www.pravokutnik.net Autor: Law Guru , modificirana i dopunjena skripta od sijft po Vedriš/Klarić, 33 str., objava: svibanj 2009.
NASLJEDNO PRAVO UVOD Naslje Nasljedno dno pravo pravo u objekt objektivn ivnom om smislu smislu je skup skup pravni pravnih h pravil pravila a kojima kojima se uređuj uređuje e sudbina subjektivnih prava i obveza poslije smrti njihova dosadašnjeg nositelja. Nasljedno pravo u subjektivnom smislu je ovaštenje određene osobe ili određenog kruga osoba da stupe u građansko pravne odnose umrlog. Naslj. pravo u subj. smislu naziva se i PRAVOM NASLJEĐIVANJA, za razliku od nasljednog prava pod kojim se razumijeva pravo u obj. smislu. Nasljedno pravo u objektivnom smislu je građansko pravo, a u subjektivnom smislu je apsolutno pravo.
Objekt ovog pravnog odnosa je imovina – ostavina . DRUŠTVENO-GOSPODARSKA FUNKCIJA NASLJEDNOGA PRAVA DRUŠTVENO-GOSPODARSKA Nasljeđivanje je nastalo razvitkom privatnoga vlasništva, dakle još u robovlasničkoj društvenoekonomskoj formaciji. Čitavo je nasljedno pravo posvećeno vlasništvu odnosno reproduciranju vlasničkih odnosa između drugih subjekata koji su s ostaviteljem u pravilu povezani značajnim socijalnim vezama (krvno srodstvo, bračna veza, usvojenje ili jednostavno bliskost s ostaviteljem kod npr. oporučnoga nasljeđivanja).
Postojali su pokušaji da se nasljeđivanje ukine (zahtjev za time je istaknut u Komunističkom manife manifestu stu iz 1848.) 1848.) jer je ono reprod reproduci uciral ralo o nepra nepraved vedne ne odnose odnose u društv društveno enojj razmje razmjeni ni u kapitalizmu. Nasljedno pravo, međutim, nije ukinuto ni u socijalizmu (osim u SSSR-u od 1918. do 1922.). U suvremenim nasljednopravnim sustavima s jedne strane postoji tendencija ograničenja kruga osoba koje mogu biti zakonski nasljednici pa ako tih osoba nema nasljeđuje država, a s druge strane oporezivanjem se smanjuje nasljedni dio (u pravilu je porez veći što je stupanj srodstva s ostaviteljem viši). IZVORI NASLJEDNOG PRAVA
Ustav Republike Hrvatske (čl. 48. st. 4.) Zakon o nasljeđivanju (3/2003.) Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti (1974) Važnije novine ZN-a 2003.: izjednačavanje izvanbračnog druga s bračnim u pravu nasljeđivanja, sužavanje kruga nužnih nasljednika, popravljanje položaja bračnog druga ostavitelja naspram ostaviteljeve braće i sestara i njihovih potomaka, dosljednije provođenje slobode oporučnog raspolaganja i poštivanja prave volje ostavitelja, svođenje raznih javnih oporuka na jedan oblik javne oporuke, uklanjanje nepotrebnih formalnosti kao npr. obvezatnost davanja nasljedničke izjave izjave,, povjer povjerava avanje nje dijel dijela a poslov poslova a iz sudske sudske nadlež nadležnos nosti ti javnim javnim biljež bilježni nicim cima a i ustroj ustrojava avanje nje Hrvatskog upisnika oporuka. OSNOVNA NAČELA NASLJEDNOG PRAVA: Načelo ravnopravnosti svih fizičkih osoba u nasljeđivanju. Načelo podrazumijeva u prvom redu ravnopravnost muškarca i žene u nasljeđivanju, ali se odnosi i na ravnopravnost stranaca s državljanima RH pod uvjetom uzajamnosti. Uzajamnost se predmnijeva, no na zahtjev osobe koja u tome ima pravni interes utvrđuje se postoji li doista uzajamnost ili ne.
~1~
www.pravokutnik.net
Načelo Načelo ravnopravn ravnopravnosti osti bračne bračne i izvanbračn izvanbračne e djece i ravnopravn ravnopravnosti osti izvanbračnog izvanbračnog i bračnog druga. Ovo načelo dosljedno provodi ZN. Naslijediti se može po 2 Načelo zatvorenog broja pravnih osnova nasljeđivanja. osnove: - Po zakonu ( zakonsko nasljeđivanje ) i - Po oporuci ( oporučno nasljeđivanje ). Zakon Zakonsko sko naslje nasljeđiv đivanj anje e je pravilo, a opor oporuč učno no iznimka. Opor Oporuč učno no nasl naslje jeđi điva vanj nje e ima ima prednost pred zakonskim. Do zakonskog nasljeđivanja dolazi onda kad nema oporuke ili kad su se oporučni nasljednici odrekli. Načelo slobode oporučnog raspolaganja. Svatko je ovlašten da za slučaj svoje smrti oporukom odredi sebi nasljednika, kao i da pravo svojega nasljednika ograniči i optereti, uz ograničenje koje donosi nužno oporučno pravo. Načelo kumulacije pravnih osnova nasljeđivanja. Naslijediti se može istodobno i po oporuci i po zakonu. Ovo načelo omogućuje pravilno rješavanje u onim slučajevima kad ostavitelj nije oporučno rasporedio cijelu svoju imovinu, već samo njezin dio. Po ZN se nad ostali ostalim m dijelo dijelom m ostavi ostavine ne otvara otvara zakons zakonsko ko naslje nasljedn dno o pravo. pravo. Ako Ako je oporuč oporučni ni naslje nasljedn dnik ik istodobno i zakonski nasljednik, dobit će ono što mu pripada po oporuci i ono što mu pripada po zakonu. Načelo kaduciteta – Kaducitet ili ošasnost znači u nasljednom pravu činjenicu da ostavitelj Kadukn kna a ili ili ošas ošasna na imov imovin ina a je imov imovin ina a ko koju ju nema nema tko tko posli poslije je smrti smrti nema naslje nasljedni dnika ka. Kadu nasl naslij ijed edit iti, i, zato zato što što nema nema nasl naslje jedn dnik ika a (zak (zakon onsk skih ih ni opor oporuč učni nih) h),, ili ili su nesp nespos osob obni ni za nasljeđivanje, ili su se odrekli. Ostavina pripada općini ili gradu (fiscus post omnes – u modern modernim im pravim pravima a takva takva imovin imovina a prelaz prelazii na državu državu), ), koji koji imaju imaju položa položajj unive univerza rzalno lnog g sukcesora kao da su nasljednici, i taj položaj sa svim pravima i obvezama moraju prihvatiti, tj. ne mogu se toga odreći. Kod kadukne imovine, sud će oglasom (u NN) i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Ako se nakon 6 mjeseci od objavljivanja oglasa ne javi nijedan nasljednik, utvrdit će se da je ostavina prešla u vlasništvo općine/grada, ali se time nasljednik koji bi se pojavio kasnije ne lišava nasljednog prava, kao ni prava zahtijevati ostavinu ili njezin dio. Ako se ostavina nalazi u posjedu poštenog posjednika, nasljednik mora u roku od godine dana zatražiti ostavinu. Rok počinje teći od dana kad je nasljednik saznao za svoj svoje e prav pravo o i posj posjed edni nika ka osta ostavi vine ne (sub (subje jekt ktiv ivni ni rok) rok).. No, No, bez bez obzi obzira ra na sazn saznan anje je,, nasljednikovo pravo zastarijeva za 10 god. (objektivni rok). Za zakonskog nasljednika taj rok počinje teći od dana ostaviteljeve smrti, tj. od otvaranja nasljedstva, a za oporučnog od dana proglašenja oporuke. Prema nepoštenom posjedniku ostavine, nasljedno pravo zastarijeva za 20 god. Kad prođu svi rokovi, ostavina neopozivo prelazi u vlasništvo općine/grada. Do tog se vremena pravna osoba koja gospodarski iskorištava ostavinu smatra poštenim posjednikom. Nekretnine i s njima izjednačena prava predaju se općini/gradu na čijem području se nalaze, a pokretnine i s njima izjednačena prava općini/gradu na čijem području je ostavitelj imao prebivali prebivalište/bo šte/boraviš ravište te u trenutku trenutku smrti. Ako nema prebivališ prebivalište/bo te/boraviš ravište te na području području RH, pokretnine prelaze na općinu/grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana RH. Tužba kojom se štiti subjektivno nasljedno pravo naziva se NASLJEDNIČKOM TUŽBOM (hereditatis petitio). Podiže se protiv onog koji drži ostavinu, a tužitelju osporava svojstvo nasljednika. Načelo ex lege nasljeđiva nasljeđivanja nja i dobrovoljn dobrovoljnosti osti nasljeđivan nasljeđivanja. ja. Subjektivno nasljedno Načelo pravo pravo se stječe stječe smrću smrću ostavi ostavitel telja, ja, u trenut trenutku ku ostavi ostavitel teljev jeve e smrti, smrti, i za to nije nije potreb potrebno no očitovan očitovanje je volje volje nasljednik nasljednika a kojom prihvaća nasljedst nasljedstvo. vo. Zakon veže stjecanje stjecanje nasljedno nasljednog g prava za smrt ostavitelja kao odlučujuću pretpostavku zbog čega se takvo stjecanje naziva stjecanje po sili zakona, tj. ex lege i ipso iure stjecanje. No, nitko ne mora biti nečiji naslje nasljedn dnik ik ako to ne želi želi pa je naslje nasljeđiv đivanj anje e dobro dobrovol voljno jno.. Dobrov Dobrovolj oljnos nostt naslje nasljeđiv đivanj anja a je ~2~
www.pravokutnik.net
Načelo Načelo ravnopravn ravnopravnosti osti bračne bračne i izvanbračn izvanbračne e djece i ravnopravn ravnopravnosti osti izvanbračnog izvanbračnog i bračnog druga. Ovo načelo dosljedno provodi ZN. Naslijediti se može po 2 Načelo zatvorenog broja pravnih osnova nasljeđivanja. osnove: - Po zakonu ( zakonsko nasljeđivanje ) i - Po oporuci ( oporučno nasljeđivanje ). Zakon Zakonsko sko naslje nasljeđiv đivanj anje e je pravilo, a opor oporuč učno no iznimka. Opor Oporuč učno no nasl naslje jeđi điva vanj nje e ima ima prednost pred zakonskim. Do zakonskog nasljeđivanja dolazi onda kad nema oporuke ili kad su se oporučni nasljednici odrekli. Načelo slobode oporučnog raspolaganja. Svatko je ovlašten da za slučaj svoje smrti oporukom odredi sebi nasljednika, kao i da pravo svojega nasljednika ograniči i optereti, uz ograničenje koje donosi nužno oporučno pravo. Načelo kumulacije pravnih osnova nasljeđivanja. Naslijediti se može istodobno i po oporuci i po zakonu. Ovo načelo omogućuje pravilno rješavanje u onim slučajevima kad ostavitelj nije oporučno rasporedio cijelu svoju imovinu, već samo njezin dio. Po ZN se nad ostali ostalim m dijelo dijelom m ostavi ostavine ne otvara otvara zakons zakonsko ko naslje nasljedn dno o pravo. pravo. Ako Ako je oporuč oporučni ni naslje nasljedn dnik ik istodobno i zakonski nasljednik, dobit će ono što mu pripada po oporuci i ono što mu pripada po zakonu. Načelo kaduciteta – Kaducitet ili ošasnost znači u nasljednom pravu činjenicu da ostavitelj Kadukn kna a ili ili ošas ošasna na imov imovin ina a je imov imovin ina a ko koju ju nema nema tko tko posli poslije je smrti smrti nema naslje nasljedni dnika ka. Kadu nasl naslij ijed edit iti, i, zato zato što što nema nema nasl naslje jedn dnik ika a (zak (zakon onsk skih ih ni opor oporuč učni nih) h),, ili ili su nesp nespos osob obni ni za nasljeđivanje, ili su se odrekli. Ostavina pripada općini ili gradu (fiscus post omnes – u modern modernim im pravim pravima a takva takva imovin imovina a prelaz prelazii na državu državu), ), koji koji imaju imaju položa položajj unive univerza rzalno lnog g sukcesora kao da su nasljednici, i taj položaj sa svim pravima i obvezama moraju prihvatiti, tj. ne mogu se toga odreći. Kod kadukne imovine, sud će oglasom (u NN) i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Ako se nakon 6 mjeseci od objavljivanja oglasa ne javi nijedan nasljednik, utvrdit će se da je ostavina prešla u vlasništvo općine/grada, ali se time nasljednik koji bi se pojavio kasnije ne lišava nasljednog prava, kao ni prava zahtijevati ostavinu ili njezin dio. Ako se ostavina nalazi u posjedu poštenog posjednika, nasljednik mora u roku od godine dana zatražiti ostavinu. Rok počinje teći od dana kad je nasljednik saznao za svoj svoje e prav pravo o i posj posjed edni nika ka osta ostavi vine ne (sub (subje jekt ktiv ivni ni rok) rok).. No, No, bez bez obzi obzira ra na sazn saznan anje je,, nasljednikovo pravo zastarijeva za 10 god. (objektivni rok). Za zakonskog nasljednika taj rok počinje teći od dana ostaviteljeve smrti, tj. od otvaranja nasljedstva, a za oporučnog od dana proglašenja oporuke. Prema nepoštenom posjedniku ostavine, nasljedno pravo zastarijeva za 20 god. Kad prođu svi rokovi, ostavina neopozivo prelazi u vlasništvo općine/grada. Do tog se vremena pravna osoba koja gospodarski iskorištava ostavinu smatra poštenim posjednikom. Nekretnine i s njima izjednačena prava predaju se općini/gradu na čijem području se nalaze, a pokretnine i s njima izjednačena prava općini/gradu na čijem području je ostavitelj imao prebivali prebivalište/bo šte/boraviš ravište te u trenutku trenutku smrti. Ako nema prebivališ prebivalište/bo te/boraviš ravište te na području području RH, pokretnine prelaze na općinu/grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana RH. Tužba kojom se štiti subjektivno nasljedno pravo naziva se NASLJEDNIČKOM TUŽBOM (hereditatis petitio). Podiže se protiv onog koji drži ostavinu, a tužitelju osporava svojstvo nasljednika. Načelo ex lege nasljeđiva nasljeđivanja nja i dobrovoljn dobrovoljnosti osti nasljeđivan nasljeđivanja. ja. Subjektivno nasljedno Načelo pravo pravo se stječe stječe smrću smrću ostavi ostavitel telja, ja, u trenut trenutku ku ostavi ostavitel teljev jeve e smrti, smrti, i za to nije nije potreb potrebno no očitovan očitovanje je volje volje nasljednik nasljednika a kojom prihvaća nasljedst nasljedstvo. vo. Zakon veže stjecanje stjecanje nasljedno nasljednog g prava za smrt ostavitelja kao odlučujuću pretpostavku zbog čega se takvo stjecanje naziva stjecanje po sili zakona, tj. ex lege i ipso iure stjecanje. No, nitko ne mora biti nečiji naslje nasljedn dnik ik ako to ne želi želi pa je naslje nasljeđiv đivanj anje e dobro dobrovol voljno jno.. Dobrov Dobrovolj oljnos nostt naslje nasljeđiv đivanj anja a je ~2~
www.pravokutnik.net
zajamčena pravom na odricanje od nasljedstva. Onaj koji se odrekne prava na nasljeđivanje uzima se kao da ga nikad i nije stekao. Pretpostavke nasljeđivanja su: smrt ostavitelja ili proglašenje umrlim ostavitelja, nasljednik, ostavina, temelj ili osnova nasljeđivanja. nasljeđivanja.
1. Smrt ostavitelja ili njegovo proglašenje umrlim Ostavitelj je osoba koja se nasljeđuje. Može biti samo fizička osoba. Dan i trenutak smrti su važni jer je za trenutak smrti vezano tzv. otvaranje nasljedstva. Otvaranje nasljedstva je nastup takvih okolnosti koje uzrokuju postanak nasljednog prava u subjektivnom smislu. Te okolnosti su: 1. smrt ostavitelja ili 2. njegovo proglašenje umrlim. Trenutak Trenutak otvaranja otvaranja nasljedstv nasljedstva a je važ tom tren trenut utku ku odre određu đuje je obuj obujam am važan jer se u tom ostavine, krug nasljednika, sposobnost nasljednika, počinju teći rokovi, itd . Najvažnije je da se u tom trenutku stječe nasljedno pravo i da ostavina prelazi na nasljednika, čime postaje njegovim nasljedstvom. Sredstva dokazivanja smrti: Smrt neke osobe dokazuje se u prvom redu maticom umrlih ili ispravama koje se izdaju na osnovi te matice. Ako to nije moguće jer je matica uništena ili smrt nije ubilježena ubilježena u maticu, maticu, smrt se dokazuje dokazuje pravomoćnim pravomoćnim rješenjem rješenjem suda nakon provedenog provedenog postupka postupka za dokazivan dokazivanje je smrti. Treće Treće sredst sredstvo vo dokaz dokaziva ivanja nja činjen činjenice ice smrti smrti je pravom pravomoćn oćno o rješenje suda o proglašenju nestale osobe umrlom. Radi se o oborivoj presumpciji. Ako u rješenju nije naznačeno vrijeme smrti, uzima se da je to dan kad je rješenje postalo pravomoćno. Ovdje je dopušt dopušteno eno dokazi dokazivat vatii suprot suprotno, no, tj. da je osoba osoba progla proglašen šena a umrlom umrlom živa. živa. Takvim Takvim dokazo dokazom m rješenje o proglašenju umrlim se ukida, a učinci zasnovani na predmnjevanoj činjenici smrti prestaju i uspostavlja se prijašnje stanje. 2. Nasljednik Mora postojati u trenutku smrti ostavitelja i mora biti sposoban za nasljeđivanje. To je osoba na koju u trenutku otvaranja nasljedstva prelazi cijela ostavina ili njen razmjerni (alikvotni) dio. Također, to je i osoba kojoj su oporukom ostavljeni jedna ili više određenih pojedinačnih stvari ili prava, ako se utvrdi da je oporučiteljeva volja bila da mu ta osoba bude nasljednikom, a ne npr. zapisovnikom. fizička i pravna pravna osoba. Fizička osoba može biti oporučni i Kao nasljednik može se pojaviti i fizička zakonski nasljednik, dok pravna osoba može biti samo nasljednik nasljednik po oporuci. Nasljednik Nasljednik je sveopć sveopćii univerz univerzaln alnii pravni pravni sukces sukcesor or ostavi ostavitel telja, ja, što znači znači da sva naslje nasljedna dna prava prava i obveze obveze ostavitelja prelaze na nasljednika jednim aktom i u jednom trenutku. Trenutak u kojem ostavina prelazi na nasljednika naziva se trenutak otvaranja nasljedstva (trenutak smrti ostavitelja ili proglašenjem umrlim).
U našem našem pravu pravu nema nema delaci delacije je ili pripad pripada a naslje nasljedst dstva va (poziv (pozivanj anje e određe određeni nih h subjek subjekata ata na nasljedstvo) ni akvizicije (prihvata nasljedstva koji je posebni akt). Kod nas postoji nasljednička izjava o prihvaćanju koja ima deklaratoran karakter, i koja se ne smije pomiješati s akvizicijom koja ima konstitutivni karakter. Nasljednička izjava o prihvaćanju nasljedstva i odricanju od nasljedstva koja je podnesena sudu u obliku pisane isprave mora biti potpisana od strane
~3~
www.pravokutnik.net
nasljednika ili njegovog zastupnika. Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu, navest će razlog ovlaštenoj osobi, koja će to zabilježiti u zapisniku. Potpis na ispravi o nasljedničkoj izjavi, kao i potpis na punomoći za davanje nasljedničke izjave mora biti javno ovjerov ljen. Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na temelju zakona, ili na temelju oporuke, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nas ljedstvo na bilo kojem teme lju. Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji ju želi dati može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom ili pred svakim drugim općinskim sudom, odnosno predajom ostavinskom sudu ovjerovljene isprave o tome. Dakle, nasljednička izjava nije obvezna, nasljednikom osoba postaje i bez nje, znači može se, ali i ne mora dati - svatko je ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu. Ako nije dana izjava o odricanju, smatra se da osoba želi biti nasljednikom, a ako je izjavila da prihvaća, ne može se više odreći nasljedstva. Izjave se ne mogu opozvati, ali se mogu pobijati zbog mana volje. Nasljednik mora biti živ u trenutku smrti ostavitelja, tj. mora preživjeti ostavitelja. Dogodi li se da dvije ili više osoba izgube život u istom događaju, prema ZN se predmnijeva da nijedna od njih nije bila živa u trenutku otvaranja nasljedstva druge. To je oboriva predmnjeva pa se može dokazivati i suprotno, da je trenutak smrti različit, pa to otvara mogućnost njihovog međusobnog nasljeđivanja. Fikcija: za dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljedstva uzet će se da je rođeno ako se rodi živo (nasciturus). Njegova prava se čuvaju dok se ne vidi je li se rodilo živo ili mrtvo. Ostavinska rasprava se odgađa dok žena ne rodi. Ako se kao nasljednik javlja pravna osoba, mora postojati u trenutku ostaviteljeve smrti ili u tom trenutku mora biti pravna osoba u osnivanju. NEDOSTOJNOST (indignitas) znači nesposobnost da određena osoba naslijedi određenog ostavitelja. Naš ZN ne poznaje ustanovu tzv. apsolutne nedostojnosti, tj. nema takvih osoba koje po našem zakonu nikad i ni u kojem slučaju ne bi mogle nikoga naslijediti. Naš zakon poznaje samo nedostojnost. Razlozi nedostojnosti mogu se svrstati u nekoliko grupa: 1. razlozi koji se sastoje u tome što je nasljednik učinio KD prema ostavitelju – Razlozi se uvažavaju namjerno ga usmrtio ili je to pokušao; po 2. razlozi koji znače povredu zakonom zajamčene slobode oporučnog službenoj dužnosti – raspolaganja ako je nasljednik ex offo silom ili prijetnjom natjerao ili prijevarom naveo ostavitelja da napravi ili opozove oporuku, odnosno neku oporučnu odredbu, ili ga je spriječio da to učini krivotvorio oporuku uništio ili sakrio oporuku u namjeri sprječavanja ostvarenja oporučiteljeve posljednje volje 3. razlozi koji se sastoje u tome što se nasljednik teže ogriješio o zakonsku obvezu uzdržavanja prema ostavitelju, ili mu nije pružio nužnu pomoć koju mu Na prigovor je mogao pružiti ne ugrožavajući vlastiti život ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama opasnim po život ili zdravlje.
Ostavitelj može oprostiti nasljedniku nedostojnost iz svih navedenih razloga, ali to mora učiniti u obliku koji se zahtijeva za valjanost oporuke. S nedostojnim nasljednikom postupa se kao da je umro prije ostavitelja. U slučaju zakonskog nasljeđivanja njega predstavljaju njegovi živi potomci (načelo reprezentacije) jer nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnog. Odricanje od nasljedstva
~4~
www.pravokutnik.net
Kod nas su spojeni pripad i prihvat pa zato nasljednik ne mora izvršiti akt prihvata. No, kako se nikoga ne može siliti da ostane nasljednikom ako on to neće, postoji institut odricanja od nasljedstva. Nasljednik se može odreći nasljedstva od trenutka otvaranja nasljedstva pa sve do donošenja prvostupanjske odluke. Umre li nasljednik prije završetka ostavinske rasprave ili nakon nje, ali prije donošenja prvostupanjske odluke, a da se nije odrekao nasljedstva, pravo odricanja tada prelazi na njegove nasljednike. Izjavu o odricanju od nasljedstva nasljednik može dati na zapisnik pred ostavinskim sudom ili pred svakim drugim općinskim sudom, odnosno predajom ostavinskom sudu ovjerovljene isprave o tome. Prilikom davanja izjave o odricanju od nasljedstva sud će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili u svoje ime i u ime svojih potomaka. Ako nije izričito izjavio da se odriče samo za sebe, odricanje vrijedi i za njegove potomke. Ako su potomci maloljetni, nije potrebno odobrenje CZSS. Odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično ni pod uvjetom. Odricanje od nasljedstva ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu. Pravovaljana izjava o odricanju ne može se kasnije opozvati, ali se može pobijati zbog mana volje po općim pravilima o pobijanju pp. Na odricanje od nasljedstva i pobijanje nasljedničke izjave primjenjuju se opća pravila obveznog prava. Nasljednika koji se odrekao nasljedstva u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik. Njegov dio, ako je bio zakonski nasljednik, nasljeđuje se kao da je umro prije ostavitelja (načelo reprezentacije). Dio oporučnog nasljednika koji se odrekne nasljedstva, pripada ostaviteljevim zakonskim nasljednicima, osim ako je oporukom što drugo određeno. Ako se dogodi da se nasljedstva odreknu svi nasljednici najbližeg nasljednog reda u trenutku ostaviteljeve smrti, na nasljeđivanje se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda. Bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu i njemu će pripasti nasljedstvo u cijelosti, ako se ostali nasljednici prvog nasljednog reda odreknu nasljedstva. To je iznimka od pravila da bračni drug koji nije imao potomaka ulazi u drugi nasljedni red i ostavinu dijeli s roditeljima ostavitelja. Prije otvaranja nasljedstva nitko se ne može odreći nasljedstva. Odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka. Izjava u tom smislu pravno je ništetna pa osoba koja ju je dala može steći nasljedno pravo poslije smrti ostavitelja. Iznimno, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni drug odriče nasljedstva koje bi mu kao bračnom drugu pripalo nakon smrti njegova bračnog druga (ugovor o odricanju od nasljedstva). Ugovor o odricanju od nasljedstva ima učinak samo ako je sastavljen u pisanom obliku i: ovjeren od suca nadležnog suda, ili sastavljen u obliku JB akta, ili potvrđen (solemniziran) po JB. Bilježnici, odnosno suci dužni su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice takvog ugovora. Ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, osim ako je ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom određeno da se ne odnosi na potomke . Onaj koji se tako odrekao nasljedstva ne može naslijediti ni kao nužni nasljednik. Ne može se odreći nasljedstva nasljednik koji je već počeo raspolagati čitavom ostavinom ili njenim dijelom. Ne smatra se raspolaganjem poduzimanje mjera u cilju očuvanja ostavine ili mjera tekuće uprave. Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se odrica njem od nasljedstva , nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela. Odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja Za ostaviteljeve dugove odgovara nasljednik do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Odgovara do te visine i svojom i naslijeđenom imovinom. Ako se odrekao nasljedstva, ne odgovara.
~5~
www.pravokutnik.net
Ako je više nasljednika, odgovaraju za dugove solidarno, svaki do visine svog naslijeđenog dijela. Dugovi se među njima dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima ako oporučitelj nije drukčije odredio. Ako je nasljednik prezadužen, vjerovnici ostavitelja mogu zatražiti ODVAJANJE OSTAVINE od imovine nasljednika (separatio bonorum). Učinak odvajanja je taj da se mogu namiriti ostaviteljevi vjerovnici, ali samo iz ostavine. Nasljedniku je zabranjeno raspolagati stvarima i pravima iz ostavine niti se njegovi vjerovnici mogu iz njih naplatiti dok se ne namire ostaviteljevi vjerovnici. Taj zahtjev se mora podnijeti u roku od 3 mjeseca od otvaranja nasljedstva. Sud će u ostavinskom postupku donijeti rješenje o odvajanju ako vjerovnici učine vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da bez odvajanja ne bi mogli namiriti tražbinu. Na zahtjev i trošak vjerovnika sud može odrediti i čuvanje odvojene ostavine. ZAPIS (LEGAT) ZAPIS je oporučna odredba kojom se ovlašćuje zapisovnika da od nasljednika ili druge osobe u čiju korist je oporučitelj oporučno raspolagao zahtijeva neko davanje, činjenje, trpljenje ili propuštanje njemu ili nekoj drugoj osobi. Primjer zapisa: Svu svoju imovinu ostavljam svom sinu, a svom nećaku ostavljam svoj zlatni sat. Ili: Moj nasljednik Marko je dužan poslije moje smrti predati mom nećaku Darku sat. To je damnacijski zapis ili legat koji ovlašćuje zapisovnika na određenu činidbu koju mu je dužan ispuniti nasljednik opterećen zapisom. Postoji i vindikacijski zapis ili legat koji daje zapisovniku stvarnopravno ovlaštenje na objektu zapisa. Ovdje zapisovnik stječe vlasništvo stvari smrću ostavitelja. Naš ZN ga ne poznaje. Zapis se redovito ustanovljuje na teret nasljednika, no može se ustanoviti i na teret druge osobe kojoj je nešto oporukom ostavljeno, npr. zapisovnika. Zapisovnik (legatar) je singularni sukcesor (nasuprot nasljedniku koji je univerzalni sukcesor). To je osoba koja iz ostavine dobiva samo pojedino točno određeno pravo , odnosno iz ostavinske mase dobiva pojedinu točno određenu stvar. Zapisovnik stječe pravo na zapis u trenutku ostaviteljeve smrti. Ali, vlasništvo stvari dobiva tek onda kad mu nasljednik preda stvar. Zapisom nastaje obveznopravni odnos u kojem zapisovnik ima ovlaštenje zahtijevati od nasljednika opterećenog legatom (onerat) činidbu koju je ostavitelj odredio, a onerat je dužan ispuniti je na teret nasljedstva koje mu je pripalo. To je obveznopravni zahtjev, a ne prelazak imovine povodom nasljeđivanja. To će najčešće biti činidba davanja, a nekad može biti cesija tražbine, oprost duga i sl. Zapis može biti opterećen uvjetom, rokom ili nalogom, kao i podzapisom. Zapis se razlikuje od naloga po tome što se zapisom utemeljuje pravo za zapisovnika , dok nalogom ne nastaje pravo za njegovog korisnika. Podzapis ili sublegat - ostavitelj može osnovati podzapis kojim podzapisovnik stječe pravo zahtijevati od zapisovnika određenu činidbu na teret vrijednosti zapisa. Onerat odgovara za ispunjenje zapisa do visine vrijednosti koju je naslijedio . Ako je onerat nužni nasljednik, tada nije dužan ispuniti zapis u mjeri koja bi umanjila njegovo nužno nasljedno pravo. Ako je oporučitelj propustio odrediti onerata , zapis su dužni ispuniti svi oporučni i zakonski nasljednici, razmjerno njihovim nasljednim dijelovima. Ispunjenje se može zahtjevati i kada je onerat umro prije oporučitelja ili se odrekao nasljedstva ili je nedostojan da ga naslijedi. Odredi li oporučitelj više onerata , svaki odgovara razmjerno svom nasljednom dijelu, osim ako se iz oporuke vidi da je oporučitelj htio da oni odgovaraju na drugi način, odnosno u drugim razmjerima. U slučaju ošasnosti zapis je dužna ispuniti općina/grad kojoj je pripala ostavina i koja ima položaj nasljednika. Zapisovnik, za razliku od nasljednika, ne odgovara za dugove ostavitelja, osim ako bi mu to ostavitelj oporukom naredio, no ta se odgovornost mora kretati u granicama vrijednosti zapisa.
~6~
www.pravokutnik.net
Zapisovnik može zahtjevati ispunjenje zapisa u zastarnom roku od 3 godine počevši od dana kada je saznao za svoje pravo i bio ovlašten zahtijevati njegovo ispunjenje, a najkasnije u roku od 5 godina od dana kada je mogao zahtjevati ispunjenje. U odnosu na zapisovnika, oporučiteljevi vjerovnici imaju pravo prioritetne naplate svojih tražbina - u ovršnom postupku tražbine vjerovnika imaju prednost pred legatarima. Pravo zapisovnika utrnjuje , odnosno zapis pada: ako zapisovnik umre prije oporučitelja ako se odrekne zapisa ako je nedostojan ako je oporučitelj otuđio ili potrošio predmet zapisa ako je predmet prestao postojati još za oporučiteljevog života ako je predmet propao slučajno nakon oporučiteljeve smrti 3. OSTAVINA Ostavina je ukupnost prava i obveza koji su objekt nasljeđivanja . To je pravni pojam. Ostavina je jedinstveni, uži pojam od općeg pojma imovine jer u nju ulaze samo otuđiva, nasljediva prava, za razliku od imovine u koju ulaze i strogo osobna prava. Istovremeno, ostavina je širi pojam od imovine jer u nju mogu ući i subjektivna neimovinska prava (npr. autorsko, moralna prava), a u imovinu ulaze samo imovinska prava. Prava i obveze koje se nalaze u ostavini prelaze na nasljednike u obujmu, sadržaju i kvaliteti kakva su bila u trenutku smrti ostavitelja. Prava i obveze čiji nastanak nije dovršen za života ostavitelja ne nasljeđuju se kao prava i obveze, nego se nasljeđuje stanje u kojem se nalaze što znači sve pretpostavke njihovog stjecanja iili gubitka u stupnju ostvarenja do smrti ostavitelja. Prelaskom na nasljednike nastavlja se tijek ostvarivanja pretpostavaka. S aspekta ostavitelja taj skup prava i obveza je ostavina, a s aspekta nasljednika nasljedstvo. U gospodarskom smislu ostavinska masa je skup dobara koji sa ostavitelja prelaze na njegove nasljednike.
Kod nas ne postoji ležeća ostavina jer u hrvatskom nasljednom pravu nema delacije i akvizicije. Ležeća ostavina je ostavina u vremenskom razmaku od pripada do prihvata. Ima svojstvo pravne osobe jer ne može postojati imovina bez svog vlasnika. U stvarnom životu ima slučajeva gdje praktički postoji takva ostavina. IZDVAJANJE Obujam ostavine se utvrđuje u trenutku otvaranja nasljedstva. Ostavina se sastoji samo od onoga što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti pa u ostavinu ne ulazi tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju. Ustanova izdvajanja služi da se izdvoji ono što u ostavinu ne ulazi. Izdvajanje zahvaća u pravilu pojedine predmete iz ostavine, dok odvajanje zahvaća cijelu ostavinu. 1. Kod izdvajanja treba paziti na zajedničku imovinu bračnih drugova, odnosno bračnu stečevinu. Iako je možda formalno muž nositelj prava koja su stečena radom u tijeku braka, treba odrediti udjele, pa ono što pripada ženi/mužu razdvojiti i u ostavinu uzeti samo one obveze i prava koja doista pripadaju ostavitelju. 2. Javlja se i u izdvajanju u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem : Neovisno o svome nasljednom pravu ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom njegove smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala dok su živjeli u zajednici. Tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio. Pravo se ostvaruje samo na zahtjev ovlaštenika. Pravo na podnošenje zahtjeva prestaje pet godina od dana otvaranja nasljedstva.
~7~
www.pravokutnik.net
3. Isto je i u slučaju izdvajanja kućanskih predmeta: Nadživjelom bračnom drugu i ostaviteljevim potomcima koji su živjeli s ostaviteljem u istom kućanstvu u času smrti, pripadaju kućanski predmeti koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba , kao što su pokućstvo, kućanski aparati, posteljina i slično, ali ne ako su ti predmeti znatnije vrijednosti. Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u račun pri izračunavanju nužnog dijela niti se uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio. Oni stječu izdvojene predmete u suvlasništvo, na jednake dijelove . 4. OSNOVE NASLJEĐIVANJA 1. Zakon, zapravo činjenice koje on predviđa 2. Oporuka Zakonsko nasljeđivanje je pravilo, a oporučno iznimka. Obzirom je u građanskom pravu iznimka jača od pravila, do zakonskog nasljeđivanja dolazi samo ako iza ostavitelja nema valjane oporuke, ili ako su se oporučni nasljednici odrekli nasljedstva ili su pak nesposobni naslijediti, ili su svi umrli prije ostavitelja, a on nije mijenjao oporuku. Pravilo o prvenstvu nasljeđivanja ima i iznimku – nužno nasljedno pravo. Nužni nasljednici, a to je određeni krug unutar zakonskih nasljednika, imaju pravo na dio ostavine usprkos drukčijoj oporučnoj raspoložbi. Iako nešto manji nego zakonski, nužni je dio osiguran za nužne nasljednike strogim propisima. U tom dijelu ostavine ostavitelj nema slobodu oporučnog raspolaganja i u tom je dijelu zakon jači od oporuke. Naše pravo ne priznaje ugovor kao osnovu nasljeđivanja. ZAKONSKO NASLJEDNO PRAVO Zakonsko nasljedno pravo je nasljeđivanje na temelju zakonom predviđenih činjenica kad iz određenih razloga nije moglo doći do oporučnog ili testamentarnog nasljeđivanja. Do zakonskog nasljeđivanja dolazi: a) kad iza ostavitelja nije ostala nikakva oporuka , ili je oporuka ništetna, ili kad ostavitelj postojećom oporukom nije rasporedio čitavu svoju imovinu; b) kad je oporučni nasljednik umro prije ostavitelja , ili se odrekao nasljedstva, ili je u trenutku otvaranja nasljedstva bio nedostojan. Predmnjevanu ostaviteljevu volju zamjenjuje zakon predviđajući kao nasljednike krug osoba koje bi prirodno i normalno trebale biti najbliže ostavitelju. Taj krug osoba koje određuje zakon nazivamo zakonskim nasljednicima. No, svi zakonski nasljednici ne nasljeđuju istodobno na jednake dijelove, već su razvrstani u određene nasljedne redove. Kao bitne pretpostavke, dakle kao osnove nasljeđivanja po zakonu, dolaze u obzir ove činjenice: a) krvno srodstvo b) bračna veza c) izvanbračna veza d) posvojenje KRVNO SRODSTVO Srodstvo je odnos između dvije ili više osoba zasnovan na međusobnoj vezi biološke, pravne ili socijalne naravi. Pod biološkom/fiziološkom vezom razumijevamo krvnu vezu ili vezu podrijetla. Srodstvo se može temeljiti i na drugim činjenicama kao što su običaji, vjerska shvaćanja, pravne činjenice, moralni nazori, i dr. Ovisno o činjenicama, odnosno vezama na kojima se zasniva razlikujemo: 1. krvno srodstvo 2. srodstvo po tazbini 3. građansko srodstvo (ili po posvojenju) 4. duhovno srodstvo (ili po krštenju – kumstvo) 5. srodstvo po mlijeku između dojilje i dojenčeta i njegovih potomaka ~8~
www.pravokutnik.net
Posljednje dvije vrste nemaju pravno relevantnog značenja u RH nasljednom pravu. Krvno srodstvo je odnos dviju ili više osoba povezanih podrijetlom, bilo da potječu jedna od druge ili od zajedničkog pretka. Može biti bračno ili izvanbračno. Računanje krvnog srodstva (computatio) jest razvrstavanje krvnih srodnika po linijama (lozama) i stupnjevima. Dvije su linije: uspravna (linea recta) – osobe potječu jedna od druge; preci (ascendenti) i potomci (descendenti). Unutar nje nalazimo: ushodnu liniju (od potomaka prema precima) te nishodnu (od predaka do potomaka) pobočna (linea transversa) – kolateralna; osobe koje potječu od treće osobe kao zajedničkog pretka, a ne jedna od druge (kolaterali). Pobočno srodnici mogu biti punokrvni/punorodni (ako su im oba roditelja zajednička - germani) ili polukrvni/polurodni (ako potječu od istog oca - consanguinei, ili iste majke - uterini). U posljednjem slučaju potomci se nazivaju polubraćom i polusestrama. Unutar linija (loze) srodnici se razvrstavaju po stupnjevima ili koljenima prema pravilu: koliko poroda, toliko stupnjeva ( quot generationes tot gradus). Prema tom pravilu računa se i srodstvo u pobočnoj liniji, s tim da se uzima u obzir broj poroda u obje linije, osim rođenja zajedničkog pretka. Tako su brat i sestra u 2. stupnju srodstva, stric i strinovac u 3. stupnju. Takav sustav računanja naziva se computatio civilis. U kanonskom pravu vrijedi computatio naturalis. POSVOJENJE Građansko srodstvo ili srodstvo po posvojenju (adoptivno srodstvo) je odnos koji se temelji na aktu posvojenja (adopcije) tuđeg maloljetnog djeteta. Srodničkim posvojenjem nastaje između posvojitelja i njegovih srodnika s jedne strane i posvojenika i njegovih potomaka s druge strane neraskidiv odnos srodstva i sva prava i dužnosti koja iz toga proizlaze. Istodobno prestaju međusobna prava i dužnosti posvojenika i njegovih krvnih srodnika. Roditeljskim posvojenjem ne nastaje između posvojenika i srodnika posvojitelja odnos srodstva, nego se između posvojitelja s jedne strane, i posvojenika i njegovih potomaka s druge strane, zasnivaju prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece. Naš Obiteljski zakon predviđa samo srodničko posvojenje, ali se nasljedno pravo primjenjuje i na posvojenja zasnovana prije Obiteljskog zakona, stoga ZN razlikuje te dvije vrste posvojenja. Akt posvojenja je odluka o posvojenju koju donosi CZSS. Posvojenje je zasnovano kad odluka o posvojenju postane pravomoćna. BRAČNA VEZA postoji između osoba koje su sklopile brak. Bračni drugovi imaju međusobno pravo nasljeđivanja po osnovi zakona. Bračni drug ima pravo nasljeđivanja po zakonu samo ako se u trenutku smrti ostavitelja s njim nalazio u valjanom braku. Status bračnog druga se dokazuje izvodom iz matice vjenčanih – oboriva predmnjeva. Ako je brak poništen ili razveden prije otvaranja nasljedstva, osoba iz takvog braka nema status bračnog druga i ne može naslijediti po zakonu. IZVANBRAČNA VEZA U pravu nasljeđivanja izvanbračni drug je izjednačen s bračnim. Izvanbračna zajednica je životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke za valjanost braka. Izvanbračni drug neće moći naslijediti po zakonu ako njegova zajednica života s ostaviteljem nije postojala u trenutku njegove smrti, već je bila trajno prestala. Prema ~9~
www.pravokutnik.net
Obiteljskom zakonu imovinskopravni učinci izvanbračne zajednice priznaju se ako je zajednica trajala najmanje 3 god. Iznimno se mogu ti učinci priznati i za onu zajednicu koja je kraće trajala ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Načela zakonskog nasljeđivanja Zakonski se nasljednici pozivaju na nasljeđivanje po zakonskim redovima nasljeđivanja kojih ima 4 po ZN-u, ali teoretski ih može biti neograničeno. a) Načelo grupiranja srodnika po parentelama. Nasljedni su redovi zasnovani na tzv. parenteralnom sustavu koji se temelji isključivo na krvnom srodstvu. Ipak, činjenica krvnog srodstva nije jedina osnova nasljeđivanja. Zato je samo u nekim nasljednim redovima krvno srodstvo jedina osnova nasljeđivanja po zakonu, a u nekima se kumulira s bračnom vezom, izvanbračnom vezom i posvojenjem. Parentela je skup krvnih srodnika koji čini rodonačelnik sa svojim potomcima. Zakonske nasljednike grupiramo po parentelama: Prva parentela sastavljena je isključivo od ostaviteljevih potomaka, sam ostavitelj je tu rodonačelnik – dakle, prvi zajednički predak svih potomaka. Npr. ako je otac ostavitelj, tada 1. p. čine njegova djeca ako su živa. No, ako je koji od sinova i kćeri ostavitelja mrtav, a sam ima djece, tada u 1. p. ulaze i njegova djeca, dakle ostaviteljevi unuci jer oni predstavljaju svog oca ili majku koji su umrli prije ostavitelja. Po obujmu ne uključuje u sebe sve nasljednike prvog reda. Prvi nasljedni red je širi od prve parentele obzirom tu spada i bračni ili izvanbračni drug i posvojče. Druga parentela sastoji se od ostaviteljevih roditelja i njihovih potomaka (braće i sestara ostavitelja i njihovih potomaka – bratić, sestrična, itd.). Uža je po obujmu od drugog nasljednog reda obzirom u drugi nasljedni red spada bračni ili izvanbračni drug. Treću parentelu čine djedovi i bake ostavitelja po očevoj i majčinoj strani te njihovi potomci (stričevi i ujaci ostaviteljevi, itd.). Poklapa se s trećim nasljednim redom. Četvrtu parentelu čine pradjedovi i prabake ostavitelja (tu su oni rodonačelnici) i njihovi potomci. Šira je od četvrtog nasljednog reda jer u četvrti nasljedni red ne spadaju potomci pradjedova i prabaka, već samo pradjedovi i prabake.
Ako jedna parentela ima najmanje dva rodonačelnika, tada se parentele dijele na loze (npr. od ostavitelja prema gore – majčina i očeva loza), a ako imamo više rodonačelnika, loze dijelimo na grane. Npr. u 3. p. rodonačelnici su djedovi i bake, ali tu parentelu dijelimo na lozu djeda i bake po majčinoj strani i lozu djeda i bake po ocu, a lozu djeda i bake opet dijelimo na djedovu i bakinu granu, itd. b) Načelo isključivosti. Pozivanje na nasljedstvo po nasljednim redovima znači da nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljnjeg nasljednog reda. Iznimka: ako u 1. nasljednom redu ostane bračni drug ostavitelja kao jedini nasljednik, jer nije bilo potomaka, neće mu pripasti cijela ostavina, nego ulazi u 2. nasljedni red u kojem nasljeđuje zajedno s roditeljima ostavitelja. Ali, ako je u 1. nasljednom redu bilo potomaka, bračni drug će naslijediti kao jedini nasljednik u slučaju da se svi potomci odreknu nasljedstva. c) Načelo predstavljanja (reprezentacije). Usvojeno je unutar pojedinog nasljednog reda. Ono znači da pretka koji je umro prije ostavitelja predstavlja njegov živi potomak. Dio ostavine koji bi pripao pretku da je preživio
~ 10 ~
www.pravokutnik.net
ostavitelja, nasljeđuje njegov potomak, a ako ima više potomaka, nasljeđuju na jednake dijelove. Po ovom načelu nasljeđuju isključivo potomci. Ono nalazi primjenu u prva tri nasljedna reda, ali ne i u četvrtom. Po ovom načelu uređuju se odnosi između nasljednika istog nasljednog reda, ali različitog stupnja srodstva, a načelo se primjenjuje i na slučaj kad nasljednik ne naslijedi zato što je nedostojan, isključen ili se odrekao nasljedstva u svoje ime. To dokazuje da potomci nasljeđuju po vlastitom pravu (iure proprio), a ne po pravu svog pretka (alieno iure). d) Načelo priraštaja (akrescencije). To je načelo prema kojem sunasljedniku prirasta dio drugog sunasljednika ako taj sunasljednik otpadne, a istog je stupnja srodstva i iste kvalitete sa sunasljednikom kojem njegov dio prirašćuje. Po tom načelu uređuju se odnosi među sunasljednika istog stupnja srodstva i iste kvalitete. Ali, to načelo dolazi u obzir samo onda ako se u slučaju ispadanja sunasljednika ne može primijeniti načelo reprezentacije. e) Načelo prijenosa (transmisije). Ono znači da potomak koji je umro poslije ostavitelja sam postaje nasljednikom i svoje pravo prenosi na svoje nasljednike. Po ovom načelu nasljeđuju nasljednici. POJEDINI NASLJEDNI REDOVI PRVI NASLJEDNI RED U njega ulaze ostaviteljevi potomci, posvojče i njegovi potomci, te bračni drug ostavitelja. Ako ostavitelj u trenutku svoje smrti nije bio u braku, nego u izvanbračnoj zajednici, u 1. nasljedni red ulazi izvanbračni drug. Nasljednici 1. nasljednoga reda dijele ostavinu na jednake dijelove (djeca i bračni drug). Može doći i do nasljeđivanja po načelima reprezentacije i transmisije, a i akrescencije. Ukoliko se djeca odreknu nasljedstva, bračni drug nasljeđuje sve. DRUGI NASLJEDNI RED U njega idu bračni drug, odnosno izvanbračni drug ostavitelja, njegovi roditelji i njihovi potomci – braća i sestre i njihovi potomci. Do nasljeđivanja u 2. nasljednom redu dolazi ako ostavitelj nije iza sebe ostavio potomke. Jednu polovicu dobivaju roditelji, a drugu polovicu bračni drug ostavitelja. Do nasljeđivanja u 2. nasljednom redu neće doći ako je iza ostavitelja bilo potomaka, ali su se svi odrekli nasljedstva – u tom slučaju bračni drug ostaje u 1. nasljednom redu i nasljeđuje kao jedini nasljednik. U 2. nasljednom redu može doći do primjene načela reprezentacije, transmisije i akrescencije. Ako su oba roditelja umrla prije ostavitelja, bračni drug nasljeđuje cijelu ostavinu –> u ovom slučaju je isključena primjena načela reprezentacije. Do primjene načela reprezentacije u 2. nasljednom redu i mogućnosti da ostavitelja naslijede njegova braća i sestre može doći samo ako iza ostavitelja nije ostao bračni/izvanbračni drug, a roditelji su, jedan ili oba, umrli prije ostavitelja. Ako su roditelji nadživjeli ostavitelja koji nije imao bračnog, odnosno izvanbračnog druga, tada oni nasljeđuju cijelu ostavinu na jednake dijelove. Ako je, pak, samo jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, njegov dio koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuje drugi roditelj (priraštaj). Međutim, ako je taj roditelj imao potomke, tada bi umjesto priraštaja došlo do primjene načela reprezentacije pa bi njegov dio ostavine naslijedili njegovi potomci. TREĆI NASLJEDNI RED U njega ulaze djedovi i bake. Pritom jednu polovicu nasljeđuje djed i baka s očeve strane, a drugu polovicu djed i baka s majčine strane. Budući da nasljeđuju unutar loze na jednake dijelove, svaki od njih dobiva ¼. Do nasljeđivanja u 3. nasljednom redu dolazi ako ostavitelj nije ostavio ni potomke ni bračnog odnosno izvanbračnog druga, ni roditelje, niti su roditelji ostavili nekog potomka. Česta je
~ 11 ~
www.pravokutnik.net
akrescencija, a moguća je i reprezentacija. Do akrescencije dolazi ako su djed i baka jedne loze umrli prije ostavitelja, a nisu ostavili potomka. Dio ostavine koji bi im pripao prirasta djedu i baki druge loze i njihovim potomcima. Do reprezentacije će doći ako djed ili baka jedne loze umru prije ostavitelja jer tada dio ostavine koji bi im pripao nasljeđuju njegovi potomci. Ali, ako je ostao npr. djed i bračni drug, tada bračni drug nasljeđuje sve jer on isključuje sve nasljednike trećeg reda. ČETVRTI NASLJEDNI RED Čine ga pradjedovi i prabake. Pola dobivaju pradjedovi i prabake s očeve strane, a pola pradjedovi i prabake s majčine strane. Do nasljeđivanja u ovom nasljednom redu dolazi ako ostavitelj nije ostavio ni potomke, ni bračnog odnosno izvanbračnog druga, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, ni djeda i baku, niti su ovi ostavili nekog potomka. Ovdje nema reprezentacije, a akrescencija je moguća. Ostali nasljedni redovi – poslije pradjedova i prabaka nasljeđuju ostali preci onim redom kako nalaže parentalni sustav (šukundjedovi i šukunbake). POSEBNE
ODREDBE
ZA
NEKE
NASLJEDNIKE
a. Nasljedno pravo bračnog druga Kod bračnog druga kao nasljednika treba razlikovati 2 moguća slučaja: 1. Prvi je slučaj kad bračni drug redovito nasljeđuje. U tom slučaju bračni drug u 1. NR dijeli ostavinu na jednake dijelove s potomcima i posvojčetom, a u 2. NR dobiva ½ ostavine, dok drugu ½ dobivaju ostaviteljevi roditelji. Nasljednike 2. NR isključuje u slučaju kad su oba roditelja umrla prije ostaviteljeve smrti, a nasljednike 3, 4. i ostalih NR bračni drug uvijek isključuje. Novi ZN ne poznaje tzv. varijabilni nasljedni dio bračnog druga (prije - kad je bračni drug nasljeđivao s nasljednicima 2. NR, a nije imao nužnih sredstava za život, sud je mogao odlučiti da dobije povrh svoje polovice i jedan dio ostavine nekog nasljednika iz 2. NR ili čak i cijelu ostavinu). 2. Drugi slučaj je nepovoljan za bračnog druga jer se radi o gubitku prava nasljeđivanja iz određenih razloga koji su karakteristični samo za bračnog druga, a kod ostalih nasljednika uopće ne mogu doći do u obzir. Pravo nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje rastavom braka i poništajem braka. Bračni drug gubi pravo na nasljedstvo: ako je ostavitelj za života podnio tužbu za rastavu ili poništaj braka, odnosno sporazumni zahtjev za rastavu braka, a poslije ostaviteljeve smrti utvrdi se da su tužba/sporazum bili osnovani; ako je njegov brak proglašen nepostojećim ili je bio poništen poslije ostaviteljeve smrti iz uzroka za koje je nadživjeli bračni drug znao ili morao znati u vrijeme sklapanja braka; ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivnjom ili u sporazumu s ostaviteljem. b. Nasljedno pravo izvanbračnog druga Izvanbračni drug je izjednačen s bračnim u pravu nasljeđivanja na temelju zakona. Pravo nasljeđivanja izvanbračnog druga uvjetovano je sljedećim pretpostavkama: da je između njega i ostavitelja postojala izvanbračna zajednica kao životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca; da je izvanbračna zajednica trajala dulje vrijeme te da je prestala ostaviteljevom smrću; dulje vrijeme – 3 godine ili kraće ako je rođeno dijete da su bile ispunjene pretpostavke koje se zahtijevaju za valjanost braka.
~ 12 ~
www.pravokutnik.net
Izvanbračni drug gubi pravo na nasljedstvo ako je njegova zajednica života s ostaviteljem još za njegova života bila trajno prestala. c. Nasljedno pravo izvanbračnog djeteta Prema ZN djeca rođena izvan braka i njihovi potomci imaju ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci. Zakon pretpostavlja i traži da je krvna veza između ostavitelja i nasljednika izvjesna i sigurna, bilo prirodno, bilo formalnopravno. Krvna veza između djeteta i majke je prirodno izvjesna. Djetetovom majkom smatra se žena koja ga je rodila – mater semper certa est – majka je uvijek sigurna. Iznimka je dijete začeto uz medicinsku pomoć gdje se može osporavati majčinstvo ženi koja je dijete rodila, ako je do oplodnje došlo jajnom stanicom druge žene, a ova za to nije dala pisani pristanak. Svoje majčinstvo može osporavati i ona sama. Izvanbračno dijete nasljeđuje majku i majčine srodnike, a vrijedi i obratno, da izvanbračno dijete nasljeđuje majka i majčini srodnici. Što se oca tiče, ako je dijete rođeno u braku, vrijedi pravno pravilo: pater est quem nuptiae demonstrant – otac je onaj koji je po zakonu bračni drug majke. Zahtijeva se da je dijete rođeno za vrijeme trajanja braka ili tijekom 300 dana od prestanka braka (iznimka je dijete začeto uz medicinsku pomoć sjemenom druge osobe, ali bez pisanog pristanka muža, kad se očinstvo može osporavati). Kako takva predmnjeva ne može vrijediti kod izvanbračnog djeteta, ono nasljeđuje izvanbračnog oca samo onda ako je očinstvo utvrđeno, bilo dobrovoljno, bilo sudskim putem. Prema ObZ-u ocem djeteta rođenog izvan braka smatra se osoba koja ga prizna ili čije je očinstvo utvrđeno sudskom odlukom. d. Nasljedno pravo posvojenika *Kod srodničkog posvojenja pravni se položaj posvojenika i njegovih potomaka potpuno izjednačuje s pravnim položajem posvojiteljevih potomaka. Posvojče i njegovi potomci imaju pravo naslijediti posvojitelja i njegove srodnike, a posvojitelj i njegovi srodnici posvojče i njegove potomke. Posvojče gubi pravo nasljeđivanja prema svojim krvnim srodnicima i oni prema njemu. Kad dijete posvoji očuh ili maćeha, međusobno pravo nasljeđivanja posvojenika i roditelja koji je u braku s posvojiteljem i roditeljevih krvnih srodnika ne prestaje. Srodničko posvojenje mogu zasnovati samo bračni drugovi zajednički, a samo jedan bračni drug ako je drugi bračni drug roditelj djeteta koje se posvaja. U oba slučaja posvojče nasljeđuje oba bračna druga – u prvom na osnovu posvojenja, a u drugom posvojenja prema jednom i krvnog srodstva prema drugom bračnom drugu. *Roditeljskim posvojenjem stječu međusobno posvojitelj i posvojče pravo zakonskog nasljeđivanja krvnih srodnika u ravnoj lozi. Posvojče i njegovi potomci imaju prema posvojitelju nasljedna prava kao da su posvojiteljeva djeca, odnosno daljnji potomci, a posvojitelj i njegovi preci imaju prema posvojčetu i njegovim potomcima jednaka nasljedna prava kao da je posvojitelj posvojčetu roditelj, a posvojiteljevi preci kao da su posvojčetovi preci. Posvojče iz roditeljskog posvojenja i njegovi potomci ne nas ljeđuju na teme lju zakona posvojite ljeve pobočne srodnike, njegova bračnog druga (osim ako su posvojili zajednički), a ni njegovu posvojčad koja su to na temelju rodite ljskog posvoje nja, kao ni potomke takve posvojčadi. Roditeljskim posvojenjem prestaju međusobna prava nasljeđivanja posvojčeta i njegovih krvnih srodnika. Iznimno od toga, roditeljskim se posvojenjem ne dira u nasljedno pravo posvojčeta i njegovih potomaka prema posvojčetovu roditelju koji je u braku s posvojiteljem, te krvnim srodnicima tog roditelja. OPORUČNO NASLJEDNO PRAVO Među poslovima mortis causa tipičan i najčešći je oporuka. Oporuka je postala i posebna osnova nasljeđivanja. Oporuka je razredba posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti. U našem nasljednom pravu više nema razlike između oporuke i kodicila. U pravnim sustavima gdje postoji oporuka i kodicil, pod oporukom se podrazumijeva razredba posljednje volje koja
~ 13 ~
www.pravokutnik.net
sadrži imenovanje nasljednika, dok je pak kodicil razredba posljednje volje koja može sadržavati sve moguće i dopuštene odredbe, osim imenovanja nasljednika. Po ZN imenovanje nasljednika nije esencijalni, bitni dio oporuke. Oporuka je ništetna ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Dakle, oporuku može sastaviti svaka fizička osoba ako je navršila 16 godina i ako je sposobna za rasuđivanje. Ne traži se potpuna poslovna sposobnost. Smatra se da je oporučitelj u trenutku pravljenja oporuke bio sposoban za rasuđivanje, ali dopušteno je dokazivati suprotno (praesumptio iuris). Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem. Bitno da je bio sposoban za rasuđivanje u trenutku pravljenja oporuke, pa gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost. Oporuka ima sljedeće karakteristike: a) Oporuka je jednostrani pravni posao – za valjanost ne treba ničiji pristanak; očitovanje volje mora biti jasno, ne smije biti dano u zabludi, niti izazvano silom, prijetnjom ili prijevarom, daje se riječima, pisanim ili izgovorenim. b) Oporuka je strogo osobni pravni posao – oporučitelj ju ne može praviti preko zastupnika niti punomoćnika, već samo osobno c) Oporuka je strogo formalni pravni posao – zakon određuje u kojim oblicima se oporuka može i mora napraviti i od toga nema odstupanja jer je u protivnom nevaljana. Valjana je ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom. d)
Oporuka je opoziv pravni posao – ostavitelj se ne može odreći prava da oporuku opozove, a ako bi ipak u oporuci bila navedena takva klauzula, da se ostavitelj odriče svog prava da oporuku bilo kada opozove, klauzula bi se smatrala pro non scripta, kao da nije dodana. Za opoziv je potrebna ista sposobnost kao i za pravljenje oporuke. Ako je netko načinio oporuku u vrijeme kad je imao testamenti factio activa (sposobnost za pravljenje oporuke), pa nakon toga npr. duševno oboli, oporuka postaje prakitčki neopoziva, jer je on sam više ne može opozvati, a niti itko drugi to može.
VRSTE OPORUKE SU: Privatna oporuka Javna oporuka Redovita oporuka Izvanredna oporuka Privatna oporuka je ona oporuka koju napravi sam oporučitelj bez prisustva javnih tijela ili tijela koja u danom slučaju nastupaju kao javna tijela. Može biti: vlastoručna (holografska) pisana oporuka pred svjedocima (alografska) ili usmena oporuka pred svjedocima. Javna je ona oporuka koja je načinjena uz sudjelovanje javnih tijela. Ovlašteni su je sastaviti: sudac ili sudski savjetnik u općinskom sudu, JB, u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik RH. Međunarodna oporuka je podvrsta javne oporuke sa stajališta oblika. Redovita je ona oporuka koja se može praviti u svakoj prilici. Oblik joj je strog, a rok valjanosti neograničen. Redovite su oporuke: ~ 14 ~
www.pravokutnik.net
privatne pisane oporuke, javna oporuka i međunarodna oporuka
Izvanredna je ona koja se pravi u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije moguće oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Njen je oblik blaži, ali joj je rok valjanosti ograničen. Te izvanredne okolnosti mogu biti objektivne (rat, požar, poplava itd.) i subjektivne (bolest, velika udaljenost od naseljenih mjesta). Postoji samo jedna izvanredna oporuka: usmena oporuka pred svjedocima. OBLICI OPORUKE Osnovni je oblik oporuke pisana oporuka. Redovita pisana privatna oporuka može biti ili holografska ili alografska. a. Vlastoručna ili holografska oporuka je ona koju je oporučitelj sam vlastoručno napisao i potpisao. Za njenu valjanost nije nužno da se u njoj naznače mjesto i datum sastavljanja, ali je korisno. Ne traže se nikakve druge formalnosti (npr. ovjera potpisa i slično). Vlastoručna oporuka mora biti pisana vlastitom rukom (rukopis). Ne samo da se ne radi o vlastoručnoj oporuci, već se ne radi o oporuci uopće ako je napisana npr. pisaćim strojem i nakon toga samo potpisana. Vlastoručnu oporuku može praviti samo onaj tko zna čitati i pisati i može pisati. b. Pisana oporuka pred svjedocima (alografska oporuka) je oporuka koju može načiniti samo oporučitelj koji zna čitati i pisati i u danom trenutku može čitati i može pisati . Sastavlja se tako da ju netko drugi napiše po kazivanju oporučitelja. Oporučitelj ju nakon toga mora potpisati pred dva istodobno nazočna svjedoka izjavljujući da je isprava koju potpisuje njegova oporuka. Nakon te izjave i potpisa oporučitelja stavljaju svjedoci svoje potpise. Dakle, za oporuku pisanu na stroju ili računalu, pa makar je pisao i sam oporučitelj, potrebne su sve one formalnosti koje se zahtijevaju za pisanu oporuku pred svjedocima. Svjedoci se moraju potpisati na samoj oporuci; ne moraju znati sadržaj oporuke jer oporučitelj nije dužan oporuku pred njima pročitati. Oni na sudu samo izjavljuju da je oporučitelj tu i tu ispravu potpisao pred njima kao svoju oporuku. Najbolje je da oporučitelj prije nego što potpiše oporuku izjavi: „Ovo je moja oporuka i ja ju pred vama dvoje potpisujem“ . Korisno je također da se za svjedoke naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju. c. Javna oporuka – javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u RH sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili jb, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatskokonzularni predstavnik Republike Hrvatske (ovlaštena osoba). Ovlaštena osoba sastavlja oporuku na osnovi kazivanja oporu čitelja i to tako da oporučitelj izjavi svoju posljednju volju, a ovlaštena osoba unese tu izjavu u ispravu što je vjernije moguće, najbolje riječima samog oporučitelja, ako je moguće. Nakon toga ovlaštena osoba će pročitati oporuku oporučitelju, objasniti mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja i dati mu da pred njim oporuku potpi še. Ovlaštena osoba će potom u samoj ispravi o sastavljanju oporuke sačiniti zapisnik kojim će potvrditi da su sve te radnje poduzete, a zapisnik potpisuju oporučitelj i ovlaštena osoba. Ako oporučitelj nije u stanju potpisati sastavljenu oporuku/zapisnik, priopćit će razlog ovlaštenoj osobi koja će ga zabilježiti na oporuci/zapisniku. Oporučitelj može tražiti od neke druge osobe da ga potpiše na oporuci i zapisniku. U slučaju da oporučitelj nije u stanju pročitati sastavljenu mu oporuku, pročitat će mu je ovlaštena osoba pred dva svjedoka koji razumiju jezik na kojem je napisana , a on će ju u njihovoj nazočnosti potpisati ili staviti svoj rukoznak, pošto izjavi da je to njegova oporuka.
~ 15 ~
www.pravokutnik.net
Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci. Ovlaštena osoba će u samoj ispravi o sastavljanju oporuke sačiniti zapisnik kojim će potvrditi da su sve te radnje poduzete. Ovaj zapisnik potpisuju oporučitelj, svjedoci i ovlaštena osoba. Ovlaštena osoba prije sastavljanja javne oporuke utvrditi će istovjetnost (identitet) oporučitelja ako ga ne poznaje osobno i po imenu. Ako se istovjetnost ne može utvrditi pomoću osobne iskaznice ili putovnice, utvrđuje se svjedočenjem dvaju poslovno sposobnih svjedoka (svjedoci istovjetnosti). Isto vrijedi za utvrđivanje istovjetnosti svjedoka oporuke i tumača, dok se istovjetnost svjedoka identiteta utvrđuje pomoću osobne iskaznice i putovnice. Ako se oporučitelj ne može služiti uredovnim jezikom, ili to nije dužan, ili ako je oporučitelj nijem, gluh ili gluhoslijep tako da je to smetnja oporučivanju, pozvat će se prisegnuti tuma č čiju će se istovjetnost utvrditi, pa će se njegovim posredovanjem primati izjave oporučiteljeve volje i inače se sporazumijevati s oporučiteljem. To će se napraviti i kad je ovlaštena osoba u stanju sporazumjeti se s oporučiteljem. Uz tumača trebaju biti nazočna i dvojica svjedoka tumača, koji, uz uredovni jezik, znaju i onaj kojim se služi oporučitelj, a čija istovjetnost treba biti utvrđena. Osoba koja je svjedok istovjetnosti, i/ili svjedok oporuke, može biti i svjedok tumača, ako ima za to potrebno znanje. Svaki građanin može praviti javnu oporuku, ali onaj koji ne zna čitati i pisati ili ne može čitati i pisati MORA praviti javnu oporuku, ukoliko želi oporučno raspolagati. Ako na to ne pazi, oporuka je nevaljana. Oblik ovakve oporuke može dobiti i oporuka koju je napisao sam oporučitelj, ili mu je netko drugi pisao oporuku, ako se odgovarajuće primjene odredbe za sastavljanje javne oporuke. d. Međunarodna oporuka – smisao je da bude priznata glede oblika u državama potpisnicama Konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodnog testamenta. Mora biti sastavljena u pisanom obliku, a zahtjev se podnosi ovlaštenim osobama koje su jednake kao kod javne oporuke. Može biti napisana na bilo kojem jeziku i pismu, rukom ili na neki drugi način. Oporučitelj ne mora vlastoručno napisati oporuku, može mu je napisati netko drugi. Bitno je da pred ovlaštenom osobom i u nazočnosti dvaju svjedoka izjavi da je podnesena isprava njegova oporuka i da je upoznat s njenim sadržajem. Ovlaštena osoba i svjedoci ne moraju biti upoznati sa sadržajem, tj. oporučitelj im nije dužan iznijeti sadržaj oporuke. Potom potpisuje oporuku, odnosno ako je već potpisana priznaje i potvrđuje potpis kao svoj. Postupak potpisa je jednak kao i kod javne. Ovlaštena osoba stavlja na kraju oporuke datum njena potpisivanja bez kojega oblik oporuke ne bi bio potpun pa prema tome niti valjan. Time je ostaviteljeva isprava dobila karakter javne isprave u obliku međunarodne oporuke. Ovlaštena osoba je dužna oporučitelju izdati potvrdu o sastavljanju međunarodne oporuke, kojom se dokazuje da oporuka ima valjani oblik međunarodne oporuke, ali nepostojanje ili neispravnost te potvrde ne utječu na valjanost oporuke u smislu oblika ako je oporuka inače sastavljena sukladno Zakonu. e. Usmena oporuka se može praviti samo u izvanrednim prilikama zbog kojih oporučitelju nije moguće oporučiti u bilo kojem drugom obliku. Ta se oporuka pravi tako da oporučitelj pred dva istodobno nazočna svjedoka usmeno izjavi svoju posljednju volju. Oporuka vrijedi samo još 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je sačinjena. Svjedoci usmene oporuke dužni su što prije napisati ono što im je oporučitelj izjavio i to predati sudu ili javnom bilježniku na čuvanje, ili to usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom te opisati kad, gdje i pod kakvim je okolnostima oporučitelj očitovao svoju posljednju volju. Ako svjedoci tu dužnost ne izvrše, oporuka je ipak valjana, samo će sigurno kasnije u ostavinskom postupku biti mnogo teže ponoviti točan sadržaj oporučiteljeve izjave. Svjedoci mogu biti samo osobe koje mogu biti i svjedoci javne oporuke, ali ne moraju znati niti moći čitati i pisati – bitno je da razumiju jezik na kojem je oporučitelj očitovao svoju posljednju volju.
~ 16 ~
www.pravokutnik.net
SVJEDOCI OPORUKE Oporuka je jedan od rijetkih pravnih poslova koji se prave u prisutnosti svjedoka. Svjedoci mogu biti osobe koje su punoljetne i poslovno sposobne, moraju znati i moći čitati i pisati. Kod usmene oporuke moraju biti punoljetni, poslovno sposobni, moraju razumjeti jezik kojim govori ostavitelj, ali ne moraju znati niti moći čitati i pisati. Ne mogu biti svjedoci pisane oporuke pred svjedocima, niti kod sastavljanja javne oporuke, niti mogu u svojstvu ovlaštene osobe sastavljati oporuku po kazivanju oporučitelja: potomci oporučitelja, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegovi preci i posvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj lozi do 4. stupnja, bračni drugovi svih navedenih osoba te oporučiteljev bračni drug (dakle, niti jedan nasljednik iz 1. nasljednog reda). Svjedok oporuke, da bi se sačuvala puna objektivnost, ne smije imati nikakve koristi iz oporuke kod koje je sudjelovao u svojstvu svjedoka. Ništetne su sve odredbe oporuke kojima se nešto ostavlja osobi koja je sastavila oporuku, svjedocima pri njezinu sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim precima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno 4. stupnja i bračnim drugovima tih osoba. To vrijedi i za svjedoke usmene oporuke. SADRŽAJ OPORUKE Sadržaj oporuke: imenovanje nasljednika zamjene zapisi uvjeti, rokovi, nalozi osnivanje zaklade određivanje izvršitelja oporuke ostalo 1. Imenovanje nasljednika – redoviti sadržaj oporuke je imenovanje jednog ili više nasljednika, no po našem pravu to nije više bitno. Razredba posljednje volje ostaje oporuka makar u njoj i nije imenovan nasljednik. Važno je samo da je oporučitelj izvršio razredbu glede čitave svoje imovine ili glede alikvotnog dijela te imovine. Zato je po oporuci nasljednik onaj koji nasljeđuje cijelu ostavinu ili njen razmjerni (alikvotni) dio. Međutim, ako je nekoj osobi ostavljena samo pojedina stvar iz ostavinske mase ili pojedino pravo iz ostavine tada se takva osoba naziva zapisovnik (legatar), a ono što joj je ostavljeno naziva se zapis (legat). Kod oporuke se u prvom redu mora utvrditi prava volja oporučitelja. Kad ostavlja samo dio imovine nasljedniku, oporučitelj to može učiniti bilo određenjem tog dijela putem razlomka, dakle razmjerno (alikvotno), bilo naznakom stvari ili prava iz imovine (ex re certa). Za taj posljednji način određivanja nasljednikova dijela po ZN se predmnijeva da je doista zapis, osim ako se ustanovi da je oporučiteljeva volja bila da mu osoba kojoj ostavlja pojedinu stvar ili pravo bude nasljednik. Za valjanost odredbe o određivanju nasljednika zahtijeva se da sadrži u sebi dovoljno podataka na osnovi kojih se može utvrditi identitet nasljednika. Određivanjem nasljednika u oporuci istovremeno se iznasljeđuju oni nasljednici koji bi stekli nasljedno pravo po zakonu. Osim prešutno (imenovanjem oporučnog nasljednika), oporučitelj može iznaslijediti jednog ili više zakonskog zastupnika izrijekom. Oporučna odredba o iznasljeđenju može se pobijati ako je njome povrijeđen nužni dio zakonskog nasljednika. No, oporučitelj može u zakonom predviđenim slučajevima isključiti i nužnog nasljednika, odnosno lišiti ga nužnog dijela. 2. Zamjene (supstitucije) – zamjena može biti obična ili vulgarna i povjerbena ili fideikomisarna. a. Obična zamjena (vulgarna supstitucija) znači imenovanje zamjenika nasljedniku, npr.: Određujem da me naslijedi A (institut), a ako me iz bilo kojih razloga on ne bude mogao naslijediti, neka me naslijedi B (zamjenik, supstitut). Supstitut će naslijediti ako nasljednik
(institut) umre prije ostavitelja, odrekne se nasljedstva ili postane nedostojan. Po našem je pravu vulgarna supstitucija dopuštena, također i za zapise, naloge i ostala oporučna raspolaganja. ~ 17 ~
www.pravokutnik.net
b. Povjerbena zamjena (fideikomisarna supstitucija) znači imenovanje nasljednika nasljedniku odnosno zapisovniku, npr.: Neka me naslijedi moj sin A, a poslije njegove smrti neka njega naslijedi njegov još nerođeni sin. Zabranjena je po našem zakonu jer znači nedopustivo vezivanje i ograničavanje nasljednikove slobode oporučnog raspolaganja. Oporučitelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku ni zapisovniku.
3. Zapisi (legati) – oporučitelj je ovlašten odrediti oporukom jedan ili više zapisa ili legata ovlašćujući njima neku osobu (zapisovnika, legatara) da od nasljednika ili druge osobe u čiju je korist oporučno raspolagao, zahtijeva neko davanje, činjenje, trpljenje ili propuštanje njemu ili nekoj drugoj osobi. Osoba zapisovnika mora biti određena ili bar odrediva, u protivnom je odredba o zapisu ništetna. Odredba o zapisu se može pobijati u opsegu kojim se vrijeđa nečije nužno nasljedno pravo. 4. Uvjeti, rokovi, nalozi a. Uvjeti moraju biti objektivno mogući i pravno dopušteni. Nemogući, nedopušteni i nemoralni uvjeti, uključujući i one koji su nerazumljivi ili protuslovni, smatraju se kao da ne postoje (pro non scripto). Ne izazivaju ništetnost oporuke, kao što bi se dogodilo primjenom općih pravila o nevaljanosti pp. Ta iznimka in favorem testamenti pravda se činjenicom da u vrijeme utvrđivanja valjanosti oporuke ostavitelj više nije živ da bi mogao otkloniti ništetnost pravljenjem nove oporuke. b. Namet ili nalog – osobama kojima nešto ostavlja (nasljednik, zapisovnik), oporučitelj može nametnuti određenu dužnost, odnosno ispunjenje stanovite činidbe. Nalog se smatra raskidnim uvjetom, pa nalogom opterećeni gubi ono što mu je oporukom ostavljeno, ako ne ispuni nalog. No, to je ublaženo odredbama da se nalogu treba ispunjenjem približiti što je više moguće u slučaju da se nalog ne može točno ispuniti, a ako se nalog ne može uopće ispuniti, nalogom opterećena osoba zadržava dobiveno, osim ako je kriva za neispunjenje naloga ili to proizlazi iz oporučiteljeve volje. Nedopušteni i nemoralni nalozi uzimaju se pro non scripto. Oblik naloga ima i oporučna odredba o tzv. nesamostalnoj zakladi kojom oporučitelj određuje da se dio ili cijela ostavina, odnosno pojedina stvar ili pravo iz ostavine upotrijebi za ostvarenje neke dopuštene svrhe, npr. za zbrinjavanje napuštene djece. 5. Osnivanje zaklade - oporukom se može narediti osnivanje zaklade i odrediti dio ili cijelu ostavinu za postizanje njezine svrhe koja mora biti pravno dopuštena. Zaklada kao posebna pravna osoba, ne nastaje pravljenjem oporuke, nego tek ispunjenjem pretpostavki koji zahtjevaju propisi o zakladama. 6. Određivanje izvršitelja oporuke - ostavitelj može oporukom odrediti jednu ili više osoba za izvršitelja oporuke. Ta osoba mora imati poslovnu sposobnost (može biti i fizička i pravna osoba). Osoba koju oporučitelj odredi za izvršitelja nije dužna prihvatiti tu dužnost, ali će se smatrati da ju je prihvatila ako ju odmah po proglašenju oporuke ne odbije, a ako nije bila nazočna proglašenju oporuke, ako ju ne odbije u roku koji joj sud odredi. Njegova osnovna dužnost je pobrinuti se da oporuka bude izvršena po oporučiteljevoj volji . To uključuje osobito čuvanje ostavine, upravljanje njome, isplatu dugova i zapisa. Izvršitelj radi u ime i za račun nasljednika. Ako on to zatraži, sud će mu izdati potvrdu o njegovom svojstvu i ovlastima s uputom svakome da se njegova očitovanja uzimaju kao da su ostaviteljeva. Ako ima više izvršitelja, moguću nesuglasnost među njima o obavljanju poslova rješava sud po službenoj dužnosti ili na zahtjev kojeg od njih ili nasljednika. Izvršitelj oporuke ima pravo, na teret ostavine, na naknadu troškova i primjerenu nagradu za svoj trud, ali s time da se ne umanji vrijednost nužnog dijela. Dužan je položiti račun o radu, a za štetu odgovara ako je do nje došlo njegovom krivnjom. Sud može opozvati izvršitelja po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ako svoj posao ne obavlja u skladu s oporučiteljevom voljom ili zakonom, a ako bi nakon toga nastavio s radom, odgovara za svu štetu koja bi otuda proizašla.
~ 18 ~
www.pravokutnik.net
7. Ostalo – oporučitelj može npr. oprostiti nasljedniku nedostojnost, opozvati raniju oporuku, stornirati opoziv, odrediti da se određeni dar ne uračuna nasljedniku u njegov zakonski dio, itd. ČUVANJE OPORUKE Oporučitelj može svoju oporuku, neovisno u kojem je obliku sastavljena, čuvati sam ili ju predati na čuvanje nekoj drugoj osobi, fizičkoj (npr. oporučni nasljednik i zapisovnik) i pravnoj (npr. bankovni sef) ako ova prihvati dužnost čuvanja. Postoje oni koji su po zakonu dužni i ovlašteni čuvati oporuke. To su osobe koje su ovlaštene za sastavljanje oporuke, dakle sud, javni bilježnik ili u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik RH. Te osobe ne mogu odbiti primitak oporuke na čuvanje ako ju na čuvanje predaje oporučitelj ili njegov opunomoćenik. Osoba koja u ime suda, javnog bilježnika, odnosno konzularnog ili diplomatsko-konzularnog predstavništva Republike Hrvatske prima oporuku na čuvanje, sastavit će o tome zapisnik, u kojem će navesti kako je utvrđena istovjetnost osobe koja je oporuku predala na čuvanje i u njega unijeti podatke, saznanja i zapažanja o svim okolnostima koje bi mogle biti važne za ocjenu valjanosti oporuke. Zapisnik o primanju oporuke na čuvanje potpisuje osoba koja je u ime suda, javnog bilježnika, odnosno konzularnog ili diplomatsko-konzularnog predstavništva Republike Hrvatske primila oporuku na čuvanje, a ako je pritom sudjelovao i zapisničar, i on potpisuje zapisnik, uz naznaku svojstva zapisničara. Prilaže se i punomoć punomoćnika. Na zahtjev oporučitelja ili njegova opunomoćenika dužni su mu vratiti oporuku koja se nalazi kod njih na čuvanju. Ovlaštena osoba mora čuvati oporuku s posebnom pažnjom i odvojeno od ostalih spisa te o svakom primitku i vraćanju oporuke obavijestiti bez odgode Hrvatski upisnik oporuka. Predaja oporuke na čuvanje ovlaštenoj osobi nije pretpostavka za valjanost oporuke. Oporučitelj ne mora oporuku čuvati kod ovlaštenih osoba, iako je to zapravo najsigurniji način čuvanja. Zahtjev oporučitelja da mu se deponirana oporuka vrati ne znači opoziv oporuke. OPOZIV OPORUKE Oporučitelj može uvijek opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka. Oporučitelj može opozvati pisanu oporuku i uništenjem isprave. U ostalome se glede valjanosti opoziva oporuke primjenjuju na odgovarajući način pravila o valjanosti oporuke. Opozvati oporuku može samo onaj oporučitelj koji ju je sastavio. Postoji više načina na koje se oporuka može opozvati: uništenje isprave izjava o opozivu pravljenje nove oporuke konkludentne radnje a. Uništenjem isprave: To je najjednostavniji način opoziva oporuke (npr. trganjem, paljenjem itd). Mora se osnivati na volji ostavitelja, dakle do toga ne smije doći slučajno, i treba biti izvršeno od strane samoga oporučitelja. Ako je oporuka uništena slučajno, radnjom druge osobe, to ne znači opoziv oporuke . To je zapravo konkludentna radnja iz koje se logično da zaključiti kako oporučitelj ne želi više da ta oporuka vrijedi i da poslije njegove smrti proizvodi učinke. b. Izjava o opozivu: Oporučitelj može oporuku opozvati strogo formalnom izjavom o opozivu. Izjava o opozivu može se dati u bilo kojem obliku u kojem se oporuka može napraviti . Tako postoji opoziv oporuke pred ovlaštenom osobom, opoziv oporuke pred svjedocima koji može biti u pisanom i u usmenom obliku, opoziv u obliku vlastoručne oporuke. To, međutim, ne znači da se izjava baš mora dati u onom obliku u kojem je napravljena oporuka koja se opoziva (npr. javna oporuka se može opozvati u obliku vlastoručno napisane oporuke). Izjava o opozivu može se dati i pred jednom od ovlaštenih osoba za sastavljanje javne oporuke, bez obzira u ~ 19 ~
www.pravokutnik.net
kojem je obliku napravljena. Postupak je isti kao za sastavljanje javne oporuke. O takvom opozivu izvješćuje se Hrvatski upisnik oporuka. Izjava o opozivu oporuke koja je sastavljena u formi oporuke predstavlja izričit opoziv oporuke. To ne predstavlja novu oporuku jer sadrži samo opoziv.
c. Pravljenje nove oporuke: Oporučitelj može svoju raniju oporuku opozvati tako da napravi novu koja je sadržajno suprotna staroj. Ako se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke ostaju na snazi ako i ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama kasnije. Nova oporuka treba biti vremenski kasnije napravljena , treba biti valjana te njezin sadr ž aj treba biti suprotan potpuno ili djelomično sadržaju ranije oporuke. Ako je oporučitelj opozvao kasniju oporuku, ranija oporuka ponovno dobiva snagu, osim ako se dokaže da oporučitelj to nije htio. Isto vrijedi i u slučaju da je opozvao opoziv oporuke. d. Konkludentne radnje: Pod opozivom oporuke konkludentnim radnjama ne razumijeva se u teroiji uništenje isprave jer je to samostalan način opoziva, nego se pod time podrazumijeva slučaj kada oporučitelj još za života raspolaže svojom imovinom protivno oporuci . Na primjer, oporučitelj je za života potrošio ili otuđio imovinu ili njezine dijelove koji su trebali biti predmetom oporučnoga nasljeđivanja. Zakonska pretpostavka: Oporučna raspolaganja u korist ostaviteljeva bra čnog druga smatrat će se opozvanima ako je brak prestao temeljem pravomoćne presude nakon što je oporuka sastavljena, osim ako je ostavitelj drukčije odredio svojom oporukom. PROGLAŠENJE OPORUKE Proglašenje oporuke je sudska radnja u kojoj sud sve oporuke određenog oporučitelja, bilo da ih je sam oporučitelj za života položio u sud na čuvanje, bilo da ih je sudu dostavio matičar zajedno sa smrtovnicom , otvori i pročita pred dva punoljetna građanina (to mogu biti i nasljednici) i o tome sastavi zapisnik. Proglasiti se moraju sve oporuke bez obzira na to koliko ih ima i bez obzira na to jesu li po zakonu valjane ili nevaljane. Ne smije se miješati s pojmom otvaranja nasljedstva. TUMAČENJE OPORUKE Tumačenje oporuke se usmjeruje na utvrđivanje prave volje, odnosno namjere oporučitelja. Uz to temeljno pravilo, postoje i dva dodatna. Prema jednome, u slučaju sumnje, odnosno dvojbe o oporučiteljevoj namjeri, treba prihvatiti tumačenje koje je povoljnije za oporučnog, a ne zakonskog nasljednika, a prema drugome, u dvojbi o oporučiteljevoj namjeri, treba prihvatiti ono što je povoljnije za osobu kojoj je naložena neka obveza. NEVALJANOST OPORUKE Opća pravila o nevaljanosti iz općeg dijela građanskog prava vrijede načelno i za oporuku. Odredbe ZN o nevaljanosti oporuke su lex specialis pa imaju prednost pred općim pravilima.
Razlozi ništetnosti oporuke su: nesposobnost oporučitelja, tj, ako u vrijeme sastavljanja oporuke nije imao 16 god. ili nije bio sposoban za rasuđivanje; smatra se da je oporučitelj bio sposoban za rasuđivanje u trenutku pravljenja oporuke. To znači da je bio u stanju shvatiti značenje svog očitovanja i njegove posljedice te je bio u stanju vladati svojom voljom i postupati u skladu s tim znanjem. nemogućnost i nedopustivost sadržaja oporuke, npr. unošenje odredbe o fideikomisarnoj supstituciji, raspolaganja u korist suca koji je sastavio oporuku, svjedoka oporuke, njihovih potomaka, bračnih drugova itd. Taj razlog zahvaća samo pojedine odredbe u oporuci, pa će se tu raditi o djelomičnoj ništetnosti.
~ 20 ~
www.pravokutnik.net
Razlozi pobojnosti oporuke su: mane volje kod oporučitelja, tj. ako je prijetnjom ili silom natjeran da sastavi oporuku ili ju je sastavio zbog prijevare ili zablude. Uvažava se i zabluda u motivu, tj. činjenicama koje su pobudile oporučitelja da sastavi oporuku određenog sadržaja. Pobojnost neke oporučne odredbe ne utječe na valjanost ostalih ako one mogu opstati bez te odredbe. Rok za tužbu na poništenje je godina dana od saznanja za razlog pobojnosti, s tim da taj rok ne može početi teći prije proglašenja oporuke (subjektivni rok). Krajnji je (objektivni) rok 10 god. od proglašenja oporuke, ali prema osobi koja je prouzročila mane oporučiteljeve volje ili je za njih znala ili morala znati, taj rok je 20 god. od proglašenja oporuke; nedostatak propisanog oblika – prema ZN-u je samo uzrok pobojnosti, a ne ništetnosti kao u općem dijelu građanskog. Rok za pobijanje je godinu dana od saznanja za oporuku (subjektivni rok), s tim da rok ne može početi teći prije proglašenja oporuke, a objektivni rok 10 god . od proglašenja oporuke. Poništenje oporuke može zahtijevati samo osoba koja za to ima pravni interes, a najčešće su to zakonski nasljednici; raspolaganja suprotna pravu na nužni dio – pravo zahtijevati umanjenje oporučnih raspolaganja kojima je povrijeđen nužni dio ima samo nužni nasljednik u roku od 3 god. od proglašenja oporuke. Njegov nasljednik nasljeđuje to pravo samo ako je nužni nasljednik postavio zahtjev za nužni dio prije svoje smrti. REKONSTRUKCIJA OPORUKE Događa se ponekad da se oporuka izgubi, zametne, bude uništena, a zna se da je oporučitelj napravio oporuku. Zainteresirane osobe mogu dokazivati pred sudom da je oporuka postojala, da je uništena slučajem ili radnjom treće osobe, izgubljena, sakrivena ili zametnuta bez oporučiteljevog znanja, da je bila sastavljena u zakonskom obliku, te da je imala određeni sadržaj. Ako se sve to dokaže, tada će se oporuku rekonstruirati u obliku SUDSKOG ZAPISNIKA i proizvest će učinke pravovaljane oporuke. Za valjanost sporazuma o postojanju oporuke potrebna je suglasnost državnog odvjetnika ako bi, da nema oporuke, ostavina pripala općini ili gradu. Nadležan je DO prema mjestu gdje se nalazi imovina. Ako među zainteresiranim osobama ima i onih koje se nisu sposobne brinuti o svojim pravima i interesima, potrebna je suglasnost CZSS. Dođe li, međutim, među zainteresiranim osobama do spora o pravno relevantnim činjenicama ili je ostavinski postupak već okončan, rekonstrukcija je moguća isključivo putem parnice. Tada će sudska presuda imati učinke oporuke. NAKNADNO PRONAĐENA OPORUKA Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe oporuka, sud će je proglasiti, te zapisnik o proglašenju i presliku oporuke dostaviti ostavinskom sudu, a zadržati njezin izvornik. U tom slučaju ostavinski sud neće ponovno voditi ostavinsku raspravu, nego će obavijestiti zainteresirane osobe o proglašenju oporuke i upozoriti ih da mogu svoja prava na temelju oporuke ostvarivati u parnici. HRVATSKI UPISNIK OPORUKA Vodi ga Hrvatska javnobilježnička komora . To je javni upisnik, no podaci koje sadrži ne mogu se prije oporučiteljeve smrti nikome staviti na raspolaganje, osim oporučitelju ili osobi koju je on posebno ovlastio. U upisniku se evidentiraju podaci o sastavljanju, čuvanju i proglašenju oporuke. Te podatke, ali samo na zahtjev oporučitelja, upisniku dostavljaju nadležni sudovi, jb, odvjetnici i osobe koje su napravile oporuku. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti da je bilo gdje pohranjena, nije od utjecaja na njenu valjanost. Isključivo o
~ 21 ~
www.pravokutnik.net
volji oporučitelja ovisi hoće li njegova oporuka biti unesena u Hrvatski upisnik oporuka. I ove oporuke mogu biti opozvane. NUŽNO NASLJEDNO PRAVO Nužno nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se određuje krug osoba kojima je oporučitelj dužan ostaviti određeni dio svoje imovine, odnosno koje imaju pravo na dio ostavine. Svrha je nužnoga nasljeđivanja da najbliži srodnici i bračni drug dobiju izvjestan dio ostavine, iako nisu navedeni u oporuci. Nužni dio je određeni dio zakonskog dijela, tj. dio onog dijela koji bi nužni nasljednik kao zakonski nasljednik dobio da nema oporuke. U ostavini postoje dva dijela: nužni i raspoloživi dio. Prema tome, oporučitelj ne može slobodno raspolagati nužnim dijelom, već samo tzv. raspoloživim dijelom. Nužni nasljednik postaje nasljednikom protiv volje ostavitelja, zahvaljujući zaštiti koju mu pruža nasljedno pravo svojim kogentnim propisima. Postati nasljednikom znači postati univerzalnim, a ne singularnim sukcesorom. Dakle, nužni je nasljednik univerzalni sukcesor. Nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava. On ima pravo na onoliku vrijednost ostavine kad se njezina obračunska vrijednost podijeli s veličinom njegovog nužnog nasljednog prava izraženog razlomkom. Nužni dio daje se samo na zahtjev, nikada po službenoj dužnosti. Da je neka osoba postala nužnim nasljednikom nakon ostaviteljeve smrti, te veličina njezinog nužnog dijela određuje se u pravilu rješenjem o nasljeđivanju nakon provedenog ostavinskog postupka, a ponekada i presudom, ako je izostao ostavinski postupak (npr. okončan je bez provođenja ostavinske rasprave, odnosno ostavinski postupak je proveden i okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, no njime nije utvrđeno nasljedno pravo nužnog nasljednika i nije izvršena odgovarajuća redukcija ostaviteljevih oporučnih raspolaganja). Nužno nasljedno pravo štiti se zahtjevom za utvrđenjem nasljednog prava u ostavinskom ili parničnom postupku, a također i nasljedničkim zahtjevom (tužbom) – actio supletoria. Zaštita nužnog nasljednog prava povezana je sa zahtjevom za umanjenjem oporučnih raspolaganja koja vrijeđaju nužni dio. NUŽNI NASLJEDNICI Nužni nasljednik ima pravo zahtijevati nužni dio samo ako je u konkretnom slučaju istodobno i zakonski nasljednik . Postoje dvije kategorije nužnih nasljednika: apsolutni i relativni.
1. U apsolutne nužne nasljednike spadaju oni nužni nasljednici koji imaju pravo zahtijevati nužni dio već samo zato što su zakonski nasljednici. To su ostaviteljevi potomci, ostaviteljeva posvojčad i njihovi potomci i njegov bračni drug. Imaju pravo na ½ dijela koji bi im pripao po zakonu. Apsolutni nužni nasljednici imaju pravo na nužni dio bez ikakvih dodatnih uvjeta. 2. Za relativne nužne nasljednike traže se dvije pretpostavke: 1. nasljednici moraju biti u konkretnom slučaju i zakonski nasljednici 2. moraju biti trajno nesposobni za rad i ne smiju imati nužnih sredstava za život. Pravo na nužni dio ovih nasljednika ovisi o njihovom socijalno ekonomskom položaju i zdravstvenom stanju. Tu se ubrajaju ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali preci (bake i djedovi, itd.). Pripada im 1/3 njihova zakonskoga dijela. Nužni nasljednici su samo kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na nasljedstvo. Pravo na nužni dio ni u kojem slučaju ne mogu ostvariti braća i sestre (što je prije bilo moguće) te potomci djedova i baka - oni nisu nužni nasljednici. Nužni nasljedni redovi:
~ 22 ~
www.pravokutnik.net
I. nužni nasljedni red čine ostaviteljevi potomci, posvojenici i njihovi potomci te ostaviteljev bračni drug. Svakome pripada ½ zakonskoga dijela. II. nužni nasljedni red čine ostaviteljevi roditelji (posvojitelji) i bračni drug. Roditeljima pripada 1/3 zakonskoga dijela, a bračnom drugu ½ zakonskoga dijela. III. nužni nasljedni red čine bake i djedovi ostavitelja. Pripada im 1/3 zakonskoga dijela. Teorijski se može govoriti o četvrtom i daljnjim nasljednim redovima. Kod nužnoga nasljeđivanja ne primjenjuje se načelo priraštaja, a načelo reprezentacije se ograničeno primjenjuje samo u prvom nužnom nasljednom redu dok je u daljnjim nasljednim redovima isključeno. OSTAVLJANJE I ODREĐIVANJE NUŽNOGA DIJELA 1. u obliku zakonskoga nasljednoga dijela (ako u oporuci uopće nije spomenut nužni nasljednik ili je ostavitelj neovlašteno raspolagao darujući svoju imovinu ili je neopravdano isključio nekoga nužnoga nasljednika iz prava na nužni dio), 2. u obliku oporučnoga nasljednoga dijela (ako je ostavitelj u oporuci odredio koji dio ostavine treba pripasti nužnom nasljedniku), 3. u obliku zapisa. IZRAČUNAVANJE NUŽNOG DIJELA Ako je oporučitelj povrijedio nužni dio ne samo oporukom, nego i darovanjima za života (dakle, nužni dio može biti povrijeđen i neovisno od toga postoji li oporuka), na zahtjev nužnih nasljednika pristupa se izračunavanju nužnoga dijela. U prvom redu treba utvrditi cjelokupnu aktivu ostavitelja (sve što je ostavitelj imao u trenutku smrti), tj. popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti, uključivo sve ono čime je raspolagao oporukom. Treba uključiti sve tražbine pa i one prema nekom od nasljednika, osim očito nenaplativih. Od utvrđene aktive zatim treba odbiti pasivu, što znači dugove, uključujući i troškove pogreba, popisa i procjene ostavine. Na taj se način dobila čista ostavina. Čistoj ostavini, zapravo njenoj vrijednosti, pribraja se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio, ma na koji način, nekom zakonskom nasljedniku bilo kada, bez obzira nasljeđuje li ostavitelja. Pribrajaju se darovi učinjeni nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i darovi za koje je nasljednik odredio da se ne uračunaju nasljedniku u njegov nasljedni dio. Pod darom se podrazumijevaju i tzv. preddavanja (npr. ostavitelj je nekoga zakonskoga nasljednika izdržavao na fakultetskim studijima). Pribraja se također i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio trećim osobama, koje nisu zakonski nasljednici, u posljednjoj godini svoga života, osim manjih uobičajenih darova. Ne pribraja se vrijednost darova učinjenih u opće korisne svrhe kao ni onih darova koji se na temelju zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov dio. Pod darom se u slučaju priračunavanja ne razumijeva samo dar učinjen ugovorom o darovanju, nego i odricanje od prava, oprost duga, ono što je ostavitelj za života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja kućanstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade. Do vrijednosti dara u novcu dolazi se tako da se uzima vrijednost darovane stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njezinu stanju u kakvom je bila u vrijeme darovanja. Iz tako ukupno izračunate vrijednosti ostavine koja se može nazvati obračunska vrijednost ostavine, određuje se vrijednost nužnog dijela. Kad se podmire nužni dijelovi, ono što je preostalo naziva se raspoloživi dio i njime može ostavitelj slobodno raspolagati. Primjer: postoji oporuka kojom se cjelokupna ostavina ostavlja jednom sinu; ostavitelj ima suprugu, dva sina i kćer koji su zakonski nasljednici. Supruga, kćerka i drugi sin su podigli zahtjev za nužni dio tvrdeći da je oporučitelj povrijedio njihovo zakonsko pravo. Sud je pristupio operaciji izračunavanja i utvrdio: AKTIVA 500.000 KN - DUGOVI 100.000 KN - TROŠK. POGREBA, PROCJENA, POPIS 10.000 KN______
~ 23 ~
www.pravokutnik.net
ČISTA OSTAVINA 390.000 KN + STAN DAROVAN KĆERI 100.000 KN + ŠKOLOVANJE SINA 100.000 KN + AUTO DAROVAN PRIJATELJU 6 MJESECI PRIJE SMRTI 100.000 KN____ PRIBRAJANJA UKUPNO 300.000 KN OBRAČUNSKA VRIJEDNOST OSTAVINE 690.000 KN
Kod zakonskoga nasljeđivanja svaki bi dobio 1/4 od 690.000 KN, tj. 172.500 Kn Kao nužnim nasljednicima pripada im 1/2 od zakonskoga dijela što konkretno iznosi 1/8 ukupne ostavine = 86.250 KN. Kći i sin su već namireni (kroz darove), jedino je supruga morala dobiti svoj dio. Nasljednici ostvaruju nasljedstva: 390.000 – 86.250= 303.750 KN oporučni nasljednik, te 86.250 Kn nužni dio za suprugu. Ovdje smo primijenili uračunavanje. URAČUNAVANJE (COLLATIO) je institut po kojem se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u njegov nasljedni dio sve ono što je dobio na ime dara ili zapisa od ostavitelja za života. Načelno se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u nasljedni dio vrijednost darova koje je dobio od ostavitelja na bilo koji način, uključivo i ono što je dugovao ostavitelju s učinkom kao da je dug ispunio. Ne uračunavaju se u nasljedni dio: darovi za koje je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije ili u oporuci da se ne uračunavaju ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila njegova volja; vrijednost plodova i drugih koristi koje je nasljednik imao od darovane stvari; manji uobičajeni darovi; troškovi uzdržavanja i školovanja, ali samo u granicama ostaviteljeve obveze da nasljednika uzdržava i školuje. Nužnom nasljedniku u nužni dio se uvijek uračunavaju dobiveni darovi i zapisi (zapisi ne u slučaju ako iz oporuke proizlazi da je ostavitelj htio da nasljednik dobije zapis povrh nasljednog dijela). Pri uračunavanju vrijede propisi o nužnom dijelu pa u slučaju da se voljom ostavitelja dar ili zapis ne uračunava, nasljednik zadržava primljeno na ime dara ili zapisa, ali samo u mjeri koja osigurava da nužni nasljednik dobije punu vrijednost svog nužnog dijela. Smisao odredaba o uračunavanju jest da se ostavina pravično raspodijeli na zakonske nasljednike. Ovakvo uračunavanje koje je izvršeno samo računski, tj. bez vraćanja darova u ostavinu, naziva se idealnim uračunavanjem ili idealnom kolacijom. ZN poznaje i realnu kolaciju, ali samo kao iznimku. Predviđeno je da nasljednik ima pravo vratiti darovanu stvar u ostavinu i tako izbjeći idealno uračunavanje, tako da realna kolacija zapravo ni nije uračunavanje jer se stvar vraća u ostavinu i nasljeđuje kao i ostali dijelovi ostavine. Glede troškova u vezi s vraćenom stvari i oštećenja – položaj poštenog posjednika. Polazeći od toga da interes na uračunavanju ustvari imaju jedino sunasljednici, ZN je upravo njima i njihovim nasljednicima priznao pravo zahtijevati uračunavanje. Zahtjev treba istaknuti prilikom diobe ostavine, a sporno je je li taj zahtjev zastarijeva. UMANJENJE OPORUČNIH RASPOLAGANJA I VRAĆANJE DAROVA ZBOG POVREDE NUŽNOG DIJELA Nužni dio može biti povrijeđen ostaviteljevim besplatnim raspolaganjima – oporukom i darovanjem. Nužni dio može biti povrijeđen u pogledu njegove veličine i vrijednosti. Ostaviteljeva besplatna raspolaganja koja vrijeđaju nečiji nužni dio pobojna su - ako žele, nužni nasljednici čiji dio je povrijeđen, mogu pobijati takva raspolaganja. Nužni je dio povrijeđen kad ukupna vrijednost raspolaganja koja je ostavitelj učinio oporukom i darovima premašuje raspoloživi dio ostavine ( oporučitelj je raspolagao preko onoga što mu je dopušteno) , pa zbog toga nužni nasljednik ne može dobiti punu vrijednost svog
~ 24 ~
www.pravokutnik.net
nužnog dijela. Kad je došlo do povrede nužnoga dijela, oporučna raspolaganja će se umanjiti, a darovi vratiti u mjeri potrebnoj da se dopuni nužni dio. Najprije se umanjuju oporučna raspolaganja, pa kad time nužni dio ne bi bio namiren, vraćaju se darovi. Oporučna se raspolaganja umanjuju u istom omjeru, bez obzira na njihovu narav i opseg, ako što drugo ne proizlazi iz oporuke. Umanjuju se i zapisi. Ako je ostavitelj ostavio više zapisa, pa je jednog zapisnika privilegirao u smislu da se ima isplatiti prije ostalih, taj se zapis umanjuje samo ako se vrijednošću svih ostalih zapisa ne može namiriti nužni dio. Onaj oporučni nasljednik čiji bi nasljedni dio trebao biti umanjen, može zahtijevati razmjerno umanjenje zapisa koje on treba isplatiti. Za vraćanje darova ZN je predvidio red vraćanja. Vraćanje počinje od posljednjega dara i nastavlja se obratno od reda kojim su učinjeni. Oni koji su učinjeni istodobno vraćaju se razmjerno. Darom se ne smatra samo davanje neke stvari ili novca, nego i oproštaj duga, kao i svako drugo raspolaganje učinjeno bez naknade. Mjerodavnom se kod dara smatra ona vrijednost koju darovana stvar ima u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema stanju u kojem je bila u vrijeme dara. Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i ona raspolaganja i darovi za koja je ostavitelj naredio da se nužnom nasljedniku ne uračunavaju u njegov nasljedni dio. Oni pak darovi i oporučna raspolaganja koji se uračunavaju nužnom nasljedniku u nasljedni dio, uzimaju se u račun samo onoliko koliko premašuju njegov nužni dio. Do umanjenja oporučnih raspolaganja i vraćanja darova nikad ne dolazi po službenoj dužnosti, već isključivo na zahtjev nužnih nasljednika. Tužba za umanjenje oporučnih raspolaganja i tužba za vraćanje dara podnose se u roku od tri godine. Rok kod tužbe za umanjenje oporučnih raspolaganja računa se od proglašenja oporuke, a kod tužbe za vraćanje dara od dana ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju umrlim, odnosno o utvrđenju smrti. Rokovi su zastarni i njihovim istekom gubi se pravo. To pravo će nasljednik izgubiti i kad je ostavinski postupak pravomoćno okončan prije isteka trogodišnjeg roka, a on, premda je u istom sudjelovao, nije postavio zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja, odnosno za vraćanje darova zbog povrede njegova nužnog dijela. Pravo pobijanja oporučnih raspolaganja nasljedivo je samo ako je nužni nasljednik prije svoje smrti već stavio zahtjev za nužni dio. ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA U određenim slučajevima koji su zakonom navedeni taksativno, oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio tako da taj nasljednik neće dobiti ništa iz ostavine. Ako je isključenje samo djelomično, nasljednik gubi nasljedna prava u mjeri u kojoj je isključen. Nužni nasljednik može biti isključen: ako je povrijedio neku zakonsku ili moralnu obvezu koja proizlazi iz njegovog obiteljskog odnosa s ostaviteljem i time se teže ogriješio prema ostavitelju, npr. povrijedio je zakonsku obvezu uzdržavanja ostavitelja ili moralnu obvezu poštovanja njegove osobe, ako je namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema ostavitelju, njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju, ako je učinio kazneno djelo protiv RH ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ako se odao neradu i nepoštenom životu. Oporučitelj koji želi isključiti nasljednika bilo potpuno bilo djelomično, to mora izraziti u oporuci na nesumnjiv način i mora navesti razlog isključenja (dovoljno je da postoji jedan od zakonom predviđenih razloga). Razlog mora postojati u vrijeme sastavljanja oporuke. U slučaju spora o opravdanosti isključenja, teret dokaza je na onome tko se poziva na isključenje. U slučaju potpunog isključenja nužnog nasljednika, s njim se postupa kao da je umro prije ostavitelja. Primjenjuje se načelo reprezentacije. Isključenje nužnih nasljednika razlikuje se od
~ 25 ~
www.pravokutnik.net
nedostojnosti po tome što je ono isključivo čin oporučiteljeve volje, dok nedostojnost nastupa po zakonu (ex lege). LIŠENJE NUŽNOG DIJELA (U KORIST POTOMAKA) Lišenje nužnoga dijela je iznasljeđenje ostaviteljevog potomka u korist njegovih potomaka. Oporučitelj može svog potomka koji im pravo na nužni dio lišiti u cijelosti ili djelomično njegovog nužnog dijela. Taj će dio umjestu njemu pripasti njegovim potomcima. Zato se taj institut naziva lišenjem nužnog dijela u korist potomaka. Oporučna odredba o lišenju nužnog dijela bit će valjana samo ako su ispunjene 2 zakonske pretpostavke: da je lišeni ostaviteljev potomak u trenutku sastavljanja oporuke i kasnije u vrijeme ostaviteljeve smrti rasipnik (nerazumno, olako i nepotrebno troši ono što ima) ili prezadužen (pasiva u njegovoj imovini nadmašuje aktivu); ako u času otvaranja nasljedstva lišeni potomak ima maloljetno dijete ili unuka od prije umrlog djeteta ili punoljetno dijete ili unuka od prije umrlog djeteta, pod uvjetom da su punoljetno dijete i unuk nesposobni za rad i da nemaju nužnih sredstava za život. Smisao ovog instituta je u osiguranju uzdržavanja potomčevim (ali i ostaviteljevim) potomcima koje bi moglo biti ozbiljno ugroženo zbog određenog ponašanja njihovog pretka kao nužnog nasljednika. Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja ako je lišenje djelomično (u dijelu koje nije zahvaćeno lišenjem) i kad u trenutku ostaviteljeve smrti više ne postoje pretpostavke za lišenje. NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI U hrvatskom nasljednom pravu ugovor nije osnova nasljeđivanja. Ništetan je ugovor kojim bi netko svojem suugovaratelju ili trećoj osobi ostavio svoju ostavinu ili njezin dio. Ništetan je također ugovor o budućem nasljedstvu ili zapisu kojim netko otuđuje nasljedstvo ili zapis kojemu se nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno, kao i ugovor o nasljedstvu treće osobe koja je još živa. Ništetan je i svaki ugovor kojim bi se netko obvezao unijeti ili ne unijeti neku odredbu u svoju oporuku, odnosno opozvati ili ne opozvati neku odredbu iz svoje oporuke. No, ZN uređuje ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života koji je po svojoj pravnoj naravi posao inter vivos koji ima određene nasljednopravne učinke. Do stupanja na snagu ZOO-a, 1. siječnja 2006., ZN je uređivao ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je po svojoj pravnoj naravi obveznopravni ugovor pa je bilo logično da bude uređen u ZOO. UGOVOR O USTUPU I RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA Ugovorom o ustupu i raspodjeli imovine za života koji sklapa predak (ustupitelj) sa svojim potomcima, predak razdjeljuje i ustupa potomcima cjelokupnu ili dio svoje postojeće imovine. Za valjanost tog ugovora potrebna je suglasnost sve djece i ostalih potomaka koji su po zakonu pozvani naslijediti ustupitelja. Ustupitelj može ugovorom obuhvatiti i bračnog druga, ali će trebati za to i njegovu suglasnost. Ako bračni drug ne bude obuhvaćen, ugovor zbog toga neće biti nevaljan, a njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno. Jedino što će se tada za utvrđivanje nužnog dijela, razdijeljena i ustupljena imovina smatrati darom, što znači da se ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života konverzijom pretvara u darovni ugovor. To je pravni posao među živima, besplatan, ali može biti i naplatan, i može se opozvati. Naplatan će biti ugovor ako ustupitelj, prilikom ustupanja i raspodjele, pridrži za sebe ili svog bračnog druga ili za oboje zajedno, ili neku drugu osobu, pravo uživanja na dijelu ili svim ustupljenim dobrima, ili ugovori doživotnu rentu (novčanu ili u naravi), doživotno uzdržavanje (preživitak) ili kakvu drugu naknadu. Umre li jedan bračni drug, a neko od prava je zasnovano za oba bračna druga, zasnovano pravo pripada drugom bračnom drugu do njegove smrti, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz okolnosti. Ustupitelj može opozvati ugovor glede određenog potomka ili bračnog druga i zahtijevati povrat ustupljenog iz istih razloga iz kojih može opozvati učinjeno darovanje (nezahvalnost, osiromašenje ustupitelja, povreda uzdržavanja), a također ga može opozvati ako potomak ili ~ 26 ~
www.pravokutnik.net
bračni drug ne ispunjava obvezu uzdržavanja koju je preuzeo ili ne isplati ustupiteljeve dugove čiju isplatu je preuzeo ugovorom o ustupu i raspodjeli. U drugim slučajevima neispunjenja obveza preuzetih ugovorom o ustupu i raspodjeli sud će, vodeći računa o važnosti toga za ustupitelja i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti ima li ustupitelj pravo zahtijevati povrat danoga ili samo zahtijevati ispunjenje. Usprkos opozivu, potomak, odnosno bračni drug zadržava pravo na nužni dio, ako ne bude isključen iz nasljedstva, ne bude nedostojan, ili se ne odrekne nasljedstva, a kod izračunavanja vrijednosti nužnog dijela, vrijednost ustupljenog uzima se kao dar. Premda nije pravna osnova nasljeđivanja, ovaj ugovor ima značajne nasljednopravne učinke: 1. ustupljena imovina ne ulazi u ostavinu, niti se uzima u bilo kakav račun prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine, 2. ono što je potomku ustupljeno nema karakter dara pa se ne uračunava u njegov nasljedni dio, niti se vraća zbog povrede nužnog dijela. Upravo zbog takvih učinaka za valjanost se tog ugovora zahtijeva suglasnost svih ustupiteljevih potomaka koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu. Ako se ma i jedan potomak ne suglasi s ustupanjem i raspodjelom, dolazi ex lege do KONVERZIJE tog ugovora u ugovor o darovanju. Posljedica je tada da se ustupljeni dijelovi imovine smatraju darovima, što znači da će se uračunavati u nasljedni dio, uračunavati kod izračunavanja nužnog dijela, itd. Do te konverzije će doći i onda kad se nakon sklapanja ugovora ustupitelju rodi dijete ili se pojavi nasljednik koji je proglašen umrlim. Na valjanost ugovora ne utječe činjenica da svoju suglasnost nije dao potomak koji je umro prije ostavitelja, a nije ostavio svojih potomaka, koji se odrekao nasljedstva, koji je isključen iz nasljedstva ili koji je nedostojan. Potomak koji nije dao suglasnost može je dati naknadno u obliku u kojem se pravi ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života. Objekt ugovora je sadašnja imovina (ili njezin dio) ustupitelja, tj. ona koju ima u vrijeme sklapanja ugovora. Objekt ne može biti imovina u trenutku smrti, odnosno ostavina jer bi to bio ugovor o nasljeđivanju koji je po ZN ništetan. Nakon smrti ostavitelja njegovu će ostavinu činiti samo ono što nije obuhvaćeno ugovorom o ustupu i raspodjeli i što je naknadno stekao. Ništetna je odredba kojom bi bilo predviđeno kako će se raspodijeliti stvari ili prava koja se budu zatekla u ustupiteljevoj ostavini. Ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od strane suca nadležnog suda ili sklopljen u obliku jb akta ili potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika. I sudac i jb dužni su pročitati ugovor ugovornim stranama i upozoriti ih na posljedice njegova sklapanja. Potomci ne odgovaraju za dugove ostavitelja, osim ako su takvu obvezu preuzeli ugovorom o ustupu i raspodjeli. Vjerovnici ustupitelja mogu taj ugovor pobijati pod pretpostavkama za pobijanje besplatnih pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika (paulijanska tužba). OSTAVINSKI POSTUPAK Ostavinski postupak je skup procesnopravnih radnji suda i stranaka usmjerenih na utvrđivanje i zaštitu nasljednopravnih odnosa. U ostavinskom postupku se utvrđuje: → tko su ostaviteljevi nasljednici, → sastav ostavine i → koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama. To je izvanparnični postupak ; pravna pravila kojima se uređuje ostavinski postupak nazivaju se i formalnim nasljednim pravom. Izvor je ZN, a podredno se primjenjuje ZPP. OSNOVNA NAČELA OSTAVINSKOG POSTUPKA Načelo oficioznosti – ostavinski postupak pokreće sud po službenoj dužnosti čim sazna da je neka osoba umrla ili da je proglašena umrlom; obično je to trenutak primitka
~ 27 ~
www.pravokutnik.net
smrtovnice od matičara ili izvatka iz matice umrlih, odnosno primitka pravomoćnog rješenja o proglašenju neke osobe umrlom; Načelo ekonomičnosti i pomoći strankama – sud je dužan, tijekom cijelog postupka, paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana; Načelo pismenosti i usmenosti – sud će uzeti u obzir sve navode, prijedloge i dokaze koje zainteresirane osobe podnesu sudu pisano ili usmeno na ročištu; Istražno (inkvizitorno) i raspravno (akuzatorno) načelo – sud donosi odluku na temelju cjelokupne rasprave uzimajući u obzir kako dokaze koje su stranke podnijele, tako i one koje je sam pribavio ; Načela kontradiktornosti i nekontradikornosti – nije potrebno da se u svakom slučaju daje prilika sudioniku u postupku da se očituje o izjavama drugih sudionika. NADLEŽNOST ZA RASPRAVLJANJE OSTAVINE a. Hrvatski ili strani sud 1. Za raspravljanje nepokretne ostavine, isključivo je nadležan hrvatski sud ako se ona nalazi na teritoriju RH, neovisno o tome tko je ostavitelj (državljanin RH, osoba bez državljanstva, osoba kojoj se državljanstvo ne može utvrditi ili izbjeglica). Ako se ona nalazi u inozemstvu, biti će nadležan sud države u kojoj se nalazi ostavina. 2. Za raspravljanje pokretne ostavine našeg državljanina biti će nadležan hrvatski sud ako se pokretnine nalaze na teritoriju RH, inače sud zemlje u kojoj se pokretnine nalaze . Ipak, i u tom slučaju će biti nadležan hrvatski sud ako po pravu države u kojoj se pokretnine nalaze nije nadležan strani sud, odnosno ako sud odbije raspravljati ostavinu. Hrvatski sud će biti nadležan i za raspravljanje pokretne ostavine stranog državljanina kad se ona nalazi u RH , osim ako protivno ne zahtijeva načelo reciprociteta. Također, hrvatski sud će biti nadležan za raspravljanje pokretne ostavine i osoba bez državljanstva, osoba čije državljanstvo ne može utvrditi kao i izbjeglica, ako im se ostavina nalazi u RH ili ako je ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište u RH . Kad god hrvatski sud nije nadležan raspravljati ostavinu stranog državljanina, a ona se nalazi u RH, ovlašten je odrediti mjere za osiguranje ostavine te za zaštitu prava domaćih nasljednika, zapisovnika i vjerovnika prema ostavini. Sud na čijem je području ostavitelj umro, oglasom će pozvati sve osobe u zemlji koje se smatraju ostaviteljenim nasljednicima, zapisovnicima ili vjerovnicima, da se prijave sudu u roku koji ne može biti kraći od 30 dana niti duži od 6 mjeseci, u protivnom će ostaviteljeve pokretnine predati nadležnom tijelu strane države. Ako se takve osobe prijave, sud će za vrijeme dok inozemno nadležno tijelo ne odluči o njihovom pravu, zadržati one ostaviteljeve stvari kojima se pokriva nasljedni dio, odnosno zapis. U našem pravu glede nadležnosti za raspravljanje ostavine (nepokretne i pokretne) vrijedi NAČELO SMJEŠTAJA STVARI (forum rei sitae). b. Stvarna nadležnost – nadležan je općinski sud, odnosno javni bilježnik kao povjerenik suda. Postupak vodi i odluke donosi sudac pojedinac ili sudski savjetnik. Kad jb provodi radnje u ostavinskom postupku, a to će biti kad mu sud povjeri provođenje ostavinskog postupka, ima ista ovlaštenja kao i sudac, odnosno sudski savjetnik, osim kad je zakonom određeno drukčije. Odluke se donose u obliku rješenja, protiv kojih je dopuštena žalba . Protiv rješenja javnog bilježnika podnosi se prigovor općinskom sudu o kojem odlučuje sudac pojedinac. Ako rješenje javnog bilježnika bude u cijelosti ili djelomično ukinuto rješenjem suda – sud će odlučiti sam o ukinutom dijelu rješenja. Protiv tog rješenja nije dopuštena samostalna žalba. Protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena je žalba. O žalbi odlučuje županijski sud, kao sud drugog stupnja, ali je prvostupanjski sud, kojem se žalba podnosi, ovlašten preinačiti vlastito rješenje. Izvanredni pravni lijekovi, osim zahtjeva za zaštitu zakonitosti, nisu dopušteni.
~ 28 ~
www.pravokutnik.net
c. Mjesna nadležnost – mjesno je nadležan sud na području kojeg je ostavitelj imao prebivalište/boravište u vrijeme smrti (ostavinski sud). Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište u RH, nadležan je sud na čijem području se nalazi pretežni dio ostavine. Ako se, međutim, nijedan dio ostavine ne nalazi u RH, mjesno je nadležan sud prema mjestu gdje je ostavitelj upisan u knjigu državljana. Za pojedine radnje u postupku može biti mjesno nadležan i neki drugi, a ne ostavinski sud. TIJEK POSTUPKA Prethodne radnje Prethodne radnje su: Sastavljanje smrtovnice Popis ostaviteljeve imovine Osiguranje ostavine Proglašenje oporuke 1. Sastavljanje smrtovnice – kad neka osoba umre ili bude proglašena umrlom, matičar koji je nadležan upisati smrt u maticu umrlih, dužan je u roku od 30 dana od tog upisa sastaviti i dostaviti smrtovnicu ostavinskom sudu. Sastavlja se na temelju podataka iz matice umrlih i podataka dobivenih od srodnika umrlog, osoba s kojima je živio i drugih osoba. Smrtovnica je isprava koja sadrži podatke o ostavitelju, njegovim srodnicima, bračnom drugu, ostavini, oporuci i dr., koji su relevantni za vođenje ostavinskog postupka.
Ima snagu javne isprave samo glede podataka koji potječu iz matice umrlih. Treba ju razlikovati od izvoda iz matice umrlih koji doduše predstavlja dokaz smrti neke osobe kao i smrtovnica, ali ne sadrži podatke potrebne za raspravljanje ostavine. 2. Popis ostaviteljeve imovine – svrha tog popisa je zaštita prava i interesa nasljednika, zapisovnika, ostaviteljevih vjerovnika i dr. Provodi se po odluci ostavinskog suda. Sud će narediti popis imovine kad se ne zna tko su nasljednici ili gdje im je boravište, kad su nasljednici osobe koje se ne mogu same brinuti o svojim pravima i interesima (malodobni, duševno bolesni i dr.), ili kad popis zahtijevaju nasljednici, zapisovnici i vjerovnici ostavitelja. Popis obavlja sudski službenik, javni bilježnik kojeg odredi sud ili sudski savjetnik koji vodi postupak u nazočnosti dvije punoljetne osobe i, po potrebi, sudskog vještaka. Iznimno se popis imovine može izvršiti i bez odluke suda ako to zahtijevaju posebne okolnosti u kojima je ostavitelj umro, osobito ako postoji opasnost da dio ostavine bude otuđen ili izgubljen, npr. u prometnoj nesreći. Tada će ga obaviti uredujući policijski službenik i predati ga matičaru. Na izvršeni popis stranke mogu staviti prigovor. Sud može, ako smatra potrebnim povodom prigovora, odrediti ponavljanje popisa. 3. Osiguranje ostavine – mjere za osiguranje ostavine poduzimaju se u slučajevima koji su zakonom točno određeni: a. ako nijedan nasljednik nije sposoban upravljati imovinom, a nema ZZ, b. nasljednici su nepoznati ili odsutni, c. kad postoje druge okolnosti koje nalažu opreznost. Te mjere mogu biti: 1. predaja stvari na čuvanje pouzdanoj osobi, 2. predaja gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, uložnih knjižica i drugih važnih isprava na čuvanje sudu na čijem području se ostavina nalazi, 3. pečaćenje prostorija u kojima se nalaze stvari iz ostavine,
~ 29 ~
www.pravokutnik.net
privremene mjere predviđene Ovršnim zakonom. Određuju se na zahtjev stranke ako učini vjerojatnom opasnost promjene stanja, nasilja ili nastanka nenadoknadive štete, 5. imenovanje privremenog skrbnika ostavine . Sud ga postavlja osobito kad su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta. Ovlašten je da u ime nasljednika naplaćuje tražbine i isplaćuje dugove, da tuži i da bude tužen, a po potrebi mu sud može dati i posebna prava i dužnosti. Mjere za osiguranje ostavine ostavinski sud može određivati tijekom cijelog ostavinskog postupka, mijenjati ih i ukidati. 4.
4. Proglašenje oporuke – pod tim se razumijeva radnja suda kojom se obznanjuju postojanje, sadržaj i oblik oporuke . Dužnost je osobe koja posjeduje oporuku umrle osobe da je bez odgode preda najbližem općinskom sudu, ili ako samo zna da je sastavljena i gdje se nalazi, da o tome obavijesti općinski sud. S druge strane, dužnost je ostavinskog suda da bez odgode zatraži podatke od Hrvatskog upisnika oporuka o mogućim oporukama umrloga, odnosno da bez odgode zatraži od tijela koje čuva oporuku da mu je dostavi. Proglašenje oporuke se sastoji u otvaranju i čitanju oporuke u nazočnosti dviju punoljetnih osoba, koje mogu biti i nasljednici, i o tome sastavi zapisnik. Ako je oporuka usmena, proglašenje će se obaviti čitanjem isprave o toj oporuci, a ako takve isprave nema, sud će saslušati svjedoke pred kojima je usmena oporuka izjavljena i pročitati zapisnik o njihovu saslušanju. Na zahtjev stranke, ili ako sud to smatra potrebnim, saslušanje će se obaviti pod prisegom i na posebnom ročištu. Nestalu ili bez ostaviteljeve volje uništenu pisanu oporuku sud će proglasiti čitanjem zapisnika o njezinoj rekonstrukciji, ako među zainteresiranim osobama nema spora o postojanju, sadržaju, obliku i načinu nestanka oporuke. Dakle, ne proglašava se oporuka o čijoj je rekonstrukciji vođena parnica. Sud je dužan proglasiti sve oporuke ostavitelja, pa i one koje po zakonu nisu valjane. Proglašenje može biti obavljeno tek kad sud utvrdi da je oporučitelj umro ili je proglašen umrlim. Za proglašenje nije samo nadležan ostavinski sud, već svaki općinski sud kod kojega se oporuka nađe ili kome bude podnesena. Nakon proglašenja oporuke, zapisnik o proglašenju s preslikom oporuke, odnosno isprave o oporuci, dostavlja se ostavinskom sudu, a sud koji je proglasio oporuku, zadržava izvornik. O proglašenju oporuke odmah se obavješćuje Hrvatski upisnik oporuka. Pokretanje postupka Pokreće ga ostavinski sud po službenoj dužnosti kada primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih ili pravomoćno rješenje o proglašenju neke osobe umrlom. Ako sud primi samo izvod iz matice umrlih ili nepotpunu smrtovnicu, on će na zapisnik u ostavinskoj raspravi utvrditi sve one podatke koje po zakonu treba sadržavati smrtovnica. Odluka da se ostavina ne raspravlja U 2 slučaja će sud odlučiti da se ostavina ne raspravlja : 1. kad umrli nije ostavio nikakvu imovinu (npr. svu je imovinu razdijelio potomcima ugovorom o ustupanju i raspodjeli za života ili ona pripada davatelju uzdržavanja) 2. kad je umrli ostavio samo pokretnu imovinu, a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zatraži da se provede ostavinski postupak. No, to ne znači da te osobe ne mogu ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima. U tom se slučaju nasljednicima smatraju osobe navedene u smrtovnici, odnosno oporuci. Da bi se omogućilo da ostvaruju svoja prava kao nasljednici sud će ukinuti mjere osiguranja ostavine. Dakle, ostavinska rasprava se obvezatno provodi samo kad u ostavini ima nekretnina. Stoga je sud, ako se po odluci o neraspravljanju ostavine sazna da su iza umrlog ostale nekretnine, dužan raspraviti ostavinu. Pronađu li se naknadno pokretnine, ostavinska rasprava se provodi samo na zahtjev neke od osoba pozvanih na nasljedstvo.
~ 30 ~
www.pravokutnik.net
Ostavinska rasprava a) Sudionici rasprave Sud poziva na ostavinsku raspravu “zainteresirane osobe”. To su prije svega osobe koje polažu pravo na nasljedstvo, dakle zakonski i oporučni nasljednici, te također i zapisovnici i izvršitelj oporuke. Ako se ne zna ima li nasljednika ili sudu nije poznato njihovo boravište, ili se nasljednik ili njegov ZZ koji nemaju opunomoćenika nalaze u inozemstvu ili su nedostupni, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da mu se prijave u roku od 6 mjeseci od objave oglasa u službenom glasilu (NN). Oglas se objavljuje i na oglasnoj ploči suda te na drugi prikladan način ako je potrebno. Ako se nasljednici u tom roku ne jave sudu, ostavina će se raspraviti na temelju izjave postavljenog skrbnika i podataka kojima sud raspolaže. b) Predmet rasprave Ostavinska rasprava je središnji stadij ostavinskoga postupka pri čemu ostavinski sud raspravlja sva pitanja u svezi s nasljednopravnim učincima ostaviteljeve smrti da bi donio konačnu odluku. Ostavinska se rasprava vodi na jednom ili više ročišta s ciljem da se rasprave sva pitanja koja se odnose na ostavinu, a posebice pravo na nasljedstvo, veličina nasljednog dijela i pravo na zapis. Po njezinu okončanju saznat će se tko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu ostavinu te koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama. O pravima zainteresiranih osoba sud odlučuje u pravilu na osnovi njihovih izjava na raspravi, odnosno ako nisu došle na ročište, na osnovi njihovih pisanih izjava koje stignu sudu prije okončanja rasprave i donošenja odluke. O pravima osoba koje se nisu odazvale pozivu i došle, a nisu dale ni pisanu izjavu, sud raspravlja i odlučuje prema podacima kojima raspolaže. Bitno je da se po našem nasljednom pravu izostanak s ročišta za ostavinsku raspravu ne smatra odricanjem od nasljedstva. c) Nasljedničke izjave Pod nasljedničkim se izjavama smatraju izjava o primanju i izjava o odricanju od nasljedstva. Svatko je ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu. Drugim riječima, nasljednička izjava može biti pozitivna i negativna. Izjava o primanju nasljedstva nije po našem nasljednom pravu pretpostavka za stjecanje prava nasljeđivanja jer se to pravo stječe ipso iure, u trenutku smrti ostavitelja. Nasljedniku jedino preostaje da se odrekne nasljedstva koje mu je već pripalo, ali ako nije dao izjavu o odricanju od nasljedstva, smatra se da želi biti nasljednikom. S druge strane, nasljednik koji je valjano izjavio da prihvaća nasljedstvo, ne može ga se više odreći. Nasljednička se izjava može dati pred ostavinskim ili bilo kojim drugim općinskim sudom , usmeno na zapisnik ili predajom ostavinskom sudu javno ovjerovljene isprave. Izjava se može dati i preko zastupnika s tim da to mora biti posebna punomoć, a potpis nasljednika javno ovjeren. Iz nasljedničke izjave mora biti vidljivo prima li se nasljednik ili odriče nasljedstva te odnosi li se njegova izjava na zakonski, oporučni ili nužni dio . Ako se iz izjave to ne može razabrati, zakonska je predmnijeva da se izjava odnosi na nasljedstvo na bilo kojem temelju. Nasljednička izjava ne može se opozvati jer bi to moglo značiti povredu prava drugih osoba ili onemogućavanje normalnoga tijeka ostavinskoga postupka. Nasljednika koji se želi odreći nasljedstva, sud će upozoriti prilikom davanja izjave da se može odreći ili samo u svoje ime ili i u svoje ime i u ime svojih potomaka. Ako nasljednik izrijekom ne navede da se odriče samo u svoje ime, odricanje obuhvaća i potomke . Odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka . Ne može se odreći nasljedstva nasljednik koji je raspolagao nasljedstvom ili nekim njegovim dijelom . Jednom dana nasljednička izjava ne vrijedi i glede naknadno pronađene imovine.
~ 31 ~
www.pravokutnik.net
d) Upućivanje na parnicu ili postupak pred upravnim tijelom Pretpostavka za vođenje ostavinskog postupka koji je po svojoj pravnoj naravi izvanparnični postupak, jest nespornost činjenica na kojima se temelje prava njegovih sudionika. Ako i kada među strankama postanu sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo , sud prekida ostavinsku raspravu, a stranke upućuje da to pitanje riješe u parnici ili upravnom postupku. Odluku o prekidu ostavinske rasprave i upućivanju na parnicu sud će svakako donijeti ako su sporne činjenice o kojima ovisi pravo na nasljedstvo, valjanost ili sadržaj oporuke, odnos nasljednika i ostavitelja kao osnove za zakonsko nasljeđivanje, sastav ostavine, predmet zapisa, veličinu nasljednoga dijela, vrijednost nužnog dijela, uračunavanje u nasljedni dio, opravdanost isključenja nužnih nasljednika, opravdanost razloga za nedostojnost i valjanost odricanja od nasljedstva. Međutim, ako u navedenim slučajevima ne postoji spor o činjenicama, već isključivo o primjeni prava, ostavinska se rasprava ne prekida, a sporna pravna pitanja raspravlja ostavinski sud. Postupak se neće prekinuti ni u onim slučajevima kad se postojanje nekih činjenica zakonom predmnijeva, kad se radi o općepoznatim činjenicama ili pak onima koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava. Sud će tada donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno predmnijevi upućuje da to dokaže u parnici, odnosno upravnom postupku. Prije nego prekine postupak zbog spora o činjenicama o kojima ovisi sastav ostavine ili predmet zapisa, sud će ako su ispunjene potrebne pretpostavke, donijeti djelomično rješenje o nasljeđivanju. U tom slučaju prekid postupka se ne odnosi na ono što je obuhvaćeno djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju. Sud će na parnicu uputiti onu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim . Kad prekine postupak, sud određuje rok koji ne može biti dulji od 30 dana u kojem stranka treba pokrenuti parnicu ili postupak pred upravnim tijelom. Prekid ostavinskog postupka trajat će do pravomoćnog okončanja parnice, odnosno upravnog postupka. Ako stranka u ostavljenom roku ne pokrene parnicu, odnosno upravni postupak, sud će dovršiti ostavinsku raspravu bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka upućena na njihovo pokretanje i donijeti će konačnu odluku kao da ova osoba nije uspjela u onom postupku na koji ju je uputio. No, o takvim se zahtjevima može voditi parnica i nakon pravomoćnosti odluke ostavinskog suda. e) Rješenje o nasljeđivanju Nakon završetka ostavinske rasprave sud donosi rješenje o nasljeđivanju. Njime se utvrđuje sastav ostavine i proglašavaju nasljednicima osobe za koje je sud utvrdio da im pripada pravo na nasljedstvo u određenom obujmu. U rješenju se navode i sva ograničenja nasljedničkih prava (npr. rok, uvjet, nalog ili kakvo pravo u korist treće osobe), kao i pravo na zapis, pravo uživanja, itd. Rješenjem se, u pravilu, ne provodi dioba nasljedstva, ali ako svi nasljednici sporazumno predlože diobu i način diobe, sud će takav sporazum unijeti u rješenje o nasljeđivanju. Rješenje o nasljeđivanju sastoji se od uvoda, pravorijeka (izreke, dispozitiva) i obrazloženja. Sadržaj pravorijeka je propisan i treba odgovoriti na pitanja: tko je ostavitelj, od čega se sastoji njegova ostavina i tko su ostaviteljevi nasljednici. Rješenje mora biti obrazloženo jer je protiv njega dopuštena samostalna žalba. Po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju sud po službenoj dužnosti naređuje da se u zemljišnoj knjizi izvrše odgovarajući upisi, kao i da se pokretne stvari, koje se nalaze na čuvanju kod suda, jb ili treće osobe, predaju ovlaštenim osobama . Sud može donijeti i djelomično rješenje o nasljeđivanju. To je moguće ako je samo dio ostavine sporan. Njime će se utvrditi tko su nasljednici i zapisovnici glede onog dijela ostavine koji je nesporan. Prije nego donese rješenje o nasljeđivanju, sud može, na zahtjev zapisovnika, donijeti posebno rješenje o zapisu, pod uvjetom da nasljednici ne osporavaju zapis. U tom će slučaju sud odrediti
~ 32 ~
www.pravokutnik.net
odgovarajuće upise u ZK, ako se radi o nekretnini, i predaju pokretne stvari na koju se zapis odnosi, a nalazi se na čuvanju kod suda, jb ili treće osobe. Kad sud utvrdi da nema nasljednika ili se u propisanom roku ne jave, donijet će rješenje o predaji ostavine nadležnoj općini/gradu (slučaj ošasnosti). Redoviti pravni lijekovi su žalba i prigovor. Protiv rješenja o nasljeđivanju može se izjaviti žalba županijskom sudu (podnosi se preko općinskoga suda). Žalba zadržava izvršenje rješenja, osim ako sud odluči drukčije. Rok za žalbu je 15 dana od dostave, ali županijski sud može uzeti u razmatranje i žalbu koja je podnesena kasnije, ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba. O žalbi u pravilu odlučuje drugostupanjski sud, međutim i prvostupanjski sud (općinski) može o žalbi odlučiti i sam ako utvrdi da je žalba opravdana. Tada će svoje rješenje preinačiti novim rješenjem, ali samo ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba zasnovana na tom rješenju. Protiv rješenja o nasljeđivanju kojega, kao povjerenik suda, donese jb, dopušten je prigovor. Podnosi se jb u roku od 8 dana od dana dostave rješenja strankama, a ovaj ga prosljeđuje nadležnom općinskom sudu. Sud može u cijelosti ili djelomično održati rješenje na snazi ili ga ukinuti. O ukinutom dijelu rješenja sud će sam donijeti odluku. Protiv rješenja suda kojim se u cijelosti ili djelomično ukida rješenje jb nije dopuštena samostalna žalba. Rješenje o nasljeđivanju postaje pravomoćno: istekom žalbenoga roka (najčešće ako se žalba uopće ne podnese ili se podnese nepravovremeno); ako su se ovlaštene osobe odrekle prava na žalbu onda postaje pravomoćno i prije isteka roka za žalbu; ako je drugostupanjski sud odbio žalbu i potvrdio rješenje protiv kojega je ona bila podnesena. Dvije su strane djelovanja pravomoćnosti: procesnopravna (postupovna) i materijalnopravna. Procesnopravna strana izražava se kroz pravilo ne bis in idem što znači da se o onom o čemu je pravomoćno odlučeno ne može ponovno raspravljati. Materijalnopravna strana pravomoćnosti izražava se kroz pravilo res iudicata pro veritate habetur što znači da se smatra istinitim sve ono što je sud utvrdio svojim pravomoćnim rješenjem. Pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale na ostavinskoj raspravi ili su bile na nju uredno osobno pozvane. Druge osobe nisu vezane pravomoćnošću rješenja pa ako tvrde da im pripada neko pravo glede onoga što je u rješenju utvrđeno da pripada ostavini, ili pak tvrde da im je pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, odnosno pravo na zapis, mogu pobijati ono što je rješenjem utvrđeno jedino u parnici. One mogu pokrenuti parnicu protiv onih osoba u korist kojih glasi rješenje o nasljeđivanju. Uspije li se u parnici dokazati nešto drugo od onoga što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ono će se korigirati pravomoćnom sudskom presudom. Iznimno, ni osobe koje su sudjelovale na ostavinskoj raspravi ili su na nju uredno pozvane, nisu vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju glede prava iz naknadno pronađene oporuke, zatim glede prava koja su utvrđena u parnici ili upravnom postupku (na koji su bili upućeni) nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parnici mogle zahtijevati ponavljanje postupka (rok i razlog ponavljanja). Te će osobe također u navedenim slučajevima moći pobijati rješenje o nasljeđivanju u parnici. Ako bi tko u dobroj vjeri stekao naplatno stvar ili pravo od osobe kojoj je ta stvar ili pravo pripalo pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, ne znajući da je to utvrđenje u rješenju neistinito glede te osobe, takvo stjecanje je pravno valjano. Ta odredba ZN o stjecanju od tobožnjeg nasljednika ne isključuje primjenu pravila stvarnog prava o stjecanju povjerenjem u istinitost i potpunost ZK, kao ni pravila o stjecanju pokretnina od nevlasnika. g) Nasljednopravni zahtjevi nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju
~ 33 ~
www.pravokutnik.net
Naknadno pronađena imovina - Pronađe li se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju imovina za koju se u vrijeme njegova donošenja nije znalo da pripada ostavini, sud neće ponovno raspravljati ostavinu, već će pronađenu imovinu novim rješenjem (dopunskim) rasporediti prema ključu diobe iz staroga rješenja (ako nije moguće po rješenju, upućuje se na parnicu), osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku. Sud će ipak provesti ostavinsku raspravu za naknadno pronađenu imovinu ako rasprava prije uopće nije vođena, s tim da će je provesti po službenoj dužnosti pronađu li se nekretnine, a na zahtjev pronađu li se samo pokretnine. Jednako će postupiti pronađu li se naknadno prava izjednačena s nekretninama, odnosno pokretninama. Naknadno pronađena oporuka - Ostavina se neće ponovno raspravljati ni u slučaju da se po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe oporuka. Sud je samo dužan proglasiti je, a ostavinski sud će o tome obavijestiti zainteresirane osobe i uputiti ih da svoja prava iz oporuke mogu ostvarivati u parnici . Novi nasljednik ili zapisovnik - Ako neka osoba koja nije sudjelovala u ostavinskoj raspravi, polaže pravo na ostavinu pošto je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno, sud neće ponovno raspravljati ostavinu, nego će tu osobu upozoriti da svoje pravo može ostvarivati u parnici. Isto vrijedi i za zapisovnika. NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA I NJENO RAZVRGNUĆE 1. Oblik vlasništva Nasljednička zajednica može biti u režimu zajedničkog vlasništva, ali i u režimu suvlasništva. Glede oblika vlasništva, prema ZN, odlučan je trenutak utvrđenja koliko dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima. Do tog trenutka sunasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom po pravilima koja vrijede za zajedničko ili skupno vlasništvo, a nakon njega, pa do razvrgnuća, po pravilima suvlasništva. 2. Razvrgnuće a. Pravo na razvrgnuće - ima svaki sunasljednik u nasljedničkoj zajednici . To pravo ne zastarijeva, a eventualna oporučiteljeva odredba kojom bi zabranio nasljednicima da ikad razvrgnu nasljedničku zajednicu, bila bi ništetna. Razvrgnuće se provodi prema pravilima o razvrgnuću suvlasništva u ZV, uz obvezatno poštivanje posebnih pravila iz ZN-a i onoga što je u tom pogledu određeno oporukom. Pravo sunasljednika koji su živjeli ili privređivali s ostaviteljem- ZN je predvidio mogućnost da nasljednik, pa i zapisovnik, dobije iz ostavine pojedine pokretne ili nepokretne stvari ili skupinu stvari koje bi inače pripale u dio ostalim nasljednicima. Da bi sud donio takvu odluku, nasljednik mora ispuniti sljedeće pretpostavke: da je živio ili privređivao u zajednici s ostaviteljem, da je podnio odgovarajući zahtjev sudu, da je učinio vjerojatnom opravdanu potrebu za pojedinim stvarima iz ostavine, da vrijednost stvari koje mu pripadaju isplati u novcu sunasljednicima u roku koji mu odredi sud. Rješenje kojim sud udovoljava zahtjevu nasljednika ima snagu ovršne isprave. Ostali nasljednici imaju zakonsko založno pravo na stvarima dodijeljenim pojedinom nasljedniku kao osiguranje isplate novčanog iznosa. Ako nasljednik ne plati, oni imaju pravo zahtijevati naplatu sudskim putem ili zahtijevati povrat stvari koje su nasljedniku dodijeljene. Nasljednik koji je poljodjelac nije dužan dokazivati opravdanu potrebu za dodjelom poljoprivrednog zemljišta. b.
c. Dioba kućanskih predmeta – ZN razlikuje položaj bračnog druga i potomaka od položaja drugih nasljednika koji su živjeli u istom kućanstvu s ostaviteljem.
~ 34 ~
