šta je s tobom? - pitala je Hanadi najednom promijenivši ton. - Valjda iskusni profesor zna nešto više nego ti. A on je rekao... -Znam šta je rekao - prekinula sam je. - On nije imbecil, nego kreten. Postupio je i nepedagoški i neljudski. Da je meni nešto slično rekao, budi sigurna kako bih mu vratila istom mjerom. S druge strane čula sam šumno disanje a onda signal prekinute veze. Ne osjetivši ni olakšanje, ni ljutnju, uđoh u dnevnu sobu. -Eh, Faruk, ti nemaš pojma koliko si sretan što si nogirao ovu histeričnu, iskompleksiranu, zlobn gospođicu. A i ja sam neka pametnica. Kod tolikih normalnih cura u Sarajevu, baš sam nju izabrala za prijateljicu. Džana nas je, i ne znajući, oboje oslobodila. Svalila sam se na kauč i sklopila oči. Uskoro sam utonula u san kao u blaženstvo majčine utrobe. Zraka sunca bijesnu u prozorsko staklo, zaplesa mi po licu. Otvorila sam oči, nekoliko puta trepnula i tek napola razbuđena odlučila da pođem kući. S prozora roditeljske kuće svjetlost je padala na bokore ruža u vrtu i aluminijsku pločicu s upozorenjem - 'Čuvaj se psa'. Čim sam otvorila kapiju, Serdo je istrčao iz kućice i oglasio se potmulim cviljenjem. Čučnula sam, on podavio prednje šape i spustio mi glavu na koljeno. Prepustio se milovanj stavljajući vlažnu njušku na moj dlan. Nešto toplo razli se tijelom zbog blizine kuće, roditelja, vrta, Serđe. -Selma. Majka je stajala ispred otvorenih vrata. Srele smo se na pola stubišta koje je vodilo na kat. Tiha noć polegla po mom gradu, vrtu mojih uspomena i želja. Preko maminog ramena gledala sam mjesec što je visio zapleten među orahovo granje, sela zvijezda oko njega. U nosnicama osjećala miris lipova cvata i slušala otkucaje maminog srca. Nije bilo ni umora ni klonuća (zar je ikad i bilo?), samo mir nađen na njenim grudima, mir što ga je unosilo ritmično disanje praćeno dizanjem i spuštanjem prsa. -Javila si da dolaziš iduće subote. -To mi se činilo strašno daleko. U sobi sam se obazirala oko sebe, pogledom zagrlila svaki dio namještaja, svaku dragu sitnicu. Mama priđe televizoru i priguši ton. Pratila sam je pogledom. Gusta kosa srninosmeđe boje uokvirila ovalno lice pravilnih crta. Oči se caklile kao da ima groznicu, osmijeh joj nejak. -Kako si mama?
-Dobro... Možda sam malo umorna. -Gdje je tata? -Kod Emina. Muharem je diplomirao. Tijelom mi prođe talas studeni. Neopazice se stresoh. -Je li dobro? -Jeste, hvala Bogu. -Javlja li se Sule? -Zvao je prekjučer. Ninet očekuje porod. Nasmijala sam se. -Smiješno mi je da ćeš biti nana. Ustvari je divno. -Divno je što si došla. Da popijemo po fildžan kafe? -Rado. Dok je ti ispečeš, zavirit ću malo u svoju sobu. Majka u korpu odloži započeto pletivo i pođe u kuhinju. Sobica me čekala udobna, topla, moja, kao i uvijek. Sjedoh na kauč ispod prozora. Uzimajući i milujući jednu po jednu lutku s police što mi je bila nadohvat ruke, mislila sam kako sam baš na tom mjestu pisala svoje prve pjesme. Bila sam sedmi razred kad se moj uvijek oštri pogled prvi put prevario. Naglo iždžikljali djevojčurak e musavog, bubuljičavog dječaka iz susjednog razreda vidio kao oličenje ljepote i hrabrosti. Čula sam kako me mama doziva da otključam vrata tati. Zagrlio me šutke i držao uza se nekoliko trenutaka. Nisam ni disala. Nema veće slasti nego biti zarobljen obručem njegovih ruku. Pili smo kafu i pričali kao da smo svaki dan zajedno. Uvijek je tako bilo. Dani koje smo proveli odvojeno naprosto bi se izbrisali. Postojali smo samo kao cjelina. Željela sam upitati kako mu je prijatelj (đavo da ga nosi) ne bih li čula koju riječ o Muharemu. Želj e nadjačao strah da bi mi u duši nastao nered. Ustala sam, na krišku hljeba namazala puter i uz šolju mlijeka uslast pojela. Onda sam legla na kauč. -Da vas malo gledam iz ove perspektive. -Samo se ti odmaraj - kazala je mama. -Emin je sretan zbog Muharema, a zabrinut zbog zdravlja - obrati se tata majci. -Obavio je sve pretrage i ispostavilo se kako je stanje lošije nego je očekivao. Ranije se lomio, a sada definitivno odlučio da presele u Podgoru. Iznova se ona krhotina stakla zabada u grudi, dublje, sve dublje. Više ga neću ni vidjeti, više koljena neće zaklecati kad srce šapne da je negdje blizu. -Zbilja? -Ni ja ne bih imao ništa protiv života na obali. Imaju prekrasnu kuću na hridi. U svakoj sobi čuje se huk mora. Emin kaže da mu je sin posebno nadaren za portret te da će u sezoni portretirati turiste. Obješenjački je dodao kako mu ne bi nedostajalo kandidatkinja i kad bi crtao poput osnovca. Bol u grudima rastao. -Sigurno ti teško pada njegov odlazak. -Teže nego možeš i zamisliti. Ni rođeni mi brat nije bio bliži. Drag mi je, poštujem ga, a što mi je
uvijek najviše značilo - vjerujem mu. -E, moj tata, zbog te si zablude razgolitio dušu pred tim matorim jarcem. Nasreću, on odlazi i ti ćeš ostati u uvjerenju da si imao istinskog prijatelja. -Razumijem, ali ti na to ne možeš utjecati. Nećete se viđati, ali ćete sasvim sigurno ostati bliski. -Prepoznat ću ga u svakom čovjeku. Svi su moji prijatelji i svi neprijatelji sjedinjeni u njemu, ja više nemam ni jednog neprijatelja na svijetu. -Veliko je bogatstvo imati nekoga takvog. A Selmi je, čini se, svejedno što joj bivša ljubav odlazi. Izvana sam ostala mirna, bura je bjesnjela u meni. -Žaki ga je istisnuo iz njezina srca. Nisam reagirala. -Rabija, zaspala je. Pokrit ću je. Osjetila sam dodir meke tkanine po golim nadlanicama. -Moram ti nešto reći. Nisam mogla pred Selmom... Nikada joj se nisam toliko obradovala kao večeras. Nisam mogla podnijeti da budem sama. -Ne razumijem. Zašto to nisi mogla reći pred njom. Sigurno bi se i ona radovala. -Ama, nije to... Malo prije njenog dolaska, sasvim iznenada i bez ikakva razloga, obuzeo me ružan predosjećaj. Strah da ću uskoro umrijeti. I mene prođe strah, užas. Odaće me srce, u grlo se popelo i udara kao zvono. Disanje postaje čujno, šumno. -Rabija - kazao je promuklo - ne bulazni. Ti trenutni osjećaji su čista glupost, ne treba im pridavati nikakav značaj. Nailazili su i meni više puta. Ali, kad sam to od tebe čuo, paralizirao sam se. -Tiše. Probudit ćeš je. -Ti dobro znaš (u glasu se osjećalo snažno uzbuđenje) da ne volim puno pričati. Osjećanja saopćavam postupcima... Ipak, sada ti moram reći - bez tebe bih bio kao iščupana biljka. Ušutio je. I mama je šutjela. Oni se najbolje razumiju kad šute. Mama mu treba uvijek. Čak i kad zapadne u turobno raspoloženje, ona mu treba da ga sluša kako šuti. -Sjedni pored mene. Čula sam mamine lake korake. Sasvim malo sam podigla trepavice i pogledala ih. Tata je držao maminu ruku i milovao svaki prst, svaki obli zglob. -Nikada te nisam pitao, a volio bih znati... Jesi li sretna sa mnom? Uzdah što joj se oteo kao da je iz nutrine zemlje izašao. -Ti, Hasane, znaš da je bilo bola, suza, kajanja, nesanih noći. Ne vraćajmo se na to, molim te. Jer, kad sve saberem i oduzmem sigurna sam kako ni s kim ne bih bila sretnija. -Mogu li išta uraditi da bude bolje? Jedno vrijeme nije odgovorila. Onda je zamišljeno kazala: -Sve što želim je da ti i Sule izgradite između sebe čvršći most. Znam da ne može biti kao onaj između tebe i Selme, ali bar malo čvršći nego do sada. Govorila je s naporom. To se osjećalo u svakoj riječi.
-Znam, znam... Zar to sve ove godine ne pokušavam? -Obojica ste prvih prvi h godina godina bili sretni. sretni. -Istina. Sve se nekako tumbe okrenulo kada si otišla u bolnicu roditi Selmu, a ja njega odveo kod rahmetli Mustafe. Otišao je jedan, vratio se sasvim drugi Sulejman. -Dugo sam mislila da je uzrok tom preokretu bila ljubomora. Razgovarala sam o tome s psihologom. Rekao je kako ljubomora može utjecati na promjenu kod male djece, ali da kod sedmogodišnjaka rođenje brata ili sestre izaziva radost. -Da mu Mustafa nije tada nehotice nešto rekao? Ili, možda, samo nabacio nešto što bi u njem pobudilo sumnju? Dobri Bože, o čemu to oni govore? - upitah se. - Kakve veze je sa Suletom imao rahmetli amidža? Šta e to on znao, a Sule nije? Šta mu je mogao reći? U što je Sule mogao početi sumnjati?... Da otvorim oči, da kažem kako sam sve vrijeme budna, sve čula, da kao njihovo dijete imam pravo znati kriju li nešto od nas?... Ima li ona zabilješka u tatinom rokovniku nekakvu vezu s tim? Kakvu?... Ali, ako postupim tako, neće li izgledati podlo pretvaranje da spavam? Ne bih li ih time pozlijedila ili zatekla nespremne (nespremne za šta?), uplašila, možda?... Ne, ipak ću ostati ovako i peći se na žeravici sumnje koja me obuzima, na mukama što ne znam nešto što bih, osjećam, morala znati. -Pretjeruješ. I ja sam pretjerala idealizirajući one prve godine. Ustvari, vaš odnos je od samog početka isti s tek povremenim oscilacijama. Problem je što ste toliko različiti. -Ne znam. On je od malih nogu sav zakočen, zatvoren kao orah u ljusci, pun gorčine, samo se to jače ispoljavalo nakon boravka kod Mustafe. Šta je sad ovo? Totalni preokret. Prvo me po kratkom postupku slede, pa postepeno otkravljuju. Ovo malo sirotog moždanog tkiva ne može izdržati toliki bururet - odahnula sam. A možda je i noć kriva. Tada sve izgleda zamršenije i teže, sitne stvari dobivaju daleko veće dimenzije. -Uskoro će ponoć. Vrijeme je za spavanje. Hoćemo li je buditi? -Ja ne bih, grehota mi. Tako slatko spava. -Onda ću donijeti jorgan. Noći su još hladne. Tišina je trajala samo tren. Čula sam kako tata jedva razgovijetno, kao za sebe, šapuće: -I u smrtnom času bit ću zahvalan Bogu i njoj što su mi te dali, moja Rabija. -Kome? -Kome? - začuh mam mamin in glas. Vratila ratil a se s e i pokrivala pokrival a me. -Šta „kome”? „kome”? -Rekao si - Bogu i njoj. Kratko je šutio. -Sudbini, draga moja. Sudbini. Kad su izašli i za sobom zatvorili vrata, otvorila sam oči. U sobi nije bio potpun mrak. Gorjela je ulična svjetiljka preko puta, i mjesečina je bila jaka. Misli se zaplele. Protrljah oči te izađoh na terasu. Napolju se vidjelo još jasnije. Dođoh do ograde. U dugim uskim sanducima cvale pelargonije puštajući bokore raznobojnih raznobojnih cvjetova da se razliju po vanjskoj ogradi terase. Nebo je ličilo na ogromnu riznicu zvijezda, u grmlju žmirkali svici, pljuštala mjesečina. Na momente se nije jasno moglo razaznati šta su zvijezde, a šta svici. Mjesec se raspetljao i izvukao iz orahova granja i slobodno plovio pučinom nebeskom. Oduvijek sam znala da moji roditelji žive u gotovo savršeno skladnoj vezi, da je ta veza satkana od
uzajamnog poštovanja, potrebe jednog za drugim, navike. Mislila sam da s dugim nizom godina provedenih zajedno ljubav prerasta u neku drukčiju, gotovo rodbinsku. Te sam noći spoznala da to kod njih nije nije tako tako i ta je spoznaja donijela radost. -Zar nisam isto očekivala u životu koji sam zamišljala s Muharemom? Dvije godine smo gradili nešto za sebe. Već sam bila povjerovala kako smo to nešto već izgradili, da je to tvrđava stamena i trajna, poput onih drevnih, uzidanih u zidine prastarih gradova. Nažalost, to je bila tvrđava nacrtana u pijesk žala koju je saprala i odnijela prva plima. Oseka je bila tatino sentimentalno vraćanje u prošlost pred prijateljem, a plima, konstrukcija i interpretacija Eminovih riječi dok ih je izgovarao sinu kao opomenu, prijetnju, pri jetnju, zabranu, možda. možda. Bez zaziranja, izvukla sam iz mraka sebe te riječi doslovno otisnute na matricu pamćenja: -Otac kaže kaže da je prije pr ije udaje bila bi la ljubavn l jubavnica ica tvoga oca... Polako, poluglasno, izgovarala sam ih ne osjećajući pri tome ni zgražavanje, ni osudu, ni prijekor. Nije mi bilo jasno zašto sam od njih bježala godinu dana kao od crne aveti, bojala ih se, skrivala ih najmračnijim hodnicima uma. Jesam li strahovala da će majka, ako ih prihvatim kao istinite, izgubiti onu, gotovo svetačku svetač ku aureolu? Zaključih da sam zapravo bila nerazumna. Trebala sam se odmah suočiti s tim, raščistiti u sebi sve nedoumice. Glupo je u mračne kutove trpati bilo šta nerazjašnjeno. To samo stvara muku i strah od suočenja, a do suočenja kad-tad mora doći. Što je odlaganje duže, suočavanje je teže. Nisam sumnjala da je stari Emin govorio istinu. Za to nije imao razloga, a i da jeste, izmislio bi nešto uistinu sramno sramno i svježijeg svj ežijeg datum d atuma... a... Šta je navelo tatu da se otvara pred njim? Žal za mladošću, za njenim ludostima i dražima, zanosom, trenutak kad se prisjeća svega onoga što mladost nosi, čega se boji, a što je drukčije od uhodane, prokušane, sigurne staze sretnog braka? S Eminovog stajališta možda tadašnji odnos mojih roditelja ne izgleda moralno. Stariji je od tate petnaestak godina. Dugo je momkovao olako trošeći golemo nasljedstvo predaka-begova. Ali Muharem? On je mlad čovjek suvremenih nazora. Zašto se nije suprotstavio očevom mišljenju? Ima li otac nad njim toliki utjecaj da bez pogovora ispoštuje sve što od njega traži? Rano je ostao bez majke, on mu je gotovo čitav život i otac i majka, imaju samo jedan drugoga. Otac bi bez njega ostao raspolovljen, osakaćen, napola ili sasvim izgubljen. I Muharem njega voli i treba, ali suviše je jak, samouvjeren i samosvjestan za slijepu pokornost. Možda se on svjesno žrtvuje, ispunjava svaku starčevu želju, skače na svaki njegov mig, strogo se drži puta koji mu trasira i uživa u tom žrtvovanju. -Neka, Muhareme. Ovaj put si mene žrtvovao. Halal ti bio moj bol. Vrijeme će pokazati je li, i koliko e neko od nas izgubio. Nebitno je što mi čežnjivo oči blude u ovu noć pijanu od mjesečine, što me boli duša jer je četiri stotine i sedamdeset pet koraka jednako kao da je okean između nas. Neuporedivo je bitnije bitnije da sam se oslobodila oslob odila tereta riječi riječ i koji me godinu dana iscrpljivao, iscrplj ivao, morio, a razloga razloga za moru moru i nije bilo - s nekim svečanim mirom bezglasno sam govorila momku koji je u to gluho doba mirno spavao, momku koga sam još uvijek ljubila i koga ću, bojim se, i dalje ljubiti. Ipak, moram svoj svijet očistiti od svega nemirnog, nepostojanog, nestalnog, kao što je lice na prozoru vlaka koji juri. Predugo sam bila pastir koji. bdije nad ljubavi bez nade. Ova uznemirenost srca više nema nikakvog smisla. Gotovo je. Gotovo. Ispružila sam noge na ogradu, glavu naslonila na grubi naslon stolice. Kao da sam se istom tada rastajal ras tajalaa s Muharem Muharemom om i pomirena, bez be z misl misli,i, tonula tonula u dubinu noći. noći.
Ne znam koliko je trajalo to plutanje izvan prostora i hoda vremena. Ustala sam i još jednom pogledal pogledalaa preko ograde. Mjesec počeo blijedj bl ijedjeti, eti, zvijezde se gasiti. Odozgo, Odozgo, s okolnih brda neopazice se prikradala zora. Njena svjetlost boje ćilibara miješala se s posljednjim ostacim ostaci ma mjesečine. mjeseč ine. Gorki napitak koji može može izazvati i zazvati groznicu. groznicu. Obrisala sam mokre trepavice i pošla u krevet. Možda ću nakon buđenja osjetiti kako se iznova rađam. Jesam li to došla do nekog praga nakon čijeg se prelaska postaje sasvim drugi čovjek? Hoću li ga preći u snu? U tramvaj tramvaj sam uskočil uskočilaa kad je već v eć polazio pol azio i vrata v rata se počela počel a zatvarati. Vozač Vozač je zakoči zakočioo nerazgovij nerazgovijetno etno gunđajući gunđajući.. Otrgnu Otrgnuoo je j e vozn v oznuu kartu kartu i pruž p ružio io je čekajući novac. Još J oš zadihan zadi hanaa pruž p ružih ih mu mu novča novčanicu. nicu. -Nemam sitno. -Nemam ni ja. -Ko ti je kriv? Izađi. -Izvolite. Jedna mala ruka na dlanu je pružala sitan novac. Osvrnula sam se. Bila je Džana. Osjetih zbunjenost i navalu krvi u obraze. -Hvala. -Nema na čemu. Sjele smo. Bilo je još samo troje putnika. Zažalih za onom uobičajenom gužvom, miješanjem znoja i najrazličitijih glasova koji su me redovito izluđivali. Tada je tišina bila napregnuta i mučna. Tramvaj je zvonio kroz tihu sarajevsku večer. -Dugo -Dugo te znam po viđenju, v iđenju, i ti mene, mene, vjer v jerovatno. ovatno. Na istoj i stoj smo smo godini. Džana Džana - pružila mi je malu ruku. ruku. Koža joj je bila meka, hladna kao led. -Ja sam Selma. Naravno da sam te viđala. -Bila si negdje? negdje? -Kod kuće, u Travniku. -Nisi, valjda, išla do Travnika na samo jedan dan? Čini mi se da sam te prekjučer vidjela na faksu. -Jest, bila sam. Za dva dana polažem pa sam malo pratila tok ispita. Rumenilo se vraćalo u obraze mada sam samo upola lagala. -Silazim na Skenderiji. Još jednom - hvala. -Da svratimo s vratimo na kolu? „Kvarner” je bio pun kao i uvijek, atmosfera ugodna i pomalo svečana, kao i uvijek. -Kažeš da si htjela nešto naučiti - kaza nakon što je poručila hladne Coca-Cole. - Od mene baš nisi imala šta naučiti. Gledala je nekuda u prazno. Po izrazu lica nisam mogla zaključiti da li se smiješi, ruga ili bezazleno šali. -Prava gospođica Tupoglavić. Tupoglavić. -Pretjeruješ. Svima je bilo bil o jasn jas no da nisi pročitala proči tala knjigu knjigu..
-Prof to nije tako shvatio. Glupo je što jednostavno nisam odustala, još gluplje što sam onako reagirala. To ne liči na mene. Nisam navikla na poraze, to ti je. Otpila je gutljaj kole. -U pravu si. Pročitala sam samo predgovor. Dane koje sam planirala za Dantea jesam provela u raju, ali vlastitom. -Svemoćna ljubav. Nasmijala se. -Imuna sam na te gluposti. -Često si bila s jednim momkom. Činili ste se zaljubljeni. -Zaljubljenost je nešto sasvim drugo. To kod mene traje samo dotle dok nekog sasvim potčinim. -Ne razumijem. -Nema se tu šta razumjeti. „Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija. Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće”. Stari dobri Krleža. Neću da budem pivo, i niko me neće lokati. -To je samo trenutno raspoloženje. -Griješiš. Šta je uopće ljubav? Samo riječ. To je sve. A to je ništa. Ono što često ljubavlju zov ustvari je samoljublje. Jesi li ti s nekim zato što ga činiš sretnim, ili je upravo obrnuto? Okrene ti leđa, izađe s drugom, ili se ne daj Bože, u drugu zaljubi, oči bi mu iskopala. Sve je dozvoljeno, sve je opravdano, sve je iz ljubavi... Oprosti, uopće nisam mislila na tebe, nego općenito. Zamislila se. Oko kažiprsta je uvrtala pramen kose. -Daj mi, molim te, nađi nekoga ko je sretan ako onaj koga voli, ljubi drugu. -Mora da te je neko gadno pozlijedio. -Opet griješiš. ,,U ljubavi uvijek jedan ljubi, drugi samo pruža obraz.” Znaš, ja redovito pružam obraz. -Ja, eto, vjerujem kako ljubav postoji, da joj ništa ne mogu ni daljine, ni godine pa ni sama smrt. -Otrcane, bolećive fraze kakve ne volim. Gledala je neku mrvicu na stolu tako koncentrirana kao da odlučuje o sudbini čovječanstva. -Za istinsku ljubav potrebna su dva uvjeta - kazala je utišano. - Da je nesretna i da traje kratko. Pogledala sam je. U oči joj se uselila sjeta. -Misliš da je potrebna nekakva prepreka preko koje se ne može. Klimnula je. Pramen kose pao niz čelo. -Ako se prepreka ipak prede? -Ništa - rekla je tiho. Učinilo mi se da joj u glasu osjećam suze. - Sve prelazi u šablon. -Voljela bih da ti se desi ljubav. Jedino bi tada promijenila ubjedenje. -Znam da ubjedenje može biti pogrešno. Ipak, imati ga, a željeti da ti se to desi, značilo bi da imaš sebi nešto samoubilačko. -Imaš li razloga da tako misliš? -Ne volim indiskreciju.
-Oprosti. Doista ništa loše nisam mislila. Samo ponavljam, po meni je ljubav jača i od smrti. -Blago tebi... Ili teško tebi. Izgleda kako ni za tebe ni za mene nema sredine. -Da pođemo? -Može. Prijalo mi je ovo ćaskanje. U kojem ćeš pravcu? -Opet na tramvaj. Živim na Bistriku. -Moji su nekada tamo živjeli. -Kada? -Davno. Prije nego sam se i rodila. Kod Ali-pašine džamije smo se zaustavile. -Drago mi je da smo se srele. -I meni. Ćao. Presjekla sam Titovu i produžila ulicom „Đure Đakovića”. Mirisali kesteni. Mimoilazila sam se s mladim zagrljenim parovima. U ustima opor okus, u duši pustinja. Rukom čvršće stegnuh ručku na torbici. -Ova ruka je držala tvoju, ova ruka je milovala tvoje lice, Muhareme, Te tihe blage večeri na Obali je bilo malo šetača. Dolje, ispod zidina od starog, poroznog kamena edva čujno tekla Miljacka. Gledala sam usjeke između blokova kamenog zida i mislila kako život uvijek nađe načina da se pojavi. Naime, i između tih suhih, vremenom izgrizenih kamenih blokova gdje nema nimalo zemlje, mahovina se usuđuje da ovdje ondje procvjeta. Prvi put mi je Žakijeva ruka oko ramena pružala sigurnost, zaštitu, pa i užitak. -Duša ti opet bježi nekome drugom. -Ne. Večeras je uz tebe. -„Kad nemamo ono što volimo, treba da volimo ono što imamo.” Nasmijala sam se. -Šta sam Bogu skrivila da od sinoć samo slušam tuđe mudrolije? -Ja se osjećam sjajno. Sit sam djevojaka za jedan dan. Nema u tome zadovoljstva, samo... Riječi mu se zaglavile u grlu, zaustavio se u pola koraka. Bljedilo mu probilo tamnoputo lice. Osvrtala sam se oko sebe spremna da zovem u pomoć. U blizini je bio samo par s kojim smo se upravo mimoišli. Mlada žena je gurala kolica s bebom. Na trenutak se osvrnula. Podigla sam ruku da joj mahnem, ali ona više nije gledala prema nama. Žaki je odjednom krenuo dalje, žurno, ubrzana daha. U hodu je pripaljivao cigaretu. -Jesi li dobro? -Nikad bolje. Glas mu bio leden, osoran. Prešli smo na drugu obalu. Nisam ništa pitala. Javio se čudan osjećaj nelagode, nalik strahu, Nisam oj znala uzrok. Sišao je niz dva basamaka i otvorio neka vrata u suterenu. Škripala su. Našli smo se
poluosvijetljenoj birtiji. Bio je dovoljan samo jedan pogled da to shvatim. Povukla sam ga za rukav. -Hajdemo odavde, molim te. -Ovo je pravo mjesto za mene. Za tebe nije, ali ti nije mjesto ni uz mene. To sam ti davno rekao. -Vozdra, Žakula - dovikivao neki pićem obesviješteni glas. -Novi komad, a! Podigao je ruku u znak pozdrava razvlačeći usne u tanak, tvrd luk. Sjeo je za prvi slobodan stol. -Mislio sam da si opet zaglavio... -Opet piletina... Miješali se i stapali glasovi tipova kakve sam ranije gledala jedino na filmu. Pratilje su im bile odgovarajuće. Oborila sam glavu i gledala prljavi stolnjak s bezbrojnim masnim mrljama nepravilna oblika i različite veličine. Imala sam osjećaj da mi glava raste, raste. Uskoro će ispuniti ovu zagušljivu rupu što je zaudarala na eftinu rakiju i jak duhan. Bio je to meni nepoznat svijet, svijet bogat bijedom duha, promašenošću, jadom svake vrste. Bila sam izgubljena, ponižena. Mučnina izazvana pomiješanim mirisima znoja, jeftinih parfema, rakije, iz trena tren bivala veća, teže sam je podnosila. Onda postadoh svjesna da odnekud dopire tanak, ali uhu ugodan glas koji je praćen zvucima gitare pjevao. ... Kristina, ja idem, zaključaj vrata za mnom, i neka tvoje usne, zaborave moje ime... Na malom uzvišenju, u oblaku dima što se klupčao u kolutove, stajao je minijaturan mladić zlatnoplave kose. Kao da je bio nesvjestan okoline, kao da je na nekom izgubljenom mjestu pjevao samome sebi. Ili nekoj djevojci sa imenom Kristina. -Konjak. Dupli - obratio se Žaki pretjerano našminkanoj kratkonogoj kelnerici u minjaku od jeftinog izlizanog skaja. -Šta ćeš ti? Pogledala sam ga molećivo i bojažljivo. Sledio me izraz njegovih očiju. -Kolu. -Nemoj piti. Nikada nisi pio kada si sa mnom. -Bojiš se, mala? -Čega? -Da pijana usta kažu ono što trijezna neće. Istinu. -Koju istinu? -Da te volim jednako kao i ti mene. Da te ne volim. Nešto me gušilo. Nije boljelo. Uopće nije boljelo. ... Kristina, ja idem, puteva ima dosta... - pjevao je mladić nekim čudom bačen na ovo mjesto. -Ne moraš se napiti da bi mi to rekao. Davno si to mogao, kao i ja tebi. Bilo bi poštenije. Nije slušao. Ispio je čašicu do dna, ustao i otišao do mladića koji je odlagao gitaru, valjda da napravi pauzu. Ili da se probudi.
Nešto su šaptali pa se zajedno popeše na improvizovani podijum. Kroz žamor se razlijegoše akordi gitare, a onda Žakijev glas: ... ušla je u moje snove, i bila je sve... Prožela me hladna jeza koja se lagano penjala uz kralježnicu. Sada neprimijećena mogu izaći - pomislih uzimajući torbicu. Jedino to sam i željela od časa kada sam prekoračila taj nesretni prag. Ali, njegov glas protkan onom elementarnom tugom vezivao me za stolicu. On je nesretan. Svakoga časa može se slomiti. Svjetlost mu je padala na lice. Iza tog lica krila se neka neodgonetljiva tajna. Jasno sam vidjela njegove oči, hladne i strašne kao oštrica noža. Pogled se gubio nekamo gdje ga niko nije mogao slijediti. Ništa se ne dešava slučajno. Sve treba promatrati kao uzrok i posljedicu. Šta čovjeka poput Žakija može privlačiti ovom mjestu, ovim stvorenjima što su samo pojavno nalik na ljude? ... život je jedan ona bacila... Nasmijao se, kao da je glasno zajecao. Uzela sam torbicu pa izašla. Dočeka me i zagrli tišina puste ulice, Zakoračih u noć. Visoko gore nada mnom treperile zvijezde. Tumarati, lutati... Lutati bez cilja, bez misli, lutati do potpune iscrpljenosti, klonuća, lutati do svitanja... Lutati pod gusto nagomilanim zvijezdama, lutati svijetom u kome ništa osim mene, baš ništa drugo nije bilo živo. I lutala sam, tražila puste ulice i uličice kojima nikad nisam prošla gledala u asfalt škrto osvijetljen, ponekad šaren, gdje se svjetlost uličnih lampi provlačila kroz granje. Drveće se nije pomjeralo. Njihovo razbarušeno granje kao da je obamrlo u noći. Sama, u krilu beskrajne ravnodušne noći. Umor se pojačavao, sasvim me savladao te mahnuh vozaču taksija. Sjedoh na zadnje sjedište i kazah adresu. On više nema ni nade - pomislih sjetivši se mlade žene koja je Obalom gurala kolica s bebom. U cipelama sam se svalila na kauč, glavu naslonila na zid, zatvorila oči. Telefon se oglasi žalobnim zvonom. -Gdje si do sada? - javi se Žakijev pijani glas. Bez bijesa, bez ljutnje, bez tuge, bez snage, spustila sam slušalicu. Ponovo je zvonio. Pomislih kako ta noć pomalo liči na neizlječivu bolest. Bila je to jedna od onih noći kada se ne nadaš da će ikada više svanuti. Dok je telefon uprazno zvonio, gledala sam kroz prozor noć i mjesečinu. Jedna zvijezda se odvojila od neba i padala. Odvratila sam pogled. Ličila je na zvijezd koja donosi bolest. Ili smrt. Telefon zazvoni treći put. Podigoh slušalicu. -Sve je u redu, Žaki. Na istom smo. Samo, jako sam umorna. Ne zovi više, molim te. -Selma, ja sam. -Oh, mama, oprosti... - tražila sam riječi. - Bila sam na rođendanu kod prijateljice. Mora da si dugo zvala. Čestitam od sveg srca. -Dijete moje, o čemu pričaš? -Znam da u ovo doba ne bi zvala samo da me čuješ. Sigurno se Ninet porodila. -Nije. Tata ti je u bolnici.
U svitanje je iznenada počela padati kiša. Asfalt je bio mokar. Sjedila sam sklupčana u zadnjem dijel autobusa. Bila je to tužna vožnja po neravnoj cesti. Nisam imala snage gledati kroz prozor svjetlucavi pločnik na kome su se ogledale ulične svjetiljke. Autobus je sporo napredovao, bacao unatrag kuće, drveće, naselja. Bačena u ništavilo neizvjesnosti žurila sam čuti vijest od koje je zavisila moja sreća. Ili moja nesreća. -Izgledaš umorno. Nisam kazala kako sam iste riječi maločas zaustila. Bila je sklupčana u fotelji. Odjeća joj izgužvana, kosa neuredna. Mora da je tu provela noć. -To je normalno. Uopće nisam spavala. Šta je s tatom? -Nije kritično, hvala Bogu. Rekla sam ti da je imao moždani udar. Dok smo pili kafu rekao je da ga je ako zaboljela glava i odmah zatim se onesvijestio. Prešla je rukom preko čela. -U bolnici je brzo došao svijesti. Sinoć je već pričao, šalio se. Samo su mu desna noga i ruka blago oduzete. -Šta kažu liječnici? -Da nije mogao sretnije proći. Ne razumijem se u to, potpuni sam laik, a oni kažu da je to posljedica visokog pritiska koji je dugo vukao. -Kako to? Nikada se nije žalio. -On se nikada ni na što nije žalio. Ljekari kažu da nisu zahvaćeni nikakvi važni centri, da će se i oduzetost vremenom i vježbama povući. -Hvala Bogu. Nećemo sada više o tome. Samo nek nam je on dobro... Ispeći ću nam kafu. -Pusti, ja ću. Ti si umorna. -I ti si - kazala sam i pošla u kuhinju. -Jesi li javila Sulejmanu? - doviknuh tražeći džezvu. -Jesam. Ne može doći. Ninet se svakog časa može poroditi. -Pa šta? Neće je on porađati. Tamo joj je cijela obitelj. -Ne viči. -Kako ne bih. Razumljivo je da s nestrpljenjem očekuje prvo dijete, da u normalnim okolnostima bude uz ženu. Ali, dok mu otac leži u bolnici... za to mu ne mogu naći ispriku. -Rekla sam mu da nije ništa ozbiljno, inače bi došao. -Nisam baš sigurna - kazala sam s ogorčenjem i tugom misleći na tatina bdijenja tijekom cijele noći ako bi neko od nas bilo bolesno. -Nemoj, molim te, i ti. -I tata je tako reagirao? -Nije. Kazao je kako i nema potrebe da prelazi toliki put... Ipak mi se čini da mu nije bilo svejedno. Progutala sam „Bi li tebi bilo svejedno da si u njegovoj koži? Ali ne, ne bi. Da si ti u pitanju ni Bog ni vrag ga ne bi spriječili da dođe niti bi ga odvojili od tvoga kreveta. Nikad nikoga na ovom svijetu i
nije volio osim tebe. Čak ni sebe.” Bilo mi je žao i za ono što sam u huji već izrekla. Tako je kako je, ništa se ne da promijeniti. A majka e tako lomna i iscrpljena. Sada joj treba topla, ljudska riječ nekoga koga voli, ne predike. Nema sumnje, Suletov nedolazak nju boli više nego tatu. Znam koliko joj znači samo da čuje njegov glas, da mu oko vrata savije ruke. Upravo ta i tolika ljubav za svaki njegov postupak traži i nepogrešivo nalazi opravdanje. -Bit će dobro, mama. Ninet će se poroditi i onda će Sule doći. Majčin pogled ostao oboren. Nisam bila sigurna čak ni u to da me je čula. Prvo sam žurila, gotovo trčala. Sa sjetom sam se vraćala u bezbjedno djetinjstvo. Činilo se beskrajno daleko, utonulo u zaborav. Mislila sam na nekoliko dana koje sam kao desetogodišnjakinja provela u bolnici. Gotovo da sam i tada osjećala ono slatko iščekivanje očevog dolaska u deset ujutro i popodne u šest. Pola sata ranije u mislima bih prelazila svaki njegov korak. Čeka li sada on mene, broji li mi korake, osjeća li da sam sve bliže, sve bliže? U aleji sam usporila, i kako sam se približavala bolnici koraci su mi postajali sve kraći, nesigurniji. Šta ću mu reći a da ne zaplačem, da ne spomenem užas kroz koji sam prošla minulih sati? Nisam osjećala umor, pospanost, glad, ni kako mirišu rascvjetale lipe. To nadolazeće ljeto, bujanje zelenila i cvata suprotstavljala sam smrti koja više nije bila blizu, pa ipak je pomisao na takvu stravičn mogućnost paralizirala tijelo i um. Mir ljeta što uplovljava u grad, prozračno jutro, vedro nebo, sunce, sve to opovrgava smrt. Sve to skupa ne može biti tek ironija. Nisam primjećivala prolaznike. Samo su mi do uha dopirali odjeci koraka, mojih ili tuđih. Još je bilo jutro, svijetlo, prozračno, baš kao i jučer u ovo doba kada sam istom razbuđena izašla na terasu strininog stana i noseći toplinu postelje i sna pred sobom vidjela ravniji, sigurniji, ljepši put. Jučer. Bože, kako je to bilo davno! -Da mi je samo snage za susret, pozdrav, poslije će sve biti lakše - mislila sam penjući se uz stubište koje je odjednom postalo granica između stvarnog i nestvarnog, mogućeg i nemogućeg, poznatog i nepoznatog. Spavao je. Kroz prozor je sobu punila sunčana svjetlost. Blijedo drago lice na bijeloj jastučnici... Naslućivala sam prisustvo onog besmrtnog, njegove duše koja se širi, ispunjava sobu. Soba odjednom postaje velika rana. Na jastuku niže glave udubljenje. To je trag koji je ostavilo jedno drago rame. Mnoge sam suze prolila oslonjena na njega. Osjetih se veoma mladom. -Kćeri moja - kazao je otvorivši oči, ni tiho, ni glasno, nego onako... Uzeo mi je šaku među dlanove. Gledali smo se šutke, vrijeme teklo kao krv. -Ovo mora da je zabuna - odahnula sam. - Nije mu mjesto ovdje. Mama izgleda i slabije i bolesnije. Poljubila sam neizbrijani obraz. -Vidim da si dobro. - Nećete me se riješiti tek tako.
Provukao mi je prste kroz kosu i mrsio je. Nemir se vratio nenadno. Vratilo se i kao vječnost dugo vrijeme dok je autobus krivudao uskom cestom prema Travniku. Tada sam mislila: briga me što Muharem ide u Podgoru, neka Žaki ide bestraga, briga me za ispit, za godinu, za faks. Neka se i svijet sruši, samo da tata bude dobro. Bolan grč prođe mi cijelim tijelom. Ona bezumna misao koja je u jednom trenu proletjela mojom sviješću, kako bi bilo lakše da se javio tata s viješću kako je majka u bolnici... ne, to ja nisam mogla pomisliti. To su šejtanska posla. To mi je on, nalet ga bilo, provukao kroz glavu. Volim ih podjednako. Jest, između tate i mene postoji još nešto, ne znam mu ime. Ali, to - nešto - je uočljivije između mame i Suleta. Oni su kao polovine istog bića. Njihova neraskidiva veza jednako je vidna kao i jaz između tate i Suleta. Obojica znaju kako je zbog toga nesretna, ali ni zarad ljubavi prema njoj ne mogu prevladati nevidljivu barijeru koja ih razdvaja. -Sad se lijepo odmori. Doći ćeš popodne - tata mi je prekinuo tijek misli. - Jasno vidim da si mnogo brinula. Nema razloga. Život je, kćeri moja, tek mali dio sekundice u beskonačnom hodu vremena, a smrt u svakom času jako blizu. Na to ponekad treba misliti, privikavati se i pripremati za tu neizbježnost. Da ljudi češće misle kako su samo na proputovanju kroz ovaj svijet, bili bi čistiji i bolji. Konfučije je zapisao lijepu misao: „Kad dođeš na svijet, čitav se smije, ti si jedini koji plače. Vodi svoj život tako da na dan tvoje smrti čitav svijet plače, a ti budeš jedini koji se osmjehuje.” Gledao je kroz prozor, mir se smjestio na licu. -Misao je doista lijepa. Samo, ne volim priče o smrti, pogotovo ne sada i ovdje. -Ni od čega ne treba zazirati. Nešto nas plaši samo dok bježimo, dok ga zamotavamo u sedam velova. Ako te velove razderemo, stanemo sučelice s neminovnim, straha nestaje. Ostaje samo izazov da to do kraja razgolitimo, narugamo se i njemu i svome strahu. -Dobro je, tata. Nemoj više o tome. -Moram ti još nešto ispričati. Ne sjećam se gubitka svijesti, ali nikada neću zaboraviti onaj čas vraćanja. To je kao granica snoviđenja i jave, kad se miješa stvarno i sanjano, moguće i nemoguće. Bio sam uvjeren da mi smrt stoji pored uzglavlja. Uopće se nisam bojao. Pomiren sam čekao da pruži ruku i povede me u nepoznatu vječnu tamu. Želio sam samo da vas još jednom vidim i žalio što ti nisam rekao da uzmeš djedov sat i onaj moj rokovnik što e uvezan u zelenu kožu. Pred očima zaplesa ona bilješka iz rokovnika. Poželjeli ga upitati nešto. Odustadoh. Bit će vremena. -Sat se obično ostavlja sinu - kazala sam smiješeći se. -Suletu ću ostaviti moj. Onaj djedov... tebi će više značiti. -Eh, tata, tata, o čemu mi pričamo. Pred nama je još mnogo sretnih godina. Ni riječi više o smrti. Važi? -Važi, kćeri moja. Toliko me još nedovršenih stvari vezuje za mene samog. Lijepo je osjetiti koliko si smrtan, samim tim i slobodan... Noćas sam stajao nalakćen na prozor, gledao u crni ponor neba i osjetio odgovornost prema tebi i Suletu, prema mami koja brine onako krhka i nježna. Šetao sam stazama djetinjstva, mislio kako postoji moja rodna kuća, avlija, prašuma drveća okolo. Nije bilo važno što me
više ne štiti i ne grije. Bilo je dovoljno da postoji i svojim prisustvom ispunjava jednu tešku noć sprečavajući da mislim zarad čega sam trebao umrijeti. Oko nogu mi je oblijetao razdragani Serdo. Čučnula sam i obgrlila mu vitki vrat. -Oprosti što te do sada nisam ni registrirala. To je prvi, i nadam se, posljednji put govorila sam gledajući velike vlažne oči s izrazom kakav imaju oči dobrih ljudi. -Vratila si se. -Kako je život lijep, majko! Zašto to spoznamo istom kad zaprijeti opasnost? Toliko puta se sve čini prazno, glupo, bez smisla. Čini se kako nam sve ide naopako, da nam je sreća rekla zbogom, pa nas ophrve tuga ili nešto još teže. Tek u ovakvim situacijama postajemo svjesni kako ni pomena nije vrijedilo ono što nas je dovodilo u takvo stanje. -Tako je kod svih ljudi. Vrijednosti onoga što imamo postajemo svjesni tek kad zaprijeti opasnost da to izgubimo. Kao da su joj misli nekamo odlutale. -Zašto su Serdine oči uvijek tužne? I on je radostan, vidi se, a pogledaj mu oči. Kao da će svaki čas zaplakati. -Sve su pseće oči, bez iznimke, tužne. Niko ne zna zašto. Premalo znamo o životinjama. Priroda ih je prepustila ljudima na milost i nemilost. Ko zna, možda o životu znaju više nego mi, pa sitne radosti ne mogu zasjeniti sav jad i čemer što u budućnosti čekaju. -Da bar mogu plakati i smijati se... A tata? Pravi je hadžija. Jedva je dopustio da mu pomognem oko doručka. -Spremam mu sogan-dolmu za ručak. Ti lezi i malo odspavaj. -Rado. Tek sad osjećam koliko sam umorna, a bogami i gladna. Prvo ću nešto pojesti, pa spavati kao beba. I ti malo odspavaj. -Rekla sam ti da spremam ručak. -Neka se sogančići krčkaju na tihoj vatri, ništa im neće biti. Maminim licem preletje sjena. -Samo bih se mučila. Ne spava mi se. -Ima li nešto novo? -Otkuda ti to? -Ne znam. Kao da si sretna i da patiš istovremeno. -Zvao je Sule - kaza sasvim tiho. - Ninet je rodila djevojčicu. -Pa šta šutiš? Čestitam! Vidiš, sve dolazi na svoje mjesto. Bože, što je ovaj život lijep. Išla sam prema stubištu. Serđo je tiho cvilio. -Hoće li sada Sule doći? -Neće - odgovorila je. Glas prepukao kao prekinuta struna. Ručao je. Lice mu opušteno, blago. Lijevom rukom je pomilovao maminu. Sjedila sam podno kreveta i kroz otvoren prozor gledala u zamršene kose drveća. -Rabija, ne mogu više. Odjednom me zabolje glava. Molim te, otiđi mi donijeti tabletu. Dat će ti
sestra. Mama je odložila tacnu na stol pa izašla. Rukom mi je dao znak da priđem. Došla sam mu do uzglavlja i dlanom dodirnula blijedi obraz. -Znaš li Kasim-efendiju Skopljaka? - šapatom je upitao. Izraz lica mu bio ozbiljan, odlučan. -Znam - slagala sam pretpostavljajući kako mu je to važno, a ma gdje bio taj efendija, pronaći ću ga. -Otiđi odmah do njega. Zamoli da u moje ime prouči jasin za... Zinaidu Muftić, kćerku Hasana i Sabihe. Najbolje je da zapišeš čim. Vrata su se otvorila. Ušla je mama. -Samo si čekala da zauzmeš moje mjesto, je li? - šalila se nalijevajući vodu u čašu. -Zinaida Muftić, kćerka Hasana i Sabihe - ponavljala sam u sebi ne razumijući zašto je iz sobe udaljio mamu da bi mi to rekao. Koliko sam znala, od nje ništa nije skrivao. Pogledali smo se. Uz sve ostalo, sada nas je vezivalo još nešto, novo, skriveno i nečujno kao prva riječ tajne. Naš odnos je dobio jednu dimenziju više. -Hoćemo li? - upitala sam moleći Boga da mama odbije. -Što si navalila? Kuda nam se žuri? Imamo sreće da je ovo jednokrevetna soba pa nikome ne smetamo. -Ti ostani. Izaći ću tati kupiti novine. S vrata sam mahnula. Sekundu-dvije sam ostala zagledana u očevo lice, zagonetan pogled koji me ispraćao. Gotovo skakućući sišla sam niz stubište. Odjednom sam se osjećala velikom. Tata mi vjeruje više nego bilo kome drugom. Provlačila sam se kroz masu šetača, sretna. Ništa nisam mislila. U srcu je bilo toplo, u duši mirno. Našla sam ga u Islamskoj zajednici. Stari gospodin s ahmedijom oko visoka čela, profinjenog, borama iscrtanog lica, kratke sijede brade dočekao me ljubazno; -Izvoli, dijete moje. -Vi ste Kasim-efendija Skopljak? -Glavom i bradom. Šta te je dovelo meni? -Poslao me otac, Hasan Eminagić - zastala sam oklijevajući. -On je sada u bolnici. Ništa ozbiljno, hvala Bogu. Uskoro će izaći. Ponovo sam na tren zastala pa odlučno nastavila: -Zamolio je da u njegovo ime proučite jasin za Zinaidu Muftić, kćerku Hasana i (Bože, nisam valjda zaboravila?) i Sabihe. Stavio je naočale i zapisao. -Ko vam je ta žena? - upitao je dižući pogled. Odjednom sam bila sasvim zatečena. Zbunjeno slegoh ramenima gledajući preda se. -Ja... ja... Zapravo ne znam. Prvi put sam čula njezino ime. -Dijete moje - kazao je ovaj put ozbiljno, čvrsto, nakon što me kratko proučavao pronicljivim
vodnjikavim očima - moram ti reći da je ta žena mrtva. I još nešto, za tebe teže. -Šta? Glas mi je bio drhtav, nesiguran. Neka prijetnja kao da je visila u zraku. -I tvoj će babo uskoro umrijeti. Tijelo mi se streslo, upadljivo. Stari efendija je to morao primijetiti. Osjetih navalu bijesa. Javi se gotovo mržnja prema tom starcu koji sjedi preda mnom. Zazidao se poput termita. Optočio se vjerom kao bedemom i zaštitio od svih vjetrova života, plima i oseka. Zato može sasvim mirno izgovarati strašne slutnje. Ne slutnje, za njega su to prosto konstatacije. Upinjala sam svu snagu da sačuvam pribranost. Sve je to glupo, nerazumno, nelogično. Nešto jače od mene progovori: -Poštujem instituciju u kojoj se nalazim, poštujem vaše zvanje, ali ne vidim otkud vam pravo da pomalo uzimate ulogu Boga. -Neuzubillah - prošaptao je zaprepašten, gotovo uplašen. - Nek nas veliki Allah sačuva takvih misli i takvih riječi. Zadovoljna sam krenula prema izlazu. Vratila sam mu milo za drago, a pitala se zar mi glas može biti tako leden, tako zajedljiv. S vrata sam se osvrnula. -Oprostite ako sam vas povrijedila. Iskreno, ne vjerujem u to što ste mi rekli. Samo Uzvišeni zna tajne života i tajne smrti. Ipak vas molim da mi kažete šta vas je navelo na takve zaključke. -Mlada si i nejaka. Volio bih da sam se prevario, samo je Allah nepogrešiv... Jasini se uče pred duše umrlih, zato sam ti rekao kako je ta žena mrtva. A duše onih koji umiru stupaju u blisku vezu sa dušama umrlih koji su im za života bili najbliži. Nisam mogla dalje slušati, nisam više mogla ostati u toj sobi. Kao da se gušim, žurila sam prema vratima. Izlazeći na ulicu gdje je već vladao tihi suton, kao blijesak munje sinu pitanje: -Bože moj, ko je zapravo ta žena? Nisam osjećala strah zbog starčevog predskazanja. Tata je sasvim dobro. Liječnici ga pomno prate, sigurno znaju više od efendije. Kažu da će za koji dan kući. Sad ću ga pitati o kome se radi. Do sobe sam gotovo trčala. Dijelila su me još samo dva koraka kada su se vrata otvorila. Izašao je liječnik. -Vi ste? -Kćerka Hasana Eminagića. (Šta mu je to preletjele licem?) -Žao mi je, gospođice. Vašeg oca je zadesio novi udar. Ništa nismo mogli učiniti... Umro je prije nekoliko minuta. Zla kob je upravo obavila zadatak. Nisam osjetila slabost. Ni bol. Ni suze nisu potekle. Ništa, baš ništa. Pozvala sam u pomoć sve dokaze života - vruće sogančiće, izbrijano lice, nedokučiv osmijeh, raširene novine, čašu svježe vode... -Je li mama tu? -Nije. Otišla je prije pola sata. Upravo sam pošao da je obavijestim. -Nemojte. To ću ja učiniti.
Pružio mi je ruku. Bila je čvrsta i topla. -Suosjećam sa vama. Veoma ste jaki... Želite li ga vidjeti? Zamislila sam se. Pred očima drago lice. Ispraća me zagonetna izraza. -Ne - kazala sam i krenula niz hodnik. Njegova je duša već napustila i najdublje dijelove tijela. Moj zov više do njega ne može doprijeti. Ta duša polako korača kao kroz san ka blaženstvu polja i zvijezda. S kakvom je lakoćom prešao u svijet koga se nije plašio. Iskidane crne krpe oblaka što su se lijeno vukle nebom vjetar je poput vještog krojača vrlo brzo oblikovao i zaokružio u velike prijeteće oblake. Počela je padati kiša koja se vrlo brzo pretvorila žestoku, zaglušujuću oluju. Činilo se da nikada neće stati. Tog posljednjeg dana mjeseca augusta 1974. godine, nakon više od dva mjeseca, vratila sam se Sarajevo. Stajala sam na balkonu strininog stana. Niz ulicu je već tekao potok jačajući iz minute u minutu, sapirući prljavštinu i vrelinu asfalta. U vidokrugu nije bilo pješaka. Rijetki automobili su gotovo puzali. Kao što je nevrijeme naišlo naglo, tako se javila i želja da izađem napolje. Iza zgrade, zaklonjeno od ulice, je malo dvorište. Podigla sam glavu prema tamnom, nevidljivom ponoru neba i sklopila oči. Snažni mlazevi kiše, ni hladne ni tople, za tren skvasiše tanku haljinu i tijelo mi se nađe u zagrljaju vode i vjetra, zagrljaju snažne stihije koja nije jenjavala. Neka zaboravljena radost punila dušu, vraćala snag malaksalom tijelu. Opuštena, mirna, prepustila sam se šibanju vjetra i kiše, to šibanje doživljavala kao iscjeliteljsko milovanje. -Selma, dobit ćeš upalu pluća - dopirao je kroz huku susjetkin glas. Spustih glavu i kroz mokre trepavice vidjeh je na balkonu. Poželjeh se oglušiti, ostati tako sve dok kiša ne stane, a nema izgleda da će stati. Nebo se otvorilo i prolilo, nastat će opći potop, zar je bitna upala pluća? -Koji ju je vrag izvukao na balkon? Još će pomisliti da sam šenula. U stanu me prože ledena studen. Tresla sam se kao jasika, zubi cvokotali, a sve imalo neku čudesn ljepotu, draž nepoznatog. Svukla sam se, oko mokrog hladnog tijela obavila grubi frotirni peškir i stala trljati kosu. Kao da sam se poslije duge teške bolesti vraćala u život. Napravila sam sendvič i uslast ga pojela. Opet učim jesti, hodati... Nisam znala je li to moja ili tuđa misao. Nije mi ni bilo važno, ali činjenica da je tako bila je važnija od života samog. Onda naiđe strah. Možda je to samo trenutan osjećaj. Šta ako se iznova vrati ono klonuće tijela, onaj vakuum u duši i glavi što traje odveć dugo? U sobu se uvlačio suton. Sjene započele ples po zidovima i stvarima. I dalje je lilo, kiša udarala prozore, vjetar mlatarao tendom iznad poslastičarnice u susjednoj zgradi, cvilio kao da moli neka ga pusti unutra, ili prijeti kako će nasilu ući. Snažan je, nasilan, zidovi i stakla tako su slabi pred njim. Samo treba postati malo bješnji, prepreke će se same ukloniti. Ispunjena mirom legoh na kauč. -Smijem li se vratiti u dane, nedjelje što se vuku duže od dva mjeseca, a još su u magli? Samo obrise nazirem. Smijem li pokušati rastjerati maglu? Hoće li sjene pobjeći pred svjetlom svijesti? Izvjesno je
samo - ovako više ne mogu. Zamislih se. -Moram. Moram bar pokušati. Onog nesretnog trenutka kad mi je liječnik saopćio da je svršeno, sjećala sam se veoma nejasno. Tada sam znala samo jedno, kako ne smijem dopustiti nekom stranom, ma koliko bio uljudan, obazriv, dobronamjeran, da tu vijest saopći majci. To sam morala ja, i upravo taj teški zadatak koji je stajao preda mnom za izvjesno je vrijeme sve drugo potisnuo. Osim što sam morala izreći, morala sam biti i toliko prisebna da majci u prvim trenucima mogu biti oslonac, makar slabašna slamka za koju će se uhvatiti. Sve što je životu davalo slast, miris, boju, nestalo je, ali spoznaja da je otišao neko koga sam od svega više voljela, a da ga nisam mogla zadržati, još je bila daleko. Ukazat će se tek kasnije, u časovima osame i tišine. Sjećala sam se, također nejasno, da sam iz pošte nazvala Sulejmana u Bern. -Tata je umro. Tajac. -Sule, jesi li me čuo? -Žao mi je. Zaista. -Trebaš mami. -Dolazim prvim avionom. Kako je ona? -Još ne zna. -O, moj Bože! -Trebaš joj, Sule - ponovila sam već izgovorene riječi znajući da joj nikada nije bio potrebniji. Cijelim putem do kuće smišljala sam kako joj reći. -Gotovo je, majko. Ili: Nema ga više. Ili: Tata je umro. Stojeći pred njom upitala sam: -Kako ćemo bez njega, mama? Nije bilo jauka ni krika. Jedino najčistiji zvuk što ga je izustio očaj. Sjećala sam se zagrljaja dužeg nego ikada, čvršćeg nego ikada. Nisam razaznavala čije srce udara snažnije ni brže, kao da se takmiče. Onda su potekle suze, vrele kao istopljeni metal, a opet nisam znala koje su čije. Ko kaže da se u pregolemom bolu ne može plakati, istinski bol nije ni osjetio. Susjedi, prijatelji, rodbina, za kratko vrijeme su ispunili kuću. Služila sam ih kafom kao mjesečar, ne osjećajući noge, ni tlo pod njima, svjesna jedino da mamu moram poštedjeti. Rano ujutro sišla sam u vrt koji je godinama bio sav moj svijet, svijet u kome je svaki korak imao tačno određeni cilj, gdje je svaki žbun, svaki grm, svaki cvijet, kamenčić, imao svoj smisao kao ni ednom drugom svijetu. Sišla sam da vidim šta je ostalo od tog vrta uspomena, djetinjstva, mog svijeta, da u poređenju s ostatkom vidim šta je od mene preostalo. Nije to više bio čaroban svijet nastanjen bajkama, izvana zaštićen zidom od bijelog kamena. Gledala sam kuštrave kose crnih borova i pitala se kako sam nekada na prostoru od kojih četiri stotine kvadratnih metara mogla stvoriti svoje carstvo, svoj beskrajni svijet. Obuzela me teška tuga što se tom svijetu više nikada neću vratiti. Jer, da bih se vratila, trebala bih se vratiti igri, ne vrtu. Nisam imala čak
ni iluziju da je to moguće, niti da će jednom biti drukčije. Horizonti za kojima sam jurila, nestali su. Baš toga jutra, u mom bivšem svijetu, u našem vrtu, umrlo je ono dijete što je šćućureno i pritajeno do toga časa u meni živjelo. I ono što je nakon toga slijedilo bilo je iskidano u sličice, blijedo, kao da je proživljeno u bunilu. Oživje slika starog Emina i sina mu, Muharema. Emin je nešto govorio majci koja ga nije slušala. Muharemovo lice bilo tvrdo, kao u granitu isklesano. Oči bi mu se povremeno zadržale na meni, mračne, užagrene. Sjetila sam se trenutka kada sam mislila: Onda sam te željela ubiti. Sada te želim ljubiti. Ta misao je zapekla kao vreo žar. Zar u danu koji mi je odnio oca mogu nešto takvo poželjeti? Učinilo mi se kako sam pozlijedila i uprljala tatu tom gotovo bezumnom željom. Oborene glave otišla sam u svoju sobu. Uzela sam abdest, obukla dugu haljinu, glavu prekrila maramom. Pala sam na sedždu, podigla ruke, dlanove okrenula k licu i tiho, gotovo razgovijetno šaptala: -Bože uzvišeni, oprosti meni i njemu. Učini mu kabur prostranim i svijetlim. Izgovorila sam to svečano, u zanosu iskrene molitve, pa nastavila: Uzeo si mi oca. Znaš koliko sam ga voljela. Ja sam vjernik, ali moj bol ne može potrati spoznaja da je to Tvoja volja. Znam da je to grijeh, a Ti si sveznajući i ne mogu lagati. Tijelom su mi prošli hladni žmarci. Stresla sam se. Kad god sam ranije bila na namazu, ili se na drugi način molila, činila sam to gotovo rutinski. A tada... činilo mi se da je Bog, bezobličan i nevidljiv, prisutan svuda oko mene, da je u zraku koji ispunjava sobu, da je po prvi put moja duša stupila u istinsk vezu s Njim, tako velikim i moćnim. Zbog zanemarljive malenkosti svoga bića pred Svemogućim, osjetila sam strah od poniranja u nešto neprolazno, što je trajalo i što će trajati. Generacije i generacije dolazile i odlazile, dolazit će i odlazit će. Bezvremensko vrijeme i On će ostajati. Misao koja je tamo u sobi proletjela sviješću, poveća strah. ON je znao i za tu misao koja se osim grješnom, tada učinila stidnom i pomalo bludnom. Zato sam požurila da završim: Usrdno Te molim, pomozi mi. Olakšaj ovaj bol koji me raskida, razdire. Pomozi i mojoj majci, mome bratu, pomozi svim dobrim ljudima i čuvaj nas. Amin. To je sjećanje bilo najjasnije iz protekla dva mjeseca. Žaki je došao iste večeri, snažno mi stegao ruku i držao je u svojoj nekoliko sekundi. Odvela sam ga do majke, upoznala ih. Nakon što je i njoj, naklonivši se s poštovanjem, izrazio sućut, mama ga je predstavila kao mog momka. Uhvatila sam se da ne gledam Žakija nego Muharema, iščekujući. Doista, reakcija nije izostala. Tvrdo lice je postalo tvrde, mračne oči mračnije. Žaki je, vjerovatno, po takvoj reakciji zaključio da je to taj sanjani, nezaboravljeni, nepreboljeni. Gledali su se, odmjeravali. Hoće li jedan baciti rukavicu? Sljedeća jasna slika je susret majke i Suleta. Čak kad bih živjela dugo kao kornjača, taj susret nikada ne bih mogla zaboraviti. Gledali su se sa razdaljine od nekoliko metara, nijemi, kao okamenjeni. Bila sam sigurna kako oboje znaju osjećanja onog drugog. -Majko. Prvi put u životu vidjela sam suze u očima svoga brata.
Ruke su im se ispreplele u zagrljaju. Kao da je njegova vrela krv potekla majčinim žilama vraćajući e iz svijeta sjena u svijet živih, kao kad se nakon zalijevanja naoko već svehla biljka polako ali sigurno počne uspravljati. I ja sam zasuzila, što od ljepote te slike od praiskona, slike majke i sina koje je jedna smrt još čvršće vezala, što od zavisti. Takav zagrljaj ja više neću osjetiti, takav je bio moj zagrljaj s tatom. Zašto je to tako nikad neću znati. Ni mama ni Sule ne znaju, ni tata nije znao. Šta čovjek uopće zna? Ništavno je znanje njegovo. Iza ikindije, u vrijeme kad je ispred Šarene džamije kretala dženaza, u kući su bule počele učiti dove. Ona najmlađa učila je najtiše, ali je njezin glas imao nešto osobito, sve druge je potiskivao izvan moje slušne percepcije. Upijala sam taj glas i doživljavala ga kao da on objavljuje vjenčanje moga oca sa zemljom. Zamišljala sam uski tabut prekriven zelenom čohom kako bešumno klizi sa ramena na ramena. Na čas sam pomislila kako je, između ostalog, u islamu lijepo to što je ženu poštedio tog najtežeg od svih rastanaka. Dani koji su slijedili bili uglavnom isti. Kuća prepuna ljudi, žamora izmiješanih glasova, mirisa kafe i duhanskog dima. Strina je iz banje došla nama. Kuhanje je preuzela na sebe. Jeli smo malo, i to malo rekla bih, reda radi. Ni Serđo nije bio bolji. Kosti su danima stajale netaknute. Nije prestajao potmulo sviljeti. Na sedminu od dana smrti, nakon proučene dove u džamiji, kući su došli Emin i Muharem. Emin je razgovarao s majkom, nategnuto, isprekidano. Više je ličilo na uzajamno mučenje nego prijateljski razgovor. U drugom kutu sobe Muharem je pričao sa Suletom. Povukla sam se u kuhinju i okupirala pranjem posuđa. Nečiji su mi dlanovi dodirnuli ramena. Kao da su me opekli. Po probuđenoj nježnosti u src znala sam čiji su. -Sutra putujemo. Kao da je grom udario u već trošno stablo. Trenuci su protkali kao krv, činilo se da vrijeme sve rastače. Okrenula sam se prema njemu osjećajući suhoću u ustima. Oživjelo ono davno veče, oživjelo ponos, porodilo prkos, te ojačana i jednim i drugim blago rekoh: -Sretno vam bilo. -Volim te, Lijano. Bila je to slabašna svjetlost u dnu crne rupe, pa ipak je strujala kroza me kao vjetar kroz krošnju i cijelu me potresala. Šutjela sam. Dokrajčit će ovo napola slomljeno srce. -Pogledaj me. Gledala sam mu oči, mračne, tamne, duboke, sva mi je utroba drhtala. Učini mi se da u ruci držim srce onoga koga ljubim, i svoje vlastito. Odjednom, prsti se predaju nepoznatoj sili, polako se otvaraju da me izdaju. Glasom koji je i meni zvučao strano, kazala sam: -Priča je završena, Gosparu. -Napisala si priču? Još uvijek želiš postati pisac? -Razumiješ ti mene sasvim dobro. A ako jednom i budem pisala, to sigurno neće biti romani nastavcima.
Ramena su mi se nestrpljivo digla pa spustila. Sigurnim glasom sam dodala: -Zbogom, Gosparu. U sobu smo ušli jedno za drugim. Emin je u tom času ozbiljnim glasom govorio mami: -Rahmetli Hasan mi je prije nekoliko godina dao jednu kovertu i zamolio me da ti je predam ako ode prije mene. Uvukao je ruku u unutarnji džep sakoa i izvadio blijedožutu kovertu zapečaćenu na poleđini. Mamina ruka je drhtala primajući je. On iznenada ustade. -Sada idemo. Sutra selimo u Podgoru. Ne znam je li ti Hasan govorio o tome. Trebali smo otputovati onoga dana kad je umro. Nas smo se dvojica toga jutra oprostili... Jah, jah - dodade sjetno. Mama nije kazala ništa. -Tebi i tvojima želim svako dobro. Sa svima se rukovao, Muharem također. Nisam se usudila podići oči uprte u zamršene šare ćilima. Odlazio je, vjerovatno zauvijek, iz moje kuće, mog grada, mog života. Ko još nije upoznao osjećaj kada se nade gase, onu tišinu koja, kao teška bolest, postaje teža iz sekunde u sekundu? Neko vrijeme svi smo šutjeli. Prva je progovorila strina: -Rabija, što ne otvoriš kovertu? Nas troje smo se trgli i istovremeno pogledali strinino borama zbrčkano lice. -Pusti, strina - kazala sam nastojeći da ne zvučim grubo. To je namijenjeno samo mami. -Pa neka sama pročita ako će kriti od vas. Mamino lice postalo bljeđe. Mišići oko usana se zgrčili dok je ruka uzimala kovertu odloženu na stol. Prvo ju je samo držala jedva dotičući blijedo-žuti omot. Onda je nožem pažljivo otvorila bočnu stran i izvukla načetvero, presavijen list papira. Na poleđini, na mjestima gdje je bio presavijen, vidjele se tanke, nešto tamnije žućkaste pruge. To smo zapazili nas troje, mama je čitala. Papir je drhturio međ stisnutim prstima. Lice joj bilo napregnuto. Od očiju se zrakasto širile tanke bore kojih doskora nije bilo. Tišina bila napeta, pa teška. -Ovo je tatina posljednja želja, oporuka, kako hoćete - kazala je majka kad je završila. Pročitat ću vam. Počela je čitati. Glas joj bio teško razgovijetan. -Ja, Eminagić Hasan, rođen petnaestog aprila 1916. godine u Sarajevu, trenutno nastanjen u Travniku, Musala 10, pri punoj svijesti i zdravoj pameti, a pred svjedocima - umirovljenim advokatom Hafizbegović Eminom i Hafizbegović Muharemom, izražavam svoju odluku o raspodjeli imovine nakon moje smrti: 1. Kuću sa baščom i garažom, automobil, ušteđevinu i kućicu za odmor ostavljam svojoj supruzi Eminagić Rabiji. 2. Zlatarsku radnju i sav inventar u Titovoj ulici ostavljam mome sinu Eminagić Sulejmanu. Njemu također ostavljam svoj ručni sahat. 3. Porodičnu kuću sa baščom u Sarajevu, Bistrik 21, koja je sada iznajmljena obitelji Bešlagić,
ostavljam svojoj kćeri Eminagić Selmi. Njoj također ostavljam džepni sahat moga rahmetli oca. 4. Prodavcu novina Ragibu Muliću i brijaču Hamidu Taliću ostavljam po zlatan prsten koji se nalaze u mome pisaćem stolu. 5. Konobaru Asmiru Meliću, koji me godinama služio kahvom, ostavljam novo svečano crno odijelo i leptir mašnu. 6. Profesoru muzike, Vladi Saviću, ljubitelju antikviteta, ostavljam staru violinu. Napisao u Travniku, drugog jula 1969. godine. P.S. U koverti su kratke oproštajne poruke za svakog osobno. Majka je uvukla drhtavu ruku i izvadila tri presavijena listića. Na svakom je stajalo ime - jedan za mamu, drugi za Suleta i treći za mene. Više nije drhtala samo mama. Drhtavica zahvati i mene. Sule je ostao jednako smiren. Sama opuruka nije nas naročito zanimala, ticala se sviju, ali, ovo je bilo nešto sasvim osobno te smo bili nestrpljivi u otvaranju poruka sa svojim imenom. Zavukla sam se u kut i čitala: „Djevojčice moja, Molim te, uvijek budi uz majku, osobito ukoliko naiđe period krize. Ako nju iznevjeriš, i mene si iznevjerila. Voli te tata”. Gledala sam lijepi, udesno ukošen rukopis, vidjela dragu ruku, vitke prste ovijene oko tankog nalivpera, raznježena. -O, Bože? - trže me slabašan mamin glas u kome je bilo nečeg paničnog. Glava joj je polako klizila niz naslon fotelje. Lice dobilo neku sivožutu boju, kroz svaku poru izbijale sitne kapljice znoja. Sule i ja smo skočili u isti mah. Majka se na dodir žestoko trznula i s gotovo očajničkim naporom pokušavala vratiti u sjedeći položaj. U šaci je gužvala svoju poruku. -Nehotice će je uništiti pa poslije žaliti - pomislih. Iz stisnute šake pokušah izvući papirić. Prsti su se grčevito stegli, njene se usne pomakle. -Ne - tiho je rekla. -Sule, zovi hitnu pomoć! - vrisnula sam. Išao je prema telefonu. -Sulejmane - tiho će majka - ne zovi nikoga. Samo sam se uzbudila... Odvedi me do kreveta. -Moram zvati ljekara, mama - kazao je odrešito, na rubu histerije. -Kunem ti se da ću biti dobro. Molim te, sine, poslušaj me. Poslušao je, odveo u sobu i smjestio je u krevet. Kada sam, nedugo zatim, razgrnula zastor, vidjela sam ga u bašči. Stajao je dolje, i pri svjetlosti koja je padala s prozora, čitao poruku koju mu je tata ostavio. Odjednom me prožeo do tada potpuno nepoznat osjećaj koji me sledio strahom da ću izgubiti razum. Razgledala sam okolo. Bila sam sama u sobi. Samo je strina mirno kunjala na kauču. Brzo sam našla tabletu za smirenje i progutala je. Iz te grozomorne noći jasno sam se sjećala da sam u pozne sate, sigurna kako svi spavaju, otišla tatinu sobu. Uzela sam rokovnik i djedov sat. Dok sam se vraćala, iz sobe svoga brata čula sam nešto
nalik na prigušene jecaje. Već je sviralo. Ušuljala sam se u maminu sobu. Pošto sam se uvjerila da mirno spava i pravilno diše, pošla sam leći. Negdje na pola sobe sam se zaustavila, na čas zamislila, a onda vratila do kreveta. Blijeda svjetlost već se uvukla kroz tanane zastore. Na pustom gradilištu svjetla i mraka vladao potpun mir. Mamina desna šaka i dalje bila stisnuta. Lagano sam je dotakla. Šaka se otvorila, prazna. Ni na krevetu, ni pored kreveta, ni na podu, papira nije bilo. Dok me san obuzimao, kroz mutnu svijest proletjelo pitanje: Šta li je napisao mami i Suletu? Negdje u blizini zacvilješe kočnice, prenuše me i vratiše u strinin stan, u posljednju večer mjeseca augusta. Sva sam bila u grču, osjećala kako mi srce tuče snažno i brzo. Mali smrtnik između neba i zemlje, svjesna jedino slasti da dišem. Tama se uvukla u sobu. Namještaj nisam jasno razaznavala. Ustala sam i prišla prozoru. Vjetar je i dalje nagrizao naoko mrtvu noć, noć koja je duboko u utrobi nosila život. Otvarajući ga, mislila sam: -Dobro je, dobro... Kiša više nije padala. Napolju se jasno vidjelo, što od svjetla s okolnih prozora i uličnih lampi, što od jako osvijetljene benzinske pumpe na raskrižju. Mrak pobjegao pred svjetlom i siguran čučao sklupčan u krošnjama starih brijestova u parku kod Druge gimnazije. Mokro lišće ljeskalo se i jedva čujno šumjelo. Potok što je tekao niz ulicu nestao, ona ostala umivena i čista kao istom okupano dijete. Ostavila sam prozor otvoren, došla do sredine sobe, podigla ruke, protegla se, upalila svjetlo. Stavila sam džezvu s vodom na šporet i pošla po cigarete. Na vitrini, u maloj korpici ugledah dva kestena što sam ih jesenas sjajne i tamne digla iz lokvice jer su me podsjećali na Muharemove oči. Uzela sam ih u ruku i dugo gledala na ispruženom dlanu. Bili su gotovo sparušeni, bez ičega što bi budilo ushit, nametalo poređenje. I one će oči jednom zgasnuti. Ostat će samo tamna boja, bez sjaja, bez ljepote. Poželjeh da ih kroz prozor bacim dolje, na ulicu. Odustadoh i vratih ih u korpicu. Zakuhala sam kafu, sjela za stol i zapalila. Gorki napitak djelovao okrepljujuće. Šta je još ostalo iz onih dana duboko proživljeno, a noćas neoživljeno? Poslije one teške noći spavala sam gotovo do podne. Na brzinu sam se obukla i pošla ka Muharemovoj zgradi. Pred ulazom nije bilo njegovog automobila. Na balkonu je mlada žena, kćerka Eminovog brata koja se nedavno udala i spletom okolnosti riješila problem stanovanja, širila rublje. Gotovo je. Otišao je - konstatirala sam. Nije boljelo. Ne strašno. Žaki je često zvao. Razgovori bili kratki, bez osobite topline, kao razgovori dva, ne baš jako bliska prijatelja. Pada mi na pamet jedan suton. Popela sam se u vrh bašče. Željela sam se osamiti, i Sređo mi je bio suvišan. Sjela sam. Glavu spustila među razmaknuta koljena. Neka ruka zamrsila mi je kosu na potiljku. Po grubosti tih, gotovo kružnih pokreta, i ne dižući glavu, znala sam da je to moj brat. Sjeo je. -Ne pokušavaj pobjeći od istine, od sebe. Niko to ne može. Ja uskoro moram nazad zbog posla, Ninet, male, a mami treba potpora, utjeha.
Podigla sam glavu. -Meni, misliš, ne treba? Razvukao je usne. Više je ličilo grimasi nego osmijehu. -Mlada si, zdrava, život se otvara pred tobom. Vidiš, sve teče kao i prije. Sunce zalazi, vuče se Lašva, cvjetaju ruže, smjenjuju se dani i noći. Ljudi šetaju, smiju se ili plaču, neko umire, neko se rada. I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam. Sami se rađamo, sami umiremo. Svjesnost da se mora umrijeti za deset, dvadeset, trideset godina, uopće ne kvari raspoloženje. Ustvari, pitanje je li to deset godina, godina ili dan, samo je pitanje perspektive. Tako gledaj i na tatinu smrt. -Daj, ušuti već jednom. A da se mami nešto desilo? -Zaveži, krele mali! - zarežao je. Pjena će mu poteći na usta. Pomislila sam da će me udariti i pogledala ga. Nosio je u sebi nešto divlje, očajničko, iz njega je gledala nesreća. -Da nije mame, mislila bih kako uopće nisi u stanju voljeti. Šutio je, mračan, dalek, stran. -Majka je nešto drugo. Nešto sveto. Otac može biti bilo ko. -Nadala sam se da su te brak i očinstvo promijenili. Vidim, ostao si isti. -Ti nisi. Kada sam zadnji put bio ovdje, prije nekih pola godine, još si bila dijete. Sada pored mene sjedi zrela žena, zajedljiva, jetka. Za preobražaj trebalo je tako malo - izvući ti ruku iz ruke koja te je vodila birajući svaki korak. -Prestani! - planula sam. - Nikada se nisi razdirao brigom za mene, nemoj ni sada. -Brinem za mamu - glas mu u trenu postao blag, topao. - Volio bih je povesti sa sobom, ali to ne smijem ni spomenuti. -I ja ću se morati vratiti u Sarajevo. -Do tada još ima vremena. Strina će ostati do zime. Staroj kugi to odgovara. Tada ću, nadam se, privoljeti mamu da pođe sa mnom. -Sutra putujem - kazao je jedne večeri ispreplićući i snažno stežući debele prste. Lakše bih podnijela da je kazao kako će sutra biti kijametski dan. -Moram. Tamo se na obaveze prema poslu gleda mnogo strožije nego ovdje. Ustao je i prišao joj. Onako krupan i snažan, tvrdog lica, sjeo je pred mamine noge i na koljena joj naslonio glavu. Prelazila je rukom po njegovoj oštroj, kratko podšišanoj kosi. Onda se ruka spustila na lice. Sklopljenih očiju meko e prelazila vrhovima prstiju preko čela, spuštenih trepavica, jagodica, jakog nosa, tankih usana, čvrste brade. Prsti klizili lagano, milimetar po milimetar, kao da želi jagodicama upiti svaku crtu, pa i ožiljak što se pružao duž obraza, i mladež na bradi, kako bi u dugim noćima do ponovnog viđenja kroz te agodice mogla dovesti u svijest svaki, i najmanji detalj lica svog sina. Gledala sam ih opčinjena. Majčina nježnost je bila neraskidiva od njene ličnosti, ali Sule? Zar se može potpuno predati, potonuti u istinsko blaženstvo? Činio se poput divljeg, snažnog ždrijepca sasvim savladanog i potčinjenog vještom krotitelju. Samo sat prije bratovog polaska stigao je sudski poziv za ostavinsku raspravu koja se trebala održati naredne sedmice. Majčine oči ponovo oživjele. Znala sam da je tiha radost posljedica nade kako će ga to zadržati još nekoliko dana. Kad je kazao da će meni ostaviti punomoć, blijeska u očima nestalo. Vraćeni
život zgasnuo. Ničega se više nisam mogla sjetiti. Poput ostarjelog i onemoćalog psa, bespomoćno sam se spuštala ezero noći. Na fakultetu je vladalo opće mrtvilo. Provela sam tamo oko pola sata. Za to vrijeme sam srela ukupno četvero ljudi uključujući i službenicu u studentskoj službi, kojoj sam predala prijavu za ispit što sam ga trebala polagati u junu. Putem nisam srela nikoga dragog, bliskog. Dan je bio vreo. Pomislih kako ima istine u onome što sam ednom čula, da ljeta nigdje nisu toplija, a zime oštrije nego u Sarajevu. Možda je to zbog njegovog geografskog položaja, ugniježdenosti u kotlini podatnoj suncu, zaklonjenoj od vjetrova. Vrativši se u stan otišla sam pravo pod tuš. Dok se voda slijevala niz tijelo osjetih glad. S guštom pojedoh pržena jaja i gomilu paradajz-salate. Za neraspremljenim stolom zapalih. U desnoj ruci držala sam viljušku i njome crtala nepravilne mreže po stolnjaku. -Sad ću učiti. Sreća je da se imam čime okupirati. Ugasih cigaretu. Tog časa, po ko zna koji put, kao munja u svijesti bijesnu ime Zinaida Muftić. Kad god bi se nametnulo pitanje ko je bila ta žena osjetila bih nelagodu, bježala od toga jer je boljelo, a nisam znala ni šta, ni gdje, ni zašto me boli. Znala sam samo jedno: to je bila žena s čijim je imenom i likom tata otišao iz života. Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. Nema li svako neki, samo svoj unutarnji svijet koji se povlači da bi se napojio novom snagom, ljepotom, tugom, oživio davnu čežnju, raspirio zapretan strast, vratio nadu da osim kaskanja u svakodnevici postoji još nešto. Jer svakodnevica, makar bila mirna kao mirna površina vode, sjajna kao zlatno žitno polje, svijetla kao sunčan dan, može postati zamorna. Dođe vrijeme kad se požele nemirni valovi, ustalasano žito, kišan dan. Je li taj svijet ocu bila Zinaida? Kad ju je upoznao? Koliko mu je značila ako se preko kćeri odlučio poručiti molitvu za nju? Kada je umrla? Je li smrt bila sila koja ih je razdvojila? Da li ih je, zapravo, ikada razdvojila? Ama ne. U jednom životu ne mogu se voljeti dvije žene ljubavlju koja se poput prstena zatvara u krug, kojoj se ne zna gdje je početak, gdje kraj. A takvom je ljubavlju tata volio mamu. Ko je onda Zinaida? Rođakinja sigurno nije, prijateljica također ne, jer onda ne bi imao razloga da iz sobe udalji mamu. To je ipak morala biti žena koju je ljubio, silno, žestoko, nekada davno, vjerovatno prije nego što je sreo mamu, a razdvojila ih njena smrt. Protresoh glavom. Sve se u meni uskovitlalo, zaplelo, zamrsilo. Neka ti je rahmet, Zinaida, misterijo za čije bih rješenje bila spremna platiti visoku cijenu. Bez sumnje si bila iznimna. Dokaz za to je što te volio čovjek kakav je bio tata. Ustala sam i hodala po stanu povremeno dotičući zid ili dio namještaja. Ma šta bilo među vama, ja sam vam halalila, Počivajte u miru Božijem. O tome više neću razmišljati. Rasterećena donesenom odlukom nalaktih se na prozor. Dolje na ulici uobičajena gužva. Prolaznici koračali brzo, nervozno. Automobili su se vukli u dugom, otegnutom, nepravilnom redu povremeno zastajući. Neki je vozač trubio. Novi blijesak u glavi od koga me prože jeza. S obzirom na trenutak u kome se nje sjetio, u kome je od Boga molio oprost za nju (ili možda za
sebe?!), vjerovatnije je u pitanju nešto drugo. Nije li to neko kome je nanio žestok bol, prema kome se osjećao grješnim, pa nije mogao otići ne tražeći oprost? Ugrizoh se za usnu. Za mene je ovo preteško, prekomplicirano. Moram ostati kod svoje odluke. Svako saznanje koje bi bacilo i najmanju mrlju na oca, koji je za mene bio pojam savršenstva, i pored toga što znam da savršenih ljudi nema, neizdrživo bi boljelo. Neću misliti na tebe, nepoznata. Još jednom ćeš biti pokopana. Ja ću te pokopati u svome srcu i umu, s poštovanjem, ne razmišljajući šta i ko si mu bila. Birala sam Žakijev broj, a u glavi se ritmično, kao klatno na satu njihalo ime Zinaida... Zinaida... Zinaida... Ležala sam mu na krilu, ruka na mojoj kosi djelovala umirujuće. Na tom sam krilu tražila makar trenutak zaborava. -Do nedavno si izgledala kao dijete. Ne samo izgledala, nego si se tako i ponašala. Sada si zrela, izmučena, lijepa. Je li ti mučeništvo dalo tu osobitu ljepotu i zrelost? -Jesi li nekada vidio ružnog i neozbiljnog sveca? Sagnuo se prema mom licu. -Nemoj me ljubiti, Žaki. -Neću - kazao je pomirljivo, bez ljutnje. Ruka u kosi se umirila. -Još ne vjerujem da je to istina. -Vjerovat ćeš i pomiriti se, kao i svi ljudi. Ponovo mi je počeo milovati kosu. -Žao mi je što nisam upoznao tvoga oca. -Bio je najbolji čovjek na svijetu (Bježi, Zinaida!). Ali, nemojmo o tome. Još je svježe i boli. -Njega sam odmah prepoznao. Da pogled može ubiti, sada ne bih bio tu. -Nemoj ni o Muharemu. To je gotovo. Odselio je iz Travnika. Ni adresu mu ne znam niti me zanima. Jesi li tu nju viđao? -Shvatila si one večeri? -Svako bi shvatio. Jesi li zbog nje počeo piti? -Ne. Ona me ostavila zbog pića. Protegnuo se da dohvati cigarete. Prvi put smo oboje bili svjesni da nas veže nešto toplo, prisno. -Ne zamjeram joj. Sjećaš li se da sam i tebi već na prvom sastanku kazao kako je bolje da me se kloniš. Ja nisam rođen da nekoga usrećim. -Misliš da nisi dobar čovjek? -To ne. Podlegao sam teškom poroku. Treba se kloniti ljudi koji snagom volje i uma ne mog pobijediti samoga sebe. -Nisi zaglibio tako duboko. Bit ćemo prijatelji. Zajedno ćemo to prebroditi. -Prekasno je. Mogao sam ti biti prijatelj sve dok nismo bili odvojeni dosta dug period. Ovo u meni je daleko od prijateljstva mada u dubini svoga bića znam da s tvoje strane ništa ne mogu očekivati izuzev, možda, slabih pokušaja. Šutke smo se pogledali pa se nasmijali, a oboje željeli zaplakati.
-Imaš li Coca-Cole? Popili smo litar kole ne progovorivši. Bilo je lijepo šutjeti s Žakijevom rukom na ramenu u polutami sobe dok je vjetar njihao zastor na otvorenim balkonskim vratima. -Šta misliš da odemo u kino? U „Tesli' se daje „Kosa”. -Što da ne. Film je bio izuzetan. Po izlasku iz kina pomislih kako je prvi put nakon tatine smrti nešto sasvim zaokupilo moju pažnju. -Bože, koliko smrti, a zašto, i za koga? - utonuo u misli kaza Žaki. -Prvi put te čujem da se obraćaš Bogu - kazah pomalo provokativno. -Šta da ti kažem? Ponekad zavidim onima koji vjeruju u vječni život. -Onoga dana kad je tata umro, srela sam čovjeka koji je govorio o dušama umrlih s tolikom sigurnošću da sam ga u tome času mrzila... Sada mislim da je tačno znao o čemu govori. Misliš li ti da sa smrću čovjek potpuno, definitivno odlazi bez traga, ili ipak duše, kao nematerijalne, nastavljaju dalje živjeti? I, ako je tako, gdje su? Jesu li tu, među nama, ili odlaze u neki drugi svijet, neku drugu dimenzij nedohvatljivu ljudskom umu? -Mislim da nema čovjeka koji na ta pitanja na ovaj ili onaj način nije tražio odgovor. Blago onima koji kroz vjeru i u vjeri nalaze sva objašnjenja i odgovore. Ja ne spadam u tu grupu sretnika. Često sam razmišljao o tome i pokušavao pomiriti svoje siromašno religijsko obrazovanje s racionalnim fizičkim zakonima kojima se tumače i mogu objasniti i takva savršenstva kao što je ustrojstvo kosmosa, kretanje planeta, postanak i nestanak zvijezda, sunčeve energije, kao i mikrokosmos molekula, atoma, subatomskih čestica. Mislim da sam u sebi i samo za sebe riješio te dileme i to me tumačenje za sada zadovoljilo. Prvi put razgovaram na tu temu, do danas je to bilo „samo za osobnu upotrebu” ... Ja na to gledam ovako: centar ljudskog života, emocija, uma, duše, je mozak, a ne srce. Konačno, danas se kao kriterijum za potvrdu smrti uzima prestanak funkcije mozga, a ne rada srca ili disanja. Proizvod mozga su mišljenje, osjećaji, strasti, fobije. Dakle, nešto materijalno, što se može vidjeti, čija nam je struktura poznata, producira nešto nematerijalno što se do sada nije uspjelo registrirati. S obzirom na moje tehničko obrazovanje, ja sam te fenomene protumačio kao neku vrstu elektromagnetnih valova, nešto poput radio i TV valova za koje se, na sreću, još nije uspio napraviti prijemnik osim što ponekad, neki drugi mozak, neki drugi čovjek to primi telepatski. Radiovalovi, kao i drugi elektromagnetni valovi, nikad ne nestaju, nego se beskrajno i neprestano šire i prostiru kroz vasionu. Tako, teoretski postoji mogućnost da neko, negdje, na nekoj drugoj planeti, u nekom drugom „sunčevom sistemu”, drugoj galaksiji udaljenoj ko zna koliko svjetlosnih godina, bude na nekom TV aparatu gledao ono što se sad emitira na bezbrojnim TV stanicama. Jednom, kada više ne bude ni naše planete, ni našeg sunčevog sistema, te iste slike će se i dalje nastaviti širiti kroz beskraj vasione... Ako je to tako, to znači da sve ono što osjećamo, mislimo, čega se bojimo i čemu se nadamo, riječju, ono što je naša duša, to se poput radio i TV valova vječno i stalno nalazi tu, oko nas, i u cijelom kosmosu. I doista mislim da je ljudska duša vječna. Te se duše sreću, prepliću, možda na neki način komuniciraju. Gledajući to tako, duše dobrih ljudi vječno žive blaženstvu, za razliku od duša onih drugih. Možda je to i odgovor na pitanje raja i pakla. Upijala sam svaku riječ. -Ja sam vjernik, Žaki. Mislim da sam to donijela već u genima, a i odgajana sam tako. Međutim, raduje me što razmišljaš o tome, što, bez obzira da nematerijalno tumačiš materijalnim, vjeruješ u vječni život duše. Bilo bi strašno da odlaskom iz ovoga svijeta iza čovjeka ostaje samo praznina, samo ništa. T
ima utjehe. Možda je duša moga tate, koja u vječnosti luta od zvijezde do zvijezde, sada sasvim blizu, možda nas prati, smiješi se... Nismo ni primijetili da smo već gotovo stigli do mog ulaza. Naslonila sam se na zid, mirna, gotovo radosna. - Hvala ti, hvala... Nastupilo vrijeme kiša. Tmurno nebo spustilo se tako nisko da se činilo kako dotiče krovove solitera. Ponekad se iz daljine približavala potmula grmljavina. Horizont bi rasjekla munja, na trenutak osvjetljavajući nagomilane oblake. Puhao je vjetar nanoseći kišu u lice pa su pješaci nosili kišobrane ispred očiju. Iako je kalendarski još trajalo ljeto, izgledalo je da je jesen ušla u grad i njime sigurno zagospodarila. Vrijeme je odgovaralo mom raspoloženju i obavezama. Već gluha, postajala sam i pomalo slijepa. Bitisala sam između oblaka i magle, u prostoru lišenom svake svjetlosti i života. Ispit se približavao. Sivilo je oduvijek u meni izazivalo melanholiju te rolete nisam dizala. Po cio dan je gorjelo svjetlo. Tako tekli dani u tišini, osami, vještačkom svjetlu, prividnom miru i davno, davno minulom vremen humanizma i renesanse. Ponovo sam prešla Dantea, Petrarcu, Bokaccia, Shakespearea, Cervantesa, trudeći se da zapazim detalje koje ranije nisam registrirala. Kad sam završila čitanje djela, kritika, biografskih podataka o autorima, zaključaka o kompletnom djelu pisaca toga doba, iznova sam se vraćala „Kanconijeru” doživljavajući ga sasvim drukčije nego ikada prije. Tristo šezdeset šest soneta i kancona, balada i madrigala posvećenih jednoj ženi, Lauri, koju je vidio u crkvi Svete Klare u Avignonu na jutarnjoj misi, ženi koju je cijeli život volio. Je li to bila ljubav ili opsjednutost onom koja mu je bila nedostižna kao zvijezda? Listala sam knjigu napola odsutna. Zaustavih se na stranici gdje je neko potcrtao redove jedne tercine. Čitala sam: „Otkad ona prođe ja ne živim više Gdje je ona bila meni bješe milo Koraci se moji s njenim ustaviše.” I Zinaida je umrla prije tate. Je li bio opsjednut njome? Jesu li se s njenim, i njegovi koraci bar za izvjesno vrijeme ustavili? Zaklopih knjigu, lupih šakom po korici. Ja sam njome opsjednuta. A rekla sam da se neću vraćati niti razmišljati. Odlazi nepoznata ženo, počivaj u miru, dopusti da i ja povratim svoj mir. Pokupih knjige, stavih ih u pretinac regala i na gramofon stavih ploču. „Ne nudi mi usne noćas, poželjeću da me uvijek ljube...” - razliježe se elegičan glas koji je bio tako daleko od života, izazivao tugu veoma nalik na žeđ. -Zinaidaaa... - jecao je vjetar pred prozorom. Odvrnuh dugme na gramofonu. Muzika zagluši jecaj vjetra. Nisam se mogla koncentrirati. Nalakćena na prozor gledala sam u noć. Intima je nešto duboko osobno, sveto, uništava se lako kao prah na leptirovim krilima. Zar bilo ko ima pravo dirati to što brižljivo čuvamo, njegujemo, jedino naše? Apsolutno ne. Ni prijatelj, roditelj, muž,
dijete. Niko. Sve što možemo dijelit ćemo sa onima koje volimo, ali za mila Boga, nešto mora ostati samo naše. Ko mi daje prvo da čeprkam po najsvetijim fragmentima intima dvoje već mrtvih ljudi? Sama sam uzela to pravo. Ružno i nedostojno čovjeka. To je sve. A to je dovoljno da mi pokaže kako sam mali čovjek. Osim toga, bolje je ne odgonetati neke tajne. Bolje je čak i ne razmišljati previše o njima jer tek onda ništa nećemo razumjeti. Na izlazu iz fakultetske zgrade sretoh Džanu. - Selma! - zvonki glas bio je obojen radošću. - Nemaš pojma koliko sam sretna da te vidim. -I meni je drago. -Žuriš li? -Ne. Idem sa ispita. -Je li O. K.? -Jeste. -Da svratimo na kolače? -Možda ti zvuči čudno što sam dva mjeseca, kuda god išla, išla sa željom da te sretnem. A samo smo ednom razgovarale, tačnije, žučno polemizirale. Razlog moje želje je baš u toj polemici - kazala je Džana kad smo sjele na sprat „svoje” poslatičarnice. Bila je lijepa i vedra kao i uvijek, a nešto novo, nepoznato, zračilo je iz nje. Ponašala se neusiljeno, bez koketiranja, obaveznog uvrtanja pramena kose, namještenog osmijeha. -Sve to vrijeme sam u glavi reproducirala moje tadašnje poglede na ljubav. Ti si bila u pravu. Ljubav postoji, gluha je i slijepa, sve baca u sjenu. Je li se ispunila tvoja želja ili je to Božije proviđenje ne znam, ali desilo se. -S Farukom? Klimnula je. -Kad sam ga ostavila, nije, kao svi ostali, jurio za mnom, naprotiv, klonio me se. A kad smo se ponovo slučajno sreli, pogledali... ma kako da ti kažem, planuli smo. Zamislila sam se. -Moram ti nešto reći. Faruk je neko vrijeme izlazio s mojom bivšom prijateljicom Hanadi. Onda, kada si pala na ispitu tamo sam bila na njenu molbu. -Pusti gluposti. Draže mi je to nego da je izlazio s tobom. Vjerovala ili ne, doživljavam te kao prijateljicu. Nasmijala se. -Da mi Faruk kaže kako želi da popijem otrov, tek onako, radi njegovog trenutnog hira, ja bih to uradila. Pada li time moja teza koju sam branila - da je ljubav ustvari samoljublje? -Pada. Ali ne pada da u sebi nosiš nešto samoubilačko - našalih se. Džanin se osmijeh ugasio. -Neke su bolesti nasljedne - kazala je sjetno. - Ko zna, možda ćemo jednom i do toga doći. Spustila je viljušku pored napola pojedenog kolača i počela dobovati prstima po stolu. -Pored ostalog ljubav nas i zaslijepi. Tek sad vidim da s tobom nešto nije u redu. Oslabila si, ublijedjela, nekako si svetački lijepa. (Neko mi je to već rekao.) -Tata mi je umro.
-O, moj Bože... Kada? Zagledana u prazno izvadila sam cigaretu i zapalila. -Dvadeset devetog juna. Na Džaninom čelu i iznad gornje usne svjetlucale sitne kapi znoja. -Ne nalazim pravu riječ, ne znam šta bih ti mogla kazati... Postoje situacije kad je najbolje ne reći ništa. -Da pođemo? Umorna sam. Na grad sumrak spustio laka krila. Puhao je vjetar, snažan, nanosio prašinu u oči. Kod Ali-pašine džamije sam zastala. -Drago mi je što smo se srele i zbližile. Sada mi treba neko na koga se mogu nasloniti, kao pijanc zid. Ja ću gore. Ćao. Išla sam uz aleju kestenova. Rijetko opalo lišće boje zlata nemilosrdno kovitlao vjetar. Na ulazu se gotovo sudarih sa Žakijem. -Skitnice. Mislio sam da si se davno vratila - kazao je pružajući mi gotovo crn ružin pupoljak. Penjali smo se uz stepenice. Osjećala sam radost što je u svakom času tu, kao zaštita, sigurnost, i bol zbog spoznaje da nikad nisam zadrhtala od njegovog pogleda, što mi ne bi teško palo ako ga nikada više ne bih vidjela. -Muhareme Hafizbegoviću, ponekad mislim da te mrzim - mislila sam otključavajući vrata. Sjedili smo u polutami sobe osvijetljene nejakom svjetlošću ugaone lampe. Nisam mu jasno razabirala lice, ali blisko zračenje njegovog prisustva otkoči nešto u meni i olakša me, kao kad teret, ravnomjerno se rasporedivši, postaje lakši. -Umorna si? Klimnula sam. -Ni ja nisam bolji. Cijele noći sam bdio nad mamom. Nije se osjećala dobro. -Pričao si mi o mami, sestri, nešto o sebi, prijateljima, kolegama, jedino oca nikad ne spomeneš. Ponekad zaboravim i da ga imaš. Molim te, nemoj me krivo shvatiti. To ti govorim zbog odnosa moga brata s rahmetli tatom. Nikada među njima nije bilo bliskosti koja vezuje sina i oca. Ne mislim da nis voljeli jedan drugog, to ne bih mogla prihvatiti čak i da su mi to obojica rekli... Čini mi se da je tvoj odnos prema ocu sličan. Ako bi mi nešto o tome ispričao, možda bih mogla bar djelimično shvatiti i to između njih, možda bih se bolje osjećala. -Moja priča ti ne može dati odgovor na ono što te zanima. Svaki je čovjek toliko osoben, poseban i zagonetan kao zatvorena knjiga o kojoj ništa ne znaš dok je ne pročitaš, a vidiš kako izgleda, vidiš naslov i autora. Tako moj odnos s ocem nije isto što i Suletov s njegovim. Moj je tata čestit, dobar čovjek, odan porodici, težio je u nama probuditi žeđ za znanjem, razviti slobodan duh. Tih, nezamjetljiv, u sjeni, nikada nam nije nametao svoje mišljenje. A dječaci nekako više vole da im je otac „Džek”, da u njemu vide unaka, nekoga velikog, moćnog, jakog. Moj otac nikad nije povisio glas, nikada se posvađao, potukao, napio, žalio na bilo šta. Na tren je zašutio. -Ljudi su jako komplicirani. Trebao sam biti ponosan, a meni je to smetalo. Naš se odnos polako svodio na „miroljubivu koegzistenciju”. Ništa od mene nije tražio, bio je zadovoljan što dobro učim, završavam razrede, polažem ispite. Prolazile su godine, mi se pretvarali u tihe sustanare, bez zajedničkih
interesa i bez međusobnih problema. Sada žalim za svim tim godinama, prekasno je da se bilo šta promijeni. Ko zna, možda sam zbog načina i stila njegovog života vrlo rano počeo živjeti neobuzdano. Jurio kroz život kao vranac u zaletu, bavio se sportom, jurio za djevojkama i ženama, tukao se, pušio kao Turčin, pio kao Rus, i često kad se probudim nisam znao hoću li zanoćiti u istom gradu. Vidjelo se da ga to boli, brine, ali nije prigovarao, pravio se gluh i slijep. Čak i kad sam prestao piti, ničim nije pokazao radost, a znam koliko mu to znači. -Prestao si piti? -Kad sam se vratio sa dženaze tvome ocu, shvatio sam nešto. I kao zalog tome odrekao se pića. To je, mala, zalog moje ljubavi. Ustala sam i sjela mu u krilo. Sule i tata bili su tada samo sjena nečega prošlog, sjena koja se raspršila. Zazvoni telefon i prekide čaroliju trenutka. -Dobro, Selma, šta je s tobom? Cijelo popodne te zovem. -Položila sam. Kako si ti, mama? -Da te baš zanimalo, javila bi se. Sanjivost, lirski zanos nestadoše. -Znaš da sam bila na ispitu. -Do ovo doba? -Završila sam u šest - glas je zapinjao. - Zadržala sam se s Džanom... Dolazim sutra. Ispravih ramena i vratih se u sobu. Stajao je pored prozora. Profil mu se jasno ocrtavao prema svjetlosti uličnih lampi. -Majka brine što se nisam javila - kazah nesigurno. - Znaš kakve su majke. Brinu bez potrebe. Šutke je gledao u noć. Sjela sam za stol. I on se vratio i sjeo. -Svaki put kad pričaš o svojima, liči na idilu. Podigoh glavu i kad osjetih njegov napregnuti pogled progovorih: -Idile ne postoje, Žaki. I sebi i tebi sam lagala. Jedini ko me istinski volio, bio je tata. I majka me voli, ali najveći dio njenoga srca oduvijek pripada Suletu. Otkada je tata umro, više to ni ne pokušava prikriti... U svemu se promijenila. Sva je usporena, kao stari sat koji kuca sve tiše i tiše. Bljesne na čas samo kad se on javi. Što se mene tiče... kao da joj je svejedno, došla ili ne. Iz očiju izbiše vodopadi, glas pređe u jecaj. -Više nemam ni potrebe ni želje da idem kući. Dijete koje sam doskora bila, umrlo je. Ja sam sada odrasla, Žaki. Čak sam i svoje lutke spakovala za Suletovu djevojčicu. Ti ne znaš... kako je bolan prelaz djevojčice u ženu. Uvukla je glavu pod Žakijevo pazuho, to sigurno utočište, zagnjurila u njega lice, kao životinja da bi uginula. -Jedino mi se Serđo raduje. Siroti Serđo. Bio je prelijep pas, sad je mršavo, olinjalo pašče obješenih trbuha... A moj brat. Eh, moj brat. Mora da je na dženazi likovao... Riječi zamrle, ostali jecaji, bolni, duboki. -Dobro je, mala. Sve će biti dobro. -Moj brat nikada osim majke nikoga nije ni volio. A strina? Pričala sam ti da je divna, pažljiva, da me
voli... I to sam ti slagala. Ona je ustvari dosadna, razdražljiva, čangrizava, glupa i zla. Za ove godine kod nje, gotovo sam izludjela. A kod kuće sam pričala iste priče kao i tebi... -Daj, saberi se. Lezi mi na krilo. Ljuljao mi je glavu, lagano, bez riječi, sve dok se moj jad nije raspršio u polutami. Ovladala noć u koju se čovjek zatvara kao u hram i predaje bespomoćnom razmišljanju. Ležala sam mraku pitajući se nisu li riječi što sam ih kazala Žakiju izletjele nekontrolirano, nisu li prenagljene, pogrešne. Ne, nisu. Dugo sam sebe obmanjivala, a to je najuzaludniji, najnerazumniji posao. Okrenula sam se na bok. Pogled šetao po nejasnom obrisu zatvorenih vrata. Misli se uzbunile, ispreplitale. Oživje Suletov pogled kad smo sjedili u vrhu bašče. Imao je u očima nešto predodređeno za prokletstvo, prokleto, unaprijed osuđeno. Tada sam spoznala da je moj brat sposoban da se suoči sa svim strahotama života. Otkuda tolika razlika između naših emocija, afiniteta, naravi, karaktera, a oboje djece istih roditelja, time i sličnog genetskog sustava, istog odgoja? Otkuda u Suletu golema, nemjerljiva gorčina, mračan duh, nevjerovanje u bilo koju odlik čovječnosti, kad ni tata ni mama nisu takvi? Moram spavati. Misli su nastavljale pređu. Da to nije naslijedio od nekog pretka? Pamtila sam jedino djeda po ocu koji je zadnje godine života proveo s nama. Bio je živahan, krepak starac, gospodstvena izgleda i manira, dobroćudan, vedar. Uvijek horan za razgovor, nikad u žurbi, tabijatli, kako je tata govorio. Sjećam se njegovih priprema za džuma namaz. Jedino je petkom išao u džamiju i jedino tada svom, uvijek besprijekornom odijelu, dodavao fes i žutu hadžijsku ahmediju. A rahmetli amidža? Njega sam znala mnogo bolje, umro je prije dvije godine. Dobrodušan i dobroćudan, uz dosadnu, mušičavu, tešku ženu i nesreću što ga je sudbina lišila potomstva, odao se piću i razvratu ostajući im vjeran do poznih godina. Ipak, bio je čovjek od riječi i ponosa, čovjek kome se, i koga se moglo vjerovati. Očevu majku nisam pamtila, poginula je u ratu, a nisam upamtila ni majčine roditelje. Djedu po majci s početka rata se izgubio svaki trag, uzalud su ga tražili preko dvadeset godina zemlji i izvan nje, a nana je umrla na samom kraju rata. Odjednom mi postade nepodnošljivo toplo. Počela sam se znojiti, ali se nisam usudila izvući ispod organa. Soba je bila hladna, oktobar ovladao. Okrenula sam se na drugi bok i gledala kroz uski prostor između zastora. Vidio se komadić neba, taman i plačan. Osjetih želju za malo opuštenosti bez misli, za malo mira, za mrvicom sna. Uzalud. Oči ostale otvorene, misli se rasprele. Napetost i čudan nemir se pojačavali što je noć više odmicala. Nastavila sam mijenjati položaje tijela ne nalazeći ni jedan koji bi mi odgovarao. Naglo ustadoh, obukoh debeli frotirni ogrtač i upalih svjetlo. Velika kazaljka je odmakla osam minuta iza tri sata. U glavi e bilo sasvim bistro. Pomirila sam se da ovu noć provedem bez sna. Bilo je glupo ponovo leći i batrgati se pustinjom nesanice. Bože moj, hoću li više ikada živjeti, moći zagrliti noć, zagrliti svijet i biti oslobođena svih mora? Ali, noćas više ničim neću razbijati glavu. Kad već ne mogu domamiti san slušat ću Arsena uz kolu.
Otiđoh u sobu po ploče. Pogled pade i zadrža se na vratima vitrine gdje je na mesinganoj kvaki visio djedov sat. U sjećanju se javi djedova ruka, fina, tankih, dugih prstiju kako iz malog džepa na lijevoj strani grudi vadi taj sat lakim, godinama ponavljanim, gotovo svečanim pokretom. Sjetih se očeve želje izrečene u bolnici da uzmem taj sat i njegov rokovnik. Zašto? „Tebi će značiti više nego Suletu.” Znala sam da je tako. Ipak, je li samo to u pitanju, ili se u pozadini još nešto krije? Otvorih najdonju ladicu vitrine i izvadih rokovnik. Onda sjedoh za stol i, Bog sami zna po koji put, počeh okretati list po list prateći tekst. Bile su tu uglavnom prepisane misli umnih ljudi. Nisam čitala one ispod kojih je stajalo ime autora. Tražila sam nešto dotad neotkriveno, ni sama ne znajući šta, nešto što bi mi dalo odgovor na ono tajanstvo u mraku neshvatanja. Ono, što sam svim silama tjerala iz misli, ali se vraćalo kad sam ga najmanje očekivala i željela, uvijek nespremna, ono što me je držalo opsjednutom. Bezoblično, nepoznato, iako je imalo ime - Zinaida. Osim citata nisam našla ništa sve do one posljednje zabilješke što sam je pronašla prije tatine smrti, zabilješke koja me dugo proganjala, o kojoj sam mnogo i često razmišljala, u čiju suštinu sam svim silama pokušavala proniknuti, naći u njoj bilo kakav smisao, povezati s nečim znanim. Ponovo sam je čitala s napregnutom pažnjom, jedan dio pročitala nekoliko puta iako sam cijeli tekst znala napamet. „... Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnim djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem i plovidb prostranstvima misli...” Djetinje oči? Tužne djetinje oči? Jesu li to oči Zinaide Muftić? Stisnula sam čelo dlanovima s bolesnom željom da bar malo prokljujem opnu, napravim maleni otvor, ulaz u tajnu odaju. Javi se bol u glavi, omaglica, a onda sasvim iznenada, odnekud iz spremišta uma izroni jedna slika davno doživljena, nikad oživljena, slika za koju nisam znala da je pohranjena u sjećanju. Imala sam nekih desetak godina. Bilo je to nedugo nakon što je djed došao živjeti s nama. Utrčala sam u sobu da od džeparca uzmem novac za sladoled u trenutku kad su otac i djed sjedili ozbiljni, zamišljeni, a djed govorio: -„... ma šta ti ja znam, pričalo se da si ti tom djetetu bio sebep...” Na te riječi tata je udahnuo, uzdah mu je bio nalik na jecaj. Da toga nije bilo, (nikada ranije, a ni kasnije nije reagirao tako bolno) ta slika bi vjerovatno davno bila izbrisana. Sebep smrti? Ili neke druge nesreće, nekog zla? Sebep se, koliko znam, ne upotrebljava ni za što lijepo. Onom djetetu? Kojem djetetu? Čijem djetetu? „... tvojim tužnim djetinjim očima i drhtavim trepuškama...” O Bože, ne daj da izgubim razum - kazah gotovo glasno i sklopih korice. Uzela sam rokovnik među dlanove (bili su vreli) nisam mogla procijeniti držim li ga sa više ljubavi ili straha. „... da ti uzmeš onaj moj rokovnik uvezan u zelenu kožu...” Jest, bio je uvezan u tanku zelenu kožu, očuvanu, sjajnu, gotovo novu, a očito je bio star, listovi s mahom bili požutjeli. Pogledah debeli svileni konac kojim je koža bila opšivena po rubovima. I on je izgledao nov. On nije kupljen ovakav. Tata ga je nosio mudželitu na ponovno ukoričavanje.
Mudro. Trgoh se. Možda je to uradio zbog nečega drugog? Vrhovima prstiju lagano, oprezno, počeh prelaziti po prednjoj korici. Bila je ravnomjerno glatka. Okrenem ga na drugu stranu. Pod prstima kao da osjetih jedva primjetan prelaz u ravnini korice. Je li mi se samo učinilo, jesu li prenapregnuta osjetila registrirala nešto nepostojeće? Ponovo prstima predoh preko korice, gotovo milimetar po milimetar. I ovaj put mi se učini da površina nije ravnomjerno glatka. Pogledah kožu, svileni konac. Znoj je tekao niz čelo. Iz ladice uzeh makazice savijenog vrha i odlučno zasjekoh pa počeh izvlačiti konac. Kad e prorez bio dovoljno veliki, uvukoh dva prsta čije jagodice osjetiše listić papira. Uzbuđenje doseglo neslućene razmjere, gušilo je. Ovdje je odgovor a ja ću sada umrijeti i neću saznati. Što je još crnje, saznat će oni od kojih je skrivano brižljivije nego od mene. Držala sam presavijeni listak, žut, pohaban, na rubovima iskrzan, a nisam imala snage da ga raskrilim. Naslonih vrelo čelo na plohu stola. Onda odlučno digoh glavu, rastvorih presavijeni list. Prvo čega sam bila svjesna je kako to nije lijep, udesno ukošen očev rukopis, nego neki nepoznat, neviđen, nevješt, neispisan, đački. Onda počeh čitati tekst teško čitljiv, jer su slova već bila izblijedjela: „Dotiče te moja čežnja lako, ko leptirovo krilo i kuca moje bilo grozničavo bije, tamna kola krv, kao da je došla sama smrt. U noć me zove, u pusti vrt Tvojim glasom.” Usta su se otvorila da ispustim krik koji se penjao iz utrobe, ali dođe mrak, sve postade ništavilo i neprozir u koje me odvedoše dva slova ispod stiha: Z. M. Spustila sam torbu i kleknula pored Serđa. Uvijao se oko mene cvileći radosno i tužno u isti mah. Nešto je ojačao, oporavio se, ali još daleko od mog snažnog, sretnog psa. Pogledom obuhvatih vrt. Na voćkama i ružama lišće žutjelo, opadalo. Grmovi ruža više nisu bili raskošni, samo se tu i tamo vidio rijedak pupoljak oprljen noćnim mrazevima. Jedino se borovi i čempresi, nepodatni studeni i vjetru, gordo kočili prema nebu. Na asfaltiranom platou ispred kuće i po stepenicama bilo je dosta opalog, uvrnulog, šuškavog lišća. Uputih se u kuću. Serđo je cvilio zatežući lanac. Majku i strinu zatekoh za doručkom. -Selma, dušo, dobro došla.
Zagrlile smo se i ovlaš poljubile u obraz. -Kako si ti, strina? -Elhamdulillah. -Hoćeš li doručkovati? -Kasnije, mama. Nisam gladna. -Šta je s tobom? Ne izgledaš dobro. -Umorna sam i neispavana. Ništa drugo. -Lezi malo. Kleknula je preda me. U zagasitosivim očima bez sjaja ogledala se brižnost. -Molim te, lezi. Donijet ću ti sok. Uzela mi je ruku, položila je na lijevi dlan, a desnom nježno milovala prste i nadlanicu. Nije govorila, nije dizala pogled, ali dodir njenih prstiju pričao je prelijepu priču. Opi me blaženstvo mira. -Kako sam površna, nagla, impulsivna. Kako sam mogla čak i pomisliti da me majka ne voli dovoljno? Gledala sam njeno lice i s tugom zapažala znakove starenja, jasne, očite, definitivne, misleći kako se žena što kleči pored mene za nekoliko mjeseci promijenila više nego za proteklu deceniju. Koža na vrat se istanjila, omlohavila, kosa se srebrom prošarala. Pogled side na majčinu ruku. I ta ruka, doskora njegovana, lijepa, bijela, izgledala je starački, suhe, grube kože, nabreklih vena. Sve to doživjeh kao vlastiti poraz. Poželjeh joj kazati nešto lijepo, vratiti joj vjeru da će ponovo doći sunčani dani. -Muči li te nešto? Kao da me prenula iz toplog djetinjeg sna. Iz oka kliznu jedna suza. -Moraš mi oprostiti, mama. Ja... mislila sam da me ne voliš puno kao Suleta, da ti je svejedno hoću li doći... Obje smo šutjele neko vrijeme. Onda majka tiho reče: -Lezi mi na krilo. Poče mi milovati kosu, jednako meko kao ruku. -Ima tu moje krivice, ali vjeruj mi, nisi u pravu. Pogled joj odlutao kroz prozor u sumorno jesenje jutro, odsutan, prazan, bolan. -Sulejman je drukčiji od tebe. Zatvoren je, nepovjerljiv, gorak. Više mu trebam. Ti si, ili bar tako izgledaš, jaka, vedra, samouvjerena... Nadam se da razumiješ šta želim reći. Podigoh se i čvrsto je zagrlih. -Naravno. Ma, ćaknuta sam, eto, to je. Predugo sam bila razmaženo derište. Odrasla sam tek skoro, preko noći, i teško se privikavam na to. Nego, znaš šta. Kupila sam ti farbu za kosu, kao tvoja prirodna boja. -Nikada se nisam farbala, ne namjeravam ni ubuduće. Svako doba ima svoju ljepotu. Ne stidim se svojih godina, sijede kose, bora.
Nasmijala sam se. -Eto ti tvoje bore. Ne namjeravam ti ih peglati. Samo želim da ti kosa bude kao ranije. Danas se farbaju i sasvim mlade djevojke. Molim te, učini to meni za ljubav. Donijela sam katalog sa bojama. Pokazat ću ti. Otkopčala sam torbu, a onda naglo ustala uzimajući je u ruke. -Unutra je pravi rusvaj, a katalog je na dnu. Moram prvo izvaditi garderobu. Uđoh u svoju sobu i naslonih se na vrata. Bila sam sasvim zaboravila da sam namjeravala „testirati” majku. Na korice Emirove teke flomasterom sam napisala - Zinaida Muftić. Mislila sam teku kao slučajno ostaviti na stolu i pratiti njenu reakciju. Kada sam se, otvarajući torbu, toga sjetila, predomislila sam se. Uzela sam flomaster i išarala slova. Ako majka nije poznavala tu ženu, ne bih postigla ništa. Ako ju je poznavala, možda bih je pozlijedila ili uplašila. Stavih teku na dno torbe. Knjige od položenih ispita složih u vitrinu. Pri tom vidjeh kovertu sa sudskim rješenjem o nasljedstvu. Pomislih kako bih trebala otići do općine i završiti posao za brata. Majci neću ni govoriti, zašto je podsjećati? Napolju mrtvilo ranog popodneva. Ulice gotovo puste. Vjetar i lišće svirali jesenju sonatu. Bilo je neveselo koračati ulicama na kojima sam znala svaki branik, zidić, svaku rupu u asfaltu, svaki stari grafit, a znati da jedini čovjek koji je za mene bio neodvojiv od ovoga grada odavno više nije tu. Dok sam prolazila parkom pred općinom amplituda sjete naglo skoči. Tu smo sjedili najčešće s početka proljeća kad se lišće rađalo i zlatne jeseni kad je umiralo, gledali djecu što se igraju po travnjaku, sanjali... Uguših sjećanja što počeše oživljavati i čvrsto zakoračih prema ulazu. Baš me briga za tebe, Muhareme. Ja ću u Casablanku. Odjednom mi dođe da se naglas rasplačem. Davno sam prestala sanjati takve snove. Ono dijete što je šćućureno živjelo u meni, umrlo je. Ovoj sadašnjoj, to su gluposti, ne snovi. Portir mi objasni gdje je katastar. -Izvolite - službenik je bio začuđujuće ljubazan. -Htjela sam prenijeti vlasništvo s rahmetli oca, ne znam jesam li se dobro izrazila. -Imate li sudsko rješenje? -Naravno. Nakon što ga je pročitao podiže pogled. -Prijenos zlatarske radnje u Titovoj ulici s umrlog Eminagić Hasana na sina mu, Eminagić Sulejmana. -Da. -A vi ste? -Sulejmanova sestra. On me opunomoćio. -Imate li punomoć? -Izvolite. -Sad ćemo mi to obaviti. Zašto vaš brat nije došao? -On živi u Švicarskoj.
-Otkad? -Od prije osam godina. -Da nije primio njihovo državljanstvo? -Nije. Ustvari, pouzdano ne znam. Oženjen je Švicarkinjom. Zašto je to važno? -Strani državljani ne mogu nasljeđivati nekretnine. -I šta sad? -Nema problema. Samo donesite uvjerenje o državljanstvu. To možete dobiti u matičnom uredu, druga vrata desno. -On je rođen u Sarajevu. -Žao mi je. Onda to morate uzeti u općini u kojoj je rođen. -Rođen je na Bistriku. -Otiđite u Općinu Stari Grad. To jest formalnost, ali zakonom predviđena formalnost. -Sve je u ovom životu prepuno pukih formalnosti, a ni vi ni ja nismo tome krivi. -Hvala vam - kazah, te izađoh. I mama i ja smo bile zadovoljne učinkom farbanja. Sjele smo popiti limunadu. -Ne upitah te, Selma, laje li još ona džukela? - upita strina. -Misliš Feridin Peki? Kako, bona, možeš onakvog cukicu zvati džukelom? -Vala mi je onaj stan zbog nje omrznuo. Kud više ne otegne badžake? Čula sam da žive kratko, a on oš malo, pa ko insan. Nisam odgovorila. Za gotovo četiri godine provedene kod strine, navikla sam na njene crnjake. -Je li s tobom i Žakijem u redu? Čini mi se da je solidan momak - kaza mama, -Dobar je, pažljiv, pametan. -Raduje me. Najvažnije u životu je sresti nekoga koga ćeš voljeti, ko će ti ljubav uzvratiti. Onda se i teškoće lako podnose. -Kao ti i tata? Klimnula je. -On je mene volio više nego što vrijedim. To je zato - nasmijala se, doista se moja mama nasmijala prvi put nakon tatine smrti - što sam mu bila prva i jedina ljubav. Tako nije shvatio da ima i boljih i ljepših i pametnijih žena. Majčino lice djelovalo opušteno, sretno. Onu sam teku mogla komotno ostaviti. Ona pojma nema, čak ni ne sluti. Sada sam s jednim bila načisto. Zinaida je voljela tatu. Ona je bila i ono dijete za koje je djed kazao da mu je tata bio sebep. Naslućivala sam da je u pitanju - sebep smrti, (... „kao da je došla sama smrt. U noć me zove, u pusti vrt, tvojim glasom”...) Kakve smrti? Nasilne sasvim sigurno nije. Zinaida je osjećala blizinu smrti i nagovijestila je u svome stihu koji je napisala tati. I onu zabilješku u rokovniku tata je vjerovatno njoj napisao. Sudeći po đačkom rukopisu bila je mlada, gotovo dijete. Ali, djevojčice mogu voljeti ljubavlju žene, duboko, strasno.
Zašto su joj oči bile tužne? Zbog ljubavi, ili blizine smrti? Je li tata volio nju? Ako jeste, kako joj je mogao biti sebep? Ako nije, zašto je sve te godine čuvao njen stih, mislio na nju, pisao joj mrtvoj u svoj rokovnik, edino njoj, i, konačno, zašto bi bila posljednja misao u času kada se rastajao sa životom? -Odlutala si? - prenu me mamin glas. -Razmišljala sam kako ste ti i tata bili sretni. Ostale su ti uspomene. Neka ti one daju snage. Trebaš nam, mama, i Suletu i meni. Ležala sam u njegovom pazuhu i mislila kako sam nakon duge borbe izgubila bitku, da je predaja daleko slađa od bitke. Kapci su mu bili sklopljeni, lice opušteno. Sve je na njemu bilo gotovo savršeno. Ipak, misao ga napusti i odluta, slobodna, neuhvatljiva, nerazumna, da traži neko drugo lice. Opirala sam se i razumom i sviješću. Uzalud je bilo i misli i meni. Meni, jer je nisam mogla zaustaviti, misli - jer nije našla onoga za kojim je tragala. Slika bila zamagljena, blijeda, drage crte se rasplinjavale u neki nejasan, pomalo svetački lik. Javi se negodovanje, otpor, polumržnja, želja da se osvetim potpunim zaboravom za sve dane, noći, mjesece, provedene u hvatanj duge po imenu Muharem Hafizbegović. Pogled i misli vratiše se Žakiju. Ispuni me golema nježnost za čovjeka kome sam se podala, po prvi put upoznavši jedan novi svijet ljubavi. Samo neka ne kaže ništa kada otvori oči? Polako sam se izvukla i otišla do prozora. Upijala sam noć, opijala se njome i srebrenkastim svjetlucanjem bijelog drveća. Snijeg više nije padao. Odnekud izronio mjesec bacajući ledenu svjetlost na sveopću bjelinu. Zemlja izgledala lijepa, čista, ravnodušna prema ljudima koji umišljaju da gospodare njome, ona je ta koja vlada. A Žaki? Spava li ili na svojoj kompliciranoj vagi mjeri ljubav, snagu volje, čežnju, obzire, i šta s čime odmjerava? Nije spavao. Gledao me je tamnu kao noć, stopljenu s tišinom. Kakve li su se u tome času uspomene i želje preplitale njime? U kuhinji sam skuhala kafu. Kada sam se vratila, sjedio je za stolom. -Čitaš mi želje. -Da upalim svjetlo? -Nemoj. Dovoljno je ovo što dolazi iz kuhinje. -Razmaknut ću zastore. Opet pada snijeg. Pahulje plešu čudesan ples. Dvoje da li da dotaknu tlo. -Opčinjava me čistoća netom palog snijega. -Sjećaš li se kako si jednom rekao da smo nas dvoje samo dvije duše izgubljene u pustoši junskog popodneva? -Juni je davno prošao. Nestala je i pustoš. Ostali smo ti, ja, noć, snijeg i bjelina. -I mjesec je nestao. Dok si ležao, još se šepurio. -Bitno je što si ti opet ona negdašnja.
-To je najviše mamina i tvoja zasluga. I Džanina pomalo. I Suletova pomalo. Sve se tako divno sklapa... Žaki, nisam ti kazala. Kupit ću hantericu. Sule mi je poslao paket i pare. Nikada mu ništa nisam tražila. U zadnje vrijeme mu se nešto srce otvara. -Lijepo. Čujete li se? -Rijetko. Mamu stalno zove. Jedva čekam da vidim Romi. Već joj je pola godine. Da je vidiš. Na fotografiji je bila bucmasta beba kojoj je iz kade virila samo okrugla glavica, prekrasna. -Liči na Anđelka - glas mu se u trenu utišao. - Lud sam za djecom. -I ja - zaustih, ali ne izgovorih. Na tren se iznova vrati požuda koja me doskora nosila, ali ona kao bezumna ptica nekoliko puta lupn krilima i umrije. -Doći će za Novu godinu. Jedva čekam. -Nadao sam se da ćemo tu noć provesti zajedno. Prešutjela sam odgovor. -Sasvim sam zaboravila otići po njegovo uvjerenje o državljanstvu. Ti si kriv. Sve slobodno vrijeme sam s tobom. Ja i ne znam gdje je Općina Stari Grad. -Prošetat ćemo zajedno. -I kuću bih najzad trebala vidjeti. Mjesecima to odlažem strahujući da bi sjećanje na tatu ponovo snažno zaboljele. -Kakvu kuću? -Zar ti nisam rekla? Dobila sam u amanet očevu porodičnu kuću na Bistriku. Hoćemo li zajedno otići? -Zašto ne? Pratio bih te i u pakao. A sada je vrijeme da pođem. -Ostani, molim te. Noćas ne mogu biti sama. Kad je klimnuo, skočila sam i poljubila ga. -Nisam ti pokazala još nešto što sam dobila u amanet. U svojoj sobi s mesingane kvake skidoh sat. -Ovo je sat moga djeda. Dugo ga je razgledao. -Vrlo je lijep. Njegova se vrijednost novcem ne može mjeriti. -Baš tako. Ne bih ga dala ni za što na svijetu. Zatvorio je zlatnu kutijicu. Bravica je gotovo nečujno škljocnula. Prihvatila sam ga malo nespretno. Izmače mi iz ruke, udari o rub stola te pade na pod pri čemu se razdvoji. Sagnula sam se. Na podu, pored kutije razdvojenih zidova, bilo je još nešto, uzela sam to nešto i ispustila potmuo krik. Iz polutame, sa stare požutjele fotografije izrezane u krug, u me gledalo nasmijano lice mlade djevojke, gotovo djevojčice. -Zinaida... - izustih jedva razgovijetno zaboravljajući vrijeme, prostor, Žakija. Ime je ostalo lebdjeti u zraku i dalje prazno odjekujući. Kao da ga je uplašilo bljedilo mog lica. Prišao je i stisnuo mi ruku. -Dođi, mala. Sjedili smo, vrijeme odmicalo.
-Mislim kako je najbolje da sada odeš. -Hoćeš li biti dobro? -Hoću. „On istovremeno nasljeđuje ono što je naj... najvrednije u francuskom klasicizmu i psihološkom romanu devetnaestog vijeka te uvjerenje simpatista, izvinite, simbolista o prednosti umjetnosti nad životom”... - polako, nesigurno, čitao je stari profesor predavanje o Marcelu Proustu. Još je u prošlom semestru predavanja držao bez ijedne zabilješke, žustro koračajući ispred nas. Kada drhtave ruke sve bliže i bliže primiču list mutnim očima zakrivenim naočalima tankog zlatnog okvira. „Šta nalazimo u djelu pisca s prijeloma stoljeća, kojeg je - (papir je drhtao) - imućnost uljuljkivala besposlicu, ljubav prema majci u produljenom dječaštvu, snobizam privlačio u salone aristokratskih pariških četvrti”... Odložio je papir i dugo šmrkao u maramicu. -Za Prousta je velikan pisane riječi... - zastao je zbunjen, izgubljen, gledao studente kao da očekuje pomoć. Učionicom se razli potmuli žamor. -Htio sam reći šta je jedan velikan rekao za Prousta... Zaboravio sam na koga sam mislio. -Nije važno ko. Recite šta je rekao - dobaci neko iz zadnjih redova. Prvo je kratko šutio, onda tiho rekao: - I to sam zaboravio. Djelovalo je više tragično nego smiješno. Iz neposredne blizine jasno čuh prigušen smijeh. -Kolegice, ustanite! - viknuo je. Povrijeđeni ponos potisnuo nesigurnost. Ustala je Džana. -Čemu se smijete? -Vlastitoj gluposti. Prije nekih pola godine uporedili ste me sa drvetom, ovim u našem parku, baš vrijeme kada je bilo u punom cvatu. To me tada duboko povrijedilo.. -O čemu pričate? Kakve to veze ima s predavanjem? -Palo mi je na pamet da mlado drvo s proljeća plijeni ljepotom, ljeti krijepi hladovinom, s jeseni daje plodove. A kad godine iz njega izvuku sve sokove, prestaje biti i lijepo i korisno. Zato vaše poređenje nisam trebala primiti kao uvredu. Šutio je blijed, ustreptao, shvatajući. -Kako se zovete? -Džana. -Prezime? - Muftić. Srce mi zaigralo pa začekićalo, krv bježala iz glave. -Vidjet ćemo se na ispitu, kolegice - kazao je zapisujući. - Sada napustite predavanje. Džana je uzela torbicu i ustala. -Kako se vi zovete? - obratio se meni. - I vi ste se smijali. -Selma Eminagić.
Dok je drhtavom rukom zapisivao moje ime, pogled mi pade na Džanu. S vrata, već držeći šteku, osvrnula se i gledala me. Obrazi joj se bijeljeli a oči čudno sjale. Studen. Jaka. Žurno smo koračale kroz snježnu vijavicu. Već nakon pedesetak metara nos i uši su mi odrvenjeli. Pahulje su padale i topile se po licu, trepavicama, usnama. Nisu mi smetale. Jedino za što je glavi ostalo mjesto bilo je Džanino prezime. Morala sam ga ja i ranije čuti, makar onda na ispitu, ali tada mi ništa nije značilo. Možda ne bi ni sada da nije stanovala na Bistriku. Poželjeh da samo izgovorim - Zinaida Muftić i vidim hoće li, i kako na to ime reagirati moja prijateljica. Ili da je upitam znači li joj nešto to ime. Ali, to je bila očeva tajna, ako to uradim, iznevjerit ću ga. Pomisao na to ukroti želju bez obzira koliko jaka bila. -Boga mi, kao da smo u Sibiru - kaza Džana. - Da popijemo čaj? -Može. -Samo da kupim farbu za kosu. Drogerija je bila samo nekoliko metara ispred. Ušle smo. -Da ti pomognem. Je li to veoma svijetloplava? - upitah obilazeći gondolu s kolestonom. -Srnenosmeđa. Evo je. Ušle smo u istu poslastičarnicu, sjele za isti stol. Bilo je ugodno toplo. Vreo čaj je djelovao kao lijek. -I ja sam mamu farbala u istu boju. To je prirodna boja njene kose, ali je nakon tatine smrti naglo osijedila. -To je prirodna boja i moje kose. -Nećeš valjda sebe farbati? Ta ti boja savršeno pristaje. -Faruk me naučio dvije bitne stvari - da je ljepota u jednostavnosti, i da se ono najvrednije očima ne vidi. -Sva si se nekako promijenila. Da ne žališ što ono bubnu profi? -Šta ja znam. Mislila sam kako mu trebam vratiti uvredu, sada mislim da sam postupila idiotski. Ali, gotovo je... Ni ti nisi baš radosna. -To je kod mene već hronično. - Na trenutak se zamislila. -Uzmimo da je tako. -Sretna si s Farukom? -Da. Čim apsolviramo, dakle već u junu, vjenčat ćemo se. -Nadam se da ćete biti jako sretni. -I ja. Ustvari, sigurna sam da to neće biti uobičajen brak. Ili ćemo biti najsretniji ljudi na zemlji ili veoma nesretni... Kada smo prvi put polemizirale, ja sam brkala dva možda slična, ali, makar zvučalo paradoksalno, ponekad dijametralno različita pojma zaljubljenost i ljubav, izvedena iz iste riječi, iz čega izvire njihova, vjerovatno, jedina sličnost. Razlika proizlazi već iz predznaka, kao plus i minus. Zaljubljenost nosi u sebi želju za posjedovanjem. Ljubav doživljavamo obrnuto, prvenstveno kao osjećaj pripadanja. Moglo bi se reći, pomalo pasivno stanje iz kojega izviru emocije koje čovjeka nose u spontane aktivnosti usmjerene prema onima koje volimo, koje njih usrećuju, a što onda u nama budi osjećaj sreće. Kada činimo nešto za onog koga volimo, kada m
dajemo nešto, samo to davanje, dakle, pomalo trpno stanje, pruža nam najprijatnije emocije koje imenujemo ljubavlju. Odjednom je zastala. -Izvini, navila sam se i nikako da stanem. Ponijela me jedna množina osjećanja različitih po kvalitetu, ali veoma snažnih, koja u meni stvaraju emocionalnu oluju. Hoćemo li? Još se nismo sasvim osušile. U najboljem slučaju, završit ćemo s prehladom. Više nije padalo, ali je bilo još hladnije. Šutke smo došle do Ali-pašine džamije. -Ćao, Džana. -Ćao... Hej... - Džana je zastala. - Čudno je da do danas nisam znala kako se prezivaš. Eminagić, je li? Klimnuh. Gubila sam dah iščekujući. -Rekla si mi jednom da su tvoji živjeli na Bistriku. -Jesu. Na broju dvadeset jedan. Tu kuću sam ja naslijedila, a još nisam smogla snage da je vidim. -Ne volim koristiti prežvakane fraze, ali je doista svijet mali. To je gotovo preko puta moje kuće. Gledala je preda se i čizmom crtala krug u prljavom snijegu. -Je li ti nešto Hasan Eminagić? -To je moj rahmetli otac. Džana nije dizala glavu. - Ćao, Selma. -Zašto si me to pitala? Jesi li poznavala moga oca? -Nikada ga nisam vidjela. Otkud bih ga mogla znati?... Idemo, zaledit ćemo se ovdje. -Kako onda znaš za njega? -Moji su ga znali. Idemo sad. -Po čemu su ga pominjali? (kucaj, blesavo srce!) -Po lijepom, naravno. Guši li i Džanu uzbuđenje ili se vilice stežu od studeni? Je li bljedilo probilo obraze, ili nije stavila rumenilo? Šljapkala sam kroz raskvašeni snijeg bez misli, bez emocija, otjeravši pitanja na koja odgovore nisam mogla ni naslutiti. U stanu me dočeka ugodna toplota. Radijatori su bili vreli. Pomislih kako prvo moram osušiti kosu. Ipak, prije toga uzeh tatin rokovnik. Otvorio se na mjestu gdje sam ostavila davno ispisan stih i davno napravljen fotos. Gledala sam lice koje sam već gledala mnogo puta. Ponekad bih bacila samo kratak, letimičan pogled i ostavila fotografiju gotovo sa strahom, neki put duže. Tada sam analizirala svaku crtu, izraz očiju, usana, na obrazima male jamice tužnog osmijeha. Glava bila nisko nagnuta na jednu stranu, na tu stranu se slio i slap sjajne kose. Bilo je to prelijepo lice. Neuporedivo impresivniji od ljepote bio je izraz tužnih djetinjih očiju... „tvojim tužnim djetinjim očima”... Bilo je to lice anđela, imalo je i nešto od njihove eteričnosti. Iznova sam gledala oči, raširene radoznalo, naivno, nevino, oči koje su mi se odjednom učinile nekako poznate na čudan način koji nikako nije pripadao prošlosti.
Onda u sjećanje dođe očevo lice, sjetne oči ozbiljnog izraza. „... kao da je došla sama smrt. U noć me zove, u pusti vrt tvojim glasom...” Stresoh se, ne od studeni, te gotovo s nježnošću ostavih stih i fotografiju. Uključih fen. Ja sam prokleti neurotik. Uništavam sebe zbog nečega što pripada dalekoj prošlosti. Pokopanoj priči samo treba dati obol šutnje. Njihove duše sada oslobođene lutaju prostranstvima beskraja. Možda ih ja obespokojavam. Neću više. Neću! - mislila sam dok je fen zvrčao. Život je opet dobio smisao, ja u zapećak bacam ono što me raduje, a iz pepela pokušavam iščeprkati nepostojeće ostatke žara da me opeku. Živim ragbet, mrtvim rahmet - glasno izgovorih isključujući fen. -Svaki korak prema kući me uznemiruje, kao korak ka ljubavi - rekoh zadihana. - Predomislila sam se. Novu godinu ću ipak dočekati s tobom. -Jesi li ga preboljela? Pitanje je došlo neočekivano, bez povoda, bez uvoda i ubilo radost. -Ne inzistiram, ali bih volio da mi odgovoriš. -Mrzim ga - tiho sam izustila misleći da u tome ima bar zrnce istine. Nije komentirao. Nastavili smo se penjati uz zaleđenu ulicu. Je li Muharem moja ljubav, bolest ili moje prokletstvo? Ako je ljubav, zašto tako boli? Žaki je ljepši, inteligentniji, obrazovaniji, pažljiviji... Nije li to zbog njegova tajanstva, činjenice da ja zapravo ni ne znam ko je osoba s imenom Muharem Hafizbegović? Znam samo da je on moja nevidljiva rijeka ponornica koja mi nagriza utrobu, uspomene, dušu. Na dlanu sam mu pružala svoje srce koje je divlji vrt. Ali, plemenitaški sin voli samo plemenite parkove... Kada bih... Žaki je prekinuo tijek misli. -Evo broja dvadeset jedan. Nestalo je Muharema, nestalo Žakija. Svega je nestalo. Kao opčinjena stajala sam na zamrznutoj cesti i kroz ogradu gledala veliku sivu kuću iz koje je zračila duša, duša koju su joj udahnule godine. Prozori zastrti lepršavim bijelim zastorima poput dragih, poznatih očiju, gledali su me kao da su sve duge godine čekali ovaj trenutak. S pročelja doksat u staklu. Okolo avlija s drvećem čije su se grane, otežale od snijega, u lukovima savijale prema zemlji. Snijeg je i drveće i kuću pritisnuo svojim spokojem. Takav spokoj unose stoljeća napuštene kuće. Nigdje ni jednog čovjeka, ni daška života, čak ni pokušaja. Samo savršena mirnoća. Mora da je lijepo sjediti u doksatu u svako doba godine, u svako doba dana, sjediti i gledati drveće dok lista, behara, daje plodove, šareni se svim bojama jeseni, snijeg, pa onda sve iznova, novi ciklus, iz godine u godinu. Gledati zvjezdana sela, mjesečinu upletenu u granje. Tatina kuća. Moja kuća. Avlija po kojoj je trčao, skakao, padao, zguljivao koljena i laktove. Pokušati oživjeti svaki period jednog života začetog ovdje, djelimično proživljenog ovdje, života koji e dogorio i zgasnuo kao žižak, a istovremeno počinjati novi život u istoj kući. Tatina kuća. Moja kuća. Odjednom sam se sjetila da je Žaki pored mene. Okrenula sam se, uhvatila ga za ruku.
-Idemo. -Zar nećeš ući? -Drugi put. Suviše sam uzbuđena. Oprezno smo silazili niz strmu ulicu prema gradu. -Je li lijepa? -Prelijepa. Ima dušu. -Uvijek nepogrešivo pogađaš moje osjećaje. Usporio je korak. -Hoćeš li svratiti po onaj dokument za brata? Ovo je Općina Stari Grad. -Kako da ne. -Izvolite - obratila nam se sredovječna žena vedra lica. Kratko joj objsnih o čemu se radi i zamolili da mi izda uvjerenje o državljanstvu. -Ime, prezime i datum rođenja vašega brata. -Eminagić Sulejman, deveti novembar 1944. godine. -Morate malo sačekati. Prvo ga moram pronaći u knjizi rođenih radi matičnog broja. Klimnula sam glavom i okrenula se Žakiju. -I, gdje ćemo na doček Novog ljeta? -Već sam kupio karte za „Bristol”. -Lijepo, Boga mi. A da sam... -Gospođice - obratila mi se žena iza pulta - jeste li sigurni u datum? -Naravno. -Pod tim datumom vaš brat nije upisan. -Nemoguće. Da nije upisan u nekoj drugoj općini? -Koja je bila adresa tadašnjeg prebivališta? -Bistrik, dvadeset jedan. -Onda bi morao biti upisan ovdje. Toga dana je upisano desetero djece - kazala je gledajući raširenu, vrlo staru knjigu. - Čak ima i jedan Sulejman, ali Dizdarević... Čekajte, dolje ima neka napomena. Čitala je šutke. Nagnuh se preko pulta. Na dnu rubrike u debeloj knjizi vidjeh da je nešto dopisano i ovjereno žigom. Žena nije dizala pogled. -Jeste li nešto pronašli? -Zašto odmah niste rekli da je rođen kao Dizdarević? -Molim? -Evo šta ovdje piše: Prema aktu broj 1492/46 trajno usvojen od strane Eminagić Hasana iz Sarajeva čime se dotičnom mijenja prezime i ime oca. Podigla je glavu. -Sada je u redu. Odmah ćemo to završiti. -Dizdarević - muklo izgovorih. -Nije valjda da to niste znali? -A imena roditelja?
-Otac - Dizdarević Ragib, rođen 1921. godine u Višegradu i majka - Dizdarević, djevojački Mahić Rabija, rođena 1927. godine u Sarajevu. Bilo je strašno teško razmišljati. Sve je bilo strašno teško. Sve je otkazalo, ništa ne funkcionira. Ni noge. Neću moći izaći odavde, nikada više neću moći hodati. -Je li vam dobro? Hoćete li šećera i vode? Mislim da se tako osjeća bokser koga je udarac oborio i sasvim ošamutio, i koji samo u podsvijesti čuje odbrojavanje do deset ali ne reagira. -Sve je u redu. Hvala vam. Po taj dokument ćemo doći drugi put - mirno je rekao Žaki. Uhvatio me je ispod ruke i izveo na hladan zrak. Koračala sam ukočenih koljena, nesigurno, polako. Skrenuo je u park, s klupe skinuo debelu naslagu snijega i pomogao mi da sjednem. Ruka mi se podiže i steže njegovu. Stisak postajao sve snažniji. Čvršće, sve čvršće moja mala ruka je stezala njegovu. Onda stisak naglo popustio. Ruka se podigla, prešla preko očiju, čela. Na njegovoj nadlanici ostao bijeli trag prstiju i četiri mala polumjeseca na mjestima gdje su se bili žarili nokti. Naslonila sam glavu na naslon klupe i nasmijala se. Smijeh bio glasan, neprirodan, neprijatan uhu. -Moj brat nije moj brat... Bože, zašto mi se uvijek, kada najzad povjerujem da sam sredila svoj život, nešto mora dogoditi? -Idemo, mala, hladno je. -„Živjeti, znači boriti se sa vragovima u srcu i umu.” -Molim? -Ništa. Ibsenova misao. Koliko je sati? Malo je zavrnuo rukav zimskog kaputa. -Ne znam. Sat mi je stao. Ponovo sam se nasmijala. -Nikakvo čudo. Vrijeme je stalo. S njim i svi satovi. Stao je stari sat na Sahat kuli i onaj veliki, suvremeno dizajnirani u centru... Stale su vekerice, nemaju više koga buditi. Pa svo mnoštvo džepnih i ručnih satova. Mrtvi satovi. Groblje satova... Mrtvi grad. Planeta grobalja... -Dosta, Selma. Zaustavio je taxi. -Kralja Tomislava - rekao je Žaki. -Autobuska stanica - kazala sam. -Ali... -Bez „ali”, Žaki. Pogledao me je shvaćajući da je bespomoćnost nestala. Zamijenila je bistra oštrina, mekotu crta čeličan izraz. Poslije mi je rekao da su mi i oči bile kao tuđe. Nikada toliko tužne i nikada toliko ljudske. -Selma, dušo, znaš divno iznenaditi. Otkuda ti? I Sule večeras dolazi. -Gdje je strina? -Spava. -Želim razgovarati s tobom, majko. Boja i intonacija glasa kao da u njoj izazvaše osjećaj nelagode te me pogleda nestrpljivo. Kada mi je u očima vidjela nešto mračno i ledeno, nepoznato, kao da se uplašila. -Pa hajde da razgovaramo. Nakon kratke šutnje započela sam: -Dvadeset tri godine živim u obmani. Zašto? Zašto ste sve te godine ti i tata krili istinu?
-Koju istinu? -Da moj brat nije moj rođeni brat. -Zašto je tako hladno? Kako da to ranije nisam osjećala? Gdje je moj džemper? - pitala majka, obukla ga, stisla ramana i zašutjela. Tišina, mrtva, potpuna, preglasna tišina postala nepodnošljiva. Zagasitosive oči upravile pogled kroz prozor. Bile su iste boje kao decembarska kiša što se slijevala niz prozor. Onda su se oči uprle u me, umorne, kao u mornara nakon dugih putovanja provedenih gledajući u pučinu. -Dobit ćeš odgovor koji tražiš... Osjećala sam kako se zatvorila jače nego da je na nekoj drugoj planeti, u svoje tajne, uznemiravajuće uspomene. -Udala sam se jako mlada nakon kratkog poznanstva sa Sulejmanovim ocem. Bio je rat, došao je odnekud iz Istočne Bosne, pobjegao pred strahotama rata koje su tamo bile daleko teže nego u Sarajevu. Ubrzo sam zanijela. Nekoliko mjeseci nakon poroda, muž... - kao da je tražila prikladnu riječ - mi je poginuo. Ostala sam sama sa Sulejmanom. Babi mi se bio izgubio svaki trag, majka bila bolesna. Uskoro e i umrla... Nakon jedne godine, udala sam se za tvog oca. Doselili smo ovdje. Njegova je bila ideja da usvoji moga sina. Razlozi su mi izgledali razumni te sam bez dvojbe pristala. Da se ne osjeća siročetom, manje vrijednim, zapostavljenim, neravnopravnim, da bude ravnopravan i kad dođe na red pitanje nasljedstva. S druge strane, ništa nisam znala o porodici Suletovog oca. Ni Ragib (tako se zvao) nije pouzdano znao, ali bio je gotovo siguran da su svi stradali... Šta bismo postigli da smo vam kazali? Šta bi to značilo Suletu? Samo saznanje da mu je biološki otac neko ko je umro kad je imao šest mjeseci, koga ni na slici nije vidio, bez ikoga od roda s te strane, ne bi mu baš donijelo neku radost. Oči iznova odlutale prema prozoru. Ponovo se njihovo sivilo stopilo sa sivilom kiše. Odjednom sam osjetila posramljenost, poraženost, prazninu. Pogledah majku. Još je bila vitka, nešto šira u struku nego u prsima. Nije to bilo zbog debljanja, nego preoblikovanja tijela koje donose godine. -Ona stari - pomislih s tugom tjerajući ono što se upravo zbilo. -Oprosti mi... - glas je zapinjao - Vjeruj mi, slučajno saznanje me u prvi mah šokiralo. Voljela bih da nisam saznala, ne bar na taj način. Zna li Sule? -Ne zna. Možda je naslućivao da nešto nije kako bi trebalo biti... Nikada nisu uspjeli naći jedan drugoga... Ko bi ga znao, možda smo mu i trebali reći... Sada mi se čini... lakše bi mi bilo da zna... Prešla je jagodicama prstiju preko čela. -Selma, ti o svome bratu imaš krivo mišljenje. On izgleda grub zato što je slab. Ne umije, ili se boji pokazati šta osjeća. Ispod njegove grubosti se krije osjećajno, slabašno srce. Zadnje riječi je izgovorila gotovo šapatom. Ostala zagledana u prozor, učahurena u potištenost i bezizražajni mir. Kiša je i dalje lila. Prešla sam u svoju sobu i gledala kroz zamagljeno staklo zatvorenog prozora. Kišu nisam ni vidjela, ništa nisam vidjela.
-Zar se to pretvaram u psa, ne onog dobrog, čuvara kuće i obitelji, nego psa tragača. On će revnosno pratiti trag nevinog jednako kao i opakog, zlog, zavisno od toga ko mu izdaje upute. Pas to radi po instinktu. Čovjek mora slijediti razum, ne instinkt. Po tome se, na koncu, i razlikuje od životinje. Moram se presabrati, moram slijediti glas razuma. Munja rasječe olovno nebo i začu se snažna grmljavina. -Sine, danas je pola godine od tatine smrti. Večeras će se u Šarenoj džamiji učiti hatma. -Otići ću, naravno. Nisam ih gledala. -Moj... ja ne znala kako kazati... tata od Sule, bio super. Sve tužan u ova kuća kad nje više nije tu polako, birajući riječ po riječ govorila Ninet. Njeno tamnoputo lice bilo vedro kao vedar dan. Uspavljivala je Romi milujući joj kosicu. -Znam da si ga voljela, Ninet. Sretna sam zbog toga. -Što Sule onda nije došla, krivi ja i Romi. - Niko nije kriv. Valjda je sve unaprijed predodređeno. -Ja idem u kupovinu. -Kako hoćeš, sine. Proletje mi kroz glavu njihov susret nakon pola godine. Majčina glava zaronjena u njegova prsa, njegova nisko nagnuta dok udiše miris mamine kose. Prvi put sam to gledala s nježnošću, bez zavisti. -Hoćeš li sa mnom? - upitao je moj brat. -Rado - odgovorila sam iznenađena pozivom. -Jesi li malo došla sebi? Bio je ono prevelik šok za tebe - upitao je nakon desetak koraka. Ponovo je zahladnjelo, mirisalo je na snijeg. -Jesam. Imao si pravo. Život ne mari za one koji silaze sa staze, teče dalje. Prošlo je, eto, pola godine. -Kao i o svemu, ja i o smrti imam svoje viđenje. Čovjek istinski umire tek kad umre u srcima svojih potomaka. Kost zapela u grlu. Riječi. Gdje su se sakrile riječi? Da kažem: Onda on nikada neće umrijeti. -Ideš li na mezar? - spasenje je došlo u njegovom pitanju. -Nikada nisam otišla. Nemam snage. -Da sada svratimo? Sa mnom će ti biti lakše. A i prigoda je. Klimnula sam. Radost potirala strah od suočenja s tatinim mezarom. Bio je tik uz ogradu. Već slegnuta žuta ilovača raskvašena jučerašnjom kišom i drveni nišan. Je li to sve što je ostalo? Proučili smo Fatihu, prešli dlanovima preko lica i pošli nazad, prema gradu. -Možda me osuđuješ, možda u meni vidiš nešto sotonske Bile su to riječi nimalo nalik na njega. -Ono što sam podnosio, kunem ti se, ni jedna životinja ne bi podnijela. Težina života koju trebaš vući kao konj, teža je od samih kola. Okrenula sam glavu prema njemu, gotovo zateturala i uhvatila ga pod ruku. Ramena su mu se u grč podigla pa spustila a tamno lice smrklo.
-Mislim da znam - kazala sam. Zastao je. Mračne mu se oči načas razbistrile. -Bila si u matičnom uredu? -Jesam. -Zato sam ti i ostavio punomoć. Nisam smogao snage da ti kažem, a osjećao to kao obavezu da bi prestala u meni gledati čudovište. -Kada si ti saznao? Šutio je. Na uskoj pustoj stazi Bašbunara, s mokrim crnim rastinjem ispod i iznad nas, stajali smo okrenuti jedno drugom. Sa zapada je u naletu dolazio vjetar tjerajući njegovu kosu prema nazad, moj prema naprijed. Gledala sam ga iščekujući, zadihana, nejaka. Do tada nisam primijetila kakve su njegove usne, ni pune ni tanke, usta ni prevelika ni mala. Usne su imale jasno iscrtane rubove. Bilo je neke osobite čvrstine u načinu na koji ih je držao pod kontrolom. -Kad mi je to, negdje u sedmoj godini, u huji izlanula naša pogana strina, mislio sam da laže i poželio e ubiti. Nisam vjerovao, pa ipak mi je stomak svezala u čvor, uznemirila srce, obespokojila dušu. Zaprijetila mi je da moram šutjeti jer da će majka, ako sazna, umrijeti. Ti znaš šta je mama meni oduvijek značila. Zbog nje bih šutio i kad bi od mene otkidali komad po komad. Zakoračio je naprijed. Slijedila sam ga stežući mu nadlakticu. -Nastavio sam živjeti s tim, uzalud ga pokušavao izbaciti iz glave. Kada se jednom uvuče sumnja, ona ne poznaje granice. Gricka do iznemoglosti, do ludila. Dovoljan je samo jedan obrt točka da se iz temelja sve zaljulja, život preokrene. -Kad se radi o mome bratu mislim da sam samo u jednom bila u pravu. Sposoban je prihvatiti sve strahote života. Već preduge dvadeset četiri godine zna. Zna i šuti. A radi se o njegovoj koži. Mene to saznanje ničim lično ne dotiče, pa ipak sam uzela sebi za pravo da očitam mami lekciju, da stanem pred nju kao sudac pred optuženog. Šta je to saznanje promijenilo? Je li Sule sada manje moj brat? Zar je bila razumna moja gotovo bolesna ljubomora kada je u pitanju njegov i mamin odnos? Tražio je u njoj uporište, zaštitu. Majka je znala kako mu niko drugi ne može biti tako čvrst oslonac jer tata, ma koliko dobar bio, morao je imati različite osjećaje prema nama. Čovjek je, ipak, samo čovjek. Ja sam htjela sv očevu ljubav, sve njegovo vrijeme, a bila nesretna što je Sule to želio od jednog roditelja. -Zbilja si povjerovao staroj torokuši? - upitah gušeći osjećaj mučnine. -Sumnjao sam, a sumnja je gora od bilo kakve izvjesnosti. Na osamnaesti rođendan mi je došao rahmetli amidža. Šetali smo kroz park. Sjećam se da je puhao jak vjetar i da nam je pod nogama šuštalo lišće. Zamolio sam ga da mi kaže istinu. Zabezeknuo se i rekao da pričam gluposti. Kad sam mu objasnio da se jedanaest godina pečem na tihoj vatri koju je strina zapalila, a sve vrijeme šutim kao riba, smekšao se. -To i liči na nju. Lakše bi mi bilo živjeti u kazamatu nego s njom. Kasno sam to shvatio - tada je rekao. - Poslije me uvjeravao da me tata voli kao rođenog sina, iznosio argumente i razloge zbog kojih me e usvojio, ali me to nije zanimalo. Želio sam znati čiji sam. Ispričao mi je koliko je znao. Ti znaš samo ono što si vidjela u matičnom uredu. -Mora da si strahovito patio - prekinula sam ga. Izraz njegova lica ostao nedokučiv. -Sve troje sam vas volio, možda na čudan, osobit, samo meni svojstven način, ali najviše što čovjek kakav sam ja može voljeti. S tatom sam doista želio odnos kakav imaju otac i sin, naročito radi mame.
Sve je ostalo samo želja. Da li zbog nečega što je nedostajalo meni, ili nečeg što je nedostajalo njemu? Vjerovatno meni, bio je daleko bolji čovjek nego ja. -I ja volim tebe, Sule. Možda ni ja nisam umjela pokazati ljubav, a možda sam se bojala da ćeš joj se, ako je pokažem, narugati... -Kako si znao na koji način mogu saznati? -Znao sam da moraš otići u općinu kao i ja kad sam se vjenčavao, kad sam sve vidio crno na bijelom. Vidiš, mnogo je bolje sve razjasniti. Čovjek se osjeća ljepše. Idemo sad. -Nešto ti ne mogu prešutjeti... Istoga dana kad sam saznala, došla sam kući i sve istresla mami u lice. Rumen u koju mu je oštra studen obojila obraze iščeznu u sekundi. Brada mu se trzala. -Kako si mogla? Da je tata u pitanju, bili njemu istresla? Da je vikao, urlao, psovao, udario me, manje bi boljelo nego taj tihi, bezbojni glas. -Imaš pravo. Pred tatom bih šutjela. Kao i ti pred mamom. -Ja sam i pred tatom šutio. -Znam... i osjećam se bijedno. Ako će ti nešto olakšati, ona mi je rekla kako bi voljela da ti znaš. U očima se javi slabašan plamičak. - Tako je rekla? -Doslovno. Šutio je sekundu-dvije, a onda zagonetno odmahnuo glavom. -Hajdemo. Mora da već brinu za nas. U sobi je zatekao majku i mene. Ugodna toplota sobe kao da se prelila i u njega. Sve se učini lijepo, ta soba, majka, noć, dani i godine što će doći. -Nas dvije malo prebiremo uspomene. Ninet uspavljuje malu. Kako je bilo? - upita mama. -Eh, kako? Ne sjećam se kada sam se osjećao tako dobro... Za vrijeme učenja hatme - došao je do nas i sjeo - ma nećeš mi vjerovati, mama, i meni se čini nevjerovatnim da ne umijem naći pravu riječ, kao da mi se duša odvojila od tijela i tako slobodna i laka stopila s tatinom i s Bogom. To je neko osobito osjećanje nalik ekstazi, transu. Kada je imam završio, trebalo je proći izvjesno vrijeme da se povratim, da shvatim ko sam, gdje sam, čiji sam... Tek noćas, nakon kolektivnog učenja molitve, ja sam u svoje ime proučio Fatihu pred njegovu dušu, kazao mu da sam izmirio u sebi sve nesporazume, da sam tek od noćas njegov istinski sin, a on moj pravi otac. Gledala sam čas majku čas brata. Oboje bili u stanju kad se miješaju, dodiruju, blisko prepliću radost i tuga, radost koja se ne ispoljava smijehom, i tuga koja se ne prolijeva u suzama. Majčine oči se širile, zjenice prekrile sivilo dužica, sada su bile crne, a u njima mnogo umora. Izgledale su tako stare. Te oči, nekad sjajne, žive, kao da su gasnule, u njima izraz bola, nemoći, samrtničke apatije. -Sule zna - jednostavno sam izrekla, svjesna da za uzmicanje više nema vremena. Mama, koja je bila pošla prema kuhinji, nasloni se na zid kao da traži nešto čvrsto. Koljena pokleknuše, leđa su lagano klizila niz zid sve dok se nije našla na podu. Provalija se otvorila, ona je padala u njen mrak. -Sve je u redu, majko. To mi je rekla strina, jako davno. Dođi, sjedni pored mene. -Ama, bona, šta ti bi? Ja sam to skroz zaboravila. Bilo je davno, jedva pamtim. Razljutio me, mora da e zijan uradio pa mi izletilo u huji da se vidi kako je tuđe krvi, zbog njegove ašarijastosti. I tako, riječ po
riječ... -Strina, ovo se tiče samo nas troje. Ostavi nas malo nasamo - s neskrivenom averzijom kaza Sule. -Jest, bilo je davno - nastavio je kad je strina izašla. - Ti si bila u porodilištu, pa me tata odveo njima. Kao što je rekla, to je izlanula u nastupu bijesa. Poslije, kada sam napunio osamnaestu, rahmetli amidža mi je, na moje inzistiranje, to potvrdio i ispričao sve što je znao... Možeš biti sigurna da te ni jednog trenutka nisam osuđivao niti pomislio išta ružno. To ti ne trebam ni govoriti, znaš me bolje nego ja samog sebe. -Hoćeš reći da je konačno sve došlo na svoje mjesto? -Baš tako... Ovo što ću vam sada reći možda nije u redu, možda ne bih trebao, namijenjeno je samo meni... Na onom listiću koji je bio s testamentom, tata mi je napisao nešto iz čega zaključujem kako je pretpostavljao da znam, ili da ću jednom saznati. Napisao mi je: „Oprosti mi, sine moj. Namjere su mi bile časne i iskrene!' Majka je skočila, obraze joj obojila rumen. -U pravu si. Sigurna sam da si u pravu. Meni je napisao: „Vjerujem da Sule zna. Pomozi mu da to što bezbolnije prihvati.,, Stavila je kažiprst u usta i zagrizla ga. -Kada sam pročitala te dvije rečenice toliko sam se uplašila da sam mislila kako ću od straha umrijeti... Nisam se plašila smrti, nego da ćeš ti pročitati poruku. Ni u snu nikad ne bih usnila i da sumnjaš, a kamoli da znaš. Zato sam je, ma koliko mi značila svaka sitnica od njega, odmah zgužvala a prije spavanja spalila. -Zato si onako reagirala. Proživio sam pakao gledajući te, misleći da doista odlaziš. -Djeco moja, nemojmo više o tome. Umorna sam. Strašno sam umorna. -Dobro, mama. Volio bih znati još jedan detalj pa da nikad više ne govorimo o tome. Ako ne možeš, ako ti se bolno vraćati u to doba, neću te pitati. -Pitaj. Ne boli više. Prošlo je mnogo godina. -Jesi li ikad saznala ko je i zašto ubio moga oca? -Nisam. Odavno sam izgubila i iluziju da je to uopće moguće saznati. Je li ti amidža ispričao pojedinosti? -Nije. -Tvoj rahmetli otac bavio se nekakvom trgovinom. Kući je rijetko dolazio. Nije došao zadnjih šest mjeseci moje trudnoće. Nije ni znao kada sam se porodila. Oči ponovo bliže žive, nisu davale dojam da gasnu, ali su bile bezizražajne, zurile u prazno. -Te nesretne noći su mi javili da se majka teško razboljela. Živjela je na Bjelavama, sasvim sama. Zamolila sam jednu djevojčicu iz komšiluka da ostane s tobom i otišla majci. Kad sam se ujutro vratila, kući sam zatekla policiju i mrtvog Ragiba. (Šta je sad ovo? - ledeni žmarci penjali su mi se uz kralježnicu.) Provedena je istraga i predmet uskoro zaključen. Rečeno je da je ubijen od strane nepoznatog lica, vjerovatno iz nehata. Na podu je bio Ragibov krvav nož, a na njemu nije bilo ni ogrebotine, samo oteklina na potiljku, na mjestu kojim je udario u zidanu peć... Kunem se da je to sve što znam. -Zaklinjanje tebi nije potrebno. Je li ta djevojčica nešto vidjela?
-Bila je budna kad je rahmetli Ragib došao. Tebe je tada vidio prvi i jedini put. Pričala mi je da te je gledao, na ruke uzimao. Poslije je s tobom zaspala u drugoj sobi. Ništa nije ni čula, a kamoli vidjela. Tek kad je ujutro ustala... Siroto dijete, bilo joj je strašno. -Oprosti što sam te vratio na to. -Djeco moja, prošla sam ja mnogo teških dana. -Nikada se to na tebi nije vidjelo. -To trebam zahvaliti golemoj ljubavi prema vama troma, i vašoj prema meni. Naravno, ponekad je trebala snažna samokontrola i velika snaga volje. Krize svakom povremeno nailaze. „Budi uz majku uvijek, a naročito ukoliko dođe u krizu. Ako nju iznevjeriš, i mene si i znevjerila.” pred očima oživje poruka koju mi je ostavio. -Iznevjerila sam vas oboje, tata - pomislih i uplaših se kako ću zaplakati. Ustala sam, uvukla glavu iza zastora i gledala u široki pravougaonik blijede svjetlosti noćnog neba iza prozora. Kada sam se vratila nazad i sjela, Sule je ležao s glavom na maminom krilu i govorio. -Nećemo se više vraćati u prošlost. Sve je najzad došlo na svoje. Istina, prekasno za tatu, ali će njegova duša i tamo osjećati da sam njegov. Ja sad mislim da je sjeme svega što nas čeka u životu, i ružnog i lijepog, posijano prije našeg rođenja, a time izvan naše moći, volje, snage... Možda sam previše bio vezan za tebe, previše bio tvoj sin. Znam da si zbog nas dvojice patila, ali ni bezgranična ljubav prema tebi nije mogla nadvladati osjećaj da me manje voli. Ne znam zašto, ali taj sam osjećaj izgubio kada si pročitala testament. Da me ne shvatite krivo, ta radnja meni materijalno ništa ne znači, ja sam je se odmah u duši odrekao u Selminu korist, ali mi je u onom drugom smislu značila kao život sam. To je bila potvrda da u svome srcu nije pravio razliku između nas dvoje. To s punomoći bilo je puka farsa, želja da Selma sazna, da me pokuša razumjeti. Bio je to moj dug prema njoj, u sebi bi me vječno osuđivala zbog odnosa prema tati. Iskren da budem, to tebi nikada ne bih rekao, ali, eto, Selma je to afektu uradila. U svemu tome je lijepo što si i ti željela da ja znam. Sve je razriješeno, mi živi i zdravi. Da li ste vas dvije sretne, ne znam. Za sebe mogu reći da nikad nisam bio sretniji. Vidite i sami, ispričao sam se kao nikad u životu. -Sine moj - bilo je sve što je rekla. Zvučalo je kao posljednja nota sonate koju jedino Sule može razumjeti. Jedna je suza izmakla čeličnoj kontroli i skotrljala se u njegovu zamršenu kosu. -Hahaha - sladak smijeh zazvonio nam u ušima. Ninet je stajala na vratima. -Sule kao bebe spavati u krilo svoja mama. -Rodila si mi najljepšu unuku na svijetu. Ninet ju je gledala ne razumijevši sasvim. Sule joj pojasni. -Za najljepša baka na svijet. -Nanu - ispravi je Sule. -Oui, nana, ja zaboravio. Sve četvero smo se nasmijali. -Žaki, ja sam. Jesam li te probudila? -Jesi, ali halal ti bilo. Brinuo sam se. -Nema razloga. Sve je super - šaptala sam u mraku predsoblja. -To se osjeća iz tvog glasa. Hvala nebesima.
-Ostat ću ovdje za Novu godinu. Ne bi bilo zgodno da sad odem. Razumiješ me? -Da. Najhitnije je da si dobro. Baš sam brinuo. -Znam. Zato sam i zvala ovako kasno. Da samo vidiš Romi. Med medeni. Sada moram prekinuti. Strah me da nekoga probudim. Oni su dosta konvencionalni, rekli bi da sam šenula kad u dva ujutro telefoniram. I pored konvencionalnosti, divni su, znaš. -Znam. -Zvat ću te sutra. I ti se javi. -Halo. Je li stan Eminagića? -Jeste. Izvolite. -Ja sam Sead-efendija Selimović. Trebao bih Mustafu. Prodoše me ledeni trnci. Bože, kakav ružan osjećaj. Neko traži da razgovara s čovjekom od koga su u mezaru ostale samo kosti. Pokušavala sam se pribrati jer je glas koji je dopirao iz slušalice djelovao starački, blago, te ni na trenutak nisam pomislila da se radi o provokaciji. -Odakle zovete? -Iz džamije. -Mislila sam, iz kojega grada? -Iz našeg, sa Baščaršije. -Efendija, Mustafa je bio moj amidža, rahmet mu duši. Umro je prije dvije godine. Glas s druge strane gotovo se nije promijenio. -Allah rahmetile. Nastupila stanka. Nisam znala da li da se pozdravim i prekinem vezu ili da čekam. Šta? -Baškum sagosum. -Dostum sagosum. -I zovnuo sam iz straha da mu se nešto dogodilo. Oprostite što sam vas uzbihuzurio. Allah emanet. -Jeste li trebali nešto? Mora da ste bili prijatelji. -Nismo, sinko, ne u uobičajenom smislu riječi, ali sam prijatelj svakom Božijem robu. Rahmetli Mustafa je dolazio kod mene preko dvadeset godina. -Ne razumijem. Družili ste se preko dvadeset godina, živjeli u istom gradu, a dvije godine niste znali da je umro. -Nismo se družili. Rekao sam da je više od dvadeset godina dolazio kod mene. Samo jednom godišnje. -Tek sada mi ništa nije jasno. O čemu se zapravo radi? -To je sasvim lako razumjeti. Dolazio je svakog Ramazana da naruči dvije hatme. Kad pretprošle godine nije došao mislio sam da je nečim spriječen, pa sam to obavio od sebe. Lani sam pomislio da mu je brat odabrao drugog imama, a ove me godine obuzeo ružan predosjećaj. Dvije se hefte mislim da li da zovem. -Spomenuli ste njegovog brata.
-Jest, Hasana iz Travnika. U njegovo sam ime učio te hatme. Rahmetli Mustafa ih je samo naručivao. Mada sam čučala, koljena mi počeše drhtati. Zašto je tata naručivao učenje hatmi u Sarajevu pored dobrih imama u Travniku? Kome? U Travniku su svake godine učene hatme za djedove i nane. Zašto je to radio preko amidže, krijući od obitelji? Desnom rukom obujmih čelo. Bilo je hladno. Misli munjevito urile. Moram od tog efendije saznati koliko on zna. Ljudi moji, do prije pola godine život mi bijaše miran kao mirna pučina, u zadnjih šest mjeseci samo hladni talasi. U samo desetak minuta može se srušiti nešto što se decenijama čini stameno, nepromjenljivo. -Efendija, kako rekoste da se zovete? -Sead Selimović. -U kojoj džamiji vršite službu? -U Carevoj. -Znate šta. Hasan je bio moj otac. I on je umro prije pola godine. Mogu li sutra navratiti do vas da mi kažete pred čije ste duše učili te hatme? -Radi toga ne morate dolaziti. Znao bih to i da me neko probudi u gluho doba. Jednu za Dizdarević Ragiba, a drugu za Muftić Zinaidu. -Hvala vam - kazah upola glasa. - Molim vas da ove godine, uz te dvije, proučite i hatmu pred duš moga oca. Navratit ću do vas da reguliramo formalnosti. -Bujrum. Neka ih uzvišeni Allah nagradi džennetom. -Amin. Odložila sam slušalicu i iz čučećeg prešla u sjedeći položaj. Naslonih se leđima na zid, glavu spustih na koljena. Svijet se vrtio. Sve je košmar, sve je ludilo. Dvadeset četiri godine sam vjerovala da o svojim najbližim znam sve. Sad znam da ne znam ništa. Zinaida, eh, Zinaida, moja moro od koje i pored najbolje volje ne mog pobjeći. Nisi ti bila tek usputna stanica na kojoj se umoran putnik okrijepi, napije, osvježi. Bila si važna, bila si jako važna. Osjetih suhoću u ustima. Ustadoh. U nogama sam osjećala obamrlost. Odjednom me obuze nježnost. -Dobri moj tata nije zaboravio ni Suletovog. Znao je kako mu niko od roda nije preživio, niko ko bi se molitvom obratio Uzvišenom za njegovu dušu. U ovom bih času dala deset godina života da saznam koje su spone vezivale Zinaidu i tatu. Ali kako? Oboje su mrtvi. Razmišljati o tome, znači izjedati samu sebe, postepeno se uništavati, svjesno, bez mogućnosti pronalaženja konačnog odgovora. Sada sam gotovo sigurna da je to nešto što su znali samo njih dvoje, a nema ih više. Ne smijem dalje time razbijati glavu. Po koji put to sebi govorim, po koji put stavljam tačku, da bih joj uskoro dodala kukicu pretvarajući je zarez? Kukica više ne smije biti. Ružno je i pomalo prljavo. Kada bi moje dijete za dvadeset i koj godinu počelo čeprkati o mojoj ljubavi za Muharema bila bih bijesna, bila bih gruba, usta bih m začepila. Stavlja li me to sam Bog na kušnju nalazeći svaki put neki novi način da me na nju podsjeti? Gotovo trčeći penjala sam se prema sali za predavanja. Kasnila sam. Srećom, stigoh prije profesorice koja je voljela i zahtijevala disciplinu. Pogledom sam potražila Džanu. Ugledavši je ispuni me osjećaj koji nisam znala protumačiti. Je li djevojka koja sjedi na uobičajenom mjestu, ali u neuobičajenom, potpuno novom izdanju, doista Džana? U me je gledalo usko lice blijede puti, bez, šminke izuzev blagog rumenila na usnama, a kosa, bujna,
ravna, smeđa, slila se niz dugi vrat. Bila je jednako lijepa, možda još ljepša, ali ta nova ljepota nije bola oči. Čovjek bi komotno mogao proći mimo nje ne primijetivši je. Ali, ako bij e primijetio, plijenila bi dublje i snažnije nego ona pređašnja. Je li osjećaj koji me prožeo rezultat nepripremljenosti na novo, a isto lice, ili nešto drugo? Bilo bi normalno da mi treba neko vrijeme da se priviknem na novi imidž svoje prijateljice, a meni se njeno lice uopće nije činilo novim. Još zadihana, poljubih je u obraz. -Faruk je imao pravo. -Da je ljepota u jednostavnosti? - Da. -On je uvijek u pravu. -Zašto mi nisi kazala telefonom? -Efekat je ovako potpuniji. -Jako sam te se zaželjela. -I ja tebe. Kako je bilo kod kuće? -Dobro. Sjajno. Kako drukčije može biti u roditeljskoj kući? Pa ipak mi se nekako oteglo. -Zbog Žakija? -Zbog njega, tebe, Sarajeva. Nekako sam se vezala za ovaj grad. Ima u njemu nečega magičnog. -Još nešto ti nisam rekla telefonom. Stari profa dibidus pomatušio. Prvo ga smjestili u bolnicu, poslije penzionisali. -Prokleta skleroza. Siroti čovjek. -Rekla si pravu stvar. Siroti čovjek. Mislim općenito. Ušla je profesorica. Relativno mlada, lijepa, pametna, obučena u buticima Pariza i Londona, i uz sve to široko obrazovana. Plijenila je ljepotom izlaganja, tako da smo predavanje o Markesu svi pratili s budnom pažnjom. Iz fakultetske zgrade izašle smo već oko deset i po gotovo ustaljenom običaju svratile u „svoju” poslastičarnicu, za „svoj” stol. -Izgledam li ti neobično? -Nimalo. -Faruk kaže da se prave vrijednosti očima ne vide. -To kaže i Exupéry, to i ja mislim. Nego, zaboljela me ta vijest o profesoru. Znaš li kako mu je sada? -Totalno prolupao. Nikoga ne prepoznaje, trabunja nesuvisle rečenice. Nekad oponaša govor djeteta, nekad govori odlomke iz kojega. Hrane ga, presvlače, sve skupa, tuga Božija. -Mislim da je tragično dočekati takvu starost. -Za njega je svejedno, on samo vegetira. Teško onima oko njega. -Često sam razmišljala da bi bilo ljepše kada bi se ljudi rađali kao starci i sav život tekao obrnutim redom, a kad dođe suđeni čas odu kao novorođenče, čisti, bijeli, nesvjesni onoga iza, i onog ispred sebe. -U profinom slučaju je isto kao da odlazi u novorođenačkom periodu. A o tome, o čemu ti razmišljaš, razmišljali su pa i pisali mnogi. -Vraćaš mi za Exupérya? - Aha. Nasmijala se. Smijeh joj zdrav, iskričav. Prekinuo se naglo, kako je i počeo.
-Vidiš, ima tu još nešto. Svako bi imao garanciju da će doživjeti starost. -Ali ne i da će doživjeti mladost, djetinjstvo. -Imaš pravo. Nemoguće je naći neku magičnu formulu. Sve u svemu, čas rođenja i čas smrti nedopustivo su blizu. Boja glasa, ozbiljnost s kojom je izgovarala svaku riječ djelovali dirljivo. Ne gledajući je, kazah: -Zašto onda razbijati glavu tražeći formulu koja ne postoji? E baš si lijepa, Džana. -Ljepota je često neprevarljivi znak opasnosti, pa i smrti. -Šta ti je odjednom? Do maločas si zračila radošću, a sad... -Pusti. Naišlo, proći će. -Šta Faruk kaže za novi izgled? -Ništa. On voli ono u meni. Kako je sa Žakijem? -Ni sama ne znam. Dugo je bio samo moja sjenka. Sada imam utisak da postaje dio mene, ili je to samo puka želja da tako bude. -A Muharem? Gledala sam kroz prozor u sivilo zimskog jutra. -Ako bih kazala da je još u mojoj duši možda bih lagala. Ako bih kazala da sam ga preboljela, sigurno bih lagala. -Meni se Žaki dopada. Ima nešto snažno, nešto čime može opčiniti, pokoriti. -Doista ima u sebi nečeg dragog. Ne znam kako bih bez njega. Obje mislima odlutale, svaka svojom stazom i pušile gledajući preda se, šuteći. -Za buduće dane, za nas - kazao je Žaki dižući čašu kole. -Za mir u duši. Ispili smo po gutljaj i potonuli u oči jedno drugome. Oboje postadosmo svjesni kako se ono drugo za proteklu godinu promijenilo. Na taj dan, februara prošle godine kada smo se sreli, bila sam razmaženo derište, više u zraku nego na tlu, neozbiljna, lepršava, puna vedrine i nada. Žaki je bio samouvjeren, hladan, ciničan, neopozivo svoj. Sada sam ja bila odrasla, samouvjerena, zrela, s nogama čvrsto uprtim zemaljsko tlo, a Žaki bio pun pitome blagosti. Zračio je sjetom, nemirom pa i tugom. Ni jednom ni drugom ta spoznaja ne donese radost. Ni riječju to ne pomenusmo. Žaki je znao kroz kakve sam bure i brodolome prošla u minulih pola godine, duboke lomove koji moraju ostaviti traga, da me njegova ljubav, ma kolika bila, nije mogla zakloniti, zaštititi, tek možda ublažiti bol nekog trenutka. Ja sam bila svjesna da e promjena u njegovim očima rezultat ljubavi prema meni, a nisam znala da li mu je uzvraćam, hoću li je ikada moći uzvratiti. Jer, i u tim časovima, dok smo skromno proslavljali godišnjicu naše veze, misli s se otimale, čupale i bježale nekuda prema moru, nekoj kući na hridi, nekim mračnim očima. Na vrhu kutije bio stručak ljubičica. U malenoj kutiji, na crnoj čohi, sasvim jednostavan, tanak prstenčić od platine. -Prekrasan je - kazah iskreno, misleći da je uistinu ljepota u jednostavnosti, zastidjevši se dara koji sam stavila pred Žakija. Stegnuta grla rekoh: -Imaš više rafiniranosti nego ja.
Dugo je gledao prsten pečatnjak s ugraviranim inicijalima. -Pretjerala si, mala. Nemoj se ljutiti, ovo mi je dragocjenije - kazao je raširivši list na koji sam svojim teško čitljivim rukopisom napisala: „Protekla godina mi je bila najteža u životu. Bez tebe bi bila još mnogo teža.” - Tužno sam se nasmiješila. -Ne ljuti se zbog prstena. Nisam ga platila. Samo sam se trudila izabrati najljepši u zlatarni koju je naslijedio Sule, a poklonio je meni. -Ako me išta odvoji od tebe, to će biti tvoj amanet, mala moja. -Mani se toga, tako ti Boga. Vjeruj, bolje bih se osjećala da ništa nisam dobila. Ništa nije rekao. Kao da je pogled usmjerio unutar sebe. -Svako kome su bitne materijalne vrijednosti zatvara se u rupu kao krtica s onim što mu ne daje ništa zarad čega vrijedi živjeti. Nikakav novac ne može kupiti ovu noć i ove zvijezde, ovu tananu nit izmeđ nas koja me, ma koliko jaka ili slabašna bila najčvršće vezuje sa životom. Ako bi bilo koji čovjek prebirao po svojim sjećanjima, kada bi izdvajao najdragocjenije časove, sasvim izvjesno to bi bili oni koji se novcem ne mogu kupiti. Novac ne može kupiti dugu što se poput ešarpe razastre nebom, bukete svjetlosti što se rađaju na istoku nakon neprospavane noći, ustajanje nakon preležane bolesti, uspomene svježe obojene životom. Žaki moj, pred svim bitnim stvarima novac je nebitan. Tek bezvrijedan šareni papir. Carstvo čovjeka je u njemu samom. -Kada bi bilo moguće, kupio bih tvoju ljubav. A ja je ne znam ni iskazati. Možda pak mislim da je to nešto o čemu se ne diskutuje. To je sama moja suština. Znam samo koliko mi vrijedi tvoja radost, uzdrhtala ruka, zrnce nježnosti. Bila sam zahvalna domaćinima što me niko nije pratio. U svakoj sam se sobi dugo zadržala. Udisala miris starine, miris prohujalih godina, miris očevog djetinjstva, dječaštva, mladosti. Povremeno sam napinjala uši ne bih li čula njegove korake koje ovi podovi pamte, njegov smijeh, uzdahe, suze, sve su to zidovi upili i čuvaju, udisala miris materijalne sigurnosti koja je tu oduvijek vladala. Namještaj je bio starinski, rađen ručno od orahovog i trešnjevog drveta. Zagledala sam rezbarije rađene polako, brižljivo, majstorski. Svaka je bila malo umjetničko djelo. Gledala srebreno i bakreno posuđe - ibrike, šerbetnjake, džezve, tanjire, tacne, sve sam to ranije viđala jedino u muzeju. Bili su poredani u vitrinama i po policama. Nigdje ni trunke prašine. Gledajući visoke zidane peći u svakoj sobi gotovo sam mogla osjetiti toplotu koja se zrakasto širi, čuti pucketanje vatre. U jednoj sobi bila je banjica s ibrikom. Na bakrenoj kuki obješena bisernobijela kožica a preko nje dugačak tespih, onaj sa devedeset devet fluorescentnih zrna kakav hadžije donose s Kabe. U toj sobi nije bilo namještaja, izuzev niske sećije zastrte resanom sedžadom s tvrdim plišanim jastucima uza zid, preko kojih je bio jastuk bez od ručno rađene čipke. Ko ju je radio? Kad? Koliko dugo? Od zida do zida tkani čilim čiji dezen i boje ne bi mogli ostaviti ravnodušnim ni najboljeg poznavaoca umjetnosti. Na maloj polici dva fesa i dvije žute hadžijske ahmedije. Pored njih masivna knjiga. Uzeh je u ruke. Bila je povezana debelom kožom u čijoj su mekoti jagodice nalazile užitak. Rastvorih je. Kur'an pisan rukom. Linije harfova tanke, svaka izvučena do savršenstva. U uglovima skromne ilustracije s motivima koje nisam razumijevala ali su plijenili ljepotom, Božijim nadahnućem. Bili su to potezi koje je duša izvlačila, ruka samo pokorno izvršavala naredbe. Sa svetačkom pobožnošću sklopili knjigu i vratih je na
njeno mjesto da šuti i čeka nekoga ko će je ponovo uzeti i otvoriti. Ispuni me zahvalnost prema ljudima koji žive u tuđoj kući, a održavaju je brižljivije nego vlastitu. Basamaci su bili drveni, tamnosmeđi, mat, s jabučicama na svakom stubiću ograde. Preko basamaka prostrta uska, namjenski tkana staza. Pijući kafu s ukućanima koji su me primili toplo, bez iznenađenja, bez vidnog žaljenja što će mi, možda, uskoro morati ustupiti kuću, upitah se zašto su iz ovakve kuće, iz ovoga grada, moji roditelji otišli da život otpočnu u tuđem gradu, u drugoj kući. Pričanje starog Besima, glave kuće, njegovo oživljavanje uspomena na rahmetli djeda, nanu, babu, mamu, skrenu mi misli i sva se usredsredih na slušanje. Opijale me njegove riječi o poštenju, časti, plemenitosti mojih najrođenijih, djelovale kao mehlem na ranjenu dušu. Odlazeći, razgledala sam po avliji. Iako je bila prva polovina marta, pitoma zasijana trava već je dobro iznikla. Mlada, zelena, meka, talasala se kao da uzdiše. Zatvorih kapiju za sobom. Učinila sam to kao da tu oduvijek živim, sada izlazim samo da nešto kupim i vratit ću se za sat-dva. -Selma! Podigla sam glavu. S prozora kuće preko puta smiješilo se Džanino lice. -Svrati na kafu. Klimnula sam sretna zbog susreta s nekim kome bez ustezanja mogu prenijeti svježe utiske. Džana je štrcala niz stepenice i otvorila kapiju. Porodična kuća im je bila veća od očeve. U dnevnoj sobi zatekla sam dvije starice. Jednu, onu upadljivo stariju i slabiju, Džana predstavi kao svoju nanu, drugu kao susjetku. -Baš si me obradovala. Skuhat ću nam kafu. -Ne treba. Upravo sam je popila. -Nema veze. Ja nisam. Pravi mi društvo. Dvije nene nastavile svoj razgovor o skorom nastupanj mjeseca Ramazana, o ljepoti posta ibadetu, zekjatu, učenju Kurana. -Ama, bona, s musafom odjednom činiš tri sevaba. Jedan što ga držiš, drugi što ga gledaš i treći što ga učiš... Isključili se iz njihove priče. Razgledah po sobi. Za razliku od očeve kuće, ovdje je namještaj bio nov, suvremen. Izuzev starinskog posuda od srebra, uglavnom ukrasnog, poredanog u vitrini s mat staklom, ništa iz starog vakta nije bilo, ne bar u toj sobi i kuhinji koja se gotovo cijela vidjela iza rastvorenih klizajućih vrata. Sve je odisalo bogatstvom, ali prije svega istančanim ukusom. -Išla si pogledati kuću? - upita Džana stavljajući tacnu na stol. - Hoćete li vi po jedan fildžan? -Koju kuću? - umjesto odgovora upita nana. -Selma je naslijedila kuću Eminagića. Ona ti je, bona nano, Hasanova kćerka. -Rano moja ljuta - ote se tih, bolan vapaj koji me nagna da pogledam staricu čije uvehlo izborano lice u trenu probi samrtničko bljedilo Koščata ruka se podiže s koljena i zaustavi na prsima. -Idem ja, Sabiha hanuma - kaza druga starica ustajući kao da joj se odjednom nekuda žuri kao da žali što je nehotice bila svjedokom teškog trenutka. Više nisam bila svjesna ni jedne ni druge starice, ni Džane, ni tople gostinske sobe, ni sebe Ostao
edino strah od koga nestaje daha, prijeteći ljepljivi strah koji se ne može odagnati ni savladati, strah slutnje i nagrizajuće sumnje. U času mi se učini da se moje tijelo rasplinjuje, ostaje tek sjena, oblačić koga bi i puhak vjetra mogao raspršiti. -Selma, šta ti je? - odnekud dopirao nejasan Džanin glas. Htjela sam reći kako mi nije dobro, ali usne se nisu dale pomaknuti. Jedva sam bila svjesna da me Džana hvata ispod pazuha, diže, vodi do kauča, pomaže mi da legnem. U zbrkanom kolopletu misli bile s samo jasne riječi: kćerka Hasana i Sabihe. Onda sam potonula u mrak. A u tom neproziru, u bunilu, u mraku bez početka i kraja, jedan svijetao krug. U tom krugu Džanino lice, samo ljepše, mlade. -Džana! - vrisnula sam pružajući ruke prema njoj. - Hladno mi je, bojim se mraka. Hoću svjetla, hoć topline. -Ja sam Zinaida - prošaputale Džanine usne. Svijetle aureole nestade, nestade lica i šapata. Ostade gust, sluzav, slipav mrak, mrak koji parališe užasom nemoći. Otvorila sam oči i pogledala u tavanicu. U glavi bila sasvim blaga mutnoća, proći će čim popijem kafu. Dug san bez snova, san u koji me uvela i kroz koji vodila tableta umirujućeg sredstva, okrijepio tijelo. U nogama više nije bilo bolnog mrtvila. Ustadoh, s fotelje uzeh kućni ogrtač. Odluka je došla sama, čvrsta, nepokolebljiva - svjesno prihvatiti duševni teret i nositi ga dalje, uspravna, usprkos bolu, usprkos strahotama koje možda usput čekaju, manje strašne ako smo pripravni na njihovu mogućnost. Na stočiću u dnevnoj sobi nađoh Žakijevu poruku da me nerado ostavlja samu jer mora na posao. Jagodicama prstiju pređoh preko poruke. Dok sam se umivala, vrati se slika jučerašnjeg popodneva u Džaninoj sobi. Kada sam otvorila oči košulja mi je bila raskopčana. Prozor poluotvoren. Hladan zrak me prožeo ezom. Pored kreveta je stajao markantan muškarac očevih godina, nalik na Džanu, njen otac Nusret. Pored njega je sjedio debeljko sa slušalicama oko vrata. Dijagnoza - kolaps od prevelikog uzbuđenja. Onda taksi koji me u Džaninoj pratnji vozi kući. Krevet. Košmar. Mrtvilo. Zamršene, zbrkane misli. Džanin poziv Žakiju. Njegove riječi, ruke, sve mutno, nejasno. Pa nastup groznice, osjećaj da nešto mora napolje, iz mene. Tableta. Plutanje na crti što dijeli mutnu stvarnost i potpuni san. Sada sam bila sigurna da je rješenje zagonetke u Džaninoj kući. Zašto mi se Zinaidino lice, kada sam prvi put vidjela fotografiju, nije činilo strano, nego poznato, poznato na način koji ne pripada prošlost? Zašto mi se Džana, bez znanja da je promijenila boju kose i frizuru, što ju je pojavno vidno izmijenilo, nije činila neobična? Zato što su ta dva lica bila gotovo identična, s jedinom razlikom što je Zinaida na slici bila mlađa. Zašto je Džanina nana Sabiha reagirala onako bolno na pominjanje tatinog imena? „Zinaida Muftić, kćerka Hasana i Sabihe...” O, ne! Moj Bože, to ne može, to ne smije biti istina! Onaj splet kostiju i kože, prevelike, preširoke za malo sitnih sasušenih kostiju, glavica skupljena i smanjena na veličinu kutlače, oči što su davno umrle (to što gledaju i trepću je samo privid), pjegave, koščate šake kao neke nepoznate mrtve životinjice, zar je to
ta Sabiha? Tata, zar si u njoj ili na njoj mogao naći nešto magično, neodoljivo, nešto zbog čega si pokleknuo makar bila starija ko zna koliko godina? Je li to bio trenutak nepromišljenosti, pijanstva, ludosti? Šta je ovo, moj tata? Najednom skočih. Sve tajne zna jedino stari Emin. Nešto je otkrio i Muharemu. Koliko? Napravila sam nekoliko krugova po sobi. Nije bilo slabosti, zbrkanih misli, samo odlučnost da idem dalje. Kćer Eminove sestre iz Travnika bez ustezanja mi je dala telefonski broj u Podgori. Birala sam ga sasvim mirna moleći Boga da se javi Muharem, a ne njegov otac. -Halo - čuh dobro znani glas. - Selma je. Tajac. Je li se veza prekinula? -Lijano moja - sasvim tiho doprije s druge strane veze. Šutjela sam. Krv šiknula bjesomučnom brzinom. Čula sam joj huk kroz žile kucavice. -Moram se smiriti, biti pribrana. Moram, moram! -Kako si, Gosparu? -Ne mogu da vjerujem, da se snađem. -Pitala sam kako si. -Sjajno. Ti? -Dobro. -Zašto ti je onda takav glas? -U frci sam. Gadnoj frci. Moraš mi pomoći. Molim te... Prvi put te nešto molim. -Kaži. -Ima dosta toga da se kaže, ali kad ti otac ne bude kod kuće. -Nije sada. Na liječenju je, u Igalu. -Super. Javit ću se uskoro. Sada imam neodložan posao. Tada ću tražiti od tebe da mi ispričaš sve što si doznao o mojim roditeljima. Onda... davno, nisam ti vjerovala. Sada znam mnogo, i suviše. Moraš mi pomoći da sklopim kockice. -To je ubilo tvoj smijeh? -Ko bi ga znao. Pade mi na pamet da se ti nikad nisi smijao. Ranije. A sada? -Ako bih sebe definirao u jednoj rečenici, bio bi to dobar naslov za roman, kontrapunkt Igou - Čovjek koji se ne smije. -O tome ćemo drugi put. Strašno žurim. Za početak mi samo reci znači li ti nešto ime Zinaida Muftić? -Ne - odgovorio je bez razmišljanja. - Nikada ranije nisam ga čuo. Uzdahnuh. -Dobro. Čut ćemo se uskoro. Nikada se nisam osjećala jačom. Jesam li oduvijek posjedovala tu snagu a potiskivala je željom da me neko štiti, zaklanja, opasava svojom snagom? Ili se rodila iz očajanja, suočenja s neuporedivo jačim protivnikom, protivnikom koji se zove život.
Ili sudbina? Izađoh na ulicu i umiješah se u gomilu nasmijanih lica. Da li iko u toj masi osjeća da nečiji svjetovi tonu uz teške lomove i bolne vapaje? Ako osjeća, kako možeš šetati tako ravnodušno, razdragano? Jest, čovjek je uistinu uvijek sam. Beznadno sam. Kapija je bila zaključana. Pritisnuh zvono. -Ko je? - čuh Džanin glas. -Selma. -Silazim. Ovoga puta na okupu je bila cijela obitelj. -Oprostite što sam vam jučer priredila nelagodnosti - kazala sam nakon pozdrava i upoznavanja s Džaninom majkom. -Nemaš se za šta izvinjavati. Mora da si bila jako uzbuđena nakon prvog obilaska očeve kuće. To je normalno, pogotovo što ti je otac, Džana nam reče, umro. Allah rahmetile. Slegnula sam ramenima. -Džana nam je mnogo pričala o tebi. Jedino što nismo znali je da si kćerka mog starog, dragog prijatelja iz mladosti. Srce je poskočilo. -Ni ona to doskoro nije znala. Naše teme i preokupacije su sasvim druge. Pričali smo mi i o obiteljima, samo nismo znale da postoji nekakva veza. -Ovo je zbilja nevjerovatna koincidencija - kaza Džana. -Hoćeš li ti živjeti u onoj kući? - drhtavo, zagledana u krilo, upita nana. -Još ne znam. Majka je sama u Travniku. Ne vjerujem da bi se poslije toliko godina vratila ovdje. -Zar nije sa sinom? -Nije. On živi u inozemstvu. Oženio se, ima dijete. -Neka mu je s hairom i nafakom - kaza gužvajući u ruci komad dimija. -Amin. Vama svima također. Pogledah Džaninog oca. Izraz mu neusiljen, prijateljski. -Rekli ste da vam je moj tata bio prijatelj. -Jeste. Vršnjaci smo. Išli smo u isti razred osnovne, gimnazije, bili nerazdvojni i vani i kod kuće, njegove ili moje. Nasmijao se. -A otkad ti je majka došla kod nas, uglavnom kod moje. -Zašto je moja majka došla kod vas? Niko ne odgovori. -Hajdemo u moju sobu - kaza Džana. - Otkad se nismo pošteno ispričale. -Baš mi godi razgovor sa tvojima. Želim malo i njih upoznati... Niste mi rekli zašto je mama došla kod vas. -Mislila sam da ti je rekla. Nit' je sramota nit' grehota...
Kad je počeo rat, babo joj se izgubio, sestre se poudale, ona ostala sama s majkom. Bila su teška vremena, nisu imale od čega živjeti, a nama trebala čestita djevojka za pomoć u kući. U grlu je nešto stezalo. -Nikada nam nije pričala o svojim teškoćama... Je li kod vas upoznala tatu? -Jeste. Čim su se vidjeli, znali smo da su jedno drugom na srce pali. Tvoja je mati, dijete, imala sve što veliki Allah može dati svome robu. Koščata ruka pređe preko očiju. -Ljepotu, poštenje, čist obraz, pamet, butum sve. Govorila je s naporom praveći povremene stanke. Tamna bi sjena s vremena na vrijeme prešla sićušnim, sparušenim licem. Zamagljene oči bile nedokučive. -Jeste li je voljeli? Nana odmah ne odgovori. Ispreplitala je suhe koščate prste što su neodoljivo podsjećali na skelet šake iz anatomskih atlasa. Gledala sam je ne trepćući. Nije mi promaklo kako su se mišići oko bezubih usta u trenu zgrčili, a onda mlitava koža mrtvo objesila. Uzela je ćošak jemenije i stavila ga u usta. -Voljeli smo je svi, a najviše moja rahmetli Zinaida. Svijet se zaljuljao. Soba se počela okretati, ne horizontalno, nego vertikalno. Sad će me veliki kristalni luster bubnuti u blentavu glavu. Pred očima zaplesaše raznobojni krugovi. Ne smije se ponoviti jučerašnja scena! Ja imam snage, mogu izdržati, moram izdržati. Bože blagi, udahni mi malo snage - molila sam bezglasno. -Je li to bila vaša kćerka, rahmet joj duši? - upitah ispunjena razjedajućim, razdirućim strahom. -Jest, dijete, jest... Moja rahmetli kćer - izgovori jedva razgovijetno, a suza, krupna kao trešnja, skotrlja se i izgubi u dubokim naborima mlohave kože. „Kćerka Hasana i Sabihe.” ... Bože moj, daj da umrem. Nana se polako diže na klecave noge. Ruke visile niz pogureno tijelo. -Snaho, idem klanjati, pa leći. Džanina mama se u dva koraka nađe uz nju, uze je ispod ruke i izvede iz sobe. Odnekud je nestvarno, kao iz drugog svijeta, dopirala zvonjava telefona. Čula sam kako se Džana avila, kako s nekim razgovara. U sobi sam ostala sama s Nusretom, Džaninim ocem. -Sve mi se čini da se ovdje ne osjećaš ugodno... Prije dosta godina ovu je kuću zadesila golema žalost, tragovi su još prisutni. Siromasi obično misle da biti bogat istovremeno znači biti sretan. Kad bi samo znali koliko je to nevažno... Imao sam sestru. Umrla je sa sedamnaest godina. Majka je nikad preboljeti neće, sa Zinom je i ona prestala živjeti. Zašutio je, ispružio ruku i dohvatio cigaretu. Dugo ju je vrtio među prstima, odsutan, onda je ovlažio vrškom jezika i zapalio. -Bila je prekrasna. Džana jako sliči na nju, ali Zina je bila ljepša, čistija, nevinija. Često mi se javljala misao kako je Bog u njoj spustio na zemlju dobrog meleka kao paradigm čovjeka kakvog je želio stvarajući ljude, pa je vratio sebi.
-Od čega je umrla? -Od bolesti i tuge. Tuga je vjerovatno prevagnula. Pogled mu odlutao kroz prozor na komadić turobnog neba. -Babo je, nasreću, umro prije nje, zakletva mu je bila. I majka je umrla, samo pusto srce nastavilo kucati. Cigareta je dogorjela. Gledao je u filter zaboravljen u ruci i sam načet žarom, a očito ga nije vidio. Kažiprst, a naročito nokat na njemu, imali onu zagasitožutu boju okorjelih pušaca. -Vaša majka kaže da je rahmetli Zinaida voljela moju majku. -Ko najrođeniji rod. -Je li bila malena kad je mama bila kod vas? Javi se neko čudno, nejasno osjećanje, ne znam da li od straha ili radosti. Penjalo se iz duše još nejasno, tek najavljeno. -Od tvoje je majke bila mlada oko četiri godine. Majka je tada imala šesnaest, Zinaida dvanaest, tata dvadeset pet - računala sam u sebi. Kad se Zinaida rodila, tata je imao trinaest godina. Učini mi se da ć vrisnuti. Sve sam, hvala nebesima, krivo spojila. Ona nikako ne može biti njegovo dijete. I sama ta pomisao bila je suluda... Moram pitati dalje. Šta? -I vi ste rano ostali bez oca. -Nažalost. -Kako se on zvao? -Baš kao i tvoj. Hasan. Obuzima me neka divlja radost što sam pronašla ulaz u tajnu. Ja sam prokleta budala. Kad je čovjek na rubu nerava, na rubu ponora, kad mu mrak padne na oči, ide bez truni logike, vodi ga pogrešan instinkt. Zar ne bi bilo normalno da na to pomislim? -Onda je vaša sestra sigurno voljela i moga tatu? Ako ni zbog čega, barem zbog imena. Lice mu je dobilo patnički izraz. Ugrizao se za usnu. -Jest, voljela ga je. -Mama mi je često pričala da joj je silno bila draga jedna djevojčica iz komšiluka. Nije spominjala ime, ali mi je pokazala sliku. Možda je to vaša rahmetli sestra - lagala sam mirno, s pomalo stida. -Dođi. Slijedila sam ga u sobu u kojoj, očito, dugo nije bilo života. Prekrasnu, najljepšu sobu koju sam ikada vidjela. Pogled privuče fotografija u pozlaćenom okviru - lice anđela sa njegovom eteričnošću, nagnuto na ednu stranu na koju se niz dugi vrat slio slap kose. -Našla sam te, djevojčice - prošaputah u sebi. Nošena ka nepoznatoj budućnosti ponovo sam nalazila sebe kroz otkucaje srca, mir što je potekao mojom krvlju. -Je li ti dosta, mala? Ili ćeš se nastaviti iscrpljivati do tihog, neosjetnog kraja? -Na šta misliš, Žaki? -To samo ti znaš. Tragaš za nečim što te boli. Što više otkrivaš, bol je jači. Bukvalno i doslovno se uništavaš, a šutiš.
-Šta bih imala od kukumakanja, proklinjanja? Upravo je šutnja najdostojanstveniji način prkosa svojoj karmi. Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naš. -Život je prokleto kompliciran. Što više čačkaš, otkrivaš više klopki, vrtloga, bespuća. Mislim da svi ljudi imaju u sebi bar zrno mazohizma. I kad je sve u najboljem redu, tražimo nešto da nas pati, pa na nekakav način uživamo u toj patnji. -U Travniku imam jednog poznanika. Gotovo da smo postali prijatelji. Ž. Š., koji sebe zove prosto džanki govorio mi je o sreći i nesreći. Parafrazirat ću ga. Sreća i nesreća to su bijeli i crni konji koji galopiraju u istom pravcu, blisko, ponekad uporedo. Nema apsolutne sreće ni apsolutne nesreće i zato ih istovremeno proživljavamo. Ali, u velikoj sreći treba sve nesreće ponoviti u pameti kako bi se očeličili za dane kada crni konji preteknu bijele. Isto tako, i u najvećoj nesreći moguća je utjeha i ohrabrenje da će sutra bijeli preteći crne... Da, tako govori moj džanki. Od njega sam čula da je Platon za nesreću rekao „Dogodine neću misliti o tebi, jer te više neće biti.” Mnogi ljudi na njega i njemu slične, gledaju kao na otpad društva, a društvo je najčešće to od njih i napravilo. Kad sam ga istom upoznala, mislila sam kako e to površna, bezlična osoba koju zanima jedino fiks. A taj momak ima biblioteku od preko hiljad pažljivo biranih naslova, vjerujem da je pročitao mnogo više. A propast će, neminovno će propasti, kao i svi koji skrenu na taj nesretni, sporedni kolosijek. Mi, uvjetno rečeno, normalni, obični ljudi sebični smo, hladni, zaokupljeni sobom. Prolazimo pored istinskih nesretnika koji mole, vape za utjehom, pomoći, toplom ljudskom riječju, a ne vidimo ih i ne čujemo, uvjereni kako su to bića bez emocija, bez kriterija, ne sluteći da strahovite bure i oluje bjesne u njihovoj krvi, kako su duboke i krvave rane u njihovim dušama. Drugi su ih učinili time što jesu. Koga regrutuju u džankije? One krhke, senzibilne, nejake. Gotovo da među njima nema jakih, hladnih, proračunatih. Takvi su nabavljači, rasturači, oni su smeće spremno preko leševa doći do onog što trebaju, novca. Mislim da bi sve radio i TV stanice, sve novine i časopisi, sve knjige, trebale donositi samo riječi utjehe, toliko nesretnih ima na svijetu. -Misliš li da si otkrila nešto novo, ili da ti nešto možeš promijeniti? To su zakoni ne samo prokletog Balkana nego cijele planete, rekao bih. Brinem za tebe, Selma. Gledam te kako se vraćaš u stanje slično onom nakon tatine smrti. Ništa ne mogu promijeniti, ne mog ti pomoći, ne znam ni u čemu je problem. A i kad bih znao, opet ti ne bih mogao pomoći. Niko, izgleda, nikome ne može pomoći. -Žaki, imaš li ti ogledalo? - planula sam. -Zašto? -Ne izgledaš ništa bolje ni sretnije nego ja. -Zar jedna polovina mene može izgledati bolje od druge? Oborih glavu poražena odgovorom, istovremeno svjesna da ne mogu pomoći ni njemu, ni sebi. Zazvoni telefon. -Halo. -Selma, majka je. -Kako, si, mama? -Dobro. Kako si ti? Tri dana se nismo čule. -I ja sam dobro. Ali, znaš me, u vječnoj frci. Kako je Serđo? -Serđo, ko Serđo. Ponovo onaj stari, živahni, zdravi čuvar kuće i mene. Slušala sam samo napola misleći kako formulirati pitanje.
-Je li lijepo vrijeme? -Jeste. Proljeće se uveliko osjeća. Obrezujem ruže, plijevim bašču, palim suharke. -Javlja li se Sule? -Kao i uvijek. A tebi? -I meni. Sule je od Nove godine drugi čovjek. Sretna sam zbog toga. -I ja. Navaljuje da ljetos bar mjesec dana budemo njegovi gosti. Odjednom mi sinu. -Jesi li poznavala tatu prije Suletovog rođenja? Tišina. -Majko. U slušalici muk. Protresoh je, prodrman kabl. -Mama, jesi li još na vezi? -Za sve što sam činila, imala sam svoje razloge. O onome što je intima između moga muža i mene ne želim razgovarati ni s kim, pa makar to bila i njegova kćerka - zvonio u uhu gotovo stran glas. -I tvoja kćerka, mama. -Selma, zar ti nije dosta čeprkanja po pepelu? Čeprkaj i dalje ako želiš, ali te molim da me poštediš i pitanja i zaključaka. Ipak, nešto ti moram reći. Želim da suštinu tih riječi nikada ne shvatiš, ne preko svoje kože... Neke stvari koje čine drugi izgledaju nam ružno, a kad ih sami činimo izgledaju sasvim normalno. Laku noć, dijete moje. Molim Boga da te poštedi mora kroz koje sam ja prošla. Glas je izgubio hladnoću i strani prizvuk. Ponovo je to bio glas majke koja neizmjerno voli svoje dijete. Vratila sam se u sobu i samo slegnula ramenima. Žaki je ustao, privukao me sebi i poljubio. Od vreline njegovih usana osjetih se kao uzeta, rastopljena, bez želje da se suprotstavim snazi tog, gotovo divljeg zanosa. -Pašče držiš na lancu da ne bi ujelo. I riječi bi smo morali držati na lancu. Mogu još jače ujesti kazala sam između dva poljupca ne znajući govorim li to njemu ili sebi. -Muhareme, pečem se na tihoj vatri. Molim te, pomozi mi da ovo dovedem do kraja, da uklopim kockice. -Volim te, Lijano. -Ostavimo to za poslije. Sada mi reci sve što si od oca čuo o mojima. Mislim na njihovu prošlost, vrijeme prije nego sam se rodila, prije nego se rodio i moj polubrat. -Polubrat... Pa ti zbilja nešto znaš. -Ne nešto. Znam mnogo, na moju žalost. Ali, da ti ne bih nabrajala šta znam, bolje je da mi ispričaš sve što si čuo. Sama ću vidjeti šta mi je ostalo nepoznato. -Pravo da ti kažem, ne znam Bog zna šta - počeo je nakon kratke šutnje. - A ne znam ni odakle da počnem. -Moji su se sreli i zavoljeli prije nego je mama i vidjela Suletovog oca. Je li tako? -Da. -Počni od toga.
-Bila je to ljubav na prvi pogled. Nerazumna, gotovo luda. Činila se sudbinskom, na kraju se pokazalo da je to i bila. Ali, tvoj tata je otišao u partizane. Tri godine ga je čekala, gotovo bolovala. Onda je stigla vijest da je poginuo. Usput, tada je doista poginuo neki borac istog imena i prezimena. Bog te pitao kakav je šok tada preživjela. U tom košmaru srela je Sulejmanovog oca i nakon kratkog površnog poznanstva udala se za njega. Vjerovatno da dalje ne bi morala služiti druge, da započne svoj život, svjesna da povratak jedinog čovjeka kojeg voli više ne može očekivati... Nakon nekoliko mjeseci tvoj tata se vratio. Rat je bio završen. Vijest koja ga je dočekala slomila ga je više od tri i po godine ratovanja. Suletov otac je bio, koliko sam razumio, neki sumnjiv tip. Bavio se sitnim švercom, gotovo nikad nije bio kod kuće... Ljubav ne priznaje zakone, norme, regule. Tvoji su se i dalje voljeli. Daljina i vrijeme samo su ojačali, učvrstili njihovu ljubav, prepreka učinila primamljivijom, sladom... Počeli su se ponovo viđati. Znojila sam se, mijenjala položaje tijela sve vrijeme čvrsto stežući slušalicu kao da je jedina veza između mene i svijeta, mene i života. -To je ono što si mi rekao u naše posljednje veče? -Da. A jesi li saznala ko je ona žena? -Koja žena? -Što si me pitala znači li mi nešto njeno ime? -A, da. Nije to bila žena, nego djevojčica iz susjedstva. -Ona što je bila u kući kad ti je otac gurnuo Suletovog? (O majko moja, o sudbino, o moj Bože! Ako je i od Tebe, previše je!) Kleknula sam na koljena. Znoj je kapao sa čela, curio između trepavica, pekao za oči. -Štaaa?! Bio je to vrisak. -Lijano, nije valjda da to nisi znala? - Pričaj, Muhareme, pričaj dok još mogu slušati. -To je bio nesretan slučaj, nesretan splet okolnosti. Nije ga kanio ubiti, ni povrijediti, zakleo se mome ocu. Zar bi inače pričao o nečemu što izuzev njega niko nije znao? -Kako se... to dogodilo? -Jedne noći se kasno vraćao kući. Kod nje je još gorjelo svjetlo. Valjda je poželio da je vidi. Nije znao da je ona te večeri otišla bolesnoj majci, da se Suletov otac vratio. Taj je čovjek odmah nasrnuo na njega. Žestoko su se potukli. Kad je Suletov otac potegao nož i ranio ga, tvoj tata ga je odgurnuo. Pri pad e udario glavom o nekakvu peć, šta li... Nigdje se nije čuo ni šum. Tvoj tata je mislio kako ti je mama drugoj sobi. U tom užasu jedino mu je bilo jasno da će je, ako ona to vidi, izgubiti zauvijek. Pobjegao je. Tek sutradan je saznao da je bila na Bjelavama, a Sule u drugoj sobi s nekom djevojčicom. Oboje s spavali. Niko ništa nije vidio, niko ništa nije čuo. Istraga je završena... -To znam. Samo nisam znala da je ubica bio moj tata. -Ne smiješ tako govoriti. Bio je to nesretan slučaj koji je rezultirao ubojstvom iz nehata, elementarnom strahu za vlastiti život. Pa ipak, ostatak je života to nosio na duši kao smrtni grijeh, sve vrijeme užasno patio. Snaga se polako vraćala, fizička. Duša se razlamala na dva, četiri, šest, stotinu, hiljadu komada. -Je li mama saznala?
-Šta ti pada na pamet? Od toga je imao paničan, bolestan strah, ali i grižnju savjesti što je cijeli život to krio od nje. Da kao teoretsku mogućnost uzmemo, kako se mogla udati za ubicu čovjeka kojega nije voljela, ali za ubicu oca svog djeteta? To je suludo i pomisliti. Ne daj Bože da ikada sazna, bilo bi to gore od smrti. Nasreću, saznati ne može. Niko izuzev moga oca i nas dvoje to ne zna... Lijano, zaboravi sve to. Bilo je davno, davno. Trebam te. I otac je promijenio prvobitni stav. Udaj se za mene. -Ne, Muhareme. Tvoj je otac bio u pravu. Nisam ja žena za tebe. Ako sam se nekad kolebala, poslije ovoga sigurno neću. Nemam razloga da krijem, i ja tebe volim. Kad god me osloviš nadimkom iz naših dana, naprosto se paraliziram. Ipak, moja je odluka definitivna, makar cijeli život provela u patnji. -Ali... -Čekaj. Još nešto ću ti reći. Ne zamjeram ništa ni tebi, ni tvome ocu. Ja sam ga mrzila, Muhareme. Sve do noćas sam ga mrzila. Sada ga razumijem i poštujem. Ne otežavaj mi, molim te. Ne zovi, ne javljaj se ni na koji način. Zamisli da je Selma Eminagić umrla, predaj joj rahmet. Selma koju si znao, uistinu je ove noći umrla. Zbogom, Gosparu moj. Došla sam do prozora i otvorila ga. Svjež zrak u naletu nahrupi u sobu. Tijelo zadrhta od studeni, one izvana, i one iznutra. Nisam znala koja je jača. Noć i zvijezde. Zvijezde što opisuju svoje vječne krugove kroz kosmos. Predaleko su da mi pruže utjehu, prehladne da me ugriju. Govorio si da sam dobila golem amanet, Žaki. Nisi slutio da je taj amanet neuporedivo veći od onoga za koji znaš. Moj amanet je saznanje da moj brat nije moj brat, da mi je majka preljubnica, a tata ubica. Neću to sakriti od tebe. Ne zbog onog što si rekao da te jedino amanet može odvojiti od mene. I tu si, kao i uvijek, bio u pravu. A pitaš li me, Žaki, da li poslije svega još vjerujem u nešto? Oh, da. Vjerujem u bezdušnost, laži, okorjela srca, ukaljane duše, u sve osim dobrote i čistote. Napolju sjene plesale pred svjetlom farova nekog automobila. Sudbina se tako bestidno igra ljudskim životima, ljudskom srećom. Dokle ću još moći podnositi t surovu, bešćutnu igru? Bože uzvišeni, ostao si mi još jedino Ti, posljednje uporište, utjeha, nada... Zašto onda u ovom času ličim na nekoga koga je vjera napustila? Nastavit ću ovo što sam započela kao neko ko spašava spoljne vjerske obrede, ali oni više nemaju sadržinu koja ih je činila svetim. Tražila sam tračak nade i nisam ga našla. Ništa više nemam osim uspomena i novih saznanja koja nepodnošljivo bole i koja želim izbrisati. Naslonih vrelo čelo na prozorsko staklo. Nebo vedro, okićeno zvijezdama, tom božanskom rasvjetom, taj mjesec, jedino zlato u bijednoj noći. Kako bi bilo lijepo zaspati. Jednu noć. Ili vječnost. Odjednom me prožimaju srsi. Vidim tatine oči. Pitaju me... Vidim oči svoje majke. I one pitaju. Vidim Žakijeve i Muharemove oči. Čitav skup pogleda ljudi kojima je, možda, do mene stalo. Svi pitaju. Odgovaram im kako sam pogriješila pretražujući po pepelu trudeći se da na dnu ugaslog ognjišta nađem ostatak života koga više nema. Majko, Nadam se da u ove pozne sate spavaš. Ja sam sve do sada hodala po stanu boreći se s mišlju da li da ti ovo kažem ili prešutim. Zastala sam, još uvijek neodlučna, zagledana u bjelinu papira pred sobom, ravnodušnog hoću li tu stati, ili ću nastaviti svoj teret istresati na njega. Gledala sam svoju šaku, prste zgrčene oko crne
lastične patentice. Hoće li jednostavni pritisak prsta na nju, uvlačenjem vrška koji piše, razriješiti dilemu? Kukavica iskoči iz zidnoga sata, kratko se oglasi tri puta, pa se opet vrati tišina, neugodno, napadno glasna. Lijeva ruka podboči čelo, desna se pomače. Napisa slovo, pa drugo, riječ, dvije, deset. Riječi se sabirale u buket gorkih cvjetova. Znam da si proživjela teške dane, vodila u sebi reteške borbe. Voljela bih s tobom razgovarati kao kćerka s majkom, ili žena sa ženom, svejedno, jer i a sam, majko, već žena. Nisam ti pričala da sam i ja preživljavala teške boli, da i sada nailaze, da i ja volim duboko i neizlječivo, a beznadno. Ne čekam ga. Preduslov za sreću je, možda, ništa ne čekati. Ako bih ipak ednog dana odlučila da mu se vratim, samo bi me jedna prepreka mogla zaustaviti. Sve bih druge s lakoćom prešla. Ljubav je jača od svega, ti to, uostalom, znaš bolje nego ja. Ni vrijeme, ni daljine, ni laži, osude, eventualni muž ili žena, poniženja, prezir okoline, ne bi mogli ništa. Ali dijete, moje, ili njegovo, svejedno, to je prepreka pred kojom bih klonula i odustala. Mislim da svaki čovjek, ako je čovjek, mora imati neke svete, neprikosnovene principe, preko kojih ednostavno ne smije preći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegova ostvarenja sva sredstva dopustiva, prvenstveno pred sopstvenom savješću. Čast se teško stiče, majko, gubi lako, a to je gubitak koji je nenadoknadiv, nije samo osobna stvar, dotiče i one okolo. Oprosti što ti ovo PIŠEM. Jedini razlog je u tome što si mi rekla kako o tome ne želiš razgovarati ni s kim, pa ni sa mnom. Volim te, mnogo te volim. Boli me tvoj bol. Ne ljuti se na mene. Znaš me, ništa ne znam i ne umijem prešutjeti. Tvoja Selma S olakšanjem ispustih olovku, sa strahom uzeh ispisani list. Zagledah se u svoj ružni, teško čitljivi rukopis. Samo su ga tata i mama mogli bez problema čitati. Polako, pažljivo pročitah tekst. Odmjereno, bez hladnoće, bez osude, uvrede. Samo sam iznijela svoj stav, zar na to nemam pravo? zaključih, pa požurih da uzmem kovertu, uzmičući od mogućeg ponovnog suočavanja s rečenicama koje će prekosutra proučavati zagasitosive oči tražeći i između redova još nešto nenapisano, makar je smisao, ženi kakva je majka, bio sasvim jasan. Zalijepila sam kovertu i nešto čitljivije napisala adresu: Eminagić Rabija Musala 10 Travnik Hoće li već samo pismo, i prije čitanja djelovati kao šok? Iz Sarajeva nikada nisam pisala. Povremeno bih poslala razglednicu, ako bi mi se osobito dopala. Stavih pismo na rub stola i pođoh u krevet. Sada ću se naspavati kao dijete - pomislih ubjeđujući sebe kako me je pismo olakšalo, da je izmoždenost duše i tijela od umora i nesna, ne od još većeg otežavanja. -Preljubnica - vrtjelo se u glavi kao da slušam dugu magnetofonsku vrpcu na koju je bezbroj puta, s kratkim pauzama, snimljena ta jedna riječ.
-Ali, za preljubu je potrebno dvoje. I tata je znao za Ragiba i Suleta. Je li bio moralniji od majke, je li imao više obzira nego ona? Zašto je opravdanje za njega uvijek spremno? Zašto je nije ostavio na miru, da živi život koji je sama svjesno izabrala. Zašto joj nije olakšao kloneći se, sebe žrtvujući? To bi možda bio veći dokaz ljubavi. I on je preljubnik. I ubica. Ubica iz nehata. To olakšava meni, i njemu je olakšavalo. Je li to bilo olakšavajuće i za sirotog Ragiba? Je li olakšavajuće onome ko mu je negdje možda preostao, ko ga je volio? Za njega i za njih sasvim je svejedno je li to učinjeno svjesno ili iz nehata. Bi li bilo olakšavajuće za mamu kada bi znala? Bi li bilo olakšavajuće za Suleta kada bi znao? O ne, ni mama ni Sule to nikad ne smiju saznati. Za majku bi to bio kraj, ne samo života nego i iluzija. A Sule? Bio bi gori, tvrđi, gorči nego što je ikada bio. Prokleo bi onu noć kada je tatu u svom src prihvatio za oca. U paramparčad bi se razbio čamac koji je teškom mukom izgradio, ne baš čvrst, ali mnogo sigurniji od daske na kojoj je plutao nemirnom pučinom, i vratio bi se na pučinu gdje više ni on dasku ne bi našao. Samo jedna rečenica i cijeli život, cijeli svijet, cijeli nečiji kosmos izvrće se naglavačke. Zašto sam ja morala saznati? I moje su iluzije uništene, i snovi, vjera u sutra. Pa neka. Bolje ja, nego oni. Valjda je to moj fatum. Samo, oni ne smiju saznati. Iluzija je bila i moje uvjerenje da su majka i tata bili sretni. Voljeli su se, to je nedvojbeno, ali sama ljubav nije dovoljna za sreću. Bili su suviše pošteni da bi mirno bacili u zaborav sve što su prošli i iznova počeli. Samo se jednom počinje. Pošli su u Travnik da pokušaju. Ali, novi grad, nova kuća, novo dijete, novi prijatelji, ne znače i novu dušu, novo srce, novi mozak sa čijih su vijuga izbrisani svi crni, teški, krvavi zapisi. Oni su ostali. Kod tate do samog kraja. I kod mame će ostati do kraja. Tata je morao biti mnogo nesretniji. Nosio je tri preteška bremena: ubistvo nevina čovjeka, skrivanje istine pred ženom, i pred djetetom tog čovjeka, zamijenivši ženi muža, pokušavajući zamijeniti dječaku oca. U prvome je uspio, u drugome nije, bar za života. A Zinaida? Je li ona četvrti grijeh? Kakav? Nije mu bila dijete, kako sam takvo šta mogla i u čas pomisliti nakon što sam pročitala njen stih, stih ljubavi i smrti. Je li bio sebep i njene smrti? Impulsivna sam, reagiram nepromišljeno, prebrzo. Nije li rezultat takvog sklopa i pismo napisano majci, pismo što kao prijetnja stoji na rubu stola i čeka da ga moja ruka ujutro odnese do poštanskog sandučeta? Možda bi ono moglo imati nekakvo opravdanje kada bih slično pismo, samo teže, mogla poslati ocu. Majci je lako, njena se adresa nije promijenila. Na koju bih adresu uputila pismo za njega? Šta rješava to pismo? Hoće li mi biti lakše, bolje? Životnost bez koje majku nisam mogla zamisliti, nestala je nakon tatine smrti. Nestalo je i vatre, blijeska u očima. Treba li da je dokrajčim, da utrnem i onaj mali plamičak nejake svjetlosti koji se pojavi zbog Suleta ili mene? Kako bih se ponovo srela s njom? Bi li ikada više mogle pogledati jedna drugu, normalno razgovarati? To bi za obje bila nesreća, nešto što se više nikada ne bi moglo popraviti, zaboraviti. Visilo bi između nas kao krvavi mač koji je probo jedno srce. Srušio bi se most, mi bismo se gledale sa dvije suprotne obale, obale koje ni trošna skela ne spaja, rijeka života tekla bi između nas. Oh, majko, ne smijem nam to uraditi. Toliko si ljubavi dala i daješ, a tako si krhka i lomna. Ustadoh. Već se u sobu prikradala bijela zora. Nije se razdanilo, ali svjetlost se već zarila kao širok osmijeh. Pogledah kroz prozor. Oblaci su lagano zaogrtali zvijezde, vjetar njihao granje brijestova
parku. Noći ispunjene zvijezdama i vjetrom! Daleke noći koje sam voljela! Na rubu stola nejasno se naziralo pismo. Uzeh ga, poderati na četiri, pa osam dijelova osjećajući pri tome istinsko olakšanje. -Nemoj mi pričati. Ne želim slušati. - Moram, Žaki. Pošto nikada nisam našla nimalo utjehe u ponosu, noćas ću je potražiti u poniženju. -Poštedi me, molim te. Ni ti nisi smjela čeprkati. Pomalo je prljavo i nečasno ulaziti u tuđe, duboko osobne stvari, pogotovo ako se tiču onih koje voliš. Na koncu, to je davno pokopano, predano zaboravu. Trebalo je da i ostane tako. -Rekla sam da moram. Saslušaj me, molim te. Nemam nikoga izuzev tebe s kim bih to podijelila. -Hoće li ti biti lakše? -Ne znam. -Hoćeš li se pokajati? -Neću, to pouzdano znam. Želim znati hoće li te, kako si jednom rekao, amanet udaljiti od mene. -Slušam. Govorila sam. Govorila. O svemu, osim o Zinaidi. Poštovala sam posljednju, tajno izrečenu želju. Povremeno sam govorila mirno, pribrano, zagledana u njegove oči čiji je izraz ostao nepromijenjen. Onda bih počela zamuckivati, ili bih povisila ton. Pa bih ustala, ushodala se po sobi s rukama ukrštenim na leđima, dolazila do prozora i šutke gledala u mrak. Smirivši se, ponovo bih se vraćala do stola i nastavljala polako, hladne glave, kao da prepričavam tuđu sudbinu, priču iz romana ili filma, da bih trenu iznova padala u vatru, širila oči, otvorenih usta čekala njegovu reakciju. Nikakve reakcije nije bilo. Oči ostale istog zamišljenog izraza. Novo u njima je bilo tek čuđenje, činilo se ne sadržaju priče, nego meni. Šutio je, usne bi se pomakle jedino da bi obgrlile filter cigarete. Završila sam, ustala, došla ispred njega, ispružila ruke čekajući, kao da molim. -Eto, to je moj amanet, Žaki. Tek sad znaš koliki je. Gledao me je kao što se gleda dijete, koje, inače pitomo i drago, napravi neku glupost. -Sve vrijeme si šutio. I sada šutiš. Hoćeš li konačno nešto reći? -Jesi li završila? -Jesam. -Jesi li zadovoljna? -Jesam - kazah prkosno mada u to nisam bila sigurna. -I što si ispričala, i što si završila „istragu”? Pogledah ga. -Ne razumijem. -Nije važno. Reci mi samo što ti je sve ovo trebalo? Šta si dobila? Jesi li bogatija iskustvom, pameću, mudrošću, ljubavlju, bilo čime lijepim? Jesi li sretnija? Slegla sam ramenima i oborila pogled osjećajući jedino stid. -Mošus je u jelenu. Ali on ga ne traži u sebi, luta poljima tražeći ga. Mala moja, i sreća i nesreća su nama. Ti ni u sebi ni oko sebe nisi tražila sreću, uporno si tragala za nečim što će te unesrećiti. -Dosta mi je tvojih šupljih filozofiranja. Još su mi mrži sentimentalni izlivi. Pun si osude za mene, a ja čekam tvoje mišljenje o preljubi, ubistvu, pismu.
-Hvala nebesima da pismo nisi poslala. Već samo pisanje takvog sadržaja je maliciozno. -Je li to sve što imaš reći? -Mogu ti pričati do sutra, ako to želiš. Nema razloga. Bilo bi nepotrebno i glupo kada se sve može svesti u nekoliko sasvim prostih rečenica. Preljuba? Nešto odvratno, prljavo, nedopustivo. Na tome počinje i završava tvoja definicija. A po starom Eminu? Ljudima toga doba dovoljno bi bilo da muškarac i žena provedu negdje nasamo sat, dva, makar udaljeni i deset metara, da ih u svojoj glavi, u svojoj mašti vide kao ljubavnike, preljubnike, kako ti kažeš. Mada sam osobno tvoju majku upoznao samo površno, iz tvojih sam priča saznao dosta da je pravilno definišem kao čovjeka. I bez tvojih priča, njene oči, pendžeri duše, bili bi dovoljni. Vidiš, ja sam uvjeren da među njima u ono vrijeme tjelesne veze nije bilo, da ih je vezivala ona druga, uzvišenija strana ljubavi. Zar njihov sretni brak od kojih trideset godina nije potvrda takvog uvjerenja? Da je bila u pitanju putenost, strast, davno bi zgasnula, pogotovo pod teretima koje s nosili. Teoretski gledano, da je nešto i postojalo, zar zbog toga treba skidati glave? Budalo moja, nemoral, istinski, od koga se i ja, koji sam mnogo čega prošao, gnušam, je na sve strane, kud god se okreneš. Tuđi prihvaćaš normalno, a bacaš tešku ljagu na časne ljude koje poštuju svi izuzev... njihove edine kćeri. Zašutio je. Kašljući je žustro gasio opušak vrteći ga u krug kao da ga želi povrijediti. Osjećala sam se neobično, nedolično, kao naga. -Što se tiče smrti Sulejmanovog oca, to niko na ovom svijetu ne može kvalificirati ničim do nesretnim spletom okolnosti. Šta je u toj situaciji mogao uraditi?! Pustiti da ga muž jedine žene koju je volio, muž koga nije bilo briga ni za tu ženu, ni za rođeno dijete, koji nije ni znao da mu se dijete rodilo čitavih šest mjeseci, ubije iz čiste sujete? Ne iz ljubomore, ljubomora je najčešće rezultat ljubavi, a ljubavi međ njima nikada nije bilo. Nesreća ih je spojila, nesreća razdvojila. Da ju je imalo volio, zar mu ona i dijete koje je nosila, ne bi bili važniji od nekog sitnog šverca? Mislim da je to bio čovjek koga nije sputavala težina bilo kakvih ljudskih odnosa, radosti, tuge, suze, osjećaji dužnosti, odgovornosti, obaveze. I zato što e tvoj otac golim rukama odgurnuo čovjeka s nožem već okrvavljenim na njegovoj koži, ti mu lijepiš etiketu ubice. E, moja Selma, kuda si to zalutala? Na sporedni kolosijek, pust, zaboravljen, zarastao korov i pelin, a vozovi idu drugim kolosijecima noseći život, s njim sitne radosti i tuge. Tresni tom glavom, izbaci nagomilane gluposti, vrati se na živi kolosijek. Ti sad trebaš majci više nego ona tebi. Dok je bilo obrnuto, niko nije bio bolji od nje. Sada su sve njene zasluge, sve vrijednosti zamagljene, bačene u sjenu zbog nebuloza nekog starca u kome je tvoj naivni tata vidio prijatelja. Ona te voli isto kao i Suleta. Živi za vas. Zašto behar cvjeta? Radi ploda. Kad e plod formiran, cvjetovi opadaju. Sjedio je skrštenih ruku pored lampe smješeći se blagotvornim osmijehom. Onda je ustao, prišao i spustio mi ruke na ramena. -Ti si divna osoba, samo si nezrela, impulsivna, hirovita. A ako ti nešto znači, silno te volim takv kakva jesi. -Blesava sam, eto to ti je - kazala sam kroz suze. - Raščlanila sam se, Žaki, razdijelila u više fragmenata. Jedna Selma prati mrtvog tatu, druga traži optužbe za majku, treća luta pustinjama nesanice, peta šeta ulicama snova, sedma... Sintetiši te dijelove, stegni ih dobro i drži sve zajedno kada me zagrliš. Nisu to bile suze kao ostale, okrugle i odvojene, zastor od suza zakrilio mi lice. -Mislim da bih postao besmrtan ako bih popio te suze. Toliko su čiste, toliko istinite. Profesor nije prekidao izlaganje. Bacio je tek letimičan pogled kada sam za sobom zatvorila vrata.
Potpetice su zveckale po uglačanim podnim pločicama. Negdje u podsvijesti javi se misao kako me kolege čudno gledaju zbog bljedila, neuredne kose, troma koraka. Pomislih kako je lakše podnositi ljutnju, bijes, ogorčenje, strah, nego potpunu apatiju. To je kao da si već pomalo mrtav. Postoje trenuci kada se čovjek smiluje na sebe, kad sažaljeva samog sebe kao prijatelja. Šta me dovelo u stanje u kakvom sam? Moje hitanje prema nečemu neodređenom, vlastitoj propasti, možda. Kockala sam i izgubila. Bilo je bolje da nisam došla. Nemoguće je koncentrisati se, nisam ni pokušavala. Sve se zbivalo meni, izvan ništa nije postojalo. Nisam primijetila da se Džana nekoliko puta osvrnula i gledala me kao da pita. -Žaki je u pravu. Baš me briga za predavanje, učenje, ispite. Treba mi mama, uvijek mi je trebala, uvijek će mi trebati, kao i ja njoj. S koliko je samo ljubavi cijeli život peglala čaršafe da ne ostane ni edan nabor, za moj sladak san. Lako je uzeti ulogu suca i suditi zbog grijeha, koji u krajnjem i nije grijeh, zbog krivice, koja krajnjem i nije krivica. Je li se bilo šta promijenilo danas, trideset godina poslije? Može li lijepa žena imati muškarca za prijatelja? Apsolutno ne. Prokleti provincijski, prizemni rezoni. Zar muškarac i žena nemaju druge organe osim onih za oplodnju? Imaju li mozak, srce, dušu? Mogu li imati želju, pa i potreb da ukrste mišljenja kao mačeve? Zbog čega žena, ne žensko, (žena-čovjek, species Homo sapiens), ne može voljeti društvo stvorenja iste vrste a drugog spola, čovjeka-muškarca više od druženja s drugom ženom? Zbog onog zajedničkog, što ih spaja, čini ih ljudima, a ne onog što ih dijeli, pravi razliku, čini ih muškarcem i ženom. Nažalost, čaršija to ne vidi, ne priznaje. Ni sada. Kako su to tek shvaćali onda, davno, u doba njihove mladosti? Možda je bio dovoljan jedan jedini susret, i manje, možda tek nesmotren, direktan pogled, iskra u oku, izmamljen osmijeh, pa da lavina glasina krene... Zar se ni sama nisam uspjela izdići iznad? -Selma. Podigla sam glavu. Kolege su napuštale salu za predavanja. -Hoćemo li? - upita Džana. Izašle smo na ulicu. Pupali kesteni. Zrake sunca igrale po licima prolaznika, automobili trubili, zvonili tramvaji. -Idemo na kolu. -Ne bih. Umorna sam. -Hajde zbog mene. Ista poslastičarnica, isti stol, isti vlasnik. Samo su se smjenjivala godišnja doba i duševna stanja. -Nisi dobre volje? -Nisam. -U čemu je problem? -Proći će, ne brini. Kad tad sve prođe. -U tome je utjeha. A možda i nije. Lijepe stvari također prođu. Nisam odgovorila. Pušila sam duboko uvlačeći dim Filtera 57 koji mi je uvijek bio žestok i nije prijao. Sad mi je bilo svejedno. -Draga si mi kao sestra. Hoću te sretnu. -I ja - odgovorih s mukom.
-Mogu li bilo čime pomoći? Pogledah je. Plave oči nisu gorjele, ali su grijale blagom toplinom. -Možda mi možeš olakšati. Otkad sam prvi put bila kod tebe proganja me nešto, ni sama ne znam šta. Počelo je s krikom tvoje nane na pominjanje tatinog imena. Ne mogu se toga osloboditi... Osjećam, sigurna sam da se tamo krije neka tajna. Ne mogu naći mira dok ne saznam kakva. Govorila sam kontrolirajući svaku izgovorenu riječ da neka ne bi odala ono što sam čuvala kao svetinju - zadnje riječi koje mi je tata uputio. Džana je također zapalila. Dugo je šutjela palcem i kažiprstom obujmivši čelo. -Ništa ne zna ili mi neće reći - pomislih pomirena. - Ovdje se završavaju moja traganja. Možda je tako i bolje. Sve više postaju bolest, sve manje želja. Pa ipak sam čekala njen odgovor željno, kao što ratar željno čeka proljeće. -Eh, moja Selma, šta ti mogu reći? I ja o tome znam vrlo malo, ali dovoljno da ti kažem u čemu je ta, kako ti reče, tajna... Moja rahmetli tetka Zinaida, Zina, kako su je zvali, voljela je tvoga oca... Ne uobičajenom, normalnom ljubavlju. Njena ljubav je bila samoubilački jaka. Kost u grlu. -Je li on nju volio? -Ko bi to mogao znati? Oboje su mrtvi... Iz onoga što sam čula, mislim da ju je silno volio, ali kao dijete, da je jedina žena u njegovom životu bila tvoja majka. -Zašto misliš da je Zinina ljubav bila samoubilačka? -Jer je zbog nje umrla. Kažu da se bila razboljela, ali je tuga bila jača od lijekova, njege, bdijenja. Tas tuge je prevagnuo. Tako misle nana i tata, tako i ja mislim, možda pod utjecajem njihove priče, ko zna. Iz svega što sam o njoj čula zavoljela sam je više od ikoga drugog. Postala je i ostala moj ideal mada sam je zbog takve ljubavi osuđivala. Otuda i onaj moj pređašnji stav prema ljubavi. Bio je to zapravo strah da se sudbina ne ponovi... Zato sam bježala od ljubavi, zato sam ti onda kazala, ako mi se jednom desi ljubav to će značiti da u sebi nosim nešto samoubilačko, da su neke bolesti nasljedne. Davno sam to govorila. Sjećaš li se da si me nešto o tome priupitala, a ja odgovorila da ćemo možda jednom i do toga doći. Iskreno, u to nisam vjerovala. Ali, eto, došle smo. Da je umrla starija, iskusnija, mudrija, da se bar borila za svoju ljubav, moj odnos bi vjerovatno bio drukčiji... Jedino ja ulazim u njenu sobu, prebirem po njenim stvarima. Bila je profinjena, suptilna, sistematična. Duboko me se dojmio jedan stih, vjerovatno kraj pjesme, prva polovina lista je izrezana. -Jesam li drska ako te zamolim da mi ga jednom pročitaš? -Ama ne. Znam ga napamet. „Znam, zaboraviću sne, Al korake tvoje ne, Ni groznicu tajnu Što u pusti vrt Što u tužnu smrt Zovu tvojim glasom.” -Ovo je nastavak stiha koji je tata čuvao, koji ću ja nastaviti čuvati - pomislih. -Vjeruj mi, bez obzira je li je tata volio, ja je volim. -Nju je morao voljeti svako ko ju je poznavao, čak i koje slušao o njoj. Goleme plave oči su se caklile. -To je sve što znam. Tata sigurno zna više... On radi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, a „hadžija” e... Dovoljno sam ti rekla. Poželjela sam je poljubiti, ne toliko zbog riječi koliko zbog istinske dobrote i razumijevanja. Pomislih kako bi tom gestom nešto pokvarila, pa samo spustih ruku preko njene što je kao zaboravljena
ležala na mermernoj plohi stola, ledena kao i ta ploha. Samo na trenutak, pa je povukoh. Svečana, gotovo uzvišena tišina. Nešto u zraku, u mirisu, izrazima lica ljudi koji su sjedili u toj oazi mira nagnuti nad prastare knjige, u kompletnoj atmosferi, ispuni me osjećanjem da se nalazim na svetom mjestu. Ona, makar bila biblioteka, to na neki način i jeste. Zadužbina velikog Gazi Husrev-bega. Čovjek u urednom crnom radnom mantilu, obijelio, uspravan, otmjena držanja i izgleda, priđe mi bešumnim korakom. -Izvolite. -Trebala bih Nusreta Muftića - šapnuh. -Izašao je poslom. -Mogu li sjesti da ga pričekam? -Danas se neće vraćati. Dođite sutra. -Hvala vam - kazah uputivši mu iskren smiješak te izađoh noseći u nosnicama miris te sobe, nepoznat, ali ugodan, drag. -Nusret može čekati. Ja moram mami. -Ona kuća je prekrasna - kazala sam ležeći joj na krilu nakon što smo večerale a strina otišla klanjati aciju. - Nisam mislila na materijalnu vrijednost, nego dušu kojom zrači, onaj doksat, avliju, drveće, sve... -I ja sam je voljela. Odavno tamo nisam bila, a i sad, kad zaklopim oči vidim joj svaki kutak, mada sam u njoj kratko živjela. -Zašto ste otišli? -Rekla sam ti, zbog Sulejmana. Mislili smo da je bolje započeti život u novom gradu dok je još sasvim malen. Tamo bi, prije ili kasnije, saznao da je siroče. -Lijepo mi je s tobom. Dok me dotiče taj dlan zaboravljam da sam zrela, iznova sam dijete. Podigla sam glavu i nalaktila se. -Zaboravila sam ti nešto reći. Majčine oči radoznalo se raširile. -Znaš moju Džanu? Nasmijala se. -Kao da je znam otkad i tebe. Da imam dara mogla bih je nacrtati. -Ma znaš li ti, bona, da je ona Muftićka, unuka Sabiha-hanume i rahmetli Hasana? Pažljivo sam gledala majčine oči. U njima istoga časa bijesnu čuđenje i radost. -Bože moj, zar je moguća tolika slučajnost? Što mi to ranije nisi rekla? -Ni ja nisam znala. Kad sam išla obići kuću, vidjela sam je na prozoru preko puta. Zovnula me na kafu. -Bila si kod njih? -Aha, dva puta. -Kako je Sabiha hanuma? -Boga mi je stara i slaba. -I ne bila. Ne daj Allahu ni crnom dušmanu ono što je ona predeverala;.. Nekad sam radila kod njih,
pomagala im u kući. -Rekli su mi. Džanina te nana opisuje kao pjesnik. Imaš sve što Bog može dati svom robu, tako je rekla. Rekla je i da su te svi voljeli. Radost u očima očima otjerala otjera la sjeta. -I ja sam sve njih voljela ali najviše malu Zinu. -Džaninu rahmetli tetku Zinaidu? Klimnula je. -Pričali su mi o njoj. I sliku su mi pokazali. Da vidiš moju Džanu pomislila bi da je Zina ustala iz groba. -Zlato moje, i ona je mene voljela. Begovska djeca su obično svojeglava, ohola, a ona se ponašala prema meni kao da sam plemkinja, ne sirotinjsko dijete. Šta ćeš, ne bi duga vijeka. Ode u prvom cvatu, kao kad uzbereš pupoljak. -Šta se može. Vidim da sam te rastužila. A ja sam se čisto obradovala kad su mi pričali da se i na tebi i na tati, čim ste se sreli tamo kod njih, vidjelo da je to sudbinska ljubav. Trudila sam se da govorim istim tonalitetom, misleći kako bezazlena laž nije grješna. Mamin se pogled preobrazio. Čekala je napeta, gotovo uzdrhtala, ali ništa nije rekla. Nagnula je glav pod svjetiljku. Tako krunisana svjetlošću gospodarila je prostorom. Činila mi se besmrtna, stvarna, pouzdana, mada se, očito, ona tako nije ćutjela. -Tada sam pomislila da možda i za mene ima nade. -Za što? -Nisam ti pričala, nisam ni namjeravala, ali dođe mi. Ti znaš da sam voljela Muharema. Ne znaš da ga i sada volim, duboko do bola. Nema kantara koji može vagati ljubav. Kad bi postojala neka vaga pa na edan tas stavili tvoju ljubav prema tati, a na drugi moju prema Muharemu,... nisam sigurna, ali mislim da bi ostali u ravnoteži. -Otkuda onda Žaki? -Ostavila sam Muharema zbog gluposti. Znaš moj prokleti, ponos i prkos. Ne mogu mu priznati da se kajem. Žaki je dobar, drag, sjajan momak, ali najveći dio mene je uvijek dolje, na jugu, u onoj kućici na hridi... Tako, kada sam čula da ste se tata i ti bili izgubili, a sudbina vas iznova spojila, ponadala sam se kako kako se to i nama nama može može desi d esiti. ti. -Ako te iko može može razu r azum mjeti, to sam ja. Šutjel Šutjelee sm s mo. Nešto Neš to nježno, nježno, prisno, pr isno, teklo izm i zmeđu eđu nas. -Da upalim TV? -Nemoj. Jesi li me zbog toga ono pitala? -Misliš kad sam te pitala jesi li voljela tatu prije Ragiba? -Da. -Jesam. -Reagirala sam grubo. Mislila sam da pitaš zbog nečega drugog. Znaš, kad čovjek nije pomiren sa svojom savješću, vječno sumnja da će neko doznati ono što smatra nedoličnim. Svako jednom mora položiti račune i pred Bogom i pred ljudima. Ja mislim da ih je najteže položiti pred samim sobom. -Ništa te ne razumijem. -Teška je to priča... Jest, tvoj tata i ja smo se zavoljeli čim smo se pogledali. Ubrzo nakon toga počeo
e rat, on otišao u partizane. -Znam, mama, to sumi ispričali. Da si poslije tri godine čekanja dobila vijest o njegovoj pogibiji, udala se za Ragiba, Ragib poginuo, a tata se vratio... Sudbina vuče svoje konce. Mama me više nije gledala. Ništa nije gledala. Bio je to trenutak suočavanja sa sobom. -Jest. Sve je to tako bilo. Ali Džanina nana ne zna, niko živ osim mene ne zna, da smo se mi viđali i dok je nesretni Ragib bio živ, bio moj muž pred ljudima i Bogom. ... Kućica u kojoj smo živjeli bila na osami. On bi uveče dolazio u bašču. Nikada nije ušao u kuću. Sjedili Sjedil i bism bi smoo i šutjeli šutjeli.. Nerijetk Nerije tkoo bismo sjedili sjedil i do sabaha, kao kao dva očajnika koji koji ne mogu mogu živjeti jedno bez drugoga, ali ni jedno s drugim. Jer, ponor između nas bio je nepremostiv. Oboje smo se, ma koliko susreti bili čisti, osjećali ublaćeni, ublaćeni, prljavi. -Ponor je bio Ragib? -Ama ne. Ponor je zapravo gruba riječ kada je u pitanju moj sin. Ragiba bih ostavila bez bola i kajanja, ni njemu ne zadavši bol. Ali svoga sina nisam mogla odvojiti od oca ma kakav on bio. Ja bih tat kad tad preboljela, Suletu oca niko nije mogao nadoknaditi... I Hasan je bio toga svjestan. Zato smo i šutjeli, sate i sate ne bismo progovorili... Eto, zato sam bila gruba, gorka. Pomislila sam da nas je neko tada vidio, nečim uprljao te naše susrete čiste poput krina. -Ti si moj krin, majko. -Daleko sam ja od krina, dijete moje. Kao i svaki čovjek. Život nas nas prlja, prl ja, htjeli mi to ili i li ne, čupali čupali se ili ne. Tata i ti ste se znali često koristiti izrekama mudrih ljudi. Ja ih nikad nisam osobito voljela. Izuzev edne - da je izuzetna veličina moći vidjeti mahane onih koje voliš, ali i vrline onih koje ne voliš... Nego, da nastavim. Kada je Ragib ubijen nisam se osjetila sretnijom, nisam osjetila olakšanje. Naprotiv, bilo mi e teže nego ikada. Vjerovala sam da mi je to kazna od Boga za one noći u bašči, noći s malo riječi, bez fizičke blizine i dodira, ali nedopustivih za ženu, za majku. Otišla sam u drugu krajnost. Danima i noćima kopala po sebi tražeći nekakvu nepostojeću ljubav prema Ragibu, tragala za njegovim nepostojećim vrijednostima, pokušavala ga uzdići do heroja, do žrtve, a Hasana htjela mrziti, jer je bio saučesnik mom grijehu. Čak sam otišla tako daleko da sam jedne noći pomislila da nije on... gluho i daleko bilo, ne smijem to ni izgovoriti, pa ustala drhteći kao prut, zubi su mi toliko cvokotali da sam mislila kako će se zdrobiti. Tek kada je svanulo jutro, kada čovjek razumnije misli, shvatila sam da je to glupost, noćna mora, šejtansko iskušavanje, da je to, ne samo nezamislivo, nego i nemoguće. Ni ja nisam znala da će se Ragib te noći vratiti, kako bi on znao? A i da je znao, kako bi mogao znati da ja nisam u kući? Zašto bi uopće ušao u kuću kada nikada ranije nije ulazio? Pa i da je znao da mene nema, da se on vratio, kako bi znao da Zina spava? Ne znam jesam li ti rekla, ona je te noći ostala da pričuva Sulejmana. Bilo mi je veoma važno da saznam ko je i zbog čega ubio Ragiba. Molila sam Zinu, preklinjala je da se pokuša sjetiti nije li ipak nešto vidjela, šta čula, nije li joj ko zaprijetio da šuti. Siroto dijete mi je uvlačilo uvlačil o glavu na na prsa, prsa , plakalo i zaklanjalo zaklanjalo se da ništa ne zna, zna, niti niti je šta vidjelo vidjel o ni čulo. -Zašto -Zašto si se s e one noći strašno uplašil uplašila? a? -Kako ne bih? Da sam, ne daj Bože, povjerovala u to, mislim da bih ga bila u stanju ubiti. Ljubav este sveta, ali od djeteta nema veće svetinje. Zar onaj ko djetetu ubije oca i sam ne zaslužuje isto? Zinu nisam ispitivala zbog tate, te sumnje su već bile nestale. Nije mi, nažalost, bilo suđeno da saznam bilo šta. Oči su mi bile suhe, srce sleđeno. Sledila ga pomisao da sam mogla poslati ono pismo, da sam mogla posumnjati u moralne nazore svoje majke. Samo mi je duša bila puna, prepuna.
Mamina ruka mirovala na mom obrazu. -Sad možeš uključi uključiti ti TV. TV. Daleko Dale ko odosmo odosmo ove noći. Nikada nisam ni ni sanjala sa njala da ću ć u sa svojom svoj om kćerkom razgovarati kao s prijateljicom, kao sa samom sobom. -Sretna sam zbog toga. Lijepo mi je ovdje, s tobom. Istom postajem svjesna da tatin glas, smijeh, nikada više nećemo čuti. Sve njegove stvari i sitnice još su tako bolne. Ali, u ovoj kući počinjem poznavati i znakove umrlih koji se u svom miru tako toplo i lijepo sjedinjuju s tišinom... Samo mi još nešto reci, majko. Da li da se vratim Muharemu? Šutjela Šutjela je. je . -Molim te. Jedino mi je tvoje mišljenje bitno. -Ništa ti neću reći. Ako ti nisi načisto sa sobom, pokajat ćeš se kako god da postupiš. -Dovoljno je. Sve si mi rekla. Noć je bila topla, blaga, kao stvorena za šetnju. Po rijetkim prolaznicima i primjetno oslabljenom saobraćaju shvatih da je večer davno prošla. Išli smo širokim trotoarom ispod Velikog parka kad spazih kako nam u susret dolazi očigledno veoma pijan čovjek. Klatio se i zanosio u hodu. Instinktivno i pomalo panično s obje ruke uhvatih se za Žakija utiskujući mu nokte duboko u kožu nadlaktice otkrivenu kratkim rukavom majice. Tek kad nas je mimoišao, gotovo postiđena sjetih se kako je prošlo relativno malo vremena otkad Žaki ne pije, i da je vjerovatno doskora mogao biti uzrokom straha nekoj mladoj djevojci poput mene. Kao da su u isto vrijeme slične misli prostrujale i njegovim umom. Usne mu se razvukoše blag, pomalo sjetan osmijeh. Registrirah to krajičkom oka i osjetih navalu topline u obrazima. Ne bi mi drago, nikad ga ničim nisam željela pozlijediti pa ni ovom, očigledno neadekvatnom, podsvjesnom komparacijom, možda identifikacijom. Stisak prstiju oslabio, ali sam ga i dalje držala pod ruku. Iz dodira meke, tople kože izvirala je prijatnost koja se poput struje širila niz ruku ispunjavajući me cijelu. Nekako utišano, gotovo bojažljivo, strahujući da će prekinem li šutnju, ta struja prestati, progovorili: -Žaki, -Žaki, šta to čovjek osjeti kad pije? pij e? Zadovoljstvo, sreću, ili nešto nešto treće? Nije odmah odgovorio. Lice mu je bilo mirno i tek po lakom nabiranju kože čela mogla sam naslutiti da nešto narušava njegov mirni misaoni tok. Kad sam već pomislila da će se oglušiti i da noćas, nakon ugodno provedene večeri, počinjem praviti grešku za greškom, kad se više odgovoru nisam nadala mirnim glasom, glasom, Žaki započe svoj „monolog”. „monolog”. -Ponekad, ni sam ne znam zašto, počinjem razmišljati o riječima, o njihovom značenju, suštini onog stanja ili osjećanja što stoji iza njih, dubini, intenzitetu i težini toga što one predstavljaju. Mislim da svi mi, gotovo bez. izuzetka, malo olako i suviše često koristimo, rekao bih čak i zloupotrebljavamo neke, za mene vrijedne, dragocjene riječi i time doprinosimo da se one troše, da gube pravu, punu vrijednost, da se izlažu. Poput zlatnih novčića iskovanih nekad davno, koji su se prelazeći iz ruke u ruku iz džepa džep, iz kese u kesu, i kase u kasu, polako, neosjetno, a ipak sigurno tanjili, izlizavali i time gubili on stvarnu, početnu vrijednost (zbog pada težine i gubitka mase), a zadržavali zlatni sjaj, i dalje ljudima dragi iako stvarno manje vrijedni. Kako onda odgovoriti na tvoje pitanje sa dvije, jednom ili obje, za mene ne samo dragocjene, nego i pomalo svete riječi. Zadovoljstvo... Sreća... Bojim se da je grijeh upotrijebiti bilo koju od njih kao odgovor na tvoje pitanje. Pokušajmo s prvom, zadovoljstvom. Mislim da je to osjećaj dostatnosti, stanje duha, osjećanje koje čovjeka ispunjava nakon što zadovolji nek potrebu, ispuni želju, obavi zadatak, odgovori na obavezu, razriješi problem. Sreću je teže definirati iako oj svi težimo, želimo je, tražimo. Jedva da bi se mogla naći čak dva čovjeka koja jednako misle o sreći ili su zbog istog razloga sretni. O sreći razmišljam kao o potpunoj bezbrižnosti, kad prošlost nije važna i
kada se budućnost čini pouzdano ružičasta, kada nam „u cipelama nema ni najmanjeg zrnca pijeska”. To e nešto nedostižno, utopijsko, i upravo to sreću u našim maštanjima čini toliko lijepom. Ljudi često brkaju sreću s kratkim trenucima radosti. Kao i sve drugo do čega nakon silnih napora i želja stignemo, i što tada gubi oreol nedodirljivosti, svetosti, bojim se da bi sreća, kada bi bila realno dostižna, izgubila t sveopću vrijednost. Šta čovjek osjeća dok pije i dok je pijan? Možda u početku, kad konzumira mal količinu, kad izgubi kritičnost, kad sve oko sebe, pa i samog sebe, promatra i doživljava osjetilima izmijenjenim alkoholom i umanjenim vrijednosnim kriterijima, čini se samozadovoljnim. Tada mu se i problemi čine manjim, uspjesi većim, rezultati krupnijim. To može dati nešto slično, ali samo slično osjećaju zadovoljstva, bolje reći, dati lažno zadovoljstvo. Možda mu se sreća može učiniti manje daleka i lakše dostupna. To traje samo dok se ne prede ona nevidljiva, a tako opasna granica koja dijeli opijenost od pijanstva, ili otrežnjenja, do povratka u realni život ispunjen stvarnim problemima, zadacima, opterećenjima, a tako siromašan zadovoljstvom, i tako daleko od sreće. Šta tada ostaje? Osjećaj potpuno suprotan zadovoljstvu. Stid i krivnja pred sobom i drugima. Ako tada poklekne, ako poželi da se brzo i bezbolno riješi osjećaja stida i krivnje te ponovo posegne za „lijekom”, za čašom, pred njim se otvara provalija u koju se, ili pada, ili uz krajnje napore uspijeva preskočiti na drugu stranu, ali se i tada još uvijek nalazi na rubu provalije. Potrebno je neizmjerno mnogo snage, ogroman napor, često i pomoć drugih, da bi se udaljio, i bio odvučen od ruba. Za sebe, na sreću, mogu reći da sam već dovoljno daleko, i da je opasnost od pada u bezdan otklonjena. U prvo vrijeme, od toga me spašavala samo tvoja ruka, poput konopca koji vezuje sidro uz brod. Bez obzira koliko se konop činio tankim prema grdosiji koj veže, i na svu silinu oluja i podivljalog mora, ipak ga sigurno i pouzdano drži i sprečava da potone, ili bude izgubljen u beskrajnim širinama okeana. Slušajući s napregnutom pažnjom nisam ni primijetila da smo se već popeli uz ulicu, ni uspon nisam osjetila. Gotovo sam se začudila kada smo se našli pred zgradom u kojoj sam stanovala. Osjetih se čudnovato. Prijatno zbog onoga o čemu je govorio, a istovremeno kako me prožima hladnoća zbog svega onoga kroz što je morao prolaziti u toku dugih dana pijanstva i mamurluka, zadovoljstva i kajanja. Od te hladnoće zadrhtah i stresoh se. -Je li ti hladno? - prenu me njegov glas. - Kasno je, prošla je ponoć. U glasu mu se osjećala sigurnost i samopouzdanje. Zadovoljno sam se nasmiješila i podigla lice prema njemu. Poljubio me nježno kao što se ljubi dijete i krenuo niz ulicu. Prvo je bio u nedoumici. Vidjela sam to u izrazu lica, načinu na koji je stisnuo usne, ukrštanju i stezanju prstiju kao da se međusobno dave. Sjedila sam sasvim mirna, neopterećena strahom hoće li udovoljiti mojoj molbi. Želja da do kraja razriješim tatin i Zinaidin odnos bila je velika, ali to više nije bila mora, nije unosila nemir. Morala sam definitivno staviti tačku na ono doba i krenuti dalje. Ako ne saznam, žalit ću, boljeti neće. -Nemam razloga da ti nešto tajim - kad sam se gotovo prestala nadati počeo je Džanin otac. - Odrasla si, zrela, do sada si doživjela ljubav. Jest, moja je sestra voljela tvog oca toliko silno da je ta ljubav vjerovatno doprinijela njenoj smrti. Bar tako mislimo majka i ja. Netremice sam ga gledala. -Kada se rodila, Hasan i ja smo imali po trinaest godina. Od prvog dana sam ludovao za njom, Hasan, čini mi se, još više. Kako je rasla, otimali smo se ko će je čvršće prigrabiti. On je imao nešto osobito, nešto što je plijenilo djecu i životinje. Ona se čvršće vezivala za njega. U svojoj avliji joj je napravio ljuljačku, godinama je na njoj ljuljao. Učio ju je da se penje po drveću, pleo vjenčiće od dragoljuba,
nosio je krkače, valjao se s njom po travi. Vodio ju je u šetnje, na sladoled i kolače. Sa pet-šest godina često je noćivala u njegovoj kući da bi je pričama uspavao. Pogled mu odlutao kroz prozor u daljine. Umoran smiješak mu zario lice. -Kad bi se ponekad razboljela svi smo znali da je najbolji i najbrži lijek Hasanova ruka, njegovo krilo, glas. A ni njemu, vala, u taj vakat ništa ne bijaše preče ni milije. Kad je u petoj godini slomila nogu, sjećam se da je moj Hasan, već osamnaestogodišnji mladić, u drugoj sobi plakao... Tako tekle godine. Kada je počeo rat, nama bilo po dvadeset pet, Zini dvanaest. Nekako u to doba, kod nas je došla tvoja mati. Pri prvom susretu ljubav je planula... Licem preletjela sjenka sjete. -I Zina je zavoljela Rabiju. Obje su ga silno voljele, samo na drukčiji način... Ako sam opširan, sve mogu reći u tri rečenice. Eto, ponijelo me nešto, tužno, ali i lijepo, kao svako sjećanje. -Molim vas, nastavite. Slušam vas s uživanjem. -Znale su do poznih noćnih sahata šaputati, postale su saveznice. Onda Hasan ode u rat. One su patile svaka na svoj način i čekale. Ote se uzdah. -Daj mi, Boga ti, cigaretu. Nestalo mi, a jutros otvorio kutiju. Ubit će me duhan. Zapalio je, duboko uvukao dim, dugo ga zadržao u plućima, a onda, polako ga ispuštajući, pravio krugove i gledao kako se koncentrično šire pa rasplinjuju. -Poslije tri duge godine stiže vijest da je poginuo. Stisle su se jedna uz drugu, niko ih nije mogao razdvojiti, i plakale... Nedugo zatim u komšiluk dođe Ragib. Ne znam ni kako se tvoja mati s njim upoznala, tek, ona se uskoro udade i ode. Zina i to doživi kao udarac ali su ostale bliske, svakog dana joj e išla. Već izrasla u djevojku, lijepu kao hurija, a sva utišana, ni glasnog govora, a kamoli smijeha. Jedne večeri bahnu Hasan, živ i zdrav. Svi se ukočili, u prvi mah i prepali, kao da je mejt ustao. Gledali smo ga čisto ošamućeni ne mogavši čestito progovoriti. Samo Zina oživjela, procvjetala. Objesila mu se oko vrata, a on je stisnuo uza se i ljubio joj obraze, kose, nije je pustio nekoliko minuta. Tek kad je sjeo i pogledao je, čisto se začudio pa je rekao nešto u smislu: „Zina moja, pa ti si već djevojka, prava ljepotica. Neću te više moći nositi krkače, ljuljati, grliti.” ... A ona, radost moja, gledala ga kao omađijana. Na bijelim obrazima procvjetale dvije bulke, oči plamtjele vatrom ljubavi. Još te večeri ja sam znao da to više nije djetinja ljubav, nego ljubav žene. Smiješak se utrnuo, lice opustilo, oči zamaglile. -Hasan je kratko sjedio, onda me zamolio da prošetamo. Vijest da se Rabija udala već je bila došla do njega i od duše mu napravila ruševinu. Žurno smo grabili pustim mračnim ulicama kao da imamo hitan, neodložan posao, a nismo imali ni pravca ni cilja... Sve je rjeđe navraćao. Zina je shvatila, i to je bilo pogubno. Bivala je sve tiša, sve slabija. Majka, babo i ja smo znali zašto. Znali smo i za Hasanovu neprebolnu ranu. Ljubav prema Rabiji ga je zaslijepila, ništa izuzev nje nije postojalo. Zina se upinjala da sakrije bol, a po čitav dan virila iza store da ga bar vidi na sokaku. Topila se, kopnila. Dolazio sam u iskušenje da sve kažem Hasanu, pa odustajao da mu ne pristajem na jade, da ih dodatno ne povećam jer bi ga to saznanje boljelo, a ništa se ne bi promijenilo. Onda je počela pobolijevati. Mogli smo joj pružiti sve što se novcem da kupiti. Njoj je trebao samo Hasan. Tada se zadesi još jedna velika tegoba. Naprasno nam umrije babo...
Zina je sve rjeđe odlazila Rabiji. Zadnji put je otišla da joj pričuva dijete jer joj se mati razboljela. Bilo je to one noći kada je neki pljačkaš ubio Ragiba. Ona ga je ujutro našla i doživjela šok. Poslije dobi upalu pluća. Doktori su odmah savjetovali da ide u bolnicu, onda je upala pluća bila teška bolest. Nije htjela ni da čuje. Kad se stanje počelo pogoršavati iz sata u sat, nismo je više slušali, odveli smo je. Kad jedno jutro sretoh Hasana, sjetih se šta je za nju uvijek bio najbolji lijek. To u meni nešto prelomi te mu kazah da je ako slaba i da je u bolnici. Otišao je, iz istih stopa. Prekasno. Za dan-dva je umrla. Donja usna mu se otromboljila. Odjednom je izgledao veoma iznuren i star. -Poslije, kad su pospremali krevet, ispod madraca su našli šaku lijekova. Nije željela ozdraviti, ni živjeti. Našli su i poruku koju je dan prije njegove posjete meni napisala: „Kada umrem, kaži mu da sam ga voljela.” Spustio je cigaretu na pepelnicu i prešao prstima preko očiju. Otirao je suze. -Dobro je, dobro - kazao je kada sam mu stisnula ruku. Nakon duge šutnje sam upitala: -Mrzi li vaša majka moga tatu? Onaj krik kad je Džana izgovorila njegovo ime nikada neću moći zaboraviti. -Ni govora. I njoj i meni je jasno da on ništa nije kriv. Nije ni znao za njenu ljubav, nije čak ni slutio, a njenu smrt odbolovao duboko gotovo kao i ja. Moraš razumjeti, majka, k'o majka. Preteško joj se vraćati u te dane. Rijetko je spomene, u njenu sobu poslije nikada nije ušla. Ko je ikad prebolio najveć žalost koju roditelj može dočekati, tu kraljicu svih tuga? -Je li tata ikada saznao? -Nije. Porodica čuva svoje tajne kao svetinju... Eto, to je ono što si htjela znati. Sad zaboravi ako ikako možeš. U ljudskom bi organizmu trebao postojati neki odbrambeni mehanizam koji bi brisao sve ružne i tužne stvari a u sjećanju ostajalo samo ono malo lijepoga... Ustvari, sa određene vremenske distance, i u tuzi ima ljepote. Pri kraju puta ostaju nam samo sjećanja. Izašao je. Ostala sam sama u maloj, ugodnoj kancelariji. Tata je ipak znao. Sasvim sigurno je znao. Cijelog života je čuvao fotografiju, ne Zinaide djeteta, nego mlade djevojke. Čuvao je stih s mirisom ljubavi. Otkuda mu? A on? Je li je ipak volio? Ako su oni sigurni da nije znao za njenu ljubav, zar je nemoguće da nisu znali ni za njegovu? Zašto bi u svoj rokovnik napisao „... davno skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim mislima”? Posljednja misao, posljednji lik u svijesti na razmeđu života i smrti bila je ona. Zašto? Za milog Boga, zašto? -Evo, kahve stižu - kaza Nusret sjedajući preko puta. Dugo sam odsutno miješala šećer u fildžanu. Otpih gutljaj kafe pa upitah: -Zar tati niste prenijeli njenu poruku? Onu što su je našli ispod madraca. -Jesam. Zadnja se želja mora ispuniti. Učinio sam to riječima koje mu nisu rekle ništa više nego je znao. Sreli smo se kada sam se vraćao iz bolnice. Po mom izgledu sve mu je bilo jasno. -Ode nam Zina, Hasane - rekao sam, a on se naslonio na nekakav zid i samo sam čekao da ga udari kap. Činilo mi se da život istječe iz obojice.
-Znam da si je mnogo volio. I ona je tebe voljela - tako sam kazao. -Samo to? -Rekao sam ono što je željela. -Šampanjac za oboje - kazala sam kelneru. -Za mene kolu. -Šampanjac. Kada se kelner udaljio, pogledala sam Žakija. -Džana i Faruk su se zaručili. To je po njenoj želji, za sreću. -Drago mi je, ali princip je princip. Zamislila sam se. -Mislim kako postoji još jedan razlog da taj princip prekršiš tom jednom čašom, makar gutljajem... Ja te volim, Žaki. Prvi put otkad smo se sreli djelovao je zbunjeno. -Misliš, ili znaš? Dotakla sam mu nadlanicu. -Sigurna sam. Ovaj trenutak se ni sa čim ne može usporediti. Nije ustao da me poljubi. Ni ruku mi nije stisnuo. Samo je u očima planula vatra. Ispili smo čaše i nijemo se gledali. Vrijeme nastavljalo hod. Časovi prolazili kao male provincijske stanice iza brzog vlaka. Kad smo izašli u majsko popodne mislila sam kako nikada nismo više rekli jedno drugom koliko tom vremenu apsolutnog odsustva riječi. Produžili smo Titovom. Ispred galerije je bio oveći skup. -Otvorena je neka izložba. Da svratimo? - napokon je progovorio. Na ulazu smo pročitali da je postavljena izložba grupe autora. Išli smo od platna do platna samo površno pogledavši sliku. Mada poklonici te vrste umjetnosti, bili smo suviše okupirani novo otkrivenom radošću da bi nešto izvanjsko probudilo dublju impresiju. Istoga časa smo stali kao uzeti. Nesvjesno sam izvukla ruku iz Žakijeve i povukla ga za rukav. -Idemo - jedva sam izustila. -Ne - odgovorio je. - Ne možeš pobjeći. Stajali smo ispred portreta mlade djevojke kratke kose, ovalnog lica, malenog nosa, visoka čela. Crte lica bile strane, pa ipak, oboje smo, i prije nego smo pročitali, znali da je autor Muharem Hafizbegović. -Ne dopada ti se tvoj portret? -Šta ti pada na um? Zar je ova djevojka i po čemu nalik na mene? -Jasno ti je, koliko i meni, da fizičke sličnosti nema, ali da je izraz očiju, usana, cijeloga lica, korelat, personifikacija tvoje duše. -Hajdemo odavde, molim te. -Kako ti kažeš. -Oh, mrzim ga, mrzim ga. Ti bar znaš da su sve moje boli, svi sporedni kolosijeci počeli zbog njega. -Da ga mrziš, sve bi mu davno halalila i davno ga zaboravila. -Imala sam tebe... Svilena nit koja nas je držala bila je dovoljno jaka. Bio si nesiguran čuvar... Nisi smio zaspati.
-Propala nam je ova večer. Ko zna šta če nam sve još propasti? Znam da nisi lagala kada si rekla da me voliš. Vjerovala si u to. Ali, bio je dovoljan samo puhak koji je od njega došao da iz temelja zaljulja našu kulu. On je tvoje prokletstvo, ideš ka njemu i kada misliš da se udaljavaš. Treba li da se povučem, da mu te prepustim? I on tebe voli, ona me slika uvjerila u to. Bi li mogla biti sretna s njim, iako ti je otvorio vrata pakla i gurnuo te u njega? Da si bila nervno labilnija, iz tog pakla ne bi izašla zdrava. Ili da se borim za tebe? Jer, i mene voliš, osjećam, znam, samo su to dvije različite vrste ljubavi. Da kažem: Evo ti je, Muhareme Hafizbegoviću, ona pripada tebi. Ja sam bio tek vjerni pas koji ju je čuvao godinu i po dok tebe nije bilo u njenom životu, grijao je, čuvao, snažio i štitio samo zato da bih ti e mogao vratiti zdravu, zadovoljnu, sretnu, onda kad ti to poželiš. Ili: Ne dam ti je mali, samoživi stvore, ne dam ti ovu lomnu dušu koju umalo nisi slomio. Ja sam je zaklanjao od bura i oluja u koje si je gurnuo, štitio i čuvao za sebe - reproducirala sam riječi koje mi je Žaki bez pauze kazao putem telefona, a onda, ne čekajući komentar, prekinuo vezu. Večer odmicala, svjetlo uzmicalo pred nadolazećom noći. Za deset, petnaest dana ću apsolvirati. Ostat će mi nekoliko ispita, ali me obaveze neće vezivati za fakultet, za Sarajevo. Strina će se vratiti. Šta nose dani, mjeseci, godine što će doći? Ustadoh. Iz korpice uzeh četiri tamna kestena. Dva sam uzela jesenas, da zamijene one sparušene. Sada su i oni bili isti, razlike gotovo nije bilo. Letimice ih pogledah a onda kroz otvoren prozor zavitlah dolje, na ulicu. Zgnječit će ih automobilske gume, nečije grube cipele, ili će se izgubiti u prašini. Odjednom poželjeli čuti majku. Kad dođoh do telefona on zazvoni. Telepatija. Ona je samo bila brža - pomislih. -Majko... -Muharem je. -Kako si, Lijano? -Zamolila sam te da se ne javljaš. -Morao sam ti reći da sam u Sarajevu. Došao sam na zatvaranje izložbe. U „Evropi” sam. Moram te vidjeti. -Uzela sam na znanje. Kako si ti? -Znat ću kada te budem vidio i čuo. -Zbogom, Gosparu. -Jesi li sklopila mozaik? -Jesam. -Jesi li zadovoljna? - Da. -Lijepo. Hoću li te vidjeti? -Nisam sigurna. Kako ti je tata? -Bolje. Vratio se iz Igala. Sada uživa u samoći. -Baš se radujem - kazah smješkajući se jer on nije imao pojma koliko je u tome istine. Samo je stari Emin upućen u sve tajne - mislila sam vraćajući se u sobu. Jedino mi on može zaokružiti cjelinu. A treba mi još sasvim malo. Okrenuh broj autobuske stanice
-Molim vas, recite mi kada ide prvi voz ili autobus za Ploće? -Izvolite. -Je li gospodin Emin Hafizbegović? - Da. -Zove Selma Eminagić. Željela bih nakratko svratiti do vas. Kada me možete primiti? -Dijete drago, kad god želiš. Vrata ove kuće za tvoju su obitelj uvijek otvorena. -Ja bih sada odmah. U Podgori sam. -S majkom? -Sama sam. -Što se mene tiče možeš odmah doći. Samo, Muharem nije kod kuće, na putu je. -Trebam vas. -Mene? Zašto? -Razgovarat ćemo kad dođem. Zvala sam da pitam hoćete li me primiti i da mi kažete adresu. -Idi cestom prema Tučepima. Nekih kilometar i po od grada je kuća. Na hridi je, bijela. Lako ćeš je prepoznati. -Hvala vam. Uskoro ćemo se vidjeti. Da nisam bila umorna i da mi se nije žurilo taj bih dio puta najradije prešla šetajući. Miris mora me e opijao. Plaže puste, more mirno, čisto. Talasi oplakivali pijesak i bešumno se vraćali pa umirali. Morala sam što prije i to završiti. Ondaću opet živjeti - nadala sam se. Uvijek se treba nadati. Čovjek bi trebao sagraditi barku i ispuniti je nadama. Onda gledati kako mu nade plove po pučini. -Tribala bi to biti ona kuća gori - kazao je taksista usporavajući vožnju. Provirila sam kroz prozor. -Vjerovatno. -Čekat ću vas dvi-tri minute, ako se ne vrnete iden ća. Penjala sam se puteljkom okruženim oleandrima u cvatu i pokojom agavom širokih mesnatih listova. Na platou ispred kuće stajala ležaljka natkriljena suncobranom, stol i u bijelo obojene stolice od pruća na kojima su bili jastučići pastelnih boja. Čvrsto mi je stegao ruku. Bio je obučen u lagane lanene hlače i košulju bež boje, na glavi šešir od slame. Koža mu imala bakarnu boju. Izgledao je zdraviji i mlađi nego kad sam ga vidjela prethodni put. -Hoćemo li sjesti unutra ili ovdje? -Svejedno. -Sjedni onda ovdje. Sad ću ja, samo da kažem domaćici da iznese sokove i kahvu. Jasno sam vidjela da je iznenađen neočekivanom posjetom, da je radoznao, pomalo oprezan. Pokušavao je to prikriti usiljenom ležernošću. -Lijepo je ovdje. Zrak, nebo, pučina, rastinje, sve. Cijele godine sanjam petnaest dana na moru, a vi ga stalno gledate i slušate. -Čuje se i u kući. -Tata je pričao da se u svakoj sobi čuje šum talasa. Osjećala sam da napetost u njemu raste. -Sigurno vas je iznenadio moj dolazak - počeli, ne želeći ga dalje držati u nedoumici i muci čekanja. Došla sam jer moram s vama razgovarati.
-Volim prijateljske razgovore. -Moj rahmetli tata vam je bio prijatelj. Malo prije smrti rekao mi je da je vama, jedino vama, ispričao svoj život, onaj dio koji je meni nepoznat. Zastala sam i pogledala ga samo na tren, dovoljno da uočim kako su mu se oči suzile, gledale me koncentrirano i pronicljivo, pomalo uznemireno. Bile su to stare, ali bistre, mudre oči. -Također mi je rekao da vas potražim kada budem željela čuti tu priču - lagala sam i uživala u tome, kao da naplaćujem sve dane i mjesece u kojima me je izjedala mržnja prema njemu. On je skrenuo pogled s moga lica i napregnuto gledao u nepreglednu pučinu što se ljeskala na suncu. Nebom se prolomio krik galeba. -Onda si uzalud prevalila dug put. Ništa, ni tebi, niti bilo kome neću ispričati. -Zašto? -Ne želim izigrati povjerenje najboljeg prijatelja. Bezrezervno mi je vjerovao, a to je najteže zaslužiti i opravdati. Osjećala sam unutarnji mir, istinski, potpun. I nadmoć, slast zbog nadmoći. Kao da sam se pomirila sa starčevim odgovorom, ustadoh i odšetah do ograde. Gledala sam more, beskrajno, modrozeleno, bezazleno i neizrecivo lijepo. Kada sam ponovo sjela, Emin je izgledao zadovoljan, opušten. Čeka samo da ispijem do kraja šoljic kafe i odem. Popih ostatak tankog, hladnog, preslatkog napitka gledajući u svoju šaku među čijim prstima e gorjela cigareta. Ispuni me slast i zbog toga što pušim u njegovom prisustvu. Muharem je to morao kriti. -Hoćeš li nešto pojesti? - upitao je. -Recite mi - namjerno napravih malu stanku da povećam učinak riječi koje su slijedile - da li se kao čovjek koji je prošao sve instance u pravnom sustavu, tužilaštvo, pravobranilaštvo, sudstvo - ponovo napravih stanku konstatirajući da starac gotovo drhti - ili se, kao običan smrtnik pred Bogom, možete zakleti da nikada nikome niste odali očevu tajnu, da niste iznevjerili njegovu vjeru u vas? Jest, uistinu je drhtao, bar su drhtale ruke, i glas koji progovori: -Ne mogu. Ispričao sam Muharemu. -Jedino njemu? -U to se mogu zakleti. -Nema potrebe, vjerujem vam. Ako ste to mogli ispričati svome sinu koga se to apsolutno ne tiče, niti ga je zanimalo, zašto ne možete meni, njegovoj kćeri, tim prije što je on to htio? -Kako ja mogu znati da je htio? -Otkud bih ja onda znala da vi znate? Bio je zatečen i sasvim zbunjen. -Ipak ne mogu zbog tebe. Ima tu stvari koje bi te mogle pozlijediti. Sjećaj ga se onakvog kakvog si ga znala, kao rijetko dobrog i časnog čovjeka. -Nema te priče koja može promijeniti moje mišljenje o ocu. Nemajte brige. Mislite li, možda, da je edna od tih stvari to što mu je majka prije udaje za njega bila ljubavnica? -Kako možeš izgovarati tako teške riječi? To su tvoje riječi, stari gade. Tendenciozno sam upotrijebila baš tvoj izraz - pomislih, a glasno
nastavih: -Ne volim tu riječ. Asocira na posrnule žene ni malo nisu nalik mojoj majci. -Ona mu to nikada i nije bila u onome smislu. Samo su se sastajali dok je bila udata za drugog. Otkuda ti znaš za to? -Znam ja, gospodine, možda sve te stvari za koje mislite da bi me mogle pozlijediti. Za njihov ljubav, da mi je Sulejman polubrat, za nesretan splet okolnosti kada je Ragib poginuo... -Zašto si onda došla?! - gotovo je viknuo. Samokontrola je zakazala. - Šta hoćeš? Je li ti Muharem ispričao? Jesi li došla da me osudiš, da pljuneš na moju čast, na mene kao nečovjeka? -Ne pada mi na um. Muharem nema pojma da ja znam bilo šta. Sama sam tragala po Bistriku, kod njegovih drugova, prijatelja, susjeda. -Šta hoćeš od mene? -Detalje koji mi nedostaju da sklopim cjelinu pa sve ostavim zaboravu. Bez toga, nikada neću naći svoj mir. Pokolebao se, pa pokleknuo. -Pitaj šta te zanima. Ne znam šta ti nedostaje za cjelinu. -Zanima me cijela priča. Trgnuo se. -Ne razumijem. Rekla si da ti trebaju samo detalji. -To je istina. Ali, sve što sam saznala, saznala sam od raznih ljudi, na raznim mjestima. Svako od njih e pričao svoje viđenje, možda subjektivno. Jedino vi znate cijelu i pravu istinu. Zato želim čuti tatin priču iz vaših usta. Osim toga, vi niste živjeli u Sarajevu, nikoga od sudionika, izuzev moje majke, ne poznajete, tako da ne možete biti pristrasni. Ja nisam nikakav sudski istražitelj, niti me zanima apsolutna istina. Samo želim čuti kako je sve to doživio i proživio moj tata. Gledao je u sniježnobijeli stolnjak, duboko zamišljen i veoma ozbiljan. -Imaš potpuno pravo. Ispričat ću ti cijelu priču. Slobodno me prekini budeš li nešto htjela priupitati. Uđimo u kuću. Već prigrijava, a mom zdravlju škodi velika vrućina. Neću ga prekidati. Ako bude pitanja, postavit ću ih kad završi - mislila sam slijedeći ga. U sobi je bila ugodna hladovina i polutama. Grilje su bile spuštene. Sjeli smo i starac je počeo. Pričao je o tatinom prijateljstvu s Nusretom, o vezanosti male Zinaide za tatu i njegove za nju, o dolasku majke u kuću Muftića, susretu majke i tate, njihovoj ljubavi na prvi pogled. Sve se potpuno podudaralo s onim što sam već znala, ali sam pratila s budnom pažnjom svaku riječ da mi slučajno nešto ne bi promaklo. Prilika se više neće ponoviti. Pričao je o tatinom odlasku u partizane, majčinoj groznici, čekanju vijesti o pogibiji. Pričao o maminoj udaji za Ragiba, porodu. O tatinom povratku i bolnoj vijesti koja ga je čekala umjesto Rabije. O njihovim probdjevenim noćima u bašči, na mjesečini. O Ragibovoj smrti, tatinom osjećaju smrtnog grijeha, o Zininoj bolesti i smrti, tatinoj tuzi zbog njenog odlaska iz života. Zastao je. -Siroto dijete. Toliko ga je voljela, a moj dobri Hasan nije imao pojma sve dok nije otišao u bolnic da je posjeti - govorio je kao da je izvan vremena i prostora, uživljen, mislima, pa i dušom vraćen u ono davno doba. U kratkom času spoznah da je ovaj starac volio mog oca, da mu je uistinu bio prijatelj, da je u svojoj duši zajedno s njim prošao one teške dane. Tata ga nije pogrešno procijenio. To je čovjek kome
se može vjerovati, koji zna slušati. Više mu nisam zamjerala što se povjerio Muharemu. Sin mu je, čestit e, povjerljiv. Svi ljudi imaju svoje slabosti, sitnije ili krupnije, različite i zavisne od kulturnog nivoa, naobrazbe, karakternog i emotivnog sklopa, ali svima je zajednička jedna - otvoriti dušu nekom bliskom, dragom. Da je tatina priča bolno dirnula ovog starca i trajno ostala urezana u njemu, nije ni trebalo reći. Poželjeh mu kazati nešto lijepo, bar riječ zahvalnosti za prijateljsku ljubav prema ocu koja i danas živi, ali odustadoh. Ovaj je čovjek prošao mnoge životne škole, bogat je mudrošću i iskustvom, shvatit će i bez riječi. One obično sve pokvare. -Voljela bih znati kako je doživio njihov zadnji susret - progovorila sam prvi put otkako smo ušli sobu. - Je li vam pričao o tome? -Nije ni znao da je bolesna dok mu to nije rekao njen brat - kaza pošto se mislima vratio u tu sob nakon dugog perioda u kome kao da je meditirao. - Sledio se, jer ona je i dalje bila njegova mala, mila djevojčica. Pričao je da je dugo stajao pred vratima bolesničke sobe prije nego je smogao snage da uđe. Zvuči apsurdno, ali rekao je da nikada u životu nije doživio toliko tuge i toliko ljepote u isto vrijeme. Išao je prema krevetu do prozora, nasumice, kao kad list voda ponese. Na njenom voštanom licu se smjestio mir samrtnika, oči joj bile sklopljene, a kose rasute po jastuku kao kakav ostatak mjesečine. Spustio joj je ruku na obraz i kazao: -Došao sam, djevojčice moja. Bože, koliko ima čuda u onome što se zove ljubav. U sekundi kao da je u nju utekao život. Otvorila je oči a u njima sreća koliku nikad prije i nikada poslije nije vidio. Obrazi se zarumenjeli, usne razdvojile. Pa se pridigla i oko vrata mu savila tanke ruke a on slušao sasvim tihe kucaje njezina srca. Brzo se odvojila i klonula na jastuke. Vatra u očima se ugasila, ostala tiha radost i još tiša tuga. -Dugo si bio moj više nego ičiji, pola moga života, i ja tvoja više nego ičija. To je dosta, Hasane, i sretna sam zbog toga. -I ja, djevojčice. Rekla mu je tada kako više nije djevojčica, da ga sada voli drukčije. Zna da voli Rabiju i moli Boga za njihovu sreću. Nije nesretna, Bog je odredio da voli onog ko joj nije suđen. I neka se ne boji, nikom živom nije rekla, niti će reći. I u Boga se Svevišnjeg klela da ništa nije ni vidjela ni čula. Prvo je mislio da bunca, da je u groznici, a onda se skamenio. -Šta nisi rekla? -Za rahmetli Ragiba - odgovorila je začuđena što to pita. Ispričala mu je da ju je buka probudila, da je sve gledala kroz ključaonicu, da se do sabaha tresla ko tetrejka, a da glasa nije pustila. Znala je da će, ako vrisne i izađe, zapečatiti njegovu i Rabijinu sreću. -Zašto mu to prije nije rekla? -Valjda je mislila da zna, da je nezamislivo kako je tolika buka ne bi probudila. A ako ne zna, da ne bi ličilo na ucjenu ili iznuđenu ljubav. Selma, neki ljudi dozive duboku starost, a ne dostignu emotivn zrelost... To dijete je u sedamnaestoj bilo zrelo... Onda je iz torbice izvadila sliku „da se ponekad sjeti Zine koja više voli smrt nego život u kome njega ne bi bilo”. Hasan se na to rasplakao, a ona ga zamolila da joj halali i ode... Ostatak dana i sutradan je lutao unespokojene duše, ne zadržavajući se nigdje, pokušavajući sabrati misli i osjećanja, boreći se sa željom da se vrati onom krevetu. Drugog dana je krenuo, ali je sreo Nusreta. Bilo je savršeno...
-Ostalo znam - kazala sam osjećajući se kao da mi je neko koljeno snažno prignječilo grudi. Zubi s mi cvokotali i cijelo mi je tijelo drhtalo. Bujica slika odnosila je moje more u spokojan san, kao rijeke što se stišaju kad se uliju u more. Stari Emin je bio daleko od te sobe. Nakon dužeg vremena šutnje, obratio mi se: -Hoćeš li mi reći šta nisi znala? -Da je Zinaida znala ko je ubio Ragiba. -Jedino to? -Da, od onoga što ste ispričali. Ali, još ne znam sve. Je li mama ikad saznala za Zininu ljubav prema tati? -Nije čak ni posumnjala. - Je li tata volio Zinu? -Mnogo ju je volio, ali kao dijete. Drukčije je nikad nije gledao. -Zašto je onda sve duge godine čuvao njenu sliku i stih koji mu je napisala, mislio na nju, pisao joj svoj rokovnik, jedino njoj? I konačno, zašto je ona bila posljednja misao u času kada se rastajao sa životom? -Zato što mu je otvorila put do jedine žene koju je volio. Da je kazala jednu jedinu riječ, tvoja ga majka nikada više ne bi ni pogledala. I ne samo to. Proklela bi čas kada ga je srela, sve dane koje je provela s njim. Do samog kraja je nosio zahvalnost, obavezu i divljenje prema Zinaidi, velikom čovjeku, i golemu ljubav prema Zinaidi djetetu... Mislim da samo veliki ljudi mogu osjećati veliku tugu, da s patnja i tuga bezuvjetno povezani sa širinom savjesti, čistotom duše, dubinom srca. Nismo se više osjećali stranim. Sjedili smo kao dva bliska, prisna ljudska bića koja vezuje tajna. Bura se u oboma stišala, nastupila bonaca. -Još samo nešto. Tata nikad nije ulazio u kuću gdje je živjela s Ragibom. Zašto je te noći ušao? -Sudbina, Selma... Tog je jutra otišao u Visoko i namjeravao noćiti. Sudbina se već tada umiješala. Posao je obavio isti dan i u Sarajevo se vratio oko ponoći. Kod nje je gorjelo svjetlo. Poželio je da je vidi. Ako pokuca, baci kamenčić, mogao je skrenuti nečiju pozornost. Bila je to mračna noć, bez mjesečine, bez zvijezda. Presudna je bila želja da jednom prede prag koji razdvaja Rabi ju, njegov draganu što ga čeka u bašči, i Rabiju, tuđu ženu što je bila kada prekorači taj prag. Kada je ušao, našli s se licem u lice. Za uzmicanje je bilo prekasno... Nego, ima nešto što ja nisam znao. Hoćeš li mi ti reći? -Nema tog što vam ne bih povjerila. Moj tata je dobro znao procijeniti ljude... Šta ste me htjeli pitati? -Sliku mi je pokazao, ali nikada nije spomenuo stih ni da je nešto pisao u rokovnik... Volio bih to znati. U pitanju je mnogo više od puke radoznalosti. -Stih mu je Zina napisala: „Dotiče te moja čežnja Lako, ko leptirovo krilo I kuca moje bilo Grozničavo bije, tamna kola krv Kao da je došla sama smrt. U noć me zove, u pusti vrt Tvojim glasom.”
A tata je u rokovnik zapisao: „Sputavamo želje, htijenja, čežnje, sebe ili drugih radi. Samo je misao slobodna, široka i duboka onoliko kolike joj dimenzije možemo dati. To je utješno, to je lijepo. Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnim djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem i plovidb prostranstvima misli. Zabranjujem. A u zadnje vrijeme svaki kucaj srca govori da davno skrivena misao na tebe, gospodari svim ostalim mislima.”... Eto, to je to. Nije kazao ništa. Učini mi se da se u njegovim očima javio neki čudan, neobjašnjiv, nov sjaj. Duboko zamišljen gledao je stare njegovane šake, duge prste, blago modre nokte. -Hvala vam. Ovaj ću dan po lijepom pamtiti dok živim. A sada, na rastanku, dozvolite mi da kažem nešto što se ne tiče mojih, nego vas osobno. Mislim da ovo što ste mi ispričali tako duboko i iskreno može doživjeti samo neko... ko je također nekad nesretno volio. Obrve mu se skupiše, čelo namreška. -Oprostite, zaista nisam mislila ništa loše. Možda sam dala sebi previše slobode, čak i drskosti. Po prvi put se osmjehnuo. -Ti nisi zrela, ali imaš dobar njuh. No, dobro. Neka ti Bog da dobro zdravlje i duševni mir. Sve što život donese, uz to ćeš lakše podnijeti. I radi. U radu je život i radost. Oprostili smo se stiskom ruke i dugim pogledom. Zamolit ću Džanu da me odvede na Zinin mezar. S jeseni ću im oboma zasaditi ruže i svaku večer, pred san, za oboje proučiti Fatihu - mislila sam silazeći puteljkom prema magistrali. -Ko zna, možda ju je ipak volio... Je li ikad iko proniknuo u tuđu, ili bar u svoju dušu? Svaki čovjek e zagonetka za sebe - tiho je govorio stari Emin gledajući kako se udaljavam između grmova oleandra. Sišla sam do obale. Beskrajna pučina, mirna kao miran san, ljeskala se. pod zracima umirućeg sunca. S vremena na vrijeme blagi dašak maestrala jedva bi mi dotakao lice, zatreperio u kosi. U tim trenucima život se činio satkan samo od ljepote, radosti u srcu, bonace u duši. Odnekad iz daleka dopirao zvuk gitare i skladni, nerazgovijetni, mladi glasovi. Divila sam se bojama zemlje i neba, tragovima vjetra po moru i oblacima, pozlaćenom sumraku. Gledajući vječno more širila sam ruke, a one tako kratke, tako nedostupivo kratke da zagrlim svijet. Nikada moja soba u strininom stanu nije izgledala tako lijepo, nikad krevet tako primamljiv, posteljina tako mirisna. Pedeset dva sata nisam legla. Slatki umor bilo je sve što sam osjećala uranjajući glavu u jastuk, tonući u san. Dugačak, bez snova. Nekoliko puta mi se učinilo kako odnekud dopire zvonjava telefona kao nešto nestvarno, izvanzemaljsko. Nije mi smetao, ništa mi nije moglo smetati. Samo bih promijenila položaj i nastavljala plovidbu slatkim prostranstvima sna. Kad sam otvorila oči, sasvim rasanjena, svježa, osjetih čudesnu lakoću u tijelu i duši. Nisam imala orijentaciju o vremenu. Pogledah u sat na ruci. Pola sedam. Je li jutro ili popodne? Ustadoh, protegoh se i podigoh rolete. Bilo je popodne, ugodno toplo. Vrelina dana je prošla. Ala će mi prijati kafa - pomislih. Sjedoh na balkon, nasuh vreli napitak u fildžan i zapalih. Gledala sam prolaznike, uglavnom mlade parove koji su išli niz ulicu, prema centru. Mlade djevojke, lijepe, dotjerane, nasmijane, lepršale su kao da nogama ne dotiču tlo. Šta se zbiva u njihovim dušama? Izbacite sve gluposti iz svojih lijepih glava. Ne slušajte previše glasove razuma. Mladost je kratka,
kao behar. Treba živjeti, život vas čeka, život vas zove. Nerado ustadoh da se javim na telefon. -Halo - kazah zvonkim glasom. -Žakić Abdulah je. -Oh, Žaki, ti si. Šta znači to službeno predstavljanje? -Mala, šta je s tobom? Bez ikakve najave jednostavno nestaneš. -Morala sam nešto završiti. Sve je u najboljem redu. -S njim? -Ama ne. Kunem ti se. Nisam ga ni vidjela, nisam bila tu. -Zakletve ne volim, već pomalo liče na odstupnicu. Hoćemo li se vidjeti večeras? Selma, najzad moraš raščistiti sama sa sobom. -Znam. Uz to, osjećam potrebu da izađem. -Kada? Ponovo pogledah na sat. Sedam i dvadeset. -U osam pred Parkušom. Imam dovoljno vremena da se istuširam i obučem nakon što ispijem još fildžan kafe i ispušim pola cigarete - mislila sam vraćajući se nazad. Nisam ni zakoračila na balkon kad telefon ponovo zazvoni. -Muharem je. - Ćao. -Sutra putujem, a ti se ne javljaš. Moram te vidjeti. Moramo definitivno razjasniti neke bitne stvari. Šutjela sam. Ja sam ta koja konačno i definitivno mora raščistiti sama sa sobom - mislila sam. -Možemo li se vidjeti, Lijano? -Možemo, Gosparu. -Kada? -U osam pred Higijenskim zavodom. Spuštajući slušalicu nehotice uhvatih u ogledalu i meni zagonetan osmijeh. Obučena u jednostavnu haljinu, bez šminke, izuzev tankog sloja rumenila za usne, kose skupljene i vezane u rep, spuštala sam se niz ulicu Kralja Tomislava. Opet je bio juni i cvali su kesteni šireći težak, pomalo otužan miris. Kao reprodukciju s trake, u ušima slušala dio maminog i tatinog razgovora one večeri kad sam se, ležeći na kauču, pretvarala da spavam. -Hoćemo li je buditi? -Ja ne bih. Nekako mi grehota. Tako slatko spava. -Onda ću donijeti jorgan - kazala je mama i otišla u spavaću sobu. Odmah zatim čula je tatin sasvim tih glas: - I na smrtnom času bit ću zahvalan Bogu i njoj što su mi te dali, moja Rabija. -Kome? - pitala je mama nenadano se vrativši. -Šta kome?
-Rekao si - Bogu i njoj. -Sudbini, draga moja. Sudbini. Koračala sam dalje utonula u misli. Sad znam. Sudbini je bilo ime Zinaida. Još samo nekoliko koraka do kraja ulice. Titova pukla preda mnom. Nekih petsto metara lijevo čeka Žaki. Nekih petsto metara desno čeka Muharem. Isto odstojanje, dva životna puta. Još tri minute... Na koju ćeš me stranu odvesti, moje srce? Neodlučno zastadoh na raskršću. Samo tren, a onda sigurno zakoračih u susret svojoj sudbini. Travnik, 19.9.1996.
