Mjesecbojekrvi4-DjecaSmrti

Autori:  Tina Fras Boris Rasheta Rasheta

Izdavač: 24sata d.o.o.

Grafičko oblikovanje:  Tihana Bedeniković Lektura: Ana Marija Vrkljan Fotografije na naslovnici: PIXSELL  Fotolia  Tisak: AKD d.o.o. CIP zapis dostupan u r ačunalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 811363

NOĆNI LET, SIJEČANJ 1945. OČI VAMPIRA LUBANJA I ZMIJA PROSJAK U ELITNOM KLUBU

IZA ZIDA, OŽUJAK 1945. LEBENSBORN DIE FAHNE HOCH PUTNIK IZ BERGENA

 JUTARNJA ZVIJEZDA, ZVIJEZDA, OŽUJAK, TRAVANJ TRAVANJ 1945. VILA MEYERGOLD RELJEF U TAJNOJ SOBI

LOGORAŠ, SIJEČANJ 1948.  TAJNA RELJEFA RELJEFA

KUKASTI KRIŽEVI LOZA

BIJEG IZ RADNIČKOG RAJA, SIJEČANJ 1948. SCHINDLER SINDROM MAUZOLEJ

BEČ, 2013. MIROGOJSKI MARLBORO POTJERA BERGEN LEBENSBORN, 2013. ZABORAVLJENI NADRASA EPILOG KRAJ

Odozgo, s neba, Zagreb se pilotu golemog transportnog transportnog zrako-

plova Junkers činio kao točkica treperavog svjetla u siječanjskoj noći, koja je zadnje zime rata bila sibirski hladna. S te visine ljudi i njihovi životi život i izgledaju nekako drugačije, mislio je Gunther. Sitnije. Puno smrtnije. Kao neki insekti koje mo žeš zgaziti lopaticom za muhe... Brundanje motora Junkersa Ju 52 stvaralo je opor zvuk koji  je parao nebo. Između ponoći ponoći i jedan sat u noći svjetlo sa zemlje palilo se svakih trideset sekundi. Upravo kako je naređeno iz sto -

žera. Sve je išlo prema planu. Impozantni Ju 52, koji koji je u Zagreb Zagre b krenuo iz Beča, letio je nisko. Pod njim su ležali ostaci ostataka ostata ka nekoć velikog njemačkog Reicha, koji je počela gutati gut ati tama neminovnog poraza. Mračnim nebom iznad arijskog carstva koje je Gu nther zamišljao kao za jednicu visokih, snažnih, snažnih, plavookih ljepotana i ljepotica, koje je trebalo trajati tisuću godina, vladali su saveznički avioni. Englezi su se u zračnom zra čnom prostoru prostoru iznad izna d Beča odavna ponašali kao suvereni. Sve se preokrenulo, u tih pet godina. Rat je - rekao je davno neki grčki filozof - gospodar svega, jedne je iznio na vidjelo kao gospodare, gospodare, druge kao robove. Nacija gospodara, moćno german sko ratničko pleme, gubila je rat, i gubila slobodu.

Ipak, let od Beča do Zagreba prošao je bez problema. Hladna zimska noć ionako nije bila stvorena za let, a američkim i engle skim pilotima nije se žurilo. žuril o. Kraj rata i pobjedu gotovo su mogli opipati. Zašto onda riskirati leteć i po groznom vremenu, po kojem  je teško pogoditi pogoditi ciljeve? Uostalom, kao da je mnogo mnogo ciljeva i ostalo. Hamburg je u pepelu, uskoro će doći red na Berlin, bazu militarističke Pruske, srce mraka, a i drugi njemački gradovi su uništeni. Nekada moćna vojna mašinerija Njemačke svedena je na formacije očajnika i fanatika, koji se hrabro bore iako znaju da je svemu kraj. Na nogama ih drži neka iracionalna nada. Uostalom, sve je u tom pokretu bilo iracionalno, ludo, onostrano. Zagreb se bjelasao u snijegu. Pilot je kružio nekoliko trenutaka iznad tla provjeravajući signal sa aerodroma na Borongaju. Bio je razrovan bombama. Sletna

staza bila je u funkciji, ali su mnoge zgrade bile pogođene. Neke su bile ozbiljno oštećene. Druge srušene. I drugi su hrvatski gradovi stradavali od bombardiranja. Zadar, Slavonski Brod, neki dijelovi

Istre. Zagreb i Hrvatska nisu bili dragulj u kruni Reicha. Pa ipak, saveznici su svejedno redovito bombardirali aerodrom. Kao da je on

na bilo koji način bitan. Hrvati ionako nisu imali značajne zračne snage, neki su piloti početkom rata pobjegli u partizane, a Nijemci nikad nisu pretjerano računali na bilo kakvu stratešku strate šku važnost aerodroma u Zagrebu. Ono malo zrakoplova što im je ostalo, rasporedili su na mnogo važnija mjesta. Pilot je bio oprezan. Gunther je stari profesionalac, koji je prošao sve što se moglo proći. Od euforičnih pobjeda i iluzije o ne pobjedivosti, do gorkog poraza koji je, evo, kucao na vrata.

Ipak, vjerovao je u posljednji krik, u tajno nepobjedivo oružje koje će promijeniti tijek rata, evo svaki čas. Partija je to najavljivala. Fuhrer je to obećao. Fuhrer  je urlao govoreći o preokretu, preokretu, inače je zadnjih mjeseci izgledao tih i slomljen, razočaran, raz očaran, nekako klonuo. A Gunther je vjerovao Fuhr eru svaku riječ još od kada se 1936. kao 18-ogodišnjak pridružio nacistima. Fuhrer mu je ulio nadu u pravdu. “Francuzi i Englezi”, mislio je skoro opsesivno, “oni su nas ponizili u onom prokletom vagonu u Versaillesu, gdje je Njemačka, naša majka, potpisala sramnu kapitulaciju, i one odvratne ugovore kojima je postala robinja ratnih pobjednika. Jedina i sveta

Njemačka bila je na koljenima. Svi su bili bolji od Nijemaca, koji su postali najjadnijim narodom na svijetu. A onda je došao Fuhrer i progovorio, progovorio, zaurlao zaurla o iz duše naroda.” Svi su ga - mislio je Gunther - odmah razumjeli. Znali su da je on čovjek koji če ih izbaviti. Od O d jednog govora u Freiburgu, Gunther  je svoje srce i svoj život zavjetovao Fuhreru. Sve je u redu, re du, slijećemo, viknuo je poluokrenuvši glavu prema teretnom prostoru.

Unutra je bio jedan je dan jedini putnik. Dvometraš, prodornih, ledeno plavih očiju, kratke plave kose, imao je orlovsko lice lic e na kojemu se, na lijevoj strani, isticao dubok ožiljak koji je kretao s obraza i išao iznad oka, sve do d o čela. Zaradio ga je u bici na i stočnom frontu, u bici kod Kurska. Esesovac je bio u standardnoj crnoj odori SS-a. Od trenutka kada se ukrcao u avion, SS-ovski satnik nije progovorio nijednu jedinu riječ. Gunther ga je odmah nakon uzlijetanja u Beču upitao želi li znati gdje se nalaze u pojedinom trenutku leta. SS-ovac je nehajno

odmahnuo glavom, kao da mu je teško reći: “Baš me briga gdje smo, fućka mi se.” To se Guntheru nije učinilo neobičnim, ima takvih putnika, ali iznad Slovenije ga je ponudio cigaretom. Ledeni

rije či. Na nekoliko  je opet odmahnuo odmahnuo glavom bez ijedne jedine riječi. sličnih prijedloga, on je ostao jednako je dnako nijem, pa ga je Gunther u glavi nazvao “mumija”, i odustao od pitanja. Satnik se prije leta tek kratko predstavio kao Karl. Satnik Karl, bez prezimena. Dokument koji je nosio u ruci davao mu je pravo da naredi Gunther u bilo što. Tek kad su uzletjeli, Karl ga je obavijestio o cilju leta.

“Agram”, rekao je. Zagreb. Gunther se pitao zašto riskirati život radi leta u tako beznačajno mjesto. Njemačku treba braniti na istočnim granicama, odakle, mislio je, “nadiru boljševici, barbari naše epohe.” No, satnik nije ponudio odgovor. Cijelo vrijeme leta gledao je

zamišljeno kroz prozor aviona u tamu ispod njih. Satnik je na Guntherovo pitanje samo kimnuo glavom,

podižući kovčežić, koji liči na aktovku, u krilo. Staza je bila osvijetljena tek nekoliko minuta, no Gunther je bio dovoljno iskusan pa je zrakoplov spustio bez problema. Kada se avion zaustavio, Gunther  je, poučen iskustvom iskustvom komunikacije sa šutljivim esesovcem, uputio kratak pogled koji je govorio - “što sad”?

“Ne gasi motore, rekao je Karl. Okreni avion, ne gasi motore, i idi nazad za Beč.  Jasno, rekao je Gunther. Gunther.

Poželio je upitati što će satnik dalje. No pogled koji mu je ese sovac uputio, bio je dovoljan da bespogovorno uzvrati kako je shvatio naredbu: Razumijem, gospodine satniče”.

Pored sletne staze uočio je golemi crni mercedes sa zastavom Reicha.

Začudio se kad mu je taj ledeni lik pružio ruku, u znak pozdrava. Prije toga, iz svoje je crne torbe izvadio neki paket. Gunther je bio strahovito iznenađen da mu ta crna santa santa leda ljubazno daruje - francuski konjak. Kutija. Nekoliko boca. U siječnju 1945. to je bila raritetna ra ritetna dragocjenost. I rakije su dobile na cijeni, kamoli ne Courvoasier. Zahvaljujem na ugodnom letu, ovo je mali znak pažnje,

reče Karl. -

Hvala vam lijepa, moj gospodine, uzvrati Gunther.

Iako se trudio da mu se u glasu ne osjeti zbunjenost, nešto je izdajničko ipak iscurilo iz njega. Malo je zamucao, izgovarajući riječ “gospodine”.

 To mu se događa događa uvijek kada se usplahiri. Ta stvar ga je živcirala. Bilo je to t o nekako nevojnički. Uvijek je sanjao o tomu kako bi volio poginuti kao heroj. Pred očima mu je stalno, za vrijeme ratnih letova, titrao junački lik obersta Rudla, najvećeg njemačkog heroja u Drugome svjetskom ratu. Taj je lik, kako su dopirala

izvješća, u prvih nekoliko godina uništio nekoliko stotina neprijateljskih zrakoplova. Avionom je rasturao cijele kompozicije boljševičkih vlakova. Jednom su ga Rusi pogodili, negdje duboko iza Urala, a on je sletio s padobranom, skinuo se u gaće da se ne

vidi da je pilot, i krenuo pješice prema njemačkim položajima, stotinjak kilometara na zapad. I stigao. “Bože, da mi je biti slavan barem malo kao Rudel, bar jedan tjedan, jedan dan”, maštao je, ali  je bio osuđen voziti golemi transportni transportni Junkers, a ne brzu Štuku koja ulazi u teške zračne fajtove s Francuzima, Englezima, Rusima ili Amerikancima.

A onda još i muca, kad mu se esesovac zahvaljuje francuskim konjakom.

Paket je bio težak. Bit će prava fešta u časničkom klubu. Ili će, radije, konjak zamijeniti za neke druge stvari na crnoj bur zi. Možda za kobasice ili američke cigarete. Ili još bolje, za zlato.  Trebat će zlato kada izgube. izgube. Gunther odmahnu glavom na te defetističke misli. Neće izgubiti. Firer će uskoro pokrenuti tajno oružje koje će promijeniti tijek rata. Rakete V 1 i V 2 razorit će osovinu zla, saveznike koji su udruženim u druženim snagama jurnuli kako bi opet uništili njemački narod, koji se samo bori protiv boljše vizma i čuva bedeme zapadne civilizacije. Nijemcima opet prijeti ropstvo, Versailles, onaj ponižavajući vagon i još gori uvjeti mirovnog ugovora.

Poletio je sigurno u mračno nebo pogledavajući paket satnika Karla i oblizujući usne. Bilo bi dobro zagrijati se konjakom, pomisli, a onda ga obasja snažna, zasljepljujuća svjetlost. U zadnjoj sekundi svoga života Guntheru je kroz glavu sijevnu la misao oštra poput noža. “Zrakoplov je eksplodirao!”

Od moćnog stroja, uskoro se čuo samo zvuk koji je počelo proizvoditi obrušavanje. Kapetan Karl stajao j e kraj mercedesa gledajući, s Borongaja, zamišljen, u tamno nebo. Daleko na horizontu ugledao je najprije plamteću kuglu. Tek potom, do njega je došao zvuk eksplozije. Zadovoljno je kimnuo glavom i sjeo u limuzinu. Bio je to opet stari, ledeni, šutljivi Karl.

Vozite, naredio je šoferu. Vozač je znao kamo ga treba tre ba odvesti. Borongaj je, kao i cijel cijelii grad, bio mračan. Mračan i pust. Prolazili su zatamnjenim ulicama na kojima nije bilo nikoga.  Tek pokoja pokoja patrola. patrola. Nisu se zaustavljali zaustavljali na barikadama barikadama,, koje su su bile postavljene na vitalnim prometnicama grada. Svi su spremno otvarali rampe. Kakav zapušten, kakav jadan grad, pomislio je Karl. -

Nevažno na mapi svjetskih događaja. Tako i izgleda. A ima tako lijepo njemačko ime, Agram. Kao neki slatki gradić Porajnja ili Brandenburga.

Za Zagreb je prvi puta čuo kada je dobio zadatak. Mjesto za boravljeno od svih. A opet, dovoljno veliko da se može zvati z vati gradom, dovoljno staro, dovoljno civilizirano. Idealno mjesto. Svima pred očima, a dovoljno skriveno i tajanstveno. ..

Zaustavili su se pred vilom u rezidencijalnoj četvrti grada. Skladno građena i lijepa kuća imala je secesijske odlike. Divni, bečki jugendstil, belle epoque srednje Europe s početka stoljeća, stolje ća, vrijeme bogatstva, putenosti, naslade, zlata. Vrijeme Gustava

Klimta u Beču. Evo, čak je i ovdje, u ovaj svračji zakutak, stigla ta divna, njemačka civilizacija, pomisli Karl. Kuća mu se svidjela. “Sigurno je pripadala nekom Židovu”, pomisli časnik. “Oni imaju smisao za lijepo. Oni zaista imaju smisao za lijepo”. Iako uvjereni nacist, Karl nikada nije razumio zašto bi Židovi bili bilo kakva opasnost tisućugodišnjem Reichu. Ili bilo kakva opasnost. Nije razumio mržnju prema njima. To nije značilo da je odbijao sudjelovati u njihovom progonu. Dapače, progonio ih je j e ka o iskusan lovac, precizno i nemilosrdno. No, Karlu je bilo malo važno koga progoni, bio je važan lov, jer on je bio rođeni predator. Lovac. A lov na ljude bio je najslađe iskustvo. Vrata mu je otvorio pedesetogodišnjak u odijelu i naočalama. Da nije imao te slavenske l jepuškaste  jepuškaste crte lica, Karla bi podsjećao podsjećao na Himlera. No, usprkos slavenskim crtama lica Izidor Metter- lich

imao je čisto germansko porijeklo. Iako nije bio član partije, to nije bilo važno za ovaj zadatak. Partija je tek bila jedan od mehanizama za mnogo važnije stvari, a Izidora je pred lokalnim režimom štitilo njemačko porijeklo i razni financijski poslovi koje je obavljao za za Reich, ali i ustaše. No, imao je Metterlich i drugu stranu. Stranu koja bi ga mogla zaštiti od vojske koja je okruž ivala grad i bilo je samo pitanje tre-

nutka kada će ga zauzeti. Partizana. Dobra večer, reče Karl.

Večer, gospodine, reče mu ljubazno Metterlich, neodređeno se smiješeći. Karl mu odmah na vratima predade aktovku koju je cijelo vrijeme držao uz sebe, u ruci.

 Torba je bila vrlo vrlo teška. Izidor je pretpostavio da je ispod kože čelik. “Morate je sačuvati usprkos svemu i predati je kada se pred vama pojavi čovjek s ovakvim prstenom”, reče Karl, pokazujući mu zlatni prsten na kojem je bila ugravirana lubanja ispod koje je vijugala zmija.

“Kad kucne čas, po torbu torbu će doći čovjek koji će imati isti i sti takav prsten i od sada nadalje vaš jedini smisao života leži u činjenici da tu dužnost odgovorno provedete u život. Je li vam to jasno”, upitao  je Karl, a u glasu mu se osjetila osjetila opora prijetnja. Karl se nasmija: Drago mi je da ste me razumjeli. razumjeli.

Uđite, reče Metternich. Naravno da sam razumio...

Monkey je bio prvi u redu među taksistima ta ksistima koji su čekali ma lobrojne noćne putnike na aerodromu. a erodromu. Odavno je prošla ponoć. Rijetko je tko u taj kasni sat trebao prijevoz od Plesa do grada. Monkey je vozio stari peugeot, na crno. Bio je to dobar dil, i za njega i za ortaka, Matu - vlasnika taksija i licence. Monkey je

odrađivao noćnu smjenu za čovjeka koji mu je davao svoj auto i dozvolu, taksi transparent, a zauzvrat dobivao dovoljno za život. Prošao je težak put. U mladosti skins, pobunjenik, više na ulici nego u školi, cestovni borac, doživio je duboku promjenu. Drama njegova oca, bivšeg branitelja koji je u ratu skakao na tenkove pa mu je kičma nastradala od tapšanja, u poraću je zaboravljen.  Tipična hrvatska tranzicijska priča. Monkey je bio bio spreman na novi novi rat, rat za život, u kojemu je kanio dobiti na pošten način. Bez obzira na cijenu. Vlasnik taksija, Mate, vozio je tijekom dana, a Monkey od sumraka do praskozorja. Neke velike zarade od taksija i ovako i

onako nije bilo, pa se starom taksisti, ta ksisti, jednom od zagrebačkih veterana koji je voziti počeo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća u starom dobrom mercedesu “okanu”, učinila pametnom zamisao da prometalo da u najam. Monkey je davao 40 posto z zaarade. Monkeyju je to odgovaralo. Noću ionako nije mogao spa vati. Nije mogao spavati niti danju. Bilo mu je potrebno sklopiti oči na pola sata i već bi se budio, odmoran i pun energije. Ali to je bila njegova i Tinina tajna. Tajna za koju ostali nisu smjeli znati. Samo on i djevojka.

Prvo je noći, naime, ispunjavao bjesomučnim učenjem povijesti. povijesti. Imalo je smisla. Kada je sve ispite dao u roku, u pravilu s odličnim ocjenama, svi su ostali u šoku. Jer Monkey je bio huligan

kojeg je do izbacivanja iz škole, pada razreda i popravnog doma dijelila tek puka sreća i prijateljstvo s Tinom. Zato su svi u čudu gledali bivšeg skinheda, uličnog razbijača, kojemu je studentski indeks počeo vrvjeti peticama i četvorkama. Daleko od toga da Monkey nije bio inteligentan i da nije znao mnoge stvari koje ni

štreberima nisu bile poznate. Ali, imao je žešći peh. Većina njegova znanja u školi nije bila potrebna. Sada na fakultetu, ono se nadopunjavalo, ulazilo u smislene cjeline, pa je nekada na predavanjima mogao bez problema parirati

profesorima u raspravi. No toga se klonio. Nije želio skretati pažnju

na sebe. Ionako je bio dovoljno poseban. Noćno učenje više mu nije trebalo. Predavanja su bila gotova i

grad se polako praznio od studenata. Zato mu je noćna taksi smjena došla kao naručena. Uostalom radio je to već prije, ali povremeno. A dobro je došla i lova. On i Tina namjeravali su na  jesen iznajmiti stan i živjeti zajedno. Njena mama zvala ga ga je da živi s njima, ali Tina na to nije htjela pristati. Ako će živjeti zajedno, z ajedno, bit bit će to u njihovom stanu. Tini je j e dosta mame, njene brige, kontrole, nadzora, mjestimične histerije. Vlastiti život je vlastiti život. Monkey je bio prvi na redu i čekao vožnju. Znao je da su tak sisti na aerodromu posebna kasta u kojoj za pridošlice nije bilo mjesta. Imali su razrađene taktike izbacivanja uljeza. ulje za. Uljezi su bili svi osim njih. Metode su im išle od suptilnih, krajnje perfidnih taktika svakodnevnog svakodnevnog sluđivanja sitnicama, do otvorene agresije. a gresije. No, nije se obazirao na njihove prijetnje. Uostalom, iskusni stari taksijaneri prepoznali su u njegovom nje govom pogledu uličnog dečka

kojeg prijetnje nasiljem neće uplašiti. S njim su se od početka odlučili na drugačije smicalice. Svaki put kad bi se pojavio na ae rodromu i dočekao red za vožnju, pojavio bi se netko tko je tražio vožnju do autobusne stanice. Bilo je to t o tek nekoliko stotina metara i nikakva zarada, no Monkey nije smio odbiti vožnju. Takv a su pravila. Klijenta uvijek moraš uzeti. uzet i. Čak i ako je kratkoprugaš. I ako je namješten. Monkey bi izgubio red zbog tih par kuna s podmetnutim putnikom, i kada bi se vraćao na stajalište, sta jalište, vrlo brzo je uočio kako mu se ostali taksisti napola otvoreno smij u. Kad bi ponovo došao na red, opet bi imao putnika koji traži vožnju do stanice. Brzo mu je postalo jasno da mu se ne usuđuju otvoreno suprotstaviti i da ga tako žele otjerati, otje rati, no Monkey je bio tvrdo glav. Noću je ionako bilo premalo vožnji pa ovakve smic alice nisu bile neophodne.

Sjedeći u taksiju, čekajući vožnju, vož nju, Monkey je malo zakunjao. Rijetko mu se to događalo, ali katkad ga je san ipak znao uloviti u taksiju. Digao je glavu.

Visoki, mršavi šezdesetogodišnjak čekao je da mu Monkey otvori vrata taksija. Nije bio svakodnevan ta se misao Monkeyju odmah nametnula sama od sebe.

Kao da se navikao da mu ljudi otvaraju vrata, propuštaju ga i služe mu. U njegovom držanju bilo je nešto gospodsko, možda čak aristokratsko, ali i nešto što se Monkeyju učinilo čudnim, mada nije mogao ni približno jasno reći što. Pogledao je do njegovih nogu, da vidi kakva mu je prtljaga.

Putnik nije imao ništa.

 Tek mala ručna torba. Monkey je ponovo pomislio kako su mu taksisti namjestili

lažnjaka, tek da ga maknu s reda. Noćni putnik Monkeyju se obratio na hrvatskom jeziku. Želim u grad, rekao je čovjek. Nije lažnjak, pomisli Monkey. Ali, kako to govori? Nije imao strani naglasak, pa ipak...

Izgovor mu je bio čist, pravilan. Prepravilan.

Kao da ga je naučio kompjuterski. Na tankom i šiljatom orlovskom nosu nosio je naočale, staromodne, ali elegantne zlatne cvikere. Kosa mu je bila potpuno sijeda.

Dao je Monkeyju adresu na Pantovčaku i zamišljeno se zagledao kroz prozor. Monkey Monkey je krenuo kre nuo vrlo brzo kao da se klijentu žuri, žu ri, mada ovaj ničim nije dao do znanja da nekuda hita. Naprotiv. Izgledao je radoznalo i spokojno. Nakon posve prazne ceste od

Gorice do Buzina, ušli su u Novi Zagreb. Monkey je u retrovizoru gledao gle dao kako kako se čudni klijent mršti na zgrade u Novom Zagrebu. Gledao ih je pozorno. No, reakcija mu je

bila iznenađujuća. Kao da nije tamo očekivao ni zgrade ni naselje. Čovjek je međutim uredno šutio, ne tražeći traže ći ni objašnjenja ni sugovornika.

 Tek kad su prešli prešli most i pred njima se ukazala panorama panorama noćnog Zagreba s betlehemski osvijetljenom katedralom, neobični putnik se nasmiješio i promrmljao nešto sebi u bradu. Monkey je prepoznao riječ “Agram”. Stari, njemački naziv za Zagreb, koji više nitko nije koristio u ovdašnjem govoru. Stari Zagrepčani, s početka prošlog stoljeća, znali su govoriti Agram, ali njih više nema, a ovaj tu lik bio je, ipak, premlad, sa svojih šezdeset i nešto, da bi pripadao vremenu u kojemu se tako govorilo. Monkeyju je u jednom trenutku palo na pamet da ga do odredišta odveze nekom udaljenom putanjom, za obilaznim putem, i

tako malo nabije cijenu vožnje, ali je od te zamisli brzo odustao. Prisjetio se da se neće koristiti šibicarskim štosevima. Samo pravim putem, zaključi. Zagrebačke ulice bile su puste. Ljudi su već počeli odlaziti na more i grad je bio poluprazan. Tu i tamo monotoniju omarne večeri narušio bi poneki tinejdžerski par, dvojac u zaljubljenoj šetnji ili il i pokoji usamljeni prolaznik. Horror vacui, pomisli Monkey na latinskom - strah od praznine, kolika je. Zagrebom je lijepo voziti kad je grad pust, osje-

ćaš da je da je sve tvoje, car si, ali, brzo to dosadi. Naročito ako čovjek živi od džungle na asfaltu. Brzo su prošli puste labirinte centra. Krenuo se uspinjati na Tuškanac. U retrovizoru je ugledao lice putnika koji se, Monkeyju se učinilo, nostalgično, nostal gično, smiješio. Kao da prepoznaje ulicu kojom prolazi... I drago mu je što joj se vratio nakon dugo vremena. Osjećaj koji ga je nakratko preplavio, i nije to mogao sakriti, načas je doprinio tome da Monkey smetne s uma njegov nje gov kibernetski, strojni, čudni hrvatski jezik.

No, tada se dogodilo nešto što je obojici odvuklo misli. Klijentu od razgledanja Tuškanca, a Monkeyju od razgledanja klijenta. Ispred taksija se, posve neočekivano - očito je stajao u zaklonu od stabla pa ga Monkey nije na vrijeme uočio - našao policajac, koji je digao znak Stop.

Bio je to mlad, fizički snažan s nažan čovjek, plave kose. Pokazao je Monkeyju, mašući palicom, mjesto na kojemu se treba parkirati.

Monkey je poslušao naredbu i polako krenuo prema prostoru gdje mu je policajac naredio parkiranje. Bacio je oko na obje strane,

no nigdje nije vidio policijski automobil. au tomobil. Uočio je samo crni džip parkiran na obližnjem ugibalištu. Policajac mu je, sada već žurno, pokazivao da stane, pa se ponadao da se policiji možda žuri ž uri obaviti tek još jednu rutinsku kontrolu kako bi zadovoljili normu. Gadovi, pomisli, opet samo pune proračun,

zaustavljajuću ljude koji zarađuju svoj kruh, a kriminalci im tu svake noći rade autotrke, o drugim svinjarijama da i ne govorim, i nikom ništa. Onda se sjetio da ima i problema koji ga se, ako je o policiji

riječ, osobno i više tiču. Monkey se zapita hoće li njegova njeg ova lažna taksi dozvola izdržati provjeru. Obično ga za nju nisu ni pitali. U rutinskim dnevnim kontrolama zatražili bi samo vozačku i prometnu. No, nisu ga , dosad, nikad zaustavili u noćnoj vožnji. Nakon što je Monkey parkirao auto, policajac je energično pri šao vozilu. Bacio je oko kroz prozor, sagnuo se se i zagledao zagle dao u auto. Monkey je otvorio prozor očekujući da će ga policajac tražiti traž iti vozačku i prometnu i pitati je li pio. To je uobičajeni ritual. Monkey  je gledao u njega. No, nešto ga je zbunilo. Ritual je bio poremećen. Policajac uopće nije gledao njega, već putnika na stražnjem sjedalu.

Dobra večer, izvolite, rekao je Monkey, pomalo zbunjen. Policajac mu se nije ni obratio.

Ispravio se, načinio poluokret prema ugibalištu na kojem se pri jeteći  jeteći kočoperio moćni moćni džip, i učinio nagli pokret pokret rukom. Kretnja  je bila energična, zapovjedna. Očito je pozvao ljude iz džipa. Iz njega su izletjela trojica muškaraca u odijelima. Bili su mišićavi i pokretljivi. Kao vojnici ili tjelohranitelji. Ono što se odigravalo pred Monkeyevim očima imalo je brzi nu svjetlosti. Dečki su u nekoliko koraka prišli taksiju i grubo otvorili stražnja vrata. Jedan je uhvatio Monkeyjevog putnika i izvukao ga grubo iz automobila. Drugi ga je odmah prihvatio pa su ga zajedno

počeli grubo odvlačiti prema džipu. Hej, koji kurac... povikao je Monkey, izletjevši iz automobila. Policajac ga je grubo odgurnuo. Monkeyju je adrenalin lupio u glavu. Odmah je ocijenio da ga

može svladati bez problema pa je krenuo u napad. No, treći čovjek u odijelu mu je prišao s leđa, i čeličnim stiskom ga uhvatio za ruku. O otporu više nije trebalo ni razmišljati.

Monkey je znao da se više ne može izvući iz stiska. Pomislio je da će ga sad lupiti po glavi i onesvijestiti. Dogodilo se ipak nešto što ga je iznenadilo.

Na Monkeyjevo zaprepaštenje, čovjek u odijelu dao mu je smotuljak novčanica. Krajičkom oka uočio je da je da je riječ o novčanicama od 100 100 eura. Zaboravi na vožnju i sve što si vidio, reče gorila. Monkey je nijemo kimnuo glavom.

Ne zato što je želio novac, niti zato što ga je stisak ruke upozo ravao na snagu čovjeka u odijelu. Nije reagirao zbog njegovog pogleda i onoga što je vidio vi dio i pre poznao u njegovim očima. Bile su to oči vampira.

Stajao je nemoćan, kršeći ruke, gledajući gle dajući kako džip nestaje. Ci jela  jela scena potrajala je tek par minuta. Čekao Čekao je da zamakne zamakne iza zavoja, a onda uskočio u auto paleći pale ći motor. Bio je siguran da će ih stići. Imao I mao je opako iskustvo u  jurnjavama po gradu. Tu Tu mu je malo tko bio bio ravan. Čak i ovi čudnovati likovi iz noćne patrole. No, nepredviđena poteškoća odmah je srozala njegov entuzijazam na nulu. Čim je krenuo, čuo je poznati zvuk deranja gume po asfaltu.

Zaustavio je auto, da, prednja lijeva lije va guma bila je probušena. Monkey je kroz usta procijedio psovku. Fuck! Pička vam materina. -

Bio je ljut jer je izgubio, na svom terenu. Osjećaj za fair play natjerao ga je ipak da prizna da je dobro nadigran. “Kontroverzni momak” naletio je na još konroverznije, pomisli. Opsovao si je još jednom u bradu, vadeći dizalicu i rezervnu gumu iz gepeka. Mate će poludjeti, pomisli načas, no odmah otkloni tu misao. Baš me briga, zaključi. Dajem mu 40 posto

svakodnevnog utrška, fućka mi se, ne da ima za nove gume, nego ima za sve četiri. čet iri. Uzimanje 40 posto utrška omogućilo mu je da si kupi dovolj no guma za cijeli život. Monkey je bio bijesan najviše na sebe jer se nije snašao u toj situaciji, ali još i više zato za to što nije upamtio registarski broj džipa. Registarski broj nije ni pokušao zapamtiti jer je bio siguran da će ih stići. Dripci su ga spriječili pravovremenim bušenjem gume. No, i da je zapisao broj, što bi sad s njim. Prijavio ih policiji? Sigurno bi ga gledali kao luđaka. Priča je suluda: policajac s tri tipa koji liče na tjelohranitelje ili policajce u civilu, otimaju putnika iz taksija koji Monkey vozi ilegalno. To bi policija odmah ustanovila

pa bi prvi problem imao on, a ne otmičari čije postojanje ne može dokazati, kao ni postojanje onog neobičnog putnika, žrtve otmice. I još k tome, jedan od njih ima vampirske oči. Još ako mu po gledaju u dosje - u kojem ima svega - možda i prenoći u pritvoru. Možda će ga opet staviti u Vrapče, čije je ljepote jednom imao čast upoznati iznutra pa je zaključio da mu je to iskustvo sasvim dovoljno. Ne, nemam kome što prijavljivati, zaključi Monkey. No, stvar je, zaključi, stajala sta jala prilično beznadno i po svim

ovome svijetu, drugim logikama. I da  je najpošteniji građanin na ovom vjerojat no bi samo popisali podatke i slučaj stavili u ladicu dok netko ne prijavi nestanak stranog turista u Zagrebu. Kako da ga opiše? Visok, star, koliko - šezdeset, sedamdeset, osamdeset godina? Plavook? Nije se dobro sjećao detalja izgleda izgle da tog neobičnog stranca.

Ako je tip uopće bio stranac. Monkeyju je pala i druga ideja na pamet. Nije se želio predati  jer je slutio da se neko rješenje ipak može naći. Čovjek mu je ušao u taksi u ponoć i 35 minuta. U to vrijeme vjerojatno je u Zagreb Za greb došao jedan jedini let. U to ih doba nikad nema baš previše. Barem će znati od kuda je krenuo. Možda uspije doznati i popis putnika. Aerodromske su službe pedantne, naročito nakon teorističkih napada u New Yorku. Sve se piše, svi se podaci pohranjuju, a to zna tno povećava njegove šanse da nađe odgovore na pitanja koja ga muče. Nije sklopio neka prijateljstva na aerodromu, ali par puta je poveo besplatno osoblje iz noćne smjene, besplatno. Nije mu to bilo teško. Ionako je išao vratiti taksi vlasniku i vožnja do grada nije mu bila problem. S jednim tipom se gotovo sprijateljio. Branko - tako mu je ime - je bio pred penzijom i imao prigovor na sve - državu, aerodrom, avione, taksije, taksiste...

Ukratko, ništa na svijetu nije mu valjalo. Zato je Monkey, vozeći ga doma, pojačao radio da ga ne sluša. Na radiju je pičio Chat Baker. Tip je, međutim, obožavao jazz, pogotovo Chata, i Monkeyjevu gestu protumačio je kao dokaz da je našao istomišljenika. Pozvao ga je na kavu i uskoro su raspravljali o  jazzu...

Sva sreća da su Monkeyja noćne vožnje i radijske emisije koliko toliko naučile o toj tematici pa je mogao suvislo sudjelovati u raspravi. Tip će mu - ponada se - možda nabaviti popis putnika. Ionako je pred penzijom i baš ga briga za z a sve. Monkey je krenuo prema aerodromu. Ruke su mu bile prljave i masne od mijenjanja gume. Uspio je to t o obaviti učas posla. Zado voljno se nasmiješio, zaključivši da bi, u nedostatku drugog posla,

zacijelo mogao preživjeti i kao vulkanizer. Ono što ga je mučilo, bilo je treba li da za večerašnji događaj reći Tini. Odmakli su se od svega, sv ega, od vampirskih klanova, borbe za vlast, sukoba, počevši živjeti životom običnih ljudi. U tome su nalikovali svakome na ovome bijelom svijetu. U jednom detalju ipak su se nepremostivo razlikovali. Oboje su nosili vampirsku krv u sebi.

 To je bio dogovor. dogovor. Da se ne miješaju u ništa iz vampirskog vampirskog svi jeta. Tina se toga držala. Monkey Monkey nije bio sklon sklon pravilima, niti ljudskim niti vampirskim. On je smatrao da su pravila tu da se krše, pogotovo ako je u pitanju nešto kao opravdani cilj. A opravdani cilj u Monkeyjevoj etici bio je poznat samo njemu. Iako, rijetko tko bi se mogao ne složiti s onim što bi on, u nekoj kon kretnoj

situaciji, označio tim imenom. Opravdani cilj. Odluku je odlučio odgoditi odgoditi do jutra. Parkirao se na stajalište i ušao u zgradu. Pogled mu je lutao od kuta do kuta, preko svih pozic ija na kojima je nalazio čovjek ko-

 jega je sad želio naći više no ikoga ikoga na svijetu. Branka. Ali, zgrada je bila prazna. Letova nije bilo. No, Monkey se nije obeshrabrio. Otišao je na mjesto na

kojemu je Branko rjeđe boravio, i tamo ga našao. Branko je sjedio u svojoj kancelariji i slušao nešto što je samo na trenutke podsjećalo na glazbu. No on je u tome istinski uživao. Izraz njegove face bio je nalik na neko sretno pras e, koje uživa u svome brlogu, i ne može uopće pojmiti da cijeli svijet ne bi jedna ko uživao u toj poziciji. Što to slušaš, k vragu, zapitao ga je j e Monkey. Nisam nikad čuo takvu muziku. Branko je Monkeyju rekao ime izvođača, ali Monkey se nije potrudio upamtiti. Neke sfere jazza bile su mu ipak nedostižne. Ponekad je imao osjećaj da ti dečki snime album za sebe, svoje roditelje i još jedan komad za Branka. Br anka. Bacio je oko na ploču s linijama. Na oglasnoj ploči jasno je vidio da je u ponoć i 15 sletio samo avion iz Beča. Branko, rekao je, s pomalo molećivim prizvukom. E, rekao je lijeno Branko.

 Treba mi nešto. Reci kako ti mogu pomoći. Ne zajebavaj. Treba mi, slušaj me, manifest, ovaj vrag, popis putnika sinoć s leta iz Beča. Ni manje ni više, uzvratio je Branko, ne pokazujući neki poseban interes. Zvučao je pomalo podrugljivo. A što bi ti s manifestom? Prao prozore? To ti za to nije dobro. Monkeyju je išlo na živce otezanje, ovaj ležerni Brankov humor, kao i činjenica da će morati lagati.  Jedan moj prijatelj sumnja da ga žena vara i da misli da se sa službenog puta vraća noć ranije kako bi bila s ljubavnikom, pa me zamolio da provjerim listu...

Monkey? E.

Nije li to malo šuplja priča? Umiješ ti i bolje, a? Priča je doista bila šuplja i Branko nije povjerovao. Ali, sviđalo sviđa lo mu se da Monkey izigrava nekakvog privatnog detektiva. To mu je

nekako išlo sa jazzom. Atmosfera film noirea. Detektiv, grub ali dobar momak, malo s ove malo s one strane zakona, traga za nekom svinjarijom.

Sačekaj me, reče jednako je dnako lijeno. Ima nade za tvoj slučaj, mladiću. Nestao je na petnaestak minuta, ostavivši da svira taj užas od glazbe.

Monkey prvo pomisli da to ugasi ili stiša, ali a li onda se sjetio sje tio da bi to Branka moglo uvrijediti. Jebi ga, tu torturu trebalo je izdržati. I izdržao je. Punih četvrt sata. Bili su mu dulji od cijelog dana, ali postojao je tu viši cilj. I, upita Monkey nestrpljivo, vidjevši Branka. I? I? Rugao se Branko. Što i? Imaš li mi, možda, još nešto reći? Mislim da bi imao. Nemam, što bih drugo imao, k vragu? Prodaj tu priču o nevjernoj ženi ovim mladim taksistima, dolje kod ulaza, reče Branko. A ne meni, staroj mrljagi. Da se ta tvoja nevjernica hoće jebat, sigurnije bi joj bilo u Beču, nego u Zagrebu. Osim toga, doda Branko, manifest s putnicima je nestao.  Tu je njegovo njegovo lice poprimilo zabrinut izraz.

Što se tu događa? Ovo se nije nikad prije dogodilo, zapita Branko pri čemu je prvi put bio smrtno ozbiljan. Bolje je da ne znaš o čemu je riječ, vjeruj mi, reče mu Monkey mrko. No, njegov prijeteći ton izazvao je posve s uprotan efekt od željenog. Branku se svidjelo da je u nekoj opasnoj igri. Napokon adrenalin. Uzbuđenje. Zavjera. Nešto gore od pukog preljuba, kakvih ima na svakom aerodromu svake jebene pripizdine. Miris opasnosti. Probaj mi nekako iskopati te podatke... Imate ih negdje, netko

ih ima. Može li ih netko dobiti iz Beča? Bojim se da nema šanse jer je prokleti manifest jednostavno nestao, a u Beču ne znam nikoga, raspriča se Branko. No, ipak je nastavio u malo vedrijem tonu. - Ali postoji drugi način. Vidjeti koji letovi bi se mogli spajati s tim, na manifestu tog leta pisat će da je connected flight sa Beč Zagreb. No istraživanje istraž ivanje toga moglo bi potrajati.

Ajde, molim te, učini mi to i vozat ću te besplatno do kraja kraja života, razvedri se Monkey. Možda ću nešto imati do jutra, reče Branko. Monkey je izašao iz aerodromsk ae rodromskee zgrade relativno nezadovoljan. Možda je više od ništa, ali manje od sigurno. Prišavši autu, uoči džip identičan onome koji ga je zaustavio na Tuškancu. Ušao je u auto i bacio se - ni sam ne znaj ući zašto - na stražnje sjedalo. Pokrio se jaknom zavukavši se na pod između prednjih i stra st ražnjih sjedala. Vidio je tek sjenu koja se naginje i gleda u taksi, ta ksi, a onda čuo nerazumljive glasove.

 Taksistima je bilo upućeno upućeno jedno jedino pitanje.  Jeste li vidj vidjeli vozača taksija? Izvirio je malo, uspjevši čuti čut i odgovor. Shvatio je da ih upućuju u aerodromsku zgradu. Pomaknuo se da proviri kroz prozor, osjetivši kako ga neki predmet na podu taksija bode u nogu. Ne razmišljajući ga je podignuo i spremio u džep. Pro virio je kroz prozor i vidio trojicu tipova u crnim odijelima kako ulaze u zgradu. To je trenutak. Bacio

se na prednje sjedalo i upalio taksi te uz škripu guma krenuo prema gradu.

Vozio je prema cesti za z a Zagreb, vidjevši u retrovizoru kako se pale svjetla džipa i kreću za njim. Kad je skrenuo na cestu za Zagreb ugasio je svjetla, a zatim skrenuo na poljsku put. Čekao je nekoliko ne koliko trenutaka. Džip je pro -

 jurio prema Zagrebu u punoj punoj brzini. Zamišljeno zavuče ruke u džepove i napipa predmet koji je pokupio s p oda. Izvadi ga. Bio je to zlatni prsten sa ugraviranom lubanjom i zmijom razjapljenih usta.

Vozeći se zaobilaznim putovima prema Zagrebu, Monkey je razmišljao o prstenu. U glavi je vrtio trenutak kad ga je osjetio, ali nije razmišljao o njemu. Otkud je ta stvar dospjela tu? Bio je prilično siguran, kakav god bio odgovor, da bi taj prsten mogao imati veze s lancem čudnovatih događaja. Njegov je izgled bio vrlo netipičan. Lubanja i zmija, to djeluje ili strašno djetinjasto, ili zastrašujuće. Što bi imao značiti takav ta kav simbol? Kako je dospio do njegova auta? Je li ga netko izgubio tokom dana? Možda je ostao iz smjene vlasnika taksija? Ili ga je možda izgubio njegov novi, izgubljeni prijatelj, oteti stranac? Nije mogao biti sto posto siguran da ga je izgubio njegov oteti

putnik, ali činilo mu se da ne može biti nikako drugačije. On mu je bio jedina vožnja te noći. Doduše, pretpostavio je i to, možda je ispao nekom od Matinih, dnevnih putnika, ali Monkey je znao da prije predaje

taksija, Mate pomno sve pregleda. Jednom je našao ispalih 500 maraka, bilo je to davno, koje poslije nitko nije tražio. tra žio. Od tada pomno pretražuje taksi svaki puta prije nego što završi smjenu. smje nu. Pogotovo od kada ga u noćnoj vozi Monkey. Uostalom, da ga je netko drugi izgubio sigurno bi ga tražio. traži o. No, Monkey je malo pomalo postajao sve sigurniji da je pr prsten sten ispao njegovom putniku. Vidio je da je neobičan. I presten i put nik bili su ezoterične pojave. Njegova Nje gova vrijednost možda možda nije bila velika,

ali takve gluposti poput prstenova s neobičnim simbolima nosili su klanovi. Bile su to neke njihove njihove gluposti o kojima Monkey nije pretjera-

no htio znati. A Tina mu ionako o tome nije željela pričati. Prsten sa lubanjom i zmijom, te vampirske oči jednog od otmičara, a Monkey  je bio uvjeren da su i druga dvojica dvojica u odijelima bili jednaki, jednaki,

upućivao je na vampirski klan. Misterij. Ponovnu borbu u koju nije želio biti umiješan. Iako, bio je umiješan ne želeći to. Bio je svjedok, a Monkey je bio siguran da na aerodromu ova trojica nisu tražila njega, ništa drugo nego prsten.

Samo, kako išta o njemu doznati, a da ne upita Tinu ili da  Tina to ne dozna? Na Na to pitanje nije imao odgovora. odgovora. Ako se se naljuti, njihovi planovi o zajedničkom životu mogli bi propasti, a to nikako

nije želio. Cijeli život je bio zaljubljen u nju, makar to ni sam nije

znao, i sada kada su konačno zajedno, nije želio že lio učiniti ništa čime bi to upropastio. Isto tako, znao je, i život na ulici ga je to dodatno naučio, da ni ne mora ništa učiniti a nevolja će već nekako sama doći po njega. Već su ga tražili, već je bio umiješan, htio to on ili ne. Život na ulici ga je također naučio da, kada se nađeš u opasnosti, udaraš prvi. I to tamo gdje najviše boli. U glavu i jaja. Zato je morao saznati tajnu prstena i što se događa. U dubini duše slutio je da će na neki način i Tina biti umiješana u to. Pogotovo ako je ovo opet neka vampirska stvar. Zato mora udariti

prvi. I mora udariti jako. Pogotovo ako oni još ne znaju tko je on, ako još uvijek misle, a Monkey je bio uvjeren da je tako, da je on običan taksist i čovjek kojeg mogu potkupiti s par stotina eura. e ura. Razmišljao je da ode kod Jure. On je bio prava enciklopedija ezoterijskog i potpuno bespotrebnog znanja. Ali, postojale su dvije prepreke. Prva, nije ga volio petljati u ta-

kve stvari, pogotovo zato jer nije želio Juru dovesti u opasnost od vampira. Znao je da mu ništa neće reći, ali Jura je brzo povezivao stvari, pogotovo ako su bile misteriozne. Ne bi bilo dobro da počne nešto sam kopati i navuče vampirski bijes na vrat. A svako znanje o njima bilo je kažnjivo smrću. Drugi, još važniji razlog, bila je Anamarija. Njegova žena zabranjivala mu je bilo kakvo bavljenje tim sranjima, a sranje je bilo sve što se nije ticalo realnog i svakodnevnog života. Navući njen bijes na vrat Monkeyju ne bi bilo drago. To bi bilo možda čak i gore od ove trojice nabildanih tipova u odijelima koji ga traže. Bilo je tri ujutro kada se dokopao grada. Mate neće biti zado voljan. Noćas nije imao niti jednu je dnu vožnju. Tada se sjeti snopa novčanica koji mu je dao tip u odijelu za šutnju. Izvadi sto eura i spremi ih u utržak. Reći će da su ga neki stranci tražili da ih vozi na nekoliko lokacija.

Ostavio je auto u Dalmatinskoj i krenuo pješice prema Mesničkoj i Gornjem gradu. Nadao se da će još večeras doći do neke informacije o lubanji i zmiji. Ušao je u vežu na kraju Mesničke i iz veže se spustio u podrum. Ispred blindiranih željeznih vrata stajao je ćelavi će lavi dvometraš, težak 150 kg, zvan Ćoro. Nalikovao je na glumca Aćimovića, Aći movića, i nedostajali su mu samo teški zlatni lanac i pudlica, pa da ljudi pomisle kako je sličan glumcu kao jaje jajetu, mada je glumac bio znatno niži. Iza vrata se nalazio klub za zlatnu mladež. U njega su ulazili samo oni na spisku i njihovi gosti, a pored Ćore, ak o nisi na

spisku, bilo je teže proći nego pored svetog Petra. Također, za doći na popis svetog Petra sigurno su bili puno lakši uvjeti, u vjeti, nego za doći na popis neimenovanog kluba koji ne postoji ni na jednom spisku. Bok Ćoro, rekao mu je Monkey. Ćoro ga je gledao bez riječi. Zvao se Mladen. I oni koji su se usudili nazvati ga Ćoro u lice imali su dugotrajne i teške prijelome kostiju. No, Monkey ga  je znao još dok je Ćoro gradio karijeru

najboljeg zagrebačkog izbacivača. Također, Monkey je znao da bi Ćorin bivši šef i jedan od najmoćnijih mafijaša u Zagrebu, volio znati tko je njegovom 17-ogodišnjem nećaku uvalio šut heroina u kojem je bilo više kreča i raznih drugih supstanci, nego heroina. Monkey je bio jedini živ koji zna z na da je da je u tome Ćoro imao prste, prste, i kad bi to alfa i omega zagrebačkog kriminala znao, Ćoro bi imao manje šanse za preživjeti nego da u klub uđe beskućnik iz prenoćišta crvenog križa. Capo di tutti capi nije mnogo mario za nećaka narkomana, ali da se nekom tko nosi njegovo prezime uvali lo š šut od kojeg će završiti na groblju, bilo je nedopustivo za imidž. Zato ga je Ćoro samo strijeljao pogledom pogledom i šutio. Rekao mu je da treba unutra u nutra na pet minuta, ali Ćoro je samo odmahivao glavom. Ako popusti, ode njegova reputacija, koju je mukom gradio.

Monkeyju se nije dalo zajebavati. Prošao je pored Ćore i zazvonio na interfon.

Ćoro ga je uhvatio za ruku, ali Monkey je bio spreman i svom snagom je drugom rukom stisnuo njegova jaja. Šapnuo mu je na uho “Zlatni šut”. I Ćoro je odlučio popustiti. Gledao ga je pogledom koji ubija, ali vrata su se otvorila.

Monkey se u svojim prljavim trapericama i majici našao u raju šljokica, svile, skupih odijela i štikli.  Jebi ga, najbolje najbolje je je da izigravam izigravam da je ovaj ovaj outfit sada sada in u Parizu, pomisli.

Uzvraćao je poglede koji su se upinjali u njega. Išao je prema središtu prostorije za ples znajući da je tamo Danijela. Ledena kraljica zagrebačke elite. I nasljednica vampirskog prijestolja u Zagrebu. Dok je prolazio, primijetio je Maxa. Ljepotanu se oko vrata objesila jedna od manekenki koja je u posljednje vrijeme sjajila s naslovnih stranica. Vidio je da ga Max gleda s neskrivenom

mržnjom. Još uvijek mu nije mogao oprostiti što mu je preoteo  Tinu. Nije shvaćao da joj je on nudio samo želju za posjedova posjedovanjem, Monkey joj je nudio ljubav koja ništa ne traži zauzvrat.

Ljudi su se razmicali pred Monkeyjem kao da je gubav, no čim ga je Danijela ugledala, zagrlila ga je i poljubila u oba obraza. Sada

su ga svi gledali sa zavišću, a ne prezirom. Odvukao ju je na stranu, smišljajući laž.  Je li se u Zagrebu pojavio pojavio novi novi klan, upitao ju je otvoreno. otvoreno. Danijela je odmahnula glavom.

Monkey je tražio tragove laži na njenom licu, ali nije ih mogao pronaći. Odlučio je ići ravno u glavu. -

Jesi sigurna?

Malo zašuti, pa doda: Netko tko nosi znak lubanje i zmije... Danijela se lecnula. Uozbiljila se u sekundi. Na njenom je licu nestalo osmijeha. Prvi put od kada je poznaje, na njenom je licu vidio strah. Taj klan odavno ne postoji. Nigdje u svijetu, uzvrati Danijela, nesigurnim glasom. Tko su oni, zapita Monkey.  To ionako nije važno jer ih više nema, odgovori odgovori djevojka. Monkey je izvadio prsten. Danijela je problijedila.

 Još jednom te pitam: tko su oni. Kakav Kakav su oni klan? Neprijatelji i ljudi i vampira, reče ona, i doda: Nacisti.

Kraj rata bio je teško t eško razdoblje za Izidora Metterlincha. Puna  je dva mjeseca iz dana u dan uzalud čekao da se pojavi čovjek s prstenom sa znakom zmije i lubanje. Sve uznemireniji, pratio je

zabrinjavajuće vijesti s bojišta. Grmljavina partizanskih topova već polovicom 1943, 1943, a naročito koncem 1944, mogla se čuti s obližnjih bojišta neobično jasno. Bila je potmula i prijeteća. prijete ća. Već nakon Staljingrada i zadnjim naivcima bilo je posve jasno kamo stvar vodi. Mnogi su u Zagrebu slušali, iako je to bilo zabranjeno pod

prijetnjom smrti, Radio London. Njegova su izvješća bila potkrijepljena činjenicama i uvjerljiva. Bilo je jasno da se ratna sreća nepovratno preokrenula, da  je stvar definitivna definitivna i da je kapitulacija samo pitanje dana. No pok retni prijeki sud nije se šalio, i bez glave se moglo ostati već i zbog najbezazlenijeg širenja defetizma. Provokatori su bili na sve strane i nitko nikomu nije vjerovao.

U gradu se naveliko šuškalo o tome što se uistinu dogodilo s Mladenom Lorkovićem Lorkovićem i Antom Vokićem, dvojicom ustaških ministara koje je progutala noć. Svašta se nagađalo, naga đalo, ali nitko nije znao punu istinu i nitko nije baš preglasno spominjao njihova imena. Neki su mu se ljudi iz policije kleli da su i crvenog knji-

ževnika, onog boljševika Krležu, vodili k Poglavniku, ali to mu se činilo nemogućim - prije će, mislio je Izidor, Staljin opet sklopiti pakt s Hitlerom, nego što će crveni Krleža sjediti s ustaškim Poglavnikom.

Svašta se pričalo tih konfuznih dana, pa ipak, nitko se više nije ni u što usuđivao zakleti. Vrijeme je promjena, spašavaju se glave, i jednako važno, spašavaju se bogatstva, imutci, stari ili stečeni preko noći. Presvlačenje košulja i mijenjanje strana nije ništa neočekivano. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Talijani takve ljude zovu settebandiere, sedam zastava: oni su uvijek s pobjednicima do zadnjeg trena, a od zadnjeg trena su s novim pobjednicima.

Iako se Izidor nikada nije bavio politikom, živo je sumnjao da će mu njemačko prezime pomoći da preživi kada se par tizani ili, ne daj Bože, Rusi, spuste u grad. gra d. To što se nikada nije bavio poli tikom već samo novcem, neće ga zaštititi. zaštiti ti. Komunisti su bogataše mrzili podjednako podjednako kao i fašiste i Nijemce. Pogotovo one koji su vrtjeli vrtje li ogromne količine novca, pretvarajući bezv rijedne papire u zlato i

obrnuto. Sa saveznicima bi se još i dalo razgovarati. raz govarati. S par tizanima ne. Uostalom, surađivao je s režimom. I za njih je vrtio novac, kao što bi ga vrtio i za z a komuniste, da su ga ikada pitali. Sve to govorilo mu je da mora pobjeći, probati se probiti prema zapadu, prema Englezima i Amerikancima.

Odlazak, napuštanje domovine, možda zauvijek, vjerojatno za uvijek, činio mu se teškim i bolnim. Nije se usuđivao ni pomisliti na taj trenutak. Kako cijeli život biti van Zagreba, bez Hrvatske ? Svi su njegovi stoljećima počivali na Mirogoju ili Miroševcu, tu je i on vidio svoj vječni dom, ispod Boleovih arkada, i onog divnog napisa o gospodaru vjekova, kojemu svi na koncu idemo. Ali - mislio je Izidor, nije isto idemo li iz Zagreba, gdje smo rođeni, ili iz Beča, ili Berlina, ili gdje bi ga već emigrantska sudbina mogla odvesti...

Kako god bilo, Izidor nije smio napuštati Zagreb prije nego što preda tajanstveni kovčežić. Dugo je vremena, danima, grčevito razmišljao kako da riješi taj problem . No koliko god se trudio, ništa mu inteligentno inteli gentno nije padalo na pamet. S druge strane, računao je da kovčeg nije siguran u Zagrebu, jednako s njim ili bez njega, kad partizani uđu u grad. U rano proljeće 1945. gledao je duge njemačke kolone kako se povlače prema zapadu, razmišljajući da im se već tada pridruži. Kovčeg bi bio najsigurniji tu, s njima. Ali on je dao riječ i prise gnuo na obvezu koju nije smio prekršiti. No Izidor je imao i dru gi problem. Njemu važniji i veći od nekakvog skrivenog blaga naci stičkog tajnog društva. Nije se mogao pridružiti Nijemcima u bijegu zbog tajne koju je čuvao iza zida. Tajne duge četiri godine. Kuća u kojoj je živio ž ivio pripadala je njegovom partneru Izaku Meyergoldu. Bivšem partneru. Izak Meyergold je imao tipičan život, i za ona vremena, tipičnu smrt. Marljivo je radio cijeli život, trudio se, stekao neki imetak. Ne velik, ali dovoljan da izazove ljubomoru susjeda. S ljubomorom, siroti se Izak sasvim solidno nosio s predratnim godinama: bio je ljubazan, susretljiv, drag čovjek i na zločeste bi primjedbe,

dobacivanja kojih je katkad, pa i često, bilo, uzvraćao blago, meko, nekako bez strasti. Pomirljivo. Treba, govorio je, razumjeti ljude,

biti blag i praštati im, naročito takve ta kve sitnice. -

Pih, govorio bi svojoj supruzi, koja mu je uvijek zvocala

da bi im, konačno, trebao pokazati zube. Ljubomora, pa šta! Uskoro su međutim došla vremena kada je imutak postao

branila a smrtonosan. Naročito ako je bio židovski. Ako ga nije branil država, nego ga je ga je država napadala. Tad su Izakove miroljubive doskočice izgubile svaki smisao.  Jednoga jutra njega i njegovu suprugu odveli su ustaše. I prije nego što je Izidor stigao intervenirati, već su bili mrtvi. Izidoru je to snažno opteretilo savjest. Noćima je razmišljao je li im mogao pomoći. Znao se probuditi okupan znojem, sanjajući kako iz ne kakve velike rake vadi Izaka, koji mu pruža ruku, jer je ostao živ. On bi ga dohvatio za ruku, pokušavao izvući, mučio se s teškim tijelom, tada bi se san prekidao, a Izidor ostajao do jutra optere ćen teškim mislima kao teretom koji mu je savijao savija o dušu. Doduše, sumnjao je da bi njegove nje gove intervencije pomogle, usprkos bogatstvu, njemačkom podrijetlu i vezama u njemačkoj ko mandi. Izakovi su bili Židovi, i već sama činjenica da im je on bio partner, bacala je sumnju i na njega. Ali Izidor nije bio bilo tko: bio

 je potreban Nijemcima, a i novom novom režimu jer nitko nije nije znao oplođivati novac kao Izidor. Nitko, osim možda Izaka. Izak je, znao je to i prije no što su mu potvrdili, nestao u neimenovanom grobu. Izidora  je nešto u svemu tome ipak tješilo i davalo mu snagu da si pogleda u lice. Izakova kćer Sara, u ono kobno, fatalno jutro kada su ih odveli - a sva redarstva svijeta uvijek najradije dolaze ujutro, kada su ljudi bunovni i sneni, kada su nespremni na bilo što osim silnog šoka i straha pa ne daju otpor i najčešće se odmah svinu kao mlada trska - iskočila je kroz prozor spavaće sobe i, onako u spavaćici,

uspjela nestati u šumi. Preko vrta, pobjegla je kod Izidora. Imala je samo 11 godina i nijednom nije zaplakala, iako se na njenom licu

 jasno vidjelo da je gotovo gotovo u cijelosti svjesna užasa koji joj se dogodio. Ima takvih situacija. Jedan je pas, kažu, cijeli cijel i rat tako proveo skriven u skloništu pored svoga židovskog gazde, a da ni  jednom nije nije zalajao. Pametne su to, intuitivne životinje. Dovolj no je da im uperiš praznu cijev puške, čak i zračne, u glavu, a one već cvile i povlače se, čak i ako je nikad vidjele nisu. Izidor je sakrio Saru, ali znao je da je i on pod paskom novog režima. Ustaše nisu nikom vjeroval e, pogotovo ne - kako je saznao da ga neki kvalificiraju - “nekom tamo kvazihrvatu, zelenašu koji je

bio partner sa Židovom”. Zato je preko njemačke komande tražio da upravo njemu dodijele rekviriranu Izakovu vilu. Da otimanjem prijateljevog imetka

dokaže kako je vjeran novom režimu. I da je da  je sačuva za malu. Postojao je, međutim, još jedan razlog. Kad god bi se Izak Iz ak i on pijani vraćali s proslave nekog poslovnog uspjeha, Izak bi inzistirao inzistira o

da popiju još jedno piće kod njega, usprkos tome što je znao zn ao da ga žena čeka budna, i da joj neće biti drago da se vraća nakresan. Izak bi ga uveo kroz ulaz za z a služinčad i potajno odveo do hodnika, gdje bi ga - kroz skrivena vrata u zidu - uveo u “gluhu sobu”. Tajni salon u kojem je čuvao par boca najskupljeg konjaka, nekoliko vrijednih slika za koje osim njega nitko nije znao... Često bi tamo pili do jutra. Tajna soba debelih zidova bilo je

ono što je Izidor trebao, ako želi da Sara preživi. Zato ju je, j e, kad su mu dodijelili vilu, prošvercao u velikom ve likom koferu. Sva sreća, bila je mala i hrabra. Uspio je urediti salon u pravu dječju sobu pa su njih dvoje uspjeli preživjeti četiri godine najgorih progona. Ali sada je ta soba slobode postala okov oko nogu.

Zbog te se tajne Izidor sada nije mogao pridružiti njemačkim kolonama u b ijegu. Jer njegovi sunarodnjaci, usprkos tome što su gubili rat, što im je budućnost bila crna i zloslutna, nisu posustajali u likvidaciji Židova. Izidor je mogao riskirati svoj život, ali nije želio riskirati život male Sare. Barem ne sad, kad je kraj rata bio blizu i njezini izgledi

da ga preživi veliki.  Jer Izidor je u životu volio samo samo tri stvari. Novac i njegovu magiju, Izaka, svog najboljeg prijatelja i Saru, njegovu djevojčicu koja  je u tajnoj sobi iza zida odrastala odrastala u pravu ženu. Razbijao je, tako, tako, dugo vremena glavu sjedeći u dnevnoj sobi i bistreći pitanja o sebi i Sari, o prošlosti i budućnosti, kad su na ulaznim ula znim stubama odjeknuli teški, ritmični udarci. Nisu slutili na dobro. Otvorio je vrata.

Pred njim je stajao časnik u ustaškoj uniformi. Izidor je protrnuo. S Nijemcima se znao nositi. Ustaše su bili nepredvidivi. Pogotovo sada, kada je za njih bilo sve izgubljeno i

bijes prema Nijemcima sve veći. Očekivao je klasični pozdrav; Za dom spremni!, spremao se na uzvrat, ponadao se nakratko da će ga to prikazati kao simpatizera režima, da će kupiti malo na klonosti... Ali, ništa od toga. Ustaša je bez pozdrava zakoračio u kuću, gotovo odgurujući Izidora. Iza njega u kuću je ušao čovjek u crnom odijelu i kaputu, s bijelim svećeničkim ovratnikom, kolarom, snježno bijele boje. Uljudno je pozdravio. Uđite, rekao je Izidor, glasom koji se činio samouvjerenijim od njega. Uveo ga je u salon. Ustaša se odmah raskomotio, “kao “kao da mu

 je to ćaća ostavio”, natočivši natočivši si najbolji konjak i znatiželjno zvjerajući po slikama u salonu. Ponašao se kao da je u svome s vome domu, kao da je tu oduvijek, i da prima goste.

Svećenik mu se obratio na njemačkom. Ne obraćajte pažnju na ovoga tu, reče s notom prezira. -

Po kojem ste poslu onda tu, promucao je Izidor.

Svećenik je diskretno pružio ruku prema Izidoru, poluvisoko, kao da očekuje poljubac. Na prstu mu je blistao prsten. Prsten s lubanjom i zmijom.

Izidor je osjetio olakšanje.  To je taj čas! To je to što je čekao. Trenutak odrješenja odrješenja obveze.  Jedva je spriječio histerični smijeh olakšanja. Njegova misija je gotova i sada ima jednu brigu manje za bijeg. Pričekajte, reče svećeniku, svečanim tonom.

Prišao je najvećoj slici, kopiji Venere i odmaknuo je. Iza nje se nalazio teški metalni sef ugrađen u zid. Otvorio ga je i iz njega izvukao kovčeg. Predao ga je ga je svećeniku. Hvala vam na sjajnoj službi, reče svećenik na njemačkom. No, to nije bilo sve. Predao je Izidoru dva komada papira.

Izidor je bio iznenađen. Nije očekivao ništa. Što mu to svećenik daje? Bacivši pogled na papire, ostao je preneražen. Bili su to dokumenti za bijeg! Dva ausvajza, dvije propusnice za slobodu. Bili su izdani na ime Giannija Paskalea i njegove 15-

ogodišnje kćeri Lucie. Izidor je, zapanjeno koliko i upitno, pogledao svećenika. Bio je škrt na riječima. Za tajnu iza zida, rekao je kratko. Otkud zna!?

Svećenik je prinio prst nosu, pokazujući mu gestu ge stu koja je značila - pssst, tiho. Potom ga je tiho, ali detaljno, uputio kako kako će s tim dokumenti dokumentima imati azil u gotovo svakom samostanu u Austriji i Italiji, a do

Austrije s dokumentima već može proći kako želi... Cijelo vrijeme razgovora ustaša je nezainteresirano pio konjak. Sada je nepomično zurio u nešto iza njih. Izidor je pratio njegov pogled. Zurio je u sef. U snopove, sada bezvrijednih, marki i kuna. Ali i u zlato i dijamante.

S tim je možda mogao kupiti život, ži vot, ma kako mu ruke bile kr vave.

Svećenik se okrenu ustaši.  Tvoj zadatak je obavljen. obavljen. Idi, reče na tečnom hrvatskom. hrvatskom. Ustaša, međutim, nije poslušao naredbu. Ustao je i izvadio pi štolj. On je očito imao druge namjere. Isprazni sef, Izidore, reče, prijetećim prije tećim tonom. Pištolj, njemački, Luger parabellum 9 mm, bio je dovoljno uvjerljiv, sve da i nije bilo tog ledenog glasa.

Izidor mu je poslušno predao zlato i dijamante. Ponadao se da je to dovoljno i d a će ustaša biti zadovoljan. Prevario se.

Ustašine radoznale oči zastale su na kovčegu. Otvorite kovčeg, reče svećeniku. Ne dolazi u obzir, reče svećenik, vrlo samouvjerenim glasom,

Sobom je odjeknuo zvuk pištolja. Ustaša je pucao bez razmišljanja. U njemu je očito proradila životinjska pohlepa. Svećenik se skljokao na pod. Parket se zacrvenio z acrvenio od krvi. Ne obraćajući pažnju na Izidora, prišao je kovčegu pokušavajući ga otvoriti. Vukao je rukama vratašca. Kad mu to nije uspjelo, počeo ga je udarati nogom i bijesno psovati. Bijes mu nije pomogao pa je to ostavio za kasnije.

Podigao se na noge i uperio pištolj u Izidora. Svjedoci mu nisu trebali. Odjeknuo je novi pucanj.

Ustaša se, prostrijeljene glave, srušio. Iza njega, stajala je Sara držeći u ruci damski revolver optočen biserima.

Bio je to pištolj njene majke.

Monkey je izašao iz kluba još zbunjeniji no što je u njega ušao. I još zainteresiraniji naći odgovore na pitanja koja su ga mučila. Znaju li neki ljudi tajnu koju on ne smije odgonetnuti? Strah koji se pojavljivao u očima, oči ma, elektricitet koji bi iskrsnuo u atmosferi na sam spomen teme, jačao je u njemu, zasad samo maglovite, ali vrlo intenzivne sumnje.

Dok je izlazio, vidio je da ga Ćoro promatra pogledom koji ubi ja. Lik je bio gadan momak. Nadimak Ćoro dobio je na boksu. Nije da je Ćoro bio oličenje plemenite vještine: vje štine: bio je prije tek brdo mišića čiji udarci ubijaju. Ćoro ih je davao nemilice, zaboravljajući da glavna poanta boksa nije da daš udarac, n ego da ga istovremeno ne primiš. Zato je godinama više primao, nego što je davao, sve dok nije izgubio pedeset posto vidnog polja lijevog oka. S te strane mogao je primiti udarac da ga ni ne vidi. Nakon nekoliko sramotnih nokauta, odustao je od boksa, barem onog regularnog. Ako je boks plemenita vještina, kao što kaže stara definicija, onda je Ćori nedostajala glavna osobina plemenitost. Ni pamet mu nije bila jača ja ča strana. Mnogi se poznavatelji kunu da  je inteligencija skoro jednako važna kao i snaga ili motorika. Neki boksači, poput Lenoxa Luisa, nikada nisu izgle dali

kao snagatori, naprotiv, izgledali su skoro produhovljeno, mišićavi baletani, a bili su pravi prvaci. Zato je boks fenomen.

No, na ulici te lijepe vještine ne igraju veliku ulogu. Tamo nema pravila, nema suca, nema gonga, nema publike. Samo sirova snaga i divljački instinkti.

Zato je Ćoro i dalje bio majstor uličnih šaketanja. Nadimak koji je dobio u ringu i dalje ga je pratio.

Monkeyja su, puno više od Ćore i njegova pogleda punog mržnje, mučile druge misli. Danijela je tek natuknula nešto o nacistima i prijetnji i za lju de i vampire, ali nije znala ništa podrobnije reći o tome. Rekla je samo, pa i to vrlo kratko, da o tome t ome nitko ništa ne zna. I da je tako posljednjih gotovo 70 godina. Molim te, rekao joj je, nemoj nikome ništa govoriti, ako to ikako možeš. Samo se, što je moguće diskretnije, raspitaj o luba lu banji i zmiji... Nemoj se brinuti. Nastoj ne skretati pažnju nikomu. Ali baš nikomu. Pitaj

to onako usput, kao nešto sasvim beznačajno. Uradit ću to tako da nitko ništa ne posumnja, rekla je. Odgovor ga je zadovoljio i smirio.

Bio je zahvalan što ga ništa nije pitala o porijeklu prstena. To nije mogao odmah očekivati, jer je znao z nao kolika je njena radoznalost. Bio je posve siguran da joj to nije drago, jer je Danijela sve morala imati pod kontrolom. Ali ovo je bila stvar povjerenja, i ako je on vjerovao njoj, morala je vjerovati i ona njemu.

Spustio se s Gornjeg grada. Taksi ga je j e čekao na istom onom mjestu gdje ga je i ostavio. Bilo je četiri ujutro. Obično je Mati vraćao taksi oko šest.

Imao je još dva sata da istraži tajnu lubanje i zmije. I da to uradi na svoj način. Bude li imao sreće, još večeras može doznati nešto više nego što Danijela zna. Barem onaj ljudski lju dski dio mita o lubanji i zmiji. Bila je subota, četiri ujutro. Još uvijek su postojale velike šanse da dođe do nekoga tko nešto zna o tome. Uz jednu je dnu pretpostavku. Uspjet Uspjet će ako su stvari iste kakve su bile nekada dok  je Monkey Monkey tulumario do do ranog jutra. jutra. Ako nisu, mogao mogao se pozdraviti s uspje hom. Zato je morao raditi prokleto žurno.

Stisnuo je gas jureći jure ći prema Dubravi. Neprestano je gledao u retrovizor. Vjerovao je da će ugledati crni džip koji ga prati. Ali ulice su bile puste. Skrenuo je sa široke avenije u ulicu puni malih kućica. Veći dio Dubrave oduvijek izgleda tako. Proletarijat s ruba grada, hercegovački doseljenici, jednom riječju marginalci, iz tog su kvarta jednim okom gledali svjetla velegrada, a drugim zelene

pašnjake s kojih bi u proljeće dogmilio smrad gnojiva. Kao klinac, volio je tu dolaziti kod mamine rodbine, dragih,

prostih ljudi koji nisu imali djece pa su ga obasipali nježnošću i čokoladama - ovo drugo nije mu bilo manje drago od onoga prvog. Danas Dubrava izgleda prilično, drugačije, pomisli. Kvart više nije ni periferija ni grad, makar je i dalje zadržala specifični šarm ruba s identitetom.

Mnoge od tih kućica pretvorile su se u prave gastarbajterske katnice s poslovnim prostorima ispod njih te vrtovima urešenim kopijama antičkih skulptura, fontanama, vrtnim patuljcima i sličnim kičem. Ipak, svako malo provirile bi obiteljske kuće s crvenim crijepom, nešto oronule fasade i pažljivo uređenim vrtom, koje su podsjećale na duh stare dobre Dubrave. Monkey je parkirao vozilo ispred posljednje kuće. Bila je to skladna, ni po čemu posebna obiteljska kuća, stara nekoliko de setljeća.

Iz kuće je dopirao zvuk glazbe, dovoljno glasan da naznači da  je unutra tulum tulum i dovoljno dovoljno tih da da ne uzbuni susjede. Vrtna vrata

bila su zaključana. Monkey se nije obazirao na natpis “oštar pas”, već je vješto našavši se u vrtu. vrtu . preskočio ogradu, našavši Pozvonio je. Jednom, kratko.

Zvonce je proizvelo oštar, rezak zvuk. Monkey sačeka nekoliko trenutaka. Nije bilo nikakve reakcije. Pozvonio je, potom, u kraćim intervalima još nekoliko puta, ali nitko se nije obazirao. Počeo je lagano la gano gubiti strpljenje. Zato je nekoliko puta šakom udario po vratima. No iz kuće i dalje nije stizao nikakav odgovor. Otvaraj, policija, poviknu, računajući na to da će blef 

uspjeti više od zvonjave. Odgovor je odmah stigao. Prvo se ugasila glazba. Potom su se odškrinula vrata. Onda je kroz pukotinu provirio mladić od 17 -ak godina.

Glava mu je bila obrijana do kože. -

Imate li nalog, bezobrazno je pitao. Monkey nije znao bi li se nasmijo na tu vrstu neočekivane pubertetske reakcije. Mali

ćelavac je htio izgledati izgle dati odraslo. Kopirao je fore iz američkih filmova.

Monkey odluči da se ne obazire na klinca. Svom je snagom grunuo na vrata, uspjevši ih otvoriti do kraja. Vrata su tresnula u mladića i srušila ga na pod. Odmah je ustao. Bio je obučen u traperice, crnu majicu bez rukava. Na majici je bio bi o crveni krug s crnim kukastim križem. Bio  je razjaren i odlučan da se brani, iako je Monkey Monkey bio vidno snažniji od njega. Krenuo je na Monkeyja, no on ga  je čvrstim stiskom za vrat pribio u zid. Ne želim sranja, treba mi Fritz, reče smireno, držeći

mladića za vrat. Zvuk s desne strane natjera ga da okrene glavu.

U predsoblju su se pojavila još četiri če tiri mladića sličnih godina, odjevena uniformno, skoro isto kao i dečko kojeg je držao z a vrat. S njima je bila i djevojka. I ona je bila kratko podšišana. podšišana. Monkey odmah odmah primijeti naglašenu tetovažu. Na bicepsu je imala istetovirano slovo U, popunjeno šahovnicom. Isto onakvo kakvo je nekada nosio i on.

Sada je ta tetovaža t etovaža na Monkeyju bila prepravljena u neko deformirano jaje, popunjeno bijelim i crvenim kvadratima.

Monkey se nije stidio razdoblja svoje huliganske prošlosti u ko jima se družio sa skinsima, skinsima, ali nije želio da to bilo tko zna čim ga vidi. Uostalom, zato se prestao šišati na golo i pustio poludugu kosu i loknice, koje su se Tini tako sviđale. Dodatni razlog je što je vrijeme dok mu je kosa narasla proveo u Vrapču, uglavnom privezan za krevet. U očima mladića vidio je isti onaj neodređeni bunt, izgubljenost i želju da se nađe bilo kakav smisao i cilj, kakve je i sam imao dok je bio sličnih godina. Makar oni bili najpogrešniji na svijetu. Monkey ih je gotovo žalio. Jer i najpogrešniji ideali i deali su ipak nekakvi ideali, a dečke je čekala gorka spoznaja da netko na zamračenosti njihova uma, na njihovim pogrešnim vjerovanjima i agresiji zarađuje novac. Krenuli su prema njemu da oslobode prijatelja, ali zaustavi ih zapovijed kojoj se nisu mogli oduprijeti. Halt! Iza njih pojavio se krupni 35- godišnjak odjeven slično kao i oni, ruku istetovira nih u razne nacističke simbole.

On je... htio je reći naš, ali onda se predomislio i rekao drugu riječ: Kupac. Dečki su na trenutak razmišljali da poslušaju svog gurua. No u međuvremenu je Monkey pustio klinca kojeg je držao pribijenog uza zid. Ovaj se skl jokao  jokao na pod hvatajući zrak i držeći držeći se za vrat. Skoro si me udavio majmune, reče Monkeyju, iako je bio svjestan da je riječ o Fritzovom pajdašu. Monkey ga pogleda, blago, blago, s izrazom u kojem se vidjelo žaljenje.  Trebam te nasamo, nasamo, posao, posao, rekao rekao je Fritzu koji mu je rukom pokazao prema stepenicama koje vode na kat.

Prolazeći pored skinsa, u njihovim očima vidio je čistu nepatvo renu mržnju, doduše, pomiješanu s mladalačkom zbunjenošću i izgubljenošću. Jedino u djevojčinim očima nije vidio ništa osim mržnje. Znao je da je ona, iako najslabija, vođa ove grupe. Možda ne  jem, formalni jer to mjesto obično pripada najsnažnijem i najopaki jem, ali onaj pravi vođa. Onaj koji planira i nemilosrdno izvršava svoje planove.

Namignuo joj je u prolazu smiješeći se zavodnički. Bio je to recept koji je često primjenjivao, i obično je uspijevao. Ovoga puta očito nije. Njezine oči odgovorile su još većom ve ćom mržnjom. Monkey je pogleda, i krenu sa Fritzom na kat.  Jebo te, ne vidim te 4-5 godina i onda mi se pojaviš doma i

predstaviš se kao drot, govorio je Fritz otključavajući sobu na katu.

A onda je na trenutak trenut ak zastao i pažljivo promotrio Monkeyja. A da nisi stvarno postao drot ? Nešto mi zaudara na to. Monkey mu je uzvratio jednak je dnako o ispitivački pogled i odgovorio mu: I ti i ja znamo da bi ti prvi znao da sam ja ili bilo tko drugi po-

stao drot. A ne bi bilo dobro da oni dečki dolje doznaju kako bi to saznao, je li tako.

Fritz se naglo uozbiljio i uveo ga u sobu, kao da želi reći da je za ozbiljne razgovore potrebna diskrecija. Monkey je nekada bio u grupi mladića koja je redovito

tulumarila kod Fritza, njihovog naci gurua, dobavljača svega - od majica do originalnih bodeža SS-a kao i njihovih vjernih kopija. Fritz je jednostavno zarađivao na njihovim iluzijama prodajući bezvrijedne kopije naci suvenira po paprenim cijenama. S druge strane, Monkey je znao da Fritz svoj mir od policije i sudstva kupuje drukanjem. Diskretnim i ispravnim. Oni koji bi

zagrezli u ozbiljno nasilje, ubrzo bi završili u zatvoru, obično uhvaćeni na djelu, a trag nikad nije vodio do Fritza. Soba je bila njegova Ali Babina pećina. Nacističke zastave, orlovi, ordeni, željezni križevi, kacige Wehrmachta, čak i prava SS uniforma na lutki. lut ki. Vidjevši da ju Monkey gleda, Fritz je samo odmahnuo glavom, Nije original, kopija, kopija, no zato mu je pokazao svoje svoje blago, oriori ginalni Luger koji je pripadao bojniku Wermachta poginulom

negdje pri povlačenju u Sloveniji. Monkey je vidio pohabane dijelove uniformi uredno složene, zahrđalo ordenje, kacige. Sve original. Rekao mu je Fritz. Fritz . Rusija i Ukrajina pravi su zlatni rudnik. Imaš čitave skupine koje kopa ju po mjestima oko kojih su bile neke bitke, ta tog je po Rusiji i Ukrajini

svugdje, tražeći neoznačene zaboravljene grobove ili odbačeni ratni materijal. Ovo sve što vidiš skinuto je s pravih leševa, objasnio mu  je Fritz. Spomenuo Spomenuo je i cijene. Monkey je znao da se na tim krvavim uspomenama dobro za-

rađuje. Nije htio duljiti. Znao je da mu je Fritz dužnik i da ga drži u šaci s njegovim drukerskim dosjeom zato je izvadio prsten i pokazao mu ga.

Fritz je problijedio i sjeo na stolac, promrmljavši samo jednu riječ. -

Lebensborn.

Monkeyju je bilo jasno o čemu je riječ, kao studentu povijesti, ali i načitanom dečku s ulice. Lebensborn... Naježio se. U toj su se ustanovi odgajali mladi arijevci iz cijele Europe.

Bili su začeti iz veza njemačkih vojnika sa ženama arijevskog tipa. Organizacija, čije ime znači Proljeće života, ili Vrelo Vrel o života, osnovana je 1935. godine u Munchenu. Iza nje je staja o SS, organizacija koja je između ostalog bdjela

nad “očuvanjem rase”, i “poboljšanjem rasne čistoće”. U Lebensborn rasadištima, “najboljim primjercima rase”, davali bi “najbolji mogući odgoj”. Djeca su dolazila sa svih strana Europe - iz Njemačke, Norveške, Austrije, Francuske, Belgije, Nizozemske, Luksemburga - sa svih strana velikog Reicha. Cijeli jedan tajni

program za poboljšavanje krvi, smislio je osobno Himmler, vjerni Heinie, kako ga je zvao z vao Fuhrer , i u njoj osobno određivao sva pravila. Djeca su morala biti plod rasno čistih veza koje su tvorili najljepši i najvitalniji primjerci rase. ra se. Visoki, inteligentni, moćni, predatori Germanije - izgledom posve suprotni crnom brkatom Himmleru, kao i svim vođama Reicha - dobivali su nasljednike s lijepim nordijskim ženama, a oni će, ti nasljednici, održati

gospodstvo nad cijelim svijetom. Najviše je ureda u reda za posvajanje djece koju bi SS uzeo od majki koje su ih davale, bilo u Norveškoj, čak devet. Tamo je bilo preko pola milijuna njemačkih vojnika. Čuven je bio Lebensborn u Bergenu. Jedan Je dan od najvećih. U Norveškoj je rođeno desetak tisuća takve djece. U Njemačkoj nešto manje. “Ili ćemo pobijediti s dobrom krvi ili ćemo uništiti u ništiti našu krv”, govorio je Himmler. Monkey je znao za povijest Lebensborna, ali nikada nije

naišao ni na kakav znak lubanje i zmije vezane uz taj pojam. A i zašto bi suluda Himmlerova iluzija o uzgoju nadrase parenjem čistih arijevki, najčešće Norvežanki, i SS-ovaca čistog germanskog podri jetla,  jetla, imala ikakve veze s onim onim što se zbiva u Zagrebu sedamdeset godina poslije? I još veće pitanje - kakve to veze može imati s vampirima! ?

No od svega je Monkeyju bila najčudnija Fritzova reakcija. Jer Fritz je tako reagirao samo na mogućnost da izgubi profit, da mu policija policija zakuca na vrata i da netko otkrije da u njegovom izmi-

 ješanom obiteljskom stablu nema ni zrnca njemačke, a kamoli kamoli nekakve arijevske krvi. Ova reakcija rea kcija nije podsjećala ni na jednu od njih. Vidio je da su u njegovim očima zaigrale novčanice eura kada  je pogledao pogledao prsten, ali istovremeno istovremeno je u njima vidio vidio i strah. strah.

Strah. To je ta riječ koja je povezivala sve reakcije ovih ljudi na spomen lubanje i zmije, ili prstena.

Odozdo su dopirali zvuci nacističke himne. Pubertetski glasovi pokušavali su pjevati zajedno zaje dno sa snimkom. Bio je to potpuri n jemačkih ratnih pjesama: agresivna Horst Wessel Lied, patetična Lillie Marlen, sentimentalno ljubavna Erika...

Lomio im se jezik na njemačkim riječima. Jedini glas koji je Monkey jasno raspoznavao kroz tu pijanu kakofoniju bio je glas djevojke koja ga je prostrijelila pogledom punim mržnje.

“Definitivno je pametnija od ostalih” pomisli Monkey. “I defi nitivno zna njemački...” Fritz je nešto znao i samo je bilo pitanje želi li to podijeliti s Monkeyjem.

Koliko tražiš za prsten, upitao je. Nije na prodaju, r eče Monkey. Monkey ga nije dao ne zato što bi ga posebno želio zadržati, već zato što je sa svakim novim posebnim artiklom Fritz podizao svoju reputaciju naci gurua, a ta reputacija dovodila je nove i nove

izgubljene dječake pod njegovo otrovno okrilje. Monkey je znao da se mnogi od njih nikada neće riješiti sjemena mržnje koju će Fritz posijati u njih. Ono što ga je najviše boljelo je to što je Fritz sijao tu mržnju tek zato da zaradi. Ne bi ga manje mrzio da to radi iz uvjerenja, u vjerenja, ali ovako je bilo još gor e, gnjusnije.

No sad mu je trebao i nije želio da Fritz vidi gađenje na njegovom licu. Da čujem priču i nemoj mi srati. Znaš da znam za te toplice za jebanje i uzgoj nadrase i nikakve lubanje i zmije tu nije bilo, najobičnija pizdarija za zaluđene idiot e, rekao mu je Monkey.

Fritz je šutio premišljajući se što da kaže. Monkey se ogledao po sobi razmišljajući kako da pritisne Fritza. Fritza . Odozdola su dopirali glasovi nacističke koračnice - die Fanhne hoch, Zastave visoko, družina čvrsto maršira...” Ovaj puta pjevači su bili još pijaniji i pjevali na još gorem njemačkom. Monkey u hipu odluči ići na najtežu moguću varijantu. Fritz nemam vremena. Pričaj, ili ću ja početi pričati, rekao mu je, ali Fritz na to nije reagirao.

Mislio je da mu Monkey prijeti kako će otkriti da je policijski

doušnik. Očito je imao strategiju da se iz toga izvuče, neku priču kojom će objasniti da je drukanje u službi nekog višeg, svetijeg cilja. Ali neću pričati o tome kako drukaš muriji. Pričat ću o malom Saletu i to ne s murijom, rekao mu je Monkey. Mali Sale bio je jedan od izgubljenih klinaca koji je u Fritzu pronašao svog gurua. I jedan od njegovih drukerskih žrtava. Kad mu je policija pokucala navrata, Sal e se odlučio na bijeg preko krova. Pokušaj je završio nesretno - Saletovim padom na betonski

pločnik i njegovom smrću... Fritzu to nije pretjerano opterećivalo savjest. Problem je bio u tome što je mali Sale imao velikog brata Denisa, koji je tada bio u zatvoru radi iznuđivanja. Vrativši se iz zatvora, z atvora, brzo je ponovo pokrenuo svoju kriminalnu karijeru i postao ugledan član kriminalnog miljea. Pod pojmom “ugledan” podrazumijevalo se da je riječ o opasnom čovjeku koji ne preza ni od čega i ništa mu nije sveto. I doista - Denisu nikada ništa nije bilo sveto, osim njegovog malog brata Saleta kojeg je štitio, školovao i branio mu bilo kakav dodir s ulicom, sve dok nije završio u zatvoru, a Sale u Fritzovim raljama. Zbog toga je Fritz dva mjeseca hodao s pretučenim rebrima.  To je bila bila kazna jer je njegovom njegovom bratu napunio napunio glavu glavu nacisti nacisti čkim sranjima. Kada bi znao da je Fritz drukao maloga policiji i da je

zbog toga mrtav, Fritzov život ne bi mnogo vrijedio. -

Jebem ti mater Monkey. Jebem ti mater. Proklet bio dan

kad sam te upoznao, rekao mu je sikćući bijesno. No Monkey se nije obazira o na Fritza. Uspkros tetovažama i opakom izgledu, Fritz je bio kukavica. Znao je potaknuti druge na nasilje, ali sam ga se bojao. Pjevaj Fritz. I to odmah. Duboko je udahnuo i pomirio se sa sudbinom. Počeo je priču o programu Lebensborna, o tome kako je sv ijet trebao izgle dati kada ga napući nova nadrasa s takvim žarom u

očima da se Monkey upitao kako to da Fritzu nije jasno da bi toj nadrasi sam Fritz izgledao kao genetska greška koju treba odstra niti.

A što je bilo s nepoželjnom djecom, upitao je Monkey, iz Lebensborn progama? Djecu koja bi bila ocijenjena kao nepoželjna, odvodili su u logore. U završnoj fazi rata, podaci o djeci su uništeni. Kakve logore? Logor smrti, promuca Fritz.

Monkey se prisjetio: nitko nije sa sigurnošću znao tko su sve

djeca iz Lebensborn, Himlerovi jamci čistoće i nadmoći arijske krvi,

ali se za mnoge ipak znalo. Bivši farmer piletine, fanatični ljubitelj nordijske superiornosti, stvorio je cijelu populaciju... Najpoznatije dijete te vrste - poslije rata zvali su ih “djeca srama” bila je “tamna” Frida, pjevačica iz Abbe, koja je zbog skrivanja podrijetla završila u

Švedskoj... Ona je dijete norveške žene i nacističkog vojnika. I s pedeset godina, zbog tog podrijetla mučile su je teške traume. Djeca koja su bila zamišljena kao nadljudi, trpjela su teške posljedice. Vršnjaci su ih maltretirali, tukli, mučili i ponižavali. Veći dio života proveli su kao podljudi. Kad bi otkrili da su djeca iz nacističkog inkubatora, znali su pomahnitati i ostatak života provesti tražeći podatke o svome ocu. Je li ratni zločinac ili nije? Jesam li dijete nacističkog monstruma? Jesam li rođena iz pakla? Monkeyju je ta misao digla tlak.

Odjebi s tim sranjima za klince, šta je s lubanjom i zmijom. Fritz je još teže uzdahnuo. Nikada to nije potvrđeno, ali znaš da su prije nacista postojala mnoga tajna društva čije su se ideologije u mnogim stvarima podudarale sa nacističkim? -

Da, naravno da znam.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Njemačka je bila premrežena raznim tajnim društvima koja su tražila porijeklo njemačke nadrase, tumačila svijet kroz krv, mitologiju i nadnaravno. Mno ga od njih imala su čudne simbole, tek tu i tamo spominjao se simbol lubanje i zmije, no nikada nije bio vezan ni uz  jedno kon konkretno tajno društvo. No spominjao se. Mnoga o d tih tajnih dru štava slila su se u nacističku ideologiju, a njihovi su

predstavnici ulazili u razne spore nacističkog aparata. Lebensborn  je bio projekt uzgoja nadrase. nadrase. Ali legende legende govore da da je unutar Lebensborna postojao postojao još jedan tajniji taj niji projekt Lebensborna i taj projekt bio je nazivan projekt Lubanje i zmije jer je to bio simbol

koji su nosili njihovi predstavnici. No, ono što je još važnije je da su oni pod kraj rata došli do rezultata, do tajne nastanka nadrase, koja se nije ticala parenja SS-osovaca i zgodnih Arijevki. I da su

njihova istraživanja potkraj rata, kada je bilo jasno da je Njemačka pred konačnim slomom, sakrivena na raznim mjestima po Europi. -

Gle, boli me kurac za nadrasu i sranja, kakve to veze ima sa Zagrebom, rekao mu je već vidno iznervirani Monkey, jer klinci

su dolje po tko zna koji puta puštali nacističku himnu pijano zavijajući uz nju. Kućom je odjekivala pjesma: Svi smo već spremni za borbu. Hitlerove zastave uskoro će vijoriti svuda.

Ropstvu se bliži kraj... Legenda kaže da je sjemenje nadrase skriveno posvuda. Čak i u Zagrebu, reče Fritz. Monkey je nekoliko sekundi razmišljao o tome. Nije mogao znati zašto bi Zagreb Zagre b bio važan nacistima da tu skrivaju neke rezultate svojih stupidnih rituala i istraživanja. Uostalom, nisu li i sami Hrvati Nijemcima Nije mcima oduvijek bili niža rasa.  Jedna od onih onih koja bi trebala biti istrebljena ili korištena korištena tek za robovski rad. Znam da su to tebi sve gluposti. Ali za ovaj prsten među

naci obožavateljima možeš dobiti gadnu lovu, rekao mu je Fritz oblizujući usne na samu pomisao zarade. Kako da znam da išta od ovih pizdarija koje si mi ispričao ima bilo kakve veze sa stvarnošću, rekao mu je Monkey. Fritz je iz pisaćeg stola izvadio crnobijelu fotografiju, očito nastalu kao kopija stare fotografije. Pogledao je Monkeya da vidi

kakav će efekt ostaviti njegova gesta. ge sta. Potom mu je dao povećalo. Monkey je kroz lupu uputio dug, pažljiv, ispitujući ispituju ći pogled na fotografiju.

Na čovjekovoj ruci odmah je uočio prepoznatljiv znamen. Na njoj je blistao zlatni prsten s lubanjom lubanjom i zmijom, jednak

onome koji je nosio u džepu. Ostatak fotografije nije bio manje zanimljiv.

Ispred Markove Markove crkve stajali su ustaški časnik i oficir u SSovoj crnoj uniformi. SS-ovac je bio visok i pravilnih crta lica. je dna, odmah Simetriju arijevskog lica nagrđivala je tek jedna,

uočljiva nepravilnost. Preko lijevog oko i obraza protezao se ružan ožiljak. ožilja k.

Monkey se spustio u prizemlje kuće ostavljajući Fritza da sanja o velikoj zaradi među svojim naci suvenirima. Bodeži, bajuneti, svastike, SS i Wehrmacht uniforme uvijek će imati dobru prođu, bar dok ima takvih tipova koji sve rade da ih reklamiraju re klamiraju i djece željne bunta. Ili još bolje, vidnih simbola bunta. Tako je i Che Gevara nakon smrti postao ikona, pa onda majica, pa onda brend kapitalističke tekstilne industrije - sustava protiv kojega se uvijek borio. Dobar dio tih majica proizvode potplaćene radnice, a pro fit

uzimaju kapitalisti. Che je imao tu nesreću, ili tu sreću, da je izgledao lijepo, i idealistički: ta je osobina posmrtno dala posve drugu dimenziju njegovu životu. Djeca koja su dolje divljala u neko su doba utihla.

Pjevanje je završilo. za vršilo. Monkey je bacio pogled na skupinu klinaca koja je pijano ležala na podu. Ležali su odjeveni, očito mrtvi pijani, skršeni od alkohola.  Jedino je je djevojka djevojka bila budna. budna. Monkey Monkey joj je namignuo. namignuo.

Pogled koji mu je uzvratila bio je i dalje pun mržnje. Bok, curo, rekao je, mimo spavaj. I opet namignuo.

 Time joj je pokazao pokazao da ne shvaća pretjerano ozbiljno ozbiljno zajapurenu mržnju koja je sijevala iz njenih očiju. Izašao je i sjeo u taksi. Nad gradom se pomaljala zora, siva kao mlijeko koje se sliježe u čašu. Monkeyju se ta boja zore učini zlokobnom. kobnom. Pomislio je kako ne najavljuje naja vljuje ništa dobro - dan koji ovako počne mora završiti jednako usrano, zaključi. Odsutno je vozio prema Pešćenici i Matinoj kući. Mate je svakoga jutra u šest preuzimao taksi i vozio svoju dnevnu smjenu koja  je nekada trajala do ponoći, ponoći, a nekada tek sat sat ili dva, kako je već bio raspoložen i kakve su mu mušterije ulijetale. Nekada je, pričao je Mate, vozio nogometaše, političare, televizijske zvijezde i otmjene otmje ne kurve, pogotovo u noćnim vožnjama. Vremena su se promijenila. Sada su gotovo jedine mušterije mušte rije bili umirovljenici koje bi odbacivao do bolnice. Nekad su taksi koristili

bogataši da ne moraju voziti, sada samo sirotinja jer ih nema tko dovesti do bolnice. I taksiji su se promijenili. Nekad je bilo nezamislivo da taksist bude kao neki imotski galantar - to su oni trgovci koji na ramenima nose velike torbe iz kojih prodaju raznu galanteriju. Danas u taksijima stoje prezervativi, cigarete i kaugume, sve na pultu ispred

klijenta. Sve na prodaju. Odmah iznad tih prezervativa kojima se Crkva tako protivi, ljulja se u nekim taksijima krunica, jer je gazda tako naredio. Jedno do drugog, nespojivi simboli, koje pomiruje i objedinjuje nadnaravna pomiriteljska sila - tržište, i siromaštvo,

koje tjera ljude da budu slijepi za takve razlike, razl ike, zbog kojih bi još do  jučer ratovali. Prije nego što je skrenuo u Matinu ulicu, čudan osjećaj stegnuo mu je želudac. želu dac. Osjećaj koji Monkey nikada nije ignorirao. Osjećaj opasnosti. Šesto čulo pokupljeno na ulici i pojačano vampirskim osjetilima.

Naglo je zakočio za kočio i parkirao taksi u sporednoj ulici. Pretrčao je nekoliko ulica, oprezno se držeći sjene. Prva jutarnja smjena lijeno se vukla prema tramvaju koji će ih odvesti o dvesti na njihove besmislene poslove za koje možda neće dobiti ni plaću. Monkey je po njihovom sporom, bezvoljnom, pogrbljenom hodu vidio da su davno izgubili bilo kakvu nadu u bolje sutra. Oprezno je provirio u Matinu ulicu.

Znao je da ga osjećaj nije prevario. Pedesetak metara od Matine kuće bio je parkiran kombi. Obi čan kombi s natpisom firme i dodatkom za osobne potrebe. No zabrinulo ga je ono što je vidio u kombiju. Na mjestima suvozača i vozača sjedila su dvojica tipova kratko podšišane plave kose u odijelima.

 Jedan od njih njih bio je onaj s vampirskim očima koji koji mu je tutnuo snopić novčanica. Napokon poznato, drago lice, pomisli Monkey ironično. Nitko Nit ko da ne dođe do prijatelj drag... Znači, bili su dovoljno pametni da pronađu vlasnika taksija. Ok, to nije bilo teško. Mogli su pitati bilo kojega taksistu na aero dromu i ovaj bi im to rekao dodajući i Matinu adresu. Dovoljno su pametni da promijene vozilo. Ali nisu bili dovoljno pametni da se presvuku. Tko bi povjerovao da u takvom kombiju mogu sjediti tipovi u odijelima. Znači još uvijek ne znaju s kim imaju posla, pomislio je

Monkey zadovoljno se smiješeći. No, onda ga je osjećaj opasnosti u trbuhu ponovo ponovo upozorio. upozorio. Da, ali brzo će doznati. Znači nema puno vremena da ih preduhitri. Dohvatio je mobitel i počeo Mati pisati poruku. “Imam super vožnju. Pet stotina ojra. Vratit ću ti kola tek po podne.”  Toliko je je bilo u smotuljku koji mu je je tutnuo tip u odijelu u

ruku. Monkey pomisli kako bi bilo pametno da pričeka dok ne odu stanu od svoje zasjede zasjede i prati ih. No, znao z nao je da bi sigurno primije-

tili da ih prati, pogotovo u taksiju koji su tražili. Grčevito je tražio pametnu alternativu. Razmislio je da zamoli Danijelu za po moć, ali u tome su ga spri ječile  ječile dvije stvari. Prvo, tko zna kakvu bi korist od od toga ona

htjela izvući za sebe. Nije da je bila loša osoba, nego je jednostavno tako vampirski svijet funkcionirao. Po zakonu profita. I drugo, još važnije. Tini ne bi bilo drago da se druži s njom... Ona je to uvijek jasno stavljala do znanja, katkad je to

otvoreno i govorila, ali uvijek lažući. Navodila je da je to zbog toga da se otklone od vampirskih klanova. Ali Monkey je u njenim imponiralo. riječima prepoznavao tragove ljubomore. I to mu je imponiralo. Ponovo je sjeo u taksi. Nije ga palio.

Razmišljao je gdje da krene. Nije bio načistu što da radi. Da se  jednostavno riješi riješi tog prstena i time okonča okonča ovu glupu istragu? Na taj bi način sigurno smanjio gnjavažu. Ali znao je da ga se ne može m ože tek tako riješiti. Što, da im priđe i pokuca na vrata kombija i kaže; ovo je ispalo tipu kojeg ste otimali.

Uostalom, ako je to bilo važno on je sada nekakav svjedok. A to su ljudi koji su oteli čovjeka i učinili da nestane nesta ne manifest putnika. Bili su or ganizirani i bilo im je važno, a Monkey je bio svjedok.

Sve u svemu, zaključi Monkey, nije bilo lakog načina da se iz ovoga izvuče. No, bila je tu još jedna stvar, Monkey je oduvijek igrao po svojim pravilima. Ma koliko teške posljedice to po njega imalo. I zato nije mogao pustiti da se pred njim odigrava nekakva stupidna misterija u kojoj je on tek statist. Nije mogao dopustiti ni

da ga uplaše. Oglasio mu se mobitel. Mislio je da mu Mate odgovara na poruku, no bio je to Branko. Monkey je pritisnuo tipku odgovora na poziv.

Iz mobitela se oglasila nesnošljiva buka, kao da netko pokušava usuglasiti miješalicu mije šalicu za beton, kosilicu sa zvukom grebanja po staklu. Kaj kažeš mali. Genijalna stvar. Bonecrackers i Johny Sax, oglasio se veselo Branko. Monkey je promr ljao u slušalicu nešto kao “da, da, super.” Bio je uvjeren da ga Branko zajebava s tim eksperimentalnim  jazzom. Da ga baš zajebava, na najjače, najjače, koliko god može. može. Jer vjerojatno je jedino Monkey mogao istrp jeti tu količinu neartikuliranog

zvuka. -

Ok, ok, ne cmizdri, pustit ću ti drugi put neki narodnjak.

U međuvremenu, ne zaboravi da si mi dužan. Našao sam ti jebenog putnika. Samo da znaš da nije nikakva ž enska, tako da me ne muljaš, rekao mu je, dodavši. -

A sad tvoj dio nagodbe. Rekao si da imam besplatni

prijevoz do kraja života. E pa prijatelju, prijatel ju, baš me danas bole noge, a ide mi se doma. Monkey je htio krenuti prema aerodromu, ali je pomislio kako bi ga tamo mogla čekati druga grupa nabildanih tipova u odijeli ma. Nije htio riskirati. Nekako je namolio B ranka da ga čeka pred

njegovim stanom u kafiću gdje su nekad znali popiti kavu. Znal sam da ćeš me zajebat. Takvi ste vi mladi, u kurac. Ali previše sam znatiželjan da te odjebem. Za pola sata sjedili su zajedno u kafiću pred Brankovom zgra dom. Nervozna konobarica slagala je stolove i stolice u međuvremenu im tutnuvši njihove kave na stol. Bile su to prve kave iz aparata tog dana. Imale su okus mačje mokraće, samo je Monkey sumnjao da je mačja mokraća tako odvratna.

Branko je rastezao cimajući Monkeyja ispitujući ga zašto mu to treba te zna li koliko on riskira, da može izgubiti posao i slič no. Ali na kraju mu je pokazao jedinog putnika u transferu iz

norveškog grada Bergena, preko Beča do Zagreba. Zvao se Izidor Meyergold-Meterlich.

Kolone poraženih vojnika vukle su se prema austrijskoj au strijskoj granici u rasulu. Ceste su bile zakrčene ostacima raznih vojski. Uz njih su se vukle nepregledne kolone izbjeglica, civila različitih dobi. Od djece, do staraca.

Svako malo odjeknula bi uz cestu sporadična pucnjava. pucnjava. Ustaše, dijelovi domobranstva, domobranstva, četnici, Bijela garda, sve je to gmililo prema zapadu, nadajući se spasonosnoj spasonosnoj predaji Englezima, nadajući se da se neće pojaviti Rusi, ili da će ih netko predati partizanima. Pucnjave, čarkanja, incidenti, događali su se svako malo. Pojedini su ljudi bili u odorama, drugi u dronjcima. Neki su,

na putu, trgovali odorama: ustaše su tražili domobranska domobranska odijela, domobrani civilke, svi su nastojali povećati izglede za spas. O sutrašnjici nitko nije mislio. Danas popodne već je svima izgledalo kao daleka, nepredvidiva budućnost. Zidani most, Dravograd, rupe koje neki nisu ni sanjali vidjeti, postale su toponimi spasa, etape križnog puta, postaje izbavljenja. Nisu tu samo partizani ili save-

znici predstavljali pogibelj. Zbog komada kruha, odjeće, krivog pogleda, svatko je mogao ostati bez glave.

Izidora su posebno plašili Čerkezi na konjima. Njihovi divlji pogledi odavali su da su na sve spremni. Opako kavkasko pleme,

surovi borci koje su vodili prekaljeni vođe, prešli su na njemačku stranu nakon prvih poraza Crvene armije. Već je njihov izgled uli jevao strah. Duga kosa, kosa, brade, sablje. Srasli sa životinjama, izgledali su kao novovjekovni kentauri. Očaj ih je činio još strašnijima. Znali su da je rat izgubljen i da za njih nema apsolutno nikakve

budućnosti. Da njihovi sunarodnjaci neće imati nikakve milosti prema njima. Doduše milost nisu mogli očekivati ni Nijemci, Ni jemci, ali oni su bar polagali kakvu takvu nadu da će preživjeti ako se predaju zapadnim saveznicima. Čerkezi nisu polagali ni nadu u to. to . Kolona se vukla po putu već nekoliko dana, ali nije se mnogo udaljila od Zagreba. Izidor je ocjenjivao da je negdje na sjeveru Slovenije, možda stotinjak kilometara od Z agreba.

Nekoliko puta skupine Čerkeza na konjima zagledali su se u Saru. Izidor ju je obukao kao mladića. Najmuškije što je mogao. Ipak, njihovom oku žena nije mogla promaknuti. Čak ni pod ružnim slojevima odjeće koju je nosila na sebi. Izidoru je brzo postalo jasno da put u toj koloni nisu mogli

nastaviti. Barem ne zajedno. Bilo je sasvim očito da Saru negdje

mora skloniti. Samo, gdje? Slovenija je, mislio je Izidor, divna za planinarske izlete s tim

divnim vijencima planina koji se uzdižu s obje strane prašnjavog puta, ali kamo skloniti djevojku koja se nalazi u silnoj opasnosti?

Rješenje se pojavilo neočekivano, samo od sebe. Visoko nad cestom, na brežuljku, kako je čuo od nekog domo brana, dvadesetak kilometara prije Dravograda, šepurio se veliki, bijeli samostan.

Ugledavši bijele zidove, nalik na neku srednjovjekovnu citadelu, zaštićenu od provalnika provalnika moćnim bedemom, samo bez kula stražara, Izidor je pomislio kako je to kakva -takva nada za njih. Ali do samostana je trebalo doći, a i ovdje su šume i sporedni putovi vrvjeli partizanima. Također, nije bio siguran niti da netko neće pucati na njih kada se izdvoje iz mase. Morali su se ukloniti iz kolone. Izidorov je mozak grčevito radio, otkrivajući stalno nove opasnosti, ne samo tu, u koloni, nego i drugdje. Sada je - zaključio je - netko sigurno već otkrio leševe u

njegovoj kući u Zagrebu. Sakrili su ih u gluhu sobu, no to nije garantiralo da ih neće pronaći. Možda je već ve ć organizirana potraga za njim, pomisli. No, jednako vjerojatnom učinila mu se ra sulo kao i ovdje. Možda pretposta vka da i u Zagrebu vlada slično rasulo i gore. Tamo je sada prevratnička situacija - partizani su možda ušli u grad, možda nisu, ali tko će se uopće u toj situaciji brinuti o njemu, nekakvom tamo Izidoru. Bilo mu j e lakše kad je zaključi o re darstvu i vojsci tko bi da vjerojatno ne postoji ama baš nitko u redarstvu brinuo za nestanak nekog ne osobito značajnog financijaša. Imali su oni preča posla. Pobrinuti se za svoje dupe. Čerkez na konju ponovo je prošao pored njih. Bilo je to t o treći ili četvrti puta. Svaki puta njegov bi se pogled zaustavio na Sari i ostajao na njoj sve duže. Izidor je čuo za brutalna silovanja i znao  je da mora nešto hitno hitno poduzeti. Povukao je Saru za ruku i uskoro su sišli s ceste sakrivši se iza jednog grma. Moramo stići do samostana, reče. Stići ćemo, uzvrati Sara. Glas joj je bio pun samopouzdanja.

Izidor se uplaši djevojčine samouvjerenosti. samouvjere nosti. U takvim situacijama, oprez nikako nije na odmet. Ovaj divljak na konju čini mi se sve gorim. Odluči li

počiniti kakvo zlo, teško ćemo ga spriječiti. Oni su rođeni na konju, agresivni su i posve neuračunljivi. Nikakvi ih obziri neće spriječiti

da nas iskasape, a tebe siluju. Ne isplati nam se oklijevati. U pravu si, reče Sara. Krenimo. Izidor pomisli na svećenika koji mu je dao dokumente. Kao da je bio vidovit, sijevnu mu kroz glavu. Kao da je znao... Skoro.

Svećenik mu je rekao da će dokumenti d okumenti koje mu daje osigurati utočište i azil njemu i Sari u bilo kojem samostanu u Austriji i Ita liji. Ali, oni još nisu bili stigli ni do Austrije, ni do Italije. Bili su tu, u susjedstvu, u Sloveniji, na dalekom sjeveru, ali ne i na zapadu. Nadao se da su dovoljno blizu Austriji da ta dozvola vrijedi i za

ovaj samostan. No, ništa nije mogao sa sigurnošću znati, osim o sim da se moraju maknuti od o ve kolone i Čerkeza. Krenuli su prema samostanu. Iako je s ceste samostan izgledao blizu, do njega su im trebala dobra dva sata hoda.

Izidor se, naime, stalno gubio tražeći neku stazu staz u koja bi ih dovela do utočišta. Kao gradski čovjek nije se snalazio u prirodi. Najveću avanturu za njega su, prije rata, predstavljali izleti do vrha Sljemena. Dalje nije išao. Nije mu trebalo, niti je osjećao potrebu. Katkad bi zažalio jer nije znao upotrijebiti ni busolu, ali sad je bilo kasno za žaljenje. Valjalo se snalaziti i boriti za goli život. Kad je snažno zalupao po vratima samostana već je padao mrak. Izidor nije bio siguran kako da se uopće obrati ljudima lju dima u samostanu. Koga da traži kako bi mu pokazao dokumente? Nije bio vjernik. Imao je sakramente, ali od završetka škole nije bio u cr kvi. Nije komunicirao sa svećenicima. Hvaljen Isus, to je bio siguran, ali što dalje? Znao se prekrižiti, izgovoriti poneku molitvu i to je j e bilo sve. Kad su se vrata samostana otvorila, Izidor je bio silno iznena-

đen. Očekivao je sve, ali ne i takvo iznenađenje. Vrata je otvorila časna sestra. Žena!? Obratila mu se ledenim glasom, na slovenskom.

Što želite? Promucao je nešto umjesto pozdrava. Nije znao ni kako da joj se obrati. Umjesto njega, uskočila je Sara. Izbjeglice smo, milostiva. Jasno vam je sve. Vidite ove kolone

dolje. Tražimo bilo kakav krov nad glavom, gla vom, za privremeno, da prespavamo, a onda ćemo vidjeti kako dalje. Sestra je na trenutak razmišljala gledajući Saru, a zatim Izidora, a onda odlučnim pokretom krenula zatvarati vrata samostana.

No Sara je energično e nergično istrgnula iz ruke dokumente koje je zbu njeni Izidor držao u ruci, ne znajući što bi s njima. Pokušala ih je dati sestri, ali nije uspjela. Dok se vrata još nisu do kraja zatvorila, ubacila je papire unutra. Prodorno je viknula, želeći da je unutra čuje glavarica samosta na. Da ih pogleda. Mrak je već pao.

Izidora je uhvatio očaj.  To nam je bila bila jedina šansa za spas. Sjeo je, kao Indijanac, na zemlju i uhvatio se za glavu. Sara je najprije lupala rukama po vratima, ali je za deset minuta odustala.

Otvorit će nam, vidjet ćeš, reče hrabreći Izidora. Potom je i ona sjela.  Tako su su proveli preko preko dva sata sata pred vratima vratima samostana. samostana. Prokockali su, mislio je Izidor, ne samo šansu da ovdje prespavaju, nego su bez potrebe sami uniš tili jamstvo s kojim bi u bilo kojem samostanu Italije ili Austrije uživali gostoprimstvo i sigurnost. Sara se nakon nekog vremena naljutila. Ne mogu nas ovdje ostaviti! Potom se ustala i zalupala, objema rukama, po vratima.

Vrata su se ovoga puta, uz škripu šarki, otvorila. Ukazalo se lice stare žene. Bila je to očito najstarija redovnica. Uđite, procijedi. Nije bila ljubazna. Nije bila ni neljubazna. Bila je krajnje hladna.

Uvela ih je u samostan. Hodajući hodnicima staroga zdanja dovela ih je pred ćeliju u prizemlju. Pokaza vrata Izidoru: Ovdje možete prespavati, gospodine. Potom doda: Vi ste jedini muškarac u samostanu, i kao takovog, mi ćemo

vas morati zaključati. Oprostite zbog te mjere predostrožnosti, predostrožnosti, ali ona vam je svakako jasna.

Učinite kako morate, reče Izidor i uđe u ćeliju. Pođite za mnom, reče glavarica Sari. Djevojka lagano krenu za njom. Išli su u drugi dio samostana. Glavarica dovede Saru u ćeliju koja je bila slična Izidorovoj. Uđite. Uskoro će doći sestra Anastazija, reče glavarica Sari. Donijet će vam novu odoru. Okupajte se, a potom presvucite, pa ćemo čim prije otići do blagovaone. određen sat, ali Ovdje se - doda ona - jede samo u točno određen vi ste iscrpljeni i morate jesti čim prije.  Tu se blago nasmiješi. Prvi puta se Sari učinila prijaznom.

Hvala vam, reče... Ni Sara ni Izidor nisu te noći teško zaspali. Kreveti u samostanu, inače uski i tvrdi, bili su prekriveni čistim plahtama, odisali su svježinom, a to je dvama umornim u mornim bjeguncima izgledalo kao raj. Kad su se ujutro probudili, dočekala ih je različita procedura. Izidor je bio zaključan, samo mu je nova sestra kroz mali otvor na vratima poželjela dobro jutro i uskoro donijela doručak. Sara je doručkovala sa sestrama. Bilo ih je dvadesetak.  Tako je protekao protekao i drugi dan, pa treći, pa četvrti... Izidor je dane provodio zaključan u svoju ćeliju. ćeliju . Nije imao predodžbu kako se razvijaju stvari u vanjskom svijetu. Dani Da ni su bili kao nekad godine, države su se slamale za dan. Izidor je znao da su zadnji dani rata nalik na golemu opasnu zvijer koja upravo krepava

i mlatara repom posvuda oko sebe, nastojeći na onaj svijet sa sobom povesti što više žrtava. Vjerovao je da će prvi dani mira i poraća ipak biti sigurniji, tim prije što nikome nije bio baš jako kriv. Mala krivica zbog koje prvih dana gubite glavu, vremenom se

istopi, pa je važno preživjeti. Velike krivice zahtijevaju velike i brze bjegove. On nije bio ni poznat, ni ugledan, a za velike slave slijedile su velike kazne. Jesu li ovo zadnji dani rata ili prvi dani mira?  Jesam li na početku sigurnog razdoblja, ili na kraju smrtne opasnosti? To nije mogao znati jer je bio izoliran.

 Tek jednom dnevno dnevno puštali su ga da se prošeće prošeće atrijem samosta na gdje ga je veselo čekala Sara. Bila je odjevena kao iskušenica, pripravnica za časnu. Kroz prozor ćelije Izidor je gledao duge, vijugave kolone koje su se vukle cestom prema sjeveru, odnosno, zapadu. U njima je

vidio sve više hrvatskih uniformi. I opet, ne samo ustaše. Bili su to i domobrani i gomile civila. Išli su sve brže, a uz kolone se sve češće čula pucnjava. Pojedinačni meci, pa štektanja mitraljeza. Borbe se očito sele prema ovamo, pomisli Izidor kada je čuo tutnjavu prve granate. Vjerojatno haubica.

Ovo ne ide prema miru, zaključi, z aključi, i ta mu misao poremeti osjećaj sigurnosti. Rat, dakle, još nije gotov. Ako partizani dođu sad i zateknu me ovdje, ništa od slobode, slo bode, zaključit će da sam krivac čim se krijem, zaključi. Strijeljat će me po kratkom postupku ili objesiti tu u atriju, da sestre vide kako prolaze bjegunci. Partizani neće kucati na vrata.

Ako me pronađu ovdje, nijedan dokument neće me spasiti. Moram dolje, u kolonu, prema zapadu, zaključi. Moram pokušati doći do područja koje su zauzeli Englezi i

Amerikanci. “Lažni dokumenti dat će mi dovoljno dobar iden titet, a onda ću vidjeti što dalje.” U postavi je imao zašivene dijamante koji su mu mogli osigurati novi početak. Svećenikov prsten s lubanjom i zmijom nosio je kao pečatnjak, samo ga je obojao da izgleda kao bezvrijedan željezni že ljezni ukras.

Kovčeg je sakrio prije odlaska iz Zagreba, i to na m jesto gdje ga samo on i Sara mogu naći. Sumnjao je da nacisti mogu više išta naći, ma kako moćna bila organizacija koja mu je povjerila kovčeg na čuvanje. Nakon odluke da ide, razgovarao je s nadstojnicom.

Zamolio ju je da sačuva Saru do dolaska partizana. Za to joj je u dlan utisnuo dva dijamanta.

Sari se obratio kratko, nastojeći djelovati optimistično. Objasnio joj je da će stupiti u kontakt s njom u trenutku trenut ku kada bude mogao partizanima ispričati istinu. Onda joj šapnu: Molim te, nikom ni riječi o tajanstvenom taj anstvenom kovčegu, ustaši i svećeniku. Reci samo da smo pobjegli iz Zagreba s lažnim la žnim doku dokumentima. Samo to. Molim te. Život nam ovisi o tome. Sara je kimnula glavom.

Prije zore, Izidor je već bio kraj ceste. Legao je pored puta, čekajući prve zrake zra ke sunca pa da se potom pridruži koloni izbjeglica.  Još u polumraku uočio je jednu skupinu kako mu se približava. Nisu išli cestom već pored nje. U mraku je tek mogao vidjeti da su naoružani i da hodaju kao vojska. Pretpostavljao je da su Nijemci. Uspravio se i rekao: Hej, kameraden...

Umjesto pozdrava, čuo je samo repetiranje pušaka. Izidoru je srce počelo snažno lupati kad je uočio crvenu zvijez du na njegovoj kapi.

Bilo je već devet ujutro kada se Monkey rastao od Branka. Ovaj mu je na rastanku još uvalio CD ”koji obavezno mora poslušati” jer je genijalan. Nije prvi put da čuje te zanesene za nesene ode ovom ili onom džezeru. Monkey je, prema iskustvu, pretpostavljao da je na CD-u grozna buka koju proizvode mačke podvrgnute torturi iz razdoblja srednjeg vijeka, usklađene sa zvukom zubarske bušilice i policijske sirene. Ili nešto tome slično. Dva lonca koji se tuku. Saša, Tin i Kedžo u jazz verziji. Ne, toliko daleko ni Branko Bra nko ne ide.

Prisiljavajući se pomalo, odglumio je da stvar svakako želi preslušati čim prije. “Nitko nije kriv što voli takav jazz”, pomisli, “iako stvar opako podsjeća na kazneno djelo... Ali ajde, ako ovi luđaci l uđaci po gradu već tako glasno piče turbo folk, neka se i Branko nečim zabavlja.” Potom su ga zaokupila teža pitanja. Sjeo je u taksi pitajući se je li pametno da se vozi u njemu ili bi bilo bolje da se kamuflira. Doduše, nije znao kako. Mogao je pitati starog da mu posudi njegovu omiljenu staru bubu. Ponekad se Monkeyju činilo da stari bubu voli više nego njega. Bila je iz ranih pedesetih, stari ju je kupio u nervoznom stanju, a onda, godinama kupovao dio po dio, odreda originalne dijelove, od ka-

roserije do motora, ne žaleći para ni truda. Obojio ga je u svijetlu boju bijele kave i stavio na karoseriju neku aluminijsku značku. Fanatik bube. Ima takvih tipova posvuda. I nije ih teško te ško razumjeti, ako ćemo pravo. Buba je, govorio mu je često puta otac, trijumfalan primjerak industrijskog dizajna početka prošlog stoljeća - odmah se vidi da taj auto ima du šu... Bio je zaljubljen u njega jer je dizajn vozila svakom običnom čovjeku omogućavao utisak da ima vlastitu, pravu, starinsku limuzinu. Oldtimera Poslušaj kako prede... bila je njegova omiljena rečenica.

Zato je Bubu posuđivao tek nakon tortura koje su znatno teže od većine poznatih formi mučenja, barem po Monkeyjevom mi šljenju. Monkey, naime, nije volio otezanja i duge razgovore: njemu je

“da” bilo “da”, ‘ ne” je bilo “ne” i nije volio kilometarske procedure. Odluči li se na bubu, zaključi, morao bi jako puno toga objašnja-

vati, odgovarati na bezbroj pitanja pitanja i još k tome slušati milijardu milija rdu i pol vozačkih savjeta iz prošlog stoljeća. Ne daj Bože da mu je vrati ogrebanu ili ulubljenu. Slušao bi to do kraja života. Doduše, mogao bi jednostavno jednostavno skinuti starog i reći mu da mu buba treba da s nečim iznenadi Tinu. Kada bi takva ta kva ljubavna te matika bila spomenuta, stari bi navukao zavjerenički osmijeh i ne bi ništa pitao. Osim što bi u tom t om slučaju par dana kasnije morao objašnjavati kakvo je to iznenađenje bilo... Onda bi stari krenuo u poznatu, predvidivu deda-kanonadu.

“Ja sam u tvojim godinama već debelo tebe te be imal”; “Kaj k vragu čekaš”, “Hoću li čekati dob Metuzalema da postanem deda, taj je bio star oko 700 godina”; a najkraće, “Dobro, momak, koji je tebi klinac. Hoću unuka. Hoću ga vodit na tekme dok sam još mlad.” Monkey pomisli kako je pola problema u svijetu uzrokovano time što su roditelji svojoj djeci posvećivali premalo pažnje i ljubavi.

Druga polovica problema nastaje zbog toga što su im posvećivali previše. Kad smo već kod ljubavi, pomisli Monkey, vrijeme je da nešto učinim i po tom pitanju... Ukrcao se u autu i zaputio prema Trešnjevci. Promet nije bio pregust pa je brzo napredovao. Razmišljao je o perspektivi s Tinom, perspektivi koju uvijek omete nekakva nepredviđena avantura. “Zašto se meni to uvijek uvije k događa”, pomisli. pomisli. “Kao da sam neki gromobran za pizdarije.” A onda mu kroz glavu sijevnu i druga,  jednako logična misao: misao: “OK, da sam htio htio pobjeći od toga, pobje pobje gao bih. Ne samo da nevolje traže mene, nego ni ja baš ne bježim od nevolja. Momci s kojima sam imao posla ovih dana nisu baš neko društvo za poželjeti. Većina bi zbrisala od njih. A ja kao da ne mogu bez bliskih susreta” zaključi. A onda mu se misli opet vratiše na djevojku koja nije imala pojma o novoj nevolji na koju se nalijepio.

 Tina je, kao i on, našla ljetni posao. Doduše, u frizerskom salonu svoje majke, koji ionako nije osobito zarađivao. No majka ma jka je bila sretna da je Tina po cijeli dan na poslu s njom. Plaćala ju je za posao koji je obavljala, a uz to davala i polovicu napojnica koje bi se skupile.

Ipak, plaćala ju je upola manje manj e nego svoju frizerku Zdenku. Stara je to t o vrlo jednostavno, i, kad se bolje razmotri, prilično logično, objasnila: Zdenka je frizerka a ti si samo odlična stu dentica prava. To znači da je da je ona kvalificirana a ti ne. Na tržištu svatko dobiva novac prema onome što kaže tržište, a ako ti je glava pod haubom, frizerka ti se čini sto puta vrednija nego pravnica, to jest,

apsolventica, apsolventica, pa se ti buni, draga moja juristice. Nije se bunila.

Novac joj nije bio na prvom mjestu. Tisuću puta radila bi izuzetke koje netko drugi ne bi ni pomislio raditi.

 Tina često uopće nije naplatila račun ili bi bi ga smanjila na pola, pogotovo kada bi bila riječ o starijim gospođama kojima  je dolazak kod frizera bio praznik. To da radi pravu stvar, bila je

sasvim sigurna. Naročito zato što je znala da su njihove penzije premale za luksuz kao što je frizura. Prepoznavala je te dekintirane tete bez problema. Besprijekorna odjeća, ispeglana i čista te skladno iskombinirana. Ali stara. Jako stara. Stara poput sjećanja na neka druga dobra vremena. A to je bilo vrlo staro sjećanje. Drugi znak je bio taj što bi njihove novčanice uvijek bile složene i izravnate.

 Tini bi se grlo najčešće steglo od muke kad bi nekoj takvoj gospođi trebala naplatiti račun. Nije sve u novcu, mislila je. Ljudi nisu uzalud rođeni sa srcem, umjesto registar blagajne. Puno srce znači više nego puna blagajna, umovala je, pa koliko god su joj se te misli katkad katka d činile idealis tički naivne, bila je sigurna da nisu pogrešne. Materijalne stvari nikad joj nisu bile cilj po sebi, kao mnogim njenim

prijateljicama. S druge strane, većina njenih prijateljica prijate ljica nikad ne bi ni pomislila raditi u frizeraju. Ne zato što se po cijeli dan stoj i na nogama, pa nakon nekog vremena možeš dobiti nateknuće vena, nego iz čistog snobizma. Baš smo blazirani, često bi mislila. Da manje mislimo na statusne pizdarije, a više na ljude, život bi nam bio puno ugodniji. Ali, to je zatvoreni krug. Ne može čovjek sam iskočiti i reći: evo, ja sam drugačiji, ajte svi za mnom. Ljudi se ponašaju po pravilima krda. Najčešće, kako jedan, tako svi. Pojedinac koji se izdvoji, nije li životinjski jak, postaje meta napada, izrugivanja i prezira. Nitko nije otok... Ipak, ona je tjerala po svome. Malokad je imala snage naplatiti kako spada tim bakicama, bićima koja su izgubila najljepše najlje pše što su ikad imale, mladost.

Pokušavala se uživjeti u njihovu kožu. Nijemci imaju pojam “hineinf uhlen”, suosjećati, to je ono kad uđeš u tuđu kožu i budeš netko drugi - mi nemamo jednu riječ za to. Možda zato što ne mamo ni taj osjećaj ? Prvo što bi pomislila, bilo je da se ona možda nekoliko dana odriče večere ili ručka radi ra di frizure, a svakoj ženi, ma koliko godina imala, frizura je važnija od ručka i večere...

Zato bi rekla: Kuća časti, vi ste naša stalna mušterija. Ili: smanjili smo cijene, ništa ne brinite. Monkey je to znao. Znao je da će njen dio ušteđevine za najam stana biti puno manji nego njegov i da taj teret pada na njegova

leđa. Ali nije ga to smetalo.

Naprotiv. Volio ju je još više zbog toga. Dijelio je uvjerenje kako svijet novca i svijet statusnih simbola vrijede puno manje no

što koštaju. Prezirao ih je pomalo. Bilo mu je drago da je i njegova nje gova cura takva.  Ta ga misao misao razvedri. razvedri.

Bezbrižno je zafućkao vozeći prema odredištu. Ni ne razmišljajući, uzeo je Brankov cd i stavio ga u player, očekujući vatromet kakofoničinih kakofoničinih tonova. Stvar koja je sijevnula iz zvučnika, međutim, jako ga je iznenadila. Ugodno.  Taksijem  Taksijem se razlio melankoličan zvuk trube Milesa Davisa...

Na jedno pitanje Monkey nije imao odgovor. Vozeći se prema  Tini, razmišljao je treba li joj ispričati ispričati što se događa i u što je upleten. Znao je da će to izazvati njeno ogorčenje i ljutnju, ali znao je i to da će prešućivanje istine, ma kako ona loša bila, zauvijek narušiti njihov odnos. Monkey nikada nije lagao Tini. Nikada nije prešućivao. Nikada Nika da nije uljepšavao stvari, prikazivao se u boljem svjetlu nego što je, prešućivao činjenice koje bi mu mogle štetiti, a naglašavao one koje bi ga mogle prikazati u ljepšem svjetlu. Da, mora joj reći. Uostalom, Tina je zaslužila da zna sve. Ako se Monkey našao u opasnosti, ta opasnost mogla bi se prenijeti i na  Tinu. I bolje je da je spremna spremna na nju. Ne bi bilo fer da joj išta prešuti, makar nije znao koliki komad istine uopće posjeduje. U međuvremenu, pokušavao je razmisliti kuda dalje da krene. Povezati činjenice. Njegov fond uličnih izvora informacija brzo se trošio. t rošio. I sada nije znao koji mu je sljedeći korak. Krenuo je induktivno. “Ajmo vidjeti što sve s ve znam. I što ne znam. I što mogu saznati. I kako. Ako...” Znao je da se putnik zvao Izidor Meyergold-Meterlich. Meyergold-Meterlich. Da je

nosio prsten s čudnim znakom lubanje i zmije, da je taj simbol, iako puno stariji, povezan s Lebensbornom. Točnije, s ta jnim projektom unutar Lebensborna i da je trag tog tajnog projekta

možda skriven u Zagrebu. Bio je uvjeren da je Lebensborn mrtva stvar, da je izazvao sve

svoje najgore posljedice, da je pomeo sve svoje nevine ne vine žrtve, i da je stvar “relikt prošlosti”. Za tako nešto, međutim - Monkey je to sada sigurno znao Lebensborn je pokazivao suviše žilavosti. Ta stvar nije mrtva, ili bar, nešto što je s njom u vezi... Teško je vjerovati da prsten, koji izgleda izaziva sve nevolje, to uspijeva zato što je neka novčana dragocjenost. Tu mora biti još nešto, nešto značajno vrednije, ali a li - što? Monkey je s pouzdanjem znao i to da za prstenom traga i oror -

ganizacija dovoljno moćna da organizira profesionalnu, gotovo vojnu, otmicu njegovog nositelja, te da sakrije trag dolaska Izidora u Zagreb.

 Također je znao da da su simboli lubanje i zmije tabu i među vampirima. Nešto toliko loše da se toga čak i oni plaše! Razmišljao je kuda bi dalje mogao krenuti, ali ništa mu nije padalo na pamet. U tim je mislima dospio u ulicu u kojoj j e bio salon, tražeći mjesto za parking. U hipu je vidio Tinu kako nekoj starijoj gospođi

šamponira kosu. Prema običaju, djevojka je veselo pričala s njom. Pomisli kako će to sitno veselje zamijeniti briga i nemir kada joj ispriča. Razmišljao je o tome na trenutak, a onda ipak - stisnuo gas.

Postojao je, naime, još jedan trag. Izidora je vozio na Pantovčak.  Još uvijek se sjećao adrese. Dovraga, kako sam glup, zaključi. No, tamo uistinu ne može ići taksijem. Ako su znali gdje da ih čekaju, možda su znali i kamo idu. Ustvari - sijevnu mu kroz glavu - sigurno su to znali.  Trebalo mu je drugo prijevozno prijevozno sredstvo. sredstvo. Parkirao Parkirao je auto u

sporednoj sporednoj ulici na Trešnjevci i prišao taksi stajalištu.  Taksist  Taksist ga nije poznavao. poznavao. Dao mu je adresu adresu i dok su se uspinjali prema P antovčaku, Monkey je gledao oko sebe.

Odmah je uočio crni džip u kojem koje m su sjedila dvojica tipova u odijelima, stotinjak metara od adrese na koju je išao. U njima nije prepoznao nijednog čovjeka od sinoć, ali, svejed sve jedno, znao je da su to oni. Ista uredna odijela, kratko ošišani. Zbigecani.

Vojnički posloženi. Suho je taksistu rekao samo jednu riječ: Produži. U taksistovom oku zrcalilo se čuđenje. Nije ništa rekao, ali bilo  je očito da se pita jednu jedinu stvar. stvar. “Zašto?”

Monkey je nešto promrmljao o curi koju želi uhvatiti s ljubavnikom. Taksist je, sada sa razumijevanjem, kimnuo glavom.

Očito mu nije prva takva mušterija. Dok je prolazio pored kuće s adrese, na njoj je jasno vidio starin ski natpis, očito nedavno obnovljen. Vila Meyergold.

Monkey se nije udubljivao u taksistove ta ksistove rečenice. Koncentrirao se na cilj koji je uočio. Kad su prošli vilu dobrih 500 metara, Monkey mu naglo reče: Evo, tu ču van. Prije toga primijetio je još jedan je dan džip stotinjak metara poslije kuće. -Jebote, ovi su prava vojska, pomislio je. Ne samo da tako izgledaju, i da tako žele izgledati, nego su i opremljeni. Koliko džipova. Ne škrtari se... Iza njih očito stoji netko vrlo, vrlo bogat, moćan i utjecajan. Na trenutak je pom islio da se upleo u nešto iz čega se neće tek tako lako izvući. Kako je opasnost ozbiljna i opipljiva. No, iznenadila ga je još jedna, takoreći, spoznaja kada je pomislio na opasnost. Sve to ga je zabavljalo, a onda mu jedna pomisao pokvari uživanje u novostečenoj spoznaji. Uf, valjda neću ispasti nekakav glupi adrenalin junkie ju nkie

koji iz čista mira skače padobranom iz potpuno ispravnog ispravnog aviona... No znao je da nije tako, da je to t o zabava za glupe i dokone budale željne adrenalina. Ljudi koji bi željeli doživjeti opasnost, ali u potpunoj sigurnosti. Ljude koji bi se usrali na licu mjesta da ugledaju Fritza i njegove klince, a kamoli nabiladane naci tipove u odijelima.

Pričekao je na ulici. Odmah je j e uočio jednu taktičku poteškoču, za koju nije odmah našao izlaz. izlaz . Nije znao kako da priđe kući neprimijećen. Jedini put koji je vodio do tamo bila je ulica, ali ona je bila dobro čuvana. Bio je dan i nije bilo šanse da se provuče pored straže. Nakon kraćeg razmišljanja, Monkey se odlučio na najriskantniji potez. Pro lazit će kroz dvorišta. Ako ijedna kuća, a bilo ih je nekoliko do vile s jednim od prezimena koje je nosio

tajanstveni putnik iz Bergena, ima psa čuvara, najebao naje bao je. Uzdao se u svoju sreću, ali i u legendu l egendu da životinje prepoznaju iskrene. Sigurno, pomislio je, svi oni koje su rastrgali medvjedi,

lavovi i slični predatori bili su najobičniji lažovi. Kroz prvo dvorište prošao je bez posljedica. Preskočio je potom i u drugo, osjetivši kako je na ogradi poderao traperice na guzici. U trećoj kući naišao je na neočekivano iznenađenje. Iza prozorskih stakala, priljubljena u njih, gledala su na Monkeyja dva

radoznala oka. Bakica.

Vidio ju je tek te k kada je već jednom nogom prekoračio ogradu i na trenutak se ukipio. Bakica je gledala Monkeyja, Monkey je gledao bakicu. On je odmah pomislio kako u tom slučajnom susretu ima nešto komično; bakica zacijelo nije dijelila tu spoznaju, ali nije izgledala niti kao

netko tko se uplašio zagonetnog provalnika, koji usput ne izgleda nimalo bezopasno.

Nakon kraće stanke i procjenjivanja može li l i bakica pozvati policiju ili mu prouzročiti neku drugu nevolju, Monkey joj je poka zao prstom da šuti i veselo mahnuo. Nadao se da će biti dovoljno sugestivan, i da će bakica pomisliti kako je riječ o bezopasnom bez opasnom mangupu. No, znao je da takva l ogika nije baš vjerojatna. Bakica je odmah nestala u kući. U kurac uskoro, će ovdje biti murija, zaključi. Ali s druge strane, strane , pomislio je Monkey, možda je i bolje da murija dođe - možda će nabildani tipovi u džipovima zbrisati. Kakvi god bili, ne čine se kao pasionirani ljubitelji pravne države ili fanatici poretka i zakona. To sigurno ne. A i njemu je tako manja

opasnost. Sigurno je bolje da ga murija mu rija otkrije da luta po tuđim vrtovima, nego da ga spaze tipovi u odijelima. Nakon tog zaključka, preskoči o je ogradu.

Napokon se našao u vili Meyergold. Meye rgold. Bila je to skladna građevina iz tridesetih godina. Pravi draguljčić arhitekture i vidjelo se da broji svoje posljednje dane. Fasada je bila svježe svjež e obojena. Netko je ispod naslaga boje obnovio ga, otkrio stari ugravirani natpis “Vila Meyergold” i obnovio očekujući valjda da će kuća tako t ako dobiti na ljepoti. No zato se u svemu drugom potrudio da je nagrdi.

Vidio je da u kući još traju radovi i da to neće izaći na dobro, no ono što ga je zgrozilo, bila je fontana s kopijo m antičke skulpture Aforodite u dvorištu. Čuo je povike iza kuće i vidio kako iza dolaze dvojica u radničkim kombinezonima. Prvi od njih, pravi grmalj, imao je brkove i djelovao gorostasno. No, nije se činio opasnim. Više nekako pri prostim. Drugi je bio pogureni, malo grbavi radnik, bliže cvijetu starosti nego nekoj radnoj dobi.

Čim je grmalj progovorio, otklonio je sve sumnje o tomu je li riječ o čistoj sirovini ili ne. Bio je, čista sirovina. Što se Meho opet napio pa poslao zamjenu, rekao je jedan od njih bez pozdrava Monkeyju pa nastavio svoj sololokvij.

 Jebo ga Bog, Bog, majku mu pijanu, zna da moramo moramo postaviti postaviti armaturu za bazen, a on nam opet šalje nekog klinca na zamjenu. Vidi se da nije ni dva kvadrata nikad zabetonirao. Majku mu jebem

mali, jel znaš bar raditi na miješalici? Monkey je kimnuo glavom. Predradnik je pljunuo na pod i

okrenuo se bez riječi kao da se s e podrazumijeva da će Monkey kre nuti za njim. Ni drugi radnik više nije obraćao pažnju na njega. Čuo je kako prvi radnik govori drugom: Jebo te Bog, znam da ti t i je oženio sestru, ali neću više radit s njim... Iza kuće, kao šaka u oko, širila širi la se rupa za, Monkey je pretpostavljao, bazen. Bazen je bio sasvim pristojnih gabarita,

možda 10x25 metara. Takvih privatnih bazena ni ovdje nema ne ma puno. Čudno, pomisli, ako je vlasnicima već stalo stal o do bazena i do neko ne kog zdravog života, ako su već bogati, a jesu, zašto ovo nisu izveli na malo višem nivou? Kamo god se okrenuo, nalazio je nešto što š to ga je užasavalo - posvuda su to bili tragovi bogataške devastacije. Likovi koji nisu nasljeđivali bidermajer, do kojega Monkey nije nimalo držao, željeli su izgledati kao likovi koji su se rodili u bidermajeru, a to se ne može. Takve se stvari nasljeđuju, ne kupuju, kao što se i ponašanje dobiva s odgojem i trudom, možda pomalo i genetski, ali svakako ne novcem... Monkey je pretpostavio da su vlasnici neki “nouveau riche”, novobogataši, skorojevići, dojučerašnja si rotinja

koja se u tranziciji obogatila tako što je radnicima popila svu krv.  Tajkuni,  Tajkuni, iz nigdine, nigdine, na putu prema nikamo. nikamo.

Monkey je vidio da su zbog bazena ba zena posječena stabla nekad skladnog voćnjaka. Nova elita nije prezala da pokaže znakove svoje moći i bogatstva ne mareći pritom na to da ponište i unište ljepotu lje potu koju je drugo bogatstvo sagradilo. Bogatstvo koje se odlikovalo s

puno više ukusa i skromnosti. Ionako nije z nao kako da išta sazna o kući i radnici su mu bili najbolji izbor. Njih dvojica ravnali su beton, a on ga je donosio na

tačkama na dno mješalice. Iako već dugo nije fizički fizič ki radio, nije osjećao napor i nekako se opustio tu kao zadnji šljaker. Na N a licima  je vidio da su dečki zadovoljni. Zastali su na čik pauzu i Monkey im se pridružio. Grmalj se predstavio kao Krešimir, a drugi je kratko rekao  Tomo.

 Je li, dugo već radite ovdje, ovdje, upitao ih je Monkey. Nastojao je oponašati njihov priprosti način govora, kako bi ih pridobio. E moj brale, ovo mi je najbolji biznis od kad je Tito bio živ, odgovorio je radnik koji se predstavo kao Tomo.

Iako je Monkey sumnjao da je Tomo uopće bio živ u doba Tita,

nije ga htio prekidati.

Radimo ti tu već par mjeseci. Što da ti kažem. Stalno nešto novo. Nema tu neke logike, ali se gradi i dobro se plaća. Kako to misliš nema logike, rekao je Monkey Pa prvo je gazda rekao, re kao, odnosno odnosno poručio, da porušimo sve zi dove u kući koji nisu noseći. I mi porušili. Onda je rekao oljuštite fasadu i mi oljuštili. A onda da d a kopamo bazen, objasnio je Tomo. Monkeyju ništa nije bilo jasno, što je tu čudno. Pa dobro, što je tu čudno ? Kako što je čudno, zapita ga radnik, ra dnik, uputivši mu pogled kao da je pao s kruške. Doista, takva vrsta posla - koju Grci nazivaju Sizifovim - na podsljemenskim obroncima obroncima nije sasvim uobičajena.  Tako su su radili i zatvorenici na Golom otoku, sjeti sjeti se Monkey. Monkey. Nosili Nosili bi kamenje s jednog dijela otoka na drugi, odozdo gore, odozdo dolje, sve zato da bi se zatvorenicima ubila svaka volja, da bi ih se ponizilo i da bi im se uništila osobnost. No, ovdje - zaključi - to

sigurno nije bio cilj. Ali, još uvijek mu nije bilo jasno ja sno što jest bio.  Jer, da su su to radili radili uzalud - znao znao je - nisu. nisu. Onaj tko im je dao takav zadatak, točno je znao što je s misao takve aktivnosti, ali to ova

dvojica nikada ne bi mogla zaključiti, bio je siguran Monkey. Odluči ih potanuti da i dalje pričaju pa će već nešto zaključiti... Samo kopamo i rušimo, ništa ne gradimo, nastavi radnik. -I kako jedan posao počnemo, tako nas prebaci na drugi. To ti je k’o da gradiš kuću od krova, a ne od temelje. A jebo ga Meho, uvijek nađe neku zamjenu što ništa ne zna, rekao re kao je Tomo i ponovo plju nuo na pod gazeći čik. A tko je gazda?

Pojma nemam. Neki Nijemac, Austrijanac šta li. li . Nismo ga ni vidjeli, lovu donosi neki tip u odijelu sa cvikerima. I on nadgleda sve. Osim evo sad bazena. Sve ti je to mutno. A i te stvari koje smo

našli. Prvo u zid zazidan sef. Pa onda tajna soba u kući, sve neke čudne gluposti. Da se mene pita, ja bih tu još kat nadozidao i da vidiš para. A što je bilo u tim sobama i sefu? A što bi bilo. Ništa. Jedino što mi se taj cvikeraš činio jako ra zočaran kad nije bilo ništa. Pa je odmah rekao da se kopa bazen, samo jebo ti meni mater ako će gradit bazen, a posjekao je dobre trešnje i jabuke. Monkeyju se sve to činilo kao da se uklapa u pri ču, ali nikako nije mogao pogoditi kako. Što ti mali tako ispituješ, da nisi iz građevinske inspekcije, pitao je drugi radnik, koji je do sada šutio. Monkey je šutio, razmišljajući što da učini, a onda je odlučio

da ide na sve ili il i ništa. Izvadio je smotuljak novaca koji je dobio od nabildanog tipa i svakom dao po sto eura.

Odvedite me gdje ste našli sef i sobu. Gledali su ga nekoliko trenutaka. A onda je Tomo slegnuo ramenima i poveo ga unutra.

Nije bilo ničega, rupa od sefa jasno se vidjela u zidu. No osim rupe, ničeg drugog nije bilo. Ovdje ti je bila ta tajna soba, pokazao mu je Tomo prostrani prostor. Monkey je razgledavao prostor koji se prostirao pred njim tra-

žeći bilo kakav trag. Nije ga uočio. Onda je ugledao kameni reljef na zidu s kojeg je sastrugana

žbuka. Reljefni prikaz nalikovao je na antičke frizove koji su prikazi vali cijele scene iz života ljudi i bogova. Ovaj je imao sva obilježja reljefa s grčkog hrama, ili njegove pojedinačne scene. Na desnoj strani reljefa bio je prikazan plečat, plečat , mišićav ratnik s mačem u ruci dignutom na udar. Na lijevoj strani drugi je ratnik ležao mrtav. Hram je - zaključi Monkey - nalik grobnici. Pored grobnice, rukom koja nije izradila reljef, rukom nesigurnom i amaterskom, bile su izrezbarene lubanja i zmija.

Kroz prozor sobice doma za ratnu siročad mogla se naslutiti silueta djevojke koja je zamišljeno promatrala snijegom zametenu ulicu. Dugo je vremena vreme na zbog stanovite ukočenosti nalikovala na voštanu figuru. Nepomična, bijela, očito zamišljena, stala je toliko blizu staklu da su maglice od disanja, koje su se ritmično hvatale po staklu da bi u sekundi iščezle, predstavljale jedini znak života. S krova zgrade spuštale su se duge, ledene sige, koje su prizor činile bajkovitim - jezivim. Slučajni prolaznik mogao bi se zapitati što je razlog tolike ukočenosti, ali slučajnih prolaznika na toj arktičkoj hladnoći nije bilo. Djevojka se u jednom trenutku naglo okrenu od prozora, vra-

tivši se u sobu. Malu sobicu s krevetima na kat, Sara je već tri godine dijelila s još četiri djevojke. Prije dva mjeseca napunila je osamnaest. Punoljetnost. U drugim, sretnijim okolnostima, Sara bi taj datum proslavila uz svjeći ce

na torti, u okružju obitelji, uz glasovir gla sovir i vedru pjesmu družine koja slavi njenu inicijaciju u svijet odraslih - inicijaciju koja je, u

normalnim vremenima, zapravo lažna. Napuniš osamnaest i kao fol si odrastao, a uistinu, nekad pređeš i četrdesetu, a još si dijete. Sa Sarom je stvar zbog rata stajala staj ala dramatično drugačije. Ona je postala odrasla još u onoj dugoj, strašnoj izolaciji, u Izidorovoj izbi, kad je spašavala goli život. U godinama kada se djevojčice igraju s lutkama i glume krojačice, ona je postala svjesna da je oko nje surovi svijet, u kojemu joj neki ljudi žele oduzeti život koji nije ni započeo. I razmišljanje o tim činjenicama, makar Sara ni jednog trenutka nije mogla rastumačiti razloge takve mržnje i pogibelji, natjeralo ju je da odraste prije no što je i sanjala. Dom joj je davao nekakvu zamjenu za obitelj i normalno dje-

tinjstvo. U njemu je provela siromašne, ali sretne godine. Nije imala ništa pa je mogla maštati o svemu. Mašta katkad zna biti ljepša i bolja od stvarnog posjedovanja snova. Ali, to nije moglo potrajati

dugo. Dom je uvijek privremeno rješenje. Uskoro će morati napustiti dom, zaposliti se... U trenucima osamljenosti, razmišljala je što učiniti kada se izvuče ispod krova institucije u kojoj je osjećala kakvu takvu sigurnost i koja joj je pružala zaštitu. Ona je bila sama na svijetu, a težinu tog osjećaja nitko tko ga nije iskusio nikada neće upoznati,

bilo da mu ga netko opisuje, bilo da ga čita iz knjiga ili gleda fil move. Riječi - znala je razmišljati Sara - ma i najbolje one bile, i najvještije sročene, nikada ne mogu prenijeti neko iskustvo, osim ako ne proizvedu osjećaje. A ona je osjećaj svoje samoće doživljavala snažno i grčevito. Druge bi možda slomio. No Sara je bila borac i spremna na sve da pobijedi, savlada taj teški i, kako se uvi  jek nadala, nadala, privremeni privremeni hendikep. hendikep.

Ništa joj nije išlo na ruku, ali ta ju je spoznaja samo učvršćivala u uvjerenju da mora biti jača. Bolja vremena dolaze, ona uvijek dolaze, kad-tad, mislila je.

Iako je bila najbolja učenica, usprkos u sprkos četiri godine provedene u gluhoj sobi, nije mogla računati na upis na fakultet. Briga države o njoj završavala je zadnjega dana njenog školovanja. Svi njezini  ja nisu uspjeli. U pokušaji da se domogne imovine svojih roditel ja njihovu kuću uselili su visoki dužnosnici nove države, a ušteđevina u banci nije ništa više vrijedila. Tvrtka i ostala imovina i movina ionako više nisu postojale jer privatnog vlasništva više nije bilo. Čak i traženje takvih stvari budilo je su mnju nove vlasti. Uostalom, što će njoj bilo kakva imovina? Nova država će brinuti o njoj, kao i o svakom radniku.

Nova država bila je, tako su svi službeno pričali, radnički raj. Neslužbeno nisu tako pričali. Neslužbeno su ljudi, lj udi, zapravo, šaputali. I nisu opisivali viziju daleke dale ke sretne budućnosti u kojoj će svi biti sretni i svi dobivati prema potrebama, a raditi prema

mogućnostima. Neslužbeno, samo su držali oči širom otvorene, a ono što bi njima ugledali, bilo je podosta daleko od proklamirane idile ra nog socijalizma koji je, kako su govorili vlastodršci, možda bolovao od dječjih bolesti, ali će kad odraste biti najbolje društvo na svijetu, raj na zemlji.

Unatoč mladosti, Sara je jasno vidjela da i u tom proleterskom carstvu, kao i u svakoj drugoj državi, postoje oni u odijelima koje voze službeni vozači i oni u pohabanoj radnoj radnoj odjeći, koji se s e ranom zorom vuku prema tvornici gdje će hrmbati ni za što. Pomisli kako poslije svake revolucije samo nova vlast dolazi na vlast, a kako se zapravo te kastinske podjele ne mijenjaju. Katkad joj se znalo

učiniti da se sve mijenja samo zato da se ne bi promijenilo baš ništa na toj zemaljskoj kugli.  Te misli su bile opasne opasne i Sara bi se ugrizla za jezik svaki puta kada bi pala u napast izgovaranja, baš zato za to da se podsjeti kako ih nikada ne smije izgovoriti.

Njena priča na predstavnike vlasti, a mnogo ju je puta pričala i ponavljala, katkad bez namjere manipuliranja i s vrlo mnogo

emocija, uistinu nije jako ja ko dirnula te nove moćnike. Tragedije su bile premasovne. Baš je drug Staljin nekom prilikom rekao da je ubojstvo jednog čovjeka zločin, a ubojstvo tisuća statistika. stat istika. Tako je, Sara je to vidjela i na njihovim kožama, i sa svim drugim tragedijama. Jedan potresan slučaj izaziva suze. suze . Stotine potresnih slučajeva izazivaju okretanje glave. Valjda tako mora biti. Čovjek nema toliko duše da bi u u nju primio svaku patnju ovoga svijeta. Mora se tako braniti od nesreće u koju je bačen. Sarin je dom bio pun ratne siročadi, većinom Srba i Hrvata čije su obitelji likvidirali ustaše. Našla se i poneka židovska djevojka koja je čudom preživjela rat. Ustvari, ne čudom. Sve su priče bile slične Sarinoj. Netko se pobrinuo za njih, netko ih je skrivao, pazio i spašavao im život, riski rajući svoj. To je Sari budilo nadu u bolji svijet. Ti divni, požrtvovni, hrabri ljudi, a ne propaganda koja je obećavala komunistički raj. To da će u svakoj s vakoj državi, u svakom režimu, u svakoj nevolji uvijek biti ljudi koji će se ravnati prema svom moralnom osjećaju, koji će pomoći progonjenima bez obzira što time riskiraju da i sami postanu progonjeni, davalo je i nadu i snagu. S tom se pomi sli moglo živjeti, i nadati, s više vjere no što nosi neka ideologija.

 Te misli odvele su Saru na Izidora Izidora i na onu noć kada kada ju je ostavio u samostanu. U tri protekle godine nije od njega čula ni riječ. Nikad pisma, dopisnice, glasine o njemu. Pretpostavljala je da nije preživio put u nepoznato. Pa ipak, dok god su se događala čuda, Sara je odbijala intimno priznati njegovu smrt. U toj je nadi jačalo ja čalo i poneko iskustvo. Nepunih godinu dana prije po jednu je djevojku u dom došao otac koji je još početkom rata odveden u njemački ratni logor. Trebalo mu je dvije godine da ju nađe. To joj je davalo slabašnu nadu u mogućnost nečega sličnog i nje se Sara grčevito držala Pri pomisli na Izidora, osjetila je kako joj se srce steže. Izidor  je bio njen spasitelj. Čovjek koji ju je istinski volio i štitio. Čak i od nje same. I nikako se nije mogla pomiriti s njegovom smrću. Prihvatila je smrt roditelja jer to je bio strašni usud pre d kojim nije mogla ništa. Bio je to fatum. Ali nije mogla prihvatiti Izidorovu smrt jer joj se činila tako suvišnom, tako bespotrebnom, bespotrebnom, tako nesudbinskom.

Izidor je, naime, došao nadomak slobodi, pomisli Sara i odmah se uhvati u pomisli zbog koje je grizla  jezik. Sloboda? Sloboda? Može li se ovaj “radnički raj” zvati slobodom? Nije se osjećala puno slobodnije nego što se osjećala zatvorena

u tajnoj sobi. Tamo je bar mogla slobodno misliti, misliti, slobodno čitati, slobodno pričati s Izidorom. Ovdje je mogla izaći na ulicu, ali misli su joj bile zarobljene. Misli je ovaj režim smatrao najvećom opasnošću i nije dozvoljavao da bilo kakva misao izađe iz tajne sobe u Sarinoj glavi. Je li ta sloboda veća od one druge ? Njezine cimerice bezbrižno su hrkale. Sara je uvijek ustajala pri je  je njih. U cik zore. Uživala je u tim tihim trenucima prije nego što krene buđenje, trčanje za doručkom, umivanjem... To su bili  jedini trenuci kada je osjećala kakvu kakvu takvu slobodu. Ulicom su se uskoro počeli vući radnici iz prve smjene. Hodali su zaogrnuti u debele teške gunjeve, kapute, improvizirane šinjele, koji su im davali osjećaj topline u ledene jutarnje sate. Sara se opet zagleda prema dolje, prema ulici u kojoj su radnici hodali prema tvornicama kojima su, kako je pisalo po parolama, bili vlasnici.

Skupine ljudi koji su se jednolično vukli po pločniku, držeći najčešće skrštene ruke po prsima, kako bi stegnuli krajeve svojih odora, kaputa, deka, nalikovale su na neku sporu rijeku koja se valja prema odredištu, a taj je j e monotoni prizor poremetila jedna

figura koja je, posve nasuprot toj općoj slici, u veži nasuprot njene stajala nepomično, držeći obje ruke ru ke duboko u džepovima poha banog vojničkog kaputa. Lik je stajao u veži nepomično. A to je bilo opasno. o pasno. Onaj tko je stajao besposleno u socijali stičkom raju, sigurno nije imao dobre namjere. Barem je tako milicija tumačila stvari. Po njima, ukočeno stajanje moglo je značiti izviđanje, promatranje situacije, zauzimanje pozicija, taktički manevar. Vučeš li se po cesti nezainteresirano i anemično, kao gnjila mačka, nevin si, si , sigurno, ali stojiš li - to je možda subverzija. Stajanje je uvijek i posvuda bezazlena stvar, dapače dokaz nevinosti, ali u ovom čudnovatom, nastajućem sustavu koji je koji je u svemu i svačemu tražio neprijatelje, i stajanje je moglo biti neprijateljska djelatnost. Zato je Sara odmah pomislila da  je riječ o nekom neupućenom, strancu, strancu, nekomu tko je

možda tek došao na slobodu... Osjetila je da čudnovata prilika promatra baš nju. Posumnjala  je da je riječ o onoj vrsti pogleda koje godinu-dvije priprikoje je zadn jih godinu-dvije mjećivala na sebi sve intenzivnije. Znala je da je izrasla u poželjnu ženu. Osjećala je poglede sta rijih muškaraca na sebi. Znala je da bi, ako pravom muškarcu uzvrati taj pogled, mogla biti riješena rije šena doma. Samo je trebao biti dovoljno visoko na partijskoj ljestvici. Ali Sara se na to nije obazirala. Prema svima je bila pristojna ili hladna. No, njena

hladnoća, koju je isijavala kao oružje, djelovala je više kao izazov,

mamac - ona nije mnogo utjecala na muškarce ili je djelovala suprotno od svojih zamisli.

Više ih je izazivala i mamila. Do sada je bila zaštićena. No što će biti kad škola završi i ona krene u pravi život ? Prilika s druge strane ceste u jednom se trenutku pomakla iz

veže. Pred Sarom se nešto jasnije, u daljini, ukazalo lice neznanca. Bio je to mršav, izdužen, suhonjav suho njav lik, neodređene dobi. Vidjela je bradom obraslo lice. Vojni kaput visio je na njemu poput dronjka. Na nogama je imao cokule, koje su izgledale bar nekoliko brojeva prevelike. Sara pomisli kako je riječ o nekom zatvoreniku. Nekome tko je odslužio kaznu jer je na kraju rata bio u krivoj uniformi ili iz ne kog

drugog razloga. Možda je to neki naš Jean Valjan, Valj an, iz Hugovih  Jadnika, koji je završio u zatvoru zbog krađe krađe kruha. Ili, suradnik okupatora, klasni neprijat elj... Ili jednostavno, čovjek koji se nije slagao s čudnim pravilima radničkog raja. Sara se domaknu od prozora bez jasnog odgovora. Krenula se

umiti. Odgajateljice će uskoro povikati “buđenje” i sve cure sjatit  jela nekoliko nekoliko trenutaka trenutaka će, u jatu, u skupne kupaonice. kupaonice. Sara je vol jela mira prije nego što se nađe u kolopletu tijela nad umivaonicima. Poslije bijednog doručka trebalo je izaći i krenuti u školu. Sve djevojke učile su zanat. Jedino Je dino je Sari bilo dozvoljeno da upiše gimnaziju. Taj tračak sreće bio je jedini koji ju je držao u životu. Bila je najbolja na gimnaziji. Ponekad joj se činilo da o mnogim stvarima zna više nego profesori. Četiri godine nije radila ništa drugo, nego po cijele dane čitala. Ona je doslovce gutala naslove. Ali morala je paziti kako koristi svoje znanje. Mnoge od knjiga koje

 je čitala u novom društvu društvu nisu bile poželjne. Brojne su bile i zabranjene. Poznavanje zabranjenih znanja, naznake vladanja

ezoteričnim svjetovima, bilo je opasno. Izašla je na ulicu i nakon nekoliko koraka odvojila se od skupine cura iz doma koje su išle u svoju školu. Vrlo brzo osjetila je neugodne trnce u leđima. I strah. Kao onda kad su u kuću kod Izidora dolazili časnici njemačke vojske ili ustaše. Čula bi glasove iza zida i strahovala da će svaki čas netko pr ovaliti u njeno sklonište. No to se nikada nije dogodilo. Imala je osjećaj da je u tim sumornim, teškim godinama preživljavanja, razvila instinkt koji joj je omogućavao gledanje kroz zidove. Bila je sigurna da zna z na kada se netko približava kući i kada mor a biti potpuno mirna i tiha u svom skloništu. Okrenula se bezazleno preko ramena, i ugledala priliku iz veže

iza sebe. Šepao je hodajući za njom. Sigurno neki luđak, pomislil. Rat je mnoge doveo na rub ludila. Sara...

Stranac je muklo prošaputao njeno ime, dovoljno glasno da ga  je mogla čuti. I čula ga je, ali nije se obazirala. Pogledom je, polako, tražila milicajca ili nekog u uniformi. Sara, ponovo je čula hrapavi, bezizražajni glas. Okrenula se. Logoraš je stajao iza nje. Na siječanjskom vjetru kaput se nesretnikov klatio na njemu kao nekakva krpa na kosturu.

Raširio je ruke. Usne su mu se razvukle u bezubi osmijeh. Njegove oči zacaklile su od sreće. Tek tada je prepoznala taj sjaj u očima, jer osim njega, baš ništa drugo nije podsjećalo na osobu koju je poznavala. Bio je to Izidor.

Monkey je prilično zbunjeno buljio u reljef, relje f, dok je Tomo nešto laprdao da se tako ne renovira kuća i da bi on to sve drukčije. A to sve drukčije nije uključivalo renovaciju, nego “još kat ili još bolje dva pa lijepo na prodaju kao stanove.” U stotinu kvadrata danas ti stanu tri stana, ako to dobro rasporediš, ali to treba znati, a za to ti treba iskustvo, mljeo je

 Tomo, pri pri čemu se, po načinu na koji koji je uživao u svome glasu,  jasno vidjelo kako sebe obožava smatrati vrhunskim stručnjakom moderne arhitekture. Onda je nastavio svoj učeni solilokvij o kreiranju stambenog prostora. Tu Tu je stvar očito smjestio u odgovarajući povijesni kontekst. -

Prije ti je u sto kvadrata stao jedan stan, ustvari, nije to

tad, u ona vremena, bio nijedan pošten stan, nastavio je. Znam Z nam nekog Milana u Patačićkinoj, taj imao stan od 180 kvadrata i stan se protezao kroz cijelu ulicu. E, to ti je stan! E, da, ali vremena su se mijenjala pa si onda u sto kvadrata mogao izgraditi dva stana, a

sad bome ako si vješt i pametan, eto, možeš i tri. Sad, kako je tu stanovati, u tom ćumezu, to ti je drugi par opanaka. Ali to te se ne pita. Tako je kako je. I vidiš - zaključio je Tomo mudro - sad ti misliš da će uskoro u sto kvadrata stati čet’ri garsonjere od po dvaest i pet kvadrata sva ka. E, neće! Nije ti to prika moj tako jednostavno. Da  je to tako jednostavno, jednostavno, svaka svaka bi baba baba stanove gradila. gradila. A ne gradi svaka baba stanove, jel tako? Tako je. I kakav je onda odgovor? Pa

 jasno, ako ne idemo idemo naprijed, idemo nazad! Sad ćemo opet ići prema starim vremenima. Sad će ti biti stanovi po 50, pa po 100, pa po 200 kvadrata, a ova sirotinja što ni za gulaš nema, oni neće ni imati stanove, nego će spavat ko u Americi, u kartonskim kutijama, pri ka moj, tako će ti to biti jer j er ti mi idemo unazad! Dok je Tomo tako razglabao kako u 100 kvadrata ugurat bar

tri stana dok ne dođemo do Amerike i bolje prošlosti, kad će netko zna se, on - bogatašima graditi velike stanove, jer je on, Tomo, za taj poduhvat među najsposobnijim ljudima u državi, takvoga majstora nema nadaleko, Monkey je pokušavao smisliti što bi re ljef  trebao značiti. Činjenica da Tomo melje poput vodeničnog kamena, nije ga puno odvlačila od misli na koju se snažno i pribrano fokusirao. Bio je potpuno siguran da je to bio trag. Reljef je bio lijep, jako

dobro izrađen. Original ili možda neka kopija koja je uzidana u zid da uljepša sobu. Elegantno isklesana u pravom mramoru. Skup rad. Kamen bi mogao biti iz Ravene ili negdje iz okolice Firence jer  je bio vrlo lijep i poseban, poseban, to se odmah odmah vidjelo. vidjelo. Ali prokleta prokleta

semiotika, ikonologija ikonologija i slične znanosti koje ti zatrebaju zatre baju baš onda kada pomisliš da nikome na svijetu nisu potrebne, naljuti se Monkey. On se, istinabog, kao student zanimao za te discipline, ali

periferno. Nije bio stručnjak, to svakako. “Zmija razjapljenih usta koja puže prema hramu pored kojeg  je jednako nevještom rukom rukom urezan simbol simbol lubanje”, što to znači, mislio je grčevito, osim činjenice da su sigurno neki trag. Pomislio  je, to je valjda i trag “namijenjen nekom nekom tko će ga razumjeti ili barem znati naslutiti neki odgovor...” Lubanja, to je prilično jasno, prikazuje smrti i smrtnost. Danas se lubanje puno koriste kao modni detalji, u rocku, punku, na majicama, bez obzira na povijesnu simboliku ili njoj nasuprot,

ali reljef je star i isključuje takve motive. A zmija? Zmija je prokleta zbog zavođenja Adama i Eve. Lukava je, simbolizira zavođenje, a stalno presvlači kožu pa je uvijek mlada. Vječni život? Lukavost? Što znači prokleta životinja na ovom reljefu? K vragu, opsova Monkey dok je Tomo mljeo o razvoju suvremene urbanistike s naglaskom nagl askom na građevinsku djelatnost odno sno

njega kao vrhunskog stručnjaka i vizionara koji zna sjajno miješati beton i raditi veće poslove. Monkeyju ništa nije padalo na pamet. Kome je kuća pripadala prije, mislim tko su ti Meyergoldi, upita Tomu.  Tomo je slegnuo ramenima. ramenima.

 To ti ja, jarane, ne znam. Ne znam i da me jebeš. Ali kol’ko znam, Nijemcu je kuću prodao naš čovjek, Hercegova c. Nije ni živio tu. Otkupio je od bivših stanara, a njih je bilo više. Znaš ono poslije rata, kad su po par obitelji useljavali u stanove i to. Probo sam i ja

tako otkupit od penzionera dobre stanove pa malo renoviraš i jebo majku, može se tu zaradit, z aradit, moj jaran je...  Tu ga Krešo naglo prekinu upadicom koja je zvučala surovije no što je u stvarnosti bila, jer su oni tako ta ko svakodnevno razgovarali. Daj ne seri Tomo, jeba l’i te planovi, da te jebal’i. Sto puta sam ti rek’o, držmo se mi našeg naše g posla. Krešo je gledao u prostor ispred sebe i živo gestikuluirao rukama, koje je stalno spajao u dugom luku ispred tijela, dižući ih ritmično i spuštajući u strogoj vezanosti o ritmu rečenica.

Imao je dug monolog pun retoričkih pitanja. Jel hranimo djecu. Jesi nadozid’o kat na kući. Jesi kupio mercedes, polovni, ali ide k’o novi, i što sad još ‘oćeš, koju pizdu materinu, nastavio je temperamentno do sada šutljivi suradnik.  Tomo je na trenutak zašutio. Očito je svoje planove o brzom bogatstvu sto puta već objaš njavao Kreši. Sudeći po Krešinom izrazu lica, očito su neki od tih planova probali i ostvariti i gadno se opekli. Zato je Tomo odšutio detalje otkupa i renoviranja stanova pa smrknuto rekao, gledajući u Monkeyja. Ja bih ti reko da su ti to neki Židovi bili. Znaš od prije

rata, svjetskog. A znaš što se s njima dogodilo... Monkey je mogao pretpostaviti. Nadao se da  je ipak riječ o ljepšem scenariju, da su prodali kuću i pobjegli u Ameriku dok je

 još bilo vrijeme.  Jedino što mi je čudno je što je taj cvikeraš sam ofarbao natpis kad smo ogulili fasadu. Kao da je htio vidjet što piše, ponovo se razvezao Tomo. Čut’ bolan. Jebo te čuko lajavog, što se to t o tebe tiče. Jel

plaća? Plaća, što te onda boli kurac! Nek iscrta cijelu kuću ako mu  je ćef, opet je progovorio progovorio Krešo. Monkey je na trenutak razmišljao je li po sto eura kojima ih je podmitio dovoljno dovoljno za još koje pitanje. Bila je to sasvim solidna lova, obzirom na činjenicu da ni jedan od njih nije mogao ni slu titi kakva se priča krije iza. Ali, Al i, po Krešinom licu, odmah mu se učinilo prilično izvjesnim da je svoj bonus pitanja istrošio, i to već odavno, kad su mu pokazali unutrašnjost kuće. Mali, najbolje je da ideš. Ako dođe gazda, bit će nezgodnih pi tanja, ponovo se oglasio. A znaš da nitko od nas ne voli nezgodna p itanja, naročito ako na njih nema odgovora, jel’. je l’. A nema.

No bilo je kasno, jer netko je glasno otvorio vrati. Teški koraci odjeknuli su kućom. Zarakijao sam se, rekao je visoki tip odjeven u plavi kombinezon i betonom uprljanu plavu zidarsku kapu. Na o čima je nosio jeftinu kopiju pilotskih raybanki koje su mu potpuno skrivale

oči. -

Meho, majku mu jebem, ovo ti je stvarno zadnji put,

kratko je rekao Krešo, pljunuo na prašnjavi pod i bez riječi izašao iz kuće. Meho nije ni pitao tko je Monkey. Očito se navikao da kasni ili ne dođe i da mu brzo nađu zamjenu, zamje nu, bar za taj dan.

No Monkeyja je sada više brinulo kako da izađe iz kuće, a da ga tipovi u džipovima ne primijete. Mogao je ponovo okušati sreću preskačući iz dvorišta u dvorište, ali količina sreće je na ovome svijetu, bar za neke ljude, l jude, strogo ograničena i Monkey je jako dobro znao da u ovom trenutku možda i nije najpametnija najpamet nija stvar igrati tu kartu. Kako se situacija razvija, lako la ko bi se moglo dogoditi da će mu uskoro zatrebati sva moguća količina sreće k oju ima. Pogledao je ponovo suhonjavog Mehu. Bili su otprilike iste visine. -

E Meho, danas je tvoj sretan dan, izvadio je sto eura i

pružio mu ih. Skidaj se, rekao mu je kratko. Mehin izraz lica promijenio se nekoliko puta u tri sekunde. Od zgražanja, gađenja, radoznalosti, do straha. Pa u obrnutom smjeru.

Očito je još bio pijan, ili kako je on to rekao, zarakijan. Kako god bilo, Monkeyjev je zahtjev krivo shvatio. Šta ti je, bolan. Nisan ti ja od tijeh, tije h, počeo je nevješto zamuckivati, a Monkey je vi dio da u ruci steže zidarsku žlicu čvrst

u namjeri da brani svoju mušku čast do zadnje kapi krvi. Ne jebi. Treba mi tvoja odjeća, ja ću tebi dat svoju. I kapa i naočale. Za te dronjke dobit sto eura i odjeću je posao stoljeća. Mehi je vidno laknulo. A tako... Dobro, jarane, dobro.

Na trenutak je razmišljao, zbrajao i oduzimao u glavi. Dvista! Iz intonacije koju je ugradio u izricanje te svote, bilo je jasno da je, tako pijan, ili vrlo hrabar u kockanju sa dvije stotine eura zarade, ili posve siguran da će čovjek nasuprot njega bez problema

izdvojiti novac za koji on ‘rmbači po tjedan dana. Monkey ga je pogledao. Kako je tako brzo prošao put od upla šenog radnika do vještog pustinjskog trgovca? Žurilo mu se i nije imao vremena za cjenkanje. Može dvjesto, ali onda moja odjeća ostaje kod mene, a ti hodaj u gaćama, odgovorio mu je kratko.  Tomo je nadodao nadodao kako će mu mu on svoju prodat za 75. 75. Mehu je to slomilo pa se skinuo. Monkey je obukao zmazani radnički kombinezon i navukao kapu duboko duboko na oči. Uzeo je i sunčane sunča ne naočale od Mehe i nabio ih na n a nos. Svu kosu pažljivo je podvukao pod kapu. Tomo ga je pogledao i kratko komentirao. Pravi bauštelac. -

 To mu je bilo dovoljno. dovoljno. Nije ni napomenuo dečkima dečkima da ga ne

spominju gazdama. Oni su ionako znali da to ne smiju u činiti, a Monkeyju se

činilo da su ih misteriozni miste riozni zahtjevi oko obnove kuće ionako navikli na neobične događaje pa nisu puno o tome ni razbijali glavu. Glavno je da se plaća. Monkey je izašao kroz dvorište i uputio u putio se cestom prema gradu.

Veselo je fućkao i držao ruke u džepovima dok je prolazio pored džipa s nabildanim tipovima. Nisu ga ni pogledali. Zamaknuvši niz ulicu, izvadio je iz džepa svoj prastari mobitel. Imao je četiri propuštena poziva. poziva. Sva četiri od Mate. Okrenuo je njegov broj, no glas koji mu se javio nije bio Matin. Imaš nešto naše, rekao je glas.

Nemam pojma o čemu pričate, pogriješili ste broj, bezobrazno je odgovorio Monkey, ali nije se usuđivao prekinuti -

poziv. Pretpostavio je da je de čkima u kombiju dosadilo čekati da se

taksi pojavi pred kućom. Vjerojatno su pozvonili na vrata ili i li ušli na silu u kuću. Dalje je pretpostavio filmski scenarij. Oni naglo ulaze, Mate je zaprepašten, oni ga nastoje zaplašiti, to im nije preteško. Oni mu prilaze s očito zlim namjerama, on je veća napola kapitulirao. Čovjek je jednostavno volio nevolje i najradije je gledao svoja posla. Nije bio baždaren za ovakve stvari. Zašto Za što bi i bio. Monkey se osjeti krivim.

Mate sigurno nije izdržao ni par šamara. Uostalom, zašto i bi. Ali ni da ga izvrgnu najgoroj torturi, od toga ne bi imali neke osobite koristi. Mate o Monkeyju nije znao

puno, i što je još važnije, važnije , nije znao ono bitno. Ipak, znao je njegov broj mobitela i neke osnovne podatke. Možda ga čak nisu ni ispljuskali. Bilo je dovoljno da ponude par stotina eura i Mate bi pjevao operne arije u stilu Pavarottija. Iako ga je Monkey par puta čuo kako pjeva - bilo je to kao zavijanje gladnog vuka. Samo kad vuk ne bi imao nimalo sluha. Mate, naime, nije mogao pretpo staviti da bi se Monkey našao u nekoj nevolji koju ne bi mogao izdržati. Monkey je bio silan momak,

snažan, samouvjeren, a nevolje koje su ga zadesile gledane iz Matina kuta - nikako nisu mogle biti prevelike: možda je kome ostao dužan koju stotinu eura, možda je nekome maznuo curu, možda je napravio kakvu nepodopštinu, svakako ne nešto zbog čega se gubi glava. Sve su logike, dakle, vodile prema pre ma zaključku da je Mate propjevao.

Glas s druge strane žice ostao je smiren. Činilo se da bi bilo koja reakcija s ove strane ostavila na njega isti utisak. Nikakav. Glas je bio hrapav i govorio hrvatski jednakim robotskim tonom

kao i Monkeyjev putnik od sinoć. Bez naglaska, nagla ska, bez boje. Bio je siguran da pripada tipu s vampirskim očima. Monkeyja je zbunjivao taj strojni govor: hrvatski jezik bez stranog naglaska, bez

ikakvog naglaska, koji susreće već drugi put u kratkom vremenu, sugerira da su ljudi koji su ga uveli u koloplet misterioznih

događaja na neki način povezani. Zavičajno? Ali koji bi to zavičaj

bio? Francuski naglasak na hrvatskom, ili srpski, ili talijanski, ili

bosanski, ili njemački, odmah bi uputili na lijepljenje etikete “made in”, ali akcent ovdje nije postojao. Kao neki TV spikeri koji se silno trude da se ne vidi otkuda su. No, dok Monkeyjev sinoćnji putnik izgleda vrlo aristokratski pa je moguće da vlada savršenim književnim jezikom bez akcenta, ove gorile izdalo bi lokalno po drijetlo već u prvoj rečenici. Ali to se ne događa. Misterij, zaključi Monkey. A možda ih samo nisam slušao dovoljno dugo? Imaš nešto što pripada nama. Mi to želimo. Reci koja je cijena i stvar je zaboravljena, smireno je rekao robotski glas. Monkey je osjetio kako se u njemu budi bijes. Kao i uvijek

kada žele kupiti stvari koje se ne mogu kupiti novcem. Recimo poštenje. tonom.

Pa u redu. Vratite mi putnika, rekao je jednako smirenim

Odgovor je bio gori no što je očekivao. Mislim da je ta opcija nemoguća. Onda ništa od dogovora, odgovorio je Monkey. Nastojao  je da mu glas zvuči čim veselije. Možda možemo probati drug im putem, recimo ovim, glas  je utihnuo. Kroz mobitel mobitel je jasno čuo udarac i nekakvo nekakvo stenjanje. Monkeyju nije dugo trebalo da shvati što se zbiva s druge Na jgora moguća strane dobra i zla, s druge strane žice. Tuku Matu. Najgora situacija. Možeš, ako si jak momak i silno nešto vjeruješ, izdržati gadne batine. Neki izdrže čak i najopakija mučenja. Manje ih je no u legendama o herojima, ali ima takvih. Samo se, kako su Rusi

ustanovili u Gulazima, duga nesanica ne može izdržati. Ali jebeno  je ako drugoga drugoga tuku zbog zbog tebe - ni kriva ni dužna. I onda ti puštaju njegovo stenjanje umjesto muzike, na mobitel.

Ponovo je začuo tup udarac. Matino stenjanje ponovilo se nekoliko puta. Postajalo je sve

 jače, uplašenije i bolnije. Monkey je osjećao osjećao kao mu bijes kola kroz kroz žile i tupo mu udara u sljepoočnice. slje poočnice. -

Jesi li se predomislio, glas je i dalje bio smiren, robotski.

 Jesam. Mislim da da ću pozvati muriju i dati im Matinu adresu. Ne čini mi se baš da želite da se zna za tu vašu operaciju. A murija jako gadno reagira kad netko napadn e taksista. Znaš, prvo mnogi od njih im drukaju stvari, a drugo kad su taksisti u pitanju, uvijek se upletu i novinari. Tako to ide u ovoj maloj zemlji na

brdovitom Balkanu. Imate otprilike 10 minuta prije nego što čujete sirene. I bolje je da nađu Matu cijelog, jer ako ga ne nađu, svi

taksisti u gradu će vas tražiti kao i murija, bijesno je odgovorio Monkey. Nije se ni potrudio sakriti svoj bijes. No glas s druge strane ostao je hladan. Čut ćemo se opet, hladno je odgovorio čovjek stroj. Linija se prekinula.

Iako je glas bio hladan, u njemu nje mu je Monkey čuo jasnu prijetnju. Ustvari - pomislio je - ne prijetnju. Prijetnja je kada netko

pijan zaurla da će ti razbiti glavu. Ovo je više bila činjenica. činje nica. Hladno predskazanje. Čut ćemo se opet i tada ćemo će mo drukčije razgovarati. Nekoliko trenutaka Monkey je razmišljao što da učini, a onda o nda zaključio da je da je najbolje rješenje vjerojatno ono najjednostavnije. najjednostavnije. Zvati murjake. Okrenuo je broj. S druge strane, u policiji, javio mu se glas koji je bio jednako bezosjećajan kao i glas ljudi strojeva. Ali bilo mu je jasno da je

ovdje riječ o čovjeku, čovjeku bez interesa za posao koji radi i od kojeg živi. Policajcu koji je tvrdo odlučio da se neće miješati u svoj posao, osim ako mu baš netko ne naredi. Recite, kako vam mogu pomoći, rekao je preko volje. Zvučao je kao glas za glupu reklamu za neko osiguranje, koji prikazuje ljude u požaru, nesreći, erupciji vulkana, koji izlaze iz tih stihija sretni kao budale, jer im se javlja neki lik, koji kaže, halo, kako vam mogu pomoći, a oni kažu, blago nama, imamo tog tipa,  jebeš požar... Pošaljite ophodnju na Peščenicu, u Ivanićgradsku kod placa, neki nasilnici oteli su taksista, Matu, ubit će Boga u njemu, ako uopće preživi.. Otkuda vi to znate, tko ste vi, zapitao je murjak. Ne filozofirajt filozofirajt e, nego pošaljite patrolu, rekao je Monkey lede -

nim glasom, i dodao; ne pošaljete li ih u roku od par minuta, ja j a ću obavijestiti njegove kolege iz taksija pa ćete ćet e imati krvoproliće, kad saznaju da im je kolega žrtva divljaka.  To će - bio je siguran - muriju prisiliti da reagira brzo. Nisu htjeli da bijesni taksisti pravdu uzmu u svoje ruke. Glas

operatera ga je pokušavao nagovoriti da ostavi svoje podatke, no Monkey je prekinuo poziv, ugasio mobitel, izvadio iz njega karticu i bacio je u kanalizaciju. Ionako je bila registrirana na tko zna koga.

Monkey ju je kupio na crno, ni sam se nije sjećao od koga. Jebi ga, broj mi se nekako baš usjekao u glavu, ali ima i gorih stvari, pomisli opraštajući se s karticom. Bilo je već podne i više nije mogao odgađati susret s Tinom. Sada kada njegov broj više nije funkcionirao, mogla bi ga zvati,

kada shvati da je isključen, zabrinut z abrinut će se. Fakat, pomisli, sad bi moglo biti nevolje - nema me dugo, bez riječi, bez objašnjenja, sve suprotno svim našim dogovorima. Jebemu. Valjda se neće naljutiti. Uputio se tramvajem na Trešnjevku. Pred salon je došao upravo u trenutku kada je Tina izlazila iz njega. Prošla je desetak metara od njega ne primijetivši ga. Monkeyja je srce zaboljelo, a onda se sjetio da je zamaskiran u bauštelca. Ej mala, dobra, dobra, komm schatzi, komm, povikao je

Monkey za Tinom nastojeći zamaskirati glas. Uz to je dodao vulgarni zvižduk. Dok je vikao, Tina se pravila da ne čuje, ali kada  je čula zvižduk, bijesno se okrenula. okrenula. Prvo je bila zbunjena, zbunjena, a onda ga je - uz vidan znak šoka na licu - prepoznala. Lice joj se razvuklo u osmijeh. Bacila mu se u zagrljaj i poljubila ga.

Dobro, idiote, reče mu s razoružavajućim osmijehom, pa gdje si ti?

Monkey je osjetio toplinu u trbuhu, poznate žmarce žma rce kako mu idu uz kičmu. Poželio je zaboraviti na naciste, lubanje lu banje i zmije, Lebensborn, čudne tipove koji renoviraju kuću tako da ju ne renoviraju i otmice putnika. Poželio je Tinu odvesti negdje gdje će biti sami i zaboraviti na svijet oko sebe. Jer on ionako nema vrijednost. Znači to je tajna tvog šarma, veselo mu je rekla gledajući njegov outfit. A znaš da uvijek budim sirove strasti, namignuo joj je. No onda se Tinino lice uozbiljilo. Postalo joj je jasno da se Monkey ne maskira u bauštelca radi jeftinog štosa. Nema Ne ma logike zbog koje bi netko izveo takvu šaradu, ako ga na to ne tjera neki dublji razlog. Shvatila je da se iza toga krije nešto drugo i ponadala da je

riječ o nekom njegovom mutnom, ali sitnom poslu. Iako se tim mutnim poslovima odavno prestao baviti. Da. Is ključila je sve te opcije i shvatila da je upao u neku nevolju ili da  je nevolja našla njega. A Monkeyjeve nevolje bile su i njene. Htio on to ili ne. Zato ga je samo kratko upitala.

Što se događa? Monkey ju je zadivljeno pogledao. Volio je kod nje što ne troši riječi na krive stvari. Što je izravna. No trebao mu je trenutak da se koncentrira, da ispriča priču ispočetka.  Jer ponovo je došao došao do zida. Tinin svježi svježi pogled na stvari

sigurno će mu pomoći.

Na trenutak je razmislio da prešuti pre šuti odlazak kod Danijele, ali shvatio je da će morati otrpjeti njenu ljubomoru i ljutnju. Najbolje  je ništa ne prešutjeti ma kako strašno bilo. Idemo se provozati, reče. Šutke je hodao prema mjestu gdje je ostavio taksi. Tina je išla za njim, skrenuli su u ulicu i zastali kao ukopani.  Taksi je bio išaran kukastim križevima...

Ušli su u auto au to uznemireni. Monkey prije svega zato što je ovo bio najgori način da Tinu uvede u svijet koji ga je oteo zadnjih dana, svijet koji je pokazao veću snagu od nje, unatoč obećanjima i zaklinjanjima da želi samo miran život. Tina je bila uzrujana zato što gori prizor, od te nacističke heraldike, he raldike, nije mogla ni zamisliti. Ok, da se Monkey potukao oko parkirališta, ili neke slične sitnice, da je prebio nekog di lera droge koji prodaje ispred škole, sve bi to razumjela, možda i opravdala, ali otkuda sad vražje svastike ? Monkey je krenuo prema Ciboni.

 Tina je pažljivo slušala Monkeyjevu priču sjedeći u taksiju taksiju išaranom kukastim križevima. Namrštila je nos kada je spomenuo Danijelu i strah vampira od lubanje l ubanje i zmije. Monkey se uplašio upla šio da će se jako naljutiti. No, nije ništa rekla. Znala je da joj Monkey neće ništa prešu tjeti. Oboje su se već ve ć toliko dobro poznavali da je da je bilo isključeno bilo kakvo muljanje ili laga nje. Znala je da, po nekom čudnom zakonu prirode, Monk Monkey ey privlači Danijelu i da ju privlači upravo u pravo zato što je vjerojatno jedini muškarac na svijetu koji se ne obazire na nju. No svejedno, nije mogla ne osjetiti ubod ljubomore kada ju je

spomenuo. Ispričao joj Ispričao joj je sve detalje oko čudnog putnika putnika koji je govorio jezikom bez ljudskih obilježja; o zagonetnim simbolima, o vili, o nacističkim pokusima s uzgojem uzgoje m najboljih primjeraka arijske rase, o žalosnom kraju eksperimenta... e ksperimenta...  Tina ga je slušala zapanjeno, katkad katkad širom otvorenih usta. Mokeyju je laknulo kad je sve izašlo na vidjelo i kada naspram  Tine više nije imao ni jednu tajnu. Eto, to je sve, sada ne znam kuda dalje. Sve tragove sam

iscrpio. Osim što mi je još Danijela ostala dužna da se raspita o simbolu lubanje i zmije i zašto je to tabu i među vampirima. Posudi mi mobitel da ju nazovem, ja sam svoj bacio, rekao je. Na to je Tina ipak frknula nosom.

Monkeyja je njena ljubomora zabavljala. No nije htio ništa reći  jer, premda je Tina bila bila smirena smirena i racionalna, racionalna, u njihovoj njihovoj vezi njen bijes bio je vulkanske naravi. Erumpirao je naglo i bez najave.

Obično bi iza sebe ostavljao samo sa mo prah i pepeo. Prvo, nećeš ti zvati Danijelu, Danijel u, nego ja, rekla je odlučno.

Monkey je u onom neizrečenom, u disretnom akcentu na riječma , mogao pročitati da je ustvari htjela reći “tu kučku Danijelu”, jer je njeno ime u Tininim ustima dobilo takav oblik da je pojam kučka ispred njega zvučao i relativno relat ivno pohvalno. Kao drugo - nastavi Tina - imaš još jedan trag. Ako je kuća na bilo koji način važna, odnosno ako su njeni prijašnji vlasnici trag, a očito da jesu čim tvoj tajanstveni putnik nosi njihovo prezime, onda se možeš raspitati tko su oni i što je s njima bilo. Vjerojatno u Židovskoj općini imaju podatke o njima, rekla je hladno. Monkey je krenuo upaliti auto, ali Tina ga je zaustavila. Kamo si krenuo? Pa u Židovsku općinu. S autom iscrtanim kukastim križevima!? Sigurno će

 jedva čekati da ti daju informacije. informacije. Osim toga, izgledaš kao...nemam pojma kako izgledaš, ali u toj rugobi od odjeće nećeš se šetati gradom, odlučno je rekla. Monkey je znao da je bolje popustiti.

 Tina se već nekoliko puta puta umiješala u njegov izbor garderobe i hladnom odlučnošću i upornošću pobijedila. Najgora mu je bila blago roza košulja Ralph Lauren koju mu je kupila za Božić. Nije ju mogao smisliti, ali nosio ju je sa smiješkom na licu jer je znao da je  Tina na nju potrošila potrošila svu ušteđevinu koju je imala. Idemo prvo k meni da se presvučeš, a onda ću probati užicati staru da ti posudi svoju toyotu Yaris. Dok se tuširaš, ja ću nazvati onu kučku Danijelu da ju pitam ima li kakve informacije. Monkey je primijetio da se sada nije suzdržala da nazove  jelu onako kako kako misli o njoj, ali nije ništa rekao. Pametan Dani jelu uzmak je bolja polovica hrabrosti, kako reče neki pje snik. Ostavili su taksi parkiran na ulici i otišli do Tininog stana. Dosta puta je prespavao kod nje i nakupilo se nešto odjeće, par maji ca, trenirka i jedne sasvim uporabljive traperice. t raperice. Dok se tuširao, čuo je Tinu kako razgovara s Danijelom. Bez odjeće bauštelca izgledao je kao stari dobri Monkey. Gospodar zagrebačkih ulica. Kad je izašao iz kupaone, Tina mu je kratko rekla kako Danijela ima neke informacije, ali ne želi o njima pričati preko telefona. Ok, idemo onda prvo k njoj... No zastao je u pola rečenice jer ga je presjekao Tinin ubojit pogled. Nemamo sad vremena, rekla je. Ja ću obaviti Danijelu, Danije lu, a -

ti idi u židovsku općinu.

Bilo je logičnije da ona kao fina cura ide u Židovsku općinu, a ne on, bivši huligan koji se družio sa skinsima, ali prešutio je to. Kad je Danijela bila u pitanju, bio je na skliskom terenu i bolje bi bilo da to Tina obavi. Izvadila je iz ladice stari mobitel i dala mu ga.

 To je od stare. Nokia, Nokia, jedna od prvih, ali sjajna, šteta je što stalno kupujemo nove mašine, ova je baš bila guba, a totalno je demode. Ali radi, a to je najvažnije. najva žnije. Mama ga ionako nikad ne nosi, a i hoću da stalno budemo u kontaktu. Monkey je to preveo kao “hoću da mi budeš na oku”. Rastali su se.

Uskoro je Monkey pokucao na vrata tajništva Židovske opći ne. Žena ga je ga je ljubazno pitala što želi. “Niste nikad nikad prije bili ovdje”, reče žena, sigurno bih vas upamtila. No svejedno, recite, kako vam mogu pomoći.” Htio bih doznati nešto o obitelji Meyergold Meye rgold koja je nekada ži vjela u Zagrebu na Pantovčaku. Što vas posebno zanima? Što se s njima dogodilo, jesu li preživjeli rat, i to. Žena ga pogleda, rutinski, kako ljudi iz administracija već znaju pogledati klijente koji im duguje neke nevažne, ali nezaobilazne odgovore.

Zašto vas to zanima, vi ste im rod?  je na trenutak razmislio što da da kaže. Monkey  je U vožnji Pantovčakom vidio sam - reče joj - natpis vila Meyergold, upitao sam radnike koja je to obitelj jer prije nisam čuo za nju. Znao sam za obitelji Frank, ili Goldstein ili Moritz, Levy, no Meyergold, nisam nisam znao da postoji tako bogata obitelj, a pasionirani

sam ljubitelj i istraživač povijesti zagrebačkih Židova, reče. I što su vam još rekli ? Rekli su mi da se vila renovira i da nemaju pojma tko su Meyergoldi... Žena ga je nekoliko trenutaka sumnjičavo gle gledala.

Monkey je osjećao kao da njen pogled prolazi kroz njegovu odjeću i zaustavlja se na njegovoj ustaškoj tetovaži, koju nije osobito vješto zakamuflirao u jaje puno kockica. No, žena je u jednom trenutku odlučila povjerovati. Ne trebam nikakve knjige  jer priču o Meyergoldima sam čula od bake, započe pa nastavi. -

Meyergoldi su bili bogata bankarska familija. Izak je sve

to sam stvorio, odnosno u partnerstvu pa rtnerstvu s njemačkim partnerom. Čim je rat počeo odveli su ih, a njegov se njemački partner uselio u

njihovu vilu. Svi su mislili da je on odvratni gad koji ga je izdao da mu otme imovinu. Iako je i sam bio jako bogat. Ali bio je porijeklom Nijemac. No na kraju se ispostavilo da  je njihov njemački partner cijeli rat skrivao njihovu kćer Saru koja je pobjegla od tog jutra kad su ih odveli.

I što je bilo s njima? Kćer je poslije rata pobjegla iz Jugoslavije tko zna gdje, a njenog spasitelja su vjerojatno odstranili komunisti. Znaš, doda, bio je Nijemac i bankar koji je vrtio novac za Nijemce i ustaše. A kako se zvao? Izidor Meterlich.

Sara i Izidor sjedili su u mliječnom restoranu gledajući se bez ri ječi.  ječi. U njegovim crtama lica ona ona više nije mogla prepoznati prepoznati debel juškastog  juškastog veselog bonvi bonvivana s kojim je provela cijeli rat zatvorena u kući. Sve se na njemu promijenilo. Bio je mršav i ispijen, obrazi pod čekinjavom bradom upali su mu.  Jedino su njegove oči oči sjajile istim sjajem. Nekoliko puta se  jako zakašljao. Sara bi bi ga, zabrinuta, sućutno dohvatila za ruku. Iako je ona za njega bila tek mala djevojčica, Sara je bila žena. I iako to nikada ne bi priznala, jedini čovjek kojeg je željela u životu bio je on. Još od onog dana kada ju je kao djevojčicu prošvercao u velikom kovčegu u njenu rodnu kuću. Znala je da su njeni osjećaji neprimjereni. Da je on bio prijatelj njenog oca, i iako mlađi od njega, još uvijek toliko stariji od nje da joj može biti otac.  Još gore. Vidjela Vidjela je u njegovim očima da ju ne gleda kao drugi muškarci. Kao gotovo svaki odrasli muškarac kojeg je sretala posljednjih godina. Gledao ju je kao djevojčicu koju krije od sila zla iza zida. Koliko je puta između ta četiri zida sanjala o tomu da je pogleda, bar jednom, kao odraslu, sebi ravnu, kao ženu. Nikada nije vidjela takav pogled.

Sjedeći ovdje s njim, u zimsko, ledeno jutro, u gadna, olovna vremena, pomislila je kako Izidor vjerojatno nikad nije ni pomislio da ona mašta o tomu. Ovakav, ispijen, imao je sigurno važni jih  jih misli. Gdje si bio cijelo vrijeme, zapitala ga je. Skoro sam izgubila

svaku nadu. Znaš koliko se ljudi lju di tako nikad nije vratilo? Pa ipak, doda, ja sam nekako bila sigurna, bila sam uvjerena da si živ i da ćeš doći. Ne znam, ali nisam mogla zamisliti da te nema. Bio sam u logoru, reče Izidor. - Ali to nisu priče koje trebaš znati, ikada. Dosta su pakla tvoje nježne godine vidjele do sada, i previše. Toliko, u nekim sretnijim zemljama, ne vide generacije, ge neracije, reče Izidor, pa prinese komad bijelog, mirišljavog sira ustima. -

Ovakav komad sira, nekad, tamo... Dao bih za njega sve

što sam imao, reče Izidor. Dobiješ čorbu u kojoj, u pet litara vode, plivaju dva, tri krumpira, malo masnoće i to ti je to. Po cijele dane. Odmahnu potom rukom. Ma...

Bolje da ne znaš.  Tu zašuti.

Sari je bilo jasno samim pogledom na njega.  Tisuću sam puta podnosila zahtjeve vlastima, da mi odgovore

što je s tobom, da te nađu... Kome?

Svima. Svima sam išla. Rekla sam im da si moj spasitelj, pravednik koji je spasio malu židovsku ž idovsku djevojčicu od smrti. Po cijenu života. I još gore. Da su me našli, onda, snašla bi te kazna prema kojoj bi smrt bila pjesma. Ali njih to nije pretjerano impresioniralo.

Bilo je tisuće i tisuće djevojčica koje nisu spašene, reče Izidor. Dovoljno sam star da znam kako nekad ništa nije dovoljno. Odluči Od luči puka sreća. Ili nesreća. Izidor ju je pokušao utješiti. Možda su me i tražili, tražil i, ali ja sam ionako bio zatvoren pod lažnim identitetom, imenom i prezimenom talijanskog tali janskog trgovca. Zašto? Sudili su mi kao suradniku okupatora. Rekli su da sam kapitalist i neprijatelj radnog naroda. Parazit i uš na narodnoj grbači. Da sam koristio tuđu nevolju da se obogatim. Da je takvima

kao meni došao kraj. Da sad vlada diktatura proletarijata u kojoj takve žohare gazi golema čizma pravde. Tako, svašta su oni napričali, a to što su pričali, to je imalo snagu osude i izvući bi me mogao samo Tito, reče Izodor. Nije se sjećao od čega se točno sastojala optužba jer je sve priznao. Ionako nije nije vidio načina da se od toga svega izvuče. Nove N ove laži samo bi ga uvalile u nevolje, a istina bi mu osigurala još veću kaznu...

Sara je već odavno zakasnila u školu. Imat će, zacijelo, mnogo toga za objašnjavati, ali baš ju je bilo briga. Rekla je Izidoru da odmah moraju na miliciju, komitet, gdje god, samo da razjasne stvari. Izidor je sjetno odmahnuo glavom. Kao, tko mari. Čemu. Zašto. Sve je to uzalud.

Zašto, Izidore, zapitala je. Nije joj bilo jasno.

 Tako bi bi mogao srediti život, ipak je on on heroj. Njen heroj. Ne mogu... zato što sam pobjegao iz logora, procijedi Izidor. Sara je ostala zapanjena.

Izidor je živio u iluziji. Nije bilo bijega. Kako pobjeći iz zatvora kada je cijela zemlja jedan veliki zatvor?

Kao da joj čita misli, Izidor uzvrati u zvrati kako ionako nema velike šanse da preživi.

Pobjegao sam samo zato da te još jednom vidim, djevojčice... reče. A onda se ispravi. Djevojko. Da te još jednom zagrlim. I da ti dam posljednju uspomenu na mene, me ne, ako se odlučiš nekako napustiti ovu zemlju i otići u novi život.  Tu je Izidor prekinuo prekinuo pričati jer ga je ga je napao težak, hripavi hripavi kašalj. Zagrcnuo se. Prsa su mu se tresla, a oči napinjale pod snagom drh taja iz pluća. Bilo je jasno da su to posljednji dani dobrog čovjeka. Nekoliko pogleda u mliječnom restoranu okrenulo se prema njima. Sara je znala da su čudan par. Zgodna školarka i pohabani logoraš. A čudan je u ovoj zemlji značilo sumnjiv. Morali su se skloniti s ulice. U domu za ratnu siročad znala je da postoje ljudi koji iznajmljuju sobice ne pitajući mnogo tko su im stanari, ako je cijena prava. Uzela ga je i povela sa sobom. Uskoro su došli u Gajevu ulicu, na poznatu joj adresu.

Ušla je u vežu i pokucala na vrata suterenskog stana. Otvorila im je stara žena u čijim se očima sjajila sumnjičavost.  Jedan pogled na na mladu i jedru školarku i logoraša logoraša koji se jedva držao na nogama, bio je dovoljan da odredi cijenu sobice za njih. A cijena se mogla isplatiti samo u zlatu. Najsigurnijoj valuti u svim

državama i režimima.  To vam ne bu išlo, preopasno je, kratko je rekla baba. Sara pomisli na zločin i kaznu, i u sekundi nađe razumijevanje za motive Raskoljnikova. Sigurno je lihvarka izgledala upravo ovako, možda je ovo njena inkarnacija, pomisli.

Bez riječi je skinula zlatni lančić s Davidovom zvijezdom, posljednju uspomenu na svoje roditelje. Lančić i zvijezda bili su izrađeni od najfinijeg venecijanskog zlata i težili su... prilično. Baba ih je stručno odmjerila u jednoj ruci i kratko rekla. Dvije noći. Izidor je jedva stajao na nogama.

Baba lihvarka odvela ih je u mračnu i vlažnu sobicu, u kojoj je dnevna svjetlost dopirala tek kroz mali prozorčić.  Tu bu vam dobro, dobro, reče. Osim kreveta s oskudnom posteljinom, u sobi su tek bili jedan derutni ormar i stolac. Sara ju je pogledala. Donesite toplu vodu, reče. Baba je na trenutak razmišljala o njenom zahtjevu, a onda onda

otišla. Ubrzo se vratila s lavorom vode koja se pušila. Uskoro je doni jela i spužvu i krpe. Izidor je ležao na krevetu i buncao.

krpom i spužvom. spužvom. TiSara ga je skinula. Prala je njegovo tijelo krpom  jelo je bilo puno masnica masnica i ožiljaka. Ne od udaraca, već već od teškog rada koji je uzrokovao ozljede. Spustila je usne na njegovo tijel o i ni ne znajući kako, našla se u njegovom zagrljaju, onakvom zagrljaju kakav su željeli želje li svi muš-

karci koje je srela, a ona je željela želje la samo njegov, Izidorov. Ležali su goli i šutjeli. Nisu imali što jedno drugome reći. Sara je po prvi puta od 1941. kada su joj odveli roditelje

osjećala istinsku sreću. Ali, nije im bila suđena. Ni jedna sretna noć, nego puno manje od toga.

Bilo je gluho doba noći i vrata njihove sobe su se otvorila. Kroz njih se iskezilo lice babe, još ružnije zbog straha koji ga  je prožeo. Morate bežat, pretražuju stanove. Bu’te kroz dvorište, brzo. Odjenuli su se na brzinu i prošli u dvorište. Iz njega nije bilo izlaza osim preko visokog zida. Sara u hipu shvati što se dogodilo.  je. Baba ih je očito odvela u stupicu, da se sama izvuče iz nevol je. Nitko ne može dokazati da su bili baš u njenom stanu. Ako su ovoj miliciji dokazi uopće trebali. Slušaj me, progovorio je Izidor sigurnim i čvrstim glasom. Njegov ton prvi je puta podsjetio na onog sigurnog i čvrstog muškar ca koji joj je sačuvao život. Popet ćeš se na moja ramena i na zid, skoči s njega, njega , možda uganeš nogu, ali bit ćeš slobodna sl obodna A ti, rekla je plačnim glasom.  Ja sam ionako gotov. Sad ili za mjesec. Nije važno. Ionako Ionako sam došao da ti ovo kažem. Šuti i slušaj me. Tvoji imaju grobnicu. Veliki crni mauzolej na Mirogoju. U obliku stećka. Možda na nje mu više ne piše Meyergold, ali nije važno. Tvoj otac je to kupio i iz nekog svog kaprica ugradio u njega prostor za tajnu urnu. Kao ona soba u vili...

Pratiš me, upita. Pratim, reče Sara. Govorio je da će se tu u vječnosti skrivat od žene kada hoće popiti. Nije važno. Bio je osebujan. Ona je na stražnjoj strani mauzoleja. Ne vidi se, ali ako zagrebeš nečim tvrdim, otkrit ćeš pukotinu. Provali u taj tajni pretinac.  Tamo sam sakrio sakrio onaj kovčeg. N jega ne diraj. diraj. Briga nas nas za to.

Ostavio sam nešto zlata i nekoliko dragulja ako ne uspijemo pobjeći iz Zagreba ili se moramo vratiti u njega.

Uzmi to i počni život negdje drugdje. Ovdje nema sreće za lju -

de poput nas. A sad bježi. Koraci teških cokula već su odjekivali ulicom. Sara se popela na njegova ramena i preskočila zid... Prošla su tri mjeseca od kada je Izidor nestao iz njenog života.  Ta tri mjeseca mjeseca bila su paklena paklena u domu, domu, ribanje ribanje wc-a, izbacivanje izbacivanje iz gimnazije, stalna ispitivanja. Sara je znala sa savršenom sigurnošću da više ne može

izdržati taj džinovski zatvor, na zraku, s prividnom slobodom i tvrdnjama tvrdnjama o raju na zemlji.

Iskrala se jednoga jutra pred zoru iz doma i otišla na Mirogoj. Slijedila je Izidorove upute.

Nakon kraćeg vremena, našla je tajni pretinac na mauzoleju svoje obitelji. Poljubila je grobnicu iako je na njoj sad pisalo drugo ime, a njezini su bili pokopani tko zna gdje.

Zaplakala je, a onda shvatila da suze nisu rješenje. U pretincu je bio kovčeg. Nije ga dirala, već je uzela zavežljaj koji je bio pored njega. U njemu je bilo dvadesetak zlatnika i nekoliko dragulja.

Dovoljno za bijeg i novi život. Dovoljno za godine robije ako ju uhvate. Pažljivo je zatvorila zat vorila tajni pretinac. Uskoro je bila na vlaku prema obali. Tamo će već potplatiti nekoga da ju prebaci do Italije. Zlato Zla to bi trebalo biti i više nego do voljno. Da prebaci njih dvoje.

 Jer, Sara je bila trudna, i znala je da će će se dijete zvati po ocu. Izidor.

Monkey se nadao da njegovo lice nije odalo da je prepoznao ime Izidora Meterlicha. Pokušao je izgledati umjereno zainteresi zai nteresiran,

pomalo i odsutan, kako ne bi izazvao sumnju. Pokušao je što št o brže smisliti neko pitanje koje ne bi imalo čudan prizvuk, koje bi zvučalo pomalo rutinski. Recite mi - procijedio je sporo, otežući, da stvori dojam kako na raspolaganju ima cijelu vječnost - je li možda

Meyergoldova kćerka tražila bilo kakav povrat imovine ? Povrat imovine, rekla je tajnica i zagledala se u Monkeyja. Da. Je li stigao neki zahtjev? Vi biste možda mogli znati,

ovdje ipak postoje evidencije, statistike, izvodi iz zemljišnih z emljišnih knjiga. I što je najvažnije, postoje ljudi, svjedoci koji bi mogli znati.  Tajnica je očito ocijenila da je pitanje u redu, pa se otvorila. Čujte, rekla je Monkeyju - tu njihovu vilu oduzeli su prvo ustaše i Nijemci. Nije mci. Nijemci su, ja vam to moram reći ma kako grdo zvuči, kod oduzimanja imovine bili prilično, kako bih rekla, uredni. Da, baš uredni. Onako, sve po zakonu. Makar ti zakoni za koni bili opravdanje genocida. Poslije im je imovinu oduzela Jugoslavija i

komunisti. E onda je kasnije došla Hrvatska, koja ju je prodala stanarima. Tako da, teško da im se išta može vratiti. Nisam naišla na taj zahtjev, upamtila bih ja to. Nisu Meyergoldi bili bilo tko, znate. No, čim je to izgovorila, izgovorila, naglo zastade, kao da se nečeg prisjetila.

Samo malo, reče zagonetno, okrenuvši se prema ladičaru s dokumentacijom.

Počela je kopati po fasciklima, ali bez uspjeha. u spjeha. Potom je počela upisivati neke signature u računalo. Isprva je bila entuzijastična, ali nakon nekog vremena, zanos joj se rastopio.

Kad je već bilo sasvim jasno da je odustala, tajnica ta jnica ponovo pogleda Monkeyja s upitnikom u očima. A kaj će vam to? Monkey nije znao što odgovoriti. Priča o studentu povijesti vje rojatno ne bi ponovo upalila. Kad je u pitanju imovina, bilo čija i bilo kakva, ljudi postanu oprezni i ne padaju na sentimente. Po

novinama je danas puno napisa u kojima prevaranti iskorištava ju naivne samce za doživotno ili dosmrtno uzdržavanje, prodaju

stanove i kuće kojima nisu vlasnici ili jednu te istu imovinu pro-

daju nekolicini kupaca, naivaca. Pa se ti kasnije žali po sudovima. Proći će cijela vječnosti dok nešto izguraš. A i to nije sigurno. Slegnuo je ramenima i kratko - igrajući na kartu iskrenosti rekao: Pošteno govoreći, gospođo, stvar je krajnje neobična. Ne znam kako da vam velim, a da ne mislite da sam neki čudak, ali naletio sam na neku čudnu priču koja se plete oko njih, odnosno njihova imena. Ne mogu sad ulaziti u detalje, ali jednostavno tražim neki trag koji bi me onda naveo na novi trag koji bi povezao stvari. Eto, znam da je glupo, ali to je najiskrenije, najiskrenije, rekao je tupo je

gledajući i namjestio izraz najnevinijeg sveca.  Joj, to je k’o u filmovima. Privatni detektiv i znatiželjna tajnica, j oš samo fali neka femme fatale i zlikovci u odijelima, kikotala se tajnica. Monkey je pomislio kako svi padaju na priču o privatnom detektivu, očito su američki filmovi svima ispili mozak i pretvorili ih u sanjare o avanturama. a vanturama. Bar generaciju gospođe tajnice i Branka. A ona je dodala:  Još fali samo neki neki jazz u pozadini, Miles Davis ili tako

nešto. Da ste malo stariji ili da sam ja mlađa, sad bi se mogla razviti i romansa. Bar je tako u filmovima.

Monkey ju je još jednom je dnom pogledao. Primijetio Primijetio je da ne nosi prsten na ruci. Dobro mladiću, ionako vam ovo nije neka pomoć ali tko -

zna. Nitko nije pitao za imovinu. Jedino što smo imali poziv oko pravnog statusa mauzoleja, odnosno grobnice Meyergoldovih. A ona  je promijenila promijenila bezbroj bezbroj vlasnika. vlasnika. Poslije Poslije se nitko nitko više nije javljao oko nje, samo taj upit. Inače, to vam va m je mauzolej od crnog mramora,  jako vrijedan, vrijedan, kod kod arkada. arkada.  Tu zastade pa ga vragolasto vragolasto pogleda. pogleda. Ali to vam ja nisam rekla, reče namignuvši mu značajno. Monkey se nasmiješio. Možda iskrenost kod lavova i vukova ne pali, ali kod tajnica u najboljim najbolji m godinama, očito da. Volite jazz? Bi li možda izašli na koncert, pitao ju je. Dajte molim vas, mogu vam biti mama, odgovorila je iako

 joj je rubom usana zatitrao osmijeh. osmijeh. Nije da je razmišljala pristati na izlazak s Monkeyjem, ali joj je bilo drago da ju tako mladi

muškarac pita za izlazak. Ustvari, bilo koji muškarac. Nisam mislio sa mnom. Moj prijatelj je obožavatelj jazza. Mislim da ste tu negdje možda vršnjaci. Učinit ćete mi uslugu jer varija cijama tenor saxafona pa mene nema s kim pr ičati o raznim varijacijama gnjavi s tim. A znate, moja generacija nije baš u jazzu, rekao je.

 Ta je ideja tajnicu učinila vidno sretnom. sretnom. Vrag će ga znati otkad nije čula takve riječi. Muzika za njene uši. Bolje od Milesa Davisa ili Dianga Reinhardta.

 Tajnica na komadić komadić papira ispisa jedan broj broj telefona i preda ga Monkeyju.

Hvala vam, puno ste mi pomogli, reče Monkey izlazeći. Bok, opušteno reče gospođa. Nije očekivao takav pozdrav, bio  je siguran da će ispaliti nešto puno puno konvencionalnije, tipa, do viđenja mladiću, ali eto, vremena se mijenjaju. Monkey je izašao van razmišljajući što mu je najpametnije učiniti. Razmišljao je da odmah krene prema groblju ili il i da prvo nazove Tinu. Valjda je završila razgovor s Danijelom. Na koncu zakl juči  juči da, ako i ima razloga za žurbu, nema razloga za srljanje. Polako. Možda bolje da pričeka još malo, mal o, jer  Tina je uvijek bila loše volje nakon susreta s Danijelom. Dok je hodao i razmišljao o opciji a i opciji b, osjeti trnce u dnu leđa. Ulični instinkt govorio mu je da ga netko prati. Šesto čulo zna vrijediti više nego svih drugih pet zajedno. No, Monke y se nije želio okrenuti. Ova klasična inteligencija sad mu je govorila da to ne bi bilo pametno reagiranje u novonastaloj situaciji. Samo polako, mislio  je. Da su nabildani dečki u

odijelima, već bi ga odavno presreli i ugurali u auto. Skrenuo je prvo u jednu ulicu pa zatim u drugu. Ova je bila pusta.

Nakon desetak metara, čuo je kako netko piskutavo viče za njim. Pederčiću, židovčiću, pičkice... Okrenuo se i vidio da je to jedan od mladića iz Fritzove kuće. Pravio se da se ne obazire i krenuo dalje.

Ej pederčiću, kako ti se sviđa nova farba za auto, ponovo je pi skutavo povikao mladić. Monkey se naglo okrenuo i potrčao prema njemu. Mali je bio brz. Poput Usaina Bolta zamaknuo je iza ugla. Bila je to dosta očita zamka.

Monkey je znao da ga iza ugla čekaju njegovi kompanjoni i da će teško imati šanse sam protiv šestorice, še storice, ma kako mladi i neisku sni bili. Pogotovo ako ga ulove na iznenađenje. Na to je računao i zato je došavši do ruba ulice stao i ušao u vežu. Čekao je nekoliko dugih trenutaka.

A onda je ulicom prošla skupina od pet mladića i djevojka. Poznata lica, zaključi Monkey. Ne znam zašto za što me ne iznenađuje sastav ove ekpice, pomisli. Svi s tuluma. Dubra vski pjevači Horst Vessel lied, Die Fahne

hoch i drugih koračnica iz Tisućgodišnjeg Reicha. Zurili su jer su mislili da je zbrisao. Monkey se u sebi nasmijao. Balavanderi. Kako neiskusno.

Odlučio se na akciju. Pravilo je bilo jasno. Kada se boriš protiv t o najviše protivnika, moraš udariti brutalno, najjače što možeš, i to  jačega u skupini. I ne ne pokazati nimalo straha. Dapače, moraš poka pokazati da si lud i da te boli kurac, da će prvi koji krene na tebe umrijeti.

Izašao je iz veže čim su prošli i, ne čekajući da se okrenu, prišao klincu koji mu se činio najjačim. Dotaknuo ga je po ramenu. Mali se okrenuo dopola. Ne čekajući čekaj ući da se okrene do kraja, Monkey  ga je zviznuo šakom posred posred lica. Čulo se pucketanje hrskavi hrskavice. Osjetio je kako mu puca nosna kost. Zvuk puca nja strašno je odjeknuo u tihoj ulici i krv je šiknula klincu po majici. Mali se srušio na pod jecajući od bola. Monkey nije čekao da iznenađenje prođe. Pravilo drugo - odmah je udario prvog do sebe nogom u jaja. jaja . Pravilo treće - ako su prva dva pravila, t reće nije potrebno: gledaš i uživaš. I ono se pokazalo ispravnim.

Ostala trojica dječaka i djevojka dali su se u bjesomučan bijeg. Kratkokosa djevojka bila je najsporija i to je Monkeyju odgovaralo. Sustigao ju je u nekoliko koraka. Snažno je uhvatio za majicu.

Pusti me, gade, pička ti materina, vikala je pokušavajući se istrgnuti. Jebat ću ti majku, majmune, urlala je. - Pederu. Svinjo. Mamojepče, puštaj me kad ti govorim... Monkey se na to nije obazirao.

Povukao ju je do prijatelja koji su još uvijek ležali na podu stenjući od bola. Ne obazirući se na njene proteste, još je jednom svakog udario nogom, da se ne dignu tako skoro. I da upamte tko je Monkey.

Povukao ju je do veže i prekopao joj džepove. Iz jednog je stana provirila baba. Deca kaj to radite, zvala bum policiju.

Monkeyju se previše žurilo da smišlja taktiku, ta ktiku, zato je grubo odgovorio. Šuti baba, jebem te ludu, objesit ću te za kandelabar,

povika Monkey želeći brutalnošću začepiti babin jezik. pa Monkey nastavi: Baba je u čudu gledala, ali se nije micala, pa Bjež u stan! Mrš! Ti si sljedeća. Valjda je babi tek tad upalilo. u palilo. Luđak, sigurno je pomislila, dok se, podvijena repa, zgroženo povlačila.

Monkey se na tren nasmija jer je prizor bio groteskan, ali odmah mu se upalila lampica. Znao je da baka već okreće broj poli -

cije. No dok oni dođu, imao je dovoljno vremena. vreme na. Izvadio je djevojčin novčanik. Na poka zu je pisalo ime Koraljka Bijelić. Cura se još uvijek uvije k otimala, ali nekako bezvoljno. Ovako. Prepametna si da se družiš s kretenima. krete nima. Ako čujem još jednom još jednom da si s njima, potražit potražit ću te. Ako se još nešto dogodi tak siju, ako vidim kukasti križ bilo gdje u gradu, potražit ću te. Ako pogledam Schindlerovu listu i loše se osjećam, potražit ću te. I bolje da te ne nađem u naci društvu. Je li jasno? Djevoj ka nije ništa odgovarala. Stisnuo ju je još jače uz zid. Je li jasno Koraljka? Djevojka je na svoje ime reagirala reagira la i kimnula brzo glavom. Tko vas je poslao da me pratite ?

Nije ništa odgovorila. Monkey joj se zagledao zagle dao u oči, znao je da djevojka vidi svo zlo ovog svijeta u njegovom pogledu i to ga je

učinilo jako zadovoljnim. Baš je htio da ga vidi.  Tihim glasom glasom je prosiktao: prosiktao: Razmisli, koga se više bojiš, toga što te poslao ili mene?

Nije razmišljala ni trenutka: -

Fritz... Fritz nas je poslao. poslao.

Djevojka je zbrisala čim ju je pustio iz čeličnog stiska. Okrenula se u jednom j ednom trenutku prema prema njemu, s užasnutim už asnutim licem, ali nije rekla ništa. Nervozno je otresla rukama, ispustila glasni “uh”, i uhvatila štraftu.  je odšetao mirno. Nije bio najsretniji jer je morao poMonkey  je segnuti za takvom pedagogijom, pedagogijom, ali znao je da nema drugog izlaza.

Bilo mu je žao ž ao što je bio grub prema curi, ali a li ponekad je šok terapija najbolji lijek. Nadao se da će je strah od njega odmaknuti od lošeg društva u koje je upala. Klinci koje je prebio vjerojatno se neće tek tako odreći nasilja. Oni su nešto tvrđi slučajevi. Ali znao je da će ih Fritz ionako uskoro prodati policiji, samo ako mu to zatreba. U zatvoru ili popravnom domu brzo će se naučit i da se život kriminalca ne isplati ili će postati profesionalni kriminalci. Popravni dom malo koga popravi. Štoviše, Štoviše, često puta neke koji bi se na drugi način možda doista i “popravili”, pokvari. Kako god bilo, Monkey im nije mogao pomoći. ga dno. Ne zato što je pokvare ni Ali Fritz. Fritz je najebao i to gadno. odvratni gad koji iskorištava izgubljene klince. Ne zbog toga. toga . Čim nestane Fritz, pojavit će se sto st o drugih da zauzmu njegovo mjesto, tako je svijet funkcionirao i tu se ništa nije moglo učiniti. Morao je platiti zato da nauči lekciju, da zna da Monkey nije net ko s kim se treba zajebavati. Ne zbog njegovog egotripa, već zato što je Monkey znao da će predatori poput Fritza ići toliko daleko koliko god ih pustiš. Da se neće zaustaviti na pukom zastrašivanju, da će grickati i grickati dok se ne pretvoriš pre tvoriš u njihovu žrtvu. A Monkey nije bio žrtva. Zato Fritz mora platiti, mislio je Monkey, Monkey, i ta ga je misao ljutila i uzrujavala. Znao je, naime, da se nema vremena baviti time.

Morao je rješavati puno složenije zagonetke, na koje još nije znao odgovore. Naspram njih, Fritz i njegov Hiderjugend, činili su se kao  jednadžba s jednom jednom nepozanicom. Krenuo je prema groblju. Prišao je ulazu ula zu u arkade. Elegantno zdanje, jedno od vrhunaca Hermana Bolea, koje izaziva strahopoštovanje ne samo svojom uperenošću prema nebu, i svojom dominantnom pozicijom naspram gradu - odozgo puca nadmo ćan pogled - već i onim upozoravajućim napisom o “gospodaru vjekova

kojemu sve teži” Monkey je poznavao vrlo dobro, ako već ne i sjajno.

problem naći. Odavao Odavao je decentno Mauzole j mu stoga nije bilo problem majstorstvo starih majstora. Crn, golem i elegantan, odmah je pokazivao da je sagrađen kao vječna kuća nekomu silno boga tom, ali ipak, nekomu otmjenom - ovakve mauzoleje naši nouveau riche z danje koje je sigurno ne bi nikad sagradili, pomisli mladić uočivši zdanje tražio. Monkey je odmah bio siguran da je to grob koji traži. Na neki čudan način ličio je na kuću u kojoj su Meyergoldovi živjeli. Ne izgledom. Decentnošću i skladom. Nije tu bilo razmetanja razmeta nja bogatstvom, već tiha nenametljiva superiornost. Nisu ga zbunjivale ni naoko zbunjujuće činjenice - na primjer, to da na mauzoleju nije bilo prezimena Meyergold, i da su upisana neka druga imena.

Napravio je nekoliko krugova oko njega. Nije našao nikakav trag. Onda mu je sinulo.

“Zmija koja gmiže prema hramu... ?” “Nešto je skriveno u grobu! To je bila poruka koju je netko ostavio na reljefu.” Netko ju je ostavio zato da bi je jednom razumio onaj tko je

upućen u tajnu. Onaj koji nosi prsten s lubanjom i zmijom. No, provaliti u grob Monkeyju se činilo toliko grozomornim da nije ni pomislio na to. Uostalom ako ga taj trag dovede do nove

zagonetke, novog traga, sve ovo skupa bi se moglo vući u beskraj. A to nikako nije želio. Pomisli kako je možda vrijeme da nazove T inu. inu. Ipak, brzo je odustao od te pomisli. Još je nekoliko puta prošao oko mauzoleja ne nalazeći ništa što bi mu moglo pomoći. Mozak mu je vrio na pet tisuća okretaja. Ubacivao je u višu brzinu. Prisiljavao se na donošenje najsmionijih zaključaka, ali nije osobito napredovao. Fak, pomisli. Fak. Zagledao se u slova. U nepoznata imena i datume pored njih. Neka imena već su bila uklesana na spomenik s datumom rođenja, ali bez datuma smrti.

Brrrr, pomisli Monkey, naježivši se. Kao da im žele že le reći kako grob čeka na njih. Ne, nije bilo nikakvog traga, nikakve ideje. Ničega što bi mu moglo pomoći. Sjeo je na klupicu pored groba tupo tu po gledajući u njega. Odlučio  je priznati poraz. poraz. Izvadio Izvadio je mobitel mobitel i pritisnuo pritisnuo Tinin Tinin broj. Palo mu  je na pamet pamet i da bi bi mu ona mogla pom oći.

 Tina je, naime, ipak možda nešto doznala od Danijele. Između njih vlada jedna intimna mržnja, jaka i dugotrajna, vjerojatno ne izlječiva, ali možda su se negdje ipak našle. Poziv je bio uspostavljen nakon prvog zvona.

Ej ljubavi, ‘si doznala što, re kao je Monkey. Zadnja stvar koju je slutio bio je odgovor koji je dobio iz o dgovor. Glas. slušalice. Točnije - ne odgovor. Rekao sam ti da ćemo se čuti opet, uzvratio je robotski glas s druge strane linije. Monkey je na trenutak ostao paraliziran. Onda je njegovim venama prokuljao divlji bijes. Ubilački bijes. Nekontrolirana provala mržnje i očaja. Paralizirajuće oružje - onome tko za njim posegne. Monkeyja je ta pomisao ohladila. Znao je da je u svakoj bici najvažnije savladati, u prvom okršaju, jednog jedinog neprijatelja. neprijatelja. Sebe. Svoje slabosti i ograničenja. Mržnju i strast, koje onemogućuju pametne poteze. Žuč, koja ubija mozak. Monkey se u hipu pribrao, sjetivši se ratnih ra tnih pravila Lao Tsea. Pretvorio je uzavrelu krv u hladnu hl adnu smrtonosnu mržnju koja je sto puta ubojitija od bilo čega drugog. Uvijek je tako reagirao. Bijes i nekontrolirano divljanje samo su predstava za druge. Šou i razmetanje. Onaj koji šuti, koji djeluje hladnokrvno i bez emocija, taj je istinski opasan. A on je to u ovom trenutku bio. Pričekao je da se sve u njemu slegne i potom jednako

mehaničkim glasom, robotski, odgovorio. Slušam. Nadam se da sada imamo tvoju pažnju i da nećemo trebati dokazivati na što smo sposobni kao posljednji puta. Nećete trebati. Imate svu pažnju svijeta. Ali morate dokazati da je osoba koju držite držite živa ži va i zdrava. Želim ju čuti. Nekoliko sekundi je trajala tišina, t išina, a potom je Monkey čuo Ti nin glas.

Rekla je, odnosno, procijedila, samo jednu riječ. Njegovo ime. ime . Monkey...

 Tu su je prekinuli i ušutkali. Robotski glas vratio se na telefon. Mislim da će to biti dovoljno. Što želite? Znaš šta želimo. Želimo prsten koji je tvoj t voj putnik ostavio u taksiju. Monkey je gotovo izustio, “mislite Izidor Meyergold -

Meterlich?”, ali se zaustavio na vrijeme. Bolje da ne znaju koliko on zna. To mu daje kakvu-takvu prednost. Ako se bilo što u ovakvoj situaciji može nazvati

prednošću. U redu, dobit ćete ga kada ju pustite. pustite . Ne. Mislim da je to nemoguće.

U redu. Onda istovremena razmjena. Mislim da ni to nije moguće. Nema više pregovaranja i igre. Pitanje je trenutka t renutka kada ćemo te pronaći. Ako želiš da cura

preživi, igrat ćeš po našim pravilima. A vjeruj mi, ako se ne dogovorimo, dogovorimo, smrt će biti jedino što će željeti i što će zazivati zaz ivati danima. Monkey je i dalje šutio. Bio je u stupici stu pici i neće biti izlaza. U redu. Slušam. Ostavit ćeš prsten na adresi koju ćemo ti dati. Nazvat ćemo te na ovaj broj i kada te nazovemo, imat ćeš 20 minuta da se tamo pojaviš sam i ostaviš to što želimo. Zakasniš li sekundu, cura ti je mrtva. Ali što ako neću stići doći do tamo na vrijeme? Pogotovo

ako je to negdje daleko od mjesta gdje ću se tada nalaziti?  To će biti tvoj problem. problem. Jesi li upamtio. Kada Kada te nazovemo, a to može biti za pet minuta ili pet sati. Dobit ćeš adresu na kojoj ćeš se morati pojaviti za 20 minuta. Koliko ja znam, u ovom gradu je toliko vremena dovoljno da se stigne od gotovo svake

točke a do gotovo svake točke b, pogotovo tako slatkom malom kriminalcu kao što si ti. Monkeyju nije bilo jasno zašto se tako igraju s njim, zašto to ne obave odmah. Ali možda su jednostavno je dnostavno takvi, takvi, imaju svoje sv oje procedure, planove, sve se mora odvijati po točno određenom redu. Da i njima treba vremena da pripreme teren i taktiku za sve mo guće situacije u kojima se mogu naći kod predaje prstena. S druge strane, iz svega što je čuo, shvatio je do oni pojma ne maju gdje je. Kako ću znati da ćete pustiti djevojku kad ostavim prsten, upitao je. Prvi puta je s druge strane u robotskom glasu s

kojim je pričao čuo trag emocije. Bilo je to čisto zlo i sadizam. Uživanje u tuđoj boli i nemoći. U tome i je stvar. Nećeš znati.

Izidor se ugodno smjestio u svom kabinetu. Stavio je noge na stol, ruke pod glavu i prepustio se sanjarenju. Bila je to njegova uobičajena poza za meditacije, maštu i dokona razmišljanja, re -

zervirana za trenutke u kojima je osjećao potrebu da malo dublje promisli o životu. S nogama na stolu, Izidor se pretvarao pretvara o u filozofa. Grci kažu da filozofija počinje iz čuđenja, iz zapitanosti, a život je, naročito tih godina, ljudima dao obilje povoda da se zapitaju o svemu i svačemu. Ako je ikada i kada čovjek dospio na krajnje granice svojih mogućnosti, u dobru i u zlu, bilo je to u Drugome svjetskom ratu i nakon njega. Čovječanstvo se nikad do tad t ad nije srelo s tako velikim zločinima i tako velikim kaznama, takvim posrnućima i takvim trijumfima, takvim patnjama i takvim sre ćama. Jer, jedno je drugom vodilo. Nema uskrsnuća bez smrti, nema humanosti bez iskušenja, nema mržnje bez ljubavi. Sve je to povezano, mislio je Izidor, kojega je život bacao gore -dolje, i bivao svjestan da tek povezivanje tih odnosa daje čovjeku osjećaj punine, i osjećaj sreće, kad se izvuče iz neke nevolje. Samo su, mislio je, rutine smrtonosne i nema gore kazne od dosade. U tom je položaj u, koji ga je nekako automatski navodio na

bezbrižnost, Izidor često i rado razmišljao o prošlosti. Ali on o n nije bio neki filozof povijesti, mislilac koji bi stvarao generalne ge neralne zaključke o velikim politikama, vođama, ratovima. Njega su više zanimale za nimale fine niti iz kojih se tkaju svakodnevni, obični, mali životi. Ono što zovemo sudbinama malih ljudi, u vidljivoj, ali teško te ško odgonetljivoj ovisnosti naspram silnica velike povijesti. Izdidor je u svojim

mladim godinama vjerovao kako povijest vuče neka silna, nevidlj iva ruka, kako njome upravljaju neke skrivene, ali snažne silnice. Kasnije je shvatio da  je pogriješio. Da stvari idu drugačije. Nakon čitavog života posvećenog proučavanju povijesti, jer Izi dor je bio ugledni profesor povijesti bečkog sveučilišta, došao je do spozna je da, zapravo, nikakve nikakve sile ne upravljaju poviješću. Da  jest i postoji politička povijest, ekonomska povijest, umjetnička povi jest ona nepisana, građanska, ljudska, pojedinačna pojedinačna povijest. Da D a je u toj gomili sila i silnica teško odrediti koja je bila presudna da nešto krene u određenom smjeru. Evo. Tehnološki najnapredniji narod prošlog stoljeća, čije je čitavo društvo sazdano na razumu i racionalnosti, čiji su filozofi izgradili jasan sustav etičkih vrijednosti, čiji su umjetnici stvarali remek djela kojima se i danas

divi ostatak čovječanstva, povjerovao je najobičnijem propalom soboslikaru, ljudskoj karikaturi s blago hipnoti čkim pogledom. Dopustio je da ga odvede u najužasniji rat koji je harao zemaljskom kuglom i u njegovo ime bez razmišljanja raz mišljanja počinio zločine kakve ljudska vrsta do tada nije vidjela. vidjela . Eto, baš ovi ljudi vani, mi slio je Izidor, možda su baš oni potomci onih istih koji su bez razmišljanja prijavljivali svoje susjede da ih odvedu u logore. Možda su baš njihovi preci bili čuvari koji su bez razmišljala otvarali kante s plinom koji će pobiti tisuće i tisuće ljudi. Izidoru je povijest nacizma bila opsesija, iako nikada nije pre-

davao 20. stoljeće. Bio je stručnjak za srednji vijek, a na njegovu opsesiju razdobljem Trećeg Reicha, onim što mu je prethodilo i onim što je slijedilo poslije, znanstvena zajednica za jednica odmahivala je rukom. Nije da ih nije zanimalo. Željeli Želj eli su zaboraviti. Iako je posao povjesničara da pamti u ime svih. Izidora Iz idora to nije smetalo. Neslužbeno bavljenje tim t im razdobljem povijesti davalo mu je veću slobodu, izgledalo je kao hobi, a ne posao. Baš kao što neki odlaze na utakmice nedjeljom ili se spuštaju divljim rijekama za vrijeme godišnjeg odmora, Izidor je odlazio u prašnjave knjižnice i arhive, razgovarao sa svjedocima, putovao u razne dijelove

zemaljske kugle tražeći odgovore na koje ustvari nije znao ni pitanja... Točno tako, tražio je odgovore na koje ustvari nije znao ni pitanja. Njegova majka frktala je nosom na izbor njegova zanimanja. Pobjegavši iz radničkog raja koji se zvao Jugoslavija, razvila je biznis s antikvite tima. Izidor se ni ne sjeća kako, bio je mali. Sjeća se

samo da su se puno selili. Nije željela da se bavi poviješću, jer, je r, kako je rekla, povijest je hladna i bezosjećajna, u povijesti nema mjesta za s jećanja, ona je ogoljena na činjenice i takva, bez osjeća ja ljudi koji su tu povijest proživljavali, bezvrijedna i neistinita. - Ono što čitaš, ma bio i najprecizniji, najprecizniji , najtočniji dokument, uvijek je samo zapis oko kojega su se složili neki ljudi, ili ga je napisao jedan  jedini. No sasvim svejedno, iz tog je papira uvijek izbačen osjećaj, izbačena je duboka motivacija ljudi koji su ga proizveli. Ti možeš shvatiti njihov poriv u nekom osnovnom smisli, ali dalje od toga, dalje ne možeš. Evo, reci mi Izidore I zidore - zapitala bi ga - kad vidiš papire koje je potpisivao Adolf  Eichmann, kojima je tisuće ljudi

upućivano u logore iz kojih više nije bilo povratka, možeš li u tom dokumentu vidjeti i naznake je li tog istog Eicmhanna morila savjest dok je to potpisivao? Iz golog papira, pa i iz njegova

vlastoručnog potpisa, to se ne može vidjeti. Možeš li vidjeti kako je izgledalo njegovo lice dok je to potpisivao? Je li uopće te ljude, koje

 je slao u smrt, smatrao smatrao ljudima ljudima ili ih je tamanio tamanio onako onako kako mi mi tamanimo insekte. Uo stalom, komu je uopće palo na pamet da  jedan insektici insekticid, d, a to je Ciklon Ciklon B bio bio izvorno, primijeni na ljude? To To

ti povijest, dragi moj, ne može odgovoriti, ona se ne može uživjeti u to, Nijemci lijepo kažu hineinf uhlen, suosjećati... Izidor se nije žalio sporiti s njom. Pa i ona je živjela od povijesti. Nisu li sve te njene lijepe slike, namještaj i nakit kojima je trgovala ustvari dio povijesti? Nije li i njeno zanimanje na neki

način proučavanje povijesti ? Da, odgovorila bi ona, ako bi joj natuknuo tako n ešto, ali ja se bavim onim lijepim, onim možda najboljim što je povijest osta vila,

 jer svaka stvar koju prodajem, prodajem, nosi neku uspomenu. uspomenu. Možda je ona nama nevidljiva, ali utisnuta je u nju. Čuvajući tu stvar, kupujući  je ili prodajući, posredujući posredujući od jednog vlasnika do drugog, mi zapravo čuvamo duh koji je tu stvar, tako ta ko lijepu i poželjnu, stvorio, a van duha u biti nema ničega. U tvojim golim činjenicama nema mjesta za uspomene ili su one beznačajne. Izidor joj nije htio proturječiti, osim u jednom je dnom argumentu. Ci jelo djetinjstvo bio je okružen okružen predmetima iz starina. Je li stvarno stvarno imao šanse da se ne zaljubi u povijest? Na to pitanje Sara nije imala odgovora.

Izidora je mučilo još nešto. Silno ga je mučilo. Nije imao oca. Nije imao svoju osobnu povijest. Znao je samo da je nestao negdje

poslije rata u Jugoslaviji. Sara nikada nije željela reći tko je on. Ni pričati kako je preživjela rat. Jedino bi ju, s vremena na vrijeme, vidio kako ljubi smiješni, stari, bezvrijedni prsten s ugra u graviranom lubanjom i zmijom . Bio je od željeza, pretpostavljao je Izidor (jer, Sara mu nikad nije dala priliku da ga bolje pogleda) ili, u najboljem

slučaju, od nekvalitetnog srebra... Sva njegova propitkivanja o ocu završavala su šutnjom. Taj zid Izidor nikada nije uspio probiti. R ujući, katkad opsesivno, po arhivima, izvještajima, pa i sudskim spisima prošvercanim iz Jugoslavije, nikada nije naišao na neki opipljivi trag. Možda je zbog toga posebnu pažnju u svojim istraživanjima o Trećem Reichu posvetio projektu Lebensborn. Ta djeca bila su posijano sjeme

buduće nadrase. Završili su kao izopćenici i zopćenici i podljudi. “Prst sudbine”, rekli bi ljudi, a Izidor Izi dor je znao da se umiješala neka od nevidljivih sila koja upravlja poviješću. I nitko od njih nije imao oca. Odnosno, nije znao za njega.  Također, o Lebensbornu se nije pričalo. Sa strane, povjesničarske strane, bila je to t o tek jedna od mističnih ludosti nacista, povijesno zapravo uglavnom beznačajna.

No Izidor je ipak nalazio naznake i za smjelije tvrdnje o tom projektu - katkad bi naletio na vrlo čvrste pretpostavke po kojima

nije bila riječ samo o suludom eksperimentu, o izgovoru za parenje i seks lijepih nordijki i SS oficira ofic ira čistog germanskog porijekla. Postojao je, naime, još jedan projekt na čije bi tragove s vremena vre mena na vrijeme nailazio. Projekt u kojem se spominjala struktura DNK, njezino mijenjanje, stvaranje iz ostataka DNK novih ljudi, prave nadrase.

 Jedino što o tome tome nije bilo nikakvih dokumenata, dokumenata, što je Izidora navodilo na dodatno čuđenje, stvarajući u njemu nove sumnje. Jer, nacisti su bili iznimno pedatni. Kao da je Lebensborn unutar Lebensborna Lebensborna vodila moćna moćna grupa unutar nacista. Netko tko je imao skriveni cilj.

Sjedio je tako i razmišljao o svemu s vemu tome. O konačnom sukobu s majkom koji će ga zauvijek zauvije k promijeniti. Istražujući tajni projekt Lebensborna, nekoliko nekoliko puta je naišao na spomen simbola zmije i lubanje. Nije se obazirao na to, sve dok u jednom dokumentu, odba-

čenom na rub ruskih arhiva, ruski arhivi su bili presudni kada su se otvorili nakon pada berlinskog zida - nije naletio na sliku prstena s lubanjom i zmijom. Bio je isti kao i onaj koji je imala njegova majka.

Samo što je, za razliku od njenog, bio zlatan. Suočio ju je s tim. Optužio ju je. Ona je šutjela. A onda je iz nje krenulo. Ispričala mu je priču o četiri godine iza zida, o bijegu, o domu za siročad i na kraju o njegovom ocu Izidoru Meterlichu. Sve mu je rekla, osim jedne jedine činjenice. No, nije mu ništa rekla o tajnom kovčegu skrivenom u obitelj skom mauzoleju. Izidor je, ljutit kao pas, napustio dom. Drugi dan je podnio zahtjev da se njegovom prezimenu doda i Meterlich. Po njegovu ocu. Sve dokumente promijenio je na to ime.

Pomirio se s majkom i teškom mukom namolio ju je da mu m u da prsten. Bila je to jedina uspomena na njegova oca i želio ju je imati.  Teška srca odvojila se od njega. Kada je bio sam, zagrebao je prsten. Bio je zlatan. Baš kao i onaj na slikama iz ruskih arhiva. Majka više nije željela ništa reći o tome, ali Izidor je odlučio krenuti drugim putem. Sutra je putovao u Bergen, najveći centar Lebensborna.

Monkey je čekao poziv. Iz dubine želuca dizali su mu se valovi bijesa, ali on ih je potiskivao, snagom čiste volje. Stupica je gora od napada premoćne skupine na ulici. Uz dobru taktiku, više struko nadmoćne napadače možeš razbiti - serija preciznih udaraca, dobro odmjereni ciljevi, od najjačeg ka slabijem, pogađanje bolnih točaka, u toj je igri i gri Monkey bio majstor. Ali, što učiniti kad ti skupina robotoidnih robotoidnih majmuna otme djevojku? Nemoć je Monkeyj a boljela i ponižavala. Sjedio je nasuprot mauzoleju i očajnički želio zapaliti cigaretu. S vremena na vrijeme je pušio, ali od kada je s Tinom, nije za palio nijednom. Ustupak u ime normalnog zajedničkog za jedničkog života. Normalne budućnosti. Odrekao bi se puno tog a da bude s njom, pa mu cigarete nisu bile preveliki problem. Ali, sada, sada mu je očajnički trebala. U razmišljanjima o nikotinu neočekivano ga je prekinuo dolazak jedne sjene.

Starija gospođa došetala je s kanticom vode i metlicom me tlicom i počela čistiti grob pored mauzoleja. Monkey ju površno pogleda. Vjero jatno je imala više od 80 godina, godina, ali energični pokreti pokreti kojima je čistila grob nisu to odavali. Gospođa je imala impresivan zamah ruke, vidjelo se da je vrlo vitalna i da joj je kondicija iznad razine koju bi čovjek očekivao u toj dobi. S vremena na vrijeme pogledavala je Monkeyja, prvo sa sum-

njom, a onda znatiželjno. Mladi gospon, bi vi meni pomogli, pitala ga je. Monkey je kimnuo glavom i ustao. Nemrem se saginjati, bi počupali ovu travu tu? Znate, nije me dugo bilo pa je narasla.

Monkey je ne razmišljajući kleknuo na koljena i počeo čupkati travu. Pedatno i ustrajno. Kao da o tome ovisi njegov život. Tre balo mu je nešto da mu skrene pažnju s prokletog mobitela koji nikako da zazvoni. A recite - nastavila je gospođa znatiželjno - vi ste nekaj u

rodu s familijom, joj ne znam kak se zovu... Upitala je to upućujući mu prilično pronicljiv pogled, bar mu se tako ta ko učinilo. Monkey odmahnu odmahnu glavom. Razmišljao je da joj izmisli neku priču o Meyergoldima i zašto ga zanimaju. Palo mu je na pamet da slaže kako se netko njegov raspituje za kupnju grobnice pa je čuo da se eto baš ta prodaje. No, onda pomisli - bakica možda zna

kakav je status grobnice pa će joj biti još sumnjiviji. Možda ga i prijavi upravi groblja, što ga ne bi smetalo, baš ga briga, ali mogu poslati kakvu grobljansku ekipu da obrati pažnju na ma uzolej Meyergodlovih. U zadnje su vrijeme, naime, na Mirogoju učestala obijanja grobnica, Branko mu je, u pauzi jedne od svojih zadnjih  jazz sesija, ispričao s čuđenjem kako su su neki klinci nedavno obili  jednu grobnicu grobnicu kako kako bi s lubanje skinuli skinuli zlatne zube. Pa Pa su ih uhvatili. Ljudi doista svašta kradu, sijevnu mu kroz glavu - neki je lik nedavno u Dalmaciji razmontirao 60 metara visok stup za mjerenje vjetra, i prodao ga u staro željezo. Brzo su ga uhvatili.

Monkey zato odustane od pokušaja da petlja ovoj mirogojskoj miss Marple.  Jednostavno,  Jednostavno, nije imao snage za nove laži, a gospođa je bila znatiželjna i sigurno bi imala milijardu pitanja i potpitanja. Zato se

samo, bez riječi, sagnu prema travi koja je nikla pored groba koji je gospođa gospođa pokušavala dovesti u red. Kad je počupao travu, ustao je i ispravio se. Gospođa je naspram njega bila jako mala. Djelovala je j e neobično sićušno. -

Fala vam lepa, bi vas mogla kak nagradit, upitala je

vadeći novčanik. Monkey odmahnu glavom. Iskreno, volio bih cigaretu, ali sumnjam da imate.

Gospođa ga je pogledala, a zatim prišla grobu. Iza nadgrobne ploče izvadila je plastičnu kutiju, unutra je bila spužva, valjda za čišćenje groba, još jedna metlica i četkica, neke krpe, a ispod toga svega kutija crvenog Maribora i šibice. Šok i nevjerica, pomisli Monkey. Šok i nevjerica. Bakutaner veličine vjeverice puši crveni Marlboro. Kamo ide ovaj svijet? Ne smem pušit, a sin i snaha me kontroliraju ko Gestapo, zato imam skrivenu zalihu. Moj Tonček i ja smo uvijek bili strastveni pušači, sve dok nije umro u mro zbog cigareta, rekla je Monkeyju. Što od raka pluća, zapitao ju je Monkey, vadeći iz kutije cigaretu i paleći prvo njoj. Što mu je bilo...? Kaj god. Pretrčaval je cestu do kioska da kupi cigarete i zgazil ga je kamion, odgovorila odgovorila je stara.

Monkey se jedva suzdržao da se ne nasmije. “Sad mu više nije ništa, pregazilo ga ko zeca, a baba dimi kao tvornica.” No bakica se smijala piskutavim iskrenim smijehom.  To su vam ti paradoksi. paradoksi. Zato si ja nekak mislim zašto

prestati pušiti kad te ionako može zgaziti kamion. No sin i snaha su doktori, a s doktorima se ne da razumno razgovarati. Sve luđaci,

zato imam svoju tajnu zalihu u svom tajnom pretincu na grobu.

Monkey ju je začuđeno pogledao. A onda mu je sinulo.

 To, baka, bok bok te poživio, pomisli pomisli radosno.  Jedva se suzdržao da je ne zagrli zagrli i poljubi. Ali morao je ostati ostati pribran i ne skretati pažnju na spoznaju koju je upravo stekao pu kim sluča jem. Zato je nastavio čavrljati čavrljat i sa svojom novopečenom prijateljicom, pušeći i održavajući konverzaciju oko besmislenih pitanja.

U glavi je brojao minute. Prošlo je više od sat vremena od kada su ga zvali. Znate li kojoj obitelji pripada grobnica, zapita. Obitelj Fressner, reče baka. Monkey odmahnu glavom. Mislim na Meyergolde... Meyergol de...

 Ta riječ otvori gejzir sjećanja. O da, da, fina familija, sjećam ih se. Imali su, tak, kćer mojih godina, ustvari bila bi mojih godina da je preživela. A možda i  je. Njih su odveli ustaše, to znam, al se pričalo da nju nikad nisu našli. A posle se opet pričalo da je da je preživela rat pa je posle pobegla pobegla u inozemstvo...

 Tu načas prekide, prekide, pogledavši Monkeyja sa simpatijom. simpatijom. -

Dajte si zemite cigarete, bum donesla druge. Tak finog

dečka nisam već dugo srela. Svaka cura bu sretna s vama,

objasnila je stara dodajući kako ide na autobus. aut obus. Monkey je gledao za njom i ponovo prišao mauzeleju. se pod njega, Pregledavao ga  je sa svih strana, zavlačio se provlačio ruke tražeći bilo kakvo tajno skrovište. Ne, pomisli, to bi bilo prejednostavno i ne bi preživjelo. tr ažio Ponovo je počeo gledati sam spomenik, pritiskao je slova, tražio neki tajni otvor, ali ništa. Otišao je s druge strane groba gr oba i pažljivo prošao rukom po glatkom mramoru. Osjetio Osjet io je pod pr stima neravninu. To mu se učini mogućim m ogućim putokazom. Noktom je odmaknuo prašinu, točnije crnu tvar koja je skrivala pukotinu. Čistio ju je prstima sve dok nije otkrio pravokutnik veličine pretinca za urnu. To ga je ga  je otkriće vrlo ohrabrilo. No kako ga otvorit i ? Treba mu neki alat alat.. Pretraživao je izme đu grobove, skoro sva ki je imao neku vrećicu skrivenu između spomenika i groba, u većini su bile metlice, kantice za vodu, spužve. Tek je u jednoj našao metalnu žlicu za struganje žbuke. Uzeo ju je i snažno zagrebao po mramoru. Ništa. Pokušavao je

silom otvoriti pretinac, ali bilo je teško. te ško. U jednom trenutku žlica je pukla, ali se pretinac otvorio dovoljno da u njega uvuče prste. Gurao je silom, sve dok mehanizam nije popustio. Pred njim se ukazala ladica. Pred njim je s tajao neobičan, starinski kovčežić.

Monkey ga je uzeo u ruku. Bio je fino izrađen, ali sumnjivo pretežak za njegovu veličinu. Pored ručke na mjedenom okviru  jasno je vidio ugraviranu malu malu svastiku. svastiku.

Izvadio je kovčežić, zatvorio grob i krenuo prema gradu. D ok je sjedio u taksiju koji ga je vozio prema centru, pretpostavljao je da

će iz centra najlakše najla kše doći do bilo koje lokacije u gradu gdje mu kažu. Pregledavao je kovčežić sa znatiželjom znatižel jom kakvu je rijetko osjećao. Nije mu bilo jasno kako se otvara, ali nije ga bilo ni briga.

Imao je nešto vrijedno za trgovanje i da spasi Tinu ako im prsten neće biti dovoljan. Kad je izašao iz taksija, zazvonio mu je mobitel. Dođi na školsko igralište u Utrinama u Novom Zagrebu, rekao mu je robotski glas s druge strane.

Monkey je grozničavo razmišljao dok ga je taksi vozio prema Utrinama. Brzo je obavio dva telefonska poziva. Pretpostavljao je da je organizacija koja stoji iza svega ovoga

močna i jaka, ali nije pretpostavljao da mu mogu prisluškivati mobitel. Osim ako nemaju nekoga u tajnim službama. A i tada bi trebalo puno novca i volje da se takva operacija pokrene. Znao je da su dobro odabrali mjesto za razmjenu. Mnogo visokih zgrada i nebodera u daljini odakle ga se moglo motriti. P ješačka zona

okružena brzim ulicama. Situacija je idealna za njih.  Jednostavno,  Jednostavno, to je vrlo vrlo dobro mjesto mjesto da lako lako preuzmu robu, i da istovremeno oduzmu mogućnost zasjede i praćenje. Pogoto vo

zato što su nepoznati protivnici znali da je Monkey solo igrač. Ustvari, da i nije neki igrač, već samo mali znatiželjni bivši huligan. Zazvonio mu je mobitel. Stari prijatelji i onaj neodoljivi, robotozirani glas. Koji je,

prema običaju, sadržavao dovoljno zapovjednu notu da ipak ipa k ne bi bio posve beživotan. Glas je ispaljivao zapovijedi u obliku kartkih formula: Doći ćeš do nogometnog igrališta. Kod gola na južnoj

strani ostavit ćeš prsten kod stative. Nakon toga ćeš se izgubiti. Monkey se naljuti na činjenicu da mu ti idioti opet traže nešto, a ne nude ništa. Odnosno, traže sve, a ne daju ništa. Želim dokaz da je da je živa, reče. Opet ta igra. Ništa ti ne garantira da će biti živa kad ostaviš ono što je naše, ali dobro, odvrati odvrati glas. Ipak, Monkey je shvatio da se u prostoriji u kojoj je bio vlasnik glasa nešto zbiva. Na trenutak je zavladala tišina. Poslije toga se začula kratka rečenica: -

Dobro sam, nemoj...

Nije dovršila misao, ali Monkey je točno znao kako je trebao glasiti nastavak.

... Nemoj poslušati šupčine! Ali lako je biti hrabar i umrijeti. Treba biti hrabar i preživjeti.

Monkey odluči nastaviti igru. Gdje ćete mi ju predati, pitao je kada se robotski glas vratio na telefon. Nazvat ćemo te kada predaš ono što je naše.... naše. ... A možda i nećemo. Nemaš izbora.

Monkey je šutio. -

Dobro, uzvrati suho. Paleći bakin poklonjeni Maribora, krenuo je prema nogomet-

nom igralištu. Scena je bila tako obična i tako ta ko jebeno čudna da bi svakom šetaču morala upasti u oči. Ali nije, nikome. Osim Monkeyju. Dečki su igrali nogomet. Osam protiv osam. Ništa čudno za  jedno nedjeljno nedjeljno po slijepodne. Dečki iz kvarta, između 30 i 40 godina, haklaju nogač. Poslije će - tako to biva u tim kvartovskim škvadrama - na pivo i trač partiju pa rtiju protiv supruga. Slika kakva se odvija u svakom drugom kvartu u ovoj zemlji svake nedjelje.

Osim što su ovi dečki stvarno trčali, njihovi bicepsi bili su napeti i čvrsti, njihovi trbusi ravni, rav ni, nitko nije imao bradu staru tri dana, nitko nije imao dugu kosu, svi su bili kratko ošišani, fizički fit i čak nisu ni psovali dok su igrali. Izgledali su kao utrenirani profesionalci. Ili kao vojska. Zajebana vojska. Monkey se nasmije u sebi. Ovi se skrivaju kao djevice u kuple-

raju. Vidiš ih iz aviona. Prišao je južnom golu. Na sebi je osjetio, oštar poput lasera, motreći pogled golmana. Vjerojatno i svih ostalih igrača, u o obje ekipe.

Prišao je rubu igrališta, i ostavio prsten pored stative. Nakon toga je, ne okrenuvši se, krenuo s igrališta. Nije prošla ni minuta, a mobitel je ponovo zvonio. Ovoga puta, Monkey je bio taj koji je prvi progovorio. Gdje da ju pokupim? Rekao sam ti da ćemo vidjeti hoće li biti tako. Ustvari,

morat ćeš čekati. Možda zauvijek, rekao je robotski robotski glas i nasmijao se. Zlurado i zlobno. Slušaj me, šupčino. Ostavio sam ti prsten po dogovoru, dogovoru, ali ako misliš da sam kreten koji je mislio da se gov na poput tebe

drže dogovora, malo si se zajebao. Hoću curu i putnika. Odmah. Ili nećeš naći ono što tražiš i za što ti je prsten samo trag. Jer to što tražiš je kod mene. I reci nabildanim kretenima što glume fudbalere da ne pokušavaju ništa. S druge strane vladala je šutnja. Ne blefiram. Tražili ste u kući. Zaboravili ste da su Meyergoldi imali i grobnicu. Veliku kao kuća. -

Moram se konzultirati. konzultira ti. Uostalom, kako da znamo da to

što imaš mi tražimo? U tome i je štos pederu... Ne znaš. Jer ne znaš ni št o tražiš, gazda ti nije rekao, samo je rekao prsten. Je li tako pederu.

Ne gospodariš ti situacijom, zaboravio si da ti držimo curu, ali po nesigurnosti u glasu Monkey je znao da je u pravu. Imaš deset minuta da se konzultiraš s gazdom. Ustvari krivo mi je što tu pregovaram s nekom drugom ligom od igrača. Glas nije reagirao na uvrede.  Trebat će mi duže. Gazda ne ne komunicira komunicira telefonom. Imaš 20 minuta, to je dovoljno da se stigne do bilo koje lokacije u ovom gradu. Je li tako ? Sada požuri šupčino, re kao je Monkey i sklopio slušalicu. Zatim je okrenuo i nazvao naz vao nekoga, šapućući. Pričekao je odgovor s druge strane. Sklopio je slušalicu i potom, kratko, rekao: Crni džip, registracija DA8981TŠ. DA8981TŠ. Čovjek na vrhu nebodera odahnuo je, spustivši nakon toga vojni dalekozor visoke rezolucije. Bio je to prijatelj Monkeyjevog

oca, Sven, Opak snajperist. Točnije, nekadašnji snajperist, a sada pasionirani promatrač kroz dalekozor. Ponajviše zgodnih djevo jaka koje se vole skidati kraj rastvorenih zavjesa. S vrha nebodera on je pažljivo, spreman da pomogne ako zatreba, pratio cijeli scenu primopredaje. Nekoliko njegovih prijatelja - dakako, kolega voajera - promatrali su aute na

parkiralištima oko igrališta. Monkey im je rekao da traže crni džip ili kombi koji će naglo i žurno krenuti nakon što Monkey kaže “sada”. Znao je da nabildani tipovi nisu maštoviti i da se vole držati shema. A shema je bio crni džip ili kombi. Znao je i da, raspolažeš raspolaže š li golemom silom, nije teško podcijeniti protivnika. To je skoro s koro običaj. Vrlo glup običaj. I vrlo raširen. Za njih, on je bio samo obični mali bivši huligan. Ali zaboravili su da su pretukli zagrebačkog z agrebačkog taksistu. I zaboravili su na solidarnost.

Kada se takvo nešto dogodi, naime, pet stotina zagrebačkih taksista postaju vojska spasa - oni kreću u osvetu. Štite svoga brata.

Zato snažni ljudi robotskog glasa nisu imali pojma da crni džip daruvarske registracije promatra 500 zagrebačkih taksija, izmjenjujući se u njihovom praćenju...

Izidor je doputovao doputovao u Bergen u ranu zoru. Odsjeo je u

Veneziji, simpatičnom malom pansionu u kojem je odsjeo već ve ć nekoliko puta. Pansion je bio nekako intiman, topao, osoblje ga je

odmah nakon prve posjete upoznalo i zapamtilo, pa se gore osjećao kao kod kuće. Male vinjetice V enezije, slike talijanskih slikara, Canaletta, Tintoreta, Giotta, kopije, ali vrlo efektne, davale su mu neku čudnu mediteransku toplinu koja je ovdje, na hladnom sje -

veru Europe, bila baš dargocjena. Osoblje se prema Izidoru ponašalo gotovo kao prema ob iteljskom prijatelju, što mu je bilo od pomoći u situaciji posvemaš nje dezorijetnacije. Nije znao od kuda da počne. Sve arhive, sve notice, sva svjedočanstva koja je mogao prikupiti iz Bergena, Berge na, već je odavno imao u svojim tekicama, snimljena na diktafonu, napi sana. Ništa u njima nije upućivalo niti na jedan je dan drugi trag. Pretpostavljao je da postoji i dio arhiva skriven od javnosti, mnogo je indicija koje je

usput pokupio svjedočilo o tome, ali do tih arhiva nikako nije nij e mogao doći. U dolasku do dokumenata koji su ga zanimali ispriječile su mu se i neke druge, gotovo nesavladive prepreke. Izidor, naime, svoj projekt nije mogao opravdati nekom velikom

znanstvenom važnošću zbog koje bi mu se dao barem ograničeni pristup dokumentima koji su nedostupni javnosti. Je dino što nije pregledao su novinski arhivi, ali u njima, osim neke protokolarne

vijesti, ionako ništa nije mogao naći. Prisjetio se početaka istraživanja. Kada se prvi puta počeo baviti Lebensborn projektom, nevoljko je, i preko volje, prelistao novine iz tog razdoblja. Osim propagande, malo se tu što moglo

iščitati. Naveliko su se isticala poželjna obilježja nove rase, koja bi bila spremnija od ijedne druge u povijesti, oduprijeti se svim

iskušenjima i dati žestokog otpora svakom neprijatelju. Hvali lo se germansko pleme, arijanska loza, ljudi plave kose i očiju, očiju , uopće, svijetle puti, aristokracija ljudske rase. Isticalo se kako će oni uništiti boljševizam, judaizam i sve druge korozije na tkivu zapadne civilizacije. Hvalilo se Hitlera i Himmlera. Uo pće, klasična nacistička propaganda, pomiješana pomiješana s dosta eugenike, eu genike, genetike u ranoj fazi, i simplificiranih vizija čovječanstva, rase, krvi i tla. No, Izidor je pomislio da se možda ipak prerano predao. Odlučio je pokušati ponovo. Sada sa svim znanjima i dokumentima koje posjeduje nakon dugog traganja, možda ipak

otkrije nešto što mu je do sada promaklo, kad je vladao s manje znanja o materiji. Nešto što mu je bilo pred nosom, a on to nije vidio. Jer da bi nešto vidio, moraš znati što gledaš, inače će ti biti mutna mrlja kao i svakom drugom. Ono što nemaš najprije u umu, u znanju, teško možeš imati u oku. Ta mu se spoznaja činila ohra brujućom. Sjedio je u knjižnici koja je bila čista poput apoteke. Ništa od one prašine kojom su obavijene obavijene stare knjige i novine. Bolnički čisto. Izidor je pomislio kako bi i začetnici začet nici Lebensborna bili sretni u ovako hermetičkom ambijentu. Te ideje inače nisu bile sasvim tuđe tu đe nekim Norvežanima. Najpoznatiji među njima, Vidkum Quisling, bio je fanatični ljubitelj nacizma. Osnovao je čak i svoju religiju koju je, gle čuda, nazvao univerzalizmom. Sebe je zvao norveškim Hitlerom. Hitl erom. Sam je pozvao Nijemca da okupira njegovu domovinu, u ime

stvaranja više rase. Kako bi mu u tome pomogao, oslabio je komunikacije norveške vojske pa se Hitler ušetao u Norvešku. U Bergenu i osam drugih mjesta, razvijali su projekat umjetnog dizanja nove rase, Lebensborn... No, Izidorovo traganje zašlo je - neočekivano - u slijepu ulicu.

Izidoru se dizao želuda dok je listao lista o komplet za kompletom novina od 194 0. do 1945. U većini kompleta nije bilo ničega što bi se moglo povezati s Lebensbornom!

Kao da se pored Bergena nije odvijala najveća najve ća operacija uzgoja ljudi u povijesti čovječanstva. Kao da su svi liječnici, medicinske sestre, svi oficiri propali u zemlju. Oficiri, liječnici, medicinske sestre? Pa zar je sve to bila neka velika opsjena? Gdje su iščezli ti ljudi, pomisli Izidor. To su sve živa bića, osobe od krvi i mesa, ljudi koji imaju svoje navike, običaje, običaje , rituale... Na kako god suludom projektu radila, većina ljudi - znao je Izidor - neće odbaciti svoje navike...

U trenutku kad je to shvatio, knjižnicom je odjeknuo o djeknuo reski zvuk udarca dlanom po glavi.

Izidor se udario rukom po čelu. Tipična gesta ljudi lju di koji naglo osvijeste neku jednostavnu spoznaju koja im je cijelo vrijeme pred očima. Vjerojatno su se tako lupili po čelu Kopernik, Galileo, i drugi

likovi koji su otkrili danas jednostavne, očite istine, koje su bile službeno nepoćudne. Zvuk udarca odjeknuo je čitavom knjižnicom poput pucnja. -

Koja sam ja budala, pomislio je. Gledam potpuno

pogrešne stranice. Stranice s vijestima za nešto što nije smjela biti vijest. Ja tražim projekt, umjesto da tražim ljude. Osvježen novom spoznajom, s novom energijom e nergijom ponovo se

vratio kompletima i počeo pregledavati društ vene kronike, obavijesti o vjenčanjima i balovima. Pažljivo je bilježio i gledao materijale, uspoređujući ih s imenima i fotografijama iz svog, vrlo opsežnog i pažljivo slaganog dosjea o osoblju koje je nadgledalo i sudjelovalo u Lebensbornu. Poput nekog istraživačkog novinara trač magazini ili tabloida. Eh, da su barem onda bili u igri, mislio je, sada bih imao kompletnu društvenu strukturu oko Lebensborna, pomislio je,

valjda jedini čovjek na svijetu koji žali što nema više tabloidnih novinara. Osim naravno stotine milijuna njihove čitalačke čitala čke publike. Božični bal 1942., glavni liječnik u pratnji supruge, pored njega nekoliko lica iz projekta, večinom liječnici i sestre, civili i naočiti visoki časnik u SS uniformi. Slične fotografije nalazio nala zio je i sa drugih događaja. Uz liječnike, na njima se uvijek uvije k pojavljivao i niski čovjek u civilu, s naočalama nao čalama poput Himmlerovih. Bal 1944. godine, ponovo za Božić, ponovo fotografija SS ofi cira, plavokosog visokog ljepotana kojeg je vidio i na balu 1942. Ovoga puta, m eđutim, njegovo je lice bilo nagrđeno ružnim ožiljkom koji se protezao preko lijevog oka i obraza.

Izidor se bolje zagledao i vidio da časnik časni k nosi prsten. Nije se vidjelo kakav je, ali je Izidoru instinkt govorio da je riječ o prstenu sa zmijom i lubanjom.

Vratio se na čovjeka s naočalama. Fotografije su bile premutne da to vidi, ali činilo mu se kao da i on nosi sličan sli čan prsten kao i oficir.

Ponovo je pretražio sve starije brojeve u potrazi za oficirom i cvikerašem. Cvikeraš je bio na mnogim slikama, ali nigd je nije spomenuto spomenuto ni njegovo ime ni funkcija. Također, niti na jednoj slici nije mogao vidjeti prsten. Posljednja fotografija koju je našao, snimljena je nekoliko dana poslije božičnog bala. Doktor cvikeraš i SS oficir ispijali su pivo u kafiću. Veselo su se smiješili, iako se Izidoru či nilo da u njihovim pogledima i držanju vidi da su svjesni neminovnog poraza.

Pročitao je potpis. Hans Ingmar Stiemark bilo je ime cvikera ša, vlasnika hotela i brojnih restorana. Iza šanka je stajao natpis s imenom puba, Izidor je prepoznao da je riječ rije č o pubu nedaleko od njegovog hotela.

Ono što ga je uistinu zapanjilo bio je crtež ugraviran na štitu ispod imena bara. Bio je to znak zmije i lubanje, poput onih na prstenima. Ne vrativši komplete novina, izjurio je iz knjižnice. Nikada nije

ušao u pub u blizini svog sv og hotela. Sada je trčao t rčao prema njemu, kao da će, ako zakasni, izgubiti jedva pronađeni trag. Uspuhao se, srce mu je tuklo kao da želi iskočiti iz prsa. Nije si mogao pomoći. Uopće nije razmišljao o tome ima li ta luda jurnjava opravdanja ili ne.  Trčao je po instinktu. instinktu. Pretpostavljao je da su liječnik, cvikeraš i SS-ovac na neki način povezani u tajnom projektu lubanje i zmije, tajnom projektu Lebensborna. Znao je da ta tanka veza može dovesti do novih otkrića, povezati ih s drugima, dovesti do tajne. Ili... Nije se ni usuđivao pomisliti što ako su svi tragovi izbrisani, ako su sve veze nestale, ako se nevidljiva ruka pobrinula da nikada nitko nepozvan

ne uđe u tajne ta jne labirinte Lebensborna. Bar je bio prazan. Tek jedn a žena brisala je šank. Izidor se zbunio. Trivijalan prizor razbio mu je koncentraciju

 jer je bio u oštroj suprotnosti suprotnosti s veličinom tajne koju je Izidor rješavao pa su mu se sve postaje “križnog puta” njenog rješavanja, činile nekako otmjenije. Naručio je pivo. Nije znao kako da započne razgovor. Znate li, gospođo gospođo - rekao je nastojeći ne izgledati kao čovjek koji bi sve dao za odgovor, nego nekako nezainteresirano - što je bilo s Hansom Ingmarom. Žena ga je gledala nekoliko dugih trenutaka. Onda je odgovorila. Moj djed je strijeljan zbog kolaboracije s okupatorom. Žao mi je, procijedio je Izidor. Ona je slegnula ramenima. Kao da želi reći - hm, pa nisam ga ni poznavala.  Je li možda živ netko tko ga je poznavao? Neki od njegovih pri jatelja, ili...suradnik ili...suradnika? a? Odgovor je opet bio isti.

Nije. Svi su mrtvi. Ja sam jedina, napravljena od izdajničkog sjemena, ostala...  Tako je je rekla, a onda se gorko gorko nasmijala. nasmijala. Ona i par fotografija fotografija i pisama. Izidor ju je pitao može li ih vidjeti. Rekao je da je povje-

sničar. Slegnula je ramenima i otišla na kat. Vratila se s kutijom za cipele. Pisma ga nisu zanimala, ali fotografije jesu. Uzimao ih je

 jednu za drugom, grčevito se nadajući odgovorima. odgovorima. S njih su se često pomaljala poznata lica. Na jednoj su ponovo bili cvikeraš i SS oficir. Smiješili su se i bili zagrljeni kao prijatelji. Otraga je pisalo Hans i Karl, 1941. Nijednog drugog traga nije bilo.

Onda je na dnu kutije vidio razglednicu na kojoj je pisalo “pozdrav do skorog viđenja”. Potpis, Karl. Okrenuo je prvu stranu razglednice, poslana je iz zaboravljenog grada na kraju Europe, u donjem kutu pored slike katedrale pisalo je Agram. Zagreb.

Monkey je sjeo u taksi iscrtan i scrtan kukastim križevima. Automobil  je spretno manevrirao po gradskim gradskim ulicama, ulicama, koje koje su, prazne zbog ljeta, bile sjajan poligon za obaranje brzinskih rekorda. Povremeno

bi se poneki prolaznik okrenuo za čudnovatim vozilom pa bi ostao zapanjen - ili brzinom jurećeg bolida, ili njegovom čudnovatom ikonografijom. Nitko, naime, nije u Zagrebu vidio taksi obilježen tucetom svastika, kukastih križeva, naročito ne u sumanutoj vožnji prema sjeveru grada.

Džip se zaustavio u podsljemenskoj zoni, pred bezličnom kućom zatvorenih roleta i prozora. Takve su kuće na sjeveru sjeve ru grada pedesetih i šezdesetih gradili srednjostojeći službenici purgerskog podri jetla:  jetla: dovoljno Zagrepčani da da žive na sjeveru, dovoljno osiromašeni da ne mogu napraviti ništa raskošnije od tih, tipskih t ipskih kuća. One su, uostalom, u ono doba bile skoro statusni stat usni simbol, ako ništa, već zbog svježeg zraka zr aka koji se kroz pluća grada spuštao sa Sljemena. Dolje, kod autobusnog kolodvora, u Miramarskoj i

istočno od nje, novi je poredak radio stambene zgrade z grade za došljake srednje klase. U njima će kasnije Orson Walles snimati “Proces” po Franzu Kafki, zato jer su ga te, još sivlje zgrade, neobično snažno podsjećale na bezličnost birokratskog sustava koji se zvao socijalizam.

 Taksisti koji su prošli prošli kraj kuće izvijestili su Monkeyja da ispred kuće stoje dva džipa. Dodali su da su u svakom od njih po dvojica tipova. Ispred ulaza u samu kuću stajao je još jedan. Monkey je pretpostavljao da su u kući barem još j oš desetorica. Zaustavio se stotinjak metara ispred kuće. Čekao je pojačanje. U  jednom trenutku trenutku ugledao ugledao je kako kako s vrha vrha ulice dolazi 50- ogodišnjak odjeven u trenir ku i maskirnu košulju s velikom torbom. Otvarao je kantu za kantom, tragajući po smeću za plastičnim bocama. Odozdo je dolazio slično odjeven čovjek istih godina. Obojica su izgledali kao ljudi koji su se pozdravili s ovim svijetom i odrađuju još ono vremena što im je ostalo. Takvih je ljudi danas po Zagrebu mnoštvo. Prvih dana, prvih mjeseci, pa i godina, kopanje po kontejnerima još je bilo sramno. Svi su znali da je ljude na to natjerala ljuta nevolja, a oni su u sebi još zadržali osjećaj dostojanstva. No o pće je rasulo ubilo i dostojanstvo i osjećaj srama:

kopači po kontejnerima zadnjih su godina po Zagrebu posve prestali sakriva ti lica. U društvu je sazrela spoznaja da nema

nazad, i da očaj nema potrebu na sebe navlačiti masku ponosa.  Takvih je ljudi, često je sa žaljenjem mislio Monkey, Monkey, sve više i više: njihove tvornice su propale, njihova zanimanja su zaboravljena i

odbačena od društva. Nekad su bili ponosni tesari, strojari, metalci, radnici jakih bicep sa i jake volje. Daktilografkinje. Slagači slova u tiskarama, koji su slagali beskrajne nizove olovnih slova.

Grafičari starih tehnologija. Urari. Krojači. U novom svijetu za njih nije bilo mjesta. Njihovu vrstu pobijedila je i evolucijski nadigrala slabija vrsta - razni PR- ovi ili menadžeri, art-direktori, bizniskonzultanti, back office administratori, welness-konzultanti, welness-konzultanti, eventkoordinatori, copy- print operateri, marketinški konzultanti, of ficeficeasistenti, produkt-dizajneri. Vrsta kojoj za njihov posao nisu trebali produkti radnika, radnika, već samo prazni pra zni z rak, koji su nekom magijom pretvarali u novac. Ustvari magija je imala ime, uglavnom se zvala prevara.

Pred Monkeyjevim očima počelo se odvijati nešto neobično. Prvi je tragač za bocama došao do kante za smeće i otvorio je. Drugi mu se približavao. U oštrom oštro m ratu za preživljavanje mogao se očekivati sukob. No ova dvojica nisu se obazirali jedan na drugoga. Odjednom, učini se kako se sprema velika vel ika najezda. S dna obje strane ulice dolazilo je još nekoliko kopača po smeču. Dok su se oni približavali, obojica kopača su iz smeća izvukli bocu, rastvorili svoje torbe i pažljivo stavljali plijen u njih. Odložili su torbe na pod. U trenu je nestala njihova letargičnost i nevoljkost. Svaki je iz torbe iznenađujućom brzinom izvukao brzi , obučeni, iskusni borci, komandosi kalašnjikov. Očito su to bili brzi, starog kova.

Nije, naime, prošlo ni pola minute, minute , a spremni su ratnici munjevito prišli džipovima uperivši oružje u nabildane tipove unutra. Momci u škri pcu nisu se ni pomakli od iznenađenja. Kopači koji su dolazili s obje strane ulice također su odbacili torbe, vadeći iz njih, kalašnjikove, prastare Thompsone, Škorpione.  Još po dvojica dvojica su prišla džipovima kao pojačanje, pojačanje, a ostali su ušli u dvorište i uperili duge cijevi u tipa pred vratima. Monkey je zadovoljno izašao iz auta noseći kovčeg u jednoj ruci. Drugom je uzeo mobitel i okrenuo broj. Poziv je uspostavljen. Kratko je rekao. Hvala tata. Hvala tebi, sine, vratio si nas u život.... -

Monkey je nešto prije operacije primopredaje prstena odlučio iskoristiti svoje, u doslovnom smislu riječi, rezervno oružje - oca. Beli, bivši ratnik, čovjek koji je obožavao Tinu, nevjestu koja mu je

sina privela svrsi dajući mu životnu ž ivotnu nadu da će uskoro dobiti unuka, tim je pozivom napokon dobio toliko željeni smisao. Četiri je duge godine proveo po svim ratištima Hrvatske. Nije bio predator. Imao je jak osjećaj za braniti svoje. Nikad mu nije bilo teško pomoći ljudima, žrtvovati se, uskočiti, podmetnuti leđa. Nije radio za novac. Bio je čovjek starog s tarog kova, jedan od onih kakvih je danas sve manje, a u dogledno ih vrijeme uopće neće biti jer će nestati pod najezdom yuppijea, onako kako su Inke nestali pred

najezdama europskih osvajača, konkvistadora nove zemlje. Beli je lako skupio radosnu vojsku. Bivše branitelje. Ljude od 40, 50,60, go dina na čijim je leđima stvorena zemlja, koji su snagom volje bacili na koljena petu vojsku Europe, i koje je društvo kasnije, u znak zahvalnosti, zaboravilo, bez da im kaže hvala. Zaboravilo i pretvorilo u socijalne slučajeve, slu čajeve, bolesnike koji pate od PTSP-a, pijance koji po birtijama dosađuju ljudima ratnim pričama koje nitko ne želi čuti. Iako većina njih nikada nije ni tražila da im se kaže hvala, niti da ih se tetoši i pazi i pretvori u povlaštenu kastu, tek malo ljudskog poštovanja poštovanja za ljude od akcije koji žive u zemlji u kojoj akcije nema.

Upravo ti dečki, bez vojnih znanja, ali s ratom iza sebe, sada su držali u pat poziciji nekakve zaštitare, uvježbane specijalce s glavama pretvorenim u vojne sheme.

Monkey je stajao pred kućom čekajući poziv. Mobite l mu je zazvonio. glas. -

Spremni smo za razmjenu. Reci mjesto, rekao je robotski

Neće biti potrebe, pred kućom sam, rekao je Monkey, otvorio vrata i ušao u kuću.

Monkey je samouvjereno ušao u polumračnu sobu. Sad je već bio prilično siguran koga će tamo zateći. za teći. Uvijek sam sentimentalan kad vidim vi dim staro, dobro društvo, reče Monkey, s očitom ironijom. U sobi je bilo poznato lice. Tip s vampirskim očima. Za stolice su bili zavezani Tina i njegov putnik. Bio je to Izidor Meyergold-Meterlich. Ako je tip bio iznenađen razvojem događaja, nije to pokazivao. Zadovoljstvo je moje, reče, pa doda: Nitko da ne dođe do prijatelj drag.

Monkey je u ruci držao teški kovčeg gledajući ga hladno. Molio bih te da ih odvežeš, reče. Ne dolazi u obzir. Ne, sve dok ne predaš ono što tražimo, odgovorio je tip.

Monkey ga je pogledao u čudu. Čovjek očito nije bio upućen u razvoj događaja. Mislim da nema smisla da gledaš kroz prozor, reče.  Tvojih dečki više nema. nema. Drugo i važnije, dovedi mi mi šefa. Ne treba, rekao je glas s jakim njemačkim akcentom. Kroz vrata je, u kolicima, ušao uša o starac od stotinjak godina. Bio  je to posve ćelav starac, pun pun bijelih staračkih pjega. Preko Preko lijeve strane njegova lica rastezao se dug i ružan ožiljak. Možeš ih odvezati. Ima ono što traž imo, rekao je zapovjedno robotolikom. Nabildani tip odvezao je Izidora i Tinu.  Točno je da da imam ono što tražite. Ali, bojim bojim se da to

nečete dobiti, odgovorio je Monkey. Možda se dogovorimo, reče starac pa zamišljeno ponovi. Možda se dogovorimo... Ruku je mirno spustio do džepa, izvadivši iz nje cigaretu. Opori dim i teški miris lošeg duhana, koji čovjek ne bi očekivao kod takvog čovjeka, proširio se cijelom prostorijom. Vidjevši čuđenje na Monkeyjevu licu, starac je sam ponudio objašnjenje. Ruski duhan. Jedino što te može održati budnim na -40. I votka, objasnio je starac. Ponudio je Monkeyja cigaretom.

Monkey je uzeo i pripalio. Nije mogao odoljeti iskušenju.  Težak, jak duhan duhan ispunio mu je pluča. Osječaj je bio užasavajući.

Gore no što je mislio. Tjerao ga je da iskašlje utrobu, ali suzdržao se.

Krajičkom oka Monkey je vidio da ga Tina prijekorno gleda. Ipak, procijenila je kako joj je šutnja u ovoj situaciji vrlo inteli gentno rješenje. Zapodjenuti svađu zbog duhana sada bi bilo neinteligentno. Nikad mi se nisu sviđali Rusi, reče Nijemac. - Ali u

 jednom su nenadmašni. nenadmašni. Izrađuju stvari koje služe svrsi. je dnostavne. Sputnjik, Lada, Lada, Besprijekorno. Gru be, ružne i jednostavne. Kaćuše... Ali obavljaju funkciju. Tako sam i preživio. Obavljao sam tre bala poslije rata u Istočnoj funkciju. Funkciju koja im je trebala Njemačkoj. Ostavi ratnu epopeju ratnih zločinaca i rashodovanih špijuna za unuke doma, to me ne zanima, hladno je odgovorio Monkey povlačeći dim. Znam, zanima te dogovor. Zanima te što je u kovčegu i zašto je to važno. Zanima te i kako sam ja do toga došao... U pravu si, nije sasvim nezanimljivo, reče Monkey. Pratio sam kada će se pojaviti trag tra g koji sam izgubio zadnjih dana rata. I pojavio se kada se jednome od ljudi kojeg sam plaćao da prate stvari na ekra e kranu pojavio zahtjev za promjenu

imena. Meterlich. Bio je to čovjek čo vjek kojem sam predao kovčeg na čuvanje. I baš u Zagrebu? Da, tu na kraju svijeta. Znao sam da ga tu neće tražiti. Ustvari, nisam ja to znao. Tako mi je naređeno, ali znao sam i sam.  Ja sam pr predložio Zagreb. Agram. Ali nakon rata je nestao. ne stao. Nije bilo ni traga da je osuđen ili ubijen. Nigdje se njegovo ime nije pojavilo. Nije to čudno, ova zemlja je uvijek obilovala neobilježenim grobovima. Ipak, držao sam je na oku. I kada se na ekranu pojavil o ime Meterlich, provjerio sam. Povezao sam cijelu priču s Meyergoldima, njihovom kćeri Sarom i čitavom šaradom šara dom skrivanja male Židovčice. Nije ni čudo da joj je napravio dijete. Miješanje rasa. Fuj. Nisam računao da je da je ustašama pobjegla ta mala Židovčica, ali to je tako s tim nekompetentnim saveznicima. Momci su dobri za klanje, ali slabi u istrazi...

Zastade da provjeri efekt svog monologa, pa, ne uočivši nika kvu emociju na Monkeyjevu licu, nastavi. Da sam ja hapsio, Meyergolda Meyergo lda ne bi bilo. Ali tada sam

krenuo tim tragom, tragom kuće i Meyergolda. Pratili smo i Izidora.  Još ranije nam se pojavljivao pojavljivao na radaru jer je čeprkao po Lebensbor nu. No glupan, kao i ostali glupani, ništa nije shvaćao,

govorio je starac, naglo zastavši i zakašljavši se. Skrati priču, deda. - Što je u koferu, što je s Lebensbornom? O čemu je riječ. rije č. Možda se dogovorimo. I pazi da mi ne lažeš.

Do sada si trebao naučiti da nisam čovjek kojem treba lagati... Ha ha ha, prepotencija mladih. Ali priznajem, sposoban si. Takvi smo i mi bili, sposobni i odlučni promijeniti svijet, svijet , a pobijedili su nas primitivci iz Sibira koji nikad nisu vidjeli kadu ili

vodokotlić. No, reći ću ti što te zanima. I među nama je bilo lakrdijaša i budala. Malo ljudi zna recimo da je Himmler bio jedan takav la-

krdijaš, jedna budala, ein dumm. Rusi bi rekli durak. Pazi, htio je naslijediti naslijediti Fuhrera i biti saveznički čovjek za novu vladu, a Fuhrer ga je zvao moj Heinie... Moj Heinie ovo, moj Heinie ono, vjerni Heinie... Glupan. Mnogo je takvih bilo u Reichu, ali iza njihove maske, iza njihova autoriteta, moglo se ozbiljno pristupiti stvarima. I to bez bespotrebnih bespotrebnih pitanja. Glupa ideja o parenju arijevki i

arijevca koja će roditi nadrasu mogla se dogoditi samo u glavi  jednog takovog takovog idiota, idiota, kojeg sam sam vam upr upr avo imao čast istinito opisati. Idiota poput Himmlera. Kao da su ljudi psi pa da se tako uzgajaju. Ali neograničeni fondovi omogućili su pravo istraživa nje.

Ulazak u strukturu DNK, u gene, gene , u način njihova spajanja, u spajanje najboljih dijelova rase iz ko jih će se jednoga dana roditi nadrasa koja će vladati svijetom... Nadrasa nad svim s vim što hoda ze mljom. Nadrasa nad vampirima, ljudima čak i bogovima. Monkeyju se učinilo da čovjek opako bulazni, ali se suzdržao. I uspjeli bismo, da lakrdijaši nisu izgubili rat. Mi smo bili tajno oružje, ali trebale su proći još godine da se nadrasa počne rađati. Spojili smo najbolje gene, najbolju strukturu i pohranili je. U taj kovčeg i druge izgubljene kovčege stavili smo sva naša tajna znanja, da se jednoga dana, kada to tehnologija dopusti, na svijetu

rodi ta rasa. Da se proces nije zaustavio, svijet bi već sada bio bolji. Ali sada, sada tehnologija to dopušta, a mi imamo uzorke, uz orke, uzorke novog svijeta, boljeg svijeta, koji ti držiš u kovčegu... Lice starca odjednom je po primilo blistav izgled. Činilo se da osjeti trijumf zbog neoborive logike koju upravo iskazuje. Tad ispali

svoj najteži argument: I znaš da ovaj svijet ne valja, da su ljudi pokvareni i zli. Da je potrebno rođenje novog i boljeg. Svijet se, doista, i po M onkeyjevu mišljenju opako iskvario. Velike su ideje krenule porobljavati male ljude. U prošlom stoljeću to im je uglavnom ugla vnom i pošlo za rukom. Ljudi su krenuli za apsolut a psolutnom

slobodom. Tamo Tamo su ih poveli Hitler i Staljin. Pa su završili u apsolutnom ropstvu. Kasnije je pobijedila ideologija tržišta. Liberalizam i inačice. Ali je sloboda tržišta dovela do ropstva bankama i bankarima.... Da, svijet ne valja, odgovorio je Monkey. Ali njime već -

vlada nadrasa. Nadrasa običnih ljudi. Debelih, mršavih, visokih, malih, lijepih i ružnih. Rasa ljudskog lj udskog roda koji nadvlada svaku nevolju, prebrodi svaku ružnu stvar i svaki puta pobijedi zlo, čak i ono u samome sebi. Da sada neko vrhovno biće dođe u ovu sobu, obrati se starom nacistu vrlo prezrivo, vrlo lako bi zaključilo tko je genetska greška. Ti i tvoj tjelohranitelj. Predaj mi kovčeg, zapovjedno reče starac. -

Ne.

 Tjelohranitelj je u tom trenutku trenutku izvadio pištolj. No, u djeliću djeliću sekunde Tina je bila na njemu ugrizavši ga za ruku. Pištolj je pao na pod, nakon čega se Monkey, poput tigra, bacio na tipa zavrnuvši mu ruku na leđima. U tom trenutku, sobom je neočekivano ne očekivano odjeknuo pucanj. Monkey je pogledao Izidora. Iz pištolja koji je držao u ruci, izvijao se dim.

Iz rupe sa starčevih grudi curila je krv. Mlaz uskoro krenu i s ugla ustiju. To je za moju majku koja se skrivala iza zida i za milijune koji se nisu mogli sakriti, procijedi Izidor, slomljenim glasom.

Vidjevši da ga Monkey gleda, doda: Odlazite. Ja ću pričekati policiju. Znam što sam učinio. Spreman sam platiti cijenu. Molim vas uništite to, rekao je. Monkey i Tina izađoše iz sobe, držeći se za ruke.

Monkey je ležao budan pored Tine. Njihov mali iznajmljeni iznajmlje ni stan u Dubravi. Mali i ružan, ali jeftin, i samo njihov. Njihov komadić raja na zemlji. Vodili su ljubav cijeli dan, na svakom komadiću namještaja uporabljivom za to. I sada, kada je disala pored njega, u krevetu, osjećao je istinsku i pravu sreću. Pomislio je, možda njegov otac i nije tako lud kada toliko silno želi unuka. Možda je vrijeme za to. Za par godina...

Poljubio je Tinu u obraz. Promeškoljila se u snu. Ustao je iz kreveta i obukao crne traperice i majicu. Torba s priborom bila je već spremljena. Prije nego što je otišao, pomolio se da se Tina ne probudi prije njegova povratka.

Hodao je mračnim ulicama Dubrave noseći u ruci starinski kovčeg i veliku torbu. Zastao je pred zadnjom kućom u mirnoj ulici. Osluškivao je. Iz nje se ništa nije čulo. Preskočio je visoku ogradu i otvorio torbu. Unutra su boca s benzinom, alat, ljepljiva traka. vrata, a zatim se Izvadio je provalnički alat i pažljivo otvorio vrata,

ušuljao u kuću. Fritz je hrkao u krevetu. Prišao mu je i potapšao ga po ramenu. Koji ku..., promrmljao je Fritz, a zatim osjetio jak udarac u glavu. Prije nego što je uspio kriknuti, usta su mu bila zaljepljena trakom. Ubrzo je bio vezan izolir trakom.

Monkey je ušao u njegovu pećinu pe ćinu s blagom i metodično iznosio stvari u vrt.

Bilo ih je mnogo, zastave, uniforme, šljemovi, bodeži, majice... Sve s kukastim križevima. Izveo je Fritza i posjeo ga na kućni prag.  Trzajem mu mu je skinuo skinuo traku s usta. Nemoj Monkey molim te, promrmljao je Fritz, vidjevši što mu se sprema. No Monkey se nije obazirao.

Uzeo je bocu s benzinom i polio gomilu. Upalio je šibicu. Bacio  ju je na gomilu gomilu Fritzovih Fritzovih naci-relikvija. naci-relikvija. Plamen je odmah počeo gutati stvari. Gledao je u Fritzove oči. A zatim u vatru.

Obilježja zla su gorjela. Monkey je znao da će Fritz brzo br zo obnoviti svoju zalihu, ali ako a ko  je uspio jednog izgubljenog dječaka spasiti od Fritzova utjecaja, to

mu je bilo dovoljno. Znao je da se protiv zla ne bori velikim gestama. Da dobro uvijek pobjeđuje svakodnevnim, svakodnevnim, mukotrpnim, besmislenim radom. I da je svaka i najmanja pobjeda dobra, velika i neizmjerna.

Gledao je nekoliko trenutaka u plamen, a zatim zat im preskočio ogradu i nest ao u zagrebačkoj noći.

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net