Manirizam je umjetnički pravac u zapadnoj Europi iz druge polovice 16. stoljeda.
Giorgio Vasari s naslovnice njegove knjige Životi slavnih umjetnika iz 1568. Vasari je bio maniristički slikar i arhitekt, te s ovim djelom (Biografije renesansnih umjetnika) jedan od prvihpovjesničara umjetnosti.
Jacopo Pontormo, Polaganje Krista u grob, 1525.-28., ulje na platnu, 3,12x1,93 m, Crkva sv. Felicije, Firenca. Otkride novih putova prema Istoku, koji zaobilazeMediteran, otkride Amerike, pojava engleskog sukna na tržištu, priliv američkog zlata uzrokovali su propadanje talijanskih gradova i uzdizanje zapadnoeuropskih (prije svega Španjolci i Portugalci, potom Englezi i Francuzi), koji su iskoristili ekonomsku prednost svoga geografskog položaja za naglo bogadenje. No, duhovna kriza u Italiji prisutna je i u čitavoj Europi kao rezultat dubokih društvenih promjena i nestanka jedinstvene, katoličke, feudalne Europe. Čak su i u svemiru otkrivena kretanja koja odstupaju od Kopernikove savršene simetrijekružnice (Tycho Brahe i Johannes Kepler), renesansna "divna simetrija" je izgubljena, otvara se i ruši. Usklađenost, strogost i perfekcionizam visoke renesanse dovode umjetnost do granica svojih mogudnosti, društvo ima osjedaj da je svakome napretku kraj, te se ne može zadovoljiti običnim ponavljanjem estetskih dostignuda koje su majstori renesanse utvrdili kao svojevrsna pravila umjetnosti. Kao odgovor na ovo "zatvoreno" stanje duhovne krize javlja se više pravaca koje jednim imenom zovemo manirizam (tal. maniera = način, "osobni" stil, manira). Manirizam, kao "protu-renesansa", je logično razdoblje druge polovice 16. st. i prijelaz iz kulminirajude faze visoke renesanse prema baroku. Pokret se najprije pojavio u Italiji oko 1520. kao svjesni "umjetni" stil temeljen na nekim oblicima Rafaelova iMichelangelova stvaralaštva. Stil je uskoro postao međunarodni, jer su mnogi događaji, kao kuga 1522. i španjolska pljačka Rima1527., omeli njegov razvoj i premjestili umjetnike i pokret u inozemstvo, gdje se nadalje razvijao. Manirizam je stil krajnje istančanosti, naglašavajudi sklad, raznolikost i majstorstvo nauštrb sadržaja, jasnode i jedinstva. Visoko-renesansno traganje za originalnošdu je preraslo u krajnju individualnost umjetnika od kojih je svaki stvarao u svojoj maniri puštajudi svojoj mašti na volju. Prostor više ne
prikazuju kao zatvoren i stabilan, ved elastičan, tekudi i nepregledan; proporcije i efekti proizvoljni, a teme i sadržaji mnogostruk; nekad se uspostavlja i više gledišta u prostoru čime se dobiva efekt postojanja više perspektiva. Takova djela posjeduju uglađenu otmjenost, a ponekad i bizarne zamisli. Slikarstvo [uredi]
Parmigianino, Dugovrata Madonna,1534.-40, ulje na dasci, 216 x 132 cm, Uffizi,Firenca. Djelo ostalo nedovršeno nakon autorove smrti.
El Greco, Uskrsnuće Kristovo,1597.-1610., ulje na platnu, 2,75x1,27 m,Prado, Madrid. U slikarstvu i kiparstvu se udaljava od skladnih, renesansnih proporcija, one se izdužuju, a svjetlo i sjena su uznemireniji, ponekad neprirodni, kao i boje koje više nisu lokalne (kao u prirodi), nego postaju slobodne (proizvoljne). Prve naznake nemira vide se u djelima Rossa Fiorentina iJacopa Pontorma. Parmigianino (1503.-1540.) slika otmjene, prozračne likove neobično vretenastih proporcija kao što je Dugovrata Madonna. Najbolji prikaz manirističkog pogleda na svijet je njegovAutoportret u konveksnom ogledalu. Disproporcionalno uvedana ruka u prvom planu je realna, ali u suprotnosti s renesansnim shvadanjem o nepromjenjivosti ljepote. Vrijedno je spomenuti da je manirističko doba vrijeme kada po prvi put žene ostvaruju umjetničku slavu. Jedna od prvih je bila kiparicaiz Bologne Madonna Properzia de' Rossi (oko 1490.-1530.), a najslavnija je bila slikaricaSofonisba Anguissola (1532.-1625.) koja je bila službena slikarica španjolskog kralja Filipa II. Venecijanski slikar Jacopo Robusti Tintoretto(1518-1594) je jedan od najdramatičnijih umjetnika u europskoj umjetnosti. Njegove slike velikih kompozicija s bljeskovima svjetlosti i boja su prepune manirističke uznemirenosti i deformiranja oblika; čudesna sinteza realnog i irealnog. (Npr. Posljednja večera). Domenikos Theotocopoulos ili jednostavno El Greco (Grk) (1541.-1614.) je posljednji veliki maniristički slikar. Najpoznatije mu je djelo Smrt grofa Orgaze (Toledo). To je slika u kojoj deformirani likovi u igri boja i vijugavih izduženih formi streme uvis potencirajudi svoj mistični zanos. El Greco postiže jak efekt prožimanja volumena i prostora, a likovi su mu izrazito vijugavi, izduženi, te lomljeni jakim bojama, svjetlošdu i sjenama, u želji da izgledaju veličanstveni (Npr. Uskrsnuće Kristovo). Tehnički savršen slikar osebujnog i originalnog manirističkog stila koji je djelovao pretežno u Pragu bio je Giuseppe Arcimboldo. Kiparstvo [uredi]
Giambologna, Otmica Sabinjanki,1581.-1583., mramor, Piazza Signorola,Firenca. Maniristički kipari nisu se svojim ostvarenjima uspjeli približiti dostignudima slikara. Najzanimljivije skulpture toga razdoblja odlikuju se otmjenošdu i nastale su izvan Italije. Najpoznatiji predstavnik tog stila je Benvenuto Cellini koji je isticao svoju domišljatost i vještinu na svojim nepokretnim, ali otmjenim i izduženim likovima glatke puti. Cellini je najviše radio na dvoru francuskog kralja Franje I. u Fointanebleau koji je postao svojevrsnom renesansnom školom za mlade europske umjetnike. Takav je bio i Francuz Jean de Boulogne (poznatiji kao Giovanni Bologna ili jednostavnoGiambologna), najvažniji kipar u Firenci poslije Michelangela. Njegova mramorna grupaOtmica Sabinjanki u nadnaravnoj veličini i danas zauzima počasno mjesto u Pallazo Vecchio. Giambologna je želio u monumentalnoj skulpturi spojiti tri potpuno različita lika ujedinjena pokretom i gledljiva sa svih strana. Arhitektura [uredi]
Andrea Palladio, Vila Rotonda u Vicenzi,1550.-1606. Jedan od četiri ista pročelja. U arhitekturi, najistaknutiji predstavnik manirizma je svakako Andrea Palladio(1508.-1580.). Njegova Vila Rotonda, aristokratski ljetnikovac u blizini Vicenze, je najbolji primjer manirističke arhitekture. On se sastoji od četvrtastog bloka s kupolom i četiri jednaka trijema sa svake strane koji izgledaju poput pročelja antičkog hrama. Građevina više nije statična s glavnim pročeljem i leđima, njena su sva četiri pročelja jednako vrijedna. Strogog, simetričnog, centralnog tlocrta s četiri prostrane terase kao da tjera stanara da se krede prema vani, prema prirodi. Tako je Palladio unio određenu dinamičnost u arhitekturu. To su najjasnije odlike manirizma – nemir i neodređenost.
Michelangelo, Trg Campidoglio (Kaptol) u Rimu.Bakropis Étienne Dupéraca.
Još jedno od djela manirističke arhitekture i uvod u barok je djelo svestranog genija Michelangela, a to je rješenje trgaCampidoglio. Zapravo promatrajudi njegova djela, ved od Donijeva medaljona (1503.) iPosljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli (1520.-34.), otkrivamo umjetnikov veliki doprinos manirizmu. Campidoglio je trg u Rimu koji nije statičan, asketski geometričan, miran, statičan, dakle nije renesansni kao svi trgovi do tada. On se kao prvo nalazi na brežuljku (Kaptol), te se do njega dolazi preko tri različita uspona od kojih je jedan čak vijugav, okružuju ga tri zgrade bogato raščlanjenih volumena koje su postavljene utrapez (ne u kvadrat) i time poništava iluziju skradenja, a centralno dvorište ispunjeno je nemirnom eliptičnom shemom. Michelangelo je postigao dotada nepoznati efekt potpune promjene arhitekture ovisno od pogleda na nju i iz nje; želio je djelovati na posjetitelja kojemu ovaj trg izniče pred očima kako se on penje do njega – uključio je vrijeme u doživljaj arhitekture. Manirizam izvan Italije [uredi] Manirizam izvan Italije ne izrasta izravno iz renesanse, nego iz mješavine kasne gotičke umjetnosti i talijanskih renesansnih utjecaja. Hieronymus Bosch je slikao velike kompozicije s nebrojeno mnogo fantastičnih likova u nadrealnom pejzažu. Njegovo najintenzivnije djelo je Pakao iz triptiha Vrt uživanja, gdje se groteskni likovi u neprestanoj metamorfozi uobličuju i sjedinjuju svjetlošdu i bojom s pejzažom.
