OPERACIJA „MASLENICA“ – SJEĆANJA SUDIONIKA (prilozi za istraživanje oslobodilačke operacije „Gusar“/„Maslenica“)
Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb Za nakladnika: dr. sc. Ante Nazor Urednici: dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić doc. dr. sc. Ante Nazor Lektura: Julija Barunčić Pletikosić Izrada kazala: Tomislav Šulj Priprema i tisak: Tiskara Rotim i Market Naklada: 750 primjeraka / copies Fotografije u knjizi dobivene su od udruga ratnih veterana 1., 2., 3., 4., 5., 7. i 9. gardijske brigade, Udruge veterana Specijalnih jedinica policije, Udruge ratnih veterana 1. HGZ, Udruge bojne „Frankopan“, Udruge IX. bojne HOS-a, MDP „Vange“ Pula, Dragutina Baruškina - Rusa (Planinska satnija „Velebit”) te ratnih fotografa Željka Gašparevića, Branislava Grgurevića i Zvonka Kucelina. Fotografija na naslovnici: Pripadnici 1. bojne TG 112 dižu hrvatski stijeg na mjestu srušenog Masleničkog mosta. Iako su borbe bile u punom jeku, dizanje zastave ovjekovječeno je kamerom kako bi slika oslobađanja područja Maslenice bila prikazana u središnjem Dnevniku HTV-a. Sva prava pridržavaju izdavači. CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 890226. ISBN 978-953-7439-05-7 (cjelina) ISBN 978-953-7439-58-3 (knj. 8)
OPERACIJA „MASLENICA“ – SJEĆANJA SUDIONIKA (prilozi za istraživanje oslobodilačke operacije „Gusar“/„Maslenica“)
Zagreb, listopad 2014.
Načelnik GSHV-a Janko Bobetko prima čestitke razdraganih Zadrana po okončanju napadajnog dijela operacije „Maslenica“. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak u posjetu zapovjedniku ZP-a Split, brigadiru Anti Gotovini i zapovjednicima sektora obrane, kolovoz 1993. godine. (autor fotografije: Željko Gašparović)
Sadržaj Riječ urednika.........................................................................................................7 Riječ autora............................................................................................................13 I. PLANIRANJE I PRIPREMA ZA OPERACIJU „MASLENICA“......................19 II. TIJEK OPERACIJE „MASLENICA“................................................................37 TEŽIŠNI SMJEROVI NAPADA...................................................................................... 37 Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija SJP................................................................... 37 Rovanjska – Jasenice - Obrovac....................................................................................... 66 Podgradina – Paljuv – Pridraga - Bruška....................................................................... 91 Suhovare – Veljane.......................................................................................................... 127 POMOĆNI SMJEROVI NAPADA............................................................................... 134 Briševo – Murvica - Smoković Stara Karaula – Musapstan - Crno Sveti Martin - Babin dub - Zrakoplovna baza Zemunik Prkos – Škabrnja - Ražovljeva glava III. PROTUNAPAD SRPSKIH SNAGA..............................................................151 Odnos snaga uoči srpskog protunapada - operacije “Čelik”..................................... 151 Velebit............................................................................................................................... 169 Kašić.................................................................................................................................. 196 Novigrad........................................................................................................................... 230 Škabrnja............................................................................................................................ 274 Drače................................................................................................................................. 303 IV. POSEBNOSTI OPERACIJE MASLENICA...................................................323 Iskustva ratovanja na Velebitu....................................................................................... 323 Uloga pomoćnih postrojbi na Velebitu (PP Lovinac-Sveti Rok, Velebitska satnija, Planinska satnija “Velebit”).................. 334 Uloga domicilnih postrojbi (SJP PU Zadar – „Poskoci“, Bojna kralj Tomislav, 112. brigada HV-a i 7. domobranska pukovnija HV-a)............................................. 346 Uloga ročne vojske BG-113, 141. brigade HV-a, Vojne policije i SP GSHV-a........ 368
Uloga HRZ-a.................................................................................................................... 378 Uloga HRM-a................................................................................................................... 385 Uloga Saniteta.................................................................................................................. 391 Razminiranje Zrakoplovne baze Zemunik.................................................................. 413 Gradnja pontonskog mosta............................................................................................ 428 V. OSLOBAĐANJE HE PERUČA........................................................................439 VI. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA...................................................................445 Značaj operacije „Maslenica“ iz perspektive njezinih sudionika.............................. 445 Povijesni i strateški značaj operacije „Maslenica“....................................................... 464 Operacija „Maslenica“ kroz usmenu povijest.............................................................. 474 Osvrt recenzenta.................................................................................................479 Kazalo imena.......................................................................................................499 Kazalo mjesta......................................................................................................506
Zapovjednik OMB-a 4. GBR Andrija Matijaš (okrenut leđima) i zapovjednik 1. bojne 4. GBR Čedomir Sovulj u obilasku položaja (Islam Grčki).
Riječ urednika Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar) osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata. Jedna od zadaća Centra je da, uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne važnosti za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, prikuplja i objavljuje memoarsko gradivo – sjećanja, izjave i zapise sudionika Domovinskoga rata, kako bi informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cjelokupnoj javnosti. Iako se drži sekundarnim gradivom, bez memoarskog gradiva nije moguće u potpunosti razumjeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvori, odnosno procese o kojima su izvori oskudni. Naime, privatne zabilješke i intervjui, odnosno sjećanja i zapisi neposrednih sudionika događaja iz Domovinskoga rata često otkrivaju nepoznate događaje ili nepoznate aspekte dobro poznatog događaja, te redovno bacaju novo svjetlo na neistražena područja. Njima je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije, a iznošenje osobnih dojmova može pomoći razumijevanju atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati. Uza to, prikupljanjem memoarskoga gradiva pokazuje se poštovanje i zahvalnost prema sudionicima pojedinih događaja iz povijesti, odnosno ljudima koji su svojim životom, prije svega odgovornošću, hrabrošću i žrtvom, zadužili zajednicu kojoj pripadaju. Upravo zbog navedenoga Centar je pokrenuo seriju Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – memoarsko gradivo. Ovdje prikupljena sjećanja sudionika operacije kodnog naziva „Gusar“, odnosno „Maslenica“, pod kojim se imenom ta operacija naziva u javnosti, čine osmu knjigu u spomenutoj seriji. Nastala je na temelju sjećanja koja su sudionici spomenute vojno-redarstvene oslobodilačke operacije hrvatskih snaga dali pred kamerama HTV-a, za potrebe snimanja dokumentarnog filma „Maslenica“. S obzirom na to da je snimljeni materijal bio obimniji od predviđenog trajanja dokumentarnog filma, Tomislav Šulj i Vlado Brnardić, kao autori intervjua sa sudionicima operacije „Maslenica“ za spomenuti film, u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, priredili su taj materijal u pisanom obliku. Iza njih je gotovo dvogodišnji rad, rezultat kojega je ova knjiga. Zahvaljujući njima i svima koji su sudjelovali u izradi knjige, te Hrvatskoj 7
televiziji koja je snimila dokumentarni film o operaciji „Maslenica“, a potom omogućila da se snimljeni intervjui objave kao memoarsko gradivo, historiografija o Domovinskom ratu dobila je ovo vrijedno djelo. Operacija „Maslenica“ po značaju i žestini borbi te odlučnosti i žrtvi hrvatskih branitelja zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Drži se prvom operacijom u kojoj su istodobno sudjelovale sve grane Hrvatske vojske. Prevoženje hrvatskih snaga helikopterima iz Zagreba u zaleđe Zadra prva je takva uspostava „zračnog mosta“ u Domovinskom ratu. Prema vojnim teorijama, prevoženje zrakom mora imati: a) određeno mjesto ukrcaja, b) određen smjer leta (visina, osiguranje u zraku lovačkom avijacijom) i c) određeno mjesto iskrcaja. Ako je mjesto iskrcaja na terenu koji kontrolira protivnička strana (vojskom i topništvom), odnosno ako se ljudstvo koje se prevozi iskrcava pod borbom i odmah prihvaća borbu, riječ je o desantu. Zbog stanja okupacije dijela teritorija neovisne i međunarodno priznate hrvatske države, posebice zbog otežane prometne povezanosti između sjeverne i južne Hrvatske, odnosno Dalmacije, ali i dijela Bosne i Hercegovine, te zbog isključivosti velikosrpske politike koja je odbila razgovore o mirnoj reintegraciji okupiranoga područja, čak i područja koje se Vanceovim planom trebalo već početkom 1992. vratiti pod hrvatsku vlast (tzv. „ružičaste zone“), hrvatsko vodstvo bilo je početkom 1993. primorano na vojnu opciju, upravo na zadarskom području. Činjenicu da su cjelokupni cestovni promet i gospodarstvo između hrvatskoga sjevera i juga ovisili o vremenskim uvjetima, ograničenoj vezi „kopno – otok Pag“ i raketama JNA oštećenom Paškom mostu, Hrvatska više nije mogla trpjeti (i srpski izvori „problem odsečenosti Dalmacije“ isticali su kao prednost za „RSK“ u ratu protiv Hrvatske). O žestini borbi u zadarskom zaleđu u prvoj polovici 1993. godine svjedoče sjećanja hrvatskih branitelja u ovoj knjizi. U prilog njihovim izjavama govori i podatak iz izvora „RSK“ o gubicima srpske strane: od 22. siječnja do 2. veljače 1993. srpske postrojbe imale su najmanje 82 poginula i 267 ranjenih boraca, a u sljedeća dva mjeseca (do kraja ožujka) ti su gubici narasli na 119 poginulih i 644 ranjena (od kojih su 22 umrla u bolnici). U te podatke vjerojatno nisu uključeni pripadnici dobrovoljačkih postrojbi, posebice strani državljani u njima. Istodobno, izvori „RSK“, posebice zapovijedi za djelovanje topništva SVK po civilnim ciljevima u hrvatskim gradovima – na „vrlo frekventnim mjestima okupljanja civila“, svjedoče o karakteru vodstva „RSK“ te načinu ratovanja Srpske vojske Krajine i dijela njezinih zapovjednika u Domovinskom ratu, pa tako i tijekom i nakon operacije „Maslenica“. I takve zapovijedi potvrđuju da djelovanje po civilnim ciljevima nije bilo slučajno. Provodilo se sukladno strategiji „realne prijetnje“ ili „odvraćanja“, 8
zapravo strategiji terorističke masovne odmazde “po svim vitalnim objektima i ciljevima na celom hrvatskom državnom prostoru“, koju je „RSK“ provodila prema zamisli vojnog teoretičara JNA, odnosno načelnika Uprave za strategijske studije i politiku obrane Ministarstva obrane Savezne Republike Jugoslavije, generala, prof. dr. sc. Radovana Radinovića. Spomenuta strategija, koju je osmislio voditelj najviše specijalizirane državne institucije, zadužene za znanstveno osmišljavanje uporabe vojske i drugih potencijala Savezne Republike Jugoslavije, sukladno njezinoj politici, javno je obznanjena u veljači 1993., no u stvarnosti je predstavljala kontinuitet velikosrpske vojne strategije i djelovanja od početka Domovinskoga rata. Uključivala je napade raketama „zemlja-zemlja“, višecjevnim bacačima raketa i dalekometnim topništvom, a predloženi ciljevi su bili Zagreb „sa infrastrukturom i industrijskim kapacitetima“ („na svega 24 km od srpskih vatrenih položaja na kordunaškom i banijskom ratištu“), „grad Karlovac kao najveća urbana celina i industrijski centar na Kordunu“ („svega nekoliko kilometara od srpskih položaja“), „Sisak kao petrohemijski i metalurški centar“ („svega 6 km od prednjeg kraja srpske obrane“), itd., pri čemu je zaključak glasio: „Republika Srpska Krajina je u stanju da nanese neprihvatljive gubitke i razaranja Hrvatskoj po objektima i ciljevima koji za Hrvatsku predstavljaju najviše vrednosti. Tu ponajprije mislimo na Zagreb i njegovu širu okolicu. Rušenje i razaranje Zagreba Hrvatska niti može niti sme prihvatiti“ (preuzeto iz: Ozren Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb, 2007., 741-742, bilj. 1350). Jednako tako, i puštanje vagona s eksplozivom niz prugu prema Zadru i namjera rušenja HE Peruča, o čemu se govori u ovoj knjizi, svjedoče o karakteru vodstva „RSK“ i potvrđuju da je planerima takvih terorističkih djelovanja cilj bio masovno stradanje civila. Dakako, zbog subjektivnog dojma kazivača, ali i vremena koje je proteklo od događaja o kojima se piše, memoarsko gradivo je podložno i manje objektivnim prosudbama i zaključcima, zbog čega treba biti oprezan u njegovu korištenju, odnosno treba ga obvezno usporediti s dokumentima te s ostalim memoarskim gradivom (primjerice, sa svjedočenjem većega broja ljudi o istom događaju ili s memoarima ostalih sudionika). Subjektivnost, toliko svojstvena memoarskom gradivu, posebice je primjetna u prepričavanju ratnih događaja, o čemu svjedoči niz primjera u historiografiji i publicistici. Naime, iskustvo pokazuje da je autora ratnih sjećanja teško spriječiti od eksponiranja samoga sebe, odnosno onoga što je on učinio u ratu ili vojnoj službi, 9
pa ih u teorijskim radovima o usmenoj povijesti većina teoretičara povijesne znanosti smatra izvorom koji treba dodatno provjeriti i oprezno koristiti. Uostalom, na pretjeranu subjektivnost i tendencioznost u iznošenju vlastite uloge u raznim događajima kroz memoarsko gradivo upozorili su i teoretičari usmene povijesti (znanstvenici koji se bave proučavanjem svrsishodnosti metode razgovora kao nadopune povijesnih izvora, odnosno potrebe stvaranja tzv. „oral history“). Na oprez u korištenju takvoga gradiva posebno upozorava njihovo mišljenje, da sjećanje nije pasivno skladište činjenica, već aktivan proces stvaranja značenja. Također, istraživanja su potvrdila da autori memoarskog gradiva u svoje zapise često umeću i podatke koji se nisu dogodili, želeći naprosto njihovim navođenjem objasniti ili naglasiti značaj događaja. Tako čitatelj memoarskog gradiva vrlo lako može steći dojam da je autor obavljao dužnosti koje objektivno nije ni mogao obavljati, da svoju ulogu i doprinos precjenjuje, a ulogu drugih podcjenjuje i slično. Ukratko, čitajući memoarsko gradivo čitatelj često može steći dojam kako je njegov autor važna povijesna osoba bez koje bi uspjeh događaja o kojem se govori u najmanju ruku bio upitan. Sve to treba uzeti u obzir prilikom prikupljanja i korištenja memoarskoga gradiva. Zato je važno da prikupljeno memoarsko gradivo postane dostupno javnosti, posebice sudionicima događaja o kojima se govori, kako bi se dobila povratna informacija i reakcija na moguće pogreške. Usprkos navedenome, držim da su autori ove knjige izjave sudionika u njoj priredili s mjerom, odnosno da su izabranim i obrađenim dijelovima njihovih izjava uglavnom izbjegli preveliku dozu subjektivnosti, te da će sjećanja objavljena u ovoj knjizi pomoći razumijevanju prilika i teškoća s kojima su se u operaciji „Maslenica“ suočavali sudionici s hrvatske, a dijelom i sa srpske strane. Jednako tako, držim da memoarsko gradivo objavljeno u ovoj knjizi čitatelju sasvim jasno dočarava značajke terena na kojemu su vođene borbe u spomenutoj operaciji, da prilično realno ukazuje na probleme u njezinu planiranju i izvođenju, kao i obrani dostignute linije, da uz ambijent izvanredno otkriva i atmosferu među sudionicima operacije, te da kroz sjećanja pojedinaca otkriva razmišljanja, brige i strepnje zapovjednika i vojnika u najtežim životnim – ratnim situacijama, kao i motive koji su ih doveli u takvu situaciju. Ova knjiga neće odgovoriti na sva pitanja o operaciji „Gusar“, odnosno „Maslenica“, ne samo zato što to memoarskim gradivom i nije moguće (i u izjavama objavljenim u ovoj knjizi neki podaci su u međusobnoj suprotnosti), nego i zato što u knjizi, iz raznih razloga, nema sjećanja nekih vrlo važnih sudionika te operacije, pa su tako i neki dijelovi bojišta ili organizacijskih cjelina slabije zastupljeni. Primjerice, mnogo toga još bi se moglo reći o djelovanju Specijalnih jedinica policije i bor10
bama na Velebitu, posebice za važnu točku Tulove grede, jednako kao i o djelovanju i važnosti logistike u operaciji „Maslenica“. Tako je recenzent knjige general-bojnik u mirovini Rajko Rakić naglasio potrebu valorizacije logističkih sadržaja, kao što su opskrbna (prehrana i odjeća) i tehnička struka (tehničko održavanje i tehničko snabdijevanje) jer, kako je naveo, „bez njih nema ni života ni borbe na bojišnici“. U tom smislu navodi da je svoje mjesto u ovakvoj knjizi zaslužilo i sjećanje na učinak 307. logističke baze Zadar. Također, general Rakić je u svojoj recenziji knjige primijetio da se ne spominju ni neke pristožerne postrojbe 6. OZ Split, koje su imale važnu ulogu. Primjerice: - 254. satnija veze OZ Split, jer nema komunikacije u zapovijedanju bez stacioniranih i pokretnih sustava veze, a nema ni zaštićenog sustava veze bez onih koji će 24 sata dnevno (neprekidno) to osiguravati; - 264. izvidničko – diverzantska satnija 6. OZ Split, koja je od samog početka bila razmještena i tijekom operacije djelovala u zadarskom zaleđu; - 2. bojna 310. brigade remontne potpore (u to vrijeme bila je postrojba MORH-a) smještena u vojarni Šepurine kod Zadra (spominje se samo u kontekstu pripreme tenkova 4. gbr za operaciju). No, činjenica je i da se cjelokupno memoarsko gradivo, odnosno sjećanja svih sudionika, pa ni sudionika iz svih postrojbi, jedne operacije takvih razmjera kakvih je bila „Maslenica“, ne mogu prikazati u jednoj knjizi. Stoga i ovu knjigu treba prihvatiti kao prilog istraživanju operacije „Maslenica“. Na to je u svojoj recenziji ove knjige, čiji je sažetak objavljen na kraju knjige, upozorio i general Rajko Rakić. Osim što se u recenziji nalaze korisni podaci za one koji nisu završili vojne škole, a zanima ih istraživanje vojne povijesti, njegova razmišljanja i ocjene o pojedinim izjavama u knjizi (s dijelom njih neki se vjerojatno neće složiti) mogu poslužiti i kao temelj za neku novu raspravu ili raščlambu VRO „Maslenica“. Bez obzira na nedostatke, kao i na moguće pogreške u ovoj knjizi, držim da ona svojim sadržajem pridonosi boljem razumijevanju tijeka operacije „Maslenica“ i da snažno podsjeća da je oslobođena područja u toj operaciji trebalo žilavo i krvavo obraniti od snažnih protunapada srpskih postrojbi, o čemu se u javnosti do sada uglavnom nije govorilo, te da će svakome tko je pročita biti mnogo jasniji značaj operacije „Maslenice“ za konačnu pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu. Dakako, to ne znači da u pripremi i tijekom operacije nisu postojali problemi i da nije bilo pogrešaka i neuspjeha. No, unatoč svemu, operacija je ocijenjena uspješnom, a iskustvo stečeno u njoj iskoristilo se u planiranju i provedbi sljedećih akcija i 11
operacija. Uostalom, upravo na temelju uočenih nedostataka i pogrešaka u operaciji „Maslenica“, a da bi se neke od njih otklonilo i ispravilo, na inicijativu tadašnjeg zapovjednika OZ Split brigadira Ante Gotovine, u Šepurinama je utemeljeno Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika „Damir Tomljanović - Gavran”. U njemu su, po uzoru na najrazvijenije vojske, hrvatski dočasnici – zapovjednici desetina i borbenih skupina, koji su kralježnica svake suvremene vojske, prošli obuku za najzahtjevnije vojne zadaće, da bi nakon povratka u matične postrojbe svoje znanje prenosili na suborce i odigrali značajnu ulogu u konačnom oslobađanju Hrvatske. Mnogi sudionici te operacije nisu imali priliku javno govoriti o svojim iskustvima i zapažanjima stečenim u njoj, iako bi, s obzirom na ono što su doživjeli i prošli, imali što reći. Svako novo sjećanje novi je prilog za daljnje istraživanje, stoga bi bilo dobro da ova knjiga ne bude zadnje objavljivanje prikupljenog memoarskog gradiva o operaciji „Maslenica“. No, bez obzira na to, vrijednost ove knjige ovisit će i o tome koliko će se sudionika operacije koji nisu dali iskaz moći prepoznati u izjavama navedenim u ovoj knjizi, odnosno koliko će sadržaj ove knjige obuhvatiti i ono što su oni doživjeli u operaciji „Maslenica“ i što o njoj misle danas. Ovom knjigom nije prestalo prikupljanje memoarskoga gradiva o operaciji „Maslenica“, tim više jer je u uvodu i osvrtu recenzenta navedeno što nedostaje te s kojim bi zapovjednicima i pripadnicima kojih postrojbi još trebalo razgovarati. Stoga svi koji drže da imaju što reći o toj operaciji ili ispraviti moguće pogreške u ovoj knjizi, mogu svoja sjećanja, zapažanja i primjedbe dostaviti Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, kako bi ih povjesničari mogli koristiti u daljnjem radu. Iako je u knjizi objavljeno memoarsko gradivo, za ocjenu njezine kvalitete važan je podatak da su se u svom radu autori knjige koristili pisanim izvorima, kako iz državnih arhiva, tako i iz privatnih zbirki, što knjigu čini nezaobilaznim historiografskim djelom za svako daljnje istraživanje operacije „Maslenica“. U njoj sakupljena sjećanja hrvatskih branitelja, sudionika napadajnog dijela operacije „Maslenica“ i borbi za očuvanje oslobođenoga teritorija, ostat će trajan spomenik domoljublju i hrabrosti hrvatskih vojnika i policajaca.
12
Riječ autora Već je 21 godina prošla od velike bitke Domovinskog rata u kojoj su hrvatske snage oslobađale područja zadarskog zaleđa i planine Velebit. Operacija „Gusar“, poznatija kao operacija „Maslenica“, započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27. siječnja 1993. godine. No tada su uslijedile još žešće borbe jer je neprijatelj pokrenuo veliki protunapad i situacija je još neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obje strane podnijele su velike žrtve, mnogo veće nego u napadajnom dijelu spomenute operacije Hrvatske vojske i MUP-a. Nema dvojbe da je, kad je riječ o Domovinskom ratu na tlu Republike Hrvatske, ovo bio sukob poseban po tome što su u njemu snage odmjerile najbolje postrojbe Hrvatskih oružanih snaga i suprotne strane. Pobunjenim Srbima naknadno su dolazile pomagati prekaljene postrojbe, ne samo s teritorija „Republike Srpske Krajine“, nego i brojne druge. „Vukovi s Vučijaka“, Arkanovi „Tigrovi“, „Beli orlovi“ i neke druge bile su postrojbe visoke borbene kvalitete, no dolazile su i svakojake vojne družine. Različiti motivi ponukali su srpske dragovoljce na dolazak. Primjerice, „Vukovi s Vučijaka“ došli su uzvratiti za pomoć koju su dobili od Srpske vojske Krajine prilikom probijanje Koridora 1992. godine. S druge strane, više je grupacija motiviranih četničkom ideologijom dolazilo ostvarivati neke svoje „ciljeve“, a neke grupe su došle iz čisto materijalnih razloga. Primjerice, povrh sela Škabrnja, pripadnici IX. bojne HOS-a/114. br. HV-a u diverziji su iz stroja izbacili veći dio „dobrovoljaca“ postrojbe ŠTIT, vojnika ne baš odgovarajuće spreme (i godišta), a koji su na područje Ravnih kotara dolazili jer su trebali biti svojevrsni „novo-krajišnici“, o čemu svjedoči naziv postrojbe, ali i nacionalni sastav (Srbi, Ukrajinci, Rumunji). Teške bitke jenjale su krajem veljače, no povremeni sukobi, posebno nemilosrdna borba za selo Škabrnju, trajali su još cijeli ožujak. Nakon toga, sve do otvaranja pontonskog mosta, a povremeno i poslije, poraženi Srbi činili su diverzantske upade i učestalo udarali topništvom. Sam grad Zadar više nije bio u opasnosti, ali nažalost, upravo u diverzijama i granatiranju nastradali su mnogi pripadnici Hrvatske vojske i civili. Bitku za zadarsko zaleđe i planinu Velebit možemo smatrati posebnom u Domovinskom ratu ne samo zbog toga što je pobunjenim Srbima nanesen veliki poraz. U toj bitci su po prvi puta istodobno korištene sve tri grane Hrvatskih oružanih snaga (kopnena vojska, mornarica, zrakoplovstvo). Pobjedom su hrvatski sjever i jug iznova prometno povezani. Sjajnim se potezom pokazalo to što su Specijalne jedinice policije ovladavale Velebitom, kako za sam tijek operacije „Maslenica“, tako i za uspješno izvođenje operacije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine. Također, iako to nije bilo predviđeno planom operacije „Maslenica“, niti je njezin sastavni dio, posljedi13
ca te operacije je i oslobađanje Hidroelektrane Peruča, čime su pobunjenim Srbima onemogućene daljnje aktivnosti i prijetnje o dizanju brane u zrak. Operacija „Maslenica“ imala je velik, pozitivan značaj i zbog međunarodne politike, iako su određeni politički krugovi u Hrvatskoj tražili negativnosti u njoj. Na kraju, o značaju te operacije dovoljno govori priznanje suprotne strane. General SVK, Milisav Sekulić, analizirajući vojne poraze vlastite vojske u knjizi „Knin je pao u Beogradu“ vrlo precizno je operaciju „Maslenica“ detektirao kao preokret kojim su započeli svi daljnji porazi njihovih snaga. Zanimljivo, unatoč navedenim činjenicama, operaciji „Maslenica“ u historiografiji i javnom životu nije posvećena dovoljna pozornost. Povjesničari koji se bave tematikom Domovinskog rata, s izuzetkom vrijedne analize dr. sc. Davora Marijana, nisu detaljno obrađivali ovu bitku. Nadalje, brojni drugi koji su objavljivali vlastite analize: sociolozi, umirovljena vojna lica, ljudi raznih profesija koji su se pozabavili ovom bitkom, učinili su to pružajući katkad neutemeljene teze, koristeći netočne i neprovjerene informacije. Primjerice, jedna od teza koja ne odgovara činjenicama jest da je operacija pokrenuta zbog izbora za Županijski dom Sabora RH u veljači 1993. godine. Tu tezu konstruirali su politički krugovi nenaklonjeni politici Franje Tuđmana, a našla je uporište i u analizama kolega koji su sociološki istraživali Domovinski rat. Posebno je zbunjujuća „serija“ raznolikih datuma kojima pojedini autori definiraju završetak napadajnog dijela operacije „Maslenica“. Tako se navodi da je napadajni dio trajao do 24., 25., 26., 27., pa i 28. siječnja, što je iznimno zbunjujuće, posebno zato što je operacija započela 22. siječnja 1993. godine. Također, nejasno je definiran obrambeni dio, koji je uslijedio nakon prestanka napadajnog djelovanja hrvatskih snaga, a koji se zbog velikog broja žrtava na neki način počeo prožimati kao cjelina s napadajnim aktivnostima. Određene nejasnoće po pitanju datumskih odrednica uočljive su čak i u službenim monografijama gardijskih brigada Hrvatske vojske. Svemu tome najvjerojatnije je razlog to što je izvođenje ratne operacije proteklo uz brojne poteškoće, koje su zapravo bile neizbježne u kontekstu okolnosti, primjerice netom provedenog preustroja HV-a i golemog područja obuhvaćenog napadom. Nažalost, te su poteškoće rezultirale velikim ljudskim žrtvama. Zasigurno najtragičnije od svih je završila borba za obranu sela Kašić, kada je neprijateljska skupina napala vozila koja su vršila smjenu 3. bojne 3. gardijske brigade, pritom usmrtivši 18 gardista. Ukupan broj žrtava na hrvatskoj strani se do jeseni popeo do broja većeg od 180 poginulih, što je samo po sebi broj koji raščlambu čini teškom, posebno 14
onima koji su sudjelovali u tako dramatičnim ratnim događajima. Ipak, čitajući neke knjige, moglo bi se zaključiti kako se uspostavom zračnog mosta 3. GBR i njihovim borbenim djelovanjima uskoro, za koji dan, okončao veliki protunapad, što nikako ne odgovara činjenicama, posebno ne događajima koji se odnose na kasniji boj za Novigrad, potom i Škabrnju. Sve navedeno, ponajprije sama činjenica da je riječ o sudaru najelitnijih postrojbi koje su na razne načine dolazile na poprište bitke, iako udaljene stotinama kilometara, razlog je zbog kojega smo Vladimir Brnardić i ja odlučili prikupiti memoarsko gradivo o operaciji „Maslenica“. Kolega Brnardić predložio je da napravimo plan projekta i snimimo materijal koji će se potom koristiti u kreiranju dokumentarnog filma o operaciji „Maslenica“. Ideja je bila i više nego primamljiva, posebice stoga što je ova bitka tema mojeg doktorskog rada. Pristupili smo poslu, kontaktirali i angažirali gotovo 80 zapovjednika i sudionika ove bitke, u kojoj je sudjelovao niz postrojbi Hrvatske vojske. Čak je za potrebe snimanja dokumentarnog filma na Hrvatskoj televiziji izjavu i sjećanje na bitku iz Domovinskog rata po prvi puta dala i suprotna strana, pripadnici jedne srpske postrojbe, koji su imali značajnu ulogu u protuudaru na hrvatske snage. Prošle godine, na njenu okruglu, 20. obljetnicu Hrvatska televizija prikazala je dokumentarni film o operaciji „Maslenica“. Film je emitiran u najboljem terminu i postigao je iznimnu gledanost te brojne reakcije. Najveći dio njih bio je vrlo pozitivan. No, bilo je i zamjerki, posebno od vojne struke, zbog uočljivih nedostataka. Kronologija nije dovoljno jasno prezentirana, nedostajalo je video i foto materijala, a najvećim se uočio nedostatak zemljovida; smjerova napadajnih i obrambenih djelovanja te jasan zaključak o značaju te operacije. Kritike su bile na mjestu, ali javnost nije znala da su veliki problemi pratili cijeli projekt. Osnovni problem bio je taj što se odustalo od zamišljenog (i dogovorenog) emitiranja dvije epizode; prva bi tematski obradila napadajni dio, a druga obrambeni dio nakon završetka operacije „Maslenica“. U odluku nadležnih na HTV-u kao scenarist ne bih ulazio, posebno zato što sam zahvalan da su uopće omogućili snimanje dokumentarnog filma i dali da ga osmisli povjesničar koji se isključivo bavi Domovinskim ratom. No odluka je izravno utjecala na činjenicu da je bilo nemoguće u film takvog formata implementirati sve snimljene izjave sugovornika. Osobno smatram kako je to velika šteta. Naime, istraživanjem smo prikupili čitav niz novih i javnosti, ali i većini povjesničara, poprilično nepoznatih detalja o događajima iz ove bitke. Neke od tih priča toliko su tragične da ih je potrebno prezentirati javnosti, kako bi od zaborava sačuvali činjenicu o surovosti ratovanja (boj za Kašić, 15
boj za Novigrad, boj za Škabrnju, boj za Drače, boj za Velebit). Neke priče nepoznate su zbog toga što se na neki način ne vežu uz dinamiku ratovanja, pa medijski nisu primamljive, a iznimno su važne; primjerice uloga Saniteta, koja je upravo u operaciji „Maslenica“ imala dramatičnu notu. I konačno, prikupili smo sjećanja o događajima koji su uglavnom nepoznati javnosti, a zapravo su posljedično povezani uz dva najvažnija cilja te napadajne operacije. Javnosti zasigurno nije poznato u kako se opasnim okolnostima vršilo razminiranje više tona eksploziva na i oko Zrakoplovne baze Zemunik te kakve su sve pogibelji pratile tijek dizanja pontonskog mosta, a čime je tada napokon prometno povezan sjever s jugom Republike Hrvatske. Svjedočanstva sudionika operacije „Maslenica“ ipak nisu propala. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR), kao sunositelj projekta dokumentarnog filma, prepoznao je vrijednost prikupljenog gradiva, te odlučio objaviti knjigu memoarskog gradiva. Uz potrebnu kronologiju, podatke koji su nedostajali u spomenutom dokumentarnom filmu, javnost će biti upoznata i sa sjećanjima onih koje nisu vidjeli pred TV ekranima, a sudjelovali su u operaciji. Nadalje, naknadno su obavljeni razgovori i uzete su još neke izjave važnih sudionika. Konačan broj snimljenih i arhiviranih sjećanja sudionika bitke za zadarsko zaleđe veći je od broja 100, što projektu daje posebnu vrijednost. Kao urednici knjige i autori dijela sadržaja, koliko god smo mogli, potrudili smo se cjelokupnu kronologiju ove bitke pratiti uz dostupne pisane izvore, prvenstveno dokumente hrvatskih snaga i pobunjenih Srba. Posebno se želimo zahvaliti generalu Rajku Rakiću, divnom čovjeku koji nam je posvetio mnogo vremena i bio od neprocjenjive pomoći tijekom snimanja filma i kada god je trebalo pružiti bilo kakvu savjetodavnu pomoć. Zahvalu dugujemo i Danijelu Kotlaru koji je bio voljan pomoći na bilo koji način tijekom boravaka i terenskog rada u Zadru. Od velike pomoći bila nam je i Danka Dražina, koja je tijekom ove bitke zapravo bila ratnica u redovima 7. domobranske pukovnije HV-a. Upravo ona omogućila nam je kontakt s više sudionika operacije „Maslenica“, koji inače nerado istupaju u javnost i nisu medijski eksponirani. Osobno se zahvaljujem dr. sc. Suzani Leček koja mi je tijekom studiranja kao i na poslijediplomskom studiju strpljivim radom prenijela svoja znanja i podučila me na koji način što bolje prikupljati ljudska sjećanja. Također, zahvaljujemo na odazivu i suradnji svim sudionicima ovog projekta, posebice onima koji su putovali iz udaljenih mjesta na samo poprište bitke ne bi li nam što autentičnije pružili svoja sjećanja. Naravno, zahvaljujemo i HMDCDR-u, instituciji koja je prepoznala vrijednost projekta i omogućila tiskanje ove knjige, kao i poduzeću „Despot infinitus“ koje je pokazalo zanimanje za objavljivanje knjige. 16
Iako smo uložili mnogo truda da bi se ova knjiga konačno našla pred čitateljima, svjesni smo da unatoč golemom poslu koji smo obavili, on ni u kojem slučaju nije okončan. Brojni sudionici ove bitke s kojima nismo uspjeli razgovarati zasigurno bi svojim sjećanjima učinili ovu knjigu kvalitetnijom (pritom ne mislimo samo na one od kojih smo pokušali, ali nismo uspjeli dobiti izjavu), no to je već poticaj za neko novo i šire istraživanje operacije „Maslenica“. Tomislav Šulj
Pripadnici jedinica specijalne policije borbeno su djelovali u iznimno nepovoljnim vremenskim uvjetima na Velebitu.
Djelovanje tenkova i pješaštva 4. GBR (1993.).
17
Brigadir Ante Gotovina i zapovjednik UNPROFOR-a, francuski general Jean Cot. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević) Izdvojeno zapovjedno mjesto (IZM) Specijalnih jedinica policije, a kasnije HV-a u mjestu Bukva na Velebitu. Zapovjednici Specijalne policije IZM su postavili na taj način zbog konfiguracije terena na Velebitu. Time je zapovjedništvo bilo bliže prvoj crti bojišnice što je posebno bilo značajno u fazi napada. (autor fotografije: Željko Gašparević)
Predah pripadnika 1. GBR „Tigrovi“ ispod dominantne kote Tulove grede. (autor fotografije: Željko Gašparević)
18
I. P LANIRANJE I PRIPREMA ZA OPERACIJU „MASLENICA“ Tijek planiranja i priprema za napadajnu operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“, zbog nedostatka ili nedostupnosti dijela izvora u ovoj knjizi nije u potpunosti rekonstruiran. Nedostaju i sjećanja nekih važnih osoba koje su planirale i zapovjedno provele spomenutu uspješnu oslobodilačku operaciju. Neki od njih više nisu živi, primjerice načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (GSHV), general Janko Bobetko, a sjećanja nekih važnih zapovjednika tijekom rada na ovoj knjizi, nažalost, nismo dobili. Planiranje i pripremu za napadajnu operaciju pokušali smo rekonstruirati na temelju određenih dostupnih dokumenata, te na temelju izjava trojice visokih časnika koji su sudjelovali u planiranju operacije: generala Luke Džanka koji je tada bio zamjenik Ante Gotovine, ujedno i načelnik stožera OZ Split na IZM-u Zadar, generala Rajka Rakića koji je tada bio načelnik Operativnog odjela tog stožera, osoba od povjerenja Ante Gotovine, te generala Franje Feldija koji je tada bio načelnik Operativne uprave GSHV-a i pomoćnik načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor. Sjećanja Franje Feldija od posebnog su značaja ne samo zato što je sudjelovao u planiranju operacije na razini GSHV-a, već i stoga što je, prema potrebi, točnije interventno, bio prisutan i na dijelu terena, prije i za vrijeme napadajnog djelovanja hrvatskih snaga te tijekom obrane ciljeva operacije. Jedno od intrigantnih pitanja o ovoj operaciji je njezin naziv. Naime, u pripremnim zapovijedima i zapovijedima izdanim tijekom operacije ona se isključivo naziva „Gusar“. Ne postoji dokument koji u pripremi ili izvedbi ove operacije rabi naziv „Maslenica“. Naprotiv, postoji više zapovijedi, potpisanih od brigadira Ante Gotovine (primjerice zapovijedi postrojbama 4. GBR i BG 113) u kojima se operacija naziva „Zima ‘93“. Ipak, vrlo brzo ova vojno-redarstvena operacija počinje se nazivati „Maslenica“, i do danas je taj naziv ostao važeći kako u dokumentima i raščlambama Hrvatske vojske, tako i u svim ostalim prigodama u kojima se spominje bitka za zadarsko zaleđe. Iako smo od sugovornika dobili odgovore o uzroku promjena u nazivlju, zašto i kako je do promjene došlo i otkuda uostalom naziv „Zima ‘93“, nismo sigurni jesmo li uspjeli dobiti potpuno precizne odgovore. General Luka Džanko je pitanje problematike nazivlja i razloge promjene kodnog naziva samo prokomentirao riječima da je to ipak bilo isključivo u domeni načelnika GSHV-a, Janka Bobetka, napomenuvši da je planiranje operacije „Gusar“ započeto na samom kraju 1992., a obznanjeno u prvim danima siječnja 1993. godine. 19
General Rajko Rakić bio je opširniji u razjašnjavanju ove nedoumice: Prvi, kodni naziv bio je „Gusar“. Vojnik instinktivno kad radi neki novi plan počinje od tih naslova, od tih tajnih naziva, kodnih naziva i tako dalje. Ja sam mislio, pošto je to tu na Maslenici, stavit ću „Maslenica“, ali to je meni bilo tek toliko da se podsjetim da se to mora odrediti. Ja to ne mogu kao planer odrediti, to može odrediti samo zapovjednik 6. operativne zone, dakle Ante Gotovina. U jednom od mnogih dolazaka i izlazaka, kad je on to vidio, rekao je: „Ne, ne, ne, nećemo ‘Maslenica’, jer to otkriva poziciju na kojoj ćemo djelovati. Što ako slučajno tko sazna, nekako protivnik provali, dozna da se nešto priprema pod imenom Maslenica? Nego ćemo staviti ‘Gusar’, pa tako nekako neutralno u smislu same lokacije gdje će se operacija provoditi.“ I tako, imamo sada situaciju da na nekim početnim papirima, pripremnim zapovijedima, nekim skicama koje smo radili prvim, drugim, trećim, ne znam u kojoj varijanti, piše „Maslenica“, a kasnije piše „Gusar“. Kodni naziv operacije, to je bio naziv generala Gotovine. Bio sam s njim kada mi je to rekao. Čak sam mu rekao jednu opasku na to. Da mi to gusarstvo nekako ne odgovara našim stvarnim ciljevima, da to nema veze s onim za što smo se borili. Ali je on rekao: „Ne, ne, nema veze. Bit će to dobro.“ U svakom slučaju, „Gusar“ je kodni naziv za napadajnu operaciju. Kad napadajna operacija prestaje, prestane važiti i kodni naziv koji je ona nosila. Ako je to bio 27. siječnja ‘93. godine, znači tada je „Gusar“ svoju napadajnu misiju završio, ostvareno je to što je ostvareno. A tada nastupa neko novo razdoblje, neka nova situacija koja će biti obrambenog karaktera. General Franjo Feldi, operativac GSHV-a, o tome je rekao: Operacija „Maslenica“ korijene vuče iz 1991. godine, iz studenoga, kada smo radili prvi strategijski plan za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske. Prvi naziv operacija „Gusar“ dali smo, dakle, još u onom jedinstvenom, strategijskom planu izrađenom 1991. godine, kada je svaka od oslobodilačkih operacija bila obilježena u zasebnom kvadratu. Bio je to prvi i službeni naziv, potječe još iz 1991. godine. I kao takav će ostati sve do 1993. godine, a operaciju „Maslenica“ imenovao je potom Glavni stožer. Sve su operacije dobile te zasebne nazive i on će postojati kao takav, ali ne za „Maslenicu“, već za oslobađanje šireg područja, do Knina. Ostali nazivi se nisu koristili. Iako, naravno, brigadir Gotovina, kao zapovjednik Operativne zone, a temeljem zapovijedi generala Bobetka, imao je pravo da stavi šifrirani naziv svojem planu, a koji je zapravo bio realizacija plana Glavnog stožera. Zbog sigurnosti, on je imao pravo da zaštiti tajnost zapovijedi koju je izdao Glavni stožer, te dati svoj naziv, šifrirani naziv koji je išao na ruke postrojbama predviđenim za izvođenje napada. Takvo što normalno je u praksi šifriranja tajnosti dokumenata. 20
Kako god bilo, iako ostaje dojam da priča o nazivima i promjenama naziva možda nije do kraja razjašnjena, krajem 1992. godine započele su pripreme za napadajnu operaciju kojoj je cilj bio osloboditi prostor šireg zadarskog zaleđa. O počecima i tijeku priprema operacije sjećanja sudionika često nisu identična, što je i značajka memoarskoga gradiva. No, u ovoj knjizi ona će biti navedena onako kako su ih sudionici ispričali. General Feldi vodio je osobni dnevnik, koji je kao takav i službeno urudžbiran, te je po danima, tijekom cijelog rata, zapisivao važne situacije koje su se događale u Glavnom stožeru. Štoviše, u 30-ak bilježnica zapisao je i brojne izjave kako načelnika Glavnog stožera, tako i predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Vrlo zanimljivo je njegovo sjećanje na način rada Glavnog stožera Hrvatske vojske i donošenje odluke da se pokrene spomenuta operacija: Uoči operacije „Maslenica“ ja sam bio načelnik Operativne uprave i obnašao sam dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor. Znači, obnašao sam tada dvije dužnosti. Metoda rada nas u Glavnom stožeru, odnosno Operativnoj upravi, bila je takva da je konkretnu situaciju na ratištu vodio CORT, Operativni rukovodeći tim koji je bio u dežurstvu 24 sata. Operativni tim imao je u prosjeku od 16 do 18 stalnih članova koji su dežurali u dvije, odnosno u tri smjene. Svako jutro u 8 sati djelatnici koji su radili u smjenama su mi referirali kakvo je stanje i situacija na ratištu. Od meteo situacije koju je taj odjel nadgledao i referirao do nadležnih koji su dolazili iz Uprave IPD-a i Uprave SIS-a, kao i predstavnici policije. Da, i oni su bili nazočni tim jutarnjim sastancima i brifinzima, poslije čega sam odlazio kod načelnika Glavnog stožera, generala Janka Bobetka. Njega sam informirao o situaciji te predlagao mjere koje bi trebalo poduzeti da se neke stvari počnu brže rješavati, da se postave pitanja ako postoje problemi i da se započnu pripreme za izvođenje narednih zadaća. To je bila metoda rada koja se uglavnom uhodala i bila je standardna. Jedino, ako je načelnik bio odsutan nisam njemu referirao, nego sam ga upoznavao kakva je trenutna situacija, a ostalo smo rješavali u hodu do njegovog dolaska. U Glavnom stožeru rađen je i Operativni plan zadaća kojega je utemeljio već general Tus krajem ‘91. godine, a naslijedio ga je i prihvatio vrlo rado i general Bobetko, tako da smo radili tromjesečne operativne planove. U njih su bile uključene sve uprave i sektori Glavnog stožera, a poslije i svi sektori Ministarstva obrane. Taj Operativni plan sadržavao je zadaće na kojima se težišno trebalo raditi i služio je za referiranja predsjedniku i ministru obrane što se priprema i radi. Tada je pripremljen zemljovid na kojemu je bilo predviđeno i područje sjeverne Dalmacije, zajedno s Velebitom. U to vrijeme na Velebitu je djelovala Specijalna polici21
ja MUP-a. I djelovala je Planinska satnija Velebit, za koju je meni prvo general Anton Tus, a potom i general Janko Bobetko dao u zadaću da se o njima moram brinuti. To su bili vrsni planinari iz Zagreba koji su uglavnom pružali potporu Specijalnoj policiji i obučavali ih u skijanju, te kako preživjeti u zimskim uvjetima, kako se kretati u krševitim dijelovima Velebita i slično. Izravnu potporu postrojbama Specijalne policije i Planinskoj satniji davalo je zrakoplovstvo koje je imalo bazu u Lukovom Šugarju. Preko zrakoplovstva smo također dobivali određene informacije o mogućnostima slijetanja helikoptera na Velebitu i na području Paga. Govorimo o 1992. godini uoči operacije „Maslenica“, a ja ću se s Veberom naći kasnije u Gospiću, kada smo planirali operaciju za oslobađanje tog dijela Like. On je dobio jednu posebnu zadaću, da sa Specijalnom policijom na prostoru Velebita djeluje prema Lici. No o tim stvarima neću detaljno jer to nije vezano uz operaciju „Maslenica“. Ipak, to su važne informacije jer je značaj u tome što je lijevi bok imao zaštitu. Postrojbe Hrvatske vojske koje su djelovale na području pod Velebitom, odnosno na području Maslenice, imale su djelovanjem policije na Velebitu zaštićen lijevi bok. Na temelju operacije koja je isplanirana još u onom strategijskom planu, sačinjen je plan za oslobađanje područja Maslenice. Na tome je inzistirao general Bobetko kada se vratio iz Dubrovnika, negdje u studenom 1992. godine. Inzistirao je da ubrzamo pripreme i planiranje operacije za oslobađanje masleničkog područja i da ubrzamo pripreme za oslobađanje pakračkog područja. Tako je 28. prosinca 1992. godine general Bobetko najavio zadaće takvog karaktera, čije je pripreme trebalo držati u najvećoj tajnosti. Za njega su to bile dvije važne operacije. Detalje oko pripreme operacije „Maslenica“ Bobetko je dao na prvom sastanku kojega smo imali na samom početku siječnja 1993. godine. Naime, 3. siječnja imali smo sastanak sa zapovjednicima operativnih zona i gardijskih brigada. Na tom sastanku Bobetko je, između ostalih, postavio zadaću da se ubrzaju pripreme za operaciju „Maslenica“ i prioritetno da se završi sa svim pripremama i da se njemu referira stanje na temelju čega bi on donio odluku o početku operacije. Posebno je tražio da se intenzivira rad u Glavnom stožeru na planiranju operacije, procjeni situacije i obavještajnom praćenju kretanja stanja i spreme protivnika da bi se operacija mogla izvesti. Krajnji cilj koji je tada postavio general Bobetko bio je da se presiječe komunikacija i blokira Benkovac. Znači, nije svrha napada bila da se produži dalje prema Kninu, nego da se od Zadra i Šibenika odbace neprijateljske snage, a da se presiječe komunikacija koja bi omogućila da se s prostora Velebita može komunicirati s Likom. Glavne snage trebalo je planirati obuhvatom sa sjevera, preko Velebita, gdje su bile specijalne snage MUP-a RH. A pomoćne snage trebale su ići dolje prema Benkovcu. U tom trenu bila je 22
to takva ideja. Kako će se ta ideja dalje odvijati, jedna je druga priča, jer će 4. gardijska brigada preuzeti glavnu ulogu za udar prema Benkovcu, a na padinama Velebita djelovat će 112. brigada i dijelovi specijalnih postrojbi. To će biti kasnije realizirano u operaciji „Maslenica“. Za pravac od Šibenika prema području Ravnih kotara bilo je predviđeno da se blokiraju snage i spriječi njihova moguća intervencija u bok glavnih naših snaga koje će nastupati prema Benkovcu. Tada je Bobetko na sastanku sa zapovjednicima izdao zadaću da se on ili ja činimo odgovornim za provedbu ovog cijelog plana, odnosno zamisli. Citirat ću dio njegovog zaključka: „To je neodloživ zadatak, Masleničko ždrilo mora se zauzeti! To je izuzetan politički impuls i preduvjet za funkcioniranje gospodarstva. To nije fantazija. Nema razloga da se živi u neizvjesnosti!“ To su njegove riječi, zabilježene u mojoj službenoj bilježnici u kojoj sam vodio važne zabilješke s tih sastanaka. Tako sam zapisivao i njegove izravne riječi kako bih se njima mogao poslužiti, zatreba li, tako da naglasim zapovjednicima: „To je izravno general Bobetko rekao! Svaki detalj mora biti utvrđen i provjeren. Računamo na faktor iznenađenja.“ Na samom kraju 1992. godine u Zapovjedništvu OZ Split započete su određene radnje, uskoro i pripreme za napadajnu operaciju. Ipak, problema, posebno na samom terenu, bilo je više, te je uskoro Zapovjedništvo OZ Split premješteno u Zadar, ne bi li brigadir Ante Gotovina što uspješnije riješio uočene nedostatke. Luka Džanko prisjeća se tog razdoblja, tako i problema koje je Zapovjedništvo OZ Split uočilo u Zadru: Budući da se nije političkim putem osigurala izgradnja pontonskog mosta, a deblokiran je Dubrovnik i neprijatelj je doživio poraz na Južnom bojištu, politika je zahtijevala da ako ne ide mirnim putem, da Hrvatska vojska oslobodi Masleničko ždrilo vojnim putem. General pobjednik, Janko Bobetko, odlazi 18. studenoga 1992. godine s Južnog bojišta u Zagreb i postaje načelnik GSHV-a. Brigadir Ante Gotovina postavljen je za zapovjednika ZP-a Split, a ja ostajem zamjenik zapovjednika ZP-a Split. U drugoj polovici prosinca general Bobetko telefonom zapovijeda meni osobno da izvršim nadzor na zadarskom dijelu bojišnice. Zapovjednika ZP-a brigadira Antu Gotovinu upoznaje s mojom zadaćom, uz napomenu: „Ante, ti nastavi s prijemom dužnosti, a Luka neka ide u Zadar.“ Također, izdao je zapovijed za pripremu izvidničke satnije za izviđanje neprijateljskih postrojbi na crti. Uistinu, 24. prosinca 1992. godine zapovijeda da se izviđačka satnija uputi u Zadar na izviđanje crte obrane. Kroz zajednički rad na Južnom bojištu stekao sam njegovo povjerenje, pa sam mogao prokomentirati: „Gospodine generale, znate li, sutra je Badnji dan, pa onda Božić!“, na što je odgovorio: „Nećeš valjda slaviti? Čeka te odgovorna zadaća.“ 23
Na zapovijed generala Janka Bobetka, u Zapovjedništvu 112. brigade je 4. siječnja 1993. organiziran sastanak na kojem su bili nazočni general Bobetko, Mladen Markač, brigadir Ante Gotovina i ja. General Bobetko zapovjedio je: „Hajde, Luka, referiraj o stanju spremnosti postrojbi i sigurnosti na crti obrane. Tražim od tebe ocjenu spremnosti.“ Referirao sam: „Gospodine generale, situacija je ni bolja ni gora nego na drugim crtama, od Dubrovnika preko Splita, Šibenika do Zadra.“ On kaže: „Daj mi ocjenu.“ Ja kažem: „Pa zaključna ocjena je: dobar.“ Kratko je prokomentirao: „Evo, ja ću ti reći kakva je ocjena – sve je u redu i ništa nije u redu.“ Kad je on to rekao, ja sam se sjetio tih njegovih riječi, već dva puta rečenih na različitim mjestima. Znao sam da nešto slijedi. A slijedilo je to da oni ljudi koji su dotad radili na tome, oni će morati „ići“, da dosad što se radilo treba zaboraviti, a dalje da će se raditi nešto iznimno bitno i da će iza toga stajati on i njegov tim koji je sastavio. General Janko Bobetko upoznao nas je s tajnim nazivom operacije – „Gusar“, a zatim je zapovjedio: „Pripremiti zadaću i postrojbe za oslobađanje okupiranog zadarskog područja. Odgovoran je zapovjednik Zbornog područja brigadir Ante Gotovina. Specijalne postrojbe MUP-a pripremiti za istu zadaću. Odgovoran je zapovjednik Mladen Markač.“ Ante Gotovina predložio je generalu Janku Bobetku da planiranje zadaće „Gusar“ s timom izvrši njegov zamjenik, brigadir Luka Džanko, u izdvojenom prostoru Doma zrakoplovstva bivše jugovojske. Prijedlog je prihvaćen. Planiranje je otpočelo 4. siječnja i trajalo je do 19. siječnja uz prekide i određene dopune. Mi smo se odmah smjestili dolje u prostoriju Doma zrakoplovstva bivše vojske na moru. I preostalo nam nije ništa drugo, nego pomno planirati. Eto, tu je začeće i početak planiranja operacije „Maslenica“, koja je, normalno, doživljavala svoje promjene. Na sličan način početaka priprema prisjetio se i Rajko Rakić, koji je pružio nešto više pojedinosti o ustrojavanju Izdvojenog zapovjednog mjesta (IZM) Zadar i početnim koracima u pripremi operacije: Kompletan ustroj Zapovjedništva 6. operativne zone Split sastojao se od više odjela i zapovjednika. Načelnik tog Stožera bio je tada brigadir Luka Džanko, a ukupan broj ljudi u Zapovjedništvu kretao se oko stotinu. Osnovno zapovjedno mjesto bilo je u Splitu. Dolaskom u Zadar i početkom planiranja vojne operacije „Gusar“ nije istovremeno došlo cijelo Zapovjedništvo, nije ni njegov veći dio, nego je ono dolazilo postupno. Znači, Izdvojeno zapovjedno mjesto 6. operativne zone Zadar postupno se formiralo dolaskom pojedinih struka i službi. Gotovo sam sada siguran da je general Ante Gotovina puno prije znao za ono što slijedi, a to je provođenje operacije „Gusar“. Naime, kad to kažem onda se prisjećam nekih njegovih aktivnosti koje je on provodio. Često je obilazio postrojbe na bojišnici do 24
Zadra. Svaki dan, do Zadra, Šibenika i Sinja. Tada sam ga čekao svaku večer u zgradi Zapovjedništva kad će se vratiti, on bi obično dolazio kasno, negdje oko 22-23 sata, možda i pola noći. I on je jednom prigodom rekao: „Mi ovako više ne možemo, ja ovako ne mogu funkcionirati zato što sam udaljen od postrojbi.“ Ja sam odgovorio: „Pa da, ne možete tako izdržati svaki dan, svaki dan u điru.“ A on nije bio čovjek, zapovjednik koji je mogao sjediti u svom uredu u Splitu, ugodno pijuckati kavu ili tako nešto, a da nema uvida u stanje na bojišnici i da nije sa svojim braniteljima s kojima inače mora biti. Dakle, on je bio čovjek od terena i od akcije. Druga stvar koja me navodi na takav zaključak je to što je odjednom odlučio u Zadru ustrojiti Zapovjedništvo operativne grupe, kao neko zapovjedno jezgro, jer se ovdje u Zadru tada nalazilo više različitih manjih postrojbi iz sastava 6. operativne zone i teško je bilo uskladiti sve njihove aktivnosti, pa je bilo normalno da se ovdje ustroji Zapovjedništvo operativne grupe. On je radio nekoliko dana na tome poslu u Splitu, pozivao je neke ljude oko sebe, s njima razgovarao, nekima nije mogao dati to povjerenje zapovjednika. Tada je pozvao Darka Bijuklića i dao mu povjerenje, da bude na čelu tog novoustrojenog Zapovjedništva operativne grupe. I tako je počelo ustrojavanje Zapovjedništva operativne grupe između Božića ‘92. i Nove (‘93.) godine. I to je imalo ovako dosta pozitivnoga odjeka u Zadru, da grad dobiva svoje Zapovjedništvo koje će objediniti čitav taj prostor u smislu zapovijedanja. Ja sam znao da će se nešto dogoditi. Jednom prigodom na kraju ‘92. godine, pred Novu godinu, Božić, Gotovina mi je rekao: „Idemo se malo sad odmoriti“, kaže, „pa ćemo kad se vratimo s odmora poslije Nove godine na posao.“ A ja sam znao, upoznavši ga za to kratko vrijeme… ne misli on na bilo kakav posao, on misli na konkretan vojnički posao. I tako je, mislim da je to bilo 6. siječnja, pozvao mene i svog načelnika Stožera, brigadira Džanka. Gotovina je onda bio brigadir, ja sam bio pukovnik, pozvao nas je da nas tri idemo u Zadar da vidimo šta su oni uradili u smislu ustrojavanja Operativne grupe Zadar, Zapovjedništva Operativne grupe Zadar. I na tom sastanku s njima da dođemo do zaključka što oni mogu. Stekao sam dojam da on nikako nije bio zadovoljan s onim što je čuo i rekao je nama: „Idemo se sad u Split odmoriti pa ćemo sutra popodne ponovo doći.“ I tako je bilo, otišli smo u Split, odmorimo se. Sutradan popodne ponovno ista ekipa, dolazimo ponovo kod njih, ponovno razgovaramo, ponovno želimo doći do nekih saznanja. I onda je Gotovina rekao: „Dobro, dobro. Pukovnik Rakić, vi ćete ostati ovdje i počet ćete planirati operaciju za oslobađanje“, nije on rekao tajni naziv ni ništa, „za oslobađanje, gore Novskog ždrila, oko Novigradskog mora i tako dalje, ispod Velebita.“ 25
On nikad nije, takav je imao običaj, on nikad nije govorio odmah sve. Nije bilo ni potrebno. I naravno, ja sam odmah te večeri ostao ovdje u Zadru, to je bilo u zgradi bivšeg Doma JNA, odnosno sadašnja zgrada Županije. I počeo sam raditi na zemljovidima, u smislu njihove pripreme. Nije bilo pripremljeno ništa. I kad sam to sve slijepio, zamolio sam ga da mi ovako malo na zemljovidu da upute, što, gdje, kako i tako dalje. On je prešao rukom preko mape, obuhvatio šire zadarsko zaleđe: „Uglavnom će taj dio biti predmet naše velike pozornosti, a onda ćemo kasnije vidjeti.“ Inače, u vojnom planiranju ne mora se odmah sve znati da bi se planiralo, nego se može planirati korak po korak, postupno, što je general Gotovina i primijenio. Ja sam napravio prvu tu skicu, to je bio prvi nacrt koji je podložan promjenama, nije bio konačan. Ali, imao je smisla, logike. Rekao sam: „Ono što ste rekli sad kad se stavi na zemljovid, to vam tako izgleda.“ Kaže: „Dobro, ali vidit ćemo šta možemo tu još popraviti.“ To „popraviti“ značilo je da će se trebati uzeti novi zemljovid, dopuniti skice. I tako nekoliko puta se to popravljalo, uzimali su se novi zemljovidi, skiciralo se. Naravno, vrlo važno, da bi se uopće mogla početi planirati operacija, potrebno je jako dobro znati snage s kojima se raspolaže. Ne može se planirati velika akcija ako ne znate koliko imate brigada, koliko pukovnija, kakvo je stanje na crti bojišnice. Stjecajem okolnosti, ja sam bio ovdje u Zadru prije toga i sve, kompletna crta bojišnice je meni bila apsolutno poznata. Meni nije trebao vodič za pokazati gdje je šta i kako. Ja sam znao gdje su zapovjedna mjesta, znao sam tko je na kojem dijelu crte bojišta. Naše snage sam poznavao sasvim solidno i dobro, a protivničke snage također je nužno poznavati da biste mogli planirati. Protivničke snage poznajete toliko koliko imate obavještajnih podataka i kako vam pristižu. Dakle, ti obavještajni podaci, oni se uvijek uzimaju s nekom vrstom rezerve, koliko su vjerodostojni, kako su došli, jesu li podmetnuti, jesu li to stvarne mogućnosti protivničke snage ili nisu. Ne mogu se pohvaliti da sam tih prvih dana baš imao pregled stvarnog stanja na drugoj strani protivničkoj, ali sam imao dovoljno da mogu raditi svoj posao. Tako da će se to stanje, što se tiče obavještajnih podataka, kasnije popravljati i ono će biti sve kvalitetnije. U svakom slučaju, iako smo dotada bili u obrambenoj situaciji, svakodnevno, iz dana u dan, iz sata u sat prosuđivala se situacija i donosile su se razne odluke i poduzimale razne mjere, važne za buduću napadajnu operaciju. Znači, nisu se pripreme počele od početka, odnosno iz ničega, nego se započelo od onoga što postoji i što se može iskoristiti za prelazak hrvatskih snaga iz obrane u napad. Počeli smo raditi planove i njihove priloge, odnosno razrađivali smo planove uporabe postrojbi i zamisli njihovih djelovanja u tekstualnom i grafičkom obliku, na zemljovidu. Početni plan bio je podložan brojnim nadopunama i promjenama, sukladno povećanju broja postrojbi koje su dolazile i primale zadaću za napad. 26
Zapovjednik Zbornog područja Split, Ante Gotovina, u planiranju i pripremama za operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“, susretao se i s drugim velikim problemima. Osnovni problem bila je nedovoljna popunjenost i izmorenost pripadnika 4. GBR koji su, uz to, kao brigada netom prošli preustroj. Ipak, od zamisli za pokretanjem napadajne operacije nije se odustajalo, a naknadno je, zbog nesretnog slučaja i pogibije važnih pripadnika 3. bojne 4. GBR, ipak donesena odluka i general Janko Bobetko dopustio je da se s Južnog bojišta izmjeste dodatne snage 4. GBR. Tih problema prisjeća se Luka Džanko: Treba napomenuti da su pripadnici domobranskih postrojbi bili nespremni za napadajno djelovanje jer do tada su korišteni kao vodiči. Nositelj akcije, 4. gardijska brigada bila je iscrpljena kroz prethodne borbe. Također, bila je razvučena cijelom bojišnicom ZP-a Split i nije bila dovoljno popunjena. Nažalost, nije bilo autoriteta da se načelniku Glavnog stožera, generalu Janku Bobetku, podastru argumenti o nespremnosti 4. gardijske brigade. Zapovjednik Zbornog područja, brigadir Ante Gotovina tek je primio dužnost. Zapovjednik 4. brigade, general Ivo Jelić bio je zamijenjen, a novi zapovjednik, brigadir Mirko Šundov pokušao je, ali bezuspješno. Ja nisam ni pokušavao jer sam iz iskustva znao da general Bobetko teško mijenja odluku. Te argumente general Janko Bobetko prihvatio je tek kasnije, kada su tijekom izviđanja poginuli pripadnici 4. brigade Ivan Šabić i Mate Patrlj. Upravo zbog te tragedije načelnik GSHV-a Janko Bobetko na teren je poslao generala Franju Feldija sa zadaćom da ustvrdi kakvo je točno stanje u postrojbama. No Feldi se osim tog događaja prisjeća i drugih problema koji su bili očiti, baš kao i odlučnosti načelnika Glavnog stožera da odustajanje od provođenja oslobodilačke operacije nije moguće: Zanimljivo, 5. siječnja general Ante Roso na sastanku kod generala Bobetka referira da specijalne postrojbe Glavnog stožera imaju manjak ljudi, da se 80% ljudi skinulo iz specijalnih postrojbi. Time je zapravo rekao da se za izvođenje operacije „Maslenica“ moglo računati na vrlo mali broj pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Potom, 6. siječnja, u 12 sati, general Bobetko svejedno zapovijeda da se intenziviraju pripreme za Operativnu zonu Split. Dolje je poslao brigadira Željka Gašparića i pukovnika Milana Mihića, načelnika topništva, uz zadaću da do 10. siječnja sve bude spremno za izdavanje zapovijedi Glavnog stožera o angažiranju snaga za napadajnu operaciju. Eto, to su bile neposredne pripreme za operaciju „Maslenica“. Već 7. siječnja general Bobetko je zapovjedio da se u Šepurine dovede Markačev zamjenik, jer je on planirao da bude tamo i da provjeri stanje i uspostavi liniju zapovijedanja za operaciju. Zapovjedio je potom 9. siječnja da se za 4. GBR hitno prebace dvije haubice od 122 mm, i da se dalje intenziviraju pripreme za napad. 27
Dogodio se u međuvremenu neželjeni slučaj, pogibija pripadnika 4. brigade. Operativni tim mi je 14. siječnja referirao da su dan ranije pripadnici 3. bojne 4. brigade kod Islama Grčkog naišli na minsku zasjedu i da imaju velike gubitke. General Bobetko zapovjedio je da odmah odem u Zadar provjeriti situaciju. Dolje odlazim 16. siječnja i nalazim da su tamo već počele pripreme za ustrojavanje Isturenog zapovjednog mjesta za generala Gotovinu u Zadru. Ja sam otišao na teren sa zapovjednicima iz 4. brigade da vidimo kakva je situacija, dokle smo došli s pripremama. Tamo sam sreo brigadira Šundova, tada zapovjednika 4. brigade, koji je rekao da se vraća s ispraćaja poginulih boraca iz Imotskog. Rekao je da brigada nije spremna za izvođenje operacije jer se ovim pogibijama znatno narušio moral u 3. bojni, uz sve ostale nedostatke u ljudstvu koje su tada imali. Te pogibije bile su veliki gubitak u neposrednoj pripremi za operaciju. Razgovarao sam s brigadirom Šundovom što napraviti, kako pripremiti brigadu jer se od operacije nije moglo odustati. Dogovorili smo da bi lošu situaciju moglo popraviti uključivanje jedne pješačke bojne iz Dubrovnika, uključivanjem topništva, inženjerijske postrojbe, angažiranjem dijela mornarice, pješačko-desantnih snaga. Također, da se IZM 4. GBR popuni s časnicima s Južnog bojišta. Odmah nakon povratka u Glavni stožer, istu večer sam upoznao generala Bobetka sa situacijom i predložio zapovijedi za rješavanje nastale situacije. Teško se general Bobetko odlučio za prebacivanje snaga s Južnog bojišta, ali je ipak potpisao zapovijedi. Također je tamo bio i general Ivan Čermak koji me podržao. Na kraju se to i realiziralo. Dio postrojbe 116. brigade smijenio je postrojbe 4. brigade na Južnom bojištu. Organizirano je prebacivanje dijela snaga i dva topa 130 iz Štikovice, inženjerijske postrojbe s kompletnom tehnikom, prebacivanje 6 Land rovera. Također je regulirano da se tenkovske posade iz 105. brigade hitno prebace na područje Zadra. I iz Južnog sektora da se prebaci 25 raketa ‘Milan’. Odobrenje načelnika GSHV-a, odnosno uvođenje dijelova 4. GBR na zadarsku bojišnicu bio je možda i ključan potez koji je omogućio uspješnost provođenja napada. Situacija u neposrednom zaleđu linije razdvajanja do samog početka napada nije bila blistava, unatoč tome što su se uključivali dijelovi postrojbi HV-a, a na Velebitu su pripadnici specijalnih postrojbi provodili svoje pripreme. General Rakić prisjeća se: Kasnije, kada sam pitao generala Gotovinu s kakvim snagama raspolažemo da bi mogli uopće planirati, on je rekao: „S onim šta imamo. Mi za sada nemamo nikakvih naznaka da ćemo imati nešto više, a vjerojatno hoćemo. Ali ti sada planiraj s onim što imamo!“ I doista, ja sam tako i planirao. Znao sam da na prvoj crti imamo Domobransku bojnu. Znao sam da ovdje u Zadru imamo 112. brigadu koja je u pričuvi, da imamo jednu pješačku bojnu 4. gardijske brigade. Da imamo Zrakoplovnu bazu Zadar 28
koja je nosila tada ime Zadar, jer aerodrom Zemunik nije još bio oslobođen. Da imamo 307. logističku bazu također ovdje u Zadru. Da imamo specijalnu postrojbu „Kralj Tomislav“, da imamo jednu satniju 72. bojne Vojne policije i da imamo osnovno zborno mjesto Zadar, dakle jedan čitav, čitav niz lokalnih postrojbi. Da imamo dalje jednu oklopnu bojnu u vojarni Šepurine kod Zadra, jednu oklopnu bojnu 4. gardijske brigade i u toj istoj vojarni imamo remontnu bojnu koja se bavi remontom teške tehnike. Dakle, i tenkova, haubica, topova i tako dalje. Ja sam generalu Gotovini rekao, 8. siječanj mislim da je bio, da je red da pošaljemo pripremnu zapovijed našim postrojbama koje imamo, da slijedi izvršavanje zadaće napadajnog karaktera i da se od njih očekuju određene mjere podizanja borbene spremnosti, naoružavanja, opremanja, pripreme u stvari, što smo mi naravno i učinili. Te pripremne zapovijedi bile su početak stvaranja one hrvatske sile koja će kasnije ići u napad. Znači da su prvo te zapovijedi dobile postrojbe koje sam prije nabrojao, ovdje na zadarskom području, a onda će sve postrojbe koje budu dolazile, dobivati također svoje zadaće. Među prvima koja je došla bila je 113. borbena grupa iz sastava 113. brigade, dakle sastav ročnih vojnika, pješaka, časnika i jedan sastav, jednu svoju malu potporu koju su oni imali topničku, minobacačku. Oni su negdje već oko 10. siječnja stigli ovdje i smjestili se u vojarnu i pripremali su se svakodnevno. Kasnije će doći mnoge druge postrojbe. Prije svega specijalne postrojbe Glavnog stožera koje je doveo pukovnik Miljenko Filipović. Dakle, to su bile te pripremne radnje. Sve druge postrojbe su bile odavde, domicilne, uključujući i Mješoviti odred mornaričkog pješaštva Ugljan - Dugi otok koji je bio dolje u Lukoranu. Ali su one bile tu i svi su bili na neki način već angažirani i u pripremama. U tome svemu bilo je vrlo bitno da imamo uključeno i Zapovjedništvo operativne grupe Zadar koje je bilo u formiranju, koje je tek stjecalo određena iskustva u zapovjednom smislu. Postupno su postrojbe dolazile i odmah su se uključivale na bojišnicu, odnosno primale konkretne zadaće za napadajna djelovanja. Mi u onim ratnim uvjetima nismo imali vremena smišljati razne taktike, razne strategije, doktrine i tako dalje. Nismo imali vremena. Mi smo u ono vrijeme imali određeno vojno znanje, to znanje nam je bilo korisno za planiranje i za provođenje borbenih djelovanja. A vojne taktike, doktrine, strategije, one se pišu i pripremaju dugo. One se dugo proučavaju i dugo pripremaju. Hrvatska vojska nije imala toliko vremena, o tome razmišljati, a da istovremeno ne razmišlja što je čeka danas popodne ili sutra prijepodne. To je bio prioritet, prioritet svega onoga što treba. U svakom slučaju, ono što je smišljeno i provedeno, bilo je dovoljno za pobjedu u operaciji „Maslenica“. Bile su to dobre, opravdane i pametne odluke, te veoma odgovorne. Uostalom, hrvatske snage bile su spremne nositi se s dobivenim zadaćama u napadu i u obrani, a uskoro su to i pokazale. 29
General Franjo Feldi dočarao je na koji način je izvršena konačna priprema i kako je načelnik GSHV-a postupao u zadnjim trenucima, neposredno prije pokretanja operacije: Nadređeni časnik iz Glavnog stožera 19. siječnja 1993. hitno je upućen u Zadar radi uspostave sustava protuzračne obrane. Naime, bili smo sigurni da će neprijatelj angažirati zrakoplove i da će njima djelovati po našim snagama. Iz Glavnog stožera 20. siječnja upućen je pukovnik Darko Rukavina koji će kasnije postati i načelnik PZO-a i zapovjednik zrakoplovstva. General Bobetko se 20. na 21. siječnja uputio u Zadar. O tome znam ja i nitko drugi iz Glavnog stožera. Odlazi na IZM Zapovjedništva OZ Split koje je uspostavio brigadir Gotovina, a ja sam s njim imao izravnu vezu s tzv. „crnim telefonom“. To je onaj šifrirani telefon gdje smo nas dva mogli komunicirati, preko kojega sam mu referirao situaciju i stanje na ostalom dijelu ratišta, odnosno primao zadaće ukoliko je Bobetko imao kakvu zapovijed. Dolaskom generala Bobetka u Zadar to je postao ujedno i IZM Glavnog stožera odakle je on zapovijedao svim snagama Hrvatske vojske! Uz njega je tada bio Željko Tomljenović, zamjenik ministra unutarnjih poslova, odgovoran za suradnju i koordinaciju sa svim snagama MUP-a. Znači, Tomljenović nije zapovijedao snagama Specijalne policije, jer je tamo bio zapovjednik Mladen Markač, nego je on koordinirao rad između svih raspoloživih policijskih snaga na tom području. Također, u Zadru je bio i general Ivan Čermak, kao pomoćnik ministra obrane za gospodarstvo, nadležan za potporu i snabdijevanje, dostavu opreme i streljiva. Operacija je pokrenuta, ali njezin tijek ja ne bih komentirao. Dosta toga o njoj je rečeno i napisano. Napad je otpočeo u ranim jutarnjim satima 22. siječnja 1993. godine. Rajko Rakić prisjetio se samog početka napada te na zanimljiv način pojasnio zašto su dotadašnje pripreme bile provođene u hodu i sklone promjenama: Sjećam se da je napad bio 21. siječnja predviđen i da su se dogovorili da to ne bude 21., nego 22. siječnja. Vjerojatno su se čekala neka druga odobrenja, zeleno svjetlo. Naravno, ja ne mogu znati što se sve u našem Glavnom stožeru odvijalo. Uglavnom, Gotovina je to malo sa zadrškom odobrio, ali je odobrio. Počelo se ujutro 22., oko 6-7 sati. Pješaštvo, topništvo, oklopništvo i tako dalje i tako dalje, i počela je ta velika i po mnogočemu jako specifična vojna operacija. Zašto specifična? Specifična po tome što prvi put u Hrvatskoj vojsci jedna operacija obuhvaća snage Kopnene vojske i Specijalne policije, snage Specijalnih postrojbi Glavnog stožera, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koje je imalo Zrakoplovnu bazu Lukovo Šugarje i Hrvatske ratne mornarice s bazom u Ražancu. Dakle, nikad prije toga takve snage nisu bile skupljene na jedno mjesto i nikad prije toga ni jedna operacija nije bila tako različita po mnogim, mnogim detaljima. Navest ću samo jedan detalj, a to je da su to bile 30
postrojbe prilično umanjenog brojnog stanja, da su bile različito opremljene, da su bile različitog naoružanja. Da su bile s različitim borbenim iskustvom u prethodnim borbenim djelovanjima. Da su neke bile prilično iscrpljene na Južnom bojištu, da su neke prekasno mobilizirane, i tako dalje. Ali mi kad govorimo o operaciji „Maslenica“, mi sve to podrazumijevamo kao normalno jer da se nije išlo u takve rizike nikad ništa ne bi uradili. Kaže se da ništa nisu uradili samo oni koji nisu ništa ni poduzimali. I konačno, iako će o razvoju borbi na samom terenu biti detaljno pisano u drugim poglavljima ove knjige, zanimljivo je znati na koji način su načelnik GSHV-a Janko Bobetko i predsjednik Republike Franjo Tuđman reagirali tijekom borbe te u kakvim okolnostima je napadajna operacija obustavljena i prešlo se u fazu obrane dosegnutih ciljeva: Tijek operacije pratio sam iz Glavnog stožera. Čuo sam se dnevno s generalom Bobetkom. No 24. na 25. siječnja, kasno u noć mene je predsjednik Tuđman pozvao da žurno dođem gore kod njega na Pantovčak. Javio sam mu se, imao pripremljen zemljovid sa situacijom. Zanimljivo, prvo što me pitao: „Jesmo li u Škabrnji?“ Rekao sam mu: „Gospodine Predsjedniče, jesmo!“ Mi smo tada bili ušli u Škabrnju, ali nažalost smo morali napustiti jedan njen dio jer nije bilo pričuvnih snaga da zaposjednemo i očuvamo sve potrebne položaje za držanje Škabrnje. Također, pitao me gdje se nalazi general Bobetko, na što sam mu rekao da je on u Zadru i da smo stalno u vezi s „crnim telefonom“. Predsjednik je otišao u svoju prostoriju i obavio s njim razgovor. Što su njih dva razgovarali ja ne znam, ali je sutradan već general Bobetko bio u Glavnom stožeru. Znači, bilo je zapovjeđeno da se operacija obustavi. U tom trenutku za nas je to bio određeni hendikep jer mi nismo postigli ciljeve koje smo planirali. Oslobođeno je uistinu veliko područje, međutim ono što smo planirali da ćemo presjeći cijelu komunikaciju prema Benkovcu, nije bilo realizirano. Mi smo od obavještajaca dobili doduše informaciju da je na području Benkovca nastala velika pomutnja, da ljudi bježe, da napuštaju područje, da idu prema Kninu. Istodobno, imali smo informaciju da je Obrovac kompletno evakuiran i naše snage mogle su to zauzeti, no zapovijed je bila da se napad obustavi. Istovremeno, iz Beograda je kretala kompletna jedna postrojba, preko 200 oficira JNA ne bi li pomogli pobunjenicima iz Knina. Očekivani su stoga napadi neprijatelja. General Bobetko se vratio u Zagreb, a zapovijedanje preuzima brigadir Gotovina. Dva dana poslije on traži da mu se žurno pošalje pomoć 3. gardijske brigade. General Janko Bobetko, kao načelnik GSHV-a i zapovjednik operacije „Maslenica“, bio je u poznim godinama (netom je bio navršio 74 godine), a Ante Gotovina bio je relativno mlad zapovjednik, posebno ako se uzme u obzir ukazano povjerenje 31
i dužnost zapovjednika Zbornog područja koju je tada obnašao. Njihov vojni put u potpunosti se razlikovao; Bobetko je bio istaknuti oficir, general pukovnik JNA i do okončanja vojne karijere, koja je prekinuta zbog potpore pristalicama Hrvatskog proljeća, obnašao je dužnost zapovjednika 5. vojne oblasti JNA. S druge strane, Ante Gotovina kao mladić napustio je Jugoslaviju, uskoro pristupio francuskoj Legiji stranaca, te postao pripadnikom najelitnije padobranske postrojbe, ne samo Legije, nego i francuske vojske. Njegovu karijeru okončale su ozljeda i ranjavanje. Ipak, unatoč svim razlikama, ova dva časnika Hrvatske vojske imali su nekoliko identičnih karakteristika. Obojica su bili aktivni, energični časnici i obojica su, u granicama svojih mogućnosti, pokušali što više biti na samoj bojišnici ili što bliže bojišnici. Zanimljiva su stoga sjećanja njihovih najbližih suradnika. Luka Džanko bio je pomoćnik Janku Bobetku tijekom oslobađanja hrvatskog juga, a potom je bio pomoćnik Ante Gotovine upravo u razdoblju bitke za zadarsko zaleđe. Janka Bobetka poznajem od njegovog dolaska u Hrvatsku vojsku. Upravo on je 14. travnja 1992. godine od mene preuzeo zapovijedanje Južnim bojištem. Obrana Južnog bojišta je do tada, prema njegovom mišljenju, bila loša. Dobro je samo od onda od kada je on zapovjednik. Svejedno, od tada pa do kraja njegovog ratnog puta bio sam jedan od njegovih pomoćnika; gdje bi on išao poveo bi mene. Gotovinu upoznajem nakon dolaska na novu dužnost kao zapovjednika Operativne zone Split koja prelazi u Zborno područje Split. Za mene su, ne samo po funkciji nego i po ponašanju, oni ključni ljudi za pripremu i izvođenje operacije „Maslenica“. Bobetko je u to vrijeme bio najpopularniji čovjek u državi. Nakon uspjeha na Južnom bojištu postao je načelnikom Glavnog stožera i to je umnogome pomoglo daljnjem razvoju planiranja buduće vojne operacije. Naime, dobio je veće ovlasti, stekao je neprocjenjivo iskustvo na Južnom bojištu, a uz veliku popularnost, sada je imao i direktnu vezu s vrhovnim zapovjednikom, predsjednikom Tuđmanom. Njih dvojicu teško je uspoređivati. Gotovina je kao mlađi učio u hodu, puno je toga usvojio od Bobetka. A Bobetko je bio pun iskustva, iznenađujuće jakog radnog elana, izuzetno dobro predviđa, osigurava postrojbe. Čovjek u visokim godinama, a na nekim zadaćama ga možete usporediti s čovjekom od 30 godina. Dakle, Bobetko je također bio čovjek terena, izlazio je na teren da bi stekao uvid u točnost referiranja. Eventualne vinovnike problema bi bez zadrške uklonio, a radni dan mu je trajao od 8 do 22 sata u noći. Ukratko: znalački je planirao. Na terenu je sve provjeravao. Ništa nije prepuštao slučaju. Neuspjeh postrojbe svejedno kakve razine: nepotrebne žrtve, gubljenje položaja, značilo bi da slijedi smjena odgovornog zapovjednika. Gotovina nikako nije bio tip 32
za kancelariju. Bio je isključivo terenac i praktičar. Planiranje „Maslenice“ prepustio je Stožeru na čijem čelu sam bio ja kao njegov zamjenik. Bobetko i Gotovina su odigrali ključnu ulogu u izvođenju „Maslenice“ kroz napadajni dio, a posebno u njenoj dugotrajnoj obrani. Naime, teško je bilo držati crtu obrane, posebno kad su stigle Arkanove snage. Ipak, brifinzi koji su prolazili kroz legionarski dril kakvoga je nametnuo Gotovina davali su rezultate. Dalmatinskog čovjeka ne motivirati, nego prinuditi na rezultate kroz takav dril, smatrao sam do tada nemogućim, neizvedivim. Upravo zato je Gotovina ključna osoba u obrambenom dijelu „Maslenice“. Navest ću dva primjera koji dovoljno govore o njegovom karakteru. Tijekom borbi pristigla je vijest o ranjavanju brata njegovog, koju je u Stožer donio visoki časnik Hrvatske vojske, brigadir čija je supruga ljekar u Zadru. Brigadir mu je rekao: „Gospodine zapovjedniče, vaš brat je ranjen! Moja supruga kao liječnik je poduzela sve potrebne mjere.“ Gotovina ga je sočno opsovao i rekao: „On je kao i svaki drugi hrvatski vojnik. To što mi je brat, to ništa ne znači. Možeš ići.“ Jednom drugom prilikom Ante Gotovina držao je sastanak s trojicom meni nepoznatih gardista. Ja prisustvujem kao zamjenik i pišem što se treba odraditi. Jedan od te trojice, koji je sjedio u sredini, bio je zapovjednik Specijalne postrojbe. Gotovina je bio ljut zbog pogibija u Škabrnji. Rekao mu je: „Ti si odgovoran za ovo što se desilo!“ Zapovjednik postrojbe: „Dozvolite da vam objasnim…“ Gotovina: „Nemaš ti meni što objašnjavati! Ako te zgrabim letit ćeš kroz ovaj zid! Izlazi napolje i to žurno da te više ne gledam! Još stojiš? Rekao sam ti da izlaziš. Kreći i sredi stanje u postrojbi!“ Druga dvojica ga hvataju za ruke i držeći ga preko vrata iznose van. Gledam, njemu su noge oduzete, to je bio stopostotni invalid. Kad su izašli pitao sam Gotovinu zašto tako postupa prema mladiću, invalidu bez nogu. Rekao mi je: „On je odličan zapovjednik. Nastradao je, ostao je zapovjednikom, ali bez nogu. Ja želim da ostane cijeli. Time ga jačam da ostane ono što je bio. Htio sam da ga napravim punim čovjekom, jer on to je. On nema noge, ali on to je. Ja s njim razgovaram kao s čovjekom koji može da trči, koji može da odlučuje, jer on je takav bio, ja mu vraćam samopouzdanje.“ I poslije ne znam koliko vremena, kad sam ga pitao za tog zapovjednika, rekao mi je: „Stari moj, znaš kako je uspješno poslije one zadaće izvršio!“ U svakom slučaju, upravo je imenovanje Ante Gotovine donijelo brojne pozitivne okolnosti za uspjeh operacije, posebno u kasnijem, obrambenom dijelu. Imao je iskustvo prekaljenog legionara, razumio je, dakle, probleme na terenu. Imao je dosta iskustva s bojišta u Slavoniji, a samim time poznavao je dobro i zapovjednike gardijskih postrojbi. Imao je vrlo izraženu sposobnost zapovijedanja i nadasve je brzo donosio odluke. Na koncu, rodom je bio sa šireg zadarskog područja, što je također bilo važno. 33
General Rajko Rakić bio je osoba od povjerenja Ante Gotovine. Kao glavni operativac u Stožeru je provodio cijele dane, stoga o karakteru i navikama Janka Bobetka ne može toliko svjedočiti kao o osobinama Ante Gotovine, koje je upoznao upravo tijekom operacije „Maslenica“: General Gotovina je zapovjednik koji je imao niz pozitivnih navika kojih se on nikako nije želio odreći. Jedna od tih njegovih navika je da bude stalno u vezi sa svojim zapovjedništvom. Primjerice, kad bi išao u Zagreb, na sastanak ili bilo gdje, on je uvijek rekao: „Ja sad idem gore, a ovdje će me zastupati ta i ta osoba.“ Dakle, on je uvijek ostavljao onoga tko je ovlašten da u ime njegovo, jer to je jedan rat, da može izdavati određene zapovijedi. Koristio se i jednim „trikom“. Svoje službeno vozilo ostavio bi ispred zgrade Zapovjedništva na trotoaru, a on bi otišao ili drugim vozilom ili avionom iz Splita prema Zagrebu. Pa smo ga pitali: „Zašto?“ - „Pa da oni koji nas promatraju misle da sam ja tu, u zgradi.“ Tako da je to nama bilo vrlo interesantno. To, naravna stvar, nije svaki put radio, ali je jedan od načina kako je on tada radio. Drugi primjer isto puno govori. Protivnička strana je često djelovala po gradu, obično je to radila ujutro. Ujutro, oko 6 - 7 sati, 8 sati, po Zadru prve granate padaju, i to vrlo često. Ljudima koji nisu bili tu ili koji nisu živjeli u takvim uvjetima to je nezamislivo, ali eto, tako je bilo. Oni ispale dvije-tri granate, više ne znate kad će stati ili kad će nastaviti. Moglo se dogoditi da general Gotovina na šanku hotela u kojem je živio tog momenta pije čaj ili kavu, prije kavu nego čaj, i da ispuši prvu cigaretu. On nikad nije želio odmah napustiti to svoje mjesto i reći: „Ja moram žurno u Zapovjedništvo.“ Ne, on je nastavio piti svoju kavu, popušiti cigaretu i, naravno, usput je listao novine da vidi što se događa. I na taj način davao je do znanja svim zaposlenicima hotela, svim onima koji ga eventualno sa strane promatraju, uključujući i UNPROFOR, da on ne paničari, da on nije zapovjednik koji će paničariti, i da on ovdje u svom Zapovjedništvu, u svom centru za operativno rukovođenje ima ljude na koje se može osloniti u svakom momentu, ljude koji znaju što rade. Za ulogu generala Gotovine dosta sam govorio i pisao, reći ću još jednom da je njegova uloga bila nezamjenjiva, njegovo ratno iskustvo, hrabrost. I on je vjerovao svojim podređenima, iako je stalno govorio: „Nemojte nikome apsolutno vjerovati!“ On je bio istovremeno čovjek koji je bio osjetljiv na mnoge stvari, ali je vjerovao, poticao je suradnike. I ono što je najvažnije, siguran sam, budući da sam bio uz njega, imao je razumijevanje za sve teškoće s kojima se podređeni zapovjednici suočavaju u svakodnevnom zapovijedanju s postrojbama i u svakodnevnom izvršavanju zadaća. Imao je razumijevanje, ali nikad nije dopustio da te poteškoće njega skrenu s osnovnog zadatka, osnovnog cilja. 34
U ovom slučaju, unatoč svim problemima s kojima smo se susretali, Ante Gotovina vidio je puni smisao poduzimanja VRO „Maslenica“ i predvidio je pobjede Hrvatske vojske. Operacija „Maslenica“ bila je sastavni dio njega kao čovjeka i zapovjednika. On se u toj operaciji prepoznavao kao vojnik i odgovorni zapovjednik koji u svemu ima punu inicijativu i kontrolu nad događajima. A upravo po tome se prepoznaju pravi i odlučni zapovjednici.
Načelnik GSHV-a, general Janko Bobetko, te generali Ivan Čermak i Mladen Markač u zapovjedništvu jedinica Specijalne policije nakon uspješno okončane operacije „Maslenica“.
Janko Bobetko i Ante Gotovina uoči otvaranja Zračne baze Zemunik i dolaska državnog vrha, 18. srpnja 1993. godine.(autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
35
Ustroj Specijalne policije u izvođenju napada tijekom operacije „Maslenica“.
Zemljovid Velebita i smjerovi napada združenih postrojbi Specijalne policije.
Smjena pripadnika Specijalne policije u vrlo teškim vremenskim uvjetima.
36
II. TIJEK OPERACIJE „MASLENICA“ TEŽIŠNI SMJEROVI NAPADA Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija SJP Tijekom druge polovice 1992. godine u akciji „Poskok 1“ Specijalne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova ovladale su prostorom Velebita koji nitko od zaraćenih strana nije kontrolirao. Vladimir Faber koji je u vrijeme operacije „Maslenica“ bio načelnik Stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, prisjeća se: Priprema za akciju „Maslenica“ počela je još u ljeto, dakle negdje u kolovozu 1992. godine. U operativnoj akciji „Poskok“ pripadnici zadarske jedinice, uz ispomoć nekih drugih jedinica, zaposjeli su nekoliko dominantnih pozicija na Velebitu i izvršili izviđanje kompletnog prostora, čime su stvorili prije svega logističke, ali i obavještajne pretpostavke za uspješno planiranje i provedbu akcije „Maslenica“. U akciji „Poskok 1“ sudjelovale su skupne snage Specijalne policije sastavljene od Specijalnih jedinica policije iz Zadra, Rijeke, Splita, Kutine i Zaboka. Značajnu pomoć u toj akciji, kao i kasnije, tijekom drugih akcija na Velebitu, pružili su im kolege iz Policijske postaje Lovinac - Sv. Rok. Zapovjednik Specijalne jedinice policije „Poskoci“ Zadar, Svemir Vrsaljko - Velečasni, bio je i zapovjednik skupnih snaga policije u akciji „Poskok“: Specijalna jedinica policije krajem osmog mjeseca 1992. godine, negdje 28. kolovoza izlazi na prostor Bucića i Kneževića, gdje zatiče jedan dio pripadnika Policijske ispostave Lovinac i tu uspostavljamo crtu koju smo držali do početka akcije „Maslenica“. Osobno sam dobio zapovijed od generala Markača da izađem na taj prostor Velebita. Prostor Velebita mi je i prije ovog izlaska naše postrojbe bio djelomično poznat. Imali smo određena izviđanja jer su prije neke druge postrojbe boravile u tom prostoru, pa su davale lažne informacije o boravku i utvrđenim položajima neprijatelja. A ne samo o tome, nego su davali lažna izvješća o nekim događanjima, o nekim akcijama koje su bile prije – da je netko uništio streljivo, zapalio nekakve objekte, konkretno mislim tu na Bukvu. I ni više ni manje, nego za to je bila optužena moja postrojba. Onda sam osobno sa skupinom ušao u taj prostor, fotografirali smo sve i pisano izvješće o tim događanjima postoji u sektoru Specijalne policije. U operaciji „Poskok“ mi smo, znači, izašli na prostor Kneževića, ovladali smo prostorom Maloga Libinja, došli smo do neke točke s koje smo mogli kontrolirati Sveto brdo. No, međutim, imali smo nekoliko tih naših točaka, punktova s kojima smo kon37
trolirali Veliko Libinje i cijeli ovaj dio, znači Jasenica, sve tamo do Obrovca, do Glinice (tvornice). Imali smo vizualni kontakt s tim cijelim prostorom. Mi smo ga nazvali Orlovo gnijezdo. Zaista, čovjek se osjeća i dominantno, u svakom slučaju bio je to jedan lijep osjećaj da imamo mogućnost, da imamo snage krenuti u nekakva ofenzivna djelovanja. Bili smo duboko uvjereni da to možemo napraviti, i to je ono što nas je držalo, samo smo čekali trenutak kad bi krenuli. Već u akciji „Poskok“ izlaskom na Velebit, ne samo moje postrojbe, nego i zaticanjem djelatnika PU Sveti Rok na prostoru oko Gospića, oko Visočice izlazi i Specijalna jedinica Rijeka, tu je i specijalna jedinica iz Zagreba i druge postrojbe. A također na ovaj prostor se priključuje još Specijalna jedinica Zabok. Znači, mi smo već uspostavili, nazovimo to, Združene snage Specijalne policije i prije same akcije „Maslenica“ u ovoj zoni, koju smo do tada kontrolirali. U akciji „Poskok 1“ sudjelovala je i SJP „Ajkule“ iz Rijeke, u kojoj je tada smrtno nastradao zapovjednik postrojbe. Ovog tragičnog događaja i sudjelovanja u akciji prisjetio se Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda: Naša postrojba sudjelovala je u akciji „Poskok“ potkraj kolovoza 1992. godine, a zadaća je bila zauzeti dio Velebita sa strane Gospića, od mjesta Rizvanuša do vrha Visočice, što je i učinjeno. Kolege iz SJP Zadar bili su pak raspoređeni da zauzmu najjužniji dio oko prijevoja Alana. Nama je tada poginuo zapovjednik postrojbe Marino Jakominić, ubijen je iz zasjede ispod vrha Visočice. Nas 30-ak kolega krenuli smo iz Rijeke prema Gospiću. Sutradan iz mjesta Rizvanuša šumskom cestom krećemo prema vrhu Visočica, put je inače dug oko 18 km. Kako je bilo na putu jako puno oborenih stabala kretali smo se dosta sporo, taj prvi dan smo prevalili negdje do polovice puta, tu je zapovjednik Jakominić odlučio ostaviti grupu od šest-sedam kolega da prenoće i čuvaju odstupnicu dok se ostatak vratio u Gospić. Sutradan je postrojba došla s bagerom i motornim pilama i počela raščišćavati cestu tako da se napredovalo puno brže, ali i opasnije jer smo vjerojatno bili uočeni iz podnožja gdje je neprijatelj imao svoja uporišta. Do krajnjeg odredišta, odnosno kraja šumske ceste došli smo tog dana predvečer vozilima i kamionom te iskrcali opremu. Potom smo to sve skupa: velike vojne šatore, streljivo, minobacače, protuoklopna sredstva, kuhinju, namirnice, dakle negdje oko dva puna kamiona opreme, prenesli planinarskom stazom do planinarskog doma na Visočici, koji je oko 1 sat hoda udaljen od mjesta gdje završava cesta. No ovo smo nosili cijelu noć. Kako se naša pozicija trenutno nalazila duboko iznad neprijateljskih linija, bilo je potrebno povremeno se spustiti na cestu, kontrolirati stanje, postaviti blokadne punktove zbog dopreme dodatne opreme i namirnica. Navečer bi išla narudžba, popis bi se uputio vezom u zapovjedništvo akcije i ujutro bi došla roba s vozilom ili manjim kamionom s djelatnicima SJP Gospić, ali ne prije nego što mi 38
osiguramo nesmetano kretanje cestom. Toga kobnog dana, 29. kolovoza 1992. godine, zapovjednik Marino je ušao u kamion, u tovarni prostor. Stajao je iznad vozačevog mjesta, oslonjen o stranicu kamiona i okrenut prema naprijed. Naime, nije bilo cerade pa su se kolege vozili odostraga osmatrajući usput okolicu. Ja sam taj dan, zajedno s još trojicom kolega, upućen da osiguramo i pregledamo dio ceste do negdje pola puta do Rizvanuše. Tu smo napravili punkt i javili zapovjedniku da je naš dio ceste osiguran. Nakon toga vozilo je moglo biti upućeno prema nama. Vrlo brzo nakon toga vozilo je prošlo cestom prema gore u podnožje vrha Visočice, predalo namirnice i uputilo se prema natrag. Dok se vozilo vraćalo mi smo izašli na cestu da se pokažemo, vidimo zapovjednika, pozdravio nas je. Odmah po prolasku, nakon možda par minuta odjeknuo je dugi rafal i čuli su se još pojedinačni pucnjevi i odjednom tišina. Preko sustava veze čujemo da se traži hitno pojačanje sa sanitetom i oklopom, jer da ima ranjenih. Malo iza toga s naše strane poziva se također preko veze zapovjednik, kodno ime bilo mu je „Čistač“. Dosta poziva bilo je upućeno, ali nije bilo nikakvog odziva. Shvatili smo da to ima veze s pucnjavom te se upućujemo niže prema mjestu događaja, nekih jedan do dva kilometra od naše pozicije, gdje zatičemo na cesti tri ili četiri kolege koji su bili u kamionu. Rekli su da su upravo na tom mjestu prošli zasjedu koja je pucala iz više strojnica po njima i da ima troje – četvero ranjenih, a da je naš zapovjednik pogođen u prsa i da je na mjestu poginuo. Ako se tako može reći, ispada da je sreća po ostale bila u tome što je vozač koji je bio propucan s više metaka nastavio vožnju bez zaustavljanja te tako spriječio još veću tragediju. Ubrzo nakon našeg susreta pregledali smo mjesto zasjede, bilo je udaljeno 30-ak metara od ceste, te pronašli čahure, zapakiranu municiju, neke okvire i veće količine krvi neprijateljskih vojnika. Krenuli smo za tragovima krvi, ali nismo ih sustigli. Na nas kao postrojbu taj je gubitak bio veliki šok, vrlo, vrlo teško je prihvaćen i sigurno je utjecao na određene probleme i zbunjenost koju smo imali u nadolazećim akcijama. Unatoč ovoj tragediji, pripadnici SJP Rijeka ostali su na Velebitu u bazi Visočica. U istoj bazi boravili su i pripadnici SJP „BATT“ iz Splita, čega se, kao i sudjelovanja u akciji „Poskok 1“ prisjetio Ivica Glavota: Specijalna jedinica policije „BATT“ Split prvo upoznavanje Velebita je doživjela u jesen 1992. godine na Visočici, tijekom izvođenja operacije „Poskok“. Zauzimanje dominantnih visova Velebita bio je jedan od zadataka radi ispunjavanja plana o ovladavanju pogodnim položajima za napadajne akcije koje su uslijedile od 1993. do 1995. godine. Od tog listopada pa sve do kolovoza 1995. godine, s kraćim prekidima, jedinica je stalno boravila na Velebitu. Upoznali smo, moglo bi se reći, skoro sve ćudi te ujed39
no zastrašujuće i zadivljujuće planine. Teško je i opisati raznolikosti reljefa, klime i vegetacije Velebita jer na istoj planini izmjenjuju se visoravni, pašnjaci, goleti, šume i kraški reljefi. U jednom se danu vremenske prilike znaju u tolikoj mjeri mijenjati, od sunčanog vremena do olujnog nevremena. Te tri godine ostavile su dubok trag u svima nama, do te mjere da više puta godišnje dolazimo na Velebit. Zauzimanje položaja na vrhovima Velebita pokazalo je puni smisao već u prvoj napadajnoj operaciji „Gusar“, poznatijoj pod imenom „Maslenica“. Naime, zauzeti položaji na Velebitu tijekom 1992. godine bili su polazište za napad Skupnim snagama Specijalne policije MUP-a. Osim na Visočici, kao mjeru zaštite od djelovanja neprijatelja i surovih uvjeta planine, pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a ustrojili su druge baze na Velebitu otkuda su polazili u borbene zadaće. Ustrojena je još baza Ponos gdje su se rasporedili pripadnici SJP Kutina, baza Ivine vodice gdje je bila SJP Zabok, baza Malo Libinje s pripadnicima SJP Zadar, dok su pripadnici Policijske postaje Lovinac - Sv. Rok boravili u Hrvatskom planinarskom domu i na prostoru Starigrada. Od tada na Velebitu u smjenama boravi oko 300 pripadnika Skupnih snaga Specijalnih jedinica policije. Svemir Vrsaljko - Velečasni prisjeća se aktivnosti specijalnih policajaca na Velebitu tijekom druge polovine 1992. godine: Od naše baze, koju smo uspostavili na Bucićima i Kneževićima, znači tamo kod Malog Libinja, sve dalje prema Tulovim gredama, prema Malom Alanu bila je, nazovimo to, ničija zemlja. Naša osnovna zadaća je bila onemogućiti upad terorističkih skupina u taj, nazovimo to, zrakoprazni prostor koji se u tom vremenu tu stvorio. Moramo znati da je tada vladalo neko primirje. Imali smo one UNPA zone. U prostor tih UNPA zona je spadao i taj dio Velebita. No zbog specifičnosti prostora uvijek je prijetila opasnost upada njihovih terorističkih skupina, a s druge strane znali smo da tko ovlada Velebitom, da taj zaista kontrolira ne samo Velebit, nego i zadarsku ploču. Oni su znali da ih mi izviđamo, znali su ne samo poradi toga što su nas uočavali ili znali da smo po nekim informacijama mi ušli u taj prostor, nego u to vrijeme, u toj UNPA zoni, u tom međuprostoru je patrolirala francuska postrojba UN-a koja je, po svim mojim spoznajama, tada bila više naklonjena njima nego nama. Od njih su dobivali informacije o našem rasporedu i nekim našim aktivnostima. Naravno, mi smo se potrudili da Francuzi ne znaju baš sve. S UNPROFOR-om, tim francuskim snagama, nismo bili u nekoj ljubavi. Da uistinu nisu gajili ljubav prema nama, svjedoči i negativna vibracija koja se mogla osjetiti u jednom njihovom dolasku kod mene u Zapovjedništvo, gore na Kneževićima. Kad su ugledali na rukavima naših momaka njemačke zastave, naime dobili smo iz donacije vojne opreme one džempere na kojima je bila njemačka zastava, vidjevši to, vidjevši naš stav i konkretno moj nastup, ta ljubav nije stvorena. Naprotiv, 40
bio je antagonizam, jer sam osobno već vidio u njihovom prvom nastupu da naginju, to jest da su im i njihove baze bliže pobunjenim Srbima, da imaju bolju komunikaciju s njima, odnosno da taj prostor ne doživljavaju kao hrvatski teritorij. Oni za mene nisu bili neutralni, nisu bili mirovne snage, nego snage koje su htjele sačuvati taj „status quo“. Zapravo sve njihove radnje upućivale su na to da ne simpatiziraju ni nas ni hrvatsku državu. Kao primjer mogu navesti slučaj kada je netko od naših pripadnika, mislim Svetoročani, postavili hrvatsku zastavu na Sveto brdo. U jednom trenutku smo vidjeli da netko oko zastave nešto radi i da je više nema. Onda smo zapucali malo po njima. Tad je, između ostalog, bilo nešto zapaljivog streljiva, pa se „zapalilo“ Sveto brdo. Tako da je Sveto brdo zaista izgledalo kao „Sveto brdo“. Nakon toga sam, jer smo imali dolje u Starigradu osobu za kontakt s UNPROFOR-om, dobio informaciju da smo pucali po njima. I kad sam saznao da su bili oni, onda sam zahtijevao da mi donesu tu hrvatsku zastavu. I nakon nekoliko dana, za zbilju, došla je ta francuska izvidnička ekipa i donijela mi hrvatsku zastavu. Oni su je stvarno skinuli, ali su je i donijeli. Zanimljiva je priča o hrvatskom stijegu koji se vijorio na uzvišenju Sveto brdo. Ipak, nisu ga postavili policajci iz Lovinca, već postrojba koja je također boravila tijekom 1991. i 1992. godine na Velebitu. Stijeg su postavili pripadnici Planinske satnije Velebit, a dozapovjednik postrojbe Dragutin Baruškin prisjeća se razloga i okolnosti: Mnogo je priča oko hrvatskog barjaka na Svetom brdu, koji se vidi na fotografijama raznih postrojbi. Tu zastavu postavili su naši dečki, na Jurjevo, 23. travnja 1992. godine. Sveto brdo je na Velebitu „drugo“ po visini, ono je 5 metara niže od Vaganskog vrha, 1757 metara. I onda smo mi napravili jarbol od 6 metara i nataknuli zastavu promjera 1 puta 2 metra i dignuli gore pa da to bude najviši vrh, najviša točka Velebita. Jer taj Vaganski vrh je masiv koji nema izraženost da je to vrh. A Sveto brdo baš je onako, markantno izraženo kao vrh. Početkom kolovoza Planinska satnija Velebit je, prema zapovijedi, započela s procesom demobilizacije, a do 21. kolovoza cijela postrojba poslana je u pričuvu. Položaje na planini držali su pripadnici policijskih snaga iz Lovinca i Svetog Roka, a položaje Planinske satnije Velebit preuzeli su pripadnici domaće postrojbe iz Starigrada. Uskoro je na najvišoj razini bilo organizirano zapovjedno izviđanje Velebita, te su zapovjednik Specijalnih jedinica MUP-a Mladen Markač i načelnik GSHV-a general Janko Bobetko na samoj planini donijeli odluku da pripadnici Specijalnih jedinica policije preuzmu položaje na Velebitu i vrše zadaće kao pripremu za nadolazeću operaciju. Iako je postrojba Planinske satnije Velebit stavljena u pričuvu, najiskusniji alpinisti, predvođeni Jerkom Kiriginom, angažirani su da održavaju tečajeve alpinizma i orijentacije. Ta poduka pokazala se vrlo važnom u djelovanju pripadnika 41
specijalnih postrojbi u nadolazećim oslobodilačkim operacijama. Kako bilo, od kolovoza 1992. godine pa sljedeće tri godine Velebit postaje drugi dom pripadnicima Specijalnih jedinica MUP-a. Otpočele su pripreme za operaciju „Poskok 1“, odnosno vojno-redarstvenu operaciju „Maslenicu“. Zapovjednik Specijalne jedinice policije iz Zadra, Svemir Vrsaljko – Velečasni, prisjeća se razdoblja primirja i iščekivanja za pokretanjem borbene akcije: Mislim da je dečkima, a i meni samome, u tom vremenu najteže padalo to neko primirje u kojem se ništa nije događalo. Željeli smo da se nešto dogodi, a samim dolaskom na Velebit znali smo da se stvara ne samo vizualni kontakt s jednim širim područjem, nego da nas sigurno čeka jedna zadaća. Na osnovu našeg boravka na Velebitu i naših spoznaja u tim izviđačkim i osmatračkim djelovanjima, ja sam i prije akcije „Maslenica“ tražio od sektora Specijalne policije, znači od generala Markača, da dozvoli izvršavanje jedne borbene zadaće. Naime, držao sam da mi, to jest moja postrojba i ovi momci koji su bili nama tu pridruženi iz Svetoga Roka i Lovinca – da možemo ovladati, to jest da možemo osvojiti prostor Rovanjske, Maslenice, Jasenica i tako dalje. Taj prostor smo svakodnevno motrili, izviđali. Imali smo i dubinska izviđanja. Moja prosudba je bila da smo mi to mogli odraditi, i u jednoj zajedničkoj raščlambi mi je dana naznaka da se uskoro sprema jedna malo šira operacija. Poslije sam shvatio da je to upravo operacija „Maslenica“. U tom vremenu, konkretno 16. prosinca 1992. godine, u jednom od tih izviđanja pogiba i moj zamjenik Dragan Žunić. Nakon njegove pogibije mi se vraćamo u Zadar, a mijenja nas Specijalna jedinica splitsko-dalmatinska, BATT. Mi se potom opet vraćamo na prostor Velebita u pripremu, to jest na sam početak akcije „Maslenica“. Za zapovijedanje postrojbama Specijalne policije osnovan je Stožer skupnih snaga Specijalne policije, na čelu s generalom Mladenom Markačem. Načelnik stožera bio je Vladimir Faber, pomoćnik načelnika Mile Smolčić, pomoćnik za sustav veze Davorin Pavlović, pomoćnik za logistiku Slavo Maduna, a Jakob Bukvić, Mirko Horvat i Svemir Vrsaljko bili su članovi Stožera. Snagama za vatrenu potporu zapovijedao je Josip Turkalj. Tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović bio je osoba zadužena za koordinaciju rada zapovjedništava MUP-a i HV-a. Načelnik Stožera skupnih snaga Specijalnih jedinica MUP-a, Vladimir Faber, prisjeća se okolnosti u kojima je trebalo pokrenuti napadajnu operaciju na Velebitu: Gospodin Markač je već tada bio zapovjednik svih skupnih snaga Specijalne policije i on je osobno sudjelovalo i u pripremi i u provedbi akcije „Maslenica“ kao zapovjednik Specijalne policije MUP-a. Kad mi je gospodin Markač tri dana prije početka operacije rekao da treba pripremiti plan napada, i nakon što sam se upoznao s terenom i sa 42
situacijom, moram priznati da sam sâm sebi rekao: „To je nemoguće!“ Dakle, Velebit, siječanj, bez ikakve prethodne pripreme, bez skoro bilo kakve logistike, dakle, provesti napadajna djelovanja i zadržati se na Velebitu nakon provedenog napadajnog djelovanja – zaista sam pomišljao da je nemoguće. Naravno, nisam to nikome rekao kako ne bih širio defetizam. Tada sam bio na dužnosti načelnika Stožera koja je otprilike uvijek ista: procjena situacije, donošenje odluke, odnosno pripreme, zapovijedi za napad i prenošenje odluke na podčinjene jedinice, odnosno neposredno upravljanje borbenim djelovanjima. Obavještajni podaci kojima smo raspolagali od zadarskih specijalaca, pa i od pripadnika jedinice PP Lovinac, bili su dragocjeni. Podaci su govorili da neprijatelj ima pod kontrolom, kroz izdvojene vatrene točke, bunkere i prometnicu koja vodi od Svetog Roka do Obrovca i da se povremeno ubacuje na područje preko Svetog brda i drugih vrhova Velebita, odnosno da se povremeno ubacuje na područje koje je tada bilo pod našom kontrolom. Mi smo imali pod kontrolom greben Velebita, srednji Velebit, negdje do Ivine vodice. Kanjon Maslenice je bila polazna točka odakle smo ubacivali snage na područje Velebita. To je otprilike prostor dubine 20-ak kilometara, širine negdje, gledajući od Jadranske magistrale, od juga prema sjeveru do grebena Velebita – dakle nekih 20 puta 10 kilometara. To je teško i gotovo neprohodno područje. Dakle, za ono što prosječnom specijalcu s punom opremom treba za svladavanje kilometra – ovdje se računa tri do pet, dakle, koeficijent neki u odnosu na vrijeme koje je potrebno za svladavanje samo zemljišnih prepreka. Podatke o neprijatelju na okupiranom području na smjeru Bukva, Malo Libinje, Veliko Libinje, Kraljičina vrata, Mali Alan te Mali Golić prikupljala je i izvidnička skupina sastavljena od 20 pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko iz Zagreba. Izviđanja, koje je potrajalo 7 dana, prisjetio se jedan od njezinih djelatnika Josip Klemm: Nekoliko dana prije same „Maslenice“ jedna grupa pripadnika ATJ Lučko već je bila na području Velebita s ciljem operativnog izviđanja i prikupljanja informacija. Prikupljali smo konkretno informacije o tome gdje se neprijatelj nalazi, tako da bi, kad krene sama operacija, mogli koordinirano s topništvom i minobacačkim skupinama djelovati po neprijatelju, a isto tako omogućiti tim našim snagama da ne upadnu u zasjedu i da što prije mogu ovladati područjima. Svima nam je jasno da je boraviti u siječnju mjesecu na Velebitu jako, jako teško. I zamislite sad jednu grupu od 20-ak pripadnika koji već desetak dana borave na Velebitu. A što znači „boraviti“? Znači živjeti na tome području, a da vas nitko ne primijeti. Zamislite samo kad bi neprijateljske snage primijetile da se jedna grupa nalazi na Velebitu, da se nešto priprema, sigurno bi 43
takvo što već ugrozilo akciju. U tih nekoliko dana zato nije bilo nikakve logistike, nego je bilo, možemo reći, surovo preživljavanje. Okupljanja potrebnih snaga policije i pripremnih aktivnosti prije pokretanja napadajnih djelovanja prisjeća se načelnik Stožera skupnih snaga SJP-a Vladimir Faber: Ukupno smo bili angažirali oko 800 pripadnika Specijalne policije. Specijalna policija tada je brojala oko 1500 do 1600 ljudi, međutim, imajući potrebu za smjenom na položajima, odlučili smo se, u dogovoru s generalom Markačem, da se nikad ne angažira kompletan operativni sastav jer je trebalo zbog ovih teških uvjeta osigurati kontinuirani sustav zamjena jedinica na položajima. Tako da je neposredno borbeno djelovanje, dakle napad 22. siječnja, izvelo oko 800 pripadnika Specijalne policije. Mi iz Specijalne policije djelovali smo potpuno samostalno. Prema odluci Stožera u Zadru, mi smo napadajno djelovanje trebali početi noću. Međutim, u neposrednoj komunikaciji sa zapovjednicima jedinica na Velebitu utvrdili smo da je to jednostavno nemoguće, dakle krenuti u ponoć, kada je vidljivost bila apsolutno nikakva. Teško se po ovom terenu kretati i danju, a kamoli noću, pogotovo kad je teren potpuno zaleđen. Mi smo odlučili prekršiti zapovijed i krenuti u napad u svitanje, osim jedinica koje su bačene u zasjedu prema Svetom Roku preko Velebita. I činjenica je da tu odluku tada nismo nikome priznali, a kasnije, budući da se pokazala ispravnom u odnosu na stanje na terenu, nismo imali nikakvih posljedica. Bili smo potpuno samostalni jer naš pravac napada je zaista bio potpuno izdvojen. Budući da smo kao pripadnici MUP-a imali samostalnost i formalnu i organizacijsku, imali smo je i u provedbi akcije, imajući u vidu zemljišne karakteristike. Postrojbama MUP-a pridodat je i jedan vod Domobranske bojne Obrovac čiji su pripadnici služili kao vodiči, te jedan vod 1. satnije 1. bojne 7. domobranske pukovnije u ulozi goniča konja, nužnih za logistiku. Zadaća Specijalnih jedinica policije bila je ovladavanje područjem Malog Alana, Velike i Male Bobije, Tulovih greda i presijecanje komunikacije Sveti Rok - Mali Alan - Obrovac. Na glavnom smjeru napada s ciljem ovladavanja prijevojem Mali Alan i presijecanjem komunikacije Sveti Rok - Obrovac napadali su pripadnici ATJ Lučko i SJP „Grom“ iz Karlovca. Na prvom pomoćnom smjeru napada sa zadatkom ovladavanja Malom i Velikom Bobijom te Tulovim gredama bile su SJP Zadar, Split, Šibenik i Varaždin pod zapovjedništvom Svemira Vrsaljaka, a na drugom pomoćnom pravcu sa zadatkom blokade ceste od Svetog Roka i prekida svake veze i pomoći neprijateljskim snagama kod Malog Alana, bile su SJP Zabok, Rijeka, Zagreb i pripadnici Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok pod zapovjedništvom Zvonka Pausića - Pauka. O zadanim ciljevima načelnik Stožera Stožera Vladimir Faber prisjetio se: 44
Mi smo u planiranju napadajnog djelovanja odredili sljedeće ciljeve: prvi cilj je bio zaposjesti greben Velebita i Sveto brdo kao dominantnu točku – do ceste Gračac - Obrovac, odnosno prijevoja Mali Alan, kako bi se spriječila komunikacija neprijatelja tom cestom. Drugi cilj je bio osvajanje vrhova Velike i Male Bobije kako bi se stekla kontrola nad Glinicom, odnosno područjem Obrovca, i kako bi se vezale snage neprijatelja za naše snage, čime bi se omogućilo olakšano djelovanje jedinicama Hrvatske vojske, koje su nastupale duž magistrale, odnosno u zadarskom zaleđu. I treći, vrlo bitan cilj, bio je postavljanje zasjede na području Svetog Roka jer smo očekivali da će neprijatelj u trenutku naših napadajnih djelovanja slati pomoć prema Obrovcu, prometnicom Gračac - Obrovac preko Malog Alana. I sva tri cilja, moram reći da su ispunjena u potpunosti. Ono što je posebno bitno naglasiti, pripadnici Specijalne policije Zabok i Specijalna jedinica policije Alfa Zagreb su noću 21. na 22. siječnja ubačeni preko Velebita na područje Svetog Roka. To je, znači, nekih 30-ak kilometara zračne linije noću, snijeg, dnevna temperatura je bila negdje oko minus 10 stupnjeva. Uz jak vjetar, noćna temperatura je bila oko minus 20, s time da je već 24. i 25. siječnja i sniježilo, tako da su uvjeti onda bili još dodatno pogoršani. Ipak, uspješno su zaposjeli svoje pozicije, postavili zasjedu, izvršili, koliko je meni poznato, najuspješnije zasjedno djelovanje uopće u Domovinskom ratu, pri čemu je gubitak neprijatelja bio 22 poginula i više ranjenih. Poznato mi je da je u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini bila višednevna žalost. I činjenica je da je time, osim što je neprijatelju nanesen velik gubitak, zapravo napravljena jedna pretpostavka da držimo položaje, dakle greben Velebita, i ‘93. i ‘94. godine, odnosno pretpostavka da se može planirati i realizirati operacija „Oluja“ 1995. godine. U spomenutoj zasjedi, na drugom pomoćnom pravcu, zajedno sa SJP Alfa iz Zagreba sudjelovala je Specijalna jedinica policije Krapinsko-zagorske županije „Barun“. O njezinu djelovanju u operaciji govori zapovjednik Zvonko Pausić - Pauk: Prva i glavna zadaća moje jedinice u akciji „Maslenica“ bila je presijecanje komunikacije Sveti Rok - Obrovac, koja je bila glavna poveznica za eventualno pristizanje pomoći neprijateljskim snagama, gore na Alanu. To je komunikacija koju smo trebali presjeći i zauzeti prilikom eventualnog nailaska pomoći, da spriječimo dolazak neprijateljskih snaga gore. Krenuli smo s Malog Libinja u tri sata poslije ponoći s 21. na 22. siječanj. Mali Alan, sve smo prešli pješice pod klimatski nepovoljnim uvjetima jer nas je sprječavao snijeg, led, jaki i hladni vjetar. Za taj put pod opremom i tim nepovoljnim klimatskim uvjetima, jer oprema je težila više od 20 do 30 kila, trebalo nam je oko pet, pet i pol sati. Pošto sam ja već bio ovdje u Svetom Roku i Lovincu, donekle sam poznavao teren, pa sam, vjerojatno i zbog toga, i dobio ovaj pravac. Poslužio sam se i s tim da sam jednog 45
djelatnika iz Policijske ispostave Lovinac, koji sto posto poznaje teren, uzeo kao vodiča. To je bio moj prijatelj Dane Serdar. Krapinsko-zagorska specijalna policija je tada sudjelovala s 83 čovjeka, s tim da na tom pravcu kojim smo mi išli bila je uključena i Specijalna policija zagrebačka „Alfe“ i Policijska ispostava Lovinac. Zajedničkim snagama napravili smo tu taktičku zasjedu, koju smo odradili pozitivno. Pripadnici Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok imali su značajnu ulogu upravo u toj akciji, postavljenoj zasjedi na prijevoju Mali Alan, o čemu govori zapovjednik postrojbe, Josip Vrkljan - Jotan: Mi smo mjesecima prije prikupljali obavještajne podatke o stanju neprijatelja, njegovoj brojnosti, položaju, čime raspolaže. Obzirom da smo domaći, znamo teren, razgovarali smo dosta aktivno s generalom Markačem što učiniti i na koji način. U samoj akciji kao postrojba smo borbeno djelovali na prvoj crti. Večer prije početka akcije od generala Markača dobili smo zapovijed, znali smo koji je naš pravac i što trebamo činiti. Naš pravac bio je: Dušice – Liščani - Bonarevo. Trebali smo spriječiti neprijatelja na pravcu Sveti Rok - Mali Alan – Obrovac, da ne može uvoditi nove svježe snage na Alan tamo gdje su oni imali položaje. I tu smo akciju u potpunosti izvršili, sve ono što smo dobili za zadaću to smo sto posto izvršili. Mi smo dobili zadaću, imali smo obavještajne podatke gdje se oni otprilike kreću i došli smo, zaposjeli cestu, i kad su oni naišli došlo je do borbenog okršaja. I imali smo tu i jednim dijelom sreću. Nažalost, imali smo jednog poginulog, ali evo, u odnosu na neprijatelja, tu smo mi prošli odlično. Nakon višesatnog iscrpljujućeg penjanja specijalci su nastavili sa spuštanjem kroz teško prohodan šumski put do kote 614 koja se zove Krč, gdje se put spaja s cestom od Svetog Roka do prijevoja Mali Alan. Dio pripadnika zagrebačkih „Alfi“ ostao je kod šumske kuće u Lišćanoj dragi dok su se pripadnici SJP Barun odvojili i otišli desno prema selu Rajići. Na cestu se prvo spustila protuoklopna grupa, a „Baruni“ i preostale „Alfe“ rasporedili su se uz cestu. Zvonko Pausić - Pauk, zapovjednik zabočkih „Baruna“, prisjeća se tijeka okršaja u kojemu su protivničke snage teško nastradale: Sama akcija uslijedila je odmah dolaskom na prijevoj koji se zove Krč. Izviđačka skupina koja je spuštena dolje ispod ceste, tri djelatnika koji su izašli s te strane pratili su ih odozgo i javili nam da su oni već krenuli prema ovamo, da idu dva kamiona i jedan Pinzgauer. Tako da nismo imali ni pet minuta da se pripremimo za tu zasjedu. Nismo imali puno vremena, jer su neprijateljske snage već krenule prema ovom pravcu od Ruke, gdje su imali i svoj stožer, prema nama. Tako da, čim smo došli ovdje, već umorni i iscrpljeni od tog puta, rasporedili smo na brzinu ljude pošto sam već izbacio 46
izviđače na dominantne točke. Rasporedili smo grupe ljudi po lijevom obronku mjesta koje se zove Krč, sve do zadnjega zavoja izlaska iz šume. Na brzinu smo to odradili, pripremili zasjedu. Doslovno školski smo odradili tu zasjedu i na svu sreću našu i svih ostalih naših suboraca, odradili smo je pozitivno. Pustili smo prvi kamion koji je došao na sami zavoj, gdje je bila zadnja grupa. I tu smo onda otvorili vatru, jer ostali su bili postavljeni dolje tako da se ni oni zadnji nisu mogli ni povući ni ništa. To je bilo vrlo kratko, negdje možda 5 do 10 minuta, mislim, teško je to sad reći, tu negdje, 5, 10 minuta. Oni su uletjeli u našu zasjedu i doživjeli su teški poraz. O uspješno odrađenoj zasjedi svjedoči i zapovjednik Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok Josip Vrkljan - Jotan: Mi smo se posložili uz cestu na više lokacija, a oni su došli iz njihove baze na Ruci kod pruge. Ovo je bila njihova interventna specijalna jedinica koja je intervenirala tamo gdje gori. Oni nisu očekivali da ćemo bit’ tu, no mi smo bili tu i svoju zadaću izvršili. Nismo dugo čekali, to je trajalo svega nekih 5-10 minuta, nek’ je bilo maksimalno 15. Oni su išli s onim Tamovima 150 ili 110 prema Alanu, jer na Alanu su naše snage došle u kontakt s njihovima i oni su onda išli u pomoć, a nisu znali da mi imamo tu zadaću. Vidjeli smo jednoga koji je preživio i on se spasio. Mislim da se zove Jovica Njegovan i znamo tko je, s obzirom da smo mi tu živili, zajedno smo išli u srednju školu u Gospić. Konkretno, ti Srbi naši, evo tu susjedi koji su bili živjeli i žive i danas, oni u stvari ne prihvaćaju Hrvatsku, koja je i njihova domovina, barem bi trebala biti. Izvješće o pogibiji 22 pripadnika „Plavog bataljona“ na putu od Svetog Roka do Malog Alana poslano je iz Stanice javne bezbjednosti Gračac Sekretarijatu za unutrašnje poslove Korenica i Ministarstvu unutrašnjih poslova Knin, istoga dana, 22. siječnja: „DANA 22. 01.1993 GODINE OKO 11,30 SATI NA RELACIJI SV. ROK – MALI ALAN, SAČEKANA JE U ZASJEDI I POBIJENA JEDINICA PLAVOG BATALJONA KOJA JE IŠLA U POMOĆ SVOJIM DRUGOVIMA NA MALOM ALANU.“ U samo nekoliko minuta život su u zasjedi izgubila 22 neprijateljska vojnika, pripadnika tzv. Plavog bataljona Srpske vojske Krajine. U zasjedi su uništena tri kamiona i zarobljena je znatna količina naoružanja i vojne opreme. Zvonko Pausić - Pauk svjedoči o posljedicama dobro postavljene zasjede: Tu su bila dva kamiona i jedan Pinzgauer, koji su bili puni neprijateljskih snaga i materijalno-tehničkih sredstava, naoružanja, minobacača. To smo čak i zarobili i tu 47
smo postavili njihove minobacače, koje smo upotrijebili dalje u borbi protiv njih. Naime, iza njih dolazi grupa pješaštva, negdje oko 20 do 30 njih. Još jednom su pješaštvom pokušali proći i borba je sveukupno još potrajala negdje 35 do 45 minuta, tako da smo mi tada ovladali s ovim prostorom i kontrolirali u potpunosti sve. Oni su bili maksimalno iznenađeni. I čak ja mislim da nisu ni znali da smo mi tu, nego su pucali s haubicama i tenkovima gore po vrhu Velebita. I zaista oko 15 sati iz smjera Šulentića uočena je kolona neprijateljskih vojnika potpomognuta s dva tenka i jednim oklopnim vozilom. Tenkovi su se zaustavili kod sela Egeljac i u sljedećih nekoliko sati, uz uporabu teških minobacača, tukli su cijelo brdo. Zbog jačine vatre pripadnici Specijalne policije povukli su se stotinjak metara uz cestu prema Velebitu. Također, evakuirano je i tijelo jedinog poginulog, Ivice Drmića. Zapovjednik Specijalne jedinice policije Krapinsko-zagorske županije „Barun“ Zvonko Pausić - Pauk, prisjeća se gubitka kolege policajca: Na žalost, imali smo i poginulog, gospodina Drmića, iz Specijalne jedinice policije „Alfe“. To je jedina žrtva na ovom pravcu. Imao je rođendan taj dan i želio si je za rođendan skinuti jedan tenk. I to je cijelo vrijeme pričao i jednostavno, nije imao sreće. On je iz „Alfi“ pridodan nama kao djelatnik koji je rukovao s protuoklopnim sredstvom za tenkove, BOV-ove. I išao je zajedno s nama i jednostavno vjerujem da je iz jednog od kamiona netko povukao nasumično rafal koji je pogodio u njegovu Osu, i metak se odbio i pogodio ga u glavu. Ja sam ga osobno s još dva-tri svoja djelatnika izvukao s te prve linije do prvog puteljka. Onda je došla grupa djelatnika Specijalne policije „Alfe“ koji su ga dalje transportirali prema Malom Libinju. Načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber o okolnostima pogibije Ivice Drmića prisjetio se: Možda najteži moment bio mi je pogibija kolege Ivice Drmića. Naime, ja sam s njim bio i osobno jako dobar. On je bio pripadnik „Alfi“, ja sam bio tad zapovjednik Specijalne jedinice policije „Alfa“. On je bio osposobljen za rukovanje ručnim raketnim bacačima. I bez obzira na nemoguće uvjete, on je uspio ručni raketni bacač Osa s tri rakete prenijeti na svojim leđima preko Velebita do Svetog Roka. I kada je kretala kolona neprijateljska iz Svetog Roka, budući da smo imali dominantan položaj, on je dečkima oko sebe rekao: „Ljudi, meni je danas rođendan, ja ću si za rođendan priuštit jedan tenk.“ I u trenutku kad je ispaljivao raketu iz RBR-a bio je pogođen i, na žalost, smrtno je stradao. Kad su mi kolege javili da je on poginuo, znate, čovjeku svašta prođe kroz glavu – ima li to sve smisla. Ali to je prolazna ona, rekao bih, nevera. Prođe vrlo brzo jer jednostavno dinamika zbivanja na bojišnici je bila takva da nije bilo vremena za isključiti se privremeno ili malo duže. No, ima smisla, naravno da ima smisla i po48
kazali smo svi zajedno da ima smisla. Ljudski je priznati da je bilo i teških situacija, da je ponekad bilo propitivanja samog sebe. Ali svakako, pokazali smo. U krajnjem slučaju i danas, evo, kad dolazimo ovdje na Velebit s ponosom se prisjećamo svih, pogotovo poginulih kolega. Ali ovdje su zaista i oni koji su preživjeli zaslužili spomenik. Zbog pada mraka te daljnjeg granatiranja zapovjednik akcije Zvonko Pausić Pauk odlučio je da se povuku: Mi smo ostali nakon te zasjede, kontrolirali smo cijeli dio dole do Lotića ispred Svetog Roka. To smo držali sve do večernjih sati, ali nismo imali vezu sa Stožerom, tako da sam ja sâm nakon toga, kad je već večer padala, zapovjedio lagano povlačenje prema obronku Velebita na Dušici. Povratak je trajao između 8 do 10 sati, jer su svi ljudi bili maksimalno iscrpljeni. Ništa nam nije pogodovalo, od samih vremenskih, klimatskih uvjeta i samog puta i opreme koju smo nosili i plus toga iza svega toga smo odmah stupili u vatrenu borbu s neprijateljem. Po pričama i slušajući kasnije „Radio SAO Krajinu“ i „Knin“, navodno da je jedan ostao živ, koji danas živi u Gračacu. I to smo slušali preko njihovog radija i još kojekakve gluposti koje su oni navodili, koje nemaju veze s istinom. I na kraju su proglasili tri dana žalosti, vezano za pogibije njihovih vojnika u toj akciji. Kao podrška zasjedi upućeni su i specijalci iz Rijeke, čega se prisjetio Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda SJP „Ajkule“ Rijeka. Ipak, dio Riječana nije došao na predviđene pozicije, a priča je zanimljiva jer zorno prikazuje što se sve zbiva u ratnim uvjetima, odnosno da je čak i u ovako dinamičnoj akciji moguće napraviti ljudske pogreške. Naime, Klepo je s nekoliko kolega jednostavno zaspao uoči akcije: „Ajkule“ su dobile zadatak da zauzmu cestu na području Crvenih potoka i spriječe dolazak neprijateljskih vojnika u primorje cestom koja vodi iz Svetog Roka preko Malog Alana na Maslenicu, odnosno Jasenice, što je i učinjeno. Izviđači naše postrojbe odradili su svoj posao, neka dva-tri dana prije same akcije. Iz naše postrojbe išla su u izviđanje četiri djelatnika. Uoči akcije „Maslenica“ izmješteni smo u Starigrad. Dio postrojbe, sa zapovjednikom Galjanićem, upućen je kroz Paklenicu prema zbornom mjestu, a nas pet-šest kolega ostali smo s opremom postrojbe u Starigradu. Uskoro smo i mi helikopterom prebačeni na mjesto, tada prvi puta čujem za naziv Veliko Libinje. Impresionirala me vožnja zrakom, bilo mi je to prvi puta u životu, a već iz zraka se vidjelo da se na Velikom Libinju okupila velika masa ljudi. Bilo je tu više postrojbi Specijalne policije: Lučko, Zagreb, Šibenik, Split, Gospić, Rijeka, a mislim da ih je bilo još. Pronašli smo naše, saznali sve o budućoj akciji, smjestili smo se i čekali. Tada, te godine u to doba nije bilo snijega pa 49
nije bilo niti nešto strašno hladno. Čak se sjećam da je bio prekrasan sunčan dan, tako da smo praktički svi spavali tu po livadama u vrećama, tko je imao, i bez šatora. Tu noć, ja i još trojica kolega stisli smo se uz nekakav kameni zidić i zaspali. Tijekom noći smo čuli kao nekakva komešanja, ali glasnijeg poziva nije bilo pa se nismo ni obazirali previše. Zapravo se sve odvijalo u tišini, ljudi su budili jedni druge, a nas su, eto, zaobišli i mi nesretnici ostali sve do ujutro na spavanju. Kad smo se digli ujutro, svuda magluština, nema nikoga na cijelom Libinju, samo nekoliko artiljeraca s minobacačima. To jutro započinje akcija i nas četiri ostajemo na Libinju pomažući artiljercima. Malo iza podneva vraćaju se prvi policajci, momci iz Šibenika, saznajemo da su na području oko Alana imali žešći okršaj te da su bili odsječeni od ostatka jedinice neko vrijeme pa su se zato vratili. Isto tako došle su vijesti i o većem otporu na samom prijevoju Alan, a o našima ni glasa. Kasno popodne netko od zapovjednika artiljeraca upućuje nas u stožer akcije na Kneževićima. Tamo stižemo kasno navečer, prespavamo u nekim kamenim kućicama ili „stanovima“, kako ih zovu na Velebitu. Ujutro se javimo u stožer, opišemo našu glupu situaciju, opet nitko ništa ne zna osim da je naša postrojba trebala biti na području Crvenih potoka negdje sa sjeverne strane Velebita iznad Svetog Roka. Također nam tada predlože da se uputimo u potragu za postrojbom i da javimo stanje u stožer koliko je to moguće. Prije polaska nam se priključuju još dva djelatnika male postrojbe lovinačke Specijalne policije. Jedan od njih bio je iskusni borac rodom iz Lovinca, inače prije rata često je „bazao“ po Velebitu i odlično ga poznaje. Tako se nas šestorica krećemo to jutro prema Crvenim potocima, no kako je cijelo vrijeme bila vrlo gusta magla uspijemo se dokopati do grebena na vrhu Velebita, do mjesta Dušice i odlučimo da ćemo tu prespavati u nekoj kamenoj kućici za pastire, nažalost poprilično derutnoj. Ranom zorom uputimo se stazom prema nekakvoj cesti koja onda dalje vodi prema Svetom Roku. Putem smo pronalazili razasute dijelove policijske opreme: noževe, okvire za streljivo, čak i oružje, komade odjeće, tako da je bilo jako neugodno kretati se, ne znajući što se točno desilo i što nas sve čeka. Nakon otprilike 5-6 sati hoda našli smo naše kolege žive i zdrave na dijelu puta iznad Svetog Roka. Ispričamo našu situaciju i što smo sve vidjeli i to da je u stožeru potraga za njima. Saznajemo da je oprema rasuta putem od djelatnika „Alfi“ koji su imali žestoki sukob s neprijateljem u blizini Svetog Roka. Uspijemo javiti u stožer naše stanje, a oni nas na tom položaju zadržavaju još nekih tjedan dana. Mi nismo imali izravnih borbi zbog toga što se prvog dana same akcije „Maslenica“ dio djelatnika SJP Zagreb, koji je imao zadatak rušenja mostića i dijela ceste prema nama, sukobio s neprijateljem na toj istoj cesti, ali puno niže, i gdje je neprijatelj tada pretrpio znatne gubitke. Pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a zasjedom na pomoćnom pravcu u potpunosti su iznenadili neprijatelja. Istoga dana, 22. siječnja, nakon što ih je u prostor 50
uvela izvidnička skupina ATJ Lučko, u napad na središnjem pravcu krenule su skupne snage koje su uz ATJ Lučko činili pripadnici SJP „Grom“ Karlovac. Napad je išao smjerom Libinje – Bukovo pleće – Mali Alan. Njihova djelovanja prisjeća se Josip Klemm iz ATJ Lučko: Sjećam se, večer prije nego što smo krenuli u samu operaciju „Maslenica“, spavali smo pod vedrim nebom, a temperatura se spustila na minus 18. Od nas trojice bliskih prijatelja jedan nije imao vreću za spavanje, pa se na djelu opet pokazala ona ljudska nesebičnost. Snašli smo se tako da smo raširili jednu vreću za spavanje, stavili je na pod, a sva trojica smo se stisnuli i pokrili se s onom drugom vrećom. Znam samo da nismo mogli zaspati od zime, a ujutro, kad smo već malo i zaspali, sjećam se da smo se probudili s injem i na kosi i na obrvama i trepavicama. I sad zamislite, nakon jedne takve neprespavane noći i nekoliko sličnih dana gdje se već nalazimo na Velebitu, ujutro smo već bili spremni prihvatiti se nove zadaće. Za vrijeme operacije „Maslenice“ ATJ Lučko je išla u pravcu Tulovih greda i prema Malom Alanu. Na našem pravcu su išle još i jedinice Specijalne jedinice policije iz Karlovca. I ovdje moramo reći da je ATJ Lučko uspješno ovladala svim svojim vrhovima, odnosno zadanim pravcima. Sjećam se, dok sam još bio tamo neposredno ispred Malog Alana, zapovjednik je bio Franjo Drljo, da smo čekali daljnje zapovijedi, jer smo tog trenutka bili spremni osvojiti i Mali Alan i krenuti dalje u osvajanje Like, što znači spustiti se po Velebitu na ličku stranu. Ipak, zapovijed nije bila donesena da se ide u daljnja osvajanja, nego da samo dođemo na dominantne točke. Za vrijeme čitave akcije neprijatelj nam je pružao otpor. U poslijepodnevnim satima, nakon cjelodnevnog pješačenja ispod Tulovih greda, pripadnici jedinica Specijalne policije došli su u borbeni kontakt s pobunjenim Srbima. Izloženi strojničkoj i minobacačkoj vatri, specijalci zauzimaju strateški važne točke i prostor od Tulovih greda prema Malom Alanu. Načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber jasno je ukazao na značaj uspjeha osvajanja tog prostora: Njihove postrojbe nisu bile toliko brojne koliko su neprijateljske linije, pogotovo na području Malog Alana do Tulovih greda, bile dobro utvrđene. Mi u Stožeru inzistirali smo da prije početka napadajnog djelovanja dignemo na područje Velikog Libinja naše topništvo, prije svega mješovitu minobacačku bitnicu 120 i 82 milimetra. I raspolagali smo s nešto naših bacača raketa RAK-12, čime smo također osigurali podršku pripadnicima Specijalne policije koji su pješke pokušavali osvojiti te položaje. Upravo se to pokazalo presudnim za uspješno djelovanje. Naime, neprijatelj je bio dobro utvrđen, ukopan u svojim bunkerima i praktički bilo bi nemoguće bez topničkog djelovanja 51
osvojiti ove položaje i ostvariti nadzor nad cestom Sveti Rok-Obrovac. Vjerujem da su bili iznenađeni, jer mislim da, ne bih rekao u povijesti ratovanja, da ne pretjerujem, ali vrlo rijetko u povijesti ratovanja je netko digao minobacače od 120 milimetara na 1300 - 1400 metara i s njima, uz uspješno navođenje onih naših pješadinaca u prvim redovima, uništavao borbene položaje neprijatelja. Činjenica je da bismo bez tog topništva imali deseterostruko veće gubitke i pitanje da li bismo uspjeli osvojiti ove položaje na Malom Alanu, odnosno duž ceste Sveti Rok-Obrovac. Topništvom skupnih snaga Specijalnih jedinica policije zapovijedao je Josip Turkalj, pomoćnik zapovjednika Specijalne jedinice „Alfe“ i načelnik topništva Specijalne policije: Prije nego je krenula akcija „Maslenica“, ja sam tada bio na jednoj drugoj zadaći, koja je bila na području Gospića. Na toj zadaći sam i primio zapovijed da dođem u područje Starigrada gdje smo brzo izvršili određene pripreme za samu akciju „Maslenica“. I skupili smo oruđa koja su se nalazila u Specijalnim jedinicama, kako bi ih na bilo koji mogući način uspjeli prebaciti na pozicije koje nam u određenoj mjeri mogu odgovarati za naše napadajno djelovanje i za plan koji je tada dan, a to je bilo ovladavanje komunikacijom, cestom Sveti Rok - Obrovac. Mi smo imali mogućnosti planiranja samo putem karata, jer nismo poznavali Velebit, pozicije nam nisu bile točno određene. Trebalo je napraviti određeno izviđanje. Čak i to je bilo upitno. Budući da naši pripadnici Specijalne policije nisu bili upućeni u djelovanje topništva, na neki način morali smo sami sve odraditi. Tad sam ja sjeo u helikopter i napravili smo izviđanje jedno kratko, koje je bilo čak i pomalo riskantno jer smo i prije naših snaga došli na poziciju Velikog Libinja. One su tek krenule u zauzimanje određenih prostora koji su bili na području Starigrada. Odredili smo poziciju, budući da topništvo mora zadovoljiti određene uvjete i kriterije: ne može biti kameno tlo budući da minobacači moraju biti ukopani. Odredili smo da to bude pozicija Velikog Libinja. Pozicija Velikog Libinja je negdje oko četiri i pol kilometra od pozicije koju je trebalo ovladati. Ona je nama bila dovoljna s obzirom na to da je domet minobacača 120 milimetara 6 tisuća i 250 metara. Znači, mogli smo djelovati po pozicijama koje su nam bile potrebne. Dio oruđa smo dovukli na konjima, a dio je prebačen s helikopterima. Znači, uz pomoć helikoptera su prebačene cijevi, oruđa 120 mm, lanseri, nešto je prebačeno na konjima, s tim da su minobacači kalibra 82 milimetra bili čak postavljeni još i na druge pozicije s kojih se djelovalo po neprijateljskim ciljevima. Djelovanje topništva pokazalo se ključnim u savladavanju organiziranog otpora neprijatelja na glavnom pravcu napada. No, bilo je i problema, iako je na kraju polučen uspjeh, o čemu svjedoči Vladimir Faber: 52
Naravno da smo imali i problema. Dakle, imali smo i zastoje. Upravo na tom pravcu napada pripadnici ATJ Lučko nisu mogli osvojiti nekoliko utvrđenih bunkera bez topničke podrške, a zastoj je trajao pet-šest sati dok nismo uspjeli uspostaviti kvalitetnu vezu, koja je osigurala adekvatno navođenje topničko-raketne podrške. I nakon što smo uspostavili tu vezu, zbog optičkih problema, uspjeli smo neutralizirati te ciljeve. Prvih nekoliko dana bilo je problema jer je područje vrlo zahtjevno. Zemljišni uvjeti su vrlo, vrlo teški. Međutim, nakon tih nekoliko prvih dana mi smo uspjeli uspostaviti putem induktorskih telefona povezanost svih naših položaja, tako da smo imali vezu koja je bila zaštićena od mogućnosti da neprijatelj može pratiti naš unutarnji promet. A s druge strane veza je bila potpuno pouzdana zahvaljujući tome da su u ovakvim uvjetima induktorski telefoni, bez obzira što to djeluje malo zastarjelo, kao sredstva veze, međutim, vrlo, vrlo efikasni. O djelovanju topništva hrvatskih snaga na podvelebitskom području i napredovanju pripadnika SJP MUP-a RH na Velebitu govori izvješće načelnika Stanice javne bezbednosti Obrovac Dragana Veselinovića, upućeno MUP-u RSK: „Dana 22. januara 1993. godine oko 06,30 sati, došlo je do artiljerijskog napada na položaje brigade za posebne namjene u rejonu Rovanjske, Maslenice i Jasenica, na području Opštine Obrovac. (…) Oko 08,00 sati primjećena su prebacivanja pješadije sa područja Velebita na potezu Libinje – Tulove grede i na potezu Starigrad – Libinje. Oko 08,00 sati došlo je do pješadijskog kontakta izmedju pripadnika brigade milicije za posebne namjene i neprijatelja u rejonu Bukovo Pleće na području Velebita. U ovom okršaju nije bilo na našoj strani poginulih niti ranjenih, dok ne raspolažemo informacijom da li je bilo gubitaka na neprijateljskoj strani. Oko 11,00 sati primjećeno je prebacivanje jedne neprijateljske grupe preko saobraćajnice Obrovac – Sveti Rok u rejonu ‘Alanca’, jačine 40-50 vojnika. (…)“ Zadaća ATJ Lučko i SJP „Grom“ bila je ovladati prijevojem Mali Alan te presijecanje komunikacije Obrovac – Sveti Rok, a po zemljovidu na kojem je naznačen smjer djelovanja ATJ Lučko (Zemljovid 19. - 22. I. 1993., prilog br. 9b) može se iščitati smjer napada: Malo Libinje – Veliko Libinje – Širića pećine – Jelovac – Bukovo pleće te otuda dva smjera, jedan prema Ruji gdje je bio neprijateljski položaj, kao i prema Alanacu, odnosno Kraljičinim vratima i Malom Goliću gdje je također bio neprijateljski položaj. Prvog dana operacije, ATJ Lučko ovladala je širim područjem Malog Alana te je prijevoj bio pod nadzorom hrvatskih snaga, iako fizički nitko nije boravio na samom prijevoju. O teškoćama i napredovanju ATJ Lučko svjedoči Josip Klemm: 53
Tri puta smo se susretali s neprijateljem. Nismo išli samom cestom nego smo išli po vrhovima iznad te ceste i došli neposredno do Malog Alana. Mali Alan u vrijeme akcije „Maslenica“ nije zauzet, nego je napredovanje bilo zaustavljeno nekih 50 do 100 metara ispred Malog Alana zato što je zapovijed bila takva da nema potrebe da se ponovo izlažemo određenim rizicima, a puno više smo mogli kontrolirati taj dio odavde. Mali Alan je išao onako u potkovu unutra, ali smo mi već u njihovome zaleđu bili, znači uvijek je to bila, mislim da je Crvena zemlja, koja je bila ničija, pa su se svaki dan mijenjale situacije na terenu. U jednom trenutku mi smo odozgor vidjeli što se događa dolje. Međutim, neprijateljske snage nisu imale snage da dođu i da nam se neposredno suprotstave. Nisu prvo ni znali koliko nas ima, a njihove snage koje su bile gore bile su neutralizirane. Jedini prostor gdje su oni i htjeli napraviti nešto je bilo komunikacijom od Svetog Roka prema Malom Alanu, ali je borbena skupina kojom je zapovijedao gospodin Pausić u zasjedi neutralizirala jednu takvu skupinu. Mi smo prvi dan došli neposredno do Malog Alana i onda smo se izvukli kako su se uvodile nove snage Specijalne policije. Nakon dvodnevnog držanja zauzetih položaja, ATJ Lučko izvlači se na odmor u području Malog Libinja. U osvajanje Tulovih greda pošle su nove snage, jedinica SJP BATT iz Splita koja je u akciju upućena zajedno sa SJP „Krpelj“ iz Vinkovaca. Njihova zadaća bila je da izvrše prodor kroz neprijateljsku crtu obrane i zauzmu važne pozicije: Tulove grede, Potprag i Veliku i Malu Bobiju. Prema nadnevku od 25. siječnja 1993., u 4,30 sati SJP BATT kreće na izvršenje zadaće, a pratila ih je gusta magla, jak vjetar i kiša koja je ometala i usporavala brzinu kretanja. Istog dana, oko 9 sati, jedinica stiže na odredišnu točku na Bukvi gdje je prisiljena sačekati SJP Vinkovci koja je kasnila. Po dolasku SJP Vinkovci krenulo se u daljnje napredovanje, iako je ono još uvijek bilo praćeno surovim vremenskim uvjetima. Kretanje je izvršeno od Bukve preko Alanca prema Tulovim gredama. Ivica Glavota, pripadnik SJP BATT, prisjeća se teških okolnosti u kojima su osvajane Tulove grede: Nije u operaciji teklo sve baš glatko i munjevitom brzinom, naprotiv, bilo je iznimno teško. Neprijatelji su bili dobro utvrđeni, taktički u dobroj poziciji i, pokazalo se, odlučni braniti zauzeti teritorij. Iz tog razloga, pokušaji osvajanja neprijateljskog uporišta na Tulovim gredama trajali su nekoliko dana. Prva je zapovijed glasila da dvije jedinice u punom sastavu idu u napad. Naše iskustvo iz dotadašnjih borbenih akcija na sličnom terenu ukazivalo je da takav napad nije adekvatan. Nismo se slagali s taktikom određenom za napad jer reljef na kojem se djeluje zahtijeva drugačiji napad od frontalnog. Jedinica je iz tog razloga povučena sa zadatka. Druge jedinice iz sastava Skupnih snaga koje su pokušavale zauzeti taj polo54
žaj, zbog krškog reljefa i goleti, te utvrđenosti neprijatelja, nisu to uspijevale. U takvim okolnostima odlučeno je da naša jedinica i vinkovački „Krpelji“ odradimo taj zadatak. Druge jedinice nisu ništa manje bile spremne ili motivirane od nas, no mi smo dobili taj zadatak. Iza nas je bilo dosta borbenih akcija, koje smo s više ili manje uspjeha izveli, no iz svake od njih smo nešto naučili. S takvim iskustvom, znali smo da teren na kojem se djeluje zahtijeva drugačiji pristup, odnosno da je potrebno manjom grupom prikrasti se neopaženo do neprijateljskog položaja i neutralizirati ga. Naša jedinica je uvedena u borbu 24. siječnja, a zadani pravac napadajnog kretanja je bio Tulove grede - Potprag - Bobije. Sve je krenulo teškom hodnjom Seline (Bucići) – Kneževići - Bukva. Pokret je trajao skoro 24 sata u uvjetima noći, hladnoće, sitne kiše i magle. Ponovnim zaostajanjem SJP Vinkovci, pomoćnik zapovjednika Vlado Kalauz zatražio je odobrenje od zapovjednika Mladena Markača za samostalnim nastavkom djelovanja SJP BATT, odnosno napadom na Tulove grede. Nakon njegova odobrenja jedinica kreće dalje pod jakom topničkom paljbom i uz lošu vidljivost koja je bila uzrokovana gustom maglom. Nakon kratkog vatrenog okršaja jedinica SJP BATT oslobađa Tulove grede, a neprijatelj napušta položaje, ostavljajući oružje i opremu. Ivica Glavota prisjeća se: Kako sam ja u to vrijeme bio raspoređen u jedinici na radnom mjestu instruktora, dolaskom na polaznu crtu jugoistočno od Bukve na Alanac uslijedile su dodatne konzultacije s meni nadređenim Vladom Kalauzom, tada pomoćnikom zapovjednika u našoj jedinici. Predložio sam i složili smo se da povedem pet dragovoljaca i pokušamo neutralizirati neprijatelja na položaju Tulove grede jer manja grupa ljudi lakše se može neopaženo kretati i realizirati prednost iznenađenja. Noću smo krenuli s Kneževića na izvršenje da bi pred zoru stigli na polaznu crtu. Dragi Bog je te noći pogledao na nas i spustio gustu maglu, što će se kasnije pokazati kao važan čimbenik da nismo imali niti jednu žrtvu u osvajanju Tulovih greda. Uz pomoć lokalnog vodiča, došli smo do ceste Mali Alan - Tulove grede, nekih 600 metara udaljeni od neprijateljskog položaja. Nas šestorica prepuzali smo taj put po snijegu, hladnoći i magli. Nedaleko od njihovih položaja naišli smo na prekinutu telefonsku žicu i prateći ju došli smo takoreći u neprijateljski bunker. Došavši do izgrađenoga kamenog vjetrobrana uz cestu, shvatili smo da dolazimo na same Tulove grede. Nakon obostrane izmjene vatre, neprijateljski položaj bio je neutraliziran. Tu smo pričekali ostatak jedinice i krenuli prema Potpragu, gdje su bili neprijateljski minobacači. Tijekom istog dana osvojili smo Potprag i tu smo, iscrpljeni od prethodne noći i dana, odlučili prenoćiti. Prespavali smo gotovo na otvorenom, uz vatru, u vrećama. Tu noć na nas je palo i do desetak centimetara snijega. 55
Nakon osvajanja Tulovih greda uništena su još dva minobacačka gnijezda neprijatelja u blizini kamenoloma, oslobođeno je mjesto Potprag i crkva sv. Ivana, a zbog dolaska noći organizirana je kružna obrana. Već ranije pripadnici BATT-a izvukli su teško ranjenog pripadnika „Poskoka“, Ivicu Kapetanovića, koji je prilikom izviđanja stao na minu. U teškim vremenskim uvjetima gotovo dvadeset specijalaca iz postrojbi ATJ Lučko, BATT Split i Zadar nosilo je Kapetanovića na nosilima više od deset sati jer se helikopter zbog magle nije mogao spustiti. O izvlačenju Kapetanovića, što na neki način simbolizira nadljudski trud koji su specijalci iskazali u ekstremno teškim uvjetima, više je rečeno u sjećanju dr. Josipa Mihaljevića, odnosno u poglavlju o ulozi Saniteta. U međuvremenu, tijekom trećeg dana akcije i nakon izvlačenja s položaja ATJ Lučko dobiva novu zadaću da s manjom skupinom pod zapovjedništvom Franje Drlje izvrši miniranje planinske ceste u mjestu Šulentići, koja vodi prema Malom Alanu, kako bi onemogućili prodor neprijateljskih tenkova. Pješačenje smjerom Malo Libinje – Lički doci – Porobljenik – V. Vršina (Lišćana draga) – Bilo vrilo – Egeljac – Ledenac - Šulentići trajalo je 16 sati. Jedinica se vratila u sjedište 26. siječnja 1993. u 1.30 sati, a o samoj akciji svjedoči pripadnik ATJ Lučko Josip Klemm: Uloga ATJ Lučko u samoj akciji „Maslenica“, osim ovladavanjem najtežeg dijela pravca, bila je presjeći cestu preko Velebita koja ide od Svetog Roka preko Malog Alana, pa dolje se spušta prema Obrovcu gdje su neprijateljske snage bile spremne dignuti svoje tenkove. Na njoj je već bila izvedena zasjeda, međutim general Markač je donio zapovijed da se ta cesta mora uništiti, odnosno da se mora spriječiti komunikacija od Svetog Roka prema Malom Alanu. Sjećam se, tu večer smo došli u jedan od stožera da se odmorimo, prije nego što smo krenuli doma. Zapravo to nije bila soba, nego jedan prostor, možemo reći da je to bio više smještaj za stoku. Nakon nepunih sat vremena zapovjednik Jakob Bukvić je ušao i rekao da treba nekoliko dragovoljaca koji se sutra ponovo moraju vratiti s one strane Like i dignuti cestu u zrak. Tog trenutka u sobi je nastupio muk. Znači, zamislite da smo svi već iscrpljeni, da se nalazimo desetak dana na tome području. Međutim, pred nas se stavlja nova zadaća. Ja znam ponekad reći da smo bili u paklu i u pakao se moramo ponovo vratiti. Istina, kad je u pitanju dragovoljnost, tad vas nitko ne tjera, ali stvar je u tome tko će prvi reći da se javlja. I ovoga puta također moram spomenuti i Franju Drlju, Božu Krajinu, Berislava Garića, Dražena Ćurkovića, Josipa Čerića, Zvonka Tubića, Zdravka Modrušana, Tomislava Čavleka, Željka Cvrtilu i druge, ne bih želio nikoga izostaviti. I ja sam bio među njima. Znači, to je bila jedna grupa koja se javila i koja se ponovno trebala vratiti na ličko područje. Tamo nam je zapovjednik Jedinice za posebne 56
namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok, Josip Vrkljan - Jotan dao nekoliko svojih prijatelja, koji bi nas opet malo vodili i osigurali nam pomoć jer morate nositi sa sobom eksploziv, a ispred nas je bio put od nekih osam sati hoda bez stajanja. Gospodin Vukšić je bio naš zapovjednik i on je znao da to može učiniti nas petnaestak. Međutim, tad ne možete poimenično reći: „Ideš ti, ti, ti!“, nego opet pitate onoga koji ima najviše snage i tko je spreman izdržati neke stvari. I dobro je da se u takve stvari ide dobrovoljno jer u takvim akcijama svi moramo raditi kao tim. Onaj koji se nije osjećao sposobnim, ne zato što je manje vrijedan ili zato što nije hrabar, nego puno puta je stvar u tome je li netko istrošen bio nekoliko dana prije. I kad smo krenuli, nismo se mi puno ni logistički opremili. Znači osim eksploziva koji smo nosili, svatko je stavio u džepove par konzervi i krenuli smo tamo. To su neke stvari koje se ad hoc rješavaju, tako da što manje znaš i razmišljaš, još bolje. Na svu sreću u tim danima nije bilo snijega. Snijeg je pao nekoliko dana poslije. Međutim, kako nije bilo snijega nije bilo ni vode. Znači, nismo mi mogli nositi toliko vode sa sobom jer bili smo već imali puno i naoružanja i eksploziva. Sjećam se da smo pili vodu iz rupa od konjskih kopita. Dakle, govorim o osam sati hoda u jednom pravcu i nakon toga što smo izvršili uspješno zadaću ponovno smo došli u neposredni sukob s neprijateljem. Na svu sreću nitko nije toga trenutka stradao. Jer da je stradao, tada nam ne bi nitko mogao pomoći jer nismo imali ni kirurške ambulante sa sobom. Znači, bili bi prepušteni sami sebi. I to u situaciji kada se trebalo vratiti nazad i opet osam sati pješačiti. Znači, mi smo prešli skroz na ličku stranu i krenuli u dubinu. Jer, što znači dignuti cestu u zrak? Vi cestu ne možete u zrak dignuti tamo gdje vi to želite, nego se teren mora pogledati i tu je zadužen bio gospodin Čurković, koji je bio naš i pirotehničar i zapovjednik, te imao najviše iskustva i znao je gdje je najbolje mjesto gdje se može tako nešto napraviti. Kad smo izašli na cestu mi smo po cesti još išli bar jedno 5 km da bi našli najbolje mjesto gdje izvršiti diverziju. I hodajući, hodajući… gledamo: ono nije dobro, nije ovo dobro… i na kraju smo došli skroz pred Sveti Rok. Znači, mi smo već prošli mjesto gdje je bila ona naša prva zasjeda nekoliko dana ranije i u kojoj je neprijatelj smrtno stradao, gdje je upao u zasjedu kod Krča. Među nama je bio i moj prijatelj i suborac Marko Krpan koji je inače iz Svetog Roka, a koji je bio s nama i u Lučkom. Sjećam se razgovora s njim jer smo već došli na pozicije gdje smo vidjeli njegovu kuću u Svetom Roku. I sjećam se i njegovih suza i neraspoloženja i njegovog stava. Jer kad netko vidi svoju kuću teško mu je odoliti da ne ode tamo. Mi smo se, znači, još spustili dok smo odlučivali gdje uopće da stavimo taj eksploziv. Poslije miniranja ceste njihove inženjerijske snage sigurno nekoliko dana nisu bile u 57
mogućnosti popraviti tu cestu. Međutim, mnogo je značajniju stvar predstavljala činjenica da je kod njih nastao jedan strah da im netko uvijek može doći unutra, u dubinu njihovog teritorija. Sad treba zamisliti kako im je bilo, a imali su jednu akciju koja je bila nekoliko dana prije i onda još jednu. Stoga je i njihova reakcija bila brza, pa kad smo digli tu cestu u zrak onda je tek nastao problem jer nastupila je akcija našeg izvlačenja. Sve je bilo dotad dobro i mi nismo bili primijećeni do onoga trenutka dok to nismo digli u zrak. Onoga trenutka kad smo mi to digli u zrak, sjećam se da smo bili poklopljeni s neprijateljskom vatrom, odnosno granatama i da smo trčali po toj cesti pa dobrih 15 minuta samo da se maknemo s toga područja. Kako smo išli po toj cesti, kad su nas poklopile granate, nikad ne znate gdje da zalegnete. I onaj mali kanalčić izgleda vam najveći, a u jednom trenutku vam izgleda tako mali, da misliš da ne možeš staviti glavu unutra. Desno od glavnog smjera napada, pomoćnim smjerom, napadalo se prema Maloj i Velikoj Bobiji, također s ciljem ovladavanja starom alanskom cestom na tom dijelu. Na tom smjeru djelovale su Skupne snage sastavljene od SJP „Poskoci“ Zadar, SJP „Jastreb“ Šibenik i SJP „Rode“ Varaždin, pod zapovjedništvom Svemira Vrsaljaka. O njihovu djelovanju govori zapovjednik „Roda“, Specijalne jedinice policije Policijske uprave varaždinske, Goran Mihalić - Japa: Negdje 18. siječnja 1993. godine dobili smo zapovijed da s jedinicom krenemo na područje Velebita, gdje smo dobili zadaću da se moramo javiti Zapovjedništvu u Lukovom Šugarju. Iz Varaždina je došlo 110 djelatnika. Mislim da je u akciji „Maslenica“ više od 50 posto ljudi u SJP bilo sa sjevera, ako tu uzmemo u obzir i Krapinsko-zagorsku županiju, pa onda zagrebačke „Alfe“, koje su isto sjevernjaci, tako da nas je bilo dosta. Meni je to bio i prvi susret s Velebitom. Naravno, prijašnjih godina kad smo hodili na more prolazili smo preko njeg’, ali to ne može dočarati čari te planine dok je sam ne isprobaš i dok je ne pregaziš svojom čizmom. Prvi utisak je bio surov, ne znaš kud ideš. Ha, možda malo nekakav strah, onaj negativan, ali navire ujedno pozitivan adrenalin. Očekuješ da se nešto mora desiti, ne znaš ni sam što, ali ideš. Unatoč svemu, moji specijalci, s obzirom na psihofizičke sposobnosti, to su prihvatili kao i svaku drugu zadaću. Oprez je bio možda malo povišen baš zbog konfiguracije terena i raslinja na terenu, znači nema šume, nema ničega, tu i tamo kakav grm makije, i to. Oprez je uvijek bio prisutan, uvijek se kretalo strogo po pravilima službe, uvijek se pazilo da na izvršenje zadaće krenemo u najvećoj dozi opreza, da bi se ona izvršila sa što manjim gubicima. Naša zadaća je bila da ovladamo planinama Mala i Velika Bobija. Time bi skrenuli pažnju neprijateljskim snagama, da bi naše vojne snage, koje su djelovale na suprotnoj strani Novskog ždrila, mogle što prije izvršiti akciju i da se pažnja neprijatelja svrati 58
na pravac prema planinama. Jer s Velike i Male Bobije Glinica u Obrovcu je bila na puškomet. Odmah na početku akcije negdje na predjelu Lipovog vrha bio sam ranjen. U ranim jutarnjim satima, kad se razdanilo, 22. siječnja, naletjeli smo najvjerojatnije na neprijateljsku izviđačku patrolu koja je otvorila vatru po našim snagama. U toj vatri ja sam bio ranjen. Dečki su sanirali ranu i s obzirom da smo bili daleko od baze, a i nemogućnost da se pruži neka veća pomoć, krenuli smo dalje u izvršenje akcije. Ranjen sam u prsa, u lijevu stranu prsa, na sredini prsa mi je metak izašao van. To je bio prvi metak, a drugi metak me pogodio u okvir puške. Za taj drugi, to sam saznal tek kasnije, kad sam već se pribrao i kad sam došao k svijesti. Mislim, znao sam o čemu se radi. Bil sam pri svijesti. Bol je bila prisutna, ali nije bila bol, s obzirom da mi nisu bili vitalni organi povrijeđeni. Skoro sam mogao normalno raditi. Tada nisam imao pancirku i možda bolje da je nisam imao jer čini mi se da bih onda poginuo. Metak bi se najvjerojatnije odbio od pancirke natrag u tijelo i tako bih stradao. Previo me moj suborac Ive Loborac koji je već prilikom proboja za Vukovar bio ranjen, pa je već znao, imao je iskustvo u tome, i onda je uz pomoć još troje kolega uspio sanirati ranu, zaustaviti krvarenje. S obzirom na to da je naša baza bila daleko, više od pola dana hoda, donijeli smo odluku da nastavimo dalje k izvršenju zadaće, jer ne bi imalo smisla zbog jednog čovjeka cijeli posao prekinuti. U tim uvjetima nije bilo šanse da me evakuiraju. Oni su pokušali: „Japa, kaj ti pošaljem kamion?“ Ja sam rekao: „Kaj će mi kamion?“ Kamion, to je bio konj. Kad bu stigao? Za pol dana možda bu akcija već gotova. Prenijeli smo si prek’ veze kaj treba napraviti i išli smo dalje. S obzirom na to da je jedan od mojih pomoćnika, Dražen Vitez, bio kod mene, podijelili smo zapovjedništvo. Tako da sam neke poslove, na koje je utjecalo moje usporeno kretanje, morao prenijeti na svog pomoćnika. Samo ranjavanje teško je opisati. Obuzme vas neka toplina. Onda ste negdje gdje sami ne znate gdje. Nakon toga se probudite. Kad sam bio u pokretu, sve je bilo u redu, kad je rana bila topla. Ali drugu noć, onda mi je bilo loše, jer je temperatura bila minus 25, možda čak i minus 30, tako da mi se rana smrzla. A možda me to i spasilo, što sam ostao živ, da nisam iskrvario. Tako je i unatoč ranjavanju Goran Mihalić - Japa ostao sa svojom postrojbom koja se u međuvremenu našla pod novim napadom neprijatelja: Cijelo vrijeme sam se sa svojom postrojbom i postrojbom Policijske uprave šibenske i zadarske kretao k izvršenju zadaće, do Velike i Male Bobije. Usput smo imali i tenkovski napad na nas iz prostora Glinice, gdje smo imali još dva teško ranjena djelatnika, od kojih je jedan od njih, Emil Baneković, preminuo u Rijeci u bolnici. Kad je bio napad, naravno, uzmeš zaklon, a zaklon po konfiguraciji terena nije bog zna 59
kakav. I granate su padale između nas. I jedan od dečki je pogođen u nogu, a drugi u prsa. Njih smo pokušali evakuirati helikopterom. Za vrijeme akcije imali smo dva mala helikoptera. No međutim, prvi helikopter je bio pogođen u elisu i morao se vratiti, te smo onda prebacili ta dva ranjenika na nekoliko stotina metara od prve crte na jedan ravni dio gdje se helikopter mogao spustiti. Nije se spustio na zemlju, nego lebdio u zraku, da smo dečke mogli ubaciti i prevesti u bolnicu. Oni su gađali helikoptere s nekim protuavionskim topom jer mu je elisa oštećena i, čini mi se, staklo. On se morao vratiti jer se jedva spustil. Nisu svi dečki znali za moje ranjavanje. Dok smo se vratili za dan i pol, drugu noć oni su vidjeli da ja jedini ne spavam, onda su skužili zašto ne spavam. Bili smo tri ekipe, tristotinjak ljudi. Nismo bili striktno podijeljeni, ovdje Međimurci, tu Šibenčani, bili smo pomiješani malo i zbog toga, radi poznavanja terena. Tak’ da, mislim, oni koji su znali, koji su bili u blizini mene su znali, ostali možda neki nisu znali. Tak’ da se nisu preveć sekirali jer svakomu je žao. Ali rat je, ne? Poslije dva dana borbi zadani ciljevi su postignuti, ali su se postrojbe morale vratiti na početne položaje. Zapovjednik varaždinskih „Roda“ Goran Mihalić - Japa prisjeća se: Naravno, tu nije bilo samo pješačenje, tu je bilo i tih napada s njihove strane, zasjeda. Mi smo malo išli u izviđanje. Kak’ se napredovalo, tak’ smo i obostrano izmjenjivali vatru. Nakon tih zauzetih linija, čekajući sljedeću zapovijed, s obzirom na to da se dostignuta linija najvjerojatnije nije mogla održati, morali smo se vratiti. Naravno, vraćam se sa svojim ljudima kad se završava akcija na početnu liniju. Noć boravimo na jednoj livadi i drugo jutro se vraćamo na Veliko Libinje. Tu se pregrupiramo, svi zdravi kreću pješke u podnožje, u Starigrad - Paklenicu na početne položaje, a ranjeni se izvlače. Nakon izvlačenja skupnih postrojbi SJP Zadra, Varaždina i Šibenika prema Bobijama su u drugom valu upućene skupne postrojbe SJP BATT iz Splita i SJP „Krpelji“ iz Vinkovaca. Poslije osvajanja Tulovih greda dio postrojbe pod zapovijedanjem Ivice Glavote kreće 26. siječnja prilikom svitanja u smjeru Male Bobije te oko podne vrši zaposjedanje tog važnog položaja. Drugi dio postrojbe, pod zapovijedanjem pomoćnika zapovjednika Vlade Kalauza zauzima Veliku Bobiju. Prilikom zaposjedanja Bobija iz smjera Glinice u vozilu Pinzgauer dolazi neprijateljska grupa i zaustavlja se u mjestu Potprag, gdje upada u postavljenu zasjedu. Ivica Glavota prisjeća se: Sljedeće jutro smo krenuli u osvajanje Bobija, gdje je neprijatelj imao smještenu artiljeriju. Njome je djelovao po našim snagama, a ujedno je bio zaklonjen Bobijama 60
od djelovanja artiljerije Hrvatske vojske iz zadarskog zaleđa. Kada smo osvojili Bobije mogli smo ići i dalje, jer je taj položaj bio zadnji prema Obrovcu, no zadatak je izvršen osvajanjem Bobija i uspostavljanjem crte obrane za odbacivanje protunapada neprijatelja. I zaista, u popodnevnim satima neprijatelj je pokrenuo protunapad te minobacačkom i tenkovskom vatrom iz smjera tvornice Glinice i Obrovca gađao zaposjednute položaje Velika Bobija, Mala Bobija i Potprag. Pripadnici Specijalne policije dobro su postavili obranu i ukopali se, te nisu imali ljudskih gubitaka, iako je granatiranje trajalo do noći, potom i čitav sljedeći dan. Taj dan do njihovih položaja stiže logistička pomoć te na Maloj Bobiji postavljaju bestrzajni top i protuoklopna sredstva, jer cilj je bio blokirati cestovni pravac od Glinice prema Potpragu. Osim toga, s Male Bobije specijalci vrše korekciju i navođenje raketno topničke potpore združenih snaga topništva Specijalnih jedinica policije i Hrvatske vojske na neprijateljske položaje. Nakon uspješno izvedene cjelokupne akcije, 27. siječnja u večernjim satima stiže zapovijed o smjeni skupnih postrojbi SJP BATT i „Krpelj“ od strane SJP „Grom“, PU karlovačke. Uvođenjem SJP „Grom“, pripadnici SJP BATT uspješno su se izvukli do baze na Bukvi i potom u matičnu bazu. Time je ujedno i završio napadajni dio operacije „Gusar“, odnosno „Maslenica“, na Velebitu. Uspješnost djelovanja svoje postrojbe objašnjava Ivica Glavota, ali ujedno ističe i važnu ulogu topništva Specijalne policije: Tijekom akcije nismo imali gubitaka, jer smo bili iznimno osposobljeni za takvu vrstu terena i zadaća. Bili smo dobro organizirani, naoružani i oboružani velikim borbenim iskustvom. Kad bi jedan drugoga pogledali, znali smo tko što misli, takvo je zajedništvo vladalo među nama. Uvijek smo svi bili vedra duha, jedan drugome pomagali, zato smo uz dobru psihofizičku pripremljenost i ovu zadaću vrhunski odradili. Svaka od jedinica imala je svoj zadatak i pravac djelovanja. Nije bilo lako, taj kraški reljef je prirodni fortifikacijski objekt, i svaki iole utvrđeni položaj koji se nalazi na vrhu uzvisine ima takva svojstva da ih je praktično nemoguće osvojiti. Svako napadajno djelovanje na Velebitu izlazi iz okvira vojnih doktrina o brojčanom omjeru za napad i obranu. U ovakvim uvjetima taj omjer je jednostavno neiskaziv, jer jedan dobro utvrđen vojnik uz adekvatno oružje i dovoljno streljiva može kontrolirati prostor i zadržati cijele postrojbe u napadu. Jedan od bitnih elemenata za osvajanje neprijateljskih položaja bila je podrška artiljerijske bitnice Specijalne policije. Kao potpora jedinicama u napadu iskazali su vrhunsku preciznost, u što sam se i sam uvjerio. Nekada su s udaljenosti od više kilometara neutralizirali neprijatelja, a da su se pri tome naše snage nalazile oko pedesetak metara udaljene od cilja. 61
Svi pripadnici Jedinica za specijalne namjene MUP-a redom naglašavaju veliki značaj djelovanja združenog topništva Specijalnih jedinica policije. No ustrojavanje topništva u specijalnim postrojbama MUP-a nije bilo nimalo jednostavan posao, čega se vrlo dobro prisjeća Josip Turkalj: Treba spomenuti da je prema topništvu u samim počecima Domovinskog rata u Specijalnoj policiji postojao čak i svojevrsni otpor jer ljudi nisu bili upoznati što je to, na koji način topništvo djeluje. Možda eventualno na svojoj koži kada je djelovalo tuđe topništvo. No u Specijalnoj policiji jednostavno nisu imali dovoljno stručnih i sposobnih ljudi da bi mogli kvalitetno i dobro raditi taj posao. Pa čak je bilo i određenih zamjerki. Ovo je prvi put da je naše topništvo djelovalo u sastavu Stožera, da je bilo planirano, i da se djelovalo po ciljevima na najbolji mogući način. Naravno, policija nema topništvo. Kada je počeo Domovinski rat u Hrvatskoj, tada su osnovane i formirane specijalne jedinice po svim policijskim upravama. Prije svega toga postojala je samo Antiteroristička jedinica Lučko. Te sve jedinice koje su početkom rata djelovale i radile na svom području, na području svojih policijskih uprava i nešto šire, obavljale su poslove specijalnih jedinica koje su bile više pješačke namjene. Te jedinice imale su u sebi jedan mali dio koji se može nazvati topništvom, uglavnom su koristili minobacače malog kalibra, 60 i 82 milimetra, eventualno nešto kalibra 120 milimetara, koji već spada u artiljerijska oruđa. Budući da su postojali pojedini ljudi, znači, koji su bili u bivšoj vojsci, ili su za vrijeme vojnog roka služili u artiljerijskim jedinicama, oni su i korišteni za pojedine poslove iz djelovanja topništva. Kada je izdana zapovijed za akciju „Maslenica“, svi mi koji smo u tome sudjelovali odlučili smo da je za ovakvu operaciju, za ovakvu zadaću Specijalne policije nužno formirati mješovitu bitnicu ili jedno određeno topništvo s kojim bi se mogla odraditi ta zadaća. Naravno da smo bili svjesni da u ovakvim uvjetima i na ovakvom terenu, i ovakav široki prostor s kojim je trebalo vladati, da to nije bez topništva bilo moguće. O značaju uloge topništva na Velebitu mnogo pohvalnog imaju reći sami zapovjednici postrojbi. Zapovjednik SJP „Poskoci“ PU zadarske, Svemir Vrsaljko - Velečasni prisjeća se: Neovisno o broju ljudi, neovisno o njihovoj psihofizičkoj sposobnosti, ovdje vam je dovoljno nekoliko zauzetih ćuka, nekoliko pojedinaca s puškomitraljezima da danima drže u šahu na tisuće ljudi. Ali mi smo u akciji „Maslenica“ izveli to naše topništvo na prostor Velebita i zahvaljujući njegovom uspješnom djelovanju uspjeli smo neutralizirati te njihove položaje i tako onesposobiti neprijatelja. Ali ne samo ta topnička priprema i topnička odrada. 62
O suradnji pješaka Specijalne policije i njihovog topništva svjedoči zapovjednik SJP „Baruni“ Zvonko Pausić - Pauk: Imali smo potporu topništva, koje nam je u svakom slučaju spasilo puno života. Jer ovaj rat nije onaj 1941., gdje se juriša na bunkere, kako se bilo prikazivalo na filmovima. Ovdje je trebalo sačuvati ljudske glave. I onda kad se dođe do takvih bunkera, onda se stane i zove se topništvo, daju se koordinate i oni to odrade i ljudi ostanu živi i idemo dalje. Topništvo je, ne zato što su to moji kolege i prijatelji, nego naše topništvo je bilo na vrlo zavidnoj razini. Ipak, koliko god bilo učinkovito, topništvo Specijalne policije na Velebitu imalo je i svojih ograničenja, kojih se prisjeća načelnik topništva Zlatko Turkalj: Mi smo bili ograničeni logistikom, stvarno nismo mogli djelovati koliko hoćemo. Morali smo, u biti, ciljeve pogađati sa što manje projektila budući da je nama logistika mogla doći jedino ili uz pomoć helikoptera ili na konjima. Na konjima je to bilo vrlo malo mina koje su mogle biti donesene na paljbeni položaj. Uz pomoć helikoptera to je išlo dosta dobro. Imali smo ipak tada dovoljno mina da možemo djelovati po ciljevima, koliko je to za naše specijalce bilo potrebno. Uz minobacače 120 milimetara, na paljbenom položaju nalazili su se i jednocjevni raketni lanseri, koji su nam služili za gađanje ciljeva na malo većim udaljenostima. Svakako za ovaj teren i za ovakve uvjete rada napadajnog djelovanja – bili su najbolji minobacači 120 milimetara. Mogu reći da smo s njima bili dosta precizni. U biti, to najbolje su mogli reći oni koji su bili stvarno na prvoj crti i u izravnom kontaktu s neprijateljskim snagama. Mi smo morali pogađati ciljeve koji su se kretali unutar 25 metara, što je za topništvo izuzetno dobro. Također valja naglasiti da pripadnici policije tada i nisu bili potpuno obučeni za djelovanje s topničkim oruđima, a posebno ne u samom gađanju. Znači, u gađanju oruđima, budući da je to vrlo riskantno i vrlo opasno jer se gađa preko naših snaga, i gađa se na blizini 50, 100 metara ispred naših snaga. To je jedan veliki rizik. Mi smo u svakom trenutku koristili priliku, ja osobno, da naše policijske službenike, koji su nešto i znali, ali ne baš u najboljoj mjeri – da koristimo pauzu u trenutku između djelovanja. Jednostavno, stvorili smo jednu školu ovdje na ovom terenu, Libinju, otkud je u biti krenula priprema, obuka i ustroj topništva Specijalne policije. Uz uobičajene elemente, na djelovanje topništva ovdje utiču nadmorska visina i vjetar, ali ne u toj mjeri gdje bi se moglo riskirati za samo djelovanje. Naravno da se i vjetar i nadmorska visina uzimaju u obzir pri određivanju elemenata za gađanje. Ipak, najteži uvjeti za samo djelovanje bili su magla, oblaci, loši vremenski uvjeti. Bilo je par 63
slučajeva, možda čak i zgodnih za samo ovo djelovanje, kada se nisu vidjeli piketi. Piketi su štapovi pomoću kojih se određuju ciljevi, odnosno pomoću kojih se nišani na dati cilj i mi smo prije samog nišanjenja morali ispaliti minu pod najdaljim kutom tamo gdje znamo da nisu naše snage – jednu ili dvije kako bi se magla i oblak razišao. E, onda smo mogli nišaniti i gađati. U napredovanju južnim padinama Specijalne jedinice policije bile su u dodiru s postrojbama Hrvatske vojske koje su napredovale smjerom Modrič – Rovanjska – Maslenica – Jasenice. O međusobnoj suradnji hrvatskih snaga govori načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber: Suradnja s Hrvatskom vojskom odvijala se neposredno na terenu s pripadnicima 112. brigade, koji su imali borbeni pravac napada duž magistrale preko Rovanjske, i naravno u Stožeru. Mi smo u Stožeru u Zadru imali svog časnika za vezu kao predstavnika Stožera Specijalne policije, koji nam je prenosio sve zapovijedi, odnosno prenosio stanje na terenu u realnom vremenu, tako da, bez obzira na ovu fizičku izdvojenost, imali smo jako dobru komunikaciju. Iako su 27. siječnja napadajna djelovanja prestala, i dalje su vođene borbe za održavanje dostignutih položaja. Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda SJP Rijeka „Ajkule“, prisjeća se vrlo teških okolnosti koje su uslijedile nakon što je okončana napadajna akcija i zauzeti ciljevi: Zbog borbi u primorskom dijelu, iscrpljenosti svih sudionika i manjka snaga, kasno smo dobili smjenu, bili smo oko 9 dana na tom području. „Ajkule“ cijelo to vrijeme drže područje Crvenih potoka, to je danas negdje malo pored ulaza u tunel Sveti Rok s ličke strane, bez borbi i gubitaka zaštićeni gustom maglom sve vrijeme boravka do same smjene sa SJP Pula „Bak“. Smijenila nas je postrojba SJP iz Pule, tada još mlada postrojba bez nekog većeg iskustva. Tijekom smjene, iz doline, s okupiranog područja, primijetio nas je neprijatelj i raspalio po nama sa svim sredstvima, minobacačima, topovima. Puležani su se morali ukopavati kako su znali, a mi već gladni i žedni jedva smo dočekali smjenu i „štura“ po Velebitu. Cijela postrojba tu noć hoda preko Velebita bez svjetala i pred zoru stižemo do Stožera. Umjesto odmora, 10-15 „dobrovoljaca“ iz mojeg, prvog voda, naravno i ja, kao zamjenik zapovjednika voda i vođa grupe, upućujemo se nazad, u istom smjeru, na Crvene potoke. Zadaća je bila da pronađemo i pomognemo momcima iz Pule koji su se navodno raspršili. Taj dan dižemo se ponovo do Dušica, ponovo noćimo u istim onim kućicama, smrzavamo se poprilično. Ujutro opet put prema Crvenim potocima. Nalazimo Puležane ukopane u priručna skloništa, od njihovog zapovjednika dobivamo 64
informacije da je zasada situacija pod kontrolom, ali nije baš najbajnija. Ipak, tu su. Ostavljamo ih i po noći odlazimo natrag na Dušice gdje noćimo još jednu noć i ujutro se spuštamo s vrha Velebita kroz Veliku Paklenicu u Starigrad i nazad u Rijeku. Napokon, nakon punih devet dana terena na Velebitu bez neke kvalitetnije opreme. Napominjem da taj teren nismo imali izravnih sukoba s neprijateljem, osim jednog događaja. Sjećam se dok smo boravili na Crvenim potocima, 4-5 djelatnika uputilo se prema prijevoju Alan gdje su zaskočili posadu UNPROFOR-a s transporterom jer su vidjeli da se neki vojnici ukrcavaju u transporter. Na njihov upit tko je to unutra, UNPROFOR-ci su uperili oružje i pod prijetnjom ih otjerali od vozila. Bilo je sigurno da se radi o neprijatelju koji je držao poziciju zajedno s UNPROFOR-om. Najveći dio akcije „Maslenica“ odvijao se u južnom dijelu Velebita, a „Ajkule“ su bile jedina postrojba sa sjeverne strane Velebita. Tada, u to vrijeme nekih jačih sustava veze nije bilo, nego je trebalo tada instalirati manji prijenosni repetitor na neku dominantnu točku i tako ostvarivati komunikaciju, što se radilo u danima nakon akcija, ali tijekom same akcije to nije bilo moguće zbog neprijatelja koji je dominirao tim područjem, i to je bio glavni razlog prekida komunikacije ne samo s „Ajkulama“, nego i s ostalim postrojbama koje su držale istu poziciju poslije u smjenama, kolegama iz Pule i Dubrovnika. Značajno je i to da kad smo se povukli nakon akcije s pozicije Crvenih potoka neprijatelj je poziciju prijevoja Alan zadržao sve do akcije „Oluja“. Završnu ocjenu djelovanja Specijalne policije u napadajnom dijelu operacije „Maslenica“ dao je načelnik Stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, Vladimir Faber: U čitavoj ovoj ofenzivnoj akciji na Velebitu Specijalna policija imala je tri poginula pripadnika, devet teško ranjenih i sedamnaest lakše ranjenih, što u odnosu na gubitke neprijateljske vojske iznosi deset puta manje, odnosno i više od toga. Što se tiče gubitaka u odnosu na zemljišne i meteo uvjete, mislim da je ovo najbriljantnija akcija Specijalne policije u Domovinskom ratu. Pripadnici Specijalne policije na ulazu u kanjon Paklenice. Planina Velebit postati će drugi dom snagama Specijalne policije sve do oslobodilačke operacije „Oluja“.
65
Rovanjska – Jasenice - Obrovac Ovladavanje okupiranim podvelebitskim prostorom bio je jedan od dva ključna cilja operacije „Maslenica“. Zamišljeno je da se uspjehom snaga Specijalne policije na Velebitu, te oslobađanjem podvelebitskog prostora, s naseljima Rovanjska, Jasenice, Maslenica, Nekići i brojnim okolnim zaseocima, konačno stvore uvjeti za prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske. Time bi protivničke snage bile odbačene prema Obrovcu. Na ovom smjeru napada dogodio se zastoj u napredovanju koji je uključivanjem ojačane satnije 6. gardijske brigade iz Gospića (kasnije preimenovane u 9. gardijsku brigadu) bio nadvladan. Neprijatelj je poražen i potisnut je u Obrovac. Zauzeti su dominantni položaji i uzvišenja, oslobođena je sjeverna strana Novigradskog mora i omogućen je pristup Novskom ždrilu, te su napokon stvoreni uvjeti za dizanje pontonskog mosta kojime je iznova prometno spojena Hrvatska. Ipak, tijek oslobađanja podvelebitskog područja od okončanja operacije „Maslenica“ prate suprotstavljene interpretacije sudionika, koje su i dalje aktualne. Podnesena izvješća nakon okončanih borbenih djelovanja ne poklapaju se, baš kao ni iskazi i službene raščlambe koje su načinjene godinama kasnije. Sporan je problem zastoja u prodoru kod nasipa boksita, na brdu Dračevac, čime je ostvareni uspjeh Specijalnih snaga policije na Velebitu doveden u opasnost. Pripadnici Specijalnih postrojbi ostvarili su ciljeve u napadu na prostoru Velebita. No s obzirom na to da ispod Velebita srpske snage nisu bile potisnute, našli su se u nezavidnom položaju, jer su bili izloženi topničkim udarima tih srpskih snaga. Vremenska kronologija i okolnosti osvajanja brda Dračevac, odnosno pitanje tko je službeno zapovijedao napadom, prilično su neusklađena problematika zbog različitih interpretacija prvog zapovjednika TG 112 i pripadnika ojačane satnije 6. GBR (odnosno ratnih veterana 9. GBR). Iako se izvješća razlikuju, kao i naknadni iskazi, pokušali smo pomoću njih rekonstruirati tijek oslobađanja podvelebitskog područja, dok će problem zastoja u napredovanju i osvajanja brda Dračevac zasigurno i dalje izazivati polemike. U pripremnom dijelu, od 7. do 21. siječnja provedena su intenzivna izviđanja podvelebitskog područja. Uz određene probleme, ali ipak uspješno, 21. siječnja navečer iz Ražanca u Starigrad se brodovima prebacila 1. pješačka bojna kojom je zapovijedao bojnik Mladen Fuzul. Na smjeru Rovanjska – Jasenice - Obrovac napadala je TG 112, ojačana vodom 72. bojne Vojne policije i Domobranske bojne Obrovac, te borbena skupina SP GSHV-a („Matija Vlačić“) jačine voda. Glavnina snaga napadala je smjerom Modrič - Rovanjska - Maslenica, dok su pomoćne snage (vod 1. satnije TG 112, vod SP GSHV i dva voda db Obrovac) napadale smjerovima Jadrešinovica - Bužonjići i Kneževići 66
Stražbenica - Starčevića glava. Za zapovjednika Taktičke grupe 112 postavljen je bojnik Ante Žoni Maksan, čije je svjedočenje o okolnostima u kojima je postrojba ustrojena i angažirana za izvršavanje zadaće važno u razumijevanju problema na koje je kasnije nailazila: Taktička grupa 112 bila je sastavljena od dijelova postrojbi 112. zadarske brigade, pripadnika Specijalnih postrojbi Hrvatske vojske, koji su pridodani toj Taktičkoj grupi, vodu Vojne policije 72. bojne Vojne policije i Domobranske postrojbe iz Obrovca. Jedan dio tih ljudi mogao se borbeno upotrijebiti u potpunosti, a drugi ne. Recimo, iskustvo 1. bojne 112. brigade, pripadnika Specijalnih postrojbi, također i 72. bojne Vojne policije moglo se upotrijebiti. Dio domobranskih postrojbi također se mogao upotrijebiti, a ostalo ljudstvo – samo za čuvanje položaja. U osnovi, 6. siječnja izdana je zapovijed, a 7. siječnja 1993. godine sam ja preuzeo zapovjedništvo, odnosno zadaću za formiranje Taktičke grupe. I tako, imali smo jedno desetak, dvanaestak dana pripreme za napadajnu operaciju. Prvo morate formirati u potpunosti Taktičku grupu da biste znali kako je možete iskoristiti u određenim uvjetima i u napadu. Morate znati i sposobnosti određenih ljudi, grupacija unutar samih postrojbi koje su pridodate. Iskustvom iz ‘91. i ‘92. godine, znali smo koje dijelove postrojbi možemo upotrijebiti, a koje ne. Međutim, teško je bilo i obuzdati na takav način domaće ljude, koji su zaista imali volju ići u napad. Pa tijekom tih desetak dana, dvanaestak dana, mi smo prvo naše izviđačke postrojbe već poslali unutar prostora iznad Jasenica, prema Velebitu, preko mosta. Oni na drugoj strani također su izviđali kretanje neprijateljskih vojnika. Topnici su svoje izvršavali, zapovjednici postrojbi svoje, a posebno je bio aktivan taj izviđački dio, koji je svakodnevno donosio izvještaj o kretanju neprijatelja, o broju neprijatelja, tehnike, sredstava, pozicija. Iako, bilo je jako škakljivo, jer radili smo unutar prostora neprijatelja. Prebacivanje snaga bilo je najdelikatnije. Mi smo imali zadaću 21. na 22. siječnja prebaciti kompletnu postrojbu, znači Taktičku grupu 112 uvesti u prostor za napad. Trebali smo ju desantnim čamcima prevesti iz Ražanca u Seline i Starigrad. Međutim, desantnih čamaca nije bilo! Tako da smo nešto ljudi privatnim čamcima prebacili, a tehniku, kamione i ostalo smo noću, oko ure poslije ponoći, dvi ure poslije ponoći, slali na Pag redovnim trajektom: jednostavno – svi vani, kamioni unutra, vojska unutra. Na početnu poziciju ipak smo uspjeli doći do ujutro, do 6 sati. Napad je trebao početi 22. siječnja, ujutro u 6 sati, međutim, nešto prije 6 sati je došla zapovijed o premještanju satnice. Znači, u 7 sati ujutro je došlo do stvarnog napada. 67
Snagama u napadu vrlo kvalitetnu podršku pružalo je topništvo 112. brigade te su prvi dan, 22. siječnja, uspješno ovladani ciljevi: na glavnom smjeru napada do 16 sati osvojena je Rovanjska, a na pomoćnom smjeru ovladano je selom Božići. Žoni Maksan prisjetio se kako je teklo početno napredovanje snaga TG 112: Naše je bilo uzeti, odnosno vratiti selo Rovanjsku, selo Jasenice, Maslenicu, izaći sve do Pariževačke glave, to je, znači, na pristupu Obrovcu do Tvornice glinice. Osloboditi Maslenički most, normalna stvar. To je, uostalom, bio simbol svega. Sam početak dovođenja postrojbi uopće na početnu poziciju za izvršenje napadaja – to je osnovni problem bio. A drugi problem bio je taj što je ulaz u sam prostor gdje smo se trebali razvijati prema neprijateljskim položajima bio jako uzak. To je ona cesta koja vodi dolje iz Selina prema selu Modriči, prema Rovanjskoj. Znači, ili tako ili gore ići u brda pa se spuštati niz brda, što je jako škakljivo, osjetljivo zbog djelovanja topništva, di od šrapnela, od kamenja i od svega može doći do pogibije, do ranjavanja, može se izgubiti ljudstvo. Jako, jako teško je bilo uvesti kroz uski prostor, koji je bio štićen dominantnom kotom 199 Dračevac, znači nasipom boksita, di je bila najjača otporna točka neprijatelja. Poveli smo se iskustvom unazad dvije godine, a to je: manjim grupama probiti se na određenim linijama, osigurati pozicije da bi se mogli dalje širiti. Proboj je već od jutra prema selu Rovanjska krenija malo otežano jer su četnici imali položaje već na prilazu u Rovanjskoj. Jako, jako je nezgodno bilo jer ulazimo u krivine što se tiče ceste, a moramo preko brda prići prema Rovanjskoj. Da bi prišli preko brda tučeni smo od strane Dračevca. UNPROFOR je bio također uz njih. Oni su se sakrivali iza UNPROFOR-a, tako da smo, nekako smo imali taj sendvič – UNPROFOR i Srbe. Međutim, mi smo to srušili negdje do jedno podne, jedne ure smo to srušili i Rovanjsku smo očistili negdje do četiri sata poslijepodne, skupa s onim okolnim prostorom. U pripremi i napadajnom djelovanju, te prilikom osvajanja važnih neprijateljskih uporišta posebno se istaknulo ljudstvo 1. bojne TG 112 čiji se zapovjednik Mladen Fuzul prisjeća velikih poteškoća u izvođenju napada: Samo uvođenje nije išlo po planu kako je to predviđeno. Prevoženje ljudstva u sam prostor operacije, iz sela Ražanac išlo je izuzetno otežano. Na kraju su nas prebacivali na razne načine, pa i trajektom. Dio tehnike, dio topništva je uveden u zonu odgovornosti preko Paga, odnosno trajektne linije. Sigurno je da brojno stanje i struktura TG 112 tada nije bilo dostatno za izvršenje takve zadaće. Mislim da je ovaj pravac napada, iako je bio jedan od pomoćnih, trebao biti ojačan oklopom. Pripadnici postrojbe nisu bili osposobljeni ni opremljeni za uvjete ratovanja u dijelu brdsko-planinskoga prosto68
ra. No usprkos tome, nadljudskim naporima ta se zadaća izvršavala. Zadaća TG 112 bila je da na jednom od dva pomoćna pravca operacije „Maslenica“ ovlada prostorom Rovanjska - Maslenica i dalje po dubini. Treba naglasiti da je riječ o izuzetno teškom brdsko-planinskom prostoru, gdje je prije napada neprijatelj držao sve dominantne kote. Ta prednost omogućavala mu je nad cijelim prostorom vizualni nadzor, ne samo nad prostorom podvelebita, nego i na velikom dijelu Ravnih kotara. Također, važno je istaknuti i da je na tom prostoru bila sužena mogućnost manevra snaga. Praktično se ta mogućnost manevra svela jedino na prostor Jadranske magistrale. Zamišljeno je bilo da se dijelom snaga kroz planinski dio izvede obuhvat i izbije u dubinu sela Jasenice dok se paralelno napada iz pravca Rovanjske i na taj način prisili neprijatelja na povlačenje. Međutim, kretanje kroz planinski dio Velebita je zahtijevalo višesatno hodanje što je uvođenje snaga činilo otežanim i vrlo složenim. U međuvremenu smo na pomoćnom pravcu napada uspjeli probiti prednju crtu u prostoru sela Rovanjske, ući u neprijateljsku dubinu te zarobiti jedan dio neprijateljskih vojnika. Na taj način uspjeli smo destabilizirati prednju liniju neprijateljske obrane. Zanimljivo je istovremeno pratiti izvješća vojske pobunjenih Srba o događajima na podvelebitskoj bojišnici. Tako se, primjerice, u dnevnom izvješću Komande 7. korpusa SVK od 23. siječnja navodi da snage HV-a koriste zračni i morski desant, dok s druge strane znamo da postrojbama TG 112 za taj „desant“ nisu osigurani ni jurišni čamci, već su se prebacili brodicama: „Na pravcu Seline - Rovanjska neprijatelj je izvršio opšti napad oklopno mehanizovanim snagama, uz prethodnu artiljerijsku podršku. Za dovođenje snaga koristio je helikoptere i brodove, a za napad na Maslenicu za zaštitu koristio je snage UNPROFOR-a. Komandant snaga Rob je upozoren da će biti gađane njegove snage zajedno sa ustašama ukoliko im nastave pružati podršku.“ Snage UN-a zaslužuju jedno zasebno poglavlje u rekonstrukciji bitke za zadarsko zaleđe, ponajprije zbog različitih stavova kojima su njihovu ulogu poimale sukobljene strane. Takvo što ipak je krajnje nezahvalno rekonstruirati već iz razloga što nemamo zabilježena sjećanja pripadnika Mirovnih snaga, niti dokumente s njihove strane koji bi bili od pomoći. Nepovjerenje i sumnjičavost prema UN-u bila je prisutna s obje strane, a posebno je, što je i logično, takvo što naglašavala gubitnička strana, kako tijekom sukoba, tako i u kasnijim analizama. Snage UN-a optuživane su da su znale da će napad biti izvršen, te da su tijekom borbi blisko surađivali s hrvatskom stranom odajući podatke o položajima i borbenom rasporedu, čak i vršeći špijunske aktivnosti. S druge strane, prvi zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan tvrdi kako su Srbi ratovali, gađajući ih (i štiteći sebe) iza položaja UN-a, te da je napredovanje 69
hrvatskih snaga, između ostalog, priječila suradnja pobunjenih Srba i pripadnika mirovnih snaga UN-a. Francuski UNPROFOR je bio smješten u motelu „Plitvice“, tu kod starog Masleničkog mosta. Tu im je bila baza, ali su bili raspoređeni i u selu Rovanjska, što je bilo jako bitno, jer to je naša početna točka bila uopće za napadaj. Po meni, ja i dan-danas, kao jedan od visokih zapovjednika Hrvatske vojske u ratu, tvrdim da su oni uvijek davali informacije drugoj strani. Mi nismo imali nikakve kontakte s UNPROFOR-om. Jednostavno: „Makni se u stranu. Mi imamo svoju zadaću, vi svoju, ne mrdajte!“, i to je to. Vrlo jednostavno, vojnički. Bilo je protesta njihovih, ali u napadu ne možemo rješavati te stvari. To je administracija. Mi smo vojska. Sjećanje Žonija Maksana o pristranosti snaga UN-a prema srpskim pobunjenicima nije jedino takvo u ovoj knjizi, ima ih više. No svakako treba imati na umu i svjedočenja onih koji su iznijeli drugačija sjećanja, ponajprije ono načelnika stožera 126. brigade, Ante Kotromanovića, koji je posvjedočio kako je upravo intervencijom visokog časnika UN-a Cetinska krajina spašena od ekološke katastrofe. Uopće nema sumnje da „plave kacige“ nisu bile učinkovite u provedbi svojih zadaća, ponajprije u reintegraciji „ružičastih zona”. Uostalom, iz tog razloga i jest pokrenuta operacija „Maslenica”, jer su pobunjeni Srbi fizički onemogućavali povratak izbjeglica i prometnu komunikaciju, dok su njihovi politički lideri u mirovnim pregovorima u Ženevi takve korake kanili „oploditi” raznim zahtjevima, pa čak i onim da će promet biti omogućen ukoliko Hrvati koji prolaze okupiranim područjem budu plaćali cestarinu. Čak je i predstavnik UN-a u razgovorima s vodstvom pobunjenih Srba 3. ožujka 1993. u Ženevi konstatirao da su „Hrvati 22. siječnja 1993. napali jer nisu mogli izdržati razdvajanje države” te da su „ružičaste zone teritorij pod hrvatskim suverenitetom”. Jednako tako, predstavnici UNPROFOR-a pokušali su 1. ožujka 1993. u Beogradu uvjeriti „predsjednika RSK“ Gorana Hadžića, koji je inzistirao da se provede rezolucija UN-a br. 802, tj. da se Hrvatska vojska povuče na položaje prije operacije „Maslenica”, da se prvo mora ispoštovati rezolucija UN-a br. 762, prema kojoj su „ružičaste zone“ hrvatski teritorij u kojem ima pravo biti hrvatska policija. Stoga je teško realno procijeniti kome su i zbog čega bile naklonjene ili nenaklonjene „plave kacige“, jer stanje na okupiranim područjima bilo je sve samo ne normalno. Ipak, tijekom pokretanja operacije snage UN-a teško da su u jednom primarno nepovoljnom položaju mogle na bilo koji način pomagati ijednoj strani, već su se, vjerojatnije, držale neutralno. Takvo što potvrđuje sjećanje Brune Zorice Zulua koji je zapovijedao snagama na pomoćnom smjeru, gdje je uspješno napredovala borbena grupa koju su činili pripadnici Specijalnih postrojbi GSHV-a, Vojne policije i pridruženih 70
dijelova domaćih postrojbi. Ipak, i na tom smjeru bilo je teško ovladati prostorom koji su neprijatelji štitili bunkerima. Stoga se protuoklopnim sredstvima pokušao neutralizirati otpor iz utvrđenih položaja, što je izvedeno uspješno, ali uz rizik i gubitke zbog nesretnog slučaja. Zapovjednik tih snaga bio je Bruno Zorica Zulu, koji se prisjeća: Mi smo bili podređeni direktno generalu Gotovini. Imali smo pridružene ljude iz lokalnih postrojbi, iz 112. taktičke grupe i pridružene vodove Domobranske bojne iz Obrovca. Ante Žoni Maksan bio je zapovjednik tog sektora. Oni su imali velike probleme na svom smjeru napada jer su bili pokriveni s vatrom iz bunkera, nisu mogli naprijed, pješadija nije mogla napredovati. I tu su kasnije došli do izražaja Fagoti i lansirne rampe Milan, odnosno protuoklopna skupina koju je vodio Miljenko Šimičević - Slave. Moja borbena grupa, mi smo već dan prije nego što je počela operacija „Maslenica“ dobili zadaću da zauzmemo neprijateljske položaje koji su se nalazili ispod Velebita, na potezu Paklenica – Rovanjska – Božići - Jasenička glava. Neprijatelji su tamo imali isturene položaje u slučaju napada hrvatskih snaga, ali oni su bili prazni jer nisu mogli sve pokrivati. Bila je to trka protiv vremena. Znači, mi smo morali zauzeti te položaje, tako da kad počne akcija, da oni ne mogu doći do tih položaja. To su bile dominantne kote. I mi smo ih zauzeli. Drugi dan, kad je počela operacija „Maslenica“, Srbi su krenuli prema tim položajima. Vidjevši da su ti položaji zauzeti, oni su se povukli nazad. Na terenu je djelovala i naša Protuoklopna grupa, predvođena s Miljenkom Šimičevićem - Slavom. Imali su na jednom kamionu dvije lansirne rampe, Fagot i Milan. Milan je protutenkovska lansirna rampa francuske proizvodnja, koja uništava sve postojeće tenkove koji su danas u funkciji. Ipak, zbog okolnosti, mi smo s njima pod Velebitom skidali bunkere. Nažalost, ta priča imala je i tragičnu stranu. Protuoklopna grupa krenula je iznad Rovanjske, a u Rovanjskoj je još bila stacionirana jedna satnija UNPROFOR-a, od francuske mornaričke pješadije. Šimičević Miljenko, kao bivši legionar govorio je perfektno francuski, a Francuzi su bili korektni. Mi smo ih već upozorili da se ne miješaju i oni su se maknuli iz direktne zone borbenih djelovanja, da ne budu na udaru. Tamo kod njih, iza Rovanjske, bio je jedan puteljak koji je vodio taman da dođemo na položaj da bi mogli tući bunkere. I Slavi je francuski poručnik objasnio: „Nemoj prolaziti, gore je minirano.“ Ali srce je jače od svega – on je maknuo tu bodljikavu žicu. I oni su došli na položaje, ispalili protuoklop i uništili su bunkere. Slave je pogađao kao s iglom u otvore bunkera i potom je pješadija mogla napredovati dalje. Naravno, vraćali su se istim putem, a taj put je uistinu bio miniran; 15 tenkovskih mina položeno je poprijeko ceste. Oni kad su išli gore, prošli su vjerojatno između tih mina. Ali kad su se vraćali nazad, kamion je zakvačio – možda nisu išli točno u milimetar – i 71
nagazili su na tenkovsku minu. Tu je bilo tri mrtva i svi ranjeni u TAM-iću. Poginuo je naš Srećko Vidervol, Slovenac, koji je kao Šimičević, Stanko Krešo i ja isto nekoć služio u Legiji stranaca. I poginula su dva domobrana, pridružena iz domobranske postrojbe iz Obrovca. A Šimičević, kao zapovjednik ekipe, bio je teško ranjen. U stvari, svi su bili ranjeni, ali on najteže. Iako je sve to bilo tragično, apsolutno ničim nije utjecalo na naše daljnje djelovanje. Mi smo dalje nastavili raditi naš posao. Na glavnom smjeru napada, u drugom danu, 23. siječnja, polučen je uspjeh u borbama oko Vodovoda, zarobljeno je 11 neprijateljskih vojnika, no ipak, snage Hrvatske vojske nisu ovladale brdom Dračevac, odnosno mjestima Maslenica i Bužonjići do 16 sati sljedećeg dana, 24. siječnja, znači treći dan nakon što je operacija započela. Zapovjednik 1. bojne TG 112, Mladen Fuzul, prisjeća se velikih poteškoća na koje su pripadnici TG 112 nailazili u napadajnom djelovanju u prva dva dana operacije i značaja zarobljavanja neprijateljskih vojnika: Borbeno djelovanje u planinskom dijelu zahtijevalo je višesatno pješačenje i otežano prebacivanje svega onoga što je potrebno za borbeno djelovanje. Mi smo prvo oslobodili prostor sela Rovanjska. I zbog toga se naše djelovanje težišno usmjerava na ovoj smjer napadajnog djelovanja. Tu smo najvećim dijelom koristili i našu topničku potporu. Na ovom smjeru napada neprijatelj je možda bio u povoljnijoj situaciji nego igdje drugdje jer imao je apsolutno dominantnu kotu Dračevac. S te kote je u potpunosti kontrolirao cijeli prostor u zoni napadajnog djelovanja. Uz to, imao je čitav niz nižih planinskih kota koje se uzdižu do Tulovih greda. A same Tulove grede omogućavale su nadzor kompletnih Ravnih kotara. Dakle, neprijatelj se nalazio na svim dominantnim visovima! Također, bili su ukopani, a i bili su zaštićeni minskim poljima. Ključni događaj bio je dakle ulazak u neprijateljsku dubinu i zarobljavanje njihovih vojnika. To je destabiliziralo njihovu liniju obrane. Zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan, prisjeća se problema na koje su pripadnici postrojbe nailazili u borbenom djelovanju prema brdu Dračevac tijekom 23. i 24. siječnja 1993. godine. Mi smo na Masleničko ždrilo izbili već 23. siječnja, znači drugi dan. Međutim, dan-danas postoji fama oko toga da zašto ja nisam kao zapovjednik Taktičke grupe izvijestio zapovjedništvo o tome da se nalazimo na Masleničkom mostu. To nisam napravio iz jednog prostog razloga: bili smo u tijeku napadajne akcije, ja još nisam izvršija kompletno zadaću čišćenja prostora, di mogu osigurati ljude koji su već izašli na Maslenički most da bi ušli u selo Maslenica. Doveo bih njih u opasnost, jer to bi se dalo u javnost. 72
A imali smo i problem veze cijelo vrijeme, i to moram napomenuti. Jako teško smo stupali u kontakt, mi s njima – oni s nama, i s izviđačima također jer veze nisu radile. Jednostavno, konfiguracija terena nije dozvoljavala. Ujutro 24. siječnja, uglavnom smo sebi već dali prostora da možemo uvesti određeni dio postrojbi prema Masleničkom mostu, i da se pripremimo lagano za ulaženje prema selu Jasenice, od Maslenice prema selu Jasenice, odnosno kod Vulića Dolca. Negdje, dok smo još čistili prostor gore na Dračevcu, to je, znači, 14.45 sati, smo to uzeli, čistili kompletno selo Bužanić, također zaseok Bužanići. Uslijedilo je čišćenje tog prostora, odnosno panično bježanje neprijatelja. Zastava na srušenom Masleničkom mostu je podignuta 24. siječnja poslijepodne. To je kratko trajalo, to je trajalo jednu minutu, i nazad. Jer ja kao zapovjednik nemam mogućnosti biti na dizanju zastave, a u tijeku mi je napadajna akcija. A ponos postoji, jer simbolika je bio Maslenički most, koji je bio srušen, doći, osigurati taj prostor. To smo i učinili. Mi smo, znači 24. siječnja, negdje oko 11.45 zauzeli najbitnije položaje, oslobodili smo kompletno Dračevac, znači kotu 199, nasip boksita. Već dan prije osvojen je predio oko Vodovoda, kota 159, Pekin dolac. Moram napomenuti, mi smo tamo zarobili 11 četnika. U dva dana poginulo ih je oko dvadesetak u tim borbama gori. Koliko smo mi vidjeli, brojali smo ih dok su bižali, jedno 20-ak, 30-ak imali su ranjenih, nešto napuštenih tenkova, kamiona, streljiva. S gornje pak strane, selo Božići, koje se nalazi ispod visoravni Velebita prema selu Jasenice, već je bilo u našim rukama od prvog dana. Bojna Matija Vlačić je to već držala pod svojom kontrolom. U osnovi, kota 199 Dračevac je dominantna kota koja vlada ovim prostorom. Dominantna je u potpunosti prema udolini, prema selu Rovanjska, prema Selinama, prema cesti, prema Velebitu, kompletno je za sebe. I ako to probijemo, ulazimo u čisti prostor gdje možemo dalje napredovati. Na tom Dračevcu bilo je utvrđeno 37 bunkera, u kojima je nakon borbe bilo, dakle, negdje oko dvadesetak poginulih neprijatelja. Nedvojbeno je da su snage TG 112 imale velikih problema u napredovanju. Zbog tih problema u pomoć je pridodan dio snaga 6. GBR iz Gospića, no sve do dolaska na teren zapovjednika 6. GBR, pukovnika Mirka Norca, pripadnici postrojbe te brigade na terenu nisu polučili očekivani uspjeh, niti su imali dobru komunikaciju sa zapovjednikom TG 112. Iskazi pripadnika ojačane satnije 6. GBR u potpunosti se razlikuju od iskaza prvog zapovjednika TG 112 Žonija Maksana. Ti iskazi ni danas nisu usklađeni. Pojednostavljeno, Maksan tvrdi (i u izvješćima je potpisao) kako su snage TG 112 bez podrške priključenih snaga 6. GBR osvojile Dračevac, dok zapovjedni kadar i pripadnici ojačane satnije 6. GBR tvrde suprotno, da je zapovijedanje TG 112 73
već bio preuzeo pukovnik Mirko Norac, koji je u međuvremenu angažirao dva tenka brigade, nakon čega je osvojeno brdo Dračevac. Sporne su same okolnosti i vrijeme preuzimanja zapovjedništva nad TG 112. Ante Žoni Maksan također ističe niz problema u borbenom djelovanju, no odbija mogućnost da TG 112 do 24. siječnja nije kvalitetno izvršavala borbene zadatke. Kao osnovni problem ističe nedostatak dobre komunikacije s nadređenim časnikom i Zapovjedništvom u Zadru: Mišljenja sam da se povijest i povijesne činjenice malo iskrivljuju. Mora se točno znati i napraviti analiza uloge određenih postrojbi unutar akcije „Maslenica“. Bio sam prisutan u Zadru prije dvi godine kad je bila javna analiza akcije „Maslenica“, di su govorili predstavnici 112. brigade, di su govorili predstavnici 9. gardijske brigade, predstavnici Stožera. Žao mi je što se povijest na takav način piše. Naravno, uloga 9. gardijske brigade u operaciji „Maslenica“ bila je časna, pogotovo nakon samog završetka napada, di smo imali zadaće za obranu prostora. Ovako je bilo: 22. siječnja navečer se daje zapovijed za izmještaj satnije 6. gardijske brigade, da se pridoda Taktičkoj grupi 112. Znači, satnija 6. gardijske došla je 22. siječnja. Razloge ne znam. Uglavnom, piše u zapovijedi njihovog zapovjednika Norca, koji je bio u Gospiću, da dolaze zapoviješću generala Bobetka, a s ciljem ojačanja ovog prostora u napadajnim akcijama. Tako piše. I tako je zaista bilo. Zaista, 23. siječnja ta grupa dolazi. Ja ih upotrebljavam na pravcu prema selu Bužonjići, skupa s dijelom specijalnih postrojbi i s dijelom domobranskih postrojbi, na način da mi fingiraju napad, odnosno da neprijatelj vidi masovnost snaga. Poslije, 24. siječnja, oko 4 sata poslijepodne, dolaze dva tenka 6. gardijske brigade. Dakle, tu moramo razdvojiti što je, a što nije. Nije TG 112 pridodana 6. gardijskoj, nego su dijelovi 6. gardijske, poput te satnije časnih momaka, također i ta dva tenka, pridodati Taktičkoj grupi 112. U tom momentu tenkovi nam više nisu ni bili potrebni. Ja sam tražija tenkovsku potporu na način da mi se tuku ciljevi s tenkom poput naše samohotke po ciljevima Dračevca u momentu kad budemo i osigurali prostor za to da se uđe s tenkovima, da se dođe s pravca Dolca. Kasnije, nama kasnije ti tenkovi puno znače, jer dolazimo na širok prostor, prostor di tenkovi imaju svoj smisao. A tu, u osvajanju Dračevca teško, ništa. Nema koristi. To su brda. Tenk na brdima ne znači ništa. Pogotovo ne u četiri sata poslijepodne 24. siječnja kad je sve oslobođeno. U te bunkere na Dračevcu, tog 24. siječnja ujutro, ušla je Prva satnija Prve bojne Taktičke grupe 112, kojom je zapovijedao Zlatko Turković. S momcima je ušao unutra u tranšeje i jednostavno redom su očistili. Vojnički. 74
Veza sa Zadrom bila je jako teška. Telefonima smo to morali, nešto je bilo prekinuto koji put, nešto nije, i tako. Ali uglavnom, komunikacija je bila na sličan način. Gospodin koji je bio ispred generala Bobetka postavljen ovdje kao šef pravca napada, a kojega je kasnije naslijedio Mirko Norac, jednostavno nije htio slušati uopće što mu se govori. Na kraju krajeva, recimo, moje izdvojeno mjesto je bilo u selu Modrići, odakle je započeo napad. On je zahtijevao od mene kao zapovjednika Taktičke grupe da budem kraj njega u Selinama. Mislim, pa ja odatle ne mogu vodit napad ni u kom slučaju, niti mogu imati postrojbe pod kontrolom. Mi smo hrvatski ratni zapovjednici koji smo naučili na prvoj crti voditi svoje postrojbe. Nadalje, postojao je i problem izvještavanja jer mi kad smo prišli Masleničkom mostu, to je bilo 23. siječnja, ja sam reka tom gospodinu da smo mi izašli ovamo i da ćemo pokušati proboj prema selu Bužonjići, ali samo na način da ćemo fingirati napad i da to tako izgleda, a da ćemo polako ulazit u napad. Međutim, u njegovim izvještajima prema Bobetku, i prema Gotovini, taj gospodin, ja sam namjerno zaboravio prezime, ali piše u dokumentima, daje oprečne informacije: da se nismo ni pomakli, da i ne zna di su postrojbe, ne zna di su linije zauzete, i tako dalje. On je imao kompletno izvješće uvijek ispred sebe, svaku večer. A kao zapovjednik, on je u stvari bio previše udaljen od terena. Neka je, to je njegova pozicija i smatram da je tamo trebao biti, u Selinama, i dobivati informacije. On je triba također koordinirati spajanje nas sa Specijalnom policijom na mjestu Velika i Mala Bobija, ali do toga nije došlo. Mirko Norac je mene pozvao kao zapovjednika Taktičke grupe 24. siječnja ujutro, oko 10 sati, ili možda nešto ranije. Snimano je sve na ovaj, kako se zove, diktafon. Pitao je da li ja kao zapovjednik Taktičke grupe 112, da li pridodajem postrojbe u potpunosti pod njegovo zapovijedanje i da li ću slušati njegove zapovijedi. Najnormalnije, zapovijed je od generala Bobetka bila takva, to je najnormalnije, apsolutno, postrojbe su pridodate, ja kao zapovjednik zapovijedam postrojbama, stavljam se na raspolaganje, to je zapovijed. Ali isto tako, izvijestio sam ga da su napadajne akcije u tijeku, izvijestio gdje se točno postrojbe nalaze i izvijestio ga da je upravo uzet Dračevac kao takav, i da smo konačno sebi postavili ciljnu poziciju da možemo počistiti kompletno selo Jasenice. Ja nisam išao u Stožer na sastanke, jedino prije napadaja i same akcije sam išao, znači na pripremu, ali dok je trajala ovdje operacija, ja nisam. Jednostavno, ne možeš ti svako malo ići u Zadar, a preko mora. Tako da je taj gospodin prvo to vodio, a nakon toga Mirko Norac. Tko je koga izvještavao o čemu, to zaista ne mogu znati, ali mi imamo svoje izvještaje koji su arhivirani, zapisani, i tako stoji. Treba napomenuti da je iskaz zapovjednika TG 112 identičan izvješću koje je potpisao za potrebe raščlambe operacije. Po tim izvješćima, drugi dan, 23. siječnja, 75
dijelovi TG 112 simulirali su napade prema selu Bužonjići da bi zavarali neprijatelja, te u kasnijem pješačkom napadu uspješno ovladali kotom Vodovod, prilazom Masleničkom mostu, a pri čemu su zarobili 11 neprijateljskih vojnika. Po tim izvješćima, uz dobru potporu topništva 112. brigade „oko 11.45 sati oslobođene su sljedeće pozicije: 1. nasip boksit, 2. tt 199 Dračevac. Bitno je napomenuti da su 24. siječnja 1993. god. u 14.10 sati uključena dva tenka 6. gmtbr u nastupanju pješačkih postrojbi prema selu Bužonjići i selu Jasenice. Isto tako bitno je napomenuti da 24. siječnja 1993. god., a nakon oslobođenja nasipa boksit i tt. 199 DRAČEVAC zapovjedništvo nad kompletnom akcijom preuzima pukovnik Mirko Norac.“ Isto izvješće u završnom dijelu naglašava nekvalitetnu komunikaciju sa zapovjedništvom i nadređenim brigadirom. Prije iskaza i izvješća zapovjednika 6. GBR, treba primijetiti kako je djelovanjem TG 112 nezadovoljan bio zapovjednik operacije Janko Bobetko. Za potvrdu tog nezadovoljstva i svojevrsne konfuzije nastale u komunikaciji unutar TG 112 bitno je sjećanje zapovjednika skupnih postrojbi Vojne policije, Marijana Biškića. Ostaje za razlučiti je li zavaravanje protivnika i obuhvat manevrom bio dobar potez zapovjednika TG 112, no činjenica je da je komunikacija između postrojbi i zapovjedništva u Zadru bila vrlo loša. Kako je to izgledalo, odnosno kako je tekla primopredaja zapovjedništva TG 112 u nadležnost pukovnika Mirka Norca, prisjeća se Marijan Biškić, zapovjednik postrojbi Vojne policije: Na tom pravcu Rovanjska - Jasenice bile su također angažirane snage Vojne policije koje su uspješno već u prvom danu zauzele Rovanjsku. Tijekom drugog dana borbenih djelovanja osobno sam došao na prostor operacije „Maslenica“, javio se generalu Bobetku i na neki način preuzeo zapovijedanje snagama Vojne policije u zoni odgovornosti operacije „Maslenica“. U prvom danu mog dolaska obišao sam postrojbe Vojne policije i na jednom i na drugom dijelu bojišnice. Također sam posjetio zapovjedništvo 112. taktičke grupe, uvjerio se u stanje na tom dijelu bojišnice, vratio se, upoznao generala Bobetka i tada brigadira Gotovinu o uporabi snaga Vojne policije, o postignutim rezultatima. Isto tako sam iskazao bojazan u sustav zapovijedanja u zoni odgovornosti Taktičke grupe 112. brigade. General Bobetko je tog trenutka pitao da li imam neki prijedlog. S obzirom da je na tom dijelu bojišnice bio pukovnik Norac, tada polaznik Zapovjedno-stožerne škole, koji je došao obići svoju satniju koja je bila angažirana na tom pravcu, ja sam generalu Bobetku predložio da pukovnik Norac preuzme to zapovijedanje. General Bobetko se složio i isti dan je izdao zapovijed koju sam osobno prenio pukovniku Norcu. On je preuzimanjem zapovijedanja na tom dijelu bojišnice preokre76
nuo situaciju i uspio u roku od 24 sata osvojiti iznimno jaka uporišta, jer su tu rudnici boksita, osvojiti Maslenicu i na neki način napraviti preokret u tom području borbenih djelovanja. U knjizi „Sve moje bitke“ pokojni general Janko Bobetko također je ukazao na složenost i značaj napada, te nastale probleme prilikom osvajanja Novskog ždrila, kao i osobno nezadovoljstvo tom činjenicom: Najosjetljivija stvar je bila na ždrilu, Maslenici, jer su se tu nalazile otporne točke koje je neprijatelj imao držeći ždrilo i sve masive, trigonometar 195, koji je kontrolirao Novigradskim morem i svom dubinom na kojoj je 4. brigada upravo trebala izvršiti udar. Zapovjednik kojeg sam postavio za izvršenje toga zadatka odmah je pokazao niz slabosti, prije svega plašljivost. Osim toga, zapovjedništvo je postavio 20 km daleko. Slučajno sam čuo da se u neposrednoj blizini, u svojoj satniji, nalazi Norac, zapovjednik 9. gardijske brigade. Tada je to bila jedna ojačana bojna. Pozvao sam ga i dao mu zadatak da preuzme odmah taj dio fronte. Ipak, navodi Janka Bobetka nisu u potpunosti jasni jer je, između ostaloga, zapisao, štoviše citirao zapovijed izdanu pukovniku Norcu, da ima zadaću zauzeti Maslenicu i Rovanjsku, a nepobitno je da su snage TG 112 zauzele Rovanjsku dok Mirko Norac nije još ni pristigao na bojišnicu. Na taj način otežana je rekonstrukcija osvajanja brda Dračevac i okolnosti preuzimanja zapovjedništva nad TG 112. Naime, general Bobetko je pokojni, a general Mirko Norac zbog pravnih odredbi nije mogao dati iskaz. Kako za uzimanje iskaza nismo uspjeli dogovoriti sudjelovanje članova Stožera 6. GBR, preostaje nam jedino da uz stav zapovjednika TG 112 ponudimo i drugačiju analizu kronologije boja za Novsko ždrilo, objavljenu u službenoj monografiji 9. gardijske brigade (9. gardijska brigada Hrvatske vojske - Vukovi, Zagreb, 2011., 195-198.): „Praćenjem tijeka borbe na širem području Rovanjske general zbora Janko Bobetko uočio je da su snage TG-112 preslabe za daljnji prodor i da ih treba pojačati novim snagama radi čega je odmah angažirao snage Ojačane satnije iz 6. gmtbr iz Gospića. U Zapovijedi Glavnog stožera HV-a koja je donesena oko 22:00 sata dana 22. siječnja, precizirano je da se iz sastava 6. gmtbr, od najsposobnijih vojnika, dočasnika i časnika formira satnija sastava tri motorizirana voda i voda za potporu (MB82 mm; protuoklopna sredstva zolje i ose, a u svakom vodu po tri MB-60 mm). Spremnost za izvršenje Zapovijedi bila je u 4:00 sata dana 23. siječnja, kada je predviđen početak hodnje iz Vojarne „Eugen Kvaternik“, smjerom Gospić – Oštarije – Karlobag – Starigrad Paklenica – Rovanjska. Za izvršenje zadaće satnija je podređena zapovjedniku TG-112 u Rovanjskoj do 7:30 sati. 77
Zapovjednik 6. gmtbr, pukovnik Mirko Norac, analizom Zapovijedi odlučio je ravnomjerno oslabiti pričuvne snage 6. gmtbr (izuzeto je oko sto pješaka iz 1. gospićke bojne i oko sto pješaka i poslužitelja minobacača iz 2. otočačke bojne) radi ustrojavanja Ojačane satnije. Zapovjednu strukturu Ojačane satnije činilo je Zapovjedništvo 1. bojne na čelu sa satnikom Ivanom Čanićem, a kao ojačanje i za pomoć novoustrojenoj postrojbi upućen je operativni časnik iz Stožera Brigade, natporučnik Stevo Pražić. Spajanje i priprema postrojbi iz Gospića i Otočca bila je brza i temeljita. Namjenski ustrojena satnija hodnju je započela u zapovjeđeno vrijeme, a završila u Starigradu Paklenici 23. siječnja 1993. oko 7:00 sati, javljanjem Zapovjedniku TG-112, bojniku Anti Maksanu. Kako zapovjednik Ojačane satnije nije odmah po javljanju dobio zadaću uvođenja u borbu, snage su razmještene u Starigradu očekujući uporabu tijekom dana. Drugoga dana napadajna djelovanja počinju u svitanje, podilaženjem pješačkih snaga TG-112 neprijateljskim položajima na području zaseoka Stupice (šire područje nasipa boksita). Topnička priprema počinje u 8:00 sati, a poslije prelazi u „topničko nadmudrivanje“ i neutraliziranje otpornih točaka neprijateljske obrane. Toga jutra u Starigrad stiže i zapovjednik 6. gmtbr, pukovnik Mirko Norac, sa svojim najbližim suradnicima: načelnikom Stožera, bojnikom Zvonkom Brajkovićem; pomoćnikom za informativno-političku djelatnost, bojnikom Franom Tomičićem; pomoćnikom za logistiku, pukovnikom Milanom Čanićem; pomoćnikom za sigurnost, natporučnikom Milanom Karićem te bojnikom Mirom Lacom. Dolaskom u Starigrad oko 10:00 sati, zapovjednik Ojačane satnije upoznao je zapovjednika 6. gmtbr i njegove suradnike s lošim stanjem. Obrazlažući dobivenu zadaću, kojom su izdvojena dva voda iz sastava Satnije i pridodana postrojbama koje provode napad, zapovjednik Ojačane satnije izložen je kritikama članova Zapovjedništva Brigade. Osnovna je zamjerka i razlog negodovanja bilo postupanje zapovjednika Ojačane satnije koji je dopustio komadanje postrojbe, umjesto da je zahtijevao svoj smjer djelovanja i uporabu cjelovite postrojbe. Suočeni s realno vrlo lošim stanjem, nemoći snaga i neuspjesima na tom dijelu bojišta, članovi Zapovjedništva 6. gmtbr odlučuju se informirati o zadaći i snagama za njezino provođenje te u kratkom vremenu donose logično rješenje za provedivost zadaće. Odlazeći na Zapovjedno mjesto TG112, zatječu brigadire Rudolfa Brlečića i Željka Gašparića (savjetnici iz GS HV-a na tom pravcu), i predlažu im inačicu napadajnog djelovanja, koju oni nisu odbili, ali niti prihvatili, uz obrazloženje da za to nisu ovlašteni. Zaključivši da je dobivenu zadaću nemoguće provesti bez potpore oklopnih snaga, zapovjednik 6. gmtbr samoinicijativno upućuje pomoćnika za logistiku u Gospić sa zadaćom da Ojačanu satniju 6. 78
gmtbr dodatno ojača vodom tenkova (dva tenka). Tek u večernjim satima zapovjednik 6. gmtbr susreće zapovjednika TG-112, bojnika Antu Maksana, koji ga upoznaje sa stanjem na bojištu. Tijekom dana bilježe se i manji pomaci na crti bojišta. Oko 14:00 sati pješačke su snage TG-112 krenule u napad, razbile i potisnule neprijatelja i ovladale područjem Stupica – kota 159 (Vodovod) – prilaz Masleničkom mostu – Marinkov gradac (tt 147) – kota 115, gdje ih zaustavlja jak i organiziran neprijateljski otpor (Dračevac/tt 199/). Prilikom ovladavanja kotom 159 (Vodovod) zarobljena je skupina od jedanaest neprijateljskih vojnika. Sutradan, 24. siječnja, trećega dana napadajnih djelovanja, pješačke snage u jutarnjim satima ponovno pokušavaju razbiti neprijateljske snage, ali bez većih uspjeha. Na prostor Starigrada upućen je, po Zapovijedi generala Janka Bobetka, pukovnik Marijan Biškić, kako bi provjerio stanje i razloge sporog provođenja zadaće na podvelebitskom smjeru djelovanja. Obilazeći zapovjedništvo TG-112 utvrdio je slabosti, a nakon obilaska postrojbi zaključuje da dovedene snage 6. gmtbr nisu uvedene u borbu. Tijekom obilaska susreće zapovjednika 6. gmtbr i njegove suradnike koji ga informiraju o tome da su upoznati sa stanjem, da imaju rješenje situacije te da su već samoinicijativno doveli ojačanje (tenkovski vod). Povratkom u Zadar, pukovnik Biškić odmah je informirao generala Bobetka o stanju te o nazočnosti pukovnika Norca s dijelom časnika iz njegova zapovjedništva na Maslenici. General Bobetko izdaje Zapovijed, koju osobno, oko 12:00 sati, pukovniku Norcu predaje pukovnik Biškić. U njoj je ‘(…) s obzirom na izuzetnost situacije, čišćenja ukupnog prostora tijekom današnjeg dana i potrebe uspostavljanja taktičkih veza sa snagama policije koje djeluju sa pravca Velebita sjeverno od Velike i Male Bobije, a koje još nisu zauzete (…)’, zapovjeđeno da zapovijedanje svim snagama u sastavu TG-112 preuzme pukovnik Mirko Norac koji ‘donosi odluke i odgovara za njih’, te da mu je ‘osnovni zadatak da ovlada prostorom do Zrmanje i organizira obranu isključujući svako iznenađenje (…), a po izvršenju dobivenog zadatka izvršit će potrebne pripreme sa zapadnim susjedom u pogledu Velike i Male Bobije. Zadaću izvršiti odmah i neopozivo.’ Pukovnik Mirko Norac odmah saziva zapovjednike, upoznaje ih s dobivenom Zapovijedi te iznosi Odluku i izdaje zadaće (prema inačici koju je dan prije predložio brigadirima Brlečiću i Gašpariću). Satnija 6. gmtbr sa svim ojačanjima dobila je zadaću da se što hitnije uvede u borbu na pravcu: Modrič – Božići – Kita tt 262 – Marune kota 135, s ciljem presijecanja puta Jasenice – Obrovac, onemogućivanjem logističke potpore neprijateljskim snagama u okruženju u utvrđenom čvoru 79
oko Dračevca tt 199. Ostalim je pješačkim snagama TG-112 (1. satnija sto dvadeset ljudi, 2. satnija šezdeset ljudi i Vojna policija četrdeset ljudi) i ojačanju (dva tenka iz 6. gmtbr), zapovjeđeno da produže napad na pravcu Rovanjska – Gradac – Maslenica i Rovanjska – Dračevac – Vulića Dol. Napadajna su djelovanja počela istoga dana u 15:00 sati. Ubrzo je probijena neprijateljska obrana, oslobođeno je mjesto Maslenica, a hrvatske se snage u večernjim satima zaustavljaju na crti Kita (tt 262) – Božići – Bužonjići – boksit (31-45) – Kita (tt 133) – Graovište. Vrlo je značajan bio brzi manevar i izbijanje satnije 6. gmtbr na Kitu (tt 262), što je stvorilo preduvjete za brzo presijecanje neprijateljskih snaga i njihovo okruženje na predjelu Jasenica. Brzo napredovanje snaga TG-112 i satnije 6. gmtbr navelo je neprijateljske snage da se tijekom noći povuku.“ Iskazi časnika ojačane satnije 6. GBR pristiglih na smjer napada prema Obrovcu dragocjeni su, no nećemo ih koristiti u potpunosti, odnosno u dijelu u kojemu objašnjavaju situaciju preuzimanja Zapovjedništva TG 112, jer ti ljudi nisu osobno sudjelovali u operativnom radu Zapovjedništva brigade. Prema njihovom mišljenju, problemi nastali u napredovanju bili su sasvim logični s obzirom na to da je ovladavanje brdom Dračevac bilo iznimno zahtjevno, posebno zbog brojnog stanja i borbene spreme dijela pripadnika TG 112. Na tu činjenicu u iskazu je jasno upozorio i Žoni Maksan, istaknuvši da je samo manji dio vojske bio na odgovarajućoj fizičkoj razini za izvođenje složenog napada. Problem, gledano iz perspektive časnika ojačane satnije 6. GBR, bio je taj što se pješačka satnija, pristigla 23. siječnja, nije iskoristila na odgovarajući način. Na tu okolnost u izvješću upućenom Glavnom stožeru HV-a (Klasa: 81/93-02705, Ur. broj: 512-06-04/2-93-2) ukazao je i načelnik pješaštva GSHV-a, brigadir Rudolf Brlečić. On je pohvalio sudionike i zapovjedni kadar koji je sudjelovao u oslobađanju podvelebitskog prostora: Mišljenja sam, da su 112 TG i snage 6. gmtbr dobro pripremljene za napadajna djelovanja, a ovaj boj im je novo iskustvo. Ponašanje najodgovornijih časnika 6. gmtbr i 112 TG je za pohvalu. Ipak, ukazao je i na „objektivne i subjektivne“ okolnosti koje su zaustavile napredovanje 24. siječnja, te kao ključni problem, „grubu taktičku grešku“, istaknuo neuporabu pristiglih snaga iz Gospića: Motiv vojnika i časnika u borbi bio je odličan, za svaku pohvalu. Jedina slabost, nepravilna uporaba satnije iz 6. gmtbr tokom 23. 01. 1993. mora se razjasniti po okončanju cjelokupne operacije „Gusar“. Izvješće brigadira Rudolfa Brlečića sukladno je sjećanju zapovjednika Skupnih snaga Vojne policije, Marijana Biškića, kao i monografiji 9. GBR o načinu i vremenu preuzimanja zapovjedništva nad TG 112 od strane pukovnika Mirka Norca: Rano ujutro 24. 01. 1993. oko 07.00 sati general zbora Janko Bobetko je promijenio dio zapovjednog sastava na tom pravcu. Za 80
zapovjednika cjelokupnih snaga postavio je pukovnika Mirka Norca a za predstavnika GSHV i nadzornog savjetnika brigadira Brlečića. U svakom slučaju, dolazak Mirka Norca i časnika iz Zapovjedništva brigade, Norčeva inicijativa za angažiranjem dva tenka, i posebice vojni manevar kojim su snage TG 112 napadale, promijenili su stanje na bojišnici. Milan Čanić bio je tada pomoćnik za logistiku 6. GBR i njegovo sjećanje ima značaj jer on je bio uključen u rad Zapovjedništva brigade. Njegovo sjećanje je kratko, ali svjedoči o konfuznoj situaciji na bojišnici, te o inicijativi pukovnika Norca za angažiranjem dva tenka: U to vrijeme Norac je bio u Zagrebu na školovanju, a ovdje su poslali jednu bojnu u Starigrad. Zapovjednik bojne Čanić-Baja i Stevo Pražić su nas obavijestili da ovdje nešto ne štima, da ne mogu krenuti u napad jer ove domaće snage nisu krenule. I pošto smo dobili obavijest da nešto ne štima u Starigradu, da naša postrojba nije krenula, a Mirko Norac je bio poslan iz Zagreba u Gospić, nas smo dvojica i Laco sjeli u auto i došli ovdje. Kad smo sagledali situaciju, vidjeli smo da tamo nešto nije u redu, a kad smo pogledali ovaj teren, s obzirom na njihove jake topničke snage i jako težak teren ustanovili smo da bez oklopa ne možemo krenuti. I Norac je donio odluku da se dovedu tenkovi. Ja sam se vratio nazad u Gospić po dva tenka. Ja sam došao u Zborno područje Gospić kod zapovjednika Češnjaja. On se baš nije složio s tim, ali sam rekao, da li se složio ili ne, mi moramo oklop imat. I uzeo sam labudice i došao s dva oklopa ovdje. I tada je to krenulo. Norac je preuzeo zapovjedništvo tog pravca prema Maslenici. Norac je kao zapovjednik bio dobar, brz i odlučan. Eto, ja sam bio malo stariji pa smo malo to korigirali. Nema sumnje da će problem zastoja u prva dva dana napredovanja TG 112 i okolnosti preuzimanja zapovjedništva nad Taktičkom grupom 112, posebno osvajanje brda Dračevac, i dalje izazivati prijepore između pristiglih pripadnika 6. GBR i prvog zapovjednika TG 112, Ante Žonija Maksana. Stoga je uistinu šteta što iskazi zapovjednika 6. GBR Mirka Norca ili Mire Lace i Zvonka Brajkovića kao članova Stožera brigade nisu uzeti. Kako god bilo, osvajanjem brda Dračevac protivnička obrana se raspala, a napredovanje pješaka i tenkova polučilo je paniku u redovima pobunjenih Srba. Sjepan Škrinjarić, u to vrijeme zamjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, prisjeća se prvotnih problema, a dao je vrlo slikovit opis vojnog manevra kojim je polučen daljnji uspjeh: Mi smo u večernjim satima 22. siječnja 1993. godine dobili zapovijed za pripremu i za pokret. U kasnim večernjim satima formirali smo kolonu i krenuli pravcem Gospić – Karlobag - Starigrad. I tu smo došli u jutarnjim satima negdje oko 6 - 7 sati. Došli 81
smo u sastavu dvije pješačke motorizirane satnije, dio logistike te naše bojne, pa smo se onda poslije ojačali nešto tenkovima. Smjestili smo se u mjestu Starigrad. I odmah taj dan prva motorizirana satnija se javila u Modrič, u zapovjedništvo 112. taktičke grupe, kojima smo stigli kao ojačanje, jer oni su već vodili akciju. Ta satnija kada se javila, onda je to njihovo zapovjedništvo TG 112 imalo namjeru da ju raskomada i da ih podredi svojim postrojbama, da oni budu jači. Međutim, kako to ne ide po vojnim pravilima, naša grupa koja je prethodila nama, koja je došla na dogovor s njima, s Taktičkom grupom 112, nije dala tako rascjepkati postrojbu, jer nema onda zapovijedanja, nema odgovornosti, nema ništa, tako da se taj dan mirovalo. Kada se zapovjednik te naše postrojbe, satnije, javio zapovjedniku Taktičke grupe 112. brigade, on je to gledao riješiti na svoj način: „Hajde malo pomogni tamo, hajde malo pomogni tamo.“ Ali time se dobiva jedna nesposobna postrojba. Ako meni kao zapovjedniku oduzmu postrojbu, što sam onda ja, nitko i ništa. Jer mi smo obučavani da djelujemo kao postrojba, kao jedna kompaktna cjelina, gdje smo imali i sredstva za potporu. Ako ti ostaneš bez toga, ostaneš bez zapovijedanja, onda što će ti postrojba? Tako da je bilo negodovanja zapovjednika ove naše grupe koja je išla na dogovor, operativca i pokojnog Čanića – oni su odmah vidjeli da to nama ne štima i javili su zapovjedniku Norcu da to tako ne ide. Nisu dali svoju postrojbu isparcelirati. Znači, 23. siječnja satnija nije nikud krenula. Sve je bilo u nekim dogovorima, sporazumima. I ona je čekala tu u Modriču dok naš jedan iz Operative i pokojni zapovjednik te naše bojne, Ivan Čanić - Baja, nisu javili Mirku Norcu koja je njihova namjera. Odmah je Mirko Norac to stopirao: ne može se raspačati postrojba. I uto je Mirko s užim dijelom Zapovjedništva brigade došao tu, na zapovjedno mjesto 112. brigade. Satnija koja je do tada još uvijek čekala, 24. siječnja kreće u proboj. Mi smo išli južnim padinama Velebita. I sad, možete zamisliti, po onom grmlju i po brdašcima, to su ljudi išli kao mravi. To je pješaštvo, to su sitne snage. Međutim, one zadaju veliki problem neprijatelju koji je bio na području Jasenica. Zašto? Zato što im zalazimo iza leđa i dovodimo ih polako u okruženje. Jest, polučili smo paniku neprijatelju, što je možda rezultat taktičkog poteza. Ako vi manevrom ratujete – to je bolje nego oružjem, a postižete isti cilj. Dakle, ako vidiš po onim padinama pod Velebitom one „mrave“ da idu, da gmižu tamo, i da danas-sutra će te presjeći, ti onda moraš nešto učinit. A oni nisu imali što učiniti, jer to je ogroman prostor, nisu imali takve mogućnosti da to nekom zaprečnom vatrom spriječe taj sitan prodor pješaka. Za ove sitne stvari oni nisu bili spremni. Tada je počelo njihovo izvlačenje i ljudstva i tehnike cestom. Osim toga, zapovjednik Norac je naredio da se dovedu i tenkovi. Mi smo 24. i 25. siječnja probijali kod Jasenica, da bi dosegli liniju kota Kita - selo Marune - Pariževačku glavu koja već domi82
nira iznad Zrmanje. To je bio učinak te dvije pješačke satnije koje nisu bile u punom sastavu, jer smo mi tek bili brigada u formiranju, tako da popunjenost još nije bila 100 posto. Dakle, njihova snaga bila je sastava malo jače normalne satnije. Ovaj teren je čudan, to je teren kad vas zaspu s minama i granatama – vi nemate gdje glavu sklonit. Sve je kamen ovdje, nema prirodnog skloništa. Tako da su vojnici sve to poprilično hrabro izdržali. Ipak je to bila već pomalo uigrana, uvezana gardijska postrojba i tu nije bilo problema nikakvih. To se išlo, samo je trebalo zvati. Mi na ovom području u tom razdoblju nismo imali nikakvih gubitaka, osim nešto manjeg ranjavanja, i to u selu, gdje su nas zasuli jakom topničkom i minobacačkom vatrom. Sjećam se, bilo je nešto uništenog oružja, čisto od kamenja, od gelera, malo ogrebotina, udaranja kamenom i tako dalje, ali nije bilo prostrijelnih rana, teško ranjenih. Gospodin Stjepan Škrinjarić na zanimljiv je način dočarao situaciju u kojoj pobunjeni Srbi nisu mogli reagirati, usporedivši pješake koji stupaju u daljini s mravima koje ljudsko oko vidi, a ne može im nauditi iako manevrom okružuju protivnika. O djelovanju pješaka koji su prodirali podnožjem Velebita svjedoči Ivica Živković, zapovjednik Prve satnije Prve bojne 6. gardijske brigade: Moj zadatak bio je da predvodim svoju satniju kombiniranu s Drugom bojnom iz Otočca. Bilo je to negdje 180 ljudi. Oko 12 sati noću smo krenuli. To je hitno trebalo izvesti i dolazimo u Seline i javljamo se Zapovjedništvu. Drugi dan smo bili u Starigradu, ali nismo odmah sudjelovali u akciji, jer nešto u sistemu organizacije nije bilo u redu. I onda je Mirko Norac, koji je tad bio u Stožernoj školi, došao i njega Bobetko postavlja za zapovjednika i on pravi plan napada. I mi sad krećemo od krivine Modriča gore. Jedno 5-6 kilometara prije smo izašli iz kamiona i bacamo se uz padine Velebita, tu ima jedno 17-18 kilometara. Krenuli smo negdje oko jedan sat popodne i ujutro smo izbili na kotu Kita i dole prema Marunama presijecamo cestu. Kad su vidjeli da ih opkoljavamo, oni su se u sumrak ujutro jednostavno izvukli. S naše lijeve strane, vidjeli smo po noći kamione da se izvlače i odlaze dole. A s desne strane ceste napredovala je 112. TG. Pa ima jedna šala baš iz te akcije. Pitaju me preko motorole: „Gdje si“, ja dogovaram: „Pa na Kiti sam“, a oni, udri se smijati. Ali kota se baš zove Kita, a to je bila ključna kota da se presiječe ovaj dio. To je bio doista ključni obuhvat, da ih se presiječe jer neprijatelji onda ostaju u okruženju, pa su se morali izvući. To je odigralo ključnu ulogu. Jer da nismo ovo napravili, oni se ne bi izvlačili. To je olakšalo posao ovim drugim jedinicama što su išle uz obalu. Tu smo bili dva dana i poslije toga odlazimo gore, na Potprag, preuzimamo Velebit, zauzimamo gore taj dio. I onda nas je zamijenila Jasenička satnija, a mi odlazimo gore 83
natrag u Gospić. Akcija „Maslenica“ nama je bila u dobrom duhu, raspoloženje je bilo na nivou, to su bili sve dobrovoljci i to je sve išlo s veseljem! Nemaš čega se bojati jer kako ti Onaj gore napisa, tako će ti biti. Nema sumnje da je djelovanje dva tenka 6. GBR bilo od iznimne važnosti nakon uspješnog ovladavanja brdom Dračevac. O djelovanju tenkista svjedoči Milan Genda, tada zapovjednik Oklopne grupe 6. GBR pridodate TG grupi 112. brigade. Prvi dan kad smo došli iz Gospića, 23. na 24. siječnja, po zapovijedi zapovjednika Norca, došli smo u Seline. Tamo smo čekali. I kad je svanulo, 24. siječnja, krenuli smo odmah iz hodnje u napad. Dok je dio moje matične postrojbe išao gore rubnim dijelovima Velebita, preko Kneževića, ja sam išao s TG 112 koju je vodio Žoni Maksan, a zapovjednik satnije je bio Stanko Buljat. S mojim tenkom po Dračevcu je djelovao i njihov samohodni top, jedna samohotka. Polazak iz Modriča, pa Rovanjska, pa napad na vodovod Dračevac. Kada smo ovladali vodovodom Dračevac, negdje oko podnevnih sati, nastavili smo dalje na cestu. Na cesti smo se razdvojili: jedan tenk je išao prema samom mjestu Maslenica, a moja grupa je skrenula lijevo prema Vulića Dolcu, prema rudniku. Došli smo do Bužanića i tu smo taj dan stali. Ujutro 25. siječnja smo izvršili popunu streljiva, maziva, goriva i poslije topničke pripreme krenuli smo prema Tvornici glinice kao cilju. Kod Osnovne škole Jasenice naišli smo na neprijateljski tenk. Kako je bio u bijegu, nasukao se na neki beton. Neprijateljski vojnici su pobjegli i iako smo ih vidjeli, po zapovijedi smo ih pustili nek’ idu. Napušteni tenk je bio sasvim u redu, popunjen, u njemu je bilo i streljiva i goriva i svega. Mogli smo s njime bez problema ići kud je trebalo, dapače, nama je dobro došao. Ipak, ukupni uvjeti ovdje nisu bili dobri za djelovanje tenkova. Tenk nije za ovakve kanalizirane prostore. Tenk je za otvorenu borbu, gdje može neposredno djelovati, odličan. Ali poslužio je. Osim toga tenk je oružje koje sije i paniku. Nije ono samo što puca, tenk i paniku sije. Nije to lako čekati kad se približava. I onda smo nastavili do Maruna. Tamo smo stali i rečeno je da se moramo vratit nazad. Tu smo čekali jedno vrijeme do navečer. Onda smo se vratili u zaleđe Pariževačke glave, na jedan dio nasipa i tu smo utvrdili položaje, da bi podržavali pješaštvo ispred nas, koje je bilo na Pariževačkoj glavi i tamo držalo liniju. S nasipa u Jasenicama smo djelovali po Debelom brdu i tamo dalje po neprijatelju u dubini. Tako se ta linija utvrdila i tu smo bili dok nije probijena cesta prema Zelenikovcu, Zubaku i gore prema Potpragu i Kraljičinim vratima. Nismo štedili streljivo, tukli smo sve moguće utvrđene objekte koje dobijamo. Znači, kad je pješaštvo ispred nas i kaže: „taj i taj objekt, pod kojim kodnim brojem, tim i tim“ – tuče se taj objekt. I tako. Je li bio teško ili lako utvrđen – nema veze. Znači, manje je šteta granate nego ljudskog života. Bili smo dosta precizni, mogu reći 80 posto. 84
Prvotni zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan, ima ponešto drugačije sjećanje o kronologiji osvajanja brda Dračevac i uporabi tenkova, ali također ističe kako je nakon tog uspjeha neprijateljski otpor slomljen u potpunosti: Najveći problem bila je ta kota 199 koja je dominantna. Drži sve pod kontrolom. Desno, lijevo, sjeverno, istočno, zapadno i južno. Kompletno sve drži, ne možeš joj prići, a 37 bunkera je na njoj bilo kroz rovove iskopano. Znači, okolo imaju kružnu obranu. S koje god strane priđeš, s teškim strojnicama tuku. Jednostavno je bilo teško prići kroz nasip, jer ti upadaš u nasip. Postoji samo jedan put – probiti selo Bužaniće pa izaći van, što je bilo vrlo delikatno. Ne mogu upotrijebiti ljude masovno tamo. Jednostavno upotrebom manjih grupica sam odlučio probiti di je najuže, a to je ući između mora i tih kota koje su dominantne – grupicama unutra s dijelovima Prve bojne, kao što sam već učinio sa Specijalnom postrojbom Glavnog stožera Bojnom Matija Vlačić, koji su već bili u selu Božići. Već su i ove grupe od Prve satnije Prve bojne ušli uskim prostorom prema Paklenom dolcu. Odmah iza toga se penje ta kota 147, pa kota 159, Vodovod i tako dalje prema gori. Tim uskim prolaskom sam uveo polako dijelove satnije prema Masleničkom mostu, prema Maslenici selu i prema tim kotama, di sam bočno ulazio polako unutra. Znači, u osnovi nisam iša iza obuhvatno, nit’ sam iša direktno napadom, nego sam ih uveo bočno unutra i probija kompletno, kako i triba, bez gubitaka, što je najbitnije. Jer svi možemo iskoristiti 1000 ljudi i reći: Krećemo u napad. Od toga će ti poginuti 500, a mi smo osvojili cilj jer smo nadmoćniji. Ali nije bit u tome. Bit je bila osvojiti ključne položaje u određenom roku, bit je bila ne izgubiti ljude, ne izgubiti prvenstveno ljude, tehniku i tako dalje. Zauzet poziciju, i to smo učinili. Mi smo ih tu počistili kompletno do gore. Kad smo to očistili, tada dolazimo na prostor koji je jednostavno slobodan, četnici bježe iz sela Bužanići. Tada ne pružaju jaki otpor, gotovo je, bježu ka selu Jasenice. Četiri ure poslije podne došla su dva tenka pridodana iz 6. gardijske brigade, tu isprid motela, i Mirko Norac koji je taj dan dobio zapovijedanje nad pravcem napada od gospodina Gašparića, a po zapovijedi generala Bobetka, di nas je pozva usred napadajnih operacija: „Da li će postrojbe Taktičke grupe 112 slušati njegove zapovijedi?“ Mi smo ga uredno izvijestili o tome di se nalazimo: „Trenutno traje napadajna akcija na kotu 199, na Dračevac, kao najotporniju i najjaču točku njihovu. Ako to srušimo, gotovo je. A tu smo negdje da je srušimo.“ I u tom vrimenu i dolazi do mene izvješće: „Zapovjedniče, oslobođeno, krećemo!“ Tako smo ja i on krenuli prema motelu, odnosno prvo u Rovanjsku, gdje je bilo trenutno zapovjedništvo Prve bojne Taktičke grupe 112, kojom je zapovijedao sadašnji general Mladen Fuzul. Nakon toga dolaze dva tenka. Pripremamo se, zovu nas da dignemo zastavu gore. 85
Mirko Norac, momci iz 72. bojne Vojne policije, također iz 112. brigade, momci iz domobranskih postrojbi. Podižemo zastavu. Istog momenta nakon toga vraćamo se nazad na tenkove i prelazimo prema Vulića Dolcu. Od Vulića Dolca idemo prema selu Jasenice, gdje nailazimo na jak topnički otpor VBR-ovima, topništvom. I tu dolazimo do zastoja. Eto, na neki način i to smo prebrodili, krenuli prema naprijed, izašli van sela Jasenice. To je bilo 24. siječnja 1993. godine. Sutradan već idemo dalje, onda se uzima već Pariževačka glava, dostižu se pozicije koje su nam bile i date da ih zauzmemo. Zapovjednik 1. bojne TG 112, Mladen Fuzul, prisjeća se što je za postrojbu značilo uvođenje u borbu dijela postrojbe 6. GBR i tenkova, te naglašava značaj osvajanja brda Dračevac: Uvođenje tenkova 6.gardijske brigade u borbu omogućilo nam je brži tempo napada. U tijeku zajedničkih napada i prilikom uspostavljanja crte obrane, suradnja naše dvije postrojbe zaslužuje visoku ocjenu! Posebno kada smo utvrđivali crtu bojišnice, kada je inženjerija radila za potrebe obje postrojbe. Trebalo je žurno izvršiti utvrđivanje dostignute crte bojišnice i sukladno mogućnostima probiti prometne komunikacije da bi uopće mogli funkcionirati u tom prostoru. Samo osvajanje brda Dračevac bilo je od presudnog značaja! Time je prednji kraj neprijateljske linije bio destabiliziran. Oni jesu na nekoliko točaka pružali daljnji otpor, međutim taj otpor praktično je bio slomljen osvajanjem brda Dračevac. Izvješća Stanice javne bezbednosti u Obrovcu koja su upućivana Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Knin u potpunosti potvrđuju iskaze časnika Hrvatske vojske i daleko su realnija od izvješća SVK. Ona pokazuju da je nakon osvajanja Dračevca u redovima pobunjenih Srba zavladala panika: 23. siječnja 1993.: „U vezi naših depeša broj i datum gornji izvještavamo Vas da je trenutno stanje na obrovačkom dijelu ratišta oko 19 sati stanje sljedeće: - Još uvijek su jaki pešadijski napadi u rejonu rudnika Trnovače i Bužonjići, koji se izvode iz pravca Rovanjske, kao i iz pravca Velebita sa bočne strane. Naše snage sa ovog područja nisu pomjerene, odnosno nisu pomjerene linije odbrane. U ovim napadima ranjen je teže jedan borac čiji identitet do sada nismo saznali. Informacija koju smo vam dostavili u našoj depeši broj: 01/1-STR.POV./93-5 u kojoj smo naveli da su nam lakše ranjena dva borca kasnije je iz štaba brigade demantirana, tako da tada nije bilo ranjenih. U ovim borbama nismo imali poginulih boraca niti gubitaka u tehnici. 86
- Napadi artiljerije sada su slabijeg intenziteta i uglavnom su usmjereni na naše položaje u rejonima rudnika Trnovače i Bužonjića, dok se ostali položaji povremeno napadaju. Osim napada artiljerije i dalje dejstvuju tenkovi iz rejona Modriča po rejonu Rudnika. Tokom večeri zbog snažnog pešadijskog pritiska od strane neprijatelja na naše položaje upućena su pojačanja u pešadiji. Neprijateljska pešadija je iz pravca Starigrada prišla prvim kućama u naselju Rovanjska, dok se naše snage nalaze u rejonu rudnika, tačnije na mestu Nasip koje se kao kota nalazi neposredno iznad Rovanjske i odatle kontrolišu naselje Rovanjska, kao i prilaze ovom naselju iz pravca Starigrada.“ 24. siječnja 1993.: „Izvještavamo vas da je u podnevnim satima oko 15 sati pješadija koja se nalazila na području Jasenica i iz rejona rudnika „Trnovača i Bužonjići“, kao i iz vikend naselja Maslenice počela povlačenje u paničnom bjegu bez ikakve komande. Do 19.00 sati povukli su se uglavnom svi pripadnici naših snaga iz navedenih mjesta u Obrovac i TG (Tvornica glinice, nap. ur.) Obrovac gdje se nalazi komanda brigade. Dolaskom do komande brigade veći dio vojske samovoljno je napustio komandu i uputio se svojim kućama, dok je jedan dio ostao na TGO Obrovac i u mjestu Obrovac. Ovakvim ponašanjem naših boraca došla je u pitanje sigurnost mjesta Obrovac tako da je radi toga iz mjesta evakuisano cjelokupno stanovništvo koje ne učestvuje u obrani grada. U toku sinoćnjih i današnjih borbi prema našim informacijama kojima raspolažemo poginula su četiri naša borca, pet je ranjeno, dok je najmanje 11 boraca zarobljeno od strane neprijateljskih formacija. Prilikom bjega naših boraca s položaja, na položajima je ostalo dosta tehnike i oružja, a među njima i tenk koji se navodno pokvario.“ 25. siječnja 1993. „Obavještavamo Vas da je stanje u toku noći ostalo nepromijenjeno u odnosu na poslednje javljanje. Panika koja je jučer u večernjim satima zavladala stišava se. Vojska se još od ranih jutarnjih sati ponovo vraća u komandu. U toku noći bilo je manjih oružanih dejstava. Milicionari se nisu povlačili s položaja u predjelu Tulovih greda. Jedno odelenje rezervnog sastava milicije također je ostalo na položaju iznad zaseoka Marune. Jutros u 5,30 sati počela je da dejstvuje naša i neprijateljska artiljerija. Tijela trojice poginulih naših boraca na bazenu u Jasenicama u toku jučerašnjih borbi do sada nisu izvučena. 87
Sadašnje stanje (9,00 sati) vojska se vraća u svoje jedinice u manjim grupama. Jutros su autobusi išli po MZ (mjesnim zajednicama, nap. ur.) da sakupljaju vojsku koja se sinoć povukla sa svojih položaja. Neprijateljske snage su došle do centra Jasenica. Pojačanje iz SUP-a Korenice je stiglo sinoć i jedan dio pojačanja jutros je otišao na položaj. Prema raspoloživim podacima u toku noći primjećeni su pokreti neprijateljske pješadije u predjelu Velebita zapadno od Tulovih greda. U samom mjestu Obrovac ne radi nijedna prodavaonica kao ni ugostiteljski objekti. O daljnjim promjenama bićete na vreme obaviješteni.“ Navedena izvješća potpisao je Đorđe Jelić, načelnik Stanice javne bezbjednosti Obrovac. Zapovjednik borbene grupe SP GSHV-a, Bruno Zorica Zulu, na zoran način svjedoči kako je pobunjene Srbe nakon osvajanja brda Dračevac obuzela panika, odnosno kako je paniku u neprijateljskim redovima bilo moguće vidjeti motreći položaje nad Obrovcem: Dalje smo krenuli podno Velebita, zauzeli smo selo Božići, Jaseničku glavu i onda se krenulo prema Obrovcu. U to vrijeme je stigla Deveta gardijska brigada u pripomoć, s pukovnikom Norcem, sa svojim tenkovima. Uz pratnju tenkova krenuli smo prema Obrovcu. Stigli smo iznad Glinice. I u to vrijeme je došla zapovijed iz Glavnog stožera da se prekine akcija. Mi smo ostvarili naš cilj i krenuli smo dalje kao plima. Kad smo krenuli prema Obrovcu, naši izviđači, imao sam dečke, dva-tri izvidnika, izviđači mi javljaju: „Obrovac se napušta, a Tvornica glinice je napuštena“. To su kolone već bile išle iz Obrovca. Znači, mogli smo praktički za sat, sat i pol biti tamo, jer smo bili iznad Obrovca. Znači, s kamenom smo ih mogli gađat i ući u Obrovac bez metka. Ali zapovijed je bila takva. Bobetko je dao zapovijed da se prekine. U međuvremenu je kod njih bilo rasulo. Oni nisu znali šta ih je snašlo. Dokumenti Stanice javne bezbjednosti Obrovac potvrđuju navode Brune Zorice o panici pobunjenih Srba u Obrovcu, odnosno da su se snage koje su branile mjesto već pomirile s gubitkom Obrovca, što se ipak nije dogodilo: „Dana 26. 1. 1993. godine u jutarnjim satima nije bilo artiljerijskih napada na grad Obrovac i na okolna mjesta oko Obrovca. Jedinice vojske napustile su prednje položaje prema neprijatelju, a također su se povukli iz rejona Velebita/Tulove grede u toku prošle noći i jutra. Oko 12 sati kompletna vojska se povukla sa položaja, a pošto je bilo očigledno da će neprijatelj najvjerovatnije ući u grad Obrovac na položaje u mjesto Zaton izašli su pripadnici milicije SJB Obrovac i to ukupno 95 pripadnika mi88
licije da bi sprečili eventualni pokušaj ulaska neprijatelja u grad. Oko 15 sati u mestu Bilišani ispred komande brigade došao je Željko Ražnatović „Arkan“ i izvršio postrojavanje preostalog dijela vojske koji se tamo nalazio, te je oko 16.20 sati na položaje u Zaton i Jasenice izašlo oko 100 pripadnika vojske i dobrovoljaca“, javio je u Knin u popodnevnim satima načelnik Policijske stanice Obrovac Đorđe Jelić. Pripadnici Ražnatovićevih „Tigrova“ jesu, koliko-toliko, posložili obrambene linije u razbijenom otporu pobunjenih Srba, no Obrovac nije obranjen njihovim borbenim djelovanjem protiv hrvatskih snaga. Naime, već dan ranije, 25. siječnja, pripadnici TG 112 okončali su napadajno djelovanje i započeli pripremu za očekivani protunapad neprijatelja. Unatoč svim problemima u početna dva dana napada, zadaća je izvršena u potpunosti i uz minimalne ljudske gubitke: nesretnom pogibijom Ivana Kneževića, Ante Šerića (db Obrovac) i Srećka Vidervola (Bojna Matija Vlačić) koji su kamionom ušli u minirano područje. S druge strane, iz stroja je izbačen veći broj neprijateljskih vojnika, 11 ih je zarobljeno prilikom osvajanja kote 159 Vodovod. Također, zarobljen je neprijateljski tenk i velika količina oružja i streljiva. Uz sve probleme i nesuglasice, napad na ovom smjeru ipak je okončan velikim uspjehom. Simboličnim podizanjem hrvatske zastave na srušenom Masleničkom mostu 24. siječnja 1993. godine hrvatskoj javnosti dano je na znanje da su sjever i jug Hrvatske iznova prometno povezani. Dosegnute ciljeve ipak je trebalo obraniti jer su uslijedili jaki napadi neprijatelja. Zapovjednik organiziranja obrane bio je pukovnik Mirko Norac, novoimenovani zapovjednik Taktičke grupe 112. Po zapovijedi Janka Bobetka, TG 112 preuzela je i položaje Velike i Male Bobije koje je na Velebitu osvojila Specijalna policija. Kasnije je upravo zbog proširene zone obrane na Velebit izmještena ojačana bojna 1. GBR – „Tigrova“, pod zapovijedanjem pukovnika Damira Tomljanovića - Gavrana. Cjelokupnim područjem, nazvanim Sektor 1, zapovjedno je bio nadležan pukovnik Mirko Norac, sve do 20. ožujka 1993. kada zapovjedništvo Sektora 1 preuzima pukovnik Damir Tomljanović – Gavran iz 1. GBR. Oba su zapovjednika bili jako mladi ljudi, najmlađi časnici tog zapovjednog ranga u Hrvatskoj vojsci te su po mnogočemu bili karakterno slični. O tome kako je Tomljanović - Gavran ustrojio obrambene linije i osobno bio iznimno aktivan u obrani na Velebitu bit će više riječi u drugom poglavlju. O inicijativi i energičnosti Mirka Norca imali smo priliku upoznati se čitanjem iskaza pripadnika ojačane satnije 6. GBR, pa i kroz pohvale od načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka. Ipak, Stjepan Škrinjarić, u to vrijeme zamjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, dao je vrlo slikovit osvrt o tome što za jednu postrojbu ili za tijek bitke znači imati za zapovjednika energične ljude poput Damira Tomljanovića ili Mirka Norca: 89
Norac je, ne samo u ovoj akciji, nego i inače bio energičan, snažno je zastupao prava svakog vojnika i svaki ranjeni ili poginuli njemu bi teško pao kao i svima nama. Kako bi što bolje upravljao postrojbom on je bio energičan, do kraja energičan. To ga je možda nekada i koštalo, i karijere i svega toga. Ali vojnici su ga baš voljeli zato što je bio uvijek na mjestu događaja. Recimo, i pri samom daljnjem držanju položaja. Okrenete li se iz Jasenica, vidite u planini onaj zub na Tulovoj gredi. Tamo je jedan vojnik iz neke postrojbe ostao, smrznuo se. A on, Norac, bio je otišao i tamo. Znači, to je jedan takav zapovjednik – nema točke gdje on nije došao. To mnogo znači za postrojbu – ta velika briga za svakog vojnika. To je moral. Jer nije samo oružje snaga postrojbe. Puno stvari se ne može proračunat ni tonažom olova. Jer ti matematički ne možeš proračunat moral, a to je snaga postrojbe. Zapovjedni kadar koji ima znanje i diže moral. Moral puta olovo, to je probojnost.
Pripadnici Borbeno mješovite grupe SP GSHV-a (pri TG 112) tijekom oslobađanja prostora podvelebita, okolica sela Jasenice.
Združena obuka pripadnika 6. GBR uoči izvođenja operacije „Maslenica“ (Gospić, siječanj 1993. godine).
90
Podgradina – Paljuv – Pridraga - Bruška Najzahtjevnija zadaća u fazi priprema za napadajno djelovanje bila je dovođenje postrojbi 4. gardijske brigade (4. GBR), posebno zato što je ona krajem 1992. godine ušla u temeljit preustroj svojih postrojbi. Također, Brigada nije bila na okupu, njezine postrojbe nalazile su se na području Zadra, Splita i Sinja, a dio na dubrovačkoj bojišnici. Jedina postrojba koja je izvršila preustroj, 1. pješačka bojna, nije sudjelovala u izviđanjima i pripremama za napadajnu operaciju „Maslenica“, nego je angažirana neposredno prije početka napada. Dio 4. GBR, 2. bojna, kojom je zapovijedao Miroslav Ušljebrka, nalazio se na zadarskom području, u vojarni „Ante Banina“. S ostalim zapovjednicima već je u prvim danima siječnja 1993. godine izviđan teren zadarskog zaleđa. Oklopno-mehanizirana bojna (OMB), jačine dvije tenkovske i jedne mehanizirane satnije, nalazila se u vojarni „Šepurine“. Ona je tijekom preustroja doživjela najveće promjene, jer je iz satnije u sastavu 4. GBR preustrojena u bojnu, što se postiglo priključivanjem tenkovskih satnija iz domicilnih postrojbi s područja Zadra (112. brigada), kasnije i Sinja (126. brigada). U Splitu, u vojarni „Dračevac“, nalazili su se: dio zapovjedništva Brigade (onaj koji nije bio na dubrovačkom bojištu) i 3. bojna (zapovjednik Jozo Šerić) koja je preustrojena spajanjem 1. i 3. bojne te satnije s područja Metkovića (iz redova 116. brigade). Ta se pješačka bojna (zajedno s protuoklopnim divizijunom i inženjerijskom satnijom) 10. siječnja 1993. izmjestila na područje Zadra, također vršeći zapovjedna izviđanja. Izvidnička satnija (zapovjednik Zvonko Asanović) provodila je obuku u kampu Voštane, a na području Splita nalazio se i dio Satnije veze (zapovjednik Damir Matijević). Do početka operacije, 4. GBR nije mogla računati na dio zapovjedništva i 1. pješačku bojnu (zapovjednik Čedomir Sovulj) koja se nalazila na položajima oko Dubrovnika. Također nije mogla računati na Topničko raketni divizijun (TRD, zapovjednik Rade Lasić) i protuoklopni divizijun (zapovjednik Zdravko Baković). Upravo su te dvije postrojbe imale značajnu ulogu u operaciji „Gusar“, odnosno „Maslenica“, kako za njeno uspješno izvođenje, tako i u pomaganju drugim postrojbama u obrani dosegnutih ciljeva. Također, iznimno uspješnim se pokazao rad Satnije veze, odnosno samostalnog Voda ED (elektronskog djelovanja) koji je zasigurno spasio Brigadu od većih ljudskih gubitaka. Važan događaj u pripremama za operaciju dogodio se tijekom zapovjednog izviđanja 3. bojne 4. GBR na smjeru Rupalj - Islam Grčki. Naime, tijekom izviđanja došlo je do nesreće u kojoj su poginula dvojica pripadnika 4. GBR, a devet ih je ranjeno. Posebno otežavajuća okolnost ove tragedije bila je činjenica da je u njoj nastradao zapovjedni kadar bojne (časnici i dočasnici), koji su postrojbu trebali voditi u napad. 91
To je dovelo do pada borbene spremnosti, a već dotad prikupljeni podaci ukazivali su na to da 4. GBR ne može izvesti zadaću u ovakvim uvjetima. Nakon što je o nesreći i njenim posljedicama zapovjednik Brigade, brigadir Mirko Šundov, poslao izvješća, zapovjednik Glavnog stožera OS RH, Janko Bobetko na teren je poslao general bojnika Franju Feldija da realno prosudi situaciju i zahtjeve zapovjednika 4. GBR. Uočeno je da su pritužbe Brigade bile opravdane, da je nerealno izvesti napad na planirani način te se izvršila promjena plana koja je dobrim dijelom ipak udovoljila zahtjevima zapovjedništva 4. GBR. Zapovjeđeno je da se i ostatak snaga Brigade, 1. pješačka bojna, izvuče s dubrovačkog bojišta te s dijelovima TRD-a priključi snagama na zadarskom području. No, zbog kratkoće vremena zapovjednici tih postrojbi nisu mogli izvršiti zapovjedna izviđanja, pa su izviđani samo pravci uvođenja u borbu. Također, Brigadi je na pravcu djelovanja dodijeljena i jedna bojna 7. domobranske pukovnije (oko 350 boraca). Problema Brigade uoči operacije i tijekom napadajnih aktivnosti prisjetio se Stanko Čelar, operativni časnik u Zapovjedništvu 4. GBR u vrijeme operacije „Maslenica“, odnosno jedan od zamjenika načelnika stožera, pukovnika Milana Perkovića: Dio Brigade imao je teške borbene zadaće na dubrovačkom bojištu. To je praktički bila trećina Brigade kod koje je dijelom izvršen preustroj. Ostali dio Brigade je išao u preustroj i usporedo radila se i obuka. Kad se dobila zadaća, mi praktički nismo još tada završili s preustrojem. Najveća, najobimnija zadaća preustroja provedena je u 2. samostalnoj satniji koja je praktički bila čisto pješaštvo, a iz nje je nastala Oklopna bojna. Točnije, od te 2. samostalne satnije, te jedne tenkovske satnije iz 112. brigade i jedne satnije iz 126. brigade napravljena je Oklopna bojna. Tada smo dobili 26 tenkova T-55 i 12 oklopnih transportera M-80. Međutim, problem je bio što te dvije satnije nisu do tada bile u našem borbenom sastavu. Nismo znali njihovu stvarnu borbenu moć i nismo znali koliko su oni bili spremni za izvršavanje napadajne borbene zadaće. Tako da je pokojni Matijaš sa svojim suradnicima uložio ogroman napor u pripremnom periodu upravo na obuci tih ljudi i pripremi sredstava za operaciju. Popunjenost Brigade, kad se pogleda platni popis, bila je solidna, međutim, i svi oni pripadnici Brigade koji su bili ranjeni, koji su bili na bolovanjima, vodili su se na tom popisu. U stvarnoj operativnoj uporabi stanje je bilo sasvim drugačije. Znači, popunjenost je bila negdje između 35 i 40 posto. Konkretno, znam da 3. bojna, koja je u prvom dijelu zadaće napadala na glavnom pravcu, na smjeru napada nije imala ukupno niti 90 pješaka, a na popisu je njihovo brojno stanje bilo oko 160 (162 ili 163) ljudi. U pripremama za operaciju imali smo i tragičan slučaj, kada je 13. siječnja grupa časnika koju je predvodio pokojni Neven Petric, na izviđanju na potezu Paljuv - Islam 92
Grčki, ušla u neprijateljsko minsko polje. Tom prigodom život su izgubila dva časnika, Mate Patrlj i Ivan Šabić, a mislim da je njih osam ranjeno. S obzirom na to da se radi mahom o časničkom i dočasničkom kadru koji su trebali biti vođe udarnih grupa na tom smjeru napada, taj događaj je u Brigadi izazvao, ha, mali pad raspoloženja i spremnosti za izvršenje zadaće. Onda se interveniralo u smislu da se napravilo jedno izvješće put Glavnog stožera. Predložilo se da se zadaća Brigade ne izvodi u planirano vrijeme nego da se odgodi za dva do tri mjeseca ili da se Brigada zamijeni s nekom drugom postrojbom. Iza tog izvješća dolazi general Feldi da vidi stanje i spremnost Brigade. Bilo mu je predočeno stvarno stanje i naši zahtjevi koji su bili upućivani put Glavnog stožera još prije te tragedije, ali nisu bili realizirani. On je rekao da smo mi apsolutno u pravu, da ukoliko se želi ići u operaciju da se ti zahtjevi stvarno moraju zadovoljiti i već sutradan smo vidjeli da se naši zahtjevi pomalo ostvaruju. Dobili smo zapovijed od načelnika Glavnog stožera da se dio Brigade koji je izvodio borbene zadaće na dubrovačkom bojištu vraća u matičnu potrojbu. Zatim, naš je zahtjev bio da se Brigada ojača s topničkim i topničko-raketnim sredstvima za potporu i za protuoklopnu borbu i tu smo dobili isto tako pojačanje. Oformila se jedna topničko-raketna skupina Zbornog područja koja je bila namijenjena isključivo za potporu snaga Brigade, to su bili jedna bitnica topova 130 milimetara, jedna bitnica haubica 155 i jedan vod VLR 40 milimetara. Međutim, mi smo tražili još da nam desni susjed bude 1. gardijska brigada, s obzirom na naša dosadašnja iskustva u radu s „Tigrovima“, ali taj zahtjev nije prošao. Ne može se reći da nismo bili spremni. Međutim, vi kad napadate ne cijenite samo svoje snage, vi morate procijeniti i neprijatelja, vi morate procijeniti i zemljište na kojemu ćete to raditi, a i vrijeme u kojemu ćete to raditi. Znači, to je jedna složena zadaća. Što se tiče optimizma naših boraca, mi smo bili spremni. Međutim, da je Brigada bila „ful“ popunjena, da smo imali 2700 ljudi, da smo imali kompletno naoružanje, ono koje je bilo po ustroju, mi smo mogli tada riješiti cijelu Dalmaciju, a ne samo izvesti tu operaciju. Mi smo 22. siječnja krenuli po planu, tako da nam je s lijeve strane bila TG 112. brigade sa specijalnim snagama, a desni susjed je bila Taktična grupa 113. brigade. Naša je zadaća bila proći kroz borbeni raspored neprijatelja i koristiti potporu 7. domobranske pukovnije, domaće postrojbe koja je dotad branila prostor. Prvi dan smo probili prvu crtu i snage na glavnom smjeru napada i snage na pomoćnom smjeru napada su izvršile svoju zadaću. Riješili smo ključne objekte koje je neprijatelj bio utvrdio, imao je tamo dobro razrađen paljbeni sustav. Međutim, tempo napada zbog navedenih nedostataka nije bio onakav kakav smo mi poslije, recimo 1994. ili 1995. godine, izvodili. Tako da je operacija trajala, odnosno mi smo napadali do 26. siječnja, kada 93
smo ujutro izbili na crtu Donje Viduke – Pedići - Ramići i zapadni dio sela Smilčić. U pet sati ujutro general Bobetko zapovijeda obustavu daljnjih manevara i zabranu paljbenog djelovanja prema neprijatelju. Ta pozicija za nas je bila operativno-taktički isključivo nepovoljna, jer smo došli pod Debelo brdo, a Debelo brdo je bilo glavni oslonac neprijatelja za izvođenje obrambenih zadaća. S druge strane, tko ima Debelo brdo taj kontrolira cijeli prostor Ravnih kotara. Već 27. siječnja neprijatelj pokušava napadom na Paljuv, a i napadom na Kašić povratiti izgubljene pozicije. Međutim, biva odbijen i nije uspio. Kad je neprijatelj krenuo u protunapad, vrlo intenzivno i vrlo dobro su nam pokrili radiovezu svojim sustavom ometanja, tako da su nas praktički paralizirali. Ipak, naši ljudi zaduženi za elektronsko djelovanje pokušali su i uspjeli 27. siječnja kad su napadali na Paljuv formirati jednu lažnu mrežu. Odvukli smo njihov ED na tu mrežu i lažno smo im prikazali da smo ubacili snage za protuoklopnu borbu s raketnim sustavom srednjeg dometa na padine Debelog brda i da čekamo da njihovi tenkovi, a znali smo gdje se oni nalaze, krenu put Paljuva. Njihova je namjera bila da uključe te oklopne snage u borbeni raspored Arkanovih „Tigrova“ i da krenu prema Paljuvu, a mi tada vjerojatno ne bismo uspjeli obraniti te pozicije. Međutim, znali smo da će nasjesti na tu našu dobro osmišljenu lažnu mrežu. Koristili smo čak i Morseovu abecedu u prenošenju tih lažnih informacija. U jednom trenutku nas četiri časnika smo to radili, ja sam bio kao upravna stanica i rekao sam otvorenim glasom: „Što čekaš, što više to ne lansiraš, što ne uništiš taj tenk koji vidiš!?“ A kolega je rekao: „Je, vidim ga, al’ mi je u granama, pa neću ga moći dobro pogoditi. Čekam da iziđe na čistinu.“ Ta i ostale informacije bile su odmah prenesene njihovom sustavu zapovijedanja i ta grupacija oklopnih njihovih postrojbi se makla dalje, tako da nisu izvršili svoju zadaću, a mi smo uspjeli taj dan zahvaljujući upravo toj lažnoj mreži spasiti Paljuv. Inače, prilikom smjene ljudstva i zamjene dijela posluga na tenkovima 3. brigade bio je ranjen zapovjednik Andrija Matijaš Pauk. Zanimljivo, kad su ga izvlačili iz Paljuva u oklopnom transporteru, on je radiovezom komunicirao sa zapovjednikom tenkovskog voda u Kašiću i pitao ga za tenkove u Kašiću. Jedan tenk se zvao ‘Poglavnik’, a drugi se zvao ‘Dubrovnik’. Pita on: „Šta je s ‘Dubrovnikom’?“ Zapovjednik voda, koji se odazivao na poziv Kova, kaže: „‘Dubrovnik’ je razoren“. On ga pita šta je s ‘Poglavnikom’. Kaže: „‘Poglavnik’ je kapitulirao“. A on ga opet pita: „Ej, što je bilo s ‘Poglavnikom’, di ste vi bili?“ Odgovora nije bilo. A to je upravo bio trenutak započinjanja napada na Kašić i povrat tih pozicija. U pripremi i za vrijeme trajanja napadajnih borbenih djelovanja mi smo imali ukupno devet mrtvih i 54 ranjena. Dok smo bili u obrani imali smo još osam mrtvih, 94
ali i neusporedivo veći broj ranjenih ljudi, tako da su nam satnije dolazile na brojno stanje od 12 do 15 ljudi. To nije ni vod, kamoli satnija! „Maslenica“ je za Brigadu značila puno. Najprije, stekli smo jedno borbeno iskustvo, jer je po prvi puta Brigada u kompletnom sastavu izvodila jednu složenu zadaću. To je ogromno iskustvo i u tom smislu Brigada je naglo rasla. Poslije operacije „Maslenica“ došlo je do smjene zapovjednog kadra, ali imali smo i onda jedan period mira pa smo upravo postigli velik uspjeh u treningu i obuci naše postrojbe, tako da smo kroz 1994. godinu bili, po mom skromnom sudu, jedna od najjačih postrojbi na jednom širem prostoru Snage 4. GBR s pridodanim snagama 7. domobranske pukovnije napadale su na smjerovima: A) Podgradina - Paljuv – Novigrad B) Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić – Smilčić. Na smjeru prema Novigradu i Pridrazi napad su započele snage 2. bojne 4. GBR, Izvidničke satnije, Oklopne satnije i satnije 1. bojne 7. domobranske pukovnije. Podilaženje neprijateljskim položajima započelo je u 5 sati, kad su glavne snage krenule prema Gradini (tt 165). Još tijekom noći 21. na 22. siječnja u neprijateljsku pozadinu, na područje Novigrada, s ciljem presijecanja komunikacije uspješno se ubacila Izvidnička satnija. Topništvo je počelo djelovati u 7 sati i 5 minuta, a snage 2. bojne i Izvidničke satnije kreću u napad i uspješno vrše zadaću. Tijekom jutra, do 11 sati, vrlo važna točka Gradina (uzvisina opasana sustavom bunkera i zapriječena minskim poljima) stavljena je u okruženje. Neprijatelj se odbijao predati pa su pripadnici 2. bojne, uz pomoć djelovanja dva tenka, uspjeli osvojiti tu važnu uzvisinu koja je dominantna nad širim novigradskim područjem. Istovremeno, napad Izvidničke satnije na području Novigrada unio je prilične probleme u redove neprijatelja. Time je omogućeno uspješno napredovanje 2. bojne, ojačane oklopom, prema selu Paljuv, a rezultiralo je time da su već oko 14.30 sati snage 2. bojne ovladale selom Buterini. Međutim, vrlo brzo neprijatelj uvodi pojačanja i već prvog dana na tom području izvodi svoj protunapad. Zbog gubitaka u tehnici (dva tenka) i ljudstvu, 2. bojna 4. GBR se tijekom dana povlači na Podgradinu. Tijekom noći se i Izvidnička satnija izvlači iz okruženja na područje Podgradine. Zbog gubitaka i umora, 2. bojna i Izvidnička satnija izvlače se iz borbe, a zamijenile su ih 1. i 2. satnija 1. bojne koja je zapravo netom uvedena na područje Zadra i čekala je u pričuvi. Sljedećeg dana, ujutro u 7 sati, 1. bojna, uz sudjelovanje pet tenkova i dva BVP-a kreće u napad smjerom: Podgradina - Paljuv i Podgradina - Novigrad. Bitke traju cijeli dan, snage 1. bojne tučene su teškim topništvom s Debelog brda. Posebno su teške borbe na području zaseoka Buterini, gdje je došlo do izravne tenkovske borbe pri čemu je neprijatelju 95
uništen jedan tenk i zarobljen jedan oklopni transporter. Napad je uspješno izveden te je u večernjim satima 1. bojna 4. GBR ovladala područjem Novigrada (novigradsko groblje) i Paljuva. Nova borbena djelovanja pokrenuta su 24. siječnja, kad 1. bojna uvodi u borbu 3. satniju i tijekom dana u cijelosti oslobađa područje Novigrada, tako i zaseok Ramiće, gdje je neprijatelj pružio snažan otpor. Četvrti dan, 25. siječnja, 1. bojna je nastavila napredovanje u području sela Pridraga i zauzela sela Pediće, Gašpiće i Barabe. Tog dana neprijatelju su naneseni prilični gubici na oba smjera napada. Petoga dana, 26. siječnja, vode se velike borbe kod Pridrage i na području Glavice. Tijekom dana zapovjednik i dozapovjednik 1. bojne, Čedomir Sovulj i Mladen Pupić, provode zapovjedno izviđanje na području Pridrage. Kod Donjih Viduka nailaze na skupinu neprijatelja i prihvaćaju borbu, pri čemu je ranjen i zarobljen zapovjednik voda Stipe Balić. Nakon toga, borbe su za 1. bojnu na ovom području uspješno okončane. Sljedećeg dana, 27. siječnja, 1. bojna je izvučena, a položaje preuzima 3. bojna. Zadatak je bio da uz potporu satnije 7. dp organiziraju obranu na području Pridraga - Paljuv. No, već u jutarnjim satima neprijatelj je žestoko napao područje Paljuva (i Glavice). U borbama za selo Paljuv poginuo je zapovjednik 3. satnije 3. bojne Mario Glavota, no neprijatelj je ipak odbačen iz sela Paljuv, a svi važniji položaji bili su obranjeni. O djelovanju 2. pješačke bojne na smjeru napada Podgradina – Novigrad - Pridraga svjedoči dozapovjednik 2. bojne Stjepan Nižić. Tijekom 27. siječnja 1993. teško je ranjen zapovjednik bojne Miroslav Ušljebrka, pa je Nižić preuzeo zapovjedništvo nad postrojbom. Uoči početka operacije, 2. bojna 4. GBR imala je velikih problema. Nalazila se u razdoblju preustroja postrojbe, a njezina popunjenost ljudstvom nije bila na potrebnoj razini. Nakon teških okršaja prvog dana izvučena je iz borbe, ali se kasnije uvodi na smjeru prema Kašiću i naposljetku vraća na područje Novigrad - Pridraga. Za vrijeme operacije „Maslenica“ bio sam na dužnosti dozapovjednika 2. pješačke bojne. Nažalost, tijekom obrambenog djelovanja zapovjednik bojne, Miro Ušljebrka, bio je ranjen tako da sam u jako teškim okolnostima bio prisiljen preuzeti zapovijedanje 2. pješačkom bojnom. Polovicom studenoga ‘92., poslije završetka napadajnih djelovanja i konačnog oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske, tada 4. pješačka bojna, kao i ostale postrojbe 4. brigade, započinje preustroj. Nažalost, nova postrojba, novoimenovana 2. bojna, ujedno popunjena s jednim PZO vodom, prema popisu je brojala 186 ljudi. Međutim, na tom su popisu vođeni i ljudi koji su ranjeni, koji su bili na bolovanju. Na dan početka napadajne operacije „Maslenica“, 2. pješačka bojna brojala je 126 ljudi. 96
Ojačana s tenkovskim vodom i pješačkom satnijom iz 7. domobranske pukovnije, 2. pješačka bojna imala je zadaću izvršiti napad na smjeru: Podgradina – Paljuv - Pridraga, naravno uz sudjelovanje sa snagama na lijevom boku gdje su ubačene snage Izvidničke satnije i na desnom boku uz sudjelovanje s 1., odnosno s 3. pješačkom bojnom koja je napadala na smjeru Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić - Smilčić. Uvjeti su bili teški, iako ništa nije teško kad čovik ide prema nekom cilju. No, bilo je tvrdo, dovoljno je pogledati objekt Gradinu koji je predstavljao jaku utvrđenu točku neprijatelja. Cijeli taj objekt bio je opasan s utvrđenim bunkerima koji su međusobno bili povezani s prometnicama ispred njih, odnosno dodatno kružno osiguran minskim poljima. U svakom slučaju, presudna je bila upornost i odlučnost onog prvog pješačkog dijela snaga koji je išao, koji je iskoristio borbeno iskustvo i podvukao se protivniku izravno. Borbom prsa u prsa, naravno uz potporu našeg brigadnog topništva, tako i potpore naših minobacača koji su tu dolje neposredno ispod objekta posjeli položaje, konačno su ga osvojili. Zauzet je tako ključni objekt za koji mislim da su vjerovali da je neosvojiv. Nama je stoga čitav dio prema Paljuvu ostao prazan prostor, odnosno njihovih snaga više nije bilo pred nama. To je nama dalo krila pa smo krenuli, ne poštujući možda neka načela ratovanja, ali naravno s ciljem da se čim prije povežemo sa snagama Izvidničke satnije koje su bile ubačene i već vodile borbu s neprijateljskim snagama. Dakle, cilj je bio što prije izbiti u Paljuv i povezati se sa snagama Izvidničke satnije, gdje smo mi u odnosu na desni bok ušli munjevito šest kilometara u klin. No, takva nesmotrenost, da ju tako nazovem, koštala nas je. S obzirom na snage s kojima smo raspolagali, mi nismo imali odgovor na njihov protunapad. Prema tome, objektom na Gradini potpuno smo ovladali do 12 sati prvog dana borbenog djelovanja, a već u 14 sati smo bili u Paljuvu. No, oko 14.30 do 15 sati uslijedio je njihov snažni protunapad, i to bočno na taj mali broj ljudi. Na taj protunapad nismo imali s čime odgovoriti pa smo bili prisiljeni izvlačiti se iz Paljuva i ponovo doći na Podgradinu, i time je u biti prvi dan djelovanja bojne i završio. Za osvojiti toliki prostor i objekt na Podgradini možda bi danas netko mislio da trebaš biti lud jer je ovdje otvoren prostor apsolutno, protivnik je zaštićen i tebe može gađati kako hoće. Tu, dakle, treba srca! Samo srce i zbilja odlučnost, krajnja odlučnost, čak možda ići k tome da to graniči s ludošću. Ali ljudi su dali sve od sebe! Ušli su u prostor njihova pješaštva, među bunkere, u tranšeje, prometnice i tu se vodila borba prsa u prsa. Sam Novigrad je napadala Izvidnička satnija. Ona je izravno bila pod zapovijedanjem zapovjednika Brigade tako da tu konkretnije neke stvari ne mogu reći. No, naše izvlačenje iz Paljuva je utjecalo na položaj Izvidničke satnije. Bez obzira na uspjeh koji 97
su oni već tamo postigli, oni faktički ostaju u zatvorenom, u okruženju. Tako da su pod okriljem mraka, kako Izvidnička satnija, tako i dio pričuve koja je išla iz naše bojne, oni dolje uz Novigradsko more iskoristili mrak i izvukli se. I tu smo se konsolidirali i uspostavili obranu. Odnosno, pripremali smo se za sutrašnji dan kada je uvedena 1. pješačka bojna i nastavila djelovanje na zadanom smjeru. Povlačiti se zbilja nije bio nimalo dobar osjećaj. Bili smo utučeni, posebno zato jer smo još za vrijeme osvajanja Gradine imali jednog poginulog gardista, pokojnog Sudića. I još jedno njih četiri – pet je ranjeno, da bi se osvojio taj objekt. Poslije, za vrijeme protunapada neprijatelja, mi smo isto imali 12 što lakše, što teže nastradalih gardista tako da je osjećaj bio gadan. S druge strane, veselilo nas je ukupno napredovanje ostalih snaga i da nismo izgubili objekt na Podgradini. Nažalost, mi smo faktički s ovim gubicima već spali ispod 100 ljudi. Spoznaja o ranjavanju, a posebno pogibiji kolega gardista to je sigurno naj najteži moment, ali bez obzira na sve, to je trenutni udarac. Međutim, to se mora, htio čovjek ili ne, prebroditi i nastaviti dalje u toj zadaći koja očito nije bila do kraja odrađena. Dakle, nakon što je 22. siječnja Bojna izjutra izvučena na konsolidiranje, već je 23. siječnja ponovo uvučena u borbeni raspored napadajući na smjeru prema Smilčiću. Stanje i borbeni duh, moral ljudi su zasigurno bili na razini, no brojčano stanje ljudi bilo je kritično. Kada smo preuzeli potpuno obranu na području dolje: Ninković, odnosno Mandići, Kašić, Islam Latinski, Islam Grčki, takav prostor je potpuno popunjena bojna trebala držati. Međutim, to je spalo dakle na tih 90-ak ljudi, ojačanih sa snagama Oklopno-mehanizirane bojne. Tako da je već 27. siječnja, dakle šestog dana borbe, bilo jasno da je ljude potrebno ipak izvući iz borbe i da je nužno položaj predati nekome drugome. Ovi koji su došli u protunapad bili su opasni, a i u svojim nekim postupcima su dokazali da su puno opasniji od prethodnika. Međutim, mi smo imali sreću što je naše elektronsko djelovanje, prisluškivanje toliko bilo dobro da je svaki njihov pokušaj eventualnog proboja na određenim smjerovima na vrijeme bio nama dojavljen. Time smo mi preventivno mogli djelovati. Posebno teško bilo je 27. siječnja. Ja sam bio na Kašiću gore i provodili smo obranu. Motorolom sam dobio obavijest da dođem u Zapovjedništvo. Zapovjednik Bojne, Ušljebrka, bio je na položaju minobacača 120 milimetara i uslijed topničkih napada geleri su mu ozlijedili nogu tako da je došlo do potpunoga loma noge. Bilo je jasno što je činiti u tako otežanim okolnostima i svaki, ne samo ja, vjerujem svaki časnik Hrvatske vojske u ono vrijeme je bio spreman, i na kraju krajeva morao biti spreman, da preuzme odgovornost, u ovom slučaju zapovijedanje postrojbom. 98
Već prvog dana napada, na potezu Novigrad - Paljuv došlo je do dramatičnih borbi u kojima su se pješaci, ali i tenkisti 4. GBR našli u iznimno nepovoljnom položaju, što su u povlačenju platili ljudskim žrtvama. O djelovanju tenkista na tom smjeru svjedoči Branko Morić, zapovjednik Oklopno mehanizirane satnije (OMS) 112. brigade HV-a, koja je u pripremama za operaciju „Maslenica“ ušla u sastav 4. GBR: U večernjim satima 21. siječnja 1993. godine prebacili smo tenkove na područje Posedarja - Timigrad i područje Grgurica kod Zelenog hrasta. Drugi dan, rano ujutro, krećemo u napad s dva tenka i BVP-a i napadamo cestom za Novigrad. Cilj nam je bio da pokušamo doći iza leđa neprijateljskim snagama koje su bile utvrđene na Podgradini, a dva tenka išla su sa zapadne strane, u čelo neprijateljskih snaga. Pobunjeni Srbi djelovali su po nama jakom topničkom vatrom i maljutkama, ali ništa nas nije taj dan moglo zaustaviti! Već oko 11 sati istog dana Podgradina je bila osvojena. Okupljamo svoje snage i opremamo se za daljnju borbu. U kratkom periodu dobivamo zapovijed po kodiranoj karti da idemo u Paljuv gdje se nalaze naši izviđači. Kada smo došli u Paljuv shvatili smo da su veće neprijateljske snage došle prije nas jer one su se povlačile prema Novigradu. Tu je nastao jedan neopisiv metež u kojemu se nije se znalo tko je tko. Ulazimo u tešku borbu. Moj tenk primio je prvi udar. Dobio je udar nekoliko projektila, ali srećom, još je bio borbeno aktivan. Posade druga tri tenka dobile su otprilike ovakav zadatak: „Ovdje nema naših, pucajte bez upozorenja!“ Borba je trajala sat vremena. Kada sam uvidio da ne možemo dalje izdržati, zapovjedio sam povlačenje. Tenkovi su se povlačili jedan po jedan. Nažalost, predzadnji tenk je uništen, a moj je bio oštećen. Nevjerojatno da se projektil zolje zabio u turelicu zapovjednika posade i nije se aktivirao. Pri povlačenju stali smo stotinjak metara da bi sredili, posložili ljudstvo u obrani. Zapovjednik pogođenog tenka došao je do mene i upozorio me da je u tom tenku ostao jedan naš suborac, Borko Šarlija - Kesa. Potrčali smo prema tenku, kada smo došli do samog tenka on je planuo… Dao sam zapovijed da se povučemo do Podgradine jer na onom području stvarno nismo mogli postaviti obranu. Štoviše, imali smo dosta povrijeđenih i ranjenih, i ja sam imao ranjenu ruku. S dva preostala ispravna tenka povlačimo se u Podgradinu gdje smo ustvrdili, nažalost, da nam nedostaju dvojica suboraca. Navečer smo dobili informaciju da se Borko Šarlija, pošto je njegov tenk izgorio, krenuo povlačiti kroz minirano područje, šumom prema Podgradini. Borko je teško ranjen i poginuo je, a njegov vozač tenka Rade Gunjević bio je lakše ranjen. Neprijateljske snage taj dan nisu dalje napadale, već se veći dio njihovih snaga povukao prema Novigradu. 99
Ja sam u večernjim satima završio u bolnici. Te večeri naše snage u toku noći na pravcu Paljuva konsolidiraju snage i vrše popunu ljudstva i sredstava: 1. vod 2. satnije, koji je dotad bio raspoređen na dubrovačkom ratištu, došao je interventno. Momci, vođeni zapovjednikom Ivicom Kneževićem - Pivcom preuzeli su taj pravac i sljedeće jutro napadaju. Taj dan, 23. siječnja, u teškim borbama Paljuv je bio oslobođen, a idući dan oslobođen je i grad Novigrad. Potom 25. siječnja u teškim borbama oko Sv. Martina u Pridragi naše snage oslobađaju dio Pridrage, sve do zaseoka Baturi. Oslobađanjem Batura uspostavlja se crta obrane Baturi - Sv. Martin – Pedići - Paljuv. Izvidnička satnija 4. GBR odigrala je vrlo značajnu ulogu ne samo tijekom napadajnih borbi, već i kasnije, pomažući pristiglim postrojbama u obrani od velikog protuudara neprijatelja (Kašić, Novigrad). Stoga ju zapovjednici i pripadnici drugih postrojbi često spominju, a neka od tih sjećanja zabilježena su i u ovoj knjizi, posebice prilikom pružanja pomoći za obranu od napada na Novigrad. Uspjeh, odnosno paniku neprijatelja, Satnija je polučila ubacivanjem na područje Novigrada, noć uoči početka napada, što su prisluškivanjem zabilježili pripadnici Voda za elektronsko djelovanje. Izvidnička satnija 4. GBR nastala je spajanjem Izvidničkog i Diverzantskog voda. Zapovjednik Satnije bio je Zvonko Asanović. Njegov zamjenik, Romeo Ružić, prisjeća se: Temeljna zadaća Izvidničke satnije bila je prikupljanje podataka prije same akcije i tijekom akcije, koji se mogu koristiti za druge borbene situacije. Znači, u samim pripremama provodili smo izviđanja za potrebe cijele Brigade i to nam je koristilo tako što smo uspjeli pronaći jedan donekle otvoreni prostor u protivničkoj obrani, što smo kao smjer predložili zapovjedniku Brigade. Kasnije je to tako isplanirano i provedeno. Izvidili smo prednju crtu protivnika i protivnički raspored po dubini, stanje topništva, pričuve i tako dalje. Utvrđena je prednja crta protivnika, međutim, pošto je svaka pješačka bojna također raspolagala sa svojim izvidnicima, oni su dalje preuzeli aktivnosti na tom području, a mi smo se temeljno bazirali na prostor oko Novigrada kuda smo se trebali provući i ubaciti u protivnički raspored. Naša zadaća je bila u noći 21. na 22. siječnja, da se ubacimo kroz protivnički raspored iz smjera Posedarja prema Novigradu, da dođemo do određene točke, jedno dvije trećine puta, gdje se nalazila jedna otporna točka protivnika, da nju blokiramo, riješimo i osiguramo sebi bok. Tako da smo to i napravili. Podijelili smo se u četiri skupine, tri manje skupine smo poslali na svoju južnu stranu da nam osiguraju bok. Lijeva strana bilo je Karinsko more, blokirali smo taj objekt i uspješno ga riješili. Protivnik je bio pozvan na predaju, on je to odbio i mi smo vojnički riješili tu otpornu točku. I to već u jutarnjim satima kad je akcija počela. 100
Tada smo dobili zapovijed da čekamo pojačanje jer je Satnija bila nedostatna za daljnje napredovanje i osiguranje boka. Tu smo osigurali svoj bok dodatno s dolaskom pješačke bojne, tenkom i transporterom i nastavili smo dalje prema Novigradu. Ove naše snage koje su bile na desnom boku nama za osiguranje, nastavile su dalje i u popodnevnim satima su izbili na novigradsko groblje. Međutim, na samom ulazu u Novigrad data nam je zapovijed da zaustavimo daljnje napredovanje i da se izvučemo u Podgradinu. To smo i napravili, s tim što smo imali problema s okupljanjem Satnije zbog skupina koje su bile na osiguranju boka, tako da smo se tek ujutro ponovo svi skupili na jednome mjestu. Tijekom noći tu nam je ranjen naš pripadnik Zlatko Kavara, naišao je na minu. Ali prije toga nam je poginuo Marsel Dvornik, kad smo čistili objekt, jedna veća kuća, koji je bio zapriječen, znači taj se protivnik nije htio predati. Bila je borba u tom objektu. Očekivali smo da nećemo zateći otpor unutra, krenili smo onda to vojnički rješavati, međutim, raspored vrata je bio takav da Dvornik nije dobro prošao i on je tu prvi poginuo. Koristili smo se motorolama i zato smo 22. siječnja imali određenih problema jer smo radili na simpleksu i ove grupe koje su bile priključene na bok, dosta smo gubili vezu s njima. Problem je nastao jer je to izravna veza. Znači, faktički morate imati optičku vidljivost da biste s njima komunicirali. Ako ste izgubili optičku viziju onda ta veza nije više tako kvalitetna. Zato se i jesmo tako kasno okupili, sve dok nismo s drugim snagama dogovorili sve što je trebalo, da se i oni izvuku. Iznenađenje je igralo vrlo veliku ulogu! Nisu očekivali da ćemo im ući toliko u dubinu i očito je bilo da protivnik svoju pričuvu nije koncentrirao na nas nego na druge smjerove. S tim da su i ove skupine koje su išle prema novigradskom groblju, isto tako na osnovu iznenađenja, vrlo brzo riješile otporne točke na njihovim smjerovima napada. Imali su mogućnost spustiti se u Novigrad s ove istočne strane. Navečer smo se morali izvući jer dvije noći nismo spavali. Jedan dan je trajala borba, imali smo jednog poginulog i jednog ranjenog. Zapovjednik Brigade je odlučio uvesti svježe snage i nas je izvukao van. Također, bilo je par momaka mlađih, neiskusnih koji su bili pogođeni, tako da je samo izvlačenje postrojbe za njih bilo poželjno da dođu k sebi. Uostalom, faktički smo se pred kraj dana našli u poluokruženju. Nakon toga, dio Satnije se u borbu ponovno uvodi 25. siječnja i priključuje jednoj pješačkoj satniji. Nailazimo na žestok otpor i u tim borbama pogiba nam Tomislav Baždarić, čovjek koji je rodom iz Novigrada, a dan prije je sam došao i prijavio se u Satniju. Zapravo, poginuo je na kućnom pragu. On je već bio u postrojbi pa je iz nekih svojih razloga istupio. Kad je krenula akcija „Maslenica“ ponovo se prijavio. Došao je oslobađati svoj dom, svoju kuću i tu je poginuo. Nakon toga opet jedno dva dana mi 101
smo bili u borbenim djelovanjima. Tada su nastupili određeni problemi, protivnik je počeo uvlačiti pričuvu koju je dovodio iz dubine, zajedno s paravojnim postrojbama koje su bile izrazito raspoložene za borbu. Za razliku od pričuvnih postrojbi koje su bile s ovoga područja, ovi su bili puno borbeniji. Pružali su žešći otpor, više su napadali i protiv njih je bilo teže boriti se, žilavi su bili. Naše snage su već bile dosta izmučene i svaki dan, svaki drugi dan Izvidnička satnija je u biti bila korištena kao pričuva na najtežim pravcima gdje je postojala mogućnost proboja protivnika. Uglavnom, većinom smo u borbu ulazili iz pokreta, nismo znali što će nas tamo zateći, je li crta probijena, da li ćemo trebati vraćati položaje ili ćemo samo pojačati naše, ali te sve akcije smo usješno odradili. Recimo, i oko 27. siječnja je isto bilo gadnih okršaja, ali ne mogu se točno sjetiti na kom području, jer protivnik je stalno pokušavao probiti svaki dan na nekom drugom mjestu. Sudjelovali smo u intenzivnim borbama sve dok Brigada nije bila zamijenjena. Čak i u trenutku kad je došla 3. gardijska brigada na područje Kašića, imali smo i na njihovom smjeru dva puta intervenciju. Zanimljiv događaj zbio se kada smo stigli u Kašić. Znali smo gdje trebamo izići i protivnik je iz VBR-a otvorio vatru po našoj dubini gdje smo se nalazili. Ušli smo u prvu veću kuću, u podrum, i čujem da me netko zove. Gledam tko je, a ono moj prvi rođak iz Slavonije. Uspjeli smo popričati tri minute, nismo se vidjeli četiri godine. Kad je stala vatra idemo dalje obojica, ja izlazim van i idem na položaj. Neočekivan susret, a vremena za razgovor koliko smo malo imali nakon toliko godina što se nismo vidjeli, sve govori o intenzitetu borbi. Bile su žestoke borbe. Nekad bi protivnik čak probio neke položaje. Pa, i što je vrlo bitno, bile su i vrlo bliske borbe, znači, moglo bi se reći na par metara. U svemu tome iskustvo koje smo stekli na jugu, iskustvo koje smo stekli 1991. na ovim bojišnicama, odigralo je vrlo veliku ulogu. Poznavali ste ljude oko sebe, vjerovali ste im, znali ste da možete okrenuti leđa, da će vas čuvati, da vas neće ostaviti nebranjene i to je ono što je nama davalo snagu. Klasičnih borbi, doslovno prsa u prsa, nije bilo, ali ako se protivnik nalazi od mene 10-ak metara udaljen, onda je to vrlo, vrlo bliska borba. Te bliske borbe dešavale su se najčešće prilikom ulazaka u naselje. Znači iza svakog kantuna kuće mogli ste očekivati nekoga tko bi mogao zapucat na vas. Momci su bili jako izmoreni, tako da su u neke zadaće koje smo odrađivali, ako nisu bile intervencije, išle manje skupine, jedan dio se odmarao. I tako smo se rotirali. U slučaju intervencije, naravno, išla je cijela Satnija. Uostalom, tada smo bili mlađi, mogli smo tri dana i tri noći ne spavati i za jedan dan se odmoriti, što je danas teško pojmljivo, za naše godine i naše zdravstveno stanje. Ali onda nas je srce nosilo, vjera i želja 102
za slobodom Hrvatske. Uostalom, adrenalin skoči svaki puta kada vas stave u borbu. I onda najmanje razmišljate, to vas nosi. A kad se izvučete toliko ste umorni da o tome ne razmišljate, punite baterije i čekate dalje. Dok je u zadarskom zaleđu bila 4. brigada, dotle smo i mi izviđači bili, znači, pa skoro jedno mjesec dana. Kao i u mnogim prijašnjim i kasnijim borbama izvukli smo pouke. Najveća pouka bila je što smo vremenom naučili ne držati se strogo pravila. Improvizacija domaćeg čovjeka može napraviti puno veće koristi u ratovanju nego strogo se držati pravila. I kad vi date čovjeku da sam odluči na terenu, ako je on sposoban, a naši ljudi s krša su nekako naučeni na to jer su kroz povijest morali preživljavati, vjerujte da će to napraviti. Nažalost, ranjenih je bilo, i poginulih je bilo. Poslije toga bilo je momaka koji su tražili da promijene postrojbu, zbog težine zadaća. S druge strane, Izvidnička satnija stekla je visoku reputaciju i bilo je dosta dobrih boraca iz pješačkih postrojbi koji su željeli pristupiti Izvidničkoj satniji. Osvajanje Podgradine, odnosno objekta Gradina 22. siječnja 1993. godine bio je izuzetno težak zadatak jer taj je položaj bio od iznimne strateške važnosti. Pješak 2. bojne, Ivan Šundov, svjedoči o borbama za Gradinu, za osvajanje bunkerima utvrđene uzvisine koja dominira širim područjem Novigrada: Naša je zadaća bila da se podvučemo ispod Gradine u ranim jutarnjim satima i čekamo dok bude topnička priprema, te krenemo u napad kad se završi. Mi smo došli ranom zorom, oko 5 uri. Bili smo podijeljeni u tri grupe. Bilo je nevrijeme, bilo je malo magle i nije se moglo dobro vidjeti. Mi smo to iskoristili, podvukli se što smo više mogli ispod Gradine. To je bilo možda 100 metara ispod njihovih položaja. Problem je bio što su ti položaji imali duple zaštite, okolo su bile ograde velike metar i po, metar i osamdeset. I svugdje naokolo imali su bunkere, šest ili sedam bunkera su imali debelih, betonskih. Negdje oko 25-26 ljudi je tu bilo njihovih. I onda je počelo, kad je svanulo, lipo je bilo vrime ujutro, oko 7 uri. Onda su naše bitnice počele to zasipati i tukli su možda jedno 10-15 minuta. I kad je to stalo mi smo krenuli, pješaštvo. Došli smo ispod njih na 20 metara kad je to već stalo. I nakon par minuta imali smo jednoga poginuloga, Sudića, i dva teško ranjena: Božu Zadru i Stanka Gašpara. To je ona grupa što je napadala prva. Onda smo mi došli, moja grupa, došli smo pomoći njima. I već kad izgubite tri čovjeka, gadno je, ranjene treba izvući, jedan je mrtav. Ružno, apsurdno zvuči, ali lakše je kad je mrtav jer neće ga nitko ostaviti, pokupit ćemo ga poslije, on je tu, ali ovu dvojicu triba izvući. Znači, triba najmanje pet-šest ljudi da izvuku čovika ranjenoga, pa izgubite 10 ljudi samo na izvlačenje. I odmah se gubi odnos snaga prema neprijatelju. 103
A oni, mi smo njih gledali iz sela, ono već kad je počela ta priprema, već su počeli neki bižati. Ostalo ih je duplo manje. I kad smo došli tu kod njih, ovi što su ostali, neće da se pridaju. To je nastala stvarno borba prsa u prsa. To se išlo na bunker. Neće oni van, mi njega zovnemo da ide van. Neće. Onda smo bacili tu bombe i tako da… Nije se izvukao ni jedan. Jest, to kad s neprijateljem dobacuješ bombe, zovu to „vruće bombe“, i to je trajalo dva sata skoro, malo i duže. Ipak je teško doći do bunkera i baciti bombu. Imali su i mitraljeze, gnijezda mitraljeska, pa su s te strane ljudi isto bacali bombe, jer nikako nisu tili van izići. Tako da je dvi-tri ure to trajalo. Mi smo njih tili zarobiti, ali ne, oni se uopće nisu tili predati. Na kraju su sami sebi bacali bombe unutra, nisu tili van izaći niti jedan. Neće živi u ruke nama, jer nisu virovali da bi ih pustili žive i sami sebe su ubijali. I kad smo to osvojili, e tek je onda proradio onaj adrenalin u ljudima. Osvajanje Gradine povuklo nas je to da iđemo dalje, što nismo smili ići, jer nam desni bok još nije bija probijen i tad je tu nastao nesporazum u zapovijedanju i poremećaj, ali to kad te nešto povuče, onda ne znaš stati. A zapravo nevjerojatno, jer nas je pješaka ono bilo 70-ak, a to nije ni puna satnija u biti, to su dva voda, najviše dva voda. Adrenalin, nešto nas je vuklo. Najviše smo se bojali baš te Gradine. To je strašno bilo uporište, ono, tvrđava u tvrđavi je bila. Cijelo brdo, Gradina, to je bilo sve okolo sa svih strana minirano, samo je cesta bila slobodna. Okolo ograde od metar i po, metar i osamdeset, a sve su to bile stijene, gromade i u tome svemu krugu su još bili bunkeri. Bunkeri betonski, pokriveni s kamenjem i zemljom tako da je izgledalo neosvojivo. To su po dva metra bili debeli armirani zidovi. Preko toga, gori na njima, je bilo metar i nešto zemlje, stina… Izvlačili smo ranjenike, ja našeg Božu Zadru. Došo sam kod njega, Stanka su već Gašpara izvukli, Sudića su odnili, a Božu Zadru nismo mogli, nismo imali čime nositi. I dvojica pripadnika, jednoga smo zvali Penzija i jedan Škiljo, su doli iz sela donili jedne skale - drvene, ljestve. I onda su priko minskih polja donili te skale i onda smo nas četvorica njega stavili na te skale. Čak je viko da ga boli, pa sam ga ja plesnio malo. „Pa, boli i mene!“, govorim. „Šta te boli? Boli te, a šta ću ti ja sad? Ajmo ča, pakuj ga na one skale i goni ga ča, bogati, i idemo dalje.“ I onda smo ga nosili doli na cestu, do naše Hitne pomoći. Zadru Božu smo odnili, i onda smo išli dalje. Taj Bože Zadro bio je ranjen gadno. I onda mi je zahvalio kasnije, reka mi je da će mi vratiti onu pljusku što sam ga udrio. Je, tako je bilo u ratu. Kada smo Zadru odnili doli, mi smo se vratili, nas četvorica i dotad je još jedan bunker osta za osvojit. Meni je zapravo svugdje bilo skoro isto. Krenuo sam od prvog dana i došo sam do zadnjeg dana, tu u vojsci. Ali lako se čovik prilagodi i mistu i situaciji i ne treba puno. 104
Tek nakon par dana kad se to sve prođe, e tek onda dođu emocije, onda osjećaš da nešto nije u redu. Nakon par dana emocije dolaze, ne u tom momentu. Položaji nad Podgradini bili su iznimno važni i pobunjeni Srbi pokušali su ih iznova osvojiti. U nastalom ratnom metežu nije se točno znalo tko drži položaje pod brdom, pri čemu je došlo do bliskih okršaja sukobljenih strana. Denis Anić Matić, zapovjednik bitnice TRD-a i topnički izvidnik, svjedoči kako je neprijatelj pokušavao iznova osvojiti Gradinu, pri čemu je on teško nastradao. Zanimljivo, u sukobu s posadom neprijateljskog tenka stradao je i Goran Opačić - Klempo, jedan od najcjenjenijih boraca suparničke strane, rodom upravo iz Ravnih kotara. Još od razdoblja prije izbijanja ratnog sukoba slovio je kao jedan od najekstremnijih pobunjenika, javno se izjašnjavao da je sudjelovao u brojnim uspješnim akcijama protiv hrvatskih snaga, od čega je kao najveći uspjeh pripisivao navodne likvidacije Franka Lisice, Mire Barešića i njegovih suboraca. Zadaća topničkog izvidnika je da osmatra bojišnicu, prati neprijateljske položaje, navodi topništvo i olakšava napredovanje pješaštvu. Kad je počela akcija, mi smo imali položaj na drugom mjestu, ali bila je magla. Bila je velika magla i nije se moglo navoditi s tog položaja i onda je došla zapovjed da promijenimo položaj jer su naši ujutro zauzeli čuku Gradinu. Ja i pokojni Ivan Leskur krenili smo na taj položaj. Međutim, pokušali smo preko sela se popeti uzbrdo, ali sve je to bilo minirano, tako da smo se vratili na cestu i cestom smo pokušali doći. Tamo dolje, na raskrižju koje se penje ka Podgradini, naletili smo na tenk i neprijateljski vod, dočekali su nas u poluokruženju. Pustili su nas do tamo, znali smo mi ‘ko su oni, znali su oni ‘ko smo mi. Tako je jednostavno počela kao neka priča: „Ko ste vi, čiji ste, šta radite?“, ovo-ono. Uokolo nije bilo kuća tako da nije naprosto ni postojala mogućnost da se izvučemo. I najednom jedan njihov, valjda im je to bio znak, zadera se: „Ovo su ustaše!“, i krenula je pucnjava. Ne sjećan se detalja pucnjave. Jednostavno se samo sjećan kako se budim na zemlji u ležećem položaju i vidin ih da oni jednostavno idu ća u panici, da u panici biže. Ispucali su rafal pored mene, kamenčići oni padaju po meni, vidim da me falilo je l’, i vidin, čekam da se udalji taj motor od tenka. I kad se udaljia, ja gledan, vidim ranjen sam. Bilo mi je čudno jer odmah sam posegnija za motorolu, za vezu, a oni nisu odnili vezu. Znači, jednostavno su u nekoj panici pobjegli. Gledan, okrenija san se da vidim di je Leskur. On je leža, ja sam bija malo naprijed, on je leža iza mene. Međutim, kako san ranjen, sve boli, onda sam posla poruku zapovjedniku Radi Lasiću preko motorole, s obzirom da san zna kodirano ime toga raskrižja. Tako sam mu posla kodirano priko motorole da pošalje smjenu, pomoć. To je bilo oko pet manje deset u popodnevnim satima (16.50 sati, nap. ur.) 22. siječnja. Oni su onda zvali ovde gore, jer tu su već držali naši neke 105
položaje, pa su se momci, Brekalo i ekipa, spustili doli da vide jesmo li živi. Oni su čak mislili da smo obadvojica gotovi. Iz Posedarja je doša naš tenk, jedan tenk se popeja na raskrižje, s obzirom da je već pao mrak, ostavia je, spustia je cijev u pravcu ceste. Jedan je ostao u tenku, a drugi su zauzeli položaje, čuvali dok dođe ekipa koja će me odvest, čekali su sanitetsko vozilo da me odveze u zadarsku bolnicu. Jedanaest metaka je, jedanaest prostrijelnih metaka je ušlo u mene, kroz cijelo tijelo. Ja sam cilo vrime bio svjestan neizlazne situacije. Kad je počela ta pucnjava jednostavno nastao je „black out“. I onda se budim, gledam, oni idu ća. Tu se probudim i onda jednostavno ne smiš zaspat, sve čekaš naše, govoriš: „Sad će doć, sad će doć“. I sićam se, sve u bunilu, još sićam se samo ulaska u zadarsku bolnicu, to je bija podrum, to je bilo, ja mislim, oko 8 sati navečer. I sićam se u operacijskoj dvorani onoga lustera, svjetla. I budim se 10-ak, 15 dana nakon toga. Je l’ je, ono, prvo operirana pluća da vide ‘oću li ostat živ, onda kasnije popravci svega ostalog. Moram priznati da je njihov odlazak mene jednostavno zbunio jer ide jedna logika, je li, da kad ne’ko strada u sukobu, ako si ti osta pobjednik ideš prvo vidit sustav veze i pokupiti karte njegove. Oni su jednostavno sve ostavili. I puške i sustav veze, sve, sve su nam ostavili. Nisu nas niti dirali, samo što su, kad su krenili, ispalili su te rafale po nama, ono točno uz cestu, ono uz tijelo je padalo. Tako da mi je to bilo čudno. Kasnije, kasnije se, eto, pojavio taj članak u „Dugi“, da je u toj pucnjavi nastrada neki njihov važan lik pa ih je valjda panika ulovila, pa su ga na brzinu htjeli vratiti nazad. Leskur je izgleda ispalia rafal put njega i vjerovatno ga je pogodija. On je bija valjda na tenku, ja to sad po tome članku iz „Duge“ znam. On je, čak je Leskur s njima i razgovara. Bilo je to pomalo, pomalo smišno, je li. Znaš ‘ko je, šta je, a ne misle se ovi predat, ne mislimo se mi predat. Oni se prave da ne znaju ‘ko smo mi, mi se pravimo isto da ne znamo. Mi govorimo: „Bižmo, bižmo, svugdje su ustaše!“, smišno. Na kraju po tom članku u „Dugi“ ispalo je da su nas sačekali, jer oni su tu kao na maloj uzvisini vidili kako se mi penjemo uz tu cestu, mi njih nažalost nismo, eto. Bilo bi bolje da smo mi njih vidili pa bi se drukčije poigrali. Bilo ih je jedno 15 – 20, al’ oni su nas u poluokruženju imali, u sredini je bija tenk, s druge dvi strane smo bili u poluokruženju. Tenk je bija baš tamo, meni kasnije govore ovi naši koji su tu bili na položaju, da je tu jednostavno bija nekako ukopan. Jer ja sam dolazija kasnije, meni jednostavno nije jasno kako ga nisam vidio. To je komad, veliki komad metala, tako da… On je valjda tu bija ukopan jer oni su vjerojatno mislili vratit nazad taj važan položaj. Položaj je to jako važan, kontrolira cilu komunikaciju ka Novigradu. Tako da su bitke bile stalno. Tu ima valjda neki put kojim su oni priko polja u stvari dolazili, tu su čak iznenadili naše. Jer ovi što su iz moje postrojbe, 106
diviziona, oni su krenuli s te strane s vozilom po mene, međutim, onda je došlo jasno da jednostavno ta komunikacija nije moguća. Tako da su onda sa strane posedarske došli po mene. Lako je meni za moje metke, teško je kad vidiš križ doli na tom raskrižju Podgradine. Leskur, to je momak krasan bija. Ja san iz topničkog raketnog diviziona, on je bija izvidnik od protuoklopnog, al’ je bija momak i po, non-stop smo bili, susretali se i jako dobar momak, jako dobar momak. Čovik nikad ne bi ništa minjao u životu, al’ to bi uvik prominija, toga mi je ža. A ovo sad šta sam pokrpan, šta ćeš, jer šta je mene, ja sam živ. A on je tu, Leskur je možda ima 22 godine, život mu se tu ugasija. A za mene, ne’š ti, to je jedan metak više-manje. Bolje jedanput popit sve, nego 11 puta po jedan. Srića da nisam bija ka sad, dobio bih 15 metaka da san bija širi, bija san uži. U prvom danu napada veliku poteškoću djelovanju 4. GBR predstavljala je gusta magla zbog koje tog jutra topništvo nije moglo pružati odgovarajuću podršku. Upravo iz tog razloga zapovjednici TRD-a poslali su topničke izvidnike da osmotre područje, što je na kraju i rezultiralo stradavanjem Leskura i Matića na Podgradini. Čelnik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se tih nepovoljnih okolnosti: Bojeći se da i naredni dan ne bude magla i loša vidljivost, već poslijepodne sam odlučio premještati elemente borbenog rasporeda prema naprijed. Tako sam zapovjedio svojim izviđačima da odmah napuste trenutnu promatračnicu i da posjednu novu na Gradini koju su već momci iz 2. bojne oslobodili. Nažalost, momci su naišli na minsko polje i odlučili se za drugi put koji vodi do brda, sa strane koja je otvorena neprijatelju. U međuvremenu su neprijateljske snage izvršile protuudar i dospjele do samog podnožja Podgradine. Tako se nekako poklopilo da su se na tom putu moji izvidnici iznenadno susreli s neprijateljem. U direktnom okršaju njih dvojice protiv petnaestak neprijateljskih vojnika i tenkom, smrtno je stradao Ivan Leskur – Cido, dok je Denis Anić Matić jako teško ranjen i samo je čudom ostao živ. Denisa su izvukli momci iz 2. pješačke bojne, a pokojnog Ivana Leskura smo izvukli mi; Milan Burić – Ćićo, Ante Kalajžić i ja, i prevezli ga do zadarske bolnice. Istu noć sam premjestio sve paljbene položaje svog diviziona i doveo ih u rajone puno bliže neprijatelju. Sljedećeg dana, 23. siječnja, u borbe, čišćenje smjera prema Novigradu i Pridragi uvodi se 1. pješačka bojna, pristigla s dubrovačkog ratišta, praktično bez zapovjednog izviđanja. Postrojba je, uz vrlo malo odmora, uvedena u borbu na nepoznat teren, štoviše, na liniju kod Podgradine, položaj koji je zbog svog značaja bio pod stalnim napadom 107
neprijatelja. Prva bojna kasnije je sudjelovala i u borbama za selo Kašić i okolna sela na tom području. Zapovjednik 1. bojne bio je Čedomir Sovulj - Kenedi, a njegov zamjenik Mladen Pupić - Nina, koji se prisjeća žestokih borbi i otpora neprijatelja, također i opasne situacije u kojoj su umalo on i zapovjednik Bojne nastradali: Prije same akcije 1. bojna bila je u preustroju, mislim jedina bojna 4. brigade koja je odradila kompletan preustroj. Tako da smo mi brojili najviše ljudstva, tehnike i svega, bili smo kompletniji nego ostale bojne. Nakon oslobađanja Dubrovnika i dole Konavala ostali smo dole kao jedina od svih postrojbi. Mi smo ostali štititi taj dio, to područje poviše Dubrovnika. Tako da je cila bojna bila raspoređena na dubrovačkom zaleđu. Dva dana, tri dana prije dobijemo signal da moramo doći u područje Zadra. Sićam se, doša je baš Kenedi i kaže:„Zapovijed je došla, Nina. Moramo s vojskom gore.“ I sad ne znamo šta, nije jednostavno u dva dana prebaciti 350 ljudi. Čak je bilo nešto tenkista s nama doli, kamiona, opreme, to je sve tribalo pribaciti vamo gori. A razlog je bio, je l’, momci koji su išli u izviđanje, mislim iz 3. bojne, njihov zapovjedni kadar je u minskom polju stradao tako da nisu bili u mogućnosti biti kompletni. Tako da smo mi, naša bojna tijekom noći i dan prije uputila se iz Dubrovnika. Pokojni Matijaš, Mafo smo ga zvali, nas je dočekao, mene i Kenedija i tijekom zore kreće akcija. Već se tenkovi pale naši, kreće akcija i on nas upućuje, kaže: „Evo vidite, to vam je tamo Islam Grčki, ono Islam Latinski…“ Trenutno nam je bila došla samo jedna satnija, moliš Boga da se ne uvedeš odmah u borbu ipak, jer smo mi i lutali, ne poznajući teren. Uz to, naša vojska nije bila na odmoru ni sekunde! Ipak je to razlika napraviti 500-600 km, doći ovde, i ajd’ sad u akciju. I akcija je „Maslenica“ krenula uredno. Gledam našu postrojbu, lipo, šesno ljudi iđu, izgleda da se mi nećemo ni uvoditi, mi ćemo zatvoriti poslije. Ko Bog! Ali desi se taj trenutak gdje su četnici tijekom večeri vratili naše na one položaje di smo bili, do Podgradine. Dan poslije, ranom zorom krećemo i mi s te Gradine, put Paljuva. Znam samo da sam večer prije upitao: „Je l’ se itko više nalazi ispred nas“, jer naše su postrojbe bile jutro prije tu. Kažu u zapovjedništvu: „Naše su postrojbe sve izvučene. Neprijatelj je sve van one Gradine“. Tako da se 1. satnija 1. bojne uvukla do tamo, a prve otpore smo imali među obližnjim kućama, iza Gradine. Znači dole, do Gradine nisu ni vozila išla ni tenkovi jer doli je ipak bio otvoren prostor. Znači, tom širinom, tim poljem i držanjem ceste, uvukli su se novi tenkovi i 1. pješačka bojna je dobila pravac napada: oslobađanje Paljuva. Mi smo udarili oko Paljuva, a ispred samog Paljuva su nas dočekali četnici. I tu smo negdi u roku možda dva-tri sata ovladali onim područjem. Uvodi se 2. satnija priko njih i upućuje se put Novigrada. Do Novigrada su se vodile velike bitke, tu nam je poginuo zapovjednik 2. satnije Branko Bašić. Oni su vodili bitku oko 108
groblja i na ulazu u sami Novigrad. Jedan je vod vodio na samom ulazu u Novigrad bitku s njima. Nakon toga četnici su osjetili, hvala Bogu, ako im mi zauzmemo one gore visove, oni u Novigradu ostaju u okruženju. I oni su tijekom noći izvršili izvlačenje put Pridrage. U to vrime vodili smo tamo tešku bitku. Ima crkva ispred Pridrage, jedna stara crkva i groblje tu, tamo su nas četnici dočekali. Tu je isto 2. satnija počistila taj teren. Nakon što su oni ovladali time, doli se uvodi 3. satnija koja je išla na pravcu od Paljuva na zaštitu desnog boka, to je put famoznog Debelog brda koje je u biti stvaralo poslije sve probleme u ovome zadarskom području. Stvaralo je problem kako nama, tako i svim postrojbama u ovom području. Sve su nas neprijatelji gledali u biti od gore. Treća satnija je osigurala desni bok i očistila teren od Paljuva desno, 1. satnija je zadržala Paljuv, ušla u Baždariće i Pediće, 2. satnija je dole prodrla sve do pravca Pridrage. U biti, mi smo imali cilu Pridragu u to vrime, koliko se sićam. Tada je rečeno, znači nakon ta dva-tri dana, da se prikine sa svim aktivnostima. Ne znam zbog čega, ali dobili smo zadaću da uspostavimo liniju bez osvajanja Debeloga brda. Je l’ onda to bilo pametno ili nije, ja ne mogu sad naknadno biti pametan. Možda da smo krenuli gore, možda bi prošli gadno, al’ nije bitno više, mi smo išli uspostavljati zadanu liniju… Najgori dio je bio kad smo ulazili put Pridrage. Jer, u biti, njima je tada bilo već i gotovo. Ovaj dio neprijatelja koji se izvukao iz pravca Novigrada već je bio gotov. Na tom pravcu je išao dio 1. satnije, u Baždariće i Pediće, to su jedni zaseoci dolje. Pravo da kažem, više se nisam vraćao nikad, nisam 20 godina bio tamo, ali po sjećanjima, naviru i osjećaji. Oni su se tu održali. Cijelo popodne smo se mi gonjali tamo s njima. To je bilo baš, ono, gadno. I šta tu možeš na tom prostoru? Prije, povrh Dubrovnika, sve kamen, stina, sakriješ se ovdje, sakriješ se ondje. A ovdje jesi izašao s jedne strane, ali druga strana ti je čisti, otvoreni prostor i neprijatelj te gleda otamo. Znači za Novigrad, za Baždariće i Pediće smo se žestoko potukli, ali nakon što je Paljuv pao, prostor je bio osiguran što se tiče te naše Bojne. Veće bitke se dan-dva nisu vodile. Bilo je to ka njihova priprema za ono što je slijedilo. A to, poslije što je uslijedilo, to je sasvim druga priča. To je bilo gore 10 puta nego ovaj dio što je odradila 1. bojna. Poslije je slijedio protunapad, mi smo išli pripomoći gore, vraćat se gore na Kašić. Ja sam zapovijedao desnim krilom, Novigrad i ovo dole preuzeo je Marko Vukasović, a Kenedi je otišao onda za načelnika gore u Brigadu. Tako da smo mi ostali cilo vrime na području. Poslije toga, kad su se četnici stabilizirali, to je svaki dan bilo novo kreševo. Ovdje je poslije Arkan doša, oni su tu dosta i stradali. Naši pješaci i izvidnici imali su izravne okršaje. Mi smo radili pred-izvidničke skupine, nisu to bili klasični izvidnici što hodaju i gledaju, ne diraju ništa, već ispred linije smo imali ubačene skupine po tri-četiri momka, tako smo se par puta susreli s njima. Ti momci, izvidnici koji se upute tako 109
na drugu stranu u izviđanje, nije sad to mačji kašalj. Taj je spreman poginuti, spreman je sigurno sa svim oružjem boriti se. To je fajter, on zna šta triba odraditi: viditi, vratiti se nazad ili ako triba upucati - upucati. Mi smo imali par slučajeva. Evo, baš u Kašiću gore di su nama snajperisti radili te probleme. Znači, isto su bili fajteri. Tijekom noći, pogotovo dva-tri puta tijekom noći, meni je momak iz Kaštela ranjen, sićam se ko sada, zapalio je cigaru na stražarskom mistu, a pada mrak, znači nije sami mrak, pada mrak i točno po odsjaju cigare ovaj ga je naša. Točno ga je u glavu pogodio, samo se čuo taj hitac i ništa više. Ima jedna priča, ne znam je l’ ju Kenedi kad pričao kome. On je bio zapovjednik Bojne, ja sam bio zamjenik. Stipe Balić je bio zapovjednik voda i bio je baš na tom području Pridrage. I kaže on: „Ajmo mi vidjeti!“ I mi se uputimo i ponio nas taj adrenalin, euforija. Došli pješke pred Debelo brdo, pješke. Naravno da smo napravili grešku, jer Kenedi, Stipe i ja kao zapovjednici nikad ne smijemo biti skupa, ratna pravila su jasna. Ali nas je sve to ponilo. Spuštali se u Pediće i lagano pješke mi naprid, naprid, dođemo na cestu Smilčić - Karin. Kad, ajde iđemo, iđemo dalje, i dole, skoro na ulazu u Karin nas u zasjedi dočekali četnici. I u tom okruženju, oni su htjeli da se pridamo, nisu oni znali tko smo mi. A nismo ni mi znali tko su oni. Jer u međuvremenu su se i naši izvidnici, što su okolo bili već dva dana, počeli vraćati sa zadaća. Stipe je njih prvi primijetio, mi brzo zalegli tamo-vamo. Oni: „Stojte! Ne mičite se!“ Mi: „Ne mičite se vi! Ne mičite se vi!“ Sad mi pričamo s njima: „‘Ko ste? Što ste?“ I sad je odjedanput izletia. Stipe je osta klečati, ja sam se diga i ja sam krenio. Kenedi je već počeo trčati, vidim kako oni meci frcaju s druge strane. Ali gledam: nema Stipe. Ja se dižem. Sad oni gore kako pucaju, opalio i ja gore rafal. Vičem: „Stipe!“ Bit će Stipe uteka desno, mislim si. Ma nismo stali ni par sekundi, sad, možda je bilo dvi bombe, tri, ja sam mislija da ih je palo sto. Vidiš samo odjedanput bombe ka u filmu, ono, lete bombe. As ti Gospu, bombe lete! Mi priko suhozida, baci se priko suhozida. Sad je to ravnica, sad je čisto, preko toga suhozida ne vidiš ništa. A suhozid stoji strmo, nije, ono, lagano pa ćeš ti ići uz suhozid. I onda smo se mi tu uspjeli izvući. A Stipe je dobio tri metka. Zašto ga nisam vidio? Zato što je on sklonija se u ono za vodu. On je uša u to, zato mi njega nismo vidili. A u međuvremenu, jedan četnik kako je uteka gore, ja sam mislija da je on iša, međutim nije, već je bio četnik iša nas probati zaobići. Onda smo se vratili nazad i tada je u biti više zabranjeno bilo i tenkovima da napreduju. Pa smo se mi vratili nazad, čekali, čekali da će doći Stipe. Stipe nije doša, zarobili su ga. Eto, poslije je Stipe ispriča da su oni rekli njemu da su nas ubili. Bio je u zatvoru, ne znam, šest ili osam mjeseci, i on je cilo vrime, dok nije doša u Split, mislio da smo mi mrtvi. A srićom njega je SKY NEWS ili neka televizija snimila odmah. Jer ovi su se 110
tili pohvaliti kako su zarobili ustašu, to im je bio tada pojam, uvatiti nekoga od naših momaka i onda se hvaliti, i tako je Stipe, eto, srićom i dan danas s nama, živi sritno. To su „minđušari“ bili, ima ih na onom dokumentarcu s kapetanom Draganom. To su bili baš ti „minđušari“ i bili su fer što se tiče Stipe. Kad su ga zarobili, ovi drugi su tili, ostali borci ‘oće da kolju ili da te ubijaju, da tuku. Onda su im ovi rekli: „Imate vi gore ustaša koliko ‘oćete, pa vi odite, a ovoga ustašu ne dirajte!“ I oni su Stipu spremili u bolnicu. I eto, u biti i ranili su ga, al’ su ga i spasili, ono, bili su fer što se tiče vojnički. To su „minđušari“. Kako sam ja njega razumio, kaže on da su to bili „minđušari“. Je, je, pogriješili smo, a šta da radimo? Ha, moga sam ja slobodno te dane ostati iza, moga je i Kenedi ostat u zapovjednim kolima. Ali to je u našoj Brigadi možda još od Juga (Južno bojište, nap. ur) postala rutina neka. U našoj Brigadi sasvim je normalno da zapovjednik satnije, voda, bojne, eto, čak i bojne, ima svoju skupinu i ide u akciju. Jer mi smo izašli kao borci nakon 1991. Ja sam bio pješak, zapovjednik desetine, pa zapovjednik voda. Nisu to bili neki vodovi, nisu to bile neke satnije. Ali u tom trenutku sam bio ja taj. I ja sam kao i svi drugi iša na čuku. Svi smo bili dica sa sela, što bi se reklo, nismo mi ni vojno obrazovani, ni ništa, i to je tako došlo. A ovo što se dogodilo, onda te to kao borca i povuče. Povuče te, povuče te i tako se to dogodilo, povuklo nas je. Bila je to glupost tada, srića je ispalo tako kako je, eto, sva tri živa i zdrava, ali eto. Ovdje je čak poginio načelnik topništva, Ivan Čule. Poginuo je baš na ulazu u Novigrad, tijekom obilaska postrojbi. Hoću reći za taj odnos vojnika - časnika, kod nas smo svi bili isto. Tu je stradalo možda najviše vojnika - ratnika na ovom području. Baš ratnika, bio on desetnik, pozornik, vojnik, poručnik ili bojnik, uopće nije bitno. Jer smo mi tako od početaka disali i tako srasli. Recimo, ja sam s tom bojnom krenuo ko vojnik, pa desetnik, pa sve to na kraju kad smo se fuzionirali s Kenedijevom postrojbom, on je bio zapovjednik, ja zamjenik. Znači, srasli smo tu skupa, eto, do te akcije. Napad na drugom smjeru: Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki - Kašić Smilčić započela je 3. bojna uz pomoć Oklopne satnije i topničku potporu. Napad je započeo u 7.05 sati po ciljevima Islam Latinski, Islam Grčki (kula Janković Stojana, igralište i škola), te raskrižju prema selu Kašić. U 6.30 sati na smjeru napada zapovjednik 3. bojne Jozo Šerić tijekom topničke pripreme uvodi dvije satnije na dva smjera napada. Potpomognuti djelovanjem Oklopne satnije, pripadnici 4. GBR razbijaju jak neprijateljski otpor, prvo kod škole u Islamu Latinskom, potom kod fortifikacijskog objekta kule Janković Stojana. Popodne osvajaju i taj položaj, potom Islam Grčki i zaustavljaju se pred selom Kašić. Drugi dan na ovom smjeru vode se borbe, ali bez napredaka, odnosno ostvareno je napredovanje zapadno od sela Kašić (selo Režani). Predvečer obje satnije 3. bojne u napadu stižu pred selo Kašić. Skupi111
na koju osobno predvodi zapovjednik Jozo Šerić 24. siječnja osvaja zaseok Lakiće, a druga borbena skupina ovladala je dijelom sela Kašić (područje oko crkve) u prijepodnevnim satima. Potom do kraja dana ovladavaju cijelim selom, osvojena je važna kota 212 gdje se pripadnici 3. bojne konačno utvrđuju. Tijekom borbi zarobljene su značajne količine naoružanja i opreme, tako i tenk T-55 u selu Kašić. Položaji na području Islama Grčkog i Latinskog ojačani su uvođenjem minobacačkih bitnica, a dosegnute crte 3. bojna potom je prepustila 2. bojni (kasnije zajednički djeluju na području Paljuva). Snažan protuudar neprijatelja uslijedio je 26. siječnja na cijeloj liniji, potom, uz pristigla pojačanja, 27. siječnja, kada je ranjen zapovjednik 2. bojne Miroslav Ušljebrka. Ipak, položaji i selo Kašić su očuvani. Zapovjednik 3. bojne bio je Jozo Šerić, mladi časnik Hrvatske vojske. Postrojba je imala nedostatak u ljudstvu, započela je napad sa svega 86 pješaka (!), a prije polaska u napad imala je golemih problema unutar bojne i na neki način je njezino djelovanje bilo improvizacijskog karaktera. Ipak, uz pomoć oklopnih snaga, vrlo je učinkovito polučila rezultate na ovom smjeru napada. Problema u preustroju te odnosa u 4. GBR, potom i borbi na području Ravnih kotara, prisjeća se zapovjednik 3. bojne Jozo Šerić: Treća (3.) bojna 4. brigade spojena je od 1. splitske i 3. imotske bojne. Negdje pred kraj 1992., početkom 1993. godine dobili smo zadaću: „premještaj u Zadar, spremati se za operaciju ‘Maslenica’“. Moja bojna je brojila 164 vojnika po popisu, borbeno sposobna, s njima sam došao ovdje na teren. Nažalost, prilikom zapovjednog izviđanja, od sela Rupa prema Islamu Latinskome, skupina Druge satnije imotske je upala u minsko polje i imali smo dva mrtva i devet ranjenih, tako da mi je ta satnija ispala iz stroja prije nego što je akcija uopće pokrenuta. Na njihovo mjesto mi je dovedena satnija iz Metkovića - A satnija, koja je bila u 116. brigadi. Oni su zauzeli njihovo mjesto i drugi dan su krenuli s nama u napad. Sve to teško je riječima opisati, to treba doživjeti. Ja sam imao sreću da sam imao dobre suborce i ljude hrabre koji su tada, nažalost, neki i dali svoje živote. Mnogima je neobičan taj razvoj zapovjednika 4. brigade, kako smo tako funkcionirali, upravo ovdje na Maslenici. Naša 4. brigada je osnovana 1991. godine u Splitu i većina zapovjednog kadra bili su prebjezi iz JNA, Hrvati. Međutim, dvi godine je bilo potrebno da se i ljudi kao ja, koji nisu imali vojnih znanja, dokažu u borbama i u radu, u ratu, tako da smo već bili stasali na razinu satnije i bojne. Prava sreća za 4. brigadu je ta što su se ljudi na zapovjedne dužnosti stavljali zapravo prirodnim putem. Oni koji su bili najbolji, nisu birani i dovođeni sa strane po nekakvim drugim mjerilima. Jedino mjerilo je bilo: rad, borba i odanost postrojbi. Tako da kod nas je važila samo zapovijed: „za mnom!“ Na 112
razini bojne već tada mi koji smo stasali u Brigadi u Domovinskom ratu smo zapravo tako se i ponašali. Što se tiče borbenog morala, tu nije bilo nikakvih problema. Nažalost, i tu spremnost i volju ljudi smo, po meni, slabo iskoristili u tom tempu napada jer dio od Islama Latinskoga, odnosno od Zelenog hrasta do kraja Kašića, odnosno do Lakića, do Smilčića dok smo došli, došli smo za četiri dana, a mislim čak da smo mogli za dva dana taj dio operacije odradit, da nije bilo drugih okolnosti. Uvođenje snaga u napad je bilo planirano u zoru i nikakvih problema nije bilo osim što su nam malo tenkovi kasnili. Tako da su se na Zelenom hrastu naši tenkovi i 1. satnija susreli, čak je bilo izmjenjivanje paljbe u svanuće, odmah, jer su mislili da su neprijatelji. Nakon intervencije to se smirilo i onda se krenulo prema Islamu Latinskome. Za pola sata smo došli do pola sela već, gore do crkve i do baze UNPROFOR-a. Nakon toga se nastavilo dalje do kule Jankovića Stojana, e tu smo već imali jači otpor neprijatelja koji se dobro organizirao. Već i tenkovi su im došli tamo, kod kule Janković Stojana su nam napravili veliku zapreku. Naime, kula se nalazi malo na uzvišenju, a jedan dio prije kule, dio prema Islamu Latinskom, tamo je bilo dosta bašti i goli je bio prostor, tako da nismo mogli prići tome dijelu gore. Tu smo malo zastali, rasporedili smo vod tenkova koji smo imali, tri tenka i onda smo se organizirali i jednostavno morali smo pretrčati u jurišu taj dio brisanoga prostora. Topništvo je gađalo sam dio prijevoja kod kule Jankovića Stojana i mi smo uspjeli pretrčati taj brisani prostor i ući u samu kulu Jankovića Stojana i naselje Islama Grčkoga. Imali smo samo jednoga lakše ranjenog koji je dobio metak u bedreni mišić. Srećom, kost mu nije bila prelomljena. Oni su bili brojno barem kao mi, znači imali su negdi jedan tenkovski vod, a u pješaštvu ih je bilo najmanje jedna satnija. Uspjeli smo taj dio odraditi, krenuli smo prema Islamu Grčkom. U samom Islamom Grčkom imali smo opet jak otpor jer je naselje gusto, kuće su. Tu smo vodili borbu za svaku kuću s njima. Iza jedne kuće smo čak vidili tenk i tri puta smo ga gađali. Bila je to „72-ojka“, tri puta smo ga pogodili, al’ bila je velika blizina tako da se i RPG-ovi i Ose nisu aktivirale zbog velike blizine. Motor mu je bio počeo raditi ko brodski, trokirati, al’ se uspio izvuć. Tu smo vidili po dokumentima neprijatelja koji su bili zarobljeni ili mrtvi, da su većinom bili domaći ljudi, al’ bilo je ljudi i iz Srbije, iz Šumadije i odsvukuda. Imali su čak brade do pojasa dole, velike. Taj dio smo nastavili onda i na kraju smo zanoćili do Kašića. Druga ekipa, drugi dio Satnije je krenuo dole na Lakiće, jedan dio na Kašić i tu smo onda imali najveći otpor, dolje na prijevoju prometnice koja vodi ka selu. Tu noć smo zanoćili, tenk na tenk je bio negdje, pa niti 50 metara. Šuma koja je danas sa strane na tom prostru, onda uopće nije postojala koliko su je topovske cijevi i mitraljezi uništili. Jednostavno su paljbom pokidali svu tu šumu. Bilo je stvarno bliske borbe, recimo naše protuoklo113
pne skupine su, ponavljam, bile između naših i njihovih tenkova katkad na 30 do 50 metara razdaljine. Iza nas je bilo ukopano njihovo topništvo, bitnice 105, tukli su nas osnovnim punjenjem tu noć. Da smo još dvista metara prošli kroz šumarak, bili bi im zarobili tu bitnicu, „105-icu“, međutim mislili smo da su tenkovi i radije smo stali da ne doživimo nešto gore. Kad smo zanoćili onda je bila kružna obrana, reorganizacija, ali je cilu noć bilo problema od ovih ljudi koji su zapravo zaostali tijekom našeg udara, neprijateljskih vojnika koji su ostali skriveni po kućama i po dvorima. Oni su se pokušali izvući put Smilčića. Tako da smo cilu noć imali isto tako borbi po selu i ujutro smo krenuli na sam Kašić, i uspjeli smo u Kašiću se popeti do crkve, na početku sela. To je bilo negdje do podne. Uspjeli smo doći do pola Kašića i onda je opet nastao boj, veliki otpor. Selo Kašić je gusto naseljeno i ima velike dvore. E, onda smo tu malo zastali jer ovaj dio snaga, donji prema selu Lakiću, prema Smilčiću, je već prešao ispred nas, ova satnija kojoj je zapovijedao Mile Lucić, splitska satnija, uz pomoć Metkovčana. Tako da smo morali malo zaustaviti njih da bi se mi izravnali, i onda smo uz veliku upotrebu paljbene moći naših samohotki i minobacača probili taj dio u sredini Kašića, da bi onda krenuli dole na kotu 212 kod stare škole, da bi napokon izbili na kraj Kašića. Bilo je svakakvih situacija, među njima i onih smiješnih. Dolaskom kod crkve u Kašiću, tu smo zarobili jedan tenk, a posada tenka nam je pobjegla. Onda smo išli u prve kuće, u pretraživanje terena. Jedan od tih tenkista nam je pobjegao u kuću. Ušli smo za njim u kuću, bila je neka gospođa, valjda mu mater. Nismo ga uspjeli uhvatit, on je pobjegao kroz prozor, ali mu je ostala futrola od naoružanja, a baka je rekla da mu ne diramo to, da je on „malo nagao“, da će se ljutiti ako mu budemo dirali njegove stvari, na što sam ja rekao da ćemo ga mi vidit, da mi je to prijatelj, da ću ga ja do Smilčića negdje naći već dole. A jesmo li ga našli, ne znam. Najveća borba je bila upravo u Kašiću jer selo, već sam rekao, selo je dosta gusto naseljeno tako da se za svaki, svaki dio kuće trebalo boriti. Ručne bombe su se dobacivale iz dijela dvorišta u dio dvorišta. Čak znam u jednoj prigodi ispred nas su proletila dva neprijateljska vojnika, bio je Ljubo Ugrina, ovako malo je bio jači dečko. Ja sam imao pušku na spremnosti na rafal i nisam smio pucati da njega ne pogodim, a on nije odreagirao. Bacili smo dvije ručne bombe u dvorište, oni su se vratili u kuću do, i onda smo se zaletili do njih i gledamo gdje su. Dvorište klasično, bunar, hidrofor... Sad smo gledali di je, ili su pobjegli u baštu ili su se popeli gore na kat. Meni je iza leđa nešto šušnulo, ostao je jedan taj neprijateljski vojnik u hidroforu, u onoj maloj spremnici i mogao me ubiti, ali nije pucao. Onda smo tražili da iziđe i čovik se predao i odveden je za Zadar. Imao sam sreću i ja mu i danas zahvaljujem što me nije ubio, a mogao je. 114
Drugi primjer, imali smo dva brata Barišića, Ivana i Zorana. I na polovici Kašića kad smo zastali malo se odmoriti, ovaj Ivan je bio malo nestašan iako je bio najstariji od nas, išao je u susjedno dvorište. Odjednom se začula pucnjava, a ovaj brat mu ima malo kreštav glas, dječački, i vikao je: „Ubiše mi brata!“ Srića je da je on skočio u dvorište, brat mu je već bio pogođen u nogu i kako je pa na pod, okvir s „falovke“ mu je pao, a tri su četnika bila oko njega. Ipak, onda mu je brat pomogao, ubio je dvojicu, ovaj jedan je pobjegao. A mi smo se svi uvatili za stomak od smija zbog toga glasa njegovog dječačkog, smijali smo se kako je ovi kreštao da su mu ubili brata... Srićom ga je spasio. Bilo je dosta gadnih situacija i u dijelu Lakića, gdje su imali, već sam spomenuo, onu bitnicu, „105-icu“. Treći dan ujutro smo došli s jednim tenkom i nas petorica do njihovog poligona. Imali su tamo za balote, košarku, sve lipo uređeno. Mi smo došli ujutro, oni su se povukli. Tek tada sam shvatio da su izvukli haubice, da to nisu bili tenkovi. U zaseoku tom, Lakićima, čuli smo galamu, oni nisu znali šta će, je l’ će bižat ili neće. Bilo je prepucavanje. Tri-četiri minute prije smo izišli da bi cestom priječili taj njihov tenk koji je krenuo, a poslije smo ga zarobili kod crkve. Iza njega je išla jedna Lada i pokušavala je proć. Ja sam imao Osu na ramenu, no Lada je bila malo daleko i nisam htio pucati, pozvali smo naš tenk koji je to odradio, a onda su se oni doli u selu razbižali i onda je nastala tarapana teška. I tu kod Lakića svako jutro i svaku večer su nam pokušavali probit jer je velika šuma od Smilčića dole, tako da su se tu pokušavali ubaciti. Meni dan-danas nije jasno zašto su uvijek koristili tu šumicu jer jednostavno mi smo je dobro topništvom pokrivali tako da nisu imali šanse proći. U samom napadajnom dijelu nismo imali, moja bojna nije imala gubitaka. Imali smo dva lakše ranjena, međutim u ovom obrambenome dijelu smo imali dosta gubitaka i ranjenih. Jednostavno, treba reći da ta vojska paravojna njihova koja je došla, oni su stvarno bili ‘al pari’ nama. Znam u Paljuvu su nam uletili u selo, njihova jedna veća skupina. Tada nam je poginuo zapovjednik Satnije, Mario Glavota. Tada smo se s njima ganjali tri dana po šikari. Temperatura je bila i minus 10 ujutro, grozno. Jednostavno, naoružanje kad si uzeo u ruku lijepilo se od leda. I tu smo uspjeli odraditi dobru stvar. Nakon smrti zapovjednika Satnije, mi smo ih opkolili tako da su uvečer vezom tražili svoje da im oni sa svjetlećim mecima pucaju gdje će se izvuć, na koju stranu. Naši prisluškivači su to čuli i javili su meni tako da smo mi svim našim položajima javili kad počnu svjetleći meci s njihove strane, da svi pucaju. Tako da je cijelo bojište odjednom, cijeli krug se zatvorio svjetlećim mecima. Nije im bilo jasno na koju stranu će se izvući. Onda su tražili od svojih, putem veze da im ponovo nekim signalom daju kud će se izvuć. Međutim, nisu se izvukli, ujutro smo ih mi dočekali u zasjedi dole kod Cvitića i obavili smo ono što smo trebali. 115
Kažem, mi smo imali 167 ljudi kad smo krenuli u ovu operaciju, a 128 ljudi 3. bojne je završilo operaciju „Maslenica“, s tim da smo imali nešto ranjenih, nešto mrtvih. Jedan dio ljudi je bio i potjeran zbog nediscipline sa samog bojišta, a jedan dio ljudi je otišao i sam jer više nije mogao izdržati. Naime, tamo u Kašiću i okolo je stvarno bila borba prsa u prsa, za svaku kuću, bombe su se dobacivale na metar, čak po noći. Prve dvije večeri smo se miješali s njima. Bilo je čak doli u Islamu Grčkom situacija da si pitao „vatre“ neprijateljskog vojnika kad bi htio zapaliti cigaru. Što se tiče operacije „Maslenica“, 4. brigada u nju je ušla nakon preustroja, što je, prema mom mišljenju, dosta uticalo na spremnost. Imotska bojna i Splitska bojna su se spajale, to je nastala 3. bojna kojoj sam ja bio imenovan za zapovjednika, tako da se posade još nisu uigrale, ljudi se nisu poznavali tako da je u tome dijelu malo nam poremetilo sam tijek rada i borbe. Jer ljudi se i posade nisu toliko poznavale, nisu imali povjerenja dok se nije krenulo. Kad se krenulo onda nije bilo problema. Što se tiče same strategijske razine sam cilj operacije je bio, znači, da u prvoj fazi izbijemo na crtu Karin – Benkovac, što nismo dostigli, a mogli smo. Četvrti dan uvečer, pred noć, ja sam dobio šifriranu poruku zapovjednika Brigade da ne idemo dalje, a već smo bili ušli u Smilčiće. Pošto je Smilčić u rupi morali smo se vratit malo nazad. Tražio sam da izađemo na Debelo brdo, da se uhvatimo sela Radmanovića i gore uzbrdo, što mi nisu dozvolili. Nakon pregovora predsjednika, načelnik Glavnog stožera je odmah zapovjedio da prekinemo sve akcije zbog sankcija Vijeća sigurnosti. Zapravo, na Južnom bojištu, sve do operacije „Maslenica“ 4. gardijska brigada je bila slabo opremljena. Čak neke postrojbe domobranske i 113. brigada bile su opremljenije što se tiče topništva i ostaloga od 4. brigade. Prvi puta 4. gardijska brigada ovdje nastupa s komplet topništvom, s Oklopnom bojnom. Prvi puta imamo kompletnu Oklopnu bojnu, priučeni, od ljudi koji su bili tenkisti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a i pješaka koji su bili priučeni. Pokojni Andrija Matijaš - Pauk je organizirao, ovdje se to pokazalo, pješaštvo i naš oklop u pravom svjetlu. S tim da nismo imali nikakvih ograničenja u streljivu. Do tada, na Južnom bojištu, ako je naše topništvo imalo do 30 granata to je bilo, ono, „velika stvar“. A ovdje, znam da su moji iz bitnica 120 mm prva dva dana ispalili 960 mina. Imali su ruke do poda od posla. Topnička i oklopna potpora imala je iznimno značajnu ulogu, ne samo u napadajnom dijelu operacije. Kasnije, u obrani, posebno u kritičnim datumima za selo Kašić i Novigrad, upravo je topništvo 4. GBR, potpomognuto topništvom pridruženih postrojbi, bilo možda presudan čimbenik u slamanju borbene moći neprijatelja za daljnje napade. TRS 4. GBR bio je sastava: mješovita bitnica H-105 mm, 76 mm, 122 mm, dvije bitnice PO 90 mm M 34 i bitnica „RAK 12“. Zborno područje davalo 116
je potporu TRS sustavom: topovima 130 mm i VBR-ovima 128 mm. Topništvo nije štedjelo streljivo, a djelovalo je učinkovito. O tome svjedoči i druga strana, zapovjednici neprijateljskog topništva, o čemu će više detalja biti izneseno u drugom dijelu knjige. Zapovjednik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se u kakvim se uvjetima topništvo brigade izmjestilo s dubrovačkog na zadarsko bojište, kako su se prilagodili terenu i kako su djelovali do 27. siječnja, odnosno protunapada neprijatelja: Nakon završenih borbi i deblokade Dubrovnika, postrojbe 4. gardijske brigade su se povukle na odmor. TRD je imao zadaću ostati još uvijek u zoni odgovornosti 4. gardijske brigade i biti paljbena potpora 1. pješačkoj bojnoj. Za nas gardiste koji smo do tada bili navikli na učestala bojna djelovanja na Južnom bojištu je već pomalo postajalo dosadno. Crta obrane je bila uglavnom mirna i vrijeme se trošilo na obuku posada topničkih oruđa. Znali smo da se ostatak Brigade polako prebacuje u rajon Zadra i da se tamo sprema nekakva napadajna operacija. Svakodnevno sam razgovarao sa zapovjednikom 1. pješačke bojne Čedomirom Sovuljem i njegovim zamjenikom Mladenom Pupićem, otprilike smo imali isti osjećaj, da nam je vojska pomalo utučena zbog toga što nećemo sudjelovati u tim borbama oko Zadra. Borbeni moral je bio u padu i održavao se samo pukim izvršavanjem svakodnevnih vojničkih zadaća. U to smo vrijeme mi topnici dobili novog načelnika topništva. To je bio pukovnik Ivan Čule i došao je iz Karlovca. Nakon kratkog obilaska vojnika na Južnom bojištu i on se odmah morao uputiti za Zadar. Iskreno, nismo se ni upoznali kako treba, no međutim taj prvi utisak je bio jako pozitivan. Vidio sam da se radi o ratniku koji voli prići vojniku i koji zna s ljudima. Ujutro 20. siječnja prilazi mi Mladen Pupić Nina i kroz smijeh kaže: „Mi danas dobivamo smjenu i putujemo za Zadar!“ - „Je li stigla kakva zapovijed za nas topnike?“ Odgovara da nema još ništa, ali da je od Dubrovčana čuo, da bi mogli i mi topnici za Zadar. Nakon dva sata zaista dobivamo zapovijed, da budemo u najvećem stupnju pripravnosti, te da izvršimo pripreme za primopredaju paljbenih položaja sa 163. brigadom HV-a. Primopredaju smo napravili prvim padom mraka. Zapovjedio sam da se divizion izvlači po bitnicama u vremenskim intervalima od trideset minuta i da u rajonu Vrtova sunca formiraju hodnu kolonu. Istu noć smo krenuli prema Zadru. Kolona je bila dugačka oko 2 kilometra, a do Zadra smo napravili samo dva zastanka u trajanju od 10 minuta. Po dolasku u Zadar javio sam se i dao izvješće o dolasku skupine načelniku topništva, Ivanu Čuli, koji je kasnije poginuo u borbama oko Novigrada. Pitao me da li sam umoran i gladan, odgovorio sam: „I jedno i drugo!“ Otišli smo nešto pojesti. Za stolom, dok smo jeli, Čule vadi kartu i objašnjava zadaću. Shvatio sam da baš nekog vremena 117
za odmor nećemo imati. On mi objašnjava i pokazuje da je on već odredio, izvidio i inženjerijski utvrdio topničke položaje koje mi samo trebamo posjesti. Odmah nakon ručka odlazimo obići te položaje, ali na žalost zbog izmaglice ne vidimo previše. Napad već ujutro počinje i nemamo vremena za gubljenje. Morali smo u toku noći posjesti te položaje i to po mogućnosti prije nego tenkovi krenu iz Šepurina prema polaznim položajima. Negdje oko 4 sata smo završili sve poslove i nadali se da će jutro osvanuti bez magle… Nismo imali sreće. Ujutro je bila jako gusta magla i vidljivost je bila manja od 50 metara. Zvao sam moje izviđače na promatračnici, oni su isto rekli da je vidljivost jako slaba. Odmah sam izvijestio zapovjednika brigade, Šundova, da ćemo topničku pripremu napada morati prebaciti po dubini obrane neprijatelja, a vatre po prvoj crti neprijatelja možemo ostvarivati jedino na zahtjev pješaštva. On se složio s tim, ali mi je skrenuo pažnju da u slučaju bolje vidljivosti preuzmem upravljanja vatrom. Zbog te magle ja i dan-danas pomalo žalim što u prvim satima napada nismo mogli pomoći našem pješaštvu i oklopu onoliko koliko smo mi željeli. Ostvarivali smo mi jake i snažne vatre po dubini obrane neprijatelja, ali to su uglavnom bile neosmatrane vatre. To su bile vatre koje su uglavnom planirane po topografskoj karti. Prvi i zadnji put tijekom cijelog rata nisam imao pojma što točno gađamo i da li to pogađamo. Kasnije će se ispostaviti da ni to nije bilo tako loše, obzirom na okolnosti. Dobra okolnost je bila to što smo preustrojem na Južnom bojištu minobacače 120 mm prebacili u pješačke bojne, kao njihova vlastita sredstva potpore. Tako da su baš ti minobacači bili velika potpora svojim pješacima u početnoj fazi napada, jer se oni mogu dovući gotovo do same prve crte neprijatelja. Nekako usporedo probijanju prve crte obrane neprijatelja od strane naših snaga i vrijeme se poboljšavalo. Tako da smo tijekom dana mi preuzeli odgovornost za topničku potporu i vatrom i pokretom pratili nastupanje naših postrojbi. Na pravcu napada 3. pješačke bojne: Zeleni hrast - Kašić, najviše smo se iskazali kada je neprijatelj postavljao jaku obranu na otpornim točkama, kod škole u Islamu Latinskom i kule Janković Stojana. E, za tu kulu Janković Stojana me veže jedna nelogičnost. Kao srednjoškolac sam znao napamet pjesmu „Ropstvo Janković Stojana“, a eto, do toga dana nisam znao gdje se nalazi ta kula… Po prvom danu borbe, odmah sam zaključio da će ovo biti bitka kakvu do tada nismo doživjeli. Tada smo raspolagali s vodom haubica H122 mm D30, mješovitom bitnicom haubica 105 mm i topova ZIS 76 mm, bitnicom višecjevnih lansera raketa 128 mm. Zbog toga sam želio da mi topnička oruđa budu što bliže neprijatelju i da što preciznije pogađamo neprijatelja. Međutim, intenzitet borbi stvorio nam je još jedan 118
veliki problem. Znao sam ako se naredni dan nastavi borba istim intenzitetom, mi ćemo brzo ostati bez streljiva. Odmah sam uputio zahtjev prema Brigadi za nadopunom potrebnog streljiva i uključio sam u borbu jedan top B-1 76 mm. Mi smo taj top trebali ostaviti na Jugu, ali smo ga ponijeli zbog toga što smo imali osam projektila za njega. Rekao sam ljudima da ukopaju i pripreme i taj top pa ako bude potrebno, trošit ćemo sve do zadnjeg projektila. Ljudi su me pitali: „A što ćemo onda, zapovjedniče?“ - „Puške u ruku, zolje na leđa, bombe u džepove i idemo svi u pješaštvo.“ Međutim, čudni su ti naši logističari, kad se čini da je situacija bezizlazna oni uvijek izvuku, pronađu rješenje i u tijeku noći dostave nam streljivo. Tako da smo mi drugi i treći dan trošili streljiva koliko je bilo potrebno za ostvarivanje borbenih zadaća, jer smo imali povjerenje u našu logistiku. U tim djelovanjima posebno su se isticale samohotke 90 mm jer su imale najviše streljiva i moram priznati da je Boris Šerić s njima radio jako dobar posao. Drugog ili trećeg dana operacije, nisam siguran, ali mislim 24. veljače, zbio se jedan jako zanimljiv događaj. Tadašnji zapovjednik bitnice VLR 128 mm, Ivica Duvančić, je zamolio da mu posudim terensko vozilo, da ode u izviđanje na položaje kod Kašića, kako bi pronašao najbolje mjesto za promatračnicu. Kontakt s pješaštvom je bio uspostavljen i oni su ga trebali čekati na raskršću Lakići –Kašić. Ivica Duvančić je bio onako malo divlji u srcu i „operiran“ od straha. On je vozio po svome, malo nagazio po gasu i jednostavno prošao našu prvu crtu. Zaustavio se tek u zaseoku Mandići u Biljanima. Nakon upornog pozivanja preko sredstava veze, on se mrtvo hladno javio i kaže: „Kakva je panika, pa ovdje nema nikog živog!“ Odmah nakon toga vratio se iz Mandića, a pripadnici naše 2. bojne su tek nakon dva dana ušli u Mandiće. Ti Mandići su u vojnom smislu totalno beznačajni jer su u podređenom položaju u odnosu na neprijatelja. Ipak, da se našalim, ovo će ostati kao jedinstven primjer u povijesti ratovanja da su jednom i topnici osvojili neko selo. Na smjeru prema Kašiću posebno se istaknula i novoustrojena Oklopna bojna 4. GBR. Zapovjednik Andrija Matijaš bio je vrlo aktivan u preustroju postrojbe za nadolazeće zadaće u operaciji „Maslenica“. Spajanjem s tenkovskim satnijama 112. i 126. brigade Oklopna bojna uoči napada raspolaže s 26 tenkova T-55 i 12 BVP-ova M80. Stanje tehnike nije bilo dobro te je Matijaš uložio golemi napor, zbog čega je do početka napada u zadovoljavajuću funkcionalnost osposobljeno 16 tenkova i osam BVP-ova. Također, bio je vrlo aktivan i u brojnim drugim zadaćama, neke od njih bile su neuobičajene za zapovjednika jedne oklopne postrojbe. Primjerice, osobno je polazio u izviđanje neprijateljskih položaja preobučen u zemljoradnika. U svakom slučaju, Matijaš je ustrojio vrlo učinkovitu postrojbu koja je, posebno u kasnijim 119
akcijama 4. GBR, dolazila do izražaja. O djelovanju Oklopne bojne koja je u napad na nimalo idealnom području (tenkoprohodnost je iznosila oko 40%) pošla s dvije satnije tenkova i satnijom transportera (po osam vozila) prisjeća se njegov zamjenik, tada satnik, Zdravko Glavota. Priča nije potpuna jer je Glavota u drugom danu teško ranjen (kasnije i sam Matijaš biva ranjen). Privatan dio Glavotine priče prožet je pomalo nevjerojatnim detaljima, a na slikovit način svjedoči o motivu hrvatskih branitelja (u ovom slučaju jedne cijele obitelji) da sudjeluju u oslobađanju okupiranih područja. Naime, u operaciji su sudjelovala četiri brata Glavota. Zdravko Glavota teško je ranjen, Mario Glavota poginuo je kao zapovjednik satnije 3. bojne, a Ivica Glavota ranjen je kao pripadnik Specijalne policije, postrojbe BATT koja je djelovala u oslobađanju Velebita. Tenkovi, bile su sve „55-ice“. Uglavnom, sve je bilo u dobrom stanju i pripremljeno, jer pripreme su već bile urađene u Šepurinama. Tako i ovi tenkovi, kad smo ih dobili sve, onda su se još doradili. Jer tu je isto remontna baza bila i svi su tenkovi bili u potpunosti ispravni. Krenuli smo najprije iz Šepurina, ujutro u 5 sati s oklopom, tako da smo na početnim položajima bili negdje oko 7 sati. I onda je ujutro počela topnička priprema, odnosno akcija. Moj zadatak je bio preko Baštice uvesti tenkove i spojiti se s drugim vodovima tenkovskim i s pješaštvom. Imali smo jedan od težih putova jer to je bilo močvarno tlo, sve voda i blato, tako da smo imali možda najteži put za prići i spojiti se. A za tenkistu je najgori to bio mogući pravac zato što je močvarno. Uz sve napore, opet smo prošli. Gledali smo malo koji je tvrđi teren da bi mogli proći… A mi smo u tome uspjeli i negdje već oko 2.30 - 3 sata popodne, gore smo se spojili u Islamu Grčkomu. Kula Jankovića, to je bio njihov simbol. I za nas je isto bilo važno uzeti upravo kulu Stojana Jankovića, jer ako je oni izgube, to je odmah u startu za neprijatelja šok. Oni su držali da je ta kula Stojana Jankovića utvrda, da to neće uzeti nitko. Ali eto, na kraju se uzela, uzeo se i Kašić i dalje sve. Tu nas je čekalo većinom pješaštvo i protutenkovski topovi. Tu nije bilo tenkova, samo su protuoklopnjaci tu bili. Kad je počela topnička priprema najprije su te protuoklopnjake naši dobro vatrom poklopili, a naše pješaštvo je već bilo uvučeno tokom noći, dole ispod Kule i onda su ujutro pješaci krenuli iz ta dva pravca. Tako da kad je topnička priprema već počela oni su poslije, iza topničke paljbe, bili ispred i onda krenuli na Kulu i zauzeli ju. Tu je došao još jedan vod tenkova tako da se moglo slobodno krenuti naprid, prema Kašiću, di smo se mi spojili poslije. I tu smo sačekali noć i obranu formirali u slučaju protunapada, da bi ujutro nastavili put dalje prema Kašiću. Odmah sutra tijekom zore, pješaštvo je već bilo tu ispred nas, ali nije se znalo di su njihovi položaji. Tako da kada su izvidnici rekli da su položaji blizu, mi smo već bili u pripravnosti. Onda je počela i njihova topnička paljba, 120
neprijateljska. Onda smo i mi krenuli odma’ naprid s tenkovima, di je došlo do sukoba, ajmo reći, „prsa u prsa“. Jer mi isto nismo znali da smo došli na njihove rovove, na njihovu prvu crtu. I onda je tu nastala pusta paljba i u toj strci i brci ja sam bio ranjen. Mi smo već izašli na njihovu prvu crtu, možda ni 100 metara od njih, ali nismo znali za njih zato šta je već bio mrak, noć nas je uhvatila, tako da nismo mogli ni znati točno di su oni. Bilo je gadno onda, čak i za uigranu posadu, jer tenk nije samo kutija, nije konzerva. Opet od posade sve zavisi jer oklop ko oklop ne vridi ništa. Jer neprijatelj ga uništi i za tren oka, ali kad je uigrana posada onda on djeluje i daje sigurnost pješaštvu. Ja sam poslije ranjen, a onda su tek i počele te tenkovske borbe: tenk na tenk. To ranjavanje, ja samo se sićam da su pješadinci njihovi izašli ispred nas i pucali. Onda smo mi pucali iz PKT-a, iz topa i Browinga i onda samo znam da je nešto nas „puklo“ i ja sam ostao na kupoli, viseći. Pa zovem našeg vozača, a on… ne javlja mi se nitko. Ja sam računao da smo svi poginuli. I onda mi se on javi i ja ga pitam je l’ more voziti. On govori da mu zuji u ušima, u glavi i da mu krv teče. Ja mu govorim: „Ako možeš malo nazad voziti, vrati se.“ E, onda se on vratio malo nazad na cestu, mene izvuka s tenkom. Ja nisam moga izaći, pa su mene na transmisiju stavili i počeli voziti put Kule Jankovića i tad je naiša jedan naš kombi. Stavili me u kombi i odvezli za Zadar. Članovi posade: vozač, punjač, ciljač i ja kao zapovjednik, sva četvorica smo bili ozlijeđeni. Liječili se misec-dva i kad smo malo ozdravili, svi se opet ponovno vratili u postrojbu. Ja sam u pluća bija ranjen, jer sam gore virio van kupole, tako da vidim ove ispred sebe. Jer tribalo je pucati s Browingom i onda kad nas je pogodilo, onda je mene pogodilo ravno u pluća. Paniku, naravno, nisam doživio nikakvu, bilo mi je najbitnije vidit jesu li živi ovi iz posade i kada sam vidio da je sve u redu, onda su oni mene izvukli. S tim nije završila ova bitka za mene, ja se vraćam kasnije, za misec, misec i po dana, u biti kad je akcija službeno završila. I onda opet sudjelujemo u držanju ovih linija, ali tada nisam imao nekih velikih borbenih djelovanja. U akciji „Maslenica“ nas četiri brata smo sudjelovali. Ja u oklopu, a brat drugi, bio je u Specijalnoj policiji, oni su išli priko Velebita. A ova druga dva brata, oni su bili pješačka bojna, 3. bojna naše brigade. I baš kada sam ja završio nesretno, bio par dana u bolnici, tad sam čuo za tragediju, da je brat naš ovi najmlađi, da je poginia, eto spletom okolnosti. Ja tada nisam mogao ni na sahranu otići i eto. On je poginuo tu u Paljuvu, ispred nas par kilometara. Za to sam saznao u bolnici, a pošto nisam mogao na noge jer mi je kičma bila oštećena gelerom, nisam moga ni na sahranu ići jer nisam mogao na nogama stajati, nisam se mogao ni dizati onda. Nisu mi dali ići, pa sam ja nakon nekoliko dana, čim sam stao na noge, ja sam uteka iz bolnice i otiša ća kući, na grob bratu. Nekako teško je o tome pričati, ne samo meni, već većini nas iz Oklopne bojne. 121
Jer izgubio si nekoga, ili prijatelja ili brata ili bilo koga, dosta je to nezgodno. A zašto sam se vratio? Vratio sam se zato šta je to bio moj cilj i, eto, za Hrvatsku. Nas četvorica, svi smo krenuli u obranu 1991., nije nas nitko zva. Isto smo krenuli i tako smo i ostali do kraja. A, eto, spletom okolnosti desilo se šta se desilo i kad bude tribalo, mi bi opet krenuli svi. Bratova pogibija, poslije mi je to dalo još neku dodatnu snagu. Jer baš je i naš zapovjednik, Andrija Matijaš, on je isto bio ranjen par dana iza mene. Kada smo se trefili u bolnici, on pita: „Kad ćemo natrag?“ - „Čim na noge se dignemo“, ja govorim, „iđemo nazad!“ Tako je i bilo, on je otišao i vratio se prije mene, možda jedno desetak dana. Onda sam i ja doša iza njega. Zapovjednika, generala Andriju Matijaša, kao vojnik onakvoga čovika bi želio imati svatko u svojim redovima. Jer on je nami bio ne samo ko zapovjednik, on nam je bija, ajmo reći, drugi ćaća, drugi otac. On se razumio u te oklope i njemu je bio isto san, Oklopna bojna da se stvori. I stvarno, on je to ustrojio sve skupa i sa zapovjednicima i s vojnicima do jedne oklopne bojne kojoj nije bilo ravno u Hrvatskoj od svih oklopa. I to može svatko reći jer mi smo prvi počeli s tim napadima s oklopom, pa onda su poslije uvele to i druge oklopne bojne tako da što manje gine pješaštvo. O kasnijem djelovanju Oklopne bojne i završetku napadajnih aktivnosti na potezu: Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić - Smilčić svjedoči zapovjednik posade tenka, Hrvoje Pupić Vurilj. Ni on nije dočekao kraj borbe u širem području Kašića, jer je 1. veljače 1993. godine izravnim pogotkom bio teško ranjen, čini se, upravo tijekom velikog napada neprijatelja na selo Kašić: Iz obrane Dubrovnika, iza akcije Vlaštica nas je prebacilo u Šepurine. Tamo smo se, ajmo reć, konsolidirali. Došli su tenkovi iz karlovačke brigade, tada gajnc novi, za nas, i iz sinjske 126. brigade. Fuzionirali smo se i napravili Oklopnu bojnu. Sve do tada to je bila kao Oklopna satnija. I onda smo se u Šepurinama uvježbali. Čak prije akcije „Maslenica“, iza Nove godine, išli smo u Pazin, na pazinski plato gore, na neko uvježbavanje. To je naglo prekinuto i došli smo u Šepurine nazad. Formirana je kolona za napad i prvi put mislio sam: „To je to, to smo mi! Nema tu ispred nas nitko više stati!“ Uvedeni smo kod Grgurice jer tamo je bio početni položaj. Kad smo izašli kod Kule Jankovića, preko one dole močvare, ja sam mislio da ćemo i ostati u onim rupama za odvodnjavanje. To su bili grozni uvjeti za tenkista. Kad smo došli na cestu, na spoj s drugim pravcima, onda smo se formirali prema naprijed i prvi dan smo odmah došli na raskrižje, na kraj Islama Grčkog i početak Kašića, di nam je naš Glavota bio ranjen. Sutradan, kad smo se probudili nismo ni znali da je tu mala razdaljina između neprijatelja, jedan šumarak, to je par stotina metara. I cilu noć je vozila „72-ojka“ njihova, a mi u biti nismo imali tada uopće „72-ojku“. I to je, ono, samo ti se koža lagano ježi, 122
ali sve je bilo u pripravi, je l’. Sutra je počeo njihov topnički napad i mi smo tribali krenuti. Međutim, pošto je Glavota ranjen i izbacili su iz redova još par naših momaka, onda smo odgodili polazak za drugi dan… I u jednom momentu je ta „72-ojka“ iza tog šumarka izašla na čistinu. Oni su se iznenadili da smo mi tu, a i mi smo se iznenadili da je ona uopće izašla, je li… I to je ono, dvoboj, kako se kaže, „dvoboj tenkova“. Upalili smo ga, ja sam svog ciljača Đevada po kacigi tuka samo da požuri. Ja govorim: „Tenk! Tenk!“, jer nije bilo vrimena, je l’. I dobro, „72-ojka“ je ipak „72-ojka“. Od nje je granata samo rikošet napravila. Oni su isto opalili, fala Bogu falili su… To je jedna nevjerojatna scena, tukli smo granatama na 50 metara, 100 metara u taj šumarak ispred sebe jer nije bilo potrebe dalje, oni su bili tu, je l’. I to je ono… malo što se čovik naježi od toga. Naša „55-ica“, ruski tenk, mi smo ga zvali „koza“. On je tako mehanički jednostavan da mu se nema šta pokvariti u ovome našemu kršu. Nema elektronike, nema ništa… Opet, „55-ica“ kao tenk, to je naš temeljni tenk u ratu bio. S njim smo u biti i dobili sve početne bitke. Poslije smo naknadno dobili „84-vorke“, odnosno „72-ojke“. On je ‘54. godine proizveden, negdje ‘55. piše, ali to je nekakva preinaka bila ‘55. godine. Nema elektronike nikakve na sebi, mehanika teška i nema mu se šta ni pokvariti, to nas je puno puta i izvuklo u ratu. Jer, mi smo u njemu i spavali, tu je bilo i vlage i kiše i svega, a on je uvik to otrpio kako Bog zapovida… On ima četiri člana posade. A „72-ojka“ je superiornija, drugačiji je oklop, drugačiji je sistem oklopa, on je „sendvič oklop“. Ima motor puno jači nego u „55-ice“. „55- ica“ ima 500 konja, 550-60, a „72-ojka“ ima 750 konja, dok „84-vorka“ ima 1200 konja. Ona je veća, ona je Ferrari za ove ostale… Ali kažem, mi smo najviše imali tih „55-ica“. Da se ne sjetim, ne daj Bože, onih „34-vorki“ koje smo imali na jugu, pa trči jedan vojnik iza da bi prominio brzinu, a ono rat, puca se, ali moralo se tako… Najveća razlika je u biti bio taj jedan član posade u „72-ojki“. Ako tamo jedan bude ranjen ili izbačen iz stroja bilo kako, ona je mrtva za upotrebu. Ostane vozač ili ciljač, ili jedan ili drugi, tako da ne mogu djelovati. U „55-ici“, s tri člana posade tenk može ići naprijed i djelovati, raditi, „72-ojka“ je svojim izgledom drugačija, oklop je drugačiji, špicastiji, ima sendvič oklop, kupola je niža ko i svi ovi noviji tenkovi, tako da granata često rikošet napravi kad ga pogodi. Teže ga je uništiti. Pogodak baš mora biti s boka ili u motor, pa da se ona uništi. Od naprid je malo teže za uništiti. Ali najbitniji su ljudi unutra. U oklopu su najbitniji ljudi! Tu, u blizini Kašića, morali smo cestom ići i zbog terena uvijek je postojala mogućnost da nas netko dočeka s Osom, pa Fagotom, Maljutkom… Ali ja, recimo, ne bih štedio granatu na to. Ja kad bih vidio da bi me moga ne’ko dočekati, ja idem uništiti taj zaklon. I onda kad neprijatelj već nakon drugoga puta vidi kako funkcioniramo, on neće čekati na četvrtom zaklonu da pogine. Tako da se on diže i ide ča… To je ono, bitan je čovik. Ne jedan, normalno, posada cijela. Tako je u svakom tenku. 123
Glavota nam je ranjen bio, on je zapovjednik Satnije, veliki gubitak. Ja sam iša do njega da vidim da ga njegovi odvezu. Na nesreću, baš u tom momentu je taj pješački napad njihov počeo s druge strane. Ja sam morao pritrčati cestu da bih ušao u svoj tenk. I taman kad sam ulazio u tenk je počelo. Ne znam kako, taj tenk je izaša. U biti, oni su probali protunapad napraviti. Jer je bila prethodno topnička priprema na raskrižje, normalno to je uvik orijentir, ta raskrsnica. I njihov tenk kad je naišao, tada smo, ono, instinktivno reagirali jer je uvijek granata bila u cijevi topa, nije se moglo čekati da kad on naiđe pa da se cijev napuni, nego je uvijek bila granata u cijevi topa i pripravna za baš onaj dio gdi bi moga netko naići, jer je tamo bila naciljana. Evo. Tako smo otjerali njihovu posadu, u tom momentu on se vratio samo u rikverc. I mislim da je tad to bilo, ajmo reći, prijelomno. Taj dan je to bio zadnji napad. Jer su tada i pješački pokušali napasti. Na „nula“ je tad ciljnička naprava našeg topa bila namještena i tako da, pucali smo, da ne kažem, u živo meso. Bez dvogleda, nije bio potreban, bili su ispred nas na 50 metara u toj šumi. I to je bio zadnji dan pokušaja napada njihovog. Sutradan smo već krenuli naprijed i izašli smo na potez Kašić - Lakići, došli smo pred njihove rovove tamo u Lakićima. Odatle su oni sutradan počeli bižati. Zanimljivo, sutradan ujutro bilo je tiho, dosta tiho. Pješaštvo je išlo normalno, zapovjednik pješačke bojne Jozo Šerić bio je ispred mog tenka s Osom i pozivao me da krenemo cestom. Mi smo baš očekivali di će sad odjedanput pružiti otpor. Međutim, to je lagano puškaranje bilo. Oni su, vjerojatno ovo teže naoružanje, recimo onaj tenk njihov, već izvukli. Mislim da su tu ostavljeni, ajmo reći, njihova pričuva ili već kako ih nazvati. Tu nisu očekivali da ćemo mi ići naprijed, a to ih je iznenadilo. I onda su oni nastavili bižat dalje, bez pružanja otpora. Ni meni ni mojim kolegama nije bilo službenog i neslužbenog dijela akcije. Nama je poslije bilo teže tri puta držati obranu nego napadati u samoj akciji. Njima je trn u oku bio Kašić, što smo izašli u Kašić. To je bilo njihovo uporište. A on je zemljopisno kao poluotok usrid polja i iz Drača i iz Smilčića se može po njemu tući. I tako isto u Lakićima, ja sam konkretno bio baš na tom prostoru, to je bio jedan prazan prostor od Lakića, recimo, do početka Paljuva. I tu su oni ulazili. Išli su, ja sam ih gledao s dalekozorom prije napada, išli su s puškama na ramenu lagano u koloni. Njih nismo tukli dok nisu došli da ih možemo vidjeti bez dvogleda. Opet, ciljnu napravu nismo trebali podignut poviše „nule“, a „nula“ je u oklopu do 1000 metara za tući, to je sve brisani prostor. U biti, imali smo mi dva izvidnika bočno, oni su nama govorili kad će neprijatelji izaći i u kojem pravcu se kreću i mi bi s tenkovima izašli i onda bi tukli po njima. Također zanimljivo, mi bi dnevno imali četiri ispaljena kompleta i uvečer bi peti napunili da sutra ujutro čeka spreman za njihov protunapad. E sad, ako u komplet za 124
„55-icu“ ide 56 granata, lako je izračunati koliko smo otprilike pucali. Naravno, ne bi ispaljivali svih 56, uvik se mora ostaviti nekakva rezerva. Ispaljivali bi oko 25 granata, to je iz takozvane „sače“ i okolo sa zida kupole di granate vise. Evo, takvih bi ispalili po četiri kompleta, znači oko nekih stotinjak granata je bilo. Matijaš je bio taj koji nas je ustrojio, koji nam je da onu vojničku notu. Normalno, ono borbeno smo imali svi u sebi, ali on nas je, ajmo tako reći, stavio u kalupe, u gabarite da svi takvi budemo. Hijerarhija je itekako postojala mada sam ja spava sa svojim vojnikom kroz rat više nego sa svojom ženom, šta sam se oženio nakon ranjavanja. Za cjelokupnu obranu, posebno za 4. GBR, 27. siječnja 1993. bio je iznimno težak ratni dan. U ranim jutarnjim satima neprijatelj je počeo žestoko napadati na područje Paljuva gdje pogiba zapovjednik satnije 3. bojne Mario Glavota. U napadu na cjelokupnom području toga dana iz stroja su ranjavanjem izbačena i dvojica zapovjednika bojni: Andrija Matijaš-Pauk (Oklopna bojna) i Miroslav Ušljebrka (2. bojna). Gubici su bili golemi: devet poginulih i 54 ranjena u pet dana borbi, gardisti su bili izmoreni i zapovjednik Brigade Mirko Šundov zatražio je izvlačenje postrojbe, čemu je 28. siječnja i udovoljeno. Ipak, dijelovi postrojbe ostali su pomoći postrojbama koje su preuzimale položaje. U konačnici, iznova treba naglasiti da je 4. GBR bila nositelj operacije „Maslenica“ i da je Brigada, uz pomoć dijelova 7. domobranske pukovnije kao i postrojbi koje su joj držale bokove, tu ulogu odradila vrlo kvalitetno. Uspješnost je tim značajnija ukoliko se uzmu u obzir svi spomenuti otežavajući čimbenici (neizvršen preustroj postrojbi, izmorenost, nepopunjenost, problemi u pripremama). Od svih, zasigurno je najveći problem bio nedostatak ljudstva, gardista-pješaka, jer tijekom 1992. godine Brigada gotovo da nije bila popunjavana svježim snagama. O ulozi i realnim problemima koji su otežavali djelovanje 4. GBR zorno svjedoči sjećanje načelnika Stožera OZ Split, tada brigadira, Luke Džanka: Zamislite, uza 4. brigadu, dio 112. brigade, dio 113. brigade, specijalne postrojbe, u napad takvog opsega stupaju domobranske postrojbe. Domobrani i ročnici, djeca od 18 godina. Kod 4. brigade, ja znam, bilo je kapaciteta popunjenosti do dvije bojne. Ali ako vam bojna broji 150 ljudi, a ne 300, 400 ili 500, što vam znači? Od tih 150 ljudi jedna trećina je van borbe, to znači nije ni 100 ljudi. Tako da sve skupa od 4. brigade, pješaštva ukupno nije bila jedna puna bojna. Nažalost, nije se dovoljno vodilo računa da je 4. brigada izmrcvarena, izmučena, žrtava ima dosta, da je daleko, nije na okupu. Nije bilo autoriteta da se načelniku Glavnog stožera Hrvatske vojske, generalu Janku Bobetku, podastru argumenti o nespremnosti 4. gardijske brigade. Zapovjednik Operativne zone, brigadir Ante Gotovina tek je primio dužnost, stari zapovjednik 4. brigade 125
general Ivo Jelić zamijenjen je, a novi zapovjednik, brigadir Mirko Šundov pokušavao je, ali bezuspješno. Ja nisam ni pokušavao, jer sam znao da general Bobetko teško mijenja odluku. Ostalo je kako je ostalo. Poslije, do promjena je došlo, ali te promjene u hodu imale su i svoje posljedice.
Pripadnici Izvidničke satnije 4. GBR odlaze na paljbene položaje u Buterine (Paljuv, veljača 1993. godine).
Tenkisti 4. GBR na položaju (Islam Grčki, siječanj 1993. godine, tenk T 55).
126
Suhovare – Veljane Smjer napada Suhovare - Veljane bio je pod nadležnošću Borbene grupe (BG) 113. brigade HV-a, jačine jedne satnije (pješačka satnija brojala je 76 vojnika i pridružene desetine, ukupno 100 boraca). Zapovjednik Borbene grupe bio je bojnik Josip Jukica, a njegovi zamjenici bojnik Miro Ramadža i Ivica Čupić. Priča o djelovanju BG-113 posebno je zanimljiva zato što su nju popunjavali mladi vojnici, ročna vojska, a postrojba je imala vlastitu zonu odgovornosti i njoj podložene borbene skupine. Naknadno su joj pridodane postrojbe SP GSHV-a jačine voda (Bojna Zrinski, Matija Vlačić), satnija 2. bojne 7. domobranske pukovnije (iz Poličnika), a na tom smjeru borbeno je djelovala i borbena skupina Vojne policije. BG-113 raspolagala je minobacačkom potporom (MB 82 mm 4 komada i MB 60 mm 2 komada), te jednim tenkom. Kasnije je ojačana još jednim tenkom T-55 i desetinom protuoklopnih sredstava Fagot. Zadaća na ovom smjeru napada bila je osvojiti jako uporište neprijatelja, selo Drače, te daljnjim djelovanjem napredovati prema Veljanama - istoku. Zadaća nije ostvarena iz više razloga. Sudionici napada na ovom smjeru, koji su dali iskaz za ovu knjigu, složili su se da osnovni razlog neostvarene zadaće leži u činjenici da bi se zbog konfiguracije terena i dobro utvrđene obrane protivnika osvajanje Drača platilo iznimno visokim ljudskim žrtvama. Miljenko Filipović, zapovjednik postrojbe za specijalne namjene GSHV-a, Bojne Zrinski, koja je sudjelovala u tom prvom pokušaju, a potom je prebačena na više intervencija diljem Ravnih kotara, to je pojasnio na jednostavan način: Nažalost, napad na Drače nije uspio zato što je protivnik upravo tamo bio dobro organiziran i jak. Baš taj teren zadarskog zaleđa jako je težak za napadajno ratovanje i dosta zahtjevan. A neprijatelj je tamo bio dobro, dobro utvrđen, dobro ukopan, osiguran minskim poljima. Od djelovanja neprijateljskog topništva prvog dana napada, 22. siječnja, ranjena su 4 pripadnika BG-113. Mnogo teže prošli su pripadnici SP GSHV-a koji su imali više ranjenih te jednog poginulog, pripadnika Bojne Matija Vlačić, Leopolda Đakovića. Tihomir Maloča, pripadnik Bojne Zrinski, koji je Drače napadao kao pješak, posvjedočio je o težini napadanja u takvim uvjetima: Prva akcija nije polučila uspjeh. Dvije postrojbe GSHV-a, naša i „Matija Vlačić“, dobile su zadaću da idemo na Drače. Pokušali smo, krenuli smo silom prilika bez izviđanja. Čak smo se i približili neprijatelju na puškomet, na domet, ali nismo uspjeli dalje ići jer se osigurao minskim poljima. Zasuli su nas minobacačima, svačime. Pokušavali smo, ali nije išlo. Imali smo ranjene, morali smo ih izvlačiti, nositi ih, a to je ipak potez gdje imate preko kilometar brisanog prostora. Tamo nemate mogućnost organizirati neko izvlačenje, nego jednostavno uprete čovjeka na leđa i povlačite se. 127
Postrojbe GSHV-a izvučene su, zamijenjene 25. siječnja vodom 72. bojne Vojne policije (zapovjednik Željko Maglov), a položaji za napad dodatno ojačani tenkom T-55. Istog dana nastavljaju se napadi. Zaposjednuti su položaji na Stošjoj glavi radi osiguranja boka 4. GBR. Sljedećeg dana, 26. siječnja, ponovno je izveden napad prema selu Drače. Iz smjera Suhovara napadao je vod BG-113, iz smjera Stošje glave vod Vojne policije. Zrinko Ceranja, tada pripadnik 72. bojne Vojne policije, prisjeća se zadaća pripadnika njegove borbene grupe od početka akcije do neuspjelog napada na selo Drače: Nakon boravka na dubrovačkom ratištu, na području Cavtata, u 12. mjesecu 1992. godine izmješteni smo u zadarsko zaleđe, u mjesto Poljica. Ustrojava se Združeni vod, odnosno AT grupa Vojne policije koju čine pripadnici vodova Vojne policije iz Zadra, Šibenika i Splita, ukupno oko 90 vojnika pod zapovjedništvom Željka Maglova. Prvog dana akcije „Maslenica“, 22. siječnja, Združeni vod 72. bojne Vojne policije krenuo je u ranim jutarnjim satima iz Poličnika. Napadali smo prema Poljoprivrednom kombinatu Baštica, odnosno držali bok napada 4. gardijskoj brigadi. Vodio nas je Marijo Srzentić i u popodnevnim satima potpuno smo ovladali područjem Baštice. Zauzevši te položaje, čekali smo daljnji tijek akcije. Pri tome smo imali tri ranjena: Ante Paleka, Ante Dundović i Đemedija Burčul. Trećeg dana akcije krećemo u osvajanje zaseoka Drače, jakog četničkog uporišta u Zemuniku Gornjem, zajedno s pripadnicima 113. brigade HV-a, te momcima iz Bojne Zrinski. Ulazimo duboko u prostor Gornjeg Zemunika te formiramo napadajni položaj s desnog boka. Naš položaj bila je kota 145 C, odnosno Stošja glava, manja uzvisina na inače ravnom, zemljanom terenu. Odatle smo kao na dlanu imali pripadnike neprijateljske vojske. Ipak, iz meni nepoznatih razloga od akcije se odustalo, a kako smo u međuvremenu otkriveni, cijeli dan trpjeli smo napad haubicama s Debelog brda, tako da smo jedva izvukli živu glavu. Naše snage imale su sedam – osam teže ranjenih. Od naših nastradao je Tihomir Ružička i prava je sreća što nije bilo poginulih. Zapravo je konfiguracija terena, taj zemljani teren bio nama spas, sačuvao nas je. Toga dana kao da se pakao spustio na zemlju. Do mene je u zaklonu ležao Nikola Nekić, tada 18-godišnjak. Rekao mi je: „A brate, ovo mi nećemo priživit!“ Zaista je tako i izgledalo. Noć nam je napokon donijela spas pa smo pod njenim okriljem izvukli ranjene i povukli se. Nakon toga, na istom tom mjestu u ožujku su stradali pripadnici 7. gardijske brigade. Napad nije uspio, ali uspjeh je polučen time što je protuoklopnom raketom Fagot skupine boraca koja se najviše približila neprijateljskim položajima onesposobljen jedan tenk T-84 u selu Drače. Tijekom 27. siječnja postrojbe BG-113 zadržale su se na dostignutoj crti: Stošja glava - Baštica - kota 112 – Suhovare - Ukalovići. Osvaja128
nje sela Drače od strane BG-113 i pridodanih postrojbi bilo je vrlo teško izvedivo i dodatno otežano nizom nepovoljnih okolnosti (problem međusobne komunikacije, nedovoljna naoružanost, napadajno djelovanje postrojbi SP GSHV-a bez izviđanja). Na kraju, pokazalo se u ožujku prilikom novog, neuspješnog pokušaja osvajanja Drača od strane 7. GBR, koliko su neprijateljske snage dobro organizirale obranu tog prostora. Uz ranjene, u diverziji pokrenutoj nakon okončanja operacije „Maslenica“ poginuo je i jedan časnik BG-113, Boris Bratić. O problemima koji su priječili osvajanje sela Drače i kasnijim aktivnostima postrojbe govori zamjenik zapovjednika BG-113, bojnik Ivica Čupić: Prije svega treba reći da je naš sastav bio takav da mi nismo bili borbeno moćni da možemo izvoditi napadajna djelovanja kao primjerice 4. brigada ili postrojbe koje su za to bile opremljene. Mi smo baš bili u fazi preustroja jer smo iz djelatno-pričuvne brigade prešli u djelatno-ročno-pričuvnu, ajmo tako nazvati. Naša prvenstvena zadaća je bila da štitimo desni bok 4. gardijskoj brigadi koja je bila na glavnom pravcu napada, a po mogućnosti da u napadajnom djelovanju ovladamo prostorom sela Drače u prvoj fazi, a u drugoj fazi dio, zove se Čardak, brdo iznad Drača. Dakle, to je bila zadaća BG 113. brigade. Možda jedno mjesec, mjesec i nešto dana prije operacije dobili smo ročnu vojsku, tako da je samo sudjelovanje u ovakvoj operaciji bilo dosta zahtjevno, bez obzira na to što smo mi imali u zapovjednom sastavu iskusne dočasnike i časnike koji su već tijekom 1991. godine prošli borbena djelovanja po dubrovačkom ratištu, a prije isto ovdje, na području Pridrage. Nama je taj ročni sastav svakako bio jedna nepoznanica i nismo znali kako će se ti ročnici ponašati u borbenoj situaciji, pravoj bitki. Međutim, momci su stvarno bili izvanredni! Bili su izvanredni od tada, od „Maslenice“, pa sve do operacije „Maestral“, dakle kraja 1995. godine. Stvarno, ročni vojnici su tu bili jedno veliko, ugodno iznenađenje. Dakle, naša je zadaća bila prvenstveno držati desni bok 4. brigadi, a u naš sastav je tijekom večeri 21. siječnja ušla Specijalna jedinica Glavnog stožera pod zapovijedanjem Miljenka Filipovića, koja je u principu trebala izvesti to napadajno djelovanje. Međutim, oni su tu večer dosta kasno ušli i bili dodatno hendikepirani jer su oni praktično to trebali odraditi bez izviđanja i bez neke pripreme koju je trebalo napraviti da bi se nešto uspješno izvelo prema tako utvrđenom uporištu. Kako smo mi na to područje došli negdje 13. siječnja, izviđali smo kompletan taj dio, i to njihovo uporište u Dračama je bilo dosta jako. Oni su izgradili na ulazu u selo, prema Suhovarama, gotovo bedem jedan! Nasipe su napravili i imali su utvrđene komunikacije, imali su dosta jak oklop, imali su Maljutke tu dosta jake, tu su nas dva puta čak i pogodili tim Maljut129
kama. Stvarno, na toj poziciji bili su dosta utvrđeni i tu je uistinu trebalo imati dosta jaka oklopna sredstva koja bi razbila te utvrde i dosta iskusne postrojbe pješaka, dakle onaj dio koji bi potom to probio i ovladao tim prostorom. Mi smo imali dobru suradnju s lokalnim braniteljima, dapače, u našem sastavu imali smo jednu satniju iz 7. domobranske pukovnije koju su vodili Mićo Zubčić zvani Ludi konj, Jerko i Milorad Demo. Oni su bili tu nama od velike pomoći prilikom uvođenja postrojbe na ovo područje. Za napad na Drače napravili smo nekakvu kombinaciju ročne vojske s dijelovima specijalnih jedinica Glavnog stožera. Jedna ekipa je išla na Stošjinu glavu, a jedna ekipa je išla prema Dračama. Međutim, odmah na početku je poginuo jedan momak iz te Specijalne jedinice, Leopold Đaković, momak iz Slavonskog Broda. Neprijatelj je dosta jako odgovorio, imali smo nekih problema još u samom dolasku do te Stošjine glave kad smo trebali krenuti u napad, tako da u principu od tog napadajnog djelovanja nije postignuto ništa. Poslije smo izvukli te ljude van. Jedna naša grupa, ročna vojska, zapovjednik im je bio Mile Čančar, uvukli su im se blizu kod ulaza od Drača. Jako su im se blizu uvukli i kad su ih ovi otkrili, poklopili su ih teškom vatrom i njih smo malo teže izvukli. Iza neuspjelog napada, ta Specijalna jedinica Glavnog stožera izvučena je iz naše zone odgovornosti i došao je jedan vod Vojne policije sa Željkom Maglovom. S njima smo u još jednom navratu pokušali izvesti napad, dakle, sa Stošjine glave, s boka ući u Drače. Međutim, i to je bilo jako teško. Ispred te Stošjine glave bilo je nekih 800-900 metara ravnice koju je trebalo preći da bi mi došli uopće u situaciju započeti pješačku borbu, ući u kontakt s neprijateljem. Tu smo nažalost imali jednog ranjenog momka, Pepura, ročnog vojnika, ali srećom nismo imali ljudskih gubitaka. Dakle, opet nismo uspjeli i onda smo se povukli dalje, gdje smo držali prednje crte u Suhovarama, Bašticu i poslije prema gore, Islam Grčki. To smo držali do dolaska našeg zapovjednika, tada pukovnika Damira Krstičevića. On je poslije preuzeo zapovjedništvo Sektora Zapad i zapovijedao sa svim postrojbama koje su tu bile na ovom području. Objektivno, sam početak je bio dosta težak, nismo baš bili dovoljno opremljeni, a ni bojevo sposobni. Na početku, evo, imali smo samo par minobacača 82 mm, po sredini Suhovara, s kojima ništa nismo mogli. Drugo, imali smo dva tenka koja smo dovukli na labudicama iz Šepurina i koji nisu bili sposobni za, ajmo reć, borbu iz pokreta, već su nam praktično služili kao topovi. Za njih smo napravili grudobrane i oni su služili za neposredno djelovanje prema Dračama. Tako da ta borbena moć u samom početku nije baš bila na razini. Međutim, poslije kad je došao naš zapovjednik Krstičević, mi smo tu ojačali. Od kolege Željka Aužine, došao je vod minobacača 120 mm, a poslije toga su došla još dva tenka tako da smo imali tri tenka. Jedan u Suhovarama, jedan u 130
Ruplju, a jedan u Islamu Grčkom. I onda smo kudikamo bili borbeno sposobniji jer je neprijatelj poslije akcije non-stop pokušavao vratit što je izgubio, pogotovo na Kašiću. Kašić je bio dosta isturen položaj pa je on trpio dosta vatre. Tako da smo mi tu funkciju aktivne obrane dosta dobro izvršavali u daljnjem periodu. Pod tim aktivnostima podrazumijevam, primjerice, djelovanja poput onoga kada je naš časnik Jelić sa Stošjine glave pogodio Fagotom tenk u Dračama. Mi smo uglavnom držali tu Stošjinu glavu koja je dosta bila isturena. U principu je to bila točka za napad. Ona neku funkciju nije imala u obrani i mi smo se zato poslije povukli gore, iako je razlog ustvari bila pogibija Borisa Bratića jer smo imali jako tešku komunikaciju. Stošjina glava bila je bliže, puno bliže Dračama nego nama. Nju je imalo smisla držati ukoliko se s te Stošjine glave trebalo krenuti u napad, tako smo i planirali. Međutim, iz objektivnih razloga nismo imali dovoljno snage da sami krenemo, a i druge postrojbe koje su bile nama pridodavane imale su neke svoje probleme. Nismo takvu zadaću realno mogli izvesti. Mi smo u tom cilju radili rano ujutro smjene ljudi na toj Stošjinoj glavi, no jedno jutro četnici su se privukli kroz okolne kanale, znali su područje jer oni su inače svi prije radili u Baštici, poljoprivrednom gospodarstvu. Zapravo su oni i prije akcije „Maslenica“ radili to polje i oni su držali tu poljoprivrednu zadrugu, strojeve, sve je to bilo „apoteka“ kad smo mi došli u te prostore. Znali su, dakle, prostor kao svoj džep i jedno se jutro privukli kad je bila naša smjena. Bacili su par bombi, zapucali i tu nam je poginuo Boris Bratić. Bilo je dosta problema jer to je bila ta prva pogibija koju su ti ročnici vidjeli, osjetili. Ali opet, moram reći, mi smo bili iznenađeni s ponašanjem ročne vojske. Bili su to hrabri momci, imali smo mi i poslije pogibija, šest ročnika je nama poginulo u 113. brigadi. Svakako su najkritičniji bili ti prvi dani kad oni izađu na crtu, a kad oni sjednu na crtu, kad ju osjete, dakle kad se stope s terenom, oni su zaista izvanredno funkcionirali. Mi smo tu ostali do kraja veljače i mi smo čak u to vrijeme planirali izvest još jedno napadajno djelovanje, ali sad sa 7. gardijskom brigadom koja je u to vrijeme trebala po prvi put doći na ovaj teren. Planirali smo tada izvršiti napadajno djelovanje i ovladat tim prostorom. Međutim, nama se desio problem na šibenskoj bojišnici, u Dragišićima. Zapravo, dogodio se problem 15. domobranskoj pukovniji koju su četnici tamo napali, zarobili im i ubili nekoliko ljudi i uzeli Dragišiće. Iz tog razloga mi smo se morali povući u šibensko zaleđe ne bi li oslobodili taj prostor. Mislim da je moglo biti drugačije, ali to je rat i takvi su bili uvjeti. Na primjer, da su momci generala Filipovića mogli doći dva dana ranije, da smo uspjeli napraviti pravo izviđanje, da smo mi u tom prvom danu imali dva prava tenka koja su bila pokretna, da su mogla iz pokreta pucat, mi smo mogli uspješno krenuti naprijed, a da pješaštvo 131
ide uz tenkove. Pogotovo zbog toga što je s druge strane 4. brigada u početku napravila „dar-mar“ i taj prodor mogao se odraditi, no uvjeti nisu postojali. Naravno, drago mi je što sam sudjelovao u toj akciji, a najdraže mi je to što mi ni jedan ročnik nije poginuo, to mi je najdraže! Da, ranjena su dvojica ročnika, žao mi je zbog toga. Žao mi je i šta nismo uspjeli ovladat tim prostorima. Spomenuto je već da su na ovom smjeru napada djelovale borbene skupine iz redova domicilne, 7. domobranske pukovnije. No na tom smjeru, iako je po izvješćima očito kako je u početnom razdoblju bilo određenih problema u komunikaciji, napadajno je djelovao i vod Vojne policije, jedna od tri borbene skupine koja je djelovala tijekom operacije „Maslenica“. Ta skupina prodrla je 22. siječnja do položaja Baštica, gdje je i ostala, a 23. siječnja od protupješačke mine ranjena su tri njezina pripadnika. Sljedećeg dana u djelovanju prema Dračama ranjena su još tri pripadnika te skupine. Po svemu sudeći, tek 25. siječnja ostvarena je prava suradnja s nadređenom postrojbom BG-113, te su skupine Vojne policije i BG-113 zajednički pokušale izvršiti napad na selo Drače. Ta borbena skupina Vojne policije 27. siječnja spojila se s druge dvije skupine i preuzima obranu na smjeru Suhovare - Pavići - Smoković. General Marijan Biškić, koji je u zaleđe Zadra stigao tijekom operacije „Maslenica“ i na neki način bio nadređen svim skupinama Vojne policije, prisjeća se djelovanja vojnih policajaca na tom prostoru tijekom napada i kasnije faze obrane: Prvog dana uvedene su snage 72. bojne Vojne policije na dva pravca u napadajnim djelovanjima: na pravcu Suhovare - Baštica i Suhovare – Drače. Na drugom pravcu su uvedene također ojačane snage, odnosno satnija Vojne policije 4. gardijske brigade i ojačani AT vod 72. bojne Vojne policije na pravcu Rovanjska - Jasenice i Rovanjska Maslenica. U popodnevnim satima prvog dana borbenih djelovanja uvedene su snage 66. bojne, jedan ojačani vod na pravcu Suhovare - Drače, Suhovare - Baštica, a drugi dan borbenih djelovanja uveli smo jedan ojačani vod 71. bojne Vojne policije iz Rijeke, tako da smo na pravcu Suhovare - Drače, Suhovare - Baštica imali združenu satniju Vojne policije. U ta prva dva dana borbenih djelovanja, vojno-policijske snage pod zapovijedanjem 113. brigade, uspjele su zauzeti Bašticu. Okončanjem operacije „Maslenica“ postrojbe Vojne policije preuzele su rajon obrane, otprilike zonu odgovornosti u dužini od 22 kilometra. Preuzeli smo ih od specijalnih postrojbi te 7. domobranske pukovnije i 113. brigade koje su djelovale na tom području. Prilikom preuzimanja crte bojišnice uspjeli smo, znači, još na neki način približiti se položajima neprijatelja od jedan do tri kilometra i izvući se iz naseljenog mjesta, kako bismo bili ravnopravniji u daljnjim borbama. Preuzimanjem rajona obrane, iako postrojbe Vojne policije namjenski nisu za borbena djelovanja, mi smo brzo uspjeli 132
oformiti zapovjedništvo, protuoklopne grupe, zatim bitnice minobacača. Naravno, potporu su nam davale ostale postrojbe tada Operativne zone Split i inženjerijske postrojbe Operativne zone Split, koje su nam omogućile da rajon obrane uredimo u prvom i drugom stupnju zaprečivanja.
Pripadnici SP GSHV-a, Bojne Zrinski, Nediljko Radoš (leži) i Jure Granić u rijetkim trenucima odmora.
Fotografija Zračne baze Zemunik (vidi se glavna zgrada i kontrolni toranj) nakon oslobađanja. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
Pripadnici Vojne policije na bojišnici Ravnih kotara (preuzeto iz monografije „Vojna policija u Domovinskom ratu“, 1998., str. 236).
133
POMOĆNI SMJEROVI NAPADA Osim na težišnim smjerovima napada, otpočela su napadajna djelovanja i na taktičkim, pomoćnim smjerovima. Zamišljeno je da postrojbe iz aktivne obrane prijeđu u napad na sljedećim pravcima: 1. Briševo – Murvica - Smoković, 2. Stara Karaula – Musapstan - Crno, 3. Sv. Martin – Babin dub – Zrakoplovna baza Zemunik, 4. Prkos - Škabrnja - Ražovljeva glava. Tijekom napada došlo je do određenih problema na ovim smjerovima koji su naknadnim pojačavanjem borbene moći ipak bili prevladani. Zapovjedništvo na tom dijelu, V. sektoru, dano je u nadležnost pukovniku Marinku Radasu, zapovjedniku Bojne kralj Tomislav. Situacija nije bila jednostavna, posebno stoga što je napad zamišljen i započeo je djelovanjem domicilnih postrojbi, realno gledano, ipak niže borbene spreme. Kasnije su linije napada ojačane ljudstvom i opremom te je u konačnici i na ovom pravcu polučen uspjeh. Pomoćnim smjerovima napada trebale su ovladati snage dijelova 7. domobranske pukovnije (3. bojne i dijelova 2. bojne), pješačka satnija 93. ZB Zadar, satnija MOMP Ugljan - Dugi otok, vod 264. izvidničko-diverzantske satnije ZP Split (IDS ZP Split) kojim je zapovijedao Antonio Roca - Cipal. U ovaj smjer napada naknadno je uvedena borbena skupina Bojne Zrinski, priključeni su dijelovi SP GSHV-a (vod dragovoljaca nekadašnje Bojne kralj Tomislav), potom i satnija 53. bojne mornaričko desantnog pješaštva iz Splita (53. bMDP) jačine 70 ljudi. Kronološki je teško opisati tijek borbi za osvajanje neprijateljskih položaja u neposrednom zaleđu Zadra iz više razloga. Naime, riječ je o nizu mjesta, sela, zaseoka, otpornih točaka koje je oslobađalo više postrojbi. Dodatno je otežavajuće pratiti kronološki slijed i stoga što su te postrojbe djelovale fragmentirano, a opet ne samostalno, već u suradnji s drugim postrojbama. Primjerice, MOMP Ugljan – Dugi otok djelovao je na tri smjera, surađujući s više postrojbi. Također, dijelovi 7. domobranske pukovnije bili su aktivni na raznim smjerovima, nikada samostalno, katkad u suradnji između vlastitih postrojbi (satnija i bojni), češće u nadležnosti drugih postrojbi. Upravo zbog borbenog djelovanja na raznim smjerovima, kronološki je posebno teško posložiti aktivnosti domaćih domobrana. I na tom području borbena djelovanja započela su 22. siječnja 1993. godine. No, od 24. siječnja, ojačavanjem linija postižu se rezultati i osvajaju neprijateljska uporišta. Pješačka satnija ZB Zemunik (70 vojnika, ojačana s još 20 ljudi iz tehničkog sa134
stava Zrakoplovne baze) 22. siječnja u 9 sati ujutro pokušala je probiti neprijatelja na crti Iglića brig – Babin dub. Napad nije uspio, pa je istog dana ponovljen, ali preko civilne piste, no opet bezuspješno. Ranjenog zapovjednika satnije Vladu Rapana zamijenio je zastavnik Šime Viduka. Sljedeći dan satnija se i dalje nalazila na polaznim položajima oko Svetog Martina i na brdu Križ. Napokon, 24. siječnja, poslije ponovljenog napada združenih postrojbi, do podneva je oslobođen Babin dub, a potom i kota Travičina glavica. Unatoč velikim problemima, a posebno zbog gusto miniranog prostora oko zračne baze, taj je problem konačno riješen. Tijekom večeri, inicijativom i pod zapovijedanjem bojnika Ivana Vitanovića (koji se naknadno priključio da pomogne svojim poznavanjem šireg područja), pripadnici postrojbe Zrakoplovne baze ušli su i ovladali već napuštenim prostorom Zrakoplovne baze Zemunik. Toga dana, 24. siječnja, polučen je dobar uspjeh. Zajedničkim djelovanjem združenih postrojbi Hrvatske vojske (dijelovi 7. domobranske pukovnije, IDS Split, pješačke satnije ZB Zemunik, 53. bMDP, MOMP Ugljan - Dugi Otok, postrojbe SP GSHV-a) oslobođeno je više značajnih točaka i do kraja dana dostignuta je crta: Crno - Travičina glava – Babin dub - Zrakoplovna baza Zemunik - Smoković. Posebno važno bilo je zauzimanje Zrakoplovne baze Zemunik. To ističe i načelnik Operativnog odjela 6. OZ Split, general Rajko Rakić: Potrebno je naglasiti oslobađanje jednog ključnog objekta, to je aerodrom Zemunik. Taj prostor aerodroma Zemunik bio je naprosto jedan džep u zaleđu Zadra koji više nije bio zrakoplovna baza, aerodrom na koji su slijetali protivnički avioni, nego je bio baza opće namjene u koju su dolazili razni misionari iz Srbije, razne paravojne postrojbe i milicije. Pobunjeni Srbi su to čuvali više kao nekakav simbol njihove prisutnosti nego stvarne koristi. Naravno, i kao položaje s kojih se u neposrednoj blizini Zadra moglo vrlo efikasno djelovati sa svim vrstama oružja po gradu kad im se to prohtjelo. Dakle, važnost same zrakoplovne luke za protivničku stranu bila je takva kakva jest. A za nas, za hrvatsku stranu, ona je bila veoma bitna jer smo pored magistrale otvorili mogućnosti i pripreme izgradnje aerodroma Zemunik te njegovo puštanje u promet. Dakle, to je jedna velika stvar! Osvajanje Zrakoplovne baze Zemunik omogućeno je osvajanjem Babin duba, što se pokazalo teškim i donekle neizvjesnim, posebno stoga što su u tom napadu mogle nastradati snage UNPROFOR-a. Ante Delija predvodio je Izvidničku satniju 7. domobranske pukovnije u tom napadu (uz pridodane snage MOMP-a i Pješačke satnije ZB Zemunik): Zauzimanje brda Križ, u akciji kojom je zapovijedao bojnik Ivan Vitanović, imalo je veliki odjek i kasnije veliki značaj za pokretanje operacije „Maslenica“, iako bih ja 135
određene uvjete predaje sigurno drugačije dogovarao. Bio je petak kada sam s Križa pozvan da dođem u Sektor zapovjedništva u Sukošan. A tamo je bio zapovjednik Sektora Marinko Radas. Bio je i Ante Gotovina tamo. I upravo moja Satnija, odnosno moj Izviđački vod je dobio zadaću koja je bila prilično teška, oslobađanje Babin duba, što je faktički ulaz u aviobazu. Iza Babin duba je Travičina glavica gdje su bili tenkovi, a ispred tenkova je i minobacačka bitnica. Prema tome, bila je jako zahtjevna zadaća. Bibinjska satnija je dobila zapovijed koja je bila u velikoj tajnosti. Naime, nije se smjela upotrebljavati motorola i samo je žičana veza dolazila u pitanje. Mi s brda Križ prvo smo morali kvalitetno osposobiti tu žičanu vezu. Prije toga smo napravili kvalitetno izviđanje s Iglića briga, koji se nalazio kilometar udaljen, a dva kilometra sjevernije od Babin duba. Mi izviđači smo tamo već napravili rovove, pa smo došli skoro pred sam Babin dub s izviđanjem, do klaonice Mate Lukina, koja još i danas tamo postoji. Prvi dan je bilo bitno izviditi, dovesti žičanu vezu, a znali smo da je velika opasnost od mina. Ulaskom u mesnicu izvadili smo 12 komada mina „pašteta“. I to je bilo za taj dan dovoljno, petak je bio. Pao je mrak, povlačimo se na Iglića brig. Subota, krećemo ponovo, ponovo izviđamo, ponovo se pripremamo. Ulazimo u mesnicu i tu otvaramo vatru. Ta je mesnica u pravcu ceste, točno u pravcu vojarne. Tu je odmah bila i zgrada UNPROFOR-a. S mesnice smo počeli djelovati MGL-om i s ručnim bacačima. Inače, bili smo otkriveni, ali i namjera nam je bila da se otkrijemo, da oni otvore minobacačku vatru, da saznamo položaje. I prošao je taj dan, subota je prošla. Nedjelja ujutro, ja sam cijelu noć razmišljao, što sad, kako sad to napraviti? Nedjelja ujutro, još je mrak. Ponovo se vraćamo u mesnicu. Odatle nas trojica izviđača otvaramo vatru direktno u vojarnu, ali to je bila samo taktička zamisao. Mi smo to napravili, otvorili vatru, malo se „igrali“, i onda smo se povukli južnije 200 metara. Znači, južnije od mesnice i onda smo počeli napad na vojarnu. Normalno, nastala je borba, i oni su uzvraćali. I pola sata je bilo žestokih okršaja. Međutim, izdržali smo sve to. Granate su opet padale blizu nas, ali uglavnom su granate iz minobacača tukle mesnicu. U tom napadu ja sam pozvao Zapovjedništvo, tražio topničku potporu s Dračevca, što su oni i učinili. Međutim, mi nismo bili sigurni jer nismo mogli izviđat dovde, u kojoj zgradi se UNPROFOR nalazi. A evo, UNPROFOR je bio stacioniran 50 metara od vojarne. Ipak treba biti precizan i vješt, bio je to veliki problem. I onda smo odlučili, ja sam odredio ljude koji će mi davat potporu u slučaju da budem napadnut iz šume. Preskočio sam zid i upao u bazu UNPROFOR-a. Granatiranje je trajalo sigurno dobrih 15 minuta. Ovi unutra su bili toliko u panici i strahu da nisu znali ni pričati. Ja ih pitam: „Ima li netko, zna li netko engleski?“ Nitko ne odgovara. Javi se jedan, nešta je znao, ne baš dobro. Sporazumjeli smo se i pitam ga zašto nisu izvjesili zastavu UNPROFOR-a, da se 136
zna tko je unutra. Pitam ih di su četnici, kažu da se nalaze u vojarni ispred nas. Pa odlazim do zida i djelujem po neprijatelju, eto baš iz položaja UNPROFOR-aca, gađam točno u vojarnu. Tada dolaze ostali suborci, ali kako su dva reda minskih polja prošli, treći nisu. Dvojica su teže ranjena, i poslije još jedan, tako da smo imali tri ranjena. Ušli smo unutra. Bilo je unutra isto naoružanja, opreme, i krvi je bilo po prostorijama, po hodniku, ali nismo nikoga unutra zatekli. I negdje oko 8 sati, bila je nedjelja ujutro, ja čujem da se na Travičinoj glavici pale tenkovi. Pale se tenkovi, znak je da se oni povlače, i malo poslije toga vidim dva tenka, idu gore prema Smokoviću i prema aviobazi. U tom momentu svi smo tu došli, počeli smo slaviti, pjevati, ali imali smo trojicu koja su, eto, nastradala, nažalost. Poslije toga dobili smo vezu i sa Zapovjedništvom, žičanom vezom u Sukošanu. Onda, sjećam se, oko podne je došao tu Imra Agotić i podijelio pohvale, podijelio je komplimente, jer je to bilo i prvo tako važno mjesto koje je bilo oslobođeno. Dakle, izvršili smo zadaću; trebali smo osloboditi Babin dub i ići dalje prema Travičinoj glavici. Međutim, za to nije bilo potrebe jer su se tenkovi povukli. A u Zemunik su ulazile druge postrojbe sa strane Smokovića. To je vodio Miljenko Filipović sa svojim specijalcima. Tijek zauzimanja Zrakoplovne baze Zemunik, popularno zvane „aerobaza“, nije jednostavno rekonstruirati jer riječ je o golemom, gusto miniranom području u koje se, po svemu sudeći, ulazilo iz više smjerova. Nadalje, kako je više interpretacija načina zauzimanja baze nije nimalo jednostavno ustanoviti detalje. Službene raščlambe govore kako su u prostor prvi ušli pripadnici postrojbe kojoj je ta baza (oslobađanjem) i pripadala - 93. zrakoplovne baze Zadar (ZB Zadar). Ivan Vitanović u svojoj knjizi „Operacija Jaguar“ vrlo detaljno je opisao tijek ulaska u prostor Zrakoplovne baze. Samoinicijativa koju je iskazao rezultirala je time da je, u pratnji Ivice Jurišića i Gorana Bakića, kroz borovu šumu te kroz minsko neprijateljsko polje ušao u prostor Zrakoplovne baze gdje nije bilo neprijatelja, koji se pak u neredu i na brzinu povukao. Nakon pregleda terena i komunikacije s nadređenim časnicima javljeno je zapovjedniku sektora, Marinku Radasu, da se u prostoru Zrakoplovne baze nalaze pripadnici borbenog osiguranja ZB Zadar, te da se može pristupiti akciji pretresa i provjere šireg područja. No, treba uzeti u obzir iskaze pripadnika drugih postrojbi kao i iskaze boraca koji su ključnim istaknuli osvajanje položaja kod Babin duba i borbe za okolna sela nasuprot zauzimanja napuštene zrakoplovne baze. U tom smislu vrlo zanimljivo je sjećanje pripadnika Bojne kralj Tomislav, Vlade Šestana: Po zapovijedi zapovjednika V. sektora, Marinka Radasa, 22. siječnja postavljen sam za koordinatora aktivne obrane na pravcima: Škabrnja, aerobaza Zemunik i Smo137
ković. Potom 25. siječnja dobivam zapovijed da se s grupom od osam pripadnika Bojne kralj Tomislav priključim na položajima kod netom osvojenog neprijateljskog uporišta na Babin dubu, a gdje su se nalazile i druge postrojbe. Zadaća je bila da se osvoji aerobaza Zemunik. Po dolasku sam uspostavio kontakt sa zapovjednicima ostalih postrojbi: Otočkog bataljuna, 3. bojne 7. dp i postrojbe 93. ZB Zadar, te ih raspoređujem na pravce ulaska u aerobazu. Pri samom početku planirane akcije naletio sam na problem koji je, ispostavilo se, cijelo vrijeme dotad bio kamen spoticanja u napredovanju naših snaga, a nalazio se u zoni gdje su bili smješteni pripadnici UNPROFOR-a na Babin dubu. Naime, od punkta „plavih kaciga“, pa sve do neprijatelja smještenih u aerobazi postojala je aktivna žičana veza. U dogovoru sa zapovjednikom Radasom i zapovjednikom UNPROFOR-aca na Babin dubu, naravno garantirajući im osobnu sigurnost, prekidamo tu žicu. Shvatili smo zapravo da „plave kacige“ preko te veze daju obavijesti, koje se pak prosljeđuju u Benkovac, o borbenim aktivnostima na bojišnici oko aerobaze. Nakon toga sam, u sljedeća dva-tri sata, uz svoje suborce iz Bojne kralj Tomislav ušao u aerobazu iz pravca Travičina glava – Šušnjevača, te smo se uputili prema samom tornju aerobaze, smještenom na vojnom dijelu. Poslije sam uz koordinaciju s drugim postrojbama pripomogao da se vojska rasporedi po prostoru aerobaze, što je do večeri i učinjeno. Svakako bih napomenuo da nismo naišli ni na kakav značajan otpor neprijatelja, osim par manjih grupica neprijatelja što su se sakrili u šumi između aerobaze i položaja kod Smokovića. O borbama oko Zrakoplovne baze Zemunik i okolnostima zauzimanja napuštene aerobaze iz svoje perspektive posvjedočio je i Romeo Beram, načelnik inženjerijske službe 93. ZB Zadar, koji je toj postrojbi pristupio iz redova 112. brigade. Taj iskaz ipak daje širu sliku međusobne suradnje postrojbi koje su s više ili manje početnog uspjeha djelovale na ovom smjeru napada. Njegova postrojba, Inženjerijski vod, ustrojena je kao postrojba za razminiranje (uglavnom od pripadnika rasformirane 159. brigade HV-a), a uoči operacije „Maslenica“ pridodani su im pripadnici pješačke satnije 93. ZB Zadar te su u tom sastavu krenuli izvršavati napadajne zadaće: Iako je kasnije, pa i dan danas bilo svakojakih osvrta i isticanja zasluga za oslobođenje tog područja pa i same Zrakoplovne baze, ja tako ne gledam na stvar. Mi smo svi u tom smjeru napada na neki način surađivali i uvezano djelovali. Recimo, znam i mogu iz prve ruke potvrditi da je naša ekipa, sedmorica suboraca, već dva-tri dana prije početka akcije bila unutar prostora vojnog dijela aerobaze, izviđala je. I unutra je stvarno bilo jako malo njihovog ljudstva, a imali su dosta tehnike i oruđa. Srbi su se nakon pogibije dva časnika UN-a na civilnom dijelu aerobaze svi pokupili s tog dijela, 138
pokupili što se još moglo iz Duty free shopa i okupili na vojnom dijelu. S tog unutarnjeg dijela, vojnog dijela, oni su imali svoje utvrde, bunkere, mitraljeska gnijezda, držali su straže. Uglavnom, gore je bilo jako malo njihovog ljudstva. Većina ih se povukla prema Smokoviću ili pak na potez prema Zemuniku Gornjem. Danas je moja procjena, iako ja nisam onda ništa znao o pokretanju akcije niti sam bio rangiran vojno da bih išta znao, ali moja procjena je da su oni imali saznanja da će vjerojatno biti pokrenuta neka akcija i iz tog su razloga djelomice već evakuirani iz prostora Zrakoplovne baze. Što je i logično. Jer kad nisu ostvarili svoje ciljeve iz 1991. godine i osvojili okolni prostor, iako je to bila jedna prava utvrda, činjenica je da su bili izloženi i da bi se vrlo brzo našli u okruženju. Eh, da su drugačije bile karte posložene, tamo oko Zrakoplovne baze bilo bi krvi do kolina, trebalo bi strašne snage angažirati da ih se istjera iz te utvrde koja je uostalom bila uokolo minirana. Ovako, bilo je obrnuto. Kad je ta akcija započela, naša satnija, mi smo doslovno ušetali unutra. Baš smo ušetali. Doslovno, ali naravno u borbenoj formaciji, mi smo ušetali na glavnu portu. S desne strane su nam bili momci od Radasa i Bojne Zrinski, jer tamo su se već vodile žestoke borbe oko Smokovića. Mi kada smo ušli, vidjeli smo da nema doslovno nikoga na Zrakoplovnoj bazi. Potom smo se vratili do Babin duba i s Babin duba krenuli prema Travičinoj glavici, pa prema Crnom jer je bila namjera doći do Crnog kako bi im prišli s boka; dakle naša postrojba i jedan dio Radasovih momaka. Da dođemo neprijatelju s boka, ovima u Smokoviću što su pružali otpor onoj našoj ekipi Radasovih momaka i Zrinskih koji su ih potiskivali iz pravca Murvice i Briševa. Međutim, neprijatelj je bio toliko brz u povlačenju da se tu ni ne može pričati o nekom otporu. Je, bilo je tu nešto međusobne vatre, ali naši su ih doslovno pregazili koliko su se ovi dali u bijeg, tako da nismo imali otvorenih sukoba. Baš su ih ono, što se kaže, isprašili. Taj dio napada vodio je pokojni Nenad Matak - Meho. I stvarno su ih pregazili, što je i nama olakšalo. Nismo imali neki otpor, tu i tamo bi nailazili na neku grupu postavljenih mina što smo riješili tako da smo postavili oznake upozorenja za one koji prolaze. I to bi bilo sve što se tiče naših borbenih djelovanja u operaciji „Maslenica“. Tko je tu prije ili poslije ulazio na prostor Zrakoplovne baze, u to ne bih ulazio niti me zanima. Mi smo došli, ušli, vidjeli da je napušteno i krenuli dalje napredovati ne bi li pomogli postrojbama koje su imale teške borbe na području Smokovića. U tom kontekstu nama aerobaza nije bila u tom trenutku važna. Nama je ona postala važna po okončanju operacije „Maslenica“, kada smo odradili golem posao u razminiranju prostora na Zrakoplovnoj bazi i okolnog, gusto miniranog prostora. Pješaci koji su nam bili pridodani za ovu akciju vraćeni su u svoju postrojbu, a moj vod ostao je na tom području sa zadaćom razminiranja prostora. 139
Od velikog značaja za uspješno napadajno djelovanje na ovom području bili su podaci prikupljeni od prislušne skupine 93. ZB Zadar. Pukovnik-pilot u mirovini, Vladimir Zarić, uoči i za vrijeme oslobađanja zadarskog zaleđa djelovao je kao obavještajni časnik pri Obavještajnom odjelu IZM-a Zadar. Njegove informacije bile su od iznimnog značaja i u pisanju ove knjige. Nažalost, iako smo pokušali, nismo uspjeli ostvariti kontakt sa zapovjednikom Elektronskog djelovanja (ED) središnjice iz Splita, te je gospodin Zarić jedini obavještajac preko kojega smo saznali konkretne informacije o stanju na protivničkoj strani. Uz to, pružio nam je i više nego važne informacije o osvajanju Zrakoplovne baze na Zemuniku i panici koja je djelovanjem topništva i pješačkih snaga polučena u redovima pobunjenih Srba: Pri Obavještajnom odjelu IZM-a Zadar, uz našu službu djelovala je još i ED središnjica iz Splita kojom je rukovodio pukovnik Mile Budiša. Nešto kasnije se pojavljuje skupina za ED, kojoj je nadležan bio Miroslav Tuđman. Razlika između naših službi se ogledala u tome da je zbog dotadašnjeg kontinuiranog praćenja naša prislušna skupina 93. ZB Zadar prije i tijekom „Maslenice“ imala tu prednost da je znala točan položaj postrojbi neprijatelja, brojno stanje, pozivne znake tijekom telefonskog i radio prometa, kao i nakane putem radioveze neprijatelja, što kani poduzeti, odnosno gdje misli tući. Treba ipak naglasiti nekoliko stvari po kojima se razlikovao sastav i okruženje aerobaze tijekom 1991. godine i uoči operacije „Maslenica“. Koncem rujna i početkom listopada 1991. godine, a prije samog početka djelovanja neprijatelja po Zadru, na ZB Zadar bilo je više od 2500 neprijateljskih vojnika. Prije početka akcije „Maslenica“, na ZB Zadar su bila 424 pripadnika neprijatelja. Moja obavještajna prosudba o broju ljudstva potvrđena je i po nađenim dokumentima kada smo ušli u ZB Zadar. Neprijatelja je uspavalo postojeće primirje, nije to bio isti sastav iz 1991. godine, već prisilno mobiliziran sastav. Bili su izmoreni angažiranjem dijela pripadnika u Bosanskoj Posavini, imali su male plaće, smatrali su da su zaboravljeni od Beograda. Moral im je bio u padu i sve više uviđali su da plan o Velikoj Srbiji propada i da gube rat. Dodatno ih je uzdrmalo povlačenje JNA i tehnike, a i osvajanje brda Križ dijelom je doprinilo tome. Na ZB Zadar ostaje domaći kadar i domicilno stanovništvo. Operacijom „Jaguar“ neprijatelj gubi važno strateško uporište jer s Križa se vidi Zadar i prilazi prema njemu iz smjera juga. ZB Zadar ostaje bez isturene točke, a hrvatske snage se sve više približavaju prostoru Zrakoplovne luke, tako je jednim dijelom drže u poluokruženju. Kada sam na IZM Zadar referirao situaciju na bojišnici i detalje o stanju u Zrakoplovnoj luci Zadar, general Janko Bobetko je poslije mog referata zapovjedio načelniku topništva, brigadiru Mihiću da otpočne s gađanjem ciljeva neprijatelja. Na to je briga140
dir Mihić odgovorio: „Generale, sad sam se vratio s terena i tamo je magla.“ Umjesto da akcija otpočne u 6.30 sati, ona je odgođena i počela je u 7 sati. Također, general Bobetko pri mom izlaganju brigadiru Mihiću je rekao da tuče Zrakoplovnu luku Zadar jer je UNPROFOR-u na vrijeme javljeno da se izvuče iz područja borbenih djelovanja prije početka akcije. Zapovjednik Francuskog bataljuna, poručnik Zanolini, oglušio se o ovo upozorenje. Uz Francuze koji su bili dosta upućeni u problematiku odnosa snaga, na tom području su bili smješteni pripadnici Kenijskog bataljuna, kao i u vojarni na Babin dubu gdje su se i predali nama tijekom zauzimanja ZB Zadar. Oni su bili šokirani i na smrt preplašeni. Pri oslobađanju ZB Zadar vladao je raspad sustava neprijatelja jer se po njima tuče, vode se borbe i uglavnom vlada ogromna panika. U radio saobraćaju optuživali su za izdaju zapovjedništvo u Benkovcu, kao i u Kninu, uz pogrdne izraze. Vladala je panika, povišeni tonovi u radiovezi , jednom riječju se može govoriti o raspadu sustava obrane. Ipak, prostor aerobaze nije po planu osvojen zbog problema u zapovjednom lancu, o čemu postoje izvješća, ali treba naglasiti da je u ta dva dana topništvom učinjen značajan uspjeh koji je i doveo velikim dijelom do te panike. Gađani su centar veze, vojarne, kontrolni tornjevi, zakloni za zrakoplove, vojarna na Babin dubu. Pogađanje istih nije bilo precizno, nego su pogoci bili u neposrednoj blizini, kako bi po osvajanju odmah bili uporabljivi. Po meni su topnički udari imali ključnu ulogu. Baš kao i 1991. godine, topnički udari natjeravaju ljudstvo na bijeg i tako su „padala“ naša sela. Isto se to događa i tijekom akcije „Maslenica“ gdje neprijatelj na određenim područjima bježi gotovo u panici. O tome kakav je značaj imalo topništvo na pomoćnom smjeru napada, ali i kako nije bilo sve idealno tijekom napada, svjedoči Ivan Matak, pripadnik Bojne kralj Tomislav: Po zapovijedi pukovnika Radasa, ja sam u početku akcije obnašao dužnost u Zapovjedništvu sektora. Kako je sama akcija odmicala počeli su se pojavljivati i problemi u radu postrojbi kod Ploča, odakle se vodilo oslobađanje Musapstana, Crnog i Babin duba. Taj problem uočio je zapovjednik Radas i odmah mi je dao usmenu zapovijed da zamijenim zapovjednika tog dijela. Preuzeo sam zapovijedanje i ponajprije tražio raspored naših snaga i oruđa. Na širem području, odnosno na potezu od Vodovoda do Dračevca, raspolagali smo s 2 RAK-a (12 cijevi), 4 minobacača od 120 mm i 82 mm koji su bili smješteni kod bunkera kraj crkve na Ploči, isto kao i RAK-ovi, a na bokovi141
ma tj. kod Vodovoda i na Dračevcu smo imali po jedan netrzajni top. Njima smo djelovali po neprijateljskim položajima na traženje zapovjednika koji su vodili probijanje neprijateljske crte. Spomenuti RAK-ovi djelovali su po Smokoviću i po Zrakoplovnoj bazi Zemunik i to vrlo efikasno. Minobacači su većinom djelovali po Crnom, Musapstanu i Babin dubu i povremeno na traženje po Smokoviću. Uz tu potporu naše snage su lakše probile neprijateljske crte tako da smo taj dan do večernjih sati oslobodili velik dio teritorija. Na području oslobađanja užeg zadarskog zaleđa aktivno je djelovala i postrojba Hrvatske ratne mornarice, MOMP Ugljan – Dugi otok. Postrojba je 22. siječnja izmještena iz Ražanca k Sukošanu, operativno se podredila zapovjedniku V. sektora (kasnijeg zapovjednika III. sektora obrane), pukovniku Marinku Radasu. Sljedećeg jutra, 23. siječnja, dijelovi satnije MOMP-a raspoređeni su na položaje Ploča, Dračevca, Sokinog brijega i Smrdelja, a postrojba PZO na Gradinu (kota 110). Vod minobacača MB-82 zauzeo je položaj na Svetom Martinu, otkuda su tijekom dana tukli neprijateljske položaje u Crnom. Spuštanjem noći pogiba vozač MOMP-a Miljenko Zorić koji se zbog slabe vidljivosti dovezao do neprijateljskih položaja. Sljedećeg dana, 24. siječnja, dijelovi satnije MOMP-a s dva PZT-a na vozilima pružaju topničku potporu snagama Bojne Zrinski prilikom oslobađanja Smokovića, također udaraju topništvom i minobacačima po Golešu i Crnom. Istog dana, 24. siječnja, postrojba MOMP-a uvezuje se s pristiglom satnijom 53. bMDP-a. Vod MOMP-a, uz protuoklopno odjeljenje 53. bMDP-a, 25. siječnja upućuje se prema Škabrnji gdje ih na položaje uvode pripadnici dijela 3. bojne 7. domobranske pukovnije. Iznova u suradnji s postrojbom „Zrinski“ i domaćim braniteljima, 26. siječnja osvojeno je šire područje Škabrnje, Ražovljeva glava, dominantno brdo povrh Škabrnje, kao i predio zaseoka Ambar. Pripadnici Specijalnih postrojbi GSHV-a odlaze izvršavati nove zadaće, a snage koje su preuzele držanje Ražovljeve glave od ranog jutra 27. siječnja bile su izložene teškom minobacačkom napadu. Nakon žestokog napada izgubljen je važan položaj. Tom prilikom poginuo je zapovjednik satnije MOMP-a Denis Špika, a više pripadnika MOMP-a i 53. bMDP-a bilo je ranjeno, dok je tijekom borbi za Ražovljevu glavu poginuo i pripadnik 7. domobranske pukovnije Dragan Gulan. Postrojba MOMP Ugljan – Dugi otok izvučena je iz borbe i izmještena na područje Novigrada gdje se uskoro uključuje u obranu prostora. O djelovanju postrojbe, sačinjene mahom od stanovnika obližnjih otoka, u sklopu napadajnih akcija govori njezin zapovjednik, pričuvni bojnik Joško Pulja, koji je dan uoči pokretanja napada dobio zapovijed te izvršio mobilizaciju pripadnika MOMP-a desantno jurišnim čamcima DJČ 105 i 106: 142
Iako su naši otoci prilično dislocirani, mi smo okupili puni sastav, odaziv je bio 100 posto, dakle tri voda s oko 165 ljudi sa svime pripadajućim: logistikom, minobacačima. Naoružanja smo imali nešto, ali naglasio bih to „nešto“, jer bolje je ne precizirati koliko smo ga malo imali. Naoružani smo uglavnom bili lakim pješačkim naoružanjem, automatske puške, poluautomatske puške, čak i M-48, „tandžare“, i imali smo pet minobacača 82 milimetra. Protuoklop nismo imali ama baš niti jedan komad, a niti je itko od naših ljudi time znao rukovati. Kada smo došli u Ražanac, tada sam odmah primijetio da nešto ne štima jer se kompletna artiljerija s područja Ražanca trebala prebaciti tim „dečejcima“ u Starigrad. Međutim, taj koji je dao zapovijed očito nije znao što je taj „dečejac“, jer u njega ne može ući ni kamion, kamoli taj top, pa sam na to upozorio zapovjednika. Bili smo smješteni u osnovnoj školi u Ražancu i prva naša zapovijed, izravno od pokojnog admirala Letice, je bila da iz Ražanca s dva „dečejca“ samostalno krenemo u desant na Novigrad. Pripremali smo se, dobili smo dva čovjeka, dragovoljca iz Novigrada, ja im uvijek zahvaljujem. Upozoravao sam da to teško može biti izvedivo. Mi nismo bili vični tome, iako jesmo bili po ustroju mornaričko pješaštvo, desantno pješaštvo, ali mi u MOMP-u nismo imali obuke, samim time ni razinu da bi takvu jednu zadaću mogli izvršiti kako treba, bez velikih žrtava. Mi jesmo bili pješaci, imali smo određeno ratno iskustvo obrane i napada, držali smo crtu i to dobro radili. Ali nismo imali iskustva da pucamo na tenk, nismo imali iskustvo kamoli da budemo desantirani, a iskreno, nismo nikad dotad ni vidjeli što je „dečejac“. Ipak, normalno da smo to prihvatili, pripremali se. Međutim je na našu sreću 4. brigada napravila odličan posao prije nego smo mi trebali krenuti, tako da, eto, nismo iskorišteni za taj napad, već su nas preselili u Sukošan. Rasporedili su nam satniju sljedeći dan na prostor dug devet kilometara, crtu: Ploča – Dračevac - Sokin brijeg - Smrdelj i tamo smo cijelo vrijeme djelovali zasebno, nikad zajedno kao satnija. Jedan vod je bio na cesti za napad na Crno, jedan vod na Svetom Martinu za napad na Babin dub, jedan vod u Smrdelju za napad na Smoković, a naši minobacači stavljeni su na Dračevac da tuku izravno po Crnom. I sve smo uspješno obavili. Svakako treba naglasiti razliku, odnosno činjenicu da smo mi, kao i TG-112, dobili zapovijed za napad, i izvodili samostalna napadajna djelovanja ovisno na koju su nas crtu bojišnice stavili. Stavili su nas gdje su nas stavili, nismo kao domobrani krenuli sa svojih linija koje smo dotada držali i kao takvi smo izvodili napadajne zadaće. Kako na Babin dub, tako Smoković, tako i 26. siječnja u Škabrnju, gdje smo ušli nakon dobre artiljerijske podrške. U Škabrnju kad smo ušli, na Ambaru je bila jedna naša grupa, na Ražovljevoj glavi druga grupa, dakle mi smo držali Škabrnju. Uslijedio je žestoki protuudar sljedeći dan, tu nam je poginuo Denis Špika, zapovjednik satnije, 143
naš najbolji vojnik. Zasuli su nam položaje teškim topništvom, više je ljudi ranjeno, bilo je pakleno, taj dan smo napustili Ražovljevu glavu. Ukupno je u tom napadu bilo 15ak ranjenih, a osim Špike poginuo je i pripadnik 7. domobranske pukovnije, Dragan Gulan, što svjedoči kakvom je silinom pokrenut napad. Postrojba koja je djelovala u najviše borbi na užem i širem području zadarskog zaleđa bila je Bojna Zrinski. Uz postrojbu „Matija Vlačić“, pridodanih dragovoljaca iz nekadašnje Bojne kralj Tomislav, Bojna Zrinski bila je angažirana da u sklopu postrojbi GSHV-a za specijalne namjene bude udarna postrojba koja će razbijati otporne točke neprijatelja na više smjerova. Stoga ju možemo okarakterizirati kao interventnu postrojbu. Isprva je djelovala u neuspješnom udaru prema selu Drače, a potom je premještena na pomoćni smjer napada gdje je odradila više uspješnih napadajnih zadaća. Miljenko Filipović, zapovjednik postrojbe, ukratko je opisao kronologiju napadajnih djelovanja Bojne Zrinski tijekom operacije: Zapovijed smo dobili da se prebacimo u Zadar u što većoj tajnosti i 18. siječnja ‘93. smo se prebacili u Zadar i smjestili u hotelskom naselju Borik. Znali smo da slijedi operacija oslobađanja zadarskog zaleđa. U Zadru su bili general Janko Bobetko i general Ante Gotovina. S njima je bilo lako surađivati. Mi vojnici između sebe uvijek smo imali jako dobre odnose. General Gotovina i ja, obojica smo bili u francuskoj Legiji stranaca i jako smo se dobro razumjeli. A pokojni general Bobetko, on je bio stari vojnik, uvijek bi saslušao sve, odmjerio i na kraju bi precizno i jasno svakoj postrojbi dao zadatak. Vojnički je kvalitetno poimao svu problematiku. Mi smo došli kao gotovo kompletna postrojba Bojna Zrinski, bilo nas je tada više od stotinu. Prvi dan operacije „Maslenica“ bili smo u aktivnoj pričuvi, znači spremni da interveniramo na bilo kojem potrebitom pravcu. Kasnije dobivamo zadaću da se priključimo na smjeru napada Suhovare - Drače. Tamo je neprijatelj bio jako dobro utvrđen i pružao je snažnu obranu. Tu nam je bila pridodata također postrojba specijalnih snaga, Bojna Matija Vlačić. U tim borbama bilo je više ranjenih, a Bojna Matija Vlačić imala je jednog poginulog, Leopolda Đakovića, vojnik je kasnije umro u bolnici. Zanimljivo, naše bokove držala je ročna vojska 113. brigade, dobro je to bilo, ali prevelikim žrtvama bi platili osvajanje tog sela. Nakon toga dobivamo zadaću da se uključimo na smjeru napada Donji Zemunik - Zrakoplovna luka Zemunik – Smrdelj - Smoković, prema Murvici. Mi tu uspjevamo probiti neprijateljsku liniju kod Donjeg Zemunika, prvi dan dolazimo do Smokovića i tu stajemo. Sutradan nastavljamo uspješno dalje i izbijamo na Murvicu, na magistralu, i tu se povezujemo s drugim hrvatskim snagama. Zanimljivo, u našoj postrojbi, Bojni Zrinski, imali smo pripadnika iz samog mjesta Murvica, dakle oslobađao je čovjek svoj dom. Kao uostalom i više naših pripadnika koji su porijeklom iz tog područja. 144
Nakon te borbe, to je bio 26. siječanj, dobivamo zadaću da na smjeru napada Prkos – Škabrnja - Ražovljeva glava, da oslobodimo Škabrnju, odnosno da oslobodimo Ražovljevu glavu. Ražovljeva glava je brdo, dominantno brdo kraj Škabrnje i s tog brda neprijatelji su sve kontrolirali. Tako da vi u samoj Škabrnji niste mogli ništa konkretno učiniti bez da ste kontrolirali to brdo. Gotovo da se s njega moglo sa snajperom, običnom puškom, da ne govorim s minobacačem ili nekim jačim oružjem, mogla se pogoditi bila koja meta u Škabrnji. Znači, tijekom noći vozilima dolazimo u selo Prkos. Ostavljamo vozila, pješke po mraku ulazimo u Škabrnju, povezujemo se s ostalim snagama. Za vrijeme te operacije nama je bila pridodata jedna kvalitetna skupina za protuoklopnu borbu iz Zadra, takozvani „maljutkaši“, kojima je na čelu bio Željan Morović. Znači, mi ulazimo u Škabrnju. Na moju zapovijed grupa „maljutkaša“ u samo jutro počinje gađati bunker po bunker, vrlo precizno, prema Ražovljevoj glavi. Skidali su jedan po jedan bunker i jedna grupa Bojne Zrinski počinje se penjati na Ražovljevu glavu. Kako su „maljutkaši“ jako precizno gađali bunker po bunker, neprijatelj je počeo bježati tako da smo se mi popeli na Ražovljevu glavu gotovo bez ispaljenog metka. Kad su oni počeli bježati, mi smo ih brojali sa strane. Njih je bila skoro jedna satnija gore. Nakon Škabrnje mi smo bili opet u aktivnoj pričuvi, spremni intervenirati na cijeloj liniji bojišta. Uz pripadnike Bojne Zrinski, pristigle nakon djelovanja u napadu na Drače, važnu ulogu su u borbama na tom području imali i pripadnici zadarske postrojbe Bojna kralj Tomislav, koja je formalno ugašena krajem 1992. godine. Oni su samoinicijativno ostali uz zapovjednika, pukovnika Marinka Radasa, te ih se u službenim raščlambama operacije „Maslenica“ i vodi kao pripadnike te postrojbe. Stoga su u djelovanjima na pomoćnom smjeru napada, a koje je ukratko opisao general Miljenko Filipović, bili aktivni i ti borci. Detalje o osvajanju neprijateljskih uporišta na ovom smjeru napada, na kojem su, iako u malom broju, odrađujući različite zadaće sudjelovali i pripadnici Bojne kralj Tomislav, ukratko je opisao pripadnik postrojbe Mate Šimičević: Okupljanje pripadnika Bojne kralj Tomislav bilo je četiri dana prije operacije „Maslenica“, te se prebacujemo u Galovac. Od prvog dana bojna izviđanjima i napadima nastoji ući u Smoković. Drugog dana smo pod zapovijedanjem pokojnog Nenada Mataka - Mehe iznova pokušali probiti prve linije obrane kod Smokovića, odnosno zaseoka Đinića što nam nakon nekoliko sati ne uspijeva. Napokon smo sutradan ujutro probili s momcima iz Bojne Zrinski linije kod Đinića, te pod Mehinim vodstvom ulazimo u Smoković. Drugi dio pripadnika naše postrojbe dobio je zadatak da uđu u aerobazu, što su uredno i izvršili, te smo nakon oslobađanja tih položaja iste čuvali, sve dok zbog 145
gubitaka položaja u Škabrnji nismo interventno prebačeni na taj prostor. Iznova uspostavljamo liniju obrane, a nakon tri dana od nas su je preuzeli pripadnici IX. bojne HOS-a. Nakon toga interventno odlazimo u obranu Novigrada, a kasnije smo po dužnosti prebačeni iz III. na bojišnicu V. sektora. Detalje o borbama i osvajanju jakog neprijateljskog uporišta u selu Smoković iznio je Mladen Klapan: Po zapovijedi pukovnika Marinka Radasa ponovno se okupio dio postrojbe Bojne kralj Tomislav te smo upućeni u bazu Sukošan. Od dijela postrojbe general Ante Roso i pukovnik Radas formiraju Interventni vod pod zapovjedništvom bojnika Nenada Mataka - Mehe, a mene imenuju njegovim zamjenikom. Iz baze u Sukošanu odlazimo u bazu Galovac gdje se smještamo i otkuda obilazimo položaje na pravcu Prkos – Mostar - Donji Zemunik – Smrdelj - Smoković. Zauzeli smo položaj u Smrdelju, nasuprot zaseoka Đinići. Tu nismo zatekli nikoga osim što nam se povremeno pridružuju pripadnici Interventnog voda, čini mi se, 7. domobranske pukovnije. Nasuprot, na punktu u Smokoviću bio je stacioniran tenk koji je cijelo vrijeme djelovao po našim položajima. U ta dva-tri dana svakodnevno smo imali razmjenu vatre s neprijateljima, posebno s položaja u Đinićima te na ulazu u Smoković. Pokušali smo u nekoliko navrata, na više načina probiti neprijateljsku liniju, ali nismo uspijevali. U tom razdoblju pridružio nam se Miljenko Filipović, zapovjednik Bojne Zrinski, s nekoliko pripadnika svoje postrojbe. U jutarnjim satima čuli smo da se u Smokoviću pali tenk, ali umjesto napada, on se udaljio s položaja. Istovremeno smo opet imali izmjenu vatre s neprijateljima kod Đinića. U popodnevnim satima odjednom nastaje zatišje. Nenad Matak - Meho izdao je zapovijed za napad, te nas šest ili sedam iz postrojbe ulazimo u zaseok Đinići. To da smo ušli na neprijateljske položaje uočio je i zapovjednik Bojne Zrinski, Filipović, te je izdao zapovijed svojim vojnicima da nas prate uz naređenje da nas puste naprijed te da nikako ne smiju izlaziti iz njegovog vidnog polja. Nakon ulaska u Điniće naši pripadnici ostaju pregledavati neprijateljske položaje dok bojnik Matak i ja krećemo prema neprijateljskom položaju na ulazu u Smoković, kod autobusne stanice. Toliko smo odmaknuli da kad smo prišli bunkeru iz našeg smjera po nama je otvorena vatra iz MGL-a, jer naši su mislili da smo neprijatelji. Spasili smo se skačući u bunker te smo putem radioveze javili da obustave vatru. Uskoro su nam se pridružili i naši suborci i pripadnici Bojne Zrinski te se raspoređujemo za daljnje kretanje prema Smokoviću. Bojnik Matak i ja krenuli smo naprijed, a ostali momci krenuli su u liniji 146
nekih stotinjak metara iza nas. Ulazimo u kuće u Smokoviću gdje ponegdje zatičemo pokojeg civila, uglavnom starije ljude. U kućama smo našli da još ponegdje gori vatra u šporetima, što nam je bio jasan znak da su se izvukli malo prije našeg ulaska. S Matakom sam opet krenuo prema naprijed, te se zaustavljamo na jednom zidiću da se odmorimo te da popunimo streljivo. U tom trenutku bili smo nas dvojica sami jer su ostali naši pripadnici i pripadnici Bojne Zrinski ostali pregledavati osvojeni teren i kuće, zbog opasnosti od zaostalih neprijateljskih vojnika. To se sve događalo u središtu sela nekih stotinjak metara prije škole. U jednom momentu sam ugledao naoružane neprijateljske vojnike iz smjera Murvice kako idu prema nama. Sjećam se, nosili su JNA uniforme. Kad su nas ugledali, potrčali su u pravcu škole. Matak i ja krećemo za njima te zauzimamo položaje kod ograde od škole. Neprijateljski vojnici su ušli u prostorije iza škole gdje im je bio neki štab, jer tu smo kasnije našli njihovu vezu. Pozvali smo ih na predaju na što oni odgovaraju paljbom po nama. Uzvratili smo vatru, a u toj strci dolaze i ostali naši momci te uspijevamo eliminirati neprijateljski otpor. Tu se svi okupljamo i zajedno u liniji krećemo prema naprijed. Češljamo kuće u kojima i dalje zatičemo starije civile koje smo zaštitili da im se ništa ne dogodi. Izveli smo ih ispred kuća te ostavili po jednog vojnika da ih čuva do dolaska Vojne policije koji su ih odvezli dalje u Zadar. Krećemo dalje prema naprijed te u suton dolazimo do raskrsnice Murvica - Briševo gdje zatičemo na samoj raskrsnici pripadnike domobranske postrojbe iz tih mjesta. Tu se svi okupljamo. Pripadnici Bojne kralj Tomislav kasnije su opet djelovali u zauzimanju sela Škabrnja. Detalja iz prvog zauzimanja Škabrnje, odnosno (ispostavilo se kasnije) toliko značajne uzvisine, Ražovljeve glave, prisjetio se pripadnik Bojne Zrinski, Tihomir Maloča: Mi kao niži zapovjednici nismo točno znali što se priprema, zapovjedni lanac se itekako poštivao. Normalno, kad smo došli na taj teren predosjećali smo da se ide nešto veliko napraviti. Teren je bio dosta težak, uostalom, evo, sama prva akcija naša, prvog dana operacije „Maslenica“ bila je mali neuspjeh upravo stoga jer teren je bio jako težak. To su kao neki „ravni kotari“, ajmo reći, i ako je neprijatelj dobro utvrđen, pogotovo kako se utvrdio tamo u Dračama, jako teško je prići jer vas on jednostavno sa svojih kota nadgleda i teško, teško je uopće doći u mogućnost nekakve pješačke borbe i prilaženja. Oni su bili jako dobro utvrđeni, imali su vremena organizirat obranu s protuoklopnim sredstvima, s minama koje su postavljali. Taj neuspjeli napad nije nas pokolebao. Mi smo bili iskusni borci, jer ipak nije to bila nama prva akcija. A ovdje kad smo vidjeli koja je naša vojna sila i da tu djeluje puno više postrojbi i da sudjeluje napokon i mehanizacija, znali smo da ćemo u konačnici 147
napraviti nešto dobro. Tako je i bilo. Recimo, nas akcija u Škabrnji veseli jer smo uspjeli osvojiti težak cilj, Ražovljevu glavu, i to uz potporu jedne izvrsne postrojbe domaćih „maljutkaša“. Ne možemo čak ni reći da smo imali neku veliku borbu jer jednostavno „maljutkaš“ taj, Željan Morović, bio je toliko precizan da je neprijatelja i njihove bunkere uništio zadivljujuće. Ipak, i samo penjanje na tu kotu je isto samo po sebi bilo opasno jer je bilo svuda okolo mina, znači to je bio gusto miniran prostor. Pošto je to bilo jutro pred svitanje, mi kad smo krenuli, ispred nas su krenula tri domaća minera koja su trebala nama očistiti put da idemo gore. Kako je to trajalo vremenski predugo, ne bismo stigli uopće na vrijeme doći gore. Morali smo njih povući iza, a mi smo išli dalje, pa gazimo jedan za drugim i na sreću nitko nije stradao. A gore kad smo došli, to se bilo vidjelo da je velike gubitke neprijatelj imao. Suradnja s domaćima je bila dobra. Pošto smo mi bili ta interventna jedinica, normalno je da smo mi probijali. Oni su išli iza nas uvijek. Znači, mi bi zajednički napravili proboj, osvojili, oni bi odmah došli iza nas, zauzeli bi položaj, čuvali bi ga. Tako je isto bilo i na Ražovljevoj glavici. Mi smo zauzeli, oni su došli, preuzeli. Nažalost, u kontranapadu poslije su izgubili Ražovljevu glavu, imali su i gubitaka dosta, ali to je tako u ratu. Gubitak te pozicije bio je deprimirajući. Škabrnja kao Škabrnja vam ništa ne znači ako ne osvojite Ražovljevu glavu. Mi smo htjeli ići ponovno gore, ali nismo stigli. Primirje je potpisano. Zapovjednik nam nije mogao dopustiti da idemo gore. Znači, imali smo volju, jednom smo to odradili, odradili bi ponovo. Ono što je u vrlo kratkim crtama prepričao zapovjednik Bojne Zrinski Miljenko Filipović, te nešto opširnije Tihomir Maloča, detaljno je potvrđeno u dokumentima neprijateljske strane. Upravo kao što je i rečeno, napad je izveden kvalitetno i polučio je paniku, ali do te mjere da je cijela jedna postrojba, jačine satnije, u strahu bezglavo napustila Ražovljevu glavu. Komanda 7. Mpoap-a, odnosno komandant, major Janko Đupić, podnosi 26. siječnja Komandi DS RSK i Komandi 7. korpusa SVK Borbeno izvješće o vojnom debaklu na tim položajima: „Oko 14,00 časova došlo je do napada ustaških snaga na naše položaje na Ražovljevoj glavi (s. Škabrnja). Na tom taktički veoma važnom položaju bilo je oko 75 boraca ojačanim sa dva topa 100 mm mt-12. Vjerovatno u toku prošle noći ustaše su podišle do samog vrha naših položaja i u kratkom naletu zauzele ovu veoma važnu tačku. Naše snage su se razbežale i napustile ovaj položaj. Nakon toga nastao je opšti haos i krajnjim naporima smo uspeli zadržati jedinice u rejonu Donje Biljane. Padom Ražovljeve glave, neprijatelj je stvorio realne uslove za daljnje napredovanje ka Nadinskoj glavici, odnosno s. Kašić, čime bi bio odsječen s. G. Zemunik i istovremeno nam nanošeni još veći gubici“. 148
S obzirom na to da su u Bojni Zrinski djelovali i mladi vojnici podrijetlom upravo s područja Ravnih kotara, za njih je borba za oslobođenje zadarskog zaleđa bila od posebnog značaja. Jedan od njih bio je Josip Bakarić, mladić iz Gornjeg Zemunika koji se s nepunih 18 godina dragovoljno prijavio u Samostalni bataljun Škabrnja: Nakon tragičnog sloma obrane Škabrnje priključujem se Specijalnim postrojbama Hrvatske vojske, Bojni Zrinski s kojom sudjelujem i u akciji „Maslenica“. Potom se do kraja Domovinskog rata priključujem specijalnoj jedinici MUP-a, zadarskim „Poskocima“. Naravno, za mene je od posebnog značenja bilo oslobađanje moga rodnog sela, Gornjeg Zemunika, ali nažalost bilo je neuspješno. Potom, zajedno s pripadnicima Bojne kralj Tomislav i 7. domobranske pukovnije sudjelujemo u oslobađanju jakog srpskog uporišta Smoković. Bojna Zrinski 26. siječnja dolazi u Škabrnju gdje se već nalaze pripadnici 7. domobranske pukovnije i nekoliko pripadnika Bojne kralj Tomislav. Oni su zauzeli položaje oko crkve, ali je Ražovljeva glava još bila u četničkim rukama. Ne treba ni naglašavati da nije bilo smisla držati Škabrnju ukoliko je Glavica njihova, bilo je to opasno i besmisleno. Nas 13 pripadnika Bojne Zrinski do Glavice vodio je mještanin Škabrnje, Rade Bilaver Galeb. Nakon kraće borbe zauzimamo položaje na Ražovljevoj glavici. Škabrnja je bila simbol stradanja pa je oslobađanje mjesta bilo psihološki važno. Meni osobno sve to bilo je iznimno emotivno budući da su u masakru 1991. godine u Škabrnji ubijeni moji djed, ujak i ujna. Detalje o tome kakvo je stanje bilo nakon gubitka Ražovljeve glave iznio je pripadnik Bojne kralj Tomislav, Ivan Matak, koji je nakon problema prilikom topničkih napada na Zrakoplovnu bazu iznova poslan interventno na zadaću, ovaj puta na područje Škabrnje: Nakon nekoliko dana oslobođena je i Škabrnja koja je bila u našim rukama svega jedan dan, do sljedećeg jutra. U ranu zoru neprijatelj je napao sa svim čim je mogao tako da su se naše snage povukle iz Škabrnje. I ovaj put poslan sam u Prkos da konsolidiram crtu obrane. Tamo sam zatekao opću paniku, ustvari masovno povlačenje zbog vrlo teškog napada i dva poginula. Zapravo sam nakon kratkog vremena po dolaska u Prkos shvatio da ispred mene nema nijednog hrvatskog vojnika. Ostao sam sabran i žičanom vezom u Zapovjedništvo javio kakva je situacija, odnosno da se sam nalazim na položajima. Mislim da mi se s druge strane javio Mladen Bračić i rečeno mi je da ostanem na položaju jer će ubrzo stići pojačanje. Ipak, pojačanje je stiglo kroz otprilike sat vremena, autobus je dovezao 20-25 naših vojnika. Sa zapovjednikom voda Aldom Stipčevićem vojsku sam smjestio u podrum, a Aldo i ja smo krenuli obići mjesta gdje je trebalo postaviti novu crtu obrane. 149
Zanimljivo, na tom mjestu iznad Prkosa prema Škabrnji bile su postavljene naše topničke makete koje su zbog toga bile neprestano izložene djelovanju neprijateljskog topništva, tako da smo postavili vojsku lijevo i desno od tih maketa na najbližu razdaljinu, od oko sto metara do najbliže makete. Ta linija držana je do sumraka kada su naši momci, Miro Modrić i ostali, ponovno oslobodili Škabrnju. Pad položaja na Ražovljevoj glavi donekle je odredio daljni tijek borbi za selo Škabrnju. Istodobno, Ražovljeva glava i kasnije selo Škabrnja bili su jedini položaji koje je neprijatelj na ovom području oduzeo tijekom protunapada. Vjerojatno bi tijek borbi za Škabrnju bio drugačiji da se ovladalo neprijateljskim uporištem u Gornjem Zemuniku. U konačnici, može se zaključiti da su hrvatske snage u operaciji na pomoćnim smjerovima napada napravile dobar posao te sam grad Zadar više nije bio ugrožen iz neposrednog zaleđa.
Pripadnici SP GSHV-a (Bojne Zrinski) kod oslobođenog sela Murvice.
Zapovjednik MOMP-a Ugljan - Dugi otok, Joško Pulja (okrenut leđima) grli dozapovjednika postrojbe Denisa Špiku, 26. siječnja 1993. u oslobođenoj Škabrnji, predio Ambar. Sljedećeg dana, 27. siječnja, Špika je poginuo na Ražovljevoj glavi u žestokom protunapadu neprijatelja.
150
III. PROTUNAPAD SRPSKIH SNAGA Odnos snaga uoči srpskog protunapada - operacije “Čelik” Reakcije Glavnog štaba SVK uoči i tijekom napada hrvatskih snaga bile su spore i zakašnjele. Tek uoči udara provedena je djelomična mobilizacija. Mobiliziran je mehanizirani bataljon 75. brigade i „pripremala“ se mobilizacija 92. benkovačke brigade. Na čitav niz negativnih okolnosti GŠ SVK nije reagirao kako treba (ili nije reagirao nikako), o čemu govori činjenica da su oni čak i 22. siječnja prvo zapovjedili stabilizaciju obrane, a tek potom punu mobilizaciju. Uostalom, načelnik operative GŠ SVK, general Milisav Sekulić u svojoj knjizi „Knin je pao u Beogradu“ prilično otvoreno priznao je zakašnjelost reakcija srpske strane: „Sudeći po izveštajima iz jedinica, prvog dana hrvatske agresije nije bilo adekvatnih reakcija Srpske vojske Krajine. Pasivnost, oklevanje i neizvesna očekivanja, išla su na ruku neprijatelju.“ Tek drugog dana napada GŠ SVK izdao je zapovijed za mobilizaciju svih postrojbi SVK. Zbog svega toga, srpska vojska pretrpjela je teške poraze i tek četvrti dan operacije srpska strana počinje činiti određene korake koji nisu bili poduzeti samo u obrambenom smislu ili u svrhu zaustavljanja panike. Dan ranije na područje tzv. Krajine pristigao je Željko Ražnatović Arkan sa svojim borcima, sljedećeg dana su pristigli i pripadnici Lapačke brigade, te su u pristizanju bile brojne skupine dragovoljaca. Konačno, sljedećeg dana, 27. siječnja, GŠ SVK izdao je zapovijed za protunapad kodnog imena „Čelik“, istovremeno kada je hrvatska strana već donijela odluku o prekidu napadajne akcije i pokretanju mjera za obranu dosegnutih linija. Tu zakašnjelost reakcija vrlo dobro uočio je i Sekulić: „Nije shvaćeno da je hrvatska vojska u času izdavanja direktive već ostvarila postavljeni cilj ili da je pred postizanjem onoga što je želela da ostvari.“ Kako bilo, pokretanjem operacije „Čelik“ Vojsci Krajine i dragovoljcima koji su pristizali postavljena je zahtjevna zadaća da se „energičnim dejstvima razbije i protera ustaše sa dela teritorija Severne Dalmacije“, odnosno da se snagama 7. korpusa SVK i 15. (ličkog) korpusa te pridruženih postrojbi povrate izgubljena područja. Bilo je to najkritičnije razdoblje za hrvatsku stranu jer postrojbe, posebno nositelj operacije - 4. GBR, koje su uspješno odradile napadajni dio, bile su izmorene i opterećene velikim gubicima. Trebalo je brzo i kvalitetno reagirati jer su Srbi u protunapad uključili jake snage, dobro opremljene i borbeno vrlo iskusne postrojbe. Neke od njih nisu bile visoke kvalitete, pa ni odgovarajućeg borbenog morala, iako su pristigle dragovoljno, ali neke postrojbe bile su na vrlo visokoj kvalitativnoj razini i prouzročile su velike probleme hrvatskoj obrani. Upravo zbog toga hrvatska stra151
na morala je hitno reagirati i u borbu uključiti najbolje postrojbe gardijskih brigada. Taktičke grupe 2. GBR, 3. GBR i 5. GBR helikopterima su uvođene u borbu. U obranu Velebita se uključila Taktička grupa 1. GBR, a naknadno je u borbu uključena i Taktička grupa 7. GBR. Zanimljivo, dijelovi postrojbi 1. GBR, 3. GBR, 4. GBR, 5. GBR i 7. GBR izmjenjivali su se i tijekom proljeća i ljeta 1993. godine, odnosno izmještene su natrag u domicilna područja tek krajem jeseni, pa čak i kasnije (1. GBR). Za to vrijeme trpjeli su napade i imali gubitke, iako intenzitet borbi nije bio usporediv s borbenim djelovanjima tijekom veljače. Treba naglasiti da nisu samo profesionalne brigade i skupne snage Specijalne policije bile prisutne i mijenjale se u zadarskom zaleđu i na Velebitu. Tijekom cijele godine smjenu su vršile postrojbe HRM-a i pričuvne postrojbe HV-a. O ljudskim gubicima HRM-a pisano je u zasebnom poglavlju. No ljudske gubitke također su imale i 141. brigada iz Splita, 145. brigada iz Zagreba, 133. brigada iz Otočca, domicilne pričuvne postrojbe i MOMP „Zvir“ s otoka Hvara te vjerojatno i druge postrojbe čiji poginuli nisu navedeni u službenim raščlambama, kao primjerice poginuli pripadnici 133. brigade. General pukovnik Franjo Feldi, tada načelnik Operativne uprave Glavnog stožera, pojasnio je namjenu i značaj taktičkih grupa gardijskih brigada, čijom uporabom je Hrvatska vojska nedvojbeno iskazala mnogo višu razinu operativne sposobnosti od suparničke strane: Iskustvo iz 1991. godine ukazivalo je da su gardijske postrojbe ili pričuvne postrojbe nedovoljno osposobljene za samostalna borbena djelovanja. Primjerice, pješačke bojne djelovale su bez potpore, bez izvidnika, bez inženjerije, logistike i svih drugih potrebnih elemenata. Same brigade bile su glomazne da bi izvršavale operativne zadaće, nisu bile pokretne, itd. Na osnovu toga, došli smo do zaključka da bi bilo bolje ustrojiti manje, pokretljivije, bolje opremljene postrojbe s vlastitom potporom, tzv. taktičke grupe. Prva taktička grupa bila je formirana unutar 1. GBR. Bile su to uglavnom bojne koje su u sastavu imale dio podstožernih postrojbi iz vlastite brigade, posebno protuoklopnih sustava i minobacačke potpore, te logistike. Zapovjednici gardijskih brigada ili pukovnija nikad nisu bili zapovjednici tih taktičkih grupa, već načelnici stožera jer su te brigade i dalje funkcionirale kao postrojbe. Taktičke grupe gardijskih brigada Hrvatske vojske u hodu su uključene u obranu od srpskog protunapada, koji je bio žestok. Uistinu, u tim borbama, posebno u velikim napadima na šire područje Kašića, potom i Novigrada, obje strane zbog intenziteta borbi imale su velike gubitke. Upravo zbog toga, mnogi od sudionika i zapovjednika obrane oslobođenih prostora (s pravom) negoduju zbog činjenice da tom razdoblju, nakon službenog okončanja operacije „Maslenica“, nije posvećena dovolj152
na pozornost. Dobar dio boraca i zapovjednika Hrvatske vojske konstatirao je da takvu silinu oružanog obračuna nisu doživjeli tijekom Domovinskog rata. Zapovjednik Taktičke grupe 2. GBR, pukovnik Boris Jacović ističe: Ovaj teren je za pripadnike 2. gardijske brigade bio najteži dosad. Meni osobno kao zapovjedniku bio je najteži teren i nije ga bilo jednostavno odraditi. Međutim, smatram da je postrojba dala 200 posto, da sam izvukao od ljudi puno više nego što je objektivno bilo moguće. Ali, to je bio rezultat visokomotiviranih pojedinaca koje, moram priznati, da mi je bilo čast voditi. Operacija „Maslenica“ koštala nas je puno! Izginuli su i ranjavani najbolji ljudi, svi jako kvalitetni. Recimo, poginuo je jedan Naglaš, čovjek koji je bio vrhunski, vrhunski, perspektivan zapovjednik. Imao je sve, rođeni vođa! Zapovjednici vodova i satnija stradavali su; Garo Brebrić, zapovjednik voda, isto je s Naglašem poginuo, Mužić, zapovjednik voda teško je ranjen, ostao bez oka, ono, totalno raznesen. Pa uskoro Ninđa ostane bez oka, vrhunski borac i zapovjednik. Ti svi ljudi, nijedan od njih nije bio, ajmo reći, prosječan borac. Sve su to iznadprosječni ljudi koji su u borbi vodili druge. Nažalost, to je bila cijena koju smo morali platiti za ovu bitku. Pripadnici 4. GBR prvi su zaprimili udarac novopridošlih postrojbi, stoga njihova sjećanja možda na najbolji način svjedoče o razlikama između postrojbi koje su napadali u odnosu na one od kojih su se branili, a koje su naknadno pristizale na bojišnicu. Brojna od tih sjećanja predočena su u poglavlju o djelovanju na smjeru glavnog napada 4. GBR. Svakako treba izdvojiti sjećanje načelnika TRD-a, Rade Lasića, iz razloga što on na vrlo „plastičan“ način dočarava tijek bitke i otpor protivnika, a njegova analiza značajna je stoga što je s postrojbom topnika ostao najduže na bojišnici Ravnih kotara, sve do kraja travnja 1993. godine: Već nakon prvog dana borbi svima je bilo jasno da će pobijediti onaj čiji će zapovjednici biti na prvoj crti bojišnice, čiji će zapovjednici vladati situacijom i neposredno na terenu zapovijedati postrojbama. Osobno sam nazočio kada je zapovjednik 3. bojne Jozo Šerić to shvatio već oko 10 sati ujutro, prvi dan napada. On je uzeo pušku, streljivo i s dijelom zapovjedništva napustio svoje zapovjedno mjesto u Lovincu, da bi bio sa svojim ljudima i neposrednim zapovijedanjem vodio napad njegove postrojbe. Treba iskreno reći da smo u operaciji „Maslenica“ protiv sebe imali doraslog i dostojnog protivnika. Mi smo tu uglavnom ratovali protiv neprijateljskih paravojnih formacija koje nisu robovale naučenoj taktici, nego su se fenomenalno prilagođavali uvjetima i događajima na bojištu. Možda jedina temeljno ustrojena brigada je bila 92. benkovačka brigada, ali i kod njih je zapovjednik bio policajac po struci. Specijalne snage te brigade vodio je policajac. 153
A poslije, u protunapadu tu dolaze sve te silne dobrovoljačke srpske formacije koje se uglavnom tretiraju kao nekakvi odredi. Oni su koristili stil ratovanja jako blizak onome koji smo mi koristili: „Ne robuj taktici, nego taktiku prilagođavaj stanju i situaciji na bojišnici!“ Tako da su i njihovi zapovjednici ratovali u prvim borbenim redovima kao i naši. Zapovjednici brigada, bojni i satnija ginuli su ili bili ranjavani u prvim redovima borbenog rasporeda. Navest ću samo neke primjere kod neprijatelja: Momčilo Bogunović, zapovjednik 92. benkovačke brigade - poginuo u Kašiću; Veljko Milanković, zapovjednik “Vukova s Vučijaka” - poginuo u Pržinama; Opačić Goran-Klempo, zapovjednik jedinica za specijalne namjene - ranjen na Podgradini. A samo u našoj brigadi: Ivan Čule, načelnik topništva - poginuo kod Novigrada; Andrija Matijaš, načelnik oklopno mehaniziranih snaga - ranjen kod Novigrada; Miro Ušljebrka, zapovjednik pješačke bojne – ranjen u Lakićima; Mario Glavota, zapovjednik satnije – poginuo u Paljuvu; da ne nabrajamo sad sve zapovjednike i dozapovjednike koji su stradavali. Zapovjednik 3. bojne 4. GBR, Jozo Šerić, čija je postrojba na potezu od Paljuva do Kašića imala više teških okršaja, prisjeća se siline borbenih djelovanja u razdoblju kada je neprijatelj pokrenuo prvi val protunapada: Po danu, i uvečer i ujutro bi pokušali probiti. Kad bi ih mi odbili, po noći bi samo vidjeli da dolaze tenkovi. S noćnim lampama su kupili mrtve, al’ opet ujutro ih evo u napad. Zapravo, poslije mi je postalo jasno što je bilo jer tada je u Benkovac došao Arkan, „Vukovi s Vučijaka“ i cila ta ekipa zapravo, sve paravojne srpske snage iz Srbije i iz Republike Srpske su bile dovedene tu da probaju vratit ovaj dio koji smo mi osvojili. Jer Kašić je njima bio pojam tada. Dio 3. gardijske brigade mijenjao je naše u Buterinima i u Paljuvu. Kad smo mi njih mijenjali nakon par dana, onda su nam dečki iz Slavonije rekli da zavijaju, da imaju problema s njima. Prvu večer kad smo došli u Baždariće, mi smo išli prema njima i locirali gdje se kupe, i stvarno, dolazili bi uvečer i zavijali, baš su zavijali ti Vukovi s Vučijaka. Mi smo ih locirali gdje dolaze tako da smo upucali minobače i ujutro ih dočekali u zasjedi i više nisu zavijali. A onda je bila fora naših dečki, imali smo nekih 15 položaja od groblja u Novigradu ovdje do Madžorije, onda su naši dečki vikali „Gonaj!“ po cilu noć. Pa krene prvi položaj, pa drugi, treći, četvrti, i tako 15 položaja viče: „Gonaj!“ A dole u Cvitićima, između tih položaja nije bilo niti 50 metara. Tako da jednu noć oko 2 - 3 sata poslije ponoći jedan četnik viče: „A daj više Splićani, jeste ih poterali? Šta više gonate, pustite nas malo da spavamo!“ Baš u to vrijeme, ispod sela, zaseoka Baždarići, u Paljuvu, ujutro smo ih istjerali iz zaseoka prema Cvitićima. Jedan dio vojske njihove, par ljudi je pobjeglo preko ravnice jedne gdje su bili stari vinogradi. A jedan ranjenik je ostao u vinogradu. I jedan od 154
tih četnika u kombinezonu „arkanovaca“ vraćao se za izvuć toga ranjenog dečka. Prije toga, mali Ivek, dečko naš, dva metra od mene je tad dobio metak u rame, i viče meni: „Joj, ovo je pravi rat!“ A ja, kad sam vidio da se ovaj vraća po svoga vojnika, vikao sam dečkima da ne pucaju na njih. Oni su poludili na mene, da zašto da ne pucaju, a ja kažem: „Vidite, ‘ko bi od nas da je Ivek tamo osta, bi li ne’ko od nas ima hrabrosti izvuć ga?“ Tako da smo pustili da izvuče toga vojnika van. I po tome zaključujem da su stvarno bili pravi vojnici. Imali smo respekta, svaka im čast, bili su dobri borci, ali došli su malo na tvrđe područje tako da nisu uspjeli ono za što su bili dovedeni. Iako je pretrpjela visoke ljudske gubitke i ranjavanja, službeno okončanje operacije za 4. GBR nije ujedno značilo i prestanak bojnih djelovanja, unatoč tome što su umjesto njih uvođene taktičke grupe ostalih gardijskih brigada. Naprotiv, od 27. siječnja do 30. ožujka još devet pripadnika brigade položilo je život u silovitim napadima neprijateljskih snaga. Čak petero od njih poginulo je u ožujku, znači u razdoblju kada je ipak jenjao najjači protuudar srpskih snaga, a što dovoljno govori o tome koliko je područje Ravnih kotara i dalje bilo iznimno opasna bojišnica. Načelnik TRD-a 4. GBR Rade Lasić prisjeća se kako je bilo ratovati u okolnostima u kojima ni najviši zapovjednici nisu bili sigurni. U tim okolnostima, pogibijom zapovjednika Ivana Čule, Lasić je preuzeo zapovijedanje topništvom 4. GBR sve do okončanja rata: Nakon napada na Kašić, na Maslenicu je dolazilo raznih postrojbi i postrojbica. Neprijatelj je u međuvremenu napravio još jedan veliki protunapad na pravcima Novigrad i Paljuv. Zauzeo je jedan dio zaselaka koje smo mi držali: Gregoriće, Ramiće i Barabe. Na tom pravcu napadale su najelitnije postrojbe neprijatelja. Za nas koji smo ostali nije se puno toga promijenilo. Svaki dan novo bojevo djelovanje, nama i dalje ginu i stradavaju dobri ratnici i zapovjednici. Tako je 9. ožujka prilikom obilaska svojih ljudi poginuo načelnik topništva, pukovnik Ivan Čule. S njim smo bili vrlo kratko jer tek nešto prije same akcije je došao u 4. gardijsku brigadu. S nama je odradio zasigurno najtežu napadajnu operaciju u Domovinskom ratu, a za to kratko vrijeme uspio je da ga svi zavolimo. S jedne strane bio je autoritet i vođa, a s druge strane je bio pristupačan svakom vojniku. On je jedan od onih ratnika koji kratko dođu u naše živote, a ostanu tu zauvijek! Tako se dani nižu, ali nijedan ne prođe bez manjeg ili većeg bojevog djelovanja s obje strane. Četvrta brigada se 16. ožujka izvlači na odmor i napušta područje Ravnih kotara, a umjesto nje dolazi 5. gardijska brigada. Mi topnici, naravno, ostajemo do daljnjeg. Ljudi su bili preumorni, zasićeni svega, na pragu fizičke i psihičke izdržljivosti. Htjeli bi i oni kući. Nekako im uspijevam objasniti da ćemo se organizirati tako da se pomalo smjenski odmorimo i da ću im dati malo više slobode preko dana. 155
Imali smo sreću što su u tom periodu borbena djelovanja napokon malo jenjala i ljudi su mogli otići i do Zadra navečer. Mogli su čak otići do hotela na Boriku da se okupaju. Sjećam se, tamo negdje krajem ožujka posjetili su nas zapovjednici brigade, Mirko Šundov, sada već kao bivši i Damir Krstičević kao novi zapovjednik brigade. Ja sam u međuvremenu imao ozbiljnu ozljedu koljena, tako da su se začudili kada su me ugledali sa štakama i gipsom na nozi. Stari zapovjednik Mirko Šundov se zahvalio na našem doprinosu uspjehu operacije „Maslenica“. Novi zapovjednik Damir Krstičević nam je izrazio potporu i zatražio da još malo izdržimo na položajima te da će nas nakon tri mjeseca povući u Split na odmor. To se zaista i dogodilo! Predali smo naše položaje i krajem travnja napustili poprište najveće bitke Domovinskog rata u kojoj je sudjelovala 4. gardijska brigada. Iako su borbe na području Ravnih kotara i Velebita trajale sve do ljeta, činjenica je da su najteže borbe započele krajem siječnja, te je od proljeća intenzitet borbenih djelovanja padao. General pukovnik Franjo Feldi smatra kako protunapadima neprijatelj ipak nije mogao polučiti ciljeve zacrtane u zapovijedi za operaciju „Čelik“: Iz perspektive čelnih časnika Glavnog stožera Hrvatske vojske protuudar, koliko god da je bio žestok, ipak nije mogao poremetiti ukupnu stabilnost hrvatskih snaga na bojišnici. Protuudar jest bio snažan, ali za razinu Glavnog stožera ne možemo govoriti da je to bio strahovit protuudar, posebno ne na nekoj strategijskoj pa možda čak ni operativnoj razini. Jer silovit udar podrazumijeva da će na nekom širem području biti angažirane daleko jače snage nego što ih mi možemo procijeniti. Pod silovitim protuudarom podrazumijevalo bi se da su upotrijebili svo topništvo, tenkove iz područja Benkovca kao i avijaciju. Ako su to bile satnije ili bojne, kao u ovom slučaju, onda su one mogle polučiti uspjeh na lokalnoj razini, taktičkoj razini, na određenim dijelovima bojišnice, a što nisu uspjeli. Svakako da nisu mogli ni pomisliti da bi vratili sve ili veliki dio onoga što su izgubili. Poraženi su na taj način zato što su bili nespremni, velik dio njih bio je demobiliziran, njihovo teško naoružanje bilo je pod ključem, a ono što je bilo na položajima, zbog problema s brojem mobiliziranih nije imalo adekvatne posade. Dok su se oni sjetili da treba drugačije reagirati, mi smo već postigli ciljeve, sve dok predsjednik Tuđman, odnosno vjerojatno nametnuti pritisak izvana, nije zaustavio daljnje napredovanje. Mi jesmo očekivali te njihove mobilizirane, što su ih prisilno dizali po kafanama. Ali to što je krenulo iz specijaliziranih postrojbi, posebno onaj dio od 200 oficira JNA, za ove mobilizirane, oni jesu bili realna opasnost. Naime, njihovi mobilizirani oficiri iz pričuve nisu bili sposobni za zapovijedanje, za razliku od oficira JNA. No mi smo svoje ciljeve već ostvarili. 156
Pristizanje postrojbi dragovoljaca i početne uspjehe pratila je prvih dana euforija srpskih medija, ali i prekomjerni optimizam zapovjednog kadra SVK. Tako zapovjednik 7. korpusa Milan Đilas patetičnim tonom 27. siječnja podsjeća sve srpske borce, ali i narod Krajine, da se „ovdje brane pradjedovska ognjišta srpskog naroda, ali i bije istorijska bitka za odbranu srpstva i pravoslavlja u cjelini od ustaško vatikanske gamadi“. Već sljedećeg dana, 28. veljače, oduševljenje pristizanjem novih dragovoljačkih postrojbi uočljivo je u Obavijesti GŠ SVK podređenim postrojbama: „Prema opštem raspoloženju boraca i stanovništva Obrovca, dolazak Arkana i njegovih dobrovoljaca je primljen s oduševljenjem“. Dobro raspoloženje, neumjereni optimizam i neprimjerena patetičnost sljedećih je dana prisutna u većini izvješća upravo zbog „neprekidnog“ pristizanja velikog broja dragovoljaca. No, ambiciozan plan GŠ SVK imao je mnogo rupa i nedostataka, prvenstveno problem kako ustrojiti zapovjedni lanac i kako organizirati zajedničko djelovanje postrojbi. Tek 29. siječnja ustrojena je Operativna grupa-1 (OG-1) kojoj je na čelu bio pukovnik Dragan Tanjga, kao nadređeni svim postrojbama uključenima u borbu za Ravne kotare i područje Velebita. Naknadno su ustrojavane inačice te Operativne grupe, ustrojavane su borbene i taktičke grupe, no svi organizacijski pokušaji nisu donijeli rezultat u borbama protiv Hrvatske vojske. Pretjerani optimizam postupno je, nakon neuspjeha kod Kašića, iščezavao pa izvješća s terena počinju zvučati drugačije. Srpske postrojbe žale se na gubitke i na umor, a već 5. veljače pristižu informacije o napuštanju pojedinaca i postrojbi s položaja. Još gore, sve učestalije pristižu vijesti o navodnom nasilništvu i kriminalnim radnjama dragovoljaca u pozadini bojišnice. Ipak, na problematiku pristiglih postrojbi i njihove navodne zločine i kriminalitet treba gledati oprezno. Kao i brojnim drugim problemima u redovima vlastite vojske, i problemu dragovoljaca zapovjednici SVK pristupali su proturječno. Dočekali su ih hvalospjevima, kao spasitelje i takvima ih tretirali sve dok protunapadi nisu počeli rezultirati neuspjesima. Kako su se neuspjesi ponavljali, padalo je raspoloženje i moral, a istodobno se i odnos prema dragovoljcima drastično promijenio. Nema sumnje da su mnogi od njih činili nedjela, no isto tako treba itekako sumnjati u vjerodostojnost svih optužbi zapovjednika SVK, koje su se dobrim dijelom svele na to da su brojne skupine dragovoljaca došle samo pljačke radi. Zasigurno određene grupe jesu, no nelogično zvuči da su „sumnjive“ dragovoljačke postrojbe prvo došle boriti se i riskirati pogibelj u žestokim borbama, da bi se potom odale kriminalitetu. Zapravo, nema sumnje da su za loše ponašanje nekih pristiglih postrojbi krivci najviši zapovjednici SVK i sustav organizacije obrane, odnosno protunapada koji se pokazao potpuno promašenim. 157
Opis zapovjednika minobacačkog odjeljenja „Vukova s Vučijaka“, Željka Cvijanovića, zorno govori o vrlo neobičnoj atmosferi koja je vladala na području tzv. Krajine, kako među civilima, tako i unutar vojnih skupina. Bila je to mučna atmosfera nepovjerenja, straha i međusobnog sumnjičenja za pretrpljene poraze: Mi smo ostali sve do 16. februara kad je komandant Milanković podlegao. E tad smo se mi vratili. Da je ostao na životu, mi bi još ostali dolje. U običnom narodu smo bili heroji, a ovi gore... Nas je bilo najlakše optužiti zato što je došao sukob Arkana i Martića. A tu je onda došlo do sukoba između nas i Arkana. Jer, Arkan je predvodio jednu jedinicu gdje su pojedinci bili nečasni u nekim momentima. S druge strane, sam problem je bio kod tih lokalnih ljudi. Meni je bilo žao tih ljudi, bili su desetkovani. Međutim, kod njih je u jednom momentu moral pao zato što su se dešavale vrlo čudne stvari. Prije svega, političke! Nakon toga, mi kad smo došli u taj Benkovac, nas ljudi pitaju: „Jeste li nas došli odbraniti od Martića?“, jer se šest puta ponavljaju izbori zato što Babić pobjeđuje tamo. I svašta nešto je tamo bilo, tako da su nas pokušavali da upotrijebe kao nekakvo političko oruđe u tome svemu. Jer mi smo bili atraktivni za sve, narod nas je volio. Bili smo čestiti borci i časni ljudi. Nismo iza sebe imali mrlje nikakve, a oni su to pokušavali na sve načine da iskoriste. Poslije svih onih silnih Srba iz Knina kojih je više bilo u Beogradu nego tamo gdje treba da bude, mi smo došli da ih pojačamo i odbranimo, ali onda sve što nije štimalo, mi smo bili krivci. Eto, završilo je kako je završilo. Mi smo otišli pokopati svojeg komandanta, to je isključivi razlog našeg odlaska. Dolje je bilo gadno, no bili smo spremni na to jer naša namjena jest takva. Mi smo operativna, probojna jedinica koja će da „buši“ neprijateljske linije. Međutim, naši gubici se mogu gledati i iz dva ugla. Prvi je onaj „neophodni gubitak“ koji je neminovan da se provede plan i izvrši cilj. No, postoji i „nepotrebni gubitak“ gdje su se mnoge stvari odrađivale bez cilja i bez plana. Ja nisam vidio razloga više, kad smo mi očistili to područje Pridrage kompletno, da se zadržimo ijedan jedini momenat dulje. Jer nismo mi bili jedinica koja će sad čuvati rovove kao oni tamo „trećepozivci“ i ostali, pa da mi budemo tu u nekim rovovima mjesecima. To je za nas bilo suvišno. Međutim, za njih, za njihovo stanovništvo, za te ljude je bilo vrlo značajno da „Vukovi“ ostanu iz tih političkih razloga. Da nije komandant Milanković podlegao, ‘ko zna koliko bi mi tu još proveli vremena i ostali. U svakom slučaju, podatke o samovolji i kriminalitetu nekih dragovoljačkih postrojbi treba uzeti kao činjenicu, no također im treba pristupiti s iznimnim oprezom i imati na umu prije navedene argumente koji čine nedovoljno jakom tezu da bi uzroke poraza trebalo tražiti u raspuštenim dragovoljcima, kao što su pokušavali učiniti zapovjednici GŠ SVK. I konačno, trebalo bi se zapitati što je uzrok anomalija 158
na samoj bojišnici i u pozadini. Cijele postrojbe napuštale su bojište, posebice one iz redova SVK, a što sigurno nije uzrok kriminaliteta dragovoljaca, već toga što zapovjednici SVK nisu imali zapovjedni autoritet. Zapovjednici GŠ SVK nisu ni mogli imati autoritet, kako u očima pristiglih zapovjednika postrojbi SVK, tako i dragovoljačkih postrojbi, iz jednostavnog razloga što su bili prilično udaljeni, što nisu osmislili dobro razrađen sustav zapovijedanja, pa na bojišnici djeluje niz zapovjednika iz redova više postrojbi, dok se nagomilani problemi s odmakom vremena rješavaju (ili se uopće ne rješavaju) u udaljenom Benkovcu ili Kninu. Ostaje pojasniti tko se sve naknadno uključio u borbe za Ravne kotare. Iz redova SVK pristizale su borbene grupe jačine bataljona s Korduna, Banovine, Like ili manjih snaga (primjerice četa iz zapadne Slavonije pod zapovijedanjem Krste Žarkovića). To su bile iskusne postrojbe, imale su dobru popunjenost ljudstvom i opremom, ali nisu se pretjerano iskazale u samim borbama. Nisu dobro međusobno surađivale, nevoljko su ulazile u borbe, a ubrzo su počele i napuštati bojišnicu. Udarnu snagu u protunapadu činile su postrojbe za specijalne namjene, nekadašnje „kninđe“ Dragana Vasiljkovića i postrojbe dragovoljaca iz susjednih zemalja, ovisno o njihovoj kvaliteti. Dragovoljačke postrojbe dolazile su ih svih dijelova bivše Jugoslavije: iz Srbije, Crne Gore, Kosova, Bosne i Hercegovine, pa čak i Makedonije. U izvješćima se spominje čitav niz pristiglih četničkih postrojbi kojima katkada ne možemo saznati ni ime, već se jednostavno navode kao „četnici“. U borbama su sudjelovali pripadnici srpske Radikalne stranke, „šešeljevci“, „jovićevci“, postrojba ŠTIT, četničke jedinice Jove Ostojića, „četnici Miloša Obilića“, „četnički odred Drage Lazarevića“, niz četničkih postrojbi nedefiniranog statusa ili imena, specijalna postrojba „Vukovi s Vučijaka“, pripadnici specijalne postrojbe SJB Prijedor, pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, odnosno Arkanovi „Tigrovi“, „četnici Kosovsko-topličkog odreda,, „dobrovoljci iz Niša“, „plave beretke“ i „crvene beretke“, također pripadnici „Odreda Milane Toplice“, članovi „Pokreta za jedinstvenu Srbiju i Jugoslaviju“, i brojni drugi. Boris Jacović, zapovjednik Taktičke grupe 2. GBR, na vrlo zanimljiv način svjedoči o kvaliteti protivnika koji je napadao Novigrad: Prvi puta da smo u Domovinskom ratu naišli na „al pari“ ekipu. I tad sam vidio, ajmo reći minimalistički, kako se ponašaju na određenim točkama i vidio sam njihovu reakciju na cijeloj bojišnici. Kojom brzinom se, recimo, vraćaju u borbu. Jer vi kad nešto napravite, ključno je pitanje koliko će brzo protivnik reagirati. Ovdje su te reakcije protivnika išle fantastično brzo! 159
Od svih treba izdvojiti tri postrojbe za koje možemo sa sigurnošću ustvrditi da su imale značajnu ulogu u operaciji „Čelik“: Srpsku dobrovoljačku gardu, borbene skupine Dragana Vasiljkovića („kninđe“ ili buduće „Alfe“) i „Vukove s Vučijaka“. Po svemu sudeći, najveći problem u izvođenju borbenih aktivnosti zapovjednici OG-1 imali su s „Tigrovima“, odnosno pripadnicima Srpske dobrovoljačke garde pod zapovijedanjem Željka Ražnatovića Arkana. Kao problem navodi se da su Ražnatović i njegovi zapovjednici zahtijevali samostalnost u borbenom djelovanju, imali svoje zamisli o provođenju protunapada, katkad i van vojničke logike. Izvješća SVK iz veljače i ožujka 1993. godine o ulozi „Tigrova“ govore da su bili postrojba aktivna na bojišnici, ali i u mnogočemu što nema veze s bojišnicom, pa čak ni vojskom. „Tigrovi“ su se, bez sumnje, borili jer ih nalazimo da djeluju na brojnim pravcima udara: od podnožja Velebita do sela Škabrnje. No isto tako zavodili su „red“ po svojim pravilima, bili isprva „pretorijanaci“ GŠ SVK, odnosno oni koji su imali (ili prisvojili) legitimitet da privode i budu grubi prema pripadnicima, pa i zapovjednicima postrojbi SVK. Arkanove „Tigrove“ nalazimo u više izvješća o kriminalitetu, gdje se uz njih ponajviše ističu pripadnici četničkih formacija. Iako je navedeno kako su pripadnici „Tigrova“ u velikom broju, njih 450, napustili tzv. Krajinu 16. veljače, oni su i nadalje bili prisutni na i oko bojišnice Ravnih kotara, barem do kraja ožujka. Naime, u borbama za Škabrnju, pod vodstvom Milorada Ulemeka - Legije, sudjelovali su i „Tigrovi“ te imali određenih gubitaka u ljudstvu. Kada su točno napustili područje tzv. Krajine nije moguće ustanoviti, kao ni to jesu li ga tijekom veljače zbog svađe Ražnatovića i Milana Martića napustili pa se iznova vratili ili su na području tzv. RSK bili povremeno prisutni. U svakom slučaju, ostaje činjenica da su pristigli 24. siječnja, da su, sudeći prema televizijskim snimkama, bili izvrsno opremljeni za borbu i kao takvi od medija dočekani kao heroji. Tzv. Krajinu su napustili (napuštali) pod nimalo ugodnim optužbama. Sekulić je u memoarima konstatirao da su više štetili nego koristili na prostoru tzv. RSK, ne samo zbog kriminaliteta, već i stoga što su vrbovali najbolje pripadnike SVK da pristupe u Gardu, „što je štetilo odbrani i dovelo do osipanja jednog broja jedinica. Bilo je više nego evidentno da Arkanova jedinica, po napuštanju teritorije Krajine, odnosi sa sobom veliku količinu naoružanja i opreme, uzete na reverse, od komandi jedinica Srpske vojske Krajine“. Druga važna postrojba u kategoriji dragovoljaca jesu „kninđe“ ili „Alfe“ Dragana Vasiljkovića, iako su u toj postrojbi ratovali uglavnom mladi ljudi iz šireg područja srednje Dalmacije, vojni obveznici „RSK“. Riječ je o prilično nedefiniranoj skupini boraca, kojoj je nemoguće utvrditi brojno stanje, status u ustroju SVK, čak niti kome je točno podređena. Kao i Ražnatović, i Vasiljković je bio angažiran od Službe državne bezbednosti Srbije, odnosno Jovice Stanišića i to je jedino što sa sigurnošću 160
možemo utvrditi, a što je više puta poslije rata isticao sam Vasiljković. S druge strane, Vasiljković je poštivao hijerarhiju SVK, nije ulazio u otvorene sukobe i polemike s čelnim ljudima RSK, iako je dva puta morao odstupiti i napustiti tzv. Krajinu, 1991. i 1994. godine. Na zanimljiv način Sekulić je objasnio neobičan status „kapetana“ Dragana i njegovih boraca: „I on je imao jedinicu, ali ona je bila legalna i najbolja u Srpskoj vojsci Krajine. Bila je na brojnom stanju Glavnog štaba Srpske vojske Krajine. Njegov nastup u Krajini bio je specifičan. Nije priznavao pravo bilo kome da mu komanduje, ali je uvažavao postojanje više komande. U Glavni štab Srpske vojske Krajine je dolazio kada mu je nešto trebalo, ili kad je želeo nešto da predloži. Jedinicu Kapetana Dragana činili su inače vojnici, dobrovoljci sa teritorije RSK. Manji deo poticao je sa teritorije SRJ. Jedinica Kapetana Dragana je predstavljala deo Srpske vojske Krajine i nije delovala mimo sistema komandovanja, iako je on sam, kao starešina, u Srpskoj vojsci Krajine bio – paravojnik. Uloga Kapetana Dragana nikada nije analizirana u Glavnom štabu Srpske vojske Krajine niti je spominjana u analizama morala, borbenih dejstava, borbene gotovosti, planiranja razvoja i slično. Na to je uticala, pre svega, njegova specifična pozicija.“ „Specifična pozicija“ djelovanja Dragana Vasiljkovića uvelike je obavijena tajanstvenošću i nejasnoćama. Tijekom 1991. godine došao je iz inozemstva u Beograd te postao važan čovjek Jovice Stanišića koji ga šalje na područje Republike Hrvatske, odnosno u politički centar nezadovoljnih Srba iz Hrvatske - Knin. Ubrzo je ustrojio centar za vojnu obuku u Golubiću kod Knina, potom je s polaznicima te obuke sudjelovao u oružanom obračunu protiv hrvatskih snaga kod Ljubova, u blizini Gospića. Vasiljkovićeva postrojba imala je ključnu ulogu u borbama na Banovini i Kordunu tijekom lipnja i srpnja. Već dotada je bio popularan, a uspjehom u tim akcijama doživio je veliku slavu, stekao kultni status kao „kapetan Dragan“, također i njegovi borci, popularno zvani „kninđe“. No slava je trajala do kasne jeseni. U sukobima između Milana Martića i Milana Babića oko kontrole nad vojskom i policijom, Vasiljković je vjerojatno stao na stranu jednoga ili postao preopasan obojici, te je uskoro bio opozvan od nalogodavca, Stanišića, da napusti tzv. Krajinu i dođe u Beograd. Tzv. „kninđe“ su raspuštene, a Vasiljković je otišao u Srbiju. Izbijanjem ratnog sukoba u zadarskom zaleđu, 1993. godine vratio se u Knin, osnovao nastavni centar za obuku „Alfa kamp“ u Bruškoj. No u kolovozu sljedeće godine opet je razriješen dužnosti i opet se vraća u Beograd. U svakom slučaju, zbog silovitog udara hrvatskih snaga u operaciji „Maslenica“ Vasiljković se vratio u Knin i okupio borbenu skupinu koju nije moguće brojčano definirati. Sudeći po dokumentima i snimkama, povratak Vasiljkovića bio je krajem siječnja jer prisutan je na pogrebu nastradalim vojnicima prilikom zasjede na Velebitu, a kamp, Nastavni centar za obuku u Bruškoj, postao je 161
funkcionalan već prije 8. veljače 1993. godine. Vrlo zanimljivo, na uvjete u kampu (smještaj, prehrana) i uvjete obuke (nasilništvo, pretjerana stega) u izvješćima nalazimo više pritužbi grupa koje su morale polaziti tečaj. Nije moguće odrediti koliko su te pritužbe bile osnovane, a koliko su produkt vjerojatno niske želje pripadnika SVK da prolaze zahtjevnu obuku u kampu Dragana Vasiljkovića. Kako god bilo, borci koji su ratovali pod vodstvom „kapetana Dragana“ bili su dobri borci i to svjedoče svi pripadnici hrvatskih snaga koji su se tijekom 1993. godine sudarali s njima na području Ravnih kotara (posebice Škabrnje), dok o djelovanju i borbama protiv Arkanovih „Tigrova“ gotovo da nemamo informacija od pripadnika Hrvatske vojske s kojima smo razgovarali. Valja istaknuti kako je Dragan Vasiljković sa svojim „Alfama“ i pripadnicima drugih postrojbi krajem ožujka zapovijedao akcijama za povratak sela Škabrnje u srpske ruke. Vasiljkovićeve postrojbe postigle su uspjeh koji su obje zaraćene strane platile visokim ljudskim žrtvama i to je zapravo bio jedini pravi uspjeh u protunapadima srpskih snaga. Treća grupa koju treba istaknuti bila je postrojba „Vukovi s Vučijaka“. Već po samom pregledu pisanih zapovijedi i izvješća s bojišnice jasno je kako je ta postrojba u gotovo 20 dana sudjelovala kao udarna snaga u svim napadima srpskih snaga prema Kašiću i Novigradu. To je postrojba kojoj domaći zapovjednici nisu našli zamjerku zbog ponašanja. Također, nisu im zamjerili što su se nakon iscrpljujućih borbi povukli s područja tzv. Krajine radi pogreba svojeg zapovjednika Veljka Milankovića, koji je nastradao 4. veljače u borbama za Kašić, a 16. veljače je preminuo. „Vukovi s Vučijaka“ dočekani su od strane SVK uistinu s velikim respektom. Zapovjednik 7. korpusa, pukovnik Milan Đilas, poslao je 29. siječnja zapovjedništvu 4. lake brigade „Naređenje“ (naputak) kako postupati s 250 pristiglih boraca ove skupine i 36 pripadnika specijalne jedinice SJB iz Prijedora: „Iskusne i prekaljene ratnike odred „Vukovi sa Vučijaka“, pod komandom poručnika Veljka Milankovića sa 250 boraca i specijalnu jedinicu SJB Prijedor jačine 36 boraca razmestiti u očekujući rajon kod Obrovca. Borci ove jedinice obučeni su za iznenadne napade na odredjenim pravcima i zauzimanje važnih objekata. Za držanje osvojenih objekata upotrebljavati jedinice 4. lbr. dok ovu jedinicu stalno upotrebljavati kao udarnu pesnicu na pravcu napada. Računajte da vam je upućena elitna jedinica koja predstavlja srpske komandose.“ Iako su i Arkanovi „Tigrovi“ dočekani s oduševljenjem, doduše ne na ovakav način, kasnija izvješća ne govore o borbenim uspjesima Ražnatovićevih vojnika, za razliku od vijesti o djelovanju „Vukova“, koji su, bez daljnjega, opravdali renome kojim su dočekani. Kroz izvješća s bojišta primjetno je da su stalno bili korišteni kao udar162
na skupina u napadima, da su interventno slani na područja gdje je linija bila slaba ili pak da bi stabilizirali liniju u slučaju kada bi neka postrojba napustila bojišnicu, kao što se to dogodilo kod Novigrada, 11./12. veljače: „2. Prilikom napada ustaša na pravcu Novigrad-Grgorci došlo je do pometnje i napuštanja položaja od strane bataljona milicije i dobrovoljaca. Imali smo 7 poginulih i 21 ranjenih. Uvođenjem u borbu boraca „Vukova s Vučijaka“ prodor ustaša je zaustavljen, a front stabilizovan“, stoji u izvješću Komande 7. korpusa Glavnom štabu SVK. Iako takvo što nije uobičajeno, zapravo dosada nitko tko proučava rat u Hrvatskoj to nije učinio, odlučili smo iz više razloga kontaktirati zapovjednike te postrojbe. Svakako, važno je bilo imati informaciju o ratnom putu „Vukova s Vučijaka“, posebice o njihovom djelovanju tijekom borbi na području Republike Hrvatske. Osnovni kriterij bio je da se s time slažu pripadnici gardijskih postrojbi protiv kojih su se „Vukovi s Vučijaka“ sudarali u borbama za zadarsko zaleđe, a koji su o njima pričali s respektom i kao o dostojnim suparnicima. Iako nisu o tome previše pričali, zna se da su tijekom borbi za Ravne kotare došli u sukob sa zapovjednicima Arkanovih „Tigrova“, upravo zbog nasilništva prema pripadnicima SVK i određenim radnjama koje nisu primjerene profesionalnoj vojsci. Detalji toga sukoba se donekle (nepouzdano) mogu rekonstruirati putem internetskih foruma ratnih veterana SVK. Posebno zanimljivo, zbog jedne prilično složene situacije kakva vlada u medijima BiH i Srbije, ali i nepostojanju interesa vojnih povjesničara s tih područja, „Vukovi s Vučijaka“ nisu nikada nikome dali iskaz, upravo zato da se ne bi zloupotrijebila njihova sjećanja. S druge strane, sam dogovor s njima protekao je iznimno jednostavno. Stupili smo u kontakt, javljeno im je da se snima dokumentarni film „Maslenica“, te da želimo uzeti njihova svjedočenja i koristiti ih najprije za potrebe dokumentarnog filma, poslije i u znanstvene svrhe. Složili su se da je projekt vrijedan da sudjeluju u njemu, zadobili smo njihovo povjerenje obećanjem da nećemo zlorabiti njihove iskaze, već da ćemo se potruditi, koliko možemo, objektivno rekonstruirati priču o borbama za zadarsko zaleđe. Uzeti su iskazi dva zapovjednika i jednog vojnika, a u ovoj knjizi koristit ćemo vrlo zanimljiva sjećanja dvojice zapovjednika, koja nažalost nisu prikazana u dokumentarnom filmu. Nastajanje i ratni put postrojbe do veljače 1993. godine prikazao je Miro Šikarac, u vrijeme bitke za Kašić dozapovjednik postrojbe, koji je kasnijom pogibijom zapovjednika Veljka Milankovića preuzeo vođenje „Vukova s Vučijaka“: Kada se raspadala Jugoslavija, na Vučijaku, kod Prnjavora, jedna grupa ljudi je odlučila da se organizuje i ona je preteča jedinice. Nakon toga je otišla u Knin, u Golubić, gdje je izvršena prva obuka. Nakon te obuke, okupili su i druge ljude i formirali jedinicu 163
„Vukovi sa Vučijaka“. Mi smo bili mala jedinica, znači diverzantskog tipa, operativna, sastavljena od mlađeg kadra. Sastav je bio starosne dobi od 18 pa do nekih 30-ak godina, sve dobrovoljci. Komandni kadar itekako je vodio računa tko ulazi u jedinicu, tko ne ulazi u jedinicu i na osnovu te selekcije ljudi su primani u sastav „Vukova sa Vučijaka“. Dominantno su to bili ljudi sa područja naše Krajine i naše opštine. Međutim, dobrovoljci su bili i sa drugih prostora: iz Hrvatske, iz Slovenije i BiH. Jedinica je brojala operativno najviše do 250 ljudi. To je maksimum te jedinice, iako je tijekom cijelog rata kroz jedinicu prošlo negdje oko 800 ljudi. Razlog tome leži i u činjenici da smo imali strahovite gubitke, imajući u vidu da smo bili mala jedinica. Poginuo nam je 51 čovjek. Manje-više svaki od naših boraca je ranjen, neki i više puta. U samom početku bili smo pridodati sastavu 1. krajiškog korpusa kao redovna jedinica iz tog „JNA vremena“. Kao i svaka jedinica specijalne namjene, i mi smo imali svoju posebnu taktiku. Između ostalog i za psihološki rat koji se vodi na prvoj liniji. A mi smo doista vremenom postali obučena jedinica. Vodili smo računa zaista o svim detaljima koje je bilo neophodno da se savladaju, da bi se napravila jedna uspješna akcija i da bi se sačuvali ljudi. Tako da nismo radili puno grešaka u izvođenju bilo kakvih akcija operativnog dejstva i zato smo uspješno završavali sve te akcije koje smo vodili. Međutim, zbog velikog broja tih ofenzivnih akcija mi zaista imamo teške gubitke koji su nastali zbog svega tog. Pripadnici naše jedinice su bili srčani ljudi, dobri, kvalitetni borci. Prošli su jednu specijalnu obuku koja im je davala mogućnost da reaguju vrlo brzo, da se snalaze na ratištu i da ratuju sami, što je predstavljalo problem za mnoge druge jedinice koje su bile nasuprot nas. Znači, svaki naš borac je bio maltene jedinica za sebe, a u zajedničkom dejstvu to je bila posebna priča, tako da je vrlo teško bilo da se pronađe pravo rješenje protiv nas. Mislim da o nama dovoljno govori podatak da u ratu ni jedan naš pripadnik nikad, ponavljam, nikad nije pao u ruke neprijatelja, ni jedan nije ostao zarobljen, ni jedan nije ostao mrtav negdje na ratištu, bez obzira na cijenu koju smo mi platili izvlačeći naše ranjene ili poginule borce. Mi nastupamo tiho, ne koristimo nikakva teška artiljerijska oružja. Imali smo lake minobacače u sastavu kad bi to bilo potrebno. Međutim, uglavnom ovaj naš stil se nije zasnivao na pravljenju neke velike buke, euforije, bombardovanja neprijateljskih linija, već jednostavno smo napadali vojnički, u tišini. Na žalost našu i tih ljudi koji su se nalazili naspram nas, mi smo se borili manje-više uvijek protiv istih ljudi. Gdje god se otvarala neka priča o velikim bitkama i akcijama, dovođene su jedinice koje su često se nalazile ispred „Vukova sa Vučijaka“ i dovođeni smo mi. Tako da smo se mi manje-više na neki način i poznavali, znali smo šta mogu oni, a vjerojatno su i oni tako znali puno toga o nama. I bile su to jako krvave bitke i za nas, a bojim se i za njih. 164
Bili smo mobilisani za ovu intervenciju u zadarskom zaleđu pošto smo imali jedan period u kojem smo odmarali. Jedinica je ponovo okupljena na brzinu, naoružana jednim dijelom oružja, a drugi dio smo dobili kada smo stigli dole. Tako da mi neku logistiku nismo imali, niti smo je posjedovali u smislu nekih artiljerijskih oruđa. Mi smo upravo diverzantska jedinica, znači koristili smo lična naoružanja koja koristi svaki pješadinac. Otišlo nas je negdje oko 250, otišli smo autobusima kao i sva vojska što je putovala u toku rata. Mi smo imali jednu veliku obavezu prema ljudima koji su nama pomogli u oslobađanju, to jest probiranju Koridora. Ljudi iz tadašnje Kninske krajine učestvovali su ovdje na proboju Koridora i te najznačajnije njihove jedinice su bile pridodate nama. Tako da smo mi stekli jedno veliko prijateljstvo s njima. Znači, ljudi sa Banije i Korduna, Like, Knina iz Slavonije su došli da nam pomognu i u obavezi da im pomognemo na poziv, vjerojatno Milana Martića, jedinica se mobilisala i otišla put Knina, to jest prema Benkovcu, gdje smo došli 28. januara 1993. godine. Narod je bio silno uplašen. Hrvatske snage kada su izvršile napad na prostor tadašnje Krajine, to je jednostavno izazvalo strah kod mnogih mještana i ljudi su bili izbezumljeni. Tako da je postojala jedna ogromna doza straha i panike šta će da se dalje odigrava, imajući u vidu da je to zaista bio prostor koji je otvarao mogućnosti daljnjih napredovanja prema Benkovcu, a poslije Benkovca i prema Kninu. Kad smo stigli, narod je bio skeptičan prema našoj jedinici. Naime, tu prije nas stigla je jedinica „Tigrova“, Arkanovi dobrovoljci, koji su učestvovali također u nekim bitkama dole. No, oni su izazvali averziju stanovništva prema sebi, tako da ni mi nismo bili u tom prvom trenutku dobro prihvaćeni. Međutim, poslije prve akcije koju smo mi izveli u Kašiću, koju smo pripremali zaista krajnje ozbiljno, i izveli je na jedan pravi način, promijenilo se i raspoloženje, tako da je taj narod zaista nas dole prihvatio. Koliko je meni poznato, „Bijeli orlovi“, ili kako ih već nazivaju, dolje onda nisu bili, a sa Arkanom smo imali negativna iskustva iz Knina. No kako je tamo bilo vrhunskih momaka, boraca, kako su to bili također dobrovoljci, to ne bih komentarisao. To je priča za njih. Znam da je bila ta neka priča vezana za neku politiku koja nas nije ni interesovala, ali mi smo borci, a nismo bili političari. Veljko Milanković, naš vođa, bio je nešto stariji od nas. Znači, on je tada imao 38 godina, ja sam imao 24 i saborci moji su imali tu negdje do 30-ak godina. Tako da smo mi izgubili jednog velikog čovjeka, jednoga stratega koji je uspješno vodio jedinicu „Vukovi s Vučijaka“ sve do toga trenutka. Međutim, bez obzira na sve, mi smo preživjeli kao jedinica. Ponovo smo se organizovali i nastavili smo tu tradiciju koju smo stekli. Bili smo vrlo ozbiljna srpska jedinica koja je učestvovala na mnogim ratištima, nigdje 165
nije napravila ni jedan zločin i posvetili smo tu svoju borbu poslije Veljkine smrti upravo Veljki. Osim opisanih dragovoljačkih postrojbi, u borbama za zadarsko zaleđe sudjelovao je niz drugih postrojbi šarolikog sastava i borbenih vrijednosti. Neke „poznate“ postrojbe često se spominju u sjećanjima sudionika tih borbi, primjerice „Beli orlovi“, no po svemu sudeći, oni nisu sudjelovali u najžešćim okršajima, koji su oslabili u drugoj polovici veljače. Nadalje, treba istaknuti kako je uočljivo da su se neke postrojbe ili grupe, ne zna se iz kojih razloga, izmjestile u šire područje sukoba gdje je intenzitet borbi bio manji i ne toliko snažan. Stoga brojne grupacije, posebno četničke, nalazimo u izvješćima s područja Drniša ili iz šibenskog zaleđa, ovisno o tome govori li izvješće o njihovim dolascima-odlascima, borbenim djelovanjima ili kriminalitetu. Konačno, neke skupine su se na području Ravnih kotara pojavile tek povremeno, napravile vrlo malo u borbenom smislu ili pak prilično loše, te su ubrzo iščeznule s područja srednje Dalmacije. Vrlo dobar primjer takve postrojbe, ali i ogledala loše ustrojene zapovjedne hijerarhije je četnička skupina „Miloš Obilić“. Četa „Miloš Obilić“ pojavljuje se u više izvješća početkom ožujka, a sva su negativna. Pukovnik Ljubomir Cvjetan, zapovjednik TG-4, sastavio je 4. ožujka poseban izvještaj za Komandu OG-1: „Izvještaj o radu i ponašanju dobrovoljaca četa ‘Miloš Obilić’“, koji pokazuje u kojoj mjeri je zapovjedni sustav SVK bio poremećen. Izvještaj govori o samovolji postrojbe, koja više dana (barem osam dana) ne želi prihvatiti zapovijedi o uvođenju u zonu borbenih djelovanja, odnosno ne želi preuzeti borbene zadaće. Cvjetan, kao njima nadležan, uopće ne zna koje je brojno stanje postrojbe, tko su zapovjednici vodova ni gdje se nalaze dijelovi postrojbe. Nakon više poziva i tek drugog sastanka, dozapovjednici postrojbe donose mu uvid u zapovjednu strukturu i brojno stanje. Četa se izmjestila na tri lokacije: u školi u Benkovcu, „reonu odbrane BG 4“ i u privatnoj kući u Karinu, te ukupno broji 123 dragovoljca. Brojno stanje nije precizno prezentirano jer: „pored navedene strukture u četi se nalazi jedan broj dobrovoljaca izvidjača i njihova policija, za broj ovih ljudi nisu mi dali podatke“. Na sastanku je, uz mnogo poteškoća, zapovjednicima četničke postrojbe naloženo da se moraju iseliti iz Benkovca i podrediti nadležnim zapovjednicima SVK te preuzeti borbene položaje i zadaće. No drugi dan četnici šalju jednog od dozapovjednika i odbijaju nametnute obaveze, traže potvrde da napuste Krajinu te prijete da će o svemu „izvestiti Čiču, Ostojića i Šešelja“, jer njima ne mogu zapovijedati zapovjednici SVK. Uz zaključak da takva postrojba ne želi preuzeti zadaću i ne želi se podčiniti nadređenom zapovjedništvu, odnosno donosi „više štete nego koristi“ jer su već više puta uhićeni u pljački, pukovnik Cvjetan ne predlaže jedinu adekvatnu mjeru, da budu protjerani. Naprotiv, predlaže da se s njima i dalje pregovara, odnosno da ih se „izvede iz zone borbenih dejstava TG-4 i još jednom se 166
njihovim rukovodstvom pokuša njihovo angažovanje dogovoriti na zasebnom pravcu i tačno definiranom cilju i da oni rukovode akcijom“. Primjer nemoći visokih zapovjednika SVK ne odražava samo problem zapovjednih struktura te vojske, već potvrđuje da će biti teško utvrditi broj dragovoljaca prisutnih u borbama za Ravne kotare. Katkada taj broj ne žele predočiti zapovjednici dragovoljačkih postrojbi, katkada ga nisu u stanju saznati ni zapovjednici 7. korpusa, čak ni kada ga izričito traže na uvid. Zbog toga, a ponajprije zbog nedostatka dokumentacije, vrlo je teško, zapravo nemoguće precizirati koliki je broj dragovoljaca boravio na širem zadarskom području, zaključno do, primjerice, osvajanja Škabrnje ili puštanja pontonskog mosta u promet. Ukoliko se oslonimo na podatke koje pruža Sekulić, kao i Kosta Novaković u knjizi “Srpska krajina: usponi, padovi, uzdizanja” na području „RSK“ 1993. godine u borbama je, posebno u prvoj polovici godine, sudjelovalo više od 4300 dragovoljaca, a taj broj bio je visok i u drugoj polovici godine. Najviše dragovoljaca rođeno je u Srbiji, odnosno u Vojvodini. Bilo je mnogo stranaca, najviše Rusa, potom Bugara, Makedonaca, Rumunja, Grka, Ukrajinaca, Kozaka i Poljaka, pa čak navodno i „Italijana“. Upravo po pitanju dragovoljaca iz drugih zemalja, kao i izvješća u kojima se vidi da cijele grupe (autobusi) dolaze bez da se uopće navodi ime i brojno stanje postrojbi, smatramo da je dragovoljaca u Ravnim kotarima bilo mnogo više od broja koji kao službeni navode Sekulić i Novaković. Naime, Novaković je naveo donošenje jednog značajnog akta kojim se regulirao status dragovoljaca: „Zbog nedostatka adekvatnih propisa, Glavni štab Srpske vojske Krajine donio je akt kojim se reguliše ‘status dobrovoljaca - građana Republike Srbije koji učestvuju u oružanim sukobima u Republici Srpskoj Krajini poslije 23. januara 1993. Godine’. Pošto se u ovom aktu ne govori o statusu dobrovoljaca u Srpskoj vojsci Krajine koji nisu građani Republike Srbije, ostao je veliki broj pitanja i problema neriješen, jer je u Srpskoj vojsci Krajine bilo i dobrovoljaca iz drugih zemalja.“ Uistinu, velik broj pitanja o djelovanju stranih dragovoljaca ostao je neriješen, što je vrlo jednostavno dokučiti listajući popise poginulih. Iako je stranih dragovoljaca bilo mnogo, niti jedan od njih ne nalazi se na službenom popisu poginulih, nestalih pa ni ranjenih, a da ih je zavela nadležna služba SVK. Zapravo se u zaplijenjenoj dokumentaciji nalaze podaci samo o jednoj grupi Rusa, gdje postoje podaci o stradavanjima. Ostaje zaključiti da je velik broj dragovoljaca bio aktivan tijekom bitke za zadarsko zaleđe, da je među njima bilo mnogo stranaca koji po nacionalnosti nisu Srbi, no kako o njima nema nikakvih podataka, teško je analizirati, čak i pretpostaviti o kojem broju dragovoljaca iz drugih zemalja se radi. 167
U svakom slučaju, obrana ostvarenih ciljeva postignutih operacijom „Maslenica“ za hrvatsku stranu bila je daleko teži dio bitke za zadarsko zaleđe i Velebit. Obje strane u tom sukobu imale su višestruko veće gubitke nego što su imale u prvih pet dana koliko je službeno trajala operacija. Na bojišnicu su redom pristigle najbolje postrojbe Hrvatske vojske, ali i prekaljenih, iskusnih srpskih boraca sa svih strana bivše države Jugoslavije. Stoga se može zaključiti da je to bio najžešći sraz najboljih postrojbi tijekom Domovinskog rata. Upravo zbog toga obrambeno razdoblje obrane ciljeva operacije „Maslenica“ zaslužuje mnogo veću pozornost od dosadašnje.
Operacija „Maslenica“ („Gusar“), obrana, 29. siječnja – 16. ožujka (zemljovid je preuzet iz monografije „4. GBR HV – Pauci“, 2011., str. 260-261).
168
Velebit Sa završetkom napadajne vojno-redarstvene operacije „Gusar“, odnosno „Maslenica“, 27. siječnja 1993. godine, hrvatske snage preuzele su zadaću utvrđivanja i obrane položaja od srpskog protunapada. Dio položaja na Velebitu od Specijalnih jedinica policije preuzela je TG-112, kao što je opisano u monografiji 9. gardijske brigade (9. gardijska brigada Hrvatske vojske - Vukovi, Zagreb, 2011., 200.): „Krajem mjeseca, zapovjednik TG-112, pukovnik Mirko Norac, po usmenoj zapovijedi načelnika GS HV-a o preuzimanju položaja za obranu od Specijalne policije MUP-a, zapovjedio je provođenje zapovjednog izviđanja crte bojišta: Seline – Jasenice – Zelenikovac – Skradilovac (tt 689) – Velika Bobija (tt 584) – Mala Bobija (tt 510). Za preuzimanje obrambenih položaja Velika i Mala Bobija, zapovjednici u kontaktu sa Specijalnom policijom MUP-a RH na Skradilovcu upoznali su teritorij i položaje Specijalne policije, kao i neprijateljske položaje i otporne točke. Zapovjednik 1. bojne TG-112 Mladen Fuzul dobio je zadaću dovesti snage na prostor Zelenikovca, dijelom snaga biti u spremnosti za preuzimanje položaja (Nekići – Velika glava / tt 197/), a dijelom snaga ostati u pričuvi u Zelenikovcu.“ Mladen Fuzul, tada mladi zapovjednik 1. bojne TG-112, prisjeća se nepovoljne situacije u kojoj je TG-112 preuzela položaje na Velebitu: Naša zadaća je bila da branimo prostor od Bobije do Rosuljevca. Rosuljevac je jedna mala kota između Bobije i Tulovih greda, otprilike na sredini, sa zapovjednim mjestom u selu Marune. A ono se nalazi odmah ispod Bobije. Dakle u tom dijelu smo branili taj dio prostora. Po dubini smo imali dio snaga PZO-a. Njih smo upotrijebili za zaštitu prednjih snaga pa smo, recimo, na Potpragu postavili zrakoplovne topove koji su nam služili više za djelovanje po neprijatelju i njegovim kotama, nego što su bili za PZO obranu. I također, po dubini. Protunapadi su odmah krenuli topništvom. U ovom dijelu nizinskom, znači od kanjona rijeke Zrmanje pa do zaseoka Nekići, koje se nalazi pod kotom Bobijom, nismo imali nekih velikih problema po pitanju pješačkih upada. Neprijatelj je tu sveo odgovor više na topničke udare po nama, i to dosta žestoke topničke udare. No kad smo preuzeli od Specijalne policije MUP-a Bobiju i Tulove grede i sve one kote koje smo gore držali, tada smo imali nekoliko žestokih protunapada. Nažalost, imali smo i gubitaka. U jednom od tih protunapada teško nam je stradao zapovjednik satnije Nedjeljko Modrić. Poginuli su Ivica Barišić i Ćazim Mujčinović. U svakom slučaju, više smo bili izloženi djelovanju diverzantskih grupa u velebitskom dijelu, nego dolje, pod Velebitom. Podvelebitski dio bio je izložen topničkim napadima. Također, tamo su vrlo često znali udarati Maljutkama. 169
Borbi koje su na južnim dijelovima Velebita uslijedile neposredno nakon okončanja operacije „Maslenica“ prisjetio se prvi zapovjednik TG-112, Ante Žoni Maksan: Što se tiče neprijatelja i kako su se oni držali, ako govorimo samo o akciji „Maslenica“, držali su se oni čvrsto, jako. Ipak, ratovali su protiv jačih. Mi kasnije vidimo u protunapadima da smo im ovdje nanijeli gubitke, Specijalna policija pogotovo. Kompletan gornji dio Velebita do Bobije, momci iz Specijalne policije su kompletno očistili, sve ono gore od Tulovih greda, kompletne visoravni, dole do Bobija. Ma držali su se Srbi čvrsto, ali kažem, ovdje, na ovom prostoru, one gubitke koje smo im mi nanijeli i način na koji smo ih dotjerali do određene linije, to je sve bilo na razini manjih kontranapada. Većinom su radili napade na Bobiju i pokušavali su osvajati Bobiju da bi se učvrstili na toj jednoj poziciji koja je dominantna u odnosu na ovaj kompletan prostor, a isto tako brani prilaz s Tulovih greda, odnosno gdje je sadašnji Sveti Rok, ima jedan bili put od vrimena Austro-Ugarske još izgrađen, koji se penje prema Tulovim gredama. Jedino se odatle moglo gori odvesti ili dovesti vozilima. Oni su dva puta pokušali osvojiti Bobiju. Upravo su postrojbe Prve bojne TG-112 bile prisutne na Bobiji, i dva puta su uzeli i dva puta su vraćali nazad tu istu kotu. Gospodin Zlatko Turković je zapovijedao satnijom i dva puta je vraćao nazad Bobiju. Ali već prije toga Specijalne postrojbe su MUP-a očistile kompletan prostor. Otpor je bio žestok. To se vidilo u kasnijim njihovim kontrama, di su oni posebno na novigradskom dilu, prema Poličniku, taj dio su oni izrazito napadali. Ovdje nisu mogli jer su ušli u uski prostor, gotovo je. Znači, od Bobije prema Tulovim gredama. Znači Tulove grede, Bobija, doli Paradžikova glava. Uglavnom, tu je naša pozicija bila smještena i mi smo im zatvorili prolaz prema ovamo. Više nema napada, usko grlo imaju. Kao što su prije „Maslenice“ oni imali ovdje pod Velebitom, samo smo ga branili na drukčiji način. Branimo svoje, a ne tuđe! Osim borbi s neprijateljem i teškim vremenskim uvjetima, trebalo se suočiti i s problemom prometne povezanosti, a što je zbog nepristupačnosti i konfiguracije terena predstavljalo veliki problem. Sve postrojbe koje su u to vrijeme ratovale na Velebitu ističu nemjerljivo značajan pothvat inženjerije 112. brigade, pa tako i zapovjednik 1. bojne TG-112 Mladen Fuzul: Veliki napor u tom prostoru odrađivala je inženjerija 112. brigade, sa zapovjednikom Ivanom Ivkovićem. Probijali su prometne komunikacije na sve strane, gdje je to bilo moguće, s našim kapacitetima. Jer jednostavno taj je planinski dio bio toliko izoliran da je to nemoguće i opisati. Znam da smo, primjerice, tada ranjenog, a danas pokojnog Sabljaka 16 sati spuštali u prostor podnožja pod Velebitom. 170
Probijanja ceste na Velebitu, ali i uvjeta prije njezina postojanja sjeća se i zamjenik zapovjednika Planinske satnije „Velebit“ Drago Baruškin: Komunikacija je bila pješačenje. To je katastrofa. Jer recimo do Tulovih greda trebalo je nekoliko sati hoda. Opskrba, bilo kaj. Odu dečki gore i ne mogu se poslije vraćati dolje. Imali smo i mazge, vodili smo ih. Ali u jednom momentu bilo je takvo vrijeme da su i mazgari odustali, nisu htjeli. Nego smo se mi primili mazgi i išli mi mazge tjerati. Snijeg je padal, imali smo jednog kojeg smo zvali Makina, Jadranko Ostojić. Ogroman je bil, a ni sam ne zna kako je bio jak. On je s ramenima gural mazge i konje. Takvo je to vrijeme bilo. Gore nismo mogli puno jer cesta nije bila probijena. Na početku je bilo krasno vrijeme i onda je nastao pakao sredinom veljače. Od snijega je sve bilo zameteno. A nas par, Jerko Kirigin, ja i Tomičić, kaj je bil načelnik Uprave, on je bil obavještajac u Šestoj gardijskoj i jedan inženjerac, išli smo istraživati kako probiti put. I jedan dio inženjerci su uistinu bili probili. I tu smo se onda nekako mogli voziti. To su bagerima probili. I to onaj Caterpillar devetka, najveći i najteži. To je bilo ludo! Oni su u dva tjedna napravili jedno nekih 5-6 kilometara ceste. Fantazija, to je ludo! Strašan, strašan posao! Iz ničega, iz kamenjara oni su napravili cestu. Mi smo pričali: „Ne bu to nikada! Nema šansi.“ Ma kakvi, napravili su fantaziju. Da čovjek ne povjeruje, za dva tjedna. Pogotovo kaj je jedan dio bila takva mećava i toliko snijega da je bilo strašno. Imam baš i videosnimke sa izviđanja. Strašan, strašan posao. Ali taj Caterpillar devetka, to su mi inženjerci sami rekli da je to stroj kaj dela nemoguće. I tak je i bilo. U sastavu TG-112 djelovao je i dio 6. GBR zauzevši položaje kod Podpraga. Zamjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, Stjepan Škrinjarić, također se prisjeća teških okolnosti koje su ipak olakšane nakon značajne pomoći inženjerije Hrvatske vojske: To se zove cesta Potprag, to je stara cesta koja je spajala Obrovac i Sveti Rok. Tu smo preuzeli položaje od naših specijalaca koji su ih držali od samog početka akcije. Dakle, vozilima smo mogli doći do Zelenikovca i išli smo gore do Potpraga pješice i sve do Kraljičinih vrata, kote 1056. To je bio prvi mjesec, strašna velika hladnoća, strašne zime, u četiri sata te već štipa za lice. Logistika naša je u tim uvjetima fantastično funkcionirala, pogotovo kada su inženjerijske postrojbe probijale cestu do Potpraga, jer mi smo od Zelenikovca išli pješke, jedno tri, četiri smjene smo radili gore pješke. To je ipak veliki raspon po ovakvom terenu. Onda poslije, kad su nam probili cestu, onda je sve bilo lakše: i logistika i izvlačenje. O značaju uspjeha inženjerije TG-112, koja je u nemogućim uvjetima omogućila prometovanje vozilima, tako i djelovanje oklopa na Velebitu, svjedoči Milan Genda, zapovjednik Oklopne grupe 6. GBR: 171
Kad je probijena cesta prema Zelenikovcu, Zubaku i gore prema Potpragu i Kraljičinim vratima, onda smo preko Zelenikovca gore odvezli ista dva tenka s kojima smo djelovali pod Velebitom. Prešli smo u aktivnu obranu jer nismo više išli u napad. I onda smo došli do Zubka i tamo smo imali bazu. Jedan tenk je bio na Zelenikovcu. Tamo smo imali nekoliko rovova, ulaznih - izlaznih rampi, imali smo stanicu za streljivo. Sve je to iskopala inženjerija 112. brigade, predvođena s Ivkovićem, zvanim kodnim imenom Vraža, koji je stvarno jako puno radio. Sjećanja pripadnika hrvatskih snaga svjedoče o teškoćama koje je donosila otežana prometna komunikacija u ekstremnim uvjetima brdskog ratovanja, ali i o zanimljivim anegdotama, vezanim upravo uz tako otežano prometovanje. Stjepan Škrinjarić, dozapovjednik pješačke bojne 6. GBR, prisjeća se: Kako je tada glavni zapovjednik Mirko Norac otišao na školovanje, ja sam preuzeo zapovjedništvo. Obilazeći položaje pronalazio sam nekoliko puta kutije, one vojne za hranu. Gledam, pa neću dirat, bojim se što je unutra, da nije minirana. I onda sam poslije otvarao, to je bilo puno hrane. Ipak smo to sa strahom otvarali – da nije otrovano, da nam nije namješteno. Međutim poslije, kad sam saznao o čemu se radi, ispalo je smiješno. Hrana je stizala gore iz Paklenice. Bio je vodič konja, magaraca, mula – ne znam čega, koji je dovozio hranu gore, i za nas i za ove postrojbe gore na Bukvi, lijevo od nas. Ti se konji, kad počne granatiranje ceste, poplaše i idu kasom, tako da bi te kante ispadale s njih. Od preuzimanja tog položaja pa sve do kraja tog mjeseca mi smo gore to držali. I onda je tu došla 1. gardijska i 133. brigada. Dolazak novih postrojbi bio je od golemog značaja za obranu Velebita, jer se u međuvremenu intenzivirao žestok protuudar pobunjenih Srba, kojima je upućena pomoć iz Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije. Postrojbe Hrvatske vojske, u dogovoru sa zamjenikom ministra unutarnjih poslova Željkom Tomljenovićem, odgovornim za suradnju i koordinaciju sa svim snagama MUP-a, postupno su preuzele zonu odgovornosti od Skupnih snaga Specijalne policije. Te promjene, kao i opasnih uvjeta u kojima je dogovarana smjena, prisjetio se načelnik Operativne uprave i pomoćnik načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor, general pukovnik Franjo Feldi: Nakon tragedije pripadnika 3. brigade u Kašiću, 2. veljače tražilo se hitno ojačavanje snaga. Bilo nam je jasno da je situacija dolje dosta promijenjena te da se i dalje očekuju žestoki protuudari, i gore prema Velebitu i dolje prema Kašiću i Novigradu. Krećem u Karlovac i prenosim osobno usmenu zapovijed da se pripreme rezervne postrojbe i da odmah krenu prema području Masleničkog mosta. Snage su trebale biti pokrenute iz Generalskog Stola, Otočca, Karlovca i Gospića. Trebalo je formirati mje172
šovite postrojbe unutar tih brigada i one su se trebale podrediti pukovniku Mirku Norcu. Po zadaći sam žurno otišao za Zadar. Usput sam prošao Karlovac, Generalski Stol, Otočac i Gospić i usmeno zapovjedio da pripreme postrojbe i pošalju ih odmah prema Starigradu, a da će za njima doći pisana zapovijed. Dok sam bio u pokretu, zapovijed je već krenula iz Glavnog stožera prema njima. Došao sam u Zadar, na IZM brigadira Gotovine, našao se s Tomljenovićem s kojim dogovaram da idemo prema Selinama, odnosno Starigradu, da vidimo stanje i što poduzeti, i da ćemo se dogovoriti tko će posjesti područja Alana i južnog Velebita. Tomljenović je rekao da će Specijalna policija držati položaje na Velebitu, ali one prema Svetom Roku i okolno područje ne bi li iz Like neprijatelj ugrozio lijevi bok. U međuvremenu su pristigle snage koje su se podredile Norcu, došao je pukovnik Davor Peitel, zapovjednik 133. brigade, sa svojima iz Otočca. Onda je Norac rekao da preuzima područje Alana. Tu je za mene bila završena priča. Rekao sam da ću Bobetka upoznati, a on se u međuvremenu s Tomljenovićem čuo i složio se da tako i bude. Tako je i bilo, a uskoro je na Tulove grede i Alan pristigla i 1. gardijska brigada. Zanimljivo, dok smo bili gore u Selinama, poklopio nas je jedan rafal iz VBR-a, neposredno u našoj blizini. Norac je na to vrlo profesionalno odreagirao. Izdao je kratku zapovijed svojem zapovjedniku satnije: „Trk gore! Nemojte slučajno da vam padnu položaji“, to su točno bile njegove riječi. Bio je izuzetno priseban. Iako sam ga znao još od prije, sada sam ga napokon vidio na djelu, kako reagira kao zapovjednik. Eto, zato se i Bobetko složio s raspletom preuzimanja položaja, koji nije bio u skladu s njegovom pripremljenom zapovijedi i dao odgovornost Norcu, da sa svojim snagama drži položaje na tom dijelu Velebita. Tako je i bilo. Sve snage na tom području, kao i one koje su dolazile, bile su tada podređene Norcu. Proširenjem zone odgovornosti i preuzimanjem obrambenih položaja od Specijalne policije MUP-a RH, te radi ojačanja TG-112, načelnik GSHV-a, general Janko Bobetko, izdao je 2. veljače 1993. zapovijed o ustrojavanju Mješovite (kombinirane) bojne, a trebale su je činiti: Ojačana satnija 1. gbr te jedna do dvije satnije iz 133. br HV-a. Za zapovjednika ove postrojbe postavljen je pukovnik Damir Tomljanović Gavran, zapovjednik 2. bojne 1. GBR „Tigrovi“. General Bobetko već je dan ranije u dopodnevnim satima došao u zapovjedništvo 1. GBR u Karlovcu i izdao usmenu zapovijed brigadi da oformi ojačanu pješačku satniju ili jednu taktičku skupinu jačine pješačke satnije, koju bi trebalo ojačati sa sredstvima za zimsko ratovanje na brdovitom, planinskom prostoru i da odmah krene na Maslenicu. Pukovnik Tomljanović je iz svoje 2. bojne izdvojio i ustrojio Ojačanu satniju kojoj je pridodan vod Inženjerijske satnije, desetina iz Izvidničke satnije, liječnik i dva medicinska tehničara iz 173
Saniteta brigade, te je formiran i Stožer bojne. Kasnije su im se priključili i dijelovi Oklopne bojne, topništva, PZO-a, veze i logistike. Već sljedećega dana, 2. veljače, u 17 sati, Ojačana satnija krenula je smjerom Zagreb – Karlovac – Otočac – Gospić – Karlobag – Rovanjska, gdje se javljaju zapovjedniku TG-112. Tada je počelo ustrojavanje Kombinirane bojne, kako se od tada nazivala u dokumentima, ali se njezin sastav razlikovao od onoga iz zapovijedi načelnika GSHV-a. Njezinu su okosnicu činile ojačane satnije 1. i 6. GBR, a činile su je još jedna do dvije satnije iz 133. br HV-a i vod Planinske satnije „Velebit“. Naknadno, 15. veljače u sastav bojne ušla je 1. satnija 1. bojne „Tigrova“, a potom je umjesto satnije 6. GBR, koja je 17. ožujka vraćena u Gospić, priključena i 1. „velebitska satnija“ 1. bojne 7. domobranske pukovnije. U zapovjedništvo ove Kombinirane bojne kao pomoćnik zapovjednika za operativne poslove pridodan je i Eduard Butijer, tada načelnik operativno-nastavnih poslova u 1. GBR „Tigrovi“: Stanje brigade je tada bilo relativno dobro, ali bili smo razvučeni na sve strane. Jedna bojna nam se nalazila još na jugu kao potpora snagama Južnog bojišta za očuvanje državne granice i dostignutih položaja. Tu je ostala od sredine prosinca, kada se brigada vratila s Južnog bojišta, gdje je provela punih deset mjeseci. Jedna pješačka bojna, koja je vraćena iz Dubrovnika, bila je u Zagrebu i pripremala se za preseljenje u Ogulin. Kasnije je ona i preseljena u Ogulin. Druga bojna je prebačena u Karlovac onog momenta kad je ondje prebačeno Zapovjedništvo brigade. Ta je pješačka bojna prebačena kao ojačanje snagama obrane Karlovca, kako bi se spriječio eventualni protunapad neprijatelja iz prostora okupiranog teritorija. I jedna bojna je bila u osnivanju u vojarni „Croatia“ u Zagrebu. Ona se tek oformljavala. Imala je zapovjedni dio i nešto popune, ali je bila otprilike polovično popunjena u odnosu na potrebito stanje. Dakle, mi smo raspolagali samo s tom Drugom pješačkom bojnom, kojom je zapovijedao Damir Tomljanović - Gavran. U tom momentu ona je bila jedina operativna postrojba naše brigade, koju smo mogli uputiti negdje za hitno, interventno djelovanje. Tu noć smo odmah pristupili pripremama te bojne i pridruženih snaga, jer smo ojačali tu bojnu, kojoj je falila jedna satnija, kasnije dovedena iz Dubrovnika. Ljudi su u toj pripremi proveli cijelu noć. Pripreme su bile žurne, zbog zapovijedi da se odmah krene. Mi smo tek rano ujutro uspjeli krenuti. Prema Maslenici smo krenuli sa svojim vozilima. Ljude smo prevozili autobusima, a tehniku, opremu i sve ostalo smo ubacili u kamione. Iako je bojna imala svoj kamionski prijevoz, on nije bio dostatan za svu tu i dodatnu opremu koju smo pripremili za prijevoz. Onda je Prometna služba 1. gardijske brigade organizirala dodatna prijevozna sredstva. Već oko deset sati ujutro bili smo na Maslenici. Tamo smo uspostavili kontakt s 174
brigadirom Džankom, iz IZM-a Zbornog područja Split. Odmah je napravljen raspored razmještaja naših snaga s Mjesnom zajednicom Starigrad Paklenica – Seline. Kao predstavnici Zapovjedništva brigade upućeni smo: Damir Stručić kao organ sigurnosti, Hrvoje Papst kao logističar i ja kao šef operative. Naša zadaća je bila da uspostavimo vezu sa Zbornim područjem Split na IZM-u Zadru, gdje je zapovijedao Ante Gotovina, sa Sektorom 1 na ovom prostoru preko Masleničkog ždrila - Maslenica, Starigrad Paklenica i taj dio. Tu je zapovijedao Mirko Norac. I naša zadaća je bila da uspostavimo te zapovjedne veze, da uspostavimo logističke veze. Papst je bio poslan odmah u Zadar u logističku bazu da tamo sve organizira za ovaj dio. Nismo uspjeli nabaviti u toj brzini džempere, što je, recimo, sad ovako nebitna stvar. Međutim, kad odete na Velebit, gdje je temperatura -15 stupnjeva, i kad puše onaj vjetar, onda imate osjećaj kao da je -20. Kad pogledate, mi smo imali 106 ranjenih i 5 poginulih. Ali od ovih 106 ranjenih, samo 8 ljudi je imalo teške promrzline – da ne govorim one sitne promrzline, koje su kasnije sanirane. Bili su užasno loši uvjeti i toga bi bilo puno više da nam policija nije helikopterom dostavila džempere iz Zagreba u jednom danu. Gospodin Tomljenović je tada bio pomoćnik ministra i bio je dole na koordinaciji s nama. Mi smo se požalili da nismo uspjeli to nabaviti, i policija nam je pomogla. To je nama tada puno značilo. To je bio jedan detalj koji nam je bio izuzetno bitan. Moram svakako spomenuti da je nama iz Like pridodana jedna satnija 133. brigade. Zapovjednik te satnije je bio, mi smo ga zvali Sova, ne znam točno kako mu je ime, ali sjećam se nadimka, Sova. To su bili ljudi koji su, ustvari, mijenjali našu jednu satniju koja nam je nedostajala. U to vrijeme zadaća 133. brigade bila je da na području cijele gospićke bojišnice preuzme od 6. GBR tzv. Taktičku grupu 118 i dio bojišnice, pa se 133. brigada popunjava sa po jednom bojnom s područja Otočca, Brinja i Gospića. Prilikom preuzimanja crte bojišnice, koju je do tada vodila 6. GBR i TG-118, pridodana im je i Domobranska bojna Gospić. Osim toga, 133. brigada trebala je uputiti jednu satniju u sastav novoustrojene Kombinirane bojne. Tih dana prisjeća se Davor Peitel, zapovjednik 133. brigade: Odmah nakon početka operacije „Maslenica“, 133. brigada je dobila zadaću da izvrši potporu snagama. Trebalo ih je pojačati i napraviti smjenu na dostignutoj crti. Već 2. veljače dobili smo zapovijed da u sastav mješovite bojne uz jednu satniju „Tigrova“ uđu i dvije satnije iz 133. brigade, ojačane sa svim potrebitim sredstvima ojačanja kao što su minobacači 82 mm, netrzajni topovi 82 mm, ručna protuoklopna sredstva za blisku borbu, sanitet i kompletnom logistikom, koja je trebala osigurati najmanje dva borbena kompleta streljiva za sve to što je trebalo za te dvije satnije. 175
Ta odluka da idu na Maslenicu je relativno dobro primljena, pogotovo na području Otočca, gdje su se javljali dragovoljci. Dakle, nismo htjeli matične postrojbe, kakva je bila Prva, Druga, Treća satnija u toj bojnoj, nego smo tražili isključivo dragovoljce. I javilo se više od 160 dragovoljaca, od kojih smo izabrali 120 mogućih ljudi i složili ih u tri voda. Svaki vod je imao tri desetine i bio je još i vod za potporu s minobacačima i netrzajnim topovima. Zapovjednik satnije bio je Ivica Ivanišević. Izvršena je organizacija njihovog putovanja tako da su postrojbe krenule u 15 sati s tri autobusa, tri kamiona i dva osobna vozila. Konvoj je išao pravcem Otočac – Senj – Karlobag - Seline. Dolaskom u Seline osobno sam se javio u Mješovito zapovjedništvo, gdje me dočekao general Feldi. Njega je načelnik Glavnog stožera general Bobetko imenovao kao osobu za koordinaciju rada između 1. i 6. gardijske i nas pričuvnih postrojbi, koji smo popunjavali te redove. U početku nam je dodijeljeno nekoliko kuća, međutim, zbog preraspodjele satnije koja je dolazila iz „Tigrova“ iz Zagreba, morali smo napustiti te kuće, pa smo u istom tom selu, ali u nekim drugim kućama dobili raspored gdje ćemo smjestiti vojsku. Vrlo bitno je naglasiti da je smještaj tih vojnika bio u, ja bih rekao, neljudskim uvjetima. Nije bilo peći, kreveta, ništa. Ipak se radilo o veljači, dakle o veoma hladnom mjesecu. Nije bilo sanitarnih čvorova, nije bilo vode, nije bilo ničega. Bilo je jako teško organizirati smještaj vojske i njihovu ishranu i odlazak na položaje. Ipak, nije bilo vremena za čekanje ni razmišljanje o uvjetima u pozadini, jer trebalo je odmah preuzeti položaje, o čemu svjedoči zamjenik zapovjednika satnije 133. brigade, Ivica Čačić: Nakon zapovjednog izviđanja drugi dan smo preuzeli položaje od Male Bobije do kote 10-56. Prvi položaji su nam bili podnožje Tulovih greda, jer vrhovi Tulovih greda u tom drugom mjesecu nisu još bili preuzeti i držali smo kotu 10-56. Vremenski uvjeti su bili dosta teški, jer Velebit je ljeti, ajmo kazati, „botanički vrt“, ali zimi je vrlo surova planina gdje se u nekih sat vremena mogu promijeniti sva četiri godišnja doba. Naš prvi izlazak na položaje s ove dalmatinske strane Velebita bile su Tulove grede i kota 10-56. O sastavu satnije 133. brigade, preuzetim položajima i surovim uvjetima na Velebitu svjedoči Zdenko Kolak, također pripadnik 133. brigade: Mi smo se kao 133. brigada na ovo masleničko bojište uključili u veljači, kao dragovoljci iz Otočca. Nešto je bilo tu i pripadnika koji su došli iz Crikvenice, Senja, Lošinja, čak i Daruvarčana. Najprije smo bili na pripremama u Selinama i tu smo već iz Selina išli na par intervencija u pomoć 9. (tada 6.) gardijskoj. Svaki put kad su oni išli u osva176
janje nekog položaja, odnosno pretres terena, mi smo išli gore u pomoć. Par puta smo se vraćali natrag, da bi nakon nekih tjedan, možda nešto više, otišli gore na sam položaj, gdje smo i preuzeli taj položaj. Naša zapovjedna točka bila je na mjestu Potprag, gdje je bio zapovjednik satnije s potpornim vodom, minobacačkom bitnicom 82 mm. Preuzeli smo položaje Mala i Velika Bobija, selo Nekići. Na svakom položaju smo bili s jednom desetinom, ili više, koliko je u tom trenutku bilo potrebno. Ostatak satnije bio je stacioniran u selu Marune. To su bile jako razrušene, spaljene kuće. Nismo u biti imali krov nad glavom, bojali smo se vatru ložiti da dim ne bi otkrio položaj. Bile su hladnoće jako velike, snalazili smo se nekako, imali smo veliki borbeni moral. Imali smo tu jednog starijeg čovjeka, koji je bio zamjenik zapovjednika satnije. Vidjeli smo kako on, stariji čovjek tada, s kojim je moralom išao ispred nas. Od nekih ljudi bio je 20, 30 godina, čak i više stariji. Išao je kao gazela po tom kamenju, probijao se. To nam je davalo dodatni borbeni duh. Tada još snijega nije bilo, ipak pri strahovito velikim burama doslovce smo se smrzavali – čak smo se po dvojica znali zamatat u šatorsko krilo, pelerinu, što smo već u tom trenu imali. U međuvremenu je početkom veljače ponovno mobilizirana i Planinska satnija „Velebit“, pod zapovjedništvom Jerka Kirigina. Njihovog ponovnog susreta s Velebitom prisjeća se njegov zamjenik Drago Baruškin: Jerko je bio pozvan tamo negdje 31. siječnja ili 1. veljače u Stožer i dobili smo zapovijed 3. veljače da idemo na Maslenicu da pružimo stručnu i logističku potporu hrvatskim snagama na Velebitu. I dobili smo zapovijed da dignemo jedan vod, no mi smo razmišljali na duži rok i dignuli smo oko 50-ak ljudi. Dana 3. veljače krenuli smo u Starigrad, tamo su nas smjestili. Bio je to 1. sektor ZP Split, a zapovjednik je bio Mirko Norac i njegova 6. brigada. E tad, kada i mi, došla je i bojna „Tigrova“. I oni su polako preuzimali položaje. Mi smo onda počeli razvoditi raznorazne grupe na položaje. U tom periodu četnici su još uvijek bili na Tulovim gredama, na Bobijama, na Maloj i Velikoj Bobiji, to su ona brda iznad Obrovca. Bile su česte borbe, baš je bila „šora“. U prvim danima, sve dok se nije probila cesta mi smo isključivo bili vodiči. Poslije više nije bilo smisla. E onda smo prešli na izviđanje. To smo dakle izviđali, otkrivali, navodili vatru. Jedan od nas je uočio tenk tamo prema Medviđi. I dugo, nikako ga nismo mogli otkriti di je. Sve dok nismo gledali „Slikom na sliku“ na televiziji. Vidjeli smo ga na televiziji, prepoznali smo kuću, odredili na karti i dočekali ga, dali koordinate našima. Što se samih okršaja tiče, povremeno je bilo „šore“, topničke, ali više nije bilo bliskih obračuna. Zadnje je bilo za Tulove grede. A prije toga za Malu i Veliku Bobiju. Za Veliku Bobiju je bilo negdje četiri puta gadnih borbi, njima-nama. I onda su potom Tulove grede pale i onda se to smirilo i počeli su povremeni obračuni topništvom. 177
Svi sudionici bitke za Velebit ističu značajnu ulogu topništva obje strane. O ulozi topništva u borbama na Velebitu i nekim osobitostima njegove uporabe u redovima hrvatskih snaga, svjedoči načelnik topništva 1. GBR Stjepan Gašljević. On je zapovijedao snagama potpore 1. GBR. Inače, potporu pješačkim snagama pružala je topničko raketna skupina TG-112 i 113 i to: bitnica MB 82 mm, bitnica MB 120 mm s jednim vodom s tri oruđa kod zaselka Šarlije u Jesenicama i drugim također s tri oruđa na području Ledenika, potom vod od tri haubice 105 mm na području Vučjeg polja i vod od tri haubice 122 mm na području Kitnaste glave, četiri topa ZIS 76 mm i jedna haubica 122 mm na području Grozdika, te dva topa 130 mm u Božićima i vod SVLR – 122 mm na području Starigrada. Njima su se nešto kasnije priključile bitnice minobacača i haubica 1. GBR. Gašljević se prisjeća posebnosti djelovanja hrvatskog topništva: Sektor gdje je bila uključena 1. gardijska brigada u operaciji „Maslenica“ vrlo je specifičan za uporabu topništva, za uporabu haubica 122 D-30, s obzirom na to da je snabdijevanje minobacača gore, u planinskom dijelu, bilo vrlo otežano, a s nekom drugom vrstom oružja ne bi mogli davati potporu postrojbama koje su bile gore po tim, kako smo ih mi zvali, čukama. Onda smo se, zbog karakteristika haubica, odlučili dovesti haubice 122 D-30, koje su takvim svojim karakteristikama omogućavale u dobrom dijelu potporu postrojbama pješaštva. Mi smo doveli jednu bitnicu haubica 122 milimetra. Postavili smo ih, to je karakteristično, na jedno mjesto koje je na tadašnjim topografskim kartama bilo ucrtano kao more. Odnosno, to je bila jedna naplavina uz selo Modrič, uz onaj veliki zavoj, koja je u stvari bila zemljište, već je bilo na njemu i šipražje i trava i ostalo, ali je na kartama bilo more. S obronaka Velebita se nije vidjelo, tako da je to bilo idealno mjesto za postaviti topnička oružja, s obzirom na prekrivenost i sve ostalo. Tako da su na tom položaju te haubice ostale nekoliko mjeseci i da ih protivnička strana nikada nije poklopila vatrom. Jednostavno, njima uopće nije palo na pamet da bi netko mogao staviti haubice u more. I tako da smo praktično osigurali da se cijelo vrijeme borbenih djelovanja haubice nisu maknule s jednog položaja, što je opet van logike uporabe topništva. Oni su okolo tukli sve, ali sam paljbeni položaj nije nikada, ni blizu pogođen. Dajem si za pravo reći da je to upravo zbog toga što smo mi bili s topništvom, barem po kartama, „na moru“. Samo nekoliko dana nakon ustrojavanja, 5. veljače, Kombinirana bojna 1. GBR, sukladno zapovijedi Zapovjedništva TG-112, od Specijalne policije MUP-a preuzima i uvodi se na borbene položaje: selo Nekići – Potprag – Mala Ruja – Velika Ruja – Kraljičina vrata – Alanac (tt 1007) – Tulove grede (tt 1120) – Velika Bobija (tt 584) – Mala Bobija (tt 510). Kombinirana bojna je imala zapovjedno mjesto na području 178
Bucića. Unatoč gotovo dvogodišnjem iskustvu „Tigrova“ u ratovanju na raznim terenima i u svim vremenskim uvjetima, prvi susret s Velebitom, kako se prisjeća načelnik operative 1. GBR, Eduard Butijer, nije bio nimalo ugodan: Moj dolazak kao časnika iz Zapovjedništva je bio grozan. To je bilo strašno. To su bili loši uvjeti. Prvo nepristupačnost – morate strahovito puno pješačiti. Nema tamo prometnica da vi možete sjesti u vozilo pa se dovesti. A i nije se moglo jer je neprijatelj tada djelovao po svim prometnicama. Dosta se toga radilo pješački. Kroz nekoliko dana uspjeli smo uvezati i helikoptersku postrojbu, koja je iz Starigrada-Paklenice prebacivala i hranu i snabdijevanje na Bukvu. A odatle se opet moralo pješke ili s onim mazgama razvlačiti po položajima koji su bili sve do Male i Velike Ruje na Velebitu, te dole Velika i Mala Bobija južnije, tako da je na tom prostoru bilo užasno teško i postaviti položaj. To je sve kamen, to je dosta kamenito. Nemate nekih prirodnih položaja koje bi mogli iskoristiti i tako dalje, nego je to dosta bez raslinja. I tu se moralo prilagođavati. I tu su naši vojnici već imali iskustva s Južnog bojišta. Nama je bilo puno teže kad smo došli na Južno bojište iz Slavonije. Onda je bilo strašno teško prilagoditi se na djelovanje neprijateljskog topništva, i tako dalje, jer vas nije samo geler udarao, nego i kamenje. Ovdje smo već imali tog iskustva. No međutim, nismo imali toliko iskustava s tim hladnoćama, vjetrovima i tim naglim promjenama vremena, jer vam se u nekoliko sati promijene četiri godišnja doba. Radi što djelotvornije organizacije zapovijedanja, zapovjednik ZP-a Split, ujedno i IZM-a Zadar, zapovjedio je 19. veljače 1993. ustrojavanje Zapovjedništva Sektora-1 u zoni odgovornosti TG-112. Zona odgovornosti Sektora 1 počinjala je južnom granicom od Novigradskog ždrila, uključujući rtove Baljenica i Rijeka te Novigradsko more. Sjeverna granica išla je od Malog Alana do Svetog brda. Od navedene crte 1. sektor je pokrivao prostor južne strane Velebita nasuprot Obrovcu, Maslenici, Rovanjskoj i Starigradu. Za zapovjednika je određen pukovnik Mirko Norac, zapovjednik 6. GBR. On je ovu dužnost obnašao sve do 18. ožujka 1993., kada zapovijedanje cjelokupnim Sektorom 1 preuzima pukovnik Damir Tomljanović - Gavran iz 1. GBR „Tigrovi“. Izvršeno je zajedničko zapovjedno izviđanje cjelokupne crte bojišta i potom izvršena primopredaja svih položaja i objekata od 6. GBR. Oklopno-mehanizirana postrojba sastavljena od pet tenkova T-55 i jednog BVP-a M-80 s posadama ostala je u sastavu Sektora 1, sve do dolaska zamjene iz 1. GBR. Dva mlada, ali iskusna ratna zapovjednika, organizirala su čvrstu obranu na teškom terenu Sektora 1, gdje se crta bojišnice više nije pomicala. Značajnog iskustva u radu s Mirkom Norcem, a potom i Damirom Tomljanovićem – Gavranom prisjetio se zapovjednik 1. bojne TG-112, a kasnije i zapovjednik 112. brigade Mladen Fuzul: 179
Iskustva sa zapovjednicima Sektora 1 bila su vrlo pozitivna! Iskustvo s Norcem bilo je vrlo korektno, profesionalno! Nije dijelio vojsku. Sve što je imao vojnik 6. gardijske brigade imao je i vojnik TG-112. General Norac nastojao je unaprijediti i učvrstiti obranu. Posebno se na tome angažirao, da tu prednju crtu koju smo osvojili što prije učvrstimo. Što se tiče pokojnog Damira Tomljanovića – Gavrana, pod njegovim smo zapovjedništvom otišli još korak dalje. Zašto to kažem za pokojnog Gavrana? Zato što je u svakom trenutku imao živaca, strpljenja i dobrih savjeta kako riješiti probleme. A problema je bilo jako puno! Dan pogibije pokojnog Damira bio je jedan od najtužnijih dana za pripadnike 112. brigade. Jednostavno nas je taj čovjek volio i mi smo volili njega. I puno, puno nam je pomogao. Kao ni general Norac, ni on nije pravio razliku između vojnika. Razlika je, jasno, bilo u statusu između postrojbi. Paralelno sa izvršenjem zadaće u zoni Sektora 1, po odobrenju generala Gotovine, a uz suglasnost generala Bobetka, provodili smo domobilizaciju brigade. Osim u ovom sektoru, imali smo jednu pješačku satniju pridodanu 4. gardijskoj brigadi, snage protuoklopa u Sektoru 3 i oklopne snage u Sektoru 5. Bilo je dosta situacija kada smo trpjeli logističke probleme. Sastav brigade je bio od pričuvnika i nismo bili obučeni ni opremljeni za ratovanje u planinskim uvjetima. Ali usprkos svemu tome, držali smo crtu bojišnice zajedno s gardijskim brigadama i specijalnim postrojbama MUP-a i sve zadaće uspješno izvršavali. Sve svoje resurse, od PZO-a pa nadalje, inženjerije i topništva, stavili smo na raspolaganje 1. sektoru, sve u cilju da što prije ustabilimo crtu bojišnice. Suradnja je bila izvrsna. Opasne smjene kada smo radili, nije tu bilo upitno čiji je koji kamion, već koji kamion je ispravan, koji ima dobre kočnice pa da može u surovim uvjetima prebaciti vojsku na položaje. Praktično, mi smo bili jedini sektor koji nije doživio nikakve velike pomake crte bojišnice. Nakon što je ona postavljena u operaciji, ona nije doživjela promjene, upravo zbog te međusobne suradnje. Također, treba naglasiti izuzetnu suradnju s domobranskom bojnom koja nam je kasnije pomagala sa svojim poznavanjem prostora, sa svojim kapacitetima, pa i preuzimanjem pješačkog dijela odgovornosti u nizinskom dijelu. Treba naglasiti i dobru suradnju s Vojnom policijom. Dakle, ta jedna zajednička energija omogućila je da 1. sektor, iako fizički najteži, postane i najstabilniji sektor na crti bojišnice. Ipak, moram priznati da je bilo iznimno opasno sve dok nismo učvrstili i napravili jedan kontrolni punkt između Bobije i sela Zubac. Izravnih pokušaja napada nije bilo, ali kada smo radili te smjene ljudstva, popušio bih valjda kutiju cigareta kada se smjena počela spuštati prema Marunama. Jer to je jednostavno bilo Bogom dano područje da te pogode, mogli su birati kako će to izvesti, srećom nisu. Moji su se spuštali u nimalo normalnim uvjetima, isključivo noću, bez svjetala, vozeći što brže po onim serpentina180
ma. Još je teže bilo voziti po uvjetima kad je bila zima i led. Zapravo taj makadam i serpentine nisu bile problem, problem je bio voziti se kamionima u zimskim uvjetima, kada se put zaledi. To je bilo strašno! Tom cestom ti možeš ići pokraj crkve Svetoga Frane. Nakon crkve Svetoga Frane do okuke na Potpragu i tada skrenuti ulijevo i onda je selo Zubac, a nakon tog sela mi smo skrenuli prema Starigradu putem koji je probila inženjerija Hrvatske vojske. Kasnije smo to osigurali, ali nije bilo nimalo ugodno tako prometovati ni brinuti za svoje vojnike. Uz provođenje svakodnevnih zadaća na Velebitu i domobilizaciju, paralelno smo provodili i potpunu reorganizaciju brigade. Organizacija brigade je postavljena da podupre izvršenje svih dobivenih i postavljenih zadaća. Osnovali smo i svoj kamp za obuku gdje smo provodili dio obuke novomobiliziranih pripadnika što je olakšavalo njihovo uvođenje na crtu bojišnice. Ovo je posebno bilo važno za pješaštvo. Najveće promjene su uslijedile prilikom odabira zapovjednog kadra, gdje smo za dužnosti birali vođe koji su se dokazali u borbenim djelovanjima. Sve te promjene, uz jedan velik i naporan rad svih tadašnjih pripadnika 112. brigade, omogućile su kvalitetno izvršenje svih zadaća. U međuvremenu u sastav Kombinirane bojne radi planskog održavanja i ravnomjernog opterećenja postojećih snaga ušla je još jedna satnija „Tigrova“ iz 1. pješačke bojne. Prva satnija 1. bojne povučena je iz Dubrovnika za Zagreb i potom 15. veljače 1993. prebačena na područje Velebita. Satnijom je zapovijedao satnik Darko Katuša: Našim dolaskom general Norac je povučen natrag na gospićki dio bojišnice zbog nekih priprema i problema, pa pokojni Damir Tomaljanović - Gavran preuzima Prvi sektor. Pod Prvim sektorom, odnosno Gavranovim zapovjedništvom još je bila Rovanjska, koja je imala svoju bojnu, 112. brigada je držala jedan dio od Bobije pa dolje prema Jasenicama, te naša kombinirana bojna, di je zapovjednik bio Dragan Basić, a ja sam mu bio zamjenik. Tu su pripadale Domobranska satnija iz Starigrada-Paklenice i Satnija 133. brigade. Dolaskom na Velebit zatičemo najviše od svega zimu – snig, buru. Ja jesam iz tih krajeva, inače sam iz Ravnih kotara, ali takvu buru! Ono što se kaže – tu se bura rađa. Strašna zima. Zima, zima i zima. Mi smo u to vrijeme imali dosta smrzotina, jedanaest smrzotina smo imali baš u tom vremenu jer je temperatura bila 20 ispod nule. Uz buru, to je kao da je minus 50. Osim toga, nismo imali gdje se skloniti, uvijek ste bili izloženi buri, bez obzira na to da li ste na osiguranju, ili niste, i kad se odmarate, opet ste u vreći za spavanje. Snig vas pokrije, i tako su se ljudi odmarali. Mi smo povratkom iz Dubrovnika napravili preustroj. Ta 1. satnija brojila je tada 136 ljudi. Znači, došli smo u kompletnom sastavu. Druge naše satnije nisu bile popu181
njene do kraja, jer je još trajao preustroj, a akcija „Maslenica“ već je bila u tijeku i tu je krenuo njihov protunapad i trebale su nove snage koje će spriječiti da nas ne bi vratili na početne položaje. Odmah nakon dolaska na položaje razvile su se žestoke borbe, a u jednom od neprijateljskih protunapada 7. veljače 1993. poginuo je i prvi pripadnik „Tigrova“. Pomoćnik zapovjednika za operativne poslove Eduard Butijera prisjeća se: Onog momenta kad smo preuzimali položaje neprijatelj je već vidio da se nešto dešava, pa su otvarali vatru na nas. Svakodnevno je to bilo, to nije bilo svaki tjedan jedanput, nego svaki dan bezbroj puta. Međutim, najviše je počelo djelovanje neprijatelja po nama onog momenta kad su oni izašli s tenkom kod Malog Alana i otvorili vatru po našim položajima, a mi smo u međuvremenu prebacili gore jedan Fagot. I s tim Fagotom, kad smo im uništili tenk, a drugi i oštetili, iz kojeg posada nije mogla izaći van gotovo cijeli dan, tek su po noći uspjeli ga izvući, od tada je počelo ono žestoko neprijateljstvo. I u tom jednom protunapadu neprijatelja, u pokušaju osvajanja naših pozicija, tu je poginuo pripadnik 2. bojne Ivica Šaljak i nekoliko pripadnika domobranskih postrojbi, a veći broj gardista je ranjen. No najžešće borbe vodile su se za strateški važan položaj Tulovih greda, o čemu dalje svjedoči Eduard Butijer: Borbe su bile gotovo svakodnevne. Najviše ih je bilo oko Tulovih greda. Te Tulove grede bile su izuzetno bitan položaj. S Tulovih greda se kontroliralo ne samo Prapratno i ovaj dio ceste prema Malom Alanu, već i komunikacije koje idu od Svetog Roka prema Obrovcu i Maslenici, te se kontroliralo i Obrovac kojeg su neprijatelji držali. Kontroliralo se Jasenice koje smo mi držali, Seline i tako dalje. Cijeli taj prostor Maslenice je bio, u stvari, tko drži Tulove grede ima nadzor i nad tim dijelom, pa je oko toga bilo najviše borbi. Borbi za Tulove grede prisjetio se i Grgo Tokić, zapovjednik satnije 1. GBR „Tigrovi“: Kada smo došli Tulove grede su držali neprijatelji. Tulove grede osvojili su specijalci, pa su se oni povukli i predali položaje domobranima, 133., 112. brigada ili 7. domobranska pukovnija, ne znam koja je bila, ali kad smo mi došli na Velebit mi smo preuzeli položaje ispod Tulovih greda, na cesti prema Kraljičinim vratima i tamo prema Ruji. Naš zapovjednik Damir Tomljanović - Gavran, kojega do tada nisam poznavao, meni je već tada ulio neku nadu da ćemo mi uspjeti, da nećemo stati, da ćemo ići dalje. On je dolazio, tražio da izviđamo i da odmah idemo na uzimanje Tulovih greda. Naime, nama je cesta od Potpraga prema Tulovim gredama bila žila kucavica, a četnici 182
su bili gore na Tulovim gredama. Znači, ako dostavljamo sanitet, hranu, oni nas vide i navode topništvo i mogu djelovati protiv nas. Gavran je odlučio da se uzmu Tulove grede i uzele su se. Prvi put smo pokušali, u dogovoru s njim, noću negdje oko ponoći, nas 20-ak je otišlo, ali mećava je tada krenula, to je nešto nemoguće za izvest na Velebitu. Došli smo pred njihove položaje, ali nažalost, ujutro u 4 sata smo se morali povući, a Damir se vratio dolje u zapovjedništvo. O teškim borbama, a još više o surovim uvjetima u kojima su se te borbe vodile, svjedoči i Drago Baruškin, zamjenik zapovjednika Planinske satnije „Velebit“: Na Velebitu je početkom 1993. bilo gadno vrijeme, pogotovo kad se krenulo na osvajanje i oslobađanje Tulovih greda. Tulove grede imaju prema jugu strme stijene otprilike 200 metara, a s druge strane je kao jedan amfiteatar, livada i tu su „Tigrovi“, njih jedno 16, 17 krenuli gore i kad su došli već dosta visoko, onda su s istočnog grebena neprijatelji gadno pripucali i oni su se povukli među stijene. A vrijeme je bilo katastrofa. Bilo je oblačno, pa je počela kiša, pa udarila bura i na kraju i snijeg. I povukli su se oni među to kamenje i onda su skužili da iza sebe imaju 70 metara rupe, stijene koje ne mreju svladati. Nas je zvao Gavran navečer, negdje oko 23 sata, i taj dan mi smo krenuli gore. Ali kako je bila mećava, mi smo došli do pol puta. Imali smo Pucha koji je super terenac, ja sam ga vozio, ali nisam mogao izaći među nanosima i burom. Pucha je nosilo, nas je bilo sedam unutra s opremom, ali ga je nosilo tak da smo tek ujutro negdje oko sedam sati bili gore. Kada se malo razdanilo onda smo krenuli ponovo dalje i onda smo skužili di smo, di su oni. Onda se naš jedan popeo sa štrikom gore do tih „Tigrova“ i onda smo po tom štriku spuštali njih 17. To je bilo 17 santi leda. Dečki su bili uglavnom u jaknama „spitfireicama“. Mi smo im prije pričali da su na Velebitu, da je to drugačije, jer ti su dečki došli s Južnog bojišta. Rekli smo im da Velebit nije Južno bojište, da to nema veze s onim dolje. Oni nisu vjerovali. A čak ni njihov logističar kojem smo tumačili da treba biti oblečen kak’ spada nije vjerovao. Tak’ da su oni u „spitfireicama“ bili, i 17 njih na kraju je bilo 17 santi leda. Spustili smo ih i izvukli, ali dečki su ostali bez 3, 4 prsta, jer taj dan i tu noć je bilo gadno. Oni su prvo nakisli, onda je počela bura, cijelo vrijeme je puhala, onda je prešlo u snijeg. Jasno, onda su legli, a to je sve bilo zaleđeno, baš gadno, gadno je bilo, ali izvukli smo ih sve žive. Zauzimanje ključnog položaja za kontrolu južnog Velebita postalo je nužno jer je neprijatelj držao položaje na Tulovim gredama iznad položaja hrvatskih postrojbi, koje su se nalazile u njihovu podnožju. Oni nisu mogli biti dovoljno uređeni pa ih je bilo teško držati. Prilikom snažnog topničko-minobacačkog napada 29. veljače 1993. dio vojnika 133. brigade napustio ih je, ali ih je na inicijativu zapovjednika satnije Ivice Ivaniševića i njegova zamjenika Gorana Jozinga, uz potporu topništva 183
1. GBR, povratio bez gubitaka. Zbog toga su cijeli dan po jakoj buri i hladnoći bili izloženi topničko-minobacačkoj paljbi. No, to je bio samo uvod u strašnu tragediju koja se 2. ožujka 1993. dogodila pripadnicima 133. brigade, o čemu svjedoči Zdenko Kolak: Nakon te prve ture vratio sam se ponovo ovamo kao dragovoljac. Išao sam sâm od sebe, nisam morao ići, ali eto, nas petnaestak smo došli dobrovoljno ponovo ovamo u sastavu Druge satnije. I držali smo tada položaj gore na Tulovim gredama. Bitnica je opet bila na Potpragu. Mi smo držali položaj gore na Kraljičinim vratima, gdje smo bili stacionirani u jednoj baraci. Tu je bilo već tada mjestimično i preko dva metra snijega, tako da smo u zapusima morali paziti na kojekakve jame, škrape, da ne bi netko jednostavno propao u snijegu. U drugoj smjeni držali smo po već velikoj mećavi položaje Tulove grede, Kraljičina vrata, Ruja, gdje su sa nama otvorili još jedan položaj dečki iz 133. brigade. Bio je s nama i jedan gospićki vod. Oni doslovce nisu imali krov nad glavom, nisu se imali gdje smjestit. Pravili su zaklone sami sebi u snijegu od granja što su mogli naći i od koječega. Tada nas je zahvatilo strahovito granatiranje i tu noć se toliko velika zima spustila da smo usred granatiranja i hladnoće morali napustit položaj na Tulovim gredama. Kad se vrijeme i vidljivost malo popravila išli smo ga ponovo osvojiti. Za to vrijeme mi smo tu s Kraljičinih vrata držali sa svim raspoloživim oružjem taj položaj, da ne bi neprijateljska vojska, koja je bila na drugoj strani, da ne bi došla gore na taj naš položaj. Pri tomu su oni otvorili tada vatru i po našem položaju gore, gdje je jedna granata pala točno među dečke, doslovce u vatru. Tu smo na mjestu izgubili trojicu, a trojica su bila teško ranjena. Doslovce ste mogli vidjet, kao u onim filmovima o Vijetnamu, gdje ruke, noge lete po zraku, utrobe vani, sve sasječeno. Teško. Temperature su bile i minus tridesetak, ako ne i više. Tu smo kroz te kanale uspjeli na nosilima dečke spustit, njihova tijela, komade tijela. Nekako smo ih tim putem na nosilima uspjeli izvući van, dok smo odavde bili stalno granatirani što minobacačima, što mitraljezima, koječim. Ali smo nekako uspjeli se izvući. Bura je bila takva da jednostavno ako ostaneš sam na tom putu, da te jednostavno digne od zemlje i da te zabije u stijenu, doslovce da te razbije. Strahota. O ovoj tragediji svjedoči i Ivica Čačić, tada pripadnik 133. brigade: Prvo teško stradavanje pripadnika moje satnije i brigade se dogodilo pod kotom 1056, dakle ne na samoj koti, na samom vrhu, već u podnožju. U biti je tu stradala jedna grupa pripadnika te satnije koji su bili u pričuvi, koji nisu bili na prvoj crti. Oni su stradali od minobacačke granate. Nažalost, bili su u jednoj grupi, sjedili oko naložene vatre jer je bila strašna zima. Oni su nekakvo šatorsko krilo nadvukli nad jednu stijenu 184
i tu su se posložili i jednostavno ta jedna jedina granata je završila upravo tu gdje nije trebala. Tom prilikom su poginuli trojica: Luka Pavelić, Ivica Jurčić i Milan Radošević. Dvojica su bili teško ranjeni: Mile Filipović i Josip Jurković. U toj situaciji sam dobio obavijest preko motorole, šifrirano, da imamo poginulih i ranjenih i istog momenta sam se iz pravca gdje smo imali sastanak, ujutro uputio u pravcu Tulovih greda. Tomljanović je već dovozio ranjene, a kad sam izišao gore vidio sam težak prizor trojice ljudi koji su bili trenutno mrtvi. Naime, danas pokojni Tomljanović ili ja, uvijek smo bili s ljudima na terenu, uvijek bar jedan od nas. Nikad se nije dogodilo da netko od nas dvojice nije bio direktno s ljudima na terenu. Nastojali smo pokupiti i sanirati posmrtne ostatke da ih sanesemo, međutim, vidite kakav je taj teren, da je tu teško uopće naći bilo kakav malo jači štap, ali sam uspio improvizirati od nekakvih šatorskih krila. Doveo sam gore grupu od deset ljudi iz pričuve, koji su još tada bili pod zapovjedništvom HOS-a i uspjeli smo sve pokupiti i krenuli smo putem Tulovih grada, odnosno Kraljičinih vrata i Potpraga, da bi te mrtve izvukli. Međutim, kako je tog momenta prema nama bila dobro navođena topnička vatra, odlučio sam zakloniti se iza te kote 1056, da nismo direktno izloženi, da ne bih izgubio još živih i odlučio sam pričekati noć. Možda će vama čudno zazvučati, možda malo i grubo, kad vam kažem, ali uvijek smo mislili o obitelji koje su izgubile nekoga. To je za njih nenadoknadiv gubitak. Ali u tom momentu kad se nađete u takvoj situaciji, vi morate brzo i odlučno reagirati, nemate puno vremena za razmišljanje, da vam ostali ljudi ne bi stradali. Dakle, ranjeni su već bili sanirani na licu mjesta i već su bili na putu i potom prevezeni brodom u Zadar. A odlučio sam se za ovakav razvoj događaja da ne bih izgubio još živih vojnika. Imamo trojicu, nažalost, poginulih, pa da ne izgubim još nekoga samo zato da bi njih za dana izvukli. Sačekao sam noć i onda smo tijekom noći te stradale dovezli u Seline. Poginuli su popisani, spremljeni u te plastične vreće i ja sam s jednim svojim pripadnikom već oko jedan sat poslije pola noći bio s tom trojicom poginulih u Gospiću, u gospićkoj bolnici. Kratko sam ostao na sastanku za nekakva materijalno-tehnička sredstva i vratio se sljedećega dana na položaje na Tulove grede. Osjećaj je bio bolan, težak, mučan, pogotovo na način kad jedna granata od 120 milimetara padne u takvu blizinu. Obitelji su vjerojatno dobile putem MORH-a sve obavijesti kako su oni stradali i ja sam bio kod tih obitelji i razgovarao. To se dogodilo u vrijeme vikenda kada su obično iz Srbije dolazili plaćeni četnici, mi smo njih ovdje zvali plaćenici, i ja sam se upravo tog bojao. I evo upravo se to dogodilo. Nije bio napad na naš položaj, bilo je napada na susjedni položaj od nas, koji su držale satnije iz Otočca, ali evo dogodilo se stradanje s tragičnim posljedicama, trojica mrtvih i dvojica teško ranjenih. 185
Ovo mi nije bilo najteže, a svašta mi se ovdje događalo. Nije mi bilo najteže penjati se po Velebitu, trpiti hladnoću, studen, danonoćna granatiranja, napade. Teško mi je, izrazito teško bilo kad sam morao gledati svoje pripadnike gdje su praktički raskomadani, one druge ranjene kad sam došao u posjet u zadarsku bolnicu, ali mi je najteže bilo kad sam morao otići obavijestiti obitelji, roditelje, majke, sestre i djecu. Jedan mi je događaj ostao posebno u sjećanju. Radi se o Paveliću koji je iz Gospića. Došao sam kod njegove obitelji s dva vojna policajca u pratnji. Došao sam pred njihovu obiteljsku kuću i tamo je bilo već mnoštvo ljudi. Oni su se izdvojili i pozvali me u gornji kat kuće, posjeli me. Razmišljao sam dugo kako nastupiti u tom momentu. Kad sam kazao da potvrđujem, jer su ljudi već čuli, da im je poginuo sin, da se nije mučio, da je izvučen na vrijeme i saniran kako se najbolje moglo, nakon svega toga njegov me otac upitao samo: „Ivica, mogu li vas pitat nešto?“ Ja sam rekao: „Izvolite, pitajte me.“ – „Recite mi samo kakav vam je moj sin bio vojnik?“ Dakle, pitao me kakav je njegov sin bio vojnik. Ja sam odgovorio: „Možete biti ponosni na svoje dijete.“ Da bi veća i teža tragedija bila, naravno ne u odnosu na ovih pet drugih poginulih, to mu je bio sin jedinac. Nove borbe za Tulove grede ponovno su počele dva tjedna nakon tragične pogibije trojice pripadnika 133. brigade. Naime, 21. ožujka 1993. neprijatelj je počeo granatiranje minobacačima sa šireg područja Malog Alana i Lipovače, a nakon minobacačke vatre pokušao je preko Ruje pješački proboj u smjeru Tulovih greda. Napad neprijatelja je odbijen, a sljedećeg jutra „Tigrovi“ su uz potporu pripadnika 133. brigade krenuli u protunapad. O tome kako su zauzete Tulove grede svjedoči Darko Katuša: U tom trenutku kad smo mi došli na preuzimanje Velebita, Tulove grede nisu bile u našim rukama. Baš zbog toga popele su se ranije gore naše snage, ali nisu se mogle ondje zadržati. Takvu informaciju smo mi imali kad smo došli. I onda smo mi 22. ožujka 1993. cijeli taj lanac ponovo uzeli, Tulove grede i cijeli lanac do Kraljičinih vrata. Naše cijelo ratovanje bilo je specifično. To znači, nije klasična vojna tehnika kako su oni predviđali. Kada su oni napadali mi smo uvijek znali, topništvo, pa onda znamo kad se umiri topništvo da uvijek dolazi pješaštvo. Mi smo to drugačije radili. Ispočetka možda i zbog toga što nismo imali granata. Onda smo se navikli na te stvari: iznenađenje, iznenađenje i palilo nam je. Mi bi došli u jutarnjim satima. Što je bitno? Bitno je ne probuditi neprijatelja, nego iznenaditi ga. Naše topništvo smo koristili samo po potrebi: ako dođe do situacije, onda ćemo ga koristiti, ako nije potrebno onda ne. Taj faktor iznenađenja je bio važan, pa smo mi već u pet sati ujutro po mraku došli na položaje Tulovih greda, iznenadili neprijatelja. Nismo upotrijebili uopće ni tenkove ni naše topništvo. Jednog smo tada ubili, bilo je ranjenih, a ovi drugi su pobjegli. Bila je to ekipa domaćih četnika. Vidjeli smo po ovome koji je poginuo. On je bio baš iz okolice Obrovca. 186
Vod „Tigrova“ koji je zauzeo Tulove grede predvodio je Grgo Tokić, koji se prisjeća opasnih okolnosti u kojima je ključan položaj iznova vraćen pod kontrolu hrvatskih snaga: Taj drugi put smo krenuli isto s 20-ak ljudi i uzeli smo Tulove grede, gore smo ubili jednog njihovog i ranili ih pet-šest. To smo riješili, znači, uzeli Tulove grede, postavili taj položaj i otvorili pogled prema repetitoru Ćelavac, Obrovcu, Gračacu, ovamo prema Alanu i tamo prema Svetom Roku. Damir Tomljanović Gavran je kao zapovjednik bojne došao do nas, da to moramo uzeti i to smo uzeli. Tulove grede bile su dominantna kota, ključ Velebita. Osim toga, da nismo uzeli Tulove grede ja ne znam da li bi se postavio pontonski most, jer s Tulovih greda oni vide teglenice što su dolazile s mora do Starigrada. Kao i prvi puta, ali i svaki put kada bi išla kakva akcija na Velebitu, aktivan u planiranju i provedbi akcije bio je zapovjednik Sektora Damir Tomljanović - Gavran. Darko Katuša prisjeća se: Nema akcije da on nije bio prisutan. Vod je odrađivao, Tokićev vod je odrađivao Tulove grede, prvi i drugi put kad su se osvajale, i kad su ih domobrani izgubili, a četnici ih četiri-pet ubili na spavanju. Ali vod je jedan odrađivao to, vraćao natrag. Njegova prisutnost, nema šanse da se to bez njega odrađuje, a on zapovjednik Sektora, s 5000 ljudi zapovijeda, a nekih 20 ljudi odlazi Tulove grede uzeti, njegova prisutnost je gore. Oni na vrhu zauzimaju, a mi smo na pola Tulovih greda i još se puca, mi smo na pola i sada zeza on mene: „Gdje si bio dok je grmilo“, jer oni su se popeli gore i ubili jednoga, ali on kao zapovjednik Sektora bio je na prvoj crti, gdje je na koncu i poginuo. I zato ga je vojska slušala i poštivala. Hrvatske postrojbe napokon su ovladale kompletnim vijencem Tulovih greda i postavile novu borbenu crtu na potezu: Mali Alan – Tulove grede – Kraljičina vrata – Velika Ruja – Mala Ruja. U tim borbama poginuo je Marko Rončević, pripadnik 133. brigade, a pet gardista je ranjeno, među njima i zapovjednik satnije 133. brigade, Ivica Ivanišević. Ipak, zbog konfiguracije terena, koja je olakšavala pristup neprijateljskih snaga iz smjera sjeveroistoka i stoga nepovoljnih uvjeta za obranu te jakih i učestalih neprijateljskih mješovitih pješačko-topničkih napada, položaji na Malom Alanu su ubrzo napušteni. Jednako tako, pobunjeni Srbi su na svaki način željeli povratiti i važan položaj na Tulovim gredama, a priliku su dočekali kada je ondje bila smjena pripadnika 133. brigade. Položaje su stoga opet morali vratiti pripadnici „Tigrova“. Sjećanje Darka Katuše: Dogodila se jedna situacija gdje je izgubljen taj položaj kada ga je držala 133. otočka brigada. Kako nismo imali dovoljno snaga, mi smo se mijenjali svakih sedam dana. 187
Tu satniju 133. brigade, na žalost moram reći, četnici su iznenadili i tu su ih pobili te smo izgubili Tulove grede. To su bili baš domaći, obrovački četnici. Nisu se stigli utvrditi zato jer smo odmah reagirali. Nismo čekali ništa. Odmah, istog trena dva voda 1. satnije krenula su u kontru i tu smo isti dan vratili taj položaj. Grgo Tokić zapovijedao je napadom, koji je zbog brzine reakcije uspješno okončan. Naime, „Tigrovi“ koji su krenuli u ponovno osvajanje netom su već pošli prevesti se kamionima na smjenu: Pali su položaji, moramo ići nazad. Mi s dva-tri kamiona „110-kama“ idemo gore u 7 sati. Tukli su nas s minobacačima. Znali su oni da smo tu, znao je i Gavran da tuku minobacači, ali nema veze. Sjeda u Defender i šibaj, vozi. On je jurio 70 km na sat po onim serpentinama, i sada ti dođeš na ravninu i tenk te vidi, direktno s Glinice, tebe gleda direktno, ali nema, on juri iako tenk tuče, pršti kamenje uokolo. To je bilo po danu. Imali smo pet ranjenih, ali smo vratili Tulove grede. Oni su poslije pokušavali, ali u svim tim pokušajima odbijeni su odmah na početku njihovog napada. Ali vidi se da nisu odustajali i da nisu tek tako odustali od toga što su zacrtali. O novoj pogibiji nekoliko pripadnika 133. brigade na Tulovim gredama 4. travnja 1993. godine svjedoči Ivica Čačić: Druga tragedija nam se dogodila pred sam odlazak te Druge satnije naše 3. gospićke bojne 133. brigade. Mi smo s položaja ispod Tulovih grada kroz nekih 15 do 20 dana prešli na vrhove Tulovih greda, to su same one litice, i pred smjenu sedmi dan, jer smjene su se vršile samo i isključivo noću zbog izloženosti topničkom i neposrednom gađanju tenkovskih postrojbi iz Tvornice glinice, u jednom dobro organiziranom i kombiniranom napadu pješaštva i topništva nam ginu ponovno trojica pripadnika: Slavko Jaranović, Željko Vukelić i Martin Farkaš, a trojica bivaju teško ranjena. Kao i kod prvoga slučaja postupili smo i kod drugoga. Prvo smo izvukli ranjene. Mrtve smo izvukli kada smo sanirali sve one ljude koji su ranjeni, kada smo odbili taj napad i utvrdili položaje. Dakle, istu tu noć svi su prevezeni u Gospić, a ovi ranjeni u Zadar. Napadi neprijatelja i dalje su se nastavili. Eduard Butijer prisjeća se što je sve neprijatelj koristio ne bi li povratio položaje na Velebitu: Bilo je pješačkih napada, snajperskih napada, napada s Maljutkama. S Maljutkama su dosta pokušavali postići pojedine efekte, pogotovo kad smo mi borbena vozila uspjeli izvući na Velebit i dovući na prvu crtu – topove PZO, „trocjevce“, koji su mogli djelovati i po zemaljskim ciljevima. To je njima predstavljalo veliki problem, pa su nas počeli s Maljutkama gađati. A najviše su tukli, normalno, topništvom. To je njihov specijalitet. I kad je primirje oni su tukli, i kad nije primirje oni su tukli. Non-stop su tukli. To im je bio specijalitet. 188
Neprijatelj je imao strašno puno streljiva, imao je strašno puno topničkog oružja. Imao je svu opremu i raspolagali su sa svim, sve što je od Jugoslavije ostalo to su oni prisvojili, tako da su imali neograničene mogućnosti. Kod nas je bio drugi problem. Mi smo imali problem oko količine streljiva – nisi mogao trošiti kako si htio i mislio, nego si morao racionalno. I kad si otvarao vatru, otvarao si selektivno baš po vojnim ciljevima da ne trošiš bez veze. Oni su tukli sve redom, to im nije bio nikakav problem. Potporu postrojbama Sektora 1 po potrebi je pružalo i topništvo Združenih snaga Specijalnih jedinica policije. O djelovanju neprijateljskog topništva svjedoči i Josip Turkalj, načelnik topništva Specijalne policije: Osim što smo djelovali našim topništvom, bili smo izloženi njihovom topništvu. Prvih par dana to je djelovalo dosta dobro. Mi smo po njima djelovali, oni po nama nisu, zahvaljujući i konfiguraciji terena i prije svega, ja vjerujem, zahvaljujući i tajnosti same operacije „Maslenica“. Nakon toga kroz sustav veze, kroz određene komunikacije, budući da su imali sam repetitor Ćelavac pod svojom kontrolom, oni su otkrili naš položaj. Oni su pratili našu komunikaciju u potpunosti. Samim time došli su do informacija gdje se nalazi topništvo, budući da je to bilo pod određenom šifrom. Naime, u datom trenutku, mislim da se radi o jednoj liječničkoj ekipi koji su igrom slučaja rekli da idu na poziciju Veliko Libinje kod Alfe 3, i onima koji su slušali našu vezu, neprijateljskim snagama, bilo je jasno gdje se nalazi topništvo Specijalne policije, i budući da je naše topništvo stvarno dobro djelovalo za naše uvjete, dobro odrađivalo svoj posao – naravno da je to postao njihov glavni cilj i da su djelovali po području Velikog Libinja. Od tog trenutka mi smo ovdje imali stvarno priliku svako malo dobivati topničke granate i osjetiti što znači i njihovo topništvo. Za to djelovanje upotrebljavali su haubice 105 milimetara, koje su bile u blizini Svetog Roka, ali isto tako na ovu poziciju ispaljeno je ni manje ni više nego osam raketa tipa Orkan. Pa bili jesu uspješni, ali vjerojatno kolega koji je s druge strane radio nije dobro procijenio nadmorsku visinu, tako da mu je uvijek falilo nekakvih 200 metara da bi pogodio baš točno u sam cilj. Ipak, imali smo dvojicu ranjenih od par gelera, ali poginulih na položaju nije bilo. Između Specijalnih jedinica MUP-a koje su držale drugi dio Velebita i susjednih postrojbi koje su držale 1. sektor razvila se dobra suradnja, što pripadnici „Tigrova“ rado ističu. Eduard Butijer, načelnik operative 1. GBR, istaknuo je više oblika međusobne pomoći, izdvojivši slučaj spašavanja ranjenog gardista helikopterom. Nažalost, unatoč oprezu, stradavanja su se događala jer neprijatelj je aktivno tukao po položajima hrvatskih snaga: Skinuti ih nismo mogli iz prostog razloga što su u onoj Tvornici glinice kod Obrovca bila dva tenka M-84, koji su izuzetno precizni. I kad pokušate vozilom u pola bijela 189
dana proći, gotovo je nemoguće, jer sigurno će vas pogoditi jer je cesta bila nagib prema Obrovcu. I ide se nekih kilometar, ali ima jedan dio gdje se mora voziti po potpuno otvorenom prostoru. I tu su oni imali mogućnost preciznog gađanja. To je i nas natjeralo da smo s našom inženjerijom prokopali put prema Zelenikovcu. Napravili smo Tigrov put iza onih brda tako da nas ne mogu gađati s tim tenkovima. S tim putem smo mi smanjili i vrijeme dostave hrane, opreme i normalno, ono što nam je bilo puno bitnije, hranu uvijek stignete donijeti, neće nitko umrijeti ako je ne dobije dva, tri sata. Međutim, kod ranjenih ljudi je bitna minuta, a ne samo sat ili dan. Naša inženjerija je puno napravila, prvenstveno taj put koji je izgrađen. To je najveći inženjerijski posao bio. Drugi je posao bio razminiranje. Ta naša inženjerija i pripadnici bojne, oni su razminirali sve što je nama smetalo i u tom prostoru što je bilo minirano oni su uspjeli razminirati. Utvrđivanje položaja to je najviše radilo u tom dijelu pješaštvo, jer s obzirom na to da je nepristupačan teren ne može se doći inženjerijskim strojevima do tih ćuka. Tko je bio na Velebitu, taj zna o čemu pričam. Ali inženjerija je veliki doprinos dala tom dijelu djelovanja naše brigade, odnosno te naše bojne na tom prostoru. Osim toga, inženjerija je uredila i skloništa za vojnike. O tome koliko im je to značilo svjedoči Darko Katuša: U prvim tim dijelovima to je tuklo, po 100, 150 granata je padalo, zavisi koji dio. Intenzitet je bio veoma jak na cijeloj liniji tog bojišta. Nije postojalo utvrda. Mi smo sami utvrđivali koliko se moglo, ali pošto je sve bilo zaleđeno, to je bila teška situacija. Tad, u prvom valu smo imali kontejnere koje smo tek kad je naša inženjerija probila do Potpraga cestu, onda su - po noći, normalno, nije se moglo drugačije – došli, doveli smo bagere i ukopali neke kontejnere koliko-toliko da ipak oni koji se odmaraju, da ipak ne budu izloženi snigu, ledu, da ne budu mokri cilo vrime. O značajnom doprinosu inženjerije, ovaj puta za uspješno djelovanje hrvatskog topništva, nastavlja Eduard Butijer: Isto tako ta inženjerija je utvrdila i topničke položaje, osigurala dovoljan broj skloništa, jer je bio mali prostor i vrlo jednostavno je bilo za otkriti odakle se djeluje, pa ste morali imati i vrijeme sklanjanja. Mi, srećom, nismo u topništvu imali poginulih, poginuli su bili samo u pješaštvu, ali je bilo strašno puno djelovanja i kontrabatiranja. To se zove kontrabatiranje kad vraćaš neprijatelju – mi njima i oni nama, jer smo jedni druge mogli nadzirati. Iako su napadi srpskog topništva bili snažni i učestali, topnički odgovor s hrvatske strane, unatoč nemalim problemima, bio je učinkovit. Načelnik topništva „Tigrova“ Stjepan Gašljević prisjeća se: 190
Teško je procijeniti koliko smo bili djelotvorni s tim topništvom u odnosu na neprijatelja. Uvijek smo se nadali da smo nanijeli više gubitaka nego što jesmo, oni su prikazivali da je to manje. Ali uglavnom, meni je bila ogromna satisfakcija što su naše pješačke snage bile zadovoljne djelovanjem topništva. To je meni bilo nekakav dokaz da je djelotvorno. A sad, koliko je to bilo na drugoj strani u gubicima, to je teško procijeniti. Mi smo tu imali nekakvih sitnih logističkih problema. Recimo, haubice su stizale iz Zagreba kad smo ih dovodili dolje, a streljivo je išlo iz Zadra, iz centralnog skladišta. I nekako smo uspjeli uvezati to da su skoro u istom trenutku stigli i streljivo i haubice. S druge strane, u tom trenutku smo mi dobili dio streljiva, ostatke streljiva JNA, koje je bilo oštećeno udarcem čekićem na nekakav određeni prsten. I tu smo imali dosta problema jer nam je često puta dolazilo do zastoja, nije se granata mogla do kraja zabraviti tako da bi nam pojedina oružja bila izbacivana iz uporabe, dok nismo shvatili u čemu je problem – onda smo prešli na streljivo koje je došlo iz drugih izvora. Srećom nesretnih slučajeva nije bilo. Nesretni vam je slučaj kad morate iz cijevi izbijati granatu s prednje strane, pa vam je to dovoljan stres, ne treba vam veći nesretan slučaj. Nakon izgradnje pontonskog mosta na Maslenici hrvatski topnici dobili su nove zadaće i ciljeve. Zadaće obrane pontonskog mosta prisjetio se Stjepan Gašljević: Kad se izgradio pontonski most i kad su Srbi gađali, mi smo nastojali otkriti što preko osmatrača gore s Velebita, što po nekim drugim metodama, odakle se djeluje po pontonskom mostu i u svakom slučaju to takozvano kontrabatiranje je uvijek bilo prisutno. Koliko uspješno – oni su se vjerojatno koristili mijenjanjem paljbenih položaja, tako da čim bi oni otvorili vatru, mi smo nastojali što prije pronaći odakle je ta paljba i naravno, ušutkati djelovanje po mostu. Tako da nikada nije ni bilo predugog perioda gađanja Masleničkog mosta bez nekakve reakcije s naše strane. Osim u Prvom sektoru i preko Masleničkog ždrila, a kasnije u obrani pontonskog mosta jedno vrijeme smo gađali s druge strane Velebita na ličku stranu u području Svetoga Roka i tog dijela. Unatoč smanjenom intenzitetu borbi, okršaji i gotovo svakodnevne borbe diverzantskog karaktera nastavljene su i na Velebitu gdje je neprijatelj pokušavao načeti hrvatsku obranu na raznim smjerovima. O jednom od brojnih napada svjedoči Darko Katuša: U jednom dijelu su pokušali napad s Malog Alana i Vršina, ali odmah smo im uništili tenk i dalje iza toga smo im malo potprašili njihovo pješaštvo. I nije bilo pokušaja više. Jednom su navalili na Ruju baš s te bočne strane, ali su primijećeni i isto tako odbijeni. Ali zanimljivo, nisu bižali odmah, nego borbe su trajale. Ipak, poslije su čak i odustali, samo bi tukli topništvom. 191
Dolaskom raznih njihovih postrojbi i njihove aktivnosti su se znale pojačati. Vidi se da su ratnici – mora ih se poštivat. Nema tu mržnje – ja branim svoje, oni brane, to jest napadaju. Kako god su oni znali kad su naše smjene, tako smo mi znali i za njihove, imali smo prislušne uređaje koje je koristila naša ED, elektronsko djelovanje. Mi smo znali kad je i njima smjena, kao i što su oni nas prisluškivali. Zato su znali, kada je izgubljen položaj na Tulovim gredama, da je tamo 133. brigada. Čak je bilo pokušaja ubacivanja u vezu, na motorolu. Znali su upadati i onda bi pričali. Ali nije to dugo trajalo, jer uvik bi Gavran zaustavio komunikaciju. Naime, kad su ljudi na položaju, onda kad nema djelovanja, zna biti dosadno. Onda je zanimljivo da vidiš kako oni razmišljaju. Ma bilo je tu i okršaja kada završi pravi boj, i kasnije. U normalnim okolnostima, kad je ratnik pravi, onda nema nikakvih psovki, nema ničega, onda je poštivanje. I jedno i drugo je priča, samo Gavran kada je vidio da se pretjera, onda kaže: „Dosta!“ I to je to. Na temelju Zapovijedi za primopredaju Sektora 1, od 14. ožujka 1993., pukovnik Damir Tomljanović - Gavran preuzeo je 18. ožujka 1993. od pukovnika Mirka Norca zapovjedništvo Sektora 1. Poput Mirka Norca, i Tomljanović je bio vrlo mlad, bio je najmlađi pukovnik Hrvatske vojske. Gajio je iznimno izraženu brigu za svakog vojnika i osobno je bio vrlo aktivan u organiziranju obrane i borbama na Velebitu, što svjedoče redom svi sudionici obrane Velebita. Grgo Tokić prisjeća se: Bili smo sedam dana gore, sedam dana dolje u Selinama i Paklenici na odmoru i sedam dana u pričuvi. Dok smo bili na Velebitu sedam dana on je najmanje pet dana dolazio gore do nas, obilazili smo položaje. Kao zapovjednik satnije digneš se ujutro, od 8 do 11 sati obiđeš položaje, taman se vratiš, hoćeš doručkovati, kad eto Gavrana u Defenderu i idemo. I sada kao zapovjednik satnije ne možeš reći: „neću, već sam bio“, zato što si ga cijenio i poštivao, nego idemo gdje hoćete, ovaj položaj, onaj položaj, idemo gore u izviđanje, nema tu, traženje tih zapovjednika desetina, vodova i on već snima, tko, kako radi, prati, promatra, i on nakon tih par izviđanja zna koga treba nagraditi, kome pokloniti dalekozor, on sve vidi. Tako je poklonio zapovjedniku desetine Badrovu dalekozor, mnoge je nagrađivao. Ali kao zapovjednik satnije, na Velebitu si, nepristupačno, vrijeme se mijenja par puta u danu, cesta dolje nije cijela bila prohodna, tuku te tenkovi, MB-ovi, ali kada ti zapovjednik bojne dođe skoro svaki dan, što ti kao zapovjednik satnije možeš nego bit siguran da si miran, da te neće izdati, da te neće napustiti, da te neće zaboraviti, je l’? I kada ti ljudi, zapovjednici vodova i desetina vide zapovjednika bojne, kasnije zapovjednika sektora da je tu, odmah dobiju volju i elan za daljnje osmatranje neprijatelja. Bilo je ljudi koji nisu navikli, netko na krš nije naviko, netko na ravnicu, netko na brege, ali kad vidi da zapovjednik bojne dolazi, kad 192
zapovjednik bojne gazi ispred njega, kakav si ti vojnik, a zapovjednik bojne ispred tebe 5 metara? Znači svi su se trgali i tražili onu dodatnu snagu da su u blizini Gavranu i da su sposobni. Njegova pojava gore ulijevala je sigurnost i moral i sve ostalo. Zbog svega navedenoga njegova je pogibija 17. veljače 1994. predstavljala veliki udarac za sve hrvatske postrojbe na Velebitu. O Tomljanoviću i njegovim vrlinama posvjedočio je Eduard Butijer: Kao zapovjednik te postrojbe, on je uvijek bio s vojnicima, tako da vojnici nisu mogli prigovarati zapovjedniku da je on, ne znam, u Zagrebu ili, ne znam, negdje tamo u Zadru. On je bio konstantno s tim svojim ljudima. Po tom je Gavran i poznat, on je legenda naše brigade. Gavran je bio čovjek koji je i kod zapovjednog kadra i kod vojnika uživao potpuno isti ugled i svi su ga poštivali, voljeli. Zapravo, za života je postao legenda. Gavran je svojom pogibijom veliki hendikep naše brigade. Nesretno je poginuo, to je definitivno. Darko Katuša i Grgo Tokić, oni su i osobno svjedoci tog događaja. Darko Katuša prisjetio se pogibije Damira Tomljanovića - Gavrana: Pokojni Gavran je bio stvarno jedan pravi vojskovođa koji je svaki dan dolazio i obilazio položaje. Na žalost, u jednom takvom je i poginuo. U obilasku položaja, to jest u uspostavi novog položaja na tt 1183 koji smo trebali uspostaviti sa Specijalnom policijom. Naime, između Ruje i Malog Golića postojala je jedna ćuka gdje su oni nama znali dolaziti, a nismo ih mogli vidit. Znači, između Ruje i Malog Golića, na toj ćuki smo trebali postavit novi položaj da zatvorimo taj prolaz. Tu su nam znali, kroz taj klanac proći i doći nam bočno na Ruju. Kada smo ja i još jedan zapovjednik satnije krenuli gore, u jednom trenutku s Vršina su zapucali na nas. U tom rafalu bacili smo se na zemlju. Ja sam se bacio lijevo, njih dvojica desno. On je na žalost dobio metak u sljepoočnicu – i Gavran je poginija. Drugi zapovjednik koji je pratio Damira Tomljanovića - Gavrana prilikom njegove pogibije bio je Grgo Tokić: Mi smo pokrivali Tulove grede dole prema Ruji, a lijevo od nas je bila SJP, položaj koji su oni mijenjali između sebe kao i mi. Između njih i nas, to je u vezi pogibije bilo, je bio toliki prostor da neprijateljska postrojba može noću proći, izvršiti diverziju. U izviđanju Damira Tomljanovića sa zapovjednicima satnija i u koordinaciji sa SJP, on kao zapovjednik Sektora, jer on je pokrivao taj sektor do policije, Gavran je tražio da se postavi još jedan položaj između nas i specijalaca. Jednog dana je isto tako obilazio položaje. Dođe onaj Defender i „Idemo!“ Nisam stigao ni ručat, sjeo sam u Defender i spustili smo se dolje na Bukvu, otišli gore na izviđanje između nas i SJP. Gore je već iz Zapovjedništva bojne bio Darko Katuša, a Damir Tomljanović - Gavran je došao iz 193
Zapovjedništva sektora i jedna desetina inženjeraca koji su već počeli pilati dolje malo niže od mjesta izviđanja, jer namjera je bila da se taj položaj uspostavi gore. Dok smo putovali gore bila je gusta magla i kad smo se popeli na taj vrh gdje je trebao biti položaj isto je bila gusta magla. Izviđajući lijevo-desno magla se malo razišla. U tom trenu došlo je par hitaca. Zalegli smo, ja sam bio, Damir Tomljanović - Gavran i Darko Katuša. Zalegli smo i sad se pokušavaš dignut da vidiš odakle te tuku, da možeš navest topništvo. U jednom trenu ja se okrenem, Gavran je bio par metara od mene, okrenem se i vidim da leži, pa rekoh nije ništa, nisam odmah skužio što je. Znaš da se ne boji, znaš da bi se odmah digao i reagirao. Znaš sve to i ništa nije bilo jasno, dođeš do njega i vidiš da ne pokazuje znake života. Odmah je Katuša uzeo motorolu, zvao je Zapovjedništvo sektora da spreme helikopter, a helikopteri su bili od MUP-a u Lukovom Šugarju. Dok je Katuša zvao Sektor ja sam pokušao provjeriti jezik, da nije ugušen, pogledao da ne iskrvari i u tom vremenu smo odmah pristupili i zvali te inženjerce da ga izvučemo iz te čistine na kojoj su nas oni još mogli vidjeti. Znači izvukli smo ga, malo spustili. U međuvremenu, za 20-25 minuta je došao helikopter. Utrpali smo ga unutra i otišao je prema Zadru. Ja sam i tada još vjerovao da je živ i da je nemoguće tog čovjeka ubiti i da je nemoguće da nije živ. Ne možeš shvatiti da ti se otkida jedna ruka, da nije uz tebe, da neće biti opet među nama, da te neće dolaziti obići na Velebit, izviđati. Otišao je znači za Zadar, Katuša se spustio dole u Sektor, ja sam se vraćao pješice natrag od Bukve prema Tulovim gredama, vraćao se u Zapovjedništvo satnije. Rekoh, nemoj sad odmah ništa u Satniji i po položajima javljat da ne bi došlo do nekog demorala. Otišao sam u Zapovjedništvo satnije, no vidili su ljudi kakav sam, jer bio sam zajebant, cirkusant. Vidili su da nešto na meni nije dobro, onda sam im rekao: „Bili smo na izviđanju, Gavran je pogođen, teško da će preživiti.“ I onda smo lagano nazvali gore položaje da se smire, da se strpe, da nema kontra reakcije, da se idemo sad tuć s neprijateljem. Bilo je i prijedloga da idemo tamo sada rasturit naprijed, svašta je bilo. No, bez zapovijedi nismo ništa htjeli na svoju ruku, bilo bi pogubno. Neka postrojba nas je zamijenila da idemo na sprovod, a na sprovodu su vidjeli svi koliko je gore bilo ljudi, da je to krcato puno. Svi koji su ga poznavali, koji ga nisu poznavali, koji su čuli za njega, koji su ga čuli preko motorole, svi su gore njemu došli na sprovod. Sjećanje Darka Katuše identično je: Njegova pogibija teško je djelovala na sve ljude, jer je bio cijenjen među svima. Baš zbog toga što je dolazio svaki dan, što ih je obilazio, ljudi su ga cijenili, ne samo naši ljudi, naši „Tigrovi“, nego svi. Jer on je dolazio kako kod nas, ali i kod domobrana kod Rovanjske, kod 112. brigade. Sve je on obilazio, sve isto. Nije bilo razlike samo da dola194
zi ovamo našima, jer dolazio je svima. On je poginija 17. veljače ‘94. Mi smo tu ostali još četiri miseca. Teško je utjecalo na postrojbu, ali vama vrime i rad ne dozvoljavaju opuštanje. Nemate vi vremena razmišljati, jer morate nastaviti dalje. Kako god ste izgubili zapovjednika, ili ste izgubili nekog od vojnika, ili zapovjednika voda – posao koji morate odraditi to vam ne dozvoljava. To je rat. Svjesni smo toga da će netko poginut. To je rat. Na ovom djelu bojišta stanje je ostalo nepromijenjeno do ožujka 1994. kada je u Zagrebu potpisan sporazum o prekidu neprijateljstva čime je došlo i do razdvajanja snaga na bojišnici. Kombinirana bojna 1. GBR povukla se kilometar unatrag s prvih položaja i uspostavila novu crtu obrane: brdo iznad Nekića – Bukovo pleće – kuće Martinića – Velika Bukva – Mala Bukva. Na tim položajima „Tigrovi“ su ostali do 13. lipnja 1994. kada se vraćaju u svoje matične baze, a njihove položaje preuzimaju pripadnici samostalne gardijske bojne „Termiti“. Zapovjedništvo Sektora 1 preuzeo je njihov zapovjednik, pukovnik Ivica Arbanas.
Pukovnik Milan Čanić, natporučnica Svjetlana Doričić i bojnik Frane Tomičić, članovi Zapovjedništva 6. GBR, obilaze položaje TG 112 i postrojbe na Velebitu (Tulove grede, veljača 1993. godine).
Topništvo 1. gbr, Velebit, 1993. (autor fotografije: Željko Gašparović)
195
Kašić U zapovijedi za izvođenje obrambene operacije, od 27. siječnja 1993., dobro je predviđeno kako će glavne snage neprijateljskog protuudara udariti na smjeru Smilčić – Kašić - Islam Grčki. Žestoki protunapad započeo je već dan ranije, a izmorene snage 4. GBR obranile su, uz prilične žrtve, te udare. Njihove linije na glavnom smjeru napada preuzela je Taktička grupa 3. gardijske brigade. Smjene postrojbi u fazi prelaska iz napada u obranu najosjetljiviji su trenuci daljnje obrane, protivnik je to znao i udario je žestoko. Tijekom udara njihov glavni cilj bio je osvajanje sela Kašić, odnosno kote 212. Kašić je nekoliko dana bio poprištem borbi kakve se dotada nisu vodile tijekom Domovinskog rata. Selo je prelazilo iz ruke u ruku, borbe su bile za svaku kuću, a ne samo da se pješaštvo međusobno izmiješalo, ne znajući točno tko drži koji dio Kašića, nego se ista stvar dogodila i s oklopnim vozilima u borbi. Naime, na području Kašića, u samom selu, u drugom sukobu 4. veljače sudarili su se tenkovi, a cjelokupnu težinu borbi pojačala je uporaba topništva obje strane. Konačno, kao događaj koji će se najviše pamtiti, svakako je pogibija hrvatskih gardista koji su se prevozili kamionima TAM 110, a do koje je došlo upravo zbog prije navedenih razloga, odnosno istovremene prisutnosti sukobljenih strana u selu. Po sjećanjima i iskazima sudionika borbe, situacija je bila kaotična, a više je čimbenika doprinijelo tome da hrvatske snage ipak uspiju zadržati (ponovno osvojiti) selo Kašić. Bez daljnjega, za uspjeh u obrani najzaslužniji su pripadnici 3. GBR – „Kune“ iz Slavonije. Ne samo zato što su ljudskim životima platili visoku žrtvu, već zbog činjenice da su unatoč pogibijama, nepoznavanju terena i čitavom nizu otegotnih okolnosti, uz pomoć drugih postrojbi, uspjeli zadržati Kašić u svojim rukama. Nažalost, obrađivanje borbi za selo Kašić ima golemi nedostatak, jer tijekom snimanja dokumentarnog filma nisu uzeti iskazi ključnih ljudi, zapovjednika Taktičke grupe 3. GBR Mladena Kruljca i zapovjednika 3. bojne 3. GBR Ivana Obrovca (i drugih). Iskazi nisu uzeti iz više razloga, iako kontakti jesu ostvareni. Ipak, uzeti su iskazi vojnika 3. GBR koji su sudjelovali u borbama za Kašić, a koji imaju iznimnu vrijednost. Također su uzeti iskazi neprijateljske strane, postrojbe koja je nanijela velike gubitke obrani sela, kako bi se konačno pokušala stvoriti donekle objektivna slika onoga što dogodilo tijekom sukoba i rezultiralo pogibijom hrabrih Slavonaca. Isto tako, važan čimbenik su izjave zapovjednika topničke potpore 4. GBR čije je djelovanje itekako pomoglo pobjedi hrvatskih snaga u Kašiću. Dakako, priča o tom događaju ni sada nije cjelovita i ne može biti cjelovita sve dok ne budu uzete izjave relevantnih zapovjednika Taktičke grupe 3. GBR. Kronologiju smo posložili prema preuzetim iskazima, dostupnim dokumentima i monografijama gardijskih brigada Hrvatske vojske. 196
Nakon pretrpljenih gubitaka, zapovjednik 4. GBR Mirko Šundov zatražio je žurno izvlačenje postrojbe zbog velikog broja žrtava i premorenosti brigade. Glavni stožer udovoljio je zahtjevu i istoga dana angažirao pripadnike 3. GBR – „Kune“, koji su se ustrojili u Taktičku grupu jačine bojne. Helikopterima su 29. siječnja dovezeni na šire područje Zadra (Paški most), a 30. ili 31. siječnja (ovisno o izvoru) su preuzeli položaje 4. GBR na crti Kašić - Paljuv. Položaje su preuzele pješačke snage, a dolazak tenkista 3. GBR očekivao se sljedećeg dana, 1. veljače. Linija nije preuzeta odmah po dolasku zbog teških topničkih napada, iako taj dan jest izvršeno zajedničko zapovjedno izviđanje i upoznavanje zapovjednika TG-3 s opasnostima na koje mogu računati u udaru neprijatelja. O načinu preuzimanja položaja ima više interpretacija, a operativni časnik Stožera 4. GBR, Stanko Čelar, o tome kazuje: Datum 28. siječanj bio je miran, nije bilo značajnih borbi. Zapovjednik Šundov je tražio da se napravi smjena brigade jer je dosegnuta crta tad već bila učvršćena i urađeni su nekakvi inženjerijski radovi. Taktički raspored je napravljen tako da su se na nekim područjima postrojbe izvukle na one pozicije i objekte koji su davali bolju sigurnost. U tom trenutku dolazi do smjene brigade. Brigada se izvlači, na mjesto brigade ulazi Taktička grupa 3. gardijske brigade. Dio 4. brigade, odnosno naš divizion za topničku potporu i divizion za protuoklopnu borbu i inženjerija, dio veze i dio logistike morao je ostati da bi tu Taktičku grupu podržali u izvođenju njene zadaće. Na dan kad su oni došli i javili se na zapovjedno mjesto u Radovin, taj dan je neprijatelj stvarno žestoko napadao. Oni su inzistirali da iziđemo na zapovjedno izviđanje još u podne, što je tada bilo praktički nemoguće. Osobno, ja sam bio zadužen da organiziram zapovjedno izviđanje sa zapovjednicima iz Taktičke grupe 3. gardijske brigade i onda sam im obrazložio stanje na bojišnici i predložio im da sačekamo jedno dva sata prije mraka, ali da se ta njihova zapovjedna grupa podijeli na dva smjera. Tako da na jedan smjer ide jedna grupa časnika, a na drugi smjer druga grupa časnika. Na glavnom pravcu protunapada prema Kašiću je vođa te grupe od strane Zapovjedništva 4. brigade bio načelnik Stožera Milan Perković, a ja sam vodio drugu grupu i doveo ih gore na kotu, Gradina se zove. Imali su dovoljno vremena da vide stanje na bojišnici, da vide teren i cijelo vrijeme njihovog boravka u Zapovjedništvu dobivali su informacije o taktici neprijatelja, njihovim snagama, o iskustvima i problemima koje smo mi imali i kako smo rješavali te probleme. Međutim, sutradan, prilikom smjene naših postrojbi, neprijatelj je planirao svoja napadajna djelovanja i to se poklopilo upravo s trenutkom smjene. Kritično vrijeme je upravo smjena jedne postrojbe s drugom, pogotovo način na koji smo mi to bili planirali. Jer dio sustava veze vi morate skinuti, a ako nemate veze, onda ne možete 197
komunicirati, niste informirani, ne možete surađivati ni sa susjedom, ne možete zapovijedati ni sa svojim postrojbama. Stjepan Nižić, koji je 27. siječnja zapovijedanje 2. bojnom 4. GBR preuzeo zbog teškog ranjavanja Miroslava Ušljebrke, također opisuje nimalo dobru situaciju tijekom preuzimanja bojišnice, kao i probleme koji su dočekali vojnike iz Slavonije: Dana 29. siječnja pukovnik Obrovac iz 3. gardijske brigade došao je na izviđanje obrambene crte da bi preuzeli položaje. Međutim, 30. siječnja je protivnik udario topničkom paljbom od ranih jutarnjih sati, pa sve do pada mraka, i to po čitavoj liniji i bilo je apsolutno nemoguće izvesti smjenu postrojbi na taj način. Tako da su snage 2. pješačke bojne bile zamijenjene od pripadnika 3. brigade tek sljedeći dan i bojna je tada izvučena u vojarnu „Ante Banina“ u Zadru na konsolidaciju. Obrambena linija bila je kakva je bila, zasigurno ne posebno čvrsta, posebno ne od 27. siječnja kada je neprijatelj dovukao svoje snage i pokušavao svaki dan probiti našu crtu. Mi nismo mogli uz najbolju volju inženjerijski urediti prednji kraj. No, to je ljudima iz 3. brigade bilo saopćeno i na kraju krajeva vidjeli su stanje nestabilne bojišnice. Kako o prebacivanju postrojbe iz Slavonije, potom zapovjednom izviđanju i preuzimanju linija nemamo iskaze zapovjednika TG 3. GBR, tijek događaja možemo rekonstruirati pomoću službenih izvješća i monografije te Brigade. Pod zapovijedanjem pukovnika Mladena Kruljca ustrojena je i upućena na bojište Taktička grupa sljedećeg sastava: 3. pješačka bojna – „Kobre“ iz Slavonskog Broda, 1. pješačka satnija iz sastava 2. pješačke bojne, Izvidnička satnija, Vod Vojne policije, Desetina veze i Inženjerijska desetina. Oni su 28. siječnja upućeni autobusima u Zagreb i potom helikopterima prebačeni u zadarsko zaleđe, što je ujedno i prvi zračni most u Domovinskom ratu, prebacivanje cijelih postrojbi s jednog kraja bojišnice na drugi, što su helikopterima izveli pripadnici Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. „Nakon kratkog izviđanja, postrojbe 3. gardijske brigade, tijekom jutarnjih sati 30. siječnja, preuzimaju položaje od 4. gardijske brigade u II. sektoru obrane, crtu: Novigrad – Buterini – Paljuv – Kašić – Islam Latinski - Islam Grčki. Taktička grupa 3. gardijske brigade, koja je brojala približno 600 pripadnika, bila je zadužena za crtu bojišta dužine od oko 17 kilometara“ (preuzeto iz: 3. gardijska brigada Hrvatske vojske - Kune, Zagreb, 2012., 247.). Važno je napomenuti da je dio snaga 4. GBR, topnici, oklop i izviđači, te vezisti, inženjerija i dio zapovjedništva ostao na raspolaganju pristiglim gardistima iz Slavonije. Neki spominju da je 30. siječnja bilo snažno topničko djelovanje po položajima hrvatskih snaga, no svi su naveli kako je 31. siječnja bilo neuobičajeno mirno, a istovremeno upozoravajuće stanje na bojišnici. Možda najbolji pregled pružio je časnik 198
koji je i fizički imao bolji pregled od pješačkih snaga, načelnik TRD-a 4. GBR Rade Lasić: Dana 27. siječnja neprijatelj je napravio prvi ozbiljniji napad na naše položaje u tom rajonu. Naši pješaci su se bez borbe povukli iz Mandića na prirodno i konfiguracijski bolje položaje. Nakon svega proživljenog i odratovanog naša Brigada je premorena i prilično desetkovana te je tražila odmor. Za dva dana treba doći 3. gardijska brigada iz Osijeka. A onda, od 29. do 31. siječnja neki čudan mir! Puca se više radi folklora nego potrebe. Sve mi je to bilo pomalo sumnjivo. Slutio sam da se nešto sprema. Treća brigada preuzima položaje, ali samo pješački dio. Iz sastava naše Brigade ostaju: dio zapovjedništva, topništvo, inženjerija, veza, dio logistike. Razmišljam i strepim: Bože moj, što je ovo? Tko će sve to uvezati, iskoordinirati i na što smo prinuđeni? Pomalo me strah mog osjećaja i našeg trenutnog stanja. Pozvao sam svoga pomoćnika za logistiku Tomislava Batića i zapovjedio mu: „Odavde do Dubrovnika, uključujući i otoke, ispraznite sve magacine i noćas donesite svako streljivo većeg kalibra koje pronađete!“ I zaista, ujutro, kada se dijeli dan i noć, neprijatelj počinje jaku topničku pripremu po našim položajima. Nešto nedoživljeno do tada, kanonada! A mi u totalno izmiješanom sastavu. Čujem da je na pravac Paljuv Novigrad stigao Zulu s nešto svojih ljudi, da su došli neki mornari, možda neka gardijska bojna, itd. Nisam znao što je od toga uopće istina, ali baš toga sam se i bojao. Ako svaka postrojba bude ratovala za sebe, onda mi gubimo ovu bitku, sigurno. Tijekom noći Batić je stvarno dovukao dosta streljiva. Imamo tu argentinskog, ruskog, JNA streljiva, svega i svačega. Nije me briga, samo neka ima streljiva, snaći ćemo se mi nekako s izračunavanjem elemenata za gađanje. Uzvraćamo žestoko na njihovu vatru. Ali to puno ne pomaže jer naša crta obrane još nije dovoljno uvezana. Dogodilo se upravo ono čega se načelnik TRD-a 4. GBR pribojavao. Neprijatelj je udario najjače na nedovoljno povezanu liniju obrane, izabrao je najosjetljiviji trenutak, smjenu postrojbi i nedovršeno preuzimanje položaja pristigle postrojbe (primjerice, još nije pristigla tehnika 3. GBR), te je iz više smjerova napadao prema Kašiću tog 1. veljače 1993. godine. Obavještajne službe Hrvatske vojske uočile su do tada okupljanje velikih snaga i predvidjele napad. Važni podaci o napadu na Kašić prikupljeni su od prislušne skupine 93. ZB Zadar. Pilot i brigadir u mirovini Vladimir Zarić uoči i za vrijeme oslobađanja zadarskog zaleđa djelovao je kao obavještajni časnik pri obavještajnom odjelu IZM-a Zadar: U obavještajnom izvješću koje sam poslao HRZ-u i PZO-u, kao i zapovjedniku 93. ZB Zadar dana 29. 1. 1993. godine navodim crtu bojišnice: V. Bobija - M. Bobija – Ja199
senice – Novigrad – Kokići – Pedići – Barabe – tt 212 Kašić – Suhovare – Smoković - D. Zemunik – Škabrnja - Viterinci, navodim da je IZM 7. korpusa u Benkovcu (Tanjga i Pupovac), ZM brigade u Trljugama (Bogunović) i da je IZM iz Čardaka prebačen na Debelo brdo. Također navodim točan rajon rasporeda oklopnih i topničkih postrojbi. U zaključku predviđam da će neprijatelj pokušati izvesti kombinirani tenkovsko-pješački napad na Kašić i topništvom djelovati po Islamu Grčkom, Škabrnji i Lišanima Tinjskim. Tek tada od 29. 1. 1993. godine može se reći da se neprijatelj u punom smislu te riječi počinje konsolidirati. Predvidio sam da će Kašić biti smjer udara iz razloga što neprijatelj iz Donjih Biljana i Smilčića ima izravnu komunikaciju prema Kašiću i Islamima, kao i koti 212 koja je dominantna. Iz vojne geografije u sklopu zadarsko-kninskog pravca, Kašić ima značajnu ulogu kao tenkoprohodni pravac, kao i pravac kretanja pješaštva. To sam pretpostavio prema koncentraciji neprijatelja oko Donjih Biljana, Smilčića, zbog izmještanja IZM-a na Čardaku, kao i slušanjem neprijatelja. Po prikupljenim obavještajnim podacima, koje sam podnio u izvješću, snage topništva i oklopa neprijatelja na dan 29. siječnja 1993. bile su: baterija haubica 120 mm, baterija haubica 105 mm, baterija haubica 155 mm, baterija topova 130 mm, 2 voda topova T-12, vod „NORA“ 150 mm, 2 baterije ZIS-a 76 mm, 2-3 baterije minobacača 82 mm, 2-3 baterije minobacača 120 mm, 3 samohotke 86 mm, satnija oklopnih transportera, 1 VBR „OGANJ“, 1 VBR „PLAMEN“, baterija POLO, veći broj PAM i PAT 20/3 i 40 mm, 2 tenka T-84, 2 tenka T-72, 18 tenkova T-55, 1-2 tenka T-34, 5 tenkova (potez: Debelo brdo – Čardak - Pržine). Zapovijed za napad snaga OG 1, koju je 31. siječnja izdao pukovnik Dragan Tanjga, dostavljena je uključenim postrojbama: bataljunima „Banija“, „Kordun“, „Vukovi“, „Tigrovi“ i dijelovima 92. motorizirane brigade SVK. Plan napada je bio pokrenuti napad na više smjerova, potpomognut snažnim djelovanjem topništva i tenkova. Na sam Kašić trebao je u smjeru crkve udariti bataljon „Vukovi“ u cilju spajanja s drugim postrojbama kako bi okružili protivnika u selu. Napad velikog obuhvata na šire područje pokrenut je u rano jutro 1. veljače i taj dan selo Kašić bilo je poprištem strahovitih borbenih djelovanja. Pripadnici 3. GBR uspješno su branili selo, no između linija hrvatskih postrojbi je u središte sela Kašić upala borbena skupina neprijatelja koja se organizirala i postavljala borbene položaje. Treba naglasiti da je poprište borbe bilo šire područje Kašića, jer su srpske snage napadale i kod sela Lakići, gdje su prodore tenkovskom vatrom priječili pripadnici 4. GBR. Sjećanje Hrvoja Pupića Vurilja, koji je ranjen u toj borbi, svjedoči o intenzitetu i opsegu srpskog napada, ali i vrlo složenoj ratnoj situaciji. Naime, Pupić - Vurilj, dok su ga ranjenog odvozili u 200
pozadinu, vidio je srpske borce kako se kreću prema Kašiću, što zorno pokazuje kako su se provukli među linijama da bi napali Kašić. Protunapad neprijatelja krenuo je kad se naše pješaštvo iz 4. brigade izvlači, a na položaje se uvlači pješaštvo 3. brigade. Mi oklopnjaci, pošto smo malo kompliciraniji za zamijeniti, ostali smo. Sam pokojni general Matijaš je reka da je bolje da ostanemo s ljudima koji su friško tu došli, mi koji smo bili tu, znamo relacije di ide napad, kakav napad. Jednostavno, da ih upoznamo bolje još sa situacijom na terenu. Dana 1. veljače bio sam ranjen u Lakićima. Odmah ujutro se vidilo da će to biti, ajmo reći, „dan D“ za ovaj dio. Ja sam izišao van da pratim situaciju kad će krenuti napad. Bilo je previše mirno, to je već odmah sumnjivo za stanje na položajima. I onda sam vidio da kreću u napad s puškama na ramenu. Nonšalantno u kolonama su „čejeni“ išli od pravca iz Smilčića prema nama. Dole ima ispod jedno groblje, stalno su tu izlazili, na potez tog groblja u Lakićima, da bi nama došli najbliže. Ne znajući šta se događa, tu u pozadini sa ovima šta su kasnije poginuli u Kašiću, izašli smo s tenkovima van da ćemo pucati. Normalno, tukli su po nama, najvećim dijelom su tukli s kumulativnim minama, da unište naš tenk. Konkretno u tom momentu sam bija i ja sa svojom posadom doli. Jer mi smo im bili trn u oku. Mi, jer smo bili, ajmo reći, jezičac vatrene moći, koja nije dozvoljavala njima da se približe. Jer mi doli stvarno nismo štedili granate. Ubrzo je pala jedna kumulativna mina i u rikošetu od mog tenka zabija mi se geler u sljepoočnicu. Nisam više ništa zna, meni je bilo lipo, nije bilo boli, nije bilo ništa. I ono, strpa sam se unutra, reka sam: „Ranjen sam, teče krv“, pa i geler spremim u džep, sad ga čuva mater moja. Ne znam zašta sam ga spremio u džep, al’ ‘ko će znati u onom momentu. Kad me je vozila nazad moja posada tenka, ovaj drugi, Buconjić, sa svojim tenkom mi se uvuka kad je vidio što se dogodilo. On je tu bio negdje i uvuka se naprid. Mene su izvlačili. I tada, ja sam vidio, baš kod one raskrsnice što vodi za Kašić, znači od crkve išli su putem vojnici u odorama. I to vidim baš da nose nove odore, mislim da je čak netko imao i crvenu beretku od tih ljudi. Ja sam mislio da su to naši. I ja posadi govorim: „Ajd, fala Bogu, evo naših!“ Ono, to je sad to, to je napokon pomoć. Međutim, kako smo dalje prolazili, ja gledam, oni se vraćaju nazad. I govorim: „Di će ovi? Tribaju ići vamo, doli k nama!“ Ono, nemam pojma o čemu se radi!? Poslije sam u bolnici u Zadru čuo da su to bili „čejeni“. Ovi šta su ostali ranjeni u Kašiću, u bolnici su mi rekli cilu situaciju koja je bila. Inače, to samo svjedoči koliko je ovdje bio prazan prostor među linijama. Kažem, mi smo bili naprid, toliko je bilo malo vojnika, imali smo za, ajmo reći, samo za prvu crtu. I da se nisu vratili prema Kašiću, mogli su nam možda doći iza leđa i napraviti masakr i u Lakićima. Tko su ovi s beretkama bili, ne znam točno. Ja sam ih vidio nekih desetak. 201
U Kašiću je 1. veljače nastao ratni pakao. Branitelji su odbijali napade, ali na dolazak neprijateljske borbene skupine iz suprotnog smjera nisu mogli reagirati. U jednom trenutku dogodio se neočekivan susret. Nakon obavljene smjene na liniji pripadnici 3. GBR vozeći se s položaja ubrzo su se našli pred grupom neprijateljskih vojnika. S obzirom na to da su bili u kamionu i da je konfiguracija ceste takva da nisu nikako manevrom mogli izbjeći susret, a pogotovo zato što nisu bili sigurni na koga nailaze, pripadnici 3. GBR nisu imali vremena za reakciju. Protivnici su iskoristili nenadanu prednost i pješačkim oružjem otvorili paljbu. U neravnopravnoj borbi 3. bojna, „Kobre“ iz Slavonskog Broda, pretrpjela je znatne gubitke, a poginuo je i Božo Budiša, pripadnik 4. GBR. Trojica gardista su preživjela. Anto Zubak jedan je od njih: Dana 28. siječna došli smo čuvat položaje, znali smo da će biti napad, trebalo je obranit Kašić. I napad je bio 1. veljače, veliki, to je bio strašan napad. Tenkovi, topovi, pješadija. I taj se napad odbio. Na položaje nam je došla u zamjenu 3. satnija. Ja sam bio zadnji koji je ostao od 1. satnije, zadnji s ovim ljudima koji su kasnije poginuli. Znači, došla nam je smjena, bili smo već par dana na položajima. Sjeli smo u „tamiće“ i krenuli smo put Zadra. I došli smo do okuke na cesti i odjednom smo vidili vojsku s lijeve i desne strane ceste. Na motorolu sam reko: „Neka vojska je ispred nas“, i Zorkan ili netko je reko: „To su četnici, pucajte!“ Ali mi smo već ušli među njih i oni su s lijeve strane prešli na desnu i počela je pucnjava. Znači, ja sam sjedio u kabini, iza Čorluke. Čorluka je zakočio. Bipa, drugi kamion je vozio Bipa, i on je odmah stao iza nas. Naravno, ovi su pucali. Iz prvog „tamića“ je iz pištolja suborac, jedino on što je pucao, stigao pucati. I oni su nastavili pucat, a Čorluka je zakočio, izašo je iz kamiona i njega su odmah pogodili, ispred kamiona je pao. Ja nisam imao vrata na svojoj strani i nisam mogao reagirati, a s desne strane su bili četnici. Bio je Majetić Ante i Begić Nikola, a ispred je bio Čorluka i brat od Majetić Ivice. I znači, kako su metci prolazili kroz kamion, kroz njih, zabijali su se u mene. Mi smo, dakle, već ušli među njih, s lijeve strane su prešli na desnu stranu i oni su već počeli po nama pucat s dva, tri metra, s pet, je l’, kako je ‘ko uvatio. Znači, mi se nismo mogli obraniti, meni je moja noga, kako sam sjedio, noga mi je bila na okviru od puške. Nas je trojica sjedilo iza i bila je gužva, je l’, puna ratna oprema je na tebi. A kad sam sjeo, ja sam otvorio opasač, imao sam gore pancirku, al’ skino sam opasač i onda mi ostao pištolj isto u kamionu. Znači kad sam iskočio, osto sam bez pištolja, bez oružja, bez puške, bez noža. I onda kako sam iskočio, padali su ljudi, je l’, pokojni Majetić, Begić, i drugi Majetić Ivica i Ante. Oni unutra, kako padnu, pogodi ih metak, padnu, pa ih metak ponovo diže, u toj brzini toga svega. To je sekunda jedna, to se sve 202
vidi, je l’. I ja ne znam sada da l’ sam ja iskočio kroz taj mali otvor ili sam iskočio kad je Čorluka izašao van, kad je otvorio vrata. Najvjerojatnije da sam kroz njegova vrata, to mi je nekako logičnije. To je vojska bila kao i mi. Znači, sve uniforme kao i mi, crne kape, to je bio početak drugog mjeseca. Nema razlike nikakve, ali mislim da mi nismo imali nikakvih oznaka, a oni su imali oznake plave i bijele zavezane, kao neke krpe po sebi. Znači, mi smo imali znakove svoje i to je to, hrvatski vojnik. I onda, dakle, kad je počela pucnjava, to su nas jednostavno ulovili u takvoj situaciji, znači nikakva zolja, nikakvo ništa. I znači, najvjerojatnije je bilo i živih poslije toga ranjavanja, ali preživjelih poslije nije bilo, vjerojatno ne bih ni ja preživio da nisam pobjegao. Ja sam dobio 16 metaka, znači 16 metaka sam dobio u tom kamionu. Sve ovo što sam trčo, to sam sve takav ranjen napravio. Ne znam šta me držalo, al’ kad sam trčo nisam osjetio uopće da hodam po zemlji. Znači to je bio strah neki, ne znam šta me nosilo, to je nešto bilo neopisivo! Ni slike nemam, znam da sam ranjen bio i nemam slike kako sam izašo iz kamiona. Ne znam dan-danas, ne znam je l’ sam izašo kroz otvor il’ sam napravio salto kad je Čorluka otvorio. Desno nisam mogo, Ivica Majetić je bio i ovaj Begić, desno gdje su vrata, a na mojoj strani nije bilo vrata. Tog filma nemam. A moro sam brzo izać jer to je bilo pucanja ohoho. Znači, Čorluka je prvo iskočio i izašo s pištoljem i on je odma’ pao, odma’ bio gotov. I najvjerojatnije da sam i ja odma’ za njim salto napravio kroz njegova vrata. I onda sam se spustio dole nizbrdo, s te ceste se maknuo, ali oni su ponovno pucali za mnom. I sad, dole je bila čistina, ne smijem ić dole, nego sam ja išo više usporedo, tamo ima još jedna kućica mala. I kako sam tu kućicu prošao snajper tuče s tornja crkve, snajper ili puška, ja mislim da je ipak bio snajper, precizno je gađo. I ja sam preskočio jedno valjda dva metra zida i još je metar bio ograde na tome. To sam ja preskočio i upadnem u grobnicu, i čujem kako izvana neko kaže: „Eno ga u grobnici!“ I u međuvremenu, pala je granata između te dvije grobnice i ja sam se tu iščeprko nekako, je l’. Još ja tad ne znam da sam ranjen, još ja ne znam ništa, još sam ja, ono, u šoku, boriš se za život. I onda sam izašo kroz rupu između grobnice i spustio se dole niz brdo, iza groblja. I došo sam do nekog kanala, veliki kanal. I dole sam ja pao i osjetio sam samo žeđ, da sam žedan, ali još uvijek nemam pojma da sam ranjen. I u nekom momentu neko proleti pored mene, al’ ono, brzo proleti. Skužim ja, to je jedan kolega, Breza. Velim: „Breza, vrati se, nije mi dobro.“ Al’ došo Breza krvav, on vratio se meni pomoći, a sad ja njemu krvavom pomažem. Ja njemu pomažem, vidim da je krvav sav i pitam ga šta mu je. „Sve me boli“, kaže. A ja još ništa ne osjetim. I kad sam ja njemu počeo skidat jaknu, vidim ispod jakne nema ništa krvi. On je zapravo dobio po guzici, štrajfovo ga 203
metak. Al’ kad sam ja njemu počeo pomagat, ja osjetim da mene koči rame, ruka, noga jedna, pa noga druga, leđa. Ja osjećam da sam u komi. I tek sam onda vidio da sam ranjen. I velim: „Breza, ti skini kaiš svoj, a ja ću svoj kaiš od hlača.“ I zavežem ja jednu nogu vamo, drugu nogu vamo, i šaku u koju sam isto ranjen, i šaku nekako uvežem, al’ ne diram rame ništa, ono, dobro je. A dok sam bio još u onom kanalu, očito da nisam znao da sam ranjen, ja sam žeđ osjetio i glavu sam bacio u onaj mulj, kako sam skočio, bilo je malo vode. E, tu sam zabio glavu i pio tu vodu. Pa kad sam izašo, sve ovo pretrčo, meni je falilo puno tekućine, pa se sjetim i kažem Brezi: „Breza, daj mi još vode“, al’ nema on s čime donijet vode pa, ne znam ni ja, od najlona od cigareta napravio nešto pa stavio u usta meni i tako. Mislim, puno mi je pomogo Breza! Kao prvo, ne bi imao s čim zavezat noge da njega nije bilo, znači njegov kaiš mi je pomogo. I izvlačio me i vuko me, jedan smo drugog pomagali. I Breza ti mene pokuša izvlačit, ali… Uplašen je, naravno. I ja sam se jako uplašio, al’ on je puno više od mene. Nakon izvlačenja, ne znam ni ja, nakon sto metara, al’ to je bila vječnost… Granate padaju, svak puca, a uhvatila je noć. Ja njemu kažem: „Breza, ajde u selo, vidi ‘ko je u selu. Ajde vidi, ja ne mogu.“ Vidjeli neke tačke, i on te tačke dovuče i mene stavi u tačke, al’ nema točka na tačkama. I kako on god povuče, mene boli, nema šanse da tako nastavim. Velim: „Ostavi me, puzat ću ja.“ I tako smo se mi određeno vrijeme mučili. I nakon 24 sata, već sam ja bio gotov, on ode u selo pa šta bude, bude. I dođe tamo, čujem samo da je neko reko: „Stoj!“, al’ ja sam u međuvremenu iz straha otišo na drugu stranu, to je znači dole kod Zelenog hrasta, Tri hrasta, kako se zove, ne znam ni ja. Znači, on je otišo na jednu stranu, ja na drugu, da se sakrijem ako bude njega uhvatilo. „Stoj, pucat ću!“, ne’ko govori. „Tko si?“, a on kaže: „Tko ste vi?“, i tako… Bio je to momak iz 4. brigade, kaže mu Breza: „Brzo, imam kolegu ranjenog.“ I sad oni otišli tamo gdje sam ja bio, mene nema, je l’. I sva sreća, dečki po krvi su vidli di sam. A ja sam došo u neki podrum, u neko bure, kokoši su bile, jaja nesle… I došli oni, mene izvadili, odmah mi krv dali preko infuzije, neka sestra Anamarija ili Anastazija iz 4. brigade. I ona meni da krv i zvali su bolnicu da ponesu još krvi i onda su mene odvezli u bolnicu. I u bolnici sam ja bio možda ni puni jedan dan. E sad, zašto nisam ostao u bolnici? Ja sam ranjen ponedjeljkom, a u subotu moji svatovi trebali biti, trebao sam se ženiti. I sad, ja sam prije imo operaciju jednu noge, znam šta je operacija. Ako me operišu, ja neću bit sposoban za svate, tako sam si razmišljao u onom bunilu. I ja se ne dam operisat. Došao zapovjednik, naravno, je l’, drago mu što sam živ. I velim ja zapovjedniku, Obrovcu, da mi uniformu da jer malo sam i ‘puko’ bio, je l’… Velim ja: „Vozite me kući, ženim se!“ Ja sam taj dan trebo ić kući, 204
taj ponedeljak. Ništa, meni Obrovac donio uniformu, obukli oni mene i velim: „Sad mi nađite nekog ‘ko će me odvest.“ I dođu dečki iz Vojne policije s nekim dobrim autom, američkim. I oni mene stavili u auto i dobili zapovijed da me u bolnicu negdje ostave. Ali, ma kakva bolnica, dadnu mi morfij i ne boli me više ništa, je l’. I došo sam ja, nemam pojma, negdje do Karlovca, a oni mene da će u bolnicu. Ma kakvi, neću ja ostat, nema šanse! Previju me, plaču kad vide rane, ali neću ostat, nema šanse. I tak ja njima ispričam da se ženim i da neću nikakve operacije. I sad su oni mene dovezli do Osijeka, sestra me previja i vrišti, plače. Ne može, kako skine zavoj, onaj tampon, to curi krv, nemoguće je l’. Nemoguće me previt. I nekako su oni mene tako tu zakrpali i voze me u Brod, u bolnicu. I došla je u stvari medicinska sestra, pa kako je moja sestra udana u Đakovu, a ja nemam pojma jesu li rekli mojima jesam li živ ili mrtav, odlučio s tom medicinskom sestrom ić javit svojima. I ništa, izašla ta sestra medicinska iz auta i sad kuca na prozor. Kad je otvorila sestra: „Evo, brat vam je ranjen, evo tu je u autu da se pozdravite!“ I oni su kroz prozor iskočili odmah, znači nisu stigli izać van nego kroz prozor. I bila je druga moja sestra iz Broda isto u Đakovu, pošto se u Brodu pucalo. Eto tako, pozdravili se mi i ja bio otpremljen u Brod, u bolnicu. I ništa, doktor odma’ dao injekciju, ništa mi nisu ni govorili, znaš, vidli su odmah šta je, spreman za operaciju, a ja učas zaspao. Probudim se poslije iz narkoze, vidim došla sestra, zaručnica, prijatelji. I šta će bit? Oni meni da ja njima ispričam kako je to sve bilo. Naravno, nisam mogo taj pritisak podnijeti, je l’. I ništa, ja pobjegnem iz bolnice, znači nakon te operacije, nakon jedan dan, ja pobjegnem iz bolnice. Nisam mogo to podnijet, prvo jer sam prijatelje izgubio. Recimo, ja sam vidio dva brata da su pored mene poginula, Begić isto, koji smo bili od prvog dana zajedno, Čorluka isto… To su mi bili prijatelji, ono, baš prijatelji. I taj pritisak nisam mogo podnijet, to ispitivanje ljudi: „Kako je ovaj, kako je onaj, kako je to bilo?“, tako da sam ja pobjego iz bolnice. Došo mi je bratić i prijatelji ovi moji, s nekim Renaultom 4. Reko sam da imam snage, da me ubace u neki manji auto, i oni mene stvarno ubace i odvezli. I normalno, policija, doktori zovu, traže jer pobjegao sam bez otpusnog pisma. Morao sam se previjati stalno jer to su drenovi ogromni bili po nogama. Pa kažu: „Ajd u bolnicu barem da ti drenove izvadimo.“ - „Ništa, ako ćete vadit, vadite kod kuće.“ I oni opet meni injekciju i izvuku oni meni te drenove, zamotaju me ponovo, i ja opet kući. Velim im: „Doktore, ako ćete vi mene previjat kod kuće, onda ok. Ili buduća supruga će mi to raditi, ali kod kuće!“ Jer ona je odmah i ostala kod mene. I tako je ona stalno premotavala rane, ja sam išo tjedno jednom na kontrole, i to je bio sav moj oporavak. Dobio sam uputnicu za toplice, nisam išo u toplice. Dobio sam fobiju neku, ne znam ni ja, zatvoren prostor, bolnice ne mogu podnijet. I eto tako, prije, ne znam ni ja, prije 4-5 godina, izvadim jedan metak, normalno, noga mi se upalila. Znači, dan-danas je još toga u meni, nisu to cijela zrna 205
bila, prošlo je to kroz kamion, prošlo je kroz pokojne, pa se zabijalo u mene. A sva sreća da sam pancirku imao. Ali sam bio sav crn zato od udaraca metaka. Otkud snaga, pitaju? Zdenka, supruga mi je bila trudna tada i pomisao na prijatelje koji su imali djecu. Ja mislim da me je to najviše povuklo. A naravno i svatovi, je l’, trebam se ženit, a trebao sam poginit taj dan. Taj odlazak, bili smo se zezali svi, zajebancija, zezanje u kamionu, veselje, ajmo reć, i pjesme je bilo. Jer napokon idemo, bezbrižan si, momci su čak i skupili novce za svadbeni poklon. Naravno, od svadbe nije poslije bilo ništa. Nisam pravio na kraju svadbu, nisam mogo podnijet da mi netko svira, a tol’ke sam prijatelje izgubio. Nisam pravio svadbu nego sam sâm otišo kod matičara, u crkvu. Čak sumnjam da sam i na ručak išo. Tata i mama, oni su to napravili za prijatelje, ručak. Ja sam samo produžio u svoj stan, zaključao se. Nisam mogao podnijet to. Ne znam, neki pritisak u meni, kako da se ja veselim? I tako, bolilo me, u meni je tužno bilo… Ovu priču nisam ispričo nikom, sve ne znaju ni moji bližnji, jer ovo je bilo strašno nešto. Ja sam u 3. bojni od 28. lipnja ‘91., a ‘97. sam otišo u mirovinu. Dakle, od prvog dana do zadnjeg sam bio. I nakon ranjavanja ja se vratim ponovo, nakon četiri ili pet mjeseci, ja se vratim. I mi na teren, ponovo dolazim u Zadar. I naravno, prihvatili me svi, ali nisam mogo ostat u profesionalnoj postrojbi na terenu. Jer uskoro, meni se nakon četiri-pet dana desna noga ukočila. Ukoči mi se desna noga i počnu mi se oduzimat peta i prsti na jednoj i drugoj nozi, ali desna se posve ukočila tamo gdje sam dobio metak u koljeno i gdje je najviše oštećeno. I onda me odvezu u bolnicu i vratio se u Brod. I onda se opet vratio kao radit u vojarnu i sve to… I dobijem poziv za liječničku komisiju, je l’, pošto sam ranjen. I odem na Komisiju – nesposoban za djelatnu vojnu službu, dobio rješenje za mirovinu. I tako sam u mirovini i to je to. Potom se ‘97. godine doselim iz Slavonskog Broda u Karin. Doselim s obećanjem da će mi država pomoć, da će mi kuću kupit, da će teren dat. Prvo ušo u kuću jednu i u tu kuću sam uložio 50 tisuća maraka, ali se vlasnica predomislila kasnije. Pa kupim teren, tu mi jedan kolega pomogo i počnem kuću gradit. Sad sam kuću napravio, sredio, i iz Ministarstva branitelja nakon 17 godina mi jave da sam došo na red za kredit. Jer eto, ja sam svega 30 posto invalid. Zašto? Zato što sam bježo iz bolnice. Nakon onoga u Kašiću, nisam imo papira, nisam išo doktoru, zato što mrzim sve te bolnice; 30 posto invalidnosti dobio sam za Kašić… To je normalno u našoj državi… Normalno, jer nitko ne razumije, nije razumio, da kad mi je bilo najteže, morao sam i bježo sam iz tih ustanova koje bi me trebale liječit. To je bilo grozno, ali ajde, još su se i mogle te bolnice trpjeti. No kad sam morao pričat o tim događajima u Kašiću, to je bilo baš ono gadno. Inače, preživio sam ja, preživio je Breza iz drugog kamiona. I još jedan kolega koji je pao odma’ pa se sakrio, ne znam 206
ni ja. Znači, nas trojica smo ostali živi, a 18 ljudi je poginulo. Dođem svake godine na polaganje vijenaca. Nekad dođem sam, zapalim svijeću, pomolim se. Dođem s djecom, sa ženom, s prijateljima iz Karina. Zbog okolnosti što se na prvoj liniji bojišnice usred borbe prometovalo, prevozilo borce na položaje kamionima, načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko bio je iznimno nezadovoljan. U jednom trenutku postavilo se pitanje odgovornosti Luke Džanka kao operativnog časnika koji je morao upozoriti postrojbu o načinu preuzimanja linije, tako i o zabrani prijevoza vozilima na samu borbenu liniju. Džanko je predočenjem izdane zapovijedi skinuo sa sebe tešku optužbu, no naknadno se odgovornost za ovaj slučaj nije tražila. Činjenica da se neprijateljska postrojba uopće našla iza leđa linija 3. brigade i danas je dosta prijeporna, posebno u krugovima veterana 3. GBR. Tijek napada toga dana opisan je u izvješću 3. GBR 9. veljače 1993. godine: „Dana 01. 02. 1993. godine oko 07,30 započeo je žestoki topnički napad na naše položaje u cijeloj dužini posebno na Kašić, Lakiće, Buterine i Barabe. U isto vrijeme počeo je i tenkovsko-pješački napad. Napadalo je 20-ak tenkova i nekoliko stotina pješaka. Oko 06,00 sati počela je naša smjena ljudi na položaju u selu Kašić jer je dio ljudi bio na položaju 48 sati i trebao je ići u pričuvu. Za vrijeme napada četnici su probili desni bok (jedan bočni napad u međuvremenu smo odbili) i došli su našim postrojbama u Kašić s leđa. Razvila se ogorčena borba koja je trajala do kasnih večernjih sati kada je učvršćena linija obrane i kada su sva mjesta u zoni naše odgovornosti bila čvrsto pod kontrolom. Izgubili smo 20 boraca, 21 je ranjen. Ranjeno je i 10-ak zapovjednika.“ Kako se određene usmene interpretacije i iskazi ne poklapaju, a isto vrijedi i za pisana izvješća, štoviše i monografije, napose stoga što nismo dobili iskaze zapovjednika TG 3. GBR o ovoj tragediji, odnosno o ulozi 3. bojne 3. GBR u operaciji „Maslenica“, prenosimo službeni stav Udruge veterana 3. GBR, uz napomenu da podaci iz privremenog popisa Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji se i dalje ažurira, pokazuju da je 1. veljače na zadarskoj bojišnici poginuo 21 pripadnik 3. gbr.: „3. bojna je od osnivanja u sastavu 3. GBR i uglavnom je djelovala samostalno u ravnicama Slavonije gdje smo ulazili u utvrđene linije ili smo ih sami utvrđivali po nekoliko dana prije nego bi se uopće uspostavio kontakt s neprijateljem. Stoga je odlazak u zadarsko zaleđe, u akciju Maslenica bila po mnogočemu nepoznani207
ca za nas. Po prvi puta izvršen je zračni desant u ratu. Taktička skupina stvorena je od više postrojbi 3. GBR koje nismo poznavali, dakle nismo znali njihove navike, borbene mogućnosti i snagu na bojištu. Nadalje, zapovjedno izviđanje izvršeno je u popodnevnim satima do kasno navečer, a već sutradan je uslijedio izlazak zapovjednika nižih razina na izviđanje i upoznavanje s terenom i bojišnicom i odmah potom uvlačenje pješaštva u formiranje nove linije obrane nakon napadajnih djelovanja 4. GBR. Uz sve to, opremljenost postrojbi za ratovanje na ovakvom terenu bila je nedovoljna. Postrojbe nisu bile povezane sredstvima veze i vizualno zbog duljine linije, a i zbog konfiguracije terena. Nije bila ostvarena nikakva veza sa zapovjedništvom tog područja, što je uzrokovalo nedostatak obavještajnih podataka koji su se u konačnici pokazali kao ključni faktor koji je doveo do tragedije. Uz sve navedene nepoznanice, 3. bojna u zadarskom zaleđu od preuzimanja crte obrane pa do dana tragedije nije dobila niti jedan obavještajni podatak od zapovjedništva tog područja da se vrši veliko premještanje neprijateljskih postrojbi na naš pravac obrane, niti da možemo očekivati napad toliko jakih neprijateljskih snaga. Na dan tragedije naših pripadnika zapovjedništvo postrojbe je isplaniralo izvršiti smjenu postrojbi na položajima kako bi se svi djelatnici upoznali s terenom i položajima na linijama, koji su još bili u fazi utvrđivanja. Upravo to je bio ključan trenutak jer su napad izvršili tijekom same smjene postrojbi na liniji, kada su linije bile oslabljene. Izvlačili smo tek upoznate postrojbe i uvodili postrojbe koje nisu bile upoznate s terenom i položajima. Sve to, ponajviše nedostatak obavještajnih podataka nadređenih, rezultirao je ovom tragedijom. Unatoč pogibelji velikog broja naših pripadnika, 3. bojna 3. GBR nije se povukla, kao što se i nije nikada povlačila, nego se uspjela konsolidirati i odbiti strašno velike neprijateljske snage. U prvom danu obrane Kašića, 1. veljače, poginulo je 17 pripadnika 3. GBR. Drugog dana u borbama je poginulo još 8 pripadnika brigade. Sveukupno je u obrani zadarskog zaleđa poginulo 35 pripadnika 3. GBR. Crta obrane koju smo preuzeli od 4. GBR ostala je takva sve do operacije Oluja.“ Zorkan Pavković, zapovjednik pješačkog voda, teško je ranjen u borbama u Kašiću, a istodobno je bio posljednji koji se motorolom čuo sa suborcima, netom prije otvaranja neprijateljske vatre: Naša zadaća je bila održati poziciju gdje je primijećena jaka koncentracija neprijateljskih snaga. Ja sam s dečkima došao u smjenu 1. veljače i tad je uslijedio njihov žestok napad. Prilikom preuzimanja položaja u Kašiću od momaka, svojih kolega, uslijedio je jak topnički napad uz pratnju ogromnih snaga pješaštva. Naišli su na težak otpor, neočekivani otpor. Što se tiče mojeg učešća, dakle, dečke sam rasporedio po punktovima u 208
pravcu Smilčića, Biljana Donjih, Biljana Gornjih, u razmacima od nekih stotinjak metara, gdje su bili u grupama po deset, osam do deset ljudi. Dakle, ljudi su bili u stanju pokrivati širi dio svoga položaja i praktički da mogu, kada prestane topničko djelovanje, da se linije spoje i izvrši obrana prve crte. Uslijedio je jak topnički napad gdje sam momke povukao da ne izginu od granata. Ja sam dakle obilazio dečke usred udara artiljerije, doslovno da ih obiđem, da se uvjerim da im je moral na nivou i zaista je bio u izuzetnom stanju. Znali smo da nakon prestanka njihovog topništva slijedi pješački napad. Tako je i bilo. Nakon toga su uslijedile borbe prsa o prsa. Bilo je jezovito. U samom tijeku njihovoga napada ja sam teško ranjen. Ranjen sam od granate u predjelu prsa, tako da dalje nisam bio sposoban niti voditi, niti zapovijedati, niti boriti se... Nakon mog odlaska u bolnicu saznao sam da su neprijatelji uspjeli ući u Kašić jednim dijelom i da su tada uslijedile borbe prsa u prsa. Naši dečki u dva kamiončića naletili su na zasjedu, a rezultat je bio, kao što znamo, pogibija 18-orice hrabrih momaka. Kad sam došao dečkima u smjenu oni su već bili na putu prema natrag. Zadnje na radiovezi što sam čuo, da su dečki govorili: „Tko su ovi ispred? Na kog smo naletjeli, imaju krpene oznake.“ Sjetio sam se tko su i munjevito reagirao, rekao da odmah otvore vatru, jer su to pobunjeni Srbi. Nažalost, bilo je prekasno… Nakon što su uspjeli probiti taj dio linije u smjeru groblja, dakle desno su došli do naših minobacača i u tom slučaju nismo u donjem dijelu bojišnice imali minobacačke podrške. Znači, bili smo prisiljeni sami izvršiti obranu s raspoloživim sredstvima. Nakon čega je došlo do proboja sa svih strana i dijelom borbe prsa u prsa. Što se točno dogodilo u Kašiću, na koji način se neprijatelj uvukao u središte sela, donekle je odgovor pružio dozapovjednik srpske postrojbe koja je napravila nered provlačenjem među linijama bojišnice. Iskazima preživjelog pripadnika slavonskobrodskih „Kobri“ Ante Zubaka, potom i zapovjednika čete „Vukova s Vučijaka“ nije samo razjašnjen razvoj borbe (iskazi se poklapaju) ili intrigantan način kojim su srpski vojnici ušli u Kašić, već su razjašnjene i druge nejasnoće, poput činjenice da se nije potpuno jasno znalo (nagađalo se) tko je sa srpske strane sudjelovao u okršaju. Također, samu borbu pratile su mnoge naknadno interpretirane netočnosti, poput one (koju nalazimo čak i u službenim raščlambama operacija HV-a) da su Srbi napravili zasjedu te protuoklopnim sredstvima eliminirali hrvatske gardiste. Ipak, neke stvari po pitanju okršaja u selu i dalje će ostati nerazjašnjene. Odgovor na pitanje zašto je odabran ovakav udar na selo Kašić i kako je srpska postrojba, uključena u veliki sukob, doživjela razvoj borbi za selo, daje Miro Šikarac, dozapovjednik „Vukova s Vučijaka“: 209
Operativno smo pokrivali dio Karinskog zaljeva, gdje se nalazi Novigrad i dominantno selo i kota Kašić, te Islam Grčki i Islam Latinski. To je pravac bio našeg dejstva. Međutim, druge jedinice koje su učestvovale također su podijelile zadatke između sebe tako da smo mi dobili pravac Kašića u tom prvom napadu koji smo izvršili. Prvi napad na Kašić bio je strašan. Ponovo se ispostavilo da sa druge strane su se našli ljudi koji su često se nalazili ispred nas. Tako da je otpor bio zaista jak i imali smo gubitke u samom proboju. Dobili smo precizni zadatak, izvršili smo izviđanje, snimili smo kompletno teren. Znači to je trajalo dva dana i dvije noći gdje smo locirali sve slabe tačke druge strane i odredili pravac napada na kome ćemo izvršiti proboj te linije koja je već bila uspostavljena. Tako da mi saradnju sa drugim jedinicama neku posebnu nismo imali, a i nismo se nešto ni oslanjali previše na njih. Mi smo imali problem i sa tim otvorenim terenom. Zato smo pripremali posebnu taktiku koju smo iskoristili na Kašiću, ali ona je pripremljena na kratko. Zato ta akcija nije dovedena do kraja jer nitko nije imao da nas prati. Tako da mi imamo loša iskustva sa tim terenom koji nije pokriven šumom, koji je tako ravan, gdje nema brda, nema mogućnosti nekog skrivanja, zatvoren je i morali smo zaista da iskoristimo maksimum svog znanja da napravimo tu akciju koju smo i uradili. Konkretno, koristili smo taktiku tri-četiri lažna napada na različitim pravcima tako da smo odvraćali pažnju sa pravog pravca napada i to nam je često polazilo za rukom. Sa druge strane, snimali smo teren do detalja tako da naši izviđači su obilazili taj teren i prolazili kroz neprijateljske linije, u dubinu do 1000 metara, znali smo tačno gdje se nalaze i njihova oruđa i oružja i raspored tako da smo znali sve u detalje. Znači, 30. januara izvršili smo dnevno izviđanje i noćno izviđanje od samog Karinskog zaljeva do negdje početka sela Kašić. Precizno smo unijeli podatke gdje se šta nalazi, kolika je borbena sposobnost tih ljudi koji se nalaze sa druge strane, šta imaju. Znali smo šta je u dubini pošto smo ušli u dubinu. Znači, izvršeno je i dubinsko osmatranje jer se moglo vrlo jednostavno proći kroz tu liniju obrane. Tako da smo znali raspored artiljerijskih oruđa koja nisu bila nešto značajna. Potom je izvršeno drugo dnevno i noćno izviđanje, znači, od početka sela Kašić pa dolje prema Islamu Grčkom i Islamu Latinskome i ostalim selima. Na osnovu tih analiza i saznanja koja smo dobili, utvrdili smo da je udar na Kašić jedna od mogućnosti napada. Konkretno, smjerom prema crkvi u Kašiću pošto je konfiguracija terena nama tu odgovarala. Mogli smo izvršiti tu brz upad ili pokušati dalji upad prema Islamu Grčkom, koji je nama daleko više odgovarao, ili pak direktno napredovanje prema Zadru što nitko nije htio da prihvati, a to je bilo jedino logično rješenje, po nama. Tako da je pala odluka da se ide direktno na selo Kašić. Kako, zbog čega, ne znam, nismo bili za tu opciju. Mi smo se pro210
tivili jer smo učestvovali u izviđanju na tom pravcu prosto zato što nam se neki drugi pravac činio mnogo lakši i možda efikasniji za rješavanje. Ali, nismo isključivali ni tu vrstu napada. Znali smo da tu možemo da prođemo, tu nisu postojale otporne tačke! Prevelika je dubina i vjerovatno je ova druga strana razmišljala da ako se desi bilo kakav protunapad, da će krenuti iz samog Karinskog zaljeva, da će doći do potiskivanja prema dubini, da se očisti taj dio prostora. Saznao sam naknadno da postoje razne verzije šta se i kako desilo za vrijeme i poslije obračuna. Sve šta se desilo, desilo se u borbi. Znači, ne postoji nikakva šansa za bilo kakvu egzekuciju sa bilo koje strane! Ni oni nisu mogli nikoga od nas da zarobe, niti je postojalo šanse da mi nekoga naknadno zarobimo i strijeljamo! To je borba, ljudi su pucali po nama, mi smo pucali po njima. Znači, sve šta se desilo tu, desilo se u žaru borbe. Ništa drugo nije postojalo! A da li je tu dolazio netko poslije, bio, odradio nešto, neka druga jedinica, neki drugi ljudi, ja to stvarno ne znam, ja to ne bi komentirao. Nije bilo klasične zasjede jer da je bila klasična zasjeda nitko iz tih kamiona ne bi ostao živ. Otkuda god da su ti vojnici dolazili, očigledno ih je netko pogrešno informisao. Jer mi nismo slučajno naletjeli, mi smo tu već bili na položaju. Mi smo, znači, držali taj prostor. Oni su nama prošli kamionom. Prema Islamu, prema Hrastu, mi smo držali kompletno teritorij. Znači, kompletan put u dubinu, desno negdje oko 500 metara - 500 metara lijevo. I u dubinu, znači nekih možda 300 metara, maksimalno. Držali smo to, ne fizički, ali smo držali „na nišanu“. Desilo se da je kamion prošao prvu našu odbranu. Bilo je to iznenađenje, nitko tko je bio tu nije očekivao da će doći kamioni puni neprijateljskih vojnika i ući među nas bez ikakve kontrole. Bio je to pravi žestoki obračun, mi smo pucali u njih, oni, tko je stigao, pucao je u nas, imali smo i poginulog i ranjene. A ovo ostalo, naknadne priče, nema nikakvog smisla objašnjavati nešto što se nije desilo. Nije bilo šanse da se desi! Nije bilo mogućnosti! Čitavo vrijeme je trajala borba: mi smo pod vatrom ušli maltene i pod vatrom izašli. I čitavo vrijeme je trajala borba! Znači, nije bilo nikakve šanse da se tu sada netko maltretira ili strijelja, bilo šta da se uradi osim onoga šta se desilo, u direktnoj borbi. Želim da ljudi znaju da nismo imali izbora, baš kao što ga ne bi imala ni druga strana da se desilo suprotno. Desilo se to što se desilo, kamion je naletio bukvalno na nas, prošao kroz našu liniju odbrane, našu liniju! Također, oni što pričaju nebuloze treba da znaju da smo u izviđanju mogli da uništimo kompletnu, čitavu bateriju, sve te ljude koji su se nalazili, koji su držali minobacače. Oni su nama bili na dohvat ruke i mi smo njih imali na nišanu, ali ostavili smo ih gore. Zato što nije bio naš pravac napada. A oni su bili locirani upravo dolje u Islamu Grčkom. Kao djecu smo ih mogli pohvatati na spavanju, držali smo ih na nišanu, mi smo bili tu među njima. Oni nisu imali pojma da se mi nalazimo tu. 211
Uglavnom, ja ne znam ‘ko se nalazio sa druge strane. Ono što sam vidio, taj dan tamo su se nalazili zaista borci kojima skidam kapu za pružanje otpora. Mi smo zauzeli dio tog sela, a imali smo tu početne gubitke i druga strana je imala također početne gubitke. Razbijena je odbrana koja je tu postojala i sve ostalo što se je dešavalo iza toga je bilo samo u smislu borbi. Intenzitet borbenih djelovanja u selu doveo je do toga da su pripadnici TG 3. GBR koji su se nalazili u Kašiću bili gotovo okruženi neprijateljskim snagama. Jedan dio u tim uvjetima povlači se put Islama Grčkog, a drugi dio, kojima zapovijeda Ivan Obrovac, ostaje se boriti u okruženju. O tim borbama gardista koji su se našli u poluokruženju, povukli se i potom iznova vraćali u osvajanje Kašića, kazuje Ivan Regvat, pripadnik Izvidničke satnije: Zbog hitnosti situacije doveženi smo helikopterima i odmah poslani na položaje. Dakle, dobili smo uzbunu, došli iz Osijeka, prevezeni smo do Zagreba. U Zagrebu su nas stavili u helikoptere, prevezeni smo u Šepurine. Iz Šepurina autobusima i vozilima u Zadar, a iz Zadra na položaje. I sad, dovezeni smo u noći, nismo poznavali teren. Već idući dan trebali smo dobiti nekakvu smjenu koja nije dolazila, a ujutro je počela jaka topnička paljba. Onda smo dobili podatak da se nalazimo u okruženju i da se moramo izvlačiti iz okruženja. To povlačenje, znači proboj iz okruženja, smo vršili bukvalno od kuće do kuće. Uspjeli smo se nekako izvući pod jakom topničkom paljbom, pješačkom, uz sukobe sa pješaštvom blizu crkve u Kašiću. To je najvjerojatnije bila ista ona grupa koja je napala naš kamion. Dio postrojbe se uspio izvuć, neki nažalost nisu. Ujutro nam je, znači, trebala doć smjena, ali nije dolazila. Počela je topnička paljba i vjerojatno ta smjena nije ni mogla proć zbog okruženja. Tako da smo se morali izvlačiti iz Kašića. Okruženje za pješaka znači da u 360 stupnjeva oko sebe možemo očekivat neprijateljsku paljbu, što nam se u suštini i dešavalo tijekom izvlačenja. Znači, imali smo non-stop jaku topničku paljbu po sebi i štitili smo se kućama, maltene trčeći od kuće do kuće i izvlačeći se. Isto tako, sam smjer izvlačenja nam je ovisio o tome slučaju kad smo naletili na onu skupinu neprijateljskih pješaka, pa smo se zato potisnuli prema Islamu Grčkom što je ispalo, eto slučajno, na neki način povoljno za nas. Tijekom cijelog povlačenja bili smo pod topničkom paljbom, nismo imali pješačkih okršaja. No prije, u samom selu, oko crkve smo se sreli s pješačkim postrojbama protivnika i tu su bili bliski okršaji. Bilo je napeto, recimo prilikom pretrčavanja od kuće do kuće. Pretrčavao je čovjek po čovjek u razmaku od svojih desetak metara, ovisi o paljbi. Kad je paljba malo slabija onda se pretrčava, štiteći jedni druge, je l’. I onda smo došli do jedne određene točke gdje smo jednostavno čuli pucnjavu koja je u suštini bila u smjeru našeg kretanja, a uskoro smo i osjetili po sebi pješačku paljbu. I jednostavno 212
tu je došlo do izvlačenja, odnosno promjene smjera kretanja, tako da eto, krenuli smo u smjeru koji nam je u tom trenu bio najprikladniji, ispalo je da je to bio Islam Grčki. Nas je bilo negdje oko 15-ak u ovoj skupini, znači jedna malo jača desetina. Ova skupina s kojom smo se sukobili bila je možda negdje veličine svojih desetak ljudi koje smo vidjeli, sad kol’ko ih je bilo još okolo, to ne znam. Bila je velika brzina događaja, kretanja, tako da je to nemoguće procijeniti. Moguće, lako moguće da bi to mogla biti ista skupina koja je naše s kamionom sačekala. Moguće zato što smo se sukobili na putu, smjeru koji vodi prema tom kamionu, znači tom mjestu napada. Eto, čisto iz tog razloga. Iako, ne mogu sto posto tvrditi takvo što. Izvukli smo se igrom slučaja prema Islamu Grčkom, gdje smo uspjeli dočekati isto tako dio ljudi koji su se izvlačili iz Kašića, i drugi dio ljudi koji je dolazio kao potpora i pojačanje. Nakon određenog vremena, znači u istom tom danu, krenulo se u novo čišćenje i osvajanje Kašića. Opet smo krenuli, bili smo u jednom određenom dijelu zaustavljeni u toj namjeri pa smo morali to ponovo odraditi. I nakon toga smo napokon taj Kašić uspjeli ponovo dobiti u naše ruke. Napokon smo zauzeli položaje i čuvali ih do dolaska smjene. Dva puta smo se, znači, vraćali u osvajanja. Jednom u taj prvi pokušaj i potom drugi put. Nakon drugog pokušaja osvajanja sela ušli smo u te ulične borbe. I nakon osvajanja sela opet smo zauzeli određene položaje kod škole u Kašiću, čuvali položaje do daljnjeg. Taj puta kada smo ih konačno probili pružili su možda otpor kao i prvi put, samo što smo mi drugi puta bili puno organiziraniji, pa čak smo možda dobili i neka pojačanja. Što se prije u selu dogodilo, ne znam pojedinosti. Prilikom osvajanja sela nazad, našli smo tu kamion sa stradalim dečkima, isto tako našli smo neke naše pripadnike koji su mrtvi ležali. Sad, da l’ su ranjeni, da l’ su streljani, to su pojedinosti koje ne znam. Moram napomenut da je meni osobno ovo bila jedna, pa mogu reći i najteža bitka iz više razloga. Mi smo došli po noći, jednostavno dovedeni na određene položaje, u jednu kuću. Tu smo uspostavili položaje i te položaje držali. U tom prvom danu, trenutku, mi nismo znali točno gdje se nalazimo. Tako da kad smo se izvlačili nismo poznavali teren, znači za nas je ovdje bilo sve novo. A ovdje je potpuno drugačiji teren, potpuno drugačija klima, novi nepoznat teren, definitivno dosta nesigurno u prvom danu, odnosno po noći. Posebno je situaciju otežavalo to što se u određenim trenucima u jednom tako malom selu nalazilo naše pješaštvo, neprijateljsko pješaštvo, naši tenkovi, neprijateljski tenkovi. Naše topništvo je udaralo po određenim dijelovima sela, isto tako i neprijateljsko topništvo. A mi pješaci unutra. Teško je precizno reći zašto se kolegama dogodila tragedija. U tom trenu vjerojatno zbog proboja linija. Mi, čekajući 213
smjenu nismo slutili da su linije probijene, to smo saznali tek kasnije, putem radioveza kad nam je javljeno da se nalazimo u okruženju i da izvršimo proboj iz okruženja. Pripadnika izvidničke skupine kojoj sam ja pripadao su poginula dvojica, a ukupno je poginulo pet izvidnika tih dana. Ja nisam stradao. Sjećanje pripadnika srpskih snaga Mire Šikarca uklapa se u saznanja sudionika o uspjehu hrvatskih snaga 1. veljače, tijekom ponovnog ovladavanja Kašićem u pomalo kaotičnim ratnim okolnostima za obje sukobljene strane: Mi smo uspjeli da zauzmemo jedan dio Kašića. Međutim, poslije loše koordinacije drugih naših jedinica, mi smo izašli iz Kašića. Znači, poslije nekog vremena, određene druge jedinice, sad ne znam tko je gore bio još raspoređen, pokrenule su napad prema Kašiću i onom dijelu prema gore, prema Novigradu. I onda je došlo do maltene miješanja snaga. Mi smo držali svoje otporne točke, taj prostor koji smo mi obuhvatili, mi smo ga zaštitili i držali do protunapada. Dok je to bilo moguće. Tu je izvršeno, ja ne znam više koliko napada prema nama, ni iz kojih pravaca. Koordinacija među našim jedinicama je bila sporna tako da smo bili dovedeni u jednom trenutku u poziciju da ne znamo više tko puca po nama i da li pucaju samo neprijateljske snage ili pucaju više i naše snage pošto se je desila jedna takva situacija u kojoj nismo imali informacija tko dolazi sa koje strane. Uglavnom smo bili maltene u poziciji da su pucali svi po nama. Iskazi svih sudionika često spominju djelovanje topništva, kako neprijatelja, tako i hrvatskih snaga. Da je topništvo imalo iznimnu ulogu tog 1. veljače, kao i u kasnijim danima borbi za Kašić, svjedoči statistika neprijateljskih gubitaka. U konačnici, na taj način nastradali su mnogi srpski borci pa i zapovjednik 92. motorizirane brigade, Momčilo Bogunović, izgubio je 1. veljače život u borbama za selo Kašić. Potom je 4. veljače organiziran još žešći napad. Iznova su hrvatski obavještajci dobro predvidjeli da će uslijediti još snažniji protuudar. Vladimir Zarić, obavještajni časnik prislušne skupine 93. ZB Zadar, pri obavještajnom odjelu IZM-a Zadar na vrijeme je obavijestio nadređene da se sprema veliki napad te se po zapisanim podacima u radnu bilježnicu prisjetio podataka koje je proslijedio za potrebe knjige: Od 3. veljače 1993. godine neprijatelj je radio na uspostavi UKT veza velike snage (30-50 W) na cijelom okupiranom području. Veze su bile vrlo kvalitetne. Očito je bilo da se pripremaju za protuudar. Za očekivati je da takve veze nećemo moći s ovakvom tehnikom ometati, a većinu veza koje smo uspjeli snimiti podređena je SIMPLEX radu. Izvođači-vezisti bili su „uvozni“, iz Srbije. Po ponašanju i radu u vezama osjećala se profesionalnost. Ometači su cijelo vrijeme bili aktivni sa Debelog brda i pozicije ispod 214
Prezida. Ove podatke sam dobio od Ivana Smokrovića – Barbe, šefa prislušne skupine 93. ZB Zadar, a koji je stručnjak o UKT vezama, kao i za SIMPLEX. Po vokaciji ja sam naime pilot, a u tom periodu sam se više bavio rasporedom i snagama neprijatelja, dočim je prislušna služba 93. ZB Zadar s Ivanom Smokrovićem bila zadužena za elektronički rat - prisluškivanje. Dana 4. veljače 1993. godine neprijatelj u ranim jutarnjim satima izvodi protuudar na Kašić. Sudionici su: „VUK“ tenkovi – Veljko Milanković, a ispred njega je „VUK1“ pješaštvo kao srednji; lijevi je „SANA“ tenkovi iz Goleša (G. Zemunik), a ispred njega je „SLAVONAC“ -pješaštvo, a desno je „SORA“ – tenkovi, a ispred njih je „ŠTIP“ - pješaštvo. Rade po razgovorniku: „JADRAN“, „GUSAR“ je topništvo, „JOKER“ je VBR iz Malbaša, „LOTOS“ i „LAGUNA2“ su ZM, „OPUZEN“ je pričuvni razgovornik „JOKER-a“. U 93. ZB Zadar, u „Domu avijacije“ skupa sa svim pripadnicima prislušne skupine 93. ZB Zadar slušamo razgovor neprijatelja. Pokušavam naći ključ po kojem rade, točne pozicije svakog učesnika od 9 sati ujutro. Oko 12 sati pronalazim sudionike neprijatelja i ključ po kojem rade i odlazim u obavještajni odjel IZM-a Zadar gdje objašnjavam sve o ovom. Ponovno se vraćam u „Dom avijacije“ i nastavljam sa slušanjem neprijatelja. Preko zaštićene telefonske linije, oko 15 sati zovem satnika Damira Valčića da poklopi ciljeve oko Smilčića, prema Karinu i Vidukin gaj, što on i čini, te prenosi topništvu ciljeve koje valja poklopiti. Iza 16 sati nastaje tajac na crti bojišnice. Popodne i predvečer odlazim u obavještajni odjel IZM-a Zadar gdje se nalazi satnik Aris Mikulandra i ja mu govorim da se ne javlja njihov zapovjednik i izgleda da je „gotov“. Zaista, to se dogodilo, kao i zapovjedniku „Vukova“ Milankoviću. Poslije toga sam se vratio u „Dom avijacije“ gdje sam morao objašnjavati zapovjedniku 93. ZB Zadar i načelniku stožera HRZ-a i PZO-a, brigadiru Mačeku sve o mom djelovanju glede obavještajnog rada u obrani Kašića. Tako da sam, može se slobodno reći, otkrio pozicije sudionika napada i dao ciljeve koje treba tući topništvom, a što je na kraju ispalo vrlo učinkovito. Snažan napad srpskih snaga iznova je završio neuspjehom. Komanda 7. korpusa dostavila je 5. veljače izvješće Glavnom štabu SVK o borbama i gubicima na pravcu Kašić - Islam Grčki: „Najveća borbena dejstva izvodile su jedinice OG-1 izvođenim u podnevnim časovima jučer. Na pravcu s. Kašić - Islam Grčki sa nešto pomeranom linijom fronta prema s. Pozderi-K-212 i K-208. U ovim borbenim dejstvima bilo je 6 poginulih i 25 ranjenih.“ U tom napadu, koji zbog karakteristika otvorenog načina ratovanja (topničko-tenkovska potpora pješacima u nadiranju) nikako nije odgovarao udarnoj skupini, teško su nastradali istaknuti pripadnici srpske postrojbe „Vukova s Vučijaka“, o čemu svjedoči zapovjednik njihove čete Miro Šikarac: 215
Ranjavanje komandanta Veljka Milankovića se desilo nakon dva dana. U novom, ovaj puta kombinovanom napadu pješadije i tenkova, mi smo tada imali također velike gubitke zato što artiljerija koja je bila nasuprot nas, našla nas je i zaista tukla koliko je mogla. Iako smo bili dominantni u tom prostoru, on je bio nezaštićen sa nekim preprekama, tako da jednostavno nismo imali mogućnosti maskiranja, skrivanja. I u tom kombinovanom napadu sa tenkovskom jedinicom, artiljerija sa druge strane nas je locirala i poklopila. Tad je ranjen komandant Veljko, ranjen sam ja i ranjeno je par ljudi, naših saboraca. Bio je to s naše strane kombinovani napad pješadije i tenkovske jedinice. Mi smo dobili naredbu da uđemo ponovo u Kašić i izabran je pravac koji nama nije ni u kom slučaju odgovarao. Zato je i došlo do takve vrste stradanja. Komandant Veljko je uvijek bio u prvim redovima, tako je i nastradao. Bilo je to strašno za sve nas. Nakon ranjavanja, mi smo zajedno prebačeni za bolnicu „Sveti Sava“ u Kninu gdje smo operisani obadvojica i još par naših saboraca koji su također teško ranjeni. Neki nisu imali tu sreću, kao ni sam komandant, da prežive, a nakon toga smo prebačeni za Banja Luku i iz Banja Luke za Beograd, gdje je nažalost došlo do smrti našeg komandanta. Ja sam uspio da prebolim te rane koje sam dobio, međutim još uvijek nosim posljedice te bitke koja se desila dole. Značaj uloge hrvatskog topništva u obrani Kašića, posebno u borbama 4. veljače, najbolje je predočiti opisom zapovjednika minobacačke bitnice srpske strane, koja je zadala mnoge gubitke hrvatskim snagama u kasnijim borbama za Novigrad. Željko Cvijanović, zapovjednik minobacačke bitnice „Vukova s Vučijaka“, sam je ranjen od djelovanja hrvatskog topništva: Dolaskom u zadarsko zaleđe odradili smo veliki posao na Kašiću. Tamo su bile gadne bitke, obostrano. Komandant je ranjen, Miro je ranjen, ranjen sam ja, drugi ljudi, to je bilo veliko ranjavanje 4. februara. Tada su hrvatske snage neselektivno bombardovale kompletno područje Kašića. Neselektivno! Znači, takozvani „tepih“ su prostrli, nije bilo kvadratnog centimetra koji nije bio pogođen! Mi smo bili pogođeni, ja sam bio pogođen jer sam ušao u dva pravca. Mi smo s našim oruđima bili pogođeni, međutim ja sam uvijek imao takvu taktiku da kada smo pogođeni, onda najviše dejstvujemo. Makar bilo i mrtvih, ali tako je bilo. Tako da smo otvorili baraž u tom momentu, eto i ja sam tu ranjen isto bio, na tom položaju. Tako da je to bilo, stvarno je bilo gadno. Kako mi to imamo običaj da kažemo, bila je „tarapana“! U pravom smislu riječi. Kako su i u kojim okolnostima snage topničke potpore djelovale prema Kašiću na posebno zanimljiv način opisao je zapovjednik TRD-a 4. GBR Rade Lasić: Već ujutro 1. veljače oko 9 sati neprijatelj napada Kašić. Iza toga pristižu nove vijesti, lošija od lošije! Kod groblja u Kašiću su taj dan poginula 23 naša ratnika iz Sla216
vonskog Broda. Preko Mandića i Lakića nadire 92. benkovačka brigada i ulazi u Kašić. Bočno iz pravca Pržina napadaju „Vukovi s Vučijaka“ i presijecaju komunikaciju Kašić – Islam Grčki. Tenkovi vode borbu oči u oči, što se kaže. U tom trenutku sam nazvao zamjenika zapovjednika brigade, pukovnika Milana Perkovića, koji je u stvari i vodio ovu operaciju, i predložio mu da naši potpuno napuste Kašić i povuku se na kraj Islama Grčkog. Rekao sam da ću ja uskoro zasuti Kašić iz svih raspoloživih sredstava. Odobreno mi je. Za par minuta Kašić se nije vidio od dima! Momci iz 3. gardijske brigade su me oduševljavali. Pored toliko gubitaka oni se još bore i daju sve od sebe da zadrže neprijatelja. Neprijatelj je uzeo Kašić i zastao. Naše zapovjedništvo mi javlja da i neprijatelj ima velikih problema, tako su barem javljali naši prisluškivači. U isto vrijeme naše položaje na paljuvskom i novigradskom pravcu napadaju Arkanovi „Tigrovi“ i Banijska brigada. Bojišnica postaje pakao. Borbe se doslovno vode za svaki pedalj zemlje. Naši su se ispred Kašića uspjeli konsolidirati. Poslijepodne osobno zapovjednik 3. gardijske brigade Mladen Kruljac i njegov zamjenik Ivan Obrovac uvode u borbu satniju koju imaju u rezervi. Odjednom se pojavljuje naša Izvidnička satnija, u borbu je uvodi Ivan Čikara koji je inženjerac. Više rezervi nemamo, bitka se lomi, ili oni ili mi. Međutim, već do pada mraka uz jaku našu topničku potporu uspijevamo ponovo ovladati Kašićem i povratiti izgubljene položaje. Uvečer dolazimo na ‘brifing’ u selo Radovin. Tu donosimo zaključak da je ovo bio najteži dan ratovanja do sada. Prilikom dolaska na ‘brifing’ u Radovin dogodio se jedan zanimljiv događaj. Naime, tijekom dana sam vidio jedan autobus nekih naših specijalaca koji se iskrcao u Islamu Latinskom i trebao se uvesti u borbu. Međutim, primijetio sam da su se jako brzo vratili i zaključio da momci iz 3. gardijske nisu imali značajnije pomoći od njih. Uvečer dolazim u Radovin, kad oni taman ukrcavaju nekakav protugradni višecjevni lanser. Pitam: „Momci, gdje ćete vi s tim?“ – „U Zagreb.“ – „A imate li vi raketa za to čudo.“ – „Imamo oko 500!“ – „Ma, vi možete za Zagreb, ali taj lanser ostavite nama.“ Odmah zovem svoje ljude da preuzmu lanser i rakete. Kada smo ga napokon došlepali do našeg položaja VLR „Rak“, počeli smo ga proučavati. Cijelu noć smo potrošili da probamo malo proučiti to „čudo tehnike“. To je inače bio nekakav protugradni lanser raketa koji je prenamijenjen za vojne svrhe. Ali to je bilo daleko od stručne prenamjene, to je bila čista improvizacija. Nema tablica gađanja, nema ciljničkih naprava, nema ništa! Lanser je inače imao 64 lansirne šine. Odmah smo mu dali ime „Gradela“, čisto iz zezancije. Mi odlučimo, ipak ćemo mi njega probati ujutro jer smo u škripcu sa streljivom, a za ovaj lanser imamo dosta. Namjestimo mi sve to, kako mislimo da treba, uredno 217
javimo našem pješaštvu da se skloni u zaklone jer nešto eksperimentiramo. Pozovem Natka Gnječa - Pipu, zapovjednika satnije iz Metkovića, da nam on bude „oko“ i da nas malo navodi. Ispalimo mi jednu raketu. Pipa javlja da je nije vidio. Ispalimo drugu. Ona eksplodira 200 metara ispred nas. Ispalimo treću. Kaže Pipa da mu se čini, da nešto dimi kao kad petardu baciš. Ja zapovjedim da se napuni s 32 rakete. Ispalimo i to. Zovem Pipu, pitam ga kako je bilo. „Pola nama, pola njima!“ – „Gdje je otišla ta njihova polovica?“ – „U pravcu šume ispred Kašića.“ – „Ok, hvala!“ Ja svojima zapovjedim: „Stavi na 200 metara dalje i ne diraj!“ Kad sutra neprijatelj pokušava napad baš kroz tu šumicu. Mi ih dva puta poklopimo s jednom polovinom punjenja tog protugradnog lansera, oni se vrate nazad. U narednim danima se to isto ponavlja. Ne znam zašto, ali neprijatelj je uporno pokušavao da napravi napad baš kroz tu šumicu. Mi ih uredno poklopimo par puta i oni se vrate na polazne položaje. Tako da sigurno možemo reći da je ta naša slavna „Gradela“ više puta spasila naše pješaštvo od napada neprijateljskih snaga. Osim pješačkih i topničkih okršaja, u širem području Kašića odvijale su se i tenkovske bitke. Po prvi puta u Domovinskom ratu tenkovi dviju vojski su se sudarili na tako malom prostoru, a u jednom bizarnom slijedu ratne sudbine i izmiješali unutar malenog sela u zadarskom zaleđu. Pripadnici Oklopne satnije iz sastava Oklopne bojne 3. GBR pristigli su tijekom noći 30. na 31. siječnja, a tehniku su preuzeli od Oklopne bojne 4. GBR. Mario Velimirović sudjelovao je u tim okršajima, nosi velike traume, događaji u Kašiću ostavili su trag. Među ostalim, izjavio je: Došao sam ovdje s Taktičkom grupom 3. gardijske brigade, bio sam tenkista na tenku T-55. U Kašiću je bio pakao 1. veljače, dosta je bilo poginulih pripadnika naše brigade, Treće bojne „Kobre“. Mi smo djelovali s četiri tenka koje smo preuzeli od 4. gardijske brigade. Situacija je bila vrlo, vrlo, iznimno teška. Vojska, „arkanovci“, „šešeljevci“ i ostale skupine napadali su punom silom pripadnike 3. gardijske brigade. Došli smo na izdvojeno zborno mjesto 1. veljače u 19 sati, međutim, valjda zbog velikog broja poginulih toga dana, zapovijed je bila da se vratimo nazad u hotel u Zadar, pa smo došli 2. veljače ‘93. godine. Dva tenka su nam otišla u mjesto Lakić i dva u mjesto Kašić. Potom se dogodio veliki, jako veliki napad. Ja sam bio tad zapovjednik tenka u mjestu Lakić. U Kašić sam došao 4. veljače, gdje sam imao ranjenog vojnika Marjana Zvonareka. Kronološki, njihov napad je krenuo negdje oko 5 sati ujutro. Otvorili su vatru s teškim oružjem, znači haubice, topovi, tenkovi, a mi smo vraćali vatru koliko smo mogli. Ja sam preuzeo gornji dio u Kašiću, gdje je pravoslavna crkva i groblje. Međutim, oko 16 ili 17 sati došlo je do probijanja crte s njihove strane, znači njihovi tenkovi su ušli kod pravoslavnog groblja gdje sam ja bio 218
sam s tenkom. U drugom dijelu sela liniju su još uvijek držala dva tenka. Toga 4. veljače dogodilo se nešto strašno, naši tenkovi su se pomiješali s njihovim tenkovima. Ipak, naši tenkovi su se izvukli negdje oko 22 sata. Normalno, linija se opet uspostavila i mi smo se vratili ujutro. U jednom trenutku, gore kad sam bio kod pravoslavne crkve, ja sam ispucao, recimo, pet-šest granata, ali su oni onda uzvratili tol’ko da su oni svoju pravoslavnu crkvu počeli rušiti. Ja neću reć da s tih svojih pet-šest granata nisam nikog pogodio, naravno, je l’, ali su oni onda uzvratili toliko da su dio pravoslavne crkve srušili, to je činjenica, oni su ju s tenkovima rušili. Znači, oni su rušili kuću po kuću, znači selekcijski, nije bitno je l’ tu sad neko od njih bio, oni su kuću po kuću rušili. Mene je spasio dečko iz Slavonskog Broda, Mario Mažar, koji je stigao sa svojim odjeljenjem, kaže: „Pa ovi su tu!“, jer su već s tenkovima i pješaštvom ušli u uličicu, kantun u selu, je l’. Držao sam poslije, drugi dan, položaj prema kraju sela, a linija, kod linije je recimo bila neka rupa od 300 do 500 metara. Svašta je bilo, bili su i s nama u pomoći momci iz 4. brigade. Neki nisu izdržali, to je bilo svašta. Recimo, meni je čovjek ranjen, ostaneš s tri člana pa ti otiđe vozač, bilo je užasno. Znači, čak sam ostao sam ovdje na tri i pol sata. Sam, bez vojske. Šta sam radio? Čekao. Čekao sam da bi neko došao. Onda su došli dečki iz 3. bojne „Kobre“. Neprijatelji su nadirali od Smilčića, njihov je vojni raspored bio takav da su jednim dijelom tenkova dolazili iz Smilčića. Oni su bili jaki, znači oni su htjeli vratiti ovo mjesto nazad po svaku cijenu. Po meni, najvjerojatnije da su snage bile otprilike 1 naprema 3 što se tiče oklopa, tenkova. Dolazilo je barem jedno 12 do 15 tenkova s tog pravca: Gornje - Donje Biljane i Smilčić. Sam Kašić, što se tiče borbenog djelovanja? Nije to meni osobno bilo teško što se tiče borbenog djelovanja, nego je jako psihološki bilo teško. Bilo je i drugih za oklop, po mojem, kudikamo jačih terena gdje se pucalo više. Na primjer, u Lipici sam u tjedan dana 250 granata ispucao, ali Kašić... Za mene je Kašić poseban zato što sam došao iz Slavonije u Dalmaciju, poseban je zato što je to mjesto gdje smo u jednom danu izgubili 25 ljudi, i to se ne smije zaboraviti, znate! Došli smo i mi smo to obranili, Slavonci! A obranili smo pakleni napad! Na primjer, ja sam bio ovdje i u travnju i svibnju, to je onda bila jedna druga priča. Ja sam držao Novigrad, 34 dana sam bio i imali smo jednog poginulog, na primjer. Naspram ovoga, je l’, gdje je u nekih desetak dana bilo otprilike 30-ak poginulih. I među njima onda imaš prijatelja i bližnjeg i onda ti i emocije se pomiješaju i kao vojniku, teško je reć, ali uvijek potekne suza. Meni je o tome emotivno teško pričati, a mogao bih knjigu napisati. Kažem, ovdje su bili sinovi Slavonije i nisu dali ni metra, to je istina. Nema povlačenja! Mnogo kasnije dobio sam karcinom, mislim kao da te nema, nisi ranjen, nemaš ništa, ali to je život. 219
U borbama za selo Kašić, Taktička grupa 3. GBR bez daljnjega je bila opterećena nizom nepovoljnih čimbenika. Došli su ratovati na teren na kakvom se dotad nisu borili, a praktično su odmah bili izloženi najžešćem neprijateljskom napadu, bez da su imali dovoljno vremena u potpunosti utvrditi položaje pa čak ni organizirati obranu s cjelokupnim sastavom. Primjerice, nisu se stigli inženjerijski osigurati, o čemu svjedoči Zoran Marojević, pripadnik Inženjerijske satnije: Poslani smo ovdje u sklopu Taktičke skupine, da zaprečavamo prvu crtu bojišnice. Prvih dana nismo uspjeli ništa jer intenzitet akcije je bio toliko jak da nismo uspjeli ništa zapriječiti. Bitke su bile strašne, imali smo gubitaka dosta... Taj dan kad smo preuzeli položaj, popodne nešto smo zapriječili položaja na ovoj baš strani, na kraju Kašića i tu okolo što smo stigli. U tom momentu već su uslijedili žestoki napadi. Drugi dan smo isto nešto, kad je proboj bio, uspjeli nešto zapriječiti, ali sve je to bilo nedovoljno, uz te napade nismo baš mogli djelovati. U biti, više smo pomagali našim borcima kroz borbe nego kroz naš posao što smo radili. Gadno je bilo. Povlačili smo se, držali položaje pa se vraćali dolje do Islama, organizirali ponovo i opet natrag. I usto, čim se našao koji moment opet se zaprečivalo, koliko se stiglo u datom momentu. Velike su snage bile njihove, nas je jako malo tu bilo. Nas je došlo tristotinjak, jako slabe snage. Mi smo maksimum ovdje sigurno svi pružili što se moglo od tih snaga pružiti. I više od maksimuma! I vjerujem da ovi dečki imaju puno više za reći što su iz 3. bojne naše brigade, jer da njih nije bilo ovdje, ne znam kako bi stvarno bilo. To su valjda najbolji dečki što smo imali u tom momentu. Ma gadno je bilo i ovih drugih dana, ne samo ta dva dana, nisu tu borbe stale, ne. Nije tu bilo primirje, samo intenzitet tih napada je bio manji. Sam dolazak ovamo je bio za nas šok, ovaj sâm teren, mi smo dolje navikli na položaje, utvrđeni smo bili. Ovdje kad smo došli, to je za nas bilo čudno, nema položaja, nisu osigurani s minama ti položaji, nema bunkera, tu se raspored vršio po kućama, sve je to unijelo šok kod nas, je l’. I kad su ti napadi uslijedili, to je stvarno bio šok za nas. Bili smo po tim kućama, na kraju nisi znao ‘ko je u kojoj kući, di je ‘ko. Stvarno je taj dolazak, početak je bio gadan. Da, pa da si i htio bježat, gdje ćeš? Ti si tu stvarno spušten kao da vas spuste na Mars! Ne znaš ni strane svijeta, ne znaš koja je strana svijeta, ne. Ni gdje je Zadar, onda u tom momentu mi nismo znali ništa. U tih prvih dana pretežno smo radili po noći, što je iznimno opasno za naš posao, ali drugih mogućnosti nije bilo. Jer je tu stvarno otvoren, brisani prostor i sve što smo radili bilo je u svitanje nekakvo, da iskoristimo trenutak. Ili smo radili u sumrak i ponoć. Inače, ostali smo ovdje cijelu tu godinu, do negdje devetog mjeseca. Bilo je to u turnusima, malo smo se mijenjali, ali uglavnom smo cijele godine skoro bili ovdje. 220
Treba istaknuti činjenicu da su pripadnici 3. GBR gotovo do studenoga vršili smjene u zadarskom zaleđu, ali usput i izvodili aktivnu obranu, imali okršaje, posebice s ubačenim diverzantskim skupinama. Pomaknuli su tijekom ljeta liniju bojišnice i štitili izgradnju pontonskog mosta. Vrlo važno, unatoč visokim gubicima, premorenosti i tragičnim posljedicama borbi za Kašić, pripadnici 3. brigade su za svega nekoliko dana imali važnu ulogu u obrani Novigrada tijekom neprijateljskog napada 7. siječnja 1993. godine. Njih su zamijenili pripadnici 5. gardijske brigade iz Vinkovaca, koji su pak imali iznimno važnu ulogu u daljnjoj obrani područja oko Kašića i Novigrada. Poučeni iskustvima prethodnika i dolazeći u cjelovitom borbenom sastavu (pješaci, oklop, topništvo, logistika), pripadnici 5. GBR razvili su jako dobru suradnju s ostalim postrojbama u svojem području borbene odgovornosti. U konačnici su uspostavili učinkovit sustav obrane, kako kod Kašića, tako i prema Novigradu i redom svi zapovjednici borbenih skupina koji su djelovali s 5. GBR ističu vrlo visoku razinu zajedničke suradnje. Načelnik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se: Kasnije su došli i drugi momci iz Slavonije, isto jako hrabri i odlučni. Imali smo izvrsnu suradnju s njima. Već prvi kontakt s ljudima iz 5. gbr dao mi je naslutiti da se radi o ratnicima koji znaju svoj posao. Sve potrebne stvari odmah su postavili na svoje mjesto i u rekordnom roku počeli su funkcionirati svi elementi bojnog rasporeda. Odmah sam osjetio veliko olakšanje. Ubrzo sam se uvjerio da se zaista radi o jako dobro organiziranoj, uvježbanoj i uigranoj postrojbi. Od zapovjednika do zadnjeg vojnika na bojišnici, bio je to jedan dobro uvezani lanac koji je osiguravao da ta brigada fenomenalno funkcionira u svim segmentima bojnog djelovanja. Redoviti dnevni sastanci na Izdvojenom zapovjednom mjestu brigade su trajali kratko i bili su odlično vojnički vođeni. Izvješća bi se odnosila samo na bitne stvari, zadaće su se davale konkretno i precizno, tako da smo svi točno znali što nam je činiti i što se točno od nas očekuje. Jako sam se iznenadio kada sam vidio da ljudi iz Zapovjedništva 5. gbr svakodnevno dolaze do nas i interesiraju se kako smo i treba li nam nešto. To je za mene bilo nešto apsolutno novo, nešto što se do tada nije događalo. Kako su bili dobro organizirani, tako su dobro i rješavali bojne zadaće u zoni odgovornosti. Sve neprijateljske napade i pokušaje nekih provokacija energično bi spriječili u samom začetku i suvereno su vladali situacijom na bojištu. Sada nakon toliko godina mogu priznati i male nestašluke koje sam tada radio. Ja sam imao toliko povjerenje u 5. gbr da sam čak to pomalo i zlouporabljivao. Naime, znao sam da su mi ljudi premoreni i iscrpljeni te da nešto moram raditi po tom pitanju, kako bi im borbeni moral ponovo vratio na najviši nivo. Ja 221
sam jednostavno koristio situaciju i svakodnevno po par svojih ratnika puštao do Zadra da se malo osvježe i ispušu. Osjetio sam da to mogu napraviti jer sam znao da je crta obrane sigurna dok su tu momci iz 5. gbr. Zaista sam u vrlo kratkom roku stekao potpuno povjerenje u ove momke i nekako sam potiho osjećao da mi je čast ratovati zajedno s njima. S posebnim zadovoljstvom se sjećam jednog zapovjednika bojne iz 5. brigade kojemu smo bili podređeni. Imena se ne mogu sjetiti, a zvali su ga „Žika“. Momak je stvarno bio fajter u borbi, a zapovjednik i prijatelj u slobodno vrijeme. Dogovorili smo se popiti pivo u nekoj birtiji „Lipov hlad“, u Vinkovcima, ako preživimo. Još to pivo nismo popili, a nadam se da jednom hoćemo. Kao i pripadnici 3. GBR, tako su i pripadnici Taktičke grupe vinkovačke brigade helikopterima prebačeni u zadarsko zaleđe. Činjenica je da se 5. GBR osnovala krajem studenoga 1992. godine, a u dva mjeseca do odlaska u zadarsko zaleđe ustrojavale su se postrojbe unutar brigade, pa se stoga događalo da se neki zapovjednici i gardisti upoznaju prvi puta tek u obrani Kašića. Zapovjednik Taktičke grupe 5. GBR, Željko Mikić, „Žika“ kako ga se po nadimku prisjeća Rade Lasić iz 4. GBR, bio je zadužen za organiziranje postrojbe i zadaću obrane u području sela Kašić: Tijekom protuudara neprijatelja na zadarskom bojištu, 10. veljače 1993. godine, negdje u poslijepodnevnim satima stigla je zapovijed o formiranju Taktičke skupine 5. gardijske brigade. Sama Taktička skupina je formirana na taj način da su okosnicu činile dvije pješačke satnije i jedna tenkovska satnija uz ostale pridodane postrojbe: izvidnički vod, bitnica MB 120, protuoklopni vod, pionirski vod, protuzračna desetina, sanitetska desetina, desetina veze i logistički vod, znači svi oni segmenti koji su bili potrebni za funkcioniranje jedne takve taktičke skupine. Bio sam pozvan u zapovjedništvo 5. GBR gdje mi je priopćeno da ću ja voditi i zapovijedati tom taktičkom skupinom. Primio sam zapovijed negdje oko 18 sati, a već oko 22 sata navečer iz vojarne u Vinkovcima krenula je kolona motornih vozila s materijalno tehničkim sredstvima u pravcu otoka Paga. Poslije, u noći 10. na 11. veljače, negdje oko 1.30 sati, iz vinkovačke vojarne „Bosut“ su krenuli autobusi s pripadnicima Taktičke skupine u pravcu aerodroma Lučko. Tamo smo došli u ranim jutarnjim satima. Nakon dogovora s predstavnicima HRZ-a, a dočekao nas je i general Imra Agotić, u dva helikopterska desanta smo bili prebačeni do područja Paškog mosta. Od tamo je vojska prebačena u turističko naselje Gajac, kod Novalje na Pagu. Po samom dolasku ja sam otišao u IZM Operativne zone Split, koje je bilo u Zadru. Tamo me dočekao brigadir Ante Gotovina, a dočekali su me i Luka Džanko i zapovjednik 4. gardijske brigade Mirko Šundov. Nakon primitka zapovijedi i prvih dogovora otišli smo do Zapovjedništva sektora u selo Radovin. Upoznali 222
smo se s nekim osnovnim stvarima i moja sljedeća zadaća je bila organizirati postrojbu u samom Pagu gdje je došlo do spajanja ljudstva i tehnike, i obaviti pripreme za odlazak na zapovjedno izviđanje i pripremiti se za ulazak na crtu bojišnice… Helikopteri su bili prvi šok za veliku većinu pripadnika postrojbe. Dečki do tad većinom nisu letjeli. Međutim, ni jedan jedini pripadnik postrojbe nije odbio ulazak u helikopter. Znam da smo se mi zapovjednici šalili i međusobno komentirali kako bi reagirali dečki da im ponudimo da se helikopterima vrate doma ili da idemo goloruki napasti Knin. Pretpostavljali smo da bi 95% ljudi reklo: Idemo mi na Knin. Uistinu, za veliku većinu je to bio i prvi susret s brdsko planinskim područjem i kamenom i svim onim što donosi to podneblje. Preuzeli smo crtu bojišnice u selima Islam Grčki i Kašić. Znači, Mađorije, prema Paljuvu, zaseok Lakići, Kašić - kota 212 i po dubini sela Kašić i Islam Grčki, zaključno s kulom Janković Stojana. Crtu bojišnice smo preuzeli od 1. bojne 4. gardijske brigade kojom je onda zapovijedao Čedo Sovulj - Kenedi. Samo zapovjedno izviđanje i uvođenje na liniju je bilo odrađeno na jedan vrlo profesionalan način. Mogli smo se kvalitetno pripremiti za utvrđivanje linije. Pred sobom smo imali neprijatelja u selu i zaseocima oko Smilčića i na području Biljana Donjih. Islam Grčki i Kašić sela su koja je neprijatelj itekako dobro poznavao. Oni su poznavali svaku pristupnu stazicu, dvorište, kuću i svako drvo u tom selu. Bilo je vrlo nezgodno i morali smo biti budni i paziti da se ne „uvuku“, obzirom da su bili u prednosti poznavanja terena. Naš lijevi susjed je bila postrojba 2. gardijske brigade sa zapovjednikom Borisom Jacovićem, a desni susjed 113. brigada sa zapovjednikom Damirom Krstičevićem. Bili smo međusobno dosta dobro povezani, a sve obavještajne informacije o neprijatelju smo razmjenjivali u svakodnevnim kontaktima, a i na redovnim brifinzima koje smo imali, i ta suradnja nam je uvelike pomogla u provedbi borbenih djelovanja. Zbog položaja Islama Grčkog i Kašića i pozicija hrvatskih snaga koje su bile nama lijevo i desno, a koje su ipak bile iza nas, bili smo u jednom „špicu“ i morali smo postaviti polukružnu obranu. Morali smo braniti područje prema Karinu i Debelom brdu, ali i prema Zadru, odnosno prema Biljanima Donjim i zaseocima Čardak i Drače. Tu smo se morali posebno paziti da nam se bočno ne uvuku i ne uđu u naše redove. Zapovijed je bila: aktivnom obranom, osmatranjem, utvrđivanjem, uspostavom dobrog sustava veze i paljbom spriječiti bilo kakav pokušaj ne samo prodora, nego i bilo kakav pokušaj organiziranja neprijatelja da krene, kako k nama, tako i prema našim desnim i lijevim susjedima. Mi smo to jako dobro radili, a rezultat toga je taj da, eto, neprijatelj otkako smo mi došli, tamo nije pomakao crtu. Zauzeli smo dominantne položaje, izvukli svoje položaje iz samih kuća, iz naselja i utvrđivali se na dominantnim 223
položajima. Također, topničkom i tenkovskom paljbom onemogućavali smo neprijatelja u bilo kakvom pokušaju prodora prema nama. Topničku potporu nam je pružao TRD 4. gardijske brigade s kojim smo ostvarili izuzetnu suradnju. Mi smo pokušaje neprijatelja odmah u začecima uništavali. Uz neprestano osmatranje i prisluškivanje postrojbi za elektroničko djelovanje Operativne zone, dobivali smo informacije gdje se protivnicima grupiraju glavne snage i onda smo ih topništvom efikasno razbijali u samim pokušajima organiziranja djelovanja. Zbog takvog načina djelovanja po neprijatelju dogodio nam se samo jedan jedini ozbiljan i veći pokušaj napada gdje su se oni nama približili na nekih 50-ak metara s ljudstvom i tehnikom, ali smo ih efikasno zaustavili, razbili i odbili. Nakon neuspjelih akcija je vjerojatno i kod njih došlo do pada morala. Znali smo da je među njima došlo do sukoba između nekih dragovoljačkih postrojbi, no to je bio njihov problem. Nisu upotrebljavali zrakoplovstvo, avione, ali su svim vrstama topništva djelovali po našim položajima, kako na prednjoj crti, tako i po dubini. Helikopterima „Gazela“ su dolazili na područje prema Biljanima Donjim i ispucavali maljutke, ne po našem oklopu, jer nisu ni imali vremena pronaći naš oklop, nego su pucali onako nasumice po samim kućama, možda da nas uplaše, da nas demoraliziraju, ali nisu uspjeli. Bili smo postrojba sastavljena od iskusnih i prekaljenih ratnika, ali naš glavni problem je bio upravo taj što nismo prošli fazu obuke pa, na neki način, i upoznavanja nas samih unutar 5. gardijske brigade jer smo bili pokupljeni i ustrojeni iz raznih postrojbi. Dijelom je bilo problema s određenim materijalno tehničkim sredstvima, kako naoružanja, tako i opreme i odjeće koju jedan profesionalni vojnik treba imati. To su nam bili najveći problemi, a sve ovo ostalo, znači od morala preko određenih kvaliteta koje su pojedinci imali, to nam uopće nije bio problem! Taktička skupina je brojala 516 ljudi. Od toga velika većina, posebice pripadnika 2. pješačke satnije, su bili vojnici koji su imali bogato ratno iskustvo koje su stekli kao pripadnici 3. gardijske brigade. Prvu pješačku satniju, kao i u dijelu protuoklopa, logističkog dijela te samog Zapovjedništva te Taktičke skupine činili su borci koji su imali iskustvo iz Vukovara, dečki s Trpinjske ceste, sa Sajmišta i ostalih dijelova Vukovara i Borova naselja. Bili su hrabri i imali su stvarno jedno bogato ratno iskustvo. Ponavljam, zapovijed smo dobili 10. veljače, 11. veljače smo desantirani helikopterima na Pag. Sljedeći dan smo imali prijem zadaće i zapovjedno izviđanje. Trinaesti veljače smo u ranim jutarnjim satima već preuzeli crtu. Crtu smo predali drugoj Taktičkoj skupini iz sastava 5. gardijske brigade, na dan 7. ožujka 1993. godine. Tijekom čitavog tog perioda u kojem nas je neprijatelj napadao svim mogućim snagama: topništvom, tenkovskim snagama, protuoklopnim snagama i pješaštvom, imali smo male 224
gubitke. Nažalost, imali smo jednog poginulog pripadnika, Farago Predraga, i 11 lakše ranjenih pripadnika postrojbe. To je samo dokaz da je postrojba bila dobro vođena na svim razinama, od zapovjednika satnija, vodova do desetina koji su bili neposredno s vojnicima na crti bojišnice. Bili smo disciplinirani u svim segmentima: dobrom inženjerijskom utvrđivanju naših položaja, zaprečivanju, dobrom sustavu veza i vođenju brige o maskirnoj stezi i svim ostalim sigurnosnim elementima. Stjepan Kulić, zapovjednik 1. satnije, pristigao iz redova 3. GBR, uz sjećanje na teren zadarskog zaleđa, prisjetio se netom izvršenog preustroja 5. GBR. U vrijeme kada je odlučeno da se formira Taktička grupa 5. GBR nije se nalazio u Vinkovcima, već je u Gašincima provodio vojnu obuku budućim zapovjednicima vojske HVO-a i Armije BiH: Formirana je satnija od pješačke bojne u čijem sam bio sastavu, a radi se o pješačkoj bojni koja je u potpunosti prešla iz 3. gardijske brigade u 5. gardijsku brigadu i činila je svojevrsnu okosnicu u stvaranju same 5. brigade. Ta postrojba je već imala borbeno iskustvo, ustrojena je i imala je zapovjedni kadar koji je u svakom trenutku znao što mu je činiti, tako da smo se odlučili na stvaranje te jedne, uvjetno rečeno, velike pješačke satnije. Stvorena je od sve tri pješačke satnije iz te bojne, znači sama po sebi puno snažnija, ali je u to vrijeme ipak, nažalost, veliki dio postrojbe bio nepopunjen jer smo izašli iz tada vrlo teških borbenih djelovanja, kako u istočnoj Slavoniji, tako i u Bosanskoj Posavini, koje su nam prepolovile postrojbu, posebno u Posavini gdje je veliki broj pripadnika bio ranjen ili nastradao smrtno. U samom početku ‘93. godine počeli smo s popunom postrojbe koju do operacije „Maslenica“ nismo uspjeli dovršiti. Kako je moja postrojba prešla iz 3. gardijske brigade, te ljude, zapovjednike satnija i bojni iz 3. brigade znao sam i održavao s njima kontakte. Detalje o tome što se desilo u selu Kašić nisam znao, ali sam znao koliku su žrtvu podnijeli. Njihova tragedija nije se ni najmanje odrazila negativno, nego u pozitivnom smislu. To je momcima dalo još više motiva i još više snage i želje da sudjeluju u jednoj takvoj operaciji. I bili su na neki način počašćeni i jedva su dočekali da sudjeluju u toj operaciji. Svaki od nas tada je živio za to. Živio je za to da se oslobodi Hrvatska, a to je jedna od prvih oslobodilačkih akcija HV-a. Prebacili smo se na otok Pag gdje smo se spojili s tehnikom, za jedan dan smo obavili izviđanje, primili zapovijed. Odradili smo koordinacije i vidjeli kako se organizirati u vrlo kratkom vremenu. Konkretno, već nakon 24 sata u okrilju noći ušli smo i izvršili smjenu pripadnika 4. gardijske brigade. Tako da sam ja sa svojom postrojbom zauzeo područje, samo selo Kašić koje je okrenuto prema Dračama. Također i dio Islama koji je dolje prije samoga sela. Na neki način moja postrojba je dobila, uvjetno rečeno, naj225
kritičniju točku same obrane sela. Upravo u tome području dogodio se onaj protuudar gdje su velike gubitke pretrpjeli pripadnici 3. gardijske brigade. Poučeni iskustvom prethodnika, jer smo čuli što se zbivalo, i u samome izviđanju i pripremi vidjeli smo da su postrojbe prije nas koje su područja držale u aktivnoj obrani, to držale na brzu ruku. Ona je bila formirana na brzu ruku jer neposrednim uvođenjem nakon završetka napadajnih operacija nisu imali vremena za formiranje jedne čvršće obrane. A čvrsta obrana bila je uistinu neophodna jer je to bilo područje uklinjeno u protivnički raspored! Odmah, istog trenutka smo pristupili formiranju jednog čvrstog sustava veze jer onda ona do tada nije postojala. Znači, sve moguće veze koje smo imali na raspolaganju: žične, radioveze i druge, uspostavili smo tako da možemo uspješno koordinirati aktivnosti. Nakon toga smo odmah pristupili i izvlačenju obrane iz samoga sela jer protivnik je postojeće položaje, koje su prethodnici držali, vrlo dobro poznavao. Mi smo odlučili to promijeniti, odlučili smo se izvući neposredno iz čvrstih objekata u bolje utvrđene objekte na način da smo ih ukopavali, povezivali komunikacijama. Kroz njih su naši vojnici mogli nesmetano komunicirati, a ne izlagati sebe nekakvoj pogibelji uzrokovanoj topničkom vatrom ili bilo kakvim teškim strojnicama. Na taj način obranu smo vrlo brzo preveli iz obrane koja je formirana na brzu ruku u jednu čvrstu, uspostavljenu obranu koja je imala i glavu i rep, koja je bila i ukopana, koja je bila i radiovezom i žičnom vezom vrlo dobro uvezana sa svim potrebnim segmentima, znači od topništva, od protuoklopnih do oklopnih snaga koje smo imali tada na raspolaganju. Tako da smo vrlo uspješno operativno mogli djelovati i provoditi vrlo jednu kvalitetnu, aktivnu obranu. Jer na taj način smo htjeli uspostaviti dominaciju nad protivnikom, da mu ne padne na pamet da ponovi jedan protuudar kakav je učinio nekoliko dana prije nego što smo mi ušli. To smo činili prvenstveno aktivnom obranom, na način da smo svaki njihov pokret promatrali i svaki njihov uočljiv pokret vrlo, vrlo učinkovito raznim vatrama priječili, onemogućavali kako grupiranje snaga, tako i njihovo komuniciranje, logističko opskrbljivanje i sve ostalo. Protivnik je to vrlo brzo uočio i osjetio na svojoj koži. Vrlo brzo je on promijenio neke svoje svakodnevne navike koje je imao do tada. Mi smo bili svjesni da se radi o protivniku koji je tamo na neki način domicilan, koji je tamo već duže vrijeme pokušavao vratiti područje koje je izgubio. Bili smo i obaviješteni o tome da mu pristižu velika pojačanja. No, međutim, on je već nakon nekoliko dana shvatio da to baš neće ići tako jednostavno kako je zamislio. Imali su veliku prednost na svojoj strani u poznavanju terena. Mi smo tamo došli iz istočne Slavonije, u vrlo kratkom vremenu smo se morali pripremiti i vrlo brzo smo morali određene stvari odraditi. 226
Iskustvo naših vojnika, veterana još od Vukovara, bilo je od velike važnosti. Protivnik je vršio i nasilna izviđanja, dobro zna svaki vojnik da jedno nasilno izviđanje protivnika može unijeti veliku pomutnju među onoga koji se brani, iako jesu to često vrlo male skupine, one su vrlo dobro obučene, opremljene i uvježbane. Ipak, to na nas nije imalo značajniji utjecaj kakav je možda imalo na neke druge postrojbe koje su bile neiskusne, bez borbenog iskustva. Meni osobno problem je predstavljala bura. Puhalo je strašno, sedam dana bez prestanka, iako ne pod niskom temperaturom, ali bura jednostavno probija kosti. I to je bilo za nas nešto novo. Teren kao teren, on ipak nije toliko kraški kakav inače jest u Dalmaciji. Znači, oko Kašića je to teren koji je donekle čak sličan i u našoj Slavoniji, gdje ima i ravnog područja, gdje ima i zemlje koja je obradiva. Znači, ispucani topnički projektil djeluje poprilično slično kao što je to djelovalo i ovdje u Slavoniji. Ali problem je sigurno bila meteorološka razlika, a tu mislim prvenstveno na buru, ona je nešto novo s čim smo se susreli. To nas nije pokolebalo niti u jednom trenutku, a ni sve ostalo nije predstavljalo nekakav veći problem. Nisu to baš bile tako nekakve nove stvari za naše borce. Selo Kašić u presudnim trenucima, prvih dana mjeseca veljače, obranjeno je iznimnom hrabrošću pripadnika 3. GBR i podrškom drugih postrojbi. Daljnje borbe za to selo uglavnom su okončane kvalitetnim zaprečivanjem prilaza neprijatelju što je ostvarila druga gardijska postrojba iz Slavonije - 5. GBR iz Vinkovaca. Obje postrojbe mijenjale su se tijekom cijele godine u zadarskom zaleđu i njihov je doprinos obrani ovog područja ključan. Također, većina sugovornika postrojbi s područja Dalmacije naglašavala je hrabrost pripadnika 3. i 5. gardijske brigade Hrvatske vojske.
Potpora TRD-a vatrom iz VBR-a postrojbama na bojišnici kod Kašića; paljbeni položaj bio je smješten odmah uz zapovjedništvo TG 5. GBR.
227
Pripadnici desetine POLK TG 5. GBR na uništenom tenku u Kašiću.
Pripadnik TG 5. GBR na paljbenom položaju na bojišnici kod Kašića.
Pripadnici 3. GBR drže položaje na širem području Kašića. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
Pripadnici 3. bojne 3. GBR drže položaje na novigradskoj bojišnici (preuzeto iz monografije „3. GBR HV – Kune“, 2012., str. 242).
228
Pripadnici 1. pješačke bojne 2. GBR, slijeva na desno: Goran Dokupil i Jakir Ivo - Rik čuvaju položaje oko Baždarića, 13. veljače 1993.
Pripadnici bitnice 120 mm, 1. bojne 2. GBR djeluju po neprijatelju. Novigradska bojišnica, 16. veljače 1993. godine.
Pripadnici 1. pješačke satnije „Crne mambe“ Goran Dokupil i Damir Zubanović (Baždarići, 13. veljače 1993.).
Pripadnici MOMP-a Vange u napadu, ispred sela Ramići, 8. veljače 1993. godine.
229
Novigrad Nakon neuspjeha na području Kašića, neprijatelj je svu silinu napada preusmjerio prema novigradskom zaleđu i samom Novigradu. Zapravo se, barem prema obraćanju general majora Mile Novakovića Komandi OG-1 u Benkovcu, koje je 2. veljače „vrlo hitno“ uputio kurirom, može smatrati da je srpskom protuudaru Kašić bio prvi, a Novigrad konačni, imperativni cilj. Novaković kao da je tonom obraćanja prisiljavao na pokretanje hitnog napada na Novigrad. Ipak, plan i vrijeme izvedbe nisu se dogodili onako kako ih je zamislio Novaković. U međuvremenu pokrenut je još jedan veliki napad na Kašić, a prema Novigradu se krenulo pet dana nakon Novakovićeve inicijative koja je glasila: „U odlučivanju za izvršenje sledećeg zadatka uzeti u obzir sledeće: snage grupisati tako da sigurno budu zauzeti Pridraga i Novigrad. To je potrebno zbog otvaranja Obrovačkog pravca jer dejstva na Velebitu idu dobro. Paljuv izostavi, u drugoj fazi idi mu u leđa. Kad rešimo Paljuv dobijaš uslove za dejstva u bok Kašiću i Islamu i vezivanje Podgradine. Ako bi ovladali Islamom i Kašićem, dejstvujući u oba boka, Podgradina dolazi u poluokruženje. Ovakav plan predviđa proboj prema Novigradu sa upola manje snage nego što smo do sada zahvatili napadom, a kasnije samo dejstva u bokove i pozadinu. (...) Za proboj prema Novigradu demonstrirati napad na svim pravcima, dejstvo vatrom sa ušća Zrmanje, izbegavanje nagomilavanja snaga, ubacivanje snaga, držanje u tajnosti. Sa ovim ne treba čekati, jer nam ne treba novih jedinica.“ S obzirom na gubitke tijekom borbi za Kašić teško je i nezahvalno usporediti silinu i borbeni karakter ta dva sukoba, ali se lako može zaključiti da je iznova uslijedio krvav i vrlo dramatičan okršaj u kojemu su obje strane imale iznimno velike gubitke. S obzirom na prethodni neuspjeh, zasigurno i saznanje da im je uspjeh na tom smjeru posljednje (i jedino) što mogu polučiti, srpske postrojbe krenule su u svakodnevne, gotovo serijske napade sa svim raspoloživim snagama. Također, za razliku od borbi za Kašić, ratovanje za Novigrad poprimilo je jednu novu, medijsku dimenziju. Srpska promidžba, naime, u svojim radio i televizijskim izvješćima potencira uspjeh u tim sukobima, sugerirajući kako njihove snage samo što nisu ili zapravo već jesu ovladale gradićem Novigradom. Iako je hrvatska strana zbog negativnih iskustava iz borbi do 1993. godine uvela svojevrsnu medijsku blokadu tijekom obrane od srpskog protunapada, u jednom razdoblju ipak je dopustila snimanje priloga iz samog Novigrada ne bi li demantirala pobjedonosne priloge srpskih TV postaja. Način na koji su razni srpski mediji, ne samo RTV Knin, pratili cijeli sukob u svakom slučaju može biti tema posebnog rada. Samim borbama za Novigrad posvetili su iznimnu pozornost, utoliko što su izvješćivali doslovno s prvih linija bojišnice, vjerojatno kako bi 230
slika o uspješnosti u napredovanju bila što bolja. Primjerice, u prilogu RTS TV Novi Sad (http://www.youtube.com/watch?v=_-XJVzSd2Rc) kojemu je cilj bio dočarati vijest skorog zauzeća Novigrada, novinarska ekipa došla je tijekom borbi na samu liniju bojišnice, kad je nedaleko od njih prvo eksplodirao projektil Maljutke, a uskoro su, ne završivši prilog, morali s bojišnice pobjeći „pod kišom granata i snajperskih kuršuma“. No informativni rat nisu vodili samo mediji. Iako i dotadašnja izvješća Komande 7. korpusa SVK podređenim postrojbama nisu pružala realnu sliku, od poraza kod Kašića pa nadalje ona su katkad poprimala fantastične obrise, sve ne bi li se sačuvao borbeni moral u postrojbama. Stoga se može zaključiti da su pobunjeni Srbi konstantno održavali stanje jedne velike iluzije, kako u postrojbama, tako i kod cjelokupnoga stanovništva. Takvo što dobilo je posebne razmjere nakon neuspjeha kod Kašića, odnosno tijekom i nakon borbi za Novigrad. Kako bilo, od 7. veljače 1993. započeli su snažni napadi srpskih snaga na šire područje Novigrada. Tenkovsko-pješački napad uz uporabu topništva proveden je velikim snagama, iznova u više pravaca. Pješačke snage, barem po sastavu, bile su ojačane novim borbenim skupinama u odnosu na napad na Kašić (pristigle su i podčinile su se nove „dobrovoljačke jedinice“ i „jedinice iz sastava milicije“). Također, za napad su korištene jake topničke snage, a podršku su pružali i tenkovi M-84. Hrvatske postrojbe koje su držale obranu nisu izdržale ovaj nalet i linija je popustila. Postoji nekoliko interpretacija događaja zašto se to dogodilo i čije linije su bile probijene na širem području Novigrada. Neki zapovjednici, među njima i Janko Bobetko u knjizi „Sve moje bitke“, naveli su da je MOMP Ugljan - Dugi otok prerano napustio položaj. Zapovjednik te postrojbe, Joško Pulja, dao je svoje viđenje, a njegove argumente, napose činjenicu o spremi i stanju postrojbe svakako treba imati na umu: Od 1. veljače izmješteni smo na područje Novigrada jer je počeo veliki protunapad neprijatelja. Kada sam u Radovinu primao zadatak za poći u Pridragu, ja sam nadležnom zapovjedniku obrane, brigadiru Mirku Šundovu, rekao da nije problem, da ćemo mi ići, ali da smo umorni, da imamo već poginule, da nismo adekvatno naoružani, uostalom ni obučeni za takvu vrstu djelovanja. Međutim, on je rekao da nema koga poslati da izvrši smjenu postrojbi, da također ima informaciju da smo mi profesionalna vojska, mornaričko pješaštvo. A mi smo bili dragovoljci, otočani, nikakvi marinci. Inače, u borbi oko Novigrada imali smo položaj kod Batura. Držali smo Bature, položaj kod pridraškog groblja i kod Pedića, znači nas 70-ak bilo je razvučeno na kilometar i po. S druge strane, na nas i okolne položaje krenule su njihove najbolje postrojbe, sve one snage koje su doživjele neuspjeh kod Kašića i usmjerili snagu k Novigradu. U cen231
tru Batura, gdje nam je bilo zapovjedništvo, uletjela su nam dva izviđača koji su nas zapravo spasili. Ovaj prvi dignuo je dreku, da što više radimo unutra, da li znamo da smo u okruženju. Vjerojatno bi svi tamo izginuli, pogotovo što smo bili kratki sa streljivom, da nam nije on došao to reći. Ne bih mu ni vjerovao da nije vrlo oštro, čak i ružnim tonom upozorio na opasnost. Tako da o tome ne bih pričao, postoje podaci tko se prvi povukao, mogu se provjeriti. Znam samo da mi ne bi preživjeli sami u okruženju da nisam izdao zapovijed za povlačenje. Ima o svemu tome raznih verzija, no meni je bitna samo jedna. Nakon što je završena operacija, nakon što su se radile raščlambe i podnosila izvješća, moje je izvješće u potpunosti usvojeno, pečatirano je i kao takvo postalo službeno. Onima koji bilo što spore, jer bilo je sporova oko Škabrnje i kasnije bitke za Novigrad, zanima me otkud onda 20-ak ranjenih i četiri naša poginula pripadnika, ako nismo bili borbeno aktivni? Veliki teritorij je bio osvojen, 4. brigada je odradila jedan fantastičan posao. Nažalost, velike su žrtve bile u obrambenoj fazi „Maslenice“. Kasnije, kad sam bio u Baturima, moram reći, vidio sam hrabrih ljudi, ali to što su Slavonci bili, to je nevjerojatno. Nama je jedno vrijeme protuoklopom pomagala jedna desetina 3. gardijske brigade. Slavonci su jako zadužili naš kraj. Iz izvješća koje je 8. veljače 1993. godine zapovjedništvu HRM-a, odnosno admiralu Sveti Letici, podnio zapovjednik MOMP-a Ugljan - Dugi otok, razvidno je da je njegova postrojba već 3. veljače, prilikom preuzimanja položaja, imala borbeno djelovanje. Pulja je kao problem u izvješću naveo razloge što su preuzeti teški položaji u neposrednoj blizini neprijatelja, neprimjereno utvrđeni, te da su mu borci iz tih razloga već bili pod stanjem stresa, primjerice stoga što su na položaju Sv. Martin držali položaje u grobovima, a zbog čega je već taj prvi dan 13 boraca postalo psihički neuporabljivo za borbu i poslani su u stacionar u Ražanac. U sljedećim danima neprijatelj se pripremao za napad, koji je konačno uslijedio 7. veljače, prvo žestokom vatrom topništva, a potom tenkovsko-pješačkim prodorom. Pulja je u izvješću naveo kako unatoč prekomjernom djelovanju minobacačima prema neprijatelju napad nije zaustavljen, kako je tenkovska posada koja im je štitila bok napustila tenk i kako zbog nepovezanih linija prema selu Narandžići nisu imali adekvatnu podršku, pa su se našli u poluokruženju te je i iz tog pravca uslijedio napad. Tada zapovjednik MOMP-a Ugljan - Dugi otok donosi odluku o povlačenju koju je u izvješću obrazložio: „Odluku o povlačenju boraca donio sam nakon pada Narandžića i okruženja naših boraca na svim položajima. Nije mi jasno zbog čega po neprijatelju nije djelovala naša artiljerija bez obzira na naše učestale pozive, kao ni zbog čega nije stiglo pojačanje u borcima koje smo također zahtijevali.“ 232
U obrani šireg područja Novigrada sudjelovale su ili su se naknadno uključile i druge postrojbe. Bile su to male snage 4. GBR, 3. GBR, 7. domobranske pukovnije, borbeno-mješovite grupe SP GSHV-a pod zapovijedanjem Brune Zorice - Zulua, te druge borbene skupine, otprilike snage ojačanih desetina (do 20-ak boraca). Tomica Bajsić prisjeća se kojom je silinom navalio protivnik, potom okršaja u povlačenju prema Novigradu, koji su bili vrlo neizvjesni, sve do ulaska u borbu Bojne Zrinski, potom pripadnika 2. bojne 112. brigade te kasnije i MOMP-a Pula. Nakon što je Bojna Frankopan rasformirana, u jesen 1992. godine Robert Majer i ja smo sudjelovali u obrani Travnika, a početkom muslimansko – hrvatskih sukoba radili smo na osiguranju pregovora sukobljenih strana. Kasnije smo se prijavili u Bojnu Matija Vlačić, kako bi se priključili Bruni Zorici, koji je u Zadru s grupom suboraca iz „Frankopana“ i dragovoljcima iz Splita, a pod zapovjedništvom generala Gotovine, vodio samostalnu borbenu grupu. Poslani smo jedne noći, 5./6. veljače, mislim da nas je bilo dvanaestak, kao pomoć na područje Pridrage iznad Novigrada, koje je branjeno od pripadnika lokalne postrojbe, Pomorskog pješaštva i pripadnika Otočkog bataljuna. Pred zoru postavljeni smo Robert Majer i ja ispred Narandžića kako bi inženjerija složila minsko polje, no kako se pri izmjeni vatre s napadačima inženjerija povukla, a njihov raspored minskog polja nije nam ostao poznat, ostali smo nas dvojica u „ofsajdu“, pa smo se izvlačili naizmjence, pokrivajući rafalima jedan drugog, i pod vatrom se provukli kroz minsko polje na slijepo. Meni je metak odbio đon čizme, a Robiju je prošao kroz jaknu i okrznuo ga po lijevoj nadlaktici. Pri ulazu u Narandžiće pokrili su nas suborci iz „Frankopana“, Stanko Krešo i drugi, koji su pristigli kada su čuli pucnjavu i odbili smo napad. Po samom intenzitetu upada izvidničkih skupina u širom razvučene linije u Pridragi, od Narandžića i Batura i dalje, i grupiranju tenkova i artiljerije, vidjelo se da se nešto veliko sprema. Robert Majer i ja poslani smo u Bature gdje se dogodio napad na istureni punkt, pa smo pošli s dozapovjednikom te jedinice u pomoć ljudima. Kada smo tamo stigli po nama je otvorena rafalna, bit će „prijateljska“ vatra iz šumarka na petnaestak metara razdaljine, tako da je dozapovjednik te jedinice pao pogođen u potkoljenicu. Previli smo ga i doveli do mjesta otkud je odvezen u bolnicu. Cijele noći s druge strane čulo se zavijanje i glasanje poput vučjeg s namjerom psihičkog pritiska, a s prvim svjetlom, osnaženi novim postrojbama iz Srbije i BiH krenuli su uzduž razvedene linije u siloviti tenkovsko-pješački napad pripreman teškom artiljerijom. Ispred Narandžića izronili su tenkovi i jedna je žena s tenka zaurlala: „Predajte se, ustaše!“ Suborac iz „Frankopana“ Špejtim Tači povikao je: „Što da se predamo, kada još nisi ni počela pucati?“, na što je tenk pogodio teren oko šljive iza koje je ležao, pa je 233
ranjen u glavu. U nastalom kaosu borbe Zorica ga je uprtio na leđa i pod vatrom izvukao na sigurno. Tači se zahvaljivao što mu je spasio život, na što mu je Zulu odvratio u šali da ga je nosio na leđima kao živi štit, da zaštiti sebe od metaka. Bilo je još ranjenih - to je bio jako nepovoljan teren, nisko raslinje i kamenjar, skučena preglednost, pogodna za tenkovski napad, a i za pješadijski prodor - stvoren je vatreni zid. Na stranu Batura izašli smo naprijed zasuti artiljerijskom paljbom gdje je i mene jedan geler pogodio u rame. Na širem području djelovali su aktivno i dijelovi jedinica drugih postrojbi HV-a. Cijela naša grupa iz „Frankopana“ našla se zbog širine napada na više strana, nije bilo vizualnog kontakta sa suborcima. Robert Majer s jednom je grupom ujutro otišao na drugu stranu, a kada se obrana po cijeloj liniji povlačila, tražio sam ga svuda, pa i kod kuće gdje je bilo zapovjedništvo zaseoka i gdje smo se razišli, no nije bilo nikoga. Tražeći ga, našao sam čak jedan bacač RPG-a koji sam vrlo brzo krenuo upotrijebiti, vidjevši kako tenkovi prodiru u zaseok. No jedan je ciljač bio brži, već je okrenuo cijev u mom smjeru s oko pedesetak metara razdaljine, tako da nisam stigao namjestiti raketu, već sam morao skočiti preko zida, i to u zadnji čas jer je projektil razvalio zid gdje sam malo prije stajao. Od ljudi na koje sam potom naišao nitko nije znao reći ništa o mojem suborcu. Netko mi je rekao da se i Zorica već povukao, što mi nije izgledalo izgledno i krenuo sam ga potražiti, a nadao sam se i da se možda Majer probio na stranu našeg prvotnog položaja. U tom trenutku jedan je čovjek pristigao iz suprotnog smjera, smjera kojime su se zapravo ljudi povlačili. Taj čovjek koji je doslovno sam išao u borbu prema neprijatelju, bio je Ante Luketić, iz Bojne Zrinski, bivši legionar, s kojim sam ratovao u obrani Mostara. Krenuli smo zajedno pa smo u Narandžićima, gdje je neprijatelj već prodirao u mjesto, našli Zulua, ali Roberta ne. Sa Zuluom je bio i zapovjednik Mornaričkog pješaštva. Koliko se sjećam, neprijatelj je s lijeve strane već pucao po nama, želeći nas presjeći. Našli smo minobacače koje smo uništili, ispucali što smo imali i stigli do Novigrada. Tamo je pristigla cijela Bojna Zrinski, uspostavljala se linija kako bi se slomio napad. Koncentriranom protupješadijskom obranom cijele Bojne Zrinski kod groblja kod Novigrada konačno je tog dana napad odbijen, i nemjerljiva je zasluga te jedinice. Nažalost, tom prilikom poginuo im je mladi Mate Drmić. U Novigradu smo se većinom svi iz te Zuluove grupe bivših „Frankopana“ povezali, osim onih koji su odvedeni zbog ranjavanja u bolnicu. Išli smo taj dan ili ujutro opet naprijed gore kroz šumu i upustili se u borbu, a s druge strane izvidnici pod vodstvom Zvonka Lukića iz Bojne Matija Vlačić pronašli su Robertovu kacigu i mislili smo da je zarobljen. Kasnije su počele pristizati informacije da je bio ranjen i u zarobljeništvu ubijen. Na tim prostorima za vrijeme operacije „Maslenica“ i ratnim mjesecima koji su slijedili bilo je puno profesio234
nalnih i djelatnih hrvatskih ratnih postrojbi odsvuda, a tako i domaćih branitelja, i svi su dali nemjerljiv doprinos obrani Dalmacije i Hrvatske, i veliki su to bili ljudi, i veliko im hvala. Nažalost, meni osobno operacija „Maslenica“ ostat će kao tužan spomen na gubitak dragog prijatelja Roberta Majera, ratnika i prijatelja velikog srca. Sjećati ću se neponovljivo hrabrog Ante Luketića koji je, nažalost, također uskoro poginuo. Zapovjednik te borbeno-mješovite skupine bio je Bruno Zorica - Zulu koji se na sličan način prisjeća teških trenutaka u obrani Novigrada: Kad je krenuo protunapad mi nismo držali liniju nego smo samo išli gdje je bila slaba linija. To je bilo u Narandžićima. Tu su liniju držali narednici iz Mornaričke škole Split i momci kasnije iz Pule. Znači, to su sve mladi dečki, 18-19 godina. I mi smo došli u pripomoć. Blokirali smo liniju, minirali. Nažalost, desna strana od Batura... Poslao sam Tomicu Bajsića i Roberta Majera da ih pojačaju, oni su mi bili uzdanice još od Bojne Frankopan. I ujutro je krenuo njihov protunapad, tenkovski. Ali nisu došli k nama, nego sa strane. Probili su sa strane linije, onda je nastao pakao. Ja sam imao tamo oko 26 ljudi. Tu mi je poginuo Majer, jedan od najboljih ljudi. I imao sam 14 ranjenih. To znači, praktički, svaki je nosio jednog ranjenoga. Mi smo se postepeno povlačili, jer iza nas je bio Novigrad. Povlačili smo se postepeno. U Gregurićima su ostala još dva minobacača. Bili su, ono, kako bi se reklo, „užareni“. Ti dečki koji su dotad pucali, oni su se isto povukli. Tomica i ja smo ostali, još je nešto ostalo granata, to smo ispalili. Razmontirali smo minobacač i bacili u more, uz liticu. Između Narandžića i Gregurića, tamo su nas zasuli s tenkovima, s PAM-ovima, sa svim su nas tukli. Ovaj moj, sad je pokojni, Špejtim Tači, dobio je komad gelera u glavu. Štrajfalo ga je, ali praktički i skalpiralo. Krv mu je oblila glavu, izgubio je orijentaciju i krenuo je praktički prema neprijatelju. I onda sam dotrčao do njega, Tomica je uzeo njegovu pušku, to sve bacio na rame, ali Tači je imao oko 100 kila, bio je zbilja mrcina. Ja sam s njim trčao ko zec, do prve kuće bilo je jedno 100 metara. To sad ne izgleda realno jer ne može se dočarati kakvu snagu čovjek dobije kada je u smrtnoj opasnosti. Ovi su tukli s mitraljezom s tenka, svjetlećim mecima; to je prolazilo kroz noge, pokraj tijela. Poslije, kad je Tači došao malo k sebi, veli: „Hvala, zapovjedniče, spasili ste me.“ A ja velim: „Znaš šta, stavio sam te na sebe da si čuvam leđa, da mene koji metak ne pogodi.“ To je taj crni humor u ratu, ima ga uvijek, posebno je u „Maslenici“ bilo svega. Uglavnom, ovako jak protunapad nakon akcije „Maslenica“ mi nismo očekivali. Mogu reći da je bilo čak panike i kaosa. I u lancu zapovjedništva i kod ljudi na terenu. Ali uspjeli smo ipak zadržati Novigrad, u stvari Novigrad je ostao ničiji. Mi smo bili s jedne strane, oni su bili s druge strane – u Novigradu nije bio nitko. Sve dok nisu došli pripadnici Bojne Zrinski, kasnije, konačno 2. gardijske brigade. 235
Pripadnici Bojne Zrinski sudjelovali su i u obrani dosegnutih ciljeva operacije „Maslenica“. U prvom naletu neprijateljskog protuudara djelovali su na području Kašića - Islama, izvučeni su u pričuvu, a 7. veljače pristigli su u kritičnom trenutku i pomogli obrani Novigrada. Nakon toga postrojba se izvukla sa zadarskog bojišta. Zapovjednik postrojbe, Miljenko Filipović, prisjeća se: Dana 7. veljače neprijatelj se orijentira na proboj novigradskog pravca i kod sela Narandžići probija liniju obrane. Mi dobivamo zapovijed da hitno krenemo u Novigrad. Krenuli smo u par autobusa, džipova i nekih vozila, i vozimo se onom cestom uz more. U tom trenutku neprijatelj nas gađa topništvom, granate padaju vrlo blizu nas u more. E sad, da li smo mi bili van dometa ili nismo, ja ni danas ne znam, ali hvala Bogu, nisu nas pogodili. Dolazimo ipak u Novigrad i raspoređujem Bojnu Zrinski kod groblja u Novigradu. Kako smo zauzeli položaje, rasporedili snage, nije prošlo ni deset minuta neprijatelj nas napada s jednim tenkom. U toj razmjeni vatre, u pucnjavi, pogiba čovjek na tenku, koji je gađao mitraljezom i srećom se tenk i pješadija neprijateljska povlači. Malo nakon toga opet kreću u napad s tenkom i jedan naš pripadnik puca iz protuoklopnog sredstva, iz Ambrusta, ali pošto je tenk bio preblizu raketa se nije aktivirala nego se odbija od tenka. Hvala Bogu, opet se povlače, valjda su se poplašili i povukli su se. Tada napokon dobivamo topničku potporu s naše strane i donekle uspijevamo zadržati neprijatelja, iako su nas probali čak i opkoliti. Kasnije tijekom dana nama stiže pomoć, dolaze izvidnici 4. brigade s jednim tenkom njihove brigade i uspijevamo potisnuti neprijatelja nazad. Nažalost, u tim borbama poginuo nam je Mate Drmić, a imali smo par lakše ranjenih. Nakon više tjedana borbe za zadarsko zaleđe pošli smo se konačno premoreni odmoriti i pokopati suborca. Pripadnik „Zrinskih“, Tihomir Maloča, detaljnije je opisao borbu kod novigradskog groblja: Borbe kod Novigrada, nažalost, meni su ostale u teškom sjećanju jer na tom mjestu kod groblja poginuo mi je i najbolji prijatelj, Mate Drmić. Dan-danas se sjećam toga dana, 7. veljače ‘93., i taj događaj mi se urezao u sjećanje jer to mi je bio najbolji, najbolji prijatelj. Mi smo praktički došli u zadnji tren i krenuli se raspoređivati kod groblja iznad Novigrada. Neprijatelj je već bio stigao. Mi smo krenuli u obranu, pokušavali smo zadržati nekako tu liniju. Moram napomenuti da prilikom ulaska u Novigrad, da se već smatralo da je Novigrad pao, čak su neke naše postrojbe, manje jedinice, krenule van iz Novigrada. Tu je veliku ulogu odigrao naš zapovjednik, nagovarao ih je da se vrate, jer mi kao specijalna postrojba, mi ćemo utvrdit liniju, samo nam oni trebaju kao pomoć. I gore je došlo do te bliske borbe, to je bila borba prsa u prsa. Oni su imali tenk s kojim su krenuli na nas, srećom uspjeli smo to riješiti i to je onda utjecalo na njih da se 236
počnu povlačit. Brzo su se oni pregrupirali, ponovo su nas napali. Već smo mi bili spremniji više za obranu, ali u toj samoj borbi došlo je do pogibije Mate Drmića. Granata ga je prepolovila. Možda je teško shvatiti, ali mi smo bili mala, specijalna postrojba u to vrijeme i svaki gubitak za nas je bio velik, ogroman, pošto smo mi ipak usko svi bili jako povezani. Tako da je to gadno utjecalo na nas. Jednostavno, bili smo umorni, preumorni već. Već je to bilo 20 dana borbi, stalno smo letali od terena do terena, ali nije nas pokolebalo. Mi smo zadaću izvršili, s drugim postrojbama smo očistili zadarsko zaleđe i ostali smo čvrsti bez obzira na gubitke. Borba u Novigradu, znači na groblju, nema tu rova, tu nisu bili rovovi, to je bila borba prsa u prsa. Znači, okolo su putevi, ne cesta, nego putevi, šume i tako dalje. Tu nije bilo vremena da se mi učvrstimo. Da smo mi imali rovove, branili bi se bez problema. Nego jednostavno tu tražiš taj tren zaklon, bilo kakvo drvo, inače si poklopljen s minobacačem ili s nečim. Kako je dosta granata padalo po groblju, čak smo nekad uletavali u grobove unutra. Tako, snalazili smo se kako smo umjeli. A pokojni Drmić, nažalost, na jednom putu, granata je pala, on je pokupio većinu tih gelera. Njega je ubila, imali smo još dva-tri ranjena tada, ali moram napomenuti koliko su ljudi tada bili zagriženi. Ti ranjeni, ni’ko se nije dao povuć, oni su ostali, znači oni su ranjeni ostali i dalje se boriti dok god mi nismo uspjeli stvoriti liniju i tada smo tek uspjeli njih ranjene izvući. Ni’ko se nije dao s položaja, znači ni’ko nije htio da se povuče. Marijo Čerina, pripadnik „Zrinskih“, ranjen je u tom okršaju, prilikom pogibije suborca: Pogibija našeg Mate Drmića, taj događaj je bio tužan i poseban za mene jer ja sam tu bio lakše ranjen. Znači od iste granate od koje je Mate poginuo ja sam ranjen i tako da je to jedan poseban, poseban osjećaj. Ranjen sam, moga sam proći kao i on, a bili smo skupa. On je pošao u zapovjedništvo po municiju jer su bile tolike borbe da smo potrošili mnogo municije. Borbeni kompleti su nam se istrošili i neko je mora ići u pričuvu. I tako je poginija, malo nas je to uzdrmalo, jer Mate je bio izuzetan momak, borac. Ali nije, nije se imalo vremena tada razmišljati jer neprijatelj je konstantno napada. Tek su drugi dan nastupile neke emocije, vratila se sjećanja... Na sreću, ja sam bio lakše ranjen, dobia sam geler u podlakticu. Prvi momenat je neobičan, onako šok, krv, vidite pokraj sebe prijatelja poginulog, a opet vidite s druge strane kolege koji se bore, pucaju. Onda ništa, nastavite, uzmete pušku, pucate s njima, spremni dati život kao i oni. To je to. Također za obranu šireg područja Novigrada itekako je zaslužna postrojba 2. bojne 112. brigade koja je u okršaj uskočila u zadnji čas tijekom 7. veljače i sudjelovala u borbama sve do dolaska 2. gardijske brigade. Kako je Novigrad obranjen prvoga dana i kako je sljedećeg dana pokrenut jedan prilično hrabro zamišljen protunapad, svjedoči dozapovjednik 2. bojne, Vinko Šimunić - Bubanj: 237
Suborci me najbolje poznaju kao zapovjednika Bibinjske satnije u sastavu 159. brigade kada smo sudjelovali u oslobađanju brda Križ, radarske stanice JNA iz koje su pobunjeni Srbi terorizirali Zadar i okolna mjesta. Dani neposredno nakon same operacije „Maslenica“, upravo je to razdoblje, početkom veljače 1993. godine, meni i mojim suborcima iz 2. bojne 112. brigade bilo najteže. Nakon prvotnog šoka kada su pobunjeni Srbi shvatili što im se dogodilo, pregrupirali su se, pojačali i pokušali vratiti izgubljeni teritorij. Toga 7. veljače bili smo stacionirani u Krnezi i dobili smo zapovijed da s protuoklopnim vodom krenemo pomoći u Novigrad. Šime Zrilić kao zapovjednik i ja kao zamjenik zapovjednika krenuli smo s dva kombija, bilo nas je ukupno 19 boraca. Zapovjednik protuoklopnog voda bio je Vito Burčul. Bili smo naoružani Osama, Zoljama, RPG-ovima i snajperima s prigušivačem. Kratko se zaustavljamo u Radovinu gdje je bilo smješteno zapovjedništvo, mislim čak da se general Bobetko nalazio tada tamo, a zatim idemo u Novigrad u zapovjedništvo. Tamo nas je dočekao Vlatković stariji iz Novigrada, otac doktora Vlatkovića, stariji čovjek, a nije napuštao Novigrad. Doktora Vlatkovića sjećam se pak kao iznimnog čovjeka i srčanog liječnika, jako srčanog. Pod granatama je trčao pomoći kada bi netko bio ranjen. U zapovjedništvu u Novigradu nalazili su se Stanko Čelar iz 4. brigade, Bruno Fuzul, Danijel Kotlar, Duško Nikitović, zapovjednici iz 7. domobranske pukovnije i Bruno Zorica Zulu. Zuluovi dečki, nekolicina njih što su bili pripadnici Specijalnih postrojbi Glavnog stožera tada su se nalazili na položajima. Rekli smo da se stavljamo na raspolaganje i da smo dobro naoružani. Tražili smo samo nekoga da nas vodi jer nismo poznavali teren oko Pridrage. Nakon pola sata Kotlar je našao dva mladića iz Pridrage koji su nas doveli do kanjona i onda su se vratili nazad. Kada smo došli do vodospremišta čuli su se tenkovi. Tu smo susreli jednog našeg vojnika iz Osijeka koji je nosio snajper 12,7 mm. On nam je potvrdio da naprijed nema nikoga, ali da su ostala dva tenka, dvije bitnice minobacača, rovokopač i jedan džip. Probili smo se do nogometnog igrališta. Gotovo da nismo mogli vjerovati da su položaji napušteni. Potom smo krenuli prema novigradskom groblju. Tada nas je neprijatelj primijetio i onda je počela borba. Rasporedili smo se na 20-30 metara. Denis Bračić je bio dobar s protuoklopom, a ja sam imao snajper s prigušivačem. Lakše nam je tada ranjen jedan momak. Pucnjava je trajala nekoliko sati. Tada smo primijetili da nam se približavaju momci u crnim uniformama, bili su to Filipovićevi specijalci. Kasnije je jednog od njih granata raznijela i nije mu bilo spasa. Tada je poginuo jedan medicinski tehničar jer je minobacačka bitnica bila preblizu sanitetu. Također su nam onesposobljena dva minobacača pa sam s vozačem otišao u Zadar odakle smo dovezli 5 minobacača, 300 teških mina i oko 150 lakih te sam to dao 238
topničkoj bitnici iz Posedarja, „Torcidi“, čiji je zapovjednik bio neki profesor, odnosno njegovi su ga ljudi zvali „profesor“. Moram priznati da su me ti momci vrlo pozitivno iznenadili. Bila je tu i protuoklopna minobacačka bitnica iz Osijeka. Sljedeći dan, 8. veljače, na položaj nam u pomoć stiže Mornaričko pješačka satnija Vange iz Pule sa zapovjednikom Lukom Soldom, koji su mijenjali Otočki bataljun. Otočki bataljun je, naime, pod jakim udarom neprijateljskih snaga napustio bojišnicu, otišao u Ražanac. Bio sam razočaran njihovim odlaskom... S druge strane, ovi momci iz „Vangi“ su se strašno iskazali, bili su iznimno hrabri. Taj dan, oko 22 sata, pozvan sam u Zapovjedništvo gdje sam obaviješten da se planira iznova vratiti Pridragu. Ujutro, u svanuće, krenuli smo. „Vange“ su krenule na položaj prema Baturima, Zulu i njegovi su išli kanjonom, a mi smo krenuli prema zaseoku Gregurićima i zaseoku Narandžići. Torcida i Osječka bitnica dobili su ciljeve koje su trebali gađati. Imali smo i dva tenka. Njihove specijalne postrojbe, s obzirom da su bile na položajima višima, iznad nas, oni su nas primijetili i pustili da uđemo u poluokruženje. Ja sam bio desno od moje protuoklopne grupe. Tada je započeo pakao! Čulo ih se da viču: „Pucajte im po nogama i hvatajte žive!“ To je bila takva gungula da je većina naših pucala u nepoznato, ali to je na kraju ispalo dobro jer je pokrivena kompletna crta. Najgore od svega je što nismo imali vezu niti s „Vangama“ niti sa Zuluom. Ja sam imao vezu s mojima, Zulu sa svojima, ali međusobno ne. Enio Begonja ranjen je tada s ‘dum-dum’ metkom u bedro. Vito Burčul je dobio po listu, ali Bogu hvala, Vito ima tako jake listove da mu ni dva metka ne bi ništa napravila. Enia Begonju su nosili Denis Bračić, koji je bio najjači među nama, i danas pokojni Božo Belić. Ja sam taj dan imao 25 ranjenih momaka. Begonja, Magaš i Kadović su bili najteže ranjeni, ostali lakše. Mali Magaš, koji je jedini imao pancirku, dobio je tri metka u nju. Većini su stradale noge, bilo je dosta lomova. „Vange“ su imale jednog poginulog i osam-devet ranjenih. Taj dan bilo je najvažnije na bilo koji način izvući živu glavu. Taj dan sam ostao bez svojih najboljih ljudi, bez svoje desne ruke, jer su gotovo svi bili ranjeni. Sjećat ću se posebno tog dana jer me zadivila hrabrost ljudska, hrabrost da se riskira pet-šest života samo da se nekoga tko je ranjen spasi i izvuče. Bili su to obični ljudi, nesebični i časni, i zato bih volija da se više o njima govori, a manje o raznim zapovjednicima koji nisu ni primirisali položajima. Većina tih skromnih ljudi, nakon ove bitke, nakon rehabilitacije od ozljeda ili ranjavanja, vraćali su se na bojišnicu. Nakon svega ovoga, bez odmora, odmah sam poslan na Velebit, a kasnije, tijekom ljeta, sanirao sam pontonski most 239
jer sam vrstan i iskusan ronilac. U tome mi je pomagao i Đenko Peroš, pod stručnim vodstvom profesora Špire Matošina, projektanta mosta. Ronjenje je i danas moja velika ljubav. Sagradio sam i kapelicu u moru, volim more, to je moja najbolja terapija za sjećanja u ratu i za nemir kojeg osjećam kad slušam danas brojne one koji ističu svoje zasluge u tom našem ratu, a nisu se u to vrijeme baš iskazali. Pripadnici Bojne Zrinski, potom Vinko Šimunić - Bubanj, kao i mnogi drugi ratnici kada opisuju borbe za Novigrad spominju tzv. „cestu smrti“, cestu razdvajanja koja od novigradskog groblja vozi put Paljuva. Ta mjesta bila su posebno opasna, ne samo za pješačke snage već i za sve uključene u borbe za Novigrad, tako i za medicinski sanitet. Hrvoje Lendić, vezist 3. GBR, pristigavši na zadarsku bojišnicu 31. siječnja, pokušavao je uspostaviti žičanu vezu ne bi li pomogao suborcima u Kašiću. Opasnost je hrabre veziste pratila svugdje, svejedno kod Kašića ili nešto kasnije kod Novigrada. Iskaz Hrvoja Lendića dobro ukazuje ne samo na pogibelj koja je vrebala na cijeloj bojišnici tijekom veljače 1993. godine, već i na činjenicu da je i područje Kašića i područje Novigrada bilo umrežena bojišnica: Mi vezisti stigli smo 31. siječnja, a 1. veljače smo krenuli od Zelenog hrasta, znači prošli smo dva Islama, došli smo do Kašića, prošli smo groblje. U tom trenutku nismo ni znali gdje se nalaze zemunice tamo, prolazili smo cestom, uglavnom bila je to krajnja crta obrane. Zatim smo krenuli nas četvorica do isturenog punkta da bi dostavili žičnu liniju posadi tenka koja je tamo bila. Znači, nas devet je ovdje poslano, ali nas četvorica smo to odrađivali, krpali linije jer se nije koristila radioveza s obzirom na uvjete, što je i logično, prema neprijatelju. Mi smo prolazili dio koji je bio ničiji teritorij ili rupa u liniji. I održavali smo kompletnu liniju, znači od Zelenog hrasta do Kašića, Paljuva i Novigrada. Nosili smo motalicu. Nas četvorica, svaki nosi po dvije i krećemo. Kad potrošim žicu tada spajam sljedeću i dolazim do sljedeće točke. Znači dio koji je bio naših snaga u Islamu, tu se spaja telefon njima, to je bila jedna točka, nastavljamo dalje do druge točke, treće točke, četvrte točke. Evo tako se to otprilike radi u tim uvjetima. S tim da prema Novigradu nismo tako razvlačili žicu nego smo koristili podzemni kabel PTT- a, kako se tada zvao. Pa smo se spojili na kabel telefonski koji ima šest parica da bi si olakšali put do centrale koja nam je bila u Novigradu, jer bi morali razvlačiti šest linija, a ovako smo u jednome kabelu imali svih šest. U jednom momentu bilo je gusto u Novigradu, kada je došlo do prekida veze. Mi smo trebali nać gdje je prekid veze, a s obzirom da je taj kabel debel i krut, ne može se to nać, nego ga se moralo držati rukom. U tome momentu je s njihove strane žestoki udar krenio i znali su oni da je ta cesta i za odvoz ranjenika i za dovoz municije pa su granatirali tu istu cestu, a mi smo morali naći i pokrpati te dijelove. Kad smo 240
došli do groblja, do Novigrada, tu smo došli do bandere. Ne može sva linija ići cestom radi tenkova jer gusjenica ju pokida, niti može biti nisko radi tenkovske antene koja je kida. Znači morali smo prebacivati kamenom žice preko dvije bandere da bi ju razvukli i dobili tu visinu. S tim da smo bili otvoreni prema njima, što nam se dogodilo kod novigradskog groblja kad su nas poklopili s haubicama. Ali eto uspjeli smo se svi izvuć, ni jedan nije ranjen. Onog momenta kad bi završili posao išli smo u izdvojeno zapovjedno mjesto gdje nam je bila i centrala. Svaka bojna imala je vezu, ali ja sam iz brigadne veze, glavne, koja je znači zadužena za sve ostale veze svih prisutnih postrojbi. Znači kad bi dobio dojavu gdje je puklo moro sam prvo ić tamo. Bez obzira da li bio napad ili nije bio napad, dužnost nam je bila uspostaviti da ta ista veza funkcionira. To se i moralo napraviti jer ako veza ne bi funkcionirala možda bi bilo više žrtava. Sve ovo meni je jako bolna tema jer mi nismo samo ovdje bili u tome u veljači mjesecu, nego smo tu bili i u 4. mjesecu, i bio sam u 6., 7., 8., 9. i 10. mjesecu kada je pontonski most rađen. Čovjek se pita da li to može podnijeti i izdržati. Evo u tome momentu se ne razmišlja. U tome momentu se ne razmišlja, nego smo samo razmišljali kako da pomognemo jedni drugima i ne ostavimo jedni druge. Posebnog osiguranja vezista nismo imali, niti od izvidnika niti od pješaštva, nego smo osiguravali sami sebe. Ako smo išli četvorica, sva četvorica, jedan je razvlačio liniju, ostali su pazili. I tako smo se mijenjali. No ne bih sebe isticao, istaknuo bi jako dečke koji su tada bili sa mnom, to su Mario Hem, Zlatko Pračić i Jozo Petrović... Strah? Strah me bio samo u jednome trenutku kad sam krunicu zaboravio. Tada me bilo strah. A najbolnije stvari se događaju kad se slegne sve nakon toga. Robert Brkić, bio je punioc u tenku, moj prijatelj još iz školskih klupa, počinio je suicid nakon rata. Poslije sve to dođe na naplatu. U borbu za šire područje Novigrada nakon prodora srpskih snaga uključuje se satnija MDP-a „Vangi“ iz Pule, stotinjak boraca za koje svi imaju lijepe riječi zbog iskazane hrabrosti. „Cesta smrti“ prema Paljuvu i novigradsko groblje, kao i okolna sela, položaji su koje su „Vange“ branile od 8. do 11. veljače 1993. godine, odnosno do pristizanja Taktičke grupe 2. GBR. Dotad upravo „Vangama“ i malobrojnim snagama prije nabrojanih postrojbi pripadaju zasluge što Novigrad nije pao u ruke srpskih postrojbi. Nažalost po „Vange“, uvedeni su u borbu u nimalo dobrim uvjetima, preuzimajući položaje oko mjesta za koja se uopće nije znalo u čijim su rukama, baš kao što se nije znala ni snaga protivnika. Nakon prvog okršaja „Vange“ su, iako u podređenom i krajnje nepovoljnom položaju, održale linije. Posebno otežavajuća okolnost bila im je to što su, zbog toga što nisu imali precizne informacije, prilikom zau241
zimanja položaja bili prisiljeni zauzeti pozicije kod „ceste smrti“, a koje su u početku držali bez iskopanih rovova. Zapovjednik 1. voda Karlo Godina prisjeća se konfuzije u obrambenim linijama prilikom uvođenja u borbu i tijekom daljnjih okršaja: Odmah je naša zadaća bila ići u napad. Malo je to čudno za tri voda, ali mi smo išli u napad. Preuzimali neke položaje nismo jer tu je, da ne kažem nešto gore, bilo svega. Ne rasulo, nego to je bilo „taktičko povlačenje“, ili se povučeš ili izgineš. Mi smo ušli unutra, izmiješali smo se s neprijateljem. Kako sad to sve ukratko opisati? Znači, 8.veljače „Vange“ su pod teškim granatiranjem pošle u napad na selo Narandžiće gdje neprijatelj uzmiče uz gubitke. Jedan dio voda ulazi u Sv. Martin i selo Baturi. Neprijatelj je postepeno pokušavao polukružno po bokovima opkoliti „Vange“. Bili smo već jako iskusni nakon Južnog bojišta, prepoznali smo njihovu namjeru na vrijeme. Nastao je težak okršaj u kojem su se „Vange“ izmiješale s neprijateljem i nanijele im teške gubitke, unatoč nimalo pozitivnoj situaciji. Na bokovima nije bilo drugih postrojbi da nam pomognu, prepušteni smo bili sami sebi. Borba se odvijala takoreći prsa u prsa. Čak smo verbalno komunicirali s neprijateljem. Svugdje je ludnica. Ispucana mina na tenk od našeg pripadnika se odbija jer smo im preblizu za protuoklopnu borbu. Posada drugog tenka opominje našeg suborca da što izvodi, uopće ne shvaćajući tko smo. Posada njihovog trećeg tenka smještenog u Baturima iz upregnutog mitraljeza ubija našeg suborca Hamzića. Istovremeno je pak Premuž Igor uzvratio rafalno i pogodio veći broj neprijateljskih pješaka. Ratna ludnica traje. Neprijatelj koncentrira snage za protunapad na dio naše postrojbe koja je u napadu na potezu Narandžići - Sv. Martin - Baturi gdje nas pokušavaju opkoliti. Iskusni zapovjednici sa starim borcima na vrijeme počinju povlačenje zbog prejake koncentracije neprijatelja u smjeru novigradskog groblja, gdje su već postavljani pripadnici protuoklopa „Vangi“. Paralelno svemu tome dio „Vangi“ je u napadu na selo Ramići, desno od pozicija borbi koje sam naveo. Štoviše, „Vange“ su ušle u selo Ramići te nanijele gubitke na minobacačkim položajima. I tu su se naši pripadnici iznova izmiješali s neprijateljem koji je ostao zatečen. Odmah je pristigla pomoć njihovih tenkova koji su bili jako blizu, a i pristigla im je pomoć iz Paljuva. Situacija je iznova postala kritična. Opet se dešava da neprijatelj pokušava opkoliti „Vange“. Ipak, bili smo iskusni i nepokolebljivi. Izvlačimo se iz poluokruženja poprečnim smjerom kroz teško prohodni teren. Ratna ludnica i dalje traje. Interventni vod je već prebačen u Novigrad, te brzom akcijom pod teškim granatiranjem pokriva cestu Novigrad - Paljuv, gdje se ubrzo priključuju ostali naši pripadnici pristigli iz Narandžića i Ramića. Naša protuoklopna de242
setina je na groblju i kontrolira cestu iz smjera Narandžića, minobacači su na samom groblju i u Novigradu odakle intenzivno gađaju neprijatelja. Zapovijed je bila jasna: odmah se ukopati i obraniti Novigrad! Može se reći da je ukopavanjem uspostavljena crta obrane, ali u krajnje opasnim, rekao bih smrtonosnim okolnostima. Neprijateljski izviđači su dolazili do ceste da vide gdje smo te su pojedinci rafalno tukli po nama. Ta je hrabrost za neke od njih bila kobna; neke smo eliminirali, neke i zarobili. Ponavljam, uistinu je bilo svega, stvari koje se ne mogu ni prepričati koliko su bizarne. Recimo, došli smo im tako blizu da je neprijatelj s tenka pitao našeg, koji je dignuo ručni bacač, da je li poludio, nije znao tko je. „Spusti dole ručni bacač! ‘Ko je sad ovaj, koga tučemo?“ Ili evo, naš zapovjednik 3. voda opalio je po tenku, odbije se mina, ne aktivira se jer su preblizu bili, a događalo se mnogo takvih stvari. Dakle, imali smo opciju, ili povlačenje ili ćemo izginuti. Šta napraviti? Naša protuoklopna desetina na groblju kod Novigrada je postavila položaje. Međutim, ova druga strana se nije usudila doć, osjetili su. Mi smo se odmah ubacili na cestu, razvukli smo se po podu, tri dana i tri noći smo se ukopavali bajunetom noževa jer nismo imali drugih sredstava za kopanje. Jedan je pazio sektor, drugi se ukopavao nožem i rukama. I uspjeli smo se ukopati, tu su nas mine pokrivale jer su poslali izviđače za nama, otkrili su di smo i tu su nas mine od jutra do mraka poklapale. Meni je najbliža mina došla na metar od glave. Devet kila ima mina od 120 mm, metar ispred glave je eksplodirala. To je bila strava! Poslije dva dana su nam doletili u pomoć 2. gardijska, oni su došli dobro opremljeni, ja sam prepoznao zapovjednika skupine i opomenuo ga da protivnici imaju koordinate, da su iznimno precizni i da se čuvaju. Nažalost, vrlo brzo su doživjeli tragediju. Mi smo bili s jedne strane ceste, a oni su se postavili ispred nas. Sve mine što su udarale po asfaltu, sve gelere pokupili su njihovi borci, tako da je bila cesta sva puna ranjenika, a jedan udarac je doletio i zapovjednika kojeg sam opomenuo i dva jaka borca s njim, jednostavno su otišli. U svemu tome i mi smo imali gadne gubitke. U napadu smo izgubili jednoga našeg dečka dolje u selima, nismo ga mogli ni izvući, tijelo je ostalo nutra. Na cesti, na cesti smo se morali izvući, izašli su na cestu i poklopili su ih mine i tu nam je jedan poginuo, šta vjerojatno nije ni trebao da pogine. Ali druga dva su pogođeni u rovove, točno u rovove i ostali su bez nogu i iskrvarili odmah. Eto, toliko su protivnici bili precizni minobacačima! Ukupno, ovdje su četiri naša poginula i 30 ranjenika smo imali! Na groblju je isto bilo gadno! Protuoklopna je desetina bila tamo, rovovi su zapravo bili grobovi koji su bili otvoreni jer su mine tukle po groblju, to je bilo sve razbijeno i u momentima kad je bilo najteže, kad je to sve bilo u dimu, morali su se skloniti u 243
grobnice, nema drugo, nema drugo. A kapelica na groblju, bila je otvorena, bez krova, minobacače smo imali unutra. Djelovali smo i iz kapelice i oko kapelice. Gadno je bilo, bili smo prerazvučeni, premalo nas je bilo. Gledali smo njihove izviđače koji su pretrčavali cestu jer nas je bilo premalo, premalo ljudi smo mi imali i razvukli smo se maksimalno da dobijemo što veći teren. Njihovi izviđači su pretrčavali na drugu stranu ceste. Pa onda smo morali, jedan drži sektor ispred, jedan iza njega. Tako da tu je bilo jako gadno. Mi nismo imali kontakta s nikim, nismo imali vezu, nismo imali pomoć u početku. I morali smo se krvavo namučiti da obranimo položaje. U svakom slučaju, sve do dolaska 2. GBR, „Vange“ su u tom lomu same držale liniju obrane. Svakako valja naglasiti i zahvaliti snažnoj potpori topništva. Topnici 3. i 4. brigade bili su nam daleko iza leđa i bespoštedno udarali po neprijatelju. S druge strane, neprijatelj tuče minobacačima iz svih okolnih sela čeono ravno na nas te bočno iz Paljuva i Smilčića. Nismo ni mogli drugo nego uzvratiti svime čime raspolažemo. Uzvraćali smo im doslovno kišom metaka iz svega raspoloživog, nije bilo šanse da prođe ni muha. Osobno sam imao 20 okvira za AK. U vodu sam imao 15 komada M-72, 3 komada M-53, snajper i 3 RB-a. U jednom momentu kad sam ostao sam sa svojim vodom na „cesti smrti“ imao sam 9 komada M-53, što dovoljno govori o stradavanjima. Nije ni čudo da njihovo pješaštvo nije moglo napredovati kad smo pred sobom paljbom „rezali“ sve, u momentima kad minobacači nisu radili. Načelnik Novigrada Joso Klapan je u to vrijeme bio medicinski tehničar i zbrinjavao je ranjenike. Vidio je krvave „Vange“ u rovovima koji i dalje uporno ne popuštaju. Kasnije, poslije rata je to i potvrdio. Uistinu, držali smo se na život i smrt. Svi, pa i naši ranjenici koji su mogli izdržati bolove, nisu napuštali položaj već su se i dalje branili od napada. Zapovjednik 3. voda „Vangi“, Milorad Bubalo, iz svoje perspektive opisuje nesmiljene borbe na novogradiškoj bojišnici: Ovdje smo došli sa zadaćom da obranimo položaje koji su padali. S time da pošto su okolni položaji bili pali, pa smo odmah isti dan krenuli u protunapade. I krenuli smo tamo do Batura, Narandžića i dole, do groblja Svetog Martina. Ja sam bio zapovjednik 3. voda i poslao sam svaku desetinu da povratim one položaje koji su bili izgubljeni. Mi smo držali sami te položaje ovdje dva-tri dana kako smo došli, a kasnije smo se zbog silnih gubitaka morali povući iz te akcije. U bitku smo odmah jednostavno gurnuti. Jednostavno, čim smo došli. Mi smo došli navečer i bili smo tu u Novigradu kao prespavali, mada nismo niti prespavali. I onda sam ja otišao za zapovjednikom Lukom Soldom i nekim ‘ko nas je vodio da vidimo ma244
lo te položaje. Međutim, nismo mi otišli tamo to puno gledati, nego s jednog položaja tek otprilike da dobijemo neku smjernicu otprilike u kojem pravcu se moramo kretati, šta trebamo zauzeti. Tu su samo neki brežuljci, brda, doline, nema se tu šta puno vidjeti. Gore kod Batura, tamo smo naišli na tenkove. Popeli smo se na jedan brežuljak i tamo sam s desetinom koju sam vodio primijetio tri tenka. I kad sam ja htio s RB-om probati uništiti to, jedan tenk je došao direkt na nas. Znači, prema nama je išao. Tako da, a otišao sam nekih 20 metara, brzo sam se vratio, zaklon su nam bile smreke, male smreke možda metar visine, metar i po. Dečki su bili ispred mene, između tog tenka i mene, jedno desetak metara od mene. Ispalio sam, pucao sam na taj tenk, dečki su rekli da se ta granata, da se odbila, ja sam valjda bio preblizu. Nisam vidio jer sam ostao sav u dimu, i ovaj, zapovjednik tog tenka, samo su dali gas i oni su pobjegli. A pješaci, oni su imali neke trake, mislim bijelo-crvene trake su imali. I onda, to je bilo možda kilometar ispred Batura, i kad smo došli mi u Bature, e onda su nas tamo počeli, dobro su nas oprali s tenkovima. Tamo smo imali jednog poginulog, jedan je bio ranjen i tamo smo se sukobili s njima… To su bile borbe prsa u prsa, prsa u prsa. Ajmo reć, desetak metara sam bio od njih ja, a dečki su bili malo dalje, pucali smo jedni na druge. Izvukao sam dečke, rekao sam im da samo da se bace udesno jer su imali, onako, suhozid. Ja sam ostao u nekoj kući. To je bio neki podrum, bačve od vina su bile. E onda, kako su počeli pucati sa zapaljivim mecima, prolazili su meci kroz zid, cigla je gorila. Izašao sam u dvorište, ja mislim da je murva, stablo jedno, dud. Iza njega sam bio, e onda sam vidio neprijatelja. Tamo sam, onda smo se tamo sukobili. I onda je stigla zapovijed da se moramo povući u tom trenutku. Mi smo se povukli radi toga što je stigla zapovijed iz Zapovjedništva. Motorolom su mi dojavili da se moram povući. I onda smo se povukli i došli smo do poviše groblja na položaje, po onoj cesti, takozvanoj cesti smrti. Tu nije bilo nikakvih rovova, mi smo sami kopali rovove kako smo znali i umjeli. Tu se rukama kopalo, bajunetama, ‘ko je šta imao, svakako, pa i nožićem, bilo čime. Granje, kamenje, naslagali smo par kamena ispred sebe tako da nas ipak zaštite. Onda su nas oni tu poklopili, pucali su non-stop po nama. Non-stop su pucali bili po nama… Ha, držali smo se. Držali smo se kako smo se držali, kako smo znali i uspjeli. Ja sam obilazio dečke, po noći i preko dana. To je linija bila od možda dva kilometra i šetao sam gore-dole sam, da me vide moji jer bilo je ljudi koji ovako što nisu doživjeli. To im je bilo prvo vatreno krštenje, a to krštenje je bilo jako, jako ružno. Gadno i opasno. Borbe oko Novigrada 7. veljače bile su iscrpljujuće i za suparničku stranu. U dnevnom izvješću Komande OG-1 Komandi 7. korpusa SVK o napadu na pravcu Karin - Novigrad, pukovnik Dragan Tanjga ne navodi koja su dostignuća ostvarena, 245
već od uspjeha spominje dva zarobljena tenka T-55 i 4 minobacača MB 92, te uništenu tehniku hrvatskim snagama. Istovremeno navodi da je poginulo šest njihovih boraca i da ih je 13 ranjeno. No, protivnik je znao da se bitka lomi i unatoč neuspjesima kod Kašića, neostvarenom cilju u napadu na Novigrad 7. veljače, te očitoj izmorenosti i padu morala postrojbi, iznova 8. veljače izdaje zapovijed za siloviti napad prema Novigradu. Izmijenjene okolnosti na bojišnici i u vlastitim redovima itekako su uočljive u završnim uputama zapovijedi za napad koje nalažu prijeko potreban oprez u nastupanju (čuvanje od udara topništva, čuvanje vlastite tehnike, napose tenkova), ali i prijetećim obavezama, svakako neprimjerenim modernim vojskama. Jedan od uzroka može se naslutiti i u izvješću od dana ranije (7. veljače), u kojem se spominje kako bataljon Banije nije kretao u napad te je trebalo tri sata da se napad pokrene. Stoga je Tanjga učinkovitost sljedećeg napada uz nalaganje mjera opreza kanio pospješiti uporabom prijetnji: „Kukavice odmah izdvojiti, a one koji počnu da beže ili šire strah i paniku, odmah ubiti. Za neizvršavanje zadataka krivično kažnjavati, a sa težim posledicama i smrću. Smrt ustašama sloboda Srbima.“ Unatoč velikim snagama i prijetnjama drastičnim kaznama, i nakon napada 8. veljače pukovnik Tanjga je opet bio prisiljen izvijestiti Komandu 7. korpusa o visokim gubicima, ali sada i otvoreno priznati da su na terenu suočeni s gubitkom morala nekih postrojbi. Takve pojave pokušale su se prikriti netočnim navođenjem o osvajanju okolnih mjesta, potom i nelogičnom i nerealnom izjavom o visokom dizanju morala: „Naše snage su razbile ustaše i zauzele selo Barabe, Cvitiće, Ramiće, Denoniće i Grguriće. Na tom delu bio je i žestok pešadijski okršaj u kome smo imali 4 mrtva i 11 ranjenih. I pored razgovora i davanja zadatka bataljun Banije i bataljun Korduna odbili su uključenje i izvršavanje borbenog zadatka. Posle zauzimanja navedenih sela i razbijanja ustaša znatno je porastao moral boraca i naroda i poraslo je poverenje za povratak svih srpskih teritorija.“ Naprotiv, situacija je bila posve obrnuta, moral i borbena moć postrojbi bili su u drastičnom padu i u tom razdoblju Srbi ne manipuliraju javnost samo medijima, već sve više informativno pokušavaju obmanuti i vlastite postrojbe, katkad vijestima na granici nevjerojatnog. Najčešće takve vijesti su o masovnom dezertiranju, velikim gubicima u ljudstvu i kaznama strijeljanjem zapovjednika Hrvatske vojske. Jednu takvu višekratno lažnu vijest, u nizu drugih, Komanda 7. korpusa odaslala je postrojbama 10. veljače. U njoj se navodi: „…prema pouzdanim podacima u toku dana 09. 02. borci RSK su kod sela Kašić desetkovali jednu ustašku četu iz 3. osječke brigade. Od 26 ustaških bojovnika ubijeno je 9, a ranjeno 6, nakon čega je jedinicu zahvatila panika, a njihov zapovjednik Filipović, prema nekim podacima je strijeljan.“ 246
Kakvo je zapravo bilo stanje u redovima srpske vojske predviđene za napad na Novigrad u razdoblju od 7. do 10. veljače najbolje oslikava čitanje krivične prijave od 26. veljače, Okružnog javnog tužilaštva iz Gline, podnesene protiv dozapovjednika postrojbe „Kordun“ (IV. bataljun 19. brigade 21. korpusa), rezervnog kapetana Jovana Malobabića. Iz prijave je razvidno da je 7. veljače njegova postrojba, „Kordunaški bataljun“, u neredu napustila bojišnicu kod Novigrada, da je glavni zapovjednik postrojbe, major Pajić Dragan, zbog toga bio uhićen, a zapovijedanje je u tim okolnostima predano upravo Malobabiću. No i on, kao novi zapovjednik, odbija zapovijed zapovjednika OG-1, pukovnika Dragana Tanjge, koji mu je naložio da uvede postrojbu u borbu. Štoviše, Malobabić odbija izvršavati bilo kakve zadatke i ne odaziva se više na pozive Tanjge da dođe na razgovore u Zapovjedništvo u Benkovcu. Malobabić je konačno 12. veljače s postrojbom napustio bojišnicu, a da se u odlasku nije odazvao zapovijedi da na kontrolnoj točki kod sela Kistanje s postrojbom pričeka i obavi razgovor s glavnim zapovjednikom, komandantom Glavnog štaba SVK, generalom Milom Novakovićem. Iz izvješća koja su sudu podnijeli ostali zapovjednici OG-1, inače nadređeni ovom bataljunu i zaduženi za njihovo uvođenje u borbu, jasno je kako je već tijekom 7. veljače postrojba „Kordunaša“, snage 450 ljudi, bila u rasulu. Zapovjednik Paić nije bio na borbenim položajima s borcima i oni su masovno počeli napuštati bojišnicu. Tijekom dana Paić je, štoviše, zapovjedio preostalim borcima da okupe tehniku (kamione, tenkove, transportere) te su se povukli put Benkovca, unatoč intervencijama zapovjednika OG-1 Dragana Tanjge, da to ne čine. Zbog ovakvog ponašanja Paić je uhićen, a njegov zamjenik Malobabić trebao je s postrojbom odraditi borbene zadaće umjesto očito nesposobnog nadređenog. No Malobabić je upravo uhićenje svojeg nadređenog iskoristio kao izliku da u tim uvjetima ne želi uvoditi postrojbu u borbu! Naravno, Malobabić je iznio potpuno drugačiju verziju događaja. Izjavio je da su stvari krenule krivo zato što su drugi, a ne „Kordunaši“ (imenovao je susjednu postrojbu, „Banijski bataljun“) podlegli panici, što u borbama „Kordunaši“ nisu dobili dopunu streljiva ni potrebnu pomoć, te su se zbog ranjavanja boraca odlučili na povlačenje, sa svih šest pripadajućih tenkova. Po njegovom, iako je od Arkanovih „Tigrova“ (!) uhićeni zapovjednik drugi dan bio pušten, Paić od poniženja nije htio više voditi postrojbu. Zbog svega toga postrojba „Kordunaša“, naveo je u obrani, nije više bila borbeno sposobna (navodi da je do 12. veljače spala na 110 boraca), te je nakon neugodnih događaja prilikom primopredaje opreme napustila područje Benkovca. Potvrdio je da su bili zaustavljeni na punktu kod Kistanja, da mu je rečeno kako general Novaković želi s njim popričati o slučaju. „Tu je kolona zaustavljena i čekali smo oko 35 minuta ocijenivši da je za to vrijeme general mogao doći, a kako 247
nije došao vojska je samoinicijativno ušla u autobuse i krenula, a ja sam krenuo zadnji.“ Posebno zanimljivo, oba zapovjednika unatoč napuštanju postrojbe s bojišnice, unatoč neposluhu iskazanom prema zapovjedniku OG-1, pa i neposluhu prema glavnom zapovjedniku Srpske vojske Krajine nisu bila degradirana, već su povratkom u postrojbe opet obnašali značajne dužnosti, što dovoljno govori kakvo je stanje vladalo u zapovjednim strukturama te vojske: „1. marta 1993. godine ukinuta je suspenzija majora Pajića i moja od 14. februara i major Pajić imenovan je za pomoćnika komandanta za operativno nastavne poslove, a ja sam za pomoćnika komandanta IV. bataljuna i na tim dužnostima nalazimo se i sada.“ Izvješća Zapovjedništva OG-1 bila su neobjektivna jer stanje u postrojbama nije bilo dobro. Još više neobjektivno razvoj borbi na bojišnici prikazivali su srpski mediji. Na Televiziji Knin 7. veljače objavljeno je kako su postrojbe VSK, predvođene „Vukovima s Vučijaka“ i „Kosmetsko topličkim odredom“, u potpunosti slomile otpor neprijatelja. „Naše snage nalaze se na 1 kilometar udaljene do Novigrada, a ustaše bježe ostavljajući tenkove, minobacače.“ U vijestima se navodi da će srpske snage za dan-dva vratiti cjelokupno izgubljeno područje (misli se na Ravne kotare). Sekretar SUP-a Ilija Prijić „koji vodi akciju“ i komandant benkovačko-kninskog milicijskog bataljuna Dragan Karna bili su tek za nijansu manje euforični, iako ne previše objektivni: „Danas je izuzetno veselo jer smo uspjeli probiti hrvatsku liniju, zarobili smo 2 tenka, 4 minobacača, onesposobili dosta pješadije. U Novigrad bi mogli ući večeras. Gubitaka nema, samo dva ranjena.“ Unatoč slučajevima očite malodušnosti nekih postrojbi, mediji sljedećeg dana, 8. veljače, izvješćuju kako su se napadajući Novigrad istaknule sve postrojbe, poimence istaknuvši i „pripadnike jedinice sa Korduna i Banije“, iste one koji su dan ranije s cjelokupnim ljudstvom i tehnikom odbili otići u napad ili su napustili bojišnicu. Istog dana, u večernjim vijestima u 20.30 sati Radio Knin javio je: „Krajiške snage su tokom dana oslobodile veći dio Novigrada, a u manjem dijelu u kojem su još hrvatske snage vode se ulične borbe u kojima krajiške snage potiskuju neprijatelja nazad. Za vrijeme današnjih borbi uništena su 3 tenka.“ Usprkos tim vijestima i željama, stanje na bojišnici nije bilo takvo. Pitanje koje u ovom slučaju intrigira je koliko su srpski zapovjednici bili upućeni u činjenicu da je hrvatska obrana malobrojna i u vrlo teškoj situaciji, a koliko su putem zapovijedi i medija prikrivali vlastite probleme. Kako god bilo, zapovjednici OG-1 inicirali su nove napade prema Novigradu, vjerojatno i stoga što su određena saznanja o tankoj liniji obrane ipak imali. No u tom razdoblju srpska vojska je već imala i niz drugih problema, ne samo pad morala. Udarne postrojbe trebale su odmor, a uz to pojedine skupine dragovoljaca i mobili248
zirane postrojbe sve češće napuštaju bojišnicu, istovremeno čineći kriminal ne samo prema malobrojnim Hrvatima. U tom nimalo pozitivnom okruženju Komanda OG1 izdaje novu zapovijed za napad na područje Novigrada: „1.) … Svo ljudstvo, tenkove i oklopne transportere sem tv Baterija minobacača i Borbene grupe-3 prikupiti u širi rajon sela Donji Baturi, gdje otpočeti sa formiranjem Oklopnog bataljuna što će biti regulisano posebnim naređenjem.; 2.) 92. mtbr: zauzeti selo Baždarići i čvrsto ga držati. Pripremiti snage za napadna dejstva u duhu već dobijenog zadatka…; 3.) Grupa oruđa za neposredno gađanje-1: u gotovosti za prelazak u sastav TG-4 i posedanje vatrenih položaja u širem rajonu Novigrada...“ Ovo su neke od uputa o zapovijedi za pripremu napada koju je 10. veljače napisao pukovnik Dragan Tanjga. Napad nije izvršen na planirani način jer je na područje Novigrada tijekom jutra 11. veljače pristigla Taktička grupa 2. gardijske brigade. No prije iskaza zapovjednika i pripadnika te postrojbe slijedi sjećanje načelnika Stožera 7. domobranske pukovnije, Danijela Kotlara, da bi se stekao uvid u iznimno tešku situaciju u kojoj su se nalazili malobrojni branitelji neposredno pred njihov dolazak: Nakon završetka napadajne operacije „Maslenica“ donesena je odluka da se više ne ide u napad i da se dostignuta crta ukopa. Mi smo tada, jasno, trebali se na brzinu pregrupirati, utvrditi položaje, minsko-eksplozivnim sredstvima to zapriječiti. Na jedan način pogledati i nove snage koje su pristigle, kako ih uklopiti u sastav pukovnije, jer je u vrijeme same operacije „Maslenica“ vršena i mobilizacija. Tako da smo u tom periodu imali i s jedne strane oduševljenje zbog oslobođenih mjesta – jer u Paljuvu je bilo stopostotno hrvatsko katoličko stanovništvo, isto tako u Novigradu, Pridragi, Podgradini i tako dalje. A s druge strane neprijatelji, oni su se pregrupirali: iz Srbije su dovedene njihove elitne postrojbe, tako da su tu bili „Vukovi s Vučijaka“, „arkanovci“, iz Knina te njihove takozvane „knindže“, ostale elitne postrojbe, gdje su se pregrupirali i donijeli su odluku kako uzvratiti udarac. U tom smislu Paljuv je u odnosu na naše dostignute položaje imao jako bitnu poziciju, jer je na jednom uzvišenom području... Tada je ovdje bio dio pukovnije, znači tu je bila 1. bojna, koja je imala samo dvije satnije – s time što je ta 1. satnija bila priključena i bila je na Velebitu. Imali smo svoj dio logistike, imali smo jednu vrhunsku minobacačku bitnicu 120 milimetara, koja se zvala „Torcida“. To su bili većinom ljudi iz Posedarja, dečki kojima su sve gardijske brigade, ono, bjanko rekli: „Evo, u paketu ćemo vas uzeti da budete članovi naše gardijske postrojbe, samo dođite!“ Znači, vrhunski momci su bili. I, praktički smo održavali žičanu vezu na cijelom ovom području, od Novigrada, preko Podgradine, Pridrage, Baraba, zaseoka Paljuva i u Paljuvu. I jasno, držali paralelno s njima i položaje. Dakle, s gardijskim postrojbama koje su se, eto, u tih prvih dvadesetak dana izmjenjivale. 249
Znači, startali smo s 4. gardijskom brigadom, nakon toga je došla 3. gardijska brigada, njihova bojna, „Kobre“. Njih su 8. ili 9. veljače u jednom dijelu, kod Novigrada, naslijedile „Crne mambe“, odnosno „Gromovi“. Priključili su nam se „Vange“- MOMP, znači Mornarički odred desantnog pješaštva iz Pule. Bila je u to vrijeme priključena na ovom području i 2. bojna 112. brigade. Tako da možemo reći da je bilo strašno puno ovdje različitih postrojbi, koje su narušavale jedinstvo zapovijedanja u jednom određenom trenutku. Tako da je i to doprinosilo na jedan način da je teško bilo držati obranu, a posebno ako bi negdje popustilo, pukla linija, ovladalo se određenim područjima. Onda bi se, eto, svaljivala krivnja s jednih na druge... Jasno, nitko nije želio preuzeti dio krivice na sebe. Tako da praktički tek u trenutku kada je ovdje došla Taktička grupa 2. gardijske brigade, koju je vodio pukovnik Boris Jacović, možemo reći da se tada ta crta uvezala. Mi smo s malobrojnim snagama raznih postrojbi održali dotad liniju, oni su donijeli prevagu. Bila je to jedna kompaktna postrojba, i jasno, njima je priključena naša 7. domobranska pukovnija koja je tu služila i da im pomogne oko upoznavanja terena, i da im pomogne ukazati na moguće pravce pješačkog ili oklopnog prodora, zatim koja su topnička uporišta po kojima djeluju, čega se treba paziti. Upoznavali smo ih i s minama koje su postavljene bile, i tako dalje, tako da je pukovnija ovdje odigrala jako veliku ulogu. Kada sam ugledao Jacovića i Demu iz 2. gardijske, to je jedan od meni najljepših prizora u mom životu tijekom Domovinskog rata. Crta je bila, samo što nije puklo. Bilo je više postrojbi, bile su postrojbe izmorene, bilo je u postrojbama, evo, kod mene tri poginula. Znam da je bilo nekoliko poginulih u „Vangama“, bila je tu bojna 112. brigade, koji su imali više od 30 ranjenih momaka. Došlo je do prekida u tom jednom jedinstvenom lancu zapovijedanja, i tako dalje. Bilo je nešto tu i od Zulua, Specijalne jedinice ove postrojbe Glavnog stožera, i tako dalje. I u tom trenutku kad sam mislio da je sve gotovo, kad su iz Zapovjedništva dolazili da se upoznaju sa stanjem, da li imamo rezervne položaje, kako ćemo se organizirati. Kad su vidjeli da je, što se kaže, „đava odnija sve“, tad ujutro mi smo očekivali napad, već smo bili spremni da ako krene s onom žestinom, da će se teško, teško ti položaji održati. Međutim, bilo je ono zatišje nekako, počeo svitati dan, nije se čuo metak, puška, ništa se nije čulo. Dakle, nešto što je bilo neuobičajeno. Jedna tišina u koju mi nismo mogli vjerovati. I onda smo negdje pretpostavili da su i oni imali velike žrtve, i da su i oni bili umorni, i da ni oni nisu spremni krenuti. I tad sam ugledao dva Defendera dolaze. Iz njih vidim izlaze onako fino obučeni vojnici, čisti, obrijani. Pazite, to je nešto, najljepši prizor koji sam vidio u životu. Dakle, kao da su došli američki marinci, je li, u pravom onom smislu. Jasno, oni su se predstavili, tražili su tko je glavni zapovjednik; 250
bili smo nas dva-tri tu. Rekli smo: „Slušajte, mi imamo svak svoju zonu odgovornosti, imamo Zapovjedništvo koje s nama koordinira iz pravca Radovina, i tako dalje. Ali situacija vam je takva: ukoliko odmah ne dođete preuzeti položaje, ako oni krenu, vi nemate što ovdje više dolaziti, ovo se neće sačuvati!“ Oni su, Jacović i Demo, shvatili kakva je situacija i nisu previše filozofirali i mudrovali, imali su taj jedan „vojnički refleks“ i odmah su rekli: „Ok, vi nas ovdje sačekajte, izvucite ljude s određenih položaja. Kad mi dolazimo, mi ćemo skupinu po skupinu ubaciti.“ I tako je i bilo. Tako da smo mi u roku dva-tri sata… naše snage izmiješale se s njihovim snagama, oni su preuzeli crtu i tad smo mi bili svjesni i sigurni da je gotovo s mogućim njihovim prodorom. Srića što su, eto, njihovi konačni napadi počeli u popodnevnim satima i mislim da su oni već u samom prvom početku, u prvih sat vremena imali nekoliko poginulih momaka, što govori da je i njih iznenadilo da su se tom žestinom tu bitke vodile. Tako da je to jedan od prizora, evo, znate kad ono, kad ono misliš da je sve gotovo, da će to pasti, i odjedanput vam stigne pojačanje, i to pojačanje, ono pravo pojačanje, je li, u punom smislu te riječi. Uistinu, snage 2. GBR stigle su u posljednji trenutak za spas Novigrada. Zapovjedništvo 2. GBR 8. veljače izdalo je zapovijed o formiranju Taktičke grupe. Tijekom izvođenja obrane nositelj borbenih djelovanja bila je ojačana 1. pješačka bojna „Crne mambe“. Postrojba je bila ojačana još Izvidničkim vodom iz Izvidničke satnije brigade, Vodom borbenih vozila pješaštva (BVP) i pješaštvom iz Oklopne bojne brigade, Mješovitim protuoklopnim vodom (POv) iz PORD-a brigade, Raketnim vodom PZO iz TRB PZO brigade. Također, ojačana satnija pješaštva 2. pješačke bojne, jačine 150 boraca, upućena je naknadno 11. veljače 1993. godine na čelu sa zapovjednikom bojne Predragom Matanovićem. Dio opreme se prometnicama upućuje prema Zadru, a 9. veljače se većina ljudstva iz Zagreba u dva vala helikopterima prebacuje u zadarsko zaleđe. Po zapovijedi brigadira Ante Gotovine, zauzimaju se položaji kod Novigrada, a 11. veljače zapovjednik Boris Jacović organizirao je pješački napad (Novigrad - Gregurići i Novigrad - Ramići) ne bi li dobio vrijeme potrebno za organiziranje obrane, ne znajući da je istovremeno pokrenut napad neprijatelja prema Novigradu. O organiziranju obrane i stanju na bojišnici zapovjednik Taktičke grupe, pukovnik Boris Jacović, prisjeća se: Do stvaranja Taktičke skupine 2. gardijske brigade došlo je iz nužnosti, zato jer su 4. i 3. gardijska brigada pretrpjele velike gubitke i postojala je realna opasnost da dio zadarskog zaleđa padne u ruke neprijatelja. Predsjednik Tuđman je ministru Šušku i načelniku Glavnog stožera, generalu Bobetku, naložio da mu prezentiraju situaciju. Situacija je bila vrlo kritična. Oni su tražili rješenje od generala Gotovine s terena. I on je predložio da dođe 2. gardijska brigada. 251
Nisam htio da idemo helikopterima zbog sigurnosti jer to je bila kritična točka u kojoj postrojba nije imala utjecaja na svoju sigurnost. A moja iskustva su bila poražavajuća kad god je bila takva situacija. Jednostavno, bila je opasnost da nas u zraku sruše. Znači da kompletna postrojba, a letjeli smo u dva vala, da bude eliminirana jednim pogotkom. Jedna „29-ka“, MIG-29 je mogla vrlo lako riješiti taj problem. Pristao sam jer je General Čuletić pilotirao helikopterom. Konzultirao sam se s njim i zbog hitnosti situacije sam prihvatio taj rizik. Bili smo desantirani u Šepurine, i onda smo se tu spojili s tehnikom i s motornim vozilima koje smo poslali cestovnim putem. Krenuli smo prema Crvenoj Luci zato jer je tamo prijetilo neprijateljsko probijanje i pad crte. Međutim, u međuvremenu je došlo do promjene situacije na terenu i Gotovina nas je prebacio ka Novigradu. S Gotovinom sam radio prije, na terenu u Livnu, imali smo ne samo profesionalan, nego i prijateljski odnos i nije bilo laži, nije bilo prevare. Znači, uvijek se prezentirala stvarna situacija. Rekao mi je da on sam ne zna kakvo je stanje jer mu dolaze kontradiktorni podaci s terena i da se jednostavno moramo uzdati u sebe i djelovati, improvizirati. Organizirao sam kratko izviđanje i odlučio primijeniti taktiku aktivne obrane, odnosno nametnuti neprijatelju inicijativu. Jer smatrao sam da jedino na taj način možemo ostvariti cilj. Odlučio sam, znači, bazirati se na tri dominantne točke. Središnja točka bio je „plato“ iznad novigradskog groblja. S desne strane bio je Paljuv kao dominantna točka prema Kašiću i kula iznad Novigrada koja nam je bila ujedno i osmatračnica. Tu je smješten i PZO sustav, imali smo navođenje za topništvo. Sam Novigrad je bio totalno prazan kad smo došli. Kod groblja sam našao Danijela Kotlara s par ljudi domaćih, bilo je pripadnika „Vangi“ i Zulu s nekoliko svojih boraca. I to je bila cijela obrana Novigrada. Tamo kad sam zatekao Kotlara, on se oduševio kao da je Boga vidio u tom trenutku. I mnogo puta je to pričao preda mnom i drugima. Jer mislio je da su odsječeni, a on je ostao tamo samo s par svojih ljudi. Srpski izviđači su već bili prošli kraj njih, praktično su slučajno izbjegli taj „fajt“ s njihovim izviđačima. Odmah sam odredio zapovjednike koji su bili uigrani, iskusni. Znači, svako je preuzeo određenu zonu odgovornosti, počeo raditi samostalno obranu. To je bila osnovna stvar u prvom trenutku dok nismo vezali vezu, dok nismo vezali topništvo i sve ostalo. Ostavio sam interventnu grupu ispred linije sastavljenu od najboljih ljudi, koja je bila spremna intervenirati ako dođe do problema. I stvarno, prvo kada smo mi došli, ja sam tek postavljao priču za aktivnu obranu od napada, ali neprijatelji su već prišli, ovi od Kapetana Dragana, „knindže“. Oni su došli s puškama o ramenu, njih tridesetak, na trojicu mojih dečki. Jer su njihovi izvidnici ranije vjerojatno prošli i javili su im da je Novigrad prazan! I oni su išli naprijed kao da je 252
čist teren. I moji su ih pustili na pet metara. I onda su riješili taj problem. To je bilo tamo ispod Gregurića, kod Novigrada – ravno. U onom kanalu, ajmo tako nazvati. Naši su bili iznenađeni da su im neprijatelji tako došli, ali oni su bili profesionalci, „odradili“ su to. Neprijatelja je bilo negdje tridesetak, a njih samo trojica, ali u prednosti. Dakle, dogodilo se to da smo, spletom okolnosti, mi njih napali pola sata prije nego što su oni trebali napasti nas. Po njihovim kartama i dokumentima šta smo kod njih zarobili tada, vidjelo se da su imali plan takav i da su oni napali prvi nas, vjerojatno bi izgubili. Znači, poremetili smo im totalno koncepciju, oni u tom trenutku nisu znali šta se događa jer su imali informaciju da je sve prazno, da se treba u principu ušetati u Novigrad. Moji dečki rekli su da prvi put imamo sukob s ‘al pari’ snagama, znači da moramo dati sve i izvući od sebe maksimum da bi polučili rezultat. Naši dečki dali su mi povratne informacije i rekli su da to više nije šala. Znači, „fajt“ je najjači zapravo krenuo gore kod Gregurića. I oni su se na par metara u onoj makiji oko onih suhozida „hvatali“ i to je bilo gadno. Pričali su da neprijatelji uopće ne uzmiču. U prvi napad krenulo je oko 120 pješaka 1. bojne, nemajući predodžbu o snazi i borbenoj moći neprijatelja. Kakva je borba uslijedila tog 11. siječnja svjedoči Ivica Šafarić - Ninja. Na teren Novigrada pošao je kao dozapovjednik 1. satnije 1. bojne, a nakon pogibije zapovjednika Dragutina Naglaša preuzeo je Satniju i bio lakše ranjen. Konačno, i on je teškim ranjavanjem izbačen iz borbe: Desantirani smo 9. veljače u Crvenu Luku, no hitno smo prebačeni u područje Novigrada. Zapovjednik Taktičke grupe Jacović, ja i nekoliko suboraca izvidjeli smo teren i uvidjeli smo da je Novigrad gotovo prazan. Zanimljivo, održan je noćni sastanak s generalom Gotovinom, a poslije sastanka, Jacović dok je izašao, rekao nam je da vojsci ne govorimo sve komplet što mu je Gotovina prezentirao jer je jako grdo zvučalo. Znači, situacija je bila kritična, odmah u jutarnjim satima uvedeni su ljudi bez logistike, bez obrambene linije, bez uvida u stanje! Sastanak je bio iza ponoći, a ujutro smo već krenuli u napad, da ostatak snaga ima vremena utvrditi obranu samog Novigrada. Nažalost, dobili smo izvještaje i karte s koordinatama, podatke na koje se nismo mogli uopće pouzdati. Moj pravac napada je bio Pedići - Ramići, udaljen oko kilometar i pol, dva. Znači, od moje točke polazišta otkud smo krenuli, iznad novigradskog groblja prema Pedićima je trebala biti predstraža, a u Ramićima malo jače uporište. A mi nismo krenuli ni 200 metara, već smo naletili na veliku neprijateljsku snagu, znači za sam uvod. Moja satnija je brojala 48 ljudi. Nas dvadesetak u skupini smo se razdvojili i krenuli prema Pedićima. Rasporedio sam ljude u klin, polako smo se kretali. Nismo krenuli 253
200 metara, naletili smo na takvu snagu. Što sada? Vidimo da nazad ne možemo, naprijed ne možemo. Svjesni situacije, rasporedili smo se, udarili smo sa svim raspoloživim snagama i sredstvima. Došli smo na nekih 20-30 metara od njih i dok smo spazili to more vojske, ja sam zaustavio svoje i dao znak za raspored, ispucao zolju, a ostali su svi počeli rafalno po njima tući. Mi smo ispraznili okvir, oni su tako snažno i brzo uzvratili da je to bilo strašno. To je bilo strašno! Poslije smo, naravno, našli oznake da su tamo bili „arkanovci“, „Vukovi s Vučijaka“, pa „knindže“ i ne znam koje sve postrojbe… Bez zaštite u čistom kamenjaru, kršu, sve to leti, ja ne znam kako smo opstali! Vratili smo se tih nekih 200 metara od polazne točke, od asfalta i zone. Linija je bila katastrofa. Probijali su nam šifre koliko god ih mi mijenjali, svake sekunde su nam ulazili u šifre tako da je vezu bilo jako teško sa Zapovjedništvom dobiti. Također, vidjeli smo da su jako precizno počeli tući po našoj polaznoj točki s minobacačima. Povukli smo se nekih stotinjak metara od ceste i izbjegli taj val koji je prošao uz nas tako da moja skupina tad nije imala nijednog stradalog. Kako nisam mogao dobiti vezu sa zapovjednikom Borisom, spustio sam se i krenuo sam u Zapovjedništvo, vidjeti što dalje, kako dalje. Tu sam naišao na drugu skupinu moje satnije, Naglaša i dečke, ležali su raskomadani na cesti. Došli smo do zapovjednika i onda smo dogovorili, da iz boka probamo naprijed prema Baždarićima, gdje su se već tukle druge dvije satnije. U drugoj skupini 1. satnije 1. bojne, koja je napadala tim pravcem, poginuo je zapovjednik satnije Dragutin Naglaš i zapovjednik voda Vlado Brebrić. Drugi zapovjednik voda, Ivica Mužić, preciznim pogotkom minobacača teško je nastradao: Moja postrojba je išla cestom prema Paljuvu, i negdje kilometar niže trebali smo zauzeti položaje. Međutim, kad smo stigli, naša izvidnica je pokazala da su tamo tri rova mitraljeska i da ne možemo proći. U tom momentu se vraćamo prema cesti i zapovjednik satnije, Dragutin Naglaš, zapovjednik voda Brebrić Vlado i ja, isto kao zapovjednik voda, gledamo u kartu kako bi sad napali ta mitraljeska gnijezda. U međuvremenu jedan suborac je bio ranjen, vikao je. Mi smo se ustali i najednom mrak, oko nas su pale granate i ja više filma nemam. To je ono što se mene tiče. Po priči koju sam čuo kasnije, znači zapovjednik satnije Naglaš i zapovjednik voda Garo Brebrić, oni su poginuli na licu mjesta. Ja sam uspio preživjeti. Bio sam u komi, znači cijelo vrijeme, do Zagreba nisam ništa znao, tek sam u Zagrebu saznao sve to. Sve o toj nesreći sam, dakle, čuo kasnije, da su pale granate minobacačke između nas, znači nekih metar-dva. Njih je potrgalo, ono, rasturilo. Meni je isto rasturilo glavu, dobio sam u ruku, raznijelo mi šaku, dobio sam po nogama, po tijelu. Međutim, preživio sam, a oni su zauvijek otišli. Po toj priči, znači, Garo Brebrić je imao dvije ručne bombe na prsima i okvire metaka je imao preko sebe. To se njemu sve aktiviralo i raznijelo ga. 254
Možda sam ja i od toga stradao. Njemu je sav prsni koš raznijelo. Mene su našli s glavom u njegovom prsnom košu. A Naglašu je geler ušao u glavu, s druge strane izašao, imao je rupu u glavi i sve mu je bilo razneseno. Znači moja bitka je vrlo kratko trajala i završila je tragično. Napad je krenuo ujutro i mi smo stradali već oko 10 sati i to je to. Bio je to strašan gubitak prijatelja i vrhunskih boraca. Treća skupina boraca 1. pješačke bojne krenula je u napad prema selu Ramići, no i oni su imali žestok okršaj iz kojega su umalo izvukli deblji kraj. Davor Gorupić-Ris u teškim je uvjetima preuzeo vođenje grupe izviđača 2. GBR: Mi iz 1. pješačke satnije bili smo razdvojeni u tri grupe. Moja grupa brojala je 10ak ljudi i dana nam je zadaća da krenemo u izviđanje i uđemo u Baždariće. Naime, Baždarići su nam trebali biti polazna točka za napad na selo Ramiće. Domaći vodič iz smjera Paljuva vodio nas je do tog sela, iako se uopće nije znalo tko drži Baždariće. Kod Baždarića nalazimo par pripadnika 3. brigade. Preuzeli smo položaje, ujedno i čuvali tijelo njihovog poginulog suborca kojemu je trebalo osigurati prijevoz. Bilo je jako neizvjesno. Po informacijama koje smo dobili, nismo mogli saznati zapravo ništa o neprijatelju, čak ni koliko je udaljen, dobili smo samo neke nejasne poluinformacije. Jedina informacija za koju smo mogli računati da je sigurna bila je da se neprijatelj nalazi i da je ukopan u Ramićima. Sve je bilo vrlo neizvjesno, a u tim situacijama ljudi pucaju, jer svjestan si da odlaziš u veliku opasnost. Iz tog razloga ostali smo bez domaćeg vodiča, a silom prilika ja sam preuzeo odgovornost za vođenje grupe u napad. Krećemo tako u napad prema selu Ramići poljskim putem. Grupa se rasporedila u napadajnu formaciju koja je za te uvjete jedina moguća. Naprijed, oko 30 metara ispred, idu dva izviđača, a ostatak grupe kreće se na razdaljini, u cik-cak formaciji, s jedne i druge strane puta, tako da prvi iz te grupe uvijek vizualno ima u vidokrugu barem jednog od izviđača. Naime, nismo uopće znali što je na tom području minirano, gdje je neprijatelj, koliko ga ima, niti s čim raspolaže od oružja. Sve je bilo nejasno! Ispred grupe krenuli smo kao izviđači Željko Matošević i ja. Susret s neprijateljem dogodio se nekih 500 metara od sela Baždarići. Grupa se rasporedila za napad. Stjepan Čerkez s Osom i Velimir Heđi s dodatnim punjenjem zavlače se iza neprijatelja tražeći najbolji položaj za uništenje tenka koji se nalazio iza zavoja, nasred puta. Željko Matošević s desne strane uvlači se u makiju da dođe do pogleda na bok tenka. Ostatak grupe razvija se u strijelce po gustišu i makiji ispred neprijatelja koristeći male suhozide kao zaštitu. Kako su dečki tražili najbolje mjesto za uništiti tenk, neprijatelj je primijetio kretanje. Ne znajući tko je ispred i oko njih, otvoreno su nas pitali koji smo i otkud smo, uopće se ne nadajući da u blizini ima Hrvatske vojske. 255
Zbog konfiguracije terena, zbog gustiša i granja nije se moglo opaliti protuoklopnim sredstvom na tenk M 84, što je neprijatelju itekako išlo na ruku. Otkriveni smo i došlo je do pucnjave. Suprotna strana u istom momentu uzvraća s tenka i iz svih mogućih oružja dok se njihovi pješaci pregrupiraju oko tenka. Naša grupa potom se povlači prema Baždarićima ne bi li taj tenk izmamili na ravninu. Željko Matošević s boka navodio je minobacače ne bi li pogodili tenk ili barem tenkovsku posadu prinudili da se pomakne iza zavoja prema čistini. Nažalost, Matošević, a i Stjepan Čerkez bili su teško ranjeni u nastalom okršaju. Zapravo, većina naše grupe je zadobila ozljede od kamenih krhotina i teškog kamenja koje je letjelo na sve strane, baš kao i meci i granate. Okršaj s njima trajao je oko sat vremena. Morali smo se povući do ovećeg kamenozida gdje imamo pregled nad terenom i ravninu ispred sebe, bez žbunja, makije i drveća. Po žestokom protuudaru neprijatelja bilo je jasno da se ispred nas ne nalaze obični četnici, kakve smo dotad sretali u borbama. Bile su to uvježbane borbene jedinice koje su jako dobro znale što rade i bile motivirane za borbu. Treba napomenuti i to da smo se po zapovijedi zapovjednika Borisa Jacovića, ja kao vođa grupe i izviđač, i suborac, kasnije poginuli Željko Paeska, provukli kroz gustiš iza neprijatelja da navodimo naše minobacače. Konačno u selo Baždarići dolazi i preostali dio preživjelih iz 1. pješačke satnije, naš zapovjednik Ninđa, te nam pomažu da održimo liniju i samo selo. Uslijedili su svakodnevni, teški napadi neprijatelja koji se želio probiti prema Novigradu preko toga smjera, no sve smo ih uspjeli zaustaviti. Protunapad je plaćen velikim gubicima pripadnika 2. GBR, ali osim što su se stekli uvjeti i vrijeme za reorganiziranje obrane Novigrada, istovremeno su i protivniku naneseni iznimno veliki gubici. Toga dana, 11. veljače 1993., odaslano Dnevno izvješće Komande OG-1 Glavnom štabu SVK ne donosi pozitivne vijesti o borbama proteklog dana, već izražava optimizam za sljedeći napad. No izvješće poslano 12. veljače uistinu se ne može okarakterizirati drugačije osim kao poražavajuće: „U večernjim časovim 11/12. 02. 1993. godine ustaške snage su pokušale prodor na više pravaca iz reona Novigrada. Napad su počele artiljerijskim dejstvom i uvođenjem novih pešadijskih snaga uz podršku tenkova. Jači protivnapad je izveden pravcem Novigrad Brig - Gregorići gdje je došlo do popuštanja linije naše odbrane, zbog napuštanja položaja bataljona milicije i dobrovoljaca. U tom ustaškom napadu imamo 7 mrtvih i 21 ranjenih boraca. Pogibijom boraca iz sastava brigade milicije i dobrovoljaca došlo je do kolebljivosti, pometnje i samovoljnog bežanja tih boraca sa linije fronta. Novim rasporedom snaga iz bataljuna ‘Vukova’ linija je stabilizovana.“ Branko Mikulić tog 11. veljače bio je u skupini koja je krenula napasti selo Greguriće. Kasnije, već od sutradan 12. veljače sudjelovao je u borbama na ključnom 256
položaju, na platou kod novigradskog groblja. Istovremeno uz držanje tog položaja, pješaci TG 2. GBR preuzimaju i položaje u području Buterina i Baždarića. Mikulić je opisao događaje iz tih početnih borbi, a kasnije je bio teško ranjen minobacačkom granatom nakon što je koji dan ranije u zaklonu pored njega poginuo suborac: U popodnevnim satima neposredno po uspostavljanju obrambenih položaja naša skupina vojnika na položaju u kanjonu prema selu Gregurići dočekala je vod neprijateljskih vojnika koji su se u koloni kretali prema Novigradu, doslovno s puškama na ramenu. Neprijatelj je bio siguran da je Novigrad prazan i da se u njega mogu ušetati. Tu smo im zadali prilične gubitke i odbacili ih nazad prema selu Gregurići. Idući dan smo pak mi imali napadajno djelovanje na selo Greguriće. Neprijatelj nas je pustio do dođemo do neposredne blizine i otvorili su jaku vatru po nama iz sveg oružja. Borba se vodila na bliskoj udaljenosti i imali smo priliku da se vizualno vidimo s neprijateljem. Imali smo par teško ranjenih suboraca. Njih smo morali izvući, a neprijatelj je krenuo sa protuudarom koji je na kraju ipak odbijen. Idući dan sam sa svojim ojačanim vodom raspoređen na položaj „plato“ koji je imao strateški položaj i dominirao je nad cijelim Novigradom. Logično, njihov udar je bio najžešći po tom položaju i željeli su ga pošto-poto zauzeti. Padom položaja „plato“ neprijatelj bi definitivno izišao nad sami Novigrad i to bi vjerojatno značilo i pad Novigrada u njihove ruke. Samim tim padom jedan dio našeg ljudstva koji je držao položaj od Kule prema Karinu ostao bi odsječen i našao bi se u teškoj poziciji jer se tako odsječen ne bi mogao izvući iz Novigrada, osim možda morskim putem. Borbe za položaj „plato“, kada bi ih opisivao, onda bi rekao: Ovo je zemaljski pakao. Naša napadajna djelovanja, njihova napadajna djelovanja, užasna hladnoća jer smo danima bili na otvorenom prostoru bez ikakve zaštite, njihova izviđanja, provociranja, neprestana grantiranja. Granatirali su nas neprestano, njihove minobacačke mine su stalno padale u našoj blizini. Tako da mina koja udari 50-ak metara od nas, bila je daleko i opuštajuće je djelovala. To je bila porcija granata non-stop, jedino si imao, možda, kojih pola sata mira kad su oni imali marendu, kad su imali ručak. Na tom položaju, „platou“, smo držali polukružnu obranu i došli smo na neutvrđene položaje. Kako su borbe bile stalne, jednostavno nije bilo prilike da se položaji utvrde. Improvizirali smo položaje tako da smo oko sebe slagali kamenja. Praktično smo slagali kao suhozide da nas koliko toliko zaštite od gelera. K tome, uz sve što je dobro odrađivao minobacačima, neprijatelj je uz ostalo imao na Debelom brdu raspoređenu bitnicu topova Zis. Kada smo preskakali suhozide ili se podigli malo više, s tog Debelog brda bi nas snimili i onda nas takoreći snajperski gađali s topovima. Tako da smo sve 257
aktivnosti radili klečeći ili duboko pognuti. Kako smo napravili tu polukružnu obranu, odlučili smo da se borimo dok god nas ima jer dok god je naš taj „plato“, naš je i Novigrad. Ako mi ne pucamo s „platoa“, onda je stvar drugačija, nije nimalo dobra za cjelokupnu obranu. Tko je pokušavao osvojiti Novigrad i u kojem razdoblju ne može se najpreciznije odrediti. Neke postrojbe dobrovoljaca, kao što će kasnije biti opisano, odstupale su s bojišnice zbog pada morala. Neuspjesi su pospješili i međusobna neslaganja između zapovjednika dobrovoljaca i zapovjednika SVK. O sukobu između Željka Ražnatovića Arkana i Milana Martića, koji je umalo rezultirao oružanim obračunom domaćih i snaga Arkanovih „Tigrova“, postoje mnoge rekonstrukcije. No da je do tog sukoba došlo upravo tijekom neuspjelih pokušaja osvajanja Novigrada potvrdio je sam Ražnatović u intervjuu koji je dao ravnatelju paljanske „Srpske radio televizije“ („Kanala S“), Risti Đogi, 1994. godine. Kvalitete i sastava srpskih snaga, te koje su specijalnosti prezentirale neke od protivničkih postrojbi zorno se prisjetio zapovjednik Taktičke grupe 2. GBR Boris Jacović: Vidjeli smo po zarobljenim dokumentima da su tu njihove najelitnije snage, znači od Draganovih „knindži“, „Vukova s Vučijaka“, niških specijalaca, Kosovsko-topličkog odreda, Arkanovih „Tigrova“, odnosno njihova famozna Jedinica koja je bila pod zapovjedništvom službi državne sigurnosti Srbije. Je, imali su različite „metode“. Svaka specijalna postrojba u svijetu ima neke svoje „specijalke“ koje primjenjuje. Oni su imali od psihološkog djelovanja, recimo, od zavijanja navečer, do toga da su fantastično koristili lako topništvo, odnosno male minobacače. Također, njihovi izviđači dolazili su na 50 metara ili čak na 30 metara i signalima navodili gađanje praktički točno u rov. Imali smo par slučajeva da je ono baš u rov pala mina, šta je odlika stvarno vojnog znanja, umijeća preciznosti. Recimo, oni su se noću kretali na taj način da bi ne’ko sa strane pucao, a ovi njihovi izvidnici kretali su se isključivo dok ovi rade buku. Protivnik je posebno dobro imao razrađenu koordinaciju izvidničkih ekipa i topništva. Oni kada su išli u izviđanje, protivnička strana, oni su išli u „strijelu“. Recimo, imali su jednog ispred, dvojicu iza koji su ga pokrivali i imali su iza još i logistiku, osiguranje. I oni su tako dolazili na par metara do prve crte. I uvijek kada su se kretali, sa strane je ne’ko pucao. Kretali su se uvijek u trenutku dok je jedan radio rafal samo da bi prikrio eventualne šumove. Pomagali su se vezom i signalima i točno su locirali rovove, navodili svoje topništvo, otuda toliki gubici. Recimo, „Vange“ su dobile minu drito u rov. Bilo je jako gadno sve dok nisam uspio dovući inženjeriju, to je Čikara iz 4. brigade onda odradio. Postavili su one armirano betonske elemente s dizalicama. Sve u svemu, skidam kapu protivniku za tu koordinaciju. Jer oni su tukli minobacačima, 258
„82-ojkama“ 25-30 metara ispred svojih vojnika, a ovi su onda išli drito u probijanje. Za to treba obučenost, stvarno vrhunska uigranost ekipe. Recimo, ja to sa svojim topništvom nisam mogao postići. Pokušavao sam tome doskočiti tako što sam cijelo vrijeme pokrivao međuprostor s izvidnicima pa i na taj način nastojao izbaciti iz ritma njihove snage. Znači, u fazi ako idu u napad da se dezorijentiraju, da ne znaju točno otkud ih vreba najveća opasnost. Bilo je tu i direktnih borbi oko suhozida, u makiji, baš oko Gregurića, u kojima se nije smjela podići glava. Tu su se stvari rješavale samo s ručnim bombama, bila je to bliska borba. Izmiješale su se naše i njihove snage, preskakivali bi jedni preko drugih po tim suhozidima. Tu je do izražaja dolazila uvježbanost i stabilnost snaga, a prije svega psihička snaga boraca. Nekoliko je posebnosti boja za novigradsko zaleđe i sam Novigrad. Ono što redom svi sudionici ističu, što je na neki način njihovo kolektivno sjećanje na te borbe, neugodna je uspomena na žestoko djelovanje protivnika topništvom i iznimnu preciznost djelovanja minobacačima. Uostalom, i sama statistika pogibija svjedoči o izuzetno visokoj preciznosti napadača: pripadnici „Zrinskih“, „Vangi“, „Gromova“ i drugih postrojbi ginuli su zbog gotovo izravnih pogodaka na liniji, pa čak i izravnih pogodaka minobacača u rovove. Primjerice, po dokumentaciji doktora 2. GBR, Tonćija Sože, svih pet poginulih pripadnika te brigade bilo je usmrćeno minobacačkim pogocima, a od ukupno 66 ranjenika otprilike je 60 posto boraca također ranjeno minobacačkim projektilima. Tko je sve djelovao topništvom na suparničkoj strani nije moguće ustvrditi, no zbog metoda napada (bliskog izviđanja i navođenja minobacačke vatre na položaje) shvatljivo je da je mnogo štete hrvatskoj obrani nanijelo artiljerijsko odjeljenje „Vukova s Vučijaka“. Sjećanje njihovog zapovjednika, Željka Cvijanovića, otkriva razloge kvalitetne koordinacije s izvidničkim skupinama, ali i kako su izgledale bitke za Novigrad: Ono što je naša jedinica izvodila, a drugi sumnjam da su mogli, bila je prisiljena da nauči tijekom krvavih borbi na Koridoru. Momci iz jedinice su već dotad bili uigrani i dobro obučeni, izvježbani da s malim znakovima, pogledima, rukama, komunikacijom između sebe i komunikacijom na radiovezu mogli brzo da mijenjaju položaje, da napreduju, da se povlače i slično. Njima je samo trebala jedna artiljerijska podrška, neposredna podrška iz vlastite jedinice. Do mojeg dolaska „Vukovi“ su uvijek dobivali sa strane te podrške koje nisu bile adekvatne. Ja na Koridoru nisam imao klasičnu osmatračnicu kao što su to nalagala pravila artiljerijska. Moja osmatračnica su bili neposredni moji borci na prvoj liniji. Pored sve velike artiljerijske pripreme, teške artiljerije i ostalog, bitniji je onaj pogodak ispred vas, kad idete naprijed, nego hiljadu onih po 259
dubini. Jer to ispred vas je ono što čini da vam olakša situaciju, da prođete pod vatrom ili da neprijatelja onesposobite u momentu, oči u oči. Znači, oni su bili tako hrabri i uigrani da su i prilazili tako blizu, na par metara do protivničkih položaja. I njima su moji pogoci značili život. Ja sam s njima u vezi bio svo vrijeme, tamo kod Koridora, tako da su oni mene navodili i približavali. U nekim momentima su te linije bile manje od 20 metara, što je po pravilu ubitačno dejstvovanje mina, čak i „82-ojke“, a da ne pričam o „120-ki“ koja ubija na 60 metara uokolo. Bilo mi je problem raditi neke ciljeve zato što su tražene male razdaljine i mala pomeranja po 10-15 metara, što ne postoji na nišanskim spravama, daljinomjeru. Tako da smo to tako morali imati dobro, rekao bih perfektno pripremljeno, i to smo jako dobro na Koridoru odradili, a kasnije, pa tako i na Ravnim kotarima koristili. Mi smo u bitkama za Kašić bili desetkovani, iz stroja nam je bilo izbačeno oko 20-ak momaka, što mrtvih, što ranjenih, među njima i komandant Veljko i Miro Šikarac kao neposredni njegov zamjenik, koji su bili udarna pesnica „Vukova“. Mi smo potom prebačeni, pošto-poto, forsirajući da se dođe do Novigrada. Tamo su bile gadne bitke i tamo se ubrzo desio jedan slučaj nesvakidašnji. Odred Toplice Milana iz Prokuplja, grupa koja je došla isto kao dobrovoljačka jedinica, to su bili jako dobri borci, obučeni momci. Oni su bili zajedno s nama u sadejstvu. Oni su s jedne strane bili ušli, nešto slično kao što su vaši ušli u Kašiću, ušli su u vatru. I bili su poklopljeni sa svih strana, nisu se čak mogli povući. Ušli su u „potkovicu“, takav je teren Pridrage. Teren u Kašiću je bio školski primjer ratovanja i terena. A Pridraga je bio specifičan, nevjerovatan teren. Tamo kamen ubija, ne ubijaju geleri. A nepristupačan je bio za napredovanje i za povlačenje. Pa tu je sama konfiguracija bila: usponi-padovi, prednji-zadnji nagib, i sve ostalo što je otežavalo čitavu situaciju. Oni su upali, nisu se mogli izvući zato što su upali na prednji nagib i nisu mogli više kuda i tražili su svu noć podršku. Veza poljska je bila pukla. Minobacači domaćih postrojbi nisu odradili zadatak. Mi smo se na radiovezu miješali, moj komandir voda je čuo šta su ovi tražili, sve se miješalo. Kad smo mi odradili našu podršku, oni nisu vjerovali da je to tako moguće. Pa su poslije išli naši „Vukovi“ da njima pomognu, da priskoče, a ja sam bukvalno ispred njih tukao. Takva je pozicija bila. U jednom momentu mi je jedan od tih komandira vodova „Vukova“ rekao: „Gađaj mene! Nemamo više kuda!“ Znači, ja sam u takvu situaciju upao da sam „Vukove“ gađao! Ne njega, već ispred njega za manje od tih 25 metara koliko sam mogao da pomjerim onu crtu na daljinaru. I u tome svemu, oni su uspjeli. Oni su došli u takvu poziciju da bolje da napreduju, nego da se povuku nazad. I onda su tako išli i sav teren je uzet, Pridrage, Klapani, Kokići, Narandžići, sve je to očišćeno 260
bilo i došlo se do Novigrada. I sad, jednostavno zbog samog terena, jer kad ulazite u Novigrad, tamo teren bukvalno pada pod kutom od 90 stepeni. Više se nije moglo postići čisto iz tih prirodnih uslova. Prirodni su uslovi spasili Novigrad! Mi smo Novigrad mogli komotno zauzeti samo da je bio malo drugačiji teren, bilo bi ga lakše zauzeti, ili od Karina ili uz more. Ali sa ovog pravca s kojeg smo mi išli, to je bilo nemoguće, ne može se prići dolje. Ne može se prići, bukvalno se ušlo da padaš. Teren je bio težak, konfiguracija za ratovanje nemoguća. Ponavljam, tad sam ja dejstvovao ispred naših jedinica za manje od 20 metara, ispred samih ljudi što je jako, jako teško i rizično. Sreća je jedna u svemu tome što je jako dobra podloga bila, da nisu podloge tonule, da se nisu mogli parametri pomjerati na oruđu koje sam prije toga dobro ratifikovao, te nišanske sprave i sve ostalo. Naime, sve mine i sva ta oruđa su testirana na neku srednju prosječnu temperaturu u bivšoj Jugoslaviji koja je bila od 15 do 29 stepeni Celzijusa. Ti uslovi su u Dalmaciji otprilike takvi i bili, nešto malo manji, od 10 do 15 stepeni. Naravno, događale su bure i naleti vjetra. Tad sam birao manja punjenja, s manjom elevacijom cijevi. Znači, da ne ide puno u visinu nego da bude prizemljenija više. Ali tad postoji druga opasnost, da nema efekat. Ako padne pod manjim uglom sami efekat mine je manji, ako je pod većim, on je veći, onda je najveća iskorištenost minobacača. Njihov je ugao od 45 do 90 stepeni, znači sami taj ugao koji pada je manji. Ali, morali smo tako da radimo, pogotovo što je bilo bure na momente. Bure su bile u udarima. Nisu bile stalne, konstantne, znači vjetar je mijenjao pravac. I ja sam bio svjestan da ne moram da je ispalim gore i da ona ne može da leti hiljadu i nešto metara, već sada da ide par stotina metara. Jako je bilo to bitno jer to su bila dobra oruđa i jako je bila dobra municija što je isto bilo vrlo bitno. Druga posebnost ratovanja za Novigrad i šire novigradsko zaleđe, ali ne samo u obrambenom dijelu, već tijekom cijele bitke bila je uporaba oklopa, često i međusobni sudari tenkovskih posada. U protunapad su srpske snage ušle itekako ojačane oklopnim vozilima. Tako pratimo kroz dokumente kako je, primjerice, interventni bataljun s Korduna u svom sastavu imao i tada najmoćnije, M 84 tenkove. No i hrvatska strana upotrijebila je svoje oklopništvo. Teške okršaje i gubitke iznijele su posade 4. GBR, na šire područje pristigao je i oklop 3. GBR, ali je činjenica kako su oklopne snage Hrvatske vojske bile iznimno načete. Od velikog značenja stoga je bio dolazak oklopa 2. GBR. Dražen Sebastijan bio je zapovjednik Oklopne satnije (OKB) 2. GBR. Kao i druge oklopne postrojbe gardijskih brigada, i OKB 2. GBR netom je prošao preustroj u nimalo laganim okolnostima. Sebastijan se prisjeća odlaska u „vatreno krštenje“ preustrojene postrojbe koja je u Novigrad pristizala postupno i na razne načine: 261
Leteći prvi puta u životu u helikopteru kroz moju glavu letjelo je sto pitanja i potpitanja. Gledam svoje ljude i njihova lica, nekima od njih će ovo biti prvo vatreno krštenje. Koliko njih će se vratiti svojim obiteljima? Hoću li ih ja dostojno voditi i uspjeti sačuvati njihove živote? Imam li za to dosta znanja i iskustva? Sva ta i mnoga druga pitanja imala su itekakav smisao zbog specifične situacije u kojoj sam se našao par mjeseci ranije. Naime, Oklopna bojna 2. GMTBR „Gromovi“ ušla je u ustroj i popunu u drugoj polovici 1992. godine. Gardista pod ugovorom je bilo vrlo malo pa su posade većinom popunjavane pričuvom. Meni osobno je pripala zadaća da ustrojim Mehaniziranu satniju sastava 13 oklopnih transportera s otprilike 136 ljudi. Dakle, sada vodim te ljude prvi puta u borbu, a koje sam tek ovlaš uspio upoznati i nedovoljno uvježbati za ono što ih čeka na terenu. I sam ću po prvi puta biti u BVP-u, a ne u tenku. Dok mi se tako vrzmaju misli vezista Lac dolazi do mene i pita nakon 20 minuta leta: „Zapovjedniče, meni se mokri“… ne vjerujem, pa mu kažem da ga ne čujem od buke motora helikoptera. „Piša mi se“, ponovi sad glasnije pa su ga čuli i drugi koji su sjedili blizu mene. „Pa pišaj Laci, brate mili, nađi neku flašu ili rupu na podu helikoptera, što da ti ja sad radim, da spustimo helikopter?“ Što će me sutra pitati kad bude „kršendo“, pitam se u sebi. Iz sastava naše bojne na teren u sastav TG-2 GBR upućeno je šest tenkovskih posada iz 1. tenkovske satnije, na čelu sa zapovjednikom satnije satnikom Srećkom Panežićem te dvojicom zapovjednika vodova, poručnikom Zlatkom Štefancem i zastavnikom Mladenom Vahtarićem, autobusom prema Zadru. Iz sastava Mehanizirane satnije helikopterom je transportirano 30 pripadnika zajedno sa mnom i zapovjednikom 2. mehaniziranog voda, a šest pripadnika na čelu sa zapovjednikom 3. mehaniziranog voda, zastavnikom Dariom Holendom, prebačeno je s kamionom i tri labudice koje su prevozile tri BVP-a cestom. Oni su stigli tri dana poslije nas na teren. Nakon tjedan dana pridružilo nam se još deset pripadnika kao pojačanje koje je vodio zapovjednik 1. mehaniziranog voda. Dakle, po zapovjednoj strukturi to su bile dvije satnije: tenkovska satnija i mehanizirana satnija iako se provlači, pa i u knjigama 2. brigade, podatak o jednom tenkovskom vodu i mehaniziranom vodu, što nije točno. Budući da se za Novigrad nije ratovalo samo jakim pješačkim snagama, topništvom i moćnim oklopom, Srbi su pokušali informativno održavati sliku o visokom moralu i uspješnosti svoje vojske, što je još jedna posebnost ovoga boja. S druge strane, kako su oni cijelo vrijeme plasirali vijest da je Novigrad pred padom ili u njihovim rukama, hrvatska strana odlučila je pružiti drugačiju sliku. Zapovjednik obrane Boris Jacović, unatoč nevoljkosti zbog loših iskustava s početka Domovinskog rata, ipak je dopustio dolazak TV ekipe u Novigrad nekoliko puta: 262
Dolazila je i gospođa Vesna Karuza s HTV-a, najprije nisam htio da nas snima jer mi uopće nije bilo do snimanja. Međutim, onda je nazvao general Gotovina i rekao da dopustim jer neprijatelji tvrde, kasnije sam to vidio, tvrdili su tjedan dana da je Novigrad njihov i da su oni u Novigradu, odnosno da je Novigrad u njihovom posjedu. Izjavio sam tada u kamere da smo mi ovdje došli skoro na ljetovanje i da nam nigdje nije bilo ugodnije, mada u stvarnosti situacija je bila bitno drugačija. Bilo je potpuno neizvjesno. Unatoč neizvjesnim okršajima pred Novigradom, u javnost su odlazile opuštene Jacovićeve izjave: Stanje u Novigradu je potpuno u našim rukama. Mi držimo kontrolu na bojišnici i diktiramo tempo. S druge strane, unatoč iznimno visokim gubicima 11. i 12. veljače koje prikazuju izvješća Komande 7. korpusa SVK, srpski mediji trude se prikazati stvar kao da je Novigrad pred samim padom. RTV Knin u večernjim vijestima javlja: „Nalazimo se pred Novigradom. Naši borci bore se za oslobođenje ulica. Čuju se pucnji. Mi razgovaramo sa kapetanom Džakulom. ‘Šta se događa ispred nas?’ – ‘Ne dozvoljavamo ustašama da se konsolidiraju i da završimo ono što smo počeli’. Kapetan Miletić iz Prištine rukovodi odbranom položaja prema Novigradu. Miletić je demantirao vijest koja kruži po Benkovcu da su srpske snage kod Novigrada pretrpjele velike gubitke, navodeći da je tačna informacija šest lakše ranjenih i jedan poginuli.“ Izvješće sljedećeg dana još je nevjerojatnije: „Poslije četverodnevnih borbi HV se povukla iz Novigrada, saznaje se iz izvora bliskih ‘K-di RSK’. Saznaje se da će ‘SV’ uskoro ući u grad. O potpunoj dezorganizaciji HV u rejonu Novigrada govori podatak da HV iz višeraketnih bacača gađa i svoje položaje. Kod mjesta Suhovare jedna četa HV od 150 ljudi upala je u zasjedu ‘SV’ i neutralizirana je. Po vojnim izvorima u Kninu, stanovništvo Šibenika, Biograda, Vodica i Zadra masovno bježi na otoke. U gradovima je ostala samo HV i pljačkaške bande.“ Nevjerojatne vijesti srpskih medija nizale su se dan za danom. Još 19. veljače srpski mediji tvrdili su da je Novigrad u kontroli njihovih snaga. Istovremeno, puštanje u javnost vijesti drugačijeg karaktera trebalo je medijski pripremiti Srbe da situacija na bojištu možda nije tako sjajna. Srpski mediji od 13. do 20. veljače emitirali su niz vijesti za koje je uopće teško povjerovati da bi ih netko mogao ozbiljno prihvatiti. TV Banja Luka u popodnevnim vijestima 17. veljače javlja da „prema engleskim medijima Hrvatska ima tri puta više pripadnika oružanih snaga nego Australija“, da priprema kupiti stotine tenkova T-72, da je nabavila 400 borbenih vozila, da posjeduje enormne količine topničko-raketnog naoružanja, tako i projektile „Skud“. Istovremeno, javljaju kako je u novigradskom moru skupina pomorskih diverzanata srpske 263
vojske uništila jedan hrvatski trajekt: „Eksplozija je uništila trajekt koji je prevozio 2 tenka.“ Sljedeći dan, 18. veljače, udružene stanice RSK i SK javljaju da u redovima HV-a vlada rasulo: „Hvatski general Janko Bobetko kojeg je gosp. Tuđman uputio na sjeverno dalmatinsko ratište da zavede red naredio je streljanje osam svojih vezista. Razlog likvidacije je njihova nepažnja u radio saobraćaju što je uzrokovalo smrt 108 hrvatskih bojovnika u zadarskom zaleđu. Ovu vijest potvrdila je italijanska televizija objavivši reportažu o deportaciji posmrtnih ostataka 108 ustaša iz Zadra. Ovakve i slične situacije uvele su nemir i pomutnju u hrvatske redove pa njihovi časnici imaju sve više problema s mobilizacijom i dezerterstvom.“ Situacija je zapravo bila u potpunosti obrnuta. Vijesti o silnom naoružavanju su emitirane kao priprema za novi ratni neuspjeh. A vijesti o rasulu u redovima HV-a u stvari su prikrivale gorku istinu da je rasulo počelo vladati u redovima srpske vojske. Upravo tih dana pristizale su u Komandu 7. korpusa SVK brojne vijesti o dezerterstvima, međusobnim obračunima, sukobima s lokalnim stanovništvom, samovolji dobrovoljaca i mobiliziranih postrojbi. Također, udarne borbene grupe bile su izmorene, a dotadašnja usmena i pismena izvješća u kojima mole za odmor, zorno svjedoče o tome. Kao konačna potvrda da je stanje vrlo loše i da se osvajanje Novigrada može tretirati jedino kao velika iluzija, jest izvješće 7. korpusa Glavnom štabu SVK o masovnom odlasku dragovoljaca s područja tzv. Krajine: „Dobrovoljaca iz Arkanovih Tigrova napustilo je 450, Vukova s Vučijaka 244, iz Kosmetsko-topličkog odreda 107 i pripadnika civilne milicije iz Banije 73; što do sada iznosi 874 boraca. Mislimo da tendencija osipanja boraca nije konačna, očekuje se i narednih dana.“ O stanju kakvo je vladalo u redovima protivnika, o umoru postrojbi, padu morala i međusobnim sukobima svjedoči pripadnik „Vukova s Vučijaka“, Željko Cvijanović: Bili smo u tom drugom dijelu već jako umorni svi. Međutim, mi nismo imali izbora. Mi nismo mogli nikome da se obratimo, bili smo bezglavi. Jedno vrijeme nam je lično došao potpukovnik, ne znam sad kako se zvao, bio je pomoćnik komandanta za vezu u 92. brigadi i došao je da čestita, to kada smo spasili Odred Milana Toplice. Došao je, tražio je mene, onoga „koji je tako dobro to odradio“. Ja sam mu onda rekao: „Potpukovniče, ne možete ovako da radite! Mi možemo svi sutra da poginemo, ali nećemo ostvariti cilj, nećemo napredovati!“ Nije mu se to svidjelo, apsolutno, zato što je on pretrpio tu kritiku. On je bio zapovjednik zadužen za vezu, a ta veza u nekim momentima nije uopće funkcionisala. Da bi se uopće išlo u ovakve napade neke stvari poput veze morale su da funkcionišu 24 sata perfektno! 264
Unatoč svemu, ostaje činjenica da su zapovjednici srpske vojske učinili sve da postignu uspjeh, što uključuje tenkovsko-pješačke napade dan za danom. Ipak, od 17. do 19. veljače napadajna moć neprijatelja konačno je slomljena. Napadi su oslabili te su se do kraja veljače izvodili uglavnom topnički udari uz povremene pokušaje izvidničko-diverzantskih udara. Pripadnici TG 2. GBR platili su iznimno visoku cijenu za uspješnu obranu Novigrada. Petorica pripadnika su poginula, više od 60 ih je ranjeno, a dio je bio psihološki izbačen iz stroja. Rane zadobivene u okršajima bile su uglavnom teške. Ivica Šafarić izgubio je oko (također udarom minobacačkog gelera) u jednom od najtežih okršaja, a prisjeća se daljnjeg intenziteta borbi nakon što su 11. veljače imali izuzetno težak sudar s protivnikom: Stvar je dodatno pogoršalo što smo u tim bitkama redom gubili najbolje ljude. Poginuo je zapovjednik satnije Naglaš, poginuo je zapovjednik voda Garo Brebrić, zapovjednik voda Mužić postao je 100-postotni invalid. Kao zamjenik zapovjednika, ja preuzimam satniju pa za par dana i ja stradam. Nastradalo je puno zapovjednika desetina. Sjećam se, u to vrijeme, krajem ‘92. i početkom ‘93. godine došlo nam je dosta mladih, motiviranih dečki. I sad oni pitaju: „Kako možemo napredovati?“ Ja im laički, malo u zafrkanciji, kažem: „Jednostavno. Ako imaš ono nešto u sebi, budi blizu zapovjednika, pa kad zapovjednika ‘drapi’ ti uskačeš na njegovo mjesto.“ I to se baš desilo na “Maslenici”. Tamo je u kratkom razdoblju nas zapovjednika dosta stradalo i ti mladi dečki već tada, boraveći dva mjeseca u vojsci, postali su zapovjednici skupina i desetina. Bilo ih je onda stvarno dobrih, ali je tada bilo i nepripremljenih, došli su u gardijsku brigadu bez iskustva i odmah bili ubačeni u ovakvu bitku. Tako da je tamo dolje bilo svega, prvi teren, takvo iskustvo, a bilo je strašno. Pakao! Sve je gorjelo! Neki ranjeni, neki poginuli, jedan dio je pod tim pritiskom pukao, povukao se. Znači, taj prvi obračun bio je 11. veljače, to kada su nam dečki poginuli. I onda iznova teške borbe, 15. pa 16. veljače su nas isto strašno napali. Nas 22 koji smo držali položaje, to je bilo strahovito. Krenuli su u tenkovsko-pješački napad, a prije toga minobacački. Mene je baš minobacačka granata u oko „drapila“. To je isto gorjelo sa svih strana. Vezu nisi mogao dobiti, probijali su nam šifre. Ti promijeniš kanal, on ti probije šifru. Ne mogu dobiti zapovjedništvo, ne mogu svoju minobacačku potporu dobiti. Nismo mogli disati! I tu nas je spasila 4. brigada što su imali VBR, čime su ih zasipali i dali nama da dišemo. Ja sam tad već „drapio“, ali nisu me mogli doći ni izvući jer ni pomaknuti se nisi mogao. To je granata do granate padala! Dobio sam geler u oko. Naravno, osjećaj je glup, mislio sam da nemam pola glave. Držao sam se tako i hodao jedan dio puta do kamiona i onda od kamiona do malo lakšeg položaja, do transpor265
tera, i onda me transporter odveo do Hitne i Hitna me odvela za Zadar. Taj napad, to je bilo… uf! To je bilo moje drugo ranjavanje dolje, no nakon ovoga više nisam mogao boriti se. Dečki su bili dolje negdje još tjedan dana, jer baš smo nakon toga napokon uspjeli zaustaviti protivnika, više nisu imali snagu… Mi smo ušli kao Taktička grupa 2. gardijske, još smo mi dobili pomoć od naših izviđača, inženjerije, a 2. bojna je došla sa svojom skupinom od 100 i nešto ljudi. Tako da je velik dio Brigade sudjelovao. Mi smo kasnije imali logističku potporu, ali nama to nije ništa značilo na početku jer u tim prvim danima, prvim satima bio je jedino bitan pješadinac. A ja mislim da na početku nije bilo ni 120 pješaka. Taj naš napad na Narandžiće - Pediće – Ramiće! Treba pogledati na kartu koji je to kilometarski potez! A nas je bilo, velim, stotinjak, malo više. I nažalost smo jako gadno nastradali, svugdje su bile gadne borbe, kako kod nas, tako gore na „platou“ kod groblja. Eto, uspješno je sve obranjeno, mogli smo se, iako desetkovani, napokon poći odmoriti, a i 4. brigada se napokon mogla odmoriti. Šafarić je nastradao kod zaseoka Baždarići gdje je neprijatelj nadirao s tenkovima. Na konfiguracijski uzvišenom položaju, ključnom položaju kod novigradskog „platoa“ također su se vodile žestoke borbe, pješaci neprijatelja pokušavali su napredovati uz pomoć topništva. Branko Mikulić opisuje dramatiku tih borbi, prije nego što je i on bio teško ranjen: Jest, imali smo, stvarno smo na suprotnoj strani imali dobre protivnike. Uz ove domaće, bili su Draganovi, Arkanovi, ojačani „Vukovima s Vučijaka“, imali su niške specijalce, barem sam takve beretke, od Vojske Jugoslavije, svojim očima vidio. Ali na njihovu žalost naletjeli su na još jačeg i spremnijeg protivnika. Recimo, ti „Vukovi s Vučijaka“, oni su radili stalno izviđanja prije napadajnih djelovanja, i onda krenu u sumrak ili ujutro rano, posebno u sumrak, i onda su zavijali oko nas. Tako da je to stvaralo dosta veliku jezu kod ljudi i kod mene samog, je l’. Normalno, čovjek se mora malo bojat. Mislio sam da se ne može kosa dizati od straha, ali se stvarno može dizati. Meni se doslovno dizala od straha. I kako su radili izviđanja prije napadajnih djelovanja, a stalno su napadali, zapravo su oni i stalno bili u blizini našoj. Krenu s vučjim zavijanjem u sumrak ili ujutro rano i svuda oko nas ih čuješ kao zavijaju. Tako da je to zavijanje stvaralo nelagodu kod ljudstva, pa i kod mene samog. Mi smo na njihovo zavijanje odgovarali s pjevanjem, gangom i našim zavijanjem. Normalno je da se čovjek mora malo bojati u takvim situacijama, i ja sam se bojao. Oni, kada su krenuli u protunapad, imali su na raspolaganju elitne postrojbe, što smo kasnije saznali. Na dosta težak način uvjerili smo se da su imali vrhunske borce, s obzi266
rom na intenzitet djelovanja, napadajnih djelovanja i sam način kako su napadali. Napredovali su tako da je dolazilo do bliske borbe i dobacivanja s bombama. Primjerice, na kraju jednog njihovog napada i općeg meteža, njihova su dva čovjeka jednostavno prošla kroz naše redove jer su se izgubili. Oni više nisu znali gdje se nalaze u tom metežu… Kad je bio taj opći napad, čuli smo da dolazi tenk k nama, ali s naše strane, je l’. I onda je tenk pucao, raspucao se kao mahnit, malo iznad naših glava, malo iza nas, malo ispred nas. Ajd’, mislimo si, kad puca preko naših glava i pada 50 metara, 30 metara ispred nas, taman dobro gađa. I onda kad sam vidio da on malo više tuče iza nas, odnosno iza mojih leđa išao sam prema tenku, da bih mu rekao da smo mi tu, da smo živi. I tada, nestalo mu je valjda municije u Browningu. Prvo iz tenka izlazi puška, „ciganka“. Izlazi puška i izlazi crnac i govori: „As ti Gospe, vas ima živih!“ To mi je bio šok pravi, jer ionako sam bio na rubu granica neke normale. Još kad sam vidio crnca, mislio sam samo što nisu bijeli miševi još počeli letjeti. Ali to je bio tenk od 4. gardijske brigade, a taj crnac njihov pripadnik, naš tenkist. Naziv tenka je bio „Smrt“, dečki su bili izvanredni, svaka im čast! Imali smo dosta pogibija jer teren je bio manje-više sav od suhozida i kad padne granata, isto je pogodi li te kamen, pogodi li geler, tako da je to bilo gadno. Ja sam dvanaesti dan bio teže ranjen. Imao sam sreće, falilo mi kilo mesa, ali... Dobio sam u nogu i u ruku. Prije, neposredno prije toga smo dobili pancirke. Prvo nam je bila reakcija, da šta će nam pancirka, ne treba nam to, ali smo ih prihvatili, bila je zapovijed da ih moramo imati na sebi. Stavio sam pancirku na sebe, nisam je čak dobro zakopčao bio, da bih se utegnio. Njihovi topovi ZIS-ovi su stalno gađali i na bilo kakvo podizanje tijela primali smo direktne granate. Prije navečer mi smo izvukli tenkove kod Maslenice koji bi bateriju ZIS-a trebali uništiti. Javljam pukovniku Demi da ih unište jer je postalo neizdrživo. Demo mi odgovara da izdržimo minutu-dvije jer ih drže na nišanu i da čekaju da na topove iziđe kompletna posada baterije pa će ih poklopiti. Završili smo razgovor i preškočio sam jedan suhozid. Kako sam malo krupniji, a napravio sam i kojih dvadeset koraka, njima je to dovoljno bilo da ispale plotune iz topova. Imali su ZIS-ove pripremljene, njima je trebalo 5 -10 sekundi da me nanišane. Eto, i tako se završilo. Dobio sam u nogu i dobio sam u ruku i pancirka je bila dobro, dobro oštećena. Znači, pancirka me u stvari spasila. To nisam tada ni znao da me pancirka spasila, nego su mi poslije prijatelji rekli. Kad su me skinuli da mi ukažu prvu pomoć, tada su vidjeli da je pancirka bila uvelike razderana gelerima otraga. Kada sam ranjen, to je čudno stanje i čovjek u takvim trenucima ne može baš sabrano razmišljati. Skupio sam palac koji je visio na djeliću kože i sam se nekako previo. 267
Pronađem pušku koja je također oštećena gelerom i dopužem do svojih suboraca. U tom trenutku nisam htio zvati sanitet i doktora Sožu, jer bi izložio cijelu posadu saniteta velikoj pogibelji. Jer, ako su mene snajperski gađali s topom, mogu zamisliti što bi napravili sanitetskom vozilu. Dok se me izvlačili prema sanitetu, doktor Soža je saznao da sam ranjen. On je krenuo s vozilom po mene, ali su ga vratili jer sam već bio na putu za sanitet. Tako je ispalo da sam ja, kako doktor Soža sam kaže, „njegov najdraži ranjenik“ koji je spasio njega kao i samog sebe. Tri dana sam bio u Zadru u bolnici, poslije su nas prebacili s helikopterom u Zagreb, u Novu bolnicu. Hlače koje sam tada nosio, pronašao sam prošle godine. Imao sam jednu torbu koja je godinama stajala neotvorena. I onda sam otvorio tu torbu i našao sam unutra svoje rukavice, hlače, donje hlače, majice sa sasušenim dijelovima mesa i krvi. Kad sam bio ranjen i kad su me doveli u bolnicu, skinuli su me, a netko je to sve stavio u vrećicu. Tako sam tu vrećicu primio i tako sam tu vrećicu ja donio doma i stajala je kojih 20-ak godina neotvorena. Eto, doma je, čuvam je. U borbama za novigradski plato sudjelovali su i pripadnici oklopnih snaga. Praktično istih događaja kojih se prisjećao Mikulić, prisjetio se i Dražen Sebastijan, zapovjednik satnije OKB-a 2. GBR. Priča je identična, jednako dramatična, samo ispričana iz druge perspektive. Riječ je o velikom i teškom napadu koji su srpske snage izvršile na tom smjeru, a prilikom čega je poginuo Milan Buljević, oko čije će pogibije biti više govora u drugim poglavljima. Najzanimljivije, Branko Mikulić, koji je neposredno bio uz poginulog, do slova je potvrdio Sebastijanovu rekonstrukciju i prisjetio se svih spomenutih sudionika ove drame, njihovih ranjavanja, svega osim samog Sebastijana, a što dovoljno govori o dramatičnim okolnostima sukoba. Dražen Sebastijan stoga je upotpunio Mikulićev iskaz: Sam početak uspostave položaja za obranu te uvezivanje istih u sustav zapovijedanja i nadzora bio je prvih dana kaotičan. Kako su pristizali dijelovi postrojbi koji su išli samohodno ili su doletjeli idućih dana helikopterima, valjalo ih je uvesti u borbeni raspored postojećih postrojbi što se jednom prilikom poklopilo sa napadom protivnika. Taj dan sam od zamjenika zapovjednika, Miodraga Deme, dobio zapovijed da izmjestim pješaštvo s „ceste smrti“ lijevo od groblja i poljskog puta prema novigradskom platou s kojega su naši tenkisti često djelovali po neprijateljskim položajima. Rekao sam Demi da ću zapovijed provesti za 30-ak minuta te da sve postrojbe obavijesti o našim novim položajima. Otišao sam s par zapovjednika da im pokažem nove položaje i orijentiram ih na naše i protivničke snage. Prvo smo počeli posjedati bliže prema daljim položajima, a ja sam sa zapovjednikom voda Zlatkom Brežnjakom i zapovjednikom desetine Stipom Horinekom otišao da izvidim zadnje položaje skroz do platoa s kojeg 268
je pucao pogled na neprijateljske položaje i kao poluotok se usijecao u privremeno zaposjednuti teritorij. Desno od platoa je bila gusta šuma koju je neprijatelj koristio kao prikriven zaklon za izviđanje naših položaja i više puta je nastupao u napadima ne bi li presjekao „cestu smrti“ i dalje prema Novigradskom moru i doveo naše snage u Novigradu u okruženje. Svakodnevno su u toj šumi i naše izvidničko-diverzantske i specijalne postrojbe vršile operacije izviđanja i protuizvidničkog djelovanja eliminacije protivnika. Često se događalo nadmudrivanje tih snaga s različitim rezultatima, a događalo se da protivnik uđe među naše položaje s ciljem izviđanja u odorama HV-a. Skrenuo sam pozornost svojima da nikome ne vjeruju, naročito kad padne noć i da nikog ne puštaju blizu položaja. Izbivši na plato prema nama iz pravca protivničkih položaja kretala su se dvojica vojnika bez oznaka i kapa s kratkim strojnicama na prsima. Odmah sam rekao Brežnjaku i Horineku da imaju oružje na sprem. Dečki su očito skužili i izdaleka viknuli da su pripadnici Specijalnih postrojbi Glavnog stožera, da su naši. Dečki su bili u „akciji“ što su dokazali pokazujući nam trofeje, dvije beretke niških padobranaca. Dok smo mi razgovarali kolege niških padobranaca su ušli u šumu i vjerojatno naišli na njihova tijela. Odmah su otpočeli s jakim minobacačko-pješačkim napadom udarivši prema platou i „cesti smrti“. Zalegli smo uz suhozid i uzvratili paljbu iz pješačkog naoružanja. Čim smo otkrili paljbom svoje položaje doletjela je „šezdesetka“ kao da ju je netko rukom bacio. Vidjelo se da „nišlije“ znaju posao. Moj Brežnjak je počeo vikati kao da ga ne’ko kolje jer je dobio gelere po nogama, a Horinek je trkao jednog od ova dva momka što su netom pristigla da se digne, da promijene položaj. Nije odmah primijetio da čovjek ima rupu od gelera na glavi i da je mrtav. Pokušao sam pozvati sanitet motorolom, ali naravno kao i sto puta do sada radioveza je bila ometana od strane protivnika dok je trajao napad. Ostavio sam Horineka uz Brežnjaka i rekao mu da se ne dere jer će ga još jednom zasuti granatama. Za divno čudo je poslušao. Počeo sam šprintati i skakati preko suhozidova, neki ljudi su se poslije kleli da sam preskakao iz zaleta 1,5 m visine, iako ja se baš tih pojedinosti ne sjećam. Ali dobro se sjećam da su mi oko glave zujale „pčelice“ kao nikad do tada i nikad poslije toga. Dotrčao sam do prvog našeg položaja gdje su bili Franjo Kajić i Jozo Pušić. Pobrao sam Jozu rekavši da idemo po pomoć saniteta jer nisam bio siguran da ću ja sam doći živ do cilja. Oba smo potrčali kad se pred nama na cesti iz smjera Novigrada pojavio tenk T-55 pucajući iz PKT-a po nama, a iz topa je otvarao paljbu po položajima naše satnije. U glavi mi je prošlo da iz tog smjera nema šanse da dođe četnički tenk, osim ako nije pao Novigrad. Uspjeli smo dotrčati i doći tenku iza leđa kad smo spazili gardista Slavišu Grubišića s razvučenom Zoljom kako cilja u tenk sa zadnje strane kupole i sprema se opaliti. U zadnji tren sam dotrčao do njega i spriječio ga u naumu. Sjećam se da je jako psovao, spominjući 269
oca, majku i Dalmatince. Očito da Dalmoši nisu imali informaciju da smo se premjestili, već su mislili da su neprijatelji probili crtu. Nevjerojatno da nitko od naših nije poginuo i bio ranjen, ali bilo je straha i „smeđih“ gaća. Paradoks bi bio tim veći da me ubio „brat“ tenkist. Sad je trebalo još dr. Tonćija Sožu uvjeriti da sanitetskim kombijem pod paljbom krene na plato i pokupi Brežnjaka. Doktora Tonćija sam uvjerio, međutim sad vozač nije znao kako doći do platoa. Naravno, sjeo sam na suvozačevo mjesto i odveo ih ravno do platoa. Iako, kad me dr. Soža vidi uvijek priča kako smo ga spasili BVP-ovima kasnije, izvlačeći ranjene s prve crte, mislim da mi nikada nije zaboravio plato i put pod paljbom do njega. Brežnjaka smo zbrinuli, ali i on mi neće nikad zaboraviti kada sam iz sve snage zalupio vratima kombija, a njegove ranjene noge nisu još bile unutar vozila. Taj dan je još iz stroja izbačen operater na BVP-u, Dražen Pajas, koji je zajedno s Petrom Smičiklasom i Vladom Vidičekom ispucao sve streljivo što su imali za PKT i PZT 20 mm, a kad više nisu imali s čime, ispucali su svih 18 Maljutki koje smo imali, koje su u to vrijeme vrijedile kao suho zlato i smjele su se koristiti isključivo za protuoklopnu borbu. Međutim, Maljutkama su zapalili šumu i time odbili napad protivnika, a drugi dan na srpskoj televiziji bio je prilog s njihove strane bojišnice gdje se vide Maljutke kako lete njima iznad glava i siju paniku u njihovim redovima, tako da su logističari rogoborili, ali ipak su morali nabaviti nove Maljutke za nas. Kako je prolazio dan, jenjao je i napad neprijatelja te sam iskoristio vrijeme da obiđem sve položaje i ljude. Došavši skoro do zadnjeg položaja došao sam i do gardista Pere Krnjića koji je bio poštar u Ivanić Gradu prije dolaska u Gardu. Pero je imao monolog: „Jebemti ženu koja me nagovorila da idem u Gardu! Kaže: ‘mala je plaća poštara’, a kad su bile penzije donio sam joj kući još jednu plaću. A danas skoro tu izginuh.“ Pero je odradio stoički teren do kraja, skinuo se iz Garde i danas vozi tramvaj u Zagrebu. Te noći poslije okršaja „Vukovi s Vučijaka“ su zavijali cijelu noć od čega se ledila krv u žilama. Veliku ulogu u borbama za Novigrad nije imalo samo srpsko, nego i hrvatsko topništvo. Sjećanja načelnika TRD-a 4. GBR, Rade Lasića, u drugim dijelovima knjige svjedoče o tome. No veliku potporu dalo je i topništvo 112. brigade, pa kasnije i topništvo 1. GBR – „Tigrova“. Eduard Butijer, načelnik operative 1. GBR, prisjeća se koliko je topništvo njihove, ali i drugih brigada bilo angažirano u toj borbi: Novigrad je trebao pasti jer je bio u jednoj velikoj obrambenoj krizi. U Novigradu je bila smjena snaga, ne znam kako bih to tako naveo, ali mislim da je to najprimjereniji način. Naše topništvo, tada sam ja osobno bio tamo, na motelu „Plitvice“, na Maslenici, onim francuskim utvrđenim položajima, koji su bili samo prema nama utvrđeni, a ne prema neprijatelju. S tih položaja sam osobno pomagao navodeći topničku paljbu 270
naših snaga po groblju. Taj zaselak se zove Narandžići, to je iznad Novigrada, i tu smo s tim topničkim djelovanjem dobro jedno vrijeme, ne mogu sad reći da li sat, sat i pol ili dva sata, jer to je vječnost, zadržavali neprijatelja da ne uđe u Novigrad dok se naše snage nisu konsolidirale. I to je isključivo radilo naše topništvo. Također pomagalo je i dijelom topništvo drugih postrojbi, jer vidio sam da je bilo djelovanja, ali nisam bio tada uvezan u taj sustav. Vidio sam da je i topništvo Operativne zone Split djelovalo isto, ali ne po Narandžićima jer taj dio smo mi držali. I tu nisu mogli nikako proći jer je… S tog motela je fenomenalan pogled, i točno vidite kad se dignu redovi pješaštva, kad kreću u napad, i tako dalje. I taj detalj svakako treba spomenuti zato što mislim da smo i mi dali doprinos tada, iako to nije bilo u našoj zoni odgovornosti, za obranu Novigrada. Novigrad nije pao. Isto tako, trebalo bi spomenuti i topništvo koje je 112. brigada imala tamo, i druge snage. I oni su bili u prostoru ispred našeg topništva. Oni su djelovali manjim kalibrom, ali su bili u tom prostoru. Isto su bili uvezani u taj Sektor jedan. Radili su s nama zajednički. Posljednji veliki sukob na novigradskoj bojišnici odigrao se kod Paljuva. Iznova su oklopnici hrvatskih snaga imali značajnu ulogu u tom bojevanju, a također su iznova pripadnici srpskog topništva ubrzo pokazali koliko su ubitačno precizni. Dražen Sebastijan, zapovjednik satnije OKB-a, prisjeća se dramatičnih okolnosti tog okršaja, odnosno tragedije koja je zadesila njegove suborce: Nakon par dana stigle su naše tenkovske posade koje su preuzele tenkove od 4. GBR. Četiri tenka bila su u Novigradu, a dva u Paljuvu kao potpora dijelovima 2. pješačkoj bojni 2. GBR. Ta dva tenka i njihove posade, kojima su zapovijedali poručnik Štefanac i narednik Lulić, odigrali su ključnu ulogu u odbijanju snažnog napada kada je Paljuv gotovo pao. Naime, četnici su se spustili gotovo neopazice s njihovog jakog uporišta Debelog brda, koji je imao gotovo strateški značaj budući se s njega mogla vizualno pratiti cjelokupna situacija na terenu, pa tako i raspored naših snaga. Oni su iskoristili element iznenađenja, prikrali se i ušli u selo. Naši su se uspjeli konsolidirati te su uz pomoć interventne skupine 1. bojne i ta dva tenka uspjeli izbaciti ih iz sela. Tijekom naših sedamnaest dana i noći većina pripadnika Mehanizirane satnije nisu imali prilike skinuti čizme s nogu, zamijeniti čarape, a samo par njih su imali sreću da su se uspjeli jednom otuširati, odnosno otići s borbenog položaja na 2 sata. Topnički napadi su bili svakodnevni. Stanka između topničke paljbe nikada nije bila dulja od sat vremena. U najgore vrijeme, netom poslije, bizarno su poginula dva tenkista, Boris Krivačić i Ivan Cindrić. Rano ujutro izvezli su tenk na plato i vršili pripreme za paljbeno djelovanje na i oko tenka. Vjerojatno je neprijateljski izvidnik poslao koordinate mjesta na 271
kojem se tenk nalazio jer je taj dan prva „120-ka“ koju su uopće ispalili pala točno na kupolu tenka. Sreća u nesreći da je vozač zatvorio svoj luk, a Sarma, koji je bio u posadi, otišao do BVP-a koji je bio u zaklonu 30-ak metara iza tenka tražiti „vatre“ za cigaretu. Sam Sarma poprskan krvlju i dijelovima tijela svojih kolega bio je u šoku shvativši da je za dlaku izbjegao sigurnu smrt. Čuvši preko veze da nešto ne štima uputio sam se prema platou i ugledao BVP. Nešto mi je bilo čudno kad sam vidio iza glave vozača Šoić Goranka još jednu glavu. Pretrnuo sam od jeze kad sam shvatio da je to glava jednog od poginulih tenkista. Jadni Goranko se nije mogao pomaknuti od šoka kao i svi u blizini koji su jednostavno zanijemjeli. Našao sam u BVP-u sanduk od marende i rukavice, skinuo glavu s BVP-a te zapovjedniku voda, zastavniku Holendi odmah rekao da makne BVP u pozadinu i odmori ljude te operu vozilo. Narednik Mihotić i ja smo zbrinuli tijela tenkista i pomogli ih utovariti u vozilo. Do kraja terena tenkisti se nisu uspjeli psihički oporaviti kao i dio mojih momaka koji su svjedočili toj pogibiji. Holenda je kao mladi poručnik otišao par godina poslije „Oluje“ u mirovinu. Ponekad mislim da je premlad vidio previše ružnih stvari, budući da je kao malodoban bio dragovoljac kod Merčepa, a s 19 godina već zapovjednik mehaniziranog voda odgovoran za ljudstvo. Pogibelj od preciznog srpskog topništva upravo je u boju za Novigrad bila iznimno visoka. No i hrvatsko topništvo imalo je dobre i precizne topnike, što je uostalom i primjetno u ovom poglavlju, odnosno u cijeloj knjizi. U konačnici, upravo je topništvo 4. GBR donijelo prevagu, napokon okončalo daljnji angažman protivnika. U prva dva tjedna borbe topnička djelovanja hrvatske strane bila su usmjerena k cilju zaustavljanja daljnjeg napredovanja neprijatelja. No, u samoj završnici stanje na bojišnici bilo je takvo da se protivniku trebao nanijeti poraz kojim bi shvatio da u daljnjim pješačkim napadima može računati samo na iznimno visoke žrtve. Pukovnik Boris Jacović prisjeća se okončanja velike bitke za Novigrad: U određenoj fazi ljudi su spavali u vrećama za spavanje na samoj liniji, konkretno, baš na samom „platou“. Psihički su bili maksimalno napregnuti, tako da mi je dio ljudi psihički pukao. Međutim, otišli su jednu večer odmoriti se u Zadar. Konsolidirali su se, otuširali, prespavali, vratili su se kao novi natrag, ali neki su skroz psihički popustili. Borbi je bilo svaki drugi dan. Ostalo mi je u sjećanju da su se u neparnim datumima odvijali vrhunac aktivnosti i borbi. Do tog zadnjeg pokušaja odsijecanja u kojem su pretrpjeli jako velike gubitke, oni su napadali i pokušavali dokazat da mogu uzeti Novigrad i da mogu ponovo vratiti Masleničko ždrilo i Hrvatsku rasjeći na dva dijela ponovo. Na kraju cijele priče logično je bilo da nas pokušaju odsjeći kod Paljuva i da pokušaju rascijepati naše snage na dva dijela. Taj dio je onda u okruženju, tu psihološki ljudi 272
padaju. Ja sam na to računao i postavio sam tri točke među koje ću ih pustiti, kanalizirati, da ih sabijem na manji prostor, na otvorenom, bez zaštite, u kršu. I oni su upravo tamo došli s pet tenkova, znači negdje 200 ljudi, većinom su bili Arkanovi „Tigrovi“. Kad su došli, naših 10 minobacača od 120 mm pokrili su taj teren intenzivnom vatrom i nanijeli im velike gubitke. Nakon toga su se krenuli izvlačiti, imali su i tri oštećena tenka od tih pet, međutim nismo ih uspjeli odsjeći na način da ih zarobimo. Kad su se povukli, imali smo grupu iza njihovih leđa koja je navela topništvo, odnosno VBR 4. brigade direktno po njima. Tu je došlo zapravo do prekida njihove volje za daljnjim agresivnim napadom. Mi smo tu definitivno napravili posao. Rezultat svega je da smo im polomili zube tu i da je priča dalje bila kakvom smo ju mi postavili. Znači, mi smo njih tu zadržali. Oni su dotad tvrdili tjedan dana kada smo bili tamo, da je Novigrad njihov. A oni to nisu tvrdili bez veze! Jer su bili uvjereni da će ga uzeti! I oni su u svojim medijima prezentirali kao da su vratili cijelu priču na početak i da im silom ne možemo ništa. Međutim, poslije se pokazalo drugačije! Znači, oni su tu stvarno bacili najelitnije snage, koordinaciju snaga i bili su uvjereni da će u tome uspjeti. Ipak, nisu. I recimo, kada se gleda i onaj dio poslije, kada smo mi otišli, mada smo mi skroz uredili, i inženjerijski taj dio crte, znači i žičanim vezama uvezali pozicije, ipak je još i poslije bilo žrtava. Istina, manje, ali ih je bilo na toj crti. Ukupno, kad se uzme prvi dio akcije kada se sve to osvajalo i kada se uzme drugi, obrambeni dio, broj žrtava je neusporediv! Kad smo odlazili odavde, ostavili smo uređene položaje, sve borbene točke. Objekti, to su bili montažni elementi armirano-betonski koji su se stavljali samo dolje za zaštitu, znači kad je topnička priprema ili topnički napad da se ljudi s tih otpornih točaka mogu skloniti. Poslije su sve te otporne točke imale fortifikacijsku zaštitu u slučaju topničkog napada. Znači, imali su zaštitu, imali su minska polja ispred, linije su bile uvezane sa žičanom vezom kad smo odlazili. I ta crta je ostala takvom poslije, sve do „Oluje“. Veliki napadi pješačkim i tenkovskim snagama uz potporu topništva time su završeni. Ipak, šire područje Novigrada, iako obranjeno, do samog kraja 1993. godine bilo je poprištem borbi nižeg intenziteta. Uglavnom su bili izvođeni napadi topništvom, povremeni diverzantski napadi, tako da su sve postrojbe Hrvatske vojske i dalje trebale biti na oprezu. U tim borbama, uglavnom od djelovanja neprijateljskog topništva, poginulo je više pripadnika postrojbi koje su naknadno dolazile čuvati položaje u okolini Novigrada.
273
Škabrnja Škabrnja je mjesto u zadarskom zaleđu koje simbolizira stradanja Hrvata iz Dalmacije tijekom Domovinskog rata. Kolektivno sjećanje na Škabrnju vežemo uz neljudski zločin postrojbi JNA i pobunjenih Srba koji su 18. i 19. studenoga 1991. godine usmrtili 55 Škabrnjana, uglavnom civila. Manje je poznato da je Škabrnja ponovo bila područje velikih ljudskih stradanja tijekom i poslije operacije „Maslenica“. Sve donedavno uglavnom je bila nepoznata i krajnje intrigantna priča o vrlo hrabrom otporu pripadnika IX. bojne HOS-a „Rafael Vitez Boban“, koji su gotovo u neprijateljskom okruženju Škabrnju branili 43 dana od stalnih napada. Selo Škabrnja kao poprište ratnih okršaja fenomen je sam za sebe. Naime, nakon okončanja operacije to je područje zbog neosvojenih položaja oko Gornjeg Zemunika i stoga što je u podređenom položaju spram neprijateljskih uporišta u zaleđu, ponajprije Nadina i obližnjeg brda Ražovljeva glava, bilo u najmanju ruku iznimno teško za braniti. Strateški gledano, držanje Škabrnje od strane Hrvatske vojske nije imalo nikakve važnosti, a jamčilo je ljudske gubitke. Ipak, zbog simbolike ratnih stradanja iz 1991. godine, hrvatska je strana željela imati Škabrnju u svojim rukama. Koliko je ta simbolika bila jaka, svjedoči i već navedeno sjećanje generala Feldija da ga je predsjednik Tuđman tijekom trajanja operacije na sastanku u noći s 24. na 25. siječnja prvo pitao „Jesmo li u Škabrnji?“, kao i želja predsjednika Tuđmana da prilikom posjeta Zadru, neposredno nakon napadajnog dijela operacije, unatoč iznimno opasnim okolnostima, posjeti upravo Škabrnju. Te neuobičajeno hrabre želje vrhovnog poglavara države i vojske prisjeća se zapovjednik Bojne Zrinski, Miljenko Filipović: Nakon oslobađanja Škabrnje i zaleđa, u Zadar je zadnjih dana siječnja stigao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Na primanju sa zapovjednicima postrojbi i visokim dužnosnicima, sa svima se srdačno rukovao i pozdravio, a potom je izrazio želju da posjeti Škabrnju zbog svega što je ona simbolizirala. Svi su znali da je to i više nego opasno, ali predsjednik je bio preveliki autoritet, nitko mu se nije usudio u tom trenutku otvoreno oponirati. Iako među mlađima, uostalom bio sam odgovoran za to područje, ja sam mu otvoreno rekao kakvo je stanje: „Gospodine predsjedniče, situacija je preopasna. Sigurnosna situacija ne dozvoljava da se izlažete takvoj opasnosti, Škabrnja nije do kraja osigurana zona.“ Poslušao me i umjesto Škabrnje posjetio je gradsku bolnicu. S druge strane, Škabrnja je, iako strateški nevažna za Srbe, i njima postala važan cilj, gotovo opsesija. Razumljiv je razlog tome. Nakon što nisu povratili ključne ciljeve, Kašić, potom Novigrad, nakon što su zapravo uspjeli uzeti tek nekoliko zaseoka u području Pridrage, srpskoj vojsci trebao je barem jedan ratni uspjeh više razine. Borbe za Škabrnju bile su teške, djelomično su opisane u prvom dijelu knjige. Nakon 274
što je poslije teškog minobacačkog napada 27. siječnja izgubljena Ražovljeva glava, pripadnici Bojne Zrinski, odnosno snaga SP GSHV-a, uz pomoć pripadnika 7. domobranske pukovnije, opet su ušli u Škabrnju, ali brdo Ražovljeva glava ostalo je u rukama neprijatelja. Zapravo, ni cijelo selo Škabrnja nije bilo u rukama hrvatskih snaga, već samo ulazni dio sela. To područje držale su vrlo male snage, desetak pripadnika SP GSHV-a i domaćih branitelja. U maloj skupini branitelja koja je držala napuštenu Škabrnju bili su i borci Bojne kralj Tomislav. Mladen Klapan prisjeća se: Nakon što smo organizirali obranu nasuprot jakog neprijateljskog uporišta u Lišanima Tinjskim, razvukli smo veze te utvrdili linije, a uz to sam vršio izviđanja ka Nadinu otkuda je neprijatelj djelovao po našim snagama VBR-om. Potom na zapovijed pukovnika Radasa odlazimo u selo Prkos. U noći se spuštamo do groblja i crkve Sv. Luke na cesti između Prkosa i Škabrnje. Tu smo zatekli postrojbu sastavljenu od domaćih boraca. Organizirali smo se te smo Šestan, ja, zapovjednik te postrojbe i vezista Karlo pošli u Škabrnju. Škabrnja je bila potpuno prazna, te smo razvukli vezu da bi što bolje mogli uvesti naše postrojbe. Selo je bilo napušteno, ali je neprijatelj držao položaje na Ražovljevoj glavi odakle je mogao kontrolirati cijelo područje. Nakon uvođenja naših postrojbi u Škabrnju više puta došao sam u selo zajedno sa zapovjednikom, Nenadom Matakom – Mehom, u obilazak naših pripadnika. Položaje u selu predali smo postrojbi IX. bojne HOS-a. IX. bojna HOS-a bila je samostalna satnija 114. brigade Hrvatske vojske. Postrojba je tako ustrojena nakon što je čelnik HSP-a Dobroslav Paraga zapovjednikom postrojbe imenovao Marka Skeju. On je okupio raštrkane pripadnike IX. bojne HOS-a koji su djelovali kao zasebni vodovi ili desetine u ostalim postrojbama Hrvatske vojske na području Dalmacije, pa je kao takva postrojba tijekom srpnja 1992. službeno uključena u 114. brigadu. Satnija je zadržala svoj naziv, svoje oznake i, iako podređena zapovjedništvu 114. brigade, imala je određenu autonomiju u djelovanju. U vrijeme operacije „Maslenica“ postrojba je držala položaje na Južnom bojištu, no kako je srpska strana pokrenula veliki protunapad, brigadir Ante Gotovina zapovjedio je da se postrojba izmjesti u zadarsko zaleđe. Imao je za to i razlog jer je IX. bojna HOS-a bila postrojba itekako voljna za pješačke okršaje. Tko je činio tu postrojbu (u tom razdoblju otprilike 130 vojnika) i kako je pristigla u Škabrnju, objašnjava zapovjednik Marko Skejo: Kategorija ljudi u IX. bojni HOS-a, ja ih nazivam malo kroz šalu, to su bili „vučjaci“, to su bili odani dragovoljci iz pravih hrvatskih obitelji i jedan dio „legionara“, stranaca. Kroz IX. bojnu HOS-a prošlo je gotovo 60 legionara. Uglavnom ih je bilo od 10 do 15 koji su stalno ratovali s nami. Dominirali su Irci, bilo je Španjolaca, Engle275
za, Francuza, bilo je Nijemaca, Poljaka, Skandinavaca, bio je čak i jedan Nizozemac, pa jedan iz Ukrajine, pa i Rus jedan i tako. Naravno, poseban među njima bio je Irac, Tom Crowley! Inače, IX. bojna HOS-a, mi smo pristupili 114. motoriziranoj brigadi Split. Imali smo apsolutno iste tretmane kao i ostala vojska, bili smo u ustroju, išli smo na bojišnice isto kao i oni. Međutim, gospodin Gotovina, naš general, vitez, on je 27. siječnja zvao osobno mene u zapovjedništvo 114. brigade na Popovu polju, u dubrovačkom zaleđu. I zapovjedniku Klancu, koji je bio tada zapovjednik 114. brigade, general Gotovina je dao zapovijed da popuni našu liniju koju smo mi držali na Popovu polju, a da nas izvuče. Razgovarao je sa mnom, rekao da moramo doći na zadarsko područje, konkretno u Škabrnju. Ja sam mu reka da nema problema. Da ne ispadnem sad prepotentan, mi nismo birali ratišta. Zapovijed smo poštivali i išli smo onako sa srcem, s voljom, jer znamo zašto smo došli, zašto smo tu. Ja sam mu odgovorio, da što se tiče ljudstva, da nema problema, ali da smo slabo naoružani i da bi trebalo još dopuniti opremu i municiju. On mi je obećao da će sve riješiti, da dođemo. Tako, mi smo se izmjestili, došli smo u Split sutra. Znači 28. siječnja, popopodne oko 4 sata smo došli u Sukošan. U Sukošanu smo dobili popunu municije i doveli su nas do Prkosa. Iz Prkosa u 11 sati noću dovela nas je ženska osoba, izviđač, Danka se zvala. Gledajući te noći tu mladu ženu koja nas je vodila od Prkosa do Škabrnje, ja sam bio na čelu te postrojbe, ona me duboko dirnula. Kad se sjetim te žene koja ide u noć, kako je gazila da smo je jedva stizali. Ja joj odajem sve vojne počasti za hrabrost i volju, pogotovo kad se sjetim kako su određeni ljudi bježali preko granice, krili se i nisu se odazvali u trenutku kad je hrvatski narod imao povijesnu šansu za obraniti stvorenu državu. Danka Dražina jedna je od brojnih žena koje su sudjelovale u Domovinskom ratu. Kao mlada studentica zanemarila je vlastitu sigurnost i priključila se vojsci, isprva kao medicinska ispomoć, potom kao vojnik. Za vrijeme napada na Škabrnju 1991. uspjela je spasiti glavu, iako mnogi njezini suseljani i bliža rodbina nisu, te se aktivno uključila u redove Hrvatske vojske: S drugim mladićima iz Škabrnje čuvali smo liniju razgraničenja u Prkosu. Iako je došao UN, potpisano je primirje, bilo je jako opasno, dosta se ginulo, ljudi su stalno ginuli od granatiranja i povremenih okršaja. Uostalom, krajem siječnja je minirana i do temelja srušena crkva u Škabrnji. Gledali smo tu sistematičnost; spustili su se iz Biljana, dva puta je dizali u zrak, ukrali dva teška zvona od nekoliko tona koja do danas nisu pronađena. Potom su u ožujku iznova počinili masovan pokolj nad preostalim civilima, nad 15-ak staraca koji nisu htjeli u izbjeglištvo. Mi smo im nosili hranu, 276
nagovarali da pođu s nama. Sjećam se posebno bake Joze koja nam je ostavljala znak kada jest ili nije sigurno u selu. Bila je uvjerena kako će preživjeti još jedan rat, no sve su njih 12. ožujka 1992. pobili. Sve, osim dvije starice koje su ostavili da tjerajući ovce pređu preko minskih polja. Jedan momak je došao iz Amerike i donio je kameru pa smo stalno ulazili snimati srušenu Škabrnju od prve do zadnje kuće, to je bilo puštano na Dnevniku HTV-a. Neki zapovjednici koji su bili podalje od prve crte prigovarali su zbog tih izleta, ali mi smo smatrali da je to trebalo snimiti, da ljudi vide kako su razorili Škabrnju. Svaki dan smo gledali civile iz okolnih sela kako se spuštaju i pljačkaju. Toliko su popljačkali da su na kraju spali na to da odnose drva, cjepanice za ogrjev. Išli smo u ta izviđanja, miniranja, radili su i oni nama zamke. Najgroznije je bilo kada je od mine poginuo Miro Bašić. Krenuo je s prijateljem snimati k Polači, raznijela ga mina, a ovoga je ranila i toliko šokirala da nije znao ni objasniti gdje se to dogodilo. Nas troje-četvero tražili smo ga šest dana. Bio je lipanj, vrućina, možeš misliti kako je tijelo izgledalo i koji je to bio miris kada smo ga našli. Nosili smo ga po 10 metara bez da se disalo. Pa bi ga spustili, odmaknuli se da udahnemo zrak. To je bilo strašno, to mi je bilo posebno strašno. A njegov brat Ljubo također ga je nosio. Grozno sjećanje i grozan osjećaj jer je i Ljubo na sličan način skončao od posljedica ratnih trauma. Mogu reći da su mnogi 1992. godine dolazili u Prkos, neki elitnog naziva ili izgleda, ali nisu se previše zadržavali. Jako malo je nas iz Škabrnje i Prkosa bilo tamo, mnogo više ljudi je bilo u Galovcu gdje je bilo zapovjedništvo i topnička potpora. Zato me katkad smeta kad se govori posprdnim tonom: „domobrani“. Jer svašta smo prošli i odradili cijele ‘92., a posebno ‘93. godine za vrijeme i poslije operacije „Maslenica“. Mi smo prvi, s pripadnicima specijalnih postrojbi „Zrinski“, ušli u Škabrnju, isti dan smo imali teških stradavanja i pogibiju. Samo što je nas bilo jako, jako malo. Kasnije su drugi došli, a nažalost je tad izgubljena i Ražovljeva glava. Kasnije sam uvela HOS-ovce u selo. Kako, zašto žena, o tome ne bih. Znala sam teren, bila sam izviđač, bila je to moja dužnost prema Škabrnji. HOS-ovci, oni su jedna posebna priča. Ja mislim da hrabrijih ratnika nisam vidjela. Imali su cilj, znali su u što ulaze, a to što rade činili su beskompromisno! Svaki dan im je bio opasan. Ili su ih ovi napadali topništvom i pješacima, ili su HOS-ovci napadali njih, sve dok se to nije pretvorilo u danonoćne borbe. Posebno iznenađujuće, jer kružile su priče o raspuštenosti i samovolji HOS-ovaca, bilo je njihovo ponašanje. Mogu potvrditi da su bili najdiscipliniranija postrojba s kojima sam se ja susretala na bojištu i da su brzo odstranili par onih koji su se problematično ponašali. HOS-ovci se također rado sjećaju Danke, kao i nekoliko mladih Škabrnjana koji su imali hrabrosti pomagati im u obrani, posebno maloljetnih Tome i Mate Ražova. 277
Marko Skejo: Nisam mogao vjerovati kad smo došli u Prkos. Kažu: „Ona će vas voditi u Škabrnju.“ Vani skoro pola noći, ružno vrijeme, a ispred nas mlada žena, skoro dijete, gazi kao marinac i vodi nas u vučju jazbinu. Moram priznati da me je zasramila. Rekao sam sebi da kako god bilo u toj Škabrnji, nema šanse da odstupimo ako ova cura ima toliko srce. A vjerujte da se u Škabrnju nisu usudili ni prići mnoge „muškarčine“. Posebna je to žena, sama njena pojava dala nam je motiv koliko god je bio jezovit ulazak u takvo mjesto. Uglavnom, iako niko od nas nije bija do tada u Škabrnji, ulazimo i u kući nalazimo 12 ljudi specijalnih postrojbi Glavnog stožera, mislim od Filipovića. Držali su što su mogli, a zapravo Škabrnja nije bila ničija. Jedan mi se predstavija da je on zapovjednik te grupe, vidio sam da slabo govori hrvatski, mislim da mi je reka da je u Americi živio, doša je ovdi jer da su njegovi isto iz ovih krajeva i tako je došao u rat. Oni su tamo dva dana u okruženju bili, pred zoru su otišli, a ujutro smo napokon vidjeli što je i kolika je Škabrnja. To je 5 tisuća i 200 metara dugo selo. Ulovila me nelagoda jer zna sam da nemam dovoljno ljudi za pokrit tu liniju. Mi smo u svitaj zore nazirali već konture Škabrnje i odma smo napravili rasporede, straže i aktivnu obranu. Uglavnom, mi smo imali zapovjednike grupa, koji su imali svak svoju grupu po četiri-pet ljudi, to su već bili prekaljeni bojovnici. Još precizniji opis prvih dana HOS-a u Škabrnji pružio je dozapovjednik postrojbe Iko Vuletić. Naime, HOS-ovci su požurili zauzeti položaje u selu i stoga je u Škabrnju prvo ušao samo dio postrojbe, 23 borca. Ostatak pješaka, minobacačka skupina, logistika, ukupno 128 ljudi, tek su u skupinama pristizali do sela Prkos, a Marko Skejo ih je morao uvezati i često prometovati od okružene Škabrnje do Zapovjedništva u Zadru. Vuletić, koji je na engleskom dao izjavu BBC-u, prije odlaska u Škabrnju, s Tomom Crowleyem i Markom Skejom postavio je obranu sela: Prvo smo se odlučili zaštititi, potom vidjeti što se događa na Ražovljevoj glavi jer selo je rasuto na pet-šest kilometara između Nadina i Zemunika Gornjeg. Postoje zaseoci Ambar i Istok, oni spadaju pod Škabrnju, no bili su u rukama neprijatelja. Odmah smo se složili u „piramidu“, u trokut i sami sebi načinili tvrđavu unutar Škabrnje. Ostavili smo jedan golemi prostor ispred sebe, a prema Nadinu nismo držali ništa. U toj „tvrđavi“ zbili smo se na svakih 100 metara u nekoj kući. Između kuća, na sredinama tog trokuta, postavili smo „televizije“, a ceste su bile nakrcane tenkovskim minama, uz dodatak pješačkih mina, poteznih mina, „pašteta“, svega na čemu smo zapravo inzistirali i što su nam iz Zadra i poslali. Kada su i ostali HOS-ovci pristigli, mi smo samo proširili taj „trokut“ na jedno puno veće područje, ali ne i cijelo selo, i ostavili si tako jedinu odstupnicu, nesiguran put prema Prkosu. 278
Naravno, zatočiti se, minirati prostor i držati straže bez aktivnog djelovanja prema neprijatelju bilo bi prilično besmisleno. Prvo smo zauzeli dominantne kuće, tavane i krovišta kako bi mogli pratiti pokrete neprijatelja. I bilo nam je jako bitno da oni primijete naša gibanja. Da se stalno gibamo i da misle da nas ima sto ili dvista, jer ako oni shvate da nas ima 23, onda je samo pitanje dana kada će nas zaskočiti. Trebalo im je utjerati straha u kosti i zato smo od početka puno radili s minama prema njihovom području. Kada smo nakon dva-tri dana vidjeli točno gdje smo i u što smo ušli, a zapravo smo mi bili zarobljeni, odlučili smo ih terorizirati. Nisu to bili otvoreni pa čak ni veći diverzantski napadi, već smo ih naprosto ubijali u pojam gibanjima i miniranjem terena. Kada se cjelokupna postrojba okupila, kada je u selu bilo nešto više od 80 HOS-ovaca (manji dio topničke podrške ostao je u Prkosu), valjalo je nekako riješiti i problem prometovanja, naravno jedino mogućeg po noći bez svjetala. Naime, čim su neprijatelji uočili da Škabrnju drži jedna izrazito aktivna postrojba, izveli su dva tenka M-84 kojima su nadzirali cestu prema Prkosu. Oni su odmah izveli tenkove kraj Ambara i Istoka, prvo jedan tenk pa drugi, i upucali su ga ka kapeli Svetog Jure koja se nalazila između Prkosa i Škabrnje. To je bio jedini put kojime se moglo doći u Škabrnju, ta asfaltirana cesta, a sve drugo je bilo minirano, kompletno polje između Škabrnje i Prkosa. I mi smo se dva dana vozili ko mulci da vidimo može li tenk direktno pogoditi auto. Kada bi se iz Škabrnje zaletili, postigli bi do te kapelice brzinu od nekih 90 km na sat, više nismo mogli zbog okuka, i bome bi svaki puta granate padale ili ispred ili iza metar do dva. Srećom, kada smo se vraćali iz Prkosa, mogli smo se većom brzinom voziti i tu nam nisu mogli ništa. I tako, par dana uvijek ista procedura; čim primijete auto uvijek bi ga tri granate, obavezno tri, „sljedovale“ takoreć rafalno. Mi smo tih nekoliko slaloma Land Roverom morali odvoziti, jer smo morali saznati da li u slučaju napada možemo dobiti pomoć, možemo li izvlačiti ranjenike. Naravno, morali smo reagirati, dati im do znanja da su nepoželjni i da je bolje po njih da se maknu. Počeli smo se još više gibati, još više minirati, sve ne bi li vidjeli koliko im se krećemo u dubinu i da misle da nas je sila u Škabrnji. Dobru obranu do dolaska ostatka postrojbe uspjeli smo organizirati i zbog nedostataka protivničke strane. Iskoristili smo činjenicu da je Škabrnja na samom početku veljače bila pomoćni smjer napada, dok je svoje najjače snage neprijatelj isprva usmjerio na Kašić, a potom prema Novigradu. Za to vrijeme zapovjednik Marko Skejo organizirao je logističku podršku vrlo vješto. Osigurao je prijeko potrebno streljivo i opremu te na lukav način osmislio kako organizirati prehranu: Zapovjedništvo je bilo na ulazu u selo, kako se dolazi iz Prkosa. Nismo mogli uzeti cijelo selo, nismo imali toliko ljudi. Uzeli smo do Ambara, znači prema selu Istok, to je 279
Gornji Zemunik, mi smo tamo uzeli negdi cirka kilometar i po. I uzeli smo 500 metara prema sjeveru, znači prema Ražovljevoj glavi, odnosno Biljanima. Cestovni ulaz u selo iz pravca Prkosa bio je jedini prolaz, odnosno izlaz za vojsku. Sve ostalo na tom području bilo je minirano. Faktički, mi smo bili u mišolovci. Kritična opasnost dolazila je s Ražovljeve glave i Biljana, gdje im je bilo uporište. Oni su s Ražovljeve glave dominirali, cesta od Škabrnje prema Prkosu, ona im je faktički bila na dlanu. Tako da nije bilo šanse po danu da ulaze bilo kakvo auto ili oprema ili municija ili hrana. Jer je oni kontroliraju, kako su se transporterima i tenkovima vozali po ovoj cesti prema Biljanima, oni su bili tu, iznad na cesti. Tako da si im faktički bio izložen ko na snajperu. Tako da smo mi dobivali popunu municije i hranu noću. Kod nas u pozadini, naravno, nije bilo sve idealno. Ja sam ima indicija i neka saznanja da protivnik ima dosta doušnika u našim redovima. Tako da sam ja pridupla hranu da bi brojno stanje prikaza bolje nego što jest. Konkretno, mene su dobri ljudi opomenili da Srbi najvjerojatnije preko hrane znaju točno brojno stanje koje je unutra u Škabrnji. Tako da sam ja, evo, malo sam se snaša i pridupla sam te obroke. U tom momentu jedino sam mogo to napravit jer s ovolikim ljudstvom nismo mogli držati toliku površinu, a nas je točno 128 bilo HOS-ovaca. Dio je ostao kao logistika u Prkosu, znači negdje 80-ak je pješaka držalo Škabrnju. A ja sam brojno stanje bio predočio da nas je 300 bilo tu. Hrana je dolazila uglavnom noću. Momak koji ju je dovozia, ja mislim da je bio iz Biograda, manjerke bi izbacio, i iša nazad, opet noću bez svitala, znači obris ceste je pratio. Bio je izuzetno hrabar, govorio je da nosi eksploziv ispod sica, pa ako ga tenk slučajno uhvati, neka ga digne skroz da ne bi slučajno osta živ jer je zna da će ostat sakat. Uz HOS-ovce je i nekoliko pripadnika 7. domobranske pukovnije imalo hrabrosti pomagati u obrani Škabrnje. Najzanimljiviji je svakako Poljak Trzezbor Piekutowski, ne samo zato što je stranac, već i zato što se naknadno pridružio IX. bojni HOS-a: Škabrnja je strateški bila beznačajno mjesto i vrlo teško za obranu. S jedne strane njihovo uporište, selo Biljane, i u neposrednoj blizini brdo. S druge, opet snažno uporište, Zemunik Gornji. No, očito je to selo iz političkih razloga bilo važno imati u svojim rukama. Nažalost, osim HOS-a i nekoliko domaćih entuzijasta, nitko drugi nije dolazio ni blizu u ta 43 dana. Svaki dan smo bili bombardirani sa svih strana, svaki dan na straži oko u oko sa srpskim tenkom iz Biljana, svaki dan na brdu su bili snajperisti i svaki dan su pokušavali skinuti nam naše mine ispred kuća. Jedini sam iz 7. pukovnije koji je ostao s njima i nije odlazio na odmor, a samo još dva-tri domaća momka su redovno dolazila na smjenu. Sprijateljili smo se i moj prelazak se podrazumijevao. Jed280
noga dana upitao me zapovjednik voda, Franjo Rosić: „Pa dobro, kad ćeš više razdužiti tu pušku kod njih i zadužiti našu?“ Bez obzira na naše dobro raspoloženje, situacija u Škabrnji je bila grozna! Jednom sam poslan u zapovjedništvo, u Galovac, te pregovarao s operativcem kojega sam za HOS tražio neke namirnice, cigarete. On je počeo prosvjedovati, a drugi mu je časnik rekao: „Ma dajte im sve što god traže samo da ostanu u toj jebenoj Škabrnji!“ Inače, IX. bojna HOS-a najbolja je ratna postrojba u kojoj sam ikada bio. Moral je bio na toliko zavidnoj razini da su zapovjedne funkcije bile samo forma. Svatko je znao što treba raditi i radio je to najbolje kako je mogao. Bila je to mješovita postrojba sastavljena od boraca iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, stranaca, bilo je i Muslimana, Albanaca... Pa, iako po deklaraciji ekstremistička, upravo u IX. bojni osjećao sam veću toleranciju negoli u bilo kojoj, prije ili kasnije, hrvatskoj postrojbi. Bili smo svi prijatelji, na terenu i na odmoru, družili smo se i držali skupa. Zanimljivo, pripadnici IX. bojne HOS-a bili su neposredni svjedoci najveće diverzije, neki smatraju, uz miniranje brane Peruča, i najvećeg akta terorizma koji su srpski pobunjenici počinili tijekom rata. Vjerojatno iz smjera Nadina, 2. veljače 1993. pušten je vagon-bomba, nakrcan eksplozivom i dijelovima željeza, da u slobodnom padu putuje k odredištu terorističkog čina. Opće mišljenje je da je teret bio namijenjen zadarskom kolodvoru, dok neki pripadnici HOS-a imaju drugačije mišljenje. Smatraju kako je smrtonosni vagon bio namijenjen njima, da digne dio Škabrnje u zrak. Navode kako je na ulazu u selo, upravo kod njihovog zapovjedništva, bila pokidana tračnica u duljini od par metara te da je neprijatelj to znao. Također, tvrde da je vagon i bio namijenjen daljem odredištu, to je eventualno mogao biti Sukošan u kojemu se spajaju tračnice za dalji put prema Zadru. S druge strane, treba znati da je vagon bio teretni troosovinski, dakle „teške kategorije“, poslan upravo kao takav ne bi li možda nastavio put tračnicama. Kako bilo, vagon je inercijom u slobodnom padu postigao dovoljnu silu, prešao je kamenje i nastavio put tračnicama. Srećom, završio je kod tunela Debeljak gdje je iskočio iz tračnica, eksplodirao i napravio zastrašujuće veliki krater, dubok i širok više od 20 metara. Da je iskočio iz tračnica kod Škabrnje, na ulazu u središte mjesta, teško da bi itko od HOS-ovaca preživio, jer je zapovjedništvo bilo smješteno tik uz tračnice. Zanimljivo, HOS-ovcima je mogao presuditi i njihov pripadnik, Dalibor Žentil (preminuo tijekom pisanja knjige) iz Novog Vinodolskog, koji je te noći čuvao stražu: Imali smo kod te pruge zapovjedništvo i kuću gdje smo 24 sata držali stražu. U noći je zvonio poljski telefon, Dalibor kaže da nešto dolazi po tračnicama, da drži na nišanu sa svojim RPG-om, ne zna što činiti. Rekli smo da čeka, a kad smo pritrčali, već smo 281
gledali vagon kako odlazi, preskočio je nekim čudom one pokidane tračnice. Nakon tih nekih, ne više od 10 minuta, a nama se to činilo kao vječnost, čula se eksplozija koja je bila bliža Sukošanu nego nama. Svejedno, to se treslo nebo i zemlja. Išli smo gledati kasnije tu rupu kod Debeljaka, to je bilo, ajme majko. Žentil ga je imao na nišanu, imao je RPG-9 s postoljem, samo ga je vrtio u smjeru kako se vagon kretao. Tako da, kad smo mi došli, on ga je već nišanio u odlasku. Da smo znali da je vagon pun eksploziva, skinuli bi ga tamo pa da eksplodira u polje, ali tko bi to mogao pretpostaviti, prisjeća se Iko Vuletić. Obrana Škabrnje od strane pripadnika HOS-a imala je nekoliko razdoblja. U prvome su branitelji utvrdili položaje, širili obranu, pritom dodatno minirajući prostor i odlazeći u diverzije, najviše prema Ražovljevoj glavi. Za te aktivnosti ponajviše je zaslužan Irac Tom Crowley. Sama obrane Škabrnje, to se zna, ona je djelo Irca Toma Crowleya! Čovjek je osmislio sustav mina „televizija”, način na koji ga koristiti i stavljao je osigurače mina na zadnji zub. Doslovno smo cijelu Škabrnju izminirali, iznutra i izvana. Iznutra sustavom „televizija”, u slučaju gubitka sela da možemo sve ili pojedine ulice dignuti u zrak zajedno s neprijateljem. Mine je trebalo svakodnevno obilaziti i provjeravati jer skoro svaki dan su ih njihovi pokušavali poskidati da naprave put pješacima. A bili su stvarno uporni, očito da je za njih Škabrnja bila od nekog posebnog značenja! Unatoč velikim žrtvama, stalno su pokušavali. Sjećam se položaja kod Ražovljeve glave gdje, čini mi se, nisam stigao pojesti ni jedan cijeli sendvič kada bih ujutro držao stražu. Jer čim sam se popeo na kat, evo njih pored mina na putu ili u šumarku, pokušavaju prokrčiti put, prisjeća se Trzezbor Piekutowski. Ražovljevu glavu držao je neprijatelj, a HOS-ovci su bili svjesni da oni mogu zauzeti, ali nemaju dovoljno snaga držati uzvisinu udaljenu nekoliko kilometara od same Škabrnje. Stoga je Tom Crowley inicirao stalne diverzije kojima se, osim gubitaka u ljudstvu, neprijatelju unosila nesigurnost. Oni, naime, nisu znali nalazi li se itko na brdu i što ih tamo sve čeka. Detalje tih diverzija opisao je, tada vrlo mladi vojnik, Mijo Matešić: Naš je cilj bio ispočetka izviđanje prema Ražovljevoj glavici da vidimo šta se tu događa. Međutim, vidjeli smo da oni nisu baš često tu. Nakon nekoliko izviđanja smo se uspjeli popeti na sam vrh i vidjeli smo gore njihovo topništvo, naoružanje što je ostalo i onda smo im počeli postavljat zamke. Isključivo smo se te prve dane kretali po noći. Čak po danu nismo uopće ni izlazili ni ništa, samo smo bili na položajima i držali ih. I onda kad smo se prvi put popeli na Ražovljevu glavicu, odmah smo im postavili zamku, jedan dio minirali. Pokojni Irac koji nas je vodio u ta izviđanja, on je stavlja njima mine 282
u rovove. Meni osobno bilo je čudno zašto stavljati mine u rovove. Međutim, on je bija zapovjednik, vođa, nije bilo pitanja, nego „odradi-napravi“. Kad smo se vratili doli, on je uzeo minobacač, kad je snimio da su se oni popeli, i počeo pucat po njima. Kad je počeo pucat, naravno, oni su poskakali u rovove. Sutra kad smo se popeli gore, našli smo dijelove tijela, čizme, ovo-ono, svašta je bilo tu šta je ostalo od njih. Imali su tu jedan top T-12, a cijeli jedan put prema brdu bio je izminiran, teško je bilo prić. Čak jedanput, jer imali smo isti takav top, ali nismo imali granate za njega pa smo im ukrali s Ražovljeve glave te granate da bi ih mi koristili. Jedanput smo našli dosta automatskih pušaka, naoružanje, a jednom se naša grupa izvidnika slučajno s njima našla baš tu na tom mistu. Jedan naš pripadnik je bija tada teško ranjen. Jer, kako smo mi njima te spletke radili, oni su sve manje smjeli se penjat, ali ipak, bilo je sve teže. Negdje početkom ožujka grupa se jedna uputila k brdu, no tamo su se već nalazili suparnici, koliko smo saznali, i Arkanovi „Tigrovi“. Od naših, izdvojili su se Sando Modrić i Igor Genzić koji su se uspinjali desnom i lijevom stranom i oba su ušla u vatreni okršaj. Genzić je na vrijeme uočio neprijatelja, uspio se pod vatrom izvući, no Modrić je doslovno došao do četnika. Uočili su ga ispred samoga rova, počeli ispitivati da se predstavi no Modrić ih je pokuša zbuniti galameći, tražio je da se oni predstave. Ipak, nastala je borba na nekih pet-šest metara. Jednog je od njih uspia pogoditi, no on je sam dobio sedam metaka u tijelo, najviše u gornjem predjelu live ruke, ali i četiri metaka u grudni koš. Modrić je ipak uspia pobjeći, sam je otrčao u centar Škabrnje. Iako mu liječnici nisu dali nikakvu šansu za preživljavanje, preživia je transport i operaciju u zadarskoj bolnici. Imao je dvostruku sreću. Metak mu je prošao pored srca i izašao na leđa. A to što ga neprijatelj nije odmah eliminirao vjerojatno ima zahvaliti tome što je jedini od HOS-ovaca nosio crnu „spitfire“ jaknu, što je možda zbunilo suparnika, pogotovo ako su to bili pripadnici Arkanovih „Tigrova“ koji su isto nosili te crne jakne. Kako opisati Toma Crowleya? Ja sam tada 19 godina ima. On je za mene bija i otac i mater, Bog. Jako pametan, lukav, oprezan i sposoban čovik. S nečim šta niko od nas nema i nikad neće imat. S osjećajem, s velikim srcem, ali i s velikim mozgom. Znači, on me takorekuć odgojia za vojnika, kasnije zapovjednika. Neke stvari koje je on prije radija, kasnije sam ja preuzeja iza njegove smrti. Tako da sve šta sam naučija o ratovanju, a puno znam, sve sam naučio od njega! Strašan čovik. On je po postavljenoj mini, on kad bi je naša, on je zna je l’ tu minu stavija njihov „domobran“, kako bi mi rekli, neki njihov mještanin, ili je stavija profesionalac. On prvu minu koju je naša, a koja je profesionalno postavljena, on je reka: „Momci, tu je Dragan!“, i odma je digao sve na uzbunu i morao je bit oprez. On je poznava psihologiju toga čovjeka, neprijatelja. Poznava je njegov mozak, vjerojatno zbog slične obuke koju su prošli, znao je kako on 283
radi. I onda je on njegove mine primistija tako da bi ga iznenađiva. Taj Irac koji nas je vodija, on je bija od akcije čovjek, nije ima živa mira. A usto, volija je nas mlade ljude. I sam je reka da je proša puno ratova i svega, ali takvu volju, takvu hrabrost i takve momke nije vidija, da nas nikad neće ostavit, da će cijeli život ostat s nama. I onda usput bi radili ta izviđanja, stavljali njima mine, lagane diverzije, ulaske, kontrolu koliko ih je, kako rade, kad su im smjene, kad im ručak dolazi, kad se minjaju na položaju. Usput bi nas obučava i usput bi s njim radili korisne stvari za nas, da sačuvamo čvrstu obranu. Isključivo on je zaslužan za sve što sam naučio i znam. Ja sam sa 17 godina uzeo pušku, sve što sam naučio i znam, naučio sam od njega. A šta se tiče ratovanja i naoružanja, po tom pitanju nije postojalo što taj čovjek nije zna. Okršajem u kojem postrojba HOS-a samim čudom nije imala gubitaka postalo je jasno da više nemaju što tražiti u akcijama prema Ražovljevoj glavi. Dovoljno je uostalom pratiti kronologiju sukoba za taj položaj, odnosno stalne pokušaje probijanja linija hrvatske obrane oko Škabrnje. Tako je u „Informaciji potčinjenim jedinicima“ pomoćnik komandanta GŠ SVK, pukovnik Mile Novaković, 2. ožujka izvijestio postrojbe o stanju na terenu. O sukobima oko Škabrnje naveo je: „Rano ujutro 01. 03. interventni vod i grupa dobrovoljaca „Lisice“ išli su na izvršenje borbenog zadatka izviđanja pod komandom kapetana Dragana u rejonu Biljane Donje i Škabrnje. Prilikom izvršenja zadatka teže je ranjen izviđač Subotić Goran koji je naišao na nagaznu minu koja mu je odnela stopalo. Nastavni centar Alfa iz kojega je ova izviđačka grupa, izvršava zadatke obuke po planu.“ U točki 6 istog izvješća o sukobu kod Ražovljeve glave naveo je: „U rejonu Ražavljeva glava pri posedanju iste od strane izviđačke grupe kapetana Dragana došlo je do sukoba sa manjom ustaškom grupom, kojom prilikom je lakše ranjeno pet boraca od mina (‘paštete’), dok je jedan borac (dobrovoljac iz Srbije) poginuo.“ O novom sukobu ponešto, iako nedovoljno precizno, saznajemo i iz izvješća Komande 7. korpusa SVK i GŠ SVK koji 5. ožujka prenose kako je dan ranije više pripadnika ranjeno i „poginuo je instruktor iz NC ‘Alfa’ Milan Anđić iz s. Polača na Ražovljevoj glavici“. Tko je sve od srpskih borbenih grupa sudjelovao u tim okršajima i kakvog su bili karaktera možemo pretpostaviti iz nastavka istog izvješća: „Nakon jučerašnjeg ranjavanja TIGROVA oko 300 boraca i starešina OG-1 dalo je krv“. Uostalom, već do tada bilo je jasno da se jedna potpuno drugačija struktura napadača okuplja oko Škabrnje i pokušava se probiti preko minskih polja. Marko Skejo prisjeća se da je Irac Crowley odmah upozorio da su u velikoj opasnosti: Tad kada je Tom Crowley s par vojnika otišao i izminira Ražovljevu glavu, tada kad smo im izvadili municiju, uzeli 72 granate za top T-12, baš se potrefilo da su nam 284
trebale. Nakon toga, nakon što su nastradali, mi kada smo išli gore, nismo našli tijela. Našli smo 14 pušaka, bilo je čizama, bilo je i krvi, znači oni su ušli u to minsko polje, izvlačili jedan drugoga. Tom je samo ponavlja: „Nema ni jednoga, nikog nismo našli da je poginio. Ovdje su profesionalci, ovdje su sigurno od kapetana Dragana.“ Mi smo inače postavili mine baš na liniji razdvajanja od Škabrnje prema Biljanu. A to je sve Tom Crowley radio s Ćukom, Vrkljanom, par stranaca. No, vremenom je postajalo sve teže i uskoro su nas okružile njihove jake snage. Mi smo imali, primjer, ujutro, eksplodira mina u zoru. I nađemo kod mine čizmu. Ali nema leša, nema oružja. I onda na drugoj strani opet je eksplodirala mina, nađemo samo krv. Tom je reka: „Ovo su profesionalci. Ovdje je kapetan Dragan“. Međutim, mi smo isto pojačali u te dane, poduplali straže, pripreme, naoružanje, strateški se postavili, mi smo očekivali kapetana Dragana. I evo, meni je ža šta mi nismo ukrstili koplja s kapetanom Draganom, bilo bi zanimljivo. Mnogo ranije, zbog uočene opasnosti, od Zapovjedništva u Zadru se tražilo i dobilo odobrenje da HOS u suradnji s drugim postrojbama pokrene veliki diverzantski napad ne bi li pomrsili račune protivnika. Priprema je napravljena studiozno i izvršena je diverzija koja je, uz onu izvedenu na Velebitu od strane Specijalne policije, zasigurno najznačajnija diverzija HV-a tijekom borbi u zadarskom zaleđu. Jedna skupina HOS-ovaca vršila je izviđanje nekoliko dana k zaseoku Istok, prema Gornjem Zemuniku, u kojemu se koncentrirala velika skupina „dobrovoljaca“, uglavnom pripadnika četničkih formacija. Zadaća nije bila jednostavna, trebalo je prijeći gotovo kilometar od najisturenijeg položaja kod Ambara putem koji je bio kompletno miniran sovjetskim POMZ-2 pješačkim minama. Izviđalo se u ranu zoru kada su zelene žice tih mina bile najuočljivije. Nakon nekoliko dana izviđanja pripremljen je plan napada. HOS-ovci su se podijelili u tri grupe, dvije su trebale okružiti neprijatelja u unakrsnu vatru. Odlučeno je da napad bude izravan, da mu ne prethodi minobacačka vatra, već da dvije grupe udare s dvije strane, izravno i istovremeno, te u suradnji s drugim hrvatskim snagama zaokružiti napad na Gornji Zemunik. U pozadini je otvaranje vatre čekao odjel naoružan s četiri Maljutke. Bili su to pripadnici 7. domobranske pukovnije, „maljutkaši“ Željana Morovića, koje mnogi spominju, a djelovao je s njima i Miro Vrkljan, pripadnik IX. bojne HOS-a. Nažalost, iako se on i njegova skupina „maljutkaša“ spominju više puta, nismo uspjeli doći do iskaza Morovića. No zato smo informacije o ovom napadu dobili od Mire Vrkljana, Hrvata rođenog u inozemstvu, koji se uključio u Domovinski rat, iako je imao vrlo dobar posao, radeći za jednu inozemnu banku: Mi smo u skupinama dolazili s terena Popovog polja jer smo morali uvesti i predati položaje pripadnicima 114. brigade. Tako sam i ja došao tek naknadno. Kako smo im 285
radili diverzije, otimali naoružanje, tako smo zaplijenili i jednu Maljutku s tri punjenja. Naravno, nitko nije znao rukovati s njom, pa su mene i Šogu poslali na kratku obuku kod Morovića za kojeg se znalo da je vrstan u tome. Bili smo dan i po na toj „obuci“ u Zadru, a silom prilika se teorija poklopila s praksom jer je valjalo hitno intervenirati u Kašiću pa sam s Morovićem i njegovom ekipom otišao na intervenciju. Tu je bubalo i gruvalo, strava jedna, koliko je granata palo, pakao pravi. Odbili smo to, a ja sam se vratio u Škabrnju koja je uskoro postala opsesija Srbima da ju osvoje. I onda, kako su oni jako stiskali, krenulo se u tu organiziranu akciju prema Gornjem Zemuniku. Morović i ja imali smo položaje u zaseoku Mostar otkuda smo trebali ispaliti Maljutke kao znak za početak akcije. To je bio napad šireg razmjera, u njemu je trebalo sudjelovati više postrojbi, trebali smo se spojiti na kraju Gornjega Zemunika. Ipak nije sve krenulo kako treba, a mi smo u međuvremenu silovito i jako daleko probili. No kada su Srbi doveli oklop iz Biljana i kako smo bili odsječeni, u teškoj situaciji, morali smo se izvući. Srećom, bez posljedica. A oni su bome gadno nadrapali. Imali su ogromne materijalne i ljudske gubitke. Iako je akcija kasnila, mi smo svojim Maljutkama odradili dobar posao. Ispalili smo četiri projektila i precizno gađali njihova dva bunkera. A naši dečki su za to vrijeme napravili dar-mar i svi se živi i zdravi izvukli van. Ispaljivanjem projektila preciznog protutenkovskog oružja, ovaj puta namijenjenog za uništavanje bunkera prema Gornjem Zemuniku, trebala je započeti akcija. Tijekom noći na 19. veljače 1993. godine kišilo je, što je omogućilo nečujno kretanje diverzanata. Pješački napad započeo je kod zapadnog dijela zaseoka Istok ispaljivanjem projektila iz zolje, nastavljen je granatiranjem iz ručnog bacača MGL-a po neprijatelju koji se povlačio s prve linije. Protivnik je bio iznenađen, ali je naknadno ipak pružio žestok otpor, pogotovo kada je iz Biljana stigla pješačka i topnička potpora, te pomoć tenka koji je djelovao po napadačima. U akciji koja je trajala cijelo dopodne, uništeno je nekoliko minobacača, dva topa T-12, nekoliko transportera, a zarobljeno je 40-ak automatskih pušaka. Ljudskih gubitaka HOS-ovci nisu imali, osim nekoliko ranjenika. Što se tiče suprotne strane, nemoguće je točno precizirati kakve su gubitke pretrpjeli. Naime, službena izvješća Vojske Republike Srpske Krajine dala su podatak o četiri poginula, o poginulom zapovjedniku motoriziranog bataljuna 92. brigade, potpukovniku Živku Tišmi, te o velikom (nepreciziranom) broju ranjenika. Ti se podaci nikako ne poklapaju sa svjedočanstvima HOS-ovaca, niti s nekim drugim podacima, primjerice iz, doduše spornoga, Veritasova popisa poginulih, što već dovodi do broja od desetak poginulih vojnika. HOS-ovci pak tvrde kako je suparnik imao blizu 30 poginulih. 286
U selu Istok uistinu se nalazila šarolika vojna družina. Većinom su to bili pripadnici „pokreta Štit“ koji su se okupili kao podrška „Belim orlovima“ i kojima je za sudjelovanje nuđeno zemljište ili kuća na osvojenim područjima. No, bilo je tu i Šešeljevih radikala, kao i dobar broj stranih državljana (Rusa, Ukrajinaca, Poljaka, Slovaka), a čije su iskaznice zaplijenjene i proslijeđene u Zadar. HOS-ovci drže da je broj poginulih „amortiziran“ i više nego prepolovljen, upravo zbog tih stranaca koji, pretpostavlja se, nisu ni imali sređenu papirologiju od lokalnih ili pridošlih postrojbi. No, o svemu tome može se samo nagađati. Ostaje činjenica da je izvršena jedna značajna vojna diverzija, da su neprijatelju naneseni vrlo veliki gubici u ljudstvu i tehnici te da je poginuo visoki časnik protivničke vojske. Izvješća SVK iz 1993. potvrđuju razinu iznenađenja diverzije: „Izvješće Komande OG-1 Komandi 7. korpusa SVK o ...gubicima prilikom upada diverzantske grupe HV iz Škabrnje: ... Ujutro oko 07.00 časova diverzantska grupa (oko 20 ustaša) je ubačena iza leđa našoj jedinici – razmeštenoj u Zemuniku Gornjem iz pravca Škabrnje - Istok... U napadu su ubijena četvorica naših boraca, a među njima i Komandant 2. mtb potpukovnik Živko Tišma, i ranjeno 7 boraca, od čega 4 teže. Kao pomoć na tom dijelu fronta uključen je interventni bataljon, 75. mbtr... Uništena su 2 topa 100 mm (T-12) i 4 motorna vozila.“ Diverziju HOS-ovaca je istaknuo i general Milisav Sekulić u svojoj knjizi Knin je pao u Beogradu: „U toku 19. februara u pozadinu 92. brigade iz OG-1 Hrvati su ubacili svoju diverzantsku grupu (oko 20 ustaša). Bilo je to u području Gornjeg Zemunika. Totalno iznenađenje imalo je i te kakvog efekta: posada jednog topa i deo pešadije su pobegli. Četiri borca su poginula, a među njima i Komandant Drugog bataljona, potpukovnik Živko Tišma.“ Izvorno izvješće i naknadno sjećanje Sekulića navode relativno točne podatke, osim onoga kako je nakon konsolidacije obrane „ustaška diverzantska grupa razbijena“. HOS-ovci se jesu povukli u prilično teškim okolnostima, imali su ranjene, ali ni jednog teškog ranjenika ni poginulog. Zapravo su iznenađeni Srbi dobro prošli jer izostala je dogovorena topnička potpora iz Prkosa koja bi rezultirala porazom i gubitkom cijelog položaja. Za same HOS-ovce ova je diverzija donijela daljnje nevolje u obrani Škabrnje. Iako su već dotad živjeli pod opsadom i punom uzbunom, situacija se drastično pogoršala. Dragan Vasiljković je osobno organizirao sve sljedeće aktivnosti oko opsade Škabrnje i bilo je samo pitanje dana kada će i na koji način uslijediti konačni napad. Neprijatelj je čvrsto zaposjeo Ražovljevu glavu, položaj koji se do tada nalazio na ničijoj zemlji, a braniteljima je preostalo da se, kao na samom početku, skupe u svoju miniranu utvrdu i 24 sata na dan budu na oprezu izbjegavajući minobacačke i tenkovske udare. Zanimljivih detalja iz pješačkih okršaja s neprijateljem prisjetio se dozapovjednik postrojbe Mile Ćuk: 287
Vodio sam svoju skupinu od 30-ak ljudi u predjelu sela Škabrnje, Ambar. Ambar se nalazi na samom izlazu iz Škabrnje, na raskrsnici. Iza je zaseok Istok koji spada pod Zemunik Gornji, na tom pravcu su Biljani Gornji, put Benkovca, s donje strane je Zemunik Donji i Prkos. Doslovno mi smo tamo bili u okruženju s tri strane. Imali smo jedan žestoki okršaj negdje možda nakon 20-25 dana koliko smo bili tu. Oni su nami stalno probali dolaziti i mi smo ih u jednom velikom, baš pravom kontranapadu, porazili gadno. I nanijeli smo im velike gubitke koje su oni kasnije priznali na svojim lokalnim postajama i njihovim nekim izvještajima. Moram reć da niti jednog nismo imali u toj akciji poginulog, što je za pohvalu svaku. A njima smo velike gubitke nanijeli, navodno su to bili „Beli orlovi“, pripadnici neke dobrovoljačke postrojbe „Štit“. Jedino nam je ža šta se nismo susreli s tim kapetanom Draganom, da i on malo slomi kičmu na nami, to nam je žao dan danas. Bio je to pravi kontranapad. Išle su tri grupice po jedno 10-15 ljudi, išli smo samo u kontru na njih da ne bi oni nas, da ne bi zauzeli ovaj dio Škabrnje. Kasnije smo se bili povukli i minirali sve oko Ambara, položaje, i to je to. Važan je to položaj bio, važan zato što je to bila najisturenija točka Škabrnje i sa tri strane su bili četnici. Doslovno, da je pao Ambar, pala bi i Škabrnja, tu nema priče. Pokojni Tom, Irac, on je bio legenda IX. bojne HOS-a, najobučeniji, najspremniji. Mislim, nije bija spremniji od nas, ipak smo mi svojevoljno branili zemlju, ali on je profesionalac bija, a 90 posto znanja o ratovanju on nas je obučio i naučio. Zahvaljujući njemu mogu slobodno reć da je dosta nas živih ostalo. Ima jedna zgoda iz akcije. Kad smo došli do prve kuće poljski telefon je zazvonia, a meni pokojni Tom govori ka da se javim, znaš, pošto je on Irac, ne zna hrvatski. I ja se javim. „Halo, halo, ovde komanda iz Gornjih Biljana, govori! Tenkovi su upaljeni ako treba pomoć!“ Ja govorim: „Ustaše malo provociraju, ne treba pomoć nikakva!“ I ja kažem: „Bog“. Možda sam s time napravio grešku šta sam rekao „Bog“, a ispod kreveta leži četnik. Uto ulazi pokojni Tom i ubija četnika ispod kreveta. Doslovno, četnik me je mogao ubit, ali vjerojatno je toliko bija prestravljen da nije bija ni on svjestan ničeg. Tako da sam i ja u toj cijeloj priči prošao sretno dok je ispod mene leža četnik. Sakrija se i prestravija se vjerojatno od straha. Uz to što su trpjeli stalne topničke napade i morali biti na oprezu zbog protivnika koji je uporno pokušavao doskočiti minskim zamkama koje je postavljao Thomas Crowley sa suborcima, postrojbu IX. bojne HOS-a sve više je mučio fizički umor. Zapovjednik Marko Skejo već je duže vrijeme tražio zapovjedništvo u Zadru da pošalje borbenu skupinu, kako je bilo i dogovoreno, koja će ih zamijeniti na barem tjedan dana ne bi li obnovili snagu. No, potrebna smjena za odmor nikako se nije mogla naći pa su HOS-ovci ostali ukupno 43 dana u obrani, potpuno iscrpljeni. Skejo se prisjeća uvjeta u kojima je načinjena primopredaja položaja: 288
U mišolovci Škabrnje bili smo 43 dana. Kad me general Gotovina pozvao na prvi sastanak, ja sam pitao: „Koliko ćemo biti u Škabrnji, da se znam organizirati?“ On je rekao, kao što je i običaj bio, od 10 do 12 dana. Međutim, s obzirom da su se žestoke borbe vodile na cijelom području, očito nije bilo dovoljno snaga da nas se zamijeni. Tako da smo mi ostali 43 dana. U tih 43 dana, šta teže, šta lakše ranjenih, mi smo imali u IX. bojni HOS-a oko 20 ljudi. Tijekom 43 dana zasigurno, s obzirom na to da je bilo i teže ranjenih, moral je padao. Umor je tu bio, nisu se ljudi kupali, nisu imali nikakvog odmora. Hrana nije bila upitna, hrane je bilo dovoljno, ali ipak, ljudi su iscrpljeni. Ali kad smo izašli, nakon svega toga, nismo imali gubitaka, šta je najbitnije, mi i danas se sjećamo s ponosom da smo dio sebe ugradili u ovo naše hrvatsko selo. Psihološki, to je bilo teško, ostati 43 dana u svakodnevnim borbama i bit u jednoj mišolovki, jednom okruženju. Tu psiha pada i moral pada. I ja sam u ime toga baš bio s generalom Gotovinom i rekao sam mu da mi je situacija teška, da trebamo ljude odmorit i on je to prihvatio. I tada su Specijalne jedinice došle Glavnog stožera, dio ljudi Domobranske pukovnije, nešto Vojne policije, i oni su nas zamijenili. Ja sam im reka, upozorio sam ih: „Pazite, ulazite u okruženo selo, stalno napadaju, morate biti vrhunski oprezni.“ Meni je jedan zapovjednik, ja mu ne znam točno sad ime, reka: „Ma kad ste vi HOS-ovci to držali, i mi ćemo to lako.“ Nažalost, nakon šest dana, ne šta oni nisu bili sposobni, nego mislim da su bili previše opušteni, nisu znali kakva je opasnost nasuprot, oni su izgubili Škabrnju. Mijo Matešić svjedoči koliko su teški bili uvjeti za boravak, posebno zadnje razdoblje u obrani Škabrnje: Sam teren ko teren, Škabrnja, mislim da mi je bija najteži u životu. 43 dana psihičkog i fizičkog napora, neopisivo. Svakodnevna granatiranja, manjak ljudi, nespavanje. Higijenski uvjeti nikakvi, voda se donosila u bocama po noći, s tim smo se kupali, umivali, prali ruke i tako. Teško, jako teško. Škabrnja je bila s tri strane okružena i teren je bija težak. To je na stotine granata dnevno. Možda je najteže bilo to čekanje kad će konačno navaliti. Svaki dan. Svaki dan, jer oni su svaki dan pomalo, sad s jedne strane, sad s druge strane pokušavali. Nikad nisi zna s koje će strane. A mi smo bili svjesni da nas je malo. Ipak, nešto što je u nama bilo, mislim da bi poginuli do zadnjega, da nikad ne bi pustili Škabrnju, nikad. Radi prijašnjih događaja koji su tu četnici napravili, radi prijatelja, radi ljudi, mislim da bi svi izginili, al’ da se nikad ne bi povukli. Poljak Piekutowski također se prisjeća iznimno teških uvjeta zadnjih dana i smjene vojske u Škabrnji: 289
Mi smo Škabrnju držali van granica ljudske izdržljivosti, nismo se kupali ni presvlačili. Za to vrijeme radili smo puno, momci su napravili jednu veliku diverziju prema Ambaru. Iz toga se, po meni, moglo iskoristiti stvar za daljnje napredovanje prema Gornjem Zemuniku, ali nas nitko nije pratio. Istovremeno, oni su sve jače navaljivali i uporno su slali sve bolje postrojbe. Dolazile su nas probijati razne specijalne postrojbe, od bahatih „arkanovaca” do vrlo opasnih vojnika kapetana Dragana. Mi više nismo mogli. Nakon 40-ak dana napokon je dogovoreno da se odlazimo na tri dana okupati i odmoriti, te se vraćamo natrag. Za to vrijeme Škabrnju trebali su nam pričuvati specijalci neke postrojbe Glavnog stožera. Specijalci su stigli u sjajnim uniformama, borbenih prsluka visoke kvalitete, utrenirani, puni sebe, uz pratnju grupe domobrana. Mi smo pored njih izgledali kao kotlovođe, crni od prljavštine, poderani i smrdljivi. Objasnili smo im sustav „televizija“, način na koji u slučaju prejakog napada mogu opet vratiti selo, objašnjavali smo im da su u velikoj opasnosti. Otišli smo se okupati, no trećeg dana nismo se imali više gdje vratiti. Škabrnja je pala. Odgovorni nisu kontrolirali mine, sve žice su im od “televizija” presjekli i poskidali potezne mine, te su na kraju nastradali upravo ni krivi ni dužni, domaći domobrani. HOS-ovcima je gubitak Škabrnje bio težak udarac. Jedno duže vrijeme ostali su držati položaje u Prkosu i imali nove okršaje drugačijeg karaktera. Unatoč tome što su polučili jednu od najvećih i najbolje odrađenih diverzija Domovinskog rata, unatoč uistinu impresivnom podatku o 43 dana bez smjene što su držali Škabrnju, priča o ulozi IX. bojne HOS-a u obrani Škabrnje nakon okončanja rata naprosto je izbrisana iz kolektivne memorije. Dozapovjednik postrojbe Mile Ćuk nerado se sjeća gubitka Škabrnje i kasnijeg zaborava na ulogu HOS-a: Iza nas je došla neka specijalna postrojba. Sve je to Hrvatska vojska, nemamo mi šta govorit protiv ikoga. Možda su oni malo neozbiljnije shvatili opasnost nego što smo mi to shvaćali. Mi smo svaki dan imali aktivnu obranu, svaki dan smo išli u izviđanje, premještali smo mine s jedne strane na drugu. Mi smo rat shvatili vrlo ozbiljno, a možda neko drugi nije. Došlo je do nedostatka komunikacije, oni nisu pozorno slušali na što ih upozoravamo. Znam samo da mi je Tom gotovo kroz suze rekao: „Miće, mi se ovdje nećemo vratiti.“ Na žalost, nakon svega, tu moram bit iskren, niko u narednih 20 godina, nit’ nas je kontaktira nit’ nas je ‘ko zvao na te obljetnice pada Škabrnje, na žalost niko. Žalosno, ipak smo bili 43 dana tu, ipak su nas mogli pozvat barem, šta ja znam, na neku obljetnicu ili na nešto. Ali od nas je oprošteno svakome. I opet kad bi trebalo, ne u Škabrnji, nego u cijeloj Lijepoj našoj, opet bi IX. bojna HOS-a bila prva da brani svoj dom. Fenomen Škabrnje, odnosno posjedovanja tog sela bio je prisutan i na strani neprijatelja. Neovisno o tome što osvajanjem Škabrnje nisu ništa postigli, a imali su 290
iznimno visoke žrtve, srpske snage su svom silinom navalile na to selo. Izvješća zapovjedništvu i popisi žrtava svjedoče o tome. Iako u tim izvješćima nedostaju podaci o stranim dragovoljcima, brojke su uistinu vrlo visoke. Stradavali su mnogi, od pripadnika domaćih postrojbi, dobrovoljačkih odreda iz Srbije, do pripadnika elitnih postrojbi, primjerice Arkanovih „Tigrova“ i „Alfi“ Dragana Vasiljkovića. O tim gubicima u borbi protiv HOS-a, želji da se osvoji Škabrnja, Vasiljković je 2006. godine govorio za dokumentarni film u produkciji B92 „Jedinica“: Bukvalno šta sam uradio u martu mesecu, rešio sam da povratim neki deo teritorije. I rešio sam da probam da zauzmem Škabrnju. Mi smo u jednom trenutku zapeli u jednu nezgodu, i pojavio se Legija, ja sam mu zatražio pomoć. On je tu prišao i krenuo je frontalno, bukvalno na njih. Tamo su doživeli, izgubili su dosta ljudi tamo kod Škabrnje, sedam-osam ljudi im je izginulo u jednom napadu. I tri dana kasnije, oni su se povukli. Bukvalno, posle tih dešavanja, oni su se povukli za Beograd. Ja sam ostao još tu na Škabrnji i ta bitka je trajala još jedno 14 dana i polako, uspeli smo da osvojimo taj teren i još nekih šest kilometara ispod držali smo Ravne kotare. Sve do samog Zadra je bilo naše. Osim posljednje dvije rečenice, jer pobunjeni Srbi više nisu držali ništa što su izgubili, osim Škabrnje, vjerojatno je ostali dio izjave točan. Ipak, treba imati na umu da je između koncepta o djelovanju specijalnih postrojbi Ražnatović - Arkana i Dragana Vasiljkovića bilo priličnih različitosti i da su na neki način oni bili konkurencija. Uostalom, samom Vasiljkoviću nastradalo je dosta ljudi u opsadi Škabrnje i ne bi čudilo da je „pojačao“ broj nastradalih konkurentske specijalne postrojbe. No, izjave iz 2006. godine nisu gotovo ni usporedive s euforičnim izjavama kapetana Dragana iz 1993. godine. Nakon što je osvojena Škabrnja, Vasiljković je održao tiskovnu konferenciju na kojoj je izložio rezultat svoje pobjede i predočio naoružanje koje je zaplijenjeno u Škabrnji. Za njega je, tada, ta pobjeda, izvojevana u operaciji kodnog naziva „Kameleon“, bila najznačajniji vojni uspjeh u dotadašnjem ratovanju. U tekstu objavljenom u prvom broju magazina Vojska Krajine, bizarnog naslova „Ne ostade oka za svedoka“, pobjeda kod Škabrnje je na dvije stranice prezentirana kao siguran zalog za daljnje uspjehe srpske vojske. Sam Vasiljković prilično je neskromno ustvrdio: U svakom slučaju, računamo na povratak privremeno okupirane Maslenice… pa makar je morao zauzeti preko Zagreba. Za nas su svakako zanimljivi podaci o navodnim gubicima hrvatskih snaga, a koje su navodili u svrhu promidžbe - čak „32 hrvatska vojnika dok je jedna grupa zarobljena… 159. brigade i ustaške diverzantske grupe“. Ipak, najvažnija informacija ovog članka su podaci o postrojbama koje su udarile na Škabrnju. „U operaciji ‘Kameleon’ učestvovali su pripadnici Srpske vojske iz nastavnog centra ‘Alfa’, borci iz sastava benkovačke brigade, vojni policajci, dobrovoljci Kosmetsko-topličkog odreda i borbena grupa iz novoformirane jurišne brigade ‘Vojvoda Vuk’.“ 291
Treba naglasiti da Škabrnja nije pala u jednom naletu u neprijateljske vojske, nego su borbe za nju trajale od 18. do 22. ožujka 1993. godine. Unatoč početnom iznenađenju hrvatske snage su pokušale više puta povratiti selo, ali u konačnici se od tog nauma odustalo. Struktura i borbena moć vojnih snaga neprijatelja koje su upale u Škabrnju svjedoči kojom silom se neprijatelj obrušio jer imenom se navode tri elitne postrojbe nepoznate brojnosti. Naposljetku, Dragan Vasiljković na tiskovnoj konferenciji priznao je da su u napadu život položila petorica pripadnika srpske vojske. Vjerojatno je da pod tim naletima ne bi nakon nekog vremena izdržala ni premorena postrojba HOS-a, iako ostaje za analizu je li gubitak Škabrnje trebao biti plaćen pogibijom desetorice branitelja i zarobljavanjem veće grupe vojnika. Iako isprva nismo uspjeli doći do izjava sudionika o borbama za Škabrnju u danima kada je ona konačno izgubljena, uz pomoć Danke Dražine ipak smo dobili nekoliko dragocjenih, kratkih iskaza. Umetnuli smo ih jer dočaravaju što se događalo u ratnoj konfuziji koju su obje strane platile velikim gubicima za osvajanje jednog sela. Ne treba čuditi nevoljkost domaćih ljudi da o tome pričaju ili da pričaju vrlo kratko, jer svi sudionici tog boja osjećaju pijetet, ali i svojevrsnu ljutnju zbog velike pogibije u vrlo ružnim ratnim okolnostima. Naravno, kao i oko većine tragedija tijekom rata i oko ove se vrte razne interpretacije o načinu stradavanja. Prije podataka o organizaciji napada na Škabrnju navest će se podaci koje su prikupili pripadnici obavještajne službe Hrvatske vojske. Vladimir Zarić, član obavještajne službe 93. ZB Zadar, prisjetio se: Poslije sastanka na IZM-u sa zapovjednicima postrojbi, zapovjedniku 93. ZB Zadar, pukovniku Josip Njariju, naloženo je da šalje dio pješačke postrojbe u Škabrnju. Po meni, oni, kao i drugi pripadnici domobranskih postrojbi koji su nastradali, koji dan ranije nisu imali što dolje tražiti, posebno ne bez adekvatne potpore topništva. Dana 21. ožujka 1993. godine u samom mjestu Škabrnja došlo je do međusobne borbe tako da se nije znalo tko je tko jer su protivnici bili izmiješani. Tu su zarobili, a potom ubili šest pripadnika 93. ZB Zadar. Prislušna služba 21. ožujka uhvatila je razgovor neprijatelja o njihovoj sudbini. Ovako je tekao šifrirani razgovor između „PADOBRANCA“, „ZENGE“ i „EKIJA“: - „‘ZENGA’ ovdje,’EKI’, gdje si ti sada? – ‘EKI’ sa 21 na 31 ide. Nemojte mi ih žive dovoditi, šta je sa ovih šest? – Nemojte mi ih žive dovoditi, nemamo čime da ih hranimo, ko ih dovede žive, biće streljan, kazao je „Padobranac.“ Na taj način smo znali što se s njima dogodilo. Pripadnici 93. ZB Zadar poslije ovog događaja ostali su razočarani i rezignirani zašto su njihovi pripadnici išli u Škabrnju pored profesionalnih i specijalnih postrojbi. Zanimljivo, 19. ožujka bila je inspekcija iz Glavnog stožera, kontrolirali su rad djelatnika 93. ZB Zadar. Dobili smo pohvale, pa i ja osobno od brigadira Vrbanca. Jer 292
stvarno je naša prislušna skupina dobro radila. To dokazuje i činjenica da smo prisluškivanjem uočili grupiranje i pripremu za napad na Škabrnju, da sam uspio locirati pozicije neprijatelja i ciljeva koje treba tući topništvom. Ali sve to nevažno je i u sjeni zbog tragedije naših pripadnika, a ona se po mojem mišljenju mogla izbjeći. Naime, nekako istovremeno kada je postrojba IX. bojne HOS-a nakon uspješno držane obrane predala položaje u Škabrnji, taj isti dan, odnosno 18. ožujka dolazi 18 novih i školovanih tenkista u Benkovac koji u kasarni Benkovac uvježbavaju na zemlji putem radioveze kako će djelovati. Tijekom dana odlaze prema Malbašama na tenkovski poligon vršiti praktičnu izobrazbu, trenažno se uvježbavajući za napad na Škabrnju. Također, pojavljuju se: „PADOBRANAC“, šifrirano ime zapovjednika koji će 28. 4. 1993. godine biti teško ranjen i prebačen na VMA-Beograd, „ZENGA“ i „ČUVAR PAKLA“ - topnik ili topništvo koje je smješteno u Brzojama. „PADOBRANAC“ je kodno ime za zapovjednika koji je smješten u Benkovcu, a koji će zapovijedati napadom na Škabrnju. On nije s ovih prostora, a prema njegovom govoru izgleda da mu je dijalekt bio beogradski. „ZENGA“ je kodni naziv, ali mu ne znam ulogu i mjesto u napadu na Škabrnju, a „ČUVAR PAKLA“ je kodno ime za zapovjednika topništva koji je bio smješten u Brzojama i također nije s ovih prostora. Mislim i da je napad na Škabrnju izveden pod kodnim imenom „PADOBRANAC“, iako osvajanjem Škabrnje šire zamišljena operacija nije završena. Naime, nastavilo se uvježbavanje i djelovanje pješaka i tenkista na ovoj crti bojišnice. O tome sam, naravno, podnosio izvješća. Primjerice sam tako i dana 24. 3. 1993. godine u 20.30 sati satniku Jošku Bonacinu proslijedio informaciju „da je u Benkovcu 30 tenkova i po obavljenoj dnevnoj akciji se vraćaju u vojarnu u Benkovcu. Posade tenkova su dobro obučene, a neprijatelj prisiljava pripadnike UNPROFOR-a da se stacionira i spava u Benkovcu. Intenzivno neprijatelj uvježbava vezu u tenkovskoj postrojbi i to uvijek radi pred početak akcije“. Interesantan je i podatak da se i naša akcija za oslobađanje Škabrnje vodila pod kodnim imenom „Padobranac“. U svakom slučaju, teške borbe su nastavljene i nakon pada Škabrnje. Na moj prijedlog, a preko satnika Damira Valčića, koji je prenio poziciju našem topništvu, poklopljen je 21. ožujka i „ČUVAR PAKLA“. Damir Valčić bio je izvrstan analitičar, obojica imamo isti način rada i koristili smo zemljovid 1:50000. Davao sam mu pozicije koje treba tući, a on potom podiže naše topništvo, koje pak gađa topništvo neprijatelja. Njihovo topništvo bilo je pozicionirano 300 metara od škole Brzoje. Na taj način „ČUVAR PAKLA“ 21. ožujka je poklopljen i poginuo je i siguran sam da smo tako umanjili daljnje žrtve koje bi bile na našoj strani. Također, 28. 4. 1993. godine na isti način je lociran „PADOBRANAC“, koji biva teško ranjen i prebačen na VMA Beograd. 293
Grozno je što se tolika pogibelj događala oko Škabrnje. Mislim da predsjedniku nisu prenesene točne informacije o razvoju situacije. Kada je padala Škabrnja predsjednik Tuđman je preko Hrvoja Šarinića u večernjim satima zvao zapovjednika 112. brigade, Mladena Fuzula, a potom mene. Zanimalo ga je što je sa Škabrnjom, da li je pala ili ne. Rekao sam predsjedniku da nije ključ u držanju Škabrnje nego treba osvojiti Nadinsku glavicu jer sa nje imamo pregled na Benkovac i šire. Iz današnje perspektive, ratna zbilja Zadra izgleda nevjerojatno, ali život i svakodnevica išli su svojim tijekom, iako su se žestoke borbe vodile svega 15-20 kilometara od grada. Tako je u nedjelju, na dan tragedije pripadnika 93. ZB Zadar, gradu bio tučen Orkanom, po predjelima Smiljevac i Stanovi, vjerojatno kao odmazda, a prije toga se taj dan na tom području igrala utakmica 1. hrvatske nogometne lige između NK Zadar i splitskog HNK Hajduk (0-0). Za to vrijeme u Škabrnji se vodila borba na život i smrt. U zadarskoj bolnici od posljedica teškog stradavanja pri razminiranju liječio se Romeo Beram i na licu mjesta saznao da su poginuli i nastradali pripadnici njegove postrojbe 93. ZB Zadar: Nekoliko dana poslije ranjavanja, dok sam ležao u bolnici, doznao sam za strašnu tragediju, pogibelj i ponovni pad Škabrnje. Ali nisam znao o kome se radi sve dok pored moga kreveta nisu provezli Antu Strenju, suborca iz Zrakoplovne baze koji je ranjen i koji je jedini preživjeli iz te skupine. U prolazu mi je rekao jednu vrlo kratku i potresnu izjavu koju radije ne bih u javnost iznosio. Ja dotada uopće nisam znao da su moji suborci iz Zrakoplovne baze, među kojima je bio i jedan dio jako mladih i neiskusnih boraca, poslani u Škabrnju. Ni danas mi nije jasno kako su i zašto ti momci završili u Škabrnji gdje su se sukobili s elitnim postrojbama kapetana Dragana. Odgovornost za pogibiju mladih vojnika na neki način pripisana je surovosti ratne zbilje, iako i ova tragična epizoda ima još uvijek suprotstavljene interpretacije kakve se nerado iznose u javnost. Tadašnji zapovjednik ZB Zadar, Josip Njari, netom prije okončanja knjige dao je kratku izjavu, u kojoj je objasnio da je nakon dobivene zapovijedi od generala Agotića postrojba pretpočinjena drugom zapovjedniku i da njezinim pripadnicima koji su upućeni u Škabrnju, dok je trajala ta (takva) zadaća, on više nije bio zapovjednik niti ih je vodio u Škabrnju. Ipak, kaže da je istina da su Slavko Grgić (SIS služba ZB Zadar) i on otišli u Škabrnju „na svoju ruku“ vidjeti gdje i kako su „naši pripadnici”, te da su jedva žive glave izvukli jer su po njima „pucali i naši i njihovi”. Ante Strenja, što je i normalno, ne priča za javnost o detaljima tragedije. Iako postoje razne interpretacije pogibelji i njegovog spašavanja, od Romea Berama saznali smo kako je Strenja ranjen puškom u ruku i nogu, a spasio se jer je preskočio 294
jedan zid i puzajući došao do hrvatskih snaga. Njega su iz Škabrnje izvukli domaći branitelji. O tome, kao i o potpunoj konfuziji koja je vladala u obostranim borbama za Škabrnju svjedoči Tihomir Bakarić, tada pripadnik 53. benkovačke bojne, koji je pak u Škabrnju pošao izvlačiti tijela pripadnika 7. domobranske pukovnije koji su nastradali 18. ožujka 1993. godine: Po pozivu zapovjednika Danijela Kotlara s desetak ljudi stigao sam 18. ožujka u selo Prkos. Moram napomenuti da je tada u Prkosu bilo sigurno 150 ljudi, ali da je malo tko od njih htio ići u Škabrnju. Iz tog razloga često se znalo dogoditi da u Škabrnji završe pojedinci ili manje skupine koje nisu pripadnici postrojbi koje su se tada tamo nalazile. Zašto? Nakon odlaska IX. bojne HOS-a koji su četnicima tamo nanijeli velike gubitke, u Škabrnji dolazi do kaosa. U svega nekoliko dana često su se mijenjale postrojbe, ali često su tamo dolazili i pojedinci iz raznih postrojbi. Ja osobno sam tada bio pripadnik 53. benkovačke domobranske bojne. U Prkosu smo se naoružali i krenuli prema Škabrnji, put zaseoka Ambar kod crkve Svete Marije. Taj manji dio Škabrnje je stalno bio u našim rukama i do njega se dolazilo preko polja. Vodio nas je Zoran Bilaver - Šero iz Škabrnje. Sa mnom su bili Krnčević iz 7. domobranske pukovnije i Golub Šestan. Baš toga jutra stradala su četiri pripadnika 7. domobranske. Iz Ambara smo krenuli prema centru Škabrnje kako bi pokušali iznijeti njihova tijela koja su se nalazila u dijelu Škabrnje zvanom Marinovac, na cesti koja vodi prema Biljanima i brdu Ražovljeva glavica. Tamo smo našli sva četiri tijela, a Svetko Pavičić - Brašo iz Škabrnje i Martin Brkić iz Kruševa su njihova tijela „tamićem“ prevezli u Zadar. Teško je ranjen Milodrag Karlić, Škabrnjanac koji je nakon rata preminuo od posljedica ranjavanja. Zanimljivo, na pružnom prijelazu tada je došlo do susreta našeg vozila, tog „tamića“ koji je vozio prema Prkosu i neprijateljskog vozila koje je dolazilo iz pravca Ivkovića. Začudo, samo su se mimoišli jer su četnici valjda mislili da su to njihovi. Mi smo ostali na Marinovcu, nas 10-ak, te smo se popeli na zadnji kat jedne velike kuće. Danijel Kotlar nam je preko veze govorio da stiže „paket“, odnosno pomoć u ljudima, ali taj paket nikad nije došao. Takva je bila situacija. Nakon toga uspostavlja se linija obrane u Škabrnji, dolaze i pripadnici Zrakoplovne baze Zemunik, zapovjednik im je bio Josip Njari. Uspostavljaju se tada tri kontrolna mjesta: Ambar – centar sela – Marinovac. U Škabrnji su se nalazili i pripadnici postrojbe s oznakom „Viribus unitis“, radi se o postrojbi „Matija Vlačić“, zapovjednik im je bio Šipuš. Što uopće da kažem o Škabrnji kad je bilo situacija da smo se borili doslovno kuća do kuće? Imali smo i slučajnih, neželjenih susreta pa smo jednom prilikom Leo Burčul i ja naišli na 4 pripadnika specijalnih postrojbi kapetana Dragana. Mislili su da smo njihovi. 295
Iz Škabrnje se sjećam i pripadnika Vojne policije iz Splita, Primorca, a dolazio je i Željko Dilber sa svojom logističkom bazom, koji je tada i ranjen u Škabrnji. Posljednjeg dana borbi za Škabrnju dolazi do sukoba s četnicima koji su opkolili dečke iz Vojne policije. Tada je na potezu od centra sela i župne crkve pa nekoliko stotina metara prema Ambaru došlo do velikog okršaja s pripadnicima postrojbe kapetana Dragana. Kuća na kuću, nas 10-ak na njih 15-ak. Tada počinje povlačenje prema Ambaru, ostali smo bez veze s našima, osjećali smo da je gotovo, ali nismo se predavali. U povlačenju prema Ambaru ranjen je Marijan Dijan. Pripadnici Zrakoplovne baze koji su držali položaj prema Marinovcu zarobljeni su. Njih šest kasnije je okrutno ubijeno. Uspjeli smo spasiti Antu Strenju, jedinog preživjelog iz te skupine, koji je prevezen u zadarsku bolnicu. Znaš koja mi je zadnja slika iz Škabrnje? Nas 10-ak „slikali smo se“ – na prazno. Jer bila je to krvava borba za ništa. O detaljima ne bih, a i trudio sam se da ih ne pamtim. Kada smo našli naše mrtve, nisam ih gledao ni želio upamtit detalje zato da bih mogao nastaviti živjeti. Zapravo istih događaja izvlačenja mrtvih tijela nerado se prisjetio Martin Brkić – Milek koji nakon rata traume o viđenom u Škabrnji sanira brinući se za stočno blago pod padinama Velebita: Između 15. i 20. ožujka 1993. došao sam sa suborcima u Prkos gdje se priključujem izviđačima 7. domobranske pukovnije i nekolicini pripadnika drugih postrojbi HV-a. Iz Prkosa odlazimo u Škabrnju, u predio Ambar. Po dolasku, raspoređujemo se u skupine i krećemo u čišćenje, češljajući kuću po kuću. U jednoj kući u ulici koja vodi prema Marinovcu, najbližoj točki prema srpskim položajima, nailazimo na četiri tijela ubijenih pripadnika 7. domobranske pukovnije. Sa mnom je tada bio Svetko Pavičić - Brašo, rođeni Škabrnjanac. Pitao sam ga da li poznaje nekog od njih, no samo je odmahnuo glavom. Tijela su bila masakrirana pa ih je bilo teško prepoznati. Rekao sam mu: „Brašo, moramo ih izvući, ne smimo ih ostaviti.“ Da, ali kako? Tada smo u dvorištu jedne kuće ugledali kombi. Samo smo molili Boga da kombi upali. Dok smo njihova tijela unosili u kombi Brašo je prepoznao suseljana i tužno rekao: „Ovo je moj Škabrnjanac, Galeb.“ Nisam mu ništa odgovorio, a i što bih mu mogao reći. Na pružnom prijelazu dok smo skretali prema Prkosu ugledali smo „tamić“ iz pravca Ivkovića u kojem su se vozili četnici. Nisu nas očekivali, kao ni mi njih, pa smo se mimoišli. Kada su zapucali, već smo bili odmakli. Tijela naših suboraca predali smo u zadarsku bolnicu. Bremenit je to osjećaj, nismo im nažalost uspjeli spasiti život, a neka im bar tijela počivaju u miru. 296
U pokušajima za ponovno osvajanje Škabrnje djelovalo je više grupa, katkad manjeg brojnog stanja od razine desetine. Kao što je Tihomir Bakarić spomenuo, a jasno je uočljivo i iz izvješća, trebalo je velike hrabrosti za poći u ratni kaos Škabrnje. Pojedinci pa i grupe odustajali su iz raznih razloga, barem sudeći po izvješćima Zapovjedništvu gdje su opravdavani neodlasci na izvršenje zadaće. Oni koji su ušli nerado iznose detalje, ali svi se slažu da su ratne okolnosti bile okrutne i da bi najradije sve zaboravili. U napadima na Škabrnju sudjelovali su i pripadnici Vojne policije. Elvis Oluić, tada pripadnik 72. bojne Vojne policije, vrlo slično ukratko je prepričao događaje iz borbi za selo Škabrnja, a posljedice je trpio godinama nakon rata. U travnju 2014. godine, nedugo nakon što je dao iskaz za potrebe knjige, Oluić (rođen 1972. godine) je od posljedica moždanog udara preminuo: Nakon akcije „Maslenica“ vod Vojne policije 72. bojne poslan je iz Zadra na ratište u šibensko zaleđe. Tamo sudjelujemo u ponovnom oslobađanju sela Dragišići i brda Sveti Ilija. U toj akciji s nama je bila i specijalna jedinica Glavnog stožera pod zapovjedništvom Bruna Zorice Zulua. Tamo je nekoliko dana ranije ubijeno i zarobljeno više pripadnika šibenske postrojbe. Nakon kraćeg odmora poslani smo u Prkos, a naš krajnji cilj bila je Škabrnja. Nikada do tada nisam bio u Škabrnji. Mjesto je samo po sebi bilo posebno zbog razmjera zločina koji se dogodio i osjećaš neko strahopoštovanje već kad tamo ideš. Zapravo, većina nas nije uopće poznavala teren, a znali smo da je dotad u Škabrnji ubijeno 10 hrvatskih branitelja iz domaćih postrojbi. Četnici su tada ponovo zaposjeli Ražovljevu glavicu, kotu bez koje nije bilo moguće kontrolirati Škabrnju. Nitko nije imao podatak da li su neprijatelji i u selu ili ga samo kontroliraju s Glavice. Noću smo došli u područje Ambara, to je zapadni dio sela, kod crkve Svete Marije. Zapovjednik našeg voda bio je Tomislav Antišin. U Škabrnju su još ušli: Stipe Vuksan, Vjekoslav Tokić, Nediljko Bugarija, Nikola Popović, Nikola Maričić, Zrinko Ceranja i ja. Vodio nas je Šime Pavičić, Škabrnjanac i pripadnik 7. domobranske pukovnije. Ujutro smo krenuli ka centru sela, prema srušenoj crkvi kako bismo zamijenili dečke na položaju. Ja ih nisam poznavao, ali bili su to momci iz specijalnih postrojbi, nosili su oznaku „Viribus Unitis“. Tek tada sam postao svjestan razmjera stradanja Škabrnje. Ma baš sve je bilo uništeno, srušeno, zapaljeno, mrtvo! U centar smo došli oko 10-11 sati i smjestili se u jednu kuću s podrumom. Nakon nekog vrimena jedan od suboraca je izašao van iz podruma i tada je primijetio jednu grupu vojnika s potkapama s donje strane crkve, bili su udaljeni otprilike 150 metara od nas. Tu je došlo do razmjene vatre s njima. Bilo je jako gadno. Sigurno jedan od najtežih dana rata za sve nas. Povlačili smo se prema Ambaru, trajalo je satima, nepoznat teren, stravično mjesto i teška sjećanja. Dugo me ta Škabrnja kasnije pratila. 297
O samom značaju Škabrnje i razvoju borbi nakon odlaska postrojbe HOS-a svjedoči Danijel Kotlar koji je u to vrijeme bio zapovjednik V. sektora obrane. Bila je to vrlo nezahvalna zapovjedna uloga, a nakon tragedije u Škabrnji došlo je i do potrebne reorganizacije obrane i zadaća 7. domobranske pukovnije, o čemu je Kotlar svjedočio u drugom dijelu knjige: Škabrnja se nalazi u jednom iznimno nepovoljnom taktičkom položaju, ona je dosta u jednoj udolini iznad koje dominira mjesto Biljane, snažno četničko uporište. Te Biljane su i inače bile problem, stanovništvo tih okolnih mjesta sudjelovalo je u onom masakru koji se dogodio 18. studenog ‘91. godine. Općenito, Škabrnja je bila u nepovoljnom taktičkom položaju već stoga što sve kote dominiraju njome, znači od Nadinske glavice, od Biljana, u daljini imamo Debelo brdo. Pa i Zemunik Gornji možemo reći da dominira nad Škabrnjom i sav prostor koji je pristupan Škabrnji. Znači od mjesta Raštana, Gorice, Prkosa, Zemunika koje bi trebalo logistički opskrbljivati, raditi vojničke smjene, dopremati tehniku, streljivo, zbrinjavati ranjenike, jednostavno su neprijatelji iz tih pravaca kontrolirali svu komunikaciju. Posebno je bila izražena kota Ražovljeva glavica jer se ovladavanjem te kote, tog brda, s njom bi se na neki način moglo kontrolirati to područje. Osim nepovoljnog položaja, obranu Škabrnje otežavao je niz čimbenika. Neprijatelji su u godinu i po dana, od trenutka kad je pala Škabrnja, oni su minirali kompletan prostor koji je bio prema teritoriju koji smo mi držali. Dakle prema našim položajima, Škabrnja je bila okružena minama. Isto tako, morale su se i naše snage minski zapriječiti na dostignutim položajima, tako da smo u jednom trenutku već bili okruženi i s minama za koje nismo znali gdje se nalaze jer ih je postavljao tko zna tko. Treći problem je što se Škabrnja nije mogla držati u cijelosti, zbog razvučenosti sela i samog položaja. To je trebalo držati na jedan više, rekao bih, „diverzantski“ način, s vrlo osposobljenim postrojbama tipa specijalne jedinice. Bilo je gotovo nemoguće djelovati iz same Škabrnje prema neprijatelju, dok su oni s druge strane bez ikakvih problema mogli izvlačiti tehniku, tenkove, djelovati protuzrakoplovnim strojnicama, imati itekako vidljive ciljeve po kojima su djelovali ili s minobacačem ili iz topova ili već s čime su god htjeli. Škabrnja koja je oko pet kilometra duga, ona je praktički kao jedno slavonsko mjesto što se tiče same dužine i konfiguracije. Jednostavno nije bilo moguće imati toliko ljudstvo u tom trenutku i pokrivati crtu koja bi bila uvezana od početka do kraja, to znači držati da svaki punkt bude povezan. I nije bilo dovoljno vremena. Tako da nije bilo ni dostatno snaga, zapovijed je bila donesena da se drži onaj dio kojeg smo oslobodili i u tom dijelu je bilo oko šest punktova ili oko 80-ak hrvatskih vojnika i oni su bili u jako teškom položaju. Međutim, jasno da nije postojala nikakva zapovijed da se 298
Škabrnja napusti bez većih i žešćih borbi. Bila je zapovijed da se drži i mislim da je to imalo smisla. Mi smo očekivali zapovijed za pokretanje novih snaga u napad jer ovladavanjem novih kota, ovladavanjem Nadina i Nadinske glavice ili Gradine, ovladavanjem dijela Biljana i tako dalje, onda bi Škabrnja bila praktički jedna logistička osnova, a ne više prva crta bojišnice. Intenzivni napadi na Škabrnju trajali su četiri dana. Neprijatelju je bio potreban neki uspjeh nakon velikog poraza, oni su osmatranjem pratili stanje u tom dijelu Škabrnje. U trenutku kada je IX. bojna HOS-a, koja je držala 43 dana taj položaj, napustila selo zbog smjene, oni su uputili svoje elitne postrojbe u napad. Tada je u samoj Škabrnji bilo negdje oko 50 do 60 pripadnika, jedna satnija domobranske pukovnije i bila je pojačana sa specijalnim jedinicama Glavnog stožera „Matija Vlačić“. Oni su privremeno trebali držati Škabrnju do trenutka kada bi se odmorili pripadnici HOS-a i kad bi oni iznova preuzeli nazad položaje. Međutim, neprijatelji su prepoznali da je došlo do promjene snaga, prepoznali su da se domobranska postrojba nije u stanju suprotstaviti njihovim elitnim postrojbama. I znamo da je tada kapetan Dragan, sa svojim elitnim jedinicama, odabrao točno poziciju, odabrao je točno punkt koji će napasti i tako su učinili. Njihove izvidničke skupine, jer one su mogle doći na 50 metara od naših položaja, vidjele su da se crta ne drži aktivno onako kako je držana do tada. Jasno da nisu ljudi na to bili ni spremni, to su bili domaći ljudi, dakle ljudi koji su, eto, vratili se u svoje domove. Ali nisu bili toliko spretni i sposobni, nisu bili ni odgovarajuće starosne dobi, niti vojnički osposobljeni da drže takav položaj. Neprijatelji su tada procijenili da bi mogli tu polučiti uspjeh, došli su, izvukli su tenkove, pokrivali su to minobacačkom vatrom, pokrivali su ta dva-tri punkta s tenkovima, znači protuzrakoplovnim strojnicama, bio je onemogućen pristup naših snaga. Jednostavno, odabrali su idealnu poziciju. I u tim borbama mi smo izgubili četiri vojnika, a četiri su bila zarobljena. Imali smo negdje oko 10-ak ranjenih momaka, međutim Škabrnja nije tada pala. Od tog trenutka mi smo preko noći izvršili smjenu postrojbi, ubacili smo svježe snage unutra, držali smo Škabrnju jedan dan, izvukli naše mrtve, izvukli i one ranjene koji su se bili tu sklonili. Ti dečki su aktivno držali crtu, borili se dva dana. Nakon toga dolazi ponovno do smjene: izvlače se stare, uvode se svježe snage. Došle su postrojbe satnije osiguranja Zrakoplovne baze Zemunik, dakle jedna satnija, momci koji, eto, isto nisu bili vojnički spremni za tu zadaću, iako su srcem i željom oni bili spremni ući u Škabrnju, zauzeti položaje, braniti. Oni su držali to jedan dan. Opet su imali žestoke napade po izboru kapetana Dragana i njegovih specijalnih postrojbi. Imali su strašne žrtve momci, imali su šest poginulih branitelja, međutim ni tada nije Škabrnja bila u rukama neprijatelja, nije donesena odluka o izvlačenju. Znači i tada smo mi dijelove Škabrnje držali. Me299
đutim, vidjelo se da ukoliko se ne želi krenuti naprijed, ukoliko se s jačim snagama ne kreće u ovladavanje dominantnih kota da bi se Škabrnja stavila u povoljniji položaj, to nema smisla. Donesena je odluka da se naše snage izvuku jer s ovim načinom ratovanja i s ovim postrojbama, mi bi imali svakodnevne žrtve, svakodnevne. Bilo je upitno da li tih kilometar i po eto samoga naselja koje je dugo preko četiri i po kilometra, da li to vrijedi takvih žrtava da držimo ili Škabrnju treba napustiti. Napustiti, pa kad dođe trenutak da se krene u nekakvu novu operaciju… Dakle, sam događaj u Škabrnji nije bio taj koji je opteretio 7. domobransku pukovniju kao postrojbu, da je ona neki krivac za pad Škabrnje. Dapače, vrlo je jasno bilo da ni druge postrojbe to nisu mogle vratiti ni držati. Jednostavno je donesena odluka da se taj jedan mali prostor privremeno napusti i tako je i bilo. Na kraju, vojnom operacijom „Oluja“ taj prostor je oslobođen upravo od, eto, baš od 7. domobranske pukovnije. Ti napadi trajali su do 22. ožujka. Znači, u tih 4 dana bilo je 10 poginulih vojnika, bilo je 4 zarobljena koji su poslije u razmjeni vraćeni. I bilo je preko 30, konkretno 35 ranjenih vojnika. Borbe za Škabrnju završene su iznimno visokim žrtvama na obje strane. Dok se na srpskoj strani još nije utvrdio točan broj, na hrvatskoj strani život za selo Škabrnja položilo je 10 pripadnika domaćih postrojbi, 7. domobranske pukovnije (Zoran Bašić, Rade Bilaver, Slavko Erak i Ivan Klarin), te Pješačke satnije Zrakoplovne baze Zemunik (Marijan Grdović, Marin Jerak, Milan Mrdalj, Šime Smolić, Darko Torbarina, Mladen Veleslavić).
Najteži trenuci za pripadnike domicilnih postrojbi. Pogreb šest pripadnika ZB Zadar, mještana Sukošana i Debeljaka, poginulih u borbama za Škabrnju (u tim borbama poginulo je 10 pripadnika 93. zrakoplovne baze Zadar i 7. domobranske pukovnije).
300
Škabrnja, početkom ožujka 1993., fotografirano kod najisturenijeg položaja prema Ražovljevoj glavi, mjesta na koje su napadači stalno navaljivali. Slijeva (gore) prema desno: pokojni Ivan Apica, Ante Slipčević - „Bosanac“, pokojni Halid Heldov. Dolje: Poljak Trzezbor Piekutowski - „Bonk“ i Mijo Matešić. Svi nose AK 47 razne proizvodnje, a u sredini Slipčević uz kalašnjikov drži još i M48 („tandžaru“). „Ne ostade oka za svedoka“, naslov udarnog članka, odnosno izvješće s novinske konferencije koju je održao Dragan Vasiljković, zvani „kapetan Dragan“, na duplerici prvog broja magazina „Vojska Krajine“ (travanj 1993.).
Škabrnja, početak ožujka 1993. godine, slikano na pruzi, na samom prijelazu gdje je u blizini, preko iskidane tračnice, smrtonosni vagon nastavio put prema Sukošanu. U pozadini se vidi srušena škabrnjska crkva. Slijeva: Ante Lučić - „Paraga“, Igor Genzić - Buraz i „Barba“.
Veselin Baček iz Rijeke, pripadnik IX. bojne HOS-a, ranjen na Ražovljevoj glavi (mina mu je otkinula stopalo), i Sando Modrić, čudom preživjeli HOS-ovac nakon bliskog okršaja s Arkanovim „Tigrovima“ na Ražovljevoj glavi, tijekom oporavka u bolnici.
301
Bezuspješnost u protunapadima protivnik je kanio osvetiti terorističkim činom: 2. veljače prema Zadru su uputili željeznički vagon pun eksploziva, koji je srećom eksplodirao pred tunelom u mjestu Debeljak. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
21. ožujka 1993., na dan velikog boja u Škabrnji, igrala se pred punim tribinama službena utakmica između NK Zadar i HNK Hajduk. Pobunjeni Srbi taj dan su tukli Orkanima upravo po Stanovima i Smiljevcima, u neposrednoj blizini stadiona. Igrači i gledatelji odaju počast četvorici poginulih pripadnika 7. dp HV-a, a ne zna se još da su istog dana u Škabrnji poginula šestorica pripadnika 93. ZB Zadar. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
Tenkisti 7. GBR, varaždinskih „Puma“, u zadarskom zaleđu, ožujak 1993. godine (preuzeto iz monografije „7. GBR HV – Pume“, 2011., str. 140).
302
Drače Borbe za selo Drače, započete pokretanjem operacije „Gusar“, odnosno „Maslenica“, od strane BG-113 i drugih borbenih skupina, okončane su velikim ljudskim gubicima pripadnika 7. gardijske brigade, varaždinskih „Puma“, početkom ožujka 1993. godine. Do konačnog oslobođenja operacijom „Oluja“, više nije bilo pokušaja osvajanja tog neprijateljskog uporišta. Nažalost, zapovjednik brigade Ivan Korade više nije živ, a zapovjednik Taktičke grupe 7. GBR Branko Predragović nije dao iskaz. Uz nedostatak iskaza glavnih zapovjednika, kronologiju boja za Drače teško je rekonstruirati već samim time što se i određena izvješća, prvotno poslana u Zapovjedništvo, potom ona iz kasnijih raščlambi i elaborata donekle razlikuju. Zbog ljudskih gubitaka, odnosno činjenice da se velika pogibija dogodila dva puta u manje od dva dana, iznimno je teško donositi zaključke, posebno zato što u oba događaja ima više nerazjašnjenih okolnosti koje su uzrokovale te tragedije. Ipak, sjećanja sudionika o zbivanjima na području Drača, iznesena u ovoj knjizi, važna su za razumijevanje težine situacije u kojoj su se našle hrvatske snage na tom području, kao i za uvid u razmjere njihova stradanja. 7. GBR osnovana je gotovo uoči pokretanja operacije „Maslenica“, 23. prosinca 1992. godine. Okosnicu „Puma“ činilo je 263 pripadnika 5. bojne 1. A brigade, smještene u Vinici kod Varaždina. Svi oni imali su ratnog iskustva, posebno se istaknuvši u borbama za oslobođenje dubrovačkog zaleđa. Zapovjednikom je određen pukovnik Ivan Korade, a postrojba se potom počinje popunjavati ljudstvom i tehnikom. Dio 7. GBR predvođen s 2. pješačkom bojnom i dijelovima 1. i 3. bojne te vodom oklopnih vozila i veze organiziran je u Taktičku grupu te izmješten u zadarsko zaleđe. Zadaća TG 7. GBR bila je ostvariti ono što BG-113 i pridružene borbene skupine nisu uspjele, ovladati selom Drače i izbiti na kotu 175 Čardak. Zapovjednik TG 7. GBR koja je 26. veljače (jačine otprilike 150 boraca) pristigla na područje III. sektora obrane zadarskog zaleđa bio je bojnik Branko Predragović. Pješački napad trebao je krenuti iz više smjerova, a podršku su trebale omogućiti minobacačke bitnice 120 mm i 82 mm (iz sela Suhovare) te tri tenka smještena u selu Rupalj. Prvi problem za kvalitetnu analizu planiranja napada predstavlja činjenica da su zapovjednik 7. GBR Ivan Korade i zapovjednik TG 7. GBR Branko Predragović donosili i prenosili usmene zapovijedi. Prema zaprimljenim izvješćima, protivnik je Drače držao sa snagama od 50-ak vojnika, jednim tenkom, strojnicama i s protuzračnim oružjem Praga. Naknadno se pokazalo da te informacije nisu bile dovoljno točne ili pak da se (vjerojatnije) nakon prvog neuspjelog napada neprijatelj dodatno osigurao. Poseban problem u napadu bili su prilazi selu s obzirom na gusto postavljena minska polja. 303
U noći s 2. na 3. ožujka TG 7. GBR otpočela je podilaženje Drača koje „zbog vremenskih uvjeta“ nije uspjelo te su se borci vratili na početne položaje. Ujutro u 8 sati otpočelo je novo podilaženje, ovaj puta iz dva smjera nakon čega je nastala borba na području Stošje glave i Drača. Napad nije uspio, a sami uvjeti povlačenja su zbog konfiguracije terena bili iznimno teški i unatoč cjelodnevnoj pomoći minobacačke vatre iz sela Suhovare, pripadnici TG 7. GBR nisu se uspjeli izvući sve do kraja dana, odnosno pada mraka. Tijekom tog dana minobacačka potpora iz Suhovara pokušavala je prekomjerenim djelovanjem pomoći suborcima i dogodila se velika tragedija. Zbog eksplozije mine u minobacaču 120 mm život je izgubilo petero pripadnika 7. GBR (Ivan Kovačević, Josip Pavličević, Mladen Poturiček, Darko Tomić i Marijan Zebec), a petero ih je ranjeno. O toj tragediji svjedočio je preživjeli član minobacačke bitnice, Krasnodar Kišur: Usred akcije su nama dovezli teške kineske mine od 22 kile, a mi smo imali minobacače za ispaljivanje granata od 17 kila. Situacija je bila takva da dečki koji su bili naprijed, znači pješadija kojoj smo mi davali podršku, ona se našla u nepovoljnoj situaciji u odnosu na neprijatelja. Tražili su što jaču topničku podršku. I minobacačima smo djelovali, ono, prema njihovim zahtjevima. Prek’ motorole se orilo: „Daj bombona, daj bombona! Daj pomozi!“ Došle su te teške kineske mine, na sanducima je pisalo na kineskom, nitko od nas nije kineski znao. A dečki su tražili pomoć. Zapravo, sve ima svoj uvod. Za djelovanje minobacačima bili smo izmješteni na novi položaj. Prijašnji položaj bio je dolje, ispod ceste, nekih 150-200 metara dalje. Znači, toga dana kada je počela akcija, počeli smo u zoru negdje s pripremama. Vremenski su uvjeti bili nemogući, kiša je padala dva ili tri dana zaredom. Poplavljeno je skroz bilo, da mi je netko rekao u Dalmaciji da ću bit, ne znam, do koljena u blatu, smijal bi se. Ta kiša i blato, to je pogotovo dolazilo do izražaja na onom prijašnjem položaju. Tamo su nam se od vatrenog djelovanja minobacača njihova postolja ukopala po metar u dubinu zemlje. Usred akcije došla je zapovijed da se izmjesti taj minobacački vod, da promijenimo položaj, da nas ne bi otkrili. Dečki su dva i pol sata u borbi iskopavali ta postolja. Postolja, da bi se izvukla uopće iz zemlje, dečki ih nisu mogli otkopat, kako su duboko propala, i izvuć, nego su se koristili kamioni i vitla na „110-kama“ da bi se ta postolja uopće dobila van. To kad je akcija počela ja sam bio zapovjednik voda dva minobacača 82 mm koji su se nalazili dolje ispod ceste, jedno 30, 40 ili 50 metara iznad toga voda od 120 mm. I dok su dečki, znači, izmještali položaj na novu poziciju tog voda 120 mm, ja sam u biti faktički ostao jedina podrška pješacima s ta dva minobača. Naravno, to kad se krenulo, zbog tih vremenskih uvjeta, dečki su kasnili, u početku akcije su kasnili. Već se razda304
nilo kad su krenuli i dan je bio, tak’ da su oni uočeni u prilazu Dračama, otkrili su ih. I tu su ih pokrili, pješačkom, minobacačkom vatrom, tenkovima i stisnuli su ih. Kako je ta konfiguracija terena još u korist neprijatelja, koji je bio na dominantnijem položaju, dečki su u biti tamo ostali prikliješteni cijeli dan i nisu se mogli faktički ni izvuć više natrag. Znači, ta naša minobacačka potpora im je davala, ono, odušak vremenski nekakav da ih ne mogu ovi okružiti. U nekim trenucima maltene su dečki navodili granate sami na sebe, samo da se neprijatelj ne usudi prići. Bilo je: „Daj bombona, daj bombona, daj ih filaj!“ Minobacač, kao svako oruđe, ima svoj nekakav režim paljbe u kojem može raditi. Na primjer, kod minobacača 80 mm u prvom satu možeš ispucati 60 granata. Svaki sljedeći sat 20 granata. Preko tog režima paljbe tada se išlo osam-devet puta! Ja sam iz jedne cijevi taj dan sâm ispucao 804 mine! To je preko svih režima paljbe! Jedino to, vremenski uvjeti koji su bili, oni su mi pomagali, meni su dobro došli. Je, bilo je ovako teško fizički za izdržat, ali, pošto mi se postolje tog minobacača ukopalo skoro metar u zemlju, oko njega je sve zalila voda. Tak da sam ja u biti na tom minobacaču imao vodeno hlađenje, makar je voda ključala oko njega, tako da sam mogao tuć. U nekim trenucima sam znao imati i po 30 mina u zraku, ko VBR sam tuko, dok sam čuo detonaciju prvu da je pala. Ja i Novačić Franjo, koji mi je bio pomoćnik na tom minobacaču, on je klečao ispred mene i dodavao mi je mine. To je, kažem, to je rafalno išlo. Ono, kad nekom pričaš, ne vjeruje da je to moguće. I tak’ smo tukli, tukli smo dok su se dečki ti izmještali, bitnica 120, taj vod dok se izmještao, mi smo tukli, ono, bez reda i nereda, a ova druga minobacačka cijev, njima sam rekao: „Ak’ se nama kaj dogodi“, jer svjesno smo išli prek’ pravila, „ak’ se nama kaj dogodi, vi bute onda ostali i tucite u režimu paljbe“. I dogodilo se. Nakon ne znam koliko ispucanih granata, cijev je bila toliko užarena da, kad sam spustio minu kroz cijev, dopunska punjenja su mi se zapalila, znači, iznad grivne, nisu došla dolje do udarne igle. I minobacač, srećom, je izdržao, jer je tu, iznad grivne, samo se tako napuhnuo, ali izdržali smo. Ovaj dečko kaj je klečal ispod mene, Novačić, on je ostal tak’ u oblaku dima. I vjetar, bura je puhala i tak’ taj oblak je odgurala, ono, kao da si mogao s motorkom izrezat kocku van, koji je gusti dim bil. Pogledao sam njega, pogledao sam sebe, vidim, čitavi smo, nije ništ’. On je tak, skinul si je krunicu oko vrata i molil je krunicu. Pitaju dečki, ovi dva kaj su bili iza drugog zaklona, pitaju: „Kaj mu je?“ Rekoh: „Dobro, ništa, daj ga pusti!“ On je pomolil tu svoju krunicu i krenul je po koljenima da bude poljubil taj minobacač. Primil sam ga za kragnu, jer samo da je stisnul gore usne, ostale bi mu te usne gore na minobacaču. I tak’, počelo je blesikat jer su padale granate isto oko nas i on je puknul. Da mi ne ode po selu, odveo sam ga gore, tu di smo bili smješteni, u 305
tom podrumu. Tam je on našel nekakvu litru rakije. Kak’ je bila litra i pol u onim flašama od Mirinde, to je on maltene zeksal cijelu. Još sam mu dal dva Apaurina, Praxitena, ne znam kaj. To si je popil i onda je zađonjal. I sad, ja više nisam imao dolje iz čega pucati, tak sam došao onda tu s drugom ekipom, s njima na taj položaj, jer je bilo, kaj ja znam, po minobacaču ti je posada sedam-osam ljudi, a nas je bilo sedam-osam. Dođeš gore k dečkima i vidiš te kineske mine. Nisu bile montirane, nego se na njih moralo montirati upaljače i sve ono. To još više ti vremena i posla oduzima, tak da ne moreš pucat kak’ Bog zapovijeda. I tak’, došli smo tu, drugi plotun smo ispucali. Zapovjednik je, pokojni Kovačević Ivan, on je rekao: „Zastoj je.“ Pregledali smo sva tri minobacača, našli smo da je zastoj u trećem. Znači, ovi minobacači nisu bili ni postavljeni formacijski po pravilima kak’ bi trebali bit postavljeni, jer je takva situacija bila, nije vremena bilo. Dolje, na prvom položaju jesu bili ukopani, kak’ je trebalo biti, s grudobranima, zaklonima za municiju i sve. Svi smo mi znali dobro postupak kakav treba biti kad dođe takav zastoj: povlačimo se u zaklon, iza grudobrana, na potez se mina opaljuje. A kam’ se buš tam’ okrenul? Nit’ su grudobrani bili, ništa. Pokojni Kovačević okrenuo je ko da motor pali. Stisne. Prvi put je nogom fulal, drugi put kad je stisnuo – samo buktinja, plamen. To je zadnje. Znam, on je bio ko u vatrenoj kugli, i on mi je postao. Crna sjena mi je samo ostala. Ne znam sad koliko sam bio bez svijesti. Znači, pod tom nadstrešnicom su bile mine, minobacači su bili ispred. Ja sam se probudil tam unutra, među tim sanducima s minama. Sad, koliko sam bio bez svijesti – nemam pojma. Morti sekundu, morti minutu, dvije-tri. Ne znam. Uglavnom, cijela nadstrešnica bila je puna dima. Čul sam da gori nekaj, ova barutna punjenja su se po meni rasipala, pa sam se okrenul, pogasil malo. I kak’ sam se okrenul, tak’ sam videl da ležim među tim sanducima, sanduci od mina su se, onak’, kak’ su isto gorili, počeli ko farba napuhavat. Htio sam se nekako dić. Nisam se mogao dić, nego okrenul sam se, opet na prsa i odgurnul sam. A videl sam da nečije noge, nekaj je u tom dimu kao prošlo, protrčalo ispred mene. Dan-danas ne znam tko je to bil od dečki. Izašao sam van, videl sam tu nema tog minobacača, ne postoji, dečki su bili tu razbacani po dvorištu. Stao sam, gledam po dvorištu – nigdje nikoga. I tak’, kak’ sam krenul tu iz baze, tam iza parapeta su dva dečka isto ležala, kužiš. Kad su me vidli, su se splašili. Pogledam, rekoh: „Ste dobro? Daj, odite unutra u dvorište. Pogledajte je li ima koga još od živih, ranjenih, odite unutra, poberite ak’ ima koga od dečki“. Rekoh: „Bježite u dvorište. Gore ti sanduci s minama“, jer četiri tone granata smo imali još. Ja sam mislil da su već sve pobrali, da sam ja zadnji ostal. Onda sam videl, tam’ je bila, noga otkinuta pod glavom. Kovačević, ovaj kaj je stajal i vjerojatno ono kaj je prošlo sve kroz njega, to sam ja dobil. Jer nije mi logično, taj prijatelj Merlak, on je stajal 306
znači tam’ kod vrata. Znači 17-18 metara od minobacača. On je triput jače još ranjen neg’ ja, a ja sam bil dva metra, tri od minobacača. I stajao je Franjo kraj mene. On je stopostotni invalid. Lijeva strana mu je bila cijela oduzeta. Znači, bilo nas je jedanaest. Pet je ljudi poginulo tada, četiri su ranjena. Znači, to je devet, i dva su koja nisu bila ranjena. Ovaj jedan je kasnije umro, 2000. godine, od posljedica tog ranjavanja. On je bio stopostotni invalid i cijela lijeva strana tijela mu je bila tad oduzeta. Vozač, koji je ćato bio, i još jedan koji je bio računač, on nije bio ranjen. Znači, devet je nastradalo u tom dvorištu. S tim da je poslije, to kad se dogodilo, drugi vod bitnice koji se dolje nalazio u polju prema PK Zadru, kad su dečki vidli kaj se tu nama dogodilo, to je… Totalni šok je bio i ne znam kaj… Tak’ da je, znači, ostatak bitnice je drugi dan izvučen i poslani su svi u Varaždin isto. To je bila ekipa koja je godinama skupa, ko braća smo svi bili… Preteško je bilo da bi dalje funkcionirali. Pucali su ljudi, ono, polupali, pucali, ili ne znam kak’, koji termin tu koriste u Dalmaciji – šviknuli. Preko noći su ljudi znali posijedjeti u podrumu od straha. To ti je tak’. Pa onda pogledajmo broj suicida, koliko se dečki poslije ubilo. Možda zato jer nemaju s kim sjest, popričat o tome, sjetit se. Pa onda, izjadaš se nekome. Jer nije isto sad pričat s nekim tko nikad nije bio u ratu. On bu ti rekao: „Daj odjebi više i ti i tvoj rat.“ S druge strane, te silne službe, psihijatri ovakvi-onakvi, socijalne pomoći, psihosocijalne, ne znam kako se sve zovu. Pa kaj ti on more pomoć ak’ nije to okusio? Ne znam. To je ono da objašnjavaš nekome kakav okus banana ima, a ovaj nikad bananu nije probao u životu. I onda, teško je... Najteži trenutak je onda ko zapovjednik izać pred roditelje, familiju i objasnit njima zašto je on u kovčegu, a ti nisi… Kad se ljudi trgaju na sprovodu, urliču, ne znam, trgaju uniformu s tebe. E, to je ono najgore. Tu mi je poginuo prijatelj iz djetinjstva, Veseljko Kreča. On je poginuo tu, na prilazu u Drače, isto 5. ožujka. Kad sam došao pred njegovu mater, odrasli smo zajedno, ona mi je teta, ono: „Kaj da ti kažem? O čemu da ti pričam? Bolje da sam ja unutra.“ To je rat. Eksplozije minobacača, topničkog oruđa, ovakve ili slične tragedije nisu bile rijetkost tijekom Domovinskog rata. Naprotiv, istog dana na magistralnoj cesti, smjer Pakoštane - Drage smrtno su stradala četiri vojnika 112. brigade (Damir Vestić, Neven Brkić, Željko Birkić, Tihomir Mitrović) kojima je, barem po pisanom izvješću jedinog svjedoka koji se vozio iza njih, tijekom vožnje eksplodiralo oruđe SVLR-128 mm „Oganj“. Razloga ovakvim tragedijama je, očito, bilo mnogih, najčešće su uzrokovane nepažnjom, ali bez daljnjega su i druge okolnosti uvjetovale ovakve slučajeve. Primjerice, zapovjednik minobacačkog odjeljenja suprotne strane, „Vukova s Vučijaka“, kada je govorio o učinkovitosti djelovanja svoje minobacačke skupine, naveo je i druge važne čimbenike, ne samo, „uigranost ekipe“ i ratno iskustvo, sve ono što su 307
zasigurno posjedovale i varaždinske „Pume“ ili postave drugih minobacačkih grupa Hrvatske vojske. Naprotiv, kao nešto na čemu je posebno Željko Cvijanović inzistirao kod logistike, bila je upravo doprema kvalitetnog oruđa i streljiva Imao sam jako dobro oruđe. I imao sam dobre mine! Jako sam dobru opremu imao, s dobrom municijom. Minobacači dobro opremljeni, dobro konzervirani, dobro uskladišteni tako da se nisu punjenja ovlažila i sve ostalo, što je bilo vrlo bitno. To je tako, to su jako osjetljive stvari! Pogotovo u tim vremenskim uslovima Dalmacije: uticaj vlage, uticaj toplote i tako dalje. Čuo sam za tragedije na hrvatskoj strani, bilo je toga i u našoj vojsci. Imali smo i mi mine naše proizvodnje, Trudbenikove. Onda sam ja to koristio samo po dubinskim ciljevima. I onda, jedno vrijeme kad su Vukovi prišli prnjavorskoj brigadi i nekim tamo brigadama od državne vojske, nismo mi imali puno povjerenja u njih. I ja sam čuvao te mine samo za svoje „Vukove“, baš striktno za svoje „Vukove“, kad su oni napadali Tijekom vatrene podrške suborcima u izvlačenju minobacačka bitnica 7. GBR nije imala takve uvjete. Koristili su streljivo koje su dobili, a zbog dinamike borbe i teškog položaja suboraca svjesno su išli u rizik. Zanimljivo, u usmenoj predaji, prepričavanju o nesreći „Puma“ u Suhovarama, verzija koja se najčešće spominje glasi da je do eksplozije došlo zbog opaljenja mine na minu. Što se zapravo dogodilo u Suhovarama, a događalo se i na drugim bojišnicama, vjerojatno zbog sličnih uzroka, svjedoči Krasnodar Kišur: Bilo je o toj tragediji svakakvih priča, ljudi su govorili da smo spustili minu na minu, a onaj tko se imalo razumije u princip rada minobacača, sustav osiguranja kod mina, zna da su to nebuloze i gluposti. Kasnije, kad smo došli raditi raščlambu te akcije i kad smo se vratili u bazu u Varaždin, ti minobacači su onda pogledani i napravljena je stručna komisija, čak i dvije-tri su bile komisije, jer je prva, prva je bila napravljena nekakva šalabajzerska, koja je trebala sakriti taj propust, zaštititi nekoga koji je naručio te teške kineske mine i tko ih je dostavio na teren. Oni su to i napravili, pokušali su zataškati tu cijelu situaciju. I onda su rekli da je bila „mina na minu“, da bi kasnije, uz podršku ljudi koji su skoro tam’ izginuli i ljudi koji su nekaj znali o svemu tome, bila napravljena druga ta komisija i skupina koja je proučila uzroke nesreće. Znači, napravio se pregled tih minobacača, ova ostala dva minobacača koji su bili u ovom dvorištu, kaj su ostali čitavi – oni su pregledani. Cijevi su pretražene, zarezi od krilaca mina, tih teških kineskih mina dubine dva milimetra. Znači, koliko je imalo krilce. Na primjer, ak’ je pet krilci, znači deset crta su oni imali, svaki minobacač. I ova dva. Znači, i oni bi se raspali da smo dalje tukli, samo je bilo pitanje trenutka. Znači, problem kod te mine je bilo prvo u težini od 22 kile. Mi smo imali lake minobacače koji su bili namijenjeni 308
za ispaljivanje mina od 17 kila. Znači, samo ta razlika u težini od pet kila stvara veći pritisak u cijevi, koji nije takav materijal napravljen. Ti minobacači su bili, to treba naglasiti, to su bili minobacači domaće proizvodnje. Znači, to nisu bili minobacači kakve je koristila JNA i koji su testirani i napravljeni po kalupu. JNA nije bez veze napravila prvi minobacač, 120 milimetara, nakon dugo, dugo godina. Oni su radili testiranja na materijalima i ostalome. Kad je rat počeo nije bilo naoružanja. I onda su naši ljudi svakak’ krpali i radili. Svak’ tko je imao doma radionu, mislio je da nekaj zna napravit od naoružanja. Ali nije to samo tak’ napravit. I zbog toga se vjerojatno i ovo dogodilo. Znači, razlika ta u težini stvara veći pritisak u cijevi od ne znam koliko bara. To je prvo. Jer ta krilca na tim minobacačkim minama nisu bila od aluminija i mekše legure, tak’ da se krilca troše, a ne cijev – nego su bila čelična krilca. I to jedno s drugim je onda. Kasnije, ta skupina koja je to radila, istražna skupina i komisija koja je došla iz Zagreba, ona je kasnije tu tezu i potvrdila i onda se tek prestalo špekulirati s tim glupostima i teoriji „mina na minu“. Jer minobacačka granata, ona sama u sebi, unutra, u osiguraču ima osiguranje i onda tek postaje bojeva kad je ispaljena osam metara od usta cijevi. Kad izleti, pod inercijom šire se dvije kuglice i oslobađaju udarnu iglu koja tek onda mora detonirati. To sam zorno i dokazao onima koji su bili rekli da je bilo „minu na minu“. Uzeo sam minu i spustio sam jedan upaljač njima pred noge i tako sam ih najbolje utihnuo. Jer, jednostavno dođeš, kaže ti netko „Spustil si minu na minu“. Taj dan ispucaš, ne znam, 800-900 granata, da ne govorim o cijelom ratu, i onda slušaš bedastoće. Jer to nisu bili dečki koji su prvi dan ušli u rat, nego su to dečki koji su imali po dvije godine terena, rata i svega. Onda je na kraju zapovjednik Brigade Ivan Korade, onda je on većinu minobacača koje smo bili imali, dal ih je na uništavanje u MIV, jer tu je kod nas bilo minobacača još od Prvoga svjetskog rata od 82 mm. Ili, minobacač jedan, postolje drugo, lafet treći, nišanska sprava četvrta. To kak’ je bilo skrpano, skucano, tak’ se to nosilo. Prije su standardi bili, ne znam, u JNA ak’ nije isti bio serijski broj na minobacaču, nišanskoj, lafetu i ovoga, on je išao na uništavanje, iz njega se nije smjelo pucati. Ali nije ovo u Suhovarama bilo jedino, bilo je još sličnih situacija. MIV, ova tvornica iz Varaždina, oni su radili minobacačke mine. Znači, po standardu, ak’ je minobacačka mina korodirana samo izvana, ona je neupotrebljiva i ne smije se koristiti, treba se uništiti. Znači, ako je na košuljici samo korozija. A nagledali smo se svega, recimo da su košuljice koje kod lijevanja nisu dobro bile napravljene, oni su ih kitali, kao auto-kitali, kitom, i pofarbali i ne znam kaj, i to su slali na terene. Pa ljudi Božji, ak’ je tu rupa na košuljici, ova detonacija, znači, osnovnog punjenja, taj pritisak će zapalit unutra taj trotil vitezit ili kaj god je u njoj, s čim je ona punjena. Ali ne, to je sve bilo „dobro“ i slalo se na teren. I onda, na žalost, tak’ se i događalo svašta. Nije bilo samo slučaja kod nas, nego bilo je 309
i kod dečki i u drugim postrojbama, samo kaj se to uvijek prešućivalo i zataškavalo, a tak’ je puno ljudi izginulo. Unatoč neuspjelom podilaženju, potom kasnijem napadu i naposljetku tragediji minobacačke bitnice, nije se odustalo od plana napada na Drače. Iz perspektive sudionika to svakako nije bila kvalitetna odluka jer ionako dobro utvrđen neprijatelj dodatno se osigurao, a tragedija s pogibijom pet suboraca imala je iznimno negativne posljedice za pripadnike Taktičke grupe 7. GBR. Usprkos tome, u svega jedan dan zapovjedništvo Brigade pokušalo je utjecati na borbenu motiviranost boraca, a istovremeno su zapovjednici Korade i Predragović sa zapovjednikom III. sektora, Brunom Vukićem (zapovjednikom 141. brigade HV-a), izvršili korekciju planova i isplanirali novi plan napada na Drače. On je trebao biti izveden uz djelovanje tenkovske podrške i uz pomoć snaga s boka, ali iznova je sve završilo vrlo loše. O problemima u organizaciji napada govori zapovjednik mehanizirane satnije 7. GBR, Mirko Martinjak – Zmija, koji je svakako imao bolji pregled od pješaka koji su se nalazili ispred njih i kojima se pokušavalo pomoći. Martinjak je opisao oba neuspjela pokušaja, a treba istaknuti da su oba tenka koja su krenula pomoći „Pumama“ u dramatičnom povlačenju 5. ožujka bila pogođena projektilima: Prilikom osnivanja 7. gardijske brigade naša jedna pješačka bojna je otišla za Generalski Stol i došla je zapovijed da se ide u operaciju „Maslenica“. Tada je u toj Taktičkoj grupi išlo oko 150 ljudi, a iz moje bojne su trebala ići četiri tenka. Ja sam se dobrovoljno javio da idem s njima kao vozač tenka koji je falio, jer sam s tim dečkima ratovao od ‘91. godine, pa ih nisam mogao ostaviti da idu sami. Nalazio sam se tada u Islamu Grčkom. Kraj mene, znači kod škole je bila Oklopna bojna Pete gardijske brigade, gdje je bio moj bivši zapovjednik, tada načelnik Pete gardijske brigade, brigadir Ferenčević Zlatko. Mi smo mislili da će i oni ići u napad, nismo znali da idemo sami. Važno je reći da od tih 150 ljudi, u napad je krenulo možda 80, znači ukupno 80, s Oklopom, sa Satnijom veze. Napravljeno je zapovjedno izviđanje, svi smo znali svoju zadaću i prvi napad je krenuo 3. ožujka u noći, krenulo se oko 12 sati. Ali je u međuvremenu pala kiša i vrijeme se promijenilo. Ono što je bilo tu u Dalmaciji neki mali potočić, postale su male rijeke. I kako smo mi došli gore iz Hrvatskog zagorja, nama je došlo sve neočekivano, teren se promijenio. Naši ljudi su se malo tu pogubili. Došli smo tada do Stošjine glavice, gdje nas je neprijatelj uočio. Cijeli dan se ostalo na toj Stošjinoj glavi, ljudi nisu mogli se izvući dok god nije pao mrak. Ljudi su premrzli i gladni i jadni. Loše nam je krenulo tada skroz. Nama tenkistima, također, nije napravljena dobra taktička zamisao. Naša četiri tenka bila su razdvojena. Faktički, tenkovi su pucali s pet tisuća metara, radili su po310
sao haubice, što nije posao tenkiste. Jedni su bili u Ruplju, ja sam bio u Islamu Grčkom, drugi su bili na pravcu Suhovara. I to se nije dobro tada pokazalo. I taj dan, taj 3. ožujka, bilo je dosta gubitaka, dosta ljudi je bilo ranjenih i loše je sve na kraju to završilo tada. Drugi dan smo išli pomoći tim našim dečkima, koji su ostali na PK Zadar. Ja i moj kolega, zapovjednik tenkovskog voda, Boltižar Dražen, njih smo mogli izvući gore prema Islamu. Pješke smo im nosili i hranu i suhu odjeću, sve da bi se tim ljudima koliko-toliko tada, u tom trenutku moglo pomoći. I tijekom noći smo se svi povukli na početne položaje za sljedeći dio napada. Opet, ostali smo koncentrirani jer to su sve dečki bili koji su, znači, prošli ratišta od Vukovara do Dubrovnika. Mi smo svi imali borbeno iskustvo već godinama. Recimo, ja mogu reći, za našu Oklopnu bojnu – to su sve bili profesionalci, od bivše JNA i kroz Domovinski rat, tenkisti. Nisu oni bili „daj pet-šest pješaka za tenkistu“. Mi smo školovani, mi smo znali svoj posao. Samo što je loše to sve krenulo. Sama akcija je bila loše smišljena, vremenski uvjeti nam nisu išli na ruku. Dogodile su se brojne sitnice koje su utjecale. Na kraju, nismo mogli dobro odraditi zadaću i platili smo jako! Pa i drugi pokušaj je isto bio, da ne velim, loš. Kada smo krenuli 5. ožujka u taj napad, po današnjem mojem sudu, opet su krivo bile postavljene oklopne postrojbe. Dva tenka su išla iz pravca Suhovara, jedan iz Ruplja. I ja sam išao iz Islama Grčkoga. Dolazilo je do jako velike paljbe u tom trenutku. Naša pješadija je ušla u same Drače i dolazilo je do toga da smo mi, recimo, u roku dva sata ispalili četiri BK-borbena kompleta, što sam režim paljbe ne dopušta. Mi smo znali da ne smijemo toliko pucati, da može doć do toga da će doć do eksplozije i da mogu svi unutra članovi posade poginuti. Ali nismo mogli te naše dečke ostaviti na cjedilu. I dalje smo se vraćali, popunjavali tenkove. Tada su još iz Varaždina došli i naši drugi tenkisti, koji su bili na obuci. I oni su napunili tenkove dok smo se mi malo okrijepili, vraćali smo se ponovo pred Drače. Sama taktička zamisao opet je bila kriva, krivi raspored tenkova: dva su opet išla iz Suhovara, mi smo išli iz Islama, a jedan tenk je išao iz Ruplja. Da smo svi išli iz pravca Suhovara prema Dračama, bili bi jači – ipak, četiri tenka su četiri tenka. A kad je malo tenkova u jednom pravcu, onda si ti laka meta. I nama se to dogodilo ovdje jer je naša pješadija ušla u samo selo Drače. Došla je zapovijed da se tenkovi upute unutra. Dogodilo se, pošto je pješadija ušla s donjeg kraja sela, mi smo ušli u to selo s ta dva tenka. Prvi je bio pogođen Željko Čerepinko, koji je poslije bio i zapovjednik Tenkovske bojne. Naišli smo na ljude koji su bili na tranšejama. Jer smo bili uvjereni da su to naši pješaci koji su ušli tada u selo. Kada smo došli preblizu njih, shvatili smo da su to zapravo bili četnici koji su otvorili vatru. Pogodili su prvi tenk. Da, oni su nas čekali, 311
ali moramo priznati: jesu oni nama bili neprijatelji, ali ovi su bili dobri „hakleri“. To su sigurno one elitne snage koje su dovučene ne znam otkuda, koje su došle ojačati ovu crtu da ne bi i dalje izgubili teritorija. Oni su nas čekali na rovovima, gdje je naš Jurinić Dubravko, koji je tada bio ciljač na tenku T-55, pitao: „Imamo vojsku ispred, da pucam?“ Rekli su: „Ne pucat, to su naši.“ Mi smo zbilja mislili u tom trenutku da su to naši ljudi na tim tranšejama. A u stvari – bili su neprijatelji. Sve je to dotad funkcioniralo relativno dosta dobro, komunicirali smo radiovezom. A kad su nam rekli da su naši ljudi ušli u selo Drače, mi smo mislili da su ušli s jedne strane sela, ali naša je pješadija ušla više s donjeg dijela, s boka, u same Drače. A neprijatelji, oni su bili na početku, pred Dračama. Faktički, kad smo mi ušli njima u jednu zamku, tada je sve počelo. Njima su onda došli drugi, njihovi tenkovi iz pravca Biljana. Odozgora su došli prema nama. Faktički tu više mi nismo mogli ništa, ništa napraviti. Samo smo pucali. Toliko, toliko se toga pucalo jer smo htjeli da izvučemo te naše ljude. Tenk su nam gađali protuoklopnim sredstvima, znači Zoljama, RPG-ovima, Osama. Granate su se neke odbile od tenka, pogodile su jednoga, Švabo smo ga zvali, u prsa ga je pogodila granata. Aktivirala je bombu. Ta bomba je i druge ljude poranjavala okolo. Prilikom samog okretanja tenka, znači, mi smo i svoje ljude tada gazili. Sanitet je dolazio, odvlačio ljude. Dolazak našeg drugog tenka T-55, kojem je tada bio zapovjednik Tomašević Branko, dolazi isto do pogađanja. Njega su pogodili u potporni kotač, koji je težak možda 100 i nešto kila, koji je odletio jedno 30-40 metara daleko od tenka. Naša pješadija je i dalje ostala u samim Dračama. Mi smo izvukli te tenkove tu do Suhovara, a s druga dva tenka, koji su dolazili iz drugoga pravca, išli smo pomagati našim dečkima da ih izvučemo koliko možemo. Ali na kraju smo… Svaki faktički drugi čovjek koji je bio u ovoj zadaći na Dračama je bio ili ranjen ili mrtav. U svemu tome, u tom kaosu, svi smo i dalje djelovali kao jedan. U tenku se nalaze: vozač, poslužitelj, ciljač i zapovjednik. Jedan ako bude pogriješio – oni će svi poginuti. Ovdje se dokazalo da su bili zbilja složni ljudi unutra. Kada je bio prvi tenk pogođen, zapovjednik je ispalio dvije granate u te neprijatelje i pucao je i s PKT-om i s PAM-om. Oni su tada napravili tu „dar-mar“. Taj prvi udar je spriječio da ne dođe do većeg masakra u Dračama. Ali najgore je što su naši pješaci tada, u tom trenutku, mislili da im je naš tenk zaštita. U stvari, tenk je bio ubojstvo njihovo. Oni umjesto da su bili od tenka barem 50 metara, oni su bili kraj njega. I tu se dogodilo ono što se nije trebalo dogoditi. Nažalost smo ovu školu u Domovinskom ratu skupo platili da bi ju naučili. Jer, pješaci su bili relativno blizu tenka, ili iza tenka. I kad je prvi bio pogođen, pa kad je drugi projektil doletio, kad je došlo do tog rikošeta, onda su ljudi ginuli okolo toga tenka od krhotina i 312
kod samog okretanja tenka. Naši dečki su gadno, gadno nastradali u svemu tome. Nama, pak, tenkistima ovo je bilo novo ratno iskustvo. Mi smo u tenkovima od ‘91., prošli smo i novljansko ratište, bili smo i na istočnoslavonskom ratištu, i u Pakracu i Baranji. Mi smo imali iskustvo, bili smo školovani. Ali ovdje je došlo do loše koordinacije između nas i pješaštva. Kasnije smo to sve ispravljali, ali ovdje je bila loša koordinacija, a sve zbog krivih procjena nekoga iznad nas. Koliko smo mogli, ipak smo pomogli dečkima. Ima i jedna anegdota. Mi smo tada imali zelene kombinezone, one tenkovske. Kad smo se vratili poslije svega u Varaždin, svi ovi naši kolege, pješaci, kad smo došli u kantinu, oni su nama naručivali kartone pive, Gejzera. I uvijek su govorili: „Da nije bilo tenkista, mi bi svi kosti ondje ostavili.“ U samim Dračama pješaci su prošli pravi pakao. Već sâm dolazak do sela bio je pogibeljan jer se neprijatelj osigurao minskim poljima koje su gardisti uz pomoć nekoliko domaćih vodiča, hrabrih pripadnika 7. domobranske pukovnije, uklanjali. Milorad Demo, koji je vodio „Pume“ preko minskih polja, svjedoči o hrabrosti boraca sa sjevera Hrvatske: Nakon okončanja operacije i neprijateljskog protunapada, moja zadaća bila je uvesti „Pume“ u akciju osvajanja sela Drače. Momci iz 7. gardijske brigade kad su došli, vidio sam da su to spremni momci, pravi borci, obučeni – spremni na sve. Tako sam se i ja uz njih osjećao, nisam se nimalo lošijim borcem smatrao, iako sam bio pripadnik domobranskih postrojbi, 112. brigade i 7. domobranske pukovnije. Odradio sam maksimalno ono što se od mene tražilo, jer sam to i morao napraviti, pogotovo s tim momcima kad su bili tako spremni. Apsolutno su bili spremni momci i mislio sam, ono, ajde, sjevernjaci neće znati za kamen, kako je ratovati i to. Ali oni su ratovali jednostavno kao i ja, domaći čovjek. To su bili momci sa sjevera Hrvatske, ali u tom momentu sam mislio da mi je brat, a ne sjevernjak. Dalmatinac ili sjevernjak – svejedno, jednostavno sam ih doživljavao kao svoju braću. Sve oko Drača bilo je načičkano minskim poljima, ali mi smo to dobro snimili. Da to nije dobro bilo snimljeno, mi ne bi ni mogli doć u selo Drače, jer bi svi bili najvjerojatnije izginuli prije toga. Minska polja su stavljali točno onako vojnički, kako je JNA radila. Najvjerojatnije, možda su to upravo oni i radili. Dakle: najprije pješačke mine, pa su stavljali „paštete“ i druge stvari za koje mi nismo znali, jer mi domaći, mi nismo ni bili nekakvi obučeni vojnici. Tako da smo skupa s gardistima te mine i otkrivali, i uklanjali i ulazili u prostor prema neprijatelju. Po dubini. Momci iz „Puma“ tragediju suboraca i pakao u Dračama su podnijeli stvarno junački, junački su podnijeli to. Vidjeli su svoje poginule prijatelje, suborce isto kao i ja. Podnijeli su to vojnički, onako kako prava gardijska brigada i radi. Kako hrvatski voj313
nik radi. Znači spreman, spreman na sve. Jer ako idem u boj, spreman si poginuti. Za koga? Za hrvatsku državu – a oni su to bili. I ja sam bio spreman s njima. Unatoč voljnom momentu i borbenoj spremi, napad u ovakvim uvjetima nije mogao završiti pozitivnim ishodom. Neprijatelj se dodatno utvrdio, propustio hrvatskih snage u dio sela i potom se svom silinom obrušio na „Pume“. O tome kako je konfiguracija sagrađenih objekata pogodovala dobro osmišljenoj zamci kazuje Robert Herkov. Njegova priča svjedoči o nevjerojatnim preokretima tijekom neizvjesne borbe; prvo je sudjelovao u zarobljavanju neprijatelja, potom bio teško ranjen i na kraju spašen upravo od neprijateljskog vojnika kojega je zarobio. Došli smo 5. ožujka, ušli smo s polja, nas oko 25 do najviše 30 pješaka je ušlo s domaćima iz Suhovara. Naši su ih za to vrijeme tukli s minobacačima. Njihova vojska se povukla u podrume. Ušli smo u obližnju kuću. Tu smo zarobili jednog četnika, Slobodana Gagića, ja sam ga osobno zarobil’. Uzel’ sam mu dokumente, imal je iskaznicu i vozačku i to smo sve predali. A onda je odjednom počel takav rat da to ne mrete zamisliti. Pucalo se na sve strane! Oni su svi izašli iz svojih tih podruma. S gornje strane sela su došli njihovi tenkovi. Mi smo se sklonili u kuću kad su nas s tenkovima gađali. Znači, kad su naši minobacači tukli po selu, oni su bili svi skriveni u podrumima. Do otvorenog okršaja tu i tam’ smo nekog vidjeli da je pretrčal, jer sva dvorišta u Dračama su povezana s vratima. Ako malo prošećete dvorištima, lako kroz prvo dvorište možete doći na kraj sela. Oni su poznali svaki centimetar i gde god smo mi došli – tam’ su nas sačekali. Tak da poslije nismo imali nikakve šanse. S tim da je nas bilo dosta manje, a po selu su nas još tukli s tenkovima i mitraljezima. Nismo šanse nikakve imali, još smo imali sreće, kak’ smo prošli. U jednom dvorištu je prvi naš bil ranjen, pokraj zida je poginul naš prijatelj, Ivan Hruško. Njega smo stavili u kuću da ga posle granate ne raznesu. Sve je trajalo oko sat i pol do dva sata, ta borba. Naši su se morali povlačiti i kod kuća na ulazu u selu poginulo je još pet pripadnika 7. gardijske brigade. Ja sam bil ranjen malo dol niže u noge, prije toga sam dobil jedan metak u glavu. Na sreću, kroz šljem, tak’ da sam za deset minuta došel k sebi – i natrag u rat. A za pet minuta, deset, već sam dobil tri metka još u nogu. I to je bil kraj moje priče. Ja sam ostal ležat tu. Naši su se počeli povlačit svi kroz minsko polje, kol’ko su mogli. Tko nije bio ranjen, taj je nastradal u minskom polju, tak da su većina naših dečki nastradali. Šestorica su poginula, ja sam se vodio kao nestali, a ostali – većina njih je bila ranjena u minskom polju, a neki i tu u selu. Sve smo gledali tu, a nismo im mogli pomoći. Isto, jedan dečko povukel je bombu, isto ga je po očima „pošpricalo“. Drugi su mu pokušavali pomoći, evo baš je Branko Ipša, on je trojicu ranjenih vukel sam da ih spasi iz okruženja. Trojicu je ranjenih vukel kroz minsko polje. 314
Ovak’, mi nismo puno njih vidli. Oni su se posakrivali po tim dvorištima, tu iza zidova, po tim kućama. Jedino na kraju, kad je stiglo njihovo pojačanje – ja mislim da su došli iz Zemunika – oni su tu zavijali ko vukovi. Na juriš su išli na nas. Onda smo se splašili, svi smo se preplašili, morali smo. Oni su se s obližnjeg brda na nas spustili. Al’ to nije bilo njih deset, tko zna koliko ih je bilo, bila ih je masa. Oni su tulili, doslovce tulili, zavijali. I to je nas uplašilo. A već smo imali dosta ranjenih, bilo je puno ranjenih, tukli su nas tenkovima, teškim mitraljezima. Tak da je onda dio naših se već povukel, dio je još ostal. I oni koji su ostali, počeli su se povlačiti preko jednog puta, preko minskog polja. Još zadnji koji je bio ranjen, koji je ostal s menom bil je zapovjednik Fijan. On je zadnji dobil metak po leđima. A posle, ja sam ostal sam. Još sam čul kak’ se dosta pucalo gore na brdu, gdje je naša vojska bila, kud su se naši povlačili. Al’ tu je sve utihnulo, više nikog nije bilo. Kak’ je to s menom bilo? Ušli smo, osvojili neke kuće i onda je nastao pakao. Kad smo vidli da mi ne možemo osvojit to selo, onda smo se počeli povlačit, i to preko onih suhozida, kroz minsko polje. Ja sam došel do jednog bunkera, 50 metara dalje, gdje je bil njihov Browning. I onda sam pucal po jednoj zgradi gore, jer je tam’ bil njihov mitraljez koji je pucal po nama. E sad, kad se taj Browning iz kojeg sam ja pucal ispraznil, ja sam uzel pušku, da svoju pušku napunim. Kad sam je napunil, pogodil me metak u glavu, s desne strane – u šljem. I znam da sam se izgubil na nekoliko minuta – to je sve skupa trajalo možda deset minuta, kad su me previli i sve. Za deset minuta je sve bilo ok, vratio sam se u borbu. Ja sam se digel i dečki su se dalje povlačili, ja s njima. Ja sam samo preskočil jedan grudobran i osjetil sam da me zabolelo u nogi. A bil je s nama jedan Tomo Galić. On se poslije obesil, nije više mogel ovo durati poslije rata. On mi je previjal nogu. Nisam se ufal pogledat kak mi izgleda noga, nego sam pital dal sam lupil po kamenu ili… Pa mi je rekel da sam dobio tri metka, točno su se tri rupe vidle od tri metka. Tak da se više nisam mogao kretati. Ja sam još jedno vreme tu ostal ležat, dugo vremena. A razmišljal sam o svemu, o svemu. Razmišljal sam dal kad bude došel četnik, dal bude mi odrezal uho, bude mi iskopal oko? Na sreću, nije. Jednostavno, ranjen sam ostao ležati. Ranjen sam bil negde oko dva sata popodne, a još sam ležal do kad je počel mrak padat. Izgubil sam puno krvi. I onda sam videl da ide ta njihova vojska. Tražili su naše mrtve. A ja sam od straha, ja sam se pokril prek’ glave sa svojom jaknom, nisam ufal gledat, nisam znal kaj se bu desilo. I rekao je četnik: „Evo, još jedan mrtav ustaša“, i lupil me s nogom. Ja sam zajaukal odmah kak’ me zabolelo. I onda je počelo: počeli su me tući, lupati s nogama, ritat tu, dok nije došao onaj četnik kojeg smo mi zarobili, jer on je u međuvremenu pobegel. Došel je i derao se: „Nemojte ga, nemojte! On je mene spasil!“ Zove se Slobodan Gagić, on je bil u svojem podrumu. Stavil je nogu na bačvu pa si čizme vezal. A ja sam slučajno naišel, čul sam 315
ja da nekaj lupa unutra, pa sam ja pogledal i videl sam ga unutra. Rekao mu da digne ruke, izašel je van, polegli smo ga na pod, svezali i posjeli smo ga na stolac jedan, onaj stolac za terase, za gostione. Svezali ga za stolac, ali kad je počelo pucati, mi smo na njega zaboravili. I on je pobegel skup sa stolcom. Pa on je doletel tu, on je dobežal brzo i vikal je: „Nemojte ga, nemojte!“ Jer ja, kad sam ja njega zarobil, ja nisam dao da ga naši tuku. Dobro, nisu ga niti tukli, ali morali smo ga predati zapovjedniku da bi ga vodil na ispitivanje. Nisam dal da ga tuku, niti da ga maltretiraju. I onda je, kad je došel tu prvi četnik, onda mi je psoval mater: „Ubio si mi brata, ubio brata!“, i onda me s nogom lupal u glavu. A ja sam bil ranjen u glavu. I onda je dobežal taj Slobodan Gagić i spasio me. I sad, onda su me stavili u tačke, došel je nekakav isto njihov. Taj je bio jako veliki, jaki. Stavil me u tačke i tu je trčal s menom kad su granate padale. On je trčal s menom i vozil me u zapovjedništvo. I dok smo došli gore u zapovjedništvo, onda su mi tam točili vino u usta, moral sam piti, moral sam pušit. Čik mi je, cigareta mi je pala na tijelo, nisu hteli maknuti da mi se ugasi. Malo maltretiranja. I taj koji me vozil u tačkama u zapovjedništvo, za dva tjedna i on je došel u bolnicu, jer on je tu na svoju minu stal – bez noge je bil. Taj Srbin, on je bil zapravo inženjer jer su oni te mine postavili. I onda je išel nekaj tražit, ja ne znam kaj, i onda je stal na svoju minu. I onda je došel u bolnicu kod mene za dva tjedna u kolicima, nema nogu. Veli: „Evo, došo sam ja, da te vidim!“ A ovaj Gagić, on je posle kod mene dolazil u Knin još u bolnicu, da me malo vidi, cigarete mi je donesel, malo je i provocirat došel. Nije me on tukel. Ali dolazil je provocirat svaki dan malo. Ja sam čul za njega gde se nalazi, a on je meni poslal pozdrave iz Bosne. Jedan prijatelj koji vozi kamion, je vozil za Bosnu iz Varaždina. I negde u Bosni na benzinskoj pumpi je išel na ručak. I ovaj je videl kamion varaždinskih registracija i išel je pitat čiji je. A ovaj kolega moj je rekel da je iz Varaždinskih Toplica. A on veli: „Ja sam zarobil jednoga iz Varaždinskih Toplica.“ Tak su kroz razgovor došli i do mene. „Ajd’, pozdravi mi Roberta. Reci mu da ga pozdravlja Slobo.“ Tak’ da znam da je živ. Dakle, nakon što su me stavili u tačke i otpelali u zapovjedništvo, kod pukovnika na razgovor, poslije su me prvo vozili u Benkovac. Iz Benkovca, a tam’ su me isto dobro izmlatili u vojarni, iz Benkovca su me vozili u Knin u bolnicu. Tam’ sam bil 82 dana kod njih na liječenju. Svakodnevno je bilo batina, svako jutro malo, pa popodne malo – zavisi koja milicija je došla, koji milicajac, koji su me čuvali. Bilo je onih koji nisu tukli, bilo je onih koji su tukli i za ove ispred koji su prije bili. I nakon 82 dana su me razmijenili, došel sam doma. Poslije mene, ne znam koliko je prošlo, nekoliko dana, ili mjesec dana, ne znam točno, onda su dovezli ove mrtve koji su tu poginuli. Oni su bili u Benkovcu pokopani. Tak’ da sam i kod njih na pogrebu bil svima. 316
U bolnici sam saznao da ovi koji su se skupili tu u Dračama, da su to bili domaći. Znam ja koji su bili. To su bili, zapravo, četnici iz svih tih sela koja su naši oslobodili za vrijeme „Maslenice“, sve ono najgore se skupljalo tu. Isto, znali su mi doći u bolnicu. Kad je netko od njihovih nastradao, pa su mu došli u posjet, onda su došli malo i meni da vidiju kak’ sam. Jer oni su mislili da sam ja umro; ja sam bil teško ranjen. Onda su čuli da sam živ pa su došli malo k meni, gore u sobu. Ja sam bil zaključan na Internoj, čuvala me milicija njihova. I onda su došli pa su pričali. Znam koji su to bili – to su bili sve ljudi iz okolnih sela. Čak sam nekima znal imena i prezimena. Čak su mi neki hteli i uho odrezat. Ja sam imao naušnicu, pa su me nazivali narkomanom, da jurišam nožem na tenk, da sam lud, i svašta. Pa su psovali Predsjednika, pa psovali Janka Bobetka. To je sve trajalo 82 dana, dok nije došlo do razmjene. Već je predugo bilo. Puno predugo. I trajalo je pa skoro svaki dan. Najviše sam volil da dojde neko pa da mi opali dvije-tri šamarčine pa ode. A ne kad mi dojde, onda mi tri sata držal politička predavanja. Onda ga moraš slušat, ako ne slušaš, onda te tek nalupa. Vidi da ga ne slušam, da me ne zanima. I tak je trajalo 82 dana. Doktori su bili dobri. Medicinske sestre su bile gore. One su bile gore. One su me nazivale ustašom, pa su me zadirkivale: „Šta je, ustašo, ‘oćeš ići doma?“ Nisu govorile „kući“, nego „doma“, kak’ mi Zagorci velimo – „idemo doma“. Pa kad sam tražil tabletu, onda mi je rekla da kaj ja mislim da sam ja bolji od njihove vojske, da nemaju tablete protiv bolova. Pa kad sam pital da mi još daju jesti, onda su rekli da imam veći želudac od njihove vojske. Ja sam 28 kila smršavil za tri mjeseca. Što me držalo? Imal sam ženu doma i dijete. Žena je bila trudna. A imal sam i sina iz prvog braka. U stvari, za njih, ja mislim da sam zbog njih ostal živ. Inače, ne znam da li bi čovjek to mogao izdržati. Znaju dečki naši koji su preživjeli to. Dva dečka koji su bili poslije zarobljeni, poslije mene, isto iz 7. gardijske brigade, i isto su bili u Kninu gdje sam ja bil – oni nisu ostali živi. Jedan se ubil kad je došel doma, a jedan je umro. Tak da – ja sam još dobro. Još dobro se, sve u svemu, osjećam. Mislim da je ovo bilo užasno. Ovo je bilo daleko najgore od svega kaj sam videl. Daleko najgore. Ne samo zbog takvog mesta kakvo je, nego i ti dečki koji su bili ranjeni i poginuli su, i dva dana prije toga su poginuli dečki na minobacaču. Tak’ da, sve skupa kad to pogledate, bilo je užas, gadno. Pogotovo tu u selu. Ja mislim da tu nije bio kvadratni metar gdje nije prošla ili granata ili metak. Ja imam, recimo, problem sa spavanjem. Ja ne spavam, ne znam da li spavam tri sata u komadu, da bi mogel spavati. Nemoguće. Tak’ da svaku noć se budim sigurno jedno četiri do pet puta – zavisi opet kad idem spavati. Ali niti jednu noć nisam prespavao u komadu. Niti jednu. I bil sam, ono, na ambulantnom liječenju i sve je to tak’, to je zabadava. Ne može se to više izbrisati. To bude ostalo… Opet, držim se, neki moji dečki to nisu mogli durati, ubili su se nakon rata. 317
Neobično, iako su hrvatskim snagama nanijeli uistinu visoke gubitke, izvješća podnesena u Komandu 7. korpusa SVK nisu previše prostora posvetila vlastitom uspjehu. Kapetan Željko Alavanja poslao je obavijest Komande 92. mtbr SVK Komandi lad PVO s izvješćem o stanju na ratištu, osvrnuvši se na neuspjeli napad hrvatskih snaga na širem području, s ciljem osvajanja sela Drače: „Neprijatelj je u toku jučerašnjeg dana otvarao artiljerijsku vatru u rajonu Kašić, Smilčić, u podnevnim časovima, i naročito žestoka artiljerijska vatra vršena je u rejonu Veljanske kose, Potkose i Goleša i to u vremenu od 13.00 do 19.05 časova. U isto vreme ustaše su pokušale izvršiti pešadijski napad sa podrškom 2 tenka te su ubacili DT grupu koja je uspešno neutralisana (likvidirano 6 ustaša, 1 ranjen i zarobljen). Također je onesposobljen 1 ustaški tenk te je dejstvom naše artiljerije razbijen pešadijski napad iz Suhovara. U ovoj akciji ponovo su se istakli naši hrabri momci iz BzI kao i pojedinci iz Veljana.“ U izvješću koje je pukovnik Milan Đilas uputio na Glavni štab SV RSK, kratko se navodi: „Dana 05. 03. 1993. god. prilikom napada ustaša u rejonu Gornji Zemunik, zaseoku Drače do sada je izvučeno 6 mrtvih ustaša i pronađen je jedan teško ranjen, a pretpostavlja se da ova brojka nije konačna. Iz dokumenata vidljivo je da se radi o specijalnoj jedinici 105. br. ZNG.“ Spomenuti Slobodan Gagić (vjerojatno pripadnik Bataljona za intervenciju pri 92. mtbr SVK) koji je spasio Herkova, zbog toga što je zarobljen bio je predmetom istrage: „Obavljen je IR sa v/o Gagić Pavla Slobodanom koji je bio zarobljen od strane ustaša 5. 03. 1993. godine u reonu z. Drače, na osnovu njegove izjave kao i drugih saznanja, cenimo da je Gagić dobar borac što je između ostalog pokazao u prethodnom dijelu rata. Za sada ne raspolažemo nikakvim podacima koji bi ukazivali da je Gagić ‘pušten’ od strane ustaša i da bi mogao da radi za njih. Na ovom slučaju ćemo se i dalje angažovati.“ Šestorica pripadnika 7. GBR poginula su taj dan u Dračama (Ivo Hruško, Veseljko Kreča, Stjepan Labaš, Dražen Miljević, Dražen Obrstar i Ivica Uranić), a 16 boraca bilo je ranjeno. Samo izvlačenje bilo je pogibeljno jer je izvršeno kroz vatru teških strojnica i topničko-tenkovskih udara, a trebalo se izvlačiti natrag kroz minska polja i u konačnici riskirati da ih pokosi vatra hrvatskih snaga. K tome, ni sustav medicinske skrbi nije bio dobro organiziran, ranjenike se zbrinjavalo na početnim položajima u selu Suhovare, prebacujući ih vozilom u udaljeni Poličnik gdje je bila sanitetska postaja. Branko Ipša uspio je preživjeti pakao Drača, uz to izvlačiti iz sela pa preko minskih polja na puškomet vlastitih snaga, dovlačiti trojicu ranjenih suboraca: Tu na ovom dijelu, ulazu u Drače sedam-osam nas je bilo na tom dijelu. Ušli u selo, pretrčavanje cestom. Za jedan zid smo zalegli, prvi je pokojni Labaš ušao uza zid unutra, ima bočno vrata, doletel je pred vrata i vudril je s nogom. A ja sam bil negde tu, 318
dolazil sam pretrčavajući. On je lupil u kuću, u vrata – i čuje se eksplozija. I kak’ smo mi trčali, i tak’ ovi trojica kaj su bili ispred mene, za njim. Njega ulove vatrom, a bočno gore iz kuće je prozor jedan. Gore s PKT-om ih je pokosil svu tu trojicu. Naknadno, a sve je dečkima palo naoružanje iz ruku, uspjeli su se zvleči za taj zid. Taman sam ja doletel, odmah njih pograbil, i pod zid. Tu smo ostali. A dvojica, pokojna, koja su tu poginula unutra, u dvorištu ograđenom s kamenom. To je sad sve zarušeno, to je bilo kao jedna gredica. Oni su zalegli unutra – pokojni Cacek i Uranić. To je nakon sat, sat i pol, vremenski su oni poginuli od ove eksplozije. S druge strane, di je trafostanica, otud nas je Browning tukel, znači, pokrival je kompletno cijeli put i dečke koji su se s gornjeg, desnog boka povlačili, ranjeni. Nije bilo šanse izbjeć tu vatru na cesti. Videl sam kak’ da netko od njih leti po zraku, tu znam da je dobil onaj mali, kaj mu je celu vilicu spotrlo, on je bil ranjen tam’. Gledaš, njima pak nikak’ ne mreš pomoći. I mi smo tu pod tim zidom bili negdje dva i pol, tri, možda čak i više sati. Znači, kad je prestalo gore pucanje teškim oružjem, onda su nas počeli minobacači „soliti“. Znači, sve polukružno, oko nas. Kuću ispod koje smo se mi skrili, uopće nisu gađali. Između te kuće i asfalta, tu su „solili“ sve redom iz minobacača. Jedna granata, druga granata, treća granata: tup, tup, tup. I od tih granata, par kaj je palo oko njih, jedna direktno na pokojne Uranića i Caceka. Tu je bil jedan bratić nutra, a dvojica bratića su bila prek’ ranjena. Znači, ovaj je poginul s Uranićem od te minobacačke granate. Mi smo još ostali tu ležati, jer ne možeš ništ’: izlaz prema njima – Browning tuče. Non-stop je tukel Browning. A s gornje strane je pak tukao PKT po nami. Tak da je pod tim ćoškom zida, tam’ gdje smo bili, prašina je curila od onih kvadrov s hiže po nama kak’ je ovaj tukel s druge strane, v ćošak. Na tom zidu sam Davoru pušku zel gore, jednu bombu i drugu bombu, pratil gornju stranu. A Davor, on je bil jedini s rukama zdrav. Miketek, kak’ je dobil prek’ nosa, tu mu je preko vilice zašil, njemu je sve tu nabubrilo, cijela glava. Drugi Miketek, bratić, on je ostal bez prsta. On nije mogel ni okvire puniti, ništa, neg’ mi je Davor punil, koji je ostal bez mišića. On je punil okvire i rekel sam mu: „Pazi ovaj prozor gore i cestu, da ti netko ne dojde!“ Onda se on prevukal sim negde, na sigurnije i tu je čekal. Ja velim: „Ne idi na cestu, bu te pogodilo. Tu budi!“ I ovaj s PKTom po nama, velim, tak’ da je ta prašina curela. To je prolazilo vreme jedno, ovi su već krahirali. Kak’ sam ih prematal, sim-tam, ja sam bil u krvi od pete do glave. To je bila katastrofa. Ovaj sanitetlija naš, Crni, iz Novog Marofa, susjed, on je bil vozil sanitet. Onda kad me posle videl gore na magistrali, on je skoro u komu opal kakav sam bil. I tu sam i ja dobil od ručne bombe. Četnik je bacil bombu, bomba se skoturala sim na desnu stranu dolje. I kak’ je lupila, više je Davora Žutoga pokosilo, a iza njega sam bil ja. I tu sam ja dobil u mišić i tu imam sitne sve ljuskice po glavi. Od toga nemam 319
niti zapisano ranjavanje, ničega, neg’ sam tek u Boriku skužil kad su mi dali kao odmor. I onda najedanput se prelomilo: „Budemo ili ne bumo, kaj bumo?“ Onda, bratić je štel iti k ranjenom bratiću, prek’ ceste. Ja velim: „Ne mreš prek’ iti, buš poginul!“ A od tud ustalom više nitko i nije naš pružal otpor prema njima. „Dečki, kaj bumo? Davor Žuti, kaj budemo? Došao je tren.“ Pušku sam ja jedini imao. Davor Žuti je imao češku zbrojovku, od tog prijatelja. Ja sam mu rekel: „Davor, ja im živ ne idem v ruke. Ti meni metak, ja tebi.“ I bilo je skoro tak’, ruke su nam klonule. Ostali smo još sat vremena možda tu i trebali smo odlučiti. „Dečki, idemo, živi v ruke ne!“ I krenuli smo pod ruke, iza te kuće, i tam prek’ zida – prvog, drugog, trećeg sam prebacil. I ja sam nisam mogel, nisam imal snage više preskočiti zid. I nekak’ sam se ipak zvlekal gore prek’, pa ravno kroz dvorište na onu garažu, sad gdje je obnovljena kuća, i ravno čez njihovo minsko polje. Tu sam našel jednog mrtvog iza zida, dole desno ispred sebe je bio taj Browning, i na pola puta prije tvrđave smo stali. Došli smo na put. Stojimo tu, posli dole. Snage više nisam imal, ničega. Ja velim: „Dečki, tu bumo malo pričekali.“ I vidim ispred sebe trag, put, tak’ je bila lokva vode. Velim: „Dečki, vode ima.“ V ruke i dovlekli su se do mene, i ja ih polevam z vodom. Ja velim: „Dečki, ne piti vodu.“ A šteli su piti… Tak’ sam ih malo osvežil. Ja velim: „Dečki, idemo!“ Davor veli: „Sve mi curi, krv ide“, jer njemu je celi mišić bil strgan. Ja velim: „Davor, zavojev nema više!“ Zel sam nož od Davora, zarezal sam hlače, napravil dve trake, namotal, i s drugom sam mu omotal. I zapičil sam nož na put. I tak’ je ostal. Još je to trajalo par sekundi. Ja velim: „Dečki, idemo, moramo iti proć otud!“ I pograbili se i ‘gas’, kol’ko smo mogli. I nekaj smo bežali, nekaj smo se vlekli, hodali. Ni sam više ne znam kak’ je bilo. I dojdemo pred našu prvu liniju. Vidimo samo glave, puške ispred – i počeli su pucati po nama. A „110-ka“ iza njih je došla. Ja kričim: „Nemojte pucati, imam ranjene, imam ranjene!“ I ajde, to se stišalo. Dečki su zgledali koma, komadi mesa su visili z njih. Kad nemaš prsta, nemaš ništ’, tu ti je sve rastrančirano bilo. Ovi mišić na nogi, to je bilo kak’ da si kup sijena vužgal i onda… znaš kak’ to zgledi dok se razleti. Tak’ su noge visele dole sve. I jedva smo se dogurali do tam’ i onda te još naši pokosiju. Kad smo došli prema bregu, našim rovovima, već je bila ta „110-ka“ gore. Ja velim: „Dečki, skači gore, bumo ga deli na „110ku“ bez nosila, bez igdje ičega. Samo mu drži glavu u zraku“, ali odmah ju je pustil. Tak’ sam do magistrale sam bil v „110-ki“ nutra, kaj sam mu držal glavu gore, i onda sam ja zišel i onda je, ne znam koji su, doskočili tud i ubacili jedno dva-tri ranjena – i pravac za Zadar. I ja sam ostal sedeti pri magistrali gore, di smo skrenuli na kamen. I dojde Frizura Crni, koji je vozil kod nas sanitet, iz Novog Marofa je, iz Možđenca. Dojde gore s tim sanitetskim vozilom, zide van z auta. Gledi on mene: „Ipša, si ti živ, kaj ti 320
je?“ Ja velim: „Niš, niš, odi samo gore, imaš još ljudi ranjenih.“ I to je bilo svemu kraj. I onda posle toga su mene opalili za Borik. Tamo sam dobil osam dana kao odmora. I onda sam tek skužil kaj se dešava na meni, kad sam legel u kadu, u vodu unutra. Tak’ da nemam ništ’. Mnogi su, velim, svaka im čast kaj su dobili od Bobetka pištolje i to, ali… Nemam kaj više reći. Hvala lepa. Ne da Bog da se ponovilo. A nije nas to oslabilo, taj teren nas je samo ojačal. Jer sam prošao ostale sve terene koji su god bili. A zadnji mi je bio Mrkonjić Grad. Dečki, ovi kaj su preživjeli su dobro. Davor Žuti, vidim, obitelj ima, kuću si je sagradil. Super, dobro je. Miketek isto tak’. Vidimo ga kad imamo igre neke i to. Obrstara Dražena, njega isto vidim, super je. Tak’ da, sve u svemu, dečki – ok su. Oporavili su se i… Ja, teško mi je kad dojdem tu v Drače jer znam kaj se dešavalo. Ali kad sam doma nemam nikakvih posljedica, nemam PTSP, nema ničega. Ja sam otišao u mirovinu svoju zbog čisto ranjavanja, i s onim činom, časničkim narednikom. A onda posle sam dobil časnički namjesnik kao počasni čin. Evo, ja sam u tim Dračama poslije rata bil dva puta. Teško je, tu sam gledal ljude kak’ ginu na par metri bez da im morem pomoći. Ovi prek’ ceste, bili su kod bunara, tam’ su i ostali. Poslije je bila razmjena – kaj su od tih tijela razmijenili, ne znam. Samo znam da sam im bil na sprovodu. Svih šestoricu tu kaj ih je bilo. I ovi s minobacača gore kaj su stradali. Bili smo dole kod aerodroma kod Varaždina. Varaždin, Čakovec, Bjelovar. U jedan dan, tri ili četiri sprovoda su bila. I te sve sprovode od tu poginulih iz Drača i gore, na sve sprovode sam išao. I bil sam i počasni vod i nosil sam i slike, i vijenac – kak’ na kojem sprovodu. I u jednom sam bil na pucnjavi, počasna paljba. Tak da, teško je. Dečki su mi svi u sjećanju. A ovo, kaj se tiče posljedica Drača, nema tu nikakvih posljedica po mene. Nije me to izbacilo iz takta, nego me samo ohrabrilo za dalje. Neuspjeh u napadu na selo Drače zasigurno je podložan široj analizi. U planiranju napada je, naime, bila predviđena i pomoć drugih borbenih skupina, kao bočno osiguranje i kao udar na druge neprijateljske položaje u širem području, odnosno topnička pomoć. O napadu širih razmjera uostalom svjedoče zaplijenjeni dokumenti SVK, kao i proturječna izvješća hrvatskih snaga. Očito, u ovoj akciji, mnogo toga je zakazalo u koordinaciji postrojbi, od organizacije napada do procjene vremenskih uvjeta. Nadalje, pripadnici 7. GBR svjesni su grešaka svojeg zapovjedništva, takvo što su i obznanili u službenoj monografiji, dočim o ulozi drugih borbenih skupina nerado pričaju. U konačnici, neuspjeh u selu Drače svakako je najteži trenutak elitne gardijske postrojbe koja se kasnije iskazala kao ponajbolja hrvatska postrojba u akcijama na Južnom bojištu. Uz lošu procjenu zapovjedništva, čitav niz okolnosti utjecao je na ovaj neuspjeh: 321
Žao mi je što se dogodilo ovo, što su nastradali mnogi dobri borci. 11 ljudi je poginulo i 21 je čovjek bio ranjen. Ali opet napominjem: to su sve bili borci, iskusni, to nisu bili ljudi koji su tada došli prvi puta u gardijsku brigadu. To su bili borci, dvije godine rata imali prije toga. Ali velim, skupo smo platili jednu lošu informaciju. Obavještajna priprema bojnog polja nije bila napravljena kako treba. I bila je loša koordinacija, znači, zapovjedništvo je bilo dosta daleko. Kasnije, mi smo to sve ispravljali i 7. brigada se pokazala kao jedna od najučinkovitijih postrojbi Hrvatske vojske. Kad gledamo teritorij koji smo oslobodili, to je veličine jedne Varaždinske županije. Nažalost, na ovom mjestu, u Dračama, skupo smo platili danak, zaključno je razmišljanje bojnika Mirka Martinjaka - Zmije, zapravo i cjelokupne postrojbe 7. gardijske brigade o borbama za selo Drače.
Ukopavanje položaja minobacača MB 120 mm uoči početka borbenih djelovanja prema selu Drače (Suhovare, 2./3. ožujka 1993. godine).
Položaj minobacača MB 120 mm. Pripadnik 7. GBR pregledava mjesto potpuno uništenog minobacača nakon nesreće u kojoj je zbog eksplozije mine život izgubilo pet pripadnika varaždinskih „Puma“.
322
IV. POSEBNOSTI OPERACIJE MASLENICA Iskustva ratovanja na Velebitu Operaciju „Maslenicu“ posebnom čini borba za planinu Velebit, zbog iznimno teških geografskih i klimatskih uvjeta. No borbene aktivnosti na Velebitu započele su i prije operacije, a također su se u punoj žestini nastavile nakon njezinog okončanja, kada su hrvatske snage u iznimno zahtjevnim okolnostima branile dostignute položaje od srpskog protunapada. Nakon što su tijekom ratne 1991. i 1992. godine prvi na planini borbeno djelovali pripadnici postrojbi Planinske satnije Velebit i PP Lovinac Sveti Rok, te postrojbe iz Starigrada, na mitsku hrvatsku planinu po zadaći su pošli pripadnici specijalnih jedinica MUP-a RH. Pripadnici SJP Zadar, uz kolege iz drugih postrojbi specijalne policije, prvi su iskusili Velebit i pretrpjeli pogibiju dozapovjednika Dragana Žunića, u operaciji Poskok 1, koja je prethodila vojno-redarstvenoj operaciji „Maslenica“. Zapovjednik zadarskih Poskoka, Svemir Vrsaljko – Velečasni sjeća se uvjeta ratovanja na Velebitu: Meteouvjeti su bili takvi da sam jednom prigodom otvarajući vrata zapravo vidio jednu veliku bijelu naslagu, jer tijekom noći je snijeg napadao do razine krova. Stvorio se zapuh od tih dva-tri metra snijega. Zbog meteo uvjeta imali smo i posebnu vrstu ishrane – ujutro špek, tijekom dana špek, navečer špek. Tu nismo imali nikakvih uvjeta za spremati juhu, za spremati bilo koji drugi oblik hrane, nego je to uglavnom bilo suho. Mogu zahvaliti prijateljima iz Slavonije, Osječanima, jer su me naučili da se slanina može baciti na ploču, može se zapeći, pa smo tako i činili. Snalazili smo se u prostoru u onim uvjetima kako smo mogli. I evo, zahvaljujući njima ja sam naučio da se špek može malo i popržiti. Znači improvizirali smo, igrali smo se. Koliko se ovdje moglo znati i poznavati teren, mogu samo navesti jednu sličicu, kad sam dolaskom na Bukvu zatražio jednog mog djelatnika da mi donese cigarete za neku ekipu. On je znao ovaj prostor. No međutim, umjesto da dođe ovdje, znači prema istoku, on je otišao skroz prema zapadu. To je jedan slučaj. A znao je teren. No, takvi su bili meteouvjeti da se jednostavno u par metara čovjek mogao izgubiti. Jedan od domaćih ljudi, koji je zbilja dobro poznavao, pogotovo taj prostor tamo oko Velikog Libinja, vodio je moju liječničku ekipu na jednu malu intervenciju. Oni su se satima gubili, kretali u krug, dok nisu naišli na one ostatke koje smo mi tijekom te hodnje ostavljali za sobom. Tu su uhvatili trag i došli na mjesto. Tako kažem, o tim strašnim meteouvjetima – sada, danas, kad je ovako prekrasan dan, može izgledati čudno, neobično pričati, a ja nisam pjesnik da imam takovu snagu riječi da bih vam to mogao dočarati. No me323
đutim, ponavljam, te uvjete samo treba doživjeti - opisati je malo teže. Ja sam se skoro izgubio desetak metara od mog zapovjednog mjesta prilikom jedne neugodne situacije, kad nam se jedna grupa izgubila, pa sam, pošto sam imao slabiji signal, pokušao izaći van da ih bolje čujem. I u tih desetak metara ja sam se skoro izgubio. Ta skupina od gospodina Nikole Turkalja imala je sreću da je naišla na induktorsku žicu, i zahvaljujući tome oni su uspješno došli do naše baze. Inače, pitanje je da što bi te noći i u tim uvjetima bilo s njima da nisu naišli na tu žicu. Teških vremenskih uvjeta prisjetio se načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber: Meteouvjeti su možda još bili i teži od zemljišnih. Noću temperatura ispod minus 20, snijeg. Ponavljam, pomisao je bila – to je nemoguće. Međutim, mi smo zaista imali tada jedan enorman stupanj motivacije, dakle, i vjeru u sebe, pa u krajnjem slučaju i činjenica da smo branili svoje – mislim da je to bilo od presudne važnosti, jer inače sumnjam da bismo uspjeli. Ovdje su sudjelovali pripadnici svih jedinica specijalne policije. Znači, ovo je bila prva akcija gdje su sudjelovale skupne snage Specijalne policije u jednom napadajnom djelovanju. Ponavljam: samo preživjeti nekoliko dana u Velebitu, dakle u siječnju, bez ikakvih prethodnih stvorenih logističkih pretpostavki je samo po sebi herojski čin. I zaista mislim da svaki onaj tko sumnja u te riječi trebao bi pokušati samo nekoliko sati doći u siječnju na Velebit, da doživi Velebit bez neprijatelja, bez bilo kakvog borbenog djelovanja, i mislim da bi tada svakom bilo jasno. Ne volim glorificirati, ne volim velike riječi, puno više volim govoriti o činjenicama, no svaki pripadnik Specijalne policije koji je sudjelovao u vojno-redarstvenoj operaciji Maslenica, koji je preživio pakao Velebita, mislim da zaslužuje jedno veliko hvala od svih građana Republike Hrvatske. Iako su živjeli uz Velebit i itekako poznavali planinu, s teškim uvjetima su se morali znati što bolje snalaziti i domaći ljudi, o čemu svjedoči zapovjednik Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac-Sveti Rok, Josip Vrkljan - Jotan: Bilo je situacija kad su konji ugibali i ranjavali su se kao i ljudi. Ljudi su isto promrzli, smrzavali se. Recimo bila je jedna situacija na Velebitu di’ je specijalca iz Splita ubio grom. Na Velebitu se nije ginulo samo od neprijatelja nego i od vremenskih nepogoda. S područja Like, točnije Gacke doline, na Velebit je po zadaći pristigla postrojba 133. otočke brigade. Njezini pripadnici bili su mahom dragovoljci, a surova klima i teški uvjeti ratovanja predstavljali su im veliku poteškoću. Zapovjednik 133. brigade, pukovnik Davor Peitel, prisjeća se: Događalo se da se zbog ekstremnih vremenskih uvjeta – jako velike bure, snijega i velike hladnoće, gdje su se temperature dnevno spuštale ispod minus 20 stupnjeva Cel324
zijusa, da su se položaji napuštali jer ih je jednostavno bilo nemoguće držati, budući da su se zatvarači od naoružanja ledili. Jednostavno je bilo nemoguće zadržavati se duže vrijeme na tim kamenim visovima. Na žalost, eto tih gotovo četiri mjeseca boravka na tim položajima pripadnika 133. brigade rezultirala su i sa šest poginulih i šest ranjenih pripadnika, među kojima je poginuo i jedan zapovjednik voda i jedan zapovjednik desetine, a teško je ranjen jedan zapovjednik satnije. Onda možete misliti koliko su ti zapovjednici svojim osobnim primjerom išli ispred vojnika i davali, dakle, elan i podstrek vojnicima kako i što treba raditi u ovakvim ekstremnim uvjetima. A još je možda i važnije reći da su sve te snage koje su dolazile s područja Otočca i Gospića, dolazile na ove surove visove, u jednu surovu klimu na koju nisu navikli, na jedno sasvim drugačije podneblje, ovo je kraško podneblje, prepuno kamena. Nigdje zemlje, nigdje grma, ništa, a naši Gačani i Ličani su naučili da ima i nešto malo zemlje i šume, pa da se možemo ukopati. Za njih je ovo bilo jedno novo iskustvo kako se utvrditi na ovako kraškom, izuzetno golom kamenitom ispresijecanom terenu, gdje su se držali praktično goli vrhovi, po nekoliko grupica, gdje je razmak između tih grupica bio i po 500 i više metara, gdje je pričuva, koja se nalazi iza njih, bila udaljena čak kilometar, pa negdje na nekim mjestima i do dva kilometra. Dakle, nije postojala opasnost samo prilikom većeg pritiska neprijateljskih snaga na određene punktove da bi se te naše snage povukle, nego je bila uopće opasnost kako doći njima u pomoć, ta pričuva tamo koja je bila u takvim uvjetima. Na svu sreću, nije bilo puno takvih situacija, ali dogodilo se nekoliko puta da su neprijatelji izvršili žešći pritisak na određene punktove zbog kojih su se oni morali napustiti, jer ta pričuva koja je trebala doći pomoći nije mogla u vremenskom razmaku doći na taj dio položaja. Tako da je to bilo jedno veoma osobno iskustvo koje su ti zapovjednici i vojnici stjecali na ovako jednom surovom kraškom terenu, gdje se nisu mogli ukopavati, nego su svoja skloništa morali raditi jednom metodom koju mi vojnici zovemo zidanjem, pa su onda, eto, od tog kamenja tu zidali kojekakve sitne male grudobrane. A najveća opasnost nije prijetila u takvim uvjetima od pješačkog i snajperskog zrna, nego od minobacačkih i topničkih granata koje, i ako ne pogode blizu vojnika, pogode u kamen, koji onda još dodatno stvara isto takve gelere, još više nego što sama granata stvara svojih gelera. Tako da, iako je i ovaj broj žrtava izuzetno velik, ali prema terenu na kojem su ljudi boravili i kakve zaklone i skloništa su imali – možemo reći da su žrtve mogle biti još i veće Pripadnici 133. brigade imali su i logističkih problema, pa tako iz izvješća zapovjednika brigade Davora Peitela saznajemo kako su, primjerice, pripadnici satnije iz Gospića pristigli bez zimskih odora, čizama u lošem stanju, neki čak i bez kaciga. 325
Stoga možemo samo zamisliti kako im je bilo provoditi zadaće i držati položaje na Velebitu u zimskim uvjetima. O teškoćama ratovanja u tako ekstremnim uvjetima, iz perspektive običnog vojnika, svjedoči Zdenko Kolak, zapovjednik voda 133. brigade: Nije bilo nekog posebnog borbenog djelovanja tada. Držali smo položaj, ali najviše su nas mučile i iscrpljivale te velike hladnoće. Čak smo, na taj položaj koji je udaljen nekih šest, sedam kilometara onih serpentina, spuštanja, bijele ceste, kamenja, nosili i ose i ručne bacače, čak smo bestrzajni top dovukli ispod Male Bobije. Bilo je tu padova, ozljeda, ali vozili smo ga prvenstveno zato što smo se bojali da bi možda oni mogli djelovali s tenkovima iz pravca Glinica ili u slučaju da su se išli probijat gore, da ih možemo na neki način zaustavit. Obično smo se mijenjali nakon 15 dana, ali u prvoj smjeni smo ostali čak tri tjedna, nakon čega nam je u smjenu došla 1. gardijska brigada „Tigrovi“, koji su odmah nakon toga imali daljnji nastavak operacije čišćenja. Uvijek smo se mijenjali noću, jer smo se bojali snajpera. Po tim čukama, svaki kamen, svaka sjena, sve može bit neprijateljsko borbeno djelovanje. Na povratku kad smo se vraćali kući već je počeo padati snijeg. Još možda da dodam, telefonski stupovi, recimo one šalice to je sve bilo prekidano. Znate koji su to zvukovi bili noću, kad ona žica udari ili po kamenu ili se omota oko stupa ili nečeg? Čak je dolazilo od velikih zima do nekih halucinacija, da si zamišljao, recimo, s tim zvukom evo tenk, ili netko se spušta. Bile su grozote, smrzli smo se, ali uspijevali smo se održati. Još sam poslije u nekoliko navrata sa sljedećim grupama, smjenama, išao gore skroz do Ruje. Tad su nam već lagano počele i zmije prijetiti. Strahovito je puno bilo poskoka, ali i snajperisti su djelovali. Tu smo se u smjenama zadržali do nekog šestog mjeseca kad ljudi jednostavno više nisu mogli ostati. Ipak su to poljoprivrednici koji su morali ići kući obrađivati zemlju. Tu je čak jedan bio borac iz Daruvara koji je bio u prvoj smjeni na Bobiji. Vratio se poslije u mećavu i završio s teškom upalom pluća. Sam je sebe jedva nosio, ali izdržao je čitavo vrijeme. Jedva se vratio kući. Onakav bolestan nosio je te ranjene, mrtve, skupljao one njihove ostatke. Bilo je gadno. Smjene na Velebitu baš zbog surovih uvjeta ratovanja vršile su se tako da je na položajima uvijek bilo oko 30 posto raspoloživog ljudstva, 30 posto ljudstva nalazilo se u pričuvi, a ostali su bili na odmoru u Starigradu i Selinama. Nažalost, upravo su zbog velike zime, teških klimatskih uvjeta pripadnici postrojbe 133. brigade imali velikih problema i pogibija. Što zapravo u takvim uvjetima znače detalji, a koji mogu predstavljati ključ preživljavanja u borbi s neprijateljem pojasnio je primjerom Zvonko Pausić – Pauk, zapovjednik Specijalne jedinicu policije Krapinsko-zagorske županije „Barun“: 326
Mi smo imali Heckler i Kocha, pušku. I to se u principu pokazalo jako dobro. Puške za koje nije trebala neka velika higijena, štono kažu, a što je vrlo bitno za borce, da se ne mora stalo čistiti. Prije toga, recimo 1990. i 1991., dok sam bio još u Lučkom, imali smo Sarovke i Ultimakse. Tu je dolazilo do problema iz razloga što je to vrlo fino izrađeno, precizno oružje, koje se trebalo čistiti doslovno dva puta na dan, da ne dolazi do zastoja. A ove puške su se pokazale jako dobro, iako se, recimo, događalo za vrijeme boravka na Velebitu, u zimskim uvjetima, gdje se spuštala temperatura čak nekad i do minus 30, da su se znale smrznuti, tako da nisu pucale čak kad su četnici izlazili gore prema nama. Dogodilo se ne jednom da su se puške zamrznule, bile su možda malo jače nauljene i to, pa su ljudi vadili pištolje i s pištoljima se branili. Na uvjete ratovanja na Velebitu nije se lako bilo priviknuti ni profesionalnim vojnicima, unatoč golemom ratnom iskustvu, tako i iskustvu bojevanja na brdovitoj bojišnici dubrovačkog ratišta. Zapovjednik 1. satnije 2. bojne 1. GBR, Darko Katuša, prisjeća se: Za razliku od dečki prije, mi smo došli spremni na Velebit znajući – zima je zima. Mi smo i ‘91. bili u zapadnoj Slavoniji, gdje je isto zima, snig, led, i zna se kako je. Ali bez obzira na to, možete se obući ne znam kako, ali kad ste na jednom mjestu sat vremena, stojite - vi ste zamrznuti. To je strašna temperatura. Ljudima su se smrzavali prsti na nogama i rukama. Čak smo imali dva slučaja gdje su odsječeni prsti zbog tih smrzotina. Ratovati u takvim uvjetima svakako je posebno, specifično, ali ljudi se brzo naviknu na sve, jer prije toga smo bili na jugu, gdje je bila ista konfiguracija terena, znači kamen, pa su se već privikli. Jedino ovdje je zima, ali uz potrebne stvari, brzo se priviknete. Mada u tim prvim danima nama je bilo bitno ostat na linijama koje su zauzete i zadržat ih. Tada se više tuklo topništvom – imali smo ranjene jer nije bilo zaklona, nego samo Božja pomoć – je li vas pogodilo ili nije. Baš kao i za pripadnike gardijske postrojbe i pripadnike specijalne policije, uvjeti su bili isti i za pripadnike pričuvnih postrojbi, odnosno svih postrojbi Hrvatske vojske koje su po zadaći dolazile čuvati položaje na Velebitu. Tako su ih branili i pripadnici HRM-a, pričuvnih postrojbi iz Zagreba, Rijeke i drugih područja. Za sve njih iskustvo Velebita nije predstavljalo samo suočavanje s teškim klimatskim uvjetima, već i napadima neprijatelja, a što je, nažalost, rezultiralo i brojnim stradavanjima i pogibijama. Osim neprijatelja, opasnost je samu po sebi predstavljala planina, posebno u zimskim uvjetima, ponajviše dok nije organizirana poboljšana prometna komunikacija, samim time i dotur logistike. Mladen Fuzul tijekom proljeća 1993. godine postao je zapovjednikom 112. brigade, te se prisjeća načina na koji su u teš327
kim uvjetima funkcionirali pripadnici njegove, ali i drugih postrojbi koje su boravile na Velebitu: Hrvatske snage, tako i naša brigada, stekle su u operaciji „Maslenica“ brojna iskustva. Moglo bi ih se detaljno nabrajati i obrazlagati, ali svakako se treba osvrnuti na iskustva stečena na prostoru Velebita. Zato što je taj prostor posebno težak. Neki su imali iskustva sa zimskim uvjetima, ali surovost zime koju smo tamo doživjeli nije se mogla usporediti s nijednim iskustvom do tada. Mi uopće nismo imali odgovarajuću opremu za ratovanje u tim uvjetima. Kada smo preuzeli položaje nismo imali uhodanu logistiku, još uvijek smo bili zaokupljeni borbenim djelovanjima. No preuzimanjem bojišnice u planinskom dijelu vidjeli smo da bez poboljšanja logistike u tako nenormalnim uvjetima nećemo uspjeti opstati na oslobođenim prostorima. Ispočetka smo sve prebacivali na pješake i imali smo povremeno ispomoć domaćih ljudi s mazgama. To što su oni tamo izdržavali bili su nadljudski napori. Dešavalo se da dio snaga bude odsječen, tako da smo imali situacije da po sedam dana nitko tim ljudima ne može prići. Bila je jedna situacija kada zapovjednik satnije, isti onaj Zlatko Turković što je vodio zarobljavanje neprijateljskih snaga pod Velebitom, uzima na sebe hranu i jednostavno ju nastavlja nositi gore prema vojnicima koji su bili odsječeni nekoliko dana bez hrane i bez vode. U praksi je sve ovisilo o čovjeku; opremili bi ga sa svime što smo imali od opreme i hrane za njegovu smjenu, ali zbog višesatnog pješačenja i teškog terena vojnik bi često na tom putu ostavio sve osim puške i streljiva. Pa bi bili prisiljeni naknadno organizirati dotur svega što je bilo potrebno od hrane do opreme. Ključno za život postrojbi bila je izgradnja prometnice koja je spajala taj planinski dio s podvelebitskim dijelom. To nam je omogućilo organiziranje života i rada postrojbi. Iako uspostava te, možemo je nazvati, žile kucavice nije riješila sve probleme. Kretanje s tom prometnicom zahtijevalo je velik oprez, jer su njezini dijelovi bili izloženi neposrednom osmatranju neprijatelja. Posebno za nas u 112. brigadi je bilo opasno kada su se organizirale smjene pješaštva u našoj zoni odgovornosti. Naime, nakon što se s novoizgrađene prometnice skrene u selo Marune, na cestu koja je izrađena još za vrijeme Austro-Ugarske, u potpunosti smo bili izloženi osmatranju neprijatelja i to ne samo iz okolnih vrhova, nego i preko puta, iz Kruševa. Samim time, oni su imali mogućnost da topnički djeluju po nama. Zato su se smjene provodile noću. Vozači su morali voziti bez svjetla. Možete samo zamisliti kako to izgleda na Velebitu: noć, uska planinska cesta puna zavoja i serpentina, desetak kamiona punih ljudi kreće se prema selu Marune ili se vraća. I svi su bili svjesni u toj koloni, i vozači i ljudstvo u kamionima, da u svakom trenutku neprijateljski osmatrači mogu navesti njihovo topništvo da djeluje po njima. Još veća je opasnost bila od eventualnog upada diverzanata. A još veći problemi 328
su bili kada je na prometnici bio led, pogotovo veliki problem za dalmatinske vozače, nenaviknute na takve uvjete vožnje. Iako su svi bili svjesni opasnosti i da mogu stradati i prije nego su uopće došli u zonu borbenih djelovanja, sjedali su u kamione i odlazili na izvršenje zadaće. Iskustva stečena na Velebitu su nas očvrsnula i kao pojedince i kao postrojbu, a bila su od velike važnosti u narednim borbenim djelovanjima. Osim vremenskih uvjeta veliki problem na Velebitu predstavljalo je i opskrbljivanje postrojbi u bazama, a još veći problem bio je kako opskrbiti vojnike na položajima. O tome govori načelnik Stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova Vladimir Faber: Mi smo raspolagali s dva helikoptera, i ono što je bitnije, zahvaljujući našim pripadnicima Policijske postaje Lovinac i Sveti Rok, konjima i magarcima na kojima smo obavljali veliku većinu logističke podrške. Druge mogućnosti nije bilo. Svaki pripadnik Specijalne policije nosio je u svom borbenom rancu negdje između 20 i 30 kilograma tereta – što borbenih sredstava, opreme i streljiva, što osnovnu hranu i vodu, tako da drugih mogućnosti jednostavno nije bilo. Imajući u vidu i meteouvjete, dakle vrlo često buru, odnosno maglu, helikopteri su u praksi letjeli otprilike jedan do dva dana u tjednu. Sve ostalo vrijeme je logistika bila isključivo snabdijevanje konjima i magarcima kroz ove krševite staze. Skidam kapu i klanjam se za obavljeni posao, jer bio je zaista u nemogućim uvjetima. Ali su ga obavili. Moram priznati, osim prvih nekoliko dana akcije, mislim da nijedan pripadnik Specijalne policije, a tu smo imali 300 do 500 pripadnika Specijalne policije sljedećih šest mjeseci, nije bio gladan. To je fantastično! To je doseg logističke podrške koji je teško ostvariv bilo kada. Logistička potpora hrvatskim postrojbama, posebno 1991. i 1992. godine, ovisila je o mnogočemu, o snalažljivosti, ali i nekolicini domaćih ljudi, stanovnika Velebita, te podvelebitskog kraja. Zamjenik zapovjednika Planinske satnije „Velebit“ Drago Baruškin prisjetio se golemih logističkih problema u počecima boravaka na Velebitu: Što se tiče logistike imali smo puno naših prijatelja u Njemačkoj, Danskoj, Americi, Kanadi, alpinista koji su nas opskrbljivali s opremom i hranom. Mi smo ‘92. u veljači dobili ‘šleper’ hrane iz Njemačke. S tim da smo podijelili nešto dečkima sa slavonskog bojišta. MUP je imao koliko toliko dobru organizaciju i snabdijevanje i nekakvo zapovjedništvo, dok oni u Starigradu nisu baš imali puno. Sjećam se sekelji gulaš je bio mjesec i pol. Jedno te isto. Bila je pekara u Starigradu koja je pekla kruh i tu smo se snabdijevali, krumpir smo dobivali i ne znam kakve stvari. Ali to je trebalo po dva sata do doma s mazgama dovući, pa onda na jednu stranu tri i pol sata hoda s mazgama do 329
jednog položaja, pa na drugu stranu na Buljmu to je otprilike isto tri i pol, četiri sata. To je sve na mazgama trebalo prenijeti. I imali smo sreću i to više nego sreću da su dvije familije u Paklenici, tamo oko, blizu njih doma Parić i Ramić, obitelji koje su živjele tamo. To su starci od nekakvih 60, 70 godina bili. Imali su mazge i 40, 50 goveda i sve ostalo i spuštali su se po namirnice. Tako da su onda donesli za tih tri-četiri dana koliko je trebalo, i tako je to od ponedjeljka do subote trajalo. U nedjelju smo uvijek imali slobodno za njih. Sveta nedjelja i neka bude neradna. Ali bez tih ljudi ne znam kako bi bilo, to bi bilo katastrofa. Od 1992. godine pa sve do kraja rata na Velebitu borave i pripadnici Specijalne policije Zadarske županije, stoga njihov zapovjednik, Svemir Vrsaljko - Velečasni ima što za reći i o uvjetima ograničenih mogućnosti logistike: Od pića imali smo uglavnom tu vodu, u cisternama, ali ovdje možete i u prirodi naći one prirodne škrape di’ je bilo vode. No međutim, zbog tih uvjeta u kojima smo bili znalo je nekad biti poslastica, koja kanta ruma, i to je bilo za one ljude koji su htjeli malo cirkulaciju podignuti, bilo je melem za ranu, melem za dušu. Ali, kažem, nije ga bilo u izobilju ili u onoj količini da bi se netko napio, napijao, nego doslovce da bi malo taj čaj ili sam rum, da se malo podigne adrenalin. Što se tiče grijanja mi smo ovdje imali improviziranu peć. Imali smo još na nekoliko punktova improvizirane peći. To su bile one metalne bačve, izrezane, u kojima se moglo to ložiti. Improvizirali smo i dimnjake i sve ostalo. No međutim, na samim punktovima, dakle tamo gdje su dečki boravili, znači gore na samoj crti – najprije nismo smjeli ložiti zbog neprijatelja, a niti smo imali šta ložiti - tako da na samoj crti ljudi su se grijali s onim što su imali na sebi. Grijali su se, prosto rečeno, jedan uz drugoga. Tako da, po tom pitanju, kažem, nikakve infrastrukture, nikakvih uvjeta mi nismo imali. Televizor je bilo nemoguće ovdje imati, jer nema nikakve infrastrukture. Ono što smo mogli imati ako je netko ponio radio, netko bi donio karte. Slobodno vrijeme uglavnom bi se provodilo igrajući, kartajući se, zezajući se i tako dalje. Unatoč tome na žalost belu od sjevernjaka nisam naučio i to mi je osobno žao, jer znam da je to jedna od boljih kartaških igara. Što se tiče opskrbe bilo je i neuobičajenih, ali za podneblje Velebita vrlo nužnih zahtjeva, o čemu svjedoči zapovjednik Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac Josip Vrkljan - Jotan: Kad je počeo rat, kako nismo bili vojska nego policija, onda smo išli sa zahtjevom u MUP za nabavku zobi. Onda je bilo tamo čuđenje kakva zob, otkud zob jer od ljudi na terenu do ljudi koji sjede u kancelariji vrlo teško je dolazilo što to stvarno treba u ratu. 330
I ne samo to, imali smo u nekim dijelovima i problema s čizmama. Naime rekli su nam da se čizme zadužuju na dvije godine, ali u ratu i na Velebitu odnosno i u miru čizme dužite na onoliko koliko traju. Da li je to dan, da li je to godina dana, ili Bože daj da traju više, ali one čizme ne traju dugo u Velebitu. Naoko neobične, a pokazalo se prijeko potrebne, zahtjeve imali su iskusni planinari iz Planinske satnije „Velebit”. Probleme koje su ispočetka imali da ih ostvare prisjeća se Drago Baruškin: Mi smo inzistirali da trebamo štrikove, jedno tri-četiri kilometra, da napravimo osiguranja uz staze. Ma ni čuti, nisu nas doživljavali u logistici. Uglavnom, to je sve bilo neosigurano dok se nije sam zapovjednik Gavran poskliznuo na toj stazi kojom se ide prema Tulovim gredama, tamo ima jedna rupa od 200 metara. Ukoso je položen teren i tu je rupa, a tu je staza. I Gavran se poskliznuo i zaustavio na samoj ivici. Drugi dan je došao taj štrik. A mi smo dotada mjesec dana cvilili. Tako je to, dok netko ne nastrada ne shvaća se ozbiljno. E onda sam i „žabice“ tražio, to su 4 krampona kaj se zavežu za cipelu da se može hodati. Mi smo imali tamo baraku na početku te staze prema Tulovim gredama i onda smo to ostavili tamo da ih tko treba i ide prema gore uzme, a dok se vraća, ostavlja tu. Činjenica je da su uvjeti na Velebitu bili iznimno teški, a osim motiviranosti na individualnoj ili razini postrojbi, preživljavanju na Velebitu umnogome je pridonijela suradnja između hrvatskih snaga. Eduard Butijer, načelnik operativno-nastavnih poslova u 1. gardijskoj brigadi „Tigrovi“, prisjetio se brojnih oblika suradnje između MUP-a i Hrvatske vojske, a što je, kao u slučaju spašavanja ranjenih gardista helikopterom, značilo život: Od kada smo došli na prostor Velebita, ali i ranije, uvijek smo izuzetno dobro surađivali sa svim postrojbama Specijalne policije. General Markač je bio taj koji je uvijek koordinirao s nama i s našom brigadom, s obzirom na to da je naša brigada ratovala od Iloka do Prevlake; nema prostora na kome mi nismo imali borbenih djelovanja. A na svim tim prostorima uvijek su bili i specijalci. Znate, Specijalna policija je u ovom Domovinskom ratu odigrala izuzetno značajnu ulogu i obično na tim najtežim mjestima, u borbenim djelovanjima su sudjelovali i oni. A s obzirom da je naša brigada vrlo često sudjelovala u istim tim djelovanjima, znači, morali smo i surađivati. I surađivali smo, jako dobro smo surađivali. I naveo sam mnoge primjere, recimo kao podatak oko nabavke onih džempera, što je nama bilo u tom času bitno za preživljavanje. To je isto policija odradila. Uvijek smo imali tu izuzetno dobru suradnju. Ne dobru, nego izuzetno dobru suradnju sa policijom. 331
Prestanak surove zime uzrokovao je pak neke druge probleme na Velebitu. Darko Katuša iz 1. GBR prisjeća se: Nakon zime kad je došlo lito pojavile su se zmije – poskoci. To je jedna priča ‘di ljudi nisu bili naviknuti na te zmije. Bilo je straha. I mi smo čak, da ih zavaramo, gore na jednom dijelu donijeli agregat i donijeli smo onaj frižider i kao, fol, držimo tu protuotrove. I to je dalo neku sigurnost, ali nije to bilo trajno. Nakon mjesec dana te poskoke oni su normalno lovili. Bili su njihovi susjedi. Na kraju nitko ih više nije dirao. Privikli se jedni na druge nakon misec dana. Nijedan ugriz nije zabilježen. Zbog svega navedenoga, a ipak ponajprije zbog motiviranosti, najveći dio hrvatskih policajaca i vojnika preživio je teške uvjete Velebita, unatoč surovim uvjetima koji su vladali. Hrvatski policajci i vojnici izdržali su ratovanje na Velebitu uz ipak relativno male gubitke. Zanimljivo je stoga sjećanje Vladimira Fabera iz stožera Skupnih snaga Specijalne policije: Od smrznutih nam nitko nije umro. Činjenica da je puno ljudi imalo smrzotine, jer to je jednostavno nemoguće izbjeći bilo u ovoj situaciji. Neki su imali ozbiljnih problema, oštećenja vida zbog refleksije i neposjedovanja adekvatne zaštitne opreme. No činjenica je da smo uspjeli gubitke svesti na minimum. Naime, u čitavoj ovoj ofenzivnoj akciji na Velebitu Specijalna policija imala je tri poginula pripadnika, devet teško ranjenih i 17 lakše ranjenih pripadnika Specijalne policije, što u odnosu na gubitke neprijateljske vojske iznosi deset puta manje, odnosno i više od toga. Što se tiče gubitaka u odnosu na zemljišne i meteouvjete, mislim da je ovo najbriljantnija akcija Specijalne policije u Domovinskom ratu. Mislim da je u ovom slučaju bilo lakše upravljati jedinicama nego neposredno izvršavati borbene zadatke. Zamislite sada evo ovaj kamen, zamislite siječanj, zamislite snijeg i led i zamislite da morate tri dana i tri noći provesti ležeći na ovom kamenu. Samo pokušajte zamisliti. To je odgovor na pitanje kako je bilo. Katkada su upravo voljom i visokom motiviranošću pripadnici hrvatskih postrojbi činili stvari koje u svakom slučaju nisu uobičajene za činiti u ratu, posebno ne u ovako teškim klimatskim uvjetima. Josip Turkalj, načelnik topništva MUP-a prisjeća se jednog od brojnih događaja u kojemu su policajci specijalci zapravo prkosili prirodi i zakonitostima ratovanja: Toliko je bilo situacija za izdvojiti, tolika je bila volja naših ljudi i toliki je bio moral da je to teško i opisati. Primjerice, mi smo dobili na ovaj položaj, na Velebitu, kineske lansere, znači jednocjevne lansere raketa koje mi nismo niti poznavali, niti smo imali baš puno saznanja o njima. Ti lanseri, rakete koje su došle sa lanserima bile su konzervirane i nisu uopće htjele ispaliti u pojedinim trenucima. Tada su naši službenici, koji 332
su bili na položaju, jednostavno skidali jakne, skidale su se majice, do pasa su bili goli na temperaturi minus 10, minus 20 stupnjeva, i brisali su, čistili su te rakete samo da mogu ispaliti. To je bila volja koja se rijetko viđa u takvim trenucima. Bilo je i komičnih stvari. Kad govorim o ratu, radije se prisjetim komičnih stvari koje su se događale. Elementi za topništvo određivali su se putem jedne mrežice na karti i putem mrežice davali su se elementi za gađanje. I kako je bilo loše vrijeme, bila je jaka bura, vjetar nam je jednostavno digao tu mrežicu, a imali smo samo dvije. Digao je tu mrežicu i odnio nam je s položaja. Skroz ju je digao prema moru. Mi smo dobrih sat vremena trčali za mrežicom preko onih stijena prema moru. Jedno desetak specijalaca je lovilo jednu mrežicu po stijenama. Ona je bila važnija od bilo čega u tom trenutku, jer bez nje više ne bi bilo posla. Ljudski motiv i domoljublje kao argument za preživljavanje na Velebitu, možda u mirnodopskim okolnostima zvuči neobično, možda i paradoksalno, ukoliko uzmemo u obzir da preživljavanje u ekstremnim uvjetima prvotno iziskuje alpinistička znanja i dobru opremljenost. Ipak, činjenica je da opremljenost, barem u početnim fazama ratovanja na Velebitu nije bila adekvatna, a alpinističkog iskustva pripadnici hrvatskih snaga jednostavno nisu imali. Unatoč svemu, preživjeli su i uspješno ratovali. O ovom fenomenu vrlo zanimljiv osvrt, štoviše i poredbu, pružio je zapovjednik SJP PU Zadar, Svemir Vrsaljko - Velečasni: Mi smo Velebit upoznali u drugoj polovini 1992. godine. Ipak, njegovu pravu ćud smo zapravo osjetili tek poslije, u operaciji „Maslenica“ gdje se u jednom danu znalo izmijeniti sva četiri godišnja doba. O snazi ove svete planine i o djelovanju u ekstremnim uvjetima smatram da je najkompetentnija osoba u hrvatskoj državi za nešto reći o tome, bar ja tako držim, Stipe Božić. Evo primjera: tamo ispod Svetog brda prije nekoliko godina su nam poginula trojica planinara. Stipe Božić je rekao da su to bili iskusni planinari i da su bili dobro opremljeni. A evo, upravo pripadnici moje i drugih postrojbi na tom istom prostoru su boravili tri zime – bez takve opreme i bez iskustva u ovako ekstremnim uvjetima. A sad zamislite, mi smo ovdje iz ovoga podneblja i znamo i osjećamo bilo kamena. A zamislite kad vam dođe čovjek iz Slavonije, gdje mi jedan moj prijatelj iz Osijeka reče: „Velečasni, što je ovo? Pa kod mene je najveće brdo bundeva.“ Dečki su mi sami znali kazati da ih je bilo više strah ovog kamena i granata nego ičega, a imali su svi ratno iskustvo na svojim prostorima: u Slavoniji, na južnom bojištu i Vukovar su mnogi od njih već prošli i tako dalje. Kazali su da je ovo zaista nešto najekstremnije što su mogli očekivati. Uvjete boravka i ratovanja na Velebitu možda je najbolje sažeo doktor Josip Mihaljević, pripadnik ATJ Lučko: 333
Naučili smo da Velebit ne možete pobijediti, ne možete pokoriti, ne možete promijeniti. Možete se samo prilagoditi i naučiti preživjeti u „paklu Velebita“, a za uzvrat ćete dobiti zaštitu pravednika i neopisivo iskustvo pogleda na cijeli srednji Jadran koji se vidi s vrhova ove mitske, a za sve specijalce i svete planine.
Uloga pomoćnih postrojbi na Velebitu (PP Lovinac-Sveti Rok, Velebitska satnija, Planinska satnija “Velebit”) Elitne postrojbe specijalnih jedinica policije i gardijskih brigada, kao i sve ostale postrojbe Hrvatske vojske na Velebitu puno bi se teže nosile s ćudima te planine da nije bilo domaćih postrojbi poput Jedinice za posebne namjene MUP-a iz Lovinca i Velebitske satnije, I. bojne 7. domobranske pukovnije te Planinske satnije Velebit, sastavljene od iskusnih hrvatskih alpinista. O tome svjedoči načelnik stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova Vladimir Faber: Mi smo raspolagali s dva helikoptera, i ono što je bitnije, zahvaljujući našim pripadnicima Policijske postaje Lovinac i Sveti Rok, konjima i magarcima na kojima smo obavljali veliku većinu logističke podrške. Druge mogućnosti nije bilo. Svaki pripadnik Specijalne policije nosio je u svom borbenom rancu negdje između 20 i 30 kilograma tereta – što borbenih sredstava, opreme i streljiva, što osnovnu hranu i vodu, tako da drugih mogućnosti jednostavno nije bilo. Imajući u vidu i meteo uvjete, dakle vrlo često buru, odnosno maglu, helikopteri su u praksi letjeli otprilike jedan do dva dana u tjednu. Sve ostalo vrijeme je logistika bila isključivo snabdijevanje konjima i magarcima kroz ove krševite staze. Skidam kapu i klanjam se za obavljeni posao, jer obavljen je zaista u nemogućim uvjetima. Ali su ga obavili. Moram priznati, osim prvih nekoliko dana akcije mislim da nijedan pripadnik Specijalne policije, a tu smo ih imali 300 do 500 pripadnika sljedećih šest mjeseci, da bi se kasnije nešto reducirali položaji, osim prvih nekoliko dana, nije bio gladan. To je fantastično. To je doseg logističke podrške koji je teško ostvariv bilo kada. Prva među pomoćnim postrojbama u sklopu MUP-a ustrojena je Jedinica za posebne namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok. Nakon što su u kolovozu 1990. godine prisvojili oružje Policijske postaje u Gračacu, pobunjeni Srbi počeli su napadati područje Lovinca i Policijsku postaju tog mjesta. Zbog toga je ustrojen Krizni stožer za obranu Lovinca i Svetog Roka. Od lipnja 1991. godine Lovinac je izložen topničko-pješačkim napadima, što je bio osnovni razlog da se policijska postrojba u Lovincu ojača ljudstvom. Unatoč tome, jer Lovinac je bio odsječen, a napadi u koje se uključilo zrakoplovstvo JNA bivali su sve intenzivniji, 24. rujna 1991. godine pučanstvo i branitelji morali su se preko Velebita povući u podvelebitska mjesta na dru334
goj strani planine. Branitelji Lovinca priključili su se Specijalnim jedinicama MUP-a i zajedno s njima djelovali sve do oslobodilačke operacije „Oluja“. Zapovjednik postrojbe MUP-a Lovinac - Sveti Rok bio je Josip Vrkljan - Jotan, koji se prisjeća ratnog doba i djelovanja postrojbe: Ovo područje Svetog Roka, Cerja, Ričica i Lovinca već od 1990. godine našlo se u potpunom okruženju Srba. Mi nismo imali izbora i jednostavno smo se morali braniti, što smo uspijevali sve do 24. rujna 1991. godine. Tada smo morali napustiti ovaj kraj i izvući stanovništvo preko Velebita. Poslije tog našeg izvlačenja, mi smo kao postrojba izišli na Velebit i na Velebitu postavili crte obrane. Od nas koji smo se povukli, 99 posto vojno sposobnih je ostalo u sastavu Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac sa zadaćom da uspostavimo i zadržimo crtu bojišnice tu na Velebitu, i evo tu smo ostali do konca „Oluje“. Treba naglasiti da mi ‘91. nismo sami uspostavili tu crtu na Velebitu, zajedno s nama uspostavili su je i domobrani iz Jasenica i Starigrada. I sve je to trajalo do srpnja sljedeće godine, kada su na Velebit počele pristizati Specijalne jedinice MUP-a, predvođene generalom Mladenom Markačem. Tada smo bolje utvrdili te crte, čak smo ih i proširili prema neprijatelju. Velebit je što se tiče logistike specifičan i odmah kad smo uspostavili crtu obrane osnovali smo konjicu, odnosno ljudi iz Jasenica i Starigrada su nam sa svojim domaćim, privatnim mazgama, magarcima i konjima vršili logistiku. Dakle, najprije su nam ljudi dali svoje mazge i konje, a onda je kasnije MUP kupio konje i mi smo negdje od Božića 1991. pa sve do „Oluje“ imali svoju vlastitu konjicu. Mi smo mahom ljudi sa sela i kod kuće smo imali konje, a Velebit je naš drugi dom i mi smo se tu osjećali kao u našoj kući. Znači, sve borbene zadaće koje smo počeli obavljati, to je bilo nešto novo, ali silom prilika naučite se, i postali smo vojnici - specijalci. Bez konja u Velebitu, bez obzira na to što su kasnije došli MUP-ovi helikopteri, bilo bi vrlo teško, jer Velebit je takav da često helikopteri ne mogu letjeti pa bez konja nema ni logistike ni ratovanja. Konj je za ovakva područja alfa i omega svega. Ipak, gdje ne može konj, onda može čovjek. Naša uloga uoči i prije „Maslenice“ bila je da smo mjesecima prije prikupljali obavještajne podatke o stanju neprijatelja, njegovoj brojnosti, položaju, čime raspolaže. A budući da je naša postrojba tu domaća, ulazili smo u dubinu neprijateljskog teritorija. Jer tada nije bilo bespilotnih letjelica, mi nismo imali ništa, nego smo sašli tamo, na noge sašli i ušli u njihove položaje, snimili položaje i tako dalje. I to se radilo mjesecima i svi ti podaci su korišteni kod pripremanja. Znači, sudjelovali smo aktivno u pripremanju same akcije, a u samoj akciji smo isto kao postrojba djelovali borbeno, na prvoj crti. U ustrojavanju i obuci Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac sudjelovao je i Zvonko Pausić - Pauk, koji je MUP-u pristupio 5. kolovoza 1990. godine, na tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. Prošao je psihofizičke testove i pristupio 335
jedinici za antiterorističku borbu ATJ Lučko, u kojoj je bio sve do 1992. godine. Prema zapovijedi ministra unutarnjih poslova poslan je u Krapinsko-zagorsku županiju ustrojiti Specijalnu jedinicu policije „Barun“, kojoj je bio i zapovjednik. Ja sam imao priliku 1991. biti u Svetom Roku i Lovincu, koji su bili u okruženju srbočetničkih snaga. Poslani smo iz Lučkoga, nas tri djelatnika, i deset pripadnika Specijalne policije Gospić, da napravimo pripremu obrane Svetog Roka i Lovinca. Radili smo obuku djelatnika pričuvnog i djelatnog sastava. Tijekom 1991. godine na Velebitu je djelovala i Planinska satnija Velebit, sastavljena od alpinista, planinara, špiljara (speleologa), pripadnika Gorske službe spašavanja i gorskih vodiča. Planinska satnija Velebit imala je u svom sastavu 16 „himalajaca“, a čak devetorica su bili članovi ekspedicije na Mt. Everest. Postrojba je u svom sastavu imala i četiri liječnika s potrebnim planinarskim i GSS znanjima. Zapovjednik Satnije bio je Jerko Kirigin. Prvu akciju postrojba je imala 28. i 29. rujna 1991. kada su spašavali i evakuirali 17 staraca iz sela Kneževići na Velebitu. Od studenoga pripadnici Satnije smjenjuju se držeći položaje na ličkom rubu Velebita, na crti koja se protezala od Svetog brda do Badnje, a poslije i do Golovrhova. Osim toga, pripadnici Planinske satnije Velebit obavljali su brojne i složene zadaće. Uz čuvanje crte, izviđanje, prikupljanje i dostavljanje važnih podataka, pružali su i planinarsku logističku potporu vojnim i policijskim postrojbama na Velebitu, dopremali im hranu, te bili njihovi posebni vodiči. O njezinu djelovanju govori zamjenik zapovjednika Planinske satnije Drago Baruškin: Prvi puta smo došli na Velebit 1991. kada smo se organizirali kao na ekspediciji. Bilo nas je ukupno 98 pripadnika Satnije koji smo se organizirali u početku, u lipnju ‘91., u okviru sportske čete iz Zagreba. Od toga nas je 16 iz Satnije bilo u Himalajama nekoliko puta. Nakon pada Lovinca i Svetog Roka bilo je zbjegova na Velebit. A kako se nije moglo cestom preko Velebita, jer su od Alana prema Obrovcu dole bili četnici, onda se nije moglo spustiti u Obrovac pa su ljudi ostavili traktore i krenuli su prema Dušicama. To je jedan predio na Velebitu ispod Svetog brda. I oni su krenuli onda u Seline preko grebena Velebita, stazom preko Libinja. Ali to je samo pješački put, pješačka staza, tako da su se mladi dovukli do Selina, ali su starci ostali. Bilo je i nekih nepokretnih starijih ljudi koji su ostali. I onda je jedan od njih došao u Zagreb tražiti pomoć za izvlačenje tih ljudi. Dva dana je čovjek lutao po Zagrebu dok nije naletio na našeg zapovjednika Jerka Kirigina. Jedan petak popodne telefonom nam je rečeno da u 8 sati kreće autobus ispred MUP-a u Savskoj, odnosno Vukovarskoj, za pomoć tim ljudima. Skupilo nas se 28 i otišli smo ih spašavati. Ponijeli smo i opremu za gorsko spašavanje, tako da smo dva dana pomagali tim starijim i nemoćnim da ih spustimo u Seline. Tu smo imali, u 336
stvari, i nekakvo vatreno krštenje jer su nas topovima gađali iz Rovanjske koja je onda bila u rukama četnika. Jer to se radilo uglavnom po noći i onda dok se upali baterija, da bi mogli malo olakšati hodanje, jer nije to staza asfaltirana, oni su odmah počeli tući po nama. Nakon toga, kako se i Policijska postaja Lovinac smjestila u Starigrad, mi smo u razgovoru rekli da bi mogli doći na Velebit. I išli smo dva - tri puta u izviđanje te smo zaključili da nam je glavna baza mogla biti Planinarski dom u Paklenici. Tako da smo mi nakon dva - tri pokušaja da dođemo autobusom dole iz Zagreba, jer su tukli i Delnice i Karlovac pa je cesta bila zatvorena, konačno na Martinje ‘91. otišli. I drugi dan, 12. studenoga, već smo bili u domu. Jasno, trebalo je malo dok se čovjek privikne, iako nije to nama nepoznanica, mi smo tisuće puta bili svi i u Domu i po Velebitu, pogotovo u Paklenici na penjanju. Tak’ da smo već drugi i treći dan bili na Vršnom grebenu Velebita. Onda smo pronašli novine na Marasovcu, beogradsku „Politiku“, par dana stariju nego kaj smo mi došli. Tada je počelo i gadno vrijeme i onda su se i četnici povukli, ti domaći ljudi, a mi gore u brda, a ovi otiđu da bi se isti dan vratili. A mi otiđemo koliko treba. Za ovaj bivak uglavnom smo imali svoju opremu, od vreća za spavanje do gojzerica, dok nas je kasnije MUP opremal, dobili smo odore. Nas je bilo 50, a dobili smo negdje oko 30 pušaka. Bilo je svega. Bilo je i onih 5,45 (mm) kostolomaca i kalašnjikova. Ja sam imao slučajno, jer sam bio u pričuvi policije, kalašnjikova, tak’ da sam si ga ponio. No nakon par mjeseci smo se ipak svi opskrbili s puškama, svi dobili svoju pušku, koje su, kad smo se u kolovozu ‘92. demobilizirali, spremili u skladište obrane i zaštite Zagreba. Planinska satnija Velebit i Jedinica za posebne namjene Policijske postaje Lovinac poslije povlačenja iz Svetog Roka i Lovinca ostale su prisutne na Velebitu te sudjelovale u borbenim aktivnostima na ličkoj strani planine. Zapovjednik Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac Josip Vrkljan - Jotan prisjeća se jedne od tih akcija: Na Božić 1991., kada se pripremao glavni napad na Gospić, mi smo na svojim leđima i na konjima nosili minobacačke granate. Svaka granata, odnosno mina, teška je 12 i po kilograma. Znači, svaki od nas je nosio tu jednu granatu plus opremu koju moraš nositi: pušku, hranu, jedno 15-ak kila, plus još 12, to je nekakvih 30-ak kila. I tako smo iz Starigrada do Badnja, odnosno Puvaljke ispod Badnja, iznijeli 76 mina, čini mi se. U jednom pravcu ima pet sati hoda i nazad pet. Neki su čak po dvi mine nosili. Onda smo s njima bočno djelovali da omekšamo napad na Gospić. Ispod Dušica smo tukli ovu vojarnu gdje su oni bili, a tamo smo tukli Medak da rasteretimo Gospić od glavnog napada. Tog napada, ali i brojnih problema zbog manjka iskustva prisjeća se i Drago Baruškin iz Planinske satnije Velebit: 337
Tijekom ‘91. smo dobili jednu desetinu minobacačku iz Starigrada, koji su valjda to bili u JNA ili ne znam, tako nešto. Mi smo se trudili i tjedan dana smo nosili minobacač na položaj iznad Metka. Onda smo našli jedno mjesto odakle bi mogli tući Medak. I tukli smo ga za Badnjak. Ali smo izabrali loš teren, kaj mi nismo znali. Nisam nikad vidio, mislim, vidio sam nosač, ali kako se stavlja, a oni su bili minobacačlije i trebali su znati. Tak’ da smo nekoliko granata opalili i onda nam se ubio minobacač jer smo ga metnuli na šumski teren, crnicu, koja je propusna, mekana, i on se svaki put izvalio, ali smo jedan kamion ipak uništili. Nakon toga su digli s Udbine dva helikoptera i onda su nas tukli gore na Bujmu. I mitraljirali su nas, ali nikoga nisu pogodili. Kako nismo imali nikakvo teže naoružanje, a jedan od policajaca je bio mitraljezac, rekli smo mu di treba doći. Mi smo u 1 sat planirali da budemo tukli Medak. On treba u 12 sati biti na toj jednoj ćuki. To je taj Marasovac, pa Struge su jedna ovako poprečna dolina koja vodi prema Metku dole u jedno selo. I onda smo mi bili na ćuki i čekali. A dovukli smo i četiri Igle (lako-prijenosni raketni protuzračni sustav 9K38). E, ali tjedan prije kad smo mi to nosili granate i minobacače gore, cijelo vrijeme bila je mećava, snijeg je padao. I tip koji je imao upravljač za Igle, njemu je bilo zima i on je zbrisal dole. I ne samo da je zbrisal dole, on je odozdola zbrisal u Zagreb. Mogli smo imati te dve Gazele (helikoptera). Dobro za Igle, ajde, ali mitraljez bi ih sigurno skinul. S druge strane, morske strane Velebita, ustrojeno je više postrojbi od kojih su neke popunjene braniteljima s okupiranih područja. Postrojba koja je bila specifična po mnogočemu, a ponajviše zato što je djelovala na samom Velebitu, bila je 1. satnija (Velebitska satnija) I. bojne 7. domobranske pukovnije. Za tu postrojbu mnogi zapovjednici postrojbi Hrvatske vojske koji su djelovali na području Velebita imaju samo riječi hvale, a zapovjednici 1. GBR „Tigrovi“ posebno su istaknuli njihov značaj i pomoć. Ova Satnija je na početku operacije brojala 129 vojnika, a imala je tovarnu desetinu od 11 goniča, 12 konja i 6 mazgi. Bila je podređena Domobranskoj bojni Obrovac, a tijekom napada postrojbama Specijalne policije, te je štitila lijevi bok 112 TG na Velebitu. Postrojba je čitave 1993. godine imala važnu ulogu u opskrbi postrojbi na Velebitu. Njezina djelovanja prisjeća se zapovjednik Marijan Marasović: Naša Satnija bila je domaća, domicilni ljudi, to su borci iz nekadašnje 164. brigade s područja Starigrada i Selina kao i Samostalnog bataljona Starigrad, nastalog iz 3. bojne 112. brigade. Te su naše postrojbe fasovale ‘91. godine onaj udar, kada je 90 posto neprijateljskog topničkog djelovanja završilo na nama. Ali mi smo bili dobro disciplinirani; nije bilo poginulih, imali smo samo nekoliko ranjenih. Tijekom 1992. godine život je tekao normalno u onome dijelu, koliko se može reći normalno. Povratili su se oni koji su bili u Rijeci i drugdje gdje nije bilo borbenih djelovanja. Prije operacije „Maslenica“ 338
život je tekao u okviru toga, a onda je tu u Starigrad počela pristizati vojska sa svih strana i sve se uozbiljilo. Jako puno vojske. Možda nema prostora u Hrvatskoj kroz koji je na tako malom prostoru prošlo toliko postrojbi svih vrsta: Specijalne policije, domobrana, gardijskih brigada, raznih specijalističkih postrojbi – čak smo i mornaricu imali tu. Sve te postrojbe u prolasku ovim prostorom bile su oslonjene na nas. Kad je god što trebalo, svi su se obraćali nama. Kako smo mi bili domicilni, držali smo veći dio tog terena, ranije – polazne položaje, pa i ove dubinske. Manje je poznato da smo ‘91. godine za Božić imali napad s Tulovih greda, pokušaj napada naše postrojbe na Obrovac. Tako da smo imali ljude u našoj postrojbi koji su poznavali taj teren. Pridodavali smo im izviđače, a najvećim dijelom bili su oslonjeni na naš transport. Prva bojna 7. domobranske pukovnije, iako sastavljena od domobrana, posebna je po tome, recimo, što je kao i druge vojne postrojbe izvršavala zadatke ovdje na Velebitu na neki način odvojena od svoje baze. Samostalno, uglavnom cijelo vrijeme borbenih djelovanja. Zbog konfiguracije terena i snabdijevanja, mi smo bili oslonjeni uglavnom na životinjsku snagu, sve snabdijevanje se vršilo transportom mazgama i konjima. Tako, budući da smo držali položaj tu na Velebitu, u vrijeme operacije „Maslenica“ imali smo položaje koji su od prvog do zadnjeg bili udaljeni oko četiri sata hoda. Onda znate kolike su to udaljenosti, dok su visine oko 1000, 1400 metara nadmorske visine. Onda možete misliti kakav je to teret za snabdijevati vojsku. U samom početku operacije „Maslenica“ imali smo 17, što konja, što mazgi. Nama nije bio ništa problem, dobru disciplinu koju smo iskazali 1991. godine jednostavno smo poslije prenijeli, kad smo pridodani da vršimo smjenu na Tulovim gredama. Znači, jednu smjenu držali smo mi, drugu „Tigrovi“. Možda su te sve postrojbe koje su dolazile gledale na nas malo podcjenjivački, ali ne zadugo, jer smo imali karakter i bili disciplinirani. Imali smo tako jednom borbenu uzbunu zbog toga što je prevelik fizički teret pao na nas, i onda su naši ljudi odbili poslušnost. U jednoj situaciji, to je bilo u ožujku ‘93., gore na Tulovim gredama se nešto kompliciralo. Bio je veliki priljev municije i sav teret istovara je pao na naše ljude. Budući da smo držali položaje isto tako kao i drugi, imali smo svoje zadatke koje smo uredno izvršavali, bez dramatiziranja, sve smo to odrađivali. I plus kad bi došli tu, onda smo još i to radili za druge. E, tad je, što se kaže, „Mara prevršila mjeru“, nešto je bilo i problema, slabo planiranje, određeno je premalo ljudi za istovar. Sanduci, oni teški od 100, 120 kila, bez ručaka, nisu nit’ predviđeni da ih se istovara ručno. To je trebalo istovariti sedam ljudi, i to u noći u 1 sat, i naši su to odbili. Nakon tri kamiona su rekli: „Mi više nećemo!“ I onda smo, za „nagradu“, dobili borbenu uzbunu od pokojnog Gavrana. I sjećam se, bio je prolom oblaka, mi smo u 2.15 po noći dobili tu uzbunu. U 4 sata je završila uzbuna. Tada su vidjeli da smo mi ozbiljna postrojba. Budući da smo mi bili rasuti i nismo imali koncentrirani smještaj, od Tribunja do Selina, nije 339
se bilo lako okupiti, ali za dva sata smo se skupili, čak i dio postrojbe koji je bio na terenu, mi smo se tu okupili. Odonda smo počeli biti uvažavani baš za ozbiljno. Uistinu, mi smo uredno odrađivali svoje zadatke, a uz to djelovanje bilo je i sportskog druženja, takmičili smo se u nogometu, i tako se razvilo jedno dobro prijateljstvo nas i „Tigrova“. Jest, slali su nam naši iz zapovjedništva u Zadru i ljude po kazni. To je ovako djelovalo: ono, kad je naš čovjek daleko, tamo negdje na planini, udaljen 20 kilometara, nitko ga ne vidi, nitko ne zna za nj, ne buni se. Kaže, njemu je lako. A onda kad netko drugi dođe s područja gdi je tobože teško, onda tek vidi koliko je ovdje nama bilo teško. Onda su po kazni tu k nama dolazili, di smo mi bili tobože po zasluzi. Neki od njih su se dobro aklimatizirali jer je i atmosfera u našoj Satniji stalno bila na razini. To su bili, ono, baš dobri dečki. A neki su nastojali čim prije napustiti ovo područje. Jer ono što je nama bila zasluga, njima je bila kazna. Po dokumentima o naoružanju postrojbe i zadaćama koje je vršila jasno je da je riječ o zasebnoj postrojbi čije je djelovanje bilo drugačije u odnosu na djelovanje ostalih domobranskih postrojbi. O njezinoj vrijednosti mnogo više od samih pripadnika postrojbe govore zapovjednici 7. domobranske pukovnije i drugih postrojbi Hrvatske vojske. Zapovjednik 1. satnije II. bojne 1. GBR „Tigrovi“, Darko Katuša, postrojbu iz Starigrada pohvalio je kao ravnopravnu gardistima: Bila nam je pridodana satnija iz 133. brigade, a imali smo i domobransku satniju koja je isto pridodana našoj bojnoj. Bila je to kombinirana postrojba domobranske bojne iz Starigrada i Selina. Njih moram stvarno pohvaliti, jer to je izvrsna satnija. Bolje u Domovinskom ratu u pet godina nisam vidio. I stvarno vrhunska satnija di nije bilo razlike između tri domobranske satnije – Starigrad, Seline i Tribunj. Između njih i nas kad smo bili na položajima, nismo se mogli razlikovati. Iznimno pohvalno o ulozi „starigradske satnije“ izrazio se i zapovjednik 7. domobranske pukovnije Danijel Kotlar: Velebitska satnija je cijelo vrijeme ostala u Starigradu, jer bez njih, bez njihovih konja i opskrbe, na Velebitu ne bi opstala nijedna gardijska, nijedna postrojba! Tijekom borbenih djelovanja u 7. domobranskoj pukovniji, kao i drugdje, bilo je određenih problema, pa i neposlušnih vojnika. Te smo momke slali u Velebitsku satniju, da s njima odrade jednu smjenu, nekoliko dana. Tako da recimo od one mogućnosti da si ti imao smjenu svaka tri-četiri dana, da si relativno par kilometara iza prve crte gdje je funkcionirao život, znači i nekakav dućan, i nekakav kafić, i tako dalje, odjedanput otišli u te surove, dakle, vrlo zahtjevna područja Velebita gdje toga nije bilo. Uglavnom, ti ljudi iz 1. satnije 1. bojne, to su su bili žitelji podvelebitskog kraja, znači Starigrada, Selina, Tribunja. Tako da oni su bili specifični po tome što su se izvrsno snalazili po tim surovim 340
predjelima Velebita. Jako dobro su poznavali svaki kamen, svaku stazu. Specifično je bilo i snabdijevanje postrojbi od te satnije u kojoj su bili konji ili mazge kojima su dopremali hranu, vodu, streljivo i sve ostalo po tim područjima. Posebna je jedna pohvala za njih bila, da su oni samostalno djelovali u „poslijemasleničkoj fazi“ kao 3. satnija II. bojne 1. gardijske brigade, pod zapovijedanjem legendarnog zapovjednika Damira Tomljanovića - Gavrana, gdje su oni praktički samostalno držali svoju zonu odgovornosti. Prva satnija I. bojne 7. domobranske pukovnije djelovala je na Velebitu, na području Sektora 1 sve do operacije „Oluja“, nakon koje je, poput ostalih domobranskih postrojbi, raspuštena. Zanimljiv je i ratni put Planinske satnije Velebit jer je ta postrojba u kolovozu 1992. godine bila demobilizirana i stavljena u pričuvu. No intenziviranjem borbi u operaciji i srpskom protunapadu postrojba je ponovno mobilizirana. Drago Baruškin prisjeća se: U samom početku operacije „Maslenica“ nismo bili nego nakon par dana, ukazala se prilika da bi trebali ipak doći oni koji se kuže u planine, što smo mi bili. Tako da su nas 2. veljače mobilizirali i da nas se skupilo 50 ljudi u dva sata. Zborno mobilizacijsko mjesto je bilo Planinarski savez Hrvatske i odonud smo bili opremljeni s puškama za razliku od ‘91., kad smo išli, kad smo skupljali za ljude puške, a sad smo dobili kompletnu opremu. Ratovanje, pogotovo u planinama, je specifično u odnosu na ravničarske dijelove. Pogotovo taj južni Velebit sav u stijenama. I tu su iz stožera zaključili da im treba stručna pomoć za ratovanje. Tako da smo mi otišli dole i prvo vrijeme smo bili, u biti, vodiči raznim postrojbama tijekom dolaska na planinu. Možemo reći da su nam kroz ruke prolazili svi, i „Tigrovi“ i domaći i Specijalna policija, svi. Vodili smo ih na razne čuke gdje su oni bili ostavljeni i dobili zadaću. U svemu tome ponekad je bilo smiješnih situacija. Jedan takav događaj mi je ostao u sjećanju kad smo vodili slavonskobrodske specijalce na takvo jedno mjesto i kotu. Nije bilo nikakvih mogućih prijevoznih sredstava, nego se sve hodalo. Nakon jedno 2-3 sata, jedan od policajaca je navodno imao nekakvu bombu u džepu. I onda je počeo cendrati da će on baciti bombu, da mu je dosta, da više ne mre, da ovo, da ono. I dok smo stali da se odmorimo, on u džep, bijesan na sve, na nas, na svog zapovjednika, na rat. A zapovjednik izvadi pištolj, jer je stvarno mislio da je bomba, a on izvadi glavicu luka i cijeloga s lupinom, sa svime zagrize i otiđe. Poslije smo još hodali, ali nije više ni zucnul. Ipak, u jednom momentu bila je frka jer smo mislili, bude bacil bombu, ovaj će ga koknuti, misliš sve najgore. Svi smo razmišljali gdje budemo skakali i bježali, skrivali se od bombe. Međutim, ispalo je fantazija. Nakon toga, kako se razvijala borba za Malu i Veliku Bobiju, brdašca iznad Obrovca, tako smo počeli izviđati. Mi koji smo se godinama prije toga koristili, kužimo jako 341
dobro specijalne karte, tako da smo mogli s karata poskidati sve četničke položaje i otkriti gdje su, koliko ih je i šta rade. Tako da smo izvidnički vrlo kvalitetno radili. Za to smo dobili pohvale i od Zapovjedništva Zbornog područja Split, odnosno iz zapovjednog mjesta u Zadru gdje smo surađivali s obavještajcima. I mi smo poskidali sve moguće četničke položaje, njihovo kretanje i svakodnevno to dostavljali. To smo mi jako kvalitetno radili. Onda smo i navodili naše topništvo na razne ciljeve. Mi smo bili oči svih naših postrojbi na Velebitu. Komunicirali smo motorolama. Te naše izvidničke motrilice, kako smo ih zvali, uvijek su bile negdje na isturenom mjestu, tako da su se bez problema mogle povezati na nekakav repetitor i imati kontakt sa svima. Mi smo, recimo, kad smo nakon dva mjeseca oslobodili Zelenikovac, to nam je bila prva čukica u onoj ravnici oko Vinice, i prema Velebitu isto imali jednu isturenu čukicu, tako da nije bio problema. Samo, na tu čuku smo mogli dolaziti noću i izmjenjivati se, tako da je svaku večer obično dolazio netko novi na položaj. Tamo je ostao među kamenjem jer ne bi mogao stajati, nego bi ležao među kamenjem do sljedeće večeri ili noći. Poslije smo izašli na Strelovac, to je opet jedna čuka, i to je bilo izvrsno jer smo imali jednu stijenu, „živi kamen“, gromada od 15-ak, 20 metara visine i 30 - 40 metara širine, gdje smo si složili motrilicu. No na Strelovcu su nas četnici otkrili i tukli su nas s tenka od Medviđe iznad Obrovca. Stalno su nas tukli, a jedna granata je udarila par metara ispod naše vidilice. To je bila katastrofa. Svi smo letili po toj izvidnici, nas pet, šest. Katastrofa, ništa više ne čuješ, letiš kako koji gdje, a da je to bio neki drugi kamen, to bi vjerojatno bilo grdo. Tako da smo imali i izabrali najbolje moguće mjesto. I tada smo još išli i s 9. gardijskom brigadom, koja je glavna bila na tom prostoru, obići taj dio Velebita da vidimo gdje bi mogli probiti cestu do dijela ceste koja ide iz Svetog Roka za Obrovac. Mi smo išli s njima trasirati otprilike di bi se to išlo, di se može najbolje i najlakše proći. To je jedno 5 kilometara otprilike bilo i inženjerija je stvarno fantastično napravila u roku dva tjedna tu cestu. Tako da smo onda mogli poslije toga s vozilima ići prema Tulovim gredama. Sam vrh Tulovih greda su dugo držali četnici, ali kad smo osvojili i te Tulove grede, onda se napravila crta tamo na cesti između Like i Dalmacije na Kraljičinim vratima. To je bila crta razdvajanja između nas i četnika. Oni su bili na Malom Alanu koji je prema Lici i ličkoj strani, a mi smo držali tu cestu od Kraljičinih vrata do iza Maruna prema Obrovcu. To je naš dio bio. I taj poprečni put koji je inženjerija napravila, to nam je fantastično pomoglo. Sve smjene, sve opskrbe su išle tud. Poslije borbi za Maslenicu, od ljeta 1994. pripadnici Planinske satnije Velebit održavali su tečajeve za pripadnike specijalnih postrojbi policije i vojske u kojima su prenosili znanja iz planinarstva, alpinizma, dnevne i noćne orijentacije, preživljavanja i djelovanja u svim vremenskim uvjetima. Mnoga od tih znanja bila su itekako 342
važna u izvođenju nadolazećih operacija Hrvatske vojske. Planinska satnija Velebit raspuštena je 25. siječnja 1996. godine. O ulozi i značaju pomoćnih postrojbi pohvalno su govorili zapovjednici svih postrojbi koje su iskusile uvjete ratovanja na Velebitu. Pripremajući knjigu, pričali smo i sa zapovjednikom Skupnih snaga Specijalnih jedinica MUP-a, generalom Mladenom Markačem. On je istaknuo ulogu tih postrojbi još u razdoblju planiranja zauzimanja Velebita, potom i značaja Planinske satnije Velebit iz koje su Specijalnoj policiji još tijekom 1992. godine pristupili mladi alpinisti kao instruktori. Naravno, posebno se pohvalno izrazio o postrojbi iz Lovinca koju je svrstao rame uz rame s pripadnicima Specijalnih postrojbi MUP-a, iako su oni i po godištu i po spremi odudarali od kolega iz Specijalnih jedinica. Možda najbolji opis vrijednosti pomoćnih postrojbi na Velebitu kratko je izrazio zapovjednik SPJ „Poskoci“ PU zadarske, Svemir Vrsaljko - Velečasni: Osobno držim, bez obzira na onu psihofizičku sposobnost, na onu motivaciju, na ono domoljublje, na onaj zanos kojeg smo mi kao pripadnici Specijalne jedinice policije imali – osobno držim da nikad mi na ovim prostorima ne bi opstali da nije bilo tih domaćih ljudi, konjovodaca.
Pripadnici Specijalne policije u napornim hodnjama na Velebitu.
Tijekom nevremena i mećava na Velebitu ni teška mehanizacija nije bila od pomoći vojnicima na položajima.
343
Uoči primopredaje zapovjedništva nad Sektorom 1 u mjestu Seline. Zapovjednici Mirko Norac i Damir Tomljanović Gavran sa suradnicima i zapovjednicima postrojbi koje su branile južni dio Velebita.
U uvjetima guste magle i mećava konji i konjovodci jedini su mogli pružiti kakvu-takvu logističku potporu pripadnicima hrvatskih snaga na Velebitu.
Trenuci odmora pripadnika i pripadnica 6. GBR na Tulovim gredama- Slijeva: Nikola ProrokovićProko, Svjetlana Doričić, Dubravka Prevlek i Milan Čanić-Biće
Dotur logističke potpore helikopterima na područje Dušica, Velebit.
344
Pripadnici SJP Zadar „Poskoci“ u hodnji po obroncima Velebita nakon okončanja VRO „Maslenica“.
Smjena postrojbi 7. domobranske pukovnije početkom veljače 1993. godine, najvjerojatnije u Gorici, zaseok Zrilići. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
Pripadnici 7. domobranske pukovnije iz Paljuva tijekom predaha od borbi (zapovjednik Danijel Kotlar u sredini s kapom). (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
345
Uloga domicilnih postrojbi (SJP PU Zadar – „Poskoci“, Bojna kralj Tomislav, 112. brigada HV-a i 7. domobranska pukovnija HV-a) Ratne postrojbe iz zadarskog okruženja zaslužuju zaseban osvrt. Svakako je posebna Specijalna jedinica policije iz Zadra - „Poskoci“, samim time što je organizirana već krajem kolovoza 1990. godine kao postrojba čiju jezgru su činili uglavnom netom pristigli pripadnici tečaja Prvi hrvatski redarstvenik. Danom službenog osnutka „Poskoka“ uzima se 15. listopada 1990. godine. Đuro Župan, prvi ratni zapovjednik „Poskoka“, ističe upravo tu posebnost: Sve ostale specijalne jedinice MUP-a koje su kasnije djelovale pod Sektorom Specijalne policije, osnivane su odlukama MUP-a, počevši od ožujka 1991. godine, dok smo mi djelovali već početkom rujna 1990. godine. Pripadnici „Poskoka“ aktivno su počeli ustrojavati lokalne vojno-redarstvene snage i obučavati pripadnike Teritorijalne obrane (TO), jer bili su svjesni da je oružani sukob neizbježan. Nakon otvorenog oružanog obračuna na Plitvicama, poznatog kao „Krvavi Uskrs“, uspostavljaju se prve policijske postaje u mjestima koja su bila najugroženija: u Polači, Kruševu, Pridragi i Jasenicama. Upravo na području Polače pripadnici postrojbe uvučeni su u prvi oružani sukob. Za vrijeme tog sukoba poginuo je Franko Lisica, prva hrvatska žrtva ne samo „Poskoka“, nego i cijelog zadarskog kraja. Naravno, „Poskoci“ su kasnije sudjelovali u preuzimanju zadarskih vojarni i bili iznimno aktivni u obrani grada Zadra i šireg zadarskog područja, potom i napadajnoj operaciji „Jaguar“ izvedenoj 1992. godine. U tom razdoblju postrojba je preustrojena, izvršena je dodatna, stroga selekcija kadra. U kolovozu 1992. godine postrojba se vraća na Velebit u sklopu operacije „Poskok 1“ te zajedno s pridruženim snagama Specijalne policije pokrivaju i vrše nadzor šireg prostora južnog Velebita. Tijekom više mjeseci „Poskoci“ su vršili opsežna izviđanja prostora, što je zapravo bila velika priprema za nadolazeću operaciju. U tim aktivnostima, prilikom dubinskog izviđanja terena, 16. prosinca 1992. godine smrtno je stradao dozapovjednik postrojbe Dragan Žunić. Svemir Vrsaljko, ratni zapovjednik „Poskoka“, u to vrijeme bio je i zapovjednik Skupnih snaga policije u operaciji „Poskok 1“, a kasnije i član Stožera Skupnih snaga jedinice Specijalne policije tijekom spomenute operacije. Na vrlo zanimljiv način opisao je karakteristike postrojbe i svojih suboraca: Kad je riječ o pripadnicima Specijalne jedinice zadarske, ona je možda malo specifična u odnosu na druge. Specifična je u tome što smo držali da dobar ratnik može biti onaj čovjek koji ima kućnog odgoja i visoku nacionalnu svijest. Koji je svjestan vremena koje jeste i koje predstoji. I kao takvi gradili smo taj pozitivni duh. Mi nismo imali – ne vrijeđam nikoga – niti oficira, niti milicajaca. Mi smo učili ili donijeli smo ono znanje koje smo stekli iz bivše JNA, a snagom volje i nacionalnom sviješću mislim da smo 346
ovladali sa svim potrebnim vještinama što se tijekom i poslije rata pokazalo. Tako da, imali smo po meni najbolji izvidnički tim i vrlo jako topništvo. Zatim, primjerice, naš djelatnik koji nikad protuoklop nije vidio prije rata, na kraju je to predavao na Hrvatskom vojnom učilištu časnicima koji su isključivo bili specijalizirani za protuoklopnu borbu. Inače su to sve bili mali, obični ljudi, sinovi ratara, stočara, ribara, tu iz zadarskog zaleđa, Ravnih kotara i otoka. Ljudi previše gledaju filmove pa misle da su specijalci neka nadnaravna bića. S ove vremenske distance specijalci, bar iz moje spoznaje, a znam ih iz svih krajeva Hrvatske, ja bih rekao, bili su mješavina svega i svačega. Ali što ih je spajalo? Spajala ih je visoka nacionalna svijest, svijest o vremenu, to domoljublje. Evo konkretno u mojoj postrojbi, mi ne možemo reći da smo imali ijednoga vrhunskog sportaša. Znači, uglavnom se postrojba sastojala od Prvih redarstvenika, zatim smo ih nešto angažirali iz onih drugih tečajeva koji su završili, a dalje sam popunjavao postrojbu isključivo iz Pričuvnog sastava Specijalne policije. A za doći u Pričuvni sastav Specijalne policije mi smo od onih pozvanih, ili od onih koji su se dragovoljno nama javljali, izvršili tek osnovne psihofizičke provjere motoričkih sposobnosti, ali osobno sam davao uvijek više naglasak na tom voljnom, na tom ljudskom, na tom domoljubnom nego na fizičkom čimbeniku, jer to fizičko se moglo nadomjestiti. Meni je i sad teško shvatiti i prihvatiti, da sam ja u jednom danu znao proći goleme udaljenosti, što bi se u ravničarskom dijelu moglo usporediti otprilike kao crta od 50 kilometara. U ovim uvjetima da mi netko kaže da to napravim, ja bih mu rekao da je lud. Jer za zbilju, i s ove vremenske distance, to mi izgleda nemoguće. Međutim, sve to što se događalo u ovom prostoru zaista treba staviti u kontekst vremena u kojem se događalo. Mi imamo i sada specijalce koji su sigurno fizički bolje utrenirani nego što smo mi bili tada. Imaju bolju opremu nego mi tada. Ja čisto sumnjam da bi ti isti momci danas mogli opstati u ovim uvjetima u kojima smo mi boravili, a u kojima su čak i neki od njih, znači još uvijek aktualnih specijalaca, tada boravili. To je jedno posebno stanje svijesti, duha. To je taj adrenalin, to domoljublje koje smo mi tada nosili i svijest odgovornosti koja je nama povjerena. Možda je specifičnost naše postrojbe, opet u odnosu na druge postrojbe, to što sam ja imao kontakte s nekim ljudima koji su nas logistički mogli poduprijeti i s ljubavlju su to napravili. Tako da sve i jedan naš djelatnik je imao Gore-texove čizme, pored odjeće koju smo dobili kao pripadnici Specijalne policije, imali smo i dodatnu opremu, jakne koje su bile kudikamo primjerenije ovim uvjetima, vreće za spavanje koje su trpile temperaturu do minus 50, što ostale postrojbe nisu imale. U tom logističkom smislu naša postrojba je možda malo dominirala. Premda ni ta oprema u tim uvjetima po današnjim standardima sigurno ne bi zadovoljila. 347
Mnogi moji odlični ljudi osim odslužene vojske nisu imali neku veću naobrazbu. To su često bili oni ljudi koje je izgradio trenutak situacije, koji su u sebi pronašli taj nekakav dar, talent, ili nešto drugo. Primjerice, našeg topnika Branu Marketina sam ja u operaciji „Oluja“ tražio da gađa deset metara lijevo ili desno, što je već perverzija u topništvu, a imao je samo srednju stručnu spremu. Nikad prije nije bio topnik. Zatim slučaj Danka Kneza, čovjeka koji isto nikakve vojne naobrazbe nije imao. Kad sam dobio Maljutke, onda sam rekao: „Danko, mislim da bi bilo dobro ovo stavit u funkciju.“ I tada on počinje nabavljati nekakve skripte, educirati se i tako dalje. To je čovjek je poslije predavao na našem hrvatskom Vojnom učilištu časnicima iz JNA koji su bili educirani i školovani isključivo za protuoklop. To govori što čovjek sve može s ljubavlju, snagom volje i sviješću o odgovornosti za ono što je nama postavljeno. Mi kao zapovjednici ili ratnici stvarani smo u hodu. Rat sam po sebi, ja bih rekao, u čovjeku pobuđuje ono najbolje, a i ono najgore. Imali smo sretnu okolnost da je ovdje prevladalo ono najbolje - ljubav, ovdje su bili isključivo domoljubi, isključivo na tome se inzistiralo, to je bio jedini uvjet da netko bude član naše postrojbe – da ljubi Hrvatsku. Ali svim bićem. Kod nas nije bilo mobiliziranih ni utjeranih. Ja takve nisam imao oko sebe. I nikad postrojba nije bila popunjena po onome našem planu, programu, jer nisam htio takve. Htio sam da tu budu samo oni koji žele biti, koji mogu biti, koji su vrijedni biti tu. O djelovanju Specijalne policije zadarskih „Poskoka“ detaljnije je pisano u poglavljima koja analiziraju borbe za planinu Velebit. Nadalje, pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a nerado ističu vlastiti udio i posebnosti vlastitih postrojbi jer upravo su u borbama na Velebitu izgradili zajednički duh i na taj način prožimaju sjećanja na tu, kao i sve kasnije borbe u kojima su sudjelovali, posebice ističući oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“. Kao svojevrsna posebnost bitke za oslobađanje zadarskog zaleđa ističe se postrojba koja je u okviru preustroja Specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske (GSHV) službeno krajem 1992. godine rasformirana, a opet se u svim raščlambama operacije vodi kao zasebna postrojba: Bojna kralj Tomislav. Pod zapovjedništvom Marinka Radasa, a uz podršku (u to vrijeme) ministra iseljeništva Gojka Šuška, postrojba se formirala u lipnju 1991. godine. Dio prvotnog sastava prošao je tada posebnu, kratku obuku u središtu za obuku i smještaj postrojbi za posebne namjene u Kumrovcu. Nakon što je postrojba opremljena i naoružana, uslijedio je povratak u Zadar, krajem lipnja, gdje se nastavlja okupljanje dragovoljaca i opremanje postrojbe. Do početka kolovoza postrojba je vršila zadaće prikupljanja podataka o stanju u Zadru, brojala je 25 pripadnika. U tom razdoblju postrojba ulazi u prve oružane okršaje s pobunjenim Srbima u zadarskom zaleđu. S drugim su postrojbama sudjelovali 348
u osvajanju zadarskih vojarni, a kasnije u teškim borbama u obrani grada Zadra. Do kraja 1991. godine najveći dio postrojbe sudjelovao je u akcijama na Južnom bojištu, zajedno s drugim postrojbama za posebne namjene, a u tom razdoblju Bojna kralj Tomislav izrasla je u respektabilnu i dobro naoružanu postrojba koju je činilo 250 boraca. Bojna kralj Tomislav imala je značajnu ulogu u obrani od napada na Donji Zemunik, koji su 3. siječnja 1992. godine neprijateljske snage izvele znajući da im je to posljednja mogućnost uoči potpisivanja Sarajevskog primirja, ne bi li osvajanjem Zemunika i okolnih prometnica stekli povoljne pozicije za nadzor nad širim područjem oko Zrakoplovne baze Zemunik. Postrojba je potom, 10. travnja 1992. godine, interventno pošla u obranu područja Kupresa. Po okončanju te teške bitke, uključuju se u obranu Livna, nakon što su snage JNA izvele krajem travnja veliki napad na sam grad. Postrojba se u lipnju vraća u Zadar, te se po zapovijedima generala Ante Rose i ministra Gojka Šuška angažira na zadaći, uređenju vojarne Šepurine i pretvaranju iste u suvremenu vojnu bazu po NATO standardima. Ipak, ta zamisao zbog više objektivnih razloga nije provedena. Dio postrojbe prebačen je u Rakitje, pristupa postrojbi Bojna Zrinski, a dio ostaje uz zapovjednika Marinka Radasa, u pripremi za oslobodilačku operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“. Iako je riječ praktično o vodu (20-ak vojnika), pripadnici te postrojbe često se spominju u osvrtima na borbe u kojima se oslobađalo neposredno zadarsko zaleđe. Zapovjednici i vojnici drugih postrojbi, posebno oni iz Bojne Zrinski često spominju njihovog zapovjednika na terenu Nenada Mataka – Mehu, koji je u napadajnom dijelu operacije iskazao veliku hrabrost, bio ranjen, a nakon saniranja rane je 14. ožujka 1993. godine na Velebitu poginuo od neprijateljske mine. Uoči početka operacije, pripadnici postrojbe samoinicijativno su se okupili oko zapovjednika pukovnika Marinka Radasa i borbeno su djelovali u skupinama i u suradnji s drugim postrojbama na više dijelova bojišnice. O problematici te postrojbe, odnosno postrojbi koje su nekoć djelovale u ustroju GSHV-a više je rečeno u zasebnom poglavlju. Važno je naglasiti kako je njihov zapovjednik, pukovnik Marinko Radas, ujedno bio i zapovjednik V. sektora, potom nakon okončanja napadajne operacije, i zapovjednik III. sektora obrane. Gospodin Radas pismenim izvješćem osvrnuo se na ulogu Bojne kralj Tomislav u operaciji „Maslenica“, te njegov iskaz, osim u dijelovima koji nemaju veze s izvođenjem same operacije, prenosimo u cijelosti: U ovom izvješću samo ću ukratko navesti svoje viđenje VRO Maslenica koje, s obzirom na ovoliki vremenski odmak, ne može imati onoliku emocionalnu nabrijanost koje bi imalo da je rađeno neposredno ili nekoliko godina poslije same akcije. Naime, da bi se shvatila uloga mene kao zapovjednika i same Bojne Kralj Tomislav, mora se poznavati ratni put postrojbe, kojega sam slobodan dostaviti u privitku ovoga izvješća. Da349
kle, kao što je navedeno i u ratnom putu Postrojbe, elitni dio Bojne ostao je u Zadru sa zadaćom pripreme i sudjelovanja u konačnom oslobađanju zadarskog zaleđa, te zbog jačanja zapovjedno časničke strukture zadarskih postrojbi. Elitni dio postrojbe podrazumijeva da se on sastojao od svih časnika i dočasnika Bojne te dragovoljaca prekaljenih u dotadašnjim bitkama, koji su uz to prošli vrhunsku i vrlo zahtjevnu obuku, te su, iako samo njih 21, bili u stanju zamijeniti postrojbe puno višeg ranga bilo u ljudstvu ili borbeno tehničkim sredstvima. Imajući tu spoznaju, tadašnji ministar obrane i načelnik Glavnog stožera mene postavljaju za zapovjednika V. sektora, te mi pod zapovjedništvo dodjeljuju kako Bojnu, tako i sve ostale postrojbe koje su se nalazile na tome području. Sektor V. bio je linija duga preko 35 kilometara i protezala se od zadarskog naselja Crno, okružujući okupirani zadarsku zrakoplovnu luku, pa preko Prkosa sve do Vinterinaca u biogradskoj općini. Bez Bojne Kralj Tomislav, s postojećim postrojbama i stanjem na tom dijelu terena, ne bi se uspjelo osloboditi to područje i odbaciti neprijatelja iz neposrednog zadarskog zaleđa. Naime, stanje koje smo zatekli na toj liniji neposredno prije akcije, bilo je iznimno loše jer, s obzirom na dugotrajno tzv. „primirje“, vojska se potpuno opustila, stega nije bila nikakva i na položajima nije bilo ni 10 % raspoređenog ljudstva. Naoružanje i tehnika su bili u jako lošem stanju i nedostatni za bilo kakvu obranu, a kamoli za oslobodilačko djelovanje. Osim toga, najveći problem je bio sustav veze, koji je preko kontrolne točke UNPROFOR-a, a koja se nalazila na okupiranoj Zrakoplovnoj luci, odnosno Babin dubu, prolazio kroz tu fazu i konstantno bio prisluškivan od strane okupatorskih snaga, kao i izvješća Promatrača koji su dojavljivali u okupirani Benkovac o svakom pokretu naših snaga i svakom ispaljenom zrnu. U takovoj situaciji je bilo nemoguće provesti i najmanji pokret na bojištu, na bilo kojem njegovom dijelu od Zadra do Velebita, a da se ne naiđe na spremnog neprijatelja i žestoki otpor. Dakle, nakon te spoznaje, do koje smo došli vlastitim obavještajnim radom i prekidanja te komunikacije, sve je krenulo kako i treba. Neprijatelj se potom uglavnom povlačio i ostalo je bilo rutina te je, kao što je poznato i već puno puta opisano, ali bez ovoga vrlo važnog detalja, oslobođeno veliko područje do tada okupiranog hrvatskog prostora. Postrojba koju najviše vezujemo uz zadarsko podneblje je 112. brigada Hrvatske vojske. Tijekom operacije „Maslenica“ i kasnije u obrani dosegnutih ciljeva ona je djelovala kroz Taktičku grupu 112 (TG 112). Točnije, određeni dijelovi postrojbi bili su pridruženi TG 112, ili pak drugim postrojbama, a iznimno značajnu ulogu imalo je brigadno topništvo, kojemu je načelnik tada bio Agim Cheku. Znajući za projekt knjige sjećanja o oslobađanju zadarskog zaleđa, neposredno prije slanja knjige u tisak Darko Smolić Ročak, koji je kao zamjenik zapovjednika topničko-raketnog 350
divizijuna TG 112 tijek operacije pratio sa svoje promatračnice na Velebitu iznad Modriča, poslao nam je svoja zapažanja o operaciji „Maslenica“, koja su objavljena u Zadarskom listu (21. 1. 2010.). Uz zaključak da su se „pripadnici TG 112, posebice pješaci, pokazali kao odlični vojnici, da nisu gubili nadu te da su probili crtu i izbili na Maslenički most“, između ostaloga, naveo je: Dan prije prebacili smo oruđa i sredstva topničke potpore iz ciglane u Ninu trajektima preko Paga, Velebitskog kanala te kasnije Jadranskom magistralom do područja Starigrada Paklenice, Selina i Modriča. Dvadeset i drugog ujutro, oko 6,30 krenula je topnička priprema (po nasipu te koti 199, Kula Dračevac i po Bužonjićima). Bitnica minobacača 120 mm bila je raspoređena na dva paljbena položaja. Jedan je bio u Modriču, a drugi dio bitnice smo noć prije akcije prebacili konjima i mazgama u blizinu zaseoka Kneževići. Haubice američke proizvodnje kalibra 105 mm prebacili smo u prostor Seline-Paklenica, a bitnica ZIS-eva 76 mm bila je stacionirana s druge strane kanala, u Ždrilu Kneževićima. Samohotka 122 mm Gvozdika djelovala je s ceste prije Modriča sa zadatkom izravnog djelovanja po nasipu boksita. Oduševljenja i zanosa nije falilo, jer se kretalo u oslobađanje svoje zemlje. Taktičkoj grupi 112. bile su pridodate i postrojbe koje su činili Jaseničani, Obrovčani i mještani drugih podvelebitskih mjesta, ali prvog dana nije baš sve išlo glatko. Razlog je svima i danas vidljiv. Naime, sam pogled na nasip boksita i kotu Kula Dračevac kazuje da su pobunjeni Srbi imali hrvatske postrojbe kao na dlanu. Naš vodič na kotu 199 Milan Vulić, i sam sudionik akcije, rekao nam je da je na nasipu bilo pet-šest bunkera u koji se moglo smjestiti i po 60 ljudi. (…) Nakon toga uslijedila je zapovijed da se udari na najjače utvrđene objekte i to svim raspoloživim sredstvima. Topništvo je trebalo razbiti uporišne točke bunkere te pomoći pješaštvo koje je oslobodilo Rovanjsku i podilazilo velikom nasipu. Hrvatski vojnici jurišali su nasipom ali i prostorom gdje je bilo malo mjesta za zaklon, na kršu prekrivenom kojom smrekom. No topništvo je malo - pomalo neutraliziralo neprijateljske otporne točke. Molba umirovljenog topnika bila je jednostavna, da u knjizi ne zaboravimo napomenuti ulogu zadarskog topništva, koja je, prema njegovu mišljenju, na neki način bila zanemarena u dosadašnjim analizama. Naravno da svaki sudionik ove bitke ima vlastito viđenje uloge postrojbe kojoj je pripadao, no da su zadarski topnici odradili značajan posao, uopće nije sporno, a u samoj knjizi mnogo puta je i istaknuto. Takvo što potvrđuju i izvješća SVK, primjerice ono koje spominje djelovanje hrvatskog topništva upravo na smjeru napada pod Velebitom. Isto tako bilo je učinkovito i topništvo bitnice 130 mm topništva Zbornog područja Split, kojom je zapovijedao 351
Bruno Milin, a koju su činili pretežito pripadnici 112. brigade. Nažalost, teško je precizno rekonstruirati ulogu ne samo zadarskog topništva, već i pješačkih snaga i oklopništva zbog specifične situacije u kojoj se brigada preustrojila uoči oslobađanja zadarskog zaleđa. Posebnosti zbog koje 112. brigada nije mogla djelovati kao cjelovita postrojba, odnosno način na koji je djelovala tijekom operacije, potom i obrane, pojasnio je ondašnji zapovjednik brigade, pukovnik Marko Čulina: Za vrijeme pripreme i izvođenja operacije „Maslenica“ bio sam zapovjednik 112. brigade Hrvatske vojske. Tijekom 1991. i 1992. godine, 112. brigada bila je jedna od najbrojnijih brigada Hrvatske vojske sa zonom odgovornosti od Karlobaga do Stankovaca, odnosno od Paga do Pirovca, uključujući i zadarsko-biogradski akvatorij. Cijelu 1991. godinu Brigada je izvodila obrambenu zadaću u zaleđu Zadra i Biograda s težištem na obrani grada Zadra i prometnice Paški most – Ražanac – Zadar, što je s uspjehom i obavila. Do kraja 1991. godine Brigada je brojila oko 6500 pripadnika raspoređenih u 10 pješačkih bojni i prateće postrojbe. Nakon reorganizacije u Sektoru Zadar, od već formiranih i opremljenih postrojbi u zoni odgovornosti 112. brigade, formiraju se 134. brigada, 159. brigada i 164. brigada Hrvatske vojske, u čiji sastav ulaze dotadašnje pješačke bojne 112. brigade. U srpnju 1992. godine dolazi do masovne demobilizacije tako da se ukidaju 134. brigada, 159. brigada i 164. brigada, a 112. brigada postaje Taktička grupa (TG) s jednom pješačkom bojnom i pratećim postrojbama do 1100 pripadnika, ali s istom zonom odgovornosti kao i 1991. godine. Sredinom srpnja 1992. godine u Zadru se formira 7. domobranska pukovnija u čiji sastav ulaze pripadnici 112. brigade koji su bili iz UNPA zona ili „ružičastih zona“. U rujnu i listopadu 1992. godine, temeljem zapovijedi načelnika Glavnog stožera, crtu bojišnice od 112. brigade preuzima 7. domobranska pukovnija. Istovremeno, Taktička grupa 112. povlači se u vojarnu i započinje intenzivnija obuka po specijalnostima. Na sam Božić 1992. godine, tada brigadir Ante Gotovina i ja, kao zapovjednik 112. brigade, provodimo cjelodnevno izviđanje na crti obrane, odnosno polazišnim točkama postrojbi u akciji „Maslenica“. Naravno, nismo otvoreno razgovarali na početku planiranja akcije o postrojbama koje će sudjelovati u njezinu izvršavanju, ali mi je bilo jasno, po pitanjima brigadira Gotovine, da će ona početi uskoro. U to vrijeme dobio sam i poziv načelnika Glavnog stožera da sudjelujem na seminaru u Zagrebu od 3. do 18. siječnja 1993. godine, na temu „Brigada u napadu“, koji se organizirao za zapovjednike brigada i domobranskih pukovnija. Kako smo tijekom 1991., pa do Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. godine, izvodili isključivo obrambene akcije, smatrao sam da će mi seminar biti od kori352
sti. S time se složio i zapovjednik Zbornog područja, budući da nije želio ničim dati do znanja da se događa nešto posebno. Na seminaru su sudjelovali i polaznici 1. naraštaja Zapovjedno stožerne škole. Za vrijeme seminara nekoliko puta sam telefonom kontaktirao zapovjednika Antu Gotovinu, kako bih bio u tijeku priprema postrojbe za zadaću. Nakon mog povratka u Zadar 19. siječnja, dva dana prije početka operacije „Maslenica“, pripreme su bile pri kraju. Zapovjedno mjesto 112. brigade u vojarni „Stjepan Radić“ postalo je IZM Zbornog područja Split. Zapovjednik Zbornog područja, brigadir Gotovina, odlučio je da operativnu postrojbu na terenu vodi Ante Maksan, jer je za vrijeme mog boravka u Zagrebu sudjelovao u operativnim pripremama. Inače, on je zamijenio Boru Lokasa na mjestu referenta za operativno nastavne poslove. Dana 21. siječnja, oko 21 sat, u zapovjedništvo 112. brigade došao je brigadir Željko Gašparić iz Glavnog stožera i uručio mi zapovijed za napad koji bi trebao početi sljedećeg dana u 6 sati na pravcu Rovanjska – Maslenica – Jasenice. Pravac napada izviđan je nekoliko dana ranije. Odabrane su baze za smještaj vojnika, kao i zapovjedna mjesta. Vodila se briga o potpunom iznenađenju neprijatelja, što i nije lako postići jer je bilo više pravaca za dovođenje postrojbi na početne položaje, kako na našem, tako i na pravcu 4. gardijske brigade. Procijenio sam da su borci spremni i odlučni, te da s nestrpljenjem očekuju početak napada. Također sam bio svjestan kako neki od njih idu u oslobađanje svojih sela koja je neprijateljska vojska 1991. godine opljačkala i uništila. Pribojavao sam se emocija i eventualne osvete, na što smo i ja i niži zapovjednici posebno upozoravali. Znao sam za stručnost i kvalitetu zapovjednika i topničkih posada. Upravo nakon njihovog „omekšavanja“ prve crte neprijatelja, pješaštvo je trebalo krenuti naprijed, ali bez zaštite oklopa, kojeg više nismo imali, što je bilo teško i pogibeljno. Tu je vrlo važno naglasiti da je mjesec dana prije početka operacije, načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko zapovjedio da se tenkovska satnija 112. brigade s transporterima i posadama pridoda 4. gardijskoj brigadi, kako je i učinjeno. Zbog nastalih problema tijekom napada i potrebe za pomoći oklopne moći, nazvao sam zapovjednika 4. gardijske brigade, brigadira Mirka Šundova, da mi stavi na raspolaganje tenkovski vod radi bržeg i sigurnijeg izvršenja zadaće. Rekao je da mi ne može pomoći, jer mu je u Paljuvu jedan tenk uništen, a drugi oštećen. Nažalost, saznao sam istovremeno da je u uništenom tenku poginuo Borko Šarlija, donedavni pripadnik 112. brigade. Tijekom napadajnih akcija zapovijedanje u I. sektoru preuzima pukovnik Mirko Norac, od večeri 24. siječnja 1993. godine. O djelovanju i neizvjesnim okolnostima tenkovsko-pješačkih borbi kod Paljuva postrojbe OMS 112. brigade koja je uoči operacije priključena 4. GBR, bilo je riječi u 353
poglavlju koje govori o smjeru napada te brigade. Tenkovska satnija 112. brigade bila je važna, udarna snaga te postrojbe, a o njezinom nastajanju, djelovanju i priključivanju 4. GBR svjedoči zapovjednik OMS-a Branko Morić: OMS - Oklopno motorizirana satnija 112. brigade osnovana je 1. listopada 1991. godine u Novalji gdje preuzimamo devet tenkova T-55. Zanimljivo, mnogi od nas nisu nikada uopće bili u T-55. Upoznavanje s tenkovima bilo je intenzivno, nekoliko dana smo ih „upoznavali“. Mnogo nam je tada pomogao mladi oficir JNA koji je pobjegao iz njihovih redova, poručnik Dean Brener. U daljnjem periodu OMS je dala ogroman doprinos u obrani zadarskog područja. Tako smo 27. studenog 1991. godine s dva tenka zaustavili jake oklopne snage koje su krenule prema Paškom mostu… Poslije su, 3. siječnja 1992. godine, neprijateljske snage u jutarnjim satima zauzele dio sela Suhovara, mi smo ih s tri tenka pokušali zaustaviti. U početku to nije bilo moguće, oštetili su nam jedan tenk, pa smo se povukli u Poličnik. Kasnije smo, to popodne, u suradnji s topništvom naše Brigade, dio po dio oslobodili Suhovare i postavili ponovno obranu na kraju Suhovara. Prvog prosinca 1992. godine OMS s kompletnom tehnikom i ljudstvom prelazi u sastav OMB 4. GBR… Zanimljiv je bio taj naš prelazak u 4. GBR. Imali smo mogućnost da pređemo u 9. GBR ili u 4. GBR, a neki su suborci bili podosta skeptični po pitanju prelaska u gardijsku brigadu, iz više razloga… Ja sam tada odlučio da pređemo u 4. brigadu jer nam je bio ponuđen smještaj u Šepurinama, a u Gospiću je u to vrijeme bio loš smještaj u devastiranoj vojarni. Šepurine su bile uređene i uostalom, tu smo bili doma. Moram priznati da u početku nije sve bilo idealno, osjećali smo da smo u drugom planu. Ali ubrzo, vrlo brzo, ustanovilo se da su zadarski tenkisti, 2. satnija OMB 4.GBR, bili na ponos OMB-a 4. brigade. U svim daljnjim borbama bili su nosioci borbenih djelovanja. Kronologija aktivnosti 112. brigade, odnosno TG 112 predočena je u poglavlju knjige koje obrađuje borbe na smjeru napada Rovanjska – Jasenice - Obrovac. Iz predočenog sjećanja zapovjednika 112. brigade, Marka Čuline, uočljivo je koliko je sama operacija bila važna za tu postrojbu, a koja je spletom okolnosti i odluka više zapovjedne razine ipak bila donekle hendikepirana ne samo ljudstvom, nego i borbenom moći. Za mene kao zapovjednika i za cjelokupnu 112. brigadu operacija „Maslenica“ bila je prekretnica u odnosu na zadaće iz 1991. i 1992. godine, kad smo izvodili obrambene zadaće i često bili u reorganizacijama. Za nas je to bila jedna potpuno nova situacija u odnosu na prošlu godinu. Godine 1992. došlo je do masovne demobilizacije i otpusta 354
vrlo kvalitetnih vojnika i zapovjednika. Pola godine kasnije, početkom operacije „Maslenica“, ponovno se mobiliziraju naši vojnici, ali više ne u onim formacijama u kojima su bili 1991. i 1992. godine, jer su se ljudi tijekom vremena zaposlili, netko na brodu, netko u drugoj sredini. Mišljenja sam da se za vrijeme Domovinskog rata ovakve mobilizacije, u vrijeme izvođenja brzih akcija, nisu pokazale dobrima. Što se djelovanja Brigade tiče, u izvođenju napada od 22. do 27. siječnja 1993. godine treba istaknuti nekoliko važnih čimbenika. Prvi puta smo kao postrojba dobili zadaću napada na vrlo zahtjevnom pravcu: napadali smo na veoma nepovoljnom zemljištu, teren je zapravo bio planinski teško prohodan krš, a k svemu tome neprijatelj je bio čvrsto ukopan na dominantnim točkama. Uza sve te objektivne teškoće ostvarena je zadivljujuća koordinacija pješaštva i topništva. Posebno valja istaknuti značaj našeg topništva koje je uništavalo otporne točke neprijatelja i u nastupanju pješaštva pedesetak metara ispred njega eliminiralo sve prepreke. S druge strane, činjenica je da smo tenkovsku satniju prije početka operacije „Maslenica“ predali 4. gardijskoj brigadi, što nam je otežalo samostalno i brže izvršenje postavljene zadaće. U konačnici, kao zapovjednik moram priznati da sam zapravo molio za pomoć druge postrojbe, što zasigurno ne bih da smo bili kompletni. Operacija „Maslenica“ izvela se na našem području vrlo uspješno. To je na naše vojnike djelovalo snažno motivirajuće za sljedeće zadaće. Sve postrojbe koje su sudjelovale u njenom izvršenju označile su zadarsku bojišnicu kao jednu od najtežih u kojoj su borbeno djelovale. Kad se dostignuta crta na našem pravcu utvrdila i stabilizirala, neprijateljske snage, nakon teškog poraza na svim pravcima napada, panično traže pomoć iz Srbije, pa im početkom veljače pristižu paravojne postrojbe Arkana, Šešelja, Vukova s Vučijaka i ostalih. Posebno su aktivno pokušavali vratiti Kašić i Islam Grčki, područja na kojima je živjelo pravoslavno stanovništvo. Taj uspjeh svakako bi im vratio moral koji je bio veoma poljuljan našim uspjesima od 22. do 26. siječnja. Ipak, neuspjeh u pokušaju zauzimanja Kašića okrenuo je silinu protivničkog udara na Novigrad. Upravo u tim borbama istaknuli su se dijelovi snaga 112. brigade, pa i sam zapovjednik. Zapovjednik Taktičke skupine 2. GBR, Boris Jacović, rado se prisjeća njihove pomoći: Činjenica je da je Novigrad bio pred padom i zapravo se nije točno znalo ni u čijim je rukama. Nakon što je obranjen napad 7. i 8. veljače, mi smo pristigli i zatekli hrabre „Vange“ i vrlo malu skupinu domaćih branitelja, te njihove zapovjednike, Danijela Kotlara i Marka Čulinu. Informacije o neprijatelju i položajima koje nam je Čulina dao prilikom primopredaje položaja, iako isprva u tom kaosu nije bilo moguće razlučiti što je tu na stvari, pokazale su se kasnije vrlo korisnima. 355
Neke scene s primopredaje položaja, kasnije i sastanaka zapovjednika 2. GBR i Marka Čuline, postoje u arhivu 2. GBR (snimio ih je Željko Ćubela) svjedoče koliko je ozbiljna i neizvjesna bila cjelokupna situacija u Novigradu. Čulina se prisjeća tog razdoblja: Od 7. veljače pojačavaju se napadi i na Novigrad pa brigadir Gotovina šalje mene kao zapovjednika i Stanka Čelara, operativca 4. gardijske brigade, da zapovijedamo snagama u obrani Novigrada. U Novigradu, koji je uz nadljudske napore uspješno obranjen, ostajem do 11. veljače kada dolazi 2. gardijska brigada, pa zapovijedanje predajem pukovniku Borisu Jacoviću. Izuzetno sam zadovoljan doprinosom satnije 2. bojne 112. brigade u obrani Novigrada! Posebnom se preciznošću i pravovremenim djelovanjem istaknulo topništvo 112. brigade koje je 7. veljače u rajonu prikupljanja u selu Narandžići na pravcu neprijateljskog napada Pridraga - Novigrad iz Sektora jedan (Maslenica - Jasenice) djelovalo haubicama 105 mm u Sektor dva, te usporilo i zaustavilo neprijateljsko napredovanje prema Novigradu, desetkujući neprijateljske oklopne i pješačke snage. Nakon uspješno završene operacije „Maslenica“ kao zapovjednik i osnivač 112. brigade odlazim na novu dužnost u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, te dužnost zapovjednika 112. brigade 31. ožujka 1993. godine predajem satniku Mladenu Fuzulu. Tijekom izvođenja napada 112. brigada nije imala poginulih pripadnika, ali je imala desetak lakše ranjenih. No u sklopu TG-112 poginulo je troje boraca, prilikom naleta vozilom na protutenkovsku minu. Srećko Vidervol bio je pripadnik SP GSHV-a, a Ivan Knežević i Ante Šerić bili su pripadnici Domobranske bojne Obrovac. Tijekom obrane Novigrada hrabrošću su se iskazali pripadnici 2. bojne, a što su platili velikim brojem težih ranjavanja. To razdoblje bilo je prilično teško za 112. brigadu jer je preuzeta linija obrane na Velebitu, a istovremeno je tijekom travnja napravljen kompletan preustroj postrojbe. Zapovjedništvo nad 112. brigadom preuzeo je Mladen Fuzul, a ljudstvo potpuno preustrojene postrojbe na najbolji način reagiralo je na velike promjene u teškoj situaciji. Mladen Fuzul, tada mladi časnik Hrvatske vojske, prisjeća se: Premještanjem na Velebit, dobili smo zadaću u širem području sela Marune. Uvjeti su bili izuzetno surovi. Uz sve te teške uvjete na tom planinskom bojištu, nedostatak prometnih komunikacija je još više otežavao izvršenje zadaća. Zbog toga osim u uređenju i utvrđivanju položaja, velik značaj je dat i na probijanje i izradu novih prometnica. Nemjerljiv doprinos je u tome i inženjerije 112. brigade. Dečki iz 112. brigade koji su tamo bili snašli su se vrhunski. Oni nisu bili ni obučeni ni opremljeni za planinsko ratovanje, a ono što su tamo pružili i pokazali, pogotovo u zimskom razdoblju kada je 356
padao snijeg, bilo je za svaku pohvalu. Možete misliti kako je bila opremljena pričuvna brigada; oprema je bila svedena na minimum potrebnog. To što su ti ljudi tamo izdržavali bili su nadljudski napori. To je bilo i za više nego na ponos biti zapovjednikom tih ljudi. U svakom slučaju, s obzirom da nismo bili opremljeni ni obučeni za brdsko-planinsko ratovanje, naše djelovanje mogu ocijeniti vrlo, vrlo visokom ocjenom. Štoviše, čak smatram da smo pružili i više nego što su bile naše mogućnosti. Nažalost, imali smo gubitaka. Zapovjednik satnije Nediljko Modrić teško je ranjen. Poginuli su Ivica Barišić i Ćazim Mujčinović. U borbama u Sektoru 2, oko Novigrada imali smo i velik broj ranjenih pripadnika 2. pješačke bojne. Težak planinski teren, teški klimatski uvjeti i nedovoljna opremljenost uzrokovali su silno trošenje ljudi. Sve se to odražavalo na brojno stanje ljudstva, naročito u pješaštvu. Bilo mi je jasno da moram izvršiti reorganizaciju brigade. Dao sam prijedlog generalu Gotovini da se ugasi TG 112. i da se izvrši domobilizacija 112. brigade. On je prijedlog podržao i uputio ga generalu Bobetku koji je i odobrio domobilizaciju brigade do punog brojnog stanja. Prvo smo prebacili zapovjedništvo brigade u zonu Sektora 1, a u Zadru je ostao IZM, najviše zbog provođenja domobilizacije. Uslijedile su velike kadrovske promjene. Ustrojen je stožer brigade, na čelu s Darkom Bijuklićem. Novoustrojeno zapovjedništvo bilo je kombinacija iskusnih časnika s vojnim znanjem i momaka koji su se u dotadašnjim borbama dokazali. I na čelo svih postrojbi imenuju se ponajbolji zapovjednici koji su do tada bili na nižim razinama zapovijedanja. Moram biti iskren, bilo je i onih koji su sumnjali u taj kadar. Ali imali smo jednu ključnu potporu i to od generala Gotovine. Jednostavno, vjerovao je u nas. Vjerojatno je znao, vidio je, da će svi ti mladi zapovjednici biti uspješni u novim zapovjednim dužnostima, a praktički i paralelnom ustrojavanju postrojbi, jer su u sebi imali „ratni kod vođe“ koji ih je uostalom i doveo na te dužnosti. Osim pješaštva, i ostali dijelovi brigade su domobilizirani: topništvo, veza, protivoklop, PZO... Uskoro smo ustrojili još jednu pješačku bojnu i to je doprinijelo rasterećenju snaga, a i lakšem provođenju zadaća u dodijeljenoj zoni odgovornosti. Topništvo brigade, pod zapovijedanjem Josipa Žgele, osim što je postalo pravi „rasadnik kadrova“ svojom organiziranošću i preciznim djelovanjem po neprijateljskim ciljevima bilo je prava, velika potpora pješaštvu i to ne samo brigade, nego i ostalim postrojbama u Sektoru. I svi ostali potencijali brigade: logistika, inženjerija, veza, bili su na raspolaganju zapovjedništvu Sektora, te smo na taj način doprinijeli izgradnji cijelog sustava obrane u tom Sektoru. Djelovanje u operaciji „Maslenica“ i kasnije na Velebitu bilo je neprocjenjivo iskustvo za brigadu. Mogu reći da smo nakon Velebita postali postrojba koja je bila spremna prihvatiti bilo koju zapovijed zapovjednika Zbornog područja. Da je to tako, naj357
bolje se osjetilo u trenutku kada je zapovjednik Zbornog područja, general Gotovina odlučio da 4. gardijska brigada bude izvučena s prostora Novigrada i ode u šibensko zaleđe kao dio pričuve. Na njihovo mjesto iz Stankovaca stiže 7. gardijska brigada, a 112. brigada sa Velebita se prebacuje na stankovačku bojišnicu. Dakle, istovremeno smo ravnopravno radili manevar s dvije gardijske brigade. Iskustvo koje smo stekli na Velebitu, preustroj, posebno činjenica da je upravo tada uveden novi zapovjedni kadar na razini satnija pa i samog Zapovjedništva brigade, bilo je to iskustvo od neprocjenjivog značaja koje nam je omogućilo da se možemo kasnije razvijati u jednu od boljih pričuvnih brigada Hrvatske vojske. Sigurno je da nam je u tome razvoju pomoglo iskustvo rada koje smo imali s ove dvije gardijske brigade u stožernom radu, u organiziranju, u zapovijedanju, u planiranju i u svim elementima. Sve to pomoglo nam je da se 112. brigada razvije u jednu uistinu dobru pričuvnu postrojbu što je posebno došlo do izražaja u provođenju završnih operacija. Iako 112. brigada nije imala idealnu situaciju po pitanju borbenog djelovanja u fazi napada, uloga 7. domobranske pukovnije bila je složenija. Dijelovi 7. domobranske pukovnije bili su uključeni u napad na cijeloj bojišnici, od Novskog ždrila pa do Zrilića ponad Gorice. Djelovanje pukovnije tijekom borbi u razdoblju od 22. do 27. siječnja 1993. iznimno je teško pratiti jer je postrojba bila usitnjena na brojne borbene grupe, razine satnija ili vodova, pa čak i desetina te pridodavana pristiglim postrojbama. Tako je 1. bojna 1. satniju - „planinsku satniju“ na Velebitu - podredila Specijalnim jedinicama MUP-a na području Počitelj - Visočica. Ostatak bojne bio je podređen 4. brigadi na pravcima Novigrad – Kašić, a 2. i 3. bojna i podstožerne postrojbe bile su borbeno aktivne duž cijele bojišnice Ravnih kotara i podređene postrojbama BG 113 i SP GSHV-a. Zapovjednik 7. domobranske pukovnije u vrijeme operacije „Maslenica“, bio je Bruno Fuzul. Načelnik stožera pukovnije u to vrijeme bio je satnik Danijel Kotlar, određen da organizira napadajna djelovanja postrojbe. Zbog angažmana tijekom napada, posebno kasnije tijekom obrane dosegnutih položaja, Kotlar je bio pohvaljen od zapovjednika više postrojbi, te je kasnije napredovao do položaja zapovjednika cijele pukovnije, štoviše cjelokupnog obrambenog sektora. S obzirom na to da je zbog specifične uloge pukovnija bila rasprostranjena na brojnim položajima, a Danijel Kotlar bio je spona svima njima, potom i prijeko potrebna osoba za suradnju s pristiglim gardijskim postrojbama, upravo je on kompetentan sugovornik za pojašnjavanje djelovanja cjelokupne postrojbe. Osim njega, istaknuli su se i drugi zapovjednici vodova, također vrlo rado spominjani od postrojbi kojima su bili na raspolaganju. Mihovil Zubčić - Ludi Konj, Danijel Telismanić - Did i neki drugi zbog 358
osobnih razloga, nažalost, nisu dali iskaz o sudjelovanju u operaciji. Iskaz zapovjednika „velebitske satnije“, Marijana Marasovića, iznimno je bitan, no ta je postrojba posebna priča (čak i prostorno) i zbog toga smo joj u knjizi posvetili pažnju u zasebnom poglavlju. Zapovjednici postrojbi koji su sudjelovali u operaciji još su spominjali Gorana Perovića i „Mungose“, bitnicu iz Posedarja „Torcida“, više puta Željana Morovića i njegove „maljutkaše“, Šimu Pavičića, braću Baždarić, Miljenka Rudelu, Jerka Bratanovića i druge. Spominjali su i jednu hrabru ženu, Danku Dražinu, s kojom smo obavili razgovor, ali i druge vrijedne pripadnice domobranskih postrojbi i saniteta. Ante Delija, zapovjednik bibinjske satnije dao je iskaz o osvajanju brda Križ 1992. godine, potom i o borbama za osvajanje Babin duba. Milorad Demo, dozapovjednik 2. satnije 2. bojne dao je iskaz, iako vrlo kratak, ali dovoljno jasan da u kratkim crtama dočara aktivnosti istaknutih pripadnika 7. domobranske pukovnije uoči pokretanja i tijekom izvođenja napada u spomenutoj operaciji. Moja zadaća bila je izviđanje, snimanje minskih polja i svih drugih položaja neprijatelja. Dakle, kad je uoči početaka operacije na područje današnje općine Poličnik došla Četvrta brigada. Najprije su došli zapovjednici nižeg i višeg ranga na ispitivanje terena. Tu im je i moja malenkost pomogla. Ja sam im reka: „Gospodo, ja sam tu domaći, Rupa je moje misto koje sam ja branio. Znam sve, znam di su njihova minska polja, znam di su im rovovi, znam šta imaju. To je ono što znam, idemo raditi.“ Dečki su to prihvatili. Gospodin Jozo Šerić je bija taj koji je morao cijelo polje - od Ruplja, Zelenog hrasta do Suhovara izviditi točno. Sve sam ja to s njim napravio, s momcima. Nas dvanaestak je svakodnevno i noću išlo u izviđanje – puzeći do Islama Grčkoga, do Kule Janković Stojana i obratno. Znači, sve je bilo itekako spremno za kretanje u napad - i za pješaka i za tenkove, znali smo di su minska polja. Inače, mi smo bili jedan kameni most ‘91. počeli rušiti, ne znajući, jer nismo znali onda kako se to ruši, pa smo ga bili napola srušili. Srićom, nismo ga srušili i tuda su ti naši tenkovi išli. Prije toga, znači 13. siječnja ‘93. godine, nas dvanaestorica je išlo pod crkvu Sveti Nikola na izviđanje. Tu smo naišli na mine koje su stavljene tijekom noći. Tako da smo tu malo zakazali. Bilo je i ranjenih momaka koje smo isto izvukli. Ipak, sama priprema za operaciju „Maslenica“ na ovome je prostoru bila izvanredna, fenomenalna, odrađena maksimalno, odrađena profesionalno. Svi pješaci 4. brigade poslije su jednostavno ušli i u sam Zeleni hrast i dalje mogli smo ići slobodno do Smilčića onakvom brzinom, onakvom snagom i pripremljenošću. To je otprilike zračne linije bilo oko dvije tisuće metara; negdje oko pet tisuća metara smo mi išli u dubinu i čak iza njihovih leđa. Čak smo ulazili iza njih, iza njihovih položaja i vraćali se noću da nas 359
ne bi otkrili, i tako dalje. To je bilo fenomenalno. Dečki iz 4. brigade, baš kao kasnije i „Pume“, stvarno su se pokazali kao ratnici, borci, divni momci. Odrađeno je sve maksimalno profesionalno. Moglo se ić onda do Beograda! Pukovnija je imala daleko veći raspon obaveza od izviđačkih i borbenih aktivnosti. Brigadir Danijel Kotlar pružio je detaljan osvrt na ustrojavanje pukovnije i djelovanje uoči i tijekom operacije „Maslenica“: 7. domobranska pukovnija je formirana nakon dolaska snaga Ujedinjenih naroda. Znači, bile su formirane „pink zone“ ili te „ružičaste zone“, u kojima su bile zaštitne snage Ujedinjenih naroda, koje su trebale osigurati jednu mirnu reintegraciju okupiranih područja u ustavni i pravni poredak Republike Hrvatske. U tu su se svrhu formirale domobranske postrojbe. Zapovijed o formiranju 7. domobranske pukovnije stiže 27. srpnja 1992. s prvim zapovjednikom koji je bio tada Bruno Fuzul. Imali smo zadaću okupiti, mobilizirati i priključiti u postrojbu uglavnom pripadnike iz okupiranih ili rubnih područja općine Zadar kako bi, eto, organizirano se omogućio povratak izbjeglica. Znači, ako se uspije, preko snaga UN-a mirno reintegrirati te postrojbe, dakle stvoriti uvjete za život u okupiranim područjima i u područjima uz rub borbenih djelovanja. Međutim, tih par mjeseci mi smo vršili i mobilizaciju snaga. Jasno, tu su uglavnom bili ljudi koji su bili iskusni, koji su imali itekakvo iskustvo iz ‘91. i ‘92. godine i postepeno smo preuzimali crtu bojišnice. Do akcije „Maslenica“ 7. domobranska pukovnija je držala crtu od Novskog ždrila pa sve, možemo reći, do zaseoka Zrilići, to je iznad sela Gorica ili Raštane Gornje. I jasno, uz snage UN-a primirje je kakvo-takvo vrijedilo, znači borbenih djelovanja intenzivnih nije bilo. U to vrijeme učestale su oružane provokacije, povremeni topnički ekscesi i napadi takve vrste. Uglavnom, to vrijeme formiranja 7. domobranske pukovnije, tih par mjeseci, je bilo jedno zatišje. Jer već u to vrijeme su i profunkcionirale škole i djeca su krenula praktički redovno u školu. Tako da smo mi u tom dijelu bili sami, do pred operaciju „Maslenica“, kada je bila zadaća da, prije svega s inženjerijskim postrojbama Zbornog područja Split, utvrđujemo crtu. Posebno je to bilo intenzivno u siječnju mjesecu. Tada smo zajedno s pripadnicima 4. gardijske i drugih postrojbi koje su trebale sudjelovati u operaciji „Maslenica“ imali zapovjedna izviđanja okupiranog područja i mogućih smjerova napada ukoliko se bude donijela zapovijed o napadajnim operacijama. Pukovnija je imala jednu vrstu zadaće, znači, imala je prije svega zadaću držanja crte bojišnice i morala je biti spremna za ući u okupirano područje i uspostaviti život ukoliko se provedu rezolucije koje su potpisane. Međutim, u trenutku kada je donešena odluka o napadu, pukovnija nije do kraja bila spremna za tu vrstu zadaće. I popunje360
nost je bila negdje do 50 posto. Dakle, s obzirom na tajnost operacije, s obzirom na pripremu, s obzirom na to da se do kraja, do zadnjeg trenutka nije znalo da li će se uopće i krenuti – to je bilo i za očekivati. Međutim, isto tako treba naglasiti da je pukovnija kao domicilna postrojba ostala u samoj operaciji „Maslenica“ raspoređena duž cijele te bojišnice. Nije imala jedinstven sustav zapovijedanja, nego je bila podređena drugim postrojbama koje su došle; postrojbama 4. brigade na području Novigrada i Kašića, zatim dio postrojbi je bio podređen jedinicama Specijalnih postrojbi prema Škabrnji, Smokoviću, Gornjem Zemuniku. Dio postrojbe je bio podređen i 113. brigadi na području Suhovara prema Gornjem Zemuniku. U ovom dijelu, znači u pravcima djelovanja prema Babin dubu, Zrakoplovnoj luci Zemunik, Crno, Murvica, tu smo odradili samostalno zadaću. Potom, naša „satnija planinska“ bila je podređena specijalnim jedinicama policije na Velebitu. Moje je mišljenje da je pukovnija odradila svoju zadaću. Ona je odradila od onog prijema snaga, od izviđačkih grupa, od vodiča koji su trebali uvesti, ajmo reći, prvi ešalon borbeni, gardijske postrojbe, od zadaće poslije preuzimanja crte i održavanja te dostignute crte, pa i kod prijema novih postrojbi, dakle po završetku operacije „Maslenica“, kad su došle druge postrojbe. Domobrani su bili osnova za upoznavanje tih novopridošlih postrojbi s prostorom. Zapovjednici 7. domobranske pukovnije imali su velikih problema ne samo zbog toga što je postrojba bila rascjepkana i podložena brojnim drugim postrojbama, već i stoga što ju je činio relativno velik broj ljudi, različitih godišta, motiva, borbene spreme: Bilo je onih koji su hrabro, odlučno, dragovoljno željeli u svemu sudjelovati. Bilo je onih koji su, eto, iz moralne odgovornosti i svog domoljublja bili pripadnici postrojbe. A bilo je i onih koji su bili mobilizirani. Ti su uvijek nešto prigovarali: „zašto smo ovdje, pa zašto je nas samo ovoliko, pa u gradu imate koliko hoćete ljudi koji nisu mobilizirani.“ Pa bilo je i onih: „pa evo, ja sam polako ostao bez firme, ja ne znam kad završi ovo gdje ću se ja vratiti, pa tribao bih se vratiti u firmu da sačuvam radno mjesto’.“ Ali u toj i sličnim pričuvnim domobranskim postrojbama uvik je prevladavala ona skupina koja je bila spremna odraditi svaku zadaću. Posebno kada se to pomalo ustrojilo, pregrupiralo, kada su se već uvezale linije, vodovi, kad se čak i dobila svoja zona odgovornosti. Dakle, jako je teško bilo u pojedinim trenucima tražiti od njih nadnaravne sposobnosti i hrabrost, a s druge strane imaš iza sebe jedan normalan, potpuno normalan život. Kako je pukovniji prvotna zadaća bila ući u okupirano mjesto, pod zaštitom UN-a, odnosno u nekoj budućnosti osposobiti povratak civila i obitelji, tako smo mi morali formirati postrojbe prema njihovim selima i mjestima. Tako da iz mjesta Crno imamo 361
vod Crničanaca. Imamo jedan vod i satniju iz Škabrnje, imamo jedan vod iz Podgradine. Imamo iz Paljuva, Novigrada, iz Islama Latinskog. Dakle, imali smo grupirane postrojbe ljudi iz okupiranog područja predviđenih za jednu „reintegracijsku“ zadaću. Odjednom, doslovno preko noći, taj vod morao je ići u napadajnu operaciju! Jedan dio među njima je bio sposoban i oni su to junački odradili. Bili su izviđači od ključne važnosti u uvođenju postrojbi. Jedan dio ljudi nisu bili ni spremni to odraditi, a igrom slučaja su se našli u operativnoj postrojbi koja treba sudjelovati u napadu. Tako da je tu bilo komešanja i kadrovskog filtriranja – i u zapovjednom kadru, pa i vojnike te neke nismo odbacili koji nisu bili spremni odraditi tu zadaću, nego smo im dali neke druge dužnosti u sklopu pukovnije. U svakom slučaju, bilo je to vrlo komplicirano. Primjer Paljuva, to je jedno vrlo malo mjesto i tu je jako teško bilo pronaći 15-20 momaka vojno sposobnih. I što kad u istom danu imate dva poginula: Joso Bakić i Marinko Gnjatović. I što onda? Većina ih, koji su kumovi, braća, obitelj idu na pokop, neki su u šoku jer su bili pored suborca u trenutku pogibije. Vi ste trebali bar nekoliko dana da se taj vod, odnosno, realno govoreći ojačana desetina, da se ponovo stavi u borbenu funkciju. Ali u tom trenutku, jedan vrhunski zapovjednik je pod teretom odgovornosti zbog pogibije sumještana, osjeća krivnju. Tko će onda voditi tako malu postrojbu kojom je ionako teško zapovijedati jer su svi rodbinski ili prijateljski povezani? Tako da je bilo jako teško u takvim uvjetima stvoriti lokalnu postrojbu. Imamo slučaj, kada satniji osiguranja Zrakoplovne baze Zemunik, u bitkama 20. i 21. ožujka, praktično u istom danu pogiba šest ljudi – tri iz Sukošana, tri iz Debeljaka. Dakle, isto mjesto, na jedan način sve su to rođaci, ista prezimena. I što kad u jedno mjesto, u jednom danu dođe šest lijesova, to je čitavo mjesto u crnini zavito! Općenito, to je bila jedna specifičnost domobranskih i pričuvnih postrojbi, a posebno je bilo teško u ovim događajima, sve dok borbe nisu donekle jenjale i dok nismo stekli iskustvo i napravili drugačiji preustroj tih malih postrojbi koje poslije više nisu imale strogo lokalni karakter. Gubitak ljudstva bio je veliki problem za postrojbu kakva je bila 7. domobranska pukovnija, posebno kada bi nastradali značajni borci ili kada bi vođe borbenih skupina psihološki bili nespremni za daljnja borbena djelovanja zbog gubitka suboraca. Takav primjer dogodio se u Paljuvu. Ante Baraba bio je zapovjednik 2. satnije, 1. bojne. Već se u ranijem razdoblju istaknuo izvlačenjem 20-ak starijih seljana iz okupiranog Paljuva, a ljude je vodio sve do nesretne pogibije prijatelja kod sela Kašić: Za mene osobno pokretanje operacije „Maslenica“ je puno značilo! Bio sam sritan, veseo da ću konačno doći u svoje misto, u svoju kuću. Drago mi je što sam učestvova i ja i moji suborci, mištani. Mištani, jer ta 7. domobranska pukovnija, nju su sačinjavali 362
ljudi iz okupiranih mista. Strašno, strašno sam zadovoljan s tim, ponosan sam. Protunapad je bija opasan, opasan. Oni su pokušali svim silama zauzeti, povratiti položaje kod Kašića. U jednom okršaju poginio je moj prijatelj Joso Bakić. On je bija moj suborac, moj sumještanin, ali i moj veliki prijatelj! Taj položaj, pa tu je bilo gubitaka s naše, ali i s njihove strane. I kad je taj položaj pa’, oni su, četnici su svoje izvukli, Slavonci su izvukli svoga, a osta je moj čovik, moj domobran. Drugi dan sam odlučija: toga čovika ja moram izvuć! Sad, kako? Misto je palo, položaj je pa’. Što, kako? Ali meni je Bog govorija: „Ante, ti ćeš njega izvuć.“ Doša san blizu položaja, na jedan drugi položaj koji su držali naši, i uzeo sam 10-12 ljudi, Slavonaca i tri domobrana. I reka sam: „Iđemo locirati di je Bakić.“ Trebalo je jedno kilometar puta ići. Kad sam doša kod njega, kad sam ga vidio, ja sam zna, jer je bila smjena ujutro i zna sam di je on. Kad sam doša, ovi dečki koji su u pratnji sa mnom bili, oni su iza mene bili jedno 10-15 metara. Ja sam im rekao: „Stanite!“ I ja sam doša, i vidim njega, on je leža nauznak, mrtav. Ovo sve gore mu je odvaljeno, samo brada je ostala. Ja san se sagnija, al san se ja sledija isto. Ne od straha, nije me strah uopće bilo tada. Njega sam samo poljubio u bradu. Jer gore mu je sve bilo odneseno. Reka san Slavoncima: „Sad se vi vratite na položaje svoje“, a mojim domobranima sam reka: „Mi se vraćamo u centar mista. Uzet ćemo auto i iđemo po nj.“ Uto je došao Danijel Kotlar, i on je s nami išao. Došli smo do pokojnoga Bakića, stavili ga u auto, dovezli ga. Ja i Danijel smo ga odvezli u Zadar na patologiju. I onda sam tek iša k njegovoj materi, braći, sestrama reći da sam ga doveza, jer je njegova mater rekla: „Makar da mi ga zakopate!“ A ja sam kroz suze reka: „Ja sam ga doveza.“ To mi je bilo možda još stresnije nego kad sam čuo da je on poginija. Jer je on ipak osta nejak od jedno, jedno osam, devet godina je ima kad mu je ćaća poginija u tunelu. Znači, siroče. I bija san s njim vezan. To mi je najbolji prijatelj bio! Nakon toga kad sam njega izvuka, jednostavno san puka. Tad kad san iša po njega nije me strah bilo. Ima neka doza straha, ali nisam se boja ničega. Tek kasnije, poslije njegove sahrane ja sam jednostavno puka. Boja sam se! Lupetanja vrata sam se boja. Kad bi vrata u sobi zalupila, ja sam se boja toga. Evo ga, neko će, granata je, neko dolazi. Zbilja sam proša, ja to najbolje znam kakav sam put proša tad, poslije toga. Prošlo je neko vrijeme, par mjeseci mi je trebalo da se malo stabiliziram, da se smirim, da shvatim da je to tako moralo biti. Ali i dan-danas, dan-danas ja mislim o tome. Dan-danas svakoga drugoga u veljači ja nosim, tamo ima spomenik napravljen, ja nosim cviće na to misto gdi je on poginuo. Ja tog moga Bakića nikad ne mogu prežalit. Nikad. Nit’ ću ga ikada prežalit. Nikada. Nikada Josu Bakića neću prežalit. Sanjam ga. I dan-danas ga sanjam. Ali sam ponosan. Ponosan s tim što sam učestvovao u tome što je bilo. Domobran je veliku ulogu odigrao u operaciji „Maslenica“. Veliku ulogu! 363
U takvim situacijama, a 7. domobranska pukovnija imala je uistinu velik broj žrtava, zapovjednici su teško mogli upravljati postrojbom. Ipak, snalazili su se na razne načine, prisjeća se Danijel Kotlar: Tamo gdje ste očekivali žešće napade, tamo gdje su bili mogući kombinirani oklopni napadi s pješaštvom, tu ste uvijek postavljali spremnije postrojbe. I tu ste u pričuvi držali one podstožerne postrojbe kao što su diverzanti, protudiverzanti, izviđači. Da se razumijemo, daleko je to bilo od tog naziva. To su tada bili spremniji momci, hrabri mlađi momci koji su imali određene vještine i mnogo hrabrosti. Bili su kompaktni kao jedna desetina i vod, i mogli su dosta toga odraditi. Dok ove manje spremne i starije, njih smo stavljali u ovu drugu skupinu vojnika. Tako da su oni paralelno čuvali, ono, što se kaže, i svoju kuću jer su iz tog kraja, a s druge strane pokrivali su crtu vrlo kvalitetno. Problemi su bili prisutni cijelo vrijeme, bilo je i napuštanja položaja od strane domobrana, no zato postoje i brojni razlozi. Kotlar se prisjeća uzroka zbog kojih se to događalo, ali i kasnijeg razdoblja kada se postrojba ipak kvalitetno preustrojila, kada su napokon mogli djelovati kao cjelina: Problema je bilo velikih, ali ja kao zapovjednik 7. domobranske pukovnije prvo moram naglasiti nekoliko važnih činjenica. Prvo moramo naglasiti da je to bila pričuvna postrojba koja je mobilizirana jednim dijelom, a jednim dijelom su to bili momci koji su bili dragovoljci, s iskustvom od samog početka Domovinskog rata. Svakako da ste tu imali različitih, različitih vojnika. Znači, nisam tražio niti mogao dobiti elitu, niti sam mogao dobiti postrojbe koje su, eto, prvi borbeni ešalon-gardijski, nego dobio sam vojnike i dobio sam zonu odgovornosti. Imaš 2000 vojnika i oni moraju tu zonu držati. Znači, onda smo mi tu „miksali“. Pa smo jedan dio, znali smo da su dobri vojnici, da su poslušni vojnici, da žele biti sudionici hrvatskih postrojbi, a imali su druge limite, e njih bi prerasporedili u postrojbama gdje je bila manje zahtjevna ta njihova fizička i obučna sposobnost. A neke smo borce, jasno, grupirali u postrojbe koje su bile spremnije, i elitnije. S druge strane imali smo, kao i svugdje, i ljude koji su bili neposlušni, koji su pokušavali na sve moguće načine izbjeći vojnu obavezu. Onda njima bi bila „nagrada“ par dana pritvora da izgube onaj ratni dodatak, a to je bila ipak jedna značajna stavka novčana. Jer važilo je pravilo da onaj tko je bio jedan dan u pritvoru, da taj ne može dobiti za taj mjesec ratni dodatak. A onda bi ih poslali „velebitskoj satniji“ koja nije bila kažnjenička jer su tamo bili krasni ljudi iz tog područja, ali su bili tako snažni, tako kompaktni da bi ih oni uzeli pod svoje, pa bi ih oni nadzirali. 364
Kažem, jako je teško bilo u tim trenucima. Vojnik vam je potreban, on vam je potreban, vi ga ne možete demobilizirati, jer kad bi vi demobilizirali sve koji nisu spremni izvršiti vojničke zadaće onda ne bi imali 2000 ljudi, ne bi mogli pokrivati tu zonu odgovornosti od nekih 30 kilometara. A opet, niste mogli preko vojnih sudova da ih sada rigorozno kaznite jer je ipak cijelo vrijeme bilo to na jednoj dragovoljačkoj osnovi, jer, evo, može se provjeriti, nitko nije kažnjen zbog odbijanja poziva, zbog dezerterstva, zbog neposluha. Jednostavno, to su bile naše interne stvari, trikovi kako to držati. Pa onda i sama sredina bi ga odbacivala i onda se takav ipak morao uklopiti, htio, ne htio. Drugi problem, u ovoj teškoj bitki sudjelovalo je više postrojbi, pa se tako svaljivala krivnja s jednih na druge, ako bi što pošlo krivo. Već nakon jedno 15-20 dana imao sam dosta pritužbi ljudi. Kažu: „Ako je sve dobro, oni su zaslužni – ako je loše, onda smo mi, domobrani krivi!“ Tako da smo u kasnijoj fazi tražili: „Dajte vi nama sad vlastitu zonu. Mi ćemo tu imati tri-četiri naša punkta, imat ćemo i Zadar, sve dakle umreženo, i mi odgovaramo za to. Ako pukne, onda se zna da smo mi krivi.“ Tako da smo u to vrijeme ipak stekli jedan autoritet i kod gardijskih postrojbi i kod nadređenih zapovjedništava. 7. domobranska pukovnija je nakon tragedije u Dračama i pada Škabrnje dobila svoju zonu odgovornosti, mi smo u tom trenutku preuzeli V. sektor. Znači, kroz tih mjesec i po, dva mjeseca, već je došlo do jedne smjene zapovjednog kadra. Najbolji vojnici, mnogi su ušli u gardijske postrojbe, drugi su se malo „izvukli“, pa smo napravili jedan preraspored naših snaga. Uglavnom, već su to bili iskusni, prekaljeni ratnici, već su oni bili suočavani sa smrću stalno od samog početka akcije „Maslenica“, pa i od ranije. Mi smo već do 1. veljače imali, nažalost, 5 poginulih, pa smo kasnije u protunapadima imali skoro svaki dan po jednog poginulog, nekad dva. Primjerice, 15 dana prije samog napada na Škabrnju imali smo ponovo dva poginula u Zemuniku Donjem, Milana Marušića i Dragu Fabijana. Dakle, pukovnija je već bila prekaljena, smrt je nažalost bila sastavni dio našega vojničkog života. Od početka operacije „Maslenica“ do konačne stabilizacije u proljeće 1993. godine ukupno je život položilo 16 domobrana, a otprilike je 70-ak ranjeno, a to su uistinu visoki gubici. Mi smo ponovo utvrdili crtu koju smo držali do samog početka operacije „Maslenica“ i polako smo preuzimali položaje od ostalih postrojbi, konkretno od Vojne policije i od drugih postrojbi. Štoviše, postepeno smo povlačili naše snage iz područja u kojima su do tada bile podređene gardijskim postrojbama i polako formirali sektor obrane kojemu smo mi bili nadležni. Samim time postrojba je dobila novi motiv, psihološku stabilnost, spoznajom i obavezom da su oni spremni sami operativno djelovati i da imaju povjerenje zapovjedništva. 365
Općenito, povoljni taktički položaj često je bio u korist neprijatelja na prostorima koje je držala pukovnija, čak i nakon okončanja napadajnog dijela operacije. Za neke smo položaje smatrali da su bili ugroženi od mogućih oklopno-pješačkih napada, i oni su bili malo bolje pokriveni. A međuprostore smo držali s ovim našim snagama, koji su imali srce, ali definitivno bili limitirani određenim nedostacima obuke ili dobi. Tako da smo, eto, „miksali“. Na žešćim položajima gdje su se i vodile borbe imali smo mlađe postrojbe, spretnije, opremljenije, obučenije, a na ovim, ajmo reći, sporednijim pravcima smo držali postrojbe koje su bile malo zrelije dobi. Ili bi čak postavili topništvo pa bi ispred njih jednu pješačku desetinu koja je mogla to kontrolirati, osmatrati, nadzirati i tako dalje. Tako da kasnije, kada smo preuzeli Sektor, kada smo se uhodali nije bilo nekih većih problema niti većih žrtava sa strane 7. domobranske pukovnije. Na primjer, na položajima između Prkosa i Zemunika Donjeg, posebno zaseoka Mostar, to je bila jedna velika praznina, možda više od kilometar i pol, dva praznog prostora. Dobro, s druge strane taj položaj i nije bio toliko ugrožen zato što je bila jedna čistina, a to su Ravni kotari, prema Zemuniku Gornjem, pa i prema u jednom trenutku i dijelovima Škabrnje, Ambaru koji je bio ponovo u njihovim rukama. Preko dana položaj nije mogao biti ugrožen zato što smo to vizualno i vojnički mogli pratiti s Mostara i Prkosa, mi smo zvali s Prkosa, to je bio položaj Brig 1 i Brig 2, i tako dalje. Noću bi uvijek tamo ubacili jednu skupinu, u taj međuprostor, da se upali nekakva vatra, da se tamo možda opali koji metak u zrak i tako, čisto da bi oni vidjeli da tu postoji ljudstvo i da tu postoje otporne točke. Isto smo tako napravili kamuflaže, maskirali, ubacili bi neku maketu tenka da se onako malo vidi neka cijev, pa bi par cijevi napravili kao da su protuzrakoplovne strojnice, i tako dalje. Pa smo onda te makete noću malo pomjerali lijevo, malo desno, tako da oni nikada nisu imali osjećaj da tu nema preko dana nikoga. Kažem, noću bi taj prostor pokrivala jedna desetina koja bi danas bila smještena na jednom dijelu, sutradan na drugom, palili bi vatru na dva-tri mjesta. Zapalili vatricu, upalili nekakve farove, svjetla, pokretali vozila, pa bi pala koja pjesma, pa bi se opalio koji metak u zrak, čisto da oni dobiju doživljaj da je to ipak napučeno s Hrvatskom vojskom. Kroz cijeli Domovinski rat uvijek je falilo ljudstva, uvijek smo neka područja držali prazna. Dakle, nikad nismo imali dovoljno ljudstva da smo mogli umrežiti vizualno punkt do punkta, da smo mogli svaku otpornu točku umrežiti i uvezati. Tako da je to nama bila svakodnevica i mi smo se s time nosili. Što se tiče ljudstva, u tih dva-tri mjeseca za vrijeme napada i obrane poslije operacije „Maslenica“ je stasao vrlo kvalitetan zapovjedni kadar. Dakle, zapovjednici desetina, zapovjednici voda i satnija su pod apsolutnom kontrolom držali cijelo to područje. Jasno, kroz ovih dva-tri mjeseca smo vidjeli i momke koji su se posebno istakli, dakle sa svojom srčanošću, hrabrošću, inicijativom. Te ljude smo postavili na zapovjedna mjesta. Vrlo bih rado istaknuo, pu366
kovnija je u tom kratkom vremenu stvarno izašla u jednu vrlo organiziranu postrojbu. Uostalom, i ja sam kao zapovjednik svakim danom sâm sve više dobivao na sigurnosti, da imam postrojbu koja je spremna izvršiti svaku borbenu zadaću, pa čak i napadajnu. Primjerice, pred jesen ‘93. godine planiralo se oslobađanje područja iznad Škabrnje, od Nadina, Debelog brda. I mi smo imali zapovjedna izviđanja, paralelno s postrojbama 7. gardijske brigade, s „Pumama“. Tada je pokojni general Korade sa svojim stožerom obišao sa mnom crte i oni su svoju Taktičnu grupu doveli u zonu odgovornosti 7. domobranske pukovnije i spremali se da bi kao glavna snaga zauzeli Nadin. Međutim, odustalo se od te operaciju jer su poslije dobili drugu zadaću. Ali negdje više od dva mjeseca su oni bili u zoni odgovornosti 7. domobranske pukovnije. Dakle, to je jedno veliko priznanje, kada jedna gardijska taktička grupa tu postrojbu nama podredi za tako jednu važnu zadaću. Evo, to najbolje govori kako smo u jednom kratkom roku od postrojbe koja je trebala sudjelovati u mirnoj reintegraciji okupiranih područja, s vodovima lokalnih ljudi iz lokalnih naselja, da se u tih par mjeseci borbe ta postrojba transformirala u operativnu postrojbu koja je bila spremna izvršiti sve zadaće. Tako da mogu naglasiti, u prvom razdoblju su preko naših leđa sve postrojbe ulazile: jer mi smo bili ti koji su ih prihvaćali, upućivali i vodili, usporedo se borili. A s druge strane, vremenom je došlo do te transformacije i postrojba je u vrlo kratkom vremenu postala operativno sposobna za sve zadaće. Naravno, sve ostale zadarske postrojbe Zbornog područja Split imale su značaj u borbama za zadarsko zaleđe, nažalost i svoje gubitke: 53. domobranska bojna Biograd, 54. domobranska bojna Obrovac, 55. domobranska bojna Benkovac, 11. POTRD Zadar, Satnija Zrakoplovne baze Zemunik, MOMP Ugljan - Dugi otok, 307. LOB i Bojna remontne potpore, te dragovoljci Bojne kralj Tomislav (zapovjednik Marinko Radas) koji su djelovali u sklopu pristiglih postrojbi SP GSHV-a. O problemima domobranskih i pričuvnih postrojbi, odnosno o njihovom značajnom doprinosu relevantan sud iznio je načelnik OZ Split Luka Džanko: Domobrani su u operaciji „Maslenica“ po prvi puta uključeni za napadajno djelovanje u okviru Hrvatske vojske. Počeli su operaciju „Maslenica“ kao vodiči, a završili su rame uz rame s gardistima u napadu. I taj napadajni dio su, iako uz brojne probleme, uspješno odradili. Njihov osnovni hendikep bio je što su bili izrazito fragmentirani, podijeljeni u brojne grupe i pridodani drugim postrojbama. Problema je cijelo vrijeme bilo, u kasnijoj fazi pogotovo: odustajanje, napuštanje položaja. No, s druge strane, smatram da su zadarski domobrani, po mojim iskustvima, bili najbolji u odnosu na domobrane iz drugih operativnih zona. Veliki doprinos u pripremi i kasnijem rješavanju nastalih problema dao je zapovjednik 7. domobranske pukovnije, brigadir Danijel Kotlar. 367
Uloga ročne vojske BG-113, 141. brigade HV-a, Vojne policije i SP GSHV-a Operacija „Gusar“, odnosno „Maslenica“, bila je po mnogočemu drugačija u odnosu na dotadašnje akcije koje je izvodila Hrvatska vojska. Primjerice, činjenica je da je ročni sastav 113. brigade u sklopu BG-113 izvodio napadajne akcije u vojnoj operaciji ovakvog značaja. Štoviše, BG-113 imala je vlastitu zonu borbene odgovornosti. Bio je to prvi takav slučaj u Domovinskom ratu. Načelnik stožera OZ Split, brigadir Luka Džanko aktivno je tih dana obilazio teren, tako i ovu postrojbu te se prisjeća delikatne situacije uoči pokretanja operacije: 113. brigada u svom sastavu imala je ročnike, to su gotovo djeca. Ja dolazim navečer, prije napada ujutro, to su djeca s 18 godina, kao moj sin Goran. Ja pitam da vidim te momke, djecu. Ništa ne znaju o životu, mladi su. Sad zamislite, gledate u njih i razmišljate koji sutra od njih možda neće biti među živima. Pitam: „Tko neće ići, tko ne bi išao sutra jer prirodan je to strah, neka digne ruku!“ Nitko ne diže ruku. Zapovjednik Gotovina, imao je veliko razumijevanje, ja sam ga nazvao i pitao sam: „Gospodine zapovjedniče, mišljenja sam da ovu grupu, to nije puno, 30-ak ljudi, da nju ne izvadim, nego da je ostavim dok završi topnička priprema, a ako bude ugrožen bok ili nešto, onda ćemo intervenirati.“ Nažalost, kasnije sam saznao da su i neke druge postrojbe kasnile nekoliko minuta u napad što je otežalo ulogu 4. brigade na cijeloj bojišnici. O nesvakidašnjoj ulozi ročne vojske, uopće o stvaranju postrojbe za ovakve namjene, govori tadašnji zapovjednik 113. brigade, general Damir Krstičević: Tada sam bio zapovjednik 113. ročne pješačke brigade iz Šibenika. Taman pred operaciju „Maslenica“, u prosincu ‘93. godine ja sam postavljen za zapovjednika te brigade. Odmah kad sam preuzeo 113. pješačku brigadu, mi smo dobili zapovijed od generala Gotovine da se pripremimo, i 113. brigada je trebala formirati jednu borbenu skupinu. Ta borbena skupina sastojala se od pojačane ročne pješačke satnije. Ojačali smo tu pješačku satniju još s vodom minobacača 82 milimetra i desetinom bestrzajnih topova. Ojačali smo tu skupinu s protuoklopnom grupom. Eto, mi smo se aktivno pripremali, znali smo da će se ta operacija dogoditi, znali smo da će značaj te operacije biti velik. I bili smo spremni. 113. ročna pješačka šibenska brigada, ona je u tom trenutku bila brigada koja je prošla jednu tranziciju. U početku 113. pješačka brigada je bila isključivo pričuvna brigada. Međutim, nakon te tranzicije u toj brigadi su ostali časnici i dočasnici, djelatne osobe. U Hrvatskoj se tada služio vojni rok, vojnici, mladi dečki su dolazili na temeljnu obuku dva mjeseca. Nakon završene temeljne obuke, ti dečki su išli još dva mjeseca na 368
specijalizaciju. Stoga je dio ročnika dolazio i u 113. pješačku brigadu na ta dva mjeseca specijalističke obuke i još šest mjeseci su ostajali na toj završnoj obuci. Brigada je bila spremna. Ti mladi ljudi, ročnici, oni su bili osposobljeni i psihofizički. Oni su za to bili spremni jer bili su motivirani. Prije toga su već prošli i temeljnu obuku, prošli su specijalističku obuku. I ovo je sada bila kruna. Naravno, mi smo prije toga radili jako puno na edukaciji, ti mladi dečki su već bili u okolici vodičkog i šibenskog zaleđa, po nekoliko dana držali su već položaje obrane i spremali su se također, znači, za te napadajne operacije. Borbena grupa 113. brigade dobila je u zadaću da štiti bok 4. gardijske brigade, koja je kao glavna snaga išla na glavni smjer napada. Znači, mi smo napadali u smjeru Suhovare – Drače - Veljane. Nama je bila desna zona odgovornosti Suhovare – Poličnik - Drače, a lijeva zona odgovornosti je bilo selo Rupalj i Baštica. Trebalo je to sve pripremiti, trebalo je stvarno biti na terenu s tim mladim ljudima. Trebalo je prikupiti sve te informacije i trebalo je učiniti sve da ne dođe do nepotrebnih stradavanja civila, a također da i mi sami ne doživimo neka nepotrebna stradavanja. Ispočetka, bilo je teško, to je bio snažan otpor kod strane neprijatelja i trebalo je to usmjeravati, dnevno voditi. Ali, fascinirala je ta neka snaga kod tih mladih ljudi, ta neka volja, motivacija. Dečki su znali da rade koristan posao za svoj narod, za svoju domovinu. Tu energiju, nju je samo trebalo usmjeriti na jedan pravi način. Stvarno, treba se zahvaliti tim dečkima, tim ročnicima. Jer ti mladi momci u tom trenutku, oni su dolazili na služenje vojnog roka, a odjednom se našli u situaciji da izvršavaju najsloženiju vojnu operaciju. Evo, ja im se zahvaljujem! Mislim da smo svi skupa mogli biti ponosni u tom trenutku kakvu imamo profesionalnu vojsku, a s druge strane kakvu imamo i ročnu vojsku koja je također bila spremna i motivirana da sudjeluje skupa s profesionalnom vojskom u oslobađanju prostora. Hvala Bogu, mi u toj operaciji nismo imali gubitaka među ročnicima. Nešto je bilo ranjenih momaka; imali smo jednog djelatnog časnika, gospodina Borisa Bratića, koji je poginuo. Znate, nije lako vidjeti čovjeka, zapovjednika koji gine. Ti mladi momci koji su tada bili oko zapovjednika koji je poginuo, to su grozne uspomene. Ali to je rat. Nažalost, potpuno obrnuta je ratna sudbina pripadnika 141. brigade, koja je pak pretrpjela iznimno visoke gubitke u borbama za zadarsko zaleđe. Također, pomalo čudi što je njihova žrtva na neki način zanemarena u kasnijim raščlambama i analizama operacije Maslenica. Iz tog razloga smo i mi u prvi čas previdjeli taj značaj 141. brigade. No analizirajući popise ranjenih i poginulih, točnije pokušavajući im dati neke preciznije odrednice, uočili smo da je iz redova splitske brigade položena velika 369
žrtva na zadarskoj bojišnici. Kontaktirali smo zapovjednika, brigadira Brunu Vukića, zamolili ga za sjećanje na ulogu brigade. Gospodin Vukić pismeno se očitovao, ponajprije priloživši podatke iz monografije 141. brigade, te ćemo po tom izvješću skraćeno rekonstruirati ratni put i veliku pogibelj brigade na zadarskoj bojišnici tijekom 1993. i 1994. godine. Dana 27. veljače 1993. godine na zadarsku bojišnicu u Sektor 3 žurno se s Moseća upućuje 2. satnija 1. bojne 141. brigade sa zapovjednikom Ivicom Golemom i pridodanim vodom MB, te se stavlja pod zapovijedanje zapovjedniku Sektora Marinku Radasu. Postrojba od satnije Vojne policije preuzima položaje na bojišnici Suhovare i 20-tak dana sudjeluje u napadajnim djelovanjima, zajedno s 3. bojnom 7. gardijske brigade, naročito 3. i 4. ožujka u poznatoj akciji Drače. Od 10. do 15. ožujka 1993. godine, najprije 1. bojna, a za njom i 2. bojna, upućuju se na istu bojišnicu u zadarskom zaleđu, te ulaze u sastav Sektora 3, kojim je zapovijedao Marijan Biškić. Raspored Brigade na crti bojišnice bio je: s. Lakići - s. Kašić - s. Islam Grčki - s. Islam Latinski - Baštica - s. Suhovare - s. Pavići – s. Smoković. Dana 25. ožujka 1993. godine zapovjednik brigade Ljubomir Mirko Palošek od Marijana Biškića preuzima zapovijedanje Sektorom 3, a Bruno Vukić zapovjedanje snagama 141. Brigade. Potom, od 13. travnja 1993. godine zapovijedanje 141. brigadom i Sektorom 3 od Ljubomira Mirka Palošeka, koji odlazi na novu dužnost, preuzima Bruno Vukić. Napadi neprijatelja bili su gotovo svakodnevni. U teškim okršajima u ožujku pogibaju: Zlatko Radelić, Božo Vidović i Ante Duka, a 31. svibnja preminuo je zapovjednik 1. bojne Nikola Radman. Njegova smrt izazvala je veliku žalost među pripadnicima postrojbe, jer je kao zapovjednik bio poštovan među svim pripadnicima Brigade. Na bojišnici se nastavljaju česti neprijateljski napadi, a postrojba čvrsto drži crtu bojišnice i provodi aktivnu obranu. Sredinom lipnja dio pripadnika 2. bojne, izvodi akciju skidanja srpske zastave sa stupa dalekovoda ispred samih neprijateljskih položaja u Dračama. Gotovo svakodnevno, postrojba ima ranjenih pripadnika, a 31. srpnja smrtno stradava vojnik Ivica Skejić. U mjesecima kolovozu i rujnu postrojba nije imala poginulih pripadnika, ali je imala veći broj ranjenih. Dana 10. listopada vojnik Vlado Rubelj je zarobljen i ubijen u zarobljeništvu. Istodobno, dijelovi 141. brigade su angažirani i na Južnom bojištu, gdje se nalazi 3. pješačka bojna s dijelom Zapovjedništva. To značajno otežava vođenje i zapovijedanje, kao i izvršavanje postavljenih zadaća. Ovakav raspored, kada postrojba djeluje na dva bojišta, bio je dokaz kvalitete postrojbe što je prepoznao i načelnik Glavnog stožera OSRH, general zbora Janko Bobetko, koji je pismeno pohvalio 141. brigadu HV-a. 370
Za uspješno izvođenje obrane bilo je neophodno utvrditi i učvrstiti dostignutu crtu obrane. To je bila teška zadaća zbog svakodnevnog neprijateljskog djelovanja po našim položajima. Zbog neprekidnog neprijateljskog djelovanja, na utvrđivanju bojišnice radilo se noću, a u izradi položaja, zaklona i bunkera sudjelovalo je i kompletno Zapovjedništvo Brigade i bojni. Veliku ulogu u izvršenju ove zadaća utvrđivanja dali su pripadnici Inženjerije naše postrojbe, a pomagali su i pripadnici 40. inž. bojne. I u ljetnim mjesecima neprijatelj pokušava ugroziti crtu obrane HV-a. Pokušali su to i izazivanjem velikog požara, koristeći povoljan vjetar kako bi naše snage prisilili na uzmak, ali bezuspješno. Naprotiv su pripadnici 141. brigade pomaknuli crtu obrane prema naprijed i zauzeli još jedan položaj, Stošja glava. Bilo je i učestalih neprijateljskih ubacivanja diverzantskih skupina koje nisu imale nikakav učinak. Dana 15. listopada 1993. godine matičnoj brigadi priključuje se i 3. pješačka bojna, koja je do tada djelovala na Južnom bojištu, te od tada Brigada u punom sastavu djeluje na bojišnici u zadarskom zaleđu. Priključivanjem 3. bojne, 141. brigada je znatno ojačana jer su pripadnici ove postrojbe redom bili iskusni i prekaljeni ratnici. To je na bojištu itekako dolazilo do izražaja. Nadnevka 22. listopada smrtno stradava vojnik Boško Bošnjaković. Neprijateljska djelovanja su i dalje česta i intenzivna, a 26. listopada postrojba proživljava vrlo teške trenutke kada su, uslijed jakog neprijateljskog napada na položaje u Kašiću poginuli zapovjednik desetine Senko Činćurak te vojnici Darko Marković i Zdravko Simonović, a veći broj biva ranjen. Neprijateljski tenk koji je djelovao iz pravca Smilčić – Drače, često mjenjajući poziciju, pogodio je projektilom bunker. Borbe i stradavanja naših pripadnika se nastavljaju, pa 3. studenoga na bunkeru u Suhovarama pogiba vojnik Mate Dlaka. Dana 7. studenog smrtno stradava vojnik Ivica Banovac, a 9. studenog na položaju u Kašiću teško je ranjen zapovjednik voda Dragan Zović, koji 16. studenoga od zadobivenih rana umire u Splitskoj bolnici. U prosincu se nastavlja crni niz smrtnog stradavanja: 15. prosinca smrtno stradava vojnik Petar Tubić, 17. prosinca u granatiranju Kašića pogiba vojnik Slobodan Ivanović, a 21. prosinca smrtno stradava vojnik Leonard Vidošević. Na dijelu bojišnice u međuprostoru Baštice, zapovjednik 2. bojne 141. brigade, zajedno s obavještajnim časnikom i dvojicom časnika 4. gbr, 6. prosinca poduzima radnje izviđanja međuprostora, a s ciljem postizanja boljih taktičkih pozicija. Tom prilikom dolaze u izravan sukob s ubačenom neprijateljskom diverzantskom skupinom. Prilikom izmjene vatre dolazi do ranjavanja zapovjednika 2. bojne i jednog časnika 4. gbr. U borbi je poginula grupa neprijateljskih vojnika. 371
Tijekom borbi u ovoj godini postrojba je imala veliki broj ranjenih i poginulih boraca (20 poginulih branitelja na bojišnici u zadarskom zaleđu, te 1 poginuli branitelj na mosećkoj bojišnici). Zbog većeg broja smrtno stradalih pripadnika kroz listopad i studeni 1993., odlučeno je da se ne održi manifestacija proslave druge godišnjice osnutka brigade. U 1994. godini Brigada se nalazi i dalje na bojišnici u zadarskom zaleđu, u punom sastavu: tri pješačke bojne, Raketno-topnički divizijun, koji je formiran 1. veljače 1994. godine, zajedno s pristožernim postrojbama. Zapovjedništvo Brigade djelovalo je u skoro neizmijenjenom sastavu do demobilizacije, osim manjih promjena. Za to vrijeme bilo je povremenih borbenih djelovanja, no i ona su za posljedicu imala smrtno stradavanje pripadnika postrojbe kao i ranjavanja: 17. siječnja 1994. godine smrtno je stradao vojnik Ante Studin, a 26. siječnja 1994. godine vojnik Milorad Hrabrov. Od 1. do 26. veljače brigada je imala više od deset ranjenih pripadnika. Potom je 13. ožujka na borbenom položaju u Kašiću poginuo vojnik Tonći Jurišić, a 18. ožujka smrtno je stradao časnik Berislav Šiško. Od 1. do 23. ožujka imali smo više od deset ranjenih suboraca. Iako nije bilo intenzivnijih borbenih djelovanja, iz navedenog je vidljivo kako su i ta povremena neprijateljska djelovanja bila izuzetno opasna. Brigada na ovoj bojišnici ostaje do 31. ožujka 1994. godine, a nakon toga datuma odlazi u pričuvu. Vojna policija također je imala značajnu ulogu u provedbi operacije, a od velike je važnosti bila dugotrajna prisutnost njezinih snaga nakon 27. siječnja. Sve do kraja ožujka sudjelovali su u borbenim zadaćama napadajnog ili obrambenog karaktera, a poslije u osiguravanju cijelog područja i osiguranju sigurnosti tijekom izgradnje pontonskog mosta. U operaciju je prvotno bila uključena jedna satnija 72. bojne Vojne policije (72. bVp) iz Splita. Neposredno prije početka operacije ustrojena je 4. satnija 72. bVp, jačine 100 ljudi. Postrojba je podijeljena u tri skupine koje su izmještene na područje zadarskog zaleđa. Prva skupina dobila je bojnu zadaću na smjeru Seline – Rovanjska - Maslenica (zona odgovornosti TG 112); druga skupina na smjeru Gajine - Novigrad (zona odgovornosti 4. GBR) i treća skupina na smjeru Poličnik Suhovare - Drače (zona odgovornosti BG-113). Nakon obavljenih zadaća u napadajnim aktivnostima sve tri skupine se izvlače i stapaju iznova u jednu postrojbu. Satnija Vojne policije preuzima obranu prve crte na smjeru Suhovare – Pavići - Smoković. Tijekom operacije, a posebno nakon nje, brojne borbene skupine Vojne policije stižu na područje zadarskog zaleđa. General Marijan Biškić prisjetio se tog razdoblja: Uloga Vojne policije u operaciji „Maslenica“ bila je dvojna: u izvršavanju vojnopolicijskih i izvršavanju borbenih zadaća. Imajući u vidu da je operacija „Maslenica“ pripre372
mana u tajnosti i da je postignuto strateško iznenađenje, tako smo i mi postrojbe Vojne policije postupno dizali u viši stupanj borbene spremnosti i postupno uvodili u borbena djelovanja. Mi smo svakih tjedan dana dovodili, mijenjali postrojbe iz svih postrojbi Vojne policije, znači, od osječke bojne Vojne policije, riječke bojne do, naravno, 72., 73., 68., 70., 67. i 66. Bojne. Rotacija je provođena svakih tjedan dana, a isto tako mijenjali smo i zapovjednike na nižim razinama. Javnosti je možda manje poznato da su postrojbe Vojne policije od samog početka Domovinskog rata sudjelovale u borbenim operacijama. Naročito smo se iskazali u zaleđu Dubrovnika krajem ‘92. godine u operacijama oslobađanja toga dijela, kad smo također imali združene postrojbe, tako da nije bio problem prilagođavanja pripadnika Vojne policije i za napadajna i za obrambena djelovanja u zadarskom zaleđu. Kao zapovjednik, zaista sam ponosan na sve pripadnike koji su sudjelovali u operaciji „Maslenica“, kako u napadajnim djelovanjima, tako i u obrambenim djelovanjima, koja nisu bila ništa lakša u odnosu na napadajna djelovanja. Prema mojoj ocjeni, prema ocjeni tada brigadira Gotovine i generala Bobetka, koji je u većem dijelu operacije bio nazočan na području u zoni djelovanja, vojni policajci su se snašli izvanredno. Ono što nismo od oružja imali, dobivali smo od postrojbi Operativne zone Split i brzo smo, na neki način, obučavali naše pripadnike da koriste i protuoklopna sredstva i minobacače i druga sredstva koja smo koristili u obrambenim djelovanjima. Zanimljivo, postrojbe Vojne policije su možda najduže sudjelovale u zoni obrane operacije „Maslenica“. Znači, u tom prvom dijelu negdje do 25. ožujka, kada su bila intenzivna borbena djelovanja, mi smo imali jednog poginulog, Marijana Šimića iz Slavonskog Broda, četiri teže ranjena i 20 lakše ranjenih pripadnika Vojne policije. Pored pripadnika Vojne policije, u zoni odgovornosti kojom sam zapovijedao bili su pripadnici 7. domobranske pukovnije, jedan manji dio vremena bili su pripadnici 7. gardijske brigade, a preuzimanjem Sektora 3 uveo sam i 141. brigadu Hrvatske vojske. Valja naglasiti da smo još negdje sredinom ožujka također sudjelovali u napadajnom djelovanju s ciljem oslobađanja Ražovljeve glavice i Škabrnje. Tu su također sudjelovale združene snage 72. i 73. bojne, i rekao bih da su to bile zadnje borbene akcije koje smo mi izvodili u zoni obrane, odnosno u zoni operacije „Maslenica“. I tu su se također pripadnici Vojne policije iskazali. Međutim, na žalost, nismo uspjeli osloboditi Škabrnju. Pored ovih zadaća Vojne policije u borbenom dijelu, mi smo, naravno, u zoni operacije izvršavali sve druge vojno-policijske zadaće, od kontrole pristupa zoni borbenih djelovanja, prometnom osiguranju, osiguranju zapovjedništava koja su sudjelovala, a naravno, sudjelovali smo i u redovitim vojno-policijskim zadaćama. U prva dva mjeseca nakon početka operacije „Maslenica“ sudjelovali su vojni policajci iz svih dijelova Republike Hrvatske. 373
Djelovanja borbenih sastava i pripadnika Specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske (SP GSHV) posebno su zanimljiva tema i njihova je uloga bila značajna. Nažalost, zbog više okolnosti teško je rekonstruirati ratni put tih postrojbi, skupina i pojedinaca tijekom i poslije operacije „Maslenica“. Krajem 1992. ukinuto je nekoliko postrojbi SP GSHV-a: Bojna Frankopan, Bojna ban Jelačić, Bojna kralj Tomislav. Pripadnici tih postrojbi uglavnom su se pridružili bojnama „Zrinski“ i „Matija Vlačić“ ili drugim postrojbama Hrvatske vojske. Neki su pak još određeno vrijeme djelovali dragovoljno unutar sustava i kasnije se priključili Bojni Zrinski i u konačnici 1. hrvatskom gardijskom zdrugu. Tako je, primjerice, dio dragovoljaca iz rasformirane postrojbe Bojna kralj Tomislav tijekom operacije djelovao pod zapovjedništvom pukovnika Marinka Radasa, a naknadno su se priključili Bojni Zrinski. Jedan veći dio već je u samoj operaciji i službeno djelovao unutar te Bojne, tako i Marijo Čerina, kojemu je, kao i suborcima pristiglima iz Bojne kralj Tomislav, ova operacija bila posebno važna jer su potjecali iz zadarskog kraja: Za mene osobno bio je to poseban doživljaj jer u Zadru je moja rodbina i prijatelji. Mlađi brat i sestra idu u školu, ali dolje je sve bilo neizvjesno. Panika svaki dan, granate padaju, nikad se ne zna gdi će pasti. Sad kad s nekim saznanjem odlazite dolje da će se pokušati pomaknuti neprijatelja, to je bio strašan osjećaj! Oslobođenje Škabrnje bio je poseban osjećaj. Svi znamo šta je Škabrnja prošla u ratu, šta je ona značila za taj kraj. Znači, to je mali Vukovar, to su bile velike emocije kad je Škabrnja u pitanju. Kad se vratila ta kota iznad Škabrnje, Ražovljeva glavica, oduševljenje u lokalnom stanovništvu, u susjednom mistu Prkos, odakle smo krenili, di smo se vratili bilo je neopisivo! Pogled na tim ljudima je dovoljno nama govorija, nije nas trebao pohvalit ni zapovjednik, ni ministar, ni niko. Nakon obrane Novigrada, 7. veljače, zapravo nakon dva-tri dana postrojba se izmorena vratila u Zagreb. U to vrijeme kontaktirao sam s familijom često. Njihov osjećaj sreće, nema više uzbuna, sirena ne svira, teško je to opisati. Kad je akcija završila, poslije su bila samo odbijanja srpskih protunapada, ali više nije bilo uzbune u gradu. Roditelji su mogli pustiti brata i sestru normalno u školu i to je bilo veliko, veliko zadovoljstvo. Bojna Zrinski interventno je i često djelovala na bojišnici, kako u napadu na više pravaca, tako i u obrani, posebice napada na Novigrad 7. veljače 1993. godine. Sjećanja njihovog zapovjednika Miljenka Filipovića i pripadnika Bojne Zrinski nalaze se u više poglavlja ove knjige, a također ih često spominju i zapovjednici drugih postrojbi. Druga postrojba SP GSHV-a s važnom ulogom u borbama za zadarsko zaleđe je Bojna Matija Vlačić, koja je bila izmještena u vojarni Šapjane kod Rijeke. Tije374
kom operacije Bojna je djelovala na smjeru Seline - Rovanjska pod zapovijedanjem bojnika Ante Žonija Maksana, odnosno TG-112. Drugi dio postrojbe djelovao je na području Suhovare – Dračevac – Murvica - Kašić. Postrojba je potom ostala aktivna u obrani, borbeno je djelovala na zadarskom području i imala značajne intervencije u okolici Šibenika. Dok se djelovanje Bojne Zrinski lako može analizirati, problem se pojavljuje u raščlambi djelovanja Bojne Matija Vlačić. Naime, u sklopu te postrojbe, a opet samostalno, djelovale su određene grupe i pojedinci. Posebna grupa u kojoj je djelovalo više pripadnika te Bojne bila je „Mješovito-borbena grupa“ koju je vodio bivši zapovjednik Bojne Frankopan, Bruno Zorica - Zulu. Grupa je u napadajnom dijelu operacije djelovala na smjeru Seline - Rovanjska, u sklopu TG-112. Potom je bila aktivna u obrani novigradskog zaleđa, a već dolaskom 2. GBR na područje Novigrada poslana je po zadaći u intervenciju na šibensku bojišnicu, gdje je u suradnji s drugim postrojbama izvela vrlo uspješnu akciju kod sela Dragišići i kasnije niz drugih akcija. Zorica je pokušao pojasniti šaroliki sastav i smisao djelovanja te borbene grupe. Posebno važno, njegovo sjećanje opisuje i borbe u šibenskom zaleđu koje se vrlo rijetko spominju u analizama operacije „Maslenica“, a bile su značajne: Mjesec i pol dana prije operacije „Maslenica“, Gotovina me pozvao u Zapovjedništvo Zbornog područja i zapovjedio mi da formiram Borbeno-mješovitu grupu od pripadnika specijalnih postrojbi koje su trenutno bile u reorganizaciji. Znači, uzeo sam ljude iz Bojne Frankopan, Bojne Matija Vlačić, Bojne ban Jelačić. Nisam znao šta se sprema, ali znao sam da se sprema nešto veliko, jer je Gotovina tražio da budemo spremni. Naša zadaća je bila da kao leteća grupa pokrivamo crte linije koje su slabe, da ulazimo na njihov teren, pravimo paniku i nered i da se potom izvlačimo. Mi smo već dan prije početka akcije dobili zadaću da zauzmemo položaje, neprijateljske položaje koji su se nalazili ispod Velebita, na potezu Paklenica – Rovanjska – Božići - Jasenička glava. I kada je službeno zaustavljena operacija „Maslenica“, e onda je tek počelo, počeo je pravi „fajt“. Jer ipak, Operativna zona Split je bila razvučena. A mi smo povukli s područja srednje Dalmacije dosta snaga da bi napravili veliki udar, što se tiče “Maslenice”. Znači, oni su mogli žonglirati sa svojim snagama, plus toga uveli su friške snage. E, tu je njihov protuudar bio silovit. Ovi što su došli iz Srbije i odsvuda, bili su dobri borci i imali smo velikih problema s njima. Velikih problema! Također, imali su jaku potporu u topništvu, minobacačima. Oni su imali strašne zalihe projektila. Zbilja, prali su nas dan i noć poslije. Na svim crtama su nas tukli. Ali, oni se nisu više usredotočili samo na vraćanje tog teritorija, nego su nam počeli uzimati dijelove u šibenskom zaleđu. Znači, 375
morali smo sad i mi žonglirati na čitavoj crti. Bili smo prvo u obrani Novigrada, a za pet dana morali smo ići u Šibenik. U zaleđe Šibenika, Dragišiće, Gradinu, jer dosta je tamo palo poslije toga. Ta Gradina dominira kotom prema Gaćelezima i Dražićima. I mi smo krenuli u 5 sati ujutro. Jednu grupu sam poslao da čisti Gradinu, jer nismo mogli čistiti selo, ako je kota zauzeta. Tu su dečki zauzeli kotu i onda, čim su došli na kotu i javili, onda sam ja krenuo s drugim dečkima čistiti selo. To je selo Dragišići prema Čisti Maloj i Čistoj Velikoj. Krstičević je tada bio zapovjednik 113. šibenske brigade. Oni su nas dobro pokrivali topništvom kad smo išli u čišćenje. Ušli smo, probili, pogodili smo jedan tenk, zarobili smo im tenk. I zadnja kuća u selu, rasporedio sam ljude, kako se kaže: „opreza nikad dosta“. Na jedno 150 metara u tom kršu dvojica su se četnika prikrila. Kako smo došli do zadnje kuće, izdao sam zapovijedi. Tad su ispalili jednu zolju. Zolja je pogodila u zid. Tu sam imao jednog mrtvoga i jedno pet-šest ranjenih. Svašta je bilo tamo, ne samo u Dragišićima, nego i u okolnim selima. Srbi su bili jaki u pripremanju zamki, recimo, zolje su bile na prozorima, a unutar prozora su bile zakvačene ručne bombe, pa su imali upaljače na svjetlost, senzorske. Onda su znali, recimo, odrezati našu telefonsku žicu jedno deset centimetara i onda okolo toga ukopaju po deset, petnaest mina, „pašteta“. I automatski, ovi iz veze moraju ići spajati žice. Nastradalo ih je dosta od tih njihovih zamki iznenađenja. U operaciji „Maslenica“ imao sam u toj Borbenoj grupi dva poginula i 15-16 ranjenih. Skoro polovica ljudi ranjenih. Iako, danas je teško opisati taj elan, duh toga vremena. Ja sam krenuo s 10-ak ljudi, ubrzo se priključilo još 15-ak, sve dragovoljno! Primjerice, kad se saznalo u Splitu, akcija je skoro počela, zovu par momaka iz Vojne policije. Uzeli su bolovanje u svojoj postrojbi samo da mogu ratovati s nama. Recimo, Mario Božiković, on je imao problema zbog toga, otvorio bolovanje, a odlazi u akciju gdje je kasnije ranjen. On je bio ranjen kad smo krenuli prema Obrovcu, dobio je komad gelera, i to dobar komad, u nogu. On je samo rekao: „Bacite mi zavoj.“ Mi smo mu bacili zavoj i krenuli dalje. On si je sam zamotao to sve. Poslije ga je sanitet pokupio. Bilo je gadno na “Maslenici”, ali bilo je super zbog toga jer tu smo prvi put pokazali snagu Hrvatske vojske. Postrojbe u sastavu SP GSHV-a koje su također djelovale u operaciji „Gusar“, odnosno „Maslenica“ i obrani bile su: Bojna Alpha i Satnija taktičkih snajpera. O djelovanju Bojne Alpha nismo našli dokumente u raščlambama operacije, ona se ne vodi kao postrojba koja je sudjelovala u operaciji, stoga možemo samo citirati ono što je zapisano u monografiji 1. hrvatskog gardijskog zdruga: „U proljeće 1993. dio pripadnika postrojbe sa zapovjednikom odlazi u Bojnu Zrinski, a dio ostaje u bazi Sljeme 376
na provođenju obuke. Ostatak Bojne sudjeluje u operaciji Maslenica. U izvršavanju borbenih zadaća tijekom navedene operacije pogiba pripadnik Bojne, a nekoliko ih je ranjeno. Završetkom operacije Maslenica dio pripadnika Bojne ostaje u zoni odgovornosti Zbornog područja Split u biogradskom zaleđu. Ondje sudjeluju u borbenim djelovanjima tijekom kojih je poginulo i ranjeno nekoliko njezinih pripadnika.“ Nasuprot tomu, postrojba SP GSHV-a koja se u raščlambama službeno vodila kao sudionik operacije „Maslenica“ jest Satnija taktičkih snajpera, koja samo formalno nosi takav naziv, a u operaciji i kasnijim sukobima djelovala je kao desetina za specijalne namjene. Prema svjedočenju pripadnika postrojbe Marina Pastara, u „službenom“ dijelu operacije djelovali su samostalno. Potom su djelovali u sklopu Bojne Matija Vlačić, na području šibenskog zaleđa. Jednako tako, memoarsko gradivo pokazuje da su uz navedene postrojbe i borbene grupe, pojedinci djelovali samostalno, kao „slobodni strijelci“ - dragovoljci koji su (ili su nekada) bili pod ingerencijom SP GSHV-a i zapovjednika Specijalnih postrojbi, generala Ante Rose. Navedeno pokazuje kako je vrlo teško, gotovo nemoguće raščlaniti djelovanje postrojbi i pripadnika postrojbi SP GSHV-a. Takvo što otežava nedostatak dokumentacije, ali ponajprije činjenica da su postrojbe Glavnog stožera netom izašle iz procesa preustroja i tijekom 1993. godine prolazile jedno „međurazdoblje“ prije konačnog ustrojavanja 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Iako je teško odrediti kojoj su postrojbi pripadali, u monografiji te postrojbe, u popisu poginulih navedeno je devetero pripadnika: Leopold Đaković, Srećko Vidervol, Ivica Drmić, Robert Majer, Krešimir Katavić, Marijan Pulić, Jozo Tomić, Nenad Matak - Meho i Karlo Paić poginuli su do jeseni 1993. u obrani šireg područja zadarskog i šibenskog zaleđa.
Kratki odmor izmorenih pripadnika Borbeno mješovite grupe SP GSHV-a tijekom borbi za obranu Novigrada. Slijeva: Nediljko Vegar, Stanko Krešo i zapovjednik Bruno Zorica – Zulu.
377
Uloga HRZ-a Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ) imalo je nemjerljivo značajnu ulogu u logističkoj potpori jedinicama Specijalne policije tijekom izvođenja i obrane operacije „Gusar“, odnosno „Maslenica“. Također, zrakoplovstvo Hrvatske vojske itekako je doprinijelo uspješnoj obrani od srpskog protunapada na području Ravnih kotara jer su uspostavom zračnog mosta prevozili borce i opremu gardijskih brigada na područje zadarskog zaleđa. Na temelju usmene zapovijedi načelnika Glavnog stožera, generala Janka Bobetka, 22. siječnja 1993. godine dana je zadaća hrvatskim zrakoplovcima da se podčine zapovjedništvu specijalnih postrojbi MUP-a na Velebitu. Koordinator HRZ-a za ovu operaciju bio je tadašnji načelnik stožera HRZ-a Josip Čuletić, koji je ujedno i pilotirao jednim od dva helikoptera (1 MI-8 i 1 MI-8 MTV). Po izvršenom preletu od zrakoplovne baze u Lučkom do baze u Lukovom Šugarju posade su dobile u zadaću da izvrše dotur sredstava koja su najviše nedostajala specijalnim policajcima. Zbog iznimno složenih meteoroloških uvjeta to nisu uspjeli izvršiti u prva dva dana. Čim su se uvjeti malo poboljšali, iako su preleti još uvijek bili donekle opasni, posade su osim dotura potrebnih sredstava prevozile pripadnike MUP-a na točke gdje su mogli sletjeti (Malo Libinje, Veliko Libinje, Bukva, Dušica), te su po potrebi evakuirale ranjene borce. Do 27. siječnja posade su izvršile prijevoz 337 ljudi i 40 tona tereta kroz ostvarenih 65 letova, a koje su izvodili tijekom cijelog dana. O problemima s kojima su se zrakoplovci suočili, o opasnostima kojima su bili izloženi zbog surovih meteoroloških uvjeta na Velebitu, ali i djelovanja protuzračne obrane neprijatelja, svjedoči načelnik stožera HRZ-a, general Josip Čuletić: Prvobitnim planom operacije „Gusar“ nije bilo planirano angažiranje HRZ-a i PZO-a jer se smatralo da te zadaće može zadovoljiti MUP sa svojim helikopterskim snagama. Bila je to dosta problematična prosudba s obzirom da je MUP raspolagao s dva „mala” helikoptera Bel 212 i 206 čije mogućnosti nošenja tereta nisu bile dostatne za logističku potporu snaga Specijalne policije na Velebitu. Takav naum je praktički bio onemogućen već prvog dana kada je helikopter Bel 212 oštećen pri izvršavanju jedne zadaće i morao je ići na popravak u Zagreb. U takvim okolnostima donesena je odluka da se angažiraju dva helikoptera HRZ-a i PZO-a: Mi-8 i MTV 1. 20. siječnja oko 18 sati, neposredno nakon što sam napustio Zapovjedništvo i pozdravio se s generalom Agotićem, on me pozvao i zapovjedio da se odmah vratim nazad u Zapovjedništvo. Po dolasku u Zapovjedništvo upoznao me da je upravo prije nekoliko minuta dobio zapovijed načelnika Glavnog stožera, da s dva helikoptera što prije, a najkasnije sutra ujutro preletimo u rajon Lukovo Šugarje, stavimo se na raspolaganje Zapovjedništvu operacije i izvršavamo zadaće po njihovom planu i zahtjevu. 378
Nakon kratke raščlambe, s obzirom da nismo imali dovoljno informacija o čemu se radi i koje nas zadaće očekuju, odlučili smo da na zadaću pođem osobno ja i da izaberem nekoliko najiskusnijih i najosposobljenijih posada. Naime, znali smo da će se zadaće izvršavati u izuzetno složenim meteorološkim i terenskim uvjetima. Odmah sam pristupio organiziranju zadaće i već 21. siječnja u ranim jutarnjim satima, u izuzetno složenim meteorološkim uvjetima, izvršili smo prelet s aerodroma Lučko i sletjeli u bazu Lukovo Šugarje. Netom po slijetanju brigadir Mladen Veselić, zapovjednik helikopterske eskadrile MUP-a, upoznao me s operativnom situacijom na terenu i zadaćama koje ćemo izvršavati. Te zadaće su u suštini bile logistička potpora i snabdijevanje snaga Specijalne policije u rajonu Velebita. Moram svakako napomenuti da su se naše snage u iznimno nepovoljnim uvjetima nalazile na Velebitu već nekoliko dana i da su ostale bez hrane, odjeće i streljiva i da su se praktično našle pred situacijom da ne mogu izvršavati planirane zadaće. Ti ljudi, specijalni policajci, bili su izloženi surovoj klimi, buri, kiši i susnježici bez zaštite. Njihovo snabdijevanje vršeno je konjima, što je bilo više nego nedostatno. Nažalost, u rajonu Velebita vladali su nemogući meteorološki uvjeti. Cijela planina bila je u oblacima, padala je kiša sa susnježicom uz buru jačine preko sto kilometara. Svemu tome bili su izloženi naši bojovnici, njihov položaj bio je očajan i zahtijevao je žurnu pomoć. I pored silnih pokušaja da se probijemo kroz Veliku i Malu Paklenicu, to nismo uspjeli taj dan, nismo uspjeli ni sutradan. Tek dan poslije uspjeli smo se probiti kroz kanjon Velike Paklenice do rajona Malo Libinje gdje smo napravili prvo slijetanje i dotur materijalno tehničkih sredstava: odjeće, hrane, ali najviše, po zahtjevu zapovjednika, tekućine; mlijeka i sokova, oko 3 tone, a koji su bili bitni jer su policajci, iako su stalno bili izloženi susnježici i kiši, dehidrirali. Naime, oni su u takvim uvjetima svu energiju trošili na održavanje normalne tjelesne temperature. Poslije toga meteorološki uvjeti su se popravili tako da smo mogli u punom obimu ispunjavati sve potrebe i zahtjeve snaga na Velebitu. Kada kažem da su se meteorološki uvjeti popravili, to ne znači da oni i dalje nisu bili složeni. Velebit je poznat kao surova planina gdje se i ljeti u jednom danu znaju promijeniti sva četiri godišnja doba, mjesto gdje se sudaraju topla mediteranska i hladna kontinentalna klima što uzrokuje ogromna turbulentna strujanja, uspona i nispona strujanja, plus orkanske bure, što su sve pojave izuzetno opasne za sigurnost letenja, usložnjavaju ga i ograničavaju. Ovo napominjem jer su se praktički svi letovi odvijali na graničnim uvjetima propisanim za posadu i helikopter. Kakvi su surovi uvjeti vladali, zorno govori i činjenica da je bura na zemlji na bok prevrnula helikopter koji je težak oko devet tona. 379
Na samim vrhovima Velebita broj terena na koji je moguće sletjeti vrlo je malen, mogućnosti slijetanja ograničene su i ti tereni često su se nalazili u neposrednoj blizini zone borbenih djelovanja. Da bi piloti mogli sletjeti što bliže našim snagama, kako bi dovezeni materijali odmah bili uporabljivi te zbog meteoroloških uvjeta, često smo morali primjenjivati manevar koji nas je dovodio u blizinu neprijateljskih položaja. Zbog toga smo redovito bili izloženi vatrenom djelovanju od streljačkog do raketnog naoružanja, na sreću bez većih ili tragičnih posljedica, samo s manjim oštećenjima. Pored zadaća prevoženja i dotura materijalno tehničkih sredstava, temeljna zadaća je bila spašavanje i prevoženje, hospitaliziranje ranjenih bojovnika, što smo izvršavali, nažalost, više puta. Istaknuo bih jedan takav zadatak kada smo već u sumrak poletjeli da bi prevezli jednog ranjenika. Pošto nismo mogli sletjeti blizu mjesta ranjavanja sletjeli smo podalje i čekali da donesu ranjenika. To je bilo u blizini neprijateljskih položaja i bili smo izloženi neprijateljskoj vatri minobacačima. U međuvremenu je pao mrak i kada su donijeli ranjenika poletjeli smo u vrlo teškim uvjetima. Time smo možda ugrozili živote više ljudi, riskirali gubitak helikoptera, ali spašavanje ranjenika bilo je iznad svega toga. Pored izvršavanja letova u svrhu logističke potpore naših snaga izvršili smo i prevoženje drvene građe za osam planinskih kućica koje su trebale osigurati povoljnije uvjete za život u surovom velebitskom okruženju. Ovi su letovi također bili specifični jer se letjelo u tzv. „otvorenoj konfiguraciji“, bez zadnjih vrata helikoptera, s često narušenom stabilizacijom helikoptera, što je od pilota zahtijevalo posebnu umješnost u upravljanju helikopterom. Prigodom jednog takvog leta nismo mogli sletjeti na predviđeni teren jer je bio pod dubokim snijegom i pod nagibom te smo helikopter praktički držali u lebdjenju, što ga je činilo vrlo nestabilnim. Nekoliko minuta nakon što su vojnici počeli istovarivati građu, svi su odjednom pobjegli i zalegli u snijeg. Mi nismo znali o čemu se radi ni što se dešava i jedva smo uspijevali helikopter održavati u stabilnom položaju. Nakon nekoliko minuta vojnici su ponovo došli i završili s istovarom građe. Tada su nam rekli da su pobjegli jer smo bili izloženi minobacačkoj vatri neprijatelja. Helikopter se cijelo to vrijeme blago ljuljao naprijed-nazad zato što smo neprestano morali parirati komandama. Nakon povratka u bazu i kopilot i ja smo dobili grčeve u rukama što je bila posljedica napora u držanju komandi helikoptera koje smo postali svjesni tek po slijetanju u bazu. Također, zanimljivo je, a mislio sam na početku da je riječ o nekoj šali, za potrebe prehrane konja i mazgi koji su sredstva raznosili po našim položajima, prevezli smo sijeno, zob i kukuruz. No, to je uistinu bilo prijeko potrebno jer tim se životinjama jedino mogla dopremati oprema po surovom Velebitu. Tijekom operacije od 22. do 27. siječnja 1993. godine, HRZ i PZO izvršio je 65 letova, letjeli smo cijele dane, te smo prevezli više tisuća tona MTS-a i više stotina bojov380
nika. Tijekom operacije HRZ i PZO izgubio je jedan helikopter koji se srušio prilikom slijetanja u bazu. Ipak, u svakom zlu ima i nešto dobro. Naime, helikopter je udario u zemlju samo desetak metara od provalije duboke dvjestotinjak metara, a da se survao u nju katastrofa bi bila ogromna jer su se u helikopteru nalazila 33 čovjeka. Također, sreća je i da se nije zapalio. HRZ i PZO je po završetku operacije „Maslenica“ nastavio s dva helikoptera izvršavati zadaće za potrebe naših snaga na Velebitu praktično do „Oluje“. Osim izvršavanja zadaća za potrebe naših snaga na Velebitu, HRZ i PZO je početkom veljače dobio zadaću da preveze bojnu 5. gardijske brigade s aerodroma Lučko u rajon južno od Paškog mosta. Bilo je to u kritičnoj fazi operacije kada su neprijateljske snage izvršile protuudar i prijetile da ponovo presijeku naš teritorij u rajonu Novigrada… Taj dan smo u četiri vala sa po 12 helikoptera u vremenu od 5.00 do 22.00 navečer izvršili prevoženje oko 650 gardista s opremom neposredno u rajon borbenih djelovanja. Takvo što omogućilo je da te snage budu odmah uvedene u borbena djelovanja i preokrenu situaciju u našu korist. Prevoženje gardista iz Slavonije bio je praktički prvi desant HRZ-a i PZO-a u Domovinskom ratu, operativne razine. Osim ovih djelovanja, valja istaknuti da su pripadnici 93. zrakoplovne baze Zemunik aktivno sudjelovali u borbama za oslobađanje zrakoplovne baze i širem rajonu Zemunika, posebno u borbama u Škabrnji, gdje je šest pripadnika HRZ-a i PZO-a stavilo živote na oltar domovine. Smatram da je HRZ i PZO svojim djelovanjem olakšao muke našim snagama u cjelini i omogućio da svoje zadaće uspješno izvrše. Prema ocjenama svih nadležnih tijela i institucija, HRZ i PZO je u operaciji „Maslenica“ u potpunosti izvršio sve zadaće koje su pred njega postavljene i značajno pridonio da se operacija uspješno završi. Kao što je general Josip Čuletić spomenuo, važnu ulogu imali su i pripadnici zrakoplovne postrojbe MUP-a koji su pilotirali manjim helikopterima. Katkada je upravo zbog okretnosti njihovog helikoptera ta pomoć bila ključna. Koliki je bio značaj njihovih pravovremenih intervencija zorno je dočarao sjećanjem Eduard Butijer, načelnik operative 1. GBR „Tigrova“: Bio je jedan slučaj kada nismo mogli skinuti ranjenike sa Zelenikovca. Imali smo dva teška ranjenika. Naši helikopteri nisu mogli poletjeti. To su bili MI 8, ovi veliki, a morali su letjeti kroz Veliku Paklenicu, kroz onaj kanjon da bi izašli na Bukvu. Tu su bile jake zračne struje i ti helikopteri su bili preveliki, preteški da bi mogli ići tuda, a nisu se smjeli visoko dignuti da to prelete jer je postojala mogućnost da ih se gađa s raketama ‘zemlja-zrak’, koje je neprijatelj na prostoru Obrovca imao. Onda sam osob381
no intervenirao, i to svakako treba pohvaliti, reakciju pilota iz MUP-a, Goran Hero se zvao. Ja sam otišao osobno autom do Karlobaga. Oni su bili smješteni u hotelu „Zagreb“ u Karlobagu. I molio sam tamo pomoć, tko može pomoći s malim helikopterom. I taj gospodin, Goran Hero, se javio. Mislim da nije nikakva odličja za taj događaj dobio, ali je zaslužio. S tim svojim helikopterom on je uzletio iz Lukovog Šugarja, tamo je bio njihov aerodrom helikopterski. Otišao je na Bukvu, skinuo ta dva dečka, odvezao ih do Rijeke, do bolnice. I dan-danas su naši dečki živi. Preživjeli su. O ulozi zrakoplovnih postrojbi MUP-a malo se zna u javnosti, a njihov doprinos bio je od golemog značaja, ne samo tijekom izvođenja i obrane operacije „Maslenica“, već tijekom cijelog Domovinskog rata, zaključno s oslobodilačkom operacijom „Oluja“. O djelovanju zrakoplovaca MUP-a u operaciji prisjeća se tada mladi pilot, Dorijan Vrbanc: Zrakoplovna jedinica MUP-a uključena je u akciju „Maslenica“ zajedno s ostalim dijelovima specijalnih jedinica policije. Do tog siječnja 1993. godine, naša Zrakoplovna jedinica imala je već značajno ratno iskustvo. Ratni uvjeti u kojima smo djelovali za nas su počeli još od 17. kolovoza 1990. godine kada je predsjednik Franjo Tuđman uputio tri MUP-ova helikoptera u Knin sa zadaćom da se reagira na pobunu Srba. Tijekom leta helikoptere su presreli MIG-ovi JNA i prisilili ih na slijetanje u Ogulinu. Nakon toga Zrakoplovna jedinica interventno je sudjelovala u svim ratnim djelovanjima; od Plitvica, Pakraca, Kostajnice, Topuskog, Gline i konačno do operacije „Oluja“. Za nas pripreme za boravak na Velebitu počinju već krajem ljeta 1992. godine kada je pokrenuta akcija „Poskok 1“, uz zadaću da se pripreme pozicije na Velebitu za akciju „Maslenica“. Tada su na pozicijama Ivine vodice i Marasovac izgrađene drvene barake materijalom koji je dopreman helikopterima. U akciju „Maslenica“ Zrakoplovna jedinica uključena je s tri helikoptera: s jednim AB 212 i dva B 206. Već prvi dan akcije helikopter AB 212 teško je oštećen prilikom izvlačenja ranjenika, pripadnika SJP „Rode“ iz Varaždina. Izvlačenje se odvijalo na poziciji Tulove grede u iznimno lošim meteorološkim uvjetima i na izuzetno teškom terenu. Zbog nagiba terena tijekom izvlačenja ranjenika došlo je do udara glavnog rotora u stijenu, no posada je nastavila s izvlačenjem ranjenika. Naposljetku, uz puno opasnosti i rizika, to je uspješno odrađeno zahvaljujući iskustvu i vještini pilota te izuzetnom naporu mehaničara letača. Tijekom izvlačenja helikopter je pogođen s više hitaca iz pješadijskog naoružanja, ali srećom vitalni dijelovi helikoptera nisu bili oštećeni pa je posada unatoč teško oštećenom rotoru uspjela uspješno okončati let. Posada koja je izvela let, kapetan Julijan Matejčić, kopilot Ivan Bagatić i tehničar Edvard Kranjec, za iskazanu hrabrost, nažalost, nikada nije odlikovana. 382
Uglavnom, od siječnja 1993. i početka akcije „Maslenica“ do operacije „Oluja“ Zrakoplovna jedinica MUP-a neprekidno je djelovala na području Velebita. U tom periodu iz logističke baze Lukovo Šugarje i iz Starigrada na pozicije na Velebitu helikopterima se prevozilo ljudstvo, streljivo, hrana kao i građevni materijal. Već tijekom 1993. godine na svim pozicijama na Velebitu su izgrađene barake za odmor specijalaca koji su se smjenjivali na položajima. Mi iz helikopterske jedinice, uz ostale, obavljali smo zadaće evakuacije značajnog broja ranjenih specijalaca i pripadnika gardijskih brigada. Nažalost, evakuirani su i poginuli, a tu treba reći da se na Velebitu ginulo uslijed borbenih djelovanja, ali i uslijed djelovanja prirodnih sila, gromova, leda. Helikopterom MUP-a evakuiran je i Damir Tomljanović Gavran, zapovjednik 1. gardijske brigade „Tigrovi“, nakon pogibije kod Tulovih greda. Posada na tom letu bila je: kapetan Goran Hero, kopilot Walter Aleksandar i tehničar Dragutin Terihaj. Valja istaknuti da tijekom 1993. godine u sastav Zrakoplovne jedinice MUP-a ulaze tri helikoptera HRZ-a, MI 8, od kojih su dva odmah uključena u akciju „Poskok 2“, odnosno „Maslenicu“, što je značajno povećalo transportni kapacitet Zrakoplovne jedinice. Tada su i četiri pilota iz HRZ-a prešla u MUP za potrebe operiranja helikopterima MI 8. Jedan od tih helikoptera MI 8 teško je oštećen na poziciji Dušice tijekom ljeta 1994. godine i više nije vraćen u uporabu. Također valja istaknuti i jednu posebnost Zrakoplovne jedinice MUP-a. Iako je angažman pilota tijekom perioda: od akcije „Maslenica“ do „Oluje“ bio svakodnevan i tijekom cijelog dana, ipak se uz zadaće vezane uz borbena djelovanja na Velebitu organizirao i uspješno odvijao još jedan značajan proces, obuka i usavršavanje pilota. Praktično u pauzama od sat ili dva, koliko smo imali za odmor tijekom dana, prelijetali smo na livadu na Pagu u blizini solane i obučavali pilote za stjecanje ovlaštenja na tipu helikoptera, kao i za rang kapetana i instruktora. Tako sam ja bio uključen u akciju „Maslenica“ iako po letačkom iskustvu najmlađi pilot. No, tijekom vremena sam prošao obuku za kopilota, kapetana i instruktora letenja. Svi redom, od zapovjednika jedinica Specijalne policije do zapovjednika taktičkih grupa gardijskih brigada, ističu nemjerljiv doprinos Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u bitci za Velebit i Ravne kotare, posebno u njezinom obrambenom dijelu. General pukovnik Franjo Feldi, tada načelnik Operativne uprave Glavnog stožera, jasno je taj doprinos definirao: Dana 7. veljače dobili smo informaciju da se u Ravnim kotarima, a i prema Velebitu iznova pripremaju veći napadi, štoviše da su kod Drniša došle ojačane snage njihovih specijalnih postrojbi. Nakon te obavještajne informacije, general Bobetko zapovjedio je da se dolje poduzmu mjere, a general Imra Agotić izvijestio ga je da smo 383
dobili nova tri helikoptera. Bobetko je izdao zapovijed po kojoj se prioritetno trebalo prebaciti snage na zadarsko područje. S generalom Čuletićem, tada je on bio načelnik Stožera HRZ-a i PZO-a, sjeli smo i radili dnevne planove: koliko ćemo, kada, na koji način prebacivati gardijske postrojbe. Čuletić je pripremao plan za uspostavu zračnog mosta prema svojim postrojbama, a ja sam načelniku pripremao planove i zapovijedi o izvedbi tih zadaća. U to vrijeme iznimno je bila bitna meteo situacija i vremenska prognoza jer to je bio početak veljače, još uvijek zimsko vrijeme. Tako su u to vrijeme piloti ujutro sa svojih helikoptera strugali led da bi mogli zagrijati letjelice i poletjeti. U tom razdoblju polijetalo je po pet-šest helikoptera. Mi smo ih ispraćali uz zebnju, nadajući se da neće naići na probleme tijekom leta. Svim našim postrojbama dana je obavijest da će se izvoditi letovi, da se ne dogodi da djeluju po našim helikopterima. Postrojbama PZO-a, Drago Lovrić je tada bio načelnik 202. brigade PZO-a, zapovjeđena je puna spremnost jer je posebno trebalo štititi vrijeme ukrcaja i vrijeme iskrcaja postrojbi u Zrakoplovnoj bazi Lučko. Pilotima je dana zadaća da kada se prebace preko Velebita spuste što niže prema moru i prema području Paškog mosta. Poslije dva ili tri dana morali smo promijeniti lokaciju slijetanja jer smo dobili informaciju da su neprijatelji zamijetili naše aktivnosti i da nas mogu granatirati na tom području. Smjene postrojbi vršile su se dnevno, a helikopterima su se vraćale postrojbe koje su bile zamijenjene svježim snagama. Nažalost, bilo je u tim povratcima dosta ranjenih, ali svi su bili dosta sretni jer su se, eto, živi vratili. Valja naglasiti da mi za cijelo vrijeme tih zračnih desanata nismo imali ni jedan nesretan slučaj, nijednu situaciju u kojoj bi bili ugroženi životi ljudi, odnosno sami helikopteri. Ja sam osobno izuzetno zadovoljan kako je HRZ odradio svoje zadaće! Bilo je to prvi puta da se tijekom Domovinskog rata uspostavio zračni most, a koji je funkcionirao u najvećoj tajnosti. Mogli su na naše letjelice djelovati u povratku, primjerice s područja Bihaća ili Udbine, ali je to neprijatelju valjda bilo nepojmljivo, da mi možemo šest helikoptera napuniti s ljudima, opremom, oružjem, streljivom, dignuti ih u zrak i uspješno transportirati na bojišnicu i vratiti nazad istim putem. U to vrijeme to je bio veliki rizik, ali je cjelokupna zadaća bila vrlo učinkovito odrađena. Evo primjer, 11. veljače došla je s oružjem i opremom kolona motornih vozila samo iz 5. gardijske brigade u osam autobusa, s 347 vojnika, koje smo ukrcali i prebacili helikopterima na bojišnicu.
384
Uloga HRM-a Tijekom operacije „Gusar“, odnosno „Maslenica“, potom u obrani od protunapada neprijatelja i cijele 1993. godine tijekom radova na izradi pontonskog mosta, Hrvatska ratna mornarica (HRM) imala je značajnu ulogu. Ipak, o borbenom djelovanju postrojbi HRM-a u zadarskom zaleđu 1993. vrlo malo se zna. Za samu operaciju angažirane su sljedeće snage: Divizijun pomorskih i kopnenih diverzanata (28 ljudi), Mješoviti odred mornaričkog pješaštva (MOMP) Ugljan - Dugi otok (jačine 207 vojnika), satnija 53. bojne MDP-a Split (70 ljudi). Na morskom prostoru HRM je djelovala raketnom topovnjačom RTOP-21, torpednim brodom TB-51, desantno jurišnim čamcima DJČ 105 i 106, te desantnim tenkonoscem minopolagačem DTM219. Kao koordinatori za uporabu snaga HRM-a u IZM-u Zadar određeni su kapetan fregate Zvonko Majer i kapetan korvete Mirko Štrok, koji su se u IZM javili 20. siječnja 1993. godine u 17 sati. Tijekom obrane, odnosno čuvanja oslobođenog prostora, naknadno su angažirane sljedeće snage mornaričkog pješaštva: MOMP Cres – Lošinj, Samostalna satnija mornaričko-desantnog pješaštva (sMDP) Pula, MOMP Brač i MOMP Hvar. Odredom kopneno pomorskih diverzanata zapovijedao je poručnik bojnog broda, Pero Mihovilović. Tijekom operacije vršili su ophodnju i razminiravanje Novigradskog mora, Novskog ždrila i prilaza prema Maslenici, a 24. siječnja aktivno su sudjelovali sa snagama TG 112 u napadu na Maslenicu s mora. Tijekom cijele godine osiguravali su gradnju pontonskog mosta, prevozili ljude i opremu, a sudjelovali su i u izvođenju radova na mostu. U analizama operacije često se spominje postrojba mornaričkog pješaštva MOMP Ugljan - Dugi otok, popularno zvana i Otočki bataljun. Sudjelovala je u nizu napadajnih akcija, potom obrane novigradskog zaleđa, a ostatak godine djelovala je na području Velebita, gdje je u studenome poginuo četvrti pripadnik MOMP-a Ugljan - Dugi otok u borbama na prostoru šireg zadarskog zaleđa. Bojnik Joško Pulja ukratko je opisao nastajanje i djelovanje postrojbe: Do rata sam bio sportaš, trener, dragovoljno sam se javio odmah na početku. Znali su u Zadru da sam čovjek aktivan, da mogu i znam motivirati ljude i postavili su me za zapovjednika, na početku 4. bojne 112. brigade. Postrojba MOMP Ugljan - Dugi otok nastala je 30. rujna 1991. godine, kao dio 112. brigade, to je ono službeno. Međutim, Otočki bataljun je funkcionirao već mjesec i po i više dana. Pružane su mjesne straže, kao najvažnije čuvao se repetitor na brdu Sveti Mihovil, zaprečavao se prolaz ratnim brodovima u zadarski kanal. Imali smo dva Boforsa i tukli po zrakoplovstvu koje je udaralo po Zadru. Tako da je to samo trebalo uvezati u jedinicu u okviru 112. brigade. 385
Na početku, tijekom 1991. godine MOMP čine samo otočani i nas nekolicina koji smo iz grada preuzeli zapovjedništvo, mada je i moje i svih nas podrijetlo otočko. Na poziv Zapovjedništva u Zadru odlazimo po zadaći u Poličnik. Preuzimamo crtu, branimo ju i tu ostajemo četiri mjeseca, do odlaska u Smrdelj. Kasnije je potpisano primirje, uslijedila je demobilizacija vojske kada se demobilizirao i veliki dio naše postrojbe. Još dok je bio načelnik Glavnog stožera OS RH Anton Tus, mi smo dobili status Samostalnog otočnog bataljuna. Po ustroju nastale Hrvatske vojske ustrojeno je više mješovitih odreda mornaričkog pješaštva MOMP-a, tako smo postali dio HRM-a. Planiranjem operacije „Maslenica“ ljudi se ponovo mobiliziraju. Pripreme nije bilo. Došao sam u Split na hitan sastanak i u 17 sati dobivam zapovijed za mobilizaciju 2. satnije. To je bilo u 17 sati, a već u 22 sata ljudi s donjih otoka su okupljeni i mi smo isplovili iz Lukorana, otok Ugljan, s desantno-jurišnim čamcima – „dečejcima“ u Ražanac. Znači, slali smo glisere okolo po ljude da se na brzinu okupe, odjenu i zapravo totalno nespremni pošli izvršavati zadaće u akciju „Maslenica“. Prva smo postrojba koja je počela obilježavati „Maslenicu“, odmah od sljedeće godine, ali ne 22., već 27. siječnja jer nam je tada poginuo zapovjednik Špika i pripadnici su nam bili ranjeni. Zašto, pitaju mnogi. Zato što smo mi odmah prepoznali značaj te bitke, a nama je to sveta akcija. Ponosni smo što smo kao obični ljudi s otoka sudjelovali rame uz rame s gardistima, napadajući neprijatelja. S ponosom i tugom prisjećamo se naše četvorice poginulih. Osim zapovjednika satnije, Denisa Špike, tijekom borbi poginuli su nam Miljenko Zorić i Danijel Grbin, a kasnije na Velebitu i Dragan Špar. Postrojba HRM-a koja se također istaknula u napadajnom dijelu operacije i sudjelovala u obrani na području Novigrada bila je 53. bojna mornaričko-desantnog pješaštva Split (53. bMDP). Satnijom snage 70 boraca zapovijedao je Stjepan Korda (koordinator zapovjednik bojne Ivica Tolić), a u borbena djelovanja uključili su se 24. siječnja 1993. godine. Satnija bMDP zapovjedno je bila podređena zapovjedniku MOMP-a Ugljan - Dugi otok; s tom postrojbom sudjelovala je u napadajnim akcijama na pomoćnim pravcima napada. Sudjelovali su i u borbi za Ražovljevu glavu 27. siječnja, kada je položaj izgubljen, a šest pripadnika postrojbe je ranjeno. Potom su izmješteni na područje Novigrada gdje u obrani od protunapada iznova djeluju s MOMP-om Ugljan - Dugi otok. Nakon izvlačenja Otočkog bataljuna podređeni su Satniji Mornaričko desantnog pješaštva (Mdp) Pula - Vange. Tijekom daljnjih borbi za šire područje Novigrada Satniju bMDP Split u noći na 8. veljače na položajima kod sela Narandžići mijenjaju pripadnici škole za mornaričke narednike koja je djelovala u sklopu bMDP-a Split (snage 64 vojnika). Pripadnici ove postrojbe nisu imali ljudskih gubitaka, ali su pretrpjeli veći broj ranjavanja. 386
Postrojba HRM-a koja se posebno iskazala tijekom obrane novigradskog područja bila je Satnija Mornaričkog pješaštva Vange iz Pule, zapovjednik Luka Soldo. Iako je Satnija predložena za pohvalu zbog iskazane hrabrosti kod načelnika Glavnog stožera, iako je za hrabrost pohvaljena od više zapovjednika postrojbi, tako nadležnog zapovjednika sektora obrane, brigadira Mirka Šundova, iako se njihov doprinos i hrabrost u borbi spominju u raščlambama operacije „Maslenica“, a potom i u monografijama gardijskih brigada, šira javnost nema gotovo nikakvih saznanja o djelovanju hrabrih „Vangi“. Tijekom 20 godina nisu bili predmetom interesa medija i ovo je zapravo prvi puta da su od pripadnika „Vangi“ uzeti iskazi koji će se koristiti kao memoarsko gradivo. „Vange“ su postrojba koja je u obranu Novigrada došla preustrojena nakon djelomične demobilizacije 1992. godine. Dio postrojbe bio je borbeno iskusan, sudjelovao je i istaknuo se u borbama za oslobađanje dubrovačkog zaleđa, no drugi dio tek je prolazio obuku i ova im je bitka bila borbeno krštenje. Na prostor Novigrada pristigli su početkom veljače, a u borbe su uvedeni noću 6. na 7. veljače. Imali su dosta problema prilikom preuzimanja položaja od MOMP-a Ugljan - Dugi otok, što se naknadno i odrazilo u početnim borbama. Već 8. veljače, uz 2. bojnu 112. brigade, ojačani skupinom pripadnika škole za mornaričke časnike, dobili su u zadaću obranu crte prostora između Novigrada i Paljuva, pritom krenuvši u napad prema Narandžićima. Zbog nepoznavanja terena, zbog siline napada neprijateljskih snaga, „Vange“ se nisu stigle pravilno ni utvrditi na dosegnutim položajima, na cesti Novigrad - Paljuv (popularno zvanoj „cesti smrti“). Sljedećih dana trpjeli su snažne napade, no unatoč svemu nisu napuštali položaje, već su ih uspješno obranili. Pripadnici pristigle Taktičke skupine 2. GBR bili su iznenađeni stanjem na terenu, ali i načinom na koji su „Vange“ održali položaje. Ivica Šafarić - Ninja, zapovjednik 1. satnije 1. bojne 2. GBR, prisjeća se: Imali smo krasne dečke u ispomoći, uvijek ih rado ističem, „Vange“, Puljani. Mi kad smo došli, njih su po dvojica-trojica bili u rovu, a toliko ih je malo bilo da su imali rovove svakih 200 metara. I tenkovi prolaze po tim rupama, probijaju, ali oni ne uzmiču, ne daju se. Dečki su u takvim uvjetima tamo držali položaje bez povlačenja, svaka čast! Neki drugi nisu se toliko iskazali. Uz suradnju s pripadnicima 4. GBR i pristiglim borcima Taktičke skupine 2. GBR, te dijelovima SP GSHV-a i dijelom domaćih snaga, svi napadi na šire područje Novigrada 7. i 8. veljače su odbijeni. Neprijatelj je 12. veljače iznova pokrenuo silovit protunapad iz smjera Pridrage s ciljem zauzimanja samog Novigrada, no uz suradnju s pripadnicima 2. GBR „Vange“ su uspješno odbile i taj napad. Mirko Šundov, zapovjednik 4. GBR, u čijoj je zoni odgovornosti bilo područje Novigrada, u izvješću je zapisao: 387
Od 8. do 28. veljače „Vange“ su uspostavljajući crtu obrane na izrazito nepovoljnom terenu, u suradnji s 2. i 4. gardijskom brigadom sačuvale Novigrad od više pokušaja neprijateljskog prodora. Satnija je, na čelu sa zapovjednikom Lukom Soldom, predložena za pohvalu načelnika Glavnog stožera HV. Unatoč velikim gubicima, „Vange“ se na zadarskoj (novigradskoj) bojišnici nalaze do 28. veljače kada crtu obrane predaju MOMP-u Cres - Lošinj. „Vange“ su svoju hrabrost platile velikim žrtvama. Imali su četiri poginula (Anđelko Kecman, Dragan Grabovac, Miljenko Kvesić i Muharem Hamzić) te više od 20 ranjenih pripadnika u borbama za Novigrad u razdoblju od 8. do 12. veljače 1993. godine, što je uistinu iznimno visok postotak žrtava, s obzirom na to da ih je došlo otprilike 100 boraca. Postrojba pulskih „Vangi“ se 26. ožujka vratila na bojišnicu kod Novigrada, gdje je boravila do 28. travnja 1993. godine. U tih mjesec dana trpjeli su 15-ak topničkih napada i nekoliko pokušaja diverzija, prilikom kojih su 2. travnja zarobili pripadnika 1. krajiškog korpusa, Mladena Kusonjića. Prije povratka u Pulu, također su izvršili napadajno djelovanje i ostvarili značajan rezultat. „Dana 22. 04. 1993. god. u sadejstvu sa 3. GMTBR i na osnovu pismene zapovijedi izvršili smo aktivnu obranu (izravnavanje crte obrane u našu korist). Isto je izvedeno ispred sela Ramići po dubini oko 600 m, po širini 800-900 m (kota 114 prema selu Buterini). Nakon izvedene aktivne obrane izvršeno je utvrđivanje novih položaja na prvoj crti obrane… Obje crte obrane su u potpunosti stabilne i čvrste“, napisao je u izvješću o angažiranju MDP-Pula Luka Soldo prilikom primopredaje položaja. Zapovjednik postrojbe, Luka Soldo, često je spominjan od zapovjednika drugih postrojbi, no on nerado govori za javnost. Zapovjednik 1. voda postrojbe MDP-a Vange Pula, Karlo Godina, opisao je ulogu ove postrojbe: „Vange“ iz Pule su mornaričko desantno pješaštvo koje je formirano krajem desetog mjeseca u Puli, i to je bila specijalna postrojba za posebne namjene. Drugdje su to marinci, kod nas je to bilo desantno pješaštvo. Došlo nas je blizu 100, imali smo minobacački vod, pet minobacača 82 mm i protuoklopnu desetinu. Zadaća je bila doći u Novigrad da bi se pokušalo vratiti sela koja su izgubljena. No, moram istaknuti da je izvidnička skupina „Vangi“ došla u zadarsko zaleđe već krajem siječnja. Došli su naći adekvatno mjesto za smještaj postrojbe, a da ne budu „besposleni“, imali su popriličnih aktivnosti u izviđanju Škabrnje. Zapovjednik te skupine bio je Perčić Marijan, izvrstan vojnik, kasnije teško ranjen kod Ramića. Došla su tri voda naša. Međutim, to su ljudi koji su imali iskustva s dubrovačkog ratišta, jedna, jedna lijepa polovica ljudi su bili, kako bi se reklo, „hladnokrvni”. Tako 388
da se išlo bez problema. Za nas se malo zna, ali to je nepravda. Ja ne želim ponižavat nikoga i umanjivati ičiji udio u ratu. Ali, primjera radi, mi u Istri smo imali 119. brigadu, dakle brigadu što je prešlo šest hiljada ljudi kroz nju. A ona se ne može usporediti s poginulima i ranjenima što ima jedna satnija naša. Mi smo ovdje u svega par dana imali četiri poginula i 30 ranjenih, znači svaki četvrti borac nam je bio izbačen iz stroja. Mi smo poslije otprilike mjesec dana otišli na odmor i opet su nas ubrzo pozvali da se vratimo odmah, da je pogoršanje stanja u Novigradu. Mi smo došli, ali nama se to nije učinilo kao pogoršanje. Prema onome što smo doživjeli, ovo je bilo dobro. Postrojba koja nam je predala liniju rekla je da je stanje teško, valjda ljudi nisu mogli zamisliti što je tu bilo, što se tu sve događalo. Nama sve to nije izgledalo nimalo teško, naprotiv, činilo nam se da je trenutna linija razgraničenja bila nekoć treća linija. Kako god bilo, mi smo samoinicijativno pomaknuli liniju za nekih 500 metara i to je zapravo bilo sve što su „Vange“ odradile na području novigradske bojišnice. Bili smo tamo od 26. ožujka do 28. travnja. Mirko Šundov je bija zapovjednik 4. gardijske, odgovoran za to područje. Došao je da vidi tko su te „Vange“ koje su uspjele ostati i očuvati Novigrad. Imamo i pisanu zapovijed i pohvalu za „Vange“ prema Stožeru, gdje piše da su „Vange“ na nepovoljnom terenu u suradnji s 2. i 4. gardijskom brigadom sačuvale Novigrad. O hrabrosti „Vangi“ biranim riječima govore i ostali zapovjednici. Primjerice, zapovjednik 2. bojne 112. brigade Vinko Šimunić Bubanj i načelnik Stožera 7. domobranske pukovnije Danijel Kotlar iznimno cijene doprinos „Vangi“ u trenucima kada je na širem području Novigrada u redovima obrane počela vladati određena panika. Posebno ih rado spominju pripadnici 2. GBR. Zapovjednik Taktičke skupine 2. GBR, Boris Jacović, nedvojbeno je ustvrdio: „Vange“ iz Pule su tu bile s nama i bile su odlične, iznimno hrabri vojnici! Nažalost, grozno nepovoljna situacija, intenzitet borbi i umor rezultirala je tim da su imali iznimno velike gubitke. Hrvatska ratna mornarica imala je značajnu ulogu tijekom operacije. Postrojbe HRM-a pretrpjele su velike gubitke tijekom siječnja, ali i kasnije tijekom obrane, odnosno cijele 1993. godine kada su se čuvali položaji i kada se gradio pontonski most. Krajem veljače položaje „Vangi“ preuzeli su pripadnici MOMP-a Cres - Lošinj pod zapovijedanjem Milana Topića, koji su također sudjelovali u borbama (udari minobacačkom vatrom), a položaje su držali sve do 17. prosinca 1993. godine. MOMP Hvar izmješten je na područje Novigrada krajem svibnja, držali su položaje do 27. 389
lipnja 1993. godine. Neprijatelj je na njih često otvarao topničku vatru i ponekad pokušavao iznenaditi diverzantskim akcijama. Prilikom jednog takvog napada, 23. lipnja jedan pripadnik postrojbe je poginuo (Predrag Bogdanić), trojica su ranjena. MOMP Hvar se izvlači i kasnije tijekom rujna ponovo uvodi na čuvanje položaja. Na području Novigrada krajem lipnja zamijenila ih je postrojba MOMP Brač, koja je kasnije izmještena na područje Velebita. Uz postrojbe MOMP-a djelovale su i spomenuta postrojba pomorsko-kopnenih diverzanata, 73. bojna Vojne policije (kao dio združenih snaga Vojne policije) te 54. minsko-protuminski divizijun.
Pripadnici Mdp-a, pulskih „Vangi“, neposredno uoči napada na selo Ramiće, 8. veljače 1993. godine. Pripadnici minobacačke bitnice „Vangi“ na minobacačima 82 mm pružaju paljbenu potporu napadnutim suborcima, 9. veljače 1993., okolica Novigrada. Na slici su Miljenko Kvesić (ubrzo nakon toga poginuo na „cesti smrti“) i Irfan Kostić (kasnije poginuo na Južnom bojištu).
390
Uloga Saniteta Iako je Sanitet imao iznimno važnu ulogu tijekom Domovinskog rata, o djelovanju medicinskog osoblja, odnosno njihovom značaju za same borce na bojišnici vrlo malo se zna. Uloga Saniteta zanemarena je u vojnim raščlambama, također i kasnijim analizama posvećenima uspjehu koji su ostvarile postrojbe Hrvatske vojske. Neobičan je to fenomen ukoliko se uzme u obzir činjenica da je tijekom rata zbrinuto više od 30.000 ranjenih osoba, a uz zbrinjavanje ranjenih, ratni sanitet obavljao je i niz drugih zadaća, od zbrinjavanja prognanih osoba do pregovora o razmjeni zarobljenika. Prema podacima Andrije Hebranga, ratnog ministra zdravstva, na zbrinutih više od 30.000 ranjenika preminulo je svega 1.75% vojnika, što je impresivan rezultat za ratni sanitet čak i na svjetskoj razini. Tu uspješnost treba zahvaliti dobroj organizaciji. Čak 61% ranjenika dopremljeno je u bolnicu unutar sat, odnosno 76% dopremljeno ih je u bolnice unutar dva sata nakon ranjavanja. U bici za zadarsko zaleđe, zbog surovih uvjeta bojišnice na Velebitu te intenziteta i karaktera borbenih djelovanja, ratni sanitet obavljao je možda i najsloženiju zadaću tijekom Domovinskog rata. O tome svjedoče i podaci o velikom broju poginulih i ranjenih na obje strane. Ipak, o ulozi Saniteta u operaciji „Maslenica“ i obrani zadarskog zaleđa tijekom 1993. godine gotovo da nemamo nikakvih podataka. U rekonstrukciji organizacije Saniteta uoči pokretanja operacije značajnu pomoć pružio nam je dr. Ivica Vlatković: Sanitet je u operaciji „Maslenica“ postavljen prema sektorima djelovanja hrvatskih oružanih snaga. Takozvani Sjeverni sektor - Velebit imao je bazu smještenu u Starigradu. Sanitetski timovi popunjavani su liječničkim i bolničkim potencijalom iz Zadra i okoline. Također, popunjavan je sanitetskim ekipama koje su same postrojbe dovodile. Sanitet na području Starigrada pokrivao je sektor Velebita, Tulovih greda (današnja pozicija južnog portal tunela Sveti Rok) do podnožja na liniji razdvajanja ispred brda Velika i Mala Bobija. Evakuacijski putovi usmjereni su preko izgrađenog pontonskog mosta, Jadranskom magistralom, k Zadru. U Središnjem sektoru sanitetska baza za prihvat ranjenika smještana je u naselju Gajine. Evakuacijski putovi bili su povezani u trokutu: Novigrad - Pridraga - Paljuv, usmjereni su u bazu za prihvat u Gajinama i dalje prema Zadru. Lakše ranjeni koji nisu bili životno ugroženi ostavljani su u bazi da čekaju daljnji transport u Zadar, a sanitetski tim se odmah vraćao na bojište da se skrati vrijeme za prihvat novih ranjenika. Ukoliko je ranjenik bio životno ugrožen odmah je taj sanitetski tim produžio za Zadar, a na njegovo mjesto je odmah uskakala rezervna ekipa saniteta iz Gajina. Nositelji saniteta bili su medicinski timovi iz Zadra, popunjavani sanitetima koji su pristizali s postrojbama koje su se mijenjale na sektorima bojišnice. Gardijske brigade imale su svoje 391
sanitetske timove koji su pokrivali svoje postrojbe, ovisno o njihovom rasporedu. Kako su pristizale nove postrojbe, tako su se mijenjali i sanitetski timovi. Primjerice, moj tim je cijelo vrijeme trajanja operacije „Maslenica“ pokrivao Paljuv i, ovisno o prilikama na ratištu, Novigrad i Pridragu. Sanitetski tim 2. gardijske brigade – „Gromova“, na čelu s dr. Sožom, pristigao je kasnije i raspoređen je u Novigradu. Južni sektor saniteta pokrivao je pravac: Kašić - Islam Grčki - Islam Latinski sa zadaćom izravne evakuacije ranjenika magistralnom cestom prema Zadru i zadarskoj bolnici. Timove saniteta sačinjavali su timovi postrojbi koje su dolazile na taj pravac: 4. gardijska brigada, 3. gardijska brigada i druge postrojbe. Ostali evakuacijski pravci Južnog sanitetskog sektora bili su na linijama razdvajanja na bojišnici. Na pomoćnim smjerovima napada u zaleđu Zadra sanitetska baza bila je smještena u Zemuniku Donjem. Sačinjavali su ju isključivo sanitetski timovi iz zadarskih postrojbi, odnosno 7. domobranske pukovnije i 112. brigade Hrvatske vojske. Ovakvim rasporedom i postavljenim evakuacijskim putovima zbrinjavanja ranjenika na svim sektorima ostvaren je cilj saniteta. Osigurano je brzo i kvalitetno zbrinjavanje ranjenika neposredno po ranjavanju te njihov što brži transport do bolnica u Zadru. Osim na području Velebita gdje su vladali uistinu specifični uvjeti otežane prometne komunikacije, proces zbrinjavanja ranjenika od ranjavanja do transporta u zadarsku bolnica odvijao se u okviru jednog sata. Uvjeti zbrinjavanja i evakuacije ranjenika na Sektoru sjever, u vrletima Velebita i podnožja bili su teški, ali je hrabrost sanitetskih ekipa da podijele sudbinu s braniteljima nadoknadila sve. Zasada nije moguće navesti točan broj zbrinutih ranjenika u operaciji „Maslenica“ i obrani od srpskog protunapada iz razloga što podaci nisu precizni. Naime, teško je odrediti do kojeg datuma tu bitku treba smatrati okončanom, kao što je teško odrediti koja sve područja, osim zadarskog zaleđa i prostora Velebita, ona obuhvaća. Jer neprijatelj je napadao na širem području dalmatinskog zaleđa, posebno u zaleđu Šibenika. Nadalje, ukoliko se u obzir uzmu ožujak ili travanj kao mjeseci u kojima je bitka okončana, odnosno da su dosegnuti ciljevi obranjeni, kako se odnositi prema činjenici da je spomenuta operacija službeno okončana 27. siječnja 1993. godine? U tom kontekstu onda svakako treba uzeti u obzir i poginule i ranjene u izviđanjima uoči njenog pokretanja, primjerice nastradale iz 4. GBR tijekom zapovjednog izviđanja 13. siječnja 1993. godine. Ukoliko bi se rukovodili raščlambama Hrvatske vojske načinjenim nakon Domovinskog rata, moglo bi se zaključiti da je od 13. siječnja pa sve do kraja 1993. godine na zadarskoj bojišnici smrtno stradalo 217 pripadnika Hrvatske vojske, te da je, prema nepotpunom popisu, isti broj vojnika ranjen. No, ti popisi nisu dovoljno pouzdani. 392
Primjerice, poginulog pripadnika BG 113., Borisa Bratića, raščlamba Hrvatske vojske vodi kao smrtno stradalog na zadarskoj bojišnici (uz netočno navedeno mjesto pogibije), ali i na šibenskoj bojišnici. Također, vojniku Milanu Buljeviću na tom popisu krivo je upisano mjesto, dan, pa čak i mjesec pogibije, što otvara mnoga pitanja o vjerodostojnosti popisa ranjenih, a koji se sasvim sigurno sastavljao manje oprezno nego popis poginulih. Tako na popisu ranjenih u „Raščlambi borbenih djelovanja za 1993. godinu“ načinjenoj 2000. godine nema ni jednog pripadnika 1. GBR, 2. GBR, 3. GBR (prije ožujka), 4. GBR ni 9. GBR, a koji su zajedno imali vjerojatno više od 200 ranjenih u borbama za zadarsko zaleđe. Već samo zbog jednog tako važnog razloga - vođenja evidencije poginulih i ranjenih, prava je šteta što se djelovanju Saniteta u okviru Hrvatske vojske i policije nije posvetila odgovarajuća briga. O sigurnosti koju su borcima kvalitetnim intervencijama pružali medicinski djelatnici suvišno je govoriti, no činjenica je da su zanemarivanjem medicinske skrbi, kao važnog čimbenika djelovanja hrvatskih oružanih snaga, zanemareni i sami medicinski djelatnici, koji su također ginuli i ranjavani. Jednako tako, zbog ratnih okolnosti i oni su izloženi posttraumatskom stresu, no vjerojatno o tom fenomenu nitko ili malo tko uopće i razmišlja. Upravo je bitka za zadarsko zaleđe bila vrlo surova i upravo su zbog karaktera tih borbi medicinski djelatnici bili posebno izloženi pogibelji. Za njih je ovo bila vrlo teška, dramatična bitka, za neke, poput dr. Ivice Vlatkovića ili dr. Tonćija Sože koji su djelovali na području novigradske bojišnice, ova je bitka bila neusporediva s bilo kojim ranijim ili naknadnim ratnim iskustvom. Sjećanja liječnika svjedoče da su svi bili izloženi smrtnoj pogibelji, svejedno jesu li službeno djelovali kao liječnici u pozadini bojišnice ili na samoj bojišnici. Doktor Boris Dželalija (danas redoviti sveučilišni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru, specijalist za zarazne bolesti i voditelj Odjela za zarazne bolesti u Općoj bolnici u Zadru) prisjeća se opasnosti koju je sa sanitetskom ekipom doživio tijekom borbi za obranu zadarskog zaleđa: Za vrijeme Domovinskog rata obnašao sam više dužnosti vezanih uz medicinsku skrb pripadnika Hrvatske vojske. Bio je petak, 22. siječnja 1993. godine, a u rano jutro, u 7 sati i svega nekoliko minuta začuo se poznati zvuk sirena, najavljena je, po tko zna koji put, uzbuna. Skoro puni sat prije toga čule su se mukle detonacije iz dubine zadarskog zaleđa. Ovaj put neprijateljske granate nisu padale na grad Zadar. Gotovo neprestance se čuo tupi zvuk detonacija u daljini. Sve to me začudilo, odmah sam pomislio da je naša vojska krenula u oslobađanje okupiranog zadarskog zaleđa. Tako je i bilo, počela je operacija „Maslenica“. A još prije petnaest mjeseci domaće stanovništvo potjerano je iz svojih domova, sa svojih njiva i iz svojih vinograda. Tek su rijetki među njima ostali, ne mogavši otići, a njihova sudbina bila je puno teža i tragičnija. Četnič393
ka neman mnoge je poklala i poubijala. Osamnaesti studenoga 1991. godine bio je dan kad su četnici zajedno s jugoslavenskom vojskom učinili neviđeni ratni zločin u Škabrnji i zauzeli ovo mirno ravnokotarsko selo. Tog dana jedva sam izvukao živu glavu… Godinu i po poslije, činilo mi se da je konačno dozrelo vrijeme za velike pobjede. Nije prošlo svega nekoliko sati, a ja sam se našao u Stacionaru za ranjene i bolesne hrvatske vojnike, zvanom „Koka“, u Diklu, inače poznatom zadarskom turističkom naselju, smještenom tik uz more. Prvih nekoliko dana, u vrijeme napredovanja Hrvatske vojske i vraćanja okupiranih hrvatskih sela, u Stacionaru gotovo i nije bilo ranjenika. Doduše, ranjenici su pristizali izravno u zadarsku bolnicu. Sve je izgledalo pobjednički i sigurno, vratio se osmijeh hrvatskom čovjeku, ponos i radost. U subotu 30. siječnja, u jutarnjim satima, napustio sam Stacionar i otišao na bojišnicu. Vozač Ive, medicinska sestra Dijana i ja činili smo sanitetski tim. Naša ambulanta bila je smještena u Gajinama, u neposrednoj blizini Podgradine, Paljuva i Novigrada. U subotu i nedjelju nije bilo ratnih djelovanja, a bio je lijep, sunčan i prohladan dan, te smo razdragano krenuli u terenski izvid u ta naša tek oslobođena sela. Prije Domovinskog rata Novigrad je bio pravi turistički raj, a sva ravnokotarska sela bila su poljoprivredno bogatstvo. Tamo su ljudi imali sadržajan život kojeg su neprijatelji nasilno razbili i uništili. Nisam mogao niti zamisliti kako ta sela izgledaju nakon neprijateljskih razaranja. Prolazeći ta naša sela nakon petnaestak mjeseci osjećao sam bol u duši i srcu. Sve što je naš vrijedni hrvatski čovjek stvorio bilo je uništeno. Vidio sam prazna sela, porušene i zapaljene kuće. Bila je to prava pustoš. Sve to je jasno oslikavalo zacrtani i provedeni plan spaljene hrvatske zemlje. Naravno, sve to, ma kako izgledalo, niti jednog trenutka nije mi moglo umanjiti osjećaj i radost pobjede naše Hrvatske vojske. Bilo je pusto i prazno, ali je opet bilo naše. Stara hrvatska izreka govori da je životnu sreću lakše naći nego zadržati. Tako je bilo i u ovoj ratnoj operaciji Hrvatske vojske. U ponedjeljak, prvog dana mjeseca veljače, u rane jutarnje sate razbudile su me detonacije. Nije to bio onaj odvratni i tupi zvuk detonacija u daljini, nego su granate padale u našu neposrednu blizinu, tik uz nas. Činilo se da su padale bez prestanka, kao da su se spojili nebo i zemlja. U to vrijeme bili smo u Posedarju, u kući dragog nam prijatelja Tone Nekića, u samom podrumu gdje je bila ambulanta za stanovništvo Posedarja i okolnih sela, ali i za hrvatske vojnike. S nama su tu bili i doktorica Danijela i njena medicinska sestra Slavica. Na stolu nas je čekala svježe skuhana kava. U velikoj brizi i potpunoj tišini spremali smo se za odlazak na teren u Gajine. Dijana je uzela tek gutljaj crne kave, vozač Ive, sluteći što nas čeka, stajao je nestrpljivo na pragu kuće, jednom nogom unutra, a drugom vani. Njegov zabrinuti pogled sve je govorio, s njegovih usana moglo se iščitati da moramo krenuti bez 394
čekanja. Nije nam bilo do kave, ostala je na stolu, a mi smo krenuli u nepoznato. Prolazeći kroz Posedarje na putu do ambulante u Gajinama slušali smo samo zvuk granata i gelera. Neprijateljske granate padale su sve bliže k nama. U nas se uvukao strah, a Ive je vozio sve brže, kao da bježimo ispred granata. Svi smo zašutjeli. I tek što sam izgovorio: „E, moj Ive, ne valja ovo, čeka nas danas ratni pakao“, našli smo se u dimu, u vatri. Ive je naglo skrenuo vozilo s magistralne ceste na Jurjevcu na sporednu cestu koja vodi u Gajine. Svud uokolo nas, kao gusta kiša, prašili su geleri. Odjednom se začuo tupi udarac, a naše sanitetsko vozilo je naglo stalo. Nije se više čuo zvuk automobilskog motora, samo su se čule granate i geleri. Bio je to osjećaj izgubljenog u šetnji paklom. Granate nisu prestajale padati, pljuštale su poput kiše, a još uvijek vrući geleri razasipali su se svud oko nas. Dva su, od tih mnogih gelera, oštetili naše vozilo, ali ne toliko da smo morali zastati. Naime, vozilo je stalo jer smo nekontrolirano naletjeli na kamenu izbočinu na cesti i tako razbili spremnik za motorno ulje. Naravno, ulje je iscurilo, a motor je prestao raditi. Pomahnitali neprijatelj nije prestajao s granatiranjem. Znali smo da nešto moramo odmah poduzeti. Nije nam bilo čekati, a zaklona nigdje nije bilo. Stajali smo na otvorenoj cesti, na čistini. Vozač Ive je gotovo jedva čujnim glasom zapitao: „Kuda ćemo poći, kako dalje?“ Ni Dijana nije dugo čekala, prestrašena, prozborila je: „Pješice, pješice, Ive, krenimo odmah put ambulante.“ Tako je i bilo, krenuli smo i uz Božju pomoć stigli do tako željenog cilja, u našu ambulantu. Granate više nisu padale u našoj blizini. Zaista, bilo ih je dosta i previše. Bila je prava zima, a i snijeg je prekrio tlo. Ive je donio suhu hrastovinu, naložio vatru. Plamtjela je vatra, a mi smo dugo, dugo šutjeli, ne vjerujući što smo toga jutra sve prošli. Zapravo, nismo mogli vjerovati da smo se iz tog ratnog pakla izvukli ne samo živi, nego i bez zadobivenih rana. „Šta ćemo, doktore, činiti s vozilom, kako prevesti ranjenike do bolnice, neće nam ti četnici danas dati mira“, pitao je Ive. I upravo tada zaustavilo se jedno vozilo ispred ambulante. Naravno, pomislio sam da nam voze ranjene vojnike. Na svu sreću, nije tako bilo. U tom vozilu je bio jedan domaći mještanin, vojnik, koji je čuo što nam se dogodilo. Zabrinuo se taj dobri čovjek za nas i posjetio nas, gledao nas je u nevjerici i zureći u nas više puta izgovorio: „Stvarno ste živi, a niste ni ranjeni.“ Bili smo iznimno sretni jer nije bilo ranjenih, a taj nam je vojnik kao naručen dobrodošao. Ive je s njim krenuo put Zadra i uskoro se vratio s drugim sanitetskim vozilom. Do podne u ambulantu je dolazio tek pokoji vojnik, još uvijek nije bilo ranjenih. Podne je prošlo, a sanitetskim vozilom s bojišnice u Novigradu k nama u ambulantu dovezen je tog dana prvi ranjeni vojnik. Radilo se o prostrijelnoj rani potkoljenice. Ranjenik je uredno zbrinut na samoj bojišnici, a mi smo ga samo preuzeli u naše vozilo i prevezli u zadarsku bolnicu. Tek što smo se vratili u ambulantu u Gajinama začula se škripa automobilskih guma, stigla su još dva vozila s ranjenicima. U 395
prvom je vozilu bio vojnik s lakšim ozljedama, a iz drugog vozila preuzeli smo vojnika s teškim prostrijelnim ranama donjih udova i s velikom krvarećom razderotinom lica i nosa. Zaustavili smo krvarenje, postavili prevoj otvorenih rana, imobilizirali udove, dali analgetik, uspostavili venski put za infuzijske otopine i krenuli put zadarske bolnice. Tijekom vožnje vojnik je, unatoč danom analgetiku, jaukao od boli, zapomagao, ali se i tješio izgovarajući riječi: „Neću umrijeti, ne dajte da umrem... Geleri, geleri, ti prokleti geleri… neću umrijeti… Bože, Bože moj dragi, di su moji prijatelji… Majko moja, mila moja majko, boli, boli… Čuvaj, Bože, moje prijatelje… Boli me sve, čuvajte me… ne dajte me, neću umrijeti…“ Put do zadarske bolnice činio mi se beskrajno dalek, kao vječnost, kao da nikad nećemo stići do cilja. Konačno smo stigli do bolnice, do kirurškog odjela, smještenog u podrumu dječjeg odjela, održavši na životu ovog teško ranjenog vojnika. Bilo nam je opet vratiti se u našu ambulantu. Odmah, na samom ulazu u Gajine ugledali smo terensko maskirano vozilo. I dok se to vozilo kretalo prema nama, vozač nas je svjetlosnim znakovima upozoravao na zaustavljanje. Dijana se zabrinuto zapitala: „Voze li nam to ranjenike ili možda neprijatelj nadire iz Novigrada?“ Tako je i bilo. Neprijatelj je nadirao, a ranjenici su pristizali. U Novigradu se vodio žestok rat, neprijatelj je htio pod svaku cijenu ponovno ući u Novigrad… A u tom vozilu bila su još dva ranjena hrvatska vojnika. I ovaj put ti prokleti geleri razorili su njihove donje udove. U jednoga je stradala natkoljenica s ružnom prostrijelnom ranom, a u drugoga stopalo, također s prostrijelnom ranom. Na terenu, na prvoj crti bojišnice, primili su analgetike. Nakon što smo im uradili imobilizaciju ranjenih udova, onog s velikom ranom natkoljenice preuzeli smo u naše sanitetsko vozilo, a drugog ranjenog vojnika prevezli su do bolnice njegovi suborci. Svi ranjenici bili su mladi dečki, naši Slavonci, tek pristigli na ovu bojišnicu. Spuštala se noć, studen je bila sve jača, detonacije se nisu više čule, a mi smo napustili ambulantu i krenuli na odmor i spavanje u Posedarje. Tamo su nas dočekale Slavica i Danijela i, naravno, spremile nam večeru. Nije dugo prošlo, a ja sam utonuo u duboki san. Dijana mi je sutradan pričala kako sam te noći u snu vikao: „Bože, dragi moj Bože, što nas sutra čeka? Bježimo u zaklon! Granate, granate, geleri, geleri… voze nam ranjenike!“ Prema njenoj priči, to je bilo toliko glasno da se moglo čuti daleko van. Ona me tada, prestrašena, razbudila, a ja sam joj, još uvijek u polusnu, zbunjeno odgovarao: „Ništa, ništa, je l’ vojnik živ? Di smo mi ovo, di je naše auto?“ Sve ovo je bio odraz događanja tog teškog dana. Jutro sam dočekao umoran i iscrpljen. Bilo nam je opet poći na teren u Gajine i tamo iza leđa naše vojske čekati i biti spreman za zbrinjavanje ranjenih vojnika. 396
Sutradan i dva sljedeća dana u našu ambulantu nisu pristizali ranjenici, iako se svih tih dana vodio žestoki i nemilosrdni rat diljem cijele bojišnice. Najjače borbe vodile su se u Novigradu i u Kašiću. Četvrtoga veljače krenuli smo našim vozilom u Novigrad. Bilo nam je preuzeti ranjenika. Na putu do Novigrada osluškivali smo detonacije, a približavajući se sve su bile češće i mom uhu bliže i čujnije. Novigrad je bio u gustom dimu, granate su padale svugdje, vojska se kretala u svim pravcima. Činilo mi se da smo svi izgubljeni. Opet je zavladala nevjerica i nesigurnost. Nismo znali kuda i kamo krenuti. Izgubili smo vezu, ranjenika nismo preuzeli, netko drugi je taj posao odradio. Da naša nesreća bude još teža, stigla nam je i tužna vijest o tragičnoj smrti jednog medicinskog tehničara. Geleri neprijateljske granate zaustavili su njegov život na prvoj crti bojišnice. Zavladala je duboka tuga. Granatiranje se nastavilo, a stizale su i vijesti o neprijateljskom napredovanju. Opet su se javili nevjerica i zabrinutost, ali beznađu nije bilo mjesta, čak niti u mojim mislima. Znao sam da neprijatelj nikad ne donosi dobro, a dobro može donijeti samo slom neprijatelja. Ostali smo tamo još nekoliko sati. U kasnim poslijepodnevnim satima ratna djelovanja su bila sve manje jačine, samo su se čule detonacije iz smjera Kašića. Tamo se vodio žestoki rat. Stigle su i vijesti o smrti naših vojnika u Kašiću. Opet se u naša srca duboko uvukla tuga. Znali smo da će u ratu biti ranjenih i poginulih, ali tome unatoč svako ranjavanje, posebno smrt, razarala nam je i dušu i srce. Ostao sam na terenu još nekoliko tjedana. Ratna djelovanja bila su puno manje jačine, isprekidana i nepredvidiva, a uvijek opasna. Možemo kazati, bio je rat, za koji smo znali, ali je bilo i vojnih i političkih pregovaranja, za koje nismo, makar to ja nisam, znali. Doktor Ivica Vlatković, danas poznati zadarski ginekolog, također je djelovao na širem području Novigrada. Vlatković je svojim iskustvom stečenim u medicinskoj izobrazbi tijekom služenja JNA iznimno pridonio organiziranju djelovanja Saniteta u operaciji „Maslenica“. Kad je počeo rat, bio sam liječnik opće prakse i hitne medicine u Biogradu na Moru. U prvom ozbiljnom napadu pobunjenika na selo Polača, kada je poginuo redarstvenik Franko Lisica, dragovoljno sam otišao sa sanitetskim timom zdravstveno osigurati redarstvenike i pripadnike Zbora narodna garde. Naime, tijekom služenja vojske bivše države kao jedan od rijetkih Hrvata bio sam poslan na VMA, Vojno medicinsku akademiju u Beogradu, na specijalnu obuku za sanitetskog časnika. Završio sam klasu i stekao teoretska znanja kako sanitet osigurava vojnu silu i kako se pravilno pristupa i osigurava pomoć politraumatiziranim vojnicima. Prošao sam tada i terensku obuku i ta saznanja su mi pomogla kasnije u Domovinskom ratu u organizaciji saniteta. Shvativši da je rat neminovan, obučavao sam u Domu zdravlja ostale kolege objašnjavaju397
ći im da su prva pomoć, evakuacija ranjenika i predviđeni evakuacijski putovi „sveto trojstvo“ koje u budućem ratu treba poštivati. Padom Masleničkog mosta pokupio sam suprugu i moje dvije kćerkice blizanke i odveo ih puncu i punici u Zagreb na daljnju brigu. Istog dana sam se vratio u Zadar i dragovoljno uključio u sanitet 112. brigade. Prošao sam teška ratna iskušenja na cijelom prostoru zadarskog zaleđa. Susret s ratnom stvarnošću i svakodnevnim razaranjem kako materijalnih dobara, tako i ljudskih života i sudbina, mijenjao je mene kao i sve branitelje s kojima sam kao liječnik dijelio sudbinu. Brojni ranjeni i poginuli branitelji kao i civili za mene su predstavljali više od mog uvjerenja humaniste s dužnošću liječnika. Bili smo suočeni s brutalnom stvarnošću i bila je to jednostavno borba za opstanak i preživljavanje gotovo svaki dan. Brojni ranjeni, osakaćeni i poginuli otupljivali su moje emocije tako da više ni suze nisam mogao puštati. Sve mi je postalo ravno i jednolično. Mislio sam da nikad neće prestati tolika patnja i stradavanje. Kad je prestalo, onda sam vojnu bojišnicu zamijenio s civilnom. Povučen sam s bojišta 1992. godine te sam nastavio raditi u hitnoj medicinskoj pomoći grada Biograda, gdje smo zbrinjavali traumatizirane civile stradale od učestalih granatiranja. Već sam očvrsnuo na sve prizore i vrste povreda koje može čovjek zadobiti u ratu, i mislio sam da ne može biti gore, međutim, prevario sam se. Uslijedila je operacija „Maslenica“. Nekoliko dana prije samog početka operacije pozvan sam od zapovjedništva Zbornog područja sa zadatkom da formiram sanitet na jednom od težišnih pravaca napada 4. gardijske brigade. Taj je pravac bio trokut Podgradina – Paljuv – Novigrad. Okupio sam iskusne tehničare i rasporedio timove te smo pridodani sanitetu 4. gardijske brigade. Pričuvni tim je bio stacioniran u Gajinama sa svrhom da bude prihvatni centar svih povrijeđenih te zadužen za brigu i daljnji transport lakše povrijeđenih za Zadar. Teže povrijeđeni su se odmah transportirali u zadarsku bolnicu bez zadržavanja u Gajinama, a na bojišnicu bi tada uskakao pričuvni tim iz Gajina. Kad je počela akcija, u silovitom prodoru 4. brigade, u prva dva dana imali smo nekoliko ranjenih boraca i jednog poginulog, ali slijedilo je ono najteže. U oslobađanju Novigrada poginuo je satnik Branko Bašić, a uz to smo imali taj dan više ranjenih boraca. Nakon oslobađanja Novigrada, 25. siječnja u daljnjem prodoru prema Pridrazi poginuo je brigadni izviđač Tomislav Baždarić. Bio je teško ranjen u glavu u neposrednoj borbi između naših i neprijateljskih snaga. Teška trauma glave nije mi ostavila mogućnost da išta više uradim osim antišok položaja i brzog transporta do bolnice. Nažalost, nije bilo pomoći. Iako je Tomislav bio moj sumještanin iz Novigrada, nisam ga ni prepoznao na kraju njegovog života koji se ugasio. Ostvarili smo cilj i oslobodili veliki prostor Pridrage i Novigrada, ali smo već tada platili visoku cijenu ljudskih života. Sutradan u prodoru naših snaga na pravcu Paljuv - Smilčić otvorio se pakao. Probili smo se sanitetskim vo398
zilom direktno na bojišnicu zbrinjavajući dva lakše i jednog teško povrijeđenog borca, Lovrinčevića. Zbog prostrijelne rane potkoljenice brzo je gubio krv i upao u hipovolemijski šok. Podvezao sam mu natkoljenicu da zaustavim daljnji gubitak krvi. Zbog direktne izloženosti vatri neprijatelja morali smo se hitno izvlačiti kako bi mu pružio punu hitnu pomoć. Izvukli smo se u centar razrušenog Paljuva gdje sam mu osigurao venske i dišne putove, dao infuzije plazma ekspandera, previo traumatiziranu nogu i imobilizirao je. Upravo dok sam grozničavo spašavao Lovrinčevića u kolima, zasuo nas je neprijatelj raketama po centru Paljuva. Sanitetski Landrover bio je sasut kamenjem i šrapnelima. U izvlačenju iz Paljuva prema Podgradini, na nepreglednom makadamu iznenada smo se sudarili s našim kamionom koji je prevozio municiju na bojište. U trenutku sudara učvršćivao sam imobiliziranu nogu povrijeđenom Lovrinčeviću u stražnjem dijelu Landrovera. Imobilizirajući nogu borcu, nisam vidio da će doći do direktnog sudara s kamionom. Čuo sam jedino silovit tresak i jednostavno sam poletio naprijed. Srećom, imao sam kacigu na glavi. Cijelim tijelom proletio sam kroz ‘šoferšajbu’ i udario u haubu kamiona te nakratko izgubio svijest. Kad sam se osvijestio ležao sam pored zdrobljenog Landrovera. Nekim čudom sam preživio. Pomislio sam da nas je pogodila granata. Vozač kamiona pomogao mi je da ustanem. Šumilo mi je u ušima, a i boljela su me leđa, ali sam čudom preživio bez značajne povrede. Spasila me zapravo američka kaciga koja mi je unutrašnjim svezama amortizirala udarac glavom kroz ‘šoferšajbu’ i haubu kamiona da mi se ne prelomi vratna kralježnica. Vozač kamiona pomogao mi je da izvučemo povrijeđenog vozača i Lovrinčevića iz smrskanog sanitetskog vozila. Na svu sreću, ranjenog borca sam vezao kajišima ležećeg ležaja pa on nije imao daljnje povrede u sudaru. Šofer je slomio vilicu i dobio potres mozga. Prebacili smo ih do Gajina, a drugi tim ih je dalje transportirao do bolnica Zadar. Naše je sanitetsko vozilo bilo uništeno pa sam se vratio na bojišnicu s drugim. Samo do kraja tog dana imali smo još pet lakše i jednog teže povrijeđenog. Oslobođen je bio veliki i nepregledni prostor kojega je bilo sve teže braniti i sanitetski osigurati. Neprijatelj je nastojao zbog velikog poraza pošto-poto vratiti izgubljeni teritorij i na taj način ponovno presjeći Hrvatsku. Krajem siječnja neprijatelj nas je iznenadio i u rano jutro snažno je napao Paljuv. U odsudnoj bitci poginula su dva heroja Imotske bojne: Mario Glavota i Mario Nikolić. U teškoj borbi u porušenom Paljuvu, u paklu granata zbrinuo sam više lakših i dva teže ranjena branitelja. I taj dan, opet sam imao veliku sreću. Dok sam zbrinjavao jednog branitelja s prostrijelnom ranom nadlaktice, dobio sam silovit udarac u šljem koji me je srušio na zemlju. Šljem je sa strane bio dijelom prosječen od doletjelog gelera koji se od njega odbio. Usred svakodnevnih silovitih napada i granatiranja na području Paljuva koji su neprijatelji imali kao na dlanu s Debelog brda, sve se pretvorilo u najgoru noćnu moru, u pakao rata, za cijeli život. Teške politrau399
me amputiranih nogu, ruku, glave branitelja, svakodnevno preživljavanje u vožnji po smrtonosnim prometnicama usred granatiranja bila je naša stvarnost. Stvarnost koja se trebala izdržati. Ranjenike smo često izvlačili između dvije linije razdvajanja jer ih se usred teške bitke i pomicanja linija i nije moglo neposredno izvući. Prometnica kojom smo mogli doći između Paljuva i Novigrada bila je i sama na liniji razdvajanja. Ukopavajući se po kišnoj zimskoj noći 9. veljače, jedan branitelja se pokliznuo i pao pod bager koji mu je zdrobio noge i većim dijelom zdjelicu. Krvario je na sve strane. U teškoj politraumi uspjeli smo Ivana Bešlića izvući iz ralja smrti osiguravajući mu dovoljno nadoknade velikog gubitka volumena krvi. Na slučaju velikog gubitka krvi ovog čovjeka shvatio sam da u politraumi nema granice između života i smrti. Uvijek ima šanse i uvijek se za održanje ljudskog života treba boriti do kraja. Mijenjale su se kasnije postrojbe, ali ne i slika ratišta. Svakodnevno su ginuli i najiskusniji, svejedno gardisti ili domobrani. Najopasniji je uvijek bio samo jedan jedini trenutak opuštanja i već je mnogima to bio kraj života. To je postalo za mene pravilo rata na koje sam sve branitelja novake upozoravao kad su me pitali: „Zašto ti, doktore, spavaš u šljemu?“ Danas ne spavam u šljemu, ali ga čuvam kao podsjetnik da je život dar i da može brzo nestati. Specijalizaciju iz ginekologije sam započeo poslije operacije „Maslenice“, krajem 1993. godine, jer je bolnici ponestalo kadra. I dalje sam pokrivao teren i organizirao sanitet. Naravno, jedva sam dočekao „Oluju“ da konačno krenemo osloboditi Domovinu. U „Oluji“ pokrivao sam specijalnu postrojbu iz Šepurina koju je vodio Werner Ilić. S njima sam prošao sve dane, do konačnog oslobođenja Hrvatske. Moram reći da su mi nakon brojnih trauma i smrti na bojištima porodi novih života došli kao melem na ranu. Nekako se drugačije počneš radovati životu kad dotakneš dno pakla. Rat mi je na neki način pomogao da pozitivni optimizam i danas prenosim na svoje pacijente, posebno kad je i najteža dijagnoza u pitanju. Naprosto život treba živjeti i radovati mu se, posebno kad ti je darovan. Svaka bitka u ratu bila je važna, ali samo su neke od njih bile presudne. Operacija „Maslenica“ povezala je presječenu Hrvatsku i ojačala naš pobjedonosni moral i vjeru u konačnu pobjedu i oslobođenje naše domovine. Kad se danas sjetim, ponosan sam što sam bio dio tog pobjedničkog korpusa naše Hrvatske vojske. Ispisali smo povijest naše domovine kako dolikuje. U toj povijesnoj odgovornosti, mi liječnici zbrinuli smo brojne rane, iako mnoge nikad zacijeliti neće. Na područje Novigrada tijekom veljače pristigla je Taktička grupa 2. GBR. Doktor Tonći Soža bio je načelnik Saniteta, i upravo je zahvaljujući prethodnoj dobro uređenoj organizaciji Saniteta i evakuacijskih puteva sa svojim medicinskim ekipama odradio veliki posao u zbrinjavanju ranjenika. Iako je poslije okončanja Domovinskog rata doktor Soža radio na psihosocijalnom zbrinjavanju traumatiziranih branitelja, on sam priznaje kako je upravo borba u zadarskom zaleđu njemu osobno 400
nanijela traume koje nosi i danas. Iako u šali ističe kako je „najbolji PTSP - kontrolirani PTSP“, kada razgovara o zbivanjima na području novigradske bojišnice, doktor Soža vrlo teško kontrolira osjećaje. Tijekom akcije „Maslenica“ bio sam doktor 1. pješačke bojne 2. gardijske brigade. Sanitetsko osiguranje akcije „Maslenica“ bilo je teško i specifično zato što smo sve ranjenike desno od Novigradskog mora na liniji Novigrad - Paljuv evakuirali po liniji razdvajanja. Sanitetskim vozilom dolazili smo ispred naših rovova i dok bi se vozač saniteta okretao sa sanitetskim autom, medicinski tehničar i ja bi izletjeli iz auta s nosilima, pokupili ranjenika, što prije ga stavili u auto te što prije napustili samo mjesto događaja. Tijekom vožnje smo im pružali medicinsku pomoć, zaustavljali krvarenje, otvarali venske puteve, imobilizirali… Lakše ranjene smo ostavljali u Gajinama, gdje je bio sanitetski tim pričuvnih postrojbi, a teže ranjene smo direktno vozili prema zadarskoj bolnici. Posebno su bile opasne evakuacije ranjenika s novigradskog „platoa“ jer je tamo neprijatelj imao položaje kao na dlanu. Često smo zastajkivali na putu tijekom vožnje do ranjenika, izašli bi iz sanitetskog automobila i sakrili se uza zid novigradskog groblja dok ne padne nekoliko granata, te nastavljali dalje. Tijekom bitke za obranu Novigrada događale su se katkad i bizarne scene, barem iz perspektive ratnog saniteta. Mi ranjenike nismo prihvaćali u pozadini, mi smo išli po njih na samu crtu. Dapače, jednom prilikom kada smo išli po ranjenika, na putu prema „platou“ molili smo tenkiste iz 4. gardijske brigade da nas puste ispred sebe, da brže stignemo na intervenciju, te smo ispred tenkova nastavili do „platoa“. Do „Maslenice“ smo svojim ranjenicima prilazili s leđa, a u ovoj akciji smo zbog specifične situacije bili prisiljeni dolaziti po njih po liniji razdvajanja. Bili smo stalno u opasnosti jer su sve komunikacije bile granatirane od strane neprijatelja. Osim toga, na cestama smo nailazili na raznorazne prepreke, od stabala, odlomljenih grana stabala, tenkovskih gusjenica, tenkovskih čahura, rupa od granata… Jednom prilikom, kad smo išli zbrinjavati ranjenika između Novigrada i Paljuva, neprijatelj mi je oštetio s gelerom prednju stranu auta, izbušio obadvije gume, tako da smo ostali u ničijoj zoni s ranjenikom. Onda je druga sanitetska ekipa, „ekipa B“, došla po nas kako bi nas izvukla. Naime, sanitetsku desetinu podijelili smo u dva tima: „tim A“ - vozač, medicinski tehničar i doktor; i „tim B“ - dva tehničara i vozača. Ja sam kao doktor bio u „timu A“, i ako je netko bio ranjen dok sam ja bio na intervenciji, onda je sljedeću intervenciju preuzeo „tim B“. Zbog vrlo riskantnih intervencija, kasnije nam je zapovjednik pomogao na način da nam je za izvlačenje ranjenika dodijelio BVP, a na kraju akcije smo dobili i sanitetsko oklopno vozilo, što je također neobična pojava za djelovanje ratnog saniteta, ali situacija kod Novigrada bila je ekstremna. 401
U ovoj bici bilo je dosta teških ranjenika s prostrijelnim ranama glave, grudnog koša, trbuha. Bilo je i lakših kod kojih su ozlijeđeni gornji i donji ekstremiteti. Obzirom na ranija iskustva, znao sam da mi neki ranjenici s opsežnim ranama neće preživjeti ako ih i dovedemo žive do bolnice, jer bi to bilo čudo. Ali smo sve činili da se čudo dogodi. Takvi ranjenici s opsežnim ranama nisu bili pri svijesti i kod njih se na terenu nije moglo puno napraviti. Bilo je uistinu gadno i zapravo svugdje opasno. Sama kuća otkud smo mi sanitetom kretali u početku, kasnije je bila pogođena od strane neprijatelja. Zapovjednik nas je pola sata prije izmjestio u kuću do sebe. Upravo ona pozicija s koje smo kretali na intervencije bila je pogođena s granatom tako da je granata probila u deku jednog bunara. Za strah nismo imali vremena, tek kasnije smo ga osjetili. Međutim, prije same akcije mi smo već bili iskusni jer smo u “Maslenicu”, nakon kratkog odmora, došli s dubrovačkog ratišta. Ipak, ova akcija je bila definitivno specifična po tome što su situacija na terenu i opasnosti prometne komunikacije nama određivale put evakuacije. Kako smo vodili aktivnu obranu, sanitet je osiguravao i napadajnu akciju prema Gregorićima. Zadnja tri ranjenika u akciji „Maslenica“ bili su pripadnici iz PZO-a koje smo zbrinuli nakon ranjavanja na novigradskoj tvrđavi. Teško je zapravo govoriti o tim iskustvima jer brojke same za sebe govore koliko su bitke bile teške. U cjelokupnoj obrani Novigrada život je izgubilo 70-ak branitelja. Samo iz moje postrojbe, 2. gardijske brigade, u ta dva tjedna pakla poginulo je pet, a uglavnom teže ili lakše je ranjeno 66 pripadnika Taktičke skupine 2. brigade, što dovoljno govori o intenzitetu bitke i potrebi za intervencijama saniteta. Meni osobno je ovaj teren bio najgori! Zato što smo svaki dan nekoliko puta riskirali svoj život. Svaki izlazak na cestu je bio pogibeljan. Kretali smo se cestovnim komunikacijama koje su kontinuirano bile pod neprijateljskom vatrom. Nigdje niste bili sigurni, čak kad bi i napustili Novigrad s ranjenikom te se vozili se prema Gajinama, pa i dalje, a s obzirom da je cesta uz more, gledali smo kako desno od nas padaju granate u more. Kada smo se nakon „Maslenice“ vratili na ratište Banovine, bili smo toliko „bahati“ i štopali smo vrijeme za koliko ćemo stići do ranjenika, jer smo ponovo ranjenicima prilazili s leđa, što nam je nakon „Maslenice“ bilo jednostavno i lako. Iz još jednog vrlo važnog razloga prava je šteta što je uloga ratnog saniteta zanemarena. Naime, sanitetske ekipe su činile i žene, čiji su životi također bili izloženi pogibelji baš poput života muških kolega koji svjedoče da po hrabrosti nisu nimalo zaostajale. Sjećanje vojnog policajca zorno dočarava kakvu su hrabrost iskazale. Elvis Oluić, tada pripadnik 72. bojne Vojne policije, prisjeća se rizične intervencije medicinske ekipe i nepoznate doktorice tijekom neuspjelog pokušaja osvajanja Drača, 402
kada su se hrvatske snage našle izložene topništvu neprijatelja u vrlo nepovoljnom položaju zbog konfiguracije terena: Mene je tada fascinirala hrabrost jedne sanitetske ekipe iz šibenske 113. brigade. Oni su se u jeku najžešćeg topničkog napada dovezli sanitetskim vozilom iz kojeg je izletjela doktorica te nesebično krenula pružati pomoć njihovim ranjenima. Bili su udaljeni od nas oko 600 metara i gotovo da nisam mogao vjerovati svojim očima. Granate padaju nemilice svuda naokolo, a oni riskiraju svoj život da spase tuđi. Svaka im čast, zadivili su me tom hrabrošću! Stjepan Škrinjarić, zamjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, također svjedoči na sličan način o hrabrosti i požrtvovnosti žena u iznimno teškim, surovim uvjetima bojišnice na planini Velebit: Imali smo čak i nekoliko žena gore, imali smo doktoricu i sestru, za te žene pogotovo su bili nevjerojatni uvjeti za život gore. Ta nekadašnja koncepcija da svi se spremaju, da je sve spremno za općenarodni rat nije upalila ovaj put. Jer doktorica je gore bila da neposredno izvlači vojnika ako dođe do ranjavanja. Znači, nema neki sabirni stacionar di bi neki bolničari izvlačili i dovlačili ranjenika, nego se pomoć pružala konkretno na terenu. Tako da je i to bio jedan isto vrlo vrijedan pothvat tih doktora i žena. Vi kao vojnik, kad idete negdje u proboj, prvo razmišljate što će biti ako mi se nešto desi. Hoću li ja ostat ili će me netko uspjeti izvući? Jedna od hrabrih žena koja je pružala medicinsku skrb i ulijevala prijeko potrebnu sigurnost dala je iskaz za potrebe knjige. Na smjeru napada 4. GBR prema Kašiću ranjenike je sanirala medicinska ekipa kojoj je na čelu bila Vesna Ramljak Ušljebrka, dr. med. spec. ORL-a u KBC-u Split. Krajem 1992. godine, točnije od 3. prosinca, raspoređena sam za zapovjednika sanitetskog odjeljenja Oklopno mehanizirane bojne. To je bila novoosnovana bojna 4. brigade i ja sam bila njihov prvi liječnik. Nikada neću zaboraviti početak sljedeće godine, taj 4. siječanj 1993. kada smo se suprug i ja nakon vjenčanja umjesto na bračno putovanje uputili svaki na svoju stranu, on u Zagreb, ja u vojarnu Šepurine. Zapovjednik OMB-a Andrija Matijaš primio me onda s velikom skepsom jer su u to vrijeme u OMB-u bile samo dvije djevojke u zapovjedništvu. Dok mnogi njegovi suborci nisu imali nikakve činove, pojavila sam se ja, „žensko“, s činom natporučnika. To nepovjerenje prema meni je trajalo neko vrijeme dok nije saznao da je iza mene dubrovačko ratište, da sam bila u zapovjedništvu saniteta 4. bojne pod zapovjedništvom Damira Krstičevića. Zajedno sa mnom došli su i moji suradnici, vozač Mario Erceg i medicinski tehničar Joško Stipanović, mladi momci od nepunih dvadesetak godina. Mi smo činili sanitetski tim Oklopne bojne. 403
U vojarni Šepurine odvijale su se intenzivne pripreme za akciju „Maslenica“. Ja sam oformila ambulantu, upoznala se s djelovanjem tenkova i oklopnih vozila. Po prvi put nam je bilo dodijeljeno oklopno vozilo za sanitetske intervencije na terenu. Vježbali smo saniranje ozljeda i zbrinjavanje ranjenika u tim skučenim „limenim konzervama“, kako sam ih ja zvala. Razlika između sanitetskog automobila i BOV-a je velika jer sanitetsko vozilo je predviđeno i opremljeno za sanitetske intervencije. BOV je skučen, nizak, osjećaš se kao u konzervi, nema prozora, ima dvije klupe postranice, jer je predviđen za prijevoz vojnika. Mi bi nosila stavili po sredini na pod tako da je intervencija oko ranjenika bila otežana, infuzija bi se držala rukama, sve druge medicinske intervencije su bile nemoguće, sve do prihvatne ambulante. U popodnevnim satima 21. siječnja 1993. godine, u potpunoj tajnosti krenula je Oklopna bojna iz Šepurina sporednim cestama na područje Rupalj - Grgurice. Nikada neću zaboraviti taj psihološki osjećaj nadmoći kojeg je pružala vožnja u ambulantnim kolima na kraju kolone tenkova i oklopnih vozila od čije je buke motora odzvanjalo nebo i zemlja. Bio je to za mene prizor kao iz američkih filmskih ratnih spektakala. Mario, Joško i ja smješteni smo na prvoj crti u napuštenoj kući u Alićima koja je dodijeljena sanitetu. Te noći prije akcije, svejedno koje, uvijek su duge, pune nervoze i strahova što će donijeti sutrašnji dan. Kratili smo ih zadnjim provjerama naših torbi za medicinske intervencije, proučavajući karte naše zone intervencije, pamteći šifre za naš poziv, provjeravali napunjenost Motorola. Napokon je svanulo jutro 22. siječnja 1993. godine. Gusta magla je obavila cijelo područje te je početak akcije odgođen za nekoliko sati. Biti liječnik OMB-a za vrijeme napadajnog djelovanja ovakvog intenziteta bilo je neizvodivo jer su oklopne satnije bile raštrkane po cijelom terenu, uz pješačke bojne. Moj tim je pripao zoni djelovanja 3. pješačke bojne pod zapovjedništvom Joze Šerića na pravcu: Zeleni hrast - Islam Latinski - Kašić - Smilčić. Naša sreća što za medicinske intervencije imamo oklopno vozilo kratko je trajala, jer u prvim satima akcije stradalo je oklopno vozilo zapovjedništva OMB-a, zajedno sa zapovjednikom Andrijom Matijašem, od protutenkovske mine, i najlogičnije je bilo uzeti oklopno vozilo sanitetu. Mario, Joško i ja ponovno smo ostali samo s ambulantnim vozilom za intervencije. Sjećam se kad je zapovjedno oklopno vozilo zajedno sa zapovjednikom Andrijom Matijašem naletjelo na tu protutenkovsku minu, svi su zadobili uglavnom „blast ozljede“ koje su ignorirali i samo se prekrcali u novi oklopnjak i nastavili dalje. Ti momci iz Oklopno mehanizirane bojne bili su stvarni junaci, jer neugodno je i samo sjediti i voziti se u tim „konzervama“, a kamoli ratovati. Otežavajuće je bilo što nismo poznavali teren jer kad su napadajna djelovanja samo se napreduje na nove položaje. Za intervencije smo dolazili na dogovorene pun404
ktove, a dalje do ranjenika dolazili smo zajedno s gardistima na prve crte, nekad pod kišom granata i metaka, provlačeći se kroz šikare i porušene kuće. Zbrinuli bismo ranjenika, nosilima bismo ga donijeli do sanitetskih kola i dalje često pod djelovanjem granata vozili do glavnog saniteta brigade, odakle su se ranjenici trijažirali i vozili u zadarsku bolnicu. Sjećam se da je teren bio užasan, ravničarski, ispresijecan šumom i kršem, stalno si neprijatelju bio kao na dlanu. Posebno mi se u pamćenje urezala jedna intervencija kada su vezom javili da se na grupu gardista uslijed topničkog djelovanja srušila kuća te da ima dosta ranjenih. Do nas je došao zapovjednik Željko Petko te nas odveo do mjesta događaja, uzvisine koja je bila pod stalnom topničkom paljbom. Tamo su nas dočekali prašnjavi i ranjeni momci na koje se srušila kamena kuća. Nigdje nije bilo zaklona i pravo je čudo što nas i više nije stradalo. Morali smo se izvući na malu zaklonicu da bismo uopće mogli pružiti pomoć ranjenima, a još nas je čekao put do sanitetskih kola te dalje do brigadnog saniteta. Sa svake intervencije vraćali smo se umorni i prestrašeni na naš položaj te smo s Motorolom u rukama čekali novi poziv za intervenciju, i to je trajalo neprekidno do 27. siječnja. Kroz to vrijeme 4. brigada imala je devet poginulih i 54 teže i lakše ranjena pripadnika. U samoj akciji „Maslenica“ ranjavanja su uslijedila najčešće od krhotina granata, jer je na tom području bila izrazito jaka topnička djelatnost. Voljela bih napomenuti, jer čitam raznorazna sjećanja, koja su nakon dvadeset i više godina puna metafora i nestvarnih priča, da mi na terenu nismo radili čuda. Bili smo dobro obučeni bolničari, no liječnici na prvoj crti su bili više psihološka pomoć. Dok ste u napadajnom djelovanju, najviše što ste mogli napraviti je zaustavljane krvarenja, oslobađanje dišnih putova ili eventualno uspostavljanje venskog puta, sve ostalo su „lovačke priče“. Na tom terenu, za vrijeme akcije „Maslenica“, ozbiljno sam se suočila sa strahom od pogibelji jer tamo je puka sreća bila, da ne kažem sudbina, ne biti ranjen ili poginuti. No sama spoznaja da liječnik i medicinski tehničar u svakom trenutku može pružiti gardistima potrebnu medicinsku skrb na prvoj crti, bila je tim momcima od velikog značaja jer smo im pružali osjećaj sigurnosti, a zauzvrat smo dobili veliko uvažavanje u njihovim očima. Poglavlje o ulozi Saniteta završava svjedočenjem člana medicinskih ekipa koje su zbrinjavale ranjene pripadnike Specijalne policije na Velebitu. Njihovo djelovanje možda nije bilo toliko izloženo pogibelji od neprijatelja koliko od surovih uvjeta planine Velebit. Krajem 1992. godine i početkom 1993. godine ustrojene su mobilne kirurško-anesteziološke medicinske ekipe, popularno zvane KAME. Zbog uvjeta ratovanja na Velebitu trebalo je na samom terenu, tijekom teških hodnji sanirati ozljede i rane, pripremiti ozlijeđene za daljnju evakuaciju. Ona se u ovakvim uvjetima mogla 405
odraditi samo putem helikoptera k području Lukovog Šugarja gdje je bila smještena ratna bolnica „Šiška 2“. U prvim danima trajanja operacije „Maslenica“, zbog meteoroloških uvjeta i topničkog djelovanja neprijatelja ranjenici su na zbrinjavanje u Lukovo Šugarje, pa čak i u udaljeni Starigrad, nošeni na nosilima. Djelovanja pripadnika KAME prisjeća se ratni pripadnik ATJ Lučko, dr. med. Josip Mihaljević: Već od kolovoza 1992. godine dio snaga Specijalne policije MUP-a RH u sklopu akcije „Poskok“ boravio je na Velebitu i pokrivao veliko područje od Gospića do južnih padina Velebita. Iako je ovo područje pokrivalo oko 300 pripadnika Specijalne policije smještenih u nekoliko baza od Visočice do Malog Libinja, s povremenim borbenim djelovanjem, nisu izvođene napadajne borbene operacije „Maslenica“ pa samim time nije bilo racionalno planirati i stalni boravak sanitetskog osoblja u tim bazama. Ipak, ovaj boravak na vrletima Velebita nekoliko mjeseci prije operacije „Maslenica“ za pripadnike Specijalne policije MUP-a značio je neprocjenjivo iskustvo u prilagodbi na izuzetno zahtjevan način života i boravka u surovim klimatskim uvjetima kao i organizaciji logističke potpore. Kako je već pod kraj 1990. godine u okviru kriznog sanitetskog stožera u ATJ Lučko osnovana prva mobilna kirurška ekipa, sastavljena od liječnika iz KBC-a Rebro, isti model nastavljen je u praksi i u proljeće 1991. godine po svim policijskim upravama gdje su ustrojene specijalne jedinice policije. Pripadnici mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa MKAE, ali zapravo smo ih zvali KAME, ujedno su bili i pripadnici pričuvnog sastava jedinice. Postojalo je temeljno pravilo da u trenutku polaska na borbenu akciju s jedinicom ide i sanitetsko vozilo s pripadnicima KAME. Budući da je prema zapovijedi Sektora Specijalne policije MUP-a RH u VRO „Maslenica“, par dana prije početka akcije u Lukovo Šugarje došao veliki broj specijalaca, praćen njihovim domicilnim liječničkim ekipama, nametnula se potreba koordinacije rada i djelovanja saniteta. Neposredno pred akciju Specijalna policija je od Hrvatske vojske dobila dopuštenje za korištenje ratne bolnice „Šiška 2“, koja je smještena u dobro zaštićenom tunelu u Lukovom Šugarju. Načelno je određen koordinator mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa, iskusni kirurg – traumatolog, a bolnica je dodatno opremljena svim potrebitim materijalom, aparatima i uređajima za izvođenje složenijih kirurških operacija. Planirani su pravci izvlačenja ranjenika i prijevoz helikopterom do Lukovog Šugarja, a po stabilizaciji stanja ozlijeđenih daljnji transport u veće zdravstvene ustanove - u Rijeku, Zagreb i Zadar. Načelno je dogovoreno da se ustroje i kirurške prihvatnice na poziciji zaseoka Kneževići, Malo ili Veliko Libinje i Bukva, i to u čvrstim objektima za koje se već unaprijed znalo da će biti granatirani. Daljnji transport ranjenika s ovih pozicija ovisio je o 406
mogućnosti leta helikoptera ili o uspjehu operacije kojom bi se pod naš nadzor stavila komunikacija starom Alanskom cestom. Mobilna kirurška ekipa PU zadarske pod vodstvom dr. Tihomira Dunatova oformila je kiruršku prihvatnicu u Kneževićima, dok se zbog nepostojanja čvrstog objekta odustalo od kirurške prihvatnice na Malom Libinju. Naime, KAME iz ATJ Lučko, pod vodstvom dr. Davora Huline, prvog dana akcije bile su na Velikom Libinju, pripravne pružiti svu kiruršku pomoć i stabilizirati ranjenika za daljnji transport. Na Velikom Libinju bilo je stacionirano naše topništvo, a jedini čvrsti objekt bila je kamena staja s trošnim krovom i tor za stoku. Kako je akcija napredovala, a crte bojišnice pomaknute naprijed, pravci evakuacije ranjenika s glavnog i prvog pomoćnog pravca djelovanja snaga Specijalne policije vodili su prema Bukvi. Logično da nije bilo racionalno razvijati kiruršku prihvatnicu na Velikom Libinju, dok je Malo Libinje relativno blizu Kneževića, pa se dr. Hulina s ekipom, a u dogovoru sa zapovjednikom operacije, 22. siječnja u večernjim satima vratio nazad u Kneževiće i priključio ekipi iz PU zadarske. Na Bukvi je pak bila raspoređena ekipa iz Zaboka. Većina postrojbi je zbog ograničenih mogućnosti helikopterskog prijevoza, ali i mogućnosti neprijateljskog otkrivanja većeg grupiranja naših snaga, do polaznih pozicija pješačila. Pješačili su ti momci nekoliko sati pod okriljem noći i pod punom ratnom opremom teškom više od 30 kilograma. Kao liječnik i pripadnik ATJ Lučko od svibnja 1991. godine, dobro sam znao što me čeka u borbenoj operaciji, ali nipošto nisam pretpostavljao kakve surove uvjete moramo preživjeti u sljedećih nekoliko dana na planini Velebit. Ono što možete vidjeti iz preciznih topografskih karata (mjerilo 1:25000) samo je putokaz u planiranom pravcu djelovanja, dok je stvarna situacija u borbi nešto sasvim drugo. Koliko znam, cijeli tijek operacije, uključujući i napadajna borbena djelovanja na prvoj crti bojišnice, kao i boravak na dostignutim pozicijama, svoje postrojbe pratila su dva doktora: moja malenkost, kao pripadnik ATJ Lučko, i dr. Ivan Herman iz varaždinskih „Roda“. Na zadaću smo krenuli 21. siječnja 1993. godine u ranim jutarnjim satima. Pod punom ratnom opremom kroz Veliku Paklenicu pješačili smo nekoliko sati do Kneževića, te nakon kratkog odmora nastavili do Velikog Libinja. Tu smo prenoćili pod vedrim nebom uz suhozidinu. Bila je hladna, maglovita noć, prekrijete se vrećom za spavanje, a preko nje stavljamo šatorsko krilo koje je za nekoliko minuta na vlazi i hladnoći čvrsto kao rebrasti lim. Jasno je da sna nije bilo, vatra se nije smjela paliti. Nekoliko vrećica infuzije i plazma ekspandera te ampulirane analgetike nosio sam omotane oko vlastitog tijela kako se ne bi smrzli, a da ih po potrebi mogu odmah i upotrijebiti. Dio sanitetske opreme u većem ruksaku pomogli su mi nositi specijalci. 407
U rano jutro, još za mraka, 22. siječnja 1993. godine, na glavnom pravcu djelovanja, a prije topničke pripreme, krenuli smo u koloni prema zadanom cilju – prijevoju Mali Alan. Hodamo u koloni jedan iza drugog jer je velika opasnost da naiđemo na minska polja. Vrlo brzo dolazi do oružanog kontakta. Na našu kolonu, na čistini prijevoja prema brdu Alanac, u uvjetima smanjene vidljivosti iz utvrđenog mitraljeskog gnijezda poviše i s desne strane otvara se rafalna vatra iz PKT-a. Bacamo se na kamenje, nema adekvatnog zaklona, meci i sitno kamenje fijuču oko naših glava, u bezizlaznoj smo pat poziciji. Tražimo navođenje topničke vatre neposredno po neprijateljskoj crti 50-100 metara ispred nas, a i po neprijateljskom mitraljeskom gnijezdu. Ne znam točno koliko je vremena prošlo, no naši minobacači bili su filmski precizni. Čudom, nitko od nas nije ranjen niti ozbiljnije ozlijeđen. Nastavljamo dalje pod udarom neprijateljskog topništva po našoj koloni, u svojevrsnom smo poluokruženju. Srećom, uz samo nekoliko lakših ozljeda djelatnika ATJ stigli smo do Malog Alana. Zapovjedno smo zaustavljeni u daljnjem napredovanju, a mišljenje svih specijalaca je bilo da smo mogli ići dalje nakon što je probijena neprijateljska linija obrane. Netko je prokomentirao: „Neće nas valjda ovi slastičari opet zaustaviti!?“ Bili su to promatrači Europske unije koji su odjeveni u bijelo bili dobro vidljivi s naših pozicija. Preko Motorole čujemo da s naše desne strane dobro napreduju specijalci iz SJP Split (BATT) koji ovladavaju brdima Velika i Mala Bobija. Pogledom prema Maslenici, Novigradskom moru i Ravnim kotarima na puno mjesta vidimo dim koji se diže prema nebu. Na žalost, iz kodiranih komunikacija na simpleks kanalu, po našem razgovorniku, doznajemo da smo na drugim pravcima imali gubitaka, poginulih i ranjenih. Komunikacija vezom bila je otežana, neprijatelj uglavnom prekida i blokira razgovor na velikom kanalu. Sljedeća tri dana boravimo pod vedrim nebom, trpimo povremeno granatiranje po našim položajima, ali smo izuzetno pozitivnog stava bez obzira na ograničene količine hrane i u pravilu smrznute vode te izuzetno veliku hladnoću. Dostignute pozicije održavat će se sve do VRO „Oluja“. Naravno, tempo napredovanja u ovakvim surovim uvjetima planine Velebit rezultirao je i ozljedama. Par ozljeda sam sanirao u okviru raspoloživih mogućnosti, a jednog specijalca s teškom distorzijom skočnog zgloba sam prepratio u pozadinu. Kako je pješačenje trajalo par sati bili smo izloženi djelovanju topništva, a još mi je danas živa slika penjanja po kamenoj goleti kada je nekoliko granata palo 20-ak metara od nas. Nisam se niti bacio na zemlju jer zaklona nije bilo. Samo sam se prekrižio i nastavio hodati teškim, promrzlim i usporenim korakom. Očito je organizam već odavno potrošio sve zalihe adrenalina. Niti dvjesto metara dalje, dok smo hvatali dah naslonjeni na jednu gromaču, puščani metak koji je došao tko zna od kuda rasprsnuo se o stijenu između naših glava. Opet čudom, srećom i Božjom pomoći nismo pogođeni. I danas mi je teško razumjeti i opisati to stanje vlastitog duha. Dolaskom na poziciju Bukva susre408
ćem dr. Ivana Hermana koji mi kaže da od hladnoće ne osjeća noge, a zatim me pita kakva je to krv na mojoj desnoj potkoljenici? Ni sam nisam znao, krvava fleka veličine muškog dlana, ništa nisam osjećao. Bit će da sam se ozlijedio o kamen kad mi je noga propala kroz zakržljalu makiju u škrapu. Ništa ozbiljno, no rana je zarasla tek za 3-4 tjedna kad je izišao odškrnuti komadić goljenične kosti veličine zrna riže. Prije mraka vratio sam se pripadnicima postrojbe na dostignutu crtu. Po dolasku smjene, ponovno kroz gustu maglu, preko Bukve, Velikog i Malog Libinja vraćamo se prema zaseoku Kneževići. Negdje na Malom Libinju sustižemo grupu specijalaca koji nose ranjenog pripadnika SJP „Poskoci“ Zadar, Ivicu Kapetanovića. Saznajem da je Ivica tijekom izviđanja na predjelu Bukve nagazio na protupješačku minu, teško je ranjen u nogu, otrgnuta peta, a gelera je bilo svuda po tijelu. Suborci iz „Poskoka“ su ga noseći u šatorskom krilu s uzvisine spustili do KAME iz Zaboka koja je bila stacionirana na Bukvi. Nakon previjanja dostupnih rana specijalci su ga potom par sati nosili na nosilima, jer nije bilo mogućnosti alternativnog transporta. Naša ekipa nastavlja do „Suljina stana“ i Kneževića, a tamo nas čeka KAME iz Zadra: dr. Tihomir Dunatov i dr. Milan Dominis. Ponovno se previjaju i opserviraju rane, tlak je nestabilan unatoč infuziji fiziološke otopine i hemacela. Očito postoji unutarnje krvarenje, trebala bi radiološka obrada, ne postoje uvjeti za eksplorativnu laparotomiju, nemamo svježe krvi. Razmišlja se čak i o izravnoj transfuziji, pitamo tko je nula negativna krvna grupa. Zbog magle helikopter ne može letjeti, a uskoro pada i noć. Vremenska prognoza za sutra bila je nesigurna, a stanje Ivice zahtijevalo je žurno postupanje. Liječnici donose odluku da se na nosilima spusti do Starigrada. Koliko se sjećam, 12 pripadnika ATJ Lučko i SJP „Poskoci“ iz Zadra nadljudskim naporima se cijelu noć spuštalo niz Velebit, da bi brodom preko Ražanca sutra ujutro Ivica stigao u zadarsku bolnicu gdje je operiran. Liječenje i oporavak trajalo je gotovo godinu dana, nakon čega se vratio u jedinicu u operativno dežurstvo. Mi koji smo ostali u Kneževićima tu noć smo prespavali na suhom. Vezom sam zamolio gospodina Fabera da nazove Zagreb i javi mojoj obitelji da je sve u redu. Supruga je u visokom stadiju trudnoće ležala u bolnici na čuvanju trudnoće. Sutra popodne smo helikopterom spušteni u Lukovo Šugarje. Netko od medicinskih sestara me pitao trebam li što, kako mi mogu pomoći? „Litrom tople crne kave“, odgovorio sam. Dobio sam par informacija o našim ranjenicima, a dr. Zvonimir Lovrić iz KAME Osijek mi je rekao da su između ostalog u Lukovom Šugarju uspješno operirali jednog dječaka iz Selina koji je teško ranjen krhotinom granate. Nakon tri dana odmora vratili smo se na teren. Helikopterom smo dignuti na Dušice, podno vrha Sveto brdo. Ovaj put imali smo više tople odjeće, rezervne čizme, a ja 409
sam spremio veliki drveni sanduk sanitetske opreme, volumena gotovo kubični metar. Ostavio sam to u jedinom čvrstom objektu – brvnari gdje je bio i agregat za punjenje baterija za Motorole. Spavamo na snijegu u malim narančastim ljetnim šatorima za dvije ili tri osobe. Ponovno je izuzetno hladno, temperatura do -20 stupnjeva, ali ovaj put ložimo vatru, šuma je oko nas, a imamo i motornu pilu. Sutradan snježna mećava, vjetar, helikopteri neće moći letjeti sljedećih 5 dana. Niti konji se ne mogu probiti do pozicija. Na isturenoj poziciji dogodio se oružani kontakt s neprijateljskom izvidničkom skupinom, bez posljedica po našu stranu. Uslijedilo je granatiranje po našoj poziciji iz, kako su mi rekli, haubica. Snijegom gasimo vatru, tražimo adekvatan zaklon. Sljedećih nekoliko dana iznova opet slična priča. Iz dubokog snijega iskopavamo konzerviranu hranu i trajni kruh „Klara“. Imamo dostatne količine, ponestalo je ruma. I dalje imamo problem sa sustavom veze na velikom kanalu. Neprijatelj pušta četničke pjesme, a naši vezisti odgovaraju s pjesmama „Bili cvitak“ Jure Stublića, „Čavoglave“ od Thompsona i „Vilom Velebita“. Tijekom ležanja u šatoru toplinom tijela otopili smo pola metra snijega. Hodam malo uokolo da razgibam tijelo i da se zagrijem. Zanimljivo, nigdje nema normalnog traga žutog urina, sve je narančaste ili crvene boje. Upitan od specijalaca je li to normalno i događa li se nešto s organizmom na ovoj hladnoći, odgovaram da je sve u redu, a ova boja je vjerojatno samo iz razloga što jedemo konzerve „Podravkinog“ goveđeg gulaša. Ne znam koliko su mi povjerovali! I tako smo na Velebitu proveli tri duge zime i dva ljeta, sve do pobjedonosne „Oluje“. Sljedećih tjedana i mjeseci izgrađeni su čvrsti objekti, na četiri pozicije su oformljene stacionarne kirurške prihvatnice u kojima su se kontinuirano smjenjivale mobilne ekipe, opremljeni smo anesteziološkim aparatima za inhalacionu anesteziju, plinskim hladnjacima u kojima je čuvana krv, krvni derivati, cjepiva, antiviperni serum. U Lukovom Šugarju stalno su bile dvije kompletne kirurške ekipe smještene u „Blaževićevoj vili“, a bolnica „Šiška 2“ bila je u punoj funkciji. MUP je formalno preuzeo ove objekte od HV-a 1994. godine. Planiranje broja potrebitog medicinskog osoblja, vrste i količine kirurške i sanitetske opreme, definiranje pravca izvlačenja ranjenika, zbrinjavanja i stabiliziranja za evakuaciju, odabira sredstva transporta i najbliže zdravstvene ustanove za definitivno zbrinjavanje u VRO „Maslenica“ bilo je vrlo kompleksno iz razloga širine bojišnice, disperzije postrojbi, nepristupačnosti terena, raspoloživosti i dostupnosti optimalnih transportnih sredstava kao i teških klimatskih uvjeta. Liječnici i tehničari koji su pratili postrojbe dali su izniman doprinos u zbrinjavanju ranjenika. Također, dodatna medicinska educiranost i osposobljenost dijela djelatnika Specijalne policije kroz specijalizi410
rane tečajeve za bolničara, a koji su i praktično usavršavanje prošli u kirurškim polikliničkim ambulantama s pripadnicima mobilnih ekipa, pokazala je punu opravdanost, poglavito u slučajevima brzog zaustavljanja vanjskih krvarenja i izvlačenja ranjenika. U samoj akciji zbog vrlo guste magle helikopteri praktički nisu mogli letjeti, a stara Alanska cesta nije u cijelosti stavljena pod naš nadzor. Stoga je većina ranjenih na nosilima s prve crte bojišnice na vrletima Velebita, uz nekoliko sati pješačenja po kozjim stazama, dopremana do Libinja, a najteži ranjenici koji nisu mogli čekati stabilizaciju vremena i mogućnost transporta helikopterom, nošeni su i dalje kroz kanjon Velika Paklenica sve do Starigrada. Ono što su liječnici mogli napraviti, u ovakvim uvjetima, nije bilo mnogo, ali je bilo od velike pomoći. Sve što smo mogli napraviti bilo je zaustavljanje krvarenja, često i peanima i vaskularkama koji su ostavljeni u rani i bandažirani, imobilizacija, osiguranje prohodnosti dišnih putova, otvoriti venski put te izvršiti analgeziju. Sve ostalo u prvih pet dana akcije naprosto je bilo neizvedivo! Neprocjenjiv je pozitivan psihološki učinak na moral specijalaca imala činjenica da je njihov „dok“ (doktor) cijelo vrijeme uz njih i da će im u slučaju potrebe pružiti nužnu medicinsku skrb. Kako su običavali reći: „U slučaju ranjavanja nećemo iskrvariti ko psi lutalice“. Iako svjestan vlastitih, vrlo ograničenih mogućnosti, niti jednom riječju ili gestom nisam im dao do znanja da tome baš i nije tako. Skupne snage Specijalne policije imale su neposredno uoči i u VRO „Maslenica“ četiri poginula pripadnika: Ivicu Drmića (SJP „Alfe“ Zagreb), Emila Banekovića (SJP „Roda“ Varaždin), Dragana Žunića (SJP „Poskoci“ Zadar) i Marina Jakominića („Ajkule“ Rijeka). Vječna slava i hvala hrvatskim vitezovima. Tijekom operacije „Gusar“ teže je ranjeno 9, a lakše 17 pripadnika Specijalne policije. Svjedočenja pripadnika sanitetskih ekipa koje su interventno djelovale tijekom bitke za zadarsko zaleđe i Velebit uistinu su dramatična. Iako smo prikupili iskaze pet doktora, smatramo da je to dovoljno reprezentativan uzorak koji će na djelovanje ratnog saniteta u ovoj bitki, kao i tijekom Domovinskog rata, baciti novo svjetlo. U nadi da će ta sjećanja potaknuti daljnja istraživanja, treba prenijeti iskustvo dr. Josipa Mihaljevića o rezultatima koje je ratni sanitet polučio: Uspješnost organizacije i funkcioniranja sanitetske potpore u surovim uvjetima Velebita, izvođenje hitnih i vrlo zahtjevnih kirurških intervencija u krajnje neadekvatnim improviziranim prostorima izazvala je divljenje međunarodnih stručnjaka vojne medicine i zasigurno će i nadalje biti predmetom mnogih stručnih i znanstvenih studija. Zdravstvene službe NATO-a pokušavaju dokučiti razloge zbog kojih je hrvatski model 411
ustroja ratnog saniteta Specijalne policije u Domovinskom ratu bio neusporedivo učinkovitiji od onoga tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Štoviše, statistički očekivana smrtnost najtežih ranjenika na hrvatskim bojišnicama bila je znatno niža, iako su u BiH bile nazočne kadrovski i tehnički znatno opremljenije međunarodne vojne snage koje su na terenu razvijale i poljske bolnice. Tijekom Domovinskog rata više od 470 zdravstvenih djelatnika pratilo je pripadnike Specijalne policije MUP-a RH, od čega je bilo više od 70 žena. Dio njih je na Velebitu proveo više od 200 dana na borbenim terenima. U ime Specijalne policije za pripadnike sanitetske potpore, velike domoljube i hrabre ljude, svima njima koji su nam spašavali živote, ulijevali sigurnost, koji su nas poticali i hrabrili, s nama tugovali, tješili nas, strepili, nadali se i radovali se, bili i ostali prijatelji i suborci, možemo reći samo jedno veliko hvala.
Dolazak sanitetske ekipe 2. GBR na „cestu smrti“ i kretanje u intervenciju spašavanja teškog ranjenika izravno na bojišnicu, 11. veljače 1993. godine. Iza nosila, s torbom, je načelnik saniteta 2. gbr dr. Tonći Soža. Uz njega su medicinski tehničar Milan Rivić i vozač Vladimir Jurišić. Velebit, Dušice, siječanj 1993.: dr. Josip Mihaljević (treći slijeva) s pripadnicima ATJ Lučko. Po sjećanju dr. Mihaljevića, naoko idilična slika suboraca koji na planini u predahu uz „špek“ i vatru pokušavaju obnoviti energiju odudara od realnog stanja. Naime, bilo je iznimno hladno (-20°C), a nakon što su zapalili malu vatru, neprijatelji su ih zbog dima locirali i ubrzo poklopili granatama iz haubica.
412
Razminiranje Zrakoplovne baze Zemunik Uz oslobađanje Novskog ždrila, važan cilj napadajne operacije bilo je oslobađanje Zrakoplovne baze Zemunik, odnosno šire okolice Zemunika. Značaj oslobađanja tog prostora zapravo je zanemaren u brojnim analizama operacije „Maslenica“, posebno onih nesklonih njezinom izvođenju, a koji su nezadovoljstvo iskazivali svakojakim argumentima, protežući ciljeve napada čak do samog Benkovca. Naprotiv, od pokretanja operacije do okončanja i konačno službenog otvaranja Zrakoplovne baze u promet i načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko i predsjednik Franjo Tuđman naglašavali su kako je oslobađanje tog prostora i Novskog ždrila bio cilj operacije. Nažalost, iako smo pokušali stupiti u kontakt, nismo uspjeli na vrijeme uzeti iskaz od brigadira Josipa Njarija, zapovjednika ZB Zadar. Točnije, uzeli smo samo vrlo kratku izjavu neposredno prije slanja knjige u tisak o organiziranju rada ZB Zemunik, nakon simboličnog otvorenja od strane predsjednika Republike. Stoga smo koristili informacije pukovnika - pilota Vladimira Zarića, koji je uoči i tijekom operacije „Maslenica“ bio član obavještajne službe 93. ZB Zadar, odnosno djelovao kao obavještajni časnik pri obavještajnom odjelu IZM-a Zadar: Zrakoplovna baza na Zemuniku bila je u sastavu ZB Zadar, odnosno u sklopu je 9. korpusa JNA. ZB Zadar prije rata imala je vrlo važnu edukativnu ulogu. U sklopu VVA (Vojne vazduhoplovne akademije) obučavali su se piloti s prostora Jugoslavije, ali i stranci, piloti prijateljskih zemalja: Libije, Alžira, Palestine, Iraka, itd. Pored osnovne letačke izobrazbe tu su se piloti osposobljavali i za bojna djelovanja po ciljevima na zemlji i u zraku. Početkom 1991. godine na aerodromu su funkcionirale dvije komande. Jedna je bila komanda spomenute Akademija (VVA) na čelu s generalom Milovanom Ristićem. Poslije okončanja kratkotrajnog ratnog sukoba u Sloveniji on biva „izoliran“ tako da njegovu funkciju praktički obnaša potpukovnik - pilot Jovan Marić. Druga je bila komanda aviobaze na čelu s pukovnikom Borislav Petrovićem, koji dužnost obnaša do svibnja 1991. godine kada zapovijedanje preuzima potpukovnik Stevan Tkač. Razlika između navedenih komandi je ta što je prva zadužena za zrakoplovstvo, a druga za logistiku i osiguranje aerodroma Zemunik. Prije otpočinjanja djelovanja ratnih sukoba na tom području zapovijedanje aerodromom Zemunik preuzima major Tripko Čečović iz 180. mtbr, iz sastava 9. korpusa JNA, a potpukovnik Stevan Tkač ostaje kao logističar kako bi opslužio 180. mtbr, odnosno majora Tripka Čečovića. Svakako valja naglasiti da se do rujna 1991. na aerobazi očistio zapovjedni kadar od Hrvata. Nadalje, u sve većem broju počinju pristizati rezervisti iz svih dijelova Jugoslavije, a u bazi, koju se najčešće naziva „aerobaza“, cijelo vrijeme, tako i u razdoblju sukoba interventna postrojba, djeluje ojačana desetina niških padobranaca. 413
Također, baza se ojačava oficirskim kadrom i bojnom tehnikom koja se postupno izvlači iz vojarni u Zadru i vojarne u Šepurinama. Na aerobazi su se od izbijanja sukoba u Sloveniji prebazirali zrakoplovi iz Brežica, točnije aerodroma Cerklje, naravno samim time i piloti i tehničari-mehaničari. Skoro u isto vrijeme, u lipnju ‘91., na aerodrom se izmješta Artiljerijsko školski centar iz Zadra kao i postrojbe i bojeva raketna tehnika PZO. U kasno ljeto 1991. zrakoplovi aerobaze su iskazali svoju razornu moć i djelovali bojevo po skladištu oružja na Bulevaru (predio Zadra), po položajima: Visočani, Poličnik, Dračevac, te po odašiljačima Grbe (Nin) i Sv. Mihovil (Ugljan). Bojne letove su izvodili početkom lipnja 1991. godine po Sloveniji, a kasnije po crti bojišnice zadarskog akvatorija. To djelovanje provodilo se sa zrakoplovima N-60 „Galeb“ i J-21 „Jastreb“. Nadalje, u kolovozu 1991. godine sa Zemunika zrakoplovi djeluju po šibenskom akvatoriju, od čijeg djelovanja je javnosti zasigurno poznato obaranje dva zrakoplova - „OBA SU PALA“ u Šibenskom kanalu. Uz sve to, s aerobaze stalno se vrše izviđanja zrakoplovima, sve do jeseni. Ipak, stvari se mijenjaju, ponajprije stoga što se mijenjaju odnosi na bojišnici. Pojednostavljeno, bilo bi nerezonski djelovati iz Zemunika gdje su zrakoplovi na dometu protuzračne obrane grada Zadra. Brojno stanje neprijatelja do kasne jeseni smanjuje se jer odlazi eskadrila za djelovanje po ciljevima na moru kao i snage pristigle iz Brežica. Do izbijanja rata Zrakoplovna baza na Zemuniku, obje piste - vojna i civilna, služile su za vojni i civilni zračni promet. No izbijanjem oružanih sukoba te su se funkcije objedinile. Vojna pista služila je za djelovanje zrakoplovstva i za slijetanje transportnih zrakoplova koji su dovozili naoružanje i svu drugu tehniku za potrebe aerobaze. Civilna pista stavljena je van uporabe negdje od rujna 1991. godine. Na njoj su izgrađeni zakloni, a u pristanišnoj zgradi smjestio se minobacački vod. Strateški značaj aerodroma uoči rata se ogledao u tome što je pozicionirana na dobrom mjestu s dobrom infrastrukturom za djelovanje po Zadru i široj okolici. Na njoj su dvije uzletno-sletne staze, tu je razmješteno topništvo i druga bojna tehnika koja je izmještena iz grada Zadra i Šepurina. U zaleđu su mjesta nastanjena isključivo srpskim pučanstvom izuzev Donjeg Zemunika. Posebno je važan značaj u spomenutim logističko-prometnim prednostima. Stoga je nažalost i nakon što se više ne vrše djelovanja zrakoplovima aerobaza poslužila kao logistički poligon za opće napade i zločine izvedene k Nadinu i Škabrnji, te niz neuspješnih napada prema Donjem Zemuniku i Dračevcu. Nakon početka agresije 1991. godine, na Zrakoplovnoj bazi više nije bilo zračnog prometa, s obzirom na to da je na tom području bila linija razdvajanja između sukobljenih strana. No upravo s tog područja srpsko topništvo je gađalo Zadar i onemogućavalo normalan život u gradu od ljeta 1991. i tijekom 1992. godine. Ope414
racijom „Jaguar“ u svibnju 1992. godine osvojen je radarski centar JNA, odnosno brdo Križ, iznad Bibinja, čime je pobunjenim Srbima na Zrakoplovnoj bazi Zemunik dodatno sužena mogućnost manevra i prometne komunikacije. Našli su se na neki način odsječeni, točnije uklinjeni u prostoru Zrakoplovne baze. Zbog same činjenice da posjedovanje Zrakoplovne baze ima veliki značaj, Srbi su je imperativno htjeli zadržati, makar i nefunkcionalnu, unatoč suprotnim odredbama Vance-Owenova plana. Iz tog razloga dodatno su se osiguravali te gusto minirali prostor unutar i oko Zrakoplovne baze. Nažalost, to je kasnije rezultiralo teškim stradavanjima pripadnika njihove vojske, pripadnika UNPROFOR-a, a naposljetku i pripadnika hrvatskih snaga koje su oslobodile okupirana područja. Stoga je oslobođeni kompleks civilne i vojne Zrakoplovne luke Zemunik prioritetno trebalo osigurati, odnosno razminirati, a također i staviti u prometnu funkciju. Situaciju kakvu je vladala na tom dijelu bojišta tijekom 1992. godine detaljno je u svojoj knjizi „Operacija Jaguar“ opisao Ivan Vitanović, koji je uostalom i zapovijedao akcijom oslobođenja brda Križ. U toj knjizi detaljno su navedene aktivnosti kojima su pripadnici hrvatskih snaga pritiskali pobunjene Srbe i stezali obruč oko Zrakoplovne baze. Pojedinosti oko stradavanja pripadnika Mirovnih snaga i sigurnosne situacije na aerodromu samo ukratko je prepričao Vladimir Zarić: Francuzi, kapetan Jean Pierre Linares i poručnik Filipe Capo, stradali su na civilnoj pisti u ljeto 1992. godine jer su istraživali kako je civilna pista minirana i na koji način i s kojim upaljačima. To su radili u dogovoru s Hrvatskom vojskom. Pošto su otišli predaleko, neprijatelj je to uočio i „digli su ih u zrak“. Tako smo slušajući neprijatelja saznali i zabilježili već da je: „Dana 13. 07. 1992. godine ‘Mamić’ sa ‘ZAGORJA’ (aerodrom Zemunik) razgovarao sa majorom (?): ‘Kod vojne piste UNPROFOR je našao par neispaljenih granata od haubice, ulazili su u minska polja i skidali mine i bombe na vojnoj pisti.’ Potvrda tog razgovora u 21.39 sati stiže u razgovoru Dopuđ Jove i potpukovnika Momčila Bogunovića gdje se spominje da je UNPROFOR nešto prčkao oko piste i da su gledali ‘one mine’.“ Kapetan Linares je pristao na naš dogovor, od strane zapovjedništva 93. ZB Zadar, da vidi kako je minirana civilna pista. Sastanci su se odvijali u hotelu „Kolovare“ u prostorijama gdje je bila smještena naša skupina časnika za vezu pri UNPROFOR-u. Ipak, 17. srpnja 1992. godine dignuta je civilna pista u zrak prema Sukošanu u kojoj su poginuli francuski časnici. Pirotehničar Alen Bruketa poginuo je poslije te nesreće, u ljeto 1992. godine. On je dirao stupić, udaljen oko 4 metra od ruba piste, a koji je označavao koji je broj bušotine s eksplozivom ispod piste. Dizanjem tog stupića aktivirao se svjetlosni upaljač. Tko je njih poslao na pistu, to se ne zna. 415
Nažalost, ostaje činjenica da je cjelokupan prostor Zrakoplovne baze, kao i prilazi aerodromu, bio vrlo opasan jer je to bio gusto miniran prostor. Nakon što nisu ostvarili ciljeve iz 1991. godine, nakon što je međunarodna zajednica priznala Republiku Hrvatsku, protivnička strana učinila je sve da se se dodatno osigura daljnjim miniranjem prostora. Bivša JNA postavila je eksploziv ispod same piste, kako civilne tako i vojne, ali nije ugradila inicijalne upaljače koji će aktivirati iste. Početkom 1992. godine dolaze pirotehničari iz Bihaća i postavljaju te inicijalne upaljače: svjetlosne, vibracione i tempirne, a pošto je uz rub piste postavljena sva moguća kablaža, onda se i daljinskim upaljačima moglo aktivirati eksplozije u bušotinama ispod piste. Nakon oslobođenja Zrakoplovne baze prioritetno je trebalo pristupiti razminiranju prostora. Iz tih je razloga načelnik Glavnog stožera general Janko Bobetko zapovjedio ustrojavanje Radne skupine sa zadaćom da riješe sigurnosni problem i organiziraju osposobljavanje Zrakoplovne luke. Zadaća nije bila nimalo jednostavna jer su poletno-sletne staze i rulne staze bile minirane i djelomično porušene. Nadalje, svi objekti na aerodromu, instalacije i postrojenja bili su devastirani ili onesposobljeni. Radnom grupom rukovodio je brigadir Antun Jeričević, a zamjenik mu je bio brigadir Josip Bunčuga. Radna grupa formirala je tri osnovne podgrupe i to za: razminiranje poletno-sletnih i rulnih staza (rukovoditelj pukovnik Dario Matika i zamjenik brigadir Ljubomir Cerovac), razminiranje zelenih površina i objekata (rukovoditelj brigadir Fedor Santini), osposobljavanje objekata iz ZB Zadar (rukovoditelj pukovnik Ivan Pavlinović i zamjenik bojnik Veljko Bubić). Također, radi osposobljavanja objekata na civilnom dijelu Zrakoplovne luke izvršena je mobilizacija ljudstva „Aerodromskog poduzeća Zadar“, kojim je rukovodio Slobodan Vrdoljak. Te iznimno delikatne i opasne zadaće prisjeća se zapovjednik Radne grupe Antun Jeričević: Uoči i za vrijeme operacije „Maslenica“ nalazio sam se u Operativnoj grupi kod generala Franje Feldija, bio sam načelnik jednog od odjela Operativne grupe. Došao sam prije toga iz Siska s dužnosti zapovjednika Operativne grupe za Sisak i Baniju. Nakon uspješno okončane operacije „Maslenica“ ukazala se potreba za osposobljavanjem aerodroma, civilnog i vojnog. General Bobetko, znali smo se dobro iz Siska, znao je da sam inženjerac te je napisao zapovijed o formiranju Radne grupe, sastavljene od tri-četiri čovjeka. Ja sam bio voditelj skupine, a uz mene brigadir Bunčuga iz Odjela inženjerije, brigadir Fedor Santini i brigadir Maček iz Zrakoplovstva, no on se nije zadržao. Imali smo zadaću da osposobimo aerodrom Zemunik bez nekog vremenskog roka. Naime, kako je prijašnja akcija osposobljavanja aerodroma Pula završila tragedijom, pogibijom šest naših pirotehničara, dali su nam odriješene ruke i da radimo u miru. 416
Mi smo helikopterom došli 31. siječnja, u rano popodne u Zadar. Zrakoplovna baza Zadar stavljena je u funkciju, data je u moju ingerenciju, praktično sam im bio nadređen. Imali su nekih problema, za zapovjednika ZB Zadar je potom postavljen pukovnik Josip Njari s kojim sam dobro surađivao sve do okončanja naše zadaće. Prostor Zrakoplovne baze Zemunik zatečen je u očajnom stanju, što podosta govori u kakvim su uvjetima funkcionirali srpski pobunjenici i koliku su opasnost predstavljali ne samo za grad Zadar, već i za sebe same. Tijekom pokušaja dodatnog miniranja i pogreške u rukovanju eksplozivom stradalo je više srpskih vojnika i jedan oficir. Civilna pista bila je minirana, tijekom 1992. godine na njoj je poginuo Alen Bruketa iz Zadra, pripadnik Civilne zaštite. Također, 17. srpnja iste godine na civilnoj pisti poginula su i dva francuska časnika, pripadnika UNPROFOR-a. Zanimljivost ove tragične pogibije je u tome što su u pregovorima s hrvatskim snagama najviši časnici UN-a tvrdili kako civilna pista nije minirana, što nažalost nije bilo točno. Antun Jeričević prisjeća se okruženja u koje je pristigla Radna grupa: Zrakoplovna baza nije uopće imala svoju funkciju. Srbi avionima, naravno, nisu mogli letjeti jer bila je to prva crta bojišnice. Na kraju vojne piste imali su haubičke položaje, tamo smo zatekli čak i haubicu jednu, a ovo što su po Zadru tukli, baš su radili sa zapadnog kraja vojne piste, čahura je bilo na stotinu. Baza je bila devastirana, objekti su doduše ostali postojeći, nisu bili puno fizički oštećeni, osim što su bili popljačkani. I vidjelo se da su bili neodržavani. Imali su tamo zapovjedništvo, imali su centar veze. Mislim da smo oko tog centra skinuli jedno sto mina. To je bio tamo valjda neki vezista koji se plašio sam sebe, imao je naslaganih petšest redova mina oko tog objekta, ne znam kako je uopće ulazio u taj centar. Sve, cijeli aerodrom je bio miniran; ulazi, prilazi od Babinog duba, sve, cijela cesta i s lijeve i s desne strane prema aerodromu, bilo je minirano. U okviru samog aerodroma nije bilo toliko minskih polja. Našli smo čak i zapisnike postavljenih minskih polja školskim minama. Valjda više nisu imali bojeve mine pa su stavili školske mine s dimnim ulošcima. Išli smo i to polje „razminirati“, to su bile protutenkovske mine, i jedine, a sve druge su bile protupješačke. Aerodrom je bio u lošem stanju. Ništa nije radilo. Vode nije bilo, struje nije bilo. Transformatore su skinuli, bilo je pet trafostanica, dva-tri su skinuli, rezervoari za gorivo bili su na Babin Dubu. Evo primjer u kakvom su stanju funkcionirali. Na aerodromu su imali centralnu ložionu i imali su jedan, možda dva rezervoara za mazut. Tu su sa zidarskim mistrijama strugali mazut, da su ga pokupili svog. A na Babin Dubu, tamo su četiri objekta, dignuti kao kuće, maskirani kao kuće, zidani kao kuće, a ustvari 417
su tamo četiri cisterne koje su iz Gaženice crpile slobodnim padom gorivo. Tamo smo našli limenke od mesnih doručaka u kojima su kerozin skupljali, skupljali ga doslovno do zadnje kapi. Na Travičinoj glavici isto je bio vodovod, slobodnim padom je voda išla na aerodrom, rezervoar je i tamo bio onesposobljen. Civilni aerodrom je bio još više devastiran, zapušten skroz, iako je njih dijelila samo cesta, a krakovi piste bili su zapravo spojeni. Ali ovdje je ipak boravila vojska. Našli smo jedno skladište streljiva, opće pješačke stvari. Ništa, to je bilo jedno skladište, opće vojno skladište za pješaštvo: streljivo, ručne bombe, bio je jedan bestrzajni top, miješana oprema. A ovo sve drugo bilo je prazno. Zanimljivo, našli smo i skladišnu dokumentaciju, jedan zastavnik je bio vrlo ažuran. Našli smo čak i odreske od njihove zadnje plaće, kompletno, svih namještenika JNA. Iz Beograda je isplaćivana plaća. Vrlo interesantno, eskadrila aviona, ovih vatrogasnih, bila je i prije dolje. Izvršno vijeće Republike Hrvatske financiralo je gradnju hangara jer ih je i kupila Hrvatska. Oni su bili na Zemuniku. Kada smo došli, tog hangara nema. Našli smo revers, kao i za jedan transformator koji je otišao gore u zaselak Senj. A revers za taj hangar di su bili kanaderi, govorio je da su ga dali građevnom poduzeću „Radnik“. Na njih je glasio revers. Oni su ga razmontirali i odvukli u Benkovac. Vjerujte, tamo kada smo došli, nije bilo baš ugodno. Po vojnoj pisti smo nalazili ljudske kosti i dijelove uniforme i veće dijelove tijela. Našli smo čak i zapisnike, kasnije, u ambulanti. Jer JNA kad je minirala, minirala je kompletno civilnu pistu i opremila ju upaljačima, znači zatvorili su sve. A vojnu su napunili eksplozivom i krenuli su na miniranje, stavljanje upaljača, gdje im se jedan i djelomično aktivirao. Tu im je jedan vojnik poginuo. Našli smo zapisnike liječnika u ambulanti. Pisao je izvješće, bio je tada u ambulanti, čuo je eksploziju, zvali su ga. Krenuo je na pistu i pokupio raskomadana tijela. A ostatke što nisu pokupili, vrane i ptice raznosile su po pisti, i po 500 metara su ptice to raznosile. Skupljale i raznosile. Oni su poginuli i poginuo je jedan naš pirotehničar iz Zadra. Krenuli su oni još prije „Maslenice“ prema civilnoj pisti u namjeri da razminiraju, ali ovi su ga vidjeli i bušotina je aktivirana. Vidjeli su ga, imali su s kontrolnog tornja kontrolu civilne piste i oni su aktivirali bušotinu po kojoj se ovaj šetao. Poslije smo, tijekom razminiranja, našli dijelove tijela, kičmeni stup od dva francuska časnika UNPROFOR-a. Oni su isto poginuli šetajući po pisti, a ovi su ih aktivirali. Kako su točno poginuli, ne može se reći. Ako su išli čačkati oko bušotine, onda su ih aktivirali sami. To ne možemo reći. Ali smo ih našli. Zašto ih Srbi nisu pokupili, isto je teško reći. Uglavnom, oni su aktivirali bušotinu, a cijela pista je bila minirana. I tijela su tako letjela možda i stotinjak metara po zraku dok nisu pala. Mi kada smo ih našli, kosti su bile čiste, nije bilo ostataka me418
sa. Pokopali smo ih tu, stavili spomen obilježje u parku oko kontrolnog tornja. Onda su kasnije obitelji ipak došle po tijela. Radna grupa počela je s radom oprezno, te je uskoro ustrojila tri grupe. Prvu je činila Radna grupa načelnika GSHV-a, postrojba kasnije nazvana „Crne marame“, a uz njih su ustrojene druge dvije grupe koje su činili pripadnici Zrakoplovne baze Zadar i pionirskog voda 33. inženjerijske brigade iz Zagreba. Jeričevićeva sjećanja ukazuju koliko je to bio opasan posao, ne samo zbog gusto miniranog prostora: Kada smo došli dolje, formirali smo grupe. Bilo nam je jasno da odmah moramo pristupiti fizičkom razminiranju mina i minskih polja. Zapisnika o minskim poljima nismo imali, išlo se korak po korak. Najprije ono što nam je bilo najbitnije i postepeno šireći se i duž komunikacija i duž aerodroma. I onda smo tražili potrebno; dobili smo pionirski vod iz 33. inženjerijske brigade iz Zagreba, za klasično razminiranje minskih polja i mina. Za to opće razminiranje bio je zadužen brigadir Santini i njegova skupina. Tražili smo i dobili brigadira Cerovca, koji je vodio razminiranje Zrakoplovne baze Pula. To je, dakle, bila ta druga radna grupa. Postojale su dvije radne grupe; jedna za mine i minsko-eksplozivna sredstva, ona je prva nastala, a druga je bila za razminiranje piste i poletno-sletnih staza. I tražili smo pukovnika Matiku Darija, koji je bio uz Cerovca i koji je isto bio specijalist za pirotehniku. I polako smo krenuli. Mjesec dana smo mozgali, dumali, ispitivali: što, gdje, kako? Znači, mi smo se jedno mjesec dana pripremali. Sve dok se nije na temelju iskustava iz Pule i ovog našeg, da tako kažem „mozganja“, sastavio jedan elaborat. Sastavili smo elaborat i krenuli u razminiranje, ali s velikim upitnikom. U našoj radnoj grupi bilo nas je 20-ak. Bilo je tu raznoraznih profila ljudi, iz više postrojbi. Bilo je 15-ak pirotehničara i oko njih ljudi s drugim iskustvima. Bilo ih je iz Zadra, iz Zagreba, iz Pule. Već u početku imali smo neugodan slučaj. Jedan vrlo kvalificirani pirotehničar napravio je, eto, jednu pogrešku na ulazu u aerodrom i naišao je na poteznu minu. Vidio je žicu i uhvatio žicu da je presiječe i osjetio je otpor, bila je kontra. I šta sad? Držao ju je u ruci; ako pustiš-aktivirat će, ako potegneš-aktivirat će. I dobro, snašao se. Uspio ju je pustiti i bacio se dolje. Sva sreća je bila, kako je to bila potezna „promovka“, ona je s dvije strane, a ovaj ju je s ove strane povukao. I kako ju je pustio, ova špaga je povukla na ovu stranu i mina se aktivirala. Ona je otišla u zemlju i u zrak, a on se našao u mrtvoj zoni gdje nije bilo udara. Savršeno se snašao. Napravio je pogrešku, ali je bio vrhunski obučen pa je znao što treba napraviti da se spasi. Također, imali smo i nesreću da je jedan pirotehničar, odnosno pionir iz 33. brigade naletio na nerazminiranom prostoru na zvončić u rupi. Upala mu noga u rupu, naletio je na zvončić i ostao je bez potkoljenice. To je bila jedina nesreća. S time da je na 419
nas bilo ispaljeno 10-ak orkana. Mi nismo smjeli ni slučajno ništa objavljivati da radimo po aerodromu. Nismo dozvolili nikome pristup, osim posadi aerodroma, civilnog i vojnog, jer smo mobilizirali i vojne i civilne djelatnike da idu osposobljavati svoj dio aerodroma čim se bude moglo. Tako da je to bila, što se kaže, „silenzio stampa“. Znali smo da nas gore s Ražovljeve i Nadinske glave osmatraju. I gađali su nas, više puta su nas gađali topništvom, a pogotovo kada smo krenuli s „tenkočistačem“ mina. Iz Gospića smo dovukli taj tenk. I dolje s dubrovačkog aerodroma smo dovukli improvizirani čistač mina. To je bio tenk dovučen s aerodroma na Udbini, improvizirani čistač mina. Mi smo to radili i normalno da je to dizalo prašinu. Gađali su nas, jedno 10-ak Orkana je ispaljeno po nama. Ja vjerujem da sam osobno pokupio više od 500 do 700 zvončića po aerodromu i okolici. Zašto su gađali? Jer nama je pionirski vod bio smješten na aerodromu. I oni su znali da oni ustaju u 6 sati ujutro, mislili su da onda vojnici odmah izlaze van na tjelovježbu. Ali tjelovježbe nije ni bilo, nego je bilo postrojavanje u 7 sati. A Srbi su otprilike u 6 i 15 ispalili jedan Orkan i pogodili su neposredno blizu. Nisu sam objekt, ali jesu neposredno blizu, možda nekih 150 - 200 metara. Eto, da smo mi funkcionirali po klasičnim pravilima JNA, bilo bi gubitaka. Na sličan način je još pet-šest Orkana ispaljeno. Nesreća u razminiranju prostora oko Zrakoplovne baze ipak bilo je više. Romeo Beram, u vrijeme operacije „Maslenica“ bio je u sastavu 33. inženjerijske brigade, pod vodstvom brigadira Fedora Santinija. Beramovo sjećanje koristili smo i u poglavlju o napadu na pomoćnim pravcima napada, a kasnije je teško nastradao u razminiranju Zrakoplovne baze. Stradao je na potezu Babin dub – Crno, kraj same Jadranske magistrale. Nagazio je na pješačku minu koja mu je raznijela petu: Nakon prestanka borbenih djelovanja pristupilo se čišćenju terena. Nakon čišćenja terena pristupilo se izvidima minskih polja i mina iznenađenja. Radili smo izvide izvan žice u pravcu Babin duba i Crnog gdje smo na potezu prema Jadranskoj magistrali naišli na tri reda protupješačkih mina. Za to vrijeme druga ekipa je radila izvide oko civilne i vojne piste. Utvrđeno je da vojna pista nije minirana jer je neprijatelj u samom početku miniranja počinio pogreške u rukovanju eksplozivom, pa im je tu stradalo više vojnika. Civilna pista bila je potpuno minirana, a najveća opasnost krila se u tzv. minskim bušotinama. Nakon izvida pristupili smo službenom razminiranju terena – to je bilo podijeljeno na razminiranje travnatih površina i civilne piste. Na travnatim površinama je pronađen veliki broj protupješačkih mina, što nam je otežavalo kretanje po terenu radi sakupljanja „zvončića“ koje su ispalili na nas nakon zauzimanja zrakoplovne baze. 420
Zanimljivo, u ranim jutarnjim satima kada je na nas ispaljen Orkan, vojska je bila smještena po objektima te smo zapovjednik postrojbe Ante Anđelić i ja počeli buditi momke riječima: „Idemo dečki, naši su počeli pucati!“ Među njima je bio jedan dio mladih i neiskusnih vojnika, pa smo ih htjeli malo ohrabriti. Jedan od njih, onako pospan, upitao je: „Au, a što će tek biti kada nam oni vrate?“ Nekoliko dana kasnije podijeljeni smo u dvije grupe, jedna grupa odlazi na razminiranje pravca Babin dub - Crno, a druga ostaje u krugu vojarne. Od zapovjednika, kao odgovorne i pozitivne osobe svakako bih izdvojio Antuna Jeričevića, Ljubomira Cerovca, Daria Matiku, te Miroslava Krištofića, Darka Pezera, Alena Pavelića i Gorana Poljančića iz te skupine. Uglavnom, moja skupina, mi smo bili zaduženi za travnati dio, to sam ja vodio i moram reći da su neprijatelji to potpuno neprofesionalno minirali. Baš se vidjelo da su to postavile ili neznalice ili netko koga nije bilo briga. Jer ti kad miniraš, moraš voditi računa o terenu, ne samo o tome da što više miniraš prostor. Primjerice, ako si na terenu gdje ima puno onih kućica od mrava, normalno da nećeš staviti mine otvorenog tipa, a još da imaju kemijski upaljač. Mravi će to pojesti sve jer u tom upaljaču ima kiseline koja ih strahovito privlači. Mi smo vadili te kutije u koje može stati 200 grama trotila, a koji tebi sigurno otkida obje potkoljenice, jer to zidove ruši, tračnice prisiče ko maslac, di neće otkinuti dvije noge. A tebi ispadne puna kutija mrava po čizmama i uniformi. Srbi o svemu tome uopće nisu vodili računa. Iako, i ta je njihova neprofesionalnost nama nosila druge oblike opasnosti. Jako puno smo više vrimena izgubili zbog tog neselektivnog miniranja. Jer ti kad profesionalno miniraš, radiš po shemi. Pa kad razminiraš takvo polje, nađeš li jednu, našao si sve mine. A ovdje nađeš jednu pa ne znaš di je druga, pa ne znaš zašto je toliko prostora ostavljeno, je l’ to možda neka zamka. Najopasnije su bile PROM-ovke - odskočno nagazne mine, jer ona ubija, ali i zasjedne mine: PMR 2 A „dvice“ - potezne i PMR 3 „trice“ - „klackalice“. Ta „trica“, ona je priča za sebe. Iako u teoriji postoji propisan način kako se uništava, u praksi je nju najsigurnije eliminirati uništenjem na licu mjesta. Tijelo te mine je od polistirola, to su dva dijela obložena s gumom. U teoriji, za nju onesposobiti trebaju dvije stvari: kliješta da ju stisneš, da se ne može ljuljati, i treba ti čep koji dolazi u kompletu da bi zavidao onu kapicu, upaljač, koju ćeš izvaditi van. Drugačije ga ne možeš izvaditi jer ona ima oblik kao stožac. I ona se ljulja, uvijek se ljulja. A di god, kako god se nagne, lomi nos od upaljača koji je kemijski. To smo dakle uništavali, rješavali prijenosom detonacije. Znači, ostavili bi mrvicu eksploziva pored nje ili detonirajući štapin pružiš nekih 10-15 metara. Lako je to kada 421
nitko ne puca na tebe, pa i druge mine ipak nije toliki problem razminirati čak i kada su borbena djelovanja, ali „klackalicu“ ne. Za nju trebaš barem dva čovjeka. I svaki trzaj postoji mogućnost da ju nakreneš na krivu stranu, iako je zapravo svaka strana „kriva“. Dakle, ako negdje pa i u pozadini eksplodira granata, ti refleksom reagiraš, a sigurno će mina odraditi svoje ako ti je ruka na njoj. I zato sva sreća što je tih mina bilo samo na jednom potezu, od Crnog. U takvim uvjetima, stresu, nakon dugog rada dolazi i do pogrešaka. Pogreška i kriva procjena se dogodila meni. Original pakovanja tih mina slična su pakovanju minobacačkih mina; okrugla kartonska kutija crne boje. I ja sam po dolasku na teren vidio par tih pakovanja koja sadrže u sebi 10 mina. I ja jesam dobro prebrojao 30 mina tijekom razminiranja. Ali moja kriva procjena je bila što to nisu bila pakovanja i na potezu je bilo 40-ak mina od kojih sam i ja na jednu nagazio. Stres, napetost, umor, presing u glavi, na kraju i nepažnja, ali ponajviše umor, uzrokuju ovakve stvari. S mojim stradavanjem 16. ožujka naša je postrojba zamijenjena. Do toga smo mi kvalitetno počistili cijeli taj potez od Babin duba do mjesta mog stradavanja. A radili smo svaki dan, skoro mjesec i po. I normalno da u tom stresu dolazi i do zamora. Jer čovjek je dosta slično oblikovan kao mašina, a svaka mašina ipak ima sklonosti da se pokvari, posebno ako je pod prevelikim pritiskom. Jer ti dolje razmišljaš o svemu, ne dođeš samo izvaditi mine - i gotov posao. Tamo te mogu tući neprijatelji, kao što su nas tukli Orkanom. Stalno imaš presing u glavi jer razmišljaš kako doskočiti neprofesionalno postavljenim minama. Pa imaš odgovornost spram ročne vojske. Tako su, a što će drugo, mladi ročnici bježali kroz žicu po noći pa u grad. Kada sam skužio što rade, drugi dan sam te što su pobjegli proveo kroz žicu da vide kuda su prošli, kroz minsko polje. Ranjavanje? To je kao onaj osjećaj kada se toliko napiješ da znaš da ti se nešto dogodilo, ali te nije briga. Organizam je odmah stvorio obrambeni štit. Prvo je trebalo par minuta da skužim da se to desilo meni, a to mi je pričao čovjek koji je bio iza mene. Čak sam uzeo motorolu i zvao kolegu na drugoj poziciji da pitam što je to bilo, kažem mu da mi se čini da je nešto eksplodiralo. A on kaže da se njemu čini da je to bilo kod mene. Znači mozak ne funkcionira normalno. E, onda kad je taj obrambeni štit popustio, počeli su u nesnosni bolovi, preznojavanje. Bio je treći misec, dosta hladno, a ja sam se skinuo gol do pasa. Sve stvari i opremu sam skinuo, odložio, posložio uredno kraj sebe, ali nisam se mogao sagnuti da vidim što se dogodilo, kao da sam paraliziran. Tu sam već počeo razmišljati da se upucam pištoljem, jer nisam znao što mi je. Tad je reagirao kolega iza mene, pokupio mi je opasač tako da si više nisam mogao nauditi. Pa su došli drugi dečki, sanitet, ali to je trajalo barem 20 minuta, jer ja sam ranjen usred minskog polja. I tu su mi dali injekciju, najbolniju u životu, da se smirim, da me lakše mogu izvući van. 422
E tu sam se tek smirio, kada sam vidio da mi je noga iznad koljena čitava. I to je to. Sanitet me je sanirao, u Zagrebu me obradili, uz raznorazne komplikacije zbog gangrene. Kratko vrijeme sam se vratio poslije u 33. brigadu, pa sam vodio satniju ročne vojske u čišćenju Dubokog jarka. Dobio sam rješenje za umirovljenje jer nisam prošao liječnički za školovanje, ali sam ipak otišao i sudjelovao u „Oluji“, jer to je bilo jače od svih nas. Na razminiranju i osposobljavanju aerodroma Zemunik radili su pripadnici više zapovjedništava i postrojbi s područja cijele Hrvatske: MORH-a, GSHV-a, 33. inženjerijske brigade, LoB-a Zagreb, Zrakoplovnih baza Zadar, Pula, Lučko i Zagreb, te 111. mtbr i 9. gbr. Prema ocjeni Antuna Jeričevića, najveći teret iznijela je podgrupa za razminiranje poletno-sletnih i rulnih staza, koju su sačinjavali pirotehničari iz više postrojbi Hrvatske vojske. Poletno-sletne i rulne staze aerodroma bile su minirane s dubinskim eksplozivnim bušotinama i naoružane s diverzantsko-terorističkim upaljačima tipa: svjetlosnim, elektronsko-tempiranim, daljinsko upravljanim i mehaničkim. Podatak o količini izvađenog eksploziva zvuči pomalo nevjerojatno. Naime, prema izvješćima Radne grupe i svjedočenju njezina zapovjednika, u bušotinama je bilo više od deset tona eksploziva TNT. Sa zelenih površina aerodroma izvađeno je više od tisuću raznoraznih protupješačkih mina i ostalih ubojnih sredstava, kao i više stotina „zvončića” kojima su pripadnici postrojbi za razminiranje gađani tijekom razminiranja. Radovi su izvođeni od početka veljače do kraja svibnja 1993. godine, a teških i nadasve opasnih uvjeta prisjeća se Antun Jeričević: Radili smo uglavnom do 12 sati. Jer bilo je i problema. Psiholoških problema ponajprije. Prijepodne je na aerodromu najlakše bilo raditi. Ako odeš u zrak - odeš u zrak, nemaš što puno ni razmišljati. Popodne je već teže bilo sačuvati psihu radne grupe, jer su bili napeti. Kada bi se vratili u Zadar, njih je trebalo razonoditi na neki suvisli način, da ne puknu. Da ne skrenu u alkohol, da se ne počnu prazniti na neki negativan način. Jer trebalo je zadržati i njihov duh i njihovu psihofizičku kondiciju. To popodne kada se ne radi, kada nisi pod stresom, pronaći način pražnjenja, način zabave. Ma, svašta smo izvodili. Između ostaloga išli smo i na jedrenje. Imali smo i liječnika, Škrgatić Zorana iz Stožera saniteta sjeverne Dalmacije, inače liječnika Zrakoplovne baze, koji nam je suflirao što raditi, davao nam savjete kako da psihofizički rasteretimo ljude da ne puknu. Ali i kada se budu opustili, da se ne preopuste. Mi smo pak imali jednog zubara Blagojevića i pilota iz Zagreba koji su se dragovoljno prijavili i radili kao pirotehničari. Svakako je bio zanimljiv sastav tih pirotehničara jer praktično je njih možda bilo troje - četvero baš školovanih pirotehničara, a ovo ostalo se obučilo iz „nevolje“, iz potrebe. Bilo je nas pet - šest školovanih inženjera, a ostalo… 423
Radilo se od ponedjeljka od jutra neke četiri ure, mislim da je to bilo pravilo. Ali čim smo skužili da nešto nije u redu, neka svađa, jer bilo je svega, odmah su se prekidali radovi. I ako treba, i po dva dana odmarati i ne ići na posao. To proljeće i ljeto pa sve do jeseni nije pala kiša u Zadru. U to vrijeme 15. svibnja su sve plaže bile pune kupača, tako su nažalost i poginula ona dva kupača u Biogradu kada su Srbi gađali plažu početkom svibnja, jer tada je već počela sezona kupanja. Tako da smo mi na aerodromu radili do pasa goli ili u majici. Jer bilo je vruće, izuzetno vruće, čitavo to vrijeme. I jedan od tih pirotehničara je nosio šljem i pancirnu košulju na sebi. A radi na rupi di ima ispod sebe tonu eksploziva. Mislim, da je nosio i dva metra debeli skafander, naravno da ga ne bi spasio. I ja sam baš naišao kada ga je jedan iz susjedne bušotine počeo zafrkavati da što ne skine to sa sebe kada je vrućina. Ovaj ga je onako „sivo“ pogledao, a ja sam rekao: „Odmah prekidamo s radom!“ Ovoga sam pozvao i rekao mu: „Ako njemu skineš šljem i pancirku, on je gotov u glavi jer će razmišljati da će poginuti.“ Jer to mu je davalo lažnu sigurnost, ali opet neku sigurnost kao psihičku zaštitu. Ma ne može ga tamo nitko, ne može ga Bog spasiti ako ode bušotina u zrak. Ali on se osjećao sigurno. I tako, bilo je tih psihičkih i svakojakih detalja koji su tražili trenutnu reakciju, da nam se ljudi ne raspadnu. I bio je jedan vanredni događaj. Došao nam je onaj švedski general, Lars-Eric Wahlgren, zapovjednik zaštitnih snaga UNPROFOR-a. Došao je na aerodrom da ga obiđe dok smo radili. I on se čudio, pitao da što to radimo. Rekao je da to nijedna vojska na svijetu ne bi uradila. I ne bi. Aktivirali bi sve rupe i doveli inženjeriju, digli bi to u zrak i napravili novi aerodrom. Je, tako bi sve vojske svijeta radile, ali da smo mi funkcionirali kao svaka vojska svijeta, mi bi odavno izgubili rat. Rekao sam: „Nemamo mi novaca ni mogućnosti da rušimo aerodrome i da ih gradimo nanovo.“ Jer nama su potrebe bile što prije, zapravo „sad“. Eto, bilo je takvih razmišljanja. Jasno, za profesionalce je to bilo čudno. Nerazumno je to uopće bilo ići raditi. Kako smo razminirali aerodrom? Dubinskim bušilicama ispod piste, ukoso su bušili rupe. U te rupe bile su uvlačene plastične cijevi. A to je pripremano još za vrijeme mira. Za vrijeme Jugoslavije su skoro svi aerodromi, manje-više, bili tako pripremljeni za rušenje. Kao i dionice cesta, mostova, komunikacija. Tako su i poletno-sletne staze pripremane. To su već bili tvornički izrađeni trotilski meci od 4 kilograma. Svaki je bio od 4 kilograma i svaki je bio cilindričnog oblika, koji se onda ubacivao u te rupe i tako su se punile te rupe. Kao onaj, primjerice, trotilski metak od 200 grama koji je u pješačkoj mini, a ovdje je bio od 4 kilograma, cilindar koji se ubacivao u te bušotine. I na kraju su gore bili upaljači. Upaljača je bilo više vrsta. Bilo je svjetlosnih, gravitacionih i, pretpostavljamo, poteznih upaljača. Znači, ispod piste išle su te cijevi, 22 do 25 meta424
ra išla je jedna ispod piste. Jer ona je prelazila preko polovine piste, s jedne strane. A s druge strane je bila na smicanje, na „pomak“. Te bušotine, oni su ih napunili eksplozivom i gore su ih zatvorili, odnosno stavili su upaljače. I to je sve zatvoreno i zatrpano. I vjerojatno su još samo imali izvode da su električno kontrolirali bušotine, jer su ih tako mogli s tornja onda upravljati. Pretpostavljamo da su u centru veze bili izvodi svih tih bušotina, da su ih tu dovukli da ih tamo mogu aktivirati. Pojedinu, jer su morali svaku pojedinu aktivirati, kao što i jesu, govorim o ove dvije-tri što su ih aktivirali na civilnom aerodromu. Mi smo išli na presijecanje, išli smo na kopanje, praktično na eliminiranje. Mi smo poslije eksplozivno eliminirali glavu. I to je bila najveća opasnost. U bušotini, na kraju bušotine je zatvorena glava. Mi smo najprije, znači, morali iskopati „bunar“, doći do te glave. Ona je zatvorena, ne smiješ ju dirati jer ćeš naići na žicu, ili da li ima upaljač ili mina iznenađenja, ili ima upaljača za iznenađenje poteznih ili bilo kojih. Znači, ne smiješ ju dirati. I onda smo još morali fizički osloboditi dio oko cijevi gdje je bio eksploziv, znači fizički osloboditi cijev. I onda smo plombirali eksploziv unutra i rezali dio eksploziva što je opet samo po sebi bilo vrlo opasno. Jer na metar od tebe je glava s upaljačima, a dok režeš cijev, ulazi svjetlo unutra. Možda ima upaljač i dolje na dnu pa presiječeš žicu, a dolje bude potezna mina. Ali, eto, nije. I onda se išlo na baždiranje glavnog eksploziva s čeličnim pločama. U brodogradilištu Lamjana, na Kalima, su nam po zahtjevu radili ploče i mi smo blokirali bušotinu, ono što je pod zemljom. A ovaj dio, metar - metar i po, koliko je bilo vani, smo jednostavno morali s upaljačima, tako smo i radili, morali smo s plastikom aktivirati. To je sve otišlo u zrak, a ovo smo fizički morali eliminirati da prijenos detonacije ne aktivira, da snaga detonacije ne prijeđe na bušotine. I tako, na taj način smo deaktivirali prvo civilnu pistu, a potom smo deaktivirali vojnu. I bila je jedna rulna staza na vojnoj pisti minirana. Znači, ne samo glavna staza, nego i rulna, prilazna staza, paralelna staza, pobočna staza vojnog aerodroma bila je isto minirana. Ne znam koliko smo, više od 10-ak do 12 tona eksploziva izvukli sve skupa. Podatak o tonaži nije bilo teško izračunati. Mi smo sve to izvlačili van, a svako je punjenje po četiri kila, nije teško izračunati. Jer smo mi njih izvlačili, poslije kada smo aktivirali, onda smo opet poslije 200 metara špaga vezali. Jer oni kako idu, oni su jedni s drugom sa špagom vezani, tako da su oni putovali svi skupa dolje. I onda smo mi to s Defenderom jednim izvlačili, tih 200 metara špage, ako opet bude dolje nešto, ako pukne da ne odemo i mi u zrak. I onda smo polako to izvlačili. To je bila „kobasa“ veća od 20 metara, a obujma 40 centimetara. Znači, na metar razmaka imamo 10 kilograma tereta, 10 kila eksploziva. Vrlo zanimljivo, baš je to bilo vrijeme kada nismo 425
imali trotila i za trotilom je bila opća pomama. Iz Zagreba su nas zvali skoro svaki dan da vide što smo izvukli. I to je onda direktno išlo u ove tvornice za punjenja minobacačkih i topničkih granata, to je odmah otišlo u lijevanje. Eto, to je dosta bilo uvezano jedno s drugim. Logistički smo bili dobro praćeni. Naravno, sve što smo htjeli baš i nismo mogli dobiti. Ali ono što je bilo dostupno, što se moglo dobiti, to smo dobili. Nije tu bilo nekih specijalnih zahtjeva. Trebale su nam bušilice, trebale su nam flekserice, radiostanice, naoružanje. Sve to je bio posao koji se obavljao dobrim dijelom s glavom u vreći. Tu ti neka specijalna tehnika ne može pomoći. Može pomoći jedino da digneš sve u zrak. Da tražiš napraviti asfaltnu bazu, inženjerijsku brigadu, da idemo sanirati te rupe i da idemo napraviti novu pistu. To bi bilo što bi čovjek tražio, a da ne može dobiti. Ovo drugo, to su sve bile sitnice. Beznačajne sitnice u odnosu na ono što je odrađeno. Posebno zanimljivo u cijeloj priči o tom zaista značajnom poslu razminiranja područja na i oko Zrakoplovne baze Zemunik ističe se raritet da je cijelo razminiranje proteklo u medijskoj izolaciji, a iako je kasnije otvaranje Zrakoplovne baze polučilo veliki medijski publicitet, ipak je ova priča sve do danas ostala neznana široj javnosti. Jeričević se prisjeća tih okolnosti: Razminiranje je trajalo: veljača, ožujak, travanj i mislim da smo negdje oko 1. svibnja završili s pistama. Ja sam ostao još jedno mjesec, mjesec i po dana zbog osiguranja i osposobljavanja funkcija na aerodromu; vode, struje. Mislim da je to ipak sve početkom svibnja bilo gotovo. Cijelo to vrijeme uspjeli smo posao odraditi u apsolutnoj tišini. Mislim, znalo se u vojsci da mi radimo i razminiramo. Ali šira javnost nije znala. Bilo je nasrtaja. Pogotovo je bio dosadan onaj Božić iz ST-a, sa svojom mladom i atraktivnom novinarkom iz Zadra. Bilo je i drugih pokušaja. Ipak, prvo što je objavljeno, bilo je povodom primanja kod zadarskog gradonačelnika, kada je sve bilo razminirano i kada smo primili grb grada Zadra. Nama je jedan vrlo lijepi trenutak bio dolazak monsinjora Prenđe. On je tada bio pomoćni biskup u Zadarskoj nadbiskupiji, on je tu, gore iz Zemunika rodom. Mi smo izrazili želju i došao je među nas. Bio nam je to najljepši trenutak. Prenđa je bio jedna krasna osoba, ali nažalost je mlad umro. Evo, to u novinama je jedino što je objavljeno o nama, mali članak iz kraja svibnja ‘93. godine, izašlo je u „Vjesniku“, „Slobodnoj Dalmaciji“ i „Večernjaku“. Nažalost, nisu se ni sjetili pozvati naše grupe kada su otvarali aerodrom. Svejedno, ponosan sam i ja 426
i cijela Radna grupa i svi koji su bili sudionici. Prezadovoljni smo i preponosni. Možda je to premalo istaknuto, ali takvo je to bilo vrijeme. Nismo mi ni tražili ništa. General Feldi stoga što je upućen najbolje zna i zato cijeni, a većina zapravo i ne zna i nije svjesna što je tamo sve odrađeno. Na primanju upriličenom kod ondašnjeg zadarsko-kninskog župana Šimuna Prtenjače, kao znak priznanja Radna grupa načelnika GSHV-a nagrađena je Grbom grada Zadra, a 21 pripadnik postrojbe „Crnih marama“, nazvanih tako zbog marama koje su nosili oko pasa tijekom razminiranja, nagrađen je Plaketom grba grada Zadra. Kasnije su, krajem 1993. godine, pohvaljeni za obavljenu zadaću od načelnika Glavnog stožera, generala Janka Bobetka. Ipak, unatoč tome što su obavili iznimno značajan i nadasve opasan posao, razminiranje Zrakoplovne baze Zemunik pothvat je koji je nepravedno zapostavljen. Naime, oslobađanje Zrakoplovne baze Zemunik bio je jedan od dva ključna cilja u operaciji „Maslenica“, stoga nema potrebe naglašavati koliko je bilo bitno dovesti bazu u funkciju. Također, aktivnost Radne grupe omogućila je da i vojna i civilna pista odmah po okončanju oslobodilačke operacije budu spremne za svoju namjenu. Naime, u sklopu ZB Zadar otada se vrši pilotska obuka i stvara eskadrila lakih trenažnih zrakoplova. Težišno se počinju provoditi pripreme za selekcijsko letenje I. naraštaja kandidata za vojne pilote, te je ustrojena eskadrila lakih trenažnih zrakoplova (26. ELTZ). O tome se u vrlo kratkoj izjavi osvrnuo zapovjednik ZB Zadar, brigadir Josip Njari. Zanimljivo, on je prvi, nekoliko dana ranije zrakoplovom UTVA 75 sletio iz Pule na prostor Zrakoplovne baze: Nakon okončanja operacije „Maslenica“, u veljači 1993. godine imenovan sam zapovjednikom ZB Zadar, a razminiranje je već bilo u tijeku. Nakon što je razminiranje okončano i stvoreni su uvjeti za sigurnost, predsjednik Tuđman sletio je 18. srpnja na Zemunik. O tome se dosta zna i sve je objavljeno u „Slobodnoj Dalmaciji“. Nekoliko dana ranije, nakon dogovora s generalom Agotićem, prvo sam ja sletio, a potom i ministar Šušak je zrakoplovom pristigao kroz par dana na Zemunik. No o tome je sve objavljeno u novinama i mislim da je mnogo interesantnije ono što se poslije odvijalo na Zrakoplovnoj bazi. Mi smo počeli obučavati pilote, a ja mislim da nema primjera u svijetu, da se u ratnim uvjetima, 2 kilometra od linije razgraničenja s neprijateljom, koja je bila kod Murvice, vršila selekcija i izvodila obuka pilota.
427
Gradnja pontonskog mosta Simbolično okončanje bitke za zadarsko zaleđe svakako treba odrediti puštanjem u promet pontonskog mosta čime je i fizički povezan sjever i jug Hrvatske. Ipak, jasno treba naglasiti da time nisu prestale opasnosti za ljude koji su radili i brinuli se o sigurnosti na pontonskom mostu. Štoviše, opasnost je duže vrijeme prijetila svakom građaninu Republike Hrvatske koji se odlučio na prometovanje pontonskim mostom. Pobunjeni Srbi prijetili su da neće dopustiti puštanje mosta u promet, te su potom nakon neispunjenih, doduše nerealno postavljenih zahtjeva, povremenim topničkim udarima ugrožavali sigurnost prometovanja. U tim napadima most je više puta bio oštećen, a prouzročili su i ranjavanja, srećom bez gubitaka ljudskih života. Stoga se sve do okončanja rata preko pontonskog mosta prelazilo s nelagodom i gledalo se kako vozilom što prije napustiti područje koje je srpskom topništvu zbog konfiguracije terena bilo izloženo kao na dlanu. Maslenički most, koji je miniran i srušen 21. studenoga 1991. godine, bio je lučni čelični most preko Novskoga ždrila na Jadranskoj magistrali, nedaleko od naselja Maslenica. Bio je dug 315 metara i na visini od 55 metara iznad mora. Most je izgrađen na mjestu gdje je Novigradski kanal najuži, i udaljenost između obale iznosi samo 150 metara, na Masleničkom ždrilu. Nakon oslobođenja okupiranog područja, odlučeno je promet uspostaviti postavljanjem pontonskog mosta, a istovremeno se gradio novi armirano-betonski Maslenički most, koji je u promet pušten 1996. godine na trasi buduće autoceste. Pontonski most za to vrijeme povezivao je sjever s jugom Hrvatske. Zapravo, taj plutajući most sastojao se od međusobno povezanih dijelova (pontona) koji plutaju na vodi. Bio je dug 279 metara, sastojao se od 5 teglenica i 6 prijelaznih mostića, a širina mu je bila 18 metara. Uz najznačajnije dužnosnike Republike Hrvatske i brojne predstavnike europskih i svjetskih organizacija, dr. Franjo Tuđman službeno je most otvorio 18. srpnja 1993., dan nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma. U tom sporazumu pismeno je potvrđeno da pobunjeni Srbi neće ugrožavati postavljanje mosta. Srbi su tražili da na pontonskom mostu (ali i brani Peruča i Zrakoplovnoj bazi Zemunik) mjere sigurnosti provode pripadnici UNPROFOR-a. Erdutski sporazum trebao je stupiti na snagu 1. kolovoza 1993. godine, no nije zaživio. Hrvatska strana nije dopustila mogućnost da poražena strana diktira uvjete na prostoru gdje nije ni fizički prisutna, a pobunjeni Srbi su pak svoje prijetnje proveli u djelo. Po mostu koji je pušten u promet počeli su ispaljivati projektile te su uskoro pogotkom potopili jednu teglenicu pontonskog mosta. Upravo zbog toga, postrojbama Hrvatske vojske zapovjednik ZP-a Split Ante Gotovina zabranio je prometovati pontonskim mostom. Usprkos tome, pobunjeni Srbi, isprva često, potom 428
povremeno, gađali su most kojime su do kraja rata prometovali civili. Po mostu je gađano sa šireg područja Kruševa (Meke drage), a Srbi su ispaljivali projektile iz topova 76 mm i 100 mm, haubica 122 mm i tenka t-55. Zapovjednici pobunjenih Srba, na sebi svojstven način, slavljenički su promovirali prvo veće oštećenje pontonskog mosta. Zapovjednici korpusa SVK poslali su „čestitke povodom rušenja mosta Maslenica“ Komandi 7. korpusa SVK, a ovi su pak čestitke objedinili i proslijedili podčinjenim postrojbama u svrhu dizanja morala. Divljenje zapovjednika 21. kordunskog korpusa SVK, pukovnika Čedomira Bulata, dočarava oduševljenje kojim su se visoki zapovjednici SVK obratili poraženim zapovjednicima 7. korpusa: „Vašim preciznim, ekonomičnim i efikasnim dejstvom 02.08.1993. god. na dan sv. Ilije po pontonskom mostu Maslenica i drugim ciljevima udaren je pečat na odlučnost srpskog naroda Krajine da brani i odbrani svoju otadžbinu.“ O pogibelji koja je vladala prilikom održavanja sigurnosti mosta svjedoči Vinko Šimunić Bubanj. On je kao zapovjednik 2. bojne 112. brigade (djelovala na području Velebita) zbog problema nastalih topničkim udarima pobunjenika angažiran na novoj zadaći. Naime, prije rata bio je aktivan ronilac, često je sudjelovao u spašavanju brodova i unesrećenih te u potrazi za utopljenicima. Gospodin Šimunić - Bubanj do kraja Domovinskog rata djelovao je na osiguranju pontonskog mosta, isprva kao čelnik ronilačke grupe, potom zamjenik zapovjednika OG Most, te naposljetku i kao zapovjednik OG Most: Radnici splitskog „Brodospasa“ 18. srpnja 1993. godine dovukli su teglenice u Novsko ždrilo i namontirali mostiće između njih i kopna, ukupno pet pontona – teglenica. Time je formalno bila uspostavljena veza pontonskim mostom preko Novskog ždrila. Sljedeća dva dana radnici Hrvatskih cesta tehničke ispostave Zadar, Hidroelektra i Konstruktor iz Splita, te niz velikih i malih kooperanata doveli su most, ponton, u vozno stanje. Promet preko mosta napokon je 30. srpnja bio pokrenut. No, 1. kolovoza četnici su topovskim granatama pogodili prvi ponton, teglenicu na zadarskoj strani i ona je nakon 18 sati agonije potonula. Pogodak je bio s lijeve strane, na palubi gdje je granata probila i detonirala na dnu i to je bio glavni uzrok potonuća. Drugi uzrok potonuća bio je taj što prvi ponton nije bio klasičan, već je bio elemenat od dizalice „dube“ i zato nije bio hermetički zatvoren tj. po segmentima je bio protočan. Zapravo se radilo o improvizaciji jer nije bilo dovoljno klasičnih pontona pa je iskorišten dio te dizalice, odnosno dubrave ili dube. Po meni nije tako trebalo završiti, jer taj se ponton potapao punih 18 sati, iako su tamo bili mornarički podvodni diverzanti, specijalni ronioci „Brodosplita“, na čelu s iskusnim Zeljakom, za koje pouzdano znam da su iskusni ronioci. Osobno mislim da se to potonuće moglo spriječiti, samo da je bilo malo više hrabrosti. 429
Jako brzom intervencijom iz brodogradilišta „Uljanik“ Pula dotegljen je novi ponton „Kleopatra“ koji je brzo postavljen na mjesto potopljenog pontona. Most je ponovno otvoren 22. kolovoza za promet, uz nazočnost visokih hrvatskih dužnosnika. Nažalost, teglenica „Kleopatra“ je ubrzo, za koji dan dobila 2 pogotka minobacačkih granata u čeoni dio, tako da je bila nagnuta te je bilo teško prometovati po mostu. Zapovjednik Zbornog područja Ante Gotovina zbog očitih problema u djelovanju ekipa zaduženih za eventualne sanacije pontonskog mosta odlučio je tada pristupiti ozbiljnijem rješavanju problema te je donio zapovijed o formiranju Operativne grupe za spašavanje, održavanje i osiguranje pontonskog mosta. Na sastanak smo pozvani moj zapovjednik Mladen Fuzul i ja. Moja zadaća je bila da zajedno s Đenkom Perošem i dvojicom ronioca KPA Zadar pregledamo i saniramo oštećeni dio mosta. Tada sam doznao da su neki podvodni diverzanti odbili bilo kakvu mogućnost ulaska u more. Prvu noć smo krenuli u pregled oštećenih podvodnih dijelova mosta. Usput smo od nekih ljudi uključenih u rad sanacije pontona dobili epitet luđaka i samoubojica. Glavni problem bio je saniranje prve teglenice „Kleopatre“. Nju smo sanirali sljedeće noći te je promet opet počeo polagano teći. Najteža oštećenja je imala treća teglenica koja je bila najduža, a primila je tri podvodna pogotka sa po metar promjera. Nažalost, minobacačka granata probila je zaštitu i eksplodirala unutar pontona. Tu smo štetu sanirali tako što smo suprotne tankove punili morem te je na taj način doveli u vodoravni položaj. Zapravo, bili smo prisiljeni improvizirati, napraviti privremenu sanaciju. Stvar je u tome da su te rupe od granata bile velike i nije ih se moglo u potpunosti pokrpati zbog protoka mora koje se onda ispumpavalo pumpama „stotonkama“. Pojednostavljeno, rupe su nekad popunjavane brzovezujućim betonom, a nekad posebnom dvokomponentnom smjesom koju su „Hrvatske ceste“ nabavljale iz Italije. Smjesa je slična plastelinu. Oblikovali su je na kopnu, a zatim su ronioci njome punili oštećenja. Obzirom da su rupe bile prevelike, najvećim dijelom radilo se uistinu o privremenim sanacijama i često improvizacijama. Četvrta teglenica dobila je pogodak u palubu, uz detonaciju na dnu gdje je napravljen procjep od otprilike 70 centimetara i to smo sanirali brzovezujućim betonom. Inače, pored nas na mostu su bili i ronioci brodogradilišta Split te ronioci Specijalne policije iz Mostara koji su imali podvodnu kameru te su snimali podvodni dio mosta, posebice lance kojima su pontoni bili povezani. Oni su također popunjavali oštećenja na već opisani način, a zanimljivo je da snimke od tih intervencija još čuvam. Nadvodna oštećenja rješavali su varioci koji su bili pri mostu, a radilo se u jako teškim uvjetima, noću. Ne treba ni spominjati koliki je bio rizik. Ukoliko bi granata 430
pala i nekoliko stotina metara dalje, posljedice bi mogle biti fatalne. Varioci su radili isključivo noću! Čak bi postavili limove da se ne vidi svjetlost od varenja. Sjećam se da sam precizno bilježio kada nije bilo jačih granatiranja pa se na taj način izračunalo neko najpovoljnije vrijeme za intervencije, a to je bilo između ponoći i 4 sata ujutro. U međuvremenu smo postavljali zaštitne oplate prema istočnoj strani mosta, pa čak na zaštitne oplate i viseće oplate tako da više nije bilo izravnih pogodaka u most, a manja oštećenja prilikom rasprskavanja projektila lakše su se mogla sanirati. Prvi zapovjednik Operativne grupe bio je Sreten Bego, a ja sam u početku bio zapovjednik ronilačke grupe za podvodni dio pontona. Nakon toga sam, od 15. rujna, po usmenoj zapovijedi Ante Gotovine, postao zapovjednik Operativne grupe i ronilačke grupe te sam imao mogućnost birati suradnike. General Gotovina omogućio mi je da većina ronioca u toj ekipi budu moji učenici. Zanimljivo, u to vrijeme su naše obavještajne službe „ulovile“ informaciju da neprijatelji postavljaju torpedne rampe za lansiranje torpeda. Projektant mosta, prof. dr. Špiro Matošin je po hitnom postupku projektirao zaštitnu protutorpednu i protuploveću mrežu koju smo uz nadljudske napore, u svega 15 dana, uspjeli spojiti u dužini od 170 metara i visini 9 metara; 8 u moru i 1 iznad površine. Učinili smo to zbog rizika od mogućnosti da neprijatelj prema mostu uporabi daljinski upravljana plovila puna eksploziva. Poznato je da veće brodice i dizalice nisu mogle proći na novigradsku stranu pa smo velike zahvate na pontonskom mostu morali sami improvizirati, na bilo koji način. Sretan sam što smo u tome uspjeli jer brzina strujanja mora na tome području bude i po 4 milje, što nije nimalo povoljno za izvođenje radova. Svakako valja napomenuti da smo imali plan i eventualnost za otvaranje mosta u slučaju potrebe za vrijeme operacije „Oluja“, kako bi desantni čamci mogli proći na novigradsku stranu. I ovo ću reći, iz inata sam nakon „Oluje“ izdao zapovijed roniocima da kompletnu mrežu potopimo u novigradsko more jer je bilo naznaka zlouporabe. Osim toga, vađenje te mreže bi iziskivalo veliki rizik za ljudske živote. Na kraju, želim istaknuti da mi je bio privilegij voditi tako hrabre ljude, ne samo moje ronioce, nego sve ljude koji su radili na održavanju mosta, kao i ljude iz HAC-a koji su održavali kolnik i pristupne ceste prema mostu. S ove vremenske distance svoju tadašnju dužnost osjećam još većom nagradom i stoga što je u okolnostima svakodnevnih granatiranja u to vrijeme bilo samo pet ranjenih civila i dva ranjena hrvatska vojnika koji su osiguravali most. Naravno, to nije mali broj, no u okolnostima konstantnog granatiranja ipak je veliko zadovoljstvo što nije bilo ljudskih žrtava. Od mojeg dolaska na most nije bilo prekida prometa dužeg od 1 do 2 sata, jedino smo u slučaju jakog granatiranja zatvarali cestu prema Posedarju 431
ili uslijed jakih udara bure. Možda i najveće priznanje Operativnoj grupi HV-a, bila je posebna zahvalnica koju nam je izrekao projektant mosta, prof. dr. Špiro Matošin: „Iako sam sveučilišni profesor, da vas nisam sreo, ne bih spoznao snagu i duh herojskog i duhovnog hrvatskog čovjeka. Nad vodom i duboko pod vodom bili ste svoj na svome, kao ptica u zraku i kao riba u vodi.“ Pontonski most izgrađen je inicijativom Ministarstva pomorstva, prometa i veza, odnosno tadašnjeg ministra Ivice Mudrinića. Investitor projekta bile su „Hrvatske ceste“, izvođač radova „Brodospas“ i „Brodosplit“. U dizanju mosta sudjelovali su „Konstruktor“ iz Splita i „Hidroelektra“ iz Zagreba, a logistički su pomagale 40. inženjerijska bojna ZP Split i 307. LOB (logistička baza) iz Zadra. Odgovorni projektant bio je prof. dr. Špiro Matošin. Most je službeno pušten u promet 30. srpnja 1993. godine, iako se to trebalo dogoditi dan ranije, no zbog granatiranja srpskoga topništva nije. Ipak, 30. srpnja, dr. Tuđman je, uz nazočnost stranih diplomata, pustio most u promet, a pobunjeni Srbi taj su dan mirovali. No sljedećih dana učestalo su granatirali most, zbog čega je ustrojeno Zapovjedništvo OG Most i poduzete su mjere o kojima je gospodin Šimunić svjedočio. Za fizičko osiguranje mosta brinuli su se pripadnici hrvatske policije i Vojne policije. Zaštitu od eventualnih diverzija neprijatelja pružali su pripadnici Bojne za specijalna djelovanja „Matija Vlačić“, potom pripadnici 7. domobranske pukovnije, a skupina pomorskih diverzanata, pripadnika 264. IDS ZP Split, provodila je u moru protudiverzantsku zaštitu od eventualnih pokušaja djelovanja srpskih pobunjenika. Unatoč svemu, samo do kraja 1993. godine pontonski most pogođen je granatama gotovo 40 puta, što dovoljno svjedoči o neizvjesnoj situaciji i namjerama srpskih pobunjenika. Oni su nastavili ispaljivati granate, doduše u puno manjem omjeru i sljedeće godine, te je most iznova trpio izravne pogotke, od kojih su neki izazvali ozbiljnija oštećenja mosta. Pobunjeni Srbi shvatili su da zbog konstrukcije i truda vrijednih djelatnika čak ni s više izravnih pogodaka ne mogu potopiti most te su gađali velika vozila na prilazima mostu, što je rezultiralo materijalnom štetom, ali srećom bez ljudskih žrtava. Također, srpsko topništvo nije moglo po volji, bez posljedica ispaljivati projektile, svakako ne u nekom dužem razdoblju. Naime, hrvatska strana imala je svoje osmatračnice i topništvo Hrvatske vojske odgovaralo je na svaki udar protivničke strane. Načina i brzine kojom je hrvatsko topništvo reagiralo na djelovanje srpskog topništva po pontonskom mostu prisjeća se načelnik topništva 1. GBR Stjepan Gašljević: Kad se izgradio pontonski most i kad su ga Srbi gađali, mi smo ih nastojali otkriti što preko osmatrača gore s Velebita, što po nekim drugim metodama, odakle se djeluje 432
po pontonskom mostu, i u svakom slučaju to takozvano kontrabatiranje je uvijek bilo prisutno. Koliko uspješno? Oni su vjerojatno koristili način mijenjanja paljbenih položaja, tako da čim bi oni otvorili vatru, mi smo nastojali što prije pronaći odakle je ta paljba i, naravno, ušutkati djelovanje po mostu. Tako da nikada nije ni bilo predugog perioda gađanja Masleničkog mosta bez nekakve reakcije s naše strane. Osim u Prvom sektoru i preko Masleničkog ždrila, a kasnije u obrani pontonskog mosta, jedno vrijeme smo gađali s druge strane Velebita na ličku stranu u području Svetoga Roka i tog dijela. Ipak, proces dizanja pontonskog mosta nije bio kompliciran samo zbog učestalih srpskih prijetnji, odnosno čestih djelovanja topništva. Naime, i dio međunarodne zajednice izražavao je nezadovoljstvo i služio se prijetnjama, iako se radilo o području („ružičastom zonom“) koje se i prema odredbama tzv. Vanceova plana, podržanoga od Vijeća sigurnosti UN-a početkom 1992., trebalo „odmah i bezuvjetno“ vratiti pod hrvatsku vlast. Tako je Ministarstvo vanjskih poslova Velike Britanije 12. srpnja 1993. zaprijetilo da će razmotriti uvođenje sankcija nastave li se radovi na izgradnji mosta. Nekoliko dana poslije, 15. srpnja, Vijeće sigurnosti UN-a objavilo je da će na sjednici Vijeća 19. srpnja 1993. godine raspravljati o uvođenju sankcija Hrvatskoj, no srećom se takvo što nije dogodilo i tu činjenicu svakako treba poimati kao pobjedu čvrste i odlučne politike dr. Franje Tuđmana. Ipak, realan problem prometovanju pontonskim mostom činili su pripadnici UNPROFOR-a koji su duže vrijeme fizički ometali promet. O značaju dizanja pontonskog mosta i o mnogobrojnim, dosad nepoznatim problemima koje su prouzročili Srbi, djelomično i pripadnici Mirovnih snaga, svjedoči general Rajko Rakić: Poslije obrane od silovitih protunapada sve je bilo lakše, iako je u biti i dalje bilo teško. Osnovne zadaće, osnovni cilj koji je Hrvatska vojska trebala postići, on je postignut. Dakle, kompletan dio Jadranske magistrale od Zadra prema Posedarju i dalje prema, prema Rijeci, ispod Velebita je bio prohodan i slobodan. Drugo, tijekom vojne operacije „Gusar“ i kasnije nije se puno govorilo o pontonskom mostu. Vjerojatno iz sigurnosnih razloga. I onda odjednom, negdje početkom sedmog mjeseca se to „probudilo“, da konkretiziramo to šta smo napravili. Jer oslobodili smo magistralu kojom možemo ići samo od Zadra do Posedarja, a dalje preko Novskog ždrila prema Rovanjskoj i prema Starigradu ne možemo. Pokušalo se uspostaviti promet jednim malim trajektom. Taj trajekt je pogođen i postoji jedna fotografija tog trajekta koji je pogođen s Kruševa i potopljen. Znači, trebalo je naći drugo rješenje, to prvo rješenje nije bilo korisno, ali eto, pokušalo se. Drugo rješenje bilo je dizanje pontonskog mosta. U tom dijelu izgradnje pontonskog mosta nije sudjelovalo samo Zborno područje Split. Zborno područje Split jest bilo nositelj svih tih aktivnosti, zaštitnik, dalo je svoje snage inženjerijske, topnič433
ke i druge koje će tamo biti da se taj most izgradi na ovome dijelu u Novskom ždrilu, između Maslenice i ovog rta prema Posedarju. Zašto se baš odlučilo ovdje? Zato što je sva infrastruktura cestovna bila izgrađena sve do samoga ulaska na most. Znači, tu se nije moralo gubiti nikakvo vrijeme. No valja naglasiti da je most izgrađen uz angažiranje civilnih struktura vlasti. Ja ću spomenuti samo Ministarstvo prometa i veza koje je vodio ministar Mudrinić. On je tamo i sam dolazio, fizički pomagao da se to postavi. I rok je bio 18. srpnja, da to bude gotovo. A most se još uvijek nije završio ni 17. srpnja. Dakle, posljednju noć je spojena zadnja ona sekcija pod topničkom granatom protivničkih snaga koji su s Kruševa kao na dlanu imali pontonski most i mogli su to gađati. Tako da je u devetom mjesecu zaista to pušteno u promet. No, 18. srpnja predsjednik je doletio na aerodrom Zemunik sa svojim avionom. Označio je, eto, da je to slobodno, simbolično je označio da je operacija „Maslenica“ dala svoje rezultate. Prešao je preko pontonskog mosta 18. srpnja i time je označio da je taj dio posla završen. Ipak, mi smatramo da je operacija „Maslenica“, odnosno „Gusar“ trajala sve do kraja ‘93. godine. Zato što će se tamo voditi borba oko obrane pontonskog mosta. Most je bio napadan svakodnevno. Našao sam podatak da je bilo oko 36 izravnih pogodaka na most. Jedna sekcija, jedna ona „mauna“ je i potopljena, ali je bila u pričuvi jedna druga, „Kleopatra“, koja je tamo dovezena i namontirana vrlo brzo. General Bobetko, koji je tad bio u Zagrebu, tražio je da ga se svaki dan izvijesti o svakoj granati koja padne na most. A on bi onda preko drugih institucija vlasti i UNPROFOR-a tražio da se granatiranje obustavi. Ali je tražio i nešto drugo! Prvo kad mu kažete: „Gospodine generale, pala je granata na pontonski most, ali nije oštećeno ništa“, on kaže: „A što ste vi poduzeli?“ Mi smo također ispalili dvije granate na mjesto odakle su oni iz Kruševa ispalili prema mostu. Znači, morali smo i mi reagirati, imati svoje promatrače, promatračnicu, svoje topništvo, svoje oklopništvo, minobacače koji će biti u stalnoj spremi da odmah uzvrate na njihov napad. I to je jako puno doprinijelo da tih napada bude manje. Ta „Operativna grupa Most“, kako su je zvali, negdje u devetom mjesecu je ustrojena i djelovala je sve do kraja ‘93. godine. Odnosno, most će biti u funkciji sve do završetka „Oluje“. Tako da je on zapravo preuzeo veliki dio prometa koji je prije bio usmjeren na oštećeni Paški most. Našao sam također i takav podatak, da je dnevno preko pontonskog mosta prolazilo oko tri do četiri tisuće vozila u jednom i drugom smjeru, a to je velika količina vozila! Protivnika izgradnje pontonskog mosta bilo je na protivničkoj, srpskoj strani i nas to ne iznenađuje. Njihova je dužnost da se protive. Oni su preko UNPROFOR-a tražili da se ne može ništa graditi ako se njih ne pita i ako oni ne dozvole. Malo pretenciozno, jer tko bi njih u to vrijeme i pitao smijemo li mi graditi pontonski most ili ne smijemo? 434
Ovdje u operaciji „Maslenica“, odnosno „Gusar“, oni su ratni gubitnici, njih se više ništa ne pita, ovo je naš državni teritorij koji je ujedno bio označen i kao „ružičasta zona“, to znači da je područje na kojem je bilo većinsko hrvatsko stanovništvo prije srpske okupacije. I za divno čudo ne samo što se protivnička strana tome protivila, nego se protivio i UNPROFOR, što nas je posebno iznenadilo. Tako da je i nakon puštanja pontonskog mosta 18. srpnja, UNPROFOR i dalje prometovao preko Paškog mosta, iako oštećenog, samo s jednom kolničkom trakom, ona druga je bila oštećena. Nisu željeli koristiti pontonski most govoreći da je on nelegalno izgrađen pa ga ne žele koristiti. Kad su vidjeli da im mi ne branimo da oni idu preko Paškog mosta, onda su pokušali napraviti jednu smetnju kod Rovanjske pa su na Jadranskoj magistrali zapriječili promet hrvatskim vozilima i drugim vozilima koja su tada prolazila preko pontonskog mosta. Tu jako valja naglasiti da je kompletan promet za susjednu državu Bosnu i Hercegovinu, pogotovo humanitarna pomoć, išao ovim smjerom, pa prema tome nije to bilo samo za potrebe Hrvatske. Oni su zapriječili promet smatrajući da nitko ne može više proći preko pontonskog mosta. General Gotovina kad je to čuo, on je vrlo burno reagirao i osobno je otišao tamo na mjesto incidenta, kod Rovanjske. Dosta oštro im je skrenuo pozornost da moraju to odmah deblokirati, da mogu birati da pređu preko pontonskog mosta ili da se vrate okolo na Priznu-Žigljan i dalje preko Paškog mosta. Televizija ima snimljen i onaj dio njegovog razgovora s tenkistima UN-a gdje on jako burno govori i na vratu mu se vide one njegove tipične žile koje iskoče kako je galamio i to televizija često koristi kao prilog u raznim prigodama. Vjerojatno i ne znaju koliko je to onda bilo važno i u kojoj prigodi se to dogodilo. A isto tako televizija ima snimljen i drugi važan događaj koji se zbio na mostu. Detalja incidenta koji su opstrukcijom prolaza kod Rovanjske inicirali pripadnici snaga UN-a prisjetio se Mladen Fuzul: Iako sam radio već nekoliko mjeseci s generalom Gotovinom, tada su dvije stvari na mene ostavile snažan dojam. Prvo, on je bio toliko ljut da je potpuno nenaoružan otišao među njih. I kad je počeo na tečnom francuskom s njima razgovarati, francuski vojnici su jednostavno spustili cijevi od pušaka prema dolje. A drugi detalj koji mi se itekako urezao u pamćenje bila je reakcija naših vozača. Ljudi koji su vozili kamione i šlepere i bili parkirani u toj velikoj koloni na cesti, kada su vidjeli da Gotovina odlazi nenaoružan prema pripadnicima Francuskog bataljuna jednostavno su uzeli montirače i velike ključeve u ruke. Spremni su bili da s tim stanu u obranu generala Gotovine! To je ostavilo iznimno snažan dojam. I danas se tog često sjetim, upravo tog trenutka. Vidiš čovjeka koji se skida s kamiona, koji uzima veliki ključ ili montirač i odlazi za 435
generalom da ga zaštiti. Pročitao sam informaciju, ne znam da li je točna, da je tada tamo zapovijedao isti onaj zapovjednik bojne francuske postrojbe UNPROFOR-a kojega smo blokirali u napadu na Maslenici. Vjerojatno je to i bila ta postrojba, jer logično, znao je prostor. Međutim, nakon te reakcije generala Gotovine, oni su se jednostavno pokupili i otišli. Ponavljam, reakcija Gotovine bila je veličanstvena, ali na mene je poseban dojam ostavila reakcija malih, običnih ljudi. Uzeli su te ključeve i montirače i krenuli za generalom Gotovinom vidjeti što ti Francuzi hoće. Oko pontonskog mosta bilo je jako puno problema. Teško ga je bilo držati, voditi brigu o sigurnosti te prometne komunikacije. Ali taj most, on je bio od neizmjernog značaja za cijelu državu. Ja sam tijekom napada na mjestu srušenog Masleničkog mosta gledao kako se podiže zastava, to je ona čuvena scena koja se iznova uvijek vrti u TV prilozima. Teško je taj osjećaj opisati, bili smo ushićeni, ali smo nastavili ratovati. No pravo ushićenje osjetio sam tek zapravo kada sam vidio na tom istom mjestu, nekoliko mjeseci poslije, da brod tegli maunu za uspostavu pontonskog mosta. Možda sam tek u tom trenutku postao svjestan što smo napravili i koliku važnost ima to Novsko ždrilo za budućnost Republike Hrvatske. Napadi pobunjenih Srba postupno su jenjavali, iako je most stalno bio u opasnosti. General Rajko Rakić prisjetio se kako je napokon okončan svojevrstan bojkot prometovanja od strane pripadnika Mirovnih snaga: Dakle, tu prvu smetnju UNPROFOR-a smo preživjeli, ali oni i dalje nisu koristili pontonski most i to je bilo za hrvatsku stranu vrlo problematično pitanje. A pošto je dužnost Gotovine bila da bude dobar sa svim pripadnicima UNPROFOR-a, odnosno da surađuje na korist Republike Hrvatske, on je tada kontaktirao Jeana Cota, zapovjednika UNPROFOR-a ovdje u Zadru, s kojim je bio također dobar poznanik. Obećao mu je da će ga on osobno prevesti do pontonskog mosta i da vidi da tu nema nikakvih problema, da nema nikakve opasnosti za vozila UNPROFOR-a. General Gotovina je osobno vozio džip i, onako, bila je to prijateljska situacija, dovezao ga je na pontonski most i stao je na sredini i rekao: „Evo, generale, vidite da se tu može proći, da tu nije ništa opasno, da ne padaju granate“. I za generala Gotovinu i za sve nas u Hrvatskoj vojsci bilo je važno da se na tome mostu uslika zapovjednik UNPROFOR-a koji nosi plavu beretku jer na taj način on je legalizirao ili dao znak, dao odobrenje da sve, sve postrojbe UNPROFOR-a dalje mogu koristiti pontonski most. Nećemo govoriti sada o nekim pojedinostima iza svega toga, ali u svakom slučaju to je bio jedan diplomatski potez, trik koji je urodio plodom. Kada je pošao sa zapovjednikom UNPROFOR-a na Maslenički most, tamo su već stajale televizijske kamere namještene. Jer, ako ne snimiš onda tko će znati, je l’ tako, da je zapovjednik snaga UNPROFOR-a uopće tamo bio? 436
Ali snimljen je i to je bilo vrlo, vrlo važno, taj dokumentarni dio. To je bila velika diplomatska pobjeda Hrvatske. Pontonski most izdržao je sve napade i osporavanja te je bio svojevrsni spomenik svim sudionicima u operaciji „Maslenica“, ali i svim onima koji su sudjelovali te koji su se kasnije brinuli o njegovoj zaštiti i obrani, te održavanju u prometnoj funkciji. Izgradnjom pontonskog mosta potvrđen je cilj i smisao pokretanja vojno-redarstvene operacije „Gusar“, kasnije nazvane operacije „Maslenica“. Pored Paškog mosta koji je tada bio oštećen, udaljen i nepouzdan za prometovanje, ostvarena je na taj način jedina kopnena veza između sjevera i juga Hrvatske. Također, most je do pokretanja vojno-redarstvene operacije „Oluja“ imao i simboličan značaj. Za hrvatsku stranu bio je od neprocjenjive strateške, prometne i moralne važnosti, a pobunjenim Srbima bio je vrlo uočljiv smjerokaz da Republika Hrvatska neće posustati u ostvarivanju konačnog cilja, povratka svih okupiranih područja.
Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman na otvaranju Zračne baze Zemunik 18. srpnja 1993. godine. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
437
Shema funkcioniranja pontonskog mosta. (ustupio: Vinko Šimunić Bubanj)
Predsjednik dr. Franjo Tuđman prisustvovao je otvaranju pontonskog mosta, 18. srpnja 1993. godine. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
438
V. OSLOBAĐANJE HE PERUČA Oslobađanje HE Peruča nije rezultat planiranih djelovanja u operaciji „Maslenica“. To je zasebna akcija hrvatskih snaga na sinjskom području, koje su iskoristile borbe u zadarskom zaleđu i samoinicijativno krenule u oslobađanje područja oko brane, čime su spriječile namjeru neprijateljskih snaga da dizanjem brane u zrak izazovu katastrofu u donjem toku rijeke Cetine. Od dolaska snaga UNPROFOR-a stanje na sinjskoj bojišnici bilo je uglavnom mirno. Ipak, postojala je strepnja od urušavanja minirane brane Peruča, s obzirom na stalne prijetnje i aktivnosti pobunjenih Srba. Sigurnost da se to ne dogodi trebale su pružiti snage UN-a koje su se rasporedile na samoj hidroelektrani. Upravo stoga što je takvo stanje pružalo relativnu sigurnost, dio snaga 126. brigade Hrvatske vojske izmješten je na Južno bojište u sastav TG-3. Na samoj crti bili su raspoređeni pripadnici 16. domobranske pukovnije čiji su izvidnici vršili kontrolu neprijateljskih djelovanja. Zbog borbi u zadarskom zaleđu, izvidničke skupine imale su pojačane aktivnosti te su 27. siječnja rano ujutro primijetile grupiranje neprijateljskih snaga u selima Satrić i Potravlje. Pokreti neprijatelja dojavljeni su Zapovjedništvu postrojbe, koje je pak izdalo zapovijed za punu borbenu spremnost svih postrojbi na crti. Također je započeta mobilizacija tenkovskih posada i dijela 126. brigade, a jedna interventna grupa iz TG-3 upućena je u selo Bitelić. Tijekom dana, u 15 sati, zapovjednik Kenijske bojne UN-a izvijestio je zapovjednika 126. brigade, Zdravka Škarpu, da je izgubio mogućnost komunikacije s vlastitim snagama na brani Peruča i da ne vlada stanjem u prostoru s obzirom na očita djelovanja srpske strane. Sat vremena kasnije, pripadnici snaga UNPROFOR-a napustili su položaje na Alebića kuli. Njihove su položaje zauzeli Srbi, koji su srušili most, inače sastavni dio brane, s konačnom namjerom da s 30 tona eksploziva miniraju i sruše cijelu branu. Time bi pokrenuli vodeni val kojime bi vjerojatno potopili sve što se nalazi u donjem toku rijeke Cetine. Nakon uočenih aktivnosti neprijatelja, topništvo 126. brigade djelovalo je po Alebić kuli i okolnim ciljevima. Tijekom večeri pristigle su dodatne snage, tako i 40 vojnika 141. brigade iz Splita, koje su stavljene u borbeni raspored. U 20 sati navečer, niži zapovjednici Ivan Buljan i Ante Buljan, koji su od ranije održavali vezu s postrojbama UN-a, odlaze po zadaći vidjeti tko se zapravo nalazi na brani Peruča. Kako se nisu vraćali, bilo je za pretpostaviti da su zarobljeni. Tijekom noći 27. na 28. siječnja održan je sastanak Zapovjedništva na kojem je donesena odluka za ovladavanjem Peruče i okolnog područja napadom iz tri smjera. Tijekom noći i ranog jutra hrvatska strana otvorila je topničku paljbu jer je uočeno da neprijatelj 439
na prostor Babića briga i Peruče dovozi teško topništvo. Uskoro započinje sukob, neprijateljska strana pokušava snagama pješaštva djelovati prema selu Bitelić. Hrvatske snage iznova odgovaraju topničkom paljbom, samoinicijativno, a učinili su to vrlo učinkovito. Srpska strana u 10 sati i 15 minuta dijelom je aktivirala eksploziv na brani Peruča i povukla se prema selu Otišić. Detonacija je potaknula hrvatsku stranu na napad. Vrlo brzo se ovladalo prostorom oko brane Peruča te se pristupilo saniranju oštećene brane. U sljedeća dva dana iznimnim naporom u koji se uključio velik broj građevinskih poduzeća šireg područja Sinja, sanirana je šteta nastala eksplozijom. Time je spriječena ekološka katastrofa. Brana je zatrpavana i osiguravana kako ne bi došlo do proboja koji bi ispustio vodeni val od 460 milijuna prostornih metara vode, koji bi pak potopio sva naselja koja se nalaze nizvodno uz rijeku Cetinu. Javnost malo zna o ljudima koji su sudjelovali u dramatičnom spašavanju od urušavanja brane HE Peruča, nakon što su pripadnici srpskih snaga 28. veljače 1993. aktivirali eksploziv koji su ondje postavili već 1991. godine. Da nije podignut ustav brane, golemi vodeni val obrušio bi se niz rijeku Cetinu i uništio naselja uz obalu, sve do njezina ušća u Jadransko more u Omišu. Jedan od sudionika spašavanja, pokojni Ante Bartulović kao hrvatski branitelj vodio je svoj ratni dnevnik, u kojem je opisao i ono što se dogodilo na HE Peruča 28. i 29. siječnja 1993. godine. Neposredni sudionici dizanja ustava i otvaranja temeljnog ispusta ispod same brane, odnosno otklanjanja mogućnosti naglog pucanja brane i stvaranja smrtonosnog vala, uz pokojnog Antu Bartulovića, bili su Vladimir Benac, Ivan Vuko i tri radnika Hidroelektre. Rečenice u ratnom dnevniku, posvećene završnoj akciji spašavanja, dojmljivo svjedoče o dramatičnosti događaja: „Ustava se podiže. Strepnja: hoće li doći do eksplozije? Vičem: ‘diži i dalje!’ Voda huči, most vibrira. Korito puno vode, voda se pjeni. Istječe bistra i čista. Govorim: ‘diži do vrha i stavi osigurače da se ne vrati natrag i tada smo gotovi!’ Most se trese, Cetina teče kroz temeljni ispust – 300 kubičnih metara u sekundi. Brana je spašena!“ Priznanje hrvatskim stručnjacima odao je i kapetan Mark Nicholas Gray, bivši vojni promatrač UN-a na brani Peruča, koji također ima zasluge za spašavanje brane: „Želim reći, kada se bude pisala povijest brane i kada se bude govorilo o tome tko je zaslužan za sprječavanje katastrofe, treba napisati da su to učinili hrvatski inženjerci koji su u dva – tri sata nakon eksplozije, pod vatrom zapravo spriječili da se brana raspadne!“ Napadom je oslobođena brana Peruča, ali i okolna naselja oko nje u površini od 140 četvornih kilometara. Ubrzo je pronađeno tijelo Ante Buljana kojega su ubili 440
pripadnici srpskih snaga, dok je Ivan Buljan zarobljen i proveden u zatvor u Kninu. Tijekom ove neplanirane akcije Hrvatska vojska prošla je bez ljudskih gubitaka. Značaja osvajanja brane Peruča, kao i značaja oslobađanja položaja na vrhovima planine Svilaja u lipnju 1993. godine, prisjeća se Ante Kotromanović, načelnik stožera 126. brigade HV-a: Peruča je uvijek bila trn u oku Cetinske krajine. Znali smo gore šta se desilo, znali smo da je minirana. I uvijek nas je to na jedan način morilo, znali smo koja je to prijetnja svima u Sinju i dole sve nizvodno do Omiša. Kad je pokrenuta „Maslenica“, tad su se nekako uzburkale strasti i u Cetinskoj krajini. Vidjeli smo da naš neprijatelj dovodi snage, vraća se ponovo na te prostore. Jer temeljem sporazuma o razdvajanju, oni su napustili Peruču i određene položaje. Primijetili smo da su u nekoliko dana dovukli gore, ja mislim osam tenkova najmanje, i pješačke postrojbe i topništvo. E sada, mi smo imali, naravno, naše ljude na položajima, ali nismo imali nekakvu posebnu instrukciju. Zdravko Škarpa bio je tada zapovjednik 126. brigade, pitali smo se što ćemo napraviti. Dan prije nego smo krenuli na Peruču, imali smo dogovor da odem u Split, konzultiram Antu Gotovinu, da vidimo što možemo napraviti, da li mi možemo mobilizirati dodatne snage. Tada smo imali vrlo male snage u Sinju, a veći dio boljih snaga nalazio se na Južnom bojištu. Imali smo tada jednu bojnu 6. Domobranske pukovnije koja je držala crtu bojišnice. Ipak, dobili smo zeleno svjetlo za mobilizaciju. U tijeku noći naše topništvo je izašlo na položaje, počelo djelovati po njima, onako dosta dobro, bili smo na dominantnim pozicijama. Te noći dogovor je bio da se ubaci nas 15-ak unutra da rušimo te tenkove, pa sam s grupom ljudi, ušli smo u dubinu neprijatelja, gdje smo pokušavali nekako doći do tih tenkova koji su bili raspoređeni duž čitave te linije. I naše topništvo je dosta dobro radilo, jako dobro je to jutro radilo, to je već bio drugi dan. Imam dojam da su oni mislili da je to bio ozbiljan početak napada. Znači, naš je bio dogovor da budemo aktivni, da provodimo aktivnu obranu, da pokušamo nešto napraviti u pozadini i vidjeti što će se dešavati. Desilo se to da su naprosto naše snage u tom trenutku shvatile da su neprijatelji vrlo labavi, da se uopće ne drže dole. Onda smo naprosto krenuli, vidjeli smo da to možemo. I ta bojna 6. Domobranske pukovnije i Vojna policija i prvenstveno ta satnija koju je vodio Ante Podrug, koja se pripremala isto za odlazak na jug, oni su s desne strane brane Peruče došli tamo i probili, razbili neprijatelja na tom dijelu i popeli se na branu. Do same eksplozije je došlo negdje, mislim, 15 do 10, ili 15 do 11 sati ujutro, a bitno je da smo možda pola sata prije no što je došlo do eksplozije, mi vratili te ljude da se maknu sa same brane. Žao mi je što nismo borbeno reagirali, da to nismo mogli spriječiti. Vidjeli smo par kamiona koji dolaze ispred nas i eto, nismo čak ni djelovali. I to 441
se desilo točno ispred nas kad su digli hidroelektranu u zrak. To je bila ogromna eksplozija! To se sve streslo jer je bilo to najmanje, mislim, 30-ak tona eksploziva postavljeno na nekoliko mjesta. U međuvremenu su naši zauzeli tih nekoliko ključnih položaja i kasnije je bilo samo nastupanje, nije bilo kasnije nikakvog posebnog otpora. Mi smo oslobodili tada taj prostor kompletan kod brane, sela Satriće i Potravlje i Maljkovo i taj dio desno od jezera i Bitelić i Zasiok i utvrdili smo se tamo gdje nam je bilo najpogodnije. Znači, mi smo već mogli čišće nastupati, ali nismo imali dovoljno snaga, imali smo zapravo jako male snage. Tad je bila prilika, da smo barem imali jednu bojnu u pričuvi spremnu, mi smo mogli doći, čini mi se, do Vrlike, jer oni su bili potpuno napustili to područje ispred nas. A to bi bio ozbiljan udarac tada Kninu, njihovoj toj državici, kako se zvala, i naravno njihovoj vojsci. Ali i ovo što smo napravili bilo je dobro, mi smo zadovoljni bili zato što smo kroz minimalne gubitke napravili dobar, dobar posao. Ono što je bilo najvažnije, makli smo neprijateljsko topništvo od Sinja, više nije bilo udara topničkih po Sinju. Nažalost, imali smo jednog poginulog, Antu Buljana. S branom skoro da se desila ekološka katastrofa. Čim smo postali svjesni da to može biti potencijalna eko bomba i da može porušiti sve kuće nizvodno dole do Omiša, onda smo nastupali vrlo brzo, onda smo donijeli nekakve brze i važne odluke, došao je general Ante Roso. Mobilizirali smo dosta kamiona. To su bila tri kratera koja su virila vani, to smo naprosto pokušavali zatvarati i zatvarali smo. Benac i ekipa su se spustili dole u te objekte unutar same brane. Otvorili smo te ventile odvodne koji su pustili ogromne količine vode zato što je došlo do erozije. Sreća da jezero nije bilo maksimalno puno, falilo je možda nekoliko metara, što je olakšalo stvar. Da je jezero bilo puno, vjerojatno bi u nekoliko minuta došlo do ogromne vodene bombe koja bi odnijela sve dole prema Sinju. Imali smo priliku i uspjeli smo deminirati prvo, potom otvoriti ventile, onda smo zatrpavali te ogromne rupe s nekoliko stotina kamiona vrlo brzo. To su bile ključne stvari da se spasi sama brana i da ne dođe do te katastrofe do koje bi došlo da nismo brzo reagirali. UNPROFOR-ci, oni su bili korektni. Štoviše, mi smo imali pomoć jednog Britanca, časnika, mislim da se zvao Mark Gray. On je jako pomagao, čak nam je davao informacije vezano za stanje na brani Peruča zato što je on uvidio koja to može biti katastrofa. Uostalom, bilo mu je jasno da nije baš uobičajeno da se ruše hidroelektrane, da to nije sigurno naš vojni cilj. To je bio sulud jedan potez kojeg je planirao ne’ko u vojnoj i političkoj strukturi u Kninu. Baš sulud potez, sulud potez su izveli na kraju rušenjem te brane Peruče. Znači, imali smo vrlo korektne odnose s tim snagama UN-a kod nas i imali smo relativnu, čak ponekad korektnu pomoć. Tako da ovom prilikom moramo reć „hvala“ tom čovjeku, časniku Marku koji nam je pomogao puno. 442
Pokazali smo da možemo, doduše na jedan način i neplanski, reagirati brzo. Brzo podići ljude iz civilstva u vojnu službu i ići u napad. Evo, to je recimo bio dobar refleks i to je bilo nama u Sinju dobro iskustvo za sve operacije koje smo kasnije provodili, za stvari koje smo radili do „Oluje“ i iza „Oluje“. Oni nisu imali snage za povratak. Oni su gro svojih snaga odvukli na jedan prostor odozada, formirali jednu kolonu od, mislim, 13-14 tenkova i desetak transportera, ali nisu se usudili. Mi smo bili zadovoljni, mi smo u tom trenutku dosegli određenu crtu, uzeli smo dominantne pozicije i bili smo zadovoljni. Ja bih volio da su se usudili krenuti, ali nisu. Meni je opet žao što mi nismo imali dovoljno kvalitetnih snaga, znači nismo imali ljude. Da smo imali barem jedno 300400 ljudi uz nešto oklopa, mislim da smo mogli uzeti taj prostor bez ikakvog problema, jer smo se nalazili na dominantnim pozicijama i imali smo nadzor skoro do Vrlike s tih visova. Oni su doživjeli udar na “Maslenici”, ovamo bi se mi uklinili, razdvojili bi Vrliku i Drniš. Knin je od Drniša nekih 20 kilometara, možda i manje. To bi bio izazov i za nas s ozbirom na snage koje smo imali. Ali imam osjećaj taj, što naravno nikad nećemo saznati, da smo tu mogli i više napraviti. No s obzirom na okolnosti, na događanja, na snage koje smo imali, zadovoljni smo bili sa tim. Bili smo apsolutno sretni. Ja sam se vratio u svoje mjesto nakon tri godine. Moji su se isto vratili gore. Odmah nakon toga počeli su si ljudi obnavljati kuće i vraćati polako život u ta sela, iako je to većinom bilo zapaljeno i popaljeno i uništeno, i na tom prostoru mnogo ljudi ubijeno, civila. Oni kad su došli na taj prostor ‘91. godine, sve što su zatekli od civila je bilo likvidirano, doslovce likvidirano, i nažalost nije ni’ko procesuiran. Nešto se procesuiralo samo za branu Peruču i to one ljude koje smo uhvatili nakon „Oluje“ i koji su imali izravnu vezu s rušenjem brane Peruča. Mi smo izvukli, naravno, određene pouke. Naučili smo upravo to, vrlo brza mobilizacija ljudi za nekakav, iako nije bio klasičan napad iz pokreta zato što nismo imali gotove snage, ali smo u tijeku noći mobilizirali ljude, vratili, izvukli topništvo i tenkove na položaje, osposobili sve to skupa, ljudi su vrlo brzo počeli djelovati. To su ljudi bili iskusni jer su bili već i prije u sustavu pa su demobilizirani, vrlo brzo smo podigli jednu kompletnu ojačanu pješačku bojnu. I to su nam bila dobra iskustva za kasnije. Nakon toga mi nismo više ni smanjivali broj ljudi dolje na tom prostoru, nego smo čak i jačali. A i stalno smo se nakon toga taktički pomicali na planini Svilaji. Mi smo s vremenom osigurali sve naše položaje prema gore, probili puteve, prebacili se što bliže neprijatelju i uzeli smo sve dominantne pozicije što smo mogli uzeti i što je bilo ključno kasnije kad smo radili „Oluju“. Nakon toga oni naprosto nisu mogli disati, a da mi ne vidimo. Znači, mi smo vidjeli komplet u dubinu gore sve do Kijeva. Na Svilaju smo izbacili naš oklop koji je mogao tući bočno, to je bilo jedno jako dobro razdoblje! Oni jesu kasnije 443
pokušavali jedan protunapad, ‘93. godine u petom mjesecu na Svilaji, njihove neke specijalne postrojbe. Ipak nisu uspjeli osvojiti jedan taj prostor Veli vrh - Ivova glava gore, što je bilo važno, bitno, jer on dominira i prema Drnišu i dole prema Sinju, to su dominantni visovi. Bio je to jedan kratak, zanimljiv „fajt“ i odbili smo ih, čvrsto smo stali. A na kraju je to sve pomoglo kad smo radili završnu operaciju. Meni je to sve bilo sjajno! Zašto? Ja sam rođen gore, moji svi su gore, ja sam s prostora Peruče i Potravlja. U tom emotivnom smislu je bilo jako dobro. Imao sam više razloga za boriti se gore zato što je to bilo moje područje. To smo i radili i to je bilo super. Nakon toga smo čak imali jedno vrijeme zapovjedništvo gore na tom prostoru zato što smo željeli biti što bliže. U stvari, zapovjedništvo brigade je bilo skoro kilometar i pol od crte, što nije bilo uobičajeno, ali mi smo imali ratničko zapovjedništvo brigade koje se trudilo biti što bliže ljudima koji su boravili na crti. Iako neplanirana, odrađena snalaženjem i improvizacijom te donošenjem brzih i samoinicijativnih odluka, provedena akcija napada na branu Peruča donijela je hrvatskim snagama iznimnu korist u svim kasnijim operacijama na jugu Hrvatske. Oslobađanje brane Peruča svakako je bilo od velikog značaja već samim time što je donijelo mir civilnom stanovništvu. Naime, velika opasnost postojala je još od jeseni 1991. godine kada je zloglasni pukovnik JNA Ratko Mladić pred televizijskim kamerama obrazložio zapovijed za miniranje brane riječima: „Vi znate da sam ja rekao da je brana minirana, a vi znate da sam ja vojnik. Ja kad vučem poteze, vučem one koji nešto znače, da matiraju protivnika. Što ja uradim, vi znate da je efikasno i kvalitetno. I u to ne treba sumnjati da su ti potezi vrhunski izvedeni.“ I nakon povlačenja snaga JNA pobunjeni Srbi cijelo iduće razdoblje prijetili su miniranjem brane, pojačavajući eksplozivnu snagu polaganjem velikih količina eksploziva. Snage UNPROFOR-a alarmantno su obavještavale međunarodnu zajednicu na poteze srpske strane i mogućnost da pokrenu ekološku katastrofu neviđenih razmjera, ali apeli njihovih stručnjaka za razminiranje, unatoč kasnijem posjetu Peruči supredsjedatelja Mirovne konferencije, lorda Davida Owena i Cyrusa Vancea, nisu imali nikakvog odjeka. Nakon akcije Hrvatske vojske i oslobađanja brane Peruča više nije bilo potrebe za strahovanjem, a mnogi stanovnici oslobođenih sela napokon su se mogli vratiti u svoje uništene domove.
444
VI. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Značaj operacije „Maslenice“ iz perspektive njezinih sudionika Bitka za Ravne kotare i planinu Velebit posebna je po mnogočemu. U ovoj knjizi pokušali smo dočarati tijek i intenzitet borbi prilikom oslobađanja okupiranih područja, potom i u obrani od srpskog protunapada. Brojni iskazi mnogo bolje od šturih dokumenata dočaravaju dramatiku velikog ratnog okršaja. Također, uočljivo je koliko pripadnici hrvatskih postrojbi upravo ovu bitku smatraju posebnom i važnom. Stoga smo izdvojili nekoliko mišljenja zapovjednika postrojbi koja kazuju zbog čega oni smatraju upravo ovu bitku posebnom za njihove postrojbe, odnosno za Hrvatsku vojsku i Specijalne jedinice policije MUP-a RH. Vladimir Faber, kao načelnik stožera Skupnih snaga jedinica Specijalne policije, precizno je raščlanio što je napadajna operacija „Maslenica“ značila za Specijalnu policiju koja je djelovala na Velebitu: Vojno-redarstvena operacija „Maslenica“ predstavlja prekretnicu u Domovinskom ratu. Naime, i mi kao pripadnici Specijalnih jedinica policije, tako i Hrvatska vojska, u pravilu do tada smo se branili, taktički smo bili razjedinjeni, razbacani na širokoj površini. Ovo je bilo prvi puta da smo angažirali skupne snage, da smo imali stožerno planiranje, rukovođenje, upravljanje borbenim djelovanjima, i to se pokazalo kasnije kao jedno jako dobro iskustvo u pripremi i provedbi operacija „Bljesak“ i „Oluja“. Riječ prekretnica mislim da zaista najbolje opisuje što se događalo jer upravo od operacije „Maslenica“ kreću ofenzivna djelovanja Hrvatske vojske i policije sve do konačnih akcija i operacija oslobođenja 1995. godine. Mi smo i inače imali veliku količinu vjere u sebe i u svoje sposobnosti, također u prosudbe državnog vrha. Međutim, činjenica je da smo tada po prvi puta osjetili što znači napadajno ofenzivno djelovanje i što znači pobjeda u napadajnom ofenzivnom djelovanju. I naravno da vas to onda vuče dalje i dalje, jer smo postali svjesni: „mi to možemo!“ Bilo je samo pitanje vremena kada će se konačno oslobođenje dogoditi. Što se tiče uloge Specijalne policije, činjenica je da su naši pripadnici bili vrhunski psihofizički obučeni i da su imali onaj vojni motivacijski moment koji je možda i važniji. Jer postojalo je puno snažnih ljudi, koji su bili besprijekorne fizičke kondicije, ali ovo nisu mogli psihički izdržati. Tako da skidam kapu svima koji su ovo prošli. Mislim da mogu biti ponosni i da će djeci i unucima moći s ponosom prepričavati svoj ratni put. Svakako valja istaknuti da je bilo pokušaja kompromitiranja izvedbe ove vojno-redarstvene operacije. Specijalno tužiteljstvo za ratne zločine iz Srbije je proslijedilo Dr445
žavnom odvjetništvu Republike Hrvatske jedan zahtjev za istragom. I meni je drago da je od strane našeg pravosuđa preispitana ova operacija i da je utvrđeno kako nije bilo kršenja međunarodnog ratnog prava. Primjerice, mi smo zarobljenicima prvih nekoliko dana dijelili ono malo konzervi hrane što smo imali. Ovo je zaista operacija na koju nitko ne može baciti mrlju, ma kako i koliko pokušavao. To je operacija na koju smo svi ponosni i sa zadovoljstvom se iznova vraćamo na Velebit. Svemir Vrsaljko, zapovjednik SJP „Poskoci“, PU zadarske, bio je član stožera združenih snaga Specijalne policije tijekom vojno-redarstvene operacije „Maslenica“, ali je uvjete ratovanja na Velebitu, kao zapovjednik skupnih snaga policije u akciji „Poskok 1“, iskusio još tijekom druge polovice 1992. godine. Kao ratni zapovjednik zadarske jedinice Specijalne policije, posebno je vezan upravo uz prostor planine Velebit, jer zadarska postrojba provela je na njoj potom gotovo pune tri godine: Mislim da ne treba biti previše vojno obrazovan da bi se shvatio strateški značaj Velebita. Znamo da je cilj pobunjenih Srba bio presijecanje hrvatske države tamo negdje oko Karlobaga, ali u tome nisu uspjeli i uvijek je bila potencijalna opasnost da oni iskoriste Velebit. I potom s tih dominantnih točaka mogli su nam zaustaviti i ovu komunikaciju, jedinu koju smo imali, preko Paga. S ove vremenske distance razumijem odluku Vrhovništva ili Glavnog stožera Hrvatske vojske koji je zajedno s MUP-om dogovorio izlazak Specijalne jedinice policije na prostor Velebita. Ja, na žalost, dok nisam upoznao ljude iz svih krajeva Lijepe naše, nisam shvatio koliko je Hrvatska lijepa i bogata, ali ne po moru, ne po slavonskoj nizini, ne po drugim prirodnim ljepotama, nego po ljudima, po običajima, kulturi. Protivnika bilo kojeg, bez obzira na njegov nazivnik, osobno sam uvijek respektirao. Imali smo respekt, ali nikad strah od njih, nego jednostavno respekt. U svakom slučaju, kakvi su bili dovoljno kazuje činjenica da su oni izgubili rat. A ja opet držim da nije pobijedila ni puška, ni tenk, ni topovi – pobijedila je ljubav. Onaj koji je više ljubio, taj je pobijedio. A mi smo to dokazali. Mi smo ljubavlju pobijedili, a ne snagom oružja. Bez obzira na to što mi danas možemo govoriti - imali smo toliko ljudi ili toliko tenkova, da nismo imali to domoljublje u sebi i želju za slobodom hrvatske države, ovu bitku ni ovaj rat ne bismo dobili sigurno. Bitku za Velebit obilježilo je zajedničko djelovanje jedinica Specijalne policije iz svih policijskih uprava. S krajnjeg sjevera Hrvatske po zadaći su angažirane varaždinske „Rode“. Goran Mihalić – Japa bio je zapovjednik SJP „Roda“, PU Varaždin, i teško je ranjen u samom začetku napada. Primjer njegovog postupka, zapovjednika koji teško ranjen nastavlja napredovati u akciji kako ne bi usporio djelovanje cijele postrojbe, na neki način simbolizira držanje pripadnika Specijalne policije na Velebitu: 446
Između specijalaca, upravo zbog boravka na Velebitu, razvilo se jedno veliko prijateljstvo koje traje već godinama. To su nerazdvojna prijateljstva koja se sklapaju na takvim terenima, na borbenim zadaćama, ona su neraskidiva. Ja mislim da su u tim uvjetima nastale takve elitne postrojbe kakvih nema nigdje na svijetu. Jer, specijalci su posebna sorta ljudi. Recimo, naše „Rode“ su provele 400 dana na Velebitu. Oni su najponosniji na tih 400 dana Velebita. To je sveta planina za njih, tu su proživljavali sve dobro i loše. I taj jedan život u ratnim uvjetima na Velebitu nije zamisliv nekome tko nije probao živjeti na taj način. To je ujedno bio prvi susret svih tih skupnih snaga Specijalne policije. Dotad smo zajednički rijetko sudjelovali u nekim akcijama, možda malo kod oslobođenja vojarni, pa su djelovale dvije-tri jedinice zajedno. Ali do tada smo pretežito svi izvršavali zadaće, svaka jedinica zasebno, a ovdje je trebalo i umješnosti, što je dokazalo zapovjedništvo koje je to sve spojilo, operacionaliziralo ovu akciju i uspješno je privelo kraju. Također pristigli sa sjevera, iz Hrvatskog zagorja, u napadu su iznimno važnu ulogu imali pripadnici SJP Krapinsko-zagorske županije „Barun“. Zapovjednik „Baruna“ bio je Zvonko Pausić – Pauk, koji podrijetlom nije Zagorac, stoga njegova uspomena, koliko god jednostavna, dočarava zajedništvo i duh postrojbi Specijalne policije na Velebitu: Od duhovitih situacija jednu bih izdvojio jer podosta govori. Ja, recimo, nisam Zagorac, već sam rodom iz Slunja, ali sam igrom slučaja u to vrijeme poslan tamo gdje jesam. Moji svi dečki su bili Zagorci. Oni su doživjeli šok samo kad su došli na Velebit. Ali su se vrlo brzo adaptirali na sve to, jer su to ipak dečki koji su bili pripremljeni i fizički i psihički. I nosio ih je onaj zanos domoljublja, za domovinu, jer je to bilo sve dragovoljno. Nitko nije bio prisiljen da uđe u specijalce. I moji dečki, Zagorci, pričali su čisto zagorski i ja ih nisam razumio ništa. Pa smo se tu malo smijali i svašta je bilo, ali to se, recimo, reflektiralo jako dobro poslije tu na Velebitu. Onda sam ja od njih tražio da preko veze razgovaraju maksimalno čisto zagorski, tako da četnici nisu uopće razumjeli što oni pričaju. Nismo morali, recimo, pisati razgovornike, tajne šifre i tako dalje. To je jedno od, eto, smiješnih, ali vrlo bitnih sjećanja za nas koji smo tu boravili. Svi smo se mi slagali jako dobro i nikakvih problema nije bilo, dapače. Pogotovo tada, u to vrijeme mi ne bi ni izveli tu operaciju i tako ju vrlo pozitivno završili da u to vrijeme svakoga specijalca i svaku jedinicu Specijalne policije nije krasilo prijateljstvo, motiviranost, domoljublje, međusobno uvažavanje i poštovanje. Zvonko Pausić – Pauk imao je značajnu ulogu u organiziranju i obuci Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac – Sveti Rok, koja unatoč hrabrom otpo447
ru nije mogla izdržati višemjesečni pritisak pobunjenih Srba i JNA te se iz okruženja, preko Velebita, u rujnu 1991. godine morala povući na slobodna područja s druge strane planine. Ne treba naglašavati koliko su pripadnici te postrojbe bili motivirani napadajno djelovati, ovaj puta u suprotnom smjeru, prema okupiranim domovima. Josip Vrkljan – Jotan, zapovjednik PP Lovinac – Sveti Rok, jasno je definirao značaj bitke za Velebit: Zamislite samo, u tome vremenu, u prvom mjesecu kad je jek zime najžešći u Velebitu, izvesti ovakvu akciju! Zato, velim, tom akcijom mi smo pokazali neprijatelju da smo sposobni u svako doba godine i bilo gdje učiniti akciju. Osim neprijatelju, pokazali smo i hrvatskoj javnosti, da smo mi sad jedna respektabilna vojna sila koja može osloboditi ova naša područja. To smo onda kasnije s vremenom i učinili. Ne može se usporediti ono zbog čega smo mi bili u ratu i ono zbog čega su neprijatelji bili u ratu. Mi smo tu bili svoj na svome, protjerani sa svojih ognjišta i moral je bio na našoj strani, mi jednostavno nismo imali izbora. Sve smo podredili tome da oslobodimo svoje kuće. I onda ne može se usporediti s tim motivom, motiv onoga koji je došao iz Srbije. Ali i ovi iz Gračaca, oni su i sami znali da nema smisla to što čine. Ministarstvo unutarnjih poslova RH raspolagalo je uoči ove operacije vrlo skromnim topništvom, no upravo su topnici Specijalne policije odigrali značajnu, možda i ključnu ulogu u osiguravanju uspješnosti slamanja neprijateljskog otpora na Velebitu. Štoviše, združeno topništvo Specijalne policije otada je postalo važan čimbenik svake borbene akcije specijalaca, a posebice se istaknulo tijekom operacije „Bljesak“. Josip Turkalj, pomoćnik zapovjednika Specijalne jedinice policije „Alfe“, bio je i načelnik topništva Specijalne policije: Mi, topnici Specijalne policije, nismo imali preveliki broj posada. One su se stoga mijenjale nešto rjeđe, jer nismo mogli mijenjati ljude u datom trenutku. Ali vrlo je važno naglasiti, mi smo od samog početka akcije ovdje provodili ujedno i nastavu. Obučavali smo ljude koji su početkom 1993. godine znali vrlo malo ili ništa o topništvu, a kamoli o djelovanju topništva, izučavanju elemenata i nekoj taktičkoj postavi. Kasnije, ti ljudi su već 1995. zapovijedali samostalno mješovitim raketno-topničkim bitnicama. Bilo je posebnih situacija koliko te volja, ali najvažniji je ipak bio moral. Naravno, najljepši dio priče, veliki je uspjeh u toj operaciji. Tada smo svi mi osjetili i shvatili da imamo mogućnosti i znanja, da imamo volje, da možemo ostvariti i najsloženije zadaće koje se daju Specijalnoj policiji. I mislim da od tog trenutka postoji jedan veliki uzlet Specijalne policije u radu i obavljanju zadaća sve do završetka operacije „Oluja“. Nakon primopredaje položaja, obranu južnog Velebita organizirale su postrojbe Hrvatske vojske. Tim sektorom isprva je zapovijedao pukovnik Mirko Norac, zapovjednik 448
tada 6. GBR. Dio brigade iz Gospića uspješno je sudjelovao u slamanju otpora pobunjenih Srba podvelebitskog kraja, a potom je povučen u obranu osvojenih položaja na Velebitu. Stjepan Škrinjarić, tada zamjenik zapovjednika 1. pješačke bojne 6. GBR, svjedoči što je ova bitka značila za njihovu, odnosno sve gardijske brigade Hrvatske vojske: „Maslenica“ je nama dala polet. „Maslenica“ je jedna specifična operacija u kojoj smo mi kao netom ustrojena gardijska postrojba provjerili svoju snagu i moć. To je možda bila prva velika provjera, premda su ti svi vojnici koji su popunjavali tu gardijsku Šestu, a poslije toga Devetu brigadu, mahom ratovali u ličkim postrojbama, pa u riječkim, odakle se ona popunjavala, te zadarskim postrojbama. Oni svi imaju ratno iskustvo i samo je to trebalo objediniti u ovakvoj jednoj specijaliziranoj postrojbi. Poslije toga naša je postrojba imala i učešće u „Medačkom džepu“, i tako dalje. Međutim, „Maslenica“ ima tu crtu, značajna je po tome da smo se pokazali kao respektabilna vojska, ne više neka zbrda-zdola skupljena vojska. To je već bila velika odskočna daska za sve postrojbe. Također, poslije i u „Medačkom džepu“, gdje je bio interesantan jedan zahtjev poraženog neprijatelja. Poslije poraza oni traže, ne da se vrate i oni na svoja mjesta, nego samo da mi napustimo to mjesto. Dakle, što to govori? To govori o tome da te neprijatelj respektira kao ipak jednu silu. Aktivnosti Borbene grupe 6. GBR svakako valja istaknuti već po tome što su djelovali na Velebitu istovremeno ostavljajući šire područje grada Gospića u potencijalnoj opasnosti od eventualnih osvetničkih udara pobunjenih Srba. Gardijska brigada koja je od njih postupno preuzimala položaje i organizirala obranu južnog dijela Velebita, bila je 1. GBR, „Tigrovi“. Štoviše, zapovjednik Kombinirane postrojbe (bojne) 1. GBR, pukovnik Damir Tomljanović – Gavran ubrzo je preuzeo i zapovijedanje cijelim sektorom obrane. Nažalost za sve hrvatske postrojbe koje su boravile na Velebitu, Tomljanović je poginuo u zapovjednom izviđanju. Eduard Butijer obnašao je tada dužnost pomoćnika zapovjednika za operativne poslove u 1. GBR, te ukratko svjedoči koliko je boravak na Velebitu značio za gardiste koji su iskusili borbe u ovakvim uvjetima, ali i za cijelu brigadu: Naša postrojba je bila na tom prostoru od 2. veljače 1993. do 15. lipnja 1994. godine, dakle godinu i pol dana, kada je povučena i vraćena u sastav brigade. U tom razdoblju imali smo pet poginulih, 106 ranjenih i ozlijeđenih, među njima je 11 smrzavanja. Kada se postrojba izvukla s tog prostora i vratila u sastav brigade izvršena je popuna, prestrukturiranje. Sudjelovanje u „Maslenici“ nama je bilo izuzetno bitno. Mi smo tu došli, pomogli snagama na tom prostoru, osigurali smo da se mogao izgraditi pontonski most, osigurali smo stabilnost na tom prostoru; nije neprijatelj mogao više ništa postići kad smo mi došli tamo. 449
Način na koji su pripadnici specijalnih jedinica hrvatske policije stavili pod nadzor područja južnog Velebita, zbog svih okolnosti, napose vremenskih i terenskih uvjeta, uistinu je zadivljujući. Posebice ukoliko se uzme u obzir da su to učinili uz minimalne ljudske žrtve. U snažnom protunapadu broj žrtava bio je daleko veći, jer pobunjeni Srbi intenzivirali su svakodnevne topničke udare gotovo do samog kraja 1993. godine. Mnogo veće žrtve, od samog početka operacije „Maslenica“, hrvatske snage trpjele su na bojišnici pod Velebitom i u Ravnim kotarima. Zapovjednici postrojbi iz zadarskog područja imali su krajnje nezahvalan zadatak jer, iako pripadnici pričuvnih postrojbi, njihovi su vojnici ratovali na cjelokupnom području Ravnih kotara, podvelebita i planine Velebit, samostalno ili, češće, pridruženi drugim postrojbama. Ljudski gubici, posebice 7. domobranske pukovnije, bili su veliki, također je iznimno visok bio postotak ranjavanja, baš kao i psihičkog stresa koji veći broj pričuvnih vojnika nije mogao izdržati. Ipak, i 7. domobranska pukovnija i 112. brigada iz teške situacije - jer izvršavali su zadaću nepripremljeni za ovako veliku napadajnu operaciju - izvukli su značajne pouke i iskustva. Postrojbe su preustrojene, mladi zapovjednici Danijel Kotlar i Mladen Fuzul proveli su preustroj i te su postrojbe imale važnu ulogu u daljnjem ratu, sve do konačnog oslobođenja, djelujući ne samo na zadarskom bojištu. Stoga je potpuno shvatljivo kako je ova bitka za njih osobno, kao i njihove postrojbe imala ključan značaj. O novoj razini operativnih mogućnosti i o novom iskustvu koje je za domaće postrojbe predstavljala bliska suradnja s postrojbama gardijskih brigada i specijalnih postrojbi, iz svoje perspektive prisjetio se Danijel Kotlar. Zbog kvaliteta i iskazane inicijative kako u napadajnom, tako i obrambenom dijelu operacije, Kotlar je ubrzo dobio povjerenje i odgovornost da preuzme zapovijedanje nad 7. domobranskom pukovnijom: „Maslenica“ je za mene značila da smo spremni ako neće ići mirnim putem, da možemo vojničkim putem odraditi sve zadaće koje se pred nama postavljaju za konačno oslobađanje Domovine. Nadalje, naše domaće postrojbe, mi smo strahovito puno naučili. Ratovali smo rame uz rame sa svim gardijskim postrojbama. Mi smo se s njima družili, mi smo od njih učili, mi smo usvajali njihovo iskustvo, posebno u napadajnom dijelu. Tako da je za mene osobno operacija „Maslenica“ bila jedna izuzetno teška, jedna izuzetno krvava operacija, posebno nakon protunapada koji je uslijedio nakon zaustavljanja napada i držanja crte. Nije se znalo hoće li neprijateljske snage ili mi izdržati vrlo žestoke bitke. Jer i oni su znali da ako mi zadržimo dostignute položaje, da je to samo sljedeći korak ka konačnom oslobađanju Domovine. Mi smo znali, ukoliko izgu450
bimo novooslobođeni teritorij, da će to biti i politički i vojnički poraz Hrvatske. Daleko, daleko teža mi je bila vojno-redarstvena operacija „Maslenica“ nego, recimo, poslije operacije kao što su bile „Ljeto ‘95.“, pa zatim „Oluja“ ili „Maestral“. To je bila igra, dječja igra u odnosu na ove žestoke borbe koje smo imali u tih nekoliko mjeseci od samog pokretanja operacije pa do trenutka kada je uspostavljen pontonski most i zračni promet u Zrakoplovnoj luci. Isto tako, po prvi puta sam vidio jednu sinhronizaciju postrojbi. Dakle, i da smo imali iza sebe oklop, tenkovske postrojbe, da smo imali jednu koncentriranu reguliranu topničku paljbu preko topničkih raketnih skupina, da je funkcionirao sustav veze, da su se inženjerijski utvrđivali položaji. Jednostavno, imali smo strašno kvalitetne obavještajne podatke i preko bespilotnih letjelica i preko sustava osmatranja iz dominantnih kota kroz dubinsko izviđanje neprijateljskih položaja. Tako da u svakom pogledu, ja to mogu slobodno reći, u operaciji „Maslenica“ stvarala se vojska koja će biti spremna konačno osloboditi okupirana područja Republike Hrvatske. Poput Danijela Kotlatra, i kvaliteta mladog časnika, zapovjednika 1. bojne TG 112, Mladena Fuzula upravo je u bitci za zadarsko zaleđe došla do izražaja, te je i on nakon što se iskazao kao dobar operativac i vođa postrojbe preuzeo zapovijedanje i zadaću preustroja 112. brigade: Operacijom „Maslenica“ oslobođena je čitava „ružičasta zona“ u zadarskom zaleđu. Također, omogućeno je prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske preko Novskog ždrila te je oslobođen jedan od ključnih objekata u zadarskom zaleđu, a to je Zrakoplovna luka Zemunik. Karakteristično za operaciju je da su po prvi puta sudjelovale sve tri grane Hrvatske vojske: mornarica, kopnena vojska i zrakoplovstvo, zajedno s jedinicama Ministarstva unutarnjih poslova. Bez obzira na nedostatke, sigurno je da se u prvom dijelu operacije postiglo iznenađenje i da je to iznenađenje omogućilo da se veliki dio prostora usprkos problemima oslobodi. Može se reći da smo iz ove operacije naučili lekciju kako zajednički djelovati sa sve tri grane vojske. Štoviše, uvezali smo djelovanje topništva, pješaštva, oklopa, PZO-a i Elektronskog djelovanja, koje je odigralo vrlo važnu ulogu u operaciji „Maslenica“. Postignuto usklađeno djelovanje omogućilo je da djelujemo kao uigrani orkestar. Možda ključni moment bio je manevar gardijskih brigada tijekom obrane na pojedinim pravcima djelovanja. Upravo u tim trenucima postizala se potrebna prednost na samoj crti bojišnice. Za operaciju „Maslenica“ često čujemo da je prekretnica u Domovinskom ratu, da je majka svih bitaka, da smo iskustva stečena u toj implementirali u završne operacije i slično. Iz toga je jasno da bi se mogla napisati zasebna knjiga o stečenim iskustvima u ovoj operaciji. Kako smo po prvi puta djelovali sa svim granama Oružanih snaga i 451
MUP-a, na višim razinama zapovijedanja i rukovođenja ovo je tražilo visoki stupanj koordinacije i usklađenost svih koji su zapovijedali i rukovodili operacijom. Zbog toga se od vojnika-pješaka zahtijevalo, a i obučavalo ga se kako, primjerice, provoditi transport bilo helikopterom ili brodom, kako iz transporta u pokretu se uvesti u borbu i provoditi borbena djelovanja. Zatim, može se reći da smo u realnom vremenu koristili obavještajne informacije, naročito od Elektronskog djelovanja. Općenito, razmjena obavještajnih informacija bila je usmjerena prema zapovjednicima i ljudstvu na crti bojišnice; dakle te informacije više nisu bile ekskluzivno pravo pojedinaca. Cijela crta bojišnice bila je premrežena sustavima veza, bilo žičano ili radiovezom. Upravo ovdje, na dalmatinskom kršu, shvatili smo koliko je važno inženjerijski se utvrditi jer smo vidjeli da vojnik strada od odlomljenog kamena isto kao od gelera granate. U ovoj operaciji smo vidjeli da civilne prometnice nisu dovoljne za osiguranje manevra, logističke opskrbe, popune streljivom ili dovođenje pješačkih snaga u područja razmještaja i zbog toga smo radili nove prometnice koje su bile potrebne za izvršenje zadaća. Zračna potpora bila je kvalitetna, i za redovne smjene ljudstva i za logističku opskrbu i naročito za prebacivanje teških ranjenika. Potpora pomorskih snaga nije nas više činila ovisnim o lokalnim kapacitetima, naročito prebacivanja snaga u prostor Velebita. Naglasiti treba posebno uvođenje snaga iz pokreta u borbena djelovanja. Doduše, radili smo to i prije, ali sada smo to izvodili sa snagama jačine bojne, i to smo činili prebacujući snage zračnim putem s jednog kraja države na drugi. Topništvo smo grupirali, podijelili smo ciljeve i uvezali se na cijeloj bojišnici tako da nije bilo neprijateljskog nepokrivenog prostora ni ciljeva. Spoznali smo značaj prave logistike; logistike koja je usmjerena na vojnika na crti bojišnice. Problema je bilo, a zasigurno najveći bio je problem uporabe pričuvnih snaga u operaciji „Maslenica“. Također je bilo problema i po pitanju djelovanja, odnosno nedostatka oklopnih snaga, naročito na pomoćnim smjerovima napada. Bilo je, posebno u podvelebitskom prostoru, i logističkih problema. No kada se sve sumira, mislim da je operacija „Maslenica“ bila ključna i glavna prekretnica u razvoju Hrvatske vojske. Operacija je jednostavno pokazala da je Hrvatska vojska izrasla u oružanu silu koja je dokazala da je u stanju u svakom trenutku izvršiti postavljenu zadaću. Iznimno važno, u operaciji „Maslenica“ sazrela je potpuno nova zapovjedna garnitura. Dakle, neki mladi momci su preuzeli više razine dužnosti i odgovornost. S time smo automatski dobili kadar koji je poznavao stanje na terenu, koji je u ratničkom smislu znao prepoznati koji korak treba poduzeti i pomake napraviti na crti bojišnice. Tom dijelu kadra nedostajalo je formalno obrazovanje, nedovoljno znanje vojničke doktrine i klasičnih vojničkih znanja, ali možda je to bila njihova prednost, taj njihov instinkt. 452
To su bili dokazani borci, ljudi koji su imali prirodni instinkt, te su se u jednom stvarnom okruženju, u okruženju rata, pretvorili u lidere i vođe, odnosno zapovjednike. I to vođe koji su suvereno vodili vodove, satnije i bojne i sve ostale formacije. Zapovjednici koji su se istaknuli na samom terenu, u borbama za zadarsko zaleđe napredovali su u vojnoj karijeri, iako su tada bili mladi časnici. Brigadni general Mladen Fuzul i danas je aktivan i obnaša dužnost zamjenika zapovjednika i ujedno načelnika stožera Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske. Fuzul je nedvosmisleno istaknuo koliko je za stvaranje pobjedničke Hrvatske vojske bilo bitno imati zapovjednike s „instinktom“, spremne na samostalne odluke i hitre reakcije. Ante Kotromanović također simbolizira tu generaciju mladih časnika, spremnih na brzu reakciju i samoinicijativu. Tijekom operacije „Maslenica“ na sinjskoj bojišnici stanje je postalo vrlo kritično, a zapovjednici Hrvatske vojske iskazali su želju i proveli važnu i prilično opasnu akciju oslobađanja područja uokolo HE Peruča. U toj oslobodilačkoj akciji, kojom je spriječena katastrofa širih razmjera, posebno se istaknuo tada mladi časnik Ante Kotromanović: Bilo je dobro, imali smo sreću i par puta pokazali smo da imamo dobre reflekse, to je bilo najvažnije. A to je bitno, da se prepozna kad vojnik ima dobar refleks, kad mislimo da treba nešto napravit i učiniti, te ako netko odobri: „Idite u to“. To je jako dobro ispalo jer netko nam je onda mogao reći „ne!“, i to bi bilo onda puno teže kasnije osvajati u „Oluji“, da ne pričamo što bi neprijatelji pokušavali s branom Peruča napraviti da su ju imali u svojim rukama 1995. godine. Operaciju „Maslenica“, napadajni dio, iznijela je 4. GBR. Veliki ljudski gubici i veliki broj ranjenih tijekom napada, ali i tijekom obrane, bila je vrlo visoka cijena za gardijsku brigadu koja je upravo prolazila proces preustroja. Unatoč tome što su zadaće izveli vrlo uspješno, bitku za zadarsko zaleđe mnogi pripadnici brigade ističu kao najveću kušnju. Kako god bilo, nedvojbeno je da su upravo iskustva iz ove bitke uvelike pomogla razvoju brigade, ne samo pješačkim postrojbama, već i konačno ustrojenoj oklopno mehaniziranoj bojni i topništvu. Vrlo važnim za iznenađenje u fazi napada pokazao se kvalitetan manevar snaga koje su uoči bitke pristigle na šire područje Zadra. Možda i ključni trenutak bilo je pravovremeno ubacivanje snaga 1. bojne 4. GBR, koja se s Južnog bojišta izravno uključila u borbu za Ravne kotare. Dozapovjednik bojne Mladen Pupić – Nina istaknuo je taj značaj: Značaj „Maslenice“ je već u tome što se 600-700 ljudi uputi iz Dubrovnika bez odmora, bez ičega i uključuje se izravno u rat. S gubicima, naravno, ali uspješno odradi zadaću koja je postavljena brigadi. Sve te akcije što smo ovdje doživjeli bile su nam jedna škola, dobra škola za naredno djelovanje koje smo poslije, zna se na koji način, odradili. 453
Što se tiče taktičke i operativne razine ove bitke, mislim da je 4. brigada ovdje stekla svoje najveće iskustvo koje je potom kvalitetom dokazala u nadolazećim borbenim djelovanjima. Ionako teške borbe dodatno je otežala činjenica da su se odvijale u specifičnim zemljopisnim uvjetima, a što su istaknuli gotovo svi sudionici bitke za zadarsko zaleđe. Iako veliki dio Ravnih kotara čini kamenjar, to je područje po konfiguraciji uglavnom ravan teren, gdje je značajnu ulogu imalo oklopništvo obje zaraćene strane. Stjepan Nižić, zapovjednik 2. pješačke bojne 4. GBR, dočarao je razliku između borbi na krajnjem jugu Hrvatske i u zadarskom zaleđu: Mi se jesmo vratili dolje s juga gdje je čisti kamenjar, krš i gdje je čovjek mogao nastradati od kamenja jer većinom su ljudi tako i stradali. No, ovdje je bilo nešto drugo, jer ovdje su i zakloni bili opasni kao samo kamenje. Ovdje, na ovakvom terenu nekog prirodnog zaklona, osim kuća, nije se moglo naći. Mislio sam da je ono dolje na jugu teren koji je najteži i da ne može biti teži. Međutim, ovaj teren je ipak bio puno, puno opasniji! Posebno zato jer tu tenk ili transporter može biti uništen u svakom trenutku, moraš biti spreman da protivnik iznenada izleti iza svakog žbuna, grma, šumarka jer je takav teren koji omogućava upravo kretanje tenka skoro neograničeno. Ako je nešto posebno obilježilo kako napadajni dio operacije, tako i obranu od srpskog protunapada, to je činjenica da su u izravnim borbama sudjelovali i stradavali zapovjednici postrojbi, ne samo razine vodova ili satnije, već i bojni. Na taj način dozapovjednici bi preuzimali odgovornost i iznova je veliki dio njih bio ranjavan u izravnim okršajima koji su uslijedili. Stjepan Nižić preuzeo je zapovijedanje bojnom, nakon ranjavanja zapovjednika Miroslava Ušljebrke, potom je i sam bio teško ranjen. No, Nižić je samo jedan od brojnih zapovjednika i dozapovjednika pješačkih postrojbi koji su ranjavani. Važno je napomenuti da nisu stradavali samo zapovjednici pješačkih postrojbi, već i oklopništva. Veliki broj zapovjednika tenkista ranjen je, tako i sam zapovjednik OMB-a Andrija Matijaš – Pauk, a njihovo mjesto preuzimali su niži zapovjednici. Tako je i Hrvoje Pupić Vurilj stradavanjem suborca preuzeo zapovijedanje, ali je tijekom srpskog protunapada i on teško ranjen i izbačen iz stroja. Pupić Vurilj na vrlo zanimljiv način sažeo je mišljenje što je bitka za Ravne kotare predstavljala tenkistima 4. GBR: Mišljenje mojih suboraca i mene je da kad bi u Hollywoodu tili snimiti film o „Maslenici“, ali pravi film kako je stvarno bilo, znači stvarni tijek događaja, mislim da ga ne bi nitko pogleda, da bi film budžetski propao totalno, da bi rekli da je to fikcija. To nisu normalni uvjeti bili, niti normalni odnosi neprijatelja i nas u napadu. Od početka sam sudjelovao u obrani Domovine, od ‘91. u svim akcijama, od Dubrovnika do Mrkonjića. 454
I nijedna nije po brutalnosti, po surovosti bila ka šta je ova bila. Nijedna. Mi tenkisti „Maslenicu“ zovemo „majka svih bitaka“. To je bilo krštenje pravo. Pravo vatreno krštenje, tenk na tenk, skoro pa gusjenica na gusjenicu. Boj oklopnih snaga vodio se nesmiljeno i u obrambenoj fazi. Tenkisti su ranjavani, ginuli su na obje strane. Više pripadnika oklopnih snaga 2. GBR ranjeno je, a dvojica su i poginula. Njihov zapovjednik Dražen Sebastijan nedvosmisleno je ustvrdio težinu borbi u novigradskom zaleđu: Akcija „Maslenica“ ostat će mi u sjećanju kao najteža operacija u kojoj sam sudjelovao, teža i od „Oluje“ u kojoj sam bio ranjen i pogođen u tenku. Izuzetan i zahtjevan teren. Bjesomučno granatiranje protivnika po našim položajima svakako je pridonijelo psihološkom pritisku i stalnom osjećaju neizvjesnosti. Ipak, oklopna satnija 2. GBR je odradila svoju zadaću, svi su izdržali napor do kraja terena. Neki pojedinci u ovoj bitci shvatili su da vojska i rat nisu za njih i da je to „krvavo zarađen novac“. S druge strane, ljudi koji su izdržali i prekalili se u toj operaciji kasnije će biti glavni nosioci i zapovjednici u mehaniziranoj satniji u akcijama „Bljesak“, „Oluja“ i „Una ‘95.“. Bitku za zadarsko zaleđe, odnosno obranu dosegnutih ciljeva obilježila je i jedna nova dimenzija ratovanja. Hrvatska vojska manevrima snaga, njihovim uvođenjem u bitku vrlo uspješno demonstrirala je novu razinu mogućnosti, po čemu je itekako nadvisila iste ili slične pokušaje suprotne strane. Formirane su taktičke grupe gardijskih brigada koje su većinski u borbe na područje zadarskog zaleđa prebačene uspostavom zračnog mosta. Nakon interventnog pristizanja Taktičke grupe 3. GBR, koja je pristigla u zadnji čas da obrani veliki protunapad na području Kašića, helikopterima je uvedena Taktička grupa 5. GBR. Željko Mikić bio je zapovjednik Prve taktičke grupe 5. GBR koja je na taj način prebačena u Ravne kotare: Borbe u zadarskom zaleđu na nas su se odrazile vrlo pozitivno. Prije svega, mi smo sami sebe testirali da vidimo koliko smo sposobni na brzu ruku se okupiti, biti prebačeni helikopterima, ući u crtu bojišnice i odraditi tu zadaću kvalitetno. Veliku stvar predstavljala je okolnost što smo se na licu mjesta upoznali i s pripadnicima drugih gardijskih brigada, ali i pripadnicima domobranskih postrojbi i mornaričkog pješaštva iz Pule, s kojima smo tamo, na samoj crti dijelili i dobro i zlo, zajednički dobro koordinirali i surađivali. To iskustvo bilo je od velikog značaja za sve vojnike, a posebice za nas zapovjednike. Ukupno gledano, iako je Hrvatska vojska u operaciji „Gusar“, odnosno „Maslenica“, posebno u obrani dosegnutih ciljeva imala određenih problema, ona je ukazala i na promijenjene okolnosti u organizacijskim i operativnim sposobnostima dviju za455
raćenih snaga. Osvrt na tu činjenicu pružio je dozapovjednik Taktičke grupe 5. GBR Stjepan Kulić: Operacija „Maslenica“ za nas je značila jako puno! Stalno smo se do tada branili, na žalost uglavnom gubili teritorije, imali velike gubitke u ljudstvu, užasno velike gubitke. Taj početak ‘93. je upravo bio fascinantan za nas, ta jedna novina, napadačka operacija gdje mi iz jedne obrane prelazimo u napad. Sada ‘93., početkom, smo mogli čak osjetiti da smo u trenucima i jači. Do tada smo uvijek bili slabiji. Uvijek smo trpjeli puno veću topničku paljbu, paljbu iz raznoraznih tenkova, teških strojnica, svega. A tada, ‘93. godine, odjednom smo mi to isto imali u svome sastavu i čak u određenim momentima smo se osjećali dominantniji, što je velika promjena. Znači, osjetite da ste jači, da više niste podređeni, da više apsolutno nemate nikakvog razloga za nekakav strah, pitanja: „Što će biti ako oni nešto naprave, ako povuku neki potez“. Mi smo ‘93. imali odgovor na sve to! Fascinirala je sama činjenica da je naša Taktička grupa bila sačinjena kako od pješačkih postrojbi, tako od postrojbi oklopnih, što znači jedne tenkovske satnije, od protuoklopne postrojbe, znači jednog protuoklopnog diviziona, pa postrojbi protuoklopne koje su imale lake prijenosne sustave protuoklopne, raketne. Znači u svakom momentu kao zapovjednik ste imali mogućnosti koje do tada niste imali! To je jedna velika promjena bila u odnosu na dotadašnja ratna iskustva. Uglavnom su ona sličila na način da dođe oklopna bojna protivnika s ganc novim M84 tenkovima, a mi imamo u svom sastavu nekoliko ručnih lakoprenosnih sredstava za protuoklopnu borbu i naoružani samo pješačkim naoružanjem. To je bila nedavna naša stvarnost, ali već ‘93. godine došlo je do jedne velike promjene. A kod protivnika se to vjerojatno na drugi način manifestiralo. On je tada osjetio našu snagu i vjerojatno je razmišljao: ‘Što će tek biti za godinu dana?’ A što će se dogoditi, ubrzo je i iskusio. Damir Krstičević također je bio mladi zapovjednik, no do ove bitke on je već dobio odgovornost zapovijedanja 113. brigadom, odnosno Borbenom grupom BG 113, sastavljenom mahom od ročnih vojnika. Kasnije je do kraja rata obnašao dužnost zapovjednika 4. GBR i stoga je posebno zanimljiv njegov osvrt na značaj oslobađanja zadarskog zaleđa: Ja smatram da je „Maslenica“ definitivno prekretnica u našem Domovinskom ratu. Kad kažem ‘prekretnica’, znači u tom vojnom smislu, taj stav ja temeljim na nekoliko čimbenika. Prvi je ovaj vojni, organizacijski čimbenik. Tada smo pokazali da smo u stanju izvesti tako složenu i veliku vojnu operaciju. Ona je bila teška, ona je bila zahtjevna. Jer prije te operacije mi smo već na jugu izvodili te napadajne operacije, gdje smo mi jug Hrvatske oslobodili i vratili ta područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Međutim, sada smo operacijom „Maslenica“ spojili Hrvatsku. 456
Važno je naglasiti kako je to bila prva operacija u kojoj je Ante Gotovina zapovijedao kao zapovjednik Zbornog područja. Uistinu, puno je snaga sudjelovalo u toj operaciji. Međutim, vrlo bitan bio je i drugi čimbenik, politički čimbenik. Mi smo pokazali i svijetu, a pokazali smo i našem neprijatelju, da smo u stanju osloboditi prostore naše Hrvatske, koji su bili okupirani. A i s druge strane, dali smo našem političkom vodstvu snažnu polugu za jačanje političkih pozicija na međunarodnoj sceni. I treći čimbenik, smatram da smo operacijom „Maslenica“ poslali poruku i hrvatskim braniteljima, ali i cijelom hrvatskom narodu. Znači, osnažili smo vjeru u pobjednički karakter, mentalitet Hrvatske vojske. Tako da definitivno mislim da je operacija „Maslenica“ nagovijestila da Hrvatska ima vojsku koja već ‘93. može izvesti takvu operaciju. Mi smo i kasnije, nakon te operacije, kontinuirano nastavili izobrazbu po svim razinama. Spremali smo se da možemo kasnije osloboditi zemlju i da možemo Hrvatskoj donijeti mir i slobodu. Stoga mislim da je „Maslenica“ apsolutno velika i značajna operacija, a „Oluja“ je kruna svih operacija. Da nije bilo „Maslenice“ vjerujem sigurno da mi ne bi mogli kasnije napraviti puno ograničenih operacija, koje su upravo imale za cilj da nam strateške pozicije budu što bolje i što kvalitetnije u odnosu na neprijatelja. O značaju uspješnosti operacije „Maslenica“ kao prve operacije u kojoj su sudjelovale sve tri grane vojske, iako je ona imala (pa i danas ima) političkih oponenata, vrlo otvoreno svjedoči Bruno Zorica – Zulu, koji je zapovijedao borbenom grupom pripadnika SP GSHV-a: Bila je to prva koordinirana operacija Hrvatske vojske većih razmjera gdje su zajednički sudjelovale brigade, specijalne postrojbe, topništvo, oklopne jedinice, tenkovi i zrakoplovstvo. To je bilo čudo! Sve dotad, barem mi na razini specijalnih postrojbi, uvijek smo radili te diverzantske akcije. Ali odjedanput vi se nađete u potpuno novoj situaciji. To je bila jedna ratna mašinerija. I to je ono, kad vidite naše tenkove, kad vidite artiljeriju kako dere, i gardijske brigade. Onda čovjek kaže: „E, sad imamo vojsku!“ Unatoč tome, da li iz neznanja ili nekih drugih interesa, neki su poslije u Zagrebu kritizirali tu operaciju, posebno vicmaher-predsjednik i njegova kompanija. Valjda ti ljudi nisu bili svjesni ili nisu htjeli biti svjesni koliko je to bilo od životne važnosti. Dolje, ne samo za ljude u Dalmaciji, već i drugdje gdje smo ratovali, jer sve je ovisilo o buri, o jugu. Znači, trajekti nisu vozili, pomoć našim postrojbama na Južnom bojištu nije mogla biti dostavljena, ljudstvo nam nije moglo doći u pomoć. I zato je to bila važna operacija da se prometno povežemo, da uopće ne govorim o ostalom značaju te vojne operacije. U operaciji „Maslenica“ sudjelovalo je više specijalnih postrojbi GSHV-a. Miljenko Filipović, zapovjednik specijalne postrojbe Bojna Zrinski, kao i svi drugi, ističe značaj zajedničkog djelovanja združenih postrojbi: 457
Neprijatelj je u to vrijeme bio još jak, dobro organiziran i dobro naoružan. Oni su nas do operacije „Maslenica“ još uvijek tukli i avionima i tenkovima i topovima, i dotad su uvijek bili brojčano jači, nadmoćniji u naoružanju od nas, posebno u teškom naoružanju. Tek s operacijom „Maslenica“ to se promijenilo. Znači, u operaciji „Maslenica“ nastupale su združene Oružane snage Republike Hrvatske: kopnena vojska, zrakoplovstvo i mornarica. Po prvi puta tijekom rata! S druge strane, tek boraveći dolje, iako sam poznavao taj kraj, shvatio sam da je neprijatelj praktično na ulazu u grad Zadar i koliko je opasno živjeti u takvom okruženju. Naravno, ovom operacijom povezan je hrvatski sjever i jug, i uz sve navedeno, čast mi je što je moja postrojba sudjelovala i imala važnu ulogu u operaciji „Maslenica“. Ipak, unatoč nemjerljivom značaju za kasnije oslobodilačke operacije Hrvatske vojske, bitka za zadarsko zaleđe na neki način bila je godinama medijski zanemarena. Zbog te činjenice nemali dio sudionika velikog okršaja nije zadovoljan, posebno zato što je veliki broj hrvatskih branitelja teško nastradao ili položio život tijekom napada i obrane dosegnutih ciljeva operacije „Maslenica“. Jedan od njih je Ivica Šafarić – Ninđa, koji je zbog pogibije suboraca preuzeo zapovijedanje satnijom, no kroz par dana i on je zbog teškog ranjavanja bio izbačen iz stroja: Jako mi je drago zbog ovog projekta jer smatram da je sama operacija medijski zanemarena u odnosu na značaj ne samo za grad Zadar, već za cijelu Domovinu. Čudi i što su velike borbe za obranu dosegnutih ciljeva te operacije također zanemarene, jer bio je to mnogo teži i krvaviji dio cijele priče. Nažalost, smeta i to što smo mi, kao 2. gardijska brigada, godinama, više od 15 godina, također zapostavljeni. Ljudi su pisali memoare, neke svoje knjige, ali uglavnom nas nisu spomenuli. A mi smo tamo napravili veliki posao! Obranili smo kompletno novigradsko zaleđe, pa i šire. Štoviše, platili smo visoku cijenu jer smo ostali bez najboljih ljudi, vođa svojih postrojbi i vratili se desetkovani. Mislim da je ova operacija zaslužila veću pozornost javnosti, a i mi iz 2. brigade da smo zbog sve žrtve ipak zaslužili svoj dio povijesne istine o ovoj velikoj bitci. Hvala Bogu, divni ljudi iz samog Novigrada, oni vrlo dobro znaju tko je i uz kakvu cijenu obranio njihov mali gradić i svake godine se za obljetnicu bitke družimo s njima. Za sve zapovjednike postrojbi, ne samo pješačkih, sudjelovanje u oslobađanju zadarskog zaleđa bilo je od neposredne opasnosti. Možda je i najslikovitiji primjer te opasnosti pogibija načelnika topništva 4. GBR, Ivana Čule, u razdoblju kada su već jenjali najsnažniji protunapadi srpskih snaga. Značaj bitke za zadarsko zaleđe dočarao je Rade Lasić, zapovjednik TRD-a 4, osoba koja je pogibijom Ivana Čule preuzela zapovijedanje topništvom brigade: 458
Po prvom danu borbe, odmah sam zaključio da će ovo biti bitka kakvu do tada nismo doživjeli. Za operaciju „Maslenica“ mogu reći: ona je zaista bila prijelomna bitka Domovinskog rata, nakon nje neprijatelj nikad više nije bio isti! Možda je pretenciozno reći da je operacija „Maslenica“ ponudila neke nove načine ratovanja, ali neke nove momente u primjeni vojne vještine svakako jest! Naime, sva stečena, naučena i napisana znanja tamo su pala u vodu, već prvog dana te bitke. Operacija „Maslenica“ je tražila puno više od toga. Ona je tražila snalažljivost, momentalno prilagođavanje situaciji na bojištu, donošenje brzih odluka, vojno-taktičku mudrost i zapovjednike na terenu koji su morali ratovati doslovno na prvoj crti. Često mijenjanje situacije na samoj bojišnici zahtijevalo je improvizaciju i samostalnost u odlučivanju, kako zapovjednog kadra, tako i samih ratnika. Bitka za Ravne kotare doslovno je bila bitka „prsa u prsa“! Čovjek na čovjeka, tenk na tenk, uz često izmiješane rasporede snaga. Povijest pamti vrlo malo velikih bitaka u kojima su se tenkovi sudarali, u kojima su posade napuštale tenkove i pješački se borile protiv posada neprijateljskih tenkova. Operacija „Maslenica“ je sve to nudila, pa čak i više od toga. Znam da se i dan-danas vode polemike oko toga je li operacija „Maslenica“ bila potrebna i kakve je rezultate polučila u vojno – strateškom smislu. Oko toga se može polemizirati, ali ja to ne želim. Neka takvu polemiku vode takozvane „mudre glave“ koje nisu bile te zime u Ravnim kotarima, nego iz fotelje pišu povijest i ocrnjuju nešto o čemu nisu dostojni ni razgovarati. Mi koji smo bili tamo, mi koji smo imali sreće da ostanemo živi, mi koji smo teret rata iznijeli na svojim plećima, mi vrlo dobro znamo što je bila operacija „Maslenica“ i koliko nam je značila pobjeda u toj bitci! Mi smo u toj bitci istupili zube njihovom osjećaju ratne dominantnosti. Mi smo u toj bitci slomili zube njihovoj oružanoj sili i zadali nokaut takozvanoj SAO Krajini od kojega se nije oporavila do kraja rata. Ponavljam, za operaciju „Maslenica“ jedino mogu reći: ona je zaista bila prijelomnica Domovinskog rata! Nakon nje neprijatelj nikad više nije bio isti. Ukratko, ta bitka je ponudila neke nove načine ratovanja. Ona je, sportski rečeno, bila „finale prije finala“! Nakon „Maslenice“, vojno-redarstvena operacija „Oluja“ i sve ostale operacije bile su rutinsko odrađivanje posla. Ova bitka posebna je i stoga što su u njoj po prvi puta djelovale združene snage sve tri grane vojske: pješaštva, mornarice i zrakoplovstva. Josip Čuletić bio je u to vrijeme načelnik HRZ-a i PZO-a te je osobno, u vrlo opasnim uvjetima, helikopterom prevozio potrebne stvari za logistiku jedinica Specijalne policije, a kasnije je organizirao uspostavu zračnog mosta kojim su helikopterima prebačene snage i oprema gardijskih postrojbi na područje zadarskog zaleđa: 459
Mislim da je HRZ i PZO značajno pridonio uspjehu operacije „Maslenica“. Naše zadaće na Velebitu uspješno smo izvršavali uistinu u najsloženijim uvjetima koji uopće mogu postojati, gotovo na granici aerodinamičkih, pa i fizičkih mogućnosti i ljudi i letjelica. Kasnije smo odradili zadaću klasičnog desanta. Istina, on nije izvršen na neprijateljskoj teritoriji, ali jest u zoni borbenih djelovanja gdje su te snage po iskrcavanju odmah bile uvođene u operativnu uporabu. Smatram da je operacija „Maslenica“ bila ključna operacija, izvedena u ključnom trenutku. Nakon nje izveden je i prvi desant u Domovinskom ratu, bilo je to prvo zajedničko djelovanje na integriranom bojištu. Znači, ostvarena je po prvi puta i ta dimenzija ratovanja. Po svim ocjenama i procjenama to je bilo ključno za stvaranje povoljnih uvjeta u našu korist i za kasniji preokret koji se nakon niza manjih operacija uspješno okončao oslobodilačkom operacijom „Oluja“. Nažalost, stranice ove knjige lišene su izjava nekih od ključnih zapovjednika koji su sudjelovali u pripremama i planiranju operacije za oslobađanje zadarskog zaleđa i Velebita. Neki su pokojni, neki nisu dali izjavu. Ipak, unatoč tome prikupili smo sjećanja važnih zapovjednika koji su pripremali operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“. Luka Džanko bio je zamjenik zapovjednika ZP Split, ujedno i načelnik Stožera OZ na IZM-u Zadar. Iza sebe imao je vrlo uspješnu 1992. godinu, kao pomoćnik generalu Janku Bobetku u oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske na Južnom bojištu. Iz više razloga bitka za zadarsko zaleđe njemu je osobno bila od velike važnosti: Danas, kao general u mirovini, s otklonom od 20 godina, mogu konstatirati da je osim vojničkog, operacija „Maslenica“ imala i veliki politički značaj. To je bio početak šire strateške operacije. Ona je prethodila svemu onom što je okrunjeno u „Oluji˝. Bila je to opomena za jugovojsku i Srbiju, da je država Hrvatska spremna za nešto veće, a to je oslobođenje cjelokupnog teritorija svoje države. Nadalje, bila je to jasna poruka i međunarodnim snagama da hrvatska država na čelu s predsjednikom Tuđmanom ozbiljno misli i planira osloboditi Hrvatsku. Vojnički gledano, nakon velikog uspjeha na Južnom bojištu, ovo je bila druga zaredom uspješna napadajna operacija. Njome je osiguran vizualni pristup okupiranog dijela. Mi smo s Velebita gledali cijelu Liku s Gračacom i Gospićem, gledali smo Ravne kotare s Benkovcom i Obrovcom. To znači da je to već bio početak pripreme buduće operacije „Oluja“. I tu se vidio kraj, početak kraja SAO Krajine. I najvažnije, Hrvatska vojska je izvršila zadaću da je osigurala našem Vrhovnom zapovjedniku, predsjedniku Tuđmanu da stavi kamen temeljac, da se može raditi pontonski most kojim se prometno povezao sjever i jug Hrvatske. Meni osobno, kao vojniku, kao zapovjedniku, operacija „Maslenica“ donijela je neprocjenjivo bitno iskustvo za sve kasnije operacije 460
Hrvatske vojske, posebno „Bljesak“ u kojemu sam bio zapovjednik Zbornog područja Bjelovar, zadužen za planiranje i izvođenje operacije „Bljesak“. Rajko Rakić bio je pomoćnik načelnika stožera za operativne poslove. Obavljao je uglavnom dužnosti operativno-planskog sadržaja i to u Zapovjedništvu sektora Zadar i u Zapovjedništvu 6. operativne zone Split. Kao operativac u stožeru Ante Gotovine svakodnevno je sudjelovao u pripremama za izvođenje napadajne operacije. Iako možda njegove zasluge nikada nisu dobile odgovarajući medijski tretman, upravo je general Rakić osoba upućena u detalje izvođenja ove, kao i svih kasnijih operacija Hrvatske vojske. Naime, general Rajko Rakić bio je važan operativac u stožeru generala Ante Gotovine: Operacija „Maslenica“ značila je za sve nas jako puno. Provedena je u vrijeme kada se domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici moralo pokazati kako je Hrvatska odlučna i neće odustati od nauma da oslobodi cjelokupan okupirani teritorij. Bilo je to jedno veliko rasterećenje, jedno veliko ohrabrenje, poticajna stvar za moral svih hrvatskih branitelja. Poslije operacije „Maslenica“ general Ante Gotovina poduzeo je sve da se u vojarni Šepurine izgradi središte za obuku pripadnika gardijskih brigada. Kasnije u to središte će dolaziti i pripadnici domobranskih pukovnija i svi oni pojedinci koji su u svojim postrojbama bili jedni od najboljih. Zašto? Od njih je general Gotovina tražio: Vi kad se vratite iz ovoga središta za obuku, u svojim postrojbama morate biti oni koji će prvi krenuti u napad, prvi krenuti naprijed! Upravo tim stvarima je general Gotovina poklanjao dosta pažnje i vjerujem da je operacija „Maslenica“ promijenila odnos zapovjednika prema obuci, odnos zapovjednika prema borbenim zadaćama u napadu. U operaciji „Maslenica“ pojedine postrojbe i Hrvatska vojska u cjelini stekle su niz iskustava, uočene su određene slabosti, ali i mnoge slabe strane neprijatelja. Ta iskustva bila su od neprocjenjive važnosti za sve kasnije bitke i oslobađajuću operaciju „Oluja“. No treba znati da su sva naša ratna iskustva i pouke ispisane krvlju hrvatskih branitelja. Mi danas to zaboravljamo, najčešće. Dakle, netko je platio životom za onu pouku, za ono što se naučilo kao pouka iz te operacije. Svaka operacija Hrvatske vojske ima svoj značaj, tako i operacija „Maslenica“. No nije dobro mjeriti značaj operacije osvojenim prostorom, iako u ovoj operaciji jest oslobođeno golemo područje. Bitno je što osvajanje određenog prostora znači za okolno područje i državu u cjelini. U ovom slučaju, napokon je deblokiran jedan veliki grad, Zadar, koji je stalno bio granatiran, deblokirano je šire zadarsko zaleđe, i što je najvažnije, jug i sjever Hrvatske su iznova prometno povezani. Danas još uvijek neki kažu 461
kako je to bila „neka mala operacija“, „na brzinu organizirana“, prigovaraju kako u toj operaciji nije oslobođeno sve što je planirano, što čak i nije točno, ali nije ni bitno. Ako baš hoćemo, „Oluja“ je izrasla iz „Maslenice“. „Maslenica“ je bila pupoljak iz kojeg su se razvijale druge operacije i konačno „Oluja“ u kojoj je Hrvatska oslobođena. General pukovnik Franjo Feldi uoči operacije „Maslenica“ obnašao je dužnosti načelnika Operativne uprave i pomoćnika načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor. General Feldi najviše je rangirani časnik Hrvatske vojske čije smo sjećanje koristili, a koji je sudjelovao u pripremama za provođenje te velike oslobodilačke operacije. Njegovo sjećanje posebno je vrijedno jer je od početka priprema, potom za vrijeme napada, konačno i obrane od srpskog protunapada, često bio prisutan na samom terenu. Naravno, od posebnog značaja su Feldijeva sjećanja o pripremama i reakcijama Glavnog stožera Hrvatske vojske: Uvijek kada me pitaju za značaj operacije „Maslenica“, rado podsjetim na riječi Janka Bobetka koje je rekao pred zapovjednicima operativnih zona najavljujući operaciju. Rekao je, citiram: „To je neodloživ zadatak. To nije fantazija, nema više razloga išta čekati. Ta operacija od izuzetnog je značaja za gospodarstvo, ali ona je i politički i vojni cilj!“ Stvarno, tako je i bilo! To je prva operacija, prvi takav veliki operativni zahvat, koja je upozorila cijeli svijet da će Hrvatska biti sposobna vojnim djelovanjem osloboditi i sva druga okupirana područja. To nije bila prva operacija Hrvatske vojske, ali je prva s tako značajnim ciljem, koji je na kraju i realiziran. Uspostavljena je komunikacija pontonskim mostom, a kasnije i komunikacija preko Velebita. Za sve nas operacija „Maslenica“ donijela je iskustva i pouke, tako i nama u Glavnom stožeru. Primjerice, mi smo tada po prvi puta uspostavili zračni most. Kasnije mi nismo imali razloga da takvo što činimo, a da smo imali, opet bi to bez problema izveli. Drugo, od velikog značaja pokazala se tajnost pripreme. Još 28. prosinca 1992. godine načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko u Operativnoj upravi posebno je naglasio da se treba krenuti s intenzivnim pripremama po postrojbama, a te pripreme su sve do kraja ostale na razini ratnog plana. To je značilo da pripreme i izrade planova valja sačuvati u najvećoj tajnosti i ne uključivati nikoga izvana. Tako je i bilo. Kada sam išao provjeravati kako teku pripreme u OZ Split, malo je zapovjednika znalo da će u Zadar doći zapovjedništvo ustrojiti Ante Gotovina, da će doći kasnije i načelnik Glavnog stožera. Postrojbe su i dalje radile svoj posao: trenirale i vježbale. No da će se na tom području napraviti ovakav udar, ovakvih razmjera, to uopće nije iscurilo u javnost. Za postrojbama HV-a kada je operacija „Maslenica“ krenula novinari će trčati. I to je ono što je za nas bilo bitno; da nije provaljen nijedan plan. Slično smo napravili za operaciju „Bljesak“. Preko noći prebacili smo dio postrojbi na područje zapadne Slavonije i 462
isto tako u dva-tri dana napravili izuzetan uspjeh, mada su tamo bili daleko složeniji uvjeti i zahvati, djelovale su veće snage. Sva ta iskustva i pouke stekli smo izvodeći operaciju „Maslenica“.
Pripadnik 1. gbr, zapovjednik tenka Željko Fenerich na tenku u teško prohodnim vrletima Velebita. (autor fotografije: Željko Gašparović)
Pripadnici zadarskih postrojbi u napadu tijekom samog početka operacije „Maslenica“. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)
463
Povijesni i strateški značaj operacije „Maslenice“
Dr. sc. Davor Marijan Bitka za zadarsko zaleđe, koja se i nakon okončanja napada Hrvatske vojske protegnula kroz cijelu 1993. godinu, po mnogočemu je posebna bitka cijelog Domovinskog rata. Na brojne čimbenike koji su ovu dramatičnu bitku učinili takvom ukazali smo u knjizi, odnosno dočarali ih sjećanjima samih sudionika. Ipak, stav autora knjige jest da operaciji „Gusar“, odnosno „Maslenica“, i obrani hrvatskih snaga nakon što su Srbi pokrenuli protunapad, operaciju „Čelik“, nije dana dovoljna pozornost. Jedan od rijetkih povjesničara koji istražujući Domovinski rat odavno ukazuje na značaj ove bitke jest dr. sc. Davor Marijan. Njegove analize bile su od velike pomoći autorima knjige, iako je potpuno jasno da treba još mnogo toga istražiti ne bismo li došli do što bolje i što cjelovitije analize bitke za zadarsko zaleđe. Za potrebe ove knjige dr. Marijan ponudio je svoj osvrt na tijek i značaj spomenute operacije: Sudeći po dokumentima pobunjenih Srba, moglo bi se pretpostaviti da ih napad nije trebao iznenaditi, s obzirom da su se oni učestalo žalili na pokrete Hrvatske vojske, pogotovo Četvrte brigade. Takvo što u Ravnim kotarima se ipak nije moglo skriti. Međutim, Srbima je napad bio iznenađenje. Iako bi bilo logično da nisu bili iznenađeni, taj prvi udar ipak je bio iznenađenje. Zanimljivo, oni su se čak tog prvog dana ipak koliko-toliko uspjeli pribrati. Reagirao je njihov Glavni štab, reagirala je Komanda Sedmog korpusa, i čak su pokušavali odmah odbaciti hrvatske snage natrag na pravcima napadaja, iako to nisu uspijevali tih prvih nekoliko dana. U takvim uvjetima, logično je bilo, i odmah se krenulo u mobilizaciju Sedmog korpusa. U stvari, naređena je opća mobilizacija Vojske Republike Srpske Krajine. I odaziv je bio relativno pristojan, ukoliko se uzmu u obzir neki problemi koje su oni imali ranije s mobilizacijom. Mimo toga, to je već bilo jedno razdoblje u kojem su se Srbi prilično dobro opustili. Oni su, uz to, imali i obvezu, prema Vanceovom planu, izvršiti demobilizaciju, i u tom razdoblju borbenu spremnost držali su s dvije brigade specijalnih jedinica milicije. Tako da su u trenutku napada hrvatskih snaga imali samo mirnodopski ustroj. Na samom pravcu napada, znači na glavnom udaru u Ravnim kotarima, odnosno na benkovačko-zadarskom pravcu, imali su 92. motoriziranu brigadu, koja je po ustroju bila istovjetna brigadi JNA. To su brigade koje su po punim formacijama imale oko četiri tisuće ljudi, tako da su oni relativno brzo tu brigadu prilično popunili. Na obrovačkom pravcu imali su jednu laku brigadu četnog sastava. Znači, to je praktično brigada Teritorijalne obrane, koja u punoj formaciji ima negdje 1400 - 1500 ljudi. I nju su također uspjeli najvećim dijelom mobilizirati. 464
Srbi su odmah pokušali intervenirati, spasiti stvar, pozivom ostalim jedinicama iz drugih dijelova okupirane Hrvatske. Učinili su to praktično odmah, iako je trebalo nekoliko dana da dođu pojačanja. Dovedena su dva bataljuna, dovedeni su Interventni bataljun s Korduna i Interventni bataljun s Banovine. I oni se vode tako – Bataljun Kordun i Bataljun Banovina. Pogotovo Bataljun Kordun je po meni bio vrlo jak, s obzirom da je on došao s oklopom, došao je s tenkovima M84. Istovremeno kad je počelo dovođenje tih snaga, u Vojsci Republike Srpske također je puštena jedna okružnica kroz sve postrojbe, da se jave dragovoljci. Ne može se točno reći koliko je njih došlo. Moram priznati da ja kroz dokumente nisam našao na koji su način oni došli ni koliko ih je došlo, ali došlo ih je mnogo. Možda najjača skupina koju su oni doveli iz Republike Srpske bili su „Vukovi s Vučijaka“, znači ekipa iz Prnjavora koja je imala ratno iskustvo još iz 1991. godine. Njih je bilo negdje oko 250. Zatim, registriran je dolazak oko 200 Šešeljevih četnika, koji se negdje vode kao Kosmetsko-toplički odred, i drugih skupina. I naravno, imamo Arkanovu skupinu, koja se također tu pojavila u siječnju, što znači da je došla relativno brzo. To je isto skupina za koju se može pretpostaviti da je imala sigurno od 300 do 400 ljudi. Veliki srpski protunapad počinje praktički s onim trenutkom kad hrvatske snage prelaze u obranu. Možemo reći da od konca siječnja do sredine veljače 1993. traje jedno razdoblje gdje su oni vrlo, vrlo agilni i jaki. Usudim se reći da nikada tijekom postojanja Republike Srpske Krajine, nikad nisu na jednom pravcu, kao što je bio zadarsko-benkovački pravac, koncentrirali tolike velike i kvalitetne snage. Nema tu nikakve iluzije – ta ekipa koja je došla bila je vrlo dobra. Pričao sam s pripadnicima Hrvatske vojske od kojih dio bez ikakva razmišljanja tvrdi da su im to bile najteže borbe na cijelom ratnom putu. Znači, kad vam to kažu, recimo, „Crne mambe“ iz 2. gardijske brigade koje imaju impresivan ratni put, kad kažu da im je Novigrad možda bio najteži dio njihovog ratnog puta, to pokazuje koliko su to jake borbe bile. Na kraju krajeva, najbolji indikator s hrvatske strane koji govori o težini tih borbi je činjenica da je na prostoru zadarskog zaleđa, praktično do sredine 1993. obrana težišno bila na gardijskim brigadama. Ne kompletnim postrojbama, nego bojnama, ojačanim borbenim grupama, koje su dovođene iz gardijskih brigada. Tu su ratovale sve brigade Hrvatske vojske, osim Osme lakojurišne. I to traje praktično pola godine. Uvijek se mijenja neka od gardijskih brigada koja u većini slučajeva drži jedan sektor obrane. I to je, po mom mišljenju, najbolji pokazatelj žestine tih borbi. Ponavljam, pobunjeni Srbi su doveli ta dva interventna bataljuna koji su djelovali uz lokalne postrojbe s benkovačkog područja. To su uvijek najbolje postrojbe, interventni bataljuni, najbolje što su srpski korpusi imali. O „arkanovcima“ možemo govoriti 465
što hoćemo. Međutim, činjenica je da je Arkanova skupina imala bojevu vrijednost, „Vukovi s Vučijaka“ su također imali visoku bojevu vrijednost. Sve to govori da su borbe, osobito u prvoj polovici veljače 1993. bile vrlo, vrlo jake. I moram priznati, kada povjesničar uspoređuje dokumente hrvatske i srpske strane, mislim da su u tim trenucima srpski udari bili toliko jaki, da je u jednom trenutku doista sve visilo o koncu. Imam dojam da su još negdje sredinom veljače imali snage, da su stvar mogli riješiti možda s jednim bataljunom. Međutim, ipak se dogodilo da su hrvatske snage izdržale. To su, po mom mišljenju, bile daleko najjače borbe Domovinskog rata. Ta prva polovica veljače 1993. godine – to su doista bile najintenzivnije borbe u cijelom tom dijelu rata. Svrha operacije „Čelik“ je bila, barem po ratnom planu, vratiti sve ono što su izgubili od hrvatskih snaga. Može se reći da operacija traje do sredine veljače 1993. godine. Tada su se odvijali njihovi najjači napori u kojima su pokušali realizirati zadatke iz te direktive, odnosno zapovijedi za napad. Zapravo, iako kasnije nižeg intenziteta, može se reći da je direktiva „Čelik“ bila na snazi sve do Zagrebačkog sporazuma 1994. godine. U hrvatskoj javnosti se često stvarao nekakav dojam da je Republika Srpska Krajina bila cilj pobune Srba u Hrvatskoj. To nije točno. Cilj pobune Srba u Hrvatskoj bila je srpska, jedna zajednička srpska država. Republika Srpska Krajina i njezino stvaranje je za njih bila utješna nagrada. To je znak da oni nisu napravili ono što su željeli. Od Sarajevskog primirja nadalje, jasno je da vrijeme nije faktor koji ide Srbima na ruke. Nema dvojbe da je većina njih bila svjesna toga. I tu su nastajali problemi s mobilizacijom, jer su lokalizmi bili vrlo jaki. To se, držim, dobrim dijelom vidjelo upravo u ovom dijelu borbe. Oni su imali probleme na svim razinama zapovijedanja; također, imali su velike logističke probleme. Valja svakako istaknuti da je „Sjevernodalmatinski korpus“ od svih šest korpusa koliko su imali pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, bio korpus koji je imao gotovo sve elemente formacijskog korpusa JNA. I on je po vatrenoj moći bio daleko jači od Operativne zone Split, odnosno Zbornog područja Split. I to su bile nekakve njihove realne prednosti. Međutim, vidjelo se da oni imaju velikih problema, da je teško koordinirati dragovoljačke skupine koje dolaze. Jer kod tih skupina je često bilo uvjerenje da oni dolaze i odlaze kako hoće, da dragovoljstvo podrazumijeva i pravo odlaska i pravo povratka kada se hoće. Uz sve to, probleme s grupama pristiglim iz Srbije i Republike Srpske, oni su imali mnogo problema i s ovim svojim interventnim bataljunima koje su doveli s Korduna i Banovine. I kod njih je moral oscilirao. Oni su nedvojbeno imali premoć u oklopu, imali su kvalitetniji oklop nego hrvatske snage, imali su premoć u topništvu. I tu su, kažem, nijanse doslovno odlučivale da ne odnesu prevagu, odnosno da vrate ono što su izgubili, a možda čak i da dublje uđu na hrvatski teritorij. Ipak, nisu to uspjeli iskoristiti. 466
Pobunjeni Srbi jesu napravili kompletnu mobilizaciju, oni su dignuli borbenu spremnost na najvišu razinu u svim postrojbama. Oni jesu na određeni način vezali jedan dio hrvatskih snaga. U prilog im je išlo što je reagiralo i Vijeće sigurnosti putem jedne osuđujuće rezolucije hrvatske operacije. S druge strane, HV je ipak stao nakon pet dana s napadom. „Maslenica“ je poslala jednu poruku, njezin značaj ne treba se mjeriti samo u kilometrima osvojenog prostora. Držim da je uspjeh „Maslenice“ i osvajanje brane Peruče, iako to nije izvedeno u sklopu „Maslenice“, što je za hrvatsku stranu imalo velik psihološki značaj. Kad se govori o „Maslenici“, mislim da nekako prevladava dojam da je „Maslenica“ trajala u siječnju i veljači 1993. godine. Moje je mišljenje da je „Maslenica“ trajala do ožujka sljedeće godine. I to je bila jedna velika igra i iscrpljivanje koje Krajina nije mogla izdržati. I to je najveća vrijednost i posljedica „Maslenice“. Usudim se reći da je Krajina slomljena na „Maslenici“. Jer, ona je dovedena u situaciju da mora mobilizirati dobar dio vojske i držati je na crti, što je povuklo još niz pratećih aktivnosti. I tu se pokazalo da Hrvatska ipak ima daleko veći ljudski i gospodarski potencijal od Krajine i da se ne iscrpljuje kao ona. S druge strane, na „Maslenici“ je Hrvatska vojska pokazala da u tom razdoblju nije sposobna osloboditi okupirani teritorij. Bez obzira na želju i uvijek ponavljanu mantru, da se sve moglo osloboditi i ranije. Ta priča se i danas koristi u dnevno-političke svrhe. A upravo na „Maslenici“ se vidjelo da su takva stajališta neodrživa. U tom razdoblju, s prijelaza iz 1992. na 1993. načinjen je završni preustroj Hrvatske vojske. Zamisao je bila da crtu drže domobranske pričuvne postrojbe, a da se gardijske rasterete od držanje crte u zaleđu i drže u spremnosti za intervenciju. Međutim, na „Maslenici“ se pokazalo da se moralo angažirati gotovo sve gardijske brigade, dvije kompletne, i borbene skupine drugih gardijskih brigada. Tu se također vidjelo da pobunjeni Srbi imaju snage i mogućnosti da koncentriraju jake snage na pojedinim operativnim pravcima, premda ne na dugo vrijeme. Kao zaključak, operacija „Gusar“ ili „Zima ‘93.“, odnosno „Maslenica“, kako se ustalila u hrvatskom kolektivnom sjećanju, predstavlja iznimno značajno poglavlje Domovinskog rata. Bila je to ograničena vojna operacija koja nije realizirana prema planovima zbog nepovoljne reakcije međunarodne zajednice. Međutim, operacija je imala velik psihološki značaj među stanovništvom Dalmacije, posebice zato što je Hrvatska vojska na krilima početnog uspjeha operacije otklonila stalnu prijetnju o uništenju hidroelektrane Peruča u zaleđu Sinja. Maslenička operacija je bila i poruka međunarodnoj zajednici da Hrvatska ima ograničenu dozu strpljenja i da od nje, tj. njenih Mirovnih snaga očekuje više i konkretnije od onog što je do tada učinjeno. 467
Sve to „Maslenici“ daje velik značaj, no ono što je na određeni način izdvaja i čini drugačijom od ostalih događanja, jest njen učinak na duge staze. Maslenička operacija je, što nema dvojbe, bila sudar borbenih sastava koji nisu bili toliko brojni koliko bojno iskusni. To je značajka posebice prve polovice veljače 1993., kada je postojala realna opasnost da srpske snage vrate cijelo područje koje su izgubile u siječnju. Krajnjim naporom i uvođenjem gardijskih postrojbi iz cijele Hrvatske, hrvatske snage su izdržale srpski protunapad premda nisu slomile napadajnu moć srpskih sastava, koji su također dovedeni gotovo iz svih korpusa Srpske vojske Krajine, ali i iz Bosne i Hercegovine. U drugoj polovici veljače napravljena je pat pozicija koja je dugoročno išla u hrvatsku korist. Naime, Hrvatska je imala snage da održi i obnavlja „potrošenu energiju“, za razliku od RSK. Možda se to čini pretjeranim, ali na „Maslenici“ je slomljena „kičma“ SVK. No, ne treba zaboraviti da je to lomljenje, odnosno velika igra iscrpljivanja trajala više od godinu dana, od siječnja 1993. do ožujka 1994. godine.
Admiral Davor Domazet Lošo Nažalost, u hrvatskoj javnosti i medijima bitka za zadarsko zaleđe, unatoč svome značaju, sve ovo vrijeme nije imala odgovarajući tretman. Admiral Davor Domazet – Lošo već dugi niz godina ukazuje na strateški značaj ove operacije za sve ono što je potom uslijedilo u Domovinskom ratu. U to vrijeme on je obnašao dužnost načelnika Obavještajne uprave GSHV-a, bio je i osobno po zadaći na terenu. Njegovim osvrtom pokušat ćemo dočarati značaj ove bitke na strateškoj razini: O operaciji „Maslenica“ počelo se razmišljati krajem 1992. godine, kada je za načelnika Glavnog stožera došao general Janko Bobetko. Do tada general je bio zapovjednik Južnog bojišta, kada je uspješno oslobođen cjelokupni jug Hrvatske. Odmah se razmišljalo dalje, kako oslobađati Hrvatsku, odnosno kako pokrenuti jednu cjelovitu stratešku operaciju za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske. I odlučilo se za „Maslenicu“ iz jednoga prostog razloga – zato što je tu bila prekinuta Hrvatska na sjever i jug, a što je dugoročno prijetilo opstanku Hrvatske, i u gospodarskom, i u prometnom, i u svakom drugom smislu. Taj je jug Hrvatske bio ugrožen južno od Velebita pa sve do Prevlake. Naravno da je to bilo odlučujuće za izvođenje operacije „Maslenica“, odnosno prometnog spoja između sjevera i juga Hrvatske. Osim toga, u Bosni i Hercegovini je nastavljena srpska agresija. Operacija je isplanirana pod nazivom „Gusar“, a poslije je u slobodnom izričaju postala poznata kao operacija „Maslenica“. Ali pravi njezin naziv je operacija „Gusar“. Ono što je sa strateške razine bitno reći, tri su uvjeta za pokretanje operacije „Maslenica“. Prvi je Vance-Owenov plan. Taj plan još jednom pokazuje da nema dva rata 468
– jedan rat u Hrvatskoj, jedan rat u Bosni i Hercegovini, nego je to jedan jedinstveni rat: za i protiv tzv. Velike Srbije. Područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je, dakle, jedno veliko ratište. Vance-Owenov plan, kada je početkom 1993. godine obznanjen, podrazumijevao je vrlo dvojbenu podjelu unutar Bosne i Hercegovine. Istodobno, na prostoru Hrvatske vodili su se razgovori na najvišoj razini, da se omogući prometna povezanost sjevera i juga Hrvatske. Međunarodni predstavnici koji su predvodili te pregovore - Cyrus Vance, David Owen, Satish Nambiar, tadašnji generalni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Ghali; sa srpske strane bili su Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić, složili su se i pristali da se otvori pontonski most. Pod pritiskom međunarodne zajednice, dakle tih istih čimbenika, hrvatska je politika pristala na razgovor s pobunjenim Srbima i to u Kninu. Međutim, kada je razgovor 21. siječnja 1993. godine trebao početi, Srbi su ga upravo na taj dan otkazali – što je bila pljuska međunarodnoj zajednici i omalovažavanje države Hrvatske. Drugi je razlog što je početkom 1993. godine u Beogradu razrađena nova srpska strategija, nazvana „Strategija realne prijetnje“, odnosno da se s osvajanja, to jest osvajačke strategije prijeđe na strategiju kako zadržati osvojeno. U kratkim crtama, obilježje te strategije je bila teroristička uporaba moćnih bojnih sredstava, odnosno da se s hrvatskih područja koja su okupirali neprekidno topničkim i raketnim sustavima djeluje po slobodnom dijelu Hrvatske, iscrpljujući koliko je to god moguće Hrvatsku. Treći razlog za pokretanje operacije „Maslenica“ bio je dolazak na čelo načelnika Glavnog stožera generala Janka Bobetka. To su ta tri ključna razloga zbog kojih se odlučilo za operaciju „Maslenica“. Odnosno, to je najbolje opisao predsjednik Tuđman nakon što je „Maslenica“ izvedena: „Trebalo je pokazati pobunjenim Srbima da oni moraju ozbiljno računati da je Hrvatska spremna za oslobađanje svojih okupiranih područja“. Operacija „Maslenica“ ima nekoliko bitnih karakteristika, posebno na razini planiranja. I prije su provedene oslobodilačke operacije hrvatskih snaga, počevši od kraja ‘91. godine u zapadnoj Slavoniji - operacije „Otkos“ i „Orkan“. Zatim „Miljevački plato“, operacija koja je izvedena 1992. godine. Međutim, jedna sustavno planirana operacija, u kojoj će Hrvatska prvi put testirati svoju doktrinu, takozvane modularne strukture, bila je operacija „Maslenica“. Ona je morala uspjeti, jer bi njezin neuspjeh bio strašan udarac, pa možemo reći, i početak kraja nade za pobjedu Hrvatske u ratu. I zato će biti pokrenuti veliki protuudari srpskih snaga nakon samog izvođenja operacije, i zato će oni trajati tako dugo. Na strategijskoj razini obavještajno osiguranje provedeno je po cijeloj dubini, dakle Bosna i Hercegovina, uključujući i Srbiju, Vojsku Jugoslavije i samog Miloševića – tako da se promptno raspolagalo informacijama, pa se moglo u približno realnom vremenu 469
reagirati na samom bojištu, odnosno području operacije. Isto tako, za operaciju je bilo vrlo važno hoće li srpske snage na nekom drugom dijelu bojišnice pokrenuti protuudar, pa da se tim načinom ponište rezultati operacije „Maslenica“. Na jugu smo, nakon oslobađanja toga dijela Hrvatske, bili sigurni, međutim, sav ostali dio bojišnice nismo: od Like, Korduna, Banovine, zapadne Slavonije do istočne Slavonije. Isto tako, prijeko je potrebno bilo promatrati koje i kakve će biti reakcije srpskih snaga. To naglašavam iz razloga jer se svaka operacija mora promatrati u cjelini kao dio ratišta, a ne izdvojeno kao jedan posebni oblik, što se, na žalost, kod nas sustavno i namjerno čini i zato se donose potpuno krivi zaključci. Dakle, operacija „Maslenica“ je napadajna operacija taktičke razine u kojoj se testirala doktrina modularne strukture uporabe snaga, a u geopolitičkom smislu ima strategijsku razinu. Modularna struktura je suprotna doktrini JNA, koja je imala linearnu strukturu. Doktrina je način kako se neka vojska bori na bojištu. Doktrina JNA može se slikovito prikazati kao valjak koji neprekidno melje topništvom, oklopom, zrakoplovstvom, raketnim sustavima dok sve ne samelje ispred sebe. Rigidnost te doktrine je primjer Vukovara. Prijeko je potrebno istaknuti da Hrvatska u to vrijeme nije imala dovoljno oružja. Zahvaljujući najsramotnijoj odluci koju je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda – a to je embargo na oružje. Prema tome, morate, odnosno morali smo primijeniti posve drukčiju doktrinu. A ta nova doktrina, pojednostavljeno, naučava ovako: nema stalnih snaga koje vi uporabljujete za operaciju, nego u odnosu na karakter operacije gdje se ona izvodi, primjenjuju se moduli ili moduli najbolje spremnih snaga za tu vrstu operacije na tom području. Naravno, mora se imati i udarni dio takvih snaga, odnosno moduli nositelji udara. U operaciji „Maslenica“ to je bila Četvrta gardijska brigada, zatim postrojba Devete gardijske brigade, Specijalnih snaga Ministarstva unutarnjih poslova i dijelovi ostalih brigada na tome području sjeverne Dalmacije. Naravno da su te snage morale biti usklađene prema zamisli operacije koja se izvodila u vrlo teškim uvjetima, potpuno različitoj konfiguraciji terena, reljefa – od Tulovih greda, vrhova Velebita, Velike i Male Bobije, preko Masleničkoga ždrila, Paljuva, pa sve do Zemunika. Dakle, struktura tih snaga morala je biti prilagođena potpuno različitim reljefnim uvjetima: od vrhova gotovo preko 1500 metara visine do potpune ravnice. Posebno važna za tu operaciju, pače vrlo važna je brzina njezinog izvođenja, jer se nasuprot nalazila najjača srpska snaga. To je bio kninski korpus, odnosno tada 7. Korpus ili kako su ga zvali sjevernodalmatinski korpus SVK, koji su oni smatrali, a po svim pokazateljima i bio je njihova najjača snaga, budući da su znali da će se odlučujuće bitke voditi na području sjeverne Dalmacije. 470
Kada govorimo o protuobavještajnom osiguranju operacije, dovoljno je reći: operacija nije probijena. To samo po sebi sve govori. Pripremana je tajno. Dakle, vrlo mali broj ljudi je znao za operaciju. Ono što je u operaciji bilo odlučujuće, bio je brzi prodor hrvatskih snaga, poglavito Četvrte gardijske brigade. Iznenađenje je bilo potpuno. Kada je operacija krenula, srpske snage nisu provele mobilizaciju. Ona je uslijedila nakon početka operacije. Uspjeli su mobilizirali čitav korpus. Ali ono što je najvažnije: glavne snage koje su uvodili u borbu dolazile su s područja Bosne i Hercegovine i Srbije, dakle Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske. U suradnji s Generalštabom u Beogradu pripremljena je operacija za protuudar, pod nazivom „Čelik“. Iz samog naslova naziva operacije može se neprijeporno zaključiti, ako protuudar ne uspije da je to početak kraja srpskih oružanih snaga na području Hrvatske. S druge, pak, strane pokazat će se da hrvatske oružane snage baštine jednu vjerodostojnu doktrinu koja će omogućiti pobjedu u konačnici rata, što će „Oluja“ i potvrditi. Kada je srpski protudar krenuo hrvatske snage bile su spremne. Iako je protuudar bio silovit, sustavan i trajao puna tri mjeseca, do pomaka na bojišnici nije došlo. Osim dugotrajnosti, obilježje srpskog protuudara bile su dobrovoljačke snage iz Srbije i područja Bosne i Hercegovine. Koliko je srpskim snagama značilo poništiti rezultate operacije „Maslenica“ pokazuje činjenica da je u Knin došao i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle. Nazočili su i srbijanski političari i general Vuk Obradović, ali i pjevači zabavne i one njihove ‘narodne glazbe’. Dragovoljci, njih oko 4500, pripadali su Arkanovoj postrojbi, „Belim orlovima“, postrojbi Vuka Draškovića, „Vukovima s Vučijaka“ iz BiH, i tako dalje, i tako dalje – misleći da će tim uzastopnim slijednim protunapadima slomiti obranu hrvatskih snaga. Međutim, najvjerodostojniju ocjenu uspjeha operacije „Maslenica“ u jednom svom televizijskom nastupu dao je srpski general Ratko Mladić rekavši: „Mi smo u operaciju zakasnili“. U biti, tu je bio početak kraja Srpske vojske Krajine, a snage Arkana više nikada nisu dolazile na područje sjeverne Dalmacije. To su sve razlozi da se operacija „Maslenica“ ocijeni kao vrlo uspješna operacija. Ova operacija Hrvatske vojske, iako je taktičke razine, pokazala je dvije bitne stvari: prvo – međunarodnoj zajednici, da se neće moći igrati tek tako s Hrvatskom i da mora ozbiljno računati da je Hrvatska spremna osloboditi svoja okupirana područja, i da se pri tome ne razmeće nečime čega nema, nego da je već usvojila i baštini najsuvremeniju vojnu doktrinu. Drugo, operacija „Maslenica“ je podignula moral kod Hrvatske vojske, tako da se na cijelom ratištu počelo osjećati htijenje da i ostale snage izvedu nešto slično. Zato je u svim postrojbama intenzivno počela obuka po načelima modularne strukture snaga. Uspjeh operacije „Maslenica“ bio je veliki poticaj i hrvatskoj politici, da ona čvrsto nastupi i prema Srbima, što će se kasnije i pokazati, poglavito u ‘94. i ‘95. godini, 471
kada je srpska politika dovedena u stanje da joj je odugovlačenje i izvlačenje postalo kontraproduktivno. Dakle, može se s valjanim razlogom ustvrditi da je operacija „Maslenica“, u strateškome smislu, bila prekretnica rata, i ona je definitivno odredila njegov daljnji tijek. Jednostavno rečeno, operacija „Maslenica“ je odrednica gdje se na ratištu iz strategijske obrane prešlo u strategijski napad. Jasno, svake se oružane snage strukturiraju za napad, ne za obranu. A da bi neke oružane snage, primjera radi, kao hrvatske oružane snage, iz strategijske obrane prešle u strategijski napad, potrebno je mnogo novaca da se ona opremi i dosta vremena da se obuči. Izgradnja jedne takve oružane sile traje od 20 do 30 godina, a evo, Hrvati su to uspjeli učiniti za samo tri godine, što je u krugovima inozemnih stratega, vojnih stručnjaka i svih onih koji se ozbiljno bave ratom, posebno cijenjeno. Nažalost, više se to cijeni vani, nego u Hrvatskoj. Ono što se u operaciji „Maslenica“ pokazalo izuzetno značajnim, bilo je obavještajno osiguranje na strateškoj razini. Operacija „Maslenica“ pokazala je umiješanost Srbije u rat u Hrvatskoj i njezinih snaga, i njezine politike, pa čak i crkvenih velikodostojnika. „Maslenica“ je i primjer što znači pravodoban manevar snaga. Raspolažući podacima da će doći značajne dragovoljačke snage i ostale snage s područja Srbije i Bosne i Hercegovine, general Janko Bobetko donio je odluku za provedbu jednog neočekivanog manevra za protivnika. Naime, raspolagalo se podacima da neće doći do protuudara na područjima Hrvatskoga Podunavlja, pa je jedan modul, to jest bojna Treće gardijske brigade iz Osijeka helikopterima prebačena, kao svježa snaga, na područje zadarskog zaleđa, što će se pokazati izuzetno značajnim, jer se uspjelo zaustaviti srpski protuudar od kojega su oni puno očekivali. Međutim, nisu predvidjeli manevar snaga iz dubine Hrvatske, što je posebno značajno, jer je to prvi put primijenjeno na velikome ratištu. Kod toga, budući da se radi o Slavoncima – nenaviknutima na krš i Dalmaciju - objektivno nisu se odmah mogli prilagoditi na posve drukčije reljefne uvjete, i tom prigodom su 22 pripadnika Treće gardijske brigade poginula. Kao zaključak može se reći: operacija „Maslenica“ pokazala je da je Srbija nedvojbeno izravno bila uključena u operacije na području Hrvatske, ne samo 1991., nego i 1993. godine. Iz te činjenice još jednom proizilazi potvrda da nema dva rata, jedan u Hrvatskoj, a drugi u Bosni i Hercegovini. U konačnici, operacija „Maslenica“ je bila uvertira za ono što će uslijediti dvije godine kasnije – operacije „Bljesak“ i „Oluja“.
472
KBC Split, siječanj 1993., ranjeni pripadnici 4. GBR u dobrom raspoloženju tijekom oporavka od ranjavanja.
Liječnik SP GSHV Bojne Zrinski, dr. Danko Vrdoljak u rijetkim trenucima predaha tijekom borbi u zadarskom zaleđu
Pripadnici skupnih snaga specijalne policije ispod Tulovih greda na Velebitu
Novigradsko groblje bilo je prva linija bojišnice. Pripadnik 2. GBR jede užinu na grobnicama u predahu tijekom najžešćih protunapada srpskih snaga (video snimio Željko Ćubela) 473
Operacija „Maslenica“ kroz usmenu povijest Ova je knjiga rezultat jednog proširenog projekta kojim smo na temelju sjećanja sudionika pokušali rekonstruirati bitku za zadarsko zaleđe. Naravno da smo pritom kao izvor koristili i pisane dokumente iz toga razdoblja i pokušali što je moguće točnije pratiti njenu kronologiju, no glavni izvor za podatke i događaje navedene u ovoj knjizi su sjećanja sudionika, dakle memoarsko gradivo. Ljudsko sjećanje vrlo je osjetljiv izvor, mnogi u historiografiji iznimno su oprezni u korištenju ljudske memorije kao izvora iz razloga što su sjećanja subjektivna, pa samim time mogu vrlo lako biti netočna. No, s druge strane, i dokumente, pa tako i zapovijedi i vojne raščlambe pišu ljudi koji bi možda profesionalno trebali biti objektivni, ali činjenica je da ne postoji čovjek, svejedno koju profesiju obavljao, a da nije barem pomalo subjektivan. Takvo što vrlo je lako uočiti u dokumentima svake vojske svijeta, svejedno o kojoj bitci ili ratnom okršaju se pišu izvješća ili izrađuju raščlambe. Na primjeru operacije „Maslenica“, takvo što je posebno uočljivo, primjerice u brojnim dokumentima Srpske vojske Krajine o toj operaciji, koji su često barem dijelom netočni. Dio njihovih zapovijedi i izvješća isprva je pisan s ciljem zaustavljanja panike i dizanja morala, a potom na temelju netočnih informacija uočljivo nudi lažni optimizam, kako bi se pristigle postrojbe motivirale na daljnje borbe u trenucima kada je ipak bilo jasno da Srpska vojska Krajine neće moći povratiti ono što su u spomenutoj operaciji izgubili. Također, ni izvješća hrvatskih snaga nisu bez netočnih ili nepouzdanih podataka. Primjerice, to pokazuje usporedba izvješća i raščlambe o napadu na podvelebitskom smjeru ili pak kasnijem boju za novigradsko zaleđe, sve do dolaska pripadnika 2. GBR. Oslanjanje isključivo na dokumente, uz navedene nedostatke, nosi još jednu veliku opasnost. Naime, zbog više okolnosti, određene aktivnosti na bojišnici mogu biti ne samo subjektivno opisane, nego i nedovoljno opisane, odnosno zanemarene. U tom slučaju ratna zbivanja mogu poprimati razne, katkad nevjerojatne konstrukcije, a mogu se naći i u opasnosti od kasnijeg kolektivnog zaborava. Savršen primjer za takvo što je tragedija pripadnika hrvatskih snaga kod Kašića koja je čak i u raščlambama operacije, na razini Glavnog stožera Oružanih snaga RH, netočno prikazana kao zasjeda neprijatelja koji su sačekali i protuoklopnim sredstvima uništili kamion(e) i ljudstvo, pripadnike 3. GBR iz Slavonskog Broda. Takvih primjera je više, a s obzirom na to da usmenu povijest, kao zasebnu istraživačku metodu, nužno ne zanimaju samo velike bitke i sudbine visokih časnika, čitav je niz primjera na nižoj razini koje upravo sjećanja sudionika jednog ovakvog događaja mogu „oživjeti“ i pokazati da su prikazane rekonstrukcije ili pak šturi podaci netoč474
ni. U ovoj knjizi pokušali smo rekonstruirati više takvih primjera, ne samo primjer boja za selo Kašić. Dovoljno je indikativan i primjer tragedije koja se dogodila tijekom boja za selo Drače. Tada je također nastradao velik broj hrvatskih branitelja u okolnostima koje odudaraju od okolnosti stradanja koje se već godinama navode, ne samo u pisanim izvješćima, nego i u sjećanjima sudionika. Takvih primjera, posebno na individualnoj razini, ima mnogo, neki se možda nikada neće ni spomenuti. Ipak, ljudi, odnosno vojnici, nisu puke brojke koje se matematički zbrajaju nakon poraza ili pobjeda na bojištu, a potom postaju nevažni i zaboravljaju se nakon što polože život za cilj za koji se bore. Pokušat ću njihovu važnost dočarati primjerom iz prakse. Najosjetljivije od svih je pitanje broja poginulih i ranjenih, posebice naravno poginulih, tako i u bitci za zadarsko zaleđe. Tijekom ove godine Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata javile su se veteranske udruge branitelja koje su radi podizanja spomenika željele saznati točan broj poginulih tijekom operacije „Maslenica. No, točan odgovor na to pitanje teško je dati, ne pružaju ga uostalom ni raščlambe Hrvatske vojske. Zašto je tomu tako? Glavni problem je u tome što je operacija službeno trajala do 27. siječnja 1993. godine, a zapravo je velika pogibelj za hrvatske snage uslijedila u srpskom protunapadu nakon toga datuma. Riječ je o višestruko većoj razini ranjavanja i pogibija i normalno da postrojbe koje su naknadno uključene u borbu za zadarsko zaleđe svoje poginule vode kao poginule u operaciji „Maslenica“, isto kao što primjerice i 4. GBR veliki broj svojih, naknadno poginulih pripadnika ne može voditi kao žrtve neke druge bitke. Uostalom, dovoljno je vidjeti službene monografije gardijskih brigada koje nude različita nazivlja i datume kao vremenske odrednice ove bitke. Iz tog razloga teško je na bilo koji način omeđiti trajanje bitke za zadarsko zaleđe i Velebit. Je li ona okončana u veljači 1993. nakon boja za Novigrad, kada je konačno postalo jasno da ciljevi srpskog protunapada, odnosno operacije „Čelik“, u najvećem dijelu neće biti postignuti? No, što je onda s bojem za selo Drače? I posebno, kako tretirati boj za selo Škabrnja koje je na kraju ipak vraćeno pod srpsku kontrolu i, što je važnije, rezultiralo je velikim brojem žrtava na obje strane? Nadalje, što je s pogibijama na Velebitu tijekom cijele 1993. godine? I što je s gradnjom pontonskog mosta, na kojemu je bilo žrtava i nakon što je službeno pušten u promet? Teško je stoga na bilo koji način omeđiti vremenski rok trajanja ove bitke i na taj način kategorizirati poginule i ranjene. Uostalom, i same raščlambe Hrvatske vojske imaju propuste i nejasnoće, zamijetili smo više njih. Zamijetili smo i jedan veliki propust individualne razine, a koji se kasnije iznova reflektirao kroz sustav i službene monografije. Spominjemo ga zato što vjerno pokazuje koliko dokumenti mogu biti nedovoljno točni i koliko je katkad korisno provjeravati dokumente, kao i 475
usmena sjećanja. Naravno, ukoliko zbrojeve poginulih ili ranjenih ne poimamo tek kao puku statistiku koja matematički dokazuje značaj i težinu jedne bitke. Riječ je o vojniku Milanu Buljeviću koji je poginuo u veljači u izravnom okršaju s elitnim srpskim postrojbama prilikom boja za Novigrad. Iz dostupnih dokumenata nismo uspjeli saznati kojoj je točno postrojbi pripadao, nekoj od postrojbi HRM-a ili 114. brigade, odnosno njene omiške bojne, a to nismo uspjeli saznati ni tijekom pisanja knjige, iako smo pokušali kod nadležnih osoba. Danas se, barem na internetskim stranicama, on vodi i kao poginuli pripadnik pomorskih diverzanata HRM-a, a tako se i predstavio netom prije pogibije. No u raščlambama HRM-a njegova pogibija nije spomenuta, nije navedena ni u nedavno objavljenoj monografiji Hrvatske ratne mornarice, barem ne u poglavlju posvećenom raščlambi operacije „Maslenica“, gdje navode druge poginule, ali ne i njega. Tek ga na kraju monografije, zanimljivo, ipak vode kao svojeg poginulog pripadnika. I konačno, raščlamba Glavnog stožera o operaciji „Maslenica“ netočnim i šturim podacima navodi krive okolnosti njegove pogibije. Netočno je naveden mjesec i dan pogibije, kao i mjesto pogibije, jer poginuo je 12. veljače kod Narandžića (Novigrad), a ne 12. ožujka 1993. godine u Zadru, kako se navodi u raščlambi. Isti, netočni podaci o vremenu i mjestu pogibije navedeni su u službenim registrima koji vode popise poginulih branitelja. Primjer različitih podataka o njegovoj pogibiji vrlo jasno ukazuje na kakve se sve dodatne probleme može naići ako se isključivo rukovodimo dokumentima i službenim raščlambama. Također, ovaj slučaj pokazuje koliko je teško i na široj razini napraviti raščlambu, pogotovo ako trajanje bitke nije precizno vremenski omeđeno. Posebno zato što ovo nije jedini neprecizan podatak o pogibijama i ranjavanjima. Najbolji primjer za to je netočno navođenje poginulih pripadnika 141. i 145. brigade HV-a u nekim raščlambama. I konačno, na osobnoj razini, upravo je problem netočne dokumentacije potaknuo kontroverzne priče o pogibiji vojnika koji je zapravo poginuo hrabro, nakon izravnih borbi s neprijateljem. Iz tog razloga prenosimo sjećanje Branka Mikulića, pripadnika 2. GBR, koji je svjedočio pogibiji Milana Buljevića: Prije samog početka neprijateljskog napada primijetio sam dvojicu vojnika sa zelenim beretkama kako prilaze, a ja ih nisam poznavao. Priznajem, nije mi bilo svejedno, prišao sam im dosta oprezno, čak može se reći držeći ih na nišanu, i pitao sam ih čiji su, iz koje su postrojbe. Rekoše da su „zelene beretke“ iz Mornaričkog diverzantskog odreda iz Omiša i da im je zapovjednik pukovnik Čatlak. U razgovoru smo čak došli do zajedničkih poznanika što je otklonilo svaku sumnju. Pokazali su mi plave beretke od srpskih specijalaca, opisivali teške borbe oko Novigrada, kako su se nedugo ranije 476
potukli na nož s njima u šumi kod Pedića, nadjačali ih i uzeli beretke za suvenir. U tom trenutku počinje topnička priprema neprijatelja za napad. Silovito su granatirali, a minobačačima su gađali same naše položaje kao da su nas vizualno vidjeli, toliko su bili precizni. Jedan od tih momaka, „zelenih beretki“, zalegao je pokraj mene. Nažalost, jedna od ispaljenih mina pala je između nas i čovjek je poginuo. Igrom sudbine, poznavali smo se praktično nekoliko minuta, a zapravo mu nisam stigao saznati ni ime. Drugog njegova kolegu, mislim čak i da je on bio lakše ranjen, poslao sam po pomoć, ali zapravo nije bilo pomoći, jer su rane bile preteške. Poginuli je ostao s nama do duboko u noć, kada su njegovi suborci došli po njega. Kako je jedan moj suborac ostao u tom metežu bez svoje puške, uzeo sam od pokojnog kratki Heckler i Koch i dao ga pripadniku moje postrojbe da nam posluži u borbi. Konačno, kada sam mnogo vremena kasnije obilazio prvi puta područje na kojem se to dogodilo, vidio sam križ na tom položaju, odnosno na mjestu pogibije tog mladića. Saznao sam i ime pokojnog; bio je to Milan Buljević – Kera iz Lokve Rogoznice. Roditelji mu postavili mali križ, pretpostavljao sam. Ostavio sam kod križa bocu s mojim imenom i prezimenom, podacima, brojem telefona. Nakon nekog vremena ušao sam u kontakt s njegovim ocem, vidio je bocu kada je obilazio križ. Našli smo se, nalazili više puta, napokon je saznao detalje kako mu je sin poginuo. Eto što je rat i sudbina ratnika. Da ironija bude veća, zbog nejasnih izvješća, neki iz njihovog mjesta širili su svakojake priče o pogibiji, a momak je zapravo poginuo hrabro, boreći se na ovako teškom terenu. U svakom slučaju, usmenu povijest kao istraživačku metodu zanimaju sjećanja svih sudionika jedne bitke, ne samo najviših časnika ili najznačajnijih ljudi. Iako je usmena povijest u svjetskoj historiografiji vrlo relevantna metoda istraživanja, kod nas, nažalost, to nije tako. Čak i kolege iz struke zaziru od oslanjanja na ovakvu vrstu izvora pouzdajući se u dokument kao kamen temeljac svakog istraživanja. Dokument svakako jest najznačajniji izvor, ali nikako nije jedini. Što je najvažnije, kako je već navedeno, i dokumente pišu ljudi. U istraživanjima ratnih događaja posebice treba biti oprezan i zbog činjenice da izvješća uglavnom pišu zapovjednici, opet na osnovu svjedočenja (sjećanja) izravnih sudionika borbe, a naknadne raščlambe bitke temelje se upravo na sadržaju tih izvješća, odnosno opet nečijih sjećanja. Dokazano je, pa i u ovoj knjizi, da ta sjećanja u izvješćima mogu biti prikazana vrlo subjektivno, a također i netočno, što onda cjelokupnu rekonstrukciju dovodi u opasnost od nedovoljne točnosti. I konačno, možda i najveća vrijednost uvažavanja ratnih sjećanja nije u tome da rekonstruira postojeće teze i podatke, nego da, ako je moguće, prona477
đe nove važne podatke i na taj način sačuva od zaborava važne događaje. Smatram da smo u ovoj knjizi od zaborava sačuvali čitav niz važnih zbivanja tijekom napada i napose obrane dostignutih položaja u operaciji „Maslenica“. Od svih, čini se, najviše se ističe priča o boju za selo Škabrnja, odnosno o 43 dana koliko su, u okruženju i pod stalnim napadima, to selo, simbol stradanja hrvatskog juga, branili pripadnici IX. bojne HOS-a, 114. brigade HV-a. Tijekom snimanja dokumentarnog filma osobno sam se, na licu mjesta, kod samih Škabrnjana uvjerio do koje je razine nepoznavanja tog razdoblja dovela činjenica da je priča o borbi HOS-ovaca zapala u zaborav odmah nakon završetka Domovinskog rata. Također, naknadno sam se uvjerio u niz pozitivnih reakcija nakon što je priča ipak, makar nakon 20 godina, ugledala svjetlo dana. Svejedno o kojoj razini i značaju određenih događaja je riječ, sve to motivira na daljnji rad i korištenje sjećanja kao važnog izvora, naravno uz dokumente kao primaran izvor, za rekonstrukciju događaja iz Domovinskog rata. Iako možda izgleda drugačije, do sjećanja sudionika jedne bitke nije nimalo jednostavno doći. Iznova mogu spomenuti velike pogibije u Škabrnji ili pak u Kašiću, kao eklatantan primjer kako je teško do sjećanja doći, ako ona svjedoče o velikim tragedijama. Stoga smatramo vrijednim dosegom što je u svrhu ovog projekta prikupljeno više od 100 izjava sudionika bitke za zadarsko zaleđe. Nažalost, rat ne ubire danak samo u izravnim okršajima na bojišnici, već vrlo temeljito nanosi posljedične žrtve onima koji u ratu sudjeluju. Psihičke tegobe, zdravstvene tegobe uzrokuju nepobitnu činjenicu da je sve veći broj onih koji od stresom izazvanih posljedica, iako relativno mladi, umiru. Tijekom pisanja ove knjige preminuli su neki od sudionika koji se spominju u iskazima, među njima je i Elvis Oluić, svjedok teške borbe za Škabrnju. Mnogi drugi otkrili su nam da boluju od psihičkih poremećaja ili teških bolesti (najčešće bolesti srca ili razni oblici karcinoma). Sudbine ratnih veterana nisu nimalo lagane ni u miru, zbog čega moramo biti svjesni koliko su njihova sjećanja važna i osjetljiva, te nažalost, ukoliko se ne zabilježe – prolazna. Nama koji istražujemo Domovinski rat, to je ujedno motiv za daljnji rad na prikupljanju memoarskog gradiva. Autori knjige tijekom snimanja dokumentarnog filma u Škabrnji, odnosno razgovora sa zapovjednikom IX. bojne HOS-a 114. brigade HV-a, Markom Skejom.
478
Osvrt recenzenta Autori ove knjige, imali su nešto drugačiji pristup u istraživanju i pisanju o jednoj vojnoj operaciji iz Domovinskoga rata. U središtu njihove pozornosti su svjedočenja neposrednih sudionika vojno-redarstvene operacije (VRO) „Gusar“ – „Maslenica“, na temelju kojih su prikazani događaji, podaci, činjenice i informacije za koje se do sada manje znalo. Izabrali su put po kojem do sada zasigurno nisu „hodali“ (nepoznat i neprimjenjivan), kada je u pitanju hrvatski Domovinski rat. No, upravo činjenica da o istom događaju govore različiti ljudi, svaki iz svoga kuta gledanja, daje posebnu vrijednost knjizi. Sjećanja sudionika operacije „Gusar“ – „Maslenica“ u ovoj knjizi vode nas od početnih i važnih uspjeha na bojišnici, do raznih neuspjeha i pogoršanja stanja, pa opet natrag do poboljšanja, itd. Knjiga je napisana s dobrim namjerama, bez „navijačkih“ predrasuda i pristranosti. Njezinim autorima pripada kompliment jer nisu posustali pred izazovom i kontroverzama koje prate svaku vojnu operaciju. Pokazali su veliki entuzijazam i komunikativnost sa suradnicima, tako da su zadobili njihovo povjerenje. Uspjeli su objediniti brojne povijesne činjenice i složiti ih u jedan kronološki čitljiv i dojmljiv tekst, koji izaziva emocije i otme pokoju suzu. Spoznaja da u ovoj knjizi nisu prikazane sve relevantne činjenice (do njih se, barem za sada, i ne može doći), ne znači da je ona manje znanstvena i značajna. U jednoj ovakvoj knjizi nije moguće reći baš sve, ali u ovoj je rečeno puno. U svakom slučaju, rado će se imati i čitati. Danas, 20 godina nakon VRO „Gusar“ – „Maslenica“ može se govoriti otvoreno i istinito o svemu – o uspjesima i neuspjesima te o raznim propustima HV-a. No, danas su u fokusu zanimanja sudionika te operacije neki drugi problemi, neka druga pitanja i drugi ciljevi, pa to može biti razlog primjetne površnosti u nekim od izjava pojedinaca. Na dramatične situacije iz ratnog vremena neki od njih 20 godina kasnije, zbog odmaka vremena i njihovih godina, gledaju drugim očima. Kao da to više nisu oni ljudi iz rata, oni sada u svojim iskazima pokazuju dozu blagosti. Kao da nisu više toliko kritički raspoloženi i pozitivno drski prema onome što su proživjeli, iako je njihovo sjećanje u ovoj knjizi relevantno i realno. Ono pokazuje da oni ratnu stvarnost znaju opisati na jedan slikovit i dramatičan način, upravo onako kako su je vidjeli i osjetili u svom ratnom okruženju. Oduševila me njihova sposobnost opisivanja vojno-povijesnih događaja. Hrvatski Domovinski rat, pa tako i VRO „Gusar“ – „Maslenica“ događaj je s kojim su njihovi sudionici emotivno povezani. Oni koji to nisu doživjeli nemaju taj 479
emotivni osjećaj ili je on sasvim drugačiji. Dakle, oni koji to nisu doživjeli, pokušavaju to na neki način razumjeti i spoznati što se to tu kod nas doista događalo? Sudionici operacije koji govore u ovoj knjizi, njih stotinjak, pamte ono vrijeme kada ih mnogi nisu sasvim korektno razumjeli, kada nisu znali što se to ovdje kod nas događa – tko je agresor, a tko žrtva agresije, tko je okupator, a tko osloboditelj. Oni su autentični svjedoci, jer sve ono o čemu govore doživjeli su i proživjeli, osjetili na vlastitoj koži. Njihova sjećanja ne pripadaju kategoriji „rekla – kazala“. Ono što su proživjeli teško je opisati riječima, no sadržaj njihovih sjećanja navodi na zaključak da ih govore kompetentni ljudi, i da ih govore s poštovanjem. Ipak, u nekim izjavama pojedinaca primjetno je da je sve poznato kada se svjedoči o vlastitim uspjesima, no kada se svjedoči o neuspjesima ili propustima, onda se obično malo zna ili se čak malo hoće reći. Pripovjedači – svjedoci u ovoj knjizi, ako su govorili istinu, a vjerujem da jesu, otkrili su puno više od svega onoga što se do sada znalo o ovoj oslobodilačkoj operaciji hrvatskih snaga. Detaljno i objektivno govorili su o mogućnostima Hrvatske vojske (HV) i Specijalnih jedinica policije (SJP) MUP-a RH u napadu i obrani, ali i o mogućnostima protivničke strane. Na temelju njihovih sjećanja, knjiga pruža uvid u operaciju „Gusar“ – „Maslenica“ na taktičkoj, operativnoj i strategijskoj razini. Svoja sjećanja na tu operaciju ili ocjenu o njoj dalo je više zapovjednika brigada, pukovnija, bojni, satnija, vodova i desetina, te drugi sudionici koji nisu imali zapovjednu dužnost (taktička razina), dvojica iz zapovjedništva 6. OZ Split (operativna razina) i dvojica s razine Glavnog stožera OSRH (strategijska razina). Nažalost, među njima nema trojice tzv. „krunskih svjedoka“, generala HV-a i policije: Janka Bobetka koji je umro, te Ante Gotovine i Mladena Markača, iz drugih razloga. Dakle, primjetno je da u knjizi, iz objektivnih razloga, nije dovoljno zastupljeno ono što zovemo operativnom i strategijskom razinom, iako je riječ o strategijsko – operativnoj operaciji. No, ta činjenica ne umanjuje želju autora i sudionika koji govore u ovoj knjizi, da ona bude dostojna veličine i značaja vojno-redarstvene operacije „Gusar“ – „Maslenica“. Iskustvo pokazuje da se subjektivnost, odnosno samoisticanje i samoocjenjivanje te svaljivanje krivnje na druge, kao i preuveličavanje ili preopširan opis nekih događaja, kao značajka memoarskog gradiva, u većoj mjeri očituje u iskazima o ratnim događajima. Čitatelji, posebice sudionici događaja o kojima čitaju, procijenit će u kojoj mjeri se taj zaključak može primijeniti na iskaze u ovoj knjizi. Također, s obzirom na velik broj sudionika koji govore u knjizi nije moguće izbjeći ni ponavljanje nekih događaja, kao i slučajeve da su neki podaci u sjećanjima o istom događaju različiti. No, bez obzira na sve navedeno, hrvatski branitelji koji su dali svoja sjećanja za ovu 480
knjigu, možda nisu ni svjesni koliko su doprinijeli rasvjetljavanju nekih događaja iz ove operacije, te koliko su pitanja otkrili, a koja su široj javnosti bila nepoznata ili, iz tko zna kojega razloga, svjesno prešućivana. Doduše, s obzirom na to da su sadržaj ove knjige ispričali sudionici, ona se bazira na osobnim dojmovima, koji u dobroj mjeri mogu biti subjektivni, pa to treba uzeti u obzir prilikom čitanja. To je, čini se, osobito izraženo u iskazima o snagama UN-a. S njima smo zaista imali loših iskustava, no umjesto optužbe za njihovu pristranost, možda je objektivnije reći da snage UN-a u zadarskom zaleđu nisu bile učinkovite. Neki kažu da se povijest hrvatskog Domovinskog rata uvjetno može dijeliti na razdoblje prije VRO „Gusar“ – „Maslenica“ i razdoblje nakon nje. Ne znam je li takva podjela baš u redu i je li ta operacija nekakva prekretnica Domovinskoga rata, no sigurno je da se na nju ne može gledati tako kao da se prije nje ništa nije događalo. Jer za nešto što smo takoreći do jučer smatrali neprovedivim, gotovo preko noći počeli smo smatrati provedivim, demantiravši tako sami sebe. Ta sumnja u svoje mogućnosti bila je donekle i opravdana. Odjednom smo postali puni ideja i planova, našli smo se pred novim izazovima. Za takvu zadaću (i takve ambicije) trebalo se organizirati i pripremiti, a vremena je bilo tako malo. Kad se govori o odabiru zapovjednika, u obzir treba uzeti činjenicu da je VRO „Gusar“ – „Maslenica“ u ono vrijeme bila veliki izazov za HV i za Zapovjedništvo 6. OZ Split, kao i za Specijalne snage policije. Situacija na bojišnici bila je takva da je zahtijevala punu ozbiljnost i predanost zadaćama, kako zapovjednika, tako i zapovjednog sustava. Za zapovjednike su uglavnom birani pojedinci koji su se do tada u borbi dokazali svojom hrabrošću i odanošću ciljevima hrvatskog Domovinskog rata, ali i stručnošću, a osobito iskustvom. Svjesni zadaće i ozbiljnosti situacije, novoizabrani i imenovani zapovjednici situaciju u kojoj su se našli nikada nisu komentirali riječima: „Prerano je to za mene“, ili „Nisam još spreman za to“. Bila je to neka vrsta „preporučene i poželjne stručnosti“, koja nije isključivala njihovo ubrzano školovanje u Hrvatskom vojnom učilištu, na koje su odlazili i tijekom provođenja VRO „Gusar“ – „Maslenica“. Glede zapovijedanja, mnoga svjedočenja u ovoj knjizi govore da zapovijedanje ne može biti stvar pojedinaca, već cjelokupnih zapovjedništava, te da ovisi o njihovoj kompetentnosti za zapovijedanje i vođenje postrojbi ili, drugim riječima, o njihovoj funkcionalnoj obučenosti i uvježbanosti za zadaće koje obavljaju. U smislu zapovijedanja postrojbama u VRO „Gusar“ – „Maslenica“ ne može se govoriti da je bilo sve u redu. Gotovo na „mala vrata“ kod nekih se uvukao običaj zapovijedanja 481
mimo poznatih i dobrih propisa, procedure, pravila, zakona, itd., a da pritom nitko nije reagirao na takve nepravilnosti. Ipak, zapovijedanje u ovoj operaciji je bilo neprekidno, prilagođavalo se gotovo svakodnevno novim okolnostima i postajalo je sve učinkovitije. Jednako tako, sjećanja u ovoj knjizi pokazuju da je u zapovijedanju vrlo važno znati odmaknuti se u pojedinim trenucima od ustaljenih pravila („obrazaca“) razmišljanja i djelovanja. U posao je nužno unositi inovacije – promjene, čime se zapovijedanje sadržajno obogaćuje i ne postaje puka formalnost. Cilj toga odmicanja je pokazati podređenima da razumijete njihove ideje, te da se pokušava naći najbolji put do ostvarenja planova i zapovijedi, kao i da u tom smislu ništa ne smije promaknuti, jer je to opasno. Podrazumijeva se da se ovaj posao borbenih djelovanja može raditi uspješno samo ako postoji jedinstveno i potpuno razumijevanje zadaće, odnosno da je svi razumiju i provode na isti način – odgovorno. Kad se govori o zapovjedništvu, može se primijetiti da se uoči samog početka VRO „Gusar“ – „Maslenica“ znalo i shvatilo da HV na bojišnici u zadarskom zaleđu može biti jaka samo ako je dobro organizirana, s jasnim zadaćama, te ako je vođena dobro ustrojenim zapovjedništvima na koja će se oslanjati postrojbe s bojišnice, odnosno s njene prve crte. Ugled kod podređenih mogli su stjecati samo ako su sposobni i spremni rješavati nastale probleme. Zapovjedništva nisu bila samo tu kako bi producirali razne planove i zapovijedi za podređene, nego da stvaraju uvjete kako bi se isti što bezbolnije proveli, ali i da sudjeluju u njihovoj provedbi. Gledajući dobre stvari u sustavu zapovijedanja na operativnoj i strategijskoj razini u operaciji „Gusar“ – „Maslenica“, može se reći da je za razliku od protivničke strane naš sustav zapovijedanja doveden ili približen samoj bojišnici u zadarskom zaleđu, u Zadar, na Izdvojeno zapovjedno mjesto 6. OZ Split (od ožujka 1993. ZP Split). Ako se računa da je Glavni stožer ondje gdje je njegov načelnik, onda je to bilo i izdvojeno mjesto Glavnog stožera OSRH. Na istom mjestu bio je i zapovjednik 6. OZ, dakle svega kilometar – dva od bojišnice. Nasuprot tome, cijelo vrijeme trajanja operacije načelnik Glavnog štaba Vojske RSK i zapovjednik 7. korpusa Vojske RSK sjedili su u Kninu (100 km od bojišnice), znatno udaljeni od zadarskog zaleđa, gdje im vojska gubi bitku. Kad se govori o planiranju i pripremi napadajne operacije „Gusar“ – „Maslenica“ treba primijetiti da se uređena vojna organizacija i općenito ratovanje, pa i VRO „Gusar“ – „Maslenica“ temelji na planskom radu i ratovanju. Da bi se to tako doista i moglo ostvariti, rade se, donose i odobravanju razni planovi i pišu razne zapovijedi koje prate te planove. Kroz planove se planiraju razne „želje“, u njih se unose razne 482
ideje i sve to mora biti realno i provedivo – u skladu s dobivenom zadaćom od nadređenoga. Svaka razina zapovijedanja ima svoje planove, koji ni u čemu ne smiju biti u suprotnosti s planovima nadređenog. Naime, njihovi planovi imaju svoje ishodište upravo u planovima nadređenog, i oni se međusobno dopunjavaju. Nema idealnih planova. Ne smije biti ni idealizma u njihovu provođenju. Kada se kaže da se planski djeluje, to onda podrazumijeva organizirano djelovanje u skladu s planskim dokumentima. Vojni planovi i ideje u pravilu su strogo čuvana tajna i oni se vode pod za to propisanim tajnim nazivima. Što ako nema planova? To ne znači da se onda odustaje od borbe, ali se ona vodi, kako bi se reklo, neplanski. Takvu borbu obično prate problemi raznih vrsta, razne teškoće itd. Ako nema planova ili oni nisu dobri, onda na scenu stupa stihija, opća improvizacija, neorganiziranost, nesmišljeno djelovanje, itd. Češći je slučaj u borbi, a to se vidi i iz svjedočenja u ovoj knjizi, da se problemi i teškoće javljaju kod onih postrojbi koje ili nisu imale planove djelovanja, ili oni nisu bili dobri (provedivi), ili se oni jednostavno tih planova nisu pridržavali. Vojnim planovima i zapovijedima ne mogu se ukloniti svi problemi i teškoće tijekom djelovanja, ali se s njima mnogi problemi i teškoće mogu izbjeći ili umanjiti. Može li se od plana (i planova) odustati? Može, ali ne kad otpočne njihova provedba, nego prije – ako se za tako nešto utvrde valjani razlozi. Jednako tako, zapovjednici koji odobravaju planove ili potpisuju zapovijedi, ne rade to bezuvjetno. Oni mogu tražiti doradu ili izmjenu istih dokumenata, ili izradu potpuno novih, sve dok ne utvrde da su kvalitetni i sukladni mogućnostima postrojbe. Za svaku VRO, pa tako i za „Gusar“ – „Maslenicu“, bilo je važno i kako će se ti planovi provoditi u cjelini ili po dijelovima. Odnosno: operacija se mora znati (ili biti spreman) voditi od početka do kraja. To je bilo vrijeme za velike planove i zapovijedi (za velike odluke!). Koliko je sve to bilo doista veliko, ostavimo vremenu neka ono prosudi. Što se sve planira: - Plan napada (obrane) – radi ga Odjel za OPP (operativno planski poslovi) – načelnik, - Plan izviđanja – radi ga Odjel za obavještajne poslove (načelnik), - Plan protunapada – radi ga Odjel za OPP, - Plan kretanja – radi ga Odjel za OPP, - Plan prevoženja - radi ga Odjel za OPP, 483
- Plan uvođenja u borbu - radi ga Odjel za OPP, - Plan izvlačenja iz borbe - radi ga Odjel za OPP, - Plan prelaska iz napada u obranu - radi ga Odjel za OPP, - Plan prelaska iz obrane u napad - radi ga Odjel za OPP, - Plan utvrđivanja i zaprečivanja – radi ga načelnik inženjerije, - Plan veza i zapovijedanja – radi ga Načelnik veze, - Plan borbenog osiguranja - radi ga Odjel za OPP, - Plan topničke potpore – radi ga načelnik topništva, - Plan protuoklopne borbe (POB) – radi ga načelnik topništva (za POB), - Plan podizanja morala – radi ga načelnik IPD (informativno-promidžbena djelatnost), - Plan mobilizacije – radi ga načelnik za mobilizacijske poslove, - Plan popune ljudstvom – radi ga Odjel za personalne poslove, - Plan PZO-a – radi ga načelnik PZO-a (protuzračne obrane), - Plan izvješćivanja - radi ga Odjel za OPP s Centrom za operativno rukovođ. (COR), - Plan obuke i uvježbavanja - radi ga Odjel za OPP, - Plan logističkog osiguranja – radi ga Odjel logistike: - Tehničko održavanje, - Tehničko snabdijevanje, - Opskrba: hranom, vodom, odjećom, higijena; - Prosudba gubitaka u ljudstvu - radi ga Odjel za OPP, - Prosudba gubitaka u naoružanju i streljivu - radi ga Odjel za OPP. Poražavajuće je kad se shvati koliko je od navedenoga kod nas u VRO „Gusar“ – „Maslenica“ bilo malo (nedovoljno), a u nekim slučajevima ništa od toga nije ni bilo. No, to su činjenice za koje se onda nije puno marilo. Da je itko onda pokušao nekoga uvjeriti kako je to loše za operaciju, taj ga ne bi slušao – neki se naprosto nisu željeli time zamarati. Za takve je to bilo previše i bez potrebe, prenormirano (preorganizirano), pa to samo po sebi predstavlja kočnicu uspješnom izvršavanju zadaća (dakle, tražilo se što jednostavnije). Stoga se danas, s vremenskim odmakom, u raščlambi te operacije može postaviti mnogo zanimljivih pitanja, kritički i samokritički se može gledati na mnoge stvari: od početnog planiranja i početne prosudbe, do zapovijedi i odluka, od organi484
ziranja borbenih djelovanja, do raznih osiguranja, obavještajnog, logističkog, itd., od dnevnog operativnog rukovođenja postrojbama, do izvješćivanja i preciznosti u tom smislu. Poznato je da je na početku operacije s hrvatske strane izostala snažnija koncentracija snaga na cijelom dijelu aktivirane bojišnice – od vrha Velebita pa sve do sela Stankovci (uključno), do kojeg je OG Zadar imala svoje ingerencije. Jednako tako, pojedinim, posebice „domicilnim“ postrojbama davane su neadekvatne zadaće, koje one nisu mogle uspješno izvršiti. Uz to, pojedine postrojbe mobilizirane su i trenutno uvedene u borbu, po načelu „sada i odmah“. No, pritom se mora imati na umu kontekst vremena o kojem govorimo i razvoj događaja, te činjenicu da smo se kroz provođenje VRO „Gusar“ – „Maslenica“ često suočavali sa svojim slabostima. Željeli smo ih što brže ispraviti ili popraviti, ali to se nije moglo učiniti niti s lakoćom niti s brzinom kakvom smo željeli, s obzirom na to da se radilo o slabostima koje se uglavnom mogu povezivati s vojnim pitanjima i vještinom ratovanja. A ta se pitanja i te vještine ne mogu rješavati i stjecati u „tren oka“. Unatoč tome, što god da se u budućnosti bude radilo u smislu ocjenjivanja značaja i uspjeha VRO „Gusar“ – „Maslenica“, vrijeme će i dalje potvrđivati da su se tada donosile ispravne odluke i da su ih provodili sposobni ljudi – hrvatski branitelji, te da su uspjesi u operaciji imali dalekosežne pozitivne posljedice za daljnji tijek rata. U toj operaciji hrvatske snage pokazale su i dokazale svoju vojnu i vojničku kompetenciju. Sukob s neprijateljem prihvaćali su i kad nisu bili nadmoćniji i u tome su se izvrsno snalazili. To su bili trenuci koji su situaciju na bojišnici okretali u korist hrvatskih snaga. Da nije bilo vjere u sebe – to ne bi bilo moguće. Odluke donesene na najvišoj razini pokazivale su kakav je bio naš pristup toj operaciji. Nije se tražilo od ljudi ono što sami ne bismo mogli napraviti. Bilo je to novo planiranje i organiziranje te definiranje zadaća. Ono je zahtijevalo veću predanost i odgovornost, te veći elan. Razmišljalo se dugoročno i gledalo daleko naprijed, a za to je trebalo imati ambicije. HV i SJP MUP-a RH imale su ih. Kad se govori o napadajnom dijelu operacije „Gusar“ – „Maslenica“, može se reći da je korisno i na ovaj način prisjetiti se vlastitih uspjeha te na taj način osnažiti osjećaj vlastite moći, ali i prisjetiti se neuspjeha i vlastite nemoći. Naime, u spomenutoj operaciji ratovalo se, odnosno vodila se borba u okolnostima u kojima je mala razlika bila između pobjede i poraza. Ne može se tvrditi, niti se kroz iskaze tvrdi, da neprijatelj nije imao nikakvih uspjeha u zadarskom zaleđu tijekom operacije i u protunapadu. Ocjene uspješnosti u borbi ne daju se na temelju pojedinačnih uspjeha ili neuspjeha, već na temelju ukupne uspješnosti nad neprijateljskim snagama, a sve ostalo su moguće pojavnosti koje se u borbi ne mogu izbjeći. 485
Tako se i uspjeh hrvatskih snaga (HV-a i Specijalnih jedinica policije) u ovoj operaciji ocjenjuje na temelju krajnjeg uspjeha koji su ostvarile tisuće i tisuće hrabrih i odvažnih hrvatskih branitelja, koji su bili u stanju san pretvoriti u stvarnost. Mnogo je „običnih i malih“ ljudi u ovoj operaciji koje poznajemo i kojima se divimo, a čija imena i žrtve kao da ne postoje. Oni su naši pravi heroji! Njih u ovoj knjizi otkrivaju mnogi sugovornici. U njima je bio naš pravi vojnički potencijal, koji je iskorišten na odgovarajući način. Borba Specijalnih jedinica MUP-a RH na velebitskoj bojišnici (Libinje, Bukva, Tulove grede, Bobija) u pravom smislu riječi bila je poduzetnička, puna pozitivnog policijskog nagona u želji za uspjehom i pobjedom nad neprijateljem. Oni su cijeli rat, pa tako i tijekom provođenja VRO „Gusar“ – „Maslenica“ ovu bojišnicu držali pod punom vojničkom i policijskom kontrolom, izvršavajući zadatke u okviru i pod zapovijedanjem zapovjedništva 6. operativne zone (OZ) Split - kasnije, od ožujka 1993. Zborno područje (ZP) Split. S takvim držanjem i upornošću stali su uz bok najboljim postrojbama HV-a koje su borbeno djelovale na dijelu ravnokotarske bojišnice. Njihove pobjede i superiornost na Velebitu toliko su bile uvjerljive, da se činilo da svaku prepreku ispred sebe mogu uspješno riješiti. Kada su na bojišnici mnogi tražili zamjenu, oni su govorili: „Ako treba, mi ostajemo i dalje.“ SJP je na Velebitu vodila borbu u planinskim uvjetima tijekom ljeta i zime. Oni se za takve uvjete djelovanja prije dolaska na Velebit nisu pripremali, a ni opremali, niti su imali ikakva formalna znanja (vojnička ni policijska u vezi s tim). Sve što su imali bilo je njihovo ratno iskustvo koje su osobno stjecali baš na Velebitu – tamo ispod Tulovih greda. To što su oni radili na Velebitu, u nekim drugim organiziranim vojskama rade tzv. planinske postrojbe, a oni to prije dolaska na Velebit nisu bili. Uz hrabrost koju su imali, njihova najveća snaga bila je u njihovom neprekidnom radu i u neprekidnoj nazočnosti njihovih zapovjednika s njima. Početni napadački potencijal HV-a na podvelebitskoj bojišnici (Rovanjska, Jasenice, Obrovac), kako u ovoj knjizi svjedoče sudionici operacije, i nije bio značajan. Ipak, izgleda da je nešto kasnije sve „sjelo“ na svoje mjesto. Stvari je, kako i priliči ugledu i dobrom glasu, posložila 6. gbr (9. gbr) s ostalim postrojbama HV-a koje su se već ondje nalazile. Ova brigada je – potežući poput pravih revolveraša – koristila svaku priliku i mogućnost za napad i pokret naprijed. To im je omogućilo da vrlo brzo steknu značajnu prednost nad neprijateljem i da dočekaju kraj napadajnog dijela operacije na položajima, s kojih su ako zatreba mogli nastaviti djelovanje. 486
Na novigradskoj bojišnici (Podgradina, Novigrad, Paljuv, Pridraga) HV je ostvario zadovoljavajuće rezultate i već u prvoj fazi napada ostvario početni uspjeh vrijedan pažnje. Naime, u napad se krenulo punom snagom s kojom je tada raspolagala 4. gbr, ali ubrzo u daljnjem tijeku napada pokazali su se usponi i padovi. Bilo je uspješnih i manje uspješnih zamjena na bojišnici, čestih protunapada neprijatelja. Postalo je nesigurno kako će završiti dan i što donosi noć. Sve to je sugeriralo da se na ovom smjeru nešto mora žurno poduzeti kako bi se bojišnica stabilizirala, a uspjeh obranio. Tek dolaskom 2. gbr na novigradsku bojišnicu to pitanje je djelomično riješeno. Ova brigada postala je „osvetnica“ žrtava na hrvatskoj strani. Iako je i njima napadajni raspored bio i dalje vrlo plitak, njima se ništa ne može prigovoriti na upornosti, ofenzivnosti i stabiliziranju bojišnice. Uspjeli su, zajedno s ostalim domicilnim snagama koje su se ondje nalazile i sudjelovale u borbama, zadržati i odbiti sve protunapade neprijatelja. Na temelju iskaza sudionika operacije, ali i drugih podataka, nije pretjerano reći da se ključni trenutak, odnosno ključna pobjeda ili pobjede, dogodio upravo na smjeru glavnog napada Zeleni hrast i Smilčić, u kojem je sudjelovala 4. gbr i domicilne postrojbe. Počelo je u skladu s Planom i očekivanjima da će 4. gbr ostvariti početni uspjeh i tako zadržati ključ konačne pobjede u svojim rukama. Od prvog kontakta s neprijateljem ta je brigada krenula na pobjedu u pravom smislu riječi. Pronašli su način kako probiti snažnu i upornu protivničku obranu. No, problem je bio koliko se u takvom napadu, odnosno s takvim tempom napada i takvim naporom može izdržati. Iako u tom trenutku nije imala optimalan ni ljudski ni tehnički potencijal za zadaću koja joj je bila namijenjena, 4. gbr je s početkom operacije na sebe primila teret glavnih snaga HV-a u napadu, onih snaga od kojih se očekuje najviše koliko je moguće. Znali su da tenkovi ruše neprijateljsku obranu, pa je za ovu brigadu bilo važno podijeliti zadaće u napadu između oklopništva i topništva, te pješaštva. Na putu do glavnog cilja napada uspješno su rušili sve neprijateljske zapreke, osim jedne, a to je ona kod Kašića. Zato se može postaviti pitanje: je li to na ovom smjeru napada ipak bila „Pirova pobjeda“? Na smjeru djelovanja Suhovare – Veljane 113. BG (113. br. Šibenik), s ročnicima u svom sastavu, nije uspjela ostvariti planirane zadaće. Brzo se shvatilo da je to za njih „krupan zalogaj“, jer nisu uspjeli uspostaviti stabilnu inicijativu i kontrolu bojišnice u svoju korist. Stekao se dojam da je HV-u na samom početku napada potrebna zamjena na tom smjeru napada, a te zamjene nije bilo, pa se pristupilo ojačanju tih snaga, ali ni to nije puno pomoglo. Za HV je to bio veliki problem je nisu uspjeli dobiti bitku na samoj sredini aktivirane bojišnice. Napadi HV-a nisu bili dovoljno jaki, 487
a ni precizni, da bi se moglo dotući neprijatelja i probiti njegovu crtu obrane. Rješenje nastalih problema na hrvatskoj strani trebalo je tražiti u nečemu konkretnijem i temeljitijem, pokušalo se to sa 7. gbr, ali nažalost, opet neuspješno. Važan čimbenik uspjeha u borbi bilo je iskustvo, koje postrojbe na ovom smjeru djelovanja uglavnom nisu imale, osim pojedinačnih slučajeva. Nije bilo ni smišljenih taktičkih poteza koji bi hrvatskoj strani mogli donijeti prevagu, a pokazalo se da ni karizma, odnosno odlike zapovjednika, na koje se računalo, nisu također bile same po sebi dovoljne. Tzv. aerodromska bojišnica obuhvaćala je smjerove: Briševo – Murvica – Smoković; Stara karaula – Murvica – Smoković; Musapstan – Crno – Babin dub – Zrakoplovna baza Zemunik; Sveti Martin – Babin dub – Zrakoplovna baza Zemunik. Neprijatelj je na aerodromu Zemunik, koji je kontrolirao od početka rata, ali i prije rata, vodio tzv. pokretnu obranu u okruženju (ili u najboljem slučaju u poluokruženju). Jedini izlaz koji je imao bio je onaj od aerodroma preko sela Smoković i sela G. Zemunik u smjeru Benkovca. Napad hrvatskih snaga na ovakav objekt neprijateljske obrane bio je u svemu poseban oblik djelovanja. Za njega su se morale pripremiti i posebne snage, posebna organizacija napada i zapovijedanja, dakle koncentracija jedinstvenog napora skladno vođenog od početka do kraja, čega prema svjedočenjima sudionika uglavnom nije bilo. U borbi za Škabrnju, na smjeru djelovanja Prkos - Škabrnja – Ražovljeva glava, HV je bio dodatno motiviran, hrvatski vojnici osjećali su da je došlo njihovo vrijeme. I doista, došlo je. Otvarajući ili aktivirajući ovu bojišnicu za oslobođenje Škabrnje, otvoren je i borbeno aktiviran širi prostor bojišnice Ravnih kotara istočno od Škabrnje. No, prema svjedočenjima, napad za oslobađanje Škabrnje izgledao je kao borba bez plana i bez pravih ideja, kao da se ne radi o borbenom djelovanju u kojem se gube ljudski životi. Držim da se hrvatske snage u napadu na Škabrnju nisu najbolje snašle, te da se pred Škabrnjom nisu našle dovoljno jake snage koje su problem mogle riješiti brzo i učinkovito. Tako je ispalo da se u svojoj nemogućnosti zadovolje mrvicom. Ako se znalo da će biti teško, onda je trebalo pokazati bar malo strpljenja dok se ne skupe jače snage za obračun s neprijateljem. Problemi oko Škabrnje nastavljeni su u smislu obrane tako malog oslobođenog područja, koje je opet u ožujku 1993. palo u ruke neprijatelja. Ne može se uspješno ratovati ako izostanak jedne postrojbe s bojišnice, ma o kakvoj se postrojbi radilo, ima za posljedicu gubitak te bojišnice, a to se upravo dogodilo u Škabrnji. Svi su porazi u borbi teški, ali neki bole više. To je primjer s ovim porazom u Škabrnji. 488
Podaci u poglavlju knjige koji govore o protunapadu srpskih snaga, izazivaju pozitivno iznenađenje brzinom kojom se HV u zadarskom zaleđu organizirao i pripremio u nužnoj mjeri za početak napada neprijateljskih snaga i tako brzo došao do približno željenog cilja u toj fazi borbi u zadarskom zaleđu. Činjenica je da je obrana od srpskog napada bila dugotrajna i teška, jer je neprijatelj bio iznimno uporan u nastojanju da vrati izgubljeno područje. Razdoblje protunapada srpskih snaga, odnosno razdoblje obrambenog djelovanja hrvatskih snaga obuhvaća borbe na Velebitu, u području Kašića, Novigrada, Škabrnje, pa i Drača. Hrvatske snage branile su ono što su prethodno oslobodile, ili ono što do tada još nije bilo izgubljeno, s izuzetkom sela Drače na koje su hrvatske snage napadale. Bila je to iznimno teška obrana, ali se hrvatske snage nisu povlačile bez borbe i namjere da se izgubljeni teritorij ponovo vrati. Ti izazovi na bojišnici, koje je nametnuo neprijatelj, stvarali su jednu zamršenu sliku. A najvažnije je da su hrvatske snage pokazale da se i nakon neprijateljskih protunapada i njihova ograničenog uspjeha, mogu vratiti u borbu, psihički još stabilnije i fizički spremnije. Pobjeda sa stanjem 27. siječnja 1993., pokazalo se, nije bila kraj niti uspjeha hrvatskih snaga, niti neprijateljskih neuspjeha. Bio je to samo početni uspjeh – dobra vijest, ali nedovoljna kako bi se nakon nje mogli komotno ponašati kao pobjednici. Trebala je još jedna pobjeda, a ona je ostvarena u jednom dugom procesu obrambenih djelovanja nakon 27. siječnja 1993., u borbama s neprijateljem koje su trajale sve do ožujka 1994. (odnosno do tzv. Zagrebačkog sporazuma, potpisanog krajem ožujka 1994.). Pojedinačni uspjesi ili neuspjesi u borbi su prolazni i očekuju se u svakom sukobu – operaciji, s njima se računa. Oni se s vremenom zaboravljaju, njihova važnost se obično zasjeni pobjedom u ratu: ta pobjeda je važna, o njoj se priča i piše, ona se pamti. Za ulogu Hrvatske ratne mornarice (HRM) u operaciji postoje samo riječi pohvale. Bili su jedan od stupova ukupne pobjede u VRO „Gusar“ – „Maslenica“, a osobito u podizanju pontonskog mosta i njegove obrane. Svoje zadaće i obveze odrađivali su s velikim uspjehom i odgovornošću, čime su stekli povjerenje zapovjednog sustava u ovoj operaciji. Sve što su radili, radili su dobro i sa srcem. Jednako tako može se reći i za ulogu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) i Protuzračne obrane (PZO). Željeli su sudjelovati u operaciji i svojim sudjelovanjem vratili su ponos cjelokupnom sastavu HRZ-a i PZO-a. Bili su odvažni i spremni prihvatiti nove zadaće, osobito na Velebitu na kojem su polagali ispite hrabrosti i inspiracija, i gdje su vješto koristili svoje znanje i letačke sposobnosti. Svakodnevno su promatrali rezultate svog napornog rada i to ih je motiviralo. 489
Često se ponavlja kako u Domovinskom ratu, pa tako i u VRO „Gusar“ – „Maslenica“ nismo imali ovoga ili onoga, kako nismo imali ovakvih ili onakvih specijaliziranih postrojbi, kako nismo bili pripremljeni ni opremljeni za ovo ili ono. Što su onda HV i hrvatske snage tada bile? Bile su to postrojbe opće namjene, koje su djelovale u svim zemljišnim, vremenskim i borbenim okolnostima. Jedina specijalizirana postrojba u zadarskom zaleđu bila je Planinska satnija, koja je djelovala na Velebitu. Kada se govori o ulozi domicilnih postrojbi, postavlja se pitanje: što je u praksi značilo biti domicilna postrojba? Značilo je imati više obveza, a ne imati više prava. Domicilni su bili „kod kuće“, na bojišnici, i bili su zahvalni svima koji im dolaze pomoći (istina, sve su to hrvatski vojnici). Postrojbe dovedene u zadarsko zaleđe sa strane („došljaci“) predstavljale su većinu od ukupnog ratujućeg sastava u VRO o kojoj se govori, to se vidi iz svjedočenja. Domicilni su ih dočekali s puno povjerenja (prije svega povjerenja u njihovu profesionalnost, obučenost, opremljenost, njihovu logistiku i zapovjedni sustav), a oni su nerijetko dolazili sa svojim problemima i zahtjevima koji su tu i tamo bili nerealni. „Domicilni“ su pretjerano mnogo očekivali od „došljaka“, a oni opet previše od „domicilnih“ i tu se krug zatvarao. Za sve loše na bojišnici, najlakše je naći opravdanje u logističkom osiguranju, bilo to opravdano ili neopravdano. Kao obilježja logističkog osiguranja tijekom VRO „Gusar“ – „Maslenica“ može se navesti: - danas trošimo, a sutra već tražimo kako popuniti potrošeno, - živjelo se i ratovalo u brizi da ono što danas zovemo logističkim osiguranjem – nije dobro, a sutra već može biti gore. Dakle, u logistici se funkcioniralo od danas do sutra. Ipak, u ključnim trenucima hrvatske snage su u zadarskom zaleđu tijekom spomenute operacije imale sigurnu logističku potporu – po mjeri i za konačnu pobjedu. Zapovjednicima i vojnicima na bojišnici ostalo je da se fokusiraju na najvažnije stvari koje donose pobjedu. Vojnici su na bojišnici imali samo jednu brigu: kako se obračunati s protivnikom ispred sebe. Glede određenih problema koji su navedeni u svjedočenjima, potrebno je upozoriti i na jedno važno logističko – tehničko pitanje: poznavanje novog naoružanja i streljiva koje se dobiva na uporabu. Naime, prije uporabe se sve mora provjeriti i proučiti na posebnom poligonu. Ništa se ne smije prepustiti slučaju. U zapovjedništvima, u odjelu logistike, postoji dužnost načelnika tehničke struke koji ima svoje suradnike za tehničko snabdijevanje i tehničko održavanje, itd. Preko njih ide prijem 490
novog naoružanja i streljiva te njihov smještaj u skladište, a preko njih također ide izdavanje na uporabu istog. I to je put naoružanja i streljiva, drugog nema. Ono što uđe u skladište, znači da je provjereno i ispitano, te da više nema ni provjera ni ispitivanja – to je potvrda sigurnosti. Dalje ide samo uporaba. U svjedočenjima nekih sudionika primjetno je neujednačeno ili neprecizno korištenje nekih termina. Primjerice, na jednom mjestu govori se da se držala „zona odgovornosti“, a trebalo bi reći „područje“ ili „rajon“ odgovornosti. Naime, u vojnoj terminologiji zonu u obrani ili napadu dobivaju postrojbe ranga brigade ili više, a u spomenutom iskazu očigledno se radi o postrojbi nižega ranga, koja u napadu dobiva smjer djelovanja. Primjetna su i neka pitanja koja treba prokomentirati. Primjerice, pitanje ideje, samovolje i samoinicijative, jer to nisu iste stvari. Činjenica je da je u borbi najgore ako nema ideja, jer ako one izostanu, obično se djeluje „izgubljeno“. Samovolja je postupanje u borbi po svojoj vlastitoj volji, najčešće protivno odobrenom i prihvaćenom planu i zapovijedi, a samoinicijativa je pokretanje samog sebe na vlastitu inicijativu, bez ičije zapovijedi ili sugestije (npr. samoinicijativno se javiti za izvršenje konkretne borbene zadaće). U jednom, drugom i trećem može biti pozitivnih, ali i negativnih elemenata, odnosno dobrih i loših stvari. Može se dogoditi da samovolja preraste u pozitivnu inicijativu, kao i da pozitivna inicijativa preraste u samovolju. To se obično događa kada jedna i druga izmaknu kontroli. Dakle, one moraju biti pod kontrolom. Sadržaj sjećanja sudionika „Gusar – Maslenica“ u više navrata svjedoči o navedenom. Kad se govori o značaju VRO „Gusar“ – „Maslenica“, može se reći da je u zadarskom zaleđu i do tada bilo raznih sukoba i borbi s neprijateljem (uspješnih i manje uspješnih), ali ovako nešto da tada nije bilo ni organizirano ni provedeno. Spomenuta operacija može poslužiti kao uzor za operacije hrvatskih snaga po tome: - što je nakon nje oslobađanje okupiranih područja RH vojnim mjerama zvučalo dobro, poželjno i prihvatljivo; - što je ova vojno-redarstvena operacija utjecala pozitivno na niz drugih procesa u ratu koji je bio u tijeku, u smislu daljnjeg vojnog organiziranja i ustrojavanja, a osobito obučavanja postrojbi za nadolazeće zadaće; - što je utjecala na shvaćanje da se može bolje, drugačije i uspješnije; - što je utjecala na taktičko usklađivanje djelovanja postrojbi oklopništva, pješaštva i topništva, a s njima i HRZ-a i HRM-a; - što je uspjeh u ovoj VRO pokazao da hrvatski vojni sustav ipak funkcionira ili profunkcionira kad je najteže. 491
Ono što smeta i što ne može poslužiti kao uzor, što je ujedno i najveći neuspjeh operacije, jesu veliki (i preveliki) gubici u ljudstvu, te gubitak jednog manjeg dijela oslobođenog područja u neprijateljskim protunapadima. Iz njih je HV izvukao važne pouke za buduća borbena djelovanja i oslobodilačke vojno-redarstvene operacije. Također, ne može se oteti dojmu da su neki porazi hrvatskih snaga u ovoj operaciji bili i rezultat vlastitih pogrešaka i neznanja. S obzirom na navedeno, postavlja se pitanje rangiranja napadajne operacije „Gusar“ – „Maslenica“. Primjerice, kad je u pitanju planiranje i izvođenje borbenih djelovanja postoje: - taktička razina (najniža) – brigada, pukovnija, bojna; - operativna razina (srednja) – operativna zona, zapovjedništva HRZ-a i HRM-a; - strategijska razina (najviša) – Glavni stožer OS RH. Tom takozvanom trojnom podjelom („istočna varijanta“) u ratu se služila i Hrvatska vojska. Od ove podjele pravilo se više kombinacija: - taktičko operativna razina (prevladavaju taktički elementi), - operativno taktička razina (prevladavaju operativni elementi), - strategijsko operativna razina (prevladavaju strategijski elementi), - operativno strategijska razina (prevladavaju operativni elementi). Uz spomenutu trojnu, postoji i takozvana dvojna podjela („zapadna varijanta“), koja podrazumijeva taktičku i strategijsku razinu. Ulaskom u NATO, HV primjenjuje sve standarde odlučivanja, pisanja zapovijedi, načina prosudbe itd., koji se primjenjuju u NATO-u. No, u najvažnijim stvarima između „istočne“ i „zapadne“ varijante razlike gotovo i nema, razlike postoje u nekim detaljima. Kad bi operacija „Gusar“ – „Maslenica“ bila „taktičke razine“, onda bi je zvali običnim bojem ili borbom, koji se inače sastoji od niza napadajnih i obrambenih djelovanja, manje ili više povezanih ili odvojenih. U jednom intervjuu iz toga vremena general Janko Bobetko rangirao ju je kao operaciju koja ima „operativni rang“, mada je i on dvojio oko toga ima li ona i viši – „strategijsko – operativni“ rang. Ipak, s obzirom na navedeno rangiranje i sadržaj u ovoj knjizi, može se reći da ta operacija zaslužuje veće rangiranje od „taktičke razine“. Tim više jer je njen zapovjednik bio načelnik Glavnog stožera OSRH, general Janko Bobetko, a kada on osobno zapovijeda, to je operacija najveće razine. Operacija „Gusar“ – „Maslenica“ bila je prva operacija u kojoj je zapovijedao brigadir Ante Gotovina na dužnosti zapovjednika 6. OZ Split (od ožujka 1993. ZP 492
Split). Operacija se planirala u zgradi Doma JNA u Zadru, na kraju poluotoka. Prije dolaska brigadira Ante Gotovine i brigadira Luke Džanka, te mene, u toj je zgradi bilo smješteno zapovjedništvo Operativne grupe (OG) Zadar, čiji je zapovjednik bio Darko Bijuklić, a koje je bilo tek ustrojeno i još nije u cjelini profunkcioniralo. Na to je zapovjedništvo zapovjednik 6. OZ itekako računao u predstojećoj operaciji. Početkom siječnja 1993. u Zadar su se premjestila tri čovjeka iz Zapovjedništva 6. OZ, a preostali članovi ostali su u Splitu. Jednako tako, početkom siječnja, točnije 4. siječnja 1993., zapovjedništva 112. br i 7. dp bila su smještena u zgradi u Ulici Stjepana Radića. Oni su dobili zapovijed od brigadira Gotovine, da tu zgradu u potpunosti napuste i isele se na drugu lokaciju, a datum iseljavanja bio je, čini mi se, 19. siječnja 1993. godine. U zgradi od četiri kata nije smio biti nitko, a u nju su se trebali useliti general Bobetko i njegov operativni tim od 11 ili 12 ljudi – i više nitko. Tada se 112. br. uselila u zgradu Doma Ratnog zrakoplovstva bivše JNA u Jazinama blizu mora, a 7. dp u zgradu susjednu zgradi Zapovjedništva u kojoj je boravio general Bobetko (dakle, u vojarni, također u Ulici Stjepana Radića). Ustrojavanje tzv. Bobetkova tima otežalo je rad Zapovjedništva 6. OZ (imalo je oko 100 ljudi) na duže vrijeme. Naime, tijekom pripreme i provođenja operacije Zapovjedništvo OZ Split najvećim je dijelom bilo u Splitu, izvan borbene situacije pa tako i izvan situacije oko priprema VRO „Gusar“ – „Maslenica“, a nešto kasnije i njenog provođenja na terenu. U Splitu su bili zapovjednik Zapovjedništva i Dom zapovjedništva, načelnik za operativno planske poslove, Centar za operativno rukovođenje (COR), većina iz Odjela načelnika rodova, Odjel za organizacijsko mobilizacijske poslove te pomoćnici za personalne poslove i za logistiku. To Zapovjedništvo će se postupno, u sljedećih šest mjeseci, okupljati u Zadru, na IZM-u 6. OZ, odnosno ZP-a Split, i okupit će se u vrijeme kada su glavna borbena djelovanja već prošla. Ovo sam naveo radi pojašnjenja mogućih nedoumica u pojedinim iskazima navedenim u knjizi. Operativna zona (OZ) Split, koja se spominje u ovoj knjizi, pokrivala je cijelu Dalmaciju: od vrha Velebita do krajnjeg juga (rt Oštro, poluotok Prevlaka), uključujući i Južno bojište (od Ploča do rta Oštro sa zaleđem). Bila je jedna od šest operativnih zona, čija su zapovjedništva počela s ustrojavanjem 1. listopada 1991., nakon što je 21. rujna 1991. ustrojen Glavni stožer HV-a (nešto kasnije nazvan GS Oružanih snaga RH): 1) OZ Osijek, 2) OZ Bjelovar, 3) OZ Zagreb, 4) OZ Karlovac, 5) OZ Rijeka i 6) OZ Split. Uz to, ustrojena su i zapovjedništva HRM-a te HRZ-a i PZO-a. Operativnim zonama određeno je područje rasporeda, sukladno zapovijedi o vojnoteritorijalnoj podjeli. One nisu imale isti ustrojbeni sastav, već sukladan njiho493
vom položaju i potrebama. U načelu je planirano da svaka OZ ima po jednu profesionalnu postrojbu, odnosno gardijsku brigadu. Na nižoj razini od Operativnih zona su Operativne grupe (OG). To su vojno-operativni združeni sastavi, koji su se u našim uvjetima ustrojavali u okviru Operativne zone i pokrivali dio njena teritorija u obrani ili napadu. Tako su, na primjer, na području 6. OZ Split ustrojene: - OG Jug (Južno bojište, koje je zapravo bilo privremeno rješenje – nije imalo knjigu ustroja); - OG Sinj (privremeno rješenje); - OG Šibenik (privremeno rješenje); - OG Zadar (kao ustrojbeno rješenje imalo je svoju knjigu ustroja i to je bila neka vrsta trajnog rješenja). Zapovjedništva OG su dobivala i izvršavala svoje zadaće preko i od Zapovjedništva OZ (osim Južnog bojišta), a osnovno obilježje i zadaća OG i Južnog bojišta bile su njihove pripreme za napadajne, osloboditeljske operacije. Na još nižoj razini od Operativne grupe su Taktičke grupe (TG). U Zadru je 1992. ustrojena TG-12, od dijela 112. brigade. Cilj ustrojavanja i zadaća TG-12 bio je njena priprema i sudjelovanje u napadajnim borbenim djelovanjima (razumije se, i u obrani). Bila je to ojačana bojna. Upravo je ona svoju obučenost i pripremljenost pokazala u operaciji „Gusar“ – „Maslenica“. U spomenutoj operaciji sudjelovala je i Borbena grupa (BG), zapravo jedna ojačana satnija, ustrojena u siječnju 1993. od dijela pripadnika 113. brigade Šibenik. Radi razumijevanja vojne terminologije, treba spomenuti i pojam „Sektor obrane“. U Zadru je već 18. listopada 1991. ustrojeno Zapovjedništvo obrane sektora Zadar, koje je objedinilo obranu svih postrojbi HV-a od Velebita do (uključno) sela Stankovci. Sektor je opravdao svoje ustrojavanje, no u srpnju 1992. je ukinut, da bi se umjesto Sektora krajem prosinca 1992. počela ustrojavati OG Zadar. U mjesec dana, koliko je ostalo vremena do operacije „Gusar“ – „Maslenica“, OG nije bilo moguće do kraja ustrojiti i pripremiti za takvu operaciju, a posebice ne obučiti i uvježbati. Nakon što je završio napadajni dio, za hrvatske snage nastupilo je razdoblje obrane, pa su na zadarsku bojišnicu pristizale različite postrojbe, većeg i manjeg brojnog stanja, uslijedile su zamjene postrojbi na bojišnici, itd. Sve je to bilo teško koordinirati, pa je radi učinkovitijeg zapovijedanja, a posebice radi sigurnosti na „prvoj crti“, bojišnica u zadarskom zaleđu, dužine oko 100 km, podijeljena na pet sektora zapovi494
jedanja i djelovanja (tzv. modularni sustav). Time se bitno smanjio broj izravnih veza u Centru za operativno rukovođenje i olakšao rad. Zapovjednici sektora, od prvog na Velebitu, do petog u području sela Stankovci, na svoju vezu i sustav zapovijedanja uključivali su sve postrojbe HV-a koje su im dolazile, bilo kao nove, bilo kao one koje su dolazile na smjenu. Na kraju, u raščlambi VRO „Gusar“ – „Maslenica“ može se postaviti pitanje čime su hrvatske snage mogle iznenaditi neprijatelja? Obično kažemo da smo postigli iznenađenje za neprijatelja, no rijetko kažemo čime i na temelju čega to tvrdimo. Jesmo li ga iznenadili vremenom početka operacije, ili grupiranjem naših snaga za napad (njihovom brojnošću), ili širinom područja zahvaćenog napadajnim djelovanjem, ili masovnom uporabom oružja (topništvo), ili utvrđivanjem položaja na dostignutim crtama, ili postavljanjem minskih polja, ili primjenom do tada nepoznatih taktičkih postupaka i pravila ratovanja? Ništa od toga. Po mom dubokom uvjerenju, iznenadili smo i pobijedili protivnika svojom spremnošću na žrtvu. Nije jednom rečeno da pobjeđuju samo oni koji su dokazano hrabri i koji su skloni riziku. Tolika spremnost na žrtvu u izvršavanju dobivenih zadataka potvrđena je u gotovo svim iskazima u ovoj knjizi. Ovome bih dodao još jedno zapažanje, a to je spremnost na prilagođavanje novim uvjetima života, rada i ratovanja. Upravo je zbog toga svakim danom rasla borbena spremnost hrvatskih branitelja i želja za oslobađanjem okupiranih dijelova RH, pa tako i zadarskog zaleđa. Borbena spremnost ubrzo je potvrđena i u akciji „Medački džep“, u rujnu 1993., dok su još trajale borbe u zadarskom zaleđu. Nakon uspjeha hrvatskih snaga u napadajnim operacijama u zapadnoj Slavoniji krajem 1991. i na Južnom bojištu u drugoj polovici 1992., kad je deblokiran Dubrovnik i oslobođen jug Hrvatske, VRO „Gusar“ – „Maslenica“ nastavila je niz hrvatskih vojnih pobjeda i oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske. Stečena iskustva iskorištena su u akciji „Medački džep“, uostalom i zapovjednik koji je 9. gbr vodio u toj akciji, bio je aktivni sudionik i zapovjednik u VRO „Gusar“ – „Maslenica“ na podvelebitskom području. Ni uspjeh akcije „Medački džep“ nije upitan, unatoč svim kasnijim događanjima, a činjenica da je to bio drugi poraz vojske „RSK“ u sedam mjeseci, djelovala je krajnje demotivirajuće za njihovu vojsku i narod. U njihove redove uvukli su se strah i panika, s pitanjem – što je sljedeće na redu? Nakon toga počeli su se u većem broju iseljavati u Srbiju i BiH, tako da se u srpskoj javnosti može čuti izjava da je 1993. „zadnja godina RSK“. 495
U knjizi je posebno poglavlje posvećeno oslobađanju HE Peruča, pa se može postaviti i pitanje je li to pokušaj integracije te akcije u VRO „Gusar“ – „Maslenica“. Autori knjige jasno odgovaraju da akcija oslobađanja HE Peruča nije dio VRO „Gusar“ – „Maslenica“, odnosno da se aktivnosti na tom području ne nalaze u planovima provedbe spomenute napadajne operacije (u svom svjedočenju ne spominje je ni general Franjo Feldi), ali da su u ovoj knjizi naveli i sjećanja sudionika te akcije, jer se radi o istovremenom događaju, odnosno zato što se pokrenute aktivnosti na sinjskoj bojišnici barem djelomično mogu smatrati posljedicom istovremenih događaja u zaleđu Zadra. Uostalom, zato se to poglavlje nalazi na kraju knjige, prije zaključnih razmatranja, iako bi kronološki zauzelo mjesto odmah nakon napadajnog dijela masleničke operacije. Da bi se razumjelo zašto su VRO „Gusar“ – „Maslenica“ i akcija oslobađanja HE Peruča dvije odvojene operacije, potrebno je naglasiti: - nije postojala homogenost prostora borbenog djelovanja, - nije postojalo jedinstveno zapovijedanje nad ove dvije operacije, - nije postojalo jedinstveno planiranje i izrada dokumenata Plana, - nije postojala jedinstvena koordinacija. U cjelovitoj raščlambi akcije oslobađanja HE Peruča trebat će odgovoriti na pitanja: - tko je istu zapovjedio (napravio i odobrio Plan, napisao i potpisao zapovijed), - tko je njome zapovijedao, - tko je pripremio zapovjedništvo i postrojbe 126. dp za njenu provedbu, - zašto je smijenjen zapovjednik 126. dp pukovnik Zdravko Škarpa, - zašto je odmah drugi dan nakon njene provedbe na to područje požurio doći visoki dužnosnik hrvatske vlasti Hrvoje Šarinić? Nakon svega navedenoga može se zaključiti da VRO „Gusar“ – „Maslenica“ nije postala poznata po „neviđenim čudima“, već po viđenim primjerima: - ljudske hrabrosti koja se odnosi na hrvatske branitelje, - po njihovoj požrtvovnosti i podnesenim žrtvama, - po oslobođenom području u zadarskom zaleđu koje je neprijatelj okupirao u jesen 1991., - po snalažljivosti hrvatskih branitelja u nepoznatoj sredini i u nepoznatim situacijama, 496
- po visokoj motiviranosti za borbu u vrlo nepovoljnim okolnostima za njih, - po neočekivanim problemima nametnutim neprijateljskim protunapadima, - po raznim iskušenjima u kojima kao da se testirala izdržljivost hrvatskih branitelja, - po aktivnom držanju naspram neprijatelja i u situacijama u kojima su hrvatski branitelji s krajnjim naporom kontrolirali borbenu situaciju. Uz oslobađanje dijela zadarskog zaleđa (dio naselja u tzv. ružičastoj zoni) i spajanje, odnosno prometno povezivanje između sjevera i juga Hrvatske, ova operacija smatra se velikim uspjehom i zbog toga što su hrvatske snage u njoj tada došle do posebnog ratnog samopouzdanja, kao i zbog toga što su u njoj pronašle i potvrdile važnost skupne motivacije i koncentracije moći. VRO „Gusar“ – „Maslenica“ hrvatske snage završile su kao pobjednička strana, bez ikakvog relativiziranja te činjenice! general bojnik Rajko Rakić
Pogled na Tulove grede i bunker izgrađen prilikom borbi u operaciji “Maslenica”, fotografirano početkom veljače 1993. godine. Pripadnici Združenih snaga Specijalne policije i Hrvatske vojske vodili su više teških borbi za konačno osvajanje ključnog položaja za nadzor južnog dijela Velebita i prostora podvelebita. (autor fotografije: Branko Šeparović) 497
Novinski isječak iz “Slobodne Dalmacije”, 26. siječnja 1992. godine.
Teški uvjeti na Velebitu. Poslije ledene kiše i snježne mećave tenk T-84 vozi kao ralica da razbije ledom okovanu cestu. (autor fotografije: Dragutin Baruškin-Rus) Inženjerija Hrvatske vojske učinila je velik posao u razminiranju Zrakoplovne baze Zemunik. Pista je bila minirana podzemnim bušotinama u koje je (u svaku) ubačeno 200-250 kg TNT-a. Skica prikazuje kako je provedeno dodatno iskapanje, podvezivanje i izvlačenje cijevi jer je drugačiji postupak mogao dovesti do aktiviranja diverzantskih upaljača i eksplozije. (skicu ustupio Antun Jeričević)
Kazalo imena A
Agotić Imra 137, 222, 294, 378, 383, 427
Alavanja Željko 318 Anđelić Ante 421 Anđić Milan 284 Anić Matić Denis 105, 107 Antišin Tomislav 297 Apica Ivan 301 Arbanas Ivica 195 Asanović Zvonko 91, 100 Aužina Željko 130
B
Babić Milan 158, 161 Baček Veselin 301 Badrov Ivan 192 Bagatić Ivan 382 Bajsić Tomica 233, 235 Bakarić Josip 149 Bakarić Tihomir 295, 297 Bakić Goran 137 Bakić Joso 362, 363 Baković Zdravko 91 Balić Stipe 96, 110, 111 Baneković Emil 59, 411 Banovac Ivica 371 Baraba Ante 362, 363 Barešić Miro 105 Barišić Ivan 115 Barišić Ivica 169, 357 Barišić Zoran 115 Bartulović Ante 440 Baruškin Drago – Rus 41,
171, 177, 183, 329, 331, 336, 337, 341
Basić Dragan 181 Bašić Branko 108, 398 Bašić Ljubo 277 Bašić Miro 277 Bašić Zoran 300 Batić Tomislav 199 Baždarić Tomislav 101, 398 Begić Nikola 202, 203, 205 Bego Sreten 431 Begonja Enio 239 Belić Božo 239 Benac Vladimir 440, 442 Beram Romeo 138, 294, 420 Bešlić Ivan 400 Bijuklić Darko 25, 357, 493 Bilaver Rade – Galeb 149, 300
Bilaver Zoran – Šero 295 Birkić Željko 307 Biškić Marijan 76, 79, 80, 132, 370, 372
Bobetko Janko 4, 19, 20-24,
27, 28, 30-35, 41, 74-77, 79, 80, 83, 85, 88, 89, 92, 94, 125, 126, 140, 141, 144, 173, 176, 180, 207, 231, 238, 251, 264, 317, 321, 353, 357, 370, 373, 378, 383, 384, 413, 416, 427, 434, 460, 462, 468, 469, 472, 480, 492, 493
Bogdanić Predrag 390 Bogunović Momčilo 154, 200, 214, 415
Boltižar Dražen 311 Bonacin Joško 293
Bošnjaković Boško 371 Božić Stipe 333 Božiković Mario 376 Bračić Denis 238, 239 Bračić Mladen 149 Brajković Zvonko 78, 81 Bratanović Jerko 359 Bratić Boris 129, 131, 369, 393 Brebrić Vlado – Garo 153, 254, 265
Brekalo Anto 106 Brener Dean 354 Brežnjak Zlatko 268-270 Brkić Martin – Milek 295, 296
Brkić Neven 371 Brkić Robert 241 Brlečić Rudolf 78-81 Bruketa Alen 415, 417 Bubalo Milorad 244 Bubić Veljko 416 Budiša Božo 202 Budiša Mile 140 Bugarija Nediljko 297 Bukvić Jakob 42, 56 Bulat Čedomir 429 Buljan Ante 439, 440, 442 Buljan Ivan 439, 441 Buljat Stanko 84 Buljević Milan – Kera 268, 393, 476, 477
Bunčuga Josip 416 Burčul Džemedi 128 Burčul Leo 295 Burčul Vito 238, 239 499
Burić Milan – Čičo 107 Butijer Eduard 174, 179,
182, 188-190, 193, 270, 331, 381, 449
Čorluka Željko 202, 203, 205 Dundović Ante 128 Čule Ivan 111, 117, 154, 155, Duvančić Ivica 119 458 Dvornik Marsel 101 Čuletić Josip 252, 378, 381, 384, 459
C
Capo Filipe 415 Ceranja Zrinko 128, 297 Cerovac Ljubomir 416, 419, 421
Cheku Agim 350 Cindrić Ivan 271 Cot Jean 436 Crowley Thomas – Irac
276, 278, 282-285, 288, 290
Cvijanović Željko 158, 216, 259, 264, 308
Cvjetan Ljubomir 166 Cvrtila Željko 56
Čulina Marko 352, 354-356 Čupić Ivica 127, 129
Ć
Ćosić Dobrica 469 Ćubela Željko 356, 473 Ćuk Mile 285, 287, 290 Ćurković Dražen 56, 57
D
Delija Ante 135, 359 Demo Jerko 130 Demo Milorad 130, 313, 359
Demo Miodrag 250, 251,
Č
Čačić Ivica 176, 184, 188 Čančar Mile 130 Čanić Ivan 78, 81, 82 Čanić Milan-Biće 78, 81, 195, 344
Čatlak Ante 476 Čavlek Tomislav 56 Čečović Tripko 413 Čelar Stanko 92, 197, 238, 356
Čerepinko Željko 311 Čerić Josip 56 Čerina Marijo 237, 374 Čerkez Stjepan 255, 256 Čermak Ivan 28, 30, 35 Čikara Ivan 217, 258 Činćurak Senko 371 500
267, 268
Dijan Marijan 296 Dilber Željko 296 Dlaka Mate 371 Dokupil Goran 229 Domazet Davor – Lošo 468
Dominis Milan 409 Dopuđ Jovo 415 Doričić Svjetlana 195, 344 Drašković Vuk 471 Dražina Danka 16, 276, 277, 292, 359
Drljo Franjo 51, 56 Drmić Ivica 48, 377, 411 Drmić Mate 234, 236, 237 Duka Ante 370 Dunatov Tihomir 407, 409
DŽ
Džanko Luka 19, 23-25, 27, 32, 125, 175, 207, 222, 367, 368, 460, 493
Dželalija Boris 393
Đ
Đaković Leopold 127, 130, 144, 377
Đilas Milan 157, 162, 318 Đogo Risto 258 Đupić Janko 148
E
Erak Slavko 300 Erceg Mario 403, 404
F
Faber Vladimir 37, 42, 44,
48, 51, 52, 64, 65, 324, 329, 332, 334, 409, 445
Fabijan Drago 365 Farago Predrag 225 Farkaš Martin 188 Feldi Franjo 19-21, 27, 30,
92, 93, 152, 156, 172, 176, 274, 383, 416, 427, 462, 496
Fenerich Željko 463 Ferenčević Zlatko 310 Filipović Mile 185 Filipović Miljenko 29, 127,
129, 131, 137, 144-146, 148, 236, 238, 246, 274, 278, 374, 457
Fuzul Bruno 238, 358, 360 Fuzul Mladen 66, 68, 72, 85, 86, 169, 170, 179, 294, 327, 356, 430, 435, 450, 451, 453
G
Gagić Slobodan 314-316,
Granić Jure 133 Gray Marc Nicholas 440, 442 Grbin Danijel 386 Grdović Marijan 300 Grgić Slavko 294 Grgurević Branislav 2, 4, 18, 35, 133, 228, 302, 345, 437, 438, 463
318
Galić Tomo 315 Garić Berislav 56 Gašljević Stjepan 178, 190,
Grubišić Slaviša 269 Gulan Dragan 142, 144 Gunjević Rade 99
Gašpar Stanko 103, 104 Gašparić Željko 27, 78, 79,
H
191, 432
85, 353
Gašparović Željko 4, 195, 463,
Genda Milan 84, 171 Genzić Igor – Buraz 283, 301
Ghali Boutros 469 Glavota Ivica 39, 54, 55, 60, 61, 120
Glavota Mario 96, 115, 120, 125, 154, 399
Glavota Zdravko 120, 122, 124
Gnjatović Marinko 362 Gnječ Natko – Pipa 218 Godina Karlo 242, 388 Golem Ivica 370 Gorupić Davor – Ris 255 Gotovina Ante 4, 12, 18-20,
23-35, 71, 75, 76, 125, 136, 144, 173, 175, 180, 222, 233, 251253, 263, 275, 276, 289, 352, 353, 356-358, 368, 373, 375, 428, 430, 431, 435, 436, 441, 457, 461, 462, 480, 492, 493
Grabovac Dragan 388
Hadžić Goran 70 Hamzić Muharem 242, 388 Hebrang Andrija 391 Heđi Velimir 255 Heldov Halid 301 Hem Mario 241 Herkov Robert 314, 316, 318
Herman Ivan 407, 409 Hero Goran 382, 383 Holenda Dario 262, 272 Horinek Stipo 268, 269 Horvat Mirko 42 Hrabrov Milorad 372 Hruško Ivan 314, 318 Hulina Davor 407
I
J
Jacović Boris 153, 159, 223,
250, 251, 253, 254, 256, 258, 262, 263, 272, 355, 356, 389
Jakir Ivo – Rik 229 Jakominić Marin 38, 411 Jaranović Slavko 188 Jelić Đorđe 88, 89 Jelić Ivo 27, 126 Jerak Marin 300 Jeričević Antun 416, 417, 419, 421, 423, 426
Jovo Ostojić 159, 166 Jozing Goran 183 Jukica Josip 127 Jurčić Ivica 185 Jurinić Dubravko 312 Jurišić Ivica 137 Jurišić Tonći 372 Jurišić Vladimir 412 Jurković Josip 185
K
Kajić Franjo 269 Kalajžić Ante 107 Kalauz Vlado 55, 60 Kapetanović Ivica 56, 409 Karić Milan 78 Karlić Milodrag 295 Karna Dragan 248 Karuza Vesna 263 Katavić Krešimir 377 Katuša Darko 181, 186, 187,
Ilić Werner 400 Ipša Branko 314, 318, 320 190, 191, 193, 194, 327, 332, 340 Ivanišević Ivica 176, 183, 187 Kavara Zlatko 101 Ivanović Slobodan 371 Kecman Anđelko 388 Ivković Ivan – Vraža 170, Kirigin Jerko 41, 171, 177, 336 172 501
Kišur Krasnodar 304, 308 Klanac Zdravko 276 Klapan Joso 244 Klapan Mladen 146, 275 Klarin Ivan 300 Klemm Josip 43, 51, 53, 56 Klepo Darko 38, 49, 64 Knez Danko 348 Knežević Ivan 89, 356 Knežević Ivica – Pivac 100 Kolak Zdenko 176, 184, 326 Korade Ivan 303, 309, 310, 367
Korda Stjepan 386 Kostić Irfan 390 Kotlar Danijel 16, 238, 249,
252, 295, 298, 340, 345, 355, 358, 360, 363, 364, 367, 389, 450, 451
Kotromanović Ante 70, 441, 453
Kovačević Ivan 304, 306 Krajina Božo 56 Kranjec Edvard 382 Kreča Veseljko 307, 318 Krešo Stanko 72, 233, 377 Krištofić Miroslav 421 Krivačić Boris 271 Krnjić Pero 270 Krpan Marko 57 Krstičević Damir 130, 156, 223, 368, 376, 403, 456
Kruljac Mladen 196, 198, 217 Kucelin Zvonko 2, 4, 18, 35, 133, 228, 302, 345, 437, 438, 463 Kulić Stjepan 225, 456 Kusonjić Mladen 388
Kvesić Miljenko 388, 390 502
L
Markač Mladen 24, 27, 30,
Labaš Stjepan 318 Laco Miro 78, 81, Lasić Rade 91, 105, 107, 117,
153, 155, 199, 216, 221, 222, 270, 458
Lendić Hrvoje 240 Leskur Ivan 105-107 Letica Sveto 143, 232 Linares Jean Pierre 415 Lisica Franko 105, 346, 397 Loborac Ive 59 Lovrić Drago 384 Lovrić Zvonimir 409 Lucić Mile 114 Lučić Ante – Paraga 301 Luketić Ante 234, 235 Lukić Zvonko 234
M
35, 37, 41, 42, 44, 46, 55, 56, 331, 335, 343, 480
Marketin Brane 348 Marković Darko 371 Marojević Zoran 220 Martić Milan 158, 160, 161, 165, 258
Martinović Pero – Škiljo 104
Martinjak Mirko – Zmija 310, 322
Marušić Milan 365 Matak Ivan 141, 149 Matak Nenad – Meho 139, 145-147, 275, 349, 377
Matanović Predrag 251 Matejčić Julijan 382 Matešić Mijo 282, 289, 301 Matijaš Andrija – Pauk 6,
92, 94, 108, 116, 119, 120, 122, 125, 154, 201, 403, 404, 454
Maček Milan 215, 416 Maduna Slavko 42 Maglov Željko 128, 130 Majer Robert 233-235, 377 Majer Zvonko 385 Majetić Antun 202, 203 Majetić Ivica 202, 203 Maksan Ante Žoni 67-74,
Matijević Damir 91 Matika Dario 416, 419, 421 Matošević Željko 255, 256 Matošin Špiro 240, 431, 432 Mažar Mario 219 Mihalić Goran – Japa 58-
Malobabić Jovan 247 Maloča Tihomir 127, 147,
Mihić Milan 27, 140, 141 Mihovilović Pero 385 Miketek Davor 319 Mikić Željko – Žika 222,
78-81, 84, 85, 170, 353, 375
148, 236
Marasović Marijan 338, 359
Maričić Nikola 297 Marić Jovan 413 Marijan Davor 14, 464
60, 446
Mihaljević Josip 56, 333, 406, 411, 412
455
Mikulandra Aris 215, Mikulić Branko 256, 257, 266, 268, 476
Milanković Veljko 154,
158, 162, 163, 165, 166, 215, 216, 260
Milin Bruno 352 Milošević Slobodan 469 Miljević Dražen 318 Mitrović Tihomir 307 Mladić Ratko 444, 471 Modrić Miro 150 Modrić Nediljko 169, 357 Modrić Sando 283, 301 Modrušan Zdravko 56 Morić Branko 99, 354 Morović Željan 145, 148, 285, 286, 359
Mrdalj Milan 300 Mudrinić Ivica 432, 434 Mujčinović Ćazim 169, 357 Mužić Ivica 153, 254, 265
O
Obradović Vuk 471 Obrovac Ivan 196, 198, 204, 205, 212, 217
Obrstar Dražen – Cacek 318, 319, 321
Oluić Elvis 297, 402, 478 Opačić Goran – Klempo 105, 154
Ostojić Jadranko – Makina 171 Owen David 444, 469
P
Paeska Željko 256 Paić Karlo 377 Pajas Dražen 270 Pajić Dragan 247, 248 Paleka Ante 128 Palošek Mirko Ljubomir 370
N
Naglaš Dragutin 153, 253255, 265
Nambiar Satish 469 Nekić Nikola 128 Nikitović Duško 238 Nikolić Mario 399 Nižić Stjepan 96, 198, 454 Norac Mirko 73-86, 88-90,
Panežić Srećko 262 Papst Hrvoje 175 Paraga Dobroslav 275 Pastar Marino 377 Patrlj Mate 27, 93 Pausić Zvonko – Pauk 4449, 54, 63, 326, 335, 447
Pavelić Alen 421 169, 172, 173, 175, 177, 179- Pavelić Luka 185, 186 Pavičić Svetko – Brašo 181, 192, 344, 353, 448 295, 296 Novačić Franjo 305 Pavičić Šime 297, 359 Novaković Kosta 167 Pavković Zorkan 202, 208 Novaković Mile 230, 247, Pavličević Josip 304 284 Pavlinović Ivan 416 Njari Josip 292, 294, 295, 413, 417, 427 Pavlović Davorin 42 Njegovan Jovica 47 Peitel Davor 173, 175, 324
Perčić Marijan 388 Perković Milan 92, 197, 217 Peroš Đenko 240, 430 Perović Goran 359 Petko Željko 405 Petric Neven 92 Petrović Borislav 413 Petrović Jozo 241 Pezer Darko 421 Piekutowski Trzezbor – Bonk 280, 282, 289, 301 Podrug Ante 441 Poljančić Josip 421 Popović Nikola 297 Poturiček Mladen 304 Pračić Zlatko 241 Pražić Stevo 78, 81 Predragović Branko 303, 310 Premuž Igor 242 Prenđa Ivan 426 Prevlek Dubravka 344 Prijić Ilija 248 Proroković Nikola – Proko 344 Prtenjača Šimun 427 Pulić Marijan 377 Pulja Joško 142, 150, 231, 232, 385
Pupić Mladen – Nina 96, 108, 117, 453
Pupić Vurilj Hrvoje 122, 200, 454
Pušić Jozo 269
R
Radas Marinko 134, 136-
139, 141, 142, 145, 146, 275, 348, 349, 367, 370, 374
503
Radelić Zlatko 370 Radman Nikola 370 Radoš Nediljko 133 Radošević Milan 185 Rakić Rajko 11, 16, 19, 20,
24, 25, 28, 30, 34, 135, 433, 436, 461, 497
Ramadža Miro 127 Ramljak Ušljebrka Vesna 403
Rapan Vlado 135 Ražnatović Željko – Arkan 13, 33, 89, 94, 109,
151, 154, 157-160, 162, 163, 165, 217, 247, 258, 264, 266, 273, 283, 291, 301, 355, 465, 466, 471
Ražov Mate 277 Ražov Tomo 277 Regvat Ivan 212 Ristić Milovan 413 Rivić Milan 412 Roca Antonio – Cipal 134 Rončević Marko 187 Rosić Franjo 281 Roso Ante 27, 146, 349, 377, 442
Rubelj Vlado 370 Rudela Miljenko 359 Rukavina Darko 30 Ružička Tihomir 128 Ružić Romeo 100
S
Sabljak Danijel 170 Santini Fedor 416, 419, 420 Sebastijan Dražen 261, 268, 271, 455
504
Sekulić Milisav 14, 151, 160, Šerić Ante 89, 356 161, 167, 287 Šerić Boris 119 Serdar Dane 46 Šerić Jozo 91, 111, 112, 124, 153, 154, 359, 404 Simonović Zdravko 371 Šestan Golub 295 Skejić Ivica 370 Šestan Vlado 137, 275 Skejo Marko 275, 278, 279, 284, 288, 478 Šešelj Vojislav 166, 287, 355, 465 Slipčević Ante – Bosanac 301 Šikarac Miro 163, 209, 215, 216, 260 Smičiklas Petar 270 Šimičević Mate 145 Smokrović Ivan – Barba 215 Šimičević Miljenko – Smolčić Mile 42 Slave 71, 72 Smolić Ročak Darko 350 Šimić Marijan 373 Smolić Šime 300 Šimunić Vinko – Bubanj 237, 240, 389, 429, 432, 438 Soldo Luka 239, 244, 387, 388 Šiško Berislav 372 Sova (133. brig.) 175 Sovulj Čedomir – Kenedi Škarpa Zdravko 439, 441, 496 Škrgatić Zoran 423 6, 91, 96, 108-111, 117, 223 Škrinjarić Stjepan 81, 83, Soža Tonći 259, 268, 270, 392, 393, 400, 401, 412
Srzentić Mario 128 Stanišić Jovica 160, 161 Stipanović Joško 403, 404 Stipčević Aldo 149 Strenja Ante 294, 296 Stručić Damir 175 Studin Ante 372 Subotić Goran 284 Sudić Vlatko 98, 103, 104
89, 171, 172, 403, 449
Šoić Goranko 272 Špar Dragan 386 Špika Denis 142-144, 150, 386 Štefanac Zlatko 262, 271 Štrok Mirko 385 Šundov Ivan 103 Šundov Mirko 27, 28, 92, 118, 125, 126, 156, 197, 222, 231, 353, 387, 389
Šušak Gojko 4, 251, 348, 349, 427
Š
Šabić Ivan 27, 93 Šafarić Ivica – Ninđa 153,
253, 256, 265, 266, 387, 458
Šaljak Ivica 182 Šarinić Hrvoje 294, 496 Šarlija Borko – Kesa 99, 353
T
Tači Špejtim 233-235 Tanjga Dragan 157, 200, 245-247, 249
Telismanić Danijel – Did 358
Terihaj Dragutin 383 Tišma Živko 286, 287 Tkač Stevan 413 Tokić Grgo 182, 187, 188, 192, 193
Tokić Vjekoslav 297 Tolić Ivica 386 Tolj Nedjeljko – Penzija 104 Tomašević Branko 312 Tomičić Frane 78, 171, 195 Tomić Darko 304 Tomić Jozo 377 Tomljanović Damir – Gavran 89, 173, 174, 179183, 185, 187, 188, 192-194, 331, 339, 341, 344, 383, 449 Tomljenović Željko 30, 42, 172-175 Topić Milan 389 Torbarina Darko 300 Tubić Petar 371 Tubić Zvonko 56 Tuđman Franjo 4, 14, 21, 31, 32, 156, 251, 264, 274, 294, 317, 382, 413, 427, 428, 432, 433, 437, 438, 460, 469 Tuđman Miroslav 140 Turkalj Josip 42, 52, 63, 189, 332, 448 Turkalj Nikola 324 Turković Zlatko 74, 170, 328 Tus Anton 21, 22, 386
V
Vahtarić Mladen 262 Valčić Damir 215, 293 Vance Cyrus 444, 464, 469 Vasiljković Dragan – Kapetan Dragan 111,
159-162, 252, 258, 266, 283285, 287, 288, 290-292, 294296, 299, 301
Vegar Nediljko 377 Veleslavić Mladen 300 Velimirović Mario 218 Veselić Mladen 379 Veselinović Dragan 53 Vestić Damir 307 Vidervol Srećko 72, 89, 356, 377
Vidiček Vlado 270 Vidošević Leonard 371 Vidović Božo 370 Viduka Šime 135 Vitanović Ivan 135, 137, 415 Vitez Dražen 59 Vlatković Ivica 238, 391, 393, 397
Vlatković Tonko 238 Vrbanc Dorijan 382 Vrdoljak Danko 473 Vrdoljak Slobodan 416 Vrkljan Josip – Jotan 46,
Ugrina Ljubo 114 Ulemek Milorad – Legija 160, 291
Uranić Dražen 318, 319 Ušljebrka Miroslav 91, 96, 98, 112, 125, 154, 198, 454
W
Wahlgren Lars-Eric 424 Walter Aleksandar 383
Z
Zadro Božo 103, 104, 214 Zarić Vladimir 140, 199, 214, 292, 413, 415
Zebec Marijan 304 Zorica Bruno – Zulu 70,
71, 88, 199, 233-235, 238, 239, 250, 252, 297, 375, 377, 457
Zorić Miljenko 142, 386 Zović Dragan 371 Zrilić Šime 238 Zubak Anto 202, 209, 130 Zubanović Damir 229 Zubčić Mihovil – Ludi konj 130, 358 Zvonarek Marijan 218
Ž
Vrkljan Miro 285 Vrsaljko Svemir – Velečasni 37, 40, 42, 44,
Žarković Krsto 158 Žentil Dalibor 281, 282 Žgela Josip 357 Živković Ivica 83 Žunić Dragan 42, 323, 346,
Vukasović Marko 109
Župan Đuro 346 Žuti Davor 319, 320
47, 56, 324, 330, 335, 337, 448
U
Vukelić Željko 188 Vukić Bruno 310, 370 Vuko Ivan Vuksan Stipe 297 Vuletić Iko 278, 282 Vulić Milan 351
62, 323, 330, 333, 343, 346, 446
411
505
Kazalo mjesta A
Alan 38, 47, 50, 173, 187, 336 Alanac (tt 1007) 53-55, 178,
Biograd na Moru 263, 280, 352, 397, 398, 424
408
Bitelić 439, 440, 442 Bobije 37, 55, 60, 61, 170,
285, 288, 290, 295-297, 366
Borik 144, 156, 320, 321 Bosanska Posavina 140,
Alebić kula 439 Ambar 142, 143, 150, 278, 279,
177, 180, 181, 326, 486
Babin dub 5, 134-139, 141-
143, 350, 359, 361, 417, 420422, 488
Č
Čardak 129, 200, 223, 303
225
Ć
163, 164, 172, 233, 281, 316, 412, 435, 468, 469, 471, 472, 495
D
Bosna i Hercegovina 159,
B
Crveni potoci 49, 50, 64, 65 Cvitići 115, 154, 246
Ćelavac 187, 189
Dalmacija 8, 21, 93, 151, 160, Božići 68, 71, 73, 79, 80, 85, 166, 219, 227, 235, 261, 274, Badanj 336, 337 88, 178, 375 275, 304, 307, 308, 310, 342, Baljenica, rt 179 Brinje 175 375, 423, 457, 467, 470-472, Banovina (Banija) 159, 165, Briševo 5, 134, 139, 147, 488 493 248, 264, 402, 416, 465, 466, Bruška 5, 91, 161 Debelo brdo 84, 94, 95, 109, 470 110, 116, 128, 200, 214, 223, Brzoje 293 Banja Luka 216 257, 271, 298, 367, 399 Barabe 96, 155, 200, 207, 246, Bucići 37, 40, 55, 179 Debeljak 281, 282, 300, 302, Bukovo pleće 51, 53 195 249 362 Bukva 5, 18, 37, 43, 54, 55, 61, Baštica 120, 128, 130-132, 172, 179, 193, 194, 323, 378, Delnice 337 369-371 Denonići 246 381, 382, 406-409, 486 Baturi 100, 230-235, 239, 242, Donje Biljane 148, 200, 209, Buljma 330 244, 245, 249 219, 223, 224, 284, 288 Baždarići 109, 154, 229, 249, Buterini 95, 126, 154, 198, Donje Viduke 94, 96 207, 257, 388 254-257, 266 Bužonjići 66, 72-76, 80, 8488, Drače 5, 16, 124, 127-132, Benkovac 22, 23, 31, 116, 138, 141, 154, 156, 158, 159, 165, 166, 200, 230, 247, 263, 288, 293, 294, 316, 350, 413, 418, 460, 488
Beograd 14, 31, 70, 140, 151,
158, 161, 216, 287, 291, 293, 360, 397, 418, 469, 471
Bibinje 415 Biljane 119, 276, 280, 285,
286, 288, 295, 298, 299, 312
506
351
C
Cerje 335 Cetina 439, 440 Crna Gora 159 Crno 5, 134, 135, 139, 141-
143, 350, 361, 420-422, 488
Crvena Luka 252, 253
144, 145, 147, 223, 225, 303305, 307, 310-314, 317, 318, 321, 322, 365, 369, 370-372, 402, 475, 489
Dračevac (kota 199) 66,
68, 72-77, 80, 81, 84-86, 88, 136, 141-143, 351, 375, 414
Dragišići 131, 297, 375, 376 Drniš 166, 383, 443, 444 Dubrovnik 22-24, 28, 65, 91,
94, 108, 109, 117, 122, 174, 181, 199, 311, 373, 453, 454, 495
Dušice 46, 49, 64, 65, 336,
I
Iglica brig 135, 136 Islam Grčki 6, 28, 91, 93 , 95, 97, 98, 108, 111-113, 116, 120, 122, 126, 130, 131, 196, 198, 200, 210-213, 215, 217, 223, 230, 236, 240, 310, 311, 355, 359, 370, 392
337, 344, 378, 383, 409, 412
Đ
Đinići 145, 146
Islam Latinski 95, 97, 98,
108, 111-113, 118, 122, 198, 210, 211, 217, 230, 236, 240, 362, 370, 392, 404
E
Egeljac 48, 56
G
Gacka (dolina) 324 Gajine 372, 391, 394-396, 398, 399, 401, 402
Galovac 145, 146, 277, 281 Gašpići 96 Gaženica 418 Generalski Stol 172, 173, 310
Glina 247 Goleš 142, 215, 318 Golubić 161, 163 Gornje Biljane 209, 219, 288 Gospić 22, 38, 47, 52, 66, 73, 74, 77, 78, 80, 81, 84, 161, 172-175, 185, 186, 188, 325, 336, 337, 354, 406, 420, 449, 460
Gračac 45, 187, 334, 448, 460 Gradina (kota 165) 95, 97,
103-105, 107, 108, 197, 299, 376
Gregorići 155, 235, 239, 246, 251, 253, 256, 257, 259, 402
Grgurice 99, 122, 404 Grozdik 178
155, 157, 162, 163, 165, 172, 196-202, 206-210, 212-223, 225, 227-231, 236, 240, 246, 252, 260, 274, 279, 286, 318, 355, 358, 361-363, 370-372, 375, 392, 397, 403, 404, 455, 474, 475, 478, 482, 487, 489
Istok 278, 279, 285-288 Ivine vodice 43, 382
Kistanje 247 Kita (kota 262) 79, 80, 82, 83, Kitnjasta Glavica 178 Kneževići 37, 40, 50, 55, 66, 84, 336, 351, 406, 407, 409
Knin 14, 20, 22, 31, 47, 89,
141, 151, 158, 159, 161, 163, 165, 216, 223, 249, 263, 287, 316, 317, 382, 441-443, 469, 471, 482
J
Jadranska magistrala 43,
45, 64, 69, 135, 144, 351, 391, 392, 420, 428, 433, 435
Kokići 200, 260 Kordun 159, 161, 165, 248, 261, 465, 466, 470
Jasenice 38, 42, 49, 53, 64, 66- Korenica 88 69, 73, 75, 76, 79, 80, 82, 84Koridor 13, 165, 259, 260 90, 132, 169, 178, 181, 182, 199, 200, 335, 346, 353, 354, Kosovo 159 356, 486 Kraljičina vrata (tt 1056) 43, 53, 84, 171, 172, 176, Jasenička glava 71, 375 178, 182, 184-187, 342 Jugoslavija 163, 168, 172 Krč (kota 614) 46, 47 (SRJ), 261, 413 Križ 135, 136, 140, 238, 359, 415
K
Karin 110, 116, 166, 206, 207, 215, 223, 245, 257, 261
Karinski zaljev 210, 211 Karinsko more 100 Karlobag 77, 81, 174, 176, 352, 382, 446
Karlovac 9, 44, 117, 172-174, 205, 337
Kašić 5, 14, 15, 94-98, 100,
102, 108-114, 116, 118-120, 122-124, 131, 148, 152, 154,
Krneza 238 Kruševo 295, 328, 346, 429, 433, 434
Kula Janković Stojana 111, 113, 118, 120-122, 223, 359
Kumrovec 348
L
Lakići 112-115, 119, 124, 154, 200, 201, 207, 217, 218, 223, 370
507
Ledenik 178 Libinje 37, 50, 51, 53, 63, 336, 411, 486
Lika 22, 51, 56, 159, 165, 173,
175, 176, 324, 342, 460, 470
Lipovača 186 Lišane Tinjske 200, 275 Lošinj 176 Lotići 49 Lovinac - Sveti Rok 41, 42,
Mandići 98, 119, 199, 217 Marasovac 337, 338, 382 Marune 82-84, 87, 169, 177, 180, 328, 342, 356
Maslenica 20, 22, 42, 53, 64,
66, 68, 69, 72, 73, 77, 79-81, 84, 85, 132, 173-177, 182, 267, 270, 353, 356, 372, 385, 408, 428, 434, 436
Maslenički most 68, 69, 72, 73, 75, 76, 79, 85, 89, 351, 398, 428, 433, 436
334-337
Lučko (Zrakoplovna baza Lučko) 222, 378, 379, 381, 384, 423
Lukoran 29, 386 Lukovo Šugarje 22, 30, 58,
194, 378, 379, 382, 383, 406, 409, 410
LJ
Ljubovo 161
M
Makedonija 159 Mala Bobija (tt 510) 44, 45,
58-61, 75, 79, 89, 169, 176179, 199, 326, 341, 391, 408, 470
Mala Bukva 195 Mala Paklenica 379 Mala Ruja 178, 179, 187 Malbaše 215, 293 Mali Alan 40, 43-47, 49, 51, 53-56, 179, 182, 186, 187, 191, 342, 408
Mali Golić 193 Mali Golić 43, 53 Malo Libinje 37, 40, 43, 45,
48, 53, 54, 56, 378, 379, 406, 407, 409
508
159, 162, 163, 172, 198-200, 210, 214, 216, 219, 221, 229238, 240-253, 256-265, 269274, 279, 355, 356, 357, 358, 361, 362, 372, 374-377, 381, 386-392, 394-398, 400-402, 458, 465, 475, 476, 487, 489
Masleničko ždriloNovsko ždrilo 23, 25, 58,
66, 72, 77, 175, 179, 191, 272, 358, 360, 385, 413, 428, 429, 433, 434, 436, 451, 470
Medak 337, 338 Medviđa 177, 342 Metković 91, 112, 218 Modrič 64, 66, 68, 75, 79, 82, 84, 87, 178, 351
Mostar (zaseok kod Škabrnje) 146, 286, 366 Murvica 5, 134, 139, 144,
147, 150, 361, 375, 427, 488
Musapstan 5, 134, 141, 142, 488
Novigradsko more 98, 179, 269, 385, 401, 408
O
Obrovac 31, 38, 43-46, 52, 53, 56, 59, 61, 66, 68, 71, 79, 80, 86, 88, 157, 162, 171, 177, 179, 182, 186, 187, 189, 190, 336, 339, 341, 342, 354, 376, 381, 460, 486
Ogulin 174 Omiš 440-442, 476 Osijek 205, 212, 238, 239, 333, 472
Otišić 440 Otočac 78, 83, 172-176, 185, 325
P
Pag 8, 22, 67, 68, 222-225, 351, 352, 383, 446
Paklenica 60, 65, 71, 77, 78,
N
172, 330, 337, 375
Nadin 274, 275, 278, 281, 299, Pakoštane 307 367, 414 Paljuv 5, 91, 92, 94-100, 108, Nadinska glava 148, 294, 109, 115, 121, 124-126, 154, 298, 299, 420
Narandžići 232-236, 239,
242-244, 260, 266, 271, 356, 386, 387, 476
Nekići 66, 169, 177, 178, 195 Novigrad 5, 15, 16, 95-101,
103, 106-109, 111, 116, 117, 142, 143, 146, 152, 154, 155,
155, 197-199, 223, 230, 240242, 244, 249, 252, 254, 255, 271, 272, 345, 353, 362, 387, 391, 392, 394, 398-401, 470, 487
Paradžikova Glava 170 Pariževačka Glava 68, 82, 84, 86
Paški most 197, 222, 352,
354, 381, 384, 434, 435, 437
Pavići 132, 370, 372 Pazin 122, Pedići 94, 96, 100, 109, 110, 200, 231, 253, 266, 477
Peruča 6, 9, 14, 281, 428, 439444, 453, 467, 495, 496
Ploče 141, 143 Počitelj 358 Podgradina 91, 95, 97-99,
101, 105, 107, 108, 154, 230, 249, 362, 394, 398, 399, 487
Polača 277, 284, 346, 397 Poličnik 127, 128, 170, 318,
354, 359, 369, 372, 386, 414
pontonski most Maslenica 428-430, 432-
434, 436-437, 438, 451, 462, 469, 475, 489
Popovo polje 276, 285 Posedarje 99, 100, 106, 239,
249, 359, 394-396, 431, 433, 434
Potprag 54, 55, 60, 61, 83, 84,
169, 171, 172, 177, 178, 181, 182, 184, 185
Potravlje 439, 442, 444 Prapratno 182, Prevlaka 331 Pridraga 5, 91, 95-97, 100,
107, 109, 110, 129, 158, 229, 231, 233, 238, 239, 249, 260, 274, 346, 356, 387, 391, 392, 398, 487
Prijedor 162 Prkos 134, 145, 146, 149, 150, 275-280, 287, 290, 295-298, 350, 366, 374, 488
Prnjavor 163, 465
Prokuplje 260 Pula 64, 65, 235, 241, 250,
387, 388, 389, 419, 427, 455
R
Radovin 197, 217, 222, 231, 238, 251
Rakitje 349 Ramići 94, 96, 155, 229, 242,
246, 251, 253, 255, 266, 388, 390
Ravni kotari 13, 23, 69, 72,
94, 105, 112, 127, 133, 149, 153, 155, 156, 157, 159, 160, 162, 163, 167, 181, 248, 260, 291, 347, 358, 366, 378, 383, 408, 445, 450, 453-455, 459, 460, 464, 488
Ražanac 30, 66-68, 142, 143, 232, 239, 352, 386, 409
Ražovljeva glava 134, 142-
145, 147-150, 274, 275, 277, 278, 280, 282-284, 287, 295, 297, 298, 301, 373, 374, 386, 408, 420, 488
S
Satrić 439, 442 Seline 55, 67, 68, 69, 73, 75,
83, 84, 169, 173, 175, 176, 182, 185, 192, 326, 336, 338340, 344, 351, 372, 375, 409
Senj 176 Sinj 25, 91, 440-444, 467 Skradilovac (tt 689) 169 Slavonija 33, 102, 154, 159,
165, 179, 196, 198, 207, 219, 221, 225-227, 323, 327, 333, 381, 462, 469, 470, 495
Slavonski Brod 130, 198,
202, 205, 206, 216, 217, 219, 373, 474
Smilčić 94, 95, 97, 98, 110, 111, 113-116, 122, 124, 196, 200, 201, 209, 215, 219, 223, 244, 318, 359, 371, 398, 404, 487
Smiljevci 294, 302 Smoković 5, 132, 134, 135,
137-139, 142-147, 149, 200, 361, 370, 372, 488
Režani 111 Ričice 335 Rijeka 37, 38, 49, 59, 65, 132,
Smrdelj 142-144, 146, 386 Sokin brijeg 142, 143 Split 24, 25, 34, 37, 91, 110,
Rizvanuša 38, 39 Rosuljevac 169 Rovanjska 42, 53, 64, 66,
Srbija 113, 135, 140, 154, 159,
301, 327, 338, 374, 382, 406, 433
68-72, 76, 77, 80, 84-86, 87, 132, 174, 179, 181, 194, 337, 351, 353, 354, 372, 375, 433, 435, 486
Ruja 182, 184, 186, 191, 193, 326
Rupalj 92, 131, 303, 311, 359, 369, 404 Rupe 112
112, 128, 140, 156, 233, 276, 324, 372, 376, 386, 393, 429, 439, 441, 493
161, 163, 167, 185, 214, 233, 249, 258, 284, 291, 355, 375, 445, 448, 460, 466, 469, 471, 472, 495
Stankovci 352, 358, 485, 494, 495
Stanovi 294, 302 Stara Karaula 134, 488 Starigrad Paklenica 40, 41, 52, 53, 60, 65-67, 77-79, 81,
509
83, 87, 143, 172, 175, 177179, 181, 187, 192, 323, 326, 329, 335, 337-340, 351, 383, 391, 406, 409, 411, 433
Stošja glava 128, 130, 131, 304, 310, 371
Strelovac 342 Struga 338 Suhovare 5,127-130, 132,
144, 200, 263, 303, 304, 308, 309, 311, 312, 314, 318, 322, 354, 359, 361, 369-372, 375, 487
Sukošan 136, 137, 142, 143,
146, 276, 281, 282, 300, 301, 362, 415
Sveti Martin 100, 134, 135,
142, 143, 232, 242, 244, 488
Sveti Mihovil 385, 414 Sveti Rok 42-46, 48-50, 52-
54, 56, 57, 170, 171, 173, 182, 187, 189, 191, 335, 336, 342
Sveto brdo 37, 41, 43, 179, 333, 336, 409
Svilaja 441, 443, 444
Š
Šarlije 178 Šepurine 11, 27, 29, 91, 118,
120, 122, 130, 212, 252, 349, 354, 400, 403, 404, 414, 461
Šibenik 22-25, 50, 128, 263, 368, 375, 376, 392
Škabrnja 5, 13, 15, 16, 31, 33,
134, 137, 142, 143, 145-150, 160, 162, 167, 200, 232, 274302, 361, 362, 365-367, 373, 374, 381, 388, 394, 475, 478, 488, 489
Šulentići 48, 56 510
T
Velika Paklenica 65, 379,
Travičina glava 135-139, 418
Tribunj 339, 340 tt 197 169 Tulove grede 11, 18, 37, 40,
44, 51, 53-55, 56, 60, 72, 87, 88, 90, 169, 170, 171, 173, 176-178, 182-188, 192-195, 331, 339, 342, 344, 382, 383, 391, 470, 473, 486
U
Udbina 384, 420 Ugljan 386 Ukalovići 128
V
Vaganski vrh 41 Varaždin 58, 303, 307-309,
381, 407, 411
Velika Ruja 178, 179, 187, Veliko Libinje 38, 43, 49, 52, 53, 60, 189, 323, 378, 406, 407, 409
Veljane 127, 318, 369, 487 Vidukin gaj 215 Vinica 342 Vinkovci 221, 222, 225, 227 Vinterinci 200, 350 Visočica 38-40, 358, 406 Vodovod 72, 73, 76, 79, 85, 89, 141, 142
Vojvodina 167 Vršine 191, 193 Vučijak 163 Vučje Polje 178 Vukovar 59, 224, 227, 311, 333, 374, 470
313, 316, 321, 382
Vulića Dolac 73, 74, 80, 84, 86
21, 22, 25, 36-45, 48-53, 56, 58, 61-66, 69, 71, 73, 79, 8284, 86, 88, 89, 120, 121, 152, 156, 157, 160, 161, 168-173, 175-179, 181-183, 186-195, 229, 239, 249, 285, 296, 323, 324, 326-346, 348-351, 356358, 361, 375, 378-386, 390392, 403, 405-412, 429, 432, 433, 445-450, 452, 460, 462, 463, 468, 470, 473, 475, 485, 486, 489, 490, 493-495
Z
Velebit 5, 11, 13, 16, 17, 18,
Velebit Južni 173, 183 Velika Bobija (tt 584) 44,
45, 54, 58-61, 75, 79, 89, 169, 177-179, 199, 341, 391, 408, 470
Velika Bukva 195 Velika Glava 169
Zabok 37, 407 Zadar 22-26, 28-30, 33, 34,
37, 64, 74-76, 79, 91, 95, 104, 108, 112, 114, 117, 121, 128, 132, 134, 135, 140, 144, 145, 147, 150, 156, 173, 175, 185, 188, 191, 193, 194, 197, 198, 202, 206, 212, 218, 220, 222, 223, 233, 238, 251, 263, 264, 266, 268, 272, 274, 278, 281, 285-288, 291, 294, 295, 297, 302, 320, 340, 342, 346, 348, 349, 350, 352, 353, 357, 363, 365, 374, 385, 386, 391393, 395, 398, 399, 406, 409, 414, 417, 419, 423, 424, 426, 427, 432, 433, 436, 453, 458, 461, 476, 482, 493-495
Zagreb 22, 23, 31, 34, 43, 81,
174, 175, 181, 191, 193, 195, 198, 212, 217, 251, 254, 268, 270, 291, 309, 327, 336-338, 352, 353, 374, 378, 398, 403, 406, 409, 419, 423, 426, 432, 434, 457 Zaton 88, 89 Zeleni hrast 95, 99, 111, 113, 118, 122, 204, 211, 359, 404, 487, Zelenikovac 84, 169, 171, 172, 190, 342, 381
Zemunik) 133-135, 137-
Zemunik Donji 144, 146,
142, 144, 294, 295, 299, 300, 349, 350, 361, 362, 381, 413418, 420, 423, 426-428, 434, 437, 451, 488
200, 288, 349, 365, 366, 381, 392, 413, 414
Zemunik Gornji 128, 139,
148-150, 215, 274, 278, 280, 285-288, 290, 298, 318, 361, 366, 381, 413, 426, 470, 488
Zrakoplovna baza Pula (aerodrom Pula) Pula 416, 418, 423
Zrakoplovna baza Zemunik („aerobaza“
Zrilići 345, 358, 360 Zrmanja 79, 83, 169, 229 Zubac 180, 181 Zubak 84, 172
Ž
Ženeva 70
511
