ŠTO, KAKO I ZAŠTO? „Što god da napravio, uvijek će biti onih kojima će se svidjeti i onih kojima se neće...“ Nikola Terzić
Ova knjiga nije planinarski vodič, već putopis koji objedinjuje kojekakve akcijske podvige koji su se zbivali tokom mojih mladenačkih vikenda. Neki od tih podviga zbivali su se u noćnim klubovima i festivalima na raznim punk koncertima, a drugi na planinama i brdašcima Lijepe naše i Slovenije, BiH, Crne Gore... Planinarenjem sam se bavio kao klinac, a onda je došla srednja škola i neki drugi prioriteti. Nakon višegodišnje pauze odlučio sam se vratiti planinama. Zašto se time bavim, tj. zašto ljudi uopće planinare? Svaki planinar ima svoje intimne razloge zbog kojih ide na planinu. Ljubav prema prirodi, rekreacija, posjet destinaciji u kojoj nismo dosad bili ili vraćanje nekoj koja nas je oduševila, skidanje suvišnih kilograma, branje gljiva i kestena, druženje, nada da ćemo možda upoznati nekog životnog partnera (da, i meni je bilo smiješno dok sam vidio single žene u pedesetima kako se u 6 ujutro šminkaju u planinarskim domovima jer - nikad se ne zna!). Razlozi uspona na planinu intima su svakog pojedinca i nitko nema pravo drugome govoriti koji je smisao planinarenja i koji bi pravi razlozi trebali biti (iako to često nesvjesno radimo). Ljudi su mi nerijetko govorili da pretjerujem, da planinarenje baš svakog vikend nema smisla, da neka se malo „sredim“ i slično. Nisu znali kako je biti „ja“ i nisu poimali neke detalje u mom životu, npr. da radim u knjižnici u atomskom skloništu dvije razine pod zemljom, te po cijele dane ne vidim ni sunca ni mjeseca, niti imam prilike udisati svježi zrak. Nisu vodili računa ni o tome da sam mlad čovjek u punoj životnoj snazi, koji svaki dan provodi na poslu sjedeći. Niti sam im ja to mogao objasniti, a bogme nije mi se niti dalo. Ako netko želi prihvatiti moj hobi - super, a ako ne, neka lijepo odjebe. Vremena se mijenjaju, trendovi također. Kakve god razloge netko imao, mislim da je svakako bolje da se čovjek kreće u prirodi nego da sjedi doma i umire od dosade. Nažalost, mnogi rade upravo to ili si priušte super provod u trgovačkom centru. „Planinarsko pankerski putopis, što je sad to!?“, znam da se to pitate. Godinama sam obilazio koncerte po Hrvatskoj jer glazba je moja velika ljubav. U posjetu brojnim gradovima u kojima sam gledao omiljene bendove upoznao sam mnogo prijatelja, tako da sam nerijetko planinarske posjete određenom gradu počeo povezivati s posjetom koncertima i prijateljima koji ondje obitavaju. Ovaj putopis je sirov, neispeglan, pomalo šlampav - poput života samog. Nije me briga kako se knjige pišu. Nimalo! Nije me briga što sam sve u ovom djelu napravio ispravno, a što neispravno. Nije me briga što sam možda odabrao pogrešan koncept. Nije me briga za prokletu lekturu. Nije me briga što ljudima nabijam na nos svoja stajališta o politici, religiji, životu. Nije me briga za bilo kakva pravila o pisanju proze. Ne želim slijediti ničija pravila jer se ne želim ograničavati, niti me je briga tko će mi se poslije na ulici smijati. Isto tako, ni mog frenda Štefa nije ni najmanje briga što će ljudi misliti o njegovom albumu snimljenom na kaziću. Odjebali smo sve što je u produciranju kulturnog djelovanja uobičajeno i odlučili napraviti nešto svoje, na svoj način. Time želimo poslati poruku - svatko može sve! Ne trebaju ti novci, ni izdavačke kuće, ni debele veze i poznanstva. Ne treba imati strah od kritike i neprihvaćanja. Trebati samo mašte i malo dobre volje - to su naša najmoćnija sredstva. Svaki putopis ima svoj početak i svoj kraj. Ovaj putopis to nema – moje putovanja odavno je počelo, a kraj mu se ne nazire. Ova knjiga pruža uvid u jedan dio tog putovanja koje se odvijalo u razdoblju nešto duljem od godine dana.
1
I zadnje, zašto knjiga? Neki će ovo moje djelo dočekati s oštrom kritikom u stilu „Ima onih koji su prošli puno više od tebe pa nisu pisali knjige!“. Tako je – moji planinarski izleti nisu apsolutno nikakav podvig, već nešto što može svatko. Pisanjem ove knjige želim to pokazati ljudima i natjerati ih da se maknu s kauča i naprave nešto dobro za sebe i svoje tijelo. Drugo, mnogi ljudi s kojima planinarim prošli su puno više od mene. Dakle, nisam napisao ovu knjigu zato da bih se pred nekim napravio važan, zaradim lovu ili da dobijem pet minuta slave. Primjetio sam da mnogi moji prijatelji i poznanici nikako ne ostaju ravnodušni na planinarske slike koje sam stavljao na internet, te imaju volje slušati moje priče s izleta. Osim toga, tu je bezbroj anegdota koje bi zbilja bila šteta zaboraviti. Pa tako, pišući ovu knjigu dijelim svoju sreću s drugima. Moja vječna inspiracija su bolest i smrt. Nisam morbidna osoba, naprotiv! No, često puta oko sebe gledamo mlade ljude koji su bolesni, pogibaju u nesrećama, umiru. Htjeli bi nešto, a nmaju mogućnosti. Imam slijepog prijatelja Frana koje od milja zovemo Vid. Unatoč svom hendikepu ovaj momak je vječito nasmijan, radi sve što rade i drugi mladi, a nerijetko ga možete sresti s pivom u ruci u prvim redovima nekog punk koncerta. Ovakvi ljudi s velikom voljom za život su mi oduvijek bili uzori. Često puta ne shvaćamo koliko je zdravlje dragocjeno i trošimo dragocjeno vrijeme i mogućnosti na kojekakve gluposti. No dobro, svaka budala ima svoj život i svoje veselje, pa tako i ja svoje! Htio bih objasniti zašto opisujem putovanja uglavnom po Hrvatskoj. Mnogo misle da je naša mala država dosadna, ali zapravo je treba temeljito proputovati kako bi se otkrile sve njene posebnosti. Bome ih ima i te posebnosti našu Hrvatsku čine lijepom. Razne lokacije imaju posebne ljepote tijekom raznih godišnjih doba. Također, Hrvatska nudi originalne ljepote tijekom jutra, tijekom dana, tijekom večeri dok zalazi sunce. Lijepa je i svi je volimo. Neki je vole tako što sprejem po baroknim fasadama šaraju „EU=YU“. Drugi je vole tako što tuku pankere i rokere po ulici, jer ih smatraju najvećom prijetnjom današnjem društvu. Treći je vole tako što si na tijela tetoviraju ustaško znakovlje, a četvrti tako što kradu državna bogatsva gdje god stignu ne videći pritom ništa sporno (valjda misle bolje da pokradu državu oni nego stranci). A ja? Ja Hrvatsku volim putujući... I da, ovakvo bezobraznu svinjariju sigurno još niste čitali! Pa ako se budete još koji put zapitali za koji kurac sam ovo pisao, moj odgovor je „Zato jer mi se tako htjelo i ćaos!“. Kaže mi prijatelj i koautor na ovom projektu Milivoj Štefanec „Matej, nekad u životu treba biti i bezobrazan!“ . Knjigu posvećujem: Prijateljima pankerima - hvala za lijepe trenutke u pogu, druženje po parkićima i spavanje po kolodvorima. Sve je super dok si u dobrom društvu! Prijateljima planinarima s kojima hodam po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Poput pankera, svi su isti, bez razlika. Svi smo tu da bismo uživali, maknuli se od gradske vreve, pomagali jedni drugima... Vidi Borš, hrabroj curi koja je umrla od raka, ali ga je ipak pobijedila svojim humorom. Ona je heroina koja će mi uvijek biti vječna inspiracija i čiji osmijeh često puta uhvatim kad pogledam prema nebu.
2
VELEBIT „Ja sam onaj što se trudi živjet punim plućima Jer drugačije mi nema smisla!“ Abergaz
Bilo je to za mene zbilja ključno ljeto – nakon duge pauze, odlučio sam se vratiti planinarenju. Posljednjih nekoliko godina tu i tamo bih negdje otišao uglavnom zbog grižnje savjesti što se baš ničim ne bavim, iako sam u djetinjstvu bio puno aktivniji. Baš sam bio zagrižen, no ta zagriženost oslabila je dok sam otkrio svijet muzike i piva. Ovog ljeta prvo sam se obračunao sa svojim kilogramima koji su se nakupili tokom godina, a zatim sa nezdravim načinom života. Dakle, odlučio sam se vratiti planinarenju. Kao što je svake godine običaj, moj tetak Drago iz Splita, inače dugogodišnji planinar, organizirao je velebitsku turu. Takav je običaj svake godine, samo što dosad nije bilo uobičajeno da toj maloj ekspediciji prisustvujem i ja. Dakle, ekipa u sastavu Drago – gospodin otac – naši prijatelji Marcel, Ivana i Domagoj prihvatila me kao svoga. Iako sam bio oduševljen izletom, postojao je jedan problem – koncert u Rijeci koji se održava večer prije putovanja. Nastupali su kultni kalifornijski pankeri NOFX, koje obožavamo do te mjere da njihovu svirku smatramo duhovnim pročišćenjem. Logističke probleme oko prijevoza riješila je jutarnja autobusna veze s Otočcem, a meni je preostalo da odem uživati u svirci i da izdržim cijelu noć. S obzirom da sam ljetovao u Primoštenu, do Rijeke mi je trebalo busom tek nekih desetak sati tandrkanja po Jadranskoj magistrali – taman dovoljno da izgubim sve živce, a u jednom trenutku je bilo pitanje hoću li uopće stići na svirku i da li se to kaotično i skupo putovanje isplati. Nekako sam stigao, našao se s frendovima i fešta je mogla početi. Cijeli koncert NOFX bio je dobar, ali ne tako dobar kao u Budimpešti prije tri godine.Svejedno smo uživali u hitovima poput Dinosaurs will die, Kill all the whiteman, Reeco… Nagutali smo se prašine jer je koncert bio na otvorenom, a nakon svirke uslijedio je dug afterparty na riječkom kolodvoru. Tj. čekanje busa pretvorili smo u feštu – riječki kolodvor je super jer ima dućan, kafić i fast food koji rade cijelu noć. Skompali smo se s nekim Njemicama i Bosancima, a ispostavilo se da svi znaju svirati. Našle su se i dvije gitare koje su kružile iz jedne ruke u drugu, a moji koprivnički pratioci Crni iz Barkoda i Čeno iz Dead fish tamburali su brze ritmove, dok smo mi ostali uživali. Začas je svanula zora, te se ukrcah na bus za Otočac. Došao sam u grad sat vremena prije moje ekipe, pa sam ih pričekao drijemajući na klupi autobusnog kolodvora, privlačeći čudne poglede nekih Talijana. Došli i moji, opskrbili se u dućanu i pravac Zavižan! Začudo, gotovo da i nisam osjećao umor ni posljedice neprospavane noći. Svjež planinski zrak me fino razbudio, a imali smo lijepo vrijeme koje je nagoviještalo tri uzbudljiva dana. Nakon početnog uspona na Vučjak (1645m) odmah ponad zavižanskog doma, krenuli smo u osvajanje Balinovca. Balinovac (1602m) je markantni vrh do kojeg se dolazi preko travnate Zavižanske kose. Ondje smo sreli nekog bijesnog tipa koji je razdvajao konje spetljanih uzdi. „Jebo im bog mater, non stop se zapetljavaju dok skaču jedan po drugom!“. Marcel pita „Skaču jedan po drugom?!“. Tip samo zlovoljno odvrati „Je, pederi su!“. Mi krenusmo dalje, a zlovoljni konjovodac ostao je sa svojim konjima pederima. Nakon Zavižanske kose slijedio je težak teren koji je zahtijevao oprez i djelomično pomaganje rukama. Cijelo vrijeme imali smo fantastičan pogled prema moru, a padine Balinovca bile su itekako upečatljive. NOFX u Preluku
3
Gay konji
Uspon na Balinovac kroz velebitski krš
Velebitska divljina zanosila nas je svojom ljepotom, a naš dolazak na vrh bio je nagrađen lijepim pogledom. Nakon slikanja i žigosanja krenusmo na naš idući cilj – nešto blažim spustom na južnoj strani došli smo do odvojka za Veliki Zavižan (1616m). Uspon do vrha strm, ali ni približno zahtjevan kao uspon na Balinovac, gdje smo u jednom trenutku trebali i pomoć užeta. Tumarajući kroz gustu klekovinu podno vrha naišli smo na tri bakice koje su skupa imale valjda 300 godina – s veseljem su grabile korak po korak, osvajajući svaki vrh na zalasku planinarske karijere kao da im je posljednji. Nakon obavljenog slikanja preko Velebitskog botaničkog vrta spustili smo se natrag do parkirališta i krenuli prema autima prema planinarskom domu Mrkvište. Nakon smještanja u domu i zajedničke večere zaspao sam odmah. Sutradan smo se zaputili na Alan, te se nakon smještanja u dom pripremili za osvajanje novih vrhova. Danas su na redu bila dva vrha srednjeg Velebita, Zečjak i Kita. Staza za Zečjak kretala je odmah iz partizanskog spomenika na cesti, te djelomično vodila po Premužićevoj stazi. S Premužićke smo skrenuli prema Zečjaku putem koji vodi djelomice kroz šumu, djelomice kroz livade. Vruć ljetni dan pomalo je otežavao naporni uspon, a moj jadni gospodin otac je gledao smrti u oči, Tetak Drago i ja na Balinovcu zaostajući za nama. Kada sam mu savjetovao da mi dopusti da nosim njegov ruksak, rekao je da to ne dolazi u obzir. „Pusti me na miru, ja idem polako i uživam!“ reče mi. Ovakve odgovore nisam volio, jer njegovo uživanje znači da nas ostalih petero mora usporiti, vrijeme ide, a bio je tek početak dana. Naravno, kondicijske pripreme prije Velebita u obliku pušenja dvije kutije cigareta dnevno baš mu i nisu pomogle, dok je svaki moj prijedlog za rekreacijom odbijao uz kojekakve maštovite isprike, od kojih mi je najdraža „Danas je Velika Gospa!“. Meni nije bilo jasno zašto je to razlog da ne odradi dnevnu dozu trčanja, a njemu nije bilo jasno kako da mi objasni da se za Veliku Gospu ne trči. Rezultat rasprave – gotovo je umro na Velebitu. Nakon osvajanja Zečjaka (1622m) zaputili smo se interesantnom šumicom prema vrhu Kita. Šumica u kojoj je prevladavala grbava bukovina pružala nam je svojim hladom zaštitu od sunca, a mi smo se skroz veseli približavali drugom vrhu. Gospodin Svi na Zečjaku otac i Marcel su vodili diskusiju o debeloj Jennifer Lopez i prastaroj Sharon Stone, a Drago je nas mlade zabavljao pričicama o Velebitu. „Postoji 4
na planinarenju jedno važno pravilo – nikad se ne govori i i poslu! Cilj odlaska u planinu je odmoriti se psihički od stresa i zamornog života, a ne dodatno se opterećivati ili ne daj Bože svađati s drugima oko glupavih stvari!“. Kada smo se popeli na velebitsku Kitu (1573m) sunce je bilo najjače s obzirom da je bilo 3 popodne.
Popeli smo se na velebitsku Kitu
Na putu između Goljaka i Golića
Napravili smo jednu odličnu fotku ležeći svi zajedno u travi, a s travnatog vrha u dolini smo vidjeli cestu na koju smo se trebali spustiti. Spustivši se na tu cestu, odmorili smo se na grobu. Odakle grob? Bila jednom davno jedna mala Ljubica koja je nosila na magarcu sol preko prijevoja Alan. Zastala je da malo odmori, pošalje dečku SMS i pojede čokoladicu, no bilo je jako hladno i smrzla se. Nakon odmora moj napaćeni gospodin otac produljio je cestom u dom na Alanu, dok smo mi išli u osvajanje Goljaka i Golića. U turi koje je trajala nešto više od dva sata popeli smo se na predivni Veliki Goljak, te potom nešto kasnije preko sedla i na Golić. Kao što im imena govore, ovi vrhovi su goli – dakle nemaju šume, te su im padine prostrane livade. Predivan pogled prema sjevernom i srednjem Velebitu bio nam je najveća nagrada. Bilo mi je žao što gospodin otac nije s nama da uživa u ovoj divoti, no što mu ja mogu kad ne može izdržati turu. Pri povratku u dom na Alanu imali smo lijep pogled prema velikoj livadi koje je sada puna pastirskih stanova i suhozida čija je namjena bila držanje stoke. Danas na Velebitu stočarstva gotovo i nema, a nedostatak stoke utjecao je i na floru. Stigavši na Alan bili smo presretni – gospodin otac, kad već nije mogao na turu, iskoristio je vrijeme da nam pripremi grah! Taman prije negoli je grah poslužen imao sam pola sata slobodnog vremena koje sam iskoristio popevši se na obližnju Buljmu (1451m, vrh se zove tako jer Livada Mirevo, u prošlosti puna pastirskih stanova dođeš gore i buljiš). Buljiš zato jer se pruža prekrasan pogled na jadransku stranu, te otoke Krk, Rab i Pag. Zalazeće sunce gotovo je pozlatilo cijeli prizor, a vrh je bio travnat i gol. Nakon dolaska u dom grah mi je odlično prijao. Naime, od hrane smo imali u zalihi poveću količinu nekakvih keksa koje je mama odnekud nabavila tvrdeći da su baš super jer su lagani i zauzimaju malo mjesta, a 5
nutricionistički imaju sve što tijelu treba. Treba li spomenuti da su imali okus stiropora? Te proklete kekse smo kasnije bacili ovcama – jedna je ponjušila keks, zablejala i sve su se nagnale u stampedo. Kasnije sam rekao mami da mi nismo baš za takve kulinarske eksperimente i radije ćemo nositi kobasice, sir i slične stvari koliko god teške bile. Osim toga, te kekse smatrali smo drskim izravnim napadom na hrvatsku planinarsku tradiciju koja uključuje špek, luk i slične delicije. Na Alanu smo, dakle, prespavali a sutradan smo ja i Drago ustali ranije kako bismo otišli na Serafski vrh i Alančić, koji se nalaze u neposrendoj blizini doma na Alanu. Do Serafskog vrha trebalo nam je 40 minuta, a vidika nije bilo zbog magle. Šetnja je bila odlična, vidjeli smo jednog mladog vepra i čuli u daljini riku medvjeda. Na Alančić smo se uspeli u povratku, a riječ je o lijepo vrhu s prekrasni pogledom na more (taman je vjetar odnio oblake i vidik je bio dobar). Nakon povratka do 8 sati spakirali smo se i krenuli za Pazarište (tamo se nalazi Pivovara Ličanka, koje puni Velebitsko pivo). Ponad Pazarišta nalazi se vrh Oštravica, gdje se nekad nalazio i stari grad od kojeg je sad ostao samo trag nekadašnjih zidova. Uspon na Oštravicu (845m) trajao je sat i pol po gustoj šumi, a pred vrh trebalo se pomoći i rukama pri penjanju. S vrha predivan pogled na Liku, te na Velebit s kojeg smo se upravo spustili. Oštravica se također može smatrati dijelom velebitskog masiva. Pri povratku smo se odmarali i jeli u dvorištu jednog starog ličkog imanja. U staroj kući nije više nitko živio, ali gospodarske zgrade još su bile u funkciji. Jedva sam nagovorio ekipu da se slikaju na stogu sijena, jer na svakoj slici su stajali ko beživotni kipovi. Cijeli trodnevni velebitski pohod zaključili smo na najbolji mogući način – hladnim Kasačkim pivom u lokalnoj krčmetini.
Zajednička slika nakon silaska s vrha Oštravica, na koji pokazujem rukom
6
GROSSE BUCHSTEIN „Penji se ako želiš al' znaj da hrabrost i snaga nisu dovoljni bez opreza i da trenutačni nemar može uništiti sreću cijelog jednog života. Ne srljaj, pazi na svaki korak i od početka razmišljaj kakav bi mogao biti kraj!“ Edward Whymper, „Penjanje Alpama“
Nakon dugih deset godina produljio sam članstvo u Matici. Prvi dvodnevni izlet koji je bio na rujanskom rasporedu bio je atraktivan alpski pohod u Austriju. Vodič Rajko Grubišić vodio nas je na Grosse Buchstein (2221m). Na internetu sam proučio destinaciju, prijavio se za izlet i preostalo mi je samo da se veselim povratku u Alpe nakon dugo godina. Večer prije odlaska na put u Boogaloo se održavao koncert poznatog pankera, bivšeg vokala kalifornijskih Dead Kennedys. Jello Biafra došao je sa svojim bendom Guantanamo school of medicine kako bi nas probudio iz letargije u koju nas je uljuljao ovaj okrutni kapitalistički svijet. U svojim pjesama oprao je političare, profesore, sustav koji nas non stop sjebava, tajkune, mafiju, ljude koji jure za novcem i karijerom,… Zbilja smo uživali, a odsvirane su i neke stvari od Dead Kennedys (California uber alles, Nazi punks fuck off). Bilo mi je drago vidjeti tog otkačenog tipa, koji se svojedobno čak kandidirao za gradonačelnika San Francisca (i bome, dobio velik broj glasova). Te večeri sam se suzdržavao od alkohola jer imao sam osjećaj da me čeka naporan vikend. Sutradan sam ustao sav uzbuđen (pomalo neispavan), te se spakiran nacrtao kod Lisinskog. U busu je bilo tridesetak ljudi, uglavnom nepoznatih. Nije mi to smetalo – naime, ljudi često odustaju od izleta i učlanjenja u planinarsko društvo jer im je neugodno što nikog ne poznaju (nemojte odustajati zbog toga, to je velika greška). Nakon višesatnog puta došli smo u austrijski nacionalni park Gesausse.
Alpske vizure
Grosse Buchstein iz podnožja
Ondje su nas dočekali lokalni vodiči (mnogima poznati Fritz Bergman), te smo nakon početnih priprema krenuli na uspon. Krenuli smo pješice uz željezničku prugu koja se pružala duž slikovite doline kojom je dominirala rijeka. Naš cilj prvog dana bio je planinarski dom Buchstein hutte na 1701m, gdje smo namjeravali spavati. Uspon je trajao dva sata, hodalo se po mjestimice strmom terenu, mjestimice blažem. Uspon je uglavnom išao šumom, a što smo se više uspinjali, sve više nam se otvarao vidik na planinu koja se prostirala na suprotnoj strani. Atmosfera je bila baš tipična alspka, godinama to nisam osjetio i baš mi je godilo. Imali smo dosta sreće, jer čim smo došli u dom oko 4 popodne počela je pljuštati kiša koja nije stajala cijeli dan i noć. Nismo se previše brinuli – prognoza i jest bila takva, a za sutra je predviđeno lijepo vrijeme. Na vrhu navodno čak ima i nešto snijega. Mi koji smo prvi došli u dom uživali smo na toplom, a oni koji su otezali i kilavili se po stazi lijepo su pokisli, došavši oko petnaest minuta nakon nas. Naime, vodič Fritz imao je luđački tempo, a nas par mlađih je 7
dalo sve od sebe da ga uspješno pratimo. Bilo je to izuzetno teško, gotovo nemoguće. Tu smo smilili izreku „U planini postoji brz, brži, najbrži i Fritz!“. Dom je bio moderan i odlično opskrbljen, tako da smo iskoristili mogućnost narudžbe mnogih gotovih jela o kakvim u hrvatskim domovima možemo samo sanjati. Pivo se točilo, grlo se močilo, a jedna cura mi je dala svoju juhu jer joj nije bilo fino. Ona se efikasno riješila te splačine, a ja sam stavio nešto toplo u želudac i uštedio tri eura. Bilo je dosta mladih, pa smo kartali i kratili vrijeme pričom. Kada je došlo vrijeme za spavanje, dočekalo nas je ugodno iznenađenje – čisti kreveti s mirišljavom posteljinom! Vreću sam stavio u ruksaku, umotao se u poplun i s nestrpljenjem iščekivao idući dan. Bogme, prvi dan povratka u Alpe bio je kišovit, ali i lijep. Odlično raspoloženje nije mogla pokvariti ni kiša, a sutra će ionako zasjati sunce. Prisjetio sam se nekih pjesama Jella Biafre od sinoć i bilo mi je baš drago što sam pobjegao od gradske gužve u ovaj planinski mir. Iako je buđenje bilo najavljeno za 7 sati, dežurni himalajci počeli su preslagivati stvari i šuškati jebenim najlon vrećicama već u 5 (himalajci – planinari koji od najobičnijih uspona rade višu fiziku i vrše višesatne pripreme). Nije mi preostalo drugo nego da ustanem i krenem sa šopanjem preostalim sendvičima – danas će biti naporan dan i treba mi snage. Dok sam pogledao kroz prozor, bome sam imao što vidjeti. Danas je stvarno osvanuo prekrasan dan, sunce je sjalo, a planinarski dom bio je iznad oblaka, dok se s terase pružao najljepši mogući pogled koji možete zamisliti!
Čarolija....
Svi smo jurnuli van i slikali se, a Rajko nas je samo strogo obavijestio da je polazak za 20 minuta. Bogme, bili smo spremni! Zajedno smo krenuli na uspon predvođeni lokalnim vodičima, a nakon pola sata uspona (i mnogo fotkanja) stali smo na mjestu gdje se grupa razdvaja: jedan dio grupe išao je na vrh preko ferate (težak put kroz stijene osiguran sajlama i 8
klinovima), a drugi dio normalnim, lakšim putem. Odabrao sam lakši put, tj. na teži nisam ni mogao ići jer nisam imao potrebu opremu (pojas, kaciga…). Austrijski vodiči krenuli su s ekipom preko ferate, a Rajko je nas poveo lakšim putem. Na kraju se ispostavilo da ni taj lakši put nije bezazlen. Teren je bio težak i naporan, bilo je također sajli koje su pomagale pri usponu, a situaciju su otežavale mokre, skliske stijene i kamenje koje se stalno odronjavalo i prijetilo da nekom razbije glavu. Napredovali smo polako ali sigurno kroz jedan kuloar, a zatim primijetili stijene koje nalikuju naslaganim knjigama. Po njima je ova planina vjerojatno i dobila ima (Buchstein – knjiga stijena, prijevod s njemačkog). Nakon teškog uspona kroz kuloar došli smo na greben koji je bio zagrijan suncem, no mjestimice i prekriven snijegom koji je nedavno pao. Pogled je bio fantastičan, a u daljini se nazirao vrh koji je bio udaljen nešto manje od pola sata pentranja. Skupili smo se svi, a Rajko nam je rekao neka krenemo. Teren nije bio lagan, ali nije bio zahtjevan kao prolaz kroz kuloar. Normalno se hodalo, tek se mjestimice trebalo pripomoći rukama. Bio sam totalno sretan dok sam došao do velikog križa koji je označavao vrh – nisam to smatrao nekom velikom pobjedom, već jednim lijepim uspjehom koji označava novi početak u nastavku moje planinarske karijere. Uostalom, nakon dugo vremena opet sam se popeo na neki markantniji vrh iznad 2000m. Inače je običaj da se pri nečijem prvom usponu na vrh iznad 2000m obavi planinarsko krštenje – naguziš se, a ekipa te zlobno užetom mlati po guzici, pa ti prisjedne što si uopće imao ambicija popeti se na tu visinu. Ondje je već bila neka ekipa mladih Austrijanaca, a uskoro su došli i ovi iz naše grupe koji su se pentrali preko ferate. Uskoro su stigle i loše vijesti – neki tip koji je išao u ovoj mojoj „lakšoj“ grupi pao je sa stijene i dobro se nabio. Dogodilo se to nedaleko od vrha, tako da je uskoro i on došepesao. S obzirom da je pao na bok, sumnjao je na puknuto rebro jer ga je jako boljelo. Nakon kraće rasprave oko toga da li da zovemo helikopter ili ne (jedna minuta leta helikoptera u Alpama – sto eura), odlučeno je da se vrati ovom lakšom stazom uz pomoć drugih. Nakon slikanja i odmora na vrhu, krenuli smo dolje svi zajedno tzv. lakšim smjerom. Bio je to prilično naporan silazak po teškom terenu, a morali smo održavati poveći razmak pri spuštanju radi kamenja koje se Težak uspon odronjavalo. Pred kraj puta vidio sam kako se od nikud pojavila ogromna kamenčina i kotrljala se nekoliko metar ispred mene – presjekla mi Poziranje iznad oblaka
9
put, udarila u drugu stijenu i rasprsnula se na komadiće. Bio sam blago šokiran, jer iznad mene na stazi nije bilo ljudi koji su taj kamen aktivirali, vjerojatno je krenuo dolje sam od sebe. Nakon dva i pol sata napornog spuštanja došli smo u dom, a bili smo krepani. Težak uspon i težak silazak učinili su svoje, pa smo se odmarali na sunčanoj terasi dok su galice letjele oko nas žicajući hranu (alpske ptice slične vranama). Dom je imao jednu zanimljivost – poljski wc sa staklenom stranom, tako da možeš uživati u pogledu na alpske ljepote dok kakaš. Zbilja inovativno! Ona strana wc-a okrenuta prema ulazu je naravno drvena, kako te nitko ne bi gledao dok radiš to što već radiš. S obzirom da smo se vraćali istim putem kojim smo se jučer uspinjali, slijedilo je još sat i pol spuštanja kroz blatnu šumu. Fritz je doslovno trčao nizbrdo, dok smo ga mi jedva nekako slijedili. Stigavši do busa iskoristili smo lijepo vrijeme za još malo slikanja uz rječicu, a zatim se i ukrcali kako bismo stigli do Zagreba u razumno vrijeme. Bilo je ovo izvanredno lijep izlet, najljepši mogući poklon koji sam si mogao priuštiti za rođendan (slavio sam rođendan tih dana). Jedina posljedica bila je višednevna upala mišića – iako sam bio u odličnoj kondiciji, nije isto trčati-hodati po ravnom i hodati po teškom planinskom terenu, te verati se stijenama. Aktiviraju se druge grupe mišiće i noge to itekako osjete. Kakogod, bilo mi je drago što sam vikend iskoristio na najbolji mogući način, spojivši koncert i planinarenje. To je zapravo spoj koji prati cijelu ovu knjigu, jer muzika je neizostavan dio mog života. Livade podno vrha pod snijegom
Pomalo zeznut spust s vrha kroz kuloar
10
SLJEME I MEDVEDGRAD „Muzika Ramonesa je luda, dok ih slušaš moraš raditi nešto – lupkati nogom, tresti glavom, mahati rukama… Inače s tobom očito nešto nije u redu!“ Luka Vidović
Zagrebačka planina Medvednica nalazi se ponad samog grada, te je privlačno izletište zagrepčanima već dugi niz desetljeća. Vikendom se ondje nađe čak i previše ljudi, no mene to ne smeta pretjerano. Čak se i dečki međusobno savjetuju „Dok ideš na Sljeme, ima studentica, školarki, komadi iz raznih sportskih klubova održavaju kondicijske treninge… Nemreš na Sljeme u staroj majici i ofucanim patikama!“. Medvednica je velika, čitava prošarana planinarskim stazama pa je moguće kombinirati kojekakve ture, čak i višednevne. Kupivši dnevnik HPO kod one tete u planinarskom savezu u Kozarčevoj, dobio sam na poklon i vodič po Medvednici. Stajao je 40 kn, ali rekla je teta „Samo uzmi, imamo ih preveč“, pa sam zahvalio na poklonu i pun entuzijazma krenuo u susjedstvo osvojiti prve kontrolne točke za Hrvatsku planinarsku obilaznicu (HPO). Za taj izlet dogovorio sam se s Nevenom, kojeg inače zovemo Kekec. Upoznali smo se prije godinu dana na koncertu pulskog Fakofbolana u Ljubljani, a s obzirom da smo bili u istoj punk ekipi koja je harala koncertima, to prijateljstvo je ostalo. On je vidio moje planinarske slike na Facebooku, te izrazio želju da pođe samnom jer želi plainariti, ali teško nalazi društvo. I tako se nađosmo nas dvojica mladih i nadobudnih, od Gračana krenusmo Leustekovom stazom do Adolfovca, pa do Pogled s vrha Medvednice na Zagorje planinarskog doma Runolist. Jedno vrijeme bilo smo sami, a onda smo naišli na hrpetinu srednjoškolaca koji su u sklopu tjelesnog bili primorani ići na Sljeme. S obzirom da smo svi mi ljudi ispod kože i nismo od drveta, pogledi su nam automatski bili usmjereni na djevojčice koje su zadihano koračale u uskim tajicama, proklinjući boga i vraga i profesora koji ih je tjerao na ovo mučenje. Primijetismo par primjeraka ljepših od bilo koje hrvatske planine, no isto tako nismo mogli ne primijetiti da gotovo trećina tih mladih ljudi ima problema s viškom kilograma. Očito da nam je nacija nadprosječno debela, pa bi bilo lijepo da ljudi malko intenzivnije planinare. To vam je super, jer za mršavljenje vam treba konstantna dugotrajna aktivnost (bicikliranje, hodanje), tako da vam je planinarenje idealno za te stvari. U planinarskom domu Runolist sam se baš naljutio jer mi bezobrazni konobar nije htio dati žig. Skupljao sam štambilje po vrhovima i planianrskim domovima za uspomenu i to mi je bila usputna zanimacija. Postajao sam sve ljući jer mi nije bilo jasno zašto mi ne želi dati žig, a on je bio sve ljući i bezobrazniji dok mi je objašnjavao „Stari, gdje bi ja dospio da svakom dajem žigove?“. Na kraju mi je lupio štambilj u dnevnik i krenusmo dalje, gdje su ljudi malko pristojniji. Prošavši Tigrovo jezerce i Šumarev grob (zanimljiv izvor uz stijenu) začas smo bili na Puntijarki, gdje smo pojeli fenomenalni grad s pola kile papra jer obojica obožavamo ljuto. Puntijarka puna ljudi, a sretoh i dvoje studenata kojima sam predavao. „Dobar dan ljudi dragi, rekreirate se?“, upitah, te su mi izmučenih lica odgovorili „Je, crkli smo…“. „Neka neka, samo tako!“ ohrabrim ih, vratim tacnu s praznim tanjurom u restoran i krenuh s Kekecom dalje. Uz veselo čavrljanje 11
začas stigosmo na vrh kod tornja (1030m). Dok je Kekec zadivljen slikao panoramu na Zagorje, ja sam lupio žig vrha u HPO dnevnik. Bio sam totalno sretan jer znao sam da je to početak jedne lijepe, važne priče koje ma u nočannici odvela na mnogo predivnih lokacija koje možda inače ne bih posjetio. Spustismo se lagano do Grafičara, gdje smo namjeravali u rudnik Zrinski, no ispostavilo se da smo cijenu ulaznice od 20kn ispustili iz proračuna, te nam je ostalo samo za čaj u planinarskom domu Risnjak. Nastavili smo prema Risnjaku, gdje se jedva disalo od ljudi ali atmosfera je bila baš super, svakako bolja nego u Runolistu. I žigove sam dobio bez problema, te smo popili čaj za pet kn. „Jesi znao da ovaj dom drži ekipa iz Cinkuša?“ upita me Kekec, a to me ugodno iznenadilo. Cinkuši su etno Kekec kod ulaza u rudnik Zrinski bend koji u punk štihu svira podravske i međimurske stare narodne pjesme, gledao sam ih nekoliko puta i zbilja su mi bili predobri. Nismo se dugo zadržavali, požurismo prema Medvedgradu gdje sam lupio drugi žig. Kratko smo se odmorili na Oltaru domovine uživajući u panorami na Zagreb, dok mi je Kekec pričao kako su ljetos on i društvo bili ovdje i napravili lijepu pijanku na bedemima, te na kraju pozaspali u travi. Podno Medvedgrada stavio sam cvjetić na romantično mjesto uz potočić, gdje sam lani pokopao malu kornjačicu Iris koja nije uspjela preživjeti zimu. Na proljeće je otvorila oči, ali nakratko – bila je preslaba da se probudi iz zimskog sna kako treba. Preko Kraljičinog zdenca spustili smo se do Pokojna Iris doručkuje
Šestina, te razišli na Lukšićima. Bio sam krepan, no izlet je zbilja bio predivan i poslužio je kao odlična uvertira u uzbudljivu večer – u Boogaloo je nastupao Marky Ramone (jedini preživjeli od Ramonesa) sa svojim bendom. Gojzerice sam zamjenio martensicama i krenuo na uobičajeno druženje pred Boogaloo prije svirke. Skupilo se Clare, bivša basistica Marky Ramone poznatih lica iz Koprivnice, Križevaca, Ludbrega… benda Koncert je bio dobar, no razočaralo me što ovog puta nije s njima bila zanimljiva basistica Clare Antiproduct. Doma ću si ionako lijepo pustiti Ramonese na cd-u i gledati Clare na fotkama. Danzig iz Misfitsa odlično se uklopio kao vokal benda, iako ima neke prečudne pokrete dok pleše. Kako god, bilo je lijepo čuti stare stvari ovog legendarnog punk benda na čijoj glazbi smo svi odrasli.
12
BILOGORA „Danas ne želim čuti... Glazba konfuzije Um Pomutnja Tišina, tišina... I koraci na asfaltu I disanje prolaznika I vjetar...“ Dunja Maračić
S obzirom na to da sam imao slobodnu subotu, namjeravao sam na Bilogoru jer je i njen najviši vrh (Stankov vrh) sa svojih skromnih 309m, jedna od kontrolnih točaka HPO. No, moja namjera bila je tog dana prijeći cijeli Koprivnički planinarski put, te se usput naći s frendom Stipsom u restoranu na izletištu Crna gora. Bilogora je prije nekakvo humlje nego planina, no mnogim Podravcima draga jer ondje imaju vinograde u kojima prave „tudum“ koji utječe na njihovo veselje, sreću, a ponekad i nasilničko ponašanje. Krenuo sam rano ujutro iz Zagreba vlakom do Koprivnice, te ondje presjeo u vlak za Suboticu. Izašao sam na livadi koju mještani običavaju zvati željezničkom stanicom, te se sjetio Zemlje, gitarista koprivničkog Pillow packa. Koliko puta je pijan silazio na ovoj stanici i po mraku uspijevao naći put do kuće, svaka mu čast! U obiteljskoj kući u Subotici utisnuh prvi žig, te se zaputih na Pesek, gdje se nalazi planinarsko sklonište koje drži koprivničko HPD Bilo. Simpatična drvena kućica, onako taman za fešte! S brijega puca pogled na ludbrešku Podravinu, a ja se zaputih u suprotnom smjeru – prema izletištu Crna gora. Bio je topao sunčan jesenski dan, lišće je padalo i šuštalo, a planinarsku stazu zamjenila je asfaltna cesta. Ovaj izlet imao je i simboličko značenje, jer sam prve planinarske korake napravio upravo na Bilogori davne 1994., gdje je mene i rođake Davora i Davorku vodio mamin ujak Mirko. Također smo prošli koprivnički planinarski put, na tom izletu postao sam zaljubljenik u planinarenje. Začuh iz šume zvuk roga, kao da lovci kreću u pohod. Zatim i lavež mnogih pasa, a stotinjak metara dalje ugledam lovca koji na cesti drži stražu, da netko poput mene ne bi zabunom ušao u šumu i poslužio kao meta za odstrel. Iako smatram da me nije lako zamijeniti s mladim veprićem, ipak sam nastavio cestom, što znači da sam morao zaobići izletište Crna gore i produljiti put za tri kilometra. Na Crnu goru sam kasnio pola sata, a Stips me jadan čekao. Utisnuo sam ondje drugi žig, ali nismo mogli ostati jer su pripremali restoran za svatove. Stips je dugogodišnji prijatelj s kojim sam obišao mnoštvo koncerata, bezbroj puta smo spavali po kolodvorima nakon svirki čekajući jutarnji vlak, te s velikim entuzijazmom putovali s drugim frendovima u kojekakve gradove i sela prateći No more idols, Bakterije, One step away i slične bendove „naše mladosti“. „Čuj, a koji ti je uopće plan?“, pita Stips. Rekoh „Pa ići u Jagnjedovac, pa na Stankov vrh, pa se spustit u Glogovac…“. Kaže on meni „Ajde idemo mi lijepo u Koprivničke Brege na kavu, odvezem te odmah u Glogovac, pa ti ajde od tamo na vrh i spusti se u Koprivnicu. Ista ti je stvar, samo kontra smjer!“. Oduševljeno sam pristao, jer ionako nisam imao rješenje kako od Glogovca doći natrag u Koprivnicu, te smo uz dobru muziku
Davorka, Davor i ja na Stankovom vrhu 1994.g.
13
krenuli prema Koprivničkim Bregima. Ondje smo probudili interesantnog momčića zvanog Renato, te se poput guštera pružili na terasi seoske krčme pod jesenskim sunce. Konobarica je preuzela našu narudžbu za tri čaja, a odmah je pao i Stipsov komentar „Je, prije smo si pive naručivali“, te smo se bogme dobro nasmijali. Vrijeme smo kratili „šumskim“ pričama. Ja sam malko pričao o planinarenju, dečki o airsoftu i bitkama koje vode u podravskim šumama. Zvali su me nekoliko puta da im se pridružim, no nikako da nađem vremena. Stips nas je svu trojicu odveo do Glogovca, gdje smo se prvo poput male djece igrali na izvoru u šumi, a onda razgledavali neki dimnjak. Nismo znali da li su u njemu radili ugljen ili spaljivali djecu, kasnije sam saznao da je to zapravo geodetski stup. Poslao sam Renatovoj sestri Ines poruku „Ja i tvoj brat Renato smo u šumi i igramo se u dimnjaku!“. Nije mi vjerovala, mislila je da je zajebavam. Renato i Stips ostavili su me kasnije na makadamskoj cesti za Stankov vrh, te otišli za Koprivnicu. Trebalo mi je 40 minuta do šumarka s oznakom vrha (309m), gdje sam utisnuo svoj treći HPO žig i odmarao se na suncu. Upravo tu na vrhu, ujak Mirko mi je odsjekao ljeskov štap, rekavši kako svaki pravi planinar mora imati štap koji je velika pomoć pri hodu, pogotovo na strminama. Štap sam tokom godina ukrasio raznim značkama s alpskih pohoda, te mi je ostao kao lijep suvenir. Zamijenio sam ga modernim teleskopskim, koji sam, umjesto značkama, ukrašavao naljepnicama. Bio sam baš preponosan na sebe što sam osvojio ovaj vrh hodajući - naime, mnogima se planinarenje svodi na skupljanje žigova i gledaju kako doći najbliže vrhu, a zatim prehodati koliko se mora do samog vrha. Na Bilogoru i međimurski Mohokos velika većina planinara dolazi žigosati dnevnike - autom. Takve stvari su za mene kontra planinarske etike! Sa Stankovog vrha došao sam do Jagnjedovca preko šume i ceste koja je vodila kroz pitoreskni podravski krajolik, a zatim sam se polako došetao u Koprivnicu. Ovo mi je nekada bilo omiljena dionica za vožnju bicikla, sjećam se da sam jednom pao u oštrom zavoju i oderao cijelu ruku. Tako je to dok voliš opasnu vožnju nizbrdicom! S obzirom na to da frend koji živi kraj kolodvora nije imao vremena za kavu, vratio sam se u Zagreb prvim vlakom. Podravska jesen zbilja je jedinstvena, nije mali Galović bezveze pisao sve te lijepe stihove! Moj prvi štap (slikan s obje strane)
14
BIJELE STIJENE „Gadi mi se apatija moje generacije!“ Kurt Cobain, Nirvana
Dan nakon mojeg romantičnog posjeta Bilogori išao sam s HPD Matica na Bijele stijene, najljepši dio Gorskog Kotara. Noge su me još uvijek jako boljele sa stražnje strane koljena, pa nisam imao pojma da li da idem ili ne. Dan nije dobro počeo – nacrtao sam se u 6 kod Lisinskog dakle polazi bus, no nije bilo ni busa ni ljudi. U panici sam probudio curu i dao joj nalog da odmah ode na internet provjeriti da nisam možda nešto pogriješio. Veli mi „polazak u 6 pred Lisinskim…“ , a moji živci su već bili pri kraju pa zaurlam „Kak u 6, sad je 6 i nema nikoga!“. Odvrati ona „A ne Matej.. Pa sad ti je 5… Nemoj mi reći da nisi znao za pomicanje vremena?“. Naravno, nisam znao jer ne vodim brigu o tim budalaštinama. Toliko puta me u životu zajebalo to pomicanje vremena da sam već prestao nabrajati. Otišao sam se grijati u Importanne do 6, a onda je bus krenuo. Odlučio sam da ću krenuti na turu, pa ako mi bude loše, vratit ću se do busa. Čim su mi noge osjetile zahtjevniji šumski teren bilo je sve potpuno u redu, pa sam sav sretan nastavio. Sreća nije dugo potrajala - počela je sipiti nekakva kišica, a ja bez kabanice! Naravno, u cijeloj državi je sunčano, zašto bi bilo u Gorskom kotaru? Očito zato jer ja tamo danas idem. Vodič ovog izleta bio je Rajko, visoki tip koji je volio red i nije imao previše razumijevanja za one koji zaostaju u koloni, pogotovo ako bismo bili u stisci s vremenom. Na stranu planinarska solidarnost – smatram da svatko tko se prijavljuje na neki izlet mora biti spreman u svakom pogledu (kondicija, oprema), inače se ne treba ni prijavljivati, tj. neka odabere nešto adekvatnije svojim mogućnostima. Nakon nešto hodanja po šumi došli smo do mjesta gdje počinje tzv. Vihoraški put, prilično zahtjevna staza po Bijele stijene lijepe su i po kiši stijenama osigurana sajlama, klinovima i ljestvama na pojedinim mjestima. Naravno, zbog kiše su stijene bile skroz mokre i vrlo klizave, pa smo napredovali sporo i povećanim oprezom. Bijele stijene oduševile su nas svojom ljepotom čak i po kiši, jedino što nažalost zbog guste magle baš i nismo imali nikakav vidik na udaljenije kamene gromade. Prilaz na vrh bio je osiguran sajlama, tako da su neki odlučili odustati od uspona. Dobar dio grupe ipak se popeo. Pogled nikakav, ali i sam način uspona dovoljna je nagrada. Naravno, zajedno sa žigom kojeg sam gore utisnuo u knjižicu. Silazak je bio znatno teži zbog mokrih čeličnih sajli i stijena, pa smo se spuštali vrlo sporo. Odmah podno vrha nalazi se i planinarska kuća koja je bila zatvorena, a malko podalje i planinarsko sklonište koje je bilo otvoreno, pa smo se ondje sklonili na sat vremena. Sva sreća kiša je prestala (dobro da nije ni padala jako, nego je baš onako cijelo vrijeme seruckala), pa smo se po blato kroz šumu spustili do makadama gdje nas je čekao autobus i odvezao – kamo, pitate se? U planinarskom dom u Tuku, gdje smo fino večerali skupljali dojmova s ovog izleta. Šteta zbog vremena, ali na Bijele stijene se definitivno vraćam Pentranje po mokrim stijenama dok bude proljeće ili ljeto.
15
VRANICA „Zašto su bosanske piramide starije od onih u Egiptu? Zato jer dok su u Bosni gradili piramide, Egipćani su čekali izdavanje građevinsko-lokacijske dozvole!“ Narodni vic
Vodič iz Matice Bruno Šibl (s kojim sam bio na svom prvom izletu s Maticom 1999.g) organizirao je trodnevni pohod u Bosnu sredinom listopada. Baš su se spajali neki blagdani pa je bilo moguće napraviti trodnevni put,a predbilježio sam se za ovaj atraktivni izlet među prvima. Naime, osim planinarske ture na prelijepu Vranicu bilo je predviđeno iz razgledavanje bosanskih piramida kod Visokog, što me zanimalo čak i više od planinarenja. Bus se napunio dva tjedna prije puta, a lista čekanja bila je podulja. Kada smo napokon krenuli mom uzbuđenju nije bilo kraja – prvo smo prolazili kroz Republiku Srpsku (država koja ne postoji), a zatim smo došli u popodnevnim satima do Kraljeve Sutjeske. Nakon razgledavanja katoličkog samostana i zanimljivog muzeja (Kraljeva Sutjeska bila je naseljena ugl Hrvatima), krenuli smo u kraću planinarsku turu. Ponad gradića na brdu se nalaze ostaci kraljevskog grada Bobovca. Do starog grada trebalo nam je nešto više od sat i pol uspona kroz lijepu šumu i klanac kojim prolazi gorska rječica. Na jednom mjestu sam umro od smijeha gledajući neke guske kako se trude plivati uzvodno, ali im baš i ne ide. Kada smo došli na sam vrh na kojem se nalazi kapelica iskoristili smo pauzu za odmor i presvlačenje. Od starog grada se i nije imalo bog zna što vidjeti – uglavnom je riječ o ostacima zidova visokima oko jedan metar, jedino što je vrijedno spomena je pogled i lijep lokalitet. Spustili smo se natrag do busa za sat i pol, mrak je već padao. Prolazeći kroz uličice Kraljeve Sutjeske vidjeli smo koliko je zapravo tužno ovo selo – preostali su uglavnom starci, nakon rata dobar dio ljudi koji se odselio nije se vratio, mnoge stare kuće bile su napuštene, ali su i unatoč tome izgledale idilično. Na ulazu u selo nalazi se najstarija džamija u Bpsni, napravljena za svega nekoliko dana i do danas nije nikada popravljanja ni obnovljena! Bosna se baš i ne smatra nekim inozemstvom, ali sve je opet itekako drugačije nego u Hrvatskoj. Navečer smo krenuli prema Zbilju, predgrađu Visokog. Ondje nas je čekalo noćenje u planinarskom domu, do kojeg je vodila staza kojom je Vrh s kapelicom i ostacima utvrde Bobovac trebalo 20 minuta hoda. Bauljali smo po mraku, jer dio nas nije imao naglavne lampe. Sam dom bio je lijepo uređen, domaćini su bili jako ljubazni i osjećala se topla, gostoljubiva atmosfera. Na zidu kalendar sa slikama iz života druga Tita, a u kutu nekoliko lokalnih mudraca koji su nas ispitivački gledali i pomalo razgovarali. Bio sam totalno umoran, tako da sam išao na spavanje među prvima. Sutradan nas je čekao drugi dan avanture – planinarenje na Vranici. Nakon odličnog desetsatnog sna probudilo me žuborenje vode – ne, nisam se upišao, nego je odmah ispod prozora Dječji grafit u Kraljevoj Sutjesci
16
planinarskog doma tekla predivna rijeka Fojnica. Nakon jutarnjeg čaja čekao sam red na umivanje jer neke ženske iz grupe su se šminkale (?!). Busom smo krenuli prema gradu Fojnici u kojem je predviđeno sat vremena pauze za razgledavanje. Iako su rekli da će vrijeme biti lijepo, još uvijek je sve bilo obavijeno maglom iako je bilo već deset sati. Prošetao sam po Fojnici i guštao u detaljima koji su ocrtavali kako živi ovaj gradić. Neke stvari izgledaju kao u Hrvatskoj prije trideset godina. Sve je puno smeća, a najviše su me se dojmile dvije pokrajnje uličice s muslimanskim grobljem i džamijom pred kojom su se igrala djeca, valjda se vraćajući s vjeronauka. Groblje je izgledalo ljupko zbog svoje jednostavnosti – bijeli kameni stećci stršili su iz zelene trave, a magla se polako dizala i dopuštala suncu da svojim zrakama zagrije grad i Vranicu na koju smo se danas trebali popeti. Autobusom smo došli sve do Prokoškog jezera koje se nalazi na oko 1600m nadmorske visine. Ovo predivno jezero i pastirsko naselje na njemu spada u jedno je od najljepših mjesta koje sam ikad vidio!
Prokoško jezero s pastirskim naseljem
Plavo jezero okruženo brdima i stijenama, a na obali naselje napravljeno isključivo od drveta (samo temelji smiju biti kameni – betonski). Ovdje tijekom ljeta borave pastiri koji se brinu za stoku, a s obzirom da je već bio listopad tek nekoliko kućica bilo je još uvijek naseljeno. Nažalost i ovdje je sve bilo puno raznih otpadaka – kao da ni samim stanovnicima nije nimalo stalo do okoliša i čišćenja. Zanimljivo je reći da naselje ima i malu džamiju koja je službeno „najviša“ u Europi s obzirom da se nalazi na visini od 1600m. Ovdje je nekada bio i planinarski dom, ali je izgorio za vrijeme bivše Juge i otad nije sagrađen novi. To je problem za planinare, jer ako želiš posjetiti Vranicu na više dana moraš sa sobom nositi šator. Lokalni vodič poveo nas je na turu puževim korakom. Tog dana namjeravali smo se popeti na Nadkrstac (2112m, najviši vrh Vranice) i Krstac (2010m). Išao sam naprijed sa planinarima iz 17
Samobora (bračni par Dommotorfy), a mi smo pružili korak jer nam se nije dalo cmoljiti. Na kraju je ispalo da je naš lokalni vodič nedavno operirao žuč ili tako nešto, te nije ni u stanju pružiti korak kako bog zapovjeda. Na kraju nije bio ni u stanju popeti se na vrhove, već nam je samo s ceste pokazivao kamo moramo ići. Zašto nije preporučio nekog zdravog kolegu, nemam pojma. Uglavnom s obzirom da smo Darko i ja bili brži, zaletili smo se na vrh
Vrh Ločika
Pogled s Ločike na okolne vrhove
Ločika (2107m) koji uopće nije bio u planu ture, ni bio je toliko blizu da bi bilo šteta ne posjetiti ga. Krajolik je bio predivan, uglavnom smo hodali po livadama prošaranima kamenim stijenama, dok bi na nekim mjestima rasla klekovina. Na Ločiki smo sreli neke Bosance kojima je bilo drago što nas vide. S vrha se prižao lijep pogled, ali je puhao jak ledeni vjetar unatoč sunčanom danu. Slikali smo se i sjurili niz brdo natrag do naše grupe, koje je već krenula s usponom na Nadkrstac. Staza koja vodi na Nadkrstac prolazi kroz izgorjelu klekovinu, tako da smo uživali u prizoru koji je sličio mnoštvu jelenjih rogova. Uživali smo samo vizualno, jer je hodanje kroz taj teren bilo jako zahtjevno. Nakon 40 minuta uspona i nekoliko bezimenih brežuljaka, šibani hladnim vjetrom, došli smo i do samog vrha.
Staza "jelenjih rogova"
Boba i njeni "klinci" na vrhu Vranice
Na vrhu kup kamenja i „zastavica“ s natpisom „Bože čuvaj Vranicu i one koji po njoj hodaju“. Na vrhu je uslijedio odmor i slikanje – sunčanje je izostalo jer zbilja baš i nije bilo toplo. S vrha smo se počeli spuštanje prema Prokoškom jezeru, ali jednim drugim smjerom. Usput smo se popeli na niži Krstac s kojeg se pruža predivan pogled na jezero i naselje ispod nas, a vrh je bio čak pokriven tankim slojem snijega. Naš kljasti vodič vratio se nazad 18
onim putem kojim smo i došli, tj. lakšim. Sada smo se spuštali podno nekakvih stijena i trebalo je dosta opreza na svakom koraku. Bilo je naporno ali izdržali smo, a prolazeći kroz pastirsko naselje potrošili smo podosta vremena na slikanje. Ušavši u bus, kroz prozor sam bacao posljednje poglede prema neizrecivoj ljepoti ove planine središnje Bosne. Međutim, tu nije bio kraj avanturi – veliki bus kojim smo se vozili bio je nezgrapan za lošu usku makadamsku cestu. Na jednom zavoju bus je zapeo zakačivši prednjim dijelom tlo, a pukao je i nekakav zračni jastuk na stražnjem kotaču, pa se nagnuo na jednu stranu. Dok je vozač uz pomoć nekoliko ljudi pokušavao riješiti problem, nama je preostalo da se uputimo dalje cestom pješke. Već nas je uhvatio i Pogled s vrha Krstac na Prokoško jezero mrak, ali srećom bus je ipak došao po nas. Usput smo stali u nekom selu u najgoroj krčmetini koja se može zamisliti, a pred krčmom se nalazi spomenik poginulim mudžahedinima. Dok nas je bus iskrcao pred planinarskim domom u Zbilju, imali smo prilike osjetiti ratnu atmosferu – naime dok smo po mraku hodali stazom do doma, prolazili smo kraj kuće u kojoj se održavala neka fešta. Dok smo mi grabili korak za korakom gledajući svoja posla, noćni mir proparali su pucnjevi, pa smo ubrzali jer jednostavno nismo željeli da nas netko upuca u sklopu derneka u centralnoj Bosni. Nakon večere krenusmo na spavanje – imali smo lijepu ali napornu turu, trebalo je skupiti snage za sutra. Naš posljednji dana u Bosni bio je predviđen za razgledavanje piramida. Ujutro je bilo oblačno i maglovito kao i jučer, no sunce je zasjalo tek oko podne. Kod doma nas je dočekao vodič iz fundacije koja propagira i istražuje bosanske piramide, te nas poveo u obilazak objašnjavajući nam iskopane nalaze u sondama Piramide Mjeseca.. Bilo je vrlo zanimljivo, a zatim smo krenuli na najveću – piramidu Sunca, koja nosi uobičajeni stoljetni naziv Visočica. Na vrhu Visočice (oko 900m) nalazi se srednjovjekovni grad Visoki. Zapravo je riječ o devastiranoj utvrdi od koje su ostali samo temelji i nekoliko zidova, ali pogled se pruža na cijeli grad i okolicu. Veliki (navodno betonski) blokovi iskopani na Visočici također su mi bili zanimljivi. Mogli smo vodiču postavljati pitanja – bilo je i onih koji su smatrali cijelu priču cirkusantskom, pa su provocirali i umalo je došlo do svađe. Da u Bosni ima piramida ili nema? Nemam pojma, nisam stručnjak. U svakom slučaju ono što sam vidio bilo je itekako fascinantno. A osim kamenih blokova i kamenih pločica poslaganih u savršenim nizovima, vidio sam i jednu napaćenu državu – rat, siromaštvo i kriza učinili su svoje. Zašto ljudi ne bi dolazili Posljednji pogled na biser planine Vranice
19
razgledavati makar i lažne piramide, te popit neko piće, pojesti ćevape, napraviti nekoliko planinarskih izleta po okolici? Očito nekome to nije u interesu. Iskopavanja na Visočici
Iskopine na lokalitetu "piramida Mjeseca"
Kameni blokovi na lokalitetu "piramida Sunca"
zabranjena su još 2006.godine s objašnjenjem da se na taj način devastira vrijedno arheološko nalazište iz srednjeg vijeka. Otad cijelo nalazište stagnira, a znanstveni krugovi su voditelja projekta Semira Osmanagića proglasili šarlatanom koji javnosti podvaljuje izmišljotine. Kako god, šteta je da nitko ne pokušava to iskoristiti u svrhu turizma čiji bi prihodi itekako dobro došli. Popodne smo ostavili za razgled Visokog, koje je jedan od najstarijih bosanskih gradova. U srednjem vijeku Visoko je bio glavni grad Bosne, a Sarajevo su u srednjem vijeku osnovali Turci preko noći i odmah je postao „instant grad“. Prošetali smo uz lijepu rijeku Fojnicu do mjesta na kojem se ulijeva u Bosnu. Ljudi su izašli na popodnevno sunce i kafići su bili puni, a ja sam prošetao malim zabačenim uličicama i razgledavao kuće bosanske arhitekture. I Visoko je bio jedan siromašni, napaćeni grad koji je vapio za pažnjom. Putovanje je zaključeno odličnim ćevapima, te kebabom u Kebab house. Jeftino, obilno i kvalitetno – baš kako treba biti! Sve u svemu, ovo je bio fenomenalan izlet koji mi je pokazao koliko su bosanske planine lijepe, tako da sam čekao nove prilike da obiđem Prenj, Čvrsnicu, Maglić, Vlašić… Jednog dana!
Pogled s vrha Visočice na grad Visoki
Visoko - grad piramida i dobre klope
20
BEGUNJŠČICA „Ajmo svi na svijetu bit sretni!“ Petar Rikić
Izlet na Begunjščicu (2086m) (Karavanke) zaintrigirao me jer sam po internetu našao podatak da se uspon na taj vrh smatra jednim od najljepših planinarskih izleta u Sloveniji. Pa dobro, sasvim dovoljan razlog za prijaviti se! Izlet je organizirala Matica, a u opisu puta naglašeno je da izlet nije težak. To mi je također išlo u prilog, jer sam lako nagovorio Jelenu da idemo s obzirom da ona baš i nije bila u sjajnoj kondiciji. Ionako smo već dulje vrijeme planirali da idemo zajedno na nekakvo lijepo planinarenje, a ovo je bila savršena prilika. Išlo nas je 17 u velikom kombiju nalik malom busu – uglavnom je ekipa bila mlađa, a vodiš Franjo Kmet bio mi je simpatičan. Bio mi je to prvi izlet s njim, ali svakako ne i posljednji! Vožnja kroz Sloveniju protekla je u dobro raspoloženju, a oko 11 smo stigli kod planinskog hotela u podnožju Begunjščice (mjesto Ljubelj) odakle je krenuo uspon. Trebalo nam je nešto više od pola sata do tunela – naime, još iz vremena prvog svjetskog rata na jednom djelu brda prokopan je tunel kojim se kasnije služila vojska. U početku je njegova namjena bila skraćivanje trgovačkog puta, a vjerojatno je služio i za šverc. Tunel je djelomice prokopan, a djelomice je špilja. Dug je oko 200 metara i koristili smo naglavne lampe, a na polovici je otvor koji služi kao vidikovac. Morali smo Na usponu prema tunelima paziti gdje gazimo jer je sve bilo puno kravlje balege – dakle, planinarska staza očito je vrlo prometna među stočnom populacijom. Vrijeme je bilo tmurno, no bez snijega. I ikakvih padalina. Zapravo, tipično za kraj listopada. Grupica je hodala bez ikakvog zastajkivanja, a zatim smo nakon sat vremena stigli do planinarskog doma na Prevalu (1311m). Kravice su pasle na livadama oko doma, a mi smo požurili unutra. Bili smo znojni, a u toj situaciji uvijek je dobro požuriti u dom kako bi stavio majicu na dio peći koji još nije zauzet. Jeli smo, odmorili, osušili majice i krenuli dalje. „Sada nas očekuje strma staza kojom ćemo svladati 600m visine, dok to prođemo dolazimo do grebena i put do vrha će biti lagan!“ rekao nam je vodič Franjo. Nakon fotkanja kod krava pripremili smo se za uspon. A onda je krenulo – bogme je bilo strmo i teško. Kolona se pomalo počela razvlačiti, a moja Jelena se počela preznojavati. Izgledala je kao da ju je netko polio kantom vode, a upućivala mi je bijesne poglede i frktala „Ubit ću te! Rekao si da će biti lagano!“. Nije mi preostalo ništa nego da se branim biranim riječima koje sam smislio još u Zagrebu. „Pa rekli su da će biti lagano, šta ja znam, nisam bio nikad ovdje..“, a ekipa se smijala i pružala napaćenoj djevojčici podršku. Franjo je malko usporio ritam jer smo zbilja bili krepani – nije bilo toliko ni teško, ali ovakav strm uspon koji traje gotovo dva sata zahtijeva poseban ritam i česte pauze. Nažalost, zbog tmurnog vremena sve je bilo u magli. Oko nas nazirale su se predivne stijene koje nisam imao prilike vidjeti uživo, već samo na slikama po internetu. Jako sam volio Alpe i sjetio sam se mnogih izleta po 21
Izmučeno stvorenje
austrijskim, talijanskim i francuskim Alpama sa svojim starim PD Pevec iz Koprivnice. Šteta zbog magle, ali i te stvari dio su planinarskog života. Nakon dva sata napornog hoda izbili smo i na grebenski put koji je zbilja bio lagan i atraktivan, a na vrh smo napredovali blagim nagibom. Neke dvije ženske ispred mene napredovale su prema vrhu pa se izgubile kao guske u magli, a Franjo je bio stotinjak metara iza nas. Došao sam do vrha na kojem je kameni stol s natpisima vrhova koji se mogu vidjeti za lijepog vremena. Sada je bila magla, nije se vidjelo apsolutno ništa – šteta! Udario sam žig u dnevnik i pričekao dok nisu počeli pristizati i drugi. Oko nas počele su letjeti velike crne ptice žutog kljuna, nalik vranama. Bile su to galice, alpske ptice koje običavaju od planinara žicati hranu i lete oko tebe toliko dugo dok im nešto ne dobaciš. Nisu plašljive i nerijetko znaju kljuckati po ostavljenim ruksacima, dok se njihovi vlasnici nekoliko metara dalje slikaju. Nakon slikanja na vrhu više nismo Pred vrhom Begunjščice imali što tražiti, te smo se počeli spuštati prema našem konačnom cilju tog dana – Roblekovom domu na 1657m u kojem smo spavali. Spust do doma bio je strm a kamenje sklisko pa smo morali paziti na svaki korak. Rosa na travi bila je pretvorena u inje, tako da smo iskoristili te detalje za nekoliko „umjetničkih“ fotki. Pred domom posebna „mountain fit“ gimnastika kako bi nam se mišići brzo oporavili od naporne ture, a zatim hranideni procesi u obliku sendviča, jote s pola kila papra i sličnih krasota. Jota je grah sa zeljem, zgodna stvar koja uvijek okrepljuje na planini. S obzirom da je bilo tek 4 popodne imali smo mnogo vremena, pa smo večer provodili u razgovoru i kartanju. Karte mi baš nisu išle, a moji šlampavi porazi izazivali su podrugljive osmijehe kod suigrača. Ono što me baš ugodno iznenadilo bile su spavaonice. Spavali smo u tzv. „skupnom ležišču“ u potkrovlju, no kreveti su bili smješteni u slatke male odjeljke (po dva kreveta). Tu sam otkrio da imam preduge noge iako sam visok tek 1,73m. Ili je krevet bio prekratak? Sličan problem imala je većina ljudi u grupi. Možda je Roblekov dom napravljen kao nekakvo dječje odmaralište, ili su Slovenci prilično niska nacija. Jelena nije imala problem na tom području jer je kratka, pa je stala u krevetac bez problema. Sutradan je slijedilo rano buđenje, ali i iznenađenje dok sam pogledao kroz prozor. Pao je snijeg, i to dobrih 25 cm. To je značilo da definitivno otpada planirani uspon na Vrtaču (2181m). Nakon doručka i pakiranja uslijedio je spust do doma na izvoru Završnice koji je bio zatvoren. Spust je bio strm i posebno zabavan zbog snijega – svako malo netko bi pao i odsklizao par metara. Tako sam ja lijepo pao i u padu pokupio Jelenu koja me pokušala zadržati, a onda smo nas dvoje zajedno umalo pokupili neku žensku ispred sebe koja nas je začuđeno gledala. Bilo mi je sve to jako smiješno i baš bi se valjao po snijegu smijući se, no trebalo je poći dalje. S obzirom da je snijeg svježe napadao, morali smo malo i prtiti do planinarskog doma na Zelenici. Dom su upravo renovirali pa nije bio u pogonu, ali su nam dopustili da unutra predahnemo. Od doma na Zelenici do Ljubelja ostalo je 40 minuta laganog spuštanja koje uglavnom prati žičaru. Usput smo sreli nekog tipa s razigranim psetom i nekoliko planinara koji su se zaputili na zimski uspon. U kombi smo ušli umorni, Padanje po snijegu gladni i nogu mokrih od snijega. Izlet je zbilja bio lijep, ali ipak nije to ono što smo očekivali. Magla je sakrila ljepotu Begunjščice iz nekih svojih razloga, poručujući nam da dođemo opet neki drugi put. 22
VELEBIT - ANIĆA KUK I VAGANSKI VRH „Karijera je najgluplja izmišljotina današnjice!“ Chris McCandles
Na Velebitu sam bio nekoliko puta, no nikad na južnom dijelu tako da me ovaj izlet jako veselio. Izlet je organizirala Matica, a vodič je bio Franjo Kmet, što je značilo dvije stvari – tura će biti jaka i ekipa će biti uglavnom mlađa. U Karlovcu smo pola sata čekali vrckavu Tanju, koja je imala s Franjom nesporazum oko mjesta sastanka. Na kraju se jadna skoro rasplakala, a ljudi su bjesnili jer se gubi vrijeme. Dobro da nije došlo do linča, ili da jadnu Tanju netko nije bacio s vrha. Onako, nek zna da nije lijepo kasniti. U nacionalni park Paklenica došli smo oko podne. Imali smo sunčan dan, bio je početak listopada i vremenski uvjeti bili su super. Prošli smo kroz kanjon Velike Paklenice i stazom se uspeli do vrha Anića kuka. Dobar dio staze ide po normalnom terenu, a kako smo se sve više uspinjali, pogled na kanjon i Velebit bio je ljepši. Tada smo došli do dijela gdje je većina ostavila ruksake, jer je počeo zahtjevni teren, tj. četveronoške smo se penjali do vrha. Nije bilo preteško, no stijene su
Stijene kanjona Paklenice popularne su za penjače
Prirodne ljepote Velike Paklenice
bile dosta oštre i bilo bi zbilja nezgodno pasti. Osim što bi se izubijao, čovjek bi se također cijeli izrezao na oštre rubove. Na vrhu sam pojeo sendvič, fotografirao i uživao u prekrasnom pogledu. Krenuli smo polako prema Borisovom domu gdje smo trebali noćiti, Kolona se prilično razvukla. Na začelju je išla Alma kao suvodič, njen zadatak je bio skupljati mrtve, tj. pazila je da se netko ne izgubi, a imala je dosta posla s Nevenom, tipom koji kao da je uletio na izlet s gradske špice. Normalno odjeven, bez ruksaka, stvari je nosio u torbi s remenom za jedno rame. Hodali smo po živopisnim livadama i šumi do Borisovog doma. Usput smo prošli pokraj nekih starih napuštenih kuća u kojima već desetljećima nitko ne živi, nakon nekog vremena zatekao nas je i mrak pa smo stavili čeone lampe. U domu je bilo nekih sarajevskih planinara koji su neometano pušili, što mi je uvijek bilo debilno. Kako si ljudi dopuštaju pušiti u planinarskom domu? Naravno, vrlo lako ako to radi i domar – tip je rezignirano sjedio u kuhinjici i dimio ko Turčin. U spavaonici je umalo izbila tučnjava oko deka, zbilja jadno na Uspon kroz stjenovit krš na vrh što ljudi mogu pasti. Spavaonica je bila neudobna i smrdljiva – Sarajlije su dobile onu bolju iako je najavljeno da u domu neće Anića kuk 23
biti nikog osim nas. Whatever, na planinarskom pohodu ionako ne očekujem nikakvu udobnost. Ustali smo ranom zorom u 5 i krenuli prema Vaganskom vrhu po mraku, s čeonim lampama. Pomalo se danilo, ritam je bio naporan i ljudi su ubrzo počeli zaostajati. Bila je tu i neka luda Marija, koja je uporno pokušavala nedemokratskim putem smijeniti Franju s mjesta vodiča i preuzeti vodstvo nad kolonom. Njen pokušaj pobune ugušen je na samom početku, dok se sunce još nije ni pojavilo. Hodali smo skoro tri sata do skloništa na Strugama. Bili smo
Velebitska panorama s Anića kuka
umorni i veći dio puta pratila nas je magla. Neka, samo da kiša ne pada! U skloništu smo naišli na nekoliko ljudi koji su ondje spavali, te nas još uvijek sneni ponudili ostacima makovnjače. S pristojnošću smo prihvatili i počistili tanjur tako da nisu ostale ni mrvice! Nakon kraćeg odmora krenuli smo prema Vaganskom vrhu. Dio ljudi se vratio na Struge jer su smatrali da neće izdržati turu. Polako sam grabio velebitskim bespućima s Andreom iz Samobora, živahnom gospođom na pragu treće dobi koja je još uvijek imala ambiciozne planinarske planove. Nakon Ararata, Mt. Blanca i još nekih alpskih vrhova namjeravala je na Elbrus. Imala je sina pankera, svi smo ga znali s koncerata pod nadimkom Tompa. Do vrha nije ostalo mnogo, a Franjo je stavio vrckavu Tanju na čelo kolone da je ima na oku. Neven je tiho grabio na začelju, stežući u ruci najlonsku vrećicu sa stvarima jer je torbu ostavio u domu, a ruksak mu je bio nepoznanica. Napokon smo stigli i na vrh koji je bio obavijen maglom, prilično je puhalo i bilo je hladno, tako da se nismo dugo zadržavali – tek toliko da se poslikamo i udarimo žigove u dnevnike. Čak i moj tetak Drago Fox bio je na vrhu dvaput, ali dočekalo ga je slično vremensko stanje. Pogled je planinaru najveća Na najvišem vrhu Velebita 24
nagrada kod uspona na bilo koji vrh, zato smo nerijetko razočarani ako pogleda zbog magle nema. Spust je bio težak, po priličnom strmom terenu i tzv. Lipoj stazi. Lipa staza je sipar koji je prilično zgodan az spuštanje, ali isto tako i zeznut za uspon. Pri povratku smo naišli na Ramića dvore, neku vrstu privatnog planinarskog doma, gdje nas je domaćin ljubazno ponudio rakijicom. „Svi ste umorni, vidim ja to, ali i sretni. Bar ste dva centimentra viši, ha ha , svi ste pobjednici!“ rekao je mladi Ramić gledajući nas, te nam priznao da nikad nije bio na Vaganskom vrhu iako ovdje obitava cijeli život. U Borisovom domu čekao nas je grah koji je skuhala Irenina mama, a s obzirom da smo bili gladni ko vukovi satrali smo cijeli lonac za desetak minuta. Pojavio se i neobični Neven s pitanjem ima li graha, no sve smo pojeli i Franjo ga ponudi kobasicama. Neven tužno pogleda kobasice i reče „Ja sam vegetarijanac…“. Baš mi ga je bilo žao! Od doma do autobusa spuštali smo se blagom padinom kroz kanjon Paklenice oko sat vremena, a vani se već smračilo. Nećemo lagati, izlet je bio jako naporan, no ako ćemo biti iskreni do kraja, točno to smo i tražili!
Jedan dan bablje ljeto...
Drugi dan hladna jesen!
25
MEDVEDNICA - KAMENI SVATI „Mladost imamo da bismo činili gluposti, a starost da bismo za tim glupostima žalili.“ Ernest Hemingway
Večer prije izleta na Kamene svate bili smo u Virju na koncertu Village conspiracy. Bio je to „must go“ koncert, skupila se čitava hrpa ekipe iz Đurđevca, Koprivnice, Pule, Nove Gradiške… Nastupali su Barkod, No more idols, Delyricum, Kosmata neman protiv ljudi majmuna i Zelena radost. Koncert ovakvog karaktera nije samo dobra prilika za ples, već i za druženje s ljudima koje se ne vidi tako često. Naravno svi smo bili dobro raspoloženi, pa se i popilo. Moja Jelena mi je ukrala rum kolu jer joj je Lepo naše belo Virje, stigli smo! bilo hladno i htjela se ugrijati. Osim što se ugrijala, dobrano se i napila, što je rezultiralo neviđenim plakanjem jer joj je tokom skakanja u prvim redovima otpala neka metalna kopča s cipele. „Pa zašto plačeš, popravit će se…“ kažem, a kao odgovor dobijem plačno „Neeeećeeeeeeeee….“ i par litara suza. „Dobro, neće se popravit, kupit će se novo i riješena stvar!“ već sam gubio živce, a dobio isti odgovor isprekidan plačem „Neeećeeee… seeee… kupit novo……“. Ljudi su se već počeli smijuckati, pa sam je ostavio kod ulaza naslonjenu na zid u hodniku da mi ne upropasti večer. Desetak minuta kasnije bogme zid je bio natopljen suzama, a vlažna mrlja sve se više širila i bilo me strah da me ne proglase manijakom koji maltretira žene. Na kraju se ova i otrijeznila, zajedno smo uživali u odličnom nastupu đurđevačkih legendi znanih kao Zelena radost. Kod izlazaka u Virju je super što kroz selo oko 3 u noći staje vlak koji ide iz Osijeka za Zagreb, tako da smo bez presjedanja bili doma Pogled s Kamenih svati dok je lijepo vrijeme
Publika u društvenom domu u Virju
već u 5 ujutro. Umoran i mamuran od prethodne večeri probudio sam se u nedjelju u podne, definitivno prekasno za bilo kakav izlet. Da vikend baš ne propadne, spakirao sam rezervnu majicu i bocu vode u ruksak, spustio se na Črnomerec i pričekao besplatni bus za West gate shopping centar. Odande sam mislio napraviti brz uspon na Kamene svate, spustiti se i do 5 popodne vratiti doma. Prvo sam imao veliki problem kako prijeći prokletu autocestu, pa sam preko blatne livade nabasao na neki nadvožnjak i makadamom stigao u Jablanac, odakle sam se markiranom stazom za sat 26
vremena popeo do kućice na Kamenim svatima. Bila je otvorena i unutra je neko društvo spremalo ručak, pa sam udario žigove i uputio se do vrha. Pogled nikakav, sve u magli. Ljetos dok sam bio ovdje imao sam priliku uživati u krasnoj panorami, no danas je sve bilo bijelo. Na vrhu udarih žig i spustim se istim putem natrag dolje do West gate shopping centra. Priznajem, bilo me malčice sram dok sam, čekajući bus, privlačio poglede ljudi koji su se vraćali iz kupnje. Naime, bio sam blatan preko koljena, dok su ostali bili pristojno odjeveni i s vrećicama čekali polazak Zelena radost, jedini koncert na kojem je uz busa.. Kamene svate sam posjetio i u rujnu, prije Marka pjevala i Dorica nego sam krenuo s obilaskom HPO. Bio je grozan kišni dan al baš sam se zainatio ići na Medvednicu, a usput sam sreo dva manijaka koji su također planinarili i nekoliko fanatičnih skupljača gljiva. Od Glavice sam išao do Kamenih svati (također magla), zatim do Grafičara (usput se izgubio negdje oko slapa Sopot). Nikakav problem, teško je reći da si izgubljen na Medvednici ali žurio sam na vlak u 16h. Naime, mislio sam u Koprivnicu na koncert u Dom željezničara. Sjećam se da sam došao u Koprivnicu mrtav umoran ali sav presretan, nastupali su Pankerfaust, Pankreas, Kaje z glavom?, NMI i Barkod je imao promociju albuma. Po slikama vidiš da smo svi ispolijevani pivom – dakle koncert je bio fenomenalan. Skupilo se skoro 300 ljudi, bilo je slično kao na nekadašnjim koncertima Rock in Marof u starom kinu.Koncert će se pamtiti i po tome što je čupavi Krešo prekinuo koncert Pankreasa i zaprosio svoju curu Tatjanu, a ova uz burne reakcije publike nije imala drugog izbora nego pristati. Da je provod bio super evidentno je i po anegodoti da sam zaspao u vlaku na putu za Zagreb, te prespavao prespajanje lokomotive i krenuo natrag za Koprivnicu. Smijete se, jel? Sami iz benda Barkod Nije smiješno dok vam se to dogodi 3-4 puta. Jednom mi se čak desilo da sam se tako napio da sam u Zagrebu izletio iz vlaka i bio uvjeren da sam još u Koprivnici, pa sam ljude po Glavnom kolodvoru ispitivao „Gdje tu stoji vlak za Zagreb i kad kreće?“. Naišao sam na čudne poglede, a jedan policajac je bio toliko šokiran mojim pitanjem da je samo šutio poluotvorenih ustiju, dok sam od njega očekivao neke informacije. Tek nakon nekoliko minuta skužio sam da sam u Zagrebu i obećao si da nikad više prije putovanja neću piti Tomislav (crno pivo, jačine 7%). Tomislavi su zlo i od njih se pretvorim u čudovište. Prvi i zadnji koncert đurđavačkog Last stand
27
KORADA I KOBARIŠKI STOL „Ako se ne borimo sada, doći će vrijeme, kada neće ostati ništa vrijedno borbe.“ Emma Goldman
Dvodnevnom izletu u Sloveniju prethodio je Valentinin premijerni koncert s njenim vlastitim bendom Billie Dove. Valantina i ja smo skupa studirali, često išli na svirke i općenito smo bili „naloženi“ na muziku. Punk, rock, metal, hardcore… I dok mnogi sredinom dvadesetih izlaze iz supkultura i uozbilje se, osnivaju obitelji itd, mi smo shvatili da bi „još nešto“. Dakle, kao što sam se ja pronašao u domeni organizacije koncerata i izdavaštva, tako se Valentina pronašla kao bubnjarka. Svoj talent otkrila je nedavno i prva želja bila joj je osnivanje benda. Nakon godinu dana muke uspjela je skupiti neke curke (među kojima i Anu Jelić iz Rock Flock na basu), te je pao i prvi koncert u Mrzloj pivi. Svirao je još neki bend, ali ja i Jelena smo došli radi Billie Dove. Cure su odsvirale skromni repertoar od čak tri obrade, no odsvirale su fenomenalno! Dobile su zasluženi aplauz, a osim dobre svirke bile su i odlična pojava – pogotovo s atraktivnom teom na vokalu za kojom su uzdisali i tipovi i cure. Tipovi od uzbuđenja, cure od ljubomore, tak to ide. Nakon svirke otišao sam s Jelenom doma gdje smo se kvalitetno posvađali jer je po običaju izvodila neke bijesne gliste, a onda sam još onakav živčan pokupao zaspati i uloviti par sati sna. Ustajanje u 5, odlazak pred Lisinski, gdje je čekao mali bus za Prvi i zadnji nastup Billie Dove Sloveniju. Išli smo na Koradu i Kobariški stol, dva vrha u blizini Nove Gorice koja se nalazi na granici Slovenije i Italice. Ekipa u busu bila je baš starija, no imao sam prilike upoznati dva gospodina (Mićo i Mile) koji svojom kondicijom ostavljaju i najmlađe planinare u prašini. Po dolasku u oblačnu Sloveniju bus nas je iskrcao kod planinarskog doma Kekec iznad Nove Gorice, gdje smo uz jutarnju kavu uživali u pogledu na grad. Nakon toga uslijedio je odlazak na atraktivni vidikovac s kojeg puca pogled na sve strane (bogme se i vrti u glavi). Usput smo pokupili lokalnog vodiča koji nas je tog dana vodio na Koradu – obližnje brdo od 812m. Vrijedi spomenuti da smo putem iz autobusa vidjeli poznati most na Soči, do kojeg se išak nismo uspjeli spustiti. Soča me oduševila svojom ljepotom - ne sjećam se da sam ikad vidio tako smaragdno zelenu rijeku! Tura na Koradu bila je lagana, slična turi na neka manja brda po Hrvatskoj (Papuk i sl). Usput smo vidjeli stada ovaca i krava, te talijanske motoriste koji su se iskušavali u off road vožnji. Zašto? Zato jer se to u Sloveniji smije, a u Italiji ne... Korada nije ni po čemu posebna, osim možda po tome da je ovdje u prvom svjetskom ratu bila velika bitka između Talijana i Austrijanaca oko 30 000 poginulih s obje strane). Na Vidikovac iznad Nove Gorice
28
Koradi se još mogu naći bunkeri, a većinu infrastrukture napravila je prije skoro sto godina vojska za svoje potrebe. Srećom nije bilo kiša, tek ponegdje bi vjetar stvarao zanimljive prizore raznoseći oblake po pašnjacima. Noćili smo u jednoj staroj karauli preuređenoj za planinsko odmorište (po crtežima na zidovima i igračkama vidi se da ovdje uglavnom dolaze klinci). Moram napomenuti da smo imali prilično jeftin smještaj koji je uključivao odlične udobne krevete i čistu posteljinu, kupaonu s toplom vodom i wc-om, a u cijenu su također uključeni večera i doručak. Nakon lijepog spavanca osvanuo je maglovit dan. Vjetar je donekle rasterao maglu, no i dalje je bilo oblačno.
Ofce beeee!
Grupna fotka na Koradi
Srećom nije bilo najavljene kiše, tako da smo bez problema mogli početi s usponom na Kobariški stol (1673). Kobariški stol spada među najzapadnije vrhove Julijskih Alpi, a uspon je bio lagan iako rpilično strm. Bio je tu i neki bucmasti tip koji si nije mogao sam nositi ruksak, pa mu je slovenski vodič pomagao. Stvarno svašta! Tipičan primjer kako se ljudi precjenjuju. Sam put kojim smo prolazili prvo ide djelomično kroz šumu, a zatim kroz livade na kojima se djelomice izdižu stijene. Okoliš izuzetno privlačan ljeti, no dok je sve obavijeno maglom mogli smo samo nagađati o kakvoj ljepoti se radi. Kada smo se popeli iznad 1400m došli smo u hladno područje obavijeno maglom, a ubrzo smo počeli gacati po snijegu koji srećom nije bio dubok. Sa samog vrha zbog magle nismo vidjeli mnogo, a vrh je nagrđen trafostanicom i stupom odašiljača. Presvukli smo se na temperaturi koje je prelazila minus, slikali, poštambiljali dnevnike i jurnuli dolje u selo iz kojeg smo i krenuli. Silazak je bio naporan zbog strmog terena no sve je prošlo ok. Kišu smo i dalje uspješno izbjegavali, ali zbog vremena koje nam je curilo nismo mogli obići muzej prvog svjetskog rata u Kobaridu. Na kraju dana smo probali večerati u nekoj krčmi iz koje nas je gazda istjerao, pa smo morali tražiti više sreće negdje drugdje.
Uspon na Kobariški stol
Vrh u snijegu i magli
29
CESARGRADSKA GORA „Ja živim vu malomu selu Gde asfalta tak i još ne bu Gde plodne su njive i zelene šume A krava se pase po bregu“ Zadruga
Staze za Cesargradsku goru vode iz Klanjca, koji je blizu Zagreba tako da je izlet na Cesargradsku goru predstavljao nešto lagano. Inače riječ je o ljupkoj maloj planini u hrvatskom Zagorju poznatoj po staroj gradini Cesargrad, te najvećoj ljuljački na svijetu pored planinarskog doma. Večer prije bio je grozno vrijeme. Bio sam s frendom Antonom u gradu, uglavnom smo se gubili od mjesta do mjesta jer se ništa nije događalo, popili par piva i razišli se. Oko pola dva u noći vratio sam se doma i primijetio da je vrijeme ok. Palo je nešto snijega
Zora rudi dan se budi
ali to je to. Vremenska prognoza rekla je vedro i čak sunčano. Namjestio sam budilicu na 6h i odgodio odluku za jutro. I dok sam se probudio vrijeme je bilo ok, pa se na brzinu spakirah i krenuh na vlak. U Klanjec sam došao u 9h nakon nekoliko presjedanja (željeznička linija ukinuta odavno pa se dolazi autobusom), te iz samog mjesta krenuo s usponom. Inače najviši vrh Japica ima nešto više od 500m, pa me očekivala lagana šetnja. U Klanjcu je bilo dosta snijega, no ništa prestrašno. Grabio sam brzim korakom šumskim putem, uživajući u bjelini koja me okruživala. Bijeli vinogradi, bijela šuma, bijeli Isus na križu – sve bijelo! Sunce se pomalo probijalo kroz oblake i davalo predivnu sliku. Sa stabala je ponegdje padao snijeg, bio je to zabavan prizor samo sam morao paziti da ne padne na mene i da mi ne zađe za vrat. Bilo je kao da nekakve vile prateći me skaču s drveta na drvo, pa s tih grana misteriozno počne 30
padati snijeg po meni. Odjednom trideset metara ispred sebe vidim dva velika psa. Primijetili su me i potrčali naprijed, bojeći se. Nastavio sam laganim korakom, nije mi bilo svejedno. Izgledali su bajkovito, dva crna velika psa u tom moru bjeline. Kasnije sam ih susreo na jednom zavoju i primijetio da se boje mene više nego ja njih. Nastavio sam dalje i ubrzo došao do planinarske kuće koja je bila zatvorena, no spazih s oduševljenjem veliku ljuljačku koja je bila privezana na najvišu granu stabla uz dom. Radosno skočih i zaljuljah se na najvećoj ljuljački na svijetu. Osjećaj fantastičan, bolje od Gardalanda! Trebalo je poći dalje, a do vrha mi je trebalo nešto više od 20 minuta. S vrha lijep pogled jer sunce je gotovo sasvim otjeralo oblake. Udarih žig, poslikah se i Zagorski vinogradi pod snijegom sjurim niz snježnu padinu. Super je ići nizbrdo po snijegu, jer imaš čvrsto uporište i možeš skakati skoro kao neka antilopa. Vrh nije bio ništa specijalno, ionako je nagrđen nekakvom trafostanicom i tornjem. Do gradine Cesargrad nisam svraćao, žurio sam na vlak za Zagreb. Naime, prijateljica iz srednje, Martina, udavala se i pozvala mene i Jelenu na svadbu. Trebalo se srediti, pripremiti poklon i ovo i ono, pa sam se probao potruditi da budem u Zagrebu čim prije. Već u 13h bio sam na Črnomercu u busu, praćen začuđenim pogledima nekih šminkera koji su bazdili kao tvornica parfema. Sunce je sjalo, a ja bio predobro raspoložen jer sam si složio fenomenalan mini izlet – imao sam prilike doživjeti predivno zimsko jutro, a najviše od svega fascinirala me činjenica da se ovakva ljepota nalazi nadomak Zagreba. Na Cesargradsku goru se svakako vraćam, ako zbog ničeg, onda radi ljuljačke!
Pogled s Cesargradske gore na zagorske brege u zimskom jutru
31
SAMOBORSKO GORJE - OŠTRC „Ma dajte mikrofon, pa nek popuca sve ja bar ne brinem ni zbog kakve etike da ćutim ko zid dok me nagriza stid ja sam lajavi pas, meni se jebe za vas ja hoću da govorim!“ Sixpack
Ovo je bio jedan fenomenalan izlet! S obzirom da sam se još ljutio na Jelenu zbog cendranja u Virju, natjerah je na „marš oprosta“, pa smo se skoro i oko toga posvađali. Dogovorili smo se za izlet s njenim frendom Davorom, koji nam je trebao biti vodič. Davor je sin Zdenka Kristiana, poznatog samoborskog planinara, tako da mi je njegovo vodstvo ulijevalo puno povjerenje. Nakon dogovora večer prije u samoborskom pubu Skaut, ujutro smo se jedva našli na kolodvoru. Velim jedva, jer je Jelena pokušavala sve živo samo da zakasnimo na bus i ne odemo na izlet. Padao je lagani snijeg sitnim pahuljicama, no s vremenom je prestao. Ukrcali smo se u bus koji nas je odveo do sela Velikki Lipovec, mjesta s kojeg inače kreće većina izleta u Samoborskom gorju. Počeli smo nešto dalje od izletišta Šoićeva kuća usponom na staru utvrdu Lipovec. Već na početku zapali smo u dubok snijeg i prtili, jer prije nas nitko Hodamo prema Lipovec gradu
ovdje nije prošao. Napredovali smo jako sporo, te procijenili da će nam umjesto uobičajenih sat i pol, do doma na Oštrcu trebati čak 3 sata. Bilo je predivno – bijelo, tiho i mirno. Očekivao sam da će se svaki čast pojaviti iza stabla nekakva mitološka bića kao iz filma Narnijske kronike. Davor i ja izmjenjivali smo se u vodstvu, te napokon došli do Lipovca. Tu je trebalo proći jedan strm dio gdje smo se i za granje primali, no uspjeli smo. Na putu prema domu na Oštrcu došli smo na hrbat gdje su bili snježni nanosi od gotovo jednog metra, pa smo stalno propadali u snijeg i sporo napredovali. Stara gradina Lipovec nazire se u izmaglici
„Ako su partizani mogli po ovakvom vremenu, onda možemo i mi!“ rekoh ekipi. Zezali smo se i pjevali revolucinarne pjesme, od Internacionale do Bandiere rosse i Crvenih makova. Davor je inače svirao u garažnom punk bendu Vaseline children, te rekao „Pazite, bez obzira kaj nam se čini da smo sami, u domu će sigurno biti još luđaka poput nas!“. Tako je i bilo. Davor i Jelena odmah su išli u dom, a ja sam nastavio sam još 15 minuta do vrha. Jedva sam se probijao
Ledene sige na ulazu u gradinu
32
kroz visoke nanose snijega, no bilo mi je baš zanimljivo. Na vrhu sam se slikao i naišao na problem – kako naći žig u stijeni pod hrpom snijega? Namučio sam se kopajući po snijegu al bogme mi je bilo azbavno - kao da tražiš iglu u plastu sijena. Nisam se imao zbog čega dugo zadržavati na vrhu, pogled je bio nikakav zbog izmaglice. Spust je išao lakše i brže. Ovaj cijeli uspon je stvarno bio fantastičan, tko bi rekao da se ovaj ljupki vrh lako dostupan ljeti može pretvoriti u ovako zeznutu stvar zimi! U domu sam smazao grah koji mi je pasao kao nikad u životu, te se besramno skinuo do bokserica i stavio sve stvari na peć da se suše. Nakon poduljeg odmora spustili smo se u Samobor preko Slanog dola i Palačnika. Bili smo totalno iscrpljeni, ali bogme sretni (bar ja), snimio sam puno dobrih fotki i uživao jer nisam vidio toliko snijega još od djetinjstva (izuzev na skijanju, ali za Alpe se to podrazumijeva). Nismo imali puno vremena za odmor, jer nas je navečer čekao koncert u klubu Pauk. Bila je brucošijada Filozofskog faksa, nastupali su Motus, Sixpack, Kawasaki 3P i Paddys Allstars. Prije koncera smo se čeličili ispijajući smrdljivi bambus pred ulazom na temperaturi koja je debelo prelazila minus, družeći se s ljudima koje ne viđamo često. Došli su Perić i Totka i Koprivnice, Gaps iz Đurđevca, stari frend Pucko iz Ivanića, nerazdvojni Dado i Dehi iz Ludbrega. Nismo izdržali dugo – čim su dolični Sixpack i Motus odsvirali, pokupili smo se doma na spavanje jer smo jedva držali oči otvorene.
Sreća u snijegu 1
Sreća u snijegu 2
Stari samoborski grad
33
MEDVEDNICA MEDVEDNICA - GROHOT „Ponekad, kad se voziš vlakom, gledaš kroz prozor i uhvatiš najljepši prizor. Kad zatvoriš oči, možda misliš da propuštaš sve lijepe stvari, ali onda zaviriš u svoje srce i vidiš prijatelje; najljepši prizor koji ne prestaje.” Nina Orak
Jutro nakon brucošijade osvanuo je hladni, ali sunčani dan. Probudili smo se oko deset i bila je šteta potratiti dan u krevetu. Jelena je otišla doma, a ja sam namjeravao na Grohot, najistočniji dio Medvednice kod Sesveta. Planirao sam taj izlet baš za neku nedjelju, jer je planinarska kuća ondje otvorena uglavnom nedjeljom. Na Dubcu san sjeo u ZET-ov bus i vozio se do sela Blaguša, odakle sam imao nešto više od sat vremena do Grohota. Dan je bio prekrasan! Hodao sam po nekoj šumskoj cesti i snijeg je bio utaban zbog nekakvog bagera koji je tu prolazio, a sunčeva svjetlost presijavala se na snijegu uz cestu. S ceste vodi jedno skretanje u šumu, gdje sam nakon desetak minuta došao do planinarske kuće i Osvrneš se i vidiš samo svoje stope u snijegu ljubaznog domaćina koji dežura za slučaj „Ak neko dojde, kak si sad ti došel“. Poklonio mi je razglednicu, a ja sam utisnuo žig u knjižicu i popeo se na piramidu s koje je pucao fantastični pogled na Prigorje, Zagorje i Medvednicu. Snimio sam nekoliko fotki, pozdravio se s čovjekom i sjurio nizbrdo do autobusne stanice. Pohod sam planirao tako da stignem na autobus, jer zbog nedjeljnog voznog reda idući bih čekao satima. Doma sam došao popodne, taman na ostatke od ručka. „Ne možeš li jedan dan u tjednu doma ostati!?“ pita me mama. E pa ne mogu. Teško je objasniti nekome tko nije bio na ovakvom izletu, u kakvim ljepotama uživam. Uostalom, ova vikend planinarenja odličan su način održavanja kilaže. Prošlo ljeto sam skinuo desetak kg napornom torturom i bogme nisam htio da se te kile vrate. Ovako sam imao razlog više za otići u prirodu i kako god okreneš, baš sam uživao i bilo mi je super!
Zimska atmosfera zapadne Medvednice
Pogled s vidikovca na Grohotu
34
STRAHINJŠČICA „Na hladnome betonu vukovi samotnjaci djevojčice i dječaci sa par kuna u šaci na klupi u parku sami sebi su junaci Ritam ulice je ritam kojim vladam pružit će mi ruku svaki put kada padam“ Lobotomija
Planinarski vikend započeo sam koncertom u petak. U Pogonu Jedinstvo nastupali su Lobotomija, Zelena radost, Barkod i Njecov riot girl bend Dvajzdeka špeka. Svirku nikako nisam htio propustiti, a bilo je baš dobro! Nekakva trash atmosfera, kao u devedesetima. Lobotomija nam se svima sviđala jer su kombiniraju punk rock zvuk s violinom i jedan su od najperspektivnijih hrvatskih mladih bendova. Koprivnički Barkod je imao premijerni nastup u Zagrebu pa smo ih došli podržati, a Zelena radost je rasturila pred čak desetak ljudi jer su se svi pred kraj koncerta uglavnom razišli. Već u ponoć Njec, Tina, Lea i Nadja - Dvajzdeka špeka svirka je bila gotova, pa sam poput Pepeljuge požurio doma da skupim nekoliko sati sna prije ustajanja ranom zorom. Prognoza za subotu bila je obećavajuća, tako da nisam brinuo oko vremenskih nepogoda. Odluka je pala da odem na Strahinjščicu kod Krapine jer mi se činila zanimljiva, a i Mlade nade hrvatskog punka blizu Zagreb je pa ne moram dugo putovati. Po dolasku vlakom u Krapinu posjetio sam Muzej pračovjeka, koji sam razgledao i u pubu „Neandertal“ lupio prvi žig Kajbumščakovog puta. Kajbumščakovim putem nastavio sam dalje prema lovačkom domu, odakle sam ušao u šumu i polako se uspinjao ponad Krapine. Vrijeme je bilo sunčano, temperatura u plusu, a po granama je bilo obilje snijega koji je napadao nekoliko dana prije. Na drugoj kontrolnoj točki Kajbumščakovog puta naišao sam na kuću s dva (nevezana) agresivna psa, pa sam oprezno produljio dalje, ne namjeravajući kucati na vrata i pitati za žig. Uživao sam u mirnoći prirode oko sebe, a kada bih prolazio ogoljenim
Jutarnji pogled prema Medvednici
Bijelo, bijelo, bijelo...
35
brežuljcima u daljini sam mogao vidjeti Medvednicu i Zagorje kao na dlanu. Na trećoj kontrolnoj točki također sam ostao bez žiga jer su ljudi, eto, baš taj dan išli nekoj rodbini na kolinje. Nastavio sam dalje u šumu, pomalo zaobilazeći Strahinjščicu. Hodao sam po netaknutom snijegu, dakle nije bilo nikakvih tragova. Hodati prirodom po netaknutom snijegu poseban je doživljaj! Tek ponegdje naišao bih na tragove šumskih životinje i pokušavao pogoditi o kakvom stvoru se radi. Ti tragovi su, interesantno, u većini slučajeva pratili markiranu stazu, a onda bi se naglo gubili u šumi. Negdje sam pročitao da je većina planinarskih puteva napravljena na stazicama koje su utabale životinje. Došao sam s druge strane Strahinjščice i počeo s oštrijim usponom. Imao sam dovoljno vremena, jer vlak mi je polazio tek u 15.30 h. Uspinjao sam se nešto dulje od planiranog, no nije bilo razloga za paniku. Staza kojom sam hodao sve više je ličila na korito potoka, jer se zbog povećane temperature snijeg naglo topio. Sa sjeverne strane, s koje sam se uspinjao, zašao sam u tamniju šumu i temperatura se osjetno spustila. Pratio sam trag nekakve životinje koji se savršeno poklapao s markiranom stazom koje je krenula oštri uzbrdo (teško je vidjeti gdje je staza dok je pokrivena snijegom), te sam se nakon nekog vremena ubrzo našao i na vrhu. Vjetar je puhao i nije bilo ugodno, pa sam požurio slikati se i udariti HPO žig u dnevnik. Sam vrh Sušec je skroz nezanimljiv jer se najviša točka Strahinjščice nalazi usred šume, te je označen na jednoj debeloj bukvi. Desetak minuta dalje došao sam na stijenu Dedek, odakle je pogled bio toliko lijep da sam kriknuo. Na brzinu napravih nekoliko fotki i počnem spuštanje prema planinarskom domu, gdje sam susreo neke dečke koji su se uspinjali na Dedek. Par minuta kasnije nasmijalo me dok sam čuo njihove krikove –dakle, ni oni nisu ostali ravnodušni na pogled na Zagorje s Dedeka. Od planinarskog doma (koji je bio zatvoren, ne radi zimi) do Krapine trebalo mi je nešto više od sat vremena laganog hoda. Sunce je bogme grijalo, a vremena do vlaka sam imao. Čekajući u čekaonici išaranih zidova, bilo mi je toliko dosadno da sam na obližnjem kiosku kupio kemijsku olovku za 5 kn i počeo crtati po zidu. Ionako je usran, pa mi nema tko što prigovarati. Prisjetio sam se čakovečke čekaone, u kojoj smo bezbroj puta spavali nakon koncerata čekajući jutarnji vlak. Vratih se u Zagreb kasno popodne, ponovno suočavajući se s čuđenjem frendova kako mi se da samom hodati po šumetini. Po dolasku doma prebacio sam fotke na kompjuter i uživao u saznanju da sam korisno proveo sunčanu zimsku subotu. E, onda su opet stizale poruke „A zašto nas nisi zvao s sobom?!“.
Pogled na Zagorje sa stijene Dedek (tribute to Deda, Fraktura mozga)
36
SAMOBORSKO GORJE - JAPETIĆ I VELIKI LOVNIK „Ponekad osjećaji i potrebe nisu u skladu s pravilima prirode i planinarstva o kojem smo učili u školama. Ponekad ničim izazvani imamo potrebu izaći u planinu sami, ispuhati se, zaboraviti na sadašnjost.“ Darko Domotorffy, planinar
Nije uvijek pravilo, ali često nakon sunčane subote dolazi i sunčana nedjelja. Nedjelju sam odlučio provesti na Samoborskom gorju. Ionako sam taj dan planirao otići k Jeleni, pa bih ovako spojio ugodno s korisnim. Već u 7.15h ujutro lokalni autobus me doveo pred Šoićevu kuću. Tko rano rani dvije sreće grabi! I cijeli dan je pospan, to svakako. Krenuo sam nekakvom širokom stazom koja se sve više sužavala. Prvo sam pratio markacije, a zatim i nečije tragove u snijegu, očito planinarske jer sa strane sam vidio tragove rupica – dakle, valjda je to bio netko s planinarskim štapovima. Odjednom se nađem u potoku, bez staze, a markacija nigdje. Odlučio sam vjerovati tragovima, pa sam s potoka, prateći ih, skrenuo u šumu i počeo se lagano uspinjati. Prateći tragove u snijegu... Tragovi su bili svježi, nisam znao da li su od jutra ili još od jučer. Polako sam se popeo na neki hrbat brda, orijentacijski sam znao da idem u smjeru Japetića. Ondje sam zastao jer sam imao prilike uživati u prekrasnom prizoru sunca koje se popelo ponad Plješivice, te obasjavalo cijelo Samoborsko gorje. Sunčeva svjetlost ljeskala se na snijegu, pa sam lagano nastavio ponovno kroz neku šumu, prateći cijelo vrijeme iste tragove. Odjednom se nađoh na markiranoj stazi – dalje je bilo lako i nestala je svaka sumnja da sam se izgubio, pa sam nastavio prema vrhu i planinarskom domu. Bio mi je ovo emocionalno nekako važan izlet, jer jedan od prvih planinarskih pohoda na kojima sam bio bilo je upravo Samoborsko gorje. Išli smo ja i tata 1997. s HPD Pevec iz Koprivnice, sjećam se da je vrijeme bilo tipično zimsko i čak smo odustali od posjeta vrhu. Nije bilo teško naći put do piramide, koja se vidjela čak sa staze. Na vrhu sam utisnuo žig u dnevnik, slikao se i popeo na piramidu, odakle je pucao jedan od najljepših pogleda koje sam u životu imao prilike vidjeti. Prizor je bio totalno bajkovit, a moj fotić nedovoljno kvalitetan da zabilježi taj prizor kako treba (unatoč tome fotka je ionako ispala super). Nastavio sam do planinarskog dom Žitnica, gdje sam se okrijepio uz ljuti grah. Društvo mi je
Sunce izlazi nad Plešivicom
pravila nekakva trudna mačka, koje mi se stalno 37
Razgledna piramida na vrhu Japetić
umiljavala oko nogu, mjaukala i žicala hranu. I jednom trenu prestao sam obraćati pozornost na nju, pa sam se nasmijao dok sam je uhvatio kako mi šapicom diskretno pokušava ukrasti komad kruha s ruba stola. Nastavio sam po lijepom vremenu do Dragonoša, usput srećući neke planinare i ljude koji su s klincima išli na sanjkanje. Nije mi trebalo dugo do planinarskog dom Sv. Bernard, gdje su me ljubazno dočekali i ponudili čajem. Pred domom su napravili velike jaslice – eto, i u planini vidiš da se Božić bliži! Vrh Veliki Lovnik nalazi se na dvadesetak minuta hoda od doma. Opet sam fulao markaciju i pratio neku cestu koja me dovela do lovačkog hranilišta za šumsku zvjerad, i ondje me oduševio prizor tragova stotina raznih šapa u snijegu. Među svima njima odabrao sam jedne tragove koji liče na ljudske, te ih pratio uzbrdo. Ubrzo sam došao na Veliki Lovnik, također vrh usred šume. Kroz stabla se naziralo prekrasno plavo nebo (boja koje se vidi samo zimi), a ja sam se nakon žigosanja i slikanja spustio prema Šoićevoj kući. Usput sam naišao na hrpu lovaca koji su se spremali sijati smrt p šumi, te na neke sportaše koji su imali naporni kondicijski trening. Nisam imao problema s orijentacijom, jer staza kojom sam išao bila je dobrano utabana u snijeg. Ovo je dosta frekventna ruta, za razliku od Strahinjščice koju sam posjetio jučer. Po planu već oko 14h bio sam u Šoićevoj kući i čekao Jelenu da me pokupi autom. Iako sam bio sretan što sam ovo vikenda obišao čak 3 HPO točke, neusporedivo više me veselilo što sam napravio dva prekrasna izleta. Ne bih si oprostio da sam ostao doma i spavao do podne, pogotovo jer u zimskom periodu jako je teško naići na neki lijepi vikend. Planinarenje zimi definitivno mi se svidjelo, iako najčešće rezultira mokrim gojzericama. Koliko god kvalitetne gojzerice bile, po mokrom snijegu kad-tad će promočiti. Također sam naučio da je zimi uvijek pametno nositi dva šala, dvoje rukavice, dvije kape… Naime, te stvari se kad-tad namoče što od snijega što od znoja, pa je pametno obući suho inače jako nazebeš. A to onda nije lijepo, kao što nije lijepo dok se vani zaliješ pivom ili bambusom od Ribara, pa onda smrdiš.
Pogled s piramide na Japetiću
38
KLEK „Ako želiš biti sretan jedan dan, popij dobrog vina! Ako želiš biti sretan jednu godinu, oženi se! Ako želiš biti sretan cijeli život, budi planinar!“ Autor nepoznat
Ovaj tradicionalni zimski pohod na Klek organizirao je Mićo Grbac, stariji vodič prilčno popularan među mladima zbog svog ležernog priastupa i simpatičnosti. Klek je jedan od najposjećenijih hrvatskih vrhova i kolijevka hrvatskog alpinizma, a zimski uspon na ovakav vrh mi je bio posebno privlačan. Večer prije išli smo na Malešnicu u Time, bend Šank imao je promociju prvog albuma, a predgrupe su bile Oi front i Eve & the evils. Koncert je bio predobar, totalno underground! Atmosfera je bila baš nekako kao da smo u nekom malom klubu u Londonu. Skupilo se dosta ekipa i svi smo bili veseli, pogotovo nakon što smo si popili. Šank je bio odličan noviji bend s iskusnim „tamburašima“, a snimili su i odličan spot za svoju hit pjesmu „Grad je naš!“. U povratku vlakom u 1 nakon ponoći horda punkera i skinheadsa izašla je na Glavnom kolodvoru. Netko šaljiv skužio je da su ukrasne kugle na boru gumene, pa je skinuo jednu i Šank?! na jednom od nastupa (sliku dao Mrva) šutnuo je poput lopte. Svi smo poletjeli prema kugli ko muhe na govno, a netko se dosjetio da je to baš glupo. Tako da se skinulo još nekoliko kugli da se svi možemo loptati. Nastao je totalno kaos od nogometa pred kolodvorskom zgradom, a umijeće uklizavanja neki su demonstrirali na snijegu koji je te večeri pao. Jelena mi je poslala SMS da pita kako je bilo na koncertu, samo sam odvratio „Ne pitaj – uništili smo Božić!“. Sutradan nakon velikog triježnjenja postali smo svijesni neadekvatnog ponašanja, no bilo je kasno. Ujutro je autobus za Klek bio totalno pun, a snijeg je padao cijelim putem do Ogulina. Nekako smo došli do sela Vitunj, odakle smo krenuli s usponom. Neki mlađi dečki koje nisam poznavao prtili su stazu (neki su imali i krplje), dok smo mi ostali u koloni tackali po snijegu za njima. Snijeg nije bio predubok, ali dovoljan da oteža kretanje. Nalikovali smo na partizane koji mijenjaju položaj, pa se odmah sjetih serije Kapelski kresovi, te živopisnih scena s Dimnjačarom (Boris Dvornik) i drugim likovima. Hodali smo po šumi nekoliko sati do Klečica, odakle smo krenuli s usponom na vrh. Snijeg je mjestimično bio visok i do jednog metra, a vrijeme se kratio pričanjem. Vrijeme je bilo ok, tu Prtimo kroz mjestimice dubok snijeg i tamo pala bi poneka pahuljica, a rukavice su mi promočile pa mi je bilo hladno za ruke. Imao sam rezervne, ali mislio sam ih obući tek na vrhu. Kod račvanja za vrh i planinarski dom tek jedan dio ljudi išao je na vrh, a dio se otišao grijati u dom. Staza koja vodi na vrh Kleka inače je poznata kao zahtjevnija, ali nismo imali većih problema. Neka užad i sajle bile su malko zaleđene pa se bilo nezgodno primiti. Sa samog vrha imali smo i nekakav vidik ali dan je bio baš tmuran. Na brzinu sam se slikao i bezuspješno pokušavao stisnuti žig u dnevnik – bio je zaleđen i samo sam napravio sranje jer sam zamuljao cijelu knjižicu. Nema veze, doći ćemo svakako drugi put! Prilikom spuštanja 39
Sunce se pokušavalo probiti
Pažljivo napredujemo prema vrhu
prema planinarskom domu prolazili smo pokraj predivnih ogromnih ledenih siga, koje su izgledalo baš atraktivno. U domu smo se odmarali oko sat vremena i grijali toplim čajem. Večer se bližila te požurih sa spuštanjem u Bjelsko, iako su neki još ostali u domu. U Bjelskom nas je čekao autobus i padao je mrak, a nisam imao čeonu lampu i nije mi bilo u interesu po mraku šalabazati po snježnoj šumi. Trčao sam po snijegu, što je bilo lako jer sam imao dobro uporište na tlu i koordinirao pokrete uz pomoć štapa. Bio sam dolje začas, a usput sam sreo neke ljude iz naše grupe. Na putu za Zagreb svratili smo u Ogulin, gdje sam imao veliku želju posjetiti alpinistički muzejkoji nažalost nije radio. Umjesto toga opalih par fotki pred ulazom i spomen pločom poginulim alpinistima, bit će ok za uspomenu! Sutradan sam se uglavnom odmarao doma, bez volje za neke konkretne akcije. Jedno je u vikendu napraviti dva lagana izleta, ali forsirati dva teža nije lako i nema previše smisla. Pogotovo ako u program uleti i koncert.
Ogromne sige od leda
Predvečerje
Sunce je zašlo i na scenu stupa žuti mjesec
40
MOHOKOS „Uzdignuta kurca pod sjajem sunca s dvije litre vina ČEKAM TE!“ Sebastijan Avet Petar Pank
Čakovečke gorice odlikuje najviši vrh Mohokos (344m), planinarski totalno nezanimljiv. Ondje idu okorjeli žigomani, a ostali uglavnom jednom godišnje – na Vincekovo, dok se na fešti okuplja i nekoliko tisuća planinara. Prošlo su dva dana od Božića, imao sam godišnji odmor tijekom kojeg sam imao plan obići neka brda, a pohod na Mohokos spojio sam s posjetom Čakovcu i nekim frendovima. Rano ujutro stigao sam vlakom, trebalo mi je tri i pol sata od Zagreba do Čakovca (očajna pruga). Sišao sam s vlaka u hladno međimursko jutro i krenuo cestom prema Šenkovcu, odakle se put nastavljao do Lopatinca, Vučetinca i na kraju Pleškovca, gdje se nalazi vrh. Do „vrha“ mi je iz grada trebalo dva i pol sata, našao sam ga uz cestu (obilježen nekakvim kamenjem i mramornom pločom), te nastavio do birtije Amadeus po žig. Usput sam imao prilike i vidjeti neke primjerke životinjskog svijeta – nekoliko seoskih đukela koje manijakalno laju čim nekog nanjuše, nekoliko kokoški, te mrtvu pticu i pregaženu mačku. Dan je bio sunčan, a bio je ovo neplaninarski izlet jer sam non stop hodao po cesti i Mohokos nogostupu. S obzirom da sam imao dosta vremena, u povratku svratih u Vučetinec kod obitelji Turk koja ondje ima agro gospodarstvo. Jedno vrijeme su držali planinarski žig kod sebe, a onda ga proslijedili Amadeusu jer su ih ponekad planinari tražili, a nije ih bilo doma. Nisam bio kod njih 5 godina, i bili su nemalo iznenađeno do su me vidjeli u 10 ujutro nenajavljenog. „Pa odakle ti?!“ , rekoh „Pa iz Čakovca.“. „A gdje su ti roditelji?!“, rekoh „ Pa u Zagrebu, ja sam sam…“. Teta Vera odmah me povukla unutra nudeći mi čaj. „Oćeš rakije malo?“. Nisam ljubitelj rakije, pa odbih. „No, bum ti onda dela rakiju u čaj!“ veli i posjedne me za stol u dnevnom boravku. Uskoro se pojavio i gazda Joža, malko smo popričali i nakon pola sata krenuh natrag za Čakovec. Joža mi je objasnio kako doći kraćim putem, te mi dao dvije butelje vina da odnesem doma. Zahvalio sam i pozdravio, marširajući prema Šenkovcu, gdje sam imao dogovor sa Sebom. Sebo je stari čakovečki panker, poznatiji pod imenom Avet Petar Pank. Dugo se nismo vidjeli i veselila nas je zajednička kava i krčmi Crvena ruža, gdje radi mlada konobarica s piercingom na usni koju ubrajam u najljepše međimurske prirodne ljepote. Iskoristio sam priliku da Avetu donesem i desetak PMS cd-a, riječ je o kompilaciji hrvatskih girl fronted punk bendova koju sam radio. Bio je to moj zadnji glazbeni projekt, jer zbilja više nemam živaca, energije, a pogotovo novca Sebo na grobu svog idola Satana za rad s razmaženim bendovima (svaka čast Panonskog Atmosfera na koncertima u Čakovcu nekad
41
izuzecima). Sebo je meni poklonio svoju knjigu pjesama „O tebi meni moru“, s prijateljskom posvetom. Nakon ugodnih razgovora o tome kako smo „stari i sve je u kurcu“, pozdravili smo se i nastavih pješke do Čakovca. Ondje sam imao dogovor s mladom pankericom Sarom u birtiji Stari hrast u blizini kolodvora. Sara je bila tiha patnja većine muškog dijela pank scene, a njenu fotku sam odabrao da krasi naslovnicu PMS kompilacijskog cd-a. Ušao sam u Stari hrast, Sare je taman došla. Donio sam joj nekoliko cd-a, popili smo čaj, popričali. Žalila se kako čakovečka scena jedva da postoji, prošla su ta vremena kada je ekipa masovno dolazila u Stari hrast na koncerte Bez panike, Antitodora, Bakterija, Motornog ulja… Na odlasku sam prije izlaska bacio zadnji pogled na prostor gdje su se održavali koncerti. Bine više nije ni bilo. Koliko smo bendova ovdje vidjeli, koliko alkohola popili, kako se žestoko naplesali! Za Čakovec nas vežu jako lijepe uspomene koje zažive svaki put dok u mp3 playeru pustim neke od tih bendova. Prije ulaska u vlak bacim pogled na kolodvorsku čekaonu. Nebrojeno puta ovdje smo čekali jutarnji vlak, no željezničari bi čekaonu često zaključavali. Tada bismo ulazili kroz prozor (bio je jedan koji se lako otvarao izvana), pa bi ipak ušli grijati se. Trebali ste vidjeti njihove začuđene face dok bi ujutro otključali vrata i ugledali 40 kaosera koji spavaju po klupama i po podu, a nije im bilo jasno kako smo ušli. To se tako radilo nekoliko puta, a onda su popravili prozor. Nekako u isto vrijeme zamrli su i koncerti i Čakovcu, pa nas nije bilo previše briga. Neka im njihov prozor i njihova čekaona, ionako smo putovali na druge koncerte u druge gradove. Zanimljivo je da smo u Čakovec često odlazili noću na izlaske, a jednom smo došli danju i izgubili smo se. Smiješno je neki grad bolje poznavati noću nego danju! Vratih se doma opet trosatnim putovanjem vlakom. Kao da mi to nije bilo dosta, u kupe mi uđe neki ljigavi tip koji mi je Drijemež na kolodvoru nudio knjige Hare Krišne po cijeni „jedna badava, drugu moraš platiti 15 kn“. Hvala, ne hvala! Inače sam zakleti ateist, te spadam u grupicu ljudi koji smatraju da su dovoljno inteligentni da su im sve religije podjednako smiješne. Tko voli nek izvoli, ali osobno ne volim da me netko maltretira sa svojim vjerskim uvjerenjima. Ne maltretiram ni ja katolike pričama da u šumskim panjevima žive vilenjaci i ponekad me prate dok hodam šumom. Jedno vrijeme sam sam toliko manijakalno bio u toj priči da sam si šivao vilenjake na odjeću. Te majice još ponekad nosim, fora su! Čakovec voli i medo Ivica!
Sandra i Todor iz benda Antitodor
42
KALNIK „ Kaj je Triglav, kaj Planica, Kalnik - to je mala Švica! Sav se zmučiš i preznojiš, Na nogama komaj stojiš A kaj lepšeg videt moreš, Neg s' kalničke naše gore Kam se saki spenjat more!“ Zora Oštrić
Jedan dan godišnjeg odmora namjeravao sam provesti u Koprivnici, nalazeći se s frendovima po kavicama. Jedan dan također sam namjeravao na Kalnik. S obzirom na to da su Koprivnica i Križevci blizu (30-ak km), odlučih obaviti obje stvari u jednom danu. Morao sam napraviti samo jedno – ustati u 4 ujutro, da stignem na vlak u 5h. Tako sam i napravio. Planirao sam do 6h doći u Križevce, do 10 se popeti na vrh, te do 12 vratiti i do 12.30h biti u koprivničkom Artu na kavi. Bio sam opet solo, imam jednog frenda pankera u Križevcima (lijeni Štef), no on je kategorički odbio poći samnom pitavši me „Zakaj ideš gore? Tam ti ionak nema baš ništ zanimljivo!“. Po silasku s vlaka ulovio sam taxi-kombi koji me za 4 kn odveo sve do izlaska iz Križevaca (kolodvor je udaljen od centra pola sata hoda), odakle sam nastavio prema Kalniku pješice. Temperatura je bila ispod nule s obzirom na kraj prosinca, no snijega nije bilo uopće. Krenuo sam po mrku s čeonom lampom put Svete Helene, odakle sam nastavio do sela Kalnik. Bilo me malko prpa jer mi je jedan panker iz Križevaca pričao kako su jednom u ovim krajevima Idila podkalničkih sela u zoru cugali cijelu noć uz neku čeku. „Ujutro me pobrala murja doma i ispitivali su me na stanici di sam bio, šta sam radio... Na kraju je ispalo, jebote, da se neki kreten popeo na čeku i objesio dok smo mi dolje pili. Kužiš, satima smo lokali ispod obješenog čovjeka!“. Nazvala me mama i počela plakati gdje to idem u ovo ledeno prosinačko jutro, no hladnoću nisam osjećao. Dok čovjek hoda, pogotovo u plastičnoj jakni, brzo se zagrije. Uživao sam u svitanju, miru i tišini koji su me okruživali. Bilo je gotovo nestvarno, a onda u pravcu Koprivnice ugledam crveni reflektor koji je čudno blještao. Nekoliko sekundi začuđeno sam se pito koji je to vrag i onda se sam sebi nasmijao koliko sam bedast – bilo je to sunce, koje je izlazilo s istoka. Što sam se više približavao Kalniku
Sunce se uzdiže kako bi obasjalo Prigorje
43
bilo je sve više magle, kroz koju se mjestimice nazirala planina i njen suncem obasjani vrh. Iako sam bio obavijen maglom bio je lijep sunčan dan, a sunce se nekoliko puta probilo kroz maglu stvarajući fenomenalne prizore. Iskreno sam se nadao da se magla neće razići, jer sam priželjkivao pogled s vrha na oblake. Prolazio sam kroz samotna sela, na cesti gotovo da nije bilo prometa, a ljudi u kućama još su spavali. Budni su bili uglavnom psi, koji su lajali čim bi čuli moje korake na cesti. Trebalo mi je 3 i pol sata do planinarskog doma, odakle sam nastavio na vrh na koji sam došao točno u 10h. Kalnik je također jedan od mojih prvih planinarskih izleta sredinom devedesetih, također s rođacima Davorom i Davorkom. Na vrhu, naravno, očekivan prizor – suncem obasjano Zagorje na zapadu, te oblaci i magla iznad Podravine na sjeveroistoku! Uživao sam nekoliko minuta u alpskom prizoru, zatim se slikao, utisnuo žig u dnevnik i spustio se u dom. Ostao bih još gore uživati u fenomenalnom pogledu, no žurio sam se.
Pogled s vrha na križevački kraj pod oblacima
U domu sam popio čaj i uživao na toplom. Kalnička tvrđava u kojoj se nekad davno od Turaka skrivao Bela IV preuređivala se, a dom je jedno dulje vrijeme bio zatvoren, pa se nedavno opet otvorio. Koliko sam čitao u novinama, bio je proglašen za najbolji restoran Podravine i Prigorja u 2010. godini. Imao sam novi problem – kako doći do Križevaca? Ispitivao sam pristojno ljude po stolovima idu li možda autom u pravcu grada, no nisam imao sreće. Primijetila me sanitarna inspektorica koja je upravo konobarici uzimala uzorke s ruku (da valjda vidi pere li ruke nakon zahoda), te rekla „Ti mali, trebaš prevoz? Mi smo sad tu gotovi, pa idemo u grad i moremo te povest!“. Oduševljeno sam prihvatio ponudu, te u autu na putu do grada ćavrljao sa simpatičnim inspektoricama. „Baš je lepo kaj planinariš. Znaš, ja ti se svako jutro dignem i bar 3 kilometra odhodam!“ rekla je vesela pedesetgodišnjakinja. „A kam ti ideš sad?“. Rekoh da idem za Koprivnicu, a one veselo kažu „Joj, sad Štefica iz 44
Koprivnice dojde po uzorke v bolnicu, pak te more odvesti do Koprivnice…“. Po dolasku u križevačku bolnicu nazvao sam Štefa, koji me očekivao u Artu na kavi. „De si Matej? Si na putu?“. Odvratih „Štef, ja sam ti u Križevcima u bolnici…“. S druge strane začuh prestrašenog Štefa „Kaaaj, kaj je bilo?!“, te mu detaljno objasnih da se ne treba brinuti. Uskoro je došla i Štefica, koja me ukrcala u auto zajedno s kakačima, spermačima, pišalinom, krvlju i ostalim izlučevinama križevačkog građanstva, te me u Koprivnici ostavila na željezničkom kolodvoru. Zahvalio sam simpatičnoj gospođi na prijevozu, te se priključio koprivničkoj špici. Dok su neki nedavno ustali, ja sam iza sebe imao križevačku avanturu, i to predivnu! Nastavak dana proveo sam u ugodnom druženju sa Milivojem Štefancem – Štefom, velikim prijateljem i koprivničkim glazbenikom, te „odradih“ još nekoliko kava s koprivničkim punkerima. Koprivnicu sam posjećivao sve rjeđe, pa su mi ovakvi susreti mnogo značili. U Koprivnici je bilo sve manje koncerata, a samim tim imao sam i sve manje razloga dolaziti vikendima. Nekako sam radije odabirao planinarske izlete umjesto besmislenih izlazaka, a ionako su došla vremena kada se sva ekipa negdje raštrkala nošena životnim problemima. Viđali smo se još samo ne kavama i izvanrednim prilikama, npr. nečiji rođendan, nekakva obljetnica i sl. Vlakom sam se vraćao za Zagreb, prolazeći kroz Križevce. Umorno sam zatvorio oči, dok su mi kroz glavu prolazile scene izlazaka u križevačkom Klubu kulture, na čijem sam otvorenju sudjelovao 2005. Pogled s vrha na repetitor i kalničku gredu
Fakofbolan u Klubu kulture
Zajednička slika nakon koncerta talijanskog Talco
godine. Bogme smo se bacali ondje na razne dobre bendove – AK47, Beetan tone, FOB, Socijalnu službu, engleski Sonic boom six, talijanske Talco i Disollutio… U tom klubu, jednom od najljepših u Hrvatskoj, udruga KVARK zbilja je znala organizirati super svirke! Posebno pamtim nastup Zelene radosti iz Đurđevca, kada je Pucko prekinuo koncert i napravio opći kaos ispraznivši vatrogasni aparat, a članovi osječkog benda Grupa tvog života dijelili su publici rakiju. Takvi koncerti uvijek su bili melem za dušu!
45
VODENICA „Nije važno samo doći na vrh – važan je način na koji si do vrha došao!“ (za one koji planinare automobilima)
Prvi izlet u 2011. godini bio je u karlovački kraj, te padao baš na radni dan. Nisam očekivao baš ništa, jer je na jednom blogu Vodenica opisana kao najgora nemarkirana blatna šumska zabit najgore vrste. Iako karlovački kraj ima bogatu planinarsku tradiciju, rijetko tko bi ondje dolazio planinariti po tim brežuljcima. Rekoh, hajde da vidimo! No, taj dan baš je bio nekako loš. Vrijeme je bilo oblačno, no bez padalina. Kod presjedanja u Karlovcu za Ozalj, osjetio sam da mi nešto nedostaje. Dok sam shvatio da sam u kupeu na polici ostavio planinarski štap, samo sam očajno gledao u vlak koji nastavlja za Rijeku. Došlo mi je da zaplačem. Štap je vrijedio tek stotinjak kn, no emocionalna vrijednost bila je neprocjenjiva. Imao sam ga 12 godina, bio sam njim na bezbrojnim izletima po Hrvatskoj i Europi, ukrasio ga naljepnicama koje su mi poklonili neki stari prijatelji iz HPD Lipa Lipik još u devedesetima. Ništa, idemo dalje bez štapa. U Ozlju sam razgledao na brzinu stari grad, te nastavio pješice prema crkvi, odakle su počinjale markacije. Staza je nastavljala cestom, pa kroz šumu, Stari grad u Ozlju pa kroz gotovo pusta sela Hrašće i Veliki Erjavec. Na cesti ugledah malog poljskog miša, koji je mirno stajao i gledao me svojim sitnim okicama. Ispostavilo se da je mrtav. Inače tlo je bilo smrznuto, a snijega je bilo desetak cm, tako da nisam imao problema s blatom. Šumetina mi se nije činila tako ružnom ni strašnom kako je blogerica Diavola opisala (čitam planianrske blogove o destinacijama na koje planiram ići), a bila je i dobro markirana. Kao što kaže jedan tip, na takva mjesta je najbolje ići zimi, dok nema lišća na stablima i grmlju, pa je vidljivost dobra. Nisam sreo gotovo nikog, a nakon dva i pol sata hoda (od Ozlja, sveukupno) došao sam na vrh. Bila je to lagana šetnja po tihoj šumi pokrivenoj snijegom. Mirnoća svojstvena za zimu, inače priroda me nije očarala nekim posebnim ljepotama. Utisnuo sam žig, slikao se i pojurio dolje, iako sam imao vremena do vlaka. U nekom od sela ugledao sam malo janje koje me znatiželjno gledao, no bojalo se prići. U nastojanju da ga pomazim, pobjeglo je prema štali u kojoj je blejao ostatak stada. To janješce bila je zapravo (osim starog ozaljskog grada) jedina zanimljiva stvar toga dana. Čekajući vlak u Ozlju čitao sam novi vozni red, "Gle me kak sam bedast, beee! A i ti si!" prema kojem vlakova na relaciji Ozalj – Karlovac vikendom gotovo i nema. Dobro da sam uopće odabrao radni dan! Po povratku doma imao sam razgovor s Jelenom, odlučili smo prekinuti. Trzavice među nama trajale su neko vrijeme, tako da mi je daljnja veza s poremećenom osobom koja očito ima bipolarni poremećaj bila neprihatljiva. Rekla bi moja seka Roberta „Nekima će križ na grobu biti jedini plus u životu“. Može li dan biti gori? Naravno da može! Iako mi tura na Vodenici nije bila nimalo naporna, uspio sam nekako istegnuti mišić desne noge i jako me boljela pa sam šepao. Narednih par dana proveo sam doma, jer planirao sam svakako idućeg vikenda ići na Snježnik u Gorskom Kotaru. 46
SNJEŽNIK „Ponekad se stidim kad nas sa distance vidim Baš sva je raja apatična do kraja Trudimo se boriti, bolji svijet stvoriti Al svaka naša buna - mjehurić od sapuna“ Bend Unutrašnja emigracija
Ovaj vrh bio mi je velika želja već godinama, no ovaj izlet ispostavio se kao jedan od onih – neću reći loših, već bih rekao da u njemu nisam ni približno uživao koliko u drugima. Vrijeme je, naravno, bilo super u cijeloj Hrvatskoj osim na Platku, dokle nas je doveo bus u režiji HPD Matica. Ovo mi je bio prvi izlet koji je vodio Renato Milovski, ljubazni vodič uvijek spreman pomoći. Magla je bila gusta i nekako vlažna, pa iako nije padala kiša ubrzo smo svi bili mokri. Staza je bila dosta zaleđena, čak toliko da su neki imali prilike vježbati u derezama. Takve igračke kupio sam tek nešto kasnije, neka se nađu! Oni s derezama nisu imali većih problema, dok smo mi bez njih tackali po snijegu sa strane. Čudo jedno da nijednom tokom dana nisam pao. Trebalo nam je oko tri sata do vrha jer smo išli nekim okolnim putem kroz dosadnu šumu. Bilo nas je zbilja dosta, no ekipa je bila uglavnom mlađa i dobro smo hodali, kolona se nije razvlačila. Dok smo stigli na stjenovit greben kojim smo nastavili na vrh, dočekao nas je jak vjetar koji me Po snijegu, ledu i vlažnoj magli nekoliko puta zamalo odnio. Kolona je sporo napredovala jer se mjestimice trebalo držati za stijene rukama, tako da bi za vrijeme zastoja morali čučati kako nas vjetar ne bi oborio. Iako je na vrhu predviđena pauza, nismo se dugo zadržavali – tek toliko da stisnemo žigove u dnevnike i slikamo se. Zbog magle, vidika nije bilo. Spustili smo se prema domu na Snježniku koji je dulje vrijeme zatvoren zbog nekih neriješenih imovinsko pravnih odnosa. Dom se čini lijep, a svi smo se stisnuli u zaklon kod glavnog ulaza. Počelo je spuštanje prema malom domu Sušak na Platku, odakle smo krenuli. Došli smo za nešto više od sat vremena po također dosadnoj šumi, a bol u desnoj nozi opet se javila. U domu smo jeli i popodne krenuli za Zagreb. Nažalost moj prvi posjet Snježniku nije bio tako lijep kao što sam zamišljao, no sigurno ću se vratiti Vrh Snježnik opet. Čak ni činjenica da sam „skinuo“ još jednu HPO točku nije me previše veselila. Naravno, ako ćemo tražiti u cijeloj priči išta pozitivno, onda možemo reći da ponekad treba planinariti i po ovakvom sranju od vremena kako bi ubuduće bili spremni na sve što nas u planini može čekati.
47
DUGI OTOK, UGLJAN I PAŠMAN „Ne želim biti dio vas koji slijepo vjeruju - slijepo kupuju I postaju dio izrabljivačkog sistema Velik posao i dalje raste, radnici i dalje pate Postali su samo stroj bez mozga i budućnosti“ Bend Crasso de odio
Na povratku s izleta iz Gorskog kotara sinula mi je ideja da bih, ako vrijem bude ovako lijepo, baš mogao do Zadra. Posjetio bih đurđevačkog pankera Vukresa, ludbrežanku Tanju s košuljama, a mogao bih obići i otoke zadarskog akvatorija koji spadaju u HPO. Informirao sam se o voznim redovima autobusa i brodova, dignuo lovu s bankomata, spakirao ruksak i krehuo! Iako je kroz Liku i Velebit bio zimski kaos od vremena, u Zadru je bilo skroz okej. Došao sam u petak uvečer, te smo izašli van u provod. Odmah po izlasku na ulicu okružili su nas neki tipovi pitanjima „Imate šta za pušit? Imate šta za povuć u nos?“, što me gotovo do suza nasmijalo. Kao da hodam Chicagom, a ne Zadrom. Vukres mi objasni da je to ovdje normalno, a začas smo se našli pred DHM. Ondje je bila hrpa ljudi, te neka poznata lica iz podravskih krajeva. Mislio sam popiti jedno pivo i zamoliti Vukresa za ključ kako bih malko odspavao (brod je išao u 5), no bilo je toliko zabavno da je vrijeme proletjelo. Nekoliko ljudi me iznenađeno pitalo što ja iz Koprivnice radim ovdje – primijetili su mi na jakni bedž Koprivnica pleše pogo (naziv Mali Đastin planinari po meni dokumentarnog filma o koprivničkoj punk sceni, koji sam snimao 2009. godine). Na kraju smo lizali lizalice na klupicama kod benzinske na Stanovima, kad primijetih da je već pola 5! Požurili smo s Katjom do stana (sva sreća da je na 5 minuta od luke), gdje sam se dobrano pripit krenuo presvlačiti.U sveopćem deliriju kopao sam po stvarima panično vičući „Gdje su mi čarapice?!“, dok me pijana Jany s kreveta zajebavala da će me odsad pa nadalje zvati Čarapica. Napokon sam složio ruksak i junački ga nabacio na leđa, izgubio ravnotežu i pao, što je Vukresa totalno nasmijalo. Otišao sam s Katjom na prema luci, rekavši mu da ću mu slati poruke svakih nekoliko sati tako da zna gdje sam ako mi s nešto desi. U luci Katja je, prije nego je nastavila doma, rekla „Daj da te pitan.. A koji tebe vrag goni da ideš sam na proklete otoke hodati?“. Uzvratih joj protupitanjem „Katja, bi ti išla sad samnom?“. Veli onda „Pa naravno da nebi!“. „ Pa onda, to ti je to!“. Kupim kartu, sjednem u katamaran za Dugi otok. Pogled s padina Oštravice na Orljak i Dugi otok U brodu sam odspavao i otrijeznio se, te se iskoprcao van u luci Sali. Mjesto je bilo pusto, nigdje nikoga, tek neki tip s tačkama koji me proglasio luđakom dok sam ga pitao ima li kakav bus do Brbinja. „Nema ti sinko, na otoku nikakvog prometa“ rekao je, dok sam mu priopćio svoju namjeru da stopiram. Nakon tri km hoda po mračnoj cesti uspio sam ustopirati tipa u kombiju koji razvozi kruh. Bio je dosta ljubazan, usput smo istovarili kruh u Žmanu i Zaglavu, a iskrcao me u mjestu Luka. To je bilo ok jer sam imao samo 8km po cesti do kamenoloma odakle ide staza za Orljak (301m). Nakon nešto više od sat i pol marša po cesti 48
došao sam do kamenoloma. Sunce je već počelo grijati, dan je bio sunčan i vedar. Staze nigdje – pa sam ukratko odlučio popeti se divljim terenom na brdo ispred sebe, za koje sam mislio da je Orljak. Teren je bio dosta zahtjevan (ali nije bilo makije). Imao sam kožne rukavice kojima sa se hvatao za oštre stijene, bolje da se poderu one nego moje nježne ruke. Nakon pola sata uspona došao sam na vrh obilježen markacijom – bila je to Oštravica 8275m). Gore je dosta puhalo, na brzinu sam poslikao panoramu i krenuo markacijom za Orljak, kojeg sam dobro vidio i do kojeg mije trebalo oko pola sata. Panorama je zbilja bila predivna, a vjetar je s obližnjeg otoka Rava donio lavež nekog psa. Na Orljaku je puhalo još više, te sam Vukresu poslao SMS, popio vode, slikao se, žigosao dnevnik i sjurio se dolje da stignem na brod u podne. Zbog te slike s Orljaka na kojoj sam ispao baš mršav Anton mi se kasnije rugao sam „prokleti anoreksičar koji riga u školjku nakon svakog obroka“, što mi je čak bilo i drago. Samo nekoliko mjeseci prije, neke cure su mi iza leđa prišile nadimak „Okruglasti“, što mi je bio dodatni poticaj za skidanje suvišnih kila. Spustio sam se do kamenoloma stazom, što mi je dalo odgovor na pitanje zašto je nisam našao odmah u početku. Jednostavno, bio sam u krivom kamenolomu – onaj pravi bio je 500m dalje niz cestu. Na 300m od ceste ugledah crvenih auto koji je jurio prema Anoreksičar na Orljaku!
mjestu Sali i pobjesnih – bio je to jedini auto toga dana valjda koji ovdje prolazi, dakle možda i neću stići na brod u podne. Tako je i bilo – marširao sam po cesti 20-ak km od tog kamenoloma do mjesta Sali, u kojem je radio tek jedan kafić u kojem sam dva sata lokao čaj. Ionako sam po planu namjeravao na popodnevni (zadnji) brod. Po Pogled s Orljaka na zadarski arhipelag dolasku u Zadar otišao sam na pivo s Tanjom (stalno nosi košulje, pa smo ju prozvali Tanja s košuljama). Rijetko je viđam, a i dugo nismo sjeli i popričali kako se spada. U tom ugodnom susretu i raznorodnim razgovorima, priopćih joj ideju da napišem ovaj putopis. Bila je oduševljena idejom i dala mi punu podršku. Nakon cheeseburgera u fast foodu odoh kod Vukresa, gdje se već skupila ekipica za „kućni party“. Lagano smo cugali i gledali neke smiješne klipove na youtube, baš mi je bilo predobro jer sam se osjećao opet studentski. Iako sam i sam studirao na specijalističkom studiju, ekipa je bila ozbiljnija i starija pa je atmosfera bila daleko od tipične studentske. Falilo mi je opuštenog, otkačenog druženja s „pravim“ studentima. Nisam izdržao dulje od 23h, oprostih se od ljudi i zaspah na kauču. Pretodno Suhozidi na Pašmanu sam provjerio da li je štakor Đastin zatvoren u kavez, da ne bi slučajno hodao po meni dok spavam. To mi se desio u Ludbregu kod Žarka i Mišele, starih frendova kod Vidikovac na vrhu Veliki Bokolj 49
kojih sam često spavao dok bih u Ludbregu išao na motorijade ili festival Idemo otok. Naime, te noći kod njih mi je skočila mačka na glavu. U isto vrijeme dok je ona bolno zamjaukala (jer sam je odbacio), a ja sam od straha vrisnuo – Žarko i Mišela su, naravno, riknuli od smijeha. Istjerao sam mačku van i zabarikadirao vrata ruksakom jer se nisu dala zatvoriti, te sam se bojao zaspati dokle god sam osluškivao mačje grebanje po vratima. Znate ono, dok se kao klinci bojite zaspati da vas ne potamani nekakvo čudovište? Tako sam se osjećao! Nisam htio da mi se slično dogodi i s Đastinom, iako je bio slatki štakorčić. Sutradan sam ustao u 7 i krenuo trajektom za Ugljan, plovidba je trajala tek 25 minuta. Imao sam društvo zadarskih i talijanskih lovaca, koji su išli na Ugljan sijati smrt po prirodi. U luci sam poput gospodina ušao u bus kojime iskrcao u Dobropoljani na Pašmanu (Ugljan i Pašman povezani su mostom), odakle sam krenuo s kratkim i brzim usponom na Veliki Bokolj. Od glavne ceste do vrha trebalo mi je oko 40 minuta, malko stazom, pa malko Pogled s Velikog Bokolja na zadarski arhipelag makadamom. Na vrhu je napravljen vidikovac, panorama super, vjetar puše za poludit, a činilo mi se da će i kiša (koja ipak nije pala). Nakon formalnosti (žig, fotkanje) spustim se do Dobropoljane, gdje me zatekne sličan prizor kao jučer na Dugom otoku – bus u pravcu luke Preko upravo odlazi! Drugi ide tek za dva sata, pa sam lijepo digao palac i odmah ustopirao prvi auto. Mladi tip pitao me odakle sam i kojim sam poslom tu, rekoh „Iz Zagreba, posjetio sam prijatelja u Zadru i malo planinarim po otocima“. Pita me znatiželjno „Jesi baš iz Zagreba ili…?“. Objasnih mu da sam zapravo Koprivničanac koji već 4 godine živi u Zagrebu, pa se razveselio. Rekao je da je s dečki iz Koprivnice često išao na Hajdukove utakmice, te mi nabrojio par poznatih imena. „Znaš ima jedan, Fićo ga zovu, iz Koprivnice, pa se preselio u Zagreb…“ . Nasmiješih se „Da nije možda Filip Perkov?“. „Je, taj je, znaš li ga?“ pita me, a ja mu saopćim „Kako ne, pa to mi je brat!“. Tip je bio oduševljen, te me pozvao na piće u Preko i Dojmljive stijene na Ugljanu nagovarao da ostanem na ručku, čak da prespavam i odem za Zagreb sutra. Zahvalio sam se (zvao se Danijel) na ljubaznosti, a on mi je sav ljubazan pomogao da me doveo autom sve do Turhija, odakle kreće staza za Šćah. Nesreća je bila pto nigdje nisam vidio markaciju, no vrh je bio ispred mene pa sam opet odlučio krenuti divljim terenom nekakvom stazom koja se ubrzo izgubila. Uskoro sam se našao u prokletoj makiji kroz koju sam se teško probijao, no nisam imao potreba da psujem sve redom. Vremena do broda sam imao, znao sam gdje sam i kamo moram ići, čak mi je bilo i zanimljivo što sam Šćah, vrh Ugljana obilježen križem bezvezni uspon pretvorio u totalnu avanturu. Trebalo mi je gotovo dva sata do vrha, koji je bilo totalno atraktivan. Gusta makija djelomice je bila 50
isprekidana stijenama, a opet su me dobro poslužile rukavice. Jedino sam morao paziti da mi nekakva grana ne iskopa oči. To bi zbilja bila šteta jer tada bih oslijepio, a ionako smatram da imam najljepše oči na koprivničkoj punk sceni. Vrh je prilično stjenovit, a zbog sunčanog i vedrog dana pogled je bio predivan – s jedne strane na kornate i Dugi otok, s druge strane na Zadar i snijegom prekriveni Velebit. Spustio sam se markiranom stazom do raskrižja – lijevo za Turhije, desno za Preko. Imao sam dva sata vremena do broda koje nisam htio provesti sjedeći u birtiji, pa sam se uputio za Preko pješke. Usput sam u masliniku sreo
Pogled na Ugljan
Pogled na otočje
nekog dedu s predivnom lovačkom kujicom. Deda me odmah zaustavio i presreo pitanjem „Sinko, di ti ideš i čiji si ti?“. Onda je krenuo s monologom „Sad ću ja tebi sinko reći…“ i razvezao se o penzijama, strancima koji nam uništavaju obalu, berbi maslina i još koječemu, da ga nisam prekinuo ispričavši se žurbom na trajekt. Do Preka mi je trebalo sat i pol, staza nije bila markirana i često se gubila, no nisam imao problema s orijentacijom i bez imalo frke nađoh se u trajektnoj luci. Imao sam još pola sata vremena, pa se počastih radničkim sendvičem (pola kruha, jeftini sir, parizer, jogurt). Po dolasku u Zadar imao sam vremena za još jedno piće s Tanjom, pa se uputih u Vukresov stan. Taman je gledao film „u divljinu“, o Chrisu McCandlesu koji je odjebao sve živo i otišao živjeti kao nomad. Na kraju je na Aljaski skončao do gladi. Chris i ja imamo različite razloge za boravak u prirodi, no nerijetko sam nalazio dodirne točke s tim likom (npr. obojica smo sami šalabazali po prirodi, uživajući u samoći). Mrtav umoran vratio sam se u Zagreb, prezadovoljan zadarskim pohodom. Obišao sam tri točke HPO, vidio prijatelje, odlično se zabavio – točno to mi je i trebalo. Inače taktički, bolje da sam te otoke obišao sad nego ljeti dok je sve puno turista i dok prži sunce. Drugo, mislim da me ljeti put ne bi naveo u Zadar, tako da mi se ova tri otoka nikako nisu uklapala u ljetni plan. Uostalom, nekako više volim Dalmaciju zimi. Pogled na Zadar i snježni Velebit
51
VIŠEVICA I ZAGRADSKI VRH „Sa 17 sam bila među najboljim australskim plivačicama i trenirala sam za Olimpijske igre, a onda sam otkrila alkohol i travu.“ Brody Dalle, Distillers/Spinnerette
Ovaj jednodnevni izlet u Gorski kotar u organizaciji Matice bio je zapravo poziv na planinarski susret u organizaciji PD Strilež iz Crikvenice. Ujutro smo stigli u planinarski dom Vagabundina koliba u blizini Fužina, gdje se već okupilo dvjestotinjak ljudi, uglavnom iz okolice. Krenuli smo zajednički prema vrhu Viševica, a ovaj izlet posebno ću pamtiti po velikoj toplini, suncu i predivnim pogledima. Iako mnogi ljudi ne vole gužvu u planini, mnoštvo ljudi na ovom susretu stvorilo je baš odličnu atmosferu! Do vrha nam je trebalo oko dva sata hoda, a sam vrh bio je okupiran ljudima od kojih su se mnogi sunčali i spavali. Nikad nisam bio u ovom dijelu Gorskog kotara i bilo mi je zanimljivo, a neki tip nam je na vrhu objašnjavao koje sve vrhove možemo vidjeti. Fran i ja javili smo se vodičkinji jer smo se htjeli spustiti natrag do planinarskog doma, te uspeti na Zagradski vrh koji se nalazi u neposrednoj Spavanac na vrhu Viševice blizini. Dala nam je blagoslov, a mi krenusmo. Dio puta spuštali smo se polako zbog zaostalog snijega u šumi, no ostatak spusta prošao je brzo. Put na Zagradski vrh odmah smo našli i nakon sat i pol uspona kroz šumu stigli smo na vrh. vrijeme smo kratili pričom, sunce nas je grijalo, ma divota! Zaista je rijetkost doživjeti siječanj u Gorskom kotaru u kratkim rukavima, pogotovo na nekom od vrhova. Sa samog vrha vidjeli smo Viševicu na čijem su vrhu još bili načičkani ljudi, a na drugoj strani sunce je stvaralo predivnu sliku na Kvarner. Sam zagradski vrh je kamenit Vrh Viševica te ostavlja dojam atraktivne lokacije, a spustili smo sedrugim putem - kraćim, preko kamenitog terena. Po dolasku u dom čekao nas je topli grah za koji smo se ranije predbilježili, a neki čiča je svirao harmoniku i tako dodatno podgrijavao atmosferu koja je odisala
Fran na Zagradskom vrhu
Nadrealan pogled na more
planinarskim načelima. koja su to načela? A znate ono - svi smo tu, odmaramo se od stresa, svi smo jednaki bez obzira na to tko što radi i kakvu titulu ima (jebem ti ljude koji pate na titule, tašte budale). Uživali smo u predivnom izletu, šetali smo, upoznali nove ljude - dakle, kvalitetno proveli vrijeme.
52
RAVNA GORA „Nisam cuger ali volim pit, grla suhog zauvijek ću bit“ bend Fraktura mozga
Ovog vikenda trebao sam na karlovačku Vinicu u subotu, te na Ravnu goru u nedjelju. Subotnji izlet je propao jer sam se tako napio da sam mislio kako ću ujutro umrijeti u mukama. Naime, u petak su u KSET-u Diverzanti slavili 15 godina postojanja benda, nastupali su sa Shoot me Wendy i Debelim precjednikom. Izašao sam van bez ijedne kune, a večer započeo dijeleći PMS cd-e i autograme u Importanneu pred Konzumom obožavateljicama. Ako mogu Onur i Šeherezada, mogu i ja! Te iste „groupies“ su mi poklonile kartu za koncert koju su imale viška, nagovarajući me da pođem s njima (legendarne sestre Ana i Marija Kuća). „One thing lead to another“, kažu u filmovima – pive su odnekud pristizale, atmosfera je bila odlična, KSET prepun. Na koncert nisam ni namjeravao jer sam Debelog precjednika gledao sto puta, a Diverzante sam odlučio bojkotirati jer sam se zakačio s Gocom iz benda na nekom forumu oko nekih pizdarija. Na kraju, nije mi žao što su me sestre Kuća nagovorile da uđem s njima jer je koncert bio super! Na distribuciji je radio frend Matija, kod njega smo ostavili jakne i ruksake jer je garderoba bila krcata. Vidjeli smo i Dušku iz popularnog BeetanTone, koja mi je zamjerila što sam u nekoj recenziji napisao da je „markantna“, jer je smatrala da aludiram na to da je muškobanjasta. Nikako – Duška je izuzetno ljepuškasta. Čak sam je počeo odmilja zvati Duška dugouška, iako nema klempave uši. U sveopćem kaosu odnekud se stvorila Maja iz Kutine, simpatična cura u koju se obavezno zaljubljujem nakon dva – tri piva. Maja je draga i zabavna ali jako smotana, a na moje udvaranje reagira ekscesima. Ponekad me zalije pivom, a te večeri mi je zabila prste u oba oka ratoborno uzvikujući „WRAAA!“. Najveća fora mi je dok me prkosno pogleda i strogo kaže „Karera glup si!“, iz njenih usta to zvuči gotovo kao kompliment. Kasnije mi je održala predavanje o mom bezobraznom ponašanju, no njene riječi ostale su mi u magli – isto kao i povratak doma, nakon čega sam otkazao karlovačko planinarenje i ostao u krevetu gotovo cijeli dan. U subotu navečer isto mjesto, ista scena, isti bendovi, ista ekipa. Davor iz „ekipe podrum“ slavio je rođendan pa je bilo veselo, došli su Čakovčani Bađo i Matek (koji se isto bavio planinarenjem, a onda ga je uzeo alkohol). Dražesna Maja pojavila se u pratnji malene Iris, ljupke djevojčice po kojoj sam nazvao pokojnu kornjačicu (onu pokopanu uz potočić podno Medvedgrada). Nisam želio ponoviti istu grešku dvaput, pa sam te večeri pio sok i otišao kuću u pristojno vrijeme. Sutradan smo se u 7 okupili pred Lisinskim i krenuli za Ravnu goru. Vodič je bio Franjo, tako da Potpisivanja CD-a obožavateljicama
je ekipa bila mlađa (bilo je i dosta Na stijeni Velike pećine, pogled na trakošćanski kraj neiskusnih planinara kojima je ovaj lagani izlet odgovarao). Nakon obilaska dvorca Trakošćan krenuli smo pješke prema vrhu Ravne 53
gore. Na jednom dijelu smo se razdvojili na lakšu grupu koja je išla do Filićevog doma, te na težu koja je usput posjetila i stijene nazvane Velike pećine. Zagorje ovdje izgleda prilično zanimljivo - gotovo je nadrealno na pitomim bregima vidjeti neke stijene, pogotovo litice. Na vrhu stijena nalazi se veliko raspelo u spomen na neke klince koji su se davno gore igrali i pali niz liticu, pa poginuli. Isus na križu imao je utikač za struju – odmah sam veselo konstatirao ljudima „Gle, električni Isus! Uključiš ga u struju i onda pleše i pjeva nekakve pjesmice!“. Zašto je raspelo imalo električni kabel, nisam imao pojma. Trebalo mi je smijeha jer vrijeme je bilo hladno i tmurno, no bez padalina. Na putu do planinarske kuće „Pusti duh“ Franjo je zaustavio kolonu i rekao „Sad lijepo tri puta lagano usporeno izdahnite, pa udahnite duboko Oslonite se na štapove, zatvorite oči... Osluškujte tišinu i uživajte u ljepoti šume“. Nije to baš ni lako, dok žmireći čuješ kako ljudi pokraj tebe duboko uzdišu poput krda bivola, no Franjina meditacija bila mi je česta Vrh Velike pećine s križem praksa na solo izletima. Kod ovakvih stvari najbolje je da si sam – onda je i šuma mračnija, dublja, planina se čini viša, priroda se čini življa. Tišina je ponekad tako glasna, da te hvata jeza, a huk vjetra kroz granje visokih bukvi gotovo zvuči kao trud šume da ti nešto kaže. Krenuli smo dalje, te došli u Filićev dom u kojem smo ručali (ondje je i HPO žig). Bio je prepun posjetioca, pa se na ručak čekalo i više od pola sata. Spuštali smo se na drugu stranu, prema Lepoglavi. Bila je to sjeverna strana Ravne gore, stoga je tlo bilo pokriveno s 3-4 cm snijega, a drveće se još bijelilo od inja, stvarajući prekrasnu sliku. Putem smo obišli i stijene Babice, s kojih se pruža lijep pogled na lepoglavsku dolinu. Za kraj, večerali smo u restorane kaznionice Lepoglava (kuhari i konobari su zatvorenici). Cijene su bile jeftine, porcije obilne, a usluga brza i kvalitetna. Zatvorenik koji je nas posluživao imao je zavoj
Naš vodič Franjo na stijeni Babice
Bjelina sjevernih padina Ravne gore
na zapešću, valjda si je rezao vene. Bilo mi ga je žao pa sam mu ostavio i bakšiš od par kuna (koji inače ne ostavljam). Naime, nisam mogao izdržati pa sam naručio lignje s pomfritom i skoro se udavio. „Jel ti bilo dosta?“, pita Franjo nasmiješeno. Bogme, dosta! Javih se porukom i sestrama Ani i Mariji (inače iz Lepoglave), koje su svakako „krive“ za odličan provod prethodnih dana. Odmah po dolasku doma počeo sam s Franom iz Matice razmjenjivati slike – bile su ok, unatoč tmurnom vremenu uživali smo u kakvom-takvom vidiku (koji ipak ne može konkurirati hrani iz lepoglavskog zatvora).
54
MEDVEDNICA - LIPA „Blago onom tko rano poludi - njemu čitav život prođe u veselju!“ Narodna
Nakon nekoliko vikenda zime osvanula je sunčana subota, pa sam se dogovorio s Davorom (punk ekipa podrum) i Antonom (basist Bikini Schnaps) za rekreativni posjet Sljemenu. Došli smo busom do Vugrovca (selo iza Sesveta), gdje sam u domu potražio žigove. Ljubazni domar pokazao mi je podrumske prostore doma (veličine dvije Medike), koje inače iznajmljuje za fešte i brucošijade. Toplo nam se preporučio ukoliko spremamo neki dernek a nemamo prostor – prihvatljiva je i cijena! Nastavili smo pješice do doma na Lipi, svladavajući usponom oko 400m visine. Vrijeme je bilo lijepo, susretali smo rijetke planinare i guštali gacajućo po blatu. Dom na Lipi (709m) bio je otvoren, pa smo sjeli vani i uživali u hrani koju smo naručili. Mir su ometali jedino neki klinci igrajući nogomet komadom leda, pa smo ih radoznalo gledali iščekujući zvuk razbijenog prozora na ulaznim vratima koja su im služila kao gol. Slikali smo se na piramidi-vidikovcu, te računali koliko vremena nam treba za današnju turu. Htjeli smo sve do Puntijarke, ali to nam nije uspjelo. Anton je bio bez Hrabrim korakom na Lipu! kondicije no hrabro je svladavao stazu, tek ponegdje gunđajući zbog blata. Nije imao gojzerice, a dolaskom toplog vremena zaleđeno tlo pretvorilo se u blatno. Vrijeme je bilo predivno, a putem smo susretali sve više planinara. Začas smo se i zagrijali, pa je uslijedilo skidanje u kratke rukave iako je bio tek prvi vikend u veljači. Od Lipe smo hodali nešto više od sat i pol prema domu na Gorščici, ne žureći. A ondje fešta! Bilo je negdje stotinjak ljudi, okretao se odojak na ražnju, većina je bila u veselom raspoloženju, a bilo je i evidentno pijanih. Domar (nalik na Renea iz serija Alo alo) objasnio nam je da Puležan u snijegu netko slavi momačku večer. Atmosfera je bila baš onako – kao da smo naišli na neku zajednicu koja živi usred šume svojim stilom života i poziva nas na veliku feštu, s tim da smo glavno jelo upravo mi. Ova vesela ekipa nije bila ljudožderski orijentirana, a u kuhinji si mogao naručiti grah, gulaš i kolače za svega 10 kuna! Odmah smo naručili grah, koji sam zapaprio do te mjere da je kuhar kriknuo. Već mi je pomalo išlo na živce iščuđavanje mojim gastronomskim preferencijama, pa bih se samo smiješio i jeo, dok su me svi gledali iščekujući da poljubičastim ili tako nešto. Grah je bio opak, dečki nisu mogli dovršiti Vidik s piramide na Sljeme svoje porcije pa sam pripomogao. Usput smo 55
se dogovarali što i kako dalje – začas će mrak, a do Puntijarke je ostalo gotovo 3 sata hoda (što znači da bi se po mraku trebali spuštati još sat vremena od doma do tunela na Dolju). Morali smo odustati od tog plana, pa smo se lijepo lagano uputili u selo Vidovec, odakle ćemo busom do Zagreba. Drugog izbora nismo imali, a bogme niti pijanci koji su se također spuštali prema Vidovcu. „Bok dečkiii, kako jeee?“ upita jedan, te se popikne i padne u blato. „Dobro je, samo vi pomalo!“ odgovara Anton, dok smo ja i Tri momka kao tri jablana!
Davor
crkavali od smijeha. Čak smo i razmatrali opciju da ostanemo na toj momačkoj večeri i sutradan ujutro nastavimo za Puntijarku, no bilo bi to malko previše. Možda bi čak zaspali u blatu po kojem su padali veseljaci koji su nas mimoišli? U Vidovec smo se spuštali prateći makadamsku cestu. Na tabeli je pisalo da će nam trebati 45 min, no trebalo na je gotovo sat i pol, pa smo pomislili da smo se izgubili. Hodali smo šumskom cestom u uvjerenju „ova cesta Fešta na Gorščici već nekamo vodi, a Vidovec je ionako u tom smjeru“. Bilo je tiho, mjestimice smo kratili zavoje hodajući šumom, dok nam je lišće šuštalo pod nogama. Na mjestima dokle sunce svojim zrakama nije moglo bilo je još snijega i leda, a potok koji je pratio cestu bio je zaleđen (iako se čulo da pod ledom teče voda). Naišli smo na jedan takav zaleđeni slap koji je izgledao predivno i posebno, tim više što se u njegovoj okolici sav snijeg odavno otopio. Nakon sat i pol strepnje zbog toga što nismo točno znali kamo vodi cesta, napokon smo umarširali u Vidovec. Vidovec je zanimljivo selo s brojnim starim minijaturnim kućicama, a usput smo vidjeli mrtvog štakora, jednooku mačku i neke pse „na baterije“, koji su uzbunili cijelo selo svojim lavežom. Naišli smo na tablu koja je označavala ulicu zanimljivog naziva – Mišeki. Nagovarao sam dečke da se snimimo pod tablom iz fore, na što mi je umorni Anton Zaleđeni slapići potoka odvratio „Ajde odjebi, zadavit ću te…“. Plan za navečer je bio odlazak u Pogon Jedinstvo na koncert od Passive agressive, hardcore punk benda u kojem su svirali frendovi Đani i Đimbo (Đimbo je bio pjevač, pa smo zbog njega bend odmilja nazivali Đimbeki). Od toga na kraju nije bilo ništa jer smo bili toliko krepani da je Anton zaspao već u busu, Davor je otkazao sve planove za subotnji provod, a i ja sam bio iscrpljen. Osim toga, od graha sam podosta prduckao, pa nije bilo šanse da u takvom stanju idem u javnost. Izlet je bio stvarno lijep, pogotovo zbog sunčanog vremena. Sviđala mi se mirna atmosfera istočne Medvednice koja nije bila nakrcata planinarima, „žderačima graha“ koji u domove dolaze autima, te hordom srednjoškolaca i studenata koji odrađuju tjelesni. Svakako zanimljiva destinacija vrijedna posjeta!
56
VINICA I MARTINŠČAK „Gledati Pennywise uživo spada u religijsko iskustvo!“ Matija Rosić
Vinica i Martinščak su dva brdašca kod Karlovca, koja sam namjeravao posjetiti da „riješim“ to „livadarenje“ tijekom zime. Nisam htio proljetne/ljetne vikende tratiti na takve destinacije, jer sam imao u planu posjećivati Velebit , Gorski Kotar i slična čudesa. E, pa na kraju sam se itekako ugodno iznenadio!. Na Vinicu sam krenuo od kolodvora u Dugoj Resi, te sam stigao do planinarskog doma „Mladen Polović“ na vrhu već za 25 min (u vodiču je pisalo da treba čak 55 min). S terase doma imao sam predivan pogled na Karlovac, iznad kojeg su bili
Pogled s Vinice na Karlovac
Pogled s Vinice na Martinščak
vidljivi obrisi Medvednice i Samoborskog gorja. Dom je bio zatvoren jer je bilo još rano, pa sam se zaputio na Martinščak, do kojeg mi je trebalo dva sata. Vrh Vinice (321m) nalazi se 5 minuta hoda od doma, te sam otiskivanje žiga ostavio za povratak, ionako sam se namjeravao vraćati istim putem. Sunce se uzdiglo i počelo grijati, bilo je već 9. Prolazio sam kroz šumu i neke vinograde, pune ljupkih klijeti. U daljini u magli vidio se Martinščak – moj idući cilj. Donde mi je trebalo točno dva sata. Lako se orijentirati, a put je markiran. Polazio sam kroz par mirnih zaseoka, mogao sam pitati za smjer da nešto nije bilo u redu. Ima par mjesta gdje su markacije malko isprekidane pa sam zalutao u neku šumu, no i dalje sam išao stazom, doduše neoznačenom. Bila je to staza za lovce koja me dovela do hranilice. Šuma je bila prekrasna, te se lako hodalo kroz nju jer nije bilo makije. S obzirom na zimsko doba, nije bilo ni lišća, pa se kroz drveća lako moglo nazrijeti kamo idem, a išao sam u dobrom pravcu. Uskoro sam izbio na planinarsku stazu, te stotinjak metara pred sobom ugledao nekog tipa s ruksakom. Dakle, ipak nisam jedini „pacijent“ koji voli planinariti sam! Ubrzao sam korak. Primijetio me, a ćelava bradata glava okrenula se prema meni i pozdravila. Bio je to Goran, simpatični lokalac koji mi je pravio društvo do Martinščaka, jer ionako smo išli u istom smjeru. Vrijeme smo kratili pričom, te začas došli do lijepe kapelice na vrhu. Navodno je ovdje potpisana Pacta Conventa, kojom su Hrvati davnih dana izgubili samostalnost. Srednji vijek nikada mi nije išao – puno toga se događalo, pa tko je upamtiti sve te godine? Ono što me više zanimalo bio je fantastičan pogled na Gorski Kotar i Klek u daljini. Sunce je dobrano zagrijalo, te smo sjeli na klupicu, uživali u pogledu i dijelili čokoladu. Planinarenje je fora jer možeš bez grižnje savjesti jesti čokoladu bez obzira na to kakve dijete držiš – kod ovakvih napora tijelo vapi za šećerom. Nije loše ni orašasto voće (lješnjaci, orasi i sl.), pa tu dilemu rješavam Milkom s lješnjacima – slatko i orašasto u jednom zalogaju! Imao sam dosta vremena, pa smo pričali uživajući na suncu oko pola sata. Bilo je vrijeme da se zaputim natrag, te se pozdravim s Goranom i krenem natrag prema Vinici, spuštajući se putem koji mi je pokazao. Noge nisu osjećale posljedice od jučerašnjeg sljemenskog izleta, no unatoč tome 57
bio sam spor. Nikamo mi se nije žurilo, imao sam vlak tek u 3 popodne. Šuma je bila zbilja predivna, jednako kao i pogled na bilo koju stranu. Iako su Vinica (321m) i Martinščak (345m) brdašca, imaju dosta strme obronke (za razliku od npr. Bilogore) i dosta se ističu u nizini. Spuštajući se, pogledavao sam Vinicu na koju ću se popeti po drugi put toga dana. Usput sam prolazio kroz one iste vinograde, pa sam se odmorio na terasi jedne klijeti. Sunce me baš mamilo da stanem, jer cijeli tjedan bio je užasno hladan. Nisam mogao vjerovati da sam prije samo 2 dana išao na posao u dugim gaćama, te s nekoliko majica i zimskim kaputom. Sada paradiram livadicom u kratkim rukavima kao da je travanj! Sva sreća da sam se prošli vikend napio i zbog mamurluka odgodio karlovački izlet, jer vrijeme je bilo baš očajno. Sada – taman! Laganim hodom doklipsao sam do doma na Vinici, gdje sam udario žig, pojeo sendvič i legao na klupu. Sunce me grijalo i začas sam utonuo u drijemež, poremećen tek krikovima nekih bakica oko kojih se motao pas lutalica, žicajući ih hranu i želeći jednu od njih seksualno napastovati. Nadao sam se da smrdljivi đukac neće i mene zamijeniti za neku kuju, jer fakat mi se nije dalo ustajati s klupice. Nakon 40 minuta izležavanja bilo je vrijeme za povratak – od doma do željezničke stanice došao sam za svega 20 minuta, sjeo u vlak i u 5 popodne već bio kod kuće. Sunce je zalazilo, a ja bio presretan što sam tako lijepo iskoristio dan, usput riješivši dvije HPO točke. Karlovački kraj zbilja me ugodno iznenadio i pokazao se vrijednim posjete. Sutradan sam čitao blog Vide Borš, bivše bubnjarke Schizoid wiklers (jedan od prvih ženskih punk bendova Hrvatske). Vida, naime, boluje od raka, te na svom blogu „Humor, a ne tumor“ opisuje svoju svakodnevnu borbu protiv opake bolesti. Tog lijepo vikenda završila je u bolnici, dok su drugi vani uživali na suncu. To jest, većina mnogi nisu ni izašli iz kuće, gušeći se u svojoj letargičnosti. Ponekad ljudi zbilja ne cijene život i zdravlje! Savršen dan završio sam savršenim koncertom – u klubu Boogaloo su nastupali američki punkeri Penywise, legende kalifornijske scene. Koncert je bio fenomenalan, Boogaloo pun, a sve je bilo obilježeno ugodnim druženjem – iz Koprivnice su došli Serta i Crni, a prisutni su bili i Ana Zoli iz Pennywise Kuća, te Fićo iz Marofa koji me nasmijavao svojim štosevima. Vidio sam još podosta poznatih ljudi, pa smo se međusobno obavještavali kakvi se zanimljivi koncerti održavaju u kojem gradu. Sreo sam i karlovčane iz benda me as well, koje sam iznenadio rekavši im da sam baš danas bio u njihovom zavičaju. Nakon čudno raspoloženja posljednjih tjedana baš su mi ovakvi dobri vikendi bili nužna terapija. Vida se na svom blogu nerijetko pita zašto psihijatri ljude koji imaju neke probleme kljukaju raznim pizdarijama, umjesto da im propišu odgovarajuće terapije. Terapija heklanjem za stare bake, terapija crtanja za one koji se žele nekako izraziti, te mnogima omiljene – terapija putovanjem. Moja terapija je bila planinarenje, ali i ovakvi koncerti – tim više što sam pisao koncertne recenzije za glazbenu web stranicu „Terapija“. Na koncertu smo se ludo zabavili, zajednički pjevajući Bro hymn na pozornici, nakon čega smo nestali u Svi na bini - najbolji kraj koncerta ikad! zagrebačku noć, svatko svojim pravcem… 58
BJELOLASICA „Vrh brda je samo točka na kojoj se treba okrenuti i početi silazak“ Reinhold Messner
U organizaciji Matice išli smo na 12 memorijalni zimski pohod za smrznute partizane na Matić poljani. S obzirom da večer prije nisam išao van, bio sam odmoran i spreman za avanturu. Veselio sam se izletu jer nikad nisam bio na Bjelolasici, a i vrijeme je trebalo biti ok. U busu sam spavao tijekom puta, a probudilo me jedno glasno zadivljeno „Aaaaaaa!“ svih prisutnih putnika. U zadnji tren sam pogledao kroz prozor i vidio srnu koje je potrčala s ceste u šumu. Barem nekakvo živahno stvorenje – jer kakve sam sreće, što se tiče faune po planinama već neko vrijeme viđam uglavnom krepaline. Bilo nas je dvadesetak u malom busu, a krenuli smo s pohodom iz ugostiteljskog objekta Gorje, koje nosi lijepi starohrvatski naziv krčma. Ta se krčma nalazi u Begovom Razdolju, najvišem planinskom naselju u Hrvatskoj). Prvo Okrepa na putu smo hodali sat vremena po dosadnoj makadamskoj cesti koja je bila zaleđena, i tako sve do parkinga punog automobila i ljudi. Došli su na skijašku trku u sklopu memorijala, pa se iz šume čulo navijanje, glas spikera i trube. Ondje je bio i punkt organizatora na kojem se dijelio čaj (i nešto ljuto iz Badelovog asortimana), nakon čega smo nastavili uzbrdo šumom. Snijega je bilo oko 30 cm, vrijeme je bilo ok i napredovali smo prema vrhu bez problema. Bilo je nezgodno jedino na strmijem dijelu kroz zadnji dio šume, gdje je organizator postavio i užad. Zbog strmine i snijega dosta se klizalo, a na uskoj stazi susretali smo i one koji su silazili s vrha i vraćali se prema Begovom Razdolju. Mnogi od njih na izlet su poveli i pse, kojima nije baš bilo lako silaziti po tvrdom snijegu. Na samom izlasku iz šume zašli smo u maglu, te se na ćelavom dijelu pred vrhom našli na udaru ledenog vjetra. Vrh je bio blizu, a po dolasku zadržali smo se kratko tek toliko da se slikamo i udarimo žigove. Geodetski stup bio je zaleđen, te označavao visinu vrha Kula (1534m), inače najvišeg vrha u
Po magli i vjetru do vrha
Gorskom Kotaru. Strmi uspon kroz šumu Spuštali smo se preko grebena do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić, gdje smo naišli na jednu veselu ekipu iz Delnica i neke iz GSS-a. Odmor nam je dobro došao jer je vani bilo preledeno zbog vjetra, a i hodali smo cijelim putem bez nekih posebnih pauza. Bilo je dosta mlađih ljudi u grupi i bili smo dobri hodači. Rekao bi komunistički komesar iz Tribusonovih romana „Nitko se nije kilavio ko usrana bogomoljka“. Štoviše, hodali 59
smo ponosno, uzdignuta čela i pogleda uprtog u svijetlu budućnost. A svjetla budućnost bila je tu, vrlo blizu! Naime, čim smo se spustili kroz strmi dio šume izašli smo iz magle i opet se našli pod plavim, osunčanim nebom. Spuštanje po snježnim padinama išlo je brzo, a dečkima iz GSS još brže jer su bili na skijama. Zavidno sam ih gledao, sigurno je uživancija voziti slalom kroz šumu! Prošavši pored onog istog parkinga na kojem više nije bilo automobila jer je skijanje završilo, no nismo željeli hodati po istoj zaleđenoj cesti natrag do krčme odakle smo krenuli. Umjesto toga popeli smo se do planinarske kuće Janjčarica, nakratko se odmorili i krenuli prema Matić Zaleđeni geodetski stupić na vrhu poljani preko koje smo se vratili u Begovo Razdolje. Matić poljana bila je prekrasna, sva bijela od snijega i osunčana. Prizor snježne bjeline i plavog neba zbilja je oduzimao dah. No, disati se moralo jer nas je vodič Vedran potaknuo na marš prema konačnom cilju. Nakon nekoliko zavoja na Matić Sunce okupalo snježnu šumu! poljani ugledali smo i kamene stećke – njih 26 postavljenih u kolonu, koji simboliziraju brigadu od 26 smrznutih partizana. Bili smo jedina grupa tog dana koja je doradila tako veliku turu, te smo se našli u krčmi Gorje skroz umorni ali itekako sretni. Topli grah posebno je prijao, kao i brojni gemišti i pive koje smo trusili s lokalnim gostima ovog ugostiteljskog objekta punog prepariranih životinja. Baš u vrijeme dok je vodič Bruno Šibl plesao po stolovima, zvali su me od doma s molbom da im kupim Jutarnji Kamene skulpture za smrznute partizane dok se vraćam doma, tako da sam taj show propustio. Atmosfera je bila na samom usijanju, sve je smrdilo po nekakvoj paljevini. Ispostavilo se da je Roberti iz naše grupe od uzbuđenja planula kosa (tj. bila je preblizu svijeći), a imala je sreće što je kraj nje sjedio baš neki vatrogasac koji je začas sredio uspaljenu planinarku. U krčmi me prepoznao i jedan momak iz Delnica s kojim sam nekoliko mjeseci prije bio u Austriji na Grosse Buchstein – bio je gore u skloništu dok smo bili i mi, tako da je pala razmjena brojeva i adresa. Nakon ovog fenomenalnog izleta u Zagreb smo se vratili oko deset, tako da Kad je bal, nek je bal! je izlazak propao jer dok sam se otuširao i sredio, bilo je već 11, a ionako sam bio krepan. Planirao sam u Močvaru na koncert bendova Šank i Titos bojs, no ovaj put od plesa nije bilo ništa. Planinarski party u krčmi Gorje bio je sasvim dovoljan! 60
MEDVEDNICA MEDVEDNICA - HORVATOVE STUBE „Naj se plašit iti gori koji put se i odmori bolše ti je znojen biti neg vu črnoj zemli gnjiti!“ Narodna
Ustao sam iz kreveta čim je budilica u pola 8 zazvonila. Nakon što sam stao na noge, ugodno me iznenadila spoznaja da ne osjećam nikakvu bol u mišićima nakon jučerašnjeg napornog pohoda na Bjelolasicu. Uzeo sam spakirani ruksak i tramvajem otišao do trga, gdje sam se dogovorio za sastanak s Davorom (onim istim s kojim sam dva tjedna prije išao na Lipu). Danas smo planirali na Hunjku i Horvatove stube, pa nije bilo razloga da se forsiramo i žurimo. Krenuli smo Bikčevićevom stazom do odmorišta na pola puta do Puntijarke. Bilo je dosta ljudi, mnogi rekreativci i sportaši nabijali su kondiciju trčeći uzbrdo ili brzo hodajući. Nama nije bilo za silu, pa smo lagano koračali gledajući neku curu u uskoj trenirci kako nas je prešišala. „Uska obleka je super stvar, ali na curi kojoj to super stoji… Nema gore nego dok debeljuca obuče nešto usko!“ konstatirao je Davor, a ja samo potvrdio. U zadnje vrijeme me baš nerviralo što se većina cura u gradu furala na neki odjevni sportivo stil – tajice, patičice, štucne, trenirkice (roze). Naravno, svaka je imala nekoliko kila viška, neke i po dvadesetak. „Dušo draga, da se ti baviš nekim sportom ne bi bila tak debela“ prolazilo mi je kroz glavu kad god bih ugledao nekakvu takvu u gradu, a bogme su ih bili puni tramvaji. Skrenuli smo s Bikčevićeve staze na odvojku za Hunjku, odakle smo djelomično nastavili po makadamu, pa opet u šumu. Uslijedio je strmi uspon blatnom stazom razrovanom šumskom mašinerijom – svud naokolo ležala su posjećena stabla i granje, dečki iz šumarije imali su očito puno posla. Na Hunjki malo ljudi, ali puno žigova – žena je pred mene stavila dvije pune kutije sa žigovima, pa sam se osjećao kao dijete s hrpom novih igračaka. Kraj planinarskog skloništa Hunjka (hotel je zgrada pored te na drugoj strani ceste) je velika livada, kojom smo se spustili u Hodnik kroz stijenu na početku šumu prateći markaciju do stuba. Spuštali smo se prema Horvatovih stuba zagorskoj strani, te smo osjetili da je sve hladnije i maglovitije. Dotad smo imali baš lijepo vrijeme. Nije bilo ni prehladno, a bilo je i sunca. Staza nas je dovela na neki makadam, a prateći markaciju došli smo i do skretanja nizbrdo za Horvatove stube. Usput smo sreli nekog mlađeg tipa, stariju gospođu i njenu ljupku kćer koja nam je objasnila da do stuba ima svega desetak minuta. Bilo je i više, no nije bitno. Došli smo točno na početak kamenih stupa i krenuli se uspinjati. Na početku sam kod spomen ploče Patuljkova špiljica - ja unutra, Davor vani! udario žig, a odmah kraj ploče nalazi se prolaz u stijeni kroz koji idu stube. U toj stijeni je i špilja Medvednica gornja, pa smo se 61
poput male djece zavlačili unutra i slikali. Bilo nam je baš fora, jer takvi krški oblici nisu tipični za kontinent. Uspinjući se stubama imali smo osjećaj kao da smo na Velebitu ili u Gorskom Kotaru – naime, bilo je baš krševito i stijene su bijele boje, za razliku od ostatka Medvednice gdje su sivo-smeđe. Pred kraj stubišta nalazi se Patuljkova špiljica, u biti malo veća raspuklina u stijeni. Unutra se može uvući samo dijete, patuljak i – ja. Od vrha stuba do Hunjke trebalo nam je pola sata, a do Puntijarke smo nastavili cestom. Izvukli smo se iz hladnog Zagorja (Hunjka se službeno nalazi u Krapinsko – zagorskoj županiji) i hodali pod škrtim suncem do prepune Puntijarke u koju je pola Zagreba došlo žderati. Red za grah bilo je velik, a ljudi u redu zanimljivi. Neka skinjara koja je mahnula prijatelju, pa sam vidio da s unutarnje strane nadlaktice ima tetoviran kukasti križ. Neka obitelj s djecom. Neka izuzetno zgodna planinarka. Ispred nje, kao sušta suprotnost, neka cura nalik tenku odjevena kao za izlazak. Naravno, nije bilo teško pogoditi da nije gore došla pješke. Sjeli smo vani jer je unutra bio kaos, a bolje nije bilo ni vani. Više pasa nego ljudi, jer svi koji dolaze s pesekima moraju ih ostaviti vani, s obzirom da je ovima zabranjeno u dom. Kraj nas je bila jedna lijepa bijela kuja (ne znam koja pasmina), te neki mješanci koji su se parili pred šokiranom devetgodišnjakinjom koja nije znala da li je njenoj kujici ugodno ili trpi čin nasilja. Kaos na Puntijarki nas je iscrpio, pa smo se spustili preko Šumarevog groba i Runolista Leustekovom stazom do Gračana. Čini se manja gužva nego na Bikčevićevoj, a i ljepše se spuštati stazom koja ima manji nagib. Kuću dođosmo sretni jer smo lijepo iskoristili dan, a ja sam skupio žigove svih kontrolnih točki Medvednice i obišao njen najzanimljiviji dio. Živjele stube, živjela Patuljkova špiljica!
Livade između Horvatovih stuba i Hunjke
62
KRIŠKA GORAGORA- TOLSTI VRH „Ne učim se umetnosti živetja, ne učim se preživetja, ne učim se ničesar. Iščem prvi korak, ne vem kam. Pri miru stojim in zrem v prste na nogah.“ Eva Kovač
Kraj siječnja bio je u programu Matice rezerviran za izlet na Krišku goru pored slovenskog gradića Tržić, te osvajanje Tolstog vrha (1715m) u zimskim uvjetima. Prijavili smo se ja i fran na taj izlet jer se činio atraktivan, a pružao je priliku isprobavanje zimske opreme. Dakle, prije polaska trebalo je navratiti u Iglu sport i iskeširati visoku svotu za cepin i dereze. Skupe igračke, ali s obzirom da je riječ o čeliku, to se smatra pametnim i dugoročnim ulaganjem. Taj vikend osvanuo je sunčan, a inače je cijeli tjedan bio topao i gotovo sav snijeg se otopio. Iskrcali smo se iz busa u podnožju i pripremili za uspon – kada smo podigli pogled vidjeli smo vrh Kriške gore, ali i Storžića koji stoji preko puta. Prvi dan raspored nam je bio lagan – trebalo se popeti do planinarskog doma u kojem smo spavali, a uspon traje svega tri sata. Nakon sat nešto više od sat vremena hoda po šumi punoj srušenih stabala stigli smo Pod Kriškom gorom do doma na Gozdu koji se nalazi na 891m visine. Tu je palo prvo presvlačenje – masovno smo se skidali jer zabundali smo se na početku puta očekujući hladnoću. Ta odluka rezultirala je time da smo se samo bespotrebno pregrijali i bilo je bolje da se skinem dok se nisam počeo preznojavati. Nakon kraće pauze trebalo nam je nešto više od sat vremena uspona do doma na Kriškoj gori koji se nalazni na 1471m visine. Ondje smo i spavali, a put je bio strm. Usput smo sreli nekog Slovenca koji nam je rekao da budemo oprezni – iako se snijeg gotovo skroz otopio, zbog hladnoće je na višim dijelovima staza prekrivena ledom. Iako je netko dobacio da Slovencima nikad ne treba vjerovati, ipak se ispostavilo da nam ovaj tip nije želio zlo. Nekoliko stotina metara prije doma zbilja smo naišli na ledeni dio staze – koliko je led sklizak, uvjerio se jedan tip iz naše grupe koji je pao i to nekoliko metara niz Neki padaju po zaleđenoj stazi padinu sa strane. Postavljeni su i rukohvati sa sajlama pa smo se pridržavali za njih. Usput smo sreli neke Slovence, mladi brani par s djetetom u nosiljci. Sviđale su mi se ovakve stvari – Slovenci djecu od malih nogu privikavaju na planine i izlet u prirodi, dok je kod nas normalno da klinci provode vrijeme u trgovačkim centrima na kojekakvim „eventima“ koji pojačavaju „doživljaj kupnje“. Dok smo došli pred dom uvidjeli smo da je sve krcato planinarima – tog dana se održavao memorijalni pohod za lokalne partizane. Nakon sat vremena odmora i smještanja u sobe, krenuo je edukativni dio pohoda. Vodič renato okupio nas je vani kako bi nam održao kratko predavanje i funkciji i korištenju zimske planinarske opreme. Mi mladi i nadobudni stajali smo sa strane i 63
slušali ga dok nam je objašnjavao tipove dereza i cepina, naveza, te kako se to točno koristi na određenim strminama, terenima i vremenskim uvjetima. Prilike za praksu nije bilo jer je zaleđeni dio staze u blizini bio dosta malen, no sutra će na vrhu biti prilike za vježbu. Ostatak dana proveli smo družeći se, žderući i lokajući u blagavaonici. Iskoristili smo priliku za slikanje s najvećom bocom rakije u Sloveniji, Fran je drmao pivu za pivom, a ja sam se davio u ljutoj joti. Kada sam konobaricu zamolio za chilli, donijela mi je malu posudicu i rekla „Zelo je jako, nasipaj zelo previdno…“ i naravno, nije ni uspjela dovršiti rečenicu a ja sam cijeli sadržaj istresao u tanjur. Žena je imala šokiranu grimasu kao da joj je netko pobio obitelj pred očima, a nakon nekoliko minuta došla je uvjeriti se jesam li još živ. Skroz je riknula dok sam nasuo još papra jer mi chillija nije bilo dosta. Volim ljuto, što sad… Dala mi je nadimak Čili, a inače se cijelo vrijeme zezala s nama i bila je jako simpatična. Na šanku sam kupio dnevnik Slovenske planinarske obilaznice. Rekoh si, kad sam već tu, da zaratim na dva fronta, pa ću uz HPO skupljati štambilje i za SPP (Slovenska Mali planinari i velika boca rakije planinska pot). Spavaonice su bilo odlične, zagrijane i super smo spavali. Sutradan smo se svi okupili na doručku, te čuli za atrakciju koja se desila ranom zorom: naime u dom je banula ekipa od nekoliko Slovenaca srednje životne dobi koji već dugi niz godina imaju običaj krenuti iz Tržiča u 3 ujutro kako bi do 5 došli do planinarskog doma. U domu se popije nekoliko rakijica, malko se zapjeva, zatim slijedi uspon na vrh i spuštanje nazad doma. Taman da se presvuku i stignu u 11 na misu! Zbilja potez vrijedan svake hvale – dok se samo sjetim ljudi te dobi po zagrebački tramvajima koji nisu sposobni ni stajati na nogama, pa se svađaju s ostatkom Zagreba oko sjedala. Eh, od starih planinara puno se može naučiti! Samo treba malo volje, a to „malo volje“ jedno 99% ljudi na ovom svijetu nema, niti će ikad imati. Kako bi rekao moj frend Vid, „Baš su za kurac!“. Nakon doručka krenuli smo na vrh i uskoro došli do zaleđenog dijela staze – Renato je zaustavio kolonu i izdao zapovijed da se pripremi zimska oprema. Prvi put sam stavio dereze na noge (metalni šiljci koji se montiraju an cipelu radi lakšeg hodanja po ledu) i trudio se da ih što jače stegnem. Bio sam par centimetara viši i osjećao sam se baš moćno – da me sad netko ide zajebavati, dobio bi jako bolan udarac u guzicu! Mala Ivana iz Splita svečano je stavila dereze koje je kupila na Hreliću za 50kn od nekog Cigića koji nije imao pojma ni što je to, a s ruksaka je skinula cepine veličine krampa koji je naslijedila od djeda, koji ga je koristio Mi mladi na Tolstom vrhu Naš prvi uspon sa zimskom opremom
64
dok je žario i palio planinama neposredno nakon drugog svjetskog rata. Bilo je zanimljivo hodati u derezama – osjećao sam se puno sigurnije jer se nije sklizalo po ledu, a drugi dio vježbe bilo je zabijanje cepine s one strane gdje nam je brdo. Bio je ovo za sve nas pomalo svečani trenutak – kao da smo prestali biti klinci i počeli smo sa svijetom odraslih. Dakle, neka viša faza u našim planinarskim životima. Čak se mogu pohvaliti da si nisam derezom nijednom poderao hlače ili probio cipele, što početnici često znaju napraviti. Do vrha nam nije trebalo mnogo. Bio je obavijen maglom, a dugo smo se zadržali radi utiskivanja žigova, slikanja, ćavrljanja, bilo je čak i ljubavne poezije planinarskog kolege Ante Radonića. Gore smo sreli i neke Slovence sa psima, dakle nismo bili sami. Sam vrh bio je u magli i nismo mogli uživati u pogledu na Storžić, a ružno vrijeme pratilo nas je tokom cijelog spuštanja do autobusa. Dionica puta koja se spušta od doma na Kriškoj gori do Tržića bila je izuzetno strma i naporna, ali izdržali smo. Tolsti vrh osvojen – zimska oprema isprobana – spremni smo za nove pobjede! Stijene neposredno prije vrha
Ante Radonić: poezija na Tolstom vrhu
65
MEDVIĐAK I BITORAJ „Dok ideš duljim putem uzmi jedan sendvič, a dok ideš prečicom uzmi dva!“ Podravska narodna
„Prestani buljiti! Skidaj oči s basistice, pervertitu!“ urlao mi je na uho Karlo Lugarić iz Hrena. Bili smo na koncertu u Jedinstvu, te svi skupa uživali u slušanju tuzlanskog benda Punkart. Naravno, buljili smo uglavnom u basisticu jer je bila nekako najsimpatičnija. Koncert je bio skroz dobar, a nastupali su još Karlov Hren i THGZ (Teroristička horda grada Zagreba). Večer je proletjela u zezanciji, atmosfera je bila skroz dobra. Skupilo se poznatih Ludbrežana, Koprivničanaca, Križevčana… Oni koji nisu imali za upad cugali su u hladnom wc-u, tako da sam bio na relaciji wc – prostor za svirku. Dugo se nismo vidjeli ovako svi skupa. Većina je došla u Zagreb radi sutrašnjeg koncerta Winter Skaville, no ja sam to taktički propustio zbog atraktivnog izleta u Gorski Kotar. Prije nego li sam se uputio doma u sitne sate, Irena iz benda Punkart zabavljali smo se u Importanneu. Začudo, zaštitara nije bilo i nitko nas nije tjerao kao inače, tako da se skupila masa ljudi. Žik mi je dao da se vozikam po Importanneu njegovim biciklom, pa sam se skoro ubio jer momak nije imao novaca da si popravi kočnice. Po dolasku doma ostalo mi je vremena taman za tri sata sna. Nakon buđenja, odlazak na meeting point – Borongaj. Na ovaj izlet išlo nas je troje u privatnom aranžmanu – Dalibor iz Sl. broda, Fran i ja. Sva trojica znali smo se s prijašnjih izleta Matice. Plan za prvi dan bio je popeti se na vrhove Medviđak i Bitoraj, te prespavati u skloništu Bitorajka podno vrha. Drugi dan planirali smo otići na Čelimbašu i Tuhobić. Pa evo kako je na kraju to bilo! Dan je bio sunčan, s promjenjivom naoblakom i ledenim vjetrom. Snijega gotovo da nije bilo, unatoč zimi koja je još bila u punom jeku (to se osjetilo i na temperaturi). Parkirali smo u malom mjestu Lič (pokraj Uspon kroz stijene do Medviđaka Fužina) i zaputili se na Medviđak bez ruksaka – nisu nam bili potrebi za ovu kraću turu pa smo ih ostavili u autu. Hodalo se uglavnom po makadamu, tek u podnožju vrha odvaja se šumska staza na koju smo skrenuli. Vrijeme smo kratili brbljanjem i fantaziranjem o ovome i onome, na dnevnom redu našlo se svašta – od planinarske opreme do planinarki. Što smo se više približavali vrhu osjećali smo sve jače udare hladnog vjetra. Pred samim vrhom morali smo ići četveronoške po stijenama i to vrlo oprezno udari vjetra bili su tako jaki da su uvelike utjecali na našu stabilnost. Sam uspon zbog stijena bio je dosta atraktivan, a na vrhu smo imali prilike uživati u lijepom pogledu. Podno vrha Medviđak
66
Nismo se dugo zadržavali, nakon slikanja i žigosanja dnevnika započeli smo spust prema autu. Hodajući kroz šumu makadamom nismo osjećali vjetar, što nam je itekako godilo. Došavši do auta obavljamo brzu prehranu i krećemo za Brestovu Dragu. Parkiravši u tom malom planinskom selu, uzeli smo ruksake i krenuli prema Bitoraju, našem drugom cilju tog dana. Brestova Draga nalazi se sa sjeverne strane Bitoraja, tako da je ovdje (za razliku od Medviđakakojeg smo posjetili prije podne) bilo dosta snijega. Markacije su bile loše no snalazili smo se. Uskoro smo došli do dijela gdje je tanak sloj snijega prekrivao zaleđenu stazu, pa sam u jednom trenutku pao i lijepo otklizao niz nizbrdicu tri metra. Jedva sam ustao, smijući se. Uvijek mi je urnebesno smiješno dok se valjam u snijegu. Bilo je, dakle, vrijeme za prvu pauzu i stavljanje dereza (metalni šiljci koji se montiraju na cipeklu radi lakšeg hodanja po ledu). Ja sam imao prave s 12 zuba, dok su Dalibor i Fran imali „žabice“ (male dereze), što se kasnije pokazalo kobnim za naš plan. Hodali smo kroz šumu ujednačenim ritmom. Lako smo nalazili put, a sunce je obasjavalo šumu dok je zalazilo za Bitorajem, kojeg smo gledali ispred sebe. Još za dana trebali smo biti na vrhu, no stvari su krenule drugačijim tokom. Nakon dva sata hoda došli smo do dvije velike stijene, poznate pod nazivom Imperator i Saveznik. Put nas je vodio kroz strmi klanac između te dvije prekrasne stijene i tu smo zapeli. Snijeg je bio mjestimice dubok, a ondje gdje nije bio dubok, tlo je prekrivao uglavnom čisti led. Ja sa svojim U snijegu Bitoraja u noći derezama nisam imao gotovo nikakvih problema. Dalibor se sa svojim malim derezama nekako snalazio, dok je Fran sa svojim „žabicama“ imao problem – nisu bile dizajnirane za ovakav led i ovakvu strminu. Počeo je padati i mrak, te smo stavili čeone lampe. S obzirom da sam sa svojim derezama bio najbrži i najsigurnije sam se kretao po ledu, izviđao sam gdje su markacije, zatim bih se vraćao i pomagao Franu vukući ga užetom – usidrio bih se nekako u led i vukao ga na „jen dva tri“, dok bi se on popeo par koraka. Dalibor se sa svojim malo boljim derezama snalazio, iako ni njemu nije bilo lako. Koristili smo i GPS, pa nije bilo panike – mučila nas je samo nedoumica koliko imamo do skloništa. Nakon sat vremena izašli smo iz klanca i počeli se uspinjati kroz šumu. Uskoro smo došli i do putokaza, te smo prateći izblijedjele markacije pomalo napredovali. Odjednom smo se našli na maloj čistini, oko koje se osjećala Bitoraj - Dalibor i srčeko čudna praznina – kao da oko nas i iznad nas Početak uspona na Bitoraj
67
nema više ničeg, osim prekrasnog zimskog neba posutog tisućama presjajnih zvijezda. „Dečki, na vrhu smo!“ uzviknem oduševljeno. Em smo bili na vrhu, em je to značilo da do skloništa Bitorajka u kojem namjeravamo spavati ima desetak minuta hoda i lako ćemo ga naći. Obavili smo noćno slikanje, žigosali dnevnike i pomalo krenuli sa spustom prema skloništu. Moj prijedlog da na vrhu obavijenom tamom recitiramo poeziju nije naišao na odobravanje. Odbijen je i prijedlog da poeziju recitiramo ujutro. Bili smo umorni, te smo samo pratili nekakve tragove u snijegu – tog dana netko je bio na vrhu prije nas. Uskoro smo nanjušili i dim – ti ljudi su sad u skloništu i naložili su nam lijepu vatru u peći. Unutra su bili neki dečki koji su uživali u toplini peći i pušili travu. Skinuli smo se, ugrijali te opušteno počeli sa žderilom – vadili su se sendviči, luk, kobasice, sir, čokolade, na peći smo Sklonište Bitorajka - naša kućica u snijegu! podgrijali grah u limenkama koji nam je vratio volju za životom (chilli nas je dodatno ugrijao). Naime, lončiće u iz vitrine nismo htjeli koristiti za kuhanje graha jer su unutra kakali miševi. Spavanje je bilo ugodno, bilo je toplo i ležao sam s dečkima na madracu na tavanu, dok su Fran i Dalibor spavali u prizemlju i lijepo se smrzli. U jednom trenu mi se pripišalo i ožednio sam, pa sam se spustio s tavana da obavim sve što treba da bih bio sretan u životu. Vani je bilo ledeno, a dok sam po snijegu ostavljao žuti trag, gledao sam predivno nebo. Ovako lijepo nebo vidio sam samo jednom, prošlog ljeta dok sam nakon kišnog dana sjedio na plaži na Cresu. Sutradan smo se prežderali za doručak da nosimo što manje u ruksaku, te krenuli dolje – ali ne putem kojim smo došli, već na drugu stranu, na jug u selo Vrata. Bilo je prerizično da Fran sa svojim „žabicama“ silazi po onom ledu, a ni meni ne bi bilo svejedno iako sam imao bolju opremu. Nakon dva sata hoda spustili smo se u Vrata, te sam na jednom od parkiranih auta zagrebačke registracijue na Goransko jutro početku planinarske staze vidio natpis na stražnjem staklu „Gatuzo“. Gatuzo je inače dobar zagrebački rock bendić, a očito je netko iz benda s nama spavao te noći gore u skloništu. Tu smo se našli na novim mukama koje su nam totalno poremetile, da ne velim upropastile dan. Trebalo je nekako doći do 15km udaljene Brestove Drage u kojoj smo ostavili auto. Nakon polusatnog odmora u birtiji, nakon što smo obavili wc i čaj, Dalibor i ja uputili smo se pješke prema autu. Usput smo stopirali, no bez uspjeha. Bilo je evidentno da će nam ovo oduzeti previše vremena, tako da usponi na Tuhobić i Čelimbašu otpadaju. Nismo bili ljuti što smo imali manjak adekvatne opreme – bili smo razočarani što nam je propao dan. Inače, baš smo se sva trojica lijepo družili i Tri medvjeda
68
bili smo prava ekipa. Ponosili smo se sami sobom što smo se super snašli u teškoj situaciji večer prije. Postojala je opcija da se Fran spusti sam u selo Vrata lakšim smjerom, a ja i Dalibor težim (odakle smo i došli) odemo po auto i pokupimo Frana na povratku. No, nismo se htjeli razdvajati i dati ikom da baulja po šumi usred zime sam (pogotovo jer smo čuli da taj lakši smjer od u pravcu Vrata nije markiran). Što bi bilo kad bi bilo, čavrljali smo hodajući cestom. Kad ti život da limune, onda napraviš limunadu – tako kaže poslovica, pa smo povratak do auta iskoristili za dvije avanturice. Prvo smo uz cestu posjetili špilju Bukovac.
Špilja Bukovac
Čudesna igra prirode - ledeni pimpač
Bila je velika, bez siga. Nismo se dugo zadržavali, a jedine sige bile su one ledene na ulazu u spilju. Bilo je i stalaktita i stalagmita, posebice nam je za oko zapeo jedan na tlu u obliku pimpača. Zatim smo, od svih Hrvata koji su tog dana vozili cestom, ustopirali baš one dimljene. Riječ je o kamiončiću s Cigićima, koji su nas potrpali u teretni prostor i za siću odveli do Brestove Drage. Hladni zrak udarao nam je u glavu dok smo se truckali razrovanim cestama Gorskog Kotara ko vreće krumpira – ne biste vjerovali, ali baš smo bili sretni! Dočepali smo se auta, pokupili Frana i zaputili se u Zagreb gdje smo umjesto novih vrhova osvojili ćevaparu u Zapruđu – ovakav lijepi vikend svakako je zaslužio da završi dobrim grillom, a dok su nam luk i komadići mesa ispadali iz usta, već smo baljezgali o novim planovima i izletima u bližoj budućnosti. Na ovom pohodu skupili smo puno lijepih uspomena, ali i pouka. Sve je to u redu, čovjek najbolje uči iskustvom! Navečer sam lako zaspao, zamišljajući noćno nebo nad Bitorajem.
Partizanski spomenik uz cestu
Dalibor gušta u ludoj vožnji
69
RAB „Za život živote ste dali, hvala vam drugovi pali“ Na partizanskom spomeniku u Loparu
Na ovaj izlet uputio sam se planinarsko – ekološkom sekcijom Matice. Bio mi je to prvi izlet s njima, i to baš u skladu kako većina tu sekciju opisuje – lijepo, lagano, nikud nam se ne žuri, svakih 10 minuta stati i odmoriti… Bio je predivan sunčan dan, izostala je čak i bura najavljena u vremenskoj prognozi. Puhalo je jedino oko Senja, kad god prolazim tim gradom sjetim se finala rukometne Lige prvakijna iz 1996. kada je Podravka pobijedila Hypo. „Senjska bura Koprivnicom puše – Šojat i Podravka bečki Hypo ruše“ bio je transparent koji su nosili navijači iz Senja. Bus nas je iskrcao u Loparu na Rajskoj plaži, predivnoj velikoj pješčanoj plaži gdje smo se odmarali jedno pola sata. Tj. dio ljudi se odmara, a dio išao na kavu jer, zamislite vi to, oni ne mogu finkcionirati bez kave! Takvi ljudi mi nikad neće biti jasni. Da ja velim da ne mogu funkcionirati ako ujutro je pojedem pol kile Rajska plaža pečenog odojka, rekli bi mi da sam blesav. E, al to što cijela grupa mora čekati pola sata jer njih nekoliko ne može bez kave, to nije blesavo… Ah, ludi svijet! Dio jutra proveli smo slikajući predivnu pješčanu Rajsku plažu u uvali San Marino, a sunce nas je grijalo kao da je proljeće. Nakon tog krenuli smo remužićevom stazom (da, nije Premužićka smo na Velebitu, ima je i na Rabu) od Lopara do Supetarske Drage. Iako se staza lako prođe u sat i pol, za ovu rabotu trebala su nam dva i pol sata! Naime, ovakav ritam nije mi odgovarao jer sam inače pomalo hiperaktivan, sve što radim, radim ubrzano i naviknut sam na brz tempo. Inače nisam za neki extra ludi
Lopar s Premužićeve staze
tempo, Nno ima ljudi koji više vole lagano hodati, stati, odmoriti, upijati ljepote oko sebe dulje negoli je uobičajeno… Ovdje je bila većina takvih, pa se odmah kolona razvukla u kilometar. Ljudi su dosta fotografirali, bilo je puno lijepih motiva i često smo vadili fotiće jer ova staza prolazi najljepšim dijelom Raba. Uz stazu smo susretali mnogo ovaca s malim janjcima cijelim putem pratilo nas je meketanje, a umrli smo od smijeha dok smo čuli kako se ovce podriguju (e, to trebate čuti!). Vodič Mario nije nas požurivao, već nas uvjeravao
Na Premužićevoj stazi
70
da imamo vremena. Kako to inače biva, trebalo je poći i na Kamenjak (400m), najviši vrh Raba, a kasnije je trebalo stići i na trajekt u pola šest pa je s vremenom bilo drž- nedaj! Nakon što smo prehodali Premužićku ukrcali smo se u bus i odvezli desetak km do Raba. Po dolasku u grad Rab, inače najveće mjesto na otoku, razdvojili smo grupu na one koji će ostati u gradu i one koji će žustro obaviti uspon na Kamenjak kako bi do 17h mogli krenuti na trajekt. Bilo
Pogled na grad Rab
Kamenjak - najviši vrh otoka Raba
je nas par na čelu kolone za Kamenjak i tako jako smo jurnuli ko da nas gore čeka pečena janjetina u neograničenim količinama, pa nas dobar dio grupe nije mogao pratiti i odustao je. Inače uspon traje oko 1,20h, a mi smo stigli za samo 50 minuta. Na kraju nas je na vrhu bilo desetak – isplatilo se, jer pogled na Rab i Velebit bio je fenomenalan! Sam vrh izgleda kao kamenita visoravan i zanimljiv je, nagrđuje ga jedino repetitor. Sama staza za vrh prolazi krševitim terenom ali nije teško za hodanje, put je bio dobro markiran pa smo se snašli i bez vodiča, koji je ostao s grupom u gradu. S veha se pružao pogled na Velebit i Krk, a sam vrh
Sunce zalazi na Rabom...
I zalazeći, obasjava Velebit!
izgledao je kao mjesečeva površina. Kamenit, negostoljubiv teren kojeg je oblikovala bura tokom stotina (tisuća) godina. Nakon slikanja i razgledavanja vratili smo se dolje za manje od pola sata, te ukrcali u bus i pravac trajektna luka! Po ukrcaju na trajekt uživali smo s palube u prizoru prekrasnog zalaska sunca koje je bacalo svoje posljednje zrake tog dana na kršni Velebit. Na mjestu zalaska gledali smo divlje stijene sjeverne strane Raba, a onda je sunce odjednom potonulo u more. Nije se čulo ni „buć“, sunce je otišlo tiho, samozatajno, gotovo ponosno, kao partizani čiji sam spomenik slikao u Loparu. Vozeći se magistralom prema Senju uživao sam u pogledu na divlje stijene koje su se protezale od mora, pa preko ceste do velebitskih vrhunaca. Iako tura nije bila teška bio sam umoran od puta, pa sam brzo zadrijemao slušajući brazilske Sweet suburbia, dok sam u mislima već bio na slovenskoj Komni koje me čekala idući vikend... 71
KOMNA „Ti si lijepa, a ja glup Neću da idem u disko skup Plaća mala, a standard grub, Neću da idem u disko skup!“ Brkovi
Na izletu na Kriškoj gori skompali smo se Fran i ja s nekim ljudima naših godina. Razmijenili smo mailove i dogovarali se da svi zajedno pođemo na Komnu početkom ožujka. Vodič je bio svima simpatični Franjo Kmet, izlet je bio atraktivan, a bila nam je to nova prilika da isprobamo zimsku opremu koju smo ovaj put, po naputku vodiča, trebali i nadopuniti novim rekvizitima, što je značilo novu patnju za moj bankovni račun. No, ako se već mislim ozbiljno baviti planinarenjem onda to ne može biti u staroj trenirci i patikama, kako to već radi većina rekreativaca. Dakle, opet posjetih Iglu sport i kupih pojas, uže za zamku, karabinjere, kacigu… Oprema je bila tu, ekipa se skupila (Fran, Dalibor, Bernarda, Ivana, dečki iz Delnica…), sve je bilo savršeno. Sve, osim jednog detalja – nisam računao da će me Anton i Teo izvući u Močvaru na koncert povodom proslave dana sv. Patricka. Iako sam zakleti ateist (lažem, vjerujem u vile i vilenjake) redovito sam proslavljao ovaj blagdan, koji je značio ples uz irksu muziku i puno piva. Tako je bilo i večer prije Komne – ples, irska muzika, dobro društvo i „jedna piva“ koja se pretvorila u pijanku kakvu ne pamtim dulje vrijeme. Sisački The Pint i zagrebački Paddys Allstars svirali su svoje, ja se (kako mi ljudi rekoše) penjao po bini i skakao dolje, a Anton je zaspao na ogradi u prvom redu, sanjajući o irskim pašnjacima i pečenoj janjetini. Sve to rezultiralo je sljedećom anegdotom Ovako izgleda dok sam... sretan :) – zakasnio sam na bus i krenuli su bez mene. Alarm je zvonio uz moju glavu jedno sat vremena bez posebnog uspjeha, a probudio sam se tek dok me Fran nazvao po treći put. Bio sam sav snužden i gledao sam spakirani ruksak, pitajući se gdje da odem kad mi je već Komna izmakla. Imao sam samo jedno rješenje za ovaj problem – probuditi gospodina oca i zamoliti ga da me odveze do slovenske granice kod Zaprešića. S obzirom da imam puno sreće, stigli smo bus Matice i prije Zaprešića, pa sam se uspješno prebacio u njega. „Ti si malo zafeštao sinoć, ha'“ pita me vodič Franjo uz srdačan osmijeh. Nije se to dalo sakriti, jer još sam bazdio po pivu unatoč nekoliko Uspon do doma na Komni žvakaćih koje sam nabacao u ralje. Nakon stanke u Ljubljani (kupnja opreme u BTC) krenuli smo prema Julijskim Alpama i stigli oko podne do Koče na Savici (653m). Iskrcasmo se, pripremismo se za uspon i krenusmo junački. Dobro The Pint u Močvari
72
poznata staza sa šezdesetak zavoja vodila je do doma na Komni. Bila je to lijepa široka staza izgrađena još u vrijeme prvog svjetskog rata – većina planinarskih staza u Alpama izgrađena je u to vrijeme za potrebe vojske, a sada ih koriste planinari. Nije bilo mnogo snijega, a niti leda, pa nije bilo potrebno hodati u derezama. Današnji cilj bio je samo doći do doma, imali smo mnogo vremena i nismo žurili, tako da smo so gore šetali. Na nekim zavojima otvarao nam se pogled na Bledsko jezero, pa je bilo i fotkanja. Vrijeme je bilo ok, vidljivost dobra. Tek dok smo došli pokraj doma osjetili smo
Pogled na triglavsku stranu Dalibor, Fran i ja izvan sebe od sreće
hladan vjetar. S obzirom na dobru vidljivost, Kristina koja je bila suvodič pokazivala nam je cepinom vrhove u okolici. „Kristina, nije pristojno pokazivati cepinom…“ upozorio ju je netko, a mi smo se smijuckali na ovu parodiju koju smo često kao klinci slušali od roditelja, a glasi „Nije pristojno pokazivati prstom“. U planini, eto, vrijede drugačija pravila. Prstom možeš, a cepinom ne! S obzirom da smo cijelo popodne i večer proveli u domu bilo je vremena za druženje i upoznavanje, a bogme je tu bilo zanimljivih ljudi. Ivanin dečko, Dalmatinac, proklinjao je zimu i planinarenje i snijeg te se zaklinjao da više nikada neće nogom kročiti na planinu. Bila je tu neka tipica kojoj je ovaj planinski hotel bio „bezveze“ i pitala je kako je Obožavam se zavlačiti u kojekakve rupe moguće da nismo mogli pronaći bolji, a ja i Dalibor smo uglavnom pijuckali vino i fantazirali o nekim bedastoćama. Spavaonice su zbilja bile de luxe u usporedbi s onim što inače nalazimo po domovima, bilo je i čistih pokrivača. Ujutro smo trebali krenuti na vrh Lanževica (2003m). Iako je dom bio zbilja lijep, osoblje je bilo jako neljubazno. Jako im je stalo da pokažu kako ne vole Hrvate, pa su na svaku našu rečenicu odgovarali sa „Ne razmem hrvaški“ Totalna suprotnost od ljubazne konobarice koja nas je posluživala u domu na Kriškoj gori. Na kraju smo naručivali hranu i piće na engleskom – to su Tura po magli gadovi razumjeli. Veselili smo se sutrašnjem 73
danu i zimskom usponu na Lanževicu. Međutim, vrijeme je odlučilo napraviti nam kompletno sranje – bila je magla, puhao je hladan vjetar, lagano je padao snijeg. Nakon što smo se spremili za uspon krenuli smo u koloni. Hodali smo strmim obroncima, mjestimice su se vidjeli tragovi lavina. Sve je bilo u magli, a niz strme padine nije se nazirao kraj. Vodiču Franji je ispala torbica s fotićem i otrkotrljala se po ledu stotinjak metara nizbrdo – jadan čovjek nije imao izbora, već se morao spustiti po opremu. Nakon sat vremena ovog pohoda odlučeno je da se vratimo natrag – vidljivost je bilo zaista slaba (tek nekoliko metara), nailazili smo mjestimice na dubok snijeg, a do vrha je ostalo još više od sat vremena. Pomalo nezadovoljni vratili smo se u dom. Želja da se ode na vrh nerijetko je jača od zdravog razuma, te se na cilj želi stići pod svaku cijenu makar i sjekire padale s neba. Ovog puta povukli smo se u pravi čas, jer je na tom području počela oluja s grmljavinom. Nakon odmora u domu spustili smo se širokom cik-cak stazom do Koče pri Savici, a s obzirom da smo imali dosta vremena obišli smo i slap Savica. Počela je i prokleta kiša koja nas je smočila, pa smo samo jedva čekali ukrcati se u bus i krenuti doma. „Nakon ovog fijaska nikom ne bum ni pričal da sam išel nekam na planinarenje“ komentirao je neki tip u našem društvu na stražnjem dijelu busa. Ah, ne može se na vrh uvijek. Da se cijeli izlet završi sranjem (kako je i započeo), pobrinuo se moj želudac koji je odlučio da mora izbaciti sve što sam tog dana pojeo, pa sam na kraju „bacao zmajeve“ uz cestu i odlučio da sutradan uzmem bolovanje i izostanem s posla. „Lepa Komna“, jedna od najljepših slovenskih planina, ovog puta nam je pokazala svoje očnjake i nije nas prihvatila. Tjedan dana prije nas ovdje je bila jedna grupa iz Zagreba i imali su najsavršenije vrijeme koje su mogli poželjeti barem je njima izlet na Komnu ostao u lijepom sjećanju. Pogled kroz šumu na bohinjsko jezero
Slap Savica i smaragdno jezerce
Bledsko jezero
74
NORŠIČKA PLEŠIVICA I TUŠČAK „Da u mladosti nisam slušala rock, poludjela bih!“ Patti Smith
Bio je zadnji vikend ove zime i odluka je pala da se ide na zabačeniji dio Samoborskog gorja, točnije Noršić Selo i njegovu okolicu. Poučen lošim iskustvom od prošlog vikenda (napio sam se na koncertu Paddys Allstars i zakasnio na bus za Komnu, pa me tata interventno furao na naplatne kućice) ovog puta sam izlazak petkom odgodio kako bih bio odmoran i čio za vikend akciju. Da tjedan ne prođe bez muzike, otišli smo u četvrtak u Mediku na odličan koncert Socijalne službe, svirali su još Kriva istina i Petnaesti Čeh. Prije svirke nadrmali smo se pila i
Petnaesti Čeh
Kriva istina s pomoćnim vokalom
žderila na fešti u pivnici Medvedgrad jer se baš taj dan slavio Sv. Patrick (da, slavio sam ga dvaput, pa što?). Svirka je bila skroz dobra, a posebno mi se svidio Petnaesti Čeh jer volim ženske vokale. Cijeli koncert je bio show, jer je Njec iz Abergaza glumio u prvom redu Iggya Popa, a Matija je opet osjećao neopisivu potrebu da se okuša kao novi pjevač Krive istine. Socijalna služba bila je uobičajeno odlična, a njihovom basistu Igoru predavao sam na faxu. nerijetko bi se sretali na svirkama i zajedno nešto popili, a preko tjedna bi imali odnos profesor - student. Što se tiče planinarenja, za izlet sam uspio zainteresirati tri ženske osobice – Danijelu koja je studirala samnom, te njenu sestru Tihanu i frendicu Dunju. Sestre Danijela i Tihana inače su iz tzv. Mićine brigade, a preko Miće smo se i upoznali. Autom smo se doteglili uskom cesticom sve do Noršić Sela. „Gricko micko“ (nadimak koji su cure dale autu) izdržao je uzbrdicu i vrleti Samoborskog gorja, te smo nakon parkinga nešto gricnuli i krenuli na strahovito težak uspon na strašnu Noršićku Plešivicu i njenih 721m. Naime, od sela do vrha ima nešto više od dvadesetak minuta. Došli smo do neke trafostanice i ondje ustuknuli – kamo dalje? Naime, bila je gusta magluština i nismo vidjeli prst pred nosom, iako su meteorolozi rekli da će danas biti sunčan dan. Gubili smo se po oranici tražeći put dalje ili čak oznaku vrha, da bi naposljetku na nekom drvetu našli markaciju koja vodi prema dolje i to nas je totalno zbunilo. Kako, zaboga, vrh prema dolje? Vrh Noršićke Plešivice Naravno, u gustoj magli nismo vidjeli da stotinjak metara 75
nakon te nizbrdice počinje uzbrdica jer se staza nastavlja na još jedno brdo. Dali smo markaciji puno povjerenje konsenzusom, te krenuli dalje po kišici koja je baš počela srackati. Nakon desetak minuta po lošem makadamu skrenuli smo instinktivno na polje koje se nalazilo na uzvišenju i ugledali ostatke strašila. „Ako je to ono strašilo s Diavolinog bloga, onda je vrh tu negdje“ pomislih, a nedugo zatim i ugledam u nekom grmlju oznaku za vrh. Bili smo presretni kao da smo se popeli ne znam gdje, utisnuli žig i trijumfalno se slikali. Magla je zeznuti problem dok planinariš nepoznatim terenom, iako se neki ne bi s time složili. „Magla je super stvar, možeš trčati gol naokolo, a ne vidi te puno ljudi!“ rekao je jednom moj frend Stips. Naravno, čim smo se počeli spuštati nazad prema Noršić selu i autu, magla se počela dizati. Nakon kratke pauze i ručka na parkingu, krenuli smo u pohod na drugi cilje – gradinu i vrh Tuščak, koji po priči Tako je, sve krepa dok ja šetam šumom naroda spada u Žumberačko gorje, iako je granica „tu negdje“. Autom smo otišli dva kilometra niže prema Koretićima, parkirali i puni entuzijazma krenuli makadamom pješice. „Nemamo gdje završiti nego u Koretićima“ mislili smo, te krenuli u spust na nižu nadmorsku visinu dok nam je pogled padao na masiv Žumberačkog gorja koje se prostiralo pred nama. Usput smo vidjeli mrtvog daždevnjaka – čim sam ja u planini, očito sve živo crkne. Nakon kratke šetnje došli smo do skautsko – planinarskog centra „Scout“ u Koretićima. Ondje smo sreli Srećka, vlasnika istoimenog puba u Samoboru, te jednog od voditelja istoimenog planinarskog društva, te njegovog kolegu kojem više ne pamtim ime. Skautski centar nalazi se na predivnoj livadi uz potok – no kako nam je Srećko rekao, u ovaj dio Samoborskog gorja planinari i izletnici rijetko navraćaju jer su Japetić, Oštrc i Okić popularnije destinacije. Zaputili smo se cestom prema Tuščaku. Hodanje je bilo ugodno jer duž ceste šumi lijep potok, a i osjećala se atmosfera koja je dočaravala koliko je ovaj dio Samoborskog gorja nekako zabačen. S ceste skreće put u šumu, gdje smo kolegu iz društva Scout ostavili da se zabavlja grančicama i palim deblima – naime, njegov dnevni zadatak bio je raščišćavanje problematičnih dijelova trase „Samoborski scoutski put“. Mi smo nastavili dalje lijepom šumom prema selu Kravljak, koje je odavalo dojam zapuštenog. Stare drvene kućice bile su zatvorene, dobar dio njih bila su samo Pogled na Žumberačko gorje vikendice. Pred malom crkvicom smo se odmorili, a visećem konopu iz zvonika nisam mogo odoljeti pa sam pozvonio. Ionako je bio puni sat, pa je sve bilo po protokolu. Tuščak je bio udaljen dvadesetak minuta od sela – ubrzo smo se uspeli na vrh kojim dominiraju ostaci stražarske kule koja je nekada kontrolirala obje ceste u podnožju brda. Petnaestak minuta dalje bio je udaljen i vrh Tuščak (602m), kojeg smo također posjetili. Opet je počela kišica pa sam je na red došao i premijerni nastup vojne kabanice koju sam kupio na Hreliću za neku sitnu lovu. Kabanica se pokazala kao odlična, a i njena plastika dobro grije. Povratak je bio istim putem, s tim da je čak i sunce izašlo. Na povratku smo posjetili i eko selo Žumberak koje se nije moglo obići jer je ondje bilo u toku snimanje one bedaste serije „Najbolje godine“. Završni uspon do auta bio je i najteži, a došavši do Noršić sela nebo se skroz raščistilo, tako da smo na horizontu vidjeli predivne obrise Žumberačkog gorja. Šteta da smo ujutro na Noršičkoj Plešivici imali maglu, jer pogled je navodno jako lijep. Bit će bolje drugi put, a izlet smo završili u samoborskoj slastičarni „U prolazu“. 76
OŠTRI MEDVIĐAK I PLITVICE „Sebe si izdao,ponos izgubio, leđa okrenu svemu što si ikada imao.“ Bend Šank?!
„Ostani jedan vikend doma, odmori organizam!“, reče mi otac. S obzirom da po cijele dane sjedim na poslu i organizam mi je itekako odmoren, odlučih ne poslušati njegov savjet. Na izlet na Oštri Medviđak uputio sam se u organizaciji PD Željezničar, i to mi je bio pravi potez jer izlet je bio fenomenalan! Bio je posljednji dan zime i baš je bio zimski – nakon toplog tjedna, Lika je osvanula obavijena maglom, temperatura je bila oko nule, a padao je i snijeg koji se srećom nije zadržavao na suhom tlu. Sam uspon na Oštri Medvjeđak (884m) bio je i više nego lagan, a pohod je trajao svega sat i pol ugodnom stazom kroz prelijepu šumu. Na vrhu magla, hladnoća i vjetar. Žig je bio zaleđen, pa je ažurni vodič Dado upaljačem sredio stvar i svima nam udario žig. Osjećali smo se ko na šalteru dok trebamo pokupiti neke dokumente, pogotovo dok mu je zazvoni mobitel, pa je zbog telefoniranja žigosanje na nekoliko minuta stalo. Bila je baš komična situacija koja nas je nasmijala, a Dado je kasnije i sve poslikao (neke grupno, neke pojedinačno) kako bi imali uspomenu s vrha. Inače, spomenuti vodič Dado Ulipi je jedan od najštosnijih, najotkačenijih i najglasnijih ljudi koje sam u životu sreo. Cijelo vrijeme se zezao i podizao atmosferu u grupi, a sam pohod je vodio dosta ležerno, prateći svoje odluke riječima „Uživamo, šetamo se, ijoj baš nam je lepo! Ko bebama!“. Nakon brzog spusta krenuli smo se ugrijati u bus jer smo drhtali ko napušteni psi – bogme se zima potrudila obilježiti svoj zadnji kalendarski dan. E, nakon uspona na Medvjeđak krenuo je drugi dio izleta – pohod na Plitvička jezera. Dobili smo popust za inače jako skupe ulaznice, te krenuli u obilazak pješke drvenim mostićima. Inače nije isto posjetiti ovaj nacionalni park u raznim godišnjima dobima. Svako godišnje doba ima svoje čari, a kraj ožujka značio je viši vodostaj jezera o slapove bogatije vodom. Snimio samo mnogo odličnih fotki, pogled na slapove bio je predivan. Usput smo dosta vremena potrošili i u obilasku špilje Šupljare, gdje sam na podu našao dvije odbačene baterije iz nečijeg fotića i Vrh oštri Medviđak
Naš najljepši nacionalni park
77
brižljivo ih spremio u džep da ih ubacim u onaj spremnik u Zagrebu. Što ćeš, ekologija je način života, nije dovoljno reći „Ja jako volim prirodu i planet Zemlja je super“. Moje doma izluđuje moje skupljanje starog papira, boca, limenki, a najgore im je dok kopam po smeću i urlam „Koji kreten je ispraznio pepeljaru u koš za papire?!“, ili „Jel vam sto puta treba reći da papir i limenke ne idu s ostali otpadom?!“. Što ćeš, pravi sam eko fašist i izluđujem svoje ukućane. Na putu prema jezeru Kozjak uvukao sam se u nekakvu špilju s jednim likom iz grupe – nismo imali naglavne lampe, pa je ovaj jadničak udario koljenom u nekakvu stijenu i tako zaurlao od boli da sam se sav isfrapirao – mislio sam da je naletio na špiljsku neman koje će iskasapiti i mene i njega i više nas nitko neće naći. Možda nam Obilazak Plitvičkih jezera turisti tijekom ljeta nađu koščice dok se budu ovamo zavlačili. Po dolasku na jezero Kozjak zabavljali smo se hraneći smiješne patkice, a vješti Dado je nažicao ljude iz nacionalnog parka da nas puste na brod skupa s grupicom turistkinja iz Koreje. Vozili se mi ili ne vozili, brod ide na drugu obalu, pa su nas pustili. Otvorila se flaša vina, počela je pjesma, a preplašene Koreanke stisnule su se na nekoj klupici kao krdo prestrašene janjadi i panično odmahivale rukama raspoloženom Joži koji ih je nagovarao da probaju rakiju. Posebno je smiješno bilo što su, dok smo počeli s ukrcavanjem u brod, izvadile marame i Pogled iz špilje Šupljare prema van maske za lice, valjda da ne pokupe nekakvu zarazu od divljih Balkanaca. Došavši na drugu obalu Dado je nažicao i vožnju turističkim vlakićem, na što je kolega Zlajo zločesto iskomentirao „Gle, sve je platio, a sad se ko fol pred nama pravi da vješto žica…“. Na red je došao obilazak Velikog slapa, najatraktivnijeg na Plitvicama. Naravno napravili smo masu odličnih fotki, popeli se i na vidikovac da vidimo kako to čudo izgleda iz više perspektive, a ja sam iskoristio priliku da se zavučem u još jednu špiljicu. Kako su stvari krenule, možda se bacim u speleologe. Po povratku u bus nagovorili smo Dadu da stanemo kod Slunja u Rastokama, koje imaju naziv „Mala Plitvička jezera“. Riječ je o neopisivom kompleksu kuća (bivše mlinice) izgrađenih na Slunjčici, a ispod kuća padaju brojni mali slapovi. Prizor je također bio predivan zbog višeg vodostaja i bogatijih slapova, a nekako se baš pojavilo i zalazeće sunce koje je svojim sjajem dalo poseban ton ovoj prirodnoj ljepoti. Usput sam primijetio i krčmu interesantnog naziva „Vodena ovca“, koje mi je definitivno kafić na najatraktivnijoj lokaciji koju sam dosad vidio. Na povratku sam u autobusu pokazivao slike suputnici, gospođi Ljupki iz PD INA, te joj obećao spržiti CD i poslati. Kao protuuslugu, odfurala me doma autom jer ionako živi na Šestinama pa joj je usput. Izreka „ruka ruku mije“ vrijedi doista svuda – u biznisu, politici, na ulici, u mafiji, pa i u planinarstvu. Povratak je protekao u veselom tonu jer je Dadino frenetično raspoloženje, dodatno pojačano rakijicom, potaklo pjesmu. Prvo su me pjevači dirnuli u dušu pjesmom „Podravino moja mila“, a zatim i u želudac, urlajući nekakvu pjesmu o vinu i puricama. Nakon ovog izleta imam veliku želju ići na Plitvice zimi dok sve bude bijelo i zaleđeno, a druga želja mi je otići na još poneki izlet s nenadmašnim Dadom Ulipijem. Rastoke
78
VELEBIT - METLA I OŠTRI KOZJAK „Ova država nema smisla svaki dan je slika ista država je puna sranja političari kradu sa svih strana debele kurve, ružne jadne polako pune svoje džepove dok se vi lijepo mučite oni se polako bogate...“ Bend Zelena radost
Ovaj planinarsko-glazbeni vikend započeo je već u petak popodne. Nakon što sam studentima pokupio kolokvije koje su pisali i skinuo većini po deset bodova radi šaptanja, presvukao sam se u koncertno ruho i iskrao se s fakulteta kroz stražnji izlaz, kako bih izbjegao čudne poglede studenata koji bi se pitali kako se to profesor transformirao u odrpanog pankera. Na kolodvoru sam se susreo s Dehijem, Crnom i ekipicom, te krenusmo vlakom za Koprivnicu. U Domu
Orgazmični Barkod
Luda atmosfera u podrumu Doma mladih
mladih nastupali su lokalni bendovi Barkod, Zelena radost i zagrebački Oi front, što je bila garancija odličnog provoda i okupljanja mase ljudi. Bogme je tako i bilo – Štef iz Križevaca, Dado iz Ludbrega, te „podravska ekipa“ u sastavu Krešo, Stipe, Gaps, Vukres… Došla je čak i Iva iz Varaždina, koja je kasnije završila na hitnoj jer si je pred Kuglom razbila glavu s 2,4 promila u krvi. Nije bila jedina, alkoholna noć bila je puna slučajeva samoozljeđivanja koji će se prepričavati narednih godina. Sama svirka bila je odlična, zbilja sam uživao jer me nije bilo u Koprivnici mjesecima. U jednom trenu atmosfera je dosegla maksimum kad je Manči prekinuo koncert kako bi upozorio ljude iz publike da se ne vješaju po cijevima na stropu. „Deca, to je cijev od zahoda, najte se po tom vešati inače Oi front pred fanovima iz Virja bumo svi v drekima plivali!“, rekao je, a pogo se nastavio dok je Barkod žestoko svirao Antifa hooligans. Sjećamo se da je divlji Bađo iz Čakovca nalijevao pivu Stipanu iz Barkoda u usta dok je ovaj bubnjao. Nakon afterpartya u Kugli sreo sam neke klince koji su cugali kod stare dvorane. Riječ po riječ došli smo i na temu planinarenja, pa je jedan od njih rekao da je član HPD Pevec, mog prvog društva. Nažalost, rekao mi je i da je Damir Srednoselec, bivši predsjednik društva i moj prvi vodič, 79
umro još prije dvije godine. Nisam to znao i bilo mi je žao čuti, Damir je bio zakon tip. Nekako sam probdio noć, ujutro je bilo prekasno za ikakvo spavanje, pa sam sunčani dan proveo po Koprivnici sastajući se po kavama s raznim prijateljima. Imao sam i radni sastanak sa Štefom oko ove knjige, pa smo napravili i radni ručak u Pivnici. Nedjelju sam rezervirao za planinarenje – Vedran Odak vodio je jednodnevni izlet na srednji Velebit, gdje smo obišli nekoliko vrhova, među njima i Metlu (HPO). Bus je bio totalno pun, a prije pohoda stali smo u Gospiću na kavi. Prošetao sam do kafića „In“, rockerskog birca čiji je gazda održao svojedobno promociju mog cd-a PMS. Bircuz je bio zatvoren jer nedjeljom ne radi, pa sam šetao gradom. Usput mi se pripišalo pa sam otišao iza neke trafostanice, gdje sam susreo ovčarskog psa veličine Wendy iz Plasmatics medvjeda koji me mirno gledao. Polako sam se udaljio, sretan što me nije požderao skupa s mojim pišulincem. Vraćajući se prema busu, na jednoj zgradi zapazim grafit posvećen bendu „Plasmatics“, koji mi je totalno podigao raspoloženje. Inače, to je stari američki bend luđakinje Wendy O'Williams, koja je nerijetko razbijala po pozornici pa je često završavala po zatvorima, a njihove koncerte nitko nije htio organizirati u strahu da im luđakinja ne demolira inventar. Ovaj bend slušaju uglavnom stariji pankeri, među mlađom populacijom su slabo poznati. Naravno - kad dans postoji hiperprodukcija odličnih novih bendova koji su osvojili scenu. Tko bi rekao da Wendy ima fanove u Gospiću! Na početku pohoda nekoj ženi je pozlilo pa je odustala od ture. Prvi vrh koji smo osvojili bio je Crni vrh (1197m) iznad Bačkih Oštarija iz kojih Uspon velebitskim livadama smo i krenuli, a trebalo nam je nešto više od sat vremena. Tu je otpao neki deda, na kojem se vidjelo da jako pati i uhvatili su ga grčevi u nozi. Nije mi jasno zašto se ljudi forsiraju – ako ne možeš nešto izdržati, onda odi na izlete sa ekološkom sekcijom ili sekcijom društvenih izleta. Gorska sekcija je za one s dobrom kondicijom, ali uvijek dođe neki padobranac koji bi „malo hodao“ pa maltretira sa svojim cmoljenjem cijelu grupu (uostalom, Vedran Odak je specifičan po tome da ima jake ture). Okej, znam da možda nisam fer, ali nismo svi za sve – ne mogu se ni ja prijaviti na ekspediciju za Everest ili nešto slično ako Vrh - Roberta, Goga, Mile i Ruža nisam za to sposoban i spreman. Imali smo sreće što je vrijeme bilo predivno – toplo i sunčano, a oni gadovi s vremenske prognoze najavili su niske temperature, snijeg, kišu i kaos. Hodali smo u kratkim rukavima kroz lijepu šumu, put je bio prepun drvnog otpada i zarastao u granje, pa smo pazili da nas grane ne ošinu po licu ili nam čak iskopaju oko. To se dogodilo jednom mom ocu dok je obrađivao masline, može dragom bogu zahvaliti što nije oslijepio. Bilo mi ga je žao, ali sam mu lijepo mnogo puta rekao „Posijeci 80
te vražje masline i posadi krumpire ili kupus“. On mi je rekao da sam budala i neka prestanem s glupostima, samo sam mu odvratio „Da masline nekaj vrede, dal bi ih dragi bog i nama Podravcima, budi ti bez brige!“. Nakon Crnog vrha otišli smo na Metlu (1288m), kontrolnu točku HPO. Ovaj travnati vrh specifičan je po tome jer je navodno najveće stanište poskoka na Velebitu (tako nam lokalni vodiči rekoše), no nije nas bilo strah – štoviše, u maniri poskoka smo ležali po travi i sunčali se. Na putu do vrha zabavljao nas je lokalni vodič lovačkim pričama – iako sam protiv lova kao rekreativno-sportske aktivnosti, lovačke priče i anegdote uvijek su zanimljive. Nakon Metle krenuli smo na šumovit vrh Sklopina koji nije nikakva kontrolna točka, no s livade u podnožju vrha puca predivan pogled na Oštri Kozjak, naš idući cilj. Inače Crni vrh i Oštri Kozjak (1168m) spadaju u obilaznicu Lički gorski biseri. Od Metle do Sklopine hodali smo po grebenu koji je bio prilično zarastao u šikaru, a i sama markirana staza prolazila je stjenovitim terenom, pa smo napredovali polako i oprezno. Što se tiče srednjeg Velebita, do sad sam bio jedino na vrhovima u okolici Alana, pa mi je ovaj Srcolika mahovina izlet u nepoznato područje bio skroz uzbudljiv. Sudeći po zarasloj stazi, ovdje baš i ne dolazi mnogo planinara. Nakon kraćeg odmora u šumi krenusmo na Oštri Kozjak, s kojeg pak puca predivan pogled na stijene Sklopine, koju smo obišli sat vremena prije. Došavši na vrh uslijedilo je novo sunčanje, a mi žigomani utiskivali smo štambilj u planinarske dnevnike. Baš smo uživali, gledajući prekrasan Velebit, prostranstva Like, te vrhove koje smo tog dana obišli. Sunce je polako zalazilo i počeo je vjetrić koji nas je rashladio, pa smo se spustili u Jadovno gdje nas je čekao bus. Savršen izlet treba završiti savršenom klopom, pa smo za neke Pogled s Metle na Liku
Kroz šikaru do Kozjaka - uz pogled na Liku
Oštri Kozjak
sitne novce u lokalnom restoranu uživali u toploj juhi, odličnom gulašu s njokima i savršenim kremastim kolačima. Topla hrana je odličan melem za dušu i tijelo nakon sedam sati hodanja - po starom običaju Vedran nas je iscrpio, ali izlet je bio fantastičan i zbilja nije teško hodati dok prolaziš prekrasnim lokalitetima i uživaš u fantastičnim pogledima. Velebit je zbilja predivna planina, šteta što zbog životnih okolnosti većina izleta pada vikendom. Sve što je lijepo ima i svoju cijenu – od ovog napornog vikenda oporavljao sam se čitav tjedan. 81
SAMOBORSKO I ŽUMBERAČKO GORJE „Ovo je pjesma za tebe, himna za nas Oda ljudskoj gluposti, epitef za spas Bit ćemo uvijek u svemu najbolji Bit ćemo uvijek u svemu najgori Pjevat ćemo pjesme, slavit svoje pobjede Mijenjat istine, sakrivat svoje poraze“ Bend Deadfish
U četvrtak smo se našli na pivu u Medvedgradu kako bismo napravili konačni plan za pohod na Samoborsko gorje. Skupilo nas se četiri, na karti koju smo dobili od Daniele smo proučili trase, a u bircuzu susreli i vodiča Franju Kmeta u društvu poznatih planinarskih faca iz Delnica. Nećete vjerovati, ali noć prije izleta od uzbuđenja gotovo da nisam spavao, nego se samo prevrtao po krevetu nestrpljivo iščekujući jutro. Eto, toliko mi je Gradina Okić drago to Samoborsko gorje da sam se jako veselio svakom izletu, bilo ljetnom, proljetnom ili zimskom. Ujutro sam se susreo s Davorom, kolegica Irena iz Matice nas je pokupila i krenusmo u avanturu! Dan je bio sunčan i predivan, pravi proljetni. Parkirali smo auto u Samoboru i krenuli busom za selo Klake, odakle smo imali 15-ak minuta hoda do planinarskog doma podno gradine Okić. Ondje smo susreli polaznike planinarske škole koji su na Okićkoj stijeni imali alpinističku vježbu. Pohod smo započeli rakijicom, domaćom „kruškom“ koju nam je domar natočio gotovo u čaši za vodu, što me podsjetilo Irena savladava Žoharov put na jednu rečenicu iz romana Slavka Kolara „Na selu rakiju toče u velike čaše, jerbo malih čaša ne poznaju…“. Da ne duljim previše, krenuli smo na uspon do starog grada Okića onom težom stazom, tzv. Žoharovim putem. Riječ je o strmom putu kroz stijenu osiguranom sajlama i klinovima - s obzirom da smo bili baš raspoloženi kao mali pauci, s veseljem smo ispenjali tu „feratu“, usput se slikajući. Na gradini susrećemo planinarske školarce, koji su se čudili što smo došli gore bez zaštitih kaciga i osiguranja. E sad, nećemo pretjerivati… Pogled s Okića predivan, a impozantne zidine velikog starog grada nisu nas ostavile ravnodušnima. Popeo sam se na jedan prozor (na Irenin nagovor) radi slikanja, no vodič iz planinarske škole nas je upozorio da to ne radimo jer se na taj način ruiniraju zidovi. Ja isto zbilja nekad nemam mozga, nego radim prvu glupost koja mi padne na um. Iskoristio sam priliku da okrivim Irenu koja me nagovorila, na što su planinarke iz škole Pogled s Okića u pravcu Zagreba revoltirano rekle „Eto, tim muškima su uvijek žene za sve krive..:“.Udario sam žig u dnevnik 82
Pogled s plešivičkog vrha Zub
nakon što su školarci otišli, da ne bi pričali kako „žigomani uništavaju višestoljetnu kulturnu ostavštinu“. Spustili smo se normalnom stazom, pokupili stvari ostavljene u domu (da ne teglimo po stijenu ruksake sa stvarima za dva dana) i krenuli u novi pohod – na Plešivicu. Uspon na Plešivicu trajao je oko dva sada laganog hoda. Prolazili smo kroz lijepe šume s vidicima na Samoborsko gorje s jedne i Turopolje s druge strane. Plešivica ima 3,4 vrha. Prvi na koji smo naišli zove se Zub, pogled s njega je predivan, a napravili smo i nekoliko lijepih fotki s ovog atraktivnog stjenovitog vrha. Prošli smo još dva neimenovana vrha dok nismo stigli do pravog, onog na kojem je geodetski stupić i vidikovac. „Jesi ti siguran da ga nismo već prošli?“ pitala me Irena, sumnjičavo slušajući moja uvjeravanja kako je zbilja vrh pred nama i nismo ga prošli. „A jesi siguran da je gore ta piramida…?“ nastavljala je dalje, a ja nisam imao snage da je dalje uvjeravam, moleći usput boga da se prokleti vrh već jednom pojavi pred nama. Usput smo susreli neke planinare koji su tu bili istim poslom kao i mi. Sam vrh nije posebno atraktivan, zbog visokih stabala čak ni pogled s piramide nije spektakularan kao što je nekada bio. Nakon žigosanja, spustismo se polako prema lovačkom domu na Poljanicama, gdje smo Njam njam! namjeravali ručati. Šuma je bila zbilja predivna, stabla još nisu počela listati ali tlo je bilo šareno od svakojakog cvijeća koje je, poput nas, jedva dočekalo toplije dane. U restoranu smo naručili, čisto degustacije radi, lovački paprikaš s knedlama. Konobarica nam je poslužila jelo s hladnim pivama, a mi smo
Tri šumska stvorenja... I jedno drvo!
83
oduševljeno ciktali poput razdragane djece „Ijaaaaj, evo malih srnica i veprića!“. Srnice i veprići su u komadićima plivali po tanjuru u finom saftu, pa smo začas sve smazali i zalili hladnim Panom. Uslijedio je pohod na Gajev kamen, lagana kružna tura koja počinje i završava kod restorana na Poljanicama. Ruksake smo ostavili unutra da ih ne teglimo sa sobom, te krenusmo šumom prema toj znamenitosti dok nam je lišće šuškalo pod nogama. Gajev kamen je stijena u šumi na koju je netko uklesao parolu posvećenu Ljudevitu Gaju, utemeljitelju Ilirskog pokreta. Ondje smo sreli jedan mladi par koji nije znao ništa o
Večeramo i gledamo Zagreb
Doručkujemo i gledamo Zagreb
spomeniku, te nas je pitao za objašnjenje. Počeo sam objašnjavati „Paaa, prije stotinu godine neki huligan je šetao šumom i nasilno oštetio ovaj predivan kamen isklesavši parolu posvećenu Ljudevitu Gaju!“. U Gaju sam se razočarao jer mi je frend koji studira povijest rekao da je Gaj bio zapravo negativna ličnost – naime, poput pravog političara prikupljao je donacije za Ilirski pokret i sve spiskao na karte, piće i žene. Nakon povratka na Poljanice pokupili smo ruksake i krenuli na naš konačni cilj toga dana – Oštrc. Do Oštrca na je trebalo gotovo dva sata, jer baš smo se sporo vukli. Nikamo nam se nije žurilo, bili smo pomalo umorni, a uspavljivalo nas je i sunce. Na livadi na vrhu Rancerje (748m) napravili smo odmor, legavši na travu kao da smo na plaži i najradije bi tamo i zaspali. No, dom je bio blizu pa nije imalo smisla raditi takve egzibicije. Smjestili smo se u dom na Oštrcu u popodnevnim satima a Irena je odlučila spustiti se u Smerovišće i vratiti doma – za nju je to bio jednodnevni izlet. Otpratili smo je do doma na Velikom Dolu, odakle smo se rastali i svi skupa pogubili. Kasnije nam je ispričala kako je zalutala u nekom šumarku, pala i završila u lišću, te na kraju nekako došla do Smerovišća. Ja i Davor smo, pak, krenuli na Veliki Črnec (607m) i popeli se na krivi vrh, jer nam je neki tip u domu pokazao baš na njega. Stigavši gore ustanovili smo da smo na neidentificiranom mjestu, otvorili kartu i vidjeli da je Veliki Črnec malo dalje. E pa jebiga! Bio sam ljut i na budalu koja nas je krivo uputila i na sebe jer nisam gledao kartu prije uspona. Vratili smo se na Oštrc sa samim mrakom, uživajući u predivnom zalasku sunca koje je posljednjim zrakama obasjavalo livade Ptičjeg vrha (653m) preko kojeg smo se vraćali. U domu narodno veselje – uživali Pogled s Oštrca na Plješivicu smo u grahu i purici s mlincima, a u blagavaoni je bila i mlađa ekipa naših godina koje je ondje slavila dva rođendana – točnije, dvije cure su slavile rođendan i pozvale nas na feštu. Ekipica je pustila neku muziku iz 84
laptopa, pa smo cugali vino, igrali jamb i uživali u fantastičnom noćnom pogledu na osvijetljeni Zagreb s okolicom. Nije bilo ni 23h, a mi smo već mrtvi umorni krenuli u spavaonice. „Dečki, a koji od vas spava dolje a koji gore?“ radoznalo upita jedna od slavljenica, a ja odvratim „To je tajna“. Naravno, tek sutradan mi je Davor prijekorno objasnio kako sam usrao stvar. „Možda nas je željela poslije malo posjetiti… Budalo!“. E, pa
Paraglajderi na Japetiću
Dom na Japetiću
nisam o tome razmišljao, bijah preumoran. Sutradan nas je probudilo sunce koje je prodiralo kroz prozore. Ustao sam da obavim wc i ostalo, te na ulazu u dom sreo Frana. Fran je došao iz Zagreba - ustao momak u ranu zoru, parkirao kod Šoićeve kuće i popeo se na Oštrc s namjerom da nam se pridruži. Nakon jutarnje kave na kojoj smo sučeljavali mišljenja o curkama koje su se budile i u tajicama paradirale po domu, te narodnog doručka (sir vrhnje, kobasice), Davor nam je saopćio svoju odluku da se vrati dolje do Šoićeve kuće i ode busom doma jer je patio od žestoke upale mišića. Nakon što sam se popeo sam na vrh Oštrc ponad doma kako bi napravio neke fotke, krenuli smo sva trojica putem prema Japetiću. Kod odvojka na Lipovec grad oprostili smo se s Davorom, čeznutljivo gledajući kako veselo skače zelenim livadama prije nego li će ući u tamnu šumu. Nasreću, stigao je doma živ i zdrav. Fran i ja smo otišli na prijevoj Vrata, te se popeli na dom na Japetiću stazom koju smo nazvali „Japetić express“. A ondje nekoliko stotina ljudi, svi stolovi zauzeti, djeca sa psima, paraglajderi uzlijeću s livade, ma predivna slika! Uživali smo ondje pola sata, a onda sam podlo i smišljeno nagovorio Frana da odemo na Zečak jer nam je to „usput“. Naravno, nije bilo usput, iako smo Zečak dobro vidjeli na drugoj strani (spada u Žumberačko gorje). Krenuli smo hrabro i odlučno, prvo se spustivši u selo Grabarak. Usput smo se dosta slikali jer je bilo mnogo lijepih motiva, posebno Naravno da sam se zavukao u drvo me oduševilo jedno šuplje stablo u kojem sam se odmah uvukao. Put nam je bogme prisjeo – prvo smo se dosta strmo spuštali, a ona je uslijedio i pakleno strmi uspon. Nakon nešto više od tri sata hoda došli smo na vrh. Atmosfera je bila drugačija nego na Samoborskom gorju, koje Zaseok Grabarak 85
smo sada dobro vidjeli preko puta nas.Pogled je zbilja bio predivan. Sada smo službeno bili u Žumberačkom gorju, a Zečak je jedna prostrana livada na kojoj vrh nije izražen. Bili smo toliko umorni da smo samo pobacali stvari, srušili se na travu i u tišini ležali dvadesetak minuta. Mir, tišina, pjev ptica, pirkanje povjetarca koji nas je osvježavao… Dan je bio kao i jučerašnji – predivan i sunčan! Prije polaska obavili smo administrativne obveze (žigosanje i slikanje), te krenuli prema Dragonošu. Nismo se vraćali istim putem, nego kraći, koji u početku ide kroz šumu, a zatim smo nekoliko kilometara hodali cestom. Ponad sela Dragonoš bauljali smo izgubljeni po nekakvom uzvišenju za koje se ispostavilo da je vrh Pljovica (765m) pa smo i tu udarili žig, a zatim posljednjim atomima snage krenuli prema izletištu Šoićeva kuća. Nismo ni brbljali, ni uživali u smiraju dana, već samo tupo koračali maštajući i krevetu i tušu. U Dragonošu sam na groblju našao jedan partizanski spomenik koji sam slikao za osobnu kolekciju – to mi je postao novi hobi. Kada smo došli do Šoićeve kuće našem olakšanju nije bilo kraja – vrijeme za piće ograničili smo na jednu minutu, što je bilo sasvim dovoljno da popijemo na „eks“ hladan sok. Bio je to lijep izlet i fenomenalna kondicijska vježba – sutradan ujutro još uvijek smo bili premoreni, ali upalu mišića nismo osjećali. Ovim pohodom skupio sam sve kontrolne točke Samoborskog gorja i jednu Žumberka, što me veselilo jer sam uskoro namjeravao napraviti dvodnevni izlet na Žumberačko gorje. Hodali smo toga dana gotovo deset sati, Fran i više jer je u zoru započeo uspon na Oštrc. Bili smo krepani, pa i Chuck Norris bi plakao da je bio s nama! Bio je to lijep izlet i fenomenalna kondicijska vježba – frend s faxa Zvonimir rekao bi, citiram, „Satrali smo se ko pičke!“. Vrh Zečak
Pogled sa Zečaka na Japetić
86
PETROVA GORA „Through music we can live forever!“ Tim Armstrong, Rancid
Bio sam su krčmi s Deni, novopečenom planinarskom kolegicom s faxa. Predložila mi je da ostanem jedan vikend u Zagrebu i odem s njom i njenim psom u šetnju, pa malko igranje badmintona i tako. Zamislim se i predložim joj sljedeće – lagani planinarski izlet na koji ćemo povesti psa i nakon ture igrati badminton. Pristala je, jer prijedlog je bio sasvim logičan. Odredište – Petrova gora, izletište Muljava Večer prije izleta u Sretnoj kući u skopu studentskog centra održavao se koncert nekoliko bendova, među kojima su nastupali i meni dragi Passive agressive, Petnaesti Čeh i karlovački Me as well. Prostor je primao stotinjak ljudi, a na koncert je došlo sve skupa oko 400 ljudi! Dvorište je bilo krcato poznate ekipe, pa je večer protekla u kvalitetnom druženju. Bilo je baš kao nekad – sjedili smo na travi, cugali jeftino pivo iz dućana, osluškivali svirku iznutra i trkeljali o glupostima čekajući da zasvira omiljeni bend. Koncert je bio predobar, a bez daha i komentara ostavili su nas melodični hardkoraši Me as well. Osim što je bend fenomenalan, imaju i gitaristicu/pjevačicu Maju u na kojoj su odmarali oči svi dečki iz publike. Ja i Crni iz Barkoda smo fatalno zaljubljeni u nju, samo što sam ja za nju malko prestar, a Crni je zauzet, pa o našoj platonskoj ljubavi prema intrigantnoj gitaristici uglavnom šutimo (pogotovo pred njom). Po povratku doma u tramvaju sretoh Knežu koji organizira rock i metal partye u Matija snima, a Toni "snima" koncert
Željezničaru – dobri čovjek duge kose ponudi Me as well u prepunoj Sretnoj kući me bambusom, što naravno nisam odbio. Kući stigoh u 4 ujutro, navinuh budilicu za 7 i legnem u krevet. Sanjao sam krampuse i ujutro se na zvuk alarma jedva izvukao iz kreveta. Došao sam do Deni, ukrcali smo retrivera Belu u auto i krenuli u avanturu. Petrova gora nalazi se kod Vojnića (20 km od Karlovca), a ishodišna točka izleta je lovački dom Muljava. Krenuli smo Rimskom poučnom stazom, a već na početku prikrpao nam se nekakav dobroćudni mješanac. Deni je pustila Belu s uzice, a psi su otrčali daleko ispred nas i uživali u šumi. Uskoro su počeli uživati u sexualnim aktivnostima, a Deni je preokrenula očima i rekla „Hvala bogu da smo je sterilizirali“. Bili smo jedini šetači u šumi, imali smo mnogo vremena pa smo polako hodali prema vrhu. Dan je bio sunčan i predivan, a usput smo u vrećicu Doggy style - we all like it!
skupljali smeće koje smo nalazili uz put. Zbilja 87
moraš biti retardirani imbecil da popiješ sok, vodu, pojedeš čokoladicu i baciš ambalažu u šumu. Ljudi su zbilja ponekad stoka, a mi smo imali poluprazne ruksake koje smo ubrzo napunili otpacima. Od lovačkog doma do rha trebalo nam je nešto manje od dva sata, a Petrova gora ima čak dva vrha – Veliki Petrovac (507m) i Mali Petrovac (512m). Vrhovi su udaljeni nekoliko minuta hoda, ali oba su specifična. Naime, Mali Petrovac je kontrolna točka HPO, ondje smo udarili žig. Veliki Petrovac je vrh kojeg nagrđuje ogroman, nadasve ružan, (ali i zanimljiv) partizanski spomenik. Spomenik je zgradurina koje je za vrijeme Jugoslavije bila u posjedu JNA i imala nedefiniranu, tajnu funkciju. Sada se spomenik raspada i totalno je devastiran, narod je nakon rata pokrao ogromne inoks ploče, a unutrašnjost je pretrpana otpadom. Ulaz je zabranjen, no ipak smo se uvukli kroz neki otvor i Memorijalni centar - najjači krik moderne umjetnosti u nas razgledali spomenik iznutra. Muzej moderne umjetnosti je za ovu građevinu totalno s/gg (sranje kroz gusto granje). Na vrhu je odašiljač i vidikovac s kojeg puca fenomenalan pogled na cijeli Kordun, Baniju i dio Bosne. Vrh Mali Petrovac udaljen je svega par minuta hoda, a u blizini se nalaze ostaci pavlinskog samostana. Staza po kojoj smo hodali je utabana i izuzetno dobro markirana. Od samostana nam je trebalo 15.ak minuta hoda do lokaliteta Kraljev grob, gdje je postavljena kamena spomen ploča – vjeruje se da je upravo na tom mjestu poginuo Petar Svačić, posljednji hrvatski kralj po kojem je ova planina (nekad Gvozd) i dobila ime. Najljepši pogled je onaj s vrha ružne zgrade Ondje smo sreli veselu ekipu koja je iz auta pustila nekakve stare budnice, a nakon slikanja krenuli smo nazad prema lovačkom domu, privodeći kraju ovu predivnu kružnu turu. Sunce nas je dobrano opalilo, sva sreća da staza uglavnom ide po šumi pa smo bili zaklonjeni svježe razlistanim krošnjama. Bela i simpatični mješanac svako malo bi iz potoka pili vodu, a tu i tamo bi, iako umorni, našli i pogodan trenutak za „hopa cupa“. Došavši kod lovačkog Nas troje na vrhu Petrove gore
88
doma presvukli smo se i razgledali okoliš – cijelo izletište Muljava bilo je fenomenalno uređeno, idilično! Ogromne nadstrešnice s drvenim stolovima i klupama za nekoliko stotina ljudi, mlinski kotač koji se okretao i svojim škripanjem nasmrt preplašio Belu, potočić, čak i kavez sa zečevima i simpatičnim malim veprićem kojeg smo hranili kukuruzom. Cijeli lokalitet odiše pričom o kralju Petru Svačiću, čiji se drveni kip nalazi u blizini lovačkog doma. Totalno izgladnjeli (taktički nismo nosili neku hranu) narušili smo Kraljevsku platu od
Sve je u znaku kralja Petra
divljači (lovačke pljeskavice, srnetina, svinjetina, njoki, umak od brusnica…). Bez pretjerivanja, ne sjećam se da sam ikad u životu tako dobro jeo! Toliko smo se ubili od hrane da nismo mogli disati – Bela nas nije gnjavila, spavala je pod stolom totalno crknuta od umora. Da bi napravili mjesta za kraljevske palačinke sa sladoledom i brusnicama, odlučili smo se na žestoku partiju badmintona. Bilo je skroz zanimljivo, pogotovo dok nam je loptica pala u potok. Nakon palačinki napravili smo, onako nesvjesno, jedan propust – ostavili smo na klupici rekete za badminton. To nas je neobično razveselilo, jer je značilo da ćemo se na Muljavu opet vratiti - i to ubrzo! Kraljevska plata od divljači - najbolje jelo koje sam probao u životu
89
PAPUK - KRNDIJA „Čovek može izaći iz punka, ali punk iz čoveka - nikada!“ Izreka novosadskih pankera
Bila je subota, vraćali smo se s Petrove gore i Crni me nazvao da pitam hoću li s njim u Močvaru na koncert od američkih hardkoraša Sick of it all. Odbio sam poziv jer sam bio umoran, a sutra ujutro čekalo me buđenje ranom zorom jer sam išao s Maticom na Papuk. „E moj Tomi, di si bio jučer dok je Maja nastupala?“. Bilo mu je žao što nije nazočio, al eto… Navodno je imao važnijeg i pametnijeg posla. Meni se na Sick of it all ionako nije išlo, nisam bio preveliki fan. Ujutro sam na kolodvoru kupovao neku hranu i bauljao po čekanici, tražeći među beskućnicima neko Šetnja papučkim šumama poznato lice s koncerta. U Importanneu sam sreo Svena, koji me nasmijao pitanjem „Ideš na Papuk? A kolko je to visoko?“ Rekoh „Ma nije jako, negdje oko 800m, šetnjica…“ A on me onak začuđen pogleda „I ideš gore pješke, sve do vrha!?“. Došlo mi je da puknem do smijeha gledajući njegovu unezvjerenu facu – kao da sam mu rekao da idem gore bos po stazi posutoj razbijenim staklom. Naš duhovni otac i idejni vođa Vedran Odak bio je vođa puta, a rulja od 40 planinara pratila ga je u stopu. Cijelim putem sam drijemao i slušao muziku, tek u birtiji u Velikoj sam sreo neka poznata ženska lica. Šokirao sam se vidjevši Irenu, koja se jednako tako iznenadila vidjevši mene. Za stolom podalje sjedile su Goga i Roberta, pa sam im se priključio. Ja sam njima pričao bajke o Petrovoj gori, dok su one ponosno prepričavale kako su jučer išle na Velebitu na akciji pošumljavanja. Ma svaka čast curama! Dok one sade mlada stabla po šumi, većina stanovništva nam je ekološki toliko jebeno zatucana da niti ne pomišlja na odvojeno bacanje otpada i recikliranje. Mrzio sam takve ljude – možeš ti sinko biti doktor znanosti, stručnjak, magistar, gospodin i ne znam što, ali ako čovjek nema naviku odvajati otpad i bacati ga u za to Vidikovac nedaleko vrha predviđene Češljakovački vis kontejnere (papir u papir, staklo u staklo…), neka se zapita koliko je zapravo retardiran, nezahvalan i neodgovoran prema prirodi i planetu na kojem svi živimo. Nedaleko Velike bus nas je iskrcao na nekom ugibalištu, odakle smo krenuli za vrh Češljakovački vis (825m). Imali smo i lokalnog vodiča – bio je to neki simpa stokilaš s brčićima, odjeven u žutu majicu svog planinarskog društva, pa ga nazvasmo Žućo. Do vrha nam je Junaci slavonske ravni idu prema Krndiji...
trebalo dva sata hoda po pitomoj, predivnoj 90
šumi. Staze je bila široka i utabana, a pogled kroz stabla otkrivao je slavonsku ravnicu. Iako je bilo sunčano i toplo, puhao je neki hladni vjetar pa smo skoro svi bili u dugim rukavima. Na jednom mjestu vidjeli smo da se staza odvaja za Jankovac i planinarsku kuću Trišnjica, ali to nam danas nije bilo u planu. Prehodali smo gotovo cijeli istočni Papuk, obišavši usput vrhove Klokočica i Javor. S Javora se pruža pogled na Psunj, Dilj goru i Bosnu, a mi smo nastavili ravno prema Krndiji. U današnjoj turi koje je trajala 6 sati neumornog hoda imali smo u planu i popeti se na najviši vrh Krndije Kapovac (790m). Ondje smo udarili žig i napravili dulji odmor, jednog od rijetkih tog dana. „Ovaj vaš vodič uvijek tako šiba, bez stajanja, bez odmora?!“ pitao me Žućo, koji je u cijeloj to priči bio uglavnom na začelju kolone. Nažalost, današnji pohod na Krndiju nije obuhvaćao posjet staroj gradini Ružica grad, impozantnoj utvrdi iz srednjeg vijeka. Šteta, ali bit će još prilika za posjet na nekom drugom izletu. Predivna priroda i zelena bukova šuma bili su savršeno sredstvo za smirenje nakon napornog tjedna – fora je to, probajte! Danas je, nažalost, moderno i čak poželjno da čovjek ide psihijatrima i kljuka se tabletama za smirenje. Hodanje prirodom, naravno, u današnjem društvu se ne smatram normalnim. Usput sam slikao ogromna slova na kori stabala. Jeste li ih kad primijetili? Naime, ljudi džepnim nožićima često u stablo urežu datum i potpišu se. Kako drvo rokom godina raste i kora se širi, tako i ta slova postaju sve veće i veća. Na jednom drvetu ugledao sam Vrh Krndije, tip do mene nešto urla potpise nekog zaljubljenog para i urezanu godinu 1973.! Bilo mi je to skroz romantično – gdje su ti ljudi sad, što rade, imaju li djecu, da nisu možda umrli… Sigurno im se u životu svašta promijenilo, a ova stara, ogromna bukva i dalje čuva njihove potpise i uspomenu na jedan izlet Papukom. Sjetio sam se pjesme Pietas Iulia od FOB, te stiha „.Jedini dokaz da si bio živ, izblijedjeli grafit i potpisi, jedini dokaz - išarani zid!“. Jako mi se sviđao taj stih, jer je u sebi sadržavao nešto itekako duboko i sjetno. Spustili smo se na jedan zavoj na planinskoj cesti, gdje je smješten vidikovac s predivnim pogledom na Slavoniju, Podravinu i Mađarsku. Bilo je bistro pa se sve super vidjelo, a ondje su bile postavljene i poučne table sa zanimljivostima o bivšem Panonskom moru, u kojem su
Kutjevački vinski arhiv s paučinom
slavonske planine zapravo bile otoci. Ukrcali smo se u bus i maknuli s Papuka Pogled s Papuka na najdražu mi Podravinu – ne doma, nego na gospodarstvo Enjingi (poznati hrvatski vinar). Ondje smo imali kulturno – alkoholičarski program koji je obuhvaćao razgled vinskih podruma i degustaciju vina, a sve smo to, naravno, blagoslovili ukusnim čobancem i slavonskim kolačima. Sve je to super, ali Slavonci više bogme pojma nemaju što je ljuto… Uz vino i klopu, posjet gospodarstvu pamtit ćemo i po živahnom psetu crnom psiću koji nas je posvuda pratio, a pojedince je i ugrizao. Najviše je volio grickati moju sestru Robertu. Onako, iz zajebancije! 91
VELEBIT - ZAVIŽAN „Radi, školuj se, imaj potomke, prati modu, ponašaj se normalno, štedi za starost, poštuj zakon. Sad ponovi zamnom: Ja sam slobodan!“
Ovog vikenda očekivao ne naporan izlet na Zavižan, pa sam odlučio da u petak ne idem u nikakve izlaske, a pogotovo ne „jednu pivu“ koja se uvijek pretvori u kaos do zore. Iako je bogme bilo povoda – obilježavala se godičnjica smrti pjevača koje smo svi voljeli – legendarnog Joeya Ramonea iz famozne grupe Ramones. Pomrli su skoro svi osim bubnjara Markya, kojeg sa dvaput gledao u Zagrebu i čak imao fenomenalnu priliku napraviti s njim intervju za glazbeni web portal za koji inače piskaram.U srijedu sam iskoristio priliku da u Močvari pogledam slavljenički koncert riječkih melodičnih punkera poznatih pod imenom
Suho grlo nos
Pasi rasturaju i mi smo sretni!!!
Pasi, koji su slavili 15 godina rada. Koncert je bio dobar, iako se nije skupilo puno ljudi, a samim tim je i atmosfera bila nekako mlaka. Očekivao sam pravi kaos u Močvari s obzirom da su Pasi dosta popularni i slave čak 15 god, no valjda ljudi nisu došli kad je koncert pao usred tjedna. Predgrupa su bili moji Podravci, Suho grlo nos iz Koprivnice. Dečki Robi ima nekakav napadaj bijesa, Sven pozdravlja publiku su odlično odsvirali i dobili zasluženi pljesak malobrojne publike. Baš smo se naplesali, a najsmješniji dio koncerta bio je naš znanac Sven, koji se nekak prošvercao na binu i zamumljao na mikrofon pozdrav publici. Nakon koncerta požurili smo doma jer većinu je očekivao radni četvrtak. Ovaj koncert pamtit ću po stravičnom događaju koji me zadesio u mojoj ulici po povratku doma– u mraku, iz grmlja začujem nekakvo užasno skvičanje. Nisam imao pojma da li je to neka živina, odbačeno novorođenče ili Gospodar tame osobno, ali dao sam se u trk, uletio doma i odmah zaključao vrata, te se još za svaki slučaj u krevetu pokrio dekom preko glave da me čudovišni stvor ne dohvati. Što je sigurno, sigurno je! Izlet na Velebit organizirao je legendarni Mićo u privatnoj režiji, a ovu malu ekspediciju sačinjavalo je dvadesetak ljudi. Išle su i frendice Deni i Tihana, tako da sam bio okružen poznatim licima. Autima smo sa samo sat i pol došli do Krasnog, gdje smo napravili prvu pauzu i sačekali ostale. Bili smo zbilja 92
brzi, jer nije bilo potrebe bespotrebno se zaustavljati i gubiti dragocjeno vrijeme na „piškenje, kakanje i kavu bez koje se ne može funkcionirati“. Mićo je želio da se nađemo u krčmi Jure, no odabrali smo neku drugu. Mićina birtija je ionako bila zatvorena, ponajviše zato jer je spomenuti Jure umro i baš danas mu je bila sahrana. Sudbina nije htjela da danas odemo tamo i to je tako! Nakon odmora odvezli smo se do 10km udaljenog mjesta Oltari, gdje smo parkirali aute i krenuli na pohod do Zavižana. Bilo je zbilja hladno, puhalo je, vidjelo se da ima dosta snijega (kojeg nismo očekivali) i cijela stvar nije izgledala presjajno. Do Zavižana smo došli za dva sata hoda. Na ulazu u nacionalni park Sjeverni Velebit dočekala nas je rendžerica Tmurni Velebit teta Ljilja, koju imam na piku za podjebavanje još od prošlog ljeta. Eto tako, nekad si nekog odaberem i prckam, iako sam itekako svjestan koliko sam glupav, dosadan i naporan. Od ulaza u nacionalni park do doma na Zavižanu hodali smo stazom Put zviri, a staza je opravdala svoje ime već na početku, kada smo u snijegu ugledali tragove medvjeda. Dom na Zavižanu dočekao nas je obavijen malgom, a puhala je i jaka bura, dok su okolne livade bile pod tankim slojem snijega. U domu smo se smjestili i odmarali oko sat i pol, a onda se nebo raščistilo, granulo je sunce i krenuli smo na turu Veliki Zavižan (1676m) -Balinovac (1601m, na kojeg se nismo na kraju popeli). Naime, čim smo krenuli s usponom na Veliki Zavižan, opet su oblaci zakrili sunce, a počela je i mećava. Nismo Pas - dekica očekivali da će biti pretoplo, no s obzirom na drugu polovicu travnja ipak nismo očekivali
Velebitsko proljeće - Deni na Velikom Zavižanu pazi da je ne odnese bura, a mene drži da ne padnem
mećavu i snijeg u koji smo mjestimice duboko propadali. Naravno, tako je na Velebitu svake godine u ovo doba, samo što ja i Deni to nismo znali jer smo bedaci. Malo nas je nosilo zimsku obleku, a ja sam imao jedne tanke rukavice koje su me koliko-toliko spasile. Rukavice, kapu i šuškavac sam spakirao u zadnji čas nakon duljeg premišljanja, po sistemu „za svaki slučaj“. Naravno, odmah smo izgubili markaciju i skrenuli sa staze, te se, željni 93
avanture, probijali kroz šumu i grmlje, pazeći da nam grane ne iskopaju oči. Ubrzo smo našli markiranu stazu, te se nakon kraćeg strmog uspona šumom i klekovačom uspeli na vrh, šibani žestokim udarima bure koja nam je nosila inje u oči. Nije nam trebalo mnogo do vrha, no uspon zbog vremenskih prilika nije bio preugodan, kao ni silazak. Osvajanje atraktivnog Balinovca odmah je otpalo, te smo krenuli prema domu nakon kratkog slikanja na vrhu. Gore je tako puhalo da je vjetar jednom momku totalno razderao kabanicu u komade, a siročić je uspio sačuvati tek kapuljaču da mu makar malo štiti glavu. Trebam li uopće napomenuti da su nam se ruke smrznule čim smo skinuli rukavice s namjerom da u dnevnike udarimo žigove? Vratili smo se preko Velike kose, gdje je tanku Deni umalo odnio vjetar. Pred domom nas je uhvatilo delirično raspoloženje, te smo se zabavljali „naslanjajući se“ na buru koja je puhala tako jako da nismo mogli pasti. U domu odmor i večera, te zabava kartanjem, pričanjem priča i dogodovština s prijašnjih izleta. Prije nego li je pao mrak bura je u nekoliko navrata otjerala oblake i imali smo priliku gledati zalazeće sunce koje obasjava Rab, pa smo požurili van da slikamo taj predivan prizor. Idiot kakav jesam, izjurio sam van u šlapama, koje su mi naskroz promočile na snijegu, zajedno s čarapama. Ajde, bar je slika ispala super! Bili smo crknuti i oko 9 se pokupili na spavanje, jer nas je ujutro čekala naporna tura. Nedjelja je osvanula onako kako smo priželjkivali – obasjana suncem, s predivnim pogledima svud naokolo. Nakon spremanja, krenuli smo Premužićevom stazom do Gromovače i Crikvene, od koje smo naposljetku odustali. Bio je ovo već treći pokušaj osvajanja Crikvene, a dugih 13 godina nikako da se popnem na taj vrh. E, ovo je već odavno postao osobni obračun! Hodanje snijegom prekrivenom Premužićevom stazom bio je jedinstven doživljaj, a pogledi su bili fenomenalni – pogotovo s vrha Gromovača (1676m), koji je i kontrolna točka HPO. Puhalo je za poludjeti pa smo se malko odmorili iza jedne stijene, uživajući u pogledu na more. Sam uspon na vrh bio je malko zeznut zbog mokrih stijena i jakog vjetra, no isplatilo se. Bili smo pažljivi i nismo se razbili, a i sam Mićo je rekao veselo“Pa šta, padneš i slomiš nogu, ništa posebno…“. Nakon Sunčano jutro na Zavižanu uspona na vrh nastavili smo do Rossijeve Velebitski zalazak sunca
94
kolibe, koja je u rasulu iznutra jer se još obnavlja (već godinu dana!). Iskoristio sam priliku da se popišam u najatraktivnijem hrvatskom zahodu, a vraćali smo se istim putem natrag. Bila je ideja da se vratimo preko vrhova Mali Rajinac i Pivčevac, ali nije dolazilo u obzir zbog vremenskih uvjeta i vremena koje nam je izmicalo – imalo smo 3 sata za povratak u dom, gdje smo trebali ručati i nakon toga se pustiti nazad do Oltara. Povratak istom stazom nikad
Premužićevom stazom do Gromovače
Vidik s Gromovače
nije atraktivan, no Premužićeva staza je toliko posebna da nikom nije bio posebno žao što se vraćamo istim putem. Nakon odmora u domu na Zavižanu krenuli smo sa spuštanjem do automobila, a usput smo na ulazu nacionalnog parka sreli i već spomenutu rendžericu Ljilju, koja nam je jučer prodala ulaznice. Na upit kako nam je bilo, rekao sam joj onako baš buntovno „Teta Ljilja, bila je magla, nismo vidjeli nikakvu životinju i sve biljke su bile pod snijegom. Mi hoćemo svoje novce natrag!“. Teta Ljilja se, naravno, nasmiješila i rekla da ćemo lovu dobiti drugi put. U Krasnom smo večerali nekakav preskupi „uljušak“, što god to značilo, te se vratili u Zagreb u pristojno vrijeme, prije devet. Sunce me opet opalilo i bio sam crven poput Polančeca. „Bolje crven nego smrznut“ rekoh si, te se umotah u toplu deku i zaspah odmah jer
Po snijegu dok nas sunce grije
Deni i ja kod Rossijevog skloništa
me Velebit totalno izmorio. Ovaj izlet mi se jako svidio unatoč iskustvu s mećavom, a i dobro mi je došlo „izviđanje“ terena za neki drugi posjet Zavižanu u vlastitoj režiji. Jedino mi je bilo žao što smo prekasno došli, pa nisam stigao otići u Spunk na koncerti srpskih garažnih punkera Concrete worms, u kojima svira bas i pjeva moja dobra poznanica Dragana. Jednom sam kupio na distribuciji na Monte Paradisu njihov cd koji nije radio, pa mi otad u znak isprike šalje novi materijal kad god nešto izdaju. „Ma izdali smo jedno 400 komada, al nešt se sjebalo pa nijedan ne radi. Nema veze, sve je to pank!“, rekla mi je bezbrižno. 95
UČKA I ĆIĆARIJA „Jedini način na koji možemo uistinu upoznati planinu i doživjeti je, jest to da se u nju zaputimo sami.“ Reinhold Messner, alpinist
Bio je produljeni vikend radi uskršnjih blagdana, pa sam ga namjeravao efikasno iskoristiti. Dakle, zabavno-rekreativni program počeo je u petak uvečer, kada sam došao u pankerski podrum ekipe s Remize. Ondje sam zatekao Hanzla kako napikava neke melodije na basu, a Kekec palicama (suvenir s koncerta Gewapend beton) udara po kantama od fasadne boje. Pokušavali su odsvirati nešto od SNFU, čak im nije loše ni išlo. Nakon što se skupila sve ekipa, čoporativno smo krenuli prema Močvari, gdje se održavao koncert od dragih nam Abergaz i No more idols. Dijelić atmosfere iz slavnog podruma Na Abergaz smo zakasnili, pa nismo ni ulazili unutra već smo cugali vani i komentirali zagrebačke pankerice, slažući se kako su neke od njih ljepše od proljeća (jednu imam na poslu na desktopu – bez brige, punoljetna je). Kad su počeli svirati No more idols bila je skoro ponoć, pa je ekipa ušla unutra. Ja? Ja sam ostao vani sa Stripijem iz Tuzle, nismo se dugo vidjeli pa smo malko popričali i dovršavali veliki pakung Lowenbrau piva koje je ekipa ostavila. Dakle, nisam ulazio jer sam poput Pepeljuge, nakon ponoći, morao otići s plesa. Gospodin otac me pokupio autom kod Nacionalne biblioteke i odvezao na kolodvor, skupa sa stvarima koje mi je ponio. Naime, bilo bi smiješno da dođem na koncert s hrpom planinarske opreme. Svukao sam se iz pankerskog ruha u planinarsko, ušao u bus za Rijeku i krenuo u avanturu po Istri. Išao sam solo, jer nikog nisam uspio privoljeti da mi se pridruži, a i ljudima je bio problem radi uskršnjih blagdana, obiteljskih ručkova koje ne smiješ propustiti Izlazak sunca nad Kvarnerom i sl. Dakle, na riječki kolodvor sam stigao oko 4 ujutro. Volio sam riječki kolodvor jer je uvijek živahan i pun ljudi, a ljetos smo ondje imali ludi provod nakon koncerta dragih nam kalifornijskih punk legendi NOFX. Kolodvor je bio takav i sad – pun klošara, kurvi, narkića, dilera i riječke mladeži koje je stajala u redu za najmasniji pizza cut u zemlji. Uzeo sam jedan, te sjeo u bus za Brseč (malo mjesto podno južne Učke). Kreten od konduktera mi je prisrao što sam ruksak stavio na sjedalo. „Kako možeš ruksak na sjedalo?!“ upita me strogo pun snebivanja. „Pa lijepo, došao sam i stavio ga!“ odgovorih majmunu, koji se poslije legao punom dužinom na prednje iza vozača, a na suprotno stavio noge – u cipelama! Glavno da on meni ide srati za ruksak… Ah, 96
odavno sam naučio da su autobuseri posebna sorta ljudi. U Brseč sam stigao u 5 ujutro, vani još mrkli mrak, pa sam legao na klupicu, odrijemao i čekao da se razdani. Bio je travanj,
Učka
unatoč toplim danima noću je još bilo hladno. Čim je svanulo, u 6 ujutro sam započeo uspon na Sisol. Sisol je najjužniji vrh Učke (833m), a donde mi je trebalo točno dva sata. Uživao sam u pogledu na Kvarner, sunce je izlazilo i stvaralo predivne vizure, dok se u tišini čuo cvrkut ptica i brujanje motora trajekta koji povezuje Cres i Brestovu. Priroda se budila, pa mi se neka polusnena ptičurina skoro zaletjela u glavu dok sam prolazio kraj grmlja u kojem je obitavala. Začuo sam i čudne zvukove neke živine, nemam pojma što je bilo, ali viknuo sam par puta i urlikanje je prestalo. Divlje svinje nisu bile, medvjedi također, ma tko zna… Možda su me hobiti zajebavali glumeći divlje zvijeri. Našao sam se nakon sat i pol strmog uspona na vrhu grebena odakle se odvaja staza lijevo za Sisol, a desno za Vojak. Dakle, ostavio sam ruksak u blizini fascinantog velikog kamenog otvora u stijeni, te krenuo sav poletan krševitim terenom prema vrhu. Teren je atraktivan i zanimljiv, jer se cijelo vrijeme pružaju pogledi s jedne strane na Kvarner, a s druge na predivnu Istru. Bio sam oprezan jer je navodno Sisol veliko stanište poskoka, srećom nisam susreo nijednog. Slikao sam se
Okno u stijeni
97
na vrhu, udario žig i vratio do raskršća gdje sam ostavio ruksak. Teško sam uzdahnuo pogledavši na udaljeni najveći masiv Učke, jer ondje sam do popodneva trebao stići. Krševitim terenom nastavio sam u kontra pravcu grebenom Učke na sjever. Usput sam prošao vrh Šikovac (780m), koji je poput Sisola obilježen markantnim stijenama koje se obrušavaju prema Istri. Usput sam imao nekoliko susreta s divokozama – nije bilo šanse da ih slikam, no
Sisol
Autoportret pri vrhu Sisola, pogled na Istru
bilo mi je nevjerojatno kojom sigurnošću bježe od mene u provaliju. Teren kojim sam hodao bio je težak, djelomice zarastao, no dobro markiran (iako se ponegdje markacije gube pa sam malko lutao tražeći put). Djelomično staza ide i po makadamskoj cesti, tako da sam bio zaštićen hladom. Iako je vrijeme bilo sunčano, sunce je često bilo zaklonjeno oblacima pa nije tuklo kao što sam se pribojavao. Napredovao sam sigurno, prema planu. Došao sam i na lijep vrh Kremenjak (827m), odakle se put nastavlja na područje Vela ravan. Riječ je o predivnim zelenim livadama prošaranim bijelim kamenjem, a ondje sam se pomalo iznenadio ugledavši konja. Pratio sam ga, a on me spazio i prokaskao iza brda. Približio sam se opet i Konji vidio čitavo krdo, bili su to divlji konji sa ždrebcima. Približio sam im se skroz, jedan se iskesio pa sam ih lijepo pozdravio i otišao, iako sam došao u napast da pogladim ždrijebe. Ponudo sam ih i kikirikijem, no nisu bili zainteresirani. Ne bi bilo pametno da dobijem kopitom u glavu, pa sam ih ostavio i nastavio dalje za vrh Brgud (907m), podno kojeg je smješten nekakav ranč lovačkog društva. Inače na samom Brgudu nalazi se Marijin kip (da, ona koja je rodila Isusa, da ne pomislite na neku drugu), te kameni stl s dvije lijepe klube. Mjesto je savršeno za piknik! U blizini ranča kraj kojeg sam prošao nailazim na tablu „Dobro došli u park prirode Učka“, te parolu „Budi sretan ča moreš uživat ovi lepi kraj, zato ga čuvaj!“. Zaista, dionica današnjeg puta zaista je bila prekrasna, a još mi je podosta ostalo do Vojaka.
Blizu vrha Učke
98
Doduše, netko se gadno zajebavao dok je pisao na putokazima kako od Sisola do Vojaka ima 4h, jer meni je trebalo gotovo 8. Nisam trčao, slikao sam, odmarao se, ali daleko je to od 4 sata koliko je predvidio manijak koji se inače vjerojatno bavi brdskim maratonom.. Sve više sam se približavao masivu Učke i najvišem vrhu. Uskoro sam u podnožju masiva došao do ljupkog sela Mala Učka, s mnoštvom napuštenih kućica obraslima u šipražje. Bilo je ovo veće selo, dok ga fašisti nisu zapalili u drugom svjetskom ratu. Inače većina područja kojim sam danas prošao Ekipa zadužena za ritam nekad su bile krčevine i obradive površine – danas je na mnogo mjesta niknula šuma, a na to prošlo vrijeme podsjećaju ruševni suhozidi koji odaju neku pomalo sablasnu atmosferu, Neki prikaz apokalipse, rekao bih! E, nakon Male Učke počinje živa muka –onako premoren, s ruksakom od 15kg u kojem sam nosio stvari za 3 dana, započeo sam uspon na Vojak. Išao sam polako, korak po korak, stenjući i uzdišući. Iako sam bio u dobroj kondiciji, težak ruksak me ubijao. Nakon 40 minuta uspona došao sam na prijevoj gdje se jedna staza odvajala za Suhi vrh (1333m). Ostavio sam ruksak u grmlju i lagano poput divokoze prošetao do vrha i nazad, što mi je oduzelo pola sata. Ni po čemu poseban vrh obrastao šumom, al ajde da ga posjetim kad sam već tu. Uzeo sam ruksak i ponovno stenjući krenuo livadama južnog vršnog grebena Učke prema Vojaku. Odjednom začujem vesele glasove, te iza jednog zavoja vidim na livadici nekoliko mladih s Roberta na Vojaku - početak ožujka gitarom. Pozdravim ih, a oni me sažalno gledaju. Nakon što sam već odmakao dvadesetak metara, okrenem se prema njima i viknem majstoru s gitarom „Prijatelju, ajde daj mi malo ritma da me ponese!“. Momak je odmah počeo prebirati po žicama neku živahnu melodiju, koja me ubrzala za otprilike 2%. Evo me i na Vojaku (1339m), najvišem vrhu Učke. Bio sam ovdje prije dva i pol mjeseca s HPD Matica. Bio je to jedan lagani izlet – autobusom smo došli sve do doma na Poklonu (992m). Bila je veljača i vrijeme je bilo predivno, dan je bio sunčan pa nam jakne nisu ni trebale. Šumskom stazom Veliki Planik pokrivenom tankim slojem snijega penjali smo se do vrha Vojak . Greben koji vodi od repetitora do kule bio je lijep pod snijegom koji se sjajio pod suncem, a pogled fantastičan! Dolje kod Rijeke more se spajalo s izmaglicom 99
iznad koje je izvirivao Cres i južni vrhovi Učke, dok je na zapadu pucao pogled na predivnu Istru. Na vrhu smo se zadržali gotovo sat vremena, a bilo je ondje i drugih ljudi osim naše grupe – neki su bili totalno raspjevani i rasplesani, dok smo mi uglavnom u miru radili lijepe fotke i sunčali se. Nakon ovakvog izleta slijedi kvalitetan provod, pa nas je vodič Renato odveo u konobu Maretina u Viškovu, gdje smo se na nevelike novce najeli morskih plodova. Danas je Učka je djelovala pomalo pusto. Na brzinu sam napravio nekoliko fotki s kule, gdje je bila neka stara Austrijanka s mužem i zabrinuto me pitala da li mi je hladno. Hladnoća mi je bila zadnja na pameti, jer bio sam crknut! Jedva sam se dovukao do Poklona nakon gotovo 12 sati hoda, onako korak po korak - nikad stići! Dok sam domaru rekao kojim putem sam došao, iznenadio se. „Znaš, jako malo ljudi ide tim putem jer je dug i težak, pa je i staza zarasla. Pij čaja, nič ne moraš platit!“ rekao je nasmiješeno. Pio sam čaj, večerao i legao u krevet čim je pao mrak. Sutradan sam ustao u 6 (nakon 9 sati sna), te se spustio prema Lovranu u potrazi za vrhom Knezgrad, koji je kontrolna točka HPO. Naravno, zajebo sam se kod jednog križanja i popeo se na susjedni Lužinski brig (612m), odakle puca predivan pogled na Kvarner i Učku koja se nadvija nad njime. Usput sam vidio tragove nekih životinja, mislim da su srndaći ili jeleni, a jednog od njih sam ugledao u grmlju. Ispustio je neki zvuk i pobjegao, a bilo je prekasno za bilo kakvo slikanje jer su te životinje prebrze. Jedan tren ga vidiš, drugi tren samo čuješ udaljavajući topot kopita. Ako životinje bježe – kamenje ne bježi, tako da sam fotkao uklesan u kamen tekst posvećen borcima NOB-a koji su se skrivali u šumi.
Pogled s Planika na Učku
Korita - biser Ćićarije
Nije bilo šanse da dalje tražim Knezgrad, pa sam se vratio na Poklon, sav u znoju jer sam morao svladati 300m visine. Odlično mi je legla Fanta u restoranu koji se nalazi pokraj doma, nakon čega sam se spakirao i krenuo za Ćićariju. Nakon dva i pol sata po makadamskoj cesti koja vodi od doma na Poklonu došao sam podno najviših vrhova Ćićarije, a to su Veliki Planik (1272m) i Mali Planik (1265m). Cesta je lagana za hodanje, nema strmih uspona do pred sam kraj, a prolazi dijelom kroz šumu, dijelom kroz zanimljive livade. S vrhova se pruža odličan pogled na masiv Učke odakle sam došao, te na brda i vrhove Ćićarije, koju ću obići u naredna dva dana. Nakon žigosanja i odmora spustio sam se s Velikog Planika vrlo lijepom stazom do planinarske kuće na Koritima (prvo sam se popeo na Mali Planik jer je do njega bilo 10 minuta hoda). Staza kojom sam prolazio ide
Korita s vrha Brajkove stijene
100
kroz šumu, a okružena je stijenama i kamenje najrazličitijih oblika. Imao sam osjećaj kao da hodam nekom predivnom prirodnom galerijom i gledam umjetnička djela, čak bih usporedio stazu s velebitskom Premužićkom po ljepoti. Inače, mjesto je dobilo ime po drvenim koritima poslaganim u nizu na izvoru podno stijene Brajkovog vrha. Ostavio sam ruksak u planinarskoj kući kod ljubaznih domaćina, koji su se trenutno bavili talijanskim biciklistima. Ti Talijani bili su jedini rekreativci koje sam sreo – inače uopće nije bilo drugih izletnika zbog uskršnjih blagdana. Eh, šta ti je religioznost! Sjedit doma i žderat, unatoč lijepom danu i suncu koje mami da izađeš van! Nakon toga sam se popeo se na Brajkov vrh (1110m), odakle se vide Korita iz zanimljive perspektive. Čitava lokacija izgleda prilično romantično i bajkovito, pa sam se bavio mišlju da ujutro dočekam ovdje izlazak sunca, možda i Moj bivak s 5 zvjezdica ulovim fotićem neku životinju koja dođe piti vodu s izvora… Spustio sam se natrag do doma usput susrevši crnu zmijurinu (crni gad), te se popeo na pola sata udaljeni Županj vrh (1138m), kontrolnu točku HPO. Ondje sam našao bijeli ručnik koji je netko drmnuo iz hotela – još je mirisao, dakle ukraden je nedavno, a izgubljen danas. Uzeo sam ga, poslužit će mi! Kratko sam uživao u pogledu, ležao na travi, te nakon obavljenih formalnosti spustio se u dom. Ondje su me ljudi iz PD Glas Istre (koji vode dom) ljubazno opskrbili toplim čajem, kolačima i bananama. Naime, morali su otići i zaključati kuću, tako da sam morao noćiti vani. Ubrzo sam našao savršenu lokaciju za „bivakiranje“ – nadstrešnicu grilla! Uzeo Dobro ti jutro, predivna Istro! sam i stari madrac iza kuće namijenjen otpadu. Pojeli su ga miševi i bio je suh, nadao sam se samo da nitko više u njemu ne živi. Preko madraca sam stavio veliku vojnu kabanicu (Hrelić, 20 kn) i vreću, zapalio vatru da mi bude toplo, večerao, grijao se toplim čajem i uskoro išao na spavanje. Tijekom noći je sve više zahlađivao pa sam se budio kako bih se dodatno obukao, imao sam čak rukavice i kapu. Stavljao sam i nova drva na vatru, ne samo radi topline, već i da budem sigurniji ukoliko doplazi neka živina. Tog dana vidjeli smo lisicu koje se vrzmala oko doma, čak sam je uspio uslikati. Kasnije su mi rekli da su se na Ćićariju vratili vukovi i kolju ovce – e, meni ipak nisu došli pričati priče za laku noć. Bio sam umoran, ali ne jako jer današnja tura iznosila je samo 6 sati Pogled s Orljaka na Lanište hoda, a čak nisam ni ruksak morao stalno 101
tegliti na leđima. Uspio sam zaspati uz pucketanje vatre, te se probudio dok je svitalo. Nisam imao pojma koliko je sati jer mi se još jučer ujutro ispraznio mobitel na Poklonu. Nije me bilo ni briga! Signal je slab, a u blizini su tri odašiljača pa mobitel vuče signal malo od jednog, malo od drugog, pa se puna baterija se isprazni u roku od nekoliko sati. Ugasio sam vatru na grillu, spremio madrac gdje sam ga i našao, spakirao se, te otišao na Korita da s izvora napunim plastične boce vodom. Voda je hladna, pitka i odlična – bio sam spreman za nastavak avanture. Išao sam prema zapadu Ćićarije i novim lokalitetima- prvi od njih bio je vrh Orljak, do kojeg sam lako došao. Put ide širokom stazom kroz šumu, a ubrzo dolazi do
Napuštene stare kuće u Trsteniku
Žbevnica
veprinačke ceste. Makadamskom cestom hodao sam nešto više od kilometar i pol, odakle me dobra markacija odvela u šumu u kojoj započinje uspon. E, taj dio puta izgleda kao nekakva malena džungla – totalno divlje i zapušteno, iako prohodno. Ubrzo sam se našao na vrlo atraktivnom vrhu obilježenom trometarskom batinom zabodenom u hrpu kamenja. Orljak (1106m) je lijep vrh s kojeg se pruža pogled svuda unaokolo, pa sam samo raširio ruke poput Mate Miše Kovača na koncertu i pomislio „Dobro ti jutro, predivna Istro!“. Bilo je dovoljno to reći u sebi, nema potrebe da urlam ko Tarzan. S divljenjem sam gledao udaljeni Planik, te Vojak, a nazirali su se i Sisol i Šikovac na jugu. Na zapadu se vidjelo veliko travnato brdo – bila je to Žbevnica, moj konačni vrh u ovoj trodnevnoj turi. Na vrhu Orljak vidio sam i oznaku kontrolne točke Istra trekking tour, na kojoj je sudjelovao i moj kolega s faxa, stanoviti Zvonimir Roža koji mi je za ovaj put posudio kartu Učke, koja mi je mnogo pomogla. Tip iz doma na Koritima mi je rekao da su trekkeri prošli pokraj doma koji je također bio kontrolna točka, a bilo ih je čak stotinjak. S Orljaka sam trebao sići u selo Račja Vas i tu su počeli problemi. Ubrzo sam izgubio markaciju i stazu. Inače je pravilo da se vratiš do zadnje markacije i probaš naći pravi put, no nije mi se dalo. Šuma kroz koju sam hodao nije bila gusta i lako sam išao u smjeru Račje Vasi, s ciljem da se spustim na cestu. Nisam bio jedini izgubljen – po lišću sam vidio mnogo tragova, valjda od trekkera koji su dan prije također izgubili stazu ili tražili kraći put do Orljaka. Ubrzo sam kroz šumu ugledao čistinu s koje se pružap pogled, pa rekoh, ajde idem do tamo da vidi gdje sam radi lakše orijentacije. Bogme sam imao što vidjeti – bio sam na vrhu nekakvih stijene koje su se strmo obrušavale prema dolje, a vidjela se cesta i selo Lanište. Okej, idem dalje prema zapadu Simpatičnomjesto za držanje stoke šumom i spustit ću se na cestu dok naiđem na 102
pristupačniji teren. Nakon nekoliko stotina metara počeo sam pust strmom padinom, pridržavajući se za stabla. Na jednom dijelu naišao sam na šipražje i obukao šuškavac da se ne izgrebem i ne poderem majicu, ali ubrzo sam izletio na veprinačku cestu. Laknulo mi je što sam brzo riješio problem bez ikakvih posljedica, te sam se sigurnim korakom zapustio u Račju Vas. Vrijeme je bilo sunčano i toplo unatoč kišnim prognozama, pa sam uživao. Pogledao sam gore i vidio impozantne stijene Orljaka, na čijim sam vrhovima maločas bio.Do Račje Vasi sam došao začas, poslikao spomenik palim partizanima i krenuo dalje. To mi je bio novi hobi fotkanje antifašističkih spomenika i spomen ploča i u tome sam baš uživao. Kod jedne kuće sam susreo ljude koji su me ponudili hranom i vodom – no imao sam sve i žurio sam dalje. Konačni plan bio je stići u Buzet u 5 popodne, odakle sam imao autobus za Rijeku. Ubrzo sam se našao u selu Rašpor, gdje sam slikao veliki spomenik palim partizankama koji sam također slikao. Iz Rašpora vodi staza na vrh ponad sela (Gomila, 1027m), no nisam imao vremena ni volje za uspon. Odlučio sam napraviti odmor u idućem selu – Trstenik. Slikao sam spomenik palim borcima i sreo nekog dedu, koji me pozdravio i pitao zašto slikam spomenik. Rekoh, takav mi je običaj. Stare kuće u Brestu Sjeo sam u hlad na klupu i počeo jesti, a deda mi se pridružio. Pogledao je u nebo zamišljeno i krenuo s pričom „Bilo je to 1943., kad je Romelova divizija došla u Istru…“. Sa zadovoljstvom sam jeo, a on mi je pričao partizanske priče koja inače obožavam slušati. Pogotovo sočne detalje koji mi apsolutno ništa ne znače u životu, npr. tko je koga izdao, koliko je ljudi u kojem selu streljano, koja je brigada imala manjak puški, a koja manjak metaka i sl. Slične priče mi je pričala pokojna prabaka iz Komiže na Visu. Zadržao bih se i puno dulje da sam imao vremena, no morao sam dalje. Deda me uputio na Žbevnicu nemarkiranim putem preko neke livade, a s obzirom da u starog partizana imam itekakvo povjerenje, kročio sam junački preko stazom preko polja. Ispred mene je lepršao neki leptirić i odletio naprijed, valjda da kaže Žbevnici da uskoro dolazi neki ludi mali koji slika po selima Ogromna stara lipa pred crkvom u Slumu partizanske spomenike. Ne znam da li je lijepa Žbevnica (1014m) očekivala moj dolazak, ali prišuljao sam joj se s leđa – malo divljom stazom, malko cestom, malko livadom. Krajolik je bio totalno nekako alpski, ali opet uz neku posebnost svojstvenu samo ovom kraju. Vidik s vrha bio je fantastičan – gledao sam cijelu Učku od najjužnijeg vrha odakle sam prekjučer krenuo, pa masiv s Vojakom, pa Planik, Orljak… Predamnom su seprostirala bezbrojna brda, koja sam prehodao u posljednja tri dana- Žbevnica je bila zadnji vrh na tom pohodu, ali ne i konačni cilj. Bio sam zadihan i umoran, želio sam samo čim prije doći do Buzeta, da u birtiji u miru popijem Favorit pivo i nazovem doma prije nego li moji u panici nazovu GSS jer se nismo čuli dva dana. Počeo sam lagani spust prema planinarskoj kući Žbevnica, koja je bila zatvorena. U taj 103
čas nebo se zacrnilo i počela je grmljavina na vrhu. Izgleda da sam se maknuo otamo u zadnji čas, a krenuo sam dalje da čim prije stignem. Došao sam u selo Brest, gdje su neki lokalci na klupici ćakulali kako kiša neće pasti, nego samo oblaci prolaze. Oni imaju veća iskustva s meteorologijom na ovom području od mene, pa sam usporio korak – čemu da jurcam ovako mrtav umoran? Danas sam hodao gotovo 7 sati, a čeka me još 3 sata spuštanja u Buzet. U Brestu sam slikao spomenik palim borcima i prošetao kroz to maleno selo. Poput Trstenika, Rašpora i račje Vasi, i rest je bio jako simpatičan, ali uličice su bila obavijene nekom tugom i depresijom. Mnogo lijepih kuća (neke i prave male vile) bilo je napušteno, dobar dio starijih zdanja bio je urušen. Neki deda me uputio na stazu koje se spušta drito u selo Slum, koje sam želio posjetiti zbog ogromne stare lipe. Nakon sat vremena došao sam u Slum, sličan Brestu. Stara lipa pred crkvom bila je baš divovska, ali ispucalog, šupljeg debla. Iskoristio sam priliku da se slikam u drvetu, te sam krenuo s obilaskom sela. Stara škola, stara upravna zgrada, stare kuće.. Gotovo sve napušteno. Ondje više gotovo nitko ne živi, tek par ljudi ima vikendice. Slikao sam spomenik partizanima i grafite po školi. Na zidovima su još uvijek ponosno
Pazinska mladež u akciji "Marš na Učku!"
Koncert u sklopu akcije "Marš na Učku!"
odolijevale zubu vremena parole poput „Slava palim borcima!“ i „Živjela narodna vlast“, te „Hoćemo Tita“. Iz Sluma sam se zaputio na buzetsku željezničku stanicu, do koje mi je trebalo nešto više od pola sata. Staza je dobro utabana i markirana (uspio sam dvaput krivo skrenuti, ali nisam otišao predaleko), a na jednom dijelu vidio sam i veliku kamionsku kabinu usred guste šume. Tko god da je ovamo dovukao to smeće, svaka mu čast na trudu! Usput sam tokom ovih dana pokupio nekoliko limenki, zgnječio sam ih da mi ne zauimaju mjesto u ruksaku i bacio ih dok sam došao u grad. Nezamislivo mi je da netko može bacati smeće po šumi. Inače, Klub mladih Pazina organizira svake godine eko akciju „Marš na Učku“ – pazinski pankeri, skinsi i ostala mladež hodaju brdima skupljajući smeće, a nerijetko na svojim pohodima organiziraju i koncerte. Svaka im čast, šteta da više ljudi nije tako osviješteno. Staza me nakon nekog vremena dovela do željezničke postaje Buzet – s postaje se vidi čitava buzeština kao na dlanu, a onda me u sanjarskom raspoloženju prekinuo ružni Eto, smajli potječe iz Buzeta mali đukac koji mi je režući htio pokazati da sam na njegovom teritoriju. Navalio je na mene, pa onda ja na njega štapom. Navaljuje on i ja uzmičem, navaljujem ja i on uzmiče. Borba je trajala kratko vrijeme, uglavnom iza ugla je došla još jedna đukela kao pojačanje pa sam se odlučio na konačno povlačenje. Željeznička 104
postaja je kontrolna točka IPP (istarski planinarski put) pa sam ondje udario žig. Inače, cijela dionica puta kojim sam prolazio u posljednja tri dana spada u IPP i odlično je markirana (osim mjestimice, valjda se dečkima nije dalo). Od željezničke stanice do Buzeta imao sam još pola sata klipsanja, prošavši usput dva sela. Počela je škrapati i lagana kišica koje ma nije smetala. Stigavši na buzetski autobusni kolodvor, izuo sam se, presvukao i uvalio u naslonjač kafića. Naručio sam zasluženi Favorit i čekao autobus, koji nije došao. „Jebi ga, a trebao je doći, ne znam koji su ga kurac otkazali..“ rekao je tip na blagajni. Dao mi je da nazovem svoje doma, a usput mi provjerio i bus s 15 km udaljenog lupoglavskog kolodvora, odakle sam mogao loviti večernji bus iz Rijeke za Zagreb. Bilo je 18h, a bus iz Rijeke kreće u 22.30. Dakle, imam negdje 4 sata vremena da ulovim stop, netko će valjda stati. Otišao sam na cestu za Rijeku, skinuo ruksak, podignuo palac i krenuo sa stopiranjem. Bilo mi je teško stajati jer su me boljela stopala nakon tri dana nošenja gojzerica. Iako je promet bio gust nije mi nitko htio stati, valjda zato jer sam ružan ili toliko smrdim da se to osjeti i u autu koji juri kraj mene.. Nebrojeno puta sam stopirao po Podravini i često mi se desilo da mi stanu upravo ljudi koji me odnekud poznaju. Ovaj put sam u nepoznatom kraju.„Nitko me ovdje ne zna…“ živčano sam mislio, planiravši neko spavanje na buzetskom autobusnom kolodvoru, propuštanje riječkog autobusa, a nervozno sam i mislio kako neću sutra stići na posao. Sunce je zalazilo, te osvjetljavalo impozantne stijene Ćićarije. Iza tih stijena su još dva brda pa onda tek Žbevnica, koja se unatoč svojoj visini iz Buzeta ni ne vidi. Nakon sat i pol muke zaustavio se jedan auto. „Idete li prema Rijeci?“ pitam, a dvije face iznutra nasmiješeno su me gledale – što od iznenađenja, što zbog toga jer sam im valjda izgledao smiješno. Bili su to Ivan i Sandra iz Splita, nisam mogao vjerovati! Ivan je moj rođak, Sandra mu je cura, a ovih dana boravili su u Istri radi penjanja. Oboje se bave slobodnim penjanjem i upravo su se vraćali s provoda po stijenama kanjona Mirne. Nismo se vidjeli godinu i pol dana, pa smo se prvo izgrlili, a onda se povezli prema njihovom apartmanu kod Roča. „Inače ne stojim stopistima, no vidim ja neki tip s ruksakom uz cestu ko odmetnik, a ono moj rođak!“ kaže mi Ivan dok smo pili pivce kako bi nazdravili svečanom, a zatim me odvezao u 10 minuta udaljeni Lupoglav. Dalje je sve bilo prema rasporedu- iskrcao sam se kod željezničkog, te na putu prema autobusnom kolodvoru slikao jedan partizanski spomenik. U fast foodu pojeo sočni cheeseburger, te u 22.30h. krenuo busom za Zagreb. Ondje me dočekao gospodin otac, a po dolasku doma uslijedilo je dugo željeno tuširanje i odmor u vlastitom krevetu. Dojmovi na kraju? Ima ih mnogo, ali citirat ću grafit koji sam fotkao u Slumu: „Najljepša su brda, ostalo su igrarije – pozdrav s Ćićarije!“.
Pogled s ćićarijskih stijena na Buzet
105
KAOS, ROMANTIKA I SMRT "Zašto umiru ljudi, a ne nepravda?" Davor Hranjec
Vikend je započeo putovanjem u Koprivnicu – išao sam u Kuglu na koncert najdražih mi koprivničkih punk rock junaka zvanih Overflow, koji su baš tu večer prezentirali novi album „Hit me“. U vlaku sretoh Tanju s košuljama, putovala je doma za Ludbreg s nekom zgodnom frendicom iz Zadra. Bio je to petak baš za dobru svirku – bio sam skroz dobro raspoložen, unatoč tužnoj vijesti da je to jutro u 53. godini od raka umrla legendarna Poly Styrene, pjevačica kultnog benda X ray spex koji smo obožavali svi mi koji se ložimo na girl punk. Poly Styrene nikako ne bi željela da zbog nje cmizdrimo, tako da smo večer nastavili prema planu: dakle, zacugavanjem na stepenicama Kuglane, očekujući prve taktove muzike na koje ćemo se masovno nagruvati prvo na ulaz, pa onda u prve redove. U prvim redovima kaos, skakanje, znoj, bezuspješno upucavanje jednoj Aleksandri, atmosfera do usijanja i frontman Žika koji je ponosno rekao da je najljepši posao na svijetu biti pjevač ovog odličnog benda. U prvim redovima mnoštvo poznatih lica – nema vremena ni mogućnosti za razgovor – samo stisak ruke, osmijeh i zajedničko pjevanje poznatih hitova. Nakon koncerta uslijedio je bolan afterparty u režiji malog Lučana, koji je nabavio odnekud bocu viskija pa me napio do te mjere da sam ujutro s nekoliko promila došao u Zagreb i bio uvjeren da sam u Kninu. U tu glupost nije me mogao razuvjeriti ni kondukter, nego sam morao sam izaći iz vlaka i uvjeriti se da sam zbilja u metropoli. Čak sam bio u dilemi - da li sam u Kninu ili Gračacu? Nakon buđenja prekopavam džepove i nađem kartu koju mi je kondukter napisao u vlaku, iako sam imao povratnu u džepu. Dakle, ode 50 kn na glupost… Overflow u Kuglani
Bila je subota, lijepo vrijeme, stvoreno za druženje! Vida u bendu Schizoid wiklers Uskoro će doći ekipa i idemo u Pogon na Kalashnikov, meni mnogo drage talijanske punk rock romantičare. Palim doma komp da pregledam mailove i jako me rastuži Dejan Tkalec, stari frend iz Koprivnice. „Znaš za onu bolesnu curu Vidu o kojoj često pričaš? Sinoć je preminula…“. Očekivao sam tu vijest, ali ne danas. Iako je Vida bila na rubu, bila je toliko uvjerena u svoje ozdravljenje da smo je svi bodrili, znani i neznani. Svi smo željeli da uspije. Vida je bila sva vražja, a ko vrag bolesna. Bila je glasna, dok je bolest Jedna od posljednjih Vidinih fotki
šutjela. Vida je brbljala, a bolest je šutjela. Vida 106
se zezala, pjevala i plesala, a bolest je šutjela. Vida je rekla da će pobijediti i da je ništa u tome neće spriječiti, a bolest je kurvinski i dalje šutjela. A onda, jednog dana, bolest je samo rekla „Vida, vrijeme je, idemo...“ I nema više naše Vide. „Dan je kao i svaki drugi, a zapravo uopće nije.“ , napisao je netko u komentaru na njenom blogu . Svi ćemo mi umrijeti jednog dana, a dotad, prisjetit ćemo se cure koje nas je oduvijek najjače inspirirala svojim tekstovima na blogu „Humor, a ne tumor“. Napisala je u jednom od zadnjih tekstova „I bude teško, jako teško…al onda samo pjevam ko neka sirena nananana samo da ne čujem bol, da ne čujem glavu i loše….i pjevam brzo će proći, oće proći proći i novi dan će doći…pa vičem zločeste noge, i leđa, glava sva je plava i zločesta bol. i neću vam pisati o tim užasnim stvarima, jer to ni ne morate znati i nadam se da nikad nećete….morate samo znati da vam je jako lijepo i ne smijete to zaboraviti.“ Katma, beogradski melodični crust Nećemo zaboraviti, draga Vida. Zato smo otišli na pivo i kobasice u pivnicu Medvedgrad, na koncert u Pogon gdje su sivrakli Katma, Kriva istina i Kalashnikov. Družiti se s predragim ljudima, uživati u predivnoj glazbi, plesati i žicati lijepu Milenu iz Kalashnikova glazbene želje, „Le luci di novebre“ za neka stara vremena i stara lica koja više ne izlaze. Kupili smo na koncertu majice da budemo lijepi i ploče da možemo doma slušati muziku i plesati, te pijani krenuli kući, sretni u proljetnoj noći, svjesni koliko nam je ovu večer lijepo i bajkovito
Milena iza Kalashnikov
Alessandro na rukama fanova
bilo. Poslije su još dugo kraj klupe na travi Matija i Toni ležali u fetus položaju i šaputali kojekakve samo njima znane stvari. Smijali smo se cijelu noć Vukres, Anton, Stipe i ja. Smijali smo se sami sebi i našim glupostima, uživajući u mladosti. Anton je pijan zaboravio kupljenu ploču Kalashnikova negdje oko Glavnog kolodvora, Stipe je pričao sa stupićima uz cestu, a ja sam u glavi vrtio film od cijelog koncerta koji me totalno očarao. Bilo nam je jako lijepo i nikad nećemo to zaboraviti.
107
BIJELE I SAMARSKE STIJENE „Samo pank - bez straha od posljedica!“ Jedna s ulice
Bio je ovo vikend prepun cirkusa koje ćemo pamtiti do kraja života. Eh oh, ajmo redom! U subotu je u Zagrebu nastupao Cock Sparrer, legendarni engleski punk (po meni više rock) bend omiljen masama još od davne 1972. Svibanjski koncert su mjesecima svi željno iščekivali, karte su se rezervirale čim su puštene u prodaju. Uspio sam sebe i Sabinu staviti na popis, tako da sam pare od ulaznica uložio u piletinu i ćevape za subotnji roštilj. Slagao sam ručak za 15-ak pankeroidnih prijatelja, svi smo bili odlično raspoloženi i veseli ko mala djeca. Prvo, od koncerta smo očekivali mnogo jer smo Cock Sparrer svi voljeli. Drugo, rijetke su prilike kad se vidimo svi skupa. Treće – bili smo gladni. Jedinu scenu napravio je vrckavi Matija donijevši lignju koju nije znao očistiti, a u tome mu je odbila asistirati i cura, inače Šibenčanka. Povrh sveg mesa s chilljem, pomfrita i šampinjona za vegetarijance, eto ispekli smo i mrtvu lignju, sve to skupa zalili pivom i bijelim vinom i onako preveseli krenuli na koncert u Boogaloo. Ondje totalno delirična atmosfera, stotine ljudi Kornjačica Isa, Matija i ekipa pristiglih iz cijele Hrvatske, mnogo poznatih frendova, naravno dok sam sa svakim nazdravio, već sam bio izvan galaksije duhom i tijelom. Vidjeli smo i moju bivšu curu Jelenu, koja je ugnjavila Sabinu pitanjem „Da li si me blokirala na fejsu?“, a ova joj odgovori da nije, nego si je obrisala fejs jer je traži policija zbog droge. Ja sam samo stajao iza, gledao tu predstavu i potrgao se od smijeha. Baš sam bio presretan i dobro raspoložen okružen sa toliko dragih ljudi. Koncert sam gotovo u Lobotomija u inspirativnom zanosu potpunosti prespavao, a probudila me na kraju Lea riječima „Diži se, bacili su suzavac“. To su bile najinteresantnije riječi koje mi je ikad neka cura rekla nakon buđenja, tim više ako to dolazi od basistice girl benda Dvajzdeka špeka, čiji sam fan i groupie. Lea mi je bila baš simpa, iako sam je se bojao nakon što smo se upoznali prije dvije godine. Bio sam uvjeren, ako je krivo pogledam, da mi može slomiti ruku bez problema. Iako nisam veliki fan Cock Sparrera, bilo mi je žao što nisam doživio izvedbu „England belongs to me“ i „Because you're young“, inače najdražih mi pjesama. Na kraju sam po izlasku s koncerta Bađo i pali ratnik Šime (nestao u pogu) bauljao pred Boogaloo, došao na parkiralište Hrvatske lutrije i zaspao u autu od frenda Morena iz Pule, koji je predložio ekipi s kojom je 108
cugao iza s ekipom oko prtljažnika „Ajmo ga pustit da spava, odvest sa sobom i nek se sutra lijepo probudi u Puli.“. U pola šest ujutro sam se još uvijek pijan iskobeljao iz auta, pozdravio Istrijane (Goran i Sandi iz Buzeta, Moreno i mala Barbi iz Pule) i Njemca Johannesa , te oteturao na kolodvor puštajući da me hladni jutarnji zrak razbudi. Iz kolodvorskog ormarića izvadio sam stvari pripremljene za planinarenje, te krenuo pred Lisinski, odakle nam je kretao autobus. Na kolodvoru nije bilo nikog poznatog, svi su već ulovili jutarnje vlakove ili spavali po grmlju i tuđim stanovima. Usput sam u dućanu kupio čokoladu za izlet i ostavio je na blagajni, a to sam skužio tek puno kasnije. Bus je bio pun ljudi, a samnom je bio frend Tomislav s kojim sam davnih dana studirao. Inače je skroz sportski tip i voli avanture, no na planinarenjima baš i nije bio, pa se Cock sparrer - kakav sam bio, slika je sjajna! zajedno samnom veselio ovom izletu u najljepši i najdivljiji dio Gorskog Kotara. Stali smo na nekoj benzinskoj radi wc-a, pa sam iskoristio priliku da se presvučem u planinarsku odjeću. Ionako me pola busa čudno gledalo jer sam doletio drito s koncerta. Čak sam bio i čist, s obzirom da su neki svjedočili mom performansu valjanja pred binom. Bus nas je iskrcao nakon Jasenka, te smo odatle krenuli makadamom prema planinarskoj kući na Bijelim stijenama. Prvo cestom, pa kasnije nešto strmiji uspon kroz šumu. Bio je predivan sunčan dan, baš smo bili svi veseli. Bile su i neke cure iz planinarske škole, odmah sam primijetio jednu koja izgledala kao slatki vilenjačić. Njena frendica me čudno gledala dok sam joj izjavio kako se volim zavlačiti u svakakve rupe, a njenom čuđenju nije bilo kraja dok sam pokušavao naći načina kako da se zavučem u jedno šuplje drvo. Na kući podno Bijelih stijena bilo je još planinara, pa smo se Tomislav i ja pred kućom na Bijelim stijenama malo odmorili i natočili odlične svježe pitke vode iz bunara. Sam vrh nalazi se desetak minuta od kuće, a penjali smo se u nekoliko smjena jer nas je bilo stvarno puno. S obzirom da je dan bio lijep imali smo odličan pogled svud unaokolo, za razliku otkad sam zadnji put bio tu (kiša, magla, bljak). Fotići su stalno radili, a i na vrhu smo dosta slikali. Zagledao sam se u stijene podno vrha i primijetio da je u njima moguće vidjeti svakakve vizure (poznati rimski vojnik). Ono što sam ja vidio uglavnom se svodi na neka čudna bića nalik alienima, u jednoj stijeni primijetih palmu, a u takvim masivima redovito se nađe i neka stijena nalik pimpeku. Spustili smo se Tomislav pri usponu na vrh
oprezno jer nekima je to bio prvi dodir sa 109
sajlom, a dok smo se mi spuštali, dolje je strpljivo svoj red na sajlu čekala mala planinarka u full opremi. Nakon toga smo krenuli VVihoraškim putem prema Ratkovom skloništu, usput
Vrh Bijelih stijena
se slikajući na svakom koraku. Unatoč teškom terenu nije bilo mnogo zastoja, a i moj Tomislav je bio oduševljen prelijepim vizurama. Vidjeli smo i poznate „prste“, a na dnu ponikvi naišli smo i na ostatke snijega. Negdje ga je bilo i po 3 metra, pa sam iskoristio priliku da se zavučem u jednu rupu i snijegu i baš mi je bilo super. Inače bili smo baš oduševljeni ljepotama Vihoraškog puta, jednostavno iza svakog ugla vidiš neku stijenu koja svojom ljepotom oduzima dah, preostaje ti samo da se primiš fotića i slikaš. Bile su mi super livadice između ogromnih stjenovitih zidova – kao stvoreno za neko romantično kampiranje! Nakon što smo prošli Bijele stijene i krenuli prema Ratkovom skloništu kroz šumu počeli su problemi: prvo, grupa se razdvojila. Bilo nas je oko 45 i teško je držati takvu grupu na okupu, a dio ljudi je i krivo skrenuo (i ja među njima), pa smo se vraćali na pravu stazu. Čista psihologija – ako netko vodi vjeruješ mu i uopće ne obraćaš pažnju gdje si i kamo ideš, samo hodaš. Drugo, vrijeme se počelo pogoršavati i dobrano je zahladilo. Bilo je oko pola 5 popodne i počele su prve kapi kiše. Naravno, kabanicu sam ostavio doma. Srećom mi je kolega iz grupe posudio šešir širokog oboda. Jest da je odmah promočio, ali bolje i to nego ništa. Bili smo kod Ratkovog skloništa, a plan je bilo preko Samarskih stijena doći na makadamsku cestu i Mala planinarka čeka red na uspon
lokaciju „trinaesti kilometar“ (raskrižje na makadamskoj cesti odakle se ide na Bijele, odnosno Samarske stijene), 110
gdje nas je čekao bus. Možda je bilo bolje odustati od toga i odmah ići prema autobusu koji je bio udaljen 15 minuta hoda, no od plana se nije odustajalo jer, kako smo shvatili vodiča, bus nas nije čekao baš na „trinaestom kilometru“ nego negdje drugdje i nemamo izbora. Grupa se nekako raštrkala (neki zaostajali, neki otišli naprijed (neki su se i odmarali u skloništu) i ostalo nas je svega desetak, pa sam otišao na čelo i vodio prema vrhu Samarskih stijena s obzirom da sam ovdje već bio i znao sam teren. Došli smo do odvojka za vrh, no uspon je zbog groznog vremena otpao, tj. većina je rekla da im se jebe za uspon. Ja sam se zaletio gore, sreo dvoje ljudi iz grupe koji su bili ispred nas, uzeo žig i spustio se. Šteta da ne odem kad sam čak 3 minute udaljen, a grupu sam ionako začas dostigao. Onda su zapravo počeli problemi. „Gle, boli me koljeno“, rekao je Tomislav s bolnom grimasom na licu, oslanjajući se o štapove.Znao sam da to neće biti dobro jer je pred nama bio spust od 40 minuta, a za one koji imaju problematična koljena to je totalna mora. Viknuo sam posljednjima iz grupe da ću ostati s frendom jer ima frku s koljenom i da ćemo biti jako spori, a Tomislav je ubrzo dvaput pao i koljeno mu je skroz „otišlo“. „Ne mogu dalje“, rekao je. Padala je kiša, hladni vjetar, smrkavalo se, a teren je bio jako strm, klizav i blatan. „Stari, moraš – sami smo, nema nikog ispred nas ni iza nas“. Hodao je polako napredujući centimetar po centimetar, a ja sam psovao sve živo zbog situacije u kojoj smo se našli. Bio sam čak u dilemi da ga ostavim i odem po pomoć, no odustao sam – nisam ga nikako htio ostavljati po ovom vremenu samog. Zvao sam vodiča da mu velim kako smo spori, a on mi je rekao je da idemo dobro i neka samo nastavimo. „Mi sad silazimo s vrha Samarskih i srest ćemo vas uskoro“ rekao je, jer bio je s grupicom od skoro dvadesetak ljudi. Došli smo do makadamske ceste nakon sat vremena mukotrpnog spuštanja po klizavom terenu. Nakon kraćeg razmišljanja odlučio sam da ne čekamo vodiča i ostatak grupe, već da nastavimo prema busu. Bila je to dobra odluka, kako "Prsti" na Bijelim stijenama
Zavlačenje u snježnu rupu
Vihoraški put
se kasnije pokazalo. Nakon pola sata došli smo do busa, a to je bio lakši dio jer nije bilo strmih nizbrdica i Tomislavu je s bolnim koljenom bilo puno lakše hodati. U bus smo došli totalno promrzli, tresao sam se i nisam osjećao ruke. Zamolio sam jednog tipa da me skine, a cure iz planinarske škole su se smijale. Vrhunac je bio dok sam ga zamolio da me primi za ruke da mi ih zgrije, te mu poput filmskog antijunaka Torrentea rekao „Nikakav pederluk, 111
samo me malko zgrijte da počnem osjećati prste“. Cvokotajući sam se uspio presvući u odjeću u kojoj sam bio sinoć na koncertu, te sam obuo suhe marte. Onda su me ljudi pitali „Jesi ti skinhead“ pa rekoh da nisam. Onda me jedna curica pitala jesam li panker, pa sam morao objašnjavati da sam bio sinoć na svirci i da zato imam sa sobom rezervnu odjeću prikladniju izlasku nego planini. Većina je imala manjak suhe odjeće, što i nije loše ako je riječ o mladim planinarkama koje su paradirale po busu oskudno odjevene (i mokre). Ubrzo sam došao k sebi, te smo zapodjenuli razgovor na temu „gdje je ostatak ljudi“. Bilo je gotovo sedam sati, vrijeme je vani bilo grozno, počeo je padati mrak, puhao je hladan vjetar, a Renato se s ostatkom grupe nije pojavljivao. Što im se dogodilo, pa kamo su mogli krivo skrenuti? Rekoh kolegama „Mogli su na osmicu koja vodi kroz divljinu Samarskih stijena, al to sigurno nisu“. Na kraju se ispostavilo da ipak jesu, te su donijeli krivu odluku: umjesto da se vrate, nastavili su naprijed. Kako je izgledao taj „izlet“ na Samarsku osmicu u sumraku i po nevremenu, ne želim ni pomišljati. Mi smo u busu čekali dva sata i lovila nas je panika, htjeli smo zvati Gorsku službu spašavanja, no nije bilo signala, tako da nismo mogli nazvati ni nekog iz grupe da vidimo što je s njima. Nakon dva i pol sata došao je netko iz grupe s nalogom da zovemo GSS jer je jedna planinarka kolabirala, te se brinu za nju i pokušavaju je utopliti dekama iz Ratkovog skloništa. Bilo je već 8, a djelomično nam je laknulo što bar znamo gdje su svi i da nitko nije teže stradao. Dio ljudi došao je i do busa. Bilo je očito da ćemo kasniti u Zagreb pa sam s jednim tipom iz grupe otišao pola kilometra niz cestu da ulovimo signal. Hodali smo po mraku ko telad i bili presretni dok je mobitel pokazao jednu spasonosnu crticu signala – taman da nazovemo doma i kažemo kako smo ok, te dolazimo debelo nakon ponoći. U međuvremenu je došao džip GSS i kola hitne pomoći, a stradalu planinarku su ubrzo „vratili“ među žive i doveli je do busa, pa smo mogli krenuti natrag doma. Na kraju svega, potrudit ćemo se da lijepe stvari zapamtimo, a iz ovih ružnijih izvučemo neke pouke. Iako sam iskusan planinar, ponekad i ja pogriješim oko procjene vremena i nošenja adekvatne opreme u skladu sa situacijama koje se mogu dogoditi. Ne treba biti pesimist i očekivati najgore, no ovaj pohod je pokazao kako i najmanje greške mogu stvoriti velike probleme. I to probleme koji su ovaj put, srećom, prošli bez većih posljedica.
Pogled s vrha Bijelih stijena
112
DINARA „Samo volja gorućih strasti može promijeniti sudbinu naroda, no strast može biti pozvana samo od strane onoga u čijim grudima vječno gori!“ Tea Lazar
Bio je petak 13. koji je tekao bez ikakvih nezgoda. Navečer sam otišao do ekipe s Remize, bila je topla proljetna večer, pa smo sjedili u dvorištu i pijuckali pivice. Matija je ponosno pokazivao svoju novu tetovažu benda The Pogues, dok su mu Hanzl i Robi konkurirali svojim ručno izrađenim tetovažama pomoću šivaće igle i tinte iz kemijske olovke. Prepričavali smo događaje od prošlog vikenda i koncerta Cock Sparrer, te polako krenuli prema Mediki. Tamo je bio nekakav antifašistički koncert, svirali su THGZ, Pasi, Dosta i Petnaesti Čeh. Iako se nisam namjeravao zadržavati, ipak sam kupio kartu i ušao na koncert. Ponesen dobrom atmosferom i medicom koju sam dobio od dvije Maje, švrljao sam od ekipe do ekipe jer se skupilo puno poznatih ljudi. Sretoh i bivšu Jelenu, koja je od ekipe dobila nadimak „Oficirka“. Nešto sam joj dobacio pa je popizdila i umalo smo se potukli, pa odoh doma da ne dopadnem šaka luđakinji. Eto, ipak sranje na petak 13.! Ionako me ujutro ranom zorom čekalo ustajanje jer je na planinarskom repertoaru ovog vikenda bila Dinara. Izlet je organizirala Matica, a vodič nam je bio mladi i simpatični Hrvoje. Grupa je brojala 28 kompaktnih ljudi, dok je jedna ženska „diskvalificirana“ jer je bila uvjerena da može na pohod u trenirki i tenisicama. Mi Ajmo na Dinaru! ostali krenuli smo livadama prema masivu Dinare, bus nas je iskrcao na nekoj makadamskoj cesti oko 11.30 odakle smo krenuli bespućem, neoznačenim stazama (tj. uopće nema staza). Iako su prognoze za vikend bile loše dan ja bio sunčan i vruć, a zanosni mirisi bilja s livade osjetili su se u zraku. Krenuli smo nekim kanjonom, da bi se kasnije provlačili kroz neku šikaru. Naš cilj bila je velika stijena zvana Samograd, nakon čega je cilj bio uspon na sam vrh Sinjal (1831m). Cesta s koje smo krenuli nalazi se na oko 400m nadmorske visine, tako da smo do kraja dana do vrha imali za svladati 1400m visine, te se na kraju spustiti 800m prema planinarskom domu Brezovac gdje nas je čekalo spavanje. Nakon muke po makiji i teškom terenu, po velikoj vrućini došli smo do vrha Samograd. Zaklonili smo se u hlad velike stijene i pijuckali vodu – nekako smo svi imali litru i pol, te su nam zalihe bile pri kraju iako smo prešli tek pola puta. Popeli smo se na Samograd i uživali u fantastičnom pogledu – s jedne strane s divljenjem smo gledali cestu odakle smo krenuli, a s druge strane pred nama je bio ogroman stjenoviti zid Dinare, na koju se trebalo popeti. Krenuli smo dalje lakšim terenom prema kuloaru koji vodi između dvije ogromne stijene. Ove stijene mogu biti raj za penjače, no nisu previše popularne zbog izrazito teškog pristupa - rijetko tko želi satima pješačiti da bi došao do stijene koja iziskuje još nekoliko sati uspona. Vidio sam da nešto gmiže ispred mene – smeđe, tanko s crnim šarama po sebi. „Poskok! Evo 113
Jedan prirodni prolaz u stijeni
Pogled s vrha Samograda
Detalj iz penjanja kroz kuloar
ovdje!“ viknuh, a oko jadnička se uskoro skupilo 15-ak ljudi s fotićima u rukama. Mali se smrznuo od straha, nije imao snage ni za psikne. Bilo ga je teško uslikati jer je bio u travi. „Izvadi ga van!“ veli mi neka cura. „Ma izvadi si ga sama van, boga ti!“ viknem na nju. Taman da diram beštiju rukama! Još sam premlad da umrem. Nakon avanture s poskokom krenuli smo kuloarom prema grebenu Dinare. Put je bio dosta težak, pa je vodič Hrvoje s još nekim tipom krenuo par minuta prije nas kako bi postavio užad kojom bi se put malko osigurao. Osim što je teren bio težak i trebalo je koristiti ruke pri usponu, bilo je i dosta nesigurno. Stijene su bile dosta sipke, tako da se konstantno odronjavalo kamenje pa se sve orilo od povika „Pazi, kameeeeen!“ kako bi ovi dolje pripazili da im kamenčuga ne završi na glavi. Jedan poveći komad skoro je pokupio jednog lika iz grupe, srećom je ovaj izmaknuo nogu u posljednji tren. Nakon dva i pol sata uspona po kanjonu odmorili smo se na jednoj strmoj livadici. Uživali smo u fenomenalnom pogledu na dolinu, dok su nas s lijeve i desne strane okruživali visoki kameni bedemi. Suvodič Toni, inače el presidente HPD Matica, tješio nas je da smo uskoro na grebenu. Nekako smo ostali bez tema za razgovor, pa smo pričali o drekecima na velikim planinama i načinima na koji se problem fekalija rješava s mitskih lokacija poput Everesta, Aconcaque i sl. „Pokakaš se na novinski papir, dok brišeš guzu to se smrzne na hladnoći, pa onda zamotaš i spremiš!“ pričao nam je Toni, a mi smo slušali otvorenih ustiju. Bilo nam je nezamislivo da kakamo na novinski papir i onda to spremamo u ruksake među sendviče i čistu oblekicu. Krenuli smo na greben, gdje više nije bilo potrebno plaziti četveronoške. Otvorio nam se prekrasan pogled prema Bosni, dok smo s druge strane vidjeli Knin, Peručko jezero i more. Laganim putem bez težih uspona (najgore smo odradili) došli smo na Sinjal, najviši hrvatski vrh. Bili smo sretni, odmah je krenulo slikanje (odnekud se našla i zastavica). Bilo je oko 7 uvečer, sunce je zalazilo i puhao je hladan vjetar. Još donedavno bili smo izloženi toplotnom udaru na višesatnom usponu, a sada smo na sebe navlačili šuškavce i rukavice. Nakon slikanja i žigosanja krenuli smo sa spuštanjem prema domu u kojem nas je čekalo spavanje. Oprezno smo koračali teškim terenom dok je sunce zalazilo, a mjesec izlazio. Uskoro smo došli do livada i uslijedio je blag silazak bez opasnosti da se polomimo, no već je pao i mrak. Bili smo baš nekako puni pozitive iako krepani, a Hrvoje je stao ispred grupe i svakom pružio ruku kako bi čestitao svakome na usponu. Sunce koje je gotovo zašlo posljednjim tracima svijetlosti obasjavalo je Dinaru s koje smo sišli, a mi smo stavljali naglavne lampe. Upravo smo ulazili u tamnu šumu i gotovo nije bilo šanse da išta vidimo, neki su već pali jer su se spoticali o kamenje i granje. Od vrha do doma trebalo 114
nam je točno dva sata. Bogme treba svladati spuštanje od 800m nadmorske visine. Potrošio sam sve zalihe vode i bio žedan ko pas. Kad god dođem u dom imam točan redoslijed akcije: prvo, presvući se i oprati. S obzirom da tuša nema, osuđen sam na vlažne maramice. Drugo, smjestiti se na krevet. Treće, obaviti procese hranidbe i napajanja. Žudio sam za hladnim gaziranim sokom, te se već spremio da će me domar oderati za 2 dl soka s nekih 15-ak kuna. Imao sam sreće – dobio sam dvije litre hladne Nare za 20 kn, te s guštom žderao sendvičinu i napajao se osvježavajućim sokom u velikim količinama. Ostatak grupe je srkao pivu, a meni je piva bogme bilo dosta od jučer. Čim sam se najeo legao sam u krevet i zaspao. Iza mene je bio jedan od najtežih planinarskih dana ikad – hodali smo gotovo deset sati po izrazito teškom terenu, blagoslovljeni jakim suncem i s 15-ak kg tereta na leđima. No, postignut cilj opravdao je sve Uspon kroz kuloar napore. Sutradan je uslijedilo ustajanje, doručak i spremanje za polazak. Inače dom na Brezovcu (koji se nalazi na oko 1000m) bio je dosta skroman, ali čist i uredan. Imao je čak i wc s ispravnim vodokotlićem, pa nismo morali tovariti drekece u ruksake, kao u Tonijevim pričama, ili bazati po mračnoj šumi izlažući se opasnosti da nam se neka grana zabije u guzicu. Jedino je crkla žarulja, pa si morao u akciju s naglavnom lampom. Drugi dan također je osvanuo sunčan i lijep! Pomalo oblačan, ujutro hladnjikav, ali glavno da nema nikakvih oborina. Krenuli smo prema našem idućem cilju – bio je to vrh Svi na krovu Hrvatske Badanj (1281m), koji se nalazio na sat vremena hoda od doma. Hodali smo lijepim krajolikom, ravnim livadama koje su se šarenile od raznog cvijeća. Došavši podno Badnja osjetili smo hladniji vjetar, no bilo je baš osvježavajuće, nikako neugodno! Gore smo se popeli za 15-1k minuta, te uživali u dobrom pogledu unatoč oblačnom vremenu. U daljini prema Kninu vidjeli smo velike kratere – ondje vojska uništava staro oružje i mine. Nakon kratkog zadržavanja i žigosanja (Badanj je kontrolna točka HPO) spustili smo se nazad na livade i krenuli lagano prema raskrižju na kojem su nas čekala dva trošna kombija, baš kao iz filma „Ko to tamo peva“. Naručili smo kombije jer nema Badanj
115
Pogled s Dinare u sumrak
smisla satima tabanati po ravnom makadamu. Inače cesta je bila očajna, kombiji su vozili sporo. Vozač nam je objasnio da svaka 3 mjeseca mijenja gume i amortizere, a zbog loše ceste Dinara je nepristupačna za mnoge koji bi željeli do planinarskog doma osobnim automobilom. S obzirom da je bilo podne i imali smo dosta vremena, daljnji program obuhvaćao je posjet slapu Krčić, inače izvoru rijeke Krke. Slap nismo vidjeli jer je presušio, ali izvor je bio prekrasne zelene boje i u njega su se prelijevali mali slapići potoka Krčića. Skinuli smo gojzerice s umornih nogu i umočili stopala u ledenu vodu – osjetio sam kako mi se krv u žilama ledi, usput se nadajući da nisam smrdljivim nogama ubio nijednu ribu. Nakon toga odvezli smo se do Knina gdje smo posjetili kninsku tvrđavu. Riječ je o odlično uščuvanoj fortifikaciji iz pradavnih vremena, a svaka vlast koja je došla u Knin je nešto nadogradila. Slikali smo se pod velikom hrvatskom zastavom podno koje se nalazi spomen ploča postavljena od udruge branitelja iz Podravke. Jednom smo od njih nažicali upravo tu veliku kninsku zastavu za rukometnu utakmicu Podravka –Larvik, finale Kupa kupova 2004. godine. Nebo je postajalo sve sivije i počelo je kišiti onog trena dok smo se ukrcali u bus i krenuli doma. Tko bi rekao, ali pokisli smo upravo u busu – naime, po cijeloj duljini krntija od busa je prokišnjavala, stvarajući na sjedalima i podu lokvice vode. Preživjeli smo, a došavši doma dočekala me jako tužna vijest. Umrla je Mateja, mlada varaždinska pankerica koju sam prije često viđao na koncertima u Čakovcu, Varaždinu, Marofu, Koprivnici… Žalosno je dok umre netko s kim si se praktički donedavno družio i radovao mnogim sitnicama, pogotovo ako je riječ o mladoj osobi. Izražavajući sućut njenoj najboljoj frendici Tei, tužno sam uzdahnuo s mislima kako ćemo, možda, opet plesati pogo na nekom drugom mjestu, dok će krljavi No more idols svirati neku od poznatih stvari. Možda baš onih Mateja stvari koje su nas razbacale na koncertu jedne davne lijepe zime u koprivničkom MAK podrumu. 116
GORSKI KOTAR - OKRUGLJAK I ŠPIČASTI VRH „Zurio sam u točku gdje se pučina spaja sa zvjezdanim nebom. Pronašao sam onaj trajni komad mira koji svi tražimo. Shvatio sam da ništa više u životu ne moram. Mogu umrijeti danas ili sutra. Svejedno.“ Hrvoje Šalković, putopisac
Sredina je petog mjeseca, savršeno vrijeme za Biokovo! No, zbog nekih problema izlet u organizaciji HPD Matica je otpao, tako da sam bio prepušten sebi. Nisam imao pojma kuda ni kako, pa sam u zadnji tren odlučio otići do Brod Moravica, koje su ishodište uspona na dva vrha u blizini koji su kontrolne točke HPO. Tog dana trebao se u Zagrebu pod savskim mostom održati Under the bridge festival s mnoštvom zanimljivih bendova, ali je otkazano zbog kaotične vremenske prognoze za popodne.Krenuo sam ranom zorom vlakom, te došao u Moravice. Prvi problem – išao sam brzim vlakom, a u Brod Moravicama staje samo putnički kojeg treba čekati dva i pol sata! Ništa, pitao sam mještane za smjer i krenuo pješice put Brod Moravica u nadi da će mi netko stati. Nije mi nitko stao, valjda jer sam im bio ružan ili sumnjiv. Ili jer su kreteni. Hodao sam oko 8 kilometara cestom, razgovarajući sam sa sobom. Goranska idila „Matej, sjediš na poslu cijele dane. Malo šetnje neće te ubiti!“. Krenuh bržim korakom sav izvan sebe od puste sreće. Sunčan, vruć dan bio je na pomolu. Promet je bio rijedak, a pažnju su mi plijenile napuštene gostionice. Nekad je ovo sve bilo živahnije i naseljenije, a cesta prometnija. Bio je nezaobilazan ritual stati na janjetinu dok prolaziš kroz Gorski kotar, no sada više tog nema. Većina ljudi odabire autoput, a što se tiče onih koji prolaze starom cestom, jedna konobarica je za njih rekla „Ako nemaju za cestarinu na autoputu, nemaju ni za janjetinu…“. Dobro je i rekla! Trebalo mi je sat i pol pješačenja od Moravica do Brod Moravica. Nisam imao potrebu za odmorom, pa sam se uputio svom prvom cilju – vrhu Okrugljak (886m). Naravno, nije sve to tako lako kao što izgleda – da bih uopće došao u podnožje Okrugljaka, morao sam još hodati 7 kilometara do sela Male Drage. Odradio sam i to, a sunce me nije puno gnjavilo jer cesta prolazi šumom. Hodavši po pustoj cesti, nekako sam sav bio u partizanskoj seriji „Kapelski kresovi“, pa sam očekivao da iz nekog grma iskoči famozni Dimnjačar s ekipom i napadnu me pitanjem „Stani druže! Tko ide?“. Okruglasto brdo - Okrugljak Prvo sam prošao kroz pitoreskno selo Vele Drage, susretavši tek par mještana. Odmorio sam se kraj stare crkvice, te doručkovao kikiriki. Danas nisam nosio mnogo hrane, bilo mi je jedino važno da imam dovoljno vode. Nakon izlaska iz Vele Drage došao sam do markiranog odvojka za Male Drage, do kojih mi je trebalo 15-ak 117
minuta. Male Drage su također staro goransko seoce s kućicama sagrađenima početkom prošlog stoljeća. Iz sela vodi dobra markacija do Okrugljaka, kojeg sam napokon imao prilike vidjeti i skužiti zašto ima baš takvo ime. Brdo je prilično okruglasto, tko bi rekao! Nakon fotkanja nekoliko najzanimljivijih kućica, uputio sam se prema Okrugljaku, do kojeg ima nešto više od sat vremena stazom kroz šumu. Bio sam u kratkim hlačama jer ne bih zbog vrućine izdržao u dugima. Naišao sam mjestimice na koprive, ali nisu smetale. Staza je bila dobro utabana iako ovdje dolaze rijetki planinari, a uz obične markacije vidio sam i srcolike, zelene boje. Put kroz ne pretjerano zanimljivu šumetinu po paklenoj sparini doveo me napokon i do vrha. Sam vrh Okrugljaka nalazi se u šumi i nema nikakvog vidika. Zadržao sam se gore desetak minuta da se odmorim, Ako ne znaš kamo - slijedi srce! popijem vode, slikam i lupim žig u dnevnik. Spustio sam se nazad istim putem u Male Drage za nešto više od pola sata, te po najgoroj sparini krenuo cestom za Vele Drage. Markirani put neznatno skraćuje dionicu, a nije mi se dalo u kratkim hlačama zajebavati po trnju i koprivama koje su baš u tom dijelu šume visoko izrasle, tako da sam se odlučio za asfalt. Trebalo mi je nešto manje od vremena do Velih Draga, nisam se jako žurio. Bilo je oko 14h. Imao sam vremena do zadnjeg vlaka u 15.30, ali opet premalo da skočim i na Špičasti vrh (702m). Prolazak kroz Brod Moravice iskoristio sam da poslikam 2 partizanska spomenika u centru i počastim se čokoladom, sva sreća da je dućan radio. Kada sam u 14.50h došao do željezničke postaje, vidio sam markaciju na kojoj piše „Špičasti vrh – 1h“. Jebi ga, u vodiču piše gotovo 2h! Tip na željezničkoj rekao mi je da zbilja ima samo jedan sat hoda, a onda mi rekao da imam jedan putnički vlak u 17.15 koji vozi do Moravica, a ondje mogu presjesti za Zagreb. Bez imalo razmišljanja progutao sam čokoladu da mi šećer da snage, napunio bocu hladnom vodom na Čudna arhitektura česmi i žustrim korakom krenuo prema Špičastom vrhu. Usput sam prošao kroz mjestoLučica i Moravička Sela, dva zanimljiva sela s unikatnim primjercima lokalne arhitekture. Staza je bila utabana i dobro markirana, a već za 50 minuta došao sam na vrh. Iako je i ovaj vrh šumovit poput Okrugljaka, na jednom dijelu nema stabala i pruža se pogled na dolinu Kupe. Pogled je predivan po bistrom vremenu – sada sam dolje nazirao Kupu. Naime, od sparine je izmaglica bila tako jaka da se nije vidjelo skoro ništa. Čuo sam i grmljavinu, no od izmaglice se nije moglo vidjeti ima li u blizini ikakvih crnih oblaka. Udario sam žig
Podsjeća na kuću obitelji Adams
118
u dnevnik i požurio istim putem dolje. Slikao se nisam jer su mi crkle baterije u fotiću. Staza po kojoj sam hodao prolazila je kroz lijepu šumu, a djelomice i po hrptu s kojeg se pruža vidik na dolinu. U jednom trenutku začuo sam nekog kopitara u trku – vjerojatno me nanjušio, pa bježi. Šteta da sad moram žuriti, no bilo bi drugačije da sam na početku priče imao više sreće s javnim prijevozom. Naposljetku sam 20 minuta prije polaska vlaka stigao na željezničku stanicu – sav znojan i zadihan, ali sretan jer sam se uspio popeti na oba vrha. Umivao sam se na česmi pokraj kolodvorske zgrade, kad me preplaši grozna rika na svega tridesetak metara. „Ma to ti je srndać, sad dok zađe sunce doći će i na livadu…“ reče mi žena koja je vidjela kako sam se trgnuo, a živjela je u kući odmah iza željezničke stanice. Sjeo sam na klupu i čekao vlak za Moravice. Došla je neka ženska koja je treba preuzeti smjenu od tipa na stanici, pa sam imao priliku uživati u njihovom razgovoru koji vrvi ljepotom goranskog dijalekta. Kaže ona „Joj što me glava boli u pičku materinu!“. On sažalno uzdahne, u kancelariji zazvoni telefon. Ženska se javi, kratko odgovara sugovorniku, te spusti slušalicu. Tip je pita „Ko je sad, jebo mu bog mater?“. Ženska odvraća „Goran je…“. Lik namrgođena lica upita „A šta on oće, jebo majku svoju?“. Ženska ga oduševi informacijom „Kaže da vlak za Moravice kasni pola sata.“. Tip zgađeno baci cigaretu i počne monolog od nekoliko minuta, uglavnom ponavljajući fraze „Jebo mu bog mater prokletu, pa mlade ću dobit dok taj vlak ne dođe, a u pičku materinu…“. Suzdržavao sam se da ne krepam od smijeha, jer ovakvu salvu psovki nisam čuo zbilja godinama. Vlak je došao, te smo se ukrcali i krenuli za Moravice. Tip mi je pričao da je tu totalno koma, sve je manje ljudi, posla gotovo da i nema, mladi odlaze, a bogme ni tijekom proljetno-ljetne sezone nema puno izletnika i turista iako se glavešine trude plasirati destinaciju na turističko tržište. U taj čas počela je dugo očekivana oluja – iz neba je padalo kao da je smak svijeta, a uz kišu po krovu vagona bubnjala je i tuča. U Moravicama sam bio oduševljen partizanskim spomenikom kojeg sam slikao za svoju perverznu kolekciju, a dok sam čekao vlak za Zagreb u čekaonici sam otkrio jedinstveni likovni uradak – drveni vlakić na zidu sa stihovima iz pjesme „Juri juri vlak“, koju u originalu pjeva dječji zbor Varaždinski štigleci. Ta pjesma je jedno vrijeme bila pravi hit među ekipom jer je prezarazna, a u njoj se nalaze i stihovi posvećeni Gorskom Kotaru. Slikao sam i partizanski spomen koji su podigli, kako na njemu stoji, „mještani sprskih Moravica“. Došlo mi je da u birtiji pitam što to točno znači, ali kao odgovor lako moguće da bi netko na mene potegao i pištolj, pa sam odustao od postavljanja nepotrebnih pitanja. Umoran sam sjeo u vlak za Zagreb, koji je kasnio lijepih 40 minuta. Sve u svemu zadovoljan sam izletom, iako me sam Okrugljak i nije previše oduševio. Špičasti vrh mi je puno ljepši, a na kraju ispada da je najzanimljivija arhitektura u selima oko Brod Moravica.
Juri juri vlak preko Gorskog kotara, sve je prepuno mirisa od borova...
119
VELEBIT - KORENSKI VRH „Ja želim proširiti svoje poglede i vidjeti sve! Vidjeti svijet! Želim biti poticaj svima koji su gledali na sve kao ja, s pespektive blagajna i polica! Ako plišani medvjedić može uz poticaj početi živjeti, uživati, razgledavati, doživljavati, slušati muziku, opijati se, onda možete i vi! Bitno da je mooving!“ Plišani medvjedić Ivica
Korenski vrh nalazi se u sjevernom Velebitu i geografski je dosta izdvojen od ostatka. Upravo zbog toga planinari ondje ne dolaze često, a destinacija je poznatija po mjestu iz kojeg kreće planinarska staza – riječ je o Kuterevu u kojem se nalazi prihvatni centar za medvjede. Na ovaj izlet prijavio sam se pri zagrebačkom HPD Kapela, jer tko zna kad će opet prilika da ondje odem. Bus je bio pun, ekipa vesela, bilo je i mladih iz planinarske škole. Dan sunčan i predivan, a u Kuterevo smo došli oko 11. Putem je u busu izvedena sprdancija preko mikrofona u svezi incidenta Matice na Bijelim stijenama. „Zamislite, oni su se, kao najbolje hrvatsko planinarsko društvo, izgubili na našem Vihoraškom putu!“ veli vodič, a ekipa u busu urla od smijeha. Skoro pa mi je bilo neugodno, al ajde. Bus nas je iskrcao u samom podnožju Korenskog vrha, dokle nam pješice treba oko sat i pol hoda. S obzirom da je sinoć kišilo vidik je bio dosta bistar, a šuma mokra. Nakon početnog blagog uspona došli smo na neku livadicu, odakle je krenuo strmiji put. Iskoristio sam pauzu da se presvučem u kratke hlače. „Ha ha gle ga kak noge pokazuje! Sad budu cure za njim trčale ako ga na čelo kolone stavimo!“ reče netko humorističan, iako sam ja ovakve izjave uzimao prilično ozbiljno. Ionako živim u uvjerenju da imam bolje noge od većine cura na faxu, pa eto! Jedini problem bile su koprive, no nisu gotovo uopće pekle. Inače, jako me razočaralo što su neki planinari tzv. „ljubitelji prirode“ pušili i bacali opuške po šumi. Našao sam i praznu zgužvanu kutiju cigareta – bila je suha. Dakle, s obzirom na to da je sinoć padala kiša, očito je to bacio netko iz grupe tko hoda ispred mene. Prestrašno! Neki ljudi zaista kao da nemaju minimum savjesti. Stigavši podno Korenskog vrha, pitoma staza je nestala i počele Velebitska šumau punom cvatu su stijene. Kako su počele stijene, tako su i neke žene počele cendrati, iako put zaista nije bio ni najmanje težak, trebalo se tek mjestimice pridržavati rukama i održavati ravnotežu. Otvorio se predivan pogled na Velebit, Liku i Kuterevo u dolini. Uskoro smo se našli na vrhu i nastao je opći kaos – jesmo li na pravom vrhu? Pisalo je na kamenu Kalić, a do toga Korenski vrh. Staza nije vodila dalje niti se vidio viši teren, a visina od 969m nas je bunila jer Korenski vrh ima oko 1100m. Gdje smo to uopće? Na kraju smo uspostavili sljedeće: vrh na kojem smo bili zove se Korenski vrh, a najviša točka brda Kalić ima oko 1100m i nedostupan je. Uopće nije Kuterevo u dolini
120
važno, neki kažu da je to Kalić, a najviši vrh je Korenski. Whatever, glavno da smo se slikali i udarili žigove, a ponajviše uživali u prekrasnom pogledu. Na vrhu je iza kamenja izvirila neka mala gušterica kojoj smo bili jako zanimljivi. Stalno se motala oko nas, a približio sam joj se fotićem tek na 15-ak cm i dobro sam je slikao. Inače gušterice su vrlo plašljive i bježe, no ova je bila baš hrabra. Iskoristio sam priliku i za slikanje u nekoj rupi, a ženska koja me slikala je bila zabrinuta kako ću se izvući van odande. Spustili smo se s vrha za 45 minuta, a kaos je Pogled s Korenskog vrha na Velebit bio na strmom mokrom dijelu staze gdje je nekoliko ljudi palo. Bilo je smiješno što je jedan lik teže kategorije pri padu slomio i deblo na koje se prizemljio. „Čudo bi bilo da ga nisam slomio!“ iskomentirao je, a mi umirali od smijeha. S našim dolaskom u Kuterevo naoblačilo se. Taman smo se sredili nakon silaska s vrha i krenuli u razgledavanje medvjeđeg azila, no počeo je pljusak. Trajao je 20-ak minuta, a mi se skutrili pod neku nadstrešnicu. Kada je kiša stala, nastavili smo prema azilu s medvjedima. Usput sam bio sav sretan jer sam imao prilike uslikati partizanski spomenik pred crkvom, a nedaleko njega vidio sam primjer stare kuterevske kuće. Uz nekakvu grnčariju i slične etnografske suvenire, sa zida je visjela i –električna gitara! Iako je Kuterevo Neustrašiva gušterica poznato po izradi tamburica (naziva „dangubica“), očito gaji i rokersku tradiciju. Osim glazbom i brigom az medvjede, čime se ljudi u Kuterevu još bave? „Seksom!“ kaže nam naš domaćin i objasni „Prvo se pola godine
Medo
Ovo nije medo nego poni koji grize!
jebemo sa snijegom, a drugih pola godine se jebemo s drvima koje spremam za nadolazeću zimu!“. U utočištu smo vidjeli nekoliko malih i velikih medvjeda koji su lijeno došli do 121
ograde i nezainteresirano nas promatrali. Bili su skroz fora, a simpatični g. Crnković iz prihvatilišta nam je malko pričao o medvjedima i kako sve to funkcionira. Odgajaju ih kao odbačene mladunce, no ne mogu ih pustiti natrag u prirodu jer nisu sposobni brinuti se o sebi
Kuterevo - tradicija tamburica...
I tradicija rocka!
s obzirom na to da su naučeni na čovjeka. Saznao sam neke sitnice o medekima koje nisam znao – slabo vide i čuju, ali imaju dobar osjet u velikim šapama. Iako su svejedi 95% ishrane im se bazira na biljkama, a od mesa jedu uglavnom strvine. Dakle, nikada neće napasti i ubiti životinju, već će pronađenu strvinu zakopati i vratiti se nakon par dana radi ishrane. Medvjedica je opasna dok je s mladima jer se odnosi zaštitnički prema mladuncima. Inače u prihvatilištu rade volonteri, a svi pamte incident koji se dogodio prije nekoliko godina, kada je jedna idiotkinja iz Njemačke ušla u kavez kako bi medeku svirala tamburicu jer je negdje čula da vole glazbu. Naravno, medo ju je napao jer je glupača svirala neku iritantnu melodiju. U kavez je uletio potom tip iz prihvatilišta, pa je medo napao i njega. Cijelu stvar je riješio (pazite ovo!) slučajni prolaznik koje je upucao medvjeda pištoljem i tako spasio živote ovih dvoje ljudi u kavezu. Ah, šteta… Nakon razgleda prihvatilišta i extra ljutog graha s mladim lukom u lokalnom restoranu, krenusmo kući za Zagreb. E da, usput smo posjetili siranu u Krasnom da potrošimo zadnje pare na krasnarski sir. Sir skup ko vrag, ali perfektan!
Frajerčina!
122
GORSKI KOTARKOTAR- SKRADSKI VRH I VRAŽJI PROLAZ „Pa jebote, eto sad kad imaš tolko godina, zakaj ne bi izlazio? Koji bi kurac trebao, sjedit doma i razmišljat oćeš li kupit sutra crni ili bijeli kruh?“ Sindi Žganec
Bio je baš predivan petak! Prvo, završio je semestar, što je značilo da više nema nastave i gužve na poslu. Drugo, ne moram više ostajati na večernjim predavanjima koja su mi gotovo uništila društveni život. Treće, jedna od najboljih frendica, Dunja iz Nove Gradiške, stigla meni u Zagreb! Nismo se vidjeli mjesecima pa odosmo na pivu – pričao sam joj malko o svom planinarenju, pa je bila sva uzbuđena i činilo joj se zanimljivo. S obzirom da mi funkcioniramo po principu da jedan od nas predloži neku glupost, a drugi prihvati, tako sam joj predložio planinarenje u Skradu iako su najavljivali kišu. Naravno, složili smo se da idemo! Inače Dunja je tajnica i čuvarica pečata naše udruge Come2music. Udrugu smo osnovali slučajno, jednog ljeta 2008. na DOF festivalu kod Požege. Išli smo zezati plavokosu Sunčanu iz benda Ž/buka, pa smo se tako sprijateljili i postali vatreni fanovi Ž/buke. Nakon nekoliko mjeseci jedna Početak priče o Come2music - bili smo pijani zajednička kava troje smotanih bedaka (Sunči, Dunja i ja) rezultirala je osnivanjem udruge. Otad smo napravili nekoliko uspješnih projekata, te možemo s ponosom reći da već dobre 3 godine prosvjetljujemo mladež i unosimo svjetlost u njihove živote, te osmijeh na lice. Dakle, pao je dogovor da u petak padne izlazak s ekipom iz Gradiške – a to je značilo puno zezancije i dobre zabave. Znam nekoliko ljudi iz Gradiške i svi su mi jednako zabavni i otkačeni, uvijek mi se sviđala ta nekakva njihova opuštenost. Nakon večere u pivnici Berubambi (odličan jeftin gyros od kojeg se najede dvoje ljudi) i runde Velebitskog piva krenuli smo u kino. Na repertoaru je bila odlična komedija Mamurluk –ajme ljudi, pa u životu se nisam tako nasmijao. Bukvalno su mi suze od smijeha išle niz lice, i to još prije početka filma – kada je Mata iz Gradiške izvadio flašu vina i krenuo je otvarati vadičepom! Uz fino bijelo vino film nam je bio još smješniji. Već je bilo gotovo 2 kada smo se vratili u Matin stan, a ustajanje je bilo u 20 do 6. Tijekom noći je padala kiša i grmilo je, a ujutro je osvanuo tmuran, mokar dan. Obukli smo se i izašli na ulicu. Pogledao Pogled na Skrad sam Dunju, ona mene, zatim smo uprli poglede u nebo i rekli kiši „Jebi se! Mi idemo na izlet!“. Ušli smo u vlak dok je vani pravo pljuštalo, te pjevušili pjesmicu od osječkih punkera Gužva u 16-ercu „Vani je sivo, vjetar je rasturio sve – nije mi krivo, naivknut sam na poraze…“. Put do Skrada protekao je u veselom raspoloženju zbog sredovječne Kutinčanke koja je bila u kupeu do nas – žena se prvi put vozila vlakom i od uzbuđenja je baš urlala, a zatim držala propovjedi os Isusovoj ljubavi. Nakon gotovo 3 sata tandrkanja u vlaku izašli smo u Skradu. Vani tmurno ali nije padalo. Naš 123
prvi cilj bio je uspon na Skradski vrh. Putokaz je već na samom peronu – umjesto sat i pol, kako kaže vodič, do vrha treba samo sat vremena (kaže putokaz), što nas je razveselilo. Skradski vrh (1044m) uzdiže se iznad samog Skrada i česta je meta planinara koji posjećuju Vražji prolaz – a to je bio naš drugi cilj toga dana. Polako smo se uspinjali stazom prema šumi i višim predjelima brda. Ubrzo se otvorio lijep vidik na Skrad, sa šumom i brdašcima koji su bili u oblačnom carstvu. Naišli smo i an stijenu – vidikovac, što je bila prilika za fotkanje. S obzirom da je dan bio tmuran, ulaskom u šumu (koja se razlistala) svjetlosti gotovo da i nije bilo! Bilo je tek oko 9.30 ujutro, a tama kao da se spušta mrak. Sam vrh bio je u oblaku, pa je uskoro počela seruckati lagana kišica – ništa strašno, ali ipak smo obukli kabanice. Bogme, ubrzo smo bili mokri – ne zato jer kabanice propuštaju, već zato jer smo se uznojili od hodanja. Čak nismo ni brzali! Pa, do vrha nam je trebalo baš sat vremena, kako je pisalo na putokazu na željezničkoj stanici. Naišli smo na livadicu s kapelicom Dunja viče „Vidi me, najjača sam!“ podno vrha. Pozvonismo na zvono kako bismo prenijeli skradskom kraju radosnu vijest da smo se popeli na vrh uspješno i bez ikakvih ozljeda. Sam vrh se nalazi stotinjak metara dalje u šumi, gdje je kutija sa žigom i upisnom knjigom. Slikali smo se i odlučili zbrisati dolje – u gradu smo začas, pa ćemo kao ljudi sjesti u birtiju i popiti neki čaj. Tako i bijaše – spustismo se dolje u Skrad istim putem. Kiša je u međuvremenu prestala, a bili smo oprezni da ne završimo s guzicom u blatu. Zaista je sve bilo puno mokrog starog lišća, a silazak je bio strm. Usput smo pokupili neke lijepe sitnice koje su ljudi pobacali iza sebe – omote čipsa, limenke piva, staniol bombona, plastične čaše… Uskoro smo ušetali u Skrad i našli otvorenu birtiju – jednu jedinu koja radi. Nema pekare, tek benzinska i jedan dućan.. Nakon odmora kišica je opet počela srati, bilo je podne i krenuli smo na naš idući cilj –kanjon Vražji prolaz sa Zelenim virom i slapom koji pada sa 70m visine. Naime, Zvonom svijetu objavismo da na Skradski vrh stigosmo!
Željeznička stanica je na 640m, a planinarski dom kod Zelenog vira na 300m, pa je slijedilo spuštanje po mokroj šumskoj stazici. Nakon pola sata napornog spuštanja začuli smo hukanje slapa. Slap je bio zbilja lijep, a podno njega nalazi se ogromni otvor u stijeni (neka vrst spilje) u kojem se nalazi mala trafostanica i izvor Zeleni vir. Naime, voda iz Zelenog vira pokreće malu hidroelektranu koja se nalazi u blizini. Buka slapa bila je zaglušujuća, a slapići podno spilje predivni. Mala divokoza
U samoj spilji voda je lijepe zelene boje. Planinarski dom podno Zelenog 124
Ljepote zelenog vira i mostići u kanjonu Vražji prolaz
vira nas je razočarao – nemaju ništ jeftino od hrane, tek neki mršavi gulaš za 60 kn koji smo podijelili. Bogme, lijepo su nas „oženili“! Odlučili smo ne platiti ulaznice od 15 kn za razgled Vražjeg prolaza – zapravo nije se tu imalo što odlučivati jer nam je ostalo svega 3 kune. Fakat mi nije jasno da nemaju neki grah od 30-ak kn. Ženska za šankom nam je rekla da za obilazak kanjona treba svega dva sata najviše – što je značilo da bez nepotrebnog zadržavanja možemo stići na vlak u 15.30. Odlično, jer fakat nam se nije dalo satima sjediti u čekaoni i čekati večernji vlak. Kada smo krenuli iz doma prema Vražjem prolazu, eto ti nesvakidašnjeg prizora! Po parkingu je bauljala mala divokozica, očito bez majke- Tužno je meketala i sva se tresla od hladnoće, a zatim otišla nazad u šumu. Iz doma su pozvali lovce, koji će najbolje znati što s njom s obzirom da ova nema majke. Hoće li je othraniti ili će završiti u gulašu, nije mi poznato. Mi smo navukli svoje kabanice i krenuli u kanjon. Bilo je zbilja perfektno – umjesto da nas kiša smeta, zamislili smo da smo u nekakvoj džungli. Baš je tako sve to izgledalo – Gusta zelena predivna šuma, ogromne stijene, divlja rječica, kiša koja neprestance pada i nekakva kuknjava ptica. Baš kao u enkom filmu! Hodali smo stepenicama, stazicama i mostićima uživajući u ljepotama kanjona – nisu slike baš bile najuspješnije, no fotografije ne mogu nikako prenijeti tu ljepotu. Kanjon se zaista mora vidjeti uživo! Postoje i manijaci koji se bave canyoningom, dakle u prslucima i kacigama spuštaju se niz tu divlju rječicu. Prilično ekstreman spot, ali vjerujem itekako zanimljiv! Prošavši cijeli kanjon došli smo do velike spilje Muževa hižica. S obzirom da se volim zavlačiti u rupe došao sam na svoje – skinuli smo kabanice, odahnuli i pripremili se za kratko istraživanje. Spilja je duga oko 200m, pa smo stavili naglavne lampe i krenuli unutra. Tlo je bilo sklisko i bili smo oprezni, a negdje na sredini spilje nalazi se jezerce u kojem navodno obitava čovječja ribica. Nismo je vidjeli, iako se po krugovima na površini da neki vrag unutra diše. Na izlasku iz spilje sreli smo malu grupu planinara – dakle, nismo jedine budale koje uživaju "Eto je, diše!" u prirodi po kiši. E, sad je slijedio naporan uspon kroz šumu od 300m visinske razlike do željezničke stanice. Oboje smo totalno crkli jer nam je bilo vruće u kabanicama, a kiša je neumorno padala. Nije bilo strašno, ali vrućina je bila nepodnošljiva. Usput smo sreli nekoliko smiješnih daždevnjaka, na jednog sam skoro stao i nehotice ga poslao na drugi svijet. Srećom da nisam! Nakon sat vremena napornog uspona stigli smo taman na vlak u 15.30, te se u kupeu presvukli u suhu oblekicu. Sve u svemu, unatoč kiši, bilo je to baš fenomenalan izlet! Ponovit ćemo to, ali u canyoning verziji! 125
VELEBIT - DEBELI KUK „Organizirana religija je organizirani zločin.“ Nepoznat autor
Zbog dvodnevnog pohoda na Biokovo izašao sam van s društvom u srijedu. U klubu Hard place svirali su Moskva, Bikini Schnapps i Svinjsko korito. Moskva je riječki hard rock bend sa zanimljivom plavušicom na vokalu koja je zavijala na mjesečinu dobrih pola sata. Bikini Schnapps je Antonov turbofolk/punk/metal bend, nešto slično kao Brkovi. Koncert fora, tipičan za radni dan. Dečki iz Antonovog benda zadužili su me da ljudima dijelim votku tijekom pjesme „Pijana maloljetnica“, pa sam tako postao počasni šesti član sastava koji je ljude trovao blažom verzijom metilnog alkohola. Sretoh i neke poznate face pa smo od silne sreće odmah jurnuli do šanka na pivo, no sve u svemu pazio sam da se vratim kući prije ponoći poput Pepeljuge, da se ne bi dogodilo da se pretvorim u bundevu ili glavicu kupusa. Zapravo me bilo strah da se jedna piva ne pretvori u desetak piva, pa da na kraju zaspem na posao. I naravno, kakve sam sreće, pohod na Biokovo opet odgođen – malo zainteresiranih radi dolaska pape. S obzirom da tog dana nisam želio biti s ostatkom hrvatske mladeži zajedno u Kristu, potražio sam alternativno rješenje i prijavio se mladima iz PD Kapela na Bikini schnapps - borci protiv pedofilije i zombija
velebitski dvodnevni izlet. Išlo se jednim Južni Velebit u punoj ljepoti autom, neka cura je otpala iz te priče i otvorilo se mjesto za mene malog. Bio sam presretan – u igri je bilo i šatorovanje jer nemamo gdje drugdje spavati. Dakle totalna avantura! Sastali smo se na Črnomercu, a ekipa mi se odmah svidjela. Dva lika (obojica se zovu Luka), te cure Ana i Maja. Luka jedan je bio pročelnik omladinske sekcije, vozač i Anin muž. Luka dva je bio izuzetno brbljav i nije bilo tog boga koji ga može nadlajati – no njegovo brbljanje i milijun fora u minuti su mi baš odgovarali, tako da je dvodnevni show bio garantiran. Maja je bila tiha i često se voljela zabuljiti u jednu točku, ali znala se često i nasmijati. Uz pjesme Kojota jurnuli smo prema Starigradu kod Paklenice, gdje Stap smo stigli oko pola deset ujutro. Rastezali 126
smo se na ljetnom suncu i pili pivce pred marketom koji je bio pravi primjer socijalističkog dućana na Jadranu – baš ono što smo voljeli! Zrak je odisao borovinom, a mi smo bili spremni za akciju. Dovezli smo se do sela Ljubotići, parkirali auto i pripremili se za uspon. Još samo zajednička fotka – i polazak! Sunce je upržilo, a mi smo krenuli prema našem prvom cilju – livadi Stap. Put je vodio djelomice kroz kamenjar, djelomice kroz šumu. Mjestimice je teren bio težak za hodanje, a kako smo se uspinjali imali smo sve ljepši pogled na more. Osim toga, sve više smo nazirali naš cilj u stijenama Velebita. Polako smo napredovali pod teškim teretom, a razne oštre biljčice grebale su me po nogama jer sam imao kratke hlače. „Ajmo pauza, znojim se ko kurva u crkvi!“ veli Luka, a mi smo šutke Luka i Ana na Čučavcu pobacali ruksake na tlo i sjeli gdje je tko stigao. Bilo je vruće i sparno, a kod takvih uspona neophodno je napraviti kraću pauzu svakih 15 minuta. Na mjestima gdje su bile livadice sve je bilo puno cvijeća, a samim tim i kukaca koji su naprosto obožavali naše znojne majice. Do Stapa nam je trebalo nešto više od 3 sata hoda. Ondje smo zatekli alpiniste iz škole koji su vježbali na stijenama, a mi smo se stacionirali pod hladovinu drveta pred skloništem naziva Tatekova koliba. Tatek je inače legenda hrvatskog planinarstva, a sklonište su zauzeli alpinisti. Postavili smo šatore pod neko drvo u blizini hre konjskih govana i ručali, uživajući na suncu koje su sve više zakrivali sivi oblaci. Čula se i grmljavina, no vjerovali smo da će nas nevrijeme zaobići. Nakon ručka bilo je vrijeme za naš drugi cilj – vrh Debeli kuk (1269m). Krenuli smo putem koji vodi pokraj kamena naziva Čučavac – velike kamenčine koja izgleda kao da će se svaki čas otkotrljati. Napravili smo foto session, a Maja i Ana su se odlučile vratiti. Nas trojica hrabrih muškaraca željnih akcije prezrivo smo frknuli na sive oblake koji su napredovali prema Paklenici i krenuli smo na vrh. Do vrha nam je trebalo oko sat vremena. Put je bio dobro markiran i strm, a vodio je po šumi. Vidjeli smo jednu divokozu koja nas je čudno pogledala, pomislila „Ajme vidi ove tri budale…“ i odšetala dalje svojim putem. Nakon izlaska iz šume izbili smo pod stijenu, odakle nam nije preostalo mnogo do vrha. Pogled je bio fantastičan gdje god se okrenuo, a tmurni oblaci su se sve više udaljavali od nas. Atmosfera je Veseli puh Pogled s Debelog kuka na more
127
bila baš naelektrizirana – brbljavom Luki sam htio dati fotić da me slika, no došlo je do dva lagana strujna udara i fotić mi je ispao iz drhtavih ruku – srećom se nije razbio. Smijali smo se i probali opet, uz nove strujne udare. „Daj idi se negdje isprazni!“ reče mi uz glasan smijeh, no uspjeli smo obaviti i slikanje. Vraćali smo se s vrha nekim drugim putem koji je bio
Slika 1Najbolje stvari u životu su besplatne - poput ovog pogleda
zarastao i markacije su izblijedjele – no dobro smo se snalazili. Staza je u početku išla preko nekih stijena, pa smo cijelo vrijeme uživali u pogledu. Livada Stap izgledala je sićušno i ljupko, a i mi na toj stijeni također. Usput smo sreli malog poskoka koji je odgmizao bez „Zdravo“, a prošli smo i pored istaknute stijenu „Čučur veli“. Vrativši se do šatora iskoristio sam priliku da se presvučem i sredim vlažnim maramicama. Padao je mrak i zahladio je, a s obzirom da su mi hlače bile mokre od znoja, morao sam obući suhe kratke i ispod njih tajice. Osjećao sam se ko neka vrckava tinejdžerka koja ide s s frendicom na kavu tračati dečke iz razreda, a ekipa mi se smijala dok me vidjela u ovom gejastom izdanju. Naložili smo vatru i ispekli kobasice, a zaliha piva koju smo doteglili sa sobom sigurno je nestajala. Na klupi se skupilo i zadarsko alpinističko društvance, pa je vrijeme brzo prolazilo u ugodnom društvu, dok su nas zabavljali Stapina puhovi koji su skakali po granama iznad 128
Kamena galerija puna je detalja koji su umjetničko djelo prirode
nas. Životinjice po izgledu slične vjevericama skakutale su non stop, a dva su puha pala s grane na tlo, te se bez ikakvih posljedica opet vratili na drvo. Najeden, napojen i umoran pozdravio sam ljude i otišao u šator. Zavukao sam se u vreću sav sretan – nisam mogao vjerovati da se nalazim na predivnoj livadi okruženoj stijenama nalik na amfiteatar, da smo imali lijepi dan, da nas sutra čekaju nova uzbuđenja… Sva sreća da nisam u Zagrebu, jer cijeli grad je blokiran radi Panzer pape zaštitnika pedofila, kojem se na trgu klanja horda mladih kao da ispred sebe imaju zlatno tele. Uff, dok se samo sjetim ljudi koji misle da pretjerujem jer planinarim svaki vikend, a normalno im je da se cijela država oko dolaska pape ponaša cirkusantski kao da se nadisala nekog plina. Nema bolje terapije nego pobjeći u planinu, što
Kameni šiljci i "žileti"
Put je mjestimice osiguran sajlom
dalje od bolesnog društva! Ujutro me probudilo sunce i cvrkut ptica – spakirali smo se, doručkovali i krenuli u nove pobjede. Krenuli smo prema ogromnoj markantnoj stijena naziva Stapina. Izgleda kao veliki pimpač s dva jajca (sve po propisu, jedno veće drugo manje). Usput smo sreli divokoze koje su iskoristile nedjeljno jutro da prošeću mladunčad po stijeni podno Stapine, a mi smo gledali prema Debelom kuku i putu koji smo jučer prešli. Sunce nije jako upržilo i nebo je bilo bez oblačka. Krenusmo dalje na naš idući cilj – Kamena galerija. Riječ je o kompleksu stijena koje je priroda tokom tisuća godina izrezbarila stvarajući fascinantne oblike koji oduzimaju dah. Djelomice podsjećaju na minijaturnu verziju Bijelih i Samarskih stijena, samo što se može sve obići za sat vremena. Nakon svakih desetak koraka kliktao sam oduševljeno „Ajme, kak je ovo lijepo“, pa sam već i svojim suputnicima valjda išao na živce zbog toga. Eto, bio sam baš oduševljen jer nisam imao pojma da Velebit skriva 129
takvu ljepotu. Mnogi posjete južni Velebit pri usponu na Vaganjski vrh i misle da su vidjeli sve - a nisu vidjeli niti pola onog što južni Velebit nudi. Put kojim smo prolazili kroz Kamenu galeriju djelomice je osiguran sajlama, klinovima i ljestvama, no s tim nismo imali problema. Nakon Kamene galerije uslijedila je pauza za ručak, te nastavak puta kroz pitomu šumu. Krajolik je postao jako pitom, imao sam osjećaj da smo na nekoj kontinentalnoj planini. Skrenuvši za jamu Vratnicu krš je opet prevladao. Jama je bila duboka i put do dna bio je osiguran nekakvom sajlom – nismo imali ni vremena, ni volje da se spuštamo dolje. Nastavili smo stazom prema Bilom sinokosu, livadi sličnoj Stapu. Predivno zelenilo bilo je okruženo kamenim gromadama i sve je sličilo na gigantski prirodni amfiteatar. Od te točke pa do auta preostalo nam je samo spuštanje od sat vremena – i to po teškom, kamenitom terenu. Palo je i nekoliko kapi kiše – onako reda radi, no kamen je bio tako usijan od sunca da se nije ni smočio. Usput smo vidjeli nekoliko mirila – mjesta gdje su nekada ljudi odmarali s mrtvacima koje su iz planine vraćali u dolinu. Uglavnom su to bili pastiri, a mirilo je bilo dugačko onoliko koliko je bio i čovjek (dok je čovjek živ onda je visok, a dok je mrtav onda je dugačak). Na zaglavni kamen uklesani su ime, godina smrti, križevi… Nerijetko čak i pentagrami. U Ljubotiću smo kod crkve pogledali Tatekov grob – tip si je napravio grob prije smrti, i to u obliku Stapine po kojoj su bile naslagane figurice medvjeda, planinara, alpinista.. Najgenijalniji grob koji sam vidio! Došavši do auta presvukli smo se, umili i krenuli do Starigrada – palo je kupanje, ukusna večerica, te povratak u Zagreb kojeg je u međuvremenu napustilo papinsko ludilo koje je porezne obveznike olakšalo za tričavih 43 milijuna kuna. Ma nije to ništa, prava sitnica! Zajedno u Kristu – zajedno u bankrotu! S obzirom da u ovoj državi ima itekako mnogo ograničenih umova, moram naglasiti da ove moje rečenice nisu kritika nečijeg vjerovanja - već kritika katoličke crkve kao jedne institucije koja na sramotan način manipulira ljudima i zgrće novac.
Maja hrabro kroči velebitskim stazama - čovjek je tako malen, a planina tako velika...
130
IVANČICA „Pank muzika? Spasila me…Ona mi je često jedina pomoć u najtežim trenucima. Moj jedini put iskorak u slobodu. Kad je najgore i ne znam šta bi, uvek mogu da uzmem gitaru, drndam, sastavim neku pesmu.. I to je to!“ Novosadska punkerica Lea
Bio je baš predivan cijeli tjedan – položio dva teška ispita, obavio kojekakve zaostatke na poslu i sad je naravno, sve to trebalo proslaviti. Idealna prilika bila je petak, veliki koncert kultnih Misfits u Boogaloo. Ovakvi koncerti redovito znače i okupljanje velikog društva, tako da smo kratili večer na stepenicama kod pučkog učilišta, cugali i čekali koncert. Sreo sam i Vida, koji me zamolio da mu budem pas vodič po prostoru. Kod ulaska unutra probali smo ubaciti pijanog Antona na popis, no bez uspjeha. Ekspedicija u sastavu ja-Vid-neki lik kretala Jerry iz Misfits dijeli autograme fanovima se prvo do šanka kako bi se opskrbili pivom, zatim do mirnog dijela koncertne hale kako bismo u miru uživali u svirci. Usput me neka ženska, prolazeći s dečkom, izdrpala po guzici i još mi drsko namignula. Primijetio sam samo dva detalja – nije debela i nema brkove, što me blago šokiralo s obzirom na to kakve cirkusantice inače privlačim. Veli jedan frend „Naći ću si curu s brkovima i bradom i pokazivat je susjedima za 15 kuna!“. Ja takvih poduzetničkih ambicija nisam imao, jer sam se klonio takvih žena ko vegan svinjetine. Vid mi je rekao „ma meni je svejedno kak mi cura izgleda - ionako je ne vidim!“.Koncert je bio srednja žalost iako smo se dobro zabavljali - Misfitsi su svirali prebrzo, preforsirano, a samo je vokal Jerry preostao iz originalne postave. Uspio sam Vid i njegov pas vodič nekako doći doma na dvije noge, beskrajno zahvalan vozaču noćnog tramvaja što je zaustavio vozilo između dvije stanice i dopustio mi da uđem kako ne bih morao čekati pola sata idući. Ujutro me probudila mama jer sam zaboravio navinuti budilicu – bilo je vrijeme za akciju! Fran i ja trebali smo s Maticom na Ozeblin u Liku ali to je otkazano zbog malog interesa ljudi, pa smo se odlučili za Ivančicu. Došli smo autom do Lobora i počeli uspon. Inače je taj uspon u vodiču Željka Poljaka opisan kao jedan od naljepših hrvatskih planinarskih izleta – ne bih se baš složio jer smo do vrha malte ne tabanali po cesti, no bilo nam je ok. Uspon je bio blag, vrijeme sparno i
Ostaci Oštrcgrada
131
vruće ali cijelo vrijeme bili smo zaklonjeni šumskom hladovinom. Posljednji put sam na ovoj najvećoj i naljepšoj zagorskoj planini bio 1998., na dan dok smo pobijedili Jamajku 3:1 na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Samo što sam onda s ocem išao iz Ivanca, stazom „preko Konja“. Nakon sat i pol hoda došli smo do Oštrcgrada, ruševina stare gradine na jednom istaknutom vrhu. Ondje smo se malko odmorili, udarili žigove i naslikavali se po ostacima ruševina. „Ovdje su nekad živjele princeze! A ovdje su gledale kroz prozor! A ovdje su jele…“ vilenio sam po utvrdi sav izvan sebe od uzbuđenja, dok se Fran smješkao. Već je, jadan, bio naviknut na moje poremećene ispade ovog tipa. Nastavili smo makadamom do vrha, trebalo nam je manje od sat i pl koliko je pisalo na markaciji. Na vrhu je planinarski dom bio otvoren, pa smo malko sjeli i popili pivce. Vidik s piramide (1060m) bio je odličan, a puhao je i osjetno svjež vjetar. Pri vrhu je u fazi gradnja nekakve kapelice – ne znam samo odakle im Gle me kak sam veliki! građevinska dozvola i po kojoj osnovi. Zar tim ljudima nije dosta što imaju crkve u svakom gradskom kvartu, već moraju zadirati u prirodu na vrhu planine? Stvarno budalaština… Spuštanje do doma na Belecgradu bilo je strmo. Put je bio dobro markiran no zarastao u pravu malu đunglu. Dom otvoren i prepun nekakvih klinaca, škola imala završni izlet pa su roštiljali i uživali, dok su klinke hvatale boju na suncu ležeći poredane na travi ko drva. Svega desetak minuta od doma nalazi se gradina Belecgrad, tj. njeni ostaci. Belecgrad je puno veći od Oštrcgrada, te donekle Pogled na Zagorje s vidikovca uščuvaniji iako su i tu zidine skroz ruševne. Planirali smo se spustiti do doma Majer podno Oštrcgrada, no negdje smo se zeznuli. Zapravo, ne želimo to priznati, već zaista nismo vidjeli nikakvo skretanje i markaciju, pa smo završili u nekom selu i napravili mali krug, te se po cesti vratili u Lobor. Usput smo fotkali živopisne seoske motive, udisali miris stajskog gnoja, veselo mahali ljudima na traktorima i pustili zagorskom suncu da nas miluje svojim zrakama. Lipanj u Zagorju je zbilja zakon stvar! Frend Vinko iz Čakovca mi je pričao kako je s djedom obilazio sva sela oko Ivančice i slikao razne stvari jer mu djed piše knjigu o selima oko te zagorske planine, a na jednom (po narodnom vjerovanju) vilinskom izvoru napili su se svježe vode. Kada je Vinku otac doma prigovorio „Nisi valjda pio tu vodu?!“, deda ga je poklopio kultnom izjavom „Kaj kurac tvoj stari zna, pusti ga... Tu su si negdar vile namakale noge. I pičke!“. Mak u žitu podno Ivančice
132
GORSKI KOTAR - JELENC „Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju, Ne ruši me nepotrebno, ne spaljuj me, nepažnjom, ne sijeci me nerazumno, ne ozlijedi me bezobzirno.“ Molitva šume
E ovo je bio zanimljiv izlet jer se organizirao na nivou čitavog planinarskog društva, sa gostima sa strane. Dakle, bila je riječ o 10. tradicionalnom pohodu na Goranski planinarski put kojeg je Matica uspostavila i inače ga održava. Bila su četiri busa puna ljudi, no svega nekoliko poznatih faca. Među njima i Roberta, pa smo se držali skupa. Roberta i ja se inače međusobno nazivamo bratom i sekom, onako iz zajebancije. Naša treća frendica, Goga, nam je nama. I tako smo mi jedna čudnovata obitelj. Nakon što nam je el residente Toni na Platku održao govor preko megafona, rasporedio nas je na razne punktove ovisno o tome tko je na kakvu turu išao. Ovi za Snježnik i Guslicu lijevo, mi na Jelenc desno… Izgledalo je to kao da nam neki narednik izdaje zapovijedi „Vi osuđeni na smrt lijevo, a vi za tešku robiju desno…“. Među masom planinara bilo je mladih i starih, većina je bila iz Matice, a dio je bio iz Bjelovara, Rijeke, Crikvenice… Ja i Roberta odlučili smo se za Jelenc – bio je to vrh kojeg se inače rijetko obilazi, te je pomalo izdvojen od svih tih poznatih vrhova oko Platka. Tempo kojim smo hodali bio je lagan, bilo nas je pedesetak, uključujući i neke goste iz Slovenije. Pažnju su mi privukle dvije gospođe koje su izgledale kao da su došle iz 1950-e. Nisu imale ni ruksake, već su stvari nosile u platnenim torbama prebačenim preko ramena. Nakon dva sata laganog hoda kroz šumu i predivne livadice pune cvijeća, došli smo na Jelenc. Iako je bilo oblačno vidik je bio dobar, a od silne gužve do žiga nisam mogao punih dvadesetak Stara škola! minuta – s obzirom da se Jelenc (1442m) rijetko posjećuje, žigomani su iskoristili priliku da utisnu žig u svoje dnevnike raznih obilaznica. Roberta je bila vidno šokirana mojom izjavom da nemam nikakve hrane pa ma natjerala da uzmem jabukicu i nekakve suncokretove sjemene. Nudila me i suhim šljivama i smokva,al meni to nije fino. Jabukica je, naprotiv, bila božanstvena! Kod spuštanja su krenuli problemi – neki su počeli prilično zaostajati, pa smo izgubili puno vremena na čekanje. Vodič je odlučio jedan dio grupe poslati u dom te je zadužio suvodiča za pratnju, dok je nas dvadesetak krenulo drugim smjerom. Dakle, mimo plana Okupljanje na Platku
Za Jelenc!
133
vodič nas je odveo na Planinu (1426m), predivan travnati vrh s kojeg se pruža lijepi pogled na sve strane. Iskoristili smo priliku za fotkanje, te nakon lupanja žigova krenuli krševitim terenom do ceste koja vodi za Platak. Tura je zbog toga trajala dva sata dulje od planiranog, no nije nam bilo nimalo žao. Bili smo jedino ljubomorni na sretnike iz druge grupe, koji su na usponu za Snježnik vidjeli medvjedicu s troje mladaca. Bilo je gotovo 5 popodne, a dok smo stigli u dom fešta je već jenjavala. „Pa gdje ste vi? Ajde brzo na grah pa idemo!“ reče nam el presidente Toni. Bilo me strah da su ovi koji su stigli prije nas požderali sav grah, no srećom ga je ostalo taman da se ubijem ko tele. Bio sam skroz pregladni jer imali smo laganu, no dugotrajnu i ipak zamornu turu. Često neke ture mozak percipira kao lagane, no tijelo bogme osjeća umor. Žderali smo grah dok je vani lijevala kiša nikakvo čudo. Zapravo, bilo bi čudo da ijedan izlet u Gorski Kotar prođe bez kiše. No, kako reče jedna planinarka iz ekipe, „I kiša je sastavni dio čarolije!“. Dva dana kasnije došlo je vrijeme za ples, iako je utorak u većini naroda svijeta radni dan. Tako je bilo i kod mene, pa sam iskoristio priliku da se nakon posla presvučem i jurnem drito u grad. Tu večer nastupali su u Boogaloo legendarni Flogging Molly, bend koji piči irsku muziku u punk stilu. Prva faza izlaska – nabavka pive. Druga faza – odlazak u parkić gdje smo formirali gusarski kamp. Smjestili smo se pod nekim stablima, a u „kamp“ je dolazio sve veći broj ljudi. Stipe iz Virja slavio je rođendan, neke jednostavno dugo nismo Roberta uživa na vrhu Planina vidjeli, uglavnom imali smo i suviše razloga za nazdravljanje, tako da smo pred Boogaloo došli savršeno pijani. Ne previše, nego onak baš taman! Ondje sam sreo Leu iz Pule koja je oduševljeno slušala moje anegdote o susretima sa Pogled na Risnjak, Guslicu i Snježnik
Gusarski kamp u parku prije Flogging Molly
Štef, Dado i Karlo se vesele novom danu
životinjama po šumama i gorama Lijepe naše, a također su bili prisutni Čeh i Beja (njihovo 134
prisustvo vratilo mi je nadu, pank očito još nije mrtav). Pregrupa je bio ska-punk bend La Plebe, njih smo jako voljeli jer su bili odlična plesna podloga. Nije nam dugo trebalo da počnemo skakutati ko zečići u ludom ritmu, koji se poslije nastavio na irski način u stilu Flogging Molly. Bio je to opći kaos koji nije stajao skoro dva sata, a na kraju smo svi bili totalno mokri od znoja kao da nas je netko šmrkom zalijevao. Ajme, zbilja jedan od najboljih koncerata u Boogaloo ikad! Čak sam sreo jednog starog frenda iz srednje s kojim sam bio jako dobar, što mi je dodatno podiglo raspoloženje. Nekima je fešta potrajala do podne – Dado, Štef i Karlo izbačeni su iz vlaka jer nisu imali karte. Kondukterka je bila neumoljiva, a Dado je u jednom trenutku popizdio i rekao joj „Ma kaj ti opće delaš tu? Daj odi v kuhinju!“. Uz salve smijeha dečki su izbačeni u Gradecu i nastavili pješke doma, dok se kondukterka po dolasku doma stavila glavu pod jastuk i dugo neutješno plakala. Jedini grijeh joj je bio što je trojicu bitangi pitala za kartu…
Flogging Molly u Boogaloo (hvala Ulysei s glazbenog portala Terapija.net na slikama)
135
VELEBIT - SVETO BRDO I VIDAKOV KUK „Uspjeh može imati baš svatko. Ali dušu ili imaš ili nemaš!“ Toni Plutonij
Ovaj dvodnevni pohod na Velebit u organizaciji HPD Kapela čini mi se prilično zanimljiv, tako da sam se prijavio. Dan prije izleta bio sam totalno sretan – završili su ispitni rokovi, a studentska anketa pokazala je da sam studentima, pitaj boga zašto, ipak nekako simpatičan pa su mi dali dobre ocjene. Neke studentice otišle su korak dalje pa su mi dale i neke čokoladice, iskazujući na taj način veliko poštovanje prema mojoj malenkosti koja se trudila da im u glavu utuvi nešto znanja, a na bezobrazna usta navuče osmijehe. Gdje i kako proslaviti? Sveto Brdo, naš cilj! Anton me zvao na koncert povodom kraja akademske godine na Filozofskom fakultetu, kao bit će koncert nekih demo bendova, pa u nedostatku boljeg rješenja prihvatih. Naravno, bila je to fešta samo takva! Bili su tu Vinko i Sindi iz Čakovca, Anton, Šefica iz Varaždina (nje sam se dugo bojao jer je izgledala kao nabrijani zaštitar koji te ubije malim prstom na 10 načina, a cura je zapravo micica). Sretoh i Antona koji je već bio u deliričnom raspoloženju, pa smo nastavili lagano pijuckati pivice. Svirao je neki bend Tommy gun, svidjeli su mi se, a imaju i vokalkinju. Atmosfera je bila genijalna – ekipa je namakala noge u napuhanim bazenima, igrali su picigin, skupilo se skoro tri tisuće ljudi, bendovi su se redali na bini, dijelio se besplatan grah, a oči su nam bježale na neke pankerice koje zasad nismo primjećivali.
Pogled s obronaka Svetog Brda na livade Dušice
Tako to ide – cura bude normalna, onda joj se nešto prelomi i bude joj pun kurac svega i svih. Onda si podere najlonke, poboji kosu u zeleno i napravi irokezu, izađe u grad i mi onda slinimo i mašta radi sto na sat. Ne cerite se – imamo i mi dečki osjećaje, nismo od drveta! Uostalom, kad bi sve cure tako izgledale, svijet bi bio daleko ljepši i zabavniji. Svakih nekoliko koraka susretao sam ljude koje dugo nisam vidio pa je vrijeme proletjelo. Uložio sam nadljudske napore da se vratim doma u pristojno vrijeme, ruksak je bio spakiran i ujutro je Vaganski vrh u magli
136
samo trebao ustati i stići pred Mediku, odakle je kretao bus. Ekipa uglavnom starija, nikog mojih godina. Ali kakva ekipa! Ne želim da ispadne da serem po ljudima – apsolutno suprotno! Ali takav skup opičenih ljudi nisam vidio jako dugo. Najviše me se dojmio Slovenac Arči kojeg kao da je netko teleportirao s Woodstocka 1969., a taj 65-godišnjak prošao je sve žive i nežive transverzale po bivšoj Jugi, popeo se na Triglav pedesetak puta, a kao kondicijsku pripremu za ovaj pohod odabrao je vožnju biciklom po dionici dugoj 160km. Onako, iz zajebancije. Nakon par sati vožnje Sveto Brdo krenuli smo na uspon s ličke strane – iz sela Egejci. Bilo je to kao da nisam s planinarskim društvom nego s anarhističkom gerilom – vodiča sam vidio na početku uspona, a zatim drugi dan kod busa prije polaska. Raštrkali smo se kuda koji, jer svatko je imao neki svoj plan. Vodič mi je objasnio „Ima nas bržih, ima nas sporih. Ima nas kojima plan puta nije zanimljiv,
Na putu prema Vlaškom Gradu
pa hoće obići nešto van rute. Neću nikoga kočiti – nek idu kamo tko i kako želi, ali na svoju odgovornost!“. Uspon ja trajao skoro 3 sata kroz nekakvu dosadnu šumu, a oznake na stablima upozoravale su da ne skrećemo sa staze zbog posijanih mina. Bio sam u kompi s Robijem iz Karlovca kojeg sam upoznao prošli vikend na GPP pohodu, te Donatom i Brankicom, starijim parom koji su obišli sve živo i neživo. Nakon nekog vremena šuma se 137
počela mijenjati – više nije bila dosadna, već nekako lijepa i hodanje kroz bukovinu bilo je ugodno. Napokon smo došli do livada (Dušice) i ukazao nam se naš cilj u svoj svojoj veličini – Sveto Brdo (1751m), drugi najviši vrh Velebita. Ostatak grupe naveliko je kasnio iza nas i činilo se da bi ih čekali bar pola sata. Robi i ja odlučili smo krenuti odmah na vrh, jer dosta puta je bilo ispred nas. Vlaški grad, Ivine vodice, pa onda još 3 sata do doma… Donat i Branka su se odvojili na neku svoju stranu, a nas dvojica krenusmo sami na vrh, usput susrećući neke iz naše grupe. Bila je jedna ekipa na čelu sa Robi na vrhu Vlaški Grad Slovencem Arčijem koja je jurnula u petoj brzini i imali su namjeru osvojiti i Vaganski vrh. Mi smo se livadama uspinjali na Sveto Brdo, a cijeli doživljaj bio je prekrasan. Lijepe livade pune prekrasnog cvijeća, lijepi pogledi, te prava planinska atmosfera koja je nalikovala alpskoj – vjetar koji nas je hladio jer smo bili uspuhani i pregrijani, oblaci koji su svako malo zakrivali, pa otkrivali vrh, pogled na Liku s jedne strane i more s druge strane… Nakon dva sata uspona od Dušica došli smo na vrh. Imali smo sreće pa oblaka taj tren nije bilo i uživali smo u fenomenalnom pogledu. Na vrhu je križ i mramorna ploča sa deset božjih zapovijedi, pa smo se slikali kraj svega toga. Motiva za fotkanje bilo je na svakom koraku, vrh je bio zbilja lijep! Nakon žigosanja pojeli smo nešto i počeli spuštanje na drugu strane. Jak Planinarsko sklonište Vlaški Grad vjetar nas je rashladio i previše, pa su mi zeble ruke i morao sam obući zimsku majicu. Čim smo se spustili par stotina metara, vjetar nas više nije gnjavio. Hodali smo lijepim cvjetnim livadama prema našem drugom cilju – bio je to vrh Vlaški Grad (1383m). Riječ je o vrlo atraktivnom stjenovitom vrhu s kojeg se pružaju prekrasni pogledi na sve strane. Ja i Robi bilo smo solo cijelo vrijeme, oboje smo brzo super hodali i lako se dogovarali za sve. Odlično smo se snalazili i bez vodiča, a orijentacija je bila laka. Nismo imali previše vremena uživati u toj ljepoti koju nam je pružao Vlaški Grad – vrijeme nam je curilo, ali sad više nismo imali uspona i trebalo se samo spustiti do planinarskog doma u Paklenici. Spustili smo se do skloništa Vlaški Grad (1280m) gdje smo napravili pauzu za jelo. Počeli su se skupljati i drugi iz naše grupe. Sklonište je bilo u jadnom stanju. „Nekad je ovo bilo super, a ali nekulturni planinari i izletnici naprave svoje…“ rekao je jedan tip koji je bio tu prije više godina. Šteta, zbilja nevjerojatno da ima tako zadrtih poremećenih Livade pune cvijeća
kretenčina koje u planini ostavljaju svoje smeće, bacaju naokolo opuške, ne počiste sklonište za sobom… Ah, neki 138
ljudi nikad neće naučiti neke stvari. Naš idući cilj bilo je sklonište Ivine Vodice, do kojeg nam je trebalo sat i pol hoda. E tu smo crkli – teren je bio dosta naporan jer se hodalo gore-dolje, a mi naivni smo očekivali samo silazak. Staza je bila lijepa, na jednom mjestu nalazi se istaknut vidikovac s kojeg se lijepo vidi Vlaški Grad na kojem smo maloprije bili. Na Ivinim Vodicama gužva – bilo je i ljudi koji su ondje spavali, pa su iskoristili popodne za branje i čišćenje gljiva koje su pekli na roštilju. S obzirom na to da je prošlo 18h i dan je polako prepuštao mjesto noći, nakon kraćeg odmora pošli smo dalje. Staza je vodila kroz šumu, bila je dobro označena i utabana pa se nismo imali gdje izgubiti. Na jednom mjestu prešli smo potok Velika Paklenica, te zašli u predivan dio šume pun nekakvih stijena. Osjećao sam se kao da prolazim kroz nekakvu galeriju, a nešto slično vidio sam na Ćićariji. Prošli smo pokraj Ivančevog doma, privatnog planinarskog doma sa svim udobnostima koje ovaj objekt nudi. Cijena – 150 kn! Malo puno, pa smo nastavili dalje prema Ramićevim dvorima (privatni objekt i ondje odlučili prespavati. U domu u Paklenici bio sam jednom i više nikada tamo neću ući – sramota je da jedan nacionalni park ima planinarski dom koji je tako loš, prljav, smrdljiv, a o (ne)ljubaznosti domara bolje da ne govorim. Nisam razmaženko i spavao sam po kojekakvim kaotčnim mjestima – od željezničkog kolodvora, na ulici, pod pozornicama na festivalima.. Ali bilo mi je glupo spavati u nekakvom sranju ako nužno ne moram. Još je majstor ponudio grah s kobasicom za 35 kn bez kruha, jer jadan nije u Ramića dvori
dva tjedna stigao nabaviti kruh!. U Ramićevim Most preko rječice u kanjonu Paklenice dvorima druga priča – čista i uredna kuća stara 90 godina, kreveti s posteljinom, spavanje samo 60 kn. Odličan wc, ima čak i tuš s toplom vodom, a mladi gazda Marijo Ramić je izuzetno ljubazan i zabavan čovjek koji nas je odmah po dolasku ponudio rakijom. „Imam orahovicu, rogačicu, travaricu.. Besplatno je, samo uzmite!“ nutkao nas je i ostavio malo same, jer se morao pobrinuti za simpatično magare. Večera je bila po želji, grah, peka, jela po narudžbi… „Grah ti je 35 kn porcija, ili daj 50 kn pa jedi koliko oćeš. Dobiješ i kruha, naravno!“ ponudi Marijo, pa sam odabrao ovu drugu opciju i prežderao se ko mala svinjica. Bio sam skroz pregladan, a kak i ne bi nakon deset sati naporne ture! Jeli smo na terasi s predivnim pogledom na pakleničke vrhove, a večer je bila jako topla. Nismo dugo ostajali budni. Nakon kraćih konzultacija, Robi i ja odlučili smo sutra napraviti turu na Vidakov kuk. Njemu je to trebalo za obilaznicu Pakleničkog planinarskog puta, a ja ionako nisam imao kamo sa sobom. Naime, plan za grupu je bio Podno Vidakovog kuka
posjet Anića kuku, a ondje sam već bio pa me veselila 139
Robijeva opcija. Uostalom, nisam imao pojma gdje je to, pa sam se veselio izletu u nepoznato. Noć je bila jako topla pa sam spavao otkriven. Ustali smo u šest, dok su drugi još spavali – ti koji su išli na Anića kuk imali su fore spavanja do devet. Bilo je ok vrijeme, palo je par kapi kiše al nije nas obeshrabrilo – nad pakleničkim kanjonom bilo je vedro. Spustili smo se šumskom stazom prema Borisovom domu (onaj u koji nismo htjeli ući ni mrtvi) i javili se vodiču da zna gdje smo, te nastavili stazom niz kanjon. Kod lugarnice smo skrenuli na stazu koja se strmo uspinjala iznad kanjona. Bilo je oblačno jutro, ali sparina za poludit – znojili smo se ko budale, ali i sigurno napredovali po vertikali. U dva navrata začuli smo šuškanje u grmlju – rekao bih divokoza ili tako nešto, no nismo mogli vidjeti. Nakon nešto više od sat vremena mučenja stigli smo na greben odakle je jedna staza vodila za Veliko Rujno, a mi smo skrenuli lijevo za Vidakov kuk. Usput smo prošli kroz selo Prema Vidakovom kuku Ramići – simpatično planinsko selo bez stanovnika. Neke kućice bile u obnovljene za turističku ponudu, no trebalo je dovde doći – a moglo se doći samo stazom koja nalikuje križnom putu neadekvatnom za turiste. Uskoro nam se otvorio pogled na pakleničke kukove – predivne izbrazdane bijele stijene ukazale su se u svoj svojoj ljepoti. Učas smo zaboravili na umor i krenuli hrabro dalje stazom, pitajući se nas koji od vrhova će nas odvesti. Nismo tu nikad bili, pa nismo imali pojma koji je zapravo Vidakov kuk. Uskoro smo došli pod velike stijene za koje se ispostavilo da su naš cilj – markacija je vodila kroz kamene gromade fascinantnih oblika i detalja, pa sam spremio štap jer se trebalo pomagati rukama. Nakon uspona po teškom terenu i malko penjačkih egzibicija stigli smo na vrh Vidakovog kuka (866m). Pogled je oduzimao dah – mogao si samo okretati se na mjestu i zuriti u bilo koju stranu. More, Velebit, kanjon, Bojinac, Vaganski vrh, Golić, Crni vrh… Bilo nam je drago da smo se ovdje popeli, jer može se slobodno reći da je ovo među planinarima dosta nepoznata destinacija i rijetki ovdje dolaze. Nakon slikanja koje je potrajalo spustili smo se dolje i u prirodnom amfiteatru pod kukom napravili prehrambenu pauzu. Vrijeme je bilo idealno – doduše sparno, ali oblačno i sunce nam nije tuklo u glavu. Tako je bilo i jučer – vrelina sunca bi nas baš ubila, ovako je sparina bila podnošljiva. Naš daljnji cilj bio je odlazak do velike špilje Manita peć, a Predivne stijene Vidakovog kuka
zatim spuštanje u kanjone Velike Paklenice. Nismo imali pojma kako izgleda put do
Pogled na more i Starigrad
140
Na vrhu Vidakovog Kuka, pogled na divljinu oko nas
Manite peći, no ispalo je da je vrlo zahtjevan i lijep. Markacija je vodila kroz spomenuti amfiteatar preko stijena, tako da smo se neplanirano počeli na jedan bezimeni kuk (na karti smo vidjeli visinu 833m) s kojeg se pruža predivan pogled – ponad kanjona vidjeli smo gadne crne oblake, no oni su nas srećom zaobišli. S tog bezimenog kuka smo se spuštali teškim terenom do Manite peći, jednim dijelom kroz neki klanac put je osiguran i sajlom. Osjećao sam miris kamena pomiješan s intenzivnim mirisom bilja koje je raslo unaokolo –bilo mi je super i bio sam baš ufuran. Bilo je to pravo planinarenje, a stalno smo morali paziti gdje stajemo i gubitak koncentracije lako je mogao rezultirati kobnim padom.Na našem drugo cilju razočaranje – Manita peć zatvorena (nedjeljom ne radi). Fakat mi nije jasno zašto vikendom špilja nije otvorena, jer turistička sezone već je započela s obzirom da smo u drugoj polovici lipnja. Više sreće drugi put – spustili smo se još par stotina metara dolje u kanjon, a kada smo naišli na glavnu stazu bila je krcata turistima. Blijede debeljuškaste strankinje oprezno su paradirale u japankama po kamenju, a ja se zapitao zašto uvijek svi tipovi sa strahopoštovanjem i divljenjem izgovaraju riječ „strankinja“; kad je većina tih jadnih žena gaborizirana do te mjere da ne bi na njih ni bicikl naslonio. Na izvor Marasovac oprali smo se i umili, a zatim došli do Robi uspješno savladava stijene prema podnožja stijena koje su pune penjačkih smjerova. Na Manitoj Peći svakih nekoliko metara penjači su plazili po stijeni, a za 141
oko mi je zapela klinka od valjda 5 godina koja se bez straha pentrala gore na po penjalici na igralištu. Slikao sam hrabro dijete, a zatim sreo bradatog Arčija koji je uf fenomenalno
Stijene u kanjonu Paklenice
Hrabra mala penjačica
raspoloženju cugao pivu i jadao se kako na Vaganskom vrhu nije mogao naći žig (nije znao na kojem kamenu je uzidan). Nakon dva dana imali smo prilike vidjeti i našeg vodiča kojeg smo izvijestili o uspješnoj misiji na Vidakov kuk, a zatim smo se svi ukrcali u prljavi autobus i krenuli na kupanje u Starigrad. Prolazivši kroz recepciju nacionalnog parka jedan od rendžera pozvao je vodiča na razgovor da mu očita bukvicu oko neplaćenih ulaznica za 40 ljudi, no mislim da to njega baš i nije previše brinulo. Cijeli izlet je bio baš nekakav gerilski, tako da je bilo shvatljivo da smo ulaznice izbjegavali platiti. Nakon današnje ture od 6 sati bio sam gladan ko pas, pa sam si u nekom pajzlu u Starigradu naručio pizzu za van. Nakon toga sam u onom marketu „teška Srbia style“ u kampu kupio oranžadu za 4 kn i zaputio se na plažu. Skinuo sam majicu, sjelo na žal i stavio umorne noge u more, zagrizao komad pizze i lagano pio otrovnu oranžadu koje me osvježavala – bio sam uvjeren da nema na svijetu veće sreće od ove sad!
Odmor na Bezimenom kuku
Slovenac Arči
142
BOSNA I CRNA GORA - MAGLIĆ I BIOČ „Miriše sir i prepečena rakija mi smo jarani ko braća rođena, nas desetorica mi smo drvosječe potaman nam sve oko nas su bosanska brda i planine...“ Bend Nervozni poštar
Nakon lijepog izleta na južni Velebit, mladi iz Kapele pripremali su pohod po Bosni i Crnoj Gori – taman su bili neki blagdani (Dan antifašističke borbe, nekakvo Tijelovo, Dan državnosti) pa se moglo spojiti lijepih 5 dana produljenog vikenda. Pristao sam jer mi je moja ekipa (gospodin otac i neki frendovi) sabotirala planirani pohod na sjeverni Velebit pod izlikom „tamo smo već bili“, iako su obišli samo dva vrha zavižanske okolice. Ovo mi je još više odgovaralo – odlična ekipa, egzotična destinacija, jeftin put, te avanturistički pohod koji uključuje kampiranje i nošenje svega sa sobom. Plan je bio uspon na Maglić (2386m) najviši vrh BiH, te Veliki vitao na Bioču (2389m) u Crnoj Gori. Cijeli lokalitet nalazi se iznad rijeke Sutjeske, gdje se 1943. održala velika borba u kojoj je drug Tito s partizanima uspješno rasturio njemačke i talijanske okupatore, te domaće izdajnike i petokolonaše. Onako, ko beba zvečku! Pored rijeke se nalazi veliki memorijalni spomenik, koji smo posjetili na kraju putovanja. Baš prigodno da smo se našli u ovim krajevima za vrijeme obilježavanja Dana antifašističke borbe! Skupilo nas se sedam, osim mene tu su bili pročelnik sekcije Luka i njegova (Pij)Ana, šaljivi Luka, Jelena, vicasti Zelić i pridruženi planinarski novak Neno iz Varaždina.. Krenuli smo s dva auta preko Bosanskog Broda u avanturu koja je obilježila naše mlade živote. Jurili smo Republikom Srpskom (država koje ne postoji al je ima), slušali Jethro Tull i ispijali pivu za pivom (dobili od velikodušnog sponzora). Ova državica izgleda skroz divlje, a pogled kroz prozor bio je konstantno zanimljiv. Ovdje žive muslimani i Srbi, a kulturne razlike su itekako vidljive Maglić
isto kao i ožiljci rata – sve je puno srušenih Sva ljepota bosanskih planina kuća i zapuštenih imanja. Hrvata nema, raselili se. Prolazili smo kroz neka mjesta gdje još žive sva tri entiteta, a razlike su vidljive na arhitekturi, reklamama na kafićima, nazivima obrta… Žepče, Doboj, Zenica, Maglaj, Visoko, sve smo to projurili i na kraju ušli u Sarajevo. Dogovor je bio da se na Baščaršiji pojedu ćevapi kod Želje, a to me veselilo jer nikad nisam bio u tom gradu. Bio je predivan vruć ljetni 143
dan – Sarajevo je na mene ostavilo dojam lijepog grada, iako se još posvuda moglo vidjeti kako je ovdje prohujao ružan rat. Dosta toga je obnovljeno, a Baščaršija je bila krcata domaćim ljudima i turistima poput nas. Sjeli smo u ćevabdžinicu Željo i naručili ćevape na koje smo se napaljivali danima. „Dobar dan kolega Perkov!“ začujem iza sebe i iznenadih se – bio je to kolega Miran s faxa na kojem studiram. Baš kao iz vica, dok Mujo u vlaku pita žensku „Gospođo, jeste li vi iz Sarajeva?“, a ona kaže da nije. On joj zatim sav sretan veli „Ajme vidite kako je svijet malen – ni ja nisam iz Sarajeva, pa smo se sreli!“. Progutali smo odlične ćevape s kajmakom, te nakon kraće pauze nastavili put. Vrijeme je opasno istjecalo, a očekivala nas je i dvosatna hodačka tura do mjesto gdje smo kampirali. Na izlazu iz Sarajeva smo se pogubili, pa nas je neki lokalni lik ljubazno otpravio do izlaza prema Foči. Prošli smo glavnom sarajevskom avenijom i na taj način razgledali grad uzduž koliko je to moguće s prometne ceste. Došavši u srpski dio Sarajeva opet smo vidjeli mnoge razlike: nama tako nebitne, a ovdašnjim ljudima itekako bitne. Prestaju reklame za Sarajevsko pivo i počinju za srpski Lav i Jelen, a na stjegovima se viju trobojnice Republike Srpske. Nedugo nakon Sarajeva put je postao živopisniji no inače: prolazili smo kroz zabitniji dio istočne Bosne i neka sela, usput kupivši namirnice u nekom marketu. Najljepši dio puta je predivni kanjon rijeke Bistrice (cesta koja vijuga kroz kanjon prelazi rijeku na dvadesetak mjesta). Impozantne stijene nadvijaju se sa svake strane, tuneli su izdubljeni u živom kamenu, Postavljamo kamp
Trnovačko jezero, biser prirode na granici BiH i Crne Gore
144
dok smo na jednom dijelu vidjeli ogromni prirodni stjenoviti tunel kojeg je tokom tisuća godina izdubila rijeka Bistrica. Iako je cijela BiH brdovita zemlja, tek sad ušli smo u područje visokih planina. Bile su predivne i stjenoviti vrhovi parali su nebo, a ti prizori podsjetili su me ne predivni lanjski pohod na Vranicu pored Fojnice. U autu smo trusili preostale zalihe Carlsberga, a naš orni vozač Zelić stavio je cd Apocalyptice – genijalna mješavina klasike i hard rocka koja nam je bila odlična podloga tijekom gledanja stjenovitih vrhova. Uz malo mašte dočarali Uspon na Maglić smo si scene bitke na Sutjesci, a pri tome mi je pomoglo i gledanje istoimenog filma nekoliko dana prije puta. Nakon što smo prešli predivnu rječicu Sutjesku počeli smo se uspinjati planinskom makadamskom cestom prema Prijevoru, mjestu na kojem ćemo ostaviti autiće. Nakon pola sata spore vožnje po prašnjavoj cesti punoj rupa stigli smo i do tog parkirališta. Polako smo spremali stvari za uspon, jer nas je do kampa na Trnovačkom jezeru čekalo sat i pol hodanja. Ekipa se sporo spremala pa sam odšetao do nekakve osmatračnice s koje puca lijep pogled na sva brda u okolici. Najbolje se vidi Maglić, naš sutrašnji cilj. Ostavili smo aute na 1600m i krenuli natovareni šatorima, ogromnim ruksacima, pivicama… Jezero se nalazilo na istoj visini, ali nismo hodali po ravnom – prvo se trebalo spustiti na neku livadu punu odvaljenih stabala koje je razbacala lavina, a zatim je slijedio strmi polusatni uspon kroz šumu. Iako je staza bila atraktivna i ne preteška, bogme smo se namučili jer smo svi imali preko 20kg teške ruksake. Kada smo došli do Trnovačkog jezera već je gotovo pao mrak. Uživali smo u prizoru predivnog gorskog jezera okruženog stjenovitim masivima, a zatim se trebalo smjestiti, podići šatore… Uspjeli smo naći odlično Livade prepune cvijeća mjesto u šumi u blizini izvora koji nam je hladio pivo, večerati i pripremiti se za sutrašnji uspon. Bilo je toplo i gnjavili su nas rojevi komaraca, a iznad grana visokih stabala vidio se komadić neba posut tisućama zvijezda. Ekipa je otišla na obalu gledati nebo i piti pivce, a ja sam se zavukao u vreću jer sam bio premoren. Sutrašnji dan bio je rezerviran za pohod na Maglić – nakon završnih priprema i pakiranja krenuli smo obalom Trnovačkog jezera prema stazi koja nas vodi na vrh. Po toplom jutri vidjelo se da će dan biti vruć i sparan, ali zbog loših iskustava s vremenom više nikud ne idem bez šuškavca i tople majice koliko god bilo lijepo! Krenuli smo šumicom prilično strmo, a zatim izbili na još strmiju livadu. Penjali smo se polako livadicom podno ogromne stijene, a 145
rojevi muha i obada letjeli su oko naših glava. Nakon sat vremena uspona okrenuli smo se i uživali u fenomenalnom pogledu na Trnovačko jezero. Za vrijeme pauze Jeleni se niz strminu otkotrljala torbica s fotićem u kojoj je bio i mobitel, koji je za vrijeme tog udesa ispao negdje u travu i više ga nismo našli. Ona je bila sretna jer joj je to izlika da si kupi novi, a mi smo slegnuli ramenima i krenuli dalje. Nakon prvih sat i pol strmog uspona došli smo na greben kojim je prelazila blaga staza kroz prekrasne livade prepune cvijeća. Toliko cvijeća zbilja u Crnogorski Maglić životu nisam vidio, pa smo se sporo kretali zbog čestog fotografiranja. Zlatice, ljiljani, encijani… nema čega nema! Naišli smo i na škrape sa snijegom (još donedavno ovdje je bio snježni pokrivač), te se usput popeli na Crnogorski Maglić (2388m). Ovaj vrh s kojeg se pruža super pogled na Trnovačko jezero dva je metra viši od susjednog Maglića koji je najviši vrh BiH – no i nije toliko bitan. Na vrhu je samo kup kamenja, bez ikakvog natpisa. Pola sata hoda dalje grebenom nalazi se stjenoviti Maglić koji dominira cijelim područjem. Na vrhu je metalna srpska zastava (ovaj dio BiH pripada Republici Srpskoj), te kutija sa žigom i kojekakvim pizdarijama koje su ostavili planinari (andoli, kalendar PD Zelengora iz Foče, plišana ovčica koju smo prozvali Stojanka, upaljač i tri cigarete koje su ostavili Austrijanci). Iako je sunce žestoko Završni uspon na najviši vrh BiH tuklo na vrhu smo se odmorili pola sata, sakrivši se u hlad stijena. Na jednom kamenu podno vrha postavljena je spomen ploča za Tita i borce sa Sutjeske, a sam pogled s vrha oduzimao je dah. Slikali smo se na vrhu s hrvatskom
Partizanskim putevima do vrha
Na vrhu smo razvili našu zastavu
zastavom i kasnije se odlučili spustiti preko stijena, dakle teškom stazom imena Poštarev put. Spuštanje po stijenama bilo je prilično zajebano – sajle i klinovi bili su odavno potrgani, a 146
svaki kamen za koji se primaš moraš prodrmati da ti slučajno ne ostane u ruci. Pažljivo smo se spuštali, a zbog takvog terena kamenje se stalno odronjavali i morali smo paziti da ne pogodi nekog od nas. Nakon sat i pol spuštanja tim teškim putem došli smo na svima nam „omiljeni“ sipar po kojem smo lomili noge još sat vremena, a zatim smo izbili na pitome livade koje su nas odvele do parkiranih auta. Spustili smo se gotovo 800m, a nakon odmora čekalo nas je još sat i pol marša „gore-dolje“ do jezera. Iz auta smo uzeli ono što nismo mogli jučer, preraspodijelivši po ruksacima još dva kartona piva. Nekako smo došli do kampa, nije bilo lako, ali bogme nije bilo ni stravično teško kao jučer s duplo težim teretom. Bili smo izmoreni i totalno znojni. Sunce je zalazilo i vani je još bilo prilično toplo, pa smo napravili ono o čemu smo maštali dok smo se počeli preznojavati još od jutra – skinuli smo se i bacili u hladno jezero. Voda je bila hladna (ne prejako), taman da nas pošteno osvježi i da nam se bolni mišići malko opuste. Okupali smo se svi osim Ane, koju sam probao raznim metodama nagovoriti da se baci u vodu. „I Jelena se kupala.. Ona se odmah bacila… Ona nije plašljiva ko ti…“ dobacivao sam provokativno dok Ana nije pukla i viknula „Pa idi u tri pičke materine, pogodit ću te kamenom!“. Uplašeno sam zamuknuo, a njen Luka se smijao i rekao vrckavom Luki „Napokon je skužio što treba, ha ha Silazak stijenama Maglića tzv. Poštarevim putem
ha!“. Nakon kupanja ekipa je složila Oprezno spuštanje večeru – imali smo odličan grah, a nakon jela smo razrađivali plan za sutra. Cilj je bio vrh Veliki vitao na susjednoj planini Bioč, koja se nalazi u Crnoj Gori. Jelena i Neno osjećali su bolne posljedice današnje ture te odlučili da neće sudjelovati u sutrašnjem pohodu. Skupili smo sve boce jer će nam trebati mnogo vode, a na putu nema nikakvog izvora. Očekivalo nas je više od 10h hodanja, a bilo je čak i teže no što smo mislili. Spakirali smo se za uspon jer smo odlučili sutra rano krenuti, a popričali smo s dva lokalna Crnogorca o izboru puta. Nakon planinarskih konzultacija dali su nam i sljedeću obavijest: u subotu Srbi slave Vidovdan, tako da će na jezero doći nekoliko grupa ljudi, lani ih je bilo čak 400. Zelić se bolno uhvatio za glavu i zavapio „A u u kurac, sad 147
će nam po glavi skakati horda pijanih četnika!“, a mi smo se tješili da to baš neće biti tako. Strahovali smo da nam netko ne makne ili ošteti šatore, tako da smo Nenada i Jelenu zadužili za čuvanje kampa kad su već odlučili da ne mogu s nama. Noć je bila prilično topla pa sam spavao otkriven. Sutradan su me probudili glasovi ekipe koja je već doručkovala, pa sam im se priključio. Nakon jela napunili smo boce ledenom izvorskom vodom i krenuli na uspon. Sunce je pripeklo već od jutra i nagoviještalo vruć, ljetni dan. Čim smo krenuli napali su nas rojevi muha i obada, koji su se nekako najviše zadržavali oko Ane. Prošli smo pored pastirskih katuna, gdje nam je pastir pokazao kamo moramo ići. Krave i ovce su neometano pasle rosnu travu, a mi smo po vrućini počeli uspon teškim stjenovitim terenom. S obzirom da je prevladavao goli teren bez imalo šume, koristili smo svaki hlad da se malko odmorimo i napijemo vode. Bilo je teško hodati i zbog sinoćnje večere – stalno smo svi prdili od graha, a to nikako nije bilo ugodno za osobu koja hoda iza tebe. Smrdilo je prestrašno, a Luka nam nije želio odati tajni sastojak koji je ubacio u inače fenomenalni grah. Nakon tri sata kuluka došli smo do sedla podno planine Volujak odakle smo vidjeli Bioč. Prizor je bio Teče hladna vodica, hladi nam se pivica
impresivan u svakom slučaju. Dva Pastirski katun markantna vrha Bioča dizala su se u daljini, a do njihovog podnožja vodio je težak teren po sistemu „gore-dolje“(livade, klekovina, kamenjar). Dok smo došli do podnožja nekoliko puta smo se morali uspinjati i spuštati. Bilo je pakleno vruće, proklete muhe nisu nam dale mira, hladovine je bilo tek mjestimice, a zalihe vode brzo su nestajale. Tom problemu doskočili smo tako da smo poluprazne boce punili čistim snijegom kojeg smo nalazili u brojnim prisojima i škrapama – Luka nas je upozorio da to nikako nije dobra ideja jer snijeg izbacuje vodu iz organizma i uzrokuje dehidraciju. Pomiješao sam snijeg s vodom u boci u nadi da neću napraviti neko teško sranje, pa sam imao dovoljno zaliha. Nakon više od pet sati hoda došli smo podno dvaju vrhova Bioča. Izgledali su pomalo zastrašujuće i jednako visoko, a i nismo znali koji je pravi. Nismo imali ni karte, već samo neki GPS trail, a slabu markaciju izgubili smo odavno. Došli smo do neke udubine u stijeni na čijem ulazu je bilo snijega, te se odmorili. Odjednom više nije bilo vruće, a snijeg je hladio toliko da su neki Ostaci snijega na putu za Bioč
148
Planina Bioč - vrh Veliki vitao (desno) je naš cilj
obukli šuškavce. Nakon kraćeg vijećanja vođa puta Luka, te Ana i Zelić odlučili su da ne idu na vrh. Drugi Luka me samo pogledao „Jel mi idemo?“. Rekoh, „Idemo!“, jer bilo mi je glupo proći toliki put i odustati u podnožju. Spremili smo se nakon desetak minuta odmora i krenuli strmim siparom s kojeg se stalno odronjavalo kamenje. Odlučili smo se popeti na desni vrh koji je izgledao viši, iako je bilo podvojenih mišljenja oko toga koji je vrh zapravo Veliki vitao. Izbili smo na jednu čistinu odakle smo krenuli sa završnim usponom na vrh – bilo je
Uspon na Veliki vitao
Vrh!
vraški strmo, a klimavo kamenje se odronjavalo sa stijena kao i jučer na Magliću. Napredovali smo polako, metar po metar. Jedan krivi potez bio je dovoljan da padnem dolje u 149
provaliju od nekoliko stotina metara, pa sam bio u grču dok sam pažljivo isprobavao da li su mi hvatišta čvrsta ili klimava. Nakon tog teškog dijela koji je zahtijevao alpinističke sposobnosti došli smo do jednako strme livade, pa je bilo nešto lakše. Dakle, oko 45 minuta nakon što smo krenuli iz špilje došli smo na vrh. Koji? Luka je došao do kutije sa upisnom knjigom i otvorio je, pogledao žig i pobjedonosno zaurlao „Na pravom smo!“, te smo si pružili ruke i čestitali. Veliki vitao (2397m) je osvojen! „Ma stari, ovo je pravi uspon i pravo planinarenje, baš mi je drago! Jebeš ti planinarenje po Sljemenu koje se svodi na lokanje pivčuge i žderanje graha u domu!“ rekao je Luka zadovoljno, a meni je Luka pije slavljeničko pivo preostalo da se složim. Ovaj teški uspon bio je velik izazov, a najveća nagrada bio je pogled prema masivu Maglića i Volujka, te u unutrašnjost Crne Gore. Vidjeli smo neki grad daleko u daljini, a nakon slikanja s hrvatskom zastavom spustili smo se lakšim putem koji smo našli na vrhu. Markacija je bila slaba i staza neutabana, ali put je bio obilježen čuljcima (kamenje naslagano jedno na drugo). Nakon sat vremena silaska došli smo ispod sipara na čijem središnjem dijelu se nalazila mala špilja s našom ekipom. Dozvali smo ih, a oni jadni su spavali iščekujući naš povratak. Nakon što smo se skupili, odmorili i nešto Penjemo se na Trnovački Durmitor pojeli, krenuli smo istim putem nazad. Tj. put je bio donekle drugačiji jer smo ovaj put slijedili stazu, no ona je prolazila istim krajolikom kojim smo došli (livade i klekovina) tako da tu nije bilo neke razlike. Težak teren kojim smo se stalno spuštali i dizali nas je totalno izmorio i bili smo presretni kad smo došli na sedlo između Volujka i Trnovačkog Durmitora. Sunce je zalazilo, a vjetar je nanio neke oblake koji su nas spasili od vrućine. Moj penjački partner Luka sjeo je i zapalio cigaretu, a drugi Luka
Nađi me!
Sa Zelićem na Trnovačkom Durmitoru
iznio je plan uspona na obližnji Trnovački Durmitor (2242m). Šteta bi bilo ne obići to kad 150
smo već tu, a Ana i Zelić grizli su za uspon jer su propustili priliku za osvajanjem Bioča. „Ostaješ s Lukom ovdje ili ideš s nama?“ upitali su me. Iako umoran kao i svi, pridružio sam im se. Vrh se nije činio daleko, a uspon nije bio strm. Krenuli smo preko pitomih livada koje mjestimice bile prekrivene snijegom, a što smo se više uspinjali, imali smo sve ljepši pogled na nedavno posjećeni Bioč i Volujak, kojeg smo namjeravali osvojiti sutradan. Vrijeme je bilo idealno, puhao je vjetar i nije više bilo vruće, a zbog nadolazećih oblaka insekti više nisu gnjavili. Kad smo se napokon popeli na vrh, ispod nogu smo ugledali predivno Trnovačko jezero. Naime, s jedne strane na Trnovački Durmitor vode pitome livade kojima smo prošli, a s druge strane vrha nalazi se gotovo odrezana stijena – jedan krivi korak i mogao bi pljusnuti u jezero sa 600 metara visine! Slikali smo se na vrhu a iskoristio sam priliku da se uvučem u nekakav prolaz u nakupini zaostalog snijega. Nema šanse da prođe planinarenje, a da se ja negdje ne zavučem! Silazak je bio spor, naporan, težak. Gubili smo koncentraciju, popikavali se, ali nakon sat i pol kuluka došli do pastirskih katuna, a zatim i do jezera. Ondje su nas dočekali Neno i Jelena koji su odlično čuvali naš kamp od granične policije, divljih životinja i pijanih četnika. Bili smo prekrepani za Srcoliko Trnovačko jezero - Maglić iznad njega kupanje u jezeru. Uostalom sunce je odavno zašlo, tako da sam se sredio vlažim maramicama i presvukao u čistu obleku. Sjeli smo na klupice puni dojmova, jeli tjesteninu i prepričavali najuzbudljivije trenutke s današnjeg pohoda. Netko je spomenuo i smrdljive posljedice jučerašnjeg graha, a Jelena se uhvatila za glavu rekavši „Za boga miloga, 70% razgovora na izletima Kapele je o govnima, sranjima, prdenju… Dajte prestanite!“. I tako smo prestali, te zapalili vatru da se ugrijemo i otjeramo komarce. Sutradan smo odlučili svi krenuti na Volujak, jedino je Zelić odustao zbog bolnih stopala i rekao da će čuvati kamp od neprijatelja i svih mogućih i nemogućih opasnosti. Najavljivali su kišu i loše vrijeme pa nismo imali pojma kako će to sve izgledati, no taj pohod trebao je biti najlakši. Sutradan je osvanula tmurna subota. Probudila me četnička pjesma, a zatim je Planinari imaju noćne uspone, ali i noćno žderanje neki majstor krenuo ordinirati po šumi motornom pilom. Bio je Vidovdan. Spremili smo se za uspon, ovaj put smo svi imali duge majice i šuškavce. Bilo je prilično hladno, a vrhovi oko jezera bili su obavijeni maglom. Počeli smo uspon odmah iznad naših šatora stazom kroz šumu, zatim preko livada pokraj 151
pastirskih katuna pored kojih smo prošli i jučer. Uglavnom, staza je bila gotovo sva zarasla jer njome rijetko tko prolazi (atraktivna destinacija, no planinarski rijetko posjećena zbog slabog pristupa). Markacije su bile rijetke i blijede (zadnji put markirano u doba Juge), a dok smo se popeli na visinu od oko 2000m ušli smo u maglu i više nismo imali kamo. Da smo imali kakvu kartu, ne bi pomogla. Magla je onemogućila napredovanje s obzirom da nam je vizualna orijentacija bila jedini vodič, a bauljanje naprijed po kompliciranom terenu moglo je
Ovako je nekako počelo...
A ovako je završilo!
značiti da ćemo se izgubiti i nećemo se znati vratiti. U tom trenutku smo stali, izvadili hladni Pan iz ruksaka i nazdravili našem provodu – popili, te se vratili istim putem nazad. Kasnije je vjetar raščistio maglu, no nakon nekoliko minuta opet su oblaci prekrili Volujak. Planinarenje po takvom terenu u magli je opasna igra i povratak je bila jedina razumna opcija. Po dolasku u kamp bili smo skroz mokri jer smo hodali visokom mokrom travom. Izuli smo se i oko vatre sušili cipele i čarape, a neki bradonja je u našoj blizini motorkom srušio dvije bukve. „S obzirom da ste prvi put tu, ovo je sve za vas, da naložite vatru!“. Bili smo zatečeni činjenicom da je bradonja radi nas krvnički sasjekao dva stabla kojima je trebalo puno godina da narastu, ali bili smo opet dirnuti njegovom pažnjom. Uzeli smo cjepanice i stavljali ih na vatru, osjećajući se kao zadnje pizde dok smo ipak uživali u toplini nedužno stradalog drveta. Zbog propalog uspona imali smo cijeli dan na raspolaganju pa smo pričali kojekakve priče i anegdote, viceve, sprdali se iz događanja oko nas, te ručali špagete s goveđim gulašem punim žlundri. Žlundre sam ubacio Zeliću u tanjur jer ih on obožava, a za desert sam jeo rastopljeni čokoladni krem namaz (zagrijah ga na rubu vatre). Ostali smo bez zaliha piva pa smo kod Crnogoraca kupili još 50-ak limenki Nikšićkog, a konzervativni Đetići su nas ispitivali o gay paradama i sličnim bedastoćama. Luka ih je osvojio pjesmicom o nekom njihovom junaku iz doba ratova protiv Turaka, te ostao piti s njima rakiju dok smo se mi vratili našoj ekipi s Nikšićkim pivom. Taman smo pekli kobasice na vatri, kad su nakon dva sata Đetići doveli Luku mortus pijanog, te rekli „Vaš drugar je počeo da se valja po zemlji. Mislili smo da se zeza, a on kaže da mu je to super, pa reko, bolje da ga vama nazad donesemo…“. Puhao je ledeni vjetar, tako da sam prije spavanja navukao na sebe nekoliko slojeva odjeće, kapu i rukavice, te se zavukao u vreću. Preživjeli smo noć, a ujutro smo spakirali stvari i spremili šatore. Bacili smo posljednji pogled na Trnovačko Konji koji su jedino dostavno sredstvo
152
jezero, te se priključili koloni Srba koji su se također vraćali. Neki su još bili polupijani, a jedan je zapomagao „Di je onaj s kobilom da mi stvari nosi, jebala ga kobila da ga jebala, crko on dabogda prije nje!“. I dok je tip bacao kletve na konjovodca koji se nije pojavio s kobilom, druga grupa nas je uhvatila u đir neka se s njima slikamo, a izvadili su nekakvu srpsku zastavu. Teško je odbiti takvo slikanje kad ih pola bazdi na rakiju, a svi imaju nekakve noževe o pojasu! Ipak su se činili bezopasni. Zapravo sam ih prezirao, isto kao i sve velike nacionaliste za koje domoljublje Srpska ekipa koja je slavila Vidovdan znači paradiranje sa kojekakvim zastavama i znakovljem, bili to Hrvati, Bosanci ili Srbi. Zamislite, majstori su hodali kroz šumu i bacali po stazi sve šbo bi pojeli ili popili – boce i limenke piva, vode, omote čokoladica… Kada je jedan bradonja vidio da tovarimo smeće u auto s namjerom da ga bacimo dolje u mjestu u kontejner, začuđeno je rekao „Pa šta, bacite to ovde, šumari će da prođu kasnije i da pokupe!“. Je, možeš si misliti… Ljudi su ponekad zbilja stoka, i nije mi bilo jasno što ovim Srbima predstavlja fotkanje na Magliću sa srpskom trobojnicom i dizanje tri prsta, kada po toj svojoj ljubljenoj zemlji bacaju smeće (koje su za njima skupljali Hrvati). Stoka ostaje stoka, bez obzira na nacionalnost. BiH je zbilja predivna zemlja, ali nažalost prepuna smeća na svakom koraku. Nakon sat i pol hoda od jezera do auta ukrcali smo se u svoje tutače i krenuli prema Tjentištu. Ondje smo posjetili veliki memorijalni spomenik posvećen bitci na Sutjesci – obilazak mi je bio gotovo religijsko iskustvo. Ma koje Međugorje, kakve Marije Bistrice, kakve gospe i Isusi… Ovo su bili pravi ljudi, od krvi i mesa, koji su vjerovali samo i jedino u sebe, te s tom vjerom pobijedili nadmoćnijeg neprijatelja. Na kamen s natpisom „Ovdje počiva 3301 borac sa Sutjeske“postavljeni su deseci vijenaca, a na trakama se vidi da su ih donijeli ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Očito, ima još onih koji nisu zaboravili heroje i kojima drugi svjetski rat nije sprdnja. Sve to mi je bilo impresivno i bio sam totalno sretan što sam na ovom mjestu. No, vremena je bilo malo. Otkazali smo i posjet prašumi Peručici, morali smo juriti doma jer smo se ionako prekasno probudili. Stali smo tek u Zenici na odličnim ćevapima u cirkusantski kičastom restoranu San Marino, napravljenom baš za svačiji ukus. Usput smo na granici htjeli kupiti Spomenik na Sutjesci iz zajebancije CD sa srpskim budnicama, da budemo spremni ako opet naletimo na nekakav Vidovdanski skup. Baja Mali Kninđa koštao je previše, pa smo kupili za 5 maraka nekih 5 cda koje sam nabrzinu odabrao. Dva nisu radila, a treći nas je baš razveselio i slušali smo ga do Zagreba – bio je to sarajevski rock-turbofolk bed iz osamdesetih Nervozni poštar. Jurili smo kroz Maglaj, Doboj, Žepče, pili preostale zalihe piva, te pjevali hitove Čoban tjera ovčice, Marko kamiondžija, Cirkus Colorado… Najdraža pjesma bila nam je Mi smo drvosječe, te smo je naučili napamet i proglasili himnom. Bili smo baš sretni, ali i tužni jer je iza nas bio najbolji produljeni vikend ikad. Ikad! 153
TRIGLAV „Hodi v planine dokler je še čas, Jer prišel bo čas, ko ne bo već čas In kmalu bo taj čas!“ Slovenska planinarska izreka
S ovom planinom imam neraščišćenih računa još od 1998. godine, kada smo na SP u Francuskoj pobijedili Nizozemce 2:1 i postali treći na svijetu. Tog vikenda sam kao 14-godišnjak sa svojim HPD Pevec pohodio Triglav trasom Koča na Savici – Koča na Triglavskim jezerima – Tržaška koča na Doliču. Bila je to predivna dvodnevna tura (staza preko Triglavskih jezera naljepši je uspon na Triglav), no naš cilj nismo ispunili. Vrh nam je bio nedostupan zbog guste magle, tako da smo prespavali na Doliču (2151m) i sutradan se istim putem spustili dolje. Ovog puta imao sam drugu priliku za osvajanje Triglava – dugo sam se veselio tome i sve je bilo spremno. Kondicija na odličnom nivou, sva oprema spremna, čak je i vremenska prognoza naklonjena. Osvajanje Triglava posljednjih godina postalo je gotovo cirkus i izgubilo je planinarski duh. Mnogi koji nisu planinari žele gore pod svaku cijenu kako bi nešto dokazali – ponajprije domoljublje, jer Triglav iznad Aljaževog doma narodna izreka kaže da se svaki Slovenac barem jednom u životu mora uspeti na Triglav. Svejedno, takva reputacija ipak mi nije umanjila važnost najvećeg vrha Slovenije i bivše Jugoslavije. Ovaj srpanjski pohod u organizaciji Matice vodio je Aco Brborović, a Franjo Kmet bio je suvodič. Odlučio sam da večer prije neću nikamo izlaziti, no ipak se nisam izolirao u potpunu karantenu. Svratio sam do društva na Remizu, gdje smo buljili u Hanzlov papir s datumima svih punk/ska i sličnih festivala koji se tog ljeta održavaju na Jadranu. Nikolica je slomljenom rukom pridržavao papir i čitao (slomljena ruka rezultat je plesnog delirija na koncertu Brkova u Ivaniću, odakle se i ludbreški heroj Dado vratio polomljenog gležnja), a mi ostali burno smo raspravljali gdje bi se isplatilo otići, gdje tko svira, koje smo bendove dosad Prvo pješice po šumskoj stazi... gledali a koje nismo… Ljetna atmosfera totalno nas je obuzela, pa smo odbrojavali dane do prvog koncerta koji označava početak ljetnog ludila (pomalo blesavo, jer na koncerte smo išli gotovo svaki vikend bez obzira na praznike, obveze i godišnja doba). Nakon toga društvo je otišlo u KSET na koncert Frakture mozga, a ja doma. Svim silama sam se odupro napasti da odem tamo, jer bi me opasni ljudi (Duška, Matija, sestre Kuća) masakrirali alkoholom. Taj masakr počinje predivnim osmijehom broj pet, zatim ponuđenim pićem, pa drugim, trećim, četvrtim, i onda prestanemo brojati i izgubimo kontrolu nad sobom i adio Triglav! Ovako sam odjurio doma i već u pola deset bio u krevetu. Jutarnja vožnja do Slovenije protekla je u drijemežu kojeg je ponegdje 154
prekidao vrisak Courtney Love koja je urlala iz mog mp3 playera, a oko 11h stigli smo u dolinu Vrata pred Aljažev dom (1015m). Bilo nas je 24 i tri vodiča, uglavnom mlađa ekipa jer ovaj pohod bio je iznimno zahtjevan. Nakon priprema za uspon krenuli smo stazom Tominškova put. Naš prvi cilj tog dana bio je Staničev dom (2332m), gdje smo trebali prenoćiti. Vrijeme je bilo sunčano s povremenom naoblakom koja je sprečavala da nas žuto sunce sprži. Na početku puta palo je i slikanje pred spomenikom u obliku velikog karabinera, posvećenog palim partizanima-planinarima. Staza Tominškov put prvo je vodila kroz šumu. Strmina počinje od samog početka, a Zatim po zahtjevnoj Tominškovoj poti staza je zahtjevna jer je prepuna velikog kamenja i improviziranih stepenica koje olakšavaju svladavanje vertikale –tj. kod koračanja se noge moraju visoko podizati, što iziskuje dodatan napor. Svi smo uspješno slijedili oštar Acin tempo. Motiv više bila je kiša prognozirana za popodne. Naime, pred nama je bilo pet sati hoda koji obuhvaća i stjenovit dio, a bilo bi nezgodno da nas na stijenama uhvati kiša. Bolje je požuriti, tako da nismo radili mnogo pauza. Nakon dva sata hoda došli smo do dijela gdje počinje stjenovit dio osiguran sajlama i klinovima. Za nas je to značilo pripremu u vidu stavljanja kaciga i pojaseva kojima smo se prikačili za sajlu kako bi se osigurali od eventualnih padova – još donedavno takvo osiguranje nije se koristilo, ali jedan pogrešan potez značio bi pad u provaliju.Staza nije bila teška, na jednom dijelu naišli smo na snijeg (nikakvo veliko čudo s obzirom da smo se penjali sjevernom stranom), nisam imao nikakvih dubioza s opremom koju sam koristio prvi put. Noge su Detalj s uspona imale uporište, jednom ručicom držim se da sajlu ili neko drugo hvatište, a drugom se ukopčavam i iskopčavam. Nisam se plašio stijena i ovakva staza bila mi je zanimljiva, dok su neki morali dobrano stisnuti zube kako bi prešli preko svih prepreka. U jednom trenutku sa stijene iznad nas palo je nekoliko kamenja, pogledali smo gore i ugledali – divokoze! Muvale su se po rubu stijene i gledale hordu budala kako ometa njihov popodnevni mir, te usput nožicama srušile nešto kamenja. Dok sam izvadio fotić, više ih nije bilo. Nakon ove malo teže dionica puta došli smo na jedan sipar, odakle je dalje vodila pješačka staza do Staničevog doma. Stigli smo prema planu, točno u 17h! Planinarski Moj prvi uspon s osiguranjem, pa ponosno poziram dom dobio je ime po Valentinu Staniču, 155
Nakon snježne mećave granulo je sunce
simpatičnom tipu koji je prije točno 200 godina prvi izmjerio visinu Triglava (za uspomenu na taj događaj dobio sam posebni žig u knjižicu). Dom je bio prepun mladih planinara iz PD Velebit, s kojima smo održali natjecanje u povlačenju užeta (dosada čini čuda). U muškoj konkurenciji pobijedila je Matica, u ženskoj Velebit (nama je na čelu ekipe bila mala Tanjica koja ima 20kg skupa s krevetom), a u dvoboju mješanih ekipa Matičari su bili tako moćni da su potegli uže skupa s Velebitašima dobrih nekoliko metara. Ova zabava dobro je došla za ubijanje vremena, jer do spavanja je preostalo još nekoliko sati, a pivo je bilo preskupo da bi se opijali (4eura), a bogme nismo ga nosili sa sobom jer bi bio prevelik teret na napornoj stazi. Odjednom vani oblaci i snježna mećava – zabrinuto smo gledali kroz prozor, no Franjo nas je
Dok u Alpama sunce zađe...
Tada pobjeđujemo velebitaše u povlačenju užeta!
tješio „Bit će to sve u redu, prestat će uskoro i onda slijedi proljepšanje!“. Tako i bijaše – snijeg prestade, vjetar je odnio zle oblake i obasja nas svjetlost zalazaćeg sunca – predivan prizor! S obzirom da je preostalo još 40 minuta danjeg svjetla, nas nekoliko odlučilo je skočiti 156
do obližnjeg vrha Velika vrbanova špica (2408m). S obzirom da je vjetar raznio oblake imali smo odličan vidik na okolne slovenske vrhove preko kojih su se ljeskale čarobne boje izazvane zalazećim suncem kojeg više nije bilo na vidiku. Kratko smo uživali, napravili nekoliko fotki i vratili se u dom. Jedna ekipa je za vrijeme mećave otišla na susjedni Begunjski vrh (2461m), ali od magle su vidjeli tek jedan drugog. Po povratku u dom čekala me teška misija – nakon jela uhvatila me inspiracija za zahodom, a vanjski zahod u brvnari bio je nenormalno smrdljiv i zapišan. Nevjerojatno da jednom običnom sranju može prehoditi gotovo pola sata priprema, ali na ovoj visini nije bilo nikakve šume u kojoj bih mogao sakriti svoj biološki otpad. Nakon što sam uspješno riješio sve svoje životne probleme, otišao sam u skupno ležišće i zavukao se u vreću. Probudila me poruka jedne cure kojoj sam htio sutradan napisati ljubavno pismo, staviti ga u pivsku bocu, te zatim bocu zavitlati s vrha Triglava maloj u glavu. Nervozno sam zaspao jer sutra me čekao velik dan. Ne samo mene – bilo nas je dosta mladih u grupi koji nikad nismo bili na Triglavu. Buđenje je bilo u 5 sati – dalje je sve išlo prema već ustaljenom rasporedu. Spremanje vreće, umivanje, hranjenje, priprema za uspon, oblačenje i akcija. Kroz prozor na istočnoj strani doma imali smo prilike uživati u predivnom prizoru izlaska sunca – odlično, dakle danas nas čeka lijep dan! U 6 smo već svi bili ispred doma, spremni za polazak. Unatoč suncu i vedrom nebu, puhao je hladan vjetar i Izlazak sunca nad Rjavinom
temperatura je bila ispod nule. Jučer smo bili u kratkim Polazak na Kredaricu rukavima, a danas smo u jakna,a šalovima, kapama, rukavicama… Krenuli smo do planinarskog doma Kredarica, koji se nalazi ispod vrha. Do Kredarice nam je trebalo nešto više od sat vremena, a neki dijelovi po kojima smo hodali bili su zeznuti- uglavnom ostaci snijega preko kojih je trebalo oprezno koračati kako se ne bi poskliznuli i odletjeli dolje u vražju mater. Zabijali smo pete gojzerica u snijeg kako bismo napravili što bolje uoprište za nogu, i tako korak po korak. Kod Doma na Kredarici (2515m) vjetar nas je šibao noseći prhki snijeg s tla. Vrh je još uvijek bio u magli, no vrijeme je bilo sunčano. Napravili smo polustanu pauzu u kojoj smo vidjeli da ljudi normalno idu na vrh i vraćaju se s njega – dakle staza Jutarnja atmosfera na Kredarici je prohodna i ne odustajemo od uspona. 157
Dok su drugi pili čaj iskoristio sam priliku za žigosanje dnevnika Slovenske planinarske obilaznice, a neki komedijaši vani su napravili snjegovića sa sisama. Dom na Kredarici je najskuplji dom na Triglavu, komercijalan je i u njemu odavno ne vlada planinarsko ozračje. Pomalo tužno, ali itekako shvatljivo. Formirali smo kolonu i krenuli na završni uspon – vodič me stavio iza sebe da me kao početnika drži na oku, vrijeme je bilo sve toplije, dobili smo upute kako da se što sigurnije penjemo i što smijemo, a što ne. Nakon prelaženja tzv. Triglavskog ledenjaka došli smo na stijenu kojom prolazi osigurani put (sajle, klinovi). Procedura penjanja bila je ista kao jučer – oprezno kretanje, iskapčanje-ukapčanje karbinera za sajlu. Nije preporučljivo gledati dolje, iako nemam strah od visine. Aco je nešto gunđao jer nismo se kretali dovoljno brzo, iako mi se činilo da je ritam ok, tim više što je staza prilično zahtjevna i bilo nas je dosta početnika koji smo se jučer prvi put penjali sa osiguranjem. Usput smo susretali mnogo ljudi koji su silazili, a mi smo sigurno napredovali u nadi da će se E tamo idemo! magla razmaknuti kako bismo s vrha uživali u barem nekakvom pogledu. Prešavši Mali Kapelica na Kredarici Triglav nije preostalo još mnogo, a usput smonailazili na postavljene mramorne ploče posvećene poginulim planinarima. Zanimljivo, većina njih nije poginula od pada već od udara groma. Te spomen ploče nekako su nas natjerale da budemo oprezniji, jer nismo željeli da nam netko ovdje pali svijeće (i još pritom pogine). Korak po korak, jednom rukom uvijek pridržavajući se za sajlu, i evo ga – Aljažev stolp! Napokon sam na Triglavu, najvišem vrhu Slovenije i bivše Jugoslavije (2864m). Neki Slovenac zamolio me Punčka z joškami
Na putu za vrh
Aco osvaja Triglav do kraja
za jastučić s tintom pa smo skupa udarili žigove, a zatim sam otvorio slavljeničko pivo i slikao se kod metalne kućice na vrhu. Metalna kućica Aljažev stolp služi kao minijaturno sklonište za 7-8 ljudi, a na njoj je postavljena spomen ploča partizanima koji su na vrhu 158
Neprocjenjiv pogled s Triglava
Trglava 1944. podigli slovensku zastavu. Moje pivce Crni Bernard se zapjenilo i prolilo mi se po hlačama (nisam ni razmišljao o tome da se smućkalo u ruksaku) i bome je prijalo iako mu je rok istekao prije dva mjeseca. Na vrhu smo se zadržali pola sata, slikajući se i domarajući. Vjetar je stalno donosio iodnosio oblake, tako da si se stalno mogao okretato unaokolo i uvijek uživati u drugačijem prizoru. Skinuli smo višak odjeće jer je već dobrano zatoplilo, a zatim krenuli sa silaskom. Težak put trebalo je svladati i u suprotnom smjeru, a situaciju je otežavala gužva pa smo se stalno s nekim mimoilazili (sreli smo Slovence, Čehe, Talijane, zatim spomenute Velebitaše). Nakon sat vremena silaska došlo smo do doma na Kredarici, a sunce je već bilo tako jako da se moglo sjediti na terasi u kratkim rukavima. Jeli smo i odmarali se, a Aco nam je mudro rekao „Čestitat ću vam dok siđemo, jer osvajanjem vrha obavili smo samo lakšu polovicu posla!“. Nitko se nije ubio ni polomio, pa smo eto zasližili čestitke strogog, ali itekako brižnog vodiča na kojeg smo uvijek mogli računati. Nakon odmora slijedio je direktan višesatni silazak strmom stazom u dolinu Vrata, do Aljaževog doma odakle smo i krenuli. Prvi dio puta gazili smo po zimskim ostacima snijega, zatim smo preko kamenog terena došli do famoznog sipara na kojem smo jučer skrenuli za Staničev dom. Nismo se vraćali Tominškovim putem kojim smo se jučer uspeli, već stazom „Čez prag“. Riječ je o
Silazak po snijegu
159
strmoj stazi koje također ponegdje ima teže dionice osigurane klinovima i sajlama, no ne toliko često kao što je to bilo jučer. Staza je svejedno zahtjevna jer zbog svoje strmine i podloge (kamenje i kamenčići) treba pažljivo koračati, em da ne padneš, em da ne trkneš neki kamen nogom, pa da pogodiš nekoga tko je ispod tebe. Bilo je teško jer smo bili vrlo umorni i koncentracija je sve više padala. Jedna ekipica visokogoraca išla je daleko ispred nas jer su brže hodali, a mala četa jadničaka u koje sam spadao i ja sporo je napredovala prema dolini. Oko nas su se Silazak po triglavskim stijenama nadvile impozantne stijene i svaki pogled na njih izazivao je strahopoštovanje. Dok bi među tom stjenovitom divljinom (ne samo na Triglavu, nego inače) ugledao male ljudske prilike kako napreduju, tek dada bi bilo evidentno koliko smo mi ljudi mali i nebitni na ovom svijetu. Nakon pet sati silaska stigli smo u dolinu Vrata – gorska rječica koje izvire ispod zimskih nanosa snijega divlje je tekla, mameći nas da se izujemo i stavimo bolne noge u ledenu vodu (što smo i napravili). Preostalo je još dvadesetak minuta hoda do Aljaževog doma, gdje smo došli crknuti. Dobili smo velikodušnih 40 minuta za večeru i pivo, a zatim se trebalo ukrcati u bus i krenuti doma. Unatoč umoru svi smo se osjećali super – koliko god Triglav bio razvikan kao mačji kašalj, ipak nije riječ o nekakvom lakom plijenu dostupnom svakom (dvoje ljudi iz naše grupe odustalo je od Spomenik partizanima uspona jer su smatrali da nisu tome dorasli). Bila je ovo jedna velika stvar za koju sam žrtvovao odlazak na vjenčanje rođaka Ivana iz Splita. Da se nisam prijavio na ovaj pohod trebao bi čekati na Triglav dogodine, a možda se Ivan razvede pa ću imati prilike da prisustvujem drugom vjenčanju, a možda ovo a možda ono… Popeo sam se na Triglav i presretan sam, ma to je to!
Vraćamo se sretni
Detalj sa silaska "Čez prag"
160
DESET DANA LJETNOG KONCERTNOG LUDILA LUDILA „Život mi je kolotečina Pank, uživanje, zajebancija To je sve što uistinu želim U životu ja se veselim….“ Bend Bezzvuka, Zagreb
Početak sedmog mjeseca – a vruće, ljeto bilo je vruće! S obzirom da su i studentima i srednjoškolcima praznici počeli, sve se zaredalo od nekih ljetnih događanja, tako da sam deset dana ludovao po raznim destinacijama na raznim koncertima. Prvi na redu bio je Roštilj fest u Koprivnici – dvodnevni koncert koprivničkih punk, rock i metal bendova. Da se zna, slike mi je ustupio portal Koprivnica.net. Ovaj open air koncert održavao se na sajmištu gdje se inače prodaje stoka, tako da nas je po dolasku zašpuhnuo Lolita smrad balege i nekakvih crkotina. Prvu večer su kao gosti festivala nastupali Beetan tone (zagrebŠibenik), pa smo se skroz lijepo načagali dok je pjevačica Duška (zvana Dule) svojim glasišem pjevušila „Vruće, ljeto bilo je vruće, teško je bilo biti kod kuće…“ a mi u transu, tak smo plesali da se prašina digla do mjeseca koji nas je obasjavao s neba. Još su me te večeri oduševili frendovi iz rock benda Pubic bunny koje sam gledao prvi put, a i maleni Ivan Grobenski je pokazao puni talent prašeći garažni rock u svom novom bendu Lolita. Kasnije smo se iznapijali u Kuglani, a mene i Matiju je Alex odveo kod neke gospođe koja inače tak voli Dead fish u akciji primati pjance na spavanje. Ljubazna teta Biba nam je čak ponudila i doručak, no nismo imali snage – samo smo se zavalili u krevete da malo odspavamo, iako je vani odavno svanulo. Jutro sam proveo sa Milivojem Štefancem čiju mjuzu valjda sad slušaš, pa smo malko tračali koprivničke glazbenike i radili plan oko izdavanja ove knjige. Vruće, ljeto bilo je vruće, onako za rastopit se. Cugali smo u pubu hladni radler, a jedna frendica (neću je imenovat) nam je pričala kako je sinoć mortus pijana uletila nikom drugom nego u Nautilusu gradonačelniku Mrletu Mršiiću koji se spremao doma. I to maznim riječima „Ribek, pa nejdeš valjda doma? Pa još malo ostani…“, a Mrle je u panici otključavao lokot bicikla i potražio spas u bijegu. Kasnije smo otišli na kupanje na Gabajevu gredu kod Hlebina, da se bar malo osvježimo jer sunce je tuklo za Jutarnja mučnina popizdit. Druga večer Roštilj festa bila je 161
dosadna, a mi smo svi bili umorni jer smo se iznapijali večer prije. Dečki iz benda Dead fish pekli su tradicionalno ribice i prodavali ih za neku siću, pa smo bili lijepo nahranjeni. Skupilo se ljudi odasvud – Virje, Đurđevac, Ludbreg, Zagreb, Varaždin… Tlak mi je skočio dok je neki rock bend svirao onu staru stvar „Motoori, motooori, moootoori!“, pa mi je došlo da zavitlam kamen prema pozornici. Ipak je na kraju bilo veselo, a koncert su spasili punkeri Kaje z glavom?! i posebno dobri Epepe, klinci koje pratim od prvog koncerta. Odličan punk'n'roll, a nakon koncerta zaletjeli smo se u Kuglu na dosadni afterparty. Majko mila, set lista isto kao i zadnjih pet godina. Passive agressive Izmišljali smo vlastite tekstove, npr. dok je DJ puštao od Kawasaki 3P „Antonija“; ekipa bi pjevala u čast nestaloj Antoniji Bilić koja je punila novinske redove tjednima „Antoniiijaaa, pokupio te Paravinjaaaa..“. Jebi ga, u pijanom stanju čovjek ima inspiracije za crni humor. Pokupili smo se svi oko 4 ujutro i krenuli na kolodvor kako bi ulovili jutarnje vlakove. Ondje mi je incident napravila stanovita Iva iz Varaždina, koje je mrtva pijana pala pod kotače autobusa izvikujući moje ime. Bilo me baš sram, kondus i vozač busa su crkavali od smijeha. Nisam htio ni pričati s njom, ali smo se kasnije pomirili. Rekao sam joj „Iva, drugi put će se ti kotači vrtjeti!“. I tako je to bilo na
Bakterije
Casualties
Roštilj festu. Cijelu nedjelju dolazio sam k sebi, a u ponedjeljak je došlo vrijeme za novi kaos – u Močvari su nastupali Casualties, njujorški street punkeri na čijoj dernjavi sam odrastao. Predgrupe su bile Bakterije i Passive agressive koju si nam bili frendovi, pa je fešta bila zagarantirana. Skupilo se dosta poznate ekipe iako koncert nije bio naročito posjećen – ljudi je bilo baš onak taman da ne bude gužva, a totalno smo se razbacali na divlju muziku, a ludi Jorge je uglavnom srao po političarima, šefovima na poslu, dvoličnim gadovima i inim junacima svojih pjesama. Bilo je baš ludilo, ludi Njec mi je skočio na leđa pa smo vilenili po Močvari, trebalo je samo izbjegavati kršnu Leu iz Dvajzdeka špeka koja je bile u deliričnom raspoloženju i nije pazila ni gdje skače ni po kome skače, tak da je jedna Strauss oi! malička u crvenoj majici skoro stradala pod njenim nogama. 162
Nakon svirke ja odoh kući, a ekipa na vlak i pak im je bilo veselo: maleni Strauss je izbačen u Majurcu pa je pješačio 10km do nekud gdje je našao drugo prijevozno sredstvo. Nakon toga počeo je pisati knjigu „Harry Potter i zatočenik Majurca“. Utorak i srijeda bili su jedini dani u koncertnom tjednu kada se nije događalo ništa, pa sam iskoristio to za malo kondicijskog treninga i obiteljske obveze (druženje s kornjačicama). Četvartak je bio dan za novu feštu – na
Bootstock na Dirty old festival
Kanadski Dreadnoughts
zagrebačkoj Šalati održao se veliki koncert irskih The Pogues. S obzirom da irsku muziku volimo svi, karte su odavno nabavljene i zaputili smo se na svirku. Iako sam mislio stajati na tribini i u miru pogledati koncert, jednostavno smo došli što je bliže moguće pozornici i zuaplesali već na prve taktove. Ako ne plešeš na irsku muziku, onda s tobom nešto zbilja nije u redu.. Pjevač Shane MacGowan bio je vidno pijan, što je bilo očekivano jer tip ne staje s viskijem od četvrte godine života. Odličan koncert od sat vremena bio je pravi melem za dušu, a pred sam kraj koncerta sam iskrenuo nogu na rubu ograde. Vrisnuo sam, ali srećom ništa nije puklo. Odmah sam se sjetio jadnog dade kojem se dogodilo isto na koncertu Brkova u Ludbregu, pa si je jadan uništio cijelo ljeto. Kroz glavu su mi samo prošle slike svih planinarenja i koncerata koje namjeravam obići ovo ljeto, i zbilja bi svisnuo od jada da moram to propustiti zbog jednog trenutka nepažnje. Nepažnja je vražja stvar, tako se jedan dečkić u fan pitu na Poguesima popišao u polupraznu bocu vode jer nije mogao do WC-a, da bi kasnije usred žeđi instinktivno nanio bocu ustima i otpio par gutljaja. Kaže da čak nije bilo ni loše! Sutradan je osvanuo crni petak – vani je bilo prohladno, oblačno i odlično! Napokon predah od ljetnih vrućina! Spakirao sam ruksak, zatvorio prozore, dao pusu kornjačama i krenuo k Antonu i Binči na Volovčicu. Čekajući Dušku i Matiju ubio sam se u dvije porcije masnih ćevapa, a oko 2 Luda atmosfera na koncertu (tip u kanti za smeće na rukama publike) 163
popodne krenusmo prema Velikog kod Požege na dugoočekivani DOF festival. Došavši u Veliku podigli smo šatore pokraj zagrebačke ekipe, došli su i Istrijani, a goli Kutinjani hodali su livadom pod utjecajem alkohola (i dimova iz petrokemije). Sve je bilo savršeno osim muzike – na bini je počeo svirati neki new progressive metal bend, a Matija je urlao bijesno „Ma koja im je to pička materina, sve njih treba zapalit i plesat oko njih mrtvački ples, pa jebem ti takvu muziku!“. Umirali smo od smijeha gledajući ga kako se bijesno vrti oko sebe i skakuće po šumi. Kasnije su mu u psovkama na red došli indie rockeri, post punkeri, menadžeri nekih ska bendova, masoni… Tu večer uživali smo u odličnoj svirci kanadskih polka punkera Koffin kats Dreadnoughts koji su sa sobom povukli hrpu francuskih hipsterskih prikaza, njujorških ska majstora The Toasters, a bogme su nas razvalili psychobilly pankeri Koffin kats. Zadnji su na scenu došli koprivnički Overflow i napravili feštu na kojoj smo se baš strgali na ogradi, nema gdje nas nije bilo! Totalno ludilo od koncerta, a nakon svirke smo dugo bauljali pijani s ljudima iz bendova na afterpartyu i tovili ih svakakvim glupostima. Sestre Kuća bile su razočarane muzikom koju je puštala neka ekipa s FER-a, pa je Marija na njih bacila kokošju nogu koju je negdje našla i povikala „Jebo te Kino klub i slične gluposti, odrezala bum ti prste pa onda budi FER-ovac!“. Sutradan smo se probudili u žestokom mamurluku koji smo riješili umivanjem u ledenom gorskom potoku koji teče uz livadu gdje smo kampirali. Sredili smo se, kamp je živnuo, sad je trebao „ubiti“ dan do večeri i novog koncerta. Dio ljudi ptišao je na kupanje na bazene, dio je otišao opijati se pred dućan, a nas par je odlučilo napraviti malu planinarsku turu do Veličkog starog grada koji se nalazi iznad bazena i planinarskog doma Lapjak. Strma staza nas je već nakon 20-ak minuta hoda dovela do zidina gradine iz 13. stoljeća. Jedna kula ostala je Overflow (slikala Lada) čitava i čak smo se popeli na drugi kat, odakle puca predivan pogled na Veliku okolicu. Naravno, opet samo oduševljeno cvrkutao „Joj tu su princeze spavale, tu su gledale vitezove kroz prozor, tu su se seksale…“, a Hanzl je stenjao uspinjući se ljestvama jednom rukom (druga mu je bila slomljena u gipsu). Slikali smo se i pili sokić, a zatim sam otišao na solo šetnju do vrha Lapjak (667m), inače točke HPO. Od gradine do vrha ima 20-ak minuta hoda po grebenu, staza prolazi šumom i štitio me hlad. Nekoliko minuta prije vrha nalaze se Tauberove stijene, atraktivna lokacija koja je inače i dio ovdašnje poučne staze. Na vrh sam začas stigao, slikao se, udario žig i Na zidinama starog veličkog grada
pustio se na cestu. Ondje na trotoaru ekipa 164
sjedi i cuga, a Matija počne urlati „Perkove jebalo te planinarenje, pa ubit ću te, kako možeš ići po brdima po ovoj vrućini?! Antone, ja bi ga sad ošamario!“. Ekipa se smije, ja se smijem, svi se smijemo u odličnom rapsoloženju pod žutim suncem koje nas je natjeralo da kupimo hladno pivo, skinemo čarapice i stavimo noge u ledeni potok. Uživali smo u prirodnoj idili Papuka, jednom od glavnih aduta DOF festivala. Zamaman miris mesa širio se s roštilja, dok smo grintali slušajući loše vijesti – talijanski Talco večeras ne nastupa, imali su prometnu na putu do hrvatske i dvojica su u bolnici. Šteta, a trebali su biti najjači bend na festivalu! No, i bez njih bilo je ok – atmosferu su održali na razini Bootstock, Atheist rap, te meni posebno dragi požeški Loš primjer i Debeli precjednik. Vukres je bio prelud od ljubomore dok smo mu rekli da je Loš primjer odsvirao pjesmu „Pokemoni“, jer obožava taj debilni crtić. Druga večer je bila baš luda jer su se svi ponapijali. Istrijani redovito nose pun prtljažnik cuge pa sam se stalno motao oko njihovog auta – em mi se sviđala njihova zaliha alkohola, em sam bacio oko na Sandijevu sestru koja mi je bila baš simpatična. Dvije naporne noći učinile su svoje, već u dva povukao sam se na spavanje. Sutradan pakiranje šatora, posljednji pozdravi s ekipom i ukrcavanje u aute. Pakiranje je bilo posebno zabavno – prvo smo spakirali slijepog Frana koji se skampirao u nekom gustišu punom kopriva, onda smo se smijali Robiju koji je vilenio naokolo sa šljemom anpravljenim od kore lubenice, a zatim je ekipa mene uzela na pik zajebavajući me kako ne trebam ni ići u Zagreb, nego nek me ovi iz Buzeta uzmu sa U kampu sobom i nek se tamo oženim. Zabavljala me ta ideja, no realizacija bi bila malo veći problem. Na putu do doma prvo smo stali u Požegi, gdje smo se jeftino najeli u krčmetini Gavran, a zatim smo nastavili za Zagreb. Bilo je pakleno vruće i bili smo jako tužni. Uhvatila nas je baš žestoka postfestivalska depresija, Marija Kuća mi je kasnije rekla „Depresija? Ja bi nakon DOF-a najradije legla i samo plakala…“. To je ono dok odeš na neki dobar festival, super društvo, zabava, muzika, ples, milijun doživljaja i gluposti, a onda svemu dođe kraj i moraš se vratiti doma, svakodnevnom životu i svakodnevnim sranjima. Poznato, jer mislim da postoji i „postplaninarska depresija“, dok se vratiš iz lijepe prirode u divlju civilizaciju prepunu kretena koji imaju čudne navike i običaje. Došavši doma imao sam taman dva sata da se malko odmorim i otuširam. Bila je nedjelja uvečer, vrućina je pala – otišao sam na benzinsku da kupim sok, a nakon toga produljio do Medike. Nastupali su švedski Beyond pink, pet žestokih cure koje piče opaki hardcore. Na koncertu Sova i Marija, također pristigle s DOF-a. Oči su nam se sklapale, ali ovu svirku nismo htjeli propustiti. Bilo je svega 40 ljudi na koncertu, al cure su odrapile preopako! Pjevačica je inače Bosanka, pa je i otpjevala jednu pjesmu na domaćem jeziku „Ponosna pička mater“. Ostale su na švedskom pa ih baš nismo skužili, ali ugl. riječ je o angažiranom bendu pa smo mogli nazrijeti što nam sve žele reći. Vratih se doma, hodajući u ritmu depresije i ljutnje jer mi je pobjegao noćni tramvaj. Tuga, jad i čemer izmiješani sa predivnim uspomenama i događajima od zadnjih desetak dana. Odlučio sam biti jak i izdržati do Skaville festivala i novih avantura, pa sam hrabro stisnuo šačice i zaspao. 165
VELEBIT - VISOČICA „Neobrazovanost, glupost , bezosećajnost To su osobine ljudi koje je ovaj sistem podigao!“ Bend Unutrašnji bunt
Taman na samom početku mog dugoočekivanog godišnjeg odmora krenuo sam s PD Kapela na dvodnevni velebitski pohod. Nagovorio sam i Frana da mi se pridruži jer sam mu stalno pričao kako je s Kapelom super - na kraju nije baš sve bilo idealno. Bus je bio poluprazan, bilo nas je jedva 25 jer su zbog lošeg vremena mnogi otkazali. Prognozirali su kišu, a mnogi planinari misle da su od šećera i da će se otopiti na kiši. Naime, na samom putovanju na autoputu blizu Gospića pukla nam je guma. Autobus se opasno nagnuo i bio je Ljubičko brdo problem promijeniti kotač, tako da smo stajali više od 3 sata čekajući pomoć lokalnog vulkanizera. Autoprijevoznik nije imao love da zove HAK-ovu službu, a isto tako nije imao ni adekvatnu rezervnu gumu - bila je stara, ispuhana i ćelava. Nikakvo čudo, s obzirom da i Kapela i Matica stalno unajmljuju krntije od buseva. Dodatni baksuz bili su pljuskovi koji supali nekoliko puta, da bi na kraju zasjalo sunce koje nam se s neba rugalo. U Gospiću smo se u supermarketu opskrbili namirnicama i mesom, jer za večeru smo planirali roštiljati. U Bačke Oštarije stigli smo te oko 15.30, što je značilo da ciljeve možemo ostvariti samo polovično. Plan je bio uspon na vrhove Metla i Ljubičko brdo vodič je odlučio da se popnemo na Metlu i Igralište za ovce zatim odemo do planinarskog doma, tako da je uspon na atraktivnije Ljubičko brdo otpao. Gunđao sam mrzovoljno u bradu jer sam htio baš na Ljubičko brdo na kojem nikad nisam bio, taj žig mi je falio i za HPO, a Metlu sam obišao nedavno s Maticom. Uspon na Metlu bio je lagan, popeli smo se za manje od sat i pol. Bilo je sunča tako da je bilo prilično toplo, iako je tlo bilo mokro, kao i trava kroz koju smo hodali. Na vrhu nas je dočekao isti pogled kao i proljetos - vedro i bistro, tako da smo vidjeli Liku i većinu vrhova srednjeg Velebita. U daljini se nazirala i Visočica, naš sutrašnji cilj. Dok su se drugi gore slikali, brali biljke za čajeve i utiskivali žigove, Fran i ja smo lagano krenuli dolje, ćavrljajući o kojekakvim izletima na kojima smo bili i sličnim muškim temama. Dugo nismo bili skupa na izletu, pa smo imali mnogo toga za pričati. Po dolasku na parkiralište hotela Velebno okupili Kućice "Kod Prpe" smo se kod krntije od busa i sretno stigli u planinarski dok „Kod 166
Prpe“. Sam planinarski dom je odlično uređen prostrani dnevni boravak-kuhinja s kaminom, a ležajevi su smješteni u nekoliko simpatičnih kućica unaokolo. U okolici doma nalaze se klube i stolovi, te veliki roštilj na kojem smo majstorski ispekli mesetinu i poslije se sovjski nažderali. Da, upravo tako, nažderali smo se ko medvjedi i jedva da smo mogli disati, a sve smo to zalili finim pivom. E, tako se može planinariti! Poslije sam s nekom gospođom odigrao nekoliko rundi „balota“ (na hrv. boćanje), te se uputio na spavanje. Bilo je teško zaspati Roštiljada jer su neki hrkali ko manijaci, a jedan dio grupe ušao je u spavaonicu pripit i u odličnom raspoloženjui probudio nas sve redom. Sutradan je uslijedio lički ustanak pospanih planinara, doručak i polazak na Visočicu. Do mjesta gdje smo počeli hodati ima desetak km pa nas je autobu odvezao do tog mjesta. Inače noću je padala kiša, pa je sve bilo mokro i oblačno. S mjesta odakle smo krenuli pratio nas je lokalni vodič koji nam je objašnjavao gdje je sve miniran teren, a gdje nije. Uglavnom, trebalo se držati staze, a bilo kakvo pišanje i kakanje u obližnjem grmlju nije dolazilo u obzir. Uspon na Visočicu preko Delukinog vrela je dugotrajan i dosadan. Prvo se ide dosadnim makadamom, pa dosadnom šumom, onda još podosta dosanim makadamom, pa onda još malo šumom. Većinu vremena prala nas je jebena kiša i osjećao sam se baš bezveze. jedva sam čekao da se popnem, pa siđem dolje i doma Livade podno Visočice se uvalim u krevet, te utonem u san čitajući sms-ove obožavateljica. Nakon više od 4 i pol sata muke došli smo do razrušenog planinarskog doma - e, od doma do vrha ima pola sata hoda i krajolik je livadast, dakle zanimljivo je i bogato vidicima. Sam vrh je lijep, pruža se veličanstven pogled na Liku, te s more na druge strane. More nismo vidjeli zbog magle, a u tom trenu nije mi ni bilo stalo do pogleda. Slikali smo se, utisnuo sam žig i Fran je predložio da se spustimo prije grupe. Krenuli smo lagano istim putem nazad. Vrijeme je bilo ok, čak je i zatoplilo. Predvečer se počeo spuštati mrak zbog nagomilanih oblaka, a zašli smo i u šumovit dio posut minama. Staza po kojoj smo hodali bila je mjestimica iznakažena rupama u kojima su se krile mine, al su pirotehničari to sve povadili (hvala!). Bavio sam se svakakvim revolucionarnim heretičkim mislima, npr. koliko se područja moglo "Idem putom prema Kninu i na putu naletim na..." razminirati novcem kojim je plaćen papin dolazak u Hrvatsku, te koliko novca dajemo 167
godišnje Vatikanu, i tako... Al živimo u društvu u kojem ne smiješ naglas razmišljati o takvim stvarima, zato PSSSST! Na jednom dijelu gdje se nalazi visoka paprat zastali smo tražeći markaciju, a onda sam se počeo smijati ko budala. Zamisli da me sad neko zove, a ja mu velim „Ej nazovi me kasnije, sad bauljam kroz minsko polje!“. Sličnu priču pričao mi je Pišpek iz koprivničkog benda Kae z glavom, veli on „Dok sam bil na Lastovu s izviđačima sralo mi se, pa sam otišao dublje u šumu da me netko ne vidi, već sam i prošao znak koji upozorava na Nikad sretniji na vrhu! mine. Jebi ga, znam da riskiram glavu al nemrem srati dok postoji mogućnost da bu me netko videl!“. Našli smo markaciju i sigurno došli do makadama, a tada je počela dosadna kiša. Došavši u autobus, našim mukama stigao je kraj. Presvukao sam se kompletno jer sam bio skroz mokar (ako obučeš kabanicu, mokar si od znoja, dakle najebeš ovako i onako). Vidio sam i jedan mladi par koji je došao prije nas. „Zar niste bili na vrhu?“. Dečko me pogleda i veli „Ma ne, vratili smo se...“. U čudu ih pogledam i velim „Ali vidio sam vas kod doma, zar ste odustali od vrha?“. Ženska me strogo pogleda i blesavo odvrati „Nismo odustali nego smo odlučili da je pametnije vratiti se!“. Onak, ok... Svatko prema svojim željama, no meni je to čudno - putuješ dovde, marširaš satima po jebenoj kiši i odustaneš pred samim vrhom. Isto ko da se motaš oko prekrasne ženske tjednima, muvaš je, napokon završite u krevetu i taman dok se ona skine – tebi se više neda. Oprostite ljudi, al ja ne znam kakvi su to suludi principi. Na stepenicama busa bio je i neki lovački psić kojeg smo našli u šumi, pa nas je pratio do parkinga. Imao je nadu stići s nama do civilizacije, Pogled s Visočice u tih par sekundi dok je vjetar raznio oblake no jedan od suvodiča pokazao je da su planinari pravi ljubitelji životinja i prirode - izbacio je pseto van na kišu usred šume. „Ha ha, imat ćeš ga na duši!“ veli mu Fran zlobno, a ovaj ležerno odvrati „Ma boli me kurac...“. Tu smo se svi morali nasmijati, i to gromoglasno. Bus je krenuo, prokleta kiša je padala cijelo vrijeme, kući sam stigao u pola 12. Otuširao sam se, legao u krevet, omotao se dekicom i dopisivao se s obožavateljicama. Neke planine čovjek želi posjetiti mnogo puta, neke samo jednom. Visočica spada u ove druge. 168
SKAVILLE I MONTE PARADISO - ŠETNJA SJEVERNIM JADRANOM „Daj se ponosi svojim pravim ja Da ne glumiš nikada I da uvijek znaš zašto ovdje si Kojim putem krenuti Zato glavu sada podigni Moraš snove slijediti, Jer kad snove svoje izgubiš S njima umireš i ti!“ Bend Antitodor, Pula
Oblekica, ručnik za plažu, šorc za kupanje, planinarska oprema, vreća, šator, litra višnjevca i pet litara vina... Sve spremno i spakirano! Dok je Zagreb još spavao, ja sam po ljetnoj kišici putovao do glavnog kolodvora. Bilo je oko pola 6 ujutro, a kolodvor prepun turista, uglavnom mladih backpackera.. Među gomilom ljudi spazih svoje društvo i pridružim im se, a atmosfera i više nego vesela. Skupilo nas se više od trideset – Koprivnica, Varaždin, Ludbreg, Bjelovar, Zagreb, Lepoglava, Sisak, Virje, Križevci… Neki su kretali na put, neki su nas Okupljanje u Zagrebu - idemo na more! došli samo ispratiti. Naš cilj? Rijeka, gdje nas čeka ska festival Skaville. Inače se Skaville svake godine održavao u uvali Voz na Krku, no zbog tehničkih problema oko organizacije ove godine premješten je u Rijeku. Većina ljudi je brundala, no meni je to bilo super – kamp Preluk ima uredan okoliš, puno drveća za hlad, tekuću vodu od jutra do sutra, pekaru s hladnim (!!!!!) pivama i svježom jeftinom hranom. Višesatni put do Rijeke protekaoje u urnebesnoj zabavi, čemu je najviše zaslužna velika lubenica koju su donijeli Varaždinci- lubenicu su izdubili, te napunili komadima voća i votkom, rumom i sličnim krasotama, tako da je već u Jutro započinje desertom! Delnicama Suhi počeo urlati po vlaku „Di ste bili '91, sunce li vam jebem?“, a Dehi je na pragu alkoholne kome izvrnuo oči, prijetio svima batinama i mjaukao. Ostali putnici u vagonu bezuspješno su pokušavali zaspati, no bila je to nemoguća misija. Odmah po dolasku u Rijeku pijana bagra se razišla u sekundi kojekuda ostavljajući prtljagu na ulici, a nas par trijeznih nije moglo gledati taj užas pa smo prvim lokalnim busom krenuli za Preluk i smjestili se u kampu. Ljudi su polako pristizali, vrijeme je bilo kišno i prohladno. Čorki je obilježio naš „kvart“ Zajebancija non stop na nivou! gusarskom zastavicom na stablu, pa se fešta iz vlaka 169
Odličan nastup francuskih La Cavaska
Peremo zube!
mogla nastaviti. I tako je to trajalo gotovo četiri predivna dana, od četvrtka do nedjelje. Bendovi su bili okej iako ih baš i nismo znali, posebice nas je oduševila ekipa iz francuskog benda La Cavaska jer su svirali u kampu pored šatora i rasplesali ekipu koje ja postavljala šatore. Jedan dan smo napravili i roštilj zahvaljujući Antonu koji je donio rešetku – pekli smo meso na nekakvom molu, cugali, a zatim smo ja i Dehi privukli nekakvu barku i jeli na njoj. Onako, da ugođaj bude baš potpun! I bio je – jeli smo ćevape (tradicionalna primorska hrana) na barki, pili vino koje je bilo zagrijano poput pišaline, oko nas je plivao nekakav mali dupin, a mali Talijančići su ciktali od veselja na napuhanom čamcu. Kad bi pala noć zbilja bi se svašta događalo kako to već i biva na festivalima, a nedjeljno jutro dočekalo nas je mamurne i pospane. Polako smo krenuli prema kolodvoru i razišli se posvakuda – neki doma, drugi dalje na more. Imao sam nekoliko opcija, te odlučio otići idućeg Ako si zao prema drugima, a pijan zaspeš... vikenda na punk festival Monte Paradiso u Pulu. S obzirom da sam imao nekoliko dana do otad, odlučio sam se muvati po Krku, Cresu i Lošinju Na kolodvoru sam susreo Doricu, staru frendicu i bubnjarku Zelene radosti koja je iša dečku u Malinsku, pa smo skupa krenuli na Krk. Vrijeme je brzo prošlo, malko smo rezimirali ovogodišnji Skaville i oboje bili zadovoljni sadržajem i zabavom. Drugi su, pak, bili razočarani, a sve skupa na festu nije bilo više od 700 ljudi. Bogme malo! Dorica se iskrcala u Malinskoj, a ja sam produljio sve do lijepe Baške. Baška mi je nekako u lošoj uspomeni jer sam kao klinac u drugom srednje ondje odrađivao ljetnu praksu (išao sam u srednju hotelijersku). Naporno se radilo, hrana kao u logoru, a u ono malo slobodnog vremena opsjedale su me debele žene koja sam izbjegavao na sve moguće načine. Došao sam u Bašku popodne i napravio mudri plan ua osvajanje Obzove, Baška i Veliki Gradac iznad plaže najvišeg vrha Krka. Šator sam još u Rijeci 170
Ljepote Krka - pogled na Prvić i Velebit
dao Antonu da mi ga odnese u Pulu za Paradiso, da ga ne bih teglio sa sobom. Vreća mi je sasvim dovoljna za ovih nekoliko dana. Kupio sam vodu i nešto hrane, te se u popodnevnim satima zaputio u brdo. Sunce je zalazilo i nije bilo vruće, tako da je planinarenje bilo sasvim ugodno. Prvo sam se dobro označenom stazom popeo na Veliki Gradac (oko 300m), odakle puca predivan pogled na Bašku. Iako sam bio na m nadmorske visine, još uvijem sam čuo muziku i ciktanje ljudi s plaže. Teren je bio krševit ali predivan, sličan
Pogled s vrha Veliki gradac na Bašku
Frajlice tračaju
mjesečevoj površini. Imao sam predivan pogled prema otoku Prviću i Rabu, nazirao se i Goli otok. Od vrha Veliki Gradac sve do Obzove vodi nekoliko km dug grebenski put naziva
171
Vaclavov put – Česi su udarili temelje turizma u Baškoj (i mnogim drugim mjestima), a zanimljivo je reći da su izmarkirali i postavili putokaze na više mjesta upravo oni. Na
nekoliko mjesta susreo sam ovce koje su slobodno šetale i pasle gdje im se sviđa, a prošao sam i pored vrha, da bih oko pola 9 uvečer došao na Veliki Hlam (482m). U kamenom kršu našao sam dva kavadrata ravne travnate površine i odlučio ovdje prenoćiti. Vrijeme je bilo lijepo, naokolo pustoš pa se nisam morao brinuti da će me blizati nekakva živina, a plan je bio ustajanje u zoru, uspon na Obzovu udaljenu sat i pol hoda i spuštanje u civilizaciju. Na vrhu sam našao kamenčić s natpisom na njemačkom Moj "bivak" na vrhu Veliki Hlam
„Tko se može veseliti danas, neka ne čeka sutra!“, valjda je to ostavio neki planinar u
prolazu. Usput rečeno, na usponu za Gradac susreo sam njemačku obiteljs klincima, svi imaju dresove od Schalke 04 i zastavice tog njemačkog kluba. Dok vidiš ovakav prizor u planini, Česi u japankama dođu kao nešto posve normalno. Večerao sam, poslao frendovima par SMS-ova, presvukao se i obrisao vlažnim maramicama. Skužio sam da stojim gol na vrhu i da uokolo nema baš nikoga, pa sam naokolo paradirao gol i baš mi je bilo fora. Napokon sam legao i zaspao, dok je sunce još uvijek zalazilo. Čuo sam muziku s plaže Najljepši pogled prije spavanja... iz Baške, a iako je bilo tek pola deset bio sam skroz umoran i pospan.. Puhao je vjetrić koji me hladio, pa sam u jednom trenu morao staviti na glavu i vunenu kapu. Sutradan mi se zbilja nije ustajalo u ranu zoru pa sam spavao do 7, te krenuo dok se sunce sve više dizalo na nebu. Do Obzove (569m) sam došao za sat i pol. Imao sam dobar ritam, nisam se nigdje zadržavao, tek sam u hodu slikao fenomenalne detalje ove planine ili bih nešto dovikivao ovcama. Grebenski put, nakon Obzove, vodi dalje na vrh Brezovica, te na Veli vrh. Na Brezovici sam sreo dva Poljaka koji su krenuli iz kontra smjera, malko smo popričali i slikali se, a zatim nastavili svatko u svom pravcu. Usput sam uživao u krševitom krajoliko prošaranim suhozidima dugim stotinama metara, a na jednom pojilu s čistom vodom za ovce sam se umio. Veli vrh (541m)me baš razveselio jer je na geodetskom stupu Žig na Obzovi izgrafitirana nekakva mačka, a dolje u dolini nazirao se Punat. Odlučio sam spustiti se u Punat, usput izgubivši markaciju. Nema veze, znam kamo idem. Jedini problem bila je gusta makija u kojoj sam nekoliko puta zapeo, tražeći put i probijajući se kroz trnje. Nakon dva sata „muke ježove“ stigoh u Punat, izujuh gojzerice da odmorim bolna stopala i kupih hladnu 172
Colu. Dok me iscrpi vrućina nema većeg gušta od hladnog gaziranog soka, koliko god nezdravo to bilo! Nazvao sam Deni koja ljetuje na Šilu i pozvala me da prenoćim – nakon 45 minuta stigla je u Punat s mamom i sestrom, ta su me onako smrdljivog ukrcali u auto i odvezli u svoju vilu na Šilo. Ramena su me boljela od teškog ruksaka, a dodatnu težinu stvarala mi je festivalska prtljaga koja nije dio standardne planinaske opreme. Nikad nisam bio ondje, pa me to mjestašce ugodno iznenadilo. Onako, malo i ljupko, bez hrpe turista, a ima sve što ti treba! Inače na rivi počinje planinarska obilaznica „Putevi Dobrinjštine“, tako da je bilo zabavno iskustvo piti kavicu na rivi, te od kafića do kafića udarati žigove. U Šilu sam se zadržao do nepuna dva dana, odmarajući se i kupajući s Deni i zlatnom retriverkom Belom, koja nas je proljetos pratila na Petrovoj gori. Nakon Skaville i Obzove moje tijelo bilo je šokirao mekim krevetom i toplom hranom, no bilo je vrijeme za daljnju akciju. Deni me Moj osorski apartman odvela autom to Valbiske (udaljene 30km), gdje sam se trajektom prebacio na Cres. Bilo je već 7 uvečer, a imao sam sreće što se na brodu nalazio lokalni bus koji vozi od Rijeke do Osora. Osor je bio moj današnji cilje jer ondje ljetuje moja zagrebačka ekipa. Po dolasku u Osor (gotovo 60km udaljen od trajektne luke Merag) našao sam se s Hanzlom, Davorom i ostalim poznatim i nepoznati zagrepčanima. Oni su se spremali na izlazak, a ja na spavanje. Oko 10 uvečer Hanzl me odveo do mola podno osorskih zidina u samom centru grada – ondje sam mogao perspavati bez straha da će me netko smetati. Ionako sam planirao ustajanje u Drago i ja na putu za hladno pivo zoru, radi planinarenja na Osorčščicu. Ta planina i njen najviši vrh Televrin nalazi se na Lošinju, a Cres i Lošinj povezani su mostićem dugim 15.ak metara. Most se nalazi upravo u Osoru, nedaleko mjesta gdje sam spavao. Lijepo sam zaspao, kadli me oko 1 u noći probudila pijana vika, dreka i riganje. Moja ekipa došla je na plažu udaljenju 50-ak metara od mojeg ležaja, te krenula na noćno kupanje. Srećom pa me nisu budili i prskali vodom, iako sam čuo kako pijani Davor predlaže malim divljacima „Karera tu negdje spava, ajmo mu potiho doći i probudit ga!“. Sutradan ujutro novi šok! Probudio sam se, spakirao i pojeo neke keerfeke da imam početnu snagu za uspon, te kenuh prema mostu. Ondje neki tip s ruksakom stoji i bulji u mene. „Matej, jesi to ti?!“, upita me, a ja lijepo odgovorim „Jesam, jesam…“. Tip me upita idem li na Osorščicu, rekoh da idem. Ide i on, pa smo Otočko planinarenje obiluje posebnim pogledima udružili snage. Bio je to nitko drugi nego moj tetak Drago iz Splita, koji je navratio na Lošinj jer su on i teta već 25 godina planirali izlet na 173
otok Susak. Naravno da taj aranžman nije mogao proći bez Osorščice, a sutradan nam nitko nije vjerovao da smo se našli skroz slučajno. Markirana staza vodi iz Osora odlično utabanim
Pogled na Lošinj s vrha Sv. Mikula
putom kroz šumu, da nakon nešto više od sat i pol hoda dođosmo do planinarske kuće Sv. Gaudent. Ondje smo se odmorili, susrevši neke Talijane. Nastavak puta vodio je po makadamu, s kojeg nedugo zatim skreće staza koja kroz šumu vodi do vrha Televrin (589m). Vrijeme u društvu brzo je prolazilo, stalno smo nešto pričali usput susrećući strance – Hrvatima je planinarenje i rekreacija praktički nepoznat pojam. Staza se nakonTelevrina spušta do odašiljača s kojeg jedna stazica vodi do malene spiljice u kojoj je u prošlosti boravio sv. Gaudent. To je bio biskup koji je nešto zeznuo pa su ga protjerali, a on se nastanio u špilji i molio da zločestoća ode iz ljudi koji su ga protjerali. Zločestoću je vizualizirao kao zmiju otrovnicu i molitve su mu uslišane – otad na Cresu i Lošinju nema zmija otrovnica, što je za planinare koristan podatak. Naš idući cilj bio je vrh. Sv. Mikula (557m), naljepši vrh na otoku. Na njemu je izgrađena kapelica u kojoj se kod oltara nalazi i upisna knjiga dojmova, a pogled s vrha je zaista neopisiv! Pogledi s otočkih vrhova su fenomenalni jer more se prostire gdje god pogledaš, a sunce koje se ljeska na Rekao bi Boris Dvornik "A baš je morskoj površini stvara poseban efekt kojeg inače na lipo dok si pijan, pa onda nešto planinama nema. Od vrha do nerezina trebalo nam je nešto razbiješ!" više od sat vremena spuštanja, a u tom mjestašcu smo se 174
okupali i pojeli pizzu u društvu tete Ete koja nas je čekala i nije vjerovala kako smo se ja i Drago našli usred otoka bez ikakvog dogovora. Kasnije sam se vratio u Osor, gdje sam nastavio skupanjem na odličnim stijenama sa svojom ekipom. Skakali smo s velike visine u kristalno čisto more i baš uživali, a frend Mićo je doma kuhao ubojit grah za nas 15-ak. Planinarenje i kupanje me ubilo – već u 9 uvečer sam zaspao nakon pola limenke piva, a ekipa se spremala van. Iako su me nagovarali da pođem s njima, ostao sam spavati. Sutradan me čekao uspon na vrh Cresa, koji i nije bio posebno težak, te put autostopom za Pulu. Sve je bilo krasno, dok pijana horda niej došla u 4 ujutro. U naletu divljaštva stanovita Muca je razbila umivaonik u kupaoni, iščupavši pritom cijev iz zida, pa je voda prskala na sve strane. Vrištanje i panika pijanog društva nešto je najsmješnije što sam u životu čuo, a u jednom trenu netko je htio zvati i gradonačelnika Osora (Osor koji vuče krijene još iz antike se prostire na površini velikoj poput nogometnog igrališta i ima stotinjak stanovnika, jednu birtiju i spomenik palim borcima). Kršna Muca je slomljena jecala i ispričavala se, ekipa je nekako uspjela zaustaviti poplavu, a ja sam umirao od smijeha. Sutradan ujutro, dok su svi spavali, spakirao sam se i krenuo stopirati na autobusnoj stanici. Ondje sam sreo Davora i Burka, koji su se taman vratili
Pogled s ceste na Sis
Pogled na predivni Cres
iz Nerezina s novim umivaonikom – naime, danas se ekipa razilazila i trebala je doći Burkova sestrična s familijom, koja bi ga ubila da vidi kaos u kupaoni. Popili smo kavu i pozdravili se, a ja sam prepun sreće nakon 15-ak minuta ustopirao mladog Autrijanca koji me odvezao sve do mjesta odakle počinje planinarska staza za Sis, udaljenog oko 70km. Od ceste na prijevoju Križić (371m) do vrha Sis (639m) ima pola sata hoda. Uspon je pomalo strm, no vidik je lijep. Ruksak sam sakrio u nekom grmlju da ga ne teglim bezveze, uzeo sam samo fotić da se poslikam. Staza je dobro utabana i markirana, očito je mnogi turisti koriste jer je odličan vidikovac. Cres s vrha izgleda impozantno, baš se vidi da je riječ o velikom otoku čija se obala strmo uzdiže. Jedino mi ježao što nisam stigao otići u Lubenice, najljepše mjesto na otoku čija je plaža uvršetena među naljepše na Mediteranu. Vrh Gorica (650m) je najviši vrh otoka, no nije planinarski zanimljiv i nije mi se dalo još pola sata bauljati kroz makiju. Nedaleko vrha Sis nalazi se metalni stup na kojeg se može popeti kako bi se uživalo u vidiku (ne preporučam onima koji se Sex turizam na istarski način boje visine). Sišavši s vrha pokupio sam stvari iz 175
grmlja i nastavio stopirati prema Porozini, trajektnoj luci udaljenoj nešto više od 10-ak km. Nakon Pola sata hoda ustopirao sam kamiondžiju koji me odveo do luke, a zatim sam se ponudio da me odveze sve do Pule. To sam prihvatio s velikim zadovoljstvom, jer Istra baš i
Čeh i Štef
Mrtav pijan znači biti sretan!
Lea i Tein štakor
nije raj za stopiranje. Bio je baš vruć dan, a tip me iskrcao na ulazu u pulu – imao sam još 40 minuta pješke do centra ali nema veze. Na brzinu sam ručao u menzi Mercatora na ulasku u grad, a zatim krenuo prema vojarni Karlo Rojc, gdje se održava festival Monte Paradiso. U centru sam se našao s Hanom, frendicom iz koprivnice koja je bila i na Skavillu. Popili smo
Na parkingu kod kampa
Na koncertnim distribucijama uvijek zabavno!
kavu, dala mi je da se kod nje u stanu otuširam, a zatim smo skupa krenuli do Rojca. Usput sam kupio mali lokot za šator – u Puli je to obavezna oprema, jer na Paradisu je sve puno klinaca i narkomana koji kradu po kampu. Lokot nije bogzna kakva zaštita, ali bolje i to nego ništa. Bio sam iznenađen što je u kampu bilo mnogo šatora i ekipe iako festival počinje tek sutra – brojni prijatelji već su došli u Pulu, a sutradan se očekivala horda ljudi iako bendovi na ovogidišnjem izdanju festivala baš i nisu pretjerano zanimljivi. Anton mi je donio šator, pa sam se smjestio u kampu i fešta je mogla početi- Bogme je bilo veselo – Đuro se skidao gol i promovirao nudizam, Štef i Čeh su se naslikavali po haubama parkiranih auta, a neka nadrogirana pankerica iz Bosne nam je održavala predavanje o fašizmu i nacionalizmu. Glupaču smo provocirali izjavama kako smo svi mi fašisti i imamo doma na zidu Hitlerove slike, a ova bi u još većem žaru držala prodike kako ona „nije došla na nacionalistički fest“ te će sutra ujutro „teatralno napustiti Monte Paradiso“. Tuzlanski panker Stripi samo je u čudu 176
gledao nju i njenog dečka i rekao „Idi, bolan, što dalje odavde, da te ne vidim…“. Monte Paradiso bio je onakav kakav je i svake godine – lud pijan, rasplesan, prepun dogodovština i gluposti. Pilo se, plesalo se, ljubilo se, kralo se, razbijalo se, rigalo, ma cirkus živi! Ja sam slikao ljudi koji okolo pijani spavaju za galeriju „Uspavani Paradiso“, a kasnije sam se na distribuciji skompao s neim Srbima iz Novog Sada, te smo razmijenili adrese kako bismo nastavili kontaktirati i razmjenjivati materijale. Naravno, palo je i kupanje na Ferijalcu, trash plaži koja ima tuševe i umivaonike, tako da smo iskoristili priliku da se operemo i obrijemo. Trapavom ludbreškom Dadi poslali smo razglednice s potpisima gotovo svih ljudi na festivalu (oko 2000) – on nije mogao doći jer je slomio gležanj na koncertu Brkova u Ludbregu. Monte Paradiso je jedan od festivala koji je prepun raznih anegdota, jer to je cirkus koji traje od jutra do večeri. S obzirom da se meni i Vukresu nije dalo preko dana lokati pred Rojcom, šetali smo po Puli koja je bila zbilja lijepa. Posjetio sam i za turiste uređene podzemne vojne tunele koji se protežu ispod cijelog centra, a „Ja teatralno napuštam Monte Paradiso!" nagovorili smo i Antona da nas vodi u 30km udaljeni Dvigrad, staru gradinu iz 10. stoljeća. Anton je totalno popizdio i rekao da nas neće nigdje voziti po ovoj vrućini, no obećao je i na kraju smo napravili odličan izlet. Dvigrad spada u naljepše gradine koje sam dosad posjetio, velik je, dobro uščuvan, a pred zidinama smo od lokalnog tipa kupili voćnu rakiju kojom smo začinili posljednju večer na Monte Paradisu. Usput sam snimio i nekoliko partizanskih spomenika, koji se u Istri nalaze na svakom zavoju. Nakon cijele noći lumpanja, ujutro sam zajedno s hrpom dalmatinskih pankera čekao brod za Zadar i svi smo lijepo izvisili – katamaran je rasprodan, moramo se snaći drugačije. Ni molbe da nas se pusti na pod nisu udovoljene, pa smo poslali onog tiša što prodaje karte u rodno mjesto i krenuli na autobusni kolodvor. Moj idući cilj bio je Primošten – udaljen 9 sati (duplo skuplje)vožnje po cijeloj jadranskoj obali. U Primoštenu sam ostao tri dana jer su roditelji ovdje ljetovali u našem stanu. Primošten je odlična baza za moje Stepenice Rojca, među naljepšima u svijetu! turneje po Jadranu, a sada mi je trebalo odmora prije novih putovanja. Volio sam Primošten jer je zbilja lijep, prije nekoliko godina proglašen je naljepše uređenim malim mjestom na Mediteranu. Ovdašnji gradonačelnik Stipe Petrina napravio je velik posao, a rezultati su i više nego odlični! Da nam je on premijer, možda bi ova država išla u nekom boljem smjeru… Dotičnog sam sreo na obližnjem vrhu Kremik (oko 300m), s kojeg puca pogled na cijeli Primošten i okolicu. Popneš se na vrh i sretneš drito gradonačelnika, pa gdje to ima?! Ostaci crkve unutar zidina Dvigrada
177
TURNEJA PO JUŽNOM JADRANU „Ne dam ti svoju samoću Ne dam ti, ona mi je sve Ne dam ti svoju samoću Ako treba, umrijet ću zbog nje“ Bend KBO, Kragujevac
U želji da obiđem neke točke Hrvatske planinarske obilaznice koje se nalaze u južnoj Dalmaciji, morao sam napraviti dobar plan i čekati pogodno vrijeme kako bi se ta želja i ostvarila. Idealno vrijeme je ljeto i godišnji odmor, a ostale detalje oko puta razradio sam naknadno, dok sam saznao ljetni vozni red brodova i buseva. Nakon tri dana odmaranja u Primoštenu, spakirao sam se u namjeri da provedem pet dana na atraktivnim destinacijama: Sniježnica iznad Dubrovnika, Sv. Ilija na Pelješcu, te otocima Mljet, Korčula i Lastovo. Krenuo sam Pogled na Konavosko polje, Ćilipe, obronke noćnim busom iz Primoštena za Dubrovnik, Snježnice... jer namjeravao sam prvi dan „skinuti“ Sniježnicu sa dnevnog reda. Ruksak je bio pun ali ne pretežak kao prošli tjedan, jer nisam obilazio nikakve festivale. U Dubrovnik sam došao u zoru, najeo se i čekao lokalni bus za selo Mihanići koji polazi u devet. Usput sam imao problem istovara krupnog tjelesnog otpada, pa sam se nakon pola sata potrage olakšao baš iza bazena u Gružu, gdje je dubrovački Jug 2001. godine postao prvak Europe. Odmah do bazena je autobusni kolodvor, pa mi je to odgovaralo. Do stare jezgre nisam išao, niti je bilo vremena niti interesa – bio sam na dubrovačkim zidinama već nekoliko puta. Od Dubrovnika do Mihanića ima gotovo 40 minuta vožnje, a selo se nalazi na obroncima Sniježnice, iznad Konavoskog polja. Moj jedini neprijatelj danas je žestoka vrućina, Pogled na Orjen u Crnoj Gori ali na to sam navikao i imao sam dovoljno vode. Prvih sat i pol uspinjao sam se do sela Kuna Konavoska, a lijepa staza vodila je uglavnom kroz šumu pa me štitio hlad. Polako sam napredovao, često se zaustavljajući zbog slikanja. Ispod mene protezao se aerodrom na Ćilipima, a buka aviona često je remetila šumsku tišinu. Maleno selo Kuna Konavoska s tek nekoliko stanovnika izgledalo je ljupko i napušteno, kao da je vrijeme ondje stalo. Odmorio sam se, pojeo jabuku i čokoladu, spremio višak stvari u neki grm i krenuo na vrh. Bilo je vruće al nije bilo nepodnošljivo, imao sam dosta vode, a sat i pol uspona nije nekakav užas. Staza kojom sam hodao bila je široka, prilično slična Premužićevoj stazi na Velebitu. Izgradila ju je Austro-Ugarska vojska kako bi 178
na vrh Sniježnice dopremila topove. Pazio sam kamo gazim radi zmija kojh je navodno ovdje mnogo, a što sam se više uspinjao pogled je bio sve ljepši. Kao na dlanu vidio sam aerodrom, more i elafite, Konavosko polje, krševite pustopoljine i brda BiH, Orijen u Crnoj Gori… Primio sam na mobitel SMS-ove crnogorske i bosanske mobilne mreže, dakle bio sam zbilja blizu granica tih dvaju država. Na samom vrhu Sniježnice nalazi se heliodrom, vojni odašiljač i kapelica sv. Ilije u koju se može skloniti u slučaju nevremena. Prvo sam pobjednički pozvonio zvonom pred kapelom kako bih poskocima i muhama objavio svoj dolazak, a zatim krenuo u fotkanje i ostale sitnice koje već radim na vrhu. Nakon kraćeg odmora, presvlačenja
Pogled na divljinu BiH s vrha Snježnice
i žigosanja krenuh dolje – nisam imao puno vremena za gubljwnje, bilo je 13h, a nadao sam se doći u Dubrovnik do 19h i stići na brod za Mljet. Do Kune konavoske stigao sam za manje od sat i pol, pokupio svari iz grmlja koje sam ostavio kao višak, te se uputio istom stazom kojom sam jutros stigao nazad u selo Mihanići. Društvo mi je pravio jedan simpatični pas koji me pratio sve do Mihanića, navodno često prati planinare pri silasku pa se ne zna vratiti nazad. Ondje sam pokušavao stopirati, ali bez uspjeha. Osim toga, nije mi stao ni lokalni autobus pa sam skroz popizdio. Jedan lokalni tip je vidio kako mi bus nije htio stati, pa je zamolio svoju ženu da me odveze do jadranske magistrale. Bio sam mu zahvalan do neba, jer propuštanje broda za Mljet značilo bi noćenje u Dubrovniku, a to mi se baš i nije sviđalo. Bivakiranje u gradu je sranje nad sranjem, pogotovo gradu punom turista. Žena koja me vozila mi je rekla da ovdje redovito svake godine dolazi poznati koprivnički planinar i botaničar Radovan Kranjčev, te smo na kraju konstatirali ono „Kak je svijet mali!“. Poželjela mi je sreću u daljnjim putovanjima, i sreća se ubrzo osmjehnula – na magistrali sam zaustavio aerodromski bus koji vozi turiste u Dubrovnik, te sam stigao u luku Gruž 20 minuta prije polaska katamarana za Mljet. Bio sam umoran ali sretan – em sam se popeo na Sniježnicu bez 179
ikakvih problema, em sam stigao na brod, što znači da neću spavato u Dubrovniku, em sam uštedio gotovo pola dana! Brod je vozio nešto više od sat vremena, sunce je zalazilo i obasjavalo dubrovačke planine. Gola brda strmih obronaka izgledala su zbilja super, kao nekakav mali Velebit – šteta što na njima nema više Vrh Mljeta planinarskih staza. S hrpom turista stajao sam na krmi, gledao u pjenu koju su pravili propeleri broda i guštao u kapljicama koje me špricaju kod većih valova. Kraj mene su bile neke lokalne cure s tipom koji je sličio dubrovačkom modnom mačku, a ženske su bile iritantne do bola. Nažalost, mp3 player mi je bio na dnu ruksaka, a ruksak na dnu prtljažnika, pokriven hrpom prtljage drugih turista. Dok smo pristali u luku Sobra na Mljetu spustio se mrak, a lokalni bus me odveo do Babinog Polja, mjesta usred Mljeta udaljenog od Sobre desetak km. Usput me neka lokalna ženska čudno gledala pitajući me koji su mi planovi. Kada sam rekao da sam došao s ciljem da razgledam Mljet i popnem se na vrh otoka, prezrivo se nasmijala i rekla „ah, badava si dolazio – ko da ovdje imaš nešto za vidit!“. Poznato vam je to, zar ne? Lokalni ljudi najčešće uopće ne cijene vrijedne stvari koje su im pod nosom. Mislio sam da je riječ o malom gradiću, ali bilo je to obično selo s dva reda kuća, poštom, crkvom i jednim kafićem. U kafiću sam popio sok, izuo gojzerice i sredio stvari – iskoristio sam priliku da se operem sapunom u istovarim u wc-u, a zatim sam krenuo na spavanje. Gdje? Našao sam lijepo mirno mjesto iza crkve, a u ovom malom mjestu gdje svi u devet idu na spavanje nitko me neće smetati. Koliko je ovo mjesto mirno, govori situacija iz kafića kada je mlada konobarica zabrinuto pitala gazdaricu (majku) „Mama, ko je ovaj?“, a mama joj odgovori „Pusti, on je u redu…“. Ležao sam na karimatu umotan u vreću ispod zvonika. Noć je bila prekrasna, nikada u životu nisam "Ajde sinko sretno ti bilo!"
Pogled na osunčani Mljet
Babino Polje, najveće mjesto na Mljetu
vidio toliko zvijezda! U jednom trenu sam se probudio i pomislio da sviće, no nije bilo ni dva nakon ponoći – naime, mjesečina je bila toliko jaka, u životu nisam vidio jaču! Lijepa mljetska noć ujutro je bila iza mene, kadli je zazvonio alarm na mobitelu i upozorio daje 180
vrijeme da krenem dalje. Vrh Mljeta Velji grad (514m). Vrh se nalazi odmah iznad Babinog Polja, a do njega ima nešto više od sat vremena hoda. Spakirao sam stvari i krenuo, usput susrevši neku staricu koja se svađala s magarcem. Staza je iz središta mjesta najprije vodila kroz šumu, a zatim se lagani uspinjala iznad sela. Otprilike pola sata od vrha ostavio sam ruksak jer je bio težak, a i teren je bio nezgrapan, prilično stjenovit. Gore mi ionako treba samo fotić i planinarski dnevnik, pa sam to strpai u dđepove i uspeo se na vrh. Cijel putem hodao sam u hladu jer sunce nije bilo visoko, a i bio sam u sjeni jer staza se uspinje zapadnom stranom brda. Na vrhu se nalazi odašiljač i geodetski stup, a pogled na Mljet i Pelješac zbilja su super! Jutro je bilo bistro i daleko se vidjelo, bilo mi je žao što sam ovdje tek jedan dan i nemam vremena obići nacionalni park. Sišao sam dolje žurnim korakom, pokupio stvari i istim putem se vratio u Babino Polje. Bilo je devet sati, u podne sam imao trajekt iz Sobre za Pelješac, a Odisejeva špilja preostala mi je još jedna obveza. Uz obalu podno Babinog Polja, udaljena 20 minuta hoda nalazi se Odisejeva špilja. Stvari sam ostavio u kafiću Komarac, upitao gazdaricu za smjer i krenuo dolje. Put je širok i markiran, a usput sam vidio dvije stare automobilske olupine. Nakon silnih godina retrovizori su im i dalje bili čitavi, a tu situaciju sam riješio bacivši nekoliko kamenja. Zdrmao sam ogledalca na oba auta, zaradivši ukupno 14 godina nesreće – nema veze, isplatilo se! Htio sam srediti i preostalo bočno staklo na starom Opelu, no začuh neke glasove i nastavih dalje prema špilji u kojoj je navodno prebivao ovaj mitski grčki junak. Odisejeva špilja je ogromna, a ima dva ulaza – s obale i s mora, kratkim prirodnim tunelom. Ova špilja mi je bila zaista prekrasna, napravio sam nekoliko fotki i krenuo nazad. Dakle, Prirodni tunel za čamce koji iz špilje vodi na more vidjeh još jednu znamenitost osim geodetskog stupa na vrhu! Lokalni bus do Sobre nije vozio, što je značilo da moram prehodati 8 km do trajektne luke. Nije mi to teško palo – imao sam vremena, a bila je ovo prilika da razgledam otok s obzirom da sam ovu cestovnu dionicu prošao sinoć u busu, i to po mraku. Mljet je zbilja lijep otok, prilično zelen (itekako šumovit), a putem sam spazio još neke vrhove koji su zasigurno dobri vidikovci. Do Sobre sam došao za nešto više od jedan sat hoda, taman da prije polaska trajekta umočim noge u more i odmorim se. Trajekt u koji sam se ukrcao vozio me na moj treći cilj ovog putovanja – poluotok Pelješac. Nešto prije jedan sat bio sam u luci Prapratno na Pelješcu, i susreo se s novim problemom – trebam doći u 40 km udaljeni Trpanj na drugom kraju poluotoka – ondje je u jednom baru na plaži radila Trpanjska fjaka (ovaj pas stalno leži) Dunja i obećao sam joj da ću je posjetiti, a ondje sam namjeravao i noćiti. Autobusnih linija nije bilo, tek ujutro i navečer. Divota! Nakon 15-ak minuta stopiranja po vrelom suncu stao mi je simpa lik u crvenom starom Renaultu, te me 181
odvezao do sela Potomje u kojem se nalazi vinski tunel Dingač. Čak mi je usput stao na jednom zavoju da poslikam partizanski spomenik, a non stop smo čavrljali o avanturističkim putovanjima i rekreaciji s obzirom da se i moj vozač bavio tim stvarima. Momak mi je skratio put na nešto više od pola, a zatim sam nastavio pješice korak po korak, usput stopirajući. Nitko mi nije htio stati unatoč gustom prometu, a sunce je bilo ubojito. Osvježenje sam tražio u kvalitetnom grožđu u vinogradima uz cestu, no sa stopiranjem nikakve Zalazak sunca s plaže u Trpnju sreće. Hodao sam gotovo sat i pol s noge na nogu, kadli napokon skretanje za Trpanj! U taj čas uspio sam ustopirati neki jugić, iako sam već mislio da mi neće stati. Momak koji me povezao reče da je iz Ploča, a kada sam mu spomenuo svoju staru frendicu s faxa koje je iz Ploča, samo se nasmijao i rekao „Aaa, u prvom srednje mi je bila nešto kao prva cura…“, a zatim oboje uzdahnemo nad činjenicom kako je svijet malen! Cesta prije ulaska u trpanj prolazi između dvije velike stijene sa svake strane, pa imaš osjećaj da ulaziš u nekakav stari zamak s prirodnim zidovima. Odmah po dolasku u mali trpanj našo sam bar na plaži, Dunja je Che i "Anti-Che" baš prala čaše. „Mala, daj Cedevitu s puno leda!“ viknem joj, a ova dotrči i zagrli me. Smjestila me kod sebe, svega 20-ak metara od plaže, a zatim sam odjurio na kupanje jer je ona ionako još radila. Plaža je bila puna ljudi, a Trpanj nešto veće mjesto negoli sam očekivao. More je bilo čisto, osvježavajuće, a klinci su vrištali bacajući se na valove. More mi je godilo, a sunce je zalazilo i vrućina je dobrano pupustila. Sutradan sam imao autobus za Orebić tek u pola devet ujutro, pa sam imao vremena naspavati se. Nakon kupanja i Dunji je završila smjena, pa smo krenuli u đir po gradiću. Posudila mi je roze japanke od neke frendice, jer zbilja nisam želio opet staviti antečene noge u gojzerice. Otišli smo kod jedne lokalne „miss plaže“ čija je obitelj inače skroz otkačena pa nam je bilo zabavno i zanimljivo (ja i Dunja uvijek naletimo na takve ljude), a zatim na pizzu. Miss plaže je bila prilično zabavna i oku ugodna, gotovo kao zalazak sunca s plaže u Trpnju. Iako sam bio umoran, prošetali smo do rock kluba Sv. Ilija
182
Jabuka, gdje je baš bila živa svirka. Ništa posebno, neki cover bend svirao je pop rock hitove, ali odlična glazbena podloga za hladno pivo i čavrljanje. Nisam vidio Dunju od našeg izleta u Skrad, pa smo se napričali o svemu i svačemu, a bome se i nasmijali izmjenjujući iskustva s ljetnih rintanja po jadranskoj obali. Kasnije smo obišli još jedan noćni klub koji se nalazi u bivšoj klaonici. Bio je prazan, ali izgleda kao odlično mjesto za nekakav gothic party, pogotovo prostorija gdje se klala i komadala krupna stoka. Sutradan me Dunja ispratila na bus za Orebić – ona nastavila dalje za šank, a ja na svoj idući cilj. Iznad Orebića uzdiže se planina Sv. Ilija, pomalo zastrašujući stjenoviti masiv. Bus me iskrcao taman na mjestu u centru Orebića gdje počinje planinarska staza – s obzirom da je već bilo vruće, a čuo sam da je staza iz Vignja za Sv.Iliju zarasla, odlučio sam vratiti se istim putem. To mi je omogućilo da ponovno sakrijem višak stvari u neki grm i krenem na vrh sa manjim teretom. Staza je bila vidljiva i odlično markirana, djelomično Staza vidljiva i dobro označena slična Premužićevoj ili onoj na Sniježnici. Ono što me ugodno iznenadilo je činjenica da staza koja nije strma zaokreće iza nekog brda koje je iz Orebića jedva vidljivo, a cijelo vrijeme prolazi kroz šumu i hlad me štiti od sunca. Na jednom mjestu u šumi vidio sam divokoze, nisu me spazile ali bile su predaleko da ih slikam. S nekoliko mjesta imao sam odličan pogled na Orebić i Korčulu, a s obzirom da se vraćam istim putem ostavio sam na nekoj stijeni majicu, ručnik i šorc s jučerašnjeg kupanja da se osuše. Ako ih netko i ukrade, nije velika šteta. Nakon dva i pol sata hodanja ugodnom stazom kroz šumu izbio sam na jednu čistinu – ovdje je očito prije nekoliko godina bjesnio požar. S čistine staza vodi Odjednom - oni! ravno u šumicu, a ondje krdo divljih konja! Bili su s dva ždrebeta pa sam se polako približavao da ih slikam, iako su me odavno skužili. Do vrha mi nije ostalo mnogo – nešto manje od pola sata po čistom terenu. Pazio sam na zmije, jer drugo ima ove planina je Zmijska planina (Mons Vipera). Srećom nisam vidio nijednu, a prema planu sam se točno u 13h uspeo na vrh visok 961m, obilježen križem i hrpom kamenja. Vrh Sv. ilija
183
U predivnom pogledu s vrha očito je da je cijeli poluotok Pelješac jedna planina
Nastavljajući grebenom dolazi se na još jedan vrh slične visine s kojeg se pruža odličan pogled na Orebić i Korčulu. Sa Sv. Ilije odlično se vidi Duba Pelješka, impozantne planine Pelješca, more u daljini, Mljet, Biokovo, Lastovo…. Na vrhu sam sreo i jedan mladi par iz Njemačke, pa smo malko popričali. Rekli su mi da su vidjeli moj veš kako se suši, a zatim smo skupa otišli do jame nedaleko vrha. U toj jami dubokoj oko 40m nalazi se još streljiva iz drugog svjetskog rata – spuštanje je moguće ali nije nam padalo na pamet da se spustimo unutra. Oni su nastavili spust u Orebić preko Vignja (ispostavilo se da ta staza nije zarasla, dakle krivo sam informiran), a ja sam se spustio istim putem kojim sam i došao, usput pokupivši osušeni veš. U 4 popodne bio sam dolje – pokupio stvari iz grmlja i došetao u luku koja je bila blizu glavne ulice odakle sam i krenuo. Brodić koji prevozi turiste iz Orebića za Korčulu ide svakih sat vremena i upravo je polazio, pa sam se ukrcao. Majstorski! Vozeći se u 20-ak minuta plovidbe udaljenu Korčulu mislio sam, mogu li se već danas popeti na Kom, najviši vrh otoka? Ako mi to uspije uštedio sam još pola dana, a i imat ću priliku ostvariti želju da gledam zalazak sunca s nekog otočkog vrha. U pet popodne stigao sam u Korčulu, gradić koji nazivam „mini Dubrovnik“. Korčulanske zidine bila su lijepe, kao i stara gradska jezgra. Odlučio sam autobusom u 18.30 krenuti prema središtu otoka, te se popeti na Kom, udaljen sat vremena hoda od ceste. Ili da to odgodim za
Pogled s vrha na Orebić
184
ujutro? Ako obavim danas, već sutra ujutro mogu krenuti na Lastovo… Odlučio sam ipak osvojiti vrh Korčule danas, a vrijeme preostalo do autobusa potrošio sam razgledavajući i fotografirajući stari grad. U parku u centru skupila se nekakva navijačka ekipa, te s transparentima majicama krenula u mimohod po gradu, trubeći i bubnjajući. „Što se ovo događa?“ upitao sam neke klinke. „Večeras je prvenstvo grada u vaterpolu!“ odcvrkutale su, pa sam fotkao čudnovate kolone ljudi u raznim bojama. Taman dok su počinjale utakmice polazio je Korčulanske zidine bus na koji sam morao ići. Iskrcaj – farma Mala Kapja između Smokvice i Blata, udaljena 30-ak km od grada Korčule. Bus je ponešto kasnio, do vrha ima sat vremena hoda a sunce će zaći i prije. U vodiču je pisalo da zbog slabog korištenja staza može biti zarasla, pa sam se nadao da neću imati problema oko snalaženja. Ostavio sam ruksak u nekakvoj staroj bačvi i pojurio gore – prvo, htio sam stići prije mraka. Drugo, htio sam vidjeti zalazak sunca. Treće – htio sam se čim rpije vratiti u Korčulu. Staza je bila u dobrom stanju, iako je mjestimice makija pokušala sakriti put. Markacije su također bile dobre pa sam brzo napredovao. Nebo je već bilo jarko crveno, a vrh tako blizu, a tako daleko! „Ajmo, brže, brže!“ stalno sam ponavljao u sebi. U planini se ne trči, no sada sam trčao. Bio sam totalno mokar od znoja, prljav, pun paučine. Noge više nisu slušale – nisam bio Navijački mimohod uoči vaterpolskog turnira svjež, iza mene je bio težak uspon na Sv. Iliju. Bio sam iscrpljen, i došao sam na vrh taman 15 sekundi nakon što je sunce utonulo u more i reklo „Buć!“. Izvadio sam fotić i uspio snimiti nekoliko fotki, a s druge strane Korčule sjao je puni mjesec. Nazvao sam tatu da podijelim svoje oduševljenje: „Ja sam na vrhu korčule i upravo gledam zalazak sunca!“. Vrh visok 506m obilježen je hrpom kamenja i nekakvom batinom, a u metalnoj kutiji našao sam žig. Pojurio sam dolje, mrak se brzo spuštao. Nakon nekog vremena bilo je toliko mračno da sam morao staviti naglavnu lampu, no brzo sam napredovao dolje kroz makiju, pazeći da ne oderem kožuna trnje. Uzeo sam stvari iz bačve i došao u dvorište farme Mala Kapja – to je naime seosko gospodarstvo i restoran koji je baš bio prepun gostiju. Zbija sam izgledao onako kao da sam sišao s planine, a većina ljudi u restoranu je prestala jesti i zagledala se u mene kao da sam pao s Marsa. Bio sam Kom, vrh Korčule prljav, mokar, smrdljiv, s velikim ruksakom na leđima i naglavnom lampom na čelu. Dobroćudni gazda mi je dao da se sredim u WC-u, a 185
zatim sam se uputio na cestu u nadi da ću ustopirati nekog do Korčule. „Možda još i stignem na utakmicu finala!“ nadao sam se u sebi, pažljivo mjerkajući okoliš tražeći mjesto za noćenje ako mi nitko ne stane. Nikad nisam stopirao po mraku, a promet na Korčuli je bio iznenađujuće gust. Stao mi je neki Talijan, pa sam imao prilike vježbati svoj siromašni talijanski. Pričali smo o rekreaciji, turizmu, stanju u državi i sličnim stvarima. Malko talijanski, malko engleski, ali prilično dobro smo se razumjeli. Dok sam došao u Korčulu bilo je već pola deset Ulice u Veloj Luci označene su brojevima, kao u uvečer, utakmice su završile. Sreo sam one New Yorku iste klinke koje su me obavijestile da su finala sutra, no sutra sam ja već na Lastovu! Umoran ali zadovoljan hodao sam gradom tražeći mjesto za spavanje. Šetajući uz more došao sam do jednog samostana podno kojeg se nalazila stjenovita plaža – našao sam na njoj dva kvadrata ravnog prostora za noćenje te se presvukao, obrisao vlažnim maramicama i raširio podlogu i vreću. Nije mi se spavalo pa sam još pola sata močio umorna stopala u more, osluškujući male valove kako ljube stjenovitu obalu. Zbilja predivan ugođaj! Prije spavanja vidjeh da su iznad mene došle neke osobe. Gledao sam ih u miru pitajući se koga vraga hoće, nemaju valjda namjeru da me opljačkaju?! Popušili su cigaretu i krenuli razvlačiti vreće – a tu smo dakle, i oni traže prostor za noćenje! Sutradan dok sam ustao, više ih nije bilo. Iznad zidića vidio sam da Pogled na Velu Luku s trajekta za Lastovo ljudi idu u crkvu na misu i gledaju me kako se protežem u boksericama. „Jel bilo hladno“, pita me neki deda. „Ma nije, super je bilo!“ odgovorim mu veselo, primjećujući mokre tragove valova na stijenama. Sva sreća da me more nije odnijelo! Uputio sam se u centar, pojeo neke kerefeke u pekari i zaputio se u turistički ured da vidim kad mi polazi katamaran za Lastovo. Živio hrvatski turizam – katamaran ne vozi nedjeljom! Ženska mi je rekla neka odem u Velu Luku i tamo lovim trajekt koji polazi u 13 sati. Imao sam dosta vremena, pa sam odlučio stopirati do Vele Luke udaljene oko 50km umjesto da se gubim po Korčuli čekajući bus. Prvo mi je stao neki ludi hipi u starom Renaultu – ali nije išao u mom smjeru. Onda mi je opet stao neki Golf, ni on nije išao u mom smjeru. Treća je bila sreća – naši gastarbajteri na blaženom radu u Švedskoj! Poveli su me do Vele Luke, pitajući me što radim i kamo idem. Njihova koščata kćer s divljenjem je slušala o mojim putovanjima, a vrijeme je brzo prošlo jer smo čavrljali o svemu i svačemu. Gospodin za volanom, očito glava obitelji, ponosno je Neki punk u Veloj Luci? Samo naprijed! 186
rekao da su svi vegani, što objašnjava zašto obleka na njihovoj kćeri stoji kao na vješalici. Vela Luka je drugo mjesto po veličini na otoku. Naime, Korčula je prilično naseljena, ima nešto više od 17 000 stanovnika! Gradić je lijep ali ne može se usporediti s Korčulom koju krase stare zidine. Prošetao sam, obavio opskrbu u dućanu, okupao se na plaži hotela Posejdon i otuširao. Imao sam još vremena do broda, pa sam u hladu palme čitao „biciklistički dnevnik „Davida Brynea, pjevača post punk grupe Talking heads. Bio je to Dunjin Malo mjesto Ubli i vrhovi Lastova poklon za nadolazeći rođendan, a u knjizi pjevač David Bryne govori o tome kako na turneje sa sobom nosi sklopivi bicikl, te se vozika gradovima u kojima pjeve. Odlična knjiga puna zanimljivih zabilješki o razmišljanjima o životu, arhitekturi i ljudima raznih svjetskih gradova. Do Lastova sam se vozio gotovo dva sata. Lastovo je najudaljeniji hrvatski naseljeni otok. Odmah po dolasku u luku Ubli mjerkao sam obalu ovog malog mjestašca, tražeći mjesto za spavanje. PO iskrcaju sam ulovio kombi koji vozi na drugi kraj otoka – planirao sam danas uspon na Sozanj koji je kontrolna točka HPO i Hom, najviši vrh otoka. Tip koji me vozio isto planinari, pa me iskrcao na zavoju odakle kreće staza za vrh Sozanj (231m). Sozanj je laganica od vrha, bio sam gore za 20-ak minuta, ali zbilja je predivan vidikovac! Naime, Hom (417m) je vrh na kojem se nalazi vojni odašiljač i ondje vojska nije dopustila da se postavila upisna kutija sa žigom. Nakon fotkanja krenuo sam cestom prema spomenutom vrhu Hom. Usput sam se najeo finog grožđa koje je jednostavno mamilo da ga uberem, a nakon nekoliko prošetanih kilometara došao sam do odvojka gdje se cesta uspinje prema odašiljaču. Stvari sam ostavio iza bivše stražarnice s petokrakom (ovo je prije držala JNA), te krenuo pješice zavojitom cestom. Pun je bio dug i naporan jer cestom treba prehodati puno više negoli planinarskom stazom, no u večernjim satima sam se našao na vrhu. Naravno, od dva vrha (na oba su odašiljači) ispostavilo se, naravno, da je moj cilj onaj udaljeniji. Pred samim odašiljačem dočekao me odbor za dobrodošlicu – kozja glava nabodena na kolac. Na samom vrhu iza odašiljača nalazi se kapelica Sv. Jure iz 15. st., te geodetski stup s natpisom „Geodetska točka sv. Jure“, iako narod ovaj vrh naziva Hom. S vrha se vidi cijeli otok, čak i udaljeno Lastovo, koje je najveće mjesto. Sunce je zalazilo i lastovska polja već su bila u sjeni, dok je Hom, najviši vrh Lastova Idilične uvale Lastova
187
uvala Portorus sa romantičnim svjetionikom naprosto mamila da siđem i okupam se. Kupanje sam imao u planu ali je otpalo – dok sam sišao nazad do stražarnice totalno se smračilo. Stigao sam u Ublima pred dućan nekoliko minuta prije zatvaranja, te popio hladno pivo na zidiću izutih gojzerica. Na moliću na kojem sam namjeravao spavati bile su neke dvije ženske koje su imale trač party, no maknule su se dok su uvidjele da sam se došao nastaniti. Usput sam hladio noge u moru, a nakon njihovog odlaska raspremio sam podlogu i vreću i zaspao. Odbor za doček na vrhu Probudila me buka nekog motora, ustanem i vidim da trajekt ulazi u luku u kasnim večernjim satima. U zadnji tren povukao sam se sa vrećom, jer su veliki valovi zasuli molić koji je tog trena bio moj dom. Ne samo to, nego je mrcina od broda blještala i drndala s upaljenim motorom cijelu noć! Nekako sam zaspao, a u 4 ujutro sam imao katamaran za Split. Ostatak jutra spavao sam u katamaranu, a po dolasku u Primošten otišao sam u Vrpolje, selo u kojem se povodom Velike Gospe održava prošćenje. Velika Gospa u Vrpolju je trash događaj godine u ovom kraju – lokalni kotlokrpe prodaju peke, gradele i sjekire, brkata „Rvatica“ prodaje Thompsonove majice i slike Ante Gotovine, a mladež grabi međugorske narukvice u potrazi za Pogled na Lastovo spasenjem. Vrhunac je svećenih koji je izjavio kako je pop rock festivalTerraneo, održan u Šibeniku prošlog vikenda, pravo leglo nemorala koje odvaja majke od njihove djece. Ma bravo majstore, ajmo nazad u 15. stoljeće! Preostalih nekoliko primoštenskih dana odmarao sam se i skupljao snagu za nadolazeći pohod u Crnu Goru. Društvo mi je pravio Pišpek, pjevač koprivničkog benda Kae z glavom i njegova cura Ines, koja je preko ljeta radila u pekari i opskrbljivala nas krafnama i slancima ako smo je lijepo zamolili glumeći Čehe (Tak ten eden prosim!). Bilo mi je fora zabavljati se s njima jer u Primoštenu nisam imao nikakvo društvo, a bome smo se nasmijali do suza jer bi stalno izvodili neke gluposti.
Zalazak sunca
188
CRNA GORA Srbin i Crnogorac našli janje na planini, te Srbin predloži „Ajde bre da ga bratski podelimo!“. Crnogorac ga pogleda i usprotivi se „E nećemo, nego popola!“. Narodni vic
Ovaj 8-snevni planinarski pohod organizirala je HPD Matica, a vodiči Franjo i Aco odlično su odrasili svoj posao. Cijeli aranžman koji je uključivao i rafting nije bio skup, a program je bio prilično nabrijan i svidio se nama mlađima. Osam dana u Crnoj Gori i svaki dan neka akcija! Tog vikenda u Puli se održavao punk festival Viva la Pola koji je prilično obećavao zbog bendova i ekipe koja će doći, no bit će još prilika. Uostalom, s planinarenjem u Crnoj Gori zbilja ne možeš p ogriješiti – odličan provod bio je garantiran! Nakon svih dogodovština ovog ljeta po moru, vratio sam se u Zagreb na jedan dan. Imao sam točno toliko vremena da operem kornjači akvarij i oribam joj oklop zarastao u alge, pojedem ćevape i spakiram se za put. Prije samog polaska išao sam s čakovčanom Vinkom na pivo u Krivi put – naše kultno mjestašce opet je otvorilo svoja vrata (u Savskoj preko puta SC), pa smo bili sretni kao penzići iz filma „Maršal“ dok im se ukazao duh druga Tita. Krivi put je tu i u našim životima opet je sve kako treba! U večernjim satima planinari okupljeni pred Lisinskim (skupa
Plivanje u Tari
Rafting
samnom) krenuli su busom u jedno lijepo planinarsko poglavlje svog života, pa je uslijedila noćna vožnja preko BiH. U Crnu Goru došli smo oko 7 ujutro na granični prijelaz Šćepan Polje, gdje nas je čekao doručak. Granični prijelaz nalazi se uz obalu Tare, jedne od naljepših europskih rijeka. Ondje smo imali organiziran rafting, tako da smo nakon doručka imali brzinsko presvlačenje u neoprenska odijela. Tako odjeveni ukrcali smo se u džipove čijim krovovima su bili prikačeni čamci, te krenusmo uzvodno nekoliko kilometara. Dan je bio prelijep, savršen za ovakvu vodenu aktivnost! Vodostaj nije bio previsok jer je već bio kraj kolovoza, no ruta kojom smo veslali bila je predivna i uživali smo od prve do zadnje minute. Usput smo iskoristili priliku za kupanje u (pre)hladnoj Tari gdje se bez neoprenskog odijela jako teško okupati, pogotovo ako si zimogrozan. Usput smo stali "Tuširanje" u ledenoj vodi
189
podno neke stijene s koje smo skakali, a zaustavili smo se i na jednom sprudu kako bi se slikali i okupali u slapu koji pada u šumi stotinjak metara od rijeke. Tura koja traje oko tri sata prošla je puno brže, jer stalno smo bili zauzeti veslanjem, fotkanjem, kupanjem… Imali smo i skipera koji nam je putem pričao razne zanimljivosti u svezi rijeke. Jedna mala grupa koja nije išla na rafting (žene koje su krvarile i tako to) išla je na vožnju brodicom po obližnjem Pivskom jezeru, jedinstvenom po svojoj veličini i ljepoti. Nakon ručka krenuli smo prema Žabljaku prolazeći uz obalu Pivskog jezera, tako da smo ga svi i vidjeli i fotkali. Stali smo i na brani hidroelektrane iz 1976. – ta brana spada među najveće betonske lučne brane na svijetu! Dva sata kasnije stigli smo u Žabljak - gradić na visoravni od 1400m koji broji oko 2000 duša. Bili smo smješteni u planinarskim apartmanima Neviđeno kod našeg domaćina Gorana Šibalića, koji sa sa sovjim Prekrasno Pivsko jezero sinovima Markom i Jovanom markirao cijeli Durmitor. Smještaj u višekrevetnim sobama zbilja je bio odličan, a umorni od puta i raftinga svi smo pozaspali već oko deset. Sutradan nas je čekao prvi planinarski pohod: uspon na vrh Obla glava i obilazak Ledene pećine. Krenuli smo na turu ujutro u uskoro su počeli manji problemi oko ritma hodanja: neki su počeli zaostajati, pa se već tu vidjelo tko će ovih dana
Dur-mit-or: Planina pod vodom
Ulaz u ledenu pećinu
biti u bržoj grupi, a tko u sporijoj. Hodali smo predivnim durmitorskim obroncima do pastirskih katuna na Lokvicama. Na livadama oko katuna stotinu ovaca i janjaca, vlasništvo
190
pastira koji ovdje prebiva. Iza katuna nalazi se bivak za planinare, gdje je bilo i nekoliko šatora. Tu smo napravili pauzu, okruženi visokim vrhovima Međed, Bobotov kuk, Đevojka… Naš današnji vodič bio je Jovan, koji nas je odlično vodio i stalno nam pokazivao gdje se nalazi koji vrh, te nam pričao planinarske anegdote s Durmitora. Sat
Skulpture u Ledenoj pećini
i pol hoda od Lokvica dolazimo do Ledene pećine, tog prirodnog fenomena na 2100m u kojem se nalaze ledene skulpture. Ledena pećina sastoji se od jedne dvorane s izuzetno visokim stropom, s kojeg pada voda i zamrzava se pri temperaturi nešto nižoj od nule. Kako se te kapi zamrzavaju, tako nastaju ledene skulpture. Odakle voda sa stropa? „Nitko to ne zna“, kaže nam Jovan. „Prvi stanovnici Durmitora bili su Kelti i oni su tako nazvali ovu planinu. Na keltskom Dur-mit-or znači planina pod vodom!“. Unutra smo se zadržali 15-ak minuta radi slikanja, a zatim izašli natrag na topli dan. Jedan manji dio grupe (brži) s Jovano je otišao na obližnji vrh Obla glava (2303m). Put je pomalo zahtjevan, djelomice smo se rukama morali držati za stijene. S vrha puca predivan pogled na Žabljak i Crno jezero, na koje smo se zatim spustili. Spuštanje je trajalo dva sata, a neki su se u jezeru i okupali. Crno jezero je najveće od svih dumitorskih jezera, a sastoji se od dva jezera koja su vrlo blizu (Veliko i Malo). Ondje je kafić, šetnica oko jezera, hrpa turista i kupača. Uz obalu jezera nalazi se i Titova špilja, u kojoj je drug Tito boravio desetak dana i donio odluku o proboju preko Sutjeske (slavna bitka koju sam spominjao u poglavlju uspona na Maglić). Taj prvi planinarski dan bio nam je svima nekako i najteži – iza nas su bili rafting i neprospavana noć u autobusu. Nekako su mi sve druge ture u preostalih šest dana bile lakše. Trećeg dana čekao nas je uspon na prelijepi vrh Prutaš: Goran nas je isprepadao kako je tura teška pa smo se skoro posvađali oko toga trebaju li dvije grupe ili jedna, te kako će se kretati jedna grupa, a kako druga. Na kraju izlet i nije bio tako težak, uostalom sve je to lako izdržati ako si cijelo vrijeme okružen božanstvenim krajolikom. Krenuli smo ranom zorom, ustajanje je bilo u 4 kako bismo što ranije krenuli i izbjegli vrućinu. Uspon je trajao nešto manje od tri sata, a sunce je izlazilo iza brda – dakle, cijelo vrijeme bili smo u hladu. Što smo se više Uspon na vrh Obla glava uspinjali pogled je bio sve ljepši, a naš žuti autobus u dolini postajao je sve manji. Kada smo došli an sedlom sunce nas ja napokon obasjalo, ali put je postao zahtjevniji. Trebalo se popeti preko nekih stijena, a ispod nas je prijeteći zjapila dolina. Većina nas je prošla bez problema, no jedan momak, inače novajlija u 191
planinarstvu, imao je velik strah od visine i stijena. Da mu pomogne, vodič Franjo dao mu je čudnovatu energetsku pločicu koja se ne guta odmah nego se siše. Jadničak je sisao to čudo nekoliko minuta. „Ide li?“, pita Franjo, a momak koluta očima i sve nešo mrmlja. Otvori usta i izvadi van – vlažnu maramicu! Franjo mu je umjesto paketa s energetskim pločicama Tamo idemo - vrh Prutaš! zabunom pružio paket s vlažnim maramicama, a ovaj od silnog straha nije ni primijetio što trpa u usta. Od sedla do vrha ostalo je 15-ak minuta uspona kamenim terenom, a dok smo došli na vrh (2393m) uvidjeli smo zašto za Prutaš kažu da ima naljepši vidik. Na istoku smo vidjeli planine mistično obavijene maglom, ispred nas bio je Durmitor, pokraj njega fascinantni Šareni pasovi, na zapadu se vidio procjep kanjona Tare, a ispod nas naš sićušni žuti autobus. Nakon slikanja na vrhu podijelili smo se u dvije grupe: jedna se spustila s vrha do autobusa istim putem, a druga je išla na Škrčko jezero, te dalje preko prijevoja na cestu gdje će nas čekati autobus. Silazak od vrha do predivnog Škrčkog jezera (1686m). Ondje smo napravili pauzu od sat vremena, većina ljudi se kupala. Sunce se odavno diglo visoko na nebo i bilo je vruće, ali bogme ne tako da se bacim u vodu koja ima 17 stupnjeva. Škrčko jezero nalazi se u velikoj prirodnoj udubini, a na obali je i planinarski dom. Dom je zapravo koliba s mogućnosti noćenja, a domar je u trenutku našeg posjeta bio mrtav pijan jer se naderao nekakve rakiještine. Dakle, dok smo krenuli prema autobusu prvo smo se trebali uspeti iz te „rupe“ oko 400m nadmorske visine do jednog prijevoja pored Šarenih pasova, a zatim smo se opet preko predivnih livada spuštali do ceste na kojoj nas je čekao bus. Od jezera do busa pratio nas je nečiji pas – valjda od domara. Psetu je očito dozlogrdio suživot s grintavim alkoholičarom, pa je odlučio spas Škrčko jezero podno između Bobotovog kuka i Prutaša potražiti u društvu bedastih planinara. Kanjon Tare u daljini
192
Možda i ja jednom tako dam otkaz na poslu i negdje otputujem s cirkusom! Oko jedan smo stigli do našeg autobusa, a hod po suncu čak mi i nije bio toliko naporan jer je i teren bio blag. Bili smo malčice sporiji nego što je planirano jer smo imali neke ljude u grupi koji su usporavali, no većini je todobro došlo jer smo imali vremena za fotkanje. Samo je vodič Aco nevoljko mrmljao, te im ponekad doviknuo famozno „Ajmo, priključi!“. Na kraju smo razmjenjivali iskustva s drugom grupom: mi smo im pričali doživljaje s jezera i pokazivali slike, a oni su nam pričali (ali ne i dali na degustaciju) kako su kupili u pastirskom katunu pršut, sir i kajmak. Bilo je i vremena za šetnju Crnim jezerom, pa mi je Roberta pričala kako ih je nasmijavao neki klinac od osam godina objašnjavajući im put. Kada su mu rekli „Hvala ti, bok!“, mali je ponosno odvratio „Nisam ja Bok, ja sam Rade!“ (u crnoj Gori se nitko ne opzdravlja sa bok). Na kraju je svima bilo super, i tako ode naš treći dan. Četvrti dan bio je rezerviran za obilazak dva kanjona: kanjona: veći dio grupe išao je u kanjon rijeke Mrtvice, dok su oni odvažniji i iskusniji išli u kanjon Nevidio. Kanjon Nevidio je opasan jer njegove visoke litice ne omogućuju suncu da obasja rječicu koja ondje teče: voda je hladna, ima svega nekoliko stupnjeva i nemoguće je ondje ići na kanjoning bez neoprenskog odijela koje pokriva cijelo tijelo. Čitava tura je zahtjevna, ima dosta tehničkih detalja koji uključuju pentranje po stijenama i skokove u vodu s nekoliko metara visine. Najgore od svega je što si cijelo vrijeme u ledenoj vodi, a kažu da se više ljudi popelo na Everest negoli je prošlo kanjon. S obzirom da s kanjoningom nemam nikakvog iskustva procijenio sam da to nije za mene, a i obilazak kanjona Vilinski kutak šume Mrtvice bio mi je dovoljno Kapija želja dobar. Po dolasku smo prvo napravili pauzu u krčmi „Kod Raša“ jer smo bili umorni od dva i pol sata puta. Krčma me oduševila jer je bila baš onako kako se meni sviđa – unutra peć, TV, stari kauč i musave zavjese. Na zidovima žutima od prljavštine visi kalendar neke lokalne firme, slike gazde okruženog nekim pijancima i ikona sv. Save. Kad su cure naručile kavu s mlijekom, klinac koji je konobario sam je u čudu rekao „Nema mleka!“, kao da ga prvi put netko to pita. Kavu su kuhali u džezvi na kamperskom plameniku, a wc je bio totalni Bagdad – bio je sagrađen od naslaganih cigli, u podu se nalazio trokutasti otvor, a za vrijeme izvršavanja biznisa mogao te vidjeti bilo tko iz auta koji su jurili dva metra dalje. Postojala su i trula vrata, ako si imao volje da si ih sam namjestiš na ulaz jer pante nisu Ljepota Mrtvice oduzima dah
postojale. Do ulaska u kanjon rijeke Mrtvice hodali smo oko sat vremena i to je bilo do – stigli smo do Kapije želja, a zatim smo se nakon kraćeg odmora morali vratiti jer više nije bilo 193
vremena za obilazak. Dakle, tehnički u samom kanjonu gotovo da i nismo bili. Bio je to previd organizatora putovanja, no okej, nije uvijek sve savršeno. Kapija želja je prečarobno mjesta podno litica planine Maganik, uz samu Mrtvicu. Dakle, radi se o kamenom oknu koje gleda na rijeku: potrebno je zaželiti nešto, baciti kamen kroz okno u rijeku i ako je želja iskrena i čista, te ne ide na štetu drugog, vila s Maganika će ispuniti želju. Ako želja nije iskrena i čista, onda si najebo jer će ti se loša želja vratiti dvaput. Stabla koja ondje rastu obrasla su mahovinom i nekakvim bršljanima, tako da mjesto izgleda fenomenalno! Voda u Mrtvici iznosi oko 12 stupnjeva, a Jovan me izazvao „Ajde drži ruku do lakta u rijeci 5 minuta!“. Pristao sam za pivo, legao na stijenu uz obalu i uronio ruku do lakta u predivnu zelenu vodu. Bilo je ledeno, pa sam počeo micati prstima kako bih imao kakvu-takvu cirkulaciju. Nekako sam izdržao, te nakon 5 minuta izvadio ruku van. „Ajd baci se celi unutra i budi 5 minuta, pa ću gajbu da ti platim!“ nastavio je izazivati Jovan, ali te provokacije bile su previše za mene. Na povratku do famozne krčme „Kod Raša“ stali smo na kupanju ispod kamenog mosta iz 19. stoljeća, a to nam je godilo jer je u kanjonu inače paklena vrućina. Na povratku doma stali smo kod kanjona Nevidio kako bismo pokupili naše heroje koji su preživjeli zahtjevan kanjoning, a ovi su nas dočekali s pečenim pastrvama i krumpirom, te crnim vinom. Bilo je super, napravili smo piknik i prepričavali doživljaje današnjeg dana. Kapija želja bila je vrijedna sat vremena hodanja, ali ispijanje Nikšićkog piva u onoj opskurnoj krčmi ravno je doživljaju hodočasnika koji je u Jeruzalemu posjetio Isusov grob. Ma i puno više od toga! Peti dan našeg putovanja bio je rezerviran za glavni uspon – cilj je Bobotov kuk (2523m), najviši vrh Durmitora i Crne Gore.
Pogled s Bobotovog kuka na stjenovitu divljinu crnogorskih planina
Ustali smo u svitanje, te krenuli autobusom do prijevoja na 1600m. uspon je trajao tri sata – nije bilo ništa teško ni zahtjevno, jer Aco je odabrao spor ali konstantan hodački ritam. Hodali smo predivnim livadama i nakon sat i pol došli do Zelenog vira, najvišeg durmitorskog jezera 194
na 2030m. Jezera gotovo da nije bilo jer je usred ljeta presušilo. Nastavak uspona ide strmom stazom do jednog sedla gdje se putevi račvaju: lijevo na Bobotov kuk, a desno na Lučni vrh. Mi smo nakon kraćeg odmora krenuli lijevo, a put je postao zahtjevniji: bilo je vrijeme za spremanje štapova jer smo se rukama morali pridržavati za stijene. Iako je put definiran kao težak, bio je dosta lagan. No, vodič mora biti oprezan jer u grupi ima ljudi koji se boje stijena i visine. Uspinjući se preko tih stijena vidjeli smo ispod sebe Škrčko jezero, ovaj Poznati „Šareni pasovi“ put iz sjevernije perspektive. Dok smo se popeli na vrh bilo je oko 9 ujutro – bio sam baš sretan, jer ovo je četvrti vrh jedne države koji sam osvojio. Još Srbija, Kosovo i Makedonija, pa ću imati sve vrhove bivše Juge! Nakoj slikanja i pusisivanja u knjigu dojmova spustili smo se dolje – od vrha do sedla pratio nas je hlad, a zatim je sunce počelo nemilice grijati. Bilo je žestoko, ali ne i nepodnošljivo – to dokazuje jedna grupa mladih Čeha koji su se uspinjali na vrh nakon nas. Naime, jedna planinarka na sebi je imala samo badić i gojzerice. „Bravo budale, idete gore po najvećoj vrućini!“ komentirao je netko iz naše grupe, očito bez smisla. Naime, da ženska u badiću hoda ispred tebe, mislim da bi ti bilo baš svejedno da li je vani 25, 35 ili 45 stupnjeva! Silazili smo istim livadama kojima i prekjučer dok smo se vraćali s Prutaša, a po dolasku u bus pričekali smo Na putu prema Bobotovom kuku sporiju grupu koja niej jurcala po strmoj stazi. Durmitor osvojen, a tek je prošlo podne! Uspon u ranu zoru ima dva smisla – prvo izgjegavamo vrućino, a drugo, imamo slobodan ostatak dana za aktivnosti po Žabljaku. Dok su neki pojurili u restoran degustiati jela crnogorske kuhinje, ja sam se odlučio za omraženiju verziju i degustaciju crnogorskog hamburgea u rupčagi „Stara varoš“. Velika mrcina s mesom debelim poput palca koje je izvirivalo van peciva, te hrpa luka, zelja, ajvara, kečapa, majoneze, krastavaca… Božanstveno! Bilo mi je jedino malko žao što nije bio u planu uspon na obližnje vrhove Đevojka i Lučni vrh, za što nam ne bi trebalo mnogo vremena. Vodičima je bio cilj izbjeći sunce, no ono meni nije smetalo (kao ni mladoj Čehinji i momcima koji su je pratili, pogleda uprtog u noge i dupence). Šesti dan putovanja bio je rezerviran za „blažu“ turu na obližnju Crvenu gredu i Jablan jezero. Imali smo Prije samog Bobotovog kuka nekoliko napornih dana i trebao nam je dan odmora, koji 195
se ispostavio kao jedna tura koja nas je ipak iscrpila. Busom smo stigli do restorana Momčilov grad, a zatim smo nakon 40 minuta hodanja po šumi stigli do lijepog Jablan jezera. Laganoj šetnji falilo je adrenalina pa je vodič Franjo predložio super igru koju smo prihvatili: razvrstali smo se u parove. Jedan u paru imao je ulogu slijepca, a drugi vodiča. S obzirom da je riječ o planinskom terenu, ta šetnja bila je itekako naporna, ali i zabavna. Nakon nekoliko stotina metara izmijenili bi uloge – tako smo svi imali prilike vidjeti kako je to živjeti u mraku. Dobar dio ekipe ostao je uživati na Jablan jezeru, a nas par željnih akcije otišlo je s vodičem Markom na vidikovac podno vrha Crvene grede (oko 2100m). Ondje smo stigli za manje od sat vremena – s litica smo imali odličan pogled na jezero, pa smo se i dovikivali s našima koji su ostali dolje. Na sam vrh nismo išli, jer je obrastao klekovinom i pristup je težak. S vrha ionako nema vidika, pa većina posjetitelja Crvene grede dođe do vidikovca, napravi nekoliko fotki jer pogled je zbilja super, te se vrati natrag. Na kraju smo posjetili i Zmijinje jezero, na kojem nas je šokirala hrpe smeća oko klupa i stolova postavljenih za izletnike. Iako jedan dio problema leži u izletnicima, drugi dio problema leži u totalnoj ekološkoj zanemarenosti uprave nacionalnog parka Durmitor, kao i države općenito. Gotovo me šokirala činjenica da Crna Gora u 2011. godini nema običaj Bobotov kuk
razdvajanja otpada koji se može reciklirati! Sav otpad Jablan jezero podno Crvene grede trpa se u iste kontejnere, a ekološke akcije nepoznat su pojam. Cijeli dan me umorio pa sam spavao gotovo stojećki (ha ha ha, a kao, dan odmora!), pa sam među prvima pojurio u apartmanu pod tuš i na spavanje. Sedmi dan predviđen je za uspon na Komove, planinu u blizini Albanije. Naime, u planu je bio najviši Kučki kom za težu grupu, te Vasojevićki kom za lakšu grupu. S obzirom da za težu grupu gotovo da nije bilo zainteresiranih, vodiči su odlučili da svi idu za Vasojevićki kom. To me baš zasmetalo jer se večer prije desetak ljudi izjasnilo za težu grupu, a dok je došao trenutak odluke svi junaci nikom ponikoše i u zemlju pogledaše. Bez brige, svima sam u lice rekao da su petokolonaši i izdajice. Do podnožja Komova vozili smo se tri sata busom, a krenuli smo u 4 ujutro. Drijemajo sam slušajući muziku, kadli me Roberta sestrinski trknula i rekla „ugasi to milim te, muka mi je! Kakva je to muzika, kao da netko baca pribor za jelo niz stepenice!“. Poslušao sam stariju sestru i ugasio mp3 (Roberta i ja Katuni i Vasojevićki Kom
glumatamo brata i sestru). Komovi su zbilja izgledali 196
opako, no uspon nije bio težak ni zahtjevan. Od katuna Štavna do vrha Vasojevićkog koma (2461m) trebalo nam je dva sata. Sam vrh je predivan, a pogled puca na crnogorske planine, albanske vrhove na koje ljudska noga još nije stupila, te predivni Kučki kom, za kojeg se ispostavilo da uopće nije tako težak kako nam je oprezni Goran ispričao. Iako su mi ljudi govorili „Pa i sad si na lijepom vrhu i imaš lijep pogled, zašto bi išao ondje?“, nekako uvijek imam težnju popeti se na viši i zahtjevniji vrh. Inače se ljudi nikad ne bi popeli na najviše svjetske vrhunce – čemu, ako je pogled s nižih vrhova također lijep? Ili zamisli da te Šerpa umjesto na Everest odvede na nešto niži vrh, pa ti kaže „Šta ćeš na najvišem vrhu, kad ti je pogled odavde bolji…“. No dobro, svatko ima svoja razmišljanja. Meni i Zlatku, koji smo bili za uspon na Kučki kom, najviše je bilo žao vozača koji je vozio teškim cestama 6 sati radi ture koja je trajala nešto više od tri sata. Livade Komova bile su pune raznih otpaaka koje su ostavili izletnici, pa sam u poluprazan ruksak uspio utrpati nekoliko plastičnih boca i sličnih sranja. Na povratku u Žabljak Stali smo u Kolašinu, planinaskom gradiću koji obiluje partizanskim spomen pločama. Ovaj simpatični gradić jako mi se svidio, a u svakoj ulici su kuće tipične crnogorske planinske arhitekture. U oko su mi upale dvije fenomenalne krčme, al bilo mi je bezveze da unutra idem na pivo sam. Posjetili smo i lokalnu pravoslavnu crkvu, gdje je jedna mlada mama svog sinčića od 3-4 godine učila vjerskim Na trgu u Kolašinu Treba nas 4 da obgrlimo stablo običajima i zapalila jednu svijeću. Mali se opekao otopljenim voskom, te tako od malih nogu naučio da je religijaopasna stvar. Na povratku smo stali na još dva zanimljiva mjesta: uz cestu kojom smo se vozili prostire se prašuma (stara šuma, ne đungla kako mnogi misle). U ovoj prašumi raste bijeli bor, neka stabla stara su i po 1000 godina, te velika poput sekvoja (jednako debela u podnožju i na vrhu). Lunjali smo između stabala, gledali u visoke krošnje i isprobavali koliko je ljudi potrebno da bi se obgrlilo deblo. Drugo mjesto je most na Tari – remek djelo crnogorske arhitekture. Most s brojnim lukovima partizani su morali srušiti u drugom svjetskom ratu, no nakon rata ponovno je ubrzo obnovljen. Fotkali smo most, te kupovali Most na Tari 197
jeftine suvenire i čips koji je u Hrvatskoj duplo skupnji. Uostalom trebalo je nešto grickati za vrijeme vožnje i bio sam gladan. Osmi i posljednji dan naše planinarske ekspedicije u Crnoj Gori bio je rezerviran za pohod na Međed, planinski masiv koji se prostirao drito ispred našeg apartmana. Za ovaj pohod javilo se tek desetak ljudi jer većina je bila umorna i radije je htjela iskoristiti dan za kupanje u Crnom jezeri ili bauljanje po Žabljaku. Nas desetak krenulo je s vodičima Jovanom, Franjom i Acom rano ujutro kako bismo izbjegli vrućinu. Bili smo puni volje, radosti i kondicije, baš kompaktna grupa koja je gazila sa srcem bez ikakvih zastoja. Usput smo krenuli u neke filozofske teme oko kapitalističkih urota koje drmaju svijet, klerikalnog fašizma i religije općenito. Pitao Međed sam Jovana „A kako to da po obroncima Durmitora uopće nema kapelica? Kod nas u hrvatskoj na svakom brdu ima nekoliko kapelica ili crkvica!“. Jovan me pogleda, zakoluta očima i reče „Nemoj brate da me to pitaš! Da ima boga, ne bi popovi vozili džipove od 100 000 eura!“. Nakon dva sata uspona stigli smo na vrh Mali Međed (2170m), odakle smo s jedne strane odlično vidjeli Žabljak i Crno jezero, a s druge strane Durmitor i grebenski put kojim smo namjeravali do Velikog Međeda. Jovan, Aco i jedna cura odlučili su se vratiti, dok smo mi koji smo ostali nastavili zahtjevnu grebensku turu do idućeg vrha. Veliki Međed (2287m) pružio nam je priliku da uživamo u odličnom pogledu na Bobotov kuk, Oblu glavu i Lokvice. Metalna kutija bila je prazna – tj. u njoj nije bilo knjige ni pečata, već hrpa ambalaže od čokoladica. Imao sam prazan ruksak jer sam nosio sam vodu i neke kerefeke, pa sam smeće strpao u vrećicu i ponio sa sobom. Na silasku s Velikog Na grebenu Međeda Međeda naišli smo na grupu mladih Čeha. Par momaka i cura od oko 19 godina bili su totalno usrani od straha, a jedna malička je bila vidno potresena i zakleo bih se da je bila na rubu plača. Očito neiskusni, uputili su se na vrh ali su precijenili svoje mogućnosti. Greben po kojem smo mi normalno poršetali, oni su savladavali četveronoške, totalno ukočeni. U klekovini smo napravili kraći odmor za gablec, te ubrzo sišli do katuna u Lokvicama. Slikali smo se sa stokom sitnog zuba i romantičnim katunima, a meni i Jasminki se nije dalo čekati pa smo krenuli prema Žabljaku ispred grupe, koja se prihvatila žderanja malina i borovnica. Jadni medvjedi, ništa im neće ostati! Nas dvoje hodali smo polako, a u jednoj škrapi uz stazu spazim hrpu smeća, jedno 400 limenki od piva i hrane. Izvadio sam dvije vrećice koje sam imao, spustio se Greben Međeda dolje i odvojio desetak minuta da nogom zgnječim limenke i utrpam ih što je više poguće u 198
vrećice. Na kraju su me svi hvalili zbog toga, što me zapravo zasmetalo. Smatrao sam taj potez skroz normalnim. Ako sam ja ponio stotinjak limenki od tih 400 koliko ih je ondje bilo, a u grupici je bilo osmero ljudi, lako je izračunati da bi ta škrapa bila čista kada bi svatko ponio dio tog smeća. No dobro, nije lijepo predbacivati ljudima što ne razmišljaju kao ti. Jednostavno me zaboljela činjenica da smeće nagrđuje ovako lijepu planinu, a gotovo nitko ništa ne poduzima (u Crnoj Gori nema eko akcija, reciklaže, kulture da se smeće iz planine nosi sa sobom – slična priča kao i s Maglićem). Spustili smo se do Crnog jezera, neki su se i okupali kadli je počela pljuštati kiša. Ondje smo sreli i jednog momka iz grupe koji se posljednjih dana skompao s lokalnom curkom koja je bila sva opičena, pa nas je nasmijavala cijelo vrijeme svojim provalama i forama. Dio ljudi krenuo je prema apartmanima, a ja i mladi par krenusmo prema Žabljaku na pivo. Kiša nije Katuni na Lokvicama stajala, bili smo skroz mokri i totalno je zahladilo. Na cesti je ta otkačena cura ustopirala šumarski kamion koji vozi debla – ona se smjestila u kabini, a ja i momak smo se popeli u tovarni prostor bez ikakve ograde. Vožnja je bila skroz luda, ma jedna od luđih u životu. Da je tip oštro skenuo u nekom zavoju, mislim da bi oboje ispali van. Lik nas je iskrcao pred lokalnim bircem u kojem smo srknuli pivce. Iskoristio sam priliku da pojedem još jedan hamburger i kupim Nikšićko pivo koje ću ponijeti ljubiteljima dobre kapljice iz omladinske sekcije HPD Kapela, a zatim smo obojica krenuli
Sa svakog vrha prekrasna panorama
199
prema apartmanima. Čim smo krenuli opao nas je žestoki pljusak, grmilo je, a sjetili smo se i mladih Čeha koji su vjerojatno zapeli u ovoj oluji na grebenu Međeda – ponadali smo se da su se ipak uspjeli spustiti prije kiše jer na Durmitoru obavijenom crnim oblacim bio je kaos. Sredili smo se raspakirali i bili smo spremni na završni čin našeg crnogorskog putovanja – tamanjenje janjetine. Janjetina je bila ok, iako nije bila s ražnja pa nam je sve to skupa bilo malko sumnjivo. Crnogorci peku janjetinu na neki svoj način i zalijevaju je mlijekom, a Miljenko iz Kapele se uhvatio za glavu dok je to čuo. Večer je protekla u prililčno veselom raspoloženju, a jedan od vodiča pričao nam je kako je u mladosti za vrijeme služenja vojske u JNA slučajno izazvao epidemiju tripera u kasarni. Kasnije je dio grupe išao u noćni izlazak – Marko ih je vodio u neki bircuz s narodnjacima. Ovaj trash bio mi je itekako privlačan, ali bio sam također umoran. Nekoliko piva koje sam popio nakon janjetine dobrano me uspavalo, pa sam odlučio ostati. Sutradan ujutro čekao nas je dug put do Zagreba, začinjen stajanjem u Sarajevu. Ondje smo išli na ćeape u Željo 2, jer svi vele „Najbolji ćevapi su tamo!“. Ako svi idu tamo, kako onda znaju da su baš tamo najbolji, kad nigdje drugdje ne idu? Nisam imao vremena ni love ni kapaciteta u želucu da dokazujem svoju teoriju kako i druge ćevabdžinice na Baščaršiji imaju kvalitetnu ponudu, pa sm se zadovoljio Željinim ćevapima. U Zagreb smo stigli točno u ponoć – umorni, ali neopisivno zadovoljni i bogati za jedno prekrasno planinarsko iskustvo. Crna Gora je svakako destinacija koju treba posjetiti još nekoliko puta, jer svojim planinama i ljubaznim stanovnicima itekako oduševljava svakog posjetitelja.
Komovi
200
KAMNIŠKE ALPE „Zdaj smo samostojni, mamo svojo državo in demokracijo in vsi tam gore pravite, da smo razviti ampak gospod precednik, oprostite, men pa se zdi, da smo z mirom bolj zaostali in zabiti!“ Dragica Korade
Nakon kiše dolazi sunce
odakle smo kretali. Aute smo parkirali kod najdonje stanice opskrbne žičare u šumi (oko 1300m), spakirali se i krenuli. Bilo je pola sedam, mrak je već lagano padao, a mi hrabro koračali uzbrdo prema planinarskoj koči na Ledinah (1700m). Kako smo hrabro krenuli, tako smo se ubrzo i usrali – iz daljine je dolazila po prognozi očekivana oluja. Nebo se zatamnilo, vjetar je postajao sve jači, grmilo je i sijevalo. Bili smo na otvorenom terenu i nigdje baš niti jednog mjesta koje bi moglo poslužiti kao zaklon – no imali smo sreće i oluja nas je samo „štrajfala“, pa smo pretrpili dvadesetak minuta kiša. Kabanice su izdržale vodenu
Njih par na jutarnjoj špici
Posljednji „ljetni izlet“ bio mi je s omladincima HPD Kapela. Staro društvo opet je bilo na okupu, sjeli smo u aute i sedam heroja krenulo je u avanturu otkrivanja čari Kamniških Alpi. Naš cilj bili su najviši vrhovi Kamničkih Alpi – Grintovec i Skuta, Kranjska i Koroška Rinka, te Kokrška i Jezerska Kočna. Umorni od frustracija na poslu jedva smo čekali ovaj „aktivni odmor“, usput jedni drugima gotovo uskačući u riječ jer dugo se nismo vidjeli i svatko je htio podijeliti svoje ljetne dojmove s brojnih putovanja. U petak u večernjim satima stigli smo u mjesto Spodnje jezersko,
Jutro u Kamniškim alpama
napast s neba i hrabro smo krenuli dalje. Došli smo do stjenovitog dijela zvanog Ždrelo, osiguranog sajlama i klinovima. Ništa specijalno teško, no stijene su bile skliske pa sam za svaki slučaj stavio kacigu. Nakon što smo to ispenjali ostalo je još 15-ak minuta pješačenja i eto nas kod doma! Presvukli smo se u suho, naručili pive i zadovoljno pijuckali i guštali dok se odjeća sušila iznad tople peći. Iako je mrak gotovo pao, na zapadnom obzoru sunce je još uvijek zalazilo i osvjetljavalo planinski krajolik mješavinom crvenkaste i žute boje. Naime, nakon što je oluja prošla razvedrilo se i 201
prognoza za naredna dva dana bila je zbilja dobra –sunčano i toplo. Sutradan smo ustali u 6, te nakon doručka krenuli u daljnju akciju. Nebo je bilo plavo, jutro prekrasno, a stijene već suhe. Počeli smo uspon prema Rinkama, a da bi došli do stijenovitog osigurnog puta najrpije smo morali nešto više od pola sata hodati stazom na otvorenom terenu. Upravo s te staze ujutro smo vidjeli nekoliko kozoroga, koji su nas oprezno iz daljeine promatrali. Neke smo stigli i fotkati, a nakon fotkanja uslijedilo pripremanje opreme za penjanje. Kacige, pojasevi, ipsiloni, rukavice… „Da me netko vidi, jebate, mislil bi da se i Naš Josip pozira na putu na Rinke razmem v nekaj!“ komentirao je Zlajo i nasmijao nas gotovo do suza, a Josip i ja smo se glupirali zakačivši se karabinerima i plešući. Put prema Koroškoj Rinki bio je cijeli osiguran sajlama i klinovima, te izuzetno atraktivan. Penjanje do vrha bio je totalni gušt, tek mjestimice smo se prikopčavali na otvorenim stijenama jer nije preugodno pentrati se dok ispod tebe zjapi ponor. Nakon sat i pol gušta eto nas i na vrhu Koroške Rinke (2433m) – oko nas predivni vrhovi, zelene doline i plavo nebo. Sreli smo i neke Slovence, te nakon žigosanja i kraćeg odmora krenuli dalje. Najprije malo spuštanja po siparu, a zatim uspon stazicom do 40 minuta idaljenije, dvadeset metara više Kranjske Rinke (2453m). Isti pogled, isti doživljaj, čak i isto društvo. Jedino je uspon manje zahtjevan jer do vrha vodi stazica i nema potrebe za nekim teškim pentranjem. Napredujemo po osiguranom putu Krećemo dolje do raskrižja na kojem smo ostavili ruksake da ih ne teglimo bezveze, kadli se dogodila sitnica koja nas je u par sekundi totalno preplašila. Netko je na začelju kolone nenamjerno odvalio plosnatu kamenčugu koja je krenula padati nizbrdo prema nama koji smo bili niže- „Pazi kamen!“ vikne netko od gore, a mi smo gledali kako kamen poput kotača juri dolje i dobiva na brzini, te vijuga lijevo desno. Uspjeli smo se svi izmaći, a kamen se zaustavio nešto niže na siparu. Kada smo malo došli k sebi nasmijali smo se jer je sve djelovalo kao u nekoj igrici, no ovako se događaju nesreće u planinama – problem iskrsne gotovo niotkud i u par sekundi puno toga može se dogoditi. Naš idući cilj bio je vrh Skuta. Vidjeli smo vrh s Kranjske Rinke i činio se blizu, no znali smo da to tamo imamo tri sata napornog hoda i penjanja. Prvo smo se morali dobar dio puta spustiti, Koroška Rinka zatim zaobići neke neprohodne stijene, te se 202
zatim podno Skute početi uspinjati. Čim smo sa sipara prešli na stijenu počelo je penjanje,
Jutarnja panorama prema Austriji
tako da smo dobrih sat vremena četveronoške plazili gore koncentrirano pazeći za što se hvatamo. Neki dijelovi puta bili su neosigurani, no nije bilo većih problema jer si stalno imao neko hvatište u blizini. Nije bilo lako, no naposljetku evo nas i na Skuti (2532m). Skuta je, uz grintovec, najpoznatiji vrh Kamniških Alpi. Gore je bilo nekoliko ljudi, a mi smo namjeravali napraviti pauzu od sat vremena i jesti uz predivne poglede an sve strane. Ubrzo su oko nas letjele galice žicajući hranu, a Zlajo ih je prokomentirao „Lešinari! Slovenija je mala zemlja, pa ima i male lešinare…“, te se ipak smilovao ubogim ptičurinama i dobacivao im komadiće špeka. Na vrh su stigle dvije zanimljive osobe (kako kome), otac sa sinom od desetak godina.
Nakon napornog uspona...
Dobro dođe spavanac na vrhu!
203
Bilo mi je predivno vidjeti oca kako od malih nogu odgaja sina u planinarskom duhu, usput ga učeći i objašnjavajući mu sve što je mali non stop zapitkivao. Ovakvi prizori česti su u Sloveniji, a u hrvatskoj je drugačije. Primijetio dsam da bi se svi vrlo rado bavili rekreacijom, ali „baš ovaj vikend imam ovo, a onaj vikend ono“, tako da se zapravo za sport nikad nema vremena. Time postajemo prilično nezdrava nacija, no čini se da malo tko mari. Kad bi ljudi shvatili da planinarenje nije samo napor, već i neopisiv gušt, možda bi se više bavili time. U razmišljanju me prekinulo Josipovo hrkanje – jadni čovjek je iscrpljen na vrhu otišao u carstvo snova, ali bilo je vrijeme za buđenje i polazak. Nakon što smo normalno stazom sišli sa Skute, došli smo do raskrižja gdje se grupa razdvojila. Mi ljudi smo na planini samo nebitni detalji... Oni umorniji i bezvoljniji otišli su prema planinarskom domu Cojzova koča, a nas četvero željnih daljnje akcije odabrali smo isti smjer ali drugačiji put – dulji i teži, preko Dolgog hrbta. Dolgi hrbet je jedan od vrhova (2423m) na grebenu između Skute i Grinotvca,a cijeli put ima oznaku „zelo zahtevna pot“ i osiguran je sajlama i klinovima. Težak, da, ali atraktivan i predivan! Nakon silaska s Dolgog hrbta na Mlinarsko sedlo izbili smo na stazicu kojom smo nastavili prema Cojzovoj koči, usput prolazeći kraj novog bivaka (zadnji krik moderne planianrske arhitekture). Bili smo umorni i bilo nam je fakat dosta – nakon deset sati hodanjai pentranja počeli smo proklinjati sve bogove i svece nakon svakog novog zavoja iza kojeg se ne bi ukazao dom. Jednostavno nikako da stignemo, a onda evo ga! Oči su nam se zasjajile, a u suhim ustima već smo osjećali okus hladnog Zlatoroga. Druptvo nam je mahalo sa stola na terasi, a mi smo se nakon sređivanja i presvlačenja prihvatili odlične jote i hladnog piva. Totalno iscrpljeni legli smo u krevete. Odmah uz moj U stijenama Dolgog hrbta jastuk nalazio se prozor koji gleda na Grintovec, naš sutrašnji cilj udaljen nešto više od 700 visinskih metara. Dom se nalazio na 1798m i bio jeodlično opremljen, te pun planinara tako da nismo bili sami. Nakon noći pune uzbuđenja (Lukino mjesečarenje i čuđenje što radim u krevetu do njega) uslijedilo je prohladno sunčano jutro. Nakon doručka krenuli smo na Grintovec i bio je to psihički najteži dio ove trodnevne ture. Jednostavno smo hodali, hodali, hodali, buljeći u stazu i još sneni. Nakon nešto više od dva sata hodanja u laganom ritmu stigli smo na vrh. Puhao je prohladni vjetar, a oblaci su u Na vrhu - Vjeko, Luka i ja
jednom ternutku sakrili sunce. Bilo je hladno, 204
pa sam se na brzinu rpesvukao u duge hlače i stavio kapu, rukavice, šal.. Nije bilo ni tako strašno, ali prilično sam zimogrozan. Grintovec (2558m) je dvadesetak metara viši od Skute na kojoj smo jučer bili. Sklonili smo se u zavjetrinu gledajući Skutu, a vođa puta Luka nam je saopćio kako je najbolje da
Predivne Kamniške alpe
odustanemo od uspona na Jezersku kočnu. „Umorni smo, vrijeme se kvari, uspon je tehnički prilično zahtjevan i traži mnogo opreza. Najbolje da idemo odmah dolje na Češku koču“. Prihvatili smo taj plan jer nas je tura prethodnog dana zbilja ubila, a pokazalo se da je i višesatni silazak prema Češkoj koči prilično naporan i zahtjevan. Bilo je dosta tehnički teških dijelova staze osiguranih sajlama, silasci po strmom siparu bili su naporni, a na nekim dijelovima bilo je i uspona. Kada smo došli do raskrižja na kojem se odvaja jedan put za Kočnu, jednostavno nam nije bilo na kraj pameti da idemo ondje. „Ma to je super, imamo jedan odličan razlog da se ovdje vratimo!“ rekao je Luka, priznavši da u glavi već ima plan za idući izlet u Kamniške Alpe koji će uključivati i uspon na Jezersku i Kokršku Kočnu. Naporni silazak iscijedio nas je do kraja. Bili smo sretni što se vrijeme nije pokvarilo (štoviše, proljepšalo se), no kada smo došli na Češku koču na 1500m bili smo mrtvi, a znoj nam se cijedio s glava koje su zaklanjale kacige. Češka koča je ljupka planinarska kuća s mnogo stolova i klupa, te Na Grintovcu svi zajedno 205
dječjim igralištem – očito nije namijenjena samo planinarima, već i običnim izletnicima. Kao pravi ljubitelji prirode ubili smo jednu osu – Vjeko ju je dekapitirao čakijom, a ja sam je onda vješto nabio na čačkalicu koju sam zabio u stol, neka stoji kao opomena svim drugim kukcima koji imaju žalac. Zašto? Na
Tko dirne našu Anu...
Dirnuo se u sve nas!
silasku s Grintovca osa na sajli je upiknula našu Anu, koja je vrisnula i krenula joj jebati sve po spisku. Tko se dirne u Anu, dirnuo se u sve nas! Bilo je mnogo ljudi, a nakon odmora i ručka zaputili smo se laganim korakom puteljkom kroz šumu, do podnožja žičare gdje smo parkirali aute. Dobra volja se ubrzo vratila nakon presvlačenja, a put do Zagreba protekao je brzo u prepričavanju najzanimljivijih anegdota s kamniškog pohoda. Zbog ovog puta propustio sam koprivnički open-air festival Rocklive, tako da sam u ponedjeljak otišao u KSET kako bih zadovoljio svoje glazbene potrebe. Iako sam se, umoran od puta, cijeli dan povlačio naokolo poput prebijene mačke, želja za gledanjem njemačkih psychobilly legendi Mad sin bila je puno jača. Koncert je bio skoro pa rasprodan, Mad sin odlični ali pomalo isforsirani, a vokal je simpatičan momak prepun energije. Zagrebačka psychobilly/punk grupa Latex Willer mi je bila posebno simpatična što zbog dobre muzike, što zbog lijepe Irine na vokalu. O njoj se svojedobno raspisao i Jutarnji list, otkrivajući javnosti da je danju doktorica, a noću sexy pankerica. Kako god, na bini i izvan nje je totalna pojava! Kao za inat, na povratku doma prehodao sam kilometre jer mi je pobjegao noćni bus.
Latex Willer
Mad sin
206
MEDVEDNICA - SLJEME „Šutnja nije reakcija“ Andrea, Subwar collective
Ako me išta veseli, onda je to radna subota! Cijeli tjedan radiš i veseliš se vikendu, a onda ti kažu da imaš radnu subotu. S obzirom da sam otkazao dvodnevni izlet na sjeverni Velebit s Maticom, to je značilo da nema ustajanja ranom zorom. Dakle, mogao sam mirne duše otići u petak u KSET na BeetanTone i dati si oduška na šanku. Počeli smo u parkiću kraj KSET-a, Toni Plutonij je dofurao neku votku koja me u kombinaciji s pivom rasplesala na cijelu večer, a kako sam doteturao doma nakon svirke zbilja se ne sjećam. Ujutro sam čak bio sasvim bistar na poslu, a od cijelog vikenda preostalo mi je samo nedjeljno prijepodne za nekakvu šetnju po Medvednici kako bih ogladnio prije ručka. Krenuo sam standardnom trasom, od tunela Bikčevićevom stazom do Puntijarke. Usput sam susretao mnogo ljudi koji su krenuli rano ujutro pa su već i silazili – planinari, rekreativci, izletnici, sportaši na kondicijskom treningu… Da izlet ne bude pusto pješačenje, imao sam tri cilja. Prvi je bio potraga za planinarskim domom Risova jazbina. Taj famozni dom kojeg drži PD Naftaplin nalazi se tek desetak minuta hoda od planinarskog doma na Puntijarki, no prilaz do njega nije markiran, niti se dom nalazi na ijednom zemljovidu Duška iz BeetanTone - zbilja je bio nezaboravan koncert ili vodiču. Ko zna –zna! Našao sam ga otprve prateći upute nekog lika s planianrskog foruma, poštambiljao dnevnik i krenuo dalje prema sljemenskoj kapelici podno vrha. Lagana gužva me baš nekako oraspoložila – mnogi planinari ne vole sljemensku gužvu, no meni ne smeta. Čim kreneš na Medvednicu i ti postaješ dio te mase, a ja zbilja ne bih volio da netko mene smatra smetnjom. E, pa tako ni ja druge ljude ne smatram smetnjom! Uoostalom, pogledavanje mladih planinarki i atletičarki još nikog nije ubilo. S druge strane, najviše me oduševljavaju starčeki. Vidio sam jedan planinarski par od ukupno 200 godina kako se drži za ruke, bili su preslatki. Sretoh i neke dedeke i bakeke koji su hodali sami, korak po korak, sa planianrskim štapovima u rukama (svi 207
uvjerljivo preko 85 god). To mi je super za vidjeti, kako se ljudi drže i opiru starosti koja ih ipak kad-tad sustigne – ali nema predaje! Moja prabaka Domina iz Komiže na Visu mrzila je starce iako je i sama imala skoro 90, a najviše je voljela pijuckati sok u kafiću na rivi sve do ponoći i daviti mlađariju pričama o partizanima i seksualnim savjetima. Bila je baš silna, često je se sjetim gledajući te stare planinare koji također ne žele ostarjeti. Među izletnicima sam primjetio i jednu planinarku bez noge – umjesto noge je imala protezu s fiksiranom gojzericom. Ovakvi ljudi me zaista inspiriraju! U sljemenskoj kapelici sam čak pola sata dobrovoljno slušao misu. Konkretno, trebali su mi žigovi Planinarskog puta po Medvednici a kapelica je jedna od kontrolnih točki. S obzirom da se žig čuva kod oltara, morao sam pričekati završetak mise koja mi je čak bila i zanimljiva. Svećenik je pričao kako nikog ne smijemo osuđivati i stvarati predrasude zbog nečijeg ponašanja, jer nerijetko čovjek ima itekako jak razlog zašto se možda čudno ponaša. Istina, iako i sam često znam stvarati predrasude. Jednostavno je to u ljudskoj prirodi i teško se tome oduprijeti. Nakon što sam se popeo na Sljeme, spustio sam se lijepom šumskom stazom do planinarskog doma Grafičar. E ovaj put sam (za razliku od zadnji put) imao 20 kn, koliko košta upad u rudnike Zrinski. Obilazak starh rudnika traje pola sata, a ljubazna vodičkinja ušla je u okno samnom i nekim dedom koji je poveo na izlet dvije unučice. Klinke od oko 6-7 godina bile su oduševljene silaskom u rudnik, da bi ubrzo nakon toga počela vriska i plač jer im je kraj glave proletio šišmiš. Rudnici su mi bili super, pogotovo tuneli izdubljeni u živoj stijeni (u to vrijeme rudari su anpredovali tek nekoliko centimetara dnevno). Iskopanu rudu slali stavljali su u bisage nakačene na pse, a psi bi rudu zatim iznosili van. Deda koji je bio u našem društvu pričao je „Znate, šezdesetih smo svi mi dečkići bili opsjednuti radio amaterizmom. Dolazili smo ovdje dok su rudnici bili još poluzatrpani, ulazili sa baterijama i svijećama te rudarili – iskopavali galenit koji nam je služio kao komponenta za izradu radija!“. Zaista, mislim da spust u stari rudnik iz srednjeg vijeka baš i nije bezazlena stvar. Klinke su se još dodatno isfrapirale pa smo hitno izašli na svjetlo dana, gdje nam je vdičkinja objasnila kako je Pogled na Zagreb kompleks rudnika puno veći ali je uređenje za turistički obilazak jako skupo, tako da su nam pokazali tek manji dio. Ako se budete nalazili ondje u blizini, svakako preporučam posjet rudniku! Spustio sam se od Grafičara jednom posve ljupkom stazom do Mikulića, kako bih stigao doma na vrijeme da se upali vatra za roštilj. Pečenje mrtvih životinja na žaru moja je velika strast, a tamanjenje istih još veća!
208
HOCHLANTSCH „U školi su nam dali zadaću, napisati što želiš biti u budućnosti. Napisao sam da želim biti sretan. Oni su mi tada rekli da nisam shvatio zadatak, a ja sam rekao njima da nisu shvatili život...“ John Lennon
Kraj rujna donio je dugo očekivani pohod na Hochlantsch u Austriju. Ovo Štajersko gorje poznato je kao „zemlja planinskih pašnjaka“. Taj pohod prošle godine je otkazan zbog velikih kiša, a pošto se sve dobre prilike u životu najčešće pojavljuju dvaput, odlučio sam je ovaj put iskoristiti. S obzirom na rano ustajanje odlučio sam da neću izlaziti u petak, no spontani izlazak dogodio se u četvrtak. Nakon posla sam u blizini fakulteta na kojem radim samo išao „pozdraviti“ Stelu iz Čakovca koja je navratila u Zagreb kod Vinka. Naravno, počelo se s gemištima i pao Ulazak u kanjon je dogovor da se ode na Rujanfest na Bundek. „Ajde Karera idemo idemo, bum se pak napila i sve bum tam spotrla!“ skakutala je Stela od sreće dok smo se vozili tramvajem prema mjestu zločina, a ja i Vinko smo se smijuckali gledajući naše razigrano djetešce. Baš tu večer svirali su zagrebački rockabilly B & the Bop, tako da se skupilo dosta poznate ekipe. Rujanfest je fora manifestacija – hrane i pića u izobilju, masa ljudi, odlična atmosfera, svirke u svakom šatoru. Višestruke degustacije u rakijarnici učinile su svoje, tako da sam se izgubio među svim tim šatorima i smušen tražio izlaz oko pola sata. S obzirom da sam u petak legao već oko devet, bez problema sam ustao ujutro kako bih se točno u šest nacrtao pred autobusom. Tamo je već vladala nekakva vesela atmosfera, kao da smo znali da nas čeka fantastičan izlet! Jako sam volio planinarenja po Austriji, a današnji program obećavao je brojna uzbuđenja. Dakle, nakon četiri sata vožnje nas četrdesetak krmeljavih planinara iskrcalo se uz rječicu Mixnitzbach. Nakon kratkog spremanja krenuli smo zajedno šumskom stazom do ulaska u kanjon Barenschutzklamm, gdje smo konsolidirali redove i odmorili se od polusatnog uspona. Nakon plaćanja ulaznica zajednički smo krenuli u obilazak kanjona, tj. našu turu do prvog planinarskog doma „Zum guten hirten“ koja je zapravo i prolazila kroz kanjon. Gotovo cijelim putem kroz kanjon (koji sliči našem Vražjem prolazu, samo je veći i atraktivniji) kretali smo se povezanim drvenim mostićima i ljestvama, dok nam je pod nogama tekla divlja bujica rječice Mixnitzbach. Čitava avantura Predivni prizoru na svakom koraku 209
trajala je oko sat i pol, a iza svakog ugla zastajao je dah od ljepota koje je ovaj atraktivni biser prirode nudio. Fotoaparati su radili non stop, a djelomice nas je obasjavalo i sunce (koje se činilo kao da neće zasjati s obzirom na oblačno jutro). Prvi planinarski dom „Zum guten hirten“ (1209m) bio je prepun planinara i izletnika, djece, pasa.. Sam dom sastojao se od dvije simpatične drvene alpske kuće načičkane cvijećem. Miris roštilja draškao je nosnice, a podalje se na livadi održavala misa pred pedesetak zainteresiranih planinara. Pili smo pivo i jeli sendviče, dok nam je uši ispunjavala melodija austrijskih tradicionalnih trubača u kožnim hlačicama i šeširićima – bili su neka glazbena zamjena za orgulje i time su dodavali poseban štih misi na otvorenom. Uskoro smo krenuli dalje – nešto više od pola sata trbalo nam je do drugog planinarskog doma Steirischer Jokl (1398m). Ovaj dom također je bio prepun ljudi, a s drvene platforme koja je bila terasa pucao je odličan pogled! Zamamni mirisi lokalne kuhinje toliko su nas izbezumili da smo opet morali napraviti pauzu za jelo, a zatim smo se razdvojili. Dakle, jedna grupa išla je na vrh hohlantsch normalnom stazom, a druga od desetak ljudi (među kojimsa sam bio i ja) išla je težim putem preko stijene. Da bismo došli do mjesta odakle počinje uspon preko „klettersteig“ staze, prvo smo se dobrih pola sata spuštali, da bi se zatim opet penjali kroz šumu. Usput smo prošli pokraj lijepe drvene kapelice Sv. Jakoba u blizini koje se nalazi izvor ljekovite vode. Hodajući šumom imali smo susret s jednim kozorogom, koji se nezainetresirano prošetao kraj nas. Put koji smo odabrali bio je osiguran sajlama, te označen težinom A, B i C kategorije. Nakon stavljanja pojaseva i kaciga avantura je mogla početi! Usput smo sreli neke Austrijance koji su se odlučili penjati s dva manja psa, koja su stavili u ruksake. Roberta je bila Dom Zum gutten hirten - vidjevši sliku, mama me pitala "Pa kakva ti je uzbiđena jer joj je to bio prvi pravi uspon po osiguranom to mala žena?!" putu (uz Triglav, no ovo je bilo zahtjevnije). Svi mi neiskusni smo se veselili ovoj prilici da se malko izvježbamo i skupimo toliko potrebno iskustvo, a dva i pol sata pentranja po ovom osiguranom putu ispunilo je sva naša očekivanja. Tura je baš bila adrenalinska, a i poseban je gušt penjati se stijenom. Na nekim mjestima gdje je put označen kategorijom C dio ljudi penjao se kroz paralelni usjek koji je lakši, dok je nas nekoliko nadobudnih odabralo težu varijantu radi učenja i skupljanja iskustva. Bilo je skroz zanimljivo, Drveni mostići protežu se kroz cijeli kanjon
pogotovo dok mi se na najtežem detalju na
Prije uspona na "klettersteig"
210
glatkoj stijeni odvezala cipela. Sve je dobro završilo, a nakon cijelog tog pentranja preostalo nam je desetak minuta hoda po stazi. Ubrzo smo došli u zonu oblaka pa je vidik bio nikakav, a veliki metalni križ na vrhu /1722m) osiguran lancima izgledao je pmalo sablasno. Nema veze, još uvije smo bili baš veseli i ponosni na sebe što smo svladali ovako težak put. Uspon na vrh bio mi je tim draži jer se nalazim u dragim mi austrijskim Alpama – možda umišljam, ali atmosfera austrijskih Alpi baš mi je nekako posebna. Drugačije je ovdje negoli u Sloveniji, Italiji, Francuskoj… Nismo ni primijetili da nam vrijeme leti, pa smo se nakon slikanja spakirali i krenuli dolje na jezero Teichalm (1172m). Ondje smo se susreli s ostatkom grupe, a Mile nas je počastio odličnom medicom koju je čuvao za ovaj izlet. Naravno, uživali smo u tekućim austrijskim specijelitetima koji su nam osobito prijali (hladni Gosser), a kupio sam i jednu Penjemo se po "klettersteigu" planinarsku značkicu za svoj stari drveni štap. U Zagreb smo se vratili u kasnim satima, no odlične dojmove s ovog fantastičnog izleta nosili smo još dugo. Baš smo bili puni pozitivne energije koja će nam pomoći da izdržimo teški tjedan na radnim mjestima. I tako do idućeg vikenda i novih uzbuđenja!
Roberta pokazuje što znači uspon "zubima i noktima"
Veliki križ na maglovitom vrhu
Sanja pozira s panoramom na Štajersku
211
IVANČICA - ČEVO I GREBENGRAD „Ne možete birati životne karte, Ali možete birati kako ćete kartati!“ Nermin Frenky Hadžiselimović
Sunčana nedjelja, prva ove jeseni, bila je baš savršena za jedan izlet na zagorske brege. S obzirom da dugo nisam nigdje hodao s Deni i Tihanom, odlučili smo zajedno otići na Ivnačicu. Veselo društvance koje se sastojalo od mene i četiri žene (priključile su se još Dunja i Ana) iskrcalo se iz auta pred krčmom Brk u Podevčevu. Podevčevo je maleno selo u podnožju vrha Čevo, jednog od južnijih vrhova Ivančice. Nakon čaja i kave u ugodnom okruženju na terasi krčme Brk (lokalne cure prepričavaju sinoćnji izlazak, a dečki pričaju o traktorima, sve rečenice Čevo prožete su omiljenom zagorskom „Isus ti mater“) krenuli smo s avanturom u zagorskom stilu. Pijući kavu prisjetio sam se noćnih izlazaka na Rock in Marof i spavanje na obližnjem kolodvoru. Bili su to zbilja ludi koncerti koji su znali okupiti pankere iz cijele sjeverne Hrvatske. U birtiji smo lupili u dnevnike žig Zagorskog planinarskog puta i krenuli na vrh Čevo. Ovaj vrh sa svojih skromnih 562m nadvisuje se nad dolinom Novog Marofa, te se s vrha prostire odličan pogled prema Varaždinu i Međimurju. Doduše, ne s vrha koji je obrastao u šumi, već s vidikovca nekoliko minuta hoda prije vrha. Do vidikovca vodi pomalo strma staza, a od sela do križa na vidikovcu trebalo nam je sat vremena hoda. Nakon što smo se slikali na vrhu i poštambiljali dnevnike, krenuli smo u laganu šetnju od dva i pol sata prema Grebengradu. Lijepa staza vodila je kroz šumu, nismo imali problema sa snalaženjem. Vrijeme smo kratili pričom i malim pauzama, a posebice nas je zainstrigirao odvojak za gradinu Pusta Bela. S obzirom da kujica Na vrhu retriverica Bela ovog puta nije bila s nama, odlučili smo da je odlazak do gradine besmislen, tim više što bi nam oduzeo dragocjeno vrijeme. Pod našim nogama već je naveliko šuštalo lišće, iako su krošnje još bile zelene – vidjelo se da nam jesen dolazi. Nakon šetnje brežuljcima stigli smo i do odvojka za vrh Veliki Lubenjak (590m). Cure su otišle do planinarskog doma koji je bio udaljen pet minuta hoda, a ja sam se zaletio na vrh zbog žiga HPO. S križa na livadi na polovini brijega prostirao se kakav takav pogled, a daljnji uspon koji je trajao svega par minuta doveo me u šumom obrastao vrh s Grebengradske zidine 212
betonskim stupićem i žigom. Za razliku od Čeva, ovaj vrh mi je bio baš bezvezan. Sjurio sam se dolje do planinarskog doma Grebengrad kako bih se pridružio curama na ručku. Dom je bio zatvoren, a neki izletnici sjedili su na klupama. Okolica doma bila je raskopana, nemam pojma što će ovdje graditi. Bilo je već četiri popodne dok smo se najeli, a nakon ručka i kraćeg odmora krenuli smo natrag kraćim putem kroz šumu (označen na karti kao stari zapušteni put). Usput smo obišli gradinu Grebengrad, koja naočigled svev iše propada. Dvadesetak minuta hoda trebalo nam je do odvojka u šumi koji nas vodi do auta u Podevčevu kraćim putem. Jedan lokalni planinar objasnio nam je kamo terbamo skrenuti, pa smo točno slijedili upute. Bilo je zanimljivi snalaziti se po tamnoj šumi, no ubrzo smo izbili na staru šumsku cestu, a zatim se kroz kanjon potoka Lubenjak spustili u Posdevčevo. Čitava avantura trajala je sat vremena, a usput smo napravili i dobro djelo. U šumi smo naišli na malu macu koju su cure uvalile nekim ljudima u selu, i to iz desetog pokušaja. Inače se male mace žive zakapaju jer nitko ne želi imati posla s njima. Usput smo na fasadi školske zgrade pogledali reljefnu kartu Jugoslavije iz 1953. godine, a zanimljivo kako je ovo djelo u žbukorezu odlično uščuvano. Htjeli smo na još jedno piće u gostionu Brk, no miris gnoja bio je zbilja nepodnošljiv pa smo nastavili za Novi Marof. Ovdje me ponovno lupila nostalgija za koncertima u starom kinu – nema više ni kina, ni koncerata, ni ekipe… Jedno lijepo razdoblje mladosti sad je debelo iza nas. Kao i današnji dan i lijepi izlet na Ivančicu!
Pogled s vrha na Podevčevo i marofski kraj
213
VELEBITVELEBIT- HAJDUČKI I ROŽANSKI KUKOVI „Godine ce proći Lišće će pasti Ostarjeti cemo Stara lica Zamjenit cemo nekim novim I dalje cemo ga voljeti Neki vise,neki manje. PUNK!“ Pijanac Vegetarijanac
Predivan sunčani listopadski vikend bio je idealan za planinarenje po Velebitu. Kapelaška omladinska sekcija krenula je na put u subotu ujutro, a naš „glupi auto“ u sastavu „lud, zbunjen, normalan“ sastojao se od vozača Josipa, mene i Jure. Dugo sam vagao da li da odem na ovaj pohod ili da ostanem doma radi da atraktivna konceta. U Močvari se održavao Memorijal za Tunu, pokojnog pjevača Mikrofonije. Bendovi poput Motusa, Sixpacka i sličnig već su mi bili navrh glave jer sam ih gledao sto puta. U klubu Time gostovao je španjolski oi/punk Opcio K-95. Dobar dio ekipe bio je nabrijan na taj koncert koji je najavljen kao glavni antifašistički glazbeni događaj godine. „Ako ne dođeš prebit ću te!“ rekao mi je Robi, a Anton se nadovezao izjavom „Ako ne dođeš, onda si latentni fašist!“. Na kraju nisam došao – ovaj planinarski pohod po Velebitu bio mi je zanimljiv radi obilaska Rožansnkih i Hajdučkih kukova divljim putevima. Drugo, trebali smo obići neke vrhove (Kuk, Golubić Kuk, Vratarski kuk) koji će uskoro biti izbačeni iz HPO jer je uprava nacionalnog parka Sjeverni Velebit
Lubenovačka livada
Na vrhu Kuk
zabranila daljnji posjet tim lokacijama. Navodno, naša prisutnost u tom dijelu Velebita remeti mir tetrijeba gluhana i čini ga neplodnim ili neka slična bedastoća. Prilično glupa odluka koja je posve revoltirala hrvatske planinare, no situacija je takva kakve jest i nikakvi prosvjedi nisu pomogli. Stigli smo do podnožja Velikog Kozjaka automobilima, te u 15. minutnoj šetnji kroz šumu došli do livade Veliki Lubenovac. Ova predivna livada podno Hajdučkih kukova ima posebu atmosferu, te me podsjetila na moj prvi velebitski izlet davne 1997. Dakle, krenuli smo pješice prema lubenovačkim vratima i uspeli se na vrhove Golubić kuk (1650m) i Kuk (1649m). Uspon nije bio težak iako je teren bio krševit, a duž staze bilo je dovoljno priropdnih ljepota koje su put činile zanimljivim. Od Golubića do Kuka trebalo nam je sat vremena preko krševitog grebena, a pogledi s oba vrha bili su fantastični! Nažalost, obavrha bit će izbačeni iz HPO i staze se više neće obnavljati, te će Akcija "grill" planinarima biti onemogućen pristup. S Kuka smo se 214
spustili totalno divljim terenom (nekad davno markiranim) u samo srce Hajdučkih kukova, te prošli pored Lukine jame. Nakon sat vremena skakutanja po stijenama (i fotkanja po raznim rupama) došli smo do šumske ceste, odakle smo se autima odvezli do doma na Alanu. Ondje je bila poveća gužva, a nakon što smo se smjestili u sobe i presvukli otpočela je akcija „grill“. Zlatko je slavio rođendan i počastio s nekoliko velikih odrezaka, ja sam donio kiflice sa šunkom, a Josip je iz pivovare iskamčio dva kartona piva. Fešta je zbilja bila an razini, a vrhunac Serafski vrh je dosegla oko 21h dok je Jure kernuo na drombulji svirati hitove iz filma „ko to tamo peva“. Najeli se, napili se, postalo je hladno i odosmo u krpe. Jedan tipični planinarski provod u subotnju večer – sutra nas je čekao naporan dan. Nakon ustajanja i doručka prepakirali smo stvari, ostavili aute na Alanu i zaputili se Premužićevom stazom prema Zavižanu. Nije nam cilj bio doći do Zavižana, već do prve polovice puta – Rossijevog skloništa. Nakon umskog marša izašli smo na predivne livade podno Seravskog vrha, prošli kraj Krajačevog kuka koji smo ostavili za povratak i stigli do dragog mi vrha Crikvena (1641m). Nas nekoliko popelo se gore, slikalo i vratilo dolje. Stotinjak metara dalje „put“ nas je s Premužićke odveo u Rožanske kukove. Konkretno, skrenuli smo u neku klekovinu Kroz krš Rožanskih kukova gdje jenekada davno postojala planinarska staza. Divljim zaraslim terenom napredovali smo malo sporije, ali smo uživlai u svakom koraku okruženi neopisivom ljepotom velebitske divljine. Naišli smo na stare markacije i loše sajle, te se prvo popeli na kuk Varnjača (1630m), da bi se zatim preko grebena i krša dočepali Novotnijevog kuka (1620m). Podno kuka Varnjača vidjeli smo ulaz u poznatu jamu Varnjaču – prilaz je osiguran sajlama, no nismo imali u planu silazak do same jame. S novotnijevog kuka vidjeli smo naš glavni cilj toga dana – Vratarski kuk. No, put donde kroz krševit i jako težak teren oduzeo bi nam previše vremena koje je brzo istjecalo. U početku smo odmah promašili put i izgubili dvadesetak minuta – sasvim dovoljno da odustanemo od vrha. Preostalo nam je vremena da se preko Rossijevog kuka (1601m) spustimo do Rossijevog skloništa, ručamo i vratimo se nazad na Alan. Tako smo i napravili, a tijekom pauze ja i Luka smo se popeli na Pasarićev kuk (1630m) koji se nadvija iznad samog skloništa. Trebalo S vrha Pasarićevog kuka zumiramo fotićem ekipu koja spava
nam je nešto penjačkih vještina, no isplatilo se jer pogled je bio predivan. S vrha smo 215
Divljina Hajdučkih i Rožanskih kukova
gledali našu ekipu dolje kako spava u grmlju, a zatim smo se spustili jer je nas nekoliko htjelo prije krenuti na Alan. Točnije, željeli smo se usput popeti na Krajačev kuk (1639m) kojeg smo ostavili za kraj. Do vrha vodi odvojak s Premužićeve staze, a od staze do vrha treba oko pola sata. Teren je djelomice težak, no sve što je lijepo u živtu je teže dostupno. Konkretno, ovo je bio uspon na kuk s najljepšim pogledom na sjevernom Velebitu – vidjeli smo kao na dlanu Lubenovac i Veliki Kozjak, Golubić i Kuk, Vratarski i Novotnijev kuk,, Gromovaču… Nakon udaranja žigova u dnevnike spustili smo se dalje kako bismo čim prije došli na Alan. Bome, nakon cijelog dana vukli smo se kao kolona ranjenika. Da smo išli i na Vratarski kuk
Pogled s Krajačevog kuka na Veliki Kozjak
U blizini Lukine jame
bili bi mrtvi, a vjerojatno bi se i vratili po mrklom mraku. Oproštajno pivo na Alanu u sam zalazak sunca bila je kruna ovog izleta, koji ćemo očito morati ponoviti. Vratarski kuk i Veliki Kozjak su dva vrha zbog kojih se zbilja isplati vratiti u ovo područje!
216
LIKA - POŠTAK „Mi nemamo sluha nemamo ni pameti Mi se samo želimo jebeno zabaviti!“ Barkod
Jedan zaista zanimljiv i naporan vikend prepun zanimljivih događaja! Prvo, nakon posla u petak uvečer išli smo na rođendan Duške iz BeetanTone. Prvo sam skočio do Vinka iz Čakovca, koji me zamolio da ga prije izlaska ošišam. S obzirom da nikad nisam tako nešto radio, stručno sam unakazio čovjeka tako da bi mu i rođena majka zaplakala. Zatim sam se popiknuo i mašinica mi je pala iz ruke i razbila se. Bravo ja! Kupili smo cugu u dućanu i zaputili se prema Jabukovcu (u blizini kultni rokerski klub Plakat za zadnji koncert benda Barkod Jabuka). Ovog puta naš cilj nije bio klub, već parkić s igralištem u kojem je fešta trajala do sintih sati. S obzirom da je hladna jesen odavno obavila grad, smrzi smo se ko pičke pa nas više ni votka nije grijala. Cijelo moje zagrebačko društvo bilo je ovdje, neke dugo nisam vidio pa je večer proletjela u dobroj zabavi i ćavrljanju. Napokon sam vidio i pijanu Dušku, koja je išla od čovjeka do čovjeka i trkeljala nešto o „malim malim bebicama i pikulicama“. Dolazak doma, nekoliko sati sna i buđenje u 11. Trebalo je ići na vlak za Koprivnicu jer je kultni Barkod imao zadnji koncert, a i iskoristiop sam ovaj izlet rodnom gradu da održim „radni sastanak“ sa Štefom. Dečki su se razišli nakon dobre dvije godine zabave i kaosa – upisali su fakultet, Barkod na zadnjoj probi uoči koncerta svatko u drugom gradu pa je raspad benda bio neminovan. Zbog toga sam otkazao planinarenje u Sloveniju – bit će toga još, a Barkod sam od samih početaka podržavao pa bi zbilja bio glupan da ne budem i na oproštaju. Pred Dom mladih je zbilja došla masa ljudi – Koprivnica i okolica, Ludbreg, Varaždin, Zagreb, Križevci… Predgrupa su bili dragi nam No more idols, tako da je pijanka bila zagarantirana. Cijela večer bila je obilježena sjajnom atmosferom i druženjem, dobro smo se zabavljali a koncert je bio odličan! No more idols su svirali i nove stvari, te završili kaosom na „Program tvog kompjutera“ kada je publika spontano porušila opremu na bini. Na svirci je bila i Tea iz Varaždina, najbolja frendica pokojne Mateje. Dok smo zadnji put 2008. gledali No more idols ovdje, Mateja je bila s nama. Plesali smo, cugali, zezali se – baš kao i sad. Samo što Mateja ovaj put nije bila tu. Eh živote! Nakon toga Barkod je predvođen Samuelom započeo zadnji koncert. Svi su se tukli za mikrofon, jer Mi nemamo sluha nemamo ni pameti!
217
svatko je htio biti dio ove zadnje svirke. Dečki iz benda baš su bili nabrijani, a pred binom je bio takav kaos da su Stipe i Bosak uzeli ulogu redara. Bili smo baš jedni drugima na glavi, plesalo se tak da nas je baš bilo po cijelom prostoru! Samiju je u dva navrata bilo loše pa je morao izaći, a al to i nije bio neki problem jer bi netko iz publike odmah uzeo mikforon i postajao frontman. Barkod je otišao u povijest s pjesmom „Ovo mora prestati“. Veliki gubitak za koprivničku punk scenu – ovaj melodični street punk bend snimio je čak dva demo albuma u 9 mjeseci, što do sad nikom nije uspjelo. Drugo, ovi dečki nisu bili zatvoreno društvo bez sluha za publiku, već otvoreni, dragi prijatelji svakome od nas. Dolazili smo na njihove koncerte ne samo zbog dobre muzike već i zbog tih rpijateljskih odnosa, druženja. Oni su bili razlog da se svi okupimo na istom mjestu i napravimo nezapamćenu feštu, koja bi nas punila pozitivnom energijom za naporne tjedne na šugavom poslu, šugavom faxu ili šugavoj školi. I tako od koncerta do koncerta! Nakon svirke u Domu mladih otišli smo Lučo, Dehi, Adriana i ja u Kuglu na mentole, pa smo cugali to dok nismo pozelenili. Kako izgledamo zeleni, nemamo pojma jer smo bili toliko pijani da ništa pred sobom nismo vidjeli nit se dalje ičeg
Poštak sa željezničke postaje Zrmanja
Lagani uspon preko livada
sjećamo. Iduća scena mi je bila buđenje u vlaku u Zagrebu, i to pola sata nakon što je vlak došao na kolodvor. Srećom nisam otišao natrag za Koprivnicu. Na kolodvoru sam iz ormarića uzeo stvari za planinarenje i uputio se pred Lisinski odakle nam je kretao bus – išao sam s Maticom na Poštak u Liku. Bio je to lagani izlet koji sam mogao izdržati nakon dvije noći feštanja, jedino ljudima (uglavnom nepoznati) nije bilo jasno koja to budala ulazi u planinarski bus odjevena kao da je upravo došla s koncerta. Čuo sam i komentar „Ovaj kao da ide na ples, a ne u planinu!“. Bolila me briga, stavio sam mp3 u uši i spavao sve do Poštaka. Probudio sam se mamuran i žedan, taman smo stigli nakon četiri sata vožnje. Ishodište uspona bila je željeznička stanica Zrmanja, dobili smo 10 minuta da se pripremimo za uspon pa sam se presvukao. Inače do vrha nam je trebalo nešto manje od 3 sata laganog hoda po pitomom terenu (livade), a i uspon je bio blag, baš bez ikakvih strmina. Naravno, i unatoč tome našlo se nekoliko specijalaca koji su odugovlačili kao ja pred kondukterom ZET-a dok me pita za pokaz. Vodič Vito bio je pomalo ljut, jer uvijek se desi da se takvi tijekom prijave za izlet predstavljau kao „iskusni planinari s dobrom kondicijom“, a na zatim počnu zajebavati čim se krene. Usput smo naišli na neke GSS-ovce koji su savjetovali da na vrh idu iskusni i spremni jer puše jaka bura. Inače dan je bio sunčan, gotovo topao s obzirom da je bila sredina listopada. Jedini problem bio je jak vjetar koji je u naletima zbilja mogao donijeti Kameni monolit "marsovac" 218
nekog laganijeg. No, kada smo nastavili dalje nismo imali problema. Usput smo prošli pokraj kamenih skulptura po kojima je Poštak poznat. Najpoznatiji je monolitni kamen „marsovac“ pokraj kojeg smo se slikali. Dok su se drugi slikali, ja sam odlučio popiškiti se iza neke stijene podno koje je bila rupa. „Unutra bi baš mogle biti zmije ili tako nešto“ pomislih, a iste sekunde iz rupe izleti jedan ogromni divlji zec i pošteno me preplaši. Dok sam se snašao, on je već otrčao kilometar daleko, preko ogromnih livada. Sam vrh Poštak je visok 1425m, a s vrha se prostire Na vrhu Vito pokazuje što sve vidimo predivan vidik na Velebit, more, Prominu, Bosnu, Bat… Nakon kratkog slikanja maknuli smo se s vrha jer je bura bila orkanska. Zamolio sam jednu žensku da me slika, ova se samo primila grčevito za mene i rekla „Ma kako da te slikam, vidiš da će me vjetar odnijeti!“. Zbilja prava drama, pa je na kraju slikanje morao obaviti Robi, naš omiljeni profesor. Silazak smo brzo obavili, uz jednu dulju pauzu na livadi kod kamena „marsovca“. Tu smo bili zaklonjeni od vjetra i sunce nas je grijalo, pa sam počeo tamaniti kroasane koji su bili super s obzirom da im je rok istekao prije desetak dana. Nema veze, bili su zbog toga na sniženju! Usput me naživciralo što je 40 ljudi iz grupe prošlo pokraj nekakvog odljepljenog đona koji je bio uz stazu, a jedan tip ga je čak oduševljeno i slikao. Ono, wow, koji događaj, đon od cipele na stazi! Naravno da sam bio ja taj koji je pokupio to smeće, jer prethodnih 40 ljudi to nije palo na um. Usput smo sreli neka dva šarplaninaca Ptičica koju smo našli koji su bili preslatki. Bili su plahi, a ogromni poput medvjeda! Kod busa na kolodvoru nahranili smo neku privezanu kuju njemačke doge i dali joj vode, jer gazda o tome nije vodio računa. Zatim je neka ženska iz busa našla malu ptičicu koje je očito ostala bez mame – držala je šarenu pahuljicu u rukama dok smo je slikali, pa je brižljivo spremila u travu nadajući se da će preživjeti. U povratku smo stali u Udbini pogledati novosagrađenu crkvu hrvatskih mučenika, ogromnu palaču koja košta pitaj boga koliko – no okej, stvorena su nova radna mjesta (tri popa, orguljašica i čistačica koja čisti župni ured). Dok smo Robi i ja naglas kritizirali katoličku rasipnost dobili smo ružne poglede iz grupe hodočasnika, al neka baš sam uživao u tome. Vjera je jedna stvar, a rasipanje novca u ime vjere je nešto drugo. Kasnije smo kod Macole napravili pauzu koju sam iskoristio za slikanje životinja u omanjem zoološkom Medvjedi kod Macole uživaju u ljuljanju vrtu iza kuće. Dva medvjeda sam vidio već sto puta ali uvijek me nasmiju svojim ponašanjem – ovaj put su se ljuljali na ljuljački. U 219
susjednom kavezu mladi jelen oštrio je rogove na stablo, a slikao sam i jednog bambija. Lane je bilo toliko pitomo da sam mogao provući ruku kroz ogradu i pomaziti ga. Bilo je tako dražesno da nisam imao grešnih misli kao inače (srnetina u saftu od brusnica, mmm). Nakon dvije noći lokanja i cijelog dana planinarenja došao sam doma sav izbijen. Ovaj vikend je baš bio turbo isforsiran, ali neka – nije mi žao i isplatilo se! Sve je ljepše od osam sati dnevno u zatvorenom podrumu na poslu.
Na vrhu Poštak - pogled prema ličkim planinama i Velebitu
220
HRASTOVIČKA GORA „Toliko PUNK srce veseli Koliko majka sina poželi Ustati neće, nikada, nikad Psi lažu a punk smo, sada, svi sada“ Satan Panonski
Bio je baš odvratan petak – tmuran, kišan… Još me navrh svega neka studentica toliko naživcirala svojim glupostima da mi je došlo da se odmah napijem.A bome imao sam i krasnu priliku za to – u Mediki su nastupali Stage bottles, legendarni njemački punkeri angažirani oko antifašizma. Njihova svirka specifična je zbog zvuka saksofona, a između ostalog na koncert je došla hrpa ekipe: Pula, Virje, Ludbreg, Osijek, Koprivnica… Uz dobru svirku može se i dobro popiti, zatim i rasplesati, a na kraju se Stage bottles (obje fotke snimio N. Predović) mutno sjećam da smo ogorčeno vodili raspravu oko toga da li je u redu da Medika toči Velebitsko pivo s obzirom na to da je vlasnik pivovare okorjeli fašist i homofob. Pa jebi ga, kad već toče fašističko pivo, mogli su i organizirati izložbu akvarela Adolfa Hitlera. Doma sam doteturao nemam pojma kako, a u 7 sam se uspio podići iz lreveta. Nas par iz omladinske sekcije Kapele imali smo dogovor da odemo na Hrastovičku goru kod Petrinje, jer nismo mogli ići na Biokovo s ostatkom ekipe zbog raznih obveza. Josip je poveo sa sobom Andrijanu i malog Grgu, i avantura je mogla početi! Bome, tko bi rekao, ali pitoma Hrastovička gora bila je jedan od najtežih uspona u mojoj planinaskoj karijeri. Ja i Jelena bili smo skroz mamurni i Njec i Matek u koncertnom zanosu popikavali se na svaku glupost na stazi, čak nam ni hladni zrak nije bistrio pijane glave. Inače dan je bio tmuran i maglovit, no Hrastovička gora ionake ne nudi neke posebne vidike jer je niska. Grga je usput uživao gledajući ovce i konje u torovima iz cestu, a mi smo pazili da mali ne baci negdje usput kapu i rukavice. Krenuli smo iz sela Cepeliš i za sat i pol laganog hoda došli do vrha (415m) kojeg nagrđuje grozna zidana piramida nalik dimnjaku u kojem spaljuju djecu.No, da istaknem nešto pozitivni – na samom vrhu je novi obnovlljeni planinarski dom građen kao banijska kuća. Ljubazna domarka Sanja (elegantno odjevena kao prodavačica u butiku) ponudila nas je besplatnim čajem, no da se odužimo ostavili "Grga, daj mi pet!"
smo novčani prilog u kutijici na šanku. 221
Nakon polusatnog odmora i gableca odlučili smo se za povratak istim putem. Postoji još staza preko Kula, no to je strmi dio, bilo je mokro i imali smo malo dijete u ekipi pa nismo htjeli dodatne egzibicije. Nekako smo po maglovitoj šumi stigli do auta, ukrcali se i pojurili za Zagreb – Josip je morao suditi na hrvačkom turniru u vrbovcu, a ja sam sanjao krevet da nadoknadim neprospavanu noć. Došao sam doma u popodnevnim satima, otuširao se i legao, te ustao svega par sati kasnije. Naime, čekao me koncert rock grupe Hex u kojoj bubnja moja frendica Valentina. Zadnji Planinarski dom u banijskom stilu nastup imali su prije godinu dana pod imenom Billie Dove, no izmijenili su ime i postavu benda. Sada su imali repertoar od 8 odličnih obrada koje su publiku bacile u apsolutni delirij, a pjevačica Tea bile je… Pogledajte fotku pa zaključite sami kakva je bila. Uglavnom te večeri svi smo bili zaljubljeni u članove benda – muški u Teu, a klinke u Brunu na gitari. Te večeri bio sam službeni fotograf pa sam bio na sokićima iako me Valentina nagovarala na bambus, no nije mi se dalo. Još je i policija upala prije koncerta u backstage i radila neka sranja oko toga čije je vino, tko to pije, tko nam je to dao i sl. Srećom da koncert nisu prekinuli, a oduševljena publika jedva čeka idući nastup karizmatičnih članova benda Hex. Hrvatska rock scena napokon ima odlični girl fronted rock Vrh Hrastovičke gore sastav!
Hex - Tea na vokalu, Valentina na bubnju, Ivica na basu, Bruno i Adriana na gitarama
222
MARIBORSKO POHORJE „Kaje z glavom?“ Josip Zelić
Tmurna jesenska subota počela je odlično – probudio sam se trijezan, bez ikakvih mamurluka. Nigdje nisam izlazio zbog ovog izleta u Sloveniju, iako sam trebao biti na Hanzlovom rođendanu. On me probudio pijanim pozivom u 2 ujutro i kmecao da zašto nisam došao, no nadoknadili smo to dva dana kasnije na raskalašenoj Halloween fešti (maskirao sam se u crnu zvjezdicu). Svi smo bili zamaskirani pred Močvarom, a zatim je objavljeno da su sve karte rasprodane. Produljili smo pješke niz nasip i zapili se u Brazilu, gdje su se nekada održavale odlične male svirke. Uglavnom, u subotu sam se nacrtao kod Bille na Črnomercu sav živahan već u 6.30 ujutro, iako je polazak bio tek u 7. „Jesi ti normalan?“ vikne mi Luka iz auta prije negoli je parkirao. Ne, nisam normalan, ne znam zašto me uopće pita takve gluposti. Nažalost, bilo je još nenormalnih ali ti nisu Detalj s uspona uranili već kasnili – s nama su išle neke dvije smotane ženske, a jedna od njih je kasnila čak 45 minuta. Niti je rekla zašto kasni niti je platila rundu u znak isprike. Luka i Ana bili su ljuti na sebe jer su je ipak čekali, a ženska je svakih 5 minuta govorila „Stižem za 5 minuta!“. Za popizdit kak ima neodgovornih ljudi! Inače ovaj kapelaški izlet vodila je Ana, koju smo zbog njene pojave, simpatičnosti, stručnosti i piercinga na jeziku proglasili najkul vodičkinjom Zagreba. Nakon dva i pol sata vožnje stigli smo na polazište – asfaltnu cestu s koje počinje markacija za Črni vrh, najviši vrh Pohorja (1543m). Bilo nas je desetak i hodali smo maglovitom šumom (scene nalik onima iz Burtonovih filmova), pa zatim malko makadamom, a onda smo prošli kroz neki zaseok s lijepim kućama gdje smo vidjeli umiljatog bernardinca, macu, stado slatkih koza i krave. Jedna Muuu, odgrist ću ti ruku! kravica mi je bila baš slatka pa sam joj prišao i pomazio je, a ova ženska koja je kasnila uplašeno vikne „Daj nemoj, što ako ti nešto napravi?“. Ana zapanjeno pogleda ženku i veli „A šta ib mu napravila, Isuse, pa to je samo krava!“. Ova opet splašeno veli „Ma to je bik, vidiš da ima rogove!“. Tu smo se samo gledali, bili smo toliko šokirani da se nismo ni nasmijali. Baš shema kao iz urbanih mitova, u kojima su gradska djeca uvjerena da mlijeko ne dolazi od krava, već se proizvodi u tvornici. Nakon jedne strme dionice kojom smo klipsali 40-ak minuta stigli smo na livade pod plavim nebom – maglu smo ostavili ispod sebe, na nižoj nadmorskoj visini. Na livadama ostaci snijega koji je napadao prošli vikend i topio se, a na vrhu nekoliko ljudi i pasa. Sam vrh obilježen je nekakvom željeznom skulpturom, a nakon kraćeg odmora i žigosanja Bitange i princeze na Črnom nastavili smo prema Ribničkoj koči u kojoj smo i ručali. Iz vrhu restorana se pružao odličan pogled na vrhove koji su se 223
uzdizali iznad oblaka, no nažalost nismo stigli obići Jezerski vrh, naljepši na Pohorju. Na samom vrhu nalazi se jezero i veliki spomenik palim partizanima-planianrima. Nismo išli na vrh jer nije bilo vremena, a nije bilo vremena jer su neki bezobrazno kasnili i nisu ni platili rundu u znak isprike. Tako smo svi bili zakinuti za posjet vrhu, a ja i za duhovno iskustvo pri razgledu spomenika palim borcima. Istim putem vratili smo se natrag, a vrijedi spomenuti prekrasno jezerce između Ribniške koče i Črnog vrha. Na kraju izleta noge su me pošteno boljele – isprobavao sam nove zimske gojzerice, koje su puno kruće od običnih i imaju tvrdi đon. Srećom nisu me nažuljale, ai nove hlače koje sam kupio na Hreliću za 40 kn bile su odlične. Danas sam baš bio pravi maneken! Bilo je i snijega
Jezerce u blizini Ribniške koče
224
RISNJAK „Moje mjesto nad nebom!“ Tanja Grginić
Na ovaj izlet s Maticom ja i Fran jedva smo upali – bilo je puno zainteresiranih, pa smo bili na listi čekanja. Bus je bio pun ljudi, a ekipa šarena. Bilo nas je iz svih sekcija Matice, a u oči mi je odmah upala neka curica u martama koja je bauljala s pastirskim štaom većim od nje i teškim bar dvije kile. Izgledala je ko hobit izgubljen u robnoj kući, pa mi se činilo da će s njom biti problema (pogodio sam). Krenuli smo iz Crnog luga gdje se nalazi uprava nacionalnog parka Risnjak. Bio mi je to prvi uspon na Risnjak i baš sam se veselio, ali s Uspon Horvatovom stazom druge strane sam bio malko razočaran zbog maglovitog vremena. Nije valjda da ću se prvi put popeti na magloviti Risnjak i da neću vidjeti dalje od svog nosa i svog ega? Uglavnom, krenuli smo lagano Horvatovom stazom (do Schlosserovog doma podno vrha tri sata hoda). Hodali smo mjestimice širokom stazom kroz šumu, nije bilo nikakvog vidika. S obzirom da su ljudi šutjeli, moglo se uživati u jesenskoj čaroliji Gorskog Kotara Nismo trošili puno vremena na brbljanje, a nakon dva sata počeli su problemi s ovom hobit-curicom. U martama je dobila žuljeve, pa je rekla da odustaje i vraća se nazad, što je pak zahtijevalo pratnju nekog od iskusnijih iz grupe. Oh, kako je lijepo dok se ljudi precjene! Kada smo nakon tri sata hoda došli do planianrskog Gore lijevo i ne skreći s puta! doma pred kojim je bilo dosta ljudi, sve je bilo obavijeno gustom maglom. S obzirom da se grupa poprilično razvukla i nisu svi namjeravali na vrh, Fran i ja odlučili smo se odmah popeti gore kako bismo se čim prije vratili i najeli. Sam vrh Risnjaka nalazi se 15 minuta od doma – krenuli smo strmom stazom kroz klekovinu, a na mjestu gdje počinju sajle ostavili smo ruksake i štapove da nam ne smetaju. Trebali su mi samo fotić i dnevnik, a to sam strpao u džep. No, tu nas je dočekalo i odlično izennađenje – podigli smo se iznad oblaka, iznad nas je bilo plavo nebo, a sunce nas je tako grijalo da sam se penjao na vrh bez majice! Put do vrha preko stijena nije kompliciran, tek se mjestimice treba pridržati Mistična goranska šuma rukama. S vrha fantastičan pogled – oblaci kamo 225
god se okreneš, bilo je čarobno! Otprilike, kao da smo u avionu! Iz mora bjeline izbijali su hrvatski Snježnik i Guslica, slovenski Snežnik… Prekrasan prizor! Uživali smo u tom nadrealnom pogledu dvadesetak minuta, a onda se vrh napunio ljudima – došli su i ostali iz grupe. Ometeni u bajnom trenutku, vratili smo se dolje, pokupili stvari kod sajli i spustili se do maglom obavijenog doma. „Oooo, ma vidi ti njega!“ čujem poznati glas, i ispred sebe vidim frenda Nevena iz Korpivnice, koji je bio na izletu sa svojim društvom. Oni su se upravo uspinjali, pa se nismo zadržavali u dugim razgovorima jer ionako ćemo se večeras vidjeti na Platku u domu. Risnjak - vrh Planinari iz naše grupe koji su ostali u domu bili su razočarani što su ostali se nakon što smo im ispričali kako je gore predivno, no utjehu su našli u odličnom grahu. Najeli smo se i mi, spakirali i vrijeme je bilo za polazak – kretali smo se drugom stazom u pravcu Snježnika. Opet smo bauljali kroz maglu koja nam je rosila lice i kosu, a sunce je tek djelomice pokušavalo bezusješno se probiti do nas, stvarajući pritom zadivljujuće slike. Ljepota šume doslovno se mogla osjetiti, a božastvena tišina bila je baš nekako – glasna. Ni manje ni više! Nakon dva sata hoda stigli smo do odvojka za vrh Snježnika, koji je bio udaljen pola sata. Bilo je to pola sata previše jer padao je mrak, grupa je bila spora i lutanje po mraku nije dolazilo u S vrha pogled na more oblaka obzir u ovoj situaciji. Šteta, jer pogled sa Snježnika pred zalazak sunca sigurno je fenomenalan doživljaj! Bilo mi je žao, jer dok sam prošli put bio na Snježniku vidika zbog magle uopće nije ni bilo. Bit će još prilika, bio sam itekako zadovoljan prvim usponom na Risnjak! Po dolasku u veliki dom na Platku najavljena je pauza za večeru i piće dok se svi ne skupimo. Došli su i moji Koprivničanci, pa smo malko porazgovarali, dijeljeći oduševljenje današnjim usponom na prekrasni Risnjak. Oni su namjeravali spavati u domu i sutra obići Jelenc i Crni vrh. Lijepa tura! Blagavaona je bila puna odlično raspoloženih ljudi, a atmosferu je podigao šišmiš koji je nekako uletio unutra i letio ljudima oko glava. Neki su se smijali, jedna cura je od straha tiho vrisnula i privila se uz dečka. Fran mi veli „To je zaštićena vrsta, ne smiješ ih ni pipnuti!“, ali baš u tom trenu mali veseljak je uletio u prostor šanka, gdje ga je konobar prizemljio preciznim udarcem plastične tacne. Bio je to njegov posljednji let. Šišmiš je tako otišao u podzemni bataljon, a mi u bus i za Zagreb. Usput smo stali u Delnicama kako bismo pokupili onu hobit-curicu, a dok smo je čekali iskoristio sam priliku za slikanje spomenika i bisti narodnih heroja u obližnjem parku. U svakom slučaju, odličan izlet! 226
GROBNIČKE ALPE - FRATAR „Ja sam prolaznik bez stanice za mene ne vrijede vrijeme i granice“ Bend Fakofbolan
Predivnu sunčanu subotu započeli smo rekreativnom šetnjom i skupljanjem kestena na sljemenskom potezu Kameni svati – planinarski dom na Glavici. To je bilo onako, da se razbudimo! Oko dva popodne vratili smo se u grad, pa sam iskoristio vrijeme za prčkanje po kompjuteru i preipremu za večernji provod. Naime, ove večeri čekala su me čak dva koncerta: Pankovanje uzduž i poprijeko u Pogonu, te brucošijada FER-a na FER-u. Koncert u Pogonu počeo je već u 20.30h, jer do ponoći je trebalo biti gotovo a nastupalo je čak pet Abergaz u Pogonu bendova: Abergaz, No more idols, Gužva u bajt iz Slovenije, te Proces i Otvoreni prelom iz Srbije. Uspio sam pogledati samo prva tri benda i to mi je bilo dosta. Atmosfera ležerna, malo ljudi, otkačeni Srbi. Nije bilo puno poznatih ljudi, tako da sam se prikrpao bradatom Đaniju s kojim sam sjedio na podu, lagano cugao i gledao Njecovo divljanje po sali. Abergaz mi se činio puno kvalitetniji i čvršći nego inače, a ni slovenski GUB nije bio loš. Oko 22.30. zaputio sam se pred FER jer me ondje već čekala ekipa. U masi od 3 000 ljudi zbilja nema kog nije bilo! Većina zagrebačke pankerije,
Fakofbolan
Afterparty kojeg se malo tko sjeća
ljudi iz Koprivnice, horda ekipe PPČ (Pank Pijanci Čakovčanci). Sjedili smo u parku kod boćališta i vrijeme je jednostavno letilo, a pivo iz flaša doslovce nestajalo. Zezancija na najjače, grljenje sa ljudima koje dugo nismo vidjeli, a došla je i stanovita plavušica Ena iz osijeka koje nam se redom ispričavala što nas je grizla na koncertu Stage bottles prije dva tjedna. Kada smo nešto poslije ponoći ušli unutra još je svirao Neno Belan, koji je bio zvijezda večeri. Taman da sotavimo jakne u garderobi i poijemo još jedno pivce. „Kolko košta garderoba?“ upitah mlade FER-ovke. „Pa daj kolko misliš da smo zgodne!“. S obzirom da toliko love nisam imao, uvalio sam im jaknu na čuvanje za sitniš dovoljan za nekoliko kava (iz automata). Došli smo na pozicije u prvim redovima jer je nastupao Fakofbolan,
227
legendarni pulski street punk koji je obilježio hrvatsku punkscenu krajem devedesetih. Nakon dugogodišnje pauze opet su se okupili, a ovo im je bio drugi „povratnički“ koncert u Zagrebu. Čim je počelo s pjesmom „Pietas Iulia“ počeo je brutalni pogo u kojem nisi znao gdje si ni kome skačeš po glavi, a ostatak koncert smo svi otpjevali u jednom dahu, skačući an sve strane. Par puta sam pao i bio uvjeren da više neću ustati… FOB je redao Ulice, Terorizam, Ostali, Metak, a mi smo nastojali preživjeti u prvim redovima hvatajući da. Dojmovi nakon svirke odlični – dok usred koncerta shvatiš da imaš nečiji pramen kose u ustima, onda znaš da je bilo dobro! Naravno, izgubio sam broj od jakne za garderobu pa sam našao neki drugi na podu,. Konj, konj, konj i maca Zgodne FER-ovke su se smijale, jer je ispalo da je to ipak broj moje jakne. Ajme koja luda sreća! Na izlazu s FER-a sreo sam jednog mladog koprivničkog pankera koji mi je samo rekao „Karera, ja nemrem hodati…“. Kasnije smo se još družili vani sa Slavkom, starim bosanskim pankerom koji svira u bendu Vitalni organ (njegov klinac počeo je bubnjati u bendu s 5 godina!), a inače je organizator Kuštro punk festivala kod Orašja. Štef iz Križevaca i Iva su me otpratili do kolodvora, gdje smo kupili neku hranu i čekali zoru. Oni su zatim otišli doma, a ja sam uzeo stvari iz ormarića i onako sav slomljen se pojavio pred Lisinskim, odakle je kretao bus za izlet na Fratar (Grobničke alpe). Uvalio sam planinarsku obleku i ruksak u prtljažnik i Uspon do Hahlića preko livada Grobničkih alpi uvalio se na slobodno sjedalo, te odmah zaspao. Usput su me ljudi naravno opet čudno gledali, a čuo sam i komentare „Gle ga, uspavana ljepotica na djelu…“. Netko mi očito gleda fejs, gdje imam galeriju u kojoj na slikama spavam u sto poza, uglavnom na koncertima i kolodvorima. Prespavao sam cijeli put (i pauzu za kavu), a vodič Vito me probudio samo da mi uvali dvije domaće mandarine, koje su mi uz čokoladu bile jedina hrana za put. Po dolasku u mjesto Podkilavac uspio sam se probuditi, presvući i spremiti za uspon. „Ima li netko kome nije dobro, ste svi ok?“, pita Vito, a ja odgovorim „Ne bi čovjek reko, al ja sam kroz dobro!“. Oni koji su skužili što sam htio reći su se nasmijali, a zatim smo krenuli na uspon do planinarskog doma Hahlići. Sam uspon trajalo je nešto više od dva sata i nije bio težak. Prvo smo hodali šumom, a nakon što smo dobili visinu
Jezerce na Hahlićima
228
hodali smo prekrasnim livadama Hahlića. Usput smo vidjeli i nekoliko konja koji ondje slobodno obitavaju, a i vrijeme nas je poslužilo (cijelog dana kiša nije pala iako je bilo prilično tmurno i oblačno). „Matej, kak ide? Hodaš ko da si friški i odmoran“, pita me Domagoj, novi znanac kojeg sam upoznao prošli vikend na Risnjaku. Bome, posljedice od sinoć gotovo da i nisam osjećao, a s obzirom na to da nas je bilo mnogo raznih kondicijskih (ne)spremnosti, Vito je imao umjeren ritam koji je odgovarao svima. U dom sam došao među prvima, tako da sam se presvukao i zauzeo stol, za koji su kasnije sjeli Domagoj i njegova frendica Vanda. Uskoro su naišli i drugi, a domar nije imao hrane – kaže da nismo bili najavljeni. Dogovoreno je da se skuha ručak dok mi idemo na vrh i da nas čeka dok se vratimo. Stoga, spremili smo se i krenuli na uspon Uspon na Fratar, još malo i na vrhu smo! (dio ljudi ostao je u domu). Put na markantni vrh Fratar išao je uglavnom kroz šumu, a nekoliko minuta prije samog vrha izbija se na kamenitu čistinu. Unatoč tmurnom vremenu vidik je bio dobar, jedino je vrh Obruč bio u magli. Vidjeli smo ispod nas vrhove Dnić, Ćunina glava, Suhi vrh, divlje područje Pakleno, more, Rijeku, Grobnik… U ovom kraju bio sam zadnji put prije 13 godina, kada sam s HPD Pevec osvajao većinu tih vrhova. Eto, sad ja „pao“ i Fratar. Nakon slikanja i žigosanja spustili smo se istim putem do doma, gdje nas je čekala neka maneštra koju sam ocijenio sa „srednja žalost“. No, dok nema drugog dobro je i to. Silazak do Podkilavca napravili smo jednim drugim putem, tzv. stazom „Preko čeke“. Silazak je bio prilično naporan – nije bilo strmo, ali je bilo vrlo sklisko zbog vlažnog lišća i kamenja, tako da je bilo i padanja. Tijekom povratka doma spavao sam, iako je muzika treštala na sav glas dok su neki plesni parovi imali party u autobusu. Nije mi smetalo, nek se ljudi zabavljaju – tko se ne zna zabavljati, taj ne zna ni živjeti!
Pogled s Fratra na Hahliće i okolne vrhove, te Grobnik
229
OTOK VIS „Moja stvarnost je iskrivljena Moj pogled je pomerena tačka gledišta Moj stav je iščašen Put kojim idem izobličen Moj život je moja distorzija...“ Dragana, Concrete worms
Uzeo sam jedan slobodan vikend od planinarenja, tijelu je trebalo odmora. Odmarao sam se u toplini doma, prčkao po internetu, snimao neku muziku i navečer se uputio na koncert u Mediku. Nastupali su osječka Diverzija, Kriva istina iz Sl. Broda i Concrete worms iz Beograda. Bio je baš super koncert! Diverzija je odvalila i odsvirala dvije stare stvari, Kriva istina nas jerazveselila standardnim repertoarom i obradom „Linoleum“ od NOFX, a Concrete worms su nam se predstavili sa garažnim punk'n'rollom i kombinacijom muško-ženskog vokala. Dragani iz benda sam dao hrpu CD-a i DVD-a od Come2music neka distribuira po Beogradu, a od nje sam dobio CD sa zadnjim singlom i spotom za pjesmu „Need to see you“. Atmosfera na koncertu bila je baš dobra, ljudi ni previše ni premalo. U Mediki su još točili Velebitsko, što je po meni šamarčina bendovima koji na bini šire glas protiv fašizma i ksenofobije. Dobro, ta sramota ide na njihovu dušu. Nisam imao nikakav plan za naredni vikend koji je slijedio, pa sam se u zadnji čas odlučio za putovanje na Vis. Bio sam baš presretan i to mi je bila super odluka. Zagreb je već danima bio bavijen jezovitom maglom, a ljudi su drhtali od hladnoće. Izlet na more došao je kao naručen, pa sam se lijepo spakirao, kupio kartu za vlak i krenuo u petak noćnim brzim vlakom za Split. Vlak je bio poluprazan pa sam imao kupe za sebe, cijelu noća sam ispružen spavao. Probudio sam se oko 6 dok je vlak ulazio u Kaštela, te sam imao prilike uživati u predivnom izlasku sunca iznad Mosora. Nakon dolaska u Split prošetao sam toplom rivom i uličicama Dioklecijanove palače, popio čaj i kratio vrijeme knjigom „Hrvatski punk i novi val“. Naime, trebao sam čekati trajekt sve do 11 sati (vansezonski vozni red). Nakon gotovo dva i pol sata plovidbe došao sam u Vis u 13.30h, što mi nije odgovaralo. To znači da imam nekoliko sati hoda do vrha Hum, a u 5 se spušta mrak ( i prije). Odmah me prepoznao neki lik na rivi u Visu. „Planinar, a? Ajde da ti pokažem kamo trebaš ići!“ reče on meni, te me odvede do početka markacije koja vodi na planinarski dom Sv. Andrija. Od Visa do doma ima 45 minuta hoda, a dom se nalazi kod odašiljača iznad same luke, na koju puca predivan pogled. Dom nije radio iako mi je domar dan prije rekao Concrete worms
da će netko dežurati. Bilo je sunčano, toplo i hodao sam u kratkim rukavima. Nisam imao
Pogled na višku luku s planinarskog doma
230
vremena za pauze - gledao sam udaljeni Hum i požurio, nadajući se stići na vrh do zalaska sunca. Od doma do vrha Hum ima 3.15h hoda, a ja sam uspio stići za manje od dva sata!Nisam trčao, ali nisam ni pravio pauze. Staza je bila blaga, uspon nije bio naporan do pred sam kraj, nakon sela Žena Glava. Sunce me grijalo i to mi je odgovaralo, oko mene je bila tišina prožeta opojnim mirisima biljaka. Biljni svijet oko mene bio je zelen, a ne žut i suh kao ljeti. Osjećao sam se predivno, bio sam ispunjen nekom pozitivom. Jako sam volio Vis, cijeli život sam ovdje ljetovao kod prabake. Otkad je preminula, dolazim svakih 2-3 godine, kako imam vremena. Sama staza kojom sam se kretao bila je vidljiva, uređena, markirana i označena putolazima, tako da se ne možeš izgubiti i da hoćeš. Svaka čast ljudimaa iz PD Hum! Van svakog očekivanja došao sam na vrh kod kapelice sv. Duha taman dok je sunca polako krenulo zalaziti. S jedne strane zalazeće Mlada šuma okovala je napuštenu kuću sunce obasjavalo je viško polje, a s druge strane, pomalo mutna, prostirala se prelijepa Komiža, grad kojeg volim gotovo jednako kao i svoju Koprivnicu. Uzeo sam fotić i okinuo par fotki dok se nije smračilo. Nije nešto ali neka - ovaj pogled vrijedi više od svakog novca. Bilo bi mi žao da sam potegao toliki put i došao na vrh po mraku, pa da ostanem bez pogleda na Komižu. Već sam se i pomirio s tom činjenicom, no samog sebe sam izennadio svojim brzim hodanjem. Isplatilo se! Gore je bila obitelj s nekim klincima, a kapelica je iznutra lijepo urežena i može poslužiti kao skloniše u slučaju nevremena. Žiga nema, jebeni fašisti su ga otkinuli. Očito je bio gore nedavno netko iz HDZ-a, iza tih ljudi više ni trava ne raste. Klinci pred kapelicom na vrhu Huma Zvao me Luka iz Kapele da pita gdje sam, onda gospodin otac... Mračilo se i trebao sam brzo do Komiže, do koje mi treba sat vremena silaska po strmoj stazi. Sišao sam i prije, taman sam po mraku stigao do serpentina na ulasku u grad i uputio se na groblje da zapalim svijeću prabaki. Zatim sem lagano odšetao mračnim uličicama do rive, gdje sam imao sastanak s Lukom. Luka je bio kompić s kojim sam u ljeto 2004. radio u hotelu Biševo na recepciji. Donio sam mu neke CD-e i rakijicu, a on je meni poklonio jednu od svojih slika. Sjedili smo na terasi krčme Bane, pijuckali pivce i ćakulali o svemu i svačemu. Komiža je bila tiha, mirna... Bez turista, bez gužve, bez glasne muzike iz kafića. Štoviše, ulicama se nije provlačio samo neki spokoj, već tužna atmosfera Pogled na unutrašnjost Visa 231
lijepog gradića koji odumire. Svake godine stanovnika je sve manje, posla nema, sve je više napuštenih predivnih kamenih kuća u simpatičnim uličicama... Šteta. Jedna od tih kuća bila je i ona moje prabake - zbog nerješenih papira kuću nitko ne može naslijediti. Frendica iz Komiže Lada mi je pričala „Znaš, dok ti se sviđa netko, domah moraš reći mami ili još bolje baki. Onda slijedi analiza obiteljskog stabla, da ne bi ispalo da ste si u rodu...“. Pozdravio sam se sa simpatičnim Lukom i uputio se u hotel. Nije bilo potrebe za bivakiranjem jer mi je direktor hotela Edo Bogdanović, inače obiteljski prijatelj ponudio smještaj. Bilo mi je neugodno jer nisam htio smetati, no rekao je „Šta bi smetao, pa nećeš na meni ležati! Samo se javi na recepciju, soba te čeka!“. Komiške uličice bile su tihe, čulo se samo more. Došao sam do plaže i sjeo na žalo. Mir, tišina, samo valići i sjaj tisuća zvijezda na bistrom nebu. Osjetio sam kako me preplavljuje neka neopisiva sreća, da je malko toplije bacio bi se u more. Nije bilo baš tako toplo, iako nisam imaopotrebe za jaknom. Otišao sam u sobu, pogledao neki film i zaspao. Ustao sam u 4 ujutro jer je trajekt iz Visa išao u 7.30h, a ja sam do luke namjeravao iz Komiže pješke. Nije bilo lako jer se pola puta strmo uspinje po obroncima Huma, a zatim se cesta lagano spušta u Vis. Odmah po izlasku iz Komiže sam se živ usro od straha jer me u onoj tišini uplašilo nekakvo tugaljivo cviljenje. Prvi logični odgovor bio je da su to duhovi, a onda se ispostavilo da je to neko pseto koje nema pametnijeg posla nego zajebavati ljude čudnim zvukovima. Drugi put sam se živ usro na pola puta do Visa, prolazeći pokraj imanja nekakvog manijaka koji je žičanu ogradu dvorišta ukrasio lubanjama životinja, golim lutkama, svakojakim igračkama... Izgledalo je kao da tip ubija putnike i njihove stvari potom zakači na ogradu. Taman je svitalo i kuća je izgledala strašno, a dojam je upotpunio štakor koji je hodao po ogradi među svim tim čudima. Po dolasku u Vis totalno se razdanilo, a dva sata na trajektu proveo sam spavajući. Došavši u Split, ostalo mi je čak 4 sata do vlaka pa sam otišao kod tetka Drage i tete Ete koji su me pozvali na ručak. Tako sam vrijeme do vlaka proveo u ugodnom društvu, a zatim doputovao u Zagreb slomljen, ali presretan. Vis je uistinu rajski otok u ovoj našoj malenoj, predivnoj državi.
Pogled na Komižu s Huma - kakav takav, ali vredniji od zlata!
232
BILJEŠKA O AUTORIMA Matej Perkov prvi put je ugledao ovaj predivno-okrutni svijet u koprivničkoj bolnici 1983. Iako je rođen 11. rujna, nema nikakve veze s napadima na WTC u New Yorku. Osnovnu i srednju školu završava u Koprivnici, a ekonomsko-turistički fakultet u Zagrebu. Unatoč tome što mu je ćaća Dalmatinac, Matej se odmalena deklarirao kao ortodoksni Podravac. Svoju sklonost rodnom kraju pokazivao je žderanjem abnormalnih količina sira i vrhnja, ajvara, ispijanjem Pan piva i navijanjem za ženski rukometni klub Podravka (za čije je navijače snimio dva dokumentarna filma). U srednjoj školi u uho mu ulaze punk melodije i odvode ga u neki novi svijet – koncerata, žestoke muzike i ludih noćnih provoda. U 2009. godini sa Sunčanom Paro-Vidolin osniva udrugu nove urbane kulture Come2music, te kreće s prvim projektom: dokumentarnim filmom o lokalnoj punk sceni zvučnog naziva „Koprivnica pleše pogo“. Ubrzo nakon toga izdaje istoimeni CD, a u 2010. godini izdaje kompilaciju hrvatskih girl fronted punk bendova „PMS“. Paralelno piše recenzije s punk koncerata za glazbeni web portal „Terapija“, te kolumne za lokalni web portal „Koprivnica.net“. Tokom te 2010. godine nakon podulje stanke vraća se planinarenju kojim se bavio kao klinac, te dolazi na ideju pisanja putopisa u kojem objedinjava planinarske pohode i punk koncerte. Voli se baviti svim i svačim, te se oštro protivi tome da ga ljudi nazivaju novinarem ili piscem (pa vidite da su mu rečenice totalni kupus). Voli se glupirati s ciljem da nasmije ljude, pa često ispada bedast. Trenutno radi u Zagrebu kao asistent na fakultetu, gdje nasmijava studente raznim glupostima i pokušava ih naučiti kako je život jedna velika, prekrasna avantura koju treba istražiti.
Milivoj Štefanec – Štef prvi put je zakmečao u Plaškom davne 1963. godine. Bio je vrlo živahno dijete koje je pokazivalo sklonost kreativnim rješenjima, npr. kada je u bakinom dvorištu stavio „patkice spavati“ zavrnuvši im vratom jer su se previše trzale. Kao tinejdžer često je pomagao ocu u metalskim poslovima. Otac mu je bio metalac (metalski radnik), a Štef je postao rocker osnovavši bend Fakini. Fakini su bili novovalni rock bend koji je održavao svirke po Koprivnici i okolici, a tijekom svoje povijesti izdali su jedan album i nekoliko radijskih singlova. Bend je bio jedan od najpopularnijih u gradu, a pjesma „Koprivnica“ postala je neslužbenom rock himnom mladih. Do 1985. Fakini su se raspali, a njihov frontman Štefanec je napravio višegodišnju glazbenu pauzu u kojoj nije niti dotaknuo gitaru. U međuvremenu se oženio fatalnom Natašom i dobio predivnu kćer Petru. Nakon mnogo vremena opet se prihvatio sviranja, te održao oproštajni koncert s Fakinima na KC ROCK. 2008. Započinje solo karijeru izdavši 2009. godine odlični instrumentalni jazz/etno album „3x3“, kojem su glazbeni kritičari dali visoku ocjenu. Samo godinu dana kasnije izdaje drugi instrumentalni i prilično kontroverzni album Monah. U njemu nastupa kao solo gitarist, a primitivno jednostavne melodije nadopunjava efektima koji imaju ulogu orkestra. Neki su to smatrali smećem, drugi remek djelom, ali činjenica je da se i Arsen Dedić s poštovanjem poklonio ovom dosad neviđenom glazbenom uratku. U jesen 2011. izdaje „CD box“ sa tri albuma: Fakini u celibatu (stare neobjavljene snimke Fakina), Savez boraca (ljevičarske trubadurske skladbe) i Jahve (vjerske pjesme). Simpatičnog Štefa često puta možete kako ispija kavu na koprivničkoj špici u Artu u majici Che Guevare, a njegov osmijeh česta je podrška mladim koprivničkim glazbenicima. 233
COME2M OME2MUSIC MANIFEST Suvremeni svijet je prožet manipulacijom takvih gigantskih razmjera da je teško pojmljiva svakodnevnom čovjeku. Čak i da mu se pokuša objasniti do koje mjere ga se iskorištava i koje sve strategije monetarni aparat koristi i kojim kompleksnim manipulativnim instrumentima upravlja i najsitnijim, naočigled nebitnim, detaljima njegova privatna života, njemu bi se to pričinilo čistom paranojom, sociopatskom fikcijom. Međutim, to nije ništa novo. Svijet oduvijek funkcionira na principu moći i profita. Jedina je razlika da je u naše vrijeme, posljedicom umrežavanja i nestajanja većih prostornih, vremenskih i uopće komunikacijskih barijera, došlo do snažne infrastrukturalne organizacije čiji su putevi i elementi realizacije toliko inflitrirani u društvo da ih je, u većini slučajeva, postalo gotovo nemoguće detektirati, a najčešće se podmeću kao "osobne" ideje pojedinca koji nesvjestan i neupućen u zakulisne igre sretno skakuće kroz šumicu da posjeti svoju dragu bakicu dok ga tamo čeka prerušeni vuk. Mi ne gledamo na gore opisanu realnost kao na problem, već jednostavno kao na situaciju kao takvu. To je igra, samo što nije ni najmanje zabavna. Dobra vijest je da bez obzira na svoju sveopću prisutnost zapravo ostavlja dovoljno prostora da joj se izmakne, ili barem njenim posljedicama. U stvarnosti je taj međuprostor daleko većih razmjera nego sam prostor igre. Dio manipulacije je iluzija da je igru nemoguce izbjeći. Mi predlažemo protuigru, no ona nije protiv nečega niti za nešto, ona jednostavno je. Mi predlažemo “exit” vrata na kojima piše: nevinost. Cijena slobode je razmišljanje vlastitom glavom i iskrenost. Nužna je konstatnost i dosljednost te radnje te posjedovanje sljedećih znanja i stavova: 1. Mi nismo utopisti, a još manje revolucionari i aktivisti. Mi smo ljudi, žene, muškarci, djeca, i sve ono između i naokolo tih pojmova. Mi JESMO. Izražavamo se i komuniciramo kroz muziku, sliku i bilo koju vrstu stvaranja uopće. Ne moraš biti umjetnik da bi stvarao. Sasvim je dovoljno da osjećaš i da se znaš igrati, ne manipulacije i sportskog natjecanja već poput djeteta, onih igara što mame osmjeh na lice i čine te sretnim što živiš. Come2music vjeruje kad Petar Pan kaže: Misli sretne misli i moći ćeš letjeti! 2. Strah potječe od osjećaja krivnje i nedostatnosti, prijeteći kaznom. Istina je da je strah kazna sama po sebi. Za tim osjećajima ne postoji potreba. To je dio manipulacije. Okruži se ljudima koji žive po Come2music manifestu, bez obzira da li znaju za njega ili ne, i vrlo ćeš brzo naučiti da se ne trebaš bojati života i da nisi sam, te da je strah jedina stvarna zapreka tvome uspjehu na bilo kojem planu. 3. Mi ne mrzimo one ljude koji služe kao elementi i instrumenti manipulacije niti ih imamo želju osvijestiti. Svatko je zaslužan i odgovoran za svoj vlastiti osobni razvoj. Come2music je jednostavno medij koji je stvoren u svrhu okupljanja što većeg broja pojedinaca sličnog mentalnog sklopa u svrhu ostvarenja kritične mase koja bi zauzela i aktivirala što veću količinu inertnog i neiskorištenog međuprostora djelovanja.
4. Nije bitno koju etiketu nosiš prišitu svome biću - kulturnu, religijsku, rasnu, spolnu, regijsku... Bitno je da znaš da si slobodan biti što god poželiš i svatko tko ti kaže drugačije je u krivu bez ikakve sumnje i ne bi se trebao obazirati na njegove riječi ili djela. Najbolja etiketa koju si možeš prišiti je Come2music.
234
5. Samo zato što je veći ći dio novca u džepovima ljudi koji ti se ne sviđaju sviđaju to ne znači zna da je novac loš. To je samo komad papira. On je u određenoj odre količini ini neophodan za što god poželiš p i trebao bi ga posjedovati u proporciji sa svojim željama. Novac je po svojoj prirodi fluktualan i sveprisutan te je stoga do njega moguće mogu doći na neograničen broj načina. čina. Jedan od načina na je da se na račun un svojih orginalnih ideja i izvanrednih izvanr sposobnosti priključiš čiš Come2music svijetu. 6. Come2music podržava kreativno izražavanje svakog pojedinca u bilo kojem području podru djelovanja pogotovo ako se isto shvaća shva a kao igra koja postaje stvarnost tj. svakodnevica. To je najčišćaa forma stvaranja koja nas zbližava zbližava sa samim bitkom našeg postajanja. Kreativnost kao i njezinu inicijativu podržavamo i cijenimo kao jednu od najvećih najve ih vrijednosti koja ne bi smjela ostati nenagrađena.
235
SADRŽAJ 1. ŠTO, KAKO I ZAŠTO? 1 2. SJEVERNI VELEBIT 2 3. GROSSE BUCHSTEIN 4 5. BILOGORA 13 6. BIJELE STIJENE 15 7. VRANICA 16 8. BEGUNJŠČICA 21 9. VELEBIT - ANIĆA KUK I VAGANSKI VRH 23 10. MEDVEDNICA - KAMENI SVATI 26 11. KORADA I KOBARIŠKI STOL 28 12. CESARGRADSKA GORA 30 13. SAMOBORSKO GORJE - OŠTRC 32 14. MEDVEDNICA - GROHOT 34 15. STRAHINJŠČICA 35 16. SAMOBORSKO GORJE - JAPETIĆ, VELIKI LOVNIK 37 17. KLEK 39 18. MOHOKOS 41 19. KALNIK 43 20. VODENICA 46 21. SNJEŽNIK 47 22. DUGI OTOK, UGLJAN I PAŠMAN 48 23. VIŠEVICA I ZAGRADSKI VRH 52 24. RAVNA GORA 53 25. MEDVEDNICA - LIPA 55 26. VINICA I MARTINŠČAK 57 27. BJELOLASICA 59 28. MEDVEDNICA - HORVATOVE STUBE 61 29. KRIŠKA GORA - TOSTI VRH 63 30. MEDVIĐAK I BITORAJ 66 31. RAB 70 32. KOMNA 72 33. NORŠIČKA PLEŠIVICA I TUŠČAK 75 34. OŠTRI MEDVIĐAK I PLITVICE 77 35. VELEBIT - METLA I OŠTRI KOZJAK 79 36. SAMOBORSKO I ŽUMBERAČKO GORJE 82 37. PETROVA GORA 87 38. PAPUK - KRNDIJA 90 39. VELEBIT - ZAVIŽAN 92 40. UČKA - ĆIĆARIJA 96 41. KAOS, ROMANTIKA I SMRT 106 42. BIJELE I SAMARSKE STIJENE 108 43. DINARA 113 44. GORSKI KOTAR - OKRUGLJAK I ŠPIČASTI VRH 117 45. VELEBIT - KORENSKI VRH 120 46. GORSKI KOTAR - SKRADSKI VRH I VRAŽJI PROLAZ 123 47. VELEBIT - DEBELI KUK 126 48. IVANČICA 131 49. GORSKI KOTAR - JELENC 133 50. VELEBIT - SVETO BRDO I VIDAKOV KUK 136 51. BOSNA I CRNA GORA - MAGLIĆ I BIOČ 143 52. TRIGLAV 154 53. DESET DANA LJETNOG KONCERTNOG LUDILA 161 54. VELEBIT - VISOČICA 166 55. SKAVILLE I MONTE PARADISO - ŠETNJA SJEVERNIM JADRANOM 56. TURNEJA PO JUŽNOM JADRANU 178 57. CRNA GORA 189 58. KAMNIŠKE ALPE 201 59. MEDVEDNICA - SLJEME 207 60. HOCKLANTSCH 209 61. IVANČICA - ČEVO I GREBENGRAD 212 62. VELEBIT - HAJDUČKI I ROŽANSKI KUKOVI 214 63. LIKA - POŠTAK 217 64. HRASTOVIČKA GORA 221 65. MARIBORSKO POHORJE 223 66. RISNJAK 225 67. GROBNIČKE ALPE 227 68. OTOK VIS 230 69. BILJEŠKA O AUTORIMA 233 70. COME2MUSIC MANIFEST 234
236
169
NAŠA DOSADAŠNJA IZDANJA: KOPRIVNICA PLEŠE POGO Dokumentarni film snimljen 2009. godine koji obrađuje tematiku povijesti punk scene u Koprivnici. U trajanju od sat i pol film pruža uvid u rad dvadesetak bendova koji su djelovali u razdoblju 1991. 2009., klubova u kojima su se održavali koncerti, raznih udruga i pojedinaca koji su organizirali koncerte, događanja, izdavali fanzine… Film je amaterski rad čiji je glavni cilj skupljanje dokumentarnog materijala na jednom mjestu, spašavanje bendova od zaborava i pružanje podrške novim bendovima koji će biti nosioci punk scene podravske metropole. Film je dobio dobru ocjenu kritike i publike, te je prikazivan na nekoliko festivala dokumentarnih rock filmova.
KOPRIVNICA PLEŠE POGO CD Ovaj CD svojevrsni je soundtrack istoimenog dokumentarnog filma. CD je izdan također 2009. godine, nekoliko mjeseci nakon dokumentarca. Na CD-u se nalaze pjesme 22 koprivnička benda punk usmjerenja, među kojima su i dva koji se nisu našli u filmu jer tada još nisu postojali ili imali išta snimljeno. Ovo je zapravo vrijedan dokument koprivničke punk scene, a u planu je raditi ovakvu kompilaciju svakih nekoliko godina. Ovaj CD dijelio se besplatno na koncertima, te se još uvijek može nabaviti.
TRIBUTE TO FAKINI FAKINI CD „Tribute to Fakini“ je snimka koncerta održanog 18.12.2009. godine u koprivničkoj Kuglani. Na koncertu održanom u čast novovalnoj rock grupi Fakini (djelovali 1981. – 1985.) nastupili su razni koprivnički glazbenici (Miroslav Evačić, Romana Pavliša, Moskau, Barkod, Vilibald Kovač…) izvodeći repertoar Fakina. Posljednja pjesma „Koprivnica“ otpjevana je zborno, sa svim izvođačima na bini. CD je izdan u ograničenoj ediciji i razdijeljen je.
KALASHNIKOV – LIVING IN PSYCHO CHAOS ERA U suradnji s nezavisnim izdavačkim kućama i udrugama iz cijele Europe, sudjelovali smo u izdavanju najnovijeg albuma kultne talijanske melodične grupa Kalashnikov. Riječ je o bendu iz Milana koji kroz svoje angažirane tekstove provlači veliku dozu poetike i romantike, a milozvučni ženski vokal čini zvuk ovog benda posebnim. U Hrvatskoj su nastupili dva puta, a njihova mala grupa obožavatelja razgrabila je ovaj CD kojeg više nemamo u zalihi. 237
MILIVOJ ŠTEFANEC – 3X3 Afirmirani koprivnički kantautor i bivši frontman grupe Fakini, Milivoj Štefanec, nastavio je glazbenu karijeru nakon višegodišnje pauze. Ovog puta javnosti se predstavio u etno/jazz ambijentu, snimivši odlični instrumentalni album „3x3“ u suradnji s koprivničkim glazbenicima (Davor Vdović, Miroslav i Gordana Evačić). CD je izdan pod etiketom „Šareni dućan“ i čitava edicija je rasprodana. Zbog nedostatka interesa Šarenog dućana, izdavanje treće edicije preuzeo je Come2music. Na disku se nalazi 9 genijalnih instrumentalnih skladbi koje je kritika dočekala velikom pohvalom, a neke od tih skladbi puštaju se u emisijama HRT.
MILIVOJ ŠTEFANEC – MONAH Nakon odličnog etno/jazz albuma Milivoj Štefanec otišao je korak dalje i snimio novi album. Ovog puta riječ je o nečem drugačijem što je apsolutno šokiralo publiku i razdijelilo je na dva tabora – jedni album Monah smatraju remek djelom, a drugi smećem. Naime, autor nam ovdje predstavlja instrumentalne skladbe odsvirane na distorziranoj gitari, upotpunjene raznim neobičnim efektima (topot konjskih kopita, otkucaj sata, zvukovi koride, kiše i grmljavine). Ti zvukovi su u funkciji nadomještanja orkestra i daju skladbama veći smisao. Kritičari su ostali šokirani, neki su album nahvalili a neki su jednostavno šutjeli jer se nisu usudili ništa reći. Istaknimo i to da je album pohvalio i veliki Arsen Dedić, veliki fan koprivničkog kantautora.
PMS - PUNK MIJENJA SVIJET Kompilacija hrvatskih girl fronted i all girl punk bendova iz razdoblja 1979. - 2010. Na CD-u se nalazi 29 pjesama isto toliko bendova svihžanrova punka - od hardcorea, punk rocka, indi punka, post punka, anarcho punka... Neke pjesme nabavljene su samo u „live“ verziji, tako kompilacija po mišljenju mnogih nije neke reprezentativne kvalitete koliko god Denis Kuzel u studiju ispeglao zvuk. No, ovo je definitivno vrijedan glazbeni dokument koji pruža uvid u nekakvu drugačiju (žensku) povijest hrvatskog punka. Većina bendova s CD-a više nije aktivna, no svakako je činjenica da je hrvatska „girl fronted“ punk scena imala kvalitetnih imena za koja je svakako šteta što su se raspala.
KONTAKTIRAJTE KONTAKTIRAJTE NAS! IZDAVAČ: Udruga nove urbane kulture Come2music ADRESA: Trsje 15, 10 000 Zagreb TEL: 091/6055-006 WEB: www.come2music.blog.hr E.mail:
[email protected]
238
239
