O PISCU Abdurezak Hivzi Bjelavac (Mostar, 8. juni 8. juni 1886. ‐ Zagreb, 25. februar 1972.), bosanskohercegovački književnik, publicist i prevoditelj.Školovao se u Galata‐saraju u Istanbulu, te radio kao činovnik u mnogim mjestima BiH, a od 1941. u Zagrebu. Sarađivao je ivao je novinarskim prilozima u svim važnijim jugoslavenskim važnijim jugoslavenskim novinama između dvaju svjetskih ratova, te uređivao časopise „Novi vijek“ i „Behar“. Pisao je Pisao je pripovijetke, drame i romane o životu bosanskohercegovačkih Muslimana, u kojima prikazuje tradicijski svijet koji iščezava u sudaru sa zapadnjačkom civilizacijom. Djela: „Sličice i profili“ (1911), „Pod drugim suncem“ (1918),„Minka“ (1917)„Aprilske kiše“, „Ana Zolotti“, „Na kraju“ (1921), „Iščahureni leptiri“ (1925), „Melika“ (1927), „Zidanje srećnog doma“ (1934), „Muhammed“ (a.s.) (1942), „Istanbul“ (1944), „Carica Ahzer“ (1994)
Opis proizvoda:
Radnja ovog romana događa se u složeno vrijeme na razmeđu stoljeća u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i mladoturske revolucije u Turskoj. Bjelevac je Bjelevac je pisao u kontekstu svoga vremena, obuhvatajući neke od najzna čajnijih problema bošnjačke sredine: europeizacija, emancipacija žene, pitanje individualne slobode...
"Minka" „Je li bila prazna dusa Minkina, je li se ista tajno sakrivalo u njezinim mislima, kad bi za lijepih ljetnih noci stajala na prozor naslonjena i gledala tamo preko morskih morsk ih valova nebo obasuto zvijezdama? Je li Minka mislila i o cemu drugom osim o lijepim haljinama i raskosnom zivotu kojeg je provodila? Je li za zimskih kisnih dana, kad je ostajala sama u toploj sobi bavila se njezina misao oko cega drugoga, sto draska cuvstva, kao mehka ruka pritajenih zelja... Jesu li ti casovi samoce budili kakvu misao u dusi mlade, nesretne zene, jesu li ti casovi posveceni njoj samoj budili kakvu uspomenu, da je ponovo prozivi u sanjama, ispruzena lezerno na kanapi, ogledajuci se u velikom zlatnom ogledalu... Je li Minka uistinu bila nesretna u svome sadasnjem zivotu nenasicena milovanja, kojeg mladost pruza... Jedna kolericna sentimentalna narav, kao sto je Mini, odavala se c esto neogranicenom mastanju i u tom zivila dane i
dane crtajuci sebi slike jednoga zivota, koji ce doci; pa onda casovito opet zavladala bi njezinom dusom pustos i praznoca, da je podizao strah pred danima, koji su joj u susret isli.“ ... „Minka je bila sanjarka. Jedna fiks-ideja o nepomucenoj sreci koja nije nikada postojala; koju samo mladost sanja i bujna fantazija pjesnika predstavlja, zanosila je u svojoj opojnosti njezinu dusu. Do sada je nije nista moglo probuditi iz tih svima nama slatkih sanja. Bura zivota, koja je preletila preko njezine glave, samo je jos vise rascistila i kristalizirala nejasne postave o jendom zivotu, koji je postojao samo u bajkama.“ ... „U rajskim bastama, kuda nije nikad ljudska zloca krocila, srela je Minka u jutarnjem svjetlu mladica sanjarskih ociju... Bez rijeci i pitanja uvukao se u njezino srce. Nije vladao. Nije nista od nje traz io. On je ostao u njezinu srcu. Kad se je god zanijela u svojoj mladosti, za onih nepomicnih dana gledala su je dva sanjarska oka... Bilo joj je ugudno i voljko pod tim blagim magicnim pogledom. Osjecala je neku prelast, cinilo joj se da iz tih ociju neprolazna srec a grije. Mozda je to bio prvi osjecaj ljubavi, prvo budjenje zenskog bica, kad je ugledala da se i kosulja na grudima dize.“
Abdurezak Hivzi Bjelavac
intelektualke. U oba slučaja identitet žene konstruiran je i prezentiran prema ustaljenim modalitetima ženskog, produciranih u kulturološkim standardima društva. U kolikoj mjeri tekst "oslobađa" ženu uviđamo i na osnovu činjenice da je priča o njoj uglavnom ispričana glasom superiornog pripovjedača unutar kojeg su asimilirane perspektive drugih o Minki, a ponajmanje njen glas. Da budemo precizniji, Minki je rijetko ponuđena prilika da govori, a samim tim i misli. Između nje i onoga što izražava posreduje pripovjedač. Pri tome, spomenuti pripovjedni glas identificira se sa glasom kolektiva/čaršije kao navodnih svjedoka priče o Minki, Nadi-begu i Lini. Sve se, dakle, svodi na činjenicu da je projekt emancipacije "zapeo" unutar tradicionalno projektirane slike o ženi kojoj se nije mogao oduprijeti. Istovremeno, ideja emancipacije gubi se u intenzitetu tragičnog kraja koji svojom transparentnošću čini da roman ostane prosvjetiteljski više u smislu zagovaranja prozapadnjačke orijentacije bosanskohercegovačke kulture (politike?), no u primjeru ženske revolucije.
