ζ Izvanrednoj agentici Holly Root, njezinoj potpori, sposobnosti da određenim autorima pomogne da se izvuku s ruba ponora i tomu što je Sophie i meni pronašla savršen dom!
PRVI DIO
"Da se možda nisam noću ja promijenila? Čekaj da promislim: jesam li bila ista kad sam jutros ustala? Ako pravo razmislim, malo se sjećam da mi je bilo nekako drukčije. Ali ako nisam ista, sljedeće je pitanje: Tko sam zaboga onda? Eto, to ti je zagonetka!" Alica u zemlji čudesa1
1
L. Carroll, Alica u Zemlji čudesa, preveo Antun Šoljan, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
PRVO POGLAVLJE
Magija je u određenim trenucima zbilja koma. Naravno, genijalna je kad se njome koristiš da promijeniš boju kose, ili za letenje, ili da dan pretvoriš u noć. Ali magija na kraju uglavnom završi ili eksplozijom, ili u suzama, ili tresneš na leđa negdje usred ničega i pritom imaš osjećaj da ti sićušan patuljak ruje po mozgu u potrazi za dijamantima. Dobro, ovo posljednje možda se odnosi samo na mene. Jedan od nedostataka putovanja Itinerisom - nekom vrstom magičnog portala koji te može prebaciti s jednog mjesta na drugo - jest činjenica da je zbilja grub prema tijelu. Nakon svakog takva putovanja osjećala sam se kao da mi je netko izvrnuo unutarnju stranu tijela prema van, ali ovoga puta bilo je osobito gadno. Doslovce sam se tresla. Naravno, to je možda bilo zbog silnog adrenalina. Imala sam osjećaj da mi srce pokušava iskočiti iz grudi. Duboko sam udahnula i pokušala primiriti ludujući puls. U redu. Itineris me izbacio... negdje. Još nisam skužila gdje, ponajviše zato što još nisam bila u stanju otvoriti oči. Gdje god da sam se nalazila, bilo je tiho i vruće. Rukom sam pomilovala tlo pod sobom. Trava. Nekoliko kamena. Nekoliko suharaka. S mukom sam udahnula i odlučila podignuti glavu. Ali na samu pomisao da se pokušam pomaknuti podsmjehnuli su mi se svi živčani završeci: Da, pa neće ići. Stisnula sam zube stenjući i zaključila da je sadašnji trenutak posve dobar da procijenim situaciju. Sve do jutros bila sam demon i posjedovala prilično opaku magiju. Zahvaljujući čaroliji vezivanja, ta je magija nestala. Zapravo, nije uistinu nestala; i dalje sam osjećala kako se komeša u meni poput leptira zarobljena pod staklom. Ali, nisam joj mogla pristupiti tako da bi mi bilo svejedno i da sam ostala bez nje. Tko je još nestao? Moja najbolja prijateljica, Jenna. I moj tata. I Archer, dečko u kojeg sam zaljubljena. I Cal, moj zaručnik. (Da, imam kompliciran ljubavni život.)
Bol u glavi postala je na trenutak ništavna u usporedbi s onom koja mi je tištala grudi dok sam razmišljala o njih četvero. Iskreno, nisam bila sigurna za koga bih se trebala više brinuti. Jenna je vampir, što znači da se može brinuti za sebe, ali pronašla sam njezin krvavi kamen zdrobljen na podu opatije Thorne. Glavni je zadatak krvavog kamena štititi Jennu od svih nuspojava vampirštine. Da su joj ga oduzeli na dnevnom svjetlu, sunce bi je ubilo. Usto, tu je i tata. Podvrgnut je obredu uklanjanja što znači da je još nemoćniji nego ja sada. Ja barem još uvijek posjedujem magične moći, koliko god one bile beskorisne. Tatine su moći zauvijek nestale. Kad sam ga posljednji put vidjela, ležao je u ćeliji blijed i bez svijesti, prekriven tamnim ljubičastim tetovažama od uklanjanja. Archer je bio s njim, a koliko ja znam, obojica su još bila zaključana u toj ćeliji kad je napadnuta opatija Thorne. Još su bili zarobljeni u njoj kad je Vijeće iskoristilo drugog demona, Daisy, da zapali opatiju Thorne. Cal je ušao u goruću kuću kako bi ih spasio, ali prije toga rekao mi je da pomoću Itinerisa odem potražiti mamu koja je iz nekog razloga kod Aislinn Brannick, vođe skupine lovaca na čudovišta. A budući da Brannickice mene smatraju jednim od tih čudovišta, nije mi bilo jasno zašto bi mama bila kod njih. Eto kako sam završila ovdje, tresnula na leđa s Archerovim mačem čvrsto stisnutim u ruci i glavoboljom. Možda bih mogla ostati ležati ovdje i čekati da mama pronađe mene. To bi bilo zgodno. Uzdahnula sam kad je lišće koje se izvijalo nada mnom zašuštalo na vjetru. Aha, to je dobar plan. Ležati na tlu i čekati da mi netko priđe. Sklopljene kapke iznenada mi je opržila blještava svjetlost pa sam se lecnula i podignula ruku kako bih se obranila a da ni sama nisam znala od čega. Zbilja sam očekivala da ću kad otvorim oči ugledati jednu od Brannickica, možda s bakljom ili ručnom svjetiljkom u ruci. Zasigurno nisam očekivala duha. Preciznije, duha Elodie Parris koji je stajao kraj mojih nogu i zurio u mene prekriženih ruku. Sjala je tako snažno da sam morala škiljiti dok sam pokušavala sjesti. Elodie je ubila moja prabaka prije gotovo godinu dana (duga priča), a zbog malo magije koju smo razmijenile prije nego što je umrla, njezin je duh sada vezan za mene.
"Čovječe", progunđala sam. "Baš sam ležala ovdje i razmišljala kako ova noć ne može postati gora, kad se dogodilo upravo to. Ha." Elodie je zakolutala očima i na trenutak mi se učinilo da je zasjala malo snažnije. Pomaknula je usne, ali nije ispustila zvuk. To ti je jedan od nedostataka duhova - ne mogu govoriti. Po izrazu njezina lica i ono malo riječi koje sam uspjela pročitati s njezinih usana zaključila sam da je to vjerojatno dobro. "U redu, u redu", rekla sam. "Sada nije vrijeme za zajedljivost." Oslonila sam se na Archerov mač i uspjela se osoviti na noge. Nije bilo mjesečine, ali zahvaljujući Elodienu sjaju uspjela sam vidjeti... pa, stabla. Mnogo njih. I to bi manje-više bilo sve. "Imaš kakvu ideju gdje smo?" upitala sam je. Slegnula je ramenima i usnama oblikovala riječ "šuma". "Misliš?" Dobro, dakle ono kako je "dosta zajedljivosti" nije počelo baš bajno. Uzdahnula sam i osvrnula se uokolo. "Još je noć, tako da smo vjerojatno u istoj vremenskoj zoni. To znači da nismo mogle otići daleko. Ali toplo je. Mislim, osjetno je toplije nego u Thorneu." Elodiene usne ponovno su se pomaknule i trebalo nam je nekoliko pokušaja dok nisam uspjela dešifrirati što govori. Naposljetku sam shvatila da kaže: "Kamo si pokušala otići?" "K Brannickicama", rekla sam. Elodie je na to razrogačila oči i ponovno počela lamatati usnama, nesumnjivo mi govoreći da sam totalni idiot. "Znam", rekla sam i podignula ruku kako bih prekinula njezino nečujno bješnjenje. "Strašne Irkinje koje love čudovišta možda i nisu najbolji plan. Ali Cal je rekao da je moja mama s njima. I ne", rekla sam kad je ponovno otvorila svoja sablasna usta, "ne znam zašto. Znam samo da je Itineris očito sranje jer si ti ovdje jedina strašna crvenokosa koju vidim." Uzdahnula sam i slobodnom rukom protrljala oči. "Stoga ćemo se sada samo - " Zrakom se razlio urlik. Progutala sam knedlu i prstima stegnula balčak mača. "Sada se možemo samo nadati da što god to bilo, neće krenuti ovim putem", tiho sam dovršila rečenicu. Začuo se još jedan urlik, ovoga puta bliži. U daljini sam čula kako nešto tutnji kroz grmlje. Na trenutak sam pomislila da bih mogla pobjeći, ali koljena su mi bila tako klecava da mi je samo stajanje predstavljalo pravi izazov. Nema šanse da potrčim brže od vukodlaka. Što znači da ću ostati i boriti se. Ili, znate ono, ostati i čekati da me razderu.
"Divno", progunđala sam i podignula mač, a mišići u mojim ramenima zaplakali su. Osjećala sam kako mi se u trbušnoj šupljini komešaju moći i iznenada me obuzeo užas. Normalna sam, podsjetila sam se. Obična sedamnaestogodišnjakinja koja se sprema suočiti se s vukodlakom samo pomoću... Pa dobro, imam opak mač i duha. To bi trebalo značiti nešto. Bacila sam pogled prema Elodie. Zagledala se u šumu, izgledala je kao da se pomalo dosađuje. "Ovaj, hej", rekla sam. "Vukodlak, krenuo je ovim putem. Zar te to uopće ne zabrinjava?" Podrugljivo se nasmijala i pokazala prema svojem sjajnom tijelu. S usana sam joj pročitala: "Već sam mrtva." "Tako je. Ali ako i mene ubiju, nema šanse da naši duhovi postanu najbolje prijateljice." Elodien pogled govorio mi je da nema opasnosti da se takvo što dogodi. Zvukovi su postali glasniji pa sam mač podignula još više. Zatim je nešto veliko i dlakavo režeći iskočilo između stabala. Tiho sam vrisnula, a čak je i Elodie odskočila unatrag. Ili preciznije, odlebdjela. Na trenutak smo se svi troje ukipili, ja držeći mač poput bejzbolske palice, Elodie lelujajući nekih pola metra nad tlom, vukodlak šćućuren pred nama. Nisam imala pojma je li mužjak ili ženka, ali pomislila sam kako je mlad. S njuške mu je kapala bijela pjena. Vukodlaci su baš nekako slinavi. Spustio je glavu, a ja sam jače stisnula mač i čekala da navali. Ali umjesto da skoči i razdere mi grlo, vukodlak je tiho zajecao, gotovo kao da plače. Pogledala sam mu oči koje su izgledale uznemirujuće ljudski. Da, to su definitivno suze. I strah. Mnogo straha. Teško je disao i stekla sam dojam da je dugo trčao. Iznenada sam shvatila da Itineris možda nije takvo sranje kao što sam mislila. Nešto je zbilja uplašilo ovog vukodlaka, a na pamet mi je palo samo nekoliko osoba koje bi to mogle učiniti. A strašne Irkinje koje love prodigije vrlo su visoko na tom popisu. "Elodie", počela sam, ali prije negoli sam uspjela dodati išta drugo, ugasila se kao kakva pakosna krijesnica. Vukodlaka i mene progutao je mrak. Opsovala sam, a vukodlak je zarežao kao da želi izgovoriti istu riječ. Šuma je utihnula i primirila se na nekoliko trenutaka, upravo onoliko koliko je dovoljno da pomislim kako možda griješim.
A onda je odjednom sve eskaliralo.
DRUGO POGLAVLJE
Negdje preda mnom čuo se vrisak, a vukodlak je počeo zavijati. Začula sam kratko hrvanje, nakon čega je uslijedila prodorna skika. Potom sam čula samo hukanje vlastitoga disanja. Krajičkom oka primijetila sam da se nešto kreće i nagonski krenula prema tome držeći pred sobom i dalje ispružen mač. Snažna svjetlost, osjetno sjajnija od Elodiene, iznenada me zabljesnula ravno u lice. Sklopila sam oči i zateturala. Tada me nešto udarilo po ispruženoj ruci, dovoljno snažno da zavapim. Ruka mi je istog trena obamrla i moji su prsti ispustili Archerov mač. Još jedan udarac, ovoga puta po stražnjoj strani nogu, i tresnula sam na leđa. Težina mi se spustila na grudi, a koštunjava koljena pritisnula su mi obje ruke u tlo. Pod bradom me bocnulo nešto oštro i morala sam se dobrano potruditi da ne zacvilim. Potom me piskutav glas upitao: "Što si ti?" Oprezno sam otvorila oči. Ručna svjetiljka koja me zaslijepila sada je ležala otprilike metar od moje glave tako da je bilo upravo dovoljno svjetlosti da vidim kako mi na grudima sjedi netko tko izgleda kao dvanaestogodišnja djevojčica. Isprašila me cura iz šestog osnovne? Kakav neugodnjak. Potom me hladni metal pod vratom podsjetio na to da dotična cura iz šestog osnovne ima nož. "Ja... ja nisam ništa", rekla sam nastojeći što je manje moguće micati usne. Oči su mi se ubrzano prilagođavale tami i ugledala sam djevojčinu žarko crvenu kosu. I koliko god se to doimalo čudnim s obzirom na bodež pod gušom i sve ostalo, prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je: Oh, hvala Bogu. Možda je bila manja nego što sam očekivala, ali ova je djevojčica na više načina bila točno onakva kakvima sam zamišljala Brannickice. Riječ je o velikoj ženskoj obitelji - one su uvijek žene, premda pretpostavljam da su i muškarci
odigrali neku ulogu budući da ta obitelj postoji već preko tisuću godina. Potječu od iznimno moćne bijele vještice Maeve Brannick, a misija im je svijet osloboditi od zla. Nažalost, ja se uklapam u njihovu definiciju zla. Djevojčica se namrštila. "Nešto jesi", prosiktala je i nagnula se bliže meni. "Osjećam to. Što god bila, nisi čovjek. Stoga, ili ćeš mi reći kakva si to nakaza, ili te mogu rastvoriti i sama to provjeriti." Zagledala sam se u nju. "Ti si opaka curica." Još se više namrštila. "Tražim Brannickice", rekla sam žurno. "I pretpostavljam da si ti jedna od njih jer... ma znaš, zbog crvene kose i nasilja i svega ostalog." "Kako se zoveš?" upitala me, a žarenje pod vratom pretvorilo se u pravi bol. "Sophie Mercer", protisnula sam kroza zube. Razrogačila je oči. "Nema šanse", rekla je i prvi put zazvučala kao osnovnoškolka, što je vjerojatno i bila. "Bome ima", graknula sam. Na licu sam joj na sekundu primijetila nesigurnost, a nož pod mojim vratom ustuknuo je možda nekoliko centimetara. Upravo onoliko koliko mi je trebalo. Otkotrljala sam je u stranu. Od tog mi se pokreta nešto tako gadno pomaknulo u ramenu da su mi suze navrle na oči, ali svejedno sam postignula željeni učinak i oslobodila se cure. Ciknula je i začuo se mukao zvuk za koji sam se iskreno nadala da znači da je njezin nož udario u tlo. No nisam trošila vrijeme na to da to provjerim. Četveronoške sam se domogla Archerova mača. Prstima sam stisnula balčak i povukla ga. Oslonila sam se na mač i osovila se na noge, a zatim sam se ponovno okrenula prema djevojčici. I dalje je sjedila na tlu, naslonjena na ruke, disala je teško i ubrzano. S lica joj je nestao svaki trag opake izviđačice; sada je bila samo uplašeno dijete. Zapitala sam se zašto. Hoću reći, i dalje sam se oslanjala o mač, nisam ga uperila u nju. Noge su mi se toliko tresle da sam bila uvjerena da to može vidjeti, a znala sam i da mi je lice isprugano suzama i znojem. Nisam mogla djelovati veoma zastrašujuće -
A zatim sam se sjetila kakav je izraz poprimila kad je čula moje ime. Poznavala me, ili je barem znala za mene. Što znači da je vjerojatno znala što sam. Ili što sam bila. Potrudila sam se uputiti joj najbolju verziju pogleda koji poručuje "Ja sam demonska princeza", što je bio priličan izazov budući da mi je kosa padala na lice i da mi je curio nos. "Kako se zoveš?", upitala sam. Djevojčica nije skidala pogled s mene, ali je rukama nervozno tapkala po tlu oko sebe, nesumnjivo tražeći nož. "Izzy", rekla je. Podignula sam obje obrve. To baš i nije ime koje će ti utjerati strah u kosti. Izzy je to vjerojatno pročitala na mome licu jer se namrštila. "Ja sam Isolde Brannick, kći Aislinnina koja je kći Fionina koja je pak kći -" "Da, da, kći niza nemilosrdnih žena, shvaćam." Prošla sam rukom po licu, oči su me peckale kao da su pune pijeska. Mislim da nikada u životu nisam bila tako umorna. Glava kao da mi je bila puna cementa, a činilo mi se da su mi čak i otkucaji srca teški i tromi. A imala sam i čudan, uznemirujući osjećaj u zapećku mozga, kao da mi promiče nešto važno. Potisnula sam to i ponovno se usredotočila na Izzy. "Tražim Grace Mercer." Čim sam izgovorila mamino ime, u grlu mi se pojavila velika, bolna knedla. Trepnula sam i dodala: "Rečeno mi je da je s Brannickicama, a ja je zbilja moram pronaći." I baciti joj se oko vrata i plakati nekih tisuću godina, pomislila sam. Ali Izzy je odmahnula glavom. "Nikakva Grace Mercer nije s nama." Te su mi riječi bile težak udarac. "Ne, mora biti ovdje", rekla sam. Izzy je preda mnom zatreperila i ja sam shvatila da je gledam kroza suze. "Cal je rekao da je s Brannickicama", ustrajala sam, a glas mi je pucao. Izzy je sjela uspravno. "Pa, tko god bio Cal, pogriješio je. U taboru su samo Brannickice." Pronaći mamu. To je jedino na što sam se usredotočila nakon što se Cal okrenuo i otrčao u opatiju Thorne. Jer ako uspijem pronaći mamu, sve će nekako opet biti u redu, a moći ću pronaći i sve ostale. Tatu i Jennu i Archera i Cala. Zapljusnuo me val tuge i iscrpljenosti. Ako mama nije ovdje, znači da sam uzalud došla u srce neprijateljskog teritorija. Bez moći. Bez roditelja. Bez prijatelja.
U tom me trenutku počela zabavljati pomisao da jednostavno spustim mač i opružim se na tlu. Bilo bi lijepo prileći, a ako sam zbilja izgubila sve, koga briga što će mi učiniti ova sitna, ubilački nastrojena djevojka? Ali tu sam pomisao jednakom brzinom odmah i zatomila. Nema šanse da sam preživjela i napade demona i dvoboje s ghoulima i eksplozije demonskoga stakla kako bi me na kraju ubila Raggedy Ann. Preživjet ću ovo bez obzira na to je li mama ovdje ili ne. Prstima sam stezala balčak mača sve dok nisam osjetila kako mi se metal urezuje u kožu. Boljelo je, ali to je dobro. Možda mi pomogne da ostanem pri svijesti, što bi pak onemogućilo Izzy da me raskomada ili učini što god Brannickice radile demonima. Bivšim demonima. Svejedno. "Dakle, imate svoj tabor", rekla sam nastojeći snagom volje pokrenuti mozak. "To je... guba. Kladim se da imate i bunkere i bodljikavu žicu." Izzy je zakolutala očima. "Pa da." "Naravno, dakle, taj tabor. Gdje se točno..." Riječi su mi zastale u grlu, a tlo se zaljuljalo. Ili sam se to ja zanjihala? I je li se počelo mračiti zato što je crknula njezina ručna svjetiljka ili su to moje oči prestale funkcionirati? "Ne. Ne, neću se onesvijestiti." "Ovaj... sve u redu?" Odmahnula sam glavom. "Zar sam to rekla naglas?" Izzy je polako ustala. "Ne izgledaš baš najbolje." Bila bih je ošinula pogledom da mi oči nisu bile zaokupljene važnijim stvarima, na primjer trudom da mi ne iskoče iz lubanje. Glavu mi je preplavio glasan cvokot i ja sam shvatila da potječe od mojih zuba. Divno. Past ću u šok. To je stvarno... totalni neugodnjak. Počela su mi otkazivati koljena pa sam se još čvršće uhvatila za balčak mača silno se trudeći ostati na nogama. Archerov mač, rekla sam si. Ne možeš se onesvijestiti jer ga moraš pronaći i pomoći mu... Ali bilo je prekasno. Kliznula sam na pod, a Izzy se okrenula, očito u potrazi za nožem. Odjednom sam negdje iza sebe primijetila slabašnu svjetlost. Zbunjeno sam se počela okretati prema njoj pretpostavljajući da je to lovačka skupina Brannickica. A
zatim sam osjetila kako je mojim tijelom prostrujao snažan, gotovo električni naboj. Prepoznala sam ga istog trena. Magija. Stajala sam posve mirno, dezorijentirano. Osjetila sam svoje moći - ali ne. Što god da je strujalo kroz mene, to nije bila moja magija. Moje moći uvijek su nadirale kroz stopala, izbijale su iz tla. Ovu magiju osjećala sam kao nešto lagano i hladno što mi je sletjelo navrh glave. Poput snijega. Poput Elodiene magije. Zato što to i jest moja magija, glupačo, podsmjehnuo se Elodien glas u mojoj glavi. "Molim?" pokušala sam reći. Ali usne mi se nisu htjele pomaknuti. Jedna moja ruka podignula se, ali ni nju nisam ja micala. I definitivno nisam pogodila Izzy ravno u leđa zlaćanim udarom magije iz vrška prstiju. Izzy je vrisnula i ljosnula na tlo. Krenula sam prema naprijed s podignutim mačem, ali i dalje sam bila poput marionete. Osjećala sam izrezbareni balčak mača u rukama i bol u ramenima od napora uložena da ga podignem, ali uopće nisam imala kontrolu nad onime što radim. Izzy je uspjela ustati i počela se posrćući udaljivati od mene. Čula sam mukao zvuk kad je leđima udarila o neko stablo i gledala kako joj pod grlo stavljam oštricu mača. Baš kad sam počela ludjeti u vlastitoj glavi, osjetila sam kako kroz mene struji Elodieno slavodobitno likovanje. Gubi se! tiho sam vrisnula. S tobom ne želim dijeliti ni sobu u domu, a kamoli svoje tijelo. Nema šanse, bilo je sve što je Elodie odgovorila. "Sad si moja", čula sam kako režim na Izzy. "Stoga ćeš mi ili reći gdje je moja mama ili ću od tebe napraviti šiš-ćevap. Biraj." Izzy je dahtala, a u velikim zelenim očima nakupljale su joj se suze. Elodie, pa ona je dvanaestogodišnjakinja, pomislila sam. Svejedno, odgovorila je Elodie. Gotovo da sam joj u glasu čula kako koluta očima. "Ja - " rekla je Izzy i uprla pogled negdje preko mojega ramena. Pokušala sam okrenuti glavu i pogledati, ali Elodie mi je prikovala pogled za Izzy.
"Znaš", rekla sam i osjećala kako mi se usne izvijaju u podsmijeh, "ima nečega neodoljivog u tome da Brannickicu ubije demon i to mačem pripadnika Božjeg oka, slažeš li se?" Luđakinjo, nešto je iza mene! povikala sam u sebi. Prestati glumiti jeziva negativca i pogledaj! Ali Elodie me ignorirala. I dalje sam proučavala Izzyno lice kad je njezin prestravljen pogled iznenada odahnuo. Nisam sigurna koji je osjećaj bio jači, moja panika ili Elodiena zbunjenost, ali osjećala sam kako mi oba naviru iz želuca. A zatim je oba osjećaja zasjenio golem nalet boli kad me straga nešto tresnulo po glavi.
TREĆE POGLAVLJE
Mrtva
sam. To je zbilja jedini način na koji mogu objasniti osjećaj da ležim u udobnom krevetu, s do brade navučenim svježim plahtama koje mirišu na čistoću, dok mi meka ruka miluje glavu. Lijepo je. Kad se sve uzme u obzir, prilično je zgodno biti mrtav. Osobito ako to znači da ću moći vječno drijemati. Zavukla sam se dublje pod pokrivač. Ruka se s moje glave premjestila na moja leđa, a primijetila sam i da netko tiho pjeva. Glas mi je bio poznat, a od njega me iz nekog razloga štrecnulo srce. No, to sam mogla i očekivati. Pjesme anđela trebale bi biti strašno dirljive. "I was working as a waitress in a cocktail bar, when I met you." pjevušio je glas. Namrštila sam se. Je li zbilja umjesno da Nebeski domaćin pjeva -Tad mi je, sinulo. "Mama!" zavapila sam i sjela. Bilo je to pogrešno jer mi je čim sam to učinila, eksplodirala glava. Nježne ruke pomogle su mi da se ponovno smjestim na jastuke i odjednom se pojavila. Mama se nagnula nada me, lice joj je bilo puno brige i isprugano suzama, ali bila je toliko lijepa da sam i ja htjela zaplakati. "Ovo je stvarno, zar ne?" upitala sam osvrćući se po prostoriji. Bila je sitna i mračna, a mirisala je pomalo drvenasto, po cedru. U njoj nije bilo ničega osim kreveta i stolca pletena naslona. Kroz jedan prozor dopirala je sjajna zlaćano-crvena svjetlost pa sam znala da je rana večer. "Ovo nije san ili nekakva halucinacija zbog onog udarca?" Osjećala sam maminu ruku oko ramena. Njezine tople usne na svojoj sljepoočnici. "Ovdje sam, zlato", promrmljala je. "Stvarno sam ovdje." A zatim sam zaplakala. Snažno. Ispuštala sam snažne, razdiruće bolne jecaje. Kroz njih sam pokušala ispričati mami sve što se dogodilo u Thorneu, ali znala sam da govorim besmislice.
Kad se oluja najzad stišala, legla sam kraj mame i stala duboko, drhtavo disati. Niz njezino lice također su se slijevale suze, vlažile mi tjeme. "Dobro", rekla sam naposljetku. "To bi bili moji šugavi ljetni praznici. Sad si ti na redu." Mama je uzdahnula i zagrlila me čvršće. "Oh, Soph", rekla je slabašnim glasom, "uopće ne znam odakle bih počela." "Gdje smo?" upitala sam. "To je poprilično dobar početak." "U taboru Brannickica." Tada sam se sjetila svega. Izzy i mača i kako je Elodie moje tijelo pretvorila u ubojitu marionetu. Elodie? Zazvala sam je tiho. Jesi li još tu? Ali nije bilo odgovora. Za sada sam u mojoj glavi samo ja. Kad smo kod toga... "Zašto me glava tako boli?" "Finley - to je Izzyna starija sestra - otišla ju je potražiti. Izzy je rekla da si je napala svojim moćima. Zar nisi rekla da više ne možeš upotrebljavati magiju?" "I ne mogu", rekla sam. "To je... objasnit ću ti poslije. Nego, čime me je Finley tresnula po glavi? Bejzbolskom palicom? Kamionom?" "Ručnom svjetiljkom", odgovorila je mama i prstima mi nježno razmaknula kosu s nečega što je djelovalo kao kvrga veličine košarkaške lopte na mojoj glavi. Zatim smo utihnule, obje smo znale koje je moje sljedeće pitanje: zašto je pobogu moja mama, koja je veći dio života provela bježeći od svega što ima ikakve veze s magijom, ljetne praznike provela s hrpom lovaca na čudovišta? Ali nešto mi je govorilo da će odgovor, kako god glasio, biti kompliciran. I vjerojatno neugodan. I premda sam umirala od želje da saznam što ju je nagnalo da dođe ovamo, o tome možemo i poslije, po mogućnosti onda kad mi mozak prestane prijetiti da će iskočiti iz lubanje. "Bilo je vruće", rekla sam. Malo je tema koje su jednostavnije i ugodnije od vremena, zar ne? "Vani. Gdje se točno nalazi tabor Brannickica?" "U Tennesseeju", odgovorila je mama. "Dobro, pa to je... Čekaj, u Tennesseeju?" Sjela sam i pogledala mamu. "Upotrijebila sam Itineris da iz Engleske dođem ovamo. To ti je nekakav čarobni portal", počela sam joj objašnjavati, ali ona je kimnula kao da to već zna. "U svakom slučaju, iz Thornea sam otišla po noći i ovamo stigla također po noći, dakle nisam mogla otići tako daleko."
Mama me promatrala pozorno. "Sophie", rekla je, a zbog nečega u njezinu glasu sledio mi se želudac. "Opatija Thorne izgorjela je prije gotovo tri tjedna." Zagledala sam se u nju. "Nemoguće. Bila sam ondje. Sinoć sam bila ondje." Odmahujući glavom, mama je pružila ruke i primila me za obraze. "Zlato, prošlo je sedamnaest dana otkako smo čuli što se dogodilo u Thorneu. Mislila sam..." Glas joj se raspuknuo. "Mislila sam da su te zarobili ili ubili. Pravo je čudo što te Finley večeras dovela ovamo." Mozak mi je radio kao navijen. Sedamnaest dana. Sjetila sam se da sam ušla u Itineris, sjetila se pritiska, nepomične tame. Ali to sam osjetila samo sekundu ili dvije prije nego što sam tresnula na leđa u šumi. Kako je sedamnaest dana prošlo u tren oka? Zatim sam se sjetila nečega drugog. "Ako je toliko prošlo otkako je izgorio Thorne, sigurno si čula nešto o tati. Ili o Calu, ili o Casnofficama." "Nema im ni traga", javio se glas s druge strane prostorije. Naglo sam okrenula glavu i lecnula se od bola. Neka je žena stajala naslonjena na okvir vrata, držeći šalicu iz koje se još pušilo. Na sebi je imala traperice i običnu crnu majicu kratkih rukava, a crvena kosa, tamnija od Izzyne, padala joj je preko ramena svezana u dugačku pletenicu. "Nestali su s lica zemlje", nastavila je ulazeći u sobu. Osjećala sam kako se mama ukočila kraj mene. "James Atherton, onaj mladi vještac, onaj drugi mladi vještac, one vještice od Casnoffica i njihovi mili demoni. Mislili smo da si i ti nestala s njima sve dok se nisi pojavila i pokušala mi ubiti kćer." Pretpostavila sam da je ta opaka žena Aislinn Brannick. Svejedno, kad sam shvatila da doista stoji preda mnom, srce mi je sišlo u pete. Pročistila sam grlo. "U svoju obranu moram reći da je ona prva povukla nož", rekla sam. Na moje iznenađenje, Aislinn je ispustila promukao zvuk koji je podsjećao na smijuljenje. Dodala mi je šalicu. "Popij ovo." "Ovaj, ne bih rekla", odgovorila sam zureći u njezin tamnozeleni sadržaj. Što god da je bila ta tekućina, vonjala je po borovima i blatu, a budući da je ta žena Izzyna mama, pretpostavila sam da je otrovna. No Aislinn je samo slegnula ramenima. "Kako hoćeš. Boli mene đon što tebe rastura glava." "U redu je", rekla je mama ne skidajući pogled s Aislinn. "Od toga ćeš se osjećati bolje."
"Jer ću umrijeti?" upitala sam. "Hoću reći, sigurna sam da će mi u tom slučaju proći glavobolja, ali smrt je prilično gadna nuspojava." "Sophie", progunđala je mama opomenuvši me. No Aislinn me pronicljivo pogledala, a na usnama joj je zatitrao neznatni osmijeh. "Bome ima jezičinu, to je sigurno", rekla je. Bacila je pogled na mamu. "Zasigurno je to pokupila od njega. Ti si uvijek bila tiha." Zbunjeno sam pogledala mamu, no ona je i dalje promatrala Aislinn Brannick, lice joj je problijedjelo. "Za pet minuta budite dolje", rekla je Aislinn i stala uz podnožje kreveta. "Obiteljski sastanak." Oklijevajući, otpila sam gutljaj iz tople šalice. Okus mu je bio još i gori od mirisa, ali čim mi je kliznuo niz grlo, osjetila sam kako bol u mojoj glavi popušta. Sklopila sam oči i naslonila se na uzglavlje. "Zašto ti mi trebamo za to?" upitala sam. "Zar to vi Brannickice ne možete odraditi same?" Na prostoriju se spustila tišina, a kad sam otvorila oči, mama i Aislinn zurile su jedna u drugu. "Zar ona ne zna?" upitala je Aislinn naposljetku, a moje je grudi preplavila mješavina strave i gnjeva. Nisam se htjela nositi s time. Nisam bila spremna nositi se s tim, ne još. Ali kad se mama okrenula prema meni, znala sam. Vidjela sam to u strahu i tuzi na njezinu licu, u načinu na koji je rukama stala gnječiti pokrivač. I znala sam da bez obzira na to želim li se nositi s tim ili ne, postoji vrlo jednostavan razlog zašto je ovdje. Svejedno, čula sam kako je pitam: "Mama?" Ali odgovorila mi je Aislinn. "Sophia, tvoja je majka Brannickica. Što znači da si i ti jedna od nas."
ČETVRTO POGLAVLJE
Kad
su se vrata zatvorila škljocnuvši za Aislinn, mama je spustila lice u ruke i drhtavo odahnula. Iskapila sam ostatak napitka koji mi je dala Aislinn. Glavobolja je popustila istog trena. Zapravo, sve je bilo bolje, gotovo da sam cijela... živnula, premda sam u ustima imala okus kao da sam upravo polizala bor. No nije mi smetao taj odvratan okus. Tako sam se barem mogla usredotočiti na nešto drugo osim na činjenicu da je gotovo cijeli moj život laž. Ili da sam nekako izgubila sedamnaest dana. Ili da je u mojem tijelu boravio duh. Jenna mi je odjednom počela toliko nedostajati da me to gotovo fizički zaboljelo. Htjela sam je primiti za ruku i slušati kako govori nešto zbog čega će se cijela ova situacija doimati smiješnom, a ne totalno naopakom. I Archer bi mi također dobro došao. On bi vjerojatno podignuo obrvu na onaj svoj iritantno privlačan način i provalio neku sočnu šalu na račun činjenice da me Elodie opsjela. Ili Cal. On ne bi rekao ništa, ali od same njegove prisutnosti osjećala bih se bolje. I tata "Sophie", rekla je mama i trgnula me iz sanjarenja. "Ne znam... uopće ne znam kako da ti sve ovo objasnim." Pogledala me crvenim očima. "Toliko sam puta namjeravala, ali sve je uvijek bilo tako... komplicirano. Mrziš li me?" Duboko sam udahnula. "Naravno da ne. Hoću reći, nisam oduševljena. I poslije totalno imam pravo pasti u agoniju zbog svega ovoga. Ali, hoćeš iskreno, mama? Trenutačno sam tako sretna što te vidim da me ne bi bilo briga ni da si prikriveni nindža kojeg su poslali iz budućnosti da uništi sve mace i duge na ovome svijetu." Zasmijuljila se, ispustila hroptav i plačan zvuk. "Tako si mi nedostajala, Soph." Zagrlile smo se, lice sam zarila u njezinu ključnu kost. "Ali hoću čuti cijelu priču", rekla sam prigušenim glasom. "Stavit ćeš sve karte na stol." Kimnula je. "Svakako. Nakon što razgovaramo s Aislinn." Odmaknula sam se i napravila grimasu. "Nego, u kakvu ste točno rodu? Jeste li, ne znam, sestrične?"
"Mi smo sestre." Zagledala sam se u nju. "Čekaj. Ti si znači baš Brannickica Brannickica? Ali nemaš ni crvenu kosu." Mama je ustala i svoj konjski rep smotala u punđu. "To se zove boja za kosu, Soph. A sada, hajde. Aislinn je već razdražljiva." "Da, skužila sam to", promrmljala sam, zbacila pokrivač i ustala. Mama i ja izašle smo iz spavaće sobe i uputile se prema mračnom podestu. Na tom je katu bila još samo jedna prostorija i ja sam odjednom počela razmišljati o opatiji Thorne i svim njezinim hodnicima i sobama. Još ne mogu vjerovati da je tako golemo zdanje moglo jednostavno... nestati. Sišle smo uskim stubama koje su završavale pred niskim lukom. Iza luka nalazila se još jedna mračna prostorija. Zar ovi imaju nešto protiv stropne rasvjete? U njoj sam uočila star zelen hladnjak i okrugao drveni stol smješten ispod prljava prozora. U zraku je lebdio miris kave, na šanku je bio napola pojeden sendvič, ali kuhinja je bila prazna. "Vjerojatno su u Ratnoj sobi", rekla je mama gotovo sebi u bradu. "Čekaj, jesi li ti to upravo spomenula ,Ratnu sobu’?" upitala sam, ali mama je već prošla kraj kuhinje i skrenula iza ugla. Klipsala sam za njom i nastojala steći dojam o kući. Riječ koja bi je najbolje opisala bila je "spartanska". U Thorneu je bilo toliko toga - slika, tapiserija, drangulija, pa čak i oklopa - da ti oči nisu stizale ni obraditi sve te podatke. Ovdje kao da je uklonjeno sve što nije krajnje nužno. Kvragu, čini se da su uklonjene čak i neke stvari koje. jesu nužne. Još nisam vidjela kupaonicu. Nije bilo prozora, samo je nekoliko neonki pričvršćenih za strop na sve bacalo bolesno slabašno svjetlo. A pod "sve" mislim na otrcan smeđ kauč, nekoliko sklopivih metalnih stolaca, pokoju pretrpanu policu za knjige, nekoliko kartonskih kutija i golem okrugao stol zatrpan papirima. Ah, da, i na oružje. Od jednog do drugog kraja prostorije bila su razbacana svakojaka zastrašujuća smrtonosna pomagala. Izbrojila sam tri samostrijela kraj kauča, a na vrhu jedne od polica za knjige bila je hrpa nečega što je izgledalo kao one zvjezdaste stvarčice koje se bacaju. Izzy je sjedila prekriženih nogu na kauču, u rukama joj knjiga mekih korica. Nije podignula pogled kad smo ušle, pa sam se zapitala što to čita da ju je toliko zaokupilo. Vjerojatno Ubijanje čudovišta za početnike.
U prostoriji su bile još samo Aislinn i neka djevojka otprilike mojih godina. Kad smo mama i ja ušle, obje su naglo podignule glavu s knjige koju su proučavale. Primijetila sam da je djevojci za opasačem zataknuta svjetiljka Maglite. Dakle to je Finley, Vladarica ručnih svjetiljka. Protrljala sam tjeme, a ona me mrko pogledala. Okrenula sam se prema svojoj tihoj majci, studioznoj ženi koja uistinu nikada nije ni mrava zgazila. "Žao mi je, ali nema šanse da si ti ovdje odrasla. To je nemoguće." Začula sam neznatni fijuk i osjetila da mi je nešto prošlo kraj lica. Krajičkom oka vidjela sam kako je mama podignula ruku i u trenu uhvatila balčak noža - noža koji joj je netko očito upravo zavitlao u glavu. Sve se odigralo u manje od sekunde. Progutala sam knedlu. "Zaboravi." Mama nije rekla ništa, ali pogled joj je i dalje bio usredotočen na Aislinn čija je ruka, kako sam primijetila, i dalje bila lagano podignuta. Smiješila se. "Grace je uvijek bila najbrža među nama", rekla je, a ja sam uvidjela da se obraća meni. Smiješi se meni. "Dobro", rekla sam naposljetku. "Pa, nisam to naslijedila od nje, ako vas to zanima. Ja nisam u stanju uhvatiti ni nogometnu loptu." Aislinn se zahihotala, a Finley se još više smrknula. "Dakle, ti si demonski izdanak", ispljunula je Finley. "Finn!" obrecnula se Aislinn. Ha. Dakle, barem me jedna Brannickica mrzi. Čudno, ali zbog toga sam se osjećala bolje. To je normalno. A ako postoji nešto s čime se znam nositi, to su Zločeste curice. "Zapravo, zovu me Sophie." S kauča je doprlo frktanje prigušenog smijeha i sve smo se okrenule prema Izzy. Prekrila je usne rukom i pokušala glumiti da kašlje, ali Finley je svejedno trznula glavom i rekla: "Odi u svoju sobu, Iz." Izzy je sklopila knjigu i položila je u krilo, a ja sam se iznenadila kad sam vidjela da čita Ubiti pticu rugalicu. "Finn", usprotivila se. "Ali nisam se smijala s njom." Izzy me ošinula pogledom. "Pa ona me pokušala ubiti." "Zapravo, to nije točno", umiješala sam se. U Aislinninu i Finleynu pogledu bilo je nečeg što mi je utjeralo strah u kosti. Nipošto ne želim da me smatraju odgovornom za Elodiene postupke, osobito sada kad sam tehnički jedna od njih, tako da su mi riječi jednostavno navrle na usta. "Vidite, više nemam svoje moći zato što sam se trebala podvrgnuti obredu uklanjanja pa su mi moći na neki način zaključane i ne mogu ih upotrebljavati. Ali tu je ta djevojka - odnosno ta vještica Elodie, s kojom sam povezana jer je kad je umrla prenijela svoju magiju na mene.
To znači da me njezin duh slijedi naokolo i tako to, a kad si me ti napala, ona je opsjela moje tijelo. Što je za mene novost i, ako ćemo iskreno, totalno sablasna situacija koju još nisam uspjela obraditi. U svakom slučaju, ona je ta koja je na tebi upotrijebila magiju. Ah da, i držala ti je mač pod gušom i rekla sve one jezive stvari. Ja nisam jeziva. Barem ne namjerno." Sada su se sve tri Brannickice - sve četiri ako računamo mamu - zagledale u mene. Čovječe, što je bilo ono čudo s okusom bora? Red Bull u verziji Brannickica? "Ovaj, sada ću začepiti." Aislinn se više nije smiješila. Zapravo, djelovala je nekako prestravljeno. Finley se bedrom naslonila na stol i prekrižila ruke. "Kako to misliš da više nemaš moći?" Silno sam se trudila ne zakolutati očima. "Mislim točno tako kako sam i rekla. Imala sam moći, zatim je Vijeće - to su ljudi koji određuju sva pravila za prodigije", objasnila sam, ali na to je Finley zakolutala očima i rekla: "Da, znamo to." "Bravo za vas", promrmljala sam. "Dakle, izveli su taj obred koji nije... pa, nije tako jak kao obred uklanjanja. Moja magija nije zauvijek nestala." Barem sam se nadala da nije. Ali nisam to rekla Brannickicama. Aislinn i Finley su se pogledale. "Ali praktički si čovjek", rekla je Aislinn. "Aha, osim kad me opsjedne Elodien duh." Mislila sam da će ih to obradovati, na kraju krajeva, nije li točno da mrze prodigije? No Aislinn se čvrsto uhvatila za rub stola, a glava joj je klonula uz dubok uzdah. Finley joj je položila ruku na rame i promrmljala: "Sve je u redu, mama. Smislit ćemo nešto." Moja me je pak mama pogladila po leđima i rekla tiho: "Oh, dušo, tako mi je žao." Osjetila sam potrebu da se skljokam na pod i briznem u plač pa sam slegnula ramenima i rekla: "Hej, ionako sam otišla u London da mi uklone moći. Samo nije ispalo onako kako sam mislila da hoće. Ali, nemam tetovaže, dakle ja vodim." Aislinn je udarila šakom o stol, a kad je podignula glavu, izgledala je kao Strašni lovac na prodigije u svakom smislu riječi. "Ovo je rat. Tvoja vrsta sprema se Zemlju pretvoriti u pakao, a tebi je do šale?" Ne znam što je Nasmiješenu Aislinn pretvorilo u Potpuno pobjesnjelu Aislinn. Pogledi su nam se susreli i ja sam rekla: "U proteklih nekoliko sati opsjeo me duh, glava samo što mi nije smrskana i saznala sam da mi je mama prikriveni lovac na prodigije. A prije toga izgubila sam svakoga do koga mi je stalo i otkrila da
su ljudi kojima sam vjerovala gadovi koji su potajno prizivali demone. Moj je život trenutačno prilično koma. Stoga, da. Meni jest do šale." "Sad nam više nisi od koristi", rekla je Finley. "Žao mi je, a kako sam vam prije točno bila od koristi?" upitala sam iako sam imala osjećaj da već znam odgovor. Naravno, Finley me pogledala i rekla: "Čula si mamu. U ratu smo. A ti si trebala biti naše oružje."
PETO POGLAVLJE
Zagledala sam se u nju. "A mislile su da ću to učiniti zato što...?" "Torin je rekao da bi se borila za - " umiješala se Izzy, ali Aislinn je podignula ruku. "Isolde, dosta", rekla je. "To sada ionako nije važno." "Meni je važno", rekla sam. "Tko je, dovraga, Torin? I što ste mislile sa mnom, iskoristiti me kao vlastitu magičnu bombu?" Mama mi je zagrlila ramena. Zbacila sam njezinu ruku i prišla stolu kako bih se suočila s Aislinn. "Znaš, to su namjeravale", rekla sam joj. "Casnoffice." Glas mi je lagano zadrhtao kad sam pomislila na Nicka i Daisy, dvoje mladih demona s kojima sam se... pa, sprijateljila je prejaka riječ - koje sam upoznala u opatiji Thorne. Posljednji put kad sam je vidjela, Daisy je podemonila i pokušala me ubiti i to upravo zahvaljujući Lari Casnoff. Isto se dogodilo i s Nickom koji je napao Archera i umalo ga ubio. Budući da je Lara pretvorila Nicka i Daisy u demone, ona ih je i kontrolirala. Koliko god bili čudni i ubilački nastrojeni, dijelom sam osjećala da mi nedostaju pa sam vjerojatno baš zbog toga podignula glas kad sam dodala: "Casnoffice i ostali članovi Vijeća žele upotrijebiti demone u borbi protiv Oka." Aislinn više nije djelovala ljutito. Djelovala je dotučeno. Provukla je ruku kroz kosu. "Zar zaista to misliš, Sophie? Da prizivaju demone kako bi zaštitili ta čudo... pripadnike tvoje vrste?" "Ja... pretpostavljam da je tako. Hoću reći, uvijek su govorili da ćete nas sve pobiti." Aislinn me pogledala gotovo sućutno. Finley se oglasila ogorčeno. "Baš. Te Casnoffice žele praviti demone samo kako bi mogle stvoriti vlastitu tajnu službu. I kao ne bi im bilo zgodno kad bi na raspolaganju imale vlastitu vojsku demona." Srećom, jedan od sklopivih stolaca bio mi je pri ruci pa sam se uspjela skljokati u nj.
"Ne kužim", rekla sam i preko ramena pogledala mamu. Razvukla je usne u mrku liniju. "Recimo da Brannickice nikada nisu povjerovale da Alexei, Larin i Anastasijin otac, namjerava stvoriti demone kako bi zaštitio prodigije. Tolika bi moć gotovo značila da u svojim rukama posjeduje ekvivalent magičnog nuklearnog oružja." Alexei je uz pomoć još jedne vještice pretvorio moju prabaku Alice u demona. Prije je bila obična djevojka, ali kad je Alexei Casnoff završio s njom, bila je manjeviše čudovište, a mračne sile koje je nosila u sebi dovele su je do ludila. Dakle, da, moguće je stvoriti demona, ali malo ga je teže kontrolirati. "Prve večeri koju sam provela u Hekinoj školi", obratila sam se Aislinn, "gospođa Casnoff je prikazala niz dijapozitiva da nam pokaže na koje su sve načine ljudi godinama ubijali prodigije. Ne samo Brannickice ili pripadnici Oka, nego i obični ljudi. Prema riječima gospođe Casnoff ispalo je da gotovo neprestano napadaju prodigije." "Aha, jer obični ljudi baš imaju velike šanse protiv čudovišta", narugala se Finley. "Znaš li koliko ima Brannickica, Sophie?" tiho je upitala Aislinn. Odmahnula sam glavom, a ona je dodala: "Upravo nas gledaš." Zagledala sam se u nju. "Kako, samo... samo vas tri? A jedna od vas jedva da ima dvanaest godina?" "Četrnaest", dobacila je Izzy s kauča, ali nitko nije obraćao pozornost. "Bilo nas je četiri dok smo imale tvoju majku", odgovorila je Aislinn. "Dobro, ali udružile ste se s Okom", rekla sam. Prije nekoliko mjeseci izgorjelo je sjedište prodigijskog Vijeća u Londonu. Ubijeno je sedam članova Vijeća, a tata kaže da je to skupina L’Occhio di Dio surađivala s Brannickicama." Aislinn se nasmijala. "Da se Oko udružilo s nama? Nema šanse. Naša obitelj potječe od vještice, sjećaš li se? Oko ne želi imati veze s tim." "Što onda, zar je Oko samo napalo sjedište Vijeća?" upitala sam. "Uopće ga nije napalo", rekla je Finley. "Sve su to napravile tvoje frendice, Casnoffice." Osjećala sam se kao da sam se upravo sunovratila u bizarnu paralelnu dimenziju pa sam ponovno odmahnula glavom kao da će mi zbog toga mozak brže proraditi. "Ali zašto bi Casnoffice - " I tada mi je sinulo. "To je kao ono s projekcijom dijapozitiva. Pobrineš se da se svi izbezume zbog Oka i Brannickica i
više nikoga neće biti briga što pretvaraš djecu u demone. Ne ako će ih demoni štititi od Oka ili od svih vas", rekla sam i rukom pokazala prema Aislinn i Finley. Aislinn je kimnula. "Tako je. A sada su Oku pripisali i uništenje opatije Thorne i možebitnu smrt tvojega oca." Zbog toga me zaboljelo srce, osjetila sam da me mama pogladila po kosi. "I tako su Casnofficama odriješili ruke da prizovu koliko god žele demona", rekla je Finley. "I nitko ih neće zaustaviti." "Ja hoću", rekla sam automatski. "Kako?" podsmjehnula se Finley. "Uopće nemaš moći. A one imaju najmoćnije magično oružje ikad stvoreno." U grudima mi je proključala moć i uzdrmala me. "Mi smo ljudi", rekla sam i užasnula se osjetivši kako su mi navrle suze. Stvarno nisam htjela zaplakati pred Finley. "Prizvati demona znači samo nafilati dušu obične osobe ili prodigija ili čega god zbilja mračnim silama. Ta osoba, ono što ona doista jest, ne nestaje. Nick i Daisy. Ili ja i tata - moj tata. Mi nismo stvari koje možete iskoristiti pa uništiti. Nismo oružje." Dok sam izgovarala tu posljednju riječ, tako sam se čvrsto uhvatila za rub stola da sam slomila nokat. Mama je istupila i primila me za lakat. "Dosta", rekla je. "Poenta priče je da ćemo pronaći način da zaustavimo Casnoffice a da pritom ni na koji način ne upotrijebimo Sophie." "Nije na tebi da o tome odlučuješ, Grace", rekla je Aislinn. Mama se okrenula prema sestri žestinom kakvu nikada prije nisam vidjela. "Ona je moja kći." "Ali nije uvijek na nama da odabiremo put kojim će ići članovi naše obitelji, zar ne?" odgovorila je Aislinn ne skrećući pogled s mame. Prostorijom je odjeknuo prigušen hihot, a meni su se nakostriješile dlačice na vratu. Izzy je poskočila, a Finley i Aislinn pogledale su se preko ramena. Prvi put primijetila sam da nešto visi na zidu. Nisam bila sigurna što je to točno jer je bilo prekriveno teškim tamnozelenim platnom, ali budući da je bilo veliko i pravokutno, pretpostavila sam da je riječ o nekakvoj slici. "Ah, Grace i Aislinn se svađaju. Baš kao nekada", rekao je pomalo prigušen muški glas. "Može li netko ukloniti ovo prokleto čudo pa da mogu vidjeti?" Magija je u meni ponovno bubnjala i udarala tako da sam znala da što god bilo to što nam se obratilo, nije ljudsko. Pa ipak, kad je Aislinn prišla tomu što je visjelo na zidu i povukla platno, zapanjila sam se kad sam vidjela o čemu je riječ.
Ispostavilo se da to ipak nije slika, bilo je to zrcalo koje je odražavalo sumornu, mračnu sobu. Bilo je neobično promatrati kakvu sliku tvorimo. Mama me zabrinuta lica i dalje držala za lakat. Aislinn je gotovo s gnušanjem gledala u zrcalo, dok je Izzy još više problijedjela, a Finley se mrštila. Što se mene tiče, vlastiti me odraz šokirao. Bila sam mršavija nego što pamtim, koža mi je bila prljava, suze su mi ostavljale tragove na prašnim obrazima. A kosa... ma znate što? Radije nemojmo o tome. No moći mi nisu pomahnitale zato što sam izgledala kao malo siroče. Bilo je to zbog tog tipa. U zrcalu je sjedio prekriženih nogu nasred okruglog stola i podsmjehivao nam se. Premda sam znala da nije zbilja ondje, svejedno sam bacila oko prema stolu. Iste one karte i papiri nagužvani pod njim u zrcalu i dalje su bili ravni i glatki. Njegova kuštrava kosa bila je zagasito plava, a s manšeta košulje visjela mu je čipka koja je pomilovala papire na stolu kad je prislonio zapešća na koljena. Nosio je i impresivne visoke čizme i smiješno uske hlače, što znači da je ili totalno lud za renesansnim sajmovima u toj svojoj Zemlji zrcala, ili je jako star. Pretpostavila sam da je potonje. "Dakle ovo je cura oko koje se podignulo toliko prašine", rekao je proučavajući me. Glas mu je bio tih, a mislim da bi bio i prilično zgodan da njegovo držanje nije govorilo: "Ja sam super zao, i to zaista, a ne na neki seksi način". Svejedno, bila sam prilično uvjerena da je u pitanju običan vještac. Demoni šire snažniju, mračniju vibru, a premda sam bila uvjerena da taj tip donosi nevolje, nije bio dovoljno mračan i moćan. Aislinn je rukom udarila u okvir zrcala zbog čega se stol na kojem je tip sjedio zatresao i samo što se nije prevrnuo. Stol u prostoriji nije se ni pomaknuo. Dečko iz zrcala uhvatio se za jednu stranu stola i namrštio se, a zatim je zaustio kako bi nešto rekao, ali Aislinn ga je prekinula. "Pogriješio si, Torine. Ostala je bez moći." Torin je slegnuo ramena. "Zaista? Pa, sada stvari definitivno postaju zanimljivije." Nasmiješio se. To bi nekoj ženi možda bilo privlačno. Meni je bilo odurno. Što se vjerojatno vidjelo na mojem licu jer je smiješak s njegova lica brzo nestao, a on se okrenuo prema Aislinn i slegnuo ramenima. "Nema veze. Ja nikada ne griješim. Rekao sam ti da će opatiju Thorne progutati vatra, a tako je i bilo. Rekao sam ti da će vam se ova cura vratiti i evo je." Uperio je prst u Aislinn. Površina zrcala razvukla se oko njegova prsta poput rastezljiva mjehurića. "A rekao sam ti i da ćete izgubiti Grace zbog jedne od onih
zvijeri. Nitko mi nije htio vjerovati", obratio se meni. "Pa ipak, evo te. Dokaz da su moja proročanstva uvijek točna. Aislinn, ono što sam ti rekao istina je", dodao je i okrenuo se prema njoj. "Ova djevojka zaustavit će one vještice od Casnoffica." Na prostoriju se spustila grobna tišina, zagledale smo se u tog tipa u staklu dok sam pokušavala probaviti činjenicu da Brannickice, te talentirane ubojice vještica, slušaju vješca koji sipa proročanstva te da me spomenuti vještac očito predodredio da prekinem ovaj zastrašujući, veliki magični rat koji se sprema. Svejedno, nije mi se dopalo što mi tatu naziva "zvijeri" pa sam se potrudila izgledati što prezrivije kad sam ustala. "Zar imate magično zrcalo? Trebala si mi to prije spomenuti", rekla sam Izzy. "Hoću reći, to je puno veća fora od bodljikave žice i bunkera." "Nije to magično zrcalo", odgovorila je Izzy, a ja sam morala primijetiti da ni u jednom trenutku nije skinula pogled s Torina. "On je naš zarobljenik." "Gost", obrecnuo se Torin, ali svi su ga ignorirali. "Kako ste uspjele zarobiti vješca ako se ne koristite magijom?" upitala sam. "Nisu ga Brannickice zarobile", odgovorila je mama. "To je učinio posve sam." Torinu je odjednom postalo iznimno važno popraviti manšete pa nam je okrenuo leđa. "Pokušao je izvesti čaroliju za koju se ispostavilo da je malo prevelik zalogaj za njega", dodala je Finley. "Zaglavio je unutra još 1589." "1587", ispravio ju je Torin. "A čarolija mi uopće nije bila prevelik zalogaj". Samo je bila... kompliciranija nego što sam očekivao." Finley je frknula. "Naravno. U svakom slučaju, nakon nekoliko godina pronašla ga je... Avis Brannick pronašla je to čudo, ma što god, i donijela je zrcalo svojoj obitelji." "Kad je Avis otkrila da Torin ima moć proricanja, shvatila je da može biti koristan. Odonda smo njegovi čuvari", dovršila je Aislinn. Zapitala sam se prepričavaju li uvijek priče tako u krug. To me podsjetilo na one trosmjerne poglede koje su razmjenjivale Elodie, Anna i Chaston pa me ponovno onako čudno štrecnulo u grudima. Nije da su mi te tri cure bile drage, ali jedna od njih sada je mrtva, a dvije su nestale. Sam Bog zna što im se dogodilo." "Iskvarile su ih", rekao je Torin, a ja sam se lecnula. "Molim?"
"Razmišljala si o one dvije vještice koje si upoznala u školi, pitala se što im se dogodilo", rekao je. Prvi put shvatila sam da su njegove smeđe oči jako tamne, gotovo crne. "Sumnjaš da su ih Casnoffice pretvorile u demone. I jesu." "Čekaj, znači ti ne predviđaš samo budućnost? Upućen si i u druge stvari?" Zadovoljno je kimnuo. "Znam ja mnogo toga, Sophie Mercer. A ti imaš tako mnogo pitanja, zar ne? Gdje si bila tih sedamnaest dana? Što se dogodilo s onom krvopijom od tvoje prijateljice i s tvojim ocem..." Bez razmišljanja prešla sam prostoriju i stala pred zrcalo. "Je li moj tata živ? Je li Jenna - " Začepila sam kad se Torin počeo smijuljiti i uzmicati. "Ne mogu odati sve svoje tajne", rekao je i širom raširio ruke. Svaka trunka magije koju sam imala u sebi htjela se probiti kroz to staklo i raznijeti ga u sićušne komade. Morala sam se zadovoljiti time da zgrabim okvir i protresem ga. "Reci mi!" viknula sam, a on je pao na pod, zrcalni stol naposljetku se preokrenuo, papiri se rasuli po podu. Snažne ruke primile su me za ramena i povukle natrag. Naglo sam se okrenula očekujući da ću ugledati Aislinn, no mama me držala. "Prekrij to prokleto čudo", rekla je mama svojoj sestri. Aislinn je navukla platno na zrcalo, a mama mi je maknula kosu s lica. "Zlato, pronaći ćemo tvojega oca. I Jennu." Pogledom je prostrijelila sada pokriveno zrcalo. "I to bez Torinove pomoći." Uperila je pogled prema Aislinn. "Nismo ga uopće ni trebale početi slušati." "Nemamo mnogo izbora, Grace", rekla je Aislinn. Zvučala je umorno. Što god da je bilo u onom zelenom napitku, počelo je popuštati, pa sam osjetila kako mi se umor ponovno uvlači u kosti. Baš sam se spremala upitati ih smijem li se vratiti u svoju sobu kad je Aislinn uzdahnula i rekla: "O svemu tome možemo poslije. Sunce samo što nije zašlo." Mahnula je prema Finley i Izzy. "Hajdemo, cure, vrijeme je za ophodnju." Dvije mlade Brannickice krenule su bez riječi prema vratima. Promatrala sam ih kako odlaze i smišljala kad bih se mogla ponovno prikrasti ovdje i razmijeniti riječ ili njih tisuću s Torinom, kad me Aislinn uhvatila za rame. "I ti, Sophia." "Molim?" "Sve Brannickice koje nemaju osamnaest moraju patrolirati imanjem u večernjoj smjeni."
Dodala mi je nešto i trebalo mi je nekoliko sekunda da shvatim o čemu je riječ: bio je to srebrni kolac. Zbunjeno sam je pogledala, ništa mi nije bilo jasno. Aislinn se nacerila, izgledala je zastrašujuće. "Dobro došla u obitelj."
ŠESTO POGLAVLJE
"Znači
ni gadna povreda glave ni činjenica da sam prije samo trinaest minuta saznala da sam član ove obitelji - što znači da imam iznimno malo iskustva s oružjem neće me spasiti od ophodnje?" upitala sam kad sam se našla s Finley i Izzy kraj stražnjih vrata. Mama se nakon Aislinnine objave pokušala založiti za mene ističući kako A) i dalje pokušavam probaviti cijelu ovu priču da sam Brannickica, i kako sam B) svašta pretrpjela pa bi mi vjerojatno dobro došlo da malo odspavam. Ili da nešto prigrizem. Aislinn je odgovorila da imam deset minuta da se istuširam, uzmem nešto Finleyne odjeće i plošku one tekućine što podsjeća na Domestos s mirisom bora. Iako mlak, tuš je pomogao, a premda je odjeća bila i malo preduga i malo preuska, bilo mi je drago što sam se riješila prljavih, čađavih prnja iz opatije Thorne. Zataknula sam srebrni kolac u držač za remen u nadi da neću prerezati arteriju. Prije negoli sam se spustila, otpila sam nekoliko gutljaja onog zelenog čuda, a premda je i dalje imalo grozan okus, osjećala sam se bolje. Oprezno sam progutala knedlu kad je Izzy frknula i rekla: "Prilično sam sigurna da nas ni dekapitacija ne bi spasila od ophodnje." Nasmiješila sam se, na što me Finley prostrijelila pogledom. "Znam da je teško prilagoditi se budući da su do sada uvijek vile, ili što već, obavljale tvoje prljave poslove, ali ovdje je tako", rekla je i gurnula mi crni ruksak u ruke. "Daj, molim te. Sigurno nikada nisi vidjela vilu ako misliš da bi one radile išta prljavo", uzvratila sam. "Vidjele smo mi mnoge vile", obrecnula se Finley, ali njezino je držanje odavalo veliku napetost, a Izzy ju je prostrijelila nekim čudnim pogledom. Svejedno. Dovoljno mi je što se moram nositi s problemima u vlastitoj obitelji. Ali tad sam se podsjetila da, tehnički gledano, Izzy i Finley i jesu moja obitelj. Demoni s jedne, a lovci na prodigije s druge strane. Zar je zbilja čudo što sam tako zbrčkana?
Finley se okrenula prema vratima zakračunatima pomoću nekoliko različitih brava. Promatrala sam kako okreće brojčanik ili dva, drugu otvara ključem koji je nosila oko vrata, a zatim povlači zasun na vrhu vrata. "Čovječe, kladim se da je potrebna cijela vječnost da bi se provalilo u tvoj školski ormarić", našalila sam se, ali Izzy je odmahnula glavom. "Mi ne idemo u školu", rekla je, a u njezinu se glasu krilo nešto tako ozbiljno i žalosno da joj nisam imala srca reći da se samo šalim. Finley je ramenom gurnula vrata i ona su se otvorila uz zloslutnu škripu. Izašle smo na nešto nalik na igralište koje su projektirale nindže. Bile su tu dvije grede na visini od oko dva metra od tla. Bila je tu i prečka te težak željezni kavez na samom rubu čistine. Kraj njega je bilo postavljeno nekoliko meta. Primijetila sam strijele zabijene u jednoj, nekoliko noževa s drvenim drškom u drugoj i šurikene u trećoj. Čistinu su okruživala stabla, a odmah iza njih razabrala sam još nekoliko objekata. Izzy je slijedila moj pogled i rekla: "Šatori. Ovo mjesto sagrađeno je tridesetih kada je bilo još mnogo Brannickica. Ovdje su nekada održavale svoje zborove. Tako smo zvali veliko okup..." "Umukni, Iz", rekla je Finley udaljujući se od nas. "Ona nije prokleta Brannickica, zato joj nemoj ispričati sve naše gluposti, dobro?" Da se razumijemo, nije baš upotrijebila riječ "gluposti". Ni "prokleta" kad smo kod toga. Prije nekoliko mjeseci vjerojatno bih joj pošteno odbrusila, ali ovog puta odlučila sam joj popustiti. Okrenula sam se prema Izzy kako bih je upitala još nešto o Brannickicama, a kad sam to učinila, zalazeće sunce obasjalo je mali smaragdni privjesak oko njezina vrata. Glavom mi je iznenada proletjela slika Jennina razbijena krvavog kamena, ali prisilila sam se potisnuti je. Ipak, to se vjerojatno vidjelo na meni jer je Izzy rekla: "Uglavnom nije ovakva. Dobro, zapravo jest, ali ružne riječi su novost." Poželjela sam joj raskuštrati kosu, ali nešto mi je govorilo da ne bi to dobro primila. Stoga sam samo slegnula ramenima i rekla: "Ma nije to. Samo sam se sjetila... Zaboravi. U svakom slučaju, shvaćam zašto Finley nije baš najbolje raspoložena." Zalazeće sunce bljeskalo se na Finleynoj bakrenoj kosi dok je žustro koračala čistinom da bi potom nestala među stablima. Izzy i ja krenule smo za njom, a ja sam prebacila ruksak preko ramena. Zazveckao je, a ja sam pogledala Izzy. "Onda, što točno podrazumijeva ,ophodnja’?"
Slegnula je ramenima. "Moramo se pobrinuti da šumu očistimo od svih nadnića." "Kakvi bi nadničari sada bili u – oh ,nadnića’? Kao u nadnaravnih bića’? Zar nas tako zovete?" Izzy se nije okrenula, a premda je u pitanju možda bila samo igra svjetlosti, učinilo mi se da su vršci njezinih ušiju poružičastili.. "Ma to je samo nešto što sam izmislila", promrmljala je, a meni je bilo vrlo drago što mi je bila okrenuta leđima jer mi je na licu izbio osmijeh. "Sviđa mi se." Naglo se okrenula, a ja sam se pobrinula da mi izraz lica bude smrtno ozbiljan. "Stvarno", rekla sam joj. "Znaš kako zovemo sami sebe, zar ne? Prodigiji." Nacerila sam se. "Jedino što zvuči jadnije i pretencioznije od latinskog je izmišljeni latinski." Izzy me promatrala trenutak i očito je zaključila da je ne ismijavam jer je lagano kimnula. Prvi put sam primijetila da joj je hrbat nosa posut pjegama, baš kao meni. Do tada sam Finley već izgubila iz vida, ali činilo se da Izzy zna kamo idemo. Dugo smo se u tišini provlačile među stablima i grmljem. Znojila sam se iako je sunce već gotovo zašlo pa sam stala povlačiti izrez na vratu svoje posuđene crne majice. "Uspijete li ovdje zbilja uhvatiti mnogo, ovaj, nadnića? Jer iz iskustva znam da se ne vole vrzmati po šumama u okolici domova ljudi koji ih žele ubiti." Tad sam se prisjetila nečega i zaustavila se. Bila sam toliko zaluđena time da moram pronaći Brannickice da sam potpuno zaboravila na vukodlaka kojeg su lovile Izzy i Finley. "Što se dogodilo s onim vukodlakom sinoć?" upitala sam Izzy. Izzy se okrenula prema meni s osmijehom koji me i previše podsjećao na njezinu majku. "A koga misliš da lovimo večeras?" Nakrenula sam se i povukla ruksak pred sebe, a zatim ga otvorila. Još srebrnih kolaca. Malene staklene boce s blagoslovljenom vodom. I, o, Bože, zar je to pištolj? Klecavih koljena povukla sam patentni zatvarač na svojoj smrtonosnoj torbi i oprezno je spustila na travu. "Nešto nije u redu?" upitala je Izzy. "Pa recimo, mnogo toga? Iskreno, velik dio onoga što se upravo događa je pogrešan. Recimo to što vas dvije tinejdžerke imate torbe pune pištolja?" Izzy je postala pomalo napeta. "Nismo mi djeca", ispalila je. "Mi smo Brannickice."
Uzdahnula sam i zabila ruke u džepove. "Shvaćam to, ali, gle, Izzy, ja ne mogu ubiti vukodlaka. Ja ih poznajem. S nekima sam od njih i živjela, i oni su... pa, odvratni su i slinavi i superstrašni, ali ne mogu ih ubiti." Čekala sam da izvuče samostrijel ili ručni top ili neku drugu ludu ubojitu alatku koju je nesumnjivo spakirala. No samo je nakrivila glavu i upitala: "Živjela si s vukodlacima?" Sada je već gotovo pao mrak i bilo mi je žao što joj ne mogu dobro vidjeti lice. "Jesam", odgovorila sam. "U Hekinoj školi. Bilo ih je nekoliko. Jedna od njih, Beth, bila je zapravo prilično draga. A bio je tu i jedan dečko, Justin, nije bio puno stariji od tebe." Kleknula sam kako bih pokupila torbu, ali ona me ponovno šokirala pitanjem: "S kojim si još nadnićima živjela?" Podignula sam pogled prema njoj i rekla: "Svakakvim. Kako sam već rekla, s vilama, a bilo je i vještica i vještaca. Moja cimerica bila je - " zastala sam i uzela si nekoliko sekunda da progutam knedlu koja mi je došla do grla. "Cimerica mi je bila vampir. Jenna." "Ne seri", rekla je Izzy, ponovno je zvučala kao dijete. Osobito kad je dodala: "Mama i Finley suočile su se s nekoliko vampira prošle godine. Meni nisu dale da idem jer su rekle da je preopasno. Zar se nisi bojala da će ti, ne znam, popiti svu krv dok spavaš?" Nagonski sam odmah htjela početi braniti Jennu, ali tad sam se sjetila kako sam se osjećala prve večeri u domu, kad sam ušla u sobu i zatekla je kako žvače vrećicu krvi. "Malo. Prije nego što sam je upoznala. Ali nakon toga više se nikada nisam bojala da bi me mogla ozlijediti. Bila je - i još je - moja najbolja prijateljica." U strahu da se ponovno ne rasplačem i tako se dovedem u opasnost da umrem od dehidracije, ustala sam držeći ruksak dalje od sebe. "A i teško se bojati vampira visokog jedva metar i pol i ružičaste kose, znaš?" Izzy je kratko šutjela, a zatim je rekla: "Ružičaste kose?" "Pa, ne cijele, imala je pramen - " rekla sam, ali rada sam registrirala ton kojim je Izzy izgovorila riječi "ružičaste kose". Prisjetila sam se svih onih papira, kartoteka i kutija u ratnoj sobi. "Jesi li čula za nju? Jeste li je vidjele?" upitala sam je, a u grudima mi je poskočilo srce. "Ne", obrecnuo se drugi glas, a kad sam se okrenula, iza sebe sam ugledala Finley. "Nismo čule ništa o vampirici ružičaste kose, a i da jesmo, uputile bismo se u Englesku da je probodemo kolcem jer je to naš posao. A sada hajdemo." "Lažeš!" nisam htjela biti tako glasna, ali glas kao da mi je odjeknuo mračnom šumom. "A spomeneš li opet riječ ,kolac’ dok govoriš o Jenni, kunem se da ću - "
"Što?" viknula je Finley. "Srušit ćeš me? Povući za kosu? Nemaš više moći. Zbog tebe smo izgubile sve, a ti si beskorisna." "Oh, baš mi je žao što vam pomanjkanje moje magije stvara neprilike. I kako to misliš da ste ,sve izgubile’?" Finley mi se primaknula, a na prigušenoj mjesečini primijetila sam da joj oči plamte od bijesa. "Nije nas uvijek bilo samo troje. Štoviše, prije nekih sedamnaest godina bilo nas je gotovo pedeset. Istina, ni to nije bilo mnogo, ali bilo je nešto!' Zaustavila se i protrljala nos. "Sve dok ostali nisu saznali da je tvoju mamu napumpao demon. Moju mamu trebali su proglasiti sljedećom glavom obitelji, ali umjesto toga protjerali su je. Izabrali su neku daleku rođakinju da ih vodi, nekakvu curu koja uopće nije bila izravni potomak Maeve Brannick." "Dobro, gle, žao mi je što tvoja mama nije postala Predsjedavajuća Brannickica ili što već, ali sve se to dogodilo prije nego što smo se mi uopće rodile. Tako da stvarno ne vidim - " "Tri mjeseca nakon izbora novog vođe, povela je cijelu obitelj Brannick u napad na najveće vampirsko gnijezdo u Sjevernoj Americi. Moram li ti nacrtati što se dogodilo?" Osjetila sam mučninu i odmahnula glavom. "To je bilo glupo i besmisleno, a mama bi to znala", rekla je Finley, gotovo je ispljunula te riječi. "Da zbog tvoje mame nisu protjerali moju mamu iz klana Brannickica, do tog napada uopće ne bi došlo. Ali znaš što? Kad je Torin rekao da si ti osoba koja će zaustaviti Casnoffice, pomislila sam: Hej, možda je imalo nekog smisla izgubiti cijelu obitelj. Tako ova nakaza barem može učiniti nešto za nas. Ali ne možeš. Što znači da su sve te Brannickice umrle nizašto." Nisam znala što bih rekla na sve to. Stoga sam se na kraju odlučila za naizgled najjednostavnije rješenje. "Žao mi je." Frknula je i počela prtljati oko nečega za pojasom. "Svejedno. Nije važno. Završimo sada obilazak prije nego - " Nije dovršila rečenicu. Ovog puta nije se začuo nikakav urlik, ništa nije protutnjilo kroz grmlje. Vidjela se samo tamna spodoba koja je iskočila iz mraka i začuo se Finleyn vrisak kad je vukodlak sletio na nju.
SEDMO POGLAVLJE
U nekoliko je sekunda nastao urnebes. Vukodlak je režao, Izzy je glasno dozivala Finley, a ja sam očito ponovno ispustila ruksak pun oružja budući da ga više nisam držala u ruci. Koliko god to zvučalo glupo, pričekala sam sekundu u nadi da će mi iz tabana suknuti magija. Hoću li se ikada priviknuti na to da sam... pa, čovjek? Moji su prsti najzad dohvatili naramenicu ruksaka, ali dok sam ga privlačila k sebi, pitala sam se što mi je činiti. Nikad prije u životu nisam zapucala, a nisam bila sigurna ni kako točno probosti nekoga kolcem. Glavom su mi odjekivale Finleyne i Aislinnine riječi: Beskorisna, beskorisna, beskorisna. Podignula sam pogled i vidjela da Izzy drži isti onaj nož kojim je prethodne noći napala mene, ali dok su se Finley i vukodlak hrvali u blatu, Izzy je samo neodlučno stajala, očito nije bila sigurna kako da napadne to stvorenje a da pritom ne ozlijedi Finley. Prekopala sam torbu i izvukla šaku bočica s blagoslovljenom vodom. Ustala sam i svom ih snagom bacila vukodlaku u leđa. Ispostavilo se da moja snaga i nije nešto budući da se razbila samo jedna bočica. Ostale su se bezopasno otkotrljale niz njegovo krzno na tlo. Svejedno, privukla sam njegovu pozornost. Maknuo se s Finley i okrenuo prema meni, s njuške mu se slijevala slina. Progutala sam knedlu, a Finley je uzmaknula. Prethodne noći u vukodlakovim očima vidjela sam iskru čovječnosti. Večeras, dok se dizao pun mjesec, očito je bio više životinja nego čovjek. Svejedno, nije me napao. Spustio je njušku i ponjušio me, nakrivio glavu. "Tako je", rekla sam žaleći što mi drhti glas. "Dobro znaš što sam." Možda se ne mogu služiti magijom, ali znala sam da vukodlak i dalje može osjetiti da nisam običan čovjek. "Pogledaj", rekla sam i te kako svjesna da me Finley i Izzy promatraju kao da sam kakva luđakinja. "Znam da se bojiš i da su te ove djevojke lovile. Ali ozlijediš li ih, samo ćeš njima sličnima dati još razloga da te požele ubiti. Stoga, zašto jednostavno ne zbrišeš?"
Vukodlak me proučavao, a ja sam u razmaku od tri udisaja vjerovala da bismo se iz ovoga mogle izvući neozlijeđene. A zatim se iskesio, tiho zarežao i znala sam da sam nagrabusila. Krajičkom oka vidjela sam da Finley umeće strijelu u minisamostrijel, ali znala sam koliko vukodlaci mogu biti brzi. Nema šanse da je uspije odapeti prije nego što nasrne na mene. A zatim sam ugledala bljesak. Na sekundu sam pomislila da je Izzy možda zapucala iz pištolja, ali zatim me obuzeo onaj osjećaj ljutnje i ponosa i... preplavila me moć. Moja se ruka podignula, prsti izvili, a vukodlak se ukipio, iskričava mreža magije nije mu dala da se pomakne. Eto! začula sam Elodien ushićen glas u glavi, a da sam mogla kontrolirati svoje tijelo, zaškripala bih zubima. Zahvalna sam ti na spašavanju, ali, daj, molim te. Ovo s otimanjem tijela mora prestati. Ovog puta nije bilo odgovora, ali osjetila sam kako mi nad glavom i ramenima nadire još magije. Ponovno sam vidjela kako mi se pomiču prsti, a čarolija koja je držala vukodlaka zatitrala je i ispustila plave iskre. Zatim je vukodlak nestao s naletom vjetra. Kamo je otišao? upitala sam Elodie. U drugu dimenziju, odgovorila je, a ja sam se zapitala kako glas u mojoj glavi može zvučati tako drsko. Koji vr - htjela sam je upitati, ali zatim sam se okrenula prema Brannickicama. "Prestanite se ponašati kao kuje prema Sophie", čula sam se kako govorim. Finley i Izzy su se pogledale, a zatim su se ponovno okrenule prema meni. "Ovaj, zašto govoriš o sebi u trećem licu?" upitala me Izzy. Ali Finley je odmahnula glavom. "Nije to Sophie, Iz", rekla je. "Sjećaš li se što nam je rekla? Može izvoditi čarolije samo kad je opsjedne duh. Pretpostavljam da je ovo duh." Osjetila sam kako kimam. "Elodie", izgovorila su moja usta. "I mislim ozbiljno. Nisam baš luda za njom, ali proživjela je svašta. Nije ona kriva što je vaš glupi klan protjerao Aislinn, a zatim dopustio da ih sve pobiju. Sranja se događaju." Zakoračila sam prema Finley, promatrala kako je bockam prstom u grudi. "Stoga svoj tinejdžerski bijes iskali negdje drugdje, a ovoj curi daj malo mira." Ostala sam bez teksta. Elodie Parris brani mene? Možda je u cijelom ovom kaosu na vrbi doista rodilo grožđe.
Finley me smrknuto pogledala, ali Izzy je rekla: "Finn, spasila te. Prije nego što je duh ušao u nju. Borila se protiv vukodlaka iako nema moći niti se zna boriti. Istina, ovaj se duh ponaša kao gadura, ali možda... možda je u pravu." Vidiš? rekla je Elodie u mojoj glavi. Tako se izlazi na kraj s curama poput njih. Zbilja ne trebaš voditi moje bitke, uzvratila sam, a ona je frknula. Oh, da, jer ti samo što nisi sredila onog vukodlaka. Htjela sam joj odmah uzvratiti sarkastičnom primjedbom, ali prije nego što sam u tome uspjela, Elodie je nestala. Posljednji put kad je to učinila bila sam bez svijesti što je, kako se sada čini, bilo dobro. Jer, znate kakav je osjećaj kad duh koji vam je kontrolirao tijelo iznenada iščezne? Prilično traumatičan. Pala sam na sve četiri, dašćući pritom, jer sam se osjećala kao da mi je netko otrgnuo flaster s duše. Ostala sam tako, duboko disala i pitala se hoću li ikada više ustati. A zatim sam osjetila kako je nečija ruka kliznula pod moju. Izzy mi je pomagala da ustanem. Finley me primila za drugu i zajedno su mi pomogle da se pokrenem. "Hvala", promrmljala sam. Na moje iznenađenje, Finley je bila ta koja je rekla: "Nema problema." Zatim se obratila Izzy: "Odvedimo je kući." Posrtale smo kroz mrklu noć. "Imaš ideju kamo je poslala vukodlaka?" upitala me Izzy. "Rekla je u drugu dimenziju, a tko zna kog vraga to znači?" Kad smo stigle kući, mama i Aislinn sjedile su u kuhinji. Obje su držale šalice za kavu, a sudeći po napetosti koja se osjećala u zraku, pretpostavljam da su žustro raspravljale. Dok je Finley prekapala ormariće u potrazi za antiseptikom ogrebotine na njezinoj ruci djelovale su crveno i opako - obavijestila sam Aislinn o svemu što se dogodilo. "To je vrlo moćna čarolija", rekla je, a premda mi je na pamet odmah palo da joj kažem Misliš?, pregrizla sam jezik. ,Ako možeš slati stvorenja u druge dimenzije " nastavila je Aislinn, ali prekinula sam je. "Ne mogu. To može Elodie. A ona nije baš pouzdana." To je bio najljepši način koji sam uspjela smisliti kako bih joj rekla: Odbij s pričom o oružju jer to ne dolazi u obzir. Aislinn se ponovno svalila u stolac, nestalo joj je sjaja iz očiju. "Istina. Primjedba ti je na mjestu."
Mama je rekla: "Dobro, dosta je za večeras. Sophie je potreban odmor, a uvjerena sam da će dobro doći i Finley i Izzy." Osvrnula se po kuhinji. "Kad smo kod toga, gdje je Izzy?" Finley se lecnula kad je namjestila zavoj. "Vjerojatno je već otišla gore." Zatim smo si poželjele laku noć i tako privele kraju možda i najbizarnija dvadeset četiri sata u mojem životu (što govori mnogo). Aislinn mi je rekla da mogu zadržati sobu u kojoj sam prije bila pa sam, pošto sam zagrlila mamu - koja je očito namjeravala ostati dolje i dovršiti raspravu s Aislinn - otklipsala uza slabo osvijetljene stube do svoje sobe. Izzy je stajala pred mojim vratima, u ruci je držala nekakav fascikl. "Hej", rekla je, zvučala je pomalo smeteno. "Hej. Čuj, Izzy, stvarno sam slomljena, tako da o čemu god si htjela razgovarati - " "Drži", rekla je i gurnula mi fascikl u ruku. "Samo sam... htjela sam ti zahvaliti. Što si pokušala spasiti Finley i što si... ma ne znam. Što si prema nama bila bolja nego što si trebala biti." Nasmiješila sam joj se, a na sekundu je izgledalo kao da smo zaplesale na temu "hoćemo li se zagrliti?", obje smo se kretale naprijed-nazad s rukama koje su nam se klatile uz bokove. Dobro je znati da nam je šeprtljavost očito obiteljska crta. Naposljetku smo se nekako potapšale po ramenu, nakon čega se Izzy vratila dolje, a ja sam ušla u svoju sobu. Naslonila sam se na vrata i otvorila fascikl koji mi je dala Izzy. Ispostavilo se da sam dobro postupila jer čim sam ugledala što je u njemu, izdala su me koljena. Kliznula sam niz vrata, jednom rukom prekrila usta, a na oči su mi navrle suze. U fasciklu su bile samo dvije stvari. Jedna je bila zrnata fotografija koja je izgledala kao nekakva nadzorna snimka. Druga je bio komad papira s nekoliko natipkanih rečenica. Fotografija je prikazivala vampira kojeg dobro poznajem Lorda Byrona. Tako je, pjesnika. Bio je profesor u Hekinoj školi, a nakon što je otišao iz nje, vidjela sam ga u jednom klubu u Londonu. I sada sam gledala kako namršten šeće niz ulicu. Ali nije bio sam. Kraj njega je hodala Jenna, nervozno se osvrtala preko ramena. Bila je mršavija nego inače, i bljeđa, ako je to uopće moguće. Ali nije bilo sumnje da je ono njezin ružičasti pramen. Rukama sam je pomilovala prije negoli sam pogledala list papira.
Novi vampir pridružio se gnijezdu Lorda Byrona, pisalo je na papiru. Ženska, još neutvrđene dobi, mogla bi biti riječ o Jennifer Talbot. Pod bilješkom je bio datum. Računajući ona tri tjedna koja sam propustila, fotografija je snimljena prije manje od tjedan dana. Jenna je na sigurnom. Jenna je na sigurnom, nisu je spalili. S Byronom je, a on je možda totalni šupak, ali pobrinut će se za nju. Sklopila sam oči i snažno zagrlila sliku. Ako je Jenna živa, možda su živi i tata, Archer i Cal.
OSMO POGLAVLJE
Izzy
me sljedećeg jutra odvela u razgledavanje tabora. Kako je i rekla, bilo je bodljikave žice i bunkera, ali ono što mi se najviše usjeklo u sjećanje jest to kako je cijelo to mjesto mirno i ogoljelo. "Oduvijek živimo ovdje, a ostale Brannickice koristile su se ovim mjestom kao nekom vrstom centra za obuku. Dolazile su ovdje na treninge, strateško planiranje i slično", rekla mi je Izzy dok smo prolazile podrumom. Dolje je bilo nekoliko poljskih ležaja prekrivenih jednakim, naoko grubim modrim pokrivačima. Nad glavom su nam zujale neonke. "Gdje ti je tata?" upitala sam je i sjela prekriženih nogu na ležaj. "Hoću reći, očito imaš tatu." Izzy se počela igrati kosom. "On lovi nadniće u vlastitom aranžmanu. Dečkima je zabranjeno živjeti s Brannickicama. Dolaze nam samo u, uh, u posjete i slično. Uglavnom ga viđamo otprilike svaka tri mjeseca." "Baš ste... prave Amazonke." Sjela je kraj mene i počela čupkati pokrivač. "Ma koma je to", promrmljala je. Uhvatila sam se kako se spremam primiti je za ruku pa sam se povukla u posljednji tren. "Hvala ti na Jenninoj slici", rekla sam kako bih promijenila temu. Izzy se zacrvenjela i odjednom je svu pozornost usmjerila na jedan od svojih nokata. "Nije to ništa. Kad si spomenula ružičastu kosu sjetila sam se slike koja nam je stigla prošli tjedan i pretpostavila da je to ona." "Pretpostavljam da nemaš više takvih slika?" silno mi je laknulo kad sam saznala da je Jenna dobro, ali to nije umanjilo prazninu koju sam osjećala u želucu svaki put kad bih pomislila na tatu, Cala i Archera. Izzy je odmahnula glavom. "Ne, tu je poslala mamina prijateljica koja se specijalizirala za lov na - ovaj, za praćenje vampira." Pognula je glavu i kroz šiške pogledala gore prema meni. "Još si zabrinuta za tatu, zar ne?"
Glas mi je još bio pomalo hroptav kad sam odgovorila: "Da, jesam. Zapravo sam zabrinuta za mnoge. Misliš li da... Onaj tip u zrcalu, Torin. Zna li on zaista gdje mi je tata?" Nešto je proletjelo Izzynim licem i lagano je uzmaknula. "Možda. Ali on će se samo praviti pametan prije nego što možda kaže nešto stvarno. Uvijek je takav." Ustala sam i rekla: "Mislim da se znam nositi s pametnjakovićima." Odlučna porazgovarati sa Zrcalkom, potrčala sam uza stube podruma. Sve dok se ne uvjerim da su svi do kojih mi je stalo na sigurnom, ne mogu ni početi razmišljati o cijeloj ovoj priči s Casnofficama. No kad sam stigla do Ratne sobe, u njoj sam zatekla mamu naslonjenu na veliki stol, prekriženih ruku, okrenutu prema Torinu. Čim sam ušla, prestali su razgovarati o čemu god da su razgovarali. Nije mi se svidio izraz na njihovim licima. "Ovaj, hej", rekla sam i kratko pokucala na dovratnik. "Baš sam krenula razgovarati s tobom." "U redu", rekla je mama, ali ja sam odmahnula glavom. "Ne s tobom. Hoću reći, i mi definitivno trebamo razgovarati, ali najprije želim razgovarati s tobom", uprla sam prstom u Torina. Nacerio mi se. "Naravno. Premda, pretpostavljam da te muče ista pitanja kao i tvoju majku. Gdje je James, je li živ, postoji li način da se dođe do njega..." "Raspitivala si se o tati?" Mama je ošinula Torina pogledom. "Jesam. I nije da sam imala koristi od toga. Već sam zaboravila koliko možeš biti naporan." Torin se i dalje smiješio, naslonio je bradu na ruku i rekao: "Znaš, kad bi me samo oslobodila iz ovoga prokletog zrcala, i sam bih mogao otići po Jamesa. Pod uvjetom da nije reš pečen, naravno." Stisnula sam šake i počastila ga riječju koju nikad prije nisam izgovorila pred svojom mamom, ali nije mi se činilo da ju je to posebno uvrijedilo. Štoviše, promrmljala je "Slažem se" i trzajem zgloba spustila platno preko zrcala. "Uglavnom je beskoristan", rekla je mama i protrljala vrat. Zabrinute bore oko njezinih usana djelovale su još dublje nego inače. "Aislinn ga se davno trebala riješiti." "Čuo sam to!" zavapio je Torin glasom prigušenim zbog platna. Mama je zakolutala očima. "Želiš li nakratko izaći odavde?" Oklijevala sam. Ono što sam željela jest razgovarati s Torinom, ali znala sam da mama i ja moramo pretresti mnogo toga. Usto, nije da se Zrcalko sprema nekamo otići. "Naravno."
Na kraju smo otišle u šetnju. Neobično je koliko lijepo i bezopasno na dnevnom svjetlu može izgledati šuma koja okružuje tabor Brannickica. Dugo smo šutjele. Mama je progovorila tek kad smo stigle do debla golemog stabla nadvijenog nad usku vodenu liniju, premalu da bismo je mogli nazvali potokom. "Ovo je nekada bilo moje omiljeno mjesto za razmišljanje. Još kad sam bila tvojih godina." "Kladim se da si tada imala o čemu razmišljati." Zahihotala se, ali nije zvučala nimalo sretno. Sjele smo na palo stablo. Vršci maminih čizama dotaknuli su vodu, ali moji su ostali desetak centimetara iznad nje. "Dobro, da čujem", rekla sam kad smo sjele. "Želim čuti sve o tome kako si od male Brannickice postala Grace - oh, pa da", okrenula sam se i pogledala mamu. "Mercer je izmišljeno ime, zar ne? Ti si Grace Brannick." Učinilo mi se da je mami neugodno. "Kad sam pobjegla one noći, auto koji se zaustavio i pokupio me bio je Mercedes. Kad me vozač upitao za ime... improvizirala sam." Imena su samo riječi. Znam to. Ali kad sam saznala da je prezime koje sam upotrebljavala cijeli život lažno... "Pa kako bih se onda ja trebala zvati?" upitala sam. "Sophie Atherton? Sophie Brannick?" Oba su zvučala čudno, kao da nosim odjeću koja mi ne odgovara. Mama se nasmiješila i maknula mi kosu s lica. "Možeš se zvati kako god želiš." "Dobro, neka bude onda Sophie Princeza Zadivljujućih Iskra." Mama se tada nasmijala, stvarno nasmijala, i ispreplela prste s mojima. Sjedile smo na tom stablu, naslonila sam joj glavu na rame, a mama mi je ispričala svoju priču. To me podsjetilo na to kako mi je, kad sam bila mala, čitala prije spavanja. A njezina priča nije se mnogo razlikovala od bajki koje sam nekada voljela, onih zbilja mračnih, prepunih zastrašujućih detalja i slomljenih srdaca. "Dok sam odrastala ovdje, život je bio... Pa, vidjela si kakav je Finleyn i Izzyn. Bio je surov. Voljela sam svoju obitelj, ali sve se svodilo na treninge, borbu, lov, i još treninga." Mama je uzdahnula i naslonila obraz na moju glavu. "Jednostavno nisam mogla provesti život tako. Stoga sam otišla kad sam napunila dvadeset jednu. Jedne sam noći krenula u ophodnju i jednostavno... nastavila hodati." Otišla je u Englesku u nadi da će moći istraživati povijest Brannickica, vidjeti može li obitelji biti korisna na način koji ne uključuje ubijanje. "Zatim si srela tatu", rekla sam tiho. Ponovno sam se zapitala gdje je on. Kako je. Je li uopće živ. "Da", to je bilo sve što je rekla.
"Jesi li znala što je on?" "Nisam", odgovorila je plačljivim glasom. "Ono što sam ti ispričala o susretu s tatom, to je sve istina. Bili smo u Britanskoj knjižnici i zatražili istu knjigu o povijesti čarobnjaštva." Lagano sam se nasmiješila. "To ti je trebao biti znak." "Vjerojatno", rekla je mama. "Kad sam prišla njegovu stolu da ga upitam mogu li je upotrijebiti..." Zaustavila se i uzdahnula. "Bio je to takav klišej. Dodao mi je knjigu, prsti su nam se dotaknuli, i to je bilo to. Bila sam gotova." Prisjetila sam se kako sam prvi put vidjela Archera naslonjena na stablo pred Hekatinom školom. "Znam kako je to", promrmljala sam. "Bili smo zajedno gotovo godinu dana. A zatim sam se jednog dana probudila ranije i vidjela kako ni iz čega stvara doručak. Umrla sam od straha." "Kako je moguće da si živjela s njime cijelu godinu prije nego što si saznala što je on? Izzy je valjda već nakon pet sekunda skužila da nisam čovjek." Mama je maknula kosu s čela i rekla: "Izzy je takva. Nemaju sve Brannickice iste sposobnosti. Ja ne mogu osjetiti prisutnost prodigija na isti način kao ona. U svakom slučaju, kad sam shvatila da živim točno s onim protiv čega bih se trebala boriti, bila sam - " "Izvan sebe?" nadovezala sam se. "Totalno. A zatim sam shvatila da sam trudna i... pa, ostalo znaš. Sve o seljakanju, skrivanju." "Ali nisi se skrivala od tate." Posljednji komadi slagalice napokon su sjeli na svoje mjesto. "Tata je u Thorneu rekao da si imala dobre razloge za neprestano seljenje." A rekao je i da je još zaljubljen u mamu. Htjela sam joj i to reći, ali nešto me spriječilo. Možda to što sam se nadala da će joj tata još imati prilike to osobno reći. "Nisam imala pojma kako bi moja obitelj reagirala na vijesti da ću roditi malog prodigija. I to ne bilo kakva prodigija, nego demona. Sada shvaćam da sam im trebala vjerovati, ali tada sam se bojala. I bila sam mlada. Bože, bila sam samo šest godina starija nego ti sada. To je zastrašujuće." Ramenom mi je pogurala glavu. "Molim te, nemoj da za šest godina već budem baka, dogovoreno?" Podsmjehnula sam se. "Vjeruj mi, nakon svih problema koje sam imala s dečkima, idem u časne sestre." "Pa, dobro je to znati."
Ostale smo ondje i razgovarale, noge su nam se klatile nad potokom sve dok nam sunce nije bilo visoko nad glavama. Kad smo se vratile na imanje, osjećala sam se malo bolje. Istina, život mi je i dalje bio prilično usran, ali barem sam dobila neke odgovore. Kad smo se vratile na imanje, Izzy i Finley bile su vani i obavljale kućanske poslove. Ili barem ono što Brannickice nazivaju kućanskim poslovima. Izzy je namještala mete na vježbalištu. (Ja sam ga i dalje zvala Dvorište nindža. Izzy se nasmijala kad sam joj to rekla.) Finley je u preuređenoj staji tik uz vježbalište oštrila noževe. "Možeš joj pomoći", rekla mi je Aislinn kad sam je našla. Bila je dolje, u podrumu, mijenjala je plahte na poljskim ležajevima. Zapitala sam se čemu to, ali odlučila sam da je neću pitati ništa. "Ako je tebi svejedno, ja baš i nisam dobra s noževima", rekla sam joj. "Ima li nešto drugo što bih mogla napraviti? Nešto manje... pogubno?" Aislinn je protresla jastuk u jastučnici, slegnula ramenima i rekla: "Možeš otići gore u Ratnu sobu i pregledati fascikle o Hekatinoj školi i Casnofficama. Provjeri jesmo li pogrešno shvatili koju informaciju i možeš li štogod dodati." Ah, da. Fascikli. Knjige. Bez oštrih rubova. Savršeno. "Može. Hvala." Trčeći sam se uspela stubama i zaustavila se pri vrhu. "Oh, i, ovaj, hvala ti što si mi dopustila da ostanem. Hoću reći, nakon svega što ste proživjele zbog mojega postojanja." Budući da me samo pogledala, žurno sam dodala: "Finley mi je rekla što se dogodilo s ostalim Brannickicama. Rekla je da se to ne bi dogodilo da si im ti bila vođa." Zbunjeno sam stajala ondje dok me Aislinn proučavala. Imala je mamine oči tako da sam se osjećala dvostruko čudnije dok me tako pozorno analizirala. Naposljetku je rekla samo: "I ti si član obitelji." Nisam imala što reći na to. Samo sam kimnula i požurila gore. Ratna soba bila je jednako depresivna i neuredna kao prethodnog dana a ni nakon desetominutnog prekapanja po papirima na stolu i velikim, teškim kutijama na podu, nisam pronašla fascikle o Hekatinoj školi. Frustrirana, duboko sam uzdahnula. "Problemi?" promrmljao je meden glas. Ignorirala sam Torina i posvetila pozornost hrpi notesa kraj kauča.
"Žao mi je zbog onoga što sam jutros rekao o tvojem ocu", rekao je. "To je bilo ispod časti." Nisam rekla ništa. "Nevjerojatno me frustrira što sam zarobljen ovdje, pa se povremeno iskaljujem na drugima. Ispričavam se još jedanput. A sada ti, ako želiš, mogu pomoći s onim što tražiš." Znala sam da ću vjerojatno požaliti, ali prešla sam prostoriju i otrgnula platno sa zrcala. Ponovno je sjedio na stolu i smijuljio mi se. "Budalice, budalice moja, informacije o Hekinoj školi skriva kutija koja?" Torin se na to dugo i glasno nasmijao, pa sam vidjela da ima pomalo krive zube. Budući da potječe iz šesnaestog stoljeća, pretpostavljam da je sretnik što uopće ima zube. "Oh, zbilja mi se sviđaš", rekao je i obrisao suze. "Sve ove proklete ratnice tako su ozbiljne. Lijepo je ponovno biti u društvu duhovite osobe." "Što god. Znaš li gdje je fascikl o Hekinoj školi ili ne, Zrcalko?" Nagnuo se prema naprijed i upro prstom u stol. U zrcalu sam ugledala kutiju zguranu u tamu. Nije ni čudo što mi je promaknula. Kad sam izvukla kutiju, Torin je rekao: "Samo ti je za to potrebna moja pomoć, Sophia?" Okrenula sam se na petama i smrknuto ga pogledala. "Sinoć si mi jasno dao do znanja da voliš biti zagonetan. Trenutačno mi se stvarno ne da navlačiti se s tobom." Šutio je dok sam prekapala po kutiji. Izvukla sam dva velika kartonska fascikla na kojima je netko načrčkao: Casnoff. Bila su tu i tri zasebna fascikla na kojima je pisalo Hekatina škola pa sam i njih izvukla. "Zapela si u praznom prostoru", rekao je Torin. Bila sam toliko zaokupljena prvim fasciklom o Casnofficama da mi je trebalo neko vrijeme da registriram što mi je rekao. Kad sam to učinila, blijedo sam ga pogledala. "Molim?" "Ona tri tjedna koja si izgubila. Zapela si u praznini među dimenzijama. Tako funkcionira Itineris, putuješ u druge dimenzije i oko njih. Većinom nema problema. Ali ti si zapela vjerojatno zato što si to što jesi. Ili nisi." Budući da sam nastavila zuriti u njega, pojasnio mi je. "Više nisi demon, ne potpuno, ali nisi ni čovjek." Torin je položio bradu u ruku, zabljesnuo me prsten s
velikim rubinom koji je nosio na malome prstu. "Itinerisu si bila teško probavljiva. Stoga te zadržao neko vrijeme. Imala si popriličnu sreću što te na kraju odlučio ispljunuti." Riječi ,probavljiva’ i ,ispljunuti’ bile su i više nego uznemirujuće. "Dobro", rekla sam naposljetku. "To je, ovaj, stvarno grozno znati. Ali hvala ti što si me obavijestio." Slegnuo je ramenima. "Nije to ništa." Ponovno sam se posvetila fasciklu, stala proučavati fotografiju gospođe Casnoff i njezine sestre, Lare, iz razdoblja kad su bile mlade, možda u kasnim tinejdžerskim godinama ili ranim dvadesetima. S njima je sjedio neki muškarac, imao je zalizanu crnu kosu, brk mu je bio jednako dotjeran kao i frizura gospođe Casnoff. Pretpostavila sam da joj je to otac, Alexei. "Znaš, vidim ja mnogo više od prošlosti i budućnosti." "Stvarno?" upitala sam dok sam listala papire iz fascikla. "Vidiš li i sadašnjost? Jer i ja to mogu. Primjerice, upravo sada osjećam da se nalazim u neurednoj sobi s totalnim šupljoglavcem." Nisam podignula pogled, ali u glasu sam mu čula da se mršti kad je rekao: "Ne. U određenim slučajevima mogu vidjeti... recimo da vidim alternativne budućnosti." "Što ti to znači?" "Vrijeme nije fiksno, Sophia. Svaka nas odluka vodi drugačijim putem. Stoga povremeno vidim više mogućih ishoda. Primjerice, rekao sam tvojoj teti da ćeš ti biti ta koja će zaustaviti one vještice od Casnoffica da oforme svoje demonske snage. A to i jesam vidio. Ali to nije jedina tvoja budućnost koju sam vidio." Htjela sam ga ignorirati, ali zatekla sam se kako spuštam fascikl i okrećem se zrcalu. "Koja je druga?" "Prilično joj je proturječna", odgovorio je smiješno zadovoljan sobom. "Jer u jednom scenariju vidio sam kako pobjeđuješ Casnoffice. A u drugom sam vidio kako im se pridružuješ. Naravno, tu viziju nisam podijelio s Aislinn. Da jesam, sumnjam da bi te ovako srdačno dočekala. Zbilja, trebala bi mi zahvaliti." Na to sam mu mogla reći samo: "Pa, tvoja je vizija pogrešna. Nikada ne bih bila dio Casnoffičinih demonskih... čega god." "Oh, nisi bila dio njihovih snaga", pojasnio je cereći se. "Predvodila si ih." Tad sam se okrenula, ruke su mi se tresle: "Sve to govoriš samo kako bi se poigrao mnome."
"Slobodno vjeruj u to ako želiš, Soph - " Zašutio je, a kad sam podignula glavu, ugledala sam Izzy kako stoji na vratima. "Isolde!" uzviknuo je Torin. "Baš te lijepo vidjeti!" Izzy je grizla donju usnu. "Zašto si razgovarala s Torinom?" upitala je. "Trebala mi je pomoć da nešto pronađem", uzvratila sam i podignula fascikl kako bi ga mogla vidjeti. "Mislila sam da bi mogao biti koristan barem pri tome, budući da su mu proročanstva, čini se, zakazala." Torin je ispustio uvrijeđen zvuk. "Nipošto nisu! Ja nikada ne griješim." Kliznuo je sa stola, pogled je uperio u Izzy. "Nikada." Izzy je na to prešla prostoriju u nekoliko velikih koraka i ponovno navukla platno preko zrcala. "Pokrivaj me do mile volje, Isolde", rekao je Torin sada prigušenim glasom. "To ništa ne mijenja." Nešto je proletjelo Izzynim licem i ja sam je samo mogla upitati: "Što je to bilo?" Ali ona je samo odmahnula glavom i kleknula kraj mene na pod. "Ništa. Još malo Torinovih sranja. Onda, jesi li našla što si tražila?" "Nisam još sigurna", rekla sam i vratila se na prvu stranicu fascikla o Casnofficama. Alexei Casnoff rođen je 1916. u Sankt Peterburgu (odnosno, kako su ga tada zvali, u Petrogradu) kao sin Grigorija i Svetlane Casnoff te je... Prije nego što sam uspjela nastaviti kućom je odjeknuo glasan udarac. Ispustila sam papire. "Koji je to vrag?" Izzy se namrštila i ustala. "Ne znam. Mislim da dopire s ulaznih vrata, ali... nitko nikada ne dolazi ovamo." Zajedno smo izjurile iz Ratne sobe u hodnik. Aislinn je jednom rukom držala kvaku, a drugom bodež. Mama je bila tik iza nje. Magija mi je vrištala u grudima i kovitlala se, po čemu sam znala da je što god čekalo s druge strane vrlo moćno. A kad je Aislinn polako otvorila vrata, ispostavilo se da sam bila u pravu. Na pragu je stajao Cal, izgledao je više i starije te mnogo iscrpljenije nego što sam to pamtila. A na njega je bio naslonjen moj tata, na blijedoj koži njegova lica neprirodno su se isticale ljubičaste tetovaže.
DEVETO POGLAVLJE
"James!"
zgranula se mama, a zatim je nastupila totalna zbrka jer su svi počeli govoriti u isti glas. "Što on radi ovdje?" zarežala je Aislinn baš kada je Izzy položila dlan na moju ruku i upitala: "Tko su ovi tipovi?" "To je - to je moj tata", rekla sam, glas mi je počeo pucati. A zatim sam se progurala kraj Aislinn kako bih se objesila tati oko vrata. Njegove su me ruke slabašno obujmile. "Sophie", promrmljao mi je u kosu. "Sophie". Vidjeti ga ovdje bilo je gotovo predobro da bi bilo istinito, baš kao i vidjeti Cala tik uz njega. Čvrsto sam stisnula tatu, moje suze razlile su se po ovratniku njegove košulje. "Dobro si", jecala sam. "Dobro si." Zasmijuljio se hrapavim glasom. "Manje-više. Zahvaljujući Calu." Ustuknula sam. Tatine oči bile su crvene, izgledao je kao smrt na dopustu. A vrtložne ljubičaste tetovaže po njegovoj koži, posljedica obreda uklanjanja, bile su jednako mučan prizor kao one noći kad ih je dobio. Ali sada je ovdje i samo je to važno. Pogled mi je kliznuo na Cala koji je i dalje kolebljivo stajao kraj tate. "I ti si dobro", rekla sam tiho, a on se nasmiješio. Dobro, iskrivio je usnu na onaj čudan način koji Cal zove osmijehom. "Aha", to je sve što je izgovorio, ali ta je riječ krila mnoga značenja. Preplavili su me olakšanje i radost, pa sam zakoračila prema naprijed s namjerom da zagrlim i njega. Ali iz nekog razloga u posljednji sam tren samo posegnula za njegovom rukom i čvrsto je stisnula. "Drago mi je." Dlanom je nakratko prekrio moj, dodir mu je bio grub i topao. U grudima sam osjetila da se počinjem crvenjeti pa sam se okrenula tati. "Kako ste došli ovamo? Gdje ste bili?"
"Možemo li otići na neko manje... prolazno mjesto i porazgovarati o tome?" upitao je i rukom pokazao na hodnik. Imala sam osjećaj da ću ponovno briznuti u plač. Prolazno. Bože, stvarno mi je nedostajao. Prilično sam uvjerena da mu je Aislinn htjela reći ne, ali mama je istupila. "Naravno. Možemo razgovarati u dnevnoj sobi." Roditelji su mi se trenutak nepomično promatrali, i premda je uglavnom pomalo odvratno gledati kako ti roditelji zure jedan u drugoga, oteo mi se smiješak. Kao i sve prostorije u kući Brannickica, dnevna soba bila je gotovo prazna. U njoj je bio kauč koji je izgledao malo bolje od one grozote u Ratnoj sobi, a tata i Cal sjeli su na njega. Ja sam sjela kraj tate, Aislinn i Izzy su se zadržale na vratima, a mama se smjestila kraj mene na rub kauča. Tata je uzdahnuo, ruka mu je lagano drhtala kad ju je položio na moju. "Ne mogu ti opisati koliko mi je drago što te vidim." Ispreplela sam prste s njegovima. "I meni. Hoću reći, što vidim tebe, naravno." Tata se nasmiješio i stisnuo mi ruku. "Da, toliko mogu i sam zaključiti." "Kako ste pronašli ovo mjesto?" upitala je Aislinn i manje-više ubila svaku nadu da ćemo uživati u ugodnom obiteljskom trenutku. "Zaštitna polja brane nas od vaše vrste." "U sjeverozapadnom uglu je otprilike metar velika rupa", odgovorio je Cal. "Zaštitno polje vam je oštećeno. Mogu ga popraviti, ako želite." Aislinn je bila vidljivo zatečena, ali brzo se pribrala. "Nema potrebe. Sutra ujutro poslat ću Finley da ga obnovi." Budući da Brannickice potječu od iznimno moćne bijele vještice, nekima od njih još su preostale moći. Jedna od njih očito je Finley. "Možeš joj pomoći", dodala je Aislinn obraćajući se Izzy. "Vrijeme je da naučiš praviti zaštitna polja." "A što se tiče pitanja kako smo vas našli", rekao je tata, "nije bilo lako. Cal mi je rekao da te poslao Brannickicama, ali kad je pokušao upotrijebiti magiju da te locira..." "Kao da si nestala", rekao je Cal. "Nijedna locirajuća čarolija nije bila djelotvorna, nikakav trik." "To je zbog Itinerisa", objasnila sam. "Nije znao što bi sa mnom kad su me odčarali." Tata je kimnuo. "Pretpostavio sam to. U svakom slučaju, proteklih nekoliko tjedana putovali smo prema ovamo. Cal je smatrao da nije mudro da u svojem...
sadašnjem stanju idem Itinerisom, pa smo, bojim se, morali putovati na starinski način." "Trebala su vam tri tjedna da iz Engleske doletite u Tennessee?" upitala je Aislinn i podignula obrvu. "Nismo odmah došli ovamo", odgovorio je Cal mršteći se i prekrižio ruke na prsima. "Imali smo mnogo toga za riješiti." "Na primjer?" upitala sam. Tata je ustao i počeo koračati. "Pošto su Brannickice i L’Occhio di Dio na proljeće napali sjedište Vijeća, preostalo je samo pet njegovih članova." "To nismo bile mi", odbrusila je Aislinn. "A ni Oko, kad smo već kod toga." Tata se zaustavio i zagledao u nju. "Molim?" Aislinn je tati ukratko ispričala onu istu priču koju je prethodne večeri ispričala meni, o tome kako sumnja da su Casnoffice same podmetnule požar samo da bi za to mogle optužiti svoje neprijatelje. Kad je završila, tata je izgledao deset godina starije. "Volio bih da mogu reći kako je to besmisleno. Ali nakon što sam vidio što je učinila Lara Casnoff... U svakom slučaju, preostala tri člana Vijeća ubijena su kad je uništena opatija Thorne." Vidjela sam kako je ubijen jedan od njih, Kristopher, ali šokirala sam se kad sam saznala da su stradali i Elizabeth i Roderick. "Lara i ja smo jedina dva preostala člana", nastavio je tata. "A ja" - pokazao je na tetovaže - "nisam baš od koristi. I ja sam mrtav." "Molim?" "Nekoliko dana nakon što je opatija Thorne izgorjela, Lara Casnoff sazvala je veliki sastanak u Londonu, u kući neke velike zvjerke od vješca", rekao mi je Cal. "Uspio sam izvesti čaroliju nevidljivosti i upasti na njega. Prisustvovale su mu valjda stotine prodigija. U svakom slučaju, ondje je Lara objavila da je tvojega tatu ubilo Oko." Kimnuo je prema Aislinn. "Uz pomoć Brannickica." Aislinn je opsovala sebi u bradu, a mama je pognula glavu. "U redu", rekla sam polako. "Čuj, shvaćam da je to gadno, ali zar se ne možeš samo pojaviti i reći: ,Hej, evo mene! Uopće nisam mrtav.'?" "Mogao bih", rekao je tata, "ali ako Casnofficama odgovara da budem mrtav, nešto mi govori da ne bih dugo mogao govoriti da ,uopće nisam mrtav’." "Što ti misliš da Casnoffice smjeraju?" upitala je mama.
Tata je pogledao mamu, a zatim mene. "Zastrašiti prodigijsko stanovništvo do te mjere da ih uspiju uvjeriti da je prizivanje demona jedini pravi put. Imaju Daisy, a možda su uspjele obuzdati i Nicka. Nije bilo novih napada povezanih s njima." Iste one noći kada su Casnoffice upotrijebile Daisy u borbi protiv Oka, Nick se oslobodio i počeo bjesnjeti. Još zadrhtim na samu pomisao na to. "Je li na tom sastanku rekla išta o demonima?" upitala sam Cala. Odmahnuo je glavom. "Ništa konkretno. Rekla je samo da ona i sestra imaju plan kako jednom zauvijek osloboditi svijet od Brannickica i Oka." "Kad smo kod toga", umiješao se tata, "Sophie, jesi li stupila u kontakt s Archerom Crossom?" Sve oči u prostoriji uprle su se u mene pa sam osjetila neobičnu potrebu sakriti lice. Znala sam da je sve što osjećam ispisano na njemu. "Ne. Mislila sam da si možda..." okrenula sam se prema Calu. "Jesi li ga vidio? Kad si ušao po tatu u opatiju Thorne?" Nije da sam očekivala da će Cal reći: "Da, jesam. Štoviše, spremio sam ga u džep. Evo ti ga." Ali kad su nam se pogledi sreli i kad je Cal rekao: "Tvoj je tata bio sam u ćeliji kad sam došao do njega", njegove su me riječi fizički zaboljele. Imaš sreće, podsjetila sam samu sebe. Ovdje ti je tata. Cal također. A Jenna je na sigurnom. Kolike su bile šanse da ih sve ponovno vidiš? "Netko je provalio u ćeliju", nastavio je Cal, "tako da smo tvoj tata i ja zaključili da ga je odvelo Oko." "Ti se ne sjećaš ničega?" upitala sam tatu. Tata je izgledao potišteno kad je odmahnuo glavom. "Bojim se da sam bio bez svijesti." Zarila sam ruke u džepove i rekla: "Vjerujem da ste u pravu. Vjerojatno je s Okom." A oni ga ili i dalje smatraju svojim omiljenim vješcem ili su pak saznali da smo radili zajedno pa su ga ubili. U svakom slučaju, Archera više nema. Ta je pomisao bila toliko bolna, toliko je glasno odjekivala u mojoj glavi, da mi je trebala cijela minuta da shvatim kako tata i dalje govori: "... definitivno nije jedini koji je nestao." Aislinn se povukla natrag do vrata, prekrižila je ruke na grudima. "Dakle, malog Crossa više nema, kao ni obiju Casnoffica", rekla je nabrajajući ih na prste. "A ni njihovih demona." "Ni otoka Graymalkin", rekao je Cal tako tiho da mi se u početku činilo da nisam dobro čula.
"Čekaj, što kažeš?" upitala sam. "Nema više Hekatine škole ni otoka na kojem se nalazila", rekao je tata. "Kako je to moguće?" upitala je mama s kauča. Tata ju je pogledao, a među njima se ponovno nešto osjetilo. "Nitko ne zna", rekao je naposljetku. "Ali nekoliko dana nakon što je izgorjela opatija Thorne, cijeli otok kao da je nestao s lica zemlje. U jednom je trenu bio ondje, u drugom je ostao samo ocean. Vjerujem da nije zbilja nestao, nego da su ga Casnoffice iz nekog razloga prikrile." "Misliš li da su ondje?" upitala sam kad mi se povratio glas. Prisjetila sam se kako sam se osjećala onog dana kad smo Cal, Jenna i ja napustili Hekinu školu. Tada me obuzeo predosjećaj da se nikada više nećemo vratiti. Lagano sam zadrhtala prisjetivši se toga. "Ima smisla", rekao je tata. "Na otoku Graymalkinu prizivale su demone. To je godinama bio Anastasijin dom. Ne mogu zamisliti da bi ga samo tako napustile. Usto..." Tata je utihnuo i ponovno protrljao oči. Krenuo je natrag prema kauču, ali posrnuo je. Mama je skočila i uhvatila ga za ruku, a Cal mu je prišao s druge strane. Pomogli su mu da ponovno sjedne. "Putovanje ga je iscrpilo", rekao je Cal. "Primijenio sam na njemu zaštitnu čaroliju, ali i dalje je prilično slab." "Molim vas da o meni ne razgovarate kao da me nema", rekao je tata, ali iscrpljenost je izbrisala svaki trag otresitosti iz njegova glasa. "Dosta je za večeras", rekla je mama, a ja sam primijetila da nije pomaknula ruku s tatine. Aislinn je kimnula. "Moram prenijeti Finley što se događa." Na čeljusti joj se trznuo mišić pa je promrmljala: "I porazgovarati s Torinom. A vas dvoje", rekla je tati i Calu, "ostanite večeras. Ujutro ćemo odlučiti što dalje." Nije joj bilo lako dopustiti im da ostanu. Vidjela sam to po načinu na koji je stisnula usne. A mislim da je i tata to primijetio jer joj je kimnuo s poštovanjem. "Hvala ti, Aislinn." "Neka iskoriste šatore", rekla mi je Aislinn. Već sam zaboravila na te neobične platnene objekte kojima su se ostale Brannickice koristile kada je još bilo ostalih Brannickica. Htjela sam spomenuti poljske ležajeve u podrumu, ali Aislinn možda nije oduševljena idejom da bude pod istim krovom s previše prodigija. Aislinn je zatim otišla, a Izzy je otklipsala za njom. Čim su otišle, tata se naslonio na kauč i sklopio oči. "Večeras biste trebali ostati ovdje", rekla mu je
mama. "U tim se šatorima ne može živjeti, a nakon svega što ste prošli..." Pročistila je grlo. "U svakom slučaju, večeras se nijedan od vas ne treba suočavati s vanjskim svijetom." Tata je samo kimnuo ne otvorivši oči. Ali Cal je slegnuo ramenima i rekao: "Naviknut sam spavati na otvorenom. Usto, vi biste vjerojatno trebali provesti malo vremena kao, ovaj, obitelj." Okrenuo se s namjerom da ode, ali tata je tada rekao: "Sophie, zašto ne otpratiš Cala do njegovih odaja? Htio bih malo razgovarati nasamo s tvojom majkom." "Oh", rekla sam i zarila ruke u džepove. "Dobro. Može." Kad sam posljednji put bila nasamo s Calom, poljubio me. Bio je to definitivno poljubac u stilu, Mogli bismo umrijeti stoga je ovo samo način da si kažemo zbogom (možda)’, ali svejedno. Tehnički, on je moj zaručnik (ma znate ono, prodigiji nisu sami po sebi dovoljno čudni, nego moraju sklapati i dogovorene brakove). Činjenica da smo zaručeni u Calovo i moje prijateljstvo unijela je posve novu dozu nelagode. Cal je kratko bacio pogled prema meni, a premda nisam mogla biti sigurna, učinilo mi se da se sekundu zadržao na mojim usnama. Dala sam sve od sebe da ne progutam knedlu, a kad je izašao iz prostorije, otišla sam za njim.
DESETO POGLAVLJE
Cal i ja u tišini smo išli od kuće prema šatorima. Prethodno sam iz kuhinje uzela jedan od lampiona na baterije kojima su se Brannickice očito dobro opskrbile. Moja i Calova sjena gotovo su se isprepletene izduživale pred nama premda nismo koračali tako blizu jedan drugome. Misli su mi i dalje bile toliko usredotočene na Archera pa nisam ni primijetila objekte polukružno raspoređene oko tabora sve dok se zapravo nismo uspeli u njih. Ono što su Brannickice nazivale "šatorima" bile su zapravo prilično čvrste građevine. Krovovi su im bili od gustog platna, ali umjesto na tlu, bile su smještene na drvenim platformama. Imale su čak i stube koje su vodile do svake od njih. "Ideš", rekla sam kad smo se zaustavili. "Ovo zapravo nisu šatori. Ovo su više kolibe. Ili kao da su šator i koliba napravili dijete. Ovo je ,šaliba." Bila je to neuspjela šala. Glupa šala oko koje se nisam ni najmanje potrudila. Archer bi se svejedno nasmijao na nju, pomislila sam, a bol mi je ponovno rasparala srce i umalo me ostavila bez daha. Cal nije rekao ništa pa sam samo mahnula i pokazala prema šatorima. "Izaberi bilo koji. Svi su prazni." Cal me i dalje nije gledao, uputio se prema šatoru točno ispred nas i razmaknuo platnena vrata. Palo mi je na pamet da sam lampion vjerojatno jednostavno trebala dati njemu umjesto da pođem za njim unutra, ali dok sam to shvatila, on je već ušao. Uspela sam se stubama i ušla pognute glave. "Ideš", rekla sam mu iza leđa. "Nije baš kao soba u Thorneu, ha?" Na izgrebenoj drvenoj platformi bila su dva komada pokućstva: sklopivi stol i nizak poljski ležaj poput onih iz podruma. Naravno, samo je za to i bilo mjesta. Šator je bio majušan pa me odjednom obuzela lagana klaustrofobija. Odložila sam lampion na stol, bilo mi je žao što baca tako slabo svjetlo. Ovako sam u polumraku jedva i vidjela Calovo lice. Zatim sam zarila ruke u
stražnje džepove i duboko uzdahnula. Cal je sjeo na ležaj koji je lagano zaškripao pod njegovom težinom. Položio je laktove na raširena koljena, pred sobom sklopio ruke, ali i dalje je šutio. "Hej", rekla sam, glas mi je bio totalno preglasan, "ako si, ovaj, gladan ili slično, mogu pogledati čega ima u kuhinji. Pretpostavljam da se čovjeku probudi apetit kad bježi kako bi spasio goli život, a pritom za sobom vuče demona koji je izgubio sve moći, ha?" Čim sam izgovorila te riječi, u mislima sam se toliko zgrčila da me čudi što nisam ništa iščašila. "Nisam gladan", odgovorio je tiho. "Super", rekla sam. "Onda ću te ostaviti da se naspavaš." Obrazi su mi gorjeli dok sam se kretala prema izlazu. A zatim sam čula iza leđa: "Mislio sam na tebe. Svaki dan." Ukipila sam se, rukom sam i dalje držala platnena vrata. Cal je zvučao pomalo promuklo kad je nastavio. "Tri tjedna su mnogo kad se pitaš gdje je netko. Cijelo vrijeme mislio sam kako sam možda pogriješio kad sam ti rekao da potražiš Brannickice." Okrenula sam se. Htjela sam se našaliti ili reći nešto sarkastično, bilo što čime bih smanjila napetost koja nas je obavila. No rekla sam samo: "I ja sam mislila na tebe." Cal je podignuo pogled i susreo moj. "Cal, ti si... spasio si život mojem tati. Pokušao si spasiti i Archerov." Srce mi se paralo dok sam to izgovarala, ali prisilila sam se da nastavim. "To je tako veliko da uopće ne znam odakle bih počela. ,Hvala ti’ nije ni izdaleka dovoljno, zar ne? A nisam sigurna ni da postoji dovoljno velika poklon-košara s voćem koja bi - " Ustao je, njegove su me ruke iznenada zagrlile i prislonio je moje lice uza svoja prsa. Mirisao je fino, poznato, a kad sam podignula ruke i privila ga bliže sebi, na oči su mi navrle suze. Pogladio mi je kosu. "Možda je dobro, Sophie", promrmljao je Cal. "Možda ga je Oko izvuklo." Stisnula sam oči. "Znam", prošaptala sam. "Nije riječ o tome. Hoću reći, jest, ali ne samo o tome. Riječ je o tome da je... Sve je tako zbrčkano, Cal." Stisnuo me jače. "Znam. Sad kad više nema Graymalkina..." Duboko je uzdahnuo, ali nije rekao više ništa. Uopće nisam razmišljala o tome. Koliko Cal voli taj otok. Prisjetila sam se nečega što mi je rekao u Thorneu, da je Graymalkin uvijek smatrao svojim domom.
Ja sam se naviknula biti dijelom beskućnik, ali Cal je od svoje trinaeste živio u Hekinoj školi. Povukla sam se kako bih ga pogledala u oči. "Stvarno mi je žao", rekla sam mu. "Zbog svega." Na njegovu licu vidjela sam sve što sam i ja osjećala. Zbunjenost, bespomoćnost, usamljenost. A pretpostavljam da sam se upravo zbog ovog posljednjeg propela na prste i usnama nježno dotaknula njegove. Nije to ni trebao biti pravi poljubac, učinila sam to više u znak zahvalnosti i kao utješnu gestu. Ali kad sam se htjela povući, Cal me primio za obraze, njegove su se usne nagnule prema mojima, a ono što je uslijedilo definitivno je bio pravi poljubac. I ja sam njega poljubila, rukama mu zgrabila majicu. Osjećaj je na trenutak bio dobar. Zapravo, i više nego dobar. Osjećala sam se sigurno i ugodno, bilo mi je toplo u njegovu zagrljaju. A zatim sam se iznenada povukla, lice mi se zažarilo. "Oh, Bože, a sad mi je žao i zbog toga", rekla sam i okrenula mu leđa kako bih drhtavom rukom obrisala obraze. A prije sam mislila da je atmosfera u šatoru napeta. Sad sam se gotovo gušila. Iza leđa sam čula kako Cal uzdiše. "Ne, meni je žao", rekao je. "Oboje smo... trenutačno nam je u glavi luda kuća." Ponovno sam se okrenula prema njemu i sramežljivo mu se nasmiješila. "I ne samo u glavi", rekla sam i rukom pokazala na prostor koji nas okružuje. Cal mi se lagano osmjehnuo. "Vjerojatno trebaš krenuti. Provjeriti kako ti je tata. Razgovarat ćemo sutra kad sve ovo ne bude tako..." Zašutio je i naposljetku samo slegnuo ramenima. Kimnula sam. "Da. Sutra." Dok sam izlazila iz šatora, osjetila sam njegov pogled na leđima, a dok sam trčala prema kući, imala sam osjećaj da se zalijepio za njih poput kakve užarene točke među mojim lopaticama. Poljubila sam Cala. Ponovno. Stvarno. Te su mi riječi odzvanjale u glavi u ritmu mojih koraka i nisam bila sigurna grči li mi se želudac od osjećaja krivnje ili vrtoglavice. Ruke su mi se još tresle kad sam otvorila stražnja vrata. Kuća je bila neobično tiha pa sam se odvukla do dnevne sobe. Tata je i dalje bio na kauču, imao je sklopljene oči i disao je plitko. Mama je sjedila kraj njega na podu, kraj nje se nešto pušilo iz šalice. Promatrala je tatu s
nekim čudnim izrazom lica: tužnim i uplašenim i... bilo je tu još nečega. Prstima mu je jedva doticala kožu dok je milovala ljubičaste spirale na njegovoj ruci. Povukla sam se prije negoli me uočila. Drhtala sam dok sam se uspinjala, osjećala sam se prazno. Katkad mi se čini da je broj osjećaja koji možemo iskusiti u određenom trenutku ograničen, a ja sam očito dosegnula svoj limit. Zbrojimo li povratak tate i Cala, poljubac koji sam razmijenila s Calom... Dnom dlana stisnula sam oči i drhtavo udahnula. Da. Više od toga definitivno ne bih mogla podnijeti u jednoj večeri. Kad sam otvorila spavaću sobu i ugledala prigušenu svjetlost nečijega duha, zastenjala sam. "Ne večeras, Elodie", zavapila sam. "Nisam raspoložena." Riječi su mi zapele u grlu. Duh koji je stajao nasred moje sobe nije bio Elodien. Bio je Archerov. "oh, Bože, upalilo je", rekao je Archerov duh i pokazao svoje lice. Za razliku od Elodiena, njegov se glas čuo jasno i glasno i zvučao je toliko poznato da mi se ponovno raspuknulo srce.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Ukipila
sam se leđima naslonjena na vrata. Premda je bio jedva primjetan, jasno sam vidjela kako se samozadovoljno smješka. "Hm... Mercerice? Nisam te vidio gotovo mjesec dana. Očekivao sam nešto u stilu: ,Oh, Cross, ljubavi srca mojega, ognju mojih prepona, koliko sam čeznula "Mrtav si", bubnula sam i rukom pritisnula trbuh. "Postao si duh i misliš - " S njegova je lica nestao svaki trag humora i podignuo je obje ruke. "Ček, ček, ček. Nisam mrtav. Kunem se." Srce mi je i dalje snažno udaralo. "Pa, pobogu, što si onda?" Archer je iz majice pomalo smeteno izvukao tanak srebrni lančić s nekakvim talismanom. "To je kamen koji govori. Omogućuje ti da se pojaviš pred ljudima kao nekakav hologram. Ma znaš ono: ,Pomozi mi Sophie-Wan Kenobi, ti si mi jedina nada’." "Jesi li i njega ukrao u podrumu u Hekati?" Dok smo radili u podrumu u Hekinoj školi, Archer je sakupio cijeli niz magičnih drangulija. "Ne", rekao je uvrijeđeno. "Pronašao sam ga u... trgovini. Magičnim predmetima. Dobro, jesam, ukrao sam ga iz podruma." Brzim korakom prešla sam prostoriju i šakom ga udarila u solarni pleksus. Prošla sam ravno kroz njega, ali svejedno sam osjetila zadovoljstvo. "Budalo jedna!" zavapila sam i zamahnula prema njegovoj glavi. "Nasmrt si me uplašio! Cal je rekao da te se vjerojatno dočepalo Oko pa sam pomislila da su možda saznali da smo radili zajedno i da su te ubili, ti jedno umišljeno - " "Žao mi je!" viknuo je i mahnuo svojim prozirnim rukama. "Mislio sam, mislio sam da će me odati to što mogu pričati, i uopće te nisam htio uplašiti, ali nisam mrtav! Hoćeš li me sada, molim te, prestati udarati?" Zaustavila sam se. "Zar osjećaš to?" "Ne, ali svejedno nije ugodno gledati kako se tvoja šaka približava mojem licu." Bili smo udaljeni nekoliko centimetara. Spustila sam ruke. "Nisi mrtav."
"Ni najmanje", uzvratio je. A potom se nasmiješio, iskreno i veselo, a mene su počeli boljeti obrazi. Upravo sam tada shvatila da se i ja cerim. "Dakle, hologram znači da - " rekla sam naposljetku. "Znači da sam bestjelesan, da. Što je koma budući da bih sada htio obaviti mnoštvo tjelesnih radnji s tobom." Obrazi su mi se zacrvenjeli, a pogled mi je pao na njegove usne. Potom sam se sjetila da sam prije samo deset minuta bila u naručju drugoga dečka. Ljubila usne drugoga dečka. Okrenula sam se od njega u nadi da to nije primijetio i sjela na krevet. "Onda, gdje si ti?" upitala sam ga i privukla koljena grudima. Premda je bio duh, primijetila sam da mu je licem proletio osjećaj krivnje. "U Rimu", odgovorio je. "Odnosno, ako te zanimaju detalji, skrivam se u ormaru jedne vile u Rimu." Nisam se iznenadila što je s Okom. Naposljetku, zar to nije najbolja varijanta njegova odlaska iz Thornea? "Čemu takav izraz lica?" upitao je Archer. Čvrsto sam zagrlila koljena. "Kakva izraz lica?" "Kao da želiš povratiti ili zaplakati. Možda i oboje." Oh, divno je kad ti je lice sve samo ne bezizražajno. "Bila je ovo luda noć, to je sve. Zapravo, bilo je to nekoliko ludih tjedana." Nisam znala koliko ću dugo moći razgovarati s Archerom pa sam mu prenijela najsažetiju verziju svega što se dogodilo nakon mojeg odlaska iz Thornea. Samo je stajao i slušao me, a čini se da se iznenadio samo kad sam mu rekla da je moja mama Brannickica. "I zato smo ovdje", rekla sam mu, "druškamo se s Brannickicama. A onda se pojavio i moj tata, i, ovaj, Cal, a sada i ti. Bila je ovo živahna večer." "Kako su vas pronašli Cal i tvoj tata? Otkako sam otišao iz Thornea pokušavam te uhvatiti na svojem magičnom GPS-u, a tek sam te danas locirao." "Cal mi je rekao da nakon Thornea pođem Brannickicama tako da su se jednostavno nadali da sam još ovdje. Ovo je možda prvi put da mi se posrećilo nakon... oh, nakon 2002. ili tako nešto." Archer se nasmiješio i počeo titrati. "Kvragu", promrmljao je i lupnuo kamen koji mu je visio oko vrata. "Dobro, čini se da mi nije preostalo mnogo vremena pa ću biti brz. Oko zna samo da su Casnoffice nestale. Nisu prijavljeni novi napadi demona, ali nešto se definitivno kuha. Samo što ne znaju točno što."
"To je rekao i tata." "Tražimo Casnoffice, ali do sada ništa od toga. Čini se da tapkamo u mjestu." "I mi također", rekla sam mu. "I... što sad, Cross? Hoćeš li ostati s Okom?" Archer je preko ramena bacio oko prema nečemu. "Ne znam", rekao je i okrenuo se, glas mu je bio osjetno tiši. "Ali nije baš da mogu birati kamo ću." "Mogao bi doći ovamo." Nasmiješio se na to i ispružio prozirnu ruku. Naslonila sam vrške prstiju na njegove, iako ga nisam mogla osjetiti. "Volio bih da mogu", rekao je. "Ali ovih me dana pomno prate. Zasad je vjerojatno sigurnije da ostanem ondje. Neko ću se vrijeme držati pravila." Zagledala sam se u naše ruke. "Hoću li te ikada ponovno vidjeti?" "Budi sigurna u to, bolje ti je", rekao je. "Zar ti nisam obećao da ćemo se ljubiti u dvorcu?" Zahihotala sam se i povukla ruku. "Jesi. I da ćeš me izvesti na spoj. Na pravi spoj, bez mačeva, ghoula i nespokojstva." "Pa eto", rekao je. "Čim spasimo svijet od demonske invazije, ostajemo samo ti, ja i Applebee’s." Zakolutala sam očima, ali i nasmiješila sam se. "Oh, kakva romantika." Njegov je osmijeh pomalo iščeznuo. "Vidimo se opet", rekao je, ovoga puta ozbiljno. "Obećavam." Prišao mi je toliko blizu da su njegove prozirne noge nestale u mojem krevetu. "Mercerice, ja - " A zatim je, samo tako, zatitrao i nestao. "Ma daj", progunđala sam praznoj sobi. Uzdahnula sam, skljokala se na jastuke i sklopila oči. Ostala sam ležati tako nekoliko minuta, a onda me iznenada obuzeo osjećaj da više nisam sama. Naravno, kad sam otvorila oči, Elodie je sjedila na povišenom rubu kreveta i promatrala me nedokučiva izraza lica. Naposljetku je usnama oblikovala pitanje: "Voliš li ga?" Pričekala sam trenutak prije nego što sam odgovorila: "Da, mislim da ga volim." Kimnula je kao da je i očekivala takav odgovor. "I ja sam mislila da ga volim." Iznenada sam shvatila da bi, ako ikada ponovno vidim Archera, Elodiena novostečena navika da se pojavi u mojem tijelu kad god poželi mogla postati... nezgodna. "Žao mu je, znaš", rekla sam joj. "Što ti je lagao. I zbog cijele priče oko tvojega ubojstva."
Slegnula je ramenima. "Nije on kriv što su me ubili." Postajala sam sve bolja u čitanju s usana. Sada mi više ništa nije trebala ponavljati. "Za to je kriva Alice. A budući da su Casnoffice imale svoje prste u njezinoj preobrazbi u demona, pretpostavljam da su zapravo one krive za to." "Zaustavit ćemo ih", rekla sam joj. "Ne znam kako, ali hoćemo." Elodie me pogledala. "Hoćete li? Čula sam kad je onaj frajer iz začaranog zrcala rekao da ti predviđa dvije budućnosti." "Nikada ne bih pomogla Casnofficama", rekla sam automatski, ali svejedno su me prošli srsi kad sam se sjetila Torinovih riječi. Učinilo mi se da je Elodie uzdahnula. Teško je reći budući da ona zapravo ne diše. "Pa, ako i ne prijeđeš na tamnu stranu, svejedno si u priličnoj gabuli. Tvoj je tata izgubio moći. Ti kao da ih i nemaš budući da ja zasigurno ne mogu preuzeti kontrolu svaki put kad upadneš u nevolju. One dvije curice ne mogu ubiti ni vukodlaka, a Aislinn Brannick je samo jedna žena. Tvojoj mami više leže knjige nego oružje, a Torin je istodobno i naporan i beskoristan. Sve što ti preostaje je zapravo Cal koji bi mogao biti u stanju odgoditi neizbježno kad te Casnoffice i njihovi mili demoni razderu na komadiće. Ali, znaš što, sretno s tim." A nakon tog nadahnjujućeg govora, iščeznula je.
DVANAESTO POGLAVLJE
Sljedećeg
jutra zatekla sam se na možda najneobičnijem doručku u životu. Osvrnula sam se po prostoriji i pokušala sagledati sve koji su mu prisustvovali: sebe, mamu, tatu, sve tri Brannickice i Cala. Ah, da, i Torina budući da je "doručak" podrazumijevao da svi zajedno jedemo Oreo kekse u Ratnoj sobi. Glavom mi se motalo sve što mi je Elodie rekla prethodne noći. Zar smo zbilja mislili da imamo šanse poraziti Casnoffice? "Sigurno nešto znaš", govorila je Aislinn Torinu. "I znam", ispalio je. "Rekao sam ti, te su žene na svojem triput prokletom otoku." "Koji. Je. Gdje?" upitala je Aislinn, pretpostavljam po četvrti put. "Na. Vražjem. Moru." odgovorio je Torin. Zabacio je ruke u zrak pri čemu su mu se izokrenule čipkaste manšete. "Ne znam zašto ga ne možete naći. Točno je ondje gdje je uvijek bio." "Aislinn, kako sam ti već rekao, vjerujem da su nekako prikrile Gravmalkin", rekao je tata. Snažno se naslonio na jedan od sklopivih stolaca. Cal mu je stajao s jedne, mama s druge strane. Susrela sam Calov pogled i kroz glavu mi je proletjela prethodna noć. Kako mi se prsti isprepliću s njegovom majicom, usne mi se prislanjaju na njegove. Odjednom sam se posve usredotočila na Torina. "Dakle, Casnoffice su u Hekinoj školi", rekla sam. "Vjerojatno sa svim demonima koje su uspjele stvoriti, koliko ih god bilo. Što rade ondje? Priredile su pakleni tulum u pidžamama?" Budući da nitko nije reagirao na to, dodala sam: "Kužite? Pakleni? Budući da su svi oni... Ma, zaboravite." "Ja sam skužila", rekla je Izzy tiho, a ja sam joj se zahvalno nasmiješila. "Ne mogu reći što planiraju", rekao je Torin. "Samo da su ondje." Namrštio se. "Znate, ne znam ja sve. Samo da je ova djevojka" - uperio je prstom u mene -
"ključ pomoću kojeg ćete ih spriječiti da vojsku demona iskoriste kako bi ljudsku vrstu zbrisale s lica Zemlje." Ili koji će voditi taj juriš. Ta mi je misao iznenada pala na pamet i posve mi je zgrčila želudac. Torin mi je namignuo, a ja sam se zapitala može li mi čitati misli. Ili je u pitanju samo izraz mojega lica. Otarasila sam se slike u kojoj predvodim demonsku vojsku i rekla: "Ni Oko ne zna što smjeraju." Iznenada su se svi prisutni zagledali u mene i ja sam registrirala što sam upravo rekla. "Ja sam, ovaj, sinoć sam vidjela Archera", rekla sam to kao da sam naletjela na njega u Starbucksu. "Upotrijebio je nekakav kamen koji govori i... došao me, ovaj, pozdraviti." "A ti si to tek sada odlučila spomenuti?" upitao je tata. "Kad sam došla vi ste već vikali na Torina", uzvratila sam. "Nisam baš imala šanse umiješati se u razgovor. Usto, Archer zapravo nije znao ništa. Ili barem ništa više nego mi. Nisam mislila da je to tako važno. Bio je ovdje možda pet minuta." "U tvojoj sobi?" upitala je mama podignutih obrva. "Bio je bestjelesan!" uskliknula sam. "I sav... kao duh. Sve je bilo posve bezazleno, kunem se." "Zar je pripadnik Oka tvoj dečko?" upitala je Finley s nevjericom. Tata je pročistio grlo. "U svakom slučaju", rekao je i poštedio me odgovora na Finleyno pitanje, "dobro je to znati. To znači da smo svi na istoj valnoj duljini kad su Casnoffice u pitanju." "Tako je", rekla sam. "Što znači da nitko ne zna kako dalje. Ne mislim da je to dobro, tata." "Dobro, što onda možemo učiniti?" upitala je Finley. "Sjediti i čekati da Casnoffice povuku svoj potez?" "Mogli bismo otići u Lough Bealach", odgovorila je Aislinn. "Je li to neko mjesto ili se gušiš?" upitala sam i zaradila bijesan pogled. Tata je ispustio hroptav zvuk koji je možda potjecao od smijeha. Prikrio ga je kašljem i rekao: "Lough Bealach je jezero u Irskoj. Za obitelj Brannick nekada je bilo vrlo sveto mjesto, ako se ne varam." "Najsvetije mjesto", odgovorila je Aislinn. "Brannickice su nekad bile zadužene za njegovu zaštitu." "Što se nalazi ondje da mu je potrebna zaštita?"
"Navodno vrata podzemlja", odgovorila je mama. "Ako se namjeravamo boriti s demonima, ne bi bilo na odmet dobro se opskrbiti demonskim staklom budući da je to jedino što ih može ubiti", rekla je Aislinn. "A podzemlje je jedino mjesto na kojem bismo ga mogle nabaviti." "Misliš da doslovno odemo kvragu?" Svi su me ignorirali. "Ne bismo mogli ući", rekla je Finley. "Nitko od nas ne bi mogao preživjeti izlet u podzemlje. Za to su potrebne mračne, moćne sile. Da Sophie još ima svoje moći, možda bi to bilo izvedivo, ali bez njih..." odmahnula je glavom. Zatim je tata rekao: "Sophie ima svoje moći." "Pa da", složila sam se. "Nisam se podvrgnula obredu uklanjanja. Ali zaglavile su ovdje." Kucnula sam se po grudima. "Koju god riječ da je izgovorilo Vijeće kad su mi čitali presudu, zapečatila je moju magiju." Tata je pružio ruku i primio moju. "Sjećaš li se kad smo proučavali grimorij u opatiji Thorne? U njemu je bila čarolija i ja sam te natjerao da nasloniš ruku na nju." Sjećala sam se toga. Nisam mogla odrediti kakva je to čarolija, ali kad sam je dotaknula, osjetila sam snažan udarac posred prsne kosti. A upravo sam shvatila da je baš to mjesto na kojem sam uvijek osjećala kako mi ključaju moći. "Bila je to zaštitna čarolija", rekao je tata. "Kako ti nitko nikada ne bi mogao potpuno oduzeti moći. Kakvu god čaroliju vezivanja upotrijebili, dovoljno je da dotakneš točno tu čaroliju i tvoja će se magija povratiti." Tako sam mu čvrsto stisnula ruku da ga je to sigurno zaboljelo. "Oh, Bože", uzdahnula sam. Zamislite da ponovno imam moći. Da se prestanem osjećati bespomoćno. Da mogu rabiti magiju neovisno o Elodienu duhu. Da imam mogućnost zbilja zaustaviti Casnoffice. Obuzeli su me nada i uzbuđenje. A zatim, kao da me netko polio hladnom vodom po licu, prisjetila sam se onoga što je Torin rekao prethodne večeri. Da ja predvodim demonsku vojsku Casnoffica. Za to bi mi trebale moći, zar ne? Ali ne. Ne, to je bila laž. Nema šanse da bih se ikada, ikada udružila s Casnofficama u tako groznu svrhu. Prisjetila sam se još nečega. "Moram dotaknuti tu čaroliju. Čaroliju koja se nalazi u grimoriju. A gdje je ono grimorij?" Tata je posramljeno spustio pogled i priznao: "Nesumnjivo kod Casnoffica."
Raspoloženje mi je splasnulo. "A one su na otoku koji ne možemo pronaći. Kunem se, sve ovo nalikuje na najuvrnutiju zagonetku na svijetu." "Možda postoji drugi način", predložila je Finley. "Zar ne poznajete neku vješticu ili vješca koji bi mogao obnoviti Sophiene moći?" "Možda", rekao je tata, ali dovoljno ga dugo poznajem da znam kako tatino "možda" uglavnom znači "nema ni najmanje šanse". "Zar netko ne bi mogao jednostavno izgovoriti tu čaroliju?" upitala sam. Znala sam da se hvatam za slamku, ali ako postoji i najmanja šansa da se ponovno uspijem služiti svojim moćima, iskoristit ću je. Tata je odmahnuo glavom. "Ne. Ta je čarolija utkana u papir krvnom magijom. Nužno ju je dotaknuti. Same riječi nisu jednako moćne." "Možda ne vladam mračnim silama, ali moje su moći prilično jake", ponudio se Cal. "Kad bismo išli u Irsku, bi li postojala mogućnost da ja uđem u podzemlje?" Tata je rukom protrljao vrat razmatrajući taj prijedlog. "Pretpostavljam da je moguće. Ali potencijalan rizik - " "Moramo učiniti nešto", rekao je Cal tiho. "Radije bih riskirao u Lough Bealachu nego da ovdje samo čekam." "Dečko je u pravu", rekao je Torin, premda su on i Cal vjerojatno otprilike iste dobi (dobro, plus-minus petsto godina, pretpostavljam). "A čim prije, tim bolje. Trenutačno je zatišje, ali nešto se sprema. Osjećam - " "Veliku uznemirenost u Sili?" nisam se uspjela suzdržati a da ga ne prekinem. Torin se namrštio. "Pretpostavljam da me ismijavaš, ali ne razumijem aluziju. U svakom slučaju, mračne se sile komešaju. Što budete spremniji, to bolje." "Hajdemo, onda", rekla sam. "Možda bismo trebali proučiti i druge opcije prije nego što odlutamo u Irsku", rekao je tata i gurnuo naočale prema gore. "Naposljetku, Sophie, prošla si pravu kalvariju." "Odrijemat ću u avionu. Čujte, suočavamo se s potencijalnom vojskom demona. Ne znam kako vama, ali kad govorimo o onome što me užasava, meni te riječi imaju istu težinu kao i liječenje korijenskog zubnog kanala i ,nastava subotom’. Već smo tri tjedna u zaostatku. Nemamo vremena da samo sjedimo i proučavamo opcije ili čitamo još knjiga ili slušamo još usranih proročanstava ovog seronje", rekla sam i uperila prstom u Torina. Napravio je kretnju za koju pretpostavljam da je starinski ekvivalent pokazivanju srednjeg prsta.
"Istina", nastavila sam. "Možda je ovo totalno glupa ideja. Ali ako postoji i najmanja šansa da netko od nas uspije ući u podzemlje, moramo je iskoristiti." "Dobro, ipak mi se sviđaš", rekla je Finley i nacerila mi se. Pogledala je tatu. "U pravu je. Ako ne možemo smisliti kako da zaustavimo te Casnoffice, onda moramo barem biti u mogućnosti obraniti se od njih. A jedini način da u tome uspijemo jest otići u Lough Bealach i pokupiti hrpu demonskoga stakla." Tata je uzdahnuo i zavalio se u jedan od stolaca kraj stola. "Ćorav vam je to posao", rekao je. "Imaš li drugu ideju?" upitala je Aislinn. Tata je zabacio glavu kao da bi se odgovor mogao iznenada pojaviti na stropu. Zatim je ponovno pogledao mene. "Želiš li to zbilja napraviti?" "Cal možda uspije ući. Možda ne uspije. U svakom slučaju, ništa nećemo postignuti nastavimo li samo sjediti u ovoj zabiti. Bez uvrede", rekla sam Aislinn koja je samo odmahnula rukom. Tata me promatrao dugo prije negoli je konačno umorno kimnuo i rekao: "U pravu si. Ali kako ćemo doći dotamo? Itineris je preopasan za tebe, a za obične ljude bi mogao biti poguban", rekao je i pokazao prema mami. "Ja ću se ponovno pozabaviti zrakoplovnom tvrtkom", rekao je Cal. Kad su ga Finley i Aislinn ispitivački pogledale, tata je pojasnio: "Cal je uspio napraviti karte i krivotvoriti papire potrebne da izađemo iz Engleske. To nije najotmjeniji način primjene magije, ali definitivno je koristan." "Dobro", rekla je Aislinn. "U tom slučaju, djevojke, pokupite svoje stvari. A ti, Finley, kreni prva i tankiraj kombi. Čeka nas duga vožnja do prve zračne luke." Dok sam promatrala sve te ljude u prostoriji - svoju obitelj -prodrmalo me uzbuđenje. Da, ovo će možda ostati zabilježeno u povijesti kao najgluplje što sam ikada učinila, ali dobar je osjećaj kad imaš plan i uopće ne mariš je li loš. A sudeći po izrazima lica ostalih, vjerujem da su se i oni tako osjećali. Dobro, svi osim Torina koji je samo zurio u nas i vidljivo se dosađivao. Izašla sam iz prostorije za Finley i Izzy i uspela se stubama. Bila sam već gotovo na podestu kad me zaslijepila nekakva svjetlost. Isprva sam pomislila da je to samo odbljesak s prozora na vrhu stuba pa sam podignula ruku da zaklonim oči. Tada sam shvatila da svjetlost dolazi iz moje ruke. Gledala sam kako mi blještav, zlatan sjaj uokviruje ruku, zatim se širi i prekriva mi trup. Izzy se okrenula i vidjela sam kako je razjapila usta. Posegnula je za mojim rukavom, ali njezini su prsti prošli kroz mene, a moja je ruka nestala nama pred očima.
Zlatne vitice sada su se kretale brže, uvijale se oko mojega tijela poput zmija. Gledala sam kako mi noge postaju prozirne, a zatim potpuno nestaju. Sve se dogodilo tako brzo da se nisam stigla ni uspaničiti. Uspjela sam samo pogledati dolje prema mami koja je potrčala uza stube prema meni izvikujući moje ime. "Mama!" osjetila sam kako mi se pokreću usne, ali nisam ispustila glas. Još je netko dotrčao u hodnik, pomislila sam da je to možda tata. Ali zatim mi je sjaj prekrio oči i zaslijepio me. Imala sam neobičan osjećaj da me netko savija i vuče, kao da netko pokušava preklopiti moje tijelo, a kretala sam se toliko brzo da je svaka kost u mojemu tijelu štropotala. Imala sam osjećaj da me zahvatio tornado. A zatim je jednako naglo sve prestalo. Stajala sam uspravno što je bilo pravo čudo uzmemo li u obzir to da sam se potpuno tresla. Udisala sam i izdisala tako snažno da su me boljela pluća, a dok sam proučavala stopala, nastojala sam se prisjetiti kako disati a da pritom ne zvučim kao morž koji hiperventilira. S vremenom je hroptanje počelo više nalikovati na dahtanje, ali nešto i dalje nije bilo u redu s mojim očima. Prije sam nosila prljave bijele tenisice, a sada su mi stopala izgledala crno. I, jesam li ja to u dokoljenkama? Ponovno sam trepnula. Kod Brannickica sam imala traperice. Sada sam od koljena nagore vidjela trak modra, crna i zelena tartana. Potom sam podignula pogled i u trenu prestala dahtati. Prestala sam čak i disati. Zgrada je izgledala još zapuštenije, a dvije paprati koje su se uvijale uz ulazna vrata uvenule su. Ono što je nekada bila "uleknina" na prednjem trijemu sada je više nalikovalo na krater, a iako je bio kolovoz, ni na jednom od hrastova koji su ovo mjesto nekada štitili od sunca nije bilo lišća. Ne znam ni kako ni zašto, ali nisam to mogla opovrgnuti. Vratila sam se u Hekinu školu.
DRUGI DIO
"Ali ja neću među lude ljude", ogradila se Alica. "Ah, tu nema pomoći", rekla je Mačka. "Svi smo mi ovdje ludi." Alica u zemlji čudesa2
2
L. Carroll, Alica u Zemlji čudesa, preveo Antun Šoljan, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
TRINAESTO POGLAVLJE
Na
travnjaku pred Hekinom školom nisam bila sama. Po njoj se muvala gomila djece, njih možda stotinu, svi su izgledali šokirano i smušeno, baš kako sam se ja osjećala. Nekoliko metara dalje od sebe uočila sam Taylor, tamnokosu metamorfu, za koju bih mogla reći da mi je bila prijateljica. "Sophie?" rekla je zbunjeno. "Otkud ti?" Potom je spustila pogled i čini se da se zapanjila kad je shvatila da nosi Hekatinu uniformu. "Otkud ja?" dodala je obraćajući se više sebi nego meni. Odmahnula sam glavom. "Ne znam." Među učenicima se dignula graja, osjetila sam kako se smetenost pretvara u paniku. Nedaleko od nas, dvije su se vile - učinilo mi se da su to Nausikaja i Siobhan - zagrlile, s krila su im kapale suze žarkih boja. Dok sam se kretala kroz mnoštvo, razabirala sam samo dijelove razgovora, ali čula sam kako govore "zlatna svjetlost" i "ugrabila me iz čista mira". Dakle, što god mi se dogodilo, dogodilo se i ostalima. Proteklih mjeseci pretrpjela sam mnogo toga, ali ovo me paraliziralo. Stajala sam na travnjaku pred Hekinom školom, u uniformi, okružena bivšim kolegama iz razreda i nisam imala pojma što mi je činiti. Kod Brannickica smo konačno smislili plan. Otići u Irsku, otići u Lough Bealach. Pribaviti hrpu demonskoga stakla. Otpremiti me pomoću magije na otok Graymalkin - na mjesto koje je nestalo dovraga - nije bilo dio toga plana. Vrtjela sam se ukrug u potrazi za još kojim poznatim licem. Cijelo je područje obavijala magla koja je zastrla sve onkraj hrastova nanizanih uz kolni prilaz. Visoko iznad naših glava, sunce je bilo užareni bijeli disk skriven iza sivih oblaka. I dalje zbunjena, krenula sam prema zgradi. A zatim me netko zazvao: "Sophie." Okrenula sam se. Isprane ružičaste kose i blijeda lica nesigurno mi se smiješila Jenna. "Tu si, dakle", rekla je kao da smo razdvojene tek nekoliko minuta, a ne tjednima.
Pravo je čudo da je nisam srušila na šljunak kad sam joj potrčala ususret i bacila joj se oko vrata. Osjećala sam njezine suze na ključnoj kosti i trudila sam se iz petnih žila da joj ne zaslinim cijelo tjeme, ali obje smo se smijale. "Oh, moja Sitna Ružičasta Jenna", napola sam jecala, napola se hihotala. "Nikad u životu nisam bila tako sretna što vidim vampira." Stisnula me još čvršće. "Nikad nisam bila tako sretna što me prignječio demon!" U tom trenu nisam marila za to što me neka jeziva, mračna sila povukla natrag u Hekinu školu niti što ću vjerojatno ovako ili onako nastradati. Jenna je ovdje, živa je i zajedno smo. Sve je ostalo popravljivo. Kad smo se razdvojile, primijetila sam da joj oko vrata visi novi krvavi kamen, ovaj je bio veći i ukrašeniji od prethodnoga. Jenna je slijedila moj pogled i lagano se nasmiješila, povlačeći kamen po lančiću. "Da, unaprijedila sam ga", rekla je. "Dobila sam ga od Byrona. Kune se da je potpuno neuništiv." Podignula sam obrvu i pomno proučila okvir od srebra i ametista. "Ujedno je i potpuno kičast, ali ako će te štititi, nemam ništa protiv." "Nabavit ću ti isti takav i na njemu runama ili nečim sličnim napisati .prijateljice zauvijek’." Iako ta šala i nije bila toliko smiješna, glasno sam se nasmijala jer mi je bilo toliko drago što je vidim da sam postala pretjerano prpošna "Znači, ti si cijelo vrijeme bila s Byronom?" Kimnula je. "Aba. One noći, nakon što si se vratila s Calom i Archerom, ostali članovi Vijeća došli su u moju sobu. Odveli su me na neko bolesno jezivo mjesto." Jenna je na to zadrhtala, a ja sam pretpostavila da znam točno gdje je završila: u onoj prostoriji nalik na tamnicu ispod opatije Thorne koja im je poslužila kao nekakva magična sudnica. "Lara Casnoff naložila je da me probodu kolcem", rekla je Jenna, a moje su ruke nagonski stisnule njezine. "Rekla je da je bilo glupo dopustiti vampirima da stanuju zajedno s prodigijima i da me treba pogubiti. Gospođa Casnoff zatražila je da to učini osobno." Sada sam već toliko čvrsto držala Jennu da ju je vjerojatno boljelo. Zamišljala sam kako je, dok drhti prestravljeno, uza stube vodi netko komu je nekada vjerovala, a ona je svjesna da joj se približava smrt. Ubit ću gospođu Casnoff. Kad se ponovno budem mogla služiti moćima, raznijet ću onu njezinu glupu frizuru.
"Hvala Bogu što je bila ondje", rekla je Jenna, a ja sam zazujala. "Molim?" "Gospođa Casnoff kontaktirala je Byrona. Uzela mi je krvavi kamen jer je rekla da joj je potreban nekakav dokaz da sam umrla. Navodno kad kolcem probodeš vampira, njegov krvavi kamen eksplodira. Zatim mi je pomogla da se iskradem iz kuće kroz prolaz iza- " "Iza neke slike", nadovezala sam se. I ja sam na isti način pobjegla iz opatije Thorne. Jenna je kimnula i rekla: "Tako je. Byron me dočekao na rubnom dijelu imanja i dao mi ovo." Podignula je zveckav privjesak koji joj je visio oko vrata. "Odveo me u svoje gnijezdo u Londonu i mogu ti reći da, kad je riječ o bizarnome, ovo mjesto nije ni sjena gnijezdu Lorda Byrona. Ali, ondje je bila Vix", rekla je i osmjehnula se. Vix je Jennina djevojka, također vampir. Ali tada je s njezina lica nestao svaki trag veselja. "Čula sam za Thorne. Byron je saznao samo da nisu pronašli tvoje truplo. Nisam čula ništa nekih mjesec dana pa sam pomislila..." Ponovno sam je zagrlila. "Znam", promrmljala sam. "I ja sam to dugo mislila za tebe." Šmrcnula je i udaljila se, rukom protrljala nos. "U svakom slučaju, tada je čuo čudne glasine da si kod Brannickica" "I bila sam", rekla sam, a kad je Jenna razrogačila oči, podignula sam ruku i rekla: "To je duga priča i obećavam da ću ti sve ispričati poslije. U skraćenoj verziji: mama mi je Brannickica, ja sam strašan plod ljubavi Brannickice i demona, a razina disfunkcionalnosti moje obitelji porasla je do neslućenih razmjera." Jennina je vrlina što zna kad je pametnije popustiti. "Oh, dobro onda." "Sada je puno važnije pitanje zašto smo se vratili u Hekinu školu?" Jenna se osvrnula, dobro promotrila svu tu neprirodnu maglu, oronulu (zapravo, još oronuliju) zgradu škole. "Nešto mi govori da ovo nije samo razredno okupljanje." "Je li i tebe usisao nekakav magični tornado?" upitala sam je. "Ne, doletjela sam kao šišmiš. To je novost koju sam naučila od Byrona." "Ha-ha", rekla sam i opalila je po ruci. Uzvratila mi je osmijeh i rekla: "Da, točno tako, zapravo. Imala sam osjećaj da se kovitlam bezbroj kilometara na sat." Uozbiljila se. "Kakva čarolija to može? Pogledaj oko sebe, Sophie. Ovdje nas ima barem stotinu. Sve su nas istodobno povukli tko zna odakle. To nije samo opako, to je - "
"Zastrašujuće", nadovezala sam se. Pred zgradom se počeo okupljati ostatak društva, a mene je obuzeo neugodan osjećaj da svi čekamo da netko - ili nešto - izađe iz nje. Kao da će se svakog trena pojaviti gospođa Casnoff i da će početi još jedna školska godina. Jenna i ja držale smo se skupa i ostale straga. Netko mi je s druge strane lagano pogurao rame pa sam se primaknula Jenni da oslobodim malo mjesta. A zatim je nečija ruka primila moju. Nisam se ni trebala okrenuti, znala sam. "Mercerice", osmjehnuo mi se Archer. "Lijepo je vidjeti te ovdje." Unatoč silnoj želji, nisam mu se mogla objesiti oko vrata i cijelog ga izljubiti. A zbilja sam to željela. Stoga sam se morala zadovoljiti time da isprepletemo prste i privučem ga bliže sebi. Archer je ovdje, na sigurnom, držimo se za ruke. A Jenna mi se priljubila s druge strane. Srce mi je bilo toliko ispunjeno da sam jedva disala, a premda sam se trudila zvučati opušteno, napetim sam glasom rekla: "Naravno. Sve ide kvragu i ti se pojaviš. Mogla sam to i očekivati." Slegnuo je ramenima, premda je iz njegovih očiju isijavao isti onaj osjećaj od kojeg mi je usplamtjela krv. "Ah, dosadila mi je Italija. Pomislio sam da je vrijeme da vidim što vi djevojke radite. Jenna", rekao je i kimnuo joj u znak pozdrava. Osjetila sam da se Jenna lagano ukočila. Oko je ubilo Jenninu prvu djevojku, vampiricu koja je preobrazila Jennu. Nema potrebe naglašivati da nije baš luda za Archerom. Svejedno je pristojno odzdravila. "Archer." "Onda, jesi li i ti došao ovamo pošto te preplavila zlatna svjetlost i usisao nekakav vrtlog?" upitala sam Archera trudeći se pritom koncentrirati na neminovni zadatak, a ne na to kako mi njegovi prsti nježno miluju dlan. "Ha? Ah, da, zlatna svjetlost, a onda kao da je netko upotrijebio moje tijelo za origami. A zatim, bum, evo me u Hekinoj školi. Imaš kakvu ideju što se događa?" Odgovorila mu je Jenna. "Nikakvu. Vidiš li nekoga poznatog?" "Dok sam vas tražio, naletio sam na Evana, vješca koji mi je bio cimer. On, ovaj, pa, nije bio pretjerano sretan što me vidi." Archer je primaknuo ruku jagodičnoj kosti i lagano se lecnuo. Bila je lagano natečena, a na njoj se već počela stvarati masnica. "Oh, da", rekla sam. Gotovo sam zaboravila koje su sve glasine kružile o Archeru nakon što je otišao iz škole. "Ljudi misle da si ubio Elodie. I da si pokušao ubiti mene, tako da bismo se možda trebali prestati držati za ruke."
Nisam sigurna je li Archer bio zbunjen ili bijesan ili oboje, ali ispustio mi je ruku i rekao: "Zašto - " Ali što god da je namjeravao reći, prekinuto je škriputavim otvaranjem ulaznih vrata Hekatine škole. Sve glave okrenule su se prema njima, a ja se kunem da sam čula kako iznutra dopiru nečiji koraci. Zadržala sam dah i požalila što sam Archeru rekla da me pusti. Na slabašno svjetlo izašla je gospođa Casnoff odjevena u isto ono odijelo koje je nosila kad sam je upoznala. No samo je to ostalo isto. Izgledala je dobrih deset godina starije nego posljednji put kad smo se vidjele, a ruke su joj drhtale kad ih je raširila i poželjela nam dobrodošlicu. Njezini kraljevsko modri suknja i sako visjeli su joj na koštunjavu tijelu, a na svilenoj bluzi bila je nekakva tamna mrlja. No najviše me uznemirilo kad sam vidjela da je njezina tamno-plava kosa, ona koju je uvijek tapirala, tretirala ili čarolijom pretvarala u smiješno kitnjaste punđe, sada posve sijeda te joj se raspušta niz leđa. Lepršala je oko njezine glave poput paukove mreže. "Učenici Hekatine škole", rekla je glasom drhtavim kao u starice. "Dobro došli na početak novog polugodišta."
ČETRNAESTO POGLAVLJE
"Oh, moj Bože", promrmljala je Jenna, a ja sam si istodobno promrmljala u bradu "Sranje nad sranjima". Neću ni ponoviti što je rekao Archer. Netko iz mnoštva - mislim da je to bila Taylor - doviknuo je: "Ali škola je zatvorena. Svi su rekli da..." Zašutjela je, prekinula ju je jedna od vila svojim visokim i jasnim glasom: "Nemate pravo dovoditi nas ovamo. Vile više nisu u savezu s ostalim prodigijima. U ime Reda blaženih, zahtijevam da nas pošaljete domovima!" Ah. Bila je to Nausikaja. Ona je jedina vila koja govori kao da uvježbava ulogu za kazališnu predstavu. Jenna se nagnula bliže meni i rekla: "Zar su vile izašle iz saveza? Jesi li ti to znala?" Odmahnula sam glavom baš kad je gospođa Casnoff pogledom prostrijelila Nausikaju. Koliko god malaksalo izgledala, pogled joj je i dalje bio ubojit. "Savezi i ugovori beznačajni su ovdje u Hekati. Jednom kad postaneš učenik ove škole, ostaješ joj privržen. Zauvijek." Nasmiješila se, no njezin je osmijeh više nalikovao na grimasu. "Što i piše u pravilniku o ponašanju koji ste potpisali kad vam je određen dolazak ovamo." Sjećala sam ga se, bila je to debela brošura koju jedva da sam i pročitala prije nego što sam nažvrljala svoje ime na istočkanu liniju. Odjednom sam požalila što nemam moć putovanja kroz vrijeme pa da ošamarim Prošlogodišnju Sophie i kažem joj da uvijek mora najprije sve pročitati. "Dakle, sigurna sam da imate mnogo pitanja", nastavila je gospođa Casnoff izjavom koja bi mogla konkurirati za eufemizam godine. "Ali zasad se javite u svoje sobe. Sve ćete saznati na večerašnjem sastanku." "Ovo su gluposti!" dobacio je netko. Propela sam se na vrške prstiju i ugledala visoka dečka crvenkaste kose. "Evan", promrmljao je Archer.
Mnoštvo kao da se odmaknulo od tog dečka i on se sučelio s gospođom Casnoff. "Kako molim, gospodine Butler?" upitala je gospođa Casnoff, a ovog je puta zvučala osjetno više kao ona stara Casnoffica, a ne kao nekakva krhka starica. "Oko i Brannickice ubijaju nas redom, a škola je nestala dovraga. I mi bismo sada kao trebali mirno krenuti u novu školsku godinu?" Više nitko nije šaptao. Štoviše, shvatila sam da je zavladala neprirodna tišina. Vjetar je zamro, nije bilo ptica, nikakva udaljena šuma oceana. Kao da je otok zadržao dah. "Sad je dosta", rekla je gospođa Casnoff. "Kao što sam rekla, na večerašnjem sastanku dobit ćete sve odgovore na - " "Ne!" viknuo je Evan, njegov glas odjeknuo je u tišini. "Neću kročiti u tu zgradu dok nam ne kažete koji se vrag događa. Kako ste nas doveli ovamo? Zašto je on ovdje?" Uperio je palac u Archera, a nekoliko je ljudi pogledalo u našem pravcu. Archer je izgledao nezainteresirano, ali modrica na njegovu obrazu potamnjela je na odjednom blijedoj koži. "Gospodine Butler", obrecnula se gospođa Casnoff i uspravila se. "Prestanite. Odmah." Evan je frknuo. "Fućkaš to." Djevojka kraj Evana, vještica koja se, čini mi se, zove Michaela, položila je ruku na njegovu i nešto mu rekla, ali on je se otarasio. "Nema šanse da provedem još jednu godinu u nekakvoj oronuloj palači, skriven od cijeloga prokletog svijeta. Ne sada kada se približava rat." Potom se probio kroz mnoštvo podignuvši pritom oblak prašine sa šljunčanog kolnog prilaza. "Evane", odjeknuo je glas gospođe Casnoff, nije zvučala samo ljutito ili uzrujano. Zvučala je gotovo upozoravajuće. Ali Evan se nije ni okrenuo. "Kojega vraga namjerava učiniti, otplivati do kopna?" promrmljala sam ispod glasa. Evan je u međuvremenu stigao do gustog zida magle koji je okruživao školu. Oklijevao je, primijetila sam da je uspravio ramena i stisnuo šake kao da se pokušava psihički pripremiti. Podignuo je ruku i vidjela sam da je iz vršaka prstiju ispalio nekoliko iskri. No poput vlažnog praskavca, gotovo su se trenutačno ugasile uz tih prasak. Archer je kraj mene promeškoljio prste, no isto se dogodilo i s njegovom magijom. "Očito je zabranjena upotreba moći", promrmljao je.
Ponovno sam pogledala Evana i pomislila da će se sada vjerojatno vratiti k nama. No on je zakoračio u maglu. Trenutak je stajao kao ukipljen, napola u sivu oblaku, napola izvan njega. "Što se događa?" upitala je Jenna. "Zašto se ne miče?" "Ne znam", rekla sam, a Archer me ponovno neprimjetno primio za ruku. Tada je Evan počeo vrištati. Gledali smo kako magli izrastaju krakovi kojima je obavila ostatak Evanova tijela. Jedan se dočepao njegovih ruku i progutao ih, drugi mu se obavio oko trupa. Treći mu se vijugavo omotao oko glave i Evanovi krici iznenada su utihnuli. A zatim je nestao. Nitko se nije ni pomaknuo. Mislim da je to ono najčudnije, činjenica da nitko nije vrisnuo niti izgubio svijest. Bilo je to stvarno. Evan je... pa, ako nije mrtav, nestao je. Gotovo kao jedan, učenici su se okrenuli prema gospođi Casnoff. Ne znam što sam očekivala da će reći ili učiniti. Možda da će se zahihotati. Ili da će nas pogledati svisoka i samodopadno izjaviti: "Rekla sam mu da ne ide." Ali ona se nagnula na ogradu trijema i nije izgledala ni samodopadno ni zadovoljno, pa čak ni izopačeno dobro raspoloženo. Izgledala je tek staro i umorno, možda čak i pomalo tužno. "Uđite", rekla nam je ravnodušno. "Dodijeljene su vam iste sobe kao prošloga polugodišta." Uslijedila je još jedna stanka, a zatim su se učenici najbliži zgradi počeli polako uspinjati stubama. "Što ćemo?" upitala je Jenna. "Pretpostavljam da ćemo ući", rekla sam. "Ili to ili će nas progutati magla. Mislim da ću radije okušati sreću sa školom." Pošli smo za mnoštvom i došli do trijema. Dok smo prolazili kraj gospođe Casnoff, zaustavila sam se. Nisam sa sigurnošću znala što joj želim reći ni što bih htjela da ona kaže meni. Jednostavno sam osjećala da bismo se morale nekako pozdraviti. No, premda sam bila samo metar udaljena od nje, gospođa Casnoff nije ni pogledala u mojem smjeru. Stajala je kraj ograde, drhtavo uzdisala, netremice promatrala mjesto s kojeg je nestao Evan. Naposljetku sam se okrenula i ušla na glavni ulaz. Iznutra sam čula uzdahe i prigušene jecaje tako da sam znala da će unutrašnjost škole izgledati jednako bolesno kao i cijeli otok. Nisam se dovoljno pripremila.
Prvo što me zaskočilo bila je vrućina. Otok Graymalkin udaljen je od obale Georgije, a budući da je polovica kolovoza, vani je već bilo neizdrživo vlažno. No unutra je uvijek bilo svježe i ugodno. Sada je pak bilo zagušljivo, a zrak je bio gotovo pretežak da bi se mogao udisati. Sve je vonjalo po plijesni i vlazi, a na nekim mjestima ljuštile su se tapete. Kad sam prvi put došla u Hekatu, pomislila sam kako je odvratna i prljava. No tada sam je takvom doživljavala zbog čarolije. Sumnjam da je to i sada slučaj. Nešto se čudno događalo i sa svjetlima. Glavnog hodnika sjećala sam se kao dobro osvijetljenog prostora, ali sada je bio toliko mračan da su dijelovi prostorije nestali u sjeni. Kad sam zakoračila prema naprijed, nešto mi je krenulo pod nogom. Spustila sam pogled i primijetila staklo žarkih boja. A zatim sam shvatila zašto je sve drukčije. Golem prozor od obojena stakla koji je dominirao prostorijom bio je razbijen. Na njemu je bio prikazan postanak prodigija, odnosno anđeo s isukanim golemim mačem kako izbacuje anđele zbog kojih će vještice, metamorfe i vile IZBACITI iz raja. No anđeo je sada bio obezglavljen, nedostajao mu je i veći dio mača, a i pored preostala tri lika bila je golema nazupčana rupa. Kao da ih je prepolovilo nešto divovskih pandža. Iz nekog me razloga pogodilo upravo to razbijeno staklo. I čini se da nisam bila jedina. Otprilike metar udaljene od mene, četiri zagrljene vještice podignule su pogled prema obezglavljenom anđelu. "Što se događa?" jauknula je jedna tugaljivo. Nitko joj nije znao odgovoriti. Archer, Jenna i ja nismo se baš objesili jedni drugima oko vrata i zajecali, ali i naša je grupica bila prilično potresena. "U redu", rekla sam naposljetku. "Slažemo li se svi da je ovo možda i najzeznutija situacija u kojoj smo se ikada našli?" "Slažemo se", odgovorili su jednoglasno. "Odlično", kimnula sam lagano. "A imate li ikakvu ideju što bismo trebali poduzeti?" "Pa, ne možemo se poslužiti magijom", rekao je Archer. "A pokušamo li otići, pojest će nas Čudovišna magla", dodala je Jenna. "Tako je. Dakle, nemamo nikakav plan?" Jenna se namrštila. "Osim da neko vrijeme provedemo u fetalnom položaju?" "Da, razmišljao sam o tome da se zavučem pod tuš i da se potpuno odjeven sklupčam u kutu kade i zaplačem", nadovezao se Archer.
Nisam se mogla suzdržati a da ne prasnem u smijeh. "Divno. Dakle svi ćemo si priuštiti živčani slom, a zatim ćemo se nekako izvući iz ove kaše." "Mislim da je najpametnije da se malo pritajimo", rekao je Archer. "Pustimo da gospođa Casnoff misli kako smo svi previše šokirani i zastrašeni da bismo išta učinili. Možda na tom večerašnjem sastanku dobijemo neke odgovore." "Odgovore", gotovo sam uzdahnula. "Kvragu, bilo bi i vrijeme." Jenna me pogledala u čudu. "Soph, zar se ti to... ceriš?" Počeli su me boljeti obrazi pa sam znala da je tako. "Čuj, morate priznati: ovo je savršeno mjesto da skužimo što spremaju Casnoffice." "Moja je mala u pravu", rekao je Archer i nasmiješio mi se. Obrazi me više nisu samo boljeli, žarili su me. Jenna je pročistila grlo i rekla: "Dobro, dakle uspet ćemo se u sobe, a nakon večerašnjeg sastanka ponovno ćemo se okupiti i odlučiti što dalje." "Dogovoreno", rekla sam, a Archer je kimnuo. "Hoćemo li si sada svi dati pet?" upitala je Jenna nakon kratke stanke. "Ne, ali ako želiš, mogu smisliti nekakvo tajno rukovanje", rekao je Archer i na sekundu su se nasmiješili jedno drugome. Ali taj je osmijeh jednakom brzinom nestao s Jennina lica, nakon čega mi je rekla: "Hajdemo. Želim provjeriti je li i naša soba postala jednako zastrašujuća kao i sve ostalo." "Dobra ideja", rekla sam. Archer je pružio ruku prema mojoj i pomilovao je prstima. "Onda, vidimo se poslije?" upitao je. Glas mu je bio ležeran, no na mjestu gdje me dotaknuo, koža mi se užarila. "Definitivno", odgovorila sam pretpostavljajući da čak i cura koja mora spriječiti zle vještice da zavladaju svijetom negdje može pronaći vremena za ljubovanje. Okrenuo se i otišao. Dok sam gledala kako odlazi, osjetila sam Jennin pogled. "Dobro", priznala je i dramatično zakolutala očima. "Izgleda pomalo kao san." Lagano sam je pogurala laktom. "Hvala." Jenna je krenula prema stubama. "Ideš?" "Aha", rekla sam. "Odmah ću. Samo da bacim letimičan pogled naokolo." "Zašto, da se još malo deprimiraš?"
Zapravo, htjela sam još malo ostati dolje da vidim hoće li se još tko pojaviti. Dosad sam vidjela gotovo sve one kojih sam se sjećala od prošle školske godine. Jesu li dovukle i Cala? On zapravo nije bio učenik, ali gospođa Casnoff lani je često iskorištavala njegove moći. Želi li ga i dalje ovdje? Jenni sam rekla samo: "Aha, znaš mene. Volim dodavati sol na ranu." "Dobro. Samo ti glumi detektivku." Otrčala je gore. Petnaestak minuta čekala sam u predvorju, ali Calu ili Casnofficama nije bilo ni traga. Iz znatiželje sam odlutala u smjeru podruma. Nalazio se niz uzak hodnik, tik uz predvorje, a premda je uvijek bio mračan, hodnik je sada potpuno progutala sjena. Jedva sam razabrala drvena vrata i neko sam vrijeme morala tapkati po njima da pronađem željeznu kvaku. Pritisnula sam je, ali bila je zaključana. Naravno. "Već sam pokušao", rekao je Archer meni iza leđa. Bilo mi je drago što smo u mraku pa ne može vidjeti kako se ponovno crvenim. "Cross, rekla sam ti. Odsad se ljubimo samo u dvorcima i restoranima." Okrenula sam se leđima prema vratima. Prišao mi je. "Oh, ali zapravo smo izvan podruma", promrmljao je i privukao me u naručje.
PETNAESTO POGLAVLJE
Kad
su nam se usne dotaknule, bilo mi je drago što sam se leđima naslonila na vrata. Koljena su mi definitivno prijetila otkazivanjem poslušnosti. Archer me obujmio oko struka i čvrsto me stisnuo, a ja sam ga zgrabila za prednjicu majice i u taj poljubac pretočila sve što sam osjećala proteklih nekoliko tjedana - očaj koji me obuzeo kad sam mislila da je mrtav, olakšanje koje sam osjećala sada, prikliještena između njega i vrata podruma. Kad smo se napokon razdvojili, naslonila sam čelo na njegovu ključnu kost i stala duboko disati. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što sam opet bila u stanju prozboriti. "Učinilo mi se da si rekao da ćemo ovo ostaviti za poslije." Poljubio me u sljepoočnicu. "Prošlo je nekih dvadeset minuta. Ovo se računa kao poslije." Zahihotala sam se i podignula glavu prema njemu. "Nekako si mi nedostajao." Premda je bilo mračno, vidjela sam da se nasmiješio. "I ti si meni nekako nedostajala." "Sada bih vjerojatno trebala krenuti gore." "Vjerojatno bi trebala", promrmljao je i spustio usne prema mojima. Kad sam uspjela doći do Jennine i svoje sobe, gotovo sam skakala od sreće. Ali čim sam stala na vrata, moja je sreća isparila takvom brzinom da sam gotovo čula kako se rasprsnula. "Čovječe", rekla sam tiho. "Zašto se svaki put iznenadim kad se ispostavi da je sve odvratno i deprimirajuće?" Jenna je sjedila nasred kreveta. "Mislila sam da je najgore ono s prozorom", rekla je tiho. "Ili, ma znaš. To što je Evana progutala magla. Ali sad mi zaista dođe da zaplačem." Našu sobu nitko nikada ne bi opisao kao luksuznu, ali zahvaljujući Jenninoj opsesivnoj ljubavi prema ružičastoj bila je... dobro, htjela sam reći "udobna", ali vjerojatno bi prikladnije bilo reći "blještava" ili "možda malo bolesna". Svejedno,
bila je naša, a ja zapravo nikad prije nisam bila svjesna da su upravo Jennine žaruljice, šalovi i uzbudljivomalinasti pokrivač tu majušnu sobu pretvorili u naš dom. Sada nije bilo žaruljica. Samo dva kreveta zgurana uz dva suprotna zida, jedan ofucan radni stol i poprilično nakrivljen ladičar. Zrcalo nad ladičarom promijenilo je boju i napuknulo je tako da je iskrivljivalo naš odraz. Možda mi se to činilo zbog sivila one silne magle, ili je možda sva boja u našoj sobi, kao i u ostatku škole, jednostavno iscurila. Što god bilo u pitanju, ova soba više nije bila naš dom. Štoviše, previše je podsjećala na ćeliju. Htjela sam to reći Jenni kad sam se počela udaljivati od ulaza. Ali čim sam to učinila, vrata su se tako snažno zalupila za mnom da sam poskočila. Iz hodnika se čula lupa ostalih vrata, kao i nekoliko prigušenih vrisaka. "Zaključana su?" pretpostavila je Jenna. Pritisnula sam kvaku. "Aha." "Misliš li da je Archer u pravu kad kaže da smo svi mi ovdje odčarani? Ili je magla ta koja je... odčarala Lisinu i Evanovu magiju?" Prišla sam ormaru, uzdahnula i rekla: "Kladim se da su učenici odčarani, ali to zapravo nije važno." Otvorila sam ormar. Kao što sam i očekivala, u njemu su visjele samo Hekatine školske uniforme. "Ovih dana i ja sam poprilično odčarana", dobacila sam Jenni preko ramena. "A možda bismo trebale prestati govoriti odčarano. Zvuči čudno." Sjela je uspravno. "Molim?" "Ma znaš, kad nešto previše izgovaraš, onda - " "Sophie", rekla je Jenna, nakrivila glavu i pogledala me namršteno. Uzdahnula sam i sjela na svoj krevet okrenuta njoj. "Zahvaljujući nekakvoj čaroliji Vijeća trenutačno sam bez moći." Njezin se izraz smekšao i šapnula je: "Oh, Soph. Stvarno mi je žao." "Nije to strašno kako se čini", rekla sam joj. "Moći mi nisu zaista nestale. I dalje se tu negdje komešaju, ali ne mogu ih upotrijebiti dok ne dotaknem određenu - ideš." "Što je?" Prešla sam prostoriju i uhvatila se za rub Jennina kreveta. "Postoji ta čarolija u grimoriju obitelji Thorne. Dotaknem li je, obnovit će mi moći. A tata je uvjeren da je grimorij kod Casnoffica. Mogao bi biti ovdje, Jenna." Pustila sam njezin krevet i
stala koračati po sobi, u meni je bubnjala magija. "Pronađemo li ga, mogla bih podemoniti i srediti ovo mjesto do večere." A po mogućnosti upotrijebiti magiju i na Casnofficama. Na tu me pomisao obuzeo mastan i vruć strah i odjednom mi je pozlilo. "A možda je kod Lare." "Molim?" upitala sam. "Oh. Lara. Kvragu, nisam razmišljala o tome." Osjetila sam kako mi se magija povlači natrag u trbušnu šupljinu, gotovo kao da je i ona razočarana. "Svejedno ga možemo potražiti", dodala je Jenna brzo. "Ili bi se Lara mogla pojaviti. Smislit ćemo način da povratimo tvoje moći, Soph." Nasmiješila sam joj se. "Jenna, ponavljam ti, divim se tvojoj moći da budeš genijalna." "To je vještina", složila se i studiozno kimnula. Zahihotala sam se i pogodila je jastukom, i na trenutak se činilo kao da se ništa nije promijenilo; bile smo samo Sophie i Jenna, družile se u sobi i spremale za predavanje iz Magičnih egzekucijskih metoda od 1500. do danas ili neko slično, jednako dosadno predavanje. Nekih sat vremena sjedile smo na krevetima i prepričavale si sve što nam se dogodilo proteklih mjesec dana. Ispričala mi je što znači živjeti kod Byrona (uopće me ne čudi što je sve bilo puno baršuna, krv se ispijala iz lubanja, a organizirao je i "Bajronovske verzije večeri amatera", kako se Jenna izrazila zadrhtavši.) "Pitam se što Vix misli da mi se dogodilo", rekla je Jenna. "Stajala sam tik kraj nje kad sam isparila i pojavila se ovdje." "Vratit ćeš joj se, Jenna. Kunem ti se." Nisam bila sigurna je li mi povjerovala, ali kimnula je. "Znam. Dobro, da čujem sada sve o Brannickicama." Ispričala sam joj sve, pa tako i o Finley i Izzy, te o tome kako su se pojavili moj tata i Cal. Priznala sam joj čak i moje i Calove zaruke, poljubac, kao i sve što se dogodilo s Archerom u opatiji Thorne. Sve dok ih nisam izbacila iz sebe, nisam ni shvaćala koliko sam tajni krila od Jenne. Mislim da je to čak i nju pomalo šokiralo jer je podignula obrve i rekla: "Opa. Nisam znala da si ovog ljeta bila tako zauzeta." "Ljutiš li se?" Razmislila je, a zatim rekla: "Ne. Čini mi se da bih se trebala ljutiti, ali..." Uzdahnula je. "Kužim zašto ti je bilo teško razgovarati sa mnom o Archeru. Usto,
gotovo mjesec dana mislila sam da si mrtva, stoga se sve što sada osjećam svodi na Jupi, evo Sophie, razumiješ?" Laknulo mi je. "Pa, dobro. Jer ako namjeravam shvatiti što se ovdje točno događa, definitivno će mi trebati moj vampirski Jenna je frknula i zabacila kosu. "Možeš misliti. Očito je da si ti pomagač. S takvom kosom i svim tim sarkastičnim primjedbama." "Hmmm", rekla sam pretvarajući se da razmatram njezin prijedlog. "Istina je da u tvojoj pozadinskoj priči ima osjetno više tjeskobe." Jenna je zamahnula rukom. "Točno. Vampiri rasturaju!" Ponovno smo se nasmijale. Potom sam bacila pogled kroz prozor. Sivo nebo već se mračilo, a magla je gmižući obavijala zgradu. Jenna je utihnula. "Što misliš da će nam se dogoditi?" Prvo što mi je palo na um bilo je: "Ništa dobro", ali prebacila sam joj ruku preko ramena i rekla: "Sve će biti u redu. Sjeti se svega što smo već prošle. Zar misliš da će nas zaustaviti malo ubojite magle? Ma daj!" Mislim da je nisam uvjerila, ali svejedno je rekla: "Nisam sigurna jesi li puna samopouzdanja ili se samo zavaravaš, ali svejedno, hvala ti." Kad su vrata konačno zaškripala i otvorila se, nebo je bilo već gotovo crno. Školom se razlegnuo glas gospođe Casnoff, prigušen i kričav kao i prije. "Učenici, molim vas da se odmah uputite prema plesnoj dvorani." Jenna i ja pridružile smo se skupini mladih koja je silazila niza stube. Više nitko nije plakao što je, pretpostavljam, napredak. "Sophie", dozvala me Taylor izbliza. Glas joj je bio pomalo izobličen jer su joj iskočili očnjaci. "Onda, što je sve ovo?" "Otkud ja znam? Nemam pojma kao ni ostali." Namrštila se, vjerojatno zato što je još jače izbacila sjekutiće. Prošlo je mnogo vremena otkako sam se družila s metamorfima, zaboravila sam koliko mogu biti neugodni. Zaglavili su negdje između čovjeka i životinje zbog čega definitivno šire nervozu. "Ali tvoj je tata bio predsjednik Vijeća", rekla je. "A ti si cijelo ljeto provela s Vijećem. Sigurno nešto znaš." "I zašto je Archer Cross ovdje?" Bio je to Justin. Glas mu se tijekom ljeta očito promijenio budući da je te riječi doista i izgovorio, a ne samo proskvičao. "On je pripadnik Oka." "Zar te nije pokušao ubiti?" dolepršala je Nausikaja i škiljnula prema meni. "A ako je tako, zašto ste se ono malo prije držali za ruke?"
Ovakve se rasprave na kraju uglavnom rješavaju vilama i bakljama, stoga sam ispružila ruke u nadi da ta gesta poručuje "dajte, smirite strasti". No tada se oglasila Jenna. "Sophie ne zna ništa", rekla je i stala ispred mene. Što bi vjerojatno djelovalo uvjerljivije da Jenna nije tako niska. "A iz kojeg god da smo razloga ovdje, Vijeće nema nikakve veze s tim". Ono što Jenna nije rekla jest da je to zato što su, izuzmemo li Laru Casnoff i mojega tatu, svi članovi Vijeće mrtvi. "Ona je jednako izbezumljena kao i svi mi, stoga, odbijte." Prema izrazima na licima ostalih zaključila sam da je Jenna pokazala očnjake, a možda ih je i ošinula zakrvavljenim pogledom. "Što se događa ovdje?" zarevao je poznat glas. Divno. Kao da ova večer nije dovoljno komatozna. Vandy - nekakav križanac između nadstojnice i zatvorskog čuvara u Hekinoj školi - probijala se kroz gomilu teško dišući. Njezine ljubičaste tetovaže, znak da se podvrgnula uklanjanju, na njezinu crvenu licu izgledale su gotovo crno. "Siđite, odmah!" Skupina se nastavila kretati, a ona se zagledala u Jennu i mene. "Gospođice Talbot, još jedanput pokažite očnjake i od njih ću si napraviti naušnice. Jasno?" Jenna je možda i promrmljala "Jasno", ali njezin je ton govorio nešto posve drugo. Potrčale smo niza stube i pridružile se preostalim učenicima koji su u redu čekali da uđu u plesnu dvoranu. "Barem se nešto u Hekinoj školi nije promijenilo", rekla je Jenna. "Tako je, Vandyn moćni žalac ostao je konstanta. Smatram da je to utješno." No kad je pala noć, razina jezivosti škole nije bila tako utješna. Tijekom dana, djelovala je jednostavno deprimirajuće. No kad se spustio mrak, postala je potpuno sablasna. Starinske plinske svjetiljke na zidu nekoć su bacale ugodno, zlaćano svjetlo. Sada je u mliječnome staklu prštao nezdrav, zelen sjaj i po cijelome mjestu bacao bolesne sjene. Dok smo se kretale niz hodnik, zaustavila sam se kraj jednog od salona. Veliki prozor koji je gledao na jezero (i na Calovu kolibu) bio je razbijen. Ona zastrašujuća magla prelijevala se unutra kroz nazupčan prozorski okvir, vrtložila se po podu. Primijetila sam da su mnoge od nekada po zidu poslaganih fotografija sada ležale na tepihu. "Znam da je ,Što se događa?’ ovdje postalo poštapalica", rekla sam Jenni, "ali zaista. Što se događa?" Jenna je proučavala maglu i odmahnula glavom. "Škola kao da je bolesna", rekla je. "Ili otrovana. I otok također."
"Može biti. Hoću reći, Casnoffice imaju golemu jamu u kojoj prizivaju demone." Archer i ja pronašli smo je tijekom ljeta, a ghouli koji je čuvaju još me opsjedaju u noćnim morama. "Misliš li da tako mračne - tako zle sile... doista mogu zaraziti neko mjesto?" Zabrinuta izraza lica, Jenna je promrmljala: "Ne bi me iznenadilo." "Jesu li ovdje razbijeni prozori nova fora u uređenju prostora?" upitao je Archer koji nam je prišao odostraga i promolio glavu u salon. "Tako se čini", rekla sam. I dalje sam gledala prema van kad se u polumraku pojavilo slabo svjetlo. Trebala mi je minuta da shvatim da dopire iz Calove kolibe. Zar je netko ondje? Je li Cal ondje? Ali jednako brzo kako se pojavilo, svjetlo je nestalo. Namrštila sam se, maknula se s vrata i krenula uhvatiti Archera za ruku. Ali tad sam se sjetila što mi je rekla Nausikaja. Sada vjerojatno nije najbolji trenutak da javno pokazujemo osjećaje. Odvukli smo se za ostalima u plesnu dvoranu. Barem je u njoj sve djelovalo manje-više jednako. Naravno, plesna dvorana uvijek je bila jedna od najbizarnijih prostorija u Hekinoj školi, stoga to nije govorilo mnogo. Svejedno. Laknulo mi je kad sam ugledala poznatu hrpu stolova i stolaca, a ne panjeve ili nešto slično. No tada sam pogledala prema prednjem dijelu prostorije i ispario je svaki trag olakšanja. Gospođa Casnoff klonula je u svoj uobičajen stolac i zurila u daljinu. Kosa joj je sada bila podignuta, ali i dalje neuredna. Za stolom je sjedila i Vandy, ali nije bilo preostalih troje učitelja koji su nam nekada predavali: gospođe East, gospodina Fergusona i, naravno, Byrona. A na drugom kraju stola, u svijetloplavu odijelu, nasmiješena kao da je na prokletoj čajanki, sjedila je Lara Casnoff. Nekako sam izdržala večeru. Dobro, samo sam gurkala hranu po tanjuru. Jenna i Archer također. Zapravo, kad sam se osvrnula, uočila sam samo pune tanjure. Ostali možda nisu mogli jesti zbog straha ili nervoze, no mene je u tome sprečavala neobična mješavina bijesa i ushićenosti. Lara Casnoff oduzela mi je toliko toga, a moje moći izgarale su od želje da je ozbiljno kazne. No činjenica da je ona ovdje istodobno znači da je ovdje vrlo vjerojatno i grimorij. Bila sam posve zaokupljena razmišljanjem o tome gdje bi mogla biti knjiga kad je Lara ustala, pljesnula rukama i objavila: "Ako ste završili s jelom, možemo početi s prezentacijom."
ŠESNAESTO POGLAVLJE
"Misliš
li da će izvesti i plesnu točku?" promrmljala je Jenna kad smo okrenule stolce prema prednjem dijelu prostorije. Dobra fora o plesnoj točki uvijek mi je bila draga, ali bilo mi je teško zahihotati se dok sam zurila u ženu koja me više puta pokušala ubiti. Pokušala sam je prisiliti da me pogleda u oči i tako na neki način prizna sve što se dogodilo ovog ljeta. Ali nije to učinila. Doživjela sam snažan deja vu kad sam sjela kraj Archera i vidjela kako Lara Casnoff staje pred nas. Zar je zaista prošla samo godina dana otkako smo Archer i ja sjedili u istoj ovoj prostoriji kao potpuni neznanci? U vrijeme kad sam mislila da sam samo obična vještica. U vrijeme kad je Hekata bila samo škola, a ne nekakav zatvor. Lara je podignula ruke u znak dobrodošlice. "Uvjerena sam da se svi pitate zašto ste ovdje", rekla je, glas joj je jasno i glasno odzvanjao u tišini prostorije. Svi su učenici bili veoma mirni. Nije bilo ni traga nemiru i bijesu koji su nas prije obuzimali. Možda zato što smo svi željeli čuti odgovore. Ili možda zato što smo se bojali da će i nas nešto pojesti. "Najprije, dopustite mi da se ispričam zbog stanja u kojem ste zatekli svoj trenutačni smještaj", nastavila je Lara koračajući prednjim dijelom prostorije. Zvuk njezinih potpetica odjekivao je poput pucnjeva. "Veliku količinu magije usredotočili smo na vašu zaštitu ovdje u Hekatinoj školi što je, bojim se, utjecalo na samu zgradu. No ova škola ionako nikada nije zamišljena kao hotel s pet zvjezdica, zar ne?" I dalje se smiješila, no pogled joj je sada bio okrutniji. "U svakom slučaju, ja sam Lara Casnoff i ove godine radit ću s Anastasijom Casnoff kao ravnateljica. Uvjerena sam da imate mnogo pitanja. No mislim da je vrijeme da vam najprije ispričam istinu o događajima koji su se zbili ovoga ljeta." Kraj njezina bedra nešto je zasvjetlucalo i znala sam što slijedi. Svjetlost je rasla sve dok se nije pretvorila u golem, blještav ekran. A zatim smo svi zaklonili oči dok je ekranom bjesnjela vatra. "Ovo je sjedište Vijeća u Londonu", rekla je Lara nadglasavši plamen. "Prije nekoliko mjeseci napali su ga pripadnici Božjeg oka s
velikom skupinom Brannickica. Više od polovice Vijeća ubijeno je, a ovo je rezultat napada." Pokazala je prema plamtećoj zgradi. Larin glas ponovno je odjeknuo. "A zatim je, nakon samo nekoliko mjeseci, Oko napalo naše drugo sjedište u opatiji Thorne." Na ekranu se isticala građevina golema i dojmljiva kao kad sam je prvi put ugledala. Dok sam je promatrala, preplavila me tuga. Ondje sam bila sretna. Istina, bila sam i izbezumljena, u njoj su me nekoliko puta gotovo i ubili, ali svejedno. Na tom sam mjestu bolje upoznala svoju prošlost. Upoznala sam tatu. Žarka narančasta svjetlost ponovno me gotovo zaslijepila dok je opatiju Thorne proždirala vatra. "Opatija Thorne je uništena. Anastasija i ja imale smo sreću i uspjele spasiti život. Nažalost, predsjednik Vijeća, James Atherton nije bio te sreće." Nekoliko glava okrenulo se prema meni, a ja sam se trudila zadržati ravnodušan izraz lica. Kad sam pomaknula pogled s ekrana prema Lari, primijetila sam da gleda ravno u mene. "Sada smo bez sumnje u ratu sa svojim neprijateljima", rekla je Lara. "Oko i Brannickice neće se zadovoljiti dok sve prodigije ne izbrišu s lica zemlje." Pljesnula je i ekran se ponovno smanjio na veličinu točkice, nakon čega je potpuno nestao. "I zato ste ovdje." Shvatila sam da sjedim na rubu stolca. "Zašto ste isprva uopće poslani u Hekatinu školu?" upitala je Lara. Najprije sam pomislila da ne očekuje odgovor, ali zatim je glavom pokazala prema jednoj od mlađih vještica. Djevojka se osvrnula uokolo, a zatim je odgovorila: "Jer smo pogriješili. Otkrili smo svoje moći pred ljudima." Lara je odmahnula glavom. "Vaša magija nije bila pogrešna", rekla je. "Bila je jaka. Moćna. Toga se ne biste trebali sramiti. I zbog toga vas definitivno ne bi trebalo kažnjavati. Vi ste", širom je raširila ruke, "svi ste vi najdragocjeniji pripadnici prodigijskoga društva. Smatrate da su vaše moći izvan kontrole, ali to nije točno. Jednostavno su nekada prejake da biste njima upravljali." To je podsjećalo na nešto što mi je Cal rekao dok smo bili u opatiji Thorne, da moje čarolije nisu toliko razorne, nego da jednostavno stvaram "previše". "Hoćete li nas naučiti kako da ih kontroliramo?" upitao je netko. Larinim se licem razlio tako velik i blještav osmijeh da je izgledala zastrašujuće. "Još bolje. Vaš dolazak ima vrlo posebnu svrhu." "Ovo neće biti dobro, zar ne?" šapnula je Jenna.
"Možda ta posebna svrha znači da ćemo se najesti kolača?" predložila sam. "Ili da ćemo, ne znam, goniti jednoroge? To bi zapravo i moglo biti moguće." Jenna me proučavala. "Čini se da si stvarno izbezumljena." I bila sam. A ispostavilo se i da sam imala razloga da budem jer je Lara zatim rekla: "Prodigiji su stoljećima pokušavali postati jači. Moćniji. Čak i nepobjedivi." Pogledi su nam se ponovno sreli. "A sada smo otkrili kako to postignuti. Clarice?" Vandy je ustala, a u ruci je držala malenu baršunastu torbu. Iz nje je izvukla zgužvan papir s iskidanim rubom i podignula ga iznad glave kako bi ga svi vidjeli. Magija mi je počela divljati u grudima. "Što je to?" upitao me Archer. Nisam uspjela odgovoriti. "Ovaj komad papira ključ je našega spasenja", nastavila je Lara. "Sadrži najmoćniju čaroliju koja je ikad izvedena. Svakog od vas može prožeti najmoćnijom magijom na svijetu. Ova čarolija neće vas samo zaštititi od naših neprijatelja, već će vam omogućiti da ih zauvijek istrijebite." Archerova i Jennina ruka iznenada su me zgrabile za zapešće. "Što je?" šapnula sam pogledavajući sad prema njemu, sad prema njoj. "Spremala si se ustati", odgovorio je Archer stisnutih zuba i ne skrećući ni na trenutak pogled s Lare. "I vjerojatno bi počela vrištati da će nas sve pretvoriti u demone", dodala je Jenna tako tiho da sam je jedva čula. "A rekli smo da ćemo se pritajiti, sjećaš se?" Bili su u pravu. A Lara me već promatrala, jeziv osmijeh iskrivio joj je usne. Htjela je da skočim i počnem vikati o demonima i kontroli uma. Tako bi ispalo da sam ludara i to bi bilo to. Stoga sam ostala sjediti iako me to ubijalo. Larin osmijeh izblijedio je budući da nisam skretala pogled s nje i samo sam šutjela. "I zato ste svi dovedeni ovamo", rekla je i ponovno se posvetila ostalim učenicima. "Da trenirate. Pripremite se. I da sudjelujete u obredu zahvaljujući kojem ćete postati moćniji nego što ste ikad mislili da je moguće." "Ako smo tako ,vrijedni’, zašto nas onda zadržavate protiv naše volje?" upitala je Siobhan, jedna od vila. "Čarolije koje čuvaju otok zapravo štite vas", zarežala je Vandy, a iako to baš i nije bio odgovor na Siobhanino pitanje, očito je bio jedini odgovor koji su nam namjeravale dati jer je Lara samo kimnula i rekla: "Točno. Dakle, za obred ćemo vas početi pripremati sutra rano ujutro. Stoga predlažem da odete u svoje sobe i odmorite se."
Ako je to bio "prijedlog", pitam se zašto je zvučao kao prijetnja. No učenici su polako počeli ustajati i kretati se prema vratima. Zbijali su glave, čuo se šapat, ali nitko se nije otvoreno pobunio ili pokušao postaviti još koje pitanje. Možda su se i svi ostali odlučili pritajiti. A ja? Meni je nekako bilo dosta toga. Premda mi je Jenna prosiktala da se vratim, uputila sam se prema prednjem dijelu prostorije i stala ravno pred Laru Casnoff, ženu koja me pokušala ubiti. Ženu koja je pokušala ubiti Archera i Jennu i koja je mojega tatu podvrgnula obredu uklanjanja koji ga je umalo ubio. "Zar ćete ih sve pretvoriti u demone?" upitala sam. "Jeste li zaboravili da se vaš posljednji demon oteo kontroli i počeo ubijati sve oko sebe?" Nije mi odgovorila. "Zbilja ste žilava mlada dama, Sophie." "A vi ste zla i superuobražena." "Je li ovo trenutak u kojem ćete mi reći da ćete me zaustaviti? Da se neću izvući?" upitala me podignute obrve. "Jer ako jest, dopustite mi da vam dam savjet: odrastite." Zatim je čaroliju vratila Vandy koja ju je spremila natrag u torbu. Promatrala sam kako izlaze iz plesne dvorane, gospođa Casnoff vukla se za njima, a meni su prišli Archer i Jenna. "Pa, sada znamo što planiraju", rekla je Jenna. "Imamo li kakav protuplan?" "Zaustaviti Casnoffice da prizovu vojsku demona, sve spasiti i pobjeći glavom bez obzira s ovog otoka. A onda ćemo možda organizirati tulum. Znaš ono, da proslavimo to što smo tako genijalne." "Zvuči razumno", rekao je Archer i pogurao mi rame svojim. "Imaš li kakvu ideju kako ćemo to izvesti?" Zelenkasta svjetla u dvorani utrnula su, a ja sam uzdahnula. "Nikakvu."
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra
iz kreveta me izbacila Hekatina verzija budilice - nekakav zvonki zavijajući zvuk, napola zvonjava, napola rezanje. Soba je još bila mračna, a kad sam pogledala kroz prozor, vidjela sam samo onu prokletu maglu. Jenna je već bila kraj ormara, vadila uniformu. Protekle noći otkrile smo da je ladičar pun bijelih majica kratkih rukava i plavih hlača od pidžame. Sva odjeća bila je jednake veličine, ali kad smo je odjenule, mijenjala se i prilagođavala dok nije poprimila naše mjere. Isto je očito vrijedilo i za uniforme jer kad je Jenna navukla jednu od suknja, obrub joj je sezao do goljenica, ali zatim je stao puzati uz njezino tijelo i zaustavio joj se tik ispod koljena. "Nisam sigurna je li ovo zgodno ili jezivo", rekla je dok je odmjeravala noge. Zbacila sam pokrivač i ustala te krenula po svoju uniformu. "Hajdemo reći da je jezivo, može?" Jenna je navukla sako, a ja sam primijetila da si grize donju usnu, očito je razmišljala o nečemu. "Znaš, to je opasna navika za jednog vampira", rekla sam joj i glavom pokazala prema usnama. "Ha? Ah, da", rekla je. "Oprosti, samo sam... Soph, ako je cilj njihove velike urote pretvoriti sve u demone, zašto su dovele tebe? Ili mene, kad smo kod toga? Lara me prije samo nekoliko mjeseci htjela ubiti. Što ju je natjeralo da se predomisli?" Ista ta misao prethodne je večeri mene držala budnom. U glavi sam neprestano vrtjela Torinove riječi: ja, na čelu demonskih snaga Casnoffica, služim se magijom u njihovu korist. Jesam li zato ovdje? Ali Jenni sam rekla samo: "One su zle i izopačene. Tko zna zašto rade bilo što?" Vidjela sam da nije zadovoljna odgovorom pa sam dodala: "Ali otkrit ćemo mi to, zar ne? Operacija Nancy Drew u Hekinoj školi počinje danas!"
Jenna je zaustila kao da će nešto reći, ali tada je na sredini sobe nešto zabljesnulo. Vrisnula je, a ja sam rukom zaklonila oči jer je sjajna kugla počela poprimati poznati oblik staklenika u kojem se održavala nastava iz obrane. Trodimenzionalna slika polako se vrtjela, a sobu je ispunio Larin glas: "Svi učenici neka se upute prema stakleniku." Namrštila sam se i rukom zamahnula kroz tu čaroliju. Zakovitlala se poput dima prije nego što se rasplinula. "Kako ova voli dramatizirati", progunđala sam. "Zar to nisu mogli najaviti sinoć? Ili jednostavno objaviti putem razglasa?" Jenna je i dalje netremice promatrala mjesto na kojem se pojavila čarolija. "Što misliš da će nam napraviti ondje?" "Ja -" Prije negoli sam uspjela nastaviti zabljesnulo me još nešto nakon čega sam čula kako govorim: "Gle, neće te ubiti, zato bi se možda mogla malo skulirati." Jenna je lagano odmahnula glavom kao da sam je upravo ošamarila. "Molim?" Reci joj da si ti ja! Ili da sam ja ti! Svejedno! naredila sam. Nisam očekivala da će Elodie zaista reagirati. Nije joj običaj slušati moje mentalne zapovijedi. Ali srećom, ovog me puta poslušala. "Elodie je", rekla je Jenni. Tako joj je brzo objasnila zašto se može koristiti mnome kao svojom osobnom marionetom da je Jenna uspjela samo blenuti umjesto da odgovori. "Da nije upotrijebila moju magiju u svojem tijelu", sažela je Elodie, "Sophie bi umrla već deset puta." Zapravo samo dvaput, prigovorila sam iznutra. Elodie me ignorirala. "I ne", rekla je i podignula moju ruku kako bi spriječila Jennu da postavi sljedeće pitanje. "Ne mogu opsjesti nikoga drugog. Vjeruj, otkako smo ovdje pokušavam ući u Laru Casnoff. Što... zvuči posve pogrešno." Osjetila sam da sam slegnula ramenima. "U svakom slučaju, činilo mi se da ćeš pojesti vlastitu usnu, što je skroz odvratno, pa sam mislila da bih trebala upasti i smiriti te. Sinoć, dok sam pokušavala opsjesti bilo koga osim ove čudakinje, čula sam razgovor Casnoffica. Čini se da smatraju kako je pretvaranje vampira u demona genijalna ideja i zato si ovdje. Nije im u planu da te probodu kolcem." Nikad mi nije palo na pamet da iskoristim Elodie kao špijuna. Oh, Bože, to je savršeno! Viknula sam. Dobro, kliknula sam u sebi. Naravno! Ne mogu te vidjeti ako ti to ne želiš; možeš otići bilo kamo u školi i -
Isuse, tiše malo, prekinula me. U glavi sam ti, zato te molim da upotrijebiš svoj unutarnji unutarnji glas. Elodie mi je maknula kosu iz očiju i promrmljala: "Bože, kako može ovako živjeti?" Ako obećaš da ćeš prestati preuzimati glavnu riječ kad god poželiš, obećavam da ću otići na tretman vrućim uljima, odgovorila sam, a ona je frknula. Jenna je čvrsto prekrižila ruka na grudima. "Što to znači, sad nam kao pomažeš?" Moje su se oči zakolutale. "Ne. Igram za tim Preuzmimo svijet pomoću demonske vojske. Naravno da vam pomažem. Uglavnom zato da bi se, kad sve ovo završi, Sophie opet mogla posvetiti važnim stvarima. Kao na primjer kako da me se riješi." Jenna je odsutno kimnula. "Rekla si da si se služila magijom preko Sophie. Možeš li i sada pokušati? Nešto jednostavno?" "Ovo mjesto nekako blokira magiju", rekla je Elodie baš kad je meni ista misao prošla kroz glavu. "Neovlaštene osobe ne mogu izvoditi čarolije." "Točno, ali Casnoffice i ne znaju da si ovdje", rekla je Jenna, a usne su joj se polako razvukle u osmijeh. "Kladim se da se nisu sjetile da bi duh mogao iskoristiti nemoćnog demona za čarobiranje." Vrijedi pokušati, rekla sam Elodie. Očito se složila jer su se moji prsti podignuli, a magija mi je nakratko uskomešala krv. Poletjele su iskre i nakon nekoliko sekunda Jennin ružičasti pramen postao je platinast kao i ostatak njezine kose. "Ne seri", rekla je Jenna i povukla kosu pred oči. "Upalilo je!" Preplavilo me olakšanje, ali nisam bila sigurna je li moje ili Elodieno. Netko je iznenada zakucao na vrata. Jenna je poskočila, a Elodie je zamahnula mojom rukom prema njoj. Žarki pramen boje fuksije ponovno je prošarao Jenninu kosu. Elodie je zatim nestala, a mene je obuzeo isti onaj grozni osjećaj dezorijentiranosti kao i one noći nakon susreta s vukodlakom. Sjela sam na krevet i pokušala doći do daha, a Jenna je otvorila vrata. Pred njima je bila Vandy. Zagledala se u nas, a meni je srce sišlo u pete. Znaju. Osjetili su da smo ovdje upotrijebili magiju i sad su po nas poslali Vandy. Ostala sam sjediti i trudila se da ne počnem dahtati od straha, no Jenna je otvoreno zadrhtala. "Rečeno vam je da se uputite prema stakleniku", rekla je Vandy gledajući sad u mene, sad u Jennu. "Da ste svoje mršave guzice odmah odvukle tamo."
Znate ono kad na nešto reagirate totalno neprimjereno? Bila sam tako sretna što nas neće odvući na stratište da sam prasnula u smijeh. Mislim na onaj glasan, dubok, zvonak smijeh. Jenna me panično prostrijelila pogledom, a Vandy se još više smrknula. "Što je tako smiješno, gospođice Mercer?" Stala sam na klimave noge i dala sve od sebe da prestanem. "Oprostite, samo što, ovaj..." "Rekli ste ,guzice’", bubnula je Jenna. "A Sophie ima zbilja nezreo smisao za humor." "Tako je", rekla sam i uhvatila se toga. "Guzice. Ha-ha!" Da je mogla, sigurna sam da bi nas Vandy na mjestu ubila. Ovako je samo prstom pokazala prema stubištu i rekla: "Krenite." Izjurile smo iz sobe. Nebo je vani bilo jednako tmurno i sivo kao i prethodnoga dana. Magla kao da se malo povukla pa smo mogle otići do staklenika bez straha da će nas progutati. No tlo pod našim nogama i dalje je bilo bljuzgavo, a nekoć smaragdno zelena trava sada je bila bolesno bjelkasto smeđa, nalik na donju stranu klobuka gljive. Dok smo prolazile kraj jednoga golemog hrasta, jedna od njegovih pocrnjelih grana zlokobno je zapucketala. Kad smo bile sigurne da je Vandy dovoljno iza nas da nas ne može prisluškivati, primaknula sam glavu Jenninoj i rekla: "Dobro, dakle, imamo duha špijuna." "Duha špijuna koji može izvoditi čarolije", dodala je Jenna. Kimnula sam. "To bolje. Što znači da je igra ipak postala ravnopravna." Jenna mi je stisnula ruku, a ja sam zapravo bila optimistična dok smo se približavali stakleniku. Hoću reći, nisam namjeravala početi skakati od sreće ili nešto slično (uglavnom zato što sam se bojala da bih se poskliznula po svem tom blatu), ali osjećala sam se stoput bolje. Kroz stijenke staklenika vidjela sam da većina učenika stoji u krugu, a bila sam dovoljno dobre volje da se našalim s Jennom, "Ooh, pitam se hoćemo li zaigrati ,ide demon oko tebe’." Nasmijala se, ali smijeh joj je gotovo trenutačno zapeo u grlu kad se mnoštvo u stakleniku razmaknuto dovoljno da vidimo oko čega su se okupili. Usred kruga se, ruku okovanih sjajnim lisičinama magije, nalazio Archer.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Jenna i ja pokušale smo što neprimjetnije kliznuti unutra. Srce mi je bubnjalo i htjela sam odmah odjuriti Archeru, ali Lara je stajala tik kraj njega podsmjehujući se. "Ovo s ,pritajivanjem’ je totalna koma", šapnula sam Jenni kad smo se smjestile negdje straga. Pogledala me sućutno, a zatim smo se usredotočile na Laru. "Učenici", rekla je Lara. "Kako su mnogi od vas čuli, gospodin Cross pripadnik je skupine L’Occhio di Dio." Prišla je Archeru, raskopčala nekoliko gornjih dugmeta na njegovoj košulji i razmaknula tkaninu kako bi razotkrila zlatno-crnu tetovažu tik iznad njegova srca. Iz mnoštva se čulo nekoliko uzdaha. Naravno, svi su načuli da je Archer pripadnik Oka, ali načuti to i vidjeti prave dokaze dvije su različite stvari. "A Oko je naš neprijatelj", nastavila je Lara kružeći oko Archera. Susrela sam njegov pogled i on mi se pokušao nasmiješiti, ali vidjela sam da drhti. Stisnula sam ruke u šaku, zarila nokte u dlanove. Magija je podivljala u meni kao tsunami, žestoko je navalila na svoj kavez. "Ali gospodin Cross daleko je najgori pripadnik Božjega oka. Bi li nam tko rekao zašto?" Pogled joj se zaustavio na meni. "Gospođice Mercer? Budući da vas je prošle godine pokušao ubiti, zašto ne obavijestite svoje kolege o tome koliku opasnost predstavlja gospodin Cross?" "Ovdje mu zadatak nije bio u-ubiti me", ustrajala sam. Vjerojatno bih zvučala mnogo uvjerljivije da nisam promucala riječ "ubiti". Pročistila sam grlo i nastavila. "Zadatak mu je bio nadzirati me i to je sve." "A je li mu zadatak bio nadzirati i Elodie Parris? Gospođice Mercer, a zašto se Oko toliko zanima za vas?" Bila sam na sklisku terenu, a to smo znale i Lara i ja. Činilo mi se da je i oko mene ispreplela lance, ali riječima umjesto čarolijom. Nisam htjela pred svim učenicima otvoreno priznati da sam demon - naposljetku, u Hekinoj školi još uvijek svi misle da sam obična vještica - a bojala sam se da će, što god kažem, samo uvaliti
Archera u još veću nevolju. Stoga sam, premda mi je bilo zlo, oborila pogled i stisnula usne. "Ja vam mogu reći što je Oko htjelo od Sophie", oglasio se Archer. Smiješio se, ali glas mu je bio pun boli. "Čuli smo da odlično igra Zmija i ljestve, a budući da Oko svakoga ljeta organizira turnir u toj igri - " Glas mu se pretvorio u bolan vapaj kad je Lara izvila prste, a blještave niti magije koje su ga obavijale zabljesnule su užarenom bijelom svjetlošću. Morala sam zagristi unutarnju stranu obraza kako ne bih vrisnula. "Archer Cross nije samo pripadnik skupine L’Occhio di Dio, nego i izdajica svojega naroda", rekla je Lara i primaknula mu se malo bliže. "Predstavlja najveću prijetnju s kojom se itko od nas može susresti. A upravo će nam zato biti toliko koristan." Jenna me neprimjetno primila za ruku i stisnula je kad je Lara rekla: "Danas ćemo gospodina Crossa iskoristiti za vježbu. Obred o kojem sam vam sinoć govorila povećat će vaše moći, ali najprije moram vidjeti s čim imam posla." A zatim je, kao da nas priprema za igranje Lanca probijanca, pljesnula rukama i rekla: "Dobro, stanite u vrstu. Svaki od vas dobit će šansu da gospodina Crossa napadne svojom najmoćnijom čarolijom. No pazite da ne učinite nešto što će ga ubiti. Gospodin Callahan pomoći će nam i iscijeliti ga, ali i njegove moći imaju granice." Usta su mi se osušila, podignula sam pogled. Toliko sam se usredotočila na Archera u sredini prostorije da uopće nisam primijetila Cala koji je stajao u stražnjem dijelu prostorije, naslonjen na gredu. Ruke je prekrižio na prsima. Promatrao me, njegov je pogled odavao čudnu mješavinu olakšanja, ljutnje i napetosti. Podignula sam prste u znak pozdrava, a on je odgovorio kimanjem. Jenna je slijedila moj pogled, a zatim me još čvršće stisnula za ruku. "Cal", promrmljala je. "To je barem još nešto što nam ide u prilog." Istina. Šteta što se nisam mogla ničemu radovati budući da sam sljedećih nekoliko sati provela gledajući kako moji kolege iz razreda muče Archera. Budući da nemam svoje moći, dopušteno mi je da samo sjedim i gledam. A Lara se pobrinula da doista i gledam. Kad sam prvi put pokušala sklopiti oči, shvatila sam da je to nemoguće jer su ukočene. Nisam mogla okrenuti ni vrat, tako da nije bilo ni govora o tome da okrenem glavu. Michaela je bila prva vještica koja se okušala u mučenju. Oklijevala je, a kad ju je napokon bacila, čarolija napada bila joj je prilično slaba. Odbila se od Archerovih prsa, a on jedva da se zaljuljao na petama.
Mislila sam da će možda svi tako postupiti. Hoću reći, istina, Archer je "neprijatelj", ali oni nisu ubojice. A da nije bilo Lare, možda bi i bili nježni prema Archeru. Ali kad je Michaela stala na kraj reda, Lara je ju je magijom pogodila u leđa takvom silinom da je pala na koljena. "Sljedeći tko se namjerno suzdrži proći će mnogo gore od nje", izjavila je Lara, a ja sam se zapitala kako sam ikad mogla pomisliti da je draga. Ili normalna. Stoga sam sjedila, suze su mi slijevale niz lice dok sam promatrala kako vještice i vješci napadaju Archera čarolijama. Vile su ga ledile ledom ili pekle vatrom. Jedna je ni iz čega stvorila viticu koja se uvijala oko Archerova vrata sve dok nije izgubio svijest. Ne želim ni spominjati što su mu radili metamorfi. Cal bi nakon svakog napada prišao Archeru i položio ruke na njegovo tijelo sve dok ne bi povratio svijest, prestao krvariti ili ponovno počeo disati. Archer bi svaki put ustao i suočio se s još jednim učenikom, svaki put malo bljeđi, malo slomljeniji, a što se Jenna više približavala prednjem dijelu vrste, to se moj želudac više grčio. Pomisao na to da ću morati gledati kako moja najbolja prijateljica zagriza vrat dečka kojega volim i pije njegovu krv bila je toliko bolesna, toliko mučna da nisam mogla ni razmišljati o tome. Hvala Bogu da na kraju nisam ni trebala. Taylor je došla na red baš prije Jenne, a kad je Cal kleknuo kraj Archera da ga iscijeli, podignuo je pogled prema Lari i rekao: "Sad je dosta. Još malo i više ga neću moći povratiti." Lara se namrštila, ali odmahnula je rukom i rekla: "Dobro. Sutra ćete dobiti priliku, gospođice Talbot." Ponovno se usredotočila na ostale učenike koji su izgledali... uopće ne znam kako bih se izrazila. Skršeno. Iscrpljeno. Ništa nije gore nego kad te drugi prisile da upotrijebiš svoje moći kako bi ozlijedio nekoga. "Obavili ste dobar posao danas", rekla je Lara, čovjek bi pomislio da smo rasturili na ispitu iz matematike ili nešto slično, a ne da smo mučili kolegu iz razreda. "Sada kad imam bolji uvid u vašu raznoliku snagu, možemo poraditi na usavršivanju vaših moći." Nitko od učenika nije progovorio ni riječ dok su izlazili. Jenna je sjela kraj mene, a čim je Lara otišla, ponovno sam se mogla micati. Naslijepo sam otrčala Archeru koji je sjedio na jednoj od debelih strunjača koje smo upotrebljavali na satovima obrane. Laktove je naslonio na podignuta koljena, a glavu je držao rukama. Kleknula sam pred njega i na neki čudan način zagrlila ga oko vrata.
Raširio je ruke i privukao me sebi. Dugo smo bili zagrljeni, rukama sam mu gnječila kosu, on mi je milovao leđa. "Dobro sam", rekao je naposljetku. "Znam da je teško povjerovati u to, ali ne boli me ništa. Hoću reći, ništa osim uma i duše, ali oni ionako nikad nisu funkcionirali." Nježno smo se raspetljali i ustali. "Čovječe, tvoja je magija genijalna", rekao je Calu, a ja sam tek tada shvatila da on stoji kraj Jenne uz rub strunjače. "Iako moram priznati, sad kad si me valjda već stoti put vratio s ruba smrti, imam osjećaj da nam je odnos malo neuravnotežen." "Možeš me častiti hamburgerom kad se izvučemo odavde", rekao je Cal, a ja kao i obično nisam imala pojma zafrkava li se ili ne. Udaljila sam se od Archera i s nelagodom zagrlila Cala s boka. "Drago mi je što te vidim", rekla sam mu. "I to ne samo zbog... ovaj..." pokazala sam prema Archeru koji je podignuo obrvu, ali ništa mi nije rekao. Snagom volje prisilila sam lice da se ne zacrveni i upitala Cala: "Došao si jučer kao i svi mi?" Cal je uzdahnuo i zabio ruke u džepove. "Aha. U jednom trenutku išao sam prema šatoru kako bih pokupio nekoliko stvari, a u drugom me zabljesnula neka svjetlost i našao sam se ovdje. Zapravo, u svojoj kolibi." "Zašto te vidimo tek sad?" upitala je Jenna. "Koliba je bila zaključana", odgovorio je. "Potpuno, i prozori su bili zaglavljeni. A onda sam jutros dobio naredbu da dođem ovamo. Lara je rekla da im trebaju moje ,posebne vještine’. Moram priznati da nisam očekivao da će biti ovako naporno." Kad je to izgovorio, primijetila sam da je zbilja strašno siv i iscrpljen. Magija iscjeljivanja je zahtjevna, a Cal se silno potroši svakom čarolijom. Opetovano vraćati nekoga s ruba smrti? Nije ni čudo što je izgledao kao da će se svakog trena prevrnuti. No Cal je žilav, stoga je zatomio očitu iscrpljenost i upitao: "Dakle, sve pretvaraju u demone, ha?" "Tako se čini", rekla sam. Ukratko sam mu ispričala o sastanku održanom prethodne večeri i dodala: "A prema onome što kaže Elodie, čini se da žele eksperimentirati sa svima nama, provjeriti što će se dogoditi kad vampira pretvore u demona." "Kako to misliš Elodie je rekla?" upitao je Archer i nabrao obrve.
"Oh. Ovaj, Elodie me progoni. A sada me, uh, može me opsjesti i tako to. Što je", požurila sam dodati budući da se Archer opasno smrknuo, "zapravo dobro jer se preko mene može služiti magijom." Jenna i ja samo smo stajale i čekale da dečkima sjedne ta informacija. "Dobro", rekao je Archer polako. "Pa, to je nevjerojatno uznemirujuće, ali pristajem na sve što će nam pomoći da što prije odemo odavde. Osobito ako se namjeravaju koristiti mnome kao pokusnim kunićem za mučenje." Prišla sam mu, zagrlila ga oko struka i pravila se da ne primjećujem da je Cal iznenada skrenuo pogled. "I što ćemo sada?" upitala je Jenna. Uzdahnula sam. "Iskreno, htjela bih reći da ćemo pobjeći. Da ćemo neko vrijeme proučavati čarolije koje će nam omogućiti da se probijemo kroz onu ubojitu maglu, a zatim ćemo možda pronaći još neku kojom ćemo stvoriti nekakav čaroban čamac ili slično." Cal je ispustio zvuk koji je podsjećao na smijeh, a Jenna mi se nasmiješila. Archer me jače obujmio oko struka. "Ali?" požurio me. "Ali", dodala sam, "to bi bilo kao staviti flaster na vrat Marije Antoanete. Mislim da nam je najpametnije pokušati razgovarati s gospođom Casnoff." "Zašto?" upitao je Archer. "Ne znam. Jednostavno... mogla je Jennu probosti kolcem, ali nije. "Jer je želi pretvoriti u demona", istaknuo je Cal. Odmahnula sam glavom. "Možda, ali nisam baš sigurna. Čuj, Lara je skroz zla, ali gospođa Casnoff bila je... Dobro, draga nije baš prava riječ, ali vidjeli ste kako grozno izgleda. Nešto je muči. Vrijedi pokušati naći se s njom nasamo." "Možda zna gdje je grimorij", rekla je Jenna i posegnula za mojom rukom. "Možda", rekla sam trudeći se zvučati "entuzijastično", a ne "kolebljivo i možda pomalo uplašeno". Koliko god sam htjela da mi se vrate moći, Torinovo drugo proročanstvo tištalo mi je grudi poput kamena. Srce me je zaboljelo pri samoj pomisli na to. Stoga sam se okrenula prema Archeru, prstima mu pomilovala prednjicu majice. Još je bila umrljana krvlju. "Pozabavit ćemo se gospođom Casnoff. Ali najprije moramo razgovarati s nekim drugim."
DEVETNAESTO POGLAVLJE
"Ne sviđa mi se ovo", rekao je Archer
rog poslijepodneva dok smo sjedili jedno
nasuprot drugome na podu moje sobe. "Ni meni, ali moraš priznati da je bolje to nego da te svaki dan muče." Archer je u bradu promrmljao nešto što je zvučalo kao: "Nisam baš siguran." Kad smo bili u opatiji Thorne, mogla sam prizvati Elodie. Dobro, nisam sigurna je li to zapravo bilo prizivanje ili se ona samo pojavljivala kad bi joj se prohtjelo. Stoga sam se osjećala pomalo glupo kad sam rekla: "Ovaj, Elodie? Jesi li tu? Moramo razgovarati." Krajičkom oka primijetila sam da se nešto pomaknulo i iznenada vidjela da Elodie lebdi kraj ormara. "Što -" vidjela sam kako oblikuju njezina usta. A tada je primijetila Archera. Neko su vrijeme samo piljili jedno u drugo. Zatim sam, što sam ljepše mogla, rekla: "Čuj, Elodie, znam da ti i Archer imate... neriješena posla, ali potrebna mi je tvoja pomoć. Casnoffice se koriste njime za vježbe gađanja mete, a ako tako nastave, vjerojatno će umrijeti." Elodie je izvela kretnju koju nije bilo teško protumačiti. "Rekao sam ti da je to besmisleno", rekao je Archer i krenuo ustati. Uhvatila sam ga za rukav i povukla dolje. "Čekaj. Elodie, molim te." Prišla nam je lebdeći i istoga onog nečitljivog izraza lica. "Što želite da učinim?" Laknulo mi je pa sam pustila Archerov rukav i rekla: "Što god možeš. Nekakvu čaroliju zaštite ili nevidljivosti... nešto." Elodie je prekrižila ruke na grudima i zagledala se u Archera. Zatim je zamahnula rukom, rekla "Oh, dobro" i zaletjela se u mene. Bilo je zbilja neobično promatrati Archera kako gleda u mene, a vidi Elodie. Imao je kamen i hladan izraz lica kakav nikad prije nisam primijetila na njemu. Još
je čudnije bilo promatrati ga dok sam u glavi čula Elodiene misli. Bila je ljuta, osjećala sam to u svojoj uskomešanoj krvi, u bubnjanju želuca. Ali nije bila samo ljuta. Bila je... tužna. Povrijeđena. "Daj mi ruke", čula sam kako izgovaram. Oklijevao je trenutak, a zatim položio dlanove na moje. Čim je to učinio, zabljesnula me slika u kojoj me tim rukama prima za lice i ljubi. Ne. Ne mene. Elodie. Prestani razmišljati o tome! Zar misliš da se želim prisjećati toga? obrecnula se. "Dobro", rekla je Archeru koji je gledao negdje preko mojega ramena. "Ne mogu te učiniti nevidljivim, ali zahvaljujući ovoj čaroliji nećeš osjećati bol, a i spriječit će ih da ti zbilja naštete. No neće trajati vječno, stoga predlažem da ti i Sophie pod hitno smislite kako da se izgubite odavde." "Oh, super, jer to nam prije nije palo na pamet." "Hoćeš li tu čaroliju ili ne?" Archer se namrgodio, ali kimnuo je i čvršće stisnuo moje ruke. Trenutak nakon toga, osjetila sam kako se Elodiena magija slijeva s mojega tjemena, širi se do mojih prstiju i prelazi u Archerove. Čim je magija iščeznula, Elodie je ispustila njegove ruke, a moje su mi udarile o bedra. "Eto", rekla je. Archer je razgibao prste i gledajući u njih rekao: "Hvala." "Što god", bilo je sve što je Elodie rekla, a potom je otišla i ostavila me razvaljenu na podu. Sigurna sam da sam izgledala posve neprivlačno. Osjetila sam čvrste ruke na ramenima, a sljedeće čega se sjećam jest da sam sjedila naslonjena na Archerova prsa. "To je bilo čudnije nego što sam očekivao", rekao je držeći usne kraj moje sljepoočnice. Pokušala sam frknuti. "Meni kažeš. Kako se osjećaš?" "Bolje", rekao je. "Ali ako će ova zaštita izdržati samo neko vrijeme, mislim da je bolje da što prije porazgovaraš s gospođom Casnoff." Nažalost, ispostavilo se da je to lakše reći nego učiniti. Sljedećih nekoliko dana gospođu Casnoff vidjela sam samo za večerom kako sjedi na svojem mjestu i tupo gleda u zid pa sam se zapitala kako ću je, dovraga, uhvatiti nasamo.
Ispostavilo se da je i ostalo bilo teško izvedivo. Jenna i ja bile smo odlučne u želji da pronađemo grimorij, ali uza sve "treninge" na koje nas je Lara prisiljavala (a koje je i dalje bilo nesnosno promatrati iako sam znala da Archer samo glumi bol) i činjenicu da su nam se vrata zaključavala čim bi zašlo sunce, nismo baš imale mnogo prilika za to. Pokušala sam ponovno dozvati Elodie, ali nakon što je izvela čaroliju na Archeru, kao da se odlučila držati na distanci. Petog dana u Hekinoj školi počela sam gubiti razum. "Moramo nešto napraviti", rekla sam Jenni tog jutra na putu prema stakleniku. "Ovdje smo već gotovo tjedan dana i nismo ništa bliže grimoriju, nemamo pojma kako spriječiti Casnoffice da sve prisutne pretvore u demone, a gospođu Casnoff nisam vidjela nasamo još otkako - " Osvrnula sam se prema natrag i vidjela da se Jenna ukipila. Pokazala je prema jezeru. "Ovaj, sada je nasamo." Kraj vode je bila malena kamena klupa. Gospođa Casnoff sjedila je na njoj okrenuta leđima, bijela kosa lepršala joj je oko ramena. "Sranje", rekla sam tiho. Tako sam dugo čekala da je uhvatim nasamo da sam se šokirala što se to napokon dogodilo. "Hajde", rekla je Jenna i pogurala me laktom. "Odi razgovarati s njom. Naći ćemo se poslije u školi." Gledala sam u stražnji dio glave gospođe Casnoff i pitala se odakle da počnem. Trebala sam reći toliko toga da mi se sve ispremiješalo. Kad sam sjela kraj nje, nije se ni okrenula prema meni. "Zdravo, Sophie", rekla je pogleda i dalje uprta u vodu. "Bok", bilo je to jedino što sam u početku uspjela reći. "Bila je tako tiha", rekla je gospođa Casnoff i zbunila me na sekundu. Zatim je dodala: "Kad smo bile male. Otac se bojao da nikada neće naučiti govoriti", a ja sam shvatila da misli na Laru. "Ali ja sam znala. Njezin je mozak uvijek radio. Radio, radio, radio. Sličila je ocu više nego ja." ,"Cilj opravdava sredstvo’ - stalno je to govorio", šapnula je. "Cilj opravdava sredstvo." Nagonski sam posegnula za njezinom rukom i prekrila je svojom. Koža joj je bila ledena i djelovala je krhko poput papira. "Vi ne vjerujete u to", rekla sam. "Hekina škola... Čujte, nikad mi nije bila omiljena, ali nije bila ni zlo mjesto. Znam da vi ovo" - rukom sam pokazala prema magli, školi, cijelom zatrovanom otoku -
"ne želite." Ali gospođa Casnoff nije me ni pogledala. Samo je odmahnula glavom i promrmljala: "On je to htio. Zbog toga se odrekao svega." "Tko?" upitala sam je stisnuta grla. "Vaš tata?" Zatim sam ja odmahnula glavom. Ovo mi je možda jedina prilika da razgovaram s njom, moram se usredotočiti. "Zašto ste me doveli ovamo?" Gospođa Casnoff okrenula se prema meni, lice joj je bilo isprugano suzama i umorno. "Sophie Mercer", rekla je. "Četvrta generacija demona. Ti si jedina. Svi ostali previše su novi, previše svježi, previše... nepredvidljivi. Svi osim tebe." Primila me za lice, a ja sam je nagonski pokušala odvojiti od sebe. "Ti si nam najveća nada." "Najveća nada za što?" upitala sam. "To je u krvi", rekla je tiho. "U krvi. Tvojoj, mojoj, mojega oca, Aliceinoj..." Gospođa Casnoff utihnula je, gledala me, ali nije me vidjela. "Što to znači?" zatražila sam objašnjenje, ali ona me pustila, oči su joj se ponovno zamaglile. "Gospođo Casnoff?" posegnula sam za njezinim ramenima i prodrmala ih, ali ona kao da to nije ni osjetila. Obuzeo me očaj i morala sam se prisiliti da je prestanem tresti prije nego što joj zazveče zubi. Što nam je u krvi? Kako im ja mogu biti najveća nada za bilo što? "Sophie", čula sam nečiji glas, a kad sam se okrenula, ugledala sam Cala kako stoji iza klupice. "Hajde", rekao je nježno i pružio mi ruku. Ponovno sam pogledala gospođu Casnoff, njezinu sijedu kosu i razoreno lice. A zatim sam primila Calovu ruku i dopustila mu da me odvede od nje. "Mislila sam da može pomoći", rekla sam Calu kad je gospođa Casnoff bila daleko iza nas. "Znam da je to glupo, ali... bilo joj je stalo do nas, Cal. Bilo joj je stalo do ovoga mjesta." Hodali smo rame uz rame, a Cal je nakon nekog vremena ispustio moju ruku. Isturenim laktom češao se o moj dok smo se kretali prema školi. "Sophie, ona je bolesna", odgovorio je dok smo se uspinjali laganom uzbrdicom kraj njegove kolibe. Pred nama se uzdizala Hekina škola, izgledala je zapuštenije nego ikad prije. "Kao i sve ostalo ovdje", rekao je i uzdahnuo. Sjetila sam se koliko je Cal volio ovo mjesto, koliko se ponosio njime. "Žao mi je", rekla sam i okrenula se prema njemu. Njegove oči boje lješnjaka susrele su moje i na trenutak pomalo šaljivo zasjale. "Često to govoriš."
Povukla sam svoju uniformu za obranu (koja je bila još i ružnija nego što sam pamtila, žarko plavi rastezljivi pamuk ne izgleda dobro ni na kome) i nasmiješila se. "Da, pa, često se tako osjećam." Osobito kad si ti u pitanju, htjela sam dodati. Cal nije rekao ništa i ubrzo je nastavio koračati prema školi. Pričekala sam nekoliko sekunda prije nego što sam pošla za njim. Htjela sam mu reći toliko toga, ali nisam znala odakle da počnem. Jedna varijanta mogla bi biti: "Cal, mislim da te volim, ali možda nisam zaljubljena u tebe, iako je naš poljubac bio vrhunski". Ili: "Cal, volim Archera, ali ono što osjećam prema tebi prilično je zbrčkano jer ste obojica genijalni i superzgodni, a mi smo zapravo već i zaručeni što samo dodatno potpiruje uskipjele osjećaje i hormone koji su potpuno ovladali mnome." Dobro, možda je bolje da preskočim ovaj dio s uskipjelošću... "Jesi dobro?" "Ha?" blenula sam i iznenadila se kad sam primijetila da smo pred školom. Cal je jednom nogom stajao na donjoj stubi trijema i gledao me. "Imaš čudan izraz lica", rekao je. "Kao da u glavi pokušavaš izračunati nešto jako složeno." Lagano sam frknula i nasmijala se. "I računam, na neki način." Dok sam prolazila kraj njega i ulazila u zgradu, odlučila sam da ću razgovarati s Calom kao zrela i odrasla osoba. Jednom. Zasad sam mu samo lagano mahnula i odjurila u svoju sobu. Kad sam ušla, Jenna je sjedila na svojem krevetu i gotovo drhtala od uzbuđenja. "Onda?" Odmahnula sam glavom. "Totalno fijasko. Gospođa Casnoff previše je zbrčkana da bi bila od pomoći." Iznenadila sam se što to Jenni nije osobito teško palo. Naprotiv, nagnula se prema meni i rekla: "Dobro, to je koma. Ali, Soph, pogodi što sam ja danas vidjela." Zavalila sam se na krevet i izula tenisice nožnim prstima. "Nalazimo se na ukletom otoku okruženom ubojitom maglom kojim vladaju dvije totalno lude vještice. Zaista ne znam odakle da počnem, Jen." "Vidjela sam kako Lara izlazi iz podruma", rekla je i otpuhnula svoj ružičasti pramen s čela. "Izgledala je skroz tajnovito i sumnjivo. Dobro, tajnovitije i sumnjivije nego inače."
Ah, podrum. Mračno, sablasno mjesto prepuno čarobnih artefakata koji se vole premještati. Archer i ja prošle smo godine proveli strašno mnogo kvalitetnih trenutaka dolje. "U svakom slučaju, spomenula sam to Taylor, a ona je rekla da, otkako smo došli, svakog dana vidi Laru kako ide dolje. Zbog čega sam pomislila - " "Da je dolje nešto veoma važno. Primjerice, grimorij", rekla sam, a mogla bih se zakleti da mi je magija u grudima poskočila od uzbuđenja. Jenna je kimnula, ali prije nego što sam uspjela išta dodati, riječ je preuzela dobro mi poznata osoba. "Baš sam vam to došla reći", čula sam kako govorim. "Dolje definitivno nešto kriju jer su vrata začarobirana kao luda." Dugo se nismo vidjele, rekla sam joj. Imala sam posla. Jenna je brzo zatreptala. I sama bih se uvijek šokirala kad bih se iznenada pretvorila u Elodie. Ne mogu ni zamisliti koliko je ostalima čudno promatrati kako se to događa. Ali Jenna je nastavila: "Možeš li kakvom čarolijom otvoriti vrata?" "Naravno", podsmjehnula se Elodie. Sjela je i pokušala mi zabaciti kosu, ali prsti su mi se beznadno zapleli u nju. "Oh, za ime Boga", promrmljala je i pokušala raspetljati pramenove s prstena koji sam nosila. Netko je zakucao na vrata i osjetila sam da se Elodie sprema nestati, ali Archer je rekao: "Mercerice? Jesi li tu?" Hajde, rekla sam Elodie, ali ona nije ni mrdnula. Srećom, Jenna je otvorila vrata i odmah rekla: "Sophie je ovdje, ali Elodie ju je opsjela." "U tom slučaju, pričekat ću je ovdje", rekao je. Osjećala sam da Elodie obuzima... nekakva emocija. Ali nestala je prije nego što sam uspjela odgonetnuti što osjeća. Dok sam se oporavljala, Archer je sjedio kraj mene na krevetu, jednom mi je rukom obujmio ramena. Jenna ga je uputila i u moj besmislen razgovor s gospođom Casnoff i u sve što smo saznale o podrumu. "Elodie misli da može izvesti čaroliju na vratima kako bi Sophie mogla ući", dovršila je. Archer se pomaknuo na krevetu kako bi me mogao pogledati u lice. "Ići ću s tobom", rekao je. Podignula sam obrve. "Cross, ti si Casnofficama osobni pokusni kunić za mučenje. Pravo je čudo što ti uopće dopuštaju da boraviš u svojoj sobi, umjesto da te drže u lancima u tamnici. Uhvate li te kako lunjaš podrumom - "
"Da su me Casnoffice namjeravale zatvoriti, već bi to učinile." "Zašto nisu?" zapitala se Jenna glasno, a Archer je slegnuo ramenima. "Možda zato što znaju da ne mogu pobjeći? Ili je možda ostalim učenicima dodatna kazna to što moraju gledati tipa kojeg su cijeli dan derali naživo. U svakom slučaju, ja zadovoljan." Archer se ponovno okrenuo prema meni, a na licu mu je zabljesnuo onaj poznati podsmijeh: "Daj, Mercerice. Ti, ja, podrum. Što može poći krivo?"
DVADESETO POGLAVLJE
Nakon nekoliko dana ponovno sam se našla u podrumu. No ovog puta radila sam nešto osjetno zabavnije od katalogiziranja čarobnoga smeća. "Zar nisi obećao da ćemo se ljubiti u dvorcima?" upitala sam Archera i povukla se da malo udahnem. Bila sam naslonjena na jednu od polica, rukama stiskala Archerov struk. Preko njegova ramena u mene je zurila staklenka puna očnih jabučica pa sam glavom pokazala prema njoj. "Jer, znaš, ovakve stvari nekako ubijaju raspoloženje." Bacio je oko prema staklenki, a zatim se ponovno okrenuo prema meni naglo trzajući očnim jabučicama. "Stvarno? Ja baš mislim da imaju suprotan učinak." Zahihotala sam se i lagano ga laktom udarila u trbuh, a zatim se odgurnula od police. "Bolestan si." Nasmiješio se i pognuo glavu da me ponovno poljubi, ali izmigoljila sam mu se. "Hajde, Cross, ovamo smo sišli s razlogom, a ne da zabrijemo." Smijuljeći se, Archer je prekrižio ruke na prsima. "Možda to nije bio tvoj razlog, ali - " Prekinula sam ga. "Ne. Ne zavlači me seksi pričama. Moramo pretražiti ovo mjesto, a Elodiena čarolija ne traje vječno." Elodie se uvukla u mene pred vratima podruma i izvela brzu čaroliju da ih otključa. Archera nije ni pogledala, a kamoli da mu se obratila. A čim su se vrata otključala, nestala je. Osmijeh je ispario s Archerova lica i lagano se namrgodio. "Zar si stvarno u bedu što se sada nećemo pohvatati?" zadirkivala sam ga. No on je bio smrtno ozbiljan kad je odmahnuo glavom i rekao: "Nije to. Riječ je o Elodie." "Što je s njom?" Archer je zakolutao očima. "Ne znam, Mercerice. Možda samo nisam lud za činjenicom da duh moje bivše cure povremeno nastanjuje tijelo moje sadašnje cure."
Uzmaknula sam korak i naletjela na drugu policu. Nešto je palo i lupilo o zemljani pod. "Opa, sad sam ti cura?" Archer je slegnuo ramenima. "Pokušali smo se međusobno poubijati, borili smo se protiv ghoula i puno se ljubili. Prilično sam uvjeren da smo u nekim kulturama već i oženjeni." Sad je bio moj red da zakolutam očima. "Što god. Čuj, stvar je u tome da ja trenutačno nemam svoje moći. Elodie ih ima. Ako to što me povremeno iskorištava kao marionetu znači da ponovno mogu raspolagati moćima, ne bunim se. A ne bi trebao ni ti. Moje tijelo, moj duh i tako to." Archer je očito htio reći još nešto, ali na kraju je samo kimnuo i rekao: "Dobro. Prilagodit ću se." Živciralo me nešto u načinu na koji je to rekao, ali nisam inzistirala. "Dobro, onda, odakle ćemo početi?" Archer je otkopčao manšete i počeo podvrtati rukave. "Pa, što je Jenna rekla, koliko je puta Lara sišla ovamo? Barem triput ovoga tjedna?" Kimnula sam. "Aha. Nikad ništa ne nosi dolje sa sobom, niti se vraća gore i s čim." "Dobro", rekao je i duboko uzdahnuo. "Znači, što god radi, za to vjerojatno koristi jedan ili više artefakata koji su već ovdje." Pogledala sam dupkom pune police. "Dakle, da razjasnimo. Ona izvodi... nešto. Nečim. Što je tu negdje." "Da, to bi manje-više bilo to", odgovorio je Archer. "Hura za neodređenost", promrmljala sam i skinula sako. Bacila sam ga na najbližu policu i namrštila se kad se podignuo oblak prašine i prljavštine. "Fuj, odvratno. Zar bi Casnoffice ubilo kad bi povremeno izvele čaroliju čišćenja? Kunem se, ovdje je sve prekriveno s barem dva centimetra..." Zašutjela sam kad mi je nešto sinulo. Sudeći po osmijehu koji je iznenada zatitrao na Archerovu licu, i njemu je na pamet pala ista ideja. "Kladim se da, ako nešto koristiš barem triput na tjedan, na tome nema prašine", rekao je. "Zato ćemo potražiti najmanje odvratnu policu. To ne može biti teško." Barem sam ja tako mislila. U sljedećih dvadesetak minuta Archer i ja obišli smo svaki ormarić, pretražili svaki kutak. Vidjela sam nekoliko poznatih predmeta iz vremena kad sam po kazni radila u podrumu (komad crvene tkanine, nekoliko očnjaka u staklenci), i nekoliko predmeta za koje sam prilično sigurna da sam ih viđala samo u noćnim morama. No nigdje nisam vidjela čistu policu. Čak su i sami
artefakti bili prašnjavi, što je čudno. Budući da su čarobni, predmeti iz podruma cijelo su se vrijeme kretali sami. Uglavnom nisu imali dovoljno vremena da nakupe... Tad mi je nešto palo na pamet. Stala sam na prste da pogledam preko ormarića za knjige. "Cross." Njegova glava provirila je nekoliko polica dalje. "Što je?" "Daj baci oko na čarobno smeće." Prostrijelio me pogledom. "Oh, zar smo to trebali raditi? Jer ja sam dosad u zemlji crtao srca i ispisivao naše inicijale." "Jako smiješno", rekla sam ravnodušno. "Ono što želim reći jest zašto su sve staklenke i kutije i ostalo također prekriveni prašinom? Cijelo se vrijeme miču, zar ne? Ne bi smjele ostati na istom mjestu dovoljno dugo da se na njima nakupi prašina." "U pravu si." Archerove oči neko su vrijeme skenirale policu koja je bila pred njim, a zatim je rekao "Evo ga" i izvukao veliku staklenku. U njoj sam uspjela razabrati samo par bijelih rukavica. Sjećala sam ih se: letjele su, a Archer i ja jednom smo proveli gotovo pola sata loveći ih po podrumu. Morali smo udružiti snage kako bismo ih uspjeli ugurati u staklenku. Archer je sada skinuo poklopac i bacio rukavice na policu. Ostale su ležati, posve nepomične, a ja se nisam mogla otarasiti osjećaja da su umrle. Archer je prešao na drugu policu, a nakon malo prekapanja, izvukao je star bubanj čija je koža bila pljesniva i razderana. "Ni u njemu više nema magije", rekao je i podignuo ga kako bih ga i ja vidjela. Okrenula sam se oko sebe i promotrila sve čarobne drangulije, osjetila sam njihov... pa, spokoj. "U njima uopće nema čarolije", rekla sam Archeru. "Zar se magija može jednostavno... iscrpsti?" Prišao mi je. "Nikada nisam čuo za takvo što, ali tko zna? No čudno je, to je sigurno." "U Hekinoj školi zbiva se nešto čudno. Tko bi to ikad pomislio?" rekla sam ležerno, ali srce mi je preplavilo razočaranje. Bila sam tako uvjerena da ćemo dolje pronaći nešto što bi moglo zaustaviti što god Casnoffice namjeravale učiniti. Ne znam zašto sam mislila da će to biti tako lako. Archer je zabacio ruku oko mojega vrata i privukao me k sebi kako bi mi usnama pomilovao tjeme. "Prokljuvit ćemo mi ovo, Mercerice", promrmljao je, a ja sam prislonila obraz uz njegova prsa. Neko smo vrijeme stajali tako, a zatim je rekao: "Znaš, preostaje nam još nekih pola sata ovdje dolje. Bilo bi šteta protratiti ih." Udarila sam ga u rebra, a on
se pretjerano lecnuo. "Frajeru, nema šanse. Dani ljubovanja u podrumima, mlinovima i tamnicama za mene su prošlost. Prebaci se na dvorce ili nestani." "Dobro", rekao je i isprepleo nam prste pa smo krenuli prema stubama. "No mora li to biti pravi dvorac ili može proći i jedan od onih na napuhivanje?" Nasmijala sam se. "Oh, dvorci na napuhivanje ne dolaze - " Naglo sam se zaustavila na prvoj stubi zbog čega se Archer zabio u mene. "Koji je to vrag?" upitala sam i pokazala prema mračnoj mrlji u obližnjem kutu. "Dobro, to je prvo pitanje koje nikako ne želiš čuti u sablasnom podrumu", rekao je Archer, ali ja sam ga ignorirala i maknula se sa stuba. Mrlja je izbijala ispod kamenog zida, prekrivala je nekih tridesetak centimetara zemljanoga poda. Bila je tamna i pomalo... ljepljiva. Zatomila sam gnušanje i kleknula kako bih je oprezno dotaknula prstom. Archer je čučnuo kraj mene i posegnuo u džep. Iz njega je izvukao upaljač i nakon nekoliko pokušaja zasjao je drhtav plamen. Na prigušenom smo svjetlu proučili vršak mojega prsta. "Dakle, ovo je - " "Aha, to je krv", rekla sam ne skidajući pogled s ruke. "Jezivo." "Htjela sam reći ogavno, ali i jezivo može proći." Archer je ponovno stao prekapati po džepu, ovoga je puta iskopao papirnati rupčić. Uzela sam ga i umalo nadmašila Lady Macbeth u području trljanja ruku. No dok sam pokušavala oderati cijeli jedan sloj kože s prsta, nešto me mučilo. Hoću reći, još nešto uz činjenicu da sam upravo dotaknula lokvu krvi. "Provjeri ostale kutove", rekla sam Archeru. Ustao je i prešao prostoriju. Ja sam ostala na mjestu i pokušala se prisjetiti onog poslijepodneva koje smo tata i ja proveli proučavajući grimorij obitelji Thorne. Pregledali smo desetke čarolija, ali jedna od njih "Krvi ima u svakom kutu", doviknuo je Archer s druge strane podruma. "Ili barem pretpostavljam da je to krv. Za razliku od nekih koje znam, ja nemam potrebu u nju umakati prste." Pognula sam glavu i čvrsto stisnula oči. "Znam što je ovo. Čitala sam o čaroliji koja zahtijeva krv u sva četiri kuta prostorije." Zamislila sam grimorij, vidjela kako prstima okrećem njegove stranice. "Bila je to čarolija zadržavanja", rekla sam
naposljetku. "Krv bi prostoriju pretvorila u nekakav kavez, ali za to je potrebna bolesna količina magije. Jedna vještica ne bi je mogla sama izvesti jer bi joj iscrpla svu moć." Podignula sam pogled i susrela Archerov. "Osim ako ta vještica ne crpi magiju iz nečega drugog", rekla sam. Archer se osvrnuo po podrumu. "Ili iz mnogočega." "Pa, riješili smo jednu zagonetku", rekla sam i ustala. "Naravno, sada je pitanje što to gospođa Casnoff čuva ovdje dolje." "I gdje", dodao je Archer, ali ja sam odmahnula glavom. "Znam ja gdje", rekla sam mu. "Ili barem mislim da znam. Čarolija zadržavanja djeluje kao nekakva magična mreža. Krv u kutovima veže je za tlo, a sama čarolija nadsvođuje prostoriju." Oboje smo podignuli pogled kao da očekujemo da ćemo ugledati svjetlucave niti koje se izvijaju po svodu. No ugledali smo samo uobičajene zrake prašine. "Čarolija je najjača u središtu prostorije", dodala sam. "Stoga ćeš što god želiš zadržati smjestiti što je moguće bliže njemu." "Zasigurno si rasturala u igri pamćenja kad si bila mala", zamišljeno je rekao Archer. Slegnula sam ramenima. "Kad proučava knjigu o najmoćnijoj crnoj magiji, čovjek se usredotoči." Pogledali smo prema središtu prostorije u kojem nije bilo ničega osim još jedne od brojnih polica. A pod tom policom na zemlji su se vidjeli tragovi vučenja. Stali smo svaki na jedan kraj police. Trebala nam je otprilike minuta (i nekoliko nepristojnih riječi i iz mojih i iz njegovih usta), ali uspjeli smo je pomaknuti otprilike za metar. Zatim smo neko vrijeme ostali samo stajati, teško dišući i znojeći se, zagledani u vrata u podu. "Što god bilo ondje dolje", rekao je Archer nakon nekog vremena, "mora biti dovoljno opako da se Casnoffice ovoliko namuče kako bi to zadržale. Jesi li sigurna da želiš ovo, Mercerice?" "Naravno da ne želim", rekla sam i zgrabila željezni prsten na vratima. "Ali učinit ću to." Povukla sam prsten i s lakoćom podignula vrata. Zapuhnuo me hladan zrak koji je vonjao po zemlji i truleži. Za otvor su bile pričvršćene metalne ljestve na kojima sam uspjela nabrojiti deset prečki prije nego što su nestale u tami.
Archer je zakoračio u namjeri da uđe u rupu, ali zaustavila sam ga. "Ja ću sići prva. Ti ćeš mi samo viriti pod suknju ako krenem iza tebe." "Sophie - " Ali bilo je prekasno. Nastojeći se otresti osjećaja da ulazim u grob, uhvatila sam se za ljestve i počela se spuštati.
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Vjerojatno
je malo toga na svijetu gore od spuštanja u rupu koja se nalazi ispod sablasnog podruma, ali u tom trenutku nisam se mogla sjetiti ničega. Spustila sam se tek nekoliko prečki na ljestvama kad me progutao mrak. Prigušeno svjetlo iz podruma nije bilo dovoljno da se probije kroz tminu. Bila sam prilično uvjerena i da se tunel suzio, a kad sam sišla još jednu prečku, oba su mi se ramena očešala o njegove stijenke. Metalni okus straha preplavio mi je usta, a dlanovi su mi se oznojili i klizili po željeznim prečkama. "Mercerice?" zazvao me Archer odozgo. "Jesi dobro?" Naslonila sam čelo na nadlanicu, pokušala suzbiti paniku u glasu i odgovorila: "Aha, dobro sam. Zašto pitaš?" "Zato što dašćeš." Oh. Sad kad je to spomenuo, istina je da mi dah prilično brzo ulazi i izlazi iz pluća. Potrudila sam se usporiti ga kad me upitao: "Je li to zbog mraka ili - " Nešto je progunđao i pomaknuo se. Zasula me zemlja pa sam zatvorila oči. "Oboje", protisnula sam. "Čini se da sad patim od klaustrofobije. To ti je za mene, ovaj, novost. Vjerojatno nuspojava bježanja iz plamteće zgrade kroz podzemni tunel." Ponovno sam drhtavo udahnula. "Živjele psihičke traume." "Vrati se gore", automatski je rekao Archer zbog čega sam ga zavoljela mrvu više. "Neću", rekla sam i prisilila nogu da se nastavi kretati. "Cross, pokušavamo spasiti svijet. Nemamo vremena za napadaje panike." Nastavila sam se kretati, prečku po prečku, a nakon nekog vremena počeo se spuštati i Archer. Nisam sigurna koliko nam je trebalo da siđemo. Činilo mi se da traje satima, srce mi se cijelo vrijeme stezalo i imala sam osjećaj da me pritišće zemlja.
Tunel se naposljetku počeo malo širiti, a kroz tamu se probijala prigušena svjetlost. Kad su mi stopala najzad udarila o zemljano tlo, okrenula sam se i zatekla pred još jednim, kraćim tunelom. Ovaj je bio visok gotovo dva i širok nešto više od jednog metra. Koja god to svjetlost bila, dopirala je iz nečega na kraju većeg tunela. Okrenula sam se i iza sebe ugledala Archera zabrinuta izraza lica. "Iz vlastitog iskustva znam da ništa što je dobro ne svijetli", rekao je. "Nije istina", odgovorila sam i primila ga za ruku. Krenuli smo prema svjetlu. "Mnogo dobroga svijetli. Svjetleći štapići. Krijesnice. One genijalne majice koje svijetle u mraku. Frknuo je kad se nasmijao, no njegovi su prsti čvršće stisnuli moje. Nastavili smo hodati, a na vrat mi je kapnulo nešto hladno i mokro. Zadrhtala sam, ali nastavila sam se kretati. Svjetlo je postajalo sve jače. Čim smo Archer i ja zašli za ugao, zrakom se razlio tih jecaj. Prošla je cijela sekunda prije nego što sam shvatila da sam ga ja ispustila. Pred nama se prostirala široka prostorija obložena opekom. Svjetlost koju smo vidjeli potjecala je od jedne jedine žarulje koja je visjela na kabelu baš poput one u podrumu iznad nas. U prostoriji je, rame uz rame, stajalo dvanaestak mladića i djevojaka. Ili su to barem nekada bili mladići i djevojke. Tupo su zurili pred sebe, ruke su im ukočeno visjele uz bokove, bili su poput mehaničkih lutaka koje čekaju da ih netko uključi. Archer mi je nešto promrmljao iza leđa, ali nisam ga mogla čuti. Pozlilo mi je kad sam stala pred Nicka, zagledala se u njegove prazne oči. Kraj njega je stajala Daisy, raščupane crne kose, lagano razjapljenih usta koja kao da je nešto govorila kad su je zaledili. Iza njih vidjela sam Annu i Chaston. Iščeznula je čarolija koju su nekada izvodile kako bi bile lijepe poput Elodie, stoga su djelovale osjetno običnije nego što ih pamtim. Izgledale su i mlađe. Osjetila sam kako me nešto steže oko srca. Prisjetila sam se kako sam se s Nickom zafrkavala u vrtu u Thorneu, izvodili smo čarolije kako bismo se međusobno odijevali u glupu odjeću. I načina na koji je gledao Daisy. Kako bi se ona nesvjesno priljubila uz njega kad bi sjedili zajedno." "Ona skladišti ljude", rekla sam, a glas mi je odjeknuo prostorijom. "Kao da su stvari. Archeru. Ovo je... Čuj, znala sam da će, što god se krije ovdje dolje, biti gadno. Znam da Lara Casnoff ne bi upotrijebila moćnu čaroliju da zaštiti svoj recept za čokoladne kekse. Ali ovo?" "Da", rekao je Archer tiho. "Ovo nadilazi gadno i prelazi u noćnu moru." Položio mi je ruku na vrat. "Ovo je tip koji me napao u mlinu, zar ne?" pokazao je glavom prema Nicku.
"Aha. Očito su ga nekako uspjeli uhvatiti." Pružila sam ruku i dotaknula Nickovu. Bila je hladna i voštana. "Što misliš da im se dogodilo?" "Ne znam. Možda je to od čarolije zadržavanja. Ili su možda njoj dodale i neku drugu čaroliju." Sirili su toliko mračne energije da sam znala da su svi demoni. Ama baš svaki od njih. S obzirom na to i na činjenicu da je magija u meni pomahnitala, nisam mogla odrediti koliko je magije upotrijebljeno u ovoj odvratnoj maloj pećini. Archer je duboko uzdahnuo. "Nikada nisam mislio da ću žaliti nekoga tko mi je pokušao rasporiti utrobu." "To nije bio on. Hoću reći, bio je, ali nije. Casnoffice su ga pretvorile u čudovište. Otkako su ga prizvale, ne znam... nahuškale su ga na tebe. Sve su ih pretvorile u čudovišta." Rukom sam pokazala prema svima ostalima u toj maloj tamnici. "A uspiju li Casnoffice u svojem naumu, svi ćemo završiti ovdje dolje." Archer me privukao k sebi i promrmljao: "Nećemo to dopustiti. "Kako?" zavapila sam, a moje su riječi odjeknule prostorijom. "Pogledaj protiv čega se borimo, Cross. Ne možemo upotrebljavati magiju. Ne možemo otići odavde." Naglo sam ispružila ruku. "Ne znamo ni što se događa u ostatku svijeta. Možemo se samo - samo igrati Scooby Dooa u podrumu." "Možemo mi i više, Sophie", rekao je Archer. Kad god me Archer zvao imenom, znala sam da misli ozbiljno. "Kako to misliš?" Uzmaknuo je nekoliko koraka. "Gle, želiš se riješiti Casnoffica i spasiti ove ljude, ili im barem... pa, pretpostavljam skratiti muke. Želiš da nitko nikada više ne uspije prizvati demone. Ima i drugih koji žele isto." "Molim te, reci mi da ne misliš na Oko." Skrenuo je pogled i zabio ruke u džepove. "Samo kažem da ti i Oko ovdje imate zajednički cilj." Nisam sigurna je li me to zapanjilo, razljutilo ili ogorčilo. Vjerojatno sve troje pomalo. "Dobro, zar ovdje negdje curi plin? Ili si opalio glavom u tunelu? Jer to bi ti bila jedina isprika da izvališ ovakvu glupost." "Oh, u pravu si, Mercerice", rekao je. "Pomisao da se protiv demona pokušaš boriti sa skupinom uvježbanih vojnika i više je nego smiješna. Možda bismo mogli pronaći Nausikaju i vidjeti bi li nam dala malo vilinskoga praha pa da riješimo taj problem."
"Nemoj biti seronja", okosila sam se na njega. "A ti onda nemoj biti naivna", odbrusio mi je. "Sophie, ovo je previše da bismo se mogli sami nositi s time. Ovo je previše da bi se prodigiji mogli sami nositi s time. Ali udružimo li snage, postoji mogućnost da - " "A što ti misliš, Cross? Da ćemo zamoliti Oko za pomoć i oni će reći ,Naravno, nema problema! A kad sataremo demone, definitivno nećemo poubijati i vas ostale, iako nam je to životna misija!’" Archer se zagledao u mene i rekao: "A prije nekoliko mjeseci isto si mislila i za Brannickice. Da su ubojice prodigija. Ali bome se nisi protivila kad su ti one ponudile pomoć s ovim." Zatreptala sam i počela oklijevati. "To - to nije isto", promucala sam. "One su mi - " "One su ti obitelj?" upitao je tiho. "Jer, vidiš, Oko je moja." "Ali ti nisi jedan od njih. Ne zaista." "Jesam, Mercerice, jesam", rekao je. "A ako to dosad nisi shvatila..." Uzdahnuo je, protrljao vrat i pogledao negdje preko mojega ramena. "Svejedno", skratio je naposljetku. Okrenuo se u drugu stranu i uputio se prema ljestvama. Nekoliko sekunda gledala sam mu u leđa, a zatim krenula za njim. Bilo je teško povjerovati da smo se samo malo prije toga zafrkavali i ljubili; a na samu pomisao na to, osjetila sam iznenadan poriv da briznem u plač. Zar ne možemo biti u jednostavnoj i sretnoj vezi duže od dva sata u komadu? Uspeli smo se ljestvama, a ovog sam puta bila previše jadna i ljuta da bih osjetila klaustrofobiju. Na vrhu se ponovno nagnuo i pružio mi ruku kako bi mi pomogao da se uspnem, ali ja sam je odgurnula i sama se izvukla iz tunela. Za sobom sam zatvorila vrata u podu pa smo ih bez riječi ponovno prekrili policom. Zatim sam prošla kraj njega i krenula prema podrumskim stubama. Baš sam kročila na prvu kad sam osjetila kako me uhvatio za zapešće. "Daj, Sophie. Ne želim se svađati s tobom." Okrenula sam se i otvorila usta u namjeri da kažem kako se ni ja ne želim svađati. No prije negoli sam u tome uspjela, krajičkom oka primijetila sam izdajnički bljesak, a sljedeće čega se sjećam je to da se moja ruka otrgnula iz njegova stiska. "Ako se ne želiš svađati s njom, možda joj ne bi smio predlagati da se udruži s onima koji je žele ubiti", zarežao je moj glas. Archer je ustuknuo tako brzo da je umalo posrnuo, a ja sam uvjerena da ga nikad nisam vidjela tako izbezumljena. No brzo se oporavio. "Elodie, da sam htio
razgovarati s tobom, pošao bih na seansu ili slično. Ili bih sudjelovao u seriji Lovci na duhove po svijetu. No trenutačno želim razgovarati sa Sophie. Stoga, nestani." Elodie ga nije namjeravala poslušati. "Uvijek si bio očajan dečko", rekla je. "Kad si otišao, zaključila sam da ti se zapravo nisam sviđala, znaš? Ali osim ako uz to što sam mrtva nisam i slijepa, Sophie ti se zaista sviđa. Zapravo, koliko mi god to bilo teško shvatiti, mislim da je voliš." Umukni, umukni, umukni! Fućkaš to, odbrusila mi je. Kad ste zajedno samo zbijate glupe šale i pravite se pametni. Netko se tu treba uozbiljiti. "Što hoćeš reći?" upitao je Archer i pogledao me stisnutih očiju. Nju. Koga god. Bože, ovo postaje zbunjujuće. "I Cal je voli, znaš? A kad sam posljednji put provjerila, nije pripadao nikakvu kultu ubojica čudovišta. Samo kažem da je, ako ti je odanost toliko podijeljena, možda vrijeme da se dostojanstveno povučeš." Ne može se reći da Elodie ne zna dramatično otići. Sljedeće čega se sjećam jest kako padam u Archerovo naručje i vrti mi se u glavi. Archer me zgrabio za struk, a zatim me grubo udaljio od sebe. "Sophie?" upitao je napeto me gledajući u oči. "Aha", rekla sam drhtavim glasom. "Vratila sam se." Njegovi su se prsti opustili, počeli su me više milovati nego čvrsto držati. "Dakle, ne možeš kontrolirati kad će upasti? Može preuzeti riječ... kad god poželi?" Pokušala sam se nasmijati, ali to je više nalikovalo na kašalj. "Znaš Elodie. Mislim da je nitko nikada nije uspio kontrolirati." Archer se namrštio, povukao ruke i zabio ih u džepove. "Pa, baš genijalno." Uhvatila sam se za ogradu da povratim ravnotežu. "Archeru... ovo što je rekla. Znaš da to nije istina." Slegnuo je ramenima i stao na stube. "Elodie ima tu supermoć da uvijek kaže najodvratnije stvari. Ne opterećuj se time." Zaustavio se i osvrnuo preko ramena. "Vjerojatno bismo trebali otići reći Jenni što smo pronašli ovdje dolje." Ah, da. Upravo smo iskopali cijelu skupinu demona. To vjerojatno nadilazi naše probleme u vezi. Prošlo je još nekoliko sekunda. "Hajde, Mercerice", rekao je i pružio mi ruku. Ovog sam je puta prihvatila.
DVADESET drugo POGLAVLJE
"Vidiš, ovako je mnogo bolje", rekla je Elodie dok smo proučavale moj odraz u zrcalu nad ladičarom. Premda je bio izobličen, moram priznati da sam izgledala dobro. Elodie mi je pogladila kosu koja mi je u mekanim valovima pala niz ramena. Krasno je, rekla sam joj, ali dopuštam ti da se koristiš mojim tijelom kako bismo provalile u Larin ured, a ne kako bi me uljepšala. Usto, počnem li ovakva hodati uokolo, ljudi će ili pomisliti da nekako izvodim čarolije ili će se zapitati kako sam uspjela prošvercati peglu za kosu u Hekinu školu. Bilo je čudno gledati kako mi se lice nabire i mršti ... samoj sebi. "Ideš mi strašno na živce kad si u pravu", rekla je i odmahnula rukom. Kosa mi je ponovno šiknula na sve strane i pretvorila se u neurednu kovrčavu aureolu. Pošto smo se vratili iz podruma, Archer i ja rekli smo Jenni i Calu za ljude koje drže dolje. Svi smo zaključili da je sljedeći korak našega napada ući u Larin ured. "Nešto mora biti ondje", rekla je Jenna. "Bila to čarolija koja ih je pretvorila u demone ili grimorij..." "Možda ima fascikl s natpisom Moj zlobni plan", sugerirala sam. "To bi bilo od velike pomoći." Trebala su nam tri dana da smislimo kako ćemo ući u ured. Cal je Lari odvukao pozornost pitanjima o vlastitim moćima i tome kako bi one mogle pomoći njihovu "cilju", dok su Jenna i Archer držali na oku gospođu Casnoff. Budući da je ona odlučila samo tumarati oko jezera, to nije bilo osobito zahtjevno. Stoga je najvažniji dio posla ostao na meni i Elodie: ući u ured koristeći se Elodienom magijom i potražiti sve što bi nam moglo pomoći da zaustavimo Casnoffice. Što se plana tiče, nije to bio baš dan D, ali bio nam je najbolji sljedeći korak. Sada se Elodie zagledala u moj odraz i rekla: "To je baš čudno. Gledati u zrcalo i vidjeti tebe."
Da, mislim da smo već utvrdile da je ovo svima grozno. Možemo li sada ići? Nemamo mnogo vremena. Uzdahnula je i okrenula se na drugu stranu. Kad je to učinila, učinilo mi se da sam vidjela kako se zrcalo nad ladičarom... ne znam, kao da se na sekundu namreškalo. Jesi li i ti vidjela to? To u zrcalu? Elodie je bacila oko. "Vidim samo tebe. Sebe." Odmahnula je rukom. "Znaš već." Proučila sam zrcalo, ali Elodie je bila u pravu. Nije bilo ničega. Vjerojatno samo igra svjetlosti, rekla sam joj. Oprosti. "Ne bi me iznenadilo", promrmljala je i otvorila vrata. "Zrcalo je totalno ofucano." Došle smo do podesta. Primijetila sam nekoliko mlađih vještica naguranih na jednom od kauča, sabile su glave. Nije to prvi put da sam naletjela na skupine učenika koji šapću pa sam se zapitala jesmo li jedini koji smišljaju nekakav plan. Ja ne njišem toliko bokovima dok hodam, rekla sam Elodie dok smo prolazile kraj njih. Prestani. Ničim nije pokazala da me čula. Zgrada je bila gotovo tiha. Večera je završila prije nekih sat vremena, a sunce je već počelo zalaziti. Kad zađe, svi će ostati zaključani u svojim sobama, što znači da moramo požuriti. Osjećala sam kako mi srce luduje dok smo koračali glavnim hodnikom. S golemog prozora otpalo je još obojena stakla. Anđelu koji je stvorio vještice i vješce sada je nedostajalo već pola lica, a dok smo se šuljali oko stakla, prošli su me srsi. Nisam sigurna jesam li se to ja zgrozila ili Elodie. Vjerojatno obje. Kad smo došle do Larina ureda, Elodie je položila moju ruku na kvaku. Osjetila sam kako mi ruka cvrči od magije pa sam počela dahtati u sebi. "Što misliš, zašto Laru zovemo Lara Casnoff dok je gospođa Casnoff baš gospođa Casnoff?" šapnula je Elodie dok je izvodila čaroliju na začaranim vratima. "To je njezino djevojačko prezime, zar ne? Ne bi li onda trebala biti gospođica Casnoff?" Od svih nedoumica koje imamo, ti si se usredotočila na to? Na njezino bračno stanje? "Samo kažem da je to čudno", prosiktala je.
Znaš da mi se možeš obraćati i samo u glavi, zar ne? Ne moraš govoriti naglas pa da svi misle da sam luđakinja. Čisto da znaš. "Ja mogu govoriti samo kad sam u tvojem tijelu, stoga me slobodno tuži, ali namjeravam do kraja iskoristiti tu priliku.’ Morale smo se prestati prepucavati jer su vrata iznenada popustila. Elodie ih je otvorila i jurnula unutra zatvorivši ih za sobom. Ured Lare Casnoff bio je posve suprotan onome gospođe Casnoff, prepun visokih ormarića za knjige i s toliko ulaštenim radnim stolom od masivna drva da sam se mogla ogledati u njemu. "Što kažeš, odakle da počnemo?" šapnula je Elodie. Od stola, rekla sam naposljetku. Vjerojatno je zaključan, a ako je imalo nalik na stol gospođe Casnoff, magija nam tu neće pomoći. U džepu imam čavao. Izvadi ga, a ja ću ti govoriti kako da središ bravu. Preplavio me Elodien prezir, ali uzela je čavao i krenula obrađivati bravu. "Zar si u stvarnome svijetu bila provalnik?" progunđala je dok je obijala bravu. Ne. Mama i ja jednom smo živjele u posebno lošem stanu. Brava nikad nije dobro radila pa smo uvijek trebale provaljivati. Moram priznati da nikada nisam mislila da će mi ta vještina ponovno dobro doći. Lagano se zasmijuljila. "Zašto si provalila u stol gospođe Casnoff?" Zbog informacija o Archeru. Nakon što je otišao. "Ah. Usput, nema na čemu." Kako to misliš? Snažnije je prodrmala čavao. "Što sam mu sinoć pokazala gdje mu je mjesto. Surađivati s Okom", podsmjehnula se. "Baš odličan plan." Samo je pokušao smisliti neko rješenje, rekla sam automatski. Nisam bila sigurna zašto ga branim kad sam mu zapravo rekla da je to najveća glupost koju je ikad provalio, ali nije mi se sviđalo što ga ismijava. Dobro, što ga ja ismijavam. Elodie je prestala pokušavati otvoriti ladicu u stolu i objema mi rukama zabacila kosu. "Što ti još treba da shvatiš da Archer samo donosi nevolje? Pripadnik je Oka. Lažljivac je i seronja, a nije ni približno zabavan kao što misli da jest. A ti si zaručena s Calom. Dečki koji mogu iscijeliti svaku ranu, a usto su i superzgodni, ne nude ti se svaki dan, znaš?" O Calu ne razmišljam na taj način. Elodie je ponovno gurnula vršak čavla u bravu i frknula. "Hej, gle, ja sam ti bila u glavi. Totalno razmišljaš o njemu na taj način."
Čuj, ovo nije tulum u pidžamama, obrecnula sam se na nju. Možeš li se, molim te, usredotočiti na posao? "Dobro", progunđala je. "Nemoj me slušati. Ali, kažem ti, trebaš igrati na Cala. Dovraga, da ja imam tijelo, uopće mi ne bi smetalo - " Da si odmah prestala. Devedeset devet posto sam sigurna da nije namjeravala prestati, ali prije negoli je uspjela dovršiti rečenicu, brava na ladici popustila je. "Aha!" šapnula je Elodie. "Uspjela sam!" Moram vam nešto priznati. Kad je otvorila ladicu, zapravo nisam očekivala da ću u njoj naći išta. Hoću reći, možda nekoliko šifriranih poruka ili nekakvu glupu zagonetku zapisanu na pergameni koju ćemo morati dešifrirati. Stoga, kad sam na hrpi papira ugledala knjigu, nisam ni shvatila u što gledam. Sve dok Elodie nije rekla: "Hm... je li to onaj grimorij o kojem si pričala?" Pogledala sam u korice od ispucane crne kože i osjetila kako me u valovima zapljuskuje njegova moć. Aha. To je to. "Pa, ovo je bilo... lako." Pružila je ruke u namjeri da ga primi, a ja sam bez razmišljanja viknula Ne! Lecnula se i rukama poklopila moje uši. "Au! Rekla sam ti, unutarnjim glasom!" Ne može biti tako jednostavno, rekla sam joj, u ušima su mi odjekivale Torinove riječi. To je zamka. Trik. "Ili nešto konačno ide nama u prilog", rekla je. "Daj, Sophie. Poklonjeni konj. Zubi. Ne gledaj u njih." Ponovno je posegnula za grimorijem, no ovoga puta nije ju zaustavilo moje vrištanje u glavi. Zaustavilo ju je škriputavo otvaranje vrata.
Dvadeset TREĆE POGLAVLJE
Prije negoli su se vrata otvorila više od nekoliko centimetara, Elodie je uzela grimorij i nespretno ga zataknula o pasicu moje suknje. Čim mi je knjiga dotaknula kožu na leđima, obje smo se lecnule. Magija koja je izbijala iz nje bila je poput blagog elektrošoka tako da su mi se naježile i ruke i noge. Moram priznati da se Elodie snašla odlično. Da sam ja kontrolirala svoje tijelo, bilo bi mlataranja rukama i rušenja predmeta, a vjerojatno bi mi i odjeća zapela u ladici. No Elodie je nježno zatvorila ladicu ne ispustivši pritom ni zvuk, a zatim je sjela u Larin stolac kao da joj je ondje mjesto. U svojoj je glavi - ili mojoj, teško je reći - već smišljala ispriku kad je Cal promolio glavu iza vrata. Elodie se opustila u stolcu. "Oh, ti si." Cal se namrštio i kratko kimnuo. "Zavlačio sam Laru koliko sam god mogao. Rekla je da ide do staklenika, ali svejedno sam vas htio upozoriti." Elodie je ustala i obišla stol. "Sve u redu", rekla je. "Pronašla sam što sam tražila." Ja? Zašto upotrebljavaš "ja", a ne "mi"? Nije bilo odgovora, samo se nasmiješila Calu. "Hvala na upozorenju." Proučavao je moje lice još jednim od svojih nedokučivih izraza. Zapitala sam se je li ih registrirao kao zaštitni znak. "Onda, jesi li ti Sophie? Ili Elodie u Sophie?" "Ja sam", rekla je i lagano slegnula ramenima. "Elodie je iščeznula kad si otvorio vrata." Više se nisam brinula zbog unutarnjih glasova. Što to radiš? viknula sam što sam glasnije mogla. Lagano se ukočila i uhvatila Cala za ruku. "Hajde. Trebali bismo otići odavde." Zvrndavi grimorij pritiskao mi je leđa, a moji se prsti i dalje nisu odvajali od pregiba na Calovu laktu dok su se njih dvoje vraćali gore zbog čega sam neprestano obuzdavala Elodie. Prestani. Odmah. Ili mu reci da si ti ja ili se gubi iz mojega tijela.
Došli smo do trećeg kata. Dnevna soba bila je prazna, a Elodie je povela Cala prema mojoj sobi. Vjeruj mi, odgovorila je napokon Elodie. Radim ti uslugu. Otvorila je vrata i dala Calu znale da je slijedi. Gledala sam kako oklijeva pa sam na sekundu pomislila da će shvatiti da to nisam ja. Ali tada je ušao. Jenne nije bilo, a Elodie je skočila na ladičar, prekrižila noge u gležnjevima. Cal je nježno zatvorio vrata za sobom. "Jesi li pronašla išta?" upitao ju je tiho. Elodie je kimnula. "Još pitaš. Pronašla sam grimorij." Cal ju je zapanjeno pogledao. "Grimorij? Kako to misliš, nije bio skriven?" "Bio je zaključan u Larinu stolu. Hej, znaš li zašto je gospođa Casnoff, pa, gospođa Casnoff? Hoću reći, tako joj se prezivao otac, čemu onda gospođa?" Ti to ozbiljno? upitala sam. Cal je protrljao vrat i rekao: "Ha? Oh, ovaj, bila je udana davno, ali sve Casnoffice uvijek zadrže svoje prezime. To je nekakva tradicija ili nešto slično. Nego, što se grimorija tiče - " "Je li to bio dogovoren brak? Poput našega?" upitala je Elodie i kliznula s ladičara. Toliko se približila Calu da sam mogla vidjeti svoj odraz u njegovim očima. Koliko god to glupo zvučalo, iznenadila sam se koliko sam nalikovala na sebe. Bila sam uvjerena da će mi se na licu vidjeti neki Elodien trag. Ali nije bilo ničega. Svejedno, Cal ju je čudno pogledao kad mu se prikrala još bliže. Hajde, tiho sam ga preklinjala. Primijeti to. Primijeti mene. No taj je trenutak prošao, a nakon što je lagano odmahnuo glavom, Cal je rekao: "Aha, pretpostavljam da jest. Sophie, jesi li vidjela čaroliju? Onu koja ti može povratiti moći?" To je zateklo Elodie, a moja je ruka odlutala prema knjizi koja mi je i dalje pritiskala leđa. "Ah, da, to. Aha, zapravo, baš sam se spremala potražiti tu čaroliju." Ne! ponovno sam viknula, a Calu je srećom sinula ista misao. "Nemoj", obrecnuo se na mene kad su mi prsti posegnuli za grimorijem i uhvatio me za zapešće. Budući da su mi ruke i dalje bile na leđima, to je gotovo značilo da me priljubio uza se. Urodilo je plodom, likovala je Elodie u mojoj glavi. Na licu sam osjetila topao Calov dah kad mi je rekao: "Možda je namjerno dopustila da tako lako pronađeš knjigu. Dotakneš li tu stranicu i povratiš moći, ponovno ćeš biti demon. Možda je to ono što Casnoffice žele." Grčenje mojega želuca više nije imalo nikakve veze s Elodienim planovima, ali imalo je i te kakve veze s onim što mi je rekao Torin. Prvi put pomislila sam da
postoji šansa da se nije samo poigravao mnome. Ta pomisao bila je prestrašna da bih je mogla podnijeti. "Nije mi to palo na pamet", rekla je Elodie, a moj glas nikad prije nije zvučao tako. Bio je hrapav. Gotovo seksi. Prvi put vidjela sam da Cal oklijeva. "Samo mislim da ne bi smjela dotaknuti tu čaroliju. Barem ne sada." "Neću je dirati." "Dobro." "A zašto me onda još držiš?" Imala sam osjećaj da upravo promatram usporenu snimku prometne nesreće, samo što sam ja u tom autu. Prestani, ponovila sam, a ovoga puta nisam vikala. Preklinjala sam. Ne zbog mene, nego zbog Cala. Poigravaš se njime, a on to ne zaslužuje. Točno, odgovorila je i ispreplela moje prste oko Calova vrata. Ali Archer zaslužuje. Calove su usne oklijevale na mojima, a dio mene zapitao se je li posumnjao. No Elodie ga je primaknula sebi pa sve i da jest sumnjao, sada više nije mario za to. Poljubac u šatoru bio je strastven, no ovo... pa, ovo je bilo vatreno. Vjerojatno zato što je Elodie gotovo omotala moje tijelo oko Calova, ljubila ga s mnogo više žara nego što sam ga ja ikada pokazala. Preplavilo me toliko različitih osjećaja da nisam mogla razabrati koji su moji, a koji Elodieni. Ljutnja, požuda, tuga, slavodobitnost. Svi su mi tutnjili pod kožom, a pridodam li tomu i magiju koja mi je bubnjala u grudima poput drugoga srca i elektrošokove koje je grimorij otpuštao u moju kralježnicu, osjećala sam se kao da ću se raspuknuti u milijun komadića modrog tartana. No prije negoli se to uspjelo dogoditi, vrata su se otvorila, a iako sam vrištala na Elodie da se odvoji od Cala, znala sam da je prekasno. "Ideš", čula sam najprije Jennin glas, a zatim Archerov: "Što je?" Moje oči naglo su se otvorile i ugledala sam ih oboje na hodniku. Jenna je djelovala prije svega zbunjeno. Ali Archer... Ako sam imala ikakve dvojbe oko onoga što Archer osjeća prema meni, rasplinule su se kad sam vidjela izraz njegova lica. Nikada mi nisu iščupali slezenu, ali da jesu, pretpostavljam da bih složila isti izraz lica kao Archer sada.
Osjetila sam kako mi se usne iskrivljuju u podsmijeh, a Elodie je gotovo plesala u mojoj glavi: "Nije baš ugodno gledati kako je netko u koga si zaljubljen zabrijao s nekim drugim, zar ne?" rekla je Archeru. Cal koji me i dalje držao za zapešće naglo je uzmaknuo. "Elodie", rekao je. To nije bilo pitanje. Nikad ti neću oprostiti ovo, rekla sam joj. Baš me briga ako više nikad u životu neću moći čarobirati, ali ti se više nikada ne vraćaš u moje tijelo. Ovdje nije riječ o tebi, bilo je sve što je odgovorila. A zatim je nestala. Pala sam na pod, jednim koljenom bolno zagrebla po tvrdu drvu. Cal i Jenna požurili su pomoći mi da ustanem. Čim sam povratila ravnotežu, Cal je spustio ruku i odmaknuo se od mene. Jenna me i dalje čvrsto držala za lakat, a kad sam podignula pogled, shvatila sam zašto mi Archer nije pomogao. Otišao je. Sva očajna okrenula sam se Calu. "Tako mi je žao. Opet. Još i više. Ja... ja nikada ne bih - " Prekinuo me energičnim odmahivanjem glave. "To nisi bila ti", rekao je, ali zvučao je osorno, i dalje me nije htio pogledati. Nisam bila sigurna što da još kažem pa sam šeprtljavo posegnula za grimorijem i predala ga Jenni. "Ovo smo pronašli u Larinu stolu. Cal misli da bi to mogla biti zamka. Hoću reći, zašto bi nam omogućile da ga tako lako nađemo?" Prisjetila sam se kako je gospođa Casnoff prethodnoga dana rekla da sam im ja najveća nada, kako je spomenula nešto što nam je "u krvi". Ako Casnoffice žele da povratim moći, to sigurno nije dobro. Jenna je uzela knjigu, ali nije ju otvorila. "Dobro", rekla je. "Odi i riješi stvari s Archerom." "Uzrujan je, ali ovo je važnije", rekla sam i glavom pokazala prema grimoriju. Neka Cal i Jenna misle da sam hrabra i samopožrtvovna. To je bolje nego da im kažem da sam prevelika kukavica da sada razgovaram s Archerom. Kako bi čovjek točno trebao reći: "Oprosti što me duh tvoje bivše cure iskoristio kako bi zabrijao s mojim zaručnikom"? Ali Jenna je bila moja najbolje prijateljica. "Soph", rekla je tiho. "Odi razgovarati s njim. Sada."
Uzdahnula sam. "Znaš, od svih tvojih karakternih osobina, najmanje volim tvoju sklonost zapovijedanju. Baš kao i tvoju nepogrešivu sposobnost da uvijek budeš u pravu." Nasmiješila se. "Voliš ti mene." Prije nego što sam izašla iz sobe primijetila sam suzdržanost na Calovu licu, napetost u njegovim ramenima. Sve bih bila dala da mogu čitati misli. Nije mi trebalo dugo da pronađem Archera. Bio je u zelenoj zajedničkoj prostoriji, onoj u kojoj sam upoznala Elodie, Chaston i Annu. Sjedio je na podu, leđima naslonjen na kauč, duge je noge ispružio pred sobom i proučavao jedinu fotografiju koja je ostala na zidu. Sjela sam kraj njega premda je tepih bio neugodno vlažan. Bolesno bljedunjavo svjetlo s jedine svjetiljke u prostoriji sjenom je obavilo veći dio njegova lica. "Pa, to je bilo koma", rekla sam nastojeći zvučati što je veselije moguće. "Nuspojave hodanja u čarobnome svijetu, pretpostavljam." Podsmjehnuo se, lagano trznuo ramenima. Ali i dalje me nije gledao. "Misliš li da su ti likovi ikada imali ovakve probleme?" upitao me i glavom pokazao prema fotografiji. Bila je to ona koja je prikazivala prvu generaciju Hekatine škole, onu iz 1903. Te je godine bilo samo nekoliko učenika, a škola u to vrijeme nije bila popravni dom nego nekakva sigurna kuća. "Vjerojatno jesu", rekla sam. "Ova cura sa slamnatim šeširom djeluje pomalo droljasto.’ Iskreno se nasmijao i napokon se okrenuo prema meni. "Znam da je to bila ona", rekao je i posegnuo za mojom rukom. Isprepleli smo prste. "Ali svejedno. Vidio sam kako cura koju... vidio sam kako ti ljubiš Cala. A iako sam znao da je to ona čim sam vidio kako se - " "Svejedno je bilo gadno", nadovezala sam se tiho. "Kužim to, stvarno. Mene je nekad ubijalo dok sam gledala kako ljubiš Elodie." "Mene je ubijalo ljubiti je", rekao je, a njegov je pogled ponovno prešao na fotografiju. "Ali nije samo stvar u tome da je koma što sam vidio kako moja djevojka gura jezik u usta nekom drugom frajeru." Na to sam se lecnula, prisjetila se toga kako je atmosfera bila užarena kad su Archer i Jenna upali u sobu. Archer ili nije to primijetio ili se pravio da ne primjećuje. "Stvar je u tome da je Elodie u pravu. Calu je stalo do tebe. I stvarno je dobar dečko. I iako ga želim mrziti zato
što je zaručen s tobom..." Bespomoćno je slegnuo ramenima. "Ne mogu. Što sigurno znači da je zaista posebno divan." "Prestani", rekla sam i trznula naše isprepletene ruke. "Cal mi je prijatelj. Ti si onaj kojeg - " Volim, htjela sam reći. Ali ta mi je riječ zapela u grlu pa sam na kraju rekla samo: "Želim. Kojeg sam izabrala. Što već." Promatrao me, a njegove tamne oči bile su ozbiljnije nego ikad prije. "Možda ne bih trebao biti taj." Zapanjeno sam se nagnula u stranu. "Što to znači?" "Samo to da... Da si s njim, bila bi sretnija. Bilo bi ti bolje." Sad sam se već počela ljutiti. "Stvarno nije na tebi da odlučuješ o tome. A ako tako osjećaš, možda je vrijeme da mi održiš onaj govor u kojem kažeš, nisi ti kriva nego ja’." Iznenadila sam se kad se Archer nasmiješio. "U tome i jest stvar", rekao je. "Ne mogu to. Mogao bih podnijeti da ti ostaviš mene, ali mislim da nema šanse da ja ostavim tebe" Namignula sam mu. "Baš si zbrčkan." "Pokušao sam te upozoriti na to." Primila sam ga za vrat i privukla bliže sebi. "Ja sasvim slučajno baš volim zbrčkano", šapnula sam, usne su nam se gotovo dotaknule. "Zato više ne želim čuti takva sranja, može?" Vidjelo se da želi reći mnogo toga. Ali samo je uzdahnuo i rekao: "Može." "Pa ovo je zbilja divno." Naglo sam okrenula glavu. Lara je stajala na ulazu u prostoriju, blaženo nam se smješkala. "Tako mi je drago da sam vas pronašla, gospođice Mercer", rekla mi je. "Mislim da je vrijeme da malo porazgovaramo."
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Drugi put u istome danu našla sam se u Larinu uredu. Prostorija je gledala na drveće sa stražnje strane zgrade pa sam stala promatrati kako se magla uvija oko pocrnjelih debala. Usredotočila sam se na to samo kako se ne bih morala usredotočiti na malenu počivaljku pred prozorom na kojoj je sjedila gospođa Casnoff ruku sklopljenih u krilu, bezizražajna lica. Lara me proučavala zavaljena u kožnati naslonjač s druge strane stola. Nije izgledala ljutito. Samo znatiželjno. Gotovo kao da uživa. "Vjerujem da tebe i gospodina Crossa nisam prekinula u nečem pretjerano važnom." Čvrsto sam stisnula prste da ne bi vidjela kako drhte. "Niste, bavili smo se uobičajenim temama. Znate ono, kako da upropastimo vas i cijeli ovaj vaš izopačeni plan i pobjegnemo s ovoga bolesnog otoka." Nasmijala se. "Čak si i u ovakvu trenutku zadržala smisao za humor. Da nije tako iritantan, poštovala bih to." Nagnula se na stol, sklopila dlanove, a nešto me na njoj podsjećalo na sve školske savjetnike koje sam upoznala (vjerujte mi, dok sam išla u običnu školu, upoznala sam ih napretek). "Jesi li zato pokušavala razgovarati s mojom sestrom? Zato si danas provalila u moj ured?" Lecnula sam se, a Lara se ponovno naslonila u naslonjaču i izvila usne u zadovoljan osmijeh. "Mislila si da ne znam za to, zar ne?" Htjela sam biti domišljata. Htjela sam reći nešto čime bih joj pokazala da me nije upravo nasmrt uplašila. Koliko smo bili u prednosti, možda deset minuta? A ako zna da smo joj bili u uredu, zna li i da smo uzeli grimorij? Barem je sarkazam i dalje bio na mojoj strani. "Razočarana sam što znate za to", rekla sam Lari i sjela u naslonjač nasuprot stolu, "ali budući da ste vi zla vještica, nisam baš iznenađena." Stisnula je oči. "Tebi je sve šala. Igra. Životno djelo mojega oca, spas naše vrste..."
"Životno djelo vašega oca bilo je porobiti skupinu tinejdžera? Nije ni čudo što ste vas dvije ispale tako divne", rekla sam i trznula glavu prema gospođi Casnoff. Ničim nije pokazala da me čula. Dobro, iživcirala sam Laru. Uspravila se u naslonjaču. "Znaš li što je moj otac žrtvovao da bi stvorio tebe i tvoju lozu? Znaš li čega smo se mi odrekle?" Uperila je dugačkim prstom u gospođu Casnoff. "Kako bismo zaštitile svoju vrstu. Kako bismo nas obranile od onih koji nas žele iskorijeniti." "Pretvarate ljude u čudovišta", rekla sam. "Djecu. Ono što je učinio vaš otac uništilo je Alice. A zatim je uništio i njezinu kćer, a da je bilo po vašem, vas dvije učinile biste isto sa mnom i s mojim tatom." »Cilj - " "Opravdava sredstvo. To je i ona rekla. Zar vam je to nekakav obiteljski moto ili slično?" Lara se primirila, pobijeljeli su joj zglobovi na prstima. "Želiš li saznati nešto o mojoj obitelji, Sophie?" Ponovno sam se naslonila i odmahnula glavom. "Hvala, ali mislim da znam dovoljno o vašoj obitelji." "Ne znaš ti ništa", rekla je Lara, a zatim je promeškoljila prste u mojem smjeru. Isprva se ništa nije dogodilo pa sam se zapitala je li mi samo pokazala vještičju verziju srednjeg prsta. Ali zatim mi se zacrnjelo pred očima. Dršćući, pokušala sam se čvrsto uhvatiti za naslon za ruke, ali više nije bilo naslonjača. Više nije bilo mene. Okružena tamom, osjećala sam se kao da sam ponovno u Itinerisu. Poznati klaustrofobični osjećaj prijetio mi je gušenjem. U tami se pojavila iskra, sjajna točkica koja se polako razvila u sliku. Gledala sam u prikaz nekog sela pod snijegom, a zatim, dok sam je promatrala, slika se počela kretati. Muškarci i žene probijali su se duž puta prekrivena bjelinom, pognutih glava prkosili su hladnoći i vjetru. Nitko mi nije rekao u što gledam, ali glava mi se ispunila podacima kao da to oduvijek znam. Bilo je to rodno mjesto Alexeija Casnoffa, a malena kuća u središtu slike bila je njegova. Zatim sam ugledala njega, tamnokosa dječaka lica naslonjena na prozor. Čekao je svojega oca, njegovu nestrpljivost i brigu osjećala sam kao vlastite. Iza njega stajala je neka lijepa žena tamne plave kose, gladila ga je po glavi i mrmljala mu nešto na ruskome. Premda nisam znala ni riječ toga jezika, svejedno sam
razumjela što mu je govorila. "Sve će biti u redu, Alexei. Tvoj otac i ostali zaštitit će nas, obećavam ti to." Tada sam shvatila da u cijelom selu žive samo prodigiji i da se danas donosi važna odluka. Nešto u vezi sa selidbom, sigurnošću. Skrivanjem. Ali prije nego što sam uspjela skopčati o čemu je točno riječ, slika se ponovno promijenila. Više nije bilo ulica prekrivenih snijegom, nije bilo živopisnih malih koliba. Sada su vladali kaos, vatra i dim. Plamen je bio toliko žarki da sam htjela pokriti oči, ali nisam imala ruke. Ni oči, kad smo kod toga. Vidjela sam Alexeija kako trči niz ulicu, seljani su ga slijedili. Znaju što smo, pomislio je Alexei. Pronašli su nas, pronašli su nas, pronašli su nas... Iza njega je na ulici nepomično ležalo nekoliko osoba, znala sam da su to njegovi roditelji. Vidjela sam kako se njegovoj majci plava kosa vijori oko glave, dijelom je još tinjala. Sićušna pojava kraj njih bila je njegova sestrica, a on je bio prestravljen. Preplavili su me njegovi užas i tuga, bili su gotovo nepodnošljivi. Vatra je iščeznula, a slika se počela pretakati u novu scenu. Alexei je sada bio stariji, možda u ranim dvadesetima. Bio je zgodan, nije djelovao tako strogo kao na onih nekoliko njegovih fotografija koje sam do tada vidjela. Vozio se na stražnjem sjedalu automobila kraj valovitih brežuljaka i žarko zelene trave koji su mi bili iznimno poznati. Bio je uzbuđen, a njegovi prsti neprestano su nervozno bubnjali po knjizi koju je držao u krilu. Grimorij. Automobil je prohujao po kamenome mostu, a na vidiku se iznenada počela uzdizati opatija Thorne. Alexei je vidio djevojke na travnjaku, učenice ženskog koledža iz Londona. Boravile su u Thorneu jer u gradu više nisu bile sigurne. Alexei ih je promatrao, a licem mu je zatitrao suzdržan osmijeh. Napokon, pomislio je, napokon. Zatim se slika naglo zacrnjela, a sljedeće čega se sjećam je da sam ponovno bila u Larinu uredu i dahtala u svojem naslonjaču. "Mislim da si shvatila poantu", rekla je Lara smireno preslagujući nekakve papire. I dalje sam drhtala, pokušavala sam se podsjetiti da obitelj koja je upravo pobijena na ulici nije moja. Kad sam vidjela da ponovno mogu govoriti, rekla sam: "Ljudi su mu ubili obitelj. Bio je prestrašen i htio je pronaći način da zaštiti ostale prodigije, I pritom se možda malo i osveti. Ali to... to i dalje ne opravdava ono što je učinio." Zgroženo sam se prisjetila s kolikim je iščekivanjem Alexei promatrao
skupinu nevinih djevojaka koje trče po travnjaku opatije Thorne. Alice, moja prabaka, bila je jedna od njih. "Usto, znam da ovdje nije riječ o zaštiti. Možda je tako sve počelo, ali za što je vaš tata zapravo htio iskoristiti Alice? Jer znate što ja mislim? Mislim da bi bilo prilično zgodno imati pripitomljena demona u slučaju da poželiš uspostaviti kontrolu nad svakim prodigijem na planetu." Lara to nije ni pokušala zanijekati. "Moguće. Naravno, bilo bi još zgodnije imati cijelu desetinu pripitomljenih demona." Spustila je papire i oprezno otvorila ladicu. Iz nje je izvukla grimorij, a moje je srce sišlo u petu. "Gdje ste - " "Oh, gospođica Talbot spremno ga je predala. Ako si htjela knjigu, trebala si samo pitati", nastavila je, a ja sam se zbunjeno zagledala u nju. "Molim?" "Ionako smo ti je namjeravale predati nakon nekog vremena. Nisi nam od prevelike koristi bez svojih moći." Listala je stranice dok nije došla do čarolije koja će mi povratiti moći. Čim sam ugledala riječi s te stranice, poželjela sam iskočiti iz kože. Lara mi je pružila knjigu. "Hajde. Dotakni je." Zatim se zahihotala. "Oh, da, Sophie, znala sam da ti je tata rekao da dotakneš čaroliju. Znala sam da vas dvoje provodite vrijeme nad ovom knjigom." Moja je magija bila samo desetak centimetara od mene. Sve je u meni vrištalo za tom čarolijom. Ali susrela sam Larin pogled i upitala: "Zašto biste htjeli da povratim moći? Jer čim se to dogodi, odlazim odavde uz prasak." Ali Lara mi se samo osmjehnula. "Sophie, kad te otac učio o demonima, je li ti rekao kako ih se može kontrolirati?" "Vještica ili vještac koji je prizvao demona može ga i kontrolirati. Ali budući da mene zapravo nitko nije prizvao, nitko me i ne kontrolira." "I mi smo tako mislile", priznala je Lara neznatnim kimanjem. "Ali zatim smo malo istraživale. Znaš, kolekcija tvojega oca u Thorneu bila je iznimno korisna. A zamisli kako smo se iznenadile kad smo otkrile da se sposobnost kontroliranja demona nasljeđuje putem krvi." U krvi, rekla mi je gospođa Casnoff. U krvi. Tvojoj, mojoj, mojega oca, Aliceinoj... Iznenada sam shvatila što je time mislila. "Naš je otac izveo obred koji je tvoju praprabaku pretvorio u demona", rekla je Lara. "Naša je krvna loza stvorila tvoju. Što znači da ćeš, kad povratiš moći, biti pod našom kontrolom."
Nisam mogla skinuti pogled s čarolije čak ni kad sam počela drhtati. "To je nemoguće", rekla sam kao da će se obistiniti budem li to izgovorila. "Da ste me mogle kontrolirati, učinile biste to i prije." "Nismo znale da možemo pa nismo nikada ni pokušale", rekla je gospođa Casnoff koja je tada prvi put progovorila. "Ali zašto? Zašto biste me htjele kontrolirati kad možete prizvati koliko god želite demona?" "Novi demonu mogu biti... nepredvidljivi", rekla je Lara. "Ali ti? Četvrta generacija demona? Šanse da ti... izgubiš kontrolu su, pa recimo da su vrlo, vrlo male. Zbog čega si pogodnija za ulogu vođe." Lara mi se zatim nacerila, a u njezinim očima vidjela sam samo ludilo. "Naposljetku, svakoj je vojsci potreban general." Zgrčena želuca skočila sam na noge i udaljila se od stola. "Ne. Ne, radije ću zauvijek ostati bez svojih moći nego da se vama podčinim." Lara je bacila otvorenu knjigu na stol, a moja je magija zavapila. "To kažeš ti", rekla je i naslonila se u naslonjaču. "Ali tvoje moći žele da ih oslobodimo. Ti si demon, a sad kad si vidjela tu čaroliju, magija koja ključa u tebi neće se smiriti dok je ne oslobodiš." Moja jedina želja bila je staviti ruku na tu stranicu. "Zašto me ne prisilite na to?" upitala sam Laru. Ako samo trebam dotaknuti tu stranicu, mogla bi obići stol i zgrabiti me. Prestravljeno sam shvatila da želim da to učini pa sam uzmaknula. "Takve su čarolije osjetljive", rekla mi je. "Nešto tako moćno ne može se nametnuti nikomu. Ti to trebaš izabrati. A grimorij će te čekati ovdje", doviknula mi je Lara kad sam jurnula prema vratima, "otvoren na stranici s tom čarolijom, svakoga dana, Sophie. Dozivat će te. Kad bi se sada predala poštedjela bi se velike boli." Kožu mi je odjednom oblio hladan znoj pa sam samo prtljala rukom oko kvake. Kad su se vrata napokon otvorila, istrčala sam, a moja je magija vrištala tako glasno da sam htjela začepiti uši. Jenna me čekala u našoj sobi, a kad sam otvorila vrata, skočila je na noge. "O, moj Bože, jesi li dobro? Kad je Lara došla ovamo i zatražila grimorij, umalo sam umrla, a - Soph?"
Ovdje gore moja čežnja za grimorijem nije bila tako snažna, ali i dalje sam drhtala dok me Jenna vodila prema krevetu. Sklupčala se kraj mene. "Što se dogodilo?" upitala je tiho. Kad sam završila s prepričavanjem Jenni onoga što se dogodilo u Larinu uredu, prestala sam drhtati, ali počela sam plakati. "Tako želim povratiti moći", rekla sam Jenni koja mi je gladila kosu, "ali ne mogu riskirati da postanem nekakva... stvar koju će one kontrolirati. Bila sam tako uvjerena da će sve biti u redu ako uspijem povratiti moći. Ali ovo? Bože, Jenna, ovo je stoput gore." "Pssst", promrmljala je. "Smislit ćemo nešto. Smislit ćemo nešto. No glas joj se počeo kolebati i uskoro smo zaspale priljubljene jedna uz drugu kao da smo mala djeca. Kad sam se prenula iz sna mislila sam da je u pitanju grmljavina. Sjela sam na krevet, zatreptala, a školom se razlegnula duboka tutnjava. Prozori su se zatresli, a kad sam stopalima dotaknula pod, osjetila sam laganu vibraciju. "Štooo je?" pospano je progunđala Jenna. Prišla sam prozoru i pokušala shvatiti što vidim. U magli sam uočila igru svjetla, isprva su bila treperava i prigušena, ali zatim su počela sjati tako snažno da sam mogla razabrati oblik stabala koja je inače skrivala magla. Čula sam da se u hodniku otvaraju vrata, zvuk bosih nogu na drvenome podu. Našu je sobu ponovno zabljesnula svjetlost, a čula se i još jedna tutnjava, ovoga puta toliko snažna da su mi zazvečali zubi. Sada potpuno budna, Jenna je iskočila iz kreveta i otvorila vrata. Ostale djevojke okupile su se na podestu i gledale kroz razbijen prozor od obojena stakla. I dalje sam osjećala zov grimorija pa sam zarila nokte u dlanove u nadi da će me bol obuzdati da ne pojurim niza stube. Svjetlo je i dalje bljeskalo, a tutnjava je postajala sve glasnija i snažnija. Nekoliko mlađih djevojaka začepilo je uši. Netko mi je pogurao lakat, a kad sam se okrenula, ugledala sam Nausikaju, nježno je mahala krilima. "Lara je večeras došla do naše sobe po Taylor", rekla je. "Misliš li da..." Glavom je pokazala prema svjetlima. "Jesu li joj što učinili?" Moja me magija gotovo gušila, a zbog sve snažnijih vibracija s prozora su otpadali komadi stakla. Nisam čula kako udaraju o pod. Svjetla su zabljesnula posljednji put, ovoga puta toliko snažno da smo svi sklopili oči i okrenuli glave. A zatim je sve utihnulo. Stajali smo ondje, drhtali, a kroz razbijeni prozor odjednom je zapuhao hladan vjetar.
Negdje u daljini začula sam neljudsko zavijanje. "Da", rekla sam Nausikaji. "Mislim da jesu."
DVADESET PETO POGLAVLJE
Čim sam se sljedećeg jutra probudila, osjetila sam grimorij poput kakve kostobolje. Već je dobrano prošlo podne kad sam uspjela izaći iz kreveta. Silazak na donji kat predstavljao je smrtne muke, ali morala sam vidjeti što se događa. Ispostavilo se da je stanje mnogo gore nego što sam mislila, a, vjerujte mi, pripremila sam se za svakakve grozote. Prozor od obojena stakla bio je posve razbijen, za drveni okvir držalo se još samo nekoliko krhotina. U neko doba noći počelo je kišiti, a voda se sada slijevala kroz nazubljen otvor. Jenna i ja stajale smo u glavnom predvorju i promatrale kako kiša klizi niz papirnate tapete i natapa tepih. "Misliš li da je Taylor jedina učenica koju su sinoć odveli?" upitala je Jenna. Bila sam toliko zaokupljena nastojanjem da je ne odgurnem i ne pojurim do Larina ureda i grimorija da je prošlo neko vrijeme prije nego što sam joj odgovorila. "Ne znam. Ne znam mogu li preobraziti više od jednoga odjednom. Ali nije važno. Kako god bilo, počele su." Drhtaj mi je skrhao tijelo, a moći su mi udarale u kožu, preklinjale me da ih oslobodim. "Što radite ovdje dolje?" obrecnuo se nečiji glas. Iza nas stajala je Vandy držeći ruke na bokovima. Premda smrknute, oči su joj bile umorne, nabori oko njih izraženiji nego inače. "Samo smo - " rekla je Jenna, ali Vandy je podignula ruku. "Ne zanima me što ste radile. Vratite se u svoju sobu. Odmah." Jenna je krenula prema stubama, ali ja sam ostala na mjestu. "Zar i vi to želite?" upitala sam Vandy. "Pretvoriti svu ovu djecu u demone? Jer znam da ste kuja, ali nikada nisam mislila da ste baš zli." Njezina smrknutost prerasla je u još ružniji izraz. Gotovo ogorčen. "Sad je dosta!" obrecnula se i uprla prstom prema stubama. "Krenite." Oslanjajući se o Jennu, vratila sam se gore u sobu. Čim su se vrata za nama zatvorila, čula sam škljocanje brave. Skljokala sam se na krevet, drhtala od boli i želje, a Jenna je nastavila koračati. "Nastavit će dolaziti po svakoga od nas. Svake večeri leći ćemo u krevet i slušati te - te grozote i pitati se tko je sljedeći."
Snažno se bacila na svoj krevet. "Sophie, što ćemo učiniti?" Uzeti grimorij. Povratiti moći. Ta je misao bila toliko snažna da sam zastenjala i rukama prekrila uši. "Ne znam", rekla sam Jenni, a u grlu su mi se nakupile suze. Je li ijedan osjećaj gori od bespomoćnosti? Otkotrljala sam se na svoju stranu, a želja za grimorijem snažno je strujala mojim žilama. Bila sam toliko zaokupljena vlastitom agonijom da sam pomislila da haluciniram kad sam ugledala da se nešto miče u zrcalu. Ali Jenna je rekla: "Koji je to vrag?" Prisilila sam se da se usredotočim, sjela i škiljnula prema zrcalu. Još jedan titraj, nešto nalik na sjenu pomaknulo se u njemu. A zatim je slika postala jasnija. Torin. Ostao je ondje samo sekundu prije nego što je ponovno nestao, ali ja sam skočila s kreveta zanemarujući vrisku u svojoj glavu. "I ti si to vidjela, zar ne?" upitala sam Jennu. I dalje je sjedila na krevetu, razrogačila je oči. "Aha. U zrcalu se pojavio neki frajer. Što - " Ali ja sam već prislonila dlanove uza staklo. "Torine? Jesi li tu?" nisam imala pojma kako se uspio prebaciti iz zrcala Brannickica u ovo, ali nisam se žalila. Preda mnom je ponovno zatitrala njegova slika, kao kad televizor ima loš prijem. Primijetila sam mu tračak razdraženosti na licu, ali zatim je ponovno iščeznuo. Ali, baš prije nego što je to učinio, usnama je oblikovao dvije riječi: "Tvoji roditelji." "Što?" zavapila sam i tresnula zrcalo. "Što s mojim roditeljima? Torine? TORINE!" Više se nije pojavio, a ja sam bila toliko frustrirana da sam htjela vrištati. Jenna je stala kraj mene. "Elodie. Vidi može li Elodiena magija... ne znam, dovući ga natrag." Nakon onoga što je učinila, gadila mi se pomisao na to da se Elodie vrati u moje tijelo. Ali kad si očajan... "E1 - " bilo je to sve što sam izgovorila prije nego što je fijuknula u mene. Dovući ga ovamo, rekla sam joj hladno. Nije odgovorila, ali osjećala sam kako se njezina magija slijeva kroz mene i izlazi kroz vrške mojih prstiju. Ali koliko god se trudila, koliko god ja govorila Hajde, hajde, hajde, Torinu nije bilo ni traga. Moje su ruke naposljetku pale sa stakla, a Elodie je rekla: "Ne mogu. Što god pokušava napraviti, moja magija nije dovoljno snažna da mu pomognem."
Uzdahnula je i naslonila se na ladičara. Jenna je i dalje stajala preda mnom, ruke je čvrsto prekrižila na grudima. "Sophiena magija mogla bi to", rekla joj je Elodie. Jenna je zakoračila prema njoj i znala sam da u Elodienim očima traži mene. "Ne smije povratiti moći. Učini li to, Casnoffice bi je mogle - " "Kontrolirati? Da, znam to. Ali ne misliš li da je vrijedno rizika?" Ovaj, ne? rekla sam, a Jenna je samo zagrizla usnu ne odgovorivši. "Samo kažem", nastavila je Elodie, "da bih se, kad bi Sophie i Lara Casnoff odlučile odmjeriti snagu volje, kladila na Sophie. Možda bi je uspjele kontrolirati. Ali možda, možda, bi im se mogla oduprijeti." Ne mogu. Rizik je prevelik. Što bi se dogodilo Jenni kad bi me Lara kontrolirala? Što će joj se dogoditi nastaviš li ovako? Osjećam te, Sophie. Bit ćeš u agoniji sve dok ne dotakneš tu prokletu čaroliju. Zato ti kažem da je dotakneš pa ćeš vidjeti što će se dogoditi. Jenna je podignula ruke i obuhvatila mi lice, nagnula mi glavu prema sebi. "Soph", rekla je. "Ne mogu vjerovati da ću izgovoriti ovo, ali... mislim da je Elodie u pravu. Točno, postoji šansa da ćeš se, povratiš li moći, predati Casnofficama. Ali bez tvojih moći? Nema šanse da se izvučemo iz ovoga." Elodie se okrenula i otvorila najgornju ladicu. Navrh odjeće ležao je grimorij. Kako je to dospjelo ovamo? upitala sam i odjednom shvatila zašto me jutros toliko privlačio. Ja sam ga donijela ovamo da učinimo to. Moja je ruka uzela knjigu, otvorila stranicu s čarolijom, a Elodie joj je primaknula moj dlan. NE, vrisnula sam, a Elodie je počela oklijevati. Moraš to učiniti, rekla je naposljetku odlučno. Mislila sam da će biti jednostavnije učinim li to umjesto tebe. Ne, ponovila sam, ali čak sam i u svojoj glavi zvučala slabašno. Učini to, odgovorila je Elodie. Prekini ovo. Osjetila sam da je otišla i zateturala unatrag prema ladičaru. Kad sam povratila dah, podignula sam glavu i zagledala se u otvorena vrata. Magija u meni dignula je pobunu. Jenna me primila za ruku. "Možeš ti to", rekla je. "Znam da možeš. Snažnija si od njih." Nisam bila tako sigurna u to. Ali bila sam sigurna u ono što moram učiniti.
Nisam mogla razmišljati o tome. Zgrabila sam grimorij koji je pao na pod kad je Elodie otišla. Moji su prsti bez pogreške pronašli čaroliju koja me snažno vabila. A zatim sam, ne uzevši si vremena ni da udahnem, pritisnula ruku na tu stranicu. Imala sam osjećaj da mi se nešto rasprsnulo u grudima. Ukočila sam se, a moje su se moći stale razmatati, magija mi se počela prelijevati u žile. Pod od tvrdoga drva napuknuo je pod mojim stopalima, a Jenna je vrisnula i odskočila. Disala sam tako teško da sam dahtala, bacila sam grimorij na pod i objema rukama tresnula zrcalo. Torin, pomislila sam i trznula se. Takvom se brzinom pojavio u njemu da sam poskočila. "Koji je to vrag bio?" zavapio je i neobuzdano treptao sve dok mu se pogled naposljetku nije zaustavio na meni. Kad me ugledao, nacerio se. "Oh, dobro si to obavila, Sophia." Nisam imala mnogo vremena. Osjećala sam nešto, nešto me češkalo u stražnjem dijelu mozga, znala sam da je, negdje na otoku Graymalkin, Lara istog trena shvatila što se dogodilo. "Zašto si me pokušao kontaktirati? Gdje su moji roditelji?" "Hmm? Oh, tako je, moja veličanstvena misija. Nakon što si otišla -" "Poštedi me!" zarežala sam. "Što želiš i gdje su oni?" Namrštio se. "Dobro, dobro. U Irskoj su. U Lough Bealachu. Trebao sam te dobiti da provjerim jesu li ti ikako naudile, ali - " Već sam se pokrenula, podignula grimorij, ponovno ga zataknuta za pojas. Bilo je lako raznijeti bravu. Još je lakše bilo magijom dozvati Cala i Archera. Cal je bio u svojoj kolibi, Archer u svojoj sobi, a ja sam im se istodobno obratila u njihovim glavama. Dođite se naći sa mnom i s Jennom vani. Pripremite se za bježanje. A zatim sam, budući da sam shvatila da sam se upravo zaderala u njihovu mozgu, dodala: Molim vas. I oprostite na vrištanju. Jenna je izašla za mnom na podest. Spustila sam se za možda tri stube kad se dogodilo. Naglo sam se trznula i zaustavila. Ne mogu pobjeći. Ne mogu napustiti otok. Baš bedasto od mene. Ne, ono što sada moram učiniti jest otići Lari. Lara me treba i ona će "Sophie?" dozvala me Jenna i dotaknula mi lakat. Okrenula sam se prema njoj. Stajala mi je na putu. Pokušat će me spriječiti da odem Lari, da ispunim svoju sudbinu. Stoga mi zapravo preostaje samo jedno. Moram je ubiti.
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
Jednom sam rukom ščepala Jennu i nagnula je prema sebi, a u mojem srcu nije bilo ni traga žaljenju ili tuzi. Ako sam išta osjećala, bilo je to gnušanje, kao da ubijam bubu. Ova... stvar stoji mi na putu. Moram je se otarasiti. Magija je suknula iz mojih tabana, ošamutila me i ispunila osjećajem potpunosti. Vidjela sam da je shvatila što joj se sprema, vidjela sam kako je svladavaju strah i očaj. No i dalje nisam osjećala ništa. Ni samilost, pa čak ni zadovoljstvo. Samo sam htjela da nestane kako bih mogla doći do Lare. No prije negoli je čarolija doprla do vršaka mojih prstiju, Jenna me zgrabila za lice. "Sophie", rekla je tiho. Očajnički. "Pogledaj me. Bolja si od njih. Možeš im se oduprijeti." Oči su joj se napunile suzama, a mene je nešto štrecnulo u grudima. Njezini prsti uronili su mi u obraze. "Molim te", preklinjala me. "Soph, ti si mi najbolja prijateljica. Volim te i poznajem te. Znam de se možeš oduprijeti ovome." Čvrsto sam sklopila oči, a sve u meni žudilo je da je ubijem. Da je uništim, da uništim sve. Čvrsto sam se uhvatila za ogradu, osjetila kako drvo puca i savija se pod mojim rukama. "Sophie", ponovila je Jenna, a ja sam odjednom ponovno vidjela onu večer kad smo se upoznale, sjedila je na svojem krevetu, smijala se. Osjetila sam kako su me njezine ruke grlile prethodne noći dok sam vapila za grimorijem. Jenna, pomislila sam. Ne mogu ozlijediti Jennu. Nešto je u meni popustilo, gotovo kao da se raspuknuo lanac. U glavi sam jasno čula Larin bijesan urlik, a u sljedećem trenutku plakala sam i grlila Jennu tako čvrsto da me čudi što je nisam prepolovila. "O, moj Bože, žao mi je, žao mi je", rekla sam joj. Nasmijala se, ali zvučala je plačljivo. "Rekla sam ti da si bolja od njih."
U daljini je nešto zatutnjilo, a ja sam se odmaknula od Jenne i pogledala kroz razbijen prozor od obojena stakla. Vani se još više smračilo, a magline vitice počele su se izvijati oko prozorskog okvira. "Nadajmo se", rekla sam. "Mercerice!" okrenula sam se i na vrhu stuba ugledala Archera. Istodobno je kroz ulazna vrata dojurio Cal. Gledala sam sad jednog sad drugog, a zatim rekla: "Dobro, obećavam da ću vam sve objasniti kad preživimo. Zasad je dovoljno da sam povratila moći, da znam gdje su mi roditelji i da idemo do Itinerisa i bježimo s ovog otoka. Dakle, pokret!" Ne znam je li to bilo zbog mojega tona ili činjenice da je tutnjava postala glasnija, ali oba su dečka krenula u akciju. Nas četvero istrčalo je iz Hekine škole na pljusak. Magla se kotrljala prema naprijed, a ja sam se zaustavila i podignula ruku. Iz prstiju su mi frcnule iskre i magla se počela kotrljati unatrag, sva se uskomešala. Kad sam osjetila kako mi magija navire iz stopala, preplavilo me zadovoljstvo. Ispružila sam još jednu ruku, a magla kao da se lecnula u svojem užurbanom povlačenju. "Dobro je", rekla je Jenna povlačeći me za ruku. "Ponovno si opaka. A sada, bježimo." Čula sam kako nam se iza leđa otvaraju ulazna vrata škole. Nisam se osvrnula. Cal, Jenna, Archer i ja pojurili smo preko travnjaka na kojem se raščistila magla i uputili se prema šumi. Usudila sam se baciti samo jedan pogled preko ramena. Netko je stajao na vratima. Sudeći prema njegovoj visini, pomislila sam da bi to mogao biti Nick. No ta je osoba zatim preskočila trijem i počela trčati prema nama i ja sam znala da je to Nick. Ništa ne može biti tako brzo, čak ni metamorf. Kad nam se približio, vidjela sam mu lice, njegove zastrašujuće, tupe crvene oči. Bila sam dovoljno jaka da se oduprem Larinoj kontroli, no Nick je očito i dalje njezina igračka. Izvela sam napadačku čaroliju, ali on joj se suprotstavio jednostavno odmahnuvši rukom. Zaustavila sam se i počela skupljati snagu, no on nije dolazio po mene. Ispružio je ruke, izbacio kandže i posegnuo za Jennom. "Ne!" vrisnula sam. A zatim se sve odigralo istodobno. Jenna se zaustavila i osvrnula, Nick je nasrnuo na nju, no među njima se iznenada pojavio Archer, zgrabio je Nickovu pruženu ruku i udaljio je od Jenne baš kad se Nickova druga kandža nagnula prema njegovim prsima. Vidjela sam kako su oboje iskrivili lice od bola, a zatim sam na Nicka ponovno ispalila udar magije. Ovoga puta bio je dovoljno jak da ga odbaci dalje od Archera i on se stropoštao na tlo. Archerova krv poprskala je travu. Cal mu je prišao, ali Archer ga je odgurnuo. "Nemamo vremena. Hajdemo."
Prišla sam Jenni, bila je blijeda i drhtala je, ali nije bila ozlijeđena. "H-hvala ti", rekla je Archeru koji je samo ponovio: "Nemamo vremena." I bio je u pravu. Nešto je iz kuće krenulo prema nama. Osjećala sam crnu magiju kojom je to zračilo i znala sam da je riječ o još jednom demonu. Pojurili smo u šumu. Zaustavila sam se dovoljno dugo da kažem Archeru: "Odvedi nas do Itinerisa." Archer je već upotrijebio Itineris na Grymalkinu kad je bježao s njega. "Ja ću ostati na začelju." Nije mi odgovorio, samo je mahnuo Jenni i Calu koji su jurnuli za njim. I ja sam potrčala za njima, napeto sam očekivala novu napadačku čaroliju. No premda sam za nama čula vrisku i krikove, magija nas nije sustignula. Izronili smo iz šume na plažu. I tad sam se sjetila nečega. Sranje, očito sam predugo bila bez svojih moći kad sam zaboravila na jednu od najluđih čarolija koju mogu izvesti. "Stanite!" doviknula sam im. Archer, Cal i Jenna poskliznuli su se na pijesku dok su se zaustavljali. Mahnula sam im da mi priđu. "Uhvatite se za ruke", rekla sam. Archer se zagledao u mene, jednom rukom pritiskao je krvava prsa. "Sophie, ovo stvarno nije trenutak za krug prijateljstva." "Nije riječ o tome", rekla sam. "Nego o ovome." Sklopila sam oči i usmjerila svu svoju magiju na teleportacijsku čaroliju. Podignuo se leden vjetar, a nakon toga našli smo se u šumarku u kojem je bio smješten Itineris Hekine škole. "Ideš", izustila je Jenna. "Baš je genijalno što si se vratila." Kroz mene su prostrujili magija i zadovoljstvo. "Blago rečeno", složila sam se. "Hajdemo sad." I tako je nas četvero uskočilo u Itineris.
TREĆI DIO
Pustolovine u Zemlji Čudesa izrastoše, jedna po jedna, i tako, sad je iskovana ta pripovijetka čedna; u zalazak sunca, domu svome Krmari momčad sretna. Alica u Zemlji čudesa3
3
L. Carroll, Alica u Zemlji čudesa, preveo Antun Šoljan, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Znate li što bi bilo odlično? Kad se tijekom magičnih putovanja barem na sekundu ne bih osjećala kao da mi je netko upravo pokušao iščupati kralježnicu kroz nos. Ležala sam na hladnu, kamenom tlu, moji unutarnji organi pokušavali su se prerasporediti. Čula sam da netko kraj mene dašće i guši se, a poznati glas rekao je: "U redu je. Daj si malo vremena." Mama. Okrenula sam glavu ustranu i vidjela kako kleči nad Jennom koja je ležala sklupčana na boku i drhtala. Putovanje Itinerisom posebno teško pada vampirima. Uspjela sam se osoviti na ruke i koljena, osvrnula se oko sebe. Bila je večer, a u blizini je bila nekakva velika količina vode. Čula sam kako zapljuskuje obalu, a zrak je bio vlažan. Iza mene je bio nekakav velik kamen, u njegovu je središtu bio plitak usjek. Pretpostavila sam da je to Itineris. Tik kraj Jenne i mame sjedio je Archer, zbunjeno se osvrtao uokolo. Cal je stajao kraj... škiljnula sam u nastojanju da bolje pogledam. Finley. Prepoznala sam njezinu dugu crvenu pletenicu. Odjednom sam se sjetila grimorija i ruka mi je panično poletjela prema donjem dijelu leđa. Premda sam se šokirala, laknulo mi je kad sam ga napipala nagurana tik uz kožu. Ustala sam, ali koljena su mi bila klecava, a preda mnom se odjednom zaljuljalo tlo. Nečija me ruka pridržala za lakat. "Polako", rekao je moj tata. Smiješio mi se, tamne tetovaže na njegovu licu na mjesečini su izgledale crno. Vrisnula sam tiho od olakšanja, bacila mu se oko vrata, zarila lice u njegovu jaknu. Kad sam osjetila da napokon mogu progovoriti, uzmaknula sam i graknula: "Kako? Kako je Torin dospio u Hekinu školu?" Tata je brzo zatreptao pa sam isprva pomislila da ga je moje pitanje iznenadilo. Zatim sam shvatila da nije: borio se sa suzama. Kad sam vidjela da je tata, koji je gotovo doktorirao na temu stiskanja zuba, na rubu plača od radosti što me vidi,
zapekle su me oči. Zatim je pročistio grlo, uspravio ramena i rekao: "Bilo je iznimno teško." Nasmijala sam se kroza suze. "Kladim se da jest." "Bila je to Torinova ideja", rekao je netko iza mene, a kad sam se okrenula, ugledala sam Izzy. Baš kao i moji roditelji i njezina sestra, bila je odjevena u traperice i crnu jaknu, premda je ona svoju svijetlu kosu prekrila i crnom kapom. "Imale smo brdo starih knjiga čarolija, a kad ste ti i Cal nestali, počeo ih je listati. Pronašao je čaroliju koja bi mu omogućila da otputuje u drugo zrcalo." "Naravno, problem je bio pronaći tvoje zrcalo", rekla je Aislinn i izronila iz mraka. "Zar se ne bojite da će zauvijek reći zbogom svojem zrcalu i početi se motati po ženskim svlačionicama ili nešto slično?" Aislinn je pogledala Izzy. "Torin ima svoje razloge zašto želi ostati s nama", rekla je, a čak sam i na prigušenu svjetlu vidjela kako Izzyne obraze oblijeva crvenilo. Možda ću jednog dana dokučiti što god da se tu događa. Po mogućnosti nakon što uspijem dokučili tisuću drugih stvari sa svojega dnevnog reda. Jenna je ponovno počela normalno disati, prstima je čvrsto stiskala krvavi kamen. Mama ju je zadovoljno potapšala po ramenu i rekla: "Samo ti ostani ležati. Odmori se." Jenna je sklopila oči i kimnula. Mama mi je tek tada prišla i zagrlila me. "Mislim da smo ispunili kvotu plačem obilježenih okupljanja", zahihotala se i naslonila glavu na moje tjeme. "Obećavam ti da, kad ovo obavimo, više nikada neću izaći iz kuće. Ostat ćemo u njoj i naručivati pizzu i gledati loše emisije na televizoru." Mama je uzmaknula i pogledala preko mojega ramena. "Oh, mislim da ćeš povremeno htjeti izaći", rekla je. Osjetila sam topao pritisak Archerove ruke oko struka. "Hej, ja volim pizzu i loše emisije na TV-u." Iznenađeno sam se okrenula prema njemu. "Tvoja prsa - " "Cal", rekao je umjesto objašnjenja. "Frajeru sam sad već dužan valjda brdo hamburgera. Ovo već postaje neugodno." Mama mi je dobacila lagani osmijeh, a zatim je rekla: "Znaš, nisam mislila da ću ovako susresti Sophiena prvog pravog dečka." "Mama."
Archer me lagano stisnuo. "Hoćeš reći da sam ja prvi dečko kojeg su tvoji roditelji spasili sa začaranog otoka koristeći se magičnim zrcalom? Osjećam se stvarno posebno." Zakolutala sam očima i okrenula se prema vodi. "Pretpostavljam da je ovo Lough Bealach." "Jest", rekla je Aislinn. "Imali smo mnogo posla otkako ste nestali." Finley i Izzy bili su tik iza nje. Mama je neznatno istupila i stala kraj svoje sestre. "I mi također", rekao je Cal, a ja sam odjednom shvatila da stoji meni s druge strane. "Hajde, zlato", rekla mi je mama. "Uđimo." "Uđimo kamo?" upitala sam. "Ovamo", rekla je Finley i pokazala prema malenoj kamenoj kući prekrivenoj mahovinom. Pošla sam za ostalima u tu nastambu. Nekoć je možda bila i udobno mjestašce. I ne samo to, možda je zbog nepostojanja prozora uvijek odlično štitila unutrašnjost od hladna vjetra s jezera. No kad se u nju natiskalo devet osoba, a u njezinu se ognjištu dimila vatra od treseta, bila je neugodno tijesna i topla. Nije pomagalo ni to što sam se našla zbijena između Cala i Archera, obojica su mi se čvrsto priljubila uz bokove. Nasred prostorije smjestio se naizgled prilično star sklopivi stol prekriven kartama i knjigama. Čovječe, koji god prostor da Brannickicama staviš na raspolaganje, one će ga pretvoriti u ratnu sobu. Aislinn je zauzela svoj uobičajeni položaj na jednoj strani stola. "Dobro", rekla je. "Ispričajte nam sve što se dogodilo." Cal, Archer, Jenna i ja uspjeli smo izvesti nešto zbilja impresivno: četverosmjerni pogled. "To je stvarno komplicirano", rekla je naposljetku Jenna. "Iskoristili smo vješca iz šesnaestog stoljeća zarobljenog u zrcalu da vam javi gdje smo", ravnodušno je rekao tata. "Mislim da možemo reći da smo se već naviknuli na, komplicirano ." Archer se nasmiješio. "Sviđa mi se tvoj tata", šapnuo mi je na uho. "Naravno", promrmljala sam. "Casnofficama škola služi kao mjesto za razmnožavanje demona", rekao je Cal koji je kao uvijek odmah prešao na stvar. Prvi put primijetila sam liniju koja mu uokviruje usta, kako napeto drži ramena. Cal toliko toga drži u sebi da katkad zaboravim da je ono što Casnoffice rade i njemu jednako grozno kao i meni. Krenula sam ga primiti za ruku, ali čim sam prstima dotaknula njegov rukav,
predomislila sam se. Nakon onoga što je izvela Elodie, više ne dolazi u obzir da ga dotaknem. Pročistila sam grlo i ponovno se usredotočila na tatu. "Kako je Cal rekao. Ali to nije sve." Pružila sam ruku prema tati i premda se nalazio gotovo na drugom kraju prostorije, primio ju je bez problema. Tada sam ga pogodila laganim udarom magije na što je širom otvorio oči. "Tvoje moći", ispalio je. Kimnula sam. "Ponovno u funkciji." Izvukla sam grimorij i bacila ga na stol. "Zahvaljujući ovomu." Objasnila sam što sam kraće mogla sve o Casnofficama i kako im je njihova krvna loza trebala omogućiti da me kontroliraju. "Lara je izvela čaroliju kojom mi je pokazala povijest njihove obitelji", nastavila sam. "Gadna priča. Ljudi su gotovo satrli cijelo selo Alexeija Casnoffa. Koliko god to čudno zvučalo, sve je počelo s dječakom koji se htio osjećati sigurno. Bio je posve uvjeren da će demoni zaštititi prodigije, a to je uvjerenje prenio i na svoju djecu." Osvrnula sam se po skučenoj, zadimljenoj prostoriji. "To je ono što možda ne kužite. Nemamo posla s osobama čija je deviza, triput hura za zlo’. Casnoffice vjeruju da su u pravu." "A upravo su zbog toga tako zastrašujuće", rekao je tata kimajući. "Ljudi vrlo rijetko sebe doživljavaju kao zlikovce." Prisjetila sam se kako je gospođa Casnoff mrmljala "Cilj opravdava sredstvo", a bila bih i zadrhtala da u prostoriji nije bilo tako prokleto vruće. "Dobro, dakle to je njihov plan", rekao je Archer i uzdahnuo. "Koji je vaš?" "Idemo u podzemlje", rekla je Izzy. Lagano je poskočila izgovarajući to, oči su joj zasjale, a po njezinu tonu čovjek bi pomislio da je podzemlje inačica zemlje igračaka. "Polako, Iz", rekla je Finley i položila ruku sestri na rame. "Nije to tako jednostavno." "Tko bi rekao", rekla je Jenna tiho. "Kao prvo, ići će samo Sophie", rekla je Finley, a Aislinn se umiješala i dodala: "Samo ona može ići." "Dobro, ali kad sam došla niste znali da sam povratila moći", rekla sam dok sam izvlačila ruku ukliještenu između Archera i sebe kako bih obrisala grašku znoja s čela. "Kako ste onda znali da ću biti u stanju ići?"
"Nismo znali", rekla je mama i naslonila se bedrom na sklopivi stol. "Razmišljali smo o tome da pošaljemo tvojega oca u nadi da će mu biti dovoljna njegova DNK da se probije." Uzdahnula je i protrljala oči, izgledala je starije i umornije nego ikad prije. "Morali smo nešto pokušati." "Ali sada kad si povratila moći, trebala bi bez problema doći do podzemlja", rekao je tata. "Uputit ćeš se dolje - sama - i sakupiti što je moguće više demonskoga stakla." "Zašto svi pričate o tome kao da je to mačji kašalj?" upitao je Archer. Pokušao je podignuti ruku, vjerojatno kako bi zagladio kosu, zbog čega sam morala izbjeći njegov lakat. "Ah, Sophie će samo skoknuti dolje do podzemlja i napuniti košaru demonskim staklom!" "Sophienu sigurnost nitko ne shvaća ozbiljnije od njezina oca i mene", rekla je mama. Glas joj je bio tih i ujednačen, ali oči su joj bile odrješite. Nisam bila sigurna javlja li se to Brannickica u njoj ili je to samo mama. "Znam to" rekao je Archer i ustuknuo. "I znam... Čujte, znam da je Sophie demon. Sve bi nas mogla pregaziti kad govorimo o magiji. Ali što točno podrazumijeva silazak u podzemlje? Hoću reći, ima li dolje još demona? Čudovišta? Što bi joj se moglo dogoditi?" Moji su se roditelji pogledali, a zatim je Aislinn pročistila grlo. "Ne znamo točno. To još nitko nikad nije pokušao." "I, što?" upitao je Archer, sada je bio vidljivo ljutit. "Poslat ćete je dolje i nadati se najboljem? To je ludost! Mora postojati drugi način da se suprotstavimo Casnofficama!" Plašeći se da bi ponovno mogao spomenuti Oko, povukla sam ga za rukav. "Hej", rekla sam tiho, žaleći što o tome razgovaramo pred cijelom mojom obitelji. "Nitko me ne tjera da učinim išta protiv svoje volje." Pogledala sam Aislinn. "Ovi demoni koje je Lara prizvala... Je li demonsko staklo jedini način da se obranimo od njih?" "Jest." Zastala sam i duboko udahnula u nadi da mi glas neće zadrhtati te rekla: "Onda idem u podzemlje." "Hvala ti, Sophie", rekao je tata, a Aislinn je energično kimnula. "Dakle, odlučeno je. Sutra u zoru Sophie ide na otok na sredini jezera, a ondje će se spustiti kroz prolaz." Zgrčena želuca promotrila sam ljude do kojih mi je stalo najviše na svijetu i tiho pristala. "Sutra."
DVADESET OSMO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra šetala sam stjenovitom obalom Lough Bealacha i pokušavala smisliti najbolji način da pređem preko. Na horizontu se počela nazirati ružičasto-siva svjetlost. Nisam imala pojma koliko je sati, ali tijelo mi je govorilo da je otprilike "jao, totalno prerano". Spavala sam samo nekoliko sati. Pošto je tata najavio da ću se sljedećeg dana uputiti prema prokletom podzemlju, nitko nije bio pretjerano raspoložen za spavanje. Aislinn, Finley, Izzy i mama prostrle su vreće za spavanje u nastambi, a ja sam stvorila šatore za tatu, Archera, Cala, sebe i Jennu. Nisu bili ništa spektakularno (a onaj koji smo dijelile Jenna i ja lagano se objesio u sredini), ali i dalje su bili prvo što sam iščarobirala nakon dugo vremena. Kad sam završila, tata je rekao: "Stvorila si nešto ni iz čega. Svjesna si toga, zar ne?" Trebalo je vremena da to shvatim. Običnim vješticama i čarobnjacima gotovo je nemoguće stvoriti nešto ni iz čega. Pod Aliceinim vodstvom Elodie je svladala tu vještinu, ali meni je to uvijek bilo komplicirano. A tata je bio u pravu: to mi je upravo pošlo za rukom, gotovo bez razmišljanja. "Baš je dobro vidjeti da se ponovno služiš svojim moćima", rekao je tiho. Pogledala sam ljubičaste oznake na njegovu licu i odgovorila mu zagrljajem. Dok sam sada stajala kraj vode, osjećala sam kako se moći spokojno komešaju u meni. Kad sam se htjela podvrgnuti obredu uklanjanja, tata mi je rekao da je to kao da mi netko pokuša oduzeti boju očiju. Bio je u pravu. Dok sam bila bez moći, imala sam osjećaj da nedostaje velik dio mene. Protrljala sam ruke, iako sam svoju školsku uniformu pomoću magije pretvorila u debeo crn džemper i traperice. U Irskoj je u rujnu osjetno hladnije nego u Georgiji. Naravno, nisam drhtala samo od hladnoće. Iz vode se uzdizala velika zastrašujuća stijena. Protrljala sam ruke jače i sjela kraj Aislinn na jedan od kamena koji su okruživali obalu. Ustala sam prije zore u nadi da ću izbjeći suzne rastanke, ali Aislinn je već bila budna i čekala me kraj jezera.
"Rekla sam Grace da pusti da te ja otpratim", rekla je. "Bojala sam se da biste se obje previše uzrujale kad bi ona to učinila. Isto vrijedi i za tvojega oca, a ti se sada moraš usredotočiti." Zvučala je osorno, ali svejedno mi je bilo drago što je uz mene. "Onda, da jednostavno stvorim čamac?" upitala sam je. Slegnula je ramenima. "Nisam ja čarobnica. Prijeđi kako god misliš da je najbolje." "Mogla bih otplivati", predložila sam. "Oh! Ili da možda iščarobiram nekakav zgodan jet ski? Pružila sam ruke kao da se držim za upravljač spomenutoga zgodnog jet skija. Aislinn me pogledala, a zatim je rekla: "Jesi li uvijek ovakva kad si nervozna?" Ruke su mi pale niz bokove. "Uglavnom." Okrenula sam se prema vodi. "Vidiš, riječ je o tome da sam prilično sigurna da bih mogla napraviti čamac. Ali učinim li to, da mu stavim motor? Ili jedro? Ili se od mene očekuje da veslam skroz do - " "Molim te, budi tiha dok ne smisliš rješenje." Te riječi nisu bile pretjerano prijeteće same po sebi, ali Aislinn je znala pogledati čovjeka tako da odmah pomisli da će ga svake sekunde opaliti po licu. Čuli su se samo žubor valova koji su udarali o obalu i cvokotanje mojih zuba. Preko ramena bacila sam oko prema šatorima. Kad sam ispuzala van tik prije zore, Jenna je još čvrsto spavala. Jedan od razloga što je nisam probudila bio je to što sam smatrala da joj je potreban odmor. No glavni razlog bio je to što bih joj u tom slučaju morala reći zbogom, a reći nekome zbogom prije nego što ušećeš u pakao zvuči nekako... konačno. Iz istog razloga nisam ušla u nastambu potražiti mamu, a zaobišla sam i Archerov šator. Već sam bila gotovo na obali kad sam čula kako me tiho doziva: "Mercerice." Klečao je na ulazu u svoj šator, raščupane kose, u smiješno izgužvanoj školskoj uniformi i malo je nedostajalo da mi se raspukne srce. A kad sam što je nečujnije moguće otrčala prema njemu i gotovo skočila na njega, rekla sam si da je naš poljubac samo normalan poljubac dečka i cure koji su si poželjeli dobro jutro. Čak ni kad me povukao unutra, u topao i udoban šator koji je mirisao po njemu, nisam si dopustila da pomislim da je to možda posljednji put da ga vidim. A kad me privinuo uza se i promrmljao "Mercerice, volim - ", dlanom sam mu prekrila usta.
"Nemoj to izgovoriti. Ne sada. Reci to jednom kad na vidiku ne bude ni najmanje šanse da umrem, može?" Promrmljao je nešto ispod mojega dlana, a ja sam zakolutala očima i maknula ga s njegovih usana. Cmoknuo me u vrh nosa. "Htio sam samo reći da volim ovaj šator koji si mi napravila. Ali pretpostavljam da ti to mogu ponoviti i poslije. Kad se vratiš." Jednom rukom obavila sam ga oko vrata i privukla ga k sebi. "I bolje ti je." Kad sam se prisjetila toga, vrat mi je počelo oblijevati crvenilo pa sam skrenula pogled s njegova šatora i ponovno ga usmjerila prema jezeru. Vratit ću se. Sve će biti u redu sa mnom, a silazak u podzemlje po demonsko staklo uopće neće biti problem. Možda se uspijem vratiti do ručka. Naravno, ne mogu se vratiti ako nikada ne odem. I tako mi je sinuo najjednostavniji mogući način da pređem preko. Ustala sam i uperila prst prema vodi. Površina jezera počela se mreškati, a zatim se uz snažan fijuk voda pred nama povukla i ostavila uzak, srebrn i blatnjav trag na dnu jezera. Put je krivudao sve do podnožja stjenovitoga otoka. "Možda nije najglamuroznije rješenje, ali zato je praktično", rekla sam u nadi da Aislinn neće čuti da sam prestravljena. No ona je položila ruku ma moje rame nikad me prije nije dotaknula - i rekla: "Bit će sve u redu. Ako sam naučila išta o tebi, Sophie Brannick, to je da si prava mala žilavica." Umalo sam joj rekla: "Sophie Mercer." Ali ipak sam rekla samo: "Hvala, ovaj, teta Aislinn." Povukla je ruku. "Nemojmo se zanositi." "U pravu si, oprosti." Okrenula sam se prema vlažnome putu i pokušala se podsjetiti da sam dosad već napravila svašta zastrašujuće. Pobjegla iz plamteće građevine. Suočila se s vukodlakom. Oduprla se jezivoj kontroli demonskoga uma. Hodati kroz vodu ne bi trebalo biti tako strašno. Svejedno, moja stopala odbila su se pokrenuti. "Jesi li spremna?" upitao me netko odostraga. Cal. Stajao je tik uz vodu s rukama u džepovima. Zbunjeno sam ga pogledala. "Ne možeš." "Ne mogu sići s tobom u podzemlje, ali ništa mi ne brani da te otpratim dotamo."
Aislinn je pogledavala sad mene sad njega i naposljetku rekla: "Možeš pokušati." Cal je za probu stavio jednu nogu na put. Napeto sam očekivala da će ga voda poklopiti. Ali nije pa sam ispustila dah koji sam prethodno zadržala. "Djeluje dovoljno sigurno", rekao je Cal, a Aislinn je slegnula ramenima. "Pa, eto", rekla je. Nije rekla čak ni "Hej, pazite da vas netko ne ubije", samo se okrenula i uputila prema nastambi. Nisam si dopustila da pogledam za Aislinn. Bojala sam se da ću, učinim li to, otrčati za njom. Umjesto toga, prišla sam Calu. Tlo se lagano uleknulo pod našim nogama. Oprezno smo krenuli vlažnim putem. "Brannickice, magija i pakao, oh, zaboga", našalila sam se, a Cal je frknuo što u njegovu slučaju znači da se možda i nasmijao. Stala sam na osobito sklisko mjesto i zateturala na sekundu prije nego što me Cal uhvatio za lakat. Nisam htjela da to bude nekakav neugodnjak i zbilja nisam htjela da mi cijelo lice pocrveni, ali upravo se to dogodilo. Podignula sam pogled. Oči su nam se susrele, a Cal je tako naglo povukao ruku da je izgubio ravnotežu. Počeo je padati, a ja sam ga krenula uhvatiti, no oboje smo se našli na tlu. Udarila sam o vodeni zid sa svoje desne strane, a Cal je kliznuo ulijevo. Pala sam u vodu i posve uronila u nju, no ona me samo ispljunula natrag na put. Sjela sam raskrečenih ruku i nogu, voda mi se s kose slijevala u oči. Cal je sjedio nasuprot meni, također mokar do kože, izgledao je potpuno zbunjeno. Pogledi su nam se ponovno susreli. No ovog smo puta prasnuli u smijeh. "O, Bože", profrfljala sam. "Da si vidiš lice!" "Lice?" rekao je, njegov smijeh sveo se na hihot. "Ti bi si trebala vidjeti kosu." Ustao je, nagnuo se prema meni i pružio mi ruku. Zahvalno sam je primila. Kad sam ustala, rukom sam si prošla ispred tijela, iz vršaka prstiju frcala mi je magija kojom sam posušila kosu i odjeću. Cal si je učinio isto, a zatim smo se pomno pogledali. "Dobro, sad kad nam je nelagoda i fizički naštetila, mislim da je vrijeme da porazgovaramo, što kažeš?" Napola se nasmiješio, a zatim se okrenuo prema putu. "Ne treba nam biti nelagodno", rekao je. "Proteklih nekoliko dana razmišljao sam, otkako se dogodilo ono s Elodie." Duboko je udahnuo, a ja sam znala da je ovo jedna od onih rijetkih prigoda kada Cal kaže mnogo toga odjednom. "Sophie, sviđaš mi se. Jako. Neko
sam vrijeme mislio da među nama ima nečega više. Ali ti voliš Crossa." Iznio je to kao činjenicu, ali svejedno sam primijetila da su mu se uši zacrvenjele. "Znam da sam o njemu rekao neke prilično gadne stvari, ali... pogriješio sam. Dobar je on. Dakle, pretpostavljam da želim reći da bih kao tvoj zaručnik volio da možemo biti više od prijatelja." Zaustavio se i okrenuo prema meni. "Ali kao tvoj prijatelj, želim da budeš sretna. A ako je Cross taj kojega želiš, neću vam stajati na putu." "Ja sam najgora zaručnica na svijetu, zar ne?" Cal je podignuo rame. "Jok. Znam jednog vješca kojeg je zaručnica zapalila." Nasmijala sam se kako slučajno ne bih zaplakala i nesigurno podignula ruke da ga zagrlim. Privinuo me na prsa, među nama više nije bilo nelagode, a ja sam znala da toplina koju osjećam u želucu jest ljubav. Samo drukčija. Šmrcajući sam se povukla i protrljala nos. "Dobro, sad kad smo odradili teži dio posla, hajdemo se pozabaviti podzemljem." "Ima li mjesta za još dvoje?" Zapanjeno sam se okrenula i na putu ugledala Jennu i Archera, Jenna se držala za Archerov rukav pokušavajući ostati na nogama. Uspjela sam izgovoriti samo: "Što?" Archer je oprezno zakoraknuo prema nama. "Hej, dosad smo radili kao tim. Nema razloga da sada prestanemo." "Ne možete se spustiti sa mnom u podzemlje", rekla sam im. "Čuli ste tatu, samo ja imam -" "Dovoljno jake moći. Aha, shvatili smo to", rekla je Jenna. "Ali kako ćeš točno iznijeti cijelu hrpu demonskoga stakla odande? Spalit će te. A tko zna, možda su tvoje moći dovoljno jake da nas sve uvedeš unutra." Pokazala je prema sebi i dečkima. "A i nije da nemamo vlastite moći." Znala sam da bih im trebala reći da se vrate. Ali uz njih troje osjećala sam se mnogo bolje i nisam bila tako prestravljena. Stoga sam na kraju dramatično uzdahnula i rekla: "Dobro, neka vam bude. Ali samo da znate, to što me pratite u pakao znači da ste svi vi definitivno moji pomagači." "Prokletstvo, nadao sam se da ću biti tvoja bezobrazno šarmantna simpatija", rekao je Archer i primio me za ruku. "Cal, jesi li ti ciljao na neku ulogu?" upitala sam ga, a on je potišteno pogledao prema krševitoj stijeni koja se uzdizala nad nama. Uto se začuo zvuk drobljenja kamena. Zagledali smo se u otvor koji se pojavio pred nama. "Samo se nadam da ću biti Onaj koji nije umro", promrmljao je Cal.
Okrenuli smo se prema ulazu. "Dosad smo se već borili s ghoulima, preživjeli napade demona i Božjeg oka, a gotovo smo i oživljavali mrtve", rekla sam. "Možemo mi ovo." "Vidiš, upravo si zbog tako nadahnjujućih govora baš ti naš vođa", rekao je Archer i stisnuo mi ruku. A zatim smo koračajući kao jedan ušli u stijenu.
DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Otvor
se zatvorio za nama čim smo ušli. "Naravno", čula sam kako si Archer govori u bradu. Podignula sam prste, a iz njih je izbila svjetlosna kugla. Nije da nam je bila od prevelike pomoći. Vidjela sam samo gomilu mraka, ulašten granit i gotovo ništa više. "Onda... je li to to?" upitala je Jenna. "Jesmo li u podzemlju? Jer, ako ćete iskreno, mislila sam da će biti toplije." Osvrnula sam se po polutami. "Pa... ne znam", rekla sam naposljetku. "Vidi li itko znak koji kaže: podzemlje u ovom smjeru? I po mogućnosti ima strelicu?" "Nažalost, ne", rekao je Archer. "Ali nešto je tu čudno. Ili mi se samo pričinja?" Sad kad je to spomenuo, i ja sam osjetila nešto. Kao da je špilja pod jedva primjetnim naponom. Kad sam pogledala dolje, vidjela sam da su mi se nakostriješile sve dlake na rukama. Magija u meni komešala se i bubnjala. "Ne, sigurna sam da smo na pravom mjestu. Što znači da bih vjerojatno trebala učiniti ovo." Okrenula sam se prema njima troma i usredotočila se što sam više mogla. Neka ste zaštićeni-, bile su to jedine riječi koje sam uspjela smisliti kao zaštitnu čaroliju, ali osjetila sam kako moja magija nadire i nježno istječe iz mojih ruku. Čarolija je bila mliječno bijela, Archera, Jennu i Cala obavila je poput dima, a zatim se smjestila u njima. "Dobro, osjećate li se sada zaštićeno?" "Ja da", rekao je Archer. "I pomalo silovano, ali kao da je to važno." Zakolutala sam očima. "Vas dvoje?" "Aha", rekao je Cal. "Što god si učinila, mislim da je djelovalo." "Slažem se", dodala je Jenna. "Odlično." Krenula sam, a ostali su pošli za mnom. "Archeru, želiš li podijeliti s nama kakve korisne informacije o demonskome staklu?"
"Ovaj, dobro. Pa, nakon rata u raju, anđeli koji su se borili na pogrešnoj strani spali su na razinu najobičnijih anđela." "Tako je", kimnula sam. "To mi je ispričao tata. Demoni su čista crna magija, ništa više. Naravno, sve dok ih netko ne smjesti u nečije tijelo." "Ne znam, ali katkad se čini da si ti čista crna - jao", Archer nije dovršio rečenicu jer sam ga udarila u rebra. "U svakom slučaju, demoni su bili prisiljeni prijeći u drugu dimenziju. U pakao, kako ga ljudi zovu, ili podzemlje, ili kako god. Ondje navodno - a mi se nadamo upravo tome - ima demonskoga stakla. A ono zapravo nije ništa drugo doli kamen natopljen crnom magijom. Nešto kao demonski kriptonit." "Dakle, idemo u drugu dimenziju?" upitala je Jenna lagano drhtavim glasom. "Nešto kao kad putujemo Itinerisom?" "Otprilike", odgovorio je Archer. Budući da se nakon svakog putovanja Itinerisom Jenna uvijek morala truditi da ne iskašlje unutarnje organe, shvaćala sam zašto je pomalo izbezumljena. "Ali ovo mi ne izgleda kao druga dimenzija", rekla sam. "Izgleda kao obična -" "Špilja", rekao je Cal. "Aha, špilja." Čim sam to izgovorila, srce mi je počelo bubnjati. Uh, ova novotarija s klaustrofobijom iznimno je iritantna. "Osim što u zraku osjećam nešto čudno, što bi zapravo moglo biti i neka posve prirodna pojava, ne osjećam ništa na temelju čega bih zaključila da smo u pravom podzemlju." Nisam uspjela ni do kraja izgovoriti te riječi kad je kugla koju sam nosila iščeznula. Kraj mene se lecnula Jenna, a ja sam učinila sve što sam mogla kako bih ponovno stvorila svjetlo. Kad su ostali odjednom postali ponovno vidljivi, pomislila sam da sam možda uspjela. Ali zatim sam shvatila da svjetlost u špilji nije ona nježno plavičasta kakvu sam stvorila. Bila je kričavo narančasto-žuta, gotovo kao da potječe od ulične svjetiljke. Zatreptala sam. I jest potjecala od ulične svjetiljke. I više nisam bila u špilji. Bila sam u sobi. U motelskoj sobi, ako je suditi po jeftinu tepihu i identičnim bračnim krevetima. Na jednom od njih bile su dvije osobe, a po njihovu tihu, ujednačenu disanju znala sam da spavaju. "Koji se to vrag događa?" upitao je Archer baš kad sam začula tih jecaj. Bila je to Jenna. Stajala je kraj mene, raskolačila oči, rukama začepila usta. Zgrabila sam je za ruku. "Što je?" upitala sam. "Jenna - "
Sobom je odjeknuo prasak pucanja drva i u nju su upala tri muškarca odjevena u crno. Jedan od njih očešao se o mene, djelovao je posve stvarno i opipljivo kao Cal koji je stajao kraj mene na drugoj strani. Osobe iz kreveta sjele su, vrisnule, a pritom sam primijetila da je svjetlost obasjala meni dobro poznat ružičasti pramen. Gledala sam kako Jenna iskače iz kreveta isturenih očnjaka kad su muškarci u crnom - pripadnici skupine L’Occhio di Dio - podignuli drvene kolce nad njihovim glavama. Čuo se odvratan zvuk kad je jedan od kolaca pogodio svoju metu. Amanda, Jennina prva djevojka. Ona koja ju je pretvorila u vampira. Istodobno su vrisnule i Jenna iz motela i Jenna koja je stajala kraj mene. A zatim se jednako naglo sve zacrnjelo. Jedino što se čulo bilo je naše oštro disanje i Jennino drhtavo plakanje. "U redu je", promrmljala sam i zagrlila je. "To nije bilo stvarno." "Ali jest", zavapila je. "To - točno se tako sve dogodilo." Nisam znala što bih joj rekla. Osjetila sam da nam je netko prišao, a zatim je Archer rekao vrlo tiho: "Jenna, stvarno mi je žao." Umjesto odgovora, Jenna je samo bolno zajecala. "Dobro", rekao je Cal. "Najbolje da se nastavimo kretati." Sada više barem nije bilo sumnje da smo u paklu. Pripremila sam se za vatru i sumpor i sve to. Ali tko bi očekivao da će ušetati u mjesto na kojem će proživjeti najgore noćne more iz svoje prošlosti? Progutala sam knedlu, čvršće primila Jennu i ponovno upalila kuglu pa smo nastavili. Prešli smo možda desetak metara kad je svjetlo ponovno zatreperilo. Ovog puta našli smo se u dobro osvijetljenoj, živahnoj dnevnoj sobi. U njoj mi ništa nije bilo poznato pa sam pogledala Cala i Archera. "Prepoznajete li ovo?" "Ne", odgovorili su jednoglasno. Prostorijom je odjeknuo vrisak, zvučalo je kao da dopire odnekud iznad nas. Vidjeli smo kako se tamnokos muškarac sjurio niza stube u dnevnu sobu. Prednja strana košulje bila mu je prekrivena krvlju, a njegov je pogled luđački šibao tamo-amo. "Elise!" zavapio je. Krećući se nadnaravnom brzinom, niza stube se sjurio još jedan muškarac, preskočio je ogradu. Spazila sam kako su mu bljesnule kandže, a zatim sam čvrsto sklopila oči. Kad sam ih ponovno otvorila, čovjek koji je dozivao Elise ležao je na tepihu, lica okrenuta prema dolje. Drugi muškarac stajao je nad njim, dahtao je, a s njegovih, sada ljudskih ruku, kapala je krv. Kraj njega je stajala neka žena krvavo crvenih
očiju i jednako nečovječna izraza lica kao i muškarac. A bila je i vrlo trudna, zbog čega me cijela ta priča još više uznemirila. Negdje u kući počelo je zavijati malo dijete, a muškarac je podignuo glavu i onjušio zrak. Zbunjeno sam odmahnula glavom. "To su demoni." Znala sam da me ne mogu čuti, no svejedno sam šaptala.’ Ali nikad ih prije nisam vidjela. A ako je ona trudni demon, onda je i njezino dijete..." A zatim sam pogledala muškarca - osobito njegovu tamnu kovrčavu kosu, njegove poznate oči i nos. "O, moj Bože", izustila sam. "Nick. Ovo su Nickovi roditelji. On je rođen kao demon." Jenna je prestala plakati. "Zašto nam onda pokazuju ovo?" Kad su demoni izjurili kroz ulazna vrata, u prostoriju je ušetao malen dječak, imao je možda dvije ili tri godine. Na njegovu bucmastu obrazu vidio se krvav trag, a tamne oči caklile su mu se od suza. Pogledala sam Archera. Bio je blijed, doslovce je posivio. "Ovo je moja obitelj", rekao je kad se slika zacrnjela. "To je ono što im se dogodilo. Uvijek sam se pitao, ali... Bože." Zašutio je i ispustio prigušen zvuk. "Sad je dosta", rekla sam. "Odlazimo odavde." Iz mojih prstiju ponovno je sjala plavičasta svjetlost. "Demonsko staklo", rekao je Archer, koža mu je postupno ponovno poprimala boju. "Fućkaš to", rekla sam. "Smislit ćemo neki drugi način, ali ne možemo ostati ovdje. Ne želim vidjeti više ništa." Ali bilo je prekasno. Već smo stajali mjesečini, na koži sam osjećala svjež povjetarac. Nosnice mi je preplavio miris lavande, a srce mi se stegnulo. Bili smo u opatiji Thorne. A pred nama je Alice jecala sklupčana na travi. Izgledala je vrlo mlado, prestravljeno. Posve drukčije od onoga moćnog stvorenja koje sam upoznala. Pred njom je stajao Alexei Casnoff s grimorijem u ruci. Kraj njega je bila neka plavokosa žena, ruke je sklopila na leđima. Bila je to Virginia Thorne, crna vještica koja je s obitelj i Casnoff pokušavala pronaći taj obred. Alexei ga je već izgovarao, tamno nebo zabljesnulo nas je. Čula sam kako je netko vrisnuo, a kad sam okrenula glavu, ugledala sam kako prema Alexeiju trči zgodan mladić, pokušao mu je istrgnuti knjigu iz ruku. Vjetar je zavijao tako glasno da nisam mogla čuti što mu govori. Ali čula sam kad je Alice viknula: "Henry!" Čim je to učinila, rukom je zaštitila trbuh, a ja sam znala da je to vjerojatno Henry Thorne, Virginijin brat.
Kad su je preobrazili, Alice je bila trudna, a tata je pretpostavljao da je Henry djetetov otac. Sudeći po Aliceinu užasnutu izrazu lica, znala sam da je to istina. I tako sam vidjela kako je Alexei Casnoff podignuo ruku kao da se sprema zgnječiti neku bubu, magijom je pogodio Henryja Thornea u čelo i na mjestu ga ubio. "Ne!" vrisnula je Alice, a kriknula je i Virginia Thorne. Još jednom bezbrižnom kretnjom Alexei ju je ubio istom lakoćom kojom je ubio njezina brata. Nebo je zabljesnulo još jače, toliko snažno da sam morala okrenuti glavu. Ali tik prije nego što ću to učiniti, Alice me pogledala u oči. Znala sam da ne gleda u mene. Samo općenito u mojem smjeru. Ali ipak, njezine goleme oči pune suza, oči iste one plave nijanse kao moje, probole su mi srce. A zatim je scena iščeznula. "Molim vas", zacvilila je Jenna. "Molim vas, idemo odavde." Kimnula sam posrćući u mraku. "Ja sam za", rekla sam i pružila ruku kako bih povratila ravnotežu. Čim su moji prsti dotaknuli zid špilje, povukla sam ih i bolno vrisnula. "Sophie!" viknuli su istodobno Archer i Cal. "Dobro sam", rekla sam i prislonila ruku uz grudi. "Samo me... opekao me. Zid." Stvorila sam još jednu svjetlosnu kuglu i pogledala ružičastkaste masnice koje su mi se pojavile na vršcima prstiju. Zatim sam ponovno pogledala zid. Mislila sam da je to samo vlažna stijena, ali sad sam vidjela da ne sjaji zato što je mokra. "To je demonsko staklo", rekla sam. "Cijelo - cijelo ovo prokleto mjesto je od demonskoga stakla." Nisam oklijevala. Podignula sam ozlijeđenu ruku i rekla: "Ljudi, spremite se pokupiti što je moguće više ovog čuda, a onda brišemo odavde. Jasno?" "Jasno", uzvratili su. Duboko sam udahnula i sklopila oči. "Razbij se." Deseci krhotina bezopasno su pali na tlo. Jenna, Archer i Cal požurili su prema njima kako bi ih sakupili, a zatim smo otrčali u smjeru iz kojeg smo i došli. Svjetlo je ponovno zabljesnulo,.a zatim su se čuli nekakvi zvukovi, no bili su pretihi da bih ih razabrala. Dok smo trčali, čula sam scenu koja se odigravala iza mene. Začula sam vrisku koja je zvučala neobično poznato. Štoviše, taj je glas zvučao poput mojega. Zaustavila sam se. Cal se već osvrnuo preko ramena, ali prije nego što sam vidjela u što gleda, gurnuo me prema naprijed. "Nastavi", promrsio je.
Pred nama se ponovno pojavio otvor pa smo jurnuli prema njemu. Čim su mi noge dotaknule blatnjav put, poskliznula sam se, ali dala sam sve od sebe da održim ravnotežu. Što prije odem odavde, to bolje. Tek kad smo čuli zvuk drobljenja kamena zaustavili smo se i okrenuli prema natrag. Ulaz u stijenu nestao je, a ja sam se umalo skljokala na tlo od olakšanja. Zatim sam pogledala crne oštrice koje su nosili ostali. "Ne seri", rekla sam bez daha. "Uspjeli smo." Očekivala sam da ćemo, uspijemo li skupiti demonsko staklo, gotovo poletjeti prema obali. Ali cijena nabave ovog oružja bila je strašno visoka, a dok smo se vukli uskom trakom mulja, znala sam da svi razmišljamo o onome što nam je pokazalo podzemlje. Kao da mi čita misli, Jenna je rekla: "Znači podzemlje tako djeluje? Pokazuje ti ono najstrašnije što se ikada dogodilo tebi - ili tvojoj obitelji...", dodala je i pogledala prema meni i Archeru. "Kao u nekom bolesnom filmu?" "Meni to izgleda prilično pakleno", rekao je još pomalo traumatizirani Archer. "Mislim da nije riječ samo o onome što se dogodilo", rekao je Cal. "Možda pokazuje i ono što će se tek dogoditi." Zaustavila sam se, maknula kosu s lica. "Cal, što si vidio ondje?" Odmahnuo je glavom. "Nije važno", rekao je. Ali kad je prošao kraj mene, pogled mu se nakratko zaustavio na Archeru. Sjetila sam se vriska. Onoga koji je zvučao poput mojega. A dok smo se vraćali prema mojim roditeljima i Brannickicama, nisam se mogla oteti dojmu da, bez obzira na to koliko nam je bilo grozno u špilji, ono najgore tek slijedi. Kad smo se vratili do nastambe, iskoristila sam magiju da pripremim juhu od rajčice i vrući čaj. Mami i tati ispričala sam što se dogodilo, ali trudila sam se što manje isticati jezive dijelove. Mama je potom obišla stol i prebacila nam pokrivače preko ramena. "Nismo u šoku", rekla sam joj, ali svejedno sam tkaninu navukla čvršće oko vrata.
TRIDESETO POGLAVLJE
"Pa, izgledate grozno", rekla je ona. "Pakao doista nije milostiv prema koži" duhovito je primijetio Archer, ali znala sam da mu nije do šale. Pod stolom sam stavila ruku na njegovo koljeno, a on je prstima prekrio moje. "Rekla si da vam je špilja pokazala određene scene", rekao je tata i potaknuo vatru premda je unutra već bilo toplo. "Jenna, tebi je pokazala smrt tvoje začetnice." Jenna je puhnula u juhu i pogledala tatu. "Ja sam je zvala svojom curom, ili samo Amanda, ali da." Tata je nakosio glavu. "Naravno. Oprosti mi. Sophie, ti si vidjela Aliceinu preobrazbu." Kimnula sam. "I ubojstvo svojega pradjeda. Čudno mi je što mi je pokazala baš to kad se toliko grozota dogodilo meni izravno", rekla sam i počela ih nabrajati na prste. "Svjedočila sam Elodienu ubojstvu, bila prisiljena ubiti Alice, pobjegla iz plamteće zgrade uz pomoć duha..." A zatim sam, budući da je raspoloženje oba moja roditelja splasnulo, dodala: "Oh, a tu je i ona grozna paž frizura u petom razredu." Pojavilo se nekoliko blijedih osmijeha, ali mislim da je to bilo više da mi udovolje. "Da, ali taj je trenutak odgovoran za sve ostale grozote koje su se dogodile", rekao je tata. "Dobro, s iznimkom frizure. Pretpostavljam da za to možemo okriviti tvoju majku." "James!" pobunila se mama, ali kunem se da sam osjetila nježnost u njezinu glasu. Mislim da ju je osjetio i tata jer su mu se usne nakratko izvile prema gore. No ubrzo se uozbiljio i okrenuo prema Archeru. "A ti si vidio kako ti demoni ubijaju roditelje."
Archer je zazveckao žlicom po dnu zdjele. "Samo tatu. Ali kad sam - ovaj, kad je maleni ja ušao, na licu mu je bila nečija krv pa pretpostavljam da mi je mama već bila mrtva." Tata se namrštio i duboko zamislio. "Ženski demon bio je trudan", rekla sam mu. "A tip je izgledao baš kao Nick. Mislim da su to bili njegovi roditelji." "Naravno", rekao je tata i širom otvorio oči. "Braća Anderson. Obojica su nestala zajedno sa svojim ženama prije nekih petnaest godina. Svi su mislili da su se samo povukli u ilegalu, da tako kažem. Lara je bila bliska sa ženom mlađega brata. Veoma bliska." "Čekaj. Dakle, taj demon i Archerov tata bili su braća?" upitala sam. "Po čemu bi Archer i Nick bili - " "Bratići", nadovezao se Archer koji je i dalje miješao svoju juhu. "Umalo me ubila vlastita rodbina. Na osnovu toga trebao bih osvojiti nekakvu medalju za disfunkcionalnost." Zatim se smrknuo. "Ili je to možda samo obiteljska tradicija." Spustila se neugodna tišina. Archer je bez prestanka zveckao kružeći žlicom po tanjuru. Naposljetku je rekao: "Anderson?" Susreo je tatin pogled. "Da. Ako ne griješim, tvoj tata bio je najstariji. Martin. Tvoja majka zvala se Elise." Archerova guša grčevito se pokretala. "To je ime koje je izgovorio taj tip - moj tata. U viziji ili što god to bilo." Tata se tužno osmjehnuo. "Nisam ti osobno poznavao roditelje, ali po svemu što sam čuo, bili su dobri ljudi. I bili su vrlo predani svojem jedincu. Tebi." Tišina u prostoriji sada je bila duboka, opipljiva. Archerovi prsti stisnuli su moje pod stolom čvrsto poput škripa. "Znate li - " "Daniel", rekao je tata tiho. "Zvao si se Daniel Anderson." Archer je spustio glavu, a ja sam vidjela kako dvije suze nečujno kaplju u njegovu juhu. A zatim je odgurnuo stolac i izašao. Ustala sam s namjerom da krenem za njim. Ali tata mi je dotaknuo ruku. "Daj mu minutu." Zagrizla sam unutarnju stranu obraza i kimnula. "Može." Šmrcnula sam, sjela i rukama obavila šalicu čaja. "I što sad?" "Pa, sad ćemo se barem nekako moći obraniti od demona koje imaju Casnoffice", progovorila je Aislinn prvi put. Ona, Finley i Izzy dočekale su nas na obali, a trenutačno su omatale demonsko staklo suknom i spremale krhotine u velike platnene torbe. "Nas tri same", rekla je i pokazala prema svojim kćerima, "vjerojatno bismo ih mogle sve srediti."
Lecnula sam se. "Hoćeš reći, ubiti ih." "Ne, odvesti ih na sladoled", narugala se Finley, ali njezina je majka dubokim, opasnim glasom rekla: "Finley, Sophie je danas ušetala u pakao zbog nas. Ona je Brannickica jednako kao i ti, stoga joj se izvoli obraćati s poštovanjem." Finley me posramljeno pogledala ispod oka i promrmljala: "Oprosti." "Nema problema", odgovorila sam. "Ali ozbiljno pitam... je li nam jedino rješenje poubijati ih?" "To je najlakše rješenje", rekla je mama i sjela u prazan Archerov stolac. "Zlato, znam da su ti neki od njih bili prijatelji, ali ne možemo ih povratiti." "Je li to istina?" upitala sam tatu. "Jesu li zauvijek nestali?" Tata se s nelagodom promeškoljio na stolcu. "Ne nužno. Ali, Sophie, njihovo bi vraćanje bilo tako rizično... To je gotovo preozbiljno da bi se moglo pojmiti." "Mogu ja pojmiti svašta", rekla sam mu. "Iskušaj me." Mislim da sam u tatinim očima primijetila ponos. Ili je možda samo pomislio: "Zašto moj potomak mora biti tako lud?" Svejedno, odgovorio mi je. "Uništiš li i obred i vješticu ili vješca koji ga je izveo, može se obrnuti i sama čarolija." Slegnula sam ramenima. "To ne zvuči tako teško." "Nisam završio. Moraš ih uništiti istodobno." Progutala sam knedlu, ali pokušala sam zvučati veselo. "Ni to nije tako gadno. Pobrinem se da Lara uzme taj komad papira, oboje ih pokosim recimo vatrom ili nečim takvim i paf! Instant poništenje demona." "I moraš ih uništiti u rupi u kojoj su demoni prizvani", nastavio je tata, kao da nisam ništa rekla. Stvarno mora prestati s tom praksom. "Ah, a najbolji je dio to što ćeš morati izvesti čaroliju da zatvoriš samu rupu u kojoj pritom moraju biti i obred i vještica. A to je tako snažna čarolija da može povući u rupu sve što joj se nađe u blizini." "Kao na primjer osobu koja izvodi čaroliju?" "Kao na primjer cijeli prokleti otok na kojem je ta rupa." "Ah. Dobro. Pa, to je definitivno... izazovno. Ali ne i nemoguće. A imamo i grimorij, to nam je plus, ne? Čak i ako u njemu nema obreda za prizivanje demona." "Sophia Alice Mercer", upozoravajuće mi se obratila mama, na što je tata dodao "Atherton", a Aislinn je rekla "Brannick".
Podignula sam ruke. "Čujte, nije važno kako me zovete. Dodat ću crtice, što kažete na to? Ali slušajte me. Moram pokušati, dobro? Zbog Nicka i Daisy i Chaston i Anne i svih ostalih koje su godinama pretvarale u oružje. Molim vas" "Sophie je u pravu", rekao je Cal i nagnuo se prema naprijed. "Ako možemo zaustaviti Casnoffice i povratiti tu djecu... zar to ne bi bilo bolje nego da ih poubijamo?" "Ja sam za", rekla je Jenna. Moji su se roditelji pogledali. Tako je prošlo nešto vremena, a zatim se mama okrenula prema sestri. "Možete li se pobrinuti da dobije na vremenu? Štititi je dok ne pronađe obred i uništi ga?" "Možemo", brzo je odgovorila Finley, a Izzy je kimnula. "Bit ćemo uz nju. Čak i ako ne uspije uništiti i vješticu i čaroliju i rupu, može uništiti barem jedno od toga, zar ne? I to je nešto." Tata je duboko uzdahnuo i rukom protrljao lice. "Jest", rekao je naposljetku. "I to je nešto. Bilo bi najbolje da stignemo po noći, slažete li se? Zbog vremenske razlike, na otoku Graymalkin to još nije ni blizu. Stoga, krećemo u zoru?" Osmjehnuo se kiselo. "Ponovno?" Jedan po jedan, svi smo kimnuli. U zoru ćemo se Itinerisom vratiti u Hekinu školu i dovršiti ovo. "Idem reći Archeru", rekla sam i zbacila pokrivač dok sam ustajala. Vani je počelo puhati pa mi je kosa padala na lice dok sam pogledom pretraživala obalu tražeći ga. Nisam ga vidjela pa sam zavirila u njegov šator. Nije bio ni ondje. Otišla sam iza kuće i rukom zaštitila oči od sunca dok sam tražila poznati tamni lik među zelenilom i stijenama. Perifernim vidom primijetila sam da se nešto pomaknulo pa sam se s olakšanjem okrenula prema tome. Ali to nije bio Archer. Bila je to Elodie, lebdjela je na povjetarcu. Na danjem svjetlu izgledala je još prozirnije nego inače, a njezina crvena kosa lepršala je oko nje kao da se nalazi pod vodom. "Nema ga", oblikovala je riječi usnama. "Otišao je Itinerisom." Zgrčena želuca upitala sam: "Kamo?", ali već sam znala odgovor. Elodie ga je samo potvrdila i rekla: "Oku. Rekao mi je da ti kažem da mu je žao, ali da mora to učiniti."
Treptanjem sam potisnula suze koje nisu imale nikakve veze sa suncem ili vjetrom. "Vidjela si ga?" "Motam se ovuda otkako ste stigli. Samo se nisam htjela pokazati. Ali on je sigurno znao da sam tu jer me dozvao. Rekao je da njemu nisam dužna ništa, ali da tebi jesam." Bila je tako blijeda da je teško reći, ali učinilo mi se da sam joj na licu vidjela žaljenje. "Bio je u pravu. Žao mi je zbog onoga s Calom. Nije bilo fer povrijediti vas dvoje samo kako bih povrijedila Archera." "Prihvaćam ispriku", rekla sam joj. Iznenadilo me kad sam shvatila da to zaista mislim. "Što je još rekao?" "Samo to. Da ide Oku i da mu je žao." Napravila je grimasu. "Oh, i nešto čudno o tome da ti kažem da i dalje misli ono što je rekao u šatoru i da se kune da će ti to osobno reći sljedeći put kad se vidite." Nasmijala sam se iako sam više zvučala kao da ridam. "Koji blesan", zajecala sam. Kad sam otišla iz opatije Thorne, uzela sam Archerov mač i iz nekog razloga predosjećala da će sve ispasti dobro. Molim te, pomislila sam. Povratila mi se ostala magija, daj mi sada još i tu moć. Ali jedini odgovor bilo je zavijanje vjetra.
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra svi smo se okupili kraj velike stijene koja je štitila Itineris. Bila sam u uniformi Hekine škole, pretpostavljala sam da je to najneupadljivija odjeća koju mogu odjenuti da se ušuljam natrag u nju. Jenna je bila isto odjevena, baš kao i mlađe Brannickice. Obje su zbog toga bile prilično nesretne, ako je suditi po tome kako su nategnule suknje. "Svakog dana nosite dokoljenke?" upitala je Izzy mršteći se. "To je dovoljan razlog da rasturimo to mjesto." Premda sam bila uplašena i zabrinuta, zahihotala sam se. "Čekaj da dođemo tamo pa da vidiš kakva je tortura nositi vunu kad je u zraku velika vlaga. Htjet ćeš potopiti cijeli otok." "Nije tako loše ondje", rekao je Cal, a Jenna se podsmjehnula. "Aha, javlja se frajer koji nosi flanel u kolovozu." "U redu", rekla je Aislinn i pričvrstila opasač oko struka. S njega su visjele tri oštrice demonskoga stakla. Izzy i Finley pričvrstile su nešto slično pod svoje sakoe, kao i Jenna i Cal. Ja iz očitog razloga nisam nosila ništa. Pogledala sam svoje i dalje ružičaste vrške prstiju. Barem pristaju uz onaj moj drugi ožiljak od demonskoga stakla, široku ljubičastkastu posjeklinu na dlanu. Zahvaljujući takvim mislima manje sam se užasavala onoga što je slijedilo. "... i omogućiti Sophie da uzme obred", govorila je Aislinn. Totalno sam se isključila pa sam odmahnula glavom. Sad nije vrijeme za sanjarenje. Naravno, već smo stoput prošli plan. Otići ćemo u školu. Aislinn i Finley namamit će Casnoffice van. Dok one to čine, Izzy, Jenna, Cal i ja ušuljat ćemo se u zgradu škole i pokušati pronaći obred. Aislinn i Finley odvest će Laru i koliko god demona je prizvala do rupe. Ja ću uzeti obred i naći se s njima ondje, a zatim ću pomoću čarolije iz grimorija uništiti Casnoffice, obred i samu rupu jednim velikim razornim praskom. Zvučalo je totalno jednostavno. Čak i lako. Ali ako sam išta naučila protekle godine, ništa nije lako kad je magija u pitanju.
"Dakle, je li svima sve jasno?" upitala je Aislinn. "Kristalno jasno", uzdahnula sam. "Dobro, Finley i ja idemo prve. Nakon nekoliko minuta kreću Sophie, Jenna, Cal i Izzy." "A mi ćemo pričekati ovdje", dodao je tata i glavom pokazao prema mami. Prethodne večeri svi smo zaključili da je za tatu preopasno da pođe s nama na Graymalkin. Bez svojih moći nema se čime obraniti, a ja bih se brinula za njega što bi me previše dekoncentriralo. Okrenula sam se prema roditeljima i objesila im se oko vrata povlačeći ih u grupni zagrljaj. "Ništa mi se neće dogoditi", rekla sam, premda vjerujem da me odao drhtav glas. "Casnoffice će dobiti svoje i doći ću im glave. A tko zna, možda dobijem i koji fora novi ožiljak." Oboje su me stisnuli. "Soph, volimo te", rekla je mama. "Itekako", dodao je tata, a ja sam se nasmijala premda mi se želudac zgrčio kao da je životinja od balona. Uzmaknula sam prije nego što se osramotim dodatnim suzama i primila Jennu za ruku. Aislinn i Finley već su otišle. "Spremni?" upitala sam. "Spremni", rekli su tiho. Preko ramena pogledala sam mamu i tatu. I dalje su se grlili oko struka i smiješili. Zatim sam zakoračila. Progutalo me crnilo, u sebi sam osjećala onaj odvratni spokoj. A zatim sam, samo tako, ponovno bila u šumarku na otoku Graymlakin. Nisam sigurna je li to moja magija ojačala ili je to bilo samo zbog adrenalina koji me obuzeo, ali "slijetanje" ovog puta nije bilo tako gadno. Jenni nije bilo baš lako, ali čim se pojavio Cal, položio joj je ruku na čelo. Disanje joj se trenutačno usporilo, a povratio joj se i dio boje u obraze. "Hvala", rekla je i zahvalno uzdahnula. Učinilo mi se da sam negdje u daljini čula zavijanje. "Dobro, ljudi, spremni da ih pokokate?" upitala sam sve prisutne. Izzy se i dalje lagano tresla, ali spremno je stavila svoju ruku u moju. Jenna me primila za drugu, a Cal je stajao tik iza mene i obavio me rukama oko struka. Sklopila sam oči i usredotočila se. Nakon daška hladna vjetra, stajali smo na travnjaku Hekine škole. I usred nečega što je izgledalo kao Treći svjetski rat. Čim sam otvorila oči, ugledala sam kako prema meni juri magična munja. U posljednji tren podignula sam ruku i uspjela je odbiti, ali odmah nakon nje stigla je sljedeća. Ta je pogodila Izzy u lijevo rame i ona je vrisnula. Cal se u sekundi pojavio kraj nje i već ju je vukao u zaklon među stablima. Pokušala sam sagledati noćnu
moru koja se odigravala oko mene. Bili su tu demoni. Svugdje. Demonski vukodlaci krvavo crvenih očiju koji su ispaljivali ljubičastkaste iskre iz svojih kandži. Demonske vile čija su crna krila miješala zrak i koje su osule paljbu nadnaravnom svjetlošću. Borili su se, a moje su oči najprije potražile Finley i Aislinn, uvjerene da su usred bitke. Ali ne, demoni su se borili međusobno. Odmahnula sam glavom ne želeći povjerovati u ono što vidim. U podrumu sam vidjela samo petnaestak demona. No na travnjaku ih je bilo nekoliko desetaka, a Finley i Aislinn nije bilo na vidiku. Pokušala sam zbrojiti svoje raštrkane misli. Trebala sam ući u zgradu i pronaći obred. No budući da je demonska vila trenutačno lebdjela na ulazu, to nije dolazilo u obzir. Stoga sam pošla za Calom i Izzy među stabla, Jenna me slijedila. Nas četvero šćućurilo se ondje, pokušalo dokučiti paklenu scenu koja se zbivala pred nama. "Što to rade?" zapitao se Cal. Pogledala sam demone koji su režali i siktali jedni na druge. "Bore se", promrmljala sam. "To je problem s demonima. Nije ih baš lako kontrolirati. Bože, kladim se da Lara uopće ne shvaća što je pokrenula." Lecnula sam se kad se jedna od demonskih vila okomila na poznat mi lik Daisy. Pomislila sam da je ta vila možda nekoć bila Nausikaja, ali bilo je teško reći. Njezina nekada zelena krila sada su bila tamnomodra, a čini se da su imale i rubove u obliku oštrica. Gledala sam kako ta krila zarezuju Daisyne podignute ruke. Potisnula sam strah, odmahnula glavom i rekla: "Ali to nije važno. Važno je samo pronaći obred i Casnoffice i - " Prekinuo me vlastiti krik kad me nešto pokušalo gurnuti. Ne, ne gurnuti. Ugurati se u mene. Elodie. Ovoga ju je puta moja magija istog trena odgurnula natrag i njezin je duh lepršao udaljen otprilike metar od mene mašući rukama. "Oprosti, oprosti", oblikovala je riječi usnama. "Žurila sam se. Obred nije u kući. Kod Lare je." "Molim?" "Znala je da dolazite. Ne znam kako, ali jest. Sophie, svi su postali demoni. Svi iz škole. Preobrazila ih je." U školi je bilo preko stotinu učenika. "Gdje je Lara?"
"U rupi je. Radi na još nekoliko njih." Zadrhtala sam čuvši taj izraz: radi na njima. "Izzy, jesi li bolje?" I dalje se oslanjala na Cala, ali nemilosrdna izraza lica posegnula je pod jaknu i izvukla krhotinu demonskoga stakla. "Dobro sam." Sumnjala sam u to, ali posegnula sam za njezinom rukom. "Izvest ću teleportacijsku čaroliju. Odvest će nas ravno do rupe. Ali kad stignemo tamo..." Pogledala sam svakoga od njih. "Bit će gadno. Vjerojatno i gore nego gadno." "Snaći ćemo se", rekao je Cal. "Tako je", rekla je Jenna i drhtavo se nasmiješila. "I mi smo opaki sami po sebi." Uhvatila sam je za ruku. "Itekako." Zgurali smo se, a premda sam bila iscrpljena zbog silnih čarolija koje sam izvodila, osjetila sam dobro poznat nalet vjetra. Čim smo dotaknuli tlo, znala sam da smo na pravome mjestu. Zubi i koža boljeli su me od silne magije koja je strujila oko nas. Otvorila sam oči i ugledala zjapeću rupu koju smo Archer i ja posjetili ljetos. Tada je to bila samo velika rupa u tlu. Sada je iz nje sijevala žarka, zelena svjetlost. Lara je stajala na rubu otvora, u rukama je držala izgužvan komad pergamene. Kad sam ga ugledala, poskočilo mi je srce. Obred. Skočila sam na noge. Odostraga je dopirao udaljen lavež. Vjerojatno imamo samo nekoliko minuta prije nego što nas sustigne barem nekoliko Larinih demona. Na drugoj strani rupe ugledala me Lara. Lice joj je obasjao jeziv zelen odsjaj i izopačio osmijeh s kojim su joj se usne razvukle kad je rekla: "Sophie. Imala sam predosjećaj da ćemo se ponovno sresti." Grdno se prevarila ako je mislila da ću se upustiti u onaj klasični "razgovor s negativcem". Podignula sam jednu ruku, a drugom posegnula za opasačom i grimorijem. Stiže supermagični razorni prasak. Magija mi se počela nakupljati u tabanima, uzdignula se kroz gležnjeve, ispunila mi noge i trup sve dok nije suknula niz moje ruke i zapucketala na vršcima mojih prstiju. "Ah, da", rekla je Lara i čvrsto privila obred uza grudi. "Ubij me. Uništi čaroliju. Zatvori rupu. A zatim ćete se ti i tvoji demonski prijatelji vratiti u normalu." Usredotočila sam se na svoje moći. Ovo mora ispasti savršeno. Neće biti druge prilike. "Naravno, šteta za tvoju obitelj."
Zbunjeno sam otvorila oči. Zatim sam slijedila Larin pogled prema rupi i sva moja magija - kao i krv - kao da je presušila. Na dnu rupe bez svijesti ležale su Finley i Aislinn.
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
Iza sebe čula sam Izzy kako je zajaukala. Pogledala sam iza, a Jenna joj je prišla i zagrlila je mrmljajući nešto. No susrela sam njezin pogled i znala što misli. Ovo mi je jedina šansa da završim posao. Da ubijem Laru i uništim obred. Da zatvorim tu odvratnu rupu kako više nitko nikoga ne bi mogao pretvoriti u čudovište. Finley i Aislinn htjele bi to. Cilj opravdava sredstvo. Lara je gledala kako oklijevam i nasmijala se. "Vidiš? Eto zašto tvoja obitelj nije stvorena da vlada. Uvijek stavlja druge ispred dobrobiti vlastite vrste." "O tome je ovdje zapravo riječ, zar ne?" upitala sam je i uživala promatrajući kako s njezina lica dijelom nestaje zadovoljstvo. "Bijesni ste jer je tatica zaključio da su mu njegovi pripitomljeni demoni draži od vlastite djece. Uporno govorite o svemu što je žrtvovao, o svemu čega ste se odrekle u ime tog 'cilja'. Što to točno obuhvaća, Lara? Vašu majku? Nikada nisam čula ništa o mamici Casnoff." "Začepi", prosiktala je i promeškoljila prste u mojem smjeru. S lakoćom sam zaustavila čaroliju. "A gospođa Casnoff bila je udana. Što se dogodilo njezinu suprugu? Priznajte. Tata vam je objema oduzeo sve, a zatim je mojega tatu postavio za predsjednika Vijeća." Odmahnula sam glavom. "Sve ovo je samo proklet izljev bijesa s golemim gubicima, a meni je toga dosta. Više nitko neće umrijeti zbog ovoga." Na to sam naciljala rupu, usredotočila svu svoju magiju na Finley i Aislinn. U tom je trenu iza mene sijevnula magija, nesumnjivo Calova. No Calova je specijalnost iscjeliteljska magija pa je njegova napadačka čarolija bila slaba. Bezazleno se odbila od Lare. Pružila je obje ruke prema Calu, Izzy i Jenni, pogodila ih takvim udarom magije da su svi troje odletjeli koji metar unatrag. Čula sam njihove bolne jauke kad su sletjeli na tlo. Zatim sam vidjela kako je Lara ispalila još nešto prema nebu, nešto nalik na signalnu raketu, a zatim je iščeznula. Zaškrgutala sam zubima, ali nisam
smjela dopustiti da mi padne koncentracija. Magija koja se širila iz rupe bila je tako mračna da sam morala dati sve od sebe da joj se oduprem. Nisam znala drži li ih sama rupa ili je Lara izvela kakvu čaroliju. No, Aislinn i Finley polako su počele izlaziti iz rupe. Tek kad su se udaljile koji metar od njezina ruba, nježno sam ih pomoću magije spustila na tlo. Izzy i Cal pošli su k njima, Izzy se bacila na njihova mlitava tijela, a Cal im je pokušao povratiti svijest. Zadržala sam dah sve dok naposljetku nisam vidjela da je Aislinn zatreptala, a Finley pomaknula prste. Jenna je stala kraj mene i položila ruku na moju. "Dobro si postupila", rekla je. Vidjevši kako Izzy grli majku i sestru, bila sam sigurna u to. No budući da su se lomljava, zavijanje i režanje sve više približavali, bilo je teško osjećati se dobro. "Jesi li ikad prije sudjelovala u demonskoj makljaži, Jenna?" upitala sam. Isukala je vlastiti bodež od demonskoga stakla i odmahnula glavom. "Ne. Ali čini mi se da će biti itekako nasilna." "Možda možemo razgovarati s njima", rekla sam i protrljala nos nadlanicom. "Malo sjesti i pročavrljati." "Uz čaj." "Ooh, tako je, nabavit ćemo fini porculan i one male sendviče bez kore." Prišao nam je Cal. Aislinn i Finley su ustale, ali vidjela sam da ni izbliza nisu u optimalnoj formi za Brannickice. "Ne želim poubijati ovu djecu", rekao je Cal. "Ni ja. Ali ne želim ni da ona ubiju mene." "Sumnjam da će itko mariti za naše želje", rekla je Jenna. Zagledala sam se u stabla, osluškivala sudbinu koja mi se približavala. Evo u čemu je stvar: znala sam da bih trebala biti hrabra. Trebala sam se služiti magijom što sam duže mogla i ponašati se kao da glumim u Hrabrom srcu. Ali nisam htjela. Htjela sam zaplakati. Htjela sam ponovno zagrliti mamu i tatu. Htjela sam vidjeti Archera. I htjela sam znati da sam ovdje postignula nešto više od pukog odgađanja Aislinnine i Finleyne smrti za nekoliko minuta. Dakle, s hordom demona nije se suočavao neki opaki stoik. S napadom raznoraznih paklenih stvorenja suočili su se tinejdžerka čijim su se licem slijevale suze i dvoje njezinih najboljih prijatelja. Primijetila sam obris jedne demonske vile koja nam se približavala. Sjetila sam se njezinih krila s oštricama koja su razrezala Daisyne ruke i moja je ruka zadrhtala kad sam je podignula. Čarolija koju sam izvela kako bih Aislinn i Finley izvukla iz
rupe isisala mi je mnogo snage pa moja magija sada više nije toliko nadirala koliko mi se tromo komešala oko stopala. Svejedno, moći ću im se odupirati neko vrijeme. Čula sam kako se približava mlatarajući zvuk vilinih krila pa sam iz vršaka prstiju ispalila napadačku čaroliju. No prije nego što ju je pogodila, prikralo joj se nešto drugo i obavilo joj gležanj - srebrni bič. Vila je kriknula i pala na tlo, a meni je počelo bubnjati srce. "O, Bože", rekla je Jenna. Nije bilo potrebe da išta doda. Jenna i ja već smo vidjele to oružje kad je Oko napalo prodigijski klub u Londonu. "To je Oko", rekla sam s nevjericom. A zatim su se vjerojatno prvi put u povijesti prodigija demon, vještac i vampir jedan drugome počeli radosno osmjehivati dok sam ja ponavljala: "To je Oko!" I doista, iz šume je otprilike iz smjera Itinerisa pristizalo nekoliko frajera u crnom. "Kako?" upitao je Cal. A onda je jedan od frajera u crnom počeo trčati prema nama. Pretpostavljam da je to mogao biti neki drugi štrkljavi pripadnik Oka tamne kovrčave kose, ali svejedno sam skočila prema njemu. Archer i ja sudarili smo se tako snažno da sam umalo ostala bez daha, ali nisam marila za to. Poslije ću disati. "Pomislio sam da bi ti dobro došla pomoć", šapnuo mi je u sljepoočnicu. "Ima nas samo dvadesetak - jedini koje sam uspio nagovoriti da dođu. Ali svejedno. I to je nešto, zar ne?" Zagrlila sam ga čvršće. "I više od toga." No koliko god sam htjela ostati tako, zauvijek u njegovu zagrljaju, sada nije bilo vrijeme za to. Uzmaknula sam i rekla: "Potrudi se da ih ne ubiješ, može?" Pogledao me podignute obrve, a ja sam istog trena podignula ruku. "Nemoj. Nema vremena za dosjetke. Samo ih... pokušaj ih usporiti, može? Još ima šanse da ih spasimo." Archer me barem taj put nije pokušao zadirkivati. Štoviše, nije rekao ništa. Samo je odjurio u smjeru borbe. Ja sam se okrenula s namjerom da jurnem za Larom. Ali pokazalo se da nema potrebe. Ponovno je stajala na rubu rupe - samo što ovog puta nije izgledala nadmoćno ni kao da se zabavlja. A nije ni bila sama. Kraj nje je stajala gospođa Casnoff, kosa joj je i dalje bila snježno bijela, ali ponovno ju je podignula u složenu punđu. Nosila je jedno od modrih odijela Hekatine škole, a na njezinu licu više nije bilo ni traga
bezizražajnosti. Ispružila je jednu ruku, a ja sam primijetila da se Lara ukipila, bila je začarana. "Ova je škola nekada bila raj za našu vrstu", viknula je gospođa Casnoff. Glas joj je bio promukao i grub, ali čula sam odjek žene koju sam nekada poznavala. "A ti si je, Lara, pretvorila u pakao na zemlji." "Učinila sam to zbog nas!" doviknula joj je Lara. "To je bila želja našega oca." No gospođa Casnoff više nije nasjedala na to. "Ovo mora prestati", rekla je, a u njezinu se glasu krila višedesetljetna tuga. Ponovila je: "Ovo mora prestati." Njezin je pogled susreo moj na drugoj strani rupe i znala sam što mi je činiti. Drhtavim sam rukama izvukla grimorij zataknut straga za suknju i otvorila stranicu s detaljnim opisom obreda koji će zauvijek zatvoriti rupu. Šapnula sam riječi, ali svejedno su me zapekle u ustima kad sam ih izgovorila. Zelena svjetlost iz rupe počela je tamnjeti. "Ne", rekla je Lara više smeteno nego ljutito. I dalje je ukočeno stajala na rubu, ruku priljubljenih uz tijelo. Gospođa Casnoff obavila ju je rukama. "Žao mi je", pročitala sam joj s usana. Još me jedanput pogledala. "Žao mi je." Položila je ruku na sestrina leđa. Zabljesnuo je samo jedan udar ljubičaste svjetlosti. A zatim su se obje beživotno strovalile u rupu. Briznula sam u plač, sve brže i brže izgovarala čaroliju jer je tlo oko nas počelo podrhtavati. "Sophie!" čula sam Jennu kako je viknula, ali nisam se mogla pomaknuti prije nego što završim. Obred koji je moju obitelj pretvorio u čudovišta, koji je pobio više ljudi nego što ih mogu prebrojiti, napokon će biti uništen. Ja ću ga uništiti. Toliko sam se usredotočila na to da nisam ni primijetila da popušta tlo pod mojim nogama. Čula sam da je netko viknuo moje ime, možda Izzy. A zatim sam pala u rupu. Dočekala sam se loše i čula kako mi je puknuo gležanj. Mojim je tijelom sijevnula istodobno žarka i ledena bol, a ja sam vrisnula kad mi je grimorij kliznuo iz ruku. Zemlja me zasipala dok je tlo podrhtavalo i tutnjilo. Samo sam jedanput pokušala izroniti iz rupe pomoću magije, ali sila u njoj bila je prejaka. Moje istrošene moći nisu je mogle nadvladati. Pognula sam glavu, zadrhtala od straha i boli, pokušala se uvjeriti da je ovo dobro. Naposljetku, umrijet ću za viši cilj. Nick, Daisy, pa čak i Anna i Cheston, mogli bi ponovno postati obični tinejdžeri - ili vještice i vješci. Nitko nikoga više neće moći pretvoriti u demona.
Legla sam na tlo, lecnula se ugledavši beživotne oči gospođe Casnoff koje su se zagledale u mene. "Cilj opravdava sredstvo", promrmljala sam kad su se stijenke rupe počele urušivati. Kad sam osjetila nečiju ruku na svojem ozlijeđenom gležnju, vrisnula sam i privukla nogu premda me na to ožegla bol. Dijelom sam očekivala da ću ugledati da me dograbila Lara Casnoff ili neki od ghoula koji su nekoć štitili ovu rupu. No u pitanju nije bilo ni jedno ni drugo. Bio je to Cal. Pošto je njegova iscjeliteljska magija prostrujila mojim tijelom, a kosti gležnja ponovno su se povezale, sjela sam. "Što radiš?" viknula sam nadglasujući tutnjavu. Samo je odmahnuo glavom i povukao me da stanem na noge. Nakon toga, sve se odigralo tako brzo, a ja sam i dalje bila u šoku tako da nisam ni shvatila što čini sve dok nije podmetnuo ruke pod moja stopala i podignuo me uvis, a nečije su me ruke odozgo počele izvlačiti van. "Ne!" zavapila sam dok su me Aislinn i Finley pokušavale odvući na sigurno. Rupa se sve brže i brže urušivala, a ja sam se koprcala na rubu, pružala ruke prema Calu. Skupila sam svaku trunku magije koju sam još imala u sebi, bila je toliko moćna da sam čula kako pucaju obližnja stabla. "Van!" viknula sam. "Izvuci ga van!" Moja je magija suknula, no bilo je prekasno. Tlo je posljednji put snažno zadrhtalo i na ulazu u rupu pojavio se golem otvor. Cal je zateturao prema natrag, oslonio se o suprotnu stijenku. U tom su nam se trenu susreli pogledi. Ležala sam na trbuhu, i dalje pružene ruke, dahtala sam. "Sve je u redu, Sophie", vidjela sam kako izgovaraju njegove usne. "Sve je u redu." Pojavila se zasljepljujuća svjetlost i čuo se zvuk kao da popušta planina. Jenna me povukla baš kad se rupa urušila. Cijeli otok kao da je zadrhtao, a ja sam se omamljeno zapitala je li to od zgražanja ili olakšanja. A zatim je sve utihnulo.
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Netko me tresao. "Sophie", rekao mi je netko na uho. "Probudi se." Dezorijentirano sam se okrenula, pramenovi kose zalijepili su mi se za vlažne obraze. Plakala sam. Opet. Sjela sam i na tren je bilo lako povjerovati da se proteklih nekoliko tjedana nikada nije ni dogodilo. Ponovno sam bila u svojoj sobi u taboru Brannickica, ranojutarnje sunce obasjalo je uske prozore. Možda nikada nisam ni otišla odavde, pomislila sam ošamućeno. Možda sam sve to sanjala. Ali nisam. Jenna je sjedila na rubu mojega kreveta, zabrinuta izraza lica, a Archer se vrzmao na ulazu u sobu. A negdje dolje su moji mama i tata, Brannickice, Nick i Daisy... Ali ne i Cal. "Nešto si sanjala?" upitao je Archer, a ja sam kimnula i protrljala lice. Imam noćne more još otkako smo one noći upotrijebili Itineris da pobjegnemo iz Hekine škole, cijeli je otok podrhtavao kao da će svakog trena propasti u ocean. Tata je rekao da je to očekivano s obzirom na sve što sam prošla. Ali prošlo je već mjesec dana. Hoće li ikada prestati? "Jesam li opet vrištala?" upitala sam i zbacila pokrivač. "Samo si plakala", rekla je Jenna suosjećajna izraza lica. "Mnogo." Pokušala sam se prisjetiti sna, ali već mi se počeo gubiti iz sjećanja. Cal je ponovno bio ondje, u rupi, po njemu je pljuštala zemlja. I Lara, njezine bezizražajne mrtve oči. Zadrhtala sam. Jenna me htjela primiti za ruku, ali ustala sam i dala sve od sebe da joj smiješkom poručim: "Sve je u redu, zaista jest." "Bio je to samo san", rekla sam joj. Archer je zaustio s namjerom da nešto kaže, ali podignula sam ruku. "Samo san", ponovila sam. "Onda, jesu li svi ostali već dolje? Jer ne znam kako vi, ali ja umirem od gladi." Iskreno, nisam umirala od gladi. Od same pomisli na hranu okrenuo mi se želudac, a već sam izgubila toliko na težini da sam morala magijom sužavati odjeću.
Prošla sam kraj Archera, a on je pritom položio ruku između mojih lopatica. "Bit će sve u redu, Mercerice", rekao mi je na uho i ja sam si samo na tren dopustila da se naslonim na njega, da upijem njegovu toplinu, njegovu prisutnost. Zatim sam se uspravila i rekla: "Hajde, idemo dolje. Nick i Daisy uvijek pojedu svu slaninu." I zbilja, kad smo stigli u kuhinju, ostale su samo dvije kriške. Nick i Daisy sjedili su za stolom od ultrapasa, njihovi tanjuri bili su već gotovo prazni, a Aislinn je za štednjakom iza njih pripremala kajganu. Zastala sam na vratima, sagledala tu sliku: Brannickica priprema doručak za dvoje demona. Tko bi to ikada pomislio? Nick me ugledao i nasmiješio mi se. Zapravo, pokušao je. Kao i ja - dovraga, kao i svi mi - još je imao onaj napaćeni pogled od kojeg je svaki prijateljski izraz izgledao tužno. "Jutro, Sophia. Sačuvao sam ti krišku slanine. I tebi, Jenna", rekao je i bacio pogled preko mojega ramena. Pogledom je zatim preletio prema Archeru. "Oprosti, rođo, nemaš sreće." Archer se zabavljeno podsmjehnuo, ali i dalje se držao pomalo oprezno dok je ulazio u kuhinju. Usto, sjeo je na stolac najudaljeniji od Nicka. Nisam bila sigurna hoće li Archer i Nick ikada izgraditi išta imalo slično nekakvu normalnu odnosu, ali to smo vjerojatno mogli i očekivati. Naposljetku, Nickovi roditelji ubili su Archerove, a Nick je pokušao ubiti Archera ne jedanput, nego dvaput. Njihova će buduća obiteljska okupljanja zbog toga definitivno biti nezgodna. A ne pomaže ni činjenica da su sada i ljudi koje je Archer smatrao svojom obitelji odlučni u namjeri da ga ubiju. "Soph?" rekla je Aislinn i prenula me iz moje zamišljenosti. "Jaja?" "A... ne, hvala, prigrist ću nešto poslije." Na to su se namrštili gotovo svi u kuhinji pa sam, kako bih ih odobrovoljila dograbila krišku slanine i prerezala je napola. Sjedila sam preko puta Daisy, počela žvakati i rekla: "Ima li što danas?" To je isto ono pitanje koje je netko od nas postavljao svakog jutra otkako smo otišli iz Hekate. Prvih nekoliko dana netko je i odgovarao na njega. "Da, otok je još ondje. Da, pronašli smo Nicka i Daisy i možemo ih dovesti ovamo. Da, Oko je raspisalo nagradu za Archerovu glavu kojom bi se mogao kupiti manji otok." Archer je ovo posljednje podnio prilično teško. Njegova mala jedinica pripadnika Oka vratila se i rekla šefici da je Archer upotrijebio nekakav magičan artefakt kako bi ih podvrgnuo čaroliji prinude. To je jedini razlog zbog kojeg su se borili na strani prodigija.
"Je li to istina?" upitala sam Archera. Njegov pogled kliznuo je u suprotnu smjeru i pretjerano je slegnuo ramenima. Shvatila sam to kao potvrdan odgovor. No nakon toga više ništa. Nikakve vijesti o tome kako ostatak prodigijskoga svijeta gleda na sve što se dogodilo u Hekinoj školi. Ništa o tome što se dogodilo s ostalim učenicima koji zahvaljujući nama više nisu demoni. Aislinn je tako i jutros uzdahnula i rekla: "Ne. Ništa." "Možda je to dobro", rekla je Daisy i maslacem namazala tost. "Možda su samo... nestali." Sad kad nije demon, Daisy nije više nikakav prodigij. Ona je bila samo obična djevojka koju su Casnoffice pretvorile u demona. Shvaćam njezinu želju da zaboravi sve u vezi s magijom. Daisy se nagnula i položila glavu na Nickovo rame. Dobro, možda ne baš sve u vezi s magijom. Bilo mi je drago što Nick ima Daisy. Nakon svega što je prošao, bila mu je potrebna. Svejedno, moram priznati da se u Nickovim očima krila napaćenost zbog koje sam se zapitala hoće li ikada biti stvarno dobro bez obzira na to je li se oslobodio Casnoffica ili nije. Izvana sam čula udaljeno zveckanje metala o metal što je značilo da su Finley i Izzy već ustale i da treniraju pa sam pomislila da im se pridružim. Ne kako bih vitlala mačem ili nešto slično, nego da im možda dam da blokiraju nekoliko mojih čarolija. Bila bi to dobra vježba za njih, a ja bih imala neku zanimaciju umjesto da samo sjedim u sobi i u glavi neprestano vrtim posljednju noć u Hekinoj školi. Baš sam htjela ustati kad je tata dotrčao u kuhinju. Bio je u pidžami što je totalno čudno. Tata nikada ne dolazi na doručak ako nije potpuno odjeven. Naravno, i na pidžami je imao džepić s rupčićem pa je možda imao osjećaj da jest. U ruci je držao list papira i promatrao ga je širom raširenim očima. "James", pozdravila ga je Aislinn. "Jutros si ustao nekako kasno. Je li Grace ostala duže u krevetu?" Tata je podignuo pogled i mogla bih se zakleti da se zacrvenio. "Hmm? Oh. Da. Pa. U svakom slučaju. Ovaj... da se vratimo na stvar." "Ostavi tatu na miru", rekla sam Aislinn. "Pregorjela mu je engleština." Umjesto da me ispuni gađenjem, veselila me pomisao na to da su moji roditelji... što god (dobro, malo me je ispunila s gađenjem). Štoviše, njihovo pomirenje možda je jedino dubio što je proizašlo iz cijeloga ovog kaosa. Dobro, to i činjenica da smo spasili svijet, naravno.
Tata je odmahnuo glavom i pružio papir. "Nisam sišao kako bismo raspravljali o mojim osobnim... odnosima. Došao sam jer je ovo stiglo od Vijeća jutros." Ponovno sam sjela. "Od Vijeća? Misliš od Vijeća Vijeća? Ali ono više i ne postoji. Možda si pogriješio. Možda je to Vijeće za žitarice koje bi za doručak trebao - " "Sophia", rekao je tata i zaustavio me pogledom. "Oprosti. Izbezumila sam se." Lagano se osmjehnuo. "Znam, draga. A ako ćemo posve iskreno, možda bi se i trebala izbezumiti." Predao mi je papir pa sam uočila da je to nekakvo službeno pismo. Bilo je naslovljeno na tatu, ali u prvom odlomku uočila sam svoje ime. Položila sam ga na stol kako nitko ne bi primijetio da mi ruke drhte. "Zar je ovo donijela sova?" promrmljala sam. "Molim te, reci mi da je stiglo - " "Sophie!" viknuli su gotovo svi u kuhinji. Čak je i Archer razdraženo rekao: "Daj više, Mercerice." Duboko sam udahnula i počela čitati. Kad sam stigla do pola stranice, zaustavila sam se, srce mi je tuklo kao ludo. Pogledala sam tatu. "Misle li to oni ozbiljno?" "Vjerujem da misle." Ponovno sam pročitala te riječi. "Sranje nad sranjima."
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Šljunak
na kolnom prilazu šuškao je pod mojim nogama pošto sam izašla iz automobila i zagledala se u zgradu koja se izvila preda mnom. "Onda?" upitao je tata i izašao na suvozačka vrata. Iza mene, Archer i Jenna izašli su na stražnja vrata i stali mi svaki s jedne strane. Podignula sam sunčane naočale na glavu i rekla: "Izgleda bolje. Hoću reći, i dalje je sablasna kao sam vrag, ali vratila se na normalnu razinu sablasnosti." Hekina škola dobila je svjež sloj boje, a prozori su popravljeni. Paprati koje podupiru ulazna vrata ponovno su bile bujne i zelene, a netko je popravio i ulekninu u trijemu. No stabla oko zgrade i dalje su bila crna, a trava siva. "Vjerojatno nikada neće biti ista", rekla je mama koja je zaobišla automobil i stala kraj tate i mene. Uzdahnula sam i rekla: "Možda je to i dobro." "Što misliš da će napraviti s njom?" upitala je Jenna proučavajući zgradu. "Nekako se nadam da će je spaliti do temelja", rekao je Archer. "Možda i da će potopiti cijeli otok kad ih već krene." Morski povjetarac raskuštrao mi je kosu dok smo prilazili školi. Unutra se više nije činila onako oronulom i beživotnom, ali pomislila sam kako će vjerojatno uvijek djelovati pomalo tužno. Ili se to možda samo meni čini tako. Prošli smo ispod prozora od obojena stakla, a kad sam pogledala gore, zadovoljno sam primijetila da svi ponovno imaju svoje glave i da se obojeno staklo bljeska na jesenjem suncu. Dok smo se približavali plesnoj dvorani, čuo se žamor i mama me primila za ruku. "Nervozna?" "Ma jok", odgovorila sam, ali budući da sam zablejala poput ovce, sumnjam da mi je povjerovala. Više nije bilo svih onih različitih stolova za kojima smo nekada jeli. Zamijenjeni su morem crnih stolaca, ali bili su prazni. Na podiju na kojem su
nekada sjedili učitelji bilo je dvanaest stolaca koje bi vjerojatno bilo primjerenije nazvati prijestoljima. Svi osim jednog bili su već zauzeti. Novoosnovano Vijeće ustalo je kad sam ušla u prostoriju, ali istog trena podignula sam ruke. "Oh, Bože, molim vas, ne činite to. Ionako sam dovoljno izbezumljena." Jedan od pripadnika reda vila, golem muškarac smaragdno zelenih krila, pogledao me poprijeko. "Ali kao vjerojatna nasljednica mjesta predsjednika Vijeća, zaslužuješ određeno poštovanje." "Osjećam da me poštujete i dok sjedite. Zaista." Mislila sam da će mi se više protiviti, ali na kraju su svi sjeli. "Jesi li razmotrila našu ponudu?" upitala me neka žena. Pomislila sam da je vještica, ali nisam mogla biti sigurna. Umjesto da odgovorim, sjela sam na jedan od crnih stolaca. "Mogu li vas nešto pitati?" Nitko nije kimnuo, ali svejedno sam nastavila. "Zašto ste izabrali mene? Hoću reći, istina, ja sam demon, ali i Nick je također demon. Zašto njega niste upitali? Je li to zbog one priče kako je ,jednom poludio i pobio hrpu ljudi’?" Zelena vila zagledala se u mene. "Da, velikim dijelom zbog toga." "Ali ne samo zbog toga", javila se žena. Spojila je prste i spustila ih u krilo pri čemu sam primijetila nekoliko sitnih ljubičastih iskra. Ipak je vještica. "Hrabrost, unutarnja snaga, sva ta... inicijativa koju si pokazala kako bi zaustavila Laru Casnoff bile su vrlo impresivne. Osobito za nekoga tako mladog. Nisi dopustila da te strah zaslijepi i spriječi da učiniš ono što moraš." Pogledala je kolege. "Što bismo možda svi mi trebali naučiti." "Dakle ", rekao je visok muškarac sijede kose, "jesi li donijela - " "Zašto ste popravili Hekinu školu?" Cijelim se Vijećem razlegnuo uzdah. "Zato što nam je", rekla je vještica, "Hekatina škola uvijek bila korisna ustanova i nemamo namjeru dopustiti da ti... nesretni događaji zatru više od stotinu godina tradicije. Sljedećih mjeseci vratit će se svi učenici osuđeni na boravak u ovoj školi i život će nastaviti teći normalno." Htjela sam se nasmijati na to. Normalno. Kao da je ovdje život ikada bio normalan. Ali ipak. Odgovorila mi je. Duboko sam udahnula, ustala i rekla: "Dobro. Da, prihvaćam vašu ponudu da postanem predsjednica Vijeća."
Nekoliko lica osmjehnulo se s olakšanjem, ali ja sam podignula ruku. "S dva uvjeta." Osmjesi su se rasplinuli. "Postat ću predsjednica Vijeća, ali tek kad završim školovanje." "Naravno", rekla je vještica. "Možemo dogovoriti da se odmah prebaciš na Prentiss." Prentiss je otmjen internat u koji imućni vješci i vještice šalju svoju djecu. Navodno je potpuna suprotnost Hekinoj školi u gotovo svakom pogledu. Odmahnula sam glavom. "Ne, ne mislim na školovanje za prodigije. Mislim na pravo školovanje. Na koledž. Na normalan, ljudski koledž." Zelenokrila vila se namrštila. "Ali, ako se ne varam, na koledž možeš tek za godinu dana. Zar to ne ide tako? A ako ne želiš pohađati Prentiss, kamo ćeš? Ljudska srednja škola zvuči neizvedivo." Još jedan dubok uzdah. "Znam. To je moj drugi uvjet. Želim da ponovno otvorite Hekinu školu. Ne kao popravni dom ili kaznionicu, nego kao mjesto kakvo je nekada bila. Kao utočište. Kao školu za sve prodigije koji je žele pohađati. Iako, moram priznati da ih nakon protekle godine možda neće biti mnogo. Ali možemo pokušati. Dakle, to su moji uvjeti." Stajala sam ruku sklopljenih pred sobom. Ponovno sam se prisjetila kako je Cal dok ga je rupa zatrpavala govorio: "Sve je u redu. Sve je u redu." Dao je život za mene. Moram se pobrinuti da to poprimi veće značenje. Volio je Hekatu. Vjerovao je u nju, brinuo se o njoj, nazivao ju je svojim domom. Najmanje što mogu učiniti jest obnoviti je. Za Cala. Stoga me, kada je vještica pogledala ravno u mene i rekla "Prihvaćamo", nisu obuzeli strah, žaljenje ili strepnja. Obuzelo me zadovoljstvo. Mama, tata, Jenna i Archer čekali su me kad sam izašla iz plesne dvorane. Prije negoli su uspjeli išta reći, primila sam roditelje za ruke i rekla: "Razgovarat ćemo cijelim putem kući, obećavam. Ali sada trebam biti malo sama, može?" Tata mi je stisnuo ruku, a drugom je zagrlio mamu oko struka. "Svakako." "Naravno", rekla je Jenna. Archer je kimnuo. "Učini što moraš."
Prošla sam kraj njih i izašla na trijem. Stube jedva da su zaškripale pod mojim nogama dok sam silazila na travnjak. Prišla sam jednom od golemih hrastovih stabala, naslonila se na njega i zagledala se u školu. I dalje sam stajala ondje kad sam osjetila nečiju prisutnost. Kraj mene je lebdjela Elodie, crvena kosa lepršala joj je oko lica. "Hej", rekla sam tiho. "Dakle, postat ćeš velika šefica?" Zaustila sam s namjerom da joj uzvratim kakvom dosjetkom, ali ništa mi nije palo na pamet. Stoga sam rekla samo: "Aha. Hoću." Lagano je kimnula. "Bit ćeš dobra u tome. Ali kažeš li ikada ikome da sam to rekla, ubit ću te." Zasmijuljila sam se. "Dogovoreno." Neko sam vrijeme promatrala kako promatra zgradu. A zatim sam vrlo tiho rekla: "Ako si spremna da te... ne znam, oslobodim ili što već, sada to mogu. Ili barem mislim da mogu." Elodie se okrenula prema meni, stopala su joj lebdjela tik iznad tla. "A kamo bih otišla?" "Ne znam." "Bi li me..." zaustavila se, a da je ne poznajem tako dobro, zaklela bih se da sam joj na licu primijetila tračak nervoze. Zatim je počela tako brzo pomicati usne da nisam mogla razabrati ni riječ. "Ček-ček, uspori malo. Ne znam tako dobro čitati s usana." Doletjela mi je malo bliže. "Rekla sam, ako ti ostaješ u Hekati, onda... i ja želim ostati." Zazujala sam. "Zaista? Želiš cijelu vječnost ostati vezana za mene? Jer ako si samo pomislila da ću ti dopustiti da ponovno uđeš u moje tijelo, grdno se varaš." "Ne želim više biti u tvojem tijelu", rekla je, a zatim se namrštila. "To je zvučalo odvratno. U svakom slučaju, samo želim ostati ovdje. Zasad." "Zašto?" Dignula je ruke u zrak. "Jer si mi prijateljica, dobro? Jer sam se proteklih nekoliko tjedana... ne znam, zabavljala pomažući tebi i tvojoj luzerskoj ekipi. Zabavljala sam se stoput bolje nego što sam mislila da se mogu zabavljati mrtva." To me dirnulo na neki čudan način pa sam pokušala zvučati ljubazno kad sam rekla: "Elodie, kužim to. A da ti budem iskrena, na samu pomisao da zauvijek nestaneš ja se -" Grlo mi se stisnulo, što sam pokušala prikriti kašljem, a zatim sam nastavila: "Ali ne možeš zauvijek ostati povezana sa mnom. To nije fer prema ijednoj od nas." "Možeš li ikako preseliti našu vezu?" upitala me. "Svi ostali duhovi koji se motaju ovuda povezani su s otokom. Možeš li mi to napraviti?"
Razmislila sam o tome, a u venama su mi zatitrale moći. "Aha, mogla bih to. Ah, Elodie, to bi značilo da ćeš zauvijek zaglaviti na otoku Graymalkin. Ostat ćete samo ti i koji god duhovi se još motaju ovuda." Elodie je nestala, a ja sam zakolutala očima. "Ma daj, molim te!" Ali zatim se ponovno pojavila nekoliko metara dalje, na brežuljku koji je vodio prema jezeru. Mahnula mi je da je slijedim i odlepršala mi iz vida. Uzdahnula sam i uspela se na brežuljak, a kad sam došla do vrha, morala sam zakloniti oči pred sunčevom svjetlošću koja se odbijala od jezera. "Ideš", rekla sam i zaustavila se kad je Elodie stala lebdjeti kraj mene. "Nikad nisam vidjela jezero u tako divnu izdanju. I, pogledaj, trava više ne izgleda tako mrtvo nad - " Što god sam namjeravala reći zapelo mi je u grlu, a usne sam prekrila rukom. Uz rub jezera šetao je Cal. Zapravo, njegov duh. Bio je tako blijed da sam ga jedva razabrala, ali njegov dug i usporen korak bio je itekako prepoznatljiv. Kleknuo je i rukom prošao preko komada sive trave, pri čemu je ona ponovno poprimila žarku smaragdnozelenu boju. Pogledao je prema brežuljku na kojem sam stajala, podignuo ruku i mahnuo. Ja sam mahnula njemu, a niz lice su mi potekle suze. "Vidi li me?" upitala sam Elodie. "Ili vidi samo tebe?" "Vidi te", odgovorila je. Zatim je pomalo potišteno dodala: "Mislim da se meni ne bi tako nasmiješio." Usne su joj se zatim iskrivile u vragolast osmijeh. "Barem ne još. Ipak mi preostaje cijela vječnost da ga natjeram da promjeni mišljenje o meni." Znala sam da se šali, ali svejedno sam joj ozbiljno rekla: "Pazi na njega, može?" A izraz njezina lica bio je iznenađujuće nježan kad mi je odgovorila: "Hoću." Na kraju se ispostavilo da mi je potrebna samo jednostavna čarolija da Elodie odvojim od sebe i vežem je za otok. Ali kad sam osjetila kako popušta tanan čaroban lanac koji nas je spajao, moram priznati da sam bila nemalo tužna. Kad su me Archer i Jenna pronašli, Elodie je ponovno nestala. I Cal je nestao, premda je sada sva trava oko jezera bila zelena. "Tu si", rekla je Jenna kad su se ona i Archer pojavili na vrhu brežuljka. "Aha, oprostite", rekla sam i stala između njih. "Svašta mi se motalo po glavi." "Mogu misliti", rekao je Archer i zagrlio me oko struka. "Onda, rekla si im da pristaješ?"
"Jesam. Misliš li da je to glupo?" "Mislim da je to opasno", rekao je i okrenuo me prema sebi. "Mislim da si ti luda. Ali opasno i ludo su dvije stvari koje najviše volim kod tebe. Dakle, ne. Nije glupo. Premda sam razočaran što si im to uvjetovala ponovnim otvaranjem Hekine škole, a ne, što ja znam, odmorom na Karibima sa svojim dečkom." Pognuo je glavu kako bi me poljubio, a Jenna je pročistila grlo. "Ovaj, heej? Prilično sam sigurna da je i vampirski pomagač zaslužio nekakvo priznanje." Archer je pogurao Jennino rame. "Evo kako ćemo, kad se mi vratimo s Kariba, ona te može odvesti u Transilvaniju ili nešto slično. Kako ti to zvuči?" Udarila ga je u ruku, ali učinila je to s nježnošću, a ja sam odjednom ponovno htjela zaplakati. Stoga sam se udaljila od Archera i rekla: "Svi odmori morat će pričekati dok ne završim ovu školsku godinu." Budući da su se oboje zagledali u mene, dodala sam: "Aha, to je drugi dio. Kad ponovno otvore Hekinu školu... ostat ću ovdje. Samo do kraja godine", žurno sam dodala. "Ne doživotno. A još je jedan dio dogovora koledž, dakle to me čeka nakon škole. Ali, hoću reći, ostat ćemo u kontaktu. Postoji hrpa čarolija za takve stvari." Jenna i Archer su se pogledali. "Zašto bismo morali ,ostati u kontaktu?" upitala je Jenna. "Pa zato što... Čuj, ne mogu tražiti od vas da ostanete u Hekati cijelu godinu. Jenna, ti imaš Vix, a, Archeru, ti imaš... Zapravo, što ti imaš?" "Tebe", rekao je odlučno. "I cijelu hrpu svetih vitezova koji me žele ubiti." "Vix me može doći posjetiti", rekla je Jenna. "A škola će sada služiti dobru, dakle još jedna godina u njoj neće biti mučenje. Iako", rekla je i namrštila se, "priznajem da ovo mjesto izgleda prilično gadno. Ne znam kako ćemo to popraviti." Okrenula sam se prema jezeru, zagledala se u zelenu, zelenu travu i zadrhtala kad sam se nasmiješila. "Mislim da se ne moramo brinuti zbog otoka", rekla sam i nadlanicom obrisala zalutale suze. "Zacjeljuje." "Eto, dakle", rekao je Archer. "Vix će doći u posjet, otok će s vremenom prestati biti tako grozno depresivan, a ja te više nikada neću ostaviti." "Aha, ali još se moramo pozabaviti činjenicom da je Oko tako... okasto, a ja moram naučiti i kako biti predsjednica Vijeća, što će vjerojatno značiti mnogo dosadnih knjiga a - "
Archer je prislonio usne uz moje, učinkovito me ušutkao i poljubio kako spada. Kad se odvojio od mene, cerio se. "A tu je i bahati, zbrčkani bivši lovac na demone koji je glupavo zaljubljen u tebe." "I tjeskobna vampirica koja bi te slijedila i u pakao. Zapravo, koja te jest slijedila i u pakao", dodala je Jenna i stala mi s druge strane. "I roditelji koji te vole i koji se sada vjerojatno ljubakaju u autu", rekao je Archer, na što sam se nasmijala. "Dakle, stvarno", rekla je Jenna i uhvatila me pod ruku, "što ti još treba?" Pogledala sam najprije jedno pa drugo, te ljude koje toliko volim. Povjetarac je namreškao visoku travu oko jezera i učinilo mi se da čujem Elodien smijeh. "Ništa", rekla sam im i stisnula im ruke. "Ništa."
Ziki
Crowarez.Org
ZAHVALA Veliko, magično hvala svima u izdavačkoj kući Disney-Hyperion, kao i svim članovima "Hekatina tima". Jennifer Corcoran, sebe možeš nazivati "publicisticom", ali ja mislim da riječ "superjunakinja" prikladno opisuje tvoj posao. Isto vrijedi i za Hallie Patterson, Ann Dye i Dinu Sherman. Naravno, hvala doajenu Hekatina tima, mojoj predivnoj, ljupkoj urednici Catherine Onder koja mi je svojim smjernicama i mudrošću pomogla - nadam se! - da seriju Hekatina škola privedem kraju. Ne mogu ni izraziti koliko sam ti zahvalna! Golemu zahvalnost koja graniči s besramnošću dugujem svojoj agentici Holly Root zato što... pa, zato što je Holly Root. Najnajbolja si i strašno mi je drago što smo te Sophie i ja pronašle! Mojim prijateljicama spisateljicama koje su mi davale savjete, zagrljaje, a kad je to bilo potrebno i metaforičke pljuske dok sam pisala Moć grimorija. Chantel Acevedo, Lindsey Leavitt, Myra McEntire, Ashley Parsons i Victoria Schwab, sve ste me držale za ruku što je predivno i pomalo neobično. Pusa svima! Hvala mojoj obitelji i prijateljima što su imali razumijevanja kad bih se otisnula duboko u "Knjigozemlje" i što me nisu mrzili zbog propuštenih telefonskih poziva, neuzvraćene e-pošte i silnih večera "za van". I posljednja, ali nimalo manje važna, najveća od svih zahvala ide mojim čitateljima. Bez vas ne bi bilo ni Sophie, ni Hekine škole, ni Archera (ne daj Bože!). Vaša podrška, kao i ljubav koju ste iskazali prema ovoj seriji, znače mi sve na svijetu i nevjerojatno sam sretna što mogu pisati knjige za tako divne ljude!
