Machiavelli-Izabrano-djelo-prvi-tom.pdf

NICCOLO

MACHIAVELLI POLITIČKA DJELA VOJNO-TEORIJSKA RASPRAVA DIPLOMATSKA IZVJEŠĆA

NICCOLO MACHIAVELLI IZABRANO DJELO Prvi svezak

Izabrao i priredio DAMIR GRUBIŠA

Nm, % .

to m .

T ijm

mmmrsMveu* ■#s m fft t t f

© GLOBUS, Zagreb, Jugoslavija

Recenzenti FRANJO ŽENKO GORAN GRETIĆ

Uređivački odbor VLADIMIR FILIPOVIĆ , GORAN GRETIĆ, JURE KAŠTELAN, FRANJO ŽENKO

POLITIČKA DJELA VOJNO-TEORIJSKA RASPRAVA DIPLOMATSKA IZVJEŠĆA PISMA POVIJESNI SPISI • KNJIŽEVNA DJELA

RIJEČ IZDAVAČA D jelo N iccolda M achiavellija odavna je preraslo granice zemlje i ep oh e u kojoj je nastalo, a povijest je sam a - ne obazirući se ni na česta osporavanja ni na neumjerene hvale —izdvojila iz njega stranice i misli što pripadaju kulturnoj baštini čovječanstva. Budući da je posrijedi utemeljitelj m oderne političke znanosti (ili znanosti o politici) i m odernoga političkog mišljenja, o d renesanse svako bavljenje političkom teorijom m ora odrediti sebe prem a Machiavelliju bilo da prihvaća punovrijednost njegova m etodološkog pristupa društvenim pojavam a i zbivanjima, bilo da ga kani osporiti. Razotkrivajući istinsku bit politike kao rezultata ljudskoga djelovanja iznad kojeg ne stoje nikakve mistične sile ni izvanvremeni principi što ga uvjetuju, veliki Firentinac izgrađuje svoju vlastitu koncepciju politike, koja je k oliko surova u ogoljavanju ljudskoga društva i njegova ustrojstva, toliko i d okaz čovjekove samosvijesti i otkriće povijesti k a o čovjekova djela. Njegova politička doktrina zato istodobno definitivno raskida s antiknom među­ sobnom uvjetovanošću etike i politike kao i sa srednjovjekovnim političkim m oralizm om i urasta u vrijeme u kojem nastaje, u renesansu što je na svim razinama neumorna u p ot­ razi za čovjekovim m oćim a i mogućnostima. M achiavellijeva teorija, daleko od bilo kakve apstraktne spekulacije i mistifikacije, polazi o d konkretna društvenog realiteta i u njemu traži rješenje zagonetke povijesti i otkriva p okretačke sile ljudskoga društva i mehanizam političke zajednice. Takva politička analiza društva - k a k o suvremenoga, tako i antičkog - počiva na strogim m etodološkim pretpostavkam a »zbiljske istine stvari« za kojom treba tragati i onda kad a privid obm anjuje očitujući se jednostavnim i lakim za prihvaćanje. S obzirom na to, posrijedi je prvi pokušaj uspostave politike k a o znanosti koju odlikuju p osebn e m etode i poseban dokazni postupak, detekcija uzročno-posljedične dijalektike i form uliranje općih zakon a kreta­ nja ljudskoga društva. U tom e smislu M achiavelli je preteča M arxove analize društva, te najviši dom et mišljenja o politici na tom stupnju društvenog razvoja. Istodobno, on je glasnik nove epohe i novih klasa koje će svoj društveni položaj zasnivati na napretku i razvoju historijski novoga, tzv. građanskog načina proizvodnje. M achiavelli danas, to je nezaobilazan opus u političkoj kulturi i n ekad više, n ekad manje svjesna duhovna p otka za svaki govor o politici, odnosno kušnja za svaki politički govor; to je dvoznačnost pojm a koji se izvodi iz njegova prezimena. Nasuprot jednostranoj predodžbi što se o tom svestranom misliocu, političaru i književniku stvorila gotovo isključivo na temelju deform acije njegovih ideja iz »Vladara«, stoji m akjavelizam u izvornom smislu koji naznačuje nov stupanj u razvoju evropske misli. U prvom je slučaju pred nama osoba o k o lika koje se s vremenom isplela aureola genija

7

zla, prijevare i bezobzirnosti u politici što se ne opravdava ničim doli borbom za vlast i težnjom za dom inacijom nad ljudima, zagovornik prijetvornosti kao najveće vrline u političkom djelovanju. U drugom je slučaju posrijedi osnivač empirijske političke znanosti koja pravila umijeća vladanja proučava jedino s aspekta njihove efikasnosti. M achiavelli je prvi koji fenom ene vlasti i države proučava u njihovoj empirijskoj »istini« bez ikakvih normativno-utopijskih, u krajnjem ishodu moralnih zakona. Time, naravno, kida tradicionalne unutrašnje uzajamne veze politike i etike što su ih te dvije discipline praktične filozofije gojile o d svog začetka. U literaturi staroga i srednjeg vijeka smatralo se, naime, da bi vladar trebalo da bude pun vrlina: pravedan, velikodu­ šan i zahvalan, da svoje obaveze izvršava i uopće da čini sve da zadobije povjerenje svojih podanika. M achiavelli je odbacio te m oralističke zahtjeve smatrajući da se vladar m ora držati sam o djelotvornih pravila tehnike zauzimanja i održanja vlasti i države jer ono što se m oralistički doim a vrlinom m ože se očitovati pogubnim za političku zajednicu. Posrijedi, dakle, nije stav da vladar treba da bude brutalan spletkar nego savjet autorov politički djelujućem pojedincu k a k o ne treba voditi računa o tom e je li n eki čin u skladu s vrlinom; vladarev čin prosuđuje se p o tom e je li u skladu sa zahtjevima konkretne situacije u kojoj treba djelovati tako da se brzo i sigurno postigne uspjeh. Djelovanje, prem a tome, treba da bude prilagođeno datoj socijalno-političkoj situaciji, a izbor sredstava ovisi o okolnostim a. Nesporazum i koji su nastajali s tim u vezi jedan su o d osnovnih razloga za uvid u cjelokupnost M achiavellijeva djela. U tom smjeru želi djelovati i ovaj izbor koji sadrži njegove političke, vojne i povijesne spise, dijelove službene i osobn e korespondencije i \ i Q najvažnija književno-pjesnička djela. Kroz takav izbor predlaže se čitanje i »nepolitič­ kih« djela političkim naočalam a. K ako je političko osnovni oblik M achiavellijeva mišljenja, svim njegovim djelima treba pristupiti (i) p olitološki ne umanjujući, naravno, time općekulturnu značajnost njegovih književnih ostvarenja koja ga svrstavaju među istaknute talijanske književnike i protagoniste pu čkoga kulturnog stvaralaštva. Tako se pokušala čitaocu predočiti jedinstvenost M achiavellijeva stvaralaštva koje se cijelo odvija u znaku zaokupljenosti fenom enom političkoga, čak i kada su posrijedi knji­ ževne konstrukcije ili pu ka zabava kakva dolazi do izraza u pismima. Jugoslavenska javnost poznaje M achiavellija bolje nego što bi se dalo zaključiti na osnovi broja i vremena prijevoda. Tek 1918. godine preveden je » Vladar« zaslugom Filipa M. D ominikovića, glasovita je »M andragola« prikazana u Zagrebu u kazališnoj sezoni 1923/4. godine, pedesetih se godina objavljuje prijevod novele »Belfagor« i - to je sve. Naša kulturna javnost bolje poznaje ovaj opus u originalu, zahvaljujući ponaj­ prije prijemu renesansne kulture u Dubrovniku, ali i postojanim kulturnim vezama naroda na dvjema jadranskim obalam a. Treba se nadati da će ovo objavljivanje M achiavellijeva djela p otaći kritičko prevrednovanje njegova doprinosa m odernoj političkoj znanosti i misli, p og otov o s obzirom na činjenicu da na našem jeziku jo š ne postoji sustavna marksistička interpretacija toga opusa kao što postoji u drugim kulturnim sredinama. Prijevod je djelo grupe istaknutih talijanista, čiji se p osao u ovom slučaju pokazao k a o uistinu velik autorski napor, to veći što u javnosti kruže m nogobrojne redakcije M achiavellijevih radova, pa i različite verzije originalnih rukopisa. U tom je smislu dragocjeno bilo izdanje cjelokupnih Machiavellijevih djela što ga je uredio M ario Martelli, a tiskala izdavačka kuća »Sansoni« u Firenci 1971. godine. Temeljna je politička terminologija ujednačena, ali se nastojalo sačuvati sve bogatstvo stila i višeznačnosti kojim a obiluju tekstovi ovoga m islioca: Budući da tekst obiluje mnogim konkretnim povijesnim referencijama, koje su suvremenom čitaocu —barem onom e

8

kom e je M achiavelli upućivao svoja djela — bile poznate, prijevod je opremljen bilješkam a k a k o bi se današnjem čitaocu om ogućilo da ga pojm i u njegovu ukupnom kontekstu. K ronologija M achiavellijeve epohe, renesanse, također treba da om ogući uočavanje jednoga burnog i prijelom nog vremena u kom e su nastajala rem ek-djela svjetske kulture. D osta opširna biografija i pregled sudbine M achiavellijeva djela žele pružiti uvid u povijest makjavelizma i biti poticaj za produbljivanje ovih spoznaja jer i m oderna je politička m isao prožeta napetošću što vlada između njenih dviju kom p o­ nenti — realistične i u top ijske.. U uvodu je priređivač izložio svoje tumačenje M achiavellijeva djela pokušavajući dati ključ za razumijevanje njegove političke misli i znanstvene m etode. On pokušava smjestiti M achiavellija u kon tekst njegova vremena, ali i naznačiti gdje on kida s tradicijom te se javlja k a o zagovornik novih m etoda i društvenih uređenja; gdje je baštinik svog vremena, a gdje ga nadilazi. Osnovno značenje M achiavellijeva djela jest u tom e što je u njemu dokum entirana krizna strana humanizma i renesanse, duhovnih tvorbi koje su se —zbog svojih izuzetnih postignuća u književnosti, filozofiji i likovnoj umjetnosti - redovito tumačile kao razdoblje trijumfa ovostranosti nad srednjovjekov­ nom onostranošću, antropocentrizm a nad kršća.nskim teocentrizmom. D jelo koje je p red nama svjedoči o teškoćam a s kojim a se suočava autonom na ljudska zbilja, oslobođena teologijske shem atike, kada traži vlastita načela i zakon e socijalnog i političkog samoorganiziranja.

9

UVOD U MACHIAVELLIJA

VRIJEME, ČOVJEK, DJELO I Vrijeme koje prethodi Machiavellijevu rođenju, 1469. godine, i vrijeme u kojemu on živi jedno je od najbogatijih i najzanimljivijih isječaka historije što ga poznaje naša, zapadna civilizacija. To je doba Rinascite - kako ga je nazvao Giorgio Vašari renesanse, kako ga je definitivno imenovao Jules Michelet, doba koje je sinonim neslućene eksplozije čovjekova materijalnog, duhovnog i umjetničkog napretka. Nije teško naslutiti zašto je renesansa nastala najprije u Italiji: Rim je ostao Caput mundi, ne više kao središte najvećega svjetovnog imperija, već sada kao središte duhovnog imperija - kršćanstva. Nakon pobjede barbara, Apeninski poluotok se ruralizira, i razvaline Rima prekriva korov. Ali borba za svjetovnu vlast rimskih vjerskih poglavara pokreće ireverzibilni proces koji će uroditi dalekosežnim posljedi­ cama. Križarske ekspedicije i mnogobrojna hodočašća izazivaju stalnu cirkulaciju ljudi i dobara. Gradovi se ponovo naseljavaju, a višak stanovništva koji se javlja nakon mnogobrojnih epidemija kuge mora pronaći nov izvor egzistencije: javljaju se trgovina, obrti i usluge koje bismo danas nazvali turizmom. Gradovi počinju pulsirati kao posebni organizmi i počinju se izdvajati iz neizdiferencirane feudalne cjeline, gdje su bili samo neproduktivni priljepak. Bogatstvo toga novog doba što se rađa nije više na selu, u danonoćnom mukotrpnom radu na zemlji. Novo bogatstvo što ga u Italiju donose hodočasnici, ratnici svih boja, klerici a s njima i horde najraznovrsnijih namjernika troši se po gradovima i razmjenjuje za usluge što ih nudi gradsko stanovništvo. Klasično feudalno plemstvo ostalo je po strani tih zbivanja, i novo bogatstvo koje se akumulira u gradovima osamostaljuje se i prema njemu kao nova, autonomna i propulzivna snaga. Nova klasa koja se rađa u gradu, borghesia, dobiva svoje ime po borgu, čime se nedvosmisleno utvrđuje njezino rodno mjesto. Borghesia postaje sve jača i samouvjere­ nija: zemlja se ne može umnožiti, ali se dobro uloženi novac višestruko vraća nizom transakcija i ulaganja koji nadilaze uski horizont feudalnog zemljoposjednika. Križarski pohodi potakli su razvoj proizvodnih vještina, što se na talijanskom jeziku zove industria: razvija se brodogradnja u Genovi, Veneciji i Pisi i ubrzo postaje unosna djelatnost jer se brodovi za prijevoz križara plaćaju suhim zlatom. Križare treba i naoružati, pa na području Brescie i Bergama niču prav,£ tvornice oružja, a da bi se oružje iskovalo, potrebno je obrađivati rudu. Iako siromašna rudnim bogatstvima, Italija postaje poprište potrage za metalima, prave »željezne groznice«. Trgovci koji prate križare donose u Italiju mirodije, tkanine, potrošna dobra drugih civilizacija. Obogaćeni trgovci hitro reagiraju na nove potrebe stanovništva i osnivaju prve manufakture, gdje jedan obrtnik ne proizvodi cijeli proizvod, već se radni

13

J.

*

proces dijeli u niz jednostavnih radnih operacija, što omogućuje zapošljavanje nekvalifi­ ciranih radnika i embrionalnu pojavu novovjekog urbanog proletarijata. Gradovi jačaju, osamostaljuju se od feudalaca i od crkve, i u njima se rađa nov ekonomski, socijalni, politički i kulturni fenomen epohe —talijanska općina, ii comune. U početku je komuna zajednica slobodnih građana koje ujedinjuje zajednički interes, suprotstavljen feudalnoj samovolji. Građani — obrtnici, trgovci i gradski proletarijat u toj su fazi još jedinstveni. Kasnije će među njima nastati socijalna i klasna diferencija­ cija, kad se razvije industrija i svojim željeznim zakonom stane geometrijskom progresi­ jom povećavati broj direktno eksploatiranih, a ugnjetavanje postane teže i nepodnošljivije zbog težnje za povećanjem profita. Ti procesi, međutim, teku paralelno: s jedne strane amalgamirajuća konfrontacija s feudalnom moći, a s druge strane antagonizirajuća konfrontacija unutar same komune. U prvom razdoblju razvoja komune, u njegovoj uzlaznoj fazi, političke se odluke donose na skupštinama svih stanovnika koji su okupljeni u takozvane vicinanze. Punoljetni muški stanovnici bor ga sastaju se u gradskoj loggi, pred crkvom, da zajednički vode svoje poslove. Simbol te rudimentarne demokracije jest drvo brijesta koji obično raste pred crkvom. Većinom nepismeni, ali ekonomski svjesni građani, spremni da i oružjem brane slobodu svoje egzistencije, biraju između sebe najbolje koji će ih zastupati pred feudalnim moćnikom —velikašem, biskupom ili kraljem, i oni se zovu boni homines, dobri ljudi. Odluke se donose konsenzusom, javne su i neprestano podvrgnute kritici i preispitivanju. Takav rudimentarni politički život traži i svoje regule i institucije. U novoj podjeli rada nalaze svoje mjesto i prvi intelektualci srednjeg vijeka: deklasirani klerici i vitezovi, pisci i pjesnici, koji postaju pisari, potom notari, obrazuju se u pravnike koje zahtijeva razvoj nove urbane legislative i jfotreba sudova­ nja. Nagli razvoj sveučilišta u trinaestom stoljeću diktiran je pragmatičnim potrebama novog načina života, a ne apstraktnom žeđi za znanjem. Zato ima najviše studenata prava, potom tek teologije, a na posljednjem mjestu je medicina, simbol novovjeke znanosti. Komune tako počinju nalikovati antičkom polisu i njegovoj urbanoj demokraciji, ali u novom ruhu. Čitavo stanovništvo postaje legislativni korpus. Juridički su izraz toga političkog sistema srednjovjekovni statuti kao konstitucionalna osnova komu­ nalne demokracije. Pravna teorija formulira takvu realnost u teorijama naroda kao zakonodavca, o čemu svjedoči najznačajniji političko-pravni traktat srednjeg vijeka, D efensor pacis Marsilija Padovanskog. »Zlatno doba« urbane demokracije traje, međutim, vrlo kratko: centrifugalne sile klasne erozije djeluju brzo i djelotvorne su. Obrtnici i trgovci udružuju se u cehove i bratstva, te se rađa korporativno društvo. Tko ne pripada nijednom cehu, ne može dobiti ni punopravni status građanina, kandidatura za pojedini ceh je ulaznica u društvo. Od toga nisu izuzeti ni najpoznatiji građani: u srednjovjekovnoj Firenci Giotto postaje građaninom tek kad je nakon mnogo muka primljen u ceh liječnika i apotekara (valjda je presudni kriterij bilo miješanje boja!), a slično se namučio i Dante, najveći pjesnik epohe. Kao što to obično u historiji i biva, tko prvi zaposjedne ne dopušta drugome da mu se pridruži, nego brani osvojene pozicije. Nove pridošlice moraju se uvelike dokazivati da bi mogli biti primljeni s punopravnim statusom među »građane«. Tako se stvara nova aristokracija - gradski patricijat i oligarhija. Već je u trinaestom stoljeću struktura talijanskih komuna izrazito oligarhijska, a komunalna demokracija sve više postaje prazna pravna formula. Klasno raslojavanje znači i raslojavanje društvene moći i veće značenje političkog posredovanja u konstituiranju političkog života i zajednice, što se na talijanskome zove vivere civile. Sukobi između bogatih i

14

siromašnih građana, a potom između punopravnih građana i obespravljenog plebsa postaju svakodnevica, i kulminiraju u četrnaestom stoljeću, u firentinskom ustanku ciompa, vunarskih radnika - proletera. Komuna je sve manje comune , tj. zajedništvo, i sve više postaje grad-država u kojoj vladaju optimati, utjecajne porodice lokalne oligarhije. Bogati građani su signori, a grad postaje signoria - gospoštija, u kojoj politički vladaju oni koji imaju ekonomsku moć, bogatstvo, utjecaj. Glasoviti Quattrocento, petnaesto stoljeće, zlatni je vijek sinjorija, suverenih gradova-država koje su na vrhuncu svoje moći: ekonomske, vojne, kulturne. Ekonom­ ski bum i izuzetno povoljan stjecaj vanjskih i unutrašnjih okolnosti, objektivnih i subjektivnih činilaca, izazvao je nov civilizacijski pomak, udomaćen pod nazivom preporod — renesansa. Ali renesansa nije neka antiteza navodno mračnom srednjem vijeku: elementi novoga doba polako se i nezaustavljivo gomilaju pod okriljem starih institucionalnih formi, a na političkom planu renesansa je čak inferiornija od srednjeg vijeka. Urbana demokracija je proizvod srednjeg vijeka, a oligarhija je proizvod te nove »eksplozije svjetlosti«, kako i nazivaju renesansu zagovornici teorije o opreci mračnoga srednjeg vijeka i svijetloga novog vijeka, koji nastupa, navodno, »civilizacijskim skokom«. Renesansa nas ovdje ne zanima toliko kao kulturni i civilizacijski fenomen, koliko kao politička realnost iz koje se rađa novovjeka politička teorija. Rodno mjesto moderne politike je renesansa, preciznije - talijanska renesansna scena. »Renesansna politika« znači oštru borbu za opstanak i samostalnost pojedinih sinjorija naspram pape kao najmoćnijega talijanskog feudalca i naspram novih političkih tvorevina — nacionalnih država koje u općoj borbi između sebe sklapaju saveze, boreći se za opstanak teže dominaciji nad drugima, grabežljivo vrebajući na svoje susjede, neprijate­ lje i vlastite saveznike. Internacionalna scena je rascjepkana i na njoj djeluje mnoštvo političkih subjekata. U takvom kaosu političkih subjekata na međunarodnom planu osjeća se potreba za sigurnošću koju zahtijeva dominantni interes kapitala —trgovine, obrta, industrije, bankarstva. Petnaesto stoljeće, Quattrocento, najprosperitetnije je doba razvoja industrije, najspektakularnijih bankarskih pothvata, genijalne umjetnosti i blistave politike shvaćene kao opera d ’arte, umjetničko djelo. Postići ravnotežu u takvim okolnostima bilo je pravo umijeće, podvig koji graniči s nemogućim. Renesan­ sna diplomacija okuplja i mobilizira najodličnije umove, jer treba pronaći svima prihvatljiv kompromis i uskladiti disparatne interese. U tome prednjači bankarska velesila Firenca, koja u to doba financira evropske monarhe —engleskog i francuskog kralja, njemačkog cara, čak i poslovično bogatog papu. Univerzalni jezik bankarskog kapitala omogućuje i diplomatski modus vivendi. Zato su Firentinci bili diplomati na glasu - u službi evropskih država, ali prije svega kao interpreti međunarodnog jezika kapitala. Papa Bonifacije VIII nazvao ih je »petim elementom«, jer se jednom kod njega na dvoru okupilo čak dvanaest Firentinaca koji su zastupali ne samo svoj rodni grad, nego i Francusku, Englesku, Češku i mnoge druge države. Uspostaviti vanjski balans sila, da bi poslovi mogli i dalje cvjetati, to je imperativ epohe. Takvo nešto pošlo je za rukom firentinskom sinjoru Lorenzu Mediciju, kojega su zbog toga suvremenici i nazvali Veličanstveni - II M agnifico. On je uspio izgraditi relativno stabilnu ravnotežu sila, koja je potrajala sve do njegove smrti, 1494. godine. Nakon njegova odlaska s političke scene, iz Pandorine kutije opet izlijeću svi konkretni, materijalni interesi za dominacijom, ekonomskom i političkom. Firenca je u petnaestom stoljeću najbogatija evropska država: njezini bankari financiraju evropske vladare, njezini trgovci povezuju kršćanski Zapad s nevjerničkim Istokom (turski sultan će

15

izručiti Lorenzu prebjegle sudionike zavjere Pazzijevih, da bi sačuvao dobre odnose s Firencom!), uredi i konzuli Firentinske republike pokrivaju mape svjetske političke geografije. Poslije Lorenzove smrti njegovo životno djelo brzo korodira: nagomilane su nove proturječnosti, novi su interesi izbili na površinu. Lorenzova politika ravnoteže sila uspjela je ukloniti opasnost od invazije na Italiju, ali i spriječiti papu u njegovu pokušaju da instaurira svoju, jedinstvenu državu na cijelom poluotoku. U međuvre­ menu se situacija promijenila, nove nacionalne tvorevine postaju moćnije od malih i rascjepkanih talijanskih država, te počinje borba za novi primat u Italiji. Lorenzova genijalnost ujedno je i njegova tragika: bez njegove blistave političke medijacije Italija bi, možda, četiri stoljeća ranije uspjela ostvariti svoju nacionalnu državu i izbjeći postrenesansnu dekadenciju i potčinjenost svjetskim silama. U situaciji kad se u Evropi stvaraju jake feudalne državne tvorevine, ujedinjenje Italije, pa makar i pod papinom vlasti, bilo bi značilo pomak naprijed, koliko god bremenit unutrašnjim proturječno­ stima. Borba za dominaciju u Italiji između talijanskih gradova-država trajala je cijela dva stoljeća, koja su ujedno i razdoblje izuzetnog prosperiteta na svim poljima. Lorenzova politika ravnoteže omogućila je relativno mirno razdoblje ekonomskog razvoja i napredak kulture renesansne epohe. Njegova smrt označava kraj toga mirnog razdoblja, i otvara novo razdoblje vojnih pohoda u Italiju, koje kulminira 1527. godine pljačkom Rima i njegovim padom kao plijena evropskih velesila. Najmarkantnije su političke figure talijanskoga Quattrocenta Lorenzo Veličan­ stveni i papa Aleksandar VI Borgia. Ako prihvatimo termin »makjavelizam« u njegovu pejorativnom značenju, onda možemo reći da je papa Borgia pravi »makjavelist«: služi se prijevarama, podvalama, ne preza od ubojstava da poveća svoje bogatstvo i svoju političku moć. Ali on nije izuzetak svog vremena, kao što ni renesansa nije izuzetna po moralnoj lascivnosti njezinih protagonista. Samo što se u renesansi stvari zbivaju javno, na javnoj sceni, a ne više u dvorcima, samostanima i kurijama. Javnu scenu omogućuje gradski trg, i stoga u slikarskim predodžbama idealnoga grada jednog Piera della Franceske ili Luciana Laurane trg nije slučajno okosnica života, kao urbanistička konstanta ali i kao politička metafora: zato je u to doba sinonim revolucije izraz scendere in piazza , tj. sići na trg. Na trg silazi i sinjorija iz svoje palače kad njezine odluke moraju dobiti privid općeg pristanka i svenarodne ratifikacije. Kad socijalna tenzija prijeti da izazove iskru koja će zapaliti kritičnu masu narodnog nezadovoljstva, na trgu se saziva opća skupština — parlamento. Napokon, na trgu si viene alle mani: izbija tučnjava, pobuna, revolucija. Dva su, tako, simbola klasne polarizacije društva: piazza i palazzo, trg i palača: podanici i vlast. U petnaestom stoljeću sinjorija se pretvara iz oligarhije u nasljednu oligarhiju, a to je prvi korak prema monarhiji. Takva tvorevina prijelaznog razdoblja dobiva ime principato - kneževina. Najbogatije građanske porodice tvore, tako, nove buržoaske dinastije: Medici u Firenci, Visconti i Sforze u Milanu, Este u Ferrari, Bentivogli u Bologni, Gonzage u Mantovi, Malateste u Riminiju, Montefeltri u Urbinu. Ravnoteža unutrašnje moći definitivno se poremetila U korist građanskog establishmenta. Ali političke institucije još su uvijek one iz komunalnog doba. U pojednostavnjenoj shemi najvažnija institucija, bar brojčano, jest Veliko vijeće, koje zna imati i do više tisuća članova. Uza nj djeluje operativno Malo vijeće i Sinjorija, vlada u modernom smislu riječi, s mnoštvom komesara, komisija i drugih pomoćnih i radnih tijela i reprezentativ­ nih institucija radi zadovoljenja demokratskog dekora. S vremenom se vlast sve više koncentrira u rukama egzekutive, Sinjorije. Da bi se zadovoljio formalni zahtjev da svi

16

7*

građani sudjeluju u obavljanju javnih poslova, mandati svih tijela se skraćuju: najprije godinu dana, zatim šest, pa tri i na kraju dva mjeseca. Na kraju se članovi kolektivnih političkih tijela tako brzo smjenjuju da više nitko ne mari za njih: pravi gospodari su bogati i moćni, a ne više oni koji u svojim rukama imaju formalne prerogative vlasti. Lorenzo Veličanstveni bio je član samo Velikog vijeća, pa ipak se o svim odlukama prethodno raspravljalo u njegovoj kući. Dihotomija vlasti i moći ovdje se tako razotkriva u svojoj pravoj dimenziji. Međutim, politički život je buran, jer uz stranku pristaša vladarske, najmoćnije, obitelji postoji obično jedna ili više oponentskih grupa. Prema opoziciji se primjenjuje ostrakizam, pa i fizička likvidacija, a sve, naravno, u okviru legaliteta. Aleksandar VI je pokušao nametnuti svoje gospodstvo u Italiji, i u tu je svrhu instrumentalizirao i religiju, trgujući oprostima od grijeha da bi stekao novac potreban za vođenje ratova. Prvi kritičar simonije i raskalašenoga života crkvenih velikodostoj­ nika tog vremena te zagovornik povratka izvornim principima kršćanske vjere bio je firentinski dominikanac Girolamo Savonarola, koji nakon Lorenzove smrti uspijeva zavladati gradom, pošto su Medičejci istjerani iz grada. On nije zanimljiv samo kao prethodnik Martina Luthera i glasnik reformacije, već i kao obnovitelj republikanskih, populističkih tradicija. Savonarola pokušava vratiti dignitet republikanskim instituci­ jama, restaurirajući vrhovnu vlast Velikog vijeća i boreći se protiv korupcije državnog aparata. U ekstazi svoga religioznog i moralističkog čistunstva Savonarola je osudio na lomaču i mnoga remek-djela renesanse i mnoštvo vrlo vrijednih antičkih rukopisa. Atmosfera firentinskog fin de sieclea obilježena je, tako, proturječnim figurama Lorenza i Savonarole. To su teška vremena za Firentinsku republiku, kad se nakon francuske intervencije opet razbuktava borba za prevlast u Italiji, kad se intenzivira borba za opstanak, jer je konstelacija novih savezništava nepovoljna za Firencu. U takvoj bremenitoj atmosferi pojavljuje se figura »firentinskog sekretara i građanina«, koji će tek nekoliko stoljeća nakon svoje smrti od engleskog obožavatelja dobiti epitaf Tanto nomini nullum par elogium - Nema dovoljno pohvale za takvo ime: Niccolo Machia­ velli. II Niccolo Machiavelli rođen je 1469. godine, iste godine kad je umro Piero Medici, sin utemeljitelja dinastije Medici Cosima, kojemu su Firentinci dodijelili počasnu titulu pater patriae. Pierovi nasljednici su njegovi sinovi Lorenzo i Giuliano, koji će zajedno voditi poslove obitelji sve do 1478. godine, kad je Giuliano pao u zavjeri što ju je porodica Pazzi organizirala protiv »tiranije Medičejaca«. O otvorenoj tiraniji, međutim, ne može biti riječi. Medičejci su vladali Firencom tek posredno: nisu imali formalnih ovlaštenja, bili su obični članovi Vijeća sedamdesetorice, i kad se promatra politički sistem medičejske Firence, površni promatrač ne bi uspio primijetiti nijednu konkretnu polugu državne moći. Utoliko je politički sistem medičejske Firence zanimljiv poligon za proučavanje diferencijacije političke vlasti i ekonomske moći, o kojoj govori Max Weber. Medičejci su posjedovali realnu moć i utjecaj, prema kojima su se ravnale formalne, legalne institucije republike. Zadržana je republikanska forma, a i vanjski sjaj demokratskih institucija, ali utjecaj na odluke »općeg značaja« pomaknut je prema pristašama Medičejaca. Iz kožnih torbi iz kojih se izvlače imena za obavljanje javnih funkcija (prije, u doba republike, tako se godišnje smjenjivalo dvije tisuće građana u obavljanju javnih poslova, od ukupno sedamdesetak tisuća stanovnika) odstranjeni su otvoreni protivnici Medičejaca, kojima su tako 2

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

17

oduzeta politička prava, a otvoreni protivnici poslani su u egzil. Tek će kasnije urota Pazzijevih poslužiti kao casus belli i za fizičko likvidiranje opozicije. Niccolo Machiavelli pripada nekadašnjoj plemićkoj porodici koja je u dolini Pese (Val di Pesa) posjedovala dvorac Montespertoli, ali je u njegovo vrijeme od plemićkog statusa preostao samo nekadašnji grb s porodičnim simbolom, štitom s četiri čavla, odakle i ime porodice: M al ckiovelli na toskanskome znači zli čavlići. Porodica se u trinaestom stoljeću opredijelila za gvelfe i dala je gradu nekoliko desetaka uglednih funkcionara, gonfalonijera i priora. Machiavellijev otac Bernardo, sin Buoninsegne, pripadao je osiromašenoj grani porodice koja se preselila u grad i dobila status građana srednjeg sloja. Bernardu su preostala mršava imanja u Sant’Andrei, u Percussini, kod San Casciana: nešto malo šume, polja i skromna jednokatnica nazvana Albergaccio — svratište, kamo će se Niccolo povući kad padne u političku nemilost. Bernardo je stekao pravo građanstva upisom u ceh pravnika i notara. U dokumen­ tima je nazivan »messer Bernardo«, što će reći da je bio ugledan građanin, jer je završio studij na sveučilištu i imao pravo na titulu doktora prava, od čega se i prehranjivao, škrto i skromno pomažući se plodovima sa svojeg imanja. Posao notara, očito, nije mogao prehraniti porodicu. Niccolo je od oca naslijedio tipični toskanski duh, oštroumnost protkanu duhovitom i finom ironijom. Otac i sin su razmjenjivali šaljiva pisma, ironične sonete i pošalice inspirirane toskanskom pučkom kulturom i tradicijom usmene predaje, koju je dvorska kultura renesansne Firence stala tek tada otkrivati, nasuprot kićenom stilu dvorskih pjesnika i filozofa okupljenih u Lorenzovoj vili i u sofisticiranim ambijentima Platonske akademije. M ajka, Bertolomea de’Nelli, ostavila je sinu u nasljedstvo smisao za muziku, a čini se da se bavila i duhovnom lirikom, što je više utjecalo na Tota, Niccoloova brata, koji se zaredio i postao svećenikom. U nevelikoj porodičnoj biblioteci Machiavelli se susreo s djelima i autorima koji će kasnije na nj utjecati: Tito Livije, Justin, Plinije, M akrobije, Aristotelova Etika s komentarom što ga je sastavio Donato Acciaiuoli, zatim Flavio Biondo i Ciceron. Mnoge druge knjige je Bernardo posuđivao od svojih kolega i prijatelja, a među njima, na čuđenje Machiavellijevih bigotnih biografa, među koje pripada i Ridolfi, nalazila se i Biblija. Livijevu knjigu Bernardo je dobio tako što je za izdavača pripremio indeks imena i pojmova i na tome radio devet mjeseci. Treba imati na umu da su te knjige bile u rukopisu, jer se Gutenbergov izum sporo probijao, iako se iz današnjeg rakursa čini da je štamparska revolucija odmah osvojila svijet. Bilo je čak snobova u Firenci koji su tvrdili da ne žele imati u svojim kućama štampane knjige, jer se one ne mogu mjeriti s rafiniranom umjetničkom opremom i kvalitetom manuskripata. Machiavelli je dobio solidnu poduku iz gramatike i aritmetike, a latinski ga je podučavao ser Paolo da Ronciglione, latinist diskretnog ugleda. Učeći krasopis, svojom je rukom prepisao Lukrecijev D e rerurn natura. U sedamnaestoj godini otišao je k tipografu da podigne spomenuti primjerak Livijeve Povijesti Rima, koji je Bernardo, dobivši ga kao honorar od štampara, dao uvezati u kožu. Bernardo je zapisao u svoj dnevnik da je za uvezivanje Livija Niccolo platio tipografu tri boce crnog vina i bocu octa. To je vrijedno spomena samo kad se uzme u obzir da će kasnije Machiavelli od Lorenza II Medicija dobiti kao nagradu zato što je napisao Vladara —dvije boce vina! Niccolo nije nikad naučio grčki, kako je to bio običaj u »kulturnim« porodicama elitne Firence. Nikad nije pohađao studij na sveučilištu, i kasnije će o sebi napisati: »Rodih se siromašan i naučih se prije oskudici nego užitku.« Bernardov dnevnik završava sa 1487. godinom. Jedanaest značajnih godina Niccoloova formiranja i sazrijevanja ostaje u sjeni. Što je on radio za to vrijeme? Nikakvi dokumenti o tome ne postoje, već samo pretpostavke koje su izazov za nemali broj

18

istraživača Machiavellijeva života i djela. Činilo se da je enigma riješena 1973. godine: tada su pronađeni dokumenti o jednom Niccolou Machiavelliju koji je u Rimu, baš u to vrijeme što ga prekriva tamna mrlja, obavljao dužnost blagajnika i sekretara u banci Berta Bertija, uglednog bankara. Za nevolju, i njegov otac se zvao baš Bernardo. No kasnije se pokazalo da je riječ samo o imenjaku, te da, štoviše, u to doba u samoj Firenci postoje još trojica koja nose ime Niccolo Machiavelli! Grafološkom analizom službenih firentinskih spisa ne može se zaključiti ni da je Machiavelli služio u firentinskoj kancelariji, tj. državnoj administraciji, kao subalterni službenik i da se odatle dovinuo do sekretarskog položaja. Najvjerojatnija je pretpostavka da je on bio učenik prvog kancelara republike Marcella Virgilija Adrijanija, istaknutoga humanista i erudita koji je u to doba, uz svoj svakidašnji funkcionarski posao, držao predavanja i poučavao firentinsku mladež literaturi i humanističkim naukama. Machiavelli je, vjerojatno, bio njegov protege, jer se samo tako može objasniti kako je anonimni kandidat za mjesto sekretara Druge kancelarije mogao pobijediti trojicu uvaženijih protivnika koji su se također natjecali za to mjesto: messer Francesco Gaddi bio je profesor retorike, Andrea di Romolo notar, a ser Francesco di Barone sudac. Među takvim kandidatima, starijim i mnogo obrazovanijim od njega, Machiavelli nije mogao proći osim ako nije imao jakog zaštitnika. Jedno objašnjenje, međutim, postoji: u veljači 1498. godine Machiavelli se natječe za mjesto u Drugoj kancelariji, ali biva odbijen. U svibnju iste godine Savona­ rola je osuđen i spaljen na lomači, kao što završavaju »nenaoružani proroci«. S njim propada i njegova stranka, njegove pristaše nazvane piagnoni, to jest plačljivci. Prvi dokument pisan Machiavellijevom rukom jest pismo, pisano u ime cijele porodice, kardinalu Giovanniju Lopezu zbog nekog imovinskog spora. Drugi je dokument mnogo značajniji. To je pismo Riccardu Becchiju, firentinskom ambasadoru u Rimu, u kojemu ga Machiavelli detaljno obavještava o firentinskim zbivanjima kojima je protagonist dominikanac Savonarola. Već se u tom pismu Machiavelli iskazuje kao oštar i suptilan promatrač, iz čega bi se moglo zaključiti da je bio neka vrsta informatora, izvještača o firentinskim zbivanjima, koji je drugoj strani —protivnicima Savonarole —priopćavao svoje analize i zapažanja. Činjenica je da je pet dana nakon Savonarolina pada Machiavelli izabran za šefa tzv. Druge kancelarije, pošto je Savonarolin pristaša Alessandro Bracci morao odstupiti s tog mjesta. Machiavelli je bio, očito, »aktivist« u pokretu protiv Savonarole, te je za nagradu dobio to mjesto u dobi od dvadeset i devet godina. Sve do 1512. godine Machiavelli će obavljati taj posao i ući u povijest kao »firentinski sekretar«, a za tih četrnaest godina on sam će reći da ih nije »ni proigrao ni uzalud potratio«. Ovaj ekskurs nije zanimljiv samo kao kuriozitet, nego je bio potreban radi razumijevanja Machiavellijeve karijere u politici i njegova intelektualnog itinerera. Machiavellijev položaj nije bio osobito značajan, kako se može činiti iz titule segretario fiorentino , koju je sam sebi prišio prilikom objavljivanja Umijeća ratovanja 1521. godine, jedine teorijske knjige, uz pjesničke Decenale i komediju M andragola, štampane za njegova života. Firentinska državna birokracija tada se dijelila na Prvu i Drugu kancelariju. Dok je Prva kancelarija opsluživala mnogobrojna vijeća republike: Veliko, M alo, posebna vijeća, komisije, radna tijela, Sinjoriju, itd., Druga kancelarija je dobila, dva mjeseca nakon Machiavellijeva dolaska, zadatak da opslužuje Ratnu desetoricu (Dieci di guerra e di pace), tijelo koje se bavilo vanjskim poslovima i vođenjem ratova. Prva kancelarija je bila važnija, i nju je vodio Marcello Virgilio Adriani za godišnju plaću od 330 zlatnih fiorina. Machiavelli je primao 192 fiorina, a pod njegovim rukovodstvom nalazila su se dva koadjutora i desetak pisara. Teško bi se moglo reći da je njihov posao odgovarao današnjim ovlaštenjima ministarstva vanjskih poslova: firentinski birokrati bili su puki izvršioci nad kojima su hijerarhijski bdjeli,

19

raspravljali i odlučivali članovi Sinjorije, Vijeća osamdesetorice, Ratna desetorica — tijela koja su se često smjenjivala i čiji je kontinuitet ležao u birokratskoj memoriji Prve i Druge kancelarije. Tako gledano, Machiavellijev položaj približno bi odgovarao današ­ njem položaju načelnika u nekom ministarstvu koje bi obuhvaćalo vanjske poslove i obranu. Prerogativi dviju kancelarija često su se isprepletali jer su se njihovi pretpostav­ ljeni, Sinjorija, Ratna desetorica i vijeća, miješali u njihov posao, ne poznavajući dobro ni proceduru, »birokratski iter«, ni svoje kompetencije. Firentinsko »kolektivno ruko­ vodstvo« republike bilo je prije uzrokom konfuzije i neefikasnosti nego stvarnoga demokratskog odlučivanja i politike, što se pokazalo kasnije, kad je Firenca upala u krizu i kad je bila ugrožena njezina nezavisnost. Zato nije ni čudno što se Machiavelli uspio uzdignuti do ranga izuzetnog eksperta za »tekuća« pitanja, čije je mišljenje uvažavala i Sinjorija. .Firentinska republika se nakon pada Savonarole borila za opstanak. Papa Alek­ sandar VI je protiv Savonarole proglasio interdikt nad Firencom, i stari animozitet između pape i Firentinaca potrajao je i kad je Savonarola nestao s političke scene. Republika je umorna: u pitanju je i njezin ekonomski prosperitet koji je ugrožen mnogim ratovima, velikim izdacima, nesigurnom i nestabilnom trgovinom, nesavjesnim dužnicima, kondotjerskim ucjenama i nesigurnim i pohlepnim saveznicima. Unutrašnje podjele i sukobi te nesposobnost vladajuće elite nagrizaju i njezin međunarodni ugled i prestiž, koji se iscrpljuju u sterilnoj diplomatskoj virtuoznosti, u taktiziranju i odugo­ vlačenju, bez jasnih mogućnosti izlaska iz krize. Firentinski političari, po inerciji uhodanih modela, i dalje su inzistirali na »trećem putu«, koji je u doba Lorenza Velićanstvenogjznačio koherentnu i dugoročnu politiku s preciznim ciljem ekvidistance od svih velikih sila koje bi mogle ugroziti firentinsku nezavisnost. Lorenzova harizmatska ličnost kao da je razrješavala svaki problem: nije prezao ni da ode u neprijateljski tabor i da se iz njega vrati kao pobjednik. No vremena su sada drukčija, i firentinski političari, očito, više nisu na razini zahtjeva epohe. Machiavelli osjeća ispraznost formule »trećeg puta« u uvjetima kada republika ima prazne blagajne i ojačane neprijatelje, a u zemlji se potreba za odlučnom politikom, s jasnom vizijom i ciljevima, kompenzira neprestanim zasjedanjima demokratskih tijela i labavim kompromisima što nastaju iz ravnoteže parcijalnih interesa koji uspostavljaju status quo. U takvoj situaciji Machiavelli sazrijeva kroz svakodnevnu političku praksu. Biva upućen u razne diplomatske misije, isprva sasvim beznačajne, a potom izlazi na vidjelo njegova upotrebljivost i Sinjorija ga počinje slati i u delikatnije misije, gdje se traži pregovaračka umješnost i sposobnost uvjeravanja protivnika u vlastite argumente i pronalaženja zajedničke koristi. Tako Machiavelli kreće 1499. godine u svoju prvu misiju u Piombino, k njegovu vladaru Jacopu d’Appianu, s kojim se treba nagoditi o naknadi za kondotjerske usluge. Machiavelli uspijeva postići da se Appiano zadovolji prethodno ugovorenim iznosom i da odustane od dodatnih zahtjeva. Nekoliko mjeseci nakon toga dolazi grofici Caterini Sforza Riario, gospodarici grada Forlija, da se s njom sporazumi o naknadi za njezino sudjelovanje u ratu protiv Pise. U to su se doba, naime, probudili i komunalni partikularizmi firentinskih saveznika. Pisa se odmetnula 1494. godine i stavila pod zaštitu francuskog kralja, i sada je Machiavellijev zadatak bio da stvari dovede u red. Glasovita Caterina Sforza bila je poznata po svojoj ljepoti i odvažnosti, koju je kasnije i pokazala prilikom opsade Forlija. Kad je nadmudrila, naime, opsjedaoce i utvrdila se u citadeli, zaprijetili su joj da će smaknuti njezinu djecu, a nato je ona podigla suknju, viknuvši im: »Pogledajte! Imam ih čime još napraviti!« Taj detalj Machiavelli će kasnije s poštovanjem opisati. Pregovori s Caterinom Sforza su se odužili i tekli su mučno, jer je ona neprestano

20

odugovlačila i usporedo pregovarala s milanskim poslanikom. Machiavelli]eve diplo­ matske depeše veoma su se svidjele Sinjoriji. Njegov uspjeh i u toj misiji učvrstio je njegov položaj i ugled te mu donio poštovanje i priznanje pretpostavljenih. Doduše, Machiavelli nikad nije dobio titulu ambasadora, jer je ona bila rezervirana isključivo za članove kolektivnih rukovodstava, nego se morao zadovoljiti titulom mandatario. Tu je činjenicu kasnije iskoristio Cesare Borgia kad je prigovorio Firentincima da mu ne šalju poslanika protokolarnog ranga, kakvog on zaslužuje, bez obzira na to što je Machiavelli bio kvalificiran i kompetentan sugovornik s kojim se Borgia volio zadrža­ vati u razgovoru. Krajem te, 1499. godine, Machiavelli je poslan na bojno polje pod Pisom, gdje je kondotjer Paolo Vitelli prekinuo opsadu Pise i povukao se, primjetno bez pravog razloga. Sinjorija odlučuje da ga primjerno kazni zbog defetizma, i Vitelliju biva odsječena glava, isto onako kako su prije stotinjak godina Mlečani kaznili grofa Carmagnolu zbog neodlučnosti u ratu protiv Milana. Firentinci pokušavaju po svaku cijenu skršiti otpor Pise, i uspijevaju dobiti za saveznike francuske najamnike, švicarsku i gaskonjsku pješadiju koja, međutim, zahtijevajući višu plaću, zarobljava firentinskog komesara i ucjenjuje Firentince plaćanjem otkupa. Iz tog vremena datira i prvi Machiavellijev spis u obliku izvještaja: Discorso sopra le cose di Pisa (Rasprava o događajim a u Pisi). U njemu se već primjećuje Machiavellijev polemički duh koji se ogleda u odbacivanju uvriježene stereotipne formule quid medium: Machiavelli se zalaže za odlučnu akciju - ili za napuštanje opsade, ili za juriš. T u se već formira njegova aut-aut logika koja u politici ne priznaje neodlučnost, već traži opredjeljenje, pa makar i uz rizik da se pogriješi.^ Nakon toga, kao svjedok pobune švicarskih i gaskonjskih trupa 1500. godine, biva upućen zajedno s ambasadorom Francescom Della Časa u Francusku, na dvor Luja XII, da se požali na ponašanje francuskih saveznika. U toj misiji Machiavelli ostaje šest mjeseci, neprestano jureći za francuskim dvorom koji se seli iz Neversa u Montargis, iz Bloisa u Nantes i Tours. U susretima s kraljem i kardinalom Rouena Georgesom d’Amboiseom Machiavelli predlaže uspostavljanje sistema savezništava koji bi omogu­ ćio da se »ograniče moćnici, zadovolje podanici, zadrže prijatelji i ukloni opasnost od onih koji žele istu takvu vlast«. Te su misli iznesene u diplomatskoj prepisci sa Sinjorijom, i Machiavelli će ih kasnije ponoviti u trećem poglavlju Vladara, prilikom analize pogrešaka »talijanske politike« Luja XII. Nakon nepun mjesec dana boravka u domovini, ne uspjevši posvršavati »domaće poslove«, Machiavelli hita u Pistoju, gdje su izbile pobune, a poslije toga i u Sienu, da bi izbliza mogao pratiti nadolazeću opasnost za Firencu, pohod Cesarea Borgie, papina sina, koji na čelu papinske vojske osvaja grad za gradom u Romanji i tako se sve više primiče Firenci. Iz tog su razdoblja njegovi spisi o Pistoji u kojima razglaba o unutrašnjim sukobima u tom gradu: Ragguaglio delle cose fatte dalla repubblica fiorentina per quietare la parti di Pistoia i De rebus

pistoriensibus (Izvještaj o tom e što je poduzela Firentinska republika da smiri stranački sukob u Pistoji i O pistojskim zbivanjima) JU Sieni Machiavelli razgovara s Pandolfom Petruccijem, njezinim vladarom, i stavlja mu u usta, za potrebe izvještaja Sinjoriji, misli koje su u Firenci tada bile »opće mjesto« svih razgovora o politici: »Ova vremena su veća od naših pameti« (a zapravo je posrijedi aluzija na nedoraslost vlastodržaca vremenima), i kritizira njegovu, a zapravo firentinsku politiku governarsi di per d i vladati iz dana u dan, tj. bez jasne krajnje vizije i cilja. U Machiavelliju tako sazrijeva svijest o anakronizmu talijanskih sinjorija i njihovu nesnalaženju pred novim vreme­ nima i novim povijesnim protagonistima —velikim nacionalnim državama. Njegov diplomatski c b e f d ’oeuvre ipak je poslanstvo kod Cesarea Borgie, što je

21

izazvalo i literarnu dramatizaciju Somerseta Maughama, grofa Gobineaua i mnogih drugih. Godine 1502. upućen je Machiavelli, u pratnji, biskupu, kasnijem kardinalu Francescu Soderiniju, bratu gonfalonijera Piera Soderinija, u Urbino, sa zadatkom da ispita Borgine namjere i smiri njegove eventualne ambicije za firentinskim teritorijem. Machiavelli ostaje impresioniran Borginom pojavom, njegovom, hrabrošću i odlučnošću da stvori veliku državu pod papinom tijarom. On prisustvuje Borginim »velikim potezima«: prvi je onaj kada Borgia okrutnom smrću kažnjava svoga vjernog namje­ snika Ramira de Lorqu koji je pretjerao u tiraniziranju stanovništva, drugi je glasovita prijevara u Senigalliji (Sinigagli), kad jednim potezom hvata u mrežu i likvidira svoje pobunjene kondotjere, zavaravši ih da se želi s njima pomiriti. Machiavelli odmah traži da mu iz Firence pošalju Plutarhove Usporedne živote i događaj opisuje u literarnoj formi. Tako nastaje Descrizione del m odo tenuto del Duca Valentino nello am azzare

Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, ii signor Pagolo e ii duca di Gravina Orsini (Opis načina k a k o je vojvoda Valentino sm aknuo Vitellozza Vitellija, Oliverotta o d Ferma, gospodina Pagola Orsinija i vojvodu o d Gravine). Između dvije diplomatske misije, 1500. godine, Machiavelli se ženi Mariettom Corsini, skromnom građankom koja će mu roditi šestoro djece. Njegov prijatelj i koadjutor u Drugoj kancelariji Biagio Buonaccorsi, koji će i sam ući u povijest kao historičar i pisac, često mu u pismima opisuje njezino nestrpljenje i nezadovoljstvo zbog njegovih čestih putovanja, izbivanja iz kuće i, naravno, kronične nestašice novca potrebnoga da bi se prehranila tako brojna obitelj. Machiavellijeva primanja nisu, naime, dovoljna za vođenje pristojnog života , a najgore je na putovanju, jer su dnevnice male. Nasuprot Della Casi, koji dobiva osam lira dnevno, Machiavelli dobiva samo četiri. Skrbna politika javnih rashoda republike ne dopušta firentinskom sekretaru da unajmi najbolje konje, da spava u najboljim prenoćištima. Mora se zadovoljiti skro­ mnim smještajem, a teškoće se pojavljuju i kad treba poslati koju hitnu poruku u Firencu. Zato Machiavelli u pismima Sinjoriji neprestano moli, preklinje, ljuti se, pa čak prijeti i napuštanjem službe ako mu se ne priznaju viši, realni troškovi koje on ima u obavljanju diplomatskih misija. Ta pisma djeluju kao eufemizam, ali su posve razum­ ljiva kad se usporede s Mariettinim pismima iz kojih se vidi da-Machiavellijeva obitelj neprestano živi na rubu egzistencije. Naravno, na rubu određenog tipa egzistencije. U međuvremenu je sretna zvijezda Cesarea Borgie brzo došla do zenita i sad je na zalazu. Godine 1503. umire papa Aleksandar VI, njegov otac i zaštitnik, a dva mjeseca nakon izbora i novoizabrani, kompromisni nasljednik na papinu prijestolju, Pio III iz porodice Piccolomini. Machiavelli je poslan u Rim da prati zasjedanje konklava. Zli jezici kažu da je papa Borgia otrovan istim otrovom što ga je htio podmetnuti kardinalima, svojim protivnicima, a od istog otrova se, navodno, razbolio i Cesare Borgia. Ležeći na bolesničkoj postelji, on se ne može oduprijeti izboru Giuliana della Rovere, koji ga čak uspijeva lažnim obećanjima uljuljkati u lažnu sigurnost i pasivnost. Kad se osvijestio, Borgia je shvatio da je izgubio igru i da je nadmudren, oduzeto mu je zapovjedništvo nad vojskom i uhapšen je. Machiavelli, promatrač koji se nalazi u žiži zbivanja i kojem je već prigovorena pristranost prema Borgi, sada hladnoknmo konstatira Borginu pogrešnu procjenu i neodlučnost u odsudnim trenucima. Sada se Machiavelli pokazuje kao promatrač s distance, hladan analitičar koji svojim osjeća­ jima neće dopustiti da ga zavedu kad je riječ o političkoj ocjeni ili o procjeni historijske uloge pojedinca. Sic transit gloria mundi, rezime je njegove poruke Sinjoriji. Iskustvo s Borgiom ostaje značajna etapa sazrijevanja njegove političke koncepcije i njegove političke metode, što se vidi i u trećem poglavlju Vladara, gdje je ličnost Cesarea Borgie valorizirana u historijskom kontekstu.

22

Kratak predah od samo dva mjeseca u Firenci, tek toliko da posvršava neodgodive poslove u kancelariji i da podijeli precizne upute koadjutorima, i Machiavelli je opet u sedlu, upućen po drugi put u Francusku. Njegov pretpostavljeni je sada Niccolo Valori. Firentinska delegacija pregovara s Charlesom d’Amboiseom u Milanu, s njegovim bratom, kardinalom Rouena u Lyonu, i uspijeva dobiti garancije za obranu Firence u slučaju napada Španjolaca, Mlečana i Pizanaca. Machiavelli odlazi opet u Piombino, Mantovu i Sienu, da bi ispipao puls tamošnjih vlastodržaca za sklapanje novog savezništva. Njegova je pozicija sve čvršća. Politička kriza u Firenci riješena je 1502. godine na neuobičajeni način: Piero Soderini, građanin velike demokratske reputacije i obljubljen u narodu, izabran je za doživotnoga gonfalonijera - šefa države. Premda je takav potez bio u direktnoj suprotnosti s proklamiranim demokratskim načelima Firentinske republike i s njezinim ustavnim uređenjem, nužda čini svoje i spas se vidi u pronalaženju čvrste ličnosti koja će, ipak, svojim autoritetom i vlašću, pružiti nekakvu garanciju stabilnosti i dugoročnosti vanjske i unutrašnje politike. Soderini je, čini se, uspio oko sebe stvoriti konsenzus, jer su mu svi sugrađani, pa i protivnici, priznavali visoke »građanske vrline«: pravednost, plemenitost, poštenje, ustrajnost, odgovornost, i previdjeli su samo njegovu neodlučnost i neenergičnost u kritičnim trenucima. Soderini je bio idealan leader u mirnim vremenima i u relativno nekonfliktnim situacijama: izbjegavao je primjenu drastičnih sredstava koja su u narodu i u političkoj kulturi onog doba bila cijenjena i izazivala su poštovanje. Soderini je, jednostavno, bio previše demokratičan za svoje vrijeme, previše human i tolerantan. U tome je i bila njegova tragedija.JZato ga i Machiavelli, nakon njegove a i svoje propasti, zadirkuje u svom sonetu: njegova duša neće otići u pakao, već u limb, gdje su duše nevine djece! Ali, tada, Machiavelli je s cijelom Firencom pozdravio Soderinijev doživotni gonfalonijerat. Uzajamno poštovanje preraslo je i u prijateljstvo pa Machiavelli postaje čovjek Soderinijeva povjerenja, s kojim se on najradije konzultira, čak sa svojih misija ima zadatak da posebna zapažanja šalje direktno Soderiniju. Zato će od svojih neprijatelja Machiavelli dobiti posprdni naziv U mannerino del S od erin i- Soderinijevo potrkalo. A neprijatelja i zavidnika Machiavelli nije imao malo: jednom je Machiavelli optužen da je vanbračni sin, te da stoga ne može obavljati dužnost javnog činovnika. Drugom prilikom je pristigla anonimna prijava da Machiavelli ne može obavljati sekretarski posao jer njegov otac nije platio porez državi, a to je tada bilo inkompatibilno s obavljanjem javnih službi. Optužbu je jednom notaru iznio maskirani posjetilac: po zakonu je, naime, svatko mogao, ne odajući svoj identitet, optužiti kakvog javnog službenika za zloupotrebu, korupciju ili nesavjesno obavljanje dužnosti. Takav je običaj, po intencijama firentinskih zakonodavaca, trebalo da jamči otvorenu kritiku svih nosilaca javnih funkcija. O tom događaju, jer je Machiavelli tada bio na putu, obavijestio ga je vjerni pomoćnik Biagio Buonaccorsi, jedini čovjek koji je, uz Machiavellija, morao napustiti službu kad su se 1512. Medičejci vratili u Firencu. Čak je i šef Prve kancelarije, dakle kancelar Firence Marcello Virgilio Adriani ostao na svome mjestu, a jedini »kompromitirani« u Soderinijevu režimu ispali su Machiavelli i Buonaccorsi. Krajem 1504. godine Machiavelli piše i svoj književni prvenac Decennale prim o (Prvo desetljeće),,..kroniku u stihovima o talijanskim zbivanjima između 1494. i 1504. godine, od dolaska Luja X II u Italiju do propasti Cesarea Borgie. Machiavelli imitira toskanske pučke kroničare, cantastorie, koji u desetercima komentiraju aktualna zbivanja. I sljedeće godine Machiavelli juri ovamo-onamo u raznim misijama. Odlazi u Castiglion del Lago, da bi doveo u red odmetnutoga Gianpaola Baglionija, odlazi opet na bojno polje pod Pisom, gdje Firentinci ponovo doživljuju poraz. Soderini tada

23

odlučuje da se provede u život Machiavellijev plan o osnivanju narodne milicije, koja je trebalo da bude čvrsta garancija očuvanja slobode Firence i njezina oslobođenja od nestabilnih i prevrtljivih kondotjera i njihovih najamnika, koji su Firenci nanijeli, u cjelini, više štete nego koristi, o čemu će Machiavelli naširoko pisati kasnije u svojim spisima i izrugivati se njihovu načinu ratovanja. Machiavelli je upućen u Mugello i Casentino da prikupi takvu vojsku, i ondje boravi cijelu zimu. U ljeto 1506. godine on odlazi u Rim, da obeća pomoć papi protiv Bologne i njezine vladarske dinastije Bentivoglio, a zatim prati ratobornog Julija II u Perugiu, Cesenu, Forli i Imolu. Nakon povratka u Firencu baca se febrilnom energijom na objašnjavanje svojih planova o osnivanju milicije, i piše spis Discorso dell’ordinare lo Stato di Firenze alle armi (Rasprava o vojnom, uređenju Firentinske države). Njegovi su planovi okrunjeni uspjehom: postavljena je i izabrana nova magistratura, nazvana N ove della milizia, što bi značilo Vojna devetorica, a Machiavelli je imenovan sekretarom tog tijela. Na osnovi svoga prijedloga, koji je u cijelosti prihvaćen te označava i njegov osobni trijumf, Machiavelli regrutira čete svoje milicije iz okolnog područja, kako bi se izbjegla mogućnost da naoružani građani iskoriste podijeljeno oružje za frakcijske borbe i za državni udar. Machiavelli je oštroumno uočio tu opasnost od »naoružanog naroda«: podijeljeno oružje može se okrenuti protiv unutrašnjeg »neprijatelja«, protiv vlasti. Ne boji se Machiavelli pravednoga gnjeva naroda, on je više zabrinut zbog frakcijskih borbi koje onda u sukobe uvlače narod, a vlada mora stajati iznad tih parcijalnih interesa i garantirati sigurnost i blagostanje svih građana. ;No o tome će Machiavelli progovoriti kasnije, u svojim teorijskim spisima. U međuvremenu se novi oblaci skupljaju nad Firencom. Pukao je glas da Maksimilijan Habsburški namjerava doći u Italiju otjerati Francuze i usput se u Rimu okruniti za cara Svetoga rimskog carstva, od kojeg ostaje samo prazna titula. Potkraj 1507. godine Machiavelli kreće u društvu ambasadora Francesca Vettorija u Tirol, k caru koji od Venecije zahtijeva TrsjLjJRijeku i koji računa na papinu podršku. Julije II je u to vrijeme angažiran u stvaranjiTkoalicije protiv Venecije, koja je zaposjela i neke papine teritorije. Firentinsko poslanstvo prolazi kroz Genevu, trči za carskim dvorom u Konstanz, i u Bolzanu poklisari vješto pregovaraju s carem sve dok ne saznaju da su Mlečani uspjeli pobijediti prepotentnu njemačku armadu. U putnom nalogu dobili su zadatak da cara privole na stranu Firence i zato su bili spremni ponuditi velikodušni poklon: kad doznaju da je careva zvijezda na zalazu, pakiraju kovčege i vraćaju se kući. Machiavelli je i ovdje držao otvorene oči: rezultat toga je spis, nastao poslije povratka u Firencu, pod naslovom R apporto delle cose della Magna (Izvještaj o njemačkim zbivanjima). Firenca se pridružuje Cambraiskoj ligi: korist je višestruka, a među ostalim i pristanak da Firenca osvoji Plsu, štoviše, i pomoć u tom pohodu. U svibnju 1509. godine Pisa se predaje Machiavellijevoj miliciji. To nije samo uspjeh Firence, nego još jedan Machiavellijev osobni uspjeh. Prva narodna vojska Italije trijumfalno ulazi na osvojeni teritorij. Doduše, ta vojska je bila prvotno zamišljena kao obrambena sila, ali to su već zaboravljeni detalji koji ne izazivaju previše skrupula. Iste godine neumorni Machiavelli juri u Mantovu i u Veronu da se ipak dogovori o prije zamišljenom, a potom odgođenom poklonu caru Maksimilijanu. Situacija se brzo mijenja i treba brzo uskladiti vlastite planove. Cijelo proljeće sljedeće godine Machiavelli boravi opet na selu, u okolici Firence, prikupljajući i uvježbavajući svoju miliciju. Zatim slijedi nekoliko mjeseci u Francuskoj, kod Luja X II u Bloisu. Povod te misije bio je spektaku­ larni raskid Julija II s dotadašnjim saveznicima i njegov dogovor s Venecijom, što vodi povećanju napetosti između Papinske države i Francuske. Firentinci žele iskoristiti situaciju za sebe i Sinjorija se nudi kao posrednik između pape i francuskog kralja.

24

Machiavelli se javlja iz Francuske preklinjući Sinjoriju da se opredijeli između pape i kralja, inače je sukob neizbježan, a Firenca može samo izgubiti, jer će je pobjednik, tko god to bio, sigurno zgaziti zato što mu se nije priklonila dok je bilo vrijeme. Iako se u takvoj situaciji ne može taktizirati i sjediti na dvije stolice, Soderini se oglušuje na tu Machiavellijevu procjenu situacije i ustraje u svojoj politici ravnoteže između Francuske i Rima. Kasniji događaji dat će za pravo Machiavelliju i njegovu dramatičnom apelu. Na povratku u Firencu Machiavelli, još neumoran od pisanja pisama i depeša, piše esej

Ritratto delle cose di Francia (Slika francuskih zbivanja). Povratak u Firencu znači za Machiavellija nastavak rada na usavršavanju njegove vojske, jer je svjestan težine trenutka i ratnih prijetnji. Godinu 1511. provodi u Pisi, Arezzu, u Poggio Imperiale, Valdarnu, Valdichiani, u Casentinu, najprije u potrazi za pješadijom, a potom pokušavajući organizirati i konjicu. Ali od dobrih trgovaca, obrtnika, poljoprivrednika, nenaviknutih na ratovanje i disciplinu, nije moguće preko noći stvoriti djelotvornu i discipliniranu armiju. Potrebe službe Machiavellija vode u Monaco, kod princa Grimaldija, u Sienu, i opet u Francusku gdje se trudi Francuze odgovoriti od namjere da sazovu koncil u Pisi i na njemu osude bojovnog papu zbog simonije. Soderini je opet u Firenci pogrešno procijenio situaciju - u prvo vrijeme dao je podršku ideji o sazivanju koncila u Pisi, kad je pukao glas da je Julije II obolio, ali pošto se on iznenadno oporavio od bolesti, Soderini mijenja mišljenje. To je već početak agonije Firentinske republike. Razljućeni Julije II proglašava interdikt nad Firencom, te s Venecijom, Španjolskom i Njemačkom osniva Svetu ligu protiv Francuza. Firentinci su se tada našli između čekića i nakovnja, i jedina šansa da sačuvaju slobodu bila je pobjeda Francuske. Više nema mjesta okolišanju. Doista, Francuzi pobjeđuju, u bici kod Ravenne, 11. travnja 1512. Ali pobjedu nisu dugo slavili: iza leđa Francuza u Lombardiju ulazi korpus od dvadeset tisuća švicarskih pješaka, i pobjednici iz Ravenne moraju se povući da ne dožive poraz. Firenca je ostavljena na milost i nemilost pape. Ni užurbane pripreme za obranu ne mogu nadoknaditi propušteno. Machiavellijeva milicija biva poražena kod Prata i nagnana u sramotan bijeg. Firentinski fa n ti ne mogu izdržati sukob s uhodanom mašinerijom španjolske armade. Čini se kao da se cijela organizacija republike počinje rušiti kao kula od karata, kao rakom zahvaćeni organi­ zam. Španjolska armada, kojom zapovijeda Ramon de Cardona, nepoštedno razara Prato: stanovništvo je masakrirano i podvrgnuto represalijama, a panika se širi i među vojskom i među stanovništvom Firence. U takvoj atmosferi poraza i predbacivanja zbog poraza Soderinijeva opozicija izlazi na otvorenu scenu, a među opozicijom je najjača stranka Medičejaca, kojoj se u jedinstvenom bloku pridružuju i ostali, aristokrati i bogati građani, te papine pristaše. _ Drama ulazi u svoj završni čin 1. rujna 1512: Soderini mora bježati jer mu pristaše Medičejaca prijete smrću. Socijalna baza podrške njegova režima doživljava munjevitu eroziju, kao i u sličnim primjerima u historiji. Jedini Machiavelli pokušava, naivno, pomiriti duhove, sačuvavši trezvenost i hladnokrvnost, te piše apel stranci Medičejaca da ne dopusti obnovu oligarhijske vlasti i da bude milostiva prema Soderiniju. Taj spis, R icordo ai Palleschi (Memento Palleschijevima, tj. pristašama Medičejaca) ostaje simbolom Machiavellijeve vjere u politički ratio. Njegov duh, temperament i politički instinkt sugerirali su mu takvo konstruktivno ponašanje kao najracionalniju alternativu u danoj situaciji. Ali politika nije personifikacija ratia, već strasti. Pobjednici se ne obaziru na apel da se sačuva zdrav razum, oni su nemilosrdni prema pobijeđenima, a u žaru pobjede i u pobjedničkom taboru izbijaju nesuglasice i sukobi zbog podjele vlasti. U Firencu ulazi kardinal Giuliano Medici, i to je kraj građanskih sukoba između naroda, koji želi sačuvati i proširiti svoja republikanska prava, i drugih grupacija, koje

)

25

žele prigrabiti vlast. Španjolsko oružje donosi restauraciju Medičejaca, koji odmah sazivaju Baliju, skupštinu građana, s namjerom da reorganiziraju državnu upravu i uvedu sistem koji najbolje odgovara njihovim interesima. A to je razumijevalo i čistku u državnom aparatu. Machiavelli je, sa svojim pomoćnikom Buonaccorsijem, izbačen iz službe, i to je jedna od prvih političkih odluka Medičejaca. Zabranjeno mu je da godinu dana kroči u Palazzo Vecchio, sjedište Sinjorije, i osuđen je da plati kauciju od tisuću zlatnih fiorina, svotu koja odgovara njegovu dotadašnjem petogodišnjem prihodu. Machiavellijevi prijatelji spremno prikupljaju novac i plaćaju kauciju umjesto njega te on ostaje na slobodi, ali ne zadugo. Već u veljači 1513. godine Agostino Capponi i Pietropaolo Boscoli pokreću zavjeru protiv Medičejaca. Jedan od njih gubi listu sa dvadesetak imena firentinskih građana koje oni smatraju protivnicima Medičejaca i potencijalnim urotnicima. Urota je bila više zamišljena nego izvedena, ali to ne zadovoljava istražne suce. Po nalogu Vlasti osmorice (Otto di Balia) svi koji su bili na popisu uhapšeni su. Sedmi po redu bio je Niccolo Machiavelli. U tamnici će Machiavelli provesti gotovo mjesec dana, među štakorima »velikima poput mačaka« i »ušiju velikih poput leptira«. Ni to nije dovoljno: Machiavellija podvrgavaju mučenju, da bi od njega izvukli priznanje o njegovu sudjelovanju u uroti. Istežu mu udove, vješaju o njega utege, i to šest puta: sei tratti di corda. U međuvre­ menu su Capponi i Boscoli priznali svoju namjeru da ubiju kardinala Giovannija i Giuliana Medicija, te su osuđeni na smrt vješanjem. Machiavellijeva nevinost je dokazana, ali ga dodatno osuđuju na jednogodišnje progonstvo izvan grada. Tako počinje Machiavellijev period života post res p erd ita s- nakon izgubljene bitke. U dobi je od četrdeset i četiri godine, u punoj intelektualnoj snazi, bogatoga praktičnog iskustva i širokog znanja, obuzet političkom strašću, toliko željan da bude koristan i da živi životom akcije. On i sada želi biti od koristi svojoj republici, a njegova racionalna skeptičnost uzdiže g*a iznad stranačkih partikularizama i isključivosti te je on u pravom smislu građanin republike koji teži ostvarenju vivere civile—političkog života zajednice izvan parcijalnih interesa i grupacija, što vuku svaka na svoju stranu. Povlačenje u privatni život ne znači za Machiavellija i rezignaciju, život od bogatih uspomena ili samooplakivanje. Machiavelli se baca na novi posao, uvjeren da politički ratio mora pretegnuti i da će logika stvari natjerati tadašnje firentinske vlastodršce da se ponašaju mudro u talijanskoj političkoj konstelaciji. A to znači da će im za to biti potrebni i savjetnici, ljudi od iskustva i talenta, baš onakvi kakav je on. U tome Machiavelli ostaje nepopravljiv optimist.]Machiavellijev prisilni egzil otvara tako novu stranicu u njegovu životu. Nakon naporno provedenog dana u polju s radnicima, koji na njegovu imanju sijeku šumu ili ubiru kakve plodove, Machiavelli se navečer povlači u svoje odaje, oblači dvorske haljine i prepušta se konverzaciji sa svojim omiljenim piscima: hrani se, kako sam kaže u poznatom pismu Francescu Vettoriju, hranom koja mu je jedino potrebna i za koju je i rođen. Već tada, potkraj 1513. godine, Machiavelli priopćava Vettoriju da je sastavio spis De principatibus u kojemu raspravlja o tome »što je vladavina, kakve ih vrste ima, kako se zadobivaju, kako održavaju, zašto gube«. Iste je godine, vjerojatno, započeo i svoj ambiciozniji pothvat, pisanie veće rasprave o republikama, koja će kasnije u javnosti postati poznata kao Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija^b io t e k dvije godine kasnije Machiavelli će uputiti svoj spis o kneževinama, koji će u historiji ostati poznat kao II Principe (Vladar), Lorenzu II Mediciju, nećaku velikoga Lorenza Veličanstvenoga, koji će ga primiti s indiferentnom hladnoćom. Machiavelli je potajno snivao da će ga taj spis prikazati upotrebljivim za kakvu javnu službu. Napokon, zar nisu svi ostali na svojim položajima, a samo je on maknut? Njegov bivši koadjutor snašao se kao pisar, ali on još ne napušta nadu da će se ispraviti

26

nanesena mu nepravda. M agnet politike je prejak da se čovjek od njega naprečac otrgne. Strast politike je kronična i akutna boljka, i koga jednom obuzme, ne napušta ga tako lako. Samo što se i u toj strasti razlikuju dvije vrste ljudi: oni koji joj podlegnu, pa kad se ne mognu njome više baviti, žive samo od prošlosti ili od kritike politike; te oni koji su i kad su njome bili obuzeti zadržali distancu prema njoj, pokušavši shvatiti njezine unutrašnje zakonitosti, i u tome uspjeli stvoriti ravnotežu između pesimizma intelekta i optimizma volje, o čemu rado govori Gramsci. Machiavelli pripada toj drugoj vrsti ljudi. Ali i takav Machiavelli je opasan za naj zagriženije Medičejce i oni mu 1516. godine potvrđuju zabranu javnog djelovanja. No javni život ima više dimenzija, posebno za stvaraoca. Machiavelli se počinje družiti s piscima i intelektualcima koji se okupljaju u palači obitelji Rucellai, u njezinim vrtovima, koji su ušli u povijestJcao Orti Oricellari. Ondje Machiavelli opet nalazi zadovoljstvo političke polemike, verbalne prepirke i političkog rezoniranja, blagu ironiju prijateljskog zadirkivanja toliko svoj­ stvenu toskanskom duhu. To je mnogo profaniji ambijent nego što je to filozofski cenakul i sveučilišni ambijent, kamo Machiavelli ne zalazi. Ondje se ne vode,koncep­ tualne dispute, već se raspravlja o literaturi i politici, o ratovanju i ženama. Machiavelli piše autobiografsku pjesmu u tercinama pod naslovom L ’Asino (Magarac). Dvije godine nakon toga izaziva oduševljenje svojih prijatelja, a i cijele firentinske javnosti, svojom komedijom M andragola, koja se svidjela i medičejskom papi Lavu X , nekadaš­ njem kardinalu Giovanniju koji je na čelu španjolskih trupa ušao u Firencu i zaključio republikansko poglavlje u historiji Firence. Machiavelli je u zamahu literar­ nog stvaranja, sastavlja novelu Belfagor arcidiavolo i, slijedeći modu trenutka, uklju­ čuje se u rasprave o nacionalnom jeziku svojim prilogom D iscorso o dialogo intorno

alla nostra lingua (Razgovor ili dijalog o našem jeziku). Smrt Lorenza II Medicija, 1519. godine, vraća Machiavellija u politički život, doduše na mala vrata. Njegova već solidna reputacija književnika i pjesnika poništava negativnu auru i sumnjičavost koja ga dotad okružuje. U međuvremenu su Medičejci omekšali prema njemu, spoznavši da i nije tako opasan kao što su pretpostavljali. Kardinal Giulio Medici u ime pape traži od njega mišljenje kako treba reformirati politički život u Firenci. Machiavellijev odgovor je objektivan, nimalo servilan. On stalno polazi od toga da je i Medičejcima stalo da obnove republikanske institucije. Spis Discursus florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii M edices (Rasprava o firentinskim zbivanjima poslije smrti m ladoga Lorenza Medicija) ponovo ističe njegovu koncepciju politike kao autonomne nauke, odvojene od apriornog etičkog postulata, a politički život je predstavljen kao borba između »tri vrste ljudi koje postoje u svim gradovima, a to su prvaci, srednji i najniži«. U to vrijeme, vjerojatno, završava i svoje Rasprave, koje čita svojim prijateljima u vrtovima Oricellari i s njima raspravlja o republikama, o tiranima i urotama. Machiavellijev utjecaj »na mladež« toliko je jak da će nekoliko godina kasnije nekolicina njegovih prijatelja iz toga kruga potaknuti novu republikansku urotu. U takvom fertilnom ambijentu Machiavelli započinje i svoje D ell’arte della guerra (Umijeće ratovanja), na kojemu će raditi godinu dana. Ali Machiavelli žudi za političkom aktivnošću, a ne toliko za literarnom slavom. Njegov prijedlog reforme zbog razumljivih razloga nije prihvaćen, ali za utjehu dobiva od firentinskih trgovaca zadatak da ode u Luku i zaštiti interese nekih firentinskih trgovaca koji su ondje doživjeli bankrot. Za vrijeme te misije Machiavelli piše romansi­ ranu biografiju Castruccia Castracanija, Vita di Castruccio Castracani, koja nailazi na odobravanje firentinske kulturne javnosti. Poslije povratka piše Somm ario delle cose della citta di Lucca (Pregled lukanskih događaja). Epizoda u Luki je samo prilika

27

Machiavelliju da preživi, jer već godinama životari u krajnjoj oskudici. Machiavellijevi poštovaoci sada se sve više angažiraju kod Medičejaca ne bi li mu našli još kakav posao. Lorenzo Strozzi ga zagovara kod kardinala Giulija, a Battista della Palla kod pape, hvaleći njegove sposobnosti i njegov elegantni stil klasične fakture, protkan osebujnim senzibilitetom za političko prosuđivanje. Ti pokušaji uspijevaju, i firentinsko sveučilište Studio fiorentino povjerava mu pisanje povijesti Firence, uz naknadu od dvije stotine zlatnih fiorina. Taj ga posao zaokuplja cijelih pet godina, i papa će velikodušno udvostručiti prvotno obećani honorar. Još jedan posao očekuje Machiavellija 1521. godine: upućen je kod franjevaca, Male braće, u Carpi, da bi ih potakao na odvajanje firentinskih samostana od toskanskog reda. Iz toga vremena potječe šaljiva, autoironična prepiska s Francescom Guicciardinijem, njegovim prijateljem i guvernerom Modene. Machiavellijeva slava, isključivo literarna, već osvaja Italiju. M andragolast daje u Rimu i Firenci s velikim uspjehom, a u Veneciji izvođenje se mora prekinuti jer je masa, koja traži »kartu više«, nahrupila u gledalište i onemogućila izvođače. Scenografiju za Mandragolu, a kasnije i za Cliziju, drugu njegovu komediju, rade poznati slikari onog vremena, među njima Sebastiano dal Piombo i Andrea del Sarto. Clizia izaziva i svojevrstan porodični skandal. Između činova pjevačica Barbera Salutati pjeva songove specijalno napisane za tu priliku. Javnosti je poznato da je Barbera Machiavellijeva ljubavnica, što ljuti njegova šurjaka, koji se jada u pismu nekom svom prijatelju. Ali to i nije jedina Machiavellijeva sentimentalna avantura, koji usprkos tome ostaje dobar muž i otac. Giulio Medici, koji postaje papa pod imenom Klement VII, prima od Machiavel­ lija njegovu povjesnicu Istorie fiorentine i zajedno s njom Machiavellijev prijedlog o stvaranju čvrste talijanske nacionalne milicije koja bi se mogla uspješno suprotstaviti stranim trupama što prijete papi. Njegov prijedlog nailazi na papin interes i on Machiavellija šalje u Faenzu da Guicciardiniju, koji je sada u ime pape predsjednik Romanje, objasni detalje svog nauma. Odlazak papi u Rim znači već punu rehabilita­ ciju Machiavellija. Povjerena mu je još jedna misija u Veneciji, a 1526. predlaže osnivanje novoga povjereništva pod nazivom Petorica prokuratora zidina, koje bi trebalo biti zaduženo za obranu i fortifikaciju Firence, i on sam biva imenovan jednim od prokuratora. Napokon, Machiavelli je opet koristan svome gradu: predlaže mjere za povećanje obrambene sposobnosti Firence, odlazi u Urbino da potakne zapovjednike Lige od Cognaca (koju čine Papinska država, Francuska, Venecija i Milano) na odlučnije vojne operacije protiv cara Karla V. I kad se činilo da je fortuna najzad okrenula i svoje lice, a ne samo svoja leđa Machiavelliju, nailazi opet katastrofa, jedan od onih iznenadnih preokreta u historiji što bere svoje žrtve, one koji mu se nisu nadali i pripremili se za nj. Karlo V jf jači, a papa je nemoćan i njegove se snage tope kao snijeg na kiši. Carski landsknechti, probrana pješadija koju su Talijani zvali lanzicbenecchi, ulaze 6. svibnja 1527. u Rim i temeljito ga pljačkaju. Papa je definitivno poražen. U Firenci 18. svibnja izbija pobuna protiv Medičejaca, gotovo preko noći se okupljaju protivnici Medičejaca svih boja i, osjećajući da ovi gube međunarodnu podršku, tjeraju ih iz grada. Ponovo se uspostavlja republika i republikanske institucije. Velika novost zatiče Machiavellija u Civitavecchiji, kamo je otišao u inspekciju savezničke flote pod zapovjedništvom admirala Andree Dorije. Zadovoljan događa­ jima, vraća se u Firencu, ali ga nova vlast, koju čine intranzigentni, dočekuje sa sumnjom: previše se kompromitirao s Medičejcima. Desetoga lipnja bira se šef Druge kancelarije, koju je dužnost Machiavelli obavljao od 1498. do 1512. godine. Uvjeren da će sada najzad pobijediti politički ratio, vjeruje da će dobiti punu satisfakciju za svoje

28

M nesebično služenje domovini, u miru i u nedaćama. Možda on ipak vjeruje da ljudska zahvalnost postoji, da postoji razumijevanje za sve ono što je propatio u zatvoru, u egzilu, u materijalnoj bijedi. Machiavelli je svjestan svojih uvjerenih republikanskih opredjeljenja i principa koje je ne jednom javno izložio, koji su poznati njegovim prijateljima, kulturnoj javnosti, svakom obrazovanom Firentincu. S tom nadom u srcu on se javlja na natječaj. Uzalud, na to mjesto ponovo je izabran opskurnj/Francesco Tarugi, koji je, koje li ironije, taj posao radio i u vrijeme Medičejaca! Prezzolini navodi dramatičan zapisnik s tog izbora: pristaše Savonarole predbacuju Machiavelliju da je pisao ironično o fratru, pristaše Medičejaca da se prodao, klerikalci da je izvrgao ruglu crkvu, »pošteni građani« da je veličao raskalašenost...... Machiavelli doživljava još jedno razočaranje. Umire samo desetak dana nakon tog događaja, 21. lipnja 1527, smogavši snage da se na samrtnoj postelji našali s pričom o tome kako je sanjao da je umro i da je došao u nebo gdje je vidio na okupu svu silu siromaha i bijednika. Kad su mu objasnili da su to siromašni duhom, jer »njihovo je carstvo nebesko«, Machiavelli se okrenuo drugoj skupini, gdje je prepoznao neke učene i kulturne ljude. Rečeno mu je da su to svjetski mudraci kojima je namijenjen pakao. »U tom slučaju ja idem s njima. Bar će mi biti zabavnije«, posljednja je Machiavellijeva šala, dokaz da nije izgubio smisao za humor ni u posljednjem trenutku.

• I

’ ISToRHf ff/5

III Sud o Machiavellijevu djelu i njegovoj poruci stoljećima se temeljio na ekstrapoliranju njegova najpoznatijega djela Vladar iz cijeloga njegova opusa. Tako su Machiavellijevi interpreti reducirali njegovu političku koncepciju na samo jedan njezin seg­ ment, a i tumačenje Vladara ce sto svodili na ekstrapoliranje pojedinih maksima i ocjena koje su onda dobile izvanvremensko, ahistorijsko i apsolutno značenje. Time se Machiavellijeva politička teorija počela svoditi na »makjavelizam« kao političku doktrinu koja se rezimira u maksimi »cilj opravdava sredstvo« i označava teorijsku iustifikaciiu nemoralnosti u politici, bilo da iza nje stoji tiranska samovolja, bilo ragion di stato - državni razlog. Odmah na početku treba reći da je takav zaključak legitiman i sasvim logičan ako se apstrahira Machiavellijev historijski kontekst —njegovo vrijeme, ostali njegovi spisi, i sam njegov život. Samo iz kontekstualnoga čitanja Machiavellija može proisteći spoznaja o pravoj veličini njegova genija i o njegovu »pravom naumu«, Co misiji politike u moderno doba.' Machiavellijeva politička teorija, koja prožima sve njegove radove i čiju genezu možemo pratiti u kreativnom itinereru, što vodi od njegovih prvih diplomatskih depeša, preko izvještaja, službenih i privatnih pisama, vojnih djela do njegovih literarnih djela, ipak ostaje vezana za njegove dvije najznačajnije knjige, za Vladara i Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija. T a su dva djela organski vezana suptilnim nitima istovrsne političke, racionalne i realističke analize političkih sistema i njihovih antičkih uzora. Impresija koja se može dobiti čitanjem samo jednog od tih djela, a prešućivanjem drugoga, vrlo je nepouzdana i arbitrarna. Na žalost, u takvim vodama kretala se kritika Machiavellija, u površnim generalizacijama, u koje su upadali i njegovi osporavaoci, a nerijetko i njegovi apologeti. To je omogućilo i suprotstavljanje tih dvaju remek-djela moderne političke nauke i neopravdano svođenje, s jedne strane, Vladara na priručnik, »tehničku knjigu« ili apologiju tiranije, a s druge strane Rasprava na historijski esej, spekulativni pokušaj ili apologiju republike. ' V M $U v U okyir.u~kultume historije pojava Vladara znači raskid s retoričko-moralističkom

29

* traktatistikom srednjeg vijeka, s djelima koja nose isti ili slični naslov: tako je i kroz srednji vijek i kroz period humanizma takvim traktatima povjeren zadatak da ocrtaju etičku' fizionomiju idealnog vladara,; što je tema stara koliko i cjelokupna politička misao a najpregnantnije je izražena u Platonovoj Državi. S druge strane, prevladavanje religiozne hipoteke srednjeg vijeka urodilo je pomakom od poimanja vladarove zadaće kao božanske misije, kao instrumenta u ruci božanske providnosti. Novo vrijeme nosi vladarima nove zahtjeve, zahtjev da se postigne harmonija s vremenom i s ideal-tipskom predodžbom renesansnog čovjeka. Humanizam raskida s teocentričnom slikom svijeta i postavlja u prvi plan čovjeka, j Humanistički vladar postaje personifikacija takvog —^ čovjeka: za razliku od srednjovjekovnog tipa bogobojaznog vladara, humanistički vladar mora biti obrazovan, vješt pisanju, plemenit i ljubazan, prijatelj umjetnika i njihov mecena, odličnih manira i raskošne odjeće (uz to mora biti vješt udvarač i ljubavnik). Svi ti zahtjevi novog doba rezimirani su u dva pojma: magnificentia i maiestatis. Takvim idealnim tipom vladara nadahnuti su Machiavellijevi neposredni prethodnici, među kojima i Francesco Patrizi (imenjak kasnijeg Franje Petrića) i njegov D e Regno, Poggio Bracciolini i njegov De officiis principis liber, Jacopo Pontano i njegov D e Principe, kao i mnoge rasprave što ih pišu eminentna imena iz plejade firentinskih kancelara-humanista, među kojima su Colluccio Salutati i Leonardo Bruni. Dobro ponašanje, dobar izgled, humanistička i filozofska erudicija - to su novi zahtjevi što se postavljaju onima koji pretendiraju da vladaju. Takve se osobine zahtijevaju i od dvorana i postaju pedagoški ideal, kao što to čine Baldassare Castiglione i njegov Cortigiano i Giovanni della Časa i njegov Galateo. Machiavelli raskida i s takvom literarnom projekcijom humanističkog idealnog vladara. On nije usvojio humanističku erudiciju, već se okrenuo suhoparnijem kontek­ stu u kojemu se traga za egzaktnim znanjem, a što ga najbolje utjelovljuje Leonardo da Vinci i njegova tvrdnja da je ispoznaja plod iskustva. Stoga nije slučajno što je Machiavelli u posljednjoj knjizi svojeg Umijeća ratovanja ismijao takav tip vladara erudita koji se povlači u svoj studio i ondje slaže stihove, komponira glazbu i razgovara s mudracima, dok zemlju potresaju ratovi i zvjerstva neprijateljskih armada što prolaze Italijom. 'Takav vladar doveo je do takve Italije,.sugerira Machiavelli. Pravi vladar mora se okrenuti političkoj realnosti, kaljuži i blatu u kojem se koprca ljudsko društvo. Zašto se Machiavelli tako odrešito postavlja prema nasljeđu i vrednotama humanizma, predmet je mnogih istraživanja i polemika. Čak i u privatnoj prepisci on odbija svaku aluziju na humanističku erudiciju, na koju ga pokušava navesti Francesco Vettori, pišući mu o Aristotelu, Platonu^i drugim klasicima. »Ne poznajem ih«, prekida ga Machiavelli šturo, možda zbog osjećaja inferiornosti zato što on toj kulturnoj atmosferi ipak potpuno ne pripada ili joj ne inkliiiTra. jer će se kasnije pokazati da ih on vrlo dobro poznaje, iako izbjegava svako poimeno navođenje. Machiavelli se, očito, želi distancirati od te tradicije, i u tom svjetlu treba shvatiti i njegovo olako prelaženje preko Platonske akademije i filozofskih disputa koje su u tadašnjoj kulturnoj Firenci bile en vogue. Marsilia Ficina, Agnola Poliziana i njihove kolege spomenut će on samo usput u Firentinskim povijestima, ali uvijek u općem kulturnom kontekstu. Ono čemu MachiaVglli teži to je »hodati neutrtim stazama i putovima^«. A za to mu je potreban i obračun s »idolima« svake vrste i čak s mistifikacifama Čistog uma. . .Nam jera mi je da napišem nešto korisno po onoga koji će razumjeti, pa mi se činilo da je mnogo doličnije držati se zbiljske istine stvari nego njezina privida. Mnogi su zamišljali republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni čulo da su odista postojale. Način na koji se živi toliko je dalek od načina na koji bi valjalo živjeti da onaj koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije da nastoji oko

(HINMKTOI

30

*V

svoje propasti negoli oko održanja.« U ovom odlomku iz X V poglavlja Vladara sintetizirano je Machiavellijevo osnovno metodološko načelo. Objektivna, zbiljska istina stvari - verita effetuale delle c o s e - jest alfa i omega njegove političke koncepcije,J koja se gradualno razvija od prvih diplomatskih izvještaja i pisama pa sve do zrelih radova u kojima je iznesena i izgrađena nova koncepcija politike. Machiavellijev Vladar je novum u svakom pogledu, to više, i nikako, nije klasični Speculum principis, a još manje idealna država Tome Akvinskog. U čemu je Machiavellijeva originalnost? Politička filozofija je dotada maštala o ćudorednoj zajednici, o idealnoj državi koja se temelji na vječnim principima razuma. Svejedno je da li je to razum, kao u antici, ili Bog, kao u srednjem vijeku: metodološko stajalište je slično. Riječ je o deduktivnoj metodi koja, polazeći od općih principa, zaključuje da je ovaj svijet, pa tako i konkretna politička zajednica, ispod razine principa. Rezultat je toga fiksiranje idealne države kao paradigme političke akcije. Machiavelli izvodi ovdje pravi kopernikanski obrat, prihva­ ćajući osnovni moto renesanse kao širokoga kulturnog pokreta koji reafirmira pučku, masovnu kulturu, nasuprot elitnoj humanističkoj kulturi koja je ujedno i dvorska: vita philosophum fecit, non doctrina. Machiavelli ne želi da »zamišlja republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni čulo da su odista postojale«, on polazi od neposrednog, čulnog iskustva, i time se on uklapa u duh svog vremena i krči put naučnoj revoluciji koju donosi renesansa. Njegovo znanje proistječe iz »dugog iskustva u novim (tj. suvremenim) događajima i neumornog proučavanja starih«, kako to ističe u svojoj posveti Lorenzu II Mediciju. Izvor Machiavellijeva znanja jest neposredno iskustvo proživljenih situacija i posredno iskustvo svjedoka koji su o prošlim zbiva­ njima pisali, a ne skolastička spekulacija. Politička nauka se tako rađa u_neposrednoj konfrontaciji s političkom filozofijom koja u sebi sadrži ćudorednu ocjenu ljudske zajednice. I odatle na Machiavellijev račun kritike zbog »amoralnosti«, izrečene sa stajališta političke filozofije kao spekulativne discipline, za razliku od novog stajališta politike u novovjekom značenju. Takvoj se osudi pridružuje i Leo Strauss koji Machiavellijevu averziju prema određenom tipu filozofije proglašava implicitnim dokazom njegove težnje tiraniji. Machiavelli je posve svjestan da se upušta na put kojim drugi nisu kročili. U Raspravama on ističe da je takav pothvat potrage za »novim metodama i poretkom« neistražen i riskantan, što je poslužilo za asocijaciju na Machiavellija kao Kolumba moderne politike. Te nove metode i poreci za koje se Machiavelli zalaže i koje on istražuje po svojim su implikacijama revolucionarni: nova građanska klasa, čiji je Machiavelli predstavnik i ideolog, izrasla na konkretnoj društvenoj moći novca i kapitala, ima potrebu za demistifikacijom feudalnog svijeta. Machiavelli joj nudi novu metodu razumijevanja, ali ne samo razumijevanja, već i izgradnje svijeta po njezinoj mjeri. Zato Machiavelli, neopterećen formalnom logikom i akademskom retorikom, raščlanjuje svijet onakav kakav on jest, primjenjujući svoja neposredna opažanja, uspoređujući sadašnje događaje s prošlima, konstatirajući da jednaki uzroci rađaju jednake posljedice. Machiavellijev cilj je pronalaženje kauzaliteta zbivanja, jer poznava­ nje kauzaliteta i prepoznavanje uzroka omogućuju i pronalaženje adekvatnih remedija i planiranje politike kao konstitutivne moći zajednice. Politika je za Machiavellija ljudska aktivnost par exellence i njegovo životno opredjeljenje, ali ne kao mistična strast i igra vlašću, nego kao poligon afirmacije i pobjede ljudskog razuma koji se potvrđuje u okvirima vivere civile) tj. političke zajednice. Machiavellijev empirizam ima, logično, i svoje granice. Poslužit će mu da kritički, koristeći se metodičkom skepsom, prije drugih uoči neke proturječnosti suvremenog svijeta. »Nijedna pozitivna pojava ne dolazi, istovremeno, bez svog naličja«, a to je osnovna karakteristika politike. (

31

..

Zato u politici ne postoji kategorija apsolutnog dobra, jer ono što je dobro za jedan dio stanovništva (modernim rječnikom rečeno: klasu) nije dobro za drugi dio. Zato u politici postoji samo relativno manje zlo, kako to Machiavelli zaključuje u Raspravama. Ostajanje samo na empirijskoj analizi proturječnosti i ograničavanje samo na praktično iskustvo, međutim, nužno vodi u zamku organističkog shvaćanja društva, u uspoređiva­ nje države sa živim bićem, kako to on često čini u Raspravama, konstatirajući analogiju zakona koji reguliraju prirodu s onima što reguliraju život ljudske zajednice. U tom poslu, često se ističe, Machiavelli nalikuje liječniku: hladnokrvno secira političku realnost, političke metode i instrumente, konstatirajući patološko stanje političkog organizma, za što ga nije moguće optužiti, kao što se ne može optužiti ni liječnik koji konstatira bolest u živom organizmu. Po svojoj gnoseološkoj metodi Machiavelli je realist i utemeljuje modernu teoriju političkog realizma, koja kriterij politike verificira u društvenoj praksi. Machiavelli je istodobno i osnivač moderne nauke o politici i prvi »politolog« u modernom smislu riječi, koji odbacuje apstraktnu spekulaciju o državi i općem dobru i, suprotno tome, istražuje u konkretnom društvenom tkivu kako funkcioniraju mehanizmi politike, s koje skida veo iluzija i mistifikacija. »Ja ne znam što Aristotel kaže o republikama, ali dobro razmišljam o onome što bi razumno moglo biti, ono što jest i ono što će biti«, piše Machiavelli u svojim pismima. Njegova se metoda sastoji u sistematskom promatranju, lišenom predrasuda, analizi uspjeha i neuspjeha pojedinačnih povijesnih protagonista, prikupljanju i sređivanju informacija o njima i usporedbi s vlastitim iskustvom i s iskustvima drugih, što ih temelji na tekstualnim analizama povijesnih djela. Na taj način on gotovo uspijeva proniknuti u dijalektiku proturječnosti koja prožima političke procese i njezine protagoniste. M a­ chiavellijeva je empirijsko-induktivna metoda, međutim, protkana psihologizacijama koje često prevladavaju i čine kontrapunkt njegovoj lucidnoj spoznaji o ulozi društve­ nih skupina - masa u povijesti. Machiavelli se često poziva na razum, na ono što je »razložno«, »razumno«, ali ovdje nije riječ o tzv. zdravom razumu koji je, u stvari, način mišljenja nekog vremena u kojem su sadržane sve pretpostavke tog vremena. Zdrav ljudski razum sadrži maksime svoga vremena, reći će Hegel, dok je Machiavellijev razum analitičan, utemeljen na pronalaženju unutrašnjeg neksusa obilja empirijskih podataka i povijesnih paralela, i, što je najvažnije, on je direktno suprotstavljen zdravom razumu svog vremena i vladajućim stereotipima mišljenja. Kasnije ćemo mi, iz rakursa povijesne distance, poistovjetiti Machiavellija s njegovim vremenom, ne uvidjevši da je on uvijek korak ispred svog vremena. U Machiavellijevu apelu na politički razum sadržana je, in nuce, znanstvena metoda proučavanja društva, koja će tek kod M arxa doći do punog izraza. Znanstvenost Machiavellijeve metode prisutna je u gotovo svakom njegovu spisu: potraga za uzrocima, objašnjavanje posljedica, utvrđivanje kauzalnog lanca, koji kulminira u postavljanju regole generali, općih pravila što, opet, ne djeluju apsolutnom snagom već zavise od koincidencije okolnosti, od interakcije vrline i fortune. (Croce će za M arxa reći da je on Machiavelli proletarijata. Mutatis mutandis,M.achiavelli bi onda trebao biti M arx građanske klase. Ipak bi ispravnije bilo reći da ono što je M arx za proletarijat to je Machiavelli za građansku klasu.) Upravo u shvaćanju vrline - Mirtu i Fortune - sudbine i njihove međusobne interakcije Machiavelli čini značajan pomak: vrlina je do njegovih vremena bila shvaćena kao ćudoredna kategorija, u skladu s klasičnim kršćanskim poimanjem vrline. Za Machiavellija je vrlina lišena tradicionalnog etičkog sadržaja i suprotstavljena kršćanskoj vrlini kao strpljivom podvrgavanju božanskoj volji u očekivanju izvanze­ maljske nagrade, ali je istodobno suprotstavljena i Aristotelovoj vrlini kao moralnoj

32

fDNOS VlX|t I V R i

) 4't
M AOM &OT perfekciji, pravednom sredstvu i prevlasti razuma; suprotstavljena je i stoičkoj koncep­ ciji vrline kao rezigniranom prihvaćanju sudbine, epikurejskom shvaćanju vrline kao sredstva postizanja duševnog mira. Machiavellijeva vrlina je sinteza energije, volje, hrabrosti, snage, sposobnost prilagođavanja okolnostima, i ona istodobno znači oprez, postojanost, marljivost i objektivnu procjenu raspoloživih snaga te njihovo prilagođavanje cilju koji se želi postići. Machiavellijeva vrlina, tako, nije individualna kvalitet^. čovjeka, već je ona, prije svega, politička vrijednost, sposobnost političkog čovjeka da djeluje u skladu sa spoznatom nužnošću, koja je personificirana u {ortani.^grtuna je, po njemu', zapravo, sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekove moći, ali samo prividno, jer jaka vrlina može djelovati i protiv fortune, i tada je može »podvrći sebi kao ženu«. Machiavellijev agonistički model čovjekova djelovanja temelji se na dijalektici odnosa vrlina-sudbina (Virtu - Portuna): svako djelovanje zavisi od dva faktora — objektivnog, sudbine, i subjektivnog, vrline, ali se djelovanjem volje mogu prebroditi i sve nepovoljnosti objektivne situacije, a to je imperativ prije svega za hom o politicusa koji mora svojom vrlinom nadvladati fatalizam i pasivno iščekivanje povoljne okolnosti za političku akciju.

IV

\

W >'

V

Sto je Vladari Priručnik za tirane, »tehnička knjiga« ili satira koja, zapravo, ismijava tiraniju i njezina protagonista, tiranina? Vladar nije ni jedno, ni drugo, ni treće. Machiavelli je, kako i sam kaže u pismu Francescu Vettoriju, najprije počeo pisati traktat o republikama, zatim je prekinuo rad na njemu, i u jednom dahu napisao Vladara. Prekid se osjeća i u tekstu: Rasprave teku glatko (d© XVIII poglavlja prve knjige, kad se na njih organski nadovezuje tematika iz V ladaraTf lema sumnje da je motiv pisanja Vladara pragmatičan, jer je Machiavelli isprva želio to djelo posvetiti Giulianu Mediciju, a nakon njegove smrti mijenja adresata: to je mladi Lorenzo II Medici, koji će ponijeti titulu urbinskog vojvode i kojeg će Michelangelo ovjekovječiti u sakristiji San Lorenza. Tematika Vladara nadovezuje se na poruku spisa što ga Machiavelli piše kad propada Firentinska republika, poznatoga kao Ai Palleschi. Ako žele mudro vladati, Medičejci moraju voditi računa o realnostima: jedna od tih realnosti je postignuti stupanj razvoja republikanskih sloboda, otjelovljen u načelu vivere libero - političke slobode. Uz to, nova vladavina Medičejaca ima pred sobom povijesnu šansu:: ujediniti Italiju i stvoriti od nje jaku državu po ugledu na francusko kraljevstvo. Nije to, međutim, pledoaje za klasičnu renesansnu tiraniju atomiziranih talijanskih signora i signorotta, niti je to zahtjev za aspolutističkom monarhijom, kakvom je sve više postajala Francuska pod Lujem XII. Osnovni smisao Machiavelli­ jeva Vladara jest stvaranje građanske vladavine, političkog oblika u kojem će se vladar oslanjati na narod, a ne na plemstvo. Osnovna socijalna snaga takvog principata, odnosno kraljevstva jest građanstvo, onaj emergentni društveni sloj koji je pravi politički subjekt u renesansnoj, republikanskoj Firenci i koji u restauraciji aristokratske vladavine vidi gaženje svojih stoljetnih, komunalnih sloboda te, najzad, negiranje svoje uloge subjekta ekonomskog procvata koji je doveo malu Firencu na svjetsku scenu ravnopravno uz bok evropskih velesila. Zabluda o tome je li Vladar knjiga o vladaru, ili pak o vladavinama, potječe od Machiavellijevih prvih adepta koji su izvrnuli naslov njegova spisa. U pismu Vettoriju Machiavelli spominje svoj spis kao D e principatibus, ali se on poslije njegove smrti, 1532. godine, objavljuje pod nazivom Vladar. Takvo izvrtanje nije slučajno, već potječe 3

-----

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

i ijfe) 0Zt

LU ;

l

_

_

'

\

Amj? §)eMCf\ l_ _ ___ J

iz kulturnog konteksta u kojem je rasprava o idealnom vladaru bila opće mjesto kulturnog obrazovanja. De principatibus - naslov koji već sugerira inovaciju s obzirom na postojeći Weltanschauung - zaboravljen je i time je u pogledu Machiavellija napravljen prvi falsifikat, prvi u nizu mnogih koji će izvrnuti smisao njegovih misli i prikazati nam ga, gotovo do naših dana, kao demona okultne sile politike, čime se i rodno mjesto njegova životnog opredjeljenja izvrće kroz Iđeologizirane naočale idiosinkrazije spram politike. Doista, cijeli spis govori o vladavinama, kako se one stječu i kako se održavaju, a vladar je via facti u to doba gotovo jecUnjLoblik šefa države, ako izuzmemo kratke republikanske epizode Genove i Milana/Prva predrasuda s kojom se susreće čitalac Machiavellija (a Bacon baš njemu pripisuje u zaslugu rušenje svih predrasuda) jest da je Vladar pisan zato da suvremenog vladara poduči kako da po svaku cijenu održava svoju dominaciju. Suprotno takvoj predrasudi, još je Rousseau u Društvenom ugovoru iznio kontratezu po kojoj je Vladar napisan s namjerom da u uvijenoj formi upozori narod na to kako da se obrani od vladara. Obje su teze, međutim, pogrešne, kako ćemo to kasnije vidjeti. Druga je predrasuda da je Vladar napisan zato da se Machiavelli | njime rehabilitira u..Očima Medičejaca i prikaže podobnim za obavljanje kakvoga"" državnog položaja. Međutim, i ta teza pada u vodu ako se uzme u obzir da je to Machiavelli mogao u samom tekstu elegantnije učiniti - bilo je dovoljno samo da istakne povijesne zasluge i figuru Lorenza Veličanstvenog, koji je, nesumnjivo, dao velik doprinos razvoju Firence i njezinoj promociji među svjetske velesile. S druge strane, da mu je to bila jedina namjera, mogao je, zbog očevidnih oportunističkih razloga, prešutjeti činjenicu da je Papinska država i religija donijela toliko zla Italiji, ako se uzme—-r u obzir da je tada na čelu papinstva nitko drugi nego član porodice Medici. T re ć a je Jj j predrasuda da je to Machiavellijev strastveni, ekstatični apel za ujedinjenje Italije, ~ vođen isključivo patriotskim razlozima, čime se on uvrstio u »apostole slobode i ujedinjenja«, kakvim ga smatra jedan Macaulay ili kako ga poetski veliča Foscolo. I ta tvrdnja stoji na Staklenim nogama, iako je ona široko prihvaćena, osobito među talijanskim »makjavelolozima«L Dvadeset osmo poglavlje Vladara, u kojem je iznesen njegov exhortatio za ujedinjenje Italije, djeluje u samom tkivu teksta kao dramatični kontrapunkt, a mnogi vjeruju čak da je to poglavlje nakalemljeno naknadno: no i da nije, razina argumentacije je sasvim drukčija nego u prethodnih dvadeset i šest poglavlja. Emotivan, dramatičan i konvulzivan, ovakav kraj ne može biti logična konkluzija Machiavellijeve argumentacije iznesene kroz cijelo djelo, već može biti samo r'?? argumentum in extreniis: ako njegova argumentacija nije uspjela uvjeriti, tada mu ne preostaje ništa doli iracionalni apel",) Machiavelli u posljednjem pasusu apelira na patetični patriotizam, jer možda osjeća da njegova koherentna argumentacija s razine __ vivere civile neće biti prihvaćena, prije svega zbog nesposobnosti adresata. Četvrta ^predrasuda (ili greška u interpretaciji) tiče se presumirane apoteoze —Cesarea Borgie kao idealnog vladara, koji je u Vladaru iznesen kao primjer. Ta je predrasuda, međutim, historijski uvjetovana negativnom reputacijom cijele porodice Borgia, od pape Aleksandra VI, kojemu se imputira incestuozna veza s kćerkom Lucrezijom, Cesareu ubojstvo brata, vojvode od Kandije, zapovjednika papinske vojske, do same Lucrezije koja nam je, iako se papinski kroničar Burchardt trudi da je rehabilitira, prikazana kao glasovita trovačica. Takva negativna aura prati i Cesarea Borgiu, kojega su Machiavellijevi kritičari isticali kao primjer sceleratezze, zločinačke podlosti, kao autora političkih podvala i okrutnog obračuna sa svojim neprijateljima u borbi za moć. Machiavelli prosuđuje* međutim, vojvodu Valentina, tj. Cesarea Borgiu, isključivo sa stajališta vivere civile, tj. sa stajališta građanskoga političkog života. U

A

$

|

VI poglavlju Vladara Machiavelli konstatira da su Romanjom, poprištem Valentinova osvajanja, dotad vladali nesposobni gospodari koji su pljačkali svoje podanike, omogućavali razbojstva, podržavali opći kaos. Zato je Valentino pribjegao metodama »dobre uprave«: uveo je red i udario čvrste temelje svoje moći »pridobivši uza se cijelo njezino pučanstvo kojemu je blagostanje počelo goditi«. Kad je njegov namjesnik Ramiro de Lorqua zloupotrijebio vlast i pokazao se okrutnim, Borgia se nije ustručavao da ga okrutno kazni, stanovništvu za primjer. U vanjskoj politici je vješto balansirao između dvije velesile, Francuske i Španjolske, iako i sam Španjolac po ocu, držeći ekvidistancu prema objema. Epizoda s ubojstvom u Senigalliji, kad je jednim potezom likvidirao svoje protivnike (vjerolomne i izdajničke, koji su mu se podvrgli samo zato što su osjetili da je on trenutno moćniji od njih), doista je samo epizoda, ali je često bigotni duh i jeftini moralizam identificirao Cesarea Borgiu kao okrutnog krvnika bivših prijatelja i saveznika, ne pitajući se tko je prvi i zašto pribjegao sceleratezzi. Tako je dobivena potpuno iskrivljena slika koja nam daje negativnog junaka, antiheroja. Villari je još u svojoj knjizi utvrdio, na osnovi proučavanja historijskih dokumenata, da je Cesareova vladavina u Romanji tipičan primjer buongoverna, tj. dobre vladavine. Uvedeni su red i zakon, pokrenute su privredne aktivno­ sti, stanovnici Romanje su prvi put doživjeli relativnu pravnu sigurnost i zaštitu od otvorene pljačke i zloupotrebe političke moći, gdje je carevala korupcija i venalita, tj. potkupljivost. Zato ga Machiavelli, neopterećen kasnijim historijskim ocjenama, ističe kao primjer: postavio je »dobre temelje«, to jest uspostavio je solidan građanski poredak, za kakvim žudi Machiavelli: »Jer on, imajući velik duh i visok cilj, nije mogao drukčije postupati.« Rješenje je u »visokom cilju«: Cesare Borgia želi osvojiti i uspostaviti novu državu, ali on ne želi državu koja je otjelovljenje njegove samovolje i tiranija klasičnog tipa. On želi uspostaviti čvrstu građansku vladavinu, koja se temelji na zakonu, na dobroj upravi, na prosperitetu obrta i industrije i slobodi trgovine. Zato će, uoštalcfm, Thevenet i nazvati Machiavellija pobornikom merkantilizma. A sve to u vanjskim uvjetima koji su nepovoljni: sukob velesila, unutrašnji kaos, sumnjičavi susjedi i nepouzdani saveznici. Machiavelli se u ocjeni Cesarea Borgie diže do razine historijske objektivnosti, jer on apstrahira čak i svoju patriotsku pristranost prema Firenci (koju u trenutku bolećivosti otkriva Guicciardiniju: »Volim svoju domovinu više od duše«, pisat će mu), koja je gajila nepovjerenje i neprijateljstvo prema Borgi. Odnos prema Borgi je ključ razumijevanja cijelog Vladara, kako primjećuje Gennaro Sasso u svom klasičnom, nezaobilaznom djelu. To što je propao nije toliko njegova greška, koliko splet okolnosti, »loša fortuna«. A za pogreške ga treba osuđivati, što nije predvidio mogući tok događaja, kao što je to Machiavelli učinio već za vrijeme svog poslanstva u Rimu. Machiavelli ne želi bilo kakvog vladara za bilo kakvu vladavinu. On uviđa da se u to doba unutrašnje političko sređivanje i svođenje kaosa na kakvu-takvu organiziranu vladavinu može izvesti samo u dijalektičkoj sprezi između težnji naroda i vladara. Machiavellijeva analiza društvene strukture, kakva je ona iznesena u Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija, svodi se na tripolarnost: narod, velikaši, vladar. U svoj pojam »naroda« uključuje i p op olo grasso, tj. građansku klasu, a i sitne obrtnike i najamne radnike, tzv. p op olo minuto. Kao što M arx ističe stajalište proletarijata, Machiavelli ističe stajalište naroda, koje je za nj in ultima analisi kriterij društvene organizacije. Rješenje klasnih antagonizama Machiavelli vidi u instauriranju posebne, nove vlada­ vine, koju on naziva građanskom vladavinom (ii principato civile) . Takav je i naslov IX poglavlja Vladara — D e principatu civili, koji mi se čini ključnim za razumijevanje onoga što Machiavelli doista hoće - on neće bilo kakvog vladara, a najmanje tiranina^

35

* niti hoće političku moć koja je sama sebi svrhom. On želi iskoristiti, instrumentalizirati političku moć za postizanje novoga tipa društvenih odnosa, nove države koju on naziva graidanskom vladavinom. 'rakb je u IX poglavlju Vladara iznesen temeljni Machiavelli­ jev stav spram svrhe politike, u kojem svjetlu treba čitati i cijelog Vladara. Vladar koji označava Machiavellijevu intimnu projekciju idealnog vladara (tj. najboljega mogućega, najpoželjnijega u danim okolnostima) jest »privatni građanin, . - koji ne zlodjelim a ili nekim drugim nepodnošljivim nasiljem« (potcrtao D .G .), »nego ,. » naklonošću sugrađana postaje vladarom u svojoj domovini«. Dakle, Machiavelli ovdje iznosi i anticipira koncepciju ustavne vlasti, do koje se ne dolazi grabežom ili nasiljem, već'institucionaliziranim konsenzusom. Drugim riječima, on hipotetizira građanskog »šefa države« kao vladara koji postaje »vladarom ili pomoću naroda ili pomoću velikaša«, dakle ili neposrednom volonte generale, ili posrednim izborom partikularnoga klasnog savezništva. Građanski vladar je tako vladar modernog doba, on je otjelovljenje i nove epohe građanskog načina proizvodnje i njezinih političkih emanacija. »Stajalište naroda« je manifestno: »Težnje naroda su mnogo časnije od težnja velikaša, jer oni hoće da tlače, narod da ne bude tlačen.« U Raspravama je to još eksplicitnije rečeno, kad Machiavelli iznosi da je »narod mudriji i postojaniji od vladara«! Treći sklop tema prepoznatljiv u Vladaru, jesu osobine vladara, iznesene u poglavljima X V -X V III: »Zašto ljude, a posebno vladare, hvale, odnosno kude«, »O darežljivosti i štedljivosti«, »O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da se njega boje« te »Kako vladari moraju držati zadanu vjeru«. Ta su poglavlja, možda, najviše skandalizirala svojom nesmiljenošću i otvorenošću koja graniči s cinizmom. »Način na koji se'živi toliko je dalek od načina na koji bi valjalo živjeti da onaj koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije da nastoji oko svoje propasti negoli oko održanja; među tolikima koji nisu dobri mora propasti čovjek koji hoće da u svemu postupa kako je dobro.« Drugim riječima, u politici se čovjek mora služiti metodom nužne obrane: sredstva koja su prema tebi uperena moraš okrenuti prema svom napadaču, ako želiš preživjeti. To je okrutni, ali neumitni zakon političke borbe, koji Machiavelli razotkriva. Ako se vladar ne osvrće na spletke i podvale »zlih« ili izbjegava odgovoriti pravom mjerom, tada će, nužno, propasti. Machiavelli ima neprestano na umu primjer Piera Soderinija, koji je bio, doduše, častan čovjek, pun vrlina, ali je zbog svoje neodlučnosti i blagosti omogućio onima koji to nisu bili da osvoje vlast i da unište republiku. »Stoga vladar koji želi da se održi mora nužno naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati, ili od toga odstupati, već prema potrebi.« Machiavellijev »čelični zakon politike« deduciran je iz njegova vremena, i bilo bi pogrešno pridati mu apsolutnu, izvanvremensku važnost, iako bi se primjeri koji potvrđuju njegovu aktualnost mogli pronaći i dan-danas. 0 £ O R j N V l a d a r mora imati, stoga, istodobno osobine lava i lisice, i ne smije se plašiti pribjegavanja sili, pa čak ni primjerenoj okrutnosti, jer se poštovanje temelji na ljubavi i strahu. Renesansa je i bila doba okrutnosti, ali je ta okrutnost bila sastavni dio svakidašnjega života i nije bila svrha samoj sebi, kao kasnije, u sljedećim stoljećima. »Cesarea Borgiu smatrahu okrutnim čovjekom, a ipak je njegova okrutnost sredila Romanju, ujedinila je, primirila i pokorila. Razmislimo li dobro o tome, vidjet ćemo da je on bio mnogo milosrdniji od firentinskog puka koji je, da na njemu ne ostane ime okrutnika, dopustio da se Pistoia upropasti. Ne smije se, dakle, vladar osvrtati na to što je ozloglašen s okrutnosti, ako hoće da uzdrži podanike u jedinstvu i odanosti: jer će s malo primjera okrutnosti biti milosrdniji od onih koji zbog velikih milosrđa dopuštaju stvaranje nereda, a neredi onda rađaju umorstvima i otimačinama.« Dakle, u ostvare-

36

tM ćcu tu . / •„ „ / L .Itttf&V & hfb 3 l ~v,to / e

J* U .. i f i

Pnn hr

nju novog oblika vladavine vladar se mora oslanjati na narod i ne smije se slijepo držati uobičajenih predodžbi o čovjekovoj dobroti. Novi oblik vladavine, tzv. građanska vladavina osnovni je Machiavellijev politički projekt, a ne individualna tiranija. U svojim izvještajima iz Francuske Machiavelli prepoznaje u Francuskoj zametak takve građanske vladavine, ali nije zadovoljan ravnotežom vlasti u kojoj dominiraju »ba­ runi«, tj. velikaši. Zato mu se čini da takav pothvat treba izvršiti na novom tlu, a za to je najpogodnija Italija. Stoga treba iskorijeniti samovolju i feudalnu autarhiju i anarhiju, što je moguće samo primjenom sile, poput Cesarea Borgie, jer velikaši i lokalni moćnici grčevito brane svoje osnovne interese, a oni se sastoje u zadržavanju bogatstva i neometenom vršenju vlasti. »Velikaši hoće da vladaju narodom i ugnjetavaju ga«, prizemljuje Machiavelli svaku moguću mistifikaciju o konstruktivnoj ulozi pojedinih klasa koje na osnovi podjele rada zauzimaju svoje mjesto u državnoj organizaciji, kao kod Platona. Machiavellijev Vladar nam se kroz ovakvu optiku prikazuje sve prije negoli »tehnička knjiga«, priručnik za tiranina. On je, ako se već o priručniku želi govoriti, v ad em ecu m građanske klase1koja teži uspostavljanju novoga društvenog i političkog sistema, građanske vladavine, u kojoj će ona, najzad, naći i institucionalno-politički okvir za svoju ekonomsku moć, te tako poraziti i ukloniti s povijesne scene sve protivnike i retrogradne snage koje joj se nalaze na putu. U tom poslu Machiavelli je njezin autentični glasnogovornik.


mm UH

deiadi t t b u i//y V

Osnovnim porukama Vladara protkana su i sva Machiavellijeva kasnija, značaj­ nija i manje značajna djela. Ako je Machiavellijevo najkontroverznije djelo Vladar, onda se z st njegove Rasprave o p r voj dekad i Tita Livija može reći da je to po jasnoći argumentacije najnedvosmislenije djelo. Međutim, isti prigovori i iste aporije koje se nalaze u Vladaru mogu se lako pronaći i u Raspravama, ali je, kao i u Vladaru, važna osnovna nit, osnovna arhitektura djela: karakteristična konciznost Vladara ustupa mjesto opširnom razglabanju, divagacijama, usputnom razmišljanju o temama ne tako bliskim osnovnoj niti. Rasprave su po obliku mnogo bliže klasičnom političkom traktatu, a Machiavellijeva naučna i terminološka konzistentnost ustupa mjesto klasičnijem literarno-eruditskom stilu koji je bliži kulturnom horizontu humanizma. Nije posrijedi, međutim, Machiavellijeva regresija od nauke prema literaturi: znanstveni kategorijalni aparat, kojemu su temelji postavljeni u Vladaru, ovdje doživ­ ljava svoju konkretnu aplikaciju, i on postiže isti intenzitet analitičke penetracije u obradi pojedinih centralnih tema oko kojih gradi svoj komentar o prvih deset knjiga rimske povijesti Tita Livija. Nije slučajno uzet kao pretekst baš Tito Livije, veliki historičar iz doba najveće rimske slave. Ali Machiavellija ne zanima cijela njegova Povijest, već samo njezina republikanska epizoda. Zato nam Rasprave bez imalo rezerve prikazuju Machiavellija kao uvjerenog republikanca, koji želi na primjeru Rimske Republike pokazati kako je republikanska vladavina superiornija od svake druge. Fundamentalni metodološki kriterij isti je kao i u Vladaru: racionalna, empirij­ ska analiza koja, polazeći od »objektivne istine« (verita effetuale), razotkriva proturječ- ,/ nosti društvenih zbivanja i na osnovi toga formulira opće zakone politike i ljudskog djelovanja. Rasprave su bile zamišljene kao komentar na prvu dekadu, tj. prvih deset knjiga Tita Livija, a konačni je rezultat sasvim osebujno, samostojeće djelo kojemu je Tito Livije predložak i konkretna historijska referenca, ali u samoj naraciji, kao i u zaključcima, odstupa od konvencionalne strukture komentara klasičnog teksta, kakvi

37

su se u ono vrijeme masovno pisali. To je najbolje istaknuto u predgovoru Raspravama, gdje se Machiavelli predstavlja kao promotor novih »metoda« i novog »poretka« (nuovi m odi e ordini), koji želi stupati »neutrtom stazom« i, poput Kolumba koji otkriva nove svjetove, upustiti se u novo istraživanje politike i ljudske zajednice. .— Rasprave započinju razmatranjem oblika vladavine i nastanka država. Machiavelli preuzima opća mjesta iz klasične političke filozofije i uobičajenu podjelu političkih sistema na monarhiju, aristokraciju i demokraciju. Ta podjela pripada Polibiju i iznesena je u VI knjizi njegovih Povijesti, a Machiavelli je, preuzimajući je, odmah na početku korigira s njezinim negativnim korelatima: monarhija se tako može izroditi u tiraniju, aristokracija u oligarhiju, a demokracija se bez teškoća može izroditi u anarhiju. Zato je za M achiavellija najbolji oblik vlasti mješoviti, jer su u svakoj državi prisutni elementi svih triju oblika vladavine i njihovi glavni nosioci: svaka društvena grupa, odnosno klasa teži za »svojim« oblikom vladavine. Narod teži demokraciji, velikaši teže aristokraciji, a vladari teže da zadrže monarhijski oblik Ako stavimo uz is frto k takvog zakljuČivanjaTeonju iznesenu u Vladaru, onda vidimo da je građanska vladavina idealan tip društveno-političkog sistema kojim se razrješuje enigma društve­ nih proturječnosti koje nastaju i ispoljavaju se u suvremenoj državi: u njemu se, naime, ostvaruje sudjelovanje svih slojeva stanovništva u upravljanju državom. Takvu »participativnu« koncepciju države Machiavelli nije sasvim eksplicitno formulirao, ali je ona fragmentarno iznesena i u duhu je čitavog njegova djela. I same države nastaju zbog potrebe za zajedničkim dobrom, što ga Machiavelli uvodi kroz Rasprave u svoj kategorijalni instrumentarij. Zajedničko dobro je u prvom stadiju razvoja ljudskog roda obrana od vanjskog neprijatelja, a potom se ono artikulira kao vivere libero, odnosno vivere civile, u miru, bez prisile ni izvana ni iznutra, što protječe u poštovanju zakona i poretka, koji omogućuje slobodno obavlja­ nje profesija, ekonomskih i drugih poslova i stvaralačkih aktivnosti. Stoga je mješoviti oblik vlasti onaj koji garantira kakvu-takvu stabilnost u prekarnim historijskim okolnostima, jer je svaki oblik vlasti podvrgnut istim, neumit­ nim zakonima degeneracije. Machiavellijeva opsesija degeneracijom političkih oblika vlasti potječe iz direktne povijesne analogije, koja je, bilo na primjeru propasti grčkog polisa, bilo na primjeru propasti Rimske Republike i anabaze Rimskog imperija, utvrdila jednak regresivni proces. Machiavelli, na izgled, prihvaća Polibijevu teoriju anakyklosisa o kružnom toku povijesti, ali se od nje distancira izgradnjom uzročno-posljedičnog lanca u kojem jednaki uzroci izazivaju jednake posljedice, osim ako se pod utjecaje'm vanjskih okolnosti taj ciklus ne poremeti i ne nastupi inverzija. Polibijanski refren prije je moguće naći u Machiavellijevu stalnom apelu, koji prožima cijele Rasprave, na povratak počecima, odnosno početnim, izvornim načelima. On smatra da šu početna, izvorna načela svake države i svake »sekte« (u smislu parcijalne, institucio­ nalizirane društvene grupe, koja može biti religiozna zajednica, klasa, frakcija, grupa, itd.) propulzivna jer ostvaruju cilj zajednice i u tom poslu ujedinjuju sve snage jednog društva. Zato je povratak prvotnim, originalnim načelima svake društvene organizacije politički imperativ koji mora spriječiti fenomen političke korupcije, koji postaje također leitmotiv Machiavellijevih Rasprava. Zdrava politička formacija je ona u kojoj _je ostvaren visok stupanj homogenosti i moralne kohezije, u kojoj se slobodno izražavaju »raspoloženja« različitih slojeva, koji tako ne teže stvaranju »sekti«, što bismo mi danas modernom politološkom terminologijom preveli sa »institucionalizirane inte­ resne grupe«. Počevši od X V I poglavlja prve knjige Rasprava Machiavelli tako pristupa temi koja mu je najviše na srcu, a to je mogućnost radikalne društvene transformacije i

X MMNE

38

UK®

političke regeneracije. Republike doživljavaju, također, čak i više nego drugi režimi, svoje izopačenje. Uzrok je tom izopačenju, po Machiavelliju, sebičnost i gramzivost ljudi koji, premda žive u organiziranom, civiliziranom društvu, uvijek žele za sebe prigrabiti više nego što im pripada. Machiavellijeva analiza kulminira u XV III poglav­ lju, kojemu je tema: »na koji način se u iskvarenim državama može sačuvati poredak slobode; ili, ako ga nema, kako se može uspostaviti«. Machiavelli s priličnom skepsom konstatira da je regeneracija korumpiranoga političkog režima »vrlo teška, gotovo nemoguća«. U takvim uvjetima, kad se otvori Pandorina kutija sebičnih interesa koji prijete da uzrokuju raspad države, treba pribjeći primjeni vladarskog autoriteta, što znači drastičnim metodama političke vlasti. U tom trenutku, u završetku XVIII poglav­ lja prve knjige i u invokaciji vladarskog autoriteta mnogi vide spoj s Vladarom i njegovom osnovnom tematikom. p Sto još dovodi do korupcije? Moralna degradacija, loš odgoj i loša vjera - to su Machiavellijevi osnovni odgovori. Analizi uloge vjere posvećeno je nekoliko poglavlja prve knjige (od XI do XIV). Jedan od temelja rimske snage sastojao se u čvrstoj inkorporaciji religije (poganske, politeističke) u politički život države. Machiavellija uopće ne zanima spiritualna dimenzija religioznog čina, već se on ograničava samo na analizu religije u njezinim društvenim i političkim reperkusijama. Religija je za nj instrumentum regni pomoću kojega je moguće »ljude zadržati dobrima«, »zapovijedati vojskama« i »uvoditi novi i neuobičajeni poredak«. Machiavellija ne zanima da li je neka vjera, pa tako i rimska o kojoj raspravlja, utemeljena u stvarnom postojanju božanstva, ili je to božanstvo samo projekcija čovjekove nemoći da zagospodari prirodom i svojom egzistencijom: on ‘uzima vjeru kao faktor moralne snage, kao izvor običaja i društvenosti, čime se približava objektivnom, sociološkom poimanju religije i njezine funkcije u društvu. Naravno, takva nepristrana, pragmatična i racionalna objektivnost morala je pogoditi i službenu hijerarhiju katoličke crkve, jer je razotkriva­ nje društvenih korijena religije značilo aludiranje i na ulogu kršćanstva danas, pa je baš uklanjanje tih spornih odlomaka bilo uvjet ponovnog štampanja Rasprava nakon Machiavellijeve smrti i prije stavljanja na indeks, na što Machiavellijevi nasljednici nisu htjeli pristati, zbog čega Rasprave nisu prije definitivne zabrane, tj. stavljanja na indeks, doživjele toliko izdanja i toliku popularnost kao Vladar. Machiavelli se naširoko i detaljno bavi rimskim vjerskim ritualima i manipulacijom tim ritualima, naročito auspicijama pred bitku, radi neposredne političke koristi: »niti je drugoj svrsi težilo ovo predskazivanje, nego da vojnike ohrabri u boju, a iz takve hrabrosti i sigurnosti gotovo uvijek se rađa pobjeda«. Religija je, na taj način, sastavni dio dobre vladavine, i ona mora njoj i služiti. Zasluga je rimske religije što je podržavala i ohrabrivala građane u izgradnji republikanskih vrlina, zahvaljujući kojima su djelovale političke institucije starog Rima: krivnja je kršćanske religije što je uzrokovala degeneraciju i korupciju političkog sistema i današnjih država, i to zbog svoje degradacije i moralne dekadencije. De Sanctis će zbog toga nazvati Machiavellija talijanskim Lutherom, iako taj naslov bolje priliči Savonaroli. »Uz Crkvu i popove postali smo mi Talijani zli i bez vjere: ali postoji još veća krivnja, koja je drugim razlogom naše propasti, a to je da je Crkva dovela do podjele ove pokrajine i drži je podijeljenom.« Vratiti se na pravi put, izvornim načelima koja se manifestiraju prilikom uspostav­ ljanja, odnosno nastanka političkog sistema - ali kako, kad su ljudi gramzivi i sebični? Machiavelli uočava gramzivost novog tipa, novovjeku pohlepu karakterističnu za novu društvenu klasu u usponu: to je žeđ za posjedom, težnja za vlasništvom. Machiavelli je daleko od ideje egalitarizma, on smatra da svatko u slobodnoj državi treba da »slobodno uživa u svojim posjedima«. Ali da bi se koliko-toliko stalo nakraj toj

39

£)

ljudskoj prirodi inherentnoj težnji za dobitkom i vlasništvom, mora se uspostaviti takav društveni poredak koji će omogućiti državi, odnosno kolektivu da bude bogat, a pojedincima da budu siromašni! Takav zahtjev za redistribucijom vlasništva i svojevrsni »kolektivizam« revolucionaran je za ondašnje doba i, iako podsjeća na srednjovjekovni kršćanski asketizam i antički stoicizam što su ga zastupali Petrarca i Salutati, on ipak odražava suvremene tendencije, i to težnje nižega srednjeg sloja u Machiavellijevoj Firenci. S jedne strane, Machiavelli je objektivan glasnogovornik političkih i ekonom­ skih težnji nove građanske klase, a s druge strane izražava i aspiracije širih slojeva, onog p op olo minuto kojem ne pripada po svom klasnom porijeklu, ali čije pravedne težnje »da ne bude ugnjetavan« najprije intuitivno, potom i racionalno spoznaje, i prema kojem, s vremena na vrijeme, pokazuje stanovite simpatije, kako treba suditi na osnovi njegova prikaza ustanka ciom pa u Firentinskim povijestima. U tom smislu je Machia­ velli »organski intelektualac« - racionalno spoznaje objektivan tok historije, ali u tome on transcendira vlastiti klasni okvir, da bi nekoliko puta začudio svojim jakobinizmom ante litteram. Tako će Machiavelli otvoreno stati na stranu narodnih klasa ne zbog demokratskog idealizma, niti zbog populističkog koketiranja, već zbog preciznog razloga što narod mnogo sigurnije garantira stabilnost institucija i prosperitet društva. Time se Machiavelli distancira od općeg mišljenja svog vremena, i od klasičnih predrasuda koje kažu da »graditi na narodu znači graditi na blatu«. Takvo je uvjerenje izneseno u polemičkom poglavlju pod naslovom »Narod je mudriji i postojaniji od vladara« (VIII poglavlje prve knjige), koje je apogej toga Machiavellijeva traktata. »Dolazim tako do zaključka suprotnoga općem uvjerenju da je narod, kad je na vlasti, nestalan i nezahvalan. Tvrdim da njegovi grijesi nisu drugačiji od onih koji se mogu pripisati vladarim a... Jer narod na vlasti, i dobro uređen (tj. organiziran), bit će stabilan, oprezan i zahvalan čak više od vladara, bez obzira na to koliko se mudrim on smatrao.« Narod je »nadmoćniji u dobroti i u slavi«, nadmoćniji je u održavanju reda i poretka, jer je u njemu više vrlina nego u vladaru. Iz toga proistječe da se može imati više pouzdanja u savezništva koja gradi jedna republika nego u ona što ih gradi jedan vladar. Cijela prva knjiga Rasprava prožeta je težnjom za rehabilitacijom populusa, naroda, o kojem predrasude suvremenih i starih pisaca govore da je nepostojan i nepouzdan. Machiavelli time ne želi rehabilitirati toliko rimski narod koliko sam firentinski plebs, koji je nepravedno optužen za političku nestabilnost grada: klasni sukob se ovdje pojavljuje u ulozi impulsa i garanta za sam život države. Takav zaključak je već dalekosežan i po svojim direktnim i indirektnim implikacijama revolucionaran. Machiavelli bezrezervno, u četvrtom poglavlju prve knjige, pod naslo­ vom »O tome da je nejedinstvo plebsa i senata učinilo ovu republiku slobodnom i moćnom«, iznosi konture nimalo embrionalne, već sasvim zrele koncepcije klasnih sukoba: »Smatram da oni koji osuđuju nemire između plemstva i plebsa kude uzroke koji su omogućili Rimu da zadrži slobodu, a da precjenjuju buku i viku koje su ti neredi izazvali, dok zapostavljaju.njihove dobre posljedice. Oni ne shvaćaju da u svakoj državi postoje dva različita stajališta, stajalište naroda i stajalište moćnika, niti shvaćaju da svi zakoni koji su doneseni u korist slobode nastaju iz njihova suprotstavljanja...« Dakle, građanski ratovi, koji su dotada smatrani štetnima za stabilnost društva, u Machiavellijevoj interpretaciji postaju stimulans, garant stabilnosti, mira i napretka! Takav kopernikanski obrat Machiavelli izvodi mirno, bez ikakve egzaltacije, kao da objašnjava nešto samo po sebi razumljivo, gotovo nesvjestan svog otkrića. Nitko prije njega nije toliko jasno to uočio, niti smogao snage da to otvoreno kaže. Machiavellijev refren »nasuprot mišljenju mnogih ja sm atram ...« postaje tako još jedna njegova

40

metodološka indikacija: on je polemičar koji, suprotno uvriježenim stavovima, kroči putem nepoznatoga i krči nove staze spoznaje. Klasna se borba, tako, ne pojavljuje kao solvent, već kao cement države i političkog života, kako zaključuje Giuliano Procacci na tragu Gramscijeve interpretacije Machiavellija. Machiavelli ne poimlje društvo kao statičnu strukturu, već kao dinamičnu struk­ turu u neprestanom pokretu i previranju. Kao što se polibijski ciklus manifestira u neprestanim evolucijama i involucijama političkih uređenja, tako se i društveni slojevi vrte u neprestanom krugu, »tko bi gori, sad je doli, a tko doli, gor’ ustaje«, sklapajući savezništva, gazeći obećanja i zadane riječi, štiteći svoje interese i nastojeći zgrnuti koji dobitak na račun drugoga, i u tom neprestanom pokretu rađaju se nova društva, stara propadaju ili se korumpiraju. Dinamičkoj koncepciji čovjeka, toliko karakterističnoj za renesansu (koju obrazlaže i zastupa Agnes Heller), Machiavelli je stavio uz bok dinamičku koncepciju društva: on je svjestan potrebe za promjenama, iako je sam više naklonjen reformističkim nego revolucionarnim metodama. Njegova revolucija je »revolucija odozgo«, uz primjenu vladarskog autoriteta, a ne protiv njega. Machiavellijeve Firentinske povijesti obiluju lucidnim analizama klasnih sukoba i revolucija, ali on, istodobno, u samim Raspravama, dosljedan svojoj metodi da stvar promatra sa dva aspekta, s aspekta onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada, podvrgava vivisekciji tehniku i praksu zavjera, izolirajući ih kao politički fenomen i predmet istraživanja. Tako on konstatira da svaki vladar mora neprestano misliti na opasnost od zavjera i narodnih ustanaka i pripremiti se da ih izbjegne: naravno, najbolja je metoda suzbijanja prevratničkih pokreta narodni režim, republikanski politički sistem koji se temelji na općoj podršci i na sudjelovanju svih stranaka u vlasti. MacMavelU ipak nije M arx: iako »organski intelektualac«, njegova pripadnost društve­ noj eliti, establishmentu, prevelik je uteg zbog kojega Machiavelli nije dva koraka ispred svog vremena, kako bi to mogao biti. Ali i onaj jedan korak ispred njegova vremena treba znati cijeniti. Revolucionarni smisao Machiavellijeve političke teorije — otkriće klasne borbe i klasnog interesa - treba, međutim, redimenzionirati njegovom izrazito individualističkom političkom koncepcijom. Machiavelli, tako, razvija u svojim Raspravama svojevr­ snu dijalektiku odnosa institucija - zakonodavac: budući da je konflikt između naroda i velikaša konstitutivni proces svih političkih zajednica, prvi zadatak političkih institucija jest da preobrnu u pozitivno ono što se ne može izbjeći. Zato teorija mješovitog poretka počiva na mreži elaboriranih političkih institucija preko kojih će pojedini slojevi zadovoljavati svoje aspiracije. Takva analiza proistječe iz komparacije s rimskim zbivanjima koja su dovela do instauracije plebejskog tribunata, i tu je borba među klasama pridonijela usavršavanju institucije koju je izgradila mudrost zakonodavca, na osnovi izraženih »raspoloženja« (umori). Svijest o tome da mješoviti poredak ne bi mogao ostvariti svoj cilj ako ne bi izlazio iz socijalnog kontrasta, što ga upravo on mora regulirati, koegzistira s idealom »mudrog zakonodavca« koji, ipak, izvana nameće adekvatnu »formu« političkoj zajednici. Individualistički limit Machiavellijeve koncep­ cije razumljiv je iz optike same renesanse, koja glorificira jakog pojedinca - snažnu ličnost koja shvaća tok zbivanja i svoju volju projicira na modeliranje novih političkih institucija, njihovih metoda i, općenito, novog poretka. Renesansa i jest doba »giga­ nata«, kako kaže Engels, čija terribilita modelira profil epohe i sudbinu novog svijeta.

VI Težnj a za renoviranjem političkag-živata-i-za.p.QStavlianiem novih pravila političke igre, koii će značiti reafirmaciiu talijanskog područja u evropskoj politici sile, to je Machiavellijeva fiksacija koja ga ne napušta do kraja života. Kad već ne može apelirati na političku mudrost vlastodržaca, kao što je to pokušao svojim apelom Lorenzu Mediciju, kad postaje svjestan da svoju koncepciju mora razraditi temeljitije i uzroke »političke korupcije« postaviti u okvir dekadencije političkih sistema suvremene Italije, tada se Machiavelli okreće, nemoćan pred složenošću zadatka, pojedinim aspektima političke zajednice koji mu se čine manje nesavladivi od ostalih. Rasprave su ostale nedovršene, neobjavljene, iščitavane samo na seansama u vrtovima Oricellari, gdje se okupljala grupa nezadovoljnih intelektualaca koji su u političkim sredstvima vidjeli izlaz iz unutrašnje i vanjske krize u kojoj se našla njihova domovina. Iz takvog ambijenta Machiavelli piše svoju vojno-teorijsku raspravu D ell’Arte della guerra (Umi­ jeće ratovanja). Tema za nj nije nova: još 1506. u svojim spisima o Ordinarni, narodnoj miliciji za čije se osnivanje zalagao, Machiavelli je iznio originalnu misao o potrebi uspostavljanja narodne vojske, kojom bi se Firenca oduprla vanjskom neprijate­ lju. U Umijeću ratovanja ta je tema produbljena i na predmet proučavanja primijenjena je ista metoda kao i u Raspravama: usporedba s rimskom vojskom temelj je analize današnjeg položaja i mjesta vojske u političkom poretku. Machiavelli polazi od antičke maksime cives milisque bonus, po kojoj je vojnik, zapravo, naoružani građanin koji brani svoju domovinu i toliko je više motiviran u njezinoj obrani koliko mu je ona više prirasla srcu ne samo emotivno, kao etnički ubikvitet, već i kao politička zajednica s dobrim zakonima, koju i zbog toga vrijedi braniti jer je ona sinonim civilitasa. Zato je za Machiavellija odmah na početku tog djela, koje mnogi smatraju i posljednjim elementom trilogije što je čini s Vladarom i Raspravama, vrlo važno da naglasi povezanost političkog i vojnog života. Slično kao i politički poredak, tako se i vojni poredak iskvario. ier se udaljio od svoj ih izvornih načela: dok je u Raspravama, međutim, analogija s rimskim svijetom samo pretekst za izricanje suda i ocjene suvremenih proturječnosti, u Umijeću ratovanja je rimski slučaj paradigmatičan. M a­ chiavelli glorificira rimski vojni poredak, tehniku i taktiku rimskih vojnih strojeva, sve do najsitnijih, tehničkih detalja marševskog stroja, bivakovanja, opskrbe, itd. U Umi­ jeću ratovanja rimski model je naglašeniji kao politički ideal, jer je u »neiskvarenom« Rimu milicija bila isključivo u službi političke zajednice, a vojni i politički život nisu bili u međusobnom kontrastu, već su bili uzajamno integrirani. U toj apologiji rimskoga vojnog poretka Machiavelli zapostavlja neke bitne momente, kao što je to izraziti profesionalizam rimskih armija, visok stupanj obučenosti i specijalizacije, moguć samo u profesionalnim armijama. U svom vojnom teoretiziranju Machiavelli je opet pošao svojim putem: vlastitu epohu, koju smatra izopačenom, promatra kroz antičke naočale, idealizirane i beskonfliktne, u svoj Prokrustov krevet pokušava sabiti i neosporne povijesne činjenice. Machiavelli je na taj način i preteča ideologizirane povijesti, odnosno pragmatične upotrebe historije koja se čita i interpretira isključivo kroz aktualnu uporabu i korist. Veza između vojnog i političkog života omogućuje Machiavelliju da bezrezervno osudi sistem plaćeničkog ratovanja, kojemu su pribjegavale sve države-gradovi tadašnje Italije. Interesi plaćenika su u evidentnom raskoraku s interesima građana, jer je interes građana da se rat što prije završi, dok je interes plaćenika obrnut - da on što duže traje, zbog plaćeničke plaće i mogućnosti ratne dobiti i plijena. Kondotjerske vojske, koje su tada harale uzduž i poprijeko, doista su bile vrlo bizarne skupine avanturista i

42

probisvijeta, ali i umješnih ratnika. Compagnie di ventura - pustolovne družine, kako su se zvale, bile su nepouzdane jer su se priklanjale boljem platiši, i nije malo puta cijela vojska jedne države prešla u tabor druge, suparničke strane. Gorak okus koji je ostao Machiavelliju navodi ga da uzroke takvoj iskvarenosti gleda u samoj vojnoj profesiji, pa tako on osuđuje en bloc vojni profesionalizam: čim su neki građani počeli prakticirati vojnu vještinu kao svoju profesiju, bez obzira na to da li u redovima svoje političke zajednice ili dajući se u najam drugom poslodavcu, bačeno je sjeme što je urodilo općom iskvarenošću i nemoći, koje su poprimile pogubne reperkusije i na drugom planu. Profesionalizam vojske omogućuje konstituiranje autonomne moći, koja nije podvrgnuta političkoj kontroli i tako postaje posebna, subverzivna moć koje se boje sve »dobro uređene zajednice«, koje o njoj ovise, jer nikad ne znaju kad će takva moć biti upotrijebljena u stranačkim sukobima i kad će se plaćenička vojska upotrijebiti protiv onih koji su je unajmili. Dok se takva osuda odnosi na plaćeničku vojsku, logika je jasna, ali kad Machiavelli širi takvo rezoniranje i na protivljenje svakoj vojnoj karijeri, naročito profesionalizmu oficira, tada njegova jednostranost postaje očevidna i preobrće se u naivno vjerovanje da je moguće uspostaviti narodnu vojsku bez profesional­ nog starješinskog kadra. Iz takve zablude rađaju se i drugi pogrešni zaključci, kao što je to nekritičko predimenzioniranje uloge pješadije u odnosu prema drugim rodovima vojske, nerazumijevanje uloge i nesagledavanje budućnosti artiljerije, povođenje za rimskom manevarskom taktikom, uz pretenciozno ulaženje u detalje koji Machiavellija prikazuju vojnim entuzijastom i teorijskim ekspertom, ali praktičkim diletantom. Machiavellijeva argumentacija je anakronistična i u pitanjima vojne strategije i taktike gotovo marginalna. Dok je u pitanjima politike praksa njegova jaka strana, ovdje je obrnuto. Ipak, Machiavellijeva je zasluga što je povezao vojni i politički faktor i na to skrenuo pažnju kasnijim vojnim teoretičarima. Tako i von Clausewitz odaje dužno poštovanje Machiavelliju, jer je on na osnovi njegovih istraživanja formulirao svoju teoriju rata kao nastavka politike drugim sredstvima. Machiavellijev vladar mora biti i vojskovođa, ako želi izvršiti radikalnu preobrazbu postojeće političke prakse, kao što to on zaključuje na kraju svog djela, vraćajući se omiljenom leitmotivu. Vojna reforma za koju pledira Machiavelli moguća je samo kombinacijom politič­ kih i vojnih mjera, a sredstvima, kao što je u ovom slučaju vojna organizacija, Machiavelli posvećuje izuzetnu pažnju, svjestan da svaki cilj treba operacionalizirati i pretočiti ga u konkretnu akciju. Vojna vještina ima posebno mjesto u Machiavellijevoj političkoj teoriji, i nitko prije njega nije tom pitanju posvetio toliko pažnje. Fabrizio Colonna, rimski kondotjer koji je protagonist ovog po formi gotovo ciceronskog dijaloga, na kraju sjetno zaključuje da bi talijanski vladari morali više vremena posvećivati korisnim vještinama, a ne vrijeme provoditi u svojim salonima »smišljajući duhovite odgovore«. , , (i A lf'Tnf)!' J' VII Lista velikih Machiavellijevih djela iscrpljuje se s posljednjim njegovim djelom, pisanim po narudžbi Firentinskog sveučilišta: to su Firentinske poviiesti. za koju je zainteresirana kuća Medici i sam papa Klement VII, koji potiče Machiavellija na taj pothvat. Briljantni dijalektičar, kakvim se pokazao u analizi politike, na konkretnom historijskom predlošku on varira svoje omiljene teme i cijelu firentinsku povijest prikazuje kao neprestanu borbu klasa, stranaka, antagonističkih političkih grupacija koje su u neprestanoj bici za političku moć i utjecaj. U Firentinskim povijestima

43

Machiavelli prevladava humanistički recept historiografije, po kojemu je historija, prije svega, pripovijedanje o velikim ličnostima i o znamenitim događajima, u kojima dominiraju velike bitke, ratni sukobi u kojima se minuciozno opisuje raspored snaga, veličanstvenost oružja i osobine kondotjera i vladara. Humanistički koncept historije značio je, naravno, napredak prema srednjovjekovnoj kroničarskoj maniri. Historija se počinje shvaćati u značenju prošlih događaja i izvještaja o tim događajima - res g estae i historia rerum gestarum. Machiavelli piše povijest svojega grada motiviran praktičnim razlozima: želi biti koristan i nudi svoie usluge Medičejcima, odbijajući ponude koje mu pristižu - da bude specijalni sekretar i savjetnik Prospera Colonne, kondotjera i vladara, ili da, na inicijativu svoga bivšeg zaštitnika, nekadašnjeg gonfalonijera Piera Soderinija, postane sekretar Dubrovačke Republike. Ali Machiavelli je tvrdoglav i želi ostati u Firenci, makar da »gura kamen«, kako je to svojevremeno pisao Vettoriju, spreman da ne odbije i najskromniji posao za koji vjeruje da može njegovu gradu biti od koristi. »Volim svoju domovinu više od svoje duše«, napisat će 1527. Vettoriju, djelomično opravdavajući time svoju upornost da ostane u Firenci, kad mu se nudila mogućnost briljantne »karijere« kao najamnika dvoranina na talijanskim dvorovima, što bi bilo logično da je prihvatio kad bi bila točna pretpostavka o njegovoj potkuplji­ vosti. Machiavellijeve Povijesti su, opet, polemične: u njegovu je stilu da se on mora spram nekoga kritički odrediti i osporiti »uobičajene i utrte« staze kojima idu njegovi prethodnici. Nemirni duh intelektualne kontestacije navodi ga opet putovima kojima nitko nije gazio. Uzori tadašnje humanističke historiografije, Leonardo Bruni i Poggio Bracciolini, firentinski kancelari (tada je bilo u modi da političari pišu estetske traktate, povijesna, djela, stihove i druge literarne artefakte) koji su, svaki sa svoje strane, napisali povijest Firence, nude predložak prema kojemu Machiavelli modelira svoje viđenje historije. Držeći se Ciceronove definicije povijesti kao magistre vitae, Machiavelli, prije svega, osporava uglednom humanističkom tandemu pristup i metodu: dok su oni pisali o vanjskopolitičkim pothvatima Firentinaca, on će se baviti »unutrašnjim stvarima« i, posebno, borbama između raznih struja — magnata i popolana, »debelog« i »mršavog« naroda. Machiavelli je odmah raščistio s dilemom da li pisati kroniku ili anale: ni jedno ni drugo, već pisati kritičku historiju svojega grada, u svjetlu političkog koncepta što ga je razvio u svojim prethodnim djelima. Stoga on glavnu pokretačku silu povijesnog kre­ tanja ne vidi samo u velikim ličnostima, nego i u političkim borbama, koje su, opet, klasni, odnosno socijalni sukobi. Na takvu originalnu pomisao nije došao nitko prije njega: naravno, to je bilo moguće samo nakon velikog iskustva i teorijskog sazrijevanja empirijskih podataka i njihova uobličavanja u koherentnu političku koncepciju, kako je to izvedeno u velikoj trilogiji Vladar - Rasprave - Umijeće ratovanja. Toj trilogiji se pridružuju Firentinske povijesti, izazvavši Marxovo oduševljenje, osobito Machiavellijevom interpretacijom ustanka ciompa. Machiavelli se u pisanju opet služi čvrstim osloncima, prepisujući čak i greške. O kritičkoj povijesti u današnjem smislu ne može biti riječi, već je posrijedi kritika pređašnjih historiografskih iskustava i poseban kriterij što ga Machiavelli primjenjuje na historijske tvorevine. Zato se Machiavelli koristi kao izvorima već napisanim kronikama, analima, historijama uglednih prethodnika: Flavia Bionda, Giovannija Villanija, Marchionna Stefanija, Piera Minerbettija, Giovannija Cavalcantija i još mnogih drugih, što su pedantno utvrdili istraživači Machiavellijeva djela. Ali recepcija tih djela uvijek je kritička: Machiavelli čita povijest kroz svoje naočale. Već smo rekli: to su ideologizirane naočale građanske klase, borghesie. U prvoj knjizi Firentinskih povijesti (ima ih sedam) Machiavelli rezimira povijest srednjovjekovne Italije, od pada

44

V Zapadnorimskog Carstva do početka četrnaestog stoljeća. To je povijest disgregacije impozantne političke konstrukcije, Rimskog Carstva, i nastanka nove realnosti koja je kvalitativno inferiornija u odnosu prema prethodnoj epohi: to je povijest nastanka talijanskih regionalnih država i njihovih uzajamnih odnosa dominacije i subordinacije, lišena medievalne ideologizacije koja je svu dijalektiku političkih borbi svodila na imperijalne i papinske mitove i sukob investitura. Machiavelli se oslobađa takve srednjovjekovne optike po kojoj je historija Italije svedena na sukob gvelfa i gibelina, on je izvan domašaja kršćanskih eshatologizama i bajki o božjoj providnosti. Svi su događaji predstavljeni u svjetlu političkog ratia. Doduše, Machiavellijev omiljeni otklon prema individualnom demiurgu nalazi svoj lik u ostrogotskom kralju Teodoriku, koji personificira pravu mjeru odnosa između osobne vrline i povijesne nužnosti. Teodorik je mudar vladar, dobar zakonodavac, restaurator mira i vojne discipline. To je ona jaka ličnost koja nastoji zaustaviti period evidentne dekadencije i korupcije. Solon, M ojsije, Cesare Borgia, Teodorik —to su uporišne točke Machiavellijeve potrage za historijski verificiranim, a ne apstraktno idealnim zakonodavcem i vladarom. Sto je bilo uzrok atomizacije političkog korpusa Italije i konzekvenci koje se i tada, u Machiavellijevo vrijeme, provlače u talijanskoj politici? Slično kao i kod prethodnih primjera, u Raspravama i Vladaru, glavni krivac je Papinska država i papin imperijali­ zam, »tako da su sve ratove koje su nakon toga vodili barbari u Italiji izazvali pape, i sve su barbare koji su je preplavili najčešće pozivali pape, što je Italiju učinilo, i još danas čini, podijeljenom i nesigurnom«. Machiavelli, očito, nije impresioniran time što mu je baš papa naručio pisanje historije, on dalje razvija svoju osnovnu ideju, a ustupak Medičejcima napravit će na drugome mjestu. Prva knjiga, koja se osniva isključivo na Flaviju Biondu i njegovoj medievalnoj povijesti, opet završava konstatacijom o vojnoj dekadenciji Italije: nakon rekapitulacije cijeloga srednjeg vijeka najavljuje da će odsad njegova povijest biti puna »dokonih vladara« i »kukavičkog oružja«. Ako je posrijedi potvrda te teze, Machiavelli se neće lišiti zadovoljstva da učini poneku korekciju, da ne kažemo i historijski falsifikat: u četvrtoj i petoj knjizi Firentinskih povijesti on će dati ironičan prikaz dviju velikih bitaka renesansne Italije — kod Zangonare i kod Anghiarija. Kod Zangonare, po njemu, nije poginuo nitko drugi nego firentinski zkpovjednik i njegova dva oficira, i to zato što su pali s konja i udavili se u blatu! A kod Anghiarija (fragment Leonardove freske, koju je on trebao izvesti po nalogu Piera Soderinija na zidu u Palazzo Vecchio, u svojevrsnom natjecanju s Michelangelom, prenesen nam je u dramatičnoj tenziji Rubensova crteža) »u tolikom porazu, i u tako velikoj i dugotrajnoj gužvi koja je potrajala od dvadeset do dvadeset i četiri sata nije umro nitko osim jednog čovjeka«. U drugoj knjizi Machiavelli prelazi na same izvore građanskih sukoba, koje on naziva sukobima »sekta«, a to će reći stranaka. Ta povijest je »vrlo poznata, jer nju slave Dante i drugi pisci«. Machiavelli uspješno prodire u bit i logiku stranačkih borbi srednjovjekovne komune kakva je Firenca, kada se tokom dvanaestog stoljeća napokon formiraju konture onoga što nam je ostalo poznato kao komunalna demokracija. U tom smislu druga knjiga je razlaganje konstitucionalnog razvoja Firence, uobličavanje onoga korporativnog sistema koji je dugo odolijevao oligarhijskim pretenzijama i interesima. »Nikad naš grad nije bio sretan kao tada«, bez obzira na to što se do ustavnih inovacija dolazi kroz mukotrpne stranačke borbe i klasni sukob velikaša i građana - obrtnika okupljenih u svoje cehove i bratovštine. Komunalna demokracija nije, međutim, idilično stanje, već je to »dinamična ravnoteža«, kompromis koji nalazi svoj konstitucionalni izraz pod nazivom Ordinamenti di giustizia — poredak prave­ dnosti, ili O dredbe o pravdi. I ta ravnoteža je labilna, jer se u nju lako može

45

ukomponirati epizoda instauracije tiranije tzv. Atenskog vojvode. Tu Machiavelli odmah uočava klasna savezništva koja se uspostavljaju: raslojavanje među obrtnicima uzrokuje savezništvo velikaša i »debelog naroda«. Treća knjiga označava kulminaciju Machiavellijeve povijesne intuicije: to je glasoviti prikaz ustanka ciom pa, prve proleter­ ske revolucije u historiji novog doba. Socijalno-ekonomske revandikacije najbjednijih, fizičkih radnika, češljača vune, što su ih zvali ciompi, prikazana je u jasnim konturama i s takvom historijskom intuicijom koja Machiavellija smješta nekoliko stoljeća ka'snije, uz bok francuskih prosvjetitelja. Machiavelli, naravno, ne može sudjelovati u artikula­ ciji političkih ciljeva ustanka i emotivno se angažirati na njihovoj strani, ali već objektivna, distancirana eksplikacija događaja, kakve se nitko prije njega nije poduhva­ tio (za sve je dosadašnje historičare i kroničare to bila neugodna epizoda preko koje su olako i ovlaš prelazili), nesumnjivo znači gigantski napredak. Govor anonimnog vođe ciom pa (Machiavellijeva dedukcija) dramatski je nabijen pravedničkim patosom: »Ski­ nite nas gole i vidjet ćete da nas samo siromaštvo i bogatstvo čine nejednakima.« Ustanak ciom pa završava klasičnim termidorom reakcije, i to znači, definitivno, pobjedu oligarhije, usprkos iznuđenim socijalnim mjerama kao što je to bilo uvođenje »katastra«, to jest općeg poreza na imovinu i bogatstvo. Trećom knjigom kulminira Machiavellijeva vizija historije kao klasnih sukoba i na konkretnom historijskom materijalu potvrđuje se njegova apologija klasnih sukoba u Rimu kao uzročnika napretka. Drugi dio knjige, od četvrte do sedme knjige, uvodi nas u drugu sferu, gdje autor dokazuje vještinu svoje retoričke ekvilibristike. Riječ je o prikazu medičejske Firence i o valorizaciji likova iz galerije Medičejaca. Ovdje se već osjeća koncesija naručiocu, iako ne i kompletna submisija. Pišući pohvalu Cosimu Mediciju, kome su Firentinci dodijelili naslov pater patriae, Machiavelli priznaje da je, pišući o djelima koje je učinio Cosimo, imitirao »one koji su pisali o životu vladara, a ne one koji su pisali opće povijesti«. »I neka se nitko ne začudi«, zaključuje Machiavelli, »jer budući da je bio rijedak čovjek«, on je »prisiljen da ga hvali«. Nije to jedina eskivaža: prije završne ocjene o Cosimu Machiavelli ispreda cijelu priču socijalnih sukoba i stranačkih borbi u Firenci, u kojima je Cosimo podvrgnut kritici zbog svoje politike savezništva i zbog fragilnosti ravnoteže snaga, koja je često narušena Cosimovim pogrešnim procje­ nama. Machiavelli ističe i sve negativnosti medičejskog režima, ne pripisujući ih otvoreno Cosimu i njegovim nasljednicima, već njihovim pristašama. Time je Machia­ velli ipak sačuvao svoj intelektualni integritet, a istodobno je dao sve elemente za objektivnu povijesnu ocjenu tih spornih protagonista firentinske povijesti. Machiavelli prekida svoju povijest sa 1492. godinom, kada umire Lorenzo Veličanstveni, a ne sa 1494. kako je to prvotno bilo zamišljeno. Machiavelli ovdje izbjegava izazov da ocijeni razdoblje poslije Lorenza, koji je doveo na površinu sve unutrašnje slabosti »politike ravnoteže sila« i koji je bio uvertira prvoj suvremenoj najezdi »barbara« na talijanski teritorij, ulaskom Karla VIII u Italiju. Firentinske povijesti su, možda, izgubile impulzivni patos Vladara i refleksivni ton Rasprava, ali su poslužile Machiavelliju da na konkretnom povijesnom tlu verificira svoje teorije i hipoteze. Utoliko su Firentinske povijesti Machiavellijevo zrelo djelo, iz kojeg izbija literarno samozadovoljstvo i smirena znanstvenička objektivnost, prožeta mjestimice retoričkim meditacijama, koja zatvara Machiavellijev spoznajno-metodički krug što polazi od empirije prema teoriji, da bi se u povijesnoj praksi verificirale pretpostavke i teorijske hipoteze.

46

VIII U pismu pisanome 1525. godine, upućenome dugogodišnjem prijatelju Francescu Guicciardiniju, guverneru Modene i predsjedniku (Presidente) Romanje, Niccolo M a­ chiavelli se potpisuje kao »historičar, komičar i tragičar«. Nestala je njegova pretencioznost iz 1517. godine, kada se u pismu Ludovicu Alamanniju žali što ga Ariosto ne spominje među najvećim suvremenim pjesnicima, iako je u to doba Machiavelli napisao uz spjev Decennale (Desetljeće), kronologiju u stihovima efemerne poetske vrijednosti, još samo nekoliko Kapitula i karnevalskih pjesama. Čudi nas Machiavellijeva povrije­ đena taština, neuobičajena za njega. Tek kasnije, 1518. godine, nastat će njegovo literarno remek-djelo po kojemu će on ući u korifeje renesansne književnosti - komedija M andragola, koju mnogi smatraju najljepšom renesansnom komedijom. S M andragolom Machiavelli napušta klasičnu tradiciju rimskih komedija, kojom se oduševljavaju učeni humanisti, a koja crpi inspiraciju iz Plauta, Terencija, Menandra, i klasični svijet rimske komedije, i okreće se novelistici pisanoj na »vulgarnom jeziku«, tj. talijanskome, narodnoj predaji i literarnim varijacijama na bokačovske teme. Cijela se M andragola osniva na dekameronskom zapletu: ženu punu vrlina osvaja ljubavnik, pred očima i uz nesvjesnu suradnju naivnog muža, uz pomoć niza likova koji postaju saučesnici u toj prijevari. Tako se mladi Calimaco zaljubljuje u monna Lucreziju, mladu i vrlu ženu messer Nicie, starog i naivnog pravnika koji želi dobiti dijete i kojega uspijevaju uvjeriti da biljka mandragola liječi žensku neplodnost, iako je odmah jasno da je krivac za neplodnost sam messer Nicia. Negativni je efekt mandragole, korijena koji podsjeća na lik čovjeka, da izaziva smrt onoga tko ga uzme. Nicia ne želi umrijeti i pristaje, na nagovor Ligurija, da umjesto njega pronađu mladića koji će spavati s Lucrezijom, napraviti joj dijete i potom umrijeti od efekta mandragole, s time da se to obavi u najvećoj diskreciji i tako sačuva čast porodice i njegov ugled. Atak na Lucrezijinu čednost umješno vodi Ligurio, a posao nije lagan, jer Lucrezija je izuzetno žensko biće — »lijepa žena, mudra, puna vrlina i sposobna da upravlja carstvom«. U tom opisu Lucrezia je personifikacija Fortune, koju treba svladati poput žene. Zavjera se širi, i u nju biva uvučen i fra Timoteo, Lucrezijin ispovjednik, koji pristaje da je nagovori na grijeh. Nije lako skršiti moralni otpor Lucrezije, ali na kraju ona popušta, na nagovor fra Timotea i svoje majke. Njezin otpor je skršen, njezina autonomija je izgubljena, ali u tome Lucrezia izlazi kao pobjednica u trenutku kad ona uviđa lukavost svog ljubavnika, jednostavnost svoje majke, glupost svog muža i pokvarenost svog ispovjednika, te svjesno donosi odluku da prihvati ponudu Calimaca i da prevari svojeg muža. Machiavellijeva komika se samo formalno osniva na klasičnom zapletu zamjene likova u ljubavnoj igri, koji se može naći kod Boccaccia ali i kod mnogih drugih suvremenika, ali zato obilato primjenjuje i eksploatira erotički moment kojemu je uzor u renesansnim teorijama spolne ljubavi. Moguće je i jedno instrumentalno čitanje M andragole kao političke metafore: Lucrezia može biti personifikacija države i državne vlasti koju treba da osvoji vladar, u liku Calimaca. U tome mu pomaže Ligurio, vladarev savjetnik i konfident, u ovom slučaju sam autor, Machiavelli. Messer Nicia je, očito, ancien regime, poredak što ga treba srušiti, dok fra Timoteo predstavlja religiju i simbolizira njezino mjesto u političkom poretku - kao instrumentum regni. Na taj način Lucrezia postaje žrtvom tehnike borbe za vlast, ali i sama zagospodaruje svojim vladarom jer se za nj opredijelila svjesnom odlukom, izborom. Takvo je tumačenje plauzibilno kad se uzme u obzir temeljna Machiavellijeva preokupacija — politika kao arte dello stato. Ipak, M andragola se, mimo takvih tendencioznih tumače­

47

3^, nja, temelji na komici karaktera njezinih protagonista i na erotičnom motivu ljubavnog osvajanja, ali smijeh što ga ona izaziva nije katartični smijeh Boccacciovih novela, lišen svake moralističke pretenzije. Nema moralističkih namjera ni u Mandragoli, pa prema tome u njoj nema ni satire, već je, smijeh izazvan mandragolom pun gorčine. Cijelu komediju prožima trpki smijeh gorčine i »bola koji više ne boli: neprimjetan osmijeh od kojeg pokatkad osjetimo jezu u duši«, kako kaže Luigi Russo. Vješto postavljenoj zamci nema uzmaka, i ostaje samo gorka spoznaja o neumitnosti prilagođavanja toj nužnosti: tako je učinila Lucrezia, tako u svom životu mora postupiti i Machiavelli, a to je, čini se, i neko opće pravilo ljudskog života - sloboda je ipak spoznata nužnost. Neosporan negativni, antijunak Machiavellijeve komedije ipak je fra Timoteo, prepreden, lukav, pohlepan, personificira ne samo crkvenu hijerarhiju, protiv koje će ustati reformacija, nego i sve ljudske negativne osobine o kojima u životu treba voditi računa: ljudi su podmukli, pohlepni, i gledaju samo svoj interes. Hipokrizija fra Timotea upućuje na opću korupciju društva, na otklon od izvornih načela religioznog i političkog života, što se upravo zbiva u renesansnom društvu. M andragola time zadovoljava treći element Machiavellijeve autodefinicije, po kojoj je on »historičar, komičar i tragičar«. M andra­ gola je socijalna drama, tragedija sui generis, što ogoljuje dekadentno društvo koje se nalazi pred svojim historijskim krahom. Još za Machiavellijeva života M andragola je doživjela neviđen uspjeh: ona je izrekla pravu istinu o ljudima, o njihovim strastima, požudi, lakomosti, hipokriziji, podlosti. Machiavelli je demistificirao renesansnog čovjeka i prikazao ga krvavim ispod kože, dok su renesansni filozofi to elegantno preskočili, humanisti egzaltirano slavili čovjeka i njegovu dobrotu, a literati se zadovoljili komikom erosa, što je došlo do izražaja u drugim renesansnim komedijama tog vremena, među kojima popularnošću odskače Calandria kardinala Bibbiena. Druga Machiavellijeva komedija, Clizia, nikad nije doživjela slavu M andragole. Plautovska fabula zadržava se na grotesknom zapletu kad stari Nicomaco, srvan požudom, želi uteći u laku izvanbračnu avanturu, ali ga ismiju vlastita žena i sluga, koji se preoblači u cilj Nicomacove žudnje i tako izaziva komični obrat, kalambur, lišen dublje psihologizacije i reljefnog portretiranja likova kao simbola, što Machiavelliju uspijeva u Mandragoli. Motiv nije nov, Machiavelli ga je direktno preuzeo iz Plautove Casine, ambijentirajući radnju u renesansnu Firencu. Machiavellijev je kazališni prvenac, doduše, prijevod Terencijeve Andrie, ali autorski prijevod, jer on originalnom Terencijevu tekstu dodaje mnoštvo detalja koji pridonose izražajnoj jačini konvencionalne fabule. Riječ je o školskom radu, zahvalju­ jući kojem Machiavelli uspijeva ovladati komediografskom tehnologijom, a o dobro svladanoj lekciji svjedoči kasnija M andragola. Machiavellijev literarni opus, uz prosječno dobre stihove, čini i jedan novelistički pokušaj, Priča o arciđavlu Belfagoru, zanimljiva i kao svjedočanstvo o Machiavellijevoj mizoginiji. Riječ je o parodiji u kojoj je arciđavo Belfagor upućen na zemlju sa zadatkom da se oženi. Ali čak ni prepredeni arciđavo ne uspijeva ukrotiti oholu ženu koja je u negativnim vrlinama superiornija od njega, i Belfagor neslavno bježi natrag u svoje infernalno carstvo (gdje Lucifer vlada pravednošću vrlog vladara!) uz pomoć lukavog seljaka koji ga na kraju nadmudri. U Belfagorovu liku ogledaju se svi muževi koji trpe zbog arogantnih, superiornih žena koje ne mogu nadvladati u lukavosti i zloći. Na izgled farsa, ta je priča, zapravo, karikaturalna transpozicija česte antifeminističke teme koja se provlači u evropskoj literarnoj tradiciji od srednjeg vijeka. U prikazu pakla prisutan je politički akcent, gdje je pakao simbol dobro organiziranog kraljevstva na čelu s »odličnim vladarom«, a nasuprot njemu stoji ovaj svijet - frivolan i isprazan firentinski svakodnevni život, nered i izopačenost.

48

Svoj literarni apogej Machiavelli duguje, svakako, Vladaru i M andragoli. Ali Machiavelli nam se otkriva u punom sjaju, kao suptilan ironičar i satiričar, kao i vrstan stilist, kroz svoja pisma, u kojima se smjenjuju parodija i groteska, očaj i optimizam. Machiavellijeva privatna pisma obiluju i skarednim detaljima, aluzijama, lascivnim momentima, koji su izvedeni u konzekventnoj naturalističkoj maniri, tako da su pojedine epistularne epizode na razini bokačovske novelistike. Tako Machiavelli opi­ suje kako je nasjeo podvali sa starom prostitutkom, za koju tek nakon obavljenog posla otkrije da je toliko ružna da u njemu izazove povraćanje. U drugom pismu opisuje homoseksualnu podvalu, kad je namagarčen njegov prijatelj. I ozbiljna su pisma često protkana osebujnom ekspresivnošću koja se temelji na vulgarnom i lascivnom erotizmu. Na taj način Machiavelli parodira i klasični epistolarni stil i izvrće ruglu sav literarni patos suvremenika, literata i obrazovanih ljudi. »Tko bi vidio naša pisma, pomislio bi da smo mi ozbiljni ljudi, okrenuti vejikim stvarima, i da u naše srce ne može prodrijeti misao koja nema u sebi poštenja i veličine. Ali kad se okrene list, činilo bi mu se da smo lakoumni, nepostojani, bludni, okrenuti ispraznim stvarima. Takav način postupanja, ako se nekome čini besraman, meni se čini pohvalnim, jer mi imitiramo prirodu, koja je različita: i onome tko je imitira ne može se prigovoriti«, piše Machiavelli Guicciardiniju. Tako se između dva ekstrema odvija i Machiavellijeva korespondencija, koja simbolički odražava i paradoks njegova života.

IX Kakav je Machiavellijev čovjek? To je pitanje bilo predmetom mnogih kontro­ verzi, jer se Machiavellijeva politička antropologija razlikuje od humanističkih koncep­ cija o čovjeku. Humanisti su se u tretiranju čovjeka inspirirali antičkim herojskim mitovima i na njihovoj osnovi izgradili mitsku, idealiziranu predodžbu o čovjeku kao polubogu, o njegovim sposobnostima i mogućnostima. Opća crta humanističke antro­ pologije jest vjera u čovjeka, pouzdanje u njegove stvaralačke moći i u njegovu snagu koja može svladati sve zapreke, u kriterij njegova razuma i njegova moralnog suda u procjenjivanju i djelovanju. Nema gotovo nijednog humanista koji ne smatra svojom obavezom đa progovori nešto o čovjeku i njegovu mjestu u svijetu, koji ne egzaltira njegovo dostojanstvo i kreativnu snagu. Paradigmatičan je za ono vrijeme spis Oratio de hominis dignitate, čiji je autor Pico della Mirandola i na kojem su se odgajale generacije oduševljenih pristaša humanizma. Machiavelli i na tom planu simbolizira raskid, diskontinuitet s humanizmom. Njega ne zanima paralela čovjek-bog, jer je i bog ispao iz njegove koncepcije i ostao vezan za metafizičku razinu, s kojom Machiavellija ništa ne veže. Ali on ipak ostaje vezan za humanizam po jednoj osobini: to je njegova vjera u čovjeka. Samo što ta vjera proistječe iz drukčijeg supstrata, iz svijeta politike i konkretne političke zajednice. Njega ne zanima čovjek kao kompletno biće, kao demiurg po čijoj je mjeri stvoren svijet. Njegov je čovjek, prije svega, društveno biće, rezultat djelovanja sklopa društve­ nih okolnosti i konkretnih društvenih situacija, s kojima se čovjek rve i svakodnevno hvata ukoštac, i osobnih kvaliteta, koje on naziva vrlinama. Njega najviše zanima čovjekovo ponašanje u društvu, u političkom životu. I tu on utvrđuje neke konstantne crte čovjeka kao društvenog bića: »O ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbenici, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imetak, život i djecu, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču.« Machiavellijev čovjek je istodobno 4

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

49

biće prirode i biće društva: kao bića prirode njegove su osobine konstantne i trajne podložan je nagonima, instinktu očuvanja i zadovoljenju osobnog interesa. Žudi za imetkom i ne preza ni od čega da bi zadovoljio svoju »zgrtalačku strast«. »Brže ljudi zaborave smrt oca nego gubitak imetka«, kaže Machiavelli. Machiavellijev pesimistički naturalizam, nije, međutim, plod spekulacije, već njegove empirijske metode: bilo je dovoljno osvrnuti se oko sebe i vidjeti gramzivost svojih sugrađana, njihovu ambiciju za stjecanjem materijalnih dobara i društvene moći. »Budući da su ljudski apetiti neutaživi, jer od prirode imaju osobinu da mogu htjeti i poželjeti svaku stvar, a od fortune osobinu da ih malo mogu postići, izlazi neprestano nezadovoljstvo u ljudima, i nemir zbog stvari koje posjeduju, što izaziva osudu sadašnjih vremena, pohvalu prošlih i očekivanje budućih«, piše Machiavelli u proslovu svojim Raspravama.A] Firentinskim povijestima Machiavelli će i na povijesnim primjerima dokazati tu svoju tvrdnju: »nikad ljudi nisu zadovoljni, i kad postignu jednu stvar, njome se ne zadovolje, već žude za drugom«.jNama je sad jasno što je to Machiavelli uočio i zašto je baš to uočio, kad nam je poznat razvoj kapitalističkog društva i njegove proturječnosti u to doba. Baš u vrijeme renesanse, na prvim koracima kapitalističkog načina proizvodnje, počinju se manifestirati takvi ogoljeni odnosi koji rađaju alijenaciju i posredovanje novog tipa među ljudima, kroz privatno vlasništvo.Tako Machiavelli anticipira Hobbesa i njegovu »teoriju posjedničkog individualizma«, čiji je izraz u maksimi da je čovjek čovjeku vuk. Machiavelli istražuje motive ljudskog djelovanja: zbog čega ljudi u društvu djeluju na određeni način i kakve efekte to izaziva? Jedan je bitni motiv ljudskog djelovanja želja za posjedovanjem, za materijalnim dobrima, tako da »brže ljudi zaborave smrt oca nego gubitak imetka«. Drugi motiv Machiavelli nalazi u ljudskoj ambiciji, u njihovoj žeđi za vlasfi, u želji za moći. »Apetit vladanja je toliko jak da ulazi ne samo u srce onih kojima pripada vlast, već i onih koji ne mogu to očekivati...« ( R asprave . . . , knjiga III, 4. poglavlje). Kasnije će lord Acton reći da vlast kvari čovjeka, a posebno onoga tko je nema. S druge strane, Machiavelli će na istom mjestu ustvrditi da ljude pokreću dvije glavne stvari: ljubav i strah.,. Ljudski karakter je loš, među političarima caruju laž i prijevara, prijateljstvo postoji samo kad donosi novac, a ljudi čine dobro samo ako su prisiljeni, stoji u prvoj knjizi Rasprava, III poglavlje). Iz svega toga moglo bi se zaključiti da je Machiavelli ekstremni pesimist koji ne vidi izlaza i jednostrano određuje, ahistorijski, čovjeka i njegovo ponašanje u društvu. Machiavelli, međutim, tom konceptu negativnih osobina čovjeka suprotstavlja i njegove pozitivne ljudske moći: ljudi moraju pokušavati svaku stvar, i ono što je na izgled nemoguće, sugerira kroz usta Castruccia Castracanija, jer je Bog (alias Fortuna) prijatelj jakih ljudi. U njegovoj viziji politike nema mjesta rezignaciji, i Machiavelli postavlja dinamičku koncepciju političkog čovjeka, kao što i cijela renesansa razrađuje dinamičku koncepciju čovjeka u drugim sferama življenja. U redu, čovjek je loš i njime upravljaju negativni instinkti, i što sad? Machiavelli istodobno izražava svoje divljenje odlučnoj, energičnoj individui koja mora i može ustanoviti gdje su »snage zla«, i kad ocijeni da je skupila snage, intervenirati brzo i energično. Renesansni individualizam i njegov kult heroja ne može a da ne ostavi traga kod Machiavellija, usprkos njegovim simplifikacijama i ahistorijskim konstrukcijama. Machiavelli ističe jake ličnosti koje su promijenile svijet: to su M ojsije, Kir, Romul, Cesare Borgia, Castruccio Castracani. Ti primjeri možda i nisu najsretniji, ali oni dokazuju da se nešto može učiniti: njegovi heroji nisu izgubili glavu u odsudnim i kriznim trenucima, nisu uzalud prkosili svom vremenu, već su mu se prilagodili i vrebali svoju priliku da njime zagospodare. Jedini način da nešto naprave bio je da se posluže najvišim i najefektnijim oruđem kojim se može poboljšati ljudska prilika —političkim

životom, odnosno državom, odnosno - vlašću. Tako je vivere civile (politički život) ono rješenje kojim se čovjek iz stanja prirodnog antagonizma, što ga uzrokuju interesi i ambicije, pretvara u građanina, čija je zla ljudska priroda korigirana djelovanjem građanskih zakona i mudrim vladanjem. Čovjek je po prirodi loš, ali dobra organizacija političke zajednice može ga učiniti boljim, prilagođavajući ga kolektivnom životu, podvrgavajući ga zakonima, redu i pravdi. Machiavelli ne vidi u državi i političkoj vlasti cilj samima sebi —vladanje mu nikada nije sredstvo zadovoljenja ambicije vladara, već je njegova država i njegovo poimanje vlasti prije svega instrument ograničavanja ambicije i prirodnih interesa ljudi te eliminiranja čovjekove sklonosti korupciji, tj. iskvarenosti. Machiavellijev pesimizam intelekta razrješuje se u optimizmu volje, i zbog toga je njegov pesimizam realističan i u funkciji promjene stanja, a ne samo konstatiranja i, eventualno, zloupotrebe vlasti, kako mu je to bilo pripisano. Vlast je u tom smislu za nj jedna od poluga, najvažnija poluga za mijenjanje čovjekove egzistencije i za »poboljša­ nje ljudske prirode«. Naravno, Machiavelli je otkrio kako se ta vlast može upotrijebiti i u druge svrhe, kojima nije cilj blagostanje građana i pravedni politički poredak. Machiavelli nije ni mogao pretpostaviti do kakvih će se orwellovskih dimenzija razviti suvremena država sa svojom totalitarnom vlastL On razmišlja iz okvira svog vremena i daje iz rakursa tog vremena i svoj prijedlog rješenja, svoju alternativu kako da se pomoću političke vlasti, države, razriješe proturječnosti koje razdiru ljude njegova vremena. I doista, u to vrijeme u Italiji samo je država, jedinstvena, dobro organizirana i centralizirana, mogla zaštititi građane od neprekidnih razbojništava, od nesmiljene korupcije i pauperizacije, od konstantne životne i imovinske nesigurnosti u kojoj se nalazila nova društvena klasa, borghesia, koja sada traži pravnu sigurnost i pravni okvir za svoj napredak.

X Machiavellija su njegovi suvremeni, a posebno kasniji interpreti optuživali za imoralizam, za beskrupulozno propovijedanje maksime »cilj opravdava sredstvo«. Katolička crkva, u naletu protureformacije, stavlja 1559. njegova djela na indeks, a jezuitski red ga uzima na nišan kao inkarnaciju samog demona. Čak se i u engleskom jeziku udomaćio za đavola nadimak Old Nick, što je skraćenica od Niccolo. Stoljećima su se politički teoretičari dijelili na apologete i osporavaoce Machiavellijeva djela. Pejorativni atribut makjavelizam postao je sinonim beskrupulozne, prijetvorne politike sazdane na laži, podvali, nasilju i zločinu. Toliko je ta lažna predodžba ušla u kolokvijalni govor da je Machiavellijevo ime oštalo i dan-danas sinonim zla i podvale. Tek ozbiljna analiza njegova djela u dvadesetom stoljeću opovrgla je mnoge uvriježene predrasude i difamacije. Machiavellijeva politička doktrina je po mnogo čemu šokantna za evropsku kulturnu tradiciju petnaestog i šesnaestog stoljeća i nije čudno što je revalorizacija njegova djela nastupila u stoljeću koje je omeđeno, s jedne strane, eksplozijom nauke i tehnike, a s druge strane eksplozijom velikih socijalnih i političkih revolucija. Machia­ velli je uvidio značenje politike u modernom svijetu i prvi joj je pridao posebno značenje sredstva za ostvarenje čovjekovih interesa, ali i za obuzdavanje onih interesa koji štete vivere civile. Kršćanska tradicija srednjeg vijeka smatrala je politiku poprištem zlih demonskih sila koje ovladavaju čovjekom, zbog čega treba politiku subordinirati božanskoj etici i transcendentalnom sistemu moralnih vrijednosti. Machiavelli uspijeva

51

iščupati politiku iz te njezine subordinacije apstraktnim, izvana postavljenim etičkim principima. Politika nije sredstvo ostvarenja etičkih principa, već je politika instrument za zadovoljenje čovjekovih interesa u političkom društvu, tj. političkoj zajednici. Čak su i humanisti klasificirali politiku među filozofske discipline, svrstavali je u etiku, kao njezin dio, a svaki njezin kontrast s etičkim principima dobre vladavine pripisivali njezinu udaljavanju od filozofije. Benedetto Croce je prvi upozorio da je najveće značenje Machiavellijeve političke doktrine u razdvajanju etike i politike, u konstatiranju autonomije politike od etike. Gramsci je preuzeo tu ocjenu i razvio je. Međutim, Machiavelli emancipira politiku od određenog tipa etike, u ovom slučaju od transcendentalnog etičkog postulata, i poli­ tičku zajednicu uspostavlja na konkretnim ljudskim interesima, na nuždi da se pravnim i političkim sredstvima garantira određeni, vladajući način »stjecanja imovine«, tj. način proizvodnje. Politika je za Machiavellija cjelina sredstava kojima čovjek mora ovladati u skladu s vremenom, tj. s nuždom: ona mora ograničiti čovjekovo prirođeno zlo, njegovu žeđ za osobnim interesima i ambiciju, tj. želju za moći. »Svaki onaj tko uspostavlja državu i daje joj zakone mora pretpostaviti da su svi ljudi zli, i da će bez ikakvog izuzetka svoje unutrašnje zlo ispoljiti čim za to nađu sigurnu priliku« (R a­ sprave., knjiga I, II poglavlje).\Politika je za Machiavellija najviše čovjekovo umijeće, f jedan od najviših oblika čovjekova stvaralaštva. Zato je i naziva l’arte dello stato, tj. državničko umijeće. Bez politike čovjek bi bio zao, egoističan pojedinac koji gleda samo na svoje dobro i na svoje zadovoljstvo, i zato mu je potrebna država koja će obuzdati interese i stihiju te uspostaviti balans interesa. Bez politike čovjek ne bi mogao ostvariti sretnu egzistenciji^, pa je zbog toga samo vivere civile, politički život, tj. politička zajednica sinonim ljudske egzistencije. Ali živjeti u zajednici znači ograničiti svoje egoistične interese i apetite, odreći se dijela vlastitog interesa u korist interesa drugih članova društva. Prema tome, ostvarenje života u zajednici ne znači realizaciju određe­ nih moralnih kategorija s apsolutnim važenjem, kao što su dobro, čast, vrlina i slično, već politički život znači realiziranje općeg interesa, za što je država najpogodniji okvir. Na taj način Machiavelli uopće ne odbacuje jedan moralni sistem vrijednosti, samo što taj sistem vrijednosti nije oktrojiran ni božanskim autoritetom ni besprizivnim autorite­ tom čovjekova uma, već on direktno proistječe iz čovjekova života, iz njegovih potreba i interesa. Machiavellijev moralni kodeks proistječe iz same »objektivne istinitosti svi­ jeta«, iz činjenice da samo u političkoj zajednici čovjek može postati bolji i da se samo pomoću političke zajednice kao instrumenta može ostvariti napredak čovjeka. A napredak čovjeka uvijek treba mjeriti kroz napredak njegove zajednice, koliko ta zajednica zadovoljava interese svojih »podanika«, koliko ona »unapređuje obrte, trgovinu, umjetnosti«, itd.,( Ne samo što Machiavelli odvaja politiku od morala, već on razlikuje u svojoj političkoj koncepciji moral pojedinca, individualni moral i javni moral. To razlikovanje mu, opet, omogućuje njegova pesimistička vizija čovjeka. Čovjek nije dobar, jer on želi ostvariti samo ono što ga osobno čini sretnim. A da bi živio u društvu, on mora prevladati svoj egoizam i načelo individualne sreće i podvrći se »općoj koristi«, koja postaje opće mjesto Machiavellijevih Rasprava. Opći interes je vredniji od individual­ nog interesa, interes »javnosti« (del pubblico) značajniji je od »privatnog interesa« (del privato), interes države mora prevladati nad interesom pojedinoga građanina. Zbog te opće vrijednosti političkog morala, gdje je summum bonum zajednički, tj. opći interes, moguće je sagledavati i sredstva kojima se postiže taj cilj. Kad razglaba o odnosu cilja i sredstava, Machiavelli nikad izričito ne tvrdi da cilj opravdava sredstvo. Odnos ciljeva i sredstava tematiziran je, više usput, u Vladaru (XVIII poglavlje) i u Raspravama o prvoj

dekadi Tita Livija (knjiga III, X X X V poglavlje), ali uvijek je riječ o pitanju da li se politički cilj, dakle ostvarenje zajedničkog interesa, može uvijek postići »dobrim« sredstvima. Machiavelli odgovara na to da dobrih sredstava samih po sebi i nema, već da sredstva uvijek treba procjenjivati ovisno o cilju. Ponekad je nužno upotrijebiti i sredstva koja nisu dobra sama po sebi (to su nasilje i prijevara), i time Machiavelli unosi radikalnu novost u političku teoriju, jer on ne odbacuje a priori sredstva koja su na prvi pogled zla. Rješenje je u onome »na prvi pogled«: dobra sredstva mogu voditi lošim posljedicama, kao što se može dogoditi i obrnuto. Machiavelli se opet zalaže za to da se stvarnost neprestano podvrgava političkoj analizi i da se krene ispod površine fenome­ nalnoga. Na nasilje se može odgovoriti samo nasiljem, ali je pitanje što je krajnji cilj tog nasilja: ako ono omogućava tiransku vlast, onda je ono zlo, a ako uspostavlja čvrstu, dobro organiziranu i pravednu zajednicu, onda ono samo po sebi nije zlo. T o je, napokon, i vrlo suvremeno pitanje o mjestu i ocjeni revolucionarnog nasilja, o ekspropriranju eksproprijatora, o nasilju nad nasilnicima. »Kad bi ljudi bili dobri, onda ovi moji savjeti ne bili dobri«, stoji u Vladaru. Nikako se ne može reći da se Machiavelli zalaže za to da cilj opravdava sredstva. Jer nije riječ o bilo kojem cilju, nego o cilju uspostavljanja pravednog poretka, građanske vladavine. Za ostvarenje takvog cilja nužna je primjena sredstava koja nisu sama po sebi dobra, kao što su to, na primjer, nasilje i prijevara, u svim njihovim oblicima i gradacijama.: Kritičari Machiavellija koji pribjegavaju simplificiranom moraliziranju previđaju značenje »nužde« prilikom prim­ jene sredstava u političkoj borbi. »Nužda« primjene određenih sredstava razumijeva da su okolnosti takve da se redovnim političkim sredstvima ne bi mogle ostvariti nikakve promjene, jer okolnosti idu na ruku vlastodršcima, koji se već služe sredstvima »koja nisu dobra«. Protiv njih se ne može boriti samo »dobrim« sredstvima - protiv nasilja se ne može voditi principijelna borba argumentima ili uvjeravanjem, jer to ne pomaže. Zato i Leo Strauss, gnušajući se Machiavellijeva imoralizma, tvrdi da je Machiavelli, zapravo, revolucionar! 0P£^'DAA 10 T ako se tvrdnja da je Machiavelli izmislio maksimu da cilj opravdava sredstvo, koju su mu, zapravo, pripisali jezuiti u sedamnaestom stoljeću, pokazuje kao netočna. To se može pokazati i na kontroverznom primjeru Cesarea Borgie: Borgia je samo na izgled okrutan, jer se on poslužio okrutnim sredstvima u kršenju samovolje feudalnih moćnika i bogatih građana, a uspostavljao je, zapravo, pravedan poredak u kojem je bio garantiran prosperitet građana i pravna sigurnost stanovništva. Zato je Borgia, zbog primjera stanovništvu, okrutno pogubio svoga vjernog pomoćnika, a okrutno je pogubio i svoje suparnike - Vitelozza Vitellija i njegove drugove koji su htjeli zadržati status quo u Romanji i dalje vladati kao autarhični feudalci, vršeći nasilje nad građanima i ničime ne garantirajući prosperitet i pravnu sigurnost građana. Mi se danas možemo užasavati mjere okrutnosti u tom nasilju koje se primjenjuje da bi se iskorije­ nilo drugo nasilje, ali takva je okrutnost, na žalost, bila opća značajka vremena, nešto kao naličje renesanse, koju smo navikli poimati kao doba najrafiniranijeg estetizma i lirizma. Takva dijalektika morala i politike bila je za njegovo vrijeme revolucionarna, i stoga se s punim pravom može reći da se u šesnaestom stoljeću moglo biti revolucionar samo onako kako je to bio Niccolo Machiavelli. Istini za volju, treba upozoriti da radikalizacija takvoga političkog morala može dovesti do negiranja individualnog interesa i, pod pretekstom svođenja političke zajednice na »opći interes«, podvrgavanja pojedinca totalitarnoj vlasti države. Međutim, takva je implikacija modernog porijekla i više nema nikakve veze s Machiavellijem koji je točno odredio granice građanske vladavine. Stoga su i neopravdani svi pokušaji manipuliranja Machiavellijem - od

53

fašizma koji ga smatra teoretičarem korporativne države i ideologom vođe, Ducea, pa do suvremenih kritičara staljinizma koji u Staljinu ili u Lenjinu vide sljedbenike makjavelizma. Tako i Koestler u svom Pomračenju u podn e čini Machiavellija objek­ tom razmišljanja svog junaka Rubašova, kad on pokušava naći opravdanje za totali­ tarnu vlast staljinističke partije i podvrgavanje pojedinca nekom općem zakonu histo­ rije i logici u kojoj pojedinac nije ništa, a pokret je sve.šTakve proizvoljne interpretacije nisu nemoguće ako se Machiavellijeva politička teorija uopći, ako joj se prida izvanvre­ menska važnost i ako se istrgne iz konkretnoga povijesnog konteksta u kojem je nastala. Machiavellijeva politička teorija imala je izvanrednu revolucionarnu ulogu u izgradnji novoga svijeta, u afirmaciji građanskog društva i u razvoju moderne koncep­ cije države kao reprezentanta općeg interesa. U tom smislu Machiavelli je, u mjeri u kojoj građansko društvo i danas živi i prosperira, naš suvremenik. Bez obzira na to koliko je Machiavellijeva teorija ograničena vremenom, ona nam ipak otkriva neke opće zakonitosti politike koje su i danas na djelu i koje, bez obzira na to da li nam se sviđaju ili ne sviđaju, moramo uvažiti ako nam je stalo do »objektivne istinitosti stvari«. j Ali zato u toj teoriji ne možemo tražiti recepte za današnje proturječnosti ni modele za političko ponašanje, bez obzira na privlačnost takvih analogija i simplifikacija i bez obzira na to što je takav trend već na djelu.

XI

H abent sua fata libelli —možda nijednom djelu ta izreka ne priliči toliko, koliko Machiavellijevu opusu. Njegovo djelo tokom stoljeća postaje predmet osporavanja, negiranja, osude i pohvale, pasionirane apologije i glorifikacije. Machiavellijeva prava slava počinje 1531. godine, kada su prvi put objavljene njegove Rasprave o prvoj dekad i Tita Livija. Slijedi, nakon godinu dana, editio princeps Vladara, i otada njegovo djelo kreće autonomno u svijet, slijedeći svoju sudbinu. Vremena mu nisu baš milostiva. Nad Evropom se gomilaju oblaci vjerskog raskola, koji će temeljito potresti zapadni svijet. Godine 1517. Luther objavljuje svojih devedeset i pet teza, i taj događaj ubrzava kraj jednog razdoblja koje se može nazvati zlatno doba talijanske građanske revolucije. Doba koje dolazi više nije tako hedonistički bezbrižno, intelektualno radoznalo i umjetnički raskošno. Prvi Machiavellijev sljedbenik jest Francesco Guicciardini, njegov prijatelj i korespondent. Godine 1529, kada su Machiavellijeva djela još u rukopisu, nastaju njegova Considerazioni sopra i discorsi del M achiavelli (Razmatranja o M achiavellijevim raspravama). Razmatranja su prvi pokušaj kritičkog čitanja Machiavellijeva teksta. Prihvaćajući Machiavellijevu metodološku pretpostavku istraživanja »zbiljske istine«, Guicciardini nemilosrdno secira Machiavellijeve Rasprave i upućuje mu ozbiljne objek­ cije. Guicciardini je po habitusu više historičar nego politički teoretičar, pa se stoga upušta u detaljno osporavanje Machiavellijevih ocjena o rimskom svijetu. Odbacujući idealiziranje rimske povijesti,- kako to čini Machiavelli, Guicciardini upozorava da je moć Rimske Republike proistekla iz zajedničke vlasti patricija i plebejaca, dok M achia­ velli bez prave osnove veliča vlast plebejaca. Plebejci su bili, po Machiavelliju, garancija slobode, dok su za Guicciardinija to patriciji. Njegovo stajalište odražava poglede višeg sloja građanstva, koji usvaja aristokratsku kulturu i klasnu distancu prema širim slojevima. Zato doskorašnjim saveznicima u borbi protiv feudalne aristokracije Guic­ ciardini osporava politički subjektivitet i pobija Machiavellijevu tvrdnju, koja čini glavnu okosnicu Rasprava o Titu Liviju, da je nejedinstvo između plebsa i senata dovelo

54

*

do slobode i moći Rima. Suprotno tome, Guicciardini smatra svaku podjelu i klasnu borbu štetnom u dobro organiziranoj državi. Isto tako, suprotstavlja se Machiavellije­ voj tvrdnji da je »mnoštvo mudrije i postojanije« od vladara, smatrajući da »mnoštvo« ne može kompetentno vladati, već može izazvati, ako nije vođeno razboritom vlašću, konfuziju i kaos. Guicciardini ostaje realist, ciničniji od Machiavellija u konkretnim uputama upućenima onima koji se žele baviti politikom. Suprotno Machiavelliju, koji razvija pesimističku antropologiju, ali uz to i politički optimizam - volju i želju da se primjenom političke vlasti poboljša ljudsko društvo - Guicciardini je veći optimist kad je posrijedi ocjena ličnosti, ali je zato veći pesimist kad je posrijedi mogućnost mijenjanja društvene situacije. Nedostaje mu Machiavellijev entuzijazam, njegove proturječnosti, njegov, u osnovi, optimistički politički kredo. Guicciardini odbacuje Machiavellijevu sklonost da iz empirijskog tkiva izvlači regole generali, kloni se uopća­ vanja i krajnjih rješenja za koje se zalaže njegov prijatelj. Guicciardini je pobornik umjerenosti, srednjeg puta, političke taktike, i njegov pogled nije uperen u budućnost, u ono što treba činiti. Zato je i razumljivo što su, uz Razmatranja, njegova najpoznatija politička i povijesna djela Ricordi (Sjećanja) i Storia d ’Italia. Guicciardinijeva djela izašla su postumno, i ona nisu mogla mnogo ni utjecati na tadašnju javnost. Mnogo su više utjecala djela koja su bila dostupna javnosti, kao što je ovaj nesvakidašnji kuriozitet: Vladar je izašao iz štampe 1532. godine, dok je 1523, dakle devet godina prije toga, već cirkulirao spis učenoga napuljskog profesora Agostina Nifa pod naslovom D e regnandi peritia a d Carolum V imperatorem. Ništa ne bi bilo čudno kad to ne bi bio doslovni prijevod Machiavellijeva Vladara na latinski. Nifova knjižica prvi je plagijat Machiavellija, koji svjedoči o tome da je rukopis Vladara već bio poznat u intelektualnoj javnosti onoga vremena. Iz Machiavellijeve biografije nije poznato da je on reagirao na taj grubi falsifikat, vjerojatno zato što je bio štampan u maloj nakladi i bio nedostupan na knjižarskom tržištu. Nifo kopira Vladara, ali se plagijat na prvi pogled ne može prepoznati. Machiavellijev prvotni tekst podijeljen je u četiri knjige, a Nifo mu dodaje petu knjigu, koja želi biti pokušaj ublažavanja Machiavellijeva političkog realizma, nesmiljenoga u analizi i rezultatima. Cijeli je tekst presložen tako da su Machiavellijevi oštri sudovi ublaženi, i on se od manifesta novog vladara, odnosno građanske vladavine, pretvara u akademski traktat o različitim oblicima vlasti, s posebnim osvrtom na tiraniju. Naravno, ključni dio Machiavellijeva teksta, onaj poznati odlomak iz X V poglavlja Vladara koji govori o »zbiljskoj istini stvari«, ispušten je, dok su cijela druga poglavlja doslovno prepisana. U nadopisanoj petoj knjizi Nifo iznosi svoj pogled na »pošteni način vladanja«, zapravo moralizator­ ski pledoaje za »vrlog vladara«, kako bi u tom svjetlu mogao prikazati adresata posvete, cara Karla V. Nifo je plagijator Machiavellija, a od njega je u renesansnoj političkoj misli zapamćena samo posveta u kojoj iznosi kako je, kao što je medicina znanost o zdravlju i bolestima, o otrovima i protuotrovima, politika znanost o zdravim i iskvarenim oblicima vlasti - o monarhiji i tiraniji. Tu posvetu preuzima izdavač Machiavellijeva Vladara Bernardo Giunta, i u predgovoru Machiavellijevu djelu ističe da ono istodobno sadrži i otrov i protuotrov - ovisi samo o tome u kojem se interpretativnom ključu čita. Već je to dovoljno da dade inicijalni poticaj mitu o Machiavelliju, legendi koja raste kroz vjekove i poprima najraznovrsnije oblike mistifikacija. Već su Machiavelli­ jevi suvremenici pridonijeli stvaranju mita o njemu prenoseći njegova pisma, literarna djela i anegdote koje su o njemu kolale u Firenci i prepričavale se većinom u književnim krugovima, gdje je Machiavelli, posebno zahvaljujući svojoj Mandragoli, bio kod kuće.

55

Tako je 1549. godine G. B. Busini pisao Bernardu Varchiju, koji je prenio simptomatičan iskaz o Machiavelliju u svojoj Povijesti Firence 1549. godine: »Bogatima se činilo da je taj njegov Vladar poslužio da poduči vojvodu da im oduzme sva njihova imanja, siromašnima svu slobodu, plačljivcima (tj. Savonarolinim pristašama) izgledao je kao heretik, poštenima nepošten, jadnima još jadniji i time vredniji od njih, tako da ga je svatko mrzio.« Autor prve zabilježene nedvosmislene osude Machiavellijeve perfidije i dvoličnosti jest engleski kardinal Reginald Pole, koji 1538. piše u Firenci, gdje se nalazi u egzilu, pošto ga je istjerao Henrik VIII, svoju knjigu A pologia a d Carolum Caesarem, gdje za Vladara kaže da je opus Satbanae digito scriptum - djelo pisano Sataninim prstom. Machiavelli je, po njemu, inspirator Henrika VIII i anglikanske čizme, jer je svojim prezirom prema religiji i kršćanskoj etici te svojim otvorenim naučavanjem laži i prevare u vladanju narodom poučio tirane kako da preuzmu vlast. Zato je Machiavelli opasnost ne samo za crkvu i kršćanske vladare, već i za podanike, »ovce na koje se okomljuju vuci«. Machiavelli naučava dvoličnost, i zato je njegova doktrina dijabo­ lična, i Pole već insinuira da su Vladara držali na uzglavlju Henrik VIII i njegov savjetnik Thomas Cromwell - formula koja će se rado ponavljati kroz stoljeća. Tako će' Vladar postati Uvre de cbevet mnogih državnika, ni kriv ni dužan, od Henrika VIII, preko Napoleona do Staljina. Kardinal Pole je već usmjerio mit o Machiavelliju prema stereotipu perfidnog i dijaboličnog lukavca, i ta će ga negativna popularnost pratiti sve do naših dana. Poleov napad je signal i za druge crkvene pisce. Nastaje hajka, izazvana protureformacijskom ideološkom ofenzivom koja zahtijeva konačni obračun sa svim disiden­ tima i kritičarima crkve. Machiavelli se nije upuštao u teološke dispute, kao, primjerice, Pietro Pomoponazzi i drugi filozofi, ali je zato vrlo otvoreno optužio crkvu ne samo zato što je onemogućila ujedinjenje Italije, već i zato što je vjernike udaljila od vjere, od »izvornih principa« kršćanske religije. A to već crkvenim poglavarima miriši na protestantsku herezu. Zato će se na Machiavellija okomiti ideolozi protureformacije, među kojima se ističu portugalski biskup Jeronimo Osorio, koji 1542. napada Machia­ vellija u djelu De N obilitate cbristiana, i sijenski dominikanac Ambrogio Caterino Politi, biskup Cosenze, koji 1552. objavljuje D e libris a cbristiano detestandis et a christianismo penitus eliminandis. Osorio predbacuje Machiavelliju da profanira krš­ ćanstvo, svodeći ga na kriminal, dok se Politi trudi da demaskira Machiavellijev ateizam. Renesansa je bila širokogrudna prema disidentima i vladala je relativna duhovna tolerancija: Machiavelli je svoja gledišta o krivnji crkve i svoj poganski ateizam slobodno iznosio pred papama - Lavom X i Klementom VII, a da nikome nije padalo na pamet da ga optuži za bezbožništvo ili herezu. No sad su vremena drukčija, i papa Pavao IV stavlja Machiavellijeva djela na Index librorum prohibitorum , koji je ustanov­ ljen 1559. godine. Tri godine kasnije Tridentinski koncil potvrdit će presudu, i otada će samo spominjanje Machiavellijeva imena postati opasno, kao sinonim samog đavla. Makjavelizam se počinje spominjati i elaborirati kao opće mjesto katoličkog ideološkog purizma. Ništa nije pomoglo to što je niz poznatih ličnosti ustao u obranu Machiavel­ lija, tražeći ublažavanje osude. Tako je urbinski vojvoda Guidobaldo II da Montefeltro predložio da se s Indexa izuzmu Rasprave i Umijeće ratovanja, i u tu svrhu on predlaže papi prečišćeni tekst iz kojega su izbačene sve negativne ocjene i svaka aluzija na crkvu i religiju. Ali ni to ne pomaže. Machiavellija se dokopala i teološka policija, Družba isusovaca, osnovana 1540. godine. Njezini se redovnici s posebnim žarom bacaju na Machiavellijeva djela i oni ostaju sudbinski vezani za Machiavellijevu slavu: njihova akcija polazi od motta A d m aiorem D ei gloriam - sve na veću slavu božju. U realizaciji

56

tog cilja jezuiti ne prezaju ni od kakvih sredstava: njihova operacionalna deviza Cui licitus est finiš, etiam licent media, koja se kasnije u slobodnijoj formulaciji počela citirati kao Finiš sanctificat m edia (cilj opravdava sredstvo), počinje se pripisivati Machiavelliju. Vještom kazuistikom jezuitski ideolozi podmeču Machiavelliju najrazor­ nije i najpaklenskije namjere, optužujući ga za pomanjkanje svakog morala, beskrupu­ loznost i ciničnost, ispoljavajući i sami pri tom baš te osobine. Tako je jezuitski cinizam ostao prilijepljen uz Machiavellija, i tek će kasnije Leslie J. Walker, jezuit iz X X stoljeća, pokušati ispraviti tu nepravdu. On je napisao komentar Raspravama i dokazao da Machiavelli nikad nije izrekao njemu pripisanu maksimu. Opća mobilizacija crkve protiv Machiavellija regrutira i pripadnike drugih redova: uz jezuite Antonija Possevina i Pedra Ribadeneyra nastupaju filipovac Antonio Bozio, augustinac Gregorio Nunez, kanonik Scipione Ammirato i mnogi drugi. Possevino objavljuje 1592. godine Iudicium de N icolao M acbiavello, u kojemu ne samo što osporava Machiavellijev aceizam, već i negira efikasnost njegove političke teorije, smatrajući da poneki protuotrovi mogu biti ubitačniji i od samog otrova. Possevino optužuje uz Machiavellija i J. Bodina, za blasfemiju. Ribadeneyra objavljuje 1597. svoj spis D e religione et virtutibus Principis christiani adversus M acbiavellum, koji postiže velik uspjeh i biva preveden na mnoge evropske jezike, postavši gotovo klasikom antimakjavelističke jezuitske traktatistike. Istini za volju, Ribadeneyra prvi put priznaje da je makjavelizam postojao prije Machiavellija i u francuskom kralju Luju X I vidi makjavelista ante litteram, te priznaje da se vladar ponekad mora poslužiti i ne previše moralno prihvatljivim sredstvima da bi postigao svoje vladalačke ciljeve. Španjolski jezuiti postaju vrlo glasni kontestatori makjavelizma, a pridružuju im se Fajardo de Saveedra, Juan de Mariana i mnogi drugi. Još jedan jezuit pridonosi negativnom mitu o Machiavelliju: Giovanni Botero 1589. objavljuje u Veneciji spis Della Ragion di Stato (O državnom razlogu), u kojemu izlaže sredstva nužna za uspostavljanje, očuvanje i proširenje vlasti. Botero, suprotno Machiavellijevu vladaru, veliča pravednoga kršćan­ skog kralja koji se u svojoj vlasti oslanja na Sveto pismo i na katolički moral. Ali polemizirajući s Machiavellijem, Botero priznaje da u politici caruju interes, sila, oprez, i pokušava pomiriti »državni razlog« s kršćanskom savješću. Vještom argumentacijom Botero osporava Machiavellija, ali je on makjavelist, a ne Machiavelli. Državni razlog opravdava i mnoga dubiozna sredstva u politici, a uz to, što je najčudnije, i za Botera je religija instrumentum regni. Botero otvara novo poglavlje u mitu o Machiavelliju: mnogi će tumači Machiavellija brkati Botera i Machiavellija, pripisujući, pogrešno, Machiavelliju autorstvo teorije »državnog razloga«. U takvu pogrešku upast će u X X stoljeću i njemačka historicistička škola s Friedrichom Meineckeom na čelu. Antimakjavelisti iz jezuitskih redova vraćaju se katoličkom moralu kao ishodištu kriterija procjenjivanja dobre ili loše vladavine, te nastoje pomiriti katolički moral i politiku. Naravno, dobra je ona politika koja se temelji na vjerskim principima. »Državni razlog« je inovacija u kategorijalnom aparatu političke znanosti, koja u Boteru i antimakjavelistima doživljava regresiju: »državnim razlogom« naziva se nužnost očuvanja države, usvojene kao norma političke akcije i kao apsolutni kriterij političkog djelovanja. Jezuitska osuda Machiavellija kulminira 1615. godine, kad je u Ingolstadtu javno spaljen njegov portret, s pogrdom Cacodaem onis auxiliator. Machiavellijevi portreti, istina, zaslužuju posebnu ikonografsku studiju. Najpoznatiji Machiavellijev portret izrađen je postumno (izradio ga je Santi di Tito), a prikazuje ga s ironičnim osmijehom na licu, zagonetnog izraza, što su ga mnogi usporedili s Giocondinim. U većini tih portreta već je ugrađen mit o Machiavelliju, koji se širi Evropom.

57

Novo poglavlje u razvoju hajke na Machiavellija otvara, s druge strane fronte vjerske šizme, kalvinist Innocent Gentillet svojim djelom Discours d ’Etat sur les moyens

de bien gouverner et maintenir en bonne paix un Royaum e ou autre principaute: Contre N icolac M acbiavel Florentin. Ta će knjiga ući u povijest kao Antimachiavellus, a pisana je 1576. godine, četiri godine nakon Bartolomejske noći, krvavog obračuna s francu­ skim hugenotima, čiji je organizator francuska kraljica-majka Katarina, rođena Medici. Gentillet optužuje Machiavellija kao pravog inspiratora toga krvavog obračuna, i nije čudo što ta knjiga brzo stječe popularnost i u protestantskoj Njemačkoj. Gentillet naziva Machiavellija »doktorom svih dvoranina«, a Vladar je »Koran kraljeva«, antireligiozno djelo koje propagira prevaru, podmuklost i nasilje. Gentilletova invektiva usmjerena je ponajviše na brojne talijanske savjetnike koji borave na dvoru Henrika III i Karla IX , a u kojima on vidi krivce što je francuski kralj počeo vladati »na talijanski način«. U toj tvrdnji prepoznajemo i jednu nacionalističku, italofopsku tezu, koja se odonda uvriježila u Evropi, tako da će E. Friedell nasjesti tom nacionalnom stereotipu i iznijeti tezu o »talijanskom narodnom karakteru« kao »dražesnoj smjesi dobroćudnosti i podmuklosti, živahnosti i lijenosti, naivnosti i lukavosti, površnosti i talenta«, koja se baš čini primjerena Machiavellijevu liku. Gentillet izdvaja pedeset Machiavellijevih maksima da bi na njima dokazao svu pokvarenost firentinskog sekretara i njegov pogubni utjecaj na vladare, i u tome ne preza ni od prestiliziranja Machiavellijevih navodnih maksima kako bi dokazao svoje teze. Međutim, Gentillet ne može a da se ne složi s Machiavellijem u jednome, u tome da su pape negativno djelovali na vjeru udaljujući vjernike od crkve, zgrćući veliko blago u Italiji, a jsiromašeći druge zemlje, kao što je to, primjerice, Francuska. U tim argumentima prepoznaje se Lutherov utjecaj i njegove teze iznesene u spisu O rimskom papinstvu protiv poznatog lajpciškog romanista. Bilo bi pogrešno, međutim, svoditi te konfutacije Machiavellija samo na vjerske dispute, optužbe za bezboštvo i amoralnost. Riječ je i o drukčijim koncepcijama politike, koja kod Gentilleta mora ostati patrimonij jedne plemićke elite. Gentillet odbacuje, baš u ime slobode i pravde, sudjelovanje naroda u državnim stvarima i svrstava se u pobornike monarhije koja se oslanja na uzak vladajući sloj. Na taj način, on je i pobornik feudalne monarhije, one monarhije koja će u apsolutizmu Luja XIV doživjeti svoj apogej, pa ga je i Meinecke okarakterizirao kao »pravog srednjovjekov­ nog čovjeka«. Ideološki disputi onog vremena pokazuju da se iza vjerskih formula kriju socijalni interesi — Gentillet je pobornik aristokracije, kao što Luther, usporedo sa svojom herezom, pravi minuciozni računovodstveni saldo koliko papa odnosi novca iz njemačkih Landerna, izražavajući time povijesne interese njemačkoga građanstva. Kalvinist Gentillet, kao i hugenoti, vidi u jezuitima najprivrženije Machiavellijeve učenike koji su njegove savjete proveli u djelo. Usprkos očevidnom zalaganju za restauraciju kršćanskog morala u politici, takve tvrdnje, kao i osuda papa, dovest će i samoga Gentilleta na Index librorum prohibitorum . Mnogi su, usprkos prijetnjama ekskomunikacije, ustali u obranu Machiavellija, navodeći ovakve ili onakve teze, braneći autora samim njime ili primjenjujući »makjavelističku« kazuistiku, opravdavajući makjavelizam nasuprot Machiavellija. Jean Bodin će tako pohvaliti Machiavellija što je otkrio zločine koje vrše tirani, ali će kasnije osporiti njegovo djelo. Etienne Pasquier će prvi početi razlikovati makjavelizam i antimakjavelizam koji uzima kao referencu Machiavellijevo djelo ali ga iskrivljuje u skladu sa svojim interesima. Talijan Alberigo Gentili će krajem šesnaestog stoljeća prvi utvrditi razliku i suprotnosti između Vladara i Rasprava, što će, također, postati opće mjesto kasnije kritike. Najpoznatiji osporavatelji Machiavellija bili su početkom seda­

58

mnaestog stoljeća Traiano Boccalini, Ludovico Zuccolo i Kaspar Schoppe, koji se svi vraćaju pitanju morala i politike, što postaje središnje pitanje makjavelijanskih aporija. Najveće poštovanje prema Machiavelliju i njegovoj metodi u sedamnaestom stoljeću pokazuje engleski filozof Francis Bacon. Prethodno je Machiavelli prilično loše prošao u Engleskoj. Shakespeare direktno citira Machiavellija u Henriku IV: » .. .an d set the murderous M achiavelli to school«, Richardu III stavlja Machiavellijeve misli u usta, a opširni dokazi izneseni su u prilog tvrdnje da je kralj Klaudije u Flamletu inkarnacija Machiavellija. Elizabetinsko kazalište je pod negativnim utjecajem Machia­ vellijeve fame, i Christopher Marlowe postavlja u komediji The Jew o f Malta i samog Machiavellija na scenu, koji u prologu govori kako se vratio na zemlju da iznese svoje »makjavelističke principe«. Sir Walter Releigh istodobno ga napada i brani, što će javnom tužiocu poslužiti da ga optuži zbog realizacije »dijabolične, makjavelističke politike« —i tako se Machiavelli, kako konstatira čehoslovački suvremeni poznavalac renesanse i Machiavellija J. Maček, prvi put pojavio i kao svjedok optužbe na jednom procesu! — Francis Bacon, čini se, prvi shvaća Machiavellijevu modernističku poruku. U svojem De augmentis scientiarum odaje mu priznanje za njegovu induktivnu, empirij­ sku metodu i svrstava ga među najznačajnije znanstvenike. »Moramo biti zahvalni Machiavelliju i piscima kao što je on, koji pišu o onome što ljudi čine, a ne o onome što bi trebalo da č in e ...« Bacon se identificira s Machiavellijevom koncepcijom čovjeka, koji je natural man. Prihvaća njegovu historijsku metodu, koja se sastoji u tom da se racionalno i nepristrano analiziraju povijesna zbivanja te da se uspoređuju uzroci i posljedice političkih procesa. Za Bacona je Machiavelli political scientist i, impli­ citno, osnivač te znanosti. Prihvaća njegovu teoriju o nužnosti povratka »izvornim principima« političkih sistema i potrazi za ovozemaljskim uzrocima političkih zbivanja. Razumljiva je Baconova simpatija za Machiavellija, jer ih veže ista težnja: Machia­ velli desakralizira politički život, a Bacon desakralizira prirodu i znanost, kao racio­ nalni temelj kasnije veze nauke i tehnike, što će biti podloga engleske industrijske revolucije. Za razliku od Bacona, Thomas Hobbes ne citira Machiavellija, iako je on, djelomično, nosilac dijela duhovnog nasljeđa Machiavellijeve politike sile i nastavljač teorije političkog realizma, koju radikalizira i apsolutizira. Moderna politička znanost, ako uzmemo kao datum njezina nastanka godinu kad je napisan Vladar, 1513, odmah se u početku račva u dvije orijentacije koje će biti prisutne kao dva sklopa svijesti, kao dvije komponente moderne političke znanosti: riječ je o realističkoj koncepciji politike i, suprotno njoj, o utopijskoj koncepciji. Godine 1516. izlazi Utopija Thomasa Morea, i otada se sve do M arxa može skicirati usporedni razvoj političke znanosti, na dva kolosijeka, koji će tek u Marxu doživjeti integraciju i jedinstvenu recepciju. Tako će, većinom, Machiavellijevi hranitelji i nastavljači, kao što su Guicciardini, Bacon i Hobbes, obilježiti razvoj realističke komponente moderne političke znanosti, dok će, većinom, antimakjavelijanci (što treba dobro lučiti od antimakjavelista!) pripadati utopijskoj komponenti političke znanosti. Nije slučajno, stoga, što Tommaso Campanella »zbiljskoj istini stvari« suprotstavlja utopiju Grada Sunca, konkretnim osobinama vladara, koje Machiavelli naziva »vrlinama«, mesijan­ sko nadahnuće, i, napokon, laičkoj državi teokraciju, iako ne istog karaktera kao što je to bio Savonarolin politički projekt. Campanella u svom Atheismus triumphatus odbacuje Machiavellijevu koncepciju politike, polazeći od svoje intranzigentne moralističke koncepcije koja odbija postojanje različitih suprotstavljenih interesa i, napokon, zalaže se za ostvarenje »filozofske republike« koja će biti sinonim za besklasno društvo, u kojemu će vladati jednakost među ljudima, muškarcima i ženama, u kojemu će biti

59

ukinuta nejednakost novca, u kojemu će biti izjednačena politika i religija. Machiavel­ liju su upućene najveće pogrde: on je grešnik i, expressis verbis, svinja. Utopist James Harrington, iako odbacuje Machiavellija jer se zalaže za ravnotežu vlasništva, priznaje mu u zasluge zalaganje za republiku, čime se nadovezuje na izgradnju novog mita, Machiavellija kao republikanca. Premda je u svom djelu Oceana također iznio utopijsku koncepciju društva, Machiavelliju priznaje »znanstvenost«, potragu za znanstvenom verifikacijom svojih teza. Od njega potječe paralela s Hipokratom, jer »Machiavelli piše o propadanju država i o tome raspravlja kao o ljudskim bolestima, kao što o njima govori Hipokrat«. U međuvremenu, nakon popuštanja protureformacijskih stega, Evropa se budi i okreće prema znanostima. U Francuskoj je splasnuo prvi antimakjavelistički val, i sada se javlja mnogo apologeta i, štoviše, obožavatelja Machiavellija. Pojavljuje se mnogo pamfleta i polemika u kojima se nastoji rehabilitirati ličnost odioznoga demona politike. Tome pridonosi i razvoj apsolutizma i, naravno, brkanje Machiavellija s makjavelizmom. Tako se pojavljuje jaka struja pobornika politike državnog razloga, koji hvale Machiavellija, veličajući, zapravo, makjavelizam koji se sastoji od dezinterpretacije ili, eventualno, redukcije Machiavellijevih analiza i zaključaka. Kardinal Richellieu tako potiče kanonika Louisa Machona da napiše A pologie pour M achiavel, u kojoj će se truditi dokazati da je Machiavellijeva politička doktrina u harmoniji s biblijskim načelima, i da je sva averzija i idiosinkrazija spram Machiavellija plod ljudske slabosti, jer »ljudi hine da traže istinu, a kad je otkriju, ne mogu je podnijeti«. Drugi eminentni političar, kardinal Mazarin, potakao je svog bibliotekara Gabriela Naudea da napiše Considerations politiques sur les coups d ’etat, u kojemu osuđuje one koji prakticiraju makjavelizam, dok se javnosti prikazuju kao antimakjavelisti. Među­ tim, i sam Naude uzima od Machiavellija ono što mu odgovara, a prešućuje i negira konstitutivne momente Machiavellijeve koncepcije. Tako će on ustanoviti da je svijet politike, zapravo, svijet uspjeha i moći, a politička vrlina zahtijeva i podvalu, oprez i simuliranje. Naravno, ovdje narod figurira samo kao objekt kojega treba dobro poznavati da bi se njime moglo manipulirati. Machiavelliju zamjera što je narodu otkrio »tajne vlasti«, i što je objelodanio tehniku intrige i podvale, umjesto da s njima upozna samo uzak krug posvećenih. Na tome tragu nastaje apokrifni Politički brevijar kardinala Mazarina, pravi primjer makjavelizma kojemu Machiavelli nije kumovao. Tehnika vlasti prikazuje se kao vještina koja se može naučiti (uz pretpostavku da se intuicijom shvati bit politike), i ta spoznaja daje impuls negativnoj auri koja počinje obavijati politiku. E. Cassirer će nasjesti tom valu »tehnologizacije politike«, odvajajući tako političku fenomenologiju od njezine često »okultne« biti. Montesquieu je, također, žrtva antimakjavelističke propagande kao reakcije na makjavelističku mistifikaciju. Ali on se nakon svog putovanja po Italiji oslobađa predrasude da je Machiavelli stjegonoša despotizma, i prihvaća njegovu metodu istraživanja društva: ići do samih korijena stvari, do prvih uzroka političkih i historij­ skih zbivanja. »Machiavelli je govorio o vladarima kao Samuel, koji ih nije hvalio. Bio je veliki republikanac...« U svojim Considerations sur les causes de la grandeur des Romains et de leur decadence od Machiavellija će crpsti historijske činjenice i podatke, da bi poput njega zaključio kako političke sisteme treba vratiti »izvornim počecima«. Nakon pobjede nad Španjolcima, nizozemsko građanstvo privlači u svoju zemlju velik broj emigranata, koji su pobjegli iz svojih zemalja zbog progona, vjerske ili političke netolerancije, i aktivno ih uključuje u svoj kulturni život. Nizozemska preuzima štafetnu palicu »evropske Atene«, i to zlatno doba Nizozemske ogleda se u velikoj umjetničkoj i intelektualnoj produkciji. U Nizozemskoj se, odmah nakon

60

Francuske, prevode Machiavellijeva djela, a mnoga izdanja štampaju se na francuskom i latinskom jeziku, te raspačavaju po Evropi, gdje se izdavači klone Machiavellija zbog cenzure. U takvoj klimi i najveći nizozemski um, filozof Baruch Spinoza, lišen predra­ suda, pristupa Machiavellijevu djelu, da bi za nj našao samo pohvale. Ništa po prirodi nije ni dobro ni loše, već je čovjek taj koji društvene fenomene podvrgava moralnim principima i ocjenama. U potrazi za čovjekom i za državom valja primjenjivati Machiavellijevu induktivnu metodu. U procjenjivanju ljudske prirode Spinoza je bliži Hobbesovu naturalizmu kad konstatira da je, zbog ljudske prirode, strah konstitutivni moment države. Suprotno tim stavovima iznesenima u Etici, u svom osnovnom političkom djelu, Tractatus politicus, usput Machiavellija, kojega veoma cijeni, svrstava među borce za slobodu, jer je, čini se, želio pokazati da se narod mora čuvati toga da svoju sudbinu povjeri u ruke jednog čovjeka, vladara - i da je želio savjetovati narodu kako da sačuva slobodu. Machiavelli je, po njemu, »dalekovidan«, »mudar«, »najdomišljatiji«, sav u pohvalnim epitetima, neuobičajenima za Spinozin suzdržljiv stil u kojemu se kloni apodiktičkih sudova. Od Bacona, preko Spinoze, linija rehabilitacije Machiavellijevih političkih učenja vodi prema Rousseauu. Rousseau je pažljiv čitalac Machiavellija, osim Vladara dobro poznaje Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija i Firentinske povijesti te uočava proturječnosti koje se pojavljuju u pojedinim Machiavellijevim iskazima. Zato se ne mogu generalizirati Machiavellijeve ocjene, jer su mnoge podložne kritici, isto kao što su i mnoge osnovane na racionalnom autoritetu. Rousseau radikalizira sliku o Machiavelliju republikancu: nisu samo Rasprave pohvala republici, već je i njegov Vladar priručnik republikanaca. Rousseau pokazuje razumijevanje za Machiavellijevu osobnu situaciju —bio je pošten i odan svojoj domovini i stoga je bio prisiljen sakriti svoju ljubav prema slobodi. Zato je izabrao način, kako kaže u svom remek-djelu Du contract social, da daje pouke vladarima, a da zapravo savjetuje narod kako da se obrani od vladareve samovolje i od njegove loše vladavine. U pitanju političke antropologije Machiavelli i Rousseau se razlikuju kao dva antipoda: Machiavelli je došao do zaključka da svatko tko želi osnovati državu i urediti je zakonima mora »pretpostaviti da su ljudi zli«. Rousseau, sa svojom teorijom povratku čistim, idiličnim počelima, polazi od pretpostavke da su svi ljudi potencijalno dobri, ali je društvo odgovorno za njihovu iskvarenost. Machiavelli­ jev zakonodavac mora biti na oprezu i predvidjeti opasnost da se ljudska priroda pokaže u Čitavom svom zlu, dok Rousseauov zakonodavac ima lakši posao. On mora zakonima urediti društvo tako da ljudi mogu potpuno realizirati svoj potencijal u građanskom društvu, i zato je zadatak dobrog zakona da omogući ostvarenje »umnog bića«. Razlika između Machiavellijeva pesimizma i Rousseauova optimizma govori o osnovnoj diskrepanciji između ta dva politička pisca: oba priznaju da je »sve politika«, kako će Rousseau reći u svojim Ispovijedima, ali se ta politika drukčije realizira. Po tome je Machiavelli sljedbenik političkog realizma, dok je Rousseau jednom nogom u kontekstu utopijske tradicije. Ono što ih veže jest revolucionarnost njihovih teorija, koja znači pomak prema naprijed, prema Marxu koji će dijalektički prevladati nedo- . statnost i jedne i druge orijentacije u cjelovitoj viziji svijeta u kojoj više nema dihotomije teorije i prakse kao dvaju zasebnih svjetova. Utopijska form a mentis kondicionira i francuske prosvjetitelje, i stoga će oni samo djelomično razumjeti Machiavellija, dok ga najveći francuski filozof toga doba Voltaire uopće neće shvatiti, pokazavši začuđujuću površnost i nekonzistentnost. Najveći pothvat stoljeća, francuska Enciklopedija, ostaje na razini izjednačavanja Machiavellija s makjavelizmom: Machiavelli je u svojim spisima širio principe makjavelizma, usprkos tome što se odaje priznanje Machiavellijevoj inteligenciji i komediograf-

61

skom daru. U osnovi, autor te leksikografske jedinice Denis Diderot prihvaća ocjenu koju je dao Pierre Bayle šezdesetak godina ranije, točnije 1698. godine. Bayle preuzima mišljenje Paola Giovija o Machiavellijevoj ignoranciji i površnosti te zaključuje da su njegove maksime vrlo zloćudne: javnost se uvjerila da je makjavelizam istoznačan s umijećem tiranske vladavine. Prosvjetitelji žele prosvijetiti i oplemeniti čovjeka — u tome im Machiavelli smeta, jer je motivacija makjavelijanskog čovjeka vrlo profana interes, kao što će kasnije i jedan drugi osporavani mislilac reći da put prema čovjekovu srcu vodi kroz želudac. Diderot ipak za Machiavellija pokušava pronaći olakotne okolnosti, i vidi ih u spasonosnoj formuli koja obilježava Vladara kao satiru, a rezime svega je u anegdoti da bi Machiavellijeva prva lekcija eventualnom sljedbeniku zasi­ gurno bila da ne postupa po njegovim naučavanjima. Machiavellijeva revolucionarnost razlikuje se od revolucionarnosti francuskih prosvjetitelja, koji su duhovni očevi velike francuske građanske revolucije: ta se dva tipa revolucionarnosti isključuju, jer ona prva čovjeka neprestano prizemljuje, podsjećajući ga da čelični zakoni društvene i klasne erozije djeluju stalno, dok drugi tip revolucionar­ nosti pothranjuje iluzije o kvalitativnom skoku, nakon čega će se sve aporije riješiti nevjerojatno lako, gotovo same od sebe. Put od prethistorije čovječanstva do njegove historije dugotrajan je i mučan, kako je to pokazao M arx, i zato nije baš sasvim jasna Gramscijeva aluzija o Machiavellijevu jakobinizmu, osim ako to ne shvatimo kao metaforu o Machiavelliju - ideologu građanskog, modernog društva. Međutim, francuska revolucija nije nimalo indulgentna prema Machiavelliju: teoretičara građanskog društva nisu shvatili praktičari građanskog društva, građanski revolucionari koji ruše feudalno društvo i otvaraju novu epohu u historiji čovječanstva, onu istu koju je Machiavelli - ako ne baš, sensu stricto, anticipirao - onda bar pridonio stvaranju idejnih i teorijskih pretpostavki da se ona ostvari. O Machiavelliju nema pomena kod jakobinaca, a i njihova koncepcija čovjeka, koja počiva na idejama francuskog prosvjetiteljstva, temelji se na optimističkom idealiziranju čovjekove pri­ rode, na što ih je naveo Rousseau sa svojom idealizacijom neiskvarenoga prirodnog stanja. Revolucije inače znače eksploziju ljudske kreativnosti koja se odvija u ekstatičnim formama gdje, na prvi pogled, nema mjesta hladnom i racionalnom kalkuliranju. No to je još jedna predrasuda historije: i francuska revolucija i Pariška komuna doista su izazvale masovno oduševljenje masa i njihovih vođa, ali je, nerijetko, izostala racionalna strateška i taktička analiza borbe za opstanak revolucije, što je dovelo do pobjede, iako privremene, reakcije. Samo je Lenjin pokazao lucidnu hladnokrvnost i sposobnost procjenjivanja realnih mogućnosti revolucije —i to je ono što kontrarevolucionarni teoretičari nazivaju »Lenjinovim cinizmom«, ili, čak, makjavelizmom! No još prije revolucije Evropom se širi još jedno deklarirano »antimakjavelističko« djelo: Antimachiavelli Friedricha, pruskog Kronprintza, koji će kasnije postati poznat u povijesti kao Friedrich Veliki. Redaktor te knjige, koja brzo stječe popularnost u Evropi, nije nitko drugi doli Voltaire, veliki filozof francuskog prosvjetiteljstva, borac protiv svakog fanatizma, predrasuda i ljudskih gluposti. Usprkos svom realizmu, Voltaire nikad nije shvatio Machiavellija, iako su sve pretpostavke za to bile ispunjene. Voltaireov poklič »da Boga nema, trebalo bi ga izmisliti« u osnovi se podudara s Machiavellijevom ocjenom religije: želja da se strgnu velovi koji zamagljuju ljudsko znanje i njegove iluzije istovetni su i kod jednog i drugog; Candide je, napokon, Calimaco s francuskim espritom, ali to ništa ne pomaže. Friedrich Pruski u svom djelu, pisanom 1740. godine s podnaslovom Essai de critique sur le Prince de Machiavel, odbacuje Machiavellija kao »monstruma« kojega treba demaskirati pred svijetom. Friedrich, a s njim i Voltaire, žele pružiti čovječanstvu »protuotrov« protiv Machiavelli-

62

jeve doktrine, koja naučava moral koristi. Machiavellijev Vladar propagira prevaru, simuliranje, izdaju, a to će podanici vrlo brzo prozreti. Zato treba državu i vlast zasnovati na vrlinama vladara, koji mora vladati u duhu harmonije s interesima podanika. Model što ga predlaže Friedrich jest model racionalne politike prosvijećenog apsolutizma: vladar vlada, ali u skladu sa svojim podanicima i na njihovu dobrobit. Kasnije će svojom politikom Friedrich Pruski pokazati da se prosvijećeni apsolutizam razvija, logično, u politiku sile, u imperijalizam. Zato je Hegel nazvao Friedrichovo djelo kritikom Machiavellija u ime »ekstremnog makjavelizma«. Nasuprot Machiavel­ lijevu realizmu, nasuprot njegovoj »zbiljskoj istini stvari« javlja se opet utopijska alternativa - vlast koja je, zahvaljujući taumaturškoj moći razuma, u stanju uvesti pravedan poredak i uspostaviti »sretnu državu«. Agresivna politika pruske monarhije najeklatantniji je demanti prosvijećenog apsolutizma za kakav se zalaže Friedrich i njegov dvoranin Voltaire (Touchard će baš na osnovi toga izraziti sumnju: nije li Voltaire kakvoga ga mi poznajemo zapravo plod svjesne ideološke idealizacije francu­ ske buržoazije, koja ima potrebu da takvu ličnost divinizira?): neočekivani napad na Mariju Tereziju, osvajanje Šleske, vjerolomstvo i gaženje ugovora bez skrupula i principa. Njemačka je sve dotad bila solidan place d ’armes za borbu protiv Machiavellija. Njemački jezuiti su i ovdje imali glavnu ulogu. A. Contzen i H. Wangnereck u XVII Stoljeću nazivaju Machiavellija »učiteljem grijeha«, dok slabašne glasove u njegovu obranu dižu Kaspar Schoppe (1623) i Hermann Conring (1661). No pravu resurekciju Machiavelli doživljava s njemačkim klasičnim idealizmom, s Fichteom i Hegelom. J. G. Fichte objavljuje 1807. antologiju Machiavellijevih izabranih odlomaka i pokušava u uvodu pod naslovom Uber M acbiavel als Schriftsteller und Stellen aus seinen Scbriften iznijeti obranu Machiavellija. Međutim, ta obrana nije ništa doli pokušaj da »realpolitiku«, za koju se zalaže Machiavelli, utemelji u transcendenciji jedne političke metafizike: moralni zakon političke akcije je ciceronski salus et decus populi suprema lex esto — iz toga proistječe kako je zadatak države, kao prinudne institucije, da pretpostavi kao nužnost zlu narav čovjeka i da na toj pretpostavci temelji svoju egzistenciju. U svom privatnom životu vladar je vezan za opće zakone morala; u odnosu prema svom miroljubivom narodu on je vezan za zakon i pravo; međutim, u njegovu odnosu prema drugim državama nema ni zakona ni prava, osim prava jačega, što ga iznad zapovijedi individualnog morala uzdiže do višega moralnog poretka. Na taj način Fichte odgovara na pitanje koje je sam sebi postavio: koliko se Machiavellijeva politika može primijeniti i na naše vrijeme. Fichteov Machiavelli je čovjek svoga doba koji se zalagao za patriotski cilj visoke moralne vrijednosti — ujedinjenje domovine. Takav je Machiavelli, nužno, zastupnik politike Staatsrdsona, on je zastupnik dvojnog morala - jednoga za podanike, drugoga za vladare - koji u ime opstanka više cjeline, države, mora pobijediti »sivi kaos«, koji je protivnik svake racionalne koherencije. Za Fichtea je sloboda moguća samo putem zakonske integracije naroda u državi. Braneći Machiavellija i aktualizirajući ga, Fichte ga, po običaju mnogih svojih prethodnika, dezinterpretira. Mrtav autor se ne može sam braniti od epiteta teoretičara njemačke nacionalne države, u što ga Fichte pretvara. Za razliku od Fichtea, Hegel smatra da je Machiavellijeva aktualnost neosporna: on je oštrouman političar šesnaestog stoljeća, kako je to iznio u svojoj Kritik der Verfassung Deutscbland iz 1801—1802, ali to ne oduzima Vladaru univerzalnu validnost. Hegelu odgovara Machiavelli kao teoretičar države, koja je u njegovoj idealističkoj viziji manifestacija umnosti, božanskog »apso­ lutnog duha za koji ništa nije važno osim njega samoga, jer je on iznad pojma dobroga ili lošega, sramotnoga ili kukavičkoga, prepredenoga ili lažnoga«. Hegel će pohvaliti *

63

Machiavellijevu autonomiju politike kao posljedicu raskida između imanencije i transcendencije. Država je u hegelijanskoj koncepciji etička ideja, i »najviša dužnost« pojedinaca je da budu sastavni dijelovi države; samo u okviru države čovjek može ostvariti vrlinu i živjeti moralno. Subjektivnost pojedinca realizira se isključivo u okviru države - a odavde do apoteoze totalne države samo je jedan korak. Hegel superiorno prevladava aporiju moral-politika na račun ove druge: državno dobro je nešto sasvim različito od dobra pojedinaca, i tu je, po Hegelu, Machiavellijeva najveća zasluga što je on uvidio nužnost državne organizacije kao osnovnog principa na kojemu se konstitui­ raju države. Iz Fichteove i Hegelove interpretacije na površinu izlazi Machiavelli kao ideolog »mita o državi«, kako će ga nazvati Cassirer u svojem The Myth o f the State, preteča autoritarnih ideologija i, u krajnjoj liniji, samog fašizma. Njihovi sunarodnjaci historičari Leopold Ranke, D. H. Leo, G. G. Gervinus nastavit će interpretativnu liniju Fichtea i Hegela, stavljajući veći akcent na Machiavellijev historijski kontekst. U onakvim uvjetima nisu se mogli pronaći drukčiji remediji, i Vladar i Rasprave za njih su dokumenti političkog mentaliteta šesnaestog stoljeća. Devetnaesto stoljeće, koje se s pravom naziva i stoljećem romantizma, izdiže Machiavellijevu figuru i obavija je romantičnim plaštem. T. B.M acaulay uzdiže ga među »apostole slobode«, a Byron ga stavlja uz bok »najvećim talijanskim misliocima« - Galileu, Michelangelu i Alfieriju. Talijanski književnici još su prije prepoznali u Machiavelliju isključivo borca za nacionalnu slobodu i ujedinjenje, autora pasioniranog poziva na izbacivanje »barbara« i na uspostavljanje jedinstvene talijanske države, toliko željenoga cilja talijanske buržoazije. Hvalospjeve mu pjevaju Alfieri, Foscolo i Manzoni, a Machiavelli postaje najznačajnijim protagonistom Risorgimenta, pokreta za ujedinjenje Italije. Već tada poneki politički pisac prepoznaje u Machiavelliju i ideologa talijanske građanske klase, kao što to čini Andrea Zambelli, koji 1841. piše o Machiavelliju kao o glasnogovorniku nove epohe koja je dovela do uspostavljanja građanskog društva. Njegova je politička analiza plod »građanske metode«. Giuseppe Ferrari 1849. objavljuje u Parizu knjigu M achiavelli juge des revolutions de notre temps, u kojoj je naš pisac prikazan kao inspirator svih revolucija koje su se zbile u posljednjem stoljeću. A ako one nisu uspjele, onda je to zato što njihovi protagonisti nisu znali dokraja primijeniti Machiavellijevo učenje, i napustili su građansku vrlinu koju su supstituirali vlastitom kratkovidnošću i grupnim interesima. Za Mazzinija, ideologa Mlade Italije, Machiavelli je liječnik koji, secirajući mrtvaca, pokušava otkriti uzroke tjelesne smrti, ali su njegovi savjeti ograničeni jer on previđa nužnu vezu religije i politike u današnjoj Italiji. Talijanski romantizam još vjeruje u mit o jedinstvu vjere i naroda, a iz te iluzije trgnut će ga antitalijanska politika Vatikana i njegov posljednji otpor ujedinjenju Italije. Ali u prvoj polovici stoljeća mnogi još vjeruju u čiste ideale katoličke crkve u Italiji, i zamjeraju Machiavelliju na ateizmu i oštroj kritici crkvenih vrhova. Tako Vincenzo Gioberti smatra da je s obzirom na crkvu Machiavelli učinio isto što i Galilei, pa ga treba smatrati »Galilejem politike«. Najznačajnijeg interpreta Machiavelli u Italiji devetnaestog stoljeća ima u Francescu De Sanctisu, koji ga smatra »osnivačem moderne ere«, koji obračunava sa srednjim vijekom i poduzima najsilovitiji atak na dotadašnje forme kulture. On je »ubojica književne forme«, jer je za nj sadržaj sve, a forma nije ništa. De Sanctis ističe modernitet Machiavellija, njegovo rušenje apriornih sudova, njegovu frenetičnu po­ tragu za novovjekom istinom. Sa De Sanctisom talijanska kritika Machiavellija ulazi u svoju zrelu i modernu fazu: na nj će se nasloniti, u ovom stoljeću, i Croce, i Russo, Chabod i drugi. Krajem stoljeća pojavit će se prve eruditske poslastice —dokumentirane

64

monografije o Machiavelliju, gdje će se istodobno dati i historijat njegovih interpreta­ cija i dezinterpretacija - to su djela Pasqualea Villarija i Orestea Tommasinija. Na drugoj strani, Jacob Burckhardt ga u svojoj Kulturi renesanse u Italiji, klasičnom i nezaobilaznom djelu o renesansi, naziva umjetnikom politike, koji je državu shvatio kao opera d ’arte —umjetničko djelo. Rehabilitacija Machiavellija traje cijelo stoljeće, dobiva impulse s procvatom historijskih istraživanja u Njemačkoj, i kulminira 1927. godine, s proslavom četiristote obljetnice njegove smrti. Ali devetnaesto stoljeće je i doba kada se Machiavelli pojavljuje i kao teoretičar Ubermenscha: Friedrich Nietzsche veliča Machiavellijev individualizam i njegovu pa­ sioniranu žeđ za istinom, koju ne mogu prevariti ni uvriježeni formalizmi ni moralističke inhibicije. Usputne bilješke u mnogim njegovim djelima o Machiavelliju otkrivaju nam da mu je Vladar jedno od najomiljenijih djela, jer traži racionalno u zbilji, a ne u »razumskom«, a još manje u moralu - što dovodi do perfekcije. Makjavelizam je, po Nietzscheu, natčovječanski, božanstven, transcendentalan. »Čovjek ga nikada neće moći dostići, samo će ga ovlaš dod irnuti...« Nietzsche, koji odbacuje lažni moral, prihvaća amoralnost Vladarevih precepata. Njegova je najveća želja, priznaje Nietzsche, da napiše »zločestu knjigu«, još zločestiju od Machiavellijeve. Romantičar­ ska recepcija Machiavellija nagoni mnoge njemačke autore da gotovo iz prkosa prihvate i propagiraju Machiavellija i njegovu »amoralnost« - a među njima se najviše ističu Arndt, Schleiermacher i Novalis. Machiavelli nailazi na veliko poštovanje u marginalnim bilješkama i koresponden­ ciji M arxa i Engelsa. M arx u Firentinskim povijestima prepoznaje lucidnu analizu klasnih interesa i klasne borbe, a u N jem ačkoj ideologiji istaknuta je Machiavellijeva zasluga što je prodro kroz velove ideologije i što se oslobodio kršćanskog morala i doktrine. Machiavelli je državu promatrao »ljudskim očima«, a po Engelsu je on »prvi vojni pisač'vrijedan pomena modernog doba«. Uz Leonarda, Diirera i Luthera, Machia­ velli će u Engelsovoj interpretaciji figurirati kao »titan renesanse«. Marxov, makar letimičan, povoljni sud o Machiavelliju moguć je iz optike istoga metodološkog procedea koji polazi od empirijske analize da bi došao do generalno važećih teorija. M arx, stoga, može potpuno shvatiti revolucionarnost Machiavellijeva djela i njegov doprinos »buržoaskom duhu« i buržoaskoj državi. Na Marxovu tragu, Gramsci će u partiji proletarijata vidjeti modernog vladara, dok će neksus Machiavelli-M arx tematizirati mnogi marksistički istraživači Machiavellijeva opusa, među kojima suvremenici Giuliano Procaci i Vitilio Masiel. Dvadeseto stoljeće je stoljeće Machiavellijeve renesanse: općepriznat kao osnivač moderne političke znanosti, često je svojatan i s raznih ideoloških pozicija. Iako više nije stigmatiziran kao antikrist, doživljava različite metamorfoze, među kojima poprima i lik prethodnika fašizma. Mussolini namjerava doktorirati na Machiavelliju, ali uspijeva napisati samo kratak Preludij Machiavelliju u kojem veliča njegovu teoriju jake ličnosti, odbacivanje građanskog licemjerja i, nadasve, njegov patriotizam. Mussolini vidi sebe kao reinkarnaciju Machiavellijeva vladara koji, primjenjujući njegovu politiku sile i cinizma u međunarodnim odnosima, osniva novu državu zahvaljujući svojoj vrlini. Fašistička ideologija obilato crpi Machiavellija za svoje nacionalističke i totalitarne teorije, a jedan od tih konkretnih primjera je i DAnnunzijeva avantura u Rijeci, koji želi osnovati novu državu po uzoru na renesansne gradove-države. M it renesanse eksploatira se da bi se fašizmu postavili dublji historijski i kulturološki temelji, dok se istodobno negiraju sve progresivne i »demokratske« implikacije cjeline Machiavellijeve teorije. Tu je Machiavelli opravdanje i za politiku sile i kolonijalnu ekspanziju. 5

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

65

Fašističko grlato svojatanje Machiavellija bacit će loše svjetlo i na nj u razdoblju između dva rata, usprkos ozbiljnim pokušajima da se njegova politička teorija shvati cjelovito i slojevito. Tako je nakon oktobarske revolucije u Sovjetskom Savezu revalori­ zirana Machiavellijeva koncepcija politike u svjetlu Marxovih opaski o njegovoj genijalnosti. Prvi tekstovi posvećeni Machiavelliju izašli su u povodu četiristote godiš­ njice njegova rođenja, iz pera V. N. Durdenjevskog i V. Maksimovskog. Prvi pisac analizira u članku M akiavelli i gosudarstvehaja nauka povijesni kontekst Machiavelli­ jeva učenja i njegov W eltanschauung naziva »pesimističkim militarizmom«. V. Maksimovski u studiji Idei diktaturi u M akiavelli vidi u Machiavelliju teoretičara građanske revolucionarne diktature i smatra ga prvim piscem koji je nedvosmisleno formulirao »doktrinu klasne borbe«, koju potom razrađuje M arx. Godine 1934. Sovjetska akade­ mija nauka počinje izdavati Machiavellijeva sabrana djela, ali iz štampe izlazi samo prvi svezak. U njemu je, uz predgovor A. K. Dživelegova, objavljen tekst Lava Kamenjeva, koji će kasnije biti likvidiran kao jedan od »vođa antipartijskog bloka«, jedan od najžešćih Staljinovih oponenata. Dživelegov smatra Machiavellija eksponentom ideolo­ gije trgovačko-industrijske buržoazije, koja je nosilac ideala republikanske slobode i građanskog morala. Kamenjev izražava svoje otvoreno uvažavanje Machiavellija, nazivajući ga »učiteljem političkog aforizma i briljantnim dijalektičarom« koji je izradio, prevladavajući kriterije dobra i zla, »katalog pravila, kojima se njegov suvre­ meni državnik mora služiti da bi osvojio, sačuvao i proširio vlast«. Kamenjevljev kratki tekst je samo literarna prezentacija autora, koju on čini u ulozi direktora Akademijine izdavačke kuće. Ali i to je dovoljno Višinskome da u monstre-procesu trockističkoj opoziciji 1936. godine citira baš taj odlomak o Machiavelliju kao dokaz Kamenjevljeve krivnje! »Vf ste, Kamenjev«, reći će Višinski u svojoj optužnici, »prenijeli Machiavelli­ jeva pravila i razvili ih do krajnje neprincipijelnosti i nemoralnosti, modernizirali ste ih i usavršili«, i tako je, za Kamenjeva, sarkastično će dodati, Machiavelli dijalektičar. »Ta prepredena lopuža naziva se dijalektičarom, no on je prema njima - trockistima samo obično štene, provincijalac - i istovremeno njihov duhovni učitelj. Strijeljati te bijesne pse«, viče Višinski u sudnici. Machiavelli se tako opet pojavljuje u ulozi krunskog svjedoka, kao kod Releigha. Ali u Rusiji se on već pojavio u toj ulozi, kad je 1737. pokrenut proces protiv velikaša Dimitrija Golicina, koji je bio optužen zbog urote. Golicinu je, među ostalim, imputirano da je čitao djela Machiavellija i Boccalinija. Predsjednik suda Volinski stoga je detaljno proučio Machiavellijeva djela da bi dokazao Golicinovu urotu, ali je tri godine kasnije i on izveden pred sud s optužbom da je potpao pod utjecaj tih djela i snivao o državnim reformama! I Golicin i njegov sudac Volinski, kao i dva stoljeća nakon njih Lav Kamenjev, gube glavu, među ostalima, zbog Machiavellija. Dugo vremena će u Sovjetskom Savezu Machiavelli biti obrazac buržoaske, antinarodne, militantne ideologije. Postepeno će se Machiavelli rehabilitirati u djelima plodne škole istraživača renesanse pri Sovjetskoj akademiji nauka, iako će u sovjetskim enciklopedijama dugo ostati trag o amoralnom i beskrupuloznom buržoaskom ideologu Machiavelliju. Godine 1949. čak će u jednoj doktorskoj tezi biti postavljena hipoteza o utjecaju Machiavellija na političke ideje Ivana Groznoga. U novije vrijeme Machiavelli je dobio u sovjetskoj političkoj teoriji dostojno mjesto, kakvo mu i pripada, zaslugom V. I. Rutenburga, F. Burlackoga, K. Dolgova i mnogih drugih serioznih proučavatelja Machiavellijeva opusa. Na tragu marksističkih interpretacija Machiavellija ističe se između dva rata talijanski komunist i marksistički teoretičar Antonio Gramsci. Gramsci polemizira s neoidealističkom interpretacijom velikoga talijanskog filozofa Benedetta Crocea, koji Machiavelliju priznaje da je prvi uvidio autonomiju politike od morala. Politika je za

66

Crocea s onu stranu morala i ima svoje imanentne zakone kojima je uzaludno odupirati se jer ih nije moguće istjerati s ovoga svijeta »pomoću svete vodice«, kako to ističe u svojoj knjizi Etica e politica 'vz 1916. godine. Croce ocrtava lik mislioca punoga gorčine, rigorozne i gotovo bolećive moralnosti, koji naučava da čovjek mora naučiti da bude ne-dobar u svijetu gdje su ljudi »nezahvalni, nestalni, pohlepni za dobitkom i bježe od opasnosti«, kako to piše u Vladaru. Machiavellijevo otkriće da je politička nauka autonomna u odnosu prema moralu i religiji Croce poima kao »jedan moment prakse«, kao rezultat praktičnog i autonomnog duha, nezavisnog, ali logično povezanog s čitavom stvarnošću posredstvom »dijalektike razlikovanja«. Na drugome mjestu Croce će makjavelizam nazvati naukom koja služi kako reakcionarima, tako i demokratima, kao što vještina mačevanja služi i plemićima i razbojnicima. Croceova analiza Machia­ vellija upućuje na to, kaže Gramsci, da je potrebno izvršiti intelektualnu i moralnu revoluciju i da dijalektičku vezu morala i politike, nedovoljno konzekventno sagledanu kroz filozofiju praxisa, treba potražiti u društvenoj strukturi, posebno u dijalektičkoj vezi ekonomike i politike. Gramsci postavlja i dilemu etika-politika na historijsko tlo, prizemljuje ju i oduzima političkoj etici njezinu transcendentalnu i ahistorijsku valen­ ciju. Amoralnost politike proistječe iz postojanja objektivnih snaga. Parametri za političku akciju nisu dani jednom zauvijek, pa zato politička akcija ne može biti jednodimenzionalna. No Gramsci istodobno odriče Machiavelliju atribut političara par exellence i politologa. On u svojoj knjizi N ote sulM achiavelli, sullo stato e sul Principe m oderno smatra da ga treba shvatiti, prije svega, kao »nužan izraz svog vremena«, čovjeka svoje epohe, čija politička nauka omogućuje i olakšava daljnji razvoj građan­ skih proizvodnih snaga. Gramsci konstatira feudalnu anarhiju koja je u Italiji nastala s raspadom komunalnog sistema gradova-država i duhovnog primata papinstva, pa je »pacifikacija« Romanje, koju izvodi Cesare Borgia, u biti borba protiv feudalne samovolje, u čemu se on oslanja na proizvodile klase - na trgovce i seljake. I u Umijeću ratovanja zahtjev za vojno-diktatorskim prerogativima šefa države u konsolidaciji nove vlasti mora se shvatiti kao »klasna indikacija«. Gramsci, nesumnjivo s pravom, inzistira na povezanosti Machiavellijeve politike s proizvodnim supstratom društva i smatra da je ograničenost vremenom razlog što Machiavelli nije uspio tu svoju teoriju izraziti u ekonomskim kategorijama. Umjesto Machiavellija politologa, Gramsci nam nudi interpretaciju Machiavellija filozofa praxisa. To još nije nauka, jer je po njemu Machiavelli pisao knjige o »neposrednoj političkoj akciji« i nije stvarao utopije, kako je u to doba bilo uobičajeno u misaonim konstrukcijama suvremenih filozofa. U kritici svog vremena Machiavelli je, ipak, smatra Gramsci, nužno izrazio i neke »opće kategorije« koje nisu izložene u sistematično-naučnom obliku, već više u obliku političkih aforizama. Njegova origi­ nalna koncepcija svijeta može se, stoga, alternativno nazvati filozofijom praxisa ili neohumanizmom, zato što on ne priznaje transcendentalne ni imanentne elemente u metafizičkom smislu. Njegove su postavke validne i danas, jer povijesni demiurg danas se transformira i više se ne pojavljuje u liku jednog vladara, već se u vladaru identificira politička partija, i to partija proletarijata, koja je u stanju uspostaviti novo društvo, a to znači izvesti revoluciju. Nakon drugoga svjetskog rata dolazi do prave proliferacije literature o Machiavel­ liju. Najkontroverznije teze o njegovu doprinosu političkoj nauci i modernoj politici potvrđuju ovaj Croceov ilustrativni iskaz: »Machiavelli, to je pitanje koje se nikad neće dokraja iscrpsti.« Današnje kontroverze o Machiavelliju uvjetovane su starim podjelama u okviru politike kao znanosti: s jedne strane su, kao primjerice u Americi, scientists,

67

zagovornici politike kao znanosti, a s druge strane value tbeorists, koji negiraju politiku kao znanost i koncediraju samo postojanje politike kao vrijednosnog mišljenja unutar filozofije i etike. Takva podjela održava i vječnu dilemu između politike kao realnosti i utopije. Najveće kontroverze izazvala je, u posljednje vrijeme, interpretacija filozofa Lea Straussa, koja datira iz 1958. godine, iznesene u knjizi Thoughts on Machiavelli. Vjeran svome normativističkom kredu, Strauss pristupa Machiavelliju sa stajališta klasične političke filozofije, čija je paradigma Platonova Država. Strauss negira Machiavelliju znanstvenost, svrstava ga u »ideologe«. Machiavelli, po njemu, raskida s klasičnom biblijskom tradicijom i započinje epohu prosvjetiteljstva, za koju Strauss smatra da bi joj bolje pristajao naziv »epoha mračnjaštva«. Machiavellijevo učenje razgrađuje postojeći svijet odbacivanjem filozofije (pa tako i etike kao njezina sastavnog dijela), sijanjem nepovjerenja u čovjeka i, napokon, uvođenjem novih metoda i poredaka. Za realizaciju tog projekta »na dugu stazu« Machiavelli se, po Straussu, obraća budućim generacijama, čitaocima iz budućih stoljeća, a metoda kojoj nas on uči jest politika sile. Poredak o kojemu je riječ kod Machiavellija jest - tiranija. Machiavellijev moral proistječe iz strasti, a čovjek se pretvara u volju za moći, volju za vladanjem, za slavom. Čitavo Machiavellijevo djelo prožima moral osvajača, nasilnika, čovjeka koji sudbinu podjarmljuje poput žene. Takav je moral u osnovi onoga što Machiavellija čini modernim. Njegov modernitet raskida s racionalističkom tradicijom antike, i ono što se kod Machiavellija protura pod antikom i nije prava antika Platona i Aristotela, već svijet što ga nude historičari, ljudi »površnih zapažanja, koji plutaju po površini«. Za Straussa je Machiavelli, doslovno, subverzivni politički mislilac, genije zla koji insinuira neizbježno zlo koje će potresti zapadnu civilizaciju - a to zlo je revolucija. Straussov povratak filozofiji, na što se naslanjaju i njegovi sljedbenici iz tzv. čikaške škole, ne može demantirati ozbiljne radove Allena i Felixa Gilberta, H. Barona, E. Cochranea i drugih, kao primjerice A. Caranfe, D. Germina, J. G. A. Pococka, koji se otvoreno suprotstavljaju tezama Straussa i njegova sljedbenika H. Mansfielda. Strauss je optužen zbog »nepravde« koju je učinio Machiavelliju, kako kaže i K. von Beeyme, i neargumentiranih prigovora. I J. Burnham (teoretičar tehnokracije) pokušao je petnae­ stak godina prije Straussa, u knjizi The Machiavellians, optužiti Machiavellija za politiku sile i nasilja te u njemu vidjeti preteču tehnokratizma, što je dovelo do povezivanja menedžerske teorije s Vladarem, osobito kod A. Jaya i R. Biskirka. Napo­ kon, i jedna škola behaviorističke orijentacije u psihologiji razvija »makjavelijanizam« kao empirijsku metodu u proučavanjima političke psihologije. O Machiavelliju su se izjasnili i mnogi drugi suvremeni pisci — od Somerseta Maughama, Alberta Moravije do Aldousa Huxleya, a s njima i mnogi moderni filozofi, kao W. Dilthey, M . Merleau-Ponty, R. Aron, K. Kossik i još mnogi drugi. Suprotno filozofskim dezinterpretacijama Machiavellija, Agnes Heller uzdiže Machiavellijevu etiku, koju naziva »etikom iskustva«, i Machiavellija tumači kao mislioca koji je otkrio da je interes osnovni motiv ljudske akcije. A. Heller iznosi Machiavellijevo učenje u knjizi A Reneszansz Ember, iz 1967. godine, koja je 1978. prevedena na engleski. Machiavellijeva društvena ontologija temelji se na društvenoj stratifikaciji ekonomskog sistema građanskog društva. On razotkriva imanentnu objektivnost historijskog pro­ cesa i jednako imanentne mogućnosti individualne, subjektivne djelatnosti, a s njome i slobodu pojedinaca. Iako se trudi da izgleda cinik, Machiavelli je zapravo moralist, samo što apstraktni svijet moralnih vrijednosti ne postoji sam po sebi, već uvijek u relaciji s povijesnim pretpostavkama, i zato su i M arx i Engels ispravno isticali značenje renesanse kao prethodnice njihovih težnji i načina mišljenja, smatra A. Heller. I H. Arendt, u knjizi Between Past and Future, smatra Machiavellija prethodnikom

68

] n

I#v7

"

hiJ,

•

j „iL '

i ? t/vhl'Oi

_____ , H^.'x €^ f v ■-----

I

r

*A»

'£,)

aW/vO^

|

modernih revolucija, iako on nikada nije izrekao pojam »revolucija«, ali je težio provođenju novoga poretka koji ima revolucionarne implikacije za tadašnje društvo, i po njoj je Machiavelli najviše sličan Robespierreu i Lenjinu. Za H. M . Enzesbergera Machiavelli je teoretičar »kraja ideologija«, a njegova se revolucionarnost sastoji u tome što je uvidio vezu između vojne moći i politike. Tako i »marksistička« škola počinje svojatati Machiavellija, nastojeći ga situirati u kontekstu ranoga građanskog društva i građanske revolucije. X II U našim krajevima Machiavellijeva sudbina nije tako spektakularna. Prvi sljedbe­ nik Machiavellija bio je dubrovački pjesnik i komediograf Marin Držić. Politički pogledi Marina Držića razvili su se pod znatnim utjecajem Machiavellijeva djela, kako je to pokazao Frano Čale u svojoj studiji koja predstavlja uvod u Držićeva djela objavljena 1979. Držić je završio kao politički emigrant, kad mu nije uspio pokušaj reforme aristokratske vlasti u Dubrovniku, pri čemu je prizivao u pomoć toskanskog vojvodu. Njegova politička ambicija bila je da se u Senatu izjednači broj vlastele i pučana, da ne bi dalje gradom upravljala vlada »dvadeset ludih nakaza«, aristokratska oligarhija konzervativne inspiracije. I u svojim komedijama Držić usvaja Machiavelli­ jeve kategorije i pojmove, napose vrlinu i fortunu, a Pomet neprestano varira makjavelijanske teme i njegovu koncepciju čovjeka. Čale smatra da je baš poznavanje Machiavel­ lija nadahnulo Držića da mijenja svijet - kad nije mogao kao »utopistički urotnik«, onda bar kao umjetnik. Drugi naš filozof, Franjo Petrić sa Cresa, također poznaje Machiavellija i prihvaća njegovu teoriju naoružanog naroda, komentirajući organizaciju rimske vojske u trak­ tatu L a militia rom ana di Polibio, di Tito Livio, e di Dionigi Alicarnaseo, iz 1583. godine. Godine 1929. Lujo Vojnović iznijet će tvrdnju kako je Machiavelli »nesuđeni sekretar dubrovački«, istražujući historijsku činjenicu kako je Piero Soderini nagovarao dubrovačku vladu da angažira Machiavellija kao sekretara. Doista, Soderini je nakon povratka Medicija 1512. pobjegao u Dubrovnik i ondje se krio, izvan zidina Dubrov­ nika, neko vrijeme do svog odlaska u Rim. U pismu Piera Soderinija Machiavelliju, 12. travnja 1521, spominje se ta ponuda: »...B u d u ći da niste bili zadovoljni ponudom D ubrovnika...« Na žalost, pismo s ponudom, kao i Machiavellijev odgovor, izgub­ ljeno je. Dubrovački millieu, inače, izgleda vrlo pogodan za iskušavanje Machiavellijeve koncepcije političke borbe, tj. borbe države za opstanak u konstelaciji neprijateljskih snaga, ako apstrahiramo politički sistem koji se Machiavelliju nikako nije mogao svidjeti i, što je vjerojatno i prevagnulo, kad je odbio dubrovačku ponudu. Na žalost, osim Držića nijedan dubrovački pisac nije uspostavio duhovnu vezu s Machiavellijevim djelom. Aristokratska republika Dubrovnik, mala enklava u turskom okruženju, uvijek je morala voditi računa o »vještini mogućega« da bi preživjela između Turske i agresivne konkurentske Venecije. Dubrovnik je dao svoj prilog manje teoriji, a više praksi renesansne diplomacije, ali na planu političke teorije najznačajniji doprinos je djelo Nikole Gučetića D ello Stoto della repubblica secondo la mente di Aristotile con esem pi moderni, iz 1591. godine. Gučetić se ne spori i ne citira Machiavellija, već samo Guicciardinija i Botera, disciplinirano se držeći papina interdikta. No to ga ne priječi da indirektno polemizira s Machiavellijem, zalažući se, nasuprot Machiavellijevu kvazipopulističkorn republikanizmu iz Rasprava, za ideal oligarhijske Dubrovačke republike.

69

Monarhijski oblik vlasti može se provesti samo ako vladari posjeduju dobrotu i vrlinu, a u ovom slučaju pojam vrline frapantno podsjeća na Machiavellijev koncept vrline kao sposobnosti korištenja političke moći. Gučetić ističe moralizam svojih sugrađana kao temelj dobre vladavine, u čemu je on već čovjek katoličke obnove i pripadnik dubrovačke političke elite. Dubrovnik je u to doba primjer realpolitike i kompromisa, koji će tom gradu donijeti ne baš laskav naziv sete bandijere, tako da se baš u vrijeme Gučetićeva sudjelovanja u vladi u Dubrovniku velikim vatrometom proslavlja pobjeda Turaka nad združenim kršćanskim snagama! Jedino područje gdje se Gučetić približava »zbiljskoj istini stvari« makjavelijanske provenijencije jest po­ dručje ekonomije, gdje on zaključuje da se bogatstvo stvara ne samo obrađivanjem zemlje, već i radom čovjeka i razmjenom, te da ekonomskoj aktivnosti nije cilj bogaćenje vladara, niti može biti regulirana njegovim dekretima, već ima svoje zakone i njezin se rezultat ogleda u dobrobiti zajednice koja radi i proizvodi. Gučetić je u tom smislu više merkantilist nego Machiavelli, koji samo intuira važnost ekonomije. Gučetić svjesno izbjegava polemiku s Machiavellijem, koja je ideološki danak u kulturi tog stoljeća, i čini dio talijanskog renesansnog utjecaja što prožima Dubrovnik. Mnogo više sreće Machiavelli ima s drugim književnim protagonistom našeg podneblja, s Nikolom Zrinskim. Razvijajući se pod jakim utjecajima talijanske renesan­ sne kulture, citirajući Tassa, Ariosta, Machiavellija, Guicciardinija i talijanske vojne teoretičare Bastu, Melza i Brancaccia, Zrinski je pravi renesansni erudit koji daje pečat, na žalost, više ugarskoj kulturi nego hrvatskoj. Dva njegova djela duguju Machiavelliju za inspiraciju i osnovne teze: Vitez kadnagy (Vrli vitez) i Razmatranja o životu kralja Matije. Vitez had n ag j reflektira Machiavellijevu vojno-političku doktrinu. Kao što su konstatirali mnogi istraživači tog djela, očevidna je strukturalna sličnost načina mišlje­ nja Zrinskog i Machiavellija, Poput Machiavellija, i Zrinski raskida s filozofsko-moralističkom tradicijom, samo što se to odvija gotovo stotinu godina kasnije, nakon prve protureformacijske ofenzive. Zrinski, unatoč svojim patriotskim i nacionalnim osjećajima, priznaje neprijatelju, Turcima, posjedovanje »vojničkih i državničkih vr­ lina«, koje su u raskoraku s očitim pomanjkanjem vrlina u slaboj, iskvarenoj i podijeljenoj Ugarskoj. Sulejman Veličanstveni je za nj prototip vladara, kao što je to Cesare Borgia za Machiavellija, koji svojom vrlinom uspijeva nagnati fortunu da radi za nj, a ne protiv: njega. U prvom djelu Zrinski više tematizira subjektivne snage čovjeka, dok je drugo posvećeno fortuni, koja je ponešto korigirana protureformacijskim religioznim osjećanjem Zrinskoga. Pedantna analiza poruka N. Zrinskog poslužit će T. Klaniczayu da ga nazove »ugarskim makjavelistom šesnaestog stoljeća«. Na žalost, njegovo djelo još nije prevedeno na naš jezik, čime je baš to njegovo djelo bilo ispušteno iz vidokruga našega znanstvenog interesa i naše kulture. Machiavellijevo djelo prvi put je u nas objelodanjeno 1898. godine, kada Nikola Vulić u časopisu »Delo« objavljuje u dva broja uzastopno svoje M akijavelove strategiske principe, u koje su interpolirani opširni citati iz Vladara i Umijeća ratovanja. Vladar je preveden tek 1907. u Beogradu (prevodilac je Miodrag Ristić), u Hrvatskoj se prvi put pojavljuje u prijevodu Filipa M. Dominikovića 1918, u Sloveniji 1920. u prijevodu Albina Prepeluha, a pančevačko izdanje nema oznake godine. M andragola je postav­ ljena na scenu nekoliko puta u razdoblju između dva rata, u Zagrebu i u Osijeku, a prvi štampani prijevod Ive Frangeša ugledao je svjetlo dana 1949. godine. Nijedno drugo Machiavellijevo djelo nije objavljeno u nas, osim u fragmentima Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, u Historiji političkih doktrina Nerkeza Smailagića, 1970. godine. U tome naša sredina zaostaje ne samo za klasičnom Evropom, već i za našim susjedima. U Mađarskoj su, primjerice, Rasprave objavljene već 1862. godine, u

70

Češkoj 1900, a u Rusiji 1895. Koliko su Machiavellijeva djela poznata i prevođena nije samo indikator književne kulture, već i stanovite političke kulture, te označava stupanj razvijenosti političke znanosti u nekoj sredini. Zbog toga je bilo i nesporazuma, pogrešnog tumačenja i dezinformacija. Prvu apologiju Machiavellijeva djela susrećemo kod Ante Tresića Pavičića, koji je u časopisu »Hrvatska« 1893. objavio raspravu M achiavelli i machiavellizam, kasnije preštampanu kao posebna knjiga. Za nj je Machiavelli stvorio političku znanost, na temelju koje su se ujedinili mnogi narodi u Evropi. On negira proturječnosti između pojedinih Machiavellijevih djela, smatrajući ga konzistentnim republikancem, čiji je krajnji cilj sloboda naroda. Slobodarska interpretacija Machiavellija ističe kao krajnji cilj njegove »znanosti« dobro domovine i čovječanstva. Tresić Pavičić tvrdi da Machiavellijeva maksima nije jezuitska deviza, već da njegov osnovni princip glasi: »Sredstva opravdava samo sveta i uzvišena svrha, tako da vrijednost svrhe mora visoko natkriljavati opakost sredstava, kojima se nije moglo izbjeći da se ta svrha postigne.« Romantični idealist, u literaturi pod utjecajem Carduccijeva neoklasicizma, Tresić Pavičić se emotivno stavlja na stranu Machiavellija i odbacuje objedu makjavelizma. Njegova je rasprava izazvala polemiku u koju se upušta klerikalac Cvjetko Gruber u časopisu »Hrvatska,« zgražajući se nad time što Tresić Pavičić može hvaliti čovjeka s takvom mefistofelskom reputacijom. U odgovoru Tresić Pavičić, braneći se od optužbe da je imoralist, ističe da je on htio istaknuti kako se Machiavellijev nauk ne razlikuje od biblijskih principa. Gruber je ocrtao Machiavellija kao trovača naroda: »Narod naš hranimo u borbi za hrvatsko državno pravo samo hranom zdravom i prokuhanom na ognjištu kršćanstva, a ne trujmo ga hranom, surovom i razvratnom, kao što je zbilja hrana Machiavellizma, koja je po tom i zla hrana.« Redakcija prekida polemiku jer je Tresić prisiljen braniti se od optužbe da negira Evanđelje, a u replici Gruberu iznosi kontraoptužbu da on ne slijedi principe kršćanskog morala i ljudskog razuma nego »ropsku nauku Huga Grotiusa, koji je dokazivao pravo vladara na tiraniju ...« Relevantniji prilog poznavanju Machiavellija susrećemo u djelu M akijeveli Slobodana Jovanovića, isprva štampanom u »Srpskom književnom glasniku« 1907, a potom i kao posebna publikacija. Jovanović je dosljedan svojoj teoriji o državi kao pravnoj ličnosti i građanskom konceptu parlamentarne demokracije. Stoga se on oduševljava Machiavellijevom »personifikacijom države«, a zamjera mu da je njegova teorija aristokratska, nazivajući je »kabinetskom političkom naukom«. Naslanjajući se na idealističku tradiciju, on u Machiavelliju vidi teoretičara neumitnoga državnog razloga i pripisuje mu pogrešku što nije uvidio da država mora, u vlastitom interesu, njegovati moralni razvitak ljudi, i da je stoga ona u osnovi moralna ustanova. Jovanović smatra da njegovi spisi imaju neodređen karakter i da su to istodobno »sociološka umovanja« i praktični savjeti. Njegova je studija, doista, u nas prvo temeljitije djelo o Machiavelliju. Tokom godina stekla je veliku popularnost i doživjela više izdanja, zahvaljujući najviše svojoj informativnosti i narativnom stilu kojim je pisana. Jovanović, međutim, nije uspio shvatiti Machiavellija, i prigovara mu što on nastoji pronaći opće zakone političkih pojava i što negira mogućnost da se pravo konstituira iz običaja, a ne samo voljom vještog zakonodavca. Patriotsku nit koja je u to vrijeme u modi u Italiji preuzima 1927. u svojoj knjižici M achiavelli i njegova politička nauka Vinko Lozovina, te kao zabludu odbacuje etiketu makjavelizma kao oznaku njegove ideologije. Lozovina smješta Machiavellija u kon­ tekst svoga vremena, smatrajući da je tip morala o kojemu govori Machiavelli uobiča­ jen za talijanski Cinquecento i da treba razumjeti da je njegov Vladar historijski dokument iz onih vremena. Fašističku interpretaciju preuzima ustaški ideolog i teoreti­

čar države J. Makanec, koji djelomice prihvaća i Carlylovu teoriju heroja, i Machiavel­ lijevu državu vidi kao emanaciju herojske ličnosti. »U njegovu djelu po prvi put dolazi do filozofijske svijesti država kao suverena moć, koja ne priznaje ništa drugo osim vlastite životne volje«, kaže Makanec. U razdoblju između dva rata objavljeni su i mnogi članci i kraći prikazi Machiavellijeva života i djela, ali su oni uglavnom kompilacija svjetske literature i ne zaslužuju neku veću pažnju. Nakon rata pojavljuju se također kraće studije i članci o Machiavelliju, i to tek u posljednjih dvadesetak godina. Od značajnijih interpretacija treba ovdje spomenuti mišljenja koja su o njemu izražena u djelima iz historije političkih doktrina. R. Lukić u svojoj Istoriji političkih i pravnih teorija, iz 1964, umanjuje genijalnost Machiavellijeva djela, smatrajući da on ne prodire ni u sociološke ni u ideološke i idejne temelje države i društva, te da je daleko od Platona i od čitave srednjovjekovne tradicije. Lukić mu priznaje zaslugu što je uspio odvojiti politiku od teologije i utemeljiti modernu političku znanost. U osnovi, makjavelizam je za Lukića nemoralan, jer je to moral nove buržoaske klase, čiji je Machiavelli eksponent sa svojom koncepcijom laissez faire. Machiavelli i nije velik pisac, konstatira Lukić, pokazujući svoje sklonosti prema utopijskoj tradiciji i, premda sociolog, ne shvaćajući koliko je baš Machiavelli pridonio razotkrivanju >jokultnih« socijalnih procesa. Prigovara mu što nije prodro u bit države i što ju je shvatio isključivo kao aparat prinude. Smailagić, u već spomenutoj Historiji političkih doktrina, smatra da je Machiavelli izrazio apsolutni značaj države te da je teoretičar državnog razloga i zagovaratelj politike sile i apsolutne monarhije kao političkog ideala. Kolaković u svojoj Historiji novovjekovnih potttičkih teorija, iz 1969, također ističe Machiavellija kao ideologa buržoazije, oslanjajući se na Meineckea i koncepciju državnog razloga. Suprotno njima, I. Frangeš će u svom pogovoru Vladaru, pod naslovom M achiavelli i makjavelizam, ispravno utvrditi da je Machiavelli prvi razotkrio i uvrstio interese u kategorijalni aparat moderne političke znanosti. Frangeš, također, prepoznaje kod Machiavellija rudimentarne postavke o klasnoj borbi, te pravi distinkciju između Machiavellija i makjavelizma. Iako Frangeš nije politolog, njegovo tumačenje Machiavellija, pisano već 1952, anticipira rezultate do kojih će kasnije doći marksistički tumači Machiavellija: Procacci, Cađoni i Masiello. Taj pregnantni spis dosada je najbolji hom m age Machiavelliju iz naših prostora, zajedno s prvim komenta­ rom Vladara, koji prelazi puku informativnu razinu i naginje informativno-interpretativnoj sintezi.

X III Machiavellijevo učenje je kroz stoljeća bilo predmet razilaženja različitih škola, orijentacija i pravaca. Makjavelizam je postao sinonim za tehnologiju osvajanja i održavanja vlasti, a sadržaj tog pojma nema nikakve veze, kao što smo pokazali, s Machiavellijevim učenjem, usprkos prividnoj podudarnosti što proistječe iz površnog izoliranja pojedinih njegovih iskaza, istrgnutih iz konteksta. Makjavelizam je postojao i prije Machiavellija, postojao je u njegovo doba, a postoji i danas, nakon njega. Metoda beskrupulozne borbe za vlast i manifestacija političke moći dobila je, na žalost, ime po Machiavelliju zahvaljujući njegovim tuma­ čima, koji su, svjesno ili nesvjesno, u Machiavellijevu djelu vidjeli apologiju tiranije, harizmatske uloge vođe, priručnik za vršenje vlasti. Zato je danas teško, iako je nužno, razdvojiti Machiavellijevo ime od etikete takve prakse, i zato će makjavelizam, termino­ loški, ostati sinonim za politiku stvaranja i očuvanja jake vlasti, kojoj su dopuštena sva

72

sredstva, nezavisno od ikakvog moralnog kriterija, i takvo tumačenje pojma ušlo je u gotovo sve leksikone i rječnike svijeta. Još se ponegdje, kao i u nas, pogrešno navodi da je inaugurator takve teorije Machiavelli, ali je ipak u svijetu, od Encyclopedie Brytannice do Velike sovjetske enciklopedije, prevladala spoznaja da Machiavelli s takvim tumačenjima nema veze. Machiavelli je, zapravo, prvi građanski teoretičar države i politike. On je odvojio politiku od svih mistifikatorskih taloga ne samo srednjeg, nego i starog vijeka. Machiavelli je utemeljio politiku kao empirijsku disciplinu i omogućio konstituiranje politike kao znanosti, i to kao moderne političke znanosti. Machiavelli je prvi otkrio jednostavnu činjenicu da su interesi osnovni pokretači ljudske akcije, i da u društvu postoje različiti interesi koji poprimaju svoje ideološke oblike, kao »umori« pojedinih grupa i slojeva stanovništva. Sukob tih grupa stanovnika Machiavelli otkriva kao pozitivan, i on prvi formulira teoriju klasne borbe kao pokretača društvenog razvoja. Machiavelli duhovno pripada građanskoj klasi, ali implikacije njegova djela premašuju njegove namjere: Machiavelli je revolucionar, iako možda ni sam toga nije svjestan, isto kao što je i za M arxa Balzac deklarativno rojalist, a po implikacijama republikanac. Tako je i Machiavelli deklarativno konstitucionalist, a po implikacijama revolucionar. Njegovo je djelo nezaobilazno za proučavanje moderne politike i modernih društava koja se razvijaju unutar građanskog načina proizvodnje. Istodobno, Machia­ velli je slojevit i kontroverzni politički pisac, čija djela nisu u harmoničnom jednoglasju, već reflektiraju sve bogatstvo novog načina mišljenja, koje se manifestira u prividno suprotstavljenim antitezama, i sve pojave stvarnosti shvaća kao konkretne cjeline što se nalaze u procesu razvoja zbog borbe unutrašnjih suprotnosti. Machiavelli dokazuje superiornost takvoga novog načina mišljenja - dijalektike, kojom on analizira suvre­ meno društvo i njegove proturječnosti. Prvi korak prema demistifikaciji građanskog društva učinio je Machiavelli. Ostalo će učiniti M arx. I zato se s pravom Machiavelli može shvatiti kao preteča M arxa, kao revolucionar koji unosi pometnju u ustaljeni način mišljenja te ruši mitove i iluzije, istodobno izgrađujući i pretpostavku i osnovu za transcendiranje tog svijeta. Ali iz Machiavellijeva obzora ta je osnova još tanka, i tek će s Marxom Machiavellijeva revolucionarnost doći do punog izraza, a time i njegov doprinos novovjekoj društvenoj i političkoj znanosti. DAM IR GRUBIŠA

73

KRONOLOGIJA MACHIAVELLIJEVA DOBA 1469.

3. svibnja rođen je Niccolo Machiavelli, od oca Bernarda i majke Bartolomee de’Nelli, kao treće dijete u obitelji. Starije sestre su mu Primavera i Margherita, a kasnije će dobiti i brata po imenu Totto. 3. prosinca umire Piero Medici, rođen 1416. godine, sin osnivača građanske dinastije Medičejaca. Naslijedio je oca, 1464, kao vlasnik banke Medici i neslužbeni vladar Firence. Zbog bolešljivosti nazvan je Piero ii Gottoso — Kostoboljni Piero. Usprkos bolesti, energično je kršio svoje neprijatelje i 1465. poslao veći dio svoje opozicije u egzil. Naslijedili su ga sinovi Lorenzo i Giuliano.

1470.

Prva talijanska štampana knjiga: Petrarkin Kanconijer.

1471.

U Firenci je na inicijativu braće Medici provedena politička reforma, kojom su Vijeće komune (Consiglio del Comune) i Narodno vijeće (Consiglio popolare) zamijenjeni Vijećem dvije stotine (Consiglio dei Dugento). Jača položaj Firence u Toskani i njezin prestiž u Italiji. U ožujku stiže u Firencu Galeazzo Maria Sforza i tom se prilikom priređuju raskošne svečanosti. Umire papa Pavao II, a za novog papu izabran je Francesco d’Albizzola della Rovere, pod imenom Sikst IV.

1474.

Sikst IV istjeruje Niccoloa Vitellija iz Citta del Castello i ondje gradi drugu tvrđavu. Izabela, žena Ferdinanda Aragonskog, postaje kraljicom Kastilije, a 1478. se dvije kraljevine ujedinjuju.

1475.

Sklopljen je sporazum u mjestu Picquignyju. Francuska engleskom kralju Edvardu IV plaća 7 0 .0 0 0 kruna da napusti Francusku.

1476.

6. svibnja Machiavelli počinje učiti aritmetiku i latinski, a učitelj mu je neki Matteo. 25. prosinca ubijen je u Milanu Lorenzov prijatelj i savjetnik Galeazzo Maria Sforza, milanski vojvoda. Burgundski vojvoda Karlo Smjeli napada Švicarsku, ali je poražen kod Gransona, a potom kod Morata. Poginuo je u Nancyju godinu dana kasnije.

1477.

Niccolo dobro napreduje, i otac ga upisuje u školu koju vodi Battista da Poppi, u crkvi sv. Benedikta. U Firenci je ukinuta funkcija narodnog kapetana, a nedugo zatim i dužnost gradskog načelnika, podesta. Medičejci učvršćuju svoju političku moć. U Veneciji su objavljene tri knjige Jurja Šižgorića.

1478.

U zavjeri Pazzijevih gubi život Giuliano Medici, Lorenzov brat. Lorenzo je ranjen, ali uspijeva suzbiti pobunu. Protivnici Medičejaca izloženi su teškim represalijama.

1479.

Sikst IV proglašava interdikt nad Firencom, jer je među zavjerenicima ubijen i nadbiskup Francesco Salviati. Vjerojatno je papa bio upoznat s planom zavjere. Lorenzo je ekskomuniciran, i papa se udružuje s Ferdinandom Napuljskim u pohodu na Firencu. Francuska se mlako pridružuje savezu. Lorenzo poduzima spektakularni diplomatski potez: odlazi u Napulj svom neprijatelju, prepušta mu firentinske posjede u Romanji, pristaje da kalabrijskom vojvodi plati danak i uspijeva izolirati papu od njegovih saveznika.

74

1480. 1481.

1482.

1484.

1486.

1487.

1488. 1490.

1491. 1492.

1493. 1494.

1495 .

Nakon povratka u Firencu Lorenzo uspostavlja novo tijelo —Vijeće sedamdesetorice i Komitet osmorice (Otto di Pratica). Machiavelli prelazi u školu koju vodi poznati latinist Lapo da Ronciglione, gdje jezik uči na klasičnim tekstovima. Turci se povlače iz Otranta pošto je Bajazit II naslijedio Muhameda II. Fribourg se pridružuje Švicarskoj konfederaciji. Niccolo da Castello osvaja svoj bivši posjed Citta di Castello i ruši tvrđave koje je sagradio Sikst IV. U svibnju Venecija navješćuje rat ferarskom vojvodi Ercoleu d’Este, kojemu pritječu u pomoć Firenca, Napulj i Milano. 23. prosinca sklopljena je Sveta liga (Lega Santissima) protiv Venecije, u koju ulaze sve talijanske državice. Papa proglašava interdikt nad Venecijom. Ludovico Sforza, namjesnik milanskog vojvode, sklapa separatni mir s Venecijom, u Bagnolu 7. kolovoza. Venecija dobiva Rovigo i dio Ferrare. Umire Sikst IV, a za papu je izabran Giovanni Battista Cibo, kao Inocent VIII. Dominikanac Girolamo Savonarola u San Gimignanu drži prvu veliku propovijed protiv iskvarenosti crkve. Urota napuljskih baruna protiv Ferdinanda Napuljskog i Alfonsa, kalabrijskog vojvode. Inocent VIII sklapa mir s Ferdinandom Napuljskim, uz uvjet da on pomiluje pobunjene barune. Lorenzo Medici savjetuje Ferdinandu da se otarasi baruna. Portugalac Bartholomeu Diaz otkriva Rt dobre nade. Giovanni Pico della Mirandola piše manifest humanizma — Oratio de homini dignitate, koji je objavljen deset godina kasnije, i namjerava sazvati skup svih znanstvenika svijeta da raspravljaju o njegovih 9 00 teza, ali ga papa osujećuje i anatemizira. Ferdinand Napuljski prekida sporazum s papom i likvidira barune, na čelu s Coppolom, grofom od Sama. Genovežani napadaju firentinske posjede, ali bivaju poraženi kod Sarzane. Pandolfo Petrucci i njegov brat vraćaju se iz egzila u Sienu. Ustanak u Forliju protiv Girolama Riarija. Girolamo je ubijen, ali njegova žena Caterina Sforza Riario uspijeva skršiti pobunjenike. Girolamo Savonarola vraća se u Firencu i svojim propovijedima pridobiva mnogo pristaša. Lorenzo uspijeva još jedanput reformirati državnu vlast i oduzeti Vijeću sedamdesetorice pravo da izabire Sinjoriju. Izabrana Balia od sedamnaest građana, među kojima je i Lorenzo, provodi i fiskalnu i bankarsku reformu. Ferdinand Španjolski osvaja Granadu, stvorivši moćno španjolsko kraljevstvo. U travnju umire Lorenzo Medici, a prije smrti traži za ispovjednika Savonarolu. U korizmenoj propovijedi Savonarola najavljuje dolazak Karla VIII u Italiju. Inocent VIII umire, a za papu je u kolovozu izabran španjolski kardinal Rodrigo Borgia, kao papa Aleksandar VI. Sklopljen je sporazum u Etaplesu, po kojemu Karlo VIII plaća engle­ skom kralju Henriku VII danak od 6 2 0 .000 kruna. U listopadu Kristofor Kolumbo otkriva Ameriku. Španjolci osvajaju Granadu, i time je završena reconquista. Ludovico Moro i Giuliano della Rovere huškaju Karla VIII na napuljsko prijestolje. Bitka na Krbavskom polju. U rujnu Karlo VIII ulazi u Italiju. U Milanu ga dočekuje Ludovico Moro. Francuska vojska napreduje prema Torinu i Astiju, Piacenzi i Sarzani. U Firenci izbija pobuna protiv Piera Medicija, Lorenzova sina. Pobunu predvodi Francesco Valori, koji se vratio iz egzila. U studenome Piero bježi u Bolognu, a u gradu se pojedine stranke bore za vlast. Pisa se odmeće od Firence. Nakon tjedan dana Karlo VIII ulazi u Firencu, a u prosincu u Rim. Krajem prosinca Savonarola provodi ustavnu reformu u Firenci. Osniva se Veliko vijeće (Consiglio Maggiore), Vijeće osamdesetorice (Consiglio degli Ottanta) - neka vrsta senata; Komitet osmorice (Otto di Balia) dijeli pravdu, a Desetorica mira i rata (Dieci di guerra e pace) bave se financijama i vođenjem ratova. U listopadu Machiavelliju umire majka. Machiavelli, vjerojatno, tada prepisuje Lukrecijev spis De rerum natura. Tumači njegova djela smatraju da je to dokaz njegove simpatije prema materijalističkoj viziji svijeta, nasuprot Savonarolinu spiritualizmu.

75

1496.

1497.

Savonarola predlaže zakon koji predviđa mogućnost žalbe Velikom vijeću. U veljači Francuzi ulaze u Napulj. U ožujku je stvorena Mletačka liga protiv Francuske, u kojoj sudjeluju Papinska država, Njemačka, Španjolska, Venecija i Milano. U svibnju je Karlo VIII okrunjen za kralja Napulja. U srpnju saveznička vojska kod Fornuova prisiljava Karla VIII na povlačenje. U listopadu Ludovico Moro napušta Ligu i pridružuje se Francuzima. Gonzalo Fernandez de Cordoba, španjolski vojskovođa, sukobljava se kod Seminare s Francuzima, ali biva poražen. Karlo VIII se vraća u Francusku, ali ostavlja svoje namjesnike u Genovi i Pisi. Firenca navješćuje rat Pisi, koja se stavlja pod protekciju Venecije. Aleksandar VI se obračunava s Orsinijevima i Bartolommeom d’Alvianom, kojima se pridružuju Baglioni, della Rovere i Vitelli. Francuzi evakuiraju Napulj pred Španjolcima. Umire Ferdinand Napuljski, a nasljeđuje ga ujak Federico. Papa dodjeljuje španjolskom kralju titulu »katolički kralj«. Ludovico Moro poziva Maksimilijana Habsburškog da uđe u Italiju i pomogne Pisi, ali njegova flota doživljava brodolom. Leonardo da Vinci završava Posljednju večeru. Machiavelli odlazi u Rim radi porodičnih pitanja, s preporukom Pietra Dolfina, generala kamaldoleškog reda, Savonarolina neprijatelja, kardinalu Francescu Todeschini Piccolominiju, budućem papi Piju III. Machiavelli zastupa porodicu u sporu o pravima i beneficijama na posjede u Pieve di Fagna. U siječnju je kod Soriana papina vojska poražena i papa sklapa mir sa svojim neprijateljima. Španjolski kralj napušta Mletačku ligu i pridružuje se Karlu VIII, s kojim se dogovara o zajedničkoj invaziji na Napulj. U Firenci propada zavjera u prilog Medičejcima. Petorica urotnika su pogubljena a da im nije bilo dopušteno pravo žalbe Velikom vijeću. Papin sin Giovanni Borgia, zapovjednik papine vojske, ubijen je u Rimu, a njegov brat Cesare Borgia svlači kardinalsku odoru i preuzima zapovjedništvo nad papinom vojskom. Savonarola upriličuje veliku lomaču na kojoj se spaljuju umjetnine i stari paganski rukopisi. Od suvremenih umjetnika pridružuje mu se Sandro Botticelli. U svibnju papa ekskomunicira Savonarolu. John Cabot otkriva Sjevernu Ameriku. Vasco da Gama otkriva pomorski put u Indiju.

1498.

U veljači papa zahtijeva od Firentinaca da mu izruče Savonarolu. Machiavelli se javlja na natječaj za drugog sekretara Druge kancelarije, ali je izabran Savonarolin čovjek. 9. ožujka piše pismo Ricciardu Becchiju u kojemu demaskira Savonarolinu hipokriziju. U travnju umire Karlo VIII. Raste nezadovoljstvo protiv Savonarole. U travnju Savonarolu jedan redovnik izaziva na probu istine, ali Savonarola ne prihvaća. Napadnute su Savonaroline pristaše, ali biskup Volterre smiruje pobunjenike. Papa prijeti Firenci interdiktom. Ubijen je Francesco Valori, glavni Savonarolin čovjek. Izbija pobuna, i Savonarolu hapse a 23 . svibnja osuđuju ga na lomaču zajedno s njegovim najbližim pomoćnicima. Nakon pet dana Vijeće umoljenih (Consiglio dei Richiesti) izabire Machiavellija za »drugog kancelara«. U lipnju je definitivno potvrđen a 14. srpnja postaje i sekretarom Desetorice rata i mira. Luj XII okrunjen je za francuskog kralja. 21. svibnja Firentince su porazili Pizanci kod San Regola. Mlečani zauzimaju Marradi, ali Firentinci šalju Jacopa d’Appiana s vojskom i on vraća izgubljeni teritorij. 26. kolovoza Turci pobjeđuju kod Lepanta i zauzimaju mletačke teritorije. Aleksandar VI neuspješno poziva na križarski rat. Luj XII proglašava Cesarea Borgiu vojvodom od Valentinoisa. Kralj kod Ftampesa prima talijanske poslanike, a Firenca nudi neutralnost u zamjenu za pomoć u zauzimanju Pise.

1499.

Machiavellijevo prvo poslanstvo u Piombino, kod Jacopa d’Appiana, i u Forll, kod Caterine Sforza. Prvi Machiavellijev spis Izvještaj Magistratu desetorice o pizanskim zbivanjima. Firentinska vojska napušta Pisu, a njezin zapovjednik Paolo Vitelli optužen je za izdaju i pogubljen. Cesare Borgia zauzima Imolu i Forli uz pomoć francuskog kralja. Francuzi ulaze u Italiju pod zapovjedništvom milanskog plemića Gian Giacoma Trivulzija. Luj XII ulazi u Milano, a Venecija kao njegov saveznik dobiva Cremonu i Ghiaradaddu. Firenca pomaže Luju XII u njegovu pohodu na Napulj.

76

1500.

1501.

1502.

U svibnju Machiavelliju umire otac. U lipnju je poslan na bojno polje pod Pisom, gdje izbija pobuna gaskonjskih trupa. Machiavelli odlazi Luju XII sa zahtjevom za novu vojnu podršku, i pregovara s kardinalom Rouena u Nantesu, što kasnije navodi u III poglavlju Vladara. Ludovico Moro je u veljači preoteo Milano od Francuza, ali ga oni ponovo osvajaju u travnju. Ludovico je zarobljen, i umrijet će deset godina kasnije u francuskom zatočeništvu. Cesare Borgia uz podršku Francuza ulazi u Romanju i osvaja Pesaro i Rimini. U studenome je u Granadi sklopljen sporazum između Luja XII i Ferdinanda Aragonskog o podjeli Napulja. Machiavelli odlazi u Pistoju, gdje su izbili nemiri zbog rivalstva Panciaticha i Cancellierija. Piše Izvještaj o zbivanjima u Pistoji. U kolovozu odlazi u poslanstvo u Sienu. U jesen se ženi Mariettom Corsini. Cesare Borgia zauzima Faenzu, papa ga proglašava vojvodom Romanje, i on se sprema da napadne Bolognu, ali mu Francuzi ne daju. Upada na firentinski teritorij i Firenca ga, da bi ga neutralizirala, imenuje vrhovnim zapovjednikom svoje vojske, uz plaću od 3 6 .0 0 0 dukata. Druga invazija Napulja. Fridrik II Napuljski abdicira. Gonzalo de Cordoba zauzima Kalabriju. Oliverotto Euffreducci ubija svog strica i proglašava se vladarom Ferma. Machiavelli odlazi u misiju kod Cesarea Borgie, koji je zauzeo Urbino i odbija firentinske optužbe da je izazvao pobunu u Arezzu. Borgin kondotjer Vitellozzo Vitelli samoinicijativno zauzima Arezzo, Val di Trevere i Valdichianu. Francuzi istjeruju Vitellija iz Arezza, i Machiavelli pregovara s francuskim generalom de Lanquesom o vraćanju grada Firenci. Piše Izvještaj o tome što je poduzela Firentinska republika da smiri stranački sukob u Pistoji, zatim Izvještaj iz Arezza te O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane i upute za prikupljanje novca za javnu bla­ gajnu. Odlazi kod Cesarea Borgie u Imolu. Firenca izabire Piera Soderinija za doživot­ noga gonfalonijera. Borgine vojskovođe, okupljeni u Maggioneu, kuju zavjeru da bi preuzeli vlast u Romanji, a ne da vladaju u ime pape. U listopadu Orsini pobjeđuje Borgiu u Fossombroneu. Urbino se odmeće od Borgie. Da bi odobrovoljio narod, Borgia kažnjava svog namjesnika Ramira de Lorqu smrću zbog teroriziranja stanovništva. Borgia taktizita, i pod izgovorom da se želi pomiriti i podijeliti vlast s pobunjenicima navlači ih u Senigalliju. Na prijevaru skupljeni, pobunjenici protiv Borgie su smaknuti. Izbija rat između Španjolaca i Francuza u Napulju.

Machiavelli piše spis Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija. . . On odlazi Pandolfu Petrucciju u Sienu, zatim u Rim da prati izbor novog pape. Cesare Borgia upada u Toskanu, zauzima Perugiu i Piombino, uzima pod zaštitu Pisu i odvaja Sienu od Firence, ali Francuzi vraćaju na vlast Pandolfa Petruccija, firentinskog saveznika. Umire Aleksandar VI, a za papu je izabran Francesco Todeschini, pod imenom Pija III, ali vlada nepunih mjeseca dana. Papinu tijaru dobiva Giuliano della Rovere, koji je Cesareu Borgi obećao vrhovno zapovjedništvo nad papinim trupama u zamjenu za podršku pri izboru, ali ga kasnije hapsi i šalje u Španjolsku. Izbijaju pobune u gradovima koje drži papina vojska. U bici kod Cerignuole Španjolci pobjeđuju Francuze. U prosincu kod Garigliana opet pobjeđuju Španjolci. Francuzi se povlače iz Gaete. Leonardo da Vinci slika Monnu Lisu. 1504. Machiavelli odlazi u Francusku, u Lyon, s instrukcijama firentinskom poslaniku koji traži pomoć Luja XII protiv Venecije. Odlazi u Piombino da Appiana spriječi da pomogne Pisi protiv Firence. Piše Prvo desetljeće, kroniku u stihovima od 1494. do 1504. Francuska i Španjolska potpisuju primirje u Lyonu, i Luj XII odustaje od zahtjeva za Napuljem. U rujnu je sklopljen sporazum u Bloisu, pod pokroviteljstvom Julija II: Luj XII, Maksimilijan Habsburški i Filip Burgundski udružuju se protiv Venecije, koja je zauzela istočnu Lombardiju i velik dio Romanje. Michelangelo kleše Davida, a Rafael slika Marijino vjenčanje. 1505. Machiavelli odlazi u Perugiu da pridobije Giampaola Baglionija na stranu Firentinaca, ali on odbija. Odlazi u Mantovu kod Giovannija Gonzage i u Sienu kod

1503.

77

Pandolfa Petruccija, ali su te misije neuspješne. U kolovozu opet odlazi na bojno polje pod Pisom. Firentinska vojska je još u ožujku poražena kod Ponte Cappellese, blizu Pise. U kolovozu Bartolommeo d’Alviano upada na firentinski teritorij, ali ga Firentinci, pod zapovjedništvom Antonija Giacominija i Ercolea Bentivoglia, pobjeđuju. Firentinska vojska napada Pisu, ali Španjolci šalju pomoć Pisi, i Giacomini je poražen. Venecija vraća neke posjede Juliju II, ali zadržava Faenzu i Rimini. Sklopljen je drugi sporazum u Bloisu između Ferdinanda Aragonskog i Luja XII, koji odustaje od pretenzija na Napulj. Ferdinand obećava amnestiju pobunjenim Anžuvincima u Napulju. Machiavelli pred­ laže osnivanje Ordinarne fiorentine, dobrovoljačke armije, i u prosincu odlazi u Mugello da prikupi ljudstvo. U tome ga podržavaju Soderini i Giacomini. 1506.

Machiavelli provodi prvo tromjesečje regrutirajući vojsku. Piše spis Rasprava o vojnom organiziranju firentinske države i Prijedlog o uspostavljanju narodne milicije. U kolo­ vozu odlazi u Rim da papi preda odgovor na njegov zahtjev da mu Firenca pošalje svoje trupe u pomoć protiv Bologne. U prosincu Machiavelli postaje sekretar novoosnovanog tijela koje nosi naziv Vojna devetorica (Nove della milizia). Julije II ulazi u rujnu u Perugiu i Urbino, a u studenome u Bolognu. Ferdinand Aragonski oduzima zapovjedniš­ tvo Gonzalu de Cordobi. U Genovi je zbačena aristokratska vlada i uspostavljena Vlada

osam tribuna. Bramante započinje gradnju bazilike Sv. Petar u Rimu. 1507.

U svibnju Sinjorija dodjeljuje Machiavelliju »Ispravu o plemstvu«. Machiavelli imenuje Don Miguela de Corella, zloglasnoga Borgina ađutanta, za instruktora firentinske milicije. U kolovozu odlazi u Sienu na pregovore s kardinalom di Santa Croce, papinim legatom, o Maksimilijanovim planovima. U prosincu je poslan u Konstanz, gdje još od lipnja boravi firentinski poslanik Francesco Vettori. Velikaška opozicija spriječila je upućivanje Machiavellija, ali kad pregovori jenjaju, Machiavelli donosi Maksimilijanu ponudu Sinjorije od 5 0 .0 0 0 dukata za zaštitu Firence. Savojski vojvoda oslobađa kneževinu Monaco, koju su bili zauzeli genoveški ustanici. Genovežani su poraženi, a Luj XII ulazi u travnju u grad i imenuje francuskoga guvernera. U travnju sabor u Konstanzu odobrava Maksimilijanovu namjeru da se u Rimu okruni za cara. Mlečani mu ne odobravaju prolaz kroz svoje teritorije, jer Maksimilijan zahtijeva za sebe Trst i Rijeku. U lipnju je održana konferencija u Savoni između Ferdinanda Aragonskog i Luja XII, gdje je dogovoreno da će zajednički napasti Veneciju i zatražiti od Maksimilijana da im se pridruži, da će sazvati sabor radi reformiranja crkve, te da će Pisa biti vraćena Firentincima. Nikša Ranjina počinje rad na svom Kanconijeru.

1508.

Machiavelli provodi prvu polovicu godine kod cara u Bolzanu. Pošto se vratio piše Izvještaj o njemačkim zbivanjima, koji će 1512. biti prerađen u Sliku njemačkih

zbivanja. U lipnju Maksimilijan sklapa primirje s Venecijom. Machiavellijeva milicija upada na pizanski teritorij, a on je poslan pod Pisu kao komesar i zapovijeda milicijom, brinući se o opsadi. Ondje ostaje od srpnja 1508. do ožujka 1509. 10. prosinca sklopljena je Cambraiska liga, na inicijativu pape Julija II, protiv Venecije, a sudjeluju Maksimilijan, Luj XII, Ferdinand Aragonski, savojski vojvoda, ferarski vojvoda i markiz od Mantove. Michelangelo oslikava Sikstinsku kapelu svojim Strašnim sudom. Rođen je Marin Držić. 1509.

78

U ožujku Machiavelli odlazi kod Jacopa d’Appiana u Piombino da raspravlja s izaslanicima Pise o predaji grada. U lipnju se Machiavelli dogovara o uvjetima predaje, potom je poslan u Mantovu da Maksimilijanu isplati drugu ratu. Vjerojatno te godine piše svoje Drugo desetljeće. Genovežani ne uspijevaju spasiti Pisu, a Luj XII prihvaća da Pisa padne u firentinske ruke u zamjenu za 10 0 .0 0 0 dukata. U travnju Julije II ekskomunicira Mlečane. 14.

svibnja kod Vaila (Agnadello), pod zapovjedništvom Bartolomea d’Alviana, Mlečane su porazili Francuzi. Venecija gubi sve svoje posjede: Francuska dobiva Bergamo i Bresciu. U lombardijskim gradovima izbija pobuna, a Maksimilijan dobiva Veronu, Vicenzu i Padovu. Julije II uzima Faenzu, Rimini, Cerviju i Ravennu. Nakon toga se Luj XII i Julije II povlače iz rata. Venecija napada Maksimilijana, i on se povlači u Veronu. Maksimilijan zahtijeva od Firence financijsku pomoć, ali dobiva samo obećanje o 4 0 .0 0 0 dukata. U prosincu mletačka vojska napada Ferraru, ali je poražena. U vrijeme Machiavellijeve odsutnosti njegovi protivnici pokušavaju ga oklevetati i smijeniti. Erazmo Rotterdamski piše Pohvalu ludosti. 1510.

Firentinska vlada zadužuje Machiavellija da bude posrednik između pape i Francuza. On odlazi u Blois odakle požuruje vladu da se opredijeli u korist Luja XII. Soderini ga ne sluša i nastoji održavati ravnotežu između dvije velesile. Poslije povratka piše Sliku francuskih zbivanja i De natura Gallorum - O prirodi Francuza. U prosincu odlazi u Sienu kod Pandolfa Petruccija. U veljači Julije II sklapa mir s Venecijom, uplašen da će Francuska osvojiti Lombardiju. Umire kardinal d’Amboise, glavni Lujev savjetnik. Julije II sklapa petogodišnji mir s dvanaest švicarskih kantona. Šalje Marcantonija Colonnu da osvoji Genovu, ali je on poražen. Ratuje protiv ferarskog vojvode, koji nije prekinuo rat s Venecijom, i šalje protiv njega urbinskog vojvodu Francesca Mariju della Roveru. 22. rujna papa na čelu svoje vojske ulazi u Bolognu. U Firenci opozicija žestoko napada Soderinija i on se pravda pred Velikim vijećem. Istodobno, otkrivena je urota koju vodi Princivalle della Stufa. Cilj joj je bio ubiti Soderinija i restaurirati vlast Medičejaca.

1511.

Machiavelli odlazi u Sienu s namjerom da pridobije Petruccija i da dobije Montepulciano. Zatim odlazi u Monaco da sklopi savez s knezom Lucianom Grimaldijem. Luj XII saziva koncil profrancuskih kardinala u Pisi, nazvan Concionabulum, namjerava­ jući papu optužiti za simoniju. Machiavelli odlazi na koncil u Pisu i nagovara kardinale da pričekaju s odlukom protiv pape. Zatim odlazi u Blois kod Luja XII i nagovara kralja da odgodi koncil. Vraća se u Pisu i nalaže kardinalima da se presele drugdje, i oni odlaze u Milano. Machiavelli se vraća u Firencu i priprema obranu grada. Vojvoda od Chaumonta umire, a zapovjedništvo nad francuskom vojskom preuzimaju Gian Giacomo Trivulzio i Gaston de Foix. Francuzi osvajaju Mirandolu i Concordiju. Trivulzio i Bentivoglio osvajaju uz pomoć građana Bolognu, nezadovoljnu vladom papina legata Alidosija. Pronose se glasine da je papa na umoru, i Soderini se opredjeljuje za francusku stranu. Machiavelli predbacuje Soderiniju naivnost. U rujnu papa proglašava interdikt nad Firencom i Pisom. 4. listopada osnovana je Sveta liga za obranu crkve, na inicijativu Julija II. Pristupaju joj Venecija, Ferdinand Aragonski i Henrik VIII.

1512.

Gaston de Foix zauzima Bolognu, a Mlečani zauzimaju Bresciu, ali je gube. 11. travnja Francuzi kod Ravenne pobjeđuju Španjolce, ali Gaston de Foix pogiba. Dolazak švicarske pješadije u Milano prisiljava Francuze da se povuku. U Genovi izbija pobuna, i za dužda je izabran Ottaviano Fregoso. Francuzi evakuiraju Romanju. Vojska Svete lige ulazi u Paviju. 29. kolovoza španjolska vojska tjera u bijeg Machiavellijevu miliciju kod Prata, zauzima ga i pljačka. Machiavelli priprema vojsku za rat, predlaže zakon kojim se uspostavlja konjica. U lipnju odlazi u Sienu, u Valdichianu i Motepulciano. Španjolski zapovjednik Raimondo de Cardona ulazi u Firencu s Giovannijem i Giulianom Medicijem. Soderini bježi iz grada, a u gradu izbijaju stranački sukobi. Machiavelli pokušava posredovati i piše spis Prijedlog pristašama Medičejaca. Uspostavljena je vladavina Medičejaca. 7. studenoga Machiavelli je lišen svih svojih funkcija, osuđen da plati kauciju od 1000 zlatnih fiorina i zabranjen mu je na dvanaest mjeseci pristup u vladinu palaču.

79

1513 .

1514. 1515.

1516.

1517.

80

Massimiliano Sforza postaje vojvoda Milana. Umire Julije II, a za papu je izabran Giovanni Medici, pod imenom Lav X . Za račun Milana Španjolci zauzimaju Parmu i Piacenzu. Sklopljen je sporazum u Bloisu između Luja XII i Venecije i sporazum u Orthezu između Ferdinanda i Luja XII. 6. lipnja kod Novare švicarska vojska nanosi poraz Francuzima, koji se povlače iz Italije. Krajem lipnja Henrik VIII ulazi u Francusku i razbija Francuze u tzv. bici mamuze kod Guinegatta. U listopadu Luj XII prihvaća plaćanje danka Henriku VIII i on se vraća u Englesku. Giulio Medici postaje kardinal. Provedena je reforma vlasti u Firenci: uspostavljeno je Vijeće sedamdesetorice i Vijeće stotine, ali faktična vlast je u rukama porodice Medici, na čelu s Lorenzom, Pierovim sinom. Mletački zapovjednik Bartolomeo d’Alviano zauzima Cremonu, Bergamo i Bresciu, ali je prisiljen povući se. U bici kod Vicenze 7. listopada Venecija je poražena i povlači se. Ugovorom u Corbeilu papa i Luj XII se mire, i papa oprašta pizanskim kardinalima. Milanski vojvoda prepušta papi Parmu i Piacenzu. U Firenci je otkrivena urota Pietropaola Boscolija i Agostina Capponija. Machiavelli­ jevo ime je na listi urotnika, uhapšen je i mučen, a potom oslobođen i prognan na svoje imanje Sant’Andrea in Percussina, kod San Casciana. Krajem godine završava spis De principatibus (Vladar) i, vjerojatno, počinje pisati Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija. Nastaje popularna komedija Calandria kardinala Bibiene, jedno od remek-djela rene­ sansne komediografije. Baldassare Castiglione piše Dvoranina (II Cortigiano), koji je objavljen 1528. Ponovo je u Firenci uspostavljena narodna milicija. Luj XII ženi se Marijom, sestrom Henrika VIII. Početkom veljače Machiavelli se vraća u Firencu. * Luj XII umire, a na francusko prijestolje stupa Franjo I. Novi francuski kralj sklapa savez s Venecijom i sprema se na invaziju Italije. Genoveški dužd Ottaviano Fregoso priznaje suverenost Franje I i u zamjenu za to biva imenovan francuskim guvernerom Genove. Milanski vojvoda uz pomoć 4 0 0 0 Švicaraca kreće na Genovu, ali se zaustavlja na poruku Lava X . Franjo I prelazi Alpe kod Col d’Argentiere. Švicarci se povlače u Milano. 13. rujna Francuzi pobjeđuju Švicarce u bici kod Santa Cecilije (poznatoj kao bitka kod Marignana). Bitka traje dva dana, i Švicarci su pobjednici prvog dana. Na tu vijest slavi se u Rimu. Drugi dan pobjeđuju Francuzi, ali se Švicarci povlače s pola sačuvanih efektiva. Milanski vojvoda se predaje u zamjenu za obećanu nagradu i odustaje od svojih prava na Milano. Lav X se sporazumijeva s Franjom I i u znak dobre volje prepušta mu Parmu i Piacenzu. Mir je potvrđen pri susretu pape i kralja u Bologni, početkom prosinca. U rujnu Machiavelli predaje, s posvetom, Vladara Lorenzu Mediciju, ali je poklon primljen vrlo suzdržano. Nastaje Michelangelov Mojsije. Umire Ferdinand Aragonski. Nasljeđuje ga Karlo I koji će se kasnije proglasiti carem Svetoga rimskog carstva (1519). Karlo I sklapa 13. kolovoza s Franjom I ugovor u Noyonu kojim se predviđa Karlov brak s francuskom princezom Louisom, koja će mu u miraz donijeti Napulj. U studenome sklopljen je u Fribourgu »vječni mir« između Franje I i švicarskih kantona. U svibnju Lorenzo Medici izbacuje Francesca Mariju della Roveru iz Urbina, dobiva titulu urbinskog vojvode i imenovan je za gonfalonijera (tj. vrhovnog zapovjednika) papine vojske. Umire Giuliano Medici. Selim I protjeruje mamelučke sultane iz Sirije i Egipta, u bitkama kod Dabika, Gaze i Radameha. Pobjede su izvojevane zahvaljujući upotrebi artiljerije. U Firenci je potvrđena zabrana obavljanja bilo kakve javne funkcije Niccolou Machia­ velliju. Počinje posjećivati vrtove Oricellari, gdje se okuplja slobodoumna firentinska inteligencija. Rafael slika Sikstinsku Madonu. Thomas More piše svoju Utopiju. Objavljen je Ariostov ep Orlando furioso. Pietro Pomponazzi piše spis De immortalitate animae. Francesco Maria della Rovere prikuplja španjolske i francuske plaćenike i ponovo

1518.

1519.

1520.

zauzima Urbino. Obnovljena je Cambraiska liga. Maksimilijan, Karlo V i Franjo I uzajamno garantiraju sigurnost svojih posjeda. 31. listopada Martin Luther objavljuje u Wittenbergu svojih 95 teza. Machiavelli se dopisuje s Francescom Vettorijem, piše svoje Kapitule i nezavršenu poemu Zlatni magarac. Machiavelli tokom siječnja i veljače piše prvotno zamišljenu Komediju o Calimacu i Lucreziji, koja će kasnije dobiti naziv Mandragola, i Priču o arciđavlu Belfagoru. U drugoj polovici godine vjerojatno piše Raspravu ili dijalog o našem jeziku. U toku ožujka i travnja odlazi u Genovu za račun firentinskih trgovaca. Izvještaj o putu i njegova korespondencija iz tog vremena izgubljeni su. Ulrich Zwingli započinje svoju reformatorsku aktivnost u Zurichu. U rujnu 1518. prvi put se izvodi Mandragola prilikom svečanosti u povodu vjenčanja Lorenza II Medicija s Margaretom de La Tour d’Auvergne. Vjerojatno je prvi scenograf bio slikar Franciabigio (Francesco di Cristofano). Kasnije se spominje kao Machiavelli­ jev scenograf i Sebastiano dal Piombo. U svibnju iznenada umire Lorenzo II Medici. Papa postavlja kardinala Giulija Medicija za guvernera Firence u njegovo ime, i on traži od Machiavellija savjet o budućem državnom uređenju Firence. To je prva politička rehabilitacija Machiavellija. Machia­ velli odgovara spisom Discursus florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii Medices, u kojemu ističe da se život države sastoji od borbi između različitih skupina od kojih se sastoji jedan grad. U lipnju počinje rad na Umijeću ratovanja. Početkom godine umire Maksimilijan, i počinje oštra borba za nasljedstvo između španjolskog i francuskog kralja. Španjolski kralj sklapa trajni sporazum s papom Lavom X . U junu sedam knezova izbornika izabire španjolskog kralja za cara, pod imenom Karlo V. Cortes započinje osvajanje Meksika, a Magellan kreće na put oko svijeta. Izlazi iz štampe Umijeće ratovanja. U srpnju je Machiavelli poslan u Luku sa zadatkom da sredi poslove firentinskih trgovaca suknom koji su doživjeli bankrot. Machiavelli na licu mjesta piše Život Castruccia Castracanija, a kasnije će svoja zapažanja iznijeti u Pregledu lukanskih

događaja. U studenome mu papa povjerava, preko firentinskog sveučilišta Studio fiorentino, da napiše povijest Firence, uz godišnju naknadu od stotinu fiorina. Rođen je Matija Vlačić Ilirik. Asteci ubijaju svog kralja Montezumu, kojega je Cortes zarobio i prisilio da smiruje svoj narod. U prosincu Martin Luther javno spaljuje papinu bulu. Započinje vladavina Sulejmana II Veličanstvenog. U Kastiliji izbija antifeudalna pobuna gradskih komuna. Umire Rafael. 1521.

1522. 6

U svibnju Machiavelli putuje u Carpi, u samostan Male braće, da prati izbor generala franjevačkog reda i isposluje odvajanje firentinskoga franjevačkog reda od jurisdikcije toskanskog provincijata. Usput se u Modeni sastaje s Francescom Guicciardinijem, papinim guvernerom grada. Iz Carpija mu kasnije šalje šaljive izvještaje o »republici kopita«. Ljeti se ponovo povlači na svoje imanje Sant’Andrea in Percussina, pošto je odbio ponude da bude sekretar kondotjera Prospera Colonne i sekretar Dubrovačke Republike. U lipnju papa sklapa sporazum s Karlom V, koji mu prepušta Parmu i Piacenzu, i počinje rat s Francuskom. Francuzi se povlače iz Milana, a doživljavaju poraze i u Navarri i u Nizozemskoj. U prosincu umire papa Lav X . U travnju Luther se pojavljuje pred saborom u Wormsu i odbacuje papin autoritet. Počinje veliki raskol. U travnju 1521. ugušena je pobuna gradova u Španjolskoj, nakon bitke kod Villalara. Turci osvajaju Beograd. U Veneciji je objavljena Marulićeva Judita. U Firenci je otkrivena urota protiv kardinala Giulija Medicija u kojoj sudjeluju neki

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

81

Machiavellijevi prijatelji iz vrtova Oricellari: Luigi Alamanni, Zanobi Buondelmonti, Antonio Brucioli i Francesco i Jacopo Diaceto, koji pod utjecajem Machiavellijevih ideja žele uspostaviti demokratsku republiku. U lipnju umire u Rimu Pier Soderini. Machia­ velli marljivo radi na Firentinskim povijestima. U Rimu je za papu izabran kardinal Utrechta, koji postaje Hadrijan VI. Papa se svim snagama baca na borbu protiv crkvenih reformatora, te zapostavlja umjetnike i humaniste. U proljeće švicarska vojska u službi Francuza napada kod Milana carsku vojsku, ali pobjeđuju njemački landsknechti, koji su bolji od razvikane švicarske pješadije. Genova je oduzeta Francu­ skoj, i milanski vojvoda postaje Francesco II Sforza. Gradski savjet Ziiricha prihvaća Zwinglijeve prijedloge o reformi. U Njemačkoj izbija ustanak ritera. U Veneciji za vrijeme karnevala publika priređuje ovacije autoru Mandragole. Prva predstava mora se odgoditi zbog navale publike. Rodos kapitulira. Karlo prepušta upravljanje austrijskim posjedima mlađem bratu Ferdinandu, koji će 1527. postati kralj Ugarske i Češke. 1523.

Umire Hadrijan VI, a na njegovo mjesto je u studenome izabran kardinal Giulio Medici, s imenom Klement VII. U srpnju se Venecija svrstava na stranu Karla V, kojemu se pridružuje i Karlo Burbonski. Reformacija se širi po Švicarskoj, Danskoj i Švedskoj. Raskinuta je Kalmarska unija. Luther objavljuje spis O svjetovnoj vlasti, čime se distancira od radikalnih i revolucionarnih zahtjeva seljaštva i gradske sirotinje. Francuska vojska, pod zapovjedništvom admirala Bonniveta, dolazi do samih vrata Milana. Cijela Lombardija je podvrgnuta okrutnim represalijama, a uz to izbija kuga. Firentinci moraju napuniti vatikanske blagajne, iscrpljene dugim ratovanjima.

1524.

Mandragola se izvodi u kući Bernardina di Giordana, a scenografi su Andrea del Sarto i Aristotele da San Gallo. Nastavlja se velik uspjeh Mandragole, i Machiavelli se upušta u vezu s mladom pjevačicom Barberom Salutati. Vladar Firence u ime pape postaje kardinal Ippolito Medici, vanbračni sin Giuliana, vojvode od Nemoursa. Do njegova dolaska u kolovozu gradom upravlja kardinal Cortone Silvio Passerini. Francuzi se povlače i napuštaju Ivreu i Aostu. Umire jedan od njihovih zapovjednika, talijanski vitez Francesco Baiardo. Saveznički zapovjednici konetabl Karlo Burbonski i markiz Pescare prodiru tokom ljeta u Provansu, do Marseillea, ali se moraju povući pred novom ofenzivom Franje I. U listopadu Francuzi opsjedaju Paviju, a druga armija prodire na sjeveru na posjede carstva i zauzima Milano. Počinje veliki njemački seljački rat. Ustanak izbija u južnoj Njemačkoj i širi se u Tirol i Salzburg, a s druge strane u Tiringiju i Sasku. Umire Marko Marulić.

1525.

Machiavellijeva komedija Clizia uspješno se prvi put izvodi u kući Jacopa Fornaciaia u San Fredianu, izvan firentinskih zidova. U svibnju Machiavelli putuje u Rim gdje Klementu VII predaje rukopis prvih osam knjiga Firentinskih povijesth dobiva nagradu za dobro obavljen posao. Papa želi od njega čuti mišljenje kako da postupa u sukobu između kralja i cara, te u lipnju šalje Machiavellija u Faenzu da s Guicciardinijem razgovara o ideji o uspostavljanju pješadijske ordinanze, ali je Guicciardini neodlučan. U kolovozu Machiavelli za račun firentinske kancelarije odlazi u Veneciju, gdje je rekvirirana firentinska lađa, sa zadatkom da brani interese oštećenih trgovaca i prote­ stira u ime vlade. U siječnju papa, želeći sačuvati mir, sklapa sporazum s Franjom I o prestanku neprija­ teljstva, uz uzajamne ustupke, ali 25. veljače carske snage, pod zapovjedništvom markiza od Pescare, razbijaju francusku vojsku kod Pavije i zarobljuju kralja. Talijani su svjesni da car Karlo postaje sve veća opasnost za talijanske državice. Francesco

82

1526.

1527.

Sforza, zajedno sa svojim kancelarom Girolamom Moroneom, pokušava u Milanu organizirati urotu protiv cara, ali je ona otkrivena, a žrtvovan je Morone. Engleska u kolovozu sklapa mir s Francuskom. Vodstvo nad njemačkim seljačkim ustankom preuzima Thomas Miinzer, koji objavljuje deklaraciju poznatu kao Artikelbrief — člansko pismo, prvi program revolucionarnih seljačkih Zahtjeva za rušenje feudalnog sistema. Luther objavljuje spis Protiv ubilačkih i razbojničkih rulja seljaka. Umjerene snage ustanka lansiraju svoj Program dvanaest točaka. Vojni odredi Svapskog saveza iskorištavaju podvojenost ustanika i guše usta­ nak. Dolazi do sekularizacije zemalja Teutonskog reda i osnivanja pruskog vojvodstva. Franjo I u zarobljeništvu potpisuje Madridski sporazum, ali poslije povratka krši ugovor koji je »iznuđen«. Razbuktava se sukob između Franje I i Karla V. Papa, Franjo I, Venecija, Firenca i Milano sklapaju sporazum pod nazivom Liga od Cognaca. U travnju papa šalje grofa Pierra od Navarre u inspekciju firentinskih utvrda, a za pomoćnika mu određuje Machiavellija, koji odlazi u Rim da podnese izvještaj. U svibnju se osniva posebno tijelo, Ured pet providura utvrda. Machiavelli je izabran za kancelara tog tijela i jednog od pet providura. Od srpnja do rujna je na bojnom polju uz Francesca Guicciardinija. 23. rujna pada Cremona, i papa sklapa primirje s carskom vojskom. Machiavelli dolazi u Urbino da bi potakao vođe Lige na nove vojne operacije. U studenome iz Bolzana dolaze landsknechti baruna Georga Frundsberga u pomoć španjolskoj vojsci, kojom zapovi­ jeda konetabl Karlo Burbonski. U bici kod Borgoforta pogiba Giovanni dalle Bande Nere, posljednji kondotjer u kojega Machiavelli polaže nadu TSa ujedinjenje Italije. Mohačka bitka u kojoj Sulejman II Veličanstveni tuče ugarsku vojsku. Pripajanje Češke i Ugarske habsburškim posjedima. Ferdinand I postaje kralj. Dubrovačka Republika priznaje vrhovnu vlast turskog sultana i obavezuje se na plaćanje danka. Diirer slika Četiri apostola. Hrvatski velikaši donose Cetinsku izbornu povelju kojom izabiru za kralja Hrvatske Ferdinanda I Habsburškog. Machiavelli početkom godine odlazi u Parmu, Imolu, Bolognu i Forli. 22. travnja vraća se u Firencu, a zatim odlazi u Civitavecchiju u inspekciju savezničke flote kojom zapovijeda admiral Andrea Doria. Španjolske i njemačke snage spajaju se pod zapovje­ dništvom konetabla Karla Burbonskog i napreduju prema Rimu. Slijedi ih saveznička vojska pod zapovjedništvom urbinskog vojvode, koji oklijeva i ne zameće boj. 6. svibnja njemački landsknechti zauzimaju Rim, i pogiba konetabl Karlo Burbonski. Grad je prepušten pljački i nasilju. Papa se spašava u Anđeoskoj tvrđavi, ali kasnije kapitulira. 11. svibnja medičejski namjesnici napuštaju Firencu, 18. svibnja se ponovo uspostavlja republikanska vlast, na čelu s aristokratskom strankom. Machiavelli se vraća u Firencu, i nakon čistke pristaša Medičejaca javlja se na natječaj za svoje staro mjesto, sekretara Druge kancelarije. Nije izabran jer se »kompromitirao s Medičejcima«, i umjesto njega je na dužnosti zadržan dotadašnji sekretar koji je tu dužnost obavljao za vrijeme Medičejaca. 21. lipnja Machiavelli umire od posljedica bolesti želuca ili, kako neki kažu, od posljednjeg udarca nesklone fortune.

83

BIBLIOGRAFSKI DODATAK

Machiavellijeva djela Glavna djela

De Principatibus (Vladar), 1513. Objavljeno prvi put u Rimu, 1532, Discorsi sopra la prima Deca di Tito Livio (Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija), 1 5 1 3 -1 5 1 9 . Objavljeno u Rimu, 1531.

Dell’Arte della Guerra (Umijeće ratovanja), 1 5 1 9 -1 5 2 0 . Objavljeno u Firenci, 1521. La vita di Castruccio Castracani da Lucca (Život Castruccia Castracanija iz Luke), 1520 Objavljeno u Rimu, 1532.

Istorie Fiorentine (Firentinske povijesti), 1520—1525. Objavljeno u Rimu, 1532. Manji politički spisi

Discorso fatto al magistrato dei dieci sopra le cose di Pisa (Izvještaj Magistratu desetorice o pizanskim zbivanjima), 1499. Ragguaglio delle cose fatte dalla repubblica fiorentina per quietare le parti di Pistoia (Izvještaj o tome što je poduzela Firentinska republika da smiri stranački sukob u Pistoji), 1502. De rebus pistoriensibus (O pistojskim stvarima), vjerojatno 1501. "r\ Descrizione del modo tenuto dal duca Valentino nello ammazzare Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, ii signor Pagolo e ii duca di Gravina Orsini (Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija, Oliverotta od Ferma, gospodina Pagola Orsinija i vojvodu od Gravine), 1503. Parole da dirle sopra la provisione bel danaio, fatto un poco di proemio e di scusa (Sto treba reći o prikupljanju novca, učinjeno malo kao predgovor i izgovor), 1502. Del modo di trattare i popoli della Valdichiana ribellati (O načinu kako se postupilo s pobunjenim narodom Valdichiane), 1502. Discorso Diso dell’ordinare lo stato di Firenze alle armi (Rasprava o vojnom organiziranju firentinske države), 1506. De natura Gallorum (O prirodi Francuza), vjerojatno 1509. Ritratto delle cose di Francia (Slika francuskih zbivanja), vjerojatno 1512—1513. Rapporto delle cose della Magna (Izvještaj o njemačkim zbivanjima), 1508. Discorso sopra le cose della Magna e sopra lo imperatore (Rasprava o zbivanjima u Njemačkoj i o caru), 1509. Ritratto delle cose della Magna (Slika njemačkih zbivanja), vjerojatno 1512. Ai Palleschi (Prijedlog pristašama Medičejaca), 1512. Sommario delle cose della citta di Lucca (Pregled lukanskih događaja), 1520.

84

Discursus florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii Medices (Rasprava o firentin­ skim zbivanjima poslije smrti Lorenza Medicija mlađeg), 1519. Memoriale a Raffaello Girolami, quando ai 23 d’ottobre parti per Spagna all’imperatore (Podsjetnik Raffaellu Girolamiju kad je 23. listopada otišao u Španjolsku k caru), 1522. Provisione per la istituzione dell’ufficio de’cinque provveditori delle mura della citta. di Firenze (Odluka o uspostavljanju ureda petorice komesara za utvrde grada Firence), 1526. Literarna djela

% D e c e „ n a le M n ,o ^ o i e s e ,t ieće), ^ . ’ Decennale Secondo (Drugo desetljeće), 1509. L ’Asino d ’oro (Zlatni magarac), 1517—1518. Novella di Belfagor arcidiavolo (Priča o arciđavlu Belfagoru), između 1515. i 1520. Andria, vjerojatno prije 1518. Mandragola, 1518. Clizia, između 1524. i 1525. Capitoli (Kapituli), vjerojatno oko 1517. Canti carnascialescbi (Karnevalske pjesme), između 1513. i 1521. Discorso o dialogo intorno alla nostra lingua (Rasprava ili dijalog o našem jeziku), vjerojatno oko 1518. Osim toga, Machiavelli je ostavio nekoliko soneta, epigrama i diplomatske izvještaje sa tri misije: vojvodi Valentinu u Romanji (1502—1503), s prvog poslanstva na rimskom dvoru (1503) i drugog poslanstva na rimskom dvoru (1506), te 82 pisma. Posebno su još predmet istraživanja odluke firentinskih kancelarija (između 1499. i 1512), za koje se pretpostavlja da ih je formulirao Machiavelli.

Kritička izdanja Machiavellijevih djela Tutte le opere Opere (uredio Tutte le opere Opere (uredio Tutte le opere

di N. Machiavelli (uredili G. Mazzoni i M. Casella), Firenze, 1919. A. Panella), M ilano-Roma, 1938. di N. Machiavelli (uredili F. Flora i C. Cordie), Milano, 1949—1950. R. Ricciardi), Milano—Napoli, 1954. di N. Machiavelli (uredio M. Martelli), Firenze, 1971.

Bibliografija o Machiavelliju Ovdje su navedena samo važnija djela o Machiavelliju, a izostavljeni su članci i radovi objavljeni u časopisima i posebnim publikacijama. Potpuna bibliografija radova o Machiavelliju danas sadrži oko 6 0 0 0 naslova. A. Acito, Machiavelli contro VantiRoma, Roma, 1938. R. von Albertini, Das Florentinische Staatbeivusstein im Ubergang von der Republik zum Prinzipat, Bern, 1955. F. Alderisio, Machiavelli, l’arte dello stato nell’azione e negli scritti, Torino, 1930. F. Alderisio, Ripresa Machiavellica. Considerazioni critiche sulle idee di A. Gramsci, di B. Croce e di L. Russo intorno a Machiavelli, Napoli, 1950.

85

P. Amiguet, L ’Age d ’or de la diplomatie: Machiavel et les Venitiens, Pariš, 1963. S. Anglo, Machiavelli; a Dissection, London, 1969. G .M . Anselmi, Ricerche sul Machiavelli storico, Pisa, 1979. H. Arendt, Between Past and Future, London, 1961. L.A . Arocena, El maquiavellismo de Maquiavelo, Madrid, 1975. R. Aron, Machiavelli e Marx, Bologna, 1983. A. F. Artaud, Machiavel, son genie et ses erreurs, Pariš, 1883. F. J. Avila, Maquiavelo, creador de la ciencia politica, Valencia (Venezuela), 1964. K. Ballmann, Vertheidigung des Machiavellismus', Quedlinburg, 1858. G. Barberi Squarotti, La forma tragica del Principe ed altri saggi sul Machiavelli, Firenze, 1966. G. Barhouil (priređivač), Machiavelli attuale - Machiavel actuel (autori priloga: G. M. Anselmi, G. Cadoni, F. Chiappelli, S. Cro, G. Di Pino, L. Huovinen, J. J. Marchand, G. Secchi-Tarugi, G. Tavani, P. Renucci, M. Abiteboul, C. Bec, P. Grimal, A. Mansau, A. Michel, G. Mounin, M. Rambaud, P. Ronzeaud, G. Barthouil), Ravenna, 1982. E. Barincou, Machiavel par lui-meme, Pariš, 1957. Ch.Benoist, Le Machiavelisme: avant, pendant et apres Machiavel, 3. sv., Pariš, 1907. Ch.Benoist, Machiavel, Pariš, 1934. H. Berr, Machiavel et l’Allemagne, Pariš, 1939. S. K. Bhattacharjee, The Lawgiver o f Machiavelli, Calcutta, 1965. H. Biskirk, Modern Management and Machiavelli, New York, 1975. E. Bizzarri, Machiavelli antimachiavellico, Firenze, 1940. A. Bonadeo, Corruption, Conflict, Power in the Works and Times of N. Machiavelli, Berkeley, 1973. E. Bondanella, Machiavelli and the art o f Renaissance history, Detroit, 1973. N. Borsellino, Niccold Machiavelli, Bari, 1973. D. C. Boughner, Devil’s Disciple, New York, 1968. E. Brandenburg, Machiavelli und sein Principe, Leipzig, 1938. M. Brion, Genie et destinee de Machiavel, Pariš, 1948. M. Brion, Machiavelli und seine Zeit, Diisseldorf—Koln, 1957. B.Brunello, Machiavelli e ii pensiero politico del Rinascimento, Bologna, 1964. F. Bruno, Romanita e modernita del pensiero di Machiavelli, Milano, 1952. R. Bruscagli, Niccold Machiavelli, Firenze, 1975. F. Burlackij, Zagadka i urok Nikkolo Makiavelli, Moskva, 1977. J. Burnham, The Machiavellian Defenders o f Freedom, New York, 1945. H. Butterfield, The Statecraft o f Machiavelli, London, 1940. G. Cadoni, Machiavelli, regno di Francia e »principato civile«, Roma, 1974. J. M. Cadroy, La Republique et le Prince, Bordeaux, 1950. F. Calderaro, Nuovi discorsi sulla prima deca di Tito Livio, Padova, 1952. W. R. Campbell, Machiavelli: an Anti-study, Kingston, 1968. C. Caristia, II pensiero politico di Niccold Machiavelli, Catania, 1934. E. Cassirer, The Myth o f the State, New Haven, 1946. O. Castellani Polidori, Niccold Machiavelli e ii »Dialogo intorno alla nostra lingua«, Firenze, 1978. I. Cervelli, Machiavelli e la crisi dello stato Veneziano, Napoli, 1974. F. Chabod, Scritti su Machiavelli, Torino, 1964. S. Chemotti, JJmanesimo, Rinascimento, Machiavelli nella critica Gramsciana, Roma, 1975. F. Cherel, La pensee de Machiavel en France, Pariš, 1935. J. J. Chevalier, Les grandes oeuvres politiques de Machiavel a nos jours, Pariš, 1949. F. Chiapelli, Studi sul linguaggio del Machiavelli, Firenze, 1952. C. H. Clough, Machiavelli Researches, Napoli, 1967. F. Collotti, Machiavelli: lo stato, Messina, 1939. F. Collotti, Studi sulla politica del Machiavelli, Spoleto, 1935. G. Colonna d’Istria, L ’art politique chez Machiavel: principes et methodes, Pariš, 1980.

86

J. Conde, El saber politico en Maquiavelo, Madri, 1948. M. Du Conseil, Machiavel et Montesquieu, Pariš, 1943. P. Conte, L ’errore logico del Machiavelli e i fondamenti metafisici della politica, Roma, 1956. R. M. Crawford, »Per Quale Iddio«: Machiavelli’s Second Thoughts, Sidney, 1967. M. F. Crespi, ha sfinge non piu sfinge. Esame analitico dell’attivita diplomatica di N. Machia­ velli di Bernardo negli anni 1498—1512, Milano, 1948. B. Croce, Etica e politica, Bari, 1916. P. D’Ambrosio, Studio su Savonarola e Machiavelli, Lanciano, 1932. R. De Mattei, Dal premachiavellismo all’antimachiavellismo, Firenze, 1970. F. De Sanctis, Conferenze sul Machiavelli, Napoli, 1898. R .D i Chio, Niccold Machiavelli, Roma, 1970. W . Dilthey, Weltanschauung und Analyse des Menschen seit Renaissance und Reformation, Leipzig-Berlin, 1923. C. Dionisotti, Machiavellerie, Torino, 1980. G. Dolci, II processo di Machiavelli. Lineamenti della fortuna di Machiavelli, Milano, 1939. K. Dolgov, Gumanizm, vozroždenije i političeskaja filozofija Nikkolo Makiavelli, u: N. Makia­ velli, Izbrann’ie sočinenija, Moskva, 1982. U. Dotti, Niccold Machiavelli, la fenomenologia del potere, Milano, 1979. J. Dubreton, La disgrace de Niccold Machiavel, Pariš, 1912. M . Du Conseil, Machiavel et Montesquieu, Pariš, 1943. J. F. Duvernoy, Pour connaitre la pensee de Machiavel, Pariš, 1974. L. Dyer, Machiavelli and the Modem State, Boston-London, 1904. G. Ellinger, Die antiken Quellen der Staatslehre Machiavellis, Tiibingen, 1888. F. Ercole, La politica di Machiavelli, Roma, 1926. D.Erskine Muir, Machiavelli and his Time, New York, 1936. R. Esposito, La politica e la storia —Machiavelli e Vico, Napoli, 1980. C. Fabro, Campanella e Machiavelli, Milano, 1951. E.Faul, Der moderne Machiavellismus, Koln-Berlin, 1961. O .Ferrara, Maquiavelo, la vida, las obras, la fama, Madrid, 1943. G. Ferrari, Machiavelli juge des revolutiones de notre temps, Pariš, 1849. R. Fester, Machiavelli, Stuttgart, 1900. F.Fido, Machiavelli, storia della critica, Palermo, 1965. L. Firpo, Appunti e testi per la storia dell’antimachiavellismo, Torino, 1961. G. Fischer, N. Machiavelli. Die Trilogie der Macht, Ludwigshafen, 1962. M. Fleischer (priređivač), Machiavelli and the Nature o f Political Thought (autori priloga: Sh. Wolin, A. Ryan, M. Fleischer, J. G. A. Pocock, R. Orr, H. Mansfield, N. Wood), New York, 1972. M. Fraga Iribarne, El nuevo anti-Maquiavelo, Madrid, 1962. H.Freyer, Machiavelli, Leipzig, 1938. E. Garin, Machiavelli pensatore, Firenze, 1969. A. Garosci, Le istorie Fiorentine del Machiavelli, Torino, 1973. L. Gautier Vignal, Machiavel, Pariš, 1929. A. Gerber, Niccold Machiavelli, die Handschriften, Ausgaben und ubersetzungen seiner Werke, Gotha, 1 9 1 2 -1 9 1 3 . . D. Germino, Machiavelli to Marx, Chicago, 1972. P. Ghiglieri, La grafia del Machiavelli studiata sugli autografi, Firenze, 1969. A. H. Gilbert, Machiavelli’s Prince and Its Forerunners, Durham, 1938. F. Gilbert, Niccold Machiavelli e la vita culturale del suo tempo, Bologna, 1964. F. Gilbert, Machiavelli and Guicciardini, Princeton, 1965. M. Gilmore (priređivač), Studies on Machiavelli (autori priloga: M. Gilmore, N. Rubinstein, S. Bertelli, F. Gilbert, C. Dionisotti, I. Berlin, N, Matteucci, D.Weinstein, A. Stegmann, R. Starn, R. Devonshire Jones, R. Hatfield, G. Pampaloni, J. Ruysschaert, J. H. Whitfield, R. Fubini, C. Pincin), Firenze, 1972.

87

C. Gioda, Machiavelli e le sue opere, Firenze, 1974. A. Gramsci, Note sul Machiavelli, sulla politica e sullo stato moderno, Torino, 1948. B. Guillemain, Machiavel: L ’Anthropologie politique, Geneve, 1977. J. R. Hale, Machiavelli and Renaissance Italy, London, 1961. A. Heller, Renaissance Man, London, 1978. J. H. Hexter, The Vision o f Politics on the Eve o f Reformation, New York, 1972. K. Heyer, Der Machiavellismus, Berlin, 1918. M. Hobohm, Machiavellis Renaissance der Kriegkunst, Berlin, 1913. L. Huovinen, Das Bild vom Menschen im Politischen Denken N. Machiavellis, Helsinki, 1951. V. Jankelevitsch, Machiavelisme et modernite, Milano, 1951. E. Janni, Machiavelli, Milano, 1927. A. Jay, Management and Machiavelli, New York, 1967. D .L . Jensen, Machiavelli: Cynic, Patriot or Political Scientist?, New York, 1960. W. T. Jones, Machiavelli to Bentham, London, 1947. W. Kaegi, Vom Glauben Machiavellis, u: Historische Meditationen, Ziirich, 1942. M. Kemmerick, Machiavelli, Wien-Leipzig, 1924. H. E. Kinck, Machiavelli, seine Geschichte und seine Zeit, Basel, 1938. K. Kluxen, Der Begriff der Necessita in Denken Machiavellis, Bensberg, 1949. K. Kluxen, Politik und Menschliche Existenz bei Machiavelli, Stuttgart-Koln-Mainz, 1967. R. Konig, Niccold Machiavelli: zur Krisenanalyse einer Zeitenivende, Erlenbach-Ziirich, 1941. L. Kroeber-Keneth, Machiavelli und wir: der Florentiner in neuer Sicht, Stuttgart, 1980. J. Kudrna, Machiavelli a Guicciardini. K tipologii historicko-politickeho myšleni italske renesance, Brno, 1967. * M. L. Lamarque, Maquiavelo, estudios monograficos, Buenos Aires, 1927. P. Larivaille, Les »Discours« et l’evolution de la pensee politique de Machiavel, Nanterre, 1977. C. Lefort, Le travail de l’oeuvre, Machiavel, Pariš, 1972. E. Levi-Malvano, Montesquieu e Machiavelli, Pariš, 1912. J. Lindhardt, Machiavelli, Kobenhavn, 1969. J. Maček, Machiavelli e ii Machiavellismo, Firenze, 1980. D. Maffei, II giovane Machiavelli banchiere con Berto Berti a Roma, Firenze, 1973. L. Malagoli, II Machiavelli e la civilta del Rinascimento, Milano, 1941. J. Malarczyk, La fortuna di Niccold Machiavelli in Polonia, Warszawa, 1969. J. Malarczyk, Političeskoe ucenie Makiavelli v Rosii, v ruskoj dorevoljucionnoj i sovetskoj istoriografii, Lublin, 1960. J. Malarczyk, U zrodel wloskiego realizmu politycznego: Machiavelli i Guicciardini, Lublin, 1963. P. Manent, Naissances de la politique moderne: Machiavel, Hobbes, Rousseau, Pariš, 1977. S. Manfredi, La vita e le opere di N. Machiavelli, Livorno, 1914. H. Mansfield, Machiavelli’s Netv Modes and Orders, Ithaca-London, 1979. J. J. Marchand, Niccold Machiavelli, i primi scritti politici (1499—1512), nascita di un pensiero e di uno stile, Padova, 1975. M. Marchesini, Saggio sul Machiavelli, Firenze, 1934. V. Marcu, Machiavelli, die Schule der Macht, Amsterdam, 1937. M. Mariani, II ritorno di Machiavelli, Milano, 1916. R. Mariano, Biografi e critici del Machiavelli, Napoli, 1886. M. Martelli, L ’altro Niccold di Bernardo Machiavelli, Firenze, 1975. L. Martines, Lawyers and Statecraft in Renaissance Italy, Princeton, 1968. V. Masiello, Classi e stato in Machiavelli, Bari, 1971. V. Masiello, Momenti sintomatici nella moderna critica machiavelliana, Roma, 1964. N. Matteucci, Niccold Machiavelli, Bologna, 1973. E. W. Mayer, Mahiavellis Geschichtsausfassung und sein Begriff Virtu, Miinchen-Berlin, 1912. M. de Mazeres, De Machiavel et de l’influence de sa doctrine sur les opinions, les moeurs et la politique de la France pendant la Revolution, Pariš, 1816.

88

F. Meinecke, Die Idee der Staatsrason in der Neueren Geschichte, Miinchen—Berlin, 1924. F. Mervill, The Political Philosophy of N. Machiavelli as it Applies to Politics, the Management o f the Firm 8c the Science o f Living, New York, 1981. P. Mesnard, L ’essor de la philosophie politique au XVIe siecle, Pariš, 1952. E. Meyer, Machiavelli and the Elizabethan Drama, Weimar, 1897. R. Montano, Machiavelli: valori e limiti, Firenze, 1974. A. F. Montenegro, Maquiavel e o estado, Portaleza, 1957. J. Morley, Machiavelli (The Roman Lecture), London, 1897. L. Mossini, Necessita e legge nell’opera di Machiavelli, Milano, 1962. G.Mounin, Machiavel, Pariš, 1966. T. Mundt, N. Machiavelli und das Sjstem der Modernen Politik, Berlin, 1861. L. von Muralt, Machiavellis Staatsgedanke, Basel, 1945. E. Namer, Machiavel, Pariš, 1961. G. Namer, Machiavel ou les origines de la sociologie de la connaissance, Pariš, 1979. M. R. Naves, L ’Antimachiavel, Pariš, 1957. G. Ništico, Machiavelli, la ricerca dell’uomo, Reggio Calabria, 1975. F. Nitti, II Machiavelli studiato nella sua vita e nella sua dottrina, Napoli, 1876. A. Norsa, II principio della forza nel pensiero di Niccold Machiavelli, Milano, 1936. J. F. Nourisson, Machiavel, Pariš, 1875. L. S. Olschki, Machiavelli the Scientist, Berkeley, 1945. N. Orsini, Bacone e Machiavelli, Genova, 1936. A. Panella, Gli antimachiavellici, Firenze, 1943. A. Pansini, Machiavelli and the United States o f America, G reenvale'l 969. A. Parel, The Political Calculus: Essays on Machiavelli’s Philosophy, Toronto, 1972. L. Peirone, Niccold Machiavelli, Bologna, 1971. J. B. Pereira, Idealismo e realismo na obra de Maquiavel, Paraiba, 1970. H. E. Pitkin, Portune is a Woman: Gender and Politics in the Thought o f Niccold Machiavelli, Los Angeles, 1984. J. Plamenatz, Man and Society, Political and Social Theory: Machiavelli through Rousseau, New York, 1963. J. G. A. Pocock, The Machiavellian moment (Fiorentine Political Thought and the Atlantic Republican Tradition, Princeton, 1975. M. Praz, Machiavelli and the Elizabethans, London, 1948. G. Prezzolini, Machiavelli Anticristo, Roma, 1954. G. Prezzolini, Vita di Niccold Machiavelli Fiorentino, Milano, 1921. G. Procacci, Studi sulla fortuna di Machiavelli, Roma, 1965. J. Pulver, Machiavelli, the Man, his Work and his Times, London, 1937. M. Puppo, Machiavelli o ii mito dell’azione pura, Milano, 1951. G. Quadri, Niccold Machiavelli e la costituzione politica della coscienza morale, Firenze, 1948. F. Raab, English Face o f Machiavelli, a Changing Interpretation, London, 1964. E. Raimondi, Politica e commedia, dal Beroaldo al Machiavelli, Bologna, 1972. A. Rava, Spinoza e Machiavelli, Milano, 1958. A. Renaudet, Machiavel, etude d’histoire des doctrines politiques, Pariš, 1942. R. Ridolfi, Studi sulle commedie del Machiavelli, Pisa, 1968. R. Ridolfi, Vita di Niccold Machiavelli, Roma, 1954. G. Ritter, Die Damonie der Macht, Miinchen, 1948. R. Roeder, The Man o f the Renaissance (Four Latvgivers: Savonarola, Machiavelli, Castiglione, Aretino), New York, 1933. J. L. Romero, Maquiavelo historiador, Madrid, 1977. C. Rousseau, Le Prince de Machiavel, Pariš, 1973. N. Rubinstein (priređivač), Fiorentine Studies. Politics and Society in Renaissance Florence, London, 1968. S. Ruffo-Fiore, N. Machiavelli, New York, 1982.

89

L. Russo, Antologia Macbiavellica, Firenze, 1935. L. Russo, Machiavelli, Bari, 1949. L. Russo, Prolegomeni a Machiavelli, Bari, 1947. V. I. Rutenburg, Titani Vozroždenija, Lenjingrad, 1976. F. Sanguinetti, Gramsci e Machiavelli, Bari, 1981. V. A. Santi, La »Gloria« nel pensiero di Machiavelli, Ravenna, 1979. G. Santonastasio, Machiavelli, Milano, 1947. G. Sasso, II Principe e altri scritti, Firenze,' 1963. G. Sasso, In margine al V centenario di Machiavelli, Napoli, 1972. G. Sasso, Machiavelli e Cesare Borgia, Roma, 1966. G. Sasso, Niccold Machiavelli, storia del suo pensiero politico, Napoli, 1958. G. Sasso, Studi su Machiavelli, Napoli, 1967. A. Schmidt, Niccold Machiavelli und die allgemeine Staatslehre der Gegentvart, Karlsruhe, 1907. K. Schmidt, Machiavelli, Auswahl und Einleitung, Frankfurt, 1956. F. Scoretti, Machiavelli et les Suisses, Neuchatel, 1942. C. Sforza, The Living Thoughts o f Machiavelli, New York, 1940. R. Sillib, Machiavellis Stellung zu Deutschland, Heidelberg, 1892. E. Simini, Vigencia de Maquiavelo, Montevideo, 1972. Q. Skinner, Machiavelli, Oxford, 1981. A. Sorrentino, Storia dell antimachiavellismo Europeo, Napoli, 1936. M. A. Speroni, Maquiavelo, Buenos Aires, 1970. U. Spirito, Machiavelli e Guicciardini, Roma, 1945. A. Stegmann, Machiavelli et Paruta, Venezia, 1969. I. A. Stepanov, Makiavellizm i političeskaja m’isl SŠA. Minsk, 1982. P. Stewart, lnnocent Gentillet e la sua polemica antimachiavellica, Firenze, 1969. M. Sticco, Lettura del Machiavelli, Milano, 1941. L. Strauss, Thoughts on Machiavelli, Chicago-London, 1958. E. I.Temnov, Makiavelli, Moskva, 1979. E. D. Theseider, Niccold Machiavelli diplomatico, Como, 1945. J. Thevenet, Les idees economiques d’un homme d’etat dans la Florence des Medicis: Machiavel economiste, Grenoble, 1922. G. Toffanin, Machiavelli e ii tacitismo. La politica storica al tempo della Controriforma, Padova, 1921. O. Tommasini, La vita e gli scritti di Niccold Machiavelli. Storia ed esame critico, 2. sv., Roma, 1 8 8 3 -1 9 1 1 . V. Turri, Machiavelli, Firenze, 1902. G. Uscatescu, Maquiavelo y la pasion del poder, Madrid, 1969. H. Vedrine, Machiavel, ou la science du pouvoir, Pariš, 1972. P. Villari, Niccold Machiavelli e i suoi tempi, 3. sv., Milano, 1895—1897. L. de Villefosse, Machiavel et nous, Pariš, 1937. G. Vitali, Machiavelli, Milano, 1954. K. Vorlander, Von Machiavelli bis Lenin, Neuzeitliche Staats und Gesellschaft-Theorien, Leipzig, 1926. H. de Vries, Essai sur la terminologie constitutionelle chez Machiavel, Hague, 1957. W. Waetzoldt, Niccold Machiavelli, Miinchen, 1943. V. Waille, Machiavel en France, Pariš, 1884. L. Walker, The Discourses o f Niccold Machiavelli, u The Discourses, London, 1950. M. Weickert, Die Literarische Form von Machiavellis »Principe«: eine Morphologische Untersuchung, Wiirtzburg, 1936. J. H. Whitfield, Discourses on Machiavelli, Cambridge, 1969. J. H. Whitfield, Machiavelli, Oxford, 1947. N. Wood Beck, The Political Science o f Niccold Machiavelli, Chicago, 1944.

90

Zbornik Machiavelli časopisa »Cultura e scuola«, (autori priloga: V. Romano, R. Ridolfi, M. Martelli, C. F. Goffis, N. F. Sciacca, F. Lombardi, G. Paparelli, N. Matteucci, S. Bertelli, C. Dionisotti, S.Mastelloni, A. Tamborra, M. Puppo, A. E. Quaglio, L. Blasucci, F. Figurelli, G. Sasso, N. Borsellino, F. Chiapelli, L. Baldelli, V. Masiello, A. Agnelli, sv. IX, Roma, 1970. Zbornik II pensiero politico di Machiavelli e la sua fortuna nel mondo (autori priloga: R. Ciapetti, L. Firpo, F. Gaeta, A. M. Battista, J. A. Maravall, A. Tamborra, H. Helbling, E. Cochrane, F. Gabrielli, N. Badaloni), Firenze, 1972. Zbornik Machiavelli e la cultura, časopisa »Vel« (autori priloga: A. J. Cohen, N. Meschini, R. Guilead, S.Addamo, R. Cecchetti), sv. 10, Padova 1979. Zbornik Machiavelli nel V centenario della nascita (autori priloga: R. Aron, L. Caretti, P. Citati, F. Chiapelli, D. Della Terza, C. Dionisotti, L. Firpo, F. Gaeta, F. Gilbert, E. Namer, G. Spadolini), Bologna, 1972. Zbornik Machiavelli nel V centenario della nascita časopisa »Terzoprogramma« (autori priloga: F. Gilbert, L. Firpo, S. Bertelli, G. Sasso, F. Gaeta, L. Caretti, G. Procacci), sv. 1, 1970. Zbornik Machiavellismo e antimachiavellismo nel Cinquecento časopisa »II pensiero politico« (autori priloga: M. D’Addio, L. Firpo, R. De Mattei, S. Mastellone, C. Morris, J. Malarczyk, A. Stegmann, E. Levi, C. Vasoli, G. B. Furiozzi, D. Panizza, H. Lapeyre, E. Cochrane, S. Bertelli, L. Olschki, G. Guidi), sv. 3, 1969. Zbornik Studi machiavelliani, Verona, 1972. Zbornik Umanesimo e scienza politica (autori priloga: R. Morghen, E. Castelli, M. Merleau-Ponty, C. Giacon, N. Ciarletta, A. Guzzo, A. Renaudet, E. Spirito, J. Conde, V. Arrangio Ruiz, S.Caramella, L. Huovinen), Milano, 1951. S.Zeppi, Studi su Machiavelli pensatore, Milano, 1976. R. Zorn, Machiavelli. Gedanken uber Politik und Staatsfiibrung, Stuttgart, 1941.

Radovi objavljeni u južnoslavenskim zemljama I. Androvič, Machiavelli - Machiavellijevo doba, »Jadranska vila«, sv. VIII, br. 1 -1 1 , 1935. I. Androvič, Nikola Makjaveli, »Misao«, sv. XXIII i X XIV , br. 5 - 6 , 1927. D. N. Basta, Kako je politika postala tehnika (usputne beleške o Makijavelijevom »Vladaocu«), »Književna reč«, 10. I 1982. i u zborniku Praksa i politika, Zagreb, 1983. D. Basta, Da li je Fihte bio makijavelist, »Delo«, sv. X X IX , br. 2, 1983. M. Begovič, Niccold Machiavelli, u knjizi Put po Italiji, Zagreb, 1942. L. Benevenia, Niccold Machiavelli e ii principe, »Rivista dalmatica«, sv. 1, br. 1—3, 1976. G. Berič, Slobodan Jovanović: Makiaveli - drugo izdanje, »Samouprava«, br. 11, 1913. A. Bibič, Machiavellijev »Vladar«, »Teorija in praksa«, br. 12, 1967. F. Čale, Machiavelli i Cinquecento (Povodom izdanja Machiavellijeva » Vladara« u prijevodu dr Ivana Frangeša), 14. V 1952. F. Čale, Machiavelli s naše obale, »Dubrovnik«, br. 6, 1983. F. Čale, Pometov makijavelizam (od umjetničke vizije do urotničke zbilje), u knjizi: O književ­ nim i kazališnim dodirima hrvatsko-talijanskim, Zagreb, 1968. K. Čavoški, Makijavelijeva veština pisanja, »Delo«, sv. X X IX , br. 2, 1983. K. Čavoški, Makijavelijevo poimanje neprijatelja, »Književne novine«, sv. XXIV , br. 6 4 8 ,1 9 8 2 . K. Čavoški, Revolucionarni makijavelizam, »Filozofske studije«, XV , 1983. Gj. D. (Deželić), Machiavelli (životopisna crta od Gj. D.), »Narodne novine«, sv. X X IX , 1863. I. Frangeš, Machiavelli i makjavelizam, u knjizi: N. Machiavelli, Vladar, Zagreb, 1952, kasnije u knjizi: Talijanske teme, Zagreb, 1967. I. Frangeš, Mandragola, »Ilustrirani vjesnik«, br. 27 7 , 1950. I. Frangeš, O Machiavellijevoj »Mandragoli«, »Hrvatsko kolo«, i kao Napomena (pogovor) u knjizi: N. Machiavelli, Mandragola, Zagreb, 1949.

91

M. Garašanin, O Makijavelovom »Vladaru«, Godišnjica Nikole Čupića, sv. IV, Beograd, 1882. V. Gligorov, Makijavelijevo shvatanje političke konkurencije, »Delo«, sv. X X IX , br. 2, 1983. C. Gruber, Antimacbiavellizam, »Hrvatska«, br. 189, 1893. D. Grubiša, Etika i politika u Machiavellijevom djelu, »Delo«, sv. X X IX , br. 3, 1983. D.Grubiša, Klasna borba kod Machiavellija, »Dometi«, br. 1-2-3, 1984. D. Grubiša, Machiavelli kao teoretičar građanske vladavine, »Politička misao«, br. 4, 1983. D.Grubiša, Machiavelli MCDLXIX-MDCCXXVII, »Ideje«, br. 1, 1970. I. Hergešić, Niccold Machiavelli: italijanska komedija XVI stoljeća, »Vjesnik«, 10. XII 1950. Stj.I. (Ilipić), N. Machiavelli (povodom 400-godišnjice smrti), »Obzor«, sv. LXVIII, br. 164, 1927. I. Ivanji, Machiavelli i doba makijavelizma, »Svedočanstva«, sv. I, br. 6, 1952. S. Jovanović, Makiaveli, »Srpski književni glasnik«, sv. XVIII, br. 1 -8 , 1907, štampano kao knjiga, Beograd 1907. i 1912, i u knjizi: Iz istorije političkih doktrina, Beograd, 1935. S. Jovanovitsch, On the New Machiavellism, »The Eastern Quarterly«, IV, br. 3, 1951. J. Jurjević, Svrha posvećuje sredstva (ili moral i politika), »Jadranski dnevnik«, sv. IV, br. 98, 1937. E. Kale, »Politika i ćudoređe —na primjeru Sang Janda i N. Machiavellija«, u zborniku Praksa i politika, Zagreb, 1983. U. Knežević, Makijavelova nauka, Kratak izvod, »Pravda«, br. 3 5 -3 6 , 1869, i br. 1, 1870. J. Kolaković, Niccold Machiavelli, u knjizi: Historija političkih doktrina, Sisak, 1969. D.Kovačević, Politika prošlosti i politika budućnosti, »Novo vreme«, sv. III, br. 609, 1943. K. Kržanić, Učitelj politike bez morala (prigodom 400-godišnjice smrti N. Machiavellija), »Na­ rodna politika«, sv. XI, br. 40, 1928. V. Lozovina, Machiavelli i njegova politička nauka, Zagreb, 1927. B. Lukić, Machiavelli i makijavelizam, »Dometi«, br. 9, 1977. R. Lukić, Makijaveli (1469—1527), u knjizi: Istorija političkih i pravnih teorija, Beograd, 1964. M. Machiedo, Machiavelli segreto. Riflessioni su la »Vita di Castruccio Castracani«, »Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia«, br. 38, Zagreb, 1974, također u: »Delo«, sv X X IX , br. 2 - 3 , 1983. J. Makanec, Otkriće politike (Machiavelli i machiavelliziim), »Spremnost«, sv. II, br. 85, Zagreb, 1943. N. Maričić, Nikolo Makijaveli. Mandragola, »Naša stvarnost«, sv. IV, br. 5, 1952. L. Marković, Književno-naučni pregled (Slobodan Jovanović, Makiaveli, Beograd, 1912), »Delo«, br. 62, knj. 2. J. Mirić, Politika i etika - Aktualnost Machiavellijeva političkog realizma, »Naše teme«, br. 5, 1967. F. Muhić, Metafizička savremenost makijavelizma, »Odjek«, br. 6, 1969. I. N ., Istina o Makiaveliju, »Srpski književni glasnik«, sv. X X X , 1930. D.S.Nikolajević, Demon u teoriji države, Dante i Makiaveli, Beograd, 1926. D. S. Nikolajević, Vođi države (teorija države Dantea i Makiavela), »Jugoslovenska stručna štampa«, br. 3, 1939. 0 . Nikolajević, Nikolo Makijaveli —Mandragola, »Letopis Matice srpske«, br. 3, 1950. 1. Petrinović, Machiavelli i politička znanost, »Zbornik PravnOg fakulteta«, Split, 1973. G. Rabac-Condrić, Machiavellijeva komika i satira u demistifikaciji renesansnog morala, »Ra­ dovi«, Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1970. B. Radića, Aktuelnost Makijavelija, »Nova Evropa«, sv. X IX , br. 12, 1929. B. Radića, Machiavelli kao čovjek, »Obzor«, sv. LXVIII, br. 2 58, Zagreb, 1927. J. V. Ribič, Nikolo Machiavelli, »Listki«, br. 1, 1872, i »Slovenski narod«, br 5, 1872. F. S., Niccold Machiavelli. Njegov život i rad. Povodom četiristogodišnjice smrti osnivača naučne politike, »Novosti«, br. 3 5 5, 1927. M. D.Savić, Nikolo Makijaveli i njegovo političko delo, u knjizi: N. Makijaveli, Vladalac, Beograd, 1982. Scrutator, Machiavelli in fašizem, »Misel in delo«, br. 2 /3 , 1941.

92

E. Sequi, Zapis o Mandragoli, »Delo«, sv. X X IX , br. 2, 1983. N. Smailagić, Machiavelli, u knjizi: Historija političkih doktrina, Zagreb, 1970. A. Smajlović, N. Machiavelli - inaugurator monstruoznog načela ili Michelangelo politike, »Pitanja«, br. 4, 1978. J. Stojanović, Makijaveli i umesnost vladanja, u knjizi: N. Makijaveli, Vladalac, Beograd, 1976. Đ. Tasić, Makiaveli g. Slobodana Jovanoviča u svetlosti njegove teorije države, »Arhiv za pravne i društvene nauke«, sv. X X X II, br. 1, 1936. A. Tresić Pavičić, Machiavelli i machiavellisam, »Hrvatska«, br. 1 7 6 -1 7 9 , 1893, izdano i kao knjiga, Zagreb, 1894. A. Tresić Pavičić, Odgovor na antimachiavellisam preč. gosp. Cvjetka Grubera, »Hrvatska«, br. 190, 1893. M. Triva, Slobodan Jovanović: Makijaveli, drugo pregledno izdanje, »Zora«, br. 2, 1912, i kao posebno izdanje, Beograd, 1912. D. Umljenović, Psihološki portret Machiavellija, »Hrvatsko kolo«, sv. V, br. 5, 1952. A. Ušeničnik, »Machiavellizem« —zlo naše dobe, »Katoliški obzornik«, sv. IV, br. 4, 1898. L. Vojnović, Nikola Machiavelli, nesuđeni sekretar dubrovački, »Glasnik dubrovačkog učenog društva Sveti Vlaho«, br. 1, 1929. D. Vuksan, Slobodan Jovanović, Makiaveli, »Dan«, br. 2, 1912. N. V. (Vulić), Makijavelovi strategiski principi, »Delo«, knj. XVII, 1898. N. Vulić, Makijaveli, »Srpski književni glasnik«, sv. LVIII, br. 8, 1939.

93

I POLITIČKA DJELA

Vladar (De Principatibus)

Preveo IVO FRANGEŠ

N IC C O L O M A C H IA V E L L I V E L E M O Ž N O M L O R E N Z U D E ’ M E D I C I * Oni koji žele zadobiti milost nekoga vladara čine to ponajčešće tako da mu se dodvore stvarima što su im o d njihova imutka najdraže, ili p ak onim a za k o je vide da im se on raduje; stoga se i događa često te se vladarima poklanjaju konji, oružje, zlatom vezene tkanine, drago kam enje i drugi nakit doličan veličine njihove. K ad sam se, dakle, zaželio poklon iti Velemožnosti Vašoj 1 5 nekim dokazom privrženosti moje, nisam u sebe našao ništa što bi mi draže bilo ili što bih više cijenio o d poznavanja djela velikih ljudi, stečena dugim iskustvom u novim događajim a i neumornim proučavanjem starih. Pošto sam o njima dugo i marljivo razmišljao, istražio ih i sredio u ovu knjižicu, podastirem ih Vašem Gospodstvu; pa a k o i smatram da ovo djelce nije dostojno nazočnosti Vaše, pouzdano se ufam da će Vam zbog Vaše dobrostivosti ugoditi, to više što Vam ja ne mogu pružiti dara većega nego što je mogućnost da u kratko vrijeme proniknete u ono do čega sam ja d ošao tečajem tolikih godina, nakon tolikih tegoba i truda. J a djelo nisam nakitio ni ispunio bučnim izrazima, nadutim i uzvišenim riječima, niti bilo kakvim uresima ili kićenošću stila čime mnogi ukrašuju svoje knjige; htio sam da on o ili sam o sebi bude na čast, ili p ak da om ili jedino novinom građe i ozbiljnošću predm eta. Stalo mi je, osim toga, da se ne smatra kao drskost a k o čovjek niska i prosta roda uzima slobodu da raspravlja o vladavini knezova i postavlja jo j pravila; jer, k a k o g o d oni što čine nacrte zemalja silaze na ravnice da prouče brda i povišenija mjesta, a uspinju se na brda k a d žele proučiti nizine, tako i čovjek, a k o hoće da d obro upozna narav puka, m ora biti vladar, a a k o h oće da upozna narav vladara, m ora biti pučanin. N eka prihvati stoga Velemožnost Vaša ovaj skrom ni dar s onakvim čuvstvima s kakvim ga ja potkučujem ; a a k o ga potan ko proučite i pročitate, od at će Vam žarku moju želju da se Vi dovinete one veličine što Vam je obećava sreća i ostala svojstva Vaša. A Vaša Velemožnost, a k o kad ikad baci pogled s vrhunaca svojih visina u ove m oje nizine, vidjet će koliko nezasluženo trpim veliku i upornu zlobu sreće.

I

K o lik o im a vrsta m o n a rh ija i n a k o ji se način zad o b iv a ju Sve države, sve vladavine koje su imale i imaju vlast nad ljudima, ili su republike ili m onarhije. M onarhije ili su nasljedne — kad loza njihova gospodara već dulje vrem ena njima vlada — ili su nove. N ove, pak, ili su posve nove, kao što je to bio M ilano * Autor bilježaka uz Vladara je prevodilac dr Ivo Frangeš. 1 Ne radi se o Lorenzu Veličanstvenom, nego o njegovu nećaku koji se rodio iste, 1942. godine, kad mu je stric umro. Taj Lorenzo umro je vrlo mlad, g. 1519, ne ispunivši nade Machiavellijeve.

99

J

Francescu Sforzi2 ili su kao dijelovi dodate nasljednoj državi monarha, kao što je kraljevina napuljska španjolskome kralju3. Te vladavine, zadobijene na taj način, ili su privikle živjeti pod vlašću monarha, ili su vikle biti slobodne; zadobiti se pak mogu ili tuđim ili vlastitim oružjem, ili srećom ili sposobnošću4. II

O n asljed n im m o n a rh ijam a Ostavit ću po strani republike, jer sam već o njima nadugo raspravljao5. Zadržat ću se jedino na monarhiji, razviti gornja načela i prikazati kako se nad monarhijama može vladati, a kako ih u vlasti zadržati. Velim, dakle, da kod nasljednih monarhija koje su se privikle na lozu svoga gospodara ima mnogo manje teškoća da se zadrže negoli kod novih, jer je dovoljno samo poštivati poredak svojih predaka i djelovati oprezno, prema prilikama; tako te će se vladar, ako je i osrednje sposobnosti, uvijek održati u naslijeđenoj državi, ne iskrsne li neka izvanredna i moćna sila pa mu je ne otme; no sve ako mu država i bude oteta, čim zavojevača zadesi neka nezgoda, ponovno će je zadobiti. Mi, na primjer, imamo u Italiji vojvodu od Ferrare6 koji je nasrtajima Mlečana (1484) i pape Julija (1510), odolio jedino stoga što je njegov rod od starine držao tu vlast. Jer nasljedni vladar ima manje razloga i manje potrebe da nekoga vrijeđa: stoga on i jest narodu miliji; pa ako ga ne omraze neki izuzetni poroci, razumljivo je i prirodno da će ga podanici voljeti; osim toga, trajna i ustaljena vladavina briše u ljudima uspomene na staro i ne daje razloga promjenama; jer promjene uvijek utiru put jedna drugoj. III

O m ješov itim m o n a rh ijam a Nego, novu je monarhiju teško zadržati u vlasti. Prvo, ako nije posve nova, već je kao član druge, koja se u neku ruku može nazvati mješovitom, promjene u njoj potječu prije svega iz prirodne teškoće koja iskrsava u svima novim kneževinama: ona se sastoji u tome da ljudi vrlo rado mijenjaju gospodara, vjerujući da će time nešto popraviti, a ta ih vjera navodi da se late oružja protiv njega; no u tome se ljuto varaju, jer poslije sami iskuse i uvide da su stanje pogoršali. To opet ovisi o jednoj drugoj nuždi, prirodnoj i običnoj, po kojoj novi vladar mora ugnjetavati nove podanike i vojskom i nebrojenim drugim nasiljima što ih za sobom povlači nova vlast. Tako su novu vladaru neprijatelji svi oni koje je povrijedio pri osvajanju dotične države. Osim toga, ne može sačuvati prijateljstvo onih koji ga na vlast podigoše jer ih ne može zadovoljiti do one mjere do 1 Francesco Sforza (1401—1466), sin slavnoga condottiera Muzija Attendola. Godine 1447. dodijeljena mu je zadaća da brani Milano od Mlečana, ali se on 1450. udruži s njima i nametne Milanu za vladara. 3 Ferdinand Katolički pripojio je Granadskim ugovorom (s francuskim kraljem Lujem XII) prvo Napulj (1501) a zatim Siciliju (1504) Španjolskoj. Ferdinand je, uza Sforzu i Valentina, treći idealni novi vladar Machiavellijev. 4 Kao temelj uspjeha Machiavelli neprestano navodi dva pojma: sreća (fortuna) i osobna svojstva (virtu). Za drugi pojam, koji potječe izravno iz rimske virtus, teško je naći dobar hrvatski izraz. (Možda vrsnoća, izvrsitost; Nijemci je zovu Tugend.) 5 U djelu Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio (Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija), koje je napisao između 1513. i 1519. Machiavelli ovdje misli uglavnom na prvu knjigu, dovršenu 1513. kad je i Vladar bio napisan. 6 Misli na dvojicu vladara. Prvi je Ercole d’Este, (1471—1515) koga su Mlečani neprestano pobjeđivali, pa je morao priznati njihovu prevlast. Drugome, Alfonsu (1505-1534) oteo je Julije II gotovo svu državu u ratu Svete lige (1510—1511) ali na kratko vrijeme.

100

koje su to oni očekivali; a protiv njih se ne može poslužiti bezobzirnim sredstvima, kad im je obvezan; jer, imao netko i najjaču vojsku, potrebuje uvijek sklonost pučanstva, hoće li da uđe u neku pokrajinu. S tih je razloga Luj XII, francuski kralj, brzo osvojio Milano i brzo ga izgubio7. Da ga prvi put izgubi, bile su dovoljne vlastite snage Lodovicove; jer oni koji Luja dočekaše raširenih ruku, videći da su se prevarili u svom sudu i u veliku blagostanju što ga očekivahu ne mogoše podnijeti silu novoga vladara. Živa je istina da se pobunjene zemlje, kad se ponovno zadobiju, mnogo teže gube; jer gospodar, iskorišćujući pobunu, nije više toliko obazriv, pa učvršćuje svoj položaj kažnjavajući pobunjenike, istražujući sumnjive i vodeći brigu o mjestima gdje je najslabiji. Tako je Francuskoj, da prvi put izgubi Milano, bilo dovoljno da jedan vojvoda Lodovico digne buku na granicama; a da ga izgubi po drugi put, valjalo je da se čitav svijet8 digne na nju, da joj se vojske razbiju, odnosno izagnaju iz Italije; do jednoga i do drugoga došlo je iz navedenih razloga. Ipak, i prvi i drugi put bijaše Francuskoj Milano otet. Općeniti razlozi prvoga gubitka već su raspravljeni; ostaje nam još da navedemo razloge drugoga, te da vidimo je li francuski kralj mogao tome doskočiti, i kako to može spriječiti čovjek koji bi se našao u njegovoj koži, a želio se na osvojenom području održati bolje od Francuske. Napominjem, dakle, da države koje se mačem pripajaju prvobitnoj državi osvajačevoj ili pripadaju istoj zemlji i istom jeziku, ili ne pripadaju. Kad se desi da pripadaju, veoma ih je lako zadržati, pogotovu, ako nisu vikle živjeti slobodno; a da vlast nad njima' bude sigurna, dovoljno je iskorijeniti lozu staroga vladara; jer što se drugoga tiče, kad ostaju stare prilike, a nema razlike u običajima, ljudi će biti mirni. Tako se, kako smo vidjeli, dogodilo u Burgundiji, Bretanji, Gaskonji i Normandiji, koje su toliko vremena bile podvrgnute francuskoj kruni9; pa ako i postoje među tim pokrajinama neke razlike u jeziku, ipak su im običaji slični te se one mogu međusobno podnositi.10 Tko, dakle, takve države osvaja, hoće li da ih zadrži mora voditi računa o dvjema stvarima: prvo, da zatre lozu staroga vladara; a drugo, da ne dira ni u zakone ni u namete, tako da te države u najkraće vrijeme postanu jedno jedino tijelo s njegovom vlastitom državom. Nego, kad se osvaja vladanje u kraju različitu po jeziku, običajima i poretku, tu iskrsavaju teškoće, tu valja imati velike sreće i pokazati veliku promućurnost da se ono zadrži: jedno od najboljih i najdjelotvornijih sredstava bilo bi da se onaj koji ih osvoji u njima i nastani. To bi posjed učinilo sigurnijim i trajnijim. Tako je s Grčkom11 učinio Turčin: on tu državu, uza sve poštivanje ostalih njezinih uredaba, ne bi bio mogao održati da se nije u njoj naselio: kad živiš na samome mjestu, vidiš kako nastaju neredi, pa ih lako možeš ugušiti; živiš li daleko, za njih saznaš tek pošto su se razmahali, a onda lijeka nema. Osim toga, tvoji činovnici ne pljačkaju toliko tu zemlju, a podanike ispunjava zadovoljstvom što je sudište kojem se utječu blizu vladaru; stoga imaju više razloga da vladara ljube, hoće li da budu pokorni - da ga se boje, misle li drugačije. Hoće li netko izvana da napadne tu državu, mnogo se više ustručava; tako će je vladar, živi li u njoj, vrlo teško izgubiti. 7 Stupivši u savez s Mlečanima (veljače 1499) poslao je Luj XII milanskog izgnanika Gian Giacoma Trivulzija na Milano. Trivulzio je u grad ušao 11. rujna. Građani Milana, nezadovoljni novim gospodarima, brzo ga protjeraše pa se na vlast ponovno vratio Ludovico ii Moro (1500). U travnju te godine izdali su ga Švicarci; Ludovico je umro 1512. u Francuskoj kao sužanj. 8 Misli na Svetu Ligu što ju je protiv Francuske stvorio Julije II, a pristupili joj Španjolci, Englezi i Mlečani. Rat je odlučen bitkom kod Ravenne (1512), kad su se Francuzi povukli preko Alpa. 9 Normandija je pripojena Francuskoj 1204, Gaskonja 1453, Burgundija 1477, Bretanja 1491. 10 U Machiavellijevo vrijeme francuski jezik nije još uvijek službeni jezik francuskoga kraljevstva. On to postaje tek 1539. odlukom Franje I, koji je tražio da se svi spisi sastavljaju na.francuskom jeziku. Dotad su se pojedinci služili i dijalektima. 11 Grčka ovdje za čitav Balkanski poluotok.

101

Drugo je još bolje sredstvo osnivanje naseobina na jednom ili dva mjesta, da budu kao ključevi te države, jer je nužno ili učiniti to, ili držati u njoj podosta vojnika i oružane snage. Takve naseobine Vladara ne stoje mnogo i on ih uz nikakav ili uz vrlo malen trošak osniva i uzdržava; osnivajući ih dolazi u sukob samo s onima (a ti su neznatna manjina u državi) kojima oduzima polja i nastambe da ih dade novim stanovnicima. No oni s kojima je došao u sukob ne mogu mu nauditi, jer su osiromašeni i raspršeni; svi ostali u jednu ruku ostaju netaknuti, pa bi se morali smiriti, u drugu opet zastrašeni, pa ne griješe iz bojazni da i njih ne zadesi isto što i one koji su bili opljačkani. Zaključujem: te naseobine nisu skupe, vjernije su, a nisu veliko nasilje, dok s druge strane oni nad kojima je nasilje učinjeno ne mogu škoditi, jer su - kako sam već rekao — osiromašeni, raspršeni. Ovdje valja primijetiti da se ljudi moraju ili maziti ili zatirati, jer se za male uvrede osvećuju, dok za velike ne mogu: stoga nasilja moraš činiti tako da se osvete nemaš bojati. Drži li vladar mjesto naseobina oružanu snagu, troši mnogo više, jer će na tu posadu izdati sve prihode osvojene države: tako te dobitak u stvari postaje gubitkom i dovodi do mnogo većih nasilja jer se neprestanim premješta­ njem vojske nanosi šteta cijeloj državi. Tegobu od toga osjeća svatko, pa svi postaju neprijatelji vladaru; takvi neprijatelji mogu nauditi, jer su poraženi u svom domu. Prema tome, kako god pogledaš, stalna je posada beskorisna, dok je naprotiv ustanova naseobina korisna. Nadalje, vladar koji osvoji novu, posve različitu pokrajinu, mora se, kako je rečeno, nametnuti za vođu i zaštitnika susjednim, od sebe slabijim velikašima, nastojati oko toga da oslabi velikaše novostečene pokrajine i paziti da kojim slučajem neki stranac ne postane toliko moćan koliko i on sam. Jer uvijek će se događati da stranca dovedu oni koji su u državi nezadovoljni, bilo iz prevelika častohleplja, bilo iz straha; to se već vidjelo kad su Etolci doveli Rimljane u Grčku12; i u koju god su zemlju Rimljani ušli, uveli su ih domaći ljudi13. A tako se već događa: je li moćan stranac ušao u koju zemlju, slabiji podanici pristaju uz njega, potaknuti zavišću prema onome koji je dotada vladao nad njima. Tako te zavojevač nema nikakve muke da pridobije slabije, jer se oni odmah, dragovoljno stapaju s vlašću koju je on uspostavio. M ora jedino pripaziti da se odviše ne ojačaju i ne osile; i lako će vlastitom snagom i njihovom naklonošću poniziti one koji su moćni i postati tako neprijeporan gospodar te zemlje. Tko ne bude vodio računa o tome, brzo će izgubiti sve što je stekao, a i u to kratko vrijeme vladanja doživjet će bezbroj teškoća i neprilika. Rimljani su o tome strogo vodili računa u osvojenim zemljama: osnivali su naseobine i uzimali u službu slabije velikaše, ne podižući time njihovu moć, nego obarajući ugled moćnim strancima. Neka mi kao primjer posluži samo Grčka. Rimljani u njoj podržavahu Ahejce i Etolce; kraljevstvo makedonsko podjarmiše i istjeraše iz njega Antioha; pa ipak nikad zasluge Ahejaca i Etolaca u očima Rimljana nisu bile tolike te bi im oni dopustili da sebi pripoje koju državu; niti su Rimljane Filipova uvjeravanja ikad navela na to da mu budu prijatelji a da ga ne ponize; niti ih je, pak, Antiohova moć mogla skloniti na to da pristanu da on u toj zemlji vlada kojom državom. Jer su Rimljani u tim slučajevima učinili ono što imaju činiti svi mudri vladari koji moraju voditi računa ne samo o sadašnjim neredima nego i o budućim, te ih vješto predusresti; kad se budućnost navrijeme predvidi, lako ćeš .joj naći lijeka; čekaš li da ti se ona primakne, lijek je zakasnio zato što je boljetica postala neizlječiva. Tu se onda događa kao kod sušice, za koju liječnici vele da ju je u početku lako liječiti ali teško 12 Rimljani su se miješali u grčke poslove ne zato što ih je Etolska liga pozvala u pomoć protiv Ahejske, nego zbog pomoći što ju je Filip V pružio Hanibalu. Filip je proganjao i Ahejce, pa su se i Rimljani udružili s Etolcima protiv njega. 13 Oduševljen poklonik Rimljana, Machiavelli neprestano navodi njih kao primjer.

102

ustanoviti, dok ju je s vremenom, jer nije bila niti ustanovljena niti liječena, lako ustanoviti ali teško liječiti. Tako je i u državnim stvarima: jer dalekovidnošću je (a ona je svojstvo samo razborita čovjeka) lako doskočiti svim nevoljama; naprotiv, ako ih nismo predvidjeli, pa narastu dotle da ih svatko može ustanoviti, nema im više lijeka. Stoga su Rimljani, predviđajući buduće neugodnosti, uvijek znali što im je činiti, i nisu im nikada dopuštali da se nagomilaju, zato da time izbjegnu nekom ratu; dobro su znali da se ratu ne može izbjeći; on se može jedino odgađati, u tuđu korist; stoga se i upustiše u rat i s Filipom i s Antiohom u Grčkoj, da ne bi s njima morali ratovati u Italiji: u taj čas mogahu izbjeći i jednom i drugom ratu, no ne htjedoše. Nikada nisu prihvaćali ono što je povazdan na ustima mudraca našeg doba: pouzdati se u vrijeme; nego su se oni uzdali u svoju vrlinu i razboritost: jer vrijeme tjera pred sobom sve, te može donijeti dobro kao i zlo, zlo kao i dobro. Nego, da se vratimo Francuskoj i pogledamo je li ona učinila koju od rečenih stvari; govorit ću o Luju a ne o Karlu14, jer je on dulje vladao Italijom pa su se bolje vidjela njegova djela; i vidjet ćete kako je on radio suprotno od onoga što mora učiniti vladar ako želi pod svojom vlasti održati državu koja je različita od njegove. Kralja Luja dovuklo je u Italiju častohleplje Mlečića koji su htjeli da se spomoću njegova dolaska dokopaju polovice Lombardije. Neću sad kuditi tu kraljevu odluku; kad je već odlučio zagaziti u Italiju, a u njoj nije imao prijatelja, nego mu, štoviše, zbog Karlovih postupaka, ostadoše vrata zatvorena, bio je prisiljen da prihvati prijateljstva koja su mu se nudila: i bila bi mu dobro stvorena odluka urodila plodom da u drugim potezima nije pogriješio. Pošto je, dakle, kralj osvojio Lombardiju, povratio je odmah Francuskoj ugled što joj ga je bio oborio Karlo; Genova se predade; Firentinci mu postadoše prijateljima, markiz od Mantove,15 vojvoda od Ferrare, Bentivogli, gospoda­ rica of Forlija, gospodari Faenze, Pesara, Riminija, Camerina, Piombina, Luke, Pise, Siene, svi mu pohitaše ususret i ponudiše prijateljstvo. Tek tada su Mlečići mogli ocijeniti nepromišljenost svoje odluke jer su - da se dokopaju dvaju dijelova Lombar­ dije —učinili kralja gospodarem dviju trećina Italije16. Prosudite sada kako je lako mogao kralj održati u Italiji svoj ugled da se ravnao po spomenutim pravilima, da je štitio i branio sve one svoje prijatelje koji su - mnogobrojniji a slabi, bojeći se tko Crkve tko Mlečića - bili uvijek prinuđeni da se drže njega; s njihovom pomoću mogao se lako zaštititi od onih što su još ostali moćni. Ali je kralj, jedva što se našao u Milanu, odmah učinio protivno, pomogavši papi Aleksandru17 da osvoji Romanju. Nije mu ni na pamet padalo da će tom odlukom sebe oslabiti, jer odbija i prijatelje i one koji su mu se stavili pod okrilje, a ojačati Crkvu kad njezinoj duhovnoj moći, od koje ona uživa tolik ugled, pridodaje još i svjetovnu vlast. Počinivši tako prvu pogrešku, morao je nastaviti dalje pa je, hoteći stati na kraj 14 Karlo VIII ostao je u Italiji od rujna 1494. do listopada 1495. U bici kod Fornova (6. srpnja 1495) nije pala odluka, ali se Karlo uspio povući u Francusku. Luj XII zadržao se mnogo dulje u Italiji, od 1499. do 1512. Luj XII naslijedio je Karla VIII koji je naprasno umro 1498. 15 Gian Francesco Gonzaga, muž Isabelle d’Este; Ercole d’Este; Giovanni Bentivoglio, vladar Bologne; Caterina Sforza, kneginja Imole i Forlija, majka čuvenoga condottiera Giovannija dalle Bande Nere, žena muževne snage; Astorre Manfredi; Giovanni Sforza; Pandolfo Malatesta; Giulio Cesare da Varano; Jacopo degli Appiani. Lucca, Siena, Pisa i Firenca bijahu tada republike. 16 Ogorčen na Mlečiće, koji izdajom dovlače Luja XII u Italiju, Machiavelli pretjeruje tvrdeći da je ovaj osvojio trećinu njegove domovine. Luj XII držao je samo Lombardiju zapadno od Adde. 17 Roderigo de Lanzol y Borja, odnosno Borgia, rođen 1431. u mjestu Jativa (Španjolska), nećak pape Kaliksta III, koji ga je imenovao nadbiskupom od Valencije a poslije i kardinalom. Izabran 1492. za papu, pošto je potkupio glasove u konklavu, pa je poput svojih predšasnika bio više svjetovni nego crkveni vladar. Provodio nepotizam i simoniju u dotad neviđenim razmjerima. Otac četvero djece, on je namjeravao sinu Cesareu ostaviti kraljevstvo u Italiji. Da to postigne, nije prezao ni od otrova, ni od ubojstva, samo da se oslobodi vladara koji su mu smetali. Ipak, bit će da ga terete za više zločinstava nego što ih je zaista počinio. Umro je 1503. otrovan po jednoj svojoj žrtvi, kako tvrdi legenda.

103

Aleksandrovu častohleplju18 i spriječiti mu da ne postane gospodar Toskane, bio prisiljen i sam doći u Italiju. I nije mu bilo dosta što je Crkvu ojačao, a sebe lišio prijatelja, nego je Napuljsko kraljevstvo, samo da ga osvoji, podijelio sa španjolskim kraljem19, i dok je prije bio neograničeni gospodar u Italiji, sad je (da bi se častohlepnici i nezadovoljnici u toj zemlji imali kome pribjeći) stvorio još jednoga20, i dok je u tom kraljevstvu mogao ostaviti sebi podređena kralja, on ga je uklonio, a doveo drugoga21 koji će istjerati njega. Prirodna je, zaista, i obična stvar ljudska želja za stjecanjem; i kad god se njome zanose ljudi koji to mogu, uvijek će biti hvaljeni ili bar neće biti kuđeni; ali kad ne mogu a hoće na svaki način, zabluda je to koju valja pokuditi. Ako je, dakle, Francuska svojim snagama mogla navaliti na kraljevstvo napuljsko, morala je to i učiniti; ako li nije mogla, nije ga imala dijeliti. Pa ako se podjela Lombardije s Mlečićima mogla pravdati, jer je Francuska zahvaljujući njoj stupila na talijansko tlo, diobu napuljskoga kraljevstva moramo pokuditi, jer je ne opravdava ta nužda. Luj je, dakle, počinio ovih pet pogrešaka: uništio slabije velikaše; osnažio vlast jednoga mogućnika u Italiji; doveo u nju neobično moćna stranca; nije se nastanio u njoj; nije osnovao naseobine. Nego, moglo se dogoditi da mu te pogreške za života toliko ne naude, da nije načinio i šestu: pošao je otimati Mlečićima državu; jer da nije osnažio Crkvu i da nije dovodio Španjolce u Italiju, bilo bi posve razumno i nužno da počne obarati Mlečane; no kad je već stvorio onu prvu odluku, nije nikako smio pristati na njihovo uništenje; jer, dok su oni snažni, uvijek bi drugi krzmali da nešto poduzmu u Lombardiji, zato što Mlečići na to ne bi pristali ako im to ne bi jamčilo da će postati gospodarima Lombardije; drugi, opet, ne bi išli oduzimati Francuskoj Lombardiju, da je predadu njima; a opet navaliti i na jedne i na druge, ne bi se odvažili. I kad bi netko sad kazao: kralj Luj prepustio je Aleksandru Romanju a Španjolskoj kraljevstvo napuljsko da izbjegne ratu, ja mu evo odgovaram navedenim razlozima: ne smije se nikada pustiti da neredi preotmu maha, iz želje da se izbjegne ratu; jer ratu izbjeći ne možeš, nego ga samo odgađaš, sebi na štetu. A kad bi netko drugi počeo spominjati vjeru što je kralj dade papi da će za njega izvršiti taj pothvat, a za uzvrat dobiti rastavu braka i kardinalski šešir za biskupa ruanskog, odgovaram onim što ću poslije kazati22 o danoj vjeri vladara i o njezinu poštivanju. Kralj Luj izgubio je, dakle, Lombardiju jer se nije držao ni jednoga od pravila kojih su se držali drugi što su osvajali zemlje s namjerom da ih zadrže u svojoj vlasti. I nije to nikakvo čudo, nego stvar posve obična i razumljiva. O tome sam govorio u Nantesu s Roanom23 dok je Valentino24 (kako su ljudi obično nazivali Cesarea Borgiu, sina pape Aleksandra VI) osvajao Romanju; a kad mi je ruanski kardinal rekao da se Talijani ne razumiju u rat, ja sam mu odgovorio da se Francuzi ne razumiju u državne poslove; jer da se razumiju ne bi dopustili Crkvi da se dočepa tolike moći. Iz iskustva znamo da je 18 Luj XII morao je pomagati papi Aleksandru VI, jer mu je ovaj dopustio rastavu braka i omogućio da uzme za ženu mladu udovicu Karla VIII koja mu je u miraz donijela Bretanju. 19 Spomenutim sporazumom u Granadi Luj XII i Ferdinand Katolički podijelili su Napuljsko kraljevstvo. Poslije su se u diobi zavadili i zaratili s promjenljivom srećom, dok Francuzi nisu bili poraženi kod Garigliana, a kraljevstvo pripalo Ferdinandu. 20 Papu. 21 Ferdinanda Katoličkoga. 22 U XVIII poglavlju. 23 George d’Amboise, biskup ruanski; bilo je to vjerojatno za vrijeme Machiavellijeva prvoga poslanstva u Francuskoj (1500. godine). 24 Cesare Borgia bio je prvo kardinal Valencije, u Španjolskoj; kad se odrekao toga položaja, dobio je od francuskog kralja grofoviju Valence u Francuskoj, podignutu na stupanj vojvodstva. Naslov mu je bio »Duc de Valentinois« odnosno, po narodnu, »Valentino«.

104

Francuska uzrok moći Crkve i Španjolske u Italiji, a da je njihova moć uzrok propasti Francuske. Iz toga se može izvući općenito pravilo koje ne vara nikada, ili rijetko: propada onaj koji je uzrokom nečije moći; on je tu moć izgradio, ili trudom ili snagom; i na jedno i na drugo kivnim okom gleda onaj koji je postao moćan.

IV

Z a što se kraljev stv o D arijev o, k o je j e A lek sa n d a r b io o sv o jio , n a k o n sm rti A lek sa n d ro v e n ije p o b u n ilo p ro tiv n jeg ov ih n asljed n ika Imajući na umu teškoće s kojima se vladar mora boriti ako želi da pod svojom vlašću zadrži osvojenu državu, mogao bi se netko čuditi ovome: Aleksandar Veliki25 u malo je godina zagospodario Azijom, i tek što ju je osvojio - umro; prema tome, činilo bi se posve razumljivo da se ta država pobunila; ipak je njegovi nasljednici26 zadržaše u vlasti a da nisu naišli ni na kakve teškoće, osim na one koje su među njima samima izbile zbog njihova častohleplja. Odgovaram da se državama koje pamtimo upravlja na dva različita načina: ili je vladar jedan a svi ostali njegove sluge koje mu kao ministri, po milosti i dopuštenju njegovu, pomažu pri upravljanju državom; ili pak upravlja vladar s velikašima, koji taj položaj zauzimaju ne po milosti gospodarovoj nego po drevnosti svoga koljena. Takvi velikaši imaju svoje države i podanike koji ih priznaju za gospodare i prirodno su im privrženi. U onim državama u kojima upravlja vladar a ostali su njegove sluge, vladar uživa mnogo više ugleda, jer u cijeloj zemlji nema nikoga tko ga ne priznaje za suverena; a ako se podanici i pokoravaju kome drugome, pokoravaju mu se kao ministru i službeniku i ne gaje prema njemu posebnu ljubav. Primjeri tih dvaju različitih vladavina u naše su dane Turska i Francuska. Cijelom osmanlijskom monarhijom vlada jedan gospodar; ostali su njegove sluge. On dijeli državu u sandžake i šalje u njih upravitelje koje skida i premješta po miloj volji. Francuski kralj pak okružen je drevnom i mnogobrojnom vlastelom koju njezini podanici slušaju i ljube; vlastela ima nasljednih prava koja joj kralj ne može oduzeti a da se ne izvrgne opasnosti. Tko promotri i jednu i drugu državu, uvidjet će kako bi teško bilo osvojiti Sultanovu državu; no kad bi bila osvojena, kako bi je lako bilo zadržati. Razlozi s kojih je teško osvajati Sultanovu državu u tome su što zavojevač ne može biti pozvan od velikaša te države, niti se pak može nadati da će pobunom onih koji se nalaze oko Sultana olakotiti svoj pothvat: a to sve zbog navedenih razloga. Jer kad su svi ropski odani Sultanu i od njega ovise, teže ih je potkupiti; a sve kad bi se i dali potkupiti, slaba korist od toga, jer oni iz već spomenutih razloga ne mogu povući puk za sobom. Stoga, navaljuje li tko na Sultanovu državu, dužan je imati na umu da će je zateći jedinstvenu te se mora više uzdati u vlastite snage negoli u nerede u njoj. No kad bi Sultan bio pobijeđen i razbijen na bojnom polju, tako da više ne može preustrojiti vojsku, ne bi se valjalo bojati nikoga doli njegove rodbine; a kad bi i nje nestalo, ne ostaje više nitko koga bi se imalo bojati, jer nitko drugi nema ugleda u narodu. I kako se god pobjednik prije pobjede nije ni u koga mogao uzdati, tako se sad, nakon pobjede, ne mora nikoga bojati. 25 Aleksandar, sin Filipa Makedonskog, nazvan Veliki zbog svojih djela, rodio se 356, umro 323. prije naše ere. Aziju je osvojio u sedam godina, a umro četiri godine poslije osvojenja. 26 Bilo je to sedam njegovih generala koji su se najzad međusobno počupali o nasljedstvo. Tako je na ruševinama Aleksandrova carstva nastalo jedanaest novih kraljevina, među kojima su najvažnije bile Makedonija, Sirija i Egipat.

105

Obrnut je slučaj s državama u kojima je uprava kao u Francuskoj; u te države lako možeš upasti, pridobiješ li koga velikaša; ta uvijek će se naći nezadovoljnika, i ljudi željnih promjena. Oni ti, iz navedenih razloga, mogu prokrčiti put u državu i olakšati pobjedu; ali takva pobjeda poslije, kad hoćeš da se održiš, povlači za sobom bezbroj neprilika, i s onima koji su ti pomogli i s onima koje si pokorio. Nije dosta zatrti vladarevu lozu: ostaje vlastela koja se stavlja na čelo novim smutnjama; a pošto je ne možeš zadovoljiti ni zatrti, izgubit ćeš vlast čim za to izbije prilika. Ako nakon toga razmotrite kojoj je vrsti vladavine pripadala Darijeva27, vidjet ćete da je bila nalik Sultanovoj; stoga je Aleksandar mogao Darija do nogu potući i prisiliti ga da se povuče u tvrde gradove; kad je nakon te pobjede Darij umro, ostade njegova država čvrsto u Aleksandrovim rukama iz već izloženih razloga. A da su Aleksandrovi nasljednici ostali složni, mogli su je bez brige uživati; jer sve smutnje u toj državi izazvali su oni sami. Nego, države uređene poput Francuske ne mogu se držati s tako malo brige. Ceste pobune Flispanije, Galije i Grčke protiv Rimljana izbijale su zbog mnogih principata u tim zemljama: i dokle god je trajalo sjećanje na njih, nikad Rimljani nisu bili sigurni u svoju vlast; a kad je duga i moćna vlast njihova izbrisala te uspomene, postadoše oni sigurni gospodari. Tako te su i Rimljani, kad se poslije među njima raspirila borba,28 svaki za sobom mogli povući dio tih provincija, već prema ugledu što su ga u njima stekli; s druge strane, pošto je loza starih gospodara bila zatrta, te zemlje nisu priznavale drugih gospodara doli Rimljana. Uzme li se, dakle, to u obzir, neće se nitko čuditi lakoći s kojom je Aleksandar pod svojom vlasti držao Aziju i teškoćama, na koje su naišli drugi kad su, kao Pir i ostali, htjeli zadržati osvojene krajeve. Nije tome bila razlog velika odnosno nikakva sposobnost pobjednikova, nego različitost zemalja. V

N a k o ji način valja u pravljati g ra d o v im a ili z em ljam a k o ji su p rije osv ajan ja živjeli p o sv ojim z a k o n im a Kad su osvojene države, kako rekosmo, vikle da žive po svojim zakonima i u slobodi, tri su načina da se zadrže u vlasti: prvi je da se unište, drugi da se vladar sam u njima nastani, a treći da im ostavi zakone, kupi određeni namet i uspostavi u njima vladu nekolicine koja će mu osigurati njihovo prijateljstvo. Jer, kako je tu nekolicinu postavio taj vladar, ona zna da ne može opstati bez njegova prijateljstva i moći, pa će činiti sve da ga podrži. Osim toga, grad koji je vikao da živi slobodan, lakše je održati uza se spomoću njegovih građana, nego na bilo koji drugi način. Eto na primjer, Spartanaca i Rimljana. Spartanci su vladali Atenom29 i Tebom,30 uspostavivši u njima vladu nekolicine: pa ipak su ih izgubili. Rimljani, pak, razoriše Capuu, Kartagu i Numanciju, da ih zadrže u svojoj vlasti i ne izgubiše ih31. Htjedoše držati pod svojom vlašću Grčku otprilike kako je držahu Spartanci32, ostavljajući joj 27 Radi se o Dariju III Kodomanu (337-330) kojega je porazio Aleksandar Veliki. 28 Machiavelli aludira ovdje na građanske ratove i borbe Cezara i Pompeja, kad su Hispanija, Grčka i Istok pristali uz Pompeja. 29 Pobijedivši u Peloponeskom ratu, Sparta je 404. prije n. e. nametnula Ateni vladu tridesetorice svojih pristaša, nazvanih trideset tirana. Njih se Atena oslobodila 403. godine. 30 Spartanci su 382. na prijevaru osvojili Kadmeju, tebansku tvrđavu, nametnuvši Tebi oligarhijsku vlast. Međutim, 379. Pelopida je s nekim bjeguncima ušao u grad i oslobodio ga uz pomoć Epaminonde. 31 Ti su gradovi rušeni ovim redom: 211, 146, 133. 32 To su dvije etape osvajanja Grčke od strane Rima. Prva, nakon bitke kod Kinokefale, 196. prije naše ere, kad je Tit Kvincije Flaminin proglasio slobodu Grčke: druga kad je konzul Mumije potukao Grke kod Leukopetre, 146. godine, pretvorivši Grčku u rimsku provinciju.

106

slobodu i poštivajući njezine zakone; no u tome nisu uspjeli. Stoga su bili prisiljeni razoriti mnogo gradova u toj pokrajini33, samo da očuvaju vlast. Doista, nema pouzdanijega načina od razaranja, želiš li održati svoju vlast u osvojenim gradovima. A zavlada li netko gradom koji je navikao živjeti slobodno i ne razori ga, može očekivati da će grad uništiti njega; jer kad se buni, grad uvijek ima kao opravdanje želju za slobodom i za starim pravicama što ih iz sjećanja građana ne mogu izbrisati ni vrijeme ni učinjena dobročinstva. I ma što se radilo, ili poduzimalo, ako se stanovnici ne razjedine odnosno ne rasele, neće oni zaboraviti slobodu i svoje pravice, nego će se u svakoj prigodi pozivati na njih; tako se dogodilo i u Pisi, iako je ona čitavo stoljeće stenjala pod firentinskim jarmom.34 Međutim, kad su gradovi i pokrajine navikli živjeti pod vlašću jednoga vladara, a njegova se loza zatrla — jedno što su se naučili pokoravati, a drugo što više nemaju staroga vladara - ne mogu se složiti da jednoga između sebe učine vladarem, a živjeti u slobodi ne znaju; stoga su mnogo sporiji kad se valja prihvatiti oružja i mnogo ih lakše tuđ vladar može pokoriti i učvrstiti svoju vlast nad njima. No u republikama ima više života, jača je mržnja, veća želja za osvetom; sjećanje na staru slobodu ne da im niti im može dati da miruju, pa je najsigurnije ili ih uništiti ili se u njima nastaniti.

VI O n ov im v lad av in am a, d o k o jih se d o la z i vlastitim oru žjem i h rab rošću Neka se ne čudi nitko ako ja, kad budem govorio o posve novim vladavinama, o vladaru i o državi, počnem navoditi krupne primjere35; jer ljudi gaze gotovo uvijek putovima što su ih drugi utrli i u svojim se djelima povode za drugima. Međutim, kako se ne možeš posve držati tuđega puta, niti dostići kreposti onih za kojima se povodiš, to razborit čovjek mora uvijek udariti putom kojim su išli veliki ljudi i nasljedovati one koji su bili najvrsniji; pa ako se već ne može dovinuti do njihove vrline, a ono neka bar dosegne blijedu sliku njezinu; mora postupati kao razborit strijelac koji, kad mu se cilj čini predalek a znade domet svoga luka, nišani iznad mjesta u koje gađa, ne zato da mu strelica dosegne toliku visinu, nego da spomoću tako visoke biljege dobaci kamo je namjerio. Prema tome, u posve novim vladavinama, gdje je vladar nov, iskrsava više ili manje teškoća kad hoćeš da ih održiš pod svojom vlašću, već prema tome koja je sposobnost novoga vladara. A budući da taj uspjeh, da netko od običnog građanina postane vladar, pretpostavlja ili sposobnost ili sreću, reklo bi se da ili jedna ili druga ublažuju djelomice mnoge teškoće; ipak, dulje se održao onaj tko se manje oslanjao na sreću. Još je jedna olakšica ako se vladar, nemajući drugih država, mora nastaniti u osvojenoj. Kad smo već došli do onih koji su vladarima postali vlastitom sposobnošću a ne srećom, smatram da su najvrsniji M ojsije, Kir, Romul, Tezej i njima slični36. Pa iako se o M ojsiju ne smije raspravljati, jer je on bio tek puki izvršitelj onoga što mu je Bog 33 Korint, Teba i Kalcida u Eubeji razrušeni su, drugi pak gradovi opljačkani. 34 Firentinci su Pisu kupili od Viscontija 1406. i podvrgli je sebi nakon duga i strašna rata. Pisa sepobunila 1494, a Firentinci su je ponovno pokorili tek 1509. U tome je živo sudjelovao i sam Machiavelli, koji je tada bio sekretar desetorice i organizator Milicije. Valja zapaziti Machiavellijevu objektivnost pri iznošenju slučaja s Pisom koja je tako ljubomorno čuvala slobodu. Kako vidimo, ne radi se točno o stotinu godina, nego samo osamdeset i osam. Za Machiavellija, međutim, nije problem nikad u aritmetici, nego u širokoj historijskoj sintezi. 35 To su djela osnivača država kakvi su Mojsije, Kir, Romul i Tezej, o kojima će govoriti malo poslije. 36 Na ovome mjestu neki komentatori primjećuju kako Machiavelli često brka legendarne i povijesne ličnosti. Među ovima jedino bi Kir bio povijesna ličnost. I opet: Machiavelliju nije do utvrđivanja materijalnih činjenica, za njega ti ljudi postoje kao povijesni simboli, pa po tome kao realne snage.

naređivao, ipak mu se moramo diviti, bar zbog milosti što ga je činila dostojnim da govori s Bogom37. No promotrimo Kira i druge, koji su zadobili ili osnovali kraljevstva: vidjet ćemo da su svi divljenja dostojni; istražimo li pak njihova posebna djela i uredbe, vidjet ćemo da se ona ne razlikuju od Mojsijevih, a on je imao tako velika učitelja. Razmotrimo li njihov život i njihova djela, vidjet ćemo da im sreća nije dala ništa drugo doli prigodu da ostvare poredak koji se njima svidio; bez te prigode ugasla bi se snaga njihova duha, a bez te bi snage i prigoda bila uzaludna. Bilo je, dakle, nužno za M ojsija da zatekne narod izraelski u ropstvu i jarmu egipatskom, pa da taj narod, da bi se oslobodio ropstva, odluči poći za njim. Valjalo je da Romulu bude tijesno u Albi, da odmah nakon poroda bude izložen, e da uzmogne postati rimskim kraljem i začetnikom rimske države. Bilo je potrebito da Kir zatekne Perzijance nezadovoljne vlašću Međana, a Međane mlake i mekoputne s duga mira38. Niti bi Tezej mogao pokazati svoje sposobnosti, da nije zatekao Atenjane raspršene. Prema tome, prigode omogućiše sretan uspjeh tim ljudima, a izuzetne njihove sposobnosti učiniše da im prigode ne propadnu; time se njihova domovina proslavila i usrećila. Ljudi koji poput ovih svojom sposobnošću postaju vladarima, teško stječu taj položaj ali ga lako održavaju; teškoće, pak, koje izbijaju pri osvajanju toga položaja potječu dijelom od novih uredaba i načina uprave koje su novi vladari prisiljeni provoditi hoće li da udare temelje svojoj državi i osnuju vlast. Tu valja imati na umu kako nema stvari koju je teže provoditi, koja ima manje izgleda na uspjeh i kojom je teže ravnati, negoli se odvažiti na uvođenje novih uredaba. Takvu čovjeku neprijatelji su svi oni koji se koriste starim poretkom, dok su mu mlaki hranitelji oni koji će iz novih uredaba izvući koristi. Ta mlakost potječe dijelom iz straha od protivnika na čijoj je strani zakon, dijelom iz nepovjerljivosti ljudske; jer ljudi ne vjeruju novim stvarima dok ne vide da su potkrijepljene dugim iskustvom. Stoga oni koji su neprijatelji kad god ugrabe zgodu da navale, napadaju strastveno, dok se oni drugi brane mlitavo te se čovjek zajedno s njima izvrgava opasnosti. Želimo li tu stvar dobro promotriti, nužno je ipak da ustanovimo jesu li ti reformatori samostalni ili ovise o drugima, to jest, moraju li za izvršenje svoga djela moliti ili imaju moć da prisile. U prvom slučaju prolaze uvijek loše i ne mogu ništa privesti kraju; ali kad ovise jedino o sebi samima i mogu prisiliti, teško se može dogoditi da propadnu. Stoga i jesu pobijedili svi naoružani proroci a goloruki propali, jer je, osim onoga što smo naveli, ćud puka prevrtljiva; ljude je lako o nečem uvjeriti, ali teško u tome uvjerenju uzdržati. Valja, stoga, udesiti tako da ih, kad prestanu vjerovati, uzmogneš prisiliti da vjeruju. M ojsije, Kir, Tezej i Romul ne bi mogli prisiliti ljude da se pokoravaju njihovim uredbama da su bili goloruki, kako se u naše doba dogodilo fra Girolamu Savonaroli39 koji je stradao od svoga vlastitog novog poretka čim mu je mnoštvo prestalo vjerovati, a 3' Pred mitovima religije stav je Machiavellijev uvijek blago ironičan. Dolazi to do izražaja u XI poglavlju, gdje raspravlja o crkvenim državama. Mir je trajao četrdeset godina, sve do 560, kad je Kir Mediju podvrgao Perziji. 39 Fra Girolamo Savonarola rodio se 1452. u Ferrari, zaredio se kao dominikanac 1475, a pet godina poslije toga pozvao ga je Lorenzo Veličanstveni u Firencu, da propovijeda u crkvi svetog Marka. U studenom 1494. protjerani su de’ Medici, a iduće godine Savonarola je uspostavio republiku koja se, gotovo nepromijenjena, održala do 1512. Za njegove se vladavine u Firenci samo molilo i postilo. Savonarola je javno s propovjedaonice napadao Aleksandra zbog raskoši i razvrata, izražavajući se često u apokaliptičnim vizijama. Papa Aleksandar izopćio ga je iz crkve. Izopćenje je ostalo bez posljedica, ali je Savonarolu upropastila zajednička akcija ostalih crkvenih redova, aristokracije, pristaša Medičejaca i drugih protivnika. Tako je Savonarola 13. svibnja 1498. spaljen na trgu Sinjorije. Machiavelli ga nikad nije cijenio, jer je odviše miješao vjeru i politiku; osim toga, a to je najvažnije, Machiavelli je smatrao da političar koji se odviše oslanja na nadnaravne snage mora propasti.

108

on nije imao načina da one koji su mu vjerovali uzdrži u vjeri, niti pak da one koji mu nisu vjerovali natjera da povjeruju. Stoga takvi ljudi u izvođenju svoga djela udaraju na velike teškoće i moraju ih savladavati svojom sposobnošću; a kad ih savladaju pa ljudi te vladare počnu štovati zato što su uništili sve koji su im zavidjeli na njihovim sposobnostima, oni postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni. Tako visokim primjerima nadodat ću jedan manji, ali će ipak biti u nekom razmjeru s ostalima, pa neka mi taj jedan bude dovoljan za sve ostale; Hijeron je sirakuški40 od obična građanina postao vladar u Sirakuzi, a ni njega sreća nije obdarila ničim doli prigodom, jer ga Sirakužani, pritisnuti nevoljom, izabraše za vođu, a njemu to pomože da postane njihovim vladarom. Već je u osobnom životu bio toliko krepostan da njegov životopisac41 veli: »nibil Uli deerat ad regnandum praeter regnum«. Ukinuo je staru vojsku, uspostavio novu, odbacio stara prijateljstva i sklopio nova; a kako je imao prijatelja sebi privrženih i vojsku, mogao je na tome temelju podići zgradu kakvu je god htio; tako je uložio mnogo truda u zadobivanje vlasti, a vrlo malo u njezino uzdržavanje. V II

O n ov im v lad av in am a k o je se z a d o b iv a ju tu đ om sn ag om i tu đ om srećo m Oni koji.jedino zahvaljujući sreći postanu od običnih građana vladari uspiju to s vrlo malo truda, ali se s mnogo truda održavaju na vlasti. Putom ne nailaze ni na kakve teškoće, jer na vlast kao da dolijeću; teškoće izbijaju kad su oni već na vlasti. To su oni ljudi kojima je država podijeljena, ili za novac, ili milošću onoga koji je podjeljuje; tako se dogodilo s mnogima u Grčkoj, u jonskim i helespontskim gradovima gdje je Darej42 postavio vladare da na njegovu sigurnost i slavu upravljaju tim gradovima; takvi su bili i oni carevi koji su se na vlast popeli zahvaljujući potkupljivosti vojnika43. Ti su vladari posve ovisni o volji i sudbini onih koji su ih na vlast podigli, a te su dvije stvari neobično prevrtljive i nestalne pa takvi vladari niti umiju niti mogu zadržati svoj položaj: ne umiju, jer nije razumljivo (osim ako se ne radi o čovjeku velika uma i kreposti) da će onaj koji je uvijek živio običnim životom znati da zapovijeda; ne mogu, jer nemaju snaga koje bi im bile naklonjene i vjerne. Osim toga, države koje naglo nastaju, kao i sve ostalo u prirodi što brzo nastaje i raste, ne mogu se toliko ukorijeniti i ojačati da ih prva nepogoda ne uništi. Oni koji tako iznenada postadoše vladarima, održat će se kako rekosmo - samo onda ako su toliko sposobni da se odmah priprave sačuvati ono što im je sreća bacila u krilo, pa da onako kako su drugi postupali prije nego su postali vladarima, oni postupaju nakon toga. Ja ću i za jedan i za drugi od tih načina, na koje se - sposobnošću ili srećom postaje vladarom, navesti dva primjera iz dana koje i mi pamtimo. To su Francesco Sforza44 i Cesare Borgia. Francesco je doličnim sredstvima i s velikom sposobnošću od obična građanina postao milanski vojvoda; a ono što je sa sto muka stekao, zadržao je s 40 Hijeron II, sirakuški tiranin, u III st. prije n. e. 41 Povjesničar Justin, u XXXIII knjizi svoje Historije: »ništa mu do vladara nije manjkalo osim vladavine.« 42 Tu Machiavelli misli na Dareja (VI stoljeće prije n. e.), koji je poslije Kira bio najveći vladar perzijski. Državu je podijelio na satrapije. Perzijsko je carstvo obuhvaćalo tada Helespont i grčke gradove u Maloj Aziji, ali ne i samu Grčku. Stoga i Machiavelli u tekstu precizira. 43 Te će careve nabrojiti u XIX poglavlju. Neki od njih dovinuli su se toga položaja potkupljujući vojnike. 44 Ideal Machiavellijev (pored Cesarea Borgie i Ferdinanda Katoličkoga) ipak je Francesco Sforza, u svemu i po svemu »nov vladar«. Klasična je Machiavellijeva rečenica u Firentinskim povijestima o Francescu Sforzi: »Nije ga zadržavao strah ili stid što će krenuti vjerom, jer veliki ljudi sramotom zovu kad nešto izgube a ne kad prijevarom dobiju.« (VI, 17). Usp. i str. 8, bilj. 14 i str. 15, bilj. 1.

109

malo truda. Naprotiv, Cesare Borgia, pučki nazivan vojvoda Valentino, zadobio je državu zahvaljujući sreći očevoj pa ju je s njome i izgubio, unatoč tome što je uložio sav trud i učinio sve što mora učiniti razborit i sposoban čovjek koji hoće da se učvrsti u državama što ih je zadobio tuđim oružjem i tuđom srećom. Jer, kako je gore rečeno, tko ne udari temelj prije mogao bi ga, ako je veoma sposoban, udariti poslije, premda je to uvijek nezgodno po graditelja, a po zgradu opasno. Promotrimo li, dakle, u cijelosti Vojvodine postupke, vidjet ćemo da je on udario čvrste temelje budućoj moći; smatram da nije zališno pozabaviti se njime, jer ne znam koju bih bolju pouku dao novom vladaru od primjera njegovih djela: a što njegov postupak nije urodio plodom, krivica nije bila do njega nego do neobično zlobne sudbine45. Aleksandar šesti46 - hoteći Vojvodu, svoga sina, učiniti velikim - naišao je na mnoge teškoće, i u sadašnjosti i u budućnosti. Prije svega, nije vidio načina kako da ga učini vladarom bilo koje države koja nije podložna Crkvi; a da mu dodijeli koju od Crkvenih, znao je da mu to milanski vojvoda47 i Mlečići ne bi odobrili, jer su Faenza i Rimini već bili pod mletačkom zaštitom. Vidio je, nadalje, da je sva vojska u Italiji, a naročito ona kojom bi se on mogao poslužiti, u rukama onih što strahuju od papine moći; stoga se u nju nije mogao pouzdati, jer je bila u rukama obitelji Orsini i Colonna i njihovih pristaša. Valjalo je, dakle, poremetiti ravnotežu i unijeti nered u talijanske države, pa onda sigurno zagospodariti nekima od njih. To mu nije bilo teško jer je našao Mlečiće koji su se s drugih razloga bavili mišlju da Francuze ponovno dovedu u Italiju. Tome papa ne samo da se nije usprotivio nego je još i pružio pomoć, razvrgavši prvi brak kralja Luja. Kralj je, dakle ušao u Italiju uz pomoć Mlečana i pristanak Aleksandrov; jedva što je došao u Milano, već je papa od njega dobio vojsku za pothvat u Romanji koju je prigrabio zahvaljujući kraljevu ugledu48. Kad je, dakle, Vojvoda zadobio Romanju i potukao Colonninu vojsku, ako je Romanju htio zadržati i još dalje napredovati, priječile su ga u tome dvije stvari: prvo, njegova vojska, za koju mu se činilo da nije vjerna; i drugo, volja Francuske. Bojao se, naime, da ga Orsinijeva vojska, kojom se bješe poslužio, ne bi u najgorem času ostavila na cjedilu i tako mu ne samo omela dalje osvajanje nego i upropastila ono što je već zadobio; a bojao se, opet, da mu i kralj isto ne učini. Orsinijevci su mu za to dali povoda kad je poslije osvojenja Faenze navalio na Bolognu49, a oni jurišali bez oduševljenja; što se kralja tiče, njegove je nakane spoznao kad je, osvojivši urbinsku vojvodinu, krenuo na Toskanu, a kralj ga odvratio50. Nato Vojvoda odluči da ne bude više ovisan o tuđem oružju i o tuđoj sreći. Kao prvo, oslabio je stranke obitelji Orsini i Colonna u Rimu; sve njihove pristaše koji su bili plemići predobio je učinivši ih svojim plemićima i dodijelivši im velike zaživotne prihode; nadalje im je, prema njihovim sposobnostima, podijelio vojničke i upravne časti, tako te u njima kroz malo mjeseci nestade ljubavi prema starim strankama i oni se 45 Pored ovoga što se navodi u Vladaru, za Valentina je značajan Machiavellijev spis: Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija, Oliverotta od Ferma, gospodina Pagola Orsinija i vojvodu od Gravine. Taj se opis ubraja među najdramatičnije i najobjektivnije povijesne spise Machiavellijeve. 46 Papa Aleksandar mogao je svoga sina postaviti za vladara samo u zemljama koje su već pripadale Papinskoj državi; ali i tu se valjalo boriti s feudalnim pravima pojedinih vladara. 47 Milanski je vojvoda bio u to doba Ludovico ii Moro, sin Francescov. Mlečani su, s druge strane, zaštićivali Faenzu i Rimini. 48 Pod izgovorom da mu vazali u Romanji i u pokrajini Marche ne plaćaju danak, Aleksandar je poslao svoga sina da ih pokori. Valentino je od studenoga 1499. do siječnja 1500, pokorio Imolu i Forli, u listopadu Pesaro i Rimini, od travnja do rujna 1501. Faenzu i Piombino, u lipnju 1502. Urbino, a zatim Sinigagliu (prosinac), gdje je izvršio onaj zlogasni pokolj Oliverotta, Vitellozza i drugih; 1503. pokorio je Citta di Casteno i Perugiu. 49 Krajnji Valentinov cilj bila je Bologna, ali mu to osvajanje nije pošlo za rukom i najzad se morao nagoditi s gospodarom Bologne, Giovannijem Bentivogliom. 50 Kralj se počeo pribojavati Valentinove moći, a kad je Cesare krenuo na Firencu, kralj je intervenirao. Da nije bilo toga, možda bi Vojvoda bio sretne ruke, jer je Firenca 1502. bila uznemirena unutarnjim pobunama.

110

svi prikloniše Vojvodi. Poslije toga počeo je vrebati zgodu da uništi Orsinijevce, onako kako je već raspršio Colonnijevce. Ukazala mu se dobra prigoda, a on je još bolje iskoristi; naime, kad su Orsinijevci prekasno uvidjeli da je veličina Vojvode i Crkve njihova propast, sastali su se u Magionu, kraj Perugie. To je dovelo do pobune u Urbinu, do smutnje u Romanji i do nebrojenih opasnosti po Vojvodu; ali on to sve savlada spomoću Francuza. Kad mu se tako povratio ugled, nije se Vojvoda više pouzdavao ni u Francuze ni u drugu vanjsku pomoć, pa se - da ne bi više morao računati ni na koga - poče služiti varkama. Toliko je vješto prikrivao svoje osjećaje da su se Orsinijevci, posredovanjem gospodina Paola51, izmirili s njime. Prema Paolu je Vojvoda, kako bi ga uvjerio u dobre nakane, bio neobično ljubazan i darežljiv, poklonio mu je novaca, i konja; tako ih lakovjernost dovede sve u Sinigagliu, u njegove šake. Posmicavši, dakle, glavare i učinivši njihove pristaše svojim prijateljima, udario je Vojvoda čvrste temelje svojoj moći, jer je pod svoju vlast podvrgao cijelu Romanju s vojvodstvom urbinskim, a ponajviše jer mu se činilo da je stekao prijateljstvo Romanje i pridobio uza se cijelo njezino pučanstvo kojemu je blagostanje počelo goditi. Budući da je taj postupak pridobivanja vrijedan da se upozna i drugi se za njim povedu, neću ga prešutjeti. Kad je Vojvoda osvojio Romanju, vidio je da njome vladaju nesposobni gospodari za koje bi se prije moglo reći da pljačkaju podanike i daju im povoda da se razjedinjuju, negoli da nad njima vladaju. Ta je pokrajina bila tako puna otimačina, razbojstava, i nasilja svake druge vrste, te Vojvoda prosudi da je nužno, ako je želi primiriti i učiniti pokornom prema vladaru, da uvede u nju dobru upravu. Stoga joj na čelu postavi messer Remira de Orcu52, čovjeka okrutna i bezobzirna, ostavivši mu neograničenu vlast. Ramiro zemlju u malo vremena primiri i ujedini, stekavši golem ugled. Nakon toga prosudi Vojvoda da nije više nužna toliko pretjerana vlast, jer se bojao da će narodu omrznuti, pa usred te pokrajine uspostavi građanski sud na čelu s izvrsnim predsjednikom, a svaki je grad u tom sudu imao zastupnika. Kako je Vojvoda znao da je dotadašnja strogost urodila i mržnjom prema njemu, odluči iščupati mržnju iz srca toga naroda i posve ga uza se pridobiti; htio je dokazati ovo: ako je i došlo do takve okrutnosti, to ona nije potekla od njega, nego od opake naravi upravnikove. Kad je ugrabio priliku da ostvari svoju nakanu, izloži Ramira jednog jutra na trgu u Ceseni rasječena na dvoje, a pored njega komad drveta i krvav nož. Okrutnost toga prizora u isto vrijeme i ispuni zadovoljstvom i zabezeknu narod. Nego, da se vratimo otkuda smo pošli. Kad je Vojvoda osjetio da je zaista moćan i donekle siguran od sadašnjih pogibli, pošto se osigurao vlastitom vojskom i dobrim dijelom uništio onu vojsku53 koja mu je zbog svoje blizine mogla nauditi, još mu je ako je htio nastaviti osvajanja - smetala obveza prema francuskom kralju, jer je dobro znao da mu kralj, koji se kasno dosjetio svojoj zabludi, toga neće dopustiti. Poče stoga tražiti nova prijateljstva i izmicati, kad su Francuzi krenuli put napuljskoga kraljev­ stva54, na Španjolce koji su opsjedali Gaetu. Vojvodina je namjera bila da se osigura od njih; a to bi mu i pošlo za rukom da je papa Aleksandar poživio. To je bilo njegovo držanje što se tiče sadašnjosti. Ali, što se tiče budućnosti, morao se prije svega bojati hoće li mu novi papa biti 51 Paolo Orsini sastao se 25. listopada 1502. s Valentinom da pregovara o miru. 52 Remiro ili Ramiro de Lorqua, Valentinov majordomus. Valentino ga je dao pogubiti zbog okrutna upravljanja u prosincu 1502. 53 Misli na vojsku Orsinijevaca. 54 U to se vrijeme vodio među Francuzima i Španjolcima rat oko podjele Napuljskoga kraljevstva. Francuzi su već bili dva puta poraženi, a papa Aleksandar pregovarao je sa Španjolcima da zajedno udare na Francuze u Toskani i Lombardiji. Upravo u taj čas zadesila ga je smrt koja je značila slom Valentinovih planova.

111

prijatelj i neće li ići za tim da mu oduzme ono što mu je Aleksandar dao. Stoga namisli da to spriječi na ova četiri načina: prvo, da zatre sav rod one gospode koju je opljačkao i tako oduzme novome papi mogućnost da se njima posluži; drugo, da uza se pridobije sve rimske plemiće, kako je to već rečeno, pa da s njihovom pomoću drži papu na uzdi; treće, da proširi što je više moguće svoj utjecaj u Kolegiju55, četvrto, da prije Aleksan­ drove smrti prigrabi toliku vlast da uzmogne sam svojim snagama odoljeti svakoj prvoj navali. Od te je četiri stvari, u času smrti Aleksandrove, bio obavio tri, za četvrtu je pak smatrao da ju je priveo kraju; od opljačkane gospode poubijao je sve što mu je došlo pod ruku, pa ih se vrlo malo spasilo; rimske je plemiće uza se pridobio, a u Kolegiju je za sobom imao jaku većinu; što se pak tiče daljeg osvajanja, namislio je bio da postane gospodarom Toskane, pa je već zaposio Perugiu i Piombino, dok je Pisu uzeo pod zaštitu. Čim se više nije imao bojati francuskoga kralja (a bojati mu se nije trebalo jer su Španjolci već bili oteli kraljevstvo napuljsko Francuzima, tako te je i jednima i drugima bilo nužno kupiti njegovo prijateljstvo) - zaskoči on i Pisu. Nakon toga Lucca i Siena padoše smjesta, dijelom zbog nenavisti Firentinaca, dijelom iz straha. Firentincima ne bi više bilo pomoći; i da mu je to pošlo za rukom (jer pošlo mu je za rukom one iste godine koje je Aleksandar umro), bio bi sakupio toliku snagu i stekao tolik ugled da bi se sam mogao održati i ne bi više ovisio o tuđoj sudbini i tuđoj snazi, nego o svojoj moći i sposobnosti. Ali Aleksandar umrije pet godina nakon što se Cesare latio mača. Ostavi ga u času kad mu je vlast bila čvrsta jedino u Romanji, dok su mu sve ostale zemlje bile ni na nebu ni na zemlji; ostavi ga između dvije neobično snažne neprijateljske vojske56 i na smrt bolesna57. Uza sve to bijaše u Vojvode toliko neukrotive snage i otpornosti, toliko je on bio upućen kako se ljudi pridobivaju ili odbijaju, i toliko čvrsti bijahu temelji što ih je u tako malo vremena udario da bi zdrav, bez one dvije vojske za vratom, odolio bio svakoj neprilici. A da su mu temelji dobri bili, vidjelo se odmah: Romanja ga je očekivala više od mjesec dana; u Rimu je, iako teško bolestan, bio siguran, pa iako su Baglioni, Vitelli i Orsini došli u Rim, nisu mogli sakupiti pristaša protiv njega; napokon, ako i nije mogao postići da papom bude onaj koga je on htio, mogao je bar spriječiti da bude onaj koga on neće58. No da je u času smrti Aleksandrove bio zdrav, sve bi mu bilo lako. U dane kad je bio izabran Julije II meni je Valentino sam rekao kako je mislio na sve nezgode koje se mogu dogoditi u slučaju da mu umre otac, i da je svakoj našao lijeka; ali nije nikad mislio da će u času njegove smrti i sam biti na smrt bolestan. Sabravši, dakle, tako sva djela Vojvodina, ne čini mi se da bih ga mogao kuditi; dapače mi se čini, a to sam i uradio, da ga valja staviti kao primjer svima onima koji se tuđom srećom i tuđim oružjem penju na vlast. Jer on, imajući velik duh i visok cilj, nije mogao drugačije postupati; njegovim se nakanama suprotstavila jedino kratkoća 55 U prvi je mah Valentinu pošlo za rukom prisiliti kolegij kardinala da izabere Pija III, ali ovaj umrije nakon mjesec dana, pa se konklav morao ponovno sastati. Sad je za papu izabran borbeni Julije II (della Rovere) koji je svjesno prisvojio stečevine pape Aleksandra i sina mu Valentina. 56 Španjolska vojska opsjedala je Gaetu i druge tvrđave, u koje su se bili sklonili Francuzi, dok se francuska vojska nalazila u blizini Rima. 57 I sin i otac razboljeli su se u isto vrijeme. Kaže se da je papa u nepomnji popio otrov što ga je sam pripravio za kardinala Corneta; vjerojatnije, radilo se o napadaju malarije. 58 Julije II, koga su izbrale Aleksandrove pristaše, mnogo je obećavao Valentinu, ali ništa održao. Machiavelli je od listopada do prosinca 1504. boravio u Rimu i imao prilike viđati Vojvodu, pa je pisao: »Vojvoda se zanosi svojom lakovjernošću i smatra da su tuđe riječi pouzdanije nego što su bile njegove.« To obara Valentinov ugled u Machiavellijevim očima.

112

Aleksandrova života i vlastito bolovanje. Tko dakle smatra za nužno da se u novoj vladavini osigura od neprijatelja, da stekne prijatelja, da iznese pobjedu bilo silom bilo izdajom, da ljudima omili i strah im zada, da ga vojnici slijede i poštuju, da zatre one koji mu mogu ili moraju nauditi, da novim uredbama osvježi stari poredak, da bude strog i blag, velikodušan i darežljiv, da potamani nevjernu vojsku, da stvori novu, da sačuva prijateljstvo kraljeva i knezova, te mu oni ili s drage volje čine uslugu ili, kad hoće da ga uvrijede, dobro promisle - takav čovjek ne može naći boljega uzora od Valentinovih djela59. Jedino mu se može prigovoriti izbor Julija II, pri čemu je bio loše ruke. Jer, kako smo već rekli, ako i nije mogao izabrati papu po svojoj volji, mogao je bar spriječiti da papom postane onaj koga on neće; i nije nikada smio pristati na to da papa bude jedan od onih kardinala koje je on uvrijedio odnosno koji bi ga se, kad budu izabrani, morali bojati. Jer ljudi ude jedni drugima ili iz straha ili iz mržnje. Oni koje je on uvrijedio bili su, između ostalih, i kardinali San Piero ad Vincula60, Colonna61, San Giorgio62 i Ascanio63. Svi ostali, da su bili izabrani, morali bi ga se bojati, osim ruanskoga kardinala64 i Španjolaca65. Španjolaca zbog sunarodnjaštva i zahvalnosti, kardinala zbog njegove moći, jer je on za sobom imao francusko kraljevstvo. Stoga je Vojvoda morao prije svega kojega Španjolca učiniti papom, a ako već to nije mogao, morao je pristati da bude izabran kardinal ruanski, a ne San Piero ad Vincula. A tko misli da velike ličnosti zaboravljaju stare uvrede radi novih dobročinstava, vara se. Pogriješio je, dakle, Vojvoda u tom izboru i sam prouzročio konačnu propast svoju. V III O o n im a k o ji se zločin stv im a isp eše n a v la d arski p o lo ž a j Nego, jer se od obična građanina vladarom postaje još na dva načina, a ni jedan se ni drugi ne mogu posve pripisati bilo sreći bilo sposobnosti, ne čini mi se da bi ih valjalo izostaviti, iako bi se o jednome od njih moglo opširnije razglabati tamo gdje bude razgovora o republikama. Ti su načini, kad se netko zločinačkim ili opakim putom popne do vladarske časti, ili kad običan građanin uz pomoć drugih građana postane vladarom u svojoj domovini. Govoreći o prvom načinu, potkrijepit ću ga s dva primjera, jednim starim i jednim skorašnjim, ne upuštajući se uopće u ispravnost toga načina, jer smatram da će onome koji se nađe u nevolji biti dovoljno da ih nasljeduje. Sicilijanac Agatoklo66 postao je sirakuškim kraljem ne samo od obična građanina, nego od čovjeka niska i prezrena roda. Sin lončarov, on je cijeloga života bio zločinac; no ipak je, uza sve svoje opačine, pokazao toliko duševnih i tjelesnih sposobnosti67 da je, odavši se vojništvu, postepeno dotjerao do pretora sirakuškoga. Postigavši taj položaj i namislivši postati vladarom pa da silom i bez obveza prema drugima zadrži ono što mu je dogovorno bilo dodijeljeno, sporazumio se glede te svoje nakane s Kartažaninom Hamilkarom, koji je u to vrijeme vojevao po Siciliji. Jednog jutra sabra 59 U nekoliko redaka sažet je sav nauk o novu vladaru, razasut po poglavljima ovoga traktata. 60 Giuliano della Rovere, po crkvi koje je naslov nosio. 61 Kardinal Giovanni Colonna. 62 Raffaello Riario di Savona. 63 Ascanio Sforza, sin Galeazza, vojvode milanskoga. 64 George d’Amboise, nekadašnji nadbiskup Rouena, onaj isti što ga Machiavelli spominje u III poglavlju. 65 Španjolaca je bilo jedanaest i nisu nikako pristajali da budu izabrani. Zahvalni su bili papi Aleksandru VI koji je također bio Španjolac. 66 Agatoklo je postao kralj 317. Umro je 289. 67 Tanta virtu d ’animo e di corpo - kaže izvornik! N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

113

on narod i senat sirakuški, kao da je naumio vijećati o državnim poslovima; na dani znak njegovi vojnici posmicaše sve senatore i najbogatije ljude. Poubijavši ih, prigrabi u svoje ruke kraljevsku vlast u tome gradu a da mu je nitko od građana nije sporio. Iako ga Kartažani dva puta poraziše a najposlije i opsjedoše, ne samo što je obranio svoj grad nego je, ostavivši dio svojih ljudi da vežu opsjeđivača, s ostatkom navalio na Afriku i u kratko vrijeme Sirakuzu oslobodio opsade, a Kartažane uvalio u najveću pogibao i prisilio da se s njime nagode: da se zadovolje posjedom u Africi, a Siciliju ostave njemu68. Tko, dakle, razmotri život i djela Agatoklova69 neće vidjeti ništa ili malo, što bi mogao pripisati sreći; on je, kako je gore rečeno, ne možda nečijom sklonošću nego napredovanjem u vojsci došao do kraljevske vlasti, pa ju je poslije s toliko smionih i opasnih odluka zadržao. Ne može se, doduše, nazvati vrlinom ubijanje sugrađana, izdaja prijatelja, nevjera, nemilosrđe, bezboštvo; jer sve to može donijeti vlast, ali ne i slavu. Međutim, promotrimo li sposobnost s kojom se Agatoklo suprotstavljao pogiblima i iz njih izvlačio, veličinu njegova duha u podnošenju i svladavanju nedaća, ne vidimo zašto bi ga valjalo smatrati za nižega od bilo kojega vrsnog vojskovođe. No uza sve to nam njegova zvjerska krvoločnost i nečovječnost i ostala nebrojena zlodjela, ne dopuštaju da ga slavimo među velikim ljudima. Ne može se ipak ni sreći ni vrlini pripisati ono što je on i bez jedne i bez druge postigao. U naše je vrijeme, za vlade Aleksandra VI, Oliverotto Firmiano70, ostavši zarana siroče bez oca, bio odgojen od ujaka, po imenu Giovannija Foglianija, a ovaj ga još kao dječaka dao da vojuje pod Paulom Vitellijem71, ne bi li, podučen učiteljevim primjerom, dopro do visoka vojničkog položaja. Poslije smrti Paulove vojevao je pod Vitellozzom, bratom njegovim, i u kratko vrijeme, zato što je bio uman i krepka tijela i duha, postao prvim čovjekom u njegovoj vojsci. Međutim, činilo mu se da je sluganski biti u tuđoj službi, pa misli da uz pomoć nekih građana kojima je milije bilo ropstvo negoli sloboda njihove domovine i uz pomoć Vitellozzovu, zauzme Fermo. Stoga pisa Giovanniju Foglianiju kako je toliko godina proveo van kuće, a sad želi pohoditi njega i svoj grad i pregledati svoju očevinu: budući da se nikad nije trudio ni oko čega drugoga doli oko toga da bude dostojan časti, odlučio je doći sa svim počastima, okružen stotinom konjanika, svojih prijatelja i slugu, kako bi njegovi sugrađani vidjeli da on vrijeme nije uzalud protratio; stoga moli Foglianija neka izvoli narediti da ga građani Ferma dolično prime; bit će to na čast, ne samo njemu, nego i Giovanniju, jer je on njegov gojenac. Giovanni stoga ne uskrati ni jednu dužnu počast svom nećaku. I kad učini da Fermanci tako dočekaju Oliverotta, smjesti se ovaj u svoj dom. Poslije nekoliko dana, pošto je potajno odredio sve što je bilo potrebno za naumljeno zlodjelo, načini sjajnu gozbu na koju pozove Giovannija Foglianija i sve uglednike iz Ferma. Nakon svih jela i zabava, uobičajenih pri sličnim gozbama, Oliverotto lukavo zapodjede neke ozbiljne razgovore, raspravljajući o veličini pape Aleksandra, sina mu Cesarea i o njihovim pothvatima. Kad na ta razglabanja Giovanni i ostali počeše odgovarati, on skoči na noge, napominjući da su to stvari o kojima valja govoriti na tajnijemu mjestu; povuče se u jednu sobu, a za njim Giovanni i svi ostali građani. Nisu još bili ni posjedali kadli iz skrovitih mjesta u sobi nahrupiše vojnici i smakoše Giovannija i sve ostale. Nakon pokolja baci se Oliverotto u>sedlo, projaha s vojskom kroz grad i opkoli 68 Ne sasvim. Grčki dio Sicilije pripojen je Sirakuzi, dok su drugom polovicom i dalje upravljali Kartažani. 69 Kritički tekst Giuseppea Lisija ima na ovome mjestu »le azioni e virtu«, dok Luigi Russo donosi »le azioni e vita«: priklanjam se u prijevodu drugoj verziji. Oliverotto Euffreducci da Fermo, kojega je Valentino ubio u Sinigagli. 71 Paolo Vitelli, jedan od najglasovitijih condottiera svoga vremena, brat onoga Vitellozza koji je stradao u Sinigagli.

114

gradsku palaču. Magistrati mu se sa strahom pokoriše i on postavi vladu kojoj je sam bio na čelu. Pošto je poubijao sve koji su mu kao nezadovoljnici mogli nauditi, on učvrsti svoju vlast novim građanskim i vojničkim odredbama, tako te je onu godinu dana, koliko je bio na vlasti, ne samo bio siguran u Fermu, nego i zadavao strah svima svojim susjedima. I teško bi ga bilo savladati, kao i Agatokla, da se nije dao prevariti od Cesarea Borgie kad je ovaj, kako je to već rečeno, u Sinigagli namamio Orsinijevce i Vitellijevce; tu je, godinu dana nakon gadnoga zlodjela, bio uhvaćen i zadavljen zajedno s Vitellozzom, svojim učiteljem u vrlinama i zlodjelima. Mogao bi netko posumnjati kako to te su Agatoklo i drugi slični, nakon nebroje­ nih izdaja i krvoločnosti, mogli dugo i sigurno poživjeti u svome gradu i braniti se od vanjskih neprijatelja a da se njihovi podanici nisu nikad rotili protiv njih, dok mnogi drugi nisu mogli okrutnošću održavati vlast ni u mirna vremena, a nekmoli u nesigur­ nim ratnim prilikama. Držim da to ovisi o tome jesu li okrutna djela upotrebljavana dobro ili loše. Dobro upotrebljenim (ako se o zlu može kazati da je dobro) mogu se nazvati ona koja se čine najednom, iz nužde da se čovjek osigura, pa ih više ne ponavlja nego ih, što je moguće više, obraća na korist podanika. Loše upotrebljena jesu ona koja su u početku malobrojna pa s vremenom sve više rastu umjesto da opadaju. Oni koji se drže prvoga načina mogu se s Bogom i ljudima na neki način izmiriti, kako je to bio slučaj s Agatoklom. Što se onih drugih tiče, nemoguće je da se održe. Iz toga valja izvesti zaključak: zavojevač mora, u času kad zaposjeda državu, dobro razmisliti o svim nasiljima koja su mu neizbježna i počiniti ih sve odjednom, da ih ne bi danomice morao obnavljati, te da uzmogne, ne obnavljajući ih, uliti pouzdanje u ljude i privezati ih uza se dobročinstvima. Tko drugačije postupa, bilo iz straha, bilo poradi loša savjeta, prisiljen je neprestano držati nož u ruci; i ne može se nikad osloniti na svoje podanike, jer ni oni njemu ne mogu vjerovati zbog neprestanih i svakodnevnih nasilja njegovih. Nasilja valja činiti u jedan mah, tako da manje bole, jer se slabije osjećaju: dobročinstva pak postepeno, da se bolje očituju. A prije svega mora vladar živjeti sa svojim podanicima tako da ga nikakav ni loš ni dobar događaj ne može navesti da mijenja svoje držanje: jer kad u nevolji skoči nužda za vrat, kasno ti je činiti zlo; dobro pak što ga činiš ne donosi ti koristi, jer ljudi smatraju da ga činiš iz nužde, pa ti za nj. nitko neće biti zahvalan. IX

O g r a đ a n s k o j vladavin i No sad smo došli do drugog načina, kad privatan građanin, ne zlodjelima ili nekim drugim nepodnošljivim nasiljem, nego naklonošću sugrađana postaje vladarom u svojoj domovini, pa se to može nazvati građanskom vladavinom. Da se do nje dođe nije nužna ni posvemašnja sposobnost ni posvemašnja sreća, nego prije neka sretna lukavost. Do te vrste vladarskog položaja ljudi se uspinju ili spomoću naroda ili spomoću velikaša. Jer u svakom gradu postoje ove dvije različite težnje: narod neće da njime vladaju velikaši i ugnjetavaju ga72, dok velikaši hoće da vladaju narodom i ugnjetavaju ga: a iz tih oprečnih nastojanja ostvaruje se u gradovima jedna od ovih triju posljedica: ili tiranija, ili demokracija, ili bezakonje. Tiraniju stvara ili narod ili velikaši, već prema tome, ukaže li se za to zgoda jednoj 72 Jedna od osnovnih Machiavellijevih misli: narodne težnje uvijek su poštene, jer narod želi jedino da ne bude tlačen. Vladar je Machiavelliju potrebit samo zato da provede oslobođenje porobljenoga talijanskog naroda. To svjedoče i iduča dva pasusa.

8*

115

ili drugoj strani; velikaši, kad vide da ne mogu odoljeti narodu, počnu poštivati jednoga između sebe i učine ga vladarom da mogu pod njegovom zaštitom davati maha svojim prohtjevima. Narod opet, kad vidi da ne može odoljeti svima velikašima, počinje poštovati jednoga od njih i učini ga vladarom da se od ostalih zaštiti njegovim ugledom. Onaj koji na vlast dođe spomoću velikih, održava se na toj vlasti s više teškoća od onoga koji do nje dođe spomoću naroda, jer je okružen mnogima za koje mu se čini da su mu jednaki pa stoga ne može nad njima vladati niti im zapovijedati kako bi htio. Onaj pak koji vladarom postane ljubavlju naroda, sam je na tom položaju, a oko sebe nema nikoga odnosno malo njih koji ga neće spremno poslušati. Osim toga, velikaše ne možeš zadovoljiti na častan način, ne nanoseći drugima nepravde; narod možeš. Težnje su naroda mnogo časnije od težnja velikaša, jer oni hoće da tlače, narod da ne bude tlačen73. Nadalje, od neprijateljski raspoložena naroda vladar se ne može nikad osigurati, jer naroda je mnogo; od velikaša može, jer ih je malo. Najgore što vladara može zadesiti od neprijateljski raspoložena naroda jest da ga narod napusti; ali od velikaša, ako su mu neprijatelji, ne samo što se mora bojati da će ga napustiti nego i da će na njega navaliti; oni su mnogo oprezniji i lukaviji, te im uvijek dotekne da se spasu, i uznastoje da se dogovore onome za koga se nadaju da će pobijediti. Uz to, vladar je prisiljen živjeti uvijek s istim narodom, a bez istih velikaša može i te kako biti, može ih postavljati i skidati kad god ushtije, davati im i oduzimati vlast po miloj volji. Da to bolje razjasnim, napominjem kako se na velikaše može gledati na dva načina: to jest, ili se nad njima vlada tako da se u svemu vežu s tvojom sudbinom, ili se ne vežu. One koji se vežu, a nisu grabežljivi, valja poštovati i ljubiti; one pak, koji to ne učine, valja prosuditi s obzirom na dvije stvari: ili to čine iz malodušnosti i iz urođenog kukavičluka; ako je tako, onda se njima moraš poslužiti, poglavito pak onima koji te mogu dobro savjetovati, jer su ti u sreći na čast a u nesreći se ne moraš bojati. Ali kad to ne učine iz računa i iz častohlepnih razloga, znak je da više misle na sebe nego na tebe. Tih se vladar mora čuvati i bojati kao da su mu otvoreni neprijatelji, jer oni će, kad god ga zadesi nevolja, potpomoći njegovu propast. Prema tome onaj koji postane vladarom spomoću naroda mora zadržati njegovo prijateljstvo. To će mu biti lako, jer narod ne traži drugo doli da ne bude ugnjetavan,74 no onaj koji protiv volje naroda a uz pomoć velikaša postane vladarom, mora se prije svega trsiti da pridobije narod uza se. To će mu biti lako uzme li puk pod svoju zaštitu. Ljudi, kad dozive dobro od čovjeka od koga su očekivali da će dočekati zlo, osjete zahvalnost prema svome dobročinitelju. Stoga i narod postaje odaniji takvu vladaru, negoli da ga je na vlast dovela narodna ljubav; a vladar može pridobiti uza se narod na više načina, ali se za njih, jer se mijenjaju od slučaja do slučaja, ne može dati stalno pravilo pa ćemo ih izostaviti. Zaključit ću tek da je vladaru nužno da mu narod bude prijatelj; inače mu u nevolji nema pomoći. Nabis75, spartanski tiranin, odolio je kad ga je opsjela cijela Grčka i jedna pobjedonosna rimska vojska, obranivši od njih svoju domovinu i svoju državu. Kad je opasnost izbila, bilo mu je dovoljno da se osigura od malog broja ljudi; a to mu ne bi pomoglo da mu je narod bio neprijatelj. I neka mi se nitko ovdje ne suprotstavi onom otrcanom poslovicom da zida na pijesku onaj koji se oslanja na narod; jer je ona istinita kad se na narod oslanja privatan građanin i zavarava da će ga spasiti ako ga pritisnu neprijatelji ili magistrati. U tome bi se lako mogao prevariti, kako se u Rimu 73 Inzistira na mislima koje je već izložio u prvome odlomku. 74 Po treći put ista misao: usp. napomene 72 i 73. 73 Vladao između 205. i 192. prije naše ere. Na vlast je došao silom, podmićivanjem i demagoškim obećava­ njima.

116

dogodilo braći Gracchima76, a u Firenci messer Giorgiu Scaliju77. Ali kad se na narod osloni vladar koji smije zapovijedati, srčan je, ne straši se u nevolji, spreman je na obranu i podržava svojim duhom i svojim odredbama oduševljenje naroda, neće ga narod ostaviti na cjedilu i pokazat će se da je zidao na čvrstim temeljima. Obično takve države dospiju u pogibao kad iz umjerenih postaju apsolutističke; jer ti vladari upravljaju ili sami, ili preko magistrata. U potonjem je slučaju osjetljiviji i opasniji njihov položaj, zato što u svemu ovise o volji onih građana koji obavljaju te dužnosti: oni mu, pogotovu u času nevolje, mogu vrlo lako oteti državu, bilo protiveći mu se, bilo ne pokoravajući se njegovim zapovijedima. A vladar, kad je u nevolji, nema kad uspostavljati apsolutnu vlast, jer građani i podanici, koji obično dobivaju zapovijedi od magistrata, neće u toj stisci slušati njegove pouzdanike. U teška vremena vladar će uvijek oskudijevati u ljudima u koje bi se mogao pouzdati, jer se ne može osloniti na ono što vidi u mirno doba, kad je građanima potrebita država. Onda svatko trči, svatko obećava, svatko je spreman i umrijeti za državu, kad je smrt daleko; ali u nevolji, kad su državi građani potrebni, onda ih ona malo nalazi. A to je iskustvo toliko pogibeljnije što ga možeš doživjeti samo jedanput. Stoga razborit vladar mora smisliti način vladanja da njegovi građani uvijek, i kakva god bila vremena, osjećaju potrebu za njim i za državom, pa će mu uvijek biti vjerni. X

N a k o ji način v alja m jeriti snagu svih d ržava Razglabajući vrste tih država mora se voditi računa još o nečemu, a to je: ima li vladar toliko moćnu državu da bi se - prema potrebi - mogao i sam održati, ili mu je uvijek nužna tuđa obrana. Da to bolje razjasnim: kako god smatram da se svojim silama mogu održati samo oni koji su zahvaljujući obilju, bilo ljudi bilo novaca, kadri podići opremljenu vojsku i zametnuti borbu s napadačem, smatram također da je tuđa pomoć uvijek nužna onima koji se s neprijateljem ne mogu ogledati na otvorenom polju, nego su prisiljeni povući se u zidine i braniti se iza njih. O prvom slučaju već je bilo govora, a kazat ćemo i ubuduće što bude potrebito. Za drugi slučaj ne može se kazati ništa drugo doli opomenuti takve vladare da utvrđuju i opskrbljuju gradove, a o ostalom zemljištu da ne vode računa. Ako vladar dobro utvrdi svoj grad, a što se drugoga tiče postupi kako je gore rečeno i kako će se niže kazati, svatko će dobro razmisliti prije negoli na njega navali; jer ljudi nisu nikada skloni pothvatima u kojima se vide mnoge teškoće; osim toga, i nije lako navaliti na vladara koji ima tvrde gradove, a narod ga ne mrzi. Njemački gradovi78 uživaju velike slobode, imaju malenu okolicu i slušaju cara kad im se prohtije, a ne boje se niti njega niti ikojega drugog mogućnika oko sebe, jer su tako utvrđeni te svatko misli kako ih je dangubno i teško osvajati. Svi oni imaju potrebne jarke i zidine, imaju dosta topova, a u javnim skladištima drže jela, pila i goriva za godinu dana. Osim toga, da uzmognu prehraniti narod bez štete po zajednicu, 76 Tiberije i Gaj Sempronije, pučki tribuni. Majka im je bila čuvena Kornelija. Tiberije se rodio 162. pr. n. ere, a ubili su ga 131. patriciji zbog agrarnoga zakona. Ista sudbina, iz istih razloga, zadesila je i mladog mu brata, Gaja Sempronija, koji se rodio 152, a poginuo 122. Živote njihove opisao je Plutarh. 77 O njemu Machiavelli opširno pripovijeda u svojim Firentinskim povijestima (III, 18 i 20). Bogati firentinski građanin, miljenik puka, zajedno s Tommasom Strozzijem. Poslije pobune ciompa (Tumulto de’Ciompi) stali su na čelo naroda. Svojom grubom vladavinom omrznuo je svima pa mu je 13. siječnja 1382. pučki kapetan Obizzo degli Alidosi odrubio glavu. 78 Machiavelli je gajio veliku simpatiju prema Njemačkoj, nikakvu prema Francuskoj. Boravio je, doduše, samo u Švicarskoj i u Tirolu (1507-1508), ali osobine tih krajeva proteže na čitavo Njemačko carstvo.

117

imaju uvijek rada za godinu dana u onim poslovima koji su glavno zanimanje i život toga grada i u zanatima kojima se puk izdržava. Cijene, nadalje, vojne vježbe, i propisali su mnoge uredbe kako da ih obdržavaju. Na vladara se, dakle, koji ima tvrd grad a nije omražen, ne može navaliti. Dogodi li se to ipak, vratit će se napadač osramoćen: jer život je na ovome svijetu toliko nestalan i promjenljiv, pa je nemoguće da bi netko s vojskom godinu dana dangubio opsjedajući ga. A da netko primijeti: ako podanici imaju posjede izvan grada, pa gledaju kako se žari i pali po njima, izgubit će strpljenje, a duga opsada i osobni interes nagnat će ih da zaborave na vladara, ja odvraćam da će moćan i hrabar vladar uvijek savladati sve te neprilike, čas ulijevajući nade podanicima da zlo neće dugo potrajati, čas ih zastrašujući okrutnošću neprijateljskom, čas opet vješto se osiguravajući od onih koji mu se učine i suviše drski. Osim toga, a to je i razumljivo, neprijatelj će paliti i harati zemlju pri dolasku i u vrijeme dok su duhovi ljudi još zagrijani i skloni obrani; stoga vladar ima toliko manje razloga da strahuje jer nakon nekoliko dana, kad se duhovi ohlade, štete su već nanesene, zla načinjena i nema više lijeka. To još više sjedinjuje podanike s vladarom: oni smatraju da im vladar mora biti zahvalan, jer su njihove kuće popaljene, imanja uništena, za njegovu obranu. U naravi je ljudi da budu zahvalni i za dobra koja čine i za ona koja primaju. Ako, stoga, sve dobro razmotrimo, neće biti razboritu vladaru teško uzdržati hrabrost svojih podanika za vrijeme opsade, i u početku i kasnije, ako ima dosta hrane i oružja. XI

O crkv en im d ržav am a Ostaje nam samo da raspravimo o crkvenim državama; kod njih se teškoće pokazuju prije osvajanja, jer se te države stječu ili sposobnošću ili srećom; međutim, zadržavaju se i bez prve i bez druge, jer ih učvršćuju uredbe koje se oslanjaju na vjeru, a te su države toliko moćne i tako su uređene da svoje vladare održavaju na vlasti, ma kako oni postupali i živjeli. Jedini oni imaju državu a ne brane je, imaju podanike i ne vladaju njima. Državu im, kako nije branjena, nitko ne oduzima; podanici se, zato što njima nitko ne upravlja, ne brinu za vladare, pa niti nastoje niti se mogu odmetnuti od njih. Samo su dakle te države sigurne i sretne79. No kako tim državama upravljaju viši uzroci do kojih ljudski um ne dopire, neću više o njima govoriti; jer kad ih je Bog osnovao i podržao ih, bilo bi preuzetno i drsko da čovjek o njima raspravlja. Pa ipak, mogao bi netko pitati kako to da je Crkva došla do tolike svjetovne veličine, premda su je, što se svjetovne vlasti tiče, od pape Aleksandra unatrag, talijanski potentati80 (ne samo potentati nego i svaki barun i najmanji senior), malo cijenili; kako to da sad od nje drhti i jedan francuski kralj81 te ga je mogla istjerati iz Italije i poraziti Mlečiće? Iako je to stvar poznata, ipak mi se čini da nije zgoreg ponovno je prizvati u pamet. Prije nego je francuski kralj Karlo upao u Italiju, bila je ta zemlja pod vlašću pape, Mlečića, napuljskoga kralja, vojvode milanskoga i Firentinaca. Te su potentate morile dvije glavne brige: prvo, da nikakav tuđinac ne upadne s vojskom u Italiju; a drugo, da 79 Kršćanska religija Machiavelliju nije politički podesna jer se ne brine za muževan odgoj građana. Svemu zlu u Italiji kriva je Rimska kurija. Tu ideju potvrđuje i veliki Machiavellijev suvremenik i intimni prijatelj, Francesco Guicciardini: »Ne može se dovoljno zla kazati o Rimskoj kuriji, jer ona zaslužuje još više; ona je sablazan i primjer svih mana i sramota ovoga svijeta. Vjerujem u istinitost toga da je veličina Crkve, odnosno ugled što ga je stekla zahvaljujući religiji, uzrok što Italija nije postala monarhijom.« (Primjedbe Machiavellijevim »Raspravama«, I. 12). 80 To jest Firenca, Milano, Venecija i Napulj. 81 Aludira se na Cambraisku ligu što ju je papa Julije II stvorio protiv Mlečana.

118

nijedan od njih ne širi svoju vlast82. Najviše brige zadavali su u tome papa i Mlečići. Da bi se Mlečići mogli držati na uzdi, bilo je potrebno da se svi drugi sjedine, kako se to dogodilo prigodom obrane Ferrare83; a da papa ne ojača, služili su se onim rimskim velikašima; ovi su bili podijeljeni u dvije stranke, na Orsinijevce i Colonnijevce, pa je uvijek bilo razloga za smutnju među njima; a kako su bili pod oružjem, papi na očigled, činili su papinstvo još slabijim i nemoćnijim. Doduše, kojiput bi se i javio poneki srčan papa, kao na primjer Sikst IV; uza svu sreću i pamet nisu se pape nikada mogli osloboditi spomenutih neugodnosti. Uzrok tome bila je kratkoća njihova života, jer u deset godina, koliko je, upoprijeko, svaki papa vladao, teško da bi dospio oslabiti koju od tih stranaka84. Recimo da je jedan gotovo i uništio Colonnijevce, došao bi drugi, neprijatelj Orsinijevcima, pa Colonnijevce pridigao, ali ne bi imao vremena da zatre Orsinijevce. Upravo zbog toga se u Italiji malo držalo do papine svjetovne vlasti. No tada postade papom Aleksandar VI i pokaza bolje od svih dotadanjih do koje se moći može doći novcem i silom. Služeći se vojvodom Valentinom i provalom Francuza, izvrši Aleksandar sve ono o čemu sam govorio raspravljajući o Vojvodinim djelima. Papina namjera nije bila da učini Crkvu moćnom, nego Vojvodu: ipak, sve što je učinio, koristilo je veličini Crkve koja je, poslije njegove smrti i propasti Vojvode, postala baštinicom papinih napora. Poslije Aleksandra VI dođe papa Julije II i zateče Crkvu osnaženu: Romanja pod njezinom vlašću, rimski velikaši oslabljeni, a stranke im rasturene Aleksandrovim progonima. Osim toga, zatekao je utrt put stjecanju novca na način kojim se prije Aleksandra nije nitko poslužio. Sve to Julije ne samo što je nastavio nego i pojačao85, pa namisli prisvojiti Bolognu86, uništiti moć Mlečića i istjerati Francuze iz Italije: to mu je i pošlo za rukom; no slava mu je još veća što je on to sve učinio da podigne Crkvu a ne nekog privatnika. Nadalje, zadrža stranke Orsinijevaca i Colonnijevaca u granicama u kojima ih je zatekao; i premda je među njima još ostao poneki povod koji bi mogao izazvati smutnje, ipak su ih dvije stvari držale na uzdi: prvo, veličina Crkve ulijevala im je strah, a drugo, to što nisu imali svojih kardinala; upravo je to bilo uzrok svih nemira među njima. Neće se te stranke nikad primiriti dokle god budu imale svojih kardinala; jer kardinali potpiruju strančarenje u Rimu i izvan njega, a velikaši su prisiljeni da ih brane. Tako iz častohleplja crkvenih velikodostojnika nastaju razmirice i nesloge među velikašima. Njegova svetost papa Lav X zatekao je, dakle, papinstvo u velikoj moći87. Njegovi predšasnici ojačali su ga oružjem a svijet se nada da će ga on dobrotom i nebrojenim svojim ostalim vrlinama učiniti još moćnijim i uglednijim. X II O vrstam a v o js k e u o p ć e i o p la ćen icim a Pošto sam posebice pretresao sve vrste država o kojima sam u početku odlučio govoriti i donekle razmotrio razloge njihova napretka i nazatka te pokazao načine na 82 To je ona Lorenzova »ravnoteža«. 83 1482. buknuo je rat između Mletaka i Vojvode od Ferrare, koji se želio osloboditi ovisnosti od njih. Sada se stvorila liga protiv Mlečića. Pristupili su joj papa Sikst IV, napuljski kralj Alfons, Lorenzo de’ Medici, Ludovico Sforza. Rat je završen mirom u Bagnolu (1484), Ferrari je priznata nezavisnost, a Mlečići su dobili Polesine. 84 Sikst je vladao trinaest godina (1471-1484), Inocent VIII osam (1484-1492), Aleksandar VI jedanaest (1492-1503), Pije III manje od mjesec dana, Julije II deset godina (1503-1513). 85 Machiavelli je neobično cijenio Julija II kao »vladara«, iako je on svojim bezobzirnim postupcima samo povećao talijanske nevolje. 86 Osvojio ju je 11. studenog 1506. 87 Lav X izabran je 21. veljače 1513. Machiavelli je ovo djelo pisao u prvim mjesecima njegova pontifikata, otuda tolike nade.

119

koje su ih mnogi nastojali zadobiti i zadržati, ostaje mi da općenito raspravim o neprilikama i o načinu da im se doskoči, jer one mogu izbiti u svakoj od njih88. M i smo već kazali kako je vladaru najvažnije da mu temelji budu čvrsti; inače mora propasti. Glavni temelji svih država, i novih i starih i mješovitih, jesu dobri zakoni i dobra vojska. Budući da ne može biti dobrih zakona gdje nema dobre vojske, a opet gdje je dobra vojska mora biti dobrih zakona, ostavit ću po strani raspravljanje o zakonima i govoriti o vojsci. Vojska kojom vladar brani državu ili je njegova vlastita, ili plaćenička, ili pomoćna, ili mješovita. Plaćenička i pomoćna beskorisne su i pogibeljne, pa ako netko zasniva državu na najamnicima neće nikada biti ni jak ni siguran; jer plaćenička je vojska razjedinjena, častohlepna, bez stege, nevjerna; srčana među prijateljima, ku­ kavna među neprijateljima; nema u nje straha pred Bogom, ni vjere s ljudima; postoji dotle dok nije napadnuta; u miru te pljačka ona, u ratu neprijatelj. Uzrok je tome što nema druge ljubavi ni razloga koji tu vojsku drži u službi, doli ono malo plaće; ali plaća nije dovoljna da bi najamnici pristali poginuti za tebe. Rado će biti tvoji vojnici dok ne ratuješ; no čim bukne rat, jedva čekaju da se izvuku i pobjegnu. Ne bih se morao mnogo mučiti da ljude o tome uvjerim, jer je sadašnja propast Italije uzrokovana jedino time što se ona toliko godina oslanjala na plaćeničke vojske koje su, doduše, za nekoga, i postigle pokoji uspjeh i u međusobnoj se borbi istakle kao smione; no čim se pojavio tuđin, pokazaše pravo lice. Stoga je Karlu francuskom i bilo moguće osvojiti Italiju potezom krede89, onaj koji je kazao da su tome krivi grijesi naši, kazao je pravo90; samo što to nisu bili grijesi na koje je on mislio, nego oni koje sam ja iznio. A jer su to bili grijesi vladara, iskusili su i oni kaznu za njih. Hoću da bolje prikažem nesreću što je nosi takva vojska. Plaćenički zapovjednici ili su neobično sposobni ili nisu; ako jesu, ne možeš se u njih pouzdati, jer će uvijek težiti za vlastitom veličinom, bilo da uklone tebe, koji si im gospodar, bilo druge, i to protiv tvoje volje; ako pak nisu sposobni, jasno je da će te upropastiti. A da se odgovori kako će svatko koji bude imao oružje u rukama, bio on plaćenik ili ne bio, učiniti isto, otpovrnuo bih mu da vojskom mora upravljati ili vladar ili republika. Vladar mora glavom otići da obavlja dužnost vojskovođe, a država mora poslati svoje građane. Pošalje li nekoga koji se pokaže kao nesposoban, mora ga maknuti; ako je pak sposoban, obuzdati ga zakonima, da ne prekorači svojih prava. Iskustvo nas uči da samo oružani vladari i republike ostvaruju velika djela, i da plaćenička vojska ne čini drugo doli štetu. Teže će se dogoditi da pod vlast nekog od svojih građana padne država koja ima vlastitu vojsku, negoli ona koja je naoružana plaćeničkom vojskom. Rim i Sparta bijahu mnogo stoljeća pod oružjem i slobodni. Švicarci su do zuba naoružani, ali slobodni91. Kao primjer plaćeničke vojske u staro doba možemo uzeti Kartažane, koje nakon prvoga rata s Rimljanima umalo te ne podjarmiše njihovi plaćenici, iako su im na čelu stajali građani Kartage. Filip je Makedonski92 poslije smrti Epaminondine bio kod Tebanaca izabran zapovjednikom njihove vojske; iznijevši 88 Do XI poglavlja Machiavelli je raspravljao o različitim svojstvima vladavina; odsad se razgovor vodi o svojstvima vladara. 89 Čuveni francuski historičar Commynes pripisuje tu poznatu izreku Aleksandru VI. 90 Očita aluzija na Savonarolu koji je 1. studenoga 1494. propovijedao o grijesima i opačinama, dok je Karlo VIII neposredno prijetio Firenci. 91 Švicarci su u Machiavellijevim očima moderni Rimljani: »Što sereligije i vojske tiče, žive po drevnim uzorima« {Rasprave.., II, 16). Primjer s Filipom Makedonskim malo je nategnut, kaže Russo u svome komentaru, jer Filip nije bio plaćenički vojvoda, nego saveznik Tebanaca i Tesalaca protiv Fokljana, u prvome Svetom ratu (355—353). Za drugoga Svetog rata Teba je stupila u savez s Atenom i bila poražena kod Heroneje, a grad su zaposjeli Makedonci. Otada je Filip sve više slabio nezavisnost Grčke.

120

pobjedu, oteo im je slobodu. Milanci, nakon smrti vojvode Filippa93, uzeše u službu Francesca Sforzu da se bori protivu M lečića; a on se, pobijedivši neprijatelja kod Caravaggia, sjedini s njime i pokori Milance, svoje gospodare. Njegov otac, Sforza, dok je bio u službi Ivane Napuljske, ostavi kraljicu u jedan mah bez vojske; ona, da ne izgubi kraljevstvo, bi primorana staviti se pod okrilje aragonskoga kralja. Što su Mlečići i Firentinci u prošlosti širili svoje države plaćeničkom vojskom a njezini zapovjednici ipak nisu postali tiranima nego su ih branili, odgovaram da je u tom slučaju Firentince pratila sreća; jer od sposobnih vojskovođa kojih se mogahu bojati neki ne pobijediše, neki naiđoše na otpor, a drugi opet upraviše svoje častohleplje drugim smjerom. Onaj koji nije pobijedio, bijaše Giovanni Aucut94, a budući da nije pobijedio, nije se moglo vidjeti koliko mu je čvrsta vjera; ali će svatko priznati da bi Firentinci, da je pobijedio, bili prepušteni njegovoj volji. Sforza95 je protiv sebe uvijek imao pristaše obitelji Braccio, pa su jedni na druge motrili. Francesco usmjeri svoje težnje prema Lombardiji, Braccio prema Crkvi i napuljskom kraljevstvu. No da se pozabavimo onim što se zbilo prije malo vremena. Firentinci izabraše vojskovođom Paola Vitellija, čovjeka vrlo razborita koji je, iako niska roda, stekao velik ugled. Neće nitko zanijekati kako bi Firentinci morali pristati na to da im on bude vladarom da je samo osvojio Rim; jer kad bi on bio prešao na stranu njihovih neprijatelja, ne bi im bilo pomoći; a da su ga zadržali, morali bi mu se pokoriti. Ako ipak promotrimo uspjehe Mlečića96, vidjet ćemo da su uspješno i slavno vojevali dok su imali svoju vojsku. Bilo je to prije negoli su počeli ratovati na kopnu; njihovi plemići i naoružan puk nastupahu neobično hrabro; no čim počeše voditi borbe na kopnu, zapustiše tu svoju vrlinu i povedoše se za običajima u Italiji. U početku napredovanja na kopnu nisu se morali bojati svojih vojskovođa jer nisu imali veliku državu a uživali su velik ugled; no čim se njihova vlast proširila, a to se dogodilo pod Carmagnolom97, načiniše prvu pogrešku. Videći da je neobično sposoban, (pod njego­ vim su vodstvom potukli vojvodu milanskoga), a opazivši, s druge strane, kako se mlako drži u ratu, procijeniše da s njime više ne mogu pobijediti, jer on to neće, a ne mogu ga otpustiti, da ne izgube ono što su dobili; bijahu stoga prisiljeni da ga ubiju kako bi se od njega osigurali. Poslije su kao zapovjednike imali Bartolomea da Bergamo98, Ruberta da San Severino, grofa Pitigliana i druge kod kojih su se morali bojati poraza a ne pobjede, kako se kasnije dogodilo kod mjesta Vaila, gdje su u jedan dan izgubili sve što su tolikim trudom stjecali osam stotina godina; jer takva vojska donosi spore, kasne i mršave dobitke, ali munjevite i nenaknadive gubitke. Budući da su me primjeri doveli do Italije, kojom su toliko godina gospodarile plaćeničke vojske, hoću da o njima progovorim poizdaljega, ne bi li se, kad vidimo njihov izvor i razvitak, ta pogreška što lakše popravila. Morate, dakle, znati: čim je u ovo posljednje vrijeme počelo potiskivanje Carstva iz Italije99, a papa u vremenitom svijetu zadobivao sve veći ugled, Italija se podijelila na 93 Filippo Maria Visconti umro je 1447. 94 Englez John Hawkwoođ, u službi Firentinske republike od 1377. do smrti 1393. Taj je vojskovođa, doduše, branio Firencu od vanjskih neprijatelja, ali nije bio kadar proširiti njezinu vlast. 95 Muzio Attendolo Sforza i Braccio da Montone zapovjednici su dviju tipičnih plaćeničkih družina. 96 Mlečani 1339. osvajaju Treviso, 1404. Vicenzu, 1405. Padovu i Veronu, 1428. Bergamo i Bresciu. Machiavelli ne napada to širenje, samo ističe da je to ometalo demokratiziranje Venecije: narod je ostajao tuđ tim pothvatima. 97 Francesco Bussone da Carmagnola (1390-1432), prvo u službi kod Viscontija, potom kod Mletaka i protiv Viscontija. Zbog oklijevanja osumnjičen i smaknut (1432). Alessandro Manzoni prikazao ga je kao glavno lice istoimene tragedije. 98 Bartolomeo Colleoni, vojnički zapovjednik bez velike slave. Poznat po veličanstvenom spomeniku što mu ga je u Veneciji podigao Andrea del Verrochio. Ruberto da San Severino još je manje važan; Conte di Pitigliano jest mletački plaćenik Niccolo Orsini. 99 Poslije Fridrika II Hohenstaufa (umro 1250) počinje slabljenje carstva u Italiji. Već Dante napada njemačke careve što napuštaju Italiju. U Machiavellijevo doba Carstvo je tek uspomena.

121

više država. Mnogi od velikih gradova podigoše se s oružjem u ruci na svoje plemstvo koje ih je prije, uz carsku pomoć, ugnjetavalo, a Crkva ih u tom podupirala e da bi stekla što veću svjetovnu vlast; u mnogim drugim gradovima građani postadoše vladarima. Tako je Italija gotovo čitava pala u ruke Crkve i nekolikih republika. No kako niti svećenici, niti građani ne bijahu vikli oružju, počeše uzimati u vojsku strance. Prvi koji je pribavio ugled plaćeničkoj vojsci bijaše Alberigo da Conio iz Roma­ nje100. Iz njegove škole potekoše, među ostalima, Braccio i Sforza, u svoje vrijeme gospodari Italije. Poslije ovih dođoše ostali koji su sve do u naše dane zapovijedali najamničkim vojskama. Posljedak njihovih vrlina bio je taj da je Italiju pregazio Karlo, opljačkao je Luj, Ferdinand provodio svoju silu po njoj, a Švicarci je osramotili. Prva je briga plaćenika bila da sruše ugled pješaštvu101 kako bi podigli ugled sami sebi. A evo zašto: nemajući države, oni su se izdržavali svojim zanatom; malen broj pješaka ne bi im mogao pribaviti ugled, a veći broj nisu mogli hraniti; stoga se ograničiše samo na održavanje konjaništva gdje s brojem koji mogahu držati postigoše zaradu i ugled. Stvar je bila dotjerala dotle da je u vojsci od dvadeset tisuća momaka bilo jedva dvije tisuće pješaka. Osim toga, služili su se svim sredstvima da sebi i vojnicima uštede trud i strah: u sukobima se nisu međusobno ubijali nego zarobljivali, i to bez otkupnine. Noću nisu napadali na tvrđave; a oni iz gradova nisu napadali na tabore; oko tabora nisu pobijali kolje i nisu kopali jarke; zimi nisu ratovali; sve to bijaše dopušteno prema vojnim pravilima koja su sami izmislili da bi, kako rekosmo, izbjegli i naporima i pogiblima; dok najzad ne uvališe Italiju u ropstvo i sramotu. X III

O pomoćnim, mješovitim i vlastitim vojnicima Pomoćna je vojska (to je opet druga beskorisna vojska) ona kojom ti moćnik što si ga pozvao priskače u pomoć i u obranu. Tako je nedavno uradio papa Julije kad se, videći žalosnu sliku što mu je o sebi pružiše njegovi plaćenici u ferarskom ratu,102 poslužio pomoćnim vojnicima i ugovorio s Ferdinandom, kraljem španjolskim, da mu ovaj pomogne svojim ljudima i vojskom. Sama po sebi, pomoćna vojska može biti i dobra i korisna, ali je gotovo uvijek štetna po onoga koji je pozove: bude li poražena, uništen si, pobijedi li, u njezinoj si vlasti. Iako je drevna povijest puna tih primjera, ja ću se ipak poslužiti svježim primjerom pape Julija II koji, hoteći zavojštiti Ferraru, nije mogao učiniti nepromišljenije odluke od te da se posve preda u ruke tuđinčeve. No dobra sreća papina udesi nešto treće, da ne bi pobrao gorke plodove svoga lošeg izbora; njegova je pomoćna vojska bila potučena kod Ravenne103, uto iskrsoše Švicarci i protiv svakoga očekivanja natjeraše u bijeg pobjednike; i tako mu pođe za rukom da ne padne u ropstvo neprijatelja, jer bijahu potučeni, niti svojih pomagača, jer pobijediše tuđim oružjem, a ne svojim. Budući posve bez vojske, Firentinci dovedoše deset tisuća Francuza pod Pisu, u nakani da je osvoje104; tom se odlukom izvrgoše najvećoj pogibiji u svojoj povijesti. Car u Bizantu105, da se 100 Umro 1401. 101 »Pješaštvo je žila kucavica vojske« — reći će na drugome mjestu Machiavelli. 102 Julije II osvojio je 1510. Bolognu i protjerao iz nje Alfonsa d’Este. Ovaj se nije dao, i papa je doskora izgubio Bolognu; tada je pozvao u pomoć Ferdinanda Katoličkoga. 103 Pobijedio je Gaston de Foix, ali i poginuo u toj borbi. U isti čas priskočilo je dvadeset tisuća papinih Švicaraca i pobjeda se ponovno nasmiješila papi. 104 1500. godine. 105 Car Jovan Kantakuzen pozvao je 1353. Turke u pomoć i udario tako temelje njihovoj višestoljetnoj prevlasti na Balkanu.

122

odupre susjedima, dovede u Grčku deset tisuča Turaka; a ovi, kad se rat završi, ne htjedoše iz nje: to je bio početak robovanja Grčke nevjernicima. Onaj, dakle, koji ne želi pobjeđivati, neka se posluži pomoćnom vojskom, jer je mnogo pogibeljnija od plaće­ ničke. Ona je sigurna propast: čvrsto je ujedinjena i potpuno pokorna drugome; plaćenicima pak, ako ti nakon pobjede misle nauditi, treba više vremena i podesnija prigoda; nisu jedinstveni, ti si ih našao i ti ih plaćaš; netko treći, koga im ti postaviš kao zapovjednika, ne uspijeva odmah steći toliko ugleda da te može napasti. Ukratko, kod plaćeničkih četa pogibeljnija je njihova tromost, kod pomoćnih četa njihova hrabrost. Razborit će vladar, međutim, uvijek izbjegavati takve vojske i oslanjati se na vlastitu; radije će izgubiti bitku sa svojom vojskom, negoli pobijediti s tuđom pomoći, jer neće smatrati kao pravu pobjedu onu što ju je postigao tuđim oružjem. Neću ni malo oklijevati da kao primjer navedem Cesarea Borgiu i njegova djela. Taj je vojvoda upao u Romanju s pomoćnom vojskom; poveo je sve samog Francuza i s pomoću njegovom zauzeo Imolu i Forli. No kad mu se poslije ta vojska nije učinila sigurnom, uze plaćenike, cijeneći da su manje opasni, pa unajmi Orsinijevce i Vitellijevce. Kad je, zatim, iskusio da su i plaćenici prevrtljivi, nevjerni i opasni, zatre ih i osnova vlastitu vojsku. Lako je sad uočiti razliku između jedne i druge od tih vojska, usporedimo li koji je ugled uživao vojvoda kad je imao samo Francuze, Orsinijevce i Vitellijevce s ugledom što ga je zadobio kad je osnovao vlastitu vojsku i sam se na sebe oslanjao; vidjet ćemo tada kako mu je ugled neprestano rastao, a cijeniti su ga ljudi počeli tek onda kad se svatko uvjerio da je on sam gospodar svoje vojske. Nisam se htio udaljivati od talijanskih, svježih primjera; no ipak neću da propu­ stim Hijerona Sirakužanina, jer sam ga već prije spominjao. Kad ga, kako već rekoh, Sirakužani izabraše svojim vojskovođom, uvidje odmah da njihova najamnička vojska nije korisna, jer joj zapovjednici bijahu poput naših talijanskih; a jer mu se činilo da ih ne može ni zadržati ni otpustiti, sasječe ih sve na komade. Nakon toga ratovao je svojom, a ne tuđom vojskom. Još ću navesti zgodu iz Staroga Zavjeta koja upravo pristaje na ovo mjesto. Kad se David ponudio Saulu da će podijeliti megdan s Golijatom, filistejskim izazivačem, Saul mu, da ga ohrabri, ponudi svoje oružje. David ga pripasa na sebe a onda odbije, govoreći kako ga ono sapinje, pa će radije poći na neprijatelja sa svojom praćkom i svojim nožem. Jednom riječju, tuđe oružje ili spada sa tebe, ili ti je preteško, ili te sapinje. Karlo VII106, otac Luja X I, pošto je svojom srećom i svojom hrabrošću oslobodio Francusku od Engleza, spoznade kako je nužno imati vlastitu vojsku, pa naredi da se u njegovu kraljevstvu ustroji konjaništvo i pješaštvo. Poslije toga kralj Luj107, njegov sin, ukide pješaštvo i poče uzimati u najam Švicarce; ta je pogreška - za kojom se i drugi108 povedoše, kako se sad jasno vidi109 —bila uzrokom svih nedaća toga kraljevstva, jer je Luj - digavši ugled Švicarcima —oslabio ostalu svoju vojsku: pješaštvo je dokinuo i time konjanike učinio ovisnim o tuđem oružju, jer oni, navikli ratovati zajedno sa Švicar­ cima, misle da bez njih ne mogu pobijediti. Zbog toga Francuzi ne mogu odoljeti Švicarcima, a ne usuđuju se bez njih navaliti na drugoga. Francuske vojske bijahu dakle mješovite, dijelom najamničke, dijelom vlastite, a takva je vojska, sve u svemu, mnogo bolja od same najamničke ili same pomoćne, ali mnogo gora od vlastite. Neka zato bude dovoljan navedeni primjer; jer francusko bi kraljevstvo bilo nesavladivo da se 106 Karlo VII (1422-1461) dokrajčio je stogodišnji rat uz pomoć Ivanke Orleanske. 107 Luj XI (1461-1483) dokinuo je strijelce i uzeo u najam Švicarce. 108 Ti drugi jesu: Karlo VIII, Luj XI, Luj XII. 109 Misli na spomenutu bitku kod Ravenne koja se odigrala 1522, dakle jedva godinu dana prije no što Machiavelli piše Vladara.

123

Karlova uredba dalje provodila ili barem poštovala. Ali ljudi iz nerazboritosti započnu nešto što im se u taj čas čini kao dobro, jer ne pokazuje otrov koji u sebi krije; slično onome što sam već rekao o groznici sušičavaca. Stoga vladar koji u svojoj državi ne raspoznaje boljke dok su još u zametku, zaista nije uman čovjek; ali to je dato rijetkima. Pa kad bi netko uzeo razmatrati koji je prvi uzrok propasti carstva rimskoga, naći će da je on javio kad su se počeli unajmljivati Goti, jer otada poče slabiti snaga rimskoga carstva a sva snaga što su je Rimljani gubili prelazila je Gotima110. Zaključujem stoga da nijedna država nije sigurna bez vlastite vojske, dapače, prepuštena je sreći na milost i nemilost, jer nema snage koja bi je u opasnosti obranila. Razumni ljudi uvijek su mislili i govorili ovako: »Nibil sit tam infirmum aut instabile, quam fam a potentiae non sua vi n ix a « }n Vlastita je vojska ona koja je sastavljena ili od podanika, ili od građana, ili od drugih ljudi koji su o tebi ovisni: sve su ostale vojske najamničke ili pomoćne. Način, pak, na koji valja urediti vlastitu vojsku, lako ćemo pronaći pogledamo li uredbe one četvorice koju sam prije naveo i razmotrimo li kako je Filip112, otac Aleksandra Velikoga, i kako su mnoge druge države i vladari bili naoružani i uređeni: u te se uredbe ja u svemu pouzdavam.

X IV

Što mora vladar uraditi s obzirom na vojsku Vladar, dakle, ne smije imati druge brige i druge misli niti se ičim drugim baviti doli ratom, vojnim pravilima i stegom; jer je to jedino zvanje koje dolikuje zapovjedni­ cima, a njegova je moć tolika da ne samo podržava one koji su se kao vladari rodili, nego često puta običnim građanima pomaže da se popnu do te časti. S druge strane vidimo da su vladari, kad su više mislili na zabave negoli na oružje, gubili države. Prvi razlog s kojeg ćeš državu izgubiti jest zapuštanje ratnog umijeća, dok je prvi uvjet da državu stečeš iskustvo u tome umijeću. Francesco Sforza postao je od obična građanina milanskim vojvodom zahvaljujući svojoj vojničkoj snazi; njegovi sinovi od vojvoda postadoše obični građani zato što su izbjegavali napore vojničkoga života. Među ostalim je nevoljama koje pogađaju nenaoružana čovjeka i ta da postaje vrijedan preziranja; a to je jedna od onih sramota kojih se, kako ćemo niže kazati, vladar mora čuvati. Naime, između naoružana i goloruka čovjeka nema nikakve usporedbe, a daleko je od razuma da se naoružan čovjek s drage volje pokori goloruku i da se goloruk osjeća siguran među naoružanim slugama: kad u jedne uđe srdžba, a u druge sumnja, sloge više nema. Stoga vladar koji se ne razumije u vojničke poslove pored ostalih navedenih nesreća, ne može biti ni cijenjen od svojih vojnika, niti se u njih pouzdati. Vladar zato ne smije nikad smetati s uma vojničku vještinu, u miru više negoli u ratu. To može učiniti na dva načina: prvo vježbanjem, a drugo umom. Sto se vježbanja tiče, mora svoju vojsku držati u stezi i pripravnosti; nadalje mora se neprestano baviti lovom i spomoću njega privikavati tijelo naporima. Tako će proučiti prirodu zemljišta, upoznati kako se dižu brda, kako se spuštaju doline, kako leže ravnice, tako će spoznati prirodu rijeka i močvara; tome mora posvetiti najveću brigu. 110 Dogodilo se to pod carem Valensom (364-378). Međutim, tu Machiavelli pretjeruje. Nije to bio razlog nego posljedica slabljenja rimskog carstva. 111 Napamet citirana Tacitova izreka: Nibil rerum mortalium tam instabile ac fluxum est quam fama potentiae non sua vi nixae - Ništa nije tako varljivo i nepouzdano kao glas o moći koja se ne oslanja na vlastitu snagu.. 112 Filip je ustrojio falange; zahvaljujući njima Aleksandar je iznio tolike pobjede.

124

To je znanje korisno iz dva razloga. Prije svega, čovjek upoznaje svoju zemlju, pa će lakše naći način da je obrani; osim toga, krstareći tim mjestima i upoznavajući ih, s lakoćom će shvatiti svaki novi položaj kad se ukaže nužda da ga prouči, jer brežuljci, doline, ravnice, rijeke, močvare koje se nalaze, recimo u Toskani, imaju neke sličnosti s onima u drugim pokrajinama, pa upoznavajući ustrojstvo tla jedne zemlje možeš lako upoznavati i druge. Koji vladar nema toga iskustva, nema glavnoga svojstva što ga mora imati vojskovođa; jer to te iskustvo uči kako da pronađeš neprijatelja, kako da se utaboriš, kako da vodiš vojsku, kako da dijeliš megdan, kako da opsjedaš gradove, a sve u svoju korist. Filipomenu113, tiraninu ahejskom, životopisci među mnogim pohvalama kojima ga obasiplju navode i to da u doba mira nije mislio ni na šta drugo doli na načine ratovanja, i da se često, kad bi se zatekao na polju, zaustavljao s prijateljima i raspravljao: »Kad bi se neprijatelj nalazio na onom brijegu, a mi s našom vojskom zatekli ovdje, tko bi bio u boljem položaju? Kako bi se na njih moglo navaliti, a da pritom sačuvamo bojne redove? Kad bismo se htjeli povući, kako bismo to morali izvesti? Da se oni povuku, kako bismo ih progonili?« —I iznosio bi, šetajući, prijateljima slučajeve koji mogu zadesiti svaku vojsku, slušao njihovo mnijenje, govorio svoje i potkrepljivao ga razlozima; zahvaljujući tim neprestanim razmišljanjima, nije ga u ratu mogla zadesiti nikakva nezgoda kojoj ne bi mogao naći lijeka. Što se pak tiče učenja, vladar mora čitati povijest i proučavati djela velikih ljudi, paziti kako su se držali u ratovima, istraživati uzroke njihovih pobjeda i poraza, eda ih može nasljedovati, odnosno izbjegavati; a prije svega mora postupati onako kako su prije njega postupali neki veliki ljudi koji su kao uzore uzimali hvaljene i slavljene junake, držeći neprestano pred očima njihov život i djela. Tako se veli da je Aleksandar Veliki nasljedovao Ahileja, Cezar Aleksandra, Scipion Kira. I tko god pročita život Kirov od Ksenofonta, spoznat će poslije u Scipionovu životu koliko mu je to nasljedova­ nje bilo na slavu i koliko se Scipion u neporočnosti, ljubaznosti, čovječnosti i darežljivo­ sti približavao onome što je Ksenofont napisao o Kiru. Toga se, eto, mora držati razborit vladar i ne smije doba mira tratiti u besposličarenju, nego od njega stvoriti blago kojim će se moći poslužiti u nevolji da ga sreća, kad se promijeni, zatekne pripravna e bi mogao odoljeti njezinim udarcima.

XV

S čega ljude, a posebno vladare, hvale odnosno kude Ostaje nam da vidimo na koji način mora vladar postupati s podanicima i s prijateljima. Znam da su mnogi o tome pisali114, pa se bojim da me netko, kad se i toga laćam, ne uzme za preuzetna čovjeka, osobito zato što se u toj stvari udaljujem od savjeta koje su drugi davali. Ali namjera mi je da napišem nešto korisno po onoga koji će razumjeti, pa mi se činilo da je mnogo doličnije držati se zbiljske istine stvari negoli njezina privida. Mnogi su zamišljali republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni čulo da su odista postojale. Od toga kako se živi do toga kako bi valjalo živjeti toliko je daleko da onaj koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije da nastoji oko svoje propasti negoli oko održanja; među tolikima koji nisu 113 Vođa Ahejske lige. 114 Machiavelli ne aludira samo na antičke pisce, Platona, Aristotela, Ksenofona i druge nego i na srednjovje­ kovne traktatiste: Tomu Akvinskog, Dantea, Poggia, Pontana itd.

125

dobri mora propasti čovjek koji hoće da u svemu postupa kako je dobro. Stoga vladar koji želi opstati mora nužno naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati, ili od toga odstupati, već prema potrebi. Ostavljajući, dakle, po strani obmane o vladaru i raspravljajući samo o onome što je zaista istina, velim da su svi ljudi, kad se već o njima govori, a pogotovo vladari (budući na višim položajima) obilježeni nekim od ovih svojstava s kojih se ljudi kude odnosno hvale; to jest, nekoga zovu darežljivim, nekoga škrtim (da se poslužim toskanskim izrazom, jer »lakom« (avaro) u našem jeziku označuje onoga koji ne preza ni od otimačine, dok »škrtim« (misero) zovemo onoga koji s velikim ustezanjem troši svoj imutak); nekoga smatraju darovateljem, nekoga grabežljivcem; nekoga okrutnim, nekoga milosrdnim; nekoga vjerolomcem, drugoga tvrdom vjerom; jednoga mekušcem i plašljivcem, drugoga surovim i srčanim, jednoga pristupačnim, drugoga osornim; jednoga razbludnim, drugoga kreposnim; jednoga iskrenim, drugoga podmuklim; jednoga upornim, drugoga popustljivim; jednoga ozbiljnim, drugoga lakomislenim; jednoga pobožnim, drugoga bezbožnikom, i tako dalje. Ja dobro znam da će svatko priznati kako bi bilo najbolje da se od navedenih svojstava u vladaru steku ona za koje se smatra da su dobra; ali, kad je tako da ih jedan čovjek ne može sva imati niti ih se u cijelosti držati (jer to slaba ljudska narav ne dopušta), mora biti toliko razborit i vješt da se ne ozloglasi svojstvima koja bi mu otela državu, a onih svojstava koja mu je ne bi otela, da se čuva, ako je moguće; nije li moguće, može se to bez mnogo brige zanemariti. Osim toga, ne mora se brinuti što će izaći na zao glas zbog osobina bez kojih teško da bi spasio državu; jer razmotrimo li dobro, naći ćemo osobina koje će nam se učiniti kao vrline: povedemo li se za njima, eto gotove propasti; neke druge će nam se opet pričiniti kao poroci, a povedemo li se za njima, bit će nam na sigurnost i na dobrobit. XVI

O darežljivosti i štedljivosti Počinjući, dakle, redom od navedenih svojstava, velim da bi bilo dobro da čovjeka drže za darežljiva; ipak, ako si darežljiv do te mjere da se narod o tome uvjeri, to ti škodi; ako si darežljiv smišljeno i koliko treba, neće ti ljudi priznati i nećeš opet zbaciti sa sebe loš glas da si škrt. Zato, ako netko želi steći među ljudima glas darežljiva čovjeka, ne smije zanemariti nijednu vrstu sjaja. Takav će vladar potrošiti sav svoj imutak na raskoš; a bude li htio zadržati ime darežljiva vladara, bit će na koncu prisiljen da na podanike svali izvanredne namete, da otima i čini sve najgore, samo da izvuče novac. To će ga omraziti kod podanika; kad je već osiromašio, neće ga nitko cijeniti, pa će zbog rastrošnosti kojom je ozlojedio mnoge a malo koga pomogao, iskusiti na svojoj koži već prvu nedaću i upasti u pogibao, čim se ona pojavi; spozna li to i htjedne li izbjeći toj sudbini, pronijet će se odmah za njega glas da je škrtac. Vladar, prema tome, kad već ne može bez svoje štete biti javno darežljiv, ne smije se, ako je razborit, osvrtati na to što ga nazivaju škrcem, jer će ga ti isti u toku vremena držati za sve darežljivijega, kad vide kako su mu, zahvaljujući štedljivosti, prihodi dovoljni, kako je kadar obraniti se ako se netko digne na njega, i kako može ratovati a da ne pritisne narod nametima, pa je zapravo darežljiv prema svima onima kojima ne oduzima, a tih ima bezbroj, dok je škrt prema svima onima kojima ne daje, a tih je malo. U naša vremena nismo vidjeli da je itko izvršio velikih djela doli oni za koje se govorilo da su škrti; drugi propadoše. Da zasjedne na papinsku stolicu papa Julije II

126

poslužio se glasom o svojoj darežljivosti116; poslije mu nije ni na um padalo da taj glas zadrži, samo da uzmogne voditi ratove; francuski kralj vodio je tolike ratove a da svojim podanicima nikad nije udarao izvanrednih dažbina, jer je za sve neočekivane izdatke namicao novac svojom ustrajnom štedljivošću. Da su današnjega španjolskoga kralja ljudi smatrali kao čovjeka široke ruke, ne bi on mogao poduzeti tolike pothvate i pobjedonosno ih privesti kraju. Stoga se vladar ne mora mnogo brinuti ako se na nj objesi ime škrca zato što ne plijeni podanike, što je kadar obraniti se, što nije jadan i prezira dostojan, što ne mora biti grabežljiv; jer je to jedna od onih mana koje vladara drže na vlasti. A da netko rekne: »Cezar116 je svojom rastrošnošću došao do vlasti, a mnogi drugi, jer su bili rastrošni i ljudi ih smatrali za takve, doprli su do najviših položaja«, odgovorio bih: ili si vladar, ili to tek hoćeš da postaneš. U prvom ti je slučaju rastrošnost štetna; u drugom slučaju dobro je da te ljudi smatraju za darežljiva. I Cezar je bio jedan od onih koji su htjeli da se dokopaju vlasti u Rimu; no da je, popevši se na tu vlast, dulje poživio, a da se nije sustegao od rasipanja, bio bi upropastio vladavinu. A da netko odvrati: »Bilo je mnogo vladara koji su izvršili velika vojnička djela, a ljudi su ih smatrali za rastrošne«, ja bih na to: ili vladar troši svoje i svojih podanika, ili tuđe. U prvom slučaju mora biti štedišan, u drugom pak ne smije zanemariti nijedan oblik darežljivosti. Vladaru koji vojuje, koji živi od plijena, pljačke i nameta, koji - ukratko - rukuje tuđim novcem, nužna je ta rasipnost, inače ga vojnici ne bi slijedili. U onome što nije ni tvoje ni tvojih podanika, možeš biti široke ruke, kao Kir, Cezar i Aleksandar; kad tuđe trošiš, to ti ne obara ugled nego ti ga još podiže; samo ako svoje trošiš, to ti škodi. A nema stvari koja sama sebe toliko troši, koliko rastrošnost; jer dok ti trošiš, troše ti se i sredstva, pa postaješ ili siromah ili prezren, ili - da siromaštvu izbjegneš - grabežljiv i omražen. Više se od svega vladar mora čuvati toga da ne doživi prezir i omraženost; a upravo će te troškovi dovesti i do jednoga i do drugoga. Stoga je razumnije zadovoljiti se imenom škrca koje će ti pribaviti zao glas, ali bez mržnje; negoli iz želje da stekneš ime darežljiva čovjeka nužno dopasti imena grabežljivca koje će te ozloglasiti i omraziti.

X V II

O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da ga se boje Što se pak tiče ostalih svojstava koje sam prije naveo, napominjem kako svaki vladar mora željeti da ga smatraju kao blaga a ne kao okrutna čovjeka, no ipak mora pripaziti da se tom svojom blagošću služi kako valja. Cesarea Borgiu smatrahu za okrutna čovjeka; a ipak je ta njegova okrutnost sredila Romanju117, ujedinila je, primirila i pokorila. Razmislimo li dobro o tome, vidjet ćemo da je on bio mnogo milosrdniji od firentinskoga puka koji je, da na njemu ne ostane ime okrutnika, dopustio da se Pistoia upropasti118. Ne smije se, dakle, vladar osvrtati na to što je ozloglašen s okrutnosti, ako hoće da uzdrži podanike u jedinstvu i odanosti; jer će s malo primjera okrutnosti biti milosrdniji od onih koji zbog velikih milosrđa dopuštaju stvaranje nereda, a neredi onda rađaju umorstvima i otimačinama; ta zlodjela obično pogađaju čitave skupine ljudi, dok osude koje dolaze od vladara pojedince. Novome je 115 Machiavelli je tom prilikom boravio u Rimu da svojoj vladi opiše tijek izbora. 116 Cezar Machiavelliju nije nikad bio simpatičan. Cezar je tiranin, a tiranija je Machiavelliju mrska. 117 Kad je papa Aleksandar VI naprasno umro, jedina je Romanja ostala u redu i miru. 118 Umjesto da primire Pistoju smaknućem glavara zaraćenih stranaka, Firentinci su stranke ostavili i tako omogućili brojne nemire i zločinstva.

127

vladaru najteže izbjeći imenu okrutnika, jer nove su države nesigurne. I Vergilije na Didonina usta veli:

Res dura, et regni novitas m e talia cogunt moliri, et late fines custode tueri119 Osim toga valja da bude oprezan i nepovjerljiv u postupcima, ne smije strepiti od svoje sjene, mora postupati s razboritom i uljuđenom suzdržljivošću, da ga prevelika povjerljivost ne učini neopreznim, a prevelika nepovjerljivost nepodnošljivim. Tu sad nastaje pitanje: je li bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije da te se ljudi boje negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imutak, život i djecu, kako sam to već kazao120, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču. Propada vladar koji se posve oslonio na njihove riječi a nije se ni na šta pripravio; jer se prijateljstva, dobivena za plaću, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju a ne posjeduju, te se u prvo vrijeme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrijede nekoga koji želi da ga ljube, negoli nekoga koji im je ulijevao strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, opaki kao što jesu, tu vezu raskidaju kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom prijetnjom kazne. Ipak, vladar mora paziti da ga se podanici boje tako da bar izbjegne mržnji, ako već ne može postići ljubav; jer se može vrlo lako dogoditi da se ljudi nekog boje a da ga ipak ne mrze. Vladar će to najbolje postići ako ne posiže za imutkom svojih građana i podanika i za njihovim ženama; ako bi ipak bio prisiljen da prolije nečiju krv, mora to uraditi kad ima potrebno opravdanje i očit uzrok; no prije svega ne smije posezati za tuđim imutkom, jer ljudi brže zaboravljaju smrt očevu negoli gubitak očevine. Nadalje, razloga da nekom otmeš imutak, ima uvijek i tko počne živjeti od otimačine, uvijek će naći opravdanja da prisvoji tuđe; naprotiv, razloga za prolijevanje krvi manje je i teže ih je pronaći. Međutim, kad vladar ratuje i zapovijeda mnoštvu vojnika, nadasve je nužno da se ne boji e će ga proglasiti okrutnikom, jer bez toga glasa neće nitko održati vojske da mu bude jedinstvena i voljna za bilo kakav pothvat. Među veličanstvena djela Hanibalova pribraja se i ovo: iako je on svoju golemu vojsku, sastavljenu od bezbroj narodnosti, poveo da vojuje po stranim zemljama, nije u njoj nikad izbio nered među vojnicima, niti nezadovoljstvo protiv vojskovođe, kako u zloj tako i u dobroj sreći. To valja pripisati jedino Hanibalovoj nečovječnoj okrutnosti koja je, naporedo ostalim njegovim nebroje­ nim vrlinama, ulijevala vojnicima poštovanje i užas; bez nje mu ni ostale vrline ne bi bile dovoljne. Nesmotreni pisci s jedne se strane dive tim njegovim činima, dok s druge' osuđuju njihov glavni razlog. A koliko je istina da sve njegove vrline ne bi bile dovoljne, dokaz je Scipion (čovjek izuzetan ne samo u svoje doba nego i od pamtivijeka), kad se od njega odmetnuše njegove vojske u Hispaniji. To mu se dogodilo jedino zbog njegova dobra srca koje je vojnicima dalo više slobode negoli to vojnička stega dopušta. To mu je Fabije Maksimus u Senatu prigovorio i nazvao ga kvariteljem rimske vojske. Kad je 119 »Nužda me nagoni na to i kraljevstva mojega mladost, Te stražarima dajem daleko čuvati međe.« (Eneida, I, 563-564; prijevod T. Maretića) 120 U IX poglavlju.

128

pak jedan legat Scipionov poharao i popalio Lokrane121, nije ih Scipion zbog svoje popustljivosti osvetio niti kaznio nasilnost toga legata. Stoga je netko, hoteći ga u Senatu opravdati, rekao kako ima mnogo ljudi koji se bolje umiju čuvati da ne griješe, negoli tuđe greške ispravljati. Ta bi narav Scipionu s vremenom bila okaljala glas i slavu da je on i nadalje tako upravljao; ali je on djelovao pod vlašću Senata, pa ta njegova štetna osobina ne samo što nije dolazila do izražaja, nego mu je bila i na slavu. Vraćajući se na pitanje straha i ljubavi, zaključujem ovo: budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se po volji vladarevoj, razborit se vladar mora osloniti na ono što je njegovo, a ne na ono što je tuđe: mora se tek ozbiljno pobrinuti da izbjegne mržnji što je, uostalom, već rečeno.

X V III

Kako vladari moraju držati zadatu vjeru Koliko je pohvalno da vladar ne krši zadatu vjeru i da se u životu drži čestitosti a ne lukavosti, svatko će razumjeti; ipak, u naše doba iskustvo pokazuje da su velika djela izveli samo oni vladari koji su slabo marili za datu vjeru i koji su umjeli lukavošću zavrtjeti ljudskim mozgovima; tako su na kraju nadmašili one koji su se oslanjali na zakonitost. M orate, dakle, znati da postoje dva načina borbe: zakonima i silom. Prvi je način svojstven čovjeku, drugi životinjama; no kako prvi način često puta nije dovoljan, valja se utjecati i drugome. Stoga je nužno da se vladar zna dobro poslužiti i ljudskim i životinjskim svojstvima. Vladare su tome prikriveno poučavali stari pisci, koji navode kako su Ahilej i mnogi drugi drevni junaci bili predani na odgoj kentauru Hironu, da ih on drži pod svojom stegom. Imati za učitelja poluživotinju i polučovjeka, ne znači ništa drugo doli to da se vladar mora znati poslužiti i jednom i drugom naravi; a služi li se jednom bez druge, nema mu duga vijeka. Kad je već vladaru nužno da se služi životinjskim svojstvima, mora između njih izabrati lisicu i lava, jer se lav ne može braniti od mreže, a lisica od vukova. Mora, dakle, biti lisica, hoće li da predosjeti mrežu, a lav da prepadne vukove. Oni koji jednostavno nasljeduju lavovsku narav, ne razumiju se u vladarsku vještinu. Ne može se, dakle, i ne smije razborit gospodar držati zadate vjere, ako je to na njegovu štetu i ako je nestalo razloga koji su ga naveli da učini obećanje. Kad bi svi ljudi bili dobri, ovaj savjet ne bi bio dobar; no jer su opaki i ne bi ni oni držali vjeru što je tebi zadadoše ne moraš je ni ti držati prema njima; osim toga, nikad vladarima nije ponestalo valjanih razloga da opravdaju svoju nevjeru. O tome bi se moglo dati bezbroj skorijih primjera i pokazati koliko je ugovora o miru, koliko obećanja ostalo nepotvrđeno i isprazno upravo zbog nevjere vladara. Tko se bolje znao služiti lisičjim svojstvima, bolje je prošao; samo je nužno da znaš dobro prikriti to svojstvo i da budeš velik hinac i licemjerac; a ljudi su toliko tupi i toliko se pokoravaju nuždi, kad nadođe, da će onaj koji vara uvijek naći nekoga tko će se dati prevariti. Od svježih primjera neću da šutke prijeđem preko jednoga. Aleksandar VI nije ništa drugo radio niti išta drugo smišljao doli to kako će varati ljude, i uvijek je nalazio ljudi na kojima će izvoditi prijevare122. Nije bilo čovjeka koji bi s većom uvjerljivošću 121 Locri, grad u Južnoj Italiji. Rimljani su ga zauzeli 205, jer je pristao uz Hanibala. Scipionov oficir Kvint Pleminije, umjesto da brani grad od Kartažana, pljačkao je njegovo blago i ubijao njegove upravljače. 122 Guicciardini navodi u svojoj Povijesti Italije izreku, prema kojoj »Papa nikad ne čini ono što govori, a Valentino nikad ne govori što čini.« (Storia d ’Italia, VI, II). 9

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

129

nešto tvrdio, koji bi se više kleo i preklinjao da će nešto učiniti, a onda to ne izvršavao. Ipak su mu prijevare uvijek uspijevale, jer je dobro poznavao narav ljudsku. Vladaru, dakle, nije nužno da posjeduje sve navedene osobine, ali je itekako nužno da se drugima čini da ih ima. Dapače, usudit ću se kazati i to da su mu štetne ako ih ima i uvijek ih se drži, a korisne ako se čini da ih ima; isto je tako kad se čini da si milosrdan, da si tvrda vjera, čovječan, iskren i pobožan, odnosno kad jesi takav; ali moraš imati takav duh, da po potrebi mogneš i znadeš okrenuti obratnu stranu123. To valja shvatiti ovako: vladar, a navlastito nov vladar, ne može se držati svega onoga zbog čega ljude smatraju za dobre, jer je, da bi održao vlast, vrlo često primoran raditi protiv onoga što nam zapovijeda vjernost, milosrđe, čovječnost i vjera. Stoga on mora imati duh sposoban da se okrene već prema tome kako mu to nalaže vjetar varljive sreće i neprestana promjenljivost okolnosti; ne smije se, kako već gore rekoh, ako može udaljavati od dobra; ali mora znati i zagaziti u zlo, bude li prisiljen. Prema tome, vladar se mora dobro paziti da nikad ne izusti ništa što nije puno navedenih pet osobina; kad ga gledaš i slušaš, mora ti se učiniti kao utjelovljeno milosrđe, vjernost, iskrenost, čovječnost i pobožnost. I nema ničega što bi vladaru bilo potrebnije nego da se čini da ima navedene osobine. Jer ljudi, općenito, više vjeruju očima negoli rukama, jer svima je dano da vide, rijetkima da čuju. Svatko vidi ono što hiniš, rijetki znaju ocijeniti što jesi; a i ti malobrojni ne usuđuju se suprotstavljati mišljenju mnogih kad ih brani veličanstvo države; i napokon, u djelima svih ljudi, a navlastito vladara, kod kojih nema priziva i suda, gleda se na svrhu. Neka, dakle, vladar pazi na to da pobjeđuje i da održi državu; sredstva će se uvijek smatrati kao časna i svatko će ih hvaliti, jer svjetina se zanosi prividom i uspjehom same stvari; a na svijetu i nema doli svjetine; osim toga, oni malobrojni nemaju važnosti, ako se većina oslanja na vlast124. Jedan vladar našeg vremena125 (nije dobro spominjati mu imena) propovijeda samo mir i vjernost, a najveći im je neprijatelj; a i jedno i drugo, da ga se držao, više bi mu puta upropastilo i ugled i državu.

X IX

Na koji se način valja uklanjati preziru i mržnji Od svojstava koja se gore spominju ja sam govorio o najvažnijima, pa ću o drugima raspraviti općenito: Vladar mora, što je već djelomice i rečeno126, misliti na to kako da izbjegne stvarima koje ga čine omraženim ili prezrenim; i kad god tome izbjegne, učinit će svoju dužnost i neće se u ostalim nasiljima koja poduzme izložiti nikakvoj opasnosti. Kako sam već upozorio, omraziti ga može pljačkanje i otimanje imutka i žena svojih podanika, pa se toga mora kloniti. Kad god se ljudima ne dira u imutak i u čast, oni su zadovoljni, pa se vladar mora boriti jedino s težnjama nekolicine koji se dadu obuzdati lako i na više načina. Prezrenim će postati počnu li ga smatrati za čovjeka nestalna, lakomislena, mekušca, kukavicu i kolebljivca; svega se toga vladar mora čuvati kao hridi na moru i starati se 123 Kome se uputa čini kao sablazan, citirat ćemo, zajedno s Burdom, Tomu Akvinskoga koji kaže za vladara da mora se reddere reverendum propter excellentiam alicuius boni excellentis. . et si non habeat illud bonum excellens, debet simulare se habere illud. . . Si non habeat eam . . . secundum veritatem, faciat quod opinetur ipsum habere eam. 124 I ovdje slijedimo nov kritički tekst A. Panelle koji za razliku od nerazumljive Lisiove verzije, ima jedno non: e i pochi non ci hanno luogo. 125 Ferdinand Katolički, kralj španjolski. I Guicciardini je imao isto mišljenje o tome kralju ( Opere inedite^l.

286 ).

126 U XV i XVII poglavlju; ovdje još šire.

130

da ljudi u svima njegovim djelima vide veličinu, srčanost, ozbiljnost i jakost; a što se tiče privatnih građanskih odnosa, mora nastojati da njegova presuda bude neopoziva i da o njemu vlada takvo mnijenje da ga nitko i ne pomisli prevariti ili obmanuti. Koji vladar o sebi stvori takvo mišljenje, ljudi ga neobično poštuju. Protiv onoga koji je poštovan teško se rotiti i teško je na nj napadati, ako se samo zna da je sposoban i da ga podanici cijene. Jer vladaru se je bojati dvoga: iznutra podanika, izvana vanjskih potentata. Od vanjskih će se moćnika obraniti dobrom vojskom i dobrim prijateljima, a uvijek će imati dobrih prijatelja bude li imao dobru vojsku i uvijek će mu unutar granica vladati mir, ako vlada i van njih, osim ako mu mira ne pomuti kakva urota; sve da se i poremete stvari izvana, ako se on sredio i živio onako kako sam rekao, ako ne klone duhom, odoljet će svakom nasrtaju, kako sam već spomenuo za Spartanca Nabisa. Što se tiče podanika, ako je van granica sve mirno, valja se bojati toga da se ne rote potajno; od toga će se vladar najbolje osigurati uznastoji li da ne bude ni omražen ni prezren i da narod bude njime zadovoljan; a to je vrlo važno, kako smo već opširno izložili. Jedno od najjačih sredstava koje vladara čuva od unutrašnjih urota jest da ga puk ne mrzi; tko se roti, misli da će smaknućem vladara zadovoljiti narod; no kad se i odluči da ga napadne, nema hrabrosti da to poduzme, jer su teškoće koje se urotnicima suprotstavljaju bezbrojne. Iskustvo nas uči kako je zavjera bilo mnogo, a malo ih je dobro svršilo. Onaj koji se roti, ne može biti sam, a združiti se može samo s onima za koje vjeruje da su nezadovoljni. Čim si nekom nezadovoljniku otkrio svoj naum, dao si mu prilike da se zadovolji, jer se on može nadati mnogim koristima, prokaže li te; stoga on, videći da mu je ovamo dobit sigurna, a tamo sumnjiva i pogibeljna, mora biti ili tvoj prisni prijatelj ili zakleti vladarev neprijatelj, pa da ti ostane vjeran. Da skratim: urotnika obuzima samo strah, zebnja i bojazan od kazne; vladare pak brani veličanstvo vladarskog položaja, zakoni i snaga prijatelja i države; ako tome dodaš i naklonost puka, nemoguće je da itko skupi toliko hrabrosti da kuje zavjere. Jer dok se, obično, urotnik prije negoli izvrši naum ima bojati da ga ne zadesi zlo, u ovome slučaju mora se toga bojati i poslije, jer mu je nakon zločina narod neprijatelj, pa se stoga ne može nadati nikakvoj potpori. O tome bi se mogao navesti bezbroj primjera, no ja ću se zadovoljiti jednim što se dogodio u doba naših otaca. Kad je messer Annibale Bentivogli, knez u Bologni, djed danas živoga messer Annibalea, bio ubijen od Cannijevaca, koji se protiv njega urotiše, a za njim ostao samo messer Giovanni, dijete u povoju, narod se odmah podigao i pobio Cannijevce. Tome je razlog ljubav naroda, koju je u to vrijeme uživala kuća Bentivogli; ljubav je naroda bila tolika te su Bolonjci, pošto od toga roda ne ostade nitko u Bologni da nakon Annibaleove smrti upravlja državom, a saznavši da u Firenci ima neki potomak loze Bentivogli (za kojega se dotada smatralo da je sin kovačev), došli po njega u Firencu i predali mu upravu Bologne, dok messer Giovanni ne doraste do vlasti127. Zaključujem stoga da vladar ne mora mnogo voditi brige o zavjerama, kad mu je narod sklon; kad mu je pak narod neprijatelj i mrzi ga, mora se bojati svega i svakoga. A dobro uređene države i razboriti vladari s velikim marom nastoje oko toga da ne dovedu velikaše do očaja, te da ugode narodu i uzdrže ga u zadovoljstvu, jer to je jedna od najvažnijih zadaća vladarevih. Među dobro uređene i upravljane države u naše doba pripada Francuska: u njoj postoji mnogo dobrih uredaba koje štite slobodu i sigurnost kraljevu; prva je od njih 127 U Bologni su dvije najveće stranke bile predvođene moćnim obiteljima Canneschi i Bentivoglio. »Ovima je glava bio Annibale, onima Battista. Da bi se bolje uzdali jedni u druge, srodili su se. Ali među ljudima koji teže istoj veličini, lako se može stvoriti srodstvo, prijateljstvo teško«; tako Machiavelli, u Povijestima (VI, 9—10). Battista Canneschi ubi Annibalea (1445), ali njega ubije narod kad je pokušao aklamirati milanskoga vojvodu Viscontija.

131

parlamenat128 i njegova vlast. Onaj koji je tu državu uredio poznavao je častohleplje i drskost velikaša pa je prosudio da će ih biti potrebno zauzdati, e da se ukrote; s druge pak strane znao je da narod od straha mrzi velikaše, pa ga je htio da zaštiti. Zato nije odredio da to bude posebna briga kraljeva, kako bi s kralja skinuo mržnju koju bi prema njemu gajilo plemstvo, ako štiti narod, a narod, ako štiti plemstvo. Stoga je kao suca postavio treće tijelo da ono, bez omraze što bi je na se mogao navući kralj, drži velikaše na uzdi i zaštićuje niže staleže. Nije moglo biti bolje, razboritije, po kralja i državu povoljnije uredbe od te. Otuda možemo izvući i ovu pouku: da vladari sve ono zbog čega mogu navući mržnju moraju prepustiti drugima, a sve ono što će im pribaviti ljubav, preuzeti sami. Još jednom zaključujem da vladar mora poštivati velikaše, ali se ne smije omraziti narodu. Možda bi se mnogima, razmotre li život i smrt kojega rimskog cara, moglo učiniti da su to primjeri protivni mojemu zaključku kad vide kako je mnogi od njih uzorno živio i pokazao veliku duševnu sposobnost, pa unatoč tome izgubio carstvo, odnosno poginuo od ruke svojih ljudi koji se urotiše protiv njega. Odgovarajući na te primjedbe reći ću koju o svojstvima nekih careva i ukazati na razloge njihove propasti, koji su u skladu s razlozima što sam ih ja iznio; a međutim ću izložiti sve što je važno napomenuti onome koji čita historiju tih vremena. Neka mi, stoga, bude dovoljno da navedem careve koji su vladali od Marka filozofa do Maksimina129, to jest Marka, sina mu Komoda, Pertinaksa, Julijana, Severa, sina njegova Antonina Karakalu, Makrina, Heliogabala, Aleksandra i Maksimina. Moram odmah napomenuti da su rimski carevi, dok se u monarhijama obično valja boriti samo protiv častohleplja velikaša i otpora naroda, imali i treću nepriliku: morali su podnositi okrutnost i lakomost vojnika; a to je bilo toliko teško da je upropastilo mnoge careve; ne može se zadovoljiti i vojska i narod. Narod je ljubio mir, pa po tom i čedne vladare, dok su vojnici ljubili vladara prožeta vojničkim duhom i silovita, okrutna i grabežljiva; oni su zahtijevali da vladar bude takav i prema narodu, kako bi mogli udvostručiti beriva i pustiti maha svojoj lakomosti i okrutnosti. Stoga su morali propadati oni carevi koji podrijetlom ili djelima svojim nisu stekli tolik ugled da uzmognu i jedne i druge držati na uzdi; većina njih, mahom oni koji su se kao skorojevići uzvisili do carske časti, spoznavši kakve teškoće stvaraju te dvije suprotne težnje, počeše udovoljavati vojsci, ne hajući što time čine nasilje nad narodom. No ta je njihova odluka bila nužna; nema vladara kojih nitko ne mrzi, pa se vladari moraju prije svega trsiti da ih ne mrze svi; a ako već ne mogu to postići, moraju na svaki način nastojati da izbjegnu mržnji onih staleža koji su moćniji. Stoga su carevi, kojima su poradi skorašnjosti njihove bile potrebne izvanredne usluge, radije pristajali uz vojsku negoli uz narod. To im je nekad koristilo, nekad nije, već prema tome kako je koji car znao uzdržati svoj ugled kod vojske. Zbog tih su razloga M arko, Pertinaks i Aleksandar130 - iako su živjeli čedno, ljubili pravednost, mrzili okrutnost, bili čovječni i milostivi - završili bijedno; jedini je Marko poživio i umro u najvećoj časti jer je na prijestolje došao pravom nasljedstva, a nije vlast imao zahvaliti ni vojsci ni narodu; nadalje, budući pun mnogih vrlina s kojih su ga ljudi poštivali, držao je cijeloga svog života i jedne i druge na uzdi, te ga nikada 128 Pariški parlament bio je neka vrsta Vrhovnoga Sudišta, a ustanovio ga je kralj Luj Sveti. Doživio je različite promjene, a zadača mu je bila da čuva zakone od samovolje kralja i vlastele. 129 To je period između 161. i 238. Paragrafi koji slijede pripadaju među najslabije u cijelome traktatu i svjedoče 0 erudiciji čovjeka koji nije bio rođen da bude erudit. 130 Marko Aurelije, stoik, posinak i zet Antonina Pija, vladao od 161. do 180. Umro u Vindoboni (Beč) ratujuči protiv Markomana. - Pertinaks, carevao tri mjeseca, ubijen 193. u pobuni pretorijanaca. - Aleksandar Sever (222-235), 1on poginuo od svojih vojnika, zbog pretjerane strogosti (otuda mu i ime Sever —strogi).

132

nisu niti mrzili niti prezirali. Naprotiv, Pertinaks je bio izabran protiv volje vojske; a vojska, navikla pod Komodom neobuzdanu životu, nije mogla podnijeti onaj trijezni život što joj ga je Pertinaks htio naturiti; navukavši tako mržnju na sebe i dodavši toj mržnji prezir (zbog starosti) propade Pertinaks već u početku svoje vlade. Tu moram napomenuti da čovjek na sebe navlači mržnju kako dobrim tako i opakim djelima; stoga je, kako sam gore kazao, ako hoće da zadrži vlast, često puta prisiljen da ne bude dobar; jer kad je pokvaren onaj sloj, bio to narod, vojska ili plemstvo, za koji ti smatraš da ti je za održanje potreban, ne preostaje ti drugo nego da se povedeš za njegovom ćudi i da njega zadovoljiš: u tome slučaju dobra su djela samo na štetu. Ali, prijeđimo na Aleksandra. Bio je toliko dobar da se među ostalim hvalama njegovim navodi i to kako u četrnaest godina, koliko je vladao, nitko nije bio kažnjen smrću, a da prije toga nije bio izveden pred sud; ipak su ga ljudi smatrali za mekušca i za čovjeka koji pušta da njime upravlja mati, pa su ga zato i prezirali: protiv njega se urotila vojska i smaknula ga. Naprotiv, ako sad uzmete raspravljati o svojstvima Komoda131, Severa, Antonina Karakale i Maksimina, ustanovit ćete kako su oni bili neobično okrutni i grabežljivi; da zadovolje vojnike, nisu se žacali nijedne nepravde koja se narodu može nanijeti; i svi su, osim Severa, završili bijedno. Jer u Severa bijaše toliko sposobnosti da je on, iako je ugnjetavao narod, zadržao vojnike uza se i tako uvijek sretno vladao. Te su njegove sposobnosti ulijevale vojsci i narodu toliko udivljenje da je narod bio u neku ruku osupnut i zabezeknut, a vojska puna strahopoštovanja i zadovoljna. Budući da su njegova djela odviše velika za vladara koji se tek ispeo na vlast, želim pokazati kako je dobro služiti se svojstvima i lisice i lava (a njih, to sam već rekao, mora nasljedovati svaki vladar). Kad je Sever spoznao tromost cara Julijana132, nagovori vojsku, kojoj bijaše zapovjednikom u Iliriku, da valja poći u Rim i osvetiti smrt cara Pertinaksa, kojega su ubili pretorijanci. S tom izlikom, ne pokazujući ničim da teži za krunom, pođe on s vojskom put Rima, došavši u Italiju prije no što se saznalo za njegov polazak. Kad se pojavio u Rimu, Senat ga - prestrašen - izabra za cara, a Julijana ubije. Sada preostadoše Severu još samo dvije zapreke, pa da zagospoduje čitavom državom: jedna u Aziji, gdje se Pescennius Niger133, zapovjednik azijske vojske, proglasio carem; druga na zapadu, gdje se nalazio Albin134 koji je i sam težio za krunom. Smatrajući da je opasno pokazati neprijateljstvo prema obojici, Sever odluči navaliti na Nigera i tako zavarati Albina. Napisa stoga Albinu pismo kako ga je Senat izabrao za cara, a on će tu čast dijeliti s Albinom; pošalje mu cesarske znake i odlukom Senata uze ga za suvladara; sve to primi Albin pod istinu. No kad je Sever Nigera porazio i pogubio te tako sredio položaj na Istoku, vrati se u Rim i potuži Senatu kako ga Albin, umjesto da mu bude zahvalan za učinjena dobročinstva, na prijevaru nastoji ubiti, pa je on stoga prisiljen da 131 Aureli'je Komod, sin Marka Aurelija, jedan od najgorih careva; umro otrovan, 192. Septimije Sever vladao je od 193. do 211. Sredio je carske legije, uključivši u njih barbare, i učvrstio carstvo neprestanom brigom oko vojske. Naslijedio ga je sin Antonin Karakala, pošto je ubio brata Getu, kako bi sam vladao: neobično okrutan čovjek (među njegovim žrtvama nalazio se i pravnik Papinijan, koji je odbio da opravda carevo bratoubojstvo), a 217. ubio ga je prefekt pretorijanaca. Maksimin je pogubio Aleksandra Severa; carstvom je upravljao iz germanskih gradova, dok ga 238. nisu u Akvileji ubili njegovi vojnici. 132 Kupio carsku čast na dražbi za dvadeset tisuća sestercija; vladao nešto preko dva mjeseca. 133 Caius Pescennius Niger. Antiohijske legije proglasile su ga 193. za cara. Sever ga je pobijedio kod Nikeje, a kod Kitije su ga 195. ubili vojnici. 134 Dacije Klaudije Septimije Albin, zapovjednik legija u Galiji, proglasio se 193. za cara u sporazumu sa Severom, ovaj ga pobijedio 118. kod Lugdunuma (Liona), odveo u Rim i pogubio.

133

kazni njegovu nezahvalnost. Nakon toga podiže vojsku na Albina i u Galiji mu oduže i državu i život. Tko, dakle, u sitnice istraži djela Severova, vidjet će da je bio neobično okrutan lav a još lukavija lisica; i vidjet će da ga se svatko bojao i poštivao, a vojska ga nije mrzila, pa se neće čuditi što mu je, iako je bio »homo novus«, pošlo za rukom da održi toliko carstvo; jer njegov ga je veliki ugled zaštićivao od mržnje kojom je mogao planuti narod poradi otimačina njegovih. Ali i Antonin, sin mu, bio je čovjek izvanrednih svojstava, zbog kojih mu se narod divio, a vojnici ga ljubili. Bio je vojnik, podnosio sve napore, prezirao ukusnija jela i ostale mekoputnosti, pa mu je to pribavilo ljubav cijele vojske. Ipak, njegova silovitost i okrutnost bijahu tolike i tako nečuvene (nakon tolikih pojedinačnih ubojstava smaknuo je dobar dio pučanstva grada Rima i sve pučanstvo Aleksandrije), da je omrznuo cijelom svijetu, pa su ga se počeli bojati čak i oni kojima se bio okružio: tako te ga pogubi neki centurion posrijedi vojske njegove. Ovdje valja primijetiti da vladari ne mogu izbjeći pogibli koja dolazi kao poslje­ dica odluke kakva zagrižljiva čovjeka, jer to može učiniti svaki koji ne haje za smrt; no vladar ih se ne mora odviše bojati, jer su oni veoma rijetki. M ora se samo čuvati da ne nanese tešku nepravdu nekome od onih koji mu služe i koji su oko njega, kako je to uradio Antonin135, koji je sramotno ubio brata onome centurionu136, njemu samome iz dana u dan prijetio, a ipak ga držao u tjelesnoj straži; bila je to opasna i pogubna odluka, kako se i pokazalo. No prijeđimo na Komoda, koji je vrlo lako mogao uzdržati carstvo, jer ga je naslijedio kao sin Markov i bilo mu je dovoljno samo da ide stopama očevim, pa bi zadovoljio i vojsku i narod. No budući okrutan i zvjerska srca, uze pridobijati i kvariti vojnike, kako bi na narodu mogao iskaljivati svoju grabežljivost. S druge pak strane, nije čuvao svoje dostojanstvo, upuštao se često u cirkusima u borbu s gladijatorima i činio druga prostačka i carskoga veličanstva nedostojna djela, pa su ga vojnici počeli prezirati. Pošto je tako s jedne strane bio omražen, s druge prezren, urotiše se oni protiv njega i otrovaše ga. Ostaje nam još da progovorimo o Maksiminovim osobinama. Bio je to neobično ratoboran čovjek; a kad je vojnicima dojadio Aleksandar svojom slabošću (o čemu smo već govorili), ubiše ga, a za cara izabraše Maksimina. No ovaj nije dugo vremena vladao: s dvije ga stvari zamrziše i prezreše podanici: jedno, jer je bio niska roda (čuvao je bio ovce u Trakiji, a to je svakom bilo poznato, pa ga je unizivalo u očima podanika); drugo, što u početku vladanja nije pošao u Rim da zasjedne na carsko prijestolje, nego je o sebi stvorio mnijenje kao o neobično okrutnu čovjeku, zbog silnih nedjela što su ih njegovi prefekti počinili u Rimu i u ostalim gradovima carevine. Zbog toga sve njegove podanike obuze prezir s njegova niska roda i mržnja iz straha pred njegovom krvoločnošću, pa se podiže prvo Afrika137 a zatim Senat i narod rimski i sva Italija. Pobuni se pridružila i njegova vojska koja je upravo opsjedala Akvileju i u tome bila nesretne ruke; sita njegove okrutnosti i videći kolik je broj njegovih neprijatelja, vojska ga ubije. Ja neću raspravljati ni o Heliogabalu, ni o Makrinu, ni o Julijanu, koji su brzo propali, jer su bili posve prezreni, nego ću zaključiti ovo razlaganje napominjući kako vladari našeg vremena ne nailaze u tolikoj mjeri na tu nepriliku da nečim izvanrednim zadovolje vojnike; premda o vojsci donekle valja voditi računa, ipak je tome lako doskočiti jer nijedan od današnjih vladara nema vojske koja se toliko navikla na 135 Karakala. 136 Neki Julije Marcijal koji je, kako se tvrdilo, želio osvetiti smrt bratovljevu, potaknut nagovaranjem prefekta Maksima. 137 Narod je u Africi proglasio za cara Antonija Gorđijana, rimskoga senatora i prokonzula.

134

vladanje i upravljanje pokrajinama kako je to bio slučaj s vojskom rimskog carstva; ako je onda trebalo više udovoljavati vojnicima, nego podanicima, dolazilo je to otuda što su vojnici bili moćniji od naroda; danas je pak svim vladarima, izim turskom i egipatskom Sultanu, mnogo potrebitije da zadovolje narod a ne vojnike, jer je narod jači od njih. Izuzimam otuda turskoga Sultana, jer on oko sebe uvijek drži dvanaest tisuća pješaka i petnaest tisuća konjanika, o kojima ovisi sigurnost i moć njegova carstva; a nije ni čudo da su mu oni prijatelji, kad radi njih gazi sve obzire. Isto je tako s državom egipatskog sultana; ona je sva u rukama vojske, pa je i on prisiljen da ne vodi računa o narodu, samo da zadrži njihovo prijateljstvo. Valja, nadalje, imati na umu, da se ta država razlikuje od ostalih, jer je slična papinskoj državi u kršćanstvu, a ona se ne može nazvati ni nasljednom ni stečenom monarhijom: potomci starog vladara nisu naslje­ dnici niti ostaju na vlasti, nego onaj kojega na tu čast podigoše oni kojima je to u vlasti. Budući da je taj poredak odvajkada, ne možemo papinsku državu nazvati stečenom monarhijom, jer se u njoj ne javlja nijedna od onih teškoća koje iskrsavaju kod novih: iako je vladar nov, uredbe su te države stare i uređene tako da ga prime kao da je nasljedan vladar. Nego, da se vratimo našem predmetu. Tko god razmotri što smo maločas raspravili, vidjet će da su ili mržnja ili prezir bili uzrok propasti spomenutih careva i spoznat će otkuda to: dok su jedni postupali na jedan način, drugi na drugi, među obojima je po jedan završio sretno, ostali bijedno. Pertinaksu i Aleksandru, kao novim vladarima, nije bilo od koristi nego i od štete što su htjeli poći stopama Marka, koji je bio nasljedan vladar; isto je tako po Karakalu, Komoda i Maksimina bilo pogubno što su se poveli za Severom, jer nisu imali njegove vrline da uzmognu poći njegovim stopama. Stoga se nov vladar u stečenoj državi ne može povesti za Markovim djelima, niti se pak nužno mora ravnati po Severu; nego mora od Severa preuzeti ono što je potrebito da učvrsti svoju državu, a od Marka one osobine koje su prikladne da se već uređena i čvrsta država uzdrži i proslavi. XX

Jesu li tvrđave i ostalo što vladari obično podižu korisne ili štetne? Neki su vladari, da što sigurnije održe vlast, razoružali podanike; drugi su opet podijelili podložene zemlje; drugi opet podržavali neprijateljstva protiv sebe samih; treći pak počeli pridobijati uza se one koji su im u početku njihove vlade bili sumnjivi; neki su podizali tvrđave, neki ih opet rušili i uništavali. Pa iako se o tome ne može dati određeno mišljenje bez podrobnijega raspravljanja o državama u kojima bi valjalo donijeti koju od ovih odluka, ipak ću, koliko to predmet dopušta, govoriti općenito. Nije se, dakle, nikada zbilo da je nov vladar razoružao svoje podanike; dapače, naoružavao ih je kad ih je zatekao goloruke; kad podanike naoružavaš, onda oni postaju tvoja vojska; oni koji ti nisu bili pokorni, sad su ti vjerni; oni koji su ti bili vjerni, vjerni su i ostali, a od podanika postaju tvoje pristaše. Budući da svih podanika naoružati ne možeš, kad nagrađuješ one koje si naoružao, nad drugima onda možeš vladati s manje obzira: razlika u postupku, kad je podanici na sebi osjete, obvezuje prema tebi one koje si naoružao; oni drugi pak ne zamjeraju ti to jer smatraju da je naravno da budu zaslužniji oni koji su izloženi većim opasnostima i dužnostima. No kad ih razoružavaš, počinješ ih vrijeđati, jer time pokazuješ da nemaš povjerenja u njih, ili zato što su kukavice, ili zato što su izdajice; i jedno i drugo mišljenje rađa mržnju

135

prema vladaru. Budući da vladar ne može biti goloruk, morat će se prihvatiti plaćeničke vojske, a o njoj smo kazali kakva je: plaćenička vojska sve kad bi i bila dobra, ne može biti toliko dobra da te obrani od moćnih neprijatelja i nepouzdanih podanika. Stoga je, kako rekoh, nov vladar u novostečenoj državi uvijek izgrađivao vojsku. Takvih je primjera puna povijest. Ali kad koji vladar osvoji novu državu i pripaja je kao dio staroj svojoj državi, onda mora novu državu razoružati, izuzevši one pojedince koji su tijekom osvajanja bili vladarevi pristaše; pa i njih valja, s vremenom i kako se ukaže prilika, učiniti mekušcima, potkupiti ih i udesiti tako da sva vladareva vojska bude sastavljena od njegovih vlastitih vojnika koji s njim žive u staroj njegovoj državi. Naši su stari, i oni za koje se smatralo da su umnici, obično govorili kako bi Pistoju trebalo držati zavađenim strankama a Pisu tvrđavama138; stoga su oni u zemljama koje su im bile podložne potpirivali nesuglasice, da lakše zavladaju. Jamačno to je bilo dobro u ono doba kad je Italija bila u neku ruku uravnotežena139; no ne vjerujem da bi se danas moglo stavljati kao uzor, jer ne smatram da su nesuglasice ikad ikome pomogle; naprotiv, neizbježno je da zavađeni gradovi odmah propadnu, čim se neprijatelj primakne, jer će se slabija strana uvijek povezati s vanjskim silama, pa ona druga neće moći odoljeti. I Mlečići su potaknuti, kako mi se čini, navedenim razlozima, podržavali stranke Gvelfa i Gibelina u gradovima koji su bili pod njihovom vlašću; premda im nikada nisu dopuštali da se pobiju do krvi, ipak su podržavali te njihove zadjevice kako se ti građani, zabavljeni svojim nesuglasicama, ne bi udružili protiv njih. Ali, kako se pokazalo, to se nije okrenulo u korist M lečića; netom su bili poraženi kod grada Vaila140, odmah se jedan dio tih zemalja osmjelio i zbacio njihovu vlast. Nego, spomenuta sredstva odaju slabost vladara, jer snažna država neće nikada dopustiti takvih podvojenosti koje su od koristi samo u doba mira, da se spomoću njihovom lakše zavlada nad podanicima: čim rat izbije, takav postupak pokazuje i svoje naličje. Bez sumnje, vladari se proslavljaju svladavajući teškoće i zapreke koje se pred njima ispriječe; stoga sreća novu vladaru, naročito kad hoće da ga prodiči (a njemu je nužnije da stekne ugled negoli nasljednomu), stvara neprijatelje, nagoni ih da se hvataju u koštac s njime, e bi on imao prigode da ih svladava i tako se ljestvama što mu ih potkučiše sami njegovi neprijatelji popne u još više visine. Zato i smatraju mnogi da mudar vladar mora, ako za to ima prigode, lukavošću izazvati neprijateljstvo, da bi onda, kad ga uguši, njegova moć bljesnula još jače. Često su vladari, osobito novi, nailazili na veću vjernost i korist od onih koje su u početku svoga vladanja smatrali za sumnjive, negoli od onih u koje su se u početku uzdali. Pandolfo Petrucci141, tiranin sijenski, upravljao je svojom državom više uz pomoć onih koji su mu bili sumnjivi, negoli uz pomoć privrženih. Nego, o ovome se ne može govoriti opširnije, jer se to mijenja od zgode do zgode. Reći ću samo to da će vladar one ljude koji su mu u početku vladavine bili neprijatelji, a takvi su da im je potrebit oslonac da se održe, neobično lako privezati uza se: oni su toliko više prisiljeni da ga vjerno služe koliko vide da im je nužno da svojim djelima izbrišu loše mišljenje koje se o njima stvorilo. Tako vladar izvlači mnogo više koristi od njih nego od onih koji mu služe bez ikakve bojazni pa stoga zapuštaju njegove poslove. Budući da to predmet zahtijeva, neću propustiti prigodu da vladare koji su 138 Vidi o tome poglavlje XVII. 139 Poslovična fraza Lorenza Veličanstvenoga, koji je prema Guicciardiniju »na svaki način nastojao oko toga da stvari u Italiji stoje u ravnoteži, pa da ne kriva ni tamo ni amo«. (Storia, I. I). ' 140 Vidi XII poglavlje, gdje su nabrojeni razlozi toga poraza. 141 Pandolfo Petrucci (1450-1512), knez sijenski od 1500, pošto je dao smaknuti svekra Niccoloa Borghesea. Petrucci je bio jedan od najogorčenijih protivnika Valentinovih. Machiavelli ga je osobno poznavao.

136

odskora zadobili državu uz pomoć nekih njezinih građana upozorim na to da dobro razmisle kakvi su razlozi natjerali one koji su im pomogli na to da im pruže pomoć; pa ako ih nije navela naravna sklonost prema tim vladarima, nego samo nezadovoljstvo prema dotadašnjoj državi, vrlo će teško i mučno vladari zadržati njihovo prijateljstvo, jer neće biti u mogućnosti da ih zadovolje. Ako nov vladar, oslanjajući se na primjere iz prošlih i sadašnjih događaja, dobro razmotri koji su razlozi tome, vidjet će da mu je mnogo lakše steći prijateljstvo onih ljudi koji su bili zadovoljni prijašnjom državom, i stoga mu bili neprijatelji, negoli onih koji su tom državom bili nezadovoljni, pa stoga postali njegovi prijatelji i potpomogli mu da je osvoji. Radi što sigurnije uprave državom, vladari su bili navikli graditi tvrđave, kao neke uzde i kočnice onim ljudima koji bi se namjeravali rotiti protiv njih: da im ti gradovi budu sigurno utočište pri nenadanim napadajima. Ja hvalim taj postupak, jer je od davnina uobičajen; ipak smo u naše dane vidjeli kako je messer Niccolo Vitelli142, srušio dvije utvrde u Citta di Castello, kad je htio zadržati tu državu. Guido Ubaldo, vojvoda urbinski, vrativši se u svoj posjed, odakle ga je Cesare Borgia bio istjerao, porušio je do temelja sve tvrđave u toj pokrajini, smatrajući da mu se, kad ih poruši, teško može dogoditi da ponovno izgubi vlast. Bentivogli vrativši se u Bolognu, postupiše na sličan način. Tvrđave su, dakle, korisne ili nekorisne, prema vremenima: ako ti s jedne strane koriste, s druge ti škode. O tome se može zaključiti ovako: vladar koji se više boji svoga puka negoli stranaca, mora graditi tvrđave; onaj, pak, koji se više boji stranaca negoli puka, neka se okani građenja tvrđava. Kući. Sforza više je ratova prouzročila i prouzročit će tvrđava milanska nego ikakav unutarnji nered u državi. Stoga ti je najbolja tvrđava ako te narod ne mrzi; ako te narod mrzi, neće te tvrđava spasiti; kad se narod već jednom latio oružja, naći će se i stranac da mu pruži pomoć. U naša vremena ne vidjesmo da su tvrđave ikome pomogle doli grofici od Forlija143; kad joj ono bi ubijen muž, grof Girolamo, uspjela je ona zahvaljujući jedino, tvrđavi umaći bijesu naroda, sačekati pomoć iz Milana i ponovno zadobiti državu; a vremena su bila takva da stranac nije mogao priskočiti narodu u pomoć. Nego, poslije su i njoj slabo pomogle tvrđave, kad ju je napao Cesare Borgia144 i kad se narod, njezin neprijatelj, udružio s napadačem. Stoga bi, i prije i poslije, po nju mnogo sigurnije bilo da je narod nije mrzio, nego što je imala tvrđave. Uzevši, dakle, sve to u obzir, pohvalit ću i onoga koji bude gradio tvrđave kao i onoga koji ih ne bude gradio; ali ću pokuditi svakoga koji, uzdajući se u tvrđave, ne bude dovoljno računa vodio o tome da ga narod mrzi. XXI

Sto valja da radi vladar pa da stekne ugled Ništa toliko ne podiže ugled vladarov koliko znameniti pothvati i junačka djela. Eto u naše doba Ferdinanda aragonskog145, sadašnjega kralja španjolskog. Njega gotovo da možemo nazvati novim vladarom jer je od kralja slaba glasom i slavom 142 Condottiere, uz pomoć Medicija postao je vladar u Citta di Castello. Otuda ga je izbacio papa Sikst IV, a kad je ovaj umro, Vitelli se vratio i srušio tvrđave što ih je papa podigao, smatrajući da ga na vlasti mora održati naklonost puka, a ne tvrđave. 143 Kad joj je ubijen muž Girolamo, Caterina je zajedno s djecom pala u ropstvo. Prijevarom je prodrla u tvrđavu, a otale se slobodno mogla rugati svojim neprijateljima. 144 Valentino je došao u Forli 19. prosinca 1499. 145 Ferdinand Katolički, o kome Machiavelli često govori, i u ovome djelu, i u drugima, pa čak i u privatnim pismima.

137

postao prvi kralj u kršćanstvu; a promotrite li njegova djela, ustanovit ćete da su sva velika a nekoja i nedobitna. U početku svoje vlade navalio je na Granadu146, to je udarilo temelje njegovoj državi. Taj je pothvat započeo nesmetano i bez bojazni da će ga netko u tome priječiti; njime je zaokupio duhove kastiljskih plemića, a oni, zabavljeni tim ratom, ni ne pomišljahu na bune. Kralj je pak na taj način stjecao ugled i vlast među njima, a da oni to nisu ni primjećivali147. Crkvenim i narodnim novcem uspjelo mu je prehranjivati vojsku, a zahvaljujući dugu ratovanju, udariti temelje vojsci koja ga je poslije proslavila. Nadalje je, da se uzmogne latiti i krupnijih osnova, uzimajući neprestano vjeru kao izgovor, počinio i ovu bogougodnu okrutnost: poče tjerati Maure148 i raseljavati ih iz svoga kraljevstva. Nema tužnijega i neviđenijega primjera od toga. Izgovarajući se vjerom, navalio je i na Afriku, iskrcao se u Italiji i najzad napao na Francusku149. Tako je uvijek činio i snovao velika djela koja su ispunjavala duh njegovih podanika pažnjom, divljenjem i iščekivanjem: kako će se završiti? Ta su njegova djela nastajala jedno iz drugoga, tako da nije nikada u međuvremenu dao prilike ljudima da smireno počnu raditi protiv njega. Dobro je, nadalje, da vladar pruži dokaza o svojoj neobičnoj sposobnosti u unutarnjoj upravi (kao što se pripovijeda o messer Bernabou iz M ilana)150 kad za to pruži priliku podanik koji u građanskom životu učini nešto neobično, bilo dobro ili zlo, pa vladar, da bi ga nagradio ili kaznio, iznađe takav način da se o tome dugo govori. Nadasve mora vladar nastojati da svakim svojim djelom stvori o sebi glas kao o čovjeku veliku i izvanredna uma. Vladar je još cijenjen kad iskazuje pravo prijateljstvo i pravo neprijateljstvo; to jest, kad se bez ikakva obzira očituje u prilog ovome a protiv onoga. To će mu uvijek biti korisnije negoli da se drži postrani: kad se dva tvoja moćna susjeda uhvate u koštac, onda ili su takvi da se - nakon pobjede jednoga od njih - moraš bojati pobjednika, ili nisu. U oba slučaja korisnije će ti biti da se izjasniš i povedeš otvoren rat; jer u prvom slučaju, ako se ne očituješ, bit ćeš siguran plijen pobjedniku, na veselje i zadovoljstvo pobijeđenome. Ni jedan ni drugi neće imati zašto da te prima k sebi i zaštiti, jer pobjedniku ne treba strašljivih prijatelja koji ne priskaču u pomoć u nevolji; pobijeđeni, pak, neće da te primi zato što se nisi htio zajedno s njim izvrći pogibli. Antioh151 je, poslan od Etolaca, bio prešao u Grčku da iz nje istjera Rimljane; otpravi pregovarače Ahejcima koji su Rimljanima bili prijatelji, ne bi li ih privolio na to da se drže neutralno; s druge pak strane nagovarali su ih Rimljani da se za njih prihvate oružja. Stvar.bude iznesena pred Ahejsku skupštinu, da ona odluči. Tu ih je Antiohov poslanik navraćao da ostanu postrani, na što rimski poslanik odvrati: »Quod autem isti

dicunt non interponendi vos bello, nibil magis alienum rebus vestris est; sine gratia, sine dignitate, praemium victoris eritis.«152 Uvijek će se događati da onaj koji ti nije prijatelj ište tvoju neutralnost, dok će onaj 146 Misli na poznati pothvat protiv Maura i njihova Granadskoga kraljevstva koji se završio 1492. Ferdinandovom pobjedom. 14' Machiavelli daje točnu ocjenu razvitku evropskih velikih monarhija koje su nužno morale slabiti moć feudalnoga plemstva. 1 Rat protiv Maura dobio je izgled križarskoga rata, pa ga je i Crkva pomagala. Tako je Ferdinand, s jedne strane, držao na uzdi feudalce, a s druge strane iskoristio Crkvu i narodno oduševljenje. Marranos, Židovi i Mauri, silom pokršteni. Protjerani definitivno iz Španjolske 1501—1502. na veliku nesreću Španjolske, jer je ona time upala u religioznu tiraniju, bez opozicionarne, laičke misli koju u Italiji predstavlja - na primjer — Machiavelli, a koja je postojala i u drugim zemljama. 149 Dok se u Italiji (1512) vodio rat Svete lige, Ferdinand je zaprijetio Francuskoj s Pirineja. 150 Milanski vladar od 1354. do 1385. 151 O Antiohu vjdi III poglavlje. 152 Po Machiavellijevu običaju napamet citirana Livijeva rečenica u kojoj je infinitiv interponi zamijenjen gerundom interponendi. Smisao je, međutim, isti: »Što vam pak drugi kažu da se ne miješate u rat, ništa od toga nije protivnije vašim interesima; bez milosti i bez dostojanstva past ćete plijenom pobjedniku.«

138

koji ti je prijatelj zahtijevati da se oružjem izjasniš. Neodlučni vladari, da izmaknu časovitim pogiblima, najčešće se priklanjaju neutralnosti i obično propadaju. Nego, kad se vladar odlučno očituje za jednu stranu, pobijedi li onaj uz koga si se privezao, ma koliko on bio moćan i ma koliko ti bio prepušten njegovoj volji, obvezao si ga, i ljubav je među vama; a ljudi nisu toliko nečasni da te još prignječe tolikim primjerom nezahvalnosti. Osim toga, pobjede nisu nikada toliko jasne pa da pobjednik pogazi baš svaki obzir, a poglavito pravdu. Ako pak uz koga si pristao bude poražen, primit će te: pomagat će ti dokle može, pa tako postaješ sudionikom sreće koja bi mogla uskrsnuti. U drugom slučaju, ako su oni koji su se uhvatili u koštac takvi da ih se moraš bojati, još je razboritije da se u toj borbi opredijeliš, jer sudjeluješ u uništavanju svoga suparnika uz pomoć onoga koji bi ga, da je razborit, morao spasavati; pobijedi li, u tvojoj je vlasti; a i nemoguće je da ne pobijedi uz tvoju pomoć. Nego, tu valja primijetiti kako vladar mora pripaziti da se ne udružuje s moćnijim od sebe kad hoće da na nekoga navali, osim ako ga na to nužda pri tjera, kako je gore rečeno. Jer pobijedite li, u njegovoj si ruci; a vladari se moraju, što bolje umiju, čuvati toga da ne ostanu nekome na milost i nemilost. Mlečići su se združili s Francuskom protivu vojvode milanskog, iako su mogli izbjeći tome društvu koje ih je dovelo do poraza. No kad je takvu društvu nemoguće izbjeći —kako se to dogodilo s Firentincima kad su papa i Španjolska podigli vojsku na Lombardiju - onda se vladar iz navedenih razloga mora opredijeliti. I neka nijedan vladar ne misli da može na nešto zasigurno računati, nego neka drži na umu da će uvijek biti prisiljen stvarati nesigurne odluke: priroda je stvari takva da čovjek, nastojeći izmaći jednoj neugodnosti, upada u drugu; razbor pak i jest u tome da čovjek spozna koje su vrste nedaća, pa da najmanje lošu izabere kao dobru. Nadalje se vladar mora prikazivati kao ljubitelj izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijećima; mora zagrijati svoje građane da smireno prionu uz posao, bila to trgovina, zemljoradnja ili koje god mirnodopsko zanimanje, tako da se zemljoradnik ne mora ustručavati da obrađuje svoj posjed iz straha da mu ga ne bi oteli, a trgovac da započne kakav posao iz bojazni pred nametima; naprotiv, vladar mora odrediti nagrade za one koji budu htjeli raditi, te za sve one što na bilo koji način nastoje oko toga da podignu sjaj svoga grada ili svoje države153. Osim toga, vladar mora u zgodno doba godine zabaviti puk spomoću svečanosti i igara. Budući da je svaki grad podijeljen na cehove ili na staleže, vladar mora voditi računa o tim slojevima, sastajati se pokatkada s njima i prikazivati svoju ljubaznost i darežljivost, podržavajući —uza sve to - netaknuto dostojanstvo svojega veličanstva; jer veličanstva mu ne smije nikada i ni u čemu ponestati. X X II

O ministrima vladarovim Od nemale je važnosti po vladara izbor ministara; jer oni su dobri ili zli, već prema razboritosti vladarovoj. Prvi se sud o umu nekog vladara stvara prema ljudima koji ga okružuju: ako su oni sposobni i privrženi, slovit će uvijek kao uman čovjek; jer je znao otkriti njihovu sposobnost i uzdržati njihovu privrženost. Nisu li takvi, uvijek se o njemu može stvoriti loš sud, jer mu je prva greška bio sam taj izbor. Nema čovjeka koji 153 Jedno od rijetkih mjesta gdje Machiavelli govori o ekonomskim problemima. U ljudskome društvu vidi on samo rat i politiku: to su sredstva koja će dovesti monarha na vlast; ekonomska pitanja doći će na red poslije. Zato ih Machiavelli zanemaruje.

139

videći messer Antonija da Venafra154, ministra Pandolfa Petruccija, kneza sijenskoga, ne bi procijenio Pandolfa odista kao valjana čovjeka, kad ima takva savjetnika. Umova ima tri vrste: jedni shvaćaju sami po sebi, drugi shvaćaju ono što im netko predoči, a treći ne shvaćaju ništa, ni sami sobom ni s tuđom pomoći - oni su prvi izvrsni, drugi dobri, a treći nisu ni za šta. Stoga Pandolfo, ako i nije pripadao u prvu, sigurno je bio u drugoj skupini. Čim netko ima toliko razuma da razlikuje dobro od zla u onome što drugi rade i govore, ako i nema sposobnosti da sam vlada, uvijek spoznaje zla i dobra djela svog ministra, dobra hvali, zla ispravlja; ministar se ne može nadati da će ga prevariti, pa mu ostaje vjeran. Nego, kako će vladar upoznati svoga ministra? Evo načina koji neće slagati. Kad vidiš da tvoj ministar više misli na sebe negoli na tebe i da svakom svome činu gleda na svoju korist, takav neće nikad biti dobar ministar i nikad se nećeš moći pouzdati u nj: tko upravlja nečijom državom ne smije nikada misliti na sebe nego na vladara i ne smije vladaru ništa spominjati što nije u svezi s njim. S druge pak strane, da bi uzdržao ministra, vladar mora misliti na njega, častiti ga, obogaćivati, pridobivati njegovu harnost, dijeliti mu časti i službe, da ministar uvidi kako ne može biti bez vladara te da, obasut častima, ne mora željeti još više časti; da okružen bogatstvom, ne mora poželjeti još više novca; da opterećen dužnostima zamrzi svaku promjenu. Kad su, dakle, ministri i vladari u postupku s njima takvi, mogu se pouzdati jedan u drugoga; nije li tako, svršit će se uvijek loše i po jednoga i po drugoga. X X III

Kako se valja kloniti laskavaca Neću da propustim jednu važnu stvar i jednu pogrešku u koju vladari vrlo lako upadaju, ako nisu neobično razumni, odnosno ako ne znaju dobro birati ljude. Radi se 0 laskavcima kojih su puni dvorovi155, jer ljudi toliko uživaju u svojim vlastitim djelima 1 do te se mjere zanose njima da se veoma teško brane od te kuge; a hoće li da se obrane, izvrgavaju se opasnosti da budu prezreni. Najbolji je način da se vladar obrani od laskanja ako ljudi shvate da ga ne vrijeđaju govoreći mu istinu; a opet kad svatko može kazati istinu vladaru, obara mu ugled pred drugima. Stoga se razborit vladar mora držati trećega puta; postavljati u svojoj državi samo razumne ljude i jedino njima dopustiti da mu govore istinu, ali samo o onim stvarima o kojima ih on pita, a ne o drugima. Međutim, vladar ih mora pitati o svačemu i saslušati njihovo mnijenje, a onda odlučivati sam, po svome sudu; mora, nadalje, s tim savjetnicima postupati tako da oni uvide kako će mu biti miliji što slobodnije budu govorili; izim njih ne smije vladar nikoga slušati, mora se držati onoga što je odlučio i uporno ostajati pri svojim odlukama. Tko drugačije radi, ili srlja u propast zbog laskavaca, ili postaje prevrtljiv zbog raznovrsnih mišljenja; zato će ga ljudi slabo poštivati. Navest ću ovom zgodom jedan skorašnji primjer. Pre’ Luca156, pouzdanik sadaš­ njeg cara Maksimilijana, rekao je, govoreći o Njegovu Veličanstvu, kako se ono ni s kim ne savjetuje, a da ipak ne čini ništa na svoju ruku. A to stoga, jer postupa suprotno od onoga što je gore navedeno. Car je, naime, mučaljiv čovjek, ne povjerava svojih nakana nikome i ne traži ničije mišljenje o njima; no čim ih stane privoditi u djelo, 154 Profesor prava u Sieni, zatim sudac i najzad Petruccijev savjetnik. I5~' U Machiavellijevo su doba laskavci po dvorovima društveni problem. 156 Prete Luca Rinaldi, Maksimilijanov poklisar.

140

počnu se one razaznavati i otkrivati pa ih njegova okolina uzme pobijati, a on se onako povodljiv —dade odvratiti. Otuda, što jednoga dana sagradi drugoga razgradi pa se nikad ne može razabrati što hoće ili namjerava uraditi, niti se čovjek može osloniti na njegove odluke. Vladar se, međutim, mora uvijek savjetovati, ali onda kad on to hoće, a ne kad to hoće drugi; štoviše, mora u svakom ubiti volju da ga, neupitan, u nečem savjetuje. On sam mora mnogo pitati, strpljivo slušati istinu o onome što je upitao, pa se čak i rasrditi, otkrije li da mu netko zbog kakve obazrivosti prešućuje istinu. Mnogi drže da vladari koji stvore o sebi mišljenje kao o razboritim ljudima nemaju to zahvaliti svojoj naravi nego dobrim savjetima svoje okoline; ljuto se varaju. Evo općenita pravila koje neće slagati; vladar koji sam po sebi nije mudar ne može biti dobro savjetovan, čak i ako se pukim slučajem prepusti jednom jedinom čovjeku da ga u svemu vodi, a taj da je neobično razborit. U tom slučaju moglo bi to tako i biti, ali bi malo potrajalo jer bi mu taj upravitelj doskora oteo državu; a kad se vladar, koji nije jake pameti, savjetuje s više ljudi, niti će ikada dobiti jedinstvenih savjeta, niti će ih sam umjeti da sjedini: svaki će od savjetnika misliti na sebe sama, a on niti će znati da ih drži na uzdi, niti da ih razotkrije. Drugačijih savjetnika i nema; jer ljudi će uvijek biti opaki, ako ih neka nužda ne prisili da budu dobri. Stoga zaključujem da dobri savjeti, od koga god potekli, moraju biti posljedica vladarove razboritosti, a ne da razboritost vladarova bude posljedica dobrih savjeta. X X IV

S kojih razloga talijanski vladari izgubiše svoje države Navedene će pouke, ako ih se nov vladar razumno drži, stvoriti o njemu uvjerenje da je nasljedan i učiniti odmah da u državi bude sigurniji i stalniji, nego da njome vlada od davnina. Jer, na djela novoga vladara mnogo se više pazi negoli na djela naslje­ dnoga; kad se vidi da su vrsna, ona mnogo više zanose ljude i mnogo ih više privlače negoli drevnost koljena. Ljudi se mnogo više bave suvremenim događajima nego prošlim, pa kad u suvremenima nađu dobro, zadovolje se time i ne traže drugo; dapače, latit će se svega da obrane vladara, samo ako u ostalim stvarima nije radio protiv sebe. Tako će se on ovjenčati dvostrukom slavom: što je udario temelje novoj državi, te ju učvrstio i ojačao dobrim zakonima, dobrom vojskom i dobrim primjerima. A dvo­ struku će sramotu navući na se onaj koji se rodio kao nasljedni vladar pa svojom nerazboritošću upropastio državu. Promotrimo li sada vladare koji su u Italiji izgubili državu, kao na primjer kralj napuljski157, vojvoda milanski158 i drugi, ustanovit ćemo u njih ponajprije zajedničku slabost što se tiče vojske, iz razloga koje smo već raspravili; zatim ćemo vidjeti kako su neki imali narod protiv sebe; ako je pak narod bio uz njih, nisu se znali osigurati od velikaša; a bez takvih se nedostataka ne gube države koje imaju toliko snage da drže vojsku na bojištu. Filip Makedonski,159 ne otac Aleksandrov, nego onaj kojemu je poraz nanio Tit Kvinkcije, imao je državu koja nije bila velika u usporedbi s veličinom Rimljana i Grčke koji ga napadoše. Ipak je, prožet vojničkim duhom i znajući pridobiti narod uza se dugo godina ratovao protiv njih; ako je, najzad, izgubio vlast nad nekim gradovima, država mu je ipak ostala. 157 Federico d’Aragona, napuljski kralj, kojega je zbacio s prijestolja rođak Ferdinand Katolički. 158 Ludovico ii Moro. Vidi III poglavlje. 159 Filip V, poražen od Tita Kvincija Flaminija kod Kinokefale, 197. prije n. e.

141

Neka, stoga, oni naši vladari koji su mnogo godina vladali u svojim državama a poslije ih izgubili ne optužuju zbog toga sudbinu, nego nesposobnost svoju. U mirno doba nisu nikad pomišljali na to da se vremena mogu izmijeniti. (Opća je mana ljudi da za mirna mora ne računaju s nevremenom.) Kad su pak izbile nedaće, mislili su oni jedino na to kako da pobjegnu, a ne kako da se brane, nadajući se da će ih narod, kad mu dojadi bahatost pobjednika, ponovno pozvati. Takva je odluka dobra, kad nema bolje; ali je itekako zlo zanemariti druge izlaze za volju toga jednoga. Nitko ne bi smio dopustiti da padne zato što će se sigurno naći netko da ga podigne. A poslije, pomogao ti netko ili ne pomogao, nije tebi na sigurnost, jer je to bila kukavička obrana i nije ovisila o tebi nego o drugima. Samo su one obrane dobre, samo one sigurne, samo one trajne koje ovise o tebi samom i o hrabrosti tvojoj. XXV

Kolik je utjecaj sudbine na ljudska djela i kako se sudbini možemo oduprijeti Dobro mi je poznato da su mnogi pisci imali i imaju mišljenje kako sudbina i Bog na taj način upravljaju svijetom da ljudi tu svojom razboritošću ne mogu ništa promijeniti160, štoviše, nemaju tome nikakva lijeka. Iz toga bi ljudi mogli izvući zaključak da nema svrhe mnogo se trsiti u životu nego se prepustiti sudbini. To se mišljenje još više učvrstilo u naše doba poradi velikih promjena kojima smo bili i jesmo danomice očevici preko svakog ljudskog nagađanja. Razmišljajući katkada o tome bio sam se i sam donekle priklanjao njihovu mnijenju. Uza sve to, jer ljudska slobodna volja još nije zamrla, moglo bi, držim, biti istina da sudbina upravlja polovicom naših djela, ali da onu drugu polovicu (ili otprilike toliko) prepušta nama. Stoga ja sreću prispodabljam s našim plahovitim rijekama koje, kad se razbjesne, poplave ravnice, obaraju drveća i zgrade, odnose zemlju s jedne strane i na drugu nanose; sve pred njima bježi, sve pada pod njihovom silinom, bez mogućno­ sti da im se igdje odupre. Pa iako su te rijeke takve, ne znači to da se ljudi u mirna vremena ne bi mogli osigurati branama i nasipima, te da poslije, kad nabujaju, ili oteku nekim odvodom ili im silina ne bude više ni toliko razularena ni toliko razorna. Slično je i sa sudbinom: ona svoju moć pokazuje gdje nema pripravne muževnosti da joj se odupre, i tamo nasrće gdje zna da nema nasipa i brane da je suzdrži. Promotrite li sad Italiju koja je sijelo tih promjena i koja ih je uzrokovala, vidjet ćete kako je ona poput ravnice, bez nasipa i brane ikakve. Da je ona, poput Njemačke, Španjolske i Francuske161, bila branjena doličnom vojničkom silom, taj povodanj ili ne bi doveo do promjena koje su se zbile, ili ne bi bilo do njega ni došlo. Toliko što se tiče odupiranja sudbini uopće. Nego, da uđemo još dublje u stvar: vidim kako nekome vladaru država danas napreduje, sutra propada, iako nismo zapazili da su se njegove osobine i njegova ćud imalo promijenile. Mislim da to dolazi prvo iz već opširno pretresenih razloga; to jest vladar koji se posve oslanja na sreću, propada, čim se sreća okrene. Mislim još da je sretan onaj koji postupa onako kako to ište duh vremena; i obratno, da je nesretan onaj koji postupa protivno duhu vremena162. 160 Vidi o tome opširnije u uvodu. Machiavellijev izraz »fortuna« prevodimo nekad »sudbina«, nekad »sreća«, a prenosi se u naš jezik i u izvornom obliku. 161 Tu je geneza Machiavellijeva unitarnog ideala: Italija treba da se konstituira u jedinstvenu monarhiju, poput Španjolske, Francuske i Njemačkog carstva. Međutim, Njemačka će se kao i Italija ujediniti tek u drugoj polovici XIX stoljeća. 162 To je zamjerka Machiavellijeva Savonaroli i Soderiniju, koji nisu znali mijenjati politiku kad je bilo potrebno.

142

*

Vidimo da ljudi u stvarima koje ih vode svima zajedničkoj svrsi, to jest slavi i bogatstvu, različito postupaju: jedan obzirno drugi naprasito, jedan silom drugi milom, jedan strpljivo drugi posve suprotno: a svatko može tim posve oprečnim postupcima doći do cilja. Vidimo, osim toga, kako od dva obzirna čovjeka jedan postigne svoj naum, drugi ne postigne, a isto tako gdje dvojica ljudi podjednako sretno uspijevaju različitim putovima, iako je jedan od njih obziran, a drugi naprasit. To ovisi jedino o duhu vremena, je li on u skladu s njihovim postupkom ili nije. Otuda i potječe ono što sam rekao da dvojica iako rade na različite načine postizavaju isti učinak, dok od dvojice koji isto postupaju, jedan postigne svrhu, drugi ne postigne. O tome ovisi i promjena sreće; jer ako netko postupa obzirno i strpljivo, a vrijeme i događaji okrenu mu se tako da mu vladavina bude dobra, on je sretan; no ako se događaji izmijene, on propada, jer nije izmijenio svoj postupak. Međutim, nema tako razborita čovjeka koji bi sve to umio dovesti u sklad; jedno zato što se čovjek ne može odvratiti od puta kojemu je po naravi sklon, drugo opet što se čovjek koji je uvijek napredovao jednim putom, ne da nagovoriti da s njega skrene. Stoga obziran čovjek, kad nastane potreba da bude naprasit, ne zna to uraditi i propada; a da i promijeni narav prema vremenima i događajima, sreća se ne bi promijenila. Papa Julije II postupao je u svemu naprasito, a vrijeme i prilike toliko su išli na ruku tom njegovu načinu da je sretno prolazio. Uzmite samo njegov pothvat protiv Bologne, još za života messer Giovannija Bentivoglia. Mlečići time nisu bili zadovoljni, španjolski kralj također: ta s Francuskom se bio spremao na taj pothvat; a ipak je papa, sa žestinom i naprasitošću koje su mu bile svojstvene, krenuo na taj pohod. Njegov potez zbunio je i zaustavio Španjolsku i Mlečiće; Španjolsku od straha, Mlečiće zbog španjolske želje da osvoje cijelo kraljevstvo napuljsko163, dok je s druge strane privukao i kralja francuskog; jer kad je taj kralj vidio da je papa u bojnom pokretu, a želeći da ga veže prijateljstvom, kako bi mogao poraziti Mlečiće, procijenio je da mu ne bi mogao uskratiti svoju vojsku a da ga time očito ne uvrijedi. Tako je Julije II svojim naprasitim potezom postigao ono što nikada ne bi izveo ni jedan papa, ma koliko bio mudar. Da je Julije čekao da iz Rima krene s gotovim zaključcima i pošto sve bude uređeno, kako bi bio postupio svaki drugi papa, ne bi nikad uspio; jer kralj bi francuski pronašao sto isprika, a drugi bi papu bili zastrašili na sto načina. Neću govoriti o drugim njegovim djelima, jer su sva bila poput ovoga i sva su mu sretno pošla za rukom. Kratkoća života nije mu dala prilike da doživi protivno; da su nastupila vremena kad valja vladati oprezno, bila bi to njegova propast, jer se nikad ne bi okanio načina kojemu je bio po prirodi sklon. Da zaključim: ako se sreća mijenja, a ljudi uporno ostaju pri svojoj naravi, sretni su dok se to dvoje slaže; no čim se prestanu slagati, nesretni su. Ja pak smatram da je bolje biti naprasit nego obziran; jer sreća je žena, pa je moraš tući i krotiti; i vidi se kako se ona prije pokorava naprasitima nego obzirnima koji u svemu postupaju hladno. Sreća je, kako rekosmo, žena, pa je uvijek prijateljica mladih ljudi jer su bezobzirniji, žešći i s više joj smjelosti zapovijedaju.

163 percj;nancJ j] Aragonski prepustio je 1494. Mlečanima jadransku i jonsku obalu kao uzvrat za pomoć protiv Karla VIII. Izgubili su je 1508, poslije bitke kod Ghiaradadde.

143

XXVI Poziv da se Italija digne na noge i oslobodi barbarskoga jarma Odmjerim li, dakle, sve što je dosad izloženo i razmislim jesu li danas u Italiji nastupila vremena koja će prodičiti novoga vladara i postoje li uvjeti koji bi omogućili razboritu i sposobnu čovjeku da osnuje u njoj novu državu, njemu na čast, a cijelom pučanstvu na dobro, čini mi se da se toliko toga steklo u prilog novoga vladara te ni sam ne znam je li ikoje vrijeme bilo podesnije. Pa ako je, kako sam već rekao, bilo nužno164 da narod izraelski padne robom u Egiptu, kako bi na vidjelo izašle sposobnosti Mojsijeve; da Međani podjarme Perzijance, kako bi se pokazala veličina duha Kirova; i da Atenjani budu raspršeni kako bi se pokazala Tezejeva veličina - tako je i sada, kako bi se očitovala sposobnost jednoga talijanskog duha, bilo nužno da Italija spadne na ove grane i da bude tužnija robinja od Izraelaca, jadnija službenica od Perzijanaca, razjedinjenija od Atenjana, bez glave, bez reda, potučena, poharana, razdrta, pregažena i da doživi nevolju svakojaku. Iako se dosad u gdjekojem Talijanu pokazao tračak nade, po kome bi se moglo nadati da ga je sam Bog odredio za njezino spasenje, ipak se poslije vidjelo kako ga je, u jeku njegovih napora, sudbina iznevjerila165. Tako te Italija gotovo obeznanjena očekuje tko će joj izviđati uboje, dokrajčiti grabež u Lombardiji, namete u kraljevstvu napuljskom i Toskani, iscijeliti rane koje su se odavna već na zlo dale. Vidimo je gdje se Bogu moli da joj pošalje čovjeka koji će je izbaviti od okrutnosti ovih i nasilja barbarskih. I vidimo je pripravnu i voljnu da se svrsta pod neki stijeg, samo da ga netko razvije. No ne vidimo u koga bi se Italija danas mogla uzdati više doli u presvijetlu kuću Vašu da se, uz pomoć Boga i Crkve, kojom ona sad upravlja166, stavi na čelo njezina spasenja. To i neće biti toliko teško, povedete li se za životima i djelima spomenutih ljudi. Pa iako su ti ljudi rijetki i divljenja dostojni, ipak su bili samo ljudi, a svaki je od njih imao mnogo slabije prilike negoli je ova današnja. Njihov pothvat nije bio ni pravedniji ni lakši od ovoga, niti im je Bog bio toliko sklon koliko Vama. Velika je ovo istina: »lustum enim est bellum quibus necessarium, et pia arma ubi nulla nisi in armis spes est.«167 Ovdje je sve sjajno pripravljeno; a gdje je sve dobro pripravljeno, ne može biti velikih teškoća, samo ako se kuća Vaša povede za uredbama onih ljudi koje sam postavio kao uzore. Osim toga, tu su izvanredna, besprimjerna, Bogom zapovjeđena znamenja: more se otvorilo, oblak Vam je put pokazao, iz kamena je voda šiknula, mana je pala; sve se steklo da udari temelje veličini Vašoj168. A ono dalje na Vama je. Bog neće da uradi baš sve, kako nam ne bi uzeo slobodnu volju i uskratio dio slave koji nam pripada. Kakvo čudo ako nitko od navedenih Talijana nije mogao učiniti ono čemu se nadamo od presvijetle kuće Vaše; i ako se nakon toliko smutnja i nakon tolikih ratnih 164 U VI poglavlju.

165 Cesare Borgia. U VII poglavlju izložio je Machiavelli kako je Valentino mogao ujediniti Italiju. 166 Giovanni de’ Medici, papa imenom Lav X, stric je Lorenza kome je posvećen Vladar. 167 Livije piše: lustum est bellum quibus necessarium, et pia arma quibus nulla nisi in armis relinquitur spes. Machiavelli, kao obično, u brzini citira po sjećanju; ali značenje nije izmijenjeno: »Pravedan je rat kad je nuždan, sveto oružje kad nema nade doli u njemu.« 168 Biblijske slike ovdje su samo odjek Machiavellijeva zanosa. Kao što ne ide za matematičkom točnošću, nego za onom istinom što je stvari u sebi nose (la verita effettuale delle cose; glava XV), tako se ni ovdje Machiavelli ne brine zbog toga što navodi biblijska čudesa: i ujedinjenje Italije takvo je čudo. Uostalom valjalo je čekati na nj još puna tri i pol stoljeća!

144

pothvata po Italiji čini da je u njoj posve zamro vojnički duh? Dolazi to otuda što stare uredbe nisu bile dobre, a nije bilo nikoga tko bi umio da napiše nove. Međutim, ništa toliko ne diči nova vladara koliko novi zakoni i uredbe koje je on propisao. Oni su mu, kad su na čvrstu temelju i kad su veliki po sebi, na diku i slavu; a sad je prava zgoda da se u Italiji uvede svaki oblik vladavine. Velika je snaga u udima, kad bi je samo u glavi bilo. Pogledajte na dvoboje i na pojedinačne borbe, koliko su Talijani pretežniji snagom, okretnošću, umom169. No netom dođe do borbe, nestaje svega. Tome je uzrok mlitavost upravljača; one koji umiju, nitko ne sluša, a svakom se čini da umije, jer se dosad nitko nije znao izdići srećom i sposobnošću da drugi pred njim odstupe. Otuda i dolazi te se u toliko vremena, u toliko ratova vođenih u ovo dvadeset godina, uvijek loše iskazala vojska kad je bila posve talijanska. O tome svjedoči Taro; a onda Alessandria, Capua, Genova, Vaila, Bologna i Mestre170. Udostoji li se, dakle, prejasna kuća Vaša povesti za tim velikim ljudima171 i osloboditi talijanske pokrajine, nužno je, ponajprije, da stvori vlastitu vojsku, taj temelj svakog pothvata; jer nema od nje ni vjernijih, ni istinskijih, ni boljih vojnika. Pa iako je svaki od njih valjan, ujedinjeni će postati još valjaniji, kad vide da im zapovijeda njihov vladar, da ih časti i dobro postupa s njima. Nužno je, stoga, činiti pripreme za tu vojsku, da bi se italskom hrabrošću domovina mogla braniti od tuđinca. Iako je švicarsko i španjolsko pješaštvo na glasu kao neodoljivo, ipak i u jednom i drugom ima slabosti koje neprijateljskoj vojsci omogućuju ne samo da se s njima uhvati u koštac nego i da se pouzda da će ih svladati. Jer Španjolci se ne mogu oduprijeti konjanicima, a Švicarci će se itekako bojati pješaštva kad se u borbi namjere na tako tvrdokorne pješake, kakvi su i sami. Stoga je iskustvo pokazalo i pokazat će da Španjolci ne mogu odoljeti francuskom konjaništvu, a da Švicarce nadbija španjolsko pješaštvo. Premda se o potonjem nismo još imali prilike u cijelosti osvjedočiti, malen dokaz pružio nam je boj kod Ravenne172, kad su se španjolski pješaci sukobili s njemačkim četama koje su isto tako ustrojene kao i švicarske: tu su se Španjolci, zahvaljujući svojoj okretnosti i malenim štitovima, podvukli ispod njihovih kopalja i tako zaštićeni nasrtali na Nijemce, a da oni tome nisu mogli doskočiti; i da nije bilo konjaništva koje je napalo Španjolce, bili bi oni sasjekli sve Nijemce. Može se, dakle, kad se spoznaju mane i jednoga i drugoga pješaštva, ustrojiti novo koje će se moći oduprijeti konjanicima, a neće se bojati pješaka. To će postići nove vrste oružja i novi ustroj vojske. A to pripada među one stvari koje - kad se posve iznova ustroje — stvaraju ugled i veličinu novog vladara. Ne smije se, dakle, propustiti ova prigoda da Italija, poslije toliko vremena, ugleda svoga otkupitelja. Ne mogu iskazati s kolikom bi ga ljubavlju prigrlile sveone pokrajine koje su trpjele od tuđinskih provala: s kolikom žeđi za osvetom, s kolikom nepopustlji­ vom vjerom, s kolikim ganućem, s kolikim suzama. Koja bi mu vrata bila zatvorena? koji bi mu dio naroda uskratio pokornost? koja bi mu se zavist suprotstavila? koji bi mu Talijan odrekao dužno poštovanje? Svakome smrdi ova barbarska vladavina. Neka, dakle, prejasna kuća Vaša prione za ovo djelo s onim duhom i s onim nadama s kojima se ulazi u pravedne ratove, tako da se, pod Vašim stijegom, i ova domovina oplemeni i da se, pod okriljem Vašim, obistini onaj poklik Petrarkin: 169 Misli na Francesca Sforzu, Cesarea Borgiu i druge. Vidi VII poglavlje. 170 Bitka kod Fornova (na Taru) odvila se 1406. godine, kod Aleksandrije 1499, kod Capue 1501, kod Genove 1507, kod Vaila (Ghiaradadda) 1509, kod Bologne 1511, kod Mestra 1513. 171 Misli na Mojsija, Kira, Tezeja, Romula. 172 11. travnja 1512. Vidi poglavlje III. 10

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

1 45

Vrlina će protiv bijesa pograbit oružje, da kratku borbu bije: jer hrabrost drevna u srcima italskim još zamrla nije.173

Napomena prevodiočeva

Machiavellijev II Principe nije nepoznat našoj publici. Tik pred kraj prvoga svjetskog rata (1918) izašao je kao IV svezak Bojničićeve »Prosvjetne Biblioteke« Knez u prijevodu dra Filipa M. pl. Dominikovića. Prijevod je odigrao svoju ulogu. Potkraj rata, u posljednjim danima Austrije, imale su poseban značaj i verzalom štampane riječi, kojima se djelo završava: Svakome

smrdi ova barbarska vladavina. Djelo je imalo predgovor (Vinka Lozovine), pogovor (Dominikovićev) i dodatak (Macaulayev esej o Machiavelliju). Na žalost, uza sve to obilje, tumačenja uz tekst nije bilo; točnije rečeno, date su samo tri beznačajne bilješke. Osim toga, ni prijevod nije najvjerniji. Čini se da je Dominiković na težim mjestima zagledao u njemački Rehbergov prijevod. Otuda iste pogreške u smislu. Dominiković je naziv principe preveo knez: »Ako sam baš izabrao riječ knez, da njom prevodim naslov djela, učinio sam to rad toga, što je najstarija forma vladavine monarhijske kod svih Slavena bila kneževina, što je i našom Firenzom — Dubrovnikom — vladao knez.« Dominiković je smatrao da mu tu »neće biti zamjere«. Ovaj prijevod pokušaj je da se klasični Machiavellijev traktat što više približi modernome čitaocu. U tu svrhu prevodilac je nastojao dati što točniji prijevod. Od naročite pomoći bili su mu izvrsni komentari, što su ih priredili Giuseppe Lišio i Luigi Russo, oba u Sansonijevu izdanju, jedan iz g. 1899. a drugi iz g. 1948. Od stranih prijevoda prevodilac je, osim u pregledani Rehbergov ( Der Furst von N. M. Auf der Grundlage von A. W. Rehbergs Ubersetzung neubearbeitet und herausgegeben von Prof. Dr. Richard Schmidt, Reclams Universal Bibliothek, Nr 1218, 1219), često zagledao i u najstariji francuski prijevod — gotovo suvremen originalu: »Nicolas Machiavel Le prince, traduction de Jacques Gohory (XVI.e s.), corrigee et remaniee d’une introduction par Yves Levy — Editions de Cluny, Pariš 1938.« Natpis II Principe preveden je izrazom Vladar. Premda uvažava sve Dominikovićeve razloge, prevodilac se poslužio zaključcima moderne povijesne znanosti koja smatra da termin ii principe u ovom traktatu znači prije svega »monarh«, »tiranin«, »samovladar«, a tek usput i »knez«. Nijedno bolje izdanje Vladara ne objavljuje se danas bez klasičnoga Machiavellijeva pisma Vettoriju, koje objašnjava genezu djela: zato ga je prevodilac i donio na uvodnome mjestu. Da olakša čitanje, prevodilac je tekst sjekao u odlomke i popratio ga bilješkama (koje je uglavnom uzimao iz dva Sansonijeva izdanja). Nije išao za tim da arhaičnost misli pojača tobože

173 Virtii contro a furore prendera l’arme; e fia el combatter corto: cbe l’antico valore nelli italici cor non e ancon morto. (prijevod naš)

Vrhunac fine patetike, krunisan umjesnim citatom iz poznate Petrarkine kancone Italiji. Još jedan dokaz kako Italija čitav niz stoljeća živi prije svega u srcima svojih pjesnika - proroka a ne kao narodna želja.

146

arhaičnom formom, uvjeren da starinski tekst zadržava svoje obilježje i kad se prevede modernim jezikom. Samo na nekoliko mjesta poslužio se prevodilac izrazima uzetim iz nekada­ njega hrvatskog književnog jezika. Stoga je namjerno lomio rečenicu, ubacivao osobna imena gdje su zamjenice bile nejasne, uklanjao suvišne veznike, čuvajući uza sve to, gdje god je to mogao, tipične osobine Machiavellijeva izraza. Tako prevodilac ostavlja ovaj prijevod osvjedo­ čen da nije oštetio original. Je li uspio i nešto više, sudit će drugi. Zagreb, 1. siječnja 1952.

Nakon više od četvrt stoljeća ovaj je prijevod temeljito redigiran i usklađen s najnovijim rezultatima znanosti. Unatoč mnogim izmjenama, tekst je ipak zadržao osnovnu liniju prvog izdanja. Zagreb, 1983.

10 *

I. F.

147

Rasprave o prvoj dekadi lita Livija r-g -i •

*|r

•

• •

(Discorsi sopra la prima Deca di Tito Livio)

Preveo FRANO ČALE

PO ZD R A V N IC C O LO A M ACH IAVELLIJA ZAN O BIJU B U O N D ELM O N TIJU I COSIM U RUCELLAIJU

Upućujem vam1 dar koji je, ako i ne odgovara obvezama mojim prema vama, nesumnjivo najveći što ga je Niccolo Machiavelli mogao uputiti. U njemu sam, naime, izrekao sve što znam i što sam dugotrajnim iskustvom i neprestanim čitanjem naučio o zbivanjima u svijetu.2 A budući da ne možete ni vi ni itko od mene očekivati više od toga, ne smijete se žaliti ako vam nisam više darovao. Zaista vam može biti žao zbog oskudnosti moje darovitosti, kad god bude ovo moje pripovijedanje siromašno, i zbog nepouzdanosti prosudbe, kad god se raspravljajući u mnogočemu budem varao. Budući da je tome tako, ne znam tko od nas mora biti manje zahvalan, ili ja vama jer ste me prisilili da pišem ono što po vlastitoj želji nikad ne bih učinio, ili vi meni, ako vas pišući ne budem zadovoljio. Prihvatite, dakle, ovo onako kao što se sve prihvaća od prijatelja, gledajući uvijek više na to kakva je nakana pošiljaoca nego na kakvoću onoga što se šalje. I vjerujte da pri tome jedino zadovoljstvo osjećam kad pomislim kako sam se možda u mnogim stvarima prevario, ali jedino nisam pogriješio što sam izabrao vas, kojima su mimo svih drugih3 ove moje Rasprave upućene, bilo zato što mi se čini da sam vam pokazao stanovitu zahvalnost za primljeno dobročinstvo, bilo zato što mi se čini da sam izbjegao općenit običaj onih što pišu pa svoja djela obično uvijek upućuju nekom vladaru, te ga, zaslijepljeni častoljubljem i pohlepom, hvale zbog svih mogućih vrlina i kad bi ga zbog najsramotnijih svojstava morali kuditi. Da stoga ne bih upao u takvu grešku nisam izabrao vladare, nego one koji bi zbog bezbroj svojih valjanih osobina zasluživali da to budu; ne one što bi me mogli obasuti položajima, častima i bogatstvom, nego one što to ne mogu učiniti iako bi htjeli. Jer ljudi, ako žele ispravno suditi, treba da štuju one koji jesu, ne one što mogu biti širokogrudni, a isto tako one koji znadu, a ne one koji bez znanja mogu upravljati državom. A pisci više hvale 1 Zanobi Buondelmonti je Machiavellijev dobar prijatelj (umro 1527), posjetilac vrtova Oricellari gdje se Machiavelli od 1517. sastajao sa slobodoumnim intelektualcima Firence, gdje se raspravljalo o književnosti, politici i ratovanju. Buondelmonti je 1522. sudjelovao u uroti protiv kardinala Giuliana Medicija. Pjesnik Cosimo Ruccelai (1495-1519) unuk je osnivača vrtova Oricellari Bernarda (1448-1514), kojega Machiavelli uzima za sugovornika u Umijeću ratovanja. Na osnovi godine njegove smrti Ridolfi smatra da su Rasprave u ovom obliku završene 1519, ali se svi slažu da je Machiavelli več 1513. napisao prvih osamnaest poglavlja i da na njih aludira u Vladaru (II poglavlje). Vidjeti: R. Ridolfi, Vita di Niccold Machiavelli, Roma, 1954; L. J. Walker, Introduction by the Translator, u: N. Machiavelli, The Discourses, London, 1950; F. Gilbert, The Composition and Structure o f Machiavelli’s Discourses, »Journal of the History of Ideas«, 1953; S. Bertelli, Nota introduttiva, u: N. Machiavelli, II Principe e Discorsi.. Milano, 1960. 2 Kao izvor svoje političke koncepcije Machiavelli, kao i u posveti Vladaru, uz čitanje o zbivanjima u prošlosti navodi i neposredno iskustvo u suvremenim »svjetskim zbivanjima« (cose del mondo). 3 Machiavelli posvećuje to djelo svojim prijateljima, ironizirajući time način na koji je Vladara posvetio moćniku Lorenzu Mediciju, koji nije shvatio vrijednost poklona.

151

Hijerona od Sirakuze4 kad je bio običan čovjek negoli Perzeja Makedonskog5 kad je bio kraljem, jer Hijeronu je, da bi bio vladarom, manjkala samo država, Perzej od kralja nije imao ništa drugo osim kraljevstva. Radujte se, stoga, bilo dobro ili loše, onome što ste sami zahtijevali, pa ustrajete li u zabludi te vam ova moja mišljenja budu ugodna, svakako ću nastaviti ovu povijest, kao što vam u početku obećah. Valete.6

4 Hijeron II, kralj Sirakuze, rođen 306, vladao od 272. do 216. god. pr. n. e. Vidjeti: Vladar, VI pogl. Usp.: Polibije, Historiae, I knj., 8. pogl. 5 Perzej, posljednji makedonski kralj, sin Filipa V, vladao od 179. do 168. god. pr. n. e., kad su ga zbog njegove nesposobnosti kod Pidne porazili Rimljani pod zapovjedništvom Paula Emilija. Vidjeti: Plutarh, Vita Pauli Aemili. 6 Lat.: Ostajte mi zdravo.

152

PRVA KNJIGA Predgovor Iako je zbog ljudima prirođene zavisti uvijek bilo opasno pronalaziti nova ponaša­ nja i poretke,7 podjednako kao kad se istražuju nepoznate vode i zemlje, ipak, budući da su ljudi skloniji pokudi negoli pohvali tuđe djelatnosti, oduvijek potaknut priro­ dnom željom da postupam bez ikakvog poštovanja s onim što smatram da je od zajedničke koristi, odlučio sam krenuti putem kojim još nitko nije krenuo i koji će mi možda zato prouzročiti neugodnost i teškoću,8 ali bi mi također mogao donijeti priznanje onih koji na cilj ovoga mojeg truda budu ljudski gledali. Pa ako zbog oskudne darovitosti, nedostatna iskustva u sadašnjim zbivanjima, slabe obaviještenosti o drev­ nima, ovaj moj pokušaj bude manjkav i od nevelike koristi, bar će uputiti koga, što će s više sposobnosti, rječitije i pametnije ovoj mojoj nakani udovoljiti, a ne donese li mi pohvalu, to mi ne bi trebalo nanijeti pokudu. Kad vidim kolika se čast pripisuje antici i kako je mnogo puta, da propustim mnoge druge primjere, netko antički krnji kip po visokoj cijeni kupovao samo zato da ga imade uza se, da njime počasti svoj dom, da ga ponudi na oponašanje onima što se bave tom umjetnošću, i kako ga onda oni s mnogo vještine u svim svojim djelima nastoje prikazati, pa kad, s druge strane, vidim kako savršeno djelovanje koje se duguje antičkim kraljevinama i republikama, kraljevima, vođama, građanima, zakonodavcima i drugima koji su se trudili za svoju domovinu, prije izaziva divljenje negoli oponašanje, i kako ga, dapače, posvuda svatko u tolikoj mjeri izbjegava da nam od one antičke vrline nije ostalo ni traga - ne mogu da se istodobno ne čudim i ne požalim. A čudim se i žalim to više što opažam da su se u građanskim razmiricama ili u bolestima koje ih zateknu ljudi vijek utjecali sudovima ili lijekovima koji su se u antici donosili ili propisivali, jer građanski zakoni nisu ništa drugo doli presude koje su dali antički pravnici i koje, sustavno poredane, naše sadašnje pravnike poučavaju kako će suditi. Ni medicina nije ništa drugo doli iskustvo antičkih liječnika, i prema njemu sadašnji liječnici oblikuju svoje mišljenje. Međutim, kad je riječ o uređenju republika, o održavanju država, o upravljanju kraljevstvima, o organiziranju vojske i vođenju rata, o suđenju podanicima, o širenju vlasti, nema ni vladara, ni republike, ni vođe, ni 7 Tal.: nuovi modi e ordini, Machiavellijeva kategorijalna inovacija. »Modi« treba ovdje shvatiti alternativno, u značenju: metode, ponašanja, sredstva, načini, a »ordini« kao poredak, institucije, organizaciju. O tome vidjeti: H.Mansfield, Machiavelli’s new Modes and Orders, A Study o f the Discourses on Livy, Ithaca - London, 1969; J. H. Whitfield, Discourses on Machiavelli, Cambridge, 1969. 8 Machiavelli time najavljuje svoju originalnost, uspoređujući svoj put s Kolumbovim. Vidjeti: L. J. Walker, Notes on Book, I, u: N. M., The Discourses.

153

građanina, koji se utječu antičkim uzorima.9 Uvjeren sam da to ne nastaje toliko zbog slabosti do koje je sadašnja vjera10 dovela svijet, ili od zla što ga je slavoljubna lijenost nanijela mnogim kršćanskim pokrajinama i gradovima, koliko zbog pomanjkanja pravog poznavanja povijesti, zbog toga što se iz čitanja o njoj ne izvlači smisao niti uživa okus što ga ona posjeduje. Otud se događa da mnogi dok čitaju uživaju doznajući razne zgode što ih ona sadrži, a da pri tome ne misle na to kako će je oponašati, smatrajući da je oponašanje ne samo teško nego i nemoguće, kao da su nebo, sunce, počela, ljudi drugačiji u gibanju, poretku, moći nego što su bili u antici.11 Želeći zato ljude izvući iz te zablude, smatrao sam nužnim o svim knjigama Tita Livija što nam ih zloba vremena nije oduzela,12 napisati sve ono što prema drevnim i modernim zbiva­ njima budem smatrao da je prijeko potrebno kako bi se bolje shvatile, tako da oni što ove moje rasprave budu čitali mognu izvući korist za kojom treba da teži upoznavanje povijesti. I premda je moj pothvat težak, smatram da ću teret, uz pomoć onih što su me ohrabrili da ga uzmem na sebe, nositi tako da će kratak put preostati dok ne stigne do mjesta kamo je upućen.

I Kako su nastali- gradovi uopće i kako je nastao Rim Tko bude čitao kakav je početak imao grad Rim i kojim ga zakonodavcima duguje, i kako je bio uređen, neće se začuditi što se tolika vrlina više stoljeća u tom gradu održala i što je zatim iz nje nastala onolika moć koju je republika dosegla. A želeći najprije raspravljati o njegovu postanku, velim da su sve gradove podigli ili ljudi rođeni tamo gdje ih podižu, ili stranci. Prvi je slučaj neophodan kad stanovnici raspršeni u mnoge i malene dijelove ne žive sigurno, budući da zbog položaja i malobrojnosti nijedan dio ne može odoljeti navali napadača i ne mogu se kad neprijatelj dođe pravodobno ujediniti, ili bi im pak, ako mogu, valjalo ostaviti napuštene mnoge njihove tvrđavice, pa bi odmah postali plijenom neprijatelja. Tako se oni, da bi izbjegli tu opasnost, vlastitom odlukom ili na poticaj najuglednijega među njima, okupe da žive zajedno na mjestu koje izaberu, udobnijem za život i prikladnijem za obranu. Među takvim su gradovima od mnogih bili Atena i Venecija. Atenu su pod Tezejevom vlašću13 zbog sličnih razloga sagradili raspršeni stanovnici. Venecija je nastala od stanovnika koji su se stisnuli na nekim otocima gornjeg dijela Jadranskog mora da bi izbjegli ratove što su zbog nadolaska novih barbara poslije pada Rimskog Carstva izbijali u Italiji,14 pa su bez posebna vladara koji bi im to naredio počeli zajedno živjeti prema zakonima što su im se činili najprikladnijima za njihovo održavanje. To im je sretno uspjelo zato što im je položaj dugo pružao mir, budući da ono more nije 9 Antika se imitira u umjetnosti, pravu i medicini, ali još ne i u politici, što namjerava učiniti Machiavelli. lu U rukopisu koji se čuva u Philadelphiji stoji »la presente educazione«, a u rukopisu u British Museumu »la presente religione«, što prihvaća i S. Bertelli u svom izdanju (Feltrinelli, Milano, 1960), za razliku od izdanja Sansoni (Firenze, 1971). 11 Machiavelli podvrgava kritici u to doba popularnu retoričko-hedonističku recepciju historije, suprotstavljajući joj pragmatičnu koncepciju. Slični zakoni djelovanja uzroka i posljedica djeluju u historiji kao i u prirodi, pa se mogu otkriti empirijskim metodama. Odatle i naturalistička interpretacija Machiavellija. 12 Povijest Rima Tita Livija (59-17. god. pr. n. e.) pod naslovom Ab Urbe condita kistoria Romae sadrži 142 knjige, ali ih je sačuvano samo 35. Prvih deset knjiga (»Prva dekada«) obuhvaća vrijeme od osnutka Rima do trećega samnitskog rata (293. god. pr. n. e.), ali Machiavelli u Raspravama (II i III knj.) navodi i epizode iz kasnijih knjiga, npr. rat s Hanibalom. 13 Tezej, mitski osnivač Atene (1234. god. pr. n. e.). Vidjeti: Plutarh, Theseus, 24-25. 14 O osnivanju Venecije nakon invazije Huna pod Atilom (451. god. pr. n. e.) vidjeti u: Firentinske povijesti, I. 29.

154

imalo izlaza, a narodi koji su pustošili Italijom nisu imali brodovlja kojim bi ih zlostavljali, tako da ih je njihovo podrijetlo, koliko god bilo skromno, moglo dovesti do veličine u kakvoj danas žive. Drugi je slučaj kad tuđi svijet podigne grad, slobodni ljudi ili oni što o kome ovise, kao što su kolonije koje šalju ili republika ili vladar da bi rasteretili svoje zemlje od stanovnika,15 ili da obrane novoosvojene krajeve koje sa sigurnošću i bez troškova žele zadržati: takvih je gradova rimski narod mnogo podigao, i to za cijele svoje vladavine, ili ih je pak podigao vladar, ne zato da u njima obitava, nego radi svoje slave, kao Aleksandar grad Aleksandriju.16 A kako ti gradovi nisu slobodno nastali, rijetko se događa da jako uznapreduju i da se uvrste među velike države. Na sličan je način podignuta Firenca,17 jer (bilo da su je podigli Sulini vojnici ili možda stanovnici fijezolanskih brda, koji su imali povjerenja u dugotrajan mir što ga je svijet dobio pod Oktavijanom, pa su se okupili da žive u ravnici nad Arnom), podignuta je pod rimskom vlašću, i jedini napredak koji je u svojim počecima postigla bio je onaj što joj ga je vladarova ljubaznost dopustila. y f Slobodni su graditelji gradova narodi koji su bili pod vladarom ili vlastitom voljom prisiljeni zbog bolesti, ili gladi, ili rata napustiti rodni kraj i potražiti nov smještaj. Oni ili naseljuju gradove na koje naiđu u krajevima koje osvoje, kao što je učinio M ojsije, ili sagrade nove, kao što je učinio Eneja.18 U ovom se slučaju prepoznaju i graditeljeva vrlina i fortuna sagrađenog, koja je sjajnija ili manje sjajna ovisno o tome je li obdareniji ili manje obdaren vrlinom utemeljivač. Njegova se vrlina očituje na dva načina: prvi je u izboru položaja, drugi u zakonima koje uspostavlja. A kako ljudi djeluju ili po nuždi ili po izboru, i kako je veća vrlina tamo gdje je manja mogućnost izbora, treba razmotriti je li bolje za gradnju gradova izabrati neplodna mjesta, kako bi ljudi, prisiljeni da se snađu i manje prepušteni neradu, živjeli složnije, jer bi zbog siromašnog smještaja imali manje povoda za neslogu, kao što se dogodilo u Dubrov­ niku19 i u mnogim drugim gradovima podignutim na sličnim mjestima: takav bi izbor zacijelo bio mudriji i korisniji, kad bi se ljudi zadovoljili da žive od svojega i da ne nastoje zapovijedati drugima. Prema tome, budući da se ljudi mogu zaštititi samo snagom, nužno je izbjegavati neplodnost kraja i smjestiti se na osobito plodna područja, gdje se zbog rodnosti položaja mogu širiti pa i braniti od napadača i potlačiti bilo koga tko bi se njihovoj veličini usprotivio. A što se tiče nerada koje takvo područje donosi, treba život urediti tako da ljude zakon prisili na ono što ih područje ne prisiljava,-0 i da se oponašaju oni koji su bili mudri i koji su prebivali u vrlo ugodnim i plodnim krajevima, što proizvode dokone ljude i nesposobne za bilo koji valjan posao. Da bi spriječili štetu što bi je ugodnost kraja neradom mogla uzrokovati, oni su podvrgnuli vježbi one što su trebali da postanu vojnicima, tako da su zbog tog stava postali bolji vojnici od onih u krajevima koji su po prirodi surovi i neplodni, kao što je bilo Egipatsko Kraljevstvo, gdje su dobri zakoni imali takvu moć, da su se tamo rodili izvrsni ljudi,21 kojih bi imena da ih vrijeme nije bacilo u zaborav zasluživala veću hvalu 15 O rimskim kolonijama vidjeti: Firentinske povijesti, II, 1; Vladar, III pogl. 16 331. god. pr. n. e. 17 Usp.: Firentinske povijesti, I, 5; II, 2. 18 Mojsije je tako naselio zemlju Kanaan (vidjeti: Sveto pismo, Brojevi, str. 33. i dalje), a Eneja je osnovao Lavinium (današnju Pratica di Mare u Laziju), koji je u VI i V st. pr. n. e. bio glavni grad Latinskog saveza. 19 Kad su Avari i Slaveni 614. god. porušili Epidaurum (Cavtat), bjegunci su se naselili u ribarskom naselju na morskoj stijeni ( laus, odatle Rausa, Ragusium). L. J. Walker u svom komentaru brka Cavtat i Dubrovnik te datira grad od 656. god. 20 Zakoni moraju, dakle, zamijeniti prirodnu nuždu, koja ljude nagoni na rad i na akciju. 21 Machiavelli povremeno kao izvor uzima i Diodora Sicilskog, ovdje: Gesta Regum Aegypti, I, 30. i 45.

155

nego Aleksandar Veliki i mnogi drugi što su još u svježem sjećanju. A tko je promatrao Sultanovo carstvo i kakvi su bili mameluci i njihova vojska prije nego što ju je uništio Veliki Turčin Selim,22 mogao je na djelu vidjeti kolika je sposobnost vojnika i na djelu upoznati koliko se boje nerada na koji ih je dobra zemlja mogla navesti, da to nisu sprečavali vrlo oštri zakoni. Smatram, dakle, da je mudrije izabrati plodno mjesto, kad se o toj plodnosti vodi računa u pravim zakonima. Kad je Aleksandar Veliki želio podići grad na svoju slavu, došao je k njemu graditelj Dinokrat i pokazao mu kako ga može sagraditi na planini Atosu, na mjestu koje nije samo jako nego bi se moglo urediti tako da bi tom gradu dalo ljudsko obilježje, a to bi bilo nešto divno i rijetko, i dostojno njegove veličine i kad ga je Aleksandar upitao od čega bi tamošnji stanovnici živjeli, odgovorio je da na to nije mislio, na što se Aleksandar nasmijao, pa je zanemarivši planinu podigao Aleksandriju, u kojoj su stanovnici zacijelo rado živjeli zbog bogatstva onog kraja i zahvaljujući prednosti koju donose more i Nil.23 Istražujući, dakle, podizanje Rima, tko bude smatrao Eneju kao njegova prvog praoca, uvrstit će ga među gradove koje su podigli stranci, a tko uzme da mu je praotac Romul,24 svrstat će ga među gradove koje su podigli ljudi tamo rođeni, a u svakom će slučaju opaziti da mu je početak slobodan, ni o kome ovisan: opazit će, također, kao što će se poslije kazati, koliko su mu strogih zakona Romul, Numa i drugi nametnuli, tako da ga plodnost zemlje, prednost mora, česte pobjede, veličina vladavine kroz mnogo stoljeća nisu mogli izopačiti, nego su u njemu održali toliko vrlina koliko nikad nije nijednu drugu republiku resilo. A kako su velika djela njezina koja je Tito Livije proslavio nastala zahvaljujući ili javnoj ili privatnoj odluci, ili unutar ili izvan grada, počet ću raspravljati o onim unutrašnjim pitanjima u vezi s javnim odlučivanjem2^ koja budem smatrao da su dostojnija spomena osvjetlju­ jući i sve njihove posljedice, pa će se s njima ova prva knjiga, odnosno ovaj prvi dio Rasprava, i završiti.

II

Koliko ima vrsta republika i kakvoj je Rimska Republika pripadala Želim ostaviti po strani razlaganje o gradovima koji su od početka bili podvrgnuti drugima, pa ću govoriti o onim gradovima koji su od početka bili daleko od bilo kakva izvanjskog ropstva i koji su odmah sobom po vlastitoj volji upravljali, ili kao republike ili kao vladavine pojedinca, koje su, već prema različitu podrijetlu, imale različite zakone i poredak.26 Nekima je, naime, od njih zakone dao pojedinac, i to odjednom, kao Likurg Spartancima; neke su ih dobile slučajno, i to u više navrata, i prema prigodama, kao Rim. Prema tome, sretnom se može smatrati republika kojoj je sudbina namijenila jednog čovjeka da joj dadne takve zakone te ih ne treba popravljati, nego 22 Mameluci, isprva zarobljenici, a potom vojnici, turskog i čerkeskog porijekla. Zavladali su Egiptom 1252. i vladali do 1517, kad je Kairo zauzeo turski sultan Selim I (1467-1520). Ovaj je podatak Machiavelli unio u naknadnoj redakciji. 23 Arhitekt Deinokrat je 322. god. pr. n. e. predložio Aleksandru da će od gore Atos na Halkidici napraviti gigantski kip - grad njemu u čast. Taj podatak Machiavelli uzima od L. Vitruvija Poliona, De Architectura libri X, II, Predgovor, 2-3, a navodi ga i T. Akvinski, De Regimine Principum, II, 3. 24 Bijeg Eneje iz Troje opisuje Tito Livije, 1, 1-3, a priču o Romulu i Remu u istoj knjizi, u 4. i 5. pogl. 25 Čitaj: političkim odlučivanjem. U originalu: consiglio publico. 26 Walker prevodi »različite zakone i institucije«. Međutim, ovdje poredak treba shvatiti u značenju ustavnog prava, tj. kao institucionalni okvir iz kojega proistječu posebni i specifični zakoni.

156

može u sigurnosti živjeti pod njima. A vidi se kako ih se Sparta držala više od osam stotina godina ne izopačujući ih i bez ikakvih opasnih potresa;27 dok je, naprotiv, u stanovitoj mjeri nesretan grad koji nije naišao na pametna zakonodavca pa se sam mora za svoje ustrojstvo pobrinuti, a među takvima je još nesretniji onaj koji je udaljeniji od reda, a udaljeniji je onaj što je svojim poretkom posve skrenuo s pravog puta koji bi ga doveo k savršenom i pravom cilju, jer gotovo je nemoguće da gradovi takav položaj u koji su dospjeli poprave zahvaljujući nekom događaju. Drugi gradovi koji su, ako i nemaju savršen poredak, od početka krenuli dobrim putem prikladnim da ih poboljša, mogu stjecajem povoljnih prilika postati savršeni. Istina je, međutim, da se nikad neće ustrojiti bez opasnosti, jer se većina ljudi nikad ne složi s novim zakonom, koji se odnosi na nov poredak u gradu, ako im nužda nije pokazala da to treba da učine; a kako do te nužde ne može doći bez opasnosti, lako takva republika propadne prije nego što dospije do savršena poretka. O tome najbolje svjedoči Firentinska republika, koja se zbog pobune Arezza godine 1502. preustrojila,28 a kad je 1512. bio poharan Prato, raspala 29 se."

Želeći, dakle, raspravljati o tome kako je bio ustrojen grad Rim i koji su ga događaji doveli do savršenosti, primjećujem da su neki što su pisali o republikama smatrali kako one u sebi sadrže jednu od triju vladavina, koje su nazivali principat, vladavina optimata i pučka vladavina,30 i da oni što gradu daju ustrojstvo treba da se okrenu jednoj od njih, već prema tome koja im se čini najpovoljnijom. Drugi, pak, i, prema mnogim mišljenjima, mudriji, smatraju da postoji šest vrsta vladanja, od kojih su tri veoma loša, dok su druga tri sama po sebi dobra, ali tako se lako izvitoperuju da opet postaju pogibeljnima.31 Dobre su tri gore navedene vladavine; loše su druge tri, koje o tim trima ovise, svaka na način sličan onoj kojoj je srodna, pa se lako prelazi s jedne na drugu, jer principat lako postaje tiranija, optimati s lakoćom postaju države malobrojnih, pučka se bez teškoće preobraća u razuzdanu vladavinu.32 Kad netko stoga uređujući republiku uvodi u grad jedan od tih poredaka, njegovo ustrojstvo kratko potraje, budući da ništa ne može spriječiti posrtanje u njegovu suprotnost, zbog sličnosti koja u tom slučaju postoji između vrline i mane. 27 Nije jasno zašto je ovdje Machiavelli istakao primjer Likurga (živio oko 884-775. god. pr. n. e. i vladao u ime svog nećaka Karilaja, proveo reformu po kojoj je podijelio stanovništvo u tri klase: vojnike, slobodne seljake i helote; vidjeti: Aristotel, Politika, II knj.), kad mu je uzor bio Rim. To se može protumačiti podsvjesnom težnjom za idealnim, što možemo tumačiti kao danak humanističkoj tradiciji. 28 Grad Arezzo i dolina Chiane (Val di Chiana) pobunili su se protiv Firence 4. lipnja 1502, na nagovor Vitellozza Vitellija. Firenca je zatražila pomoć od francuskog kralja Luja XII, a Francesco Soderini i Machiavelli poslani su Cesareu Borgi, koji je stajao iza Vitellija. Borgia je zatražio promjenu vlade u Firenci, pa su Firentinci, u strahu, 26. kolovoza donijeli zakon kojim se Piero Soderini imenuje doživotnim gonfalonijerom - šefom države (prije toga su segonfalonijeri smjenjivali svaka tri mjeseca). Pobuna je ugušena u kolovozu uz pomoć Francuza. 29 Španjolska vojska je 29. kolovoza 1512. poharala Prato, gdje se raspala Machiavellijeva vojska, tzv. Ordinanza fiorentina, sastavljena od unovačenoga stanovništva. Stranka Medičejaca je zatražila ostavku Soderinija, koji je pobjegao iz grada 1. rujna. Medici su sevratili u grad, i sazvana je Ovlast (Balia) od 40 građana, koja je ukinula Veliko vijeće LMachiavellijevu narodnu vojsku. 59 ’Tj. monarhijska, aristokratska i demokratska vladavina. Machiavelli je preuzeo Polibijevu klasifikaciju, iznesenu u VI knjizi njegovih Povijesti. S obzirom na to da tada još nije bita prevedena Polibijeva VI knjiga, mnogi smatraju da je Machiavelli znao grčki. Vidjeti: J. Hexter, Seyssel, Machiavelli and Polybius VI: The Mistery o f the missing Translation, u: »Studies in the Renaissance«, III, 1956. Vjerojatno je u ambijentu vrtova Oricellari cirkulirao rukopisni prijevod Polibija, što će ga Giano Lascaris izdati u Veneciji 1529. god. 31 Autoriteti na koje se poziva Machiavelli jesu Polibije i Aristotel, a preko njih i Platon. Aristotel dijeli oblik vladavine na osnovi toga da li je dobar ili iskvaren te nalazi loše korelate za pojedini dobar oblik bazileja-tiranija, aristokracija-oligarhija, politeja-demokracija. Vidjeti: Aristotel, Politika, III knj. Polibije dijeli (u latinskom prijevodu) oblike na: Regnum-Tyrannis, Optimatium Principatus-Paucorum dominatio, Populi imperium-Turbae Potentatus (grč. ohlokratia).

32 Machiavellijeva klasifikacija: Principato-Tirranide, Ottimato-Stato di Pochi, Governo popolare-Governo Licenzioso.

157

^Slučajno nastaju svi ti oblici vladavine među ljudima,33 jer su na početku svijeta stanovnici bili malobrojni, neko su vrijeme živjeli raspršeni poput životinja, zatim se ljudski rod umnogostručio, pa su se okupili zajedno, a da bi se mogli bolje braniti počeše između sebe gledati tko je najkršniji i najsrčaniji pa su ga prihvatili kao vođu i slušali. Od toga doba potječe spoznaja o razlici između onoga što je čestito i dobro i onoga što je pogubno i loše, jer kad se opazilo da netko uđi svojem dobročinitelju, nastade osjećaj mržnje i žaljenja među ljudima, te su kudili nezahvalnike a častili one što su bili zahvalni misleći i na jednake nepravde što su njima mogle biti nanesene, pa da bi slično zlo izbjegli odlučiše donijeti zakone, uvesti kazne protiv prekršitelja: otud dolazi spoznaja o pravdi. Zahvaljujući tome, poslije, birajući vladara nisu išli za snažnijim nego za onim koji je bio pametniji i pravedniji. Kako su, međutim, nakon toga vladarom postajali nasljedstvom a ne izborom, nasljednici su se odmah stali izrođavati u odnosu na starije, pa su napuštali vrla djela smatrajući da vladari moraju jedino druge nadmašivati u raskoši i pohoti, i u svim drugim užicima-T ako je vladar na sebe počeo navlačiti mržnju, a zbog te se mržnje stao i bojati, pa kako je ubrzo od straha prešao na nasilja, uskoro je nastala tiranijaj To je zatim uzrokovalo početak propasti, tajnih dogovora i urota protiv vladara, u koje se nisu upuštali plašljivci i slabići, nego oni koji su velikodušnošću, hrabrošću, bogatstvom i plemenitošću pred ostalima prednjačili i nisu podnosili vladarov nečastan život. Slijedeći, dakle, ugled tih moćnika mnoštvo se naoružavalo protiv vladara, a kad je on bio poražen, postalo im je poslušno kao svojim osloboditeljima. A budući da su mrzjeli ime samo jednog vođe, oni su sami uspostavljali vladavinu te su u početku, ne zaboravljajući staru tiraniju, vladali prema zakonima koje su sami uveli podvrgavajući osobne interese općoj koristi, pa su i privatnim i javnim poslovima s najvećom pomnjom upravljali i štitili su ih. Kad je zatim ta uprava prešla na njihove sinove, ovi nisu znali za promjenljivost fortune, nisu nikad iskusili zlo, a kako se nisu htjeli zadovoljiti građanskom jednakopravnošćuj okrenuli su se lakomosti, častoljublju, prisvajanju žena, pretvorivši vladavinu optimata 11 vladavinn malobrojnih, bez ikakva poštivanja uljuđenosti.34 Tako se u kratko vrijeme njima đogođikflsto što i tiraninu, jer je mnoštvo, kojemu je dozlogrdila njihova vladavina, poslužilo bilo kome što je i na koji način kanio napasti te upravljače, i tako se ubrzo podigao netko tko ih je uz pomoć mnoštva uništio. A kako je još bilo svježe sjećanje na vladara i na nepravde što ih je nanosio, pošto su srušili vlast malobrojnih, a nisu htjeli obnoviti vladarovu, opredijelili su se za pučku državu i tako su je uredili da u njoj ne mogu imati vlast ni malobrojni moćnici ni vladar-. Kako sve države u početku steknu stanovit ugled, ova se pučka država zadrži neko vrijeme, ali ne dugo, osobito nakon nestanka naraštaja koji ju je uspostavio; jer smjesta poče razuzdanost, kad se nisu poštivali ni privatne ni javne osobe, tako da je svatko živio kako je htio i jedan je drugog svakodnevno tisuću puta vrijeđao, pa su se zbog nužde, ili na savjet kojega valjana čovjeka, ili da izbjegnu razuzdanost, ponovno vratili principatu, a od njega se malo pomalo opet prelazilo na razuzdanost, na način i zbog razloga o kojima je bila riječ^j/ Takav je krug u kojemu se vrtjela i u kojemu se vrti vladavina svih država,35 ali Ovdje »slučajnost« kolidira s Polibijem, koji zastupa tezu o cikličkom kretanju povijesti. Vjerojatno je posrijedi korekcija Polibija pod utjecajem epikurejaca (nedavno je u Vatikanu pronađen Machiavellijev rukopis Lukrecijeva D e Rerum Natura, kako navodi G. F. Berardi u komentaru Raspravama, u: N. Machiavelli, Opere Scelte, Roma, 1969). 34 U originalu civilita, što je i sinonim za vivere civile —građanski život, tj. život u zajednici, odatle i: politički život. Walker to netočno prevodi sa civic rights. 35 Machiavelli ne prihvaća u cjelini Polibijevu teoriju anakyklosisa (cikličkog kretanja povijesti), jer je na drugim mjestima faktički demantira. Osim toga, Polibije uzima cikličko kretanje historije kao nepobitan zakon, dok kod Machiavellija promjena pojedinih vladavina zavisi od kombinacije vrline i fortune.

rijetko se vraćaju na iste oblike, jer gotovo nijedna država ne može toliko potrajati da može mnogo puta proći kroz te promjene i održati se. Događa se, naprotiv, da se država koju pogode nedaće, kad joj uzmanjka pomoć i snaga, podvrgne drugoj srodnoj i bolje od nje uređenoj; ali ako se to ne dogodi, u beskraj se preobražava u spomenutim vladavinama. Smatram, prema tome, da su svi navedeni oblici vladanja pogubni, jer su one tri dobre vrste kratkotrajne, a tri slabe su nevaljale. Budući da oni što pametno donose zakone znadu za tu manu, izbjegavaju svaki od tih načina sam po sebi pa izaberu jedan koji bi sadržavao sve ostale, smatrajući ga čvršćim i postojanijim, jer se u istom gradu uzajamno isprepliću principat, optimati i pučka vlast.’6 . Među onima koji su zbog slična ustrojstva zaslužili veću pohvalu jest Likurg, koji je u Sparti uspostavio zakone tako da je kralju, optimatima i puku dao što im pripada i tako oblikovao državu da je potrajala više od osam stotina godina, uz najveću slavu njemu i mir tom gradu.37 Suprotno se dogodilo Solonu, koji je dao zakone Ateni,38 jer je uspostavio samo pučku državu i zato je ona kratko živjela, pa je prije smrti vidio kako je u njoj nastala Pizistratova tiranija;39 i premda su nakon četrdeset godina bili potjerani njegovi nasljednici i Ateni se vratila sloboda, jer je opet uvedena vlast puka prema Solonovu uređenju, ta vlast nije potrajala više od stotinu godina, koliko god su, da bi se održala, donošeni mnogi zakoni što su suzbijali drskost velikaša i opću raspuštenost, o čemu Solon nije vodio računa. Pored svega toga, budući da on nije spajao snagu principata sa snagom optimata, u usporedbi sa Spartom Atena je živjela vrlo kratko vrijeme. Vratimo se, međutim, Rimu, gdje je usprkos tome što nije imao Likurga da ga uredi od početka tako da uzmogne dugo vremena živjeti slobodno, ipak nastalo toliko nevolja zbog nesloge između puka i Senata, da je slučaj učinio ono što ne bijaše učinio zakonodavac. Ako, naime, Rim nije zapala prva sreća, zapala ga je druga: prva su mu uređenja bila manjkava, ah ipak nisu skretala s puta koji ga je mogao dovesti do savršenosti. Romul i svi ostali kraljevi donijeli su mnoge i dobre zakone, primjerene slobodnu životu, ali cilj im je bio da utemelje kraljevstvo a ne republiku^pa kad je grad postao slobodan, nedostajalo mu je mnogo toga što je bilo potrebno uspostaviti u korist slobode, a što kraljevi ne bijahu uspostavili. Iako su kraljevi izgubili vlast zbog već raspravljenih uzroka i postupaka, uspostavljanjem dvojice konzula umjesto kralja40 oni što ih odagnaše zapravo su iz Rima odagnali samo kraljevsko ime a ne i vlast, tako da su se u toj republici gdje su upravljali konzuli i Senat spajala samo dva od triju gore spomenutih svojstava]41 to jest principat i optimati. Preostalo im je još jedino da uvedu pučku vlast, no kako se rimsko plemstvo uzobijestilo zbog razloga o kojima će poslije biti govora, protiv njega ustade puk, te je ono, da ne bi sve izgubilo, bilo prisiljeno dati puku njegov dio; a s druge su strane Senat i konzuli zadržali toliku (oAlachiavelii se opredjeljuje za teoriju miješane, tj. kombinirane vlasti koja bi djelomično zadovoljavala interese svih slojeva stanovništva. 37 Ovdje sevidi zašto, zapravo, Machiavelli veliča Likurga: ne zbog statičnosti uspostavljene vlasti, već zato što je podijelio vlast između dva kralja, malog aristokratskog vijeća i suverene narodne skupštine. Osim toga, Likurga prati aureola moralnog i pravičnog zakonodavca. 38 Solona ne spominje Polibije u VI knjizi, već Machiavelli, vjerojatno, uzima kao izvor Plutarha, Vita Solonis, 18. Solon je vladao od 595. do 559. god. pr. n. e. i proveo demokratsku ustavnu reformu, uspostavivši svojevrsnu ravnotežu između klasa. Međutim, zakon o ukidanju dugova siromašnog stanovništva prouzročio je njegov pad. 39 Pizistrat (560-527. god. pr. n. e.), Solonov rođak, preuzeo je vlast uz pomoć osobne straže koju su mu odobrili Atenjani. 40 Konzulat je uveden 510. god. pr. n. e., pošto su protjerani Tarkviniji. Prvi konzuli bili su Lucije Tarkvinije Kolatin i Lucije Junije Brut. ^ Machiavelli ovdje eksplicitno ističe koncepciju mješovite države, koja može opstati samo ako su u njoj prisutna sva tri »svojstva«.

159

vlast da su u republici mogli sačuvati svoj položaj. I tako se počeše stvarati pučki tribuni,42 poslije čega se republika učvrstila, budući da je posjedovala sva tri svojstva vladavine. A fortuna joj je toliko bila naklonjena da se usprkos prelasku vlasti od kralja i optimata na puk preko stupnjeva i razloga o kojima je gore bilo rečeno, kraljevskim svojstvima nikad nije potpuno oduzeo ugled na račun ugleda optimata, niti se smanjio ugled optimata da bi se prepustio puku, nego je ostao mješovit i tako je republika postala savršenom,43 a toj je savršenosti pridonijela’hesloga između plebsa i Senata,! kao što će se opširno vidjeti iz dvaju idućih poglavlja.

III

Koje su zgode pridonijele da se u Rimu uspostave pučki tribuni, od čega je republika postala savršenijom Kao što pokazuju svi koji rasuđuju o političkom životu, i povijest koja je puna primjera, tko utemeljuje republiku i uspostavlja joj zakone treba da sve ljude smatra opakima i da pretpostavlja kako će protiv njega svoju pakost okrenuti kad god im se za to ukaže povoljna prilika; a kad pakost neko vrijeme ostane prikrivena, tome je prikriven uzrok, koji je nepoznat jer se ničim nije odao, ali zatim ga otkrije vrijeme, o kojemu se zna da uvijek sve izbaci na vidjelo.4 Činilo se da je u Rimu između puka i Senata, nakon protjerivanja Tarkvinija, došlo do vrlo velike sloge, i da su plemići napustili uobičajenu oholost i postali pučki raspoloženi podnoseći čak i najniže slojeve.45 Ostade ta prijevara skrivena, i uzrok joj se nije opazio sve dok su Tarkviniji živjeli. Kako je plemstvo od njih strepilo i kako se bojalo da im se zlostavljani puk ne približi, s njim je ljudski postupalo, ali čim su umrli Tarkviniji, plemići su se oslobodili straha i stali po puku pljuvati otrov što ga skupljahu u grudima i vrijeđali su ga na svaki mogući*način: to potkrepljuje što sam gore kazao da ljudi dobra djela čine jedino iz nužde, ali čim im se pruži sloboda odlučivanja te se uzmognu raspojasati, odmah posvuda nastanu neredi i poremećaji. Stoga se kaže da od gladi i siromaštva ljudi postaju vrijedni, a zakoni ih čine dobrima.46 Kad nešto samo od sebe bez zakona dobro djeluje, nije potreban zakon; kad, međutim, uzmanjkaju dobri običaji, smjesta je nužan zakon. Kad su umrli Tarkviniji, koji su strahom obuzdavali plemstvo, valjalo je pomišljati na nov poredak koji će na njih imati isti učinak kakav su imali Tarkviniji za života. Stoga je nakon mnogih pometnji, uzbuna i opasnosti od smutnji između puka i plemstva, došlo do uspostavljanja tribuna,47 kojima dadoše takve povlastice i ugled, da su oni otad uvijek mogli biti posrednicima između puka i Senata i sprečavati drskost plemića. 41 Pučki tribuni ustanovljeni su 493. god. pr. n. e.

43 Savršenost države, dakle, proistječe iz ravnoteže interesa klasa, odnosno staleža na koje je država podijeljena. 44 Machiavelli ne kaže da su ljudi zli, već da zakonodavac mora pretpostaviti da su ljudi opaki i da se protiv toga valja osigurati dobrim zakonima. Opakost ljudi je ovdje potencijalna osobina koja se može ispoljiti u danim okolnostima. U 29. poglavlju III knjige on eksplicitno negira da su ljudi opaki (kao što neki kažu) i ističe da su vladari zli. 45 Nakon protjerivanja Tarkvinija u Senat su ušli i bogatiji plebejci, pa Senat više nisu činili patres conscripti, već patres et conscripti. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 1. Usp.: Aristotel, Politika, III, 16, i M. Tulije Ciceron, De Legibus, II, 4. 47 Tribuni plebis ustanovljeni su nakon sukoba između patricija i plebejaca, koji su, nezadovoljni zbog ugnjetavanja, odbili da krenu u pohod protiv Ekva i povukli se na Sveto brdo. U ime patricija s plebejcima je pregovarao Menenije Agrippa, koji je uživao njihovo poštovanje. U početku su pučki tribuni dobili ius auxilii, pravo da štite plebejce od nasilja patricija ili magistrata, a kasnije su dobili i ius intercedendi, pravo veta na odluke Senata, te ius prensionis (pravo da liše slobode one koji krše prava plebejaca) i ius agendi cum plebe (pravo raspolaganja plebejcima). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 32-33.

160

IV Nesloga puka i rimskog Senata učinila je republiku slobodnom i močnom Neću propustiti da raspravim o metežima koji su se u Rimu događali od smrti Tarkvinija do pojave tribuna, a zatim o ponečemu što se ne podudara s mišljenjem mnogih koji smatraju da je Rim bio burna republika puna pometnje, koja bi, da joj dobra fortuna i vojnička vrlina nisu nadomještali mane, bila slabija od bilo koje druge republike.48 Na mogu nijekati da su fortuna i vojska bile uzrokom rimskog gospodstva, ali čini mi se da oni ne opažaju da tamo gdje je dobra vojska treba da bude i dobro ustrojstvo, a rijetko kada nije nužno i to da bude dobra fortuna. Prijeđimo, međutim, na pojedinosti u tom gradu. Oni što osuđuju uzbune između plemića i puka, osuđuju, po mojem mišljenju, ono što je bilo prvim uzrokom da Rim bude slobodan, i više misle na buku i viku u tim uzbunama negoli na povoljne učinke koji su iz njih nastajali; ne vode računa o tome da u svakoj republici vladaju dva različita raspoloženja, jedno u puku, drugo u velikaša, i kako svi zakoni što se donose u korist slobode nastaju zbog njihove razjedinjenosti^ kao što se lako može opaziti da se dogodilo u Rimu; jer od Tarkvinija do Grakha, što će reći preko tri stotine godina,49 neredi su u Rimu rijetko uzrokovali progonstva, a još rjeđe krv. I zato se te pometnje ne mogu smatrati štetnima niti treba misliti da je republika bila u razdoru, jer u tolikom razdoblju zbog svojih sporova nije u progonstvo poslala više od osam ili deset građana, a vrlo ih je malo dala ubiti i nije ih mnogo osudila na plaćanje globe|^Ii na koji se način također jedna republika ne smije nazvati nesređenom, kad ima toliko primjera vrline, jer dobri su primjeri posljedak dobra odgoja, dobar odgoj dobrih zakona, a dobri zakoni nereda koje mnogi nesmo­ treno o su đ u ju ^ jer tko dobro bude istraživao njihov cilj, uvidjet će da oni nisu uzrokovali nikakav progon ili nasilje nauštrb općeg dobra, nego zakone i uredbe za dobrobit javne slobode. A rekne li tko: svaku je mjeru prelazilo i gotovo je okrutno bilo istodobno vikanje puka protiv Senata i Senata protiv puka, bučno trčanje ulicama, zatvaranje radnji, odlazak cijelog puka iz Rima, a sve to izaziva strah čak i u onome tko samo čita o tome, odgovaram da svaki grad mora naći način da puk iživi svoje težnje, a osobito gradovi koji se u važnim prigodama žele poslužiti narodom. Među njima grad je Rim postupao ovako: kad je puk želio izboriti koji zakon, postizao je da se donese jedan od prije spomenutih zakona, ili se nije javljao u vojsku radi odlaska u rat, tako da mu je trebalo na neki način udovoljiti. A želje su slobodnog pučanstva rijetko kada opasne za slobodu, jer im je povod ili potlačenost ili bojazan da ne bude potlačeno.51 A ako je takav strah neutemeljen, tome uvijek može doskočiti svečani govor: ustane pravi čovjek i svojom rječitošću puku objasni kako se vara. A pučanstvo, kao što veli Tulije, koliko god je neuko, kadro je uvidjeti istinu, pa lako popušta kad mu je čovjek dostojan povjerenja objasni.52 Potrebno je, dakle, umjerenije kuditi rimsku vladavinu, i smatrati da je toliko 48 Machiavellijev polemički žar usmjeren je, prije svega, na Tita Livija (nav. dj., II, 7-9, 18, 23—24, 27—32), ali i na suvremenike u ambijentima firentinske Kancelarije, po kojima je sloga (concordia) najviše dobro u državi, a nesloga (discordia) najveće zlo. Vidjeti: G. Sasso, N. Machiavelli, Storia del suo pensiero politico, Bologna, 1980. Machiavellijev suvremenik Guicciardini zastupa suprotno stajalište. Vidjeti: F. Guicciardini, Considerazioni intorno ai Discorsi del Machiavelli, Firenze, 1857. 49 Od 510. do 121. god. pr. n. e., godine smrti Gaja Sempronija Grakha. ■?? »Građanski ratovi i klasni sukobi tako se ne javljaju kao solvent, već kao cement države«; vidjeti: G. Procacci, La lotta di classe cemento del nuovo stato, u: »Rinascita«, br. 22, 1969. 51 Usp.: Vladar, IX, i Rasprave..., I, 5. 52 M. Tulije Ciceron, De Amicitia, XXV-XXVI. 11

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

161

dobrih posljedica koliko ih je poteklo iz te republike moglo nastati samo iz jako dobrih uzroka. Pa ako su neredi uzrokovali pojavu tribuna, zaslužuju najveću pohvalu, jer nisu samo puku omogućili udio u upravi, nego su bili uspostavljeni zato da čuvaju rimsku slobodu, kao što će se u idućem poglavlju pokazati.

V Kome se najsigurnije povjerava očuvanje slobode, puku ili velikašima, i tko ima više razloga da se buni, tko želi osvajati, ili tko želi očuvati Tko je mudro utemeljio republiku, među najnužnijim je stvarima koje je uveo bilo uspostavljanje čuvara slobode, i ovisno o tome kakav je čuvaru položaj, kraće ili dulje traje i slobodan život. A kako u svakoj republici žive ljudi iz puka i velikaši, nedoumica je bila kome je bolje to čuvanje povjeriti. Lakedemonjani,53 a u naše doba Mlečani,54 čuvanje slobode povjeravali su plemićima, ali Rimljani su je povjeravali puku. Stoga je nužno istražiti koja je od tih republika bolje izabrala. Ide li se tragom razloga, u pravu bi bila svaka strana; ako se pak razmotre njihove zadnje zgode, na svoju stranu bi pretegnuli plemići, jer je sloboda Sparte i Venecije dulje potrajala nego sloboda Rima. A prelazeći na razloge, velim, stavljajući se najprije na stranu Rimljana, kako nešto na čuvanje treba povjeriti onome tko ima najmanje želje da povjerenje zlorabi. I nema sumnje, razmotri li se cilj plemića i neplemića,55 opazit će se da prvi imaju veliku želju za vladanjem, a drugi jedino želju da se njima ne vlada, i prema tome veću volju da žive slobodni, jer se manje od velikaša mogu nadati da slobodu mogu zlorabiti. Kad pučani čuvaju slobodu s razlogom se za nju više brinu, pa jer je oni ne mogu osvojiti, ne dopuštaju da je drugi osvoje. S druge strane, tko brani spartanski i mletački poredak, smatra da oni što slobodu povjeravaju moćnim ljudima čine dva dobra djela, prvo, jer više udovoljavaju težnji onih koji imaju većeg udjela u republici, i zato, da bi tu palicu držali u ruci, imaju više razloga da budu zadovoljeni; drugo, jer nemirnim duhovima u puku oduzimlju svojevrstan ugled koji u republici uzrokuje beskonačne nesloge i bruke, pa je kadar plemstvo dovesti do očaja, što s vremenom urodi zlim posljedicama. A uzimlju kao primjer sam Rim: zato što su takav ugled posjedovali tribuni, nije im bilo dosta imati jednoga pučkog konzula,56 nego su htjeli obadva. Uz to su zahtijevali cenzuru, pretora i sve ostale časti gradske uprave, a ni to im nije bilo dovoljno, pa su potaknuti istom mahnitošću s vremenom stali obožavati ljude koje su opazili kao sposobne da potuku plemstvo, pa otud nasta moć Marijeva57 i propast Rima. I zaista, tko dobro razmotri jednu i drugu stranu, mogao bi ostati u nedoumici koga bi odabrao da mu povjeri čuvanje slobode, ne znajući koja je vrsta ljudi štetnija republici, ili oni što žele osvojiti ono što ne posjeduju, ili oni što žele zadržati već osvojenu čast. 53 Machiavelli slijedi Polibija (VI, 10), ali se, vjerojatno, oslanja i na Aristotelovu Politiku, gdje se navodi da spartanski ustav kombinira sve postojeće oblike vlasti, tj. načinjen je od oligarhije, monarhije i demokracije: kralj predstavlja monarhiju, Vijeće staraca oligarhiju, a demokracija je predstavljena eforima, koje bira narod. O Sparti usp.: II, IV i V knj. Politike. 54 Venecijom je vladao dužd, uz devetoricu aristokrata, koji čine Sinjoriju. Uz to, postoje dva vijeća, Fregati, odnosno Senat, i Veliko vijeće. Reforme provedene između 1297. i 1319. smanjile su duždeva ovlaštenja i ukinule povremena zasjedanja parlamenta, tzv. Arrengo. Članstvo u Velikom vijeću postalo je nasljedno, i Venecija je postala aristokratska republika. Usp.: K. Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji, Zagreb, 1955. 55 Tal.: ii fine dei nobili e degli ignobili. Prema tome, mase imaju plemenitije ciljeve od plemića. 56 Pučki konzulat uveden je 367. god. pr. n. e., nakon donošenja tzv. zakona Licinija Sekstija (na prijedlog Gaja Licinija Stolona i Lucija Sekstija Laterana, koji je postao prvi konzul iz redova plebsa). 57 Gaj Marije (157-87. god. pr. n. e.), plebejskog porijekla, istakao se kao general i izabran je za konzula 107, a zatim od 104. do 100. god. pr. n. e. On je prvi počeo primati u vojsku proletere, tj. građane koji nemaju cenza. Njegov sukob sa Sulom doveo je 88. do građanskog rata. Izabran je za konzula po sedmi put 86. god. pr. n. e.

162

Napokon, tko sve potanko istraži, doći će do ovakva zaključka: ili razmišljaš o republici koja hoće da proširi vlast, kao Rim, ili o republici kojoj je dosta da se održi. U prvom je slučaju potrebno činiti sve što i Rim; u drugom valja oponašati Veneciju i Spartu, zbog razloga i onako kao što će se kazati u idućem poglavlju. Nego, da se vratimo raspravi o tome koji su ljudi republici štetniji, ili oni što žele osvajati, ili oni što se boje da ne izgube osvojeno; velim da su Marko Menenije, postavši diktatorom, a Marko Fulvije zapovjednikom konjice,58 oba pučani, nakon istrage u vezi s nekim urotama u Capui protiv Rima, od puka dobili ovlaštenje da izvide tko se u Rimu častoljubivo i pretjerano trudi da dospije do konzulata i drugih položaja u gradu. A kako se plemstvu učinilo da je diktator tu vlast dobio protiv njega, prosuše Rimom glas da nisu plemići častoljubivo i pretjerano tražili časti, nego neplemići, koji se nisu pouzdavali ni u svoje podrijetlo ni u svoju vrlinu, pa su nastojali neuobičajenim putem dospjeti na položaje, a osobito su optuživali diktatora. Optužba je imala toliku moć da se Menenije, održavši govor i požalivši se na klevete plemića protiv njega, odrekao diktature i podvrgao sudu koji o njemu bude dao puk; nakon procesa bio je oslobođen optužbe, i tu se mnogo raspravljalo o tome kko je častohlepniji, ili onaj što želi sačuvati ili onaj što želi osvajati, jer i jedan i drugi prohtjev lako mogu izazvati goleme nerede. Ipak ih najčešće izazivlje onaj koji posjeduje, jer bojazan da će izgubiti u njemu stvara iste želje kao u onih što žele osvojiti, budući da ljudi kanda nisu sigurni da posjeduju ono što imaju, ako još toga ne osvoje.59 A još je gore to što njihovo neispravno i častohlepno ponašanje u onome koji ne posjeduje raspaljuje želju za posjedovanjem, ili zato da im se osveti otimljući im, ili da bi i on mogao steći bogatstvo i časti koje vidi da su u lošim rukama. VI

Je li u Rimu bilo moguće uspostaviti vladavinu koja bi otklonila neprijateljstvo puka i Senata Raspravljali smo o posljedicama razilaženja između puka i Senata. Kako su se nesuglasice nastavile sve do vremena Grakha60 kad su uzrokovale propast slobodna života, netko bi mogao poželjeti da je Rim postigao velika djela koja je učinio a da u njemu nije bilo tih neprijateljstava. Stoga mi se činilo vrijednim razmatranja vidjeti je li se u Rimu moglo uspostaviti stanje koje bi uklonilo rečene razmirice. A da bi se to učinilo, valja imati na umu republike koje su bez tolikih neprijateljstava i uzbuna dugo bile slobodne, pa vidjeti kakvo je stanje bilo u njima i je li se moglo uvesti u Rim. Kao primjer u antici je bila Sparta, među modernima Venecija, koje sam prije spominjao.61 Sparta je imala kralja s malim Senatom koji je njome upravljao.62 Venecija vlast nije dijelila po imenima, nego se po pozivu svi koji mogu sudjelovati u upravi nazivaju vlastelom.63 Takav se postupak duguje više slučaju nego mudrosti onoga tko im je dao 58 Gaj Menije (Caius Maenius), a ne Marko Menenije. Događaj se zbio 314. god. pr. n. e. Zapovjednik konjice, magister equitum, bio je Marko Folije (Marcus Folius), a ne Marko Fulvije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 26. 59 O uzrocima pobuna, odnosno revolucija usp.: Aristotel, Politika, V, 1—3.

60 Tiberije Sempronije Grakho (163-133. god. pr. n. e.) i Gaj Sempronije Grakho (154-121. god. pr. n. e.), pučki tribuni koji su se zalagali za pravednu raspodjelu državnog zemljišta (ager publicus). Optimati su dali ubiti Tiberija s izgovorom da teži za kraljevskom vlašću. Njegov brat Gaj je nastavio njegovo djelo i pokušao ograničiti vlast optimata, ali je poginuo u sukobu s njima 121. god. pr. n. e. 61 Usp.: Rasprave. . I, 1-2. 62 Senat (gerusija) sastojao se od 28 članova (geronta), biranih doživotno među onima koji su navršili šezdeset godina i prestali biti vojni obveznici. Gerusiji su predsjedala dva kralja. Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 48—52. 63 Tal. gentilnomini. Usp.: Rasprave..., I, 55, gdje se vlastelom nazivaju oni koji žive od prihoda sa svojih posjeda i gdje se kaže da u Veneciji taj pojam ima drukčije značenje i označava društveni rang.

163

zakone; jer, stisnuvši se na onim hridima gdje se sad nalazi grad, zbog gore rečenih razloga, mnogi stanovnici, brojčano narasli toliko da im je valjalo dati zakone ako su željeli živjeti zajedno, uspostavili su takav oblik vladavine. Pošto su se često sastajali da odlučuju o gradu, kad im se učinilo da ih ima dovoljno za politički život, zatvorili su pristup u svoje vijeće svim novim pridošlicama koji su se naseljavali.64 Kako je s vremenom na tom području mnogo stanovnika ostalo izvan vlasti, da bi podigli ugled onima koji su vladali prozvali su ih plemićima, a ostale pučanima. Takav se sustav mogao uspostaviti i održati bez potresa, zato što su u njegovu početku svi koji su tada živjeli u Veneciji sudjelovali u upravljanju, pa se nitko nije mogao pritužiti; oni što su se naknadno naselili zatekli su čvrstu i oblikovanu državu i nisu imali ni razloga ni prilike da se bune. Razloga nije bilo zato što im ništa nije bilo oduzeto, prilike nije bilo zato što ih je obuzdavao onaj tko je vladao i nije ih pripuštao poslovima koji bi im omogućili dolazak na vlast. Osim toga, naknadnih naseljenika u Veneciji nije bilo mnogo, ni u toliku broju da bi došlo do nerazmjera između upravljača i onih kojima se upravlja, jer broj je plemića bio ili jednak njihovu ili ga je nadmašivao, pa je zbog toga Venecija mogla urediti svoju državu i držati je u slozi. Sparta, kao što sam rekao, budući da je u njoj vladao kralj i malobrojni Senat, mogla se tako dugo održati zato što je u njoj bilo malo stanovnika, koji nisu dopuštali useljavanje,65 pa su odlučno preuzevši Likurgove zakone, poštujući ih i uklanjajući sve povode pobunama, mogli dugo živjeti u slozi, jer je|svojim zakonima Likurg u Sparti predvidio veću jednakost imovine, a manju jednakost u političkim položajima.66 Tamo je, naime, vladalo podjednako siromaštvo, a pučani su bili manje ambiciozni, jer položaji su se u gradu raspodjeljivali između malog broja građana, koji su se držali na odstojanju od puka, a plemići pučane nisu zlostavljali da bi ikad u njima izazvali želju za položajima. Takvo stanje potječe od kraljeva Sparte, koji su ograničavali moć vlastele na taj način što su joj ugled najdjelotvornije čuvali štiteći puk od bilo kakve uvrede, pa puk nije živio u strahu ni želio doći na vlast; a kako nije imao vlast niti se bojao, bili su otklonjeni i natjecanje s vlastelom, do kojega je moglo doći, i povod pobuni, pa su dugo mogli živjeti u slozi. Dva su, međutim, glavna razloga toj slozi, jedan u tome što su stanovnici Sparte bili malobrojni i zato je njima mogao upravljati mali broj ljudi, drugi u tome što u svoju republiku nisu prihvaćali strance pa nisu imali prilike ni da se pokvare ni da brojčano narastu toliko da to postane nepodnošljivo onim malobrojnim ljudima koji su vladali.^ Kad se, dakle, sve to razmotri, jasno je da su rimski zakonodavci morali učiniti jednu od dviju stvari ako su htjeli da Rim živi u miru kao prije spomenute republike: ili da puk ne pozivaju u rat, kao što su činili Mlečani, ili da zatvore vrata strancima, kao Spartanci.68 A Rimljani su učinili i jedno i drugo, zbog čega je puk postao, jači i brojniji, i dobio bezbroj povoda za pobunu. A da je rimska država bila mirnija, nepovoljna bi posljedica bila u tome što bi bila još slabija, jer bi joj se prekinuo put prema veličini do 64 Tzv. serrata (zatvaranje), odluka što ju je donijelo Veliko vijeće 1297, definitivno uspostavivši oligarhijski oblik vlasti. 65 Periklo je u svom govoril u atenskoj skupštini zatražio da Spartanci dopuste strancima ulazak u grad (432. god. pr. n. e.). Spartanci su se, pak, žalili da su Atenjani onemogućili Megarcima da dođu na atensko tržište. Vidjeti: Tukidid, Peloponeski rat, I, 139. i 144. 66 O pretpostavljenoj jednakosti imovine razilaze se Polibije, nav. dj., VI, 48, i Aristotel, Politika, II, 9. 6 7 Aristotel navodi da su Spartanci dugo vremena dopuštali strancima ulazak u grad, tako da nisu oskudijevali ljudstvom, usprkos brojnim ratovima, te je Sparta tada imala oko 10.000 stanovnika. Međutim, takva je politika uzrokovala smanjenje stanovništva, pa je Sparta u doba tebanske invazije imala samo 1000 stanovnika. (Aristotel, Politika, II, 9.) 68 Ni Sparta ni Venecija nisu se u ratovanju oslanjale na svoje građane. Mlečani su unajmljivali plaćenu vojsku, s kondotjerima na čelu, a Spartanci su slali u rat helote i stanovnike savezničkih gradova.

164

koje je dospjela. Da je uklonio razloge pobunama, Rim bi uklonio i razloge svojem jačanju. A u svim se ljudskim stvarima vidi, kad se dobro pogleda, kako se jedna neprilika ne može ukinuti a da ne iskrsne druga. Ako, prema tome, hoćeš da ti narod bude brojan i naoružan kako bi stvorio veliku vladavinu, s njim ne možeš postupati kako hoćeš; zadržiš li ga u malom broju i nenaoružana, ako stekne moć, ne možeš ga zadržati, ili će postati toliko podao, da ćeš biti plijenom bilo koga tko te napadne, i zato u svakoj odluci valja razmotriti gdje ima najmanje nepovoljnosti i prema tome se opredijeliti, jer nemoguće je da uvijek sve bude čisto i bez povoda za sumnju.^9 Mogao je, dakle, Rim dobiti doživotnog vladara, uvesti malen senat, ali nije mogao, kao Sparta, ograničiti rast svojih građana ako je htio veliko carstvo, jer doživotni kralj i malobrojni senat u pogledu sloge slabo bi mu koristili. Kad bi stoga tko htio nanovo uspostaviti republiku, trebalo bi da ispita želi li da ona, poput Rima, širi vladavinu i moć, ili da ostane u užim granicama. U prvom slučaju treba da je uredi kao Rim i da na najbolji mogući način dopusti pobune i opće nesuglasice, jer bez velika broja dobro naoružanih ljudi republika se nikad neće moći povećati, ili održati ako se poveća. U drugom sluč'aju, možeš je urediti kao Spartu ili Veneciju; međutim, budući da je širenje propast za takve republike, tko ih organizira treba da na sve moguće načine spriječi njihovo osvajanje, jer kad slaba republika osvaja za nju je to posve pogibeljno, kao što se dogodilo Sparti i Veneciji. Prvoj je, pošto je sebi podvrgla gotovo cijelu Grčku, neznatna zgoda otkrila slab temelj, jer se upropastila nakon pobune Tebe na čelu s Pelopidom,70 nakon čega su se pobunili drugi gradovi. Slično je bilo s Venecijom, koja je osvojila velik dio Italije, i to uglavnom ne u ratu nego novcem i umješnošću, a kad je morala iskušati svoje snage, u jednom je danu sve izgubila.71 Po mojem mišljenju, republiku koja bi dugo potrajala najbolje je iznutra urediti kao Spartu ili kao Veneciju, smjestiti je na sigurnom položaju i toliko jakom da nitko ne bi ni pomišljao kako je smjesta može potlačiti, a da, s druge strane, ne bude toliko velika da je se susjedi boje, i tako bi dugo mogla uživati svoje stanje. Jer, dva su irazloga zbog kojih se ratuje protiv neke republike, prvi, da se njom zagospodari, a drugi je strah da te ne osvoji. Ta dva razloga gore spomenuti postupak gotovo posve otklanja, jer ako ju je teško zauzeti, kao što pretpostavljam, budući da je dobro pripremljena za obranu, rijetko će se dogoditi, ili nikada, da je tko naumi osvojiti. Ako ona ostaje u svojim granicama i iskustvo pokaže da od nje ne dolazi opasnost, nikad se neće dogoditi da netko zbog straha sam započne rat protiv nje. A takvom bi ishodu pogotovo pridonio ustav ili zakon koji bi joj zabranjivao širenje. Čvrsto sam uvjeren da bi takva ravnoteža omogućavala pravi politički život i pravi mir u jednom gradu. Kako se, međutim, sve u ljudskom životu giba i ne može ostati nepomično, nužno je i dizanje i spuštanje, a na mnoge stvari na koje te ne upućuje razum upućuje te nužda. Tako se događa da republiku uređenu tako da se održava ne šireći se, nužda navede da se širi, što joj oduzimlje temelje i ubrzo je upropasti. S druge strane, ako joj je nebo sklono pa ne mora ratovati, mirovanje bi je učinilo ili mlohavom ili nesložnom, a to bi oboje ili svako za sebe bilo povod njezinoj propasti. Stoga, u nemogućnosti, po mojem mišljenju, da se takva ravnoteža uspostavi i održi, valja, uređujući republiku, misliti na najčasnije opredjeljenje, tako da ona, ako je i navede nužda da se širi, uzmogne i očuvati osvojeno. A da se vratim na prvotno razmatranje, mislim da je nužno slijediti rimsko uređenje, a ne uređenje drugih republika, jer srednji put između jednoga i drugog S* Ta je maksima osnova Machiavellijeve koncepcije političke odluke kao izbora između dva manja zla. 70 Pelopida (410-364. god. pr. n. e.) pobjegao je nakon pada Tebe u Atenu i odande organizirao državni udar, kojim je zbacio s vlasti prospartansku oligarhiju (379. god. pr. n. e.). 71 U bici kod Vailate na Ghiari d’Adda (nazvana i bitka kod Agnadella) 4. svibnja 1509. (usp.: Vladar, XII).

165

mislim da nije moguć,72 i neprijateljstvo između puka i Senata shvatiti kao nužno zlo da bi se postigla rimska veličina. Osim drugih iznesenih razloga, naime, u kojima se pokazuje koliko je bio prijeko potreban ugled tribuna za očuvanje slobode, lako je opaziti koliko je korisno za republiku bilo ovlaštenje da se podnose tužbe, povjereno, između ostalih, tribunima, kao što će se u idućem poglavlju raspraviti. V II

Koliko su u republici nužne optužbe da bi se održala sloboda Onima koji su u gradu zaduženi da čuvaju njegovu slobodu ne može se dati korisnija i nužnija vlast negoli je vlast da mogu podići optužbu protiv građana pred pukom ili kojim sudom ili vijećem, kad god se u čemu ogriješe protiv slobode u državi. JDvije su od toga osobito korisne prednosti za republiku. Prva je, što građani od straha da ne budu optuženi ništa i ne pokušavaju protiv države, a pokušaju li, smjesta su i bez obzira kažnjeni. Druga je. što se omogućuje da se iskali bilo koja srdžba, kakvih ima u gradovima, prema bilo kojem građaninu.73 A kad se takva raspoloženja nemaju gdje normalno iskaliti, utječe se nedopustivim sredstvima, zbog čega se republika posve upropaštava. I ništa toliko ne osigurava i ne učvršćuje republiku nego zakoni koji omogućuju da takva raspoloženja nađu oduška. To se mnogim primjerima može potkrijepiti, a osobito primjerom koji navodi Tito Livije o Koriolanu.74 Kad se je, veli on, rimsko plemstvo rasrdilo na puk smatrajući da je stekao preveliku vlast uvođenjem tribuna koji su ga branili, i kad je u doba velike nestašice živežnih namirnica Senat poslao po žito u Siciliju, Koriolan, neprijatelj pučke stranke, savjetovao je da se iskoristi trenutak i kazni puk oduzimanjem vlasti koju bijaše stekao na štetu plemstva, te da mu se ne podijeli žito i da izgladni. Kad je odluka doprla do ušiju puka, toliko se na Koriolana razljutio te bi ga, dok je iz Senata izlazio, ljudi bili u narodnom bijesu ubili, da ga tribuni nisu pozvali da se brani na sudu. Ta zgoda upozorava na ono što je gore rečeno, koliko je korisno i nužno da svojim zakonima republika omogući da se iskali srdžba javnosti protiv jednoga građanina, jer kad nema tih redovnih mogućnosti,75 utječe se neuobičajenima, a nesumnjivo one nose mnogo gore posljedice. Ako je, naime, građanin zakonitim putem potlačen, čak da mu se i nepravda učini, malo će ili nimalo nereda zbog toga republika doživjeti, jer prisila ne dolazi ni od privatne ni od tuđinske sile, koje upropaštavaju slobodan život, nego od javne sile i poretka, koji imaju posebna ograničenja i ne prevršuju mjeru koja šteti republici. A kao potkrepu tog mišljenja primjerima, od starih se zadovoljavam primjerom Koriolana, pa neka svatko na temelju njega razmisli koliko bi se zlo nanijelo rimskoj republici da je bio u narodnom bijesu ubijen, jer to bi značilo da su privatnika napali privatnici, iz tog napadaja nastao bi strah, strah zahtijeva obranu, za obranu se pridobivaju pristaše, od pristaša se stvaraju stranke u gradovima, a od stranaka njihova propast. Kad se pak to odvijalo preko onoga tko je bio ovlašten, otklonjene su sve nevolje što su mogle nastati kad odlučuje privatna osoba. 72

Machiavelli odbacuje antičku vrlinu srednjeg puta, tj. umjerenosti. Njegova je logika aut-aut. Usp.: Ra­

sprave..,, I, 26; II, 23; III, 2; III, 21.

?3 Jedna je od temeljnih Machiavellijevih postavki da stabilnost i sloboda države zavise od mogućnosti da se ispolje takva loša raspoloženja, te da zbog toga treba predvidjeti i adekvatne institucije koje će to omogućiti. Usp.: Vladar, IX i Rasprave.. I, 5. 74 Gnej Marcije Koriolan je 491. god. pr. n'. e. spasio bogataško žito, a zapalio pučansko žito. Usp.: Tito Livije, nav. dj. II, 33-35. O tome Machiavelli govori i u Umijeću ratovanja, VI, 8. 75 Odnosno sredstva (modi).

166

Uvjerili smo se za naših dana što je Firentinska Republika doživjela76 zato što mnoštvo nije moglo zakonitim putem dati oduška svojem raspoloženju protiv jednoga njezina građanina, kao što se dogodilo u vrijeme Francesca Valorija,77 koji se u gradu ponašao poput vladara, pa su ga mnogi smatrali častohlepnim i čovjekom koji smjelošču i srčanošču prelazi mjeru građanskog načina života a republika mu se nije mogla oprijeti drugačije nego skupinom njemu suprotstavljenih istomišljenika. Kako se on bojao jedino nedopustivih postupaka protiv njega, stade okupljati pristaše koji bi ga branili; s druge su se strane oni što su se protiv njega borili poslužili nezakonitim sredstvima zato što ga zakonitim nisu mogli suzbiti, i tako je izbio oružani sukob. A da mu se bilo moguće suprotstaviti zakonitim putem, njegov bi se ugled srušio samo na njegovu štetu, a kako su ga srušili nezakonitim sredstvima, štetu nije snosio samo on, nego mnogi drugi plemeniti građani. Kao potkrepu gore navedenog moglo bi se još dodati ono što se u Firenci dogodilo Pietru Soderiniju,78 opet samo zbog toga što u toj republici nije bilo ikakva načina da se podigne optužba protiv ambicioznih i moćnih građana, jer Sud osmorice79 u jednoj republici nije dovoljan, treba da bude mnogo sudaca, budući da malo njih uvijek postupa onako kako odgovara malobrojnima. Da je bilo takvih mogućnosti, ili bi ga građani bili optužili zbog slabog ponašanja pa bi takvim sredstvom izbjegli dolazak španjolske vojske80 i dali oduška svojem raspolože­ nju, ili, ako se nije slabo ponašao, ne bi imali hrabrosti da djeluju protiv njega, od straha da sami ne budu optuženi, pa bi i na jednoj i na drugoj strani prestala volja za sukobom koja je bila povod sramoti.], 4mm®** Iz toga se može zaključiti: kad god dio ljudi što žive u nekom gradu pozove stranu silu, može se smatrati da je tome uzrok slab poredak, jer nema uredbe koja omogućuje da se mimo nedopuštenih sredstava iskale zloćudna raspoloženja ljudi, čemu se potpuno može doskočiti kad se mnogim sucima povjeri mogućnost podizanja optužbe i kad se njihova zadaća poštuje. U Rimu je to bilo tako dobro uređeno, da u mnogim razmiricama između puka i Senata nikad ni Senat, ni puk, ni pojedini građanin nisu pomišljali na to da se posluže stranim snagama, jer našli su rješenje u kući i nije im bilo potrebno da ga traže izvan nje. A premda su gore spomenuti primjeri dovoljan dokaz, navodim još jedan što ga je Tito Livije iznio u svojoj povijesti,81 gdje izvještava kako je u Chiusiju, u ono doba vrlo plemenitom gradu u Toskani, neki Lukumon silovao Arunsovu sestru,82 i kako se Aruns zbog silovateljeve moći nije mogao osvetiti, pošao je tražiti Francuze,83 koji su tada upravljali područjem što se danas naziva Lombardijom, i 76 Glavna tema prvog dijela prve knjige jest usporedba između dobrih političkih odluka Rima i loših političkih postupaka Firence. 77 Francesco Valori, gonfalonijer 1497, pristaša Savonarole. Ubijen je 1498. nakon optužbe da je kriv za pogubljenje Bernarda del Nera, koji je bio osuđen na smrt, a Savonarola je njemu i drugim osuđenicima onemogućio da se apelom obrate Velikom vijeću, kao što je bilo predviđeno zakonom što ga je donio sam Savonarola. »To mu je definitivno upropastilo ugled«, navodi Machiavelli u Raspravama. . I, 45. 78 Piero Soderini, izabran za doživotnog gonfalonijera 26. kolovoza 1502, više je puta bio optužen da želi apsolutnu vlast. Machiavelli smatra da bi se »raspoloženje« protiv Soderinija bilo iscrpilo da su ga mogli javno, institucionalno optužiti za to, a da je ovako Soderini (inače pošten i principijelan čovjek) samo gomilao neprijatelje protiv sebe. 79 Vijeće osmorice (Otto di guardia e balia). 80 Dolazak španjolske vojske (1512) nakon poraza firentinske narodne milicije kod Prata značio je kraj Firentinske republike i protjerivanje Soderinija. Iako je Firenca zadržala naziv republike, restaurirana je vlast porodice Medici 81 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 33. 82 Lukumon je naziv etrušćanskog magistrata. Taj se događaj zbio 391. god. pr. n. e. i navodi se kao preludij galske invazije i pljačke Rima (390. god. pr. n. e.). 83 Tj. Gale. Machiavelli često upotrebljava moderna imena za antičke lokalitete, npr. Francuska umjesto Galija, Etrurija umjesto Toskana i si.

167

nagovorio ih je da naoružani dođu u Chiusi uputivši ih kako na svoju korist mogu osvetiti uvredu koja mu je nanesena. Da se Aruns mogao osvetiti utječući se gradskim zakonima, ne bi bio tražio barbarsku silu. Koliko god su, međutim, takve optužnice u republici korisne, toliko su nekorisne i štetne klevete, kao što će se raspraviti u idućem poglavlju. V III

Koliko su u republikama korisne optužbe, toliko su opasne klevete Usprkos tome što su Furiju Kamilu84, pošto je Rim oslobodio od jarma Francuza, svi rimski građani zbog njegove vrline prepustili ugled i ćast ne smatrajući da sebe prikraćuju, Manlije Kapitolin85 nije ipak mogao podnijeti da mu se ukazuje toliko poštovanje i tolika slava, smatrajući da je, spasivši Kapitol za sreću Rima, zaslužan koliko i Kamilo, a što se tiče drugih ratnih pohvala, da nije manje vrijedan od njega. Opterećen zavišću nije se mogao pomiriti s Kamilovom slavom, pa videći da ne može unijeti razdor među senatore, okrene se puku sijući najgora mišljenja u njegovim redovima. Između ostaloga, govorio je kako su blago skupljeno za Francuze, koje im zatim nije bilo predano, prisvojili privatni građani, a moglo je poslužiti javnoj koristi, rasterećenju puka od poreza ili kojeg privatnog duga. Te su riječi imale velik učinak na puk, koji se stao okupljati i izazivati mnoge nerede u gradu, što se nije svidjelo Senatu koji je, smatrajući da je to važno i opasno, imenovao jednog diktatora, kako bi se upoznao s događajem i obuzdao Manlijevu žestinu. Diktator86 ga je smjesta optužio, i obadva su se susreli na javnom mjestu jedan naprama drugome, diktator među plemstvom, a Manlije među pukom. Na pitanje o tome kod koga je blago o kojemu se govorilo, jer to žele čuti i Senat i puk, Manlije nije potanko odgovarao, nego je, izbjegavajući odgovor, rekao kako nije potrebno da im kaže ono što i sami znadu, pa ga je diktator dao zatvoriti u tamnicu. Taj podatak pokazuje koliko su u slobodnim gradovima i u svim drugim oblicima života klevete dostojne prezira i kako ih treba svim mogućim sredstvima suzbiti. A nema boljeg sredstva da se otklone nego što je stvaranje dovoljnih mogućnosti za optužbe, jer koliko god optužbe republikama koriste toliko im klevete štete. Razlikuju se, osim toga, i po tome što klevetama nisu potrebni svjedoci ni ikakav dokazni postupak, tako da svatko svakoga može oklevetati; ne može međutim, biti optužen, jer su za optužbe potrebni pravi dokazi i okolnosti koje potvrđuju istinitost optužbe. Ljudi se optužuju sucima, puku, pred vijećima; kleveću se na trgovima i pod trijemovima. Kleveta ima više tamo gdje manje ima optužbi i u gradovima u kojima ima manje zakonskih mogućnosti za optužbu. Stoga zakonodavac republike treba da predvidi mogućnost optužbe protiv svakoga građanina bez ikakva straha i bez ikakva nepovjere­ nja; a kad se to uspostavi i dobro poštuje, treba da oštro kažnjava klevetnike, koji se ne smiju žaliti na kaznu, jer su mogli javno optužiti onoga kojega su pod trijemovima klevetali. A kad to područje života nije dobro uređeno, uvijek dolazi do velikih nereda, jer klevete razljućuju, a ne kažnjavaju građane, a razljućeni više mrze ono što se protiv njih govori nego što se toga boje. 84 Marko Furije Kamil, cenzor 403. god. pr. n. e, više puta vojni tribun s konzularnim ovlaštenjima (401—381), koji je, prema legendi, istjerao Gale iz Rima. 85 Marko Manlije Kapitolin, konzul 392. god. pr. n. e. Prema legendi, spasio Kapitol što su ga opsjedali Gali (390. god. pr. n. e.). Optužen da teži tiraniji, bačen je sa stijene Tarpea 384. god. pr. n. e. 86 Za diktatora je nakon Kamila izabran Aulije Kornelije Kos, 385. god. pr. n. e., koji je smirio nemire i uspostavio mir u Rimu.

168

To je područje, kao što je rečeno, u Rimu bilo dobro organizirano, a oduvijek slabo u našemu gradu Firenci. I koliko je ta uredba Rimu jako koristila, toliko je njezino pomanjkanje Firenci jako škodilo. Tko čita o povijesti toga grada, opazit će koliko su u svim vremenima klevetani njegovi građani koji su se brinuli za važne poslove u njemu.87 O jednome se govorilo da je komuni krao novac, o drugome da mu pothvat nije uspio jer je bio potkupljen, a o trećem da je zbog častohleplja napravio ovu ili onu nepodopštinu. Zato je posvuda dolazilo do mržnje, zbog mržnje do nesloge, zbog nesloge do stranaka, zbog stranaka do propasti. A da je u Firenci zakon predviđao da se građani optužuju88 a klevetnici kažnjavaju, ne bi bilo beskonačnih sramotnih događaja, jer građani, bilo da su osuđeni ili oslobođeni optužbe, ne bi bili mogli nauditi gradu i bili bi mnogo manje optuživani nego što su bili klevetani, jer se ne bi bio mogao, kao što sam rekao, svatko optuživati kao što se mogao klevetati. Među ostalim sredstvima kojima se poneki građanin služio da bi se uzdigao bile su klevete, koje su mu mnogo koristile kad su bile uperene protiv moćnih građana što su se suprotstavljali njegovim željama, jer stavljajući se na stranu puka i uvjerivši ga u slabo mišljenje o njima, pridobio bi ga na svoju stranu. Moglo bi se navesti mnogo primjera, ali zadovoljit ću se samo jednim. Firentinskom vojskom u bici kraj Luke zapovijedao je gospodin Giovanni Guicciardini, njezin starješina. Bilo zbog slabog vođenja ili nesklone fortune, osvajanje grada nije uspjelo. Neovisno o tome što je bio tome razlog, smjesta je bio optužen gospodin Giovanni da su ga Lukanci potkupili;89 optužba koju su poticali njegovi neprijatelji gospodina je Giovannija dovela gotovo do krajnjeg očajanja. I premda je zahtijevao da ga dovedu pred kapetana kako bi se opravdao, nikad se nije mogao opravdati, jer mu u republici to nije bilo omogućeno. To je izazvalo veliku mržnju između prijatelja gospodina Giovannija, koji su većinom bili značajni ljudi, i onih koji su u Firenci željeli loviti u mutnom. To je zbog tih i drugih sličnih razloga toliko raslo da je dovelo do propasti republike.90 Bio je, dakle, Manlije Kapitolin klevetnik a ne tužitelj, a Rimljani su upravo u toj zgodi pokazali kako klevetnike valja kazniti. Jer, potrebno im je omogućiti da budu tužitelj i i, ako se optužba pokaže opravdanom, ili nagraditi ih ili ne kazniti ih, a ne pokaže li se opravdanom,>kazniti ih kao što je bio kažnjen Manlije.

87 Takvim primjerima obiluju kronike i historije Dina Compagnija, braće Villanija, a najveće je literarno svjedočanstvo o tome Danteova Božanstvena komedija. I Machiavelli je bio žrtva spletaka: prvi put kada mu njegov koadjutor javlja (1502) da se u Firenci govori kako on gaji previše simpatija prema Cesareu Borgi, a drugi put (1509) kad je proširena spletka da Machiavelli nema kvalifikacije za obavljanje poslova sekretara. Posrijedi je bio napad opozicije na Soderinija putem diskreditiranja njegovih najbližih suradnika. Vidjeti: P. Villari, N. Machiavelli e i suoi tempi, Firenze, 1895. 88 Tj. da je postojala adekvatna institucija pred kojom bi sud javnosti ispitivao vjerodostojnost optužbi i pred kojom bi svaki građanin imao pravo »dignuti optužbu«, dakle neka vrsta moralnog suda. 89 Prilikom opsade Luke 1430. firentinski komesari bili su Dino Gucci i Giovanni Guicciardini. Milanski saveznik Francesco Sforza poslao je Luki u pomoć Niccoloa Piccinina, koji je porazio firentinsku vojsku kojom je zapovijedao Guidantonio da Montefeltro, urbinski vojvoda. Guicciardini je optužen što nije napao Luku pošto ju je napustio Francesco Sforza i što je oklijevao. Spletke su poticali Medičejci. Vidjeti: Firentinske povijesti, IV, 25. 90 Oligarhija je u rujnu 1433. uspjela protjerati Cosima Medicija iz grada, ali se on vratio u rujnu 1434, a narod ga je pozdravio kao »dobročinitelja i oca domovine« (pater patriae). Guicciardini, saveznik Albizzijevih i Palle Strozzi, morao je otići u egzil.

169

IX O tome kako treba sam nanovo urediti republiku ili joj potpuno poredak reformirati 1 Možda će se nekome činiti da sam prebrzo zašao u rimsku povijest ne spominjući ništa o onima koji su dali poredak republici ni o poslovima koji se odnose na vjeru i na vojsku. Ne želeći stoga držati u neizvjesnosti one koji nešto o tome žele čuti, velim da će možda mnogi smatrati slabim primjerom to što je utemeljitelj političkog života kakav je bio Romul najprije ubio svojega brata, a zatim pristao da bude ubijen Tito Tacije Sabinac, kojega je izabrao da mu se pridruži u vladanju.92 Po tome bi se moglo smatrati da njegovi građani po ovlaštenju svojeg vladara mogu, zbog častohleplja, ili želje da zapovijedaju, napasti onoga tko se opire njihovoj moći, Bilo bi to mišljenje ispravno kad se ne bi razmislilo o tome što je potaknulo spomenuto ubojstvo. Treba uzeti kao općenito pravilo da republika ili kraljevstvo nikad nisu od početka bili dobro uređeni ili u odnosu na stari poredak potpuno reformirani, osim kad je to obavio pojedinac; dapače, potrebno je da samo pojedinac izabere način uređenja i da sve ostalo ovisi o njegovoj pameti. Stoga se mudar tvorac poretka u republici koji ne kani koristiti sebi nego općem dobru, ne svojim nasljednicima nego zajedničkoj domovini, mora truditi da sam ima svu vlast,93 i tko je pametan nikad neće prekoriti onoga koji se posluži neuobičajenim sredstvima da bi uspostavio poredak u kraljevstvu ili u republici. Ako ga djelo optužuje, potrebno je da ga ishod opravda,94 a kad je dobar, kao Romul, uvijek će ga ishod opravdati, jer samo onaj koji je nasilan ne da popravi nego da pokvari zaslužuje prijekor. Treba da bude toliko mudar i obdaren vrlinom,95 međutim, da zauzetu vlast ne ostavlja drugome u nasljedstvo, jer bi se, kako su ljudi skloniji zlu negoli dobru, njegov nasljednik mogao častohlepno poslužiti onim što je on vrlinom primjenjivao. Osim toga, ako i jest pojedinac sposoban da uspostavi poredak, ono što je uspostavljeno neće dugo potrajati ostane li na leđima pojedinca, nego naprotiv, kad postane brigom mnogih i kad je mnogima stalo do toga da to održe.96 Kao što, naime, mnogi nisu sposobni uspostaviti poredak jer ne znaju u čemu je njegova prednost budići da su različitih mišljenja, kad je upoznaju, neće ga napustiti. A da je Romul bio od onih koji zaslužuju ispriku zbog ubojstva brata i prijatelja, i da je ono što je učinio učinio za opće dobro a ne zbog osobne ambicije, dokaz je to što je odmah uveo Senat s kojim bi se savjetovao i prema mišljenju kojega bi odlučivao. A tko dobro razmisli o vlasti koju je Romul za sebe sačuvao, opazit će da je za sebe sačuvao jedino vlast da zapovijeda vojskom kad se donosila odluka da se ratuje, i da saziva Senat. To se očitovalo poslije, kad je Rim postao slobodan protjerivanjem Tarkvinija, pa su od 91 Polibije s odobravanjem citira Euripida da je »jedna mudra glava vrednija nego mnogo snažnih ruku«, ali se ne slaže da najbolji poredak može uspostaviti jedan čovjek (vidjeti: Polibije, nav. dj., I, 35), a Machiavelli se slaže s njim da tako nije nastao najbolji, tj. rimski poredak, već da je on bio izgrađen postepeno, kako su omogućavale okolnosti. Vidjeti: Rasprave. .., I, 2. 92 Tita Tacija, kralja Sabinaca, ubili su neki Laurentinci, pošto su Sabinjani i Rimljani živjeli u miru na koji su ih prisilile njihove žene. Romul nije bio odgovoran za Tacijevu smrt, ali nije »stvar uzeo k srcu, kao što je trebalo«, i nije kaznio pleme iz kojega su došle ubojice. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 14, 3. 93 Samo tako Machiavelli opravdava autokraciju, pa je tako kriterij svake samovlade koliko vladar koristi» općem-dobru«. 94 To je klasično mjesto koje mnogi Machiavellijevi interpreti tumače kao maksimu »cilj opravdava sredstvo«. Međutim, nije riječ o bilo kojem »ishodu« (tal. effetto, tj. ishod, učinak, što treba razlikovati od cilja), već o onome kojim se, ostvaruje »opće dobro«, što razumijeva sigurnost imovine, odsutnost ugnjetavanja i slobodu. 95 Ovdje je vidljivo da vrlina nije samo »efikasnost«, već efikasnost upotrijebljena u korist države i radi ostvarenja »općeg dobra«. (L. J. Walker, nav. dj.) 96 Nijedan poredak ne može dugo potrajati ako se ne temelji na zadovoljavanju interesa mnogih, tj. većine.

170

starog poretka Rimljani obnovili jedino to da umjesto doživotnog kralja budu birana dva konzula na godinu dana. To potvrđuje da su svi prethodni poreci grada bili prikladniji političkom životu u slobodi negoli apsolutizmu i tiraniji. Gore spomenute stvari mogle bi se potkrijepiti bezbrojnim primjerima, kao što su M ojsije, Likurg, Solon i drugi utemeljitelji kraljevina i republika, koji su zakone na opću korist mogli donijeti zato što su sebi priskrbili ovlaštenje, ali njih ću ostaviti po strani, jer su dobro poznati. Navest ću samo jednoga, koji nije toliko poznat, ali treba da o njemu razmisle svi koji žele biti donosioci dobrih zakona. Agis, kralj Sparte,97 želio je Spartance podvrgnuti zakonima kakve je donio Likurg, jer mu se činilo da je grad djelomice od njih skrenuo izgubivši mnogo od svoje stare vrline te zato i od snage i moći, pa su ga u samom njegovu početku spartanski efori98 ubili kao čovjeka koji je želio uspostaviti tiraniju. Pošto ga je, međutim, naslijedio Kleomen, u kojega se javila ista želja zahvaljujući pronađenim Agisovim spisima, gdje je prethodnik objasnio što je želio i kakvi su mu bili ciljevi,99 spoznao je da to dobro svojoj domovini može dati jedino ako stekne ovlaštenje da djeluje sam, jer je smatrao da zbog ambicije ljudi neće moći koristiti mnogima protiv volje malobrojnih, pa kad mu se pružila prilika, dao je ubiti sve efore i svakoga tko bi mu se mogao suprotstaviti, i zatim je potpuno obnovio Likurgove zakone. Ta bi odluka bila kadra uskrsnuti Spartu i Kleomenu priskrbiti ugled kakav je imao Likurg, da nije bilo moći Makedonaca i slabosti ostalih grčkih republika. Kad su ga, naime, nakon uvođenja tog poretka napali Makedonci, zatekao se sam u slabijem položaju, i kako se nije imao kome uteći, bio je poražen, a njegova pravedna i hvale vrijedna zamisao ostala je neostvarenom. Razmotrivši, dakle, sve to, zaključujem kako je za uvođenje zakona u republici T*-’ potrebno biti sam, i kako Romul za Removu i Tacijevu smrt zaslužuje ispriku a ne osudu. X

Koliko su hvale vrijedni utemeljitelji republike ili kraljevstva, toliko su sramote dostojni utemeljitelji tiranije Među svim hvaljenim ljudima najhvaljeniji su oni što su bili vođe i osnivači religija. Nakon njih su oni što su utemeljili ili republike ili kraljevine. Slijede ih po slavi oni što su stojeći na čelu vojske proširili vladavinu svoju ili svoje domovine. Njima se pridružuju ljudi od pera, a kako takvih ima više vrsta svaki se od njih slavi prema svojem stupnju. Svim drugim ljudima, kojih ima bezbroj, pripada dio hvale što im je donosi njihova umješnost ili zanimanje. Sramotni su, naprotiv, i prijezira dostojni ljudi koji uništavaju religije, koji ruše kraljevstva i republike, neprijatelji vrlina, književnosti i svake druge umjetnosti što je na korist i diku ljudskog roda, kao što su bezbožnici i nasilnici, neznalice, lijenčine, kukavice i nevaljalci. A vjerojatno nitko nije toliko lud ili toliko mudar, ili toliko zao ili toliko dobar, da birajući između dviju vrsta ljudi ne bi pohvalio onu koja je vrijedna hvale i pokudio onu koju treba kuditi. Pa ipak, gotovo 97 Agis IV, sin Eudamide, okrunjen 250. god. pr. n. e., ali kako je bio maloljetan, staratelj mu je bio Agezilaj. 244. god. pr. n. e. pokušao je ostvariti reforme svog tutora. Ubijen je nakon povratka iz rata protiv Etoljana, 240. god. pr. n. e. 98 Pomoću eforata aristokracija je kontrolirala kralja, a činilo ga je pet efora, biranih na jednu godinu. 99 Kleomen III, sin Leonide, ubio je efore i oženio se Agisovom udovicom. Zaratio je protiv Ahejske lige, ali ga je kod Selasje 222. god. pr. n. e. porazio makedonski regent Antigon. Pobjegao je u Egipat, te u Aleksandriji pokušao podići ustanak, a nakon neuspjeha učinio je samoubojstvo, 219. god. pr. n. e. Agis i Kleomen su bili Likurgovi sljedbenici i zalagali su se za povratak »izvornim principima« Likurgova socijalnog zakonodavstva.

171

XI

O religiji u Rimljana Premda je Rim prvog zakonodavca imao u Romulu i njemu, kao roditelju, dugovao svoje rođenje i odgoj, nebo je ipak smatralo da Romulove mjere nisu dovoljne tolikom carstvu pa je potaklo rimski Senat da izabere Numu Pompilija kao Romulova nasljednika, kako bi ono što je za Romulom zaostalo Numa proveo u djelo. Zatekavši neobično divlji narod,112 a htijući mirnim putem postići građansku poslušnost, Numa se okrenuo religiji kao nečemu što je prijeko potrebno želi li se održati uljuđenost,113 pa ju je uspostavio na takav način da više stoljeća nigdje nije bilo tolike bogobojaznosti kao u toj republici, što je olakšavalo svaki mogući pothvat koji su Senat ili veliki rimski ljudi bili naumili ostvariti.114 I tko bude raspravljao o bezbrojnim djelima i rimskog naroda u cijelosti, i mnogih Rimljana posebice, opazit će da su se građani bojali.da se ne ogriješe o zakletvu mnogo više nego o zakon, jer su više poštovali božju nego ljudsku moć,^ kao što bjelodano pokazuju primjeri Scipiona i M anlija Torkvata. Nakon Hanibalove pobjede nad Rimljanima kod Kane,115 mnogi su se građani sastali pa su se zaprepašteni i u strahu dogovorili da napuste Italiju i odu na Siciliju, a kad je to Scipion dočuo, otišao je da ih nađe i s golim ih je mačem u ruci prisilio na zakletvu da neće napustiti domovinu. Lucija Manlija, oca Tita M anlija, koji je poslije nazvan Torkvat,116 bijaše optužio pučki tribun M arko Pomponije, a prije nego što je došao dan suđenja Tito ode naći M arka i zaprijeti da će ga ubiti ne zakune li se da će oca osloboditi optužbe. Pošto ga je prisilio na zakletvu, on se od straha zakleo i odustao je od optužbe.117 Tako je i one građane koje ni ljubav prema domovini ni njezini zakoni ne mogahu zadržati u Italiji zadržala zakletva koju su bili prisiljeni prihvatiti, a onaj je tribun žrtvovao mržnju prema ocu, uvredu koju mu je nanio sin i čast svoju da ne bi prekršio zakletvu. Sve se to ima zahvaliti religiji koju je Numa uveo u taj grad. I tko dobro razmotri rimsku povijest opazit će koliko je religija poslužila u zapovijedanju vojskama, u pokoravanju puka, u održavanju dobrote ljudi, u sramoće­ nju opakih.118 Prema tome, kad bi se raspravljalo o tome kojemu vladaru Rim više duguje, Romulu ili Numi, mislim da bi na prvom mjestu bio Numa, jer tamo gdje je religija lako je uvesti oružje, a gdje je oružje a nema religije, teško je religiju uvesti. I vidi se kako Romulu u uspostavljanju Senata i drugih političkih i vojnih ustanova nije bio potreban autoritet boga, ali je i te kako bio potreban Numi, koji je hinio kako je u odnosima s jednom nimfom,119 koja ga savjetuje o svemu što on treba da savjetuje narodu, a sve zato što je htio uspostaviti nov i u gradu neuobičajen poredak pa se bojao da mu nije dovoljan vlastit ugled. I zaista, nikad nitko nije narodu donosio osobite zakone a da se nije utjecao Bogu, 112 Lat. populus ferox, tj. narod koji se još ne pokorava društvenim zakonima. 113 Machiavelli ovdje vrednuje religiju sa stajališta njezine političke upotrebljivosti, kao sredstvo kojim se bez prisile može ostvariti građanska disciplina i sačuvati jednom osnovana država. U tome on, također, raskida s dotadašnjim metafizičkim raspravama o religiji, »vraćajući se poganstvu«, kako kaže L. J. Walker, inače jezuit. 114 Usp.: Tito Livije, nav. dj., I, 18-21. 115 216. god. pr. n. e. 116 Lucije Manlije Kapitolin, rimski diktator 363. god. pr. n. e., optužen jeda jepovrijedio ustav. Nazvan jeTorkvat zato što je strgnuo ogrlicu (lat. torquis) s jednoga Gala kojega je ubio; Tito Manlije Torkvat, diktator 353. i 349. god. pr. n. e., branio je oca od optužbi. 117 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 4-5. 118 L. J. Walker u svom komentaru Raspravama ističe da je korijen »Machiavellijeva poganstva« u Polibijevim Povijestima (VI, 56), gdje se također iznosi pragmatična koncepcija religije u funkciji života političke zajednice. 119 Nimfa Egerija, po čijoj je preporuci Numa Pompilije osnovao svećenička, a kasnije i obrtnička društva. Spominje ju Ovidije u svojim Metamorfozama. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 19.

174

1

jer inače ne bi bili prihvaćeni, budući da mudar čovjek poznaje mnoge dobrobiti što ne sadrže očite razloge koji bi druge mogli uvjeriti. Stoga se pametni ljudi koji tu teškoću žele otkloniti utječu Bogu. Tako su učinili i Likurg, i Solon, i mnogi drugi koji su imali isti cilj.120 Diveći se, dakle, njegovoj dobroti i mudrosti, rimski je narod prihvaćao sve Numine odluke. Živa je istina da su mu ona vremena u znaku religije i neukost ljudi za koje se morao zauzimati uvelike olakšavali nakane i da je lako mogao uvesti bilo kakvu novost. I tko god bi u sadašnje doba htio uspostaviti republiku nesumnjivo bi na veću lakoću naišao među brđanima, gdje nema nikakve uljuđenosti, nego među onima što su navikli živjeti u gradu, gdje je uljuđenost iskvarena; kipar će lijep kip lakše isklesati iz gruba mramora, nego iz onoga što ga je netko već slabo obrađivao. Razmotrivši, dakle, sve to, zaključujem da je religija koju je uveo Numa bila među prvim razlozima sreće grada, jer je omogućila dobar poredak, dobrom poretku je sklona dobra fortuna, a od dobre fortune ovise uspješno ostvareni pothvati. I kao što je bogoštovlje uzrokom veličini republika, tako je i njegovo zanemarivanje uzrokom njihove propasti. Jer, gdje nema straha božjeg tu vladavina mora ili propasti, ili valja da je podržava strah od vladara koji nadoknađuje nedostatak religije. A kako vladar ne živi dugo, i vladavina uzmanjka s pomanjkanjem njegove vrline. Zbog toga vladavine što ovise o vrlini pojedinca kratko traju, jer njegova vrlina prestaje s njegovim životom, a rijetko kad se osvježi nasljedstvom, kao što mudro veli Dante: Jer rijetko prijeđe čestitost u radu na potomke; to ne da tko je daje, da ljudi od njeg tražiti je znadu.121 Ne ovisi, dakle, spas republike ili kraljevstva o tome da ima vladara koji mudro vlada dok živi, nego da ima vladara koji je tako uredi da se ona i nakon njegove smrti održi. I premda neuke ljude lako uvjeri nov poredak i novo shvaćanje, ne znači da je nemoguće uvjeriti i uljuđene ljude i one što smatraju da nisu neuki. Firentinski narod sebe ne smatra ni neznalicom ni neukim, pa ipak ga je fra Girolamo Savonarola uvjerio kako govori s Bogom. Ne želim suditi je li to istina ili nije, jer o takvu čovjeku treba govoriti s poštovanjem.122 No zaista mislim da su mu mnogi vjerovali a da nisu vidjeli ništa neobično zbog čega bi morali povjerovati, jer su njegov život, nauk, predmet kojim se bavio bili dovoljni da mu ljudi povjeruju. Neka se stoga nitko ne prepadne što ne može postići ono što je postigao drugi, jer, kao što je rečeno u našem predgovoru, ljudi su se oduvijek rađali, živjeli i umirali onakvi kakvi jesu.

X II

Koliko je važno voditi računa o religiji i kako se Italija upropastila zato što joj je krivnjom rimske crkve uzmanjkala Vladari i republike koji se žele održati neizopačenima treba da iznad svega neizopačenima održavaju vjerske obrede i da ih uvijek duboko poštuju. Jer, nema većeg 120 Piutarh navodi kako je Likurg otišao u Delfe, gdje mu je rečeno da je Apolon čuo njegovu molbu i obećao da će ustav što ga on želi donijeti biti najbolji na svijetu. Vidjeti: Piutarh, Lycourgus, 5. 121 Dante, Božanstvena komedija, Čistilište, VII, 121-23. 122 Machiavelli inače Savonarolu naziva »nenaoružanim prorokom«, a ovdje je o njemu izneseno najpozitivnije mišljenje. Usp.: pismo Ricciardu Becchiju od 9. ožujka 1498; Desetljeće iz 1504. god., stihovi 153—165, Vladar, VI i XII, Rasprave..., I, 45, i III, 30, Zlatni magarac, stihovi 106-111, te pismo F. Guicciardiniju od 18. svibnja 1521.

175

znaka propadanja neke zemlje nego što je zanemarivanje božanskog kulta. To je lako shvatiti kad se znade na čemu se temelji religija u okrilju koje se čovjek rodio. Svakoj je, naime, religiji temelj života u nekom njezinu glavnom načelu.123 Život poganske religije temeljio se na proročanskim odgovorima bogova i na sekti gatalaca i haruspika;124 sve su ostale njihove svečanosti, žrtve, obredi o njima ovisili. Svi su pogani olako vjerovali da im Bog koji im može proreci dobru budućnost ili slabu budućnost tu budućnost može i dodijeliti. Otud hramovi, otud žrtve, otud zaklinjanja i sve druge svečanosti koje su se odnosile na štovanje bogova, jer proročište u Delu, hram Jupitera Amona125 i druga slavna proročišta izazivala su divljenje i pobožnost svijeta. Kako svećenici poslije stadoše govoriti kao i vlastodršci, a svijet je tu laž otkrio, postadoše ljudi nepovjerljivi i skloni svaki dobar poredak poremetiti. Moraju, prema tome, vladari u republici ili kraljevstvu održavati temelje religije koja se u njima ispovijeda, a kad to učine, bit će im lako republiku održati u vjeri, što će reći u dobru i u slozi. I moraju sve što je njoj u prilog, makar bilo i lažno, poticati i unapređivati, a moraju to činiti toliko više koliko su mudriji i bolji poznavaoci ljudske naravi. Zahvaljujući tome što su se toga držali pametni ljudi, počelo je vjerovanje u čuda, čak i lažna, koja su religije uznosile, mudri ih ljudi još povećavaju, odakle god dolazila, pa se zbog njihova ugleda u njih svuda vjerovalo. Tih je čuda u Rimu bilo mnogo, a evo jednog: pošto su porazili grad Veji,126 neki rimski vojnici uđoše u Junonin hram, primakoše se njezinoj slici i rekoše joj Vis venire Rom am?127 - pa se jednome učini da vidi kako potvrđuje, a drugome kako kaže da hoće. Budući da su ti ljudi bili vrlo religiozni (to dokazuje Tito Livije, jer u hram uđoše bez buke, pobožno i puni poštovanja), učinilo im se da na svoje pitanje čuju odgovor kakav su prije toga i željeli. To su mišljenje i lakovjernost Kamilo128 i drugi vladari jako podržavali i širili. Da se religija od početka kršćanske države održala prema načelima njezina osnivača, kršćanske bi države i republike bile mnogo složnije i sretnije nego što jesu.129 A ne može biti bolji dokaz o njezinu opadanju nego kad se vidi kako su narodi koji su najbliži rimskoj crkvi, glavi naše vjere, najmanje religiozni. A tko pomisli na njezine temelje i vidi koliko se od njih razlikuje sadašnje stanje, zacijelo će smatrati da se približila propast ili bič Božji. Budući da neki misle kako dobro Italije ovisi o rimskoj crkvi, želim se tome suprotstaviti s nekoliko dokaza, od kojih ću navesti dva izvanredno moćna i, prema mojem mišljenju, nepobitna. Prvi je u tvrdnji da je zbog slabog primjera dvora130 zemlja potpuno izgubila pobožnost i vjeru, što za sobom vuče bezbroj nedaća, jer kao što se pretpostavlja da svaka sreća vlada tamo gdje ima vjere, tako se pretpostavlja i to da je nema gdje manjka vjere. Prvo je, dakle, što crkvi i svećenicima mi Talijani dugujemo, to što smo postali bezvjerci i zli, ali ima nešto još gore od toga što je uzrokom naše Machiavelli time izražava misao da je svaka religija nastala kao posljedica potreba što ih donosi zajednički život, odnosno politički život, pa se zato neke vrijednosti religije i političke vrline podudaraju. 124 Lat. haruspex — svećenik koji je proricao budućnost na temelju promatranja iznutrica žrtvovane životinje (običaj je babilonskog porijekla, a Rimljani su ga preuzeli od Etruščana; asirski bar = jetra). 125 Proročište na otoku Delosu nalazilo se u hramu posvećenome Apolonu, koji se ondje rodio; Amon je libijsko božanstvo, čovjek janjeće glave, čije je proročište bilo u današnjoj oazi Šivah. Grcima je bio poznatiji egipatski, a Rimljanima libijski Amon, kojega su zvali Jupiter-Amon. 126 Etruščanski grad Veji što su ga Rimljani poslije desetogodišnje opsade osvojili 395. god. pr. n. e. 127 Hoćeš li doći u Rim? O toj epizodi vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 22. 128 Marko Furije Kamil, pobjednik Gala i Volščana te osvajač Veja. 129 Machiavelli smatra da su, u osnovi, načela svih religija dobra, samo što se one kasnije iskvare, a to zaključuje zato što religiju shvaća kao sistem moralnih sudova koji učvršćuje zajednicu. Kršćansku religiju su iskvarili, po njemu, papa i svećenici kao svjetovni vladari. Nije isključeno da je na taj njegov stav prema kršćanstvu i papi utjecao Marsilije Padovanski svojim djelom Defensor Pacis. 130 Tj. papskog-dvora. U tim ocjenama Machiavelli se podudara s Martinom Lutherom, koji je 1517. objavio svoj napad na papu.

176

propasti. To je da je crkva ovu našu zemlju držala i da je drži u neslozi. I zaista, nikad jedna zemlja nije bila složna i sretna ako u njoj nisu bili jedna republika i jedan vladar, kao što se dogodilo u Francuskoj i u Španjolskoj. A razlog što i Italija nije takva i što i ona nema jednu republiku i jednog vladara samo je crkva, jer u njoj se ona jest smjestila i držala svjetovnu vlast, ali nije imala toliko snage i toliko vrline da osvoji ostalu Italiju i njom zavlada, niti je, s druge strane, bila toliko slaba da ne bi u strahu od gubitka vlasti nad svjetovnim stvarima pozvala kojeg moćnika da je obrani od onoga što bi u Italiji postao previše moćan. Očitovalo se to u davnini mnogo puta, kad je uz pomoć Karla Velikoga potjerala Lombarđane,131 koji nekoć bijahu kraljevi gotovo cijele Italije, ili kad je u našim danima smanjila moć Venecije uz pomoć Francuske, a zatim otjerala Francusku uz pomoć Švicaraca.132 Kako, dakle, crkva nije bila moćna da bi mogla osvojiti Italiju niti je dopuštala da je drugi osvoji, Italija nije mogla doći pod jednog vođu, nego je bila pod više vladara i gospodara, što joj je uzrokovalo toliku neslogu i toliku slabost te je spala na to da postane plijenom ne samo moćnih barbara nego bilo koga tko je napadne. A to mi Talijani dugujemo crkvi i nikome drugome. Tko bi se u to želio sigurnim dokazima uvjeriti morao bi biti toliko moćan da rimsku kuriju pošalje boraviti, s onakvim ugledom kakav joj je u Italiji, u zemlju Švicaraca, danas jedinog naroda koji u pogledu religije i vojnog uređenja živi prema drevnom uzoru, pa bi vidio kako bi opaki običaji te kurije u toj zemlji izazvali više nevolja nego što bi joj ih ikad ijedan događaj mogao nanijeti. X III ^

Kako su se Rimljani služili religijom da bi gradu dali zakone, i ostvarivali pothvate, i zaustavljali pobune Mislim da nije neumjesno navesti koji primjer kako su se Rimljani služili religijom da bi uredili grad i ostvarili svoje pothvate; i premda ih u Tita Livija ima mnogo, ja ću se zadovoljiti ovima. Kako je rimski narod uveo tribune s ovlastima konzula,133 osim jednoga sve same pučane, i kako je one godine harala kuga i glad, i pokazivali su se neki čudotvorni znaci, iskoristili su tu priliku plemići protiv tog novog uvođenja tribuna tvrdeći kako su se bogovi rasrdili što Rim zlorabi veličanstvo carstva i kako se mogu umiriti samo ako se izbor tribuna obavlja tamo gdje treba. Stoga se dogodilo da je puk, uplašen tim praznovjerjem, izabrao sve tribune iz redova plemića. Vidi se i u osvajanju grada Veji kako su se vojskovođe koristili religijom da bi vojsku priklonili na pothvat. One godine jezero Albano čudnovato je naraslo,134 a kako su se vojnici kojima je bila dodijala duga opsada htjeli vratiti u Rim, Rimljani su izmislili da će se te godine, prema Apolonu i još nekim proročanskim odgovorima bogova, grad Veji osvojiti samo ako se izlije jezero Albano, što je pomoglo da vojnici podnesu muke rata i opsade i da, obuzeti 131 Langobardi su osvojili sjevernu Italiju (osim Venecije i područja Egzarhata) između 568. i 572. god. Pape Zaharija (751), Stjepan II (754), Hadrijan I (772) i Lav III (799) zatražili su pomoć od Franaka i njihova kralja Karla (768-814), koji se proglasio carem 800. god. Karlo Veliki je porazio Langobarde, na čelu s Deziderijem, 774. god. Usp.: Firentinske povijesti, I, 9. 132 Cilja na politiku pape Julija II koji je najprije potakao sklapanje Cambraiske lige (1509. god.), protiv Venecije, a zatim Svete lige (1511-1512), protiv Francuske. 133 Vojni tribuni s ovlaštenjima konzula uvedeni su 445. god. pr. n. e. U početku ih je bilo šest, a toliko je bilo i tribuna po legiji. Svaki vojni obveznik, bio plebejac ili patricij, mogao je biti izabran za tribuna. Usp.. Rasprave. .., I, 39. God. 400. pr. n. e. za tribuna s konzularnim ovlaštenjima izabran je prvi plebejac, Publije Licinije Kalvus, koji je tako dobro obavljao svoj posao da je sljedeće godine izabrano pet plebejaca, a samo jedan patricij. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 13-14. 134 398.,god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 15-16. 12

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

177

nadom u osvajanje zemlje, zadovoljno nastave pothvat, tako da je Kamilo, postavši diktatorom, taj grad zauzeo nakon desetgodišnjeg opsjedanja. I tako je religija, dobro iskorištena, poslužila da se osvoji grad i da se dužnost tribuna vrati plemstvu, jer bez spomenutog bi se sredstva teško moglo postići i jedno i drugo. Ne želim propustiti da u vezi s tim navedem još jedan primjer. U Rimu se dogodilo mnogo pubuna zbog tribuna Terentila,135 kad je on htio proglasiti neki zakon, zbog razloga o kojima će biti riječ kad se o njemu bude govorilo. Među prvim sredstvima kojima mu se plemstvo suprotstavilo bila je religija, kojom se poslužilo na dva načina. Najprije su predočili Sibiline knjige,136 koje su proricale kako zbog unutrašnje pobune gradu te godine prijeti opasnost da izgubi slobodu. Premda su to tribuni otkrili, puk se toliko prepao i ohladio da ih nije slušao. Drugo je sredstvo bilo kad je neki Apije Herdonije137 s mnoštvom prognanika i robova, njih četiri tisuće, noću zauzeo Kapitol, tako da je postojala opasnost od Ekva i Volščana, vječnih neprijatelja rimskog imena, dođu li u Rim da ga osvoje, pa budući da su tribuni i dalje uporno nastojali proglasiti Terentilov zakon tvrdeći kako je to izmišljen a ne pravi napadaj, iz Senata je istupio neki Publije Ruberije,138 ponosan i ugledan građanin, s djelomice ljubaznim djelomice prijetećim riječima upozoravajući na opasnost za grad, i kako njihov zahtjev dolazi u nezgodno vrijeme, tako da je puk prisilio na zakletvu da će poslušati konzulovu volju. Tada je puk silom ponovno osvojio Kapitol, no kako je tom prilikom poginuo konzul Publije Valerije, odmah ga je naslijedio konzul Tito Kvincije,139 koji nije dopustio da se puk odmara i da mu ponovno pada na pamet Terentilov zakon, nego je zapovjedio da iziđe iz Rima i ode se boriti protiv Volščana, pozivajući se na zakletvu da neće napustiti konzula i na obvezu da ga slijedi. Tome su se opirali tribuni tvrdeći da je zakletva dana poginulom konzulu a ne njemu. Tito Livije ipak pokazuje kako je puk zbog vjerskog straha radije poslušao konzula nego povjerovao tribunima. Ovo su njegove riječi u korist stare religije: »Nondum haec, quae nunc tenet saeculum, negligentia Deum venerat, nec interpretando sibi quisque iusiurandum et leges aptas faciebat« .14° Tribuni su se zbog toga pobojali da tada ne izgube dostojanstvo pa su se s konzulom sporazumjeli da pristaju na poslušnost njemu i da se godinu dana ne govori o Terentilinu zakonu i da konzuli godinu dana ne smiju puk izvoditi u rat. I tako je religija Senatu pomogla da svlada tu teškoću, koju bez nje nikad ne bi bio svladao. X IV

Rimljani su predznake tumačili prema potrebi i razborito su odavali da poštuju religiju i onda kad su bili prisiljeni da je se ne drže, a kažnjavali su onoga tko bi se drznuo da je potcijeni Predznaci su, kao što se već raspravilo,141 dobrim dijelom bili ne samo temelj stare poganske religije, nego i preduvjet blagostanja rimske republike. Stoga su se Rimljani o njima brinuli više nego i o kojoj ustanovi i njima su se služili na zborovima za biranje 135 Gaj Terentil Arsa predložio je 461. god. pr. n. e. zakon kojim se ograničavala vlast konzula. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 10. Usp.: Rasprave. . . , I, 39. 136 Tzv. libri fatales u kojima su bila skupljena Sibilina proročanstva. 137 Apije Herdonije Sabinjanin je 460. god. pr. n. e. zauzeo Kapitol. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 15—18. !38 Publije Valerije Publicola, a ne Ruberije. 139 Lucije Kvincije Cincinat, a ne Tito. Oba su imena kod Livija citirana ispravno. 140 Lat: Tada još nije došlo do takvog zanemarivanja navedenih bogova, kakvo danas vlada, niti je svatko u svoju korist zakone i zakletve tumačio (Tito Livije, nav dj., III, 20). 141 Usp. Rasprave..., I, 12.

178

konzula, kad su započinjali pohode, kad su izvodili čete, na bojnom polju i u svakoj važnoj civilnoj ili vojnoj akciji, i nikad nisu odlazili u rat a da prije nisu vojnike uvjerili kako im bogovi obećavaju pobjedu. A između ostalih u vojsci su imali gataoce koji su se nazivali kokošarima.142 Kad god su se odlučivali na bitku s neprijateljem, zahtijevali su da kokošari gataju: kad su pilići kljucali, borili su se pod dobrim predznakom, kad nisu kljucali, odustajali su od bitke. Ipak, kad im je razum nalagao da nešto moraju učiniti unatoč protivnim predznacima, odlučivali su se da to učine, ali uz takva objašnjenja i postupke da se ne bi činilo kako to rade potcjenjujući religiju. Tako je postupio konzul Papirije u jednoj osobito važnoj bici sa Samnićanima,143 poslije koje su oni ostali posve slabi i poraženi. Kad se, naime, Papirije našao na bojnom polju nasuprot Samnićanima, činilo mu se da mu je pobjeda osigurana pa je hoteći zbog toga povesti bitku zapovjedio kokošarima da gataju, no pilad nije kljucala, a vođa kokošara, videći kako je vojska dobro raspoložena da se bori i kako su i kapetan i svi vojnici uvjereni da će pobijediti, nije htio propustiti priliku da vojsci pomogne, pa je konzula izvijestio kako su predznaci bili povoljni. Pošto je Papirije svrstao čete za bitku, neki su od kokošara pojedinim vojnicima kazali kako pilad nije kljucala, oni to dojave Spuriju Papiriju, konzulovu sinovcu, a ovaj prenese konzulu, koji odmah odgovori da on kani dobro obaviti svoju zadaću i da su, što se njega i vojske tiče, predznaci bili ispravni, a ako je kokošar lagao, samom će sebi nanijeti štetu. I da bi ishod odgovarao predznaku, zapovjedi legatima da na čelo bitke postave kokošare. Kad krenuše protiv neprijatelja, strijela koju je odapeo jedan rimski vojnik slučajno ubije vođu kokošara, a pošto je to dočuo, konzul reče kako se sve razvija dobro i uz naklonost bogova, jer se smrću onog lašca vojska očistila od svakog grijeha i svake srdžbe što su je oni na njemu iskalili. I znajući tako svoje ciljeve dobro prilagoditi predznacima odluči povesti bitku, a da vojska nije opazila da je on i u čemu zanemario njihovu dužnost prema religiji. Suprotno je učinio Apije Pulher na Siciliji u prvom punskom ratu,144 kad je, želeći se sukobiti s kartaginskom vojskom, zapovjedio kokošarima da učine auspicij, pa je na njihov izvještaj da pilad ne kljuca rekao: »Pogledajmo hoće li piti«, te ih je dao baciti u more; kad se sukobio, izgubio je bitku. Zbog toga je u Rimu bio osuđen, a Papirije je bio počašćen, ne toliko zbog toga što je jedan izgubio a drugi pobijedio, nego zato što se jedan prema auspicijima odnosio razborito a drugi nepromišljeno. A taj je način vraćanja imao jedini cilj da vojska s pouzdanjem ode u bitku, jer pouzdanje uvijek donosi pobjedu. Time se nisu služili samo Rimljani, o čemu ću navesti primjer u idućem poglavlju.

XV

Kako su se Samnićani za skrajnju pomoć u nevoljama utjecali religiji Samnićane su više puta porazili Rimljani, na koncu su bili uništeni u Toskani, pobijena im je bila vojska, poginuli su im vojskovođe, a pobijeđeni su bili i njihovi drugovi, kao što su Toskanci, Francuzi i Umbri, nec suis nec externis viribus iam stare

poterant, tamen bello non abstinebant; adeo ne infeliciter quidem defensae libertatis 142 Lat. pullarii. 143 Lucije Papirije Kursor Mlađi, u bici kod Akvilonije, 293. god. pr. n. e., u vrijeme trećega samnitskog rata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 40. 144 Apije Klaudije Pulher, u pomorskoj bici kod Drepane, 249. god. pr. n. e. Taj je događaj Livije spomenuo samo uzgred, ali je zato opis uzet od Polibija (nav. dj., I, 49—SI). Usp. i: M. T ulije Ciceron, D e Natura Deorum, II, 3. 12’

179

taedebat, et vinci quam non tentare victoriam m alebant ,145 Stoga odlučiše da se zadnji put okušaju, a kako su znali da je za pobjedu potrebno u vojnicima potaknuti odlučnost i da je za tu svrhu najbolje sredstvo religija, naumiše obnoviti svoju staru žrtvu s pomoću svojeg svećenika Ovija Pakcija, priredivši je na ovaj način: pošto se obavilo svečano žrtvovanje i pošto su se vojni starješine pred umrlim žrtvama i upaljenim oltarima zakleli da nikad neće napustiti bitku, pozvali su jednog po jednog vojnike pa su ih među oltarima, usred više centuriona, s isukanim mačevima u ruci, najprije prisilili da se zakunu kako nikad neće otkriti što su vidjeli i čuli, a zatim su ih odvratnim riječima i magijskim formulama punim straha prisilili da se bogovima zakunu i obećaju kako će spremno poslušati što god im zapovjednici narede, i kako nikad neće pobjeći iz bitke, i kako će ubiti svakoga koga vide da bježi, a ne posluša li, neka se odmazda sruči na njegovu obitelj i na njegov rod. A kako su se neki od njih prepali i nisu se htjeli zakleti, njihovi su ih centurioni smjesta ubili, tako da su se zatim, prepadnuti pred okrutnim prizorom, svi ostali zakleli. Da bi taj njihov okup bio veličanstveniji, polovicu od četrdeset tisuća ljudi odjenuše u bijelo s kitama i perjanicama na kacigama, i tako uređeni smjeste se kraj Akvilonije. Protiv njih stigne Papirije, koji, sokoleći svoje vojnike, reče: »Non enim cristas vulnera facere, et picta atque aurata scuta transire romanum pilum .«146 I da bi oslabio dojam koji su njegovi vojnici stekli o neprijateljima zbog njihove zakletve, reče da oni zbog toga moraju osjećati strah axne hrabrost, jer se istodobno moraju bojati građana, bogova i neprijatelja. Kad je došlo do sukoba, bili su svladani Samnićani, jer su rimska vrlina i strah zbog prethodnih poraza nadmašili svu odlučnost koju su oni mogli steći zahvaljujući religiji i zakletvi. Ipak se vidi da oni nisu smogli drugi izlaz niti su se imali ičemu drugom uteći u nadi da će opet steći izgubljenu hrabrost. T o najbolje potvrđuje koliko se povjerenje može imati u dobro upotrijebljenu religiju. I premda bi se možda ovo što je rečeno moralo uvrstiti u izvanjske događaje, ipak se odnosi na jednu od najvažnijih institucija rimske republike, pa sam smatrao da to moram ovdje iznijeti, da ovo gradivo ne dijelim i da se na nj ne moram više puta navraćati.

XVI

Narod naviknut živjeti pod vladarom teško sačuva slobodu ako slučajno postane slobodan Koliko je narodu naviknutu živjeti pod vladarom poslije teško očuvati slobodu ako je kojim slučajem stekne, kao Rim nakon protjerivanja Tarkvinija, pokazuju bezbrojni primjeri o kojima se može čitati u starim povijesnim spisima. A lako je tu teškoću shvatiti, jer narod je zapravo samo divlja životinja, koja se, premda je po prirodi okrutna i divljačna, uvijek čuvala u zatvoru i ropstvu, a kad se prepusti sudbini u slobodnoj prirodi, nenaviknuta da se hrani i ne poznavajući skrovišta gdje se može skloniti, postane žrtvom prvoga koji je opet nastoji sputati lancima.147 145 Lat.: Nisu se mogli oduprijeti ni svojim snagama ni vanjskom pomoću; pa ipak se nisu prestajali boriti, i toliko im je bilo stalo do slobode, iako nesretno branjene, da su radije željeli biti pobijeđeni nego da'pokušaju pobijediti. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 31. 146 Lat.: Dakle, kreste ne ranjavaju i rimsko koplje prolazi kroz štitove, iako su oslikani i pozlaćeni (Tito Livije, nav. dj., X, 39). Rimska vojska je nakon bitke kod Sentinuma, 295. god. pr. n. e., kad je poražen samnićanski vojskovođa Gelije Egnacije, pokorila Umbriju, dio rimske vojske, kojom je zapovijedao Spurije Karvilije, osvojio je Amiternum, a drugi dio, pod vodstvom Papirija, osvojio je Duroniju. Karvilije je tada napao Kominijum, a Papirije je napao glavninu samnićanske vojske kod Akvilonije. 147 Usp.: Polibije, nav. dj., VI, 9.

180

Isto se događa narodu koji, naviknut da živi pod nečijom vlašću, ne znajući razmišljati ni o javnim obranama ni o javnim povredama, ne poznavajući vladaoce kao što ni oni njega ne poznaju, opet ubrzo pada pod jaram, većinom teži nego onaj što ga je prije toga netom svrgnuo s vrata, i zatekne se u toj nevolji, premda nije potpuno iskvaren. Jedan narod, naime, u koji je potpuno prodrla iskvarenost, ne samo kratko­ trajno nego uopće ne može živjeti slobodan, kao što ćemo dolje raspraviti. I stoga se naše razmatranje odnosi na narode gdje se iskvarenost nije jako proširila i gdje ima više dobrog nego pokvarenog. ■ Spomenutoj treba dodati još jednu teškoću: država koja postane slobodnom sebi stvara velike neprijatelje a ne velike prijatelje. Neprijatelji joj postaju svi koji su se koristili tiranskim stanjem hraneći se vladarovim bogatstvom: kad im se oduzme mogućnost da se njim koriste, ne mogu živjeti u zadovoljstvu i prisiljeni su da nastoje obnoviti tiraniju kako bi sebi vratili moć. Ne dobija, kao što sam rekao, velike prijatelje, jer slobodno življenje predviđa časti i nagrade zbog pravih i određenih razloga, a mimo njih ne nagrađuje i ne časti nikoga, pa kad tko stekne čast i korist koje smatra da zaslužuje, ne smatra se obvezatnim prema onima koji ga nagrađuju. Osim toga, opću korist koja se izvlači iz slobodna življenja nitko ne poznaje dok je posjeduje, a ona se sastoji u tome što se u svojim stvarima može uživati slobodno bez ikakva straha, što se ne treba bojati za čast žena, za čast djece, što se ne mora strepiti za sebe, jer nitko neće priznati da je zahvalan onome tko ga ne zlostavlja.148 Zato, kao što se gore veli, slobodna država i ona koja se nanovo stvara ima velike neprijatelje a ne velike prijatelje. I tko hoće doskočiti tim neprilikama i neredima koje rečene teškoće sobom donose, nema moćnijeg, valjanijeg, zdravijeg, potrebnijeg načina nego »ubiti Brutovu djecu«,149 koja su se, kao što poučava povijest, s drugim mladim Rimljanima odlučila na urotu protiv domovine samo zato što pod konzulima nisu mogli iskorištavati svoj položaj kao pod kraljevima, tako da je sloboda naroda njima bila isto što i ropstvo. Tko naumi vladati mnoštvom ili u slobodi ili kao pojedinačni vladar, a ne osigura se od neprijatelja novog poretka, stvara kratkotrajnu državu. Istina je da nesretnima smatram vladare koji se služe neuobičajenim sredstvima da očuvaju položaj, zato što im je mnoštvo neprijatelj: tko, naime, imade malo neprijatelja lako se i bez mnoge bruke očuva, ali ako su mu svi neprijatelji, nikad se ne očuva, i što je okrutniji u postupcima, to slabijom postaje njegova vladavina. Prema tome, najbolji način koji se može primijeniti jest nastojanje da se pridobije sklonost naroda.150 Premda ova rasprava odudara od dosadašnje, jer govorim o vladaru umjesto o republici, da se ne bih morao ponovno vraćati na taj predmet želim o njemu još nešto ukratko reći. Ako vladar hoće pridobiti neprijateljski raspoložen narod, a govorim o vladarima koji su postali tiranima u svojoj domovini, smatram da on najprije mora istražiti što narod želi, pa će uvijek opaziti da želi dvije stvari: osvetiti se onima koji su krivi što je u ropstvu, i ponovno steći slobodu. Prvoj želji vladar može udovoljiti u potpunosti, drugoj djelomice. Evo primjera koji se odnosi na prvu želju. Kad je Kleark, 148 Tal. vivere libero, koji ima dva aspekta: vanjski, kao sloboda od ugnjetavanja vanjskog neprijatelja, i unutrašnji, koji se sastoji od slobode od ugnjetavanja što ga provode drugi slojevi ili vladar. 149 Lucije Junije Brut, nećak Tarkvinija Oholog, nakon protjerivanja rimskih kraljeva izabran je za konzula uz Kolatina (usp.: Rasprave..., I, 3.). Njegovi sinovi Tiberije Junije i Tito Junije organizirali su zavjeru da svrgnute Tarkvinije vrate na vlast, i stoga ih je otac dao pogubiti. Metaforu »ubiti Brutovu djecu« Machiavelli*uzima kao moto uklanjanja svih onih koji su opasni za novu vladu, bez obzira na to da li je riječ o monarhiji ili o republici. Međutim, apsolutizacija te maksime dovodi do izvrtanja njezina autentičnog značenja. Naime, opasni su oni koji, pozivajući se na zasluge*^?ostvarenje slobode, zapravo rade protiv te slobode. Usp.: Vladar, III, IV i VII pogl. W Pretpostavka je dobrog poretka da je narod zadovoljan, na što moraju misliti i monarhije. Vidjeti: Vladar, III, V, VII, VIII, IX, XX pogl. Usp.: Aristotel, Politika, V, 9., koji kaže da svi vladari moraju raditi na dobrobit naroda i usvojiti zakletvu: »neću nanositi nepravdu narodu«.

181

tiranin Herakleje,151 otišao u progonstvo, došlo je do nesuglasica između puka i optimata Herakleje, koji su se osjetili slabijima i okrenuli Klearku te su, urotivši se s njim, ustali protiv narodne volje u Herakleji i oduzeli puku slobodu. Zatekavši se između bezobzirnosti optimata, koje nikako nije mogao ni zadovoljiti ni urazumiti, i bijesa pučana, koji nisu mogli podnositi gubitak slobode, Kleark je odjednom odlučio osloboditi se neugodnih velikaša i pridobiti puk. I kad mu se za to ukazala povoljna prilika, raskomadao je sve optimate na golemo zadovoljstvo pučana. Tako je zadovoljio jednu od želja naroda, to jest želju da se osveti. Što se, pak, tiče druge želje puka, želje da ponovno stekne slobodu, u nemogućnosti da ga zadovolji vladar mora istražiti uzroke zbog kojih puk želi da bude slobodan, a zaključit će da manji dio želi biti slobodan kako bi zapovijedao, ali svi ostali, kojih je bezbroj, žele slobodu da bi živjeli u sigurnosti. U svim republikama, naime, u položaj da zapovijedaju nikad ne dođe više od četrdeset ili pedeset građana, a kako je to malen broj, lako se od njih osigurati, ili njihovim uklanjanjem, ili dodjeljujući im dio od mnogih položaja, kojima se prema svojim prilikama dobrim dijelom moraju zadovoljiti. Druge, kojima je dosta da žive u sigurnosti, lako je zadovoljiti donoseći uredbe i zakone koji istodobno obuhvaćaju i vladarovu moć i sigurnost sviju. A kad vladar to učini i narod vidi da se on o te zakone ne ogrešuje, ubrzo će početi živjeti u sigurnosti i zadovoljan. Primjer je kraljevina Francuska,152 u kojoj se živi sigurno samo zato što su se kraljevi obvezivali bezbrojnim zakonima, u kojima je obuhvaćena sigurnost cijelog naroda. A onaj tko je uredio tu državu zahtijevao je da kraljevi odlučuju o vojnim i novčanim poslovima, a o svim ostalim mogu odlučivati samo onako kako zakoni predviđaju. Vladar, dakle, ili republika koji od početka ne osiguraju svoj položaj treba da ga osiguraju u prvoj prigodi, kao što su učinili Rimljani. Tko takvu prigodu propusti, kasno se kaje što nije učinio ono što je morao. Još nepokvaren kad je ponovno stekao slobodu, rimski ju je puk mogao sačuvati nakon ubojstva Brutovih sinova i poraza Tarkvinija služeći se svim sredstvima i postupcima o kojima je bilo govora. Da je, pak, taj puk bio pokvaren, ni u Rimu ni nigdje ne bi našao pravih načina da je očuva, kao što ćemo pokazati u idućem poglavlju. X V II

Kad iskvaren puk stekne slobodu s golemom mukom ostane slobodan Smatram da je bilo neizbježno ili da u Rimu kraljevi odumru, ili da Rim u vrlo kratkom roku postane nemoćan i bez ikakve vrijednosti: znajući do kakve su se iskvarenosti srozali kraljevi, da se to dva ili tri puta uzastopce nastavilo i da se njihova iskvarenost stala širiti na ostale članove društva čim bi se ovi pokvarili, ne bi ga nikad bilo moguće reformirati. Izgubivši, međutim, glavu dok je još trup bio čitav, mogli su se lako snaći da žive u slobodi i redu. Treba pretpostavljati kako je prava istina da iskvareni grad koji živi pod vladarom, makar odumrli i vladar i cio njegov rod, nikad ne može doći do slobode, dapače, potrebno je da jedan vladar uništi drugoga; bez novoga gospodara nikad nema počinka narodu, ako ga dobrota pojedinca i njegova vrlina153 ne drže u slobodi, ali će sloboda potrajati onoliko koliko i njegov život. Tako se dogodilo 1,SI Klearh, tiranin Herakleje Pontske (364-352. god. pr. n. e.). Vidjeti: Justin, Historiae, XVI, 4. 152 Francuska je za Machiavellija primjer uređene, »pravne« države s dobrim zakonom i ravnotežom između ambicija, tj. interesa različitih klasa. Usp.: G. Cadoni, Machiavelli: Regno di Francia e »principato civile«, Roma, 1974. 153 Ovdje je jasnija distinkcija između kreposti kao ćudorednog svojstva i vrline kao sposobnosti, kako to prevodi i komentira I. Frangeš u Vladaru.

182

Siracusi, koju su Dion i Timoleon154 svojom vrlinom u raznim vremenima dok su živjeli držali u slobodi, a nakon njihove joj se smrti vratila prijašnja tiranija. Nema, međutim, boljeg primjera nego što je Rim, koji je odmah nakon protjerivanja Tarkvinija uspio steći i zadržati slobodu, ali nakon smrti Cezara, nakon smrti Gaja Kaligule, nakon smrti Nerona, pošto je nestao cijeli carski rod, nikad nije uspio ne samo održati nego ni započeti slobodan život. A takva je razlika u događajima jednog te istog grada nastala samo otuda što u doba Tarkvinija rimski puk još nije bio iskvaren, a u ovo je zadnje doba bio potpuno iskvaren. Da bi se održao postojanim i spravnim kloniti se kralja onda ga je bilo dovoljno navesti da se zakune kako nikad neće dopustiti da itko u Rimu vlada, a u drugim vremenima ni ugled i strogost Bruta155 sa svim istočnim legijama nisu bili dovoljni da ga privole da pristane na slobodu koju joj je on poput prvog Bruta vratio. Povod je tome bila iskvarenost koju su Marijevi pristaše156 unijeli u puk, na čelu s Cezarom,157 koji je umio toliko zaslijepiti mnoštvo da ono nije ni opazilo jaram što ga je samom sebi na vrat naprtilo. Premda primjeru Rima treba dati prednost pred bilo kojim drugim primjerom, u vezi s tim želim navesti narode poznate u naše doba. Velim stoga da nikakav događaj, ma koliko težak i silovit, ne bi mogao Milano i Napulj dovesti do slobode, jer su to potpuno iskvareni gradovi. Vidjelo se to nakon smrti Filippa Viscontija, koji je Milanu htio dati slobodu, ali je nije mogao i nije znao održati.158 Bila je stoga velika sreća za Rim što su se kraljevi ubrzo iskvarili pa su bili iz njega otjerani, i to prije nego što je u srce grada prodrla njihova iskvarenost, koja je uzrokovala bezbrojne pobune u Rimu, gdje su ljudi imali dobar cilj pa nisu naudili nego su koristili republici. Može se ovako zaključiti: kad ljudi nisu iskvareni, pobude i druge bruke ne štete; gdje su iskvareni, dobri zakoni ne koriste ako ih nije donio netko tko je kadar iznimnom snagom postići da se oni poštuju sve dok se ljudi ne poboljšaju, što ne znam da se ikad dogodilo i je li bilo moguće da se dogodi. Vidi se naime, kao što sam malo prije kazao, da se grad koji je zbog iskvarenosti pao digne, ako se to uopće ikad dogodi, samo zahvaljujući vrlini u to doba živog pojedinca, a ne vrlinom općinstva što podržava dobar poredak;159 a netom takav pojedinac umre, vraća se u prethodno stanje, kao što se dogodilo u Tebi: dok je živio Epaminonda, zahvaljujući njegovoj vrlini mogla je zadržati oblik republike i države, a kad je umro, vratili su se prvobitni neredi:160 uzrok je u tome što čovjek ne može živjeti toliko dugo da priuči na dobro grad koji je dugo bio naviknut na zlo. Pa ako netko što vrlo dugo poživi, ili dva uzastopna sposobna nasljednika grad ne privedu slobodnom životu, čim ostane bez njih, propada, osim ako ga pojedinac osobitih sposobnosti uz mnogo opasnosti i s mnogo krvi ne preporodi. Jer 154 Usp.: Rasprave. . ., I, 10. 155 Marko Junije Brut (85—42. god. pr. n. e.), Cezarov ubojica. Bio je guverner Makedonije, a njegov prijatelj Gaj Longinije Kasije guverner Sirije. 156 Pristaše Gaja Marija (157-86. god. pr. n. e.), Sulina rivala u građanskim ratovima. 157 Cezarova tetka Julija bila je Marijeva žena, a njegova žena Kornelija bila je kći Cine, Marijeva najboljeg prijatelja. Cezar je nakon Marijeve smrti stao na čelo narodne stranke. Vidjeti: Gaj Trankvil Svetonije, Divus Julius, 6,1. 158 Filippo Maria Visconti, milanski vojvoda (1412-1447), uspostavio je vlast Viscontijevih nakon smrti Giana Galeazza (1385-1402). Nakon njegove smrti uspostavljena je »Zlatna ambrozijanska republika«, koju je 1450. god. srušio Francesco Sforza, oženjen Biancom Marijom, vanbračnom kćeri Filippa Marije Viscontija. Usp.: Firentinske povijesti, V i VI, i Vladar, XII pogl. 159 L. J. Walker u svom komentaru Raspravama smatra da se iz tog poglavlja mogu izvući tri zaključka: 1. da su klasni sukobi korisni državi ako su pod kontrolom; 2. samo kad su prilike zrele može se nametnuti neki oblik vladavine; 3. kad postoje neprilike, nužno je da vlast u državi ima jedan čovjek. 160 Epaminonda (420-362), tebanski general i političar, prijatelj Pelopide, koji je 379. god. pr. n. e. ubio Leontijada i time dokončao spartansku tiraniju u Tebi. Za vrijeme Pelopide i Epaminonde Teba je doživjela velik progres i prosperitet. Vidjeti: Polibije, nav. dj., IV, 32—33.

183

iskvarenost i nenaviknutost na slobodan život posljedica su nejednakosti u gradu,161 a da bi se postigla jednakost potrebna su izvanredna sredstva, kakva malo tko zna ili želi upotrijebiti, o čemu će na drugom mjestu biti potanje riječ. X V III

Kako se u iskvarenom gradu može održati slobodna država, ako već postoji, ili uspostaviti, ako je nema Mislim da nije neumjesno ni u neskladu s prethodnom raspravom razmotriti može li se u iskvarenom gradu održati slobodna država162 ako već postoji, ili, ako je nema, može li se uspostaviti. O tome velim da je vrlo teško učiniti i jedno i drugo, i premda je gotovo nemoguće dati pravilo, jer bi valjalo raspravljati od slučaja do slučaja, prema težini iskvarenosti, ipak je dobro o svemu razlagati, pa ne želim ni to propustiti. A pretpostavit ću osobito iskvaren grad kako bih povećao takvu teškoću, jer nema ni zakona ni uređenja koji su dovoljni da se obuzda opća iskvarenost. Kao što su za dobre običaje potrebni zakoni, tako su i za poštivanje zakona potrebni dobri običaji. Osim toga, ustanove i zakoni uvedeni u republici od njezina početka, dok su ljudi bili dobri, poslije prestaju biti umjesni kad ljudi postanu opaki. A ako se zakoni prema događa­ jima u nekom gradu mijenjaju, nikad se ne mijenja, ili rijetko kad, njegovo uređenje: zbog toga novi zakoni nisu dovoljni, jer ih postojano uređenje kvari. Da bih ovaj dio bolje objasnio velim da su u Rimu građane obuzdavale vladine iliti državne uredbe, a zatim zakoni zajedno s magistratima. Uređenje države se temeljilo na moći puka, Senata, tribuna, konzula, na načinu na koji su se birali i stvarali magistrati, i na načinu donošenja zakona. To se uređenje malo mijenjalo, ili nimalo, prilikom pojedinih događaja. Donosili su se zakoni koji su obuzdavali građane, kao zakon o brakolom­ stvu,163 o prekomjernom luksuzu,164 o izbornim makinacijama165 i mnogi drugi, postepeno, prema tome kako su se građani kvarili. No dok je državno uređenje ostajalo nepromijenjeno i zbog iskvarenosti bez učinka, zakoni koji su se mijenjali nisu bili dovoljni da ljude poboljšaju, ali bi bilo od velike koristi da se s novim zakonima mijenjalo i uređenje. A da takvo uređenje iskvarenog grada nije bilo dobro vidi se u dvjema glavnim stvarima, u postavljanju magistrata i u donošenju zakona. Rimski je narod konzulat i druge prve položaje u gradu davao samo onima koji su to zahtijevali. Takvo je uređenje u početku bilo dobro, jer su zahtjeve postavljali samo građani koji su se smatrali dostojnima položaja, a biti odbijen bilo je sramotno, tako da su se svi dobro ponašali kako bi ih smatrali dostojnima. Postade poslije taj način u iskvarenom gradu vrlo opasan, jer političke položaje nisu tražili oni što su imali veću vrlinu nego oni koji su imali veću moć, a nemoćni su se, koliko god obdareni vrlinom, od straha ustezali da postave zahtjev. Do te nevolje nije došlo odjednom, nego postepeno, kao što se upada u 161 Nejednakost je, po Machiavelliju, nespojiva s republikanskim uređenjem. 162 Slobodna država, u smislu da građani slobodno mogu izabrati oblik političkog uređenja i da nema ugnjetavanja. 163 Lex Julia de adulteriis, donesena u vrijeme Augusta. 164 Cilj zakona o prekomjernom luksuzu bio je smanjivanje nejednakosti među građanima o kojima Machiavelli govori u prethodnom poglavlju, ali tek kao posljedica: zakoni Dvanaest ploča ograničili su pogrebne troškove, Lex Oppia iz 215. god. pr. n. e. zabranio je ženama prekomjerno kičenje, Lex Fannia je 161. god. pr. n. e. ograničio troškove za gozbe, kao i Lex Didia iz 143. i Lex Licinia iz 100. god. pr. n. e. Slični su bili Leges Corneliae za vrijeme Sule, Lex Aemilia iz 78. god. pr. n. e., L ex Antia i Leges Juliae, koje je donio Julije Cezar. Usp.: L. J. Walker, nav. dj. Vidjeti i: Tito Livije, nav. dj., XXXIV, 4. 165 Lex Cornelia Baebia de ambitu; Lex Plantia je zabranio javno nasilje, a Lex Tullia, donesen na Ciceronov prijedlog, trebalo je da spriječi korupciju.

184

sve druge nevolje. Pošto su, naime, Rimljani pokorili Afriku i Aziju te gotovo cijelu Grčku sebi podvrgnuli,166 postali su sigurniji u svoju slobodu i nisu smatrali da više imaju neprijatelja od kojih bi se bojali. Zbog njihove sigurnosti i slabosti neprijatelja rimski narod dodjeljujući konzulat više nije gledao na vrlinu, nego na utjecajnost, dovodeći na položaje one što su se umjeli vještije ophoditi s ljudima, ne one koji su znali bolje pobjeđivati neprijatelje, a zatim su se od takvih spustili do onih što su bili moćniji. Tako su zbog pogrešnog uređenja dobri ostajali posve isključeni. Tribun, ili bilo koji drugi građanin, mogao je narodu predložiti zakon, o kojemu je svaki građanin mogao govoriti u prilog ili protiv prije nego što je donesen. Bilo je to uređenje dobro kad su građani bili dobri; jer uvijek je bilo dobro kad svatko tko zna što je za opće dobro to može i predložiti, i dobro je da svatko o tome može kazati svoje mišljenje, kako bi narod, pošto svakoga čuje, mogao izabrati najboljeg. No kad su građani postali zli, takvo je uređenje postalo vrlo slabo, jer samo su moćnici predlagali zakone, i to ne radi sveopće slobode, nego u korist svoje moći, a zbog straha od njih protiv njihovih se zakona nitko nije usuđivao izjasniti, tako da je puk bio ili prevaren ili prisiljen167 da odlučuje o svojoj propasti. Ako se željelo da Rim u iskvarenosti održi slobodu, bilo je stoga nužno da jednako kao što je s razvojem svojega života donosio nove zakone uspostavi i novo uređenje, jer drugačiji red i način života valja propisati bolesniku i zdravome i ne može se sličan oblik davati posve suprotnoj materiji. Kako se uređenje mora obnoviti ili odjednom, pošto se uvidi da više nije dobro, ili postepeno, pošto se svaki njegov dio pokaže nevaljalim, velim da je jedno i drugo gotovo nemoguće. Ako se, naime, želi postepeno obnoviti, treba da to obavi mudar čovjek koji mu unaprijed vidi mane, i to u začetku. Vrlo je lako moguće da se takav u gradu nikad ne pojavi, a i pojavi li se, ne bi mogao uvjeriti ostale u svoje shvaćanje, jer ljudi naviknuti živjeti na jedan način ne žele se mijenjati, pogotovo kad zlu ne gledaju neposredno u lice, nego im se predočuje kao pretpostavka. Što se, pak, tiče mijenjanja uređenja odjednom, kad svi uvide da nije dobro, velim da se njegova nekorisnost koja se lako spozna teško popravlja, jer se nije dovoljno poslužiti redovnim sredstvima, budući da su redovni postupci slabi, nego valja ići na izvanredne mjere, kao što su nasilje i oružje, te postati vladarom u gradu i njime raspolagati po svojoj volji. A kako reformiranje političkog života pretpostavlja dobrog čovjeka, a nasilno postajanje vladarom republike pretpostavlja zlog čovjeka, rijetko se kad događa da dobar čovjek želi postati vladarom zlim putem, makar mu cilj bio dobar,168 i da zao čovjek postavši vladarom želi dobro djelovati i ikad osjeti potrebu da se dobro posluži vlašću koju je na zao način stekao. Zbog svega rečenog teško je ili nemoguće u iskvarenim gradovima održati ili nanovo uspostaviti republiku. A kad bi se i stvorila i održala, bilo bi je nužno pretvoriti više u vladarsku nego u narodnu državu, kako bi ljude koje zbog njihove drskosti zakoni ne mogu popraviti obuzdala neka gotovo kraljevska vlast. A žele li se drugačijim putem prisiliti da postanu dobri, bio bi to vrlo okrutan ili posvema nemoguć pothvat, kao što sam gore rekao169 da je učinio Kleomen. Ako je on, da bi ostao sam, poubijao 166 Rimljani su pokorili Malu Aziju nakon poraza Antioha kod Magnezije, 190. god. pr. n. e., Makedonija i Grčka pale su pod rimsku vlast nakon Perzejeva poraza kod Pidne 168. god. pr. n. e., Afrika je pokorena nakon pada Kartage, 146. god. pr. n. e., a Azija je postala rimskom provincijom 129. god. pr. n. e. 167 Sila i prevara su sredstva kojima se inače služi vladar, pa onaj tko želi biti dobar vladar mora svladati njihovu upotrebu. Usp.: M.Tulije Ciceron, D e Officiis, I, XIII, 41, gdje se sila i prevara personificiraju u liku lava i lisice. 168 Prema tome, vrijednosno dobar cilj ide zajedno s dobrim sredstvima, ali su mogući i izuzeci, koji ovise o običajima i raspoloženju ljudi, odnosno o »materiji«. U skladu s tim treba prilagoditi i »formu«, tj. oblik vladavine. Ali oni se ne zbivaju u zrakopraznom prostoru, pa treba uzeti u obzir i okolnosti, tj. »vrijeme«. Usp.: Vladar, XXV pogl. 169 Vidjeti: Rasprave..., I, 9.

185

efore, te ako je zbog istih razloga Romul ubio brata i Tita Tacija Sabina, a zatim su se dobro poslužili svojom vlašću, ipak valja primijetiti da ni jedan ni drugi nisu zatekli narod uprljan onakvom iskvarenošću koju u ovom poglavlju razmatramo, i zato su mogli smišljati i smislivši ga u djelo provesti svoj naum. X IX

Nakon izvrsnog vladara može se održati slab vladar, ali nakon slabog, nemoguće je da se s drugim slabim održi vladavina Razmišljajući o vrlini i ponašanju Romula, Nume i Tula,170 prvih triju rimskih kraljeva, vidi se kako je Rim imao golemu sreću dobivši vrlo žestoka i ratoborna prvog kralja, drugog mirna i pobožna, trećeg po žestini slična Romulu i većeg ljubitelja rata nego mira. Rimu je, naime, bilo nužno da od svojeg iskona dobije nekoga tko će urediti politički život, ali je zatim bilo potrebno da drugi kraljevi nastave Romulovu vrlinu, jer bi grad inače postao mekoput i plijenom svojih susjeda. Otud se može primijetiti da nasljednik koji nema toliku vrlinu kao prethodnik može održati stanje zahvaljujući vrlini onoga koji mu je prethodio i može uživati njegov trud; dogodi li se, međutim, da dugo poživi, ili da nakon njega drugi ne naslijedi vrlinu onog prvog, to kraljevstvo nužno propada. Naprotiv, ako dvojica, jedan nakon drugog, posjeduju veliku vrlinu, često učine golema djela i njihova slava do neba dopire. David je bez sumnje u vojničkom pogledu, po znanju i po pameti, bio izvrstan čovjek, i tolika je bila njegova vrlina da je, pobijedivši i pokorivši sve svoje susjede, svojem sinu Salomonu ostavio mirno kraljevstvo, koje je on mirotvornom i ratnom vještinom mogao očuvati i uspješno je mogao uživati vrlinu svojega oca. Nije ga, međutim, mogao ostaviti svojemu sinu Roboamu, koji vrlinom nije bio poput djeda ni fortunom poput oca, pa je s mukom ostao nasljednikom šestine kraljevstva.171 Turski sultan Bajazit,172 premda je više volio mir nego rat, mogao je uživati trud svojega oca Mehmeda,173 koji mu je, porazivši kao i David svoje susjede, ostavio čvrsto carstvo, koje se uz politiku mira lako moglo sačuvati. Da je, pak, njegov sin Selim, sadašnji vladar,174 bio nalik ocu, a ne djedu, carstvo bi propalo, ali je očito da će on nadvisiti djedovu slavu. Stoga uz pomoć ovih primjera tvrdim da se poslije izvrsnog vladara može održati slab vladar, ali se poslije slabog s idućim slabim ne može održati nijedna vladavina, osim ako nije poput one u Francuskoj, gdje ju je očuvalo njezino staro uređenje. A slabi su oni vladari koji nisu spravni ratovati. Zaključujem ovu raspravu tvrdnjom da je Romulova vrlina bila tolika te je Numi Pompiliju omogućila da mnogo godina brinući se za mir vlada Rimom; ali naslijedio ga je Tul, koji je po žestini bio poput Romula; poslije njega je došao Anko,175 kojega je priroda toliko obdarila da je mogao držati mir i podnositi rat. I najprije se uputio pravcem mira, ali je odmah spoznao kako ga susjedi smatraju mekoputnim i slabo 170 Tulije Hostilije, treći rimski kralj (672-640. god. pr. n. e.). Dok je Romul bio ratoboran kralj, drugi, Numa Pompilije, posvetio je pažnju razvoju religije i poljoprivrede, a treći, Tulije, dijelio je zemlju i poticao javnu gradnju. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 4-31. 171 Vidjeti: Sveto pismo, Kraljevi, 2, 10-12; 11, 43; 12. 172 Bajazit II (1482-1512), naklonjen diplomatskim rješenjima. Nakon poraza Venecije 1499. sklopljen je mir (1502) kojim je uspostavljen status quo ante. 173 Mehmed II (1451-1481), osvajač Konstantinopola (1453). 174 Selim I, zvani Okrutni (1512-1520), ušao je u Kairo 1517, što upućuje na to da je Machiavelli 1517. još pisao (ili prepravljao) prvu knjigu Rasprava. 175 Anko Marcije, četvrti kralj Rima, vladao od 640. do 616. god. pr. n. e.

186

poštuju, tako da je odmah uvidio kako se radi očuvanja Rima mora okrenuti ratu i biti nalik Romulu, a ne Numi. Iz toga neka izvuku pouku svi vladari što vode državu: tko bude nalikovao Numi vodit će je ili je neće voditi prema tome kako će se vrijeme i fortuna okretati, ali tko bude nalik na Romula i poput njega naoružan mudrošću i oružjem, na svaki će je način voditi, ako mu je koja uporna i prevelika sila ne oduzme. A zacijelo se može smatrati kako Rim, da nije kao trećeg kralja dobio čovjeka što mu je samo oružjem umio osigurati ugled, poslije nikad ne bi bio mogao, ili bi mogao samo s golemom teškoćom, stati na noge i postići što je postigao. I tako se, dok je živio pod kraljevima, uvijek izlagao pogibelji da propadne ili pod slabim ili pod opakim kraljem.

XX

Velike su posljedice od dvaju uzastopnih vrlih vladara. Kako je dobro uređenim republikama potrebno da se nasljeđuju vrline vladara, i kako su velika i njihova osvajanja i širenja Otkako je Rim protjerao kraljeve izbjegao je netom opisanu opasnost kojoj se izlagao kad je u njemu nasljednikom bio slab ili opak kralj.176 Jer vrhovna je vlast u njemu pripala konzulima, koji na vlast nisu dolazili nasljedstvom, ili prijevarom, ili žestokim častohlepljem, nego na slobodnim izborima, i uvijek su bili izvanredno sjajni ljudi. Koristeći se njihovom vrlinom i fortunom, Rim je mogao doći do svoje zadnje veličine u onoliko godina koliko je bio pod kraljevima.177 Vidi se, naime, da su dva uzastopna vladara obdarena vrlinom dovoljna za osvajanje svijeta, kakvi su bili Filip Makedonski i Aleksandar Veliki.178 Toliko više to mora učiniti republika, jer može izabrati ne samo dva nego bezbroj vladara osobito obdarenih vrlinom koji jedan drugog nasljeđuju, a nasljeđivanje vrline potrebno je svakoj dobro uređenoj republici.

XXI

Koliko treba pokuditi vladara i republiku koji nemaju vlastitu vojsku Sadašnji vladari i moderne republike koji za obranu i napadaj nemaju vlastitih vojnika treba da se sebe stide i da se sjete primjera Tula te da znaju da za tu manu nije krivo pomanjkanje ljudi sposobnih za vojsku, nego su krivi oni, jer svoje ljude nisu umjeli potaknuti da budu vojnici. Dok je Rim bio četrdeset godina u miru, naslijedivši kraljevstvo Tul nije našao niti jednog čovjeka koji je ikad bio u ratu.179 Kad je ipak nakanio zaratiti nije pomišljao na to da se koristi ni Samnićanima ni Toskancima koji bijahu vični stajati pod oružjem, nego je kao vrlo mudar čovjek odlučio da se posluži svojima. A tolika je bila njegova vrlina, da ih je pod svojom upravom smjesta mogao učiniti izvanredno dobrim vojnicima. I nema ničeg istinitijeg od činjenice da je krivnja vladarova a ne položaja ili prirodnih uvjeta ako tamo gdje ima muškaraca nema 176 Usp.: Rasprave..., I, 17. 177 Rimom su vladali kraljevi tokom 244 godina, od 753, godine osnutka, do 509. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 60. 178 Filip II Makedonski (382-336. god. pr. n. e.), sudjelovao je u trećem svetom ratu (354) •kasnije protiv Atene (338. god. pr. n. e.). Pauzanije ga je ubio dok se na čelu Korintske lige borio protiv Perzijanaca. Njegov s;»i Aleksandar III Veliki vladao je od 336. do 323. god. pr. n. e. 179 Drugi rimski kralj Numa Pompilije vladao je 53 godine u miru. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj, I, 21.-31.

187

vojnika, o čemu evo najnovijeg primjera. Svatko, naime, znade kako je nedavno kralj Engleske napao kraljevstvo Francuske, a vojnici su mu bili isključivo vlastiti ljudi. Kako to kraljevstvo više od trideset godina nije ratovalo, nije bilo vojnika ni vojskovođe koji je ikad vojevao, pa ipak se pouzdavao s njima napasti kraljevstvo puno vojskovođa i dobrih četa koje su neprestano bile pod oružjem ratujući u Italiji.180 Sve se to ima zahvaliti mudrom čovjeku i dobro uređenom kraljevstvu, koje u doba mira ne zapostav­ lja ratnu spremu. Pošto su oslobodili Tebu i izvukli je iz spartanskog ropstva, zatekavši se u gradu naviknutu na robovanja i među mlakim ljudima, Tebanci Pelopida i Epaminonda toliko su bili obdareni vrlinom da su ih uzeli pod oružje i s njima krenuli na bojno polje protiv spartanskih četa i svladali ih. A opisivač tog događaja181 veli kako su njih dvojica u kratko vrijeme dokazali da se ratnici rađaju ne samo u Lakedemonu, nego svuda gdje se rađaju muškarci, samo ako ih ima tko uputiti u vojsku, kao što je očito da je Tul znao uputiti Rimljane. A Vergilije nije mogao to mišljenje izreći riječima prikladnijim od ovih: . . . Desidesque movebit Tullus in arma viros.182

X X II

Sto treba primijetiti o zgodi između triju rimskih Horacija i triju albanskih Kurijacija Kralj Rima Tul i kralj Albe Mecije dogovorili su se da će od pobjede spomenute trojice ljudi nad drugom trojicom ovisiti koji će narod nad drugim zagospodariti.183 Poginuli su svi albanski Kurijaciji, ostao je živ jedan od rimskih Horacija, i zato se kralj albanski Mecije sa svojim narodom podvrgnuo Rimljanima. A kad se pobjednik Horacije vratio u Rim i susreo sa svojom sestrom udanom za jednoga od triju poginulih Kurijacija, i vidio kako oplakuje muževljevu smrt, ubio ju je. Zbog tog je prekršaja Horacije izveden pred sud, pa je nakon mnogo raspri bio oslobođen, više zahvaljujući očevim molbama nego zbog svojih zasluga. Tu treba primijetiti tri stvari. Prva je da se nikad ne smije dijelom svojih snaga stavljati na kocku cijela svoja fortuna; druga je da u dobro uređenu gradu nikad nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju;184 treća je da nikad ne treba imati povjerenja u sporazume ako se mora ili smije sumnjati da će biti ispunjeni. Toliko, naime, teško pada jednom gradu robovanje, da nije trebalo vjerovati kako će neki od tih kraljeva ili naroda ostati zadovoljni što su zbog trojice svojih građana pokoreni, kao što je htio Mecije, koji je, iako je nakon pobjede Rimljana priznao da je pobijeđen i obećao Tulu poslušnost, ipak u prvom njihovu dogovorenom pohodu protiv Vejijana nastojao da ga prevari, kasno opazivši koliko je nepromišljena 180 Engleski kralj Henrik VIII napao je Francuze 1513. i pobijedio ih u tzv. bici ostruge, tako nazvanoj jer se francuska konjica dala u bijeg. Međutim, nije točno da Englezi nisu trideset godina ratovali, jer je rat za nezavisnost Engleske završen 1492. ugovorom u F.taplesu, a Englesku je razdirao unutrašnji, građanski rat dviju ruža. 181 Polibije, nav. dj., VI, 43, ili Plutarh u: Vita Pelopidae, 17. 182 Publije Vergilije Maron, Eneida, VI, stihovi 813-814: »Za njim će slijediti Tulo, što srušit će spokoj domaji, Oružje narodu vratit da opet u borbi mu sja, tvorne ohrabriti čete da junački u boj polete« (prijevod B. Klaića, Zagreb, 1970). 183 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 24. 184 Omiljeni Machiavellijev refren, kojim se služi i u ocjeni Piera Soderinija. Ako zasluge zasjene krivnju, to je prvi korak prema korupciji i kvarenju državnog uređenja.

188

bila njegova odluka.185 A kako je o toj trećoj točki bilo dosta govora, u idućim ćemo dvama poglavljima govoriti samo o drugim dvjema. X X II I

N e treba stavljati na kocku cijelu fortunu a ne upotrijebiti i sve snage. Zbog toga je često opasno čuvati prolaze Nikad se nije smatralo pametnom odlukom stavljati na kocku cijelu svoju fortunu, a ne i sve svoje snage. To se čini na više načina. Jedan je od njih ako se uradi kao Tul i Mecije, kad fortunu cijele svoje domovine i vrlinu tolikih ljudi koliko su ih i jedan i drugi imali u svojim četama povjeriše vrlini i fortuni trojice svojih građana, dakle, neznatnom dijelu snaga kojima su obojica raspolagali. I nisu vodili računa o tome kako je cio trud što su ga njihovi prethodnici uložili da urede republiku kako bi dugo živjela u slobodi i kako bi njezini građani postali hraniteljima svoje slobode, gotovo bio uzaludan, jer je njezin gubitak ovisio o moći tako malog broja ljudi. Ti kraljevi nisu mogli donijeti goru odluku. Padaju u tu nepriliku gotovo uvijek oni što u vrijeme kad prilazi neprijatelj odlučuju braniti teško savladiva mjesta i čuvati pristupe.186 Ta će odluka, naime, biti gotovo uvijek štetna ako na tom teškom mjestu ne mogneš prikladno držati sve svoje snage. U tom slučaju takvu odluku treba donijeti, ali ako je mjesto neprikladno i ne mogneš li na njemu držati sve svoje snage, odluka je štetna. O tome tako prosuđujem potaknut primjerom onih što pri napadaju jakog neprijatelja u kraju okruženom planinama i u planinskom području nikad nisu pokušavali da ga tuku u prolazima i po brdima, nego su ga dočekali s njegove strane, ili su ga, ako tako nisu htjeli učiniti, čekali u brdima, na pristupačnim a ne gorovitim mjestima. A ishod je bio onakav kakav smo naznačili, jer nije moguće dovesti mnogo ljudi da čuvaju gorovita mjesta, bilo zato što se tu ne može dugo boraviti, bilo zato što su uska i ne mogu mnogo njih primiti, pa se neprijatelju ne može odoljeti kad te s jakim snagama napadne. A neprijatelju je lako doći s velikim snagama, jer mu je namjera proći a ne zaustaviti se, dok onome tko čeka nije moguće čekati s velikim snagama, jer se mora smjestiti na dugo vrijeme, ne znajući kad neprijatelj kani proći, na skučenim i nerodnim mjestima. Pošto, dakle, izgubiš prolaz koji si se nadao nadzirati i u koji su se tvoji ljudi i tvoje čete pouzdavali, većinom se u vojsku i u ostale ljude uvuče takav strah da ne možeš ni iskušati njihovu hrabrost, i tako izgubiš cijelu svoju fortunu a da si uložio samo dio svojih snaga. Svatko zna kako je teško Hanibal prešao preko Alpa koje dijele Lombardiju od Francuske i kako je teško prešao planinu što dijeli Lombardiju od Toskane,187 pa ipak su ga Rimljani očekivali najprije na Ticinu, a zatim u ravnici Arezza,188 i radije su htjeli da im neprijatelj vojsku uništi na mjestima gdje je mogla pobijediti nego da je odvedu na Alpe da propadne u pogubnim prirodnim uvjetima. Tko bude pametno čitao povijest vidjet će da je vrlo malo kapetana obdarenih vrlinom pokušavalo držati slične prolaze, i zbog rečenih razloga i zato što se svi ne mogu zatvoriti, jer su planine kao i polje, pa imaju ne samo uobičajene i poznate putove nego i mnoge druge, poznate ako ne strancima zacijelo domaćima, uz pomoć kojih ćeš uvijek dospjeti na bilo koje mjesto protiv volje onoga tko ti se opire. O tome se može l8i Zbog toga je Mecije raščerečen. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 27-30. 186 O tome detaljno u Umijeću ratovanja, IV. 187 Apenine. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 32, i Polibije, nav. dj., III, 50-56. 188 Bitke kod Ticina i Trebije (218), a potom kod Trazimenskog jezera (217. god. pr. n. e.).

189

navesti najnoviji primjer iz tisuću pet stotina petnaeste. Kad je Franjo, kralj Francuske, snovao prijeći u Italiju da opet zadobije Lombardiju,189 protivnici su njegova pothvata svoje neslaganje najviše temeljili na tome da će ga Švicarci zaustaviti na planinskim prolazima. Iskustvo je poslije pokazalo da je njihovo mišljenje ostalo bez temelja, jer kralj nije vodio računa o dvama ili trima mjestima koja su oni čuvali, pošao je nepoznatim putem i u Italiji je njima u blizini bio prije nego su i naslutili. Zato su se zaprepašteni povukli u Milano i svi su se Lombardijci pridružili Francuzima, jer ih je razočarala sigurnost da će Francuze zadržati u planinama. X X IV

Dobro uređene republike uvode nagrade ili kazne svojim građanima i nikad ne nadoknađuju jedno drugim Bijahu zasluge Horacijeve vrlo velike kad je zahvaljujući svojoj vrlini pobijedio Kurijacije. Bijaše grozna njegova greška kad je ubio sestru. To je ubojstvo Rimljanima bilo tako mrsko te su ga odveli da se sudi o njegovu životu, usprkos tome što su njegove zasluge bile tako velike i još svježe. Tko površno razmišlja, moglo bi mu se činiti da je to bio primjer narodne nezahvalnosti. Tko ipak bude bolje ispitivao i bolje razmotrio kako treba da.-b-udu. uređene-repubUke,prij#^»p©kudi,tiJ3 ^rod'št0 ~ga je oslobodio nego šte^ga je htio kazniti, a razlog je u tem e što dobm-m=eđena--repn hl ika nikad . nijeJcmzn j e svojih građana brisala njihovim zaslugama, tiegO je uvodila nagrade za dobra djela i kazne za zla, pa kad je koga nagradila zato što je djelovao dobro, ako taj isti poslije djeluje zlo, kazni ga ne obzirući se na njegova dobra djela. A kad se ti propisi dobro poštuju, grad živi dugo slobodan, inače će uvijek brzo propasti. Ako se, naime, građaninu koji je nešto značajno učinio za grad prizna, osim ugleda koji mu je to djelo donijelo, i hrabrost i osjećaj da može ne bojeći se kazne učiniti i djelo koje nue dobro, ubrzo će postati toliko drzak da će poremetiti sva pravila uljuđenog života. ■0 Želi li se da se ljudi boje kazne za opaka djela, osobito je potrebno voditi računa o nagradama za dobra, kao što se radilo u Rimu. Pa i onda kad je republika siromašna i kad može dati samo malo, ne smije odustati ni da to daje, jer će svaki mali dar koji se poklanja kao priznanje za dobro djelo, ma koliko ono bilo veliko, onaj tko ga prima smatrati časnim i golemim. Vrlo su dobro poznate priče o Horaciju Koklu i o Muciju Scevoli: jedan je odolijevao napadaju neprijatelja sve dok za njim nije bio odsječen most, a drugi je spalio ruku zato što je pogriješio hoteći ubiti toskanskog kralja Porsenu.191 Za ta dva tako vrsna djela javnost je svakomu od njih darovala zemlje za dva stara žita.192 Poznat je također događaj s Manlijem Kapitolinom. Za spašavanje Kapitola od Gala koji su ga osvajali njemu su oni što su s njim unutra bili u opsadi dali mjericu brašna. U odnosu na tadašnje stanje u Rimu nagrada je bila velika, tako da je izazivala zavist, pa je ili zbog toga ili zbog svoje zle čudi Manlije u Rimu dizao pobune i bez ikakva poštovanja prema njegovim zaslugama bio strovaljen s istog onog Kapitola koji je prije tako slavno spasio.193 189 Franjo I je 1513. istjeran iz Lombardije, nakon bitke kod Novare. U kolovozu 1515. Francuzi su iznenadili milansku vojsku, na čelu s Prosperom Colonnom, i porazili je kod Villa Franca del Po. Švicarske trupe su poduzele kontraofgnzivu u rujnu, ali su bile poražene. Vidjeti: Piero Pieri, II Rinascimento e la crisi militare italiana, Torino, 1952. ® Odnosno ugroziti temelje zajedništva, tj. političkog života. 191 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 10-13, i Polibije, nav. dj., VI, 55. 192 Dva jugera zemlje (1 juger = 25 ari). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 10. Livije govori »toliko zemlje koliko je mogao u jednom danu preorati«. 19j Usp.: Umijeće ratovanja, VI. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 47.

190

XXV Tko hoće reformirati staru državu u slobodan grad treba da zadrži bar nešto od starih oblika vlasti Tko želi ili hoće reformirati stanje u gradu tako da bude prihvatljivo i da se održi na zadovoljstvo svih treba da zadrži bar trag starih oblika, da narod ne bi imao dojam kako se promijenio poredak, koliko god novo uređenje bilo zapravo posvema različito od prošlog, jer se ljudi općenito zavaravaju prividom kao da je zbilja, dapače, mnogo puta ih se više doimlje ono što je prividno negoli ono što jest u zbilji.194 Zbog toga Rimljani, znajući od samog početka svojeg slobodnog života koliko je to nužno i uspostavivši umjesto jednog kralja dva konzula, nisu htjeli da oni dobiju više od dvanaest liktora, kako se ne bi prešao broj onih što su služili kralja.195 Osim toga, budući da se u Rimu jednom godišnje prinosila žrtva koju je mogao prinositi samo kralj, da narod zbog pomanjkanja kralja ne bi zažalio i za čim iz prošlosti, Rimljani su imenovali vođu te žrtve kojega su nazvali žrecom196 i podvrgnuli vrhovnom svećeniku. Narod se tako zadovoljavao prinošenjem žrtve a da nikad nije imao povoda zaželjeti povratak kralja kojega nije imao. A to treba da poštuju svi oni koji hoće izbrisati stari način života u gradu i privesti ga novom i slobodnom životu. Budući da novotarije preinačuju shvaćanja ljudi, moraš se pobrinuti da preinake zadrže što je više moguće starog; ako su brojem, ugledom i trajanjem magistrati drugačiji nego prije, neka barem zadrže ime. A toga, kao što sam rekao, treba da se pridržava tko hoće uspostaviti političku zajednicu, ili u republici ili u vladavini pojedinca; ali tko hoće uspostaviti apsolutnu moć koju su autori nazvali tiranijom,197 treba da obnovi sve, kao što će se iznijeti u idućem poglavlju.

XXVI

Novi vladar u gradu ili pokrajini koju je osvojio treba da sve obnovi Tko god postane vladarom ili u gradu ili u državi, pogotovu ako su im temelji slabi i ako se kao kraljevstvo ili republika ne okreću uljuđenu životu,198 da bi upravljao tom državom najbolje mu je sredstvo, kao novom vladaru, da u njoj sve obnovi, na primjer da u gradove uvede novu upravu s novim imenima, s novim ugledom, s novim ljudima, da osiromaši bogate, da obogati siromašne, kao što je uradio David kad je postao kraljem, qui esurientes implevit bonis, et divites dimisit inanes;199 da, uz to, podigne nove gradove, sruši stare, preseli stanovnike iz jednog mjesta u drugo, ukratko, da ništa ne ostavi nedirnutim u toj zemlji, da sve položaje, uredbe, časti, bogatstvo samo njemu duguju, da kao uzor uzme Filipa Makedonskog, koji je zahvaljujući takvim postupcima 194 Machiavelli nema povjerenja u masu i smatra da se ona lako može zavarati prividom, pa ako vladar i nema vrlina koje narod od njega očekuje, on mora stvoriti privid kao da ih ima. Vidjeti: Rasprave..., I, 53, i Vladar, XV i XVIII pogl. 195 Dvanaest liktora je pratilo kralja noseči svežnjeve (fasces) sa sjekirama, simbolom života i smrti. Konzuli su zadržali taj običaj da se ne bi činilo kako je njihova vlast manja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 1. 196 Tzv. Rex sacrificulus. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 2. 197 L. J. Walker navodi da su antički pisci običavali identificirati vlast jednog čovjeka s tiranijom, iako Aristotel tiraniju definira kao monarhiju u kojoj je uspostavljena vlast gospodara nad političkom zajednicom. Vidjeti: Aristotel, Politika, III, 8. Machiavelli smatra da je vladar tiranin ako vlada u svom interesu, a ne u interesu svojih podanika. 198 Jedna od osnovnih karakteristika uljuđenoga, tj. građanskoga (političkog) života jest poštovanje zakona. 199 Lat. koji je nahranio gladne, a bogate poslao gladne. Citat je iz Magnificata, Novi zavjet, Luka, I, 53, i ne izgovara ga David. Machiavelli, očito, nije pretjerano dobro poznavao Bibliju.

191

od malog kralja postao vladarom Grčke. Tko je pisao o njemu veli da je ljude selio iz pokrajine u pokrajinu kao što pastiri sele svoja stada.200 Vrlo su okrutni ti postupci, suprotni ne samo svakom kršćanskom nego svakom ljudskom življenju, i treba da ih se svaki čovjek kloni i da radije živi kao običan građanin nego kao kralj što tako upropaštava ljude. Ipak, tko ne želi prihvatiti onaj prvi put prema dobru, želi li se održati treba da upadne u to zlo. Ljudi, međutim, krenu srednjim, najopasnijim putem, jer ne znaju biti ni posve dobri ni posve zli, kao što ću primjerom u idućem poglavlju pokazati. X X V II

Vrlo rijetko ljudi umiju biti potpuno zli ili potpuno dobri Kad je godine 1505. pošao na Bolognu da iz te države otjera obitelj Bentivoglio, koja je gradom vladala stotinu godina, papa Julije II je htio ukloniti i Giovanpagola Baglionija, tiranina Perugie, jer se urotio protiv svih tirana što su zauzimali zemlje crkve.201 I kad je stigao kraj Perugie s tom svima poznatom odlukom, nije čekao da u grad uđe sa svojom vojskom koja bi ga čuvala, nego je ušao nenaoružan, usprkos tome što je unutra bio Giovanpagolo s mnogo ljudi koje je okupio da ga štite. Tako se, obuzet žarom koji je pratio sva njegova djela, predao sa svojom skromnom stražom neprijate­ lju, a zatim ga je odveo sobom ostavivši u gradu guvernera da upravlja u ime crkve. Mudri ljudi što su bili s papom202 opazili su papinu ludu smjelost i Giovanpagolovu malodušnost i nisu mogli shvatiti kako to da ovaj nije na svoju vječitu slavu u jednom trenu uništio svojeg neprijatelja i obogatio se plijenom, jer su uz papu bili svi kardinali sa svojim bogatim blagom. Nevjerojatno je bilo da se ustegnuo ili zbog dobrote ili zbog grižnje savjesti, jer u srcu opakog čovjeka, koji je držao sestru kao suložnicu, koji je radi vlasti ubio sinovce i bratiće, nije mogao ući nikakav vjerski strah. Zaključilo se da je tako odlučio zato što ljudi ne znaju biti na častan način zli ili savršeno dobri, a kad zloća u sebi ima stanovitu veličinu ili je u nečemu velikodušna, oni je ne umiju počiniti.203 Tako Giovanpagolo, koji nije vodio računa o tome da je rodoskvrnitelj i očevidni ubojica rođaka, nije znao, ili, bolje reći, nije se usudio, ni u opravdanoj prilici, učiniti nešto zbog čega bi se svatko divio njegovoj hrabrosti i po čemu bi ostao u trajnom sjećanju, jer bi bio prvi koji bi visokim crkvenim dostojanstvenicima pokazao kako malo treba cijeniti onoga tko živi i upravlja poput njih, i koji bi učinio nešto toliko veliko da bi nadvisio svu sramotu, svaku opanost koja bi o tom činu ovisila.

200 Justin, Historiae, VIII, 5. 201 Julije II je 1506. na čelu svoje vojske i tridesetorice kardinala krenuo da osvoji Urbino i Perugiu, koji su bili sastavni dijelovi papinskog teritorija što ga je bio osvojio Cesare Borgia. Giovanpagola Baglionija, vladara Perugie, istjerao je Borgia 1502. god., ali je on kasnije vratio vlast. Julije II ga je otjerao po drugi put, ali se on opet vratio 1513. Tek ga je Lav X dao smaknuti 1520. god. 202 U pratnji pape nalazio se Machiavelli, koji o tome izvještava u svojoj depeši od 13. rujna 1506. Usp. njegov Memorijal Raffaellu Girolamiju. Pastor navodi da je mletački poslanik izvijestio svoju vladu da je papa ušao u grad sa 2000 naoružanih ljudi (vidjeti: L. von Pastor, Geschichte der Papste, Freiburg, 1901-1931, VI knj.). Sasso smatra da je Machiavelli ovdje više slijedio političku logiku nego stvarnost. 203 Machiavelli smatra da i zločestoća (malizia) može biti velika ako služi uništenju druge zločestoće, a veličina se nekog čina mjeri time koliko je on »povijesnotvoran«.

XXVIII Zašto su Rimljani bili manje nezahvalni prema svojim građanima nego Atenjani Tko god čita o zgodama republika vjerojatno će u svima otkriti stanovitu nezahvalnost prema svojim građanima, ali će je otkriti manje u Rimu nego u Ateni ili možda u bilo kojoj drugoj republici. A istražujući tome razlog, kad je riječ o Rimu i o Ateni, mislim da je tome tako zato što su Rimljani imali manje razloga sumnjati u svoje građane nego Atenjani. U Rimu, naime, od protjerivanja kralja do Sule i M arija, nikad nijedan njegov građanin nije ugrožavao slobodu, pa nije bilo velika razloga da se u njih sumnja i zato nesmotreno vrijeđa. U Ateni se, pak, dogodilo suprotno, jer kad joj je u doba najboljeg cvjetanja Pizistrat oduzeo slobodu pretvarajući se da je dobar, čim se opet oslobodila, sjetila se nanesenih nepravdi i pretrpljenog ropstva pa se žestoko osvetila ne samo zbog prekršaja, nego i zbog najmanjeg traga prekršajima svojih građana. Zbog toga su poslani u progonstvo i u smrt mnogi izvrsni ljudi, otud uvođenje ostrakizma204 i svako moguće nasilje tog grada u raznim vremenima protiv optimata. Živa je istina što vele politički pisci, da narodi žešće ujedaju kad ponovno steknu slobodu nego kad je očuvaju.205 Tko, dakle, bude o rečenom razmislio, neće zbog toga kuditi Atenu ni hvaliti Rim, nego će optužiti jedino razloge koji su zbog raznih zgoda u tim gradovima do toga doveli. Tko pažljivo razmisli opazit će kako Rim, da mu je bila oduzeta sloboda kao Ateni, ne bi prema svojim građanima bio nimalo milosrdniji od nje. O tome se može s razlogom zaključivati prema onome što se nakon protjerivanja kralja dogodilo Kolatinu i Publiju Valeriju, od kojih je prvi, iako je oslobađao Rim, bio poslan u progonstvo jedino zato što je nosio ime Tarkvinija, a drugome je prijetilo progonstvo jer je postao sumnjiv što je gradio kuću na brdu Ćeliju.206 Može se, prema tome, smatrati, na temelju tih slučajeva u kojima je Rim bio sumnjičav i strog, da bi i on prema svojim građanima bio nemilosrdan kao i Atena da je kao i ona doživio nevolje u svojim počecima i prije svojega rasta. Da se ne bih morao vraćati na tu temu, reći ću o njoj što je potrebno u idućem poglavlju.

X X IX

Tko je nezahvalniji, narod ili vladar U vezi s netom spomenutim čini mi se da je potrebno raspraviti o tome tko pruža više primjera nezahvalnosti, narod ili vladar. Kako bi se to bolje razmotrilo velim da mana nezahvalnosti nastaje ili zbog škrtosti ili zbog sumnjičavosti. Kad, naime, narod ili vladar pošalje svojega vojskovođu u važan vojni pohod, u kojemu vojskovođa kao pobjednik stekne veliku slavu, vladar ili narod dužni su da ga nagrade; a ako ga, umjesto da ga nagrade, obeščaste ili, potaknuti škrtošću, uvrijede i ne žele ga zbog pohlepe zadovoljiti, čine neoprostivu grešku, pače, navuku na sebe vječnu sramotu. Unatoč tome ima mnogo vladara što u tome griješe. A Kornelije Tacit ovom sentenci204 Ostrakizam je uveden na Klistenov prijedlog 509. god. pr. n. e. (grč. ostrakon = glinena pločica, kojom se glasalo za izgon). U Rimu exilium nije postojao kao zakonska sankcija. U Grčkoj je ostrakizam demokracija primjenjivala protiv građana koji su se istakli bogatstvom, prijateljima ili utjecajem. Vidjeti: Aristotel, Politika, III, 13. 205 Vidjeti M. Tulije Ciceron, De Officiis, II, 7. 206 Uzvisina Velij, a ne Celij. Valerije je srušio utvrdu i predložio smrtnu kaznu za one koji teže kraljevskoj vlasti. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 7—8. 13

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

193

jom objašnjava razlog: Proclivius est iniuriae, quam beneficio vicem exolvere, quia gratia oneri, ultio in questu habetur207 Kad ga, međutim, ne nagrađuju, ili, bolje reći kad ga uvrijede potaknuti ne škrtošću nego sumnjičenjem, onda narod ili vladar zaslužuju stanovito opravdanje. A o nezahvalnostima zbog takvih razloga može se mnogo pročitati; jer vojskovođa koji svojom valjanošću obavi za gospodara osvajanja svladavajući neprijatelja i pribavljajući sebi slavu, a njegovi vojnici bogatstvo, nužno u redovima svojih vojnika, i neprijatelja, i vladarovih podanika stekne tolik ugled, da ta pobjeda mora smetati gospodaru koji ga je poslao. A kako je u naravi ljudi da su častohlepni i sumnjičavi i da ne znaju granica svojim uspjesima, nemoguće je da sumnjičenje što smjesta obuzme vladara nakon pobjede njegova vojskovođe ne poraste zbog nekog vojskovođina postupka ili nepromišljeno upotrijebljenog izraza.208 Vladar ni na što ne misli nego na to kako da se od njega osigura, a da to postigne pomišlja ili na to da ga dade ubiti, ili da mu oduzme ugled stečen u vojsci i u narodu, i da na svaki način pokaže kako se njegova pobjeda ne duguje njegovoj vrlini, nego fortuni ili malodušnosti neprijatelja, ili sposobnosti drugih vojskovođa koji su se s njim borili. Pošto je Vespazijana dok je bio u Judeji njegova vojska proglasila carem,209 Antonije Primo, koji se s drugom vojskom nalazio u Iliriji, na svoju je ruku došao u Italiju boriti se protiv Vitelija, koji je vladao u Rimu, i vrlo je hrabro slomio dvije Vitelijeve vojske i osvojio Rim, tako da je Mucijan kojega je poslao Vespazijan našao da je vrlinom Antonijevom sve osvojeno i da su sve teškoće svladane.210 Kao nagradu Antonije je dobio to da ga je Mucijan lišio zapovjedništva u vojsci, pa je malo pomalo ostao bez ikakve moći u Rimu. Zbog toga je Antonije otišao k Vespazijanu, koji je još bio u Aziji, a on ga je na takav način dočekao da je Antonije, lišen bila kakva položaja, od očaja umro. Takvih primjera ima mnogo u povijesti. U naše doba, svi što danas žive znadu s koliko je truda i vrline Consalvo Ferrante,211 boreći se u Napuljskom Kraljevstvu protiv Francuza za Ferdinanda, kralja Aragonskog, osvojio i svladao to kraljevstvo,212 i kako mu je nagrada bila to da je Ferdinand otišao iz Aragone i došavši u Napulj najprije ga lišio poslušnosti vojnika a zatim mu oduzeo tvrđave, pa ga nakon toga sa sobom odveo u Španjolsku, gdje je nakon kratkog vremena bez časti umro. Toliko je, dakle, sumnjičavost prirođena vladarima, da se od nje ne mogu obraniti, pa nije moguće da budu zahvalni onima što su boreći se pod njihovom zastavom stekli velike pobjede. A ako se od toga ne može obraniti vladar, nije nikakvo čudo ni dostojno većeg razmatranja ako se ne može ni narod od toga obraniti. Jer, ako grad koji živi slobodno ima dva cilja, da osvaja i da zadrži slobodu, mora da i u jednome i u drugome zbog pretjerane privrženosti griješi. Što se tiče pogrešaka pri osvajanju, o tome ćemo govoriti kad dođe vrijeme. Što se tiče pogrešaka pri nastojanju da se održi slobodnim, među ostalima je i ta što vrijeđa građane koje bi morao nagraditi, što sumnjiči one u koje bi morao imati povjerenja. Pa iako su takvi postupci u republici koja je postala iskvarena uzrokom velikih zala te se mnogo puta ona pretvori u tiraniju, kao što se dogodilo Rimu u doba Cezara, koji je silom uzeo ono što mu je nezahvalnost 207 Lat.: Lakše je osvetiti se za nepravdu nego nagraditi dobročinstva, jer se zahvalnost smatra teretom, a osveta probitačnom (Publije Kornelije Tacit, Historiae, IV, 3). 208 O častohleplju i sumnjičavosti vidjeti: Vladar, XVI poglavlje, a o nezahvalnosti XIX poglavlje. 209 Tito Flavije Vespazijan, vladao od 69. do 79. god. n. e. Nije proglašen carem u Judeji, već u Egiptu. Vidjeti: Tacit, nav. dj., III i IV. 210 Antonije Primo bio je jedan od prvih generala koji se izjasnio za Vespazijana, a protiv Aula Vitelija (vladao 69. god. n. e.). Mucijan ga je smijenio zbog bezobzirne okrutnosti prema građanima Rima. Vidjeti: Tacit, nav. dj. 211 Gonzalo de Cordoba (1453—1515), španjolski vojskovođa, zvan El Gran Capitan, došao je 1495. na čelu španjolske vojske da vrati Napulj pod krunu Ferdinanda II Aragonskog (znanoga kao Ferdinand Katolički, 1452-1516). 212 Cordoba je porazio francusku vojsku u lipnju 1507.

194

oduzimala,213 ipak su u neiskvarenoj republici uzrokom velike sreće i pomažu da ona duže živi slobodna, jer zbog straha od kazne čuva najbolje i najmanje častohlepne ljude. Istina je da su od svih naroda koji su ikad imali carstvo Rimljani zbog gore raspravljanih razloga bili najmanje nezahvalni. Može se, naime, reći da za nezahvalnost Rima postoji samo jedan primjer, a to je Scipion, jer su Koriolan i Kamilo poslani u progonstvo zato što su i jedan i drugi uvrijedili puk.214 Jednome, međutim, nije oprošteno, jer je uvijek prema narodu ostao neprijateljski raspoložen; drugoga su ne samo prihvatili nego doživotno obožavali kao vladara. Ali nezahvalnost prema Scipionu215 nastala je zato što su građani u njega počeli sumnjati kao što nikad nisu u druge, a povod je veličina neprijatelja kojega je Scipion pobijedio, ugled koji je stekao u tako dugom i opasnom ratu, njegova brzina, sklonost koju su mu mladost, mudrost i druge njegove značajne vrline priskrbljavale. A bilo ih je toliko da su se ne samo ostali nego i magistrati Rima bojali njegova ugleda. I tako se neobičnim činio njegov život, da je Katon Prisko,216 kojega su smatrali svecem, prvi protiv njega istupio i kazao kako se ne može nazvati slobodnim grad gdje živi građanin kojega se boje magistrati. Ako je narod Rima u ovom slučaju poslušao Katonovo mišljenje, zaslužuje ispriku o kojoj smo gore kazali da je zaslužuju narodi i vladari što su nezahvalni zbog sumnjičavosti. Zaključujući, dakle, ovu raspravu, velim da manu nezahvalnosti do koje dolazi zbog lakomosti ili zbog sumnje, narod nikad nema zbog lakomosti, a zbog sumnjičavosti mnogo manje nego vladari, jer ima manje razloga da sumnjiči, kao što će se niže kazati. XXX

Što treba da vladar ili republika učine kako bi izbjegli manu nezahvalnosti, a što vojskovođa ili građanin da joj ne postanu žrtvom Da bi to neizbježno življenje sa sumnjičenjem i nezahvalnošću izbjegao, vladar mora osobno odlaziti u vojne pohode, kao što su u početku činili rimski carevi, kao što u naše doba čini Turčin i kao što su činili i kao što čine oni koji su obdareni vrlinom.217 Jer, kad pobijede, cijela je slava i ono što osvoje njihovo; a kad ih nema, nego slava pripadne drugome, čini im se da osvojeno ne mogu uživati dok ne ponište tu tuđu slavu koju oni nisu znali steći, pa postanu nezahvalni i nepravedni, i nesumnjivo su više na gubitku nego na dobitku. Kad, međutim, ili zbog nehaja ili zbog nerazboritosti ostanu doma mirovati i pošalju u rat vojskovođu, ne znam što bih im drugo svjetovao nego da postupe onako kao što sami znadu.218 Velim pak vojskovođi, smatrajući da ne može izmaći ujedima nezahvalnosti, neka učini jedno od ovog dvoga: ili neka odmah nakon pobjede napusti vojsku i stavi se na raspolaganje vladaru čuvajući se bilo kakva drskog ili častoljubiva postupka, kako bi on, lišen svakog sumnjičenja, imao razlog ili da ga nagradi ili da ga ne uvrijedi; ili, ako to ne želi da učini, neka odlučno postupi na 213 Kad je Pompej nagovorio Senat (52. god. pr. n. e.) da ga imenuje jedinim konzulom, Cezar je zatražio da mu se produži konzulat, ali su optimati odbili, a Pompejev tast Scipion zatražio je da se Cezar proglasi javnim neprijateljem. Cezar je predložio nagodbu, ali je aristokratska stranka odbila ponudu, pa je on 49. god. pr. n. e. prešao rječicu Rubikon, čime je počeo građanski rat. Vidjeti: Plutarh, Caesar, 28—31. 214 Koriolan je 491. predložio da se puk izgladni dok se ne pokori, a Kamilo je 391. god. pr. n. e. optužio tribune da ne obavljaju svoj posao. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 34; V, 23—24 i 29. 215 Publije Kornelije Scipion Afrički optužen je 185. god. pr. n. e. da pokazuje ambiciju za vlašću, ali je optužba povučena kad se Scipion povukao iz javnog života. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXVIII, 50-60. 216 Marko Porcije Katon Cenzor, zvan i Stariji (Prisko), 234-149. god. pr. n. e., bio je predstavnik konzervativaca. 217 Usp.: Vladar, XIV pogl. 218 Machiavelli preporučuje vladaru da uvijek bude na licu mjesta. Usp.: Vladar, III i VI pogl.

195

suprotan način i sve učini kako bi se vjerovalo da plodovi pobjede pripadaju njemu a ne vladaru, pridobivajući naklonost vojnika i podanika, sklapajući nova prijateljstva sa susjedima, zauzimljući sa svojim ljudima tvrđave, potkupljujući časnike u svojoj vojsci a oslobađajući se onih koje ne može potkupiti, i neka takvim postupcima nastoji kazniti vladara zbog nezahvalnosti, ako je on prema njemu pokaže. Drugih putova nema, ali, kao što je gore rečeno, ljudi ne umiju biti ni potpuno zli ni potpuno dobri.219 I uvijek se događa da odmah nakon pobjede napustiti vojsku ne žele, skromno se ponašati ne mogu, poslužiti se nasiljem koje bi izazvalo poštovanje ne umiju. Tako zbog nesigurno­ sti i oklijevanja stradaju. Kad, pak, republika želi izbjeći porok nezahvalnosti, ne mogu se preporučiti ista sredstva kao i vladaru, to jest da u vojne pohode ode sama i ne šalje nikoga, budući da je prisiljena poslati svoga građanina. Stoga joj kao sredstvo moram preporučiti da postupa jednako kao rimska republika, da bude manje nezahvalna nego druge. Rim je to dugovao svojem načinu upravljanja. Pošto je oko pothvata nastojao cijeli grad, i plemići i neplemići, rat je u Rimu uvijek uzdizao, u svim razdobljima, toliko valjanih ljudi koje su resile mnoge pobjede, da narod nije imao razloga u njih sumnjati, jer ih je bilo mnogo i štitili su jedan drugoga. Istodobno su se čuvali pazeći da ne odaju ni najmanje častoljublje niti daju povod narodu da ih zbog toga napadne, pa su uvodeći diktaturu stjecali toliko veću slavu koliko su je se prije odricali.220 I tako nije dolazilo do nezahvalnosti, jer njihovo ponašanje nije pobuđivalo sumnju. Prema tome, repu­ blika koja ne želi imati povoda za nezahvalnost treba da se vlada kao Rim, a građanin koji želi izbjeći njezine ujede mora poštovati stanje koje su poštovali rimski građani.

XXXI

Rimski vojskovođe nikad nisu zbog greške jako strogo kažnjavani, a nisu bili kažnjavani ni onda ako je zbog njihova neznanja ili zbog njihovih naopakih odluka republika snosila štetne posljedice Rimljani su, kao što smo gore raspravljali,221 bili ne samo manje nezahvalni od drugih republika, nego su i u kažnjavanju svojih vojskovođa bili blaži i umjereniji od drugih. Ako je, naime, njihova greška učinjena hotimice, kažnjavali su ih humano; ako se dogodila zbog neznanja, ne samo što ih nisu kažnjavali, nego su ih nagrađivali i častili. Takav je postupak bio dobro promišljen, jer su smatrali da je onima što su upravljali njihovom vojskom toliko važno da se osjećaju slobodnim i nesputanim i da mimo formalne odgovornosti donose odluke, da nijednoj zadaći, koja je sama po sebi teška i opasna, nisu htjeli dodavati nove teškoće i opasnosti, svjesni da u tom slučaju nitko ne bi mogao djelovati kako treba. Slali su, primjerice, vojsku u Grčku protiv Filipa Makedonskog,222 ili u Italiju protiv Hanibala, ili protiv naroda koji su prije pobijedili. Vojskovođu postavljenog na čelo pohoda mučile su sve one teške i vrlo značajne brige što prate takve pothvate. Da je tim brigama pridodavao razmišljanje o Rimljanima koji su bili na križ razapinjani ili na drugi način ubijani zbog izgubljenih bitaka,223 vojskovođa s tolikim bojaznima ne bi mogao djelotvorno odlučivati. Smatra­ 219 220 221 222 223

196

Vidjeti 27. poglavlje. Začudo, Machiavelli i ovdje inzistira na ekstremima, odbacujući »srednji put«. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 29; IV, 47; VI, 29; XXIII, 23. Vidjeti 28. poglavlje. Rat protiv Filipa V Makedonskog trajao je od 200. do 196. god. pr. n. e. Kartažani su običavali razapinjati na križ svoje generale. Vidjeti primjere u: Polibije, nav. dj., I, 11, 24. i 79.

jući da je takvima dovoljnom kaznom sramota što su izgubili, Rim ih nije htio plašiti još većom kaznom. Evo primjera za grešku koja nije učinjena zbog neznanja. Sergije i Virginije224 stajali su u bici za Veji svaki na čelu dijela vojske, Sergije u području otkud su mogli doći Toskanci, a Virginije s druge strane. Dogodilo se da je Sergije, kojega su napali Falisci i drugi narodi, radije podnio da ga razbiju i rastjeraju nego da pošalje tražiti pomoć od Virginija. A Virginije je s druge strane, očekujući da se Sergije ponizi, radije gledao štetu za vlastitu domovinu i propast te vojske nego da joj pomogne. Zaista opak slučaj, dostojan da se spomene i da potakne slabo mišljenje o rimskoj republici, ako i jednog i drugog nije kaznila. Istina je pak da bi ih svaka druga republika osudila na smrt, a rimska ih je kaznila novčanom kaznom. Nije tako učinila zato što njihove greške ne bi zasluživale veću kaznu, nego zato što su, zbog već rečenih razloga, u ovom slučaju Rimljani htjeli sačuvati svoje stare običaje. A što se tiče grešaka zbog neznanja, nema boljeg primjera nego što je Varon, zbog čije je nepromišljenosti Hanibal slomio Rimljane kod Kane,225 gdje je došla u pogibelj sloboda republike: ipak, budući da je bila riječ o neznanju a ne o pakosti, ne samo da ga nisu kaznili, nego su mu odali počast, a na povratku u Rim u susret mu je otišao cijeli Senat, i kako mu nisu mogli zahvaliti na bici, zahvalili su mu što se vratio u Rim i što nije pao u očaj zbog onoga što se dogodilo republici. Kad je Papirije Kursor htio dati da ubiju Fabija što se suprotno njegovoj zapovijedi borio sa Samnićanima,226 među ostalim razlozima koje je Fabijev otac227 suprotstavio diktatorovoj tvrdoglavosti bila je i tvrdnja da rimski narod nikad nije nakon poraza svojih vojskovođa učinio ono što Papirije hoće nakon pobjede učiniti.

X X X II

Republika ili vladar ne smiju odgađati pomoć ljudima u nevolji Rimljanima je sretno polazilo za rukom da budu velikodušni prema narodu kad je dolazilo do opasnosti. Kad je Porsena došao da napadne Rim, kako bi se u nj vratili Tarkviniji, Senat se pobojao da puk radije ne prihvati kralja nego da podnosi rat, pa ga je, da bi se od njega osigurao, rasteretio dažbina za sol i svih drugih nameta tvrdeći da siromašni dovoljno pridonose javnom dobru kad odgajaju svoju djecu i da se zbog tog dobra narod izlaže opsadi, gladovanju i ratu.228 Međutim, neka nitko na temelju tog primjera ne čeka da dođe do opasnosti kako bi pridobio narod, jer mu nikad neće poći za rukom ono što su uspjeli Rimljani. Javnost će, naime, smatrati da tu sreću ne duguje tebi nego tvojim neprijateljima, a kako se mora bojati da ćeš kad prođe nevolja oduzeti ono što si bio prisiljen dati, neće ti nimalo biti zahvalna. A razlog je što je to Rimljanima uspijevalo u tome što je država bila nova, što još nije bila čvrsta,229 pa je narod opazio kako su prije bili doneseni zakoni njemu u korist, kao što je bio zakon o prizivu na puk u slučaju smrtnih kazni, i tako se mogao uvjeriti da dobru koje mu je učinjeno nije bio 224 Marko Sergije Fidena i Lucije Virginije Trikost Eskvilin, konzuli 402. god. pr. n. e., u vrijeme rata protiv Veja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 8-11. 225 216. god. pr. n. e. Gaj Terencije Varon koji se upustio u boj nasuprot mišljenju drugog konzula, Lucija Emilija Paula. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 61. 226 Kvint Fabije Maksim Rulijan, zapovjednik konjice diktatora Lucija Papirija Kursora u vrijeme drugoga samnitskog rata, 325. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 30-35. 227 Marko Fabije Ambust. 228 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 9. 229 508. god. pr. n. e., samo dvije godine nakon izgona Tarkvinija. Predlagač tih zakona bio je prvi konzul Publije Valerije, koji je zbog toga i dobio nadimak Publicola. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 8.

197

povod dolazak neprijatelja, nego spremnost Senata da pomogne. Osim toga, još je bilo svježe sjećanje na kraljeve, koji su ga na mnogo načina prezirali i vrijeđali. A kako se slični povodi rijetko događaju, rijetko kad će se dogoditi i to da slična sredstva koriste. Stoga svaka država, i republika i vladavina pojedinca, moraju predvidjeti koja im vremena mogu postati nepovoljna i koji im ljudi u doba nevolje mogu biti potrebni, pa živjeti s njima onako kako smatra da treba živjeti kad nastupi bilo kakva nevolja. A tko se drugačije ponaša, bilo vladar ili republika, ali osobito vladar, te kad nastupi opasnost smatra da će olakšicama pridobiti ljude, vara se, jer ne samo što se od njih ne obrani, nego ubrza svoju propast. X X X I II

Kad nevolja ili u državi ili protiv države naraste, spasonosnije je dobivati na vremenu, nego se s njom sudariti Kako je rimska republika rasla ugledom, snagom i osvojenim područjem susjedi, koji prije nisu pomišljali na to koliko im štete nova republika može nanijeti, stadoše, samo kasno, spoznavati svoju zabludu, pa su hoteći doskočiti onome čemu prije nisu doskočili, čak četrdeset naroda urotili protiv Rima. Na to su Rimljani, među ostalim mjerama koje su obično u hitnim opasnostima donosili, odlučili postaviti diktatora,230 to jest dati vlast jednome čovjeku koji bi ne vijećajući ni s kim mogao odlučivati i besprizivno donositi svoje odluke. Kao što je ta mjera onda bila korisna i pomagala da se svladaju neizbježne opasnosti, pogotovu je bila uvijek korisna u svim zgodama koje su u bilo koje vrijeme širenja vladavine zaprijetile republici. U vezi s tim treba raspraviti najprije o tome kako je, u trenutku kad se pojavi opasnost u republici ili protiv republike, uzrokovana unutrašnjim ili izvanjskim razlo­ zima, i postane toliko velika da svakoga uplaši, mnogo sigurnije dobivati na vremenu nego se pokušavati s njom sukobiti, jer oni što pokušavaju opasnost smanjiti često jačaju njezinu moć i ubrzaju zlo kojega su se bojali. Takvi se slučajevi u republici događaju češće zbog unutrašnjih razloga, pa se mnogo puta ili jednom građaninu prepusti veća vlast nego što je razumno, ili se počne narušavati zakon koji je žila kucavica slobodnog života, i dopusti se da ta greška ide svojim tijekom toliko da postane opasnije nastojanje da se spriječi nego puštanje da proslijedi. A te je nevolje toliko teže upoznati u začetku koliko se ljudima čini prirodnim da uvijek podržavaju ono što počinje. Te su pak podrške najdjelotvornije kad se daju djelima koja kanda sadrže neku vrlinu a dolaze od mladih. Jer kad se primijeti kako se u republici ističe mladi plemić koji ima osobite vrline, sVe se oči građana počnu okretati prema njemu i natječu se tko će mu više časti pokazati, tako da on, potaknut častoljubivošću, podrškom koju mu daju priroda i građani, dođe u takav položaj da građani, opazivši da su pogriješili, svoju grešku teško mogu ispraviti, i kad žele primijeniti mnoga sredstva koja im stoje na raspolaganju, samo povećaju njegovu moć. O tome bi se moglo navesti mnogo primjera, ali ja ću dati samo jedan iz našega grada.231 Cosimo Medici, s kojim je započela veličina obitelji Medici u našem gradu, stekao je velik ugled podrškom koju su mu dali njegova mudrost, i neznanje ostalih građana, pa ga se država počela toliko bojati da su građani smatrali kako ga je opasno 230 Institucija diktatora uspostavljena je u vrijeme prvoga latinskog rata, 501. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 18. 231 Cosimo Medici je 1433. protjeran iz Firence, ali ga je godinu dana kasnije Sinjorija, u koju su bile izabrane njegove pristaše, pozvala da se trijumfalno vrati. Vidjeti: Firentinske povijesti, IV, 26—33.

198

uvrijediti, a još opasnije pustiti na miru. Živio je, međutim, u to doba Niccolo da Uzzano, kojega su u politici smatrali vrlo iskusnim čovjekom. On je učinio prvu pogrešku ne videći u Cosimovu ugledu opasnosti koje su mogle nastati, no cio život nije dopustio da se učini druga, to jest da ga pokušaju ubiti, smatrajući da bi takav pokušaj značio pravu propast države, kao što se i pokazalo nakon njegove smrti, jer građani koji su ga nadživjeli nisu poštovali njegov savjet, skupili su snage protiv Cosima i otjerali ga iz Firence. Nakon toga se dogodilo da je njegove pristaše ta uvreda osvijestila, pa su ga ubrzo pozvali natrag i postavili na čelo republike, na položaj do kojega se nikad ne bi uspio popeti da nije bilo one očite oporbe. Isto se u Rimu dogodilo s Cezarom: Pompej i ostali podržavali su njegovu vrlinu, a podrška se malo zatim pretvorila u strah, o čemu svjedoči Ciceron,232 tvrdeći da se Pompej kasno počeo bojati Cezara. Zbog straha su razmišljali o načinu kako da se od njega obrane, a taj je način ubrzao propast njihove republike. Budući, dakle, da je teško uvidjeti te nevolje kad se pojave, a teškoća je u tome što te zavaraju stvari koje su tek u začetku, velim da je nakon njihova spoznavanja mudrije dobiti na vremenu nego se uhvatiti s njima u koštac, jer dobijanjem vremena ili same od sebe nestanu, ili se barem zlo na dulje vrijeme odgađa.233 A vladari moraju otvoriti oči na sve pojave koje namjeravaju izbrisati, ili se njihovoj snazi i žestini oprijeti, da ih ne bi povećali umjesto da ih smanje, i, misleći da stvar suzbijaju, da je naprotiv na sebe ne privlače, ili pak da biljku ne unište zalijevajući je, nego treba da razmotre snagu zla, pa kad se osjete sposobnim da ga izliječe, da ga bez oklijevanja napadnu, ili da ga ostave na miru i ni na koji način ne izazivaju. Dogodilo bi se, naime, kao što se gore raspravlja, rimskim susjedima: kad je Rim narastao do tolike moći, njima je bilo korisnije da ga nastoje mirnim sredstvima umiriti i obuzdati nego da ga ratnim sredstvima potaknu na razmišljanje o novim mjerama i obrambenim sredstvima. Jer, njihova je urota234 postigla jedino to da Rimljani budu složniji, srčaniji i da smišljaju načine kako će u najkraće vrijeme proširiti svoju moć. Među tim je sredstvima bilo uvođenje diktatora, pa su zahvaljujući novom poretku ne samo prebrodili neposredne opasnosti nego i otklonili bezbrojne nevolje u koje bi, da nije bilo tog sredstva, republika bila upala.

X X X IV

Vlast diktature uvijek je koristila a ne štetila rimskoj republici, a vlast koju sami građani uzmu, a ne nakon slobodnih izbora, opasna je za politički život Neki su pisci osuđivali Rimljane koji su imali priliku da u gradu postave diktatora, kao krivce što je s vremenom u Rimu došlo do tiranije. Oni dodaju kako je prvi tiranin koji je došao na vlast u gradu zapovijedao pod tim diktatorskim naslovom,235 i kako Cezar, da nije bilo tako, ne bi bio mogao ni pod kojim javnim naslovom predočiti kao časnu svoju tiraniju.236 Onaj tko je imao takvo mišljenje nije stvar dobro proučio i ono je bez ikakva razloga prihvaćeno. Jer, ni ime ni položaj diktatora nisu porobili Rim, 232 Vidjeti: M. T. Ciceron, Epistularum ad Familiares, XVI, 11. 233 Machiavelli preporučuje odgađanje kad god je posrijedi jači protivnik. Usp.: Rasprave. . III, 11. 234 Tzv. Latinska liga i veliki latinski rat, vođen od 340. do 338. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 1— 11 .

235 Prvi diktator bio je, vjerojatno, Tito Larcije, 501. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 18. 236 Diktatora su postavljali konzuli, a Senat ga je potvrđivao. Cezara je imenovao diktatorom Marko Lepid, koji je bio pretor 45. god. pr. n. e. Cezar je imenovan diktatorom i doživotnim imperatorom. Vidjeti: Piutarh, Ceasar, 37,51. i 57.

199

nego vlast koju su uzeli građani dugotrajnim zapovijedanjem vojskom. A da u Rimu nije bilo naziva diktator, bili bi uzeli drugi, jer lako sila stvori ime, a ime ne stvara silu.237 A vidjelo se kako je diktator, dok se diktatura dodjeljivala javnim zakonima a ne vlastitim preuzimanjem moći, uvijek gradu koristio, jer republikama štete magistrati koji se stvaraju i vlast koja se uspostavlja neuobičajenim putem, a ne vlast temeljena na zakonu, kao što se vidi da je bilo u Rimu tako dugo vremena, gdje nije bilo diktatora koji nije djelovao na korist republike. Razlozi su tome više nego očiti. Prvi je u tome što građanin koji može doći u položaj da naškodi i koji može dobiti izvanrednu vlast mora da ima mnoge uvjete koje u iskvarenoj republici nikad ne može imati, jer treba da bude vrlo bogat, i da ima dosta istomišljenika i pristaša, koje ne može imati tamo gdje se zakoni poštuju,238 a kad bi ih i imao, slični ljudi izazivaju tolik strah, da nikad ne bi prošli na izborima. Osim toga, diktator se postavljao na određeno vrijeme,239 a ne trajno, i to jedino zato da se ukloni razlog zbog kojega je imenovan; a njegova se vlast protezala na to da sam može odlučivati o tome što treba poduzeti kad dođe do hitne opasnosti, i da sve čini ne vijećajući ni s kim, i da svakoga kažnjava bez priziva, ali nije smio učiniti ništa što-bT smanjilo moć države, kao što bi bilo oduzimanje ugleda Senatu ili narodu, rušenje starog poretka i uspostavljanje novog. S obzirom na kratko vrijeme diktature, na ograničenu vlast koju je imao, i na neiskvarenost rimskog naroda, bilo je nemoguće da prijeđe okvire svoje moći i da šteti gradu, a iskustvo pokazuje da je uvijek koristio. Među ostalim značajkama rimskog uređenja ta zaista zaslužuje da se razmotri i pribroji onima koje su uvjetovale veličinu carstva, jer bez slične mjere gradovi teško izlaze na kraj s izvanrednim događajima. Uobičajeno uređenje republika, naime, sporo se ostvaruje, jer nijedno vijeće i nijedan magistrat ne mogu sve sami obavljati, nego su potrebni jedni drugima, pa dok se te želje usklade, prođe vrijeme i njihove mjere postanu vrlo opasne kad moraju rješavati nešto što ne može čekati. I stoga republike u svojem uređenju moraju imati sličnu mogućnost. Mletačka republika, koja prednjači među modernim republikama, ograničila je vlast na mali broj građana, koji u hitnoj potrebi, bez vijećanja s većim tijelom, svi sporazumno mogu odlučivati.240 Kad u republici nema slične mogućnosti, nužno je ili poštivanjem propisa izazivati štetu ili ih prekršiti da ne bude štete. A u republici se nikad ne bi smjelo dogoditi nešto što se mora rješavati izvanrednim mjerama. Iako je, naime, izvanredna mjera u tom trenutku korisna, štetan je njezin primjer, jer se stvara navika da se radi koristi naruše zakoni, koji se poslije naruše i sa štetnim ishodom. Prema tome, republika nikad neće postati savršena ako njezini zakoni nisu sve obuhvatili, i za svaki događaj predvidjeli rješenje i dali način kako da se primijeni. I stoga zaključujući velim da će republike koje se u hitnim opasnostima ne utječu ili diktatoru ili sličnoj vrsti vladanja uvijek u teškim događajima nastradati.241 Treba u tom novom uređenju opaziti kako su s izborom Rimljani mudro postu­ pali. Kako je imenovanje diktatora bilo za konzule u neku ruku sramota, jer su od gradskih vođa spali na to da diktatoru budu podvrgnuti, i kako se pretpostavljalo da bi to moglo izazvati ljutnju građana, odlučeno je da se konzulima prepusti pravo da ga 237 Za Machiavellija su mnogo važnije realne političke snage, nego formalnopravna ovlaštenja institucija, čime se razlikuje od tadašnjih pravnih pisaca i teoretičara. 238 Funkcija je zakona, po Machiavelliju, da uklone korupciju i da spriječe prekomjerno bogaćenje i aktivnost pojedinih grupa s posebnim ciljevima. 239 Mandat diktatora trajao je šest mjeseci, koliko i mandat konzula koji ga je imenovao. 240 Takva je ovlaštenja imalo Vijeće desetorice, osnovano 1310. god. 241 Machiavelli aludira i na Firencu, koja je bila paralizirana mnoštvom institucija i neefikasnošću kolektivnog rukovodstva, pa je zato skrenula u drugu krajnost i 1502. imenovala doživotnoga gonfalonijera.

200

izaberu, pri čemu se mislilo na to da bi oni u slučaju opasnosti za Rim dobrovoljnije zatražili pomoć od te kraljevske vlasti i da bi im to manje smetalo. Rane, naime, i svako drugo zlo koje čovjek sebi nanese vlastitom voljom i odlukom mnogo manje bole nego kad mu ih drugi nanese. Rimljani su, doduše, u zadnje doba umjesto diktatoru tu vlast povjeravali konzulu, i to ovim riječima: Videat consul, ne respublica quid detrimenti capiat .242 A da se vratim na predmet, zaključujem da su susjedi nastojeći Rim pokoriti ne samo pomogli da se pripremi za obranu, nego i da ih može silovitije, spretnije i odlučnije napasti.

XXXV

Zašto je uvođenje decemvirata u Rimu štetilo slobodi republike, unatoč tome što je uspostavljen javnim i slobodnim izborima Čini se da je u suprotnosti s onim što je prije rečeno243 (da republici šteti silom zadobijena vlast a ne vlast stečena na izborima) izbor desetorice građana, koje je rimski narod uveo kako bi Rimu dao zakone i koji su s vremenom postali tirani i potpuno bezobzirno pogazili njegovu slobodu.244 U vezi s tim treba razmotriti kako se daje vlast i vrijeme na koje se daje. A kad se slobodna vlast daje na dugo vrijeme, smatrajući da je dugo vrijeme godina dana ili više, uvijek će biti opasna, i imat će dobar ili zao ishod, ovisno o tome jesu li dobri ili zli oni kojima je dana. Usporede li se vlast koju su dobila desetorica i vlast koju su imali diktatori, vidjet će se da je vlast desetorice bila neusporedivo veća. Jer, kad je postavljen diktator, ostali su tribuni, konzuli, Senat sa svojom vlašću, i diktator im je nije mogao oduzeti, a da je mogao lišiti nekoga konzulata, nekoga Senata, nije mogao ukinuti ustanovu senata i donijeti nove zakone. Tako su Senat, konzuli i tribuni postali nekom vrstom njegovih čuvara, koji su pazili da ne skrene s ispravnog puta. Ali uvođenjem vlasti desetorice dogodilo se posve suprotno, jer su oni ukinuli konzule i tribune, dobili su vlast da donose zakone i sve ostalo kao rimski narod. Pošto su se našli sami, bez konzula, bez tribuna, bez priziva na narod, a prema tome i bez nadzora, oni su od druge godine, potaknuti Apijevim245 častoljubljem, mogli postati bezočni. I zato treba primijetiti da se tvrdnjom kako vlast stečena slobodnim izborima nikad nije oštetila republiku pretpostavlja da se narod odluči da je dadne jedino kad to određene okolnosti i određeno vrijeme zahtijevaju. Kad se, međutim, ili zato što je prevaren, ili zbog nekog drugog razloga koji ga je zaslijepio, neopreznoxodluči da je dade, onako kao što ju je rimski narod dao desetorici, dogodit će mu se uvijek isto što i rimskom narodu. To je lako dokazati, kad se pomisli na to zbog kojih su razloga diktatori ostali dobri, a koji su desetoricu učinili zlima, i kad se pomisli na to kako su republike za koje se smatralo da su dobro uređene postupile dajući vlast na dugo vrijeme, kao Spartanci svojem kralju ili kao što je Mlečani daju svojim duždevima.246 Vidi se, naime, i u jednom i u drugom sustavu da su predviđali nadzor 242 Lat.: Neka se pobrinu konzuli da se državi ne nanese šteta. Tako je glasio senatus-consultum, senatski dekret kojim su konzulima davana posebna ovlaštenja. Prvi konzuli s diktatorskim ovlaštenjima imenovani su 121. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 4. 243 Vidjeti prethodno poglavlje. 244 Pod pritiskom plebsa 451. god. pr. n. e. izabrana je komisija od deset ljudi sa zadatkom da napiše zakone (Decemviri legibus scribundis). Sljedeće godine izabrana je druga komisija, čije članove tradicija prikazuje kao uzurpatore. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 32—54. 245 Klaudije Apije Decemvir, koji je zloupotrebljavao vlast i kršio zakone. 246 U Sparti su kraljevi bili pod kontrolom efora, a u Veneciji je dužd, iako doživotno izabran, bio pod kontrolom Sinjorije.

201

koji je kraljeve sprečavao da zlorabe vlast. U tom slučaju ne koristi ni to što narod nije iskvaren, jer apsolutna vlast u vrlo kratko vrijeme iskvari narod i pribavlja si prijatelje i pristaše. Ne škodi tiraninu ni to ako je siromašan i ako nema rođaka, jer se odmah za nj lijepe bogatstvo i svaka druga korist, kao što ćemo napose raspraviti govoreći o uspostavljanju desetorice.247 XXXVI

Građani koji su dobili veće časti ne smiju prezreti manje Rimljani su Marka Fabija i G. M anlija postavili kao konzule i pobijedili u vrlo slavnoj bici protiv Vejija i Etruščana,248 u kojoj je poginuo konzulov brat Kvint Fabije, koji je godinu dana prije bio konzulom. Pri tome treba primijetiti koliko je uređenje tog grada bilo prikladno da ga učini velikim, a koliko se druge republike što se udaljuju od njegova sustava varaju. Jer, koliko god su Rimljani jako težili za slavom, ipak nisu smatrali nečasnim slušati onoga kome su prije zapovijedali, i služiti u vojsci kojoj su stajali na čelu. Takav je običaj suprotan mišljenju, uređenju i postupcima građana u naše vrijeme; a u Veneciji se griješi i zbog toga što se građanin koji je bio na visoku položaju stidi prihvatiti niži, a grad mu dopušta da tako postupi. Ako to i jest pitanje časti pojedinca, potpuno je nekorisno javnosti. Jer više nade treba da ima republika i da se više pouzdava u građanina koji je s višeg položaja sišao da služi na manjem, nego u onoga koji se s manjeg popeo na vlast u višem.249 Jer nije razumno takvome vjerovati, ako ga ne okružuju ljudi toliko poštovani i s toliko vrline da svojim savjetom i ugledom ublaže njegovo neiskustvo. A da je u Rimu bila ista navika kao u Veneciji i u drugim republikama i modernim vladavinama, pa da je bivši konzul želio u vojsku otići samo u svojstvu konzula, iz toga bi nastale bezbrojne štete za slobodan život, i zbog grešaka koje bi počinili novi ljudi, i zbog častoljublja kojim bi se bolje poslužili kad ne bi bili okruženi ljudima pred kojima bi se bojali pogriješiti, i tako bi bili opušteniji, što bi sve bilo na štetu zajednice.250

X X X V II

Kakvu je sablazan u Rimu izazvao agrarni zakon. Najveća je sablazan donijeti u republici retroaktivan zakon protiv stare navike u gradu Postoji kazivanje starih pisaca kako se ljudi ojade u zlu i umore u dobru te kako i jedno i drugo raspoloženje ima jednak učinak. Kad god, naime, ljude ne nagoni nužda da se bore, na to ih nagoni častoljublje, koje u ljudskom srcu ima toliku moć da ljude ne napušta neovisno o položaju do kojeg su se uspeli. Uzrok je u tome što su ljudi od prirode takvi da sve mogu poželjeti ali sve ne mogu dobiti, a kako je želja uvijek veća od mogućnosti da se ostvari, dolazi do nezadovoljstva onim što se ima i do neispunjenosti. Zbog toga dolazi do mijenjanja njihove fortune, jer jedni ljudi žele imati više, drugi se boje da ne izgube stečeno, pa nastaju neprijateljstva i rat, a od njega propast jedne 247 Vidjeti 40. poglavlje. 248 God. 481. pr. n. e. bio je konzul Kvint Fabije Vibulan, a sljedeće godine njegov brat Marko Fabije i Gnej Manlije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 43-47. 249 Machiavelli pri tom misli i na sebe, jer je on kasnije bez resentimana prihvatio mnogo skromnije poslove što su mu ih ponudili Medici. 250 Takav stav preuzet je od Plutarha, Praecepta regendae republtcae, 17.

202

zemlje i uzdizanje druge.251 O tome raspravljam zato što rimskom puku nije bilo dovoljno da se od plemstva osigura uvođenjem tribuna, a na tu ga je želju prisilila nužda; jer, čim je to postigao, stao se boriti zbog častoljublja i zahtijevati da s plemstvom dijeli časti i bogatstvo kao ono što ljudi najviše cijene. Otud je nastala bolest koja je urodila sporom oko agrarnog zakona, a na koncu je uzrokovala uništenje rimske republike.252 A kako dobro uređene republike moraju imati bogatu državnu blagajnu a siromašne građane,253 treba smatrati da u Rimu nije bio dobar taj zakon, koji ili od početka nije bio takav da se ne mora svakodnevno dograđivati, ili se njegovo donošenje toliko odgađalo da je bilo sablažnjivo gledati unatrag, ili je bio u početku dobro smišljen, ali se poslije primjenom izvitoperio. Bilo kako mu drago, nikad se o tom zakonu u Rimu nije govorilo a da grad nije podnosio nevolje. Bila su u tom zakonu dva glavna člana: jedan je određivao da nijedan građanin ne smije posjedovati više od određenog broja jutara zemlje, drugi da se polja oduzeta neprijatelju dijele rimskom narodu.254 Stoga je na dvojak način smetao plemstvu, jer tko je posjedovao više dobara nego što je dopuštao zakon, a to se odnosilo na većinu plemića, morao se viška lišiti, a dijeleći puku imovinu neprijatelja, oduzimao im se način da se obogate. Kako su te mjere napadale moćne ljude, koji su suprotstavljajući im se smatrali da ujedno brane i javne interese, kad god su bile spomenute uzburkale bi, kao što je rečeno, grad, a plemstvo ih je strpljivo i vješto odgađalo, ili na taj način da je izvodilo vojsku u neki pohod, ili dižući protiv tribuna koji ih je predlagao drugog kojeg tribuna, ili kadšto djelomice popuštajući, ili šaljući kolone na područje koje se trebalo dijeliti, kao što se dogodilo na njivama Ancija,255 kamo su u doba spora oko tog zakona poslani koloni povučeni iz Rima da im se predaju te njive. Značajno je kako je o tome pisao Tito Livije veleći da je u Rimu teško bilo naći čovjeka koji bi potpisao da ode u tu koloniju, toliko je puk radije u Rimu stvari želio negoli ih u Anciju posjedovao. Trajali su ti sporovi oko zakona neko vrijeme, sve dok Rimljani nisu počeli odnositi svoje oružje do skrajnih granica Italije i izvan Italije, a nakon toga su prepirke kanda prestale. To se dogodilo zato što su polja koja su posjedovali neprijatelji Rima bila daleko od očiju puka i na mjestima gdje ih nije bilo lako obrađivati pa su bila i manje poželjna, a Rimljani su već i manje kažnjavali neprijatelja na takav način i kad su neki grad lišavali zemlje na nju su slali kolone. Tako se zbog tih razloga zakon uspavao sve do vremena Grakha,256 koji su ga prenuli, pa je posve ugrozio rimsku slobodu, jer su se njegovi protivnici udvostručili, i stoga se između puka i Senata raspalila tolika mržnja da je došlo do oružanog sukoba i krvi mimo svake mjere i uljuđenih običaja. Javni magistrati nisu tome mogli doskočiti niti je ijedna stranka u njih polagala nadu, pa se poseglo za vlastitim sredstvima i svaka se stranka pobrinula za vođu koji će je štititi. U toj bruci i neredu puk se obratio uglednom Mariju i četiri ga je puta birao za konzula, i u tako se kratkim razmacima nastavljao njegov konzulat da je vlastitom inicijativom još tri puta 251 Machiavelli smatra da je osnovna motivacija ljudskih postupaka zadovoljenje vlastitog interesa. Predmet tog interesa su težnja za časti i materijalnim dobrima. Usp.: Vladar, XVII. 252 Plan agrarne reforme vojskovođe Spurija Kasija potječe iz 486. god. pr. n. e. Njime je bila predviđena podjela osvojene zemlje plebejcima, što je izazvalo optužbu da Kasije teži tiraniji i da želi pridobiti narod, te njegovu osudu i pogubljenje. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 41—43. 253 O toj temi usp.: Rasprave. . II, 19, i III, 16. 254 Zakon De modo agrorum, donesen 367. god. pr. n. e. (tzv. zakoni Licinija i Sekstija), zabranio je posjedova­ nje više od 500 jugera (125 hektara). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 35. 255 Ancij je pokoren 468. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 1. 256 Tiberije Sempronije Grakho izabran je za tribuna 133. god. pr. n. e. Predložio je da se ponovo primjenjuju zakoni Licinija i Sekstija, ali je ubijen sljedeće godine, čime je stranka populara bila poražena. Machiavelli smatra da ne valja oživljavati stare zakone ako se ne prilagode aktualnim okolnostima.

203

bio konzulom.257 Protiv te kuge plemstvo nije imalo nikakva lijeka pa se obratilo Suli i izabralo ga vođom svoje stranke,258 nakon čega je došlo do vrlo krvavih obračuna i mijenjanja fortune, dok nije plemstvo pobijedilo. Obnovile su se raspre u doba Cezara i Pompeja, Cezar je stao na čelo Marijeve a Pompej Suline stranke, sukobili su se, Cezar je pobijedio i postao prvim tiraninom Rima, koji nikad više nakon toga nije bio slobodan. Takav je, dakle početak i kraj imao agrarni zakon. Iako smo na drugom mjestu259 pokazali kako je neprijateljstvo između Senata i puka u Rimu očuvalo slobodu i kako su se iz toga rodili zakoni u prilog slobodi, pa bi se stoga moglo činiti da je naš zaključak u raskoraku s tim agrarnim zakonom, tvrdim da zbog toga ne mijenjam svoje mišljenje. Toliko je, naime, veliko častoljublje velikaša,260 da se grad, ako ga raznim putovima i na razne načine ne suzbije, ubrzo upropasti. Zbog tristogodišnjih svađa oko agrarnog zakona prijetilo je Rimu ropstvo, u koje bi možda mnogo brže upao, da tim zakonom i drugim svojim zahtjevima puk nije oduvijek obuzdavao ambicije plemstva. Po tome se također vidi koliko ljudi više cijene imovinu negoli časti.261 Jer, što se položaja tiče, rimsko plemstvo uvijek bez sablazni popušta puku, ali kad je u pitanje dolazila imovina, toliko ju je uporno branilo, da je puk svojim zahtjevima udovoljavao utječući se izvanrednim mjerama, o kojima se gore raspravlja. Te su nerede pokrenula braća Grakho, koja više hvale zaslužuju zbog namjera nego zbog razboritosti. Jer, otkloniti nered što se nagomilao u republici retroaktivnim zakonom nepromišljena je odluka i, kao što se gore opširno razlaže, jedino ubrzava nevolju do koje nered dovodi; kad se, međutim, odugovlači, ili nevolja sporije dolazi, ili sama od sebe, s vremenom, nestane prije nego što je ispunila svrhu. X X X V III

Slabe su republike neodlučne i ne znaju se opredijeliti, a kad i donesu odluku na to ib nagna nužda a ne slobodan izbor Kad je u Rimu harala užasna kuga, Volščani i Ekvi smatrali su kako je došlo vrijeme kad se Rim može pokoriti, pa okupivši golemu vojsku napadoše na Latine i Hernićane.262 Pošto su nanosili štetu njihovoj zemlji, Latini i Hernićani bili su prisiljeni obavijestiti Rim i zamoliti Rimljane da ih brane, a kako je Rimljane pritiskala zaraza, odgovoriše im neka se sami pobrinu za obranu s njihovim oružjem, jer ih oni ne mogu braniti. U tome se očituje velikodušnost i mudrost Senata i kako je uvijek u svakoj zgodi htio upravljati svojim odlukama, i nikad se nije stidio odlučivati suprotno svojim životnim načelima ili drugim odlukama koje je donosio, samo ako mu je to nužda nalagala. Velim to zato što je u drugim prilikama isti taj Senat spomenutim narodima branio da se naoružavaju i brane, tako da bi manje mudrom senatu bilo ispod časti dopustiti onakvu obranu. Ovaj je međutim uvijek prosuđivao kako treba prosuđivati i uvijek je najmanje zlo smatrao najboljom odlukom.263 Jer, nije mu bilo drago što ne 257 Gaj Marije (156-86. god. pr. n. e.) izabran je za konzula 107. god., a zatim od 104. do 100. god. pr. n. e. Po sedmi put je izabran 88. god. pr. n. e., u vrijeme rata s Mitridatom. 258 Lucije Kornelije Sula (138-78. god. pr. n. e.), vođa optimata, pošto je postao diktator, likvidirao je Marijeve pristaše i učvrstio aristokratsku vlast, zbog čega je nazvan »Okrutni Romul«. 259 Vidjeti: Rasprave ..., I, 4. 260 Aristotel smatra da se ljudi lako iskvare počastima i materijalnim dobrima ( Politika, V, 8). 261 Vidjeti: Rasprave. . I, 37, i Vladar, XVII. 262 463. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 6. 263 Za Machiavellija jedan od osnovnih principa politike. Vidjeti: Rasprave. .., I, 6.

204

može braniti svoje podanike, nije mu bilo drago da se sami naoružavaju, zbog spomenutih i mnogih drugih shvatljivih razloga; pa ipak, znajući da bi se u svakom slučaju sami naoružali, jer ih je neprijatelj napao, donio je časnu odluku i htio je da ono što su morali učiniti učine s njegovim dopuštenjem, kako se ne bi, otkazujući poslušnost iz nužde, priviknuli da ne slušaju po vlastitom izboru. I koliko god se čini da bi takvu odluku donijela svaka republika, ipak je slabe i nepripravne republike ne znaju donijeti niti umiju sebi poslužiti na čast u sličnim nevoljama. Vojvoda Valentino osvojio je Faenzu i prisilio Bolognu da se s njim sporazumije.264 Kad se zatim htio vratiti u Firencu preko Toskane, poslao je svojeg čovjeka da zamoli dopuštenje za prolaz njegov i njegove vojske.265 U Firenci se vijećalo o tome kako treba postupiti i nitko nije pristao da mu se dopusti prolaz. Nisu postupili kao što bi to učinili Rimljani, jer je vojvoda bio naoružan do zuba, a Firentinci su bili toliko nenaoružani da nisu smjeli zabranjivati prolaz, pa bi im veća čast bila da se činilo kako prolazi uz njihov pristanak a ne silom. Mnogo bi se manje bili osramotili da su se drugačije ponašali. Najgore je, međutim, u slabim republikama to što su neodlučne, pa koju god odluku donesu donesu je silom, a pođe li im što za rukom, to duguju nuždi a ne svojoj mudrosti. Navest ću dva primjera iz našeg doba koja se odnose na naš grad. Godine 1500, kad je ponovno osvojio Milano, u želji da Firentincima vrati Pisu kako budobio pedeset tisuća dukata koje su mu oni obećali dati nakon tog vraćanja, francuski je kralj Luj X II poslao prema Pisi svoju vojsku na čelu s monsinjorom Beaumontom, doduše Francuzom, ali čovjekom u kojega su Firentinci imali veliko povjerenje.266 Odveo je vojskovođa te čete između Cascine i Pise da napadne zidine, i dok je tu nekoliko dana boravio pripremajući se za osvajanje, dođoše pizanski pregovarači i Beaumontu ponudiše da će grad predati francuskoj vojsci uz uvjet da uz prisegu u ime kralja obeća da će ga Firentincima uručiti tek nakon četiri mjeseca. Odluku su Firentinci potpuno odbacili, pa su nastavili s opsadom, a zatim su morali sramotno odstupiti.267 Jedini je razlog njihova odbijanja bilo to što nisu imali povjere­ nja u prisegu kralja, u čije su se ruke zbog slabosti svojeg odlučivanja morali predati, a s druge se strane nisu u njega pouzdavali, i nisu uvidjeli koliko je bilo bolje da im kralj uzmogne vratiti Pisu kad bude u njoj, pa ako im je ne vrati razotkriti se, nego da ne posjedujući je dođe u priliku da im je obeća pa da oni budu prisiljeni ta obećanja kupiti. Mnogo bi im korisniji bio pristanak da je Beaumont uz bilo kakvo obećanje zauzme, kao što je poslije, godine 1502, pokazalo iskustvo, kad je nakon pobune Arezza francuski kralj Firentincima poslao u pomoć monsinjora Imbaulta s francuskim če­ tama.268 Stigavši blizu Arezza, počeo je voditi pregovore s Aretincima, koji su za određenu prisegu htjeli predati grad slično kao Pizanci. Odluku je Firenca odbila; kad je to vidio monsinjor Imbault, kojemu se činilo da se u to Firentinci slabo razumiju, počeo je pregovarati na svoju ruku bez sudjelovanja izaslanika, i pregovore je zaključio kako 264 25. travnja 1501. Cesare Borgia (alias vojvoda Valentino) zauzeo je Faenzu i proglasio sevojvodom Romanje, ali se zaustavio pred Bolognom jer je Luj XII uzeo pod zaštitu vladajuću obitelj Bentivoglio. 265 U Firencu je poslan Borgin kapetan Ramazzotto koji je zatražio povratak Piera Medicija u Firencu i promjenu vlade, nakon čega je pristao na 36.000 dukata najma (condotta) i suglasnost za pohod na Piombino. 266 Pisa je izgubljena 1494. Riječ je o monsinjoru Hugou de Beaumontu, zapovjedniku francuskog ekspedicionog korpusa. Sporazum kojim se Francuska obavezala pomoći Firenci u opsadi Pise sklopljen je 19. listopada 1499. uz naknadu od 24.000 dukata mjesečno. Francuzima su poslani kao firentinski izaslanici Luca degli Albizzi i Giovanbattista Ridolfi, a nešto kasnije im se pridružio i Machiavelli. 267 Opsada je počela 23. lipnja 1500., ali su 7. srpnja Gaskonjci dezertirali, a drugoga dana su se Švicarci pobunili i zarobili Albizzija te zatražili za nj otkup od 1300 dukata. Firentinci su hitno poslali Francesca della Času i Machiavellija u Francusku da pregovaraju s Lujem XII i da spase sporazum. Vidjeti: Vladar, XIII pogl. 268 Pierre Imbault, francuski zapovjednik kojega je Luj XII poslao Firentincima u pomoć protiv Vitellozza Vitellija koji je podržavao pobunu u Arezzu i u Val di Chiani, 1502. god.

205

je on želio, pa je u skladu s tim sa svojim ljudima ušao u Arezzo, dajući Firentincima na znanje da su ludi i da se ne razumiju u svjetske poslove, jer, ako su željeli Arezzo trebalo je da se obrate kralju, koji bi im ga predao mnogo lakše dok su njegove čete u njemu negoli dok su izvan njega. U Firenci su neprestano proklinjali i kudili spomenutog Imbaulta i nisu prestajali sve dok nisu uvidjeli kako bi, da je Beaumont postupio kao Imbault, bili dobili Pisu kao Arezzo. I tako, da se vratim temi, neodlučne republike donose dobre odluke samo silom, jer im njihova slabost nikad ne dopušta da se odluče ako je posrijedi i najmanja sumnja, a kad ih neka sila ne nagna da odbace takvu sumnju, uvijek ostanu neodlučne.

X X X IX

Često do istih zbivanja dolazi u raznim zemljama Tko razmotri sadašnje i prošle zgode lako uvidi da svi narodi imaju iste želje i ista raspoloženja i da je tako bilo oduvijek. Tko marljivo istraži prošlost lako mu je u svakoj republici predvidjeti buduće i poslužiti se sredstvima koja su se u starini primjenjivala, ili, ako ne nađe primjenjivana sredstva, pobrinuti se za nova, zbog sličnosti događaja.269 Kako, međutim, to mišljenje zanemaruje ili ne shvaća onaj što čita o njima,2/0 a ako ih on i shvaća, ne poznaje ih onaj što vlada, ista se zla ponavljaju u svim vremenima. Pošto je nakon 1494. Firenca izgubila dio svojih posjeda,271 kao što su Pisa i drugi gradovi, morala je zaratiti protiv onih koji su ih zauzeli, a kako je okupator bio moćan, za rat se mnogo trošilo bez ikakve koristi, zbog velikih troškova plaćali su se veliki nameti, zbog nameta je narod jadikovao; a kako se za ratne poslove brinuo magistrat od deset građana, koji su se zvali ratna desetorica,272 narod ga je počeo mrzjeti kao krivca za rat i ratne troškove, pa se stao uvjeravati kako se uklanjanjem tog magistrata uklanja i rat, tako da se u trenutku kad ga je trebalo obnoviti njegovi članovi nisu zamijenili, nego je odumro,273 a njegovi su poslovi bili povjereni Sinjoriji. Odluka je bila toliko opasna da ne samo što nije otklonila rat, kao što su svi bili uvjereni, nego je uklanjanjem ljudi koji su je mudro provodili u djelo došlo do takva nereda, da su, uz Pisu, bili izgubljeni Arezzo i mnoga druga mjesta.274 Kad je narod shvatio da je pogriješio i da je uzrok bolesti bila vrućica a ne liječnik, obnovio je magistrat desetorice. Isto se raspoloženje u Rimu diglo protiv konzula, jer kad je narod vidio kako slijede ratovi jedan iza drugog i da se nikad ne može odmoriti, umjesto da misli kako nastaju zbog težnje susjeda da ih pokore, mislili su da nastaje zbog ambicije plemstva, koji puk, u nemogućnosti da ga kazni jer je pod zaštitom tribuna, izvodi iz Rima u pohode gdje ga može potlačiti jer je bez ikakve zaštite. I zato je narod mislio da je nužno ili ukloniti konzule, ili tako postaviti njihovu vlast da ne mogu narodom upravljati ni izvana ni kod kuće. Prvi je taj zakon pokušao donijeti tribun Terentil275 s prijedlogom da se uvede pet 269 Machiavellijeva induktivna metoda temelji se na zaključku da isti uzroci uvijek izazivaju iste posljedice, i odatle značenje proučavanja povijesti u modernoj politici. Taj je stav prvi put izražen 1503. u spisu O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane.

270 Polibije smatra da su moguće povijesne paralele, i vjerojatno Machiavelli ovdje ima na umu njega. 271 Kad je Karlo VIII upao u Italiju i poharao firentinske posjede. 272 Pravi je naziv Dieci di liberta e pace (Desetorica slobode i mira), a stari je naziv Dieci di balta (Ovlast desetorice). 273 To je tijelo ukinuto 1499. god. 274 U lipnju 1502. Vidjeti prethodno poglavlje. 275 Gaj Terentil Arsa predložio je zakon 462. god. pr. n. e., po njemu nazvan Lex Terentillia. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 9.

206

ljudi koji bi mogli istražiti moć konzula i ograničiti je. Plemstvo se jako naljutilo smatrajući da opada dostojanstvo carstva toliko da plemstvu više ne preostaje nikakav položaj u republici. Ipak su tribuni ostali toliko uporni da se ukinuo naziv konzula; ali su se, nakon nekih drugih mjera, na kraju zadovoljili da se uspostave radije tribuni s konzulskom vlašću negoli konzuli,276 toliko su više mrzjeli njihovo ime nego njihovu moć. I tako je ostalo dugo, sve dok nisu uvidjeli svoju grešku, pa kao što su se Firentinci vratili desetorici i oni su obnovili konzule. XL

Stvaranje decemvirata u Rimu i što o njemu treba primijetiti. Razmatranje, između mnogih drugih stvari, kako se zbog slična događaja republika može spasiti ili potlačiti Želeći posebno raspraviti o događajima u Rimu poslije uvođenja decemvirata277 mislim da nije suvišno prije svega ispričati što se zbilo poslije toga i zatim razmotriti što je u njegovu djelovanju bilo značajno, a toga je mnogo i jako je važno, i za one koji žele sačuvati slobodu republike i za one koji bi snovali da je pokore. U ovoj će se raspravi, naime, očitovati mnoge greške koje su počinili Senat i puk na štetu slobode, i mnoge greške koje je učinio Apije, vođa decemvirata, na štetu tiranije koju je namjeravao uspostaviti u Rimu. Nakon mnogih raspri i prepirki naroda i plemstva oko donošenja novih zakona u Rimu, koji bi pomogli boljem učvršćenju slobode, sporazumno su poslali Spurija Postumija278 s još dvojicom građana u Atenu, zbog uzornih zakona što ih je tom gradu dao Solon, kako bi se na njima mogli utemeljiti rimski zakoni. Pošto su oni otišli i vratili se, odlučeno je da se imenuju ljudi koji će istražiti i potvrditi te zakone, te postaviše deset građana na godinu dana, među kojima Apija Klaudija, oštroumna i nemirna čovjeka.279 A kako bi se ti zakoni mogli donijeti bez ikakva otpora, ukinuti su u Rimu svi drugi magistrati, posebice tribuni i konzuli, i ukinut je priziv na narod, tako da je taj magistrat imao potpunu vlast u Rimu. Na Apija se svela moć svih ostalih njegovih drugova, zbog podrške koju mu je davao puk, jer je svojim načinom ponašanja u javnosti postao toliko popularan da je pravo čudo bilo kako je tako brzo poprimio novu narav i novu ćud, jer su ga prije toga smatrali okrutnim progoniteljem puka. Ponašala su se ta desetorica vrlo uljuđeno, zadržavši samo dvanaest liktora, koji su išli pred decemvirom među njima izabranim kao vođa. Pa iako su imali apsolutnu vlast, kad je trebalo rimskoga građanina kazniti zbog ubojstva, pozvali su ga pred sud naroda i narod mu je sudio. Napisali su svoje zakone na deset ploča, a prije nego što su ih potvrdili javno su ih izložili kako bi ih svatko mogao pročitati i raspraviti, da bi se znalo jesu li u čemu manjkavi i da bi se prije potvrđivanja mogli popraviti. U vezi s tim Apije je dao po Rimu proširiti glas kako bi se dodavanjem još dviju ploča uz tih deset one usavršile, a to je mišljenje narodu dalo priliku da se desetorica izaberu na još godinu dana,280 na što je narod rado pristao, i zato da se ne bi konzuli obnovili, i zato što se nadao da mu nisu potrebni tribuni, jer je on sudio u procesima, kao što je gore rečeno. Pošto je, dakle, odlučeno da se obnove, cijelo se plemstvo pokrenulo u potrazi za tim 276 Tzv. tribuni militum consulari potestate, koji su uvedeni 445. na zahtjev plebsa i ukinuti Licinijevim zakonom 367. god. pr. n. e., kad su se plebejci mogli natjecati za konzulsku funkciju. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 35. 277 451. god. pr. n. e. Vidjeti 35. poglavlje. 278 Spurije Postumije postao je jedan od decemvira. 279 Događaji što slijede opisani su kod Tita Livija, nav. dj., III, 31-34. 280 Dok su decemviri u prvom sazivu svi bili patriciji, u drugom mandatu petorica njih bili su plebejci. Vidjeti: N. A. Maškin, Istorija drevnego Rima, Lenjingrad, 1947.

2 07

položajima, a među prvima je bio Apije, i toliko se humano odnosio prema puku dok ga je molio, da je to postalo sumnjivo njegovim drugovima: Credebant enim haud gratuitam in tanta superbia comitatem f o r e } 9'1 Bojeći se da mu se otvoreno suprot­ stave, odlučiše da to oprezno učine: premda je bio mlađi od svih, ovlastili su ga da narodu predloži desetoricu, jer su mislili da će poštovati pravilo kao i svi ostali i da neće sebe predlagati, što bi u Rimu bilo neuobičajeno i sramotno: lile vero impedimentum pro occasione arripuit,282 no sebe je Apije spomenuo prvoga, na čuđenje i žaljenje cijelog plemstva; zatim je spomenuo još devetoricu koja su njemu odgovarala. Novi izbor na još godinu dana počeo je narodu i plemstvu otkrivati grešku koju su učinili. Odmah, naime, Appius finem fecit ferrendae alienae personae ,283 i poče otkrivati svoju urođenu oholost i u par dana prenese iste navike na svoje drugove. A da bi uplašili narod i Senat, umjesto dvanaest uvedoše stotinu i dvadeset liktora. Potrajao je podjednak strah nekoliko dana, ali zatim stadoše izigravati Senat i tući puk, a kad se netko tko je bio zlostavljan tužio drugom decemviru, gore je prolazio nego prvi put. Spoznavši svoju pogrešku, puk je pun tuge počeo gledati u lice plemstvu,

et inde libertatis captare auram, unde servitutem timendo, in eum statum rempublicam adduxerunt}M A plemstvu je bilo drago što je puk ožalošćen: Ut ipsi, taedio praesentium, consules desiderarent 285 Dođoše završni dani godine, dvije ploče zakona su napravljene, ali nisu objavljene. To je desetorici pružilo priliku da produže magistrat, pa stadoše na silu upravljati državom i okruživati se mladim plemstvom kojemu su davali imovinu onih koje su osuđivali: Quibus donis iuventus corrumpebatur, et m alebat licentiam suam, quam omnium libertatem ,286 Dogodilo se u to vrijeme da su Sabinjani i Volščani poveli rat protiv Rimljana,287 pa su, potaknuti strahom, desetorica počela uviđati slabost svojega položaja, jer bez senata nisu mogli voditi rat, a sazovu li senat činilo im se da gube položaj. Ipak ih je nužda nagnala da donesu takvu odluku, pa kad su okupili senatore, mnogi senatori su govorili protiv oholosti desetorice, osobito Valerije i Horacije.288 Njihova bi moć bila sasma propala, da Senat, zbog jala puka, nije htio pokazati svoju moć, misleći, ako desetorica dobrovoljno dadnu ostavku na magistrat, da se neće obnoviti pučki tribuni. Pristao je, dakle, na rat, a u pohod krenuše dvije vojske predvođene jednim dijelom desetorice. Apije je ostao da upravlja gradom i tada se zaljubio u Virginiju, i pošto ju je htio silom oteti, da bi je oslobodio otac ju je ubio. Tada su nastale pobune u Rimu i u vojsci, koja se udružila s ostatkom rimskog puka, te su otišli na Mons Sacer,289 gdje su ostali sve dok desetorica nisu dala ostavku na magistrat i bili uvedeni tribuni i konzuli, a Rim se vratio starom uređenju u slobodi. Valja primijetiti da je u Rimu došlo do tiranije zbog istih razloga zbog kojih su većinom i nastajale u gradovima, što će reći, zbog prevelike želje naroda da bude slobodan i zbog prevelike želje plemstva da zapovijeda. A kad se ne slože da donesu zakon u korist slobode, nego jedna ili druga strana podrži pojedinca, odmah se pojavi tiranija. Narod i plemstvo su se u Rimu udružili da uspostave desetoricu, i to s velikom vlašću, zbog toga što je jedna strana željela da ukine naziv konzula, druga tribuna. 281 Lat.: Smatrali su da nakon tolike oholosti ovakva susretljivost nije bez primisli (Tito Livije, nav. dj., III, 35). 282 Lat.: No ono što je bilo zapreka on je iskoristio kao povoljnu priliku (Tito Livije, ibiđ.). 283 Lat.: Apije je odbacio krinku (Tito Livije, nav. dj., III, 36). 284 Lat.: i nadati se dašku slobode baš od onih od kojih se plašio ropstva, tako da su doveli republiku u ovo stanje (Tito Livije, nav. dj., III, 37). 285 Lat.: tako da će ogorčeni ovim stanjem opet zatražiti konzule (Tito Livije, ibid.). 286 Lat.: Ovi pokloni iskvariše omladinu koja je više voljela svoju razuzdanost nego slobodu svih drugih (Tito Livije, ibid.). 287 Kod Livija stoji Sabinjani i Ekvi (nav. dj., III, 38). 288 Lucije Valerije Potit i Marko Horacije Barbat. 289 Tzv. druga secesija (povlačenje)>plebejaca iz Rima na Sveto brdo i na Aventin, 449. god. pr. n. e.

208

Pošto su bili uspostavljeni, puk je smatrao da je Apije postao omiljen i da će tući plemstvo, pa se narod okrenuo njemu da ga podrži. A kad se narod dovede u položaj da učini takvu grešku podižući ugled nekome kako bi se borio protiv onoga koga narod mrzi, i kad je taj pojedinac pametan, uvijek će se dogoditi da on u tom gradu postane tiraninom. Jer, on će uz podršku naroda težiti da uništi plemstvo, a nikad se neće osvrtati na potlačenost naroda prije nego pokori plemstvo. Kad narod nakon toga osjeti da robuje, nema se kome utjecati. Tim su se postupkom služili svi koji su u republikama utemeljili tiranije, a da se toga držao i Apije, njegova bi tiranija duže potrajala i ne bi tako brzo prestala.290 On je, međutim, učinio sasma suprotno i nije se mogao nerazumnije ponašati. Da bi, naime, držao tiraniju postao je neprijateljem onih koji su mu je dali i koji su mu je mogli očuvati, a prijatelj onih koji nisu sudjelovali u dodjeljivanju i koji mu je ne bi bili mogli očuvati, te je izgubio one koji su mu bili prijatelji, a nastojao se sprijateljiti s onima koji mu prijatelji nisu mogli biti. Jer iako plemići žele tiranizirati, dio plemstva koji se nalazi izvan tiranije uvijek je neprijatelj tiraninu, i on ga nikad ne može u cijelosti pridobiti, zbog velika častoljublja i velike lakomosti plemstva, a tiranin ne može imati ni toliko bogatstva ni tolike časti da svakome udovolji. I tako je Apije napustivši narod i približivši se plemićima učinio više nego očitu pogrešku, i zbog gore spomenutih razloga, i zato što u želji da nešto silom posjeduje treba da bude moćniji tlačitelj nego tlačeni. Zato su najsigurniji tirani kojima je narod prijatelj i kojima su velikaši neprijatelji, jer njihovu snagu podržava veća sila nego onima koji imaju neprijatelja u narodu a prijatelja u plemstvu. Podrška naroda, naime, dovoljna je da se očuvaju unutrašnje snage, kao što je bila dovoljna spartanskom tiraninu Nabisu, kad su ga cijela Grčka i rimski narod napali.291 Osiguravši se od malog broja plemića, on se, zahvaljujući naklonosti naroda, obranio, što mu ne bi pošlo za rukom da mu je narod bio neprijatelj. Kad na tom visokom položaju ima malo prijatelja iznutra, nisu mu dovoljne unutrašnje snage, nego ih mora tražiti vani. Ima ih tri vrste, jedna su strane tjelesne straže koje te čuvaju, druga su naoružani seljaci u istoj dužnosti koju bi obavljao puk, treća savez s moćnim susjedima, koji te brane.292 Tko pazi na te postupke i dobro ih se drži, makar mu i narod bio neprijatelj, na neki bi se način mogao spasiti. No Apije nije mogao pridobiti selo, jer su narod sela i narod Rima jedno te isto, a ono što je mogao učiniti nije znao, tako da je već u početku propao. Senat i narod su uvodeći decemvirat učinili goleme greške, jer iako se gore u raspravi o diktatoru293 veli da su slobodi štetni oni magistrati koji sami sebe postave a ne oni koje postavi narod, ipak narod mora kad uspostavlja magistrate imenovati takve koji će se bojati da postanu opakima. A umjesto da su predvidjeli nadzor, kako bi ostali dobri, Rimljani su ga uklonili, bili su jedini magistrat u Rimu, a sve su ostale ukinuli, zbog pretjerane želje, kao što gore rekosmo, Senata da uništi tribune, i puka da uništi konzule, želje koja ih je toliko zaslijepila da su pridonijeli toj nevolji. Ljudi, naime, kao što je govorio kralj Ferdinand,294 često postupaju kao neke manje ptice grabljivice, što toliko žele ugrabiti plijen prema kojemu ih priroda potiče, da ne osjećaju drugu veću pticu što je došla iznad njih da ih ubije. Iz 230 Machiavelli smatra da tiranin, želi li se održati, mora njegovati podršku naroda. Takvo je i Aristotelovo mišljenje (Politika, V, 9). 291 Nabis je 195. god. pr. n. e. pridobio podršku naroda provodeći socijalne reforme kojima su se protivili krupni veleposjednici, koje su podržavali Rimljani. 292 Iako Machiavelli odbacuje tiraniju kao loš oblik vlasti, on ne preza od analize mogućnosti održanja tiranina na vlasti, po čemu njegova analiza postaje objektivna, a njegova metoda naučna. 293 Vidjeti: Rasprave.. I, 34. 294 Ferdinand Katolički (1452—1516), koji je istodobno nosio titulu Ferdinand III Napuljski i Ferdinand V Kastilijanski, II Aragonski, II Sicilski. 14

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

209

ove se rasprave, dakle, vidi kao što u početku najavih, greška rimskog naroda koji je htio spasiti slobodu, i greška Apija koji je htio osvojiti tiraniju. XLI

Skakati bez obvezatne postepenosti od skromnosti na oholost, od blagosti na okrutnost, nerazborito je i nekorisno Pored drugih slabo upotrijebljenih postupaka kojima je Apije htio zadržati tira­ niju, nije bilo nevažno ni njegovo prenaglo skakanje s jednog raspoloženja na drugo. Jer lukavost kad je puk varao hineći da je omiljen bila je dobro upotrijebljena; dobro su bila upotrijebljena i sredstva kojima je uspio da se obnove desetorica; dobro je bila upotrijebljena i smjelost da sam sebe imenuje suprotno mišljenju plemstva; dobro je bilo upotrijebljeno i biranje u decemvirat onih koji njemu odgovaraju. Nije bio, međutim, dobar postupak kad je on, kao što gore velim, odjednom promijenio ćud, pa se umjesto kao prijatelj puku pokazao neprijateljem, od humanog postao oholim, od pristupačnog odbojnim, i to tako brzo da se bez ikakva opravdanja očitovalo njegovo himbeno srce. Jer tko se činio jedno vrijeme dobrim pa hoće da postane zlim, treba da to uradi po određenim stupnjevima i da se ponaša prema prilikama, kako bi ti različita narav priskrbila mnogo novih prijateljstava prije nego te liši starih, da ne bi smanjio svoju moć, inače, raskrinkan i bez prijatelja, propadaš. X L II

Koliko se lako ljudi mogu potkupiti295 Primjećujemo još u vezi s gradivom o decemviratu, koliko se lako ljudi potkupljuju i, premda dobri i dobro odgojeni, potpuno promijene narav. Razmislimo o tome kako je mladost kojom se Apije okružio počela podržavati tiraniju za ono malo koristi što je imala, i kako je Kvinta Fabija,296 jednog od članova druge desetorice, iako je bio izvrstan čovjek, zaslijepilo sitno častoljublje, pa je pod Apijevim utjecajem dobro ponašanje promijenio u najgore i postao njemu sličan. Kad to dobro istraže, zakono­ davci u republikama ili u vladavinama pojedinaca odlučnije će obuzdati ljudske težnje i oduzeti im uvjerenje da mogu nekažnjeno griješiti. X L III

Tko se za osobnu slavu bori dobar je i pouzdan vojnik U vezi s gore razmatranim treba vidjeti i to kolika je razlika između vojske koja je zadovoljna i koja se bori za svoju slavu i neraspoložene vojske koja se bori za tuđe interese.297 Dok su, naime, rimske vojske pod konzulima obično uvijek pobjeđivale, pod decemvirima su uvijek gubile.298 Taj primjer upućuje na dio razloga zbog kojih su 295 O ljudskoj potkupljivosti govori i Aristotel u Politici (V, 8). 296 Kvint Fabije Vibulan. Vidjeti 36. poglavlje. Nakon pada decemvira poslan je u progonstvo, a imanja su mu konfiscirana. 297 Vjerojatno se ovo poglavlje temelji na Herodotovoj Povijesti (V, 78). O tome i o drugim antičkim izvorima Machiavellijevih razmatranja vidjeti: G. Ellinger, Die antiken Quellen der Staatslehre Machiavelli’s, Tiibingen, 1888. 298 Sabinjani su porazili Rimljane kod Eretuma, 449. god. pr. n. e., a Ekvi su porazili legije koje su bile poslane u pomoć Tusculumu.

210

nekorisni plaćenici koje na okupu drži jedino mala plaća što im je daješ. To nije i ne može biti dovoljno da budu pouzdani i da ti budu prijateljima koji će za tebe umrijeti. Jer, vojske koje nemaju ljubavi prema onome za što se bore i nisu pobornici tog cilja, nikad neće postati toliko jake vrlinom da bi odoljele makar i manje vrlom neprijatelju. A kako tu ljubav i tu volju mogu osjetiti samo tvoji podanici, želiš li imati državu, želiš li držati republiku ili monarhiju, nužno je da naoružaš svoje podanike, kao što su učinili svi koji su s vojskom imali velike uspjehe. Rimske su čete pod desetoricom imale istu snagu, ali kako nije u njima vladalo isto raspoloženje, nisu imale uobičajeni učinak. Cim je, međutim, magistrat desetorice prestao postojati, i kad je vojska stala vojevati s osjećajem slobode, vratila joj se srčanost, pa su i njezini pohodi sretno završavali, prema staroj njezinoj navici.299 X L IV

Mnoštvo bez vođe je nekorisno, a ne smije se najprije prijetiti pa zatim zahtijevati vlast Zbog događaja s Virginijom rimski se puk sklonio na Mons Sacer.300 Senat je uputio izaslanike da pitaju s kojim su pravom napustili svoje kapetane i tamo se sklonili. A toliko se poštivao ugled Senata, da se u puku, koji nije imao vođe, nitko nije usuđivao odgovoriti. Tito Livije veli da su imali što odgovoriti, ali nije imao tko sastaviti odgovor.301 To upravo pokazuje koliko je mnoštvo nekorisno kad nema vođe. Za zbrku je doznao Virginije, pa je po njegovu nalogu uvedeno dvadeset vojnih tribuna da im budu na čelu i da odgovaraju i pregovaraju sa Senatom. A kad je zahtijevao da se pošalju Valerije i Horacije, kojima bi kazali što žele, nisu htjeli otići prije nego decemvirat preda magistrat. Kad su stigli na brdo gdje je bio puk, ovaj ih je molio da se uspostave pučki tribuni, i da se svaki magistrat poziva na narod, i da mu se izruče sva desetorica, jer ih žele žive spaliti. Pohvališe Valerije i Horacije njegove prve zahtjeve; pokudiše zadnji kao okrutan veleći: »Crudelitatem damnatis, in crudelitatem ruitis «,302 te su mu savjetovali da ne spominje desetoricu, i da gledaju kako će vratiti svoj ugled i svoju vlast, a zatim neće manjkati prilike da se zadovolji. Iz toga se očito vidi koliko je glupo i nerazborito nešto zahtijevati pa unaprijed u vezi s tim otkrivati zlu nakanu, jer ne smiju se očitovati osjećaji, nego valja na svaki način nastojati da se ostvari želja. Dosta je, naime, od nekoga zatražiti oružje ne govoreći mu da ga njime hoćeš ubiti, jer poslije, kad oružje dobiješ u ruku, svojoj želji možeš udovoljiti.303 XLV

Slab primjer daje tko ne poštuje doneseni zakon, osobito tko ga je donio. Vrlo je opasno kad onaj koji vlada svakodnevno ponavlja uvrede gradu Kad je postignut sporazum i kad je Rim počeo živjeti kao i prije, Virginije je Apija izveo na sud da se brani pred narodom.304 On se pojavio u pratnji mnogih plemića. 299 Marko Horacije Barbat, koji je zaslužan za protjerivanje decemvira, pobijedio je 448. god. pr. n. e. Sabinjane, a Ekvi i Volščani su poraženi 448. i 446. god. pr. n. e. 300 Vidjeti 40. poglavlje. 301 Tito Livije, nav. dj., III, 50. 302 Lat.: Osuđujete okrutnost, a sami u nju upadate (Tito Livije, nav. dj., III, 53). 303 U politici, smatra Machiavelli, ne otkrivaju se krajnji ciljevi kad oni nisu plemeniti. 304 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 56-57. 14 '

211

Virginije je zapovjedio da ga odvedu u tamnicu. Stade Apije vikati i prizivati se na narod. Virginije je rekao kako je nedostojno omogućiti priziv njemu, koji ga je ukinuo, i da traži da ga brani narod koji je on uvrijedio. Apije je odvratio kako ne smiju povrijediti zakon priziva koji su toliko željeli uspostaviti. Stoga je odveden u tamnicu i tu se prije dana suđenja ubio. Iako je zločinački život Apijev zaslužio svaku moguću kaznu, nije bilo uljuđeno povrijediti zakon, pogotovu onaj što je tada bio donesen. Ne vjerujem, naime, da ima goreg primjera u republici nego kad se donese zakon pa se ne poštuje, pogotovo kad ga ne poštuje tko ga je donio. Pošto je u Firenci nakon devedeset i četvrte reformiran poredak uz pomoć fra Girolama Savonarole, čiji spisi odaju učenost, mudrost, vrlinu duha, i pošto je među ostalim mjerama za osiguranje građana dao da se donese i zakon o prizivu na narod za sve osude zbog zločina protiv države koje su donosili Osmorica i Sinjorija, zakon koji je dugo zagovarao i s golemim teškoćama ostvario,305 dogodilo se da je Sinjorija zbog zločina protiv države osudila na smrt pet građana, kojima nije dopušteno pravo priziva, i nije se poštivao zakon.306 Nijedan događaj nije kao taj ugrozio redovnikov ugled, jer ako je taj priziv bio koristan, morao se pobrinuti da se poštuje; ako nije bio koristan, morao se pobrinuti da ne bude izglasan. A ta je zgoda toliko više upadala u oči, što redovnik u mnogobrojnim svojim propovijedima nakon kršenja tog zakona, nikad nije ni osudio ni opravdao prekršitelje, jer ono što mu je bilo od koristi osuditi nije htio, a opravdati nije mogao. Pošto se time otkrila njegova častoljubivost i pristranost, izgubio je ugled i jako se opteretio. Šteti državi mnogo i to kad u duši svojih građana svakodnevno pobuđuješ nova neraspoloženja zbog novih uvreda ovome ili onome, kao što se događalo u Rimu poslije decemvirata. Sva su desetorica i drugi građani u raznim vremenima optuživani i osuđivani, tako da je zavladao golem strah u cijelom plemstvu, jer se smatralo kako nikad neće prestati takve osude, sve dok se cijelo plemstvo ne uništi. A u veliku bi nevolju upao taj veliki grad da se za to nije pobrinuo tribun Marko Duilije svojim zakonom,307 prema kojemu se nikome nije dopuštalo da godinu dana predaje sudu i optužuje bilo kojeg rimskoga građanina, pa se plemstvo osjetilo sigurnim. Po tome se vidi koliko je republici ili vladaru štetno neprestanim kažnjavanjem i proganjanjem podanike držati u neizvjesnosti i strahu. A bez sumnje nema opasnijeg postupanja, jer ljudi koji se stanu bojati da će ih zlo zadesiti na svaki se način u opasnostima osiguravaju, postaju smjeliji i s manje suzdržanosti pokušavaju izboriti promjene. Stoga je potrebno ili nikad nikoga ne napadati, ili napasti odjednom, a zatim ohrabriti ljude i dati im povod da se smire.308 XLVI

Ljudi se od jedne ambicije dižu do druge. Najprije se nastoji izbjeći napadaj, a zatim napasti drugoga Pošto je rimski narod ponovo stekao slobodu i sebi vratio prvotni položaj, još veći zahvaljujući mnogim novim zakonima koji su učvršćivali njegovu moć,309 činilo se 305 Godine 1495. Savonarola je predložio da se ustanovi odbor od osamdeset ili stotinu članova Velikog vijeća s ovlaštenjem da razmatra žalbe na odluku Suda osmorice (Otto di Pratica) i Sinjorije. 306 Godine 1497. otkrivena je zavjera pristaša Medičejaca u kojoj su sudjelovali Giannozzo Pucci, Giovanni Cambi, Bernardo del Nero, Lorenzo Tornabuoni i Niccolo Ridolfi. 307 Marko Duilije je 449. donio zakon u kojem je predložio jednogodišnji moratorij na tužbe sudu i zatvorske kazne. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 59. 308 Usp.: Vladar, VIII pogl. 309 Zakoni Dvanaest ploča, koje su osnovni izvor rimskoga javnog i privatnog prava. Ti zakoni osiguravaju plebejcima veći udio u magistratima i jamče im pravnu sigurnost, a istodobno odražavaju socijalne odnose rimskog društva na prijelazu iz gentilnoga društva u robovlasničko društvo.

212

razumnim da Rim neko vrijeme bude miran. Iskustvo se ipak pokazalo drugačijim, jer je svakodnevno dolazilo do novih pobuna i do novih nesloga. A kako Tito Livije izvanredno razborito objašnjava razloge tog stanja, čini mi se da je posve umjesno prenijeti upravo njegove riječi, kad veli kako su se ili narod ili plemstvo oholili uvijek kad je onaj drugi bio ponizan, pa kad je puk ostajao miran u okviru svojeg položaja, mladi su ga plemići počeli zlostavljati i tribuni su tu malo mogli pomoći, jer su i sami bili žrtve nasilja.310 A koliko god mu se, s druge strane, činilo da je njegova mladež preokrutna, plemstvu je ipak bilo drago, kad se već prevršuje mjera, da je prevršuju njegovi a ne puk. I tako je svatko toliko iskorištavao želju da brani slobodu da je drugoga tlačio. A način i razlozi kako se to događa sastoje se u tome što ljudi nastojeći da se ne boje počnu zastrašivati drugoga, pa na uvredu koju izazovu dometnu drugu, kao da je nužno napadati i biti napadnut. Iz toga se vidi jedan od načina kako se republike raspadaju i kako se ljudi uzdižu od jedne ambicije do druge, i koliko je zaista istinita Salustijeva sentencija u Cezarovim ustima: »Q uod om nia mala exem pla bonis initiis orta sunt«.311 Nastoje, kao što je gore rečeno, ti građani što ambiciozno žive u republici, kao prvo, da ne budu napadnuti, ne samo od privatnika nego i od magistrata; da to postignu traže prijateljstva, a stječu ih prividno poštenim putem, ili novčanom pomoću, ili braneći ih od moćnih; a kako to ima privid vrline, lako se svatko prevari, i zato tome nema lijeka, pa takav čovjek bez prepreke ustraje i postane takav da ga se privatni građani boje, a magistrati ga poštuju. A kad se popeo do tog položaja, a da se prije nitko nije opro njegovu uzdizanju, on dospije u takve uvjete da ga je vrlo opasno napasti, zbog razloga koje sam gore spomenuo govoreći o opasnosti sudara s neprili­ kama koje su u gradu već uveliko narasle. Zato preostaje ili nastojati ga uništiti uz opasnost nagle propasti, ili ga pustiti na miru, podnositi očito ropstvo, ako te smrt ili koja zgoda od njega ne oslobodi. Kad, naime, već dođe do toga da se građani i magistrati boje napasti njega i njegove prijatelje, samo je korak do toga da i oni po njegovoj volji osuđuju i napadaju. Stoga među svojini zakonima republika treba da ima i jedan što bdije nad građanima da pod prividom dobra ne čine zlo, i da imaju ugled kakav koristi a ne kakav šteti slobodi, kao što ćemo na drugom mjestu raspravljati.312

X L V II

Iako se ljudi varaju u općenitim stvarima, u posebnim se ne varaju Kad je rimskom narodu, kao što se gore kaže,313 dozlogrdio konzulat, a pošto je htio da konzulima mogu biti imenovani i pučani, ili da se ograniči njihova vlast, plemstvo je, da ne bi umanjilo ugled konzulskog položaja ni na prvi ni na drugi način, odabralo srednji put i zadovoljilo se da se postave četiri tribuna s konzulskim ovlastima, koji bi mogli biti i pučani i plemići.314 S tim se puk zadovoljio, jer je smatrao da je dokinuo konzulat i da je dobio svoj udio u toj visokoj službi. Dogodilo se zbog toga nešto značajno: kad su se uspostavljali tribuni, rimski narod, koji je mogao izabrati same pučane, opredijelio se listom za plemiće. O tome Tito Livije kaže ovako:

»Quorum comitorum eventus docuit, alios animos in contentione libertatis et bonoris, 310 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 65. 311 Lat.: Svi loši primjeri nastaju iz dobrih početaka. Citirano prema: Salusti, Bellum Catilinarum, LI. 312 Vidjeti 49. poglavlje. Aristotel također govori o potrebi institucije koja bi kontrolirala pojedince čiji se život razlikuje od života zajednice ( Politika, V, 8). 3,3 Vidjeti: Rasprave. . I, 39. i 40. 314 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 6.

213

alios secundum deposita certamina'in incorrupto iudicio esse«.315 A istražujući zašto se to može dogoditi zaključio sam da se događa zato što se ljudi jako varaju u općenitim stvarima, ali se ne varaju toliko u posebnim. Činilo se općenito rimskom puku da zaslužuje konzulat zato što u gradu čini većinu, zato što je u ratu najizloženiji pogibelji, zato što svojim rukama čuva slobodu Rima i daje mu moć. Smatrao je, kako je rečeno, tu svoju želju razumnom i na svaki je način htio dobiti tu vlast. Kako je, međutim, morao prosuditi kakav je svaki od njegovih ljudi posebno, uvidio je njihovu slabost i došao do zaključka da nitko od njih ne zaslužuje ono što svi općenito zaslužuju. Postidjevši se zbog njih, obratio se onima koji to zaslužuju. Čudeći se s razlogom toj odluci Tito Livije veli ovako: Hane m odestiam aequitatem que et altitudinem animi, ubi nunc in uno inveneris, quae tune populi universi fuit?n6 Kao potkrepa tome može se navesti još jedan značajan primjer koji se dogodio u Capui317 nakon Hanibalove pobjede nad Rimljanima kraj Kane, zbog koje se pobjede podigla cijela Italija, a Capua se pobunila zbog mržnje između naroda i Senata. Nalazeći se u to doba u vrhunskom magistratu i uviđajući opasnost od pobune u tom gradu, Pakuvije Kalan318 naumio je, zahvaljujući svojem položaju, izmiriti puk s plemstvom, pa je razmislivši o tome sazvao Senat i ispričao mu o mržnji naroda prema senatorima i o opasnosti da budu pobijeni i da se grad preda Hanibalu, jer su Rimljani doživjeli poraz. Zatim je dodao kako bi on, ako žele prepustiti njemu da to uredi, našao način da ih ujedini, ali to bi učinio tako da ih zatvori u palaču i ovlasti narod da ih može kazniti, a onda da ih spasi. Pristaše na to senatori, pa on, pošto je zatvorio u palaču senatore, pozove narod da mu održi govor i reče mu kako je došlo vrijeme da se ukroti oholost plemstva i da se kazni za nepravde koje je nanosilo, te ih svih drži pod svojom stražom zatvorene; no budući da misli kako narod ne želi da grad ostane bez uprave, nužno je da se imenuju novi senatori, odluči li se da se poubijaju stari. I stoga je imena svih senatora stavio u kesu, te bi ih počeo izvlačiti u njihovoj nazočnosti, i dao bi ih jednoga za drugim poubijati, već prema tome kako im budu oni pronalazili nasljednike. I kad je počeo izvlačiti prvo ime, podiže se golem žamor, nazvali su ga oholim čovjekom, okrutnim i obijesnim, a pošto Pakuvije zaište da mu nađu zamjenu, cio zbor zamuknu. Zatim, nakon nekog vremena, spomenuše nekoga iz puka, ali na njegovo ime jedni stadoše zviždati, drugi se počeše smijati, treći ogovarati ga na ovaj ili onaj način, i nastavljajući tako, sve koji su bili imenovani smatrali su nedostojnima senatorskog položaja, a to je pružilo povod Pakuviju da kaže: »Budući da smatrate kako ovom gradu nije dobro biti bez Senata, a ne možete se složiti koji bi ljudi mogli zamijeniti stare senatore na njihovu položaju, bilo bi dobro, ja mislim, da se s njima pomirite, jer strah koji su sada podnijeli vjerojatno je na njih djelovao da postanu skromnijima, pa ćete dobrotu koju ste drugdje tražili naći u njima.« I pošto se sporazumješe, došlo je do sloge, a zabluda u koju su upali otkrila se kad su bih prisiljeni voditi računa o pojedinim slučajevima. Varaju se, osim toga, narodi kad stvari i događaje prosuđuju općenito, a to uvide kad ih pobliže upoznaju. Poslije godine 1494, kad su iz Firence prognani njezini vladari, a u gradu nije bilo nikakve vlade, nego je nastala stanovita častoljubiva neobuzdanost sve pogubnija za javne poslove,319 mnogi su ljudi iz naroda ne shvaćajući drugih razloga za to stanje 315 Lat.: Ishod tih izbora pokazao je da su raspoloženja i čast u trenutku borbe za slobodu različiti od trenutka kad sukobi prestanu i kad ih zamijeni nepristrano prosuđivanje (Tito Livije, nav. dj., IV, 6). 316 Lat.: Gdje bi našao toliku skromnost, pravičnost, plemenitost duha u jednom čovjeku, koju je tada pokazao cijeli narod? (Tito Livije, nav. dj., IV, 6). 317 216. god. pr. n. e. 318 Pakuvije Kalavije Kampan, a ne Kalan, 216. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 2. 319 Karlo VIII je došao u Italiju 2. rujna 1494, a 9. studenoga Firentinci su sepobunili i protjerali Piera Medicija,

214

optuživali ambicioznost ponekog moćnog čovjeka koji je poticao nered da bi oblikovao državu kako njemu odgovara i oduzeo slobodu, te su pod trijemovima i po trgovima ogovarali mnoge građane i prijetili im da će, zagospodare li ikada, tu njihovu prijevaru raskrinkati i kazniti ih. Često se događalo da se netko od takvih uspeo do vrhunskog magistrata, a čim bi se do takva položaja uspeo i stvari vidio izbliza doznao bi zbog čega nastaju neredi, i koliko je to opasno, i kako je teško tome doskočiti. A kako bi vidio da su prilike a ne^ ljudi uzrok neredu, raspoloženje bi mu se promijenilo i postajao je drugačiji, jer bi upoznavajući stvari u pojedinostima uviđao zabludu u koju je upao gledajući na njih općenito. Tko ga je pak prije, dok je bio privatna osoba, slušao što govori, videći ga kako je u vrhunskom magistratu miran, to nije tumačio kao posljedicu boljeg uvida u situaciju, nego je smatrao da su ga obmanuli i potkupili velikaši. Budući da se tako događalo mnogim ljudima i mnogo puta, nastala je uzrečica: njima je jedna duša na trgu a druga u palači.320 Razmotrivši, dakle, sve o čemu smo raspravljali, vidi se kako je narodima moguće brzo otvoriti oči omogućujući im da varljivost općenitog gledanja na neko pitanje zamijene uočavanjem pojedinosti, kao što su učinili Pakuvije u Capui i Senat u Rimu. Mislim, također, kako se može zaključiti da mudar čovjek nikad ne smije izbjegavati sud naroda o pojedinim pitanjima, kao što su podjela položaja i časti, jer se jedino u tome narod ne vara, a ako se kadšto i prevari, to se događa mnogo rjeđe nego malobrojnim ljudima što te podjele obavljaju. Čini mi se da nije suvišno u idućem poglavlju pokazati kako je Senat postupao obmanjujući narod prilikom predlaganja tih podjela. X L V III

Tko ne želi da se magistrat dodijeli podlom ili zlom čovjeku, neka se pobrine da ga zahtijeva ili pretjerano podao i pretjerano zao čovjek, ili iznimno plemenit i iznimno dobar čovjek Kad se Senat bojao da će svi tribuni s konzulskim ovlastima biti iz redova pučana, postupao je na jedan od ovih načina: ili se pobrinuo da se kandidiraju ljudi koji u Rimu uživaju najveći ugled, ili je pak pravim sredstvima potkupljivao kojega niskog i posve podla pučanina da se pomiješa s pučanima koji zbog svojih dobrih svojstava na položaj računaju.321 U potonjem se slučaju puk stidio da položaj povjeri takvu kandidatu, a u prvom se slučaju stidio da na nj računa. Sve je to u vezi s prethodnom raspravom, u kojoj se pokazuje kako se narod vara u općenitim procjenama, a u posebnim ne vara. X L IX

Je li gradovima što su od početka slobodni, kao Rim, teško naći zakone koji štite slobodu. To je gotovo nemoguće gradovima što od početka žive u ropstvu Koliko je teško republiku providjeti svim zakonima koji bi joj štitili slobodu, vrlo dobro pokazuje razvoj rimske republike, u kojoj su se, unatoč tome što su mnoge nakon čega je u gradu zavladala anarhija, ali su uz podršku naroda zavladali piagnoni, pristaše Girolama Savonarole, koji je pokušao uvesti teokraciju. 320 Tako su se ponijeli Francesco Valori i Piero Capponi, koji su imali maksimalističke ciljeve prije i za vrijeme pobune, a poslije su kao članovi Sinjorije ispoljili umjerenost. Vidjeti: P. Villari, La Storia di Girolamo Savonarola e de’suoi tempi, Firenze, 1926. 321 Institucija tribuna s konzularnim ovlaštenjima uvedena je 444. god., ali je počela funkcionirati tek od 426. god. pr. n. e. Posrijedi je bila manipulacija patricija kako bi izbjegli izbor plebejaca. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 7.

215

zakone donijeli najprije Romul, pa Numa, Tulije Hostilije i Servije, te, napokon, s istim ciljem dovedena, desetorica građana, uvijek otkrivale nove potrebe, i bilo je potrebno uvoditi nove mjere, kao što se dogodilo kad su uspostavljeni cenzori,322 jedna od prvih odredaba koje su pomogle da Rim čuva slobodu u doba kad je u slobodi živio. Postavši sucima javnog morala u Rimu, bili su vrlo jak razlog da Rimljani što duže ostanu neiskvareni. Veliku su grešku učinili kad su od početka tom magistratu odredili da traje pet godina, što je nakon kratka vremena mudro ispravio diktator Mamerko,323 koji je novim zakonom trajanje tog magistrata sveo na osamnaest mjeseci: to je cenzorima, koji su bili osjetljivi na svoju nadležnost, toliko smetalo da su Mamerka lišili Senata, što su i puk i Senat osudili. A kako nema povijesnih dokaza da se Mamerko mogao braniti, . sva je prilika ili da je povjesničar nedovoljno obaviješten ili da u tom području nije bilo dobro rimsko uređenje; jer nije dobro kad je republika tako uređena da građanin zato što proglasi zakon u skladu sa slobodnim životom bude napadnut bez mogućnosti da se brani. Nego, da se vratim na početak ove rasprave, kažem kako uvođenje tog novog magistrata nameće mišljenje: ako je gradovima koji su početak imali u slobodi što je sama odolijevala kušnjama, kao u Rimu, jako teško pronaći dobre zakone da ih održe slobodnima, nije čudo što je gradovima koji su od samog početka porobljeni ne samo teško nego i nemoguće donijeti takve mjere da mogu živjeti uljuđeno i mirno. Tako je bilo u gradu Firenci, kojoj je početak bio u znaku podvrgnutosti Rimskom Carstvu, a uvijek je živjela pod tuđinom, pa je neko vrijeme ostala pokorena ne misleći na sebe, a zatim, kad je došla prilika da odahne, počela se sređivati, samo što su se njezini zakoni miješali sa starima i nisu mogli biti dobri. Tako je životarila dvjesta godina, koliko se sa sigurnošću pamti njezina povijest, a da nikad nije postala državom koja bi se zaista mogla nazvati republikom.324 A teškoća kakve su njezine uvijek je bilo u gradovima koji su imali početak sličan njezinu. Pa iako su mnogo puta javnim i slobodnim izborima malobrojni građani dobijali široka ovlaštenja da je reformiraju, nikad je nisu uredili na opću korist, nego uvijek kako je njima odgovaralo, što je donosilo ne red, nego još veći nered tom gradu. A da se vratim na neki poseban primjer, velim da između ostaloga o čemu zakonodavac republike mora razmišljati jest istraživanje kojim će ljudima povjeriti pravo da donose smrtne osude protiv svojih građana. To je bilo dobro uređeno u Rimu, jer je zakon predviđao priziv na narod, a kad se i događalo nešto važno toliko da bi odgađanje smaknuća prizivom bilo opasno, imali su izlaz u diktatoru, koji je smjesta davao nalog za smaknuće, a takvoj su se mjeri utjecali samo ako je bila nužna. No Firenca i drugi gradovi nastali kao i ona, budući da su pokoreni, to su ovlaštenje povjeravali strancu, kojega je slao vladar da obavlja tu dužnost. Kad su se poslije oslobodili, ostavili su to ovlaštenje strancu kojega su nazivali kapetanom.325 Budući da su ga moćni građani lako mogli potkupiti, bilo je to vrlo opasno. No poslije se promjenom uređenja promijenila i ta služba, pa su imenovali osam građana koji su obavljali dužnost tog kapetana, što će reći da je od zla nastalo gore, zbog razloga o kojima smo već govorili, jer je mali broj ljudi uvijek služio malobrojnim moćnicima. Od toga se čuvala Venecija, koja ima deset građana što bez mogućnosti priziva mogu 322 Institucija cenzora uvedena je 443. god. pr. n. e., jer su konzuli bili previše zauzeti ratovanjem pa su svoja ovlaštenja popisivanja stanovništva i njegovih bogatstava (cenzus) povjerili novoimenovanim magistratima. Isprva su se bavili porezima, a kasnije su njihova ovlaštenja proširena i na kontrolu običaja i javnog morala. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 8. 323 Tiberije Emilije Mamerko, diktator 443. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 23-24. 324 Machiavelli misli na vrijeme nakon ponovne izgradnje Firence za Karla Velikog (vladao od 768. do 814) pa negdje do 1000. god., kad su počeli sukobi između gvelfa i gibelina. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 2-3. 325 Godine 1250. uvedena su dva suca koji su morali biti stranci a nosili su naziv Capitano del popolo (narodni kapetan) i Podesta (načelnik). Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 5.

216

kazniti svakoga građanina. A budući da se oni ne bi usuđivali kazniti moćne ljude kad bi i imali tu moć, uveli su Quarantiju ,326 i uz to su htjeli da ih može kažnjavati Vijeće umoljenih,327 a to je Veliko vijeće. Prema tome, gdje ne manjka tužitelj ne manjka ni sudac da moćne ljude drži na uzdi. Nije, dakle, čudo što su u Rimu, kojemu su zakone dali on sam i mnogi mudri ljudi, svakodnevno izbijali novi razlozi da se donose nove mjere u prilog slobodnog života, i što u drugim gradovima koji su od svojih početaka nesređeni nastaju takve teškoće da se nikad ne mogu srediti. L

Vijeće ili magistrat ne smiju imati mogućnost da koče djelatnost u gradu U Rimu su konzuli Tito Kvincije Cincinat i Gnej Julije Mento zbog svoje nesloge zaustavili sve djelatnosti u republici. Kad je to vidio, Senat ih je nagovarao da imenuju diktatora, kako bi se obavljalo ono što je sprečavala njihova nesloga. Konzuli su se, međutim, razilazili u svemu osim u tome da ne žele imenovati diktatora. Senat nije imao drugog izlaza nego da se obrati tribunima, koji su, pozivajući se na Senat, konzule prisilili na poslušnost.328 U vezi s tim na prvom mjestu treba spomenuti korisnost institucije tribuna, koja nije bila korisna samo da bi obuzdala težnju moćnih da tlače puk, nego i da obuzda međusobno obračunavanje. Drugo je što se nikad u republici ne smije zakonom omogućiti, da malobrojni ljudi mogu i o čemu donositi odluke nužne da se održi republika. Na primjer, ako ovlastiš neko vijeće da dijeli časti i unosne dužnosti, ili koji magistrat da upravlja nekim poslom, potrebno mu je nametnuti nuždu da to u svakom slučaju mora obaviti, ili pak urediti tako da to može i mora obaviti netko drugi ako on neće. Inače bi ta mjera bila manjkava i opasna, kao što smo vidjeli da je bila u Rimu, kad se tvrdoglavosti konzula nije mogao suprotstaviti ugled tribuna. U mletačkoj republici časti i unosne položaje dodjeljuje Veliko vijeće.329 Kadšto se događalo da zbog nezadovoljstva ili kakva pogrešnog savjeta nije postavljalo nasljednike magistratima u gradu i onima koji su upravljali izvan njihova područja. Otud golema zbrka, jer su odjednom i pokoreni gradovi i sam vlastiti grad ostajali bez zakonitih sudaca, i ništa se nije moglo postići ako nisu ostali zadovoljeni ili oslobođeni od zablude svi članovi Vijeća. A ta bi nevolja grad upropastila da se nisu pobrinuli mudri građani, koji su, iskoristivši povoljnu priliku, donijeli zakon, prema kojemu svi magistrati koji jesu ili bi bili unutar ili izvan grada smiju odsustvovati jedino kad se pobrinu za svoje zamjenike. I tako se oduzela Vijeću sloboda da uz opasnost za republiku može zaustaviti javne poslove. LI

Republika ili vladar moraju pokazati da velikodušno rade ono na što ih nužda prisiljava Mudri ljudi uvijek pripisuju sebi kao zaslugu sve što rade, makar ih nužda prisiljava da to u svakom slučaju učine. Tom se mudrošću dobro služio rimski Senat 32 Quarantia se sastojala od četrdeset članova Velikog vijeća i imala je najvišu vlast u građanskim i krivičnim sporovima. Osnovana je 1179. Sud desetorice osnovan je 1310. god. 327 Vijeće umoljenih osnovano je 1297. i sastojalo se od šezdeset članova Velikog vijeća, izabranih na vrijeme od jedne godine sa zadatkom da vode vanjsku politiku, vojne poslove i vanjsku trgovinu. Usp.: I. Cervelli, Machiavelli e la crisi dello stato Veneziano, Napoli, 1974. 328 431. god. pr. n. e. Na kraju su konzuli povjerili Cincinatu da izabere diktatora, i on je izabrao svog tasta Aula Postumija Tuberta. Julije Mento je imenovan zapovjednikom konjice. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 26. 329 Veliko vijeće je u to doba imalo 15.000 članova i njime su bili obuhvaćeni svi građani starosjedioci, nakon ograničenja (serrata) iz 1297. god.

217

kad je odlučio da se iz državne blagajne plaćaju troškovi ljudima koji su služili u vojsci, jer su inače služili o svom trošku.330 Pošto je, međutim, Senat uvidio da se bez plaćanja ne može dugo ratovati i kako zbog toga ne može ni osvajati ni vojsku izvoditi u daleke pohode, a smatrao je potrebnim i jedno i drugo, odlučio je da se podijele te plaće. Učinili su to, međutim, tako da su sebi u zasluge pripisali ono na što ih je nužda prisiljavala,331 a puku je taj dar bio toliko drag, da je cio Rim brujao od veselja smatrajući to velikom blagodati kakvu se nikad nije nadao dobiti i kakvu je samo mogao poželjeti. Iako su tribuni nastojali obezvrijediti postupak Senata dokazujući kako time puku nije olakšan nego otežan život, jer će se morati plaćati nameti za te plaće, ipak nisu mogli spriječiti da puku bude drago. Senat je čak i povećao iznos zahvaljujući načinu na koji je raspodjeljivao porezne obveze, jer je najteže i najveće plaćalo plemstvo i prvo ih je ispunilo.

LII

Da bi se suzbila drskost nekoga tko se u republici pojavi kao moćan čovjek, nema uspješnijeg i manje sablažnjivog načina nego zakrčiti mu put kojim stiže do moći Iz gornje se rasprave vidi kolike je zasluge plemstvo steklo pred pukom očitujući ih u blagodati koje mu je donosilo plaćanje troškova i u načinu oporezivanja. Da se to održalo, bile bi otklonjene sve pobune u gradu i tribunima bi se oduzelo povjerenje koje su uživali u puku, a time i ugled. I zaista, ne može se u republikama, osobito u onima koje su iskvarene, na bolji, manje bučan i lakši način suprotstaviti vlastoljublju nekog građanina nego što je presijecanje puta kojim hoda do željenog položaja. Da su taj postupak primijenili na Cosima Medicija bili bi njegovi protivnici mnogo bolje učinili nego da ga potjeraju iz Firence, jer da su građani koji su se s njim natjecali preuzeli njegov stil pa pomagali narod, bez buke i nasilja bili bi mu iz ruke iščupali oružje kojim se ponajviše služio.332 Piero Soderini stekao je u gradu Firenci ugled samo tako što je podržavao narod, i to mu je u narodu donijelo ugled kao ljubitelju slobode grada. A građanima koji su mu zavidjeli na veličini bilo bi zacijelo mnogo lakše, i bilo bi mnogo poštenije, manje opasno i za republiku manje štetno, da su mu presjekli put što ga je vodio do veličine, nego da su mu se suprotstavili tako da s njegovom propašću propadne i sve ostalo u republici.333 Da su mu, naime, iz ruke oduzeli oružje s kojim se osjećao snažan, štb su mogli lako učiniti, bili bi mu se mogli u svim vijećima i u svim javnim odlučivanjima oprijeti bez straha i bez ikakva obzira. Odgovori li, pak, netko na našu tvrdnju: ako su građani koji su mrzili Piera pogriješili što mu nisu presjekli putove na kojima je stjecao ugled u narodu, i Piero je pogriješio što nije presjekao put protivnicima kojih se bojao - Piero zaslužuje opravdanje i zato što mu je to bilo teško učiniti, i zato što bi bilo nečasno, jer je način na koji su ga napadali bio podržavanje Medicija, a tim su ga podrškama tukli i na koncu uništili. Stoga se tim sredstvom nije 330 Senat je 405. god. pr. n. e. donio odluku o vojničkim plaćama, u vrijeme rata s Vejijem, pošto je zauzet Auxur. Tribuni su se usprotivili uvođenju vojničkih plaća zbog povećanja poreza, ali su patriciji dali za to dobrovoljne priloge. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 59. 331 U Vladaru, u XVIII poglavlju Machiavelli kaže da onaj tko vlada mora biti velikodušan, ili setako prikazati. 332 Cosimo Medici je 1433. protjeran iz Firence, optužen da teži vladarskoj časti, zbog stalnih poklona koje je činio, 333 Piero Soderini (1452—1522) bio je gonfalonijer od 1501. do 1512. Kad su se u grad vratili Medici, pobjegao je 1. rujna u Dubrovnik, a potom se iz Rima zalagao za restauraciju republike.

218

mogao časno poslužiti, da s dobrim glasom ne upropasti slobodu koju je bio zadužen čuvati. Osim toga, kako se te podrške nisu mogle činiti tajno i odjednom,334 za Piera su bile vrlo opasne, jer čim bi se otkrio kao prijatelj Medicija, postao bi sumnjiv i mrzak narodu, pa su ga zato neprijatelji mogli mnogo lakše progoniti nego prije. Moraju, prema tome, ljudi pri svakoj odluci razmisliti o njezinim manama i opasnostima i ne donositi ih kad od njih dolazi više opasnosti nego koristi, makar dobile podršku. Kad bi postupili drugačije, dogodilo bi im se što i Tuliju,335 koji je htio uskratiti podršku Marku Antoniju pa mu ju je povećao, jer, kad je Marko Antonije bio proglašen neprijateljem Senata, i kad je okupio veliku vojsku sastavljenu većinom od bivših Cezarovih vojnika, da bi mu oduzeo te vojnike, Tulije je nagovorio Senat336 da se posluži Oktavijanom i da ga s vojskom i s konzulima337 pošalje protiv M arka Antonija, navodeći da će vojnici koji slijede M arka Antonija, čim čuju ime Cezarova unuka Oktavijana koji hoće da ga nazivaju Cezarom, napustiti Marka Antonija i pridružiti se Oktavijanu, pa kad tako Marko Antonije ostane bez podrške, bit će ga lako uništiti. Sve se dogodilo suprotno, jer je M arko Antonije pridobio Oktavijana i pridružio mu se napustivši Tulija i Senat.338 Tako je bila potpuno razbijena stranka optimata. Bilo je to lako predvidjeti i nije se trebalo pouzdati u Tulijevo uvjerenje, nego uvijek voditi računa o imenu koje je slavno uništavalo svoje neprijatelje i steklo vladavinu u Rimu, i nije od njegovih nasljednika ili pristaša nikad trebalo očekivati išta što bi bilo u skladu sa slobodom.,

LIII

O tome kako mnogo puta narod sebi donosi propast jer ga zavara prividno dobro, i kako ga lako zavedu velike nade i jaka obećanja Poslije osvajanja grada Veji339 u narodu se proširilo mišljenje kako je za grad Rim korisno da polovica Rimljana ode stanovati u Veji, pri čemu se navodilo da se zbog bogatstva zemlje, obilja građevina i blizine Rimu mogu obogatiti, a zbog blizine položaja neće se poremetiti nijedna politička djelatnost. Senat i najmudriji Rimljani to su smatrali toliko nekorisnim i štetnim da su otvoreno govorili kako je bolje umrijeti nego pristati na takvu odluku. Kad je to pitanje došlo na raspravu, puk se toliko ražestio protiv Senata te bi bilo došlo do borbe i krvi, da Senat nisu zaštitili neki stari i poštovani građani, koji su obuzdali puk jer su u njemu uživali velik ugled, pa on više nije nastavljao sa svojim ispadima.340 Tu valja primijetiti dvije stvari. Prvo, narod mnogo puta prevari lažna slika dobra pa želi svoju propast, a ako ga o tome što je zlo a što je dobro ne uvjeri netko u koga ima povjerenja, republici mogu nastati bezbrojne opasnosti i štete. A kad sudbina hoće da narod nema ni u koga povjerenja, kao što se kadšto dogodi, budući da su ga prethodno prevarili i događaji i ljudi, neizbježno dolazi do propasti. I Dante u vezi s tim veli raspravljajući u Monarhiji, 341 kako narod mnogo 334 Ako se čini zlo, onda ono mora biti učinjeno brzo i odjednom, kako Machiavelli iznosi u Vladaru, u VIII pogl. 335 Marko Tulije Ciceron (106-43. god. pr. n. e.), najveći rimski filozof, zavjerenik, uz Bruta, Kasija i ostale, protiv Cezara. 336 Vidjeti: Ciceron, Filipike, III i V. 337 Konzuli Aul Ircije i Gaj Vibije Pansa sukobili su se s Markom Antonijem kod Modene, 43. god. pr. n. e., i nanijeli mu poraz, ali su i sami poginuli. 338 Marko Antonije, Oktavijan i Marko Emilije Lepid osnovali su trijumvirat koji je trebao vladati sljedećih pet godina. Da bi ušutkali opoziciju, dali su pogubiti Cicerona. 339 395. god. pr. n. e. 340 Autor prijedloga da rimski puk naseli Veji bio je Sicinije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 24—25. 341 Ne u Monarhiji, već u Convivio (I, 11, 54). Convivio je objavljen u Firenci 1490, a De Monarcbia\t prvi put štampana 1559. u Baselu.

219

puta viče: »Živjela njegova smrt! Dolje njegov život!«. Zbog te nevjerice događa se da se kadšto u republikama ne donose dobre odluke, kao što smo kazali o Mlečanima, kad se prigodom napadaja neprijatelja nisu mogli odlučiti da nekoga pridobiju vraćajući što su oduzeli (zbog čega je protiv njih poveden rat i zbog čega su se protiv njih udružili vladari)342 prije nego što dođe do propasti. Prema tome, kad se razmotri u što je lako a u što je teško uvjeriti narod, može se napraviti ovo razlikovanje: ili je ono u što treba da uvjeriš već na prvi pogled dobitak ili gubitak, ili se zaista čini hrabrim ili kukavnim potezom. A kad se u onome što se iznosi pred narod vidi dobitak makar u sebi krije gubitak, i kad se to čini hrabrim makar krilo propast republike, uvijek će biti lako u to uvjeriti mnoštvo; i tako će biti uvijek teško uvjeriti u odluke u kojima se očituje ili podlost ili gubitak, makar krile spas i dobitak. To što sam rekao potvrđuju bezbrojni primjeri rimski i strani, moderni i drevni. Jer, otuda je nastalo opako mišljenje u Rimu o Fabiju Maksimu,343 koji nije mogao uvjeriti rimski narod kako je za republiku korisno da se u ratu ne prenagli i da bez sukobljavanja izdrži Hanibalovu navalu, jer je takvu odluku narod smatrao kukavičkom i nije vidio koliko je korisna, a ni Fabije nije imao dovoljno mogućnosti da mu to dokaže. U tim su smjelim mišljenjima narodi toliko zaslijepljeni, da rimskom narodu, pošto je pogriješio dopustivši zapovjedniku Fabijeve konjice344 da se sukobi usprkos drugačijoj Fabijevoj želji i činjenici da bi zbog tog ovlaštenja rimska vojska gotovo bila razbijena da Fabije svojom razboritošću nije pomogao, nije bilo dovoljno to iskustvo da ga opameti, nego je nakon toga postavio kao konzula Varona,345 čija je jedina zasluga bila u tome što je po svim trgovima i javnim mjestima Rima obećavao da će pobijediti Hanibala samo ako mu to bude dopušteno. Tako je došlo do sukoba i poraza kraj Kane i gotovo do propasti Rima. U vezi s tim želim dodati još jedan rimski primjer. Hanibal je u Italiji bio osam ili deset godina; cijelu je provinciju ispunio pokoljima Rimljana, kad je u Senat došao M arko Centurije Penula, izvanredno malodušan čovjek (iako je stekao neke položaje u miliciji), i ponudio, ako mu dopuste da okupi dobrovoljce u kojem god kraju Italije bude htio, da će u najkraćem roku dovesti zarobljena ili mrtva Hanibala.346 Senatu se njegov zahtjev činio nepromišljenim, no pomislio je, ako mu se odbije pa se poslije u narodu dozna o njegovu traženju, kako bi moglo doći do kakve pobune, zavisti i nezadovoljstva, te mu je dopustio, spreman radije izložiti pogibelji sve one što ga budu slijedili nego izazvati novu ljutnju naroda, jer je znao koliko će takva odluka biti rado dočekana i koliko bi teško bilo razuvjeravanje. Ode, dakle, on s nesređenom i nediscipliniranom gomilom ljudi da nađe Hanibala, i čim se s njim susreo bio je zajedno sa svima koji su ga pratili poražen i ubijen. U Grčkoj u gradu Ateni Nikija,347 vrlo ponosan i osobito razborit čovjek, nikad nije uspio uvjeriti narod kako nije dobro da se ode napasti Sicilija, a kad je odluka donesena suprotno želji pametnih ljudi, bila je to 342 Julije II je organizirao savez protiv Venecije, kojemu su pristupili Francuska, Španjolska i Carstvo. 10. prosinca 1508. sklopljen je savez pod imenom Cambraiska liga (po mjestu Cambraiju). 1509. poražena je mletačka vojska kod Agnadella. 343 Kvint Fabije Maksim, zvan Cunctator, Oklijevalo (275-203. god. pr. n. e.). Poslije rimskog poraza kod Trazimenskog jezera izabran je, uz Marka Minucija Rufa, za diktatora. Fabije je slijedio Hanibala u Apuliju i Kampaniju, ali je izbjegavao da zametne odlučan boj. Pošto mu je istekao mandat, a pod pritiskom javnog mnijenja, Rimljani su zametnuli boj i doživjeli poraz kod Kane. Izabran je za konzula još 209. god. pr. n. e., osvojio je Taranto i protivio se Scipionovu planu invazije na Afriku. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII. 344 Marko Minucije Ruf, prije nego što je postao diktator, napao je Hanibala i zastupao ofenzivnu strategiju. 345 Gaj Terencije Varon, konzul 216, poražen zajedno s Lucijem Emilijom Paulom kod Kane. 34S Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXV, 19. 347 Nikija, atenski političar i general (470—413. god. pr. n. e.), nasuprot Alkibijadu, zastupao je potrebu sporazuma sa Spartom. Mir sklopljen 421. god. pr. n. e. nazvan je Nikijin mir. Protivio se i ekspediciji na Siciliji, ali je njome zapovijedao i doživio poraz.

220

propast za Atenu. Kad je bio imenovan konzulom i kad je zaželio Afriku kao provinciju, obećavši da će uništiti Kartagu, sa čime se na temelju mišljenja Fabija Maksima Senat nije složio, Scipion je zaprijetio da će se obratiti narodu, znajući vrlo dobro kako se takve odluke sviđaju narodima.348 U vezi s tim mogu se dati primjeri iz našega grada, kao kad je gospodin Ercole Bentivogli,349 zapovjednik firentinskih četa, zajedno s Antonijem Giacominijem,350 potukavši Bartolomea od Alviana351 kraj San Vincentija, otišao u pohod na Pisu.352 Pothvat je odobrio narod nakon hrabrih obećanja gospodina Ercolea, iako su ga mnogi mudri građani osuđivali. Nije bilo, međutim, koristi, jer je prevladala volja mnoštva, koja se temeljila na hrabrim obećanjima zapovjednikovim. Velim, dakle, da se tamo gdje narod odlučuje republika najlakše upropasti kad se upušta u hrabre pothvate, jer će, gdje riječ naroda ima neku težinu, uvijek biti prihvaćeni i to ničim neće spriječiti tko bude imao drugačije mišljenje. Ako, međutim, to uzrokuje propast grada, također, i to još češće, uzrokuje propast građana koji takve pothvate vode; očekujući, naime, pobjedu a dočekavši poraz, narod ne optužuje ni fortunu ni nemoć onoga tko je pothvat vodio, nego kukavnost njegovu i neznanje, pa takvoga većinom ili ubije, ili utamniči, ili pošalje u progonstvo, kao što se događalo bezbrojnim kartaginskim vojskovođama i mnogim Atenjanima. Ne koristi im ni bilo kakva pobjeda koju su prije izvojevali, jer u tom trenutku poraz sve izbriše, kao što se dogodilo našemu Antoniju Giacominiju, koji je, ne pobijedivši Pisu kako je narod očekivao a on obećavao, pao u toliku narodnu nemilost, da je, unatoč bezbrojnim prošlim pothvatima svojim, ostao živ više zahvaljujući dobroti onih što su bili na vlasti negoli ikakvu drugom razlogu koji bi ga pred narodom obranio.

/

liv

j

Koliku moć ima velik čovjek da obuzda pobunjeno mnoštvo Druga je značajna primjedba o tvrdnjama iznesenim u prethodnom poglavlju, da pobunjeno mnoštvo ništa ne može uspješnije obuzdati negoli kad ono poštuje dostojan­ stvena i ugledna čovjeka koji preda nj dođe, pa ne veli Vergilije bez razloga:

Tum pietate gravem ac meritis si forte virum quem conspexere, silent, arrectisque auribus adstant.353 Stoga tko zapovijeda vojskom, ili tko se zatekne u gradu gdje dođe do pobune, treba da se mnoštvu predstavi najljubaznije i najdostojanstvenije što može, stavljajući na sebe sva obilježja časti koja posjeduje, kako bi što veće poštovanje izazvao. Bila je Firenca, nema tome mnogo godina, podijeljena na dvije stranke, koje su se zvale 348 Publije Kornelije Scipion Afrički je kao konzul 205. god. pr. n. e. predložio osvajanje Afrike, i pobijedio Kartažane kod Zame, 202. god. pr. n. e. 349 Ercole Bentivoglio (1459-1508), kondotjer u službi Firence od 1486. Zahvalio je u pismu od 25. veljače 1506. Machiavelliju koji mu je poslao svoj spjev Desetljeće. 350 Antonio Giacomini Tebalducci, firentinski komesar u ratu protiv Alviana. Firentinci su ga okrivili za poraz kod Pise u rujnu 1505. Podržao je Machiavellijevu ideju o narodnoj miliciji. 351 Bartolomeo d’Alviano, kondotjer u službi Venecije. Porazili su ga 17. kolovoza Bentivoglio i Giacomini kod San Vincenza. Vidjeti: G. Capponi, Storia della Repubblica di Firenze, Firenze, 1875. 352 6. rujna 1505. napadnuta je Pisa. Artiljerija je uspjela probiti zidove, ali je pješadija otkazala poslušnost i nije jurišala. O tome vidjeti: Umijeće ratovanja, VII. 353 Ako se tad pojavi zaslužan i častan čovjek, tad svi zašute i poslušaju ga naćuljenih ušiju (Publije Vergilije Maron, Eneida, I, stihovi 151-152).

221 I

Fratesca i Arrabbiata (Fratarska i Ljuta),354 pa kad su u njihovu oružanom sukobu bili pobijeđeni Frateschi, među kojima je bio Pagolantonio Soderini, onda vrlo ugledan građanin, i kad je u tim neredima naoružani narod otišao njegovoj kući da je opljačka, brat njegov gospodin Francesco,355 tada biskup u Volterri, a danas kardinal, slučajno se nalazio u kući. Čim je čuo galamu i ugledao gomilu, odjenuo je najdostojanstveniju odjeću i na nju biskupsku roketu, pa je otišao u susret naoružanim ljudima te ih je svojom pojavom i riječima zaustavio, što se više dana po cijelom gradu spominjalo i slavilo. Zaključujem, dakle, da nema čvršćeg i nužnijeg sredstva da se obuzda pobu­ njeno mnoštvo nego što je nazočnost čovjeka koji svojom pojavom pobuđuje poštova­ nje. Vidi se, prema tome, da se vratim na prethodnu raspravu, koliko je tvrdoglavo rimski puk prihvaćao odluku da se ide na Veji,356 jer ju je smatrao probitačnom, a nije znao koliko je štetna i kako bi nakon pobuna bilo došlo do velike smutnje da Senat uz pomoć dostojanstvenih ljudi punih poštovanja nije obuzdao njihovu mahnitost. LV

Koliko je lako voditi poslove u gradu gdje narod nije iskvaren i kako tamo gdje vlada jednakost nije moguće uvesti vlast pojedinca, a gdje ne vlada jednakost, nije moguća republika Iako smo dosta raspravljali357 o tome čega se treba bojati i čemu se može nadati u iskvarenim gradovima, ne smatram neumjesnim razmotriti odluku Senata o Kamilovu obećanju da se desetina plijena stečenog kod Vejija prinese Apolonu.358 Budući da je plijen došao u ruke rimskog puka i da se nije moglo drugačije provjeriti od čega se sastoji, Senat je izdao naredbu da državnoj blagajni svatko mora predati desetinu onoga što je zaplijenio. Iako se odluka nije provela u djelo, jer je Senat na drugačiji način udovoljio Apolonu za zadovoljstvo puka,359 u takvim se odlukama vidi koliko je Senat imao povjerenja u dobrotu puka i kako je smatrao da nitko neće uskratiti ispunjavanje obveze koju je naredba zahtijevala. A s druge se strane vidi kako puk nije pomišljao na to da izigra naredbu dajući manje nego što je morao, nego je htio osloboditi se obveze otvoreno negodujući. Taj primjer i mnogi drugi već navedeni pokazuju koliko je dobrote i vjere bilo u tom narodu i koliko se dobroga od njega moglo očekivati.360 A gdje nema te dobrote, zaista se ne može nadati ničemu dobrome, kao što se to ne može očekivati u ovim vremenima od iskvarenih zemalja, prije svih drugih od Italije, a Francuska i Španjolska također imaju udjela u toj iskvarenosti. A što se u tim zemljama ne opažaju toliki neredi koliko ih svakodnevno ima u Italiji,361 ne duguje se toliko dobroti naroda, koja je znatnim dijelom zatajila, koliko činjenici da imaju kralja koji ih drži zajedno, ne samo zahvaljujući svojoj vrlini, nego i uređenju tih kraljevina koje se još nije pokvarilo. Vidi se dobro u Njemačkoj kako su i u tamošnjim narodima velike 354 Pristaše Savonarole zvani su Frateschi i Piagnoni (plačljivci), a njihovi protivnici Arrabbiati (bijesni) bili su pristaše aristokratske stranke, koja se opirala Savonarolinim reformama. 355 Francesco Soderini (1453-1524), biskup Volterre i kardinal od 1503. Paolo Antonio i Francesco bili su braća gonfalonijera Piera Soderinija. 356 Vidjeti prethodno poglavlje. Usp. i Kamilov govor, u: Tito Livije, nav. dj., V, 51-55. 357 Vidjeti: Rasprave..., I, 16—18. 358 U Vejiju je bio velik hram posvećen Apolonu, kojega je trebalo odobrovoljiti obećanjem desetine plijena. Vojska se otvoreno suprotstavila toj namjeri. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 23. i 25. 359 Od rimskih patricijki zatraženo je da državi poklone svoj nakit, čime je izbjegnut sukob s plebsom. 360 Ovdje je vjera sinonim »izvora jednostavnosti običaja i javnog morala« (vidjeti: D. Cantimori, Storia della letteratura Italiana, Milano, 1966). Usp.: Rasprave. . . , I, 12. 361 O iskvarenosti u Italiji vidjeti: Rasprave. .. , I, 12.

222

dobrota i vjera, zbog čega mnoge tamošnje republike žive u slobodi i svoje zakone toliko poštuju, da ih se nitko ni iznutra ni izvana ne usuđuje osvojiti.362 A kao dokaz da tamo dobrim dijelom traje ona stara dobrota, želim dati primjer sličan primjeru koji sam naveo o Senatu i o rimskom puku. U tim je republikama običaj, kad se pokaže potreba da stanovit iznos novca potroše za javne potrebe, da ovlašteni magistrati i vijeća svim stanovnicima grada odrede porez u iznosu od jednog ili od dva postotka na imovinu svakoga od njih. I kad je ta odluka donijeta u skladu s državnim uređenjem, svaki se pojavi pred naplatiocima, pa pošto se zakune da će platiti dužnu svotu, baci u za to određenu škrinju onoliko koliko prema svojoj savjesti smatra da mora platiti, a jedini je svjedok plaćanja onaj tko plaća. Po tome se može pretpostaviti koliko dobrote i koliko vjere još ima u tih ljudi. A treba smatrati da svatko plaća pravi iznos, jer da ne plaća, ne bi se od poreza ubrao onoliki iznos kolik se prema starom oporezivanju očekuje; a da se toliko ne ubere, otkrilo bi se varanje, a da se otkrilo, postupili bi na drugačiji a ne na taj način. Ta je dobrota to vrednija divljenja u ovim vremenima, kad je rjeđa, dapače, očito je da je ostala još samo u toj zemlji. Dva su tome razloga: jedan je u tome što nisu razvili veliku trgovinu sa susjedima, jer niti su oni odlazili k njima, niti su ovi odlazili k Nijemcima,363 zadovoljivši se dobrima, živeći od hrane, odijevajući se vunom što je proizvodila vlastita zemlja, te je uklonjen svaki razlog za razgovor i začetak svake iskvarenosti. Nisu, naime, mogli poprimiti ni francuske, ni španjolske, ni talijanske običaje, dakle običaje naroda koji su prava iskvarenost svijeta. Drugi je razlog u tome što te republike gdje se održao politički i neiskvareni život ne podnose da ijedan njihov građanin bude i živi poput plemića, dapače između sebe zadržavaju jednakost, a prema gospodi i plemićima koji žive u njihovoj zemlji vrlo su neprijateljski raspoloženi, pa kad neki od njih slučajno dopanu njihovih šaka, ubiju ih kao začetnike iskvarenosti i uzročnike svake smutnje. A da bi se objasnilo što se shvaća pod pojmom plemić, velim da se plemićima nazivaju oni što dokoni žive u obilju od prihoda sa svojih posjeda, a da nemaju nikakve brige ni da obrađuju zemlju ni da se bilo kako brinu od čega će živjeti. Takvi su ljudi opasni u svakoj republici i u svakoj zemlji, ali opasniji su oni što osim rečenog bogatstva imaju dvorce i u njima podložnike koji su im po­ slušni.364 Tih dviju vrsta ljudi puni su Napuljsko Kraljevstvo, Rimska Država, Romanja i Lombardija. Zbog toga u tim zemljama nikad nije bilo republike ni ikakva političkog života, jer su takvi naraštaji ljudi pravi neprijatelji svake zajednice.365 Uspostaviti republiku u tako uređenim zemljama bilo bi nemoguće. Što se, pak, tiče njihova reformiranja, tko bi o tome odlučivao morao bi kao jedini put izabrati uspostavljanje kraljevstva: razlog je u tome što u tako iskvarenom društvu nisu dovoljni zakoni da ga obuzdaju, nego uz njih treba da upravlja veća snaga, a to je kraljevska ruka, koja bi apsolutnom i prekomjernom moći stavila uzde prekomjernoj ambiciji i iskvarenosti moćnih.366 Očituje se to, na primjer, u Toskani, gdje su na malenom području dugo bile 362 Machiavelli svoje poznavanje Njemačke crpi iz svog poslanstva caru Maksimilijanu I god. 1507. Međutim, idilična slika o slobodi njemačkih gradova ne stoji jer u to vrijeme bjesne ratovi između feudalaca i gradova, koji se razlikuju od talijanskih gradova republika time što talijanski gradovi kontroliraju okolicu. Vidjeti: Istoria srednih vekov (u redakciji A. D.Udaljcova, E. A. Kosminskoga i O. L. Vajnštajna), Moskva, 1941. 363 To nije točno jer je južna Njemačka bila dobro povezana s Venecijom i Gćnovom, odakle su u Njemačku kretale trgovačke pošiljke s istoka, a sjever je bio trgovački dobro povezan sa svijetom preko hanzeatskih luka. U to doba je već bio poznat i frankfurtski sajam, gdje su se okupljali trgovci i bankari iz cijele Evrope. 364 Machiavelli se ovdje potvrđuje kao ideolog moderne buržoazije, koji se zalaže za jednakost osnovanu na radu. 365 Tal. civilita. 366 Machiavelli opravdava kraljevsku vlast samo onda kada se ne može uspostaviti ravnoteža između vlastele, građana i puka, te ima na umu apsolutne monarhije, Francusku i Španjolsku, gdje je vlast centralizirana i temelji se na ustavu.

223

tri republike, Firenca, Siena i Lucca, a ostali su im gradovi provincije doduše podvrg­ nuti, ali se u njihovu duhu i uređenju vidi da imaju i da žele održati slobodu. Sve je to tako zato što u toj provinciji nema gospodara dvoraca i nema ili ima vrlo malo vlastele, nego vlada takva jednakost da bi mudar čovjek i poznavalac drevnih poredaka lako uveo građanski život. Nevolje su, međutim, tamo bile tolike da se do ovih vremena nije pojavio čovjek koji bi to mogao ili umio učiniti. Iz ove se rasprave, dakle, izvodi zaključak da onaj tko tamo gdje ima mnogo vlastele želi uspostaviti republiku to može učiniti jedino ako je prije toga svu uništi, a onaj tko tamo gdje vlada velika jednakost želi uspostaviti kraljevstvo ili kneževinu to može ostvariti jedino ako iz te jednakosti izdvoji velik broj ambicioznih i nemirnih ljudi i stvarno ih a ne po imenu pretvori u plemiće dajući im dvorce i posjede i omogućujući im da se obogate i da imaju podložnike, kako bi okružen njima uz njihovu pomoć zadržao moć, a oni uz njegovu ostvarivali svoje želje, a ostali bili prisiljeni podnositi taj jaram, koji se samo na silu i nikako drugačije mora podnositi.367 A kako su na taj način u razmjeru tlačitelji i potlačeni, ljudi ostaju mirni svaki u svom položaju. A budući da uspostaviti republiku u pokrajini koja bi trebala da postane kraljevinom, a kraljevinu tamo gdje bi prikladnija bila republika, može jedino čovjek osobito pametan i ugledan, a takav se rijetko nađe, mnogi su to htjeli učiniti a malobrojni su to znali ostvariti. Veličina pothvata, naime, dijelom ljude prepadne, a dijelom im pravi tolike smetnje da od samog početka propadnu. Vjerujem da je ovo moje mišljenje kako se republika ne može uvesti tamo gdje su vlastela, u suprotnosti s iskustvom mletačke republike, u kojoj položaje mogu dobiti samo plemići.368 Odgovor je na to, kako nas taj primjer uopće ne pobija, jer su vlastela u toj republici to više po imenu nego stvarno, budući da nemaju velikih prihoda od posjeda, budući da se njihovo bogatstvo temelji na trgovini i pokretninama, a nitko od njih ne drži dvorce niti ima ikakvu jurisdikciju nad ljudima, nego naslov plemića naznačuje njihovu čast i ugled ne temeljeći se ni na čemu zbog čega se u drugim gradovima ljudi nazivaju plemićima. A kako sve druge republike za svoje unutarnje podjele imaju različite nazive, tako se i Venecija dijeli na vlastelu i pučane, i prvi dobivaju ili mogu dobiti sve časti, a drugi su iz svih potpuno isključeni. To u toj državi ne stvara nered, zbog razloga o kojima je već bilo govora. Treba, dakle, republiku uspostaviti tamo gdje vlada velika jednakost, a vladavinu pojedinca gdje je velika nejednakost, inače će se stvoriti nešto u čemu nema razmjera i što će malo potrajati.369

LV I

Velike događaje u gradu ili provinciji uvijek najave predznaci ili proreknu ljudi Kako se to dogodi ne znam, ali drevni i moderni primjeri pokazuju kako u gradu ili pokrajini nije bilo krupna događaja a da ga nisu prorekli ili gataoci, ili objave, ili čuda, ili druga nebeska znamenja. No da se dokazujući to ne udaljujem od kuće, svatko zna koliko je prije fra Girolamo Savonarola predvidio dolazak Karla VIII iz Francuske u 367 Jednakost je osnova republike, a nejednakost je temelj monarhije. Iza nejednakosti stoji prisila, i tu Machiavelli rudimentarno uočava odnos između društveno-ekonomske strukture i pravno-političke nadgradnje, kako smatra G. Procacci u Studi sulla fortuna del Machiavelli, Roma, 1965 (posebno vidjeti utjecaj Machiavellija na Jamesa Harringtona i njegovu teoriju ravnoteže između foundation i suprestructure). 368 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 4, 5. i 6. 369 Walker konstatira veliku sličnost između Aristotelove koncepcije demokracije i Machiavellijeve koncepcije republike, pri čemu se obojica slažu da do promjena vlasti dolazi ako se naruši ravnoteža između viših i nižih klasa.

224

Italiju i da se, osim toga, po cijeloj Toskani govorilo kako se čuo u zraku i vidio iznad Arezza sukob vojski.370 Svatko zna, osim toga, kako je prije smrti Lorenza Medicija starijeg gornji dio stolne crkve pogodila nebeska strijela i građevini nanijela golema oštećenja.371 Svatko zna i to kako je malo prije nego što je Piero Soderini, doživotni gonfalonijer firentinskog naroda, bio otjeran i lišen svoje časti, sam Palazzo Vecchio pogodila munja. Mogli bi se, uz te, navesti drugi primjeri, koje propuštam da ne bih dosađivao. Ispričat ću samo, prema Titu Liviju, što je prethodilo dolasku Francuza u Rim,372 to jest kako je neki M arko Cedicije, pučanin, izvijestio Senat da je u pola noći, prolazeći Novom ulicom, čuo nadljudski glas, koji ga upozorava da magistrate izvijesti kako Francuzi dolaze u Rim. Mislim da uzrok tome treba raspraviti i protumačiti čovjek koji je obaviješten o prirodnim i natprirodnim stvarima, što mi nismo.373 Ipak je moguće, budući da je prema nekim filozofima ovaj zrak pun duhova koji po prirodnoj sposobnosti predviđaju budućnost, da oni osjete sućut prema ljudima pa ih sličnim znamenjima upozore kako bi se mogli pripremiti za obranu. Ipak, bilo kako mu drago, očito je to istina, pa se uvijek poslije takvih slučajeva u zemljama dogode izvanredne i neobične stvari. LV II

Puk je kao cjelina hrabar, pojedinačno je slab Mnogi su Rimljani, kad im je nakon francuskog osvajanja domovina propala, otišli živjeti u Veji, suprotno zakonu i odredbama Senata, koji je, da bi spriječio taj prekršaj, preko javnih proglasa zapovjedio da se za određeno vrijeme i pod prijetnjom određene kazne svi vrate stanovati u Rimu. Tim su se proglasima oni protiv kojih su bili donijeti najprije rugali, zatim su, kad je stao istjecati rok, svi poslušali. A Tito Livije veli ovako: »Ex ferocibus universis, singuli, metu suo, obedientes fuere« 374 1 zaista se u tom području narav mnoštva ne može bolje otkriti nego u tim riječima. Jer mnoštvo je hrabro kad mnogo puta govori protiv odluka svojega gospodara, zatim, netom se suoči s kaznom, ljudi izgube povjerenje jedan u drugog i pohitaju da se pokore. Zato o onome što se govori u vezi sa slabim ili dobrim raspoloženjem naroda jamačno ne moraš voditi mnogo računa, ako se ponašaš tako da održiš njegovo dobro raspoloženje ili, ako je neraspoložen, da se pobrineš da te ne napadne.375 Vrijedi to kad je riječ o neraspoloženju što u narodu nastane zbog bilo kakvih razloga osim zbog gubitka slobode i vladara kojega je volio i koji je još živ, jer su neraspoloženja koja dolaze zbog tih razloga strašni ja od ičega i velike su mjere potrebne da se obuzdaju. Druga je njegova zlovolja lako savladiva, ako nema vođa kojima se može obratiti; jer ništa nije strašnije od mnoštva raspojasana i bez vođe, a s druge strane ničega nema slabijeg. Makar, naime, bilo naoružano, lako ćeš ga svladati ako uzmogneš izbjeći prvu navalu, jer kad se duhovi malo ohlade i svi uvide da se moraju vratiti kući, počinju jedan u drugog sumnjati i misliti kako će se spasiti, ili bijegom ili sporazumije­ vanjem. Stoga pobunjeno mnoštvo, ako želi izbjeći te opasnosti, mora smjesta iz svojih 370 Savonarola je u svojoj propovijedi o Nojevu kovčegu 1492. god. najavio novog Kira koji će umarširati u Italiju da je kazni zbog njezinih grijeha. 371 Godine 1492. oštećena je stolna crkva Santa Maria dei Fiori. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 36. 372 Galska najezda iz 390. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 32. 373 Machiavelli instrumentalizira i tada popularne predrasude, iako ih, sudeći po ovoj rečenici, sam prima sa skepsom. 374 Lac.: Ujedinjeni bijahu hrabri, ali pojedinačno svaki se bojao i bio poslušan (vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 4). 375 Machiavelli posvećuje socijalnoj psihologiji mnogo više prostora nego ijedan politički pisac prije njega. Usp. 44. poglavlje. 15

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

225

redova izabrati vođu da ga sredi, da se pobrine za slogu i da misli na obranu: tako je učinio rimski puk kad je nakon Virginijine smrti otišao iz Rima pa je, da bi se spasio, između sebe imenovao dvadeset tribuna.376 Ne postupi li se tako, uvijek se dogodi onako kako kaže Tito Livije već navedenim riječima: svi su zajedno hrabri, a kad svatko počne misliti na vlastitu opasnost, postane kukavica i slabić.

LVIII Mnoštvo je mudrije i postojanije od vladara Ništa nije ispraznije i nepostojanije od mnoštva: tako tvrde naš Tito Livije i svi ostali povjesničari.377 Cesto se u pripovijedanju o ljudskim postupcima nailazi na mjesta gdje se vidi kako je mnoštvo nekoga osudilo na smrt pa poslije tog istoga oplakivalo i za njim jako žalilo, kao rimski narod za Manlijem Kapitolinom, kojega je najprije osudio na smrt, a zatim ga nije mogao prežaliti. A evo autorovih riječi:

»Populum brevi, posteaquam ab eo periculum nullum erat, desiderium eius tenuit«.378 A na drugom mjestu, kad prikazuje događaje u Siracusi nakon smrti Hijeronima, unuka Hijeronova, veli: »H aec natura multitudinis est aut bumiliter servit, aut superbe dom inatur «.379 Ja ne znam hoću li na sebe naprtiti prevelik teret i pun tolikih teškoća da ću ga morati ili sramotno napustiti ili ga s mukom podnositi, kad budem ustao u obranu nečega što, kako je rečeno, svi pisci optužuju. No bilo kako mu drago, ne smatram niti ću ikada smatrati da je mana razložno braniti mišljenje, ne služeći se ni moću ni silom. Velim, dakle, da se za manu zbog koje pisci optužuju mnoštvo mogu optužiti svi ljudi napose, a najviše vladari, jer tko se god ne drži zakona čini iste greške kao raspojasano mnoštvo. A to je lako uočiti, jer ima i bilo je mnogo vladara, a dobrih i mudrih bilo je malo. Ja mislim na vladare koji su mogli prekinuti uzdu što je njima upravljala: među njima nisu kraljevi što su vladali u Egiptu, kad su u toj prastaroj starini zemljom upravljali zakoni, ni oni što su bili u Sparti, ni oni što su u naše doba u Francuskoj, kraljevstvu koje je uređenije prema zakonima od bilo kojega drugog kraljevstva našeg doba.380 A kraljeve u takvim porecima ne treba ubrajati među one prema kojima bi se mogla ocjenjivati narav svakog čovjeka napose pa vidjeti je li nalik mnoštvu. S njima se, naime, mora uspoređivati mnoštvo koje se podjednako vlada prema zakonu kao i oni, pa će se u mnoštvu naći jednaka dobrota kao u njima i vidjet će se da ono niti oholo vlada niti ponizno robuje, kao rimski narod koji, dok je god trajala neiskvarena republika, nikad nije ni pokorno robovao ni oholo gospodario, pače je preko svojih ustanova i magistrata časno držao svoj položaj. A kad je bilo nužno ustati protiv kojeg moćnog čovjeka, to je i učinio, kao protiv Manlija, protiv desetorice i drugih što su ga nastojali potlačiti; kad je, pak, bilo nužno pokazati poslušnost diktatorima i konzulima radi općeg dobra, i to je radio. I nije čudo što je rimski narod žalio za smrću Manlija Kapitolina, jer je žalio za njegovim vrlinama, koje su bile takve da je sjećanje na njega u svakome izazivalo sućut, a podjednako bi djelovanje izazvalo i 376 450. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 50-51. 377 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 17. 378 Lat.: Čim je on prestao biti opasan, narod ga je počeo oplakivati (odnosno zaželio se njega). Tito Livije, nav. dj., VI, 20. Marko Manlije Kapitolin je konzul kojega su probudile guske, 390. god. pr. n. e., kad su Gali napali Kapitol. Zalagao se za poništenje dugova i optužen je da teži tiraniji. Vidjeti: Rasprave. . I, 8._ i 24. 379 Lat.: Takva je priroda mnoštva, ili se skromno pokorava ili oholo vlada (Tito Livije, nav. dj., XXIV, 25). Hijeronim je zavladao 216. god. pr. n. e., kao petnaestogodišnjak, i vladao je samo trinaest mjeseci, kad je ubijen u zavjeri. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 4-7. 380 Usp.: Rasprave..., I, 16. i 55.

226

u vladara, budući da svi pisci iznose mišljenje kako i neprijateljeva vrlina pobuđuje hvalu i divljenje. A da je Manlije usred takva žaljenja uskrsnuo, narod bi Rima o njemu jednako mislio kao kad ga je izvukavši ga iz tamnice malo zatim osudio na smrt. Ima ipak vladara što ih smatraju mudrima, koji su dali ubiti nekoga pa su zatim jako žalili za njim, kao Aleksandar Klita i druge njegove prijatelje,381 pa Herod Marijamnu.382 No ono što naš povjesničar veli o naravi mnoštva ne odnosi se na mnoštvo koje se ravna prema zakonima, kao rimsko, nego na raspojasano, kakvo je sirakuzansko, što je učinilo greške koje čine pobjesnjeli i raspojasani ljudi, kao Aleksandar Veliki i Herod u spomenutim zgodama. Stoga ne treba okrivljavati narav mnoštva više nego narav vladara, jer svi podjednako griješe kad je svima omogućeno bez zapreka griješiti. Osim onoga što sam rekao, o tome ima mnogo primjera i među rimskim carevima i među drugim tiranima i vladarima, koji očituju takvu nepostojanost i takvu prevrtljivost u životu na kakve se nikad ne nailazi u bilo kojem mnoštvu. Zaključujem, dakle, suprotno općenitom mišljenju, prema kojemu su narodi, kad su na vlasti, prevrtljivi, promjenljivi, nezahvalni, i tvrdim da njihove mane nisu drugačije nego u pojedinih vladara.38-3 A kad tko optuži zajedno narode i vladare, mogao bi biti u pravu, no isključi li vladare, vara se, jer narod koji zapovijeda i koji se drži zakona bit će postojan, razborit i zahvalan podjednako kao i vladar, čak i više od vladara koji se smatra pametnim, a s druge strane će vladar oslobođen zakona biti nezahvalniji, prevrtljiviji i nerazboritiji od naroda. A razlika u njihovim postupcima ne ovisi o drugačijoj naravi, jer je u svih jednaka, a prednost u dobroti ima narod. Ovisi, međutim, o većem ili manjem poštivanju zakona unutar kojih i jedni i drugi žive. A tko razmisli o rimskom narodu vidjet će da je četiri stotine godina bio neprijateljem monarhije, a ljubiteljem slave i zajedničkog dobra domovine; vidjet će mnoge primjere koji svjedoče i o jednome i o drugome. A navede li mi tko njegovu nezahvalnost prema Scipionu, odgovaram ono o čemu se u vezi s tim mnogo raspravljalo dokazujući da su narodi manje nezahvalni od vladara.384 Sto se, međutim, tiče razboritosti i postojanosti, velim da je narod razbori­ tiji, postojaniji i razumniji od vladara. I nije slučajno glas naroda nalik glasu Božjem, jer se vidi kako javno mnijenje u svojim predviđanjima ima takav čudotvoran učinak te bi se reklo da nekom tajnom moći pretkazuje svoje zlo i svoje dobro. Sto se, pak, tiče procjene o zbivanjima, kad čuje dva govornika na zboru što se razlikuju po težnjama, vrlo se rijetko događa, ako su podjednake vrline, da ne prihvati bolje mišljenje i da nije sposoban shvatiti istinu koju čuje. A kad u pitanjima hrabrosti ili prividne koristi, kao što se gore kaže, griješi, mnogo puta griješi i vladar u svojim strastima, koje su mnogo veće nego u naroda. Vidi se, nadalje, i kad izabire magistrate da je njegov izbor mnogo bolji nego izbor vladarov, i nikad se narod neće uvjeriti da je na položaj bolje dovesti nečasna čovjeka iskvarenog ponašanja kao što se lako i na tisuću načina uvjeri vladar. Narod se također počne nečega groziti i mnogo stoljeća zadrži takvo mišljenje, a to se ne događa vladaru. I za jedno i za drugo dosta mi je kao svjedok rimski narod, koji u toliko stotina godina, prigodom tolikih izbora konzula i tribuna, nije ni četiri puta obavio izbor zbog kojega bi se morao kajati. A toliko je, kao što sam rekao, mrzio monarhiju, da se građanin koji bi je poželio nikakvom zaslugom ne bi mogao izbaviti zaslužene kazne. Vidi se, uz to, da gradovi u kojima je narod na vlasti u vrlo kratkom 381 Klito, zvan Crni, Aleksandrov prijatelj koji mu je spasio život 334. god. pr. n. e. u bici kod Granika. Aleksandar ga je ubio 328. god. pr. n. e. u pijanoj svađi. Vidjeti: Piutarh, Vita Alexandri, 16. i 50-52. 382 Judejski kralj Herod Veliki (73-4. god. pr. n.e.) optužio je ženu Mariamne zbog preljuba te 29. god. pr. n. e. dao pogubiti i njezinu majku Aleksandru. Izvor je, vjerojatno, Josip Flavije, De Bello Judaico, I, 22. 383 Vidjeti: Vladar, XVII i IX,'gdje Machiavelli kritizira poslovicu koja kaže da onaj tko gradi na narodu gradi na blatu. 384 Vidjeti: Rasprave..., I, 29. i 30.

227

vremenu dožive golem napredak, mnogo veći nego što je ikad bio pod vladarom, kao primjerice Rim nakon protjerivanja kralja i Atena pošto se oslobodila Pizistrata. Tako je moglo biti samo zato što bolje upravlja narod nego vladari. A ne želim da se ovom mojemu mišljenju suprotstavlja sve ono što je naš povjesničar kazao u navedenom tekstu i u bilo kojemu drugom,385 jer rasprave li se svi neredi koji se pripisuju narodu i svi neredi koji se pripisuju vladarima, sva slava koju je stekao narod i sva slava koju su stekli vladari, vidjet će se da dobrotom i slavom narodi mnogo nadvisuju vladare. Ako su pak vladari nadmašili narode u donošenju zakona, oblikovanju političkog života, uspostavi novih statuta i uredbi, narodi ih jako nadmašuju u čuvanju uspostavljenog uređenja, tako da bez sumnje povećavaju slavu onih što ga uspostavljaju. Ukratko, da sažmem ovo izlaganje, velim: dugo su trajale države vladara, dugo su trajale kao države republike, i jednima i drugima je bilo potrebno zakonodavno uređenje, jer je vladar koji može raditi što hoće lud, narod koji može raditi što hoće nije mudar. Razmisli li se, dakle, o vladaru kojega obvezuju zakoni i o narodu kojega zakoni sputavaju, više će se vrline naći u narodu nego u vladaru; razmotre li se i jedan i drugi oslobođeni zakona, vidjet će se manje grešaka u naroda nego u vladara, i manje su velike greške koje učini narod pa se lakše poprave. Raspuštenom i buntovnom narodu, naime, dobar se čovjek može obratiti i lako ga može izvesti na pravi put; sa zlim vladarom nitko ne može razgovarati i jedina je pomoć oružje. Po tome se može nagađati o bolesti jednoga i drugoga: ako su za liječenje bolesti naroda dovoljne riječi, a za vladarovu je bolest potrebno oružje,386 svatko će uvijek zaključiti da su teže greške gdje je potrebno veće liječenje. Kad je narod raspojasan, ne vlada strah od ludosti koje on čini, niti bojazan od trenutnog zla, nego od zla do kojega može doći, budući da se u velikoj smutnji može pojaviti tiranin. Kad je posrijedi opak vladar, događa se suprotno, pa vlada strah od trenutnog zla, a pojavljuje se nada u budućnost, jer su ljudi uvjereni da vladarov zao život može dati poticaj dolasku slobode. Vidite, prema tome, razliku među njima, koja se odnosi i na sadašnjost i na budućnost. Mnoštvo je okrutno protiv onoga koji prisvaja opće dobro, a vladarova je okrutnost upravljena prema onome tko ugrožava njegovo dobro. No mišljenje protiv naroda ima podrijetlo u činjenici da se nitko ne boji protiv naroda govoriti, pa i onda kad je narod na vlasti o njemu svatko slobodno govori.387 O vladarima se, naprotiv, uvijek govori s mnogo straha i uz tisuću obzira. Budući da me tema na to navodi, ne čini mi se neumjesnim da u idućem poglavlju raspravljam o tome u koji se savez može imati više povjerenja, s republikom ili s vladarom. L IX

U k o je s e sa v ez e ili u druživanja m o ž e im ati više p ov jeren ja, s r ep u b lik o m ili s v la d aro m Kako se svakodnevno događa da se vladar s vladarom ili republika s republikom udruže i sprijatelje, pa se na sličan način sklapa i savez između republike i vladara, htio bih istražiti koje je povjerenje čvršće i o kojemu treba voditi više računa, o povjerenju u republiku ili o povjerenju u vladara. Pošto sam sve istražio mislim da su u mnogim slučajevima slični, a u nekima ima razlika. Mislim, međutim, da ti silom sklopljene 385 Takvo je Machiavellijevo mišljenje novum u modernoj političkoj teoriji. S njim je polemizirao F. Guicciardini u svojim Considerazioni, čudeči se kako je moguće tvrditi tako nešto kad iskustvo i povijest pokazuju drukčije. 386 Tiranicid, odnosno revolucija. 387 U ovom poglavlju ne može biti jasnije izrečeno Machiavellijevo demokratsko opredjeljenje, iako on vladaru priznaje superiornost u zakonodavnoj djelatnosti i u stvaranju novog poretka.

228

sporazume ni vladar ni republika neće poštovati: kad se poboje za državu, da je ne bi izgubili i jedni i drugi će te iznevjeriti i postat će ti nezahvalni. Demetrije, onaj što su ga nazvali osvajačem gradova, Atenjanima je napravio bezbrojna dobročinstva: kad su ga poslije neprijatelji porazili pa se htio skloniti u Atenu kao u prijateljski grad koji mu je morao biti zahvalan, Atena ga nije prihvatila, što ga je zaboljelo mnogo više nego što je izgubio zemlju i svoju vojsku.388 Pompej se, kad ga je porazio Cezar u Tesaliji, sklonio u Egipat k Ptolemeju, kojega je on vratio na prijestolje, a Ptolemej ga je ubio.389 Svemu su tome isti razlozi, no ipak je republika imala više plemenitosti i manje vrijeđala nego vladar. Prema tome, gdje prevladava strah, povjerenje je podjednako ugroženo. A kad se republika ili vladar izlože, opasnosti da bi poštovali vjernost prema tebi, i to se događa zbog sličnih razloga. Što se, pak, tiče vladara, lako se može dogoditi da je on prijatelj kojeg moćnog vladara, koji ga, ako mu i ne može u tom času priskočiti u pomoć, ispunja nadom da će ga s vremenom vratiti na vlast. Ili, pak, pošto ga je slijedio kao pristaša, može smatrati da neće naići na povjerenje i na sporazum u neprijatelja tog vladara. Takvi su bili velikaši Napuljskog Kraljevstva koji su pristali uz Francuze.390 A što se tiče republika, takva je bila Sagunto u Španjolskoj, koja se izložila propasti jer je pristajala uz Rim,391 i Firenca, jer je tisuću petsto i dvanaeste bila uz Francuze.392 Kad se sve sračuna, mislim da su u neizbježnim opasnostima republike nešto postojanije od vladara. Iako, naime, republike jednako misle kao vladar i žele isto, zbog polaganog odvijanja poslova treba im više vremena dok se odluče,393 pa zato duže ostaju vjerne. Savezi se prekidaju zbog koristi. U tome republike mnogo više poštuju sporazume negoli vladari. I mogli bi se navesti primjeri kako vladar lomi vjeru i radi najmanje koristi, a kako ni radi velike koristi republika nije bila vjerolomna. Takvu je odluku Temistoklo predložio Atenjanima, kojima je na zboru rekao kako ima savjet koji bi njihovoj domovini donio veliku korist, ali ga ne smije kazati da ga ne otkrije, jer otkrije li ga, ispušta se prilika da uspije.394 Atenski narod tada izabere Aristida, kako bi mu se to saopćilo, pa neka se odluči kako se njemu bude činilo da je dobro. Temistoklo mu otkrije kako se cijela grčka vojska, koju je s njima vezivalo jamstvo, nalazi u takvu položaju, da bi se lako mogla pridobiti ili uništiti, nakon čega bi Atenjani postali neograničenim gospodarima cijele zemlje. Aristid obavijesti narod da je Temistoklov plan vrlo koristan, ali jako nečastan; zbog toga ga je narod odbacio. To ne bi bio učinio Filip Makedonski i drugi vladari, koji su više koristi tražili i više stekli vjerolomstvom nego i na kakav drugi način. Što se tiče prekidanja ugovora zbog nepoštivanja, o tome kao o razumljivoj stvari ne govorim, nego govorim o ugovorima koji se prekidaju zbog izvanrednih razloga, pri čemu mislim, na temelju rečenog, da narod manje griješi nego vladar, i zato se u njega može više pouzdati nego u vladara. 388 Demetrije I, zvan Poliorhet (Osvajač gradova), makedonski kralj od 294. do 283. god. pr. n. e., kojega su Atenjani 307. god. pr. n. e. pozvali u pomoć protiv Kasandra i Ptolemeja. Vidjeti: Plutarh, Vita Demetrii. 389 Nakon poraza protiv Cezara kod Farsale u Tesaliji, 48. god. pr. n. e., Pompej se sklonio kod Ptolemeja XII Dionizija, sina Ptolemeja XI Auleta, kojem je Pompej pomogao da se vrati na prijestolje 55. god. pr. n. e. Ptolemej XII ga je dao ubiti da se ne zamjeri Cezaru. Machiavelli je pobrkao oca i sina. Vidjeti: Plutarh, Vita Pompei. 390 Napuljski velikaši su se nakon ulaska Karla VIII u Italiju podijelili u pristaše legitimne, aragonske dinastije i pristaše Francuza. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d’Italia, VI. 391 Sagunt se priključio Rimu u ratu s Hanibalom 219, ali ga je Hanibal osvojio i uništio 218. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 5—16. 392 Nakon poraza Francuza u Ravenni, španjolskoj vojsci je bio otvoren put u Firencu, što je dovelo do pada republike i restauracije vlasti Medičejaca. 393 Machiavelli je pristaša efikasnosti u odlučivanju, a kolektivno odlučivanje je sporije od pojedinačnog direktivnog, koje je poželjnije u kriznim situacijama i u ratu. 394 Događaj se zbio 480. god. pr. n. e., nakon bitke kod Salamine. Vidjeti: Plutarh, Vita Tbemistocles, 20. O nemoralnosti toga događaja piše Ciceron, De oficiis, XI, 49.

229

LX

K on zu lat i drugi m ag istrati u R im u d a v a li su s e n eov isn o o starosti Povijest pokazuje da je rimska republika, kad je puk stekao pravo na konzulat,395 tu dužnost njegovim građanima povjeravala neovisno o njihovoj starosti i obiteljskoj pripadnosti, jer se u Rimu nikad nije gledalo na dob, nego se uvijek zahtijevala vrlina, bio čovjek star ili mlad. Svjedok je tome Valerije Korvin, koji je postao konzul kad su mu bile dvadeset i tri godine. Razgovarajući sa svojim vojnicima, on je rekao kako je konzulat praemium virtutis, non sanguinis 396 Je li to bilo promišljeno ili nije, moglo bi se mnogo raspravljati. Sto se tiče podrijetla, na to se nije gledalo iz nužde, a nuždu kakvu je osjetio Rim trebalo bi da osjete svi gradovi što žele postići uspjehe koje je postigao Rim, kao što je već rečeno.397 Ne smiju se, naime, ljudi dovoditi u položaj da podnose nevolje ne očekujući nagradu, niti im se bez opasnosti smije oduzeti nada da će biti nagrađeni. Stoga je puku trebalo pravodobno uliti nadu da će dobiti konzulat, a neko se vrijeme tom nadom pothranjivao a da ga nije dobio. Poslije nada nije bila dovoljna, pa je trebala da se ostvari. Međutim, grad koji se pukom ne služi ni za kakvu slavnu svrhu može se prema njemu odnositi kako hoće kao što smo već o tome raspravljali,398 ali grad koji želi postići što je Rim postigao, ne treba da pravi razlike među građanima. Ako te razlike nema, ne dopušta prigovora ni pitanje godina; naprotiv, jer kad se bira mlad čovjek na položaj gdje treba da ima mudrost starca, da bi ga mnoštvo izabralo treba da ga na taj položaj dovede koji njegov osobito plemenit čin. A kad je mlad čovjek toliko obdaren vrlinom da se po nečemu značajnom pročuo, bilo bi vrlo opasno da se grad njime ne smije poslužiti u tom času, nego da mora čekati dok s njim zajedno ne ostari i snaga njegova duha i sposobnost kojom se u njegovoj dobi domovina mogla okoristiti, kao što se Rim okoristio Valerijem Korvinom, Scipionom, Pompejem i mnogim drugima koji su vrlo mladi stekli čast da trijumfiraju.399

395 Zakonima Sekstija i Licinija, 377. god. pr. n. e., ali deset godina kasnije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 25, 42; VII, 1. 396 Lat.: nagrada vrlini, a ne krvi. Marko Valerije Korvin (lat. corvinus = gavran) istakaosekao tribun u borbiprotiv Gala pod zapovjedništvom Kamila, a 343. god. pr. n. e. izabran je za konzula u svojoj 23. godini. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 32. 397 Vidjeti 28. poglavlje. 398 Vidjeti 6. poglavlje. 399 Posebni zakoni koji su se odnosili na dobni limit zvali su se Leges annales. 180. god. pr. n. e. donesen je Lex Villia kojim je određeno da najniža dob za dužnost kvestora bude 31, za edila 37, pretora 40 i konzula 43 godine. Scipion je izabran za edila u 22. godini, a u 24. je postao konzul; Pompej je u 34. postao konzul.

230

DRUGA KNJIGA P red g ov or Hvale ljudi uvijek drevna vremena, ali ne uvijek s razlogom, a sadašnja optužuju, i pristaše su prošlosti toliko da ne veličaju samo razdoblja koja su upoznali od pisaca povijesnih spisa, nego i ona za koja se, iako su ostarjeli, sjećaju da su ih u mladosti vidjeli. A kad je to njihovo mišljenje neodrživo, kao što većinom jest, uvjeren sam da ima više razloga zbog kojih se varaju. Prvi je, ja mislim, što se nikad potpuno ne dozna istina o starim zgodama i jer se većinom prikriva ono što bi tom razdoblju nanijelo sramotu, a ono što im može poslužiti na slavu veliča se i naglašava kao veličanstveno. Većina se pisaca toliko zanosi uspjesima pobjednika, da pridonoseći slavi njihovih pobjeda ne samo povećavaju ono što su oni uspješno postigli, nego proslavljaju i djela neprijatelja, tako da potomci rođeni u pobjedničkoj ili u pobijeđenoj zemlji imaju razloga da se dive tim ljudima i tim vremenima i prisiljeni su da ih jako hvale i vole.400 Osim toga, budući da ljudi nešto vole ili zbog straha ili zbog zavisti, nestaju dva vrla moćna razloga za mržnju prema prošlim zgodama, jer te one ni na jedno ni na drugo ne nagone. Suprotno je, međutim, sa stvarima koje su nam opipljive i koje vidimo; potpuno su poznate i nema ničega od njih što ti je skriveno, pa si, poznavajući u njima uz dobre stvari i mnoge druge koje ti se ne sviđaju, prisiljen o njima suditi mnogo gore, iako bi sadašnje stvari zapravo zasluživale mnogo veću slavu i bolji glas. To se ne odnosi na umjetnička djela, koja su u sebi toliko jasna da im vrijeme može oduzeti ili pridodati malo od slave koju su sama po sebi zaslužila, nego se odnosi na ono što je vezano sa životom i običajima ljudi, o kojima nema tako svijetlih svjedoka. Ponavljam stoga da su uobičajene rečene pohvale i pokude, ali to ne znači da su takve procjene uvijek pogrešne. Kadšto su, neizbježno, ispravne, jer su ljudske zgode uvijek u gibanju pa ili se penju ili silaze.401 Tako grad ili zemlja, kojima je politički život uredio neki vrstan zakonodavac, određeno vrijeme, zahvaljujući vrlini tog zakono­ davca, doživljuju sve veći napredak. Tko u to doba živi u toj državi, pa više hvali stara nego moderna vremena, vara se, a uzrok je njegovoj zabludi ono o čemu se gore govorilo. No oni što u tom gradu ili u toj zemlji žive poslije, kad je već došlo vrijeme pogoršanog života, u tome se ne varaju. A razmišljajući o tome kako se to zbiva, smatram da je svijet uvijek ostao isti i da je u njemu bilo i dobra i zla, izmjenjivalo se zlo i dobro od zemlje do zemlje, i povijest nam pokazuje kako su se u drevnim vladavinama 400 Usp.: Polibije, nav. dj., I, 14. Usp.: Rasprave. . I, 10. 401 O promjenama oblika vladavine vidjeti: Rasprave. . ., I, 2.

231

izmjenjivali jedno i drugo prema mijenjanju običaja, ali svijet je ostajao isti, jedino se razlikovao po tome što je svoju vrlinu koju bijaše smjestio u Asiriju, poslije smjestio u Mediju, a zatim u Perziju, pa je stigla u Italiju i Rim. Ako, pak, poslije Rimskog Carstva nije bilo drugog carstva koje bi potrajalo i gdje bi svijet sabrao svoju vrlinu, ipak se ona proširila među mnogim narodima koji su živjeli prema načelima vrline. Takvi su bili carstvo Franaka, carstvo Turaka, Sultanovo,402 a danas narodi Njemačke, a prije njih saracensko pleme,403 koje je učinilo toliko velikih djela i osvojilo tolik dio svijeta pošto je slomilo Istočno Rimsko Carstvo. U svim tim zemljama, dakle, nakon pada Rimljana, i u svim tim narodima bilo je i još u nekim njihovim područjima ima vrline za kojom se žali i koja dobiva zasluženu pohvalu. Tko u njima živi pa više hvali prošla nego sadašnja vremena, mogao bi se prevariti; no tko živi u Italiji i u Grčkoj a nije postao, bilo u Italiji tuđim podanikom, ili u Grčkoj Turčinom, s razlogom kudi svoje vrijeme a hvali protekla, jer je u tima bilo mnogo toga čemu je vrijedno diviti se, a u sadašnjim nema ničega što bi ih iskupilo od skrajne bijede, sramote i rugla, ni poštovanja vjere, ni zakona, ni vojske, nego su uprljana svakojakom prljavštinom. A ti su poroci to odvratniji što ih više ima u onih koji sjede po sudovima, svakome zapovijedaju i žele da budu obožavani. Vraćajući se, međutim, našem razmatranju velim da ljudi griješe kad prosuđuju o tome je li bolji sadašnji ili stari svijet, i to zato što događaje koji su drevni nije moguće savršeno poznavati kao vrijeme u kojemu se živi. Ali starci ne bi smjeli griješiti kad prosuđuju o vremenima svoje mladosti i starosti, jer su i jedna i druga upoznali i vidjeli. Bilo bi tome tako, da ljudi u svim razdobljima svojeg života imaju jednak sud i jednake želje. No kako se sami mijenjaju, iako se ne mijenjaju vremena, ljudima se ta vremena ne mogu činiti jednakima, jer su im drugačije težnje, drugačije radosti, drugačije razmišljanje u starosti negoli u mladosti. Budući, naime, da ljudima kad ostare popusti snaga, a poraste razbor i mudrost, ono što im se u mladosti činilo podnošljivim i dobrim nužno kad ostare smatraju nepodnošljivim i zlim, pa umjesto da optužuju svoje rasuđivanje oni zbog toga optužuju vremena. Kako su, osim toga, ljudske želje. nezasitne,404 jer po prirodi čovjek može i hoće sve zaželjeti a po fortuni malo toga može dobiti, neprestance dolazi do nezadovoljstva u ljudskom biću i dosadi mu ono što posjeduje, pa ljudi kude sadašnja vremena, hvale prošla a žele buduća, iako ih na to ne navodi nikakav razuman povod. Ne znam, dakle, zaslužujem li da se ubrojim među one što se varaju ako u ovim svojim raspravama budem previše hvalio vremena starih Rimljana a kudio naša. A zaista, da vrlina koja je onda prevladavala i porok koji sad prevladava nisu jasniji od sunca, moj bi govor bio suzdržaniji, jer bih se bojao da ne upadnem u zabludu koju u nekih ljudi optužujem. No kako je to očito i kako to svatko vidi, ohrabrit ću se i otvoreno kazati što mislim o onim i o ovim vremenima, kako bi se mladi duhovi što budu ove moje spise čitali mogli pripremiti đa oponašaju ona vremena kad god im fortuna za to dadne priliku. Jer dužnost je dobra čovjeka da drugoga pouči dobru koje mu zloba vremena i fortune nije omogućila da ostvari, kako bi među mnogim sposobnima neki što ih nebo više voli mogli to ostvariti. A budući da sam u prethodnoj knjizi405 govorio o odlukama Rimljana što se odnose na unutrašnje poslove, u ovoj 402 Egipat. 403 Turci. 404 O nezasitnosti ljudskih želja usp.: Rasprave. . I, 37. i 27. 405 U I knjizi Rasprava. ..

2 32

ćemo govoriti o odlukama koje je rimski narod donosio a vezane su za širenje njegova carstva.406

I Č em u R im ljan i za stečen o carstv o više duguju, vrlini ili fo rtu n i Mnogi su smatrali, među njima i Plutarh, vrlo ozbiljan pisac, da je rimski narod u stjecanju carstva više pomagala fortuna nego vrlina.407 A među ostalim razlozima koje navodi on veli kako se iz vjere tog naroda vidi da mu je fortuna poklonila sve pobjede, budući da je više hramova podigao fortuni nego ijednom drugom božanstvu. A čini se da se tom mišljenju približava Livije, jer rijetko kada u njega koji Rimljanin priča o vrlini a da ne spomene fortunu. To ja ni na koji način ne želim priznati niti smatram da se može prihvatiti. Jer, ako nikad nijedna republika nije postigla tolik napredak kao Rim, poznato je da nikad nije bilo republike uređene tako da može osvajati kao Rim. Vrlini svoje vojske, naime, duguje osvajanje carstva, a načinu života i sebi svojstvenom uređenju koje je iznašao njegov prvi zakonodavac duguje što je osvojeno očuvao, kao što ćemo opsežno u više rasprava još pokazati. Vele oni kako se to što se nikad nije sukobio u dvama ratovima istodobno ima zahvaliti fortuni a ne vrlini rimskog naroda, jer s Latinima su Rimljani zaratili tek kada su ne samo potukli Samnićane nego i vodili rat u njihovu obranu. S Toskancima su se potukli tek pošto su pokorili Latine i čestim porazima gotovo potpuno oslabili Samnićane.408 Da su se te dvije sile dok su još bile svježe udružile, nesumnjivo se može lako pretpostaviti da bi bilo došlo do propasti rimske republike. Neovisno o tome, međutim, kako se to dogodilo, nikad nisu vodili istodobno dva velika rata, dapače, kanda je uvijek jedan nastajao kad je drugi prestajao ili je po prestanku jednog dolazilo do drugog. To se lako može vidjeti po redu kojim su ratovali. Ne računajući ratove koje su vodili prije nego što su Rim zauzeli Francuzi,409 pokazalo se da se druge vojske nisu protiv njih dizale u doba kad su se borili s Ekvima i Volščanima dok su ti narodi bili moćni.410 Kad su pokorili njih, počeo je rat protiv Samnićana, a iako su se prije završetka tog rata latinski narodi pobunili protiv Rimljana, tijekom te pobune Samnićani su se udružili s Rimom i svojom vojskom su Rimljanima pomogli da ukrote latinsku drskost.411 Pošto su Latini ukroćeni, došlo je opet do rata sa Samnijem.412 Kad su nakon mnogih poraza snage Samnićana bile potučene, zaratili su s Toskancima, a nakon tog rata, zbog dolaska Pira u Italiju opet su se podigli Samnićani.413 Odbacivši Pira i poslavši ga natrag u Grčku zapodjenuli su rat s Kartažanima;414 čim je taj rat završio, svi se Francuzi i s one i s ove strane Alpa složiše 406 Machiavelli u ovom predgovoru pokušava razmišljati o povijesti, ali upada u kontradikciju jer na jednome mjestu iznosi da se sve giba, a na drugome da svijet ostaje isti, osim ako se time ne razumijeva ista količina dobra i zla. Vidjeti: Rasprave. .. , II, 1. 407 Vidjeti: Plutarh, Opera Moralia, XLIV, De Fortuna Romanorum. 408 O načinu kako su Rimljani vodili ratove usp.: Vladar, XIII. 409 Tj. Gali, koji su zauzeli Rim 390. god. pr. n. e. Prije toga su Rimljani ratovali sEkvima i Volščanima od 493. do 431. god. pr. n. e. te protiv Vejija od 406. do 396. god. pr. n. e. 410 Drugi rat protiv Ekva i Volščana vođen je od 389. do 380. god. pr. n. e. Ekvi su pokoreni 304, aVolščani između 313. i 303. god. pr. n. e. 411 Prvi samnitski rat (343-341. god. pr. n. e.) završio je savezništvom Rima i Samničana protiv Latinskog saveza. 412 Rat s Latinskim savezom trajao je od 340. do 338. god. pr. n. e., a drugi samnitski rat od 327. do 314. god. pr. n. e. 413 Rat s Etruščanima vođen je od 312. nadalje (do 300. god. pr. n. e.), po Titu Liviju (nav. dj., IX, 29). Rat s Pirom i Samnićanima Rimljani su vodili do 280. do 272. god. pr. n. e. 414 Pir je pobijeđen 274. god. pr. n. e., a prvi punski rat s Kartažanima vođen je od 264. do 241. god. pr. n. e.

233

protiv Rimljana, koji su ih između Populonije i Pise, gdje je danas toranj San Vincenzo, uz veliki pokolj svladali.415 Po svršetku tog rata, tijekom dvadeset godina njihovo ratovanje nije bilo osobito značajno, jer su se borili jedino s Ligurima i s Francuzima koji su još preostali u Lombardiji.416 I tako su mirovali, dok nije došlo do drugoga kartaginskog rata, koji je šesnaest godina zaokupljao Italiju.417 Pošto je taj okončan s najvećom slavom, počeo je makedonski rat, nakon njega rat s Antiohom i azijski rat.418 Nakon te pobjede u cijelom svijetu nisu ostali ni vladar ni republika koji bi se sami ili udruženi mogli oprijeti rimskim snagama. No prije te potonje pobjede, tko bude razmotrio redoslijed ratova i kako su se Rimljani ponašali, vidjet će da su u njima uz fortunu imali udio i vrlina i golema mudrost. Ako bi tko istraživao uz;rok fortuni lako bi ga našao, jer posve je sigurno jedno: budući da se vladara ili narod što steknu toliki ugled nijedan vladar ili narod ne usuđuju napasti i boje ih se, uvijek će se dogoditi da ih napadnu jedino ako su na to prisiljeni, tako da će moćni vladar biti u prilici birati s kojim će od svojih susjeda zaratiti, a druge umješnoću smiriti. Dijelom zbog poštivanja njegove moći, dijelom jer će ih obmanuti postupci kojim ih je on uspavao, oni se lako umire, a drugi se moćnici koji su udaljeni i koji s njima imaju trgovačke dodire prema tome odnose kao prema nečemu dalekome što ih se ne tiče. U tome toliko griješe dok taj požar poslije i njih ne zahvati, a kad do njega dođe, jedina im je pomoć da ga ugase vlastitim snagama, koje, uostalom, nisu dovoljne, jer je napadač postao vrlo jak. Neću govoriti o tome kako su Samnićani gledali pobjedu rimskog naroda nad Volščanima i nad Ekvima, pa da suviše ne duljim zaustavit ću se na Kartažanima, koji su bili velika sila i na velikoj cijeni kad su se Rimljani borili sa Samnićanima i Toskancima, jer su već posjedovali cijelu Afriku, posjedovali su Sardiniju i Siciliju, dijelom su gospodarili Španjolskom. Njihova moć i njihova udaljenost od granica rimskog naroda razlogom su što nikad nisu pomišljali da rimski narod napadnu i da pomognu Samnićane i Toskance, štoviše, postupili su kao što se postupa s onima koji jačaju pa su se s njima povezali i nastojali sprijateljiti.419 Nisu još ni opazili svoju grešku, kad su se Rimljani pokorivši sve narode smještene između njih i Kartažana počeli boriti za vlast nad Sicilijom i nad Španjolskom. Isto se dogodilo Francuzima što i Kartažanima, te Filipu kralju Makedonaca i Antiohu, i s kim god je rimski narod bio zaokupljen, oni su mislili da će ih taj svladati i da se imaju vremena mirom ili ratom od Rimljana obraniti.420 Zbog toga mislim da bi fortuna koju su tu Rimljani imali pomogla sve vladare koji bi postupali kao Rimljani i bili kao i oni obdareni vrlinom. Trebalo bi u vezi s tim pokazati kako se rimski narod ponašao kad je ulazio u tuđe zemlje, da u našoj raspravi o vladavinama nismo o tome opširno govorili, jer se u njoj to potanko razmotrilo.421 Reći ću ukratko jedino to kako su se uvijek pobrinuli da u novim zemljama imaju kojeg prijatelja, da bi poslužio kao stepenice ili vrata da se do njih popnu ili da u njih uđu, ili kao sredstva da se u njima zadrže, kao što su preko Kapuanaca ušli u Samnij, preko Kamertinaca u Toskanu, preko Mamertinaca u Siciliju, preko Saguntinaca u Španjolsku, preko Masinise u Afriku, preko Etolijaca u 415 Bitka kod Talamona blizu Populonije, 225. god. pr. n. e., kojom je završen galski rat, vođen od 338. god. pr. n. e. Vidjeti: Polibije, nav. dj., II, 25-35. 416 Rat s Ligurima i Galima trajao je od 224. do 222. god. pr. n. e. 417 Drugi punski rat, koji je trajao od 218. do 201. god. pr. n. e. 418 Drugi makedonski rat trajao je od 200. do 197. god. pr. n. e. a završio je osvajanjem Grčke. Rat s Antiohom III, sirijskim kraljem, trajao je od 192. do 188. god. pr. n. e. i poznat je kao treći makedonski rat. Antioh III je poražen 191. god. pr. n. e. kod Termopila (datacija po Maškinu, nav. dj.). 419 Kartažani su obnovili mirovni sporazum s Rimljanima 348. god. pr. n. e., nakon gotovo jednog stoljeća. 420 Usp.: Vladar, III pogl. 421 Usp.: Vladar, III i V pogl.

234

Grčku,422 preko Eumena i drugih vladara u Aziju, preko Masiljanaca i Edua u Francusku.423 I tako im nikad nije pomanjkalo sličnih podrški koje bi im olakšale pohode i osvajanje zemalja i njihovo posjedovanje. Koji se narodi za to pobrinu, opazit će da im je manje potrebna fortuna nego onima što se ne umiju za to pobrinuti. A da bi se svatko bolje upoznao s tim koliko im je vrlina pomogla više od fortune da osvoje carstvo, u idućem ćemo poglavlju raspravljati o tome kakvi su bili narodi s kojima su se oni morali boriti i s kolikom su upornošću branili slobodu. II

S k o jim su s e n arod im a R im ljan i m o ra li b o riti i k o lik o su u p o rn o ti n a ro d i bran ili sv oju s lo b o d u Ništa nije Rimljanima više otežavalo pobjedu nad narodima koji su ih okruživali i dijelom nad udaljenijim narodima nego ljubav prema slobodi, koju su mnogi narodi u ono vrijeme gajili i toliko uporno branili, da ih je mogla pokoriti jedino golema sila. Mnogi, naime, primjeri pokazuju koliko su se izlagali opasnostima da bi slobodu sačuvali ili opet stekli, koliko su se osvećivali onima koji su ih nje lišavali. Poznato je također iz pouka povijesti koliku štetu narodi i gradovi podnose zbog ropstva. Dok u naše doba samo jedna zemlja, može se reći, ima slobodne gradove,424 u drevno doba u svim je zemljama bilo mnogo potpuno slobodnih naroda. U ona vremena o kojima sada govorimo, u Italiji, od planina koje dijele Toskanu od Lombardije sve do vrška zemlje bilo je mnogo slobodnih naroda, kao što su Toskanci, Rimljani, Samnićani i mnogi drugi što su nastavali ostali dio Italije. Nikad se ne spominje da je tamo bilo ikakva kralja osim kraljeva koji su vladali u Rimu, te toskanskog kralja Porsenne, o čijem rodu povijest ne govori kako se utrnuo.425 No dobro se zna da je u vrijeme kad su Rimljani opsjedah Veji Toskana bila slobodna, a toliko je uživala u svojoj slobodi i toliko je mrzjela vladara da Vejiju, kad je radi obrane izabrao kralja pa onda pozvao Toskance u pomoć protiv Rimljana, Toskanci nakon mnogo vijećanja odlučiše ne pružiti pomoć sve dok bude živio pod kraljem, smatrajući da nije dobro braniti domovinu onoga koji ju je već podvrgnuo tuđinu. A lako je doznati otkud u naroda želja za slobodnim životom, jer iskustvo pokazuje da su gradovi povećavali posjede i bogatstvo samo dok su bili slobodni. I zaista je divota pomisliti koliku je veličinu dosegla Atena u stotinu godina pošto se oslobodila Pizistratove tiranije.426 No nadasve je divljenja dostojno do kolike se veličine uzdigao Rim pošto se oslobodio svojih kraljeva. Uzrok je lako shvatiti, jer veličina gradova ne dolazi od pojedinačnog nego od općeg dobra. A nema sumnje da su opće dobro poštivale samo republike, jer se sve što tome pridonosi u njima ostvaruje, pa makar bilo i na štetu ovog ili onog pojedinca, jer toliko je drugih kojima opće dobro koristi, da je moguće nastaviti s takvim sustavom i protiv raspoloženja pogođene manjine. Suprotno se događa kad je na vlasti vladar, jer najčešće ono što njemu odgovara pogađa grad, a ono što odgovara gradu pogađa njega. Prema tome, čim nad 422 343. god. pr. n. e., iskoristivši kao pretekst samnitsku agresiju protiv Sidicina, 310, 264, 218, 211. i 205. god. pr. n. e. 423 Pergamski kralj Eumen II poticao je Rimljane protiv Antioha i sudjelovao u bici kod Magnezije, 190. god. pr. n. e.; Masilijanci su pokoreni 154, a Edui 122. god. pr. n. e. 424 Machiavelli misli na Njemačku. 425 Lars Porsena kraljevao je u etruščanskom gradu Kluziju i, u namjeri da vrati svrgnuti rod Tarkvinija, krenuo na Rim 508. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 9-15. 426 Pizistratidi (Pizistrat i njegovi sinovi Hipija i Hiparh) prognani su iz Atene 510. god. pr. n. e., a Atena je ostala slobodna dok je nije osvojila Sparta, 404. god. pr. n. e.

235

slobodnim životom zavlada tiranija, najmanje je zlo koje zadesi grad što više ne napreduje i ne povećava moć i bogatstvo, nego se većinom, pače uvijek, događa da nazaduje. A kad bi sudbina htjela da se pojavi tiranin obdaren vrlinom, koji bi hrabrošću i snagom oružja proširio svoju vlast, nikakve koristi od toga ne bi bilo za republiku, nego za njega samog, budući da ne bi mogao valjane i dobre građane uzdići do časti on, koji ih tiranizira, jer ne bi želio da ih se boji. Ne smije ni gradove koje osvoji podvrgnuti na taj način da budu podložni državi u kojoj je tiranin, jer njemu nije do toga da moćna bude država, nego mu odgovara da država bude razjedinjena a da svaki grad i svaka zemlja njega priznaje gospodarom. Tako od njegovih osvajanja koristi ima samo on, a ne njegova domovina. A tko hoće potvrde tom mišljenju bezbrojnim drugim razlozima neka čita Ksenofontovu raspravu D e tyrannide 427 Nije, dakle, čudo što su stari narodi s toliko mržnje progonili tirane, a voljeli slobodan život i što je sama riječ sloboda među njima stekla toliko poštovanje. Tako se dogodilo kad je Hijeronim, unuk Hijerona Sirakuškog,428 bio ubijen u Siracusi, da je njegova vojska, koja se nalazila nedaleko od Siracuse, najprije počela uzbunjivati protiv njegovih ubojica i uzimati oružje, ali čim je u Siracusi čula kako se kliče slobodi, sama je ta riječ bila dovoljna da je umiri, pa je prestala srditi se na ubojice tiranina i razmišljati o tome kako da se u tom gradu uspostavi slobodan život. Nije čudno ni to da se narodi žestoko osvećuju onima koji su mu oteli slobodu. Imade mnogo primjera, od kojih ću navesti samo jedan koji se zbio u grčkom gradu Korkiri429 u doba peloponeskog rata. Kako je ta pokrajina bila podijeljena na dvije stranke, od kojih je jedna pristajala uz Atenjane a druga uz Spartance, od mnogih gradova koji su između njih bili podijeljeni dio je prijateljevao sa Spartom a dio s Atenom. Pošto je u gradu prevlast dobilo plemstvo i oduzelo slobodu narodu, pučani su uz pomoć Atenjana prikupili snage pa su navalivši na cijelo plemstvo sve njih zatvorili u tamnicu koja ih je svih mogla primiti, izvodili su ih po osmoricu ili desetoricu pod izlikom da ih na razne strane šalju u progonstvo i uz mnoge su ih okrutne muke davali ubiti. Kad su to oni što preostaše opazili, odlučiše, ako bude moguće, izbjeći tu sramotnu smrt, pa su se, koliko im je bilo moguće, naoružali, boreći se s onima što su htjeli ući i braneći ulaz u tamnicu, tako da je narod čuvši buku dotrčao, otkrio gornji dio tamnice i sve ih pod ruševine zatrpao. Bilo je u toj provinciji još mnogo sličnih užasnih i znamenitih zgoda, pa je očevidno da se oduzeta sloboda osvećuje većom žestinom nego što je bila žestina onih koji su te htjeli slobode lišiti. Razmišljajući, dakle, o tome zašto su u stara vremena narodi više voljeli slobodu nego u naše doba, mislim da je tako zbog istog razloga zbog kojega su sada ljudi manje jaki, što je mislim posljedica razlike između našeg i starog odgoja, temeljene na razlici između naše i stare religije.430 Jer, otkrivši nam istinu i pravi put naša nas religija uči da manje cijenimo zemaljske časti, a pogani su ih jako cijenili i u njima vidjeli najveću sreću pa su i u svojem djelovanju bili okrutniji. To se može opaziti u mnogim njihovim ustano­ vama, počevši od veličajnosti njihovih žrtvenih obreda u usporedbi sa skromnošću naših obreda, u kojima imade više finog negoli veličanstvenog sjaja, ali ničega okrutnog i snažnog. U njih nije manjkalo sjaja ni veličajnosti za vrijeme svečanosti, ali se dodavala radnja prinošenja žrtve puna krvi i okrutnosti, jer su se ubijale mnogobrojne 427 Ksenofon u dijalogu Hijeron ili o tiraniji pokušava opravdati tiraniju kao oblik prosvijećene vladavine. Vidjeti: L. Strauss, O tiraniji, Zagreb, 1980. 428 Vidjeti: Rasprave. . I, 58. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 21. 429 Današnji naziv grada i otoka je Krf. Kolonizirali su ga Korinćani u VIII st. pr. n. e. Godine 435. Krf se zaratio s Korintom uz pomoć Atene, ali je poražen kod Sibote, 433. god. pr. n. e. Vidjeti: Tukidid, Povijest peloponeskog rata, IV, 46^8. 430 Machiavelli se vraća omiljenoj temi o religiji kao pretpostavci slobode i dobrih običaja, na što su upućivale antičke religije, za razliku od kršćanske eshatologije. Usp.: R asprave..., I, 55.

236

životinje, pa su i ljudi postajali slični toj slici užasa.431 Stara je religija osim toga uznosila samo ljude pune zemaljske slave, kao što su bili vojskovođe i vladari republika. Naša religija više slavi ponizne i misaone ljude negoli djelatne. Najveću sreću vidi u poniznosti, u odricanju i u preziranju ljudskih stvari, a njihovoj je bilo do srčanosti, tjelesne snage i svega onoga što je ljude činilo vrlo snažnima. A ako naša religija od tebe zahtijeva unutrašnju jakost, ona hoće da budeš spravan na patnju više nego na to da nešto jako učiniš. Od takva je načina života, čini se, svijet postao slabim i plijenom opakih ljudi, koji se pouzdano mogu njim služiti za svoje svrhe, budući da ljudi općenito misle na to kako će otići u raj pa radije podnose batine nego što ih osvećuju.432 A iako se čini da je svijet omlitavio a nebo položilo oružje, tome je nesumnjivo više kriva malodušnost ljudi koji su našu vjeru protumačili u skladu s lijenošću a ne s načelima vrline. Jer, da pomisle na to kako ona dopušta veličanje i obranu domovine, vidjeli bi kako želi da je ljubimo i častimo i da se pripremamo kako bismo bili sposobni da je branimo. Zbog takva, dakle, odgoja i pogrešna tumačenja nema na svijetu toliko republika koliko ih je bilo u davnini, niti, dosljedno tome, ima u narodima toliko Ijubavi prema slobodi kao onda. Ja mislim, doduše, ipak da je uzrok tome što je Rimsko Carstvo svojim oružjem i svojom veličinom uništilo sve republike i njihov politički život. Pa iako se poslije to carstvo raspalo, gradovi su se mogli ponovno udružiti i preurediti politički život samo u vrlo malobrojnim područjima carstva. Bilo kako mu drago, Rimljani su ipak i u najmanjem dijelu svijeta naišli na saveze do zubi naoružanih republika i vrlo odlučnih da brane svoju slobodu. To dokazuje da ih rimski narod ne bi bio mogao svladati da nije bio obdaren rijetkom i golemom vrlinom. A da to donekle osvijetlim, dovoljan mi je primjer Samnićana: vrijedno je divljenja, i Tito Livije to priznaje,433 što su bili toliko moćni i što im je oružje bilo toliko valjano, da su sve do vremena konzula Papirija Kursora, sina prvog Papirija, mogli odolijevati Rimlja­ nima,434 što je potrajalo četrdeset i šest godina,435 poslije tolikih poraza, toliko srušenih gradova i toliko pokolja u njihovoj zemlji. To se poglavito očituje sada, kad se vidi kako je to područje gdje je bilo toliko gradova i toliko ljudi gotovo nenaseljeno, a onda je tamo bilo takvog reda i takve snage te bi bilo nenadmašivo da ga nije napala takva sila kao što je rimska. A lako je zaključiti otkud potječe taj red i kako je došlo do poremećaja: sve se onda dugovalo slobodnu životu, svemu je sada uzrok porobljenost. Jer svi gradovi i pokrajine što posvuda žive u slobodi, kao što rekoh, doživljuju golem napredak. U njima imade više stanovništva, jer su brakovi slobodniji i ljudi ih više žele, jer svatko rado daje na svijet djecu koju smatra da može othraniti, ne bojeći se da će mu očevina biti oduzeta, znajući ne samo da se rađaju slobodni a ne robovi, nego i to da s pomoću svoje vrline mogu postati značajnim građanima, videći kako se uvišestručuje bogatstvo, i na području kulture, i na području umjetnosti. Svatko, naime, rado poboljšava život i nastoji steći imovinu znajući da će, kad je stekne, moći u njoj uživati. Otud se ljudi natječu oko privatne i javne koristi, pa se i jedno i drugo divno povećava.436 Suprotno se svemu tome događa u porobljenim zemljama, a toliko su 431 Walker, međutim, navodi da su rituali rimske religije bili vrlo suzdržani i da Machiavelli pretjeruje opisujući samnitski ritual, što ga Tito Livije opisuje kao rimski (nav. dj., X, 38). 432 Machiavelli razotkriva i kršćansku vjeru kao instrumentum regni, oruđe kojim se narod drži u pokornosti. Usp.: Rasprave..., I, 11. i 12. Walker upozorava na »zanimljivu podudarnost« između Machiavellija i »marksističke propagande« na tom planu (sic!). 433 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 31. 434 Lucije Papirije Kursor potukao je Samnićane i njihove saveznike 309. god. pr. n. e. 435 Prvi samnitski rat trajao je od 343. do 341. god. pr. n. e., a drugi od 327. do 314. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 31. 436 Machiavelli ističe potrebu mira radi općeg prosperiteta, čime izražava tadašnje interese merkantilne buržoa­ zije. Vidjeti o tome mišljenje J. Theveneta, Machiavel economiste, Grenoble, 1922.

237

lišenije dobra koliko je teže ropstvo. A od svih teških ropstava najteže je ono u kojemu si podvrgnut republici, jedno zato što je trajnije i nema nade u oslobođenje, drugo zato što je republici cilj da iscrpi i oslabi sva druga tijela kako bi ojačala svoje, što ne čini vladar kad te podvrgne, ukoliko nije neki barbar, koji pustoši zemlje i ruši sve uljudbe, kao istočnjački vladari. Ako, međutim, posjeduje ljudske sklonosti i načela, većinom podjednako voli gradove koje je pokorio i ostavlja im zanate i gotovo sve stare zakone, pa ako i ne mogu rasti u slobodi, bar ne propadaju kao porobljeni, pri čemu se pod ropstvom razumijeva robovanje strancu, a o robovanju vlastitom građaninu već sam govorio.437 Tko bude, dakle, razmislio o svemu što je rečeno neće se začuditi što su Samnićani bili moćni dok su bili slobodni ni što su poslije bili slabi kad su upali u ropstvo. Tito Livije o tome na više mjesta svjedoči,438 a poglavito kad opisuje Hanibalov rat, gdje pokazuje kako su Samnićani, kad ih je napala legija koja je bila u Noli, Hanibalu poslali izaslanike neka ga mole da im pomogne. U razgovorima koje su vodili rekoše kako su se stotinu godina s Rimljanima tukli vlastitim vojnicima i vlastitim vojskovođama, a mnogo su puta odolijevali dvama konzularnim vojskama i dvama konzulima, a sada su pali na tako niske grane da se jedva mogu braniti od rimske legijice koja je u Noli.

HI Rim je postao velik uništavajući obližnje gradove i zato što je lako prihvaćao strance Crescit interea R om a A lbae ruinis 439 Tko je naumio da mu grad jako širi područje vlasti treba da se svim sredstvima potrudi da poraste broj njegovih stanovnika, jer bez obilja ljudi nikad mu neće poći za rukom učiniti grad velikim. To se postiže na dva načina, milom ili silom. Milom, kad je otvoren i siguran put strancima što se kane nastaniti, kako bi se svaki od njih rado nastanio; silom, razarajući susjedne gradove i doseljavajući njihove stanovnike. To se u Rimu toliko primjenjivalo, da je u doba šestog rimskog kralja440 živjelo osamdeset tisuća muškaraca sposobnih za oružje. Rimljani su, naime, htjeli postupati poput dobra uzgajatelja: da bi biljka ojačala i mogla donositi i čuvati svoje plodove, on joj otkine prve grane što izbiju, kako bi s vremenom, pošto u stabljici biljke ostane rodna snaga, te grane mogle izrasti zelenije i plodonosnije. A da je takav postupak kojemu je cilj širenje vlasti na nova područja bio potreban i dobar, pokazuje primjer Sparte i Atene, koje su bile vojnički vrlo jake republike proviđene izvrsnim zakonima, ali ipak nisu dostigle veličinu Rimskog Carstva, a Rim je kanda bio u većem neredu i politički nije bio tako dobro uređen kao one. Jedini je uzrok tome koji bi se mogao navesti onaj što smo ga već iznijeli,441 jer je Rim zahvaljujući tome što je slijedeći ona dva puta povećao broj stanovnika već mogao staviti pod oružje dvije stotine i osamdeset tisuća ljudi, a Sparta ih i Atena nikad nisu imali više od po dvadeset tisuća svaka. Nije tome razlog što je položaj Rima blagotvorniji, nego jedino drugačiji postupak. Likurg, naime, utemeljitelj spartanske republike, smatrajući da ništa ne može 437 Vidjeti: Vladar, IX pogl. 438 U vrijeme drugoga punskog rata, kad se Marko Klaudije Marcel utvrdio u Noli 215. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 41-42. 439 Lat.: Rim u međuvremenu raste na ruševinama Albe. Pravi citat glasi Roma interim crescit Albae ruinis (Tito Livije, nav. dj., I, 30). 440 Servije Tulije (578-535. god. pr. n. e.), šesti rimski kralj. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 44. Usp.: Umijeće ratovanja, I. 441 Vidjeti: Rasprave.. I, 4.

tako lako oslabiti njegove zakone nego dovođenje novih stanovnika, sve je učinio kako se stranci ne bi zadržali.442 Osim toga, nije im dopuštao da sklapaju brakove, da dobiju građanska prava i druge preduvjete da se zadrže, pa je naredio da se u republici rabi novac od kože, kako bi svakoga prošla želja da dođe, donese na prodaju robu ili uvede obrt, tako da zemlja nikad nije mogla povećati broj stanovnika. A kako u svemu oponašamo prirodu, nije moguće ni prirodno da tanak struk nosi debelu granu. Stoga mala republika ne može osvojiti zemlju ni države što su moćnije i veće od nje, a kad ih i osvoji, dogodi joj se što i stablu jačih grana nego što je deblo, koje ih jedva podnosi, te ga i najmanji vjetar skrši, kao što se dogodilo Sparti, koja je osvojila sve gradove Grčke, pa su se odmah nakon Tebe443 protiv nje pobunili svi drugi gradovi, i deblo ostade bez grana. To se nije moglo dogoditi Rimu, jer mu je deblo bilo tako jako da je bilo koju granu s lakoćom podnosilo. Takvu, dakle, načinu postupanja, i drugima o kojima ćemo govoriti, Rim duguje veličinu i golemu moć. Potvrdio je to Tito Livije u dvije riječi: »Crescit interea Roma Albae ruinis«.

IV

Republike su se služile trima načinima da bi se povećale Tko je razmotrio drevnu povijest opazio je da se republike na tri načina poveća­ vaju. Jedan su primijenili stari Toskanci udruživši zajedno više republika,444 pri čemu jedna drugu ni vlašću ni položajem nisu smjele nadmašivati, a prigodom osvajanja udruživali su na sličan način ostale gradove, kao u naše doba Švicarci i kao što su u staro vrijeme činili u Grčkoj Ahejci i Etoljani. A budući da su Rimljani dosta ratovali s Toskancima, da bih bolje pokazao vrijednost tog prvog načina o njima ću potanko izvijestiti. Prije Rimskog Carstva Toskanci su i na moru i na kopnu bili vrlo jaki, te iako 0 njima nema posebne povijesti, ponešto se o njima pamti i govori o njihovoj veličini. Znade se kako su poslali koloniju na gornje more, koje Latini nazivaju i Jadranskim morem.445 Doznaje se i to kako su se njihovu oružju pokoravali od Tibra pa sve do podnožja Alpi što sad okružuju najveći dio Italije. Istina je, doduše, da su Toskanci, dvjesto godina prije nego što su Rimljani u svakom pogledu ojačali, izgubili vlast u toj zemlji, koja se danas zove Lombardija. Tu su pokrajinu osvojili Francuzi, koji su, potaknuti nuždom ili slašću plodova, u Italiju došli pod svojim vođom Belovezom446 porazili i protjerali stanovnike i smjestili se na tom području gdje su podigli mnoge gradove i tu pokrajinu nazvali Galijom, prema svojem ondašnjem imenu, i držali su je sve dok ih Rimljani nisu pokorili.447 Živjeli su dakle Toskanci u spomenutoj jednakosti 1 širili su se postupajući na prvi način o kojemu je bila riječ, a dvanaest gradova, među kojima su Chiusi, Veji, Fiesole, Arezzo, Volterra i drugi tvorili su savez koji je upravljao 442 Vidjeti: Plutarh, Lycurgus, 27. 443 Teba je osvojena 382. god. pr. n.e., a pobunila se 379. god. pr. n.e. 444 Postojale su tri takve federacije: padska, centralna i kampanijska. Svaka federacija sastojala se od 12 komuna, a na čelu je bio starješina saveza ili vrhovni svećenik. Međutim, sve su starješine imale jednaka prava, tako da se nije mogla uspostaviti centralna vlast i hegemonija jedne pokrajine. 445 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 33. 446 Keltski Gali, pod vodstvom Beloveza i Sigoveza, nećaka kralja Ambigata, u IV st. pr. n. e. Na području današnje Lombardije Gali su osnovali koloniju sa sjedištem u Mediolanumu (Milanu), a u doba najveće ekspanzije zauzeli su područje današnje Francuske (Transalpska Galija) i sjeverne Italije (Cisalpska Galija) do južne granice, na liniji Rimini-Pisa. 447 Transalpsku Galiju pokorio je Cezar u dugom ratu od 58. do 51. god. pr. n. e., kad je pala Alesija. Cisalpska Galija je kao rimska provincija ukinuta 42. god. pr. n. e.

239

njihovom zemljom.448 Osvajati izvan Italije nisu mogli, a i njezin je velik dio još ostao netaknut zbog razloga o kojima će se dolje govoriti. Drugi se način sastoji u tome da se s nekim združiš, ali samo toliko da ti ostane položaj onoga koji zapovijeda, prijestolnica i zasluga za osvajanje, a tim su se načinom služili Rimljani. Treći je način ne udruživati se s drugima nego ih izravno učiniti podanicima, kao što su učinili Spartanci i Atenjani. Od triju načina potonji je posvema uzaludan, kao što smo vidjeli da se dogodilo rečenim dvjema republikama, koje su propale samo zato jer su osvojile vlast koju nisu mogle zadržati. Navući, naime, na sebe brigu upravljanja gradovima na silu, poglavito gradovima koji su se naviknuli živjeti slobodno, teško je i zamorno. A nijesi li naoružan i dobro snabdjeven oružjem, ne možeš im zapovijedati niti njima upravljati. A tko hoće da to postigne valja da se udruži s onima koji će pomoći da se u gradu poveća broj stanovnika. A budući da te dvije zemlje nisu učinile ni jedno ni drugo, način na koji su postupile bio je uzaludan. Rim je, pak, slijedio drugi način, učinio je i jedno i drugo i zato se popeo do goleme moći. A kako je jedini tako živio, jedini je i postao toliko moćan. Pošto se s mnogima po cijeloj Italiji udružio i s njima u mnogom pogledu živio prema jednakim zakonima, a s druge strane, kako je prije rečeno, pošto je uvijek za sebe čuvao sjedište carstva i pravo da zapovijeda, oni što su se s njim udružili nisu ni primijetili kad su svojim trudom i krvlju sami sebe podvrgnuli.449 Otkako su, naime, stali s vojskama izlaziti u pohode izvan Italije, i kraljevstva svoditi na provincije, i podvrgavati one koji se zbog navike da žive pod kraljem nisu ni brinuli što su podvrgnuti, dobivši rimske upravljače, pobijeđeni od rimske vojske, samo su Rimu priznavali vrhovništvo. Tako su se saveznici Rima koji su se nalazili u Italiji odjednom zatekli okruženi rimskim podanicima i potlačeni od golema grada kakav je bio Rim, a kad su opazili zabludu u kojoj su živjeli, bilo im je kasno išta učiniti, toliko je Rim proširio vlast izvan svojih granica i toliko je snažan bio zahvaljujući broju stanovnika i velikom naoružanju. I premda su se saveznici, da bi se osvetili zbog uvrede, protiv njega urotili, ubrzo su izgubili rat i pogoršali svoj položaj, jer su od saveznika postali podanicima. Taj način postupanja, kao što je rečeno, primjenjivali su samo Rimljani, a drugačije i ne smije postupati republika koja se hoće proširiti, jer iskustvo nije otkrilo pouzdanijeg i ispravnijeg načina. Prije spomenuti način udruživanja, u kakvu su živjeli Toskanci, Ahejci i Etoljani i kao što danas žive Švicarci, poslije načina na koji žive Rimljani jest najbolji: budući da ne dopušta veliko širenje, imaš dvije prednosti, prvu što ne navlačiš lako na sebe rat, drugu što onoliko koliko osvojiš lako zadržiš. Uzrok što se takva republika ne može širiti je u tome što je razdvojena, sa sjedištima na raznim mjestima, pa to otežava savjetovanja i donošenje odluka.450 Ne postoji ni želja za gospodovanjem, jer mnogo zajednica sudjeluje u vladavini, pa ne cijene takav dobitak onako kao što samo jedna republika cijeni, budući da se nada kako će joj cio pripasti. Uz to se i njihova uprava odvija preko sabora, pa se odluke nužno donose sporije od ikakvih odluka onih što imaju jedno središte. Iskustvo također pokazuje da takav način postupanja ima čvrstu granicu, i nema primjera da je prekoračena, a to će reći da obuhvaća dvanaest do četrnaest zajednica i da se nakon toga ne nastoji povećavati, jer postigavši sposobnost da se od svakoga obrane, ne traže veću vladavinu, bilo zato što ih nužda ne tjera da steknu veću moć, bilo stoga što ne vide korist u osvajanju, zbog već rečenih razloga. Morali bi, naime, učiniti jedno od ovoga: ili nastaviti s udruživanjem, a to bi mnoštvo izazvalo zbrku, ili bi ih morali učiniti svojim podanicima. Kako vide da je 448 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 1. 449 Aludira na samnićansko-etruščanske saveze protiv Rima. 450 Poteškoće u donošenju odluka kod Machiavellija su dvojake: u slučaju kolektivnog odlučivanja i u slučaju kad je država organizirana kao federacija.

240

prvo teško a drugo nekorisno, oni odustaju. Zato, kad ih bude toliko da smatraju kako mogu živjeti u sigurnosti, opredijele se za dvije stvari: primaju druge pod okrilje i daju pokroviteljstvo, a to im odasvud donosi novac koji se može lako između sebe podijeliti; bore se za drugoga i primaju plaću od ovoga i onoga vladara koji ih za svoje pohode unovačuje, kao što danas čine Švicarci i kao što se čita da su činili prije navedeni narodi. O tome svjedoči Tito Livije451 kad priča kako je kralj Makedonije Filip za vrijeme pregovora o sporazumu s Titom Kvincijem Flaminijem u nazočnosti nekog pretora Etoljana tom pretoru predbacio škrtost i nevjeru veleći da se Etoljani nisu stidjeli s nekim vojevati, a zatim svoje ljude slati da služe neprijatelju, tako da su mnogo puta dvije protivničke vojske vijale zastave Eto lije. Poznato je, dakle, da je udruživanje u saveze uvijek bilo slično i davalo jednake učinke. Vidi se i to da je dobivanje podanika uvijek bio slab postupak i da je donosilo male koristi, a kad se u tome pretjera, propast je neizbježna. A ako je to nekorisno za rat spremnim republikama, pogotovo je bez koristi republikama koje nisu naoružane, kakve su u naše doba bile talijanske. Stoga je jasno da su pravi način primjenjivali Rimljani, to dostojniji divljenja što mu prije Rima nije bilo uzora, a poslije Rima nitko ga nije oponašao. A što se tiče saveza, samo ih Švicarci i švapski savez oponašaju.452 A kako će se na kraju ovog predmeta zaključiti,453 mnoge mjere koje ču poduzimali Rimljani bilo u unutrašnjim ili u inozemnim poslovima ne samo što se u naše doba ne oponašaju, nego se o njima nije vodilo nikakva računa, pa su ih neki smatrali nestvarnima, neki nemogućima, neki neprikladnima i nekorisnim. Zbog toga smo neznanja bili plijenom bilo koga što je htio ovu zemlju pregaziti. A ako bi se oponašanje Rimljana moglo činiti teškim, ne bi se smjelo smatrati teškim oponašanje starih Toskanaca, pogotovo sadašnjim Toskancima. Ako naime stari Toskanci zbog spomenutih razloga nisu mogli ostvariti carstvo kakvo je bilo rimsko, mogli su u Italiji osvojiti vlast kakvu im je njihov način postupanja dopuštao. Dugo su živjeli u sigurnosti, dičeći se gospodstvom i oružjem, zavređujući najveću pohvalu zbog običaja i vjere. M oć i slavu najprije su im oslabili Francuzi, zatim su im je uništili Rimljani, i to tako uništili, da unatoč tome što je moć Toskanaca dvije tisuće godina bila velika sada o njoj gotovo ni spomena nema. Ponukalo me to da razmislim otkud takav zaborav, a o tome će biti riječ u idućem poglavlju. V

Događaji se zaborave zbog promjena vjere i jezika te zbog nesreća koje donose poplave i kuge Filozofima koji su držali da je svijet vječan454 mislim da se može odgovoriti: kad bi to bilo istinito bilo bi razumno smatrati da se pamte događaji od prije pet tisuća godina, samo što je očito da se pamćenje vremena zbog raznih uzroka gubi, dijelom zbog ljudi, dijelom zbog neba. Uzroci koji se pripisuju ljudima jesu mijenjanje vjera i jezika. Kad, naime, nastane nova vjerska sljedba, to jest nova religija, prva joj je briga da stekne pristaše uništavajući staru, a utemeljitelji nove sljedbe to lako postignu ako govore 451 197. god. pr. n. e., nakon Flaminijeve pobjede kod Elateje, održani su pregovori između Filipa V Makedon­ skog i rimskog konzula Flaminija na vrlo zanimljiv način: Filip V je ostao na brodu, a Flaminije na obali, pa su se dovikivali. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXII, 32-34. 452 Švapski savez sklopljen 1488 (trajao do 1533) na inicijativu cara Maksimilijana u Esslingenu. Prišli su mu, uz 22 carska grada, nadvojvoda Sigismund Austrijski i grof Eberhard Wiirttemberški, asavezjeraspolagao sa 1200 konjanika i 12.000 landsknechta. Ta vojna sila sukobila se 1499. sa Švicarcima u tzv. švapskom ratu. 453 Vidjeti: Rasprave..., II, 18. 454 Vjerojatno Machiavelli misli na Aristotela i njegovu Metafiziku. 16

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

241

različitim jezikom. Do te se spoznaje dolazi kad se razmotri kako se kršćanska religija usprotivila vjerovanju pogana, izbrisavši sva njegova načela, sve obrede i zatrvši svaki spomen na staru teologiju.455 Istina je da joj nije pošlo za rukom posve uništiti vijesti o onome što su učinili slavni pristaše stare vjere, i to zato jer se zadržao latinski jezik u kojemu su se morali propisati novi vjerski zakoni. Da su ih naime mogli napisati drugim jezikom, sudeći prema ostalom proganjanju pogana ne bi ostalo ni traga uspomene na prošlost. A tko čita o tome kako su postupali sveti Grgur456 i drugi vođe kršćanske religije vidjet će koliko su uporno progonili sve što je podsjećalo na drevno doba spaljujući djela pjesnika i povjesničara, uništavajući slike i kvareći sve što je nosilo i najmanje znamenje drevnosti. Da su tom proganjanju dodali i nov jezik u najkraće bi vrijeme sve palo u zaborav. Treba stoga vjerovati da su isto ono što je kršćanska religija htjela učiniti protiv vjere pogana i pogani učinili protiv vjere svojih prethodnika. A kako su se te vjere u pet ili šest tisuća godina promijenile dva ili tri puta, izgubila se uspomena na događaje prije tog vremena. Ako, pak, i jest ostao neki znak, to se smatra izmišljotinom i u to se ne vjeruje, kao što se dogodilo s poviješću Diodora Sicilskog,457 koja se proteže unazad četrdeset ili pedeset tisuća godina, ali se, kao što smatram da jest, drži da je lažna. Sto se, pak, tiče uzroka koji dolaze s neba, riječ je o takvim što uništavaju ljudski rod i dio svijeta svode na malobrojne stanovnike. A do toga dolazi ili zbog kuge, ili zbog gladi, ili zbog poplave, a ta je potonja i najvažnija, bilo zato što svakoga pogađa, bilo zato što su svi oni koji se izbave brđani i priprosti ljudi, koji nemaju nikakvih podataka 0 prošlosti pa ih ne mogu ni ostaviti potomcima.458 A spasi li se među njima netko što ima vijesti o prošlosti, da bi stekao ugled i da bi se pročuo, on ih krije i na svoj način izvrće, pa nasljednicima ostane samo ono što je on htio napisati i ništa drugo. A da do tih poplava, kuga i gladi dolazi ne treba nimalo sumnjati, i zato što su ih pune povijesti, 1 zato što se vide posljedice zaboravljanja događaja, i zato što je razumno smatrati da je tako. Priroda se naime, kad se u običnim tijelima nakupi dosta suvišne materije, mnogo puta sama od sebe pokrene i obavi čišćenje, koje je zdravo za to tijelo, a isto se događa u tom složenom tijelu ljudskog roda, kad u svim zemljama ima puno stanovnika, tako da ne mogu živjeti niti mogu otići drugamo, jer su sva mjesta zauzeta i puna, i kad su do vrhunca dospjele ljudska lukavost i zloba, pa je nužno da se svijet očisti na jedan od triju načina, kako bi ljudi, postavši malobrojni i potišteni, živjeli udobnije i postali boljima.459 Bila je, dakle, nekoć, kao što je gore rečeno,460 Toskana moćna, puna vjere i vrline, imala je svoje običaje i svoj rodni jezik, a sve je to uništila rimska vlast. Zbog toga, kao što je rečeno, od nje je ostalo jedino ime.

VI Kako su Rimljani postupali u ratu Pošto smo raspravili o tome kako su Rimljani postupali kad su širili svoju vlast,461 sad ćemo raspravljati o tome kako su postupali kad su ratovali, a u svakoj će se njihovoj 455 Čišćenja nove vjere od poganskih relikta i rušenja poganskih hramova zdušno su se prihvatili papa Teodozije, Arkadije i Honorije krajem IV stoljeća. 456 Grgur Veliki (umro 604. god.), koji je optužen da je uništio Livijeve i Ciceronove rukopise te da je biblioteku na Palatinu prepustio požaru. 457 Diodor Sicilski (90—20. god. pr. n. e.) napisao je Bibliothecae, opću povijest čovječanstva od početaka ljudskog roda do Cezarova pohoda na Galiju, 59. god. pr. n. e. Od četrdeset knjiga sačuvane su I-V i X I-X X knjige. 458 Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI. Usp.: Aristotel, Politika, II, 8. 459 Walker upozorava ovdje na sličnost između Machiavellijevih i Malthusovih doktrina. 460 Vidjeti prethodno poglavlje. 461 Usp.: R a sp ra ve...,!, 11.

242

akciji vidjeti koliko su se mudro udaljavali od uobičajenih postupaka drugih, da bi sebi lakše utrli put prema najvećoj moći. Namjera onoga tko ratuje po svojem izboru ili zbog ambicije jest da osvaja i da održi osvojeno te da tako postupa, kako bi rat obogatio a ne osiromašio njegovu zemlju i njegovu domovinu. Nužno je dakle, i kad se osvaja i kad se zadržava osvojeno, misliti na to kako da se ne troši, pače da se sve čini na korist svoje javnosti.462 Tko sve to želi postići treba da se pridržava rimskog stila i načina, što će najprije reći da rat bude, kao što vele Francuzi, kratak i moćan,463 tako da su izlazeći na bojno polje s krupnim vojskama, Rimljani sve ratove s Latinima, Samnićanima i Toskancima završili u vrlo kratkom roku. Zbroje li se svi ratovi od početka Rima do opsade Vejija opazit će se da su svi okončani što u šest, što u deset, što u dvadeset dana. Njihov je naime običaj bio ovakav: netom je bio objavljen rat, izlazili su u susret neprijatelju i odmah su započinjali bitku. Nakon pobjede, neprijatelji su spasavajući svoje područje od potpuna pustošenja pristajali na uvjete, a Rimljani su ih prisiljavali da im prepuste zemlju, koja se pretvarala u privatna imanja ili se dodjeljivala koloniji, a ova se postavljala na njihovu graničnom području i služila je za čuvanje rimskih granica, a bila je korisna i kolonima koji su posjedovali polja, i Rimljanima koji su bez troškova imali stražu. Od tog postupka nije moglo biti sigurnijeg, ili jačeg, ili korisnijeg. Dok, naime, nije bilo neprijatelja na ratištu, takva je straža bila dovoljna, a kad su na poprište izlazile velike snage da pokore koloniju, i Rimljani su izlazili s velikim snagama, započinjali bitku, pobjeđivali i namećući im teže uvjete vraćali se doma.464 Tako su malo pomalo stjecali ugled u neprijatelja, a iznutra su jačali. I tog su se postupka držali sve dok nisu promijenili način ratovanja, što se dogodilo nakon opsade Vejija, gdje su zato da bi mogli dugo ratovati odlučili da budu plaćeni vojnici, koje prije nisu plaćali jer nije ni bilo potrebno, jer su ratovi kratko trajali.465 A premda su Rimljani davali plaću i zahvaljujući njoj mogli voditi dulje ratove, na što ih je prisiljavala daljina neprijatelja, ipak nisu nikad mijenjali prvotni postupak kojim su brzo rat okončavali, već prema mjestu i vremenu, niti su ikad odustajali od slanja kolonija. Prvog su se postupka, da, naime, ratove brzo završavaju, držali ne samo zbog svojih običaja nego i zbog ambicija konzula, koji su na dužnosti ostajali godinu dana, a od te godine šest mjeseci u mirovanju, pa su željeli završiti rat kako bi trijumfirali. Kolonije su slali zato što je bilo korisno i donosilo je mnoge prednosti. Mijenjali su mnogo način podjele plijena, u čemu nisu kao prije bili tako darežljivi, bilo zato što nisu smatrali da je to jako nužno, jer su vojnici primali plaću, bilo zato što je plijen postajao veći, pa su namjeravali toliko obogatiti državnu blagajnu da ne budu prisiljeni oporezovati grad radi odlaska u ratne pohode. Tom se odlukom državna blagajna u kratko vrijeme jako obogatila.466 Zahvaljujući, dakle, tim dvama postupcima, dijeljenju plijena i slanju kolonija, Rim se ratom bogatio, dok su ostali vladari i republike, lišeni mudrosti, siromašili. To je poprimalo takve razmjere, da se ponekom konzulu činilo kako ne može trijumfirati ako kao slavodobitnik ne donese mnogo zlata i srebra i svakovrsnog plijena u državnu blagajnu. Tako Rimljani, zahvaljujući opisanom pona­ 462 Polibije navodi da cilj ne može biti samo osvajanje i potčinjavanje, već je uzrok dublji: korist, čast i zadovoljstvo (nav.dj., III, 4). 463 Franc. courte et grosse Walker prevodi sa short and crusbing, jer u ovom kontekstu grosse (krupan) ima značenje puissante (moćan). Ovdje Machiavelli zastupa koncepciju Blitzkriega, ako se u Umijeću ratovanja ograničio samo na to da se u ratnoj kampanji izbjegne zima. 464 Tako su Rimljani bili poznati po brzim represalijama. O kolonijama usp.: Rasprave. . I, 1; II, 19; Vladar, III; Firentinske povijesti, II, 1. 465 Vidjeti: Rasprave..., 1,51. 466 Iako Kamilov prijedlog prilikom osvajanja Vejija (396. god. pr. n. e.) da se dio plijena položi u državni erar nije bio prihvaćen, kao ni prijašnji prijedlog iz 388. god. pr. n. e., nakon rata s Etruščanima, nakon pobjede nad Samnićanima 341. od ratnog plijena sagrađene su mnoge javne zgrade. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 4. i 21; X, 46.

243

šanju i završavajući brzo ratove, iscrpljujući neprijatelje dugim ratovanjem, i porazima, i pljačkanjem, i sporazumima na svoju korist, postajahu sve bogatijima i sve moćnijima.

VII Koliko su zemlje Rimljani davali po kolonu Koliko su zemlje Rimljani dijelili po kolonu, mislim da je vrlo teško pouzdano odrediti. Mislim, naime, da su je davali više ili manje, prema mjestima gdje su slali kolonije. A treba smatrati da su u svakom slučaju i neovisno o mjestu škrto dijelili. Najprije zato da bi mogli poslati više ljudi, jer su oni morali štititi to područje; zatim jer su sami kući živjeli siromašno, pa nije bilo razumno da njihovi ljudi vani žive u većem obilju. Tito Livije veli kako su kraj Vejija poslali koloniju i svakome podijelili po tri jugera i sedam uncija zemlje, što u nas o d g ov ara...467 Jer osim onoga što smo spomenuli, smatrali su da nije dovoljno imati izvjesnu količinu zemljišta, nego je treba dobro obrađivati. Nužno je da cijela kolonija imade javna polja, gdje svatko može izvoditi svoju stoku na pašu i šume gdje će uzimati drvo za ogrjev, bez čega se kolonija ne može uspostaviti.

VIII Zašto narodi odlaze iz rodnog kraja i šire se u tuđim zemljama Pošto smo razmatrali kako su Rimljani postupali u ratu i kako su Toskance napadali Francuzi,468 čini mi se da se ne udaljuje od predmeta rasprava o tome kako se vode dva tipa ratova. Jednom je povod ambicija vladara ili republika koje nastoje proširiti vladavinu, a takvi su bili ratovi koje je vodio Aleksandar Veliki i ratovi koje su vodili Rimljani, i ratovi koje svakodnevno vodi jedna sila s drugom. Takvi su ratovi pogibeljni, ali ne odgone posvema stanovnike iz određene zemlje, jer se pobjednik zadovoljava pokornošću naroda i u većini ih slučajeva pušta da žive prema svojim zakonima, a uvijek u svojim kućama i na svojim imanjima. Drugi je tip rata kad se cio narod sa svim obiteljima makne s određenog mjesta, prisiljen glađu ili ratom, i traži novo sjedište i novu zemlju, ne zato da bi njom upravljao kao oni gore, nego zato da bi baš nju svu posjedovao, i protjerao ili pobio stare njezine stanovnike. Takav je rat užasno okrutan i stravičan. A o tim ratovima govori Salustije na kraju Jugurtinskog rata,469 kad kaže kako se nakon pobjede nad Jugurtom čulo o kretanju Francuza što su dolazili u Italiju,470 pa veli da se rimski narod protiv svih drugih borio samo radi onoga tko je trebao da vlada, ali s Francuzima se borio uvijek radi spasa svakoga pojedinačno. Dosta je, naime, vladaru ili republici koji napadnu neku zemlju da unište samo one što zapovijedaju, ali ovi narodi moraju uništiti svakoga, jer žele živjeti od onoga od čega su drugi živjeli.471 Tri su takva vrlo opasna rata vodili Rimljani. Prvi je bio kad je bio zauzet Rim, koji su osvojili isti Francuzi što su, kao što je prije rečeno, Toskancima uzeli Lombardiju i učinili je svojim sjedištem.472 Tito Livije navodi dva razloga; prvi, kao što 467 Manje od jednog hektara. Međutim, Tito Livije navodi u originalu sedam jugera (nav. dj., V, 30). 468 Usp.: R a s p r a v e .. II, 6-7. 469 Gaj Krispije Salustije (86—35. god. pr. n. e.), Bellum Jugurthinum, 114. 470 Nisu to bili Gali, već Cimbri i Teutonci. 471 Vidjeti: Vladar, III. 472 390. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave..., II, 4.

244

je već rečeno,473 vidi u tome što ih je privukla slast talijanskog voća i vina, kojim su oskudijevali u Francuskoj; drugi u tome što su vladari francuskog kraljevstva, u kojima se namnožilo toliko ljudi da se više nisu imali čim hraniti, smatrali kako je nužno da dio njih ode u potragu za novom zemljom. Pošto su donijeli takvu odluku, onima što su trebali da odu izabrali su kao vojskovođe Beloveza i Sikoveza, dva francuska kralja, od kojih je Belovez došao u Italiju, a Sikovez je prešao u Španjolsku. Dolaskom Beloveza osvojena je bila Lombardija, a zatim su Francuzi poveli prvi rat protiv Rima.474 Poslije tog rata došlo je do rata koji su poveli prije prvog kartaginskog rata, kad je između Piombina i Pise bilo pobijeno preko dvjesta tisuća Francuza.475 Treći je rat bio kad su Teutonci i Cimbri došli u Italiju, gdje ih je, pošto su svladali više rimskih 'vojska, pobijedio M arije.476 Dobili su, dakle, Rimljani ta tri vrlo opasna rata. A za pobjedu je bila i potrebna njihova vrlina, jer poslije se vidi, kad je zatajila rimska vrlina i kad je njihovo oružje izgubilo nekadašnju vrijednost, kako su carstvo srušili takvi narodi kao što su bili Goti, Vandali i slični, koji su osvojili cijelo Zapadno Carstvo. Izlaze u pohode ti narodi iz svojih zemalja, kao što je gore rečeno, natjerani nuždom, a nužda nastaje ili od gladi, ili od rata što su ga protiv njihove zemlje poveli tlačitelji prisilivši ih da traže nova područja. A kad je takvih velik broj, prodru u tuđu zemlju, ubijaju stanovnike, zaposjednu njihova imanja, uspostave novu vladavinu, promijene ime zemlji, kao što je učinio M ojsije, i kao što su učinili narodi što su osvojili rimsko carstvo. Ta nova imena u Italiji i u drugim zemljama nastaju samo otuda što su ih tako nazvali novi osvajači, kao što je Lombardija koja se zvala Cisalpinska Galija; Francuska se zvala Transalpinska Galija, a sad se naziva prema Francima koji su je osvojili; Skjavunija se zvala Ilirija, Ugarska Panonija, Engleska Britanija, i tako je s mnogim drugim zemljama koje su promijenile ime, što bi bilo dosadno pripovijedati.477 I M ojsije je nazvao Judejom dio Sirije koju je osvojio. A kako sam gore kazao da je ponekad te narode iz njihove zemlje potjerao rat, pa su bili prisiljeni tražiti nove zemlje, želim dodati primjer Maura, davnih naroda u Siriji, koji su, čuvši da dolaze hebrejski narodi i smatrajući da im se ne mogu oprijeti, pomislili kako je bolje da se spase i da napuste vlastitu zemlju, nego da sebe izgube u želji da nju spase, pa su s obiteljima otišli u Afriku, gdje su se smjestili otjeravši stanovnike koje su tamo zatekli. Tako su oni što nisu mogli obraniti svoju zemlju osvojili tuđu. A Prokopije, koji opisuje rat što ga je Belizar vodio protiv osvajača Afrike Vandala, iznosi kako je na nekim stupovima mjesta koja su ti Mauri obitavali čitao napise što glase: »Nos Maurisii, qui fugimus a facie lesu latronis filii Navae«,47& gdje se otkriva zašto su otišli iz Sirije.479 Stoga su ti narodi užasno pogibeljni, jer ih je zadnja nužda otjerala, pa ako ne naiđu na dobro oružje, nitko ih ne može zadržati. Kad, međutim, nema mnogo onih što su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu, nisu opasni kao oni o kojima je bilo govora, jer se ne mogu poslužiti velikim nasiljem, nego im je potrebna vještina da osvoje neko mjesto, pa kad ga osvoje treba da se održe uz pomoć prijatelja ili udružujući se, kao što su učinili Eneja, Didona, Masilijanci480 i slični, kojima su susjedi dopustili da ostanu gdje su se smjestili. 473 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 33. 47^ Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 34. 475 Za drugoga galskog rata, 226-222. god. pr. n. e. Podatak o dvjesta tisuća Gala nije, međutim, točan, jer ih je poginulo 40.000. Livijev tekst o tome je izgubljen. Vidjeti: Polibije, nav. dj., II, 23-24. 476 U bici kod Aquae Sextiae, 102. god. pr. n. e. Ondje je ubijeno 200.000 protivnika. 477 Usp.: Firentinske povijesti, 1,5. 478 Lat.: Mi Mauri koji smo pobjegli pred licem lopova Jozue Nunova, Prokopije Cezarejski (bizantski historiograf iz VI stoljeća), De Bello Vandalico, II, 10. 479 Usp.: Sveto pismo, Knjiga Jozue Nunova. 480 Eneja je osnovao Lavinij, fenička princeza Didona je, po predaji, osnovala Kartagu, Masilijanci su osnovali današnji Marseille. O Didoni vidjeti: Vladar, XVII pogl., i Publije Vergilije Maron, Eneida, IV.

245

Izlazi pučanstvo masovno, gotovo sveukupno, iz zemalja Skitije, hladnih, siromašnih krajeva, gdje imade mnogo ljudi, a slaba ih zemlja ne može hraniti, pa su prisiljeni izaći, jer ih mnogo toga tjera a ništa ih ne zaustavlja.481 A što se ima petsto godina nije dogodilo da su ti narodi napučili koju zemlju, tumači se s mnogo razloga. Prvi je velika seoba iz te zemlje u doba propadanja Rimskog Carstva, kad je otišlo više od trideset naroda. Drugi je u tome što su Njemačka i Ugarska, odakle su također ti narodi izlazili, sada poboljšale svoju zemlju tako da mogu lagodno živjeti i nije im potrebno da se isele. S druge strane vrlo su ratoborni ljudi, pa poput tvrđave zadržavaju susjedne Skite, koji se ne usuđuju ni pomisliti da bi ih pobijedili i prodrli im u zemlju. A često dolazi do golemih pokreta Tartara, koje zadržavaju Ugri i Poljaci i često se diče kako bi Italija i Crkva da nije njih mnogo puta osjetile teret tartarskih četa. Toliko o rečenim narodima.

IX

Sto obično uzrokuje rat među moćnima Uzrok ratu između Rima i Samnićana, koji su dugo bili saveznici, jednak je kao i uzrok svakom ratu među moćnim državama. Povod je slučajan, ili ga izazove onaj tko želi povesti rat. Povod ratu između Rimljana i Samnićana bio je slučajan, jer Samnićani, kad su zaratili protiv Sidicinjana a zatim protiv Kampanjana, nisu namjeravali ratovati s Rimljanima.482 Napadnuti Kampanjani, međutim, utekli su se za pomoć Rimu mimo predviđanja Rimljana i Samnićana, i stavili su se pod okrilje Rimljanima, koji su ih kao svoje morali braniti i prihvatiti rat jer im ne bi služilo na čast ako bi ga izbjegli. Rimljani su smatrali razumljivim da ne mogu braniti Kampanjane kao prijatelje protiv prijatelja Samnićana; ali su mislili da im je sramota ne braniti ih kao podanike, ili kao štićenike, držeći da bi ne braneći ih presjekli put svima onima što budu namjeravali doći pod njihovu vlast. A kako je Rim imao pred očima kao cilj carstvo i slavu a ne mir, taj pothvat nije mogao odbiti. Isti je razlog bio povod prvom ratu protiv Kartažana, nastalom zato što su Rimljani stali u obranu Mesinaca na Siciliji, a taj je rat također počeo slučajno. Nije, međutim, slučajan bio poslije drugi rat između njih, jer Hanibal, kartaginski vojskovođa, nije Saguntince, prijatelje Rimljana u Španjolskoj, napao zato da njih uništi, nego da izazove rimsku vojsku, i dobije priliku da se s njom sukobi i da prijeđe u Italiju.483 Na takav su način uvijek poticali nove ratove oni što su bili moćni i ulijevali poštovanje zbog povjerenja i zbog drugih razloga. Ako, naime, hoću zaratiti protiv nekog vladara, a imamo sklopljene ugovore koji se dugo poštuju, naći ću opravdanje da napadnem njegova prijatelja radije nego njega, osobito zato što znam da će se on kad mu napadnem prijatelja ili osjetiti pogođenim, pa ću ispuniti cilj da s njim zaratim, ili će se, ako se ne osjeti pogođenim, otkriti njegova slabost ili iznevjeravanje štićenika kojega bi morao braniti. A i jedno mu i drugo oduzimlje ugled i olakšava moje namjere. O predaji Kampanjana Rimljanima i ratu koji je, kako je gore rečeno, od toga nastao i o tome što treba da učini grad koji se sam ne može obraniti a želi se pošto-poto obraniti od napadača, treba primijetiti da je najbolje sredstvo slobodno se dati onome koga želiš kao zaštitnika, kao što su se Kampanjani utekli Rimljanima484 i Firentinci 481 Zemljom Skita smatralo se područje između Dunava i Dona, ali Machiavelli time podrazumijeva, očito, i ostale barbare tog područja, uključujući i Slavene. 482 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 29-31. 483 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 5. 484 Capuu (etruščanski grad Volturnum) napali su 343. Samnićani, kad je pritekla u pomoć Sidicinima, i radije se predala Rimljanima.

246

kralju napuljskom Robertu,485 koji ih nije htio obraniti kao prijatelje, a zatim ih je branio kao podanike protiv snaga Castruccia iz Luke, koji ih je napao.486

X

Novac nije žila kucavica rata, kao što se obično misli487 Budući da svatko može otpočeti rat kad ga je volja, ali ga ne može kad hoće okončati, prije nego što se upusti u pothvat vladar mora odmjeriti svoje snage i prema njima se ponašati. Mora, međutim, biti toliko razborit da se u odnosu na svoje snage ne bi prevario, a svaki će se put prevariti kad ih odmjerava ili prema novcu, ili prema geografskom položaju, ili prema dobrom raspoloženju ljudi, ako s druge strane nema vlastite vojne sile. Sve spomenute stvari zaista ti povećavaju snagu, ali ti je ne daju, i same po sebi nisu ništa i ničemu ne pomažu bez vjerne vojske. Bez vojske ti, naime, ni veliki novci nisu dovoljni, ne koristi ti snaga zemlje, a vjernost i dobro raspoloženje ljudi ne traju, jer ti ne mogu ostati vjernima kad ih ne uzmogneš braniti.488 Svaka planina, svako jezero, svako nepristupačno mjesto postaju ravnicom ako nema jakih branitelja. Novac te ne samo ne brani, nego zbog njega prije postaneš plijenom. I ne može biti lažnijim općenito mišljenje prema kojemu su novci presudni za rat.489 Sentenciju je izrekao Kvinto Kurcije u ratu između Antipatra Makedonskog i kralja Sparte,490 gdje pripovijeda kako je zbog pomanjkanja novaca kralj Sparte bio prisiljen da se sukobi pa je ostao poražen, a da je sukob odgodio nekoliko dana, u Grčku bi stigla vijest o Aleksandrovoj smrti pa bi bez borbe ostao pobjednikom.491 Kako, međutim, nije imao novaca, a zbog toga se bojao da ga vojska ne napusti, bio je prisiljen iskušati fortunu u bici. Zbog toga Kvinto Kurcije tvrdi kako su novci presudni za rat. Sentencija se svakodnevno navodi i nedovoljno mudri vladari je slijede. Oslanjajući se na nju misle da im je za obranu dosta imati mnogo blaga, a ne pomišljaju na to kako bi, da je blago dovoljno za pobjedu, Darije pobjedio Aleksandra,492 Grci pobijedili Rimljane,493 u naše doba vojvoda Karlo pobijedio Švicarce,494 a prije nekoliko dana papa i Firentinci zajedno ne bi imali teškoće da pobijede nećaka pape Julija II Francesca 485 Robert Anžuvinac (1309-1343), koji je pomogao Firentincima 1311. protiv Henrika VII i gibelina. Od 1316. do 1322. vladao je Firencom. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 24—37. 486 Castruccio Castracani porazio je Firentince kod Altopascia 1325. Robert Anžuvinac im je poslao najprije Gautiera de Briennea, zvanog Vojvoda Atenski, a potom svog sina Karla, vojvodu Kalabrije, koji je vladao gradom od 1325. do 1328. Usp. i: Život Castruccija Castracanija. 487 Lat.: Pecuniae sunt nervi bellicivilis, maksimakoju F. Bacon pripisuje Mucijanu, Vespazijanovu zapovjedniku. O tome i o Machiavellijevim koncepcijama u: F. Bacon O f the true Greatness o f the Kingdom o f Great Britain. 488 Donekle on modificira taj stav u Umijeću ratovanja, VII. 489 Machiavelli se tu također razilazi sa svojim suvremenicima. Gian Giacomo Trivulzio (1451-1518), zapovje­ dnik u službi Karla VIII i Luja XII te pobjednik kod Agnadella, na pitanje francuskog kralja odvratio je: »Da bi sevodio rat, potrebne su tri stvari: novac, novac, novac.« Vidjeti: P. Pieri, Guerra e politicanegli scrittori italiani, Milano, 1955. Machiavelli ovdje nije objektivan zbog svoje averzije prema najamničkim vojskama. 490 Kvint Kurcije Ruf, historiograf iz I st. n. e., u: De Rebus Gestis Alexandri Magni, IV, 6. 491 Agis Uf Euripontid, spartanski kralj od 338, sukobio se kod Megalopolisa, 331. god. pr. n. e., s makedonskim generalom Antipatrom, kojega je Aleksandar imenovao regentom za vrijeme njegove azijske kampanje. Međutim, Aleksandar je umro 323, a spomenuta bitka u kojoj je poginuo Agis zbila se 331. god. 492 Perzijskoga kralja Darija III (336-330. god. pr. n. e.) porazio je Aleksandar kod Ise 333. i kod Arbele 331. god. pr. n. e. 493 Rimljani su pobijedili Grke 148. pod zapovjedništvom Kvinta Cecilija Metela na Istmu, a 146. god. pr. n. e. Lucije Mumije Arhaik razrušio je Korint, i time je Grčka definitivno pala pod rimsku vlast. 494 Karlo Smjeli (1433-1477), burgundski vojvoda, sin Filipa Dobrog, zaratio je protiv Luja XI. Taj rat je prozvan »ratom općeg dobra«, ali su njegovi saveznici više mislili na »svoje dobro«, kako kaže Filip de Commynes u svojim memoarima. Švicarci su ga potukli kod Morata 1476.

247

Mariju u urbinskom ratu.495 No sve su gore imenovane pobijedili oni koji su dobre vojnike a ne novac smatrali presudnim za rat. Između ostalih stvari koje je Krez, kralj Lidije, pokazao Solonu Atenjaninu bilo je neizmjerno blago, a na upit što misli o njegovoj moći, Solon mu je odgovorio da ga ne smatra moćnijim zato što ima blago, jer rat se vodi oružjem a ne zlatom, i kako može doći netko što ima više oružja od njega i oteti mu ga.496 Dodajmo još jedan primjer. Kad je nakon smrti Aleksandra Velikog mnogo Francuza došlo u Grčku, a zatim u Aziju, Francuzi su poslali izaslanike kralju Makedonije da pregovaraju o stanovitom sporazumu.497 Da bi pokazao koliko je moćan i da bi ih prestrašio kralj im je pokazao mnogo zlata i srebra, na što su Francuzi prekinuli već gotovo sklopljen mir, toliko ih je zaokupila želja da mu ono zlato otmu. I tako je kralj ostao lišen onoga što je nakupio za svoju obranu. Nema tome mnogo godina kako su Mlečani, iako im je državna blagajna bila puna blaga, svu državu izgubili, a da im zlato nije moglo pomoći za obranu.498 Držim stoga da nije zlato, kao što je općenito razvikano, presudno za rat, nego su presudni dobri vojnici, jer zlato nije dovoljno da se pronađu dobri vojnici, ali dobri su vojnici posve dovoljni da pronađu zlato. Da su htjeli ratovati više s pomoću zlata negoli oružjem, Rimljanima ne bi dostajalo cijelo blago na svijetu, pomisli li se na njihove velike pohode i na unutrašnje teškoće. Ratujući, međutim, oružjem nikad nisu oskudije­ vali zlatom, jer su im oni koji su ih se bojali zlato donosili čak na bojište. A ako je onaj spartanski kralj499 zbog oskudice novca morao iskušati sreću u borbi, njemu se zbog novca dogodilo ono što se mnogo puta događalo zbog drugih razloga. Bilo je primjera kad su vojske ostavši bez namirnica i prisiljene ili umrijeti od glada ili se upustiti u borbu, donosile časniju odluku da se bore, pri čemu na neki način može pomoći i fortuna. Mnogo se puta događalo da je vojskovođa videći kako protivničkoj vojsci stiže pomoć odlučio kako mu je bolje da se s njom sukobi i da iskuša sreću u bici, nego da čeka dok ona ojača pa da se u svakom slučaju s njom bori uz tisuću okolnosti koje mu idu na uštrb. Vidjelo se također, kao što se dogodilo Hazdrubalu kad ga je u Marki napao Klaudije Neron zajedno s drugim rimskim konzulom,500 kako vojskovođa koji je prisiljen ili pobjeći ili boriti se uvijek izabire borbu, smatrajući da takvom odlukom, koliko god je vrlo pogibeljna, može pobijediti, a onom drugom na svaki način mora izgubiti. Mnogobrojne su dakle nužde koje vojskovođu prisile da se mimo svoje namjere odluči za sukob, a među njima ponekad može biti oskudica novca, samo što zbog toga novac ne treba smatrati presudnijim za rat nego što su druge stvari koje ljude ponukaju na takvu nuždu. Nije, dakle, opet ponavljam, novac presudan za rat, nego su presudni dobri vojnici. Novci su, dakako, prijeko potrebni, ali dobri ih vojnici sami steknu; jer nemoguće je da dobrim vojnicima uzmanjka novaca, kao što novci sami po sebi ne pribavljaju dobre vojnike. Da je istina što velimo pokazuje svaka povijest na tisuću mjesta. Usprkos tome što je Periklo501 Atenjanima savjetovao da ratuju s cijelim 495 Francesco Maria della Rovere, nećak Julija II, postao je vojvoda Urbina 1504, ali ga je Lav X protjerao. U veljači 1517. ponovo je zauzeo vojvodstvo, ali je u rujnu iste godine morao odstupiti pred Lorenzom Medicijem. Taj je rat stajao papu 800.000 dukata. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d ’Italia, XII, 8. 496 Tu epizodu navodi Lukijan (Karont, 12). Krez je vladao od 560. do 546. god. pr. n. e. Nakon poraza protiv Kira postao je njegov savjetnik. 497 Kralj Makedonije Ptolemej Keraun, 280. god. pr. n. e. Primjer je uzet od Justina, Historiae Pbilippicae, XXV, 1- 2 .

498 Nakon poraza kod Agnadella, od savezničkih snaga Cambraiske lige pod zapovjedništvom G. G. Trivulzia. Vidjeti: Rasprave..., I, 53. 499 Agis III. 500 U bici kod Metaura, 207. god. pr. n. e., gdje je ubijen Hazdrubal. Rimsku vojsku vodili su Gaj Klaudije Neron i Marko Livije Salinator. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 48. 501 Periklo (495-429. god. pr. n. e.) vodio je rat s Peloponezom, koji je završio 430. god. pr. n. e. izbijanjem kuge u Ateni, od koje je umro i Periklo. Vidjeti: Tukidid, Peloponeski rat, I, 141-142.

248

Peloponezom, uvjeravajući ih da u ratu mogu pobijediti nastojanjem i snagom novca, i premda su u tom ratu Atenjani ponekad dobro prolazili, na kraju su ga izgubili, pa su više vrijedili Spartina mudrost i dobri vojnici negoli Atenino nastojanje i novac. Takav sud potvrđuje bolje i od koga Tito Livije raspravljajući o tome bi li Aleksandar Veliki da je došao u Italiju pobijedio Rimljane: prema njegovu mišljenju tri su stvari nužne u ratu, mnogo vojnika, i to dobrih, dobri vojskovođe i dobra fortuna. Istražujući jesu li u tome imali prednost Rimljani ili Aleksandar, donosi svoj zaključak a da nikad ne spominje novac.502 Kad su Sidicini od njih zahtijevali da se za njih bore protiv Samnićana, Kampanjani su svoju moć morali odmjeravati novcem a ne vojnicima, jer kad su odlučili da im pomognu, nakon dvaju poraza bili su prisiljeni podvrgnuti se Rimljanima ako su se željeli spasiti. XI

Nije se mudro sprijateljiti s vladarom koji ima više ugleda nego snage Kad je Tito Livije pokazao kako su Sidicinjani pogriješili uzdajući se u pomoć Kampanjana i kako su Kampanjani pogriješili misleći da ih mogu braniti, življim riječima to nije mogao izreći nego kad je kazao: »Campani magis nomen in auxilium Sidicinorum, quam vires a d praesidium. attulerunt« 503 Treba tu primijetiti da savezi s vladarima kojima je zbog udaljenosti položaja nezgodno da ti pomognu ili nemaju snage da to učine jer su nespremni ili zbog drugih razloga, odaju da su jači na riječima negoli što pomažu onima koji se u njih uzdaju, kao što se naših dana dogodilo Firentincima, koje su tisuću četiri stotine sedamdeset i devete napali papa i napuljski kralj, a oni su, kao prijatelji francuskog kralja, od tog prijateljstva izvukli magis nomen, quam praesidium, 504 kao što bi se dogodilo vladaru koji bi se uzdajući se u cara Maksimilijana upustio u kakav pothvat, jer to je jedno od onakvih prijateljstava koje bi donijelo »magis nomen, quam praesidium«, kao što se u tom tekstu kaže da je donijelo prijateljstvo Kampanjana sa Sidicinjanima. Pogriješili su dakle u tome Kampa­ njani, jer im se činilo da su im snage veće nego što su bile. Tolika je kadšto bila nerazboritost ljudi da su se ne umijući i nemajući mogućnosti braniti same sebe upuštali u pothvate radi obrane drugih, kao što su učinili i Tarenćani: kad su se rimske vojske uputile protiv vojske Samnićana, oni su rimskom konzulu poslali glasnike da ga obavijeste kako žele mir među dvama narodima i kako se spremaju ratovati protiv onoga tko odbije mir. Na to konzul nasmijavši se njihovim riječima u nazočnosti glasnika naredi da se dadne znak za bitku i svojoj vojsci zapovjedi neka traži neprijatelja, pokazavši Tarenćanima na djelu a ne na riječima kakva su odgovora dostojni.505 Pošto sam u ovom poglavlju razmatrao o odlukama suprotna učinka koje vladari donose radi obrane drugih, u idućem kanim govoriti o odlukama koje se donose radi vlastite obrane.

502 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 17-19. 503 Lat.: Kampanijci su ponudili načelnu, ali ne i konkretnu pomoć Sidicinima (Tito Livije, nav. dj., III, 29). 504 Lat.: radije ime nego zaštitu. Godine 1479. papa Sikst IV i Ferdinand Aragonski, napuljski kralj, nakon propale zavjete Pazzijevih 1478, napali su Firencu s namjerom da zbace Medicije. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 10-18.

505 320. god. pr. n. e., nakon poraza kod Kaudinskog klanca. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 14. Konzul je bio L. Papirije Kursor.

249

XII Je li bolje, u strahu od napadaja, zaratiti ili čekati rat protiv sebe Čuo sam kako ljudi vrlo upućeni u ratna pitanja kadšto raspravljaju o tome je li od dvojice vladara gotovo podjednakih snaga, od kojih jači navijesti rat drugome, tom drugome bolje očekivati neprijatelja unutar svojih granica ili se susresti s njim na njegovu području i tamo ga napasti prvi. A čuo sam razloge i za jedno i za drugo. Tko zastupa odlazak u napadaj navodi što je Krez svjetovao Kiru, kad mu je, pošto je stigao na granice Masagećana da s njima ratuje, njihova kraljica Tomiris506 poručila neka se odluči i izabere hoće li ući u njezino kraljevstvo, gdje bi ga ona čekala, ili želi da ona dođe ususret njemu. U raspravi Krez je rekao neka on ode k njoj, navodeći kao razlog ovo: ako je pobijedi daleko od njezina kraljevstva neće joj oduzeti kraljevstvo i ona će imati vremena da se oporavi, ali ako je pobijedi unutar njezinih granica moći će je progoniti dok bježi ne dopuštajući joj da se oporavi i oduzet će joj državu.507 Navodi se i Hanibalov savjet Antiohu, kad je taj kralj namjeravao zaratiti protiv Rimljana,508 gdje je pokazao kako se Rimljani mogu pobijediti jedino u Italiji, jer je tu moguće poslužiti se njihovim oružjem, i bogatstvom, i prijateljima; tko se pak s njima borio izvan Italije i Italiju im ostavljao slobodnom, ostavio im je nepresušan izvor snabdijevanja kad god im je potrebno. Zaključio je kako se Rimljanima moglo prije oduzeti Rim nego carstvo i prije Italiju nego druge provincije. Navodi se kao primjer i Agatoklo,509 koji nije mogao izdržati rat kod kuće, pa je napao Kartažane koji su s njim zaratili i prisilio ih je da zatraže primirje. Navodi se Scipion, koji je napao Afriku da bi otklonio rat iz Italije.510 Tko ima suprotno mišljenje veli kako onaj tko hoće nauditi neprijatelju treba da ga udalji od svoje kuće. Spominju se Atenjani, koji su ratujući po svojoj volji na vlastitoj zemlji ostajali pobjednicima, a kad su se udaljili i s vojskom pošli na Siciliju izgubili su slobodu.511 Spominju se pjesničke priče u kojima se kaže kako je kralj Libije Antej kad ga je napao egipatski Heraklo bio nenadmašiv dok ga je očekivao unutar granica svojega kraljevstva, ali čim se zahvaljujući Heraklovoj lukavosti udaljio izgubio je državu i život. Otud je nastala priča o Anteju, koji je stojeći na zemlji snagu primao od svoje majke koja je bila Zemlja, a kad je to opazio Heraklo podigao ga je uvis i odvojio od zemlje.512 Navode se i moderna mišljenja. Svakome je poznato da su napuljskog kralja Ferdinanda u njegovo doba smatrali vrlo mudrim vladarom, a kad je dvije godine prije njegove smrti stigao glas kako kralj Francuske Karlo VIII želi doći da ga napadne, razbolio se pošto je napravio velike pripreme, a kad je umro, među ostalim uspome­ nama koje je ostavio svojemu sinu Alfonsu bila je i poruka da neprijatelja čeka unutar kraljevstva i da ni za što na svijetu snage ne izvodi izvan svoje države, što sin nije poslušao, nego je vojsku poslao u Romanju pa je bez borbe izgubio i nju i državu.513 5°6 Masageti, narod iranskog porijekla, živio je između Kaspijskog i Aralskog jezera. O njihovoj kraljici Tomiris vidjeti u: Umijeće ratovanja, VI. 507 Tomiris je porazila Kira 529. god. pr. n. e., kojega je Krezov savjet doveo u propast. 508 135. god. pr. n. e., kad je Antioh III, sirijski kralj, namjeravao krenuti u Evropu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXIV, 60. 5
250

Razlozi koji se osim rečenog odasvud navode jesu: tko napada dolazi srčanije nego tko čeka, a to vojsci daje više pouzdanja; uz to se neprijatelju oduzimlju mnoge povoljne okolnosti u kojima se može poslužiti vlastitim sredstvima, jer se ne može koristiti podanicima koji su poharani, a s neprijateljem u kući gospodar je prisiljen na veći obzir kad od njih izvlači novac i kad ih iscrpljuje, tako da mu presuši izvor koji mu, kako veli Hanibal, omogućuje da podnese rat. Osim toga, nalazeći se u tuđoj zemlji, njegovim je vojnicima nužnije da se bore, a takva nužda postaje vrlinom, kao što smo više puta kazali. S druge se strane kaže kako očekivanje neprijatelja nudi mnoge prednosti, jer bez ikakve muke možeš mu napraviti mnogo neprilika oko snabdijevanja hranom i svime što je vojsci neophodno; lakše mu možeš poremetiti planove, jer si u zemlji bolje od njega obaviješten; s jačim snagama možeš na njega navaliti, jer ih lakše udružiš, dok on sve svoje ne može odvajati od kuće; nadalje, nakon poraza lakše se možeš oporaviti, bilo zato što će se mnogo tvojih četa spasiti jer su im blizu skloništa, bilo stoga što pojačanja ne dolaze izdaleka, tako da na kocku stavljaš sve snage, a ne svu fortunu, a kad se udaljuješ stavljaš na kocku svu fortunu, a ne sve snage.514 A bilo ih je koji su neprijatelja da bi ga oslabili pustili da više dana prodire u njihovu zemlju i da zauzme mnogo područja, kako bi ostavljajući posvuda posade oslabio svoju vojsku, pa su se onda s njim lakše mogli sukobiti. No, da sada kažem ono što namjeravam, mislim da treba praviti ovu razliku: ili sam svoju zemlju vojnički pripremio, kao Rimljani, i kao Švicarci, ili mi nije priprem­ ljena, kao Kartažanima i kao kralju Francuske i Talijanima. U tom slučaju neprijatelja valja držati daleko od kuće, jer ako ti je vrlina u novcu a ne u ljudima, kad god nisi u stanju novac upotrijebiti, propao si, a to ti se najprije dogodi kad ratuješ doma. Primjer su Kartažani, koji su dok im je kuća bila slobodna mogli protiv Rimljana ratovati uz pomoć svojih prihoda, a kad im je bila napadnuta, nisu se mogli oprijeti Agatoklu. Firentinci se nisu mogli suprotstaviti Castrucciu, gospodaru Luke, jer je on s njima ratovao u njihovoj kući, tako da su se radi obrane morali podvrgnuti napuljskom kralju Robertu.515 Kad je pak Castruccio umro, isti su ti Firentinci smogli snage da napadnu milanskog vojvodu u kući i da mu nastoje oduzeti vlast, toliko su vrline odavali kad su ratovali daleko, a toliko malodušnosti ratujući blizu! Kad su, međutim, države spravne za rat, kao što je bio Rim i kao što su Švicarci, teže ćeš ih pobijediti što im se više približiš. Te, naime, zemlje mogu udružiti više snaga da se odupru navali nego kad napadaju koga. U ovom me slučaju ne uzbuđuje Hanibalov autoritet, jer je Antiohu onako govorio u žaru i radi svoje koristi. Da su, naime, Rimljani u onom razdoblju doživjeli tri poraza u Francuskoj kao što su ih doživjeli od Hanibala u Italiji, nesum­ njivo bi bili propali, jer se ne bi poslužili vojskama kao što su se poslužili u Italiji; ne bi imali one povoljne uvjete da se oporave, niti bi se s onim snagama mogli oduprijeti neprijatelju. Kad su napadali neku provinciju nikad nisu slali vojsku brojniju od pedeset tisuća ljudi, ali kad su branili kuću naoružali su ih protiv Francuza, nakon prvog punskog rata, osamnaest stotina tisuća.516 I ne bi ih mogli razbiti u Lombardiji kao što su ih razbili u Toskani, jer protiv tako velikog broja neprijatelja ne bi mogli odvesti toliku vojsku tako daleko niti bi se s njima mogli tako povoljno boriti. Cimbri su razbili rimsku vojsku u Njemačkoj, i Rimljani im ništa nisu mogli.517 Kad su pak stigli u Italiju i mogli okupiti sve snage porazili su ih.518 Švicarce je lako pobijediti izvan njihove kuće, 514 Usp.: Rasprave. . . , I, 22-23. 515 Godine 1325. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 29-30. 516 Polibije navodi brojku od 926.000 vojnika. Nav. dj., II, 24. 517 105. god. pr. n. e. Rimljane su porazili: Cimbri kod Arausiona blizu Avignona. 518 101. god pr. n. e. kod Raudijskih polja. Rimljanima je zapovijedao Kvint Lutacije Katul, kojega Machiavelli spominje u Umijeću ratovanja, V.

251

gdje oni ne mogu poslati više od otprilike trideset ili četrdeset tisuća ljudi, ali pobijediti ih kući, gdje ih mogu skupiti stotinu tisuća, vrlo je teško. Zaključujem prema tome ponovno, neka vladar čiji je narod naoružan i spreman za rat uvijek u kući očekuje velik i opasan rat i neka mu ne ide ususret. Onaj pak čiji su podanici nenaoružani a zemlja nenaviknuta na ratovanje neka se uvijek što god više može udalji. Tako će se i jedan i drugi, svaki prema svojim prilikama, bolje obraniti.

XIII Od nesklone do velike fortune lakše se dolazi prijevarom negoli snagom Smatram potpuno istinitim da se rijetko kada dogodi ili se nikada ne događa da ljudi slabe fortune dopru do velika položaja bez sile i bez prijevare,519 osim ako ti taj položaj nije darovan ili ostavljen kao nasljedstvo. I ne znam da je ikad bila dovoljna samo snaga, ali će se i te kako događati da je samo prijevara dostatna, kao što će jasno vidjeti tko bude čitao životopis Filipa Makedonskog, Agatokla Sicilskog520 i mnogih drugih njima sličnih, koji su od najniže ili niske fortune dospjeli do golemih vladavina ili carstava. Ksenofont u Kirovu životopisu521 predočuje tu nuždu da se vara, jer opisuje kako je prvi pohod Kirov protiv armenskog kralja pun prijevare i kako je obmanom i snagom zauzeo njegovo kraljevstvo. Ksenofont time hoće zaključiti da je vladaru koji želi postići nešto veliko nužno naučiti da vara. Njegov Kir, uz to, vara Kijaksara, kralja Medijaca, svojega ujaka, na više načina, pa prema piscu bez te prijevare Kir ne bi mogao doseći veličinu do koje je došao. I ne vjerujem da je igda itko što je od rođenja slabe fortune postigao veliku moć samo zahvaljujući otvorenoj i prostodušnoj snazi, nego, naprotiv, samo prijevarom, kao što je učinio Giovanni Galeazzo da bi državu i vlast nad Lombardijom oteo svojemu stricu gospodinu Bernabou.^22 A isto što su prisiljeni uraditi vladari u početku svojeg jačanja prisiljene su činiti i republike, sve dok ne postanu moćne i dok im ne uzbude dovoljna samo snaga. A kako se Rim posvuda ili slučajno ili namjerno držao svih postupaka koji su bili nužni da dođe do veličine, nije propuštao ni taj. A u početku nije se mogao poslužiti većom prijevarom nego kad je postupio kao što smo gore opisali,523 udružujući se s drugima, jer pod tom ih je izlikom porobio, kao Latine i druge narode okolo. Najprije se naime poslužio njihovom snagom da pokori pogranične narode i da pojača ugled kao država. Pošto ih je pokorio toliko je ojačao da je svakoga mogao potući. A Latini su opazili da su porobljeni tek kad su vidjeli kako su Samnićani doživjeli dva poraza i bili prisiljeni na sporazum.324 Ta je pobjeda uvelike povećala ugled Rimljana kod dalekih vladara koji su preko nje čuli za rimsko ime a ne i oružje, a zavist i strah je izazvala u onih što su vidjeli i osjetili oružje, među kojima su bili Latini. A toliko su zavidjeli i tako su se bojali, da su se ne samo Latini, nego i njihove kolonije u Laciju, zajedno s Kampanjanima koje je Rim branio, urotili protiv rimskog imena. A taj su rat Latini poveli onako kao što se gore kaže da se ratovi najvećim dijelom povedu, ne navalivši na Rimljane nego braneći Sidicinjane 519 Usp.: Vladar, VII i XVIII pogl. Guicciardini kaže da Machiavelli može biti opravdan samo ako pod prevarom (fraude) razumijeva astuziu (lukavost), a ne dolo (prevaru). Aristotel spominje također snagu i prevaru u Politici, V. 520 Filip II, otac Aleksandrov (G. F. Berardi smatra da je riječ o Filipu V). O Agatoklu vidjeti: Vladar, VIII pogl. 521 Riječ je o Ksenofonovoj Kiropediji, II, 4. 522 Nakon smrti Giovannija Viscontija 1354. Lombardiju su podijelili njegovi nećaci Galeazzo II, Matteo II i Bernabo. Mattea su ubila braća, a Galeazza II je u Paviji naslijedio Gian Galeazzo (1378), koji je 1385. ubio svog strica Bernaboa i tako zadobio cijelu Lombardiju. Vidjeti: Firentinske povijesti, I, 33. 523 Vidjeti: Rasprave. . II, 4. 524 Samnićani su bili poraženi kod Mons Glaurusa i Suessale 343. god. pr. n. e., za prvoga samnitskog rata.

252

protiv Samnićana, s kojima su Samnićani zaratili uz odobrenje Rimljana. A da je istina da su se Latini odlučili za rat pošto su doznali za prijevaru pokazuje Tito Livije kroz usta Anija Setina, latinskog pretora, koji je u vijeću izrekao ove riječi: »N am si etiam nunc sub umbra foederis aequi servitutem pati possumus«, itd.525 Stoga je jasno da se Rimljani u početku svojega jačanja nisu propustili poslužiti etiam ’26 prijevarom, koju su uvijek morali primjenjivati oni što su od malih prvih uspjeha htjeli da se uzdignu do visokih položaja, što je to manje sablažnjivo koliko je prikrivenije, kao što su radili Rimljani. X IV

M nogo se puta ljudi varaju kad misle da se poniznošću svladava oholost Mnogo se puta opaža kako poniznost ne samo ne koristi nego šteti, poglavito kad se primjenjuje prema bezočnim ljudima, koji su te ili zbog zavisti ili zbog drugih razloga zamrzjeli. Svjedoči o tome naš povjesničar527 kad govori o tom ratu između Rimljana i Latina. Kad su se, naime, Samnićani Rimljanima požalili što su ih Latini napali, Rimljani Latinima nisu htjeli taj rat zabraniti da ih ne bi razljutili, ali ne samo što ih to nije razljutilo, nego su im postali još neskloniji i još su se brže otkrili kao neprijatelji. Svjedoče o tome riječi spomenutog latinskog pretora Anija na istom vijeću, gdje veli:

»Tentastis patientiam negando militem: quis dubitat exarsisse eos? Pertulerunt tamen hunc dolorem . Exercitus nos parare adversus Samnites foederatos suos audierunt, nec moverunt se ab urbe. Unde haec illis tanta modestia, nisi a conscientia virium, et nostrarum, et suarumf«528 Iz tog se teksta posve bjelodano zaključuje koliko je strpljivost Rimljana povećala drskost Latina. I stoga vladar nikad ne smije zanemariti svoje dostojanstvo i nijednu stvar nikada ne smije sporazumno dopustiti, želi li pri tome očuvati svoju čast, osim kad to može ili smatra da može zadržati i za sebe, jer kad stvar dođe dotle da je ne možeš dopustiti na rečeni način, gotovo je uvijek bolje da je pustiš silom nego strahom od sile: pustiš li je, naime, silom, postupaš tako da izbjegneš rat, a većinom ga ne izbjegneš, jer kad si je nekome pustio očitujući malodušnost, taj se neće na tome zaustaviti nego će ti htjeti i druge stvari oduzeti i više će se protiv tebe ražestiti što te manje bude cijenio; s druge ćeš strane u svoju korist naći hladnije branitelje, jer će te smatrati ili slabim ili kukavicom.529 Ako, pak, ti, čim uočiš protivnikovu želju pripremiš snage, makar one bile slabije od njega, on te počne štovati, više te poštuju ostali vladari oko tebe, i taj poželi da ti pomogne, jer si dobro naoružan, a da si klonuo nikad ti ne bi pomogao. Podrazumijeva se pri tome da imaš jednog neprijatelja, ali kad bi ih imao više, prepustiti štogod od onoga što posjeduješ nekome da bi ga pridobio, makar već počeo rat, i da bi ga otcijepio od njegovih saveznika a tvojih neprijatelja, uvijek će biti razborita odluka.530

525 Lat.: Dakle, premda možemo podnijeti ropstvo pod prividom pravednog saveza. . . (Tito Livije, nav. dj., VIII, 4). 526 Lat. etiam = premda. 527 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 2. 528 Lat.: Stavili ste na kušnju njihovo strpljenje kad ste im odbili dati vojnike: tko može sumnjati da ih je to razljutilo? Pa ipak to podnose. Čuli su da pripremamo vojsku protiv Samnićana koji su im saveznici, pa ipak se nisu makli iz grada. Odakle tolika umjerenost ako ne iz svijesti o njihovim i našim snagama? (Tito Livije, nav. dj., VIII, 4). 529 Vladari ne smiju izazivati mržnju ili pomisao da su slabići. Usp.: Vladar, XIX pogl. 530 Machiavelli smatra da neutralnost može samo odgoditi sukob, ali ga ne može izbjeći. Usp.: Vladar, XXI pogl.

253

XV Slabe se države uvijek kolebaju pri odluci, a polagano je odlučivanje uvijek štetno O ovom istom predmetu i o porijeklu rata između Latina i Romana može se primijetiti kako je pri svakom opredjeljenju dobro zaći u srž pitanja o kojemu treba odlučivati, a nije dobro uvijek se kolebati i biti nesiguran. Bjelodano se to pokazalo kad su Latini vijećali kako će se otcijepiti od Rimljana.531 Pošto su, naime, predosjetili slabo raspoloženje koje je obuzelo latinske narode, da bi se u to uvjerili i da bi vidjeli mogu li ne laćajući se oružja te narode pridobiti Rimljani su im dali na znanje neka u Rim pošalju osam građana,532 jer se s njima moraju savjetovati. Kad su to čuli, svjesni da su mnogo toga uradili protiv volje Rimljana, Latini su vijećali o tome tko treba da ode u Rim i kakve mu upute valja dati u vezi s onim o čemu bude morao govoriti. I dok su na vijeću o tome raspravljali, njihov je pretor Anije rekao: »Ad summam rerum

nostrarum pertinere arbitror, ut cogitetis magis quid agendum nobis, quam quid loquendum sit. Facile erit explicatis consiliis, accomodare rebus verba«.533 Nema sumnje da su te riječi vrlo istinite i treba da ih se drži svaki vladar i svaka republika, jer se kolebanju i nesigurnosti onoga što netko hoće da učini ne umiju prilagoditi riječi, ali kad se jednom nakon čvrste jednodušnosti odluči što treba raditi, riječi je lako naći. Ovo sam primijetio to radije što sam mnogo puta upoznao kako takva kolebljivost šteti javnim poslovima i kako je na štetu i sramotu naše republike. A uvijek će se događati da u spornim pitanjima koja zahtijevaju čvrstinu odlučivanja bude kolebljivosti kad savjet treba da dadnu i odluku donesu slabi ljudi.534 Od kolebljivih nisu manje štetne ni polagane i zakasnjele odluke, poglavito kad se odlučuje u korist kojeg prijatelja, jer se sporošću nikome ne pomogne, a samom se sebi šteti. Takve odluke dolaze ili zbog slabe hrabrosti ili zbog slabe snage, ili od opakosti onih koji treba da odluče, koji, potaknuti vlastitim težnjama da upropaste državu ili da ispune koju svoju želju, ne dopuštaju da se odluka donese nego je sprečavaju ili zamršuju. M akar opazili da se zanos naroda okreće prema opasnoj strani, dobri građani, naime, nikad neće spriječiti odlučivanje, osobito o onome što ne može čekati. Nakon smrti Hijerona, tiranina Siracuse, kad je došlo do žestoka rata između Kartažana i Rimljana, pokrenuli su Sirakužani raspravu o tome treba li da budu prijatelji Rimljanima ili Kartažanima.535 Toliko su žučno raspravljali, da je stvar ostala neizvje­ sna i nije se donijela nikakva odluka, sve dok Apolonid, jedan od prvaka u Siracusi, nije svojim govorom punim mudrosti pokazao kako ne treba kuditi onog tko smatra da treba pristati uz Rimljane ni one što žele slijediti kartaginsku stranu, ali kako treba prodrmati kolebljivost i sporost u donošenju odluke, jer u toj kolebljivosti vidi potpunu propast republike, dok se bilo kakvom odlukom može nadati kakvu dobru. I nije bolje mogao Tito Livije pokazati nego na tom mjestu, kolika je šteta od te neizvjesnosti. To pokazuje i na primjeru zgode s Latinima, jer kad su od Lavinjana zatražili pomoć protiv 531 Nakon izbijanja tzv. latinske pobune 341. Latini su poraženi kod Vezuva, 340. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 3-4. 532 Rimljani su zatražili deset, a ne osam poslanika. 533 Lat.: Sudim da je od najveće važnosti za naše poslove da vi razmotrite radije što treba učiniti nego što treba reći. Bit će lako prilagoditi riječi stvarima čim razjasnimo stajališta (Tito Livije, nav. dj., VIII, 4). 534 Machiavelli aludira na kolebljivost i neodlučnost republikanskih institucija u Firenci i samog gonfalonijera Piera Soderinija. 535 Hijeron je ubijen 215. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave..., II, 2. Apolonid je Sirakužanima savjetovao da se drže sporazuma s Rimom, ali nisu ga poslušali, i 214. god. pr. n. e. Rimljani su zauzeli Sirakuzu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 28.

254

Rimljana, oni su toliko odgađali odluku, da je upravo kad su s vojskom izlazili da im pomognu stigla vijest o porazu Latina. Stoga je njihov pretor Milonije rekao: »Ovo malo puta koji smo prošli skupo ćemo platiti rimskom narodu«.536 Da su se naime prije odlučili hoće li ili neće pomoći Latinima, ako ih ne bi pomogli ne bi naljutili Rimljane, ako bi ih pomogli, pomoć bi stigla pravodobno, pa bi im zajedno sa svojim snagama mogli donijeti pobjedu; odgađajući pak u svakom su slučaju na gubitku, kao što im se i dogodilo. Da su Firentinci vodili računa o tome, ne bi s Francuzima doživjeli toliko štete i toliko nevolja kakvih su imali kad je francuski kralj Luj XII prodro u Italiju da napadne milanskog vojvodu Lodovica.537 Kad se naime kralj spremao da dođe tražio je sporazum s Firentincima, i izaslanici koji su mu došli s njim su se složili da ostanu neutralni, a kad on dođe u Italiju treba da im jamči sigurnost i zaštitu. On je gradu dao mjesec dana vremena da sporazum ratificira. Ratifikaciju su odgodili oni što su zbog pomanjkanja razboritosti pomagali Lodovicovu stranu, tako da kralj poslije, pošto je pobijedio, nije htio prihvatiti ratifikaciju kad su se Firentinci odlučili za nju, jer je uvidio da su oni silom prilika a ne dobrovoljno htjeli steći njegovo prijateljstvo. Stajalo je to grad Firencu mnogo novca, a Firentinci zamalo nisu izgubili državu, kao što im se drugom prilikom zbog sličnih razloga dogodilo.538 A to više je za osudu njihovo držanje što od njega vojvoda Lodovico nije imao koristi: da je on pobijedio odao bi mnogo više znakova neprijateljstva prema Firentincima nego kralj. I premda se gore u jednom poglavlju raspravljalo539 o nevolji koju ta slabost uzrokuje republikama, zbog nove sam prilike koju mi je pružila nova zgoda htio ponoviti što sam rekao, a osobito zato što mi se činilo da o tome moraju voditi računa republike slične našoj. XVI

Koliko se vojnici našeg vremena razlikuju od vojnika drevnog doba Najvažnija bitka koju je ikad rimski narod protiv koga vodio bila je bitka s latinskim narodima za vrijeme Torkvatova i Decijeva konzulata.540 Razumno je naime zaključiti da bi isto tako kao što su Latini postali robovima jer su je izgubili, i Rimljani bili robovima da je nisu dobili. To je mišljenje Tita Livija, koji potpuno izjednačuje obje vojske, u disciplini, vrlini, upornosti i brojčanosti, jedinu razliku vidi u starješinama rimske vojske, koji su bili obdareniji vrlinom nego starješine latinske vojske. U odvijanju te bitke opažene su dvije zgode kakvih prije nije bilo i kakve će se poslije rijetko dogoditi: da bi učvrstili hrabrost vojnika, i poslušnost i odlučnost za borbu, jedan je od konzula sam sebe ubio, a drugi je ubio svojega sina.541 Jednakost u tim dvjema vojskama o kojoj Tito Livije govori sastojala se u tome što su zbog dugotrajnog zajedničkog ratovanja imali isti jezik, jednaku disciplinu i vojnu spremu, jer su na isti način postupali kad su išli u napadaj, jednako su nazivali formacije i njihove starje­ šine.542 Budući da su bili podjednaki snagom i vrlinom bilo je, dakle, potrebno da se 536 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 11. 537 Luj XII je 1499. zauzeo Milano i zatražio od kolebljivih Firentinaca da se izjasne, pa je pobijedila profrancuska struja na čelu s gonfalonijerom Pierom Soderinijem. 538 1512. god. 539 Usp.: Rasprave. . I, 38. 540 340. god. pr. n. e. odigrala se bitka kod Vezuva (poznata i kao bitka kod Veserisa), a zatim kod Trifanuma. Konzuli su bili Publije Decije Mure i Tito Manlije Torkvat (zvani Imperiosus). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 3—5. i 7-11. 541 Publije Decije je jurišao u sigurnu smrt, a T. Manlije Torkvat je ubio svog sina koji se upustio u dvoboj s jednim Latinom. Sin Publija Decija Mure je ponovio očevo djelo 295. god. pr. n. e. u ratu s Galima i Samničanima. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 9. 542 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 6.

dogodi nešto izvanredno što bi i jedne i druge učvrstilo u hrabrosti i učinilo upornijima, jer upornost, kao što je drugom prilikom rečeno,543 donosi pobjedu i dok ona traje u grudima boraca, vojske ne okreću leđa. A da bi dulje potrajala u grudima Rimljana nego u grudima Latina, što sudbini što vrlini konzula se duguje da je Torkvat ubio sina a Decije sebe. Pokazuje Tito Livije, kad opisuje tu jednakost snaga, kako su Rimljani organizirali vojsku i bitke. Budući da on to objašnjava na dugo i na široko, neću ga ponavljati, nego ću samo raspravljati o onome što smatram značajnim i o onome što svi vojskovođe našeg doba zanemaruju, pa u vojskama i bitkama dolazi do mnogo zbrke. Velim dakle da se iz Livijeva izlaganja razabire kako je rimska vojska bila podijeljena na tri glavna dijela koji se toskanski mogu nazvati trima postrojbama: prvu su nazivali kopljanicima, drugu prednjacima, treću trijarijima, a svaki je od njih imao svoju konjicu.544 Kad su pripremali bitku naprijed su postavljali kopljanike, u drugom redu njima iza leđa postavljali su prednjake, u trećem, jednako poredane, smještali su trijare. Konje svih triju postrojbi postavljali su s desne i s lijeve strane tih triju četa; konjičke su se postrojbe prema svojem obliku i prema mjestu nazivale »alae«, što će reći krila, jer su bile poput krila tog korpusa. Prva postrojba kopljanika, koja je stajala na čelu, imala je tako zbijene redove da bi mogla odoljeti neprijatelju i zadržati ga. Druga postrojba, budući da nije započinjala borbu nego je morala prvoj pomoći bude li potučena ili odbijena, nije se gusto svrstavala, nego su joj redovi bili prorijeđeni, pa je mogla bez nereda prihvatiti prvu kad god je neprijatelj potisne i prisili na povlačenje. Treća je postrojba trijara imala još prorjeđenije redove od prve kako bi, bude li potrebno, mogla prihvatiti prve dvije. Smještene, dakle, u takvoj formaciji, postrojbe su zametale bitku, pa ako su kopljanici bivali odbijeni ili poraženi povlačili su se u prorijeđene redove »prednjaka«, pa su svi zajedno udruženi, pretvarajući dvije postrojbe u jedinstven korpus, nanovo poticali bitku; ako su opet bivali odbijeni i potisnuti, svi su se povlačili u prorijeđene redove trijaraca i sve bi tri postrojbe postavši jednim korpusom obnav­ ljale bitku, a ako su i tada bile svladane, budući da se više nisu mogle oporaviti, izgubile bi bitku. A kako je svaki put kad se ta potonja postrojba trijara upotrebljavala vojska bila u opasnosti, nastala je poslovica: Res redacta est a d Triarios,545 što će toskanski reći: »Odigrali smo zadnju kartu«. Kao što su napustili sve druge mjere, a drevnu obuku ni u kojem dijelu ne primjenjuju, vojskovođe su našeg doba napustili i taj način ratovanja, koji nema malu važnost: tko se organizira tako da se može u bitkama tri puta oporaviti, treba da tri puta naiđe na nesklonu fortunu da bi izgubio, i treba da protiv sebe ima takvu vrlinu koja je tri puta kadra da ga pobijedi. Tko se međutim oslanja samo na prvi napadaj, kao kršćanske vojske,546 lako može izgubiti, jer svaka zbrka, svaka osrednja vrlina mogu mu oteti pobjedu. Naše se vojske ne mogu tri puta obnavljati zato što su se lišile mogućnosti da jedna postrojba prihvati drugu. To nastaje otuda što se sada bitke upriličuju na dva nepovoljna načina. Ili svoje postrojbe smještaju tako da su jedna drugoj uz rame, pa vode bitku čelno razvučenu a tanku po dubini, što je čini slabijom, jer svrstavanje nije dovoljno gusto od čela do leđa; ili pak, da bi je ojačali, poredaju postrojbe na rimski način, pa ako je čelo razbijeno, nemajući mogućnost povlačenja u drugu liniju sve se tri zajedno isprepletu i same sebe razbiju. Kad je, naime, ona sprijeda potisnuta, sudari se s drugom, ako druga hoće istupiti naprijed, sprečava je prva, pa kako se prva sudari s drugom, a druga s trećom, nastane 543 Usp.: Rasprave. .. , I, 14. 544 Za detaljan opis vidjeti: Umijeće ratovanja, III. 545 Lat.: Sve zavisi od trijara (Tito Livije, nav.dj., VIII, 8). i46 Misli na suvremene armije koje su sve više primjenjivale frontalni napad. Vidjeti: P. Pieri, II Rinascimento e la crisi militare italiana, Torino, 1952.

256

takva zbrka, da često i najmanja nezgoda upropasti vojsku. Španjolske i francuske čete u ravenskoj bici,547 gdje je poginuo presvijetli de Fois, francuski vojskovođa, i koja se prema načelima našeg doba vrlo dobro odvijala, svrstale su se na jedan od opisanih načina, tako, naime, da je i jedna i druga vojska sve ljude svrstala rame uz rame pa su i jedna i druga imale samo jednu frontu, znatno više po širini nego po dubini. A to im se uvijek događa kad je polje veliko, kao kraj Ravenne. Znajući kakav nered nastane pri povlačenju, postave se u jedan red pa ga izbjegavaju koliko mogu šireći frontu, kao što je rečeno, ali kad ih područje gdje se bore suzi, prepuštaju se gore opisanom neredu i ne misleći kako da tome doskoče. U istom neredu jašu tuđom zemljom, bilo da pljačkaju ili da obavljaju druge ratne zadaće. I u Santu Regulu548 u pohodu na Pisu i drugdje, gdje su Firentince razbili Pizanci za vrijeme rata između Firentinaca i toga grada, koji se pobunio nakon prodora francuskog kralja Karla u Italiju, taj poraz nije došao ni od koga drugog nego od prijateljske konjice: nalazeći se sprijeda, neprijatelji su je odbacili, a ona se sručila na firentinsko pješaštvo i razbila ga, pa je ostatak vojnika stao bježati, a gospar Ciriaco dal Borgo,549 stari zapovjednik firentinskog pješaštva, u mojoj je nazočnosti mnogo puta ustvrdio kako ga nikad nitko nije razbio osim prijateljske konjice. Kad vojuju s Francuzima, Švicarci, koji su majstori modernog ratovanja, više nego i o čemu vode računa o tome kako će se skloniti po strani da na njih ne nasrne vlastita im konjica ako bude odbijena. I premda se čini da je to lako shvatiti i posve lako ostvariti, još nitko od naših suvremenih vojskovođa nije oponašao drevni način postrojavanja ni popravio moderne. Pa iako su i oni vojsku ustrojili nazvavši jedan dio čelnim odredom, drugi bojnim odredom, treći zaštitnicom, to im je poslužilo jedino pri smještaju u taborima, ali što se tiče njihovih zadaća u borbi, rijetko kada, kao što je rečeno, ti svi korpusi nisu prepušteni jednoj te istoj sudbini. Budući da mnogi opravda­ vaju svoje neznanje navodeći kako žestina topništva ne dopušta da se u ovim vreme­ nima primjenjuju mnogi drevni postupci, o tome želim raspravljati u idućem poglavlju i istražiti priječi li topništvo da se primijeni drevna vrlina.

XVII Koliko u sadašnje doba vojske treba da cijene topništvo i je li općenito uvriježeno mišljenje prihvatljivo Dok sam razmišljao o tome koliko su bitaka na bojnom polju, koje se u naše doba nazivaju francuskom riječju journees, a Talijani ih zovu fatti d ’arme, vodili Rimljani u raznim vremenima, palo mi je na pamet mišljenje što ga mnogi dijele, prema kojemu Rimljanima, da je u ono doba postojalo topništvo, ne bi bilo moguće ni onako lako osvajati provincije, podvrgavati narode, niti bi s onakvom snagom uopće mogli širiti vladavinu.550 Vele također da s pomoću ovih vatrenih sredstava ljudi ne mogu primijeniti ni pokazati svoju vrlinu kao što su to mogli u drevno doba. Dodaju i treće mišljenje, da se teže ostvaruju bitke nego onda i da se iznutra ne mogu ustrojiti kao u 547 Bitka kod Ravenne odigrala se 11. travnja 1512. Francuzi su porazili savezničke snage Španjolaca, Mlečana i pape, ali je u bici poginuo francuski glavnokomandujući Gaston de Foix. Vidjeti: Rasprave. . II, 17; usp.: Umijeće ratovanja, II. 548 2. svibnja 1498. Firentinskom vojskom zapovijedao je grof Rinuccio da Marciano, kojega je nakon poraza zamijenio Paolo Vitelli. 549 Firentinskom vojskom pri opsadi Pise zapovijedao je Ciriaco da Borgo Sansepolcro. 550 Machiavelli potcjenjuje ulogu artiljerije u modernom ratovanju jer sepreviše oslanja na antičke primjere. Već u njegovo doba artiljerija se iskazala u mnogim bitkama, a valjalo je pretpostaviti da će progres i nauka pridonijeti usavršavanju vatrenog oružja. Vidjeti: P. Pieri, nav. dj. O artiljeriji Machiavelli detaljno govori u Umijeću ratovanja, III. 17

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

257

ono doba, tako da će se s vremenom rat svesti na topništvo. Smatrajući da nije neumjesno raspravljati o tome jesu li takva mišljenja održiva, i koliko je topništvo vojskama povećalo ili smanjilo snagu, i da li dobrim vojskovođama oduzimaju ili pružaju priliku da djeluju u skladu s vrlinom, počet ću govoriti o prvom mišljenju, prema kojemu stare rimske vojske ne bi onako osvajale da je postojalo topništvo. Odgovarajući, o tome velim da se ratuje ili radi obrane ili radi napadaja. Zato treba najprije istražiti kojoj je vrsti ratovanja topništvo korisnije ili štetnije. I premda bi se i o jednome i o drugome dalo govoriti, smatram da je neusporedivo štetnije onome tko se brani negoli onome tko napada. Kao objašnjenje navodim da se onaj tko se brani nalazi ili unutar utvrđenog grada ili se vani na bojištu ogradio. Ako je unutar grada, ili je taj grad malen, kao većina utvrda, ili je velik. U prvom slučaju, onaj tko se brani potpuno je izgubljen, jer je napadaj topništva takav da nema zidina, makar bile i vrlo debele, koje u par dana neće srušiti, pa ako onaj tko je unutra nema dosta prostora da se povuče, i to u opkope i zaklone, propao je i ne može odoljeti navali neprijatelja koji nakon rušenja zidina želi ući. Tada mu ne koristi ni topništvo ako ga ima, jer poznato je načelo da ljude koji su u stanju u skupinu žestoko prodrijeti topništvo ne zaustavlja. Stoga hranitelji gradova ne mogu odoljeti goropadnim navalama stranaca. Odolijeva se, naprotiv, navalama Talijana, jer usitnjeno a ne skupno vode bitke, koje oni na vrlo svojstven način nazivaju čarkama. A ovi što u neredu i mlako idu k zidu pod topničkom vatrom idu u neizbježnu smrt i protiv njih je topništvo djelotvorno. Oni pak što zbijeni u skupinu i potičući jedan drugog prodiru, ako ih ne zaustave jarci i opkopi, svuda uđu, i topništvo ih ne sprečava, pa ako poneki i pogine, ne može ih toliko poginuti da pobjeda dođe u pitanje. Da je tome tako dokazuju mnoga osvajanja stranaca u Italiji, a poglavito u Bresci, 551 jer su za vrijeme pobune toga grada protiv Francuza i dok je francuski kralj još uvijek držao tvrđavu, Mlečani, da bi odoljeli napadaju iz tvrđave, snabdjeli topništvom cijelu cestu što se od tvrđave spuštala prema gradu postavivši topove na čelo, i s bokova, i na svakom mjestu gdje je bilo potrebno. O topništvu presvijetli de Fois nije vodio nikakva računa, dapače je sa svojim odredom pješke sišao, prošao usred topništva i, koliko je poznato, od njega nije imao bilo kakve štete vrijedne pozornosti. Tko se, prema tome, brani u malom gradu, kao što je rečeno, i kome su zidine srušene, i nema prostora da se povuče u zaklone i jarke, i treba da se uzda u topništvo, smjesta je izgubljen. Ako braniš velik grad i imaš mogućnost da se povučeš, topništvo je ipak neusporedivo korisnije onima koji su vani nego onima koji su unutra. Najprije, želi li se topništvom nauditi onima koji su vani, potrebno je uzdignuti ga nad razinu zemlje, jer ako ostane pri zemlji, i najmanji nasip ili zaklon zaštitit će neprijatelja i nećeš mu moći nauditi, pa ćeš se morati podići i dovući topove do hodnika na zidinama ili ćeš se na bilo koji način dići nad razinu tla, a tada ćeš na sebe navući dvije nevolje, prvu, jer nećeš moći dovesti topništvo tolikog dometa i jačine kao što ga može dovući onaj izvana, jer se u malom prostoru ne može rukovati teškim topovima; drugu, sve da ga i možeš dovesti, ne možeš napraviti onakve pouzdane i sigurne zaklone da zaštitiš topove, kao što mogu učiniti oni izvana, jer su na zemlji pa mogu slobodno po svojoj volji izabrati prostor. Prema tome, tko brani grad ne može topništvo držati na visokim mjestima ako oni vani imaju brojno i jako topništvo, a dođu li s njim na niske položaje, postaje im dobrim dijelom nekorisno, kao što je rečeno. Grad dakle treba braniti rukama, kao što se u davnini radilo, i lakim topništvom. No ako i ima nešto malo koristi od laka 5S1 U vrijeme rata što ga je Sveta liga pokrenula protiv Francuske 1511. Brescia se pobunila protiv Francuza i zatražila zaštitu Venecije. Mletačka vojska je zauzela grad, a Gaston de Foix je za kaznu poharao grad 19. veljače 1512, ubivši 14.000 ljudi.

258

topništva, poništavaju je druge nepovoljne okolnosti koje su u vezi s njim, jer ono zahtijeva niže zidove i mora se gotovo ukopati u jarke, pa kad dođe do sukoba prsa u prsa, onaj unutra, zbog toga što su srušeni zidovi ili pretrpani jarci, ima mnogo više nezgoda nego prije. I zato, kao što je rečeno gore, ta su sredstva mnogo korisnija onima koji opsjedaju grad nego onima koji se u njemu brane. Što se tiče treće mogućnosti, logorovanja u ograđenom prostoru, iz kojega se može povesti bitka po vlastitoj volji i kad je korisno, smatram da u pravilu nemaš boljeg sredstva da se čuvaš od borbe nego što su ga stari imali, a kadšto si zbog topništva u nepovoljnijem položaju. Ako, naime, na tebe navali neprijatelj koji ima malu prednost u položaju, kao što se lako može dogoditi, i koji je na višoj razini od tebe, ili ako prije njegova dolaska nisi stigao napraviti nasipe i njima se dobro zaštititi, smjesta će te, a da nemaš nikakve pomoći, izbaciti i bit ćeš prisiljen izaći iz svojih utvrda i uhvatiti se u koštac. To se dogodilo Španjolcima u bici kod Ravenne,552 koje je zato što su se utvrdili između rijeke Roncoa i jednog nedovoljno visoko postavljenog nasipa, ili zato što su Francuzi imali malu prednost u položaju, topništvo prisililo da izađu iz svojih utvrda i da prihvate borbu. Uzmimo, međutim, kao što u većini slučajeva i treba da bude, da si se ulogorio na mjestu koje je na uzvišenijem položaju od okoliša i da su nasipi čvrsti i sigurni, tako da se zahvaljujući zemljištu i drugim tvojim dobrim pripremama neprija­ telj ne usuđuje napasti, on će postupiti onako kako se u drevna vremena postupalo kad se netko s vojskom smještao gdje ga je bilo teško ugroziti, a to će reći pustošiti kraj, osvojiti ili opsjesti gradove koji su ti prijatelji, spriječiti tvoje snabdijevanje, tako da će te nužda natjerati da se otud makneš i prihvatiš bitku, u kojoj, kao što ćemo dolje kazati, topništvo nema velika učinka. Razmotrivši prema tome razloge zbog kojih su Rimljani ratovali i uvidjevši da su gotovo uvijek ratovali da bi nekoga napali a ne da bi se branili, uvjerit ćemo se koliko je istinito što smo gore kazali, da bi oni bili u većoj prednosti i da bi brže osvajali da je onda bilo topništva. U vezi s drugom tvrdnjom, da ljudi zbog topništva ne mogu očitovati svoju vrlinu kao u drevno doba, istina je, smatram, da su ljudi što se pojavljuju usitnjeno u većoj opasnosti nego nekoć kad su se morali penjati ili na sličan način napadati grad ne boreći se skupno nego prsa o prsa. Istina je također i to da časnici i vojskovođe sebe izlažu većoj smrtnoj opasnosti nego onda, budući da ih na svakom mjestu može dohvatiti topništvo, i ne koristi im ni to što su u zadnjim odredima i što imaju vrlo jake ljude. Pa ipak, obje te opasnosti rijetko kad donose izvanredne gubitke, jer se dobro opremljeni gradovi ne mogu osvojiti penjanjem na juriš kao ni slabim napadajima, nego se zauzimlju opsadom, kao što se u staro doba radilo. A i onda kad se navalom zauzimlju, opasnosti nisu mnogo veće nego onda, jer je i u ono vrijeme bilo obrambenog oružja iz kojeg su izbacivani hici, pa ako i nije bilo toliko bučno imalo je što se tiče ubijanja ljudi sličan učinak. Što se tiče poginulih časnika i vojskovođa, u dvadeset i četiri godine koliko se u novije doba ratovalo u Italiji553 bilo ih je manje nego u deset godina u drevno doba. Otkad su, naime, pali grof Lodovico della Mirandola, koji je poginuo u Ferrari,554 kad su Mlečani prije par godina tu državu napali, i vojvoda od Nemoursa, 552 Bitka kod Ravenne je vrlo značajna u povijesti artiljerije, kojom je zapovijedao vojvoda Ferrare Alfonso d’Este. Francuske snage imale su 19.000 francuskih pješaka, 1500 kopljanika i 1000 strijelaca, a saveznička vojska 13.500 pješaka, 1500 konjanika, 14.000 kopljanika, i bile su znatno jače. Međutim, francuska artiljerija je desetkovala savezničku konjicu, što je pridonijelo pobjedi. Saveznicima je zapovijedao Ramon Folch de Cardona, a u štabu su bili iskusni kondotjeri Pedro Navarro i braća Colonna, Fabrizio i Prospero. Francuzi su izgubili 4000 ljudi, a saveznici 12.000. Vidjeti: P. Pieri, nav. dj. 553 Tj. ratovalo se od 1494, pa je prema tome, ovo poglavlje Machiavelli napisao 1518. 554 Ludovico Pico della Mirandola poginuo je 1509. dok je papskim trupama pod zapovjedništvom kardinala Ippolita d’Este žurio u pomoć Ferrari koju su napale mletačke jedinice. Vidjeti.: F. Guicciardini, Storia d’Itaha, VIII, 14.

259

koji je poginuo u Cirignoli,555 nije se dogodilo da je itko od topništva poginuo, jer presvijetli je de Fois u Ravenni poginuo od hladnog a ne od vatrenog oružja. Ako prema tome ljudi ne odaju osobitu vrlinu, tome nije uzrok topništvo, nego nevaljala priprem­ ljenost i slaba vojska, kojima inače manjka vrlina, pa je ne mogu pokazati ni u posebnim prilikama. Što se tiče treće tvrdnje koja se navodi, da se neće rukama ratovati nego da će se cio rat svesti na topništvo, velim da je to mišljenje potpuno pogrešno i da će ga takvim uvijek smatrati oni što budu htjeli svoje čete upotrebljavati prema drevnoj vrlini. Tko god naime želi ustrojiti dobru vojsku treba da vježbanjem ili u pravoj borbi ljude navikne da priđu neprijatelju, i da se s njim potuku mačem, i da se uhvate u koštac prsa o prsa, i valja da računa više na pješaštvo nego na konjicu, zbog razloga o kojima će niže biti govora. A kad se vodi više računa o pješacima i o gore spomenutim postupcima, topništvo postaje posve suvišno, jer pješaštvo prilazeći neprijatelju može lakše izbjeći topovski hitac nego što je u drevno doba moglo izbjeći nasrtaj slonova, srpatih bojnih kola i drugih neobičnih sredstava kojima se rimsko pješaštvo susretalo i od kojih se uvijek znalo obraniti, a to lakše bi se obranilo od topova što je vrijeme kad oni mogu djelovati kraće nego vrijeme za koje su mogli nauditi slonovi i kola. Ovi su ti naime pometnju činili usred bitke, a topovi ti smetaju samo prije bitke, što pješaštvo lako izbjegne, ili tako da ga zaštiti položaj zemljišta, ili saginjući se k zemlji za vrijeme pucnjave. Iskustvo je pokazalo da to i nije nužno, osobito u obrani od teškog topništva, koje ne može lako uravnotežiti gađanje pa te ili prebacuje ili te ne dosegne. Kad se jednom vojske uhvate u koštac, jasno je kao sunce da ti ni teško ni lako topništvo ne može ništa, jer ako je onaj što ima topove sprijeda, tvoj je zarobljenik, ako je straga, prije će nauditi svojemu negoli tebi, sa strane te ne može ugroziti tako da mu ti ne bi mogao prići, a onda se dogodi ono što je rečeno. Nije to nimalo sporno, jer je poznat primjer kad su Švicarci u Novari godine 1513.556 bez topništva i bez konjice pošli u susret francuskoj vojsci snabdjevenoj topništvom unutar svojih tvrđava slomivši je bez ikakva otpora. A razlog je, osim spomenutih, bio u tome što topovi mogu djelovati kad su zaštićeni ili zidovima, ili jarcima, ili nasipima, a manjka li jedno od toga, nemoćni su i nekorisni, kao što se događa kad ih moraju braniti ljudi, kao u bitkama i sukobima na otvorenom polju. S boka se mogu rabiti samo onako kako se rabilo u staro doba bacačko oružje, koje se postavljalo izvan odreda, kako bi se borilo izvan postrojbi, a kad god bi ga potisnula ili konjica ili koje druge čete, sklanjalo se iza legija. Tko misli drugačije taj se ne razumije, i previše se uzda u nešto što ga lako može zavarati. Ako je Turčin s pomoću topništva pobijedio šaha i sultana, jedina je vrlina kojoj se to duguje neobična buka koja je unijela strah u njihovu konjicu.5^7 Stoga zaključujem, na koncu ove rasprave, da je topništvo korisno vojsci kad je prožeta drevnom vrlinom, bez koje je nekorisno protiv hrabre vojske. 555 Louis d’Armagnac, vojvoda Nemoursa, ubijen je u bici kod Cerignole, 28. travnja 1503, zajedno sa zapovjednikom švicarske pješadije. Vidjeti: Umijeće ratovanja, IV. 556 6. lipnja 1513. Švicarci su, iako bez artiljerije i konjice, potukli triput jače Francuze kojima su zapovijedali Louis de La Tremouille i Gian Giacomo Trivulzio. Usp.: Rasprave. . . , II, 18. 557 »Turčinom« Machiavelli naziva Selima I, a »sultanom« mamelučkog sultana u Egiptu. Turci su, međutim, vrlo rano uvidjeli značenje artiljerije i uspješno je upotrijebili u opsadi Konstantinopola, gdje su Turci probili zidove koncentriranom vatrom iz sedamdeset oruđa i jedne bombarde od 800 libara (1 libra = 0,32745 kg). Selim I je upotrijebio artiljeriju i u bici kod Kaldirana (1514) protiv perzijskog šaha Ismaila I i kod Kaira (1517) protiv mamelučke vojske.

260

XVIII Kako ugled Rimljana i njihove milicije pokazuje da više valja cijeniti pješaštvo nego konjicu Mnogim dokazima i mnogim primjerima može se jasno pokazati koliko su Rimljani u svim vojnim pohodima više cijenili pješaštvo nego konjicu i kako su na njemu temeljili sve planove svojih snaga, kao što se vidi u mnogim primjerima, među ostalima kad su se sukobili s Latinima kraj jezera Regilla,558 gdje su u trenutku kad je zbog pomaganja svojima rimska vojska već oslabila naredili da konjanici sjašu, pa su tako ponovili bitku i odnijeli pobjedu. Bjelodano se iz tog primjera vidi da su se Rimljani u njih više pouzdavali kao u pješake negoli dok su bili na konjima. Isto su učinili u mnogim drugim sukobima i uvijek su našli najbolji izlaz u opasnostima. Neka se toj tvrdnji ne suprotstavlja mišljenje Hanibala, koji je, kad je u bici kod Kane opazio da su konzuli konjanicima zapovjedili neka sjaše, rekao: »Quam mallem vinctos ntihi traderent equites!«, što će reći: Volio bih da mi ih dadnu vezane.559 Premda to mišljenje dolazi iz usta tako sjajnog čovjeka, ako se treba pozivati na ugled više valja vjerovati rimskoj republici i mnogobrojnim izvrsnim vojskovođama njezinim negoli samo je­ dnom Hanibalu, a i neovisno o ičijem ugledu ima očevidnih dokaza. Čovjek naime pješice može dospjeti na mnoga mjesta gdje konj ne može; pješaštvo se može naučiti da nastupa u određenom redu i, ukoliko se poremeti, kako treba da se ponovno sredi; konjanicima je teško čuvati red i nemoguće ponovno ga uspostaviti kad se poremeti. Osim toga, kao i ljudi, imade i malodušnih konja, a i onih što su jako hrabri; a mnogo se puta dogodi da hrabra konja jaši kukavica, a plašljiva konja hrabar čovjek. Do kakve god neujednačenosti došlo, postanu nekorisni i dolazi do zbrke. Sređeno pješaštvo lako može poraziti konjicu, a njega konjica teško. Osim mnogih drevnih i novijih primjera to mišljenje potvrđuje ugled političkih pisaca, koji opisuju kako su ratovi najprije započi­ njali konjicom, jer još nije bilo uspostavljeno pješaštvo, ali kad je ono bilo uspostav­ ljeno, odmah se uvidjelo koliko je korisnije od konjice. Ne može se, međutim, zbog toga reći da konjanici nisu vojskama potrebni, i zato da odlaze u izviđanje, i da područjem krstare pljačkajući, i da progone neprijatelja u bijegu, i da se također dijelom suprot­ stave protivničkoj konjici. Ali temelj i žila kucavica vojske, to treba naglasiti, treba da bude pješaštvo. Među pogreškama talijanskih vladara, koji su krivi što je Italija podvrgnuta tuđincima, najveća je od svih što su malo računa vodili o pješaštvu i što su svu brigu posvetili odredima na konju. Krivnju snose nevaljali vojskovođe i neznalice koji su vodili državu. Budući da je talijanska vojska, ima dvadeset i pet godina,560 spala na ljude kojima vojna služba nije bila redovno zanimanje nego su bili plaćenici, odmah su pomislili kako mogu zadržati ugled jer oni posjeduju oružje a vladari ga ne posjeduju. A kako velik broj pješaka nije mogao neprestano dobivati plaću, i kako nisu imali podanika kojima bi se mogli poslužiti, niti su s malobrojnim pješacima mogli zadržati ugled, odlučili su se za konjicu, jer dvije ili tri stotine konjanika koji su bili plaćeni kondotjeru su osiguravali ugled, a plaćanje nije bilo toliko da državni upravljači nisu mogli ispuniti obvezu. Da bi se to lakše obavilo i da bi zadržali veći ugled oduzeli su svu 558 496. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 20. 559 216. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 49. 560 Ta tvrdnja nije logična, jer su i prije 1494. god. (na koju, vjerojatno, misli Machiavelli) ratovi u Italiji vođeni plaćeničkim vojskama. Prva plaćenička družina, nazvana »pustolovna družina sv. Đorđa«, pod zapovjedništvom Alberiga da Conije borila se za račun Urbana VI kod Marina, 1379. god. O tome vidjeti: Vladar, II pogl. i šire u Umijeću ratovanja.

261

naklonost i ugled pješacima i posvetili su ih konjanicima, i ta je nevolja poprimila tolike razmjere, da je i u najvećoj vojsci pješaštvo bilo neznatnim dijelom.561 Takav običaj, zajedno s mnogim drugim neodrživim stvarima, koje su mu se pridružile, toliko je oslabio talijansku vojnu snagu, da su svi tuđinci lako ovu zemlju pregazili. Tu grešku da se više cijeni konjica nego pješaštvo još jasnije osvjetljuje još jedan rimski primjer. Rimljani su logorovali u Sori,562 iz grada je izišlo mnoštvo konjanika da napadnu logor, a ususret im je pošao zapovjednik rimske konjice563 na čelu svojeg odreda, pa je sudbina htjela da u prvom sudaru poginu i jedan i drugi vojskovođa, i obje vojske ostanu bez zapovjednika. Bitka se ipak nastavila, a da bi lakše svladali neprijate­ lja rimski su vojnici sjahali i prisilili neprijateljske konjanike da isto učine ako se žele braniti, samo što su unatoč tome Rimljani odnijeli pobjedu. Ne može biti boljeg primjera od toga koji bi pokazao koliko je veća vrlina u pješaštvu negoli u konjici, jer ako su u drugim sukobima konzuli zapovijedali konjanicima da sjašu to su činili da bi pomogli pješaštvu koje je bilo ugroženo i koje je tražilo pomoć, dok u toj bici nisu sjahali zato da pomognu pješaštvu niti da se bore s neprijateljskim pješacima, nego su boreći se kao konjanici s konjanicima smatrali kako ih mogu lakše svladati sjašivši, jer ih nisu mogli pobijediti na konjima. Želim dakle zaključiti da dobro pripremljeno pješaštvo bez golemih teškoća ne može ništa svladati osim drugo pješaštvo. Kraso i Marko Antonije mnoge su bitke za prevlast nad Partima poveli s vrlo malim brojem konjanika i s velikim pješaštvom, a Parti su protiv njih uputili bezbroj konjanika.564 Tu je Kraso s dijelom vojske poginuo. M arko Antonije se zahvaljujući vrlini spasio.565 Unatoč tom za Rim žalosnu gubitku očito je kolika se prednost pred konjicom davala pješaštvu, jer se uza svu ravnicu, gdje su rijetka brda, još rjeđe rijeke, daleke morske obale i bez ikakvih povoljnih okolnosti Marko Antonije ipak, prema sudu koji su dali sami Parti, zahvaljujući vrlini spasio, a Parti se sa cijelom svojom konjicom nikad nisu usudili napasti redove njegove vojske. Tko bude pozorno čitao o njegovim pothvatima uvjerit će se da je Kraso pao više zato što je bio prevaren nego zato što je bio svladan, i da se Parti ni onda kad je bio u najtežem položaju nikad nisu usudili da ga napadnu, dapače, uvijek su dolazili s bokova i sprečavali njegovo snabdijevanje, davali mu lažna obećanja i doveli ga do skrajne propasti. Mislim da bi mi teže bilo dokazivati koliko je vrlina pješaštva moćnija od vrline konjice kad ne bi bilo mnogo modernih primjera koji o tome najpotpunije svjedoče. Zna se da je devet tisuća Svicaraca u Novari, koje smo gore spomenuli,566 otišlo napasti deset tisuća konjanika i isto toliko pješaka i da su ih svladali, jer im konjanici nisu mogli nauditi. Pješaci, dobrim dijelom Gaskonjci i nedisciplinirani ljudi, nisu bili opasni. Dvadeset tisuća Svicaraca pošlo je zatim na Milano ususret francuskom kralju Franji, koji je uza se imao dvadeset tisuća konjanika, četrdeset tisuća pješaka i stotinu kola s topovima, pa ako i nisu dobili bitku kao u Novari, oni su se vrlo borili, a nakon poraza

561 Machiavelli iskrivljuje podatke da bi potvrdio svoju tezu. Istina je da je pješadija bila malobrojnija od konjice, ali ipak ne toliko. Obično bi pješadija brojila 1/3 ili 1/4 ukupne vojske. Vidjeti o tome: P. Pieri, nav. dj. 562 Za drugoga samnitskog rata Rimljani su logorovali u Saticoli, a ne u Sori. Usp.: Tito Livije, nav. dj., IX, 22. 563 Kvint Aulije Ceretan. 564 Marko Licinije Kras Dives, trijumvir s Cezarom i Pompejem, poginuo je za vrijeme kampanje protiv Parta, 55-53. god. pr. n. e., koji su uspjeli pobijediti zahvaljujući konjici. 565 Marko Antonije je 39. god. pr. n. e. poslao Publija Ventidija Basa protiv Parta i on ih je uspio pobijediti zahvaljujući tome što se sukobio s Partima u planinama, gdje je partska konjica bila neuspješna. Q Krasu i Marku Antoniju vidjeti: Umijeće ratovanja, II. 566 Vidjeti prethodno poglavlje. Švicarci su pobijedili zahvaljujući iznenađenju i na šumskom terenu. Tom prilikom je ubijeno 8.000 Francuza.

262

polovica ih se spasilo.567 Marko Regul Atilije svojim se pješaštvom usudio odolijevati ne samo konjici nego i slonovima, pa ako mu to i nije pošlo za rukom, on se toliko pouzdavao u vrlinu svojeg pješaštva da je smatrao kako će svladati te teškoće.568 Stoga ponavljam, tko hoće svladati disciplinirane pješake treba da im suprotstavi još discipli­ niranije od njih, inače mu je poraz neminovan. U doba milanskog vojvode Filippa Viscontija u Lombardiju se spustilo oko šesnaest tisuća Švicaraca, pa je ondašnjeg svojega vojskovođu Carmagnuolu vojvoda poslao njima ususret s oko tisuću konjanika i mali broj pješaka.569 Ne poznavajući njihov način borbe on je na njih otišao s konjicom smatrajući da će ih odmah razbiti. Uvidjevši međutim da su nepobjedivi, pošto je izgubio mnogo svojih ljudi povukao se, a kako je bio vrlo valjan čovjek koji je znao u iznimnim prilikama donijeti iznimne odluke, obnovivši svoje čete otišao je prema njima i kad im se primaknuo naložio je svim svojim vojnicima da sjašu pa je na čelu svojih pješaka pošao napasti Švicarce, kojima nije bilo spasa. Carmagnuolini su vojnici naime kao pješaci bili dobro naoružani pa su lako mogli zaći među redove Švicaraca neozlijeđeni, a kad su zašli među njih lako im je bilo napasti, tako da su od svih Švicaraca na životu ostali samo oni koje je zbog svoje humanosti Carmagnuola sačuvao. Mislim da je mnogima poznata ta razlika između dviju rodova vojske, ali sadašnja su vremena tako nesretna da ni drevni ni moderni primjeri, ni priznanja grešaka nisu dovoljni da moderne vladare u tom pogledu osvijeste kako bi se dosjetili, žele li podići ugled vojske u zemlji ili državi, da je potrebno te redove obnoviti, imati ih uza se, podići im ugled, oživjeti ih, kako bi državi jamčili život i donijeli ugled. A kako njihovi postupci u tome odudaraju, tako odudaraju i od drugih spomenutih postupaka, pa se događa da osvajanja donose štetu a ne korist državi, kao što ćemo kazati. X IX

Osvajanja republikama koje nisu dobro uređene i koje ne postupaju prema rimskoj vrlini donose propast a ne veličinu Zbog neodrživih mišljenja koja se temelje na nevaljalim primjerima što su ih uvela ova naša iskvarena stoljeća, ljudi ne odustaju od ustaljenih postupaka. Kad bi se prije trideset godina jedan Talijan mogao uvjeriti u to da deset tisuća pješaka može u ravnici napasti deset tisuća konjanika i još toliko pješaka, i to ne samo s njima se boriti nego i pobijediti ih, kao što se vidi iz primjera kod Novare koji smo više puta naveli?570 I premda se o tome u povijesnim knjigama mnogo piše, ne bi nam povjerovali, a kad bi nam i povjerovali rekli bi kako je danas bolje naoružanje i kako bi odred teške konjice bio kadar napasti i na stijenu a kamoli ne na pješaštvo, i tako bi pogrešnim isprikama izvitoperili svoj sud. Ne bi se potrudili da se sjete kako je Lukulo s malobrojnim pješacima slomio stotinu i pedeset tisuća konjanika Tigranovih i kako su oni bili potpuno nalik na našu tešku konjicu.571 Tako primjer strane vojske otkriva pogrešnost 567 U bici kod Marignana, 13. rujna 1515. 568 255. god. pr. n. e., kad je i sam Regul zarobljen. Kartaškom vojskom zapovijedao je spartanski general Ksantip, o kojemu Machiavelli govori u Umijeću ratovanja, IV. 569 30. lipnja 1422. u bici kod Arbeda. Francesco Bussone, grof Carmagnole, jedan je od najpoznatijih kondotjera XV st. Najprije u službi milanskog vojvode, a zatim mletački vrhovni zapovjednik, pogubljen je 1432. pod optužbom da se nije dovoljno srčano borio protiv milanske vojske. Usp.: Firentinske povijesti, IV, Vladar, XII pogl., i Umijeće ratovanja, II. 570 U 17. i 18. poglavlju. 571 Bitka kod Tigranocerte, 69. god. pr. n. e., gdje je Lucije Licinije Lukul pobijedio jermenskog kralja Tigrana. Međutim, Tigran je imao 150.000 pješaka i 55.000 konjanika, kako navodi Plutarh u Vita Lucculli, 24-28. Usp. i: Umijeće ratovanja, II.

263

njihova stajališta. A to pokazuje da je istina što se u povijesnim knjigama pripovijeda o pješaštvu,572 pa bi stoga morali vjerovati da su i u ostalom području drevni postupci bili pravi i korisni. A da su to vjerovali, republike i vladari bili bi učinili manje grešaka, jače bi se bili suprotstavili navali napadača, ne bi se pouzdavali u bijeg, a upravljači bi umjeli bolje voditi državu, ili širenjem, ili održavanjem, ili bi povećavanje broja stanovnika, prijateljstvo s ljudima a ne njihovo podvrgavanje, slanje kolonija da čuvaju zauzete krajeve, oslanjanje na plijen, pokoravanje neprijatelja upadanjem na njegovo područje i bitkama, a ne opsadama, podržavanje javnog a ne privatnog bogatstva, najpomnije održavanje vojnih vježbi, smatrali najboljim putem prema veličini republike i osvajanju carstva. A ako ne bi voljeli takav način jačanja, bar bi pomislili na to kako je svaki drugi put osvajanja propast za republike i obuzdali bi sve želje pa bi iznutra sredili zakone i običaje priječeći osvajanje i brinući se samo za obranu, koju bi morali dobro organizi­ rati, kao što to rade njemačke republike, koje su slijedeći ta načela dugo živjele i žive slobodne. Pa ipak, kao što sam drugom prilikom rekao573 kad sam raspravljao o razlici u uređenju republika koje kane osvajati i republika koje se žele samo održati, nije moguće da republika uspijeva ostati mirna i uživati slobodu ako joj je malen teritorij, jer ne bude li ona zlostavljala druge oni će zlostavljati nju, a zlostavljanje će joj potaknuti želju i nuždu da osvaja, pa ne nađe li neprijatelja vani naći će ga unutra, kao što se, čini se, neizbježno događa svim velikim gradovima. A što njemačke republike žive onako i što su se dugo održale, treba zahvaliti stanovitim prilikama u tim zemljama kakvih drugdje nema a bez kojih se njihov način života ne bi mogao sačuvati. Bio je taj dio Njemačke o kojemu ja govorim podvrgnut Rimskom Carstvu, poput Francuske i Španjolske, no kad se nakon svoje propasti Rimsko Carstvo svelo na tu zemlju, najmoćniji su se gradovi, zato što su carevi bili malodušni ili na to prisiljeni, stali oslobađati, plaćajući carstvu mali godišnji danak, tako da su se svi gradovi, koji su izravno pripadali caru, a nijedan ih vladar nije podvrgnuo, na sličan način iskupili. U to isto doba kad su se ti gradovi iskupljivali neke su se zajednice podvrgnute austrijskom vojvodi protiv njega pobunile, među njima Fribourg,574 Švicarci i slični.575 Napredujući od početka, malo pomalo su toliko ojačale, da ne samo što se nisu vratile pod jaram Austrije, nego su postale strah i trepet susjeda.576 To su oni što se nazivaju Švicarcima. Njemačka je, dakle, podijeljena između Švicaraca, republika koje zovu slobodnim zemljama, vladara i cara. A razlog zbog kojeg unatoč tolikim razlikama ne ratuju ili, dođe li do toga, ratuju kratkotrajno, jest ta ustanova cara koji, makar nema moći, ipak uživa tolik ugled među njima da je njihov izmiritelj pa kao ugledni posrednik smjesta ugasi svaku iskricu rata. Najveći i najdugotrajniji rat vodili su Švicarci i austrijski vojvoda;577 i premda su već mnogo godina car i austrijski vojvoda jedna te ista osoba,578 kad god se nisu mogli drugačije sporazumjeti, hrabrost je Švicaraca uvijek mogao svladati jedino silom. Ni ostali mu dio Njemačke nije mnogo pomagao, bilo zato što slobodne zajednice nerado napadaju onoga što želi živjeti u slobodi kao i one, bilo zato što mu njihovi vladari ne mogu pomoći jer su siromašni, ili ne žele jer mu zavide na moći. Mogu, dakle, te zajednice zadovoljno živjeti na svojem malenom posjedu zato što nemaju razloga da u odnosu na 572 Machiavelli, osim na Tita Livija, misli i na Flavija Vegecija Renata i njegovo djelo Epitomae de Re militari. 573 Vidjeti: R a s p r a v e I, 6. 574 Fribourg je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1277. do 1452, a 1481. je pristupio Švicarskoj konfederaciji. 575 Nakon smrti cara Rudolfa I (1291), kantoni Schwyz, Uri i Unterwalden osnovali su konfederaciju, kojoj su kasnije prišli i drugi kantoni. 576 Tj. Njemačke. 577 Od svog osnutka do bitke kod Sempacha (1386), gdje je ubijen i austrijski nadvojvoda Leopold Hrabri. 578 Otkad je austrijski nadvojvoda Albert V 1438. proglašen carem pod imenom Albert II.

264

carsku vlast žele više od toga. Mogu složno živjeti unutar svojih zidova zato što u blizini imaju neprijatelja, koji bi svaku priliku što bi mu je pružila njihova nesloga iskoristio da ih osvoji. Jer da je ta zemlja drugačije uređena, morale bi nastojati da se prošire pa bi prekinule taj svoj mir. A kako drugdje nema takvih uvjeta, njihovo se uređenje ne može uzeti kao obrazac, pa je potrebno širiti se ili savezništvom ili kao što su činili Rimljani. Tko se drugačije ponaša ne nastoji da živi, nego da umre i da se upropasti: na tisuću načina, naime, i zbog mnogih razloga osvajanje donosi štetu, jer lako se dogodi da se osvoje nova područja a da se ne povećaju vlastite snage, a tko osvoji područja a ujedno ne ojača snage mora propasti. Ne može steći snagu tko u ratovima osiromaši, makar bio pobjednikom, jer mu je u osvajanju veći ulog negoli korist. Tako su učinili Mlečani i Firentinci, koji su bili mnogo slabiji kad su dobili jedni Lombardiju a drugi Toskanu,579 nego kad su se zadovoljavali jedni morem a drugi sa šest milja prostora u svojim granicama. Sve se naime to događa zbog želje da se osvaja mimo znanja o tome kako se to čini, a to više zaslužuje osudu što se manje može opravdati, jer je poznato kako su postupali Rimljani i moglo se ići za njihovim primjerom, budući da su Rimljani bez ikakva uzora zahvaljujući svojoj mudrosti sami umjeli pronaći način postupanja. Kadšto uza sve to osvajanje donosi priličnu štetu i najbolje ustrojenoj republici, kad se osvoji grad ili provincija gdje se živi u slasti i lasti, pa se mogu prihvatiti takvi običaji u dodiru s njima, što se najprije dogodilo Rimu kad je osvojio Capuu,^80 a zatim Hanibalu.581 A da je Capua bila udaljenija od Rima i da vojnici nisu mogli odmah uvidjeti počinjene greške, ili da je Rim i u čemu bio iskvaren, nema sumnje da bi to osvajanje bilo propast za rimsku republiku. Tito Livije svjedoči o tome ovim riječima:

»Iam tune minimae salubris militari disciplinae Capua, instrumentom, omnium voluptatum, delinitos milutum anim os avertit a m em oria patriae. «582 I zaista se bez borbe i bez krvi takvi gradovi ili provincije osvećuju pobjedniku, jer ga obuzmu svojim opakim običajima pa ih izlože opasnosti da ih pobijedi tko god ih napadne. Juvenal u svojim Satirama nije mogao bolje o tome razmišljati nego kad je rekao da su u rimske grudi zbog osvajanja stranih zemalja ušle strane navike, umjesto štedljivosti i drugih izvanre­ dnih vrlina gula, et luxuria ineubuit, victumque ulciscitur orbem .5%i Ako je, dakle, osvajanje gotovo bilo opasno za Rimljane, u doba kad su tako mudro i s toliko vrline postupali, koliko je onda onima što postupaju suprotno i koji se, uz druge pogreške što ih čine i o kojima smo gore mnogo raspravljali, služe plaćenicima ili pomoćnom vojskom? Otud često snose štete kojima ćemo se u idućem poglavlju pozabaviti. XX

U kojoj su opasnosti vladar ili republika koji se služe pomoćnom ili plaćeničkom vojskom Da se u drugome svojem djelu nisam nadugo bavio pitanjem koliko je nekorisna plaćenička i pomoćna vojska i kolika je korist od vlastite u ovoj bih raspravi o tome ,79 Mlečani su zauzeli veči dio Lombardije nakon rata s Filippom Marijom Viscontijem (1412-1447), kad su zauzeli Bergamo, Bresciu i prostor istočno od Adde. Firenca je zagospodarila Toskanom za Lorenza Veličanstvenog (1469-1492). 580 343. god.pr. n.e., nakon predaje Capue. Vidjeti: Tito Livije, nav.dj., VII, 38-41. 581 216. god. pr. n.e. Vidjeti: Tito Livije, XXIII, 18. 582 Lat.: Capua, tada još malo sklona vojnoj disciplini, gdje se ispunjavalo svako zadovoljstvo, odvratila je opuštene vojničke duhove od pomisli na domovinu (Tito Livije, nav. dj., VIII, 38). 583 Lat.: proždrljivost i raskalašnost se proširiše osvećujući porobljeni svijet (Decim Junije Juvenal, Satirae, VI, 291-292).

265

mnogo opširnije govorio, ali kako sam drugdje bio dugačak ovdje ću biti kratak.584 Smatrao sam da to ne smijem prešutjeti, jer sam u Tita Livija našao opsežan primjer o pomoćnim vojnicima: pomoćni su oni vojnici koje ti republika ili vladar šalju kao pomoć stavljajući im na čelo svoje časnike i plaćajući te vojnike. Tito Livije u svojem tekstu585 veli kako su Rimljani sa svojim četama koje su poslali u pomoć Kapuancima, na raznim mjestima razbili dvije vojske Samnićana i Kapuance oslobodili Samnićana koji su protiv njih zaratili.586 Hoteći se vratiti u Rim te da Kapuanci lišeni obrambene posade ne bi ponovno postali plijenom Samnićana, Rimljani su u Capui ostavili dvije legije da je štite. Trunući u dokolici te su se legije tu stale zabavljati pa su zaboravivši domovinu i poštovanje prema senatu naumili uzeti oružje i zaposjesti zemlju koju su prije svojom vrlinom štitili, jer su smatrali da stanovnici nisu dostojni posjedovati imanja koja ne umiju braniti. Pošto su to naslutili Rimljani su ih spriječili i to su ispravili, kao što ćemo opširno prikazati kad budemo govorili o urotama. Stoga ponavljam da su od sviju vrsta vojnika pomoćni najpogubniji. Pred njima vladar ili republika koji ih upotrebljavaju da im pomognu nemaju nikakva ugleda, nego ugled imade samo onaj tko ih šalje. Pomoćni su vojnici oni koje ti šalje vladar, kao što sam rekao, pod svojim zastavama i koje on plaća, kao što je ta vojska koju su Rimljani poslali u Capuu. Nakon pobjede takvi vojnici najčešće opljačkaju i onoga tko ih je pozvao i onoga protiv koga su bili pozvani, a to čine ili zato što je opak vladar koji ih šalje, ili po svojoj želji. Tako Rimljani nisu namjeravali povrijediti sporazum i dogovore s Kapuancima, vojnici su smatrali kako je toliko lako njih zaposjesti da ih je ponukalo na pomisao da Kapuancima oduzmu zemlju i državu. Mogli bi se iznijeti mnogi takvi primjeri, ali zadovoljavam se tim i primjerom stanovnika Reggia,587 kojima je život i grad oduzela legija što su je Rimljani tamo postavili kao stražu. Treba, dakle, da vladar ili republika donesu svaku odluku prije nego takvu da u svoju državu dovedu kao zaštitu pomoćne vojnike čak i kad potpuno o njima ovise, jer svaki sporazum, svaki ugovor s neprijateljem, koliko god im teško pao, bit će korisniji od takve odluke. Čitaju li se pozorno povijesti o prošlim zgodama i rasprave li se sadašnje, opazit će se kako ih na jednoga koji je sretno prošao imade bezbroj koji su se prevarili. A pohlepni vladar ili republika ne mogu dobiti bolju priliku da osvoje grad ili provinciju nego kad oni od njih zatraže neka im pošalju svoju vojsku da ih brane. Stoga onaj tko je toliko pohlepan da ne samo radi vlastite obrane nego da bi drugoga napao zaište sličnu pomoć, nastoji osvojiti ono što ne može zadržati ili što mu onaj tko mu je to osvojio može lako oduzeti. Pohlepa je čovjekova međutim toliko velika da radi zadovoljenja sadašnje želje ne pomišlja na zlo koje će mu to ubrzo donijeti. Ne otrijezne ga ni drevni primjeri u vezi s tim kao i s drugim stvarima o kojima smo raspravljali, jer kad bi iz njih izvukli pouku vidjeli bi da ti se susjedi, što si prema njima velikodušniji i što im više odaješ kako ti ne pada na um da ih osvojiš, to više bacaju u naručaj, kao što će se na primjeru Kapuanaca dolje vidjeti.

584 Vidjeti: Vladar, XII i XIII pogl. 585 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 32-33. 586 343. god. pr. n. e. u bitkama kod Mons Gaurusa i Suessule. Usp.: Rasprave. . . , II, 13. 587 280. god. pr. n. e. Rimljani su poslali svoje jedinice, pod zapovjedništvom Decija Jubelija, da brane taj grad od Pirove najezde. Godinu dana kasnije Rimljani su sami zavladali. 270. god. pr. n. e. Reggio se oslobodio, a Rimljani su oštro kaznili posadu. Vidjeti: Polibije, nav. dj., I, 7.

266

X XI Prvog pretora Rimljani su poslali u Capuu, nakon četiri stotine godina otkako su počeli ratovati Koliko su se Rimljani u osvajanju razlikovali od onih što u naše vrijeme proširuju svoju jurisdikciju gore se mnogo raspravljalo,588 i kako su gradovima koje nisu rušili dopuštali da žive prema vlastitim zakonima, također i onima koji im nisu bili saveznici nego koji su im se pokorili, ne ostavljajući u njima ni traga vlasti rimskog naroda, samo što su ih obvezivali na neke uvjete, pa su ti gradovi poštujući ih mogli zadržati svoju državnost i dostojanstvo. A poznato je da su tako postupali sve dok nisu izašli iz Italije i stali kraljevstva i države pretvarati u provincije. Vrlo je jasan primjer koji to osvjetljuje prvi pretor589 kojega su igdje poslali, a poslali su ga u Capuu, ne zbog vlastite ambicije nego zato što su im ga tražili Kapuanci, koji su bili u neslozi pa su smatrali kako je neophodno u gradu imati rimskoga građanina koji bi uveo red i slogu.590 Na temelju tog primjera, potaknuti i prisiljeni istom nuždom, i stanovnici Ancija su zatražili svojega prefekta.591 O toj zgodi i o tom novom načinu vladanja Tito Livije kaže: »Q uod iam non solum arma, sed iura romana pollebant«.592 Stoga je jasno koliko je taj postupak olakšavao rimsko širenje. Gradovi naviknuti na slobodu i da njima upravljaju njihovi građani mirniji su i zadovoljniji kad ne opažaju tko njima vlada, čak i kad im to teško pada, nego kad ga svakodnevno opažaju pa im se svakodnevno čini da im se prigovara zbog pokornosti. Vladar iz toga izvlači još jednu prednost, jer sud i građanske i kaznene presude u tim gradovima nisu u rukama njegovih opunomoćenika, pa zato osude nikad ne bacaju teret ili sramotu na vladara, i tako izostaju razlozi klevete i mržnje protiv njega. A da je to istina, osim drevnih primjera što bi se mogli navesti ima svjež primjer u Italiji: kao što svatko, naime, znade, budući da su više puta Genovu osvojili Francuzi, njihov je kralj uvijek, osim u sadašnje doba, tamo slao francuskog guvernera da u njegovo ime vlada.593 Tek sada, ne po volji kraljevoj nego zato jer ih je natjerala nužda, dopustili su da grad sam sobom upravlja putem genoveškog guvernera.594 Nema nikakve sumnje, kad bi se istražilo koji od tih postupaka donosi veću sigurnost kralju i više zadovoljstva narodu, svakako bi to bio ovaj potonji. Osim toga, ljudi ti se toliko više bacaju u krilo koliko im se više čini da ti ne pada na pamet da ih osvojiš i toliko se manje boje da ćeš ih lišiti slobode koliko si s njima humaniji i prisniji. Zbog takve ljudskosti i velikodušnosti Kapuanci su pohrlili zaiskati od Rimljana pretora, jer da su Rimljani odavali imalo želje da im ga pošalju, u njima bi se odmah probudio Ijubomor i od njih bi se udaljili. Zašto međutim po primjere treba ići u Capuu i u Rim, kad ih ima u Firenci i u Toskani? Svatko zna koliko je vremena prošlo otkako je grad Pistoia dobrovoljno došao pod 588 Vidjeti: Rasprave..., II, 19. 589 Isprva je titula pretora označavala i konzula (prae-itor=vođa), a 366. god. pr. n. e. ograničena je funkcija pretora na administrativne i pravosudne poslove. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 1. 590 317. god. pr. n. e. Kapuanci su zatražili rimskog pretora da bi stali nakraj unutrašnjoj neslozi, i poslan im je Lucije Furije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 20. 591 Iste godine. 592 Lat.: Prevladavalo je ne samo rimsko oružje, već i rimski zakoni (Tito Livije, nav. dj.). 593 Godine 1456, kad je Alfonso Napuljski napao Genovu, dužd Pietro Fregoso obratio se francuskom kralju Karlu VIII za pomoć. Kralj je imenovao svoga guvernera, ali su izbile mnoge pobune, koje su Francuzi uspijevali ugušiti, tako da je Genova usprkos kratkim intervalima milanske ili vlastite republikanske vlasti ostala vezana uz Francusku do 1518. god. 594 Ottaviano Fregoso (1470—1524), koji je 1513. izabran za dužda, ali je radije prihvatio da vlada gradom kao francuski guverner.

267

firentinsku vlast.595 Svatko zna i to koliko je neprijateljstvo vladalo između Firentinaca, Pizanaca, Lukežana i Sjenežana. A do te razlike u raspoloženju nije došlo zato što Pistojci ne bi cijenili slobodu koliko i drugi i o sebi mislili što i drugi, nego zato što su se Firentinci prema njima uvijek odnosili kao braća, a s ostalima kao neprijatelji. Zbog to.ga su rado Pistojci došli pod njihovu vlast, a drugi su svom silom nastojali i još nastoje da to izbjegnu. I nema sumnje, da su pružanjem savezništva i pomoći pripitomili susjede umjesto da oni zbog njihova ponašanja podivljaju, Firentinci bi u ovom času bili gospodari Toskane. Ne smatram ja zbog toga da ne treba rabiti oružje i silu, samo što se njima valja uteći kad nikakvo drugo sredstvo ne pomaže. X X II

Koliko mnogo puta pogrešno razmišljaju ljudi kad prosuđuju o velikim stvarima Koliko mnogo puta ljudi pogrešno misle, vidjeli su i vide oni koji prisustvuju njihovu odlučivanju, koje je mnogo puta, ako ga ne donose značajni ljudi,596 suprotno onome što bi moralo biti. A kako se značajni ljudi u iskvarenim republikama, poglavito u mirnim vremenima, ili zbog zavisti ili zbog drugih vrsta ambicije progone, ide se za onim o kojemu na temelju opće obmane vlada dobro mišljenje ili ga proguraju ljudi kojima je stalo više do koristi nego do zajedničke dobrobiti. U zlosretnim se vremenima ta obmana razotkrije, pa se utječe onima što su u mirnim vremenima nekako bili zaboravljeni, kao što će se ovdje potanko raspraviti.59 Ima nekih događaja ii kojima se lako prevare ljudi bez velika iskustva, budući da ti događaji sadrže mnogo uvjerljivih stvari zbog kojih povjeruju u ono na što ih nagovaraju. Tako je i pretor Numicije nagovorio Latine, pošto su ih Rimljani porazili, da ih ponovno napadnu,598 a treba spomenuti i francuskog kralja Franju I, kojemu su prije par godina mnogi vjerovali, kad je osvojio Milano, koji su branili Švicarci. Poslije smrti Luja X II njegov nasljednik u francuskom kraljevstvu Franjo od Angoulemea želio je kraljevstvu vratiti milansko vojvodstvo, koje su nekoliko godina prije zaposjeli Švicarci uz podršku pape Julija II, te je htio u Italiji dobiti pomoć da bi lakše ostvario pothvat, pa je osim Mlečana, koje je već bio pridobio kralj Luj, nagovarao Firentince i papu Lava X , smatrajući pothvat lakšim ako ih pridobije, budući da su čete španjolskog kralja bile u Lombardiji, a druge careve snage u Veroni.599 Papa Lav nije udovoljio kraljevim željama, ali su ga, kao što se pričalo, nagovorili savjetnici da ostane neutralan dokazujući mu da mu takva odluka jamči pobjedu, jer Crkvi nije odgovaralo da u Italiji budu moćni ni kralj ni Švicarci, nego joj je trebalo vratiti staru slobodu oslobađajući je i Švicaraca i Francuza. A kako pobijediti i jedne i druge, napose ili zajedno, nije bilo moguće, valjalo je da jedni od njih 595 Firentinci su 1306. i 1329. pobijedili Pistoju, koja je definitivno izgubila autonomiju 1401. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 30.

596 Tj. kompetentni ljudi. Machiavelli smatra da »značaj« proistječe iz sposobnosti, tj. vrline. 597 Vidjeti: Rasprave..., III, 16. 598 Lucije Circens Numicije, jedan od dvojice latinskih pretora koje je Latinska liga poslala u Rim 340. god. pr. n. e. da se pokušaju sporazumjeti s Rimljanima. Numicije je predložio da se Latini i Rimljani sliju u jedan narod s jednakim pravima, ali su Rimljani to odbili i otpočeli rat. Nakon poraza kod Vezuva, Numicije je inzistirao na nastavljanju rata, pa su Latini opet izgubili. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 3-11. 599 Franjo I je 1. siječnja 1515. naslijedio Luja XII. Obnovio je savez s Venecijom, sklopio mirovni ugovor s Engleskom i u kolovozu, na čelu vojske od 35.000 vojnika, prešao Alpe. Lav X je za pregovora s Lujem XII sklopio tajni ugovor s Ferdinandom, kojim se uzajamno priznaju zauzeti posjedi. U srpnju 1515. Lav X je prišao savezu cara, Španjolske, Milana i Švicarske protiv Francuske. Papa je odugovlačio, očekujući ili da će Franjo odustati od invazije Italije ili da će doživjeti poraz.

268

svladaju druge a da zatim Crkva sa svojim saveznicima napadne pobjednike. Nije se mogla naći bolja prilika nego što je bila ona u tom času, jer su i jedni i drugi bili prisutni, a papa je pripremio svoje snage da se mogu pojaviti na granicama Lombardije u blizini jedne i druge vojske pod izlikom da štiti svoje područje, i tu ostati sve dok ne dođe do bitke, koja svakako treba da za obje strane bude krvava, jer su hrabre i jedna i druga vojska, pa će pobjednik ostati toliko oslabljen da će papi biti lako napasti ga i svladati, a tako će na svoju slavu zavladati Lombardijom i postati neograničenim gospodarom cijele Italije. Koliko je bilo pogrešno takvo mišljenje papinih savjetnika pokazao je ishod događaja: pošto su, naime, nakon duge borbe Švicarci bili svladani,600 papina se i španjolska vojska ne samo nisu usudile napasti pobjednike, nego su se pripremile za bijeg, koji im i ne bi pomogao, da kralj nije bio ili human ili mlak pa nije tražio drugu pobjedu nego se zadovoljio sporazumom s Crkvom. Bilo je u papinoj procjeni opravdanja koja se iz razdaljine čine prihvatljivima, ali su zapravo daleko od istine. Rijetko se, naime, događa da pobjednik izgubi mnogo svojih vojnika, jer pobjednici ginu u borbi a ne u bijegu, a u žestini bitke, kad ljudi jedan drugome gledaju u lice, malo njih padne, osobito zato što u više navrata traje kratko vrijeme, a kad bi potrajala i dugo i kad bi poginulo mnogo pobjednika, pobjeda donosi tolik ugled i takav strah ulijeva, da to uvelike premašuje štetu koja je nastala gubitkom poginulih vojnika. Prema tome prevarila bi se vojska koja bi navalila na pobjednika smatrajući da je oslabio, osim ako je riječ o takvoj vojsci koja bi ga u svako doba, prije i poslije pobjede, mogla svladati. U tom bi se slučaju, ovisno o fortuni i vrlini, moglo pobijediti ili izgubiti, ali priličnu prednost imade onaj tko se prije borio i pobijedio.601 To pouzdano potvrđuje iskustvo Latina, i zbog toga što ih je prevario Numicijev savjet, i zbog štete za narode koji su mu vjerovali: nakon pobjede Rimljana nad Latinima on je po cijelom Laciju razglasio kako je to pravi trenutak da se napadnu Rimljani oslabljeni boreći se s njima, te da je Rimljanima ostao samo naziv pobjednika, a sve su druge gubitke podnijeli kao da su borbu izgubili, pa bi ih i najmanja snaga koja bi ih ponovno napala mogla svladati. Zato su narodi koji su mu povjerovali podigli novu vojsku i smjesta je bila razbijena, a pretrpjeli su štetu koju uvijek pretrpe oni što se pridržavaju takvih savjeta.

X X III

Koliko su Rimljani izbjegavali polovične mjere kad su sudili podanicima zbog nečega zbog čega im je bilo neophodno da im sude »lam Latio is status erat rerum, ut neque pacem , neque bellum pati possent.«602 Od svih nesretnih položaja u kojemu se zateknu vladar ili republika najnesretniji je onaj u kojemu ne mogu ni prihvatiti mir ni odoljeti ratu: na takvo stanje spadnu oni za koje su uvjeti mira previše uvredljivi, a s druge strane, žele li ratovati, moraju postati plijenom ili saveznika ili neprijatelja. A u takav se položaj dospije zbog nevaljalih savjeta ili zbog nevaljalih odluka, kad se dobro ne odmjere vlastite snage, kao što smo gore iznijeli.603 Jer republika ili vladar koji bi svoje snage dobro odmjerili teško bi sebe 600 U spomenutoj bici kod Marignana, 1515. god. 601 Machiavelli je oštar protivnik svakog odugovlačenja i taktiziranja, a neutralnost u takvim sukobima smatra vrlo opasnom. To je u skladu s Machiavellijevom logikom ekstrema, po kojoj je svaki srednji put štetan. O štetnosti od neutralnosti usp.: Vladar, XXI pogl. 602 Lat.: Takvo je već bilo stanje u Laciju da nisu više mogli trpjeti ni mir ni rat (Tito Livije, nav. dj., VIII, 13). 603 Vidjeti: Rasprave..., II, 10.

269

doveli u položaj u koji su se doveli Latini. Kad se nisu smjeli s Rimljanima sporazumjeti oni su se sporazumjeli, a kad nisu smjeli prekinuti rat prekinuli su ga, pa su postupali tako da im je i neprijateljstvo i prijateljstvo Rimljana bilo podjednako štetno. Pobijedio je, dakle, Latine i potpuno uništio najprije Manlije Torkvat, a zatim Kamil,604 koji ih je prisilio da se predaju i stave pod okrilje Rimljana, pa je nakon postavljanja posada u svim gradovima Lacija i uzimanja od sviju talaca, vrativši se u Rim izvijestio Senat kako je čitav Lacij u rukama rimskog naroda. A kako je ta tvrdnja značajna i zaslužuje pozornost, da bi je vladari oponašali kad im se pruže slične prilike, želim navesti riječi koje je Livije stavio u usta Kamilu i koje svjedoče i o tome kako su Rimljani postupali šireći svoju vlast i kako su u državnim odlukama uvijek izbjegavali polovična rješenja i opredjeljivali se za skrajne mjere. Vladati, naime, ne znači ništa drugo nego s podani­ cima postupati tako da ti ne mogu ili ne smiju nauditi. To se postiže ili potpunim osiguravanjem, oduzimljući im svaku mogućnost da ti štete, ili postupajući s njima tako dobro da im ne bi bilo razumno poželjeti da promijene fortunu. To se očitovalo najprije u Kamilovu prijedlogu, a zatim u ocjeni koju je o njemu donio Senat. Evo njegovih riječi: »Dii immortales ita vos potentes hujus consilii fecerunt, ut, sit Latium, an non sit,

in vestra manu posuerint. Itaque pacem vobis, quod ad Latinos attinet, parare in perpetuum, vel saeviendo, vel ignoscendo, potestis. Vultis crudeliter consulere in deditos victosque? licet delere omne Latium. Vultis exemplo majorum augere rem romanam, victos in civitatem accipiendo? materia crescendi per summan gloriam suppeditat. Certe id formissimum imperium est, quo obedientes gaudent. Illorum igitur animos, dura expectatione stupent, seu poena, sue beneficio, praeoccupari oportet« 605 Nakon tog prijedloga Senat je donio odluku u skladu s riječima konzula: odlazeći iz grada u grad, sve one koji su imali neku važnost ili su obasuli dobročinstvima ili su srušili, a prve su oslobađali obveza, davali su im povlastice, dodjeljivali rimsko državljanstvo i u svakom su ih pogledu štitili; drugima su pak opustošili zemlju, slali tamo kolonije, odvodili ljude u Rim, tako su ih raspršili da ni oružjem ni snovanjem rata više nisu mogli uditi. Kad je bila riječ o važnim poslovima nikad nisu, kao što sam rekao, donosili polovične mjere. Takvo rasuđivanje treba da vladari oponašaju:606 od njega su morali izvući pouku Firentinci, kad se godine 1502. pobunio Arezzo i cijela Val di Chiana, jer da su to učinili osigurali bi sebi vladavinu, i napravili bi od Firence golem grad, i pribavili joj polja koja nije posjedovala a nužna su joj za život.607 Oni su, međutim, postupili polovično, što je vrlo opasno kad se odlučuje o ljudima, pa su dio Aretinaca prognali, dio osudili na smrt, a svima su oduzeli zaduženja i nekadašnje položaje u gradu, i grad su ostavili čitavim. A kad je onima koji su bili kanda najmudriji koji građanin savjetovao da se Arezzo sruši, odgovarali su kako republici ne bi služilo na čast da ga sruši, jer bi se činilo kako Firenca nema snage da ga održi. Takvi su razlozi samo na prvi pogled održivi, jer zbog tog istog razloga ne bi trebalo smaknuti ocoubojicu, razbojnika, sablažnjivca, jer bi vladaru bila sramota odati kako nema snage 604 Lucije Furije Kamil je 339. god. pr. n. e. pokorio cijeli Lacij. Latini su sklopili još 357. sporazum s Rimom, ali su ga pogazili 341. god. pr. n. e., kad su nastavili rat sa Samnićanima, s kojima su se u međuvremenu Rimljani sporazumjeli. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 2. 605 Lat.: Besmrtni bogovi su vas učinili tako moćnima da je u vašim rukama sudbina Lacija, da li će biti ili neće biti. je r vi možete postići trajni mir bilo kaznom, bilo oprostom. Hoćete li biti okrutni prema onome koji se predao i bio pobijeđen? U tom slučaju možete uništiti cijeli Lacij. Hoćete li, slijedeći primjer svojih predaka, povećati rimski ugled, priznajući građanska prava pobijeđenima? U tome leži mogućnost postizanja velike slave. Sigurno je da je čvršća vlast tamo gdje postoji radost u poslušnosti. Treba prije svega skršiti njihov duh, kaznom ili dobročinstvom, dok su oni još ošamućeni strahom (Tito Livije, nav. dj., VIII, 13). 606 Machiavelli demantira Aristotelovu tvrdnju da vrlina leži u sredini. Usp.: R asprave..., I, 6. 607 Vidjeti Machiavellijev spis O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane.

270

da obuzda pojedinca. A koji tako misle ne vide da se ljudi pojedinačno i grad kao cjelina kadšto ogrešuju o državu, pa radi primjera drugima i vlastite sigurnosti vladar nema drugog izlaza nego da ga uništi. Čast se sastoji u tome da se znade i može kazniti, a ne u mogućnosti da se grad drži uz tisuću opasnosti, jer vladara koji ne kažnjava onoga koji griješi tako da više ne smije griješiti smatraju neznalicom ili kukavicom. Koliko je nužno takvo stajalište koje su imali Rimljani potvrđuje sud stanovnika Priverna. U vezi s tim o Livijevu tekstu treba primijetiti dvije stvari: prva je ono što je rečeno, da podanike treba ili obasuti dobročinstvima ili uništiti; druga se odnosi na djelotvornost velikodušnosti i govorenja istine kad su upućeni razumnim ljudima. Rimski se Senat sastao da sudi stanovnicima Priverna, koji su se pobunili pa su zatim na silu ponovno privedeni pokornosti Rimu.608 Narod je Priverna slao mnoge građane da izmole od Senata oproštenje, a kad su došli preda nj, jednome je od njih neki senator kazao: »Quam penam meritos Privernates censeret«. Odgovorio mu je građanin Privernata: »Eam quam merentur qui se libertate dignos censent«.609 Njemu je konzul odvratio: »Quidsi poenam remittimus vobis, qualem nos pacem vobiscum habituros speremus?« Na to on odgovori: »Si bonam dederitis, et fidelem etperpetuam; si malam, haud diuturnam«.610 Iako su se na to mnogi uzrujali, najpametniji dio Senata reče: »Se audivisse voćem et

liberi et viri, nec credi posse ullum populum, aut hominem denique in ea conditione, cuius eum poeniteat, diutius quam necesse sit, mansurum. Ibi pacem esse fidam, ubi voluntarii pačati sint, neque eo loco ubi servitutem esse velint, fidem sperandam esse« '.611 Na te su riječi odlučili da Privernaćani postanu rimskim građanima i počastili su ih građanskim povlasticama rekavši: »Eos demum qui nihilpraeterquam de libertate cogitant, dignos esse qui Romani fiant«.611 Jako se velikodušnim ljudima taj pravi i velikodušni odgovor svidio, jer svaki bi drugi odgovor bio lažan i podao. A oni što o ljudima misle drugačije, osobito o ljudima koji su navikli da budu ili smatraju da jesu slobodni, u zabludi su, a u toj zabludi griješe i prema sebi i prema drugima. Otud dolazi do čestih pobuna i do propasti država. Međutim, da se vratim na našu raspravu, zaključujem i o jednom i o drugom sudu o Latinima: kad treba odlučivati o moćnim gradovima naviklim da žive u slobodi treba ih ili uništiti ili maziti, inače je svaka mjera uzaludna. I treba potpuno izbjeći polovičnost, jer je opasna, kao što je bila Samnićanima pošto su Rimljane zatvorili u Forche Caudine, kad nisu htjeli poslušati mišljenje starca613 koji je savjetovao da Rimljane puste neka odu časno ili da ih svih pobiju, nego su izabrali polovičan put pa su ih razoružali i stavili pod jaram pustivši ih da odu osramoćeni i puni srdžbe.614 Poslije su na svoju štetu spoznali kako je starčev sud bio koristan, a njihova odluka pogubna, kao što će se na drugom mjestu opsežnije raspraviti.

608 Događaj se zbio 330. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 21. 609 Lat.: Kakvu kaznu smatra da su zaslužili privernati. Onakvu kakvu zaslužuju oni koji se smatraju dostojnima slobode.

610 N o ako vas oslobodimo kazne, kakvom se miru s vama možemo nadati? Ako prema nama budete dobri, vjernom i trajnom; ako budete loši, kratkotrajnom. 611 Čuli smo riječi dostojne slobodna i hrabra čovjeka. Ne smatramo mogućim da ijedan narod ili čovjek ostane dugo u stanju patnje. Mir može biti siguran kad je dobrovoljan i ne može se očekivati vjernost od onih koje se želi porobiti. 612 Prema tome, oni koji ni o čemu drugome ne misle nego o slobodi zaslužuju da postanu Rimljani (Tito Livije, ibid.). 613 Erenija Poncija. 614 Bitka kod Kaudinskog klanca, 321. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 3, i Rasprave. . III, 40-42.

271

XXIV Tvrđave općenito mnogo više štete nego što su korisne Ovim našim sadašnjim mudracima možda će se činiti nesmotrenim što Rimljani u želji da se osiguraju od naroda Lacija i od grada Priverna nisu pomišljali na to da podignu koju tvrđavu koja bi ih obuzdavala i koja bi jamčila njihovu vjernost, budući da se osobito čuje mišljenje naših mudraca u Firenci kako Pisu i druge slične gradove valja čuvati uz pomoć tvrđava. I zaista, da su Rimljani bili ljudi njihova kova bili bi pomišljali na to da ih sagrade, ali kako su drugačiji bili i njihova vrlina, i njihov način razmišljanja, i njihova moć, oni ih nisu sagradili. I dok je Rim bio slobodan i slijedio svoja načela i svoje vrle uredbe nikad nije gradio tvrđava da bi držao ili gradove ili provincije, ali je neke od podignutih dobro sačuvao. Kad uočim kako su u tome postupali Rimljani i kako postupaju vladari našeg vremena, čini mi se da treba razmotriti je li bolje graditi tvrđave, i koriste li onome tko ih sagradi. Treba, dakle, smatrati da se tvrđave prave ili radi zaštite od neprijatelja ili radi zaštite od podanika. U prvom slučaju nisu potrebne, u drugom su štetne.615 A počinjući obrazlagati zašto su u drugom slučaju štetne, velim: vladar ili republika koji se boje svojih podanika i njihove pobune taj strah duguje mržnji koju njegovi podanici prema njemu osjećaju, mržnju zbog njegovih slabih postupaka; slabo postupanje nastaje iz uvjerenja da se njima može nasilu vladati ili zbog pomanjkanja razboritosti onoga koji vlada, a jedan je od razloga zbog kojih misli da ih može držati pod prisilom jest posjedovanje tvrđava, jer slabo postupanje, koje je povod mržnji, dobrim se dijelom temelji na činjenici da vladar ili republika imaju tvrđave, koje su, kad bi to bilo održivo, mnogo štetnije nego što su korisne. Najprije, naime, kao što je rečeno, smjeliji si i silovitiji prema podanicima, zatim unutra nema sigurnosti koju si zamišljao, jer sve snage, sva nasilja koja se primjenjuju da bi se narod pokorio nisu ništa osim dviju: ili moraš uvijek imati spremnu dobru vojsku, kao Rimljani, ili ih moraš razjediniti, satrti, smutiti i raspršiti tako da im ne bude moguće da se skupe kako bi te napali. Ako ih naime osiromašiš, spoliatis, arma supersunt;616 ako ih razoružaš, furor arma ministrat.617 Ako pobiješ glave a ostale nastaviš vrijeđati, glave se obnavljaju kao u hidre. Ako praviš tvrđave, korisne su ti u doba mira, jer te ohrabruju da ih zlostavljaš, ali su ti u ratno doba potpuno nekorisne, jer na njih navaljuju neprijatelji i podanici i nije im moguće oprijeti se i jednima i drugima. A ako su ikad bile nekorisne ono su u naše doba s obzirom na topove, pred žestinom kojih nije moguće braniti malo područje, gdje nema mogućnosti povlačenja u zaklone, kao što smo gore raspravili.618 Ovaj predmet želim potanje razmotriti. Ili ti, vladare, tvrđavama želiš obuzdati narod svojega grada, ili ti, vladare, ili ti, republiko, želiš obuzdati grad osvojen u ratu. Želim se obratiti vladaru i velim mu da tvrđava kojom bi trebalo obuzdati vlastite građane ne može biti nekorisnija nego što je, i to zbog spomenutih razloga. Ona te, naime, potiče da budeš spremniji i bezobzirniji za tlačenje, a oni su zbog tlačenja skloniji da te upropaste i toliko se za to zagriju da te poslije tvrđava, koja je tome uzrok, ne može štititi. Prema tome, pametan i dobar vladar, da bi ostao dobar, da svojoj djeci ne bi dao povod da se usude postati zločesta, nikad neće praviti tvrđavu, kako bi svoja svojstva temeljio ne na tvrđavama nego na naklonosti ljudi. Grof Francesco Sforza, 6,5 Ovo pitanje razmatra se i u Vladaru, XX. Paradoksalno je da je baš Machiavelli 1526. imenovan sekretarom Petorice povjerenika zidina, tijela koje je bilo zaduženo za gradnju i popravak tvrđava. 616 Lat.: onome sa koga je sve skinuto ostaje oružje (Decim Junije Juvenal, Satirae, VIII, 124). 617 Lat.: bijes im daje oružje (Publije Vergilije Maron, Eneida, I, 150). 618 Usp.: Rasprave. . II, 17.

272

postavši vojvodom Milana, uživao je glas pametna čovjeka, ali je ipak u Milanu sagradio tvrđavu,619 pa ja mislim da u tom slučaju nije bio pametan, a posljedice su pokazale kako je ta tvrđava poslužila na štetu a ne kao sigurnost njegovim nasljedni­ cima. Smatrajući, naime, da im ona daje sigurnost i da mogu građane i podanike vrijeđati upuštali su se u svakovrsno nasilje, pa su, navukavši na sebe neizmjernu mržnju, izgubili državu čim ih je neprijatelj napao, a niti ih je ona tvrđava zaštitila, niti im je bila od ikakve koristi u ratu, dok im je u miru napravila veliku štetu. Jer, da je nisu posjedovali i da se nisu zbog nerazboritosti oštro ponašali prema svojim građanima, bili bi brže otkrili opasnost i povukli bi se iz nje pa bi zatim mogli hrabriji otpor dati francuskoj navali u savezu s podanicima i bez tvrđave, nego s tvrđavom a u neprija­ teljstvu s podanicima. Tvrđave ti ničemu ne služe, jer se ili gube pod žestinom napadača ili zbog izgladnjivanja. A želiš li da ti koriste i da ti pomognu ponovno steći izgubljenu državu, ako ti je ostala samo tvrđava, potrebno ti je imati vojsku kojom ćeš navaliti na onoga tko te je potjerao. No imaš li vojsku u svakom ćeš slučaju vratiti državu čak i da nemaš tvrđavu, i to toliko lakše koliko ti ljudi budu skloniji nego prije, budući da si ih zlostavljao oholeći se svojom tvrđavom. A iskustvo je pokazalo da milanska tvrđava ni obitelji Sforza ni Francuzima u nepovoljnim vremenima nije bila ni od kakve koristi, dapače je svima donijela mnogo štete i nevolje, jer pouzdavajući se u nju nije im padalo na pamet da pošteno upravljaju državom. Čim se urbinski vojvoda Guido Ubaldo, Federigov sin,620 u svoje vrijeme vojskovođa na velikoj cijeni, zbog nekog događaja vratio u državu iz koje ga je bio potjerao Cesare Borgia, sin pape Aleksandra VI, dao je srušiti sve tvrđave u toj zemlji smatrajući ih štetnima. Njega su, naime, ljudi voljeli, pa iz poštovanja prema njima nije htio imati tvrđava, a što se tiče neprijatelja, uvidio je da ih ne može braniti, jer mu je za njihovu obranu bila potrebna vojska na bojnom polju, i zato je odlučio da :h sruši. Pošto su iz Bologne potjerani Bentivoglie, papa Julije dao je u gradu podići tvrđavu,621 a zatim je dopustio da njegov guverner zlostavlja narod, tako da se narod pobunio i on je odmah izgubio tvrđavu,622 pa mu prema tome tvrđava i zlostavljanje nisu koristili, dok bi mu naprotiv koristili da se drugačije ponašao. Vrativši se u domovinu iz koje je bio potjeran, Niccolo da Castello,623 otac Vitellijevih, smjesta je srušio dvije tvrđave koje je tu podigao papa Sikst IV, smatrajući da će mu vlast u državi jamčiti dobrohotnost naroda, a ne tvrđava. Od svih je drugih međutim najsvježiji, u svakom pogledu najznačajniji i najprikladniji da pokaže kako je nekorisno podizati a’korisno rušiti tvrđave, primjer Genove iz nedavnog vremena. Svak zna kako se godine 1507. Genova pobunila protiv francuskog kralja Luja X II, koji je došao da je osobno i sa svim svojim snagama ponovno osvoji, a kad ju je vratio podigao je tvrđavu jaču od svih koje su do danas poznate, jer je i zbog položaja i zbog svih drugih okolnosti bila neosvojiva, smještena na vrhu brežuljka koji se pruža do mora i koji Genovežani nazivaju Codefa,624 odakle je mogla tući po cijeloj luci i po velikom dijelu područja 619 Tvrđava kod Porta Giovija, sada nazvana Castello Sforzesco, sagrađena 1450. god. na mjestu tvrđave koja je srušena po odluci tzv. Ambrozijanske republike. Francesco Sforza je vladao Firencom od 1450. do 1466. Njegov način ratovanja bio je poznat kao »scuola Sforzesca«. Usp.: Firentinske povijesti, VI, 24. 620 Guidobaldo da Montefeltro postao je urbinski vojvoda 1482. Cesare Borgia je zauzeo Urbino 21. lipnja 1502, a Guidobaldo je pobjegao u Mantovu, da bi 29. listopada preoteo Borgi svoju tvrđavu. Morao je ponovo bježati u prosincu, kad se Borgia sporazumio s Orsinijevcima da Urbino pripadne njemu, ali se vratio nakon propasti Cesarea Borgie. Usp.: Umijeće ratovanja, VII. 621 Tvrđava kod Porta Galliera, čiji je kamen temeljac položio sam papa Julije II 1507. god. 612 Godine 1511. izbila je pobuna u Bologni i papin legat Francesco Alidosi napustio je grad, što je dovelo do restauracije Bentivoglia. 621 Niccolo Vitelli da Citta di Castello. Sikst IV je istjerao Vitellija 1474, ali se on vratio 1482. god. 624 Tvrđava kod Capo di Faro (Svjetioničkog rta), nazvana i Lanterna, sagrađena za nekoliko mjeseci 1507. i sravnjena sa zemljom 1514. god. 18

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

273

Genove. Godine 1512, pošto su Francuzi potjerani iz Italije, Genova se usprkos tvrđavi pobunila, a vlast je preuzeo Ottaviano Fregoso, koji se poslužio svom svojom umješnošću i u roku od šesnaest mjeseci izgladnjivanjem ju je osvojio. I svi su mislili, a mnogi su mu to i savjetovali, da će je sačuvati kao svoje sklonište kad mu ustreba, ali on je bio vrlo razborit i znao je da vladari ne posjeduju državu zahvaljujući tvrđavi, nego voljom ljudi, pa ju je srušio. I tako je državu posjedovao i posjeduje je625 ne temeljeći je na tvrđavi nego na svojoj vrlini i mudrosti. I premda je za promjenu vlasti u Genovi obično bilo potrebno tisuću pješaka, njegovi su ga protivnici napali s deset tisuća i nisu mu mogli nauditi.626 Iz toga se, dakle, vidi kako rušenje tvrđave nije štetilo Ottavianu, a njezinim podizanjem francuski se kralj nije zaštitio. Jer kad je mogao doći u Italiju s vojskom mogao je ponovno zadobiti Genovu i bez tvrđave, ali kad nije mogao doći u Italiju s vojskom, Genovu nije mogao zadržati ni s tvrđavom. Istrošio se dakle kralj da bi je podigao i osramotio se kad ju je izgubio, a Ottaviano se proslavio kad ju je osvojio i bio je na koristi kad ju je srušio. Vratimo se, međutim, republikama koje tvrđave ne grade u domovini nego u zemljama koje osvoje. A koliko je to pogrešno, ako nije dovoljan spomenuti primjer Francuske i Genove neka pokaže primjer Firence i Pise, kad su Firentinci podigli tvrđavu da bi držali taj grad,627 a nisu spoznali da im je bilo potrebno, ako su željeli posjedovati grad koji je uvijek bio neprijatelj firentinskog imena, koji je živio u slobodi i kojemu je želja za slobodom poticala pobunu, primijeniti rimski postupak, a to će reći, ili se s Pisom sprijateljiti, ili je srušiti. Vidjelo se koliko vrijede tvrđave kad je u Italiju došao kralj Karlo, kojemu su se predale ili zbog izdaje onoga koji ih je čuvao, ili zbog straha od većeg zla, jer da nije bilo tvrđava, ne bi Firentinci na njima temeljili mogućnost da drže Pisu, a kralj ne bi dobio priliku da Firencu liši toga grada. A način s pomoću kojega su do tog vremena grad držali možda bi bio dovoljan da ga sačuvaju i nema sumnje da bi se pokazao uspješnijim nego što su tvrđave. Zaključujem, dakle, da je tvrđava štetna kad se čuva vlastita domovina, a za čuvanje osvojenih gradova tvrđave su nekorisne. Kao potvrdom zadovoljavam se ugledom Rimljana, koji su u gradovima što su ih htjeli silom posjedovati tvrđave rušili a ne gradili. A tko mi protiv tog mišljenja navede iz drevnog doba Taranto,628 a iz modernog Bresciu,629 koji su bili ponovno zadobijeni nakon suzbijanja pobune podanika uz pomoć tvrđava, odgovaram da je u ponovno osvajanje Taranta nakon godinu dana bio poslan Fabije Maksim s cijelom vojskom, koja bi ga bila kadra zauzeti i da nije bilo tvrđave, a da Fabije nije izabrao taj put bio bi izabrao neki drugi s jednakim učinkom. Ne znam čemu služi tvrđava, ako ti je kad vraćaš grad za njegovo zauzimanje potrebna konzularna vojska i jedan Fabije Maksim kao vojskovođa. A da bi ga Rimljani bili u svakom slučaju vratili vidi se na primjeru Capue, gdje nije bilo tvrđave, a zauzeli su je zahvaljujući vrlini vojske. Vratimo se, međutim, na Bresciu. Velim da se rijetko kad događa što se dogodilo u toj pobuni, da tvrđava koju drže tvoje snage ima, kad se pobuni grad, u blizini tako veliku vojsku kao što su je imali Francuzi, jer čim je presvijetli de Fois, kraljev vojskovođa, čuo da je Brescia izgubljena, bez oklijevanja je tamo otišao i stigavši za tri dana u Bresciu uz 625 pregoso je srušio tvrđavu 1514, a vladao je do 1522, kad je Francuze u Genovi zamijenio car.

626 Godine 1515. Genovu je napao milanski vojvoda Massimiliano Sforza u savezu sa Švicarcima i genoveškim izbjeglicama porodicama Adorni i Fieschi. 627 Pisa je potpala pod Firencu 1414, ali ju je 1494. Piero Medici prepustio Francuzima. Nakon završetka pizansko-firentinskog rata (1496-1509) Firentinci su sagradili drugu tvrđavu. 628 209. god. pr. n. e. Kvint Fabije Maksim je na čelu rimske vojske krenuo da vrati Tarentum, koji je bio u Hanibalovim rukama, osim tvrđave u kojoj je odolijevala rimska posada na čelu s Markom Livijem Makatom. Tarentum je osvojen zajedničkim jurišem Fabijevih i Makatovih vojnika. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 15-16. 629 Bresciu je zauzeo Gaston de Foix 1512. Usp.: Rasprave, II, 17, i III, 44.

274

pomoć tvrđave opet zadobio grad. Stoga je, da bi bila korisna, i brešanskoj tvrđavi bio potreban jedan de Fois i francuska vojska da joj u tri dana dođe u pomoć. Prema tome, ovaj primjer u odnosu na suprotne primjere nije dovoljan, jer mnogo je tvrđava u ratovima našeg doba zauzimano i ponovno zauzimano jednakom fortunom kao što su zauzimana i ponovno zauzimana područja ne samo u Lombardiji nego i u Romagni, u Napuljskom Kraljevstvu i po cijeloj Italiji. Što se, pak, tiče gradnje tvrđava radi obrane od izvanjskih neprijatelja, velim da nisu nužne narodima i državama koji imaju dobru vojsku, a nekorisne su onima koji dobre vojske nemaju, jer dobra je vojska bez tvrđave dovoljna da te brani, dok te tvrđave bez dobre vojske ne mogu obraniti. A to dokazuje primjer onih koje su smatrali i kao upravljače i u drugim stvarima izvrsnim ljudima, kao što su bili Rimljani i Spartanci. Jer, ako Rimljani nisu gradili tvrđava, Spartanci su ne samo od njih odustajali, nego nisu dopuštah ni da imaju zidine oko grada, budući da su htjeli da ih vrlina pojedinca štiti i brani. Zato, kad je Atenjanin upitao Spartanca630 smatra li da su atenske zidine lijepe, on mu je odgovorio: »Jesu, ako unutar njih borave žene«. Vladar dakle koji ima dobru vojsku, ako na obalama ili pred državom ima poneku tvrđavu koja bi nekoliko dana mogla odolijevati neprijatelju dok se on ne snađe, one mu kadšto mogu biti korisne, ali mu nisu neophodne. Kad međutim vladar nema dobru vojsku, držanje tvrđava unutar države ili na granicama štetno mu je ili nekorisno; štetno, jer ih lako izgubi, a izgubivši ih mora ratovati; ili pak, ako su tako jake da ih neprijatelj ne može osvojiti, neprijateljska ih vojska ostavlja za sobom, pa ne donose nikakve koristi, jer dobre vojske kad ne naiđu na osobito žestok otpor u neprijateljske zemlje ulaze ne vodeći računa o gradovima i tvrđavama koje ostavljaju za sobom, kao što opisuju drevne povijesti i kao što je učinio Francesco M aria,631 koji je nedavno da bi napao Urbino za sobom bez ikakva obzira ostavio deset neprijateljevih gradova. Vladar, dakle, koji može podići dobru vojsku ne mora podizati tvrđava, onaj koji dobre vojske nema ne smije ih podizati. Treba da dobro utvrdi grad gdje živi, da ga snabdijeva i da se brine za naklonost građana kako bi mogao toliko odolijevati navali neprijatelja dok ne postigne sporazum ili ne dobije izvana pomoć osloboditelja. Svi su ostali planovi u doba mira skupi a u doba rata nekorisni. Prema tome, tko razmisli o svemu što sam rekao, uvidjet će da su kao i u svemu drugome Rimljani bili mudri i u ponašanju prema Latinima i Privernaćanima, jer nisu pomišljali na tvrđave, nego su se osigurali mnogo vrlijim i pametnijim postupcima. XXV

Nepromišljeno je napasti nesložan grad računajući na njegovu neslogu kao sredstvo da se grad osvoji U rimskoj su republici puk i plemstvo bili toliko nesložni, da su Veji zajedno s Etruščanima pomišljali kako uz pomoć njihove nesloge mogu ugasiti rimsko ime. A kad su podigli vojsku i upali na područje Rima, Senat je protiv njih poslao Gaja Manilija i M arka Fabija,632 koji su svoju vojsku doveli blizu vojsci Veja, koja nije prestajala s napadajima i ruganjem vrijeđati i sramotiti rimsko ime, i toliko su bili drski i 630 Piutarh, Moralia. Anegdota se ponavlja nekoliko puta: jedanput je to Agezilaj, drugi put Agis, a treći put Teopomp. 631 Francesco Maria della Rovere, urbinski vojvoda (1508—1538), kojega je 1504. posvojio stric Guidobaldo, bio je i nećak Julija II. Epizoda je iz 1517. i potvrđuje pretpostavku o dataciji Rasprava. 632 Gnej Manlije i Marko Fabije Vibulan, 480. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 45. Usp.: Rasprave. . . , I, 36.

275

bezobrazni, da su nesložni Rimljani postali složni, pa kad je došlo do bitke razbili su ih i pobijedili. Stoga je jasno koliko se ljudi varaju, kao što smo gore raspravili, kad donose odluke i kako mnogo puta misle da će nešto dobiti pa to izgube. Mislili su i Veji da će napadajući nesložne Rimljane odnijeti pobjedu, a napadaj je bio povod da se Rimljani slože i da njih unište, budući da je povod nesloge u republikama najčešće dokolica i mir, dok je povod slozi strah i rat. I stoga, da su Veji bili pametni bili bi to manje pomišljali na rat s Rimom koliko su veću neslogu u njemu opažali, pa bi ih nastojali vještim korištenjem mira ugroziti. Postupak se sastoji u tome da se u nesložnom gradu stekne povjerenje i među dvjema stranama vješto lavira kao posrednik sve dok ne dođe među njima do oružane borbe. Kad dođe do oružane borbe, treba slabijoj strani davati laku podršku, i zato da bi se duže borili i uzajamno iscrpili, i zato da zbog jače pomoći i jedni i drugi ne bi posumnjali kako ih kaniš potlačiti i njima zavladati. A kad se to dobro izvede, gotovo se uvijek ostvari cilj. Kao što smo u drugoj raspravi i razmatrajući druge stvari kazali,633 grad je Pistoia pripao Firenci upravo zahvaljujući takvoj vještini, jer je bio razjedinjen, a Firentinci su podržavali sad jednu sad drugu stranu ne pretežući ni na jednu ni na drugu sve dok ih nisu doveli dotle da se Pistoia, umorna od tako burnog života, dobrovoljno bacila u naručaj Firenci.634 Grad Siena izgubio je vlast nad sobom uz posredovanje Firentinaca tek kad su posredovanja postala slaba i malobrojna. Kad su, naime, bila velika i jaka, grad je složno branio onoga koji vlada. Navedenim primjerima želim dodati još jedan. Milanski vojvoda Filippo Visconti više je puta ratovao protiv Firentinaca računajući na njihovu neslogu i svaki je put izgubio rat.635 Zato je jadajući se zbog svojih pothvata morao priznati kako je zahvaljujući ludostima Firentinaca uzaludno potrošio dva milijuna zlatnika. Prevarili su se dakle, kao što je rečeno, Veji i Toskanci kad su tako mislili i na koncu su ih u jednoj bici Rimljani svladali. I tako će se ubuduće prevariti svi koji budu smatrali da na takav način i zbog sličnih razloga mogu pokoriti jedan narod. XXVI

Tko se služi pogrdom i psovkom samo na sebe navlači mržnju a ne izvlači nikakve koristi Mislim da je jedna od velikih mudrosti kad se ljudi ustežu kome prijetiti ili koga riječima vrijeđati, jer ni jedno ni drugo neprijatelju ne oduzimlje snagu, ali zbog jedne on postaje opreznijim, a zbog druge te više zamrzi i gleda kako će te što vještije napasti. Osvjetljuju to kao primjer Veji, o kojima se u prethodnom poglavlju raspravljalo i koji su uvredljivu ratu protiv njih pridodali sramotne riječi, od kojih bi se nastojanjem svakog vojskovođe morali suzdržavati njegovi vojnici, jer to razljuti neprijatelja i raspali mu želju za osvetom, a ni u čemu ga, kao što je rečeno, ne sprečava da ti naudi, tako da sve to postaje oružjem uperenim protiv tebe. Značajan se primjer dogodio u Aziji, gdje je Kavad,636 perzijski vojskovođa, nakon dugog boravka kod Amide, 633 Usp.: Rasprave..., II, 21, i Vladar, XX pogl. Vidjeti i Machiavellijev kratak spis O zbivanjima u Pistoji. 634 U gradu su bjesnile borbe između crnih i bijelih gvelfa, i grad se u travnju 1306. predao Firentincima i Lukežanima (koji su bili na strani crnih), nakon jedanaest mjeseci opsade. 635 Filippo Maria Visconti, milanski vojvoda (1412—1447), zaratio je s Firentincima 1424. i doživio poraz kod Maclodia (1429); bezuspješno se umiješao u rat s Lukom 1430; s Firentincima i Genovežanima ponovo se sukobio 1436, što je završilo porazom u Anghiariju 1440, na kraju je započeo ratovati 1446, ali ga je prekinula smrt 1447. god. 636 Kavad iz dinastije Sasanida vladao je Perzijom od 488. do 531. Odbio je Rimljanima plačati danak i pobijedio ih je 503. god., ali je zbog najezde Huna na sjeveru bio prisiljen sklopiti mir s Rimljanima i platiti im još veči danak. Podatak je iz Prokopija Cezarejskog, De Bello Persico, I, 7.

276

umoran od dosadne opsade, odlučio otići. Pošto je već rasformirao logor, oni u gradu su svi izišli na zidine pa ga, oholi zbog pobjede, nisu poštedili nijedne vrste uvrede, sramoteći ga, optužujući ga, koreći neprijatelja zbog kukavičluka i lijenosti. Rasrdivši se Kavad je promijenio naum i ponovno prešao u opsadu, a tolik je bio njegov gnjev zbog uvrede da je grad u par dana osvojio i poharao. Isto su doživjeli stanovnici Vejija, kojima, kao što je rečeno, nije bilo dosta što su zaratili protiv Rimljana, nego su ih riječima izvrijeđali i odlazeći sve do logorske ograde rasrdili su ih više riječima nego oružjem, pa su i oni vojnici koji se prije nisu rado borili prisiljavali konzule da zametnu bitku, tako da su njihovi protivnici, kao i prije spomenuti, ispaštali zbog svoje drskosti.637 Potrebno je, dakle, da vojni starješine i dobri upravljači republika učine sve što je potrebno da tih uvreda i pogrda ne bude ni u gradu, ni u njihovoj vojsci, ni među njima, ni protiv neprijatelja, jer ako se upućuju neprijatelju, nastanu već opisane nevolje, a još je gore kad ih ima među njima, jer s tim ne prestaju, kao što su to uvijek mudri ljudi činili. Kad su se rimske legije koje su ostale u Capui urotile protiv Kapuanaca, kao što će se na određenom mjestu ispripovijedati,638 i kad je u toj uroti došlo do pobune, koju je poslije smirio Valerije Korvin,639 među ostalim uvjetima koje su im priznali bila je i odluka o vrlo teškim kaznama protiv onih koji ijednom vojniku prigovore zbog te pobune. Imenovan u ratu protiv Hanibala zapovjednikom stanovitog broja robova koje su u oskudici ljudi Rimljani naoružali, Tiberije Grakho među prvim je mjerama izdao nalog da se osudi na smrtnu kaznu tko god ikome od njih spočitne da je rob.640 Toliko su Rimljani, kao što je rečeno, smatrali štetnim vrijeđanje ljudi i spočitavanje zbog neke sramote, jer ništa ne može toliko raspaliti duhove ni potaknuti veću ljutnju, nego kad se u zbilji ili u šali rekne: »Nam facetiae asperae, quando nimium

ex vero traxere, acrem sui m em oriam relinquunt«.MX X X V II

Mudri vladari i republike treba da se zadovolje pobjedom, jer kad se njom ne zadovoljavaju najčešće izgube Služenje nečasnim riječima protiv neprijatelja drskost je, koju najčešće potiču ili pobjeda ili nada u pobjedu. Zbog te lažne nade ljudi ne griješe samo riječima nego i djelom. Kad obuzme ljudima grudi, ta ih nada ponuka da prijeđu mjeru, pa najčešće propuste priliku da steknu sigurnu sreću zato što se nadaju da će steći još veću nesigurnu sreću. Budući da ta tema zavređuje pozornost, jer se ljudi vrlo često prevare i to na štetu države, smatram da to mogu dokazati osobito na drevnim i modernim primjerima,642 jer se drugačijim razmatranjem to ne može tako jasno dokazati. Pošto je razbio Rimljane kod Kane Hanibal je poslao izaslanike u Kartagu da dojave pobjedu i da zatraže pomoć.643 U Senatu se raspravljalo o tome što treba poduzeti. Stari i mudri kartaginski građanin Hanon savjetovao je da se pobjeda pametno iskoristi i da se s 637 Za etruščanskog rata, 480-474. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 45. 638 Vidjeti: R a s p r a v e III, 6. 639 Kapuanska pobuna izbila je 342. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 41. 640 Nakon bitke kod Kane, 216. god. pr. n. e., osam tisuća robova je otkupljeno novcem iz državne blagajne i naoružano. 214. god. pr. n. e., u bici kod Beneventuma, Tiberije Grakho je obećao slobodu svakom robu koji donese glavu neprijatelja, ali je morao promijeniti naređenje jer su vojnici, umjesto da gone neprijatelja, gubili vrijeme na odsjecanje glava, pa im je obećao slobodu ako izvojuju pobjedu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 14-15.' 641 Lat.: Okrutne šale, kad se udaljuju od istine, ostavljaju gorko sjećanje (Tacit, Annales, XV, 68). 642 Usp.: Firentinske povijesti, IV, 14. 643 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 11-13.

277

Rimljanima sklopi mir, jer su ga mogli dobiti pod časnim uvjetima kao pobjednici, i da se ne čeka da se sklopi kad izgube rat. Cilj je Kartažana trebao da bude Rimljanima pokazati kako su dovoljno jaki da ih potuku te pošto su pobijedili nisu htjeli prokockati tu pobjedu zbog nade u veću. Takvu odluku nisu donijeli, ali poslije je kartaginski Senat dobro uvidio koliko je bila pametna, samo što je već bilo prekasno. Kad je Aleksandar Veliki već bio osvojio čitav Istok, u ono doba glasovita i moćna republika Tir, koja je poput Mlečana grad imala na vodi, poslala mu je izaslanike da mu kažu kako mu želi biti na usluzi i kako mu nudi poslušnost koju hoće, ali kako ne žele prihvatiti ni njega ni njegove ljude na svojem području, na što ih je Aleksandar, ljut što mu jedan grad hoće zatvoriti vrata koja mu je cio svijet otvarao, odbio i ne prihvativši njihove uvjete poslao je vojsku da ih opsjeda.644 Grad je bio na vodi, izvrsno snabdjeven namirnicama i svime što je potrebno za obranu, tako da je nakon četiri mjeseca Aleksandar uvidio da mu jedan grad dovodi u pitanje slavu koju mu mnoga druga osvajanja nisu ugrožavala, pa je odlučio da se pokuša sporazumjeti i da pristane na ono što su oni sami od njega zahtijevali. Upravljači u Tiru, međutim, ne samo što nisu htjeli prihvatiti sporazum, jer su se toliko uzoholili, nego su čak poubijali pregovarače. Aleksandar se na to razljutio i s tolikom je snagom na njih navalio da je grad osvojio i srušio, a ljude poubijao i porobio. Godine pet stotina i dvanaeste na firentinsko je područje stigla španjolska vojska da u Firencu vrati Medicije i da gradu udari namet, a doveli su je građani iznutra potaknuvši Španjolcima nadu da će se netom budu na firentinskom području boriti na njihovoj strani. Kad su stigli na ravnicu nisu nikoga otkrili, a kako su bili u oskudici sa snabdijevanjem pokušali su doći do sporazuma. To uzoholjeli narod Firence nije prihvatio, pa je zato izgubio Prato i upropastio državu.645 Iz toga ishodi da vladari, kad ih napadne netko tko je mnogo jači, ne mogu počiniti veću grešku nego što je neprihvaćanje bilo kakva sporazuma, osobito kad im se nudi, jer uvjeti nikad neće biti toliko nepovoljni da za onoga tko ih prihvaća neće sadržavati neku korist i dio njegove pobjede.646 Narod se Tira naime morao zadovoljiti da od Aleksandra prihvati uvjete koje mu je prije odbacio, a dovoljna im je pobjeda bila što su tako velikog čovjeka oružjem prisilili da se podvrgne njihovoj volji. I firentinski se narod morao zadovoljiti i te kakvom pobjedom, kad je francuska vojska popustila nekim njegovim željama i nije sve svoje ispunila, jer je ta vojska namjeravala promijeniti u Firenci vlast i odvratiti je od privrženosti Francuskoj te izvući od nje novaca. Da su od triju stvari Španjolci dobili dvije potonje, a da je firentinski narod zadržao jednu, a to će reći vlast, za svakoga bi to bilo neko časno rješenje i poneko zadovoljstvo. Narod nije smio voditi računa o onim dvjema stvarima, budući da je sačuvao živu glavu. Čak da je mogao nazrijeti i veću pobjedu, i gotovo sigurnu, nije smio u igri s fortunom baciti svoju zadnju kartu, što nitko mudar ne bi stavio na kocku ako ne bi morao.647 Otišavši iz Italije, u kojoj se šesnaest godina dičio slavom, u domovinu, kamo su ga njegovi 644 332. god. pr. n. e., nakon sedmomjesečne opsade, Aleksandar je zauzeo Tir i za odmazdu ubio 8000 njegovih stanovnika a 30.000 otjerao u roblje. O tome su pisali Piutarh i Diodor Sicilski, ali Walker smatra da je Machiavellijev izvor Kvint Kurcije Ruf, De Rebus gestis Alexandri, u firentinskom izdanju iz 1507, IV, 7-19. 645 Godine 1512. održan je sabor u Mantovi (Dieta) na kojem su članovi Svete lige odlučili da vrate Medicije u Firencu. Međutim, i Machiavelli je sudjelovao u odluci da se Prato brani, misleći da će se njegova narodna milicija djelotvorno oduprijeti, no ona se nakon prvih okršaja razbježala. 29. kolovoza pao je Prato, a pristaše Medičejaca prevagnuli su i 31. kolovoza otjerali gonfalonijera Soderinija. Giuliano Medici je 1. rujna ušao u grad, i to je bio kraj Firentinske republike. 646 Usp. Machiavellijev kratak spis Rasprava o firentinskim zbivanjima (Discursus Florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii Medices). 647 Usp.: Rasprave..., I, 22-23.

278

Kartažani pozvali da im pomogne, Hanibal je našao poražene Hazdrubala i Sifaksa,648 izgubljeno numidijsko kraljevstvo, zbijenu među svoje zidine Kartagu, kojoj su on i njegova vojska preostali kao jedino utočište. Znajući da je vojska zadnja karta njegove domovine, nije ju htio odigrati prije nego sve drugo učini, pa se nije stidio zatražiti mir smatrajući - ako uopće ima kakve pomoći njegovoj domovini - da je to mir a ne rat. Kad mu je poslije mir bio uskraćen, morajući izgubiti nije se propustio boriti,649 jer je držao da može i pobijediti, a izgubi li slavno će izgubiti. Pa ako je Hanibal, čovjek obdaren tolikom vrlinom, imajući još čitavu vojsku, prije tražio mir nego bitku kad je uvidio da će izgubivši borbu njegova domovina postati porobljena, što treba da uradi onaj tko imade manje vrline i manje iskustva od njega? Ljudi, međutim, griješe što ne znaju koja je granica njihovim nadama, pa se s pouzdanjem u nju i ne odmjeravajući drugačije svoj položaj upropaštavaju. X X V III

Koliko je republici ili vladaru opasno ako se ne osvećuju za uvrede protiv javnosti i protiv pojedinca Što sve ljudi poduzimaju u ljutnji lako je doznati po onome što se dogodilo Rimljanima, kad su trojicu Fabija poslali kao izaslanike Francuzima, koji su došli da napadnu Toskanu, a napose Chiusi.650 Kad je naime narod Chiusija poslao po pomoć u Rim, Rimljani su Francuzima poslali glasnike, da im u ime rimskog naroda dadnu na znanje zahtjev da odustanu od rata protiv Toskanaca. Kad su stigli, spretniji na djelu negoli na riječima, glasnici su se čim je započela bitka između Francuza i Toskanaca među prvima stali boriti protiv Francuza, a kad su ih ovi prepoznali svu su srdžbu koju su osjećali protiv Toskanaca okrenuli protiv Rimljana. Srdžba im se povećala kad su poslavši svoje izaslanike da se rimskom Senatu požale zbog te uvrede i zatraživši da im kao zadovoljštinu izruče trojicu spomenutih Fabija, doživjeli ne samo da im ih ne izruče ili da ih na drugačiji način kazne, nego da ih čak na zborovima izaberu kao tribune s konzularnom vlašću. Vidjevši da su ona trojica dobili počast umjesto da budu kažnjeni, Francuzi su smatrali da je sve to bilo učinjeno kako bi se prema njima pokazalo potcjenjivanje i kako bi im se nanijela sramota, pa se njihov bijes toliko ražestio da su napali Rim i osvojili ga, osim Kapitola. Rimljani su poraženi samo zato što nisu poštovali pravdu, jer mjesto da glasnike koji su se ogriješili contra ius gentiunč51 kazne, oni su im odali priznanje. Stoga treba razmotriti koliko svaka republika i svaki vladar moraju voditi računa o tome da na sličan način ne vrijeđaju ne samo neku zajednicu nego i pojedinca. Kad, naime, čovjeka jako uvrijede ili javnost ili pojedinac, pa odmazdom ne dobije zadovoljštinu, živi li u republici nastoji se makar i uz njezinu propast osvetiti; živi li pod vladarom, ako je imalo hrabar nikad se ne smiruje, sve dok mu se na bilo koji način ne osveti, makar i sam vidio da će zbog toga zlo proći. Ljepšeg i vjerodostojnijeg primjera nema od onoga što ga u potkrepu toga pruža Filip Makedon­ ski, otac Aleksandrov. Imao je on na svojemu dvoru Pauzaniju, lijepa i plemenita 648 Scipion Afrički je 203. god. pr. n. e. pogazio sporazum s Kartagom da napusti Afriku u zamjenu za Hanibalov odlazak iz Evrope, i porazio kartašku vojsku pod zapovjedništvom Sifaksa i Hazdrubala, Giskova sina. 649 202. god. pr. n. e. u bici kod Zame. 650 Kvint Fabije Ambust i njegova dva brata su kao rimski poslanici ubili 390. god. pr. n. e. galskog zapovjednika. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 35—37. 651 Ius gentium — pravo naroda, nepisano pravo koje se primjenjuje u odnosima između država ili između stranaca i Rimljana, a sastoji se od pravila običajnog prava koje svi priznaju. Približava se pojmu prirodnog prava (ius naturale).

279

mladića,652 u kojega je bio zaljubljen Atal, jedan od Filipovih prvaka. Pošto je u više navrata zahtijevao da mu popusti, a on je takvim stvarima bio nesklon, odlučio je da prijevarom i na silu dobije ono što je vidio da drugačije ne može dobiti. I priredivši svečanu gozbu, kojoj su prisustvovali Pauzanija i mnogi drugi velikaši, pošto su se svi ponajeli i ponapili, dao je Pauzaniju uhvatiti, pa pošto ga je doveo u škripac nije samo dao oduška svojoj pohoti nego je dopustio da ga mnogi drugi na sličan način siluju. Na tu se sramotu Pauzanija više puta potužio Filipu, koji mu je neko vrijeme pothranjivao nadu da će ga osvetiti, ali je Atala imenovao guvernerom jedne grčke provincije. Zbog toga je Pauzanija, vidjevši da njegov neprijatelj dobiva položaj a ne kaznu, cio svoj bijes okrenuo ne prema onome tko ga je osramotio, nego protiv Filipa koji ga nije osvetio, pa ga je ubio jednog svečanog jutra, za vrijeme svadbe Filipove kćeri, udane za Aleksandra Epirskog, kad je išao u hram između dvojice Aleksandara, zeta i sina. Taj je primjer vrlo sličan primjeru u vezi s Rimljanima, i treba da ga upamte svi koji vladaju: nikad čovjeka ne treba tako malo cijeniti pa smatrati da on, podnoseći uvredu za uvredom, ne pomišlja na to kako će se makar uz najveću svoju opasnost i bilo koju štetu osvetiti. X X IX

Fortuna zasljepljuje ljudima dušu kad ne želi da se oni opru njezinim ciljevima Razmotri li se dobro kako ljudski život protječe, opazit će se da mnogo puta nešto iskrsne ili dođe'do zgoda, koje nebo nikako nije htjelo spriječiti. A kad se ovo o čemu govorim dogodilo u Rimu, gdje su vladali tolika vrlina, tolika vjera i takav red, nije čudo da se mnogo češće događa u gradu ili pokrajini gdje nema takvih svojstava. A kako je riječ o primjeru koji vrlo značajno pokazuje moć neba nad ljudskim zgodama, Tito Livije opširno i osobito djelotvornim riječima to osvjetljuje veleći653 kako je nebo s nekim ciljem željelo da Rimljani upoznaju njegovu moć pa je najprije odlučilo da pogriješe Fabiji, koji su kao izaslanici otišli Francuzima, i putem njihova postupka ih je potaknulo da zarate protiv Rima. Zatim je, da bi suzbilo rat, naredilo da se u Rimu ne učini ništa dostojno rimskog naroda, pošto je prije odredilo da Kamilo, jedini koji je mogao doskočiti tom zlu, bude poslan u progonstvo u Ardeju. Kad su zatim Francuzi krenuli prema Rimu, oni koji su mnogo puta imenovali diktatora kako bi odoljeli navali Volščana i drugih svojih pograničnih neprijatelja, kad su Francuzi došli nisu ga imenovali. Još kad su izabirali i novačili vojnike, to su činili traljavo i bez ikakve posebne pomnje, i tako su lijeno prihvatili oružje da su se jedva stigli suprotstaviti Francuzima na rijeci Aliji, deset milja od Rima.654 Tu su tribuni podignuli logor bez ikakve pomnje, ne istraživši prije toga mjesto, ne okružujući se opkopom i ogradom, ne rabeći ikakvu ljudsku ili božansku pomoć. A kad su se postrojavali za bitku, postrojbe su im bile prorijeđene i slabe, tako da ni vojnici ni časnici nisu učinili išta dostojno rimske discipline. Poslije je izbila borba bez imalo krvi, jer su pobjegli prije nego što su bili napadnuti, i većina je otišla u Veji, a drugi su se povukli u Rim, gdje su i ne ulazeći u svoje kuće ušli u Kapitol, tako da Senat, umjesto da misli kako će braniti Rim, nije ni vrata zatvorio a kamoli što drugo učinio, i dijelom je pobjegao, dijelom je s ostalima ušao u Kapitol. Ipak, braneći ga postrojili su se s više reda, jer ga nisu opteretili 652 Događaj se zbio 336. god. pr. n. e. Machiavelli koristi Justina, Historiae, IX, 6 (po firentinskom izdanju iz 1510). 653 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 35—37. i 48-55. 654 390. god. pr. n. e.

280

nekorisnim ljudima, snabdjeli su se koliko god su mogli više žitom kako bi mogli izdržati opsadu, a nekorisna gomila staraca, žena, djece većinom je pobjegla u susjedne gradove, dok su drugi ostali u Rimu plijenom Francuza. Ukratko, tko god je čitao o zgodama tog naroda u dugom prethodnom razdoblju a zatim u tom vremenu, nikako ne bi mogao povjerovati da je riječ o jednom te istom narodu. I pošto je o cijeloj toj zbrci ispričao, Tito Livije ovako zaključuje: »Adeo obcoecat animos fortuna, cum vim suam ingruentem refringi non vult«,655 a zaključak ne može biti bolji. Stoga ljudi koji redovito žive u velikoj nevolji ili u veliku blagostanju zaslužuju manje pohvale ili manje pokude. Najčešće ih naime do propasti ili do veličine dovodi velika lakoća koju im dodjeljuje nebo pružajući im priliku ili oduzimljući im mogućnost da djeluju u skladu s vrlinom. Kad želi ostvariti velike stvari fortuna izabere čovjeka takva duha i takve vrline da on spozna prilike koje mu ona pruža.656 Isto tako, kad nešto želi potpuno upropastiti ona odabere ljude koji tu propast potpomognu. A ako se nađe tko bi joj se mogao oprijeti, ona ga ili ubije ili ga liši svih sposobnosti da išta dobro učini. Tu se dobro vidi kako je fortuna, da bi povećala Rim i dovela do veličine do koje je dospio, smatrala kako je potrebno da ga tuče, kao što ćemo nadugo raspraviti na početku iduće knjige, ali ga nije željela potpuno uništiti. I zato je ona htjela da Kamilo ode u progonstvo a ne da umre, da se osvoji Rim a ne Kapitol, naredila je da Rimljani ne pomisle ni na što dobro kako bi obranili Rim, no da bi se zaštitio Kapitol sve su poduzeli. Da bi Rim bio osvojen htjela je da većina vojnika poraženih na Aliji odu u Veji, i tako je prekinula sve putove za obranu grada Rima. Radeći na svemu kome, sve je pripremila da opet bude osvojen, jer je cijelu jednu rimsku vojsku odvela u Veji, a Kamila u Ardeju, kako bi se mogla skupiti velika snaga pod vojskovođom koji se nije ocrnio nikakvim gubitkom, besprijekorna ugleda zbog ponovnog osvajanja domovine. Valjalo bi u potvrdu rečenoga navesti koji noviji primjer, ali ne smatram da su potrebni, jer ovaj može svakoga zadovoljiti, pa ću od toga odustati. Ponovno tvrdim kako je to živa istina i kako sve povijesti potvrđuju da ljudi fortuni mogu ići u susret a ne mogu joj se oprijeti, mogu plesti njezine osnove, a ne mogu ih prekinuti. Ne smiju nikada klonuti, budući da joj ne poznaju cilja, a ona uvijek kreće zaobilaznim i nepoznatim putevima, pa se uvijek moraju nadati, a nadajući se ne klonuti, makar kakva ih sudbina zatekla i makar u kakvoj se nevolji našli.657 XXX

Republike i vladari koji su zaista moćni ne kupuju savezništva novcem nego vrlinom i ugledom snage Rimljani su bili u opsadi na Kapitolu i, premda su očekivali pomoć iz Vejija i od Kamila, natjerani izgladnjivanjem, odlučili su se na pregovore s Francuzima oko svojega iskupljivanja stanovitom količinom zlata,658 i dok se u skladu s ugovorom zlato već mjerilo, prispio je Kamilo sa svojom vojskom, jer je, veli povjesničar, fortuna htjela ut Romani auro redempti non viverent.659 To je značajno ne samo za ovaj kontekst, 655 Lat.: Toliko sudbina zaslijepi ljudski dub kad ne želi da snaga njezina toka bude skršena (Tito Livije, nav. dj., V, 37). 656 Ovdje Machiavelli pod fortunom razumijeva više proviđenje nego objektivne okolnosti. Usp.: Vladar, XXV pogl. 657 Takav stav omogućuje i Machiavellijev osobni optimizam i poimanje života kao vita activa. 658 Otkupnina je bila ponuđena u iznosu 1000 libri zlata (1 libra = 327,45 g), ali su Gali varali pri mjerenju, na što ih je upozorio tribun, kojega su oni zatim izvrijeđali. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 49. 659 Lat.: da Rimljani ne požive zahvaljujući otkupu u zlatu. Tito Livije (ibid.) kaže da bogovi i ljudi nisu dali Rimljanima da prežive otkupom.

281

nego i za sve što je poslije ta republika učinila. Rimljani nikad gradove nisu osvajali novcem, nikada nisu mir kupovali, nego su uvijek sve dobivali vrlinom svojega oružja. To ne vrijedi, ja mislim, ni za koju drugu republiku. Između ostalih znakova u kojima se prepoznaje moć jedne države treba pogledati u kakvim je odnosima sa svojim susje­ dima, a kad se ponaša tako da joj susjedi radi prijateljstva s njom plaćaju danak, to je siguran znak da je riječ o moćnoj državi. Kad, međutim, koliko god slabiji od nje, susjedi iz nje izvlače novac, to je očit znak njezine slabosti. Čitajte rimsku povijest pa ćete vidjeti kako su pogranični susjedi Rimskog Carstva, Marseljci, Edui, Rođani, sirakuški Hijeron, kraljevi Eumen i Masinisa,660 da bi s njim bili u prijateljstvu, sudjelovali u njegovim troškovima i za njegove potrebe plaćali danak očekujući od njega kao jedinu nagradu da ih štiti. Suprotno se događa u slabim državama, počevši s našom Firencom u prošlim vremenima, dok je uživala najveći ugled, kad u Romanji nije bilo velikašića koji od nje nije dobivao potporu, a davala ju je uz to i Perugincima, Castellu i svim ostalim svojim susjedima.661 Da je taj grad bio vojnički sposoban i snažan, sve bi bilo drugačije, jer svi bi njoj davali novac da ih zaštiti i ne bi nastojali svoje prijateljstvo njoj prodati, nego od nje kupovati njezino. A takvi kukavice nisu bili samo Firentinci, nego i Mlečani, i francuski kralj, koji ima tako veliko kraljevstvo, a plaća danak Švicarcima662 i engleskom kralju. Sve je to tako zato što su razoružali svoj narod i što su taj kralj i ostali gore spomenuti radije uživali vrijeme svoje vlasti pljačkajući narod i izbjegavali više zamišljanu nego pravu opasnost, nego da ih osiguraju i da svoju državu trajno usreće. Takvo slabo ponašanje određeno vrijeme donosi neki mir, ali kako vrijeme protječe, uzrokuje nepopravljivu nevolju, štetu i propast. Predugo bi bilo pripovijedati koliko su puta Firentinci, Mlečani i Francuzi663 kupovali izbjegavanje rata i koliko su puta podlegli sramoti kojoj su Rimljani podlegli samo jedan put. Predugo bi bilo pripovijedati koliko su gradova Firentinci i Mlečani kupili osjetivši posljedice, kao što se osjete zbog svega što se kupuje zlatom a ne zna se braniti oružjem. Tu su velikodušnost i taj način života Rimljani primjenjivali dok su bili slobodni, no kad su došli pod careve i kad su carevi počeli biti zli i više voljeti sjenu nego sunce, stadoše se i oni iskupljivati sad od Parta, sad od Germana, sad od drugih susjednih naroda, što je bio početak propasti velikog carstva. Slične nevolje nastaju zbog razoružavanja vlastitog naroda, a od toga potječe još veća, da te neprijatelj što ti se više približava nalazi sve slabijim. Tko se, naime, ponaša na taj način slabo se odnosi prema podanicima koji su unutar njegove vladavine, a dobro prema onima koji su na granicama njegove vladavine, kako bi mogao imati ljude sklone da neprijatelja drže na

660 Stanovnici Massilije (današnjeg Marseillea) poslali su pomoć Publiju Korneliju Scipionu kad je došao u Massiliju 218. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 26. Eude, galski narod između Loire i Saone, kao saveznike Rimljana poharali su 123. god. pr. n. e. Alobrožani (Epitom LXI knjige); Rođani su pomagali Rimljanima u ratu s Antiohom 192—190. god. pr. n. e., i protiv Filipa V Makedonskog; sirakuški tiranin Hijeron II, pergamski kralj Eumen II i masilijanski, a zatim i numidski kralj Masinisa bili su rimski saveznici. 661 Machiavelli to zna iz vlastitog iskustva, jer je 1499. bio u diplomatskim misijama u Forliju da bi se dogovorio o iznosu koji će Firenca plaćati Ottavianu Riariju (sinu Caterine Sforza), 1505. u Perugi da bi unajmio Giampaola Baglionija, a riječ je bila, zapravo, o danku koji bi se plaćao kao »najam« za vojničke usluge. Machiavelli je bio među onima koji su tražili smrtnu kaznu za vladara Citta di Castello, Paola Vitellija koji se, unajmljen u ratu protiv Pise, nije dovoljno hrabro borio protiv neprijatelja. Usp.: Vladar, XII pogl. 662 Franjo I je 29. studenoga 1516. potpisao ugovor u Fribourgu (zvan La Paix perpetuelle) po kojemu se Francuska obavezala isplatiti Švicarcima 700.000 škuda, unajmiti 4000 švicarskih pješaka svake godine i platiti svakome od trinaest kantona po 2000 franaka. 663 Luj XI se još 1475. u Picquignyju obavezao da Edwardu IV godišnje plaća 50.000 zlatnih kruna; 1492. u Ćtaplesu Karlo VIII se obavezao platiti 620.000 kruna za pomoć Engleza Ani Bretanjskoj, a Luj XII je 1514. povećao tu svotu. Godine 1525. Franjo I je Henriku VIII obećao 100.000 kruna godišnje (Walker).

282

odstojanju.664 Zbog toga, da bi ga držao na odstojanju, on plaća velikaše i narode u susjedstvu svojih granica. Zahvaljujući tome tako uređene države donekle se opiru na granicama, ali kad ih neprijatelj prijeđe, nema im više nikakva spasa. A ne vide kako je njihov postupak u raskoraku sa svakim dobrim načelom. Jer oboružati treba srce i životne dijelove tijela, a ne njegove ekstremitete, jer se bez njih živi, ali bez životnih se dijelova umire, a te države razoružavaju srce a naoružavaju ruke i noge. Kakve su posljedice takva nevaljalog ponašanja u Firenci vidjelo se i vidi se svakodnevno: čim koja vojska prijeđe granice i primakne se srcu ne nailazi ni na kakav otpor. Mlečani su prije par godina dokazali to isto,665 i da njihov grad nije bio okružen vodom, bio bi mu došao kraj. Takva iskustva nije tako često bilo u Francuskoj, jer je njezino kraljevstvo toliko veliko da imade malo jačih neprijatelja. Pa ipak, kad su tisuću pet stotina i trinaeste to kraljevstvo napali Englezi, cijela se ta zemlja prestravila, a sam kralj i svi ostali smatrali su kako je dovoljan jedan poraz666 da izgube državu. Rimljanima se događalo suprotno, jer što god se neprijatelj više približavao Rimu sve se više uvjeravao u njegovu obrambenu sposobnost. To se očitovalo za Hanibalova dolaska u Italiju, kad su nakon toliko pogibija vojskovođa i vojnika Rimljani uspjeli ne samo odoljeti neprijatelju nego i dobiti rat.667 Sve to duguju dobro naoružanom srcu, a o ekstremitetima su vodili malo računa. Temelj je, naime, njihove države bio narod Rima, latinsko ime i drugi saveznički gradovi u Italiji te njihove kolonije, iz kojih su dobivali toliko vojnika da im je to bilo dovoljno za borbu i prevlast u svijetu. A da je tome tako pokazuje pitanje koje je Kartažanin Hanon upravio Hanibalovim izaslani­ cima nakon poraza kod Kane: pošto su oni stali veličati Hanibalove podvige, Hanon ih je upitao je li itko od rimskog naroda došao od njih tražiti mir i jesu li se ijedna latinska kolonija ili drugi grad pobunili protiv Rimljana, a kad su oni i jedno i drugo zanijekali, odgovorio im je Hanon: »Ovaj rat još nije ni započeo«.668 Iz ove rasprave i iz onoga što smo na drugom mjestu više puta govorili jasno se vidi kolika je razlika između postupaka sadašnjih i drevnih republika. Zbog toga se također svakodnevno događaju izvanredni gubici i izvanredne pobjede. Kad ljudi naime oskudijevaju vrlinom, fortuna pokazuje svoju veliku moć, a kako je ona prevrtljiva, često se mijenjaju i republike i države, i mijenjat će se sve dok se ne uzdigne netko tko toliko voli drevna vremena da njome može upravljati tako da joj ne da povod pokazivati pri svakom izlasku sunca koliko je moćna.669 XXXI

Koliko je opasno vjerovati prognanicima Ne smatram neumjesnim u ovim raspravama razmotriti koliko je opasno vjerovati onima koji su protjerani iz svoje domovine, budući da se time moraju svakodnevno baviti oni koji upravljaju državom. To mogu najbolje pokazati na temelju značajnog primjera o kojemu je u svojoj povijesti govorio Tito Livije, iako je to mimoilazilo njegovu temu.670 Kad je Aleksandar Veliki sa svojom vojskom prešao u Aziju, njegov 664 Machiavelli je pristaša ideje o »naoružanom narodu«, ali i sam uviđa zašto se to ne provodi u djelo: jer bi se naoružavanje stanovništva iskoristilo u unutrašnjim borbama. Usp.: Rasprave..., I, 6; Vladar, XX pogl; Umijeće ratovanja (o tome kako su rimski narod razoružali August i Tiberije). 665 Riječ je o porazu koji su Mlečani doživjeli od Španjolaca 1513. kod Vicenze. 666 Bitka kod Guinegatte (poznata i kao »bitka ostruge«), 16. kolovoza 1513. Usp.: Rasprave. . . , I, 21. 667 Usp.: R asprave..., II, 12. 668 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 13. 669 Fortuna će prevagnuti samo ako joj to dopusti vrlina. Iako Machiavelli prije govori o fortuni kao providnosti, ovdje nema mjesta fatalizmu. Usp.: Vladar, XXV pogl. 670 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 3, 17. i 24.

283

zet i ujak, epirski kralj Aleksandar,671 sa svojim je ljudima došao u Italiju, gdje su ga pozvali prognani Lukanci, koji su mu ulijevali nadu da s njihovom pomoću može osvojiti čitavu tu provinciju. Cim je pun nade i povjerenja u njih došao u Italiju, oni su ga ubili, zato što su dobili obećanje da će se ubiju li ga vratiti u svoju domovinu. Stoga je ’ jasno koliko su isprazni povjerenje i obećanja kad se odnose na one koji su lišeni svoje domovine. Sto se povjerenja tiče naime, treba smatrati da će te oni, kad god im se pruži prilika da se na drugi način a ne tvojom pomoći vrate u domovinu, napustiti i prikloniti se drugome, unatoč bilo kakvu obećanju koje su ti dali. A što se ispraznog obećanja i nade tiče, oni toliko jako žele da se vrate kući da prirodnima smatraju mnoge neodržive stvari, kojima mnoge pridodaju, pa ti s onim što vjeruju i s onim što kažu da vjeruju ispunjaju nadu, tako da se osloniš na nju i uzalud trošiš ili upuštaš u pothvat zbog kojega se upropastiš. Uz spomenuti Aleksandrov dovoljan mi je primjer Atenjanina Temistokla, koji je, pobunivši se pobjegao Dariju u Aziju,672 gdje mu je toliko toga obećao, ako ovaj bude htio napasti Grčku, da se Darije odlučio na taj pothvat. Budući da se nije mogao držati obećanja, Temistoklo se, ili zbog srama, ili zbog straha od ispaštanja, otrovao. Pa ako je pogriješio tako sjajan čovjek kakav je bio Temistoklo, treba smatrati da još više griješe oni što nemaju njegove vrline a dopuštaju da ih zavede želja ili njihova strast. Ne treba, dakle, da se prenagljuje vladar u odluci koju mu savjetuje prognanik, jer se većinom ili osramoti ili doživi golemu štetu. A kako rijetko kad uspijeva oduzimanje gradova prijevarom i dogovorom s pouzdanicima koji se u njima nalaze, čini mi se da nije neumjesno o tome raspravljati u idućem poglavlju, na temelju razmatranja o tome kako su ih Rimljani osvajali. X X X II

Kako su Rimljani zauzimali gradove Budući da su svi Rimljani bili zaokupljeni ratom, uvijek su ratovali tako da su u pogledu troškova i u odnosu na sve ostalo što se od rata očekuje bili na koristi. To je razlog što su se čuvali od toga da gradove zauzimlju opsadom, jer su smatrali da to iziskuje toliko troškova i da je toliko nepovoljno te uvelike nadmašuje korist koja se može iz osvajanja izvući, pa su zato mislili kako je bolje i korisnije gradove podjarmljivati na bilo koji drugi način samo ne opsadom. Otud u tolikim ratovima i u tolikim godinama imade vrlo malo primjera da su oni primjenjivali opsadu. Gradove su dakle osvajali ili napadajem na njih ili njihovom predajom. Napadaj su obavljali ili silom i otvorenom žestinom, ili silom pomiješanom s prijevarom. Otvorena se žestina sastojala, ili u napadaju koji nije tukao po zidovima (a to su nazivali aggredi urbem corona ,673 jer je cijela vojska okruživala grad i sa svih strana po njemu tukla), i mnogo su puta uspijevali jednim napadajem zauzeti grad makar bio i vrlo velik, kao kad je Scipion osvojio Novu Kartagu u Španjolskoj;674 ili su se, kad takav napadaj nije bio dovoljan, 671 Aleksandar se 336. god. pr. n. e. oženio kćerkom Filipa Makedonskog, sestrom Aleksandra Velikog. Baš na toj svadbi Pauzanija je ubio Filipa. 332. god. pr. n. e. Aleksandar Epirski je došao u Italiju, sporazumio se s Rimom i okružio se lukanskim izbjeglicama, koji su ga 326. god. pr. n. e. izdali i ubili. 671 Temistoklo je 426. god. pr. n. e. otišao u dobrovoljno progonstvo, ali ne kod Darija I, koji je umro još 485, već kod Artakserksa, koji je naslijedio Kserksa 465. god. pr. n. e. Čini se da ga je perzijski kralj dao otrovati. Usp.: Piutarh, Themistocles, I, 138. 673 Lat.: napad na grad okrunjivanjem. Prvi put spominjan kod opsade Kominija, 290. god. pr. n. e., u trećem samnitskom ratu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 53. 674 210. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVI, 42^16. Usp.: Umijeće ratovanja, VII.

28 4

ustremljivali prema zidinama i rušili ih maljevima ili drugim svojim ratnim napravama. Znali su načiniti i podzemni rov i kroza nj ući u grad (tako su osvojili Veji),6/5 ili su, da bi došli u jednak položaj kao i hranitelji zidina, podizali drvene tornjeve, ili su uz izvanjski dio zidina pravili zemljane nasipe da bi se uspeli iznad njihove visine. Sto se tiče prvog načina napadanja, zaokruživanjem, hranitelji su gradova brže dolazili u opasnost i nesigurnija im je bila obrana, jer je na svakom mjestu trebalo biti porazmješteno mnogo branitelja. A kako ih ili nije bilo toliko da mogu bilo izdržati cijelo vrijeme, bilo mijenjati se, ili, ako su mogli, nisu svi bili jednako hrabri da odolijevaju, čim bi borba za njih slabo krenula na nekom mjestu svi su gubili bitku. Stoga su, kao što sam rekao, na takav način mnogo puta uspijevali. Kad, međutim, odmah ne bi bilo uspjeha, nisu se mnogo trudili da opet pokušaju, jer je to bilo opasno za vojsku: rastegnuta, naime, u tolikom prostoru, ostajala bi nemoćna da se odupre onima iznutra ako bi prodrli, a poremetile bi im se i postrojbe i izmorili vojnici, pa su zato takav način napadaja pokušavali samo jedan put, i to iznenada. Sto se tiče rušenja zidina, oni koje su napadali branili su se, kao i u sadašnje doba, iz opkopa. A rovovima su odolijevali gradeći proturovove, pa su se od neprijatelja iz njih branili, ili su iznalazili druga sredstva, pa su tako na primjer burad punili perjem, i zapalili, i stavljali u rov, i dimom i smradom neprijatelja sprečavali da uđe, a ako su ih napadali tornjevima, nastojali su ih vatrom srušiti. A što se tiče zemljanih nasipa, zid bi rušili pri dnu vukući unutra zemlju koju su oni izvana gomilali, pa kako se zemlja izvana postavljala a iznutra otklanjala, nasip ne bi rastao. Takvi se napadi ne mogu dugo obavljati, nego treba, ili ih prekinuti, kao Scipion kad je u Africi napao Utiku676 i kad je nije uspio osvojiti pa je opsadu obustavio i nastojao poraziti kartaginsku vojsku, ili se opredijeliti za opsadu kao što su Rimljani učinili u Vejiju, Capui, Kartagi, Jeruzalemu i sličnim gradovima koje su opsadom zauzeli.677 Sto se tiče osvajanja gradova silom i lukavstvom ujedno, tako su Rimljani osvojili Palepolis678 sporazumjevši se s unutrašnjim saveznicima: takvih su osvajanja Rimljani i drugi mnogo pokušali, a rijetko su uspijevali, zato što i najmanja prepreka poremeti plan, a prepreke lako nastaju. Urota se, naime, otkrije prije nego se provede u djelo, a lako se otkrije i zbog izdaje onih s kojima je bila dogovorena i zbog poteškoća da se ostvari, budući da se mora doći u dodir s neprijateljem i s osobama s kojima je dopušteno razgovarati samo pod nekom izlikom. No ako se urota ne otkrije dok se priprema, kad je treba provesti u djelo iskrsne tisuću poteškoća. Jer stigneš li prije vremena ili zakasniš, sve se pokvari; čuje li se sumnjiva buka, kao guske na Kapitolu, prekine li se uobičajeni red, dođe li i do najsitnije greške, i do najsitnijeg propusta, pothvat je upropašten. Treba k tome dodati i noćni mrak, koji izaziva još veći strah u onoga koji radi na opasnom pothvatu. A kako je većina ljudi koji se vode u takve podvige bez iskustva u odnosu na teren, kraj i mjesto gdje su dovedeni, zbune se, prepanu i zapletu i zbog najmanje nenadane nezgode. Zbog svake lažne predodžbe kadri su pobjeći. A nitko nikad nije bio sretniji u takvim zaplotnjačkim noćnim pothvatima od Arata Sicionskog,679 koji je u njima bio isto toliko valjan koliko je u 675 396. god. pr. n. e. Podzemni tunel dao je iskopati Marko Furije Kamil. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 19.; usp.: Rasprave. . II, 13. 676 Scipion Afrički je 204. i 203. god. pr. n. e. uzalud opsjedao Utiku i morao prekinuti opsadu zbog opasnosti od kartaške vojske kojom su zapovijedali Hazdrubal i Sifaks. Nakon njihova poraza i Utika se predala. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIX, 34-35. Usp.: Umijeće ratovanja, VII. 677 Opsada Veja 404-396. god. pr. n. e., opsada Capue 212. god. pr. n. e., opsada Kartage 146. god. pr. n, e., opsada Jeruzalema 63. god. pr. n. e. 678 Palepolis, antički grčki grad blizu kojega se razvila rimska naseobina Neapolis, današnji Napulj. Opsjednut 327. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 22—23. i 25—26. 679 Arat Sicionski (271—203. god. pr. n. e.), general Ahejskog saveza, koji je 251. noću ušao u Sicion i svrgnuo tiranina Nikokla, koji mu je ubio oca. Noću je Arat osvojio i Korint. Vidjeti: Plutarh, Aratus.

285

javnim dnevnim pothvatima bio plašljiv. Može se to tumačiti više nekom tajnom vrlinom u njemu negoli zato što bi u noćnim podvizima po prirodi bilo više sreće. Takvih se poteza dakle priprema mnogo, malo njih se ostvari, a vrlo malo ih uspije. Sto se tiče osvajanja gradova njihovom predajom, predaju se ili dobrovoljno ili prisilom. Zelja za predajom nastane ili zbog neke izvanjske nužde koja ih prisili da traže tvoje okrilje, kao Capua Rimljanima,680 ili jer žele dobru upravu, jer ih privuče primjer dobra vladarova upravljanja onima što su mu se dobrovoljno prigrlili, kao Rođani,681 Marseljci682 i drugi slični građani koji su se predali rimskom narodu. Sto se tiče prisilne predaje, do nje dolazi ili zbog dugotrajne opsade, kao što je gore rečeno, ili zbog neprestanog tlačenja putem pustošenja, pljačke i drugih sličnih zlostavljanja, koje grad želi izbjeći pa se preda. Od svih spomenutih postupaka Rimljani su se najviše služili potonjim, i više su od četiri stotine i pedeset godina683 nastojali susjede izmoriti upadanjem na njihovo područje i podizanjem ugleda u njihovim očima nakon sporazu­ mijevanja, kao što smo u drugim prilikama raspravljali. Tim su se postupkom uvijek služili, iako su primjenjivali i druge, ali druge su smatrali u ponečemu opasnima ili nekorisnima. Opsade su naime duge i iziskuju troškove, u napadajima su vidjeli nesigurnost i opasnost, urote su smatrali neizvjesnima. A uvidjeli su da jednim porazom neprijateljske vojske osvajaju u jednom danu kraljevstvo, dok za opsadu upornog grada troše mnogo godina. X X X I II

Kako su Rimljani svojim vojskovođama davali odriješene ruke Čitajući ovu Livijevu povijest i želeći se njome okoristiti, smatram da treba razmotriti sve postupke rimskog naroda i senata. A između ostaloga što je vrijedno razmatranja jest: koje su ovlasti davali kad su konzule, diktatore i druge vojskovođe slali u pohode. Oni su imali vrlo veliku moć, a Senatu je pripadalo pravo da pokreće rat i sklapa mir, dok se sve ostalo prepuštalo odluci i vlasti konzula. Pošto bi se narod i senat odlučili za rat, verbi g ratid ^ protiv Latina, sve bi ostalo prepuštali odluci konzula, koji je mogao izaći ili ne izaći u bitku, otići u opsadu ovog ili onoga grada, prema svojem nahođenju. O tome imade mnogo primjera, a prikladan je onaj o pohodu na Toskance. Pošto je, naime, konzul Fabije685 pobijedio u bici kod Sutrija686 namjera­ vajući nakon toga proći s vojskom kroz šumu Ciminu i poći u Toskanu, ne samo što se nije savjetovao sa Senatom, nego mu nije ništa ni javio, iako je trebalo ratovati u novom kraju, nepoznatom i opasnom.687 Potvrđuje to i suprotna odluka koju je donio Senat: pošto je čuo za Fabijevu pobjedu i pobojao se da on ne nakani proći kroz spomenute šume i doći u Toskanu, smatrajući da bi bilo bolje ne započinjati novi rat i izlagati se opasnosti Senat je Fabiju poslao dva izaslanika da mu stave na znanje neka ne ide u Toskanu. Oni su stigli kad je on već pošao i odnio pobjedu, pa su se umjesto kao 680 343. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave..., II, 9. 681 268. god. pr. n. e. 682 133. god. pr. n. e. 683 Od osnutka republike, 509. do 59. god. pr. n. e., kad je Cezar postao konzul. 684 Lat. na primjer. 685 Kvint Fabije Maksim Rulijan. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 35-37. 686 310. god. pr. n. e. 687 Ta tvrdnja opovrgava prijašnju Machiavellijevu konstataciju da su vojni zapovjednici imali odriješene ruke. Naprotiv, senat se miješao i u taktičke odluke, ali je post festum opravdavao samostalne (uspješne!) odluke zapovjednika. Usp.: Rasprave..., I, 31.

286

izvjestitelji o spriječenom ratu vratili kao vjesnici osvajanja i stečene slave. A tko o tom postupku dobro razmisli vidjet će da je bio primijenjen izvanredno mudro: da je, naime, Senat htio da konzul izvede ratni pohod postepeno, prema njegovim odlukama, on bi bio manje oprezan i sporiji, jer ne bi smatrao da će cijela slava zbog pobjede pripasti samo njemu, nego da će je dijeliti sa senatom, prema savjetu kojega bi se bio ponašao. Osim toga, Senat ga je obvezivao da sluša savjete o nečemu u što se Senat nije mogao razumjeti. Jer, usprkos tome što su u njemu bili ljudi vrlo dobro upućeni u pitanja rata, budući da se nisu nalazili na samom poprištu i nisu znali za bezbrojne pojedinosti koje treba poznavati da bi se mogli davati dobri savjeti, članovi bi Senata savjetujući počinili bezbroj grešaka. I stoga su htjeli da konzul samostalno djeluje i da cijela slava njemu pripadne, smatrajući da će ga ljubav prema slavi obuzdavati i da će njime upravljati kako bi se dobro ponio. Posebno mi je drago bilo to naglasiti zato što u naše doba republike, kao što su mletačka i firentinska, imaju drugačija shvaćanja, jer čim njihovi vojskovođe ili oni koji su zaduženi ili opunomoćeni za naoružanje uspostave, primje­ rice, topništvo, upravljači ih žele nadzirati i savjetovati. Takav postupak zaslužuje jednaku pohvalu kao i drugi njihovi postupci, koji su ih svi zajedno doveli do toga da spadnu na sadašnje stanje.

287

TREĆA KNJIGA I

Želi li se da neka ustanovd’88 ili republika dugo požive, treba ib često vratiti na njihov početak Ne može se zanijekati da svemu na svijetu dođe kraj. No cio svoj tijek što im ga je nebo općenito namijenilo ispune ona bića koja ne remete djelovanje svojega tijela nego ga održavaju u ravnoteži i ne mijenjaju ga, osim ako promjena služi zdravlju a ne njegovoj šteti. A kako ja govorim o složenim tijelima kao što su republike i vjerske ustanove velim da su zdrave promjene koje ih vraćaju na njihov početak.689 Stoga su sređenije i dugovječnije one koje se s pomoću svojih zakona mogu često obnavljati, ili se slučajno, mimo tih zakona, obnove. I jasnije je od svjetlosti da ta tijela ne traju ako se ne obnavljaju.690 Način je obnove, kao što je rečeno, vraćanje na početak, jer početak svih vjera, i republika, i kraljevstava mora da u sebi sadrži nečega dobrog što im pomaže da ponovno steknu prvobitni ugled i prvobitno jačanje. A kako se to dobro tijekom vremena kvari, ne dogodi li se nešto što će ga vratiti njegovu prvom stanju neizbježno će to tijelo ubiti. Govoreći o ljudskim tijelima liječnici kažu: »Q uod quotidie aggregatur aliquid, qu od quandoque indiget curatione« .691 Govoreći o republikama, vraćanje na izvore obavlja se ili izvanjskim događajem ili unutrašnjom mudrošću. Sto se tiče prvog, vidi se koliko je bilo nužno da Francuzi osvoje Rim ako se željelo da se preporodi, da obnovi život i vrlinu692 i da ponovno poštuje religiju i pravdu koje su se počele kaljati. Sve to izvrsno obuhvaća Livijeva povijest, gdje se iznosi kako prilikom izvođenja vojske protiv Francuza i stvaranja tribuna s konzularnom vlašću nije bilo nikakva religioznog obreda. Isto tako ne samo što nisu kaznili trojicu Fabija, koji su se contra ius gentium borili protiv Francuza, nego su ih imenovali tribunima.693 Lako je zaključiti da se o dobrim uredbama koje su uveli Romul i drugi mudri vladari694 počelo voditi manje 688 U originalu: setta, ovdje ne u značenju vjerske sekte, već bilo koje organizacije koja nije državna: grupe građana, religiozne institucije, profesionalne grupe, itd. 689 Machiavelli često uspoređuje politička tijela sa živim organizmima. To nije samo retorička figura, već i posljedica utjecaja Galena, Avicene i drugih tada vrlo popularnih antičkih liječnika. 690 Sve političke institucije, ideje, pokreti i si. (isto vrijedi i za religiozne, koji su u osnovi politički fenomeni) u početku nastaju kao posljedica općih težnji, ali se u toku vremena iskvare, bilo zbog nerazumijevanja, pogrešnih interpretacija početnih zamisli, ljudske zlobe, itd., pa ih treba ponovo uskladiti svremenom, koje se neprestano mijenja. 691 Lat.: Svaki dan se upija nešto što će kad-tad zahtijevati liječenje. Vjerojatho je riječ o slobodnoj interpretaciji nekog pravila iz tada vrlo popularne Avicenine Metafizike. 692 Opasnosti i krize su, po Machiavelliju, i dobra prilika za »obnovu vrline«. Usp.: Vladar, VI i XXVI pogl. 693 Vidjeti: R asprave..., II, 28. 694 Machiavelli misli ovdje na Numu Pompilija, drugoga rimskog kralja (715-673. god. pr. n. e.), kodifikatora rimskih religioznih tradicija. Po legendi, na to ga je navela nimfa Egerija.

288

>

računa nego što je bilo razumno i neophodno za slobodan život. Dobro je dakle došao taj izvanjski udarac da se obnove ustanove grada i da se narodu pokaže kako je ne samo *neophodno podržavati religiju i pravdu, nego i poštovati dobre građane, i voditi više računa o njihovoj vrlini negoli o lagodnostima koje su im zbog njihova djelovanja uzmanjkale. To se upravo i jest dogodilo, jer netom je Rim bio vraćen, obnovile su se sve ustanove religije,695 bili su kažnjeni Fabiji koji su se borili contra ius gentium, a zatim su odali toliko poštovanje Kamilovoj vrlini i dobroti, da su senat i ostali otklonili svu svoju zavist, i njemu je povjerena sva odgovornost za republiku. Nužno je dakle, kao što sam rekao, da se ljudi koji zajedno žive u bilo kojem poretku često preispitaju kad dođe do takvih izvanjskih ili unutrašnjih događaja. Kad je o tome riječ, potrebno je da se to prepusti ili zakonu koji bi ljude prisilio da često razmisle o sebi kao dijelu tog tijela, ili zaista vrijednom čovjeku uzdignutom među njima, koji bi vlastitim primjerom i svojim vrlim djelima imao isti učinak kao i zakon. Takvo dobro republikama, dakle, dolazi zahvaljujući ili vrlini pojedinca, ili vrlini ustanova. A što se tiče tih potonjih, ustanove koje su rimsku republiku ponovno privele njezinim počecima bile su pučki tribuni, cenzori i svi ostali zakoni doneseni protiv častohleplja i drskosti ljudi. Da bi te ustanove bile žive, potrebna je vrlina građanina koji će se hrabro boriti da one djeluju, nasuprot moći onih koji ih se ne drže. U vezi s tom borbom prije nego što su Francuzi osvojili Rim znamenite su bile smrt Brutovih sinova,696 smrt desetorice građana,697 smrt žitara M elija,698 a nakon osvajanja Rima smrt M anlija Kapitolina,699 smrt Manlijeva sina Torkvata,700 smaknuće koje je Papirije Kursor obavio nad svojim zapovjednikom konjice Fabijem,701 optužba protiv Scipiona.702 Kad god se događala jedna od takvih neobičnih i značajnih pojava, ljudi su se ' utjecali prvobitnim načelima republike, a kad su se prorijedile, ljudima je ostavljeno više mogućnosti da se kvare, pa su postajale opasnije i bučnije. Zato ne bi trebalo da od jednoga do drugog događaja prođe više od deset godina, jer kako vrijeme protječe, ljudi počnu mijenjati navike i kršiti zakone, pa ne dogodi li se štogod što ih podsjeti na kaznu i u dušu unese strah, namnoži se toliko zločinaca, da ih je teško kazniti bez opasnosti.703 Govorili su u vezi s tim oni što su upravljali Firencom između 1434. i 1494.704 kako je potrebno svakih pet godina705 ponovno učvrstiti vlast želi li se sačuvati, a učvršćiva­ njem su vlasti nazivali uvođenje prisile i unošenje straha u ljude kao u doba kad su vlast uzimali i na taj način pogađali one koji su se svojim ponašanjem ogriješili. No kako se takve nekadašnje mjere zaboravljaju, ljudi se usuđuju djelovati i govoriti protiv poretka' i stoga je potrebno tome doskočiti vraćajući se na stara načela. Vraćanje republika svojim počecima duguje se i vrlini pojedinca, neovisno i o kakvu zakonu što potiče na 695 Nakon 390. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 39—41. 696 Vidjeti: Rasprave..., III, 3. 697 Tj. decemvira, koji su, međutim, prognani, a ne pogubljeni. 698 Spurije Melije, bogat plebejac i trgovac žitom, nabavio je u vrijeme gladi 440. god. pr. n. e. žito iz Etrurije i dijelio ga po svojoj volji. Senat ga je optužio da to čini kako bi se proglasio kraljem. Prilikom hapšenja ubio ga je Gal Ahal Servilije, po nalogu Senata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 13—14. 699 Manlije Kapitolin, plebejski prvak, osloboditelj od Gala, koji je osuđen zbog širenja nemira među plebsom i ubijen 384. god. pr. n. e. Vidjeti: Rasprave. . . , I, 24. 700 Vidjeti: Rasprave..., II, 16. 701 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 31. 702 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 29. 703 Usp.: Rasprave. . . , I, 7. i 8. gdje se Machiavelli zalaže za instituciju javne optužbe. 704 Tj. Medici. Cosimo Medici je 1433. protjeran, a 1434. Medičejcima naklonjena Sinjorija, s gonfalonijerom Niccoloom di Cocco, pozvala ga je natrag i priredila mu trijumfalni doček. 1494. je protjeran Piero Medici, i time se republika vratila svojim »izvornim načelima«. 705 Svakih pet godina isticao je mandat Bali/e (Ovlasti), tj. tijela s posebnim ovlaštenjima da predlaže ustavne reforme. 19

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO 1

289

kažnjavanje. Oni uživaju tolik ugled i tako su uzorni, da ih dobri ljudi žele oponašati, a nevaljali se postide što žive suprotno njihovoj uzoritosti. Osobit dojam u Rimu su ostavljali Horacije Koklo, Scevola,706 Fabricije,707 dvojica Decija,708 Regul Atilije709 i neki drugi, koji su rijetkom svojom uzoritošću i vrlinama u Rimu bili gotovo podje­ dnako djelotvorni kao zakoni i ustanove. A da je do gore opisanih mjera, zajedno s posebnim primjerima, dolazilo barem svakih deset godina, posve je sigurno da se Rim nikad ne bi iskvario. Kako se međutim i jedno i drugo prorijedilo, stala se povećavati iskvarenost, jer poslije M arka Regula nije bilo slična primjera vrline, pa iako su se u Rimu pojavila dvojica Katona,710 od njega do njih prošlo je toliko vremena, a i među njima dvojicom, i toliko su ostali osamljeni, da se dobrim primjerima nije moglo ništa dobro postići. Osobito zadnji Katon, koji je grad zatekao dobrim dijelom iskvaren, svojim uzorom nije mogao pomoći da građani postanu boljima. Toliko o republikama. Sto se pak tiče vjera, vidi se na primjeru naše religije da je i tu potrebna obnova. Da je sveti Franjo i sveti Dominik nisu skrenuli prema njezinim počecima, posve bi nestala, jer oni su je siromaštvom i nasljedovanjem Kristova života vratili u srca ljudi, gdje je bila zamrla. Njihovi su novi redovi711 bili toliko moćni, da njima valja zahvaliti što nepoštenje crkvenih dostojanstvenika i vjerskih starješina nije vjeru upropastilo, jer su i dalje živjeli u siromaštvu, a ispovijedima i propovijedanjem stekli su toliko povjerenje naroda da ga uvjeravaju kako je zlo kad zlo govore protiv vlasti i kako je dobro biti poslušan, a prepustiti Bogu da je kažnjava. I tako vlast djeluje najgore što može, jer se ne boji kazne koju ne vidi i u koju ne vjeruje. Ta je dakle obnova sačuvala religiju i još je čuva. I kraljevine se moraju obnavljati i moraju svoje zakone uskladiti prema prvobitnim načelima. Dobar se učinak opaža u Francuskoj, koja živi prema zakonima i ustanovama više od ma kojega drugog kraljevstva.712 Zakone i uređenje čuvaju parlamenti, osobito parlament u Parizu,713 gdje se obnavljaju kad god se poduzmu mjere protiv kojeg velikaša u tom kraljevstvu i kad se ne vodi računa o kraljevim presudama. To se kraljevstvo dosad očuvalo zato što je parlament uporno suzbijao plemstvo. Kad bi ga ostavljao nekažnjenim, neredi bi se umnogostručili, a red bi se uspostavio uz velike nevolje, ili bi se kraljevstvo raspalo. Može se zaključiti, neovisno o tome o kakvoj se zajednici radi, o vjeri, ili o kraljevstvu, ili o republici, da nema neophodnije stvari nego što je njihovo vraćanje prvobitnom uređenju i nastojanje da to provedu u djelo dobri zakoni i dobri ljudi, a ne neka strana sila, jer koliko god je to kadšto izvrsno rješenje, kakvo je iskusio Rim, toliko je opasno, da ga ni na koji način ne treba poželjeti. A da pokažem koliko je djelovanje pojedinaca pridonijelo veličini Rima i donijelo tom gradu velike koristi, o njima ću još pripovijedati i raspravljati, a s njima će se zaključiti ova treća knjiga i razmatranje o prvoj Dekadi. Premda su kraljevi učinili velika i znamenita djela, povijest o tome opsežno govori, pa se ja njima neću pozabaviti niti ću više o njima govoriti, osim o ponečemu što su učinili u korist svojih posebnih interesa, a počet ću s Brutom, ocem rimske slobode. 706 Vidjeti: Rasprave..., 11,3. 707 Gaj Fabricije Luscin, koji je bio poslan Piru sa zadatkom da oslobodi rimske zarobljenike. Pir ga je pokušao nagovoriti da dezertira, ali uzalud. Vidjeti: Tito Livije, Epitoma XIII knjige. 708 Vidjeti: Rasprave..., II, 16. 709 Vidjeti: Rasprave.. .,11, 18. 710 Marko Porcije Katon, odnosno Cenzor Stariji (234—149. god. pr. n. e.). Njegov prapraunuk M. Porcije Katon Utički živio je od 95. do 46. god. pr. n. e. i bio je poznat po tome što je istjerivao zloupotrebe u javnoj upravi i politici. 711 Red sv. Franje Asiškog (franjevci), osnovan 1209, i red sv. Dominika (dominikanci), osnovan 1215. 712 Usp. Machiavellijev spis Slika francuskih zbivanja i Vladar, XIX pogl. 713 Ne parlament, koji je tada u Francuskoj bio pravosudno tijelo, već Skupština staleža (Žtats General), koja je okupljala predstavnike klera i gradova, koji su činili protutežu feudalnoj vlasteli.

290

II Koliko je mudro neko vrijeme hiniti ludilo Nitko nije nikad bio toliko mudar niti su ga zbog kojega vrsnog djela smatrali toliko pametnim, koliko takav sud zaslužuje Junije Brut kad je hinio ludilo.714 Iako Tito Livije iznosi samo jedan razlog koji ga je na to hinjenje naveo, a taj je želja da mirnije živi i da očuva imovinu, razmotrivši kako se ponašao može se vjerovati da je i to hinio kako bi ostao neprimijećen i lakše uništio kralja i oslobodio domovinu čim mu se bude pružila prilika. A da je na to mislio vidi se najprije po tome kako je tumačio Apolonovo proroštvo, kad se pravio kako je pao da poljubi zemlju smatrajući da će zbog toga bogovi podržati njegove nakane, a zatim kad je nad mrtvom Lukrecijom pred njezinim ocem i mužem i drugom svojtom njezinom prvi iz rane izvukao bodež i nazočne prisilio na zakletvu kako neće podnijeti da ubuduće itko vlada u Rimu. Iz njegova primjera treba da izvuku pouku svi koji su nezadovoljni vladarom, a najprije moraju procijeniti i odmjeriti svoje snage, pa ako su toliko jaki da se mognu otkriti kao njegovi neprijatelji i otvoreno protiv njega zaratiti, treba da krenu tim putem kao najmanje opasnim i najčasnijim.715 Ako su, pak, takvi da nemaju snage protiv njega otvoreno zaratiti, svim sredstvima moraju nastojati da mu postanu prijateljima i s tim ciljem odabrati put koji smatraju potrebnim, ugađajući mu i uživajući u svemu u čemu vide da i on uživa. Takvo ti prijateljstvo prije svega pomaže da živiš mirno i bez ikakve ti opasnosti omogućuje da zajedno s vladarom uživaš u njegovoj dobroj fortuni, a donosi ti sve prednosti da udovoljiš svojem naumu. Neki, istina, govore kako ne treba biti preblizu vladaru, da s njegovim padom ne bi i ti pao, ni predaleko, da se nakon njegove propasti ne stigneš nad nju uspeti. Srednji bi put bio najprikladniji kad bi se mogao sačuvati, no kako ja mislim da se to ne može, valja se odlučiti za jedan od dva spomenuta, ili se od njega udaljiti, ili mu se prilijepiti. Tko drugačije postupi, a čovjek je značajnih svojstava, uvijek je u opasnosti. I nije dovoljno reći: »Ni za što me nije briga, ne želim ni počasti ni korist, hoću da živim u miru i bez neprilika«, jer te se izlike čuju i ne prihvaćaju, a ljudi dobrih svojstava ne smiju se opredijeliti za to da budu po strani, sve kad bi to zaista i željeli i kad bi bili bez ambicije, jer im se ne vjeruje, pa ako žele oni, ne puštaju ih na miru drugi.716 Treba se, dakle, praviti lud, kao Brut, a čovjek se najbolje pravi lud kad hvali, govori, vidi, čini suprotno svojem osjećaju da bi ugodio vladaru. A budući da smo govorili o mudrosti tog čovjeka da bi spasio slobodu Rima, sad ćemo govoriti o tome kako ju je strogo čuvao. III

Da bi se sačuvala nanovo stečena sloboda, nužno je da Brutovi sinovi budu ubijeni Podjednako nužna koliko i korisna bila je strogost Brutova u čuvanju slobode koju je on Rimu stekao. U svim povijestima rijedak je primjer oca koji predsjeda sudu i svoje 714 Lucije Junije Brut, nećak Tarkvinija Oholog, simulirao je ludilo da ga Tarkvinije ne bi smatrao opasnim i pogubio. Po legendi, pošto je sin Tarkvinija Oholog obeščastio Lukreciju, Junije Brut se zakleo nožem kojim je ona učinila samoubojstvo da će Rim osloboditi tiranina. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 5 6-59. 715 Vidi se da Machiavelli iznosi otvorenu akciju kao najprihvatljiviju sa stajališta javnog, političkog morala (tj. dobar je onaj cilj koji pridonosi »općem dobru«). Prema tome, ne samo dobar cilj, nego i dobra sredstva, ali to samo uvjetno - ako su okolnosti povoljne. Ako ne, sa stajališta »časnog« cilja dobra su i nečasna sredstva (prevara, pretvaranje, laž i si.). 716 Ljudi dobrih svojstava, po Machiavelliju, imaju obavezu da aktivno sudjeluju u političkom životu, pa tako to Machiavelli primjenjuje i na sebe, zbog čega je doživio kritike da se dodvorava Medičejcima. 19 *

291

sinove ne samo osuđuje na smrt nego i prisustvuje njihovoj smrti.717 I tko god bude čitao o drevnoj povijesti spoznat će kako je prilikom promjene do koje dođe u državi, kad od republike postaje tiranijom ili od tiranije republikom, nužno neko znamenito smaknuće neprijatelja novog poretka. Tko uspostavi tiraniju a ne ubije Bruta, i tko uspostavlja slobodnu državu a ne ubije Brutove sinove, kratko će ostati na vlasti. A kako se o tome prije opširno raspravljalo, upućujem na ono što je tamo rečeno, samo što ću dodati primjer iz naših dana i značajan za našu domovinu. Riječ je o Pietru Soderiniju, koji je mislio da će svojom strpljivošću i dobrotom pobijediti želju Brutovih sinova718 da se vrate pod drugu vlast, i prevario se. A premda je zbog svoje mudrosti znao kako je nužno da ih smakne i kako mu sudbina i ambicija onih koji ga napadaju za to pružaju priliku, ipak nikad nije pomišljao na to da ih ubije. Osim što je, naime, mislio da strpljivošću i dobrotom može otkloniti neraspoloženje, a ponekom nagradom nekome dokrajčiti koje neprijateljstvo prema njemu, smatrao je, i to je mnogo puta prijateljima povjerio, da mu je za jak sukob s opozicijom i za pobjedu nad protivni­ cima719 potrebno dobiti posebnu ovlast i dokinuti zakone o jednakopravnosti građana. Koliko god se on time ne bi koristio kao tiranin, toliko bi prestrašio javnost da poslije njegove smrti ona više nikad ne bi izabrala doživotnoga gonfalonijera, funkciju za koju je on smatrao da je treba učvrstiti i zadržati/20 Njegov je obzir bio pametan i dobar, pa ipak ne treba nikad dopustiti da se širi zlo iz obzira prema dobru, kad zlo lako može uništiti dobro. I morao je smatrati da o njegovim djelima i namjerama treba suditi u skladu s njihovim ciljem i da će se, očuvaju li ga fortuna i život, svatko uvjeriti da je ono što je učinio bilo za spas domovine, a ne radi zadovoljenja njegove ambicije, i trebao je da donese takve zakone koji njegovu nasljedniku ne bi dopuštali da zlorabi ono što bi on učinio za opće dobro. Prevarilo ga je, međutim, njegovo mišljenje odmah u početku, jer nije uvidio da vrijeme zloću ne može ukrotiti niti je dar može smiriti. Nije, prema tome, znao nalikovati Brutu, pa je zajedno s domovinom izgubio i državnički položaj i ugled. A koliko je teško spasiti slobodnu državu toliko je teško spasiti monarhiju, kao što će se pokazati u idućem poglavlju.

IV

Ne živi mirno vladar u državi dok su živi oni koji su bili lišeni države Smrt Tarkvinija Priska koju su mu zadali Ankovi sinovi721 i smrt Servija Tulija koju mu je zadao Tarkvinije Oholi722 pokazuju koliko je teško i opasno nekoga lišiti države i ostaviti ga na životu, iako se nastoji da se priznanjima pridobije. Tarkvinije Prisko prevario se kad je mislio da državu posjeduje zakonito, budući da mu ju je dao narod i da je to potvrdio Senat. Nije vjerovao da je na Ankove sinove toliko djelovala ljutnja te se nisu mogli zadovoljiti onim čime se cio Rim zadovoljavao. A Servije Tulije prevario se kad je mislio da novim priznanjima može pridobiti Tarkvinijeve sinove.723 717 Brutovi sinovi Tiberije Junije Brut i Tito Junije Brut optuženi su zbog zavjere u prilog povratka roda Tarkvinija na vlast u Rimu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 5. 718 Tj. Medičejaca i njihovih pristaša. Vidjeti: Rasprave.. I, 7. 715 Soderini se nalazio između dvije vatre: s jedne strane Medici i njihove pristaše, a s druge strane unutrašnja opozicija optimata, predvođena aristokratskim porodicama Rucellai, Salviati i Ridolfi. 720 Prije toga gonfalonijer se birao na šest mjeseci. 721 Tarkvinije Prisko bio je peti rimski kralj. Poslije 38 godina vladavine ubili su ga sinovi njegova prethodnika Anka Marcija, 579. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 35. i 40. 7^2 Servije Tulije, šesti kralj Rima, zet Tarkvinija Priska. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 42. 723 Servije Tulije je sinovima Tarkvinija Priska, Luciju i Aruntu, dao svoje kćeri za žene.

292

Prvi primjer upozorava svakog vladara da nikad nije siguran posjednik svoje države dok su živi oni koji su nje bili lišeni. Što se tiče drugoga, svakog moćnika moguće je podsjetiti na to da se stare uvrede nikad ne brišu novim dobročinstvima, to manje kad je od novog dobročinstva veća bila uvreda. I nema sumnje da je Servije Tulije neoprezno povjerovao kako su Tarkvinijevi sinovi strpljivi zato što su zetovi onome čiji su mislili biti kraljevi. A prohtjev za vladanjem toliko je velik da zaposjedne srce ne samo onoga koji očekuje za sebe državu nego i onoga koji to ne očekuje, kakva je bila žena mladog Tarkvinija, Servijeva kći,724 koju je obuzela ta pomama, pa je bez ikakve sućuti prema ocu muža nagovorila da mu oduzme život i državu, toliko je više voljela biti kraljicom nego kraljevom kćeri. Ako su, dakle, Tarkvinije Prisko i Servije Tulije izgubili državu jer se nisu znali zaštititi od onih kojima su je oduzeli, Tarkvinije Oholi izgubio ju je zato što nije poštivao zakone drevnih kraljeva, kao što će se u idućem poglavlju pokazati.

V

Zbog čega državu gubi kralj koji ju je stekao nasljedstvom Pošto je Tarkvinije Oholi ubio Servija Tulija, koji nije ostavio potomaka, mogao je vladati u sigurnosti, jer se nije morao bojati onoga zbog čega su nastradali njegovi prethodnici. Iako je način na koji je dobio državu u svemu bio neobičan i odvratan, da se držao drevnog uređenja drugih kraljeva, bili bi ga podnosili i ne bi se Senat i puk digli protiv njega da mu oduzmu državu. Nije, dakle, on otjeran zato što je njegov sin Seksto oskvrnavio Lukreciju,725 nego zal;o što je on kršio zakone i tiranski vladao oduzevši Senatu svu vlast i preuzevši je za sebe, a od sredstava koja je rimski Senat sa zadovoljstvom namijenio javnim mjestima izgradio je svoju palaču preuzimajući na sebe svu odgovornost i navlačeći na sebe mržnju, tako da je Rim u kratkom razdoblju lišio cijele slobode koju je pod drugim kraljevima čuvao. I nije mu bilo dosta što su mu neprijateljima postali senatori, nego se ustremio i protiv puka, umarajući ga poslovima posve drugačijim od onih kojima je njegove prethodnike služio.726 Prevršivši mjeru okrutnošću i ohološću, izazvao je duhove Rimljana da se pobune čim im se za to ukaže prilika. A da nije bilo zgode s Lukrecijom, čim bi bilo neke druge, imala bi jednak učinak, jer da je Tarkvinije živio kao i drugi kraljevi, i da je njegov sin Seksto učinio isti prekršaj, Brut i Kolatin obratili bi se Tarkviniju radi osvete Sekstu a ne rimskom narodu. Neka, dakle, znadu vladari da državu gube čim počnu kršiti zakone, i one postupke i navike koji vrijede od davnine i u skladu s kojima su ljudi dugo živjeli. Kad bi, lišeni svojega položaja, ikad postali toliko mudri da spoznaju koliko lako u državi vladaju oni što se pametno ponašaju, mnogo bi im bolnije pao taj gubitak i sebe bi na veću muku osudili nego što su ih drugi osudili, jer mnogo je lakše imati ljubav od dobrih negoli od zlih, i poštovati zakone nego njima zapovijedati. Tko želi shvatiti kako se to postiže može bez mnogo truda slijediti uzor dobrih vladara, kao što su Timoleon Korinćanin,727 Arat Sicionski728 i slični: u njihovu će životu naći toliko sigurnosti i toliko zadovoljstva i onoga koji vlada i onih kojima vlada, da će poželjeti da ih 724 Tulija, udana za Lucija koji je ubio svog brata i vladao kao Tarkvinije Oholi. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 47. i 48. 725 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 58-59. 726 Tj. postali su klesari i zidari, umjesto ratnika. 727 Timoleon Korinćanin ubio je brata koji je težio tiraniji i oslobodio je Siciliju 344. god. pr. n. e., zbacivši Dionizija iz Sirakuze. Vidjeti: Plutarh, Timoleon i Rasprave..., I, 10. 728 Vidjeti: Plutarh, Aratus, i Rasprave. . . , II, 32.

293

oponašaju jer će zbog rečenih razloga moći to lako učiniti. Kad se, naime, ljudima dobro upravlja, oni ne traže i ne žele drugačiju slobodu, kao narodi kojima su vladali ta dvojica koje su prisilili da doživotno ostanu vladarima, iako su se više puta pokušavali povući u privatni život. A kako se u ovom i u dvama prethodnim poglavljima raspravljalo o buntovnom neraspoloženju prema vladarima i o urotama Brutovih sinova protiv domovine te o urotama protiv Tarkvinija Priska i Servija Tulija, smatram da će biti umjesno o tome u idućem poglavlju opširno govoriti, jer je predmet dostojan da ga uoče vladari i obični ljudi.

VI O

urotama

Smatram da nisam smio propustiti razmatranje o urotama, jer su one opasne i za vladare i za obične ljude. Zbog urota je, naime, mnogo više vladara izgubilo život i državu negoli zbog otvorenog rata, jer malo njih je u stanju otvoreno zaratiti protiv vladara, a urotiti se mogu mnogi. S druge strane, za ljude nema opasnijeg i luđeg pothvata od toga, jer je u svakom pogledu težak i vrlo opasan. Zbog toga imade mnogo pokušaja urote, a vrlo ih malo postigne željeni cilj. Da bi se, dakle, vladari naučili čuvati od te opasnosti i da bi se pojedinci s više straha u njih upuštali, dapače, da bi naučili živjeti zadovoljno pod vlašću koja im je sudbinom dodijeljena, o urotama ću opširno govoriti729 ne propuštajući nijedan značajan slučaj ni dokumenat i o jednima i o drugima. Zaista zlata vrijedi misao Kornelija Tacita: »Ljudi moraju poštivati prošlost i podvrgnuti se sadašnjosti, i moraju poželjeti dobre vladare, i kakvi god bili podnositi ih«.730 Uistinu, tko drugačije čini najčešće upropasti sebe i domovinu. Ulazeći u predmet moramo dakle najprije razmotriti protiv koga su usmjerene urote, pa ćemo opaziti da su usmjerene ili protiv domovine ili protiv vladara. Zasad želim da razmotrimo te dvije, jer se o urotama kojima je cilj predaja grada neprijatelju koji ga opsjeda, ili o urotama koje su po bilo čemu slične takvima, gore je bilo dovoljno govora.731 A u ovom ćemo se prvom dijelu baviti urotama protiv vladara, pa ćemo najprije istražiti što je povod takvim urotama, kojih ima mnogo, ali jedna je od njih osobito važna, važnija od svih ostalih. Riječ je o uroti do koje dođe kad svi mrze vladara. Kad je naime vladar na sebe navukao sveopću mržnju, razumljivo je da ima pojedinaca koje je više ugrozio i koji mu se žele osvetiti. Zelju im povećava opće neraspoloženje protiv vladara. Treba, dakle, vladar da izbjegava nesklonost javnosti prema njemu, a što mu je činiti da je izbjegne u drugoj sam prigodi obradio732 pa ovdje o tome ne želim govoriti. Naime, ako se toga čuva, obični napadaji pojedinaca manje će mu nauditi. Najprije, ljudi rijetko kad pridaju takvu važnost uvredi da bi se izložili velikoj opasnosti kako bi se osvetili. S druge strane, kad imaju i volje i snage da se osvete, obuzda ih opća naklonost javnosti prema vladaru. Uvrede budu upravljene protiv imovine, života i časti. Kad im je cilj ubojstvo, opasnije su prijetnje negoli smaknuće, dapače, prijetnje su vrlo opasne, a smaknuće uopće nije opasno, jer tko je mrtav ne može snovati osvetu, a preživjeli većinom prepuste poginulom da misli na osvetu. Kad se nekome međutim prijeti, pa taj bude doveden u položaj ili da napadne ili 729 Za razliku od Aristotela, koji također posvećuje dosta pažnje urotama, Machiavelli ne smatra da urote proistječu iz podjela unutar jedne države, osobnih sukoba i si. Vidjeti: Aristotel, Politika, V, 1-2. O urotama Machiavelli govori i u Vladaru, XIX pogl. 730 Tacit, Historiae, IV, 8. 731 Vidjeti: Rasprave. . . , II, 32. 732 Vidjeti: Vladar, XVI, XVII, XIX i XX pogl.

294

da snosi posljedice, on vladaru postaje izvanredno opasnim čovjekom, kao što ćemo još imati priliku potanko objasniti.733 Nakon te vrste uvrede, na imovinu i na čast ljudi su osjetljiviji nego i na koju drugu povredu, i toga vladar treba da se čuva, jer nikad ne može nekoga toliko opljačkati da mu ne bi ostao nož za osvetu; nikad ne može nekoga toliko obeščastiti da mu u srcu ne ostane čvrsta odluka da se osveti. A od svih povreda časti ljudima najteže pada obeščašćenje žena, a poslije toga, kad su oni sami obeščašćeni. Zbog toga je Pauzanija upotrijebio oružje protiv Filipa Makedonskog,734 zbog toga su mnogi isto učinili protiv mnogih vladara, a u naše se doba Lučio Belanti urotio protiv tiranina Siene Pandolfa735 samo zato što mu je on najprije svoju kćer dao kao ženu a zatim mu je oduzeo, kao što ćemo još vidjeti. Najvažniji razlog zbog kojega su se Pazzi urotili protiv Medicija bilo je nasljedstvo Giovannija Bonromeja, koje im je po njihovu nalogu oduzeto.736 Drugi, i to vrlo velik razlog zbog kojega ljudi dižu urote protiv vladara jest želja da se oslobodi domovina koju je on osvojio. Taj je razlog potaknuo Bruta i Kasija protiv Cezara, taj je potaknuo mnoge druge protiv Falarida i Dionizija737 i drugih osvajača njihove domovine. A jedini je način da se tiranin spasi od takvih napadaja podnošenje ostavke na tiraniju. A kako to nitko ne čini, malo je onih koji se ne provedu zlo, pa otud i Juvenalovi stihovi:

Ad generum Cereris sine caede et vulnere pauci Descendunt reges, et sicca morte tyranni7iH Urote su, kao što sam kazao, vrlo opasne, jer se urotnici u svakom trenutku izlažu opasnosti, kad ih pripremaju, kad ih izvode i pošto su ih izveli. Uroćuje se obično pojedinac ili više ljudi. Kad je riječ o pojedincu, ne može se govoriti o uroti, nego o čovjekovoj čvrstoj nakani da ubije vladara. Od triju opasnosti kojima se izlažu urotnici jedino u tom slučaju nema prve, jer prije čina ne donosi nikakvu opasnost, budući da za njegovu tajnu nitko ne zna pa njegova namjera ne može doprijeti do ušiju vladara. Takvu odluku može donijeti bilo koji čovjek bilo koje vrste, malen, velik, plemić, pučanin, nalazio se ili ne nalazio u prijateljskim odnosima s vladarom, jer svakome je kadšto dopušteno razgovarati s vladarom, a ako mu je dopušteno razgovarati, dopu­ šteno mu je i da izvrši svoju nakanu. Pauzanija, o kojemu je prije bilo riječi, ubio je Filipa Makedonskog dok je s tisuću naoružanih ljudi oko sebe išao u hram, nalazeći se između sina i zeta, ali on je bio velikaš i vladar ga je poznavao. Neki siromašni i bezlični Španjolac zario je nož u vrat španjolskog kralja Ferdinanda;739 rana nije bila smrtono­ sna, ali iz toga se vidi da je onaj čovjek imao i hrabrosti i priliku da to uradi. Neki derviš, turski svećenik, udario je sabljom krivošijom Bajazita, oca današnjeg Turčina;740 733 Međutim, o tome je Machiavelli već raspravljao u II knjizi, 26, i djelomično u I knjizi, 44. Nelogičnost se može objasniti tako da je Machiavelli u završnoj redakciji taj odlomak preformulirao i smjestio ga naprijed. 734 Vidjeti: Rasprave. . II, 28. Aristotel kaže da se Pauzanija urotio protiv Filipa zbog neke uvrede, ali ne detaljizira. Vidjeti: Aristotel, Politika, V, 10. 735 Pandolfo Petrucci vladao je Sienom od 1497. Zbacio ga je Cesare Borgia, ali se on 1503. vratio s francuskom pomoći i vladao do 1513. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 35. 736 Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 2. 737 Falarid, tiranin Agrigentuma (570-554. god. pr. n. e.), protiv kojega se pobunio cijeli narod. Vidjeti: Ciceron, De Officiis, II, 7. Usp.: Dante, Božanstvena komedija, Pakao, XXVII, 7-12; Dionizije je vladao Sirakuzom od 406. do 367. god. pr. n. e., i isto tako izazvao bijes naroda. 738 Cererovu zetu (Plutonu) malo kraljeva bez smrtne rane, niti tirana od okrutne smrti siđe. (Decim Junije Juvenal, Satirae,~K, 112-113.) 739 7. prosinca 1492. Atentator je bio umno poremećen. 740 Atentat na Bajazita II (1481-1512) izvršen je nakon njegove neuspješne opsade Beograda, 1492. »Današnji Turčin« je Selim I.

295

nije ga ranio, ali imao je hrabrosti da to učini i pružila mu se prilika. Ima, ja mislim, mnogo takvih hrabrih ljudi koji bi to htjeli učiniti, jer htjeti nije teško ni opasno, ali malo njih to i uradi. Od onih, međutim, koji urade vrlo malo ih je, ili ih uopće nema, koji ne budu ubijeni pri činu; stoga nitko ne želi otići u sigurnu smrt. Ali pustimo po strani te pojedinačne pothvate i prijeđimo na urote koje snuje više njih. Iz povijesti se doznaje da sve urote spremaju veliki ljudi ili oni koji su u vrlo prijateljskim odnosima s vladarom, jer se ostali, ako nisu ludi, ne mogu urotiti, i jer se slabi ljudi koji nisu bliski s vladarom ne mogu nadati svemu onome ni imati sve one pogodnosti što zahtijeva urota.741 Najprije, ljudi bez moći ne mogu računati na povjerenje ostalih urotnika, jer nisu u stanju udovoljiti onim nadama zbog kojih se ljudi odlučuju izložiti velikim opasnostima, i čim se povežu s dvojicom ili trojicom osoba, nađe se tko će ih odati, pa nastradaju. No sve da su toliko sretni pa ne naiđu na potkazivača, prigodom urote snađe ih toliko teškoća zbog toga što im nije lako pristupiti vladaru, da je njihova propast neizbježna. Kad naime i velikaši koji lako dolaze do vladara muku muče s teškoćama, o čemu ćemo govoriti, razumljivo je da su njihove teškoće neizmjerno veće. Stoga se ljudi, budući da nitko nije potpuno lud kad je u pitanju život i imovina, osjećaju preslabima i klone urote, a kad im je vladara preko glave govore protiv njega i očekuju da ih osvete oni koji su za to sposobniji. A i nađe li se netko od takvih da štogod pokuša, treba pohvaliti njihovu namjeru, a ne njihovu razboritost. Stoga se opaža da su svi urotnici bili velikaši i u bliskim odnosima s vladarom. Mnoge su od njih na urotu potaknula jednako velika dobročinstva koliko i uvrede, kao Perenija protiv Komoda, Plaucijana protiv Severa, Sejana protiv Tiberija.742 Sve su njih carevi toliko obasipali bogatstvom, priznanjima i položajima, da im se činilo kako im do savršene moći manjka još samo carstvo, pa kako su htjeli i to, urotili su se protiv vladara, a sve su njihove urote završile onako kako zaslužuje njihova nezahvalnost. Iako je među takvima u novije doba povoljan ishod imala urota Jacopa d’Appiana protiv vladara Pise Piera Gambacortija koji je Jacopa odgojio, i othranio, i cijenio, ali mu je poslije on oteo položaj.743 Takva je u naše doba bila i Coppolina urota protiv kralja Ferdinanda Aragonskog:744 uzdignuvši se do tolike veličine da mu se činilo kako mu nedostaje još samo kraljevstvo, Coppola je htio i kraljevstvo i izgubio je život. A zaista, ako je ijedna urota velikaša protiv vladara morala dobro završiti, morala je ta, budući da ju je, može se reći, snovao drugi kralj i osoba koja je imala sve pogodnosti da ispuni svoju želju. No pohlepa za vlašću koja ih zasljepljuje, također ih zasljepljuje dok pripremaju pothvat, jer da su tu pakost znali mudro izvesti, bilo bi nemoguće da ne uspiju. Prema tome, vladar koji se hoće čuvati od urota treba da se više boji onih kojima je previše ugađao nego onih koje je previše vrijeđao,745 jer potonji nemaju pogodnosti, oni ih imaju obilno, a volja im je slična, jer je podjednako velika ili još veća želja za vladanjem nego želja za osvetom. Stoga svojim prijateljima moraju dodijeliti toliku moć da postoji odstojanje između nje i vladarske moći i da između tih položaja bude jedan prema kojemu teže, inače će se rijetko kad dogoditi da izbjegnu ono što nisu izbjegli spomenuti vladari. Vratimo se, međutim, našem predmetu. 741 Usp.: Aristotel, Politika, V, 10. 742 Sva trojica su optuženi za zavjeru i smaknuti: Perenije 185. god., Plaucijan 206. god., Sejan 31. god. /43 Godine 1392. kancelar Pise Jacopo Appiano ubio je vladara Pise Piera Gambacortija, pristašu Firence, i tako zavladao Pisom. Ne treba ga miješati s Jacopom Appianom, gospodarom Piombina, kod kojega je Machiavelli bio u diplomatskoj misiji 1499. god. 744 Francesco Coppola grof Sarno, napuljski ministar financija, jedan od »barona« koji su se 1485. pobunili protiv Ferdinanda Napuljskog i zatražili pomoć Inocenta IV. Ferdinand ih je pozvao na pomirenje i smaknuo ih 1487. god. 745 Usp.: Vladar, XVII pogl.

296

Budući da urotnici moraju biti velikaši i da imaju lak pristup do vladara, treba raspraviti o tome kako su uspijevali njihovi pothvati i vidjeti zašto su bili sretne ili nesretne ruke. A, kao što sam kazao, opasnost dolazi u trima fazama izvedbe, prije, za vrijeme i poslije nje. Stoga malo kad podvig dobro završi, jer nije moguće prebroditi sve tri opasnosti. Započinjući raspravljati o prvoj opasnosti, koja je najvažnija, velim da valja biti jako mudar i imati pomoć fortune, da se pripremanje urote ne otkrije. A otkrije se, ili zbog potkazivanja, ili zbog povoda da se posumnja u urotu. Do potkazivanja dolazi zbog toga što nisu pouzdani ljudi s kojima si u dodiru ili zbog neopreznosti u odnosu na njih; nepouzdanost je česta pojava, jer uzdati se možeš samo u osobe koje bi za tebe umrle, ili u ljude koji su nezadovoljni vladarom. Pouzdanih bi se moglo naći jednoga ili dvojicu, ali kako ti ih je potrebno mnogo, nemoguće ti ih je naći. Zatim, njihova odanost tebi treba biti veća od straha od opasnosti i kazne. Nadalje, ljudi se najčešće varaju u odnosu na ljubav koju smatraš da prema tebi netko osjeća, a u to se možeš uvjeriti jedino iskustvom, no iskustvo je u toj prilici vrlo opasno, pa ako i jesi stekao iskustvo u nekoj drugoj opasnoj prilici, kad su ti bili vjerni, s tim povjere­ njem ne smiješ mjeriti ovo, jer ovo prolazi kroz kudikamo drugačiju opasnost. Ako pouzdanost odmjeravaš nečijim nezadovoljstvom prema vladaru, u tome se možeš lako prevariti, jer čim si nezadovoljniku otkrio svoj naum dao si mu mogućnost da okonča svoje nezadovoljstvo,746 i treba zaista da njegova mržnja bude velika ili da tvoj ugled bude vrlo velik da bi ti ostao vjeran. Zbog toga je mnogo urota otkriveno i satrveno u samom začetku, a kad su koju od njih mnogi ljudi dugo vrijeme držali u tajnosti, smatralo se pravim čudom, kao za vrijeme urote Pizona protiv Nerona,747 ili kad su se u naše doba urotili Pazzi protiv Lorenza i Giuliana dei Medici, što je znalo više od pedeset ljudi i nisu se otkrili sve dok nije došlo do akcije.748 Što se tiče otkrivanja zbog nerazboritosti, do njega dolazi kad urotnik neoprezno govori, tako da ga sluga ili neka treća osoba čuje, kao što se dogodilo Brutovim sinovima, koje je, dok su stvar pripremali s Tarkvinijevim izaslani­ cima, čuo sluga koji ih je potkazao,749 ili pak kad se zbog lakoumnosti povjeriš ženi ili djetetu koje voliš ili sličnoj nepostojanoj osobi, kao što je učinio Dino, jedan od urotnika s Filotom protiv Aleksandra Velikog, koji je urotu povjerio voljenom dječaku Nikomahu, a on je to odmah kazao svojemu bratu Kibalinu, a ovaj kralju.750 Što se tiče otkrivanja zbog povoda u sumnju, primjer pruža Pizonova urota protiv Nerona, u kojoj je Scevin, jedan od urotnika, dan prije nego što je trebao da ubije Nerona, ostavio oporuku; naredio je da njegov slobodnjak Melikije naoštri stari i zarđali bodež, oslobodio je sve svoje robove i dao im je novaca, naručio je zavoje radi povezivanja rana, što je sve potvrdilo Melikijeve sumnje, pa ga je prijavio Neronu. Bio je uhićen Scevin i s njim Natalis, još jedan urotnik, koje su dan prije vidjeli kako dugo kriomice razgovaraju. Kako im se nisu podudarali odgovori na pitanje o čemu su razgovarali, bili su prisiljeni priznati istinu, pa je otkrivena urota i svi su urotnici nastradali.751 Takvih se povoda otkrivanju urota nije moguće čuvati, jer se zbog pakosti, zbog neopreznosti i zbog lakoumnosti otkrije kad god je broj onih koji su s njom upoznati veći od tri ili četiri. Gim uhite više od jednoga, nije moguće tajnu sačuvati, jer dvojica se 746 Tj. da te potkaže vladaru i tako dobije od njega nagradu koja će zadovoljiti njegovu nezadovoljenu ambiciju. Usp.: Vladar, XIX pogl. 747 Za urotu je znalo više od dvadeset ljudi, kako navodi Tacit, Annales, XV, 49-50. 748 Popis zavjerenika u uroti Pazzi Machiavelli iznosi u Firentinskim povijestima, VIII, 3-7. 749 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 4. 750 330. god. pr. n. e. Izvor je, po Walkeru, Kvint Kurcije Ruf, D e rebus gestis Alexandri Magni, VI, 7. 751 Tacit, Annales, XV, 54.

297

ne mogu podudarati u odgovorima o čemu su razgovarali. Kad uhite jednog čovjeka koji je jak, svojom hrabrošću on može prešutjeti imena urotnika, ali potrebno je da i urotnici budu podjednako postojani i da se ne otkriju bijegom, jer nestane li hrabrosti ili u uhićenika ili u onih što su na slobodi, urota je otkrivena. A rijedak je primjer koji navodi Tito Livije o uroti protiv Hieronima, kralja od Siracuse: Teodor, jedan od urotnika kojega su uhitili, velikom je vrlinom prikrio sve urotnike i optužio kraljeve prijatelje; s druge strane svi su se urotnici toliko pouzdavali u Teodorovu vrlinu da nitko nije otišao iz Siracuse ili odao ikakav znak straha.752 Prolazi se, dakle, kroz sve te opasnosti kad se snuje urota, još prije nego što dođe do njezine provedbe u djelo, a evo kako se one mogu izbjeći. Prvi je i najsigurniji ijačin, bolje reći jedini, ne dati urotnicima vremena da te potkažu, i stoga im pothvat dojaviti tek kad ga želiš obaviti a ne prije. Oni koji su tako učinili sigurno su izbjegli opasnosti prve faze, a najčešće i druge, dapače, svi su pothvat sretno okončali i svatko tko je mudar trebao bi da tako postupa. Želim navesti dva primjera. Budući da Nelemat nije mogao podnositi tiraniju Aristotema, tiranina u Epiru, okupio je u kući mnogo svojte i prijatelja,753 pa pošto ih je nagovarao da oslobode domovinu, neki su od njih zahtijevali da im ostavi vremena kako bi se odlučili i pripremili, na što je Nelemat naredio slugama da zakračunaju kućna vrata, a onima koje je pozvao reče: »Ili ćete se zakleti da ćete smjesta obaviti što sam vam rekao, ili ću vas sve izručiti kao uhićenike Aristotemu.« Nakon tih riječi oni su se zakleli i ne gubeći ni časa proveli su u djelo Nelematov nalog. Kad je neki vrač prijevarom osvojio perzijsko kraljevstvo, jedan od velikaša u državi, Ortan, raskrinkao je obmanu, posavjetovao se s još šestoricom prvaka rekavši kako mora osvetiti državu zbog vračove tiranije.754 A kad je jedan od njih zatražio da mu dadne vremena, ustao je Darije, jedan od šestorice koju je pozvao Ortan, i rekao: »Ili ćemo otići sada to obaviti, ili ću vas ja sve prijaviti«, i tako su sporazumno ustali pa su ne ostavivši nikome vremena da se pokaje lako proveli u djelo svoj naum. Sličan je tim dvama primjerima i način na koji su Etoljani ubili spartanskog tiranina Nabisa, kojemu su poslali svojega građanina Aleksamena s trideset konjanika i dvije stotine pješaka pod izlikom da mu upućuju pomoć, a o tajni su obavijestili samo Aleksamena, dok su ostalima naredili pod prijetnjom progon­ stva da ga slušaju u svemu što god bude zapovjedio. Otišao je on u Spartu, a o svojoj ih je zadaći obavijestio tek kad je htio da se provede u djelo, pa mu je pošlo za rukom da ga ubije.755 Oni su, dakle, tako izbjegli opasnosti kojima se sudionici izlažu dok snuju urotu, a tko ih bude oponašao uvijek će ih izbjeći. A da svatko može postupiti kao oni, pokazat ću primjerom spomenutog Pizona. On je bio vrlo značajan čovjek golema ugleda, blizak Neronu, koji je u njega imao veliko povjerenje. Često je Neron odlazio s njim jesti u svoje perivoje. Mogao se, dakle, Pizon sprijateljiti s ljudima, koji bi smjelošću, srčanošću i sklonošću bili prikladni za takav pothvat, što je velikašu bilo vrlo jednostavno, i, u trenutku kad se Neron bude nalazio u svojim perivojima, obavijestiti ih o svojem cilju i prikladnim ih riječima osokoliti da učine ono što više nisu imali vremena odbiti, i što nije moglo ne uspjeti. I tako, istraže li se sve druge urote, opazit će se da se malo njih nije moglo izvesti na 752 215. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 4—7. 753 272. god. pr. n. e. Opis urote u: Plutarh, MulierUm Virtutes. Međutim, tamo se ne spominje Nelemat, već

Helanik, etolijanski arhont. Aristotim je bio tiranin epirskoga grada Eleje. Walker smatra da je izvor Justin, nav. dj., XXVI, 1. 7,4 Riječ je o Gaumati, svećeniku-vraču, koji se izdavao za Smerdisa. Razotkrio ga je Ogan, ubijen je 522. god. pr. n. e. Vidjeti: Herodot, Historiae, III, 70-78. 7S5 192. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXV, 34-36.

298

jednak način. Ljudi se, međutim, u pravilu ne razumiju u te stvari, često prave goleme greške, kakva je i ta. Ne smije se dakle nikad obavještavati o podvigu ako nije nužno, i to kad se izvodi, a ako koga ipak obavijestiš, obavijesti samo jednu osobu s kojom imaš vrlo dugo iskustvo i koju su potaknuli isti razlozi kao i tebe. Naći takva pojedinca mnogo je lakše nego naći ih više, i zato je manje opasno, a osim toga ako te i prevari, nekako ćeš se zaštititi, što ne možeš kad ima mnogo urotnika, jer netko mi je pametan rekao da se pojedincu može sve kazati; ne ostaviš li, naime, štogod napisano vlastitom rukom, njegovo potvrđivanje vrijedi koliko i tvoje nijekanje, a svatko se mora čuvati da se pisanjem ne nasuče, jer nema dokaza koji će te lakše odati nego ono što svojom rukom napišeš. Kad je Plaucijan htio dati da ubiju cara Severa i sina mu Antonina,756 to je priopćio tribunu Saturninu, koji je odlučio da ga potkaže a ne da ga posluša, a kako se bojao da se prigodom prijave ne povjeruje više Plaucijanu nego njemu, od njega je zatražio da mu na papiriću svojeručno potvrdi ono što mu je dao kao zadaću, što je Plaucijan, zaslijepljen ambicijom, i učinio, pa je tribun bio uz dokaz optužen, a da nije bilo onog papirića i drugih dokaza, prevagnula bi Plaucijanova obrana, toliko je hrabro nijekao. Moguće je dakle optužbu pojedinca obezvrijediti, ako on ne može podnijeti pisani ili drugi dokaz, čega se treba čuvati. Među Pizonovim urotnicima bila je i žena imenom Epiharis, nekadašnja Neronova prijateljica, koja je smatrala da među urotnicima treba da bude i zapovjednik nekoliko troveslarki što ih je Neron držao da ga čuvaju, pa ga je obavijestila o uroti, ali ne i o urotnicima.757 Zapovjednik ju je iznevjerio i potkazao Neronu, a ona je optužbu tako smjelo nijekala da je Nerona zbunila i on je nije osudio. Dvije su, dakle, opasnosti kad se pojedinac obavijesti o uroti, prva je da te prijavi s dokazom, druga da te prijavi kad mu nađu dokaze, ili kad ga stave na muke, pošto na temelju nekog znaka ili kakve sumnje bude uhićen. I jedna se i druga opasnost, međutim, može svladati, prva, navodeći da te je taj čovjek mrzio, druga, navodeći da je bio prisiljen na laž. Mudrost, dakle, nalaže da se nikome pothvat ne povjeri, nego da se postupi prema opisanim primjerima, ili, ako se povjeri, da se to učini samo jednoj osobi, što je također opasno, ali mnogo manje nego kad se obavijeste mnogi, Nije daleko od tog postupka, kad te nužda prisili da vladaru učiniš ono što vidiš da bi on htio učiniti tebi, i kad je ta nužda tako hitna da ti vrijeme ne dopušta drugog izlaza. Ta nužda gotovo uvijek pothvat dovede do željenog ishoda, a kao dokaz dovoljna su dva primjera koja želim navesti. Među prvim i najintimnijim prijateljima cara Komoda bili su Leto i Elekto, zapovjednici pretorijanske vojske, a M arcija mu je bila jedna od prvih konkubina i prijateljica.758 Kako su mu oni kadšto prigovarali zbog postupaka kojima je prljao svoju osobu i carstvo, odlučio je da ih dadne ubiti, pa je na popis stavio M arciju, Leta i Elekta te još neke druge koje je htio dati ubiti iduće noći, i taj je popis stavio pod uzglavlje svojega kreveta, a kad je otišao da se opere, neki dječak, njegov miljenik, igrajući se po sobi i po krevetu, pronađe popis, izađe s njim van i naiđe na Marciju, koja mu ga oduzme, pročita ga, doznavši njegov sadržaj odmah pošalje po Leta i Elekta, pa kad su sve troje uvidjeli u kakvoj su opasnosti odluče da ga preduhitre i ne gubeći vrijeme iduće noći ubiju Komoda. Car Antonin Karakala nalazio se s vojskom u Mezopotamiji,759 a prefekt mu je bio Makrin, čovjek skloniji građanskom nego vojničkom životu, a kako se slabi vladari uvijek boje da tko protiv njih ne učini ono što 756 205. god. pr. n. e. Gaj Fulvije Plaucijan, sudski prefekt, koji je težio neograničenoj vlasti. Urotio seprotiv cara Septimija Severa (193-211). Izvor je Herodijan, De Imperio Rotnanorum Imperatorum post Marcum, III, 34-42. 757 Vidjeti: Tacit, Annales, XV, 51. 758 Vidjeti: Herodijan, nav. dj., I, 52-55. Marko Aurelije Komod, car od 176. do 192. god., kad je ubijen u uroti. 759 217. god. pr. n. e. Vidjeti: Herodijan, nav. dj., IV, 22^24.

299

sami smatraju da zaslužuju, Antonin je pisao u Rim prijatelju Maternijanu neka od astrologa dozna teži li itko za carstvom i neka ga o tome obavijesti. Maternijan mu pismom odgovori da za tim teži Makrin. Pismo je dospjelo prije u Makrinove nego u careve ruke, pa kad je Makrin vidio da je prisiljen, ili prije nego novo pismo stigne u Rim ubiti Antonina, ili umrijeti, zadužio je M arcijala, centuriona koji mu je bio vjeran i kojemu je Antonin par dana prije toga dao ubiti brata, da ga ubije, što je Marcijal uspješno obavio. Očito je dakle da nužda koja ne dopušta gubiti vrijeme ima gotovo jednak učinak kao postupak Nelemata Epirskog koji sam gore opisao. Očito je i ono što sam rekao gotovo na samom početku ove rasprave, kako vladare najviše ugrožavaju prijetnje i kako su povod djelotvornijim urotama nego sami zločini. Toga se vladar mora čuvati, jer ljude treba ili tetošiti ili ih se treba osloboditi, a nikad ih ne treba dovesti u položaj da moraju misliti kako treba da budu ubijeni ili da ubiju. Što se tiče opasnosti kojima se izlaže prilikom izvedbe urote, one nastaju ili kad se promijeni naredba, ili kad se prepadne onaj koji je provodi u djelo, ili kad izvođač pogriješi zbog neopreznosti, ili kad izvedba nije savršeno obavljena, jer je ostao živ dio onih koje je prema planu trebalo ubiti. Velim, dakle, da ništa toliko ne smeta i ne priječi bilo koji posao ljudi koliko iznenadna promjena odluke, kad više nema vremena, i preinaka prethodno utvrđenog dogovora, a ako takva promjena ikad išta poremeti, onda poremeti u ratu i u pothvatima sličnim onima o kojima govorimo, jer nema u takvim podvizima ničega nužnijeg od ispunjavanja zadaće za koju je svaki čovjek zadužen. Ako ljudi danima i danima misle na određeni zadatak i na način njegova obavljanja, a onda iznenada dođe do promjene plana, nemoguće je da se svi ne zbune i da se sve ne upropasti, tako da je mnogo bolje, koliko god bilo nekih propusta, podvig izvesti prema utvrđenom dogovoru, negoli odustajući od njega upasti u tisuću neprilika. To se događa kad nema vremena za preinaku, jer kad ga ima, čovjek se može ravnati po svojoj volji. Poznata je urota obitelji Pazzi protiv Lorenza i Giuliana Medicija. Dogovor je bio da budu na ručku s kardinalom San Giorgia760 i da ih za vrijeme ručka ubiju. Bilo je dogovoreno tko treba da ih ubije, tko da zauzme palaču, tko da pohita u grad i narodu javi da je slobodan. Međutim, u stolnoj crkvi u Firenci, gdje su Pazzi, Medici i kardinal prisustvovali svečanom obredu, doznalo se da tog jutra Giuliano neće biti na ručku. Zbog toga su se urotnici sastali i odlučili da ono što je trebalo učiniti u kući obitelji Medici učine u crkvi, što je poremetilo cijeli dogovor, jer Giovambattista da Montesecco nije htio sudjelovati u ubojstvu tvrdeći da to ne želi učiniti u crkvi, tako da su bili prisiljeni promijeniti uloge za svaku akciju, 61 a kako nisu imali vremena da se za to pripreme napravili su toliko grešaka da su prilikom izvođenja pothvata bili svladani. Malodušnost prilikom izvedbe obuzme urotnika ili zbog poštovanja prema žrtvi ili zbog plašljiVosti. Toliko veličanstveno djeluje i poštovanje izaziva nazočnost vladara, te se lako dogodi da. izvoditelja ili smiri ili zaprepasti. Kad su M arija uhvatili stanovnici Minturna poslali su nekog roba da ga ubije, a on se prestravio kad je ugledao takva čovjeka i kad se sjetio njegova imena pa je postao malodušan i nije smogao nimalo snage da ga ubije.762 Pa ako takvu moć ima čovjek vezan, zarobljen, kojega guši zla fortuna, koliko straha tek izaziva slobodan vladar, kojemu veličanstvo naglašavaju uresi, raskoš i njegova pratnja? Takav te sjaj može prestrašiti, kao što te dobrostiv doček može umiriti. Neki su se urotili protiv kralja Tračana Sitalka,763 odredili su dan . 760 Raffaello Riario, kardinal San Giorgia. U njegovu je čast trebao biti ručak 26. travnja 1478. 761 Zadatak da ubiju Lorenza Medicija dobili su Antonio da Volterra i svećenik Stefano Bagnoni, ali su ga oni u uzbuđenju samo ranili. 762 88. god. pr. n. e. Vidjeti: Piutarh, Vita Caii Marti, 37-40. 763 Sitalk je bio kralj Odriza, a ovdje je riječ o Kipselu, tiraninu Korinta.

300

smaknuća, sastali su se na dogovorenom mjestu, gdje je bio vladar: nitko se od njih nije ni pomaknuo da ga napadne, tako da su otišli a da nisu ništa pokušali niti su znali što ih je spriječilo, pa su jedan drugoga optuživali. Više su puta učinili istu grešku, tako da je urota bila otkrivena, a ofii su snosili kaznu za zločin koji su mogli a nisu htjeli učiniti. Urotili su se protiv vojvode ferarskog Alfonsa dvojica njegove braće,764 a poslužili su se kao posrednikom vojvodinim svećenikom i pjevačem Giannesom,765 koji im je na njihov zahtjev više puta vojvodu doveo, pa su ga oni mogli mirne duše ubiti. Nitko se od njih ipak nije usudio to učiniti, tako da su bili otkriveni, pa su ispaštali zbog svoje pakosti i nerazboritosti. Njihova je nemoć mogla nastati jedino zbog toga što ih je vojvodina nazočnost prestrašila, ili ih je koji njegov humani postupak razoružao. Nepriliku ili grešku u tim odlučnim trenucima izazove nerazboritost ili malodušnost, jer te i jedna i druga obuzmu, i mozak ti se smete, pa govoriš i činiš što ne smiješ. A kako ljude spopadne strah i zbunjenost, nije mogao bolje pokazati Tito Livije nego opisujući Aleksamena Etolskog, kad je htio ubiti Spartanca Nabida, o čemu smo gore govorili. O trenutku kad je to trebalo učiniti i kad je Aleksamen svojim ljudima otkrio što treba da urade, Tito Livije kaže: »Collegit et ipse animum, confusum tantae cogitatione r e i« :66 Nemoguće je naime da se itko, makar koliko bio u duši postojan, i sviknut na smrt ljudi i na rukovanje oružjem, u tom času ne zbuni. Stoga treba izabrati ljude iskusne u tim stvarima i nikome drugome ne treba vjerovati, koliko god slovio kao vrlo hrabar čovjek, jer u velikim pothvatima nitko ne obećava siguran ishod ako nema iskustva. Zbog zbunjenosti može ti oružje ispasti iz ruke, ili možeš štogod reći, pa postići jednak učinak. Komodova sestra Lučila767 naredila je Kvincijanu da ubije njezina brata. Kvincijan je dočekao Komoda na ulazu u amfiteatar, pa je primaknuvši mu se s isukanim bodežom viknuo: »Ovo ti šalje Senat«, i zbog tih je riječi bio uhvaćen prije nego što je zamahnuo rukom da ga ubije. Poslan da ubije Lorenza Medicija, kao što smo kazali, Antonio di Volterra približivši mu se rekao je: »Ah, izdajice!«, a taj je povik spasio Lorenza i upropastio urotu. Zbog spomenutih razloga urota se može ne dovršiti kad je usmjerena protiv jedne glave. No lako se ne završi kad je usmjerena protiv dviju, dapače, toliko je teška da je uspjeh gotovo nemoguć, jer istu akciju u isto vrijeme provesti na raznim mjestima gotovo je nemoguće, budući da se u različito vrijeme ne može obaviti, kako jedna ne bi pokvarila drugu. Prema tome, ako je urota protiv jednog vladara nesigurna, opasna i nerazborita, urotiti se protiv dvojice potpuno je uzaludno i lakoumno. I da ne poštujem tog posvjesničara nikad ne bih povjerovao ono što Herodijan veli o Plaucijanu,768 kad je on centurionu Saturninu dao zadatak da sam ubije Severa i Antonina, koji su stanovali na različitim mjestima, jer to je toliko nerazumno, da nikome osim tako uglednom povjesničaru ne bih povjerovao. Neki atenski mladići urotili su se protiv Diokla i Hipije, atenskih tirana.769 Ubili su Diokla, a preživio je Hipija, koji ga je osvetio. Heraklejani Hio i Leonida, Platonovi učenici, urotili su se protiv tirana Klearka i Satira: ubili su Klearka, a preživio je Satir, koji ga je osvetio.7 0 Obitelji Pazzi, koju smo više puta spominjali, uspjelo je ubiti samo 764 Giulio i Ferdinando d’Este, nezakoniti sinovi Ercolea I, 1506. god. protiv vojvode Alfonsa, zakonitog sina i nasljednika, i kardinala Ippolita. Osuđeni su na doživotni zatvor. 765 Gian Cantore. 766 Lat.: Morao je doći k sebi, toliko ga je uznemirila pomisao na ovakvo djelo (Tito Livije, nav. dj., XXXV, 35). 767 Ana Aurelia Galeria Lučila Augusta, kćer Marka Aurelija i Komodova sestra, koja je težila apsolutnoj vlasti. Vidjeti: Herodijan, nav. dj., I, 20-23. 768 Vidjeti: Herodijan, nav. dj., III, 38. 769 514. god. pr. n. e. Hiparh, a ne Diokle. Vidjeti: Tukidid, nav. dj., VI, 54-59, i Justin, nav. dj., II, 9. 770 353. god. pr. n. e. Vidjeti: Justin, nav. dj., XVI, 5. Usp.: Rasprave. . . , I, 16.

301

Giuliana. Prema tome, sličnih urota protiv više glava treba da se odrekne svatko, jer ne koristi ni sebi, ni domovini, ni ikome, dapače, oni koji prežive postanu još nepodnošljiviji i okrutniji, kao u Firenci, Ateni i Herakleji, koje sam spomenuo. Istina je da je Pelopidina urota771 radi oslobođenja domovine u svakom pogledu nailazila na teškoće, pa je ipak imala posve sretan završetak, budući da se Pelopida nije rotio samo protiv dvojice tirana, nego protiv desetorice; ne samo što nije bio čovjek od povjerenja pa nije imao lak pristup do tirana, nego je bio buntovnik, no ipak je mogao doći u Tebu, ubiti tirane i osloboditi domovinu. Sve je ipak učinio uz pomoć nekog Karona, savjetnika tirana, koji mu je omogućio da do njih dođe i da ih ubije. Neka, međutim, nitko ne slijedi njegov primjer, jer je njegov podvig bio nemoguć, i pravo je čudo što je uspio, a takvim su ga smatrali i pisci, koji su ga proslavili kao nešto rijetko i gotovo bez uzora. Mogla je tu akciju prekinuti neka lažna predodžba ili kakav iznenadan događaj u presudnom trenutku. Ono jutro kad su Brut i ostali urotnici htjeli ubiti Cezara,772 on je dugo razgovarao s Gnejom Popilijem Lenatom, jednim od urotnika, a kad su ostali opazili taj dugi razgovor posumnjali su da Popili je otkriva Cezaru urotu, i gotovo su pokušali Cezara tu ubiti i ne čekati da to urade u Senatu, pa bi tako bili i učinili, da razgovor nije završio, te kako u Cezarovu ponašanju nisu primijetili ništa neobično, ohrabrili su se. Treba razmisliti o takvim lažnim dojmovima i mudro o njima voditi računa, to više što ih je lako steći, jer kome savjest nije mirna, lako povjeruje da se o njemu govori. Može se čuti koja riječ što je izgovorena s posve drugim ciljem pa da uznemiri dušu i da te navede na pomisao kako se odnosi na tvoje namjere, da te nagna na bijeg i da zato sam otkriješ urotu, ili da poremetiš akciju ubrzavajući je prije vremena. A to se lakše događa kad više osoba zna za urotu. Sto se, pak, tiče nepredviđenih događaja, budući da su nenadani, jedino se primjerima mogu prikazati, i na temelju njih se mogu upozoriti ljudi da budu oprezni. Lučio Belanti773 iz Siene, kojega smo već spominjali, zbog ljutnje prema Pandolfu što mu je oduzeo kćer koju mu je prije dao kao ženu, odlučio je da ga ubije i izabrao je vrijeme. Gotovo svaki dan je Pandolfo išao posjetiti bolesnog rođaka pa je prolazio kraj Giulijeve kuće. Opazivši to Lučio je naredio urotnicima da budu u njegovoj kući kako bi ubili Pandolfa dok prolazi, i pošto ih je naoružane postavio iza vrata, jednoga je ostavio na prozoru, da u trenutku kad Pandolfo, prolazeći, bude kraj vrata, dadne znak. Kad je Pandolfo stigao i kad je onaj urotnik dao znak, Pandolfo se susreo s prijateljem koji ga je zaustavio, a oni što su bili s njim prošli su naprijed pa kad su vidjeli ili čuli zveket oružja otkrili su zasjedu, tako da se Pandolfo spasio, a Lučio je s drugovima morao pobjeći iz Siene. Onaj susret bio je događaj koji je spriječio akciju i zbog kojega je Lučio upropastio svoj podvig. Takvim događajima, budući da su rijetki, nije moguće doskočiti ni na koji način. Potrebno je dakako istražiti što sve može nastati, i raditi u skladu s tim. Preostaje nam sada još samo da razmotrimo opasnosti koje dolaze poslije urote, a ima samo jedna, i to kad ostane netko da osveti ubijenog vladara. Mogu, dakle, ostati njegova braća, njegovi sinovi i druga svojta, koji očekuju da će naslijediti vlast; a ostati mogu ili zbog tvojeg nemara, ili zbog već kazanih razloga, da se osvete. To je doživio Giovannandrea da Lampugnano, koji je zajedno sa svojim urotnicima ubio milanskog vojvodu,774 a kako su ostali njegov sin i dvojica od njegove braće, stigli su na vrijeme 771 372. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Pelopidas, 7-13. 772 Vidjeti: Plutarh, Brutus, 14—16. 773 U tzv. filadelfijskom manuskriptu stoji Giulio, umjesto Lučio. 774 Na Božić 1476. ubijen je Galeazzo Maria Sforza, a ostali su njegov sin Gian Galeazzo i braća Ludovico i Ascanio.

302

osvetiti ubijenoga. A u takvim slučajevima urotnike zaista valja opravdati, jer tome ne mogu doskočiti, ali kad živ ostane netko zbog neopreznosti ili zbog njihova nemara, onda ne zaslužuju ispriku. Nekoliko urotnika iz Forlija ubili su svojega gospodara grofa Girolama,775 uhvatili su njegovu ženu i njegovu djecu koja su bila mala, pa kako su smatrali da ne mogu biti sigurni dok ne zaposjednu tvrđavu, a kaštelan im je nije htio dati, madonna Caterina, tako se grofica zvala, urotnicima je obećala da će, ako je puste u nju ući, narediti da im se preda, a neka uza se zadrže djecu kao taoce. Pod takvim jamstvom pustili su je da uđe, a kad je ona bila unutra sa zidina ih je prekorila zbog ubojstva muža i zaprijetila im se groznom osvetom. A da bi im stavila na znanje kako se za djecu ne brine pokazala im je spolovilo veleći kako ima čime drugu praviti.776 Tako su oni, kratke pameti i opazivši kasno svoju grešku, neopreznost ispaštali doživotnim progonstvom. Od svih pogibelji, međutim, nakon završene urote nema izvjesnije, ni one koje se treba više bojati, nego kad narod voli vladara kojega si ubio, jer tada urotnici ne mogu sebi pomoći, budući da se ne mogu sačuvati.777 Primjer je Cezar, kojega je volio narod pa ga je i osvetio, jer su svi urotnici, pošto su protjerani, bili u razno doba i na raznim mjestima ubijeni. Urote protiv domovine za počinitelje su manje opasne nego urote protiv vladara, zato što manje opasnosti ima dok se snuju, kad se izvode opasnosti su podjednake, a nakon izvedbe nema opasnosti. Dok se pripremaju, nema mnogo opasnosti, zato što građanin može težiti prema vlasti a da nikome ne oda što osjeća i što namjerava, pa ako se ništa ne ispriječi, može pothvat uspješno izvesti, ako mu se ispriječi kakav zakon, može čekati povoljnije vrijeme i izabrati drugačiji put. To vrijedi za republiku koja je u stanovitoj mjeri iskvarena, jer u neiskvarenoj, gdje nema poticaja uroti, njezinu građaninu te misli ne padaju na pamet, građani, dakle, s pomoću mnogih načina i mnogim putovima smiju težiti vlasti, bez ikakve opasnosti, s jedne strane zato što su republike sporije od vladara, manje sumnjičave i stoga neopreznije, s druge strane zato što više poštuju važne građane i stoga su oni smjeliji i srčaniji kad snuju protiv nje. Svatko je čitao o Katilininoj uroti koju je opisao Salustije,778 pa zna kako je Katilina ne samo ostao u Rimu, nego i došao u Senat i vrijeđao Senat i konzula, toliko je poštovanja republika imala prema svojim građanima. A kad je otišao iz Rima i bio već među vojnicima, Lentulo i ostali urotnici ne bi bili uhvaćeni, da nije bilo pisama napisanih njihovom rukom, koja su ih otvoreno optuživala. Hanon, vrlo moćan čovjek u Kartagi, težeći da postane tiraninom, naumio je da se za vrijeme svadbe jedne njegove kćeri otruje cio Senat, a zatim da on postane vladarom.779 Kad se to dočulo, jedina mjera koju je Senat poduzeo bila je donošenje zakona, koji je ograničavao troškove za gozbe i svadbe, toliko je poštovanje osjećao prema njegovim svojstvima. Istina je da je urota protiv domovine teža i opasnija, jer rijetko kad su ti dovoljne vlastite snage, budući da se rotiš protiv mnogih. A nije svatko zapovjednik vojske kao što su bili Cezar, Agatoklo, ili Kleomen i slični, koji su iznenada i silom osvojili domovinu. Jer ljudima poput njih put je vrlo lak i vrlo siguran, ali ostali koji nemaju takvih snaga treba da to obave ili prijevarom i snalažljivošću, ili stranim snagama. Što se prijevare i snalažljivosti tiče, pošto je Atenjanin Pizistrat pobijedio Megarane780 i stekao naklonost naroda, 775 Girolamo Riario, kojega je 1488. ubio Francesco d’Orso. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 34. 776 Usp.: Vladar, XX pogl., i Umijeće ratovanja, VII. 777 Usp.: Vladar, XIX pogl. 778 Lucije Sergije Katilina se više puta kandidirao za konzula, a kad nije uspio, organizirao je urotu uz podršku Pompejevih neprijatelja, okupljajući aristokraciju kojoj je obećao kasaciju dugova. Ciceron, Pompejev saveznik, demaskirao je urotu u Senatu. Prisiljen na bijeg, poginuo je u okolici Pistoje (Salustije, Bellum Catilinarum, 31). 779 Oko 350. god. pr. n. e. Vidjeti: Justin, nav. dj., XXI, 4. 780 Vidjeti: Piutarh, Solon, 30.

303

jednog je jutra izišao ranjen tvrdeći da ga je plemstvo zbog ljubomore napalo, pa je zahtijevao da dobije naoružane čuvare. Od tog stupnja vlasti lako se uspeo do tolike veličine da je postao tiraninom Atene. Pandolfo Petrucci s ostalim se bjeguncima vratio u Sienu, pa mu je kao redovna služba bilo dodijeljeno zapovjedništvo nad stražom na trgu, što su drugi odbijali. Usprkos tome s vremenom je kod tih naoružanih ljudi stekao tolik ugled da je za kratko vrijeme postao vladarom. Mnogi su drugi drugačijom spretnošću i postupkom ubrzo i bez opasnosti isto postigli. Oni koji su se vlastitom snagom a ne stranom vojskom rotili s ciljem da osvoje domovinu prolazili su kako koji, već prema fortuni. Spomenuti Katilina je propao. Hanon, kojega smo gore spomenuli, nije uspio s otrovom pa je naoružao mnogo tisuća osoba te su i oni i on poginuli. Da bi postali tiranima neki su tebanski prvaci pozvali u pomoć spartansku vojsku i preuzeli u gradu tiransku vlast.781 Prema tome, kad se istraže sve urote protiv domovine, nećeš naći nijednu, ili ćeš naći malo njih, koje su ugušene dok su se snovale, nego su sve ili uspjele ili su propale kad su se izvodile. Kad su uspješno završile, sobom nisu donijele drugih opasnosti osim onih što ih po svojoj naravi nosi vladanje, jer kad netko postane tiraninom izlaže se prirodnim i uobičajenim opasnostima koje donosi tiranija, protiv kojih nema druge obrane osim onoga o čemu se raspravljalo.782 To je sve što sam smatrao potrebnim napisati o urotama, a zadržao sam se na onima u kojima se upotrebljava oružje a ne na onima gdje se rabi otrov, zato što sve imaju jednak tijek. Istina je da su urote s otrovom opasnije, zato što su nesigurnije, jer nije svatko dobro upućen, pa se valja dogovoriti s onim tko jest, a baš ti ta nužda donosi opasnost. Nadalje, zbog mnogih razloga ispijanje otrova ne mora biti smrtno, kao što se dogodilo onima koji su ubili Komoda, koji je izbljuvao otrov što su mu ga dali, pa su ga bili prisiljeni zadaviti, da bi bio ubijen. Stoga vladari nemaju većeg neprijatelja od urote, jer kada dođe do urote protiv njih, ili budu ubijeni, ili se osramote. Ako, naime, urota uspije, oni budu ubijeni; bude li otkrivena, pa oni ubiju urotnike, uvijek se pomišlja na to da je vladar urotu izmislio kako bi udovoljio svojoj škrtosti i okrutnosti protiv krvi i imovine onih koje je ubio. Stoga ne želim propustiti da vladara ili republiku protiv kojih su se urotili upozorim, kad otkriju urotu, da prije nego poduzmu mjere odmazde vrlo pomno nastoje shvatiti kakve je vrste, i neka dobro odmjere kakve su mogućnosti urotnika a kakve su njihove, pa ako vide da su urotnici mnogobrojni i jaki, neka ih ne raskrinkaju sve dok se ne budu pripremili da ih s dovoljnim snagama unište, jer bi inače raskrinkali svoju nemoć i propast. Stoga moraju s mnogo vještine hiniti, jer urotnici kad uvide da su otkriveni djeluju bez imalo obzira. Primjer su Rimljani, koji su ostavili dvije legije vojnika da Kapuance štite od Samnićana, kao što smo na drugom mjestu ispripovijedali,783 a zapovjednici legija su se urotili da bi se domogli vlasti u Capui. Kad se to u Rimu dočulo, povjerili su Rutiliju, novom konzulu,784 da poduzme mjere, a on je, da bi uspavao urotnike, proglasio kako je Senat odlučio produžiti boravak legija u Capui, u što su vojnici povjerovali, pa kako su mislili da imaju vremena provesti u djelo svoj naum nisu ubrzali izvedbu pothvata, i tako su mirovali sve dok nisu počeli opažati da ih konzul odvaja jednog od drugoga, te su se zbog sumnje koja ih je obuzela otkrili i svoj naum izveli. A boljeg primjera od toga nema ni urotnicima ni onima protiv kojih se rote, jer iz toga se vidi koliko su ljudi spori kad misle da imaju vremena, a koliko se žure kad ih na to nagna nužda. Vladar ili republika koji hoće da odgode otkrivanje urote radi vlastite koristi, najbolje će učiniti ponude li spretno urotnicima priliku za akciju u 781 Vidjeti: Rasprave..., II, 3, i Justin, nav. dj., III, 6. 782 U 4. i 5. poglavlju III knjige. 783 Vidjeti: Rasprave.. .,11, 26. 784 Gaj Marcije Rutilije, 342. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 38-41.

304

kratkom vremenskom razmaku, kako bi im oni, čekajući ili smatrajući da imaju vremena, dali priliku da ih kazne. Tko je drugačije postupio ubrzao je svoju propast, kao atenski vojvoda785 i Guglielmo de’ Pazzi. Postavši tiraninom Firence i dočuvši da mu se sprema urota vojvoda je bez ikakve istrage dao uhvatiti jednoga urotnika, na što su ostali smjesta pograbili oružje i lišili ga vlasti. Guglielmo, povjerenik u Val di Chiani godine 1501,786 pošto je dočuo da se u Arezzu sprema urota u korist Vitellijevih, kako bi se grad oduzeo Firentincima, smjesta je u taj grad otišao ne misleći na to kakve su snage urotnika ili njegove, pa je bez ikakvih priprema na savjet svojega sina biskupa787 dao uhvatiti jednoga urotnika; nakon tog uhićenja ostali su smjesta zgrabili oružje i oduzeli grad Firentincima, a Guglielmo je umjesto povjerenikom postao zarobljenikom. Kad su, međutim, urote slabe, mogu se i moraju bezobzirno uništiti. Ne treba nipošto oponašati dva postupka, gotovo suprotna jedan od drugoga; prvi je primijenio spome­ nuti atenski vojvoda koji je, da bi pokazao kako je uvjeren da su mu firentinski građani privrženi, dao ubiti jednoga koji mu je odao urotu;788 drugi je primijenio Dion Sirakužanin koji je, da bi iskušao nekoga u koga je sumnjao, dopustio Kalipu, u kojega je imao povjerenja, da se pravi kao da se protiv njega urotio/89 Obadva su vladara zlo prošli, jer je prvi obeshrabrio potkazivače a ohrabrio urotnike; drugi je otvorio lak put svojoj pogibiji, dapače, sam je glavom upravljao urotom protiv sebe, jer je Kalip, koji je mogao slobodno djelovati protiv njega, djelovao tako da mu je oduzeo život i vlast.

VII

Zašto prelazak od slobode na ropstvo i od ropstva na slobodu kadšto prođe bez krvi, a kadšto je jako krvav Kolebat će se možda netko zašto mnogi prelasci od slobode na tiraniju ili obratno nekad budu krvavi a nekad bez krvi. Naime, kao što pokazuju povijesti, u sličnim promjenama kadšto je poginulo bezbroj ljudi, kadšto se nikome nije ništa dogodilo, kao u Rimu kad je kraljevska vlast prešla u vlast konzula i kad su bili prognani jedino Tarkviniji,790 a nikome se drugom nije ništa dogodilo. To ovisi o tome je li stanje koje se mijenja nastalo silom ili mirno, jer kad nastaje silom mnogi budu napadnuti, a kad dođe do preokreta napadnuti se žele osvetiti, pa od želje za osvetom dođe do krvoprolića i pogibije ljudi. Kad su, međutim, stanju što se mijenja pridonijeli svi građani koji su državu učinili velikom, prilikom promjene ti građani nemaju razloga ikoga napasti osim glavu. Takve je vrste bilo stanje u Rimu, i progon Tarkvinija, kao i u Firenci za vrijeme Medicija, kad su nakon njihove propasti tisuću četiri stotine devedeset i četvrte bili samo oni napadnuti.791 I tako, te promjene ne budu jako opasne, ali su vrlo opasne one koje izazovu osvetnici, takve da od njih zadrhti tko o njima čita. Primjera ima u povijesti mnogo i neću ih navoditi. 785 Gautier de Brienne, nazvan atenski vojvoda, u službi Firence, 1341—1342. u pohodu protiv Pise, imenovan je doživotnim vladarom Firence 1342, poslije firentinskog poraza, ali je protjeran u narodnom ustanku 1343. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 30-37. 786 Guglielmo de’Pazzi. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d ’Italia, V, 5. 787 Cosimo de’Pazzi. 788 Matteo di Marozzo. 789 Vidjeti: Plutarh, Dion, 54. 790 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 59. 791 9. studenoga protjeran je Piero Medici, nasljednik Lorenza Veličanstvenog, sa svojom braćom, kardinalom Giovanijem i Giulianom. 20

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

305

VIII Tko želi izazvati preokret treba da razmotri kakva je republika Već je rečeno792 kako nevaljao građanin može nanositi zlo samo u iskvarenoj republici. Osim tada navedenih razloga, taj zaključak potkrepljuje primjer Spurija Kasija i Manlija Kapitolina. Spurije je bio ambiciozan čovjek,793 koji je htio osvojiti izvanrednu vlast u Rimu pridobivajući narod mnogobrojnim dobročinstvima, primje­ rice, prodajom polja koja su Rimljani oduzeli Hernicima. Njegovu je pohlepu raskrin­ kao Senat, pa je postao toliko sumnjiv da je narod, kad mu je on ponudio novac od prodaje žita dovezenog sa Sicilije, to njemu potpuno odbio, smatrajući da Spurije želi dati cijenu njegove slobode. Da je pak taj narod bio iskvaren ne bi tu cijenu odbio i otvorio bi mu put prema tiraniji koji mu je zatvorio. Još je značajniji primjer Manlija Kapitolina,794 jer pokazuje koliku duhovnu i tjelesnu vrlinu, kolika dobra djela u korist domovine izbriše gruba pohlepa za vlašću, koju je, kao što se vidi, u njemu stvorila zavist koju je osjećao prema častima ukazanim Kamilu. I toliko je u duši bio zaslijep­ ljen, da je, ne razmišljajući o tome kako živi grad, ne vodeći računa o tome da Rim, onakav kakav je bio, ne bi podnosio da mu se narušavaju zakoni, stao u Rimu poticati pobune protiv Senata i protiv zakona domovine. Tu se očituje savršenost toga grada i valjanost njegova stanovništva, jer se u njegovu slučaju nitko od plemstva, makar su jedan drugog nemilosrdno štitili, nije ni pomaknuo da mu pomogne, nitko od svojte nije ništa učinio njemu u prilog, dok su se radi drugih optuženih znali pojavljivati jadna izgleda, odjeveni u crno, strašno tužni, da bi izmolili milost prema optuženom, a kraj M anlija nije bilo nikoga. Pučki tribuni, skloni uvijek podržati sve što je išlo u prilog narodu osobito ako su se pri tom suprotstavljali plemstvu, u ovom su se slučaju složili s plemićima da unište zajedničku kugu. Narod Rima, potpuno okrenut svojem probitku i zadovoljan sa svim što je bilo upereno protiv plemstva, premda je Manliju bio naklonjen, čim su ga tribuni optužili i izložili sudu naroda od branitelja je postao sucem i bez ikakva oklijevanja ga je osudio na smrt. Stoga mislim da u ovoj povijesti nema prikladnijeg primjera da pokaže valjanost zakona rimske republike nego što je taj, jer nitko u tom gradu nije ni prstom maknuo da brani građanina puna svake vrline i koji je javno i privatno učinio vrlo velik broj hvale vrijednih djela. A uzrok je tome što je jača bila ljubav prema domovini nego ikakav drugi obzir, pa su svi vodili mnogo više računa o opasnostima koje su o njemu ovisile nego o njegovim prošlim zaslugama, te su ih se njegovom smrću oslobodili.795 A Tito Livije kaže: »Hune exitum habuit vir, nisi in libera civitate natus esset, m em orabilis «.796 Treba tu razmotriti dvije stvari. Prva je činjenica da na drugačiji način treba tražiti slavu u iskvarenom gradu negoli u gradu gdje se još živi politički razborito. Druga je gotovo ista kao i prva, da ljudi u svojim postupcima, pogotovo u velikim djelima, moraju voditi računa o vremenima i njima se 792 Vidjeti: R a s p r a v e I, 34, i III, 6. 793 Konzul Spurije Kasije je predlagač agrarnog zakona iz 486. po kojem se osvojena zemlja trebala podijeliti plebejcima. Suprotstavili su mu se optimati, bogati plebejci, ali i sirotinja, jer je Kasije htio da u podjeli zemlje sudjeluje i latinsko stanovništvo. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 41. 794 Marko Manlije Kapitolin se pobunio kad je Senat dao uhapsiti njegova sposobnog oficira zbog dugova, i rasprodao je svoja imanja da bi namirio dug. Takvo je ponašanje bilo preopasno za poredak, i među plebejce je proširena glasina da on zapravo teži tiraniji iz zavisti prema vođi optimata Marku Furiju Kamilu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 11 - 2 0 .

795 Istina je da je Manlije bio previše revolucionaran za svoje vrijeme i da su optimati uspješno posijali razdor među plebsom, što bi se moglo istaknuti kao uspješan primjer političke propagande. 796 Lat.: Takva je bila sudbina čovjeka koji bi bio čuven da se nije rodio u slobodnoj državi (Tito Livije, nav. dj., VI, 20).

306

prilagoditi.797 A oni što zbog nevaljalog izbora ili prirodne sklonosti nisu u skladu s vremenima, većinom žive nesretni i njihova djela imaju slab ishod, dok je suprotno s onima koji se slažu s vremenom. Nema sumnje da se iz prije navedenih povjesničarovih riječi može zaključiti kako bi Manlije, da se rodio u doba M arija i Sule, kad su ljudi već bili iskvareni i kad bi on mogao ostaviti pečat svoje ambicije, postigao isto i doživio jednake uspjehe kao Marije i Sula i ostali koji su poslije težili prema tiraniji.798 Isto tako da su Sula i Marije živjeli u Manlijevo doba stradali bi već pri prvim svojim potezima. Jer svojim postupcima i svojim zlodjelima čovjek može početi s kvarenjem jednoga grada, ali nije moguće da mu bude dovoljan jedan život kako bi ga toliko iskvario da bi od toga sam mogao uživati plodove, a kad bi mu to i dopuštalo vrijeme, ne bi mu bilo moguće s obzirom na ponašanje ljudi, koji su nestrpljivi i svoju strast ne mogu dugo zatomljivati. Varaju se zatim u onome što rade, a osobito u onome što mnogo priželjkuju, pa bi, ili zbog nestrpljivosti, ili zbog obmane, u nevrijeme stvari poduzimali i propali bi. Stoga, tko želi osvojiti vlast u republici i uvesti u nju bezakonje, mora naići na stanovnike koje je vrijeme iskvarilo i koji se malo pomalo, iz naraštaja u naraštaj, primiču rasulu.799 Do toga nužno dolaze ako ih, kao što se već raspravljalo, često ne osvježe dobri primjeri, ili ako ih novi zakoni ne okrenu prvobitnim načelima. Bio bi, dakle, Manlije rijedak i znamenit čovjek da se rodio u iskvarenom gradu. I stoga građani koji u republikama poduzimlju neki pothvat, u korist slobode ili u korist tiranije, moraju razmotriti u kakvu je stanju republika pa po njemu prosuditi o teškoćama svojeg pothvata. Toliko je, naime, teško i opasno nastojanje da se oslobodi narod koji hoće da živi porobljen, koliko i nastojanje da se pokori narod koji hoće da živi u slobodi. A kako se gore veli da ljudi u svojem djelovanju moraju voditi računa o vremenima i prema njima postupati, o tome ćemo dugo govoriti u idućem poglavlju. IX

Kako se mora mijenjati s vremenima tko hoće da mu fortuna bude sklona Više sam puta razmatrao o tome kako uzrok slaboj ili dobroj fortuni ovisi o tome koliko ljudi usklađuju svoje postupke s vremenima. Ljudi, naime, kad djeluju postupaju neki naglo, neki oprezno. A kako se i jedan i drugi način udaljuju od prikladnog postupka, budući da se ne drže pravog puta, i jedan su i drugi pogrešni. Manje, međutim, griješi, i fortuna mu je sklona, tko svoj postupak, kao što sam rekao, usklađuje s vremenom i uvijek radi kao što narav zahtijeva. Svatko zna kako je obzirno i oprezno Fabije Maksim postupao sa svojom vojskom, mimo svake naglosti i svake smjelosti rimske, a dobra je fortuna pomogla da se taj njegov način dobro uskladi s vremenima. Kad je naime Hanibal došao u Italiju, još mlad i sa svježom fortunom, te dva puta porazio800 rimski narod i gotovo lišio republiku njezine dobre milicije i preplašio je, bolja fortuna nije mogla uskrsnuti nego što je bila pojava vojskovođe, koji bi odugovlačenjem i oprezom vješto zadržavao neprijatelja. Ni Fabije nije mogao 797 O temi sukladnosti vremena i ljudske akcije vidjeti: Maštarije Pieru Soderiniju u Dubrovnik, post 7. studenoga 1512; Vladar, XXV pogl. i Rasprave. .. , III, 9. 798 Građanski rat između Gaja Marija, vođe populara, i Lucija Kornelija Sule, vođe 9 ptimata, trajao je od 88. do Marijeve smrti, 86. god. pr. n. e. Marijevci su vladali do 82. god., kad je Sula uveo diktaturu. 799 Machiavelli uočava historijsku tendenciju koja je kasnije dovela do propasti Rimskog Carstva. Međutim, u pogledu Manlija Kapitolina on griješi. 80° p r j j e K a n e Rimljani su doživjeli tri poraza: na Ticinu i Trebbiji 218. i na Trazimenskom jezeru 217. god. pr. n. e., nakon čega je Fabije imenovan diktatorom. Fabije je izbjegavao sukob, ali je u stopu slijedio neprijatelja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 12. i 18. 20 *

307

uskladiti s povoljnijim vremenima svoje postupke koji su ga proslavili. A da je Fabije to radio po svojoj prirodi a ne zato što je morao, vidjelo se kad je Scipion htio s vojskom prijeći u Afriku da završi rat, pa mu se Fabije jako usprotivio ne mogući odustati od uobičajenog svojeg načina i od svojih navika.801 Da je ovisilo o njemu, Hanibal bi još bio u Italiji, jer nije uviđao da su se vremena promijenila i da treba promijeniti način ratovanja. A da je Fabije bio u Rimu kralj mogao je lako izgubiti rat, jer promjene svojih postupaka ne bi znao usklađivati s promjenom vremena. On se, međutim, rodio u republici, gdje su građani bili drugačiji i drugačija raspoloženja, a kao što je ona imala Fabija, koji je bio izvrstan kad je trebalo ratovati, tako je poslije imala i Scipiona u doba kad je u ratu trebalo pobjeđivati. Zbog toga je dugovječnija republika i duže joj je fortuna sklona nego vladavini pojedinca, jer se ona može bolje prilagoditi vremenima negoli vladar, zbog različitosti građana koji u njoj žive. Čovjek, naime, naviknut postupati na jedan način nikad se ne mijenja, kao što je rečeno, pa je neizbježno da propadne kad se promijene vremena oprečna tom njegovu načinu. Već spominjani Piero Soderini u svemu se ponašao humano i strpljivo. Zahvalju­ jući njemu domovina mu je napredovala dok su vremena bila u skladu s njegovim postupcima. Čim su, pak, došla vremena kad je trebalo prekinuti sa strpljivošću i skromnošću nije se znao snaći, pa je zajedno s domovinom propao.802 Papa Julije II za cijelo je vrijeme svojega papinskog vladanja postupao žestoko i kao mahnit,803 a kako su ga vremena dobro pratila, svi su mu pothvati uspijevali. Da su, međutim, nastala drugačija vremena, koja bi zahtijevala drugačije ponašanje, neizbježno bi propao, jer ne bi promijenio ni način ni načela svojega držanja. A što se ne možemo mijenjati, dva su razloga. Prvi je što se čovjek ne može oprijeti sklonostima svoje naravi.804 Drugi je što čovjeka kojemu je određen način ponašanja donio velik uspjeh, nije moguće uvjeriti da može uspjeti i drugači jim ponašanjem. Otud mijenjanje njegove fortune, jer ona se mijenja s vremenima, a on ne mijenja svoje ponašanje. Stoga i grad propada, jer republike u skladu s vremenima ne mijenjaju uređenje, kao što smo o tome dugo raspravljali,805 nego su sporije i treba im više vremena dok se promijene. Treba da dođu vremena koja svu republiku poremete, a tada nije dovoljan pojedinac koji mijenja ponašanje. Budući da smo spomenuli Fabija Maksima koji je zadržao Hanibala, u idućem ću poglavlju raspravljati o tome može li vojskovođu, koji pošto-poto hoće da povede bitku, neprijatelj u tome spriječiti.

X

Vojskovođa ne može izbjeći bitku kad je protivnik pošto-poto želi Cneus Sulpitius dictator adversus GalLos bellum trahebat, nolens se fortunae committere adversus hostem, quem tempus deteriorem in dies, et locus alienus, faceret .806 Ima grešaka u koju svi ljudi ili većina upadaju, pa mislim da se njima nije naodmet mnogo puta pozabaviti. Prema tome, iako sam više puta pokazao koliko se 801 Nisu bile, međutim, posrijedi psihološke razlike, već borba za vlast i sukob dviju suparničkih grupa, Fabijeve konzervativne aristokracije i Scipiona, na čelu progresivne grupacije. 802 O propasti Piera Soderinija usp: Rasprave.. I, 7; I, 52. i III, 3. 803 O naglosti i žestini Julija II usp: Rasprave..., I, 27. 804 Usp.: R a sp ra ve...,!, 18. 805 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 18. i III, 1. 806 Lat.: Diktator Gnej Sulpicije odugovlačio je rat protiv Gala, ne želeći se osloniti na sreću protiv neprijatelja kojeg je vrijeme i neskloni teritorij iz dana u dan slabilo (Tito Livije, nav. dj., VII, 12).

308

naše djelovanje u krupnim stvarima razlikuje od djelovanja u drevno doba,807 ne čini mi se suvišnim to i sada ponoviti. Ako se, naime, ikad odudara od drevnih načela, najviše se odudara u vojnim akcijama, u kojima se sada ne pridržavaju ničega od onog što su u drevnosti jako cijenili. Nevolja je u tome što su republike i vladari brigu o tome prebacili na drugoga i da bi izbjegli opasnosti uklonili su se od te dužnosti, pa ako danas kadšto u tome kralj i sudjeluje osobno, ne smatra se da njegov udio zavrijedi veću pohvalu. Tu naime dužnost, kad je obavljaju, obavljaju radi pompe a ne zbog kojega hvale vrijednog razloga. Takvi ipak manje griješe, jer bar koji put vojsci pogledaju u lice pridržavajući za sebe naslov vrhovnog zapovjednika, nego što griješe republike, osobito talijanske, koje se uzdaju u drugoga i ne razumiju se nimalo u ratna pitanja, a s druge strane, da bi pokazale kako vojskom zapovijedaju, donose u vezi s njom odluke pa u odlučivanju počinjaju tisuću pogrešaka. Iako sam o nekima raspravljao na drugom mjestu,808 ovdje ne želim prešutjeti jednu osobito važnu. Kad ti dokoni vladari ili mlake republike šalju vojskovođu u pohod smatraju da je najpametnija zadaća koju mu daju nalog da nikako ne ide u borbu, da se naprotiv više i od čega čuva bitke. Njima se čini da u tome oponašaju mudrost Fabija Maksima, koji je odgađajući sukob Rimljanima spasio državu, a ne shvaćaju da je ta njihova uputa ništavna i štetna, jer treba znati da vojskovođa koji ide u ratni pohod ne može izbjeći bitku ako neprijatelj želi da do nje dođe po svaku cijenu. Dati takvu uputu isto je što i kazati: »Uđi u bitku po neprijateljevoj a ne po svojoj volji«. Tko, naime, ide u ratni pohod a ne želi ući u bitku, ima jedino sigurno rješenje ako se drži bar pedeset milja daleko od neprijatelja i uz to ima dobre doušnike, da se može na vrijeme udaljiti ako neprijatelj ide prćma njemu. Druga je mogućnost zatvoriti se u grad, no i jedno je i drugo vrlo štetno. U prvom slučaju vlastita se zemlja ostavlja kao plijen neprijatelju, a valjan će vladar radije iskušati fortunu u borbi negoli produžiti rat na veliku štetu podanika. U drugom je slučaju gubitak očit, jer skloniš li se s vojskom u grad, bit ćeš izložen opsadi i neće proći mnogo vremena pa ćeš osjetiti glad i predati se. Prema tome, izbjegavati bitku na ta dva načina vrlo je opasno. Postupak Fabija Maksima, koji se smjestio na utvrđenim položajima, dobar je ako imaš tako vrlu vojsku da se neprijatelj ne bi usudio potražiti te tamo gdje imaš prednost. A ne može se reći da je Fabije izbjegavao bitku, nego prije da je htio u njoj imati prednost. Da mu je, naime, Hanibal došao u susret, Fabije bi ga čekao i s njim zapodjenuo bitku, ali Hanibal se nikad nije usudio s njim tako boriti. Posljedica je bila da su bitku izbjegli i Hanibal i Fabije, no da je jedan od njih htio da do bitke dođe po svaku cijenu, drugom bi preostalo samo jedno od spomenutih triju rješenja, ili bježanje. : Da je to što kažem tako, očito je iz tisuću primjera, a najbolji je primjer rat Rimljana protiv Filipa Makedonskog, oca Perzejeva.809 Kad su ga, naime, Rimljani napali, Filip je odlučio da ne prihvati bitku, a da bi to postigao, prije je htio učiniti isto što je Fabije Maksim učinio u Italiji, pa je s vojskom zauzeo položaj na vrhu brda gdje se jako utvrdio smatrajući kako se Rimljani neće usuditi da ga dođu napasti. Oni su ga, međutim, napali i potukavši ga potjerali su ga s brda, a kako se nije mogao oduprijeti pobjegao je s većinom svojih ljudi. A od potpunog uništenja spasila ga je neprohodnost područja, po kojemu ga Rimljani nisu mogli progoniti. Ne hoteći se sukobiti, a utaborivši se u blizini Rimljana, Filip je, dakle, morao pobjeći, a pošto je iskustvom 807 Vidjeti: Rasprave. . II, Predgovor i 16, 18-19; III, 27. 808 Usp.: Rasprave..., II, 12. 809 198. god. pr. n. e. Riječ je o Filipu V. Rimljanima je zapovijedao najprije konzul Publije Vilije Tapul, kojega je zamijenio Tito Kvincije Flaminije. Rat je završio bitkom kod Kinokefale u Tesaliji, 197. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXII, 11-12.

309

spoznao kako mu nije bilo dovoljno stajati na brdu i u utvrdama ako se nije želio sukobiti, odlučio je drugačije se ponašati pa je otišao mnogo milja daleko od rimskog tabora. Kad su se Rimljani nalazili u jednoj provinciji, on je odlazio u drugu, a isto je tako uvijek dolazio tamo otkud su Rimljani odlazili. A kad je na koncu opazio kako se njegov položaj pogoršava što se više rat produžuje i kako čas on čas neprijatelj tlače njegove podanike, odlučio je iskušati fortunu u borbi, i tako je došlo do prave borbe između njega i Rimljana. Korisno je dakle ne boriti se kad je vojska tako jaka kao što je bila Fabijeva i kakvu je imao Gnej Sulpicije,810 kad ti je naime vojska toliko dobra da te se neprijatelj ne usuđuje napasti u tvojim tvrđavama i kad je neprijatelj na tvojem području a nije se dobro učvrstio i trpi jer nema snabdijevanja. A u tom je slučaju odluka dobra, zbog razloga koje spominje Tito Livije: »Nolens se fortunae committere adversus hostem, quem tempus deteriorem in dies, et locus, alenus faceret« ? n Ni u kojem drugom slučaju bitku ne smiješ izbjegavati ne želiš li doživjeti sramotu i opasnost. Pobjeći, naime, kao što je učinio Filip, isto je što i biti razbijen, isto s većom sramotom što si manje iskazao svoju vrlinu. A ako je njemu pošlo za rukom spasiti se, ne bi pošlo za rukom kome drugom, jer mu ne bi pomogla nepogodnost zemljišta kao njemu. Da je Hanibal bio majstor rata nitko neće zanijekati, a da je u sukobu sa Scipionom u Africi vidio prednost u produženju rata bio bi ga produžio, i da je slučajno kao dobar vojskovođa imao i dobru vojsku, to bi mogao i učiniti, kao što je učinio Fabije u Italiji. Kako to, međutim, nije učinio, treba vjerovati da je imao neki važan razlog. Ako, naime, vojskovođa koji je podigao vojsku opazi da zbog pomanjkanja novca i saveznika s tom vojskom ne može dugo izdržati, potpuno je lud ne iskuša li fortunu prije nego što se ta vojska raspadne, jer ako čeka, gubitak mu je neizbježan, pokuša li, mogao bi i pobijediti. Drugo nešto treba dobro procijeniti, a evo što: čak i ako se gubi, treba nastojati steći slavu, a veća se slava stječe ako si morao podleći snazi, nego ako te druga nezgoda prisilila da izgubiš. M ora da je to i prisililo Hanibala da se bori. S druge pak strane, da je Hanibal i odgodio bitku i da nije imao hrabrosti da ga ode napasti na utvrđenom položaju, Scipion ne bi stradao, jer je već pobijedio Sifaksa i u Africi osvojio toliko zemalja da je mogao biti miran i bez neugodnosti kao u Italiji. Tako nije bilo Hanibalu kad se sukobio s Fabijem, ni Francuzima kad su se sukobili sa Sulpicijem. To manje bitku može izbjegavati tko napada tuđe područje, jer želi li prodrijeti na područje neprijatelja mora se s njim potući kad mu dođe ususret, a utabori li mu se pred gradom još se više obvezuje na borbu. U naše je doba to doživio Karlo Burgundijski, koji se utaborio kraj švicarskoga grada Morata, pa su ga Švicarci napali i porazili,812 a tako se dogodilo i francuskoj vojsci koja se utaborila u Novari, gdje su je isto tako Švicarci porazili.813 XI

Tko se bori s mnogobrojnim neprijateljima, koliko god bio slabiji, pobijedit će uspije li odoljeti prvim navalama M oć pučkih tribuna u gradu Rimu bila je velika i bila je potrebna, o čemu smo mnogo puta raspravljali.814 Inače se, naime, ne bi mogla obuzdati ambicija plemstva, 810 Gnej Sulpicije Petik je imenovan diktatorom 358. god. pr. n. e. 811 Lat.: N e želeći se osloniti na sreću protiv neprijatelja kojeg je vrijeme i neskloni teritorij iz dana u dan slabilo. Vidjeti 806. bilješku. 812 Karlo Burgundijski (Smjeli) upao je u Švicarsku 1476. god., ali je doživio poraz u Gransonu, u ožujku, i kod Morata, u lipnju iste godine. 813 O bici kod Novare iz 1513. god. vidjeti Rasprave. . . , II, 17—18. 814 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 3—7, 37, 39.

310

koje bi bilo republiku iskvarilo mnogo prije nego što se iskvarila. Pa ipak, budući da se u svemu, kao što je drugom prilikom rečeno,815 krije poneko zlo koje potakne neželjene događaje, i zbog te je ustanove bilo potrebno donijeti nove mjere. Kad se tribunska vlast uzobijestila izazivajući strah u plemstvu i u cijelom Rimu, bilo bi došlo do štetnih posljedica za rimsku slobodu, da Apije Klaudije nije pokazao kako se treba štititi od ambicije tribuna:816 među njima je uvijek bio netko što je bio ili plašljiv, ili potkupljiv, ili mu je bilo stalo do javnog dobra, pa se mogao nagovoriti da se odupre volji ostalih, kad su htjeli donijeti koju odluku protiv volje Senata. T a je mjera uvelike obuzdavala tako veliku vlast i mnogo je vremena koristila Rimu. Zbog nje zaključujem, kako svaki put kad se mnogo moćnih složi protiv jednoga, makar svi zajedno bili znatno moćniji od njega, valja ipak polagati veću nadu u tog pojedinca, koliko god bio manje jak, negoli u onu većinu, koliko god bila vrlo jaka. Ako, naime, i zanemarimo njegove prednosti što je sam a ne dio mnogih (a tih prednosti imade bezbroj), on uvijek s malo spretnosti njih može razjediniti i tako to jako tijelo oslabiti. Neću u vezi s tim navoditi drevnih primjera, kojih bi bilo mnogo, nego ću se ograničiti na moderne, koji su se dogodili u naše doba. Cijela se Italija godine 1484. urotila protiv M lečana,817 a kako su oni bili posve izgubljeni i više nisu mogli držati vojsku na bojnom polju, potkupili su gospodina Ludovica, koji je vladao u Milanu,818 i zahvaljujući tome sklopili su sporazum, prema kojemu su ne samo vratili izgubljene gradove, nego su prigrabili i dio ferarske države. Tako su oni koji su gubili rat ostali pobjednicima u miru.819 Nema tome mnogo godina kako se protiv Francuza urotio cio svijet,820 no prije nego što je rat bio okončan, Španjolska se pobunila, protiv saveznika i sporazumjela se s Francuskom, tako da su malo nakon toga i ostali saveznici bili prisiljeni da se sporazumiju.821 Prema tome, nema sumnje da uvijek valja smatrati kako pojedinac protiv kojega su zaratili mnogi mora pobijediti ako je takve vrline da može odoljeti prvim napadajima pa čekati dobivajući na vremenu, jer ne učini li tako, izložit će se tisućama opasnosti. To se i jest dogodilo Mlečanima 1508: da su s Francuzima mogli dobiti na vremenu i stići pridobiti koga od njihovih saveznika, bili bi izbjegli poraz; kako, međutim, nisu bili vojno spremni da bi mogli dobiti na vremenu s neprijateljem, i stoga nisu stigli nikoga od njih odvojiti, morali su propasti. Očito je, naime, da im je papa, čim je dobio svoje, postao prijateljem kao i Španjolska, i da su mogli, oba bi ta vladara mletačke posjede u Lombardiji podržali protiv Francuske, kako ne bi toliko ojačala u Italiji.822 Mogli su, dakle, Mlečani dati dio da bi spasili ostatak: da su to pravodobno učinili kako ne bi ispalo da su bili prisiljeni, i to prije rata, bilo bi im vrlo pametno, ali kad je rat počeo, bilo je sramotno i od male koristi. Prije toga, međutim, malo je građana u Veneciji moglo vidjeti opasnost, vrlo malo izlaz, a nitko rješenje. Nego, da se vratim na početak 815 Vidjeti: Rasprave. . I, 2, 14; III, 1. 816 Apije Klaudije Kras, unuk decemvira, suprotstavio se zakonima Licinija i Sekstija u korist institucije pučkog tribuna i drugih socijalnih zakona, ali su zakoni, usprkos protivljenju optimata, doneseni 367. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 37-42. 817 Godine 1482. Sikst IV je potakao osnivanje saveza Napulja, Milana, Firence, Bologne i Mantove, u podršci Ferrari kojoj je Venecija oduzela neke posjede. 818 Ludovico Moro dobio je za to od Venecije 60.000 dukata. Vidjeti: Phylip Commines, Memoirs, VII, 3. 819 Mir je sklopljen 7. kolovoza 1484. u Bagnolu. 820 Tzv. Mletačka liga, osnovana 31. ožujka 1495. Činili su je Njemačka, Španjolska, Milano i papa Aleksandar VI. 821 Španjolska je 25. veljače 1497. sklopila separatni mir s Karlom VIIT. 822 U prosincu 1508. osnovana je Cambraiska liga protiv Venecije (što su je činile Njemačka, Francuska, Španjolska, Savoja, Ferrara i Mantova), koja je poražena 14. svibnja 1509. u Agnadellu. U veljači 1510. sklopljen je mir između Venecije i Julija II.

311

ove rasprave, zaključujem: kao što je rimski Senat znao pomoći domovini da se spasi od ambicije tribuna, jer ih je bilo mnogo, tako će pOmoć naći i vladar kojega napadnu mnogi, ako se bude mudro poslužio prikladnim sredstvima da ih razjedini. X II

Kako mudar vojskovođa mora vojnicima nametnuti potrebu da se bore, a neprijateljskim vojnicima je ukloniti U drugim smo prigodama raspravljali o tome koliko je nužda od koristi u ljudskom djelovanju,823 i koliko ih je ona proslavila. Kao što su neki etičari pisali,824 ruke i jezik čovjeka, ta dva preplemenita sredstva kojim se diči, ne bi tako savršeno djelovali niti bi ljudska djela doveli do uzvišenosti koju su dosegnula, da ih na to nije nužda natjerala. Budući da su, dakle, drevni vojskovođe poznavali vrlinu te nužde, i vidjeli koliko su se zahvaljujući njoj vojnici uporno znali boriti, sve su poduzimali da nužda na to nagna njihove vojnike. S druge pak strane služili su se svakom mogućom spretnošću da toga liše neprijatelje, i stoga su mnogo puta neprijatelju otvorili put koji su mogli zatvoriti, a vlastitim su vojnicima zatvarali put koji su mogli ostaviti otvorenim. Tko, dakle, želi da se grad uporno brani, ili da se vojska na bojištu uporno bori, treba iznad svega da se pobrine kako bi u srca boraca unio tu nuždu. Zato mudar kapetan koji mora osvajati grad treba znati da će mu to biti onoliko teško ili lako koliko nužda njegove stanovnike prisiljava da se brane. A kad vidi da ih velika nužda prisiljava na obranu, neka osvajanje smatra teškim, inače, neka ga smatra lakim. Zbog toga je gradove poslije pobune teže zauzeti nego kad se prvi put osvajaju, jer se u početku, kad nemaju razloga da se boje kazne, lako predaju, dok se nakon pobune osjećaju krivima i boje kazne, pa ih je teško osvojiti. Upornost dolazi i od prirodne uzajamne mržnje između susjednih vladara i republika, izazvane željom za prevlašću i ljubomorom, osobito kad je riječ o republikama, kao što je Toskana, pa je zbog natjecanja i prepirke teško i bit će uvijek teško osvajanje. Stoga, tko bude dobro razmislio o susjedima Firence i o susjedima Venecije neće se začuditi, kao mnogi, što je Firenca u ratovima potrošila više a osvojila manje nego Venecija,825 a sve zato što se susjedni gradovi nisu tako uporno branili od Venecije kao od Firence, jer su svi gradovi u susjedstvu Venecije navikli živjeti pod jednim vladarom,826 a oni koji su naviknuti na pokornost ne vole mnogo mijenjati gospodara, dapače ga mnogo puta žele.827 Tako je Venecija susjede, premda su joj bili moćniji nego Firenci, brže od nje mogla pobijediti, jer su svi gradovi oko Firence bili slobodni. Treba, dakle, vojskovođa, da se vratim na prvotnu raspravu, kad napada grad, da s najvećom pomnjom nastoji hraniteljima otkloniti osjećaj nužde da se brane, obećava­ jući im oprost od kazne, ako je se boje, a ako strepe za svoju slobodu, treba da im pokaže kako neće ugrožavati opće dobro nego samo malobrojne častohlepljive ljude u gradu. Mnogo je puta to olakšavalo napadaj na gradove i njihovo osvajanje. A premda su takve himbe lako uočljive, osobito mudrim ljudima, često prevare svijet koji, željan 823 Vidjeti prethodno poglavlje, kao i: I, 1-3, 28, 51; II, 8, 12, 19. 824 Usp.: Aristotel, Politika, I, 2; Toma Akvinski, De Regimine Principum, I, 1. 825 U neposrednoj okolici Firence, Siena i Lucca su bile nezavisne republike, a Arezzo, Prato, Voltere i Pisa priznavali su jurisdikciju Firence, ali su u tim gradovima često izbijale pobune protiv Firence. Najveća kost u grlu Firence bila je Pisa, zbog koje se vodio rat od 1496. do 1509. god. 826 Samo je Vicenza bila republika do 1405, a ostali gradovi (Padova, Ferrara, Bologna, Verona i Brescia) bili su kneževine. 827 Usp.: Rasprave..., I, 16-17.

312

mira što ga uživa, zatvara oči pred svakom zamkom koja se uz velika obećavanja zapinje, i tako je bezbroj gradova pokoreno, kao što se nedavno dogodilo Firenci828 i kao što se dogodilo Krasu i njegovoj vojsci. Iako je znao da ne treba vjerovati lažnim obećanjima Parta koja su htjela otupiti želju njegove vojske da se brani, Kras nije mogao sačuvati njihovu upornost, jer ih je zaslijepila želja za mirom koji su im neprijatelji ponudili, kao što se osobito vidi kad se čita o njegovu životu.829 Kad su Samnićani ne poštujući sporazum, zbog pohlepe malobrojnih ljudi opustošili i opljač­ kali područja rimskih saveznika, a zatim u Rim poslali izaslanike da traže mir ponudivši da će vratiti što su opljačkali i da će zatvoriti začetnike nereda i pljačke, Rimljani su ih odbili, pa su se oni vratili u Samnij bez nade u sporazum. Klaudije Poncije, tadašnji vojskovođa Samnićana, značajnim je govorom pokazao kako Rimljani na svaki način žele rat, pa je istaknuvši kako ih unatoč njihovoj želji za mirom nužda prisiljava na rat, rekao ove riječi: »lustum est bellum, quibus necessarium, et pia arma, quibus nisi in armis spes e st« 830 i na toj je nuždi sa svojim vojnicima temeljio nadu u pobjedu. A da se na to više ne bih morao vraćati navodim dva rimska primjera dostojna pozornosti. Dok je Gaj Manilije831 bio u sukobu s Vejentima dio je njihove vojske prodro u Manilijev tabor, pa je Manilije s jednim odredom došao u pomoć i zauzeo je sve pristupe, kako se vejski vojnici ne bi mogli spasiti. Videći da su zatvoreni oni su se stali boriti toliko žestoko da su ubili Manilija, a bili bi porazili i ostatak Rimljana, da jedan mudri tribun nije naredio neka im se otvori put da odu.832 Iz toga se vidi da su se vejski vojnici dok ih je nužda silila izvanrednom žestinom borili, ali kad su vidjeli da im je otvoren izlaz, više su mislili na to kako će pobjeći nego kako će se boriti. Volščani i Ekvi prešli su s vojskom rimske granice. Poslali su protiv njih konzule. Kad je zametnuta borba, vojska Volščana, kojoj je na čelu stajao Vecije Mesije, odjednom se zatekla zatvorena između svojeg tabora, koji su zauzeli Rimljani, i druge rimske vojske. Videći da treba ili poginuti ili borbom otvoriti put, Vecije Mesije rekao je svojim vojnicima: »Ite mecum, non murus nec vallum, armati armatis obstant; virtute pares, quae ultimum ac maximum telum est, necessitate superiores estis«833 Prema tome, tu je nuždu Tito Livije nazvao »ultimum ac maximum telu m «83A Kamilo, najmudriji od svih rimskih vojskovođa, nalazeći se već unutar grada Veji sa svojom vojskom kako bi olakšao njegovo osvajanje i neprijateljske vojnike lišio zadnjeg osjećaja nužde da se brane, zapovjedio je, tako da svi vejski vojnici čuju, neka nitko ne napada one koje zateknu razoružane.835 Tako je grad, pošto je položeno oružje, osvojen gotovo bez prolijevanja krvi. Mnogi su vojskovođe poslije taj postupak primijenili.

828 Godine 1512, kad je propala republika. Međutim, mirovni ugovor sa Španjolskom predviđao je da se Medičejci vrate kao privatni građani, a ne kao vladari. Nakon povratka Medičejaca, njihove pristaše su inscenirale nemir u kojima je izmanipulirana svjetina zatražila da se sastane Parlamento, opći skup građana, na kojem je ukinuto veliko Vijeće i uvedena oligarhija na čelu s Medičejcima. 829 Trijumvir Marko Licinije Kras postigavši 53. god. pr. n. e. neznatni uspjeh protiv Parta na prevaru je poražen i ubijen kod Kare. Vidjeti: Plutarh, Marcus Crassus, 27-31. 830 Lat.: Rat je opravdan ako te nužnost natjera, i oružje je sveto ako u oružju leži nečija nada (Tito Livije, nav. dj., IX, 1). Usp. i: Vladar, XXVI pogl. 831 Usp.: Rasprave.. .,1, 36. 832 480. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 47. 833 Lat.: Slijedite me, ovdje nema ni zida ni jarka, već naoružani protiv naoružanih; jednakih vrlina, bit ćete nadmoćni jer vas na to sili nužda, koja je posljednja i najviša svrha. Događaj se zbio 431. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 28. 834 Lat. posljednja i najviša svrha. 835 Vidjeti.: Tito Livije, nav. dj., IV, 28.

313

XIII U koga se treba više pouzdavati, u dobra vojskovođu koji ima slabu vojsku, ili u dobru vojsku koja ima slaba vojskovođu Postavši prognanikom iz Rima, Koriolan se sklonio Volščanima, gdje je okupio vojsku i vratio se u Rim da se osveti sugrađanima.836 Otud je ponovno otišao više zbog sućuti prema majci nego zbog snage Rimljana. Na tom mjestu Tito Livije veli kako je iz toga očito da je rimska republika jačala zahvaljujući više vrlini vojskovođa negoli vrlini vojnika, a i Volščani, koji su dotad doživljavali poraze, pobijedili su istom kad im je Koriolan postao vojskovođom. Pa iako Livije ima takvo mišljenje, na mnogim je mjestima njegove povijesti očito da se vrlina vojnika bez vojskovođe znala sjajno iskazati i da su bili discipliniraniji i žešći nakon pogibije svojih konzula nego prije njihove smrti, kao što je bilo s rimskom vojskom u Španjolskoj na čelu s dvojicom Scipiona:837 nakon pogibije vojskovođa, svojom je vrlinom uspjela ne samo sebe spasiti nego i pobijediti neprijatelja i tu provinciju sačuvati republici. Kad se sve razmotri naći će se mnogo primjera gdje je samo vrlina vojnika pobijedila u borbi, i mnogo drugih gdje je samo vrlina vojskovođa dovela do istog ishoda, tako da se može zaključiti kako su oni jedni drugima potrebni. Dobro je najprije vidjeti čega se treba više bojati, slabo vođene dobre vojske, ili dobrog vojskovođe na čelu slabe vojske. Slažući se u tome s mišljenjem Cezara, valja zaključiti da ne vrijedi ni jedno ni drugo. Kad je on, naime, pošao u Španjolsku protiv Afranija i Petreja, koji su imali dobru vojsku, rekao je da ih malo cijeni: Quia ibat ad exercitum sine duce ,838 ciljajući na slabost vojskovođa. Kad je naprotiv išao u Tesaliju protiv Pompeja rekao je: »Vado a d ducem sine exercitu«P') Još nešto treba razmotriti: je li lakše dobrom vojskovođi sastaviti dobru vojsku, ili dobroj vojsci naći dobra vojskovođu. Mislim da tu nema spora, jer lakše je mnogima naći ili obučiti pojedinca tako da postane dobar, nego pojedincu da takvima učini mnoge. Kad su ga poslali protiv Mitridata, Lukul840 je bio bez ikakvih ratnih iskustava, pa ipak je dobra vojska, u kojoj je bilo mnogo izvrsnih časnika, od njega brzo napravila dobra vojskovođu. U pomanjkanju ljudi Rimljani su stavili pod oružje mnoge robove i dali su ih da ih izvježba Semproniju Grakhu,841 koji je vrlo brzo stvorio dobru vojsku. Pošto su svoju domovinu Tebu izbavili iz spartanskog ropstva, o čemu smo prije govorili,842 Pelopida i Epaminonda brzo su tebanske seljake pretvorili u izvrsne vojnike, koji su mogli ne samo odoljeti spartanskoj miliciji, nego i pobijediti je. Prema tome, obje su strane u jednakom položaju, jer dobar vojskovođa može naći dobru vojsku, i obratno. Pa ipak, dobra vojska bez dobra vođe zna postati razuzdana i opasna, kao što je bilo s makedonskom vojskom nakon smrti Aleksandra i kao što je bilo s veteranima u građanskim ratovima. Zato mislim da se mnogo više može pouzdavati u vojskovođu koji ima vremena da obuči ljude i uvjete da ih naoruža, nego u razuzdanu vojsku sa zbrkanim vojskovođom kojega je stvorila. Stoga dvostruka slava i hvala pripada 836 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 7. i 29. Usp.: Umijeće ratovanja, VI. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 39-40. 837 Gnej Kornelije Scipion Kalvo i Publije Kornelije Scipion. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXV, 36. 838 Lat.: Jer je išao protiv vojske bez vojskovođe. Naime, Lucije Afranije i Marko Petrej bili su samo Pompejevi legati. Vidjeti: Gaj Trankvil Svetonije, Iulius Caesar, 34. 839 Lat.: Idem protiv vojskovođe bez vojske. Ibid. 840 Sulin sljedbenik Lucije Licinije Lukul, pobjednik nad Mitridatom 74. god. pr. n. e. Machiavelli je, međutim, pobrkao Lukula s Lucijem Valerijem Flakom. Vidjeti: Plutarh, Lucullus, 7. 841 215. god. pr. n. e., nakon poraza u Kani, diktator Marko Junije i njegov zapovjednik konjice Tito Sempronije Grakho osposobili su za borbu 8000 robova. Usp.: Rasprave..., II, 26, i Tito Livije, XXII, 57. 842 Usp.: Rasprave..., I, 6, 21. i II, 3.

314

vojskovođama koji su ne samo pobijedili neprijatelja, nego su prije sukoba s njim morali svoju vojsku obučiti i dobro je osposobiti. Oni odaju veliku vrlinu, a toliko je rijetka, da bi ih cijenili i poštovali mnogo manje kad bi njihova svojstva posjedovali mnogi.

XIV Kakav učinak imaju usred bitke neobični postupci i neobični glasovi Od kolike važnosti u sukobima i bitkama može biti neočekivan događaj koji uzrokuje nešto neobično što se vidi ili čuje, pokazuju mnoge prilike, a poglavito primjer koji se zbio u bici Rimljana s Volščanima, kad je Kvincije,843 videći kako popušta jedno krilo njegove vojske, stao glasno vikati neka izdrže, jer drugo krilo vojske odnosi pobjedu. Osokolivši svoje a preplašivši neprijatelja, tim je riječima pobijedio. A ako takvi povici jako povoljno djeluju na sređenu vojsku, golem učinak imaju u nesređenoj i nediscipliniranoj vojsci. Želim navesti značajan primjer iz našeg vremena. Nema mnogo godina otkako se grad Perugia podijelio na dvije stranke, Oddije i Baglionije. Potonji su bili na vlasti, a u progonstvu su se nalazili Oddi,844 koji su preko svojih prijatelja okupili vojsku, sklonili se u neki svoj kaštel kraj Perugie uz pomoć stranke i jedne noći ušli u grad pa su neotkriveni krenuli da osvoje trg. A kako su na svim uglovima gradskih ulica lanci priječili ulaz, pred sobom su imali ljude koji su buzdovanima razbijali zaklope lanaca, kako bi mogli proći konjanici. Preostalo je još samo da razbiju lance ulice koja vodi do trga, i već se čuo poklik za napadaj, pa razbijač lanaca zbog toga nije mogao dobro podići ruku da zamahne. Da bi to mogao učiniti viknuo im je: »Povucite se«: njegov se glas prenosio od jednoga do drugog, sve dok nije dospio do zadnjih, koji su na poruku da se povuku stali bježati, a za njima i ostali, i to tako mahnito da su sami sebe porazili, i tako je zbog neznatne nezgode plan ostao uzaludan. Iz toga valja zaključiti da disciplina u vojsci nije toliko potrebna da bi se disciplinirano vodila borba, koliko zato da spriječi zbrku koja može nastati od bilo kakve i najmanje nezgode.845 Veliko je mnoštvo naroda, naime, u ratu nekorisno samo zato što ga svaki štropot, svaki glas, svaka buka uzbudi i natjera u bijeg. Stoga dobar vojskovođa mora, između ostaloga, odrediti i to tko će prihvatiti njegov glas i prenijeti ga ostalima, kako bi se njegovi vojnici izvježbali da vjeruju samo glasu svojih starješina, a ovi da prenose samo ono što je on naredio, jer kad se toga nisu držali, mnogo je puta dolazilo do goleme zbrke u vojsci. Sto se, pak, tiče neobičnih pojava koje se ugledaju, svaki se vojskovođa mora potruditi da neku od njih smisli i dadne pokazati u trenutku kad se vojske pograbe, kako bi se njegovi ohrabrili a neprijatelji obeshrabrili, jer je među sredstvima koja omogućuju pobjedu to osobito djelotvorno. Može o tome posvjedočiti rimski diktator Gaj Sulpicije,846 koji je u sukobu s Francuzima naoružao sve mazgare i druge proste vojne nabavljače, naredio im da zajašu mazge i druge tovarne životinje, s oružjem i zastavama, kako bi djelovali poput konjanika, postavio ih iza nekog brežuljka i zapovjedio da se na dogovoreni znak u jeku najžešće borbe pojave i pokažu neprijate­ ljima. Tako smišljen i ostvaren naum toliko je prepao Francuze da su izgubili bitku. I 843 Tito Kvincije Barbat Kapitolin, za rata s Volščanima, 469. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 64, i Sekst Julije Frontin, Stratagematikon, II, 7. 844 Godine 1495. Oddi (gibelini) pokušali su preuzeti vlast. Baglioni su podržavali gvelfe. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d’Italia, III, 12. 845 Usp.: Umijeće ratovanja, III i V. 846 Gnej Sulpicije Petik, 358. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 14.

315

stoga dobar vojskovođa mora učiniti dvije stvari, nastojati jednom od takvih neobičnih smicalica uplašiti neprijatelja, i biti pripravan, ako se njima neprijatelj posluži protiv njega, da ih razotkrije i učini uzaludnima, kao što je učinio kralj Indije Semiramidi.84' Videći da taj kralj ima dobar broj slonova, da bi ga uplašila i da bi mu pokazala kako ih i ona ima obilno, dala ih je mnogo napraviti od bivolske i kravlje kože pa ih je postavila na deve i poslala naprijed. Kralj je međutim, otkrio obmanu i njezin plan učinio ne samo uzaludnim nego i za nju štetnim. Diktator Mamerko ratovao je protiv Fidenaca,848 koji su, da preplaše rimsku vojsku, u največem žaru borbe naredili da iz Fidene izađe određen broj vojnika s ognjem na kopljima, kako bi svratili pozornost Rimljana na neobičnu pojavu i tako poremetili njihove redove. U vezi s tim valja pripomenuti da se ljudima takva ratna lukavstva mogu predočiti ako djeluju više stvarno nego lažno, jer dok se dosta snažno doimlju, njihova se slabost ne može tako brzo otkriti. Kad, međutim, u njima imade više lažnog nego istinitog, dobro je ne služiti se tim sredstvima, ili ih pak tko se njima služi mora držati toliko daleko da se ne mogu tako brzo otkriti, kao što je Gaj Sulpicije učinio s mazgarima. Ako, naime, ta sredstva imaju nedostataka, čim se približe odmah se razotkriju, pa ti štete a ne koriste, kao slonovi Semiramidi i Fidencima vatre. Iako su te vatre u početku malo uzbudile vojsku, čim se pojavio diktator i stao ih psovati pitajući ih kako se ne srame bježati od dima poput pčela i veleći im neka se okrenu prema njima, povikavši: »Suis flamm is delete Fidenas, quas vestris beneficiis placare non potuistis «,849 izmišljotina je Fidencima postala nekorisna i oni su borbu izgubili. XV

Vojskom ne smije zapovijedati više ljudi, nego samo jedan, jer više njih donosi štetu Kad su se Fidenci pobunili i uništili koloniju koju su Rimljani poslali u Fidenu, da bi odgovorili na tu uvredu Rimljani su postavili četiri tribuna s konzularnom vlašću, od kojih su jednoga ostavili da čuva Rim, a protiv Fidenaca i Vejija poslali su trojicu, koji su bili nesložni pa su se razjedinili i podnijeli sramotu a ne štetu, jer za sramotu su krivi oni, a što nisu snosili štetu zasluga je vrline vojnika. Videći tu zbrku Rimljani su imenovali diktatora,850 kako bi uspostavio red, koji su oni poremetili. Iz toga je očito da je nekorisno kad vojska, ili grad koji se brani, imaju više zapovjednika. Tito Livije o tome nije jasnije mogao napisati nego što je učinio riječima: »Tres Tribuni potestate consulari docum ento fuere , quam plurium imperium bello inutile esset: tendendo ad

sua quisque consilia, cum alii aliud videretur, aperuerunt a d occasionem locum bosti«.851 Iako taj primjer dobro pokazuje do kakve zbrke u ratu dolazi kad ima više zapovjednika, želim navesti još koji, noviji i stariji, da bih bolje objasnio. Godine 1500, pošto je zauzeo Milano, francuski kralj Luj X II poslao je svoje ljude u Pisu s nalogom da je vrate Firentincima, a kao izaslanici poslani su bili Giovambattista Ridolfi i Luca d’Antonio degli Albizi.852 A kako je Giovambattista bio 847 Vidjeti: Diodor Sicilski, Historiarum priscar, II, 16. 848 426. god. pr. n. e. Emilije Mamerko pobijedio je Fidence. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 33. 849 Lat.: Uništite Fidence njihovim plamenom, kad ih niste mogli smiriti vašom blagošću (Tito Livije, nav. dj., IV, 33). 850 Emilije Mamerko. O nužnosti jedinstva komande vidjeti i: Umijeće ratovanja, I. 851 Lat.: Postojanje trojice tribuna s konzularnim ovlaštenjima pokazalo je koliko je u ratu štetno postojanje više komandi; s obzirom na to da je svaki od njih zastupao svoje mišljenje, koje se razlikovalo od drugih, stvorili su priliku neprijatelju (Tito Livije, nav. dj., IV, 31).

852 Sekretar tih komesara bio je sam Machiavelli, pa govori iz svog iskustva. Vidjeti njegovu depešu iz tabora kod Pise iz srpnja 1500.

316

ugledniji i vremešniji čovjek, Luca je prepustio njemu da sve uredi. No ako svoju ambiciju nije odavao nikakvom oporbom, odavao ju je šutnjom, i zanemarivanjem, i preziranjem svega i svačega, tako da vojnu akciju nije pomagao ni djelom ni zanima­ njem za nju, kao da je potpuno nevažan čovjek. Poslije se međutim ponašao na posve suprotan način, kad se zbog stanovitog događaja853 Giovambattista morao vratiti u Firencu: ostavši sam, Luca je pokazao koliko je srčan, koliko spretan i koliko smotren, a kad je bio s njim u društvu, nijednom od tih triju svojstava nije bilo ni traga. Kao potvrdu tome želim ponovno navesti riječi Tita Livija, koji opisuje kako su Rimljani poslali protiv Ekva Kvincija854 i njegovog kolegu Agrippu i kako je Agrippa htio da cijelo vođenje rata pripadne Kvinciju, pa kaže: »Saluberrimum in administratione magnarum rerum est, summam imperii apud unurn esse«?55 To je u suprotnosti s onim što danas čine naše republike i vladari kad u mjesta radi boljeg upravljanja šalju više od jednog opunomoćenika i više od jednog šefa, što stvara neprocjenjivu zbrku. A potraži li se uzrok porazu talijanske i francuske vojske u naše doba, to je ponajvažniji. I zaista se može zaključiti da je u neku ekspediciju bolje poslati jednog čovjeka obične razborito­ sti, nego dvojicu izvanredno vrijednih ljudi zajedno, s istim ovlastima. XVI

U teškim se vremenima traži prava vrlina; u lakim vremenima miljenici nisu ljudi obdareni vrlinom, nego ljudi koji posjeduju bogatstvo i moćnu svojtu U mirnim su vremenima republike uvijek zanemarivale velike i rijetke ljude. Ima, naime, u tim vremenima mnogo građana koji, zavideći im na ugledu koji im je priskrbila njihova vrlina, žele da budu ne samo jednaki njima nego i da ih nadvise. O tome ima jedno dobro mjesto u grčkog povjesničara Tukidida,856 koji pokazuje kako je atenska republika, pošto je izvukla pobjedu u peloponeskom ratu, i obuzdala ponos Spartanaca, i gotovo podvrgnula čitavu Grčku, toliko uzdignula svoj ugled da je naumila osvojiti Siciliju. O tom se pothvatu raspravljalo u Ateni. Alkibijad i još poneki građanin savjetovali su da se poduzme, jer su malo razmišljali o dobru svih, a više o svojoj časti, namjeravajući postati vođama tog pothvata. Nikija, međutim, prvi među najuglednijim Atenjanima, zagovarao je odustajanje od pothvata, a u govoru upućenom narodu da ga uvjeri, kao najvažniji razlog naveo je ovaj: savjetujući da se taj rat ne povede, on savjetuje nešto što njemu ne ide u prilog,857 jer dok je Atena u miru, on zna da ima bezbroj ljudi koji žele da idu ispred njega, ali dođe li do rata, zna da nijedan građanin ne bi bio iznad njega niti ravan njemu. Stoga je očita mana republika da u mirno doba malo cijene vrijedne ljude. Zbog toga su na dva načina nezadovoljni, zato što im se uskraćuje ono što pripada njihovu ugledu, i zato što im pridružuju ili iznad njih cijene ljude nedostojne i manje vrijedne. Ta je mana republikama nanijela mnogo zla, jer građani koji vide da ih nezasluženo preziru, znajući da su tome uzrok mirna i neopasna vremena, nastoje da ta vremena poremete potičući na nove ratove na štetu republike. A razmišljajući kako bi se tome 853 Machiavelli misli na pobunu Gaskonjaca. Vidjeti: Rasprave ..., VI, 38. 854 Tita Kvincija Barbata Kapitolina, kojem se pridružio Agripa Furije, u ratu protiv Ekva i Volščana 446. god. pr. n. e. Vidjeti: Rasprave..., III, 14. 855 Lat.: Vrlo je korisno da je u vođenju velikih stvari zapovjedništvo u jednim rukama (Tito Livije, nav. dj., III, 70). 856 415. god, pr. n. e. Vidjeti: Tukidid, D e Bello Peloponnesiaco, VI, 8-24. 857 Odlučeno je da na čelu ekspedicije bude Nikija, koji se protivio tom pothvatu, ali je popustio pred odlučnošću Atenjana i Alkibijadovom voljom.

317

moglo doskočiti nalazim dva načina, jedan je držati građane u siromaštvu, kako bogatstvom bez vrline ne bi mogli kvariti sebe i druge;858 drugi je pripremiti se za rat tako da bi se uvijek moglo zaratiti, pa bi se uvijek osjećala potreba za uglednim ljudima, kao što je činio Rim u svojim prvim vremenima. Držeći, naime, uvijek vojsku izvan grada, Rim je uvijek ostavljao mjesta za vrlinu ljudi, i nije se mogao oduzimati ugled onome koji ga zaslužuje i dati drugome koji ga ne zaslužuje. Ako je do toga ipak kadšto dolazilo, greškom ili radi iskušavanja, ubrzo su nastajali takav nered i takva opasnost, da se smjesta vraćalo na pravi put. Međutim, republike koje nisu uređene kao rimska i koje ratuju samo kad ih na to nagna nužda, od te se nevolje ne mogu obraniti, dapače uvijek će u nju upadati i uvijek će dolaziti do nereda, ako je zanemareni i vrli građanin osvetljiv i ako u gradu uživa kakav ugled i podršku. Rim se od toga neko vrijeme branio, ali kad je pobijedio Kartagu i Antioha, kao što smo drugdje kazali,859 ne bojeći se više rata smatrao je da vojsku može povjeriti bilo kome, ne pazeći toliko na vrlinu koliko na druga svojstva zbog kojih je omiljen u narodu. Paulu Emiliju više je puta uskraćen konzulat i konzulom je postao tek kad je izbio makedonski rat, koji se smatrao opasnim pa je uz suglasnost cijeloga grada bio njemu povjeren.860 Pošto je u našem gradu Firenci poslije godine 1494. bilo mnogo ratova, u kojima su se svi firentinski građani pokazali nesposobnima, grad je slučajno naišao na čovjeka koji je pokazao kako treba zapovijedati vojskom, a to je bio Antonio Giacomini.861 I dok je trebalo voditi opasne ratove, prestala je sva ambicija ostalih građana, a pri izboru povjerenika i zapovjednika vojske on nije imao takmaca. Netom je pak trebalo voditi rat koji nije bio pogibeljan, ali je omogućavao postizanje časti i položaja, našao je toliko takmaca, da je prilikom izbora povjerenika za opsadu Pise bio preskočen. Iako se nije na prvi pogled opažalo da ljudi uočavaju kolika je šteta bila ne poslati Antonija, moglo se to vrlo lako pretpostaviti, jer bi Pizance, koji bi ostali bez snabdijevanja oružjem i hranom, Antonio toliko pritisnuo, da bi se predali na milost i nemilost Firentincima. Kako su međutim, opsadom upravljali zapovjednici koji ih nisu umjeli ni pritisnuti ni osvojiti, davali su tolik otpor, da ih je grad Firenca kupio, iako ih je mogao dobiti silom.862 Antonio se zbog toga jako ljutio, pa je očito bio jako strpljiv i dobar čovjek kad nije poželio da se osveti, ili upropaštavanjem grada, ako bi mu pošlo za rukom, ili napadajem na kojeg pojedinca u njemu. Republika se toga mora čuvati, kao što ćemo u idućem poglavlju raspravljati.

XVII Ne smije se nekome nanijeti uvreda pa ga onda poslati da upravlja na važnom položaju Republika mora dobro pripaziti da ne postavlja na važan položaj nekoga koji je doživio kakvu veliku uvredu. Klaudije Neron,863 koji se odvojio od vojske s kojom se 858 Država mora biti bogata, ali građani moraju biti siromašni. U današnjim terminima to znači visok društveni, a nizak individualni standard. Usp.: Rasprave. . I, 37; II, 19; III, 25. 859 Vidjeti: Rasprave.... II, 1. 860 Lucije Emilije Paul, zvan Makedonik zbog svoje pobjede kod Pidne 168. god. pr. n. e. odbacio je tada uobičajenu predizbornu kampanju i agitaciju te zbog toga nije bio izabran. Ali sugrađani su mu priznavali hrabrost, pravednost i poštenje pa mu je povjereno zapovjedništvo u ratu protiv Makedonaca. Vidjeti: Piutarh, Aemilius Paulus, 2. 861 Antonio Giacomini Tebalducci. Vidjeti: Rasprave. . . , I, 53. 862 Pisa se predala 31. svibnja 1509, ali da je Giacomini zapovijedao, možda "bi bila pala i prije. U ožujku je Firenca potpisala obavezu da plati 175.000 dukata Francuzima i Španjolcima za njihovo nemiješanje u rat. 863 207. god. pr. n. e. izabrani su za konzule Gaj Klaudije Neron i Marko Livije Salinator. Ova je epizoda iz 211. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVI, 17. Usp.: Sekst Julije Frontin, nav. dj., I, 5. O tome Machiavelli u Raspravama..., II, 10.

318

suprotstavljao Hanibalu, s jednim njezinim dijelom je otišao u Marche da se nađe s drugim konzulom radi borbe s Hazdrubalom prije nego se pridruži Hanibalu. On se već prije u Španjolskoj sukobio s Hazdrubalom i tako je njega i njegovu vojsku pritisnuo, da je Hazdrubal bio prisiljen ili da se bori u nepovoljnom položaju, ili da umre od gladi, ali ga je Hazdrubal toliko lukavo zadržavao s nekim postupcima oko sporazuma o primirju da se uspio izmigoljiti lišivši Nerona prilike da ga uništi. Kad se to doznalo u Rimu, Senat i narod nabacivali su se na njega drvljem i kamenjem i o njemu se nečasno govorkalo po cijelom gradu nanoseći mu ljagu i izazivajući bijes. Kad je, međutim, poslije bicr postavljen za konzula i upućen u susret Hanibalu, postupio je kako je opisano, što je bilo vrlo opasno, tako da je cio Rim ostao u neizvjesnosti i uzbuđenosti, sve dok nisu stigle vijesti o Hazdrubalovu porazu. A kad su poslije Hazdrubala pitali zašto je napravio tako opasan potez, u kojemu je nepotrebno gotovo stavljena na kocku sloboda Rima, odgovorio je da je to učinio zato što je znao da će uspjeti, da će ponovno steći slavu koju je prokockao u Španjolskoj, a da nije uspio i da je njegov potez završio suprotno od ishoda koji je imao, znao bi da se osvećuje gradu i građanima koji su ga tako nezahvalno i nerazborito vrijeđali.864 Pa ako je osjećaj uvrede toliko djelovao na rimskoga građanina, i to u doba kad je Rim još bio neiskvaren, treba misliti koliko bi djelovao na građanina grada koji nije uređen kao što je bio Rim. A kako se sličnim pojavama u republikama ne može naći sigurna lijeka, zaključak je da je nemoguće uspostaviti trajnu republiku, jer joj tisućama nenadanih putova dolazi propast.

XVIII Ništa nije dostojnije vojskovođe nego naslućivanje neprijateljevib namjera Znao je kazati Tebanac Epaminonda kako ništa nije potrebnije i korisnije vojsko­ vođi nego kad dozna neprijateljeve odluke i narryere.865 A budući da je to teško doznati, još veću pohvalu zaslužuje onaj tko znade kako će doći do te pretpostavke. A shvatiti neprijateljeve planove nije tako teško kao što je ponekad teško shvatiti njegovu akciju, i to ne toliko akciju koja se odvijala daleko, koliko akciju tog trenutka i blizu. Stoga se mnogo puta dogodilo da je u borbi koja je potrajala do noći pobjednik mislio da je izgubio, a onaj tko je izgubio mislio je da je pobjednik. Zbog takvih su se zabluda donosile odluke suprotne spasu onoga tko je odlučio, kao što se dogodilo Brutu i Kasiju, koji su zbog takve zablude izgubili rat, jer kad je Brut na svojem krilu odnio pobjedu, Kasije, koji je izgubio, mislio je da je cijela vojska poražena, pa je zbog te zablude u očaju sebe ubio.866 U naše doba, u bici koju je francuski kralj Franjo u Lombardiji kod Svete Cecilije vodio protiv Švicaraca, kad je pala noć dio Švicaraca koji je ostao čitav mislio je da su pobijedili, ne znajući da su ostali bili poraženi i pobijeni, pa se zbog te zablude ni taj dio nije spasio, očekujući da će se ponovno boriti ujutro u tako nepovoljnom položaju; a njihova je zabluda gotovo stajala poraza papu i Španjolsku, jer je na lažnu vijest o pobjedi njihova vojska prešla Pad i bili bi je pobjednički Francuzi zarobili da se previše približila.867 864 Machiavelli je pobrkao Klaudija Nerona i Livija Salinatora, jer su to bile njegove riječi. Salinator je bio optužen za nepravednu podjelu ratnog plijena nakon pohoda u Ilirik, 219. god pr. n. e. Nakon toga sepovukao iz javnog života. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 34-35. i 40. 865 Ovaj iskaz, međutim, pripisuje se Kabriji, atenskom generalu koji se borio protiv Agezilaja 378. god. i koji je poginuo pri opsadi Hijosa 357. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Apophthegmata. 866 U bici kod Filipa, 42. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Brutus, 42-43. 8b7 Riječ je o bici kod Marignana 13. rujna 1515. Bojno polje je pokrivalo San Donato, Marignano i Santa Ceciliju, pa zato Machiavelli naziva taj događaj bitkom kod Santa Cecilije. Usp.-.Rasprave. . . , II, 18. i 22.

319

Sličnu su zabludu doživjeli Rimljani i Ekvi, kad je konzul Sempronije s vojskom krenuo protiv neprijatelja, pa se zametnula bitka i potrajala je do večeri s različitim ishodom za jedne i za druge.868 Kad je pala noć, napola poraženi, ni jedni ni drugi nisu se vratili u svoj tabor, nego su se, dapače, povukli na obližnje brežuljke gdje su smatrali da su sigurniji. Rimska se vojska podijelila na dva dijela, jedan je otišao s konzulom, drugi s nekim centurionom Tempanijem,869 čijoj vrlini treba zahvaliti što taj dan rimska vojska nije bila potpuno poražena. Kad je svanulo, rimski konzul, koji ništa nije čuo o neprijateljima, krenuo je prema Rimu, a isto su učinili i Ekvi sa svojom vojskom, jer su i jedni i drugi mislili da je neprijatelj pobijedio, i stoga su se i jedni i drugi povukli ne brinući se što svoje tabore prepuštaju pljački. Tempaniju, koji se s ostatkom rimske vojske također povukao, neki su ranjeni Ekvi kazali kako su njihovi vojskovođe otišli i napustili tabore, a on je na tu vijest ušao u rimske tabore i spasio ih, a zatim je opljačkao neprijatelje i vratio se u Rim kao pobjednik. Kao što se vidi, pobjeda je ovisila o tome tko će prvi od njih doznati za neprijateljeve neprilike. Iz toga se može zaključiti kako se često može dogoditi da se dvije sukobljene vojske nađu u istom škripcu i da podnose iste nevolje, pa da pobjednikom ostane tko prvi dozna za nevolju drugoga. Želim iznijeti jedan domaći i noviji primjer. Godine 1498, kad su Firentinci s velikom vojskom opsjedali Pisu i jako pritisnuli grad, Mlečani, koji su grad uzeli pod svoju zaštitu, ne videći drugog izlaza da ga spase odlučili su da neočekivano rat skrenu na drugu stranu i s drugim odredima napadnu na firentinsko područje, pa su skupivši jaku vojsku prodrli preko Val di Lamone, zauzeli mjesto Marradi i stali opsjedati Castiglioneovu tvrđavu. Kad su to doznali, Firentinci su odlučili poslati pomoć Marradiju, a ne smanjiti snage koje su imali pod Pisom, i pošto su podigli novu pješadiju i uveli nove odrede konjice poslali su ih tamo, a zapovjednici su bili Iacopo IV d’Appiano, gospodar Piombina, i grof Rinuccio da Marciano. Pošto su, dakle, te čete doveli na brežuljak nad Marradijem, neprijatelji su napustili opsadu Castiglionea i svi se povukli u mjesto, a kako su i jedna i druga vojska nekoliko dana stajale jedna nasuprot drugoj, i jedna je i druga jako oskudijevala namirnicama i svim ostalim, pa su ne usuđujući se nijedna napasti i ne znajući jedna za nevolje druge istu večer obje odlučile napustiti idućeg jutra tabore i povući se, Mlečanin prema Berzigheli i Faenzi, Firentinac prema Casegliji i Mugellu. Kad su sutradan ujutro svi iz tabora počeli spremati za pokret vojnu opremu, slučajno je neka žena krenula iz Marradija i stigla do firentinskog tabora, osjećajući se zbog starosti i siromaštva sigurnom, a želeći vidjeti neke od svojih koji su bili u tom taboru, i od nje su vojskovođe firentinskih četa doznali da mletački tabor ide u pokret, a vijest ih je ohrabrila pa su promijenili odluku i, kao da su ih oni izbacili iz tabora, krenuli za neprijateljem napisavši poruku za Firencu kako su ih odbacili i pobijedili u ratu.870 Do te je pobjede došlo samo zato što su prije od neprijatelja doznali da odlaze, a da je ta vijest prije stigla drugoj strani, oni bi našima isto učinili.

868 Riječ je o bici koju je Aul Sempronije Atratin 423. god. pr. n. e. vodio protiv Volščana, a ne Ekva. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 37-41. 869 Sekst Tempanije je bio dekurion, a ne centurion (ibid.). 870 Bitka je vođena u kolovozu 1498, kad je Machiavelli več obavljao dužnost sekretara Ratne desetorice i bio obaviješten iz prve ruke. Mletačkom vojskom je zapovijedao Bartolommeo d’Alviano. Usp.: F. Guicciardini, Storia d’Italia, IV, 3.

320

X IX Je li za vladanje mnoštvom potrebnije u njemu potaknuti poštovanje ili izazvati strah od kazne Rimska se republika uzbunila zbog neprijateljstva između plemstva i puka. Ipak, kako je predstojao rat, poslali su u pohod vojsku s Kvincijem i Apijem Klaudijem na čelu.871 Kako je Apije bio okrutan i grub zapovjednik, njegovi su ga slabo slušali, pa je gotovo kao da je poražen pobjegao iz svoje provincije. Kvincije, dobroćudan i humane naravi, imao je poslušne vojnike i s njima je odnio pobjedu. Po tome se čini da je onome tko hoće da vlada mnoštvom bolje biti human nego ohol, dobar negoli okrutan. Ipak, Kornelije Tacit, s kojim se mnogi drugi pisci slažu, iznosi suprotnu misao kad kaže: »In multitudine regenda plus poena, quam obsequium valet«.872 Razmotrivši kako se ta dva mišljenja mogu pomiriti velim: ili moraš upravljati ljudima koji su ti po pravilu drugovi, ili ljudima koji su ti uvijek podvrgnuti. Kad su ti drugovi, ne može se potpuno primijeniti kazna ili strogost o kojoj govori Kornelije; a kako je rimski puk u Rimu imao jednaku vlast kao i plemstvo, netko tko je privremeno zavladao nije s njim mogao okrutno i grubo postupati. Mnogo se puta pokazalo da su plodonosniji bili rimski vojskovođe koje je vojska voljela i koji su se prema njoj s poštovanjem odnosili nego oni što su joj ulijevali velik strah, osim ako ih već nije pratila golema vrlina, kao Manlija Torkvata.873 Tko međutim zapovijeda podanicima, o kojima govori Kornelije, da se ne bi uzoholili i da ga ne bi zbog njegove prevelike popustljivosti gazili, mora se uteći prije kazni negoli poštovanju. Ali ona mora biti tako umjerena da se izbjegne mržnja, jer nijednom vladaru nikad nije korisno kad na sebe navuče mržnju. Ona se izbjegne ako se ne dira u imovinu podanika, jer nijedan vladar, ako se pod tim ne krije otimačina, ne želi prolijevati krv kad nije prisiljen, što se rijetko događa. Kad se, međutim, s tim pomiješa otimačina, uvijek je na to prisiljen i nikad ne uzmanjka povoda ni želje da je prolijeva, kao što sam u drugoj raspravi o tom predmetu opsežno pisao.874 Veću je, dakle, pohvalu zaslužio Kvincije nego Apije, ali Kornelijev sud, koji se odnosio na njegov predmet rasprave a ne na Apijev slučaj, zaslužuje odobravanje. A kako smo govorili o kazni i o poštovanju, mislim da nije suvišno pokazati kako je na Fališčane više djelovao primjer humanosti nego oružje. XX

Primjer humanosti na Fališčane je jače djelovao nego bilo kakva rimska snaga Kad je Kamilo s vojskom okružio grad Fališčana i opsjedao ga, učitelj najplemeni­ tije gradske djece, misleći da će se umiliti Kamilu i rimskom narodu, pod izlikom da obavlja vježbe izišao je iz grada s djecom i odveo ih u tabor pred Kamila pa je, pošto ih je predstavio, rekao kako bi se posredstvom djece mogao njemu predati grad.875 Kamilo 871 Po predaji, nemiri su izbili 472. god. pr. n. e., a povod im je bilo odbijanje centuriona Volera Publilija da služi kao običan vojnik, što je podijelilo aristokraciju, koja ga je htjela kazniti, i puk, koji ga je uzeo u zaštitu i izabrao za tribuna. Za konzule su izabrani Tito Kvincije Barbat Kapitolin i Apije Klaudije, Apijev sin. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 55-60. 872 Lat.: Više vrijede kazne nego poštovanje kad treba vladati mnoštvom. Međutim, Tacit kaže obrnuto: Obsequium inde in principem et aemulandi amor validior quam poena ex legibus et metus (Kornelije Tacit, Annales, III, 55). 873 Tito Manlije Torkvat, zvan Imperiosus. Vidjeti: Rasprave. . . , I, 11; II, 16. 874 U Vladaru, XVII. 875 394. god. pr. n. e., prilikom opsade Falerija, a vojskovođa je bio Marko Furije Kamil. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 27. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., IV, 4. 21

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

321

nije samo odbio taj dar, nego je naredio da učitelja svuku, pa mu je ruke vezao straga i svakom djetetu podijelio po jednu šibu u ruku, te su ga djeca morala jakim šibanjem otpratiti u grad. Kad su to čuli građani, toliko im se svidjela ljudskost i čestitost Kamilova da se više nisu htjeli braniti, nego su odlučili da mu predaju grad. Taj istiniti primjer pokazuje koliko kadšto na osjećaj ljudi jače djeluje ljudsko dobročinstvo nego okrutnost i nasilje, i kako je mnogo puta provincije i gradove koje oružje, ratne naprave i druga ljudska sila nisu mogli otvoriti, primjer ljudskosti i dobrote, neporočnosti i velikodušnosti otvorio. U povijesti osim toga imade mnogo primjera. Tako se zna da rimsko oružje nije moglo otjerati iz Italije Pira, a otjerala ga je velikodušnost Fabricija, kad mu je odao kako je neki njegov prijatelj Rimljanima ponudio da će ga otrovati.876 Zna se nadalje da Scipionu Afričkom u Španjolskoj nije tolik ugled podignulo osvajanje Nove Kartage koliko primjer neporočnosti koji je odao kad je mladu, lijepu i nedirnutu ženu vratio njezinu mužu,877 što mu je pronijelo glas i stvorilo prijateljstvo cijele Španjolske. Zna se nadalje koliko takva svojstva velikih ljudi narodi nakon njihove smrti oplakuju i koliko ih hvale pisci i životopisci vladara i oni koji propisuju kako valja živjeti.878 Među njima se Ksenofont mnogo trudi da pokaže koliko je časti, koliko pobjeda, koliko dobra glasa stekao Kir jer je bio human i ljubazan i jer nije odavao ni oholost, ni okrutnost, ni razvratnost, ni bilo koji porok što prlja život ljudi.879 Pa ipak, budući da je Hanibal suprotnim svojstvima postigao velik glas i velike pobjede, u idućem ću poglavlju raspravljati zašto je bilo tako.

XXI

Zašto je Hanibal drugačijim, ponašanjem od Scipionova postigao u Italiji isti ishod kao Scipion u Španjolskoj Smatram da bi se netko mogao začuditi videći kako je poneki vojskovođa unatoč tome što se na suprotan način ponašao ipak postigao sličan učinak kao oni koji su živjeli na gore opisani način.880 Prema tome, čini se da pobjede ne ovise o spomenutim uzrocima, dapače, kanda ti takvo ponašanje ne donosi ni više snage ni više fortune, budući da se i suprotnim ponašanjem mogu steći slava i ugled. Da se ne odvojim od gore opisanih ljudi, a kako bih bolje objasnio što sam htio reći, velim da je Scipion, netom je ušao u Španjolsku, svojom ljudskošću i dobrotom smjesta stekao naklonost te zemlje i obožavanje i divljenje naroda. Hanibal je naprotiv došao u Italiju i posve je drugačijim ponašanjem, naime nasiljem, okrutnošću, otimačinom i svim mogućim opačinama, postigao jednak učinak kao Scipion u Španjolskoj, jer Hanibalu su se pobunom pridružili svi gradovi Italije, svi su uz njega pristali.881 Razmišljajući zašto je tome tako, opaža se više razloga. Prvi je u želji ljudi za 876 Gaj Fabricije Luscin, koji je poslan da ratuje protiv Pira 278. god. pr. n. e. Fabricije je zajedno s konzulom Kvintom Emilijem poslao Piru pismo u kojemu ga obavještava o uroti. Vidjeti: Plutarh, Pyrrhus, 21. Usp.: Ciceron, De Officiis, I, 13. 877 Muž je Alucije, jedan od tamošnjih prvaka. Nova Kartaga je osvojena 210. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVI, 50. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 11. 878 Vidjeti: Vladar, XIX pogl. Od pisaca Machiavelli, vjerojatno, ima na umu Plutarha, Kvinta Kurcija, Herodijana i, naravno, samog Livija. Od onih koji »propisuju kako valja živjeti« vjerojatno misli na Aristotela. 879 Vidjeti: Ksenofon, Kiropedia. Usp.: Rasprave. . . , II, 13. 880 U prethodnom poglavlju. Usp.: Vladar, XVII pogl. 881 O Hanibalovu ponašanju u Španjolskoj vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 20. Usp.: Umijeće ratovanja, V I. Međutim, predodžba o Hanibalu je iskrivljena, i Livije ga prikazuje rimskim očima. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 4. Usp.: Polibije, nav. dj., IX, 22.

322

novotarijama, tolikoj da najčešće novosti priželjkuju i oni kojima je dobro i oni kojima je slabo, jer, kao što je drugom prigodom rečeno,882 i to je istina, ljudima dosadi dobro, a u zlu se ojade. Zbog takve dakle želje u nekoj se zemlji vrata otvaraju svakome tko donosi neku novinu, pa ako je stranac, trče za njim, ako je sunarodnjak, oko njega se okupljaju, precjenjuju ga i pomažu, pa kako god postupao on tamo uvelike napreduje. Osim toga, ljude potiču dvije glavne stvari, ili ljubav, ili strah, pa njima upravlja i onaj kojega vole, i onaj koji nameće strah, dapače, u većini ga slučajeva prate i slušaju više oni koji ga se boje nego oni koji ga vole.883 Vojskovođi stoga nije važno kojim od tih putova korača, pod uvjetom da je čovjek obdaren vrlinom i da zbog te vrline uživa ugled među ljudima. Kad mu je, naime, vrlina velika, kakva je bila Hanibalova i Scipionova, ona poništava sve greške koje se naprave s ciljem da se postigne velika ljubav ili da se nametne velik strah. Jer i zbog jednoga i zbog drugog mogu nastati velike nevolje, zbog kojih se vladar može upropastiti. Tko naime previše želi da ga vole, kad god se malo udalji od pravog puta navuče na sebe prezir. Drugi koji previše želi da ga se boje, kad god u tome malo pretjera postane omražen. Držati se točno srednjeg puta nije moguće, jer nam naša narav toga ne dopušta,884 ali nužno je ta dva pretjerivanja smanjiti velikom vrlinom, kao Hanibal i Scipion. Ipak ih je njihovo ponašanje u životu dovodilo i do nevolje i do uznošenja. O veličanju obojice smo govorili. Nesreća je Scipiona pogodila, kad su se u Španjolskoj protiv njega pobunili njegovi vojnici zajedno s dijelom njegovih prijatelja, do čega je došlo samo zato što ga se nisu bojali. Ljudi su naime toliko nepostojani, da je dovoljno samo malo otvoriti vrata njihovoj ambiciji, da smjesta zaborave svu ljubav prema vladaru zbog njegove humanosti, kao što su učinili spomenuti vojnici i prijatelji. Zato je Scipion, da bi toj nevolji doskočio, bio prisiljen primijeniti dio okrutnosti koju je izbjegavao.885 Što se tiče Hanibala, nema posebnog primjera da su mu okrutnost i nepovjerljivost naudili. Može se međutim pretpostaviti da su Napulj i mnogi drugi gradovi Rimu ostali vjerni zbog straha. Očito je da je njegov opak život razlog što ga je rimski narod mrzio više nego ijednog neprijatelja kojega je imala republika. Tolika je mržnja bila, da su Rimljani, recimo, Piru, dok je s vojskom bio u Italiji, otkrili onoga što ga je htio otrovati, a Hanibalu nikad, ni kad je bio razoružan i poražen, nisu oprostili, nego su ga natjerali u smrt. Zatekla je dakle ta nevolja Hanibala zato jer su ga smatrali opakim, nepoštenim i okrutnim, ali je zbog toga stekao i golemu prednost, kojoj su se svi pisci divili, jer u njegovoj vojsci, iako je bila sastavljena od kojekakvih ljudi, nikad nije došlo do nesuglasica ni među njima ni između njih i njega. A to se može dugovati samo strahu koji je njegova osoba ulijevala. Taj je strah bio tako velik, da su zbog njega i zbog velika ugleda koji mu je donosila njegova vrlina vojnici bili mirni i složni. Zaključujem, dakle, da nije toliko važno na koji način vojskovođa postupa, pod uvjetom da ga resi velika vrlina,886 koja podnošljivim čini i jedno i drugo ponašanje. Jer, kao što je rečeno, i u jednom i u drugom imade mana i opasnosti, ako ih izvanredna vrlina ne ispravi. A ako su Hanibal i Scipion, jedan hvale vrijednim a drugi odvratnim djelima, postigli jednak učinak, smatram da ne smijem propustiti da govorim o još dvojici rimskih građana, koji su drugačijim ali u obojice hvale vrijednim ponašanjem postigli jednaku slavu. 882 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 37. Usp.: Vladar, III pogl. 883 Ta je tema opširnije razmotrena u Vladaru, XVII pogl. 884 Usp.: Rasprave. . . , I, 6; III, 2. 885 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVIII, 24-34. Usp.: Vladar, XVII pogl. 886 Ovdje treba razlikovati vojničku od državničke vrline. Za obje je, međutim, karakteristično da nisu moralne kategorije. Vojnička vrlina se ostvaruje u efikasnosti strategije, a državnička u efikasnosti realizacije općeg dobra.

323

XXII Kako su Manlije Torkvat krutošću a Valerije Korvin humanosću stekli podjednaku slavu Rim je u isto vrijeme imao dvojicu izvrsnih vojskovođa, M anlija Torkvata i Valerija Korvina, koji su bili podjednake vrline, imali podjednake pobjede i slavu u Rimu,887 i svaki je od njih u odnosima s neprijateljem podjednaku vrlinu pokazao, ali u odnosima prema vojnicima postupali su potpuno drugačije. Manlije je zapovijedao vojnicima primjenjujući svaku moguću strogost, ne pošteđujući ih od truda i muke. Valerije je, s druge strane, u svakom pogledu bio human i prema njima se odnosio s mnogo prijateljske intimnosti. Zna se da je prvi ubio sina kako bi učinio poslušnim vojnike, a drugi nikad nikome nije naudio. Pa ipak, uza svu različitost u ponašanju, obojica su podjednako pridonijela borbi s neprijateljem, dobru republike i vlastitome. Nijedan njihov vojnik, naime, nikad nije napustio borbu, ili se pobunio protiv njih, ili se bilo kako ogriješio o njihovu volju, iako je Manlije nametao tako oštru disciplinu, da se svaka pretjerana strogost nazivala »Manliana imperia«.888 Valja najprije razmotriti što je Manlija natjeralo da postupa tako oštro; zatim, zbog čega je Valerije mogao postupati tako humano; nadalje, što je uzrokovalo da ti različiti postupci imaju podjednak učinak; i napokon, kojega je od njih bolje i korisnije oponašati. Tko dobro razmisli o naravi M anlija od trenutka kad ga Tito Livije počinje spominjati,889 vidjet će da je vrlo jak čovjek, odan ocu i domovini, i da osobito poštuje pretpostavljene. To se očituje u ubojstvu onog Francuza,890 u obrani oca od tribuna, u tome kako se prije nego što je otišao u borbu s Francuzom obratio konzulu riječima: »Iniussu tuo adversus hostem nunquam pugnabo, non si certam victoriam videam «.891 Kada, dakle, takav čovjek dođe u položaj da zapovijeda, želi da svi ljudi budu poput njega, pa zbog izuzetne hrabrosti izdaje i izuzetne zapovijedi, a kad ih jednom izda, želi da se ispune. A sveto je pravilo da stroge zapovijedi treba i strogo poštovati, inače ćeš se prevariti. Valja reći da onaj tko hoće da ga slušaju mora i znati da zapovijeda, a zapovijedati znadu oni što sa svojim svojstvima uspoređuju svojstva onih koji moraju slušati, pa kad vide da su u razmjeru, neka onda izdaju zapovijedi, ako nisu, neka se ustegnu. I stoga je neki mudar čovjek govorio da se republikom može upravljati na silu kad je tlačitelj jači od potlačenih.892 Kad god je bilo tako, moglo se smatrati da će to nasilje potrajati. Kad je međutim onaj tko podnosi nasilje bio jači od nasilnika, svaki dan se moglo očekivati da prestane nasilje. Nego, da se vratim na našu raspravu, tko zapovijeda da se nešto strogo obavi mora da i sam bude strog, a tko ima takvu strogost i zapovijeda, ne smije poslije blago zahtijevati da se zapovijed poštuje. Tko međutim nije takve stroge naravi treba da se čuva izvanrednih naredbi, a u običnima smije se ponašati u skladu sa svojom humanošću, jer obične se kazne ne upisuju u grijeh vladaru, nego zakonima i uređenju. Treba, dakle, smatrati da su M anlija na tako strogo ponašanje prisiljavale njegove izvanredne 887 Manlije Torkvat je bio dvaput diktator, 353. i 349. god. pr. n. e., a dodijeljen mu je jedan trijumf 340. kad je pobijedio Latine, Kampance i Sidicine. Valerije Korvin je bio dvaput diktator, 343. i 301. god. pr. n. e., ali je doživio četiri trijumfa. 888 Lat. manlijevska disciplina. 889 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 4. 890 Manlije Torkvat se, s dozvolom konzula, upustio u dvoboj s jednim Galom divovskog rasta, kojemu je, pošto ga je ubio, strgnuo ogrlicu, te tako dobio nadimak Torquatus. 891 Lat.: Bez tvoje naredbe neću nikad ratovati s neprijateljem, čak i kad bih bio siguran u pobjedu (Tito Livije, nav. dj., VII, 10). 892 Riječ je o Aristotelu, Politika, III, 15.

324

naredbe, kojima je biia sklona njegova narav, a koje su republici korisne, jer njezina načela vraćaju počecima i njezinoj staroj vrlini. A kad bi republika bila tako sretna da se u njoj, kao što smo gore kazali,893 često nađe tko će vlastitim primjerom obnoviti njezine zakone ne sprečavajući je samo da ne srlja u propast nego privodeći je prvobitnim načelima, vječno bi trajala. Manlije je dakle bio jedan od onih koji su oštrinom naredbi čuvali vojnu disciplinu u Rimu, prisiljen najprije svojom naravi, zatim željom da se poštuje ono što je po prirodnoj težnji zahtijevao. S druge strane, Valerije je mogao humano postupati zato što se zadovoljavao da se poštuju pravila uobičajena u rimskoj vojsci. Budući da je to što je bilo uobičajeno bilo dobro, dovoljno mu je pribavljalo čast, a nije bilo teško da se poštuje, pa Valerije nije morao kažnjavati prekršitelje, i zato što ih nije bilo, i zato što se, ako ih je i bilo, kazna, kao što je rečeno, upisivala u grijeh zakonima, a ne okrutnosti zapovjedniku. Zbog toga je Valerije mogao u svemu biti blag i blagošću steći naklonost zadovoljnih vojnika. Tako su postigavši i jedan i drugi podjednaku poslušnost mogli različitim postupcima postići podjednak rezultat. Tko bi ih htio oponašati mogao bi na sebe navući prezir i mržnju, o čemu govorim gore u vezi s Hanibalom i Scipionom,894 a to se može izbjeći jedino iznimnom vrlinom i nikako drugačije. Preostaje sada razmotriti koje je od tih ponašanja vrednije hvale, što smatram spornim, jer pisci hvale i jedan i drugi način. Ipak, oni što pišu o tome kako treba da se vladar ponaša, više se priklanjaju Valeriju nego Manliju, a Ksenofont, kojega sam spominjao,895 nabrajajući mnoge primjere Kirove blagosti, uvelike se slaže s onim što o Valeriju kaže Tito Livije. Kad je, naime, postavljen konzulom koji je vodio pohod na Samnićane, na dan bitke obratio se vojnicima svojom urođenom ljudskošću. Pošto je naveo njegov govor Tito Livije veli: »Non alias militi

fam iliarior dux fuit, inter infimos militum om nia haud gravate munia obeundo. In ludo praeterea militari, cum velocitatis viriumque inter se aequales certamina ineunt; comiter facilis vincere ac vinci, vulte eodem ; nec quem quam aspernari parem qui se offerret; factis benignus pro re, dicti haud minus libertatis alienae quam suae dignitatis memor, et (quod nibil popularius est) quibus artibus petierat magistratus, iisdem gerebat «.896 S jednakim poštovanjem govori Tito Livije o Manliju, pokazujući kako je konzulu zahvaljujući njegovoj strogosti zbog koje je pogubio sina vojska postala tako poslušna, da je to razlog pobjede rimskog naroda protiv Latina. Pisac ga i dalje toliko hvali da u vezi s tom pobjedom, pošto je opisao cio tijek borbe i prikazao sve opasnosti kojima se rimski narod izložio, i teškoće koje je morao prevladati, zaključuje kako se trijumf Rimljana duguje samo Manlijevoj vrlini.897 A uspoređujući snage jedne i druge vojske tvrdi kako je morala pobijediti ona strana koju je kao konzul vodio Manlije. Prema tome, razmotri li se sve što pisci govore, teško je prosuditi. Ipak, da u tome ne ostanem neodlučan, velim da građanin koji živi prema zakonima republike treba da smatra hvale vrednijim i manje opasnim Manlijevo ponašanje, jer njegov je postupak cio usmjeren koristi sviju i ni u čemu se ne odnosi na privatnu ambiciju,898 budući da se takvim 893 894 895 896

Vidjeti: Rasprave..., III, 1. Vidjeti: Rasprave..., III, 21. Vidjeti: Rasprave..., II, 13, i III, 20. Lat.: Nije bilo zapovjednika koji bi bio bliskiji vojnicima, jer nije izbjegavao da dijeli teškoće s najnižim

vojnicima. U vojničkim natjecanjima u trčanju i mjerenju snage kao jednak je sudjelovao i s istim izrazom lica je pobjeđivao ili bivao pobijeđen, i nikad se nije vrijeđao kad se netko hvalio da mu je jednak; dobrodušan na djelu kad su to okolnosti dozvoljavale, a u razgovorima nije manje imao na umu slobodu drugih nego vlastito dostojanstvo, i zapovijedao je istim umijećem s kojim je zatražio zapovjedništvo, što ga je činilo obljubljenijim od ikog drugog (Tito

Livije, nav. dj., VII, 33). 897 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 7-10. 898 Ovdje se još jasnije vidi što je za Machiavellija politička vrlina, koja se sastoji u tome da se radi u korist svih, odnosno zajednice, a ne u vlastitom interesu.

325

postupkom ne mogu steći pristaše, jer uvijek odaje strogost prema svakome i ljubav jedino prema općem dobru, i njime se ne stječu posebni prijatelji koje, kao što je rečeno, mi nazivamo pristašama. Prema tome, takvo ponašanje mora biti najkorisnije i najpo­ željnije za republiku, jer koristi svakome i ne izaziva nikakvu sumnju u privatnu vlast. Suprotno se, međutim, mora reći za Valerijevo ponašanje, jer iako u odnosu na javnost daje iste rezultate, ipak izaziva mnoge sumnje zbog posebne naklonosti vojnika, što može ugroziti slobodu ako on njima dugo stoji na čelu. Ako s Publikolom nije došlo do negativnih posljedica,899 razlog je što Rimljani još nisu bili iskvareni, a on nije dugo i trajno ostao na položaju zapovjednika. Ako, međutim, hoćemo razmišljati o tome kakav treba da bude vladar kao što o tome raspravlja Ksenofont900 potpuno ćemo se prikloniti Valeriju, a ne Manliju, jer vladar od vojnika treba da zahtijeva poslušnost i ljubav. Poslušnost mu omogućuje da se drži zakona i da stječe ugled čovjeka obdarena vrlinom; ljubav mu omogućuje da bude prijazan, human, dobar i da ima sva druga svojstva koja je imao Valerije i koja je prema Ksenofontovu pisanju imao Kir. Jer, osobita ljubav prema vladaru i odanost vojske u skladu su s ostalim osobinama njegova vladanja. Međutim, odanost vojske jednom građaninu u republici nije u skladu s ostalim njezinim svojstvima, koja ga obvezuju da živi prema zakonima i magistratima. U starim se povijestima Mletačke Republike čita o tome kako je nakon povratka mletačkih galija u Veneciju došlo do razmirica između njihovih momčadi i naroda, zatim do nereda i borbe, pa mir nisu mogli uspostaviti ni pojedinci snagom uvjeravanja, ni ugled građana, ni strah od magistrata, dok se odjednom nije pred mornarima pojavio plemić koji je godinu dana prije toga bio njihovim zapovjednikom, pa su zbog odanosti njemu otišli napustivši borbu.901 Zbog te je poslušnosti on Senatu postao toliko sumnjiv da su ga se Mlečani malo poslije toga riješili, ili tako što su ga bacili u tamnicu, ili tako što su ga dali ubiti. Stoga zaključujem da je ponašanje poput Valerijeva korisno vladaru, a kad je riječ o građaninu, pogibeljno je ne samo za domovinu nego i za njega: za nju, jer takvi postupci utiru put tiraniji; za njega, jer kad njegov grad posumnja u njegov način ponašanja prisiljen je zaštititi se od njega na njegovu štetu. Naprotiv, tvrdim da je ponašanje poput Manlijeva za vladara opasno a za građanina korisno, osobito radi domovine; a rijetko kad i naudi, osim ako mržnju koju na tebe navuče tvoja strogost ne poveća sumnja koju druge tvoje vrline zbog tvojega velikog ugleda izazovu, kao što ćemo dolje raspraviti govoreći o Kamilu.

XXIII Zašto je Kamilo protjeran iz Rima Gore smo zaključili da se ponašanjem poput Valerijeva šteti domovini i sebi, a ponašanjem poput Manlijeva koristi se domovini a kadšto se šteti sebi. To jako dobro pokazuje primjer Kamila, koji se ponašao više kao Manlije nego kao Valerije. Zato 899 Publije Valerije Publikola zamijenio je Tarkvinija Kolatina 509. god. pr. n. e., a nadimak Publikola je dobio zbog tzv. Valerijanovih zakona kojima je svaka težnja za kraljevanjem osuđena kao izdaja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 2. Usp.: Rasprave. . I, 28. 900 Vidjeti: Ksenofon, Kiropedia, IV, 2, i V. 901 Admiral Vittor Pisani, kojega su 1379. porazili Genovežani. Optužen je za izdaju, ali je oslobođen nakon narodnog ustanka, pa mu je povjereno opet zapovjedništvo nad mletačkom flotom, koja je ovaj put porazila Genovežane i time označila kraj njihove prevlasti na moru. Vidjeti: Plinio Carli, komentar u: Le Opere maggiori di N. Machiavelli, Firenze, 1928.

326

govoreći o njemu Tito Livije kaže kako »Eius virtutem milites oderant et miraban-

tur«.902 Divnim su ga smatrali zato što je bio pažljiv, mudar, velikodušan i zato što je znao kako se treba brinuti za vojsku i kako valja zapovijedati. Mrzjeli su ga zato što je bio stroži kad je kažnjavao nego izdašan kad je opraštao. A toj mržnji Tito Livije navodi ove uzroke: prvi — novac od prodaje dobara koja su posjedovali Veji priložio je državnoj blagajni a nije ga podijelio kao plijen; drugi - nakon pobjede njegova kola vukla su četiri bijela konja, zbog čega su govorili kako se je zbog oholosti htio izjednačiti sa Suncem; treći - zavjetovao se kako će Apolonu prinijeti desetinu plijena koji su ostavili Veji, a kad je htio zavjet ispuniti morao je plijen oduzeti vojnicima koji su ga već bili prigrabili.903 Tu se jasno očituje zbog čega narod zamrzi vladara: među razlozima najvažniji je lišavanje ljudi njihove koristi. To ima veliku važnost, jer kad čovjek bude lišen nečega u čemu je njegova korist, to nikad ne zaboravlja i kad god se nađe u nuždi toga se sjeti, a kako se nužda pojavljuje svaki dan, toga se svaki dan i sjetiš. Drugi je razlog njegova oholost i nadutost, što narodi mrze više i od čega, poglavito kad su slobodni. Pa iako od njegove oholosti i raskošna držanja oni nemaju nikakvih neprilika, mrze onoga tko ta svojstva odaje. Vladari se moraju čuvati da se zbog takve mane ne nasuču, jer navlačiti na sebe mržnju bez ikakve koristi potpuno je nepromišljeno i nerazborito.904

XXIV Rim je slobodu izgubio zbog produžavanja vojne vlasti Razmatrajući o ponašanju rimske republike opazit će se da se ona raspala zbog dvaju razloga, jedan su bile raspre o agrarnom zakonu,905 drugi produžavanje vlasti. Da je od početka došlo do te spoznaje poduzimale bi se mjere i sloboda bi dulje potrajala i živjelo bi se možda mirnije. Premda produžavanje vlasti u Rimu nije nikad izazvalo pobunu, činjenice pokazuju koliko je gradu štetilo što su građani takvim odlukama dobivali vlast. Da su i ostali građani kojima je produžavan magistrat bili pametni i dobri kao Lucije Kvincije,906 ne bi došlo do te nevolje. Njegova dobrota može služiti kao značajan uzor, jer kad je puk u sporazumu sa Senatom tribunima produžio vlast za godinu dana, Senat je, radi natjecanja s pukom i da ne ispadne manje moćan od puka, produžio konzulat Luciju Kvinciju, koji je tu odluku smjesta odbacio tvrdeći kako nevaljale običaje treba dokinuti, a ne potvrđivati ih još jednim gorim primjerom, i zato je zahtijevao da se imenuju novi konzuli. Da su svi rimski građani bili dobri i razboriti kao on, ne bi se dopustilo uvođenje običaja da se produžuju magistrati, pa ne bi došlo ni do produžavanja vojne vlasti, što je s vremenom upropastilo republiku. Prvi kojemu je takva vlast bila produžena bio je Publije Filon,907 koji se nalazio u opsadi grada Palepolija, pa kad je istekao rok njegovu konzulatu, Senat mu, misleći da on ima pobjedu u ruci, nije poslao zamjenika, nego ga je imenovao prokonzulom, tako da je on bio prvi prokonzul. Koliko god je Senat to pokrenuo radi opće koristi, bio je to razlog 902 Lat.: Vojnici su mrzili i divili se njegovim vrlinama (Tito Livije, nav. dj., V, 26). 903 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 23. Usp.: Rasprave. . I, 55. 904 Usp.: Vladar, XVI. 905 Usp.: Rasprave.. I, 37. 906 Lucije Kvincije Cincinat, koji je 459. god. pr. n. e. odbio da bude ponovno izabran za konzula i povukao se na svoje imanje da ore zemlju. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 19—21. 907 Kvint Publije Filon, kojemu je 326. god. pr. n. e. priređen trijumf nakon isteka mandata, a nakon toga je ponovo izabran, što je bio poseban presedan. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 22—26.

327

što je Rim s vremenom postao porobljen. Što god su se, naime, Rimljani s vojskama više udaljavali od Rima, takvo im se produženje činilo potrebnijim i sve su ga više primjenjivali. Bile su u tome dvije neprilike, prva, jer je manji broj ljudi obavljao zapovjedničku dužnost, pa se zbog toga ugled suzio na malo njih, a druga, jer je građanin, ostajući dugo zapovjednikom, vojsku pridobivao i stvarao pristaše, te je s vremenom vojska zaboravljala na senat i njega priznavala kao šefa. Zbog toga su Sula i M arije mogli naći vojnike da ih nauštrb opće dobrobiti slijede; zbog toga je Cezar mogao osvojiti domovinu.908 Jer da Rimljani nisu produžavali magistrate i vojnu vlast, da se nisu tako brzo uspinjali do tolike moći i da su sporije osvajali, kasnije bi došli u ropstvo.

XXV O siromaštvu Cincinata i mnogih rimskih građana Na drugom mjestu smo govorili o tome kako je najkorisnije što se može učiniti u državi koja hoće živjeti slobodno držanje građana u siromaštvu.909 Iako nije poznato da je u Rimu u vezi s tim bio donesen neki zakon, osobito kad se zna da je agrarni zakon nailazio na veliku oporbu, iskustvo pokazuje da je četiri stotine godina nakon njegova osnutka u Rimu vladalo golemo siromaštvo. N ajbolji je učinak takvo stanje očitovalo činjenicom da siromaštvo nije priječilo put postizanju bilo kojeg položaja i bilo koje časti i da se vrlina tražila neovisno o domu u kojemu je prebivala. Zbog takva načina života manja je bila želja za bogatstvom. T o se bjelodano vidi na primjeru M inucija:910 kad su Ekvi napali konzulovu vojsku, Rim je ispunio strah da se ta vojska ne upropasti, pa je odlučeno da se imenuje diktator, kao zadnje sredstvo u teškim prilikama, i bio je postavljen Lucije Kvincije Cincinat, koji se u to doba nalazio u svojem malom posjedu, gdje je svojom rukom obrađivao zemlju. Tito Livije to je uznosio divnim riječima:

»Operae praetium est audire, qui omnia prae divitiis humana spernunt, neque honori magno locum, neque virtuti putant esse, nisi effuse affluant opes«?n Obrađivao je Cincinat svoj mali posjed, koji nije prelazio četiri jutra zemlje,912 kad su iz Rima stigli glasnici Senata da ga obavijeste o njegovu izboru za diktatora i da mu pokažu u kojoj se opasnosti nalazi rimska republika. Ogrnuvši se togom, došavši u Rim i okupivši vojsku on je otišao osloboditi Minucija, a pošto je neprijatelje razbio i opljačkao i njega oslobodio, nije htio da napadnuta vojska sudjeluje u podjeli plijena uputivši vojnicima ove riječi: »Ne želim da sudjelujete u podjeli plijena što je pripadao onima kojima ste vi trebali da postanete plijenom«, pa je Minucija lišio konzulata i postavio ga legatom rekavši mu: »Ostat ćeš na tom položaju sve dok ne naučiš biti konzulom«.913 Zapovje­ dnikom konjice imenovao je Lucija Tarkvinija, koji se zbog siromaštva morao boriti pješice. Iz toga se vidi, kao što je rečeno, koliko se u Rimu poštivalo siromaštvo i kako su dobru i vrijednu čovjeku kakav je bio Cincinat bila dovoljna četiri jutra zemlje da ga prehrane. Poštivalo se siromaštvo i u doba M arka Regula,914 jer on je, dok se s vojskom 908 Vidjeti: Rasprave..., 1,37. 909 Vidjeti: Rasprave..., I, 37. Građu za ovo poglavlje Machiavelli crpi iz Valerija Maksima, De Paupertate laudata, IV, 4. Siromaštvo građana spominje se u pozitivnom kontekstu i kod Plutarha, D e Cupiditate Divitiarum, i kod Ksenofona, Convivium, IV, 29. 910 Lucije Minucije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 25-26. i 29. 911 Lat.: Treba to čuti zbog onih koji preziru svaku ljudsku vrijednost koja nije bogatstvo, niti smatraju da ima mjesta za čast i vrlinu, osim ako im ne donosi bogatstvo (Tito Livije, nav. dj., III, 26). Spomenuti rat s Ekvima vođen je 458. god. pr. n. e. 912 Otprilike jedan hektar. 913 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 29. 914 Marko Atilije Regul, 256. god. pr. n. e. O njegovoj sudbini vidjeti u: Rasprave. . . , III, 1.

328

nalazio u Africi, molio od Senata dozvolu da se vrati obrađivati posjed, koji su zapustili njegovi težaci. Dvije su stvari tu osobito značajne. Prva je siromaštvo i zadovoljstvo siromašnih, i kako je tim građanima bilo dovoljno iz rata izvući čast, a svu su korist prepuštali zajednici. Da su, naime, oni mislili na to kako će se ratom obogatiti, ne bi vodili računa o tome jesu li im polja zapuštena. Druga je velikodušnost građana: dok su bili na čelu vojske, njihova ih je hrabrost uzdizala nad svakim vladarom, ni kraljevi ni republike nisu im bili ravni, ništa ih nije plašilo niti su se ičega bojali, a kad su poslije postajali privatnim građanima, bili su umjereni i skromni, čuvari svojih malih imanja, poslušni magistratima, odani pretpostavljenima, te se činilo nemogućim da se netko može toliko promijeniti. Potrajalo je to siromaštvo sve do vremena Paula Emilija, a to su bila zadnja sretna vremena republike, u kojima je građanin znao svojim trijumfom obogatiti Rim a sebe ostaviti u siromaštvu.915 A siromaštvo se još toliko cijenilo da je Paulo nagrađujući one koji su se u ratu dobro držali svojemu zetu darovao srebrnu zdjelicu, koja je bila prvo srebro što ga je imao u svojemu domu. A moglo bi se nadugo govoriti o tome koliko je plodonosnije siromaštvo nego bogatstvo i kako je siromaštvo služilo na diku gradovima, zemljama, vjerama, a bogatstvo ih upropaštavalo, samo što su te činjenice mnogo puta drugi ljudi veličali.

XXVI

Kako se zbog žena može upropastiti država U gradu Ardeji došlo je između patricija i plebejaca do svađe zbog jednog braka,916 jer su udavaču s nasljedstvom prosili pučanin i plemić, a kako je bila bez oca, skrbnici su htjeli da pođe za pučanina, majka za plemića. Nastala je tolika uzbuna, da je došlo do bitke, u kojoj se cijelo plemstvo mašilo za oružje u korist plemićevu, a cio puk na strani pučanina. Pošto je pobijeđen, puk je izišao iz grada i poslao Volščanima zahtjev za pomoć, a plemstvo je pomoć zatražilo od Rima. Stigli su prije Volščani, opkolili Ardeju i napali je. Nadošli su Rimljani i Volščane opkolili između svoje vojske i grada, pa su im se Volščani, pritisnuti glađu, morali predati na milost i nemilost. A kad su Rimljani ušli u Ardeju, pobili su glavne sudionike svađe i u gradu uspostavili red. Tu valja više toga opaziti. Najprije, očito je da su žene bile uzrok mnogih propasti, i da su napravile veliku štetu onima što su upravljali gradom," i u njemu uzrokovali mnoge nesloge. Kao što smo vidjeli u ovoj našoj povijesti, nasilje nad Lukrecijom91/ stajalo je Tarkvinija države, nasilje nad Virginijom lišilo je Desetoricu vlasti.918 I Aristotel je među prvim razlozima propasti tirana naveo uvrede nanesene ljudima zbog žena, njihovim silovanjem, oskvrnjivanjem, kvarenjem brakova, kao što smo u poglav­ lju gdje se bavimo urotama opširno govorili.919 Velim dakle da apsolutni vladari ili upravljači u republikama tu pojavu ne smiju zanemarivati, nego moraju voditi računa o neprilikama koje takvi događaji mogu izazvati i treba da to pravodobno spriječe, da to sprečavanje ne bude na štetu i na sramotu njihove države ili njihove republike, kao što 915 Lucije Emilije Paul je nakon pobjede nad Perzejem, 168. god. pr. n. e., sav plijen predao državnoj blagajni. Svom zetu Eliju Tuberu dao je kao nagradu srebrnu posudu tešku pet libara. Međutim, Emilije Paul nije bio siromašan čovjek, jer je svojim sinovima omogućio najbolje učitelje, a iz ratnog plijena uzeo je sebi Perzejevu biblioteku. Stoga Machiavelli ne misli na apsolutno siromaštvo, već na suzbijanje luksuza, a zadovoljenje potreba je osnovna pretpostavka dobro uređene države, o čemu vidjeti u: Rasprave. . . , II, 2. 916 Ardeja, glavni grad Rutula. Opisani događaj je iz 443. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 9—11. 917 Vidjeti: Rasprave..., III, 2. 918 Vidjeti: Rasprave..., 1,40. 919 U 6. poglavlju III knjige. Vidjeti: Aristotel, Politika, V, 10.

329

se dogodilo Ardejanima, koji su se dopustivši da se rasplamsaju nesuglasice između građana razjedinili, a da se slože morali su poslati po stranu pomoć, što je najsigurniji put skorom porobljavanju. Došli smo međutim do drugog značajnog načina kako se smiruje grad, o čemu ćemo u idućem poglavlju govoriti.

XXVII Kako treba uspostaviti slogu u razjedinjenom gradu i kako je neodrživo mišljenje da je vlasti u gradu korisno podržavati neslogu Način na koji su rimski konzuli izmirili Ardejane može poslužiti kao uzor kako treba uspostaviti red u razjedinjenom gradu, a nema drugog načina ni drugačijeg lijeka nego pobiti vođe nereda. Postoje, naime, tri mogućnosti - ili ih pobiti, kao što su oni učinili, ili ih prognati iz grada, ili ih izmiriti uz njihovu obvezu da se više neće uzajamno napadati.920 Od tih triju mogućnosti potonja je najopasnija, najnesigurnija, najnekorisnija. Nije, naime, moguće da tamo gdje je proliveno mnogo krvi i drugih- zlodjela učinjeno potraje na silu uspostavljen mir, kad se zavađeni svakodnevno gledaju u lice, pa je teško da se uzdrže jedan drugog napadati i svakodnevno se njihov razgovor može izroditi u novu svađu. U vezi s tim ne može se navesti bolji primjer nego što je grad Pistoia. Ima tome petnaest godina 921 otkako se podijelio taj grad, a i sad je podijeljen, između Panciatichija i Cancellierija, samo što su onda bili naoružani, a danas su oružje odložili. Nakon mnogobrojnih raspri među njima potekla je krv, stali su se rušiti domovi, došlo je do pljačke imovine i do svake druge vrste neprijateljstva. Firentinci, koji su ih morali izmiriti, uvijek su se služili onom trećom mogućnošću i uvijek su nastajali veći neredi i veća sramota, pa ih je to izmorilo te su primijenili drugi način, uklonili su vođe dviju stranaka, zatočivši neke u tamnicu i prognavši druge na razna mjesta, tako da se sklopljeni sporazum mogao održati i održao se do danas. Nema, međutim, sumnje da bi najsigurniji bio prvi postupak. Kako, pak, takva smaknuća pretpostavljaju veličinu i hrabrost,922 slaba ih republika nije u stanju provesti u djelo, zapravo je od njih toliko daleko da jedva primjenjuje i drugi postupak. A to su, kao što sam kazao u početku, greške vladara našeg doba kad treba da odlučuju o važnim stvarima, jer bi se morali ugledati u ponašanje onih koji su u drevnosti morali odlučivati u takvim slučajevima. Međutim, slabost sadašnjih ljudi, posljedica njihova slaba odgoja i neupućenosti, razlog je što drevne postupke smatraju dijelom nehumanima, dijelom neostvarljivima. A drže se stanovitih svojih modernih mišljenja koja su posve daleko od istine, kakvo je ono što su ga nekoć mudraci našega grada iznosili tvrdeći da Pistoju treba držati uz pomoć stranaka, a Pisu uz pomoć tvrđava, a ne primjećuju koliko je i jedno i drugo nekorisno. Neću se osvrtati na tvrđave, jer sam gore dugo o njima govorio,923 nego ću raspravljati o tome koliko je nekorisno imati razjedinjene gradove kojima vladaš. Najprije, nemoguće je da obje stranke budu prijatelji onome tko je na vlasti, bio to vladar ili bila republika. Po naravi se ljudi u svemu spornom opredjeljuju, pa im je draže 920 O pogrešci napada na podijeljeni grad vidjeti u: Rasprave. . . , II, 25, a o korištenju stranačkih podjela pri okupaciji usp.: Vladar, XX pogl. 921 Ovdje opisani događaji zbili su se između listopada 1501. i siječnja 1502, a Machiavelli ih, prema tome, opisuje 1516-1517. Panciatichi su podržavali Medičejce (tada u egzilu), a Cancellieri su bili republikanci. Vođe obiju stranaka zatvoreni su na savjet Machiavellija. Vidjeti njegov Izvještaj o poduzetim mjerama da se smire stranke u Pistoji. Usp.: Vladar, XVIII pogl. 922 Vidjeti: Rasprave..., 1,27. 923 Vidjeti: R asprave..., II, 24; Vladar, XX pogl.

330

ovo od onoga, tako da ćeš, zbog nezadovoljstva jednog njegova dijela, izgubiti grad u prvom ratu koji izbije, jer nije moguće zadržati grad koji ima i izvanjske i unutrašnje neprijatelje. Ako vlast nad njim ima republika, nema ljepšeg načina da pogoršaš svoje građane i razjediniš grad nego što je poticanje nesloge, jer svaka strana nastoji dobiti podršku, svaka od njih uz pomoć korupcije stvara prijatelje, tako da nastanu dvije goleme neprilike. Jedna zato što ti nikad ne stvaraš prijatelje, jer ne možeš njima dobro vladati, jer vladaš čas na jedan čas na drugi način; druga, zato što takvo stranačko raspoloženje neizbježno razjedinjuje tvoju republiku. Govoreći o Firentincima i Pistojcima Biondo ovako svjedoči: »Dok su snovali kako će uspostaviti slogu Firentinci su se između sebe razjedinili«.924 Lako je zaključiti koliko je zla nanijela ta razjedinjenost. Kad je Firenca godine 1502. izgubila Arezzo, cijelu Val di Tevere i Val di Chianu, koje su zauzeli Vitelli i vojvoda Valentino, francuski kralj Franjo poslao je nekog de Lanta925 da Firentincima vrati sva ta izgubljena područja, a pošto je taj u svakom kaštelu nailazio na ljude koji su ga posjećivali veleći da pripadaju Marzoccovoj stranci,926 pokudio je tu neslogu, tvrdeći da bi u Francuskoj kraljev podanik koji bi kazao kako pripada kraljevoj stranci bio kažnjen, jer bi takvo opredjeljivanje značilo samo to da u toj zemlji ima ljudi koji su kraljevi neprijatelji, a kralj želi da mu svi gradovi budu privrženi, složni i bez stranaka. Svi ti postupci, međutim, i te procjene daleko od istine927 nastaju zbog slabosti onih koji vladaju, jer se videći da državom ne mogu upravljati snagom i vrlinom utječu sličnim sredstvima, koja ponekad u mirno doba nešto koriste, ali čim dođu teška vremena odaju svoju ništavnost.928

XXVIII Treba pomno paziti na to što rade građani, jer se često pod dobrim djelom krije začetak tiranije Kad je grad Rim podnosio glad, a državno snabdijevanje nije bilo dovoljno da je ublaži, odlučio je neki Spurije M elije,929 za ono doba velik bogataš, privatno nabaviti žita i razdijeliti ga puku da bi pridobio njegovu naklonost. Zbog toga mu je puk postao toliko naklon, da je Senat, misleći na neprilike koje takva njegova darežljivost može izazvati i želeći joj stati na kraj prije nego što se razmaše, protiv njega postavio diktatora,930 i dao ga je ubiti. U vezi s tim se može primijetiti da mnogo puta naizgled dobra djela koja se razumno ne mogu osuditi postaju grozna i za republiku vrlo opasna ako se pravodobno ne spriječe. A da bih to potanje raspravio, velim da bez uglednih građana republika ne može opstati niti se u njoj može i na koji način dobro upravljati. S druge strane, poštivanje građana povod je tiraniji u republikama. Da bi se tome doskočilo, način života treba tako urediti, da se građanima iskazuje takvo poštovanje koje koristi a ne koje šteti gradu i njegovoj slobodi. I stoga treba istražiti kako oni stječu 924 Flavio Biondo, odnosno Flavius Biondus Forliviensis (1392-1463), vatikanski državni sekretar u vrijeme Eugena IV i Pija II. Machiavelli se u Firentinskim povijestima uveliko koristio njegovim djelom, koje ovdje navodi, Historiae decades tres, II, 9. 925 Monsinjor Antoine de Torote, knez Blacyja i Langresa (Lanta). Te događaje Machiavelli opisuje iz vlastitog iskustva. 926 Marzocco je naziv grba Firence: sastoji se od heraldičkog lava koji drži štit s ljiljanom. 927 Od objektivne istine (tj. verita effettuale). 928 O podjelama u gradovima piše Aristotel u V knjizi Politike. Machiavelli je ovdje, čini se, pod njegovim utjecajem. 929 Vidjeti: Rasprave..., III, 1. 930 Konzul je tada, 439. god. pr. n. e., bio Tito Kvincije Kapitolin, koji je za diktatora imenovao osamdesetogodišnjega Lucija Kvincija Cincinata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 13-16.

331

ugled, a stječu ga na dva načina: javno ili privatno. Javno ga stječu kad dobrim savjetima i još boljim djelima za opće dobro izazovu poštovanje. Takvoj časti treba otvoriti put građanima i predvidjeti nagrade i za savjete i za djela, tako da budu počašćeni i zadovoljni. A kad je poštovanje stečeno tim putem iskreno i jednostavno, od njega nikad nema opasnosti, ali kad se stekne privatnim putem, a to je onaj drugi način, vrlo je opasno i u svakom pogledu štetno. Privatni su putovi kad se pruža pomoć ovom ili onom pojedincu posudbom novca, udajom njegovih kćeri, zaštitom pred magistra­ tima i sličnim privatnim uslugama, s pomoću kojih se stvaraju pristaše i koje onoga što je uslugu dobio ohrabruju da korumpira državu i da krši zakone. Stoga dobro uređena republika, kao što je rečeno, treba da podrži one koji usluge traže javnim putem, a da sprečava onoga koji ih traži privatnim putem, kao što je radio Rim.931 On je, naime, kao nagradu onome tko je radio za javno dobro priređivao trijumfe i sve druge počasti koje je davao svojim građanima, a za onoga tko je pod raznim izlikama privatnim putem nastojao doći do veličine, predviđao je optužbe.932 Kad pak to nije bilo dovoljno, zato što bi se narod zaslijepio prividom lažnog dobra, postavljao je diktatora, da nauči pameti onoga tko se ogriješi, kao što je učinio kažnjavanjem Spurija Melija. Ostavi li se nešto od toga nekažnjenim, može upropastiti republiku, jer posluži li kao slab primjer, teško se može doći na pravi put.

X X IX

Griješi li narod, krivci su vladari Neka se vladari ne žale griješi li narod kojim vladaju, jer takve pogreške nastaju ili zbog njegova nehaja ili zato što se i on prlja sličnim grijesima. I tko bude raspravljao o narodima našeg doba, koje je bio glas zbog lupeština i sličnih zlodjela, opazit će da im je podrijetlo isključivo u onima što su njima vladali, a koji su i sami takvi.933 Prije nego što je papa Aleksandar VI uništio gospodare Romanje, ona je bila poprište najporočnijeg života, jer je tu zbog najmanje sitnice dolazilo do ubojstva i naveliko se kralo.934 Razlog je bila opakost vladara, a ne opaka narav ljudi, kao što su oni govorili. Budući da su ti vladari, naime, bili siromašni, a željeli šu živjeti poput bogataša, bili su prisiljeni poslužiti se mnogim otimačinama, obavljajući ih na razne načine. Među ostalim nepoštenim sredstvima bilo je donošenje određenih zakona i određene zabrane, a zatim su sami prvi davali povod za prekršaje i prekršitelje su kažnjavali tek kad bi prevršili mjeru, a i tada se za kažnjavanje nisu odlučivali zbog štovanja donesenog zakona, nego zbog pohlepe da pokupe novac od onih koji se iskupljuju od kazne. Zbog toga je dolazilo do mnogih neprilika, a najgora je bila osiromašivanje a ne popravljanje naroda, a oni koji su osiromašili trudili su se da sebi nadoknade štetu na račun onih kojima je to teže polazilo za rukom. Zbog toga je nastalo cijelo to zlo o kojemu je gore bila riječ, a za koje krivnju snose vladari. Da je tome tako, potvrđuje Tito Livije kad pripovijeda kako su rimske legate, što su nosili plijen oduzet Vejima na žrtvu Apolonu, uhvatili gusari s Liparija na Siciliji i odveli u taj grad. A kad je njihov vladar Timazitej čuo kakav je to dar, kamo ide i tko ga šalje, iako je bio rođen u Lipariju ponašao se kao 931 U Raspravama. . I, 46, Machiavelli se zalaže za osnivanje institucije koja će budno pratiti da se pojedini građanin previše ne istakne privatnim bogatstvom, što može biti pogubno za državu. 932 Vidjeti: Rasprave. . . , I, 7-8. 933 O vrlinama naroda, odnosno puka Machiavelli govori u Raspravama..., I, 58. Hoće li narod biti loš ili dobar, zavisi od načina na koji se vlada, odnosno od vladara, bio on pojedinac ili republika. 934 Za pozitivan sud o politici Aleksandra VI u Romanji usp.: Vladar, VII i XI.

332

Rimljanin pa je narodu objasnio koliko bi bezbožno bilo prisvojiti takav dar, tako da je uz privolu svih legate pustio da odu sa cijelom svojom robom. A evo povjesničarovih riječi: »Timasitbeus multitudinem religione implevit, quae sem per regenti est similis«.935 A Lorenzo Medici, potvrđujući takvu odluku, kaže: Što i gospodar svi činiti smiju, jer gospodara motre oči sviju.9’6

XXX

Građanin na vlasti koji želi učiniti nešto za dobro svoje republike mora najprije zatomiti zavist. Kako treba pripremiti obranu grada kad dolazi neprijatelj Kad je rimski Senat čuo kako je Toskana obavila novačenje s ciljem da napadne Rim i kako su se nekadašnji saveznici rimskog naroda Latini i Hernićani udružili s vječnim neprijateljima Rima Volščanima, taj je rat ocijenio opasnim. A kako se na položaju tribuna s konzularnom vlašću nalazio Kamilo, pomislio je kako se mogu proći i bez diktatora, ukoliko ostali njegovi kolege tribuni budu htjeli njemu prepustiti potpunu vlast. Tribuni su to rado učinili: Nec quicquam (kaže Tito Livije) de maiestate sua dectractum credebant, qu od maiestati eius concessissent ,937 Prihvativši smjesta njihovu poslušnost, Kamilo je zapovjedio da se unovače tri vojske. Prvoj je htio na čelu stajati on, da ode na Toskance, drugoj je na čelo postavio Kvinta Servilija,938 želeći da ostane blizu Rima, kako bi se suprotstavio Latinima i Hernićanima ako krenu u pokret; kao zapovjednika treće vojske postavio je Lucija Kvincija,939 sa zadaćom da štiti grad i brani vrata i vijećnicu, što god se dogodilo. Uz to je naredio da se Horacije,940 jedan od njegovih kolega, pobrine za oružje i žito te za sve ostalo što zahtijeva ratno stanje. Još jednog kolegu, Kornelija,941 odredio je da predvodi Senat i državna vijeća, kako bi mogao predlagati sve ono što bude trebalo svakodnevno poduzimati i obavljati. To i jest bio način na koji su u onim vremenima tribuni bili pripravni zapovijedati i slušati. U vezi s tim je primijetiti što čini dobar i pametan čovjek, i koliko se dobro njemu duguje, i koliku korist može pribaviti svojoj domovini, kad pred njegovom dobrotom i vrlinom ustukne zavist, koja je mnogo puta razlog što ljudi ne mogu dobro djelovati, jer zavist ne dopušta da imaju ugled koji je neophodan u važnim prigodama. Ustukne zavist na dva načina, ili zbog nekoga groznog i teškog događaja, kad svatko misli da će propasti pa otkloni svu ambiciju i dobrovoljno hita da se podvrgne onome za kojega misli da ga svojom vrlinom može osloboditi. To se dogodilo Kamilu, koji je mnogo puta dokazao da je izvanredan čovjek, bio je tri puta izabran za diktatora, i taj je položaj uvijek stavljao u službu javne koristi a ne vlastita 9j5 Lat.: Timazitej je ulio religiju (tj. poštovanje religije) u narod, koji uvijek oponaša vladare (Tito Livije, nav. dj., V, 18). 936 E quel che fa’l signor fanno poi molti, che nel signor son tutti gli occhi volti. Lorenzo Medici, Rappresentazione di San Giovanni e Paolo, u: Opere, II, Bari, 1914. 937 Lat.: Nisu smatrali da smanjuje njihovo dostojanstvo ono što su dopuštali njegovoj veličini (Tito Livije, nav. dj., VI, 6. Događaji su iz 389. god. pr. n. e.) 938 Kvint Servilije Fidena. 939 Lucije Kvincije Cincinat. 940 Lucije Horacije Pulvil. 941 Servije Kornelije Maluginens.

333

probitka, postigavši da se ljudi ne boje njegove veličine, pa zato što je bio tako velik i tako cijenjen, nisu smatrali sramotom što su niži od njega (i stoga Tito Livije pametno veli: »Nec quicquam« itd.942). Na drugi način zavist ustukne kad silom ili prirodnim tijekom stvari umru oni koji su ti bili takmacima u stvaranju nekog ugleda i neke veličine, koji, kad su opazili da si od njih ugledniji, nisu mogli mirovati ni biti strpljivi. A kad takvi ljudi žive u iskvarenom gradu, gdje odgojem nisu poprimili nimalo dobrote, nemoguće je da zbog bilo čega sebi protuslove. Da ispune svoju volju i da udovolje svojoj pokvarenoj duši, pristali bi i na to da im vlastita domovina propadne. Svladati takvu zavist može samo smrt onih koje ona obuzimlje. A kad je fortuna toliko naklonjena čovjeku obdarenu vrlinom, da oni umru prirodnom smrću, postane bez sramote slavan, jer bez prepreke i opasnosti može pokazati svoju vrlinu. Nije li te sreće, treba da ih se svakako oslobodi i prije nego bilo što učini valja da nađe način kako će otkloniti tu smetnju.943 Pametni čitatelji Biblije vidjet će kako je M ojsije u želji da se prihvate njegovi zakoni i njegova načela bio prisiljen ubiti bezbroj ljudi, koji su se samo zbog zavisti i ni zbog čega drugog suprotstavljali njegovim planovima.944 Takvu je nuždu izvrsno poznavao fra Girolamo Savonarola, poznavao ju je i Piero Soderini, gonfalonijer Firence. Prvi je nije mogao svladati jer nije imao potrebnu vlast, budući da je bio redovnik, i zato što ga nisu dobro shvatili oni koji su ga slijedili a koji su mogli vlast imati. Ipak nije o njemu ovisilo, a njegove su propovijedi pune optužbi protiv onih što su ih smatrali mudracima, i invektiva protiv njih, jer tako je nazivao zavidnike i one što su se opirali njegovu učenju.945 Drugi je mislio da će s vremenom, dobrotom, svojom fortunom, dobročinstvom prema nekomu, suzbiti tu zavist, smatrajući se još mladim i videći koliko mu novih naklonosti donosi njegovo ponašanje, pa je držao da može svladati mnoge ljude što mu se zbog zavisti opiru, bez ikakve sablazni, nasilja i uzbune, a nije znao da se vrijeme ne može čekati, da dobrota nije dovoljna, da je fortuna prevrtljiva, a zloba nezasitna.946 Zato su ostali poraženi i jedan i drugi, a razlog je njihove propasti što nisu znali ili mogli pobijediti zavist. Znamenita je druga mjera koju je Kamilo uveo unutra i izvana za spas Rima. Zaista s razlogom dobri povjesničari,947 kakav je ovaj naš, potanko i jasno iznose stanovite slučajeve, da bi potomci naučili kako se u sličnim događajima moraju braniti. A treba u vezi s tim naglasiti da nema opasnije i uzaludnije obrane od one koja se obavlja u zbrci i nesređenosti. To dokazuje Kamilova odluka da se podigne treća vojska radi zaštite grada, jer mnogi su mogli posumnjati, a i danas bi posumnjali, da je bila nužna, smatrajući da je narod naoružan i ratoboran, pa da je nepotrebno novačenje, te da ga je dovoljno u slučaju potrebe naoružati. Kamilo, kao i svatko pametan poput njega, procjenjuje drugačije, jer on nikad ne dopušta da mnoštvo uzme oružje bez određenog reda i sustavnosti. I zato na temelju tog primjera tko je postavljen kao čuvar grada treba da po svaku cijenu izbjegava ljude naoružavati bez reda, nego treba da 942 Vidjeti 937. bilješku. 943 Walker ispravno primjećuje da nije riječ o suparnicima za vlast uopće, već o onim suparnicima koji će radije dopustiti da im domovina propadne nego da oni ne ostvare svoj cilj; samo u takvom slučaju Machiavelli smatra nužnim likvidiranje političkih protivnika, i to kad su sve stranke spremne da se ujedine radi ostvarenja općeg dobra koje je ugroženo. 944 Vidjeti: Sveto pismo, Exodus (Druga knjiga Mojsijeva, koja se zove Izlazak), XXXII, 25—28. Po Mojsijevu nalogu pobijeno je tada tri tisuće obožavatelja zlatnog teleta. 945 Savonarola se žestoko oborio na moralnu izopačenost Firence i dao spaliti mnoga umjetnička djela, ali nije pozivao direktno na nasilje, već je nasilje činjeno u njegovo ime, osim 1496. god. kad je zaprijetio smrću svima onima koji teže obnovi tiranije (a mislio je na pristaše Medičejaca). Vidjeti: P. Villari, Savonarola e ii suo tempo, II, 7. 946 O Soderiniju vidjeti sudove iznesene u Raspravama... I, 7, 52; III, 3. Njegovi najistaknutiji protivnici bili su Alarhanno Salviati i Giovanbattista Ridolfi na čelu stranke optimata. 947 Osim Tita Livija usp. i: Polibije, nav. dj., I, 35.

334

najprije unovači i izabere one koje želi staviti pod oružje, koji če mu biti poslušni, da utvrdi gdje će se okupiti, kamo će otići, a da ostalima naredi neka svaki ostane u svojoj kući da je čuva. Tko se bude pridržavao takvog reda u napadnutom gradu lako će se braniti, tko bude postupao drugačije i ne bude oponašao Kamila neće se obraniti.948 XXXI

Jake republike i vrsni ljudi u svakoj fortuni zadržavaju istu hrabrost i isto dostojanstvo Među ostalim veličanstvenim riječima i djelima Kamilovim, koje naš povjesničar navodi da bi pokazao kakav mora biti pravi čovjek, nalaze se i ove riječi: »Nec mibi dictatura animos fecit, nec exilium adem it «.949 Iz tih je riječi očito kako veliki ljudi u svakoj fortuni uvijek ostaju isti, i onda kad se fortuna mijenja, i čas ih uznosi a čas porazi, oni se ne mijenjaju, nego uvijek ostaju postojane hrabrosti, pa takvo ponašanje zajedno s njihovim načinom života jasno pokazuje da fortuna nad njima nema moć. Drugačije se drže slabići, jer ih dobra fortuna uzoholi i opije, pa cio svoj uspjeh pripisuju vrlinama koje nikad nisu upoznali. Zato postanu nepodnošljivi i mrski svakome u svojem okolišu. O tome zatim ovisi iznenadna promjena sudbine, a čim se s njom suoče smjesta upadaju u novu manu i postanu kukavicama i podlacima. Eto zašto vladari takve vrste u nevoljama više misle kako će pobjeći nego kako će se obraniti, jer se nisu umjeli koristiti dobrom fortunom pa su nepripremljeni za obranu. Ta vrlina i ta mana, za koje sam rekao da se nalaze u pojedinca, nalaze se i u republici, a primjer su Rimljani i Mlečani. Ni zbog kakve zle sreće Rimljani nikad nisu postali podlaci, niti su se zbog dobre fortune ikad uzobijestili, kao što se bjelodano vidi iz njihova poraza kod Kane i nakon njihove pobjede nad Antiohom. Nakon onog sloma, naime, iako je bio vrlo težak jer je bio treći,950 nisu postali malodušni, poslali su novu vojsku, nisu iznevjerili svojih običaja pa su odustali od otkupa zarobljenika, nisu nikoga slali Hanibalu ili u Kartagu da zatraži mir, nego su odbacivši svaku takvu kukavnu nakanu uvijek mislili na rat te su u pomanjkanju ljudi naoružali starce i robove. Kad je to doznao, Kartažanin Hanon, kako smo gore kazali, Senatu je stavio na znanje koliko malo treba držati do pobjede kod Kane.9511 tako je očito da se Rimljani u teškim vremenima nisu prestrašili niti su postali poniznima. S druge strane, u povoljnim vremenima nisu se uzobijestili, jer kad je Antioh prije bitke i svojega poraza Scipionu poslao izaslanike da traže sporazum, Scipion mu je postavio stanovite mirovne uvjete, to jest da se povuče u Siriju a ostalo prepusti odluci Rimljana, a Antioh je takav sporazum odbio.952 Pošto je došlo do bitke, Antioh ju je izgubio pa je Scipionu poslao poslanike s nalogom da prihvate sve pobjednikove uvjete, no Scipion je ponudio iste uvjete kao i prije pobjede, dodavši riječi: »Q uod Rom ani si vincuntur, non minuuntur

animis, nec, si vincunt, insolescere solent«.953 948 U Umijeću ratovanja Machiavelli se zalaže za naoružani narod, ali ovdje pod potrebom izbjegavanja da se »ljudi naoružaju bez reda« razumijeva neorganizirano naoružavanje, što bi omogućilo da ih stranački prvaci naoružaju za svoje interese, a ne za opće dobro. 949 Lat.: Niti me je diktatura uzoholila, niti me je progonstvo potištilo (Tito Livije, nav. dj., VI, 7). 95° prethodni porazi Rimljana bili su 218. god. na Ticinu i 217. god. pr. n. e. kod Trazimenskog jezera. Usp.: Rasprave. . . , II, 12. 951 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 57-60; XXIII, 12. Usp.: R a s p r a v e .. II, 30. 952 Nakon poraza kod Mijoneza 191. god. pr. n. e. Antioh III (Veliki) predložio je mirovne uvjete. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXVI, 35. 953 Lat.: Jer kad su Rimljani pobijeđeni, oni ne gube prisebnost, a kad pobijede, ne običavaju uzoholiti se (Tito Livije, nav. dj., XXXVII, 45). Antioh je doživio poraz kod Magnezije 190. god. pr: n. e.

335

Suprotno tome ponašali su se Mlečani. Kad im je fortuna bila naklonjena, smatrali su da su je stekli vrlinom koju nisu posjedovali, pa su se toliko uzoholili da su francuskog kralja nazvali djetetom svetog Marka, nisu poštovali Crkvu, Italija im je bila premalena i zamišljah su kako će stvoriti carstvo slično rimskom. Kad ih je zatim dobra sreća napustila i kad ih je francuski kralj napola porazio kod Vailae,954 nisu samo cijelu državu izgubili zbog pobune, nego su njezin dobar dio zbog kukavstva i podlosti predali papi i španjolskome kralju.955 Toliko su se obeshrabrili, da su caru uputili poslanike s porukom da će mu plaćati danak,956 a papi su slali pisma puna malodušno­ sti i pokornosti kako bi izazvali njegovu sućut. U takvu su nesreću upali u roku od četiri dana, i to nakon polovična poraza, jer njihova se vojska nakon borbe povlačila, a zatim je bila napadnuta, pa je poražena njezina polovica, tako da je jedan od zapovjednika koji se spasio stigao u Veronu s više od dvadeset i pet tisuća vojnika, što pješaka što konjanika. Prema tome, da je u Veneciji i u njezinim ustanovama bilo imalo vrline, lako je mogla doći k sebi i ponovno se suočiti s fortunom, pa još uvijek stići s većom slavom ili pobijediti ili izgubiti, ili postići časniji sporazum. Međutim, sa svoje malodušnosti, kojoj je uzrok u nevaljalim uredbama o ratu, odjednom su izgubili i državu i hrabrost. A tako će se uvijek dogoditi svakome tko se ponaša kao oni, jer je oholosti kad je fortuna naklonjena, i kukavnosti kad nije, podrijetlo u tvojem ponašanju i u odgoju koji si primio: ako je odgoj slab i tašt, takav i postaneš, ako je drugačiji, i ti postaneš drugačiji, a omogući li ti da bolje spoznaš život, manje ćeš se veseliti dobru i manje ćeš se žalostiti zbog zla. A što vrijedi za pojedinca, vrijedi i za mnoge koji žive u istoj republici oblikujući se prema životu koji u njoj vlada. Iako je u drugoj prilici rečeno957 kako je temelj svih država dobra vojska i kako tamo gdje nje nema ne mogu biti dobri ni zakoni ni išta drugo, ne smatram suvišnim to ponoviti, jer se čitajući ovu povijest na svakoj stranici opaža kako se ta neophodnost pojavljuje, i kako vojska ne može biti dobra ako nije izvježbana, i kako se ne može izvježbati ako nije sastavljena od tvojih podanika, jer nije uvijek ratno stanje niti se uvijek može ratovati. Stoga je valja vježbati u doba mira, a samo se s podanicima može vježbanje obavljati, s obzirom na troškove. Kamilo je, kao što smo gore kazali,958 poveo vojsku protiv Toskanaca, a kad su njegovi vojnici vidjeli koliko je velika neprijateljska vojska svi su se prepali, jer su mislili da su mnogo slabiji i da neće moći odoljeti njezinom napadaju. Kad je Kamilu doprlo do ušiju to slabo raspoloženje, otišao je među vojnike, porazgovarao malo s jednima malo s drugima, izbio im iz glave onakvo mišljenje i na kraju im je umjesto bilo koje zapovijedi rekao: »Q uod quisque didicit, aut consuevit, faciet «.959 Tko razmisli o toj zgodi i o riječima kojima je vojnike potaknuo da idu protiv neprijatelja zaključit će da ništa od toga ne bi mogao ni kazati ni postići da vojska nije disciplinu i izvježbanost stekla i u miru i u ratu, jer se u vojnike koji se nisu ničemu naučili vojskovođa ne može pouzdavati ni vjerovati da će išta dobro učiniti. Da im zapovijeda novi Hanibal propao bi, jer vojskovođa se za vrijeme bitke ne može svuda nalaziti, pa ako se prije nije u svakom pogledu pobrinuo da na ljude prijeđe 954 Bitka kod Agnadella (ili kod Vaila), 14. svibnja 1509, kad je potučena mletačka vojska, pod zapovjedništvom Bartolomea d’Alviana, dok se Niccolo Orsini, grof Pitigliano, na čelu drugog korpusa, dokopao Verone - odakle i izraz »napola poraženi«. Tom prilikom su se Bergamo, Brescia i neke manje utvrde dobrovoljno predale. 955 Julije II je proglasio interdikt nad Venecijom 24. veljače 1510, i ona je pristala na sve papine uvjete. Španjolcima su prepuštene utvrde u Pugli. 556 Maksimilijanu Habsburškom Venecija je potvrdila prepuštanje Gorice i Trsta te se obavezala plaćati 150.000 dukata za investituru. 957 Vidjeti: Vladar, XII pogl. 958 Vidjeti: Rasprave..., III, 30. Kamilo je, međutim, krenuo protiv Volščana, a ne Etruščana. ’959' Lat.: Nek svatko radi ono što je naučio da čini ili na što je navikao (Tito Livije, nav. dj., VI, 7).

336

njegov duh, da obavljaju njegove naredbe i shvate njegove želje, neizbježno će propasti. Bude li, dakle, grad naoružan i organiziran kao Rim i budu li njegovi građani svakodnevno i kao pojedinci i kao zajednica dokazivali svoju vrlinu i svoje umijeće s fortunom, u bilo kakvoj će prilici uvijek biti jednodušni i ostat će postojani u svojem dostojanstvu. Budu li razoružani i budu li se oslanjali isključivo na ćudljivost fortune a ne na vlastitu vrlinu, kako se bude okretala ona, okretat će se i oni, i pokazat će da su isti kakvi su bili i Mlečani. X X X II

Kako su se ponašali neki što su ugrožavali mir Nakon pobune Kurke i Velitre, rimskih kolonija, protiv rimskog naroda, s nadom da će ih braniti Latini, i nakon poraza Latina, izjalovila se ta nada, pa su mnogi građani savjetovali da se u Rim pošalju izaslanici kako bi od Senata izmolili razumijevanje.960 Odluci su se usprotivili začetnici pobuna koji su se bojali da se sva kazna ne okrene njima na glavu. A da bi otklonili svaki razgovor o miru nagovorili su mnoštvo da uzme oružje i da upada preko rimskih granica. I zaista, tko hoće narod ili vladara potpuno odvratiti od želje za sporazumom, nema boljeg ni sigurnijeg načina nego što je poticanje kojega teškog zločina protiv onoga s kojim se ne želiš sporazumjeti. Uvijek će ga naime na odstojanju držati strah od kazne koju smatra da je svojom greškom zaslužio. Nakon prvog rata Kartažana s Rimljanima, vojnici koje su Kartažani upotrijebili u ratu na Siciliji i na Sardiniji961 otišli su kad je rat završio u Afriku, gdje su zbog nezadovoljstva plaćom digli oružje na Kartažane, pa su imenovavši dvojicu vođa, M ata i Spendija, Kartažanima osvojili mnoge gradove a mnoge druge opljačkali. U želji da pokušaju svako drugo sredstvo prije rata, Kartažani su im kao izaslanika poslali svojega građanina Hazdrubala962 smatrajući da kod njih uživa neki ugled, budući da im je nekoć bio vojskovođom. Kad je on stigao, Spendije i M ato htjeli su sve vojnike uvjeriti kako više nema nade da će se ikad sklopiti mir s Kartažanima, i kako prema tome moraju ratovati, i zato su ih nagovorili da pobiju i izaslanika i sve kartaginske građane koji su se nalazili u njihovu zarobljeništvu. Nisu ih samo pobili, nego su ih najprije stavili na tisuću najstrašnijih muka, izdavši uz taj zločin i proglas da će svi Kartažani koji ubuduće budu uhvaćeni biti na sličan način smaknuti. Zbog te odluke i njezine provedbe u djelo ta je vojska postala okrutna i uporna u ratu protiv Kartažana. X X X I II

Želi li pobijediti u bici, vojska mora imati povjerenje i u sebe i u vojskovođu Želi li se da vojska pobijedi u bici potrebno joj je nadahnuti takvo pouzdanje, da povjeruje kako svakako mora pobijediti. Da bi stekla pouzdanje, potrebno je da bude dobro naoružana i disciplinirana i da se vojnici uzajamno poznavaju. Pouzdanje i disciplinu mogu steći samo vojnici koji su i po rođenju i u životu zemljaci. Potrebno je da vojskovođa uživa ugled, tako da se uzdaju u njegovu mudrost, a uzdat će se uvijek 960 Kurka i Velitra su se izdajnički ponijele prema Rimu za vrijeme rata protiv Volščana, 386—385. god. pr. n. e., kad su njihove trupe pomagale Volščanima. Rimljani su 383. god. pr. n. e. krenuli u kazneni pohod, a začetnici pobune su onemogućavali svaki sporazum s Rimljanima, iako im je bio ponuđen. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 21. 961 Samo na Siciliji. 962 Ne Hazdrubala, već Geska. Machiavelli se drži Polibija, nav. dj., I, 65-88. Usp.: Vladar, XII pogl. 22

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO 1

337

kad vide da je discipliniran, pažljiv i hrabar i ako se na svojem položaju ponaša u skladu sa svojim dostojanstvom, koje će trajno sačuvati bude li ih kažnjavao za prekršaje, ispunjavao obećanja, pokazivao lak put do pobjede, prikrivao naslućene opasnosti i umanjivao ih. Kad se toga bude dobro pridržavao uvelike će steći povjerenje vojske, a povjerenje omogućuje pobjedu. Rimljani su imali običaj nadahnjivati vojsci pouzdanje s pomoću vjere, pa su predznaci i gatanja963 pratili imenovanja konzula, novačenja vojske i odlazak u bitku, te dobar i pametan vojskovođa nikad nije ništa poduzimao bez nečega od toga, uvjeren kako je lako mogao doživjeti poraz da njegovi vojnici nisu prije doznali od bogova da su na njihovoj strani. I da se konzul ili koji drugi vojskovođa upuštao u borbu unatoč suprotnim predznacima, kaznili bi ga, kao što su kaznili Klaudija Pulhera.964 Iako o tom običaju pišu sve rimske povijesti, najsigurniji su dokaz riječi koje Tito Livije stavlja u usta Apiju Klaudiju, koji se puku žalio na drskost pučkih tribuna i na njihovu krivnju što se kvare obredi i ostalo što je u vezi s religijom:

»Eludant nunc licet religiones. Q uid enim interest, si pulli non pascentur, si ex cavea tardius exiverint, si occinuerit avis? Parva sunt baec; sed parva ista non contem nendo, ntaiores nostri maxim am nanc rem publicam fecerunt «.965 Takve, naime, male stvari imaju moć da vojnike drže u slozi i pouzdanju, a to je prvi preduvjet svake pobjede. Ipak, sve to treba da prati vrlina, inače ne vrijedi. U ratu protiv Rimljana Prenestinci su se s vojskom otišli smjestiti na obalu rijeke Alije, gdje su Rimljane pobijedili Fran­ cuzi.966 Tako su učinili da bi unijeli pouzdanje među svoje a prepali Rimljane, kojima je taj položaj bio nesretan. I premda je njihova odluka bila osnovana zbog razloga o kojima se gore raspravljalo, pokazalo se da pravoj vrlini ne može nauditi strah od svake sitnice. O tome povjesničar izvrsno govori preko riječi koje diktator upućuje svojemu zapovjedniku konjice: »Vides tu, fortuna illos fretos a d Alliam concedisse: at tu, fretus armis animisque, invade mediam aciem «.967 Pravu, naime, vrlinu, dobru disciplinu, sigurnost stečenu mnogim pobjedama ne mogu takve nevažne stvari uništiti, ne boje se takvih ispraznih stvari, ne smeta ih neka pometnja. Vidi se to u ratu dvojice Manlija protiv Volščana, kad su spomenuti konzuli nepromišljeno poslali dio svojih odreda u pljačku, pa su se nedugo nakon njihova odlaska ostali našli u opsadi, od koje ih nije oslobodila razboritost konzula, nego vrlina vojnika. Tito Livije tu veli: »Militum etiam sine rectore stabilis virtus tutala est «.968 Ne želim propustiti što je Fabije poduzeo kad je nanovo s vojskom prodro u Toskanu.969 Želeći im potaknuti pouzdanje, koje je smatrao to potrebnijim jer ih je doveo u novu zemlju i protiv novih neprijatelja, prije borbe obratio se vojnicima i, pošto im je rekao kako ima mnogo razloga zbog kojih se mogu nadati pobjedi, dodao je kako bi im mogao navesti još mnogo dobrih stvari iz kojih bi vidjeli da je pobjeda sigurna, ali bi ih bilo opasno otkriti. T o pametno upotrebljeno lukavstvo zaslužuje da se pametno oponaša. 963 O ulozi auspicija u rimskom ratovanju vidjeti u: Rasprave. . I, 14. 964 Apije Klaudije Pulher. Vidjeti: Rasprave. . . , I, 14. 965 Lat.: Danas se izbjegavaju i sveti obredi. Koga uopće zanima ako pilići ne kljucaju, ako su kasno izašli iz košara, ako je ptica loše pjevala? To su sitnice, no upravo ne potcjenjujući male stvari naši su preci učinili republiku velikom. To su riječi Apija Klaudija Krasa, unuka decemvira koji se 368. god.pr. n.e. usprotivio prijedlogu zakona

Seksta i Licinija. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 41. 966 390. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave. . . , II, 29; Tito Livije, nav. dj., VI, 28-29. 967 Lat.: Ti vidiš kako su se oni, pouzdajući se u sreću, ušančili kod Alije, ali ti ih napadni, vjerujući u oružje i srčanost, u samo središte! To su riječi koje Tito Kvincije Cincinat upućuje Aulu Semproniju Atratinu 380. god. pr. n. e. (Tito Livije, nav. dj., VI, 29.) 968 Lat.: Iako bez vodstva, vojnici su pokazali uobičajenu vrlinu. 379. god. pr. n. e. Gaj Manlije i Publije Manlije bili su tribuni, a ne konzuli (Tito Livije, nav. dj., VI, 30). 969 Kvint Fabije Maksim Rulijan, u pohodu na Umbriju prilikom opsade Sutriuma, 310. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 37.

338

XXX IV Zbog koje slave, glasovitosti ili mišljenja narod počne podupirati građanina, i je li razboritiji kad dijeli magistrate narod ili vladar U drugoj prigodi govorili smo o tome kako je Tito Manlije, poslije zvan Torkvat, spasio svojega oca Lucija M anlija od optužbe pučkog tribuna M arka Pomponija.970 Iako je način na koji ga je spasio bio žestok i neuobičajen, sinovljeva ljubav za oca toliko je svima bila ugodna, da mu ne samo nije bilo prigovoreno, nego je u trenutku kad su se birali vojni tribuni Tito Manlije bio postavljen na drugo mjesto. Zbog njegova uspjeha mislim da je dobro razmotriti kako narod prosuđuje kad dijeli položaje i vidjeti je li istina što se gore ustvrdilo, da u tome narod postupa bolje nego vladar. Velim, dakle, da narod prigodom dijeljenja položaja prati što se o kome u javnosti govori na temelju njegova glasa, kad ga po njegovim djelima inače ne poznaju, ili pak na temelju pretpostavki ili mišljenja o njemu. Potonji se podaci oslanjaju na poznavanje njihovih očeva, uglednih ljudi i znamenitih u gradovima, pa se misli da bi i sinovi morali biti poput njih, sve dok se po njihovim djelima ne čuje suprotno. Ili se pak ti podaci izvode iz ponašanja onog o kojemu je riječ. Najbolji je mogući način ponašanja imati kao društvo ozbiljne ljude besprijekorna vladanja, koje svi smatraju pametnima. A kako nema boljeg podatka o tome kakav je neki čovjek nego što je društvo u kojemu se kreće, tko se kreće u čestitu društvu s razlogom stječe dobro ime, jer je nemoguće da se njegova svojstva ne podudaraju sa svojstvima njegova društva.971 Ili se pak zapravo taj glas u javnosti stječe nekim neobičnim i značajnim djelom, makar privatnim, koje toj osobi služi na čast. Od svih triju razloga zbog kojih se priskrbljuje ugled, taj je potonji najdjelotvorniji, jer onaj prvi u vezi sa svojtom i očevima toliko je varljiv, da su ljudi prema njemu oprezni, a ubrzo se obezvređuje ako ga ne prati vrlina onoga koga treba ocijeniti. Drugi razlog zbog kojega te uoče, društvo u kojemu se krećeš, bolji je od prvoga, ali je mnogo slabiji od trećega, jer dok god sam o sebi ne daš koji znak vrijednosti, tvoj se ugled temelji na mišljenju, koje se lako zaboravi. Onaj treći razlog međutim, kojemu je početak i temelj u tvojim djelima, odmah ti priskrbi takvo ime, da bi se morao mnogo truditi da ga suprotnim ponašanjem poništiš. Moraju se, dakle, ljudi u republici opredijeliti za takav put i pobrinuti se da se kojom osobitom djelatnošću počnu isticati. Mnogi su to u Rimu u mladosti učinili, predlažući koji zakon od opće koristi, ili optužujući kojeg moćna građanina kao prekršitelja zakona, ili sličnim znamenitim i novim potezima koji dignu prašinu. Nisu takve stvari neophodne samo kad se počinje stvarati vlastit ugled, nego su neophodne i da se ugled očuva. A zato ih je potrebno obnavljati, kao što je cio život činio Tito M anlije.972 Pošto je naime s toliko vrline i tako izvanredno obranio oca stekavši tim djelom svoj prvi ugled, nakon nekoliko godina borio se s onim Francuzom, ubio ga i skinuo mu zlatni lanac, po kojemu je prozvan Torkvat. To nije bilo dovoljno, jer je poslije u zreloj dobi ubio sina koji se borio bez dozvole, iako je pobijedio neprijatelja.973 Te su mu tri akcije onda pribavile veći glas i za sva vremena veću slavu nego ijedan trijumf, ijedna pobjeda, kojima se mogao dičiti više i od kojeg Rimljanina. A razlog je to što je bilo vrlo mnogo onih koji su pobjeđivali, a po tim se osobitim djelima može malo tko s njim mjeriti, ili nitko. Starijem Scipionu svi njegovi trijumfi nisu donijeli toliku slavu koliku je stekao kad 970 971 972 973 2T

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 4—5. Usp.: Rasprave.. I, 11. Vidjeti: Rasprave..., I, 5. i 58. Usp. i način kako vladar bira savjetnike, Vladar, XXII, XXIII pogl. Tito Manlije Torkvat zvan Imperiosus. Vidjeti: Rasprave. I, 11; III, 22. Usp.: Rasprave..., II, 16, 23; III; I, 22.

339

je još kao momčić na Tesinu branio oca974 i kad je nakon poraza kod Kane hrabro s isukanim mačem mlade Rimljane prisilio neka se zakunu da neće napustiti Italiju kao što su već bili odlučili: ta su djela začela njegov ugled i preko njih se popeo do trijumfa u Španjolskoj i u Africi. Mišljenje je o njemu postalo još laskavije kad je u Španjolskoj kćer vratio ocu i ženu mužu.975 Takvo ponašanje je potrebno ne samo građanima koji žele steći glas kako bi postigli položaje u svojoj republici, nego i vladarima da zadrže ugled u svojoj državi. Ni zbog čega, naime, sebi ne pribavljaju toliko poštovanje kao nekim svojim djelom ili kojom izjavom u skladu s dobrom sviju, kojima se gospodar odaje ili kao velikodušan, ili kao darežljiv, ili kao pravedan, i koji među podanicima postanu poslovičnima.976 Da se, međutim, vratim na početak ove rasprave, velim: kad se mišljenje naroda prigodom dodjele položaja temelji na spomenutim trima razlozima, dobro je utemeljeno, ali kad se opredijeli za onoga koji se mnogim primjerima dobra ponašanja još više pročuo, mišljenje je još utemeljenije, budući da se u tom slučaju gotovo nikad ne može prevariti. Govorim samo o položajima koji se ljudima daju u početku, dok još nisu postali poznati zahvaljujući veliku iskustvu ili ponavljanjem znamenitih djela. Što se tiče pogrešna mišljenja ili potkupljivosti, narod manje griješi nego vladari.977 Možda bi se narod mogao prevariti smatrajući da su glas o nekom čovjeku, mišljenje o njemu i njegova djela veći nego što jesu, a to se ne bi dogodilo vladaru, jer bi mu to kazali i jer bi ga njegovi savjetnici o tome obavijestili. Da se međutim narod ne bi lišio tih savjeta, pobrinuli su se dobri tvorci republika: ako se pri imenovanju ljudi na najviše položaje u republici pojavi opasnost da se, izaberu nespo­ sobni ljudi i ako volja naroda teži prema tom izboru, svaki građanin ima pravo, i to mu služi na čast, da na zborovima upozori na mane izabranog, kako bi narod bio obaviješten i o njemu mogao bolje suditi. A da se to primjenjivalo u Rimu, svjedoči govor Fabija Maksima narodu u drugom punskom ratu, kad se prigodom imenovanja konzula podrška okrenula u korist Tita Oktacilija, pa je Fabije, smatrajući ga nesposob­ nim da u onim vremenima drži konzulat, govorio protiv njega dokazujući njegovu nesposobnost, tako da je onemogućio njegovo imenovanje i okrenuo podršku naroda prema onome koji je bio zaslužniji.978 Narodi dakle prigodom izbora magistrata ljude prosuđuju prema pravim njihovim svojstvima, a kad mogu dobiti savjet kao vladari manje griješe nego vladari, pa građanin koji hoće da počne dobivati podršku naroda mora je zaslužiti nečim značajnim, kao Tito Manlije. XXXV

O p a sn osti k o jim a s e izlaže t k o sav jetu je n e k i p o th v at, to lik o su v eće k o lik o je p o th v a t važniji Koliko je opasno stati na čelo novog pothvata koji se tiče mnogih osoba i koliko je teško pripremiti ga i provesti u djelo te kad je proveden sačuvati ga, bilo bi predugo i preteško ovdje raspraviti. Odgađajući to za drugu priliku979 govorit ću samo o 974 218. god. pr. n. e. u bici kod Ticina Scipion Afrički je spasio svog oca. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 46. 975 Vidjeti: Rasprave. .. , III, 20. 976 O ulozi poslovica i parola u javnim govorima vidjeti: Plutarh, Praecepta gerendae reipublicae, 6. 97' Usprkos generalnom zaključku, Machiavelli je u dovoljno primjera pokazao koliko su pojedini demagozi uspjeli dovesti u zabludu narod i kolika je moč difamacije kao političkog oružja. O laskavcima vidjeti u: Vladar, XXIII pogl. 9/8 Vidjeti govor Kvinta Fabija Maksima (Kunktatora) protiv Tita Oktacilija, u: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 8. 979 »Novi pothvat« je ovdje sinonim za uspostavljanje društvenog uređenja koje se temelji na zadovoljenju interesa većine (»mnogih osoba«), što Machiavelli smatra osobito teškim. O građanskim vladavinama vidjeti u IX poglavlju Vladara. »Drugu priliku« da o tome govori Machiavelli nije nikad realizirao.

340

opasnostima kojima se izlažu građani ili oni koji savjetuju vladaru da donese tešku i važnu odluku primajući na sebe svu odgovornost. Ljudi, naime, prosuđuju o stvarima prema njihovu ishodu, pa ako pothvat ne uspije, optužuje se njegov tvorac, uspije li, oda mu se priznanje, koje, međutim, ni izdaleka ne nadoknađuje trud. Kad se, prema izvještajima ljudi koji dolaze iz njegove zemlje, sadašnji sultan Selim, kojega zovu Velikim Turčinom, pripremao za pohod na Siriju i Egipat, neki ga je njegov paša, kojega je on držao na granicama Perzije, nagovorio da napadne perzijskog šaha.980 Poslušavši savjet, s velikom je vojskom krenuo u pothvat i stigao do golemih pustinjskih ravnica bez vode, gdje su se već mnoge rimske vojske upropastile, i tu je toliko stradao da je unatoč ratnoj nadmoćnosti zbog gladi i žeđi izgubio velik dio svojih ljudi. Na pašu koji mu je dao taj savjet tako se razljutio da ga je ubio. U povijestima se čita kako su mnogi građani koji su savjetovali neki pothvat bili nakon njegova neuspjeha prognani. Nekoliko rimskih građana predložili su da se u Rimu imenuje konzul iz redova pučana. Prvi koji je izabran pošao je s vojskom u pohod i bio poražen:981 predlagači bi slabo prošli da nije bila tako moćna stranka u čast koje se donijela takva odluka. Posve je, dakle, sigurno da se savjetnici u republikama i savjetnici vladara nalaze u procijepu, jer ako ne savjetuju ono što smatraju korisnim za grad ili za vladara, ne obavljaju svoju dužnost, ako pak savjetuju, izlažu opasnosti život i položaj, budući da su u tome ljudi slijepi, pa i dobre i slabe savjete ocjenjuju prema njihovu uspjehu. A razmišljajući o tome kako bi mogli izbjeći tu sramotu ili tu opasnost, drugi način im ne mogu savjetovati nego da u tome budu umjereni, da nijedan pothvat ne shvate kao isključivo svoju stvar, da mišljenje iznose bez žara i da ga bez žara skromno brane, pa ako ga grad ili republika prihvate, neka ispadne da su ga prihvatili dobrovoljno, a ne da im ga je nametnulo tvoje uporno nastojanje. Učiniš li tako, ne bi ti vladar ili narod smjeli zamjeriti, budući da savjet nisu slijedili protiv volje mnogih. Opasno je, naime, kad se mnogi suprotstave, pa te nakon neuspjeha svi nastoje uništiti. Ako u tom slučaju i propustiš slavu koju stekneš kad se kao savjetnik nađeš sam nasuprot mnogih, uspije li savjet, nadoknada je dvostruka. Najprije, nema straha od opasnosti, a zatim, ako tvoj skromno predložen savjet ne bude prihvaćen, nego drugi i njemu suprotan, pa taj drugi uzrokuje nevolju, stječeš golemu slavu. Pa iako se ne može uživati u slavi stečenoj zbog nesreće koju doživi tvoj grad ili tvoj vladar, ne može ti ne služiti na čast. Ne vjerujem da se, u vezi s tim, ljudima može što drugo savjetovati, jer savjetovati im da šute i ne iznose svojeg mišljenja bilo bi nekorisno republici ili vladaru, a opasnosti ne bi izbjegli, jer bi uskoro postali sumnjivi, pa bi im se moglo dogoditi isto što i prijateljima makedonskog kralja Perzeja. Nakon poraza koji mu je nanio Paulo Emilije, on je pobjegao s malobrojnim prijateljima.982 Jedan od njih, dok su razgovarali o proteklim događajima, stao je nabrajati mnoge Perzejeve greške koje su ga stajale poraza, a Perzej se okrenuo prema njemu i rekao: »Izdajico, sad mi o tome govoriš, kad mi više nema pomoći«, i dok je to govorio svojom ga je rukom ubio. Tako je taj čovjek bio kažnjen jer je šutio kad je trebao da govori, a govorio je kad je morao šutjeti, i nije izbjegao opasnosti iako nije davao savjeta. Stoga smatram da se valja pridržavati gore iznesenog ponašanja.983

980 Selim I je krenuo u pohod 1514. Nakon zauzimanja Tabriza morao se povući zbog nemogućnosti opskrbe i pobuna koje su izbijale u njegovoj vojsci. Godine 1516. osvojio je Siriju, a 1517. zauzeo je Kairo. 981 Prvi konzul plebejac bio je Lucije Sekstije Lateran, 367. god. pr. n. e. Prvi plebejski konzul koji je zapovijedao rimskom vojskom u ratu bio je Lucije Genucije protiv Hernika. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 42; VII, 1, 6. 982 Paul Emilije porazio je Perzeja kod Pidne, 22. lipnja 168. god. pr. n. e. Tito Livije ne spominje taj događaj (vidjeti: Tito JLivije, nav. dj., XLIV, 41-46), a Piutarh spominje da je Perzej prilikom ulaska u Pelo ubio dvojicu svojih blagajnika Aukta i Eula, koji su ga kritizirali zbog neuspjeha (vidjeti Piutarh, Vita Pauli Aemilii, 23). 983 Kako vladar mora primjenjivati savjete vidjeti u: Vladar, XXIII pogl.

341

X XX V I Zašto su smatrali i zašto još uvijek smatraju da se Francuzi u početku bore bolje nego muškarci, a poslije gore nego žene Žestina Francuza koji je kraj rijeke Anija izazivao svakog Rimljanina da se s njim bori, a zatim borba između njega i Tita M anlija, podsjeća me na tvrdnju koju Tito Livije više puta iznosi kad kaže da Francuzi u početku borbe djeluju jače nego muškarci, a tijekom borbe slabije nego žene.984 Razmišljajući zašto je to tako mnogi misle da im je takva narav, što je, ja mislim, istina, ali to ne znači da se žestina koju po naravi očituju u početku ne bi određenom vještinom mogla potaći da se nastavi sve do kraja. Da to dokažem velim da ima tri vrste vojske. Jedna je ona u kojoj ima žestine i discipline, jer disciplina uvjetuje žestinu i vrlinu, kao što je bilo u rimskoj vojsci, koja je, kao što se u svim povijestima čita, bila dobro ustrojena jer je za dugo vrijeme uvela vojnu disciplinu. U dobro organiziranoj vojsci, naime, nitko ne smije ništa učiniti ako nije predviđeno pravilima. Stoga se u rimskoj vojsci, koja je osvojila svijet i zato treba da bude uzorom svim drugim vojskama, nije jelo, ni spavalo, ni odlazilo u javne kuće, ni poduzimala bilo koja vojna ili druga akcija, ako to nije konzul odredio. Vojske u kojima se drugačije postupa nisu prave vojske, pa ako se kadšto i iskažu, to se duguje njihovoj žestini i naglosti a ne vrlini. Kad je pak u nju usađena vrlina, vojska svoju žestinu prilagođuje taktici i prilikama, i nikakva je teškoća na plaši niti postaje malodušnom, jer dobar red u njoj obnavlja hrabrost i žestinu, pothranjivane nadom u pobjedu, koja nikad ne promakne, dokle god je čvrst uspostavljeni red. Suprotno se događa vojskama u kojima ima žestine a nema reda, kao u Francuza, kojima je pobjeda izostajala, jer im nije polazilo za rukom uspjeti nakon prve navale, a kako nije upravljala organizirana vrlina žestinom u koju su polagali nadu, niti su se i u što drugo pouzdavali osim u žestinu, netom je ona splasnula, gubili su bitku.985 Rimljani, naprotiv, koji su se zahvaljujući svojoj sređenosti manje bojali opasnosti i nisu sumnjali u pobjedu, odlučno su se i uporno borili s podjednakom hrabrošću i podjednakom vrlinom na kraju kao i na početku borbe, dapače, zveket oružja sve ih je više raspaljivao.986 Treća je vrsta vojske ona u kojoj nema ni prirođene žestine ni uspostav­ ljenog reda, kakve su u naše doba naše talijanske vojske, koje su potpuno nekorisne, pa ne naiđu li na kakvu vojsku koja će slučajno pobjeći, nikad neće pobijediti. Ne navodeći drugih primjera, svakodnevno se može vidjeti kako one dokazuju da su bez ikakve vrline. A da bi na temelju svjedočenja Tita Livija svatko shvatio kakva treba da bude dobra milicija, a kakva je nevaljala, navest ću riječi Papirija Kursora kad je htio kazniti zapovjednika konjice Fabija: »N em o bominum, nem o Deorum verecundiam habeat;

non edicta imperatorum, non auspicia observentur: sine commeatu vagi milites in pacato in hostico errent, im memores sacramenti, licentia sola se ubi velint exauctorent; infrequentia deserant signa; neque conveniatur a d edictum, nec discernantur interdiu nocte, aeq o iniquo loco, iussu iniussu imperatoris pugnent; et non signa, non ordines servent; latrocinii m odo, caeca etfortuita, pro solem ni etsacrata militia est«.987 Lako je 984 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 10; X, 28. Iste osobine Machiavelli nalazi kod Gala, Franaka i suvremenih Francuza, koje sve skupa naziva »Francuzima«. Usp. ocjenu iznesenu u njegovu Opisu francuskih zbivanja. 985 Takvo mišljenje, izneseno u djelu Taktika, pripisano je bizantskom caru Lavu XI (886-911). Stoga se taktika borbe protiv Gala sastojala u širenju krila i napadu s krila. 986 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 39, 49; VI, 42; VII, 11-12. Usp. i: Polibije, nav. dj., II, 35. 987 Lat.: Nitko ne bi poštovao ni boga ni ljude; ne bi poslušati naredbe, niti poštovali predznake; lutali bi bez opskrbe po neprijateljskom ili savezničkom teritoriju; bili bi slobodni od zakletve na vjernost i ponašali bi se kako hdće; dezertirali bi i ne bi se okupljali u stroju na zapovijed, ne bi išli u izvidnicu, pogotovu noću; borili bi se nalazeći se u

342

iz tog teksta zaključiti je li milicija našeg doba slijepa i slučajna, ili posvećena i svečana, i koliko joj treba da postane nalik onoj koja se može nazvati milicijom, i koliko je daleko od žestine i reda rimske vojske, ili samo žestine kakva je francuska. X X X V II

Jesu li male borbe potrebne prije glavne bitke i kako se izbjegavajući male borbe može upoznati novi neprijatelj Čini se da u svakoj ljudskoj djelatnosti, kao što smo drugom prigodom rasprav­ ljali,988 osim drugih teškoća na koje se nailazi kad se djelo privodi kraju, uvijek uz dobru stranu ima i neka s njom usko povezana slaba strana, kao da jedna nikako ne može biti bez druge. A to se očituje u svemu što ljudi rade. I stoga se teško postigne ono što je dobro, ako te fortuna ne pomogne tako da svojom snagom svlada redovite i prirodne nepovoljnosti. Na to me podsjetila borba između M anlija Torkvata i Fran­ cuza, o kojoj Tito Livije kaže: »Tanti ea dimicatio a d universi belli eventum m om enti

fuit, ut Gallorum exercitus, relictis trepide castris, in Tiburtem agrum, m ox in Campaniam transierit «.989 Smatram naime, s jedne strane, da dobar vojskovođa mora potpuno izbjeći da poduzme bilo što zbog čega bi, iako je nevažno, vojska mogla snositi negativne posljedice, jer započeti borbu ne rabeći sve snage, i staviti na kocku svu fortunu, potpuno je nepromišljeno, kao što sam kazao gore, kad sam osuđivao čuvanje klanaca.990 Smatram, s druge strane, da pametni vojskovođe, kad naiđu na novog neprijatelja ili na neprijatelja koji je na velikoj cijeni, prije nego što se upuste u glavnu bitku moraju svojim vojnicima omogućiti da ga iskušaju u malim borbama, kako bi ga počeli upoznavati i kako bi se na njega priviknuli gubeći strah koji je uzrokovao glas o njemu i njegov ugled.991 Taj je potez izvanredno važan za vojskovođu i upravo ti se nameće da ga primijeniš, jer ako prije nisi stekao neka manja iskustva, čini ti se da srljaš u očit poraz izlažući svoje vojnike strahu koji mu je neprijatelj svojim ugledom nametnuo. Valerija Korvina Rimljani su poslali s vojskom protiv Samnićama, novih neprijate­ lja s kojima dotad nikad prije nisu odmjeravali snage, a Tito Livije kaže da je Valerije Rimljane poveo u nekoliko čarki protiv Samnićana: »Ne eos novum bellum, ne novus hostis terreret«.992 Ipak je jako opasno da se u tvojim vojnicima, ako te borbe izgube, ne pojača strah i malodušnost i da ti učinak ne bude suprotan namjerama, to jest da ih ne prestrašiš umjesto da ih osokoliš. Prema tome, to je jedan od onih slučajeva kad je zlo toliko blizu dobra i toliko su uzajamno povezani, da lako možeš naletjeti na zlo misleći da ćeš postići dobro. U vezi s tim velim da dobar vojskovođa mora s najvećom pomnjom paziti na to da ne iskrsne štogod što bi moglo slučajno obeshrabriti njegovu vojsku. Obeshrabriti je može ako počne gubiti, i stoga se mora čuvati malih borbi i treba da ih dopusti samo ako donose vrlo veliku prednost i stanovitu nadu u pobjedu. Ne smije organizirati čuvanje klanaca kuda bi mogao neprijatelj proći, ako tamo ne dobrom ili lošem položaju, sa zapovjedničkom naredbom ili bez nje; ne bi poštovali poredak i činove, i bili bi kao lopovi slijepi i prepušteni slučaju, a ne disciplinirana i poštovana milicija (Tito Livije, nav. dj., VIII, 34). 988 Vidjeti: Rasprave. .. , I, 2, 26-27, 30; II, Predgovor; III, 28. 589 Lat.: Taj sukob je bio toliko važan za ishod cijelog rata da je galska vojska, napustivši brzo logor, prešla na tiburtinski teritorij i odande u Kampaniju (Tito Livije, nav. dj., VII, 11). 990 Vidjeti: Rasprave. .. , I, 23; II, 12. 991 O ulozi malih čarki u ratovanju vidjeti u: Umijeće ratovanja, VII knj. 992 Lat.: Da se ne bi uplašili novog rata niti novih neprijatelja. Događaj je iz 343. god.pr.n.e. (Tito Livije,

nav. dj., VII, 32).

može držati cijelu vojsku. Treba da čuva samo one gradove koje ne smije izgubiti, jer bi inače propao,993 a njihovu obranu mora tako zamisliti i svoju vojsku tako pripremiti da sve svoje snage može upotrijebiti ako budu napadnuti, a druge može ostaviti bez obrane. Kad god se, naime, izgubi nešto napuštanjem, a vojska i dalje ostane na okupu, ne gube se ratni ugled i nada u pobjedu. Kad, naprotiv, izgubiš nešto što si namjeravao obraniti i što svatko misli da braniš, tada si i na šteti i na gubitku, pa kao i Francuzi zbog nevažne stvari izgubiš rat. Filip Makedonski, otac Perzejev, pravi vojnik velika ugleda u svojem vremenu, smatrao je da ne može obraniti velik dio svojih područja koja su napali Rimljani, pa ih je napustio i opustošio, jer je mudro smatrao da je pogibeljnije izgubiti ugled odajući da ne može braniti ono što se braniti spremao, negoli to prepustiti neprijatelju kao zanemariv gubitak.994 Kad su im nakon poraza kod Kane stvari krenule nizbrdo, Rimljani su mnogim svojim štićenicima i podanicima uskratili pomoć poručivši im neka se brane koliko god mogu bolje, a takva je odluka mnogo bolja nego preuzeti obranu pa ne obraniti, jer ovako se izgube i prijatelji i snage, a onako samo prijatelji.995 Nego, da se vratim na čarke, ako je vojskovođa ipak prisiljen na koju borbu, treba da se u nju upusti s tolikom svojom prednošću da ne bude nimalo opasnosti da će je izgubiti, ili pak da učini kao Marije (što i jest najbolje) u ratu protiv Cimbra,996 vrlo okrutnih vojnika, koji su dolazili da pljačkaju po Italiji, a izazivali su golem strah svojom žestinom i mnogobrojnošću, i zato što su već jednom pobijedili rimsku vojsku. Marije je smatrao da je prije sukoba potrebno učiniti štogod što bi otklonilo užas među vojnicima od straha što ga je neprijatelj izazivao, pa je kao vrlo razborit vojskovođa više puta svoju vojsku utaborio na mjestu kuda su Cimbri sa svojom vojskom morali proći. Htio je da ih njegovi vojnici vide iz utvrđenja svojeg tabora i da im se oči naviknu gledati neprijatelja, kako bi se ohrabrili i poželjeli borbu kad budu vidjeli nediscipliniranu gomilu nakrcanu stvarima koje im smetaju, s nepotrebnim oružjem, a dijelom i bez njega. Pametnu Marijevu odluku treba da i drugi pomno oponašaju kako ne bi upali u opasnosti o kojima gore govorim i da ne bi morali činiti što i Francuzi: »Q ui o b rem parvi ponderis trepidi, in Tiburtem agrum et in Campaniam transierunt« 997 A budući da smo u ovoj raspravi navodili Valerija Korvina, u idućem poglavlju želim pokazati kakav treba da bude vojskovođa.

X X X V III

Kakav treba da bude vojskovođa da bi njegova vojska mogla u njega imati povjerenje Kao što smo gore kazali,998 Valerije Korvin bio je sa svojom vojskom u ratu protiv Samnićana, novih neprijatelja rimskog naroda, pa je vojnicima, s ciljem da ih ohrabri i da upoznaju neprijatelja, naredio da zametnu poneku manju borbu, a kako mu ni to 993 Usp.: Rasprave. . II, 24, 32. 994 Filip je 198. god. pr. n. e., kad je Flaminije ušao u Tesaliju, pri povlačenju uništio i opljačkao grčke gradove. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXII, 13. 995 U odgovoru poslanicima iz Kampanije, koji su zatražili pomoć od Rimljana kojima je sva vojska bila uništena. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 5. 996 Marije je pobijedio Cimbre, kojima su se bili pridružili Teutonci i Ambroni, kod Aquae Sextiae 102. god. pr. n. e. Sljedeće godine Marije ih je ponovo tukao kod Raudinskih polja (Campi Raudii). Vidjeti: Piutarh, Marius, 11—14. Usp.: Umijeće ratovanja, V. 997 Vidjeti 989. bilješku. Machiavelli je dodao prvi dio rečenice: koji su se uplašili beznačajne stvari. 998 Vidjeti prethodno poglavlje, ali i III, 22.

344

nije bilo dovoljno, htio je prije bitke održati govor, u kojemu im je vrlo djelotvorno pokazao kako ne treba da cijene takva neprijatelja, naglašavajući vrlinu svojih vojnika i vlastitu. Iz njegovih riječi, koje navodi Tito Livije, može se zaključiti kakav treba biti vojskovođa u kojega vojska može imati povjerenje. Evo tih riječi: »Tum etiam intueri,

cuius duetu auspicioque ineunda pugna sit: utrum qui audiendus dum taxat magnificus adhortator sit, verbis tantum ferox, operum militarium expers; an qui et ipse tela tractare, procedere ante signa, versari m edia in m ole pugnae sciat. Facta mea, non dicta vos, milites, sequi volo, nec disciplinam m odo, sed exemplum etiam a m e petere, qui hac dextra mihi tres consulatus, summam que laudem peperi«.999 Kad se dobro razmotre te riječi, svakoga poučavaju kako treba da postupa tko hoće biti na položaju vojskovođe, a tko bude drugačiji, s vremenom će mu taj položaj, dospije li do njega zahvaljujući fortuni ili svojoj ambiciji, oduzeti a ne priskrbiti ugled. Ne proslavljaju, naime, naslovi ljude, nego ljudi proslavljaju naslove. Na početku smo ove rasprave1000 pokazali kako su se veliki vojskovođe poslužili izvanrednim sredstvima da ohrabre vojsku starih boraca kad se morala sukobiti s nepoznatim neprijateljima, a to prije se treba takvom vještinom poslužiti kad se zapovijeda novoj vojsci, koja neprijatelju nikad nije pogle­ dala u lice. Ako, naime, neuobičajeni neprijatelj izaziva strah starijih vojnika, svaki neprijatelj izaziva strah novoj vojsci. Pa ipak su mnogo puta dobri vojskovođe sve te nezgode s najvećom razboritošću svladali, kao što su učinili Rimljanin Grakho i Tebanac Epaminonda, o kojima smo na drugom mjestu govorili, kad su s novom vojskom pobijedili veteranske i izvanredno dobro izvježbane vojske.1001 Njihov se postupak sastojao u višemjesečnom uvježbavanju vojnika u tobožnjim bitkama, u njihovu navikavanju na posluh i na red, a zatim su ih s najvećim povjere­ njem vodili u prave borbe. Ne smije, dakle, dobar ratnik nikad gubiti pouzdanje da će osposobiti dobru vojsku, ako ima dovoljno ljudi. Jer vladar koji ima ljudi a nema vojnika treba da se žali na svoju lijenost i nerazboritost a ne na malodušnost ljudi. X X X IX

Vojskovođa mora poznavati ratno poprište Među ostalim, prijeko je potrebno da vojskovođa poznaje položaj i krajeve, jer bez takva općenitog i posebnog poznavanja vojskovođa ništa ne može poduzeti.1002 A kako potpuno usvajanje svake znanosti zahtijeva iskustvo, ta znanost zahtijeva golemo iskustvo. Iskustvo, iliti to posebno poznavanje, stječe se lovom bolje nego kakvom drugom vježbom. Stoga drevni pisci vele kako su se junaci što su u svojem vremenu vladali svijetom othranili u šumama i u lovovima, jer se u lovu, osim tog poznavanja, nauči bezbroj stvari koje je u ratu nužno znati. Opisujući Kirov život Ksenofont1003 pokazuje kako je Kir odlazeći napasti Armeniju izložio plan operacije rekavši svojima da je riječ samo o jednome od lovova u koje su s njim mnogo puta išli. A onima koje je slao u zasjedu na planine govorio je da su nalik na lovce što zapinju mreže po planinskim prijevojima ili idu istjerati zvijer iz jazbine kako bi je natjerali u mrežu. 999 Lat.: Pogledajte, dakle, pod čijim zapovjedništvom i s kojim predznacima treba zametnuti boj; pod onim koji ispadne samo veličanstven govornik, oštar na riječima, ali neiskusan što se ratovanja tiče, ili pod onim koji zna hitnuti koplje, napredovati pod zastavama, ulaziti u vrtlog bitke. Vojnici, hoću da slijedite moja djela, a ne moje riječi, ne samo naredbe, već primjer, jer ja sam ovom desnicom zaslužio tri konzulata i veliku slavu (Tito Livije, nav. dj., VII, 32). 1000 U prethodnom poglavlju; Machiavelli je, možda, namjeravao obraditi te teme na početku knjige. 1001 q Gj-akhu vidjeti: Rasprave. . . , II, 26; o Epaminondi vidjeti: I, 21; III, 13. 1002 Usp.: Umijeće ratovanja, V i Vladar, XIV. 1003 Vidjeti: Ksenofon, Kiropedia, II, 4.

345

Spominjemo to kako bismo pokazali da su lovovi, kao što Ksenofont potvrđuje, slika rata. A stoga veliki ljudi drže da je časno i potrebno baviti se lovom. Nema boljeg načina da se nauči upoznavanje krajeva nego što je lov, jer tko se njime bavi upozna se potanko o tome kakav je taj kraj u kojemu lovi. Kad se jednom dobro navikne na jedno područje takav čovjek s lakoćom shvati kakvi su novi krajevi, jer svaki kraj općenito ili u pojedinostima ima nešto slično, pa kad se upozna jedan lako se upoznaje i drugi. Tko, međutim, nema dovoljna iskustva s jednim, drugi će upoznati teško, ili ga neće nikad upoznati, ili tek kad prođe mnogo vremena. A tko ima takva iskustva, dosta mu je jedan pogled da vidi kako se prostire ova ravnica, kako se uzdiže ona planina, kamo dopire ona dolina, i sve druge slične stvari, koje je prethodnim iskustvom naučio poznavati. Da je to istina, pokazuje Tito Livije primjerom Publija Decija, koji je bio vojni tribun u vojsci koju je konzul Kornelije vodio u rat protiv Samnićana. Kad se konzul povukao u jednu dolinu gdje su Samnićani mogli rimsku vojsku zatvoriti, videći veliku opasnost rekao je konzulu: »Vid.es tu, Aule Corneli, cacumen illudsupra hostem? arx illa estspei

salutisque nostrae, si eam (quoniam coeci reliquere Samnites) impigre capimus.«1004 Prije tih Decijevih riječi Tito Livije veli: »Publius Decius tribunus militum conspicit unum editum in saltum collem, imminentem hostium castris, aditu arduum impedito agmini, expeditis bau d difficilem «.1005 Pošto ga je konzul poslao da zauzme to mjesto s tri tisuće vojnika, spasio je rimsku vojsku, a kad je pala noć, namjeravajući otići i spasiti sebe i svoje vojnike ovako im je rekao: »Ite mecum, ut dum lucis aliquid superest, quibus locis bostes praesidia ponant, qua pateat bine exitus, exploremus. H aee omnia sagulo militari amietus ne ducem circumire bostes notarent, perlustravit « . 1006 Tko čitav tekst razmotri vidjet će koliko je vojskovođi korisno i nužno poznavati kakvi su krajevi. Da ih Decije nije dobro poznavao ne bi mogao prosuditi zašto je rimskoj vojsci bilo korisno osvojiti ono brdo i ne bi mogao iz daljine ocijeniti je li to brdo pristupačno ili nije. A kad se popeo pa se htio vratiti konzulu, imajući oko sebe neprijatelje ne bi iz daljine mogao pogoditi kojim putem krenuti i koja mjesta čuvaju neprijatelji. Prema tome, Decius je morao biti potpuno upućen, i zato je osvajajući ono brdo spasio rimsku vojsku, a kad se poslije našao pod opsadom znao je pronaći put da spasi sebe i one što su bili s njim.

XL

Primijeniti ratno lukavstvo služi na diku Iako je varanje u svakoj prilici odvratno, vrijedno je hvale i slave kad se vodi rat, a pohvalu zasluži i onaj tko varanjem pobijedi u ratu kao i onaj tko pobijedi snagom. O tome tako misle i životopisci velikih ljudi, koji hvale Hanibala i ostale što su se takvim postupcima proslavili. Budući da ima mnogo primjera, neću nijedan iznositi. Kazat ću samo to da slavnim ne smatram ono varanje kojim kršiš zadanu riječ i sklopljene sporazume, jer, kao što smo raspravljali, na taj način možeš kadšto steći državu i 1004 Lat.: Vidiš li, Aule Kornelije, onaj brežuljak iznad neprijatelja? To je naša nada i naš spas (budući da ga nisu vidjeli slijepi Samnićani) ako ga brzo osvojimo (Tito Livije, nav. dj., VII, 34). 1005 Lat.: Vojni tribun Publije Decije uočio je brežuljak iznad prolaza i opasan za neprijateljski položaj, teškog pristupa za vojsku u maršu, ali ne tako težak za vojsku s laganom opremom (ibid.). Događaj je iz 343. god. pr. n. e., za prvoga samnitskog rata. 1006 Lat.: Idite sa mnom, da za svjetla možemo istražiti gdje smo postavili posade i ako tu postoji izlaz. I sve je to mogao istražiti pokriven vojničkom kabanicom, da neprijatelji ne otkriju zapovjednika u patroli (Tito Livije, ibid.). Usp.: Rasprave. .. , II, 16; III, 1.

346

kraljevstvo, ali slavu nikada.1007 Govorim, međutim, o varanju neprijatelja s kojim te ništa ne obvezuje, a koje se odnosi na pravu ratnu vještinu, kakvu je pokazao Hanibal kad je na Trazimenskom jezeru hinio da bježi, kako bi opkolio rimskog konzula i njegovu vojsku, i kad je zapalio rogove svojeg stada da bi se izvukao iz šake Fabija M aksima.1008 Takvima je slična i varka koju je primijenio vojskovođa Samnićana Poncije da bi zatvorio rimsku vojsku u Forche Caudine.1009 Sklonivši vojsku iza planina, poslao je u ravnicu više svojih vojnika odjevenih u pastire, s velikim stadom, a kad su ih Rimljani uhvatili i ispitivali gdje se nalazi vojska Samnićana, svi su složno i prema Poncijevoj uputi kazali da se nalazi u opsadi Nocere. Konzuli su povjerovali i zatvorili se pod kaudinske strmine, gdje su ih Samnićani smjesta pritisnuli. Tom bi se pobjedom s pomoću prijevare Poncije i te kako proslavio da je poslušao savjet oca, koji je htio da se Rimljani ili potpuno oslobode ili svi pobiju i da se ne izabere srednji put: »Q uae neque am icos parat, neque inimicos tollit«.1010 Takav je put u državnim poslovima uvijek pogibeljan, kao što smo na drugom mjestu raspravljali. XLI

Domovinu treba braniti i neslavno i slavno, glavno je da se obrani Kao što smo gore kazali, rimskog konzula i njegovu vojsku opsjedali su Samnićani, koji su im ponudili vrlo sramotne uvjete predaje, primjerice da ih stave pod jaram i da ih nenaoružane pošalju u Rim .1011 To je konzule zapanjilo i cijelu vojsku bacilo u očaj, ali Lucije Lentulo, rimski legat, rekao je kako smatra da ne treba izbjegavati nijedan način da se spasi domovina, budući da život Rima ovisi o životu te vojske, pa je treba po svaku cijenu spasiti, i kako se domovina dobro brani na kakav god se način branila, neslavno ili slavno, jer spasi li se ta vojska, Rim će imati vremena da spere ljagu, ne spasi li se, makar smrt bila slavna, bit će izgubljen i Rim i njegova sloboda.1012 I tako su poslušali njegov savjet. O takvu načelu treba da vodi računa i treba da ga primjenjuje svaki građanin koji se zatekne u položaju da odlučuje o domovini, jer kad je u pitanju spas domovine otpada svako razmišljanje o pravdi i nepravdi, o dobroti i okrutnosti, o slavnom i neslavnom ponašanju, dapače, zanemarujući svaki obzir treba slijediti onu odluku koja joj spašava život i čuva slobodu.1013 I na riječima i na djelu takvo načelo oponašaju Francuzi da obrane veličanstvo kralja i moć svoje domovine, jer nema toga što manje podnose nego kad čuju da netko kaže: »To je sramotno za kralja«, jer vele da njihov kralj ne može podnijeti sramotu u bilo kojoj svojoj odluci, kad mu je fortuna sklona ili nesklona, pa gubio ili pobjeđivao, kažu da je to kraljeva stvar. 1007 Ovdje se koncepcija lukavosti i ratne varke razlikuje od one koja je iznesena u Vladaru (XVIII pogl.) i više je vezana uz legitimnu varku, tj. ratnu varku i varku koja se primjenjuje kad je država u opasnosti. O ratnoj varci usp.: Toma Akvinski, Summa Tbeologiae II, II, 40, gdje se zastupa slično mišljenje. i°08 N g Trazimenskom jezeru Hanibal je 217. god. pr. n. e. porazio i ubio Gaja Flaminija, a nakon toga, kad mu je Fabije prepriječio put kod Kaziline, Hanibal je naredio da se volovima zavežu baklje za rogove. Rimljani su se uplašili i povukli. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 16—18. Usp.: Umijeće ratovanja, IV i VII. 1009 Gaj Poncije, 321. god. pr. n. e. kod Kaudinskog klanca. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 2. 1010 Lat.: Koji ne donosi saveznike, niti rješava od neprijatelja. Otac je Erenije Poncije. (Tito Livije, nav. dj., IX, 3.) Usp.: Rasprave. . II, 23. 1011 U Kaudinskom klancu, o čemu se govori u prethodnom poglavlju. Konzuli su bili Spurije Postumije i Tito Vekturije. 1012 Za govor Lucija Lentulija. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 4. 1013 Usp. Ciceronovu maksimu Salus populi, suprema lex, iz: De Legibus, III, 3. U nužnoj obrani svake zajednice mogu se primijeniti sva sredstva, što razumijeva definiranje što je to nužna obrana i njezino prekoračenje.

347

XLII Silom iznuđenih obećanja ne treba se držati Kad su se konzuli s razoružanom vojskom i nanesenom ljagom vratili u Rim, prvi koji je izjavio da se mir sklopljen u Kaudiju ne mora poštivati bio je konzul Spurije Postumije, istaknuvši da se rimski narod nije obvezao, nego da su se obvezali on i ostali koji su obećali mir. I zato je narod, da bi se lišio svake obveze, trebao da Samnićanima izruči kao zarobljenike njega i sve ostale koji su dali obećanje. I toliko je tvrdoglavo taj zaključak zastupao, da ga je senat prihvatio, i njega i ostale poslao kao zarobljenike u Samnij, svečano izjavivši Samnićanima da mir ne vrijedi.1014 A u ovom je slučaju Postumiju fortuna bila toliko naklonjena, da ga Samnićani nisu prihvatili kao zaroblje­ nika, pa se vratio u Rim, i veću je slavu među Rimljanima stekao on koji je izgubio rat, nego među Samnićanima Poncije koji je rat dobio. Tu treba učiniti dvije opaske. Prva je, da se slava može steći u bilo kojoj akciji, jer se pobjedom stječe normalno, gubitkom se stječe ili kad dokažeš da do njega nije došlo tvojom krivnjom, ili kad gubitak nadoknadiš nekim hrabrim pothvatom. Druga je, da nije sramota ne držati se obećanja koje je iznuđeno silom, pa će se uvijek silom dana obećanja, koja se tiču cijele zajednice, prekršiti kad ta sila splasne i neće biti na sramotu onome tko ih prekrši.1015 O raznim takvim primjerima može se pročitati u svim povijestima, a u sadašnje ih doba svako­ dnevno ima. A ne krše vladari samo obećanja kad nestane sile koja ih je iznudila, nego krše i sva ostala obećanja kad nestanu razlozi zbog kojih su ih dali. Je li to pohvalno ili nije, treba li vladar da tako postupa ili ne treba, opsežno smo razmatrali u raspravi o Vladaru i stoga ćemo ovdje prešutjeti.1016

XLIII Žitelji iste zemlje zauvijek čuvaju gotovo iste značajke Mudri ljudi znadu reći, i ne nasumce i neutemeljeno, kako mora pogledati što je bilo u prošlosti onaj tko hoće predvidjeti što će se dogoditi u budućnosti, jer se sve na svijetu u svako doba može usporediti s onim što se događalo u drevnim vremenima. Razlog je tome činjenica da su sve to djela ljudi, kojima su vladale i kojima uvijek vladaju iste strasti, pa zato nužno dolaze i do istih rezultata.1017 Istina je da njihova djela čas u ovoj zemlji odaju veću vrlinu nego u onoj, čas u onoj veću nego u ovoj, prema vrsti odgoja koji je oblikovao način života njihovih naroda.1018 Budućnost iz prošlosti lako je upoznati i po istim običajima koje neka zajednica dugo vremena zadrži, pa je ona uvijek lakoma, ili je ostala himbena, ili ima koju drugu sličnu manu ili vrlinu. A tko čita o prošlosti naše Firence, ili razmotri nedavne događaje, vidjet će da su njemački i francuski narod puni lakomosti, oholosti, okrutnosti i nevjere, jer su sva ta svojstva u raznim vremenima jako naudila našemu gradu. A što se tiče kršenja riječi, 1014 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 8-12. 1015 Usp. rimsku pravnu maksimu Non ligant foedera facta metu (ne obavezuju prisilni sporazumi). 1016 Usp.: Vladar, XVIII pogl. Međutim, tamo se razmatra činjenica da vladari krše obećanja, a ovdje je iznesen primjer da je kršenje sporazuma legitimno samo ako je sporazum sklopljen (ili dano obećanje) pod prisilom. 1017 Slični uzroci u sličnim okolnostima rađaju slične posljedice - na toj se konstataciji osniva Machiavellijeva politika kao nauka. Usp.: Rasprave. .. , I, Predgovor, 39; II, Predgovor; Firentinske povijesti, V, 1. lois pocj 0Cjg0jem ovdje Machiavelli razumijeva »politički odgoj«, tj. usvajanje zakona, običaja, religije. Zahvaljujući tim razlikama, izbjegnuta je opasnost od apsolutnog determinizma političkih zbivanja i zabluda da je historija samo ponavljanje već doživljenih situacija.

348

svatko zna koliko je puta kralj Karlo VIII dobio novac za obećanje da će vratiti tvrđave Pise, koje nikad nije vratio.1019 Tako je taj kralj pokazao da ne drži riječ i da je vrlo lakom. Pustimo, međutim, te svježe događaje. Svatko je mogao čuti što se dogodilo u ratu između firentinskog naroda milanskih vojvoda Viscontija, kad je Firenca ne nalazeći druga sredstva naumila u Italiju pozvati cara,1020 da svojim ugledom i svojim snagama napadne Lombardiju. Obećao je car da će doći s mnogobrojnim četama, i da će zaratiti protiv Viscontija, i da će štititi Firencu od njihove moći, ako mu Firentinci dadnu stotinu tisuća dukata kad krene i stotinu tisuća kad bude u Italiji. Na sporazum su Firentinci pristali i isplatili mu prvi dio novca, a zatim i drugi, kad je stigao u Veronu, iz koje se vratio natrag ne obavivši ništa, pod izlikom da su ga zadržavali Firentinci jer se nisu držali ugovora. Da Firencu nije pritisnula nužda ili svladala strast, i da su Firentinci čitajući upoznali drevne običaje barbara, ne bi se ni ovaj put ni u mnogim drugim prilikama dali prevariti, jer su oni oduvijek bili isti i u svemu su se i sa svakim služili istim sredstvima, kao što su u davnini učinili Toskancima. Toskanci, koje su napali Rimljani, više su se puta dali u bijeg ili su bili poraženi, pa kad su vidjeli da svojim snagama ne mogu odoljeti njihovoj navali, obratili su se Francuzima,1021 što su boravili u Italiji s ove strane Alpa, s prijedlogom da će im dati određen iznos novca, ako se obvežu da će im se sa svojom vojskom pridružiti protiv Rimljana. Uzevši novce, Francuzi se poslije nisu htjeli za njih boriti, tvrdeći kako novac nisu dobili da ratuju protiv njihovih neprijatelja, nego da odustanu od pljačke po toskanskom području. I tako je toskanski narod zbog lakomosti i nevjere Francuza ostao bez svojeg novca i bez pomoći kojoj su se od njih nadali. Prema tome, iz primjera starih Toskanaca i iz primjera Firentinaca vidi se da su Francuzi oduvijek tako postupali i stoga je lako zaključiti koliko se vladari mogu u njih pouzdavati.

XLIV Naglošću i hrabrošću mnogo se puta postigne ono što se na uobičajen način nikad ne bi postiglo Kad je Samnićane napala rimska vojska i kad se više nisu mogli s Rimljanima sučeljavati, ostavivši čete da čuvaju gradove u Samniju odlučili su s cijelom vojskom prijeći u Toskanu, koja je bila u primirju s Rimljanima, i, kad prijeđu, vidjeti mogu li nazočnošću svoje vojske Toskance nagovoriti da opet protiv njih zarate, što su prije njihovim izaslanicima odbili. Između ostaloga što su Samnićani Toskancima kazali hoteći osobito objasniti zašto su uzeli oružje u ruke, rekli su i nešto začajno: »Rebellasse, qu od p ax servientibus gravior, quam liberis bellum esset« }022 I tako, što uvjeravanjem, što nazočnošću svoje vojske, nagovorili su ih da zarate. U vezi s tim treba primijetiti da vladar, kad želi nešto od drugoga postići, ne smije mu, ako to prilika 1019 Piero Medici je predao Pisu Francuzima, koji su se ugovorom od 25. studenoga 1494. obavezali da će je vratiti Firentincima kad osvoje Napuljsko kraljevstvo, ali su pogazili obećanje i uspostavili samostalnu vladu, koja je trajala do 1509. god. 1020 Godine 1401, na poziv Firence i Venecije, došao je u Italiju Rupert, vladar Falačke (1352-1410) i njemački car, s namjerom da se okruni za imperatora Svetoga rimskog carstva, ali ga je 14. listopada porazio Gian Galeazzo Visconti kod Brescie. Firenca se spasila zbog neočekivane smrti Viscontija 1402. god. 1021 Umjesto Toskanaca čitaj Etruščani, a umjesto Francuza Gali (Cisalpski). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 10. 1022 Lat.: Pobunili su se jer mir u ropstvu bijaše teži od rata za slobodu (Tito Livije, nav. dj., X, 16). 298. god. pr. n. e. izbio je treći samnitski rat, i Samnićani su bili poraženi kod Bovijanuma. Godinu dana kasnije porazili su ih Rimljani pod zapovjedništvom Kvinta Fabija Rulijana i Publija Decija Musa, te se povlače u Etruriju, koju uspijevaju privoljeti na savezništvo. Usp.: Polibije, nav. dj., II, 20.

349

dopušta, dati vremena da se odluči, nego treba da mu prikaže kako je nužna hitna odluka, kako bi vidio da bi odbijanjem ili odgađanjem mogao odjednom izazvati opasan gnjev. Takvim su se sredstvom u naše doba znali dobro poslužiti papa Julije s Francuzima i vojskovođa francuskog kralja de Fois s Markizom od M antove.1023 Kad je htio protjerati obitelj Bentivogli iz Bologne i smatrao da su mu zato potrebne francuske snage i mletačka neutralnost, zatraživši i jedno i drugo i dobivši neodređene i različite odgovore, papa je, ne ostavljajući im vremena, odlučio i jedne i druge privesti svojim gledištima, pa je sa svim četama koje je mogao skupiti krenuo iz Rima prema Bologni.1024 Veneciji je poručio neka ostane neutralna, a Francuzima neka mu pošalju svoje snage. Tako ih je sve pritisnuo kratkim rokom, pa kad su vidjeli da bi se zbog njihova odgađanja i odbijanja papa mogao razljutiti, popustili su njegovoj volji, i kralj mu je poslao pomoć, a Mlečani su ostali neutralni. De Fois, koji se s vojskom nalazio u Bologni, pošto je čuo da se pobunila Brescia,1025 imao je dva puta kojima je mogao krenuti da je vrati, jedan preko područja pod kraljevom upravom, dug i dosadan, a drugi, kratak, preko područja pod vlašću Mantove. Bio je prisiljen ne samo proći markizovo područje, nego je morao ući preko nekih nasipa među močvarama i jezerima kojih je pun taj kraj i koje su branile tvrđave i druga zaštitna sredstva. Pošto se odlučio za kraći put, da bi svladao sve teškoće nije markizu ostavio vremena za razmišljanje, nego se odjednom sa četama uputio tim pravcem, a markizu je dao na znanje da mu mora omogućiti prolaz. Iznenađen naglom odlukom, markiz mu je poslao ključe, koje nikad ne bi poslao da se de Fois mlako ponašao, jer je markiz bio u savezu s papom i s Mlečanima, a kako je jednoga njegovog sina papa imao u šakama,1026 mogao je imati opravdanu ispriku što odbija. Zatečen međutim naglim postupkom, zbog razloga o kojima se gore govori, izručio mu je ključeve. Tako su i Toskanci učinili Samnićanima kad su zbog nazočnosti Samnijeve vojske uzeli oružje da se za njih bore, iako su im to prije odbijali. XLV

Sto je bolje učiniti u bitkama, odolijevati navali neprijatelja pa, odoljevši, napasti ga, ili od početka žestoko navaliti Rimski konzuli Decije i Fabije s dvjema su vojskama otišli u susret vojskama Samnićana i Toskanaca, a kako su u sudaru i bici sudjelovali zajedno,1027 može se primijetiti koji je bolji od različitih postupaka što su ih dvojica konzula primijenili. Decije je, naime, punom žestinom i svom snagom navalio na neprijatelja, Fabije mu je samo u obrani odolijevao, smatrajući da je sporiji napadaj korisniji, pa je svoju žestinu čuvao za kraj, kad neprijatelju popusti žar borbenosti i kad se, kao što mi kažemo, izduši. Ishod pokazuje da je Fabiju plan uspio bolje nego Deciju, koji se iscrpio u prvim navalama, pa je videći da je njegovo krilo nadjačano odlučio pogibijom steći slavu koju pobjedom nije mogao dosegnuti, i poput svojega oca sebe je žrtvovao za rimske legije. 1023 Francuski zapovjednik Gaston de Foix, vojvoda Nemoursa. Markiz od Mantove je Francesco Gonzaga. 1024 26. kolovoza 1506. Machiavelli je pošao u susret papi kod Nepija i slijedio ga u Perugiu. Vidjeti: Drugo poslanstvo kod pape, depeša od 13. rujna 1506. Usp.: Rasprave. . I, 27; II, 24. 1025 Brescia se predala u zaštitu Mlečanima 4. veljače 1512. Usp.: Rasprave..., II, 17. 1026 Sin markiza od Mantove Federico Gonzaga nalazio se kod Julija II kao talac. 1027 U bici kod Sentinuma, 295. god. pr. n. e. Rimska vojska, kojom su zapovijedali Publije Decije Mus (mlađi) i Kvint Fabije Maksim Rulijan, sukobila se s kombiniranim snagama Samnićana, Gala, Etruščana i Umbra. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 28-29.

350

Kad je to Fabije doznao, da ne bi ostajući živ stekao manju slavu nego njegov drug svojom smrću, bacio je u borbu sve svoje snage koje je za odlučni obračun čuvao i odnio je sjajnu pobjedu. Očito je da je Fabijev način borbe sigurniji i preporučljiviji.1028 XLVI

Zašto neka obitelj u gradu dugo odaje isto ponašanje Čini se da ne samo od grada do grada ima razlika u stanovitim običajima i ustanovama te u ljudima, koji su negdje čvršći, negdje mekši, nego tih razlika imade i u istom gradu od obitelji do obitelji. Tako je u svim gradovima, pa i u gradu Rimu je kao što se može pročitati bilo dosta primjera. Tako su Manliji bili čvrsti i uporni, Publikole dobroćudni ljudi koji su voljeli narod, Apiji častoljubivi i neprijatelji puka, i tako su mnoge druge obitelji imale svaka svoja svojstva, drugačija od ostalih.1029 Nije do toga dolazilo po krvi, jer se ona morala mijenjati sklapanjem brakova, nego jamačno zbog različitosti u odgoju od obitelji do obitelji. Jako je, naime, važno kad dijete od malih nogu počne slušati kako se o nečemu dobro ili zlo govori, jer to na njega neizbježno ostavlja dojam, koji poslije predodređuje njegovo ponašanje u svim razdobljima života. Da nije tako, ne bi svi Apiji odavali iste prohtjeve niti bi ih obuzimale iste strasti, kakve je Tito Livije opazio u mnogih među njima, primjerice u jednoga od njih koji je bio izabran na položaj cenzora,1030 a kad je jedan njegov kolega nakon isteka osamnaest mjeseci, koliko je zakon predviđao,1031 predao dužnost, taj Apije nije htio učiniti isto što i on, tvrdeći da na položaju može ostati pet godina prema prethodnom zakonu koji su donijeli cenzori. I premda je u vezi s tim bilo sazvano mnogo zborova i došlo do mnogih uzbuna, nikako se Apije nije dao privoljeti da popusti, protiv volje naroda i većine Senata. Tko pročita govor pučkog tribuna Publija Sempronija protiv njega1032 opazit će koliko je Apije bio bezobrazan, a koliko su dobrote i čovječnosti pokazivali mnogobrojni građani koji su poštovali zakon i domoljublje.

X L V II

Dobar građanin zbog Ijubavi prema domovini treba da zaboravi na osobne uvrede Kad je konzul M arcije1033 ratujući sa svojom vojskom protiv Samnićana u jednoj borbi bio ranjen izloživši zbog toga svoje ljude opasnosti, Senat je smatrao potrebnim poslati kao diktatora Papirija Kursora da zamijeni onesposobljenog konzula. A kako je bilo potrebno da diktatora imenuje Fabije, koji se s vojskom nalazio u Toskani, Senat se pobojao da ga neće htjeti imenovati, jer je Fabije bio Papirijev neprijatelj,1034 i zato mu je poslao dva izaslanika neka ga zamole da zaboravi na osobnu mržnju i da ga za dobro 1028 Usp.: Rasprave. . . , II, 17, za ovu ratnu maksimu, i Umijeće ratovanja, IV knj. 1029 Machiavelli je ovdje propustio spomenuti fabijevce, jer su Kvint Fabije Maksim Rulijan i Kvint Fabije Maksim Kunktator bili otac i sin, a u ratu su se ponašali jednako oprezno. 1030 310. god. pr. n. e. Riječ je o Apiju Klaudiju Slijepom, potomku decemvira Apija Klaudija Krasa. Vidjeti: R a s p r a v e I, 35. i 40-44. Usp.: Tito Livije, nav. dj., IX, 33. 1031 Tzv. Lex Aemilia. 1032 publije Sempronije Sofo. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 34. 1033 Gaj Marcije Rutil, 310. god. pr. n. e., za drugoga samnitskog rata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 38. 1034 Lucije Papirije Kursor (stariji) kaznio je Kvinta Fabija Maksima Rulijana 325. god. pr. n. e. jer seFabije bez naredbe upustio u borbu sa Samnićanima i bio poražen kod Imbriviuma. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 38.

351

države imenuje. Potaknut ljubavlju prema domovini, Fabije je to i učinio, iako je šutnjom i na mnoge druge načine odavao koliko mu teško pada to imenovanje. On treba da bude uzorom svima koji nastoje da ih smatraju dobrim građanima.1035 X L V III

Kad neprijatelj napravi veliku pogrešku, treba smatrati da je posrijedi varka Kad je Fulvije ostao kao namjesnik u vojsci koju su Rimljani držali u Toskani, budući da je konzul zbog nekih svečanosti morao poći u Rim ,1036 Toskanci su, nastojeći ga uhvatiti u zamku, postavili zasjedu blizu rimskih tabora, pa su poslali s velikim stadom nekoliko vojnika prerušenih u pastire nadomak pogledu rimske vojske, i oni su se onako prerušeni primaknuli ogradi tabora. Namjesnik se začudio toj njihovoj drskosti, koja mu se nije činila normalnom, pa se domislio da je posrijedi varka, i tako je plan Toskanaca propao. Pri tom se može slobodno zaključiti da vojskovođu ne smije prevariti neprijateljeva prozirna greška, jer se ispod nje očito krije varka, budući da je nerazumna takva neopreznost ljudi. Cesto, međutim, ljude zasljepljuje želja za pobje­ dom, pa ne vide ništa drugo nego ono što misle da im je korisno. Kad su Francuzi pobijedili Rimljane kod Alije, i došli do Rima, i našli vrata otvorena i bez straže, cio taj dan i cijelu noć su tu ostali i nisu ulazili bojeći se varke, jer nisu mogli vjerovati da su rimska srca toliko malodušna i nerazumna da im prepuste domovinu.1037 U doba firentinske opsade pod Pisom godine 1508. pizanski građanin Alfonso del Mutolo, koji se nalazio u firentinskom zatvoru, obećao je, oslobode li ga, da će jedna vrata Pise predati firentinskoj vojsci. Oslobodili su ga. Zatim je mnogo puta dolazio na razgovore s izaslanicima vojnih povjerenika, ali nije dolazio potajno nego otvoreno i u pratnji nekoliko Pizanaca, koje je ostavljao po strani kad je razgovarao s Firentincima. Stoga se moglo zaključiti da je dvoličan, jer ne bi bilo razumno pregova­ rati tako otvoreno, da je zasluživao povjerenje. Međutim, želja da dobiju Pisu Firentince je toliko zaslijepila, da su se dali dovesti do vrata Luke, gdje su zbog dvostruke izdaje spomenutog Alfonsa, na svoju sramotu izgubili više svojih časnika i vojnika.1038 X L IX

U republici koja hoće sačuvati slobodu treba svakodnevno donositi nove mjere. Zbog kojih je zasluga Kvint Fabije dobio nadimak Maximus Neizbježno je, kao što smo u drugim prigodama kazali, da u veliku gradu svakodnevno dođe do nezgoda koje zahtijevaju liječnika, a što su nezgode teže, i liječnik treba da bude pametniji. Ako je, pak, i u kojem gradu dolazilo do takvih nezgoda, dolazilo je u Rimu, i to čudnovatih i neočekivanih. Jedna je od njih kad se činilo kako su se sve rimske žene urotile protiv muževa da će ih ubiti, toliko ih se našlo koje su ih otrovale ili su pripremile otrov da ih otruju.1039 Takva je bila i urota Bakanalija, 1035 Tako j e j Machiavelli, potaknut ljubavlju prema domovini, postupio 1526. kad je prihvatio beznačajno zaduženje povjerenika zidina i prešao preko svih doživljenih poniženja. 1036 3 0 2 ^gG(j pr n e u je otj|ao diktator, a ne konzul, Marko Valerije Maksim da obnovi auspicije, a legat je bio Gnej Fulvije. Machiavelli je pobrkao događaje iz dvaju poglavlja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 4, i prethodno poglavlje. 1037 g0[j pn n e vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 39. Usp.: Rasprave. . II, 29. 1038 Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d ’Italia, VIII. 1039 331. god. pr. n. e. Tada je 170 rimskih matrona osuđeno na smrt. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 18.

352

otkrivena u doba makedonskog rata,1040 u koju je bilo umiješano mnogo tisuća muškaraca i žena, a bila bi postala opasna za grad da je nisu otkrili, ili da Rimljani nisu bili navikli kažnjavati čak i velik broj osoba kad se ogriješe. Da nema bezbroj drugih znakova u kojima se očituje veličina te republike i snaga njezinih osuda, dovoljno bi bilo uočiti kakve su bile kazne protiv prekršitelja. Nije se bojala osuditi na smrt cijelu legiju, i cio grad, i poslati u progonstvo osam ili deset tisuća ljudi nametnuvši im takve strašne uvjete da im nisu mogli udovoljiti ni pojedinac ni mnogo njih. Tako se dogodilo vojnicima koji su se neuspješno borili kraj Kane: bili su prognani na Siciliju, a nisu smjeli konačiti u gradovima i morali su jesti stojeći.1041 Od svih je osuda, međutim, najužasnije bilo desetkovanje vojske, kad je na svakih deset vojnika cijele vojske ubijan po jedan izvučen ždrijebom.1042 Nije se mogla naći stravičnija odmazda kad se kažnjavalo mnoštvo, jer kad mnoštvo pogriješi, a nepoznat je krivac, svi se ne mogu kazniti, jer ih je mnogo. Kazniti dio, a dio ostaviti nekažnje­ nim, značilo bi učiniti nepravdu kažnjenima, a nekažnjene ohrabriti da i drugi put pogriješe. Bude li, međutim, ubijena desetina ždrijebom izvučena, tko je kažnjen, žali se na udes, tko nije kažnjen, boji se da drugi put on ne dođe na red pa se čuva da ne pogriješi. Bili su, dakle, kažnjeni prema težini svojih grijeha trovateljice i sudionici Bakanalija. Premda je ta pošast opasna za republiku, nije smrtonosna, jer joj se gotovo uvijek pravodobno stane na kraj, ali se ne može pravodobno stati na kraj pošasti koja napadne državu, jer ona upropasti grad, ako je ne zaustavi mudar čovjek. Rimljani su strancima darežljivo dodjeljivali državljanstvo, pa se u Rimu naselilo mnogo novog svijeta, koji je stao dobivati tolik udio u izborima, da se vlast počela mijenjati i udaljavati od načela i osoba kojima se prije davalo povjerenje. Kad je to opazio, Kvint Fabije, koji je bio cenzor, sve je te nove ljude zbog kojih je došlo do nereda svrstao u četiri tribusa,1043 da ne uzmognu, svedeni na takve granice, iskvariti cio Rim. Fabije je taj problem dobro uočio i na prikladan mu je način bez teškoća doskočio, a stanovnicima je to bilo tako drago da je od njih zaslužio nadimak Maximus.

1040 Godine 187. otkriveni su u Rimu sljedbenici orgijastičkih kultova, a 184. god. pr. n. e. otkrivena je urota Bakanalija i osuđeno je na smrt više od 2.000 ljudi. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXIX, 18. i 41. 1041 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 25; XXV, 5-7. 1042 Tzv. Decimatio (desetkovanje) prvi put je primijenio Apije Klaudije Sabin, kažnjavajući time jedinice koje su pobjegle pred Ekvima i Volščanima, 571. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 59. Usp.: Umijeće ratovanja, V I knj. 1043 Kvint Fabije Rulijan, 304. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 46. 23

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

353

Manji politički spisi

Prevela SMILJKA MALINAR

OPIS NAČINA KAKO JE VOJVODA VALENTINO SMAKNUO VITELLOZZA VITELLIJA, OLIVEROTTA OD FERMA, GOSPODINA PAGOLA ORSINIJA I VOJVODU OD GRAVINE

Bijaše se vratio vojvoda Valentino iz Lombardije,1 kamo je bio otišao da se pred francuskim kraljem opravda od mnogih optužbi kojima su ga teretili Firentinci, zbog pobune u Arezzu i ostalim zemljama Valdichiane;2 te je stigao u Imolu gdje se namjeravao utaboriti sa svojom vojskom, i krenuti u pohod protiv gospodina Giovan­ nija Bentivoglija gospodara Bologne,3 jer je želio pokoriti taj grad i učiniti ga prijestolni­ com svojega vojvodstva u Romanji. Kada dočuše za to vitellijevci i orsinijevci i drugi njihovi pristaše, učini im se da vojvoda postaje odviše moćnim, te se valja bojati neće li, nekon što zauzme Bolognu, pokušati da i njih uništi, da bi ostao jedinim vojskovođom u Italiji. Kako bi tome našli lijeka, sazvaše sabor u Magioneu,4 blizu Perugie, kamo se stekoše orsinijevci, Kardinal,5 gospodin Pagolo i vojvoda od Gravine,6 zatim Vitellozzo Vitelli, Oliverotto od Ferma, Gianpagolo Baglioni,7 gospodar Perugie i gospodin Antonio od Venafra,8 kojega je onamo poslao Pandolfo Petrucci, poglavar Siene, gdje raspravljahu o vojvodinoj snazi i o njegovim nakanama i o tome da je potrebno zauzdati njegovu pohlepu, jer je inače i njima i svima drugima prijetila pogibelj. Zaključiše da ne ostave Bentivoglije i da pokušaju pridobiti Firentince, te poslaše i u 1 Ovaj spis, koji mnogi smatraju osnovnim za razumijevanje makjavelizma kao cinične amoralnosti u politici, nastao je 1503. godine, vjerojatno za vrijeme odmora u Castello di Pieve. Gerber smatra da je taj spis napisan nakon Vladara, oko 1515, na osnovi uspoređivanja »zrelosti« Machiavellijeva rukopisa, ali je prihvatljivija Ridolfijeva teza da je Machiavelli kasnije samo prepisao taj svoj mladenački spis. Usp.: A. Gerber, Niccold Machiavelli, Die Handschriften, Ausgaben und Ubersetzungen seiner Werke etc, Gotha, Perthes, 1913, i R. Ridolfi, Vita di Niccold Machiavelli, Roma, 1954. Prvi put je taj spis objavljen 1532. godine u Rimu. 2 Firentinci ga, zapravo, nisu optužili zbog toga, već je ta tvrdnja plod Machiavellijeva literariziranja, što isključuje tezu da je ovaj spis tekst izgubljene depeše Desetorici od 31. prosinca 1502, kako navodi Villari (Machiavelli e i suoi tempi, Milano, 1895). Luj XII je u srpnju došao u Italiju i u Milanu se sreo s vojvodom Valentinom, ljut na Borgie zbog širenja papinskog utjecaja u Italiji, u čemu su ga podržavali i vladari mnogih manjih gradova koji su se skupili u Milanu. Luj XII je, međutim, podržao Valentina i na odlasku iz Italije mu piše: »Učinio sam te velikim, učinit ću te još većim.« O pobuni u Arezzu vidjeti u spisu O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane. 3 Giovanni Bentivoglio (1443—1508), vladar Bologne, kojega je papa Julije II prognao 1506. godine. 4 Tajni sastanak u Magioneu (vila Baglioni na Trazimenskom jezeru) održan je 26. rujna 1502. Zavjerenici su se namjeravali povezati s Bentivogliom i pridobiti za taj naum i Firentince, koji su se opirali Borginoj ekspanzionističkoj politici u Romanji. 5 Kardinal Giambatista Orsini. 6 Francesco Orsini, vojvoda Gravine. 7 Giampaolo Baglioni, kondotjer i vladar Perugie od 1500. do 1502. Nakon smrti Cesarea Borgie vratio se na vlast, odakle ga je 1506. istjerao papa Julije II. Ponovo se vratio 1513. Lav X naredio je njegovo pogubljenje 1520. godine. 8 Antonio Giordani da Venafro (1459-1530), profesor Sijenskog sveučilišta i savjetnik Pandolfa Petruccija.

357

jedan i u drugi grad svoje ljude, jednima obećavajući pomoć, druge bodreći da se s njima ujedine protiv zajedničkog neprijatelja. O tom se saboru ubrzo pronio glas po čitavoj Italiji, te se oni narodi koji su bili nezadovoljni vojvodinom vlašću, a među njima i Urbinci,9 ponadaše da bi mogli promijeniti takvo stanje. Stoga se dogodi ovo: dok duhovi bjehu ispunjeni tim očekiva­ njem, nekoji Urbinci odlučiše da zauzmu tvrđavu San Leo,10 koju je držao vojvoda. A iskoristiše ovu prigodu: utvrđivao je tu tvrđavu njezin kaštelan, a kako su se za tu svrhu dovozila drva, vrebahu urotnici kada će se neke grede koje su dovlačili u tvrđavu, naći na mostu, te ga tako zakrčena oni iznutra neće moći podignuti. I dočekavši tu priliku, skoče na most, a s njega u tvrđavu. A čim se pročulo da je ona osvojena, pobuni se čitava ta država i pozove natrag prijašnjeg vojvodu,11 osmjelivši se ne toliko zbog zauzeća utvrde, koliko zbog sabora u Magioneu, od kojega su se nadali pomoći. A ovi, dočuvši za pobunu u Urbinu, pomisliše kako se nije smjela propustiti takva prilika, i sabravši svoje čete, krenuše u osvajanje ako je još koji grad u toj državi ostao u vojvodinim rukama. Ponovo poslaše izaslanike u Firencu da nagovaraju tu republiku da im se pridruži u gašenju požara koji im je svima prijetio, dokazujući da je pobjeda sigurna, a prilika takva da ne valja čekati druge. Ali Firentinci, jer su mrzili Vitellije i Orsinije i ostale njihove pristaše zbog drugih razloga,12 ne samo da ne pristadoše uz njih nego poslaše svoga tajnika Nicholoa Machiavellija da ponudi vojvodi utočište i pomoć protiv tih novih njegovih neprijatelja.13 Vojvoda se nalazio u Imoli pun straha, jer mu je odjednom, protivno svakom njegovu očekivanju zaprijetio rat, a bio je bez vojske jer su mu i vlastiti vojnici postali neprijateljima. Ali ohrabrivši se zbog ponude Firentinaca, namisli da s ono malo ljudi što mu je preostalo i pregovorima otegne ratovanje te da se za to vrijeme pobrine za pomoć. A to je učinio na dva načina: zatražio je od francuskoga kralja da mu pošalje čete, a u isto vrijeme je uzimao u vojsku svakog naoružana čovjeka i svakoga vična jahanju. I svima je davao novaca. Usprkos tome, neprijatelji uznapredovaše i stigoše do Fossombronea, gdje su se već nalazili neki vojvodini ljudi,14 koje vitellijevci i orsinijevci razbiše.15 Kad to ču vojvoda, sva svoja nastojanja usmjeri na to da pregovorima stane na kraj tom neprijateljstvu; a kako je bio velik himbenik,16 nije propustio ni jedne prilike da im pokaže da su podigli oružje protiv onoga koji je želio da to što je osvojio bude njihovo, te da bi se on zadovoljio naslovom kneza, a kneževinu je želio prepustiti njima. I toliko ih je nagovorio te poslaše gospodina Pagola da s njime uglavi sporazum i prekinuše ratovanje. Ali vojvoda nije

9 Vojvoda Valentino je u lipnju 1502. zauzeo Urbino, a u srpnju Camerino.

10 5. listopada 1502. Machiavelli drukčije opisuje taj događaj u depeši upućenoj Vijeću desetorice 7. listopada 1502. 11 Guidobaldo da Montefeltro, vladar Urbina od 1482. do 1508, s prekidima 1502. i 1503, kada ga je dva puta istjerao Borgia. 12 Paola Vitellija su Firentinci optužili za izdaju zbog neuspjeha pohoda na Pisu i pogubljen je 1. listopada 1499. Vitellozzo je zajedno s Orsinijevcima podržao pobunu Arezza i u lipnju 1502. ušao u grad, za osvetu Firentincima. 13 Machiavellijeva misija bila je mnogo skromnija, sudeći po nalogu Desetorice. Machiavelli je dobio zadatak da javlja o vojvodinoj snazi i njegovim potezima, jer su se u međuvremenu Firentinci dosjetili da bi u slučaju vojvodina poraza u Romanji tu pokrajinu mogli lako zauzeti Mlečani, stari suparnici Firence u »talijanskoj politici«. Kad je Borgia zatražio čvršće garancije, Firenca je poslala »pravog« ambasadora, Jacopa Salviatija, a opozvala Machiavellija. Usp. pismo Machiavellija Desetorici od 7. listopada 1502. i Nalog ( Commisssione) Desetorice; vidjeti: Legazioni e Commisarie, a cura di F. Chiappelli, Bari, 1973, II knj. 14 Vojvodina vojska, koju su predvodili Miguel de Corella, zvani Micheletto, i Hugo de Moncada, opljačkala je Pergolu i Fossombrone. 15 17. listopada 1502. 16 Usp.: Vladar, VII, gdje se govori o samom događaju; o himbenosti vladara vidjeti XVIII poglavlje. Taj spis označava prijelaz s prakse prema teorijskoj konceptualizaciji u Vladaru.

358

obustavio svoje pripreme i s najvećim je marom pojačavao broj konjanika i pješaka.17 A da te pripreme nitko ne bi opazio, slao je čete odvojeno po svim mjestima u Romanji. U međuvremenu je pristiglo još pet stotina francuskih kopljanika.18 I premda je bio već toliko jak te se mogao osvetiti svojim neprijateljima otvorenim ratom, ipak je promislio da je sigurnije i korisnije da ih prevari i da zbog toga ne prekida pregovore. I toliko se trudio te je s njima potpisao mir u kojemu im potvrđuje sve njihove prijašnje ugovore, daje im još četiri tisuće dukata, obećava da neće škoditi Bentivoglijima, nego će se s gospodinom Giovannijem povezati rodbinstvom19 i dopušta im da ne moraju izlaziti pred njega više nego što im je samima po volji. Oni pak obećaše da će mu vratiti Urbinsko vojvodstvo i sve drugo što su osvojili, da će mu služiti u svakom njegovu pohodu, da neće bez njegove dozvole ni s kim ratovati, niti se dati komu u najam. Pošto je sklopljena ta nagodba, Guidobaldo, urbinski vojvoda, ponovo pobježe i vrati se u Mletke; a prije toga je dao porušiti sve tvrđave u svojoj državi, jer, uzdajući se u narod, nije htio da utvrde, za koje je mislio da ih neće moći obraniti, padnu u ruke neprijatelju, te da ovaj pomoću njih drži u vlasti njegove prijatelje.20 A vojvoda Valentino, poslije nagodbe, nakon što je najprije sve svoje ljude rasporedio po čitavoj Romanji zajedno s francuskim vojnicima21 potkraj studenoga otputuje iz Imole u Cesenu, gdje se zadržao više dana pregovarajući s izaslanicima vitellijevaca i orsinijevaca, koji su s vojskom bili u Urbinskom vojvodstvu, o tome što bi novo trebalo poduzeti. I kako nisu mogli ništa zaključiti, bude poslan Oliverotto od Ferma da priopći vojvodi da su oni, ako se želi zaratiti s Toskanom, uz njega; a ako se ne želi zaratiti, krenuli bi u pohod na Sinigagliu. Vojvoda mu odgovori da želi ratovati protiv Toskane, jer su mu Firentinci prijatelji, ali će biti, kaže, vrlo zadovoljan ako krenu na Sinigagliu. Tako mu za malo dana dojaviše da im se zemlja predala, ali da se tvrđava ne predaje, jer ju je zapovjednik htio dati u ruke samo vojvodi, te ga zato mole da dođe. Vojvodi se to učinilo dobrom prilikom, koja uz to neće pobuditi sumnju jer su ga oni pozvali, a ne kreće sam. I da bi ih još više umirio, otpusti sve francuske vojnike, koji se vratiše u Lombardiju, osim stotine kopljanika svojega šurjaka monsinjora od Ciandalesa.22 I krenuvši sredinom prosinca iz Cesene, stigne u Fano, gdje je svim lukavstvima i prijevarama za koje je bio sposoban, nagovarao vitellijevce i orsinijevce da ga čekaju u Sinigagli, dokazujući im kako takva plahovitost nije mogla učiniti njihov sporazum ni čvrstim ni trajnim, a on je čovjek koji bi se želio okoristiti oružjem i savjetom svojih prijatelja. I premda je Vitellozzo mnogo oklijevao, jer ga je bratova smrt poučila da ne smije uvrijediti gospodara, a potom mu pokloniti svoje povjerenje,23 ipak, nagovoren od Paola Orsinija, kojega je vojvoda potkupio darovima i obećanjima, pristane da ga dočeka. Vojvoda je večer prije svog odlaska iz Fana (to jest 30. prosinca 1502) povjerio svoj naum osmorici svojih najpouzdanijih ljudi, a među njima su bili don Michele i monsinjor od Eune,24 koji je kasnije postao kardinalom, i naložio im: čim 17 Usp. Machiavellijevo pismo Desetorici od 23. listopada 1502. 18 Kopljanik je, zapravo, bio teško naoružani oklopnik u čijoj je pratnji bio paž i jedan do tri strijelca. Tako pet stotina kopljanika znači, zapravo, 1500 do 2000 ljudi. 19 Machiavelli javlja Desetorici da je ugovoren brak između Constanza, nećaka Giovannija Bentivoglie, i Angele Borgia-Lanzol, nećakinje Aleksandra VI. (Pismo od 30. listopada 1502.) 20 O razrušenim tvrđavama vidjeti: Vladar, XX, i Rasprave. .. , II, 24. 21 U pismu Desetorici od 13. studenoga 1502. Machiavelli se pokazuje i kao vješt obavještajac, jer daje potpunu informaciju o snazi Valentinove vojske i o njezinim zapovjednicima. 22 Jean de Foix, grof de Candale i vikont Narbonne. On i Cesare bili su oženjeni sestrama. 23 Paolo Vitelli je također uhvaćen na prijevaru. Firentinski komesari pozvali su ga u Cascinu, uvjerivši ga prije toga u svoju blagonaklonost i zahvalnost za uspješnu kampanju. 24 Francesco de Loris, biskup Perpignana, nećak navarskog kralja. Bio je tajnik i blagajnik pape Aleksandra VI. Postao je kardinal 1503, a umro je 1506.

359

Vitellozzo, Pagolo Orsini, vojvoda od Gravine i Oliverotto pođu njima u susret, neka dvojica stave u sredinu jednoga od tih - odredivši svakome njegova čovjeka —te da ih doprate sve do Sinigaglie i ne dopuste da odu sve dok ne stignu do vojvodina stana i ondje ne budu uhićeni. Zatim naredi da se sva njegova vojska, konjanička i pješačka, koja je brojila više od dvije tisuće konjanika i deset tisuća pješaka, okupi sutradan u zoru, kraj Metaura, rijeke udaljene od Fana pet milja, i da ga ondje čeka. Pošto se dakle posljednjeg dana prosinca sastao s ljudima na Metauru, uputi naprijed oko pet stotina konjanika, za njima pošalje sve pješake, a iza njih krenu on sam sa svom ostalom vojskom. Fano i Sinigaglia su dva grada u Markama, na obali Jadranskoga mora, udaljeni jedan od drugoga petnaest milja; tako da su onome koji kreće prema Sinigagli s desne strane brda; a podnožja im se kadšto toliko približuju moru da između njih i mora ostaje vrlo uzak prostor; a tamo gdje se najviše povlače, razmak ne doseže dvije milje. Grad Sinigaglia udaljen je od podnožja tih brda tek nešto više nego što je domet luka, a od obale manje od milje. Kraj obale teče rječica25 koja kvasi onaj dio zidina što gleda prema Fanu. Put koji vodi do Sinigaglie prolazi dobrim dijelom obroncima brda te, stigavši do rijeke koja teče pored Sinigaglie, skreće ulijevo, uzduž obale, a nakon lukometa dolazi do mosta koji prelazi rijeku i gotovo se sučeljuje s vratima koja vode u Sinigagliu, ali ne po ravnoj crti nego poprečno. Ispred vrata je predgrađe s poljanom, koju s jednoga kraja omeđuje riječni nasip. Budući da su dakle vitellijevci i orsinijevci odlučili da dočekaju vojvodu i da mu osobno iskažu počast, povukoše svoje ljude - da bi napravili mjesta njegovima - u neke tvrđave udaljene od Sinigaglie šest milja, te u gradu ostaviše samo Oliverotta i njegovu družinu, koja je brojila tisuću pješaka i sto i pedeset konjanika a bijahu se utaborili u spomenutom predgrađu. Nakon što je sve tako uredio, vojvoda Valentino krene prema Sinigagli. A kada je prvi red konjanika stigao do mosta, nisu ga prešli, nego su stali, pa okrenuli konje, jedni prema rijeci, drugi prema poljima i ostavili u sredini slobodan put za prolaz pješaka;26 a oni su, ne zaustavljajući se, ulazili u grad. Vitellozzo, Pagolo i vojvoda od Gravine u pratnji nekolicine konjanika pojahaše na mazgama u susret vojvodi, a Vitellozzo, bez oružja, ogrnut zelenim plaštem, sav snužden (kao da sluti blisku smrt) pobuđivao je u onih koji mu poznaju hrabrost i proteklu sreću - nemalo čuđenje.27 A priča se da se rastajao od vojnika kad je kretao u Sinigagliu u susret vojvodi - kao da se posljednji put s njima pozdravlja i da je svojim vojskovođama preporučio kuću i imetak Vitellija, a nećake je opomenuo neka se ne sjećaju dobre kobi svoje kuće nego srčanosti svojih otaca i stričeva. Kad, dakle, stigoše ta trojica pred vojvodu i udvorno ga pozdraviše, on ih dočeka prijazna lica; tu ih odmah opkoliše oni kojima je bila dužnost da na njih paze. Vojvoda pak, videći da nema Oliverotta - on je naime bio ostao u Sinigagli sa svojim četama te ih je rasporedio i vježbao na poljani ispred njihova tabora, uz rijeku - dade mig don Micheleu, kojemu je bio povjeren Oliverotto, neka se pobrine da ovaj ne umakne. Stoga don Michele odjaha naprijed i stigavši do Oliverotta kaza mu kako nije vrijeme da se vojska drži na okupu izvan konačišta, jer će joj ga oduzeti vojvodini ljudi, i da mu zato svjetuje da ih vrati u tabor i pođe s njime u susret vojvodi. A kada je Oliverotto izvršio 25 Rječica Misa. 26 Cijeli opis događaja, lišen literarnih ukrasa, iznesen je u Machiavellijevu pismu Desetorici od 1. siječnja 1503. 27 U pismu od 13. siječnja 1503. Machiavelli ovako opisuje Vitellozza: »Došao je Vitellozzo jašuči na maloj mazgi, razoružan, odjeven u crni i pohabani kaputič, zaogrnut crnim ogrtačem sa zelenom postavom... i tko ga je vidio, ne bi nikad bio pomislio da je to onaj koji je dvaput pokušao istjerati francuskog kralja iz Italije. I njegovo je lice bilo blijedo i preneraženo i svakome je najavljivalo njegovu buduču smrt.«

360

taj nalog, stiže vojvoda i videći Oliverotta, pozva ga. Oliverotto mu se duboko pokloni i pridruži se ostalima. A kad uđoše u Sinigagliu i sjahaše ispred vojvodina stana te uđoše s njime u skrovitu odaju, vojvoda ih odmah dade uhititi. A potom uzjaše konja i naredi da se opljačkaju vojnici Oliverotta i orsinijevaca. Oliverottovi ljudi svi budu opljačkani, jer su bili blizu. A vojnici orsinijevaca i vitellijevaca, kako su bili daleko i slutili propast svojih gospodara, dospješe se ujediniti i spomenuvši se hrabrosti i stege kuće Vitellija, čvrsto sjedinjeni, spasiše se, usprkos mržnji naroda i usprkos neprijateljima. Ali vojvodini vojnici nisu se zadovoljili pljačkom Oliverottovih ljudi, nego počeše harati po Sinigagli. I da vojvoda nije, pogubivši mnoge, suzbio njihovu drskost, posve bi je poharali. A kad je pala noć i stišali se nemiri, učini se vojvodi da je došao čas da smakne Vitellozza i Oliverotta; obojicu je odveo i dao zadaviti.28 A pri tom ni jedan od njih nije prozborio riječi dostojnih njihova dosadašnjega života, jer je Vitellozzo molio da umilostive papu neka mu udijeli oprost grijeha, a Oliverotto je, plačući, svu krivnju za uvrede nanesene vojvodi, svaljivao na Vitellozza. No orsinijevce gospodina Pagola i vojvodu od Gravine ostaviše na životu, dok vojvoda nije doznao da je u Rimu papa uhitio kardinala Orsinija,29 firentinskog nadbiskupa i gospodina Jacopa od Santa Croce.30 A kad je stigla ta vijest, budu i oni 18. siječnja31 u Castel della Pieve na jednak način smaknuti.

28 U noći između 31. prosinca i 1. siječnja 1503. Zadavljeni su konopom koji se uvrtao pomoću štapa, tzv. torcolazione, a krvnik je bio Miguel de Corella.

29 Rinaldo Orsini, nadbiskup Firence od 1474, umro 1510. 30 Jacopo da Santa Croce, jedan od pomoćnika Aleksandra VI, saveznik orsinijevaca, umro 1503. 31 Prema firentinskom kalendaru, nova godina je počinjala na Blagovijest, tj. 25. ožujka, pa u originalu stoji »18.. siječnja 1502. godine«.

361

O NAČINU KAKO SE POSTUPILO PREMA POBUNJENOM NARODU VALDICHIANE Lucije Furije Camillo,1 pobijedivši narode Lacija (koji su se mnogo puta pobunili protiv Rimljana) i vrativši se u Rim, uđe u Senat i predloži kako da še postupi prema zemljama i gradovima Latina. Riječi što ih je izgovorio i odluka koju je donio Senat ovako glase, kao što ih, ad verbunf-, prenosi Livije:3 »Rimski senatori, ono što se u Laciju imalo postići ratom i oružjem, zahvaljujući milosti bogova i hrabrosti naših vojnika, privedeno je kraju. Uništene su kod Prede i Apture4 neprijateljske vojske; sve zemlje i gradovi Latina i Ancij, grad Volščana, zauzetih silom ili nagodbom, čuvaju se za vas5. Sada nam ostaje da se posavjetujemo kako da se od njih osiguramo za buduća vremena — jer nas čestim pobunama dovode u opasnost, ili prema njima postupajući okrutno, ili im velikodušno praštajući. Bog vam je udijelio sposobnost da odlučite treba li ili ne treba sačuvati Lacij, te kako da se od njega osigurate za sva vremena. Razmislite, dakle, želite li ljuto kazniti one koji su vam se predali i posve uništiti Lacij, pretvorivši u pustoš kraj odakle ste više puta kad biste se našli u opasnosti, uzimali pomoćnu vojsku, ili želite radije ojačati Rimsku Republiku, povodeći se za primjerom vaših predaka, koji su dovodili u Rim one koje bijahu pobijedili. Stoga vam se sada pruža prilika da dično povećate grad. Nego, ja vam želim kazati samo ovo: najčvršća je ona vlast gdje su podanici vjerni i ljube svojega gospodara. A ono što se ima odlučiti, valja odlučiti brzo, jer se toliki narodi kolebaju između nade i straha da ih treba osloboditi te neizvjesnosti ili kaznom ili nagradom. M oja je zadaća bila da to stavim pred vaš sud; a to sam i izvršio. Sada je na vama da odlučite ono što će biti povoljno i korisno za Republiku.«6 Senatori pohvališe konzulov govor, ali kako je u pobunjenim zemljama i gradovima bio različit povod bune, kazaše da ne mogu općenito odlučiti, nego pojedinačno o svakoj zemlji ili gradu. A pošto je konzul iznio slučaj svake zemlje, odlučiše senatori da Lanuvine proglase rimskim građanima7 te da im se vrate svetinje koje su im u ratu bile 1 Lucije Furije Kamil, rimski konzul, koji je 338. god. pr. n. e. porazio latinska plemena, koja su pretendirala na podjednaka prava kao i Rimljani u latinskoj federaciji. Gradovi najbliži Rimu postali su njegovi dijelovi, a stanovnici ostalih gradova dobili su građanska prava, ali ne i pravo glasa u narodnoj skupštini. N. A. Maškin smatra da je tako udaren temelj latinskom građanstvu. Vidjeti: Istorija drevnego Rima, Leningrad, 1947. 2 Lat. doslovno. 3 Usp.: Tito Livije, Ab Urbe condita historia Romae, VIII, 11-18; o tome Machiavelli govori i u Raspravama..., II, 23. 4 Lokaliteti Pedum i Štura blizu Terracine. 5 U originalu Tito Livije: Aut vi capta aut recepta in deditionem praesidiis tenentur vestris. Vjerojatno Machiavelli citira po sjećanju. 6 Ovo je prvi Machiavellijev spis u kojemu on citira neki povijesni izvor i temelji svoju političku analizu na prošlom iskustvu, izlazeći iz okvira svojih svakodnevnih političkih obaveza. 7 Usp. dalje: Tito Livije, nav. dj., VIII, 14..

362

oduzete. Isto tako učiniše rimskim građanima Aricine, Nomentane i Pedane; Tuskulanima ostaviše njihove povlastice, a krivnju za pobunu svališe na nekolicinu najsumnjivi­ jih. Međutim, Veliterne okrutno kazniše, zato što bijahu drevni rimski građani a mnogo puta su se pobunili; njihov grad bude razoren, a stanovnici preseljeni u Rim.8 U Ancij, da bi se od njega osigurali, poslaše nove stanovnike, prema svome naumu; te im oduzmu sve brodove i zabrane da grade druge. Po toj se odluci može vidjeti da su Rimljani, sudeći o svojim pobunjenim zemljama, pomislili da treba ili steći njihovu vjernost dobročinstvima, ili postupiti prema njima tako da ih se nikada više ne bi morali bojati, i zbog toga su smatrali opasnim svaki srednji put.9 A kada su potom trebali presuditi, pribjegli su i jednome i drugom načinu, te su nagradili one za koje su se mogli nadati da će ih time pridobiti; a prema drugima, kojima nisu vjerovali, postupili su tako da im ovi više nikada ne uzmognu nauditi. A potonje su postizali na dva načina: jedan je bio taj da razore grad, a stanovnike presele u Rim, a drugi, ili da grad isprazne od stanovnika te pošalju onamo nove naseljenike ili da ostavivši u gradu stare stanovnike nasele toliko novih da stari ne bi mogli nikada više spletkariti ili išta smišljati protiv Senata. A oba ta načina primijenili su i na spomenutom sudu pošto su razorili Veliterno i poslali nove žitelje u Ancij. Čuo sam kako se govori da je povijest učiteljica naših djela, a poglavito vladarskih,10 te da je svijet uvijek bio nastanjen ljudima koji su imali iste strasti i da je uvijek bilo onih koji su zapovijedali i onih koji su im služili, a jedni su rado služili a drugi nerado, neki se opet bunili i bivali kažnjavani.11 A ako tko tom ne želi vjerovati, neka se osvrne na lanjsku pobunu u Arezzu i u svim zemljama Valdichiane, koja je umnogome bila nalik na bunu latinskih naroda. Tu je prvo izbila pobuna, a zatim je bila ugušena. I, premda se način pobune i njezina gušenja uvelike razlikuju, ipak je slično to što je riječ o pobuni i o gušenju. Dakle, ako je istinito da nas prošla zbivanja uče kako da postupimo, ne bi bilo zgorega da su se oni koji su trebali suditi zemljama Valdichiane i kazniti ih ugledali i poveli za primjerom gospodara svijeta, osobito pak u slučaju gdje vas uče upravo tome kako se imate vladati. Te kao što su oni različito dosudili, jer ni ti narodi nisu jednako zgriješili, tako ste i vi12 trebali postupiti, jer ni vaši pobunjenici nisu jednako krivi. A kada biste kazali: tako smo učinili, odgovorio bih da ste tako postupili samo u jednome dijelu a da ste propustili u pretežnome i najvažnijemu. Smatram razboritom vašu odluku da Cortoni, Castiglioneu, Borgu13 i Foianu14 ostavite njihove skupštine, da im ugađate i da nastojite da ih pridobijete dobročinstvima, jer držim da su poput Lanuvina, Aricina, Nomentana, Tuskulana i Pedana, prema kojima su Rimljani slično postupili. Ali ne odobravam da prema Aretincima, koji su slični Veliternima i žiteljima Ancija, niste postupili kao Rimljani.15 A ako je njihova odluka dostojna pohvale, vaša to više zaslužuje pokudu. 8 U 6. poglavlju Tito Livije kaže iussique trans Tiberim babitare, tj. voljom naroda preko Tibera naseljeni. 9 Machiavelli izvlači ovu pouku iritiran neodlučnim postupcima Sinjorije, koja je izbjegavala decidirane odluke i nastojala zadržati ravnotežu političkih snaga u Toskani između vojvode Valentina i francuskog kralja Luja XII. Vidjeti: J. J. Marchand, Niccold Machiavelli, I primi scritti politici, Padova, 1975. 10 Tj. svih onih koji se bave vladanjem. U modernoj terminologiji to bi značilo da je povijest učiteljica državnika. Machiavelli prvi put uvodi Ciceronovu definiciju povijesti i nastoji se u svojim razmišljanjima uzdići do tog nivoa. 11 Po Machiavelliju, ljudska priroda je nepromjenljiva. O tome vidjeti: B. Guillemain, Machiavel, L ’anthropologie politique, Geneve, 1977. Šira razrada te teze u Raspravama. . . , I, 11. i 39; *111, 43. 12 Ovdje se čini kao da Machiavelli upućuje spis gonfalonijeru Pieru Soderiniju, koji je bio poznat zbog neodlučnosti, ali je vjerojatnije da je spis upućen Sinjoriji kao kolektivnom tijelu. 13 Borgo San Sepolcro. 14 Foiano della Chiana. 15 Machiavelli 8. rujna piše firentinskom komesaru Antoniju Giacominiju da je bolje ukloniti »dvadeset ljudi više iz Arezza nego jednog manje, i ne treba se bojati ni potpunog ispražnjenja zemlje«. Vidjeti: P. Villari, Niccold Machiavelli e i suoi tempi, Milano, 1895.

363

Rimljani su nekoć mislili da pobunjenike treba ili nagraditi ili zatrti, a svaki drugi put činio im se vrlo opasnim. Meni se pak čini da vi prema Aretincima niste postupili ni na koji od ta dva načina, jer se ne može nazvati dobročinstvom što ih svaki dan dovodite u Firencu, što ste im oduzeli počasti, rasprodali posjede, što ih javno napadate i što ste im u kuću doveli plaćenike. Ne može se kazati da ste se od njih osigurali ako niste porušili zidine, ako ste gradu ostavili pet šestina njegovih žitelja, a niste onamo poslali nove stanovnike da ih drže u pokornosti, te ako prema njima postupate tako da ćete u budućim neprilikama i ratovima morati više potrošiti da biste sačuvali Arezzo nego da biste se naoružali protiv neprijatelja koji na vas bude navalio. O tome ste se mogli osvjedočiti već godine 1498, kad se grad još nije bunio niti je toliko mrzio Firencu. Ipak, nakon što je mletačka vojska stigla u Bibbienu,16 morali ste poslati u Arezzo - da biste spriječili nerede - vojnike milanskog vojvode17 i grofa Rinuccia18 sa svojom družinom. A da se niste morali bojati Arezza, mogli ste ih upotrijebiti u Casentinu protiv neprijatelja, te ne biste morali maknuti Paola Vitellija19 od zidina Pise i poslati u Casentino; a na to vas je prisilila nepouzdanost Aretinaca i izložila vas mnogo većem trošku i opasnostima nego što bi se dogodilo da su vam bili vjerni. Te se tako - ako razmotrite ono što se tada dogodilo i ono što se dogodilo kasnije, i način na koji ih sada držite - može pouzdano zaključiti: kad bi vas tko napao (a to ne dao Bog) ili bi se Arezzo pobunio, ili bi ga uspjeli sačuvati uz tolike poteškoće to bi državu izvrglo nesnošljivim troškovima. Može li vas u ovome času tko napasti ili ne može, ima li koga tko pri tom računa na Arezzo? Budući da sam čuo da se o tome raspravlja, ne želim to prešutjeti. Ali neću raspravljati o razlozima s kojih se imate bojati vladara s one strane Alpa, nego ću govoriti o opasnosti koja nam prijeti izbližega. Tko je imao prilike da promatra Cesarea Borgiu, zvanog vojvoda Valentino, vidio je da se on, da bi sačuvao države koje je stekao, nije nikada oslanjao na talijanska prijateljstva;20 jer je uvijek malo cijenio Mlečane, a vas još manje. Te, ako je to istina, treba da se pobrine da stekne sebi u Italiji toliku državu da se sam svojim snagama uzmogne osigurati, a kojemu drugom moćniku učini privlačnim svoje prijateljstvo. A ako je takva njegova nakana i ako teži za vlašću u Toskani kao najbližom i najprikladnijom da se spoji, sa zemljama koje drži u vlasti, u jedno kraljevstvo (a može se zaključiti da mu je takva namjera i po onome što je prije kazao, i poznavajući njegovo častohleplje, a također po tome što se neprekidno s vama poigravao oko nagodbe i nije nikada htio ništa uglaviti), preostaje da se vidi je li sada zgodan čas da svoje namjere privede u djelo. I sjećam se da sam čuo kardinala Soderinija21 kako govori da među ostalim papu i vojvodu može pohvaliti kao velike

16 Bartolomeo d’Alviano (1455—1515), kondotjer u službi Venecije, prodro je na firentinski teritorij u pomoć Pisi, koju su opsjedale firentinske trupe. 17 Ludovico Sforza, zvani Moro, vladao je Milanom od 1494. do 1500, pozvao je francuskog kralja Karla VIII u Italiju, ali ga je svrgnuo njegov nasljednik Luj XII. Umro je kao zatočenik u Francuskoj, u dvorcu Lys St. Georges kod Bourgesa 1508. 18 Rinuccio da Marciano, kondotjer u službi Firence. 19 Paolo Vitelli je vodio firentinsku vojsku u opsadi Pise (1498-1499), ali su ga Firentinci optužili zbog neodlučnosti i smaknuli 1499, pošto su ga uvukli u zamku (vidjeti Machiavellijevo pismo kancelaru Luke;. 20 Cesare Borgia je računao na naklonost Francuza, koju je na kraju uspio i dobiti. Međutim, Machiavelli je Borginu pokušaju da uspostavi jedinstvenu državu suprotstavio kratkovidnu firentinsku politiku potčinjavanja manjih gradova firentinskoj dominaciji, pri čemu mu je izmakla vizionarska alternativa stvaranja jedinstvenog teritorija kao temelja moderne države, kao što se dogodilo u Francuskoj ili Španjolskoj. Tommasini zato naglašava da je ovaj spis, prije svega, retrospektivan, dok će tema o jedinstvenoj državi na području Italije sazreti tek u Vladaru. Vidjeti: N. Tommasini, La vita e gli scritti di Niccold Machiavelli nella loro relazione col machiavellismo, Roma, 1883. 21 Nadbiskup Francesco Soderini (1453-1524), brat gonfalonijera Piera Soderinija, Machiavellijev prijatelj i poslanik kod Cesarea Borgie 1503. u Urbinu. Tom prilikom Machiavelli je obavljao dužnost njegova sekretara i pisao je

364

ljude stoga što su poznavatelji prigode i umiju je odlično iskoristiti.22 A to mišljenje potvrđuju uspjesi što su ih postigli okoristivši se povoljnom prilikom. Kada bi trebalo raspravljati o tome je li sada prikladno vrijeme da udari na vas, kazao bih da nije; ali budući da vojvoda ne može čekati sigurnu priliku, jer mu preostaje malo vremena s obzirom na kratkoću papina života, morat će iskoristiti prvu priliku koja mu se pruži i predati dobar dio svoje stvari sudbini.

depeše koje je Soderini potpisivao. Imenovan je kardinalom u lipnju 1503, pa na osnovi toga F. Chabod zaključuje da ovaj spis nije pisan prije lipnja 1503. ni poslije kolovoza te godine, kad je umro papa Aleksandar VI, koji se ovdje spominje kao još živ. Vidjeti. F. Chabod, II segretario fiorentino, u knjizi: Scritti sul Machiavelli, Torino, 1964. 22 Vidjeti: Vladar, VII.

365

DISCURSUS FLORENTINARUM RERUM POST M ORTEM IUNIORIS LAURENTII MEDICES 1

Razlog zbog kojega je Firenca često mijenjala oblik vladavine jest taj što u njoj nikada nije bilo ni republike ni kneževine koje bi imale ona svojstva što im, svakoj napose, pripadaju. Ne može se naime smatrati čvrstom ona kneževina gdje se postupa po željama jednoga, a odlučuje suglasnošću mnogih; niti može potrajati takva republika gdje se ne udovoljava onim težnjama, koje, ako ostanu neispunjene, dovode do propasti republika.2 A da je to istina, može se vidjeti po vladama koje je Firenca imala od 1393. do danas. I počevši od reforme što ju je te godine proveo Maso degli Albizzi,3 vidjet ćemo da se tada gradu želio dati oblik republike kojom upravljaju optimati; i da je imala toliko nedostataka te se nije održala više od četrdeset godina;4 a bila bi potrajala i manje da nisu uslijedili ratovi s Viscontijevima, koji su je držali sjedinjenom.5 Nije valjalo, među ostalim, to što su se javne dužnosti davale na dulje vrijeme, gdje je lako moglo biti prijevare, a izbor se mogao pokazati lošim,6 a kako ljudi brzo mijenjaju ćud te od dobrih postaju opakima, a s druge strane su građani birani na položaje za dulje vrijeme, moglo se lako dogoditi da izbor bude dobar, a okolnosti nastupa na položaj loše. Osim toga, nikakav strah nije odvraćao velikaše od strančarenja, koje vodi propasti države.7 K tomu je Sinjorij a imala premalen ugled a preveliku vlast, jer je bez prava na priziv mogla raspolagati životom i imetkom građana i sazivati narod u skupštinu. Stoga Sinjorija nije bila zaštitnicom države, nego bipostajala oruđem njezine propasti kad god bi joj se koji ugledan građanin nametnuo ili je prevario. Na drugoj pak strani, kako smo kazali, imala je malo ugleda, a nije ga mogla ni steći, jer su u njoj često služili 1 Rasprava o firentinskim događajima nakon smrti Lorenza Medicija Mlađega. Nakon smrti Lorenza Medicija, unuka Lorenza Veličanstvenog (1492-1512), koji je nakon restauracije Medičejaca 1512. bio nada porodice, Firencom je u ime pape Lava X (Giovannija Medicija) zavladao njegov namjesnik, kardinal Giulio, sin Giuliana Medicija (kasnije papa pod imenom Klement VII). Giuliano je pokušao otupiti oštricu opozicije prijedlogom reforme državnog uređenja. Pozvani su mnogi ugledni građani da podnesu svoje prijedloge, a među njima i Machiavelli, kojega je u to doba Firentinsko sveučilište unajmilo da napiše povijest Firence, na preporuku samog kardinala Giulija. Machiavelli je spis ipak uputio glavi porodice - Lavu X. 2 U ovom spisu Machiavelli pokušava još jedanput pomiriti Soderinijevu liniju s interesima Medičejaca, a protiv opasnosti da nakon odlaska Lorenza dođu na vlast optimati, koji su i nakon Soderinija bili zakratko zavladali gradom. 3 Maso degli Albizzi je bio vođa firentinske oligarhije koja je 1382. došla na vlast, a Maso je 1393. uspostavio diktatorsku vlast. Usp.: Firentinske povijesti, III, 25-27. 4 Oligarhijska vlada pala je 1434. godine, s povratkom Cosima Medicija iz egzila. Usp.: Firentinske povijesti, IV, 33. 3 Milanski nadbiskup Giovanni Visconti vodio je od 1350. do 1352. rat s Firencom zbog posjeda Bologne, a između 1390. i 1402. Firenca je ratovala s milanskim vojvodom Gian Galeazzom Viscontijem. Izbor na javne funkcije obavljao se izvlačenjem imena iz torbe, a do tih imena (»liste kandidata«) dolazilo se tajnim glasanjem u vijećima. ' Tj. nikakva vlast nije mogla držati na uzdi velikaše, iako im je formalna vlast bila ograničena.

366

neugledni i mladi ljudi, i to nakratko;8 a kako nisu rješavali nikakva važna pitanja, nije ni mogla postati uglednom. U toj državi nije bilo dobro uređeno ni to (imalo je znatne posljedice) što su privatnici sjedili u vijećima koja su raspravljala o javnim poslovima. Time je rastao ugled privatnim građanima a opadao javnima; a također se smanjivao ugled i utjecaj magistrata, što je protivno svakom državnom poretku.9 Najveći je pak nedostatak te vlade to što narod u njoj nije imao svojih predstavnika. A sve to uzrokovalo je česte nerede te da je, kako napomenuh, vanjski ratovi nisu prisilili na jedinstvo,10 Firenca bi propala mnogo brže nego što je propala. Nakon toga uzdigla se Cosimova vlada, koja se više priklanjala monarhiji nego republici; a to što je potrajala dulje nego prva, dva su razloga: prvo, uspostavljena je uz oslonac na narod;11 drugo, njome su upravljala dva razborita čovjeka, kao što bijahu Cosimo i Lorenzo, njegov unuk.12 Ipak ju je uvelike oslabljivalo to što su mnogi morali raspravljati o onome što je Cosimo sam želio izvršiti, te je stoga ovaj više puta došao u opasnost da je izgubi; a to je bilo uzrokom čestih sporova i čestih izgona dok napokon ta država zbog nesretna događaja kakav je bio prolazak kralja Karla nije propala.13 U gradu je nakon toga ponovno uspostavljena republika, ali nije bila uređena tako da bi se mogla održati; jer uređenje nije zadovolja­ valo težnje svih građana, a s druge strane, nije bilo načina da se kazne.14 To je bilo tako daleko od prave republike te se doživotni gonfalonijer, da je bio mudar i opak, lako mogao domoći kneževske vlasti; a ako je bio dobar i slab, lako je mogao biti protjeran, na propast cijele te države.15 A kako bi predugo potrajalo da se nabroje svi razlozi toga, spomenut ću samo jedan: jer gonfalonijer, ako je bio dobar, ne bi imao uza se nikoga tko bi ga mogao zaštititi, a ako je bio opak, ne bi imao nikoga koga bi mogao ili obuzdavati ili kazniti. Razlog što su sve te vlade bile manjkave, jest taj što su provodile reforme, ne radi općega dobra nego da bi- ojačale i osigurale vlastitu stranku. A ta sigurnost nije nikada postignuta, jer bi uvijek jedna stranka ostala nezadovoljna, te bi postajala vrlo djelotvornim oružjem za onoga tko je želio promijeniti vladu. Preostaje nam sada da iznesemo kakva je bila država od 1512. godine do danas16 i koje su joj bile slabosti i snaga. Ali kako je riječ o nedavnim i svima poznatim zbivanjima, neću o tome govoriti. Nego, kako je istina da je zbog vojvodine smrti1^ i ta država propala te stoga treba razmišljati o novim oblicima vladavine, čini mi se da ne mogu pogriješiti ako, da bih pokazao svoju vjernost prema Vašoj svetosti,18 kažem ono 8 Sinjorija je bila na dužnosti samo dva mjeseca. 9 U ovom odlomku Machiavelli lucidno zapaža razliku između vlasti i moći, o čemu će politologija progovoriti tek nakon četiri stoljeća. Usp. njegov Sommario delle cose della Citta di Lucca (Pregled lukanskih događaja) i Rasprave. . III, 28. 10 Tj. ratovi protiv Viscontijevih. 11 Medičejci su se u borbi protiv velikaša često oslanjali na narod, sazivajući masovne zborove (parlamente) u kritičnim situacijama: 1434,1458,1465,1480. i 1512. Savonarola je u svojim propovijedima upozoravao narod da onaj tko saziva narodni »parlament« želi mu, zapravo, oduzeti vlast. 12 Cosimo, zvani II Vecchio (Stari), vladao je nakon povratka iz egzila, 1434, do svoje smrti, 1464. Lorenzo Veličanstveni je naslijedio svog oca Piera, koji je umro 1469, i vladao je do 1492. Naslijedio ga je sin Piero. 13 Godine 1494. Piero Medici je protjeran iz Firence, pošto je francuski kralj Karlo VIII (1483-1498) upao u Italiju i osvojio Pisu i Livorno, kao saveznik milanskog vojvode Ludovica Sforze, zvanog Moro. 14 Uspostavljena je republika po Savonarolinu receptu, koji je smatrao da vlast treba vršiti Veliko vijeće. Machiavelli smatra da je glavna slabost takve republike bila u srednjim rješenjima i u nedovoljnom autoritetu državne vlasti. 15 Kao što se i dogodilo Pieru Soderiniju. 16 Tj. od pada Soderinija do 1520. godine. 17 Lorenzo Medici, urbinski vojvoda, preuzeo je vlast od svog strica Giuliana i vladao od 1513. do svoje smrti, 4. svibnja 1519. Machiavelli je njemu posvetio Vladara. 18 Papa Lav X (Giovanni Medici).

367

što mi je na pameti. Ponajprije ću iznijeti mišljenje mnogih drugih ljudi onako kako mi se čini da sam ih čuo raspravljati. Zatim ću dodati svoje; a ako pri tom budem griješio, neka mi Vaša svetost oprosti, jer mojim riječima više upravlja ljubav nego razbor. Kažem, dakle, kako neki sude da se ne može utemeljiti sigurnija vlada od one koja je postojala u doba Cosimovo ili Lorenzovo, a neki drugi bi željeli da ona bude šira.19 Govore, dakle, oni koji bi željeli vladu sličnu Cosimovoj, da se stvari lako vraćaju svojoj naravi; te da stoga —budući da je Firentincima u naravi da štuju Vašu kuću, da uživaju one blagodati kojima ih je nadarivala, da ljube ono što njoj bijaše omiljelo, i pošto su se na to navikavali čitavih šezdeset godina20 —nije moguće da im se, vidjevši isti način, ne vrati isto nagnuće; i misle da može ostati malo onih koji bi imali suprotne sklonosti, i da bi se ti malobrojni, neprijazno prema njima postupajući, lako mogli onemogućiti. A tim razlozima dodaju prijeku potrebu, dokazujući kako Firenca ne može ostati bez vladara. A kako je nužno da ga ima, mnogo je bolje da bude iz one kuće koju su Firentinci naučili štovati, nego da, zato što ga nemaju, žive u pometnji, ili pak, želeći ga imati, da ga uzmu iz koje druge kuće, manje ugledne i manje plemenite. Protiv tog mišljenja odgovaram da je takva država opasna već i samo stoga što je slaba.21 Jer, ako je Cosimova država imala u ono doba onoliko slabosti koliko sam ih netom nabrojio, danas bi ih takva država podvostručila, jer su gradovi i građani i vremena drukčiji nego što su bili nekada, te je, ponajprije, nemoguće osnovati u Firenci državu da bude slična nekadašnjoj a da se održi. Kao prvo, onoj su državi bili prijatelji svi građani,22 a ovoj su neprijatelji. Oni građani23 nisu nikada u Firenci imali vladu koja im se činila pravednijom nego ta, a ovi su upoznali jednu koja je više pripadala građanima i kojom su bili zadovoljniji. U to vrijeme u Italiji nije bilo ni vojske ni sile kojoj Firentinci, čak i da su-sami, ne bi mogli svojim oružjem odoljeti. A danas, budući da su u njoj Francuzi i Španjolci, treba da jednome od njih budu prijatelji, a ako se dogodi te jedan izgubi odmah postaju plijenom pobjednika,24 što se tada nije događalo.25 Građani su bili navikli da plaćaju mnoge namete, a sada su se, ili s nemoći, ili s nenavike, posve od toga odučili; a ponovo ih na to navikavati, mrska je i opasna stvar. Medičejci koji su tada vladali, jer su bili othranjeni i odgojeni zajedno sa svojim građanima, ponašali su se s tolikom neusiljenošću te su zbog nje bili obljubljeni; a danas su se toliko uzvisili, te pošto njihova veličina prelazi gradske međe,26 ne može biti ni one prisnosti, te stoga ni one obljubljenosti. Te tako, ako se razmotri ta različnost ljudi i vremena, ne može se više pogriješiti nego vjerujući da se tako različitom gradivu može utisnuti isti oblik. I ako su tada, kako je već kazano, svakih deset godina dolazili u opasnost da izgube državu,27 sada bi je zasigurno izgubili. I neka ne vjeruju da je istina da se ljudi lako vraćaju starom i uobičajenom načinu 19 Pristaše Velikog vijeća, što su ga Medičejci ukinuli nakon dolaska na vlast. 20 Tj. od 1434, kada se Cosimo vratio iz egzila, do smrti Lorenza Veličanstvenog, 1494. Usp.: Firentinske povijesti, VIII, 36. 21 Machiavelli hrabro odbacuje model medičejske vlade i pokušava zaobilaznim putem navesti papu na uspostavljanje republike. 22 Tj. republici kakva je uspostavljena 1494. i prije nego što je ispoljila kasnije slabosti. 23 Firentinci u doba Cosima i Lorenza. 24 Kao što se dogodilo nakon bitke kod Ravenne, 1512. godine. 25 Machiavelli uvažava politiku ravnoteže kojom je Lorenzo Veličanstveni uspijevao držati tadašnje velesile Francusku, Španjolsku i Njemačku daleko od Italije. Međutim, intervencija iz 1494. znači kraj labilne ravnoteže, i otada je Italija plijen velikih sila. 26 Tj. izlazi izvan okvira »građanskog poretka« (vivere civile). Machiavelli ni ovdje nije uočio mogućnost prelaska »građanskog poretka«, tj. komunalnog uređenja u modernu državu na nacionalnom planu. Vidjeti: P. Anderson, Lineages o f the Absolutist State, London, 1974. 27 Nakon deset godina istekao je mandat Baliji, tj. Ovlasti, koja je bila osnovana radi predlaganja reorganizacije i reforme komunalnoga političkog sistema.

368

života, jer to se događa samo onda kad se stari način života sviđa više od novoga; a kada se sviđa manje, vraćaju mu se samo ako ih tko na to prisili i toliko u njemu ustraju koliko traje ta prisila. Osim toga, premda je istina da Firenca ne može ostati bez poglavara i da,bi, kada bi se poglavar birao iz redova privatnih građana, više voljela da bude iz kuće Medičejaca, nego iz ijedne druge; ipak, bira li se iz redova javnih ličnosti, uvijek će se više sviđati takav poglavar, uzet iz bilo kojeg mjesta negoli privatna osoba.28 Neki pak smatraju da se država ne može izgubiti ako ne bude napadnuta izvana, te misle da će uvijek imati vremena da se sprijatelje s onim tko bi ih mogao napasti. U tome se ljuto varaju: jer se ponajčešće prijateljstvo ne sklapa s onim koji je moćniji, nego s onim kojemu je tada zgodnija prilika da te napadne ili kojemu te više priklanjaju ćud i nagnuće. A lako se može dogoditi da taj tvoj prijatelj izgubi i da, zato što je izgubio, bude prepušten milosti pobjednika, a da ovaj ne bude želio s tobom nagodbe, ili stoga što nema više vremena da je ugovara, ili zbog toga što te zamrzio zato što si bio prijatelj njegova neprijatelja.29 Lodovico, milanski vojvoda, bio bi se nagodio s francuskim kraljem Lujom X II, da je mogao.30 S njim bi bio sklopio nagodbu i kralj Federico, da je uspio.311 jedan i drugi izgubili su državu, jer se nisu mogli nagoditi. A bezbroj te neprilika može spriječiti da se nagodiš. Zato, ako se sve to razmotri, ne može se takva država nazvati sigurnom ni postojanom kad ima tolike razloge za nepostojanost; te se stoga i ne može sviđati Vašoj svetosti ni njezinim prijateljima. Sto se pak tiče onih koji bi željeli vladu širu nego što je sadašnja, odgovaram: ako se ne proširi tako da postane dobro uređenom republikom, ta širina će poslužiti da se što prije upropasti. A kada bi oni pojedinačno izložili kako bi željeli da se to učini, ja bih im pojedinačno odgovorio, ali kako govore općenito mogu im odgovoriti samo općenito. Jedino želim da to što ću kazati bude dovoljno. A vrlo su jasni razlozi s kojih osporavam Cosimovu državu i ovu, tvrdeći da se nijedna država ne može urediti tako da bude postojana ako nije prava monarhija ili prava republika, jer su sve vlade, koje se nalaze između te dvije manjkave. Naime, kneževina32 ima samo jedan put k svome nestanku — da se spusti do republike; a tako i republika ima samo jedan način da propadne —to jest da se uzdigne do monarhije. Države koje se nalaze između te dvije imaju dva puta: mogu se uzdizati do monarhije, ili pak spuštati do republike; te su zbog stoga nepostojane.33 Ne može, dakle, Vaša svetost, ako želi osnovati u Firenci stalnu državu, na svoju slavu i na dobrobit svojih prijatelja, urediti drugo negoli pravu monarhiju, ili pak republiku koja bi imala sve potrebne dijelove. Sve drugo je uzaludno i vrlo kratka vijeka. Sto se tiče monarhije, neću o tome posebno raspravljati, kako zbog poteškoća da se osnuje, tako i stoga što nedostaje onaj koji bi je mogao osnovati.34 A Vaša svetost treba da zna da se u svakom onom gradu gdje vlada velika jednakost među građanima ne može urediti monarhija, osim uz najveće poteškoće; a u gradu gdje vlada nejedna­ 28 Tj. pripadnik jedne od moćnih porodica. 29 Firentinci su se previše pouzdali u svog saveznika Luja XII, i zbog toga je pala republika. Machiavelli, međutim, smatra da je tada bila moguća nagodba s pobjednicima, Španjolcima. Vidjeti: Rasprave..., II, 27. 30 Luj XII je naslijedio Karla VIII i protjerao svlasti Ludovica Sforzu, koji je pozvao Karla VIII u pohod na Italiju i sam postao, ironijom sudbine, žrtva svoje diplomatske intrige. 31 Federico I Aragonski, napuljski kralj (1496—1501), izgubio je rat protiv Francuza i Španjolaca i morao seodreći svojih pretenzija. Usp.: Rasprave. .., II, 27. 32 U originalu principato, ali Machiavelli ovdje aludira na monarhiju. Usp.: Vladar, I pogl. 33 Usp.: Rasprave. .. , I, 2. 34 Dvadesetogodišnji Lorenzo nije ostavio direktnih potomaka, osim kćeri Caterine (1519-1589), koja će kasnije postati francuska kraljica, udajom za Henrika II. 24

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

369

kost među građanima ne može se pak urediti republika. Jer, da bi se mogla urediti republika u Milanu, gdje vlada velika nejednakost među građanima, trebalo bi najprije oslabiti sve tamošnje plemstvo i izjednačiti ga s ostalima; jer, među njima ima toliko onih koji se ističu nad drugima da zakoni nisu dovoljni da ih obuzdaju, nego je potreban živ čovjek i kraljevska vlast da ih suzbije.35 Naprotiv, tko bi želio monarhiju u Firenci gdje postoji velika jednakost, trebao bi najprije uvesti nejednakost, i proglasiti mnoge plemićima darovavši im ljetnikovce i dvorce,36 te bi oni zajedno s vladarom oružjem i uz pomoć svojih pristaša držali u vlasti grad i čitavu pokrajinu. Jer vladar sam, ako nema uza se plemstvo, ne može podnijeti teret monarhije. Stoga je potrebno da između njega i općinstva37 bude neko sredstvo koje mu pomaže da podnosi taj teret. To se vidi u svim državama u kojima vlada kralj, poglavito pak u francuskom kraljevstvu; plemići vladaju narodom, knezovi plemićima, a kralj knezovima. Ali kako je osnovati monarhiju gdje bi pristajala republika a republiku gdje pristaje monarhija težak pothvat, nečovječan i nedostojan svakoga tko želi da ga drže dobrim i milosr­ dnim, neću više raspravljati o monarhiji, nego ću govoriti o republici. I stoga što je Firenca vrlo prikladna da uzme taj oblik, i zbog toga što se čuje da je Vaša svetost tome vrlo naklona; i misli se da to odgađa, jer bi željela naći takvo uređenje po kojemu bi njezina vlast u Firenci ostala velika, a njezini prijatelji38 živjeli ondje sigurno. A kako mi se čini da sam smislio što treba, želio bih-da Vaša svetost upozna tu moju misao da bi se, ako je u njoj išta dobra, njome okoristila i mogla po njoj također spoznati kolika je moja vjernost Vašoj svetosti. I vidjet će kako se u ovoj mojoj republici njezina vlast ne samo održava nego i raste; njezini prijatelji žive poštovani i sigurni, a svi ostali građani39 imaju očitog razloga da budu zadovoljni. Smjerno molim Vašu svetost da ne kudi i ne hvali ovaj moj govor a da ga prije cijeloga ne pročita; a isto tako je molim da je ne uznemiri kakva promjena u upravi, jer gdje stvari nisu dobro uređene, što manje ostaje staroga to manje ostaje lošega. Oni koji uređuju republiku, treba da uzmu u obzir tri različite vrste ljudi koje se mogu naći u svakome gradu: to jest prve, srednje i zadnje. I makar u Firenci vladala ona jednakost o kojoj sam govorio, ipak su u njoj neki uznosite duše, te im se čini da zaslužuju da imaju prednost pred drugima.40 A njih valja, kad se uređuje republika, zadovoljiti; ni iz kojeg drugog razloga nije propala prijašnja država, nego stoga što nije udovoljila njihovu častohleplju. A takvi se ne mogu zadovoljiti ako im se ne podari čast prvim položajima republike, koja bi čast godila njihovoj taštini. Ne može se podariti čast prvih položaja u firentinskoj državi ako Sinjorija i vijeća zadrže isti oblik kakav su imali do sada. Jer, s obzirom na način kako se biraju, u njima ne mogu sjediti ozbiljni i glasoviti ljudi, osim vrlo rijetko, pa treba dostojanstvo države ili smjestiti niže i staviti ga malo postrance, ili ga prenijeti na privatne osobe, što je suprotno svakom političkom poretku. Stoga je potrebno ispraviti taj način i ujedno zadovoljiti najveće častohleplje u gradu. A to se može postići ovako: 35 Usp.: Rasprave. .., I, 55. 36 Odnosno uzvisiti ih na položaj feudalnih gospodara. 37 U originalu l’universale, tj. svi građani, zajednica. 38 Pristaše Medičejaca. 39 Opet u značenju: cijela zajednica. Vidjeti 37. bilješku. 40 Machiavelli misli na aristokrate koji su, po njemu, pokazali svu svoju nesposobnost kao vladajući sloj. Suprotno njima, on ističe političku sposobnost građanske klase koja se uzdigla do političke kvalificiranosti vršeći javne poslove u Velikom vijeću.

370

Potrebno je ukinuti Sinjoriju, Komisiju osmorice i Dvanaestoricu dobrih ljudi,41 a umjesto njih, da bi se uzvisila vlada, imenovati šezdeset i pet građana koji su navršili četrdeset i pet godina, pedeset i trojicu za Veliko vijeće, a dvanaestoricu za M alo vijeće; oni neka doživotno upravljaju na sljedeći način: Treba postaviti gonfalonijera pravde na dvije ili tri godine ako se ne želi da se izabere doživotno; a preostalu šezdeset i četvoricu građana valja podijeliti na dva dijeli: jedan dio neka vlada s gonfalonijerom godinu dana, a drugi dio druge godine; i tako neka se susljedno izmjenjuju, držeći se spomenutog reda, a svi zajedno neka se zovu Sinjorija. Neka se trideset i dvojica građana podijele na četiri dijela, a u svakom neka budu osmorica; a svaki dio neka sjedi s gonfalonijerom po tri mjeseca u palači42, neka upravlja kako je uobičajeno i neka vodi sve one poslove koje danas obavlja Sinjorija sama, a uz to neka s ostalom trideset i dvojicom rješava sve ono što danas rješavaju Sinjorija, Komisija osmorice i vijeća — koja se ukidaju. A ovo, kako kazah, neka bude prvo poglavarstvo i prvo tijelo države. A ako se dobro razmotri taj poredak, razabrat će se da je njime vraćeno dostojanstvo i ugled poglavarstvu države; i vidjet će se da bi ozbiljni i ugledni ljudi uvijek sjedili u najvišim tijelima i ne bi bilo potrebno da se u državne poslove miješaju privatnici (o čemu sam već govorio), što republiku vodi u propast, jer bi trideset i dvojica koji te godine ne bi sjedili u upravi mogli vijećati i voditi poslove.43 A Vaša svetost tako bi mogla postići da prvi put budu izabrani svi njezini prijatelji i pouzdanici. Nego prijeđimo sada na druge državne poslove. Mislim da je potrebno - kad već postoje tri vrste ljudi, kako se prije napominje da u republici isto tako postoje tri stupnja, a ne više. Stoga smatram da je potrebno ukinuti sva ta vijeća što su neko vrijeme stvarala pometnju u Vašem gradu; a bila su osnovana ne zato što bi bila potrebna radi dobrog upravljanja državom, nego da bi se s pomoću njih namirilo što više građana; i to u onome što nije ni u čemu bilo na dobrobit grada, jer su se svi, uz pomoć stranaka mogli potkupiti. Ako se, dakle, želi svesti republika upravo na tri dijela, mislim da je potrebno ukinuti Sedamdesetoricu,44 Vijeće stotine,45 Narodno i Općinsko vijeće,46 umjesto svih njih ustanoviti vijeće dviju stotina građana koji su navršili četrdeset godina; četrdeset od njih za Malo vijeće, a sto i šezdeset za Veliko, u koje ne bi mogao ući nitko od šezdeset i petorice. I neka se imenuju doživotno i nazovu Vijećem izabranih. A to vijeće, zajedno sa spomenutom šezdeset i petoricom, neka obavlja sve one poslove i ima sve one ovlasti kojima danas raspolažu spomenuta vijeća, koja bi se uslijed toga ukinula. To neka bude drugi stupanj države; a neka ih sve izabere Vaša svetost. A da bi se to provelo i da bi se održao i uredio spomenuti poredak i oni o kojima će potom biti riječ, te poradi sigurnosti Vaše vlasti i vlasti prijatelja Vaše svetosti, neka Vašoj svetosti i preuzvišenom kardinalu Mediciju47 dade u pitanjima uprave toliko ovlasti za života obojice koliko ima cio firentinski narod. 41 Institucija Dvanaestorice dobrih ljudi (Boni Homines), uspostavljena 1321, postepeno je devalvirana i ostala praktički bez ovlaštenja. O političkom uređenju Firence vidjeti: Firentinske povijesti, II knj. 42 U sjedištu vlade, Palazzo Vecchio. 43 Posebnu ulogu u političkom sistemu Firence imale su pratiche, tj. komisije sastavljene od uglednih građana, koje su pozivane da dadu svoje mišljenje o različitim pitanjima, a posebno o vanjskim poslovima. 44 Vijeće sedamdesetorice razvilo se iz Balije, tj. Ovlasti, koju je Lorenzo 1480. godine proširio na sedamdeset članova, s mandatom od pet godina i širokim ovlaštenjima, kao što je, na primjer, izbor Sinjorije. De facto se to vijeće pretvorilo u neku vrstu dvorskog vijeća. Ukinuto je 1494. 45 Vijeće stotine (ili Senat), nazvan i Credenza. Obično se ono biralo na masovnom zboru, tzv. parlamentu. 46 To je tijelo ukinuto zakonom od 23. prosinca 1494. i zamijenjeno Velikim vijećem, po uzoru na Veneciju. Medičejci su nakon povratka (1512) ukinuli to tijelo. 47 Giulio Medici. 24 *

371

Neka se poglavar Ovlasti osmorice čuvara bira po nalogu Vaše svetosti, od vremena do vremena.48 Uz to, radi veće sigurnosti države i prijatelja Vaše svetosti, neka se pješaštvo podijeli u dvije družine, kojima neka Vaša svetost sama odredi svake godine dva povjerenika, svakoj družini jednoga.49 Vidi se po onome što je prije rečeno, da se udovoljilo dvjema vrstama ljudi i da se učvrstila Vaša vlast u tome gradu i vlast Vaših prijatelja, jer: upravljate vojskom i sucima, donosite zakone, a glavari države su svi Vaši ljudi. Sada preostaje da se zadovolji treći i posljednji stalež ljudi, a to su svekoliki građani. Oni se neće nikada zadovoljiti (a tko drukčije misli, nije mudar) ako im se ne dadu, ili se ne obeća da će im se dati, njihova prava. A kako bi se, kad bi im se dala sva najedanput, mogla ugroziti sigurnost Vaših prijatelja i vlast Vaše svetosti, potrebno je da im se dijelom vrate a dijelom obeća da će im se vratiti, tako da budu posve sigurni da ih imaju i da će ih ponovo steći. Zato sudim da je potrebno nanovo otvoriti dvoranu Vijeća tisuće ili bar Vijeća šest stotina građana,50 te da se raspodijele, onako kako su se već dodjeljivali, sve državne službe i poglavarstva, izuzevši spomenutu šezdeset i petoricu, Vijeća dviju stotina i Ovlasti osmorice čuvara; koje bi za života Vaše svetosti i Njegove preuzvišenosti kardinala Vi određivali. A da bi Vaši prijatelji bili sigurni da će, kad se budu natjecali za vijeća, biti ubačeni u biračke torbe, neka odredi Vaša svetost osam nadzornika glasanja51 koji bi, boraveći na skrovitom mjestu, mogli dati prednost kome bi htjeli, a ne bi je nikome mogli oduzeti. A da bi narod mislio da se biraju oni što ih je on odredio,52 neka se dopusti da Vijeće pošalje u tu odaju dvojicu građana koje ono odabere da bi bili svjedoci priprema. Nijedna republika nije mogla postati stalnom ako nije udovoljavala svekolikom narodu. Nikada se neće moći udovoljiti svim firentinskim građanima ako se ponovo ne otvori spomenuta dvorana;53 te je stoga, želite li u Firenci uspostaviti republiku, treba otvoriti i nanovo uspostaviti tu podjelu općinstva; i neka zna Vaša svetost da će se, tko god namisli da Vam oduzme državu, najprije pobrinuti da otvori dvoranu Vijeća tisuće, te je zato bolje da je Vi sami otvorite, u sigurnim prilikama i sebi u korist, te svoje neprijatelje lišite prigode da je otvore na Vašu nevolju i na uništenje i propast Vaših prijatelja. Ako uredite tako državu, kada bi Vaša svetost i Njegova preuzvišenost kardinal vječno živjeli, ne bi se trebalo za drugo brinuti, ali kako morate umrijeti, a želite da ostane savršenom republikom i da bude učvršćena u svim svojim sastavnim dijelovima, te da svatko vidi i razumije da tako ima biti i da narod bude zadovoljan i onime što mu se daje i onime što mu se obećava, potrebno je, osim spomenutog, ustanoviti još i ovo: 48 Odnosno poslije isteka mandata. 4y Usp. Machiavellijev Discorso dell’ordinare lo stato di Firenze alle armi (Rasprava o vojnoj organizaciji Firentinske države). 50 Machiavelli predlaže uspostavljanje Velikog vijeća, koje je bilo temelj Savonaroline i Soderinijeve republike, a

simbolički to znači uvlačenje srednjeg sloja u javne poslove i dužnosti. Usp. Machiavellijevo pismo R. Becchiju od 9. ožujka 1498. 51 Posebni funkcionari koji su bili zaduženi za stvaranje izbornih lista. Njihova je dužnost bila vrlo delikatna jer je od njih zavisilo tko će biti stavljen na listu. 52 Firentinski izborni sistem temeljio se, najprije, na tajnom glasanju za izbornu listu, a zatim na izvlačenju imena iz torbe. Velika je bila mogućnost manipulacije, kao što sugerira i sam Machiavelli. 53 Dvorana Velikog vijeća. Gradnja te dvorane bila je povjerena Simonu del Pollajuolo, zvanom Cronaca (1454-1508), a završena je za vrijeme Savonarole, 1496. Danas je to Sala pet stotine, s Vazarijevim freskama koje prekrivaju Leonardove i Michelangelove pokušaje oslikavanja bitke kod Anghiarija.

372

Da se šesnaestorica stjegonoša narodnih družina54 bira na isti način i na isto vrijeme kao do sada, bilo da ih Vaša svetost sama postavi, ili da dade da ih izabere Vijeće, već kako joj bude po volji. Samo treba pojačati zabrane da ne bi stekli još veću moć u gradu i narediti da među njima ne bude nitko od šezdeset i petorice građana. Kad budu imenovani, neka se od njih izaberu četiri starješine da upravljaju mjesec dana. Tako da do isteka vremena svi budu predsjedatelji.55 Od te četvorice neka se izabere jedan da boravi tjedan dana u palači sa devetoricom gospode56 koji ondje zasjedaju, tako da do kraja mjeseca svi ondje prosjede. I treba urediti tako da spomenuta gospoda koja borave u palači ne mogu ništa odlučivati ako je starješina odsutan; a on ne smije imati pravo da odlučuje nego neka samo bude svjedok njihovih djela; zatim mora imati pravo da ih spriječi da odlučuju u nekoj stvari i da je povjeri Vijeću trideset i dvojice. Isto tako neka trideset i dvojica ne uzmognu ništa odlučivati ako nisu nazočna dvojica spomenutih starješina; a ovi neka nemaju drugoga prava nego samo da spriječe odluku koju bi ovi sami izglasali, te da predmet povjere Vijeću izabranih; a da ni Vijeće dviju stotina nema pravo išta odlučivati, ako nisu prisutna najmanje šestorica od šesnaestorice i dvojica starješina koji također ne bi bili ni za što drugo ovlašteni nego da oduzmu raspravljanje tome vijeću i prenesu ga na Veliko vijeće ako su trojica od njih s time suglasni. I neka se ne sazivlje Veliko vijeće bez spomenute dvanaestorice, a da pri tom među njima ne budu bar tri starješine, da bi potonji mogli odlučivati kao ostali građani. Potrebno je da ta vijeća budu tako uređena nakon smrti Vaše svetosti i preuzvišenog monsinjora s dva razloga: jedan je ovaj: ako Sinjorija ili koje drugo vijeće ne bi o nečemu moglo odlučiti zbog nesloge ili ako bi, sa svoje opakosti, djelovali suprotno općem dobru, neka imaju uza se nekoga tko će im moći oduzeti sposobnost da odlučuju i prenijeti je na drugoga. Jer ne valja ako uprava ili vijeće57 može spriječiti neko djelo a da nema nikoga tko bi se za to mogao dalje pobrinuti. Također nije dobro da građani koji upravljaju državom nemaju nikoga da na njih motri i da ih odvraća od nevaljalih djela, oduzimljući im onu vlast koju bi na zlo upotrijebili. Drugi je razlog: ako se narodu, uzvisujući Sinjoriju, kako se danas postupa, oduzimlje mogućnost da u nju bude biran, treba mu vratiti neki položaj koji bi bio sličan onome kojega je bio lišen; a ovaj je takav da je viši, korisniji za republiku i časniji od onoga. A za sada bi trebalo postaviti zapovjednike koji bi se brinuli da se u gradu provedu te uredbe, ali ne dopuštajući im da djeluju bez pristanka Vaše svetosti; te bi im Vaša svetost mogla staviti u dužnost da joj dojavljuju o tome koliko ta vijeća rade na korist Vaše vlasti i države. Osim toga, da bi Republika nakon smrti Vaše svetosti i preuzvišenoga monsinjora zadržala savršenstvo, te da joj ne uzmanjka ni jedan dio, potrebno je nadrediti osmorici čuvara Vijeće58 od tridesetorice građana, izabranih između dvije stotine i šezdeset i petorice zajedno;59 a to bi vijeće moglo pozvati tužitelja i okrivljenoga nakon stanovi­ tog vremena. Ali za Vašeg života ne bi se smjelo sastajati bez Vaše privole. Potrebno je da u Republici postoji takvo vijeće jer obični građani nemaju hrabrosti da kazne one koji su moćni; već i zato treba da u tome sudjeluje mnogo građana, kako 54 Stjegonoše narodnih družina (Gonfalonieri di compagnia) bili su isprva zapovjednici oružanih četa koje je opremao svaki gradski rajon. Na kraju se ta funkcija pretvorila u savjetodavnu. Stjegonoše su postali članovi vijeća, ali su ipak predstavljali posebne gradske rajone. 55 Na čelu Sinjorije izmjenjivao se prepošt (preposto), starješina ili predsjedatelj, koji je imao pravo zakonodavne inicijative. 56 S gonfalonijerom pravde i osmoricom članova iz Vijeća tridesetorice, kako je to Machiavelli prije predložio. 57 Bilo koje tijelo. 58 To tijelo bi bilo apelacionog, tj. drugostepenog karaktera. Usp.: Rasprave. . I, 7. 59 Imena bi se izvlačila iz torbe.

373

bi se sudac prikrio, te bi se tako svi mogli opravdati. A još za Vašega života mogla bi Osmorica u tom sudištu rješavati sporove i dijeliti pravdu, a kako bi se bojali da nećete dopustiti sud, sudili bi pravednije. A da se ne bi zbog svake stvari utjecalo sudu, moglo bi se narediti da se ne može tužiti koga za prijevaru ako se ne radi najmanje o pedeset dukata, ni za nasilje gdje nema polomljenih kostiju ni prolivene krvi a šteta iznosi manje od pedeset dukata. Čini nam se, pošto smo razmotrili cijelo to uređenje, da joj kao republici, i bez Vaše vlasti, ništa ne nedostaje, prema onome kako se dosad nadugo raspravljalo i razmatralo, ali uzme li se u obzir da su Vaša svetost i Njegova preuzvišenost kardinal živi, ispada da je to monarhija; jer Vi zapovijedate vojskom, zapovijedate krivičnim sucima i donosite zakone. Ne znam što bi ijedan vladar mogao više željeti u jednoj državi. Ne vidi se uopće zbog čega bi se Vaši prijatelji, koji su dobri i žele živjeti od svog imetka, trebali bojati kad se zna da Vašoj svetosti ostaje toliko vlasti, a oni sjede na najvišim položajima u vladi. Ne vidim također kako narod ne bi bio zadovoljan kad vidi da mu je vraćen dio prava, a ostatak mu se malo-pomalo vraća. Jer bi Vaša svetost mogla kadšto dopustiti da Vijeće izabere nekoga od šezdeset i petorice koji nedostaju, a isto tako i koga od dvije stotine; a neke da izaberete Vi sami, već prema tome kakva budu vremena. I siguran sam da bi se za malo vremena, zahvaljujući utjecaju Vaše svetosti60 koja bi svime upravljala, sadašnja država61 preobratila u onu, a ona u ovu, te bi postale jedno tijelo, darovavši mir gradu, a Vašoj svetosti pribavivši vječnu slavu, jer bi Vaša svetost svojim pravorijekom uvijek mogla priteći u pomoć ako bi se pojavio koji nedostatak. Mislim da je najveća čast što je ljudi mogu steći ona koju im dragovoljno iskazuje njihova domovina; vjerujem da je najveće dobro koje se može učiniti, i Bogu najmilije, dobročinstvo prema svojoj domovini. Osim toga, nitko se s nijednog svoga djela toliko ne slavi, koliko oni koji su zakonima i uredbama obnovili republike i kraljevstva; njih štuju kao prve do onih koji su smatrani bogovima.62 I kako je malo ljudi imalo prilike da to učini, a vrlo malo njih je to znalo učiniti, malo je i onih koji su to učinili; i toliko je slava koja od toga dolazi na cijeni u ljudi koji nikada nisu drugome težili negoli slavi, te kako nisu mogli utemeljiti zbiljsku republiku, osnovali su je u knjigama,63 kao Aristotel, Platon i mnogi drugi koji su željeli pokazati svijetu: ako nisu, kao Solon i Likurg, osnovali državu, nije im se to izjalovilo s njihova neznanja, nego s nemogućno­ sti da je ostvare. Stoga ne daje nebo čovjeku većeg dara, niti mu može pokazati slavnijeg puta od ovoga. A među tolikim blagodatima kojima je Bog nadario Vašu kuću i Vašu svetost, najveća je ta da joj je dao snagu i svrhu kojima može postići besmrtnost i u tome uvelike natkriliti očinsku i djedovsku slavu.64 Neka razmotri, dakle, Vaša svetost da se, održavajući u Firenci sadašnji poredak, izlaže, sluči li se kakva neočekivana neprilika, bezbrojnim opasnostima; a i prije bi Vaša svetost morala podnijeti bezbroj neugodnosti nepodnošljivih svakome čovjeku. O tim neugodnostima može Vam posvjedočiti Njegova preuzvišenost kardinal koji je prote­ klih mjeseci boravio u Firenci.65 A njih dijelom izazivaju mnogi građani koji su u 60 Machiavelli se i ovdje pokazuje kao realist, jer uviđa da ne može preskočiti Medičejce i njihovu ulogu u upravljanju gradom, ali im zato sugerira republikansko uređenje širokoga demokratskog karaktera za ono vrijeme, koje bi počelo funkcionirati post ntortem, tj. poslije smrti sadašnjih vladara iz kuče Medici. 61 Tj. vladavina Medičejaca. 62 Usp.: Vladar, XXVI. 63 Machiavelli ih naziva »zamišljenim« republikama. 64 Lav X bio je drugi sin Lorenza Veličanstvenog. 65 Kardinal Giulio Medici, koji je bio imenovan guvernerom Firence nakon Lorenzove smrti.

374

zahtjevima drski i nezasitni; dijelom mnogi drugi kojima se ne čini da žive sigurno dok vladaju takve prilike; te stoga samo neprekidno opominju da treba urediti vladu; a neki kažu da je treba ograničiti, drugi proširiti, a nitko ne ulazi u podrobnosti kako bi je trebalo ograničiti ili proširiti, jer su svi zbunjeni i, kako im se čini da ne žive sigurno uz ovakav način života, ne znaju kako bi ga trebalo urediti, a onome koji znade ne vjeruju.66 Tako su svojom pometnjom kadri smutiti svaki razborit um. Da biste, dakle, izbjegli svim tim neugodnostima, postoje samo dva načina: ili da odustanete od audijencija i da im ne date poticaja ni da pitaju, čak ni redovitim putem, niti da govore ako ih ne pitate, kako je postupala Njegova uzvišenost blagopočivajući vojvoda.67 Ili da uredite državu tako da sama sobom upravlja, a da Vašoj svetosti bude dovoljno da je tek jednim okom iz prikrajka nadzire. Od ta dva načina ovaj posljednji oslobađa Vas opasnosti i neugodnosti, prvi Vas oslobađa samo neugodnosti. Ali vraćajući se opasnostima kojima se izlažete ako sve ostane kako jest, želim nešto unaprijed kazati: nastane li kakvo zlo, a grad ne bude uređen drukčije negoli je sada, dogodit će se jedna od ovih dviju stvari, ili pak obje zajedno: ili će se izabrati smion i naprasit vođa68 da oružjem i silom brani državu, ili će se jedna stranka požuriti da otvori dvoranu Vijeća i preda neprijatelju kao plijen drugu. I ako se bilo koje od toga dvoga dogodi (Sačuvao nas Bog!), neka pomisli Vaše gospodstvo kolike bi smrti, kolika progonstva, kolike otimačine to uzrokovalo te bi i najokrutniji čovjek umro od boli, a kamoli Vaša svetost koja je tako sažaljiva srca. Nema drugog puta da se izbjegnu ta zla nego postići da gradske ustanove same uzmognu da budu čvrste. A bit će čvrste kad svatko bude u njima sudjelovao i kad će svatko znati što mu je činiti i u koga se može pouzdati, i kada nijedan stalež građana ne bude imao razloga da, ili zbog straha za sebe, ili zbog častohleplja želi promjene.

66 Machiavelli aludira na sebe, svjestan svojih protivnika koji su ga htjeli izolirati od Medičejaca i onemogućiti ga da utječe na njih. O tome svjedoči pismo Alessandra dei Pazzi kardinalu Giuliju Mediciju, koji kaže: »Ja bih izbjegavao sve oblike novih vladavina, za koje znam da su bile predložene Vašem Presvijetlom Gospodstvu, a posebno od Machiavellija; taj oblik mi se ne sviđa jer je neuobičajen i ovom gradu nakaradan; a tome u prilog bi se mogli iznijeti mnogi argumenti.« Vidjeti: C. Gioda, Machiavelli e le sue opere, Firenze, 1874. 67 Lorenzo Medici je proglašen vojvodom Urbina 8. listopada 1516. 68 Narodni nemiri mogu izbaciti takvog vođu, za razliku od mirnoga političkog izbora, kad su moguće i kompromisne ličnosti.

375

II VOJNO-TEORIJSKA RASPRAVA

Umijeće ratovanja (Dell’arte della guerra)

Prevela SANJA ROIĆ

Predgovor N. Machiavellija, firentinskog građanina i sekretara, knjizi o umijeću ratovanja, upućen Lorenzu, sinu Filippa Strozzija, firentinskom plemiću 1 Mnogi su, Lorenzo,2 mislili, a i danas misle sljedeće: ništa nije tako nespojivo niti se toliko razlikuje kao građanski i vojnički život. Stoga se često može vidjeti kako ljudi koji su se posvetili vojnoj službi mijenjaju ne samo odjeću, nego i navade, ponašanje, govor i sve druge građanske običaje. Jer, ne misli da može odjenuti civilno odijelo onaj koji želi biti otvoren i spreman za svako nasilje, niti može slijediti građanske navade i ponašanje onaj koji za takvo ponašanje drži da je ženskasto, i navade ne služe njegovu djelovanju, a ne vrijedi biti u društvu niti naprosto razgovarati sa čovjekom koji bradom i psovkama želi zastrašiti druge ljude — što sve u ovo naše vrijeme potvrđuje takvo mišljenje. No ako razmotrimo antička uređenja, vidjet ćemo da su te dvije stvari nadasve sjedinjene,3 jedna drugoj primjerene i privržene, jer bi sva umijeća koja u jednoj civilizaciji slijede određeni poredak zbog zajedničkog dobra ljudi, te cjelokupni poredak u toj zajednici, uspostavljeni da bi se živjelo u strahu od zakona i Boga, bili uzaludni kad ne bi bila pripremljena njegova obrana koja, ako je dobro uređena, čuva i one poretke koji nisu dobro uređeni.4 Naprotiv, dobro uspostavljeni poreci bez vojne pomoći doživjet će sudbinu prostorija u otmjenoj kraljevskoj palači urešenih dragim kamenjem i zlatom koje ničim nisu zaštićene od kiše. Pa ako se u svim porecima, u gradovima i kraljevstvima, na sve načine nastojala očuvati ljudska vjernost, miroljubi­ vost i bogobojaznost, u vojsci je to bilo udvostručeno, jer, koji je čovjek vjerniji domovini od onog koji je spreman za nju umrijeti? Koji je čovjek miroljubiviji od onog kojeg samo rat može ugroziti? Tko je, zatim, bogobojazniji od čovjeka kojem je - zato što se izlaže nebrojenim opasnostima - Božja pomoć najpotrebnija? Budući da su za tu nužnost dobro znali i oni koji su donosili zakone u kraljevstvima,5 i oni koji su bili pretpostavljeni vojnim službama, drugi su ljudi hvalili i s velikom pažnjom slijedili i 1 Umijeće ratovanja (originalni naslov: De re militari) nastalo je između 1519. i 1520. a opisuje dijalog između kondotjera Fabrizija Colonne i Machiavellijevih prijatelja, stalnih posjetilaca vrtova Oricellari. Taj susret se stvarno dogodio u rujnu 1516, kako tvrdi Ridolfi u Machiavellijevoj biografiji. To je jedini značajniji spis koji je objavljen za Machiavellijeva života, 1521. godine, a značajan je po tome što se prvi put u novije doba promišlja o vezi između politike i ratovanja, posebno o potrebi države da uspostavi čvrstu vojnu organizaciju koja če joj garantirati nezavisnost na međunarodnom planu. Machiavellijevu analizu preuzima Von Clausewitz u svom klasičnom djelu o ratu (Vom Kriege). 2 Knjiga je posvećena pristaši Medičejaca Lorenzu Strozziju, koji ga uvodi u kuću Medici. Njegov brat Filippo Strozzi se 1508. oženio Clariceom Medici, Pierovom kćerkom, što je navelo gonfalonijera Soderinija da protiv njega pokrene sudski spor. Fillipo Strozzi piše 17. ožujka 1520. svom bratu Lorenzu: »Vrlo mi je drago što ste uveli Machiavellija u kuću Medici, jer kad stekne povjerenje kod gospodara, zasigurno će se istaći.« Vidjeti: G. F. Berardi, u: N. Machiavelli, Opere Complete, Roma, 1969. 3 Tj. građanski i vojnički život, odnosno politika i vojno umijeće. 4 Usp.: Vladar, XII, i Rasprave..., II, 20. 5 I koji su zakonima određivali djelokrug vojnih zapovjednika (u originalu imperio znači, osim kraljevstva, i vojno zapovjedništvo).

381

oponašali život vojnika. No kako su vojni redovi postali posve iskvareni i ne slijede više stare običaje došlo je, začudo, do toga da ljudi mrze vojsku i izbjegavaju razgovor s onima koji je služe. Na temelju onog što sam vidio i pročitao zaključio sam da nije nemoguće dovesti opet vojsku u prijašnje stanje6 vrativši joj neke prošle vrline, pa sam odlučio, kako ne bih provodio svoje dugočasno vrijeme ništa ne radeći, da na radost onih koji su ljubitelji junačkih djela iz prošlosti napišem ono što mislim o umijeću ratovanja. Premda smatram da je odvažno pristupiti razmatranju predmeta koji se nije iskušao, mislim također da nije pogrešno naći se riječima na položaju na kojem su se mnogi s većom umišljenošću nalazili svojim djelima. Jer, pogreške koje sam napravio pišući svatko može bez ikakve štete ispraviti, a pogreške što su ih drugi napravili djelujući otkrivaju se tek kad propadnu carstva. Stoga ćete Vi, Lorenzo, ocijeniti vrijednost ovih mojih napora i dati o njima pohvalan ili pogrdan sud, prema onome što mislite da su zaslužili. A šaljem ih Vama da Vam iskažem svoju zahvalnost, što će moje mogućnosti možda uvećati, za dobročinstva što ste mi učinili, i još, jer je običaj ovakvim djelima odavati počast onima koje odlikuju plemenitost, bogatstvo, oštroumnost i slobodoljubivost, znajući da ih nema mnogo koji su Vam ravni po bogatstvu i plemenitosti, da ih je po oštroumnosti malo, a po slobodoljubivosti ih i nema.

6 Machiavelli se ovdje vraća temi koju je već bio razradio kao tajnik Vijeća ratne desetorice, kad je 1506. napisao kratak spis Discorso dell’ordinare lo stato di Firenze alle armi (Rasprava o vojnoj organizaciji firentinske države). Ovdje je Machiavelli prvi put podvrgao kritici najamnu vojsku i predložio osnivanje vlastite vojske, koja će biti motivirana za obranu zemlje. Uspio je stvoriti tzv. firentinsku miliciju i uveo vojnu obavezu. Međutim, njegova je milicija doživjela težak poraz, zbog neiskustva, 1512. godine kod Prata u borbi sa španjolskom vojskom.

382

PRVA KNJIGA Budući da smatram da se nakon smrti može hvaliti svaki čovjek bez opterećenja, ako nema nikakva razloga i sumnje da je riječ o laskanju, neću oklijevati da pohvalim našeg Cosima Rucellaija,7 čije ime nikad nisam spomenuo a da nisam zaplakao, jer sam u njemu našao one osobine što ih prijatelj može poželjeti kod dobra prijatelja, a domovina kod svog građanina. Jer, nije bilo stvari koju bi on imao (ne izuzimajući ni dušu) i koju ne bi rado za svoje prijatelje potrošio, niti je bilo pothvata koji bi ga prestrašio kad se radilo o dobru njegove domovine. Ja slobodno priznajem da među mnogim ljudima što sam ih upoznao i družio se s .njima nije bilo takvog čiji bi duh težio velikim i veličanstvenim stvarima. A kad se našao na samrti8 žalio se svojim prijateljima samo zato što se rodio da umre mlad u svojoj kući a da nije dostigao slavu, i zato što nije uspio, a za tim je njegov duh čeznuo, nikome biti od koristi, jer je znao da će se za njega kad umre moći jedino kazati da je umro dobar prijatelj. To, međutim, ne znači da mi i svi oni koji su ga poznavali treba da sumnjamo u njegove hvale vrijedne odlike (jer nema djela koja bi to potvrdila). Sudbina mu, zapravo, i nije bila posve nenaklonjena, jer su ostali neki manji znakovi o vještini njegova uma, o čemu svjedoče neki njegovi spisi i ljubavni sastavci u stihovima, u čemu se vježbao u svojoj mladoj dobi da ne bi zalud gubio vrijeme (jer zaljubljen nije bio) dok ga sudbina ne odvede k uzvišenijim mislima. U tim se sastavcima vidi kako je uspjelo opisivao te pojmove i koliko bi se on pjesništvom proslavio da se njime bavio kao svojim ciljem. Kako nas je sudbina lišila druženja s takvim prijateljem, čini mi se da najviše što možemo nastojati učiniti jest užitak u sjećanju na njega, ponavljajući ono što je on oštroumno rekao ili o čemu je mudro raspravljao. A kako o njemu nema svježijeg svjedočanstva od razgovora što ga je gospodar Fabrizio Colonna9 u svojim vrtovima s njime vodio (gdje je taj gospodar naširoko o ratnim stvarima raspravljao, o čemu ga je mudro i oprezno Cosimo priupitivao) učinilo mi se - jer sam, uz još neke naše prijatelje i ja bio prisutan - da bi taj razgovor trebalo prizvati u pamćenje kako bi Cosimovi prijatelji koji su se ovdje okupljali pročitavši to, osvježili u svojim dušama uspomenu na njegove vrline, a drugi ili da žale što u tome nisu sudjelovali, ili da nauče mnoge stvari koje su od koristi ne samo za vojnički nego i za građanski život o kojima je jedan vrlo učen čovjek mudro raspravljao. 7 Cosimo, sin Cosima Rucellaija, zvani Cosimino, unuk Bernarda Rucellaija (1448—1514), osnivača društva koje se okupljalo u vrtovima Oricellari od 1502. godine i koje se, osim umjetnostima i književnošću, bavilo i politikom. Bernardo je okupljao aristokratsku opoziciju Soderiniju, a u ovo vrijeme posjetioci vrtova su pristaše Medičejaca, dok kasnije postaju republikanci. 8 Cosimino je umro 1519. 9 Fabrizio Colonna (1460—1520), kondotjer i bratić Prospera Colonne. Naizmjence je služio Karla VIII, Aragonce, Španjolce i papu Julija II. U vrijeme Svete lige bio je guverner i zapovjednik španjolske vojske, a 1515. je postao gran connestabile Napuljskog kraljevstva.

383

Kazujem, dakle, o tome kako je Fabrizio Colonna, vraćajući se iz Lombardije, gdje je dulje vrijeme vrlo časno ratovao u službi katoličkog kralja,10 prolazeći kroz Firencu odlučio da se nekoliko dana odmori u tom gradu kako bi posjetio veličajnog vojvodu11 i susreo neke plemenite ljude s kojima je prije održavao veze. Tako je Cosimo pomislio da ga pozove u svoje vrtove, ne toliko da pokaže svoju slobodoljubivost, nego da bi imao razloga da dugo s njim razgovara i da od njega čuje i nauči razne stvari, što se od takva čovjeka može i očekivati, jer mu se činilo da će imati prilike da cijeli dan raspravlja o onim stvarima koje gode njegovu duhu. Dođe tako Fabrizio prema Cosimovoj želji, a ovaj ga primi zajedno s još nekolicinom svojih povjerljivih prijatelja. Među njima bijahu Zanobi Buondelmonti, Batista della Palla i Luigi Alamanni,12 mladići koje je volio i koji su bili vrlo odani istoj nauci, no čija dobra svojstva nećemo navoditi, jer se svakog dana i časa hvale baš zato što su takva. Fabrizio je, dakle, u to vrijeme i na tom mjestu bio odlikovan svim mogućim najvišim počastima. Ali, kada su završeni užici za stolom i maknute trpeze, i kad su prošli svi razlozi za slavlje koji u društvu velikih ljudi čiji um teži mislima dostojnim štovanja začas prođu, a kako je dan bio dug i vrućina velika, ocijenio je Cosimo (kako bi što bolje ostvario svoju želju) da bi bilo dobro uz izliku da se izbjegne vrućina, povući se u najskrovitiji i najsjenovitiji kut njegova vrta. Kad smo tamo prispjeli i posjedali, netko na travu koja je ondje vrlo svježa, netko na sjedalice smještene u sjeni vrlo visokog drveća, Fabrizio je rekao da je mjesto ugodno. Posebno je promatrao stabla, a kako neka od njih nije raspoznavao, zamislio se. Kad je Cosimo to spazio, reče: — Vi slučajem niste obaviješteni o ovim stablima no ne treba da se čudite zbog toga, jer su neka od njih bila na većem glasu u starih, no što se danas uobičajeno za njih znade. —Rekavši mu njihova imena, i kako ih je njegov djed Bernardo13 uzgajao, odgovori mu Fabrizio: - Mislio sam da je tako kako ste rekli, a ovo mjesto i taj uzgoj podsjetili su me na neke vladare u Kraljevstvu14 koji se bave tim starim kulturama i hladovinama. — Tu se u govoru zaustavio i šutio neko vrijeme, a zatim dodao: - Kad to ne bi nikog vrijeđalo, rekao bih svoje mišljenje, a mislim da ne vrijeđa, jer govorim s prijateljima raspravljajući o stvarima, a ne klevećući. Koliko bi ovi bolje učinili, a to mirno možemo reći za sve, da su nastojali nalikovati starima po njihovim hrabrim i krepkim djelima, a ne nježnim i mekušnim, po djelima koja su činili pod suncem, a ne u sjeni, i da su nastojali preuzeti običaje istinske i savršene starine, a ne one lažne i iskvarene, jer, nakon što su se tim uzgojem stali baviti moji Rimljani, moja je domovina doživjela propast. - Na to je Cosimo odgovorio. . . No, da bismo izbjegli neugodu mnogobrojnih ponavljanja »Ovaj reče, dodavši to i to«, navodit će se samo imena onih koji govore, ne dodajući drugo. Reče, dakle, COSIM O: Započeli ste razmišljanje koje sam i želio, pa vas molim da govorite bez ustezanja, jer ću vas ja bez ustezanja pitati, a ako pitajući ili odgovarajući budem nekoga ispričavao ili optuživao, neće to biti zbog same isprike ili optužbe, nego zato da od vas čujem istinu. 10 Ferdinanda Katoličkog, španjolskog i napuljskog kralja. Fabrizio je iz Lombardije putovao u Rim da bi od pape dobio pristanak na mirovni ugovor sklopljen u Noyonu 1516. godine. 11 Lorenza, sina Piera Medicija, urbinskog vojvodu, kojemu je Machiavelli posvetio Vladara. 12 Zanobi Buondelmonti i Luigi Alamanni, Machiavellijevi prijatelji, koji su kod Medičejaca uzalud pokušali isposlovati imenovanje Machiavellija na njegovo staro mjesto sekretara Vijeća ratne desetorice. Obojica su sudjelovala u zavjeri protiv Medičejaca 1522. godine, a s njima i Battista della Palla. 13 O ulozi Bernarda i vrtova Oricellari u kulturnoj povijesti Firence vidjeti: R. von Albertini, Das florentinische Staatbeivustsein im Ubergang von den Republik zum Prinzipat, Bern, 1955, i F. Gilbert, Bernardo Rucellai and the Orti Oricellari: A Study on the Origin o f M odem Political Thought, u: »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes«, 1949. 14 Napuljsko kraljevstvo.

384

FABRIZIO: A ja ću biti sretan da vam kažem ono što mislim o svemu što me budete pitali, a da li će to biti istina ili ne, ovisit će o vašem sudu. Drago će mi biti da me pitate, jer ću tako od vas naučiti dok me budete pitali, kao što ćete vi od mene dok budem odgovarao, jer često mudar ispitivač navodi čovjeka da razmotri i upozna mnoge stvari koje, da nije bio upitan, nikad ne bi upoznao. COSIM O: Želim se vratiti na ono što ste prije rekli: da bi moj djed, kao i vaši stari, bio mudrije postupio da je nalikovao starima u krepkim a ne u nježnim djelima, te bih htio ispričati svoju stranu, jer ću vama prepustiti ispriku vaše. Mislim da u njegovo vrijeme nije bilo čovjeka koji bi toliko mrzio mekušan život i koji bi bio takav ljubitelj životne krepkosti koju vi uznosite. No isto je tako znao da tu krepkost ne može primijeniti u svom životu i u životu svoje djece, jer se rodio u tako iskvarenom stoljeću, u kojemu bi onoga koji ne bi slijedio uvriježene običaje svi klevetali i prezreli. Jer, da se netko ljeti pod najžešćim suncem okretao na pijesku, ili zimi za najledenijih mjeseci na snijegu, kao što je radio Diogen,15 smatrali bi ga ludim. Da je netko, poput Spartanaca, hranio svoju djecu na selu, ostavljajući ih da spavaju vani, da idu gologlavi i bosi, da se peru hladnom vodom kako bi mogli podnositi teškoće i kako bi manje voljeli život i manje se bojali smrti, svi bi ga izbjegavali i smatrali da nije čovjek nego zvijer. Da je bio netko takav koji bi se hranio varivom i prezirao zlato, kao Fabrizio,16 hvalilo bi ga malo njih, a slijedio ne bi nitko. Tako je on, zgranut nad tadašnjim načinom života, napustio stare, i oponašao ih u onome što je mogao činiti uz manje udivljenje. FABRIZIO: Vi ste ga u tome živo obranili, i sigurno je da govorite istinu, no ja nisam mislio na taj surovi način života, nego na drugi, ljudskiji život koji je primjereniji današnjem vremenu, za koje mislim da nekome koji bi pripadao među vladare17 nekog grada ne bi bilo teško da ih uvede. U navođenju primjera nikad se neću odvojiti od mojih Rimljana. Kad bi se razmotrio njihov život i uređenje te republike, uočile bi se mnoge stvari koje ne bi bilo nemoguće uvesti u zajednici18 u kojoj je ostalo bar nešto dobro. COSIM O: Koje su to stvari slične stvarima što biste ih vi uveli? FABRIZIO: Flvaliti i nagrađivati vrline, ne prezirati siromaštvo, poštivati načine i uređenja vojne discipline,19 navesti građane da vole jedni druge, da žive bez podvajanja, da manje poštuju privatno a više javno, i druge slične stvari koje bi se lako uskladile s ovim vremenima. A na te običaje nije teško navesti, kad se dobro promisli i to provodi prikladnim sredstvima, jer se u njima pokazuje istina, tako da bi svaki prosječni um to mogao učiniti. Tko tako radi, sadi drveće u čijoj je hladovini odmor sretniji i vedriji nego u ovoj. COSIM O: Na ono što ste rekli ne želim ništa odgovoriti, ali bih htio da o tome prosude prisutni koji to lako mogu učiniti. Ja ću se obratiti vama, koji optužujete one koji ne slijede stare u teškim i velikim djelima, jer mislim da ću tako najlakše izvršiti svoj naum. Htio bih stoga da mi kažete kako to da s jedne strane kudite one koji po svojim djelima ne nalikuju starima, a s druge se ne može vidjeti da ste u ratu, a to je umijeće u kojem vas smatraju izvrsnim, primijenili bilo kakvo drevno načelo, ili neko koje bi mu bar po nečemu bilo slično. 15 Diogen iz Sinope, zvani Cinik, umro 323. god. pr. n. e., koji je do apsurda doveo princip »povratka prirodi«. Machiavelli se poslužio Diogenom Laertijem, Vitae Philosophorum, VI, 2. 16 Gaj Fabricije Luscin, rimski konzul u tarentskom ratu, koji je pobijedio Pira i doveo do mira 280. i 278. god. pr, n. e. Bio je poznat kao »nepotkupljiv«. Vidjeti: Tito Livije, Periocha, XIII, i Plutarh, Pyrrhus, 21. 17 Odnosno među istaknute građane. 18 U originalu civilita, ovdje ima značenje zajednice, odnosno uređenog društva. Usp.: Rasprave. . . , I, 16—18. 19 Odnosno bez sekta, tj. parcijalnih grupa, za razliku od stranaka koje se bore za različite oblike vlasti. Machiavelli stranke smatra legitimnim dijelovima zajednice, tj. države, a sekte nekom vrstom grupa za pritisak. 25

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

385

FABRIZIO: Došli ste upravo na ono gdje sam vas čekao, jer moje izlaganje i nije tražilo drugog pitanja, niti sam ja drugog želio. Mogao bih se izvući nekom jednostav­ nom izlikom, ali, na moje i vaše zadovoljstvo, neću o tome dugo govoriti, jer takvo je doba. Oni koji nešto žele učiniti treba da se za to marljivo pripreme, kako bi kad za to bude prilika bili spremni da provedu u djelo ono što su zamislili da će učiniti. A kako se za pripreme ne zna kad se oprezno provode, nitko se ne može optužiti za nepažnju dok ga nije otkrila prilika. Ako, međutim, on u toj prilici ne djeluje, vidi se da se nije dovoljno pripremio ili da je neke stvari propustio. Kako nikad nisam bio u prilici da pokažem koje bih pripreme ja izvršio da dovedem vojsku u njezino drevno uređenje, ako je do toga nisam doveo, ni vi me ni drugi ne možete za to okriviti. Mislim da bi ova isprika dostajala kao odgovor na vašu optužbu. COSIM O: Dostajala bi, kad bih bio siguran da prilike nije bilo. FABRIZIO: Budući da znam da možete sumnjati u to je li ili nije bilo prilike, htio bih opširno izložiti, ako me želite strpljivo saslušati, koje pripreme treba najprije izvršiti, koja prilika treba da se ukaže, koja teškoća može omesti pripreme i ukazivanje same prilike, te kako je tu stvar istovremeno (što se čini proturječno) vrlo teško i vrlo lako izvesti. COSIM O: Meni i ostalima ne možete učiniti veće zadovoljstvo, a ako vama neće biti teško govoriti, nama uopće neće biti teško slušati. No kako će ovo razmatranje biti dugo, želio bih da mi prijatelji pomognu, uz vaše dopuštenje, a oni i ja vas jedno molimo: da vas ne zasmeta ako vas gdješto nekim neprimjerenim pitanjem prekinemo. FABRIZIO: Bit će mi vrlo drago da me vi Cosimo i ovi drugi mladići štogod upitate, jer mislim da vas vaša mladost združuje s vojničkim stvarima i da ćete zbog toga lakše povjerovati u ono što ću vam reći. Oni drugi, koji su već sijede glave, a i krv im je ledena u žilama, dijelom su neprijatelji rata, dijelom su nepopravljivi, poput onih koji misle da vremena a ne loši običaji20 navode ljude da tako žive. Stoga, ispitujte me hrabro i bespoštedno, a ja to želim jer ću se tako malo odmoriti, a u vašim glavama o tome više neće biti nikakve sumnje. Želim započeti od vaših riječi; rekli ste mi da u ratovanju, koje je moje umijeće, nisam primijenio nikakvo drevno načelo. O tome bih rekao ovo: budući da od tog umijeća ljudi ni u ratu ni u miru ne mogu časno živjeti, može ga umješno primijeniti samo republika ili kraljevina, a ni jedna ni druga kada su bile dobro uređene nisu nekom svom građaninu ili podaniku dopustile da to umijeće primijeni kao zanimanje, niti ga je ikada neki dobar čovjek primijenio zbog toga što mu je to zanimanje. Jer, nikad neće biti smatran dobrim onaj tko vrši takvu službu (i hoće da od nje u svako doba ima koristi) u kojoj mu pogoduje da bude grabežljiv, lukav, nasilan i da ga odlikuju još mnoga obilježja koja ga nikako ne mogu činiti dobrim.21 Također, ljudi koji tu službu obavljaju kao svoj zanat, i veliki, i oni najmanji, ne mogu biti drugačijeg kova, jer im to umijeće ne donosi korist u miru, pa, ili moraju misliti da ne bude mir, ili da se toliko okoriste za vrijeme rata, da od toga mogu živjeti kad dođe mir. Nijedne od ove dvije misli ne može biti u dobru čovjeku, jer iz nastojanja da se uvijek prehrane proizlaze krađe, nasilništva, ubojstva, što ti vojnici čine i prijateljima i neprijateljima. Iz toga što oni ne žele mir proizlaze prijevare kojima kapetani obma­ njuju one koji su ih unajmili kako bi rat potrajao, a ako i dođe do mira često je nužno da vođe zato što nemaju plaće ni životnih namirnica razuzdano razviju neku plaćeničku 20 Pod lošim običajima Machiavelli ovdje razumijeva i loše državno uređenje. 21 Machiavelli je oštro protiv profesionalnih vojnika. On, međutim, zaboravlja da je Italija morala pribjeći plaćeničkim vojskama, jer je stajaća vojska, kakvu imaju druge evropske države, proistekla iz feudalnih struktura, kojih u Italiji nema. Pieri u tome vidi Machiavellijev dogmatizam. Vidjeti: P. Pieri, Guerra e politica negli Scrittori italiani, Roma, 1955.

386

zastavu i bez ikakve milosti opljačkaju zemlju. Ne sjećate li se vaše prošlosti kada su se u Italiji našli mnogi vojnici bez plaće zato što su okončani ratovi, pa se okupilo više četa koje su se nazivale Družine22 i ucjenjivale krajeve i pljačkale zemlju, a da se tome nikako nije moglo stati na kraj? Zar niste čitali kako su punski vojnici, kad je završen prvi rat što su ga vodili s Rimljanima,23 pod vodstvom M ata i Spendija, vođama što su ih u neredima sami izabrali, vodili s Kartažanima teži rat no što je bio ovaj upravo okončani protiv Rimljana? U vrijeme naših očeva Francesco Sforza24 je da bi mogao živjeti s počastima u vrijeme mira ne samo prevario Milance čiji je bio vojnik, nego im je oduzeo slobodu i postao njihov vladar. Njemu su bili slični svi drugi vojnici u Italiji koji su vojevanje pretvorili u zanimanje, a ako uz svoja zlodjela nisu postali milanski vojvode zaslužuju još veći prijekor, jer, ako se pogleda njihov život, svi oni nose isti teret. Sforza, Francescov otac,25 prisilio je kraljicu Ivanu da padne u ruke aragonskom kralju,26 jer ju je iznenada napustio i ostavio nenaoružanu i opkoljenu neprijateljima, i to samo da bi zadovoljio svoju ambiciju, da bi je ucijenio ili joj oduzeo kraljevstvo. Braccio27 je na isti način pokušao osvojiti Napuljsko Kraljevstvo, a to bi mu i pošlo za rukom da nije razbijen i poginuo kod Aquile. Takvi neredi su djelo ljudi koji se služe plaćeničkom službom kao svojim zanatom. Zar nema u vas izreka koja potvrđuje ovo što sam rekao, a koja kaže: »Rat čini lopova, a mir ga vodi na vješala«? Jer, oni koji ne znaju živjeti od druge službe, kad u toj više ne nalaze pripomoći, a nemaju toliko vrline da mogu spasti na to da budu časni zločinci,28 moraju iz nužde skrenuti s puta, a pravda ih mora smaknuti. COSIM O: Prikazali ste tu plaćeničku službu kao gotovo ništavnu, a ja sam mislio da je to najodličnija i najčasnija služba što se može obavljati, pa ako mi to ne budete bolje objasnili neću u to biti uvjeren, jer, ako je tako kako vi kažete, ne znam onda odakle tolika slava Cezaru, Pompeju, Scipionu, Marcelu29 i mnogim drugim rimskim vođama koji se slave poput bogova. FABRIZIO: Još nisam završio raspravu o svemu što sam namjeravao, a to su bile dvije stvari: prva, da dobar čovjek ne može vršiti tu službu kao svoj zanat, i druga, da nikad nijedna dobro uređena republika ili kraljevina nije dopustila da se njezini podanici ili građani bave njom kao zanatom. O prvoj sam govorio koliko mi je bilo potrebno, a ostaje mi sada da govorim o drugoj, pa ću vam i odgovoriti na vaše posljednje pitanje. Držim da su Pompej i Cezar, i gotovo svi oni vojskovođe koji su bili u Rimu nakon posljednjeg punskog rata, bili slavni kao vrsni a ne kao dobri ljudi, a oni koji su živjeli prije njih bili su slavni kao vrsni i dobri ljudi. Do toga je došlo zato što ovi potonji nisu vršili ratnu službu kao svoj zanat, a oni što sam ih prije naveo obavljali su je upravo tako. I dok u Republici još nije bilo poročnosti nikad se nijedan velikan nije odvažio da se tom službom okoristi u miru, kršeći zakone, pljačkajući pokrajine, 22 Tzv. Compagnie di Ventura- Pustolovne družine. 23 Od 241. do 237. god. pr. n. e. Usp.: Vladar, XII, i Rasprave..., III, 32. Machiavellijev izvor je Polibije, Historiae, I, 67-69. 24 Francesco Sforza (1401-1466) postao je vojvoda Milana 1450, nakon propasti tzv. Ambrozijanske republike. Vidjeti: Vladar, I. 25 Muzio Attendola Sforza (1369-1424), kondotjer i grof Cotignole, borio se u Napuljskom kraljevstvu za prijestolje Ivane II. Usp.: Vladar, XII. 26 Alfonsu Velikodušnom, koji je nosio titulu Alfonsa V Aragonskog i Alfonsa I Napuljskog (1396-1458). Ivana ga je usvojila 1421, a nakon toga je usvojila Luja III Anžuvinca, zbog čega je izbio rat. 27 Andrea Fortebracci, zvani Braccio di Montone (1368-1424), kondotjer iz Perugie. Porazio ga je i ubio u boju Niccolo Piccinino. 28 O časnim zločinima vidjeti: Rasprave. .., I, 27. 29 Marko Klaudije Marcel, rimski konzul, pobijedio Gale u Casteggiu 222. god. pr. n. e. i ubio njihova kralja Vidomara. Osvojio je Sirakuzu, čiju je obranu organizirao Arhimed, 211. god. pr. n. e. 25*

387

orobljavajući i tiranizirajući domovinu, iskorištavajući to na sve moguće načine, niti je itko, pa makar imao i najgoru sudbinu, pomislio da prekrši sakrament, da se priključi privatnim građanima,30 da se ne boji Senata, ili da sudjeluje u nekakvim tiranskim drskostima koje bi mu omogućile da pomoću umijeća ratovanja može živjeti u svako vrijeme. Nego su se oni koji bijahu vojskovođe, zadovoljni pobjedom, željno vraćali privatnom životu, a vojnici su radije odlagali oružje nego što su ga uzimali u ruke, tako da se svatko vraćao svojoj vještini kojom se inače bavio u životu. Također, nikada nije bilo takvih koji bi pomišljali da se mogu prehraniti otimačinom i sličnim djelima. Kad je riječ o velikanima, očit primjer za to je Regul Atilije31 koji je, kao vođa rimske vojske u Africi kad je već gotovo bio pobijedio Punjane, zatražio od Senata dopuštenje da se vrati kući kako bi mogao nadgledati svoje posjede koje su mu njegovi kmetovi upropastili. Odatle je jasno kao dan da on, da se služio ratom kao svojim zanatom i da je pomišljao da se njime okoristi, jer je bio osvojio tolike pokrajine, ne bi tražio dopuštenje da se vrati i brine za svoja polja, jer bi svakog dana mnogo više stekao nego što su ta polja vrijedila. Ali, kako ti časni ljudi, koji se ne služe ratom kao vlastitim zanatom imaju od tog ratovanja samo muku, opasnosti i slavu, kad postanu dovoljno slavni, požele da se vrate kućama i svojim drugim umijećima. Da su siromašni ljudi i obični redovi isto tako postupali, vidi se po tome što je svatko rado izbjegavao tu službu i što je, kad nije vojevao, želio vojevati, a kad je vojevao želio kući. To se vidi po mnogim primjerima, a najbolje po tome što je jedna od prvih povlastica što ih je rimski narod davao svom građaninu bila ta da, ako to ne želi, ne mora vojevati. Stoga u Rimu, dok je bio dobro uređen (a to je bilo sve do Grakha),32 nije bilo vojnika koji bi se tom službom koristio kao zanatom, ali je u njemu bilo i malo loših vojnika, a ovi su bivali strogo kažnjavani. Dakle, dobro uređen grad mora sebi poželjeti da se taj ratni nauk u mirnim vremenima izvršava kao služba, a u ratnim vremenima zbog nužde i slave, dok se samo javnim osobama33 može dopustiti da se njime služe kao vještinom, kako bijaše u Rimu. A svaki građanin koji u toj službi ima druge ciljeve, nije dobar, i svaki grad kojim se drugačije upravlja, nije dobro uređen. COSIM O: Meni je vrlo drago i zadovoljan sam time što ste do sada rekli, i jako mi se sviđa zaključak što ste ga izveli. Sto se tiče republike, mislim da zaključak stoji, ali kad je riječ o kraljevima, nisam siguran, jer bih bio sklon mišljenju da se kralj želi okružiti onima koji bi kao svoj zanat obavljali tu službu. FABRIZIO: Dobro uređeno kraljevstvo upravo treba izbjegavati slične zanate, jer je samo u njima izopačenost njegova kralja, i po svemu služe tiraniji. Nemojte mi navoditi nijedno sadašnje kraljevstvo, jer ću vam pokazati da ta kraljevstva nisu dobro uređena. Jer, kraljevstva s dobrim uređenjem ne daju svu vlast svojim kraljevima, osim kad je riječ o vojsci, zato što je samo u toj oblasti potrebna hitra odluka, a to znači da bude jedna jedina vlast. Kod drugih stvari ne može on ništa učiniti bez savjeta, a oni koji ga savjetuju moraju biti na oprezu i vidjeti nije li mu blizak netko tko u vrijeme mira želi rat, zato što bez njega ne može živjeti. Ali, o ovome želim nešto opširnije, pa neću tražiti 30 Pojam privatnoga ovdje je suprotstavljen javnom, odnosno političkom životu. Privatni građani su za Machiavellija oni koji se okupljaju u sekte i koterije da bi ostvarili svoj specifični interes na štetu javnoga, odnosno zajedničkoga. 31 Marko Atilije Regul, rimski konzul od 267. do 256. god. pr. n. e., koji je porazio Kartažane kod Eknoma. Zarobljen u Africi, poslan je u Rim da uvjeri Senat u nužnost sklapanja mira, ali je umjesto toga uvjerio Rimljane da treba nastaviti rat. Vratio se dobrovoljno u zarobljeništvo, gdje je zbog toga bio mučen i ubijen. O tome: Valerije Maksim, Factorum dictorum memorabilium libri, IV, De Paupertate, 6. 32 Tiberije Sempronije (162-133. god.pr.n.e.) i Gaj Sempronije (154-121. god.pr.n.e.). Usp.: Vladar, IX, i Rasprave..., I, 37. 33 Tj. nosiocima javnih dužnosti u državi.

388

neko posve dobro kraljevstvo, nego slično današnjima, gdje se kraljevi još uvijek moraju bojati onih koji se bave ratom kao svojim zanatom, jer su žila kucavica svake vojske, nesumnjivo, pješadije.34 Stoga, ako kralj ne uredi tako da su njegovi pješaci u vrijeme mira zadovoljni što se vraćaju kućama i što će živjeti od svojih zanata, nužno će propasti, jer nema opasnije pješadije nego što je ona koju čine oni što vode rat kao što se bave svojim zanatom; jer si tako prisiljen ili da stalno ratuješ, ili da ih stalno plaćaš, ili da postoji opasnost da ti oduzmu kraljevstvo. Stalno ratovati nije moguće, stalno ih plaćati - ne može se, tako da nužno postoji opasnost da se izgubi država. Dok su bili mudri i dobri moji Rimljani, kao što sam rekao, nikad nisu dopustili da njihovi građani vrše tu službu kao svoj zanat, unatoč tome što su ih stalno mogli hraniti da bi ovi stalno mogli ratovati. No da bi izbjegli štetu koju im je mogla nanijeti ta stalna služba, kako se nisu mijenjala vremena, oni su izmjenjivali ljude, pa su stalno dobivali na vremenu sa svojim legijama tako što su ih svakih petnaest godina obnavljali,35 te su imali u službi ljude u najboljim godinama, a to je između osamnaest i trideset pet godina, kad noge, ruke i oči slušaju jedni druge, a nisu čekali da ovi izgube snagu i da u njima naraste zloba, što se kasnije dogodilo u vrijeme rasula. Tako su, prvi Oktavijan, a za njim Tiberije, misleći više na vlastitu moć nego na javnu korist, počeli razoružavati rimski narod kako bi lakše mogli njime vladati i držati stalno istu vojsku na granicama Carstva. A kako još nisu mislili da je ta vojska dovoljna da zauzda rimski narod i Senat, uveli su vojsku nazvanu pretorijanska koja je stajala tik uz zidine Rima, poput tvrđave oko grada. Tada su oni počeli slobodno dopuštati da ljudi izaslani u te vojske primjenjuju vojevanje kao vlastiti zanat, zbog čega su ovi odmah postali drski, toliko da su plašili Senat i štetili caru. Zbog njihove su drskosti mnogi pogubljeni, jer su davali i oduzimali vlast na svoju ruku, a ponekad se događalo da je istodobno bilo više careva koje su proglasile različite vojske. Odatle je, kao prvo, proizašla podjela Carstva, a na kraju i njegova propast. Stoga, ako žele sigurno živjeti, kraljevi moraju imati pješadije sastavljene od ljudi koji, kad dođe vrijeme ratu rado za njega kreću u boj, a kad potom nastupi mir još se radije vraćaju kućama. Tako će uvijek biti ako car bude izabirao ljude koji znaju živjeti od drugog umijeća koje nije ratovanje. Tako on mora željeti, kad dođe mir, da se njegovi vladari vrate da vladaju svojim narodima, vlastela da obrađuju svoje posjede, a pješaci svaki svojem zanatu, i da svaki od njih rado ide u rat da bi živio u miru, a da ne pokušava remetiti mir da bi izazvao rat. COSIM O: Zaista, ovo je vaše razmišljanje dobro izvedeno, no kako je gotovo oprečno onome što sam do sada o tome mislio, duh mi još nije posve lišen svake sumnje. Jer, susrećem mnogu gospodu i vlastelu koja se za vrijeme mira bavi naukom ratovanja, poput nekih, vama ravnih, koje plaćaju vladari i zajednice. Vidim također da gotovo svi ljudi od oružja ostaju na svojoj plaći, mnogi pješaci ostaju kao gradski stražari i kao straže u tvrđavama, tako da mi se čini da u miru ima mjesta za svakoga. FABRIZIO: Ne mislim da vi mislite da za svakog ima mjesta u vrijeme mira, jer, ako uzmemo da ne bismo mogli navesti još neki razlog, mali broj onih koji ostaju na mjestima što ste ih naveli odgovorio bi vam: kakav je omjer između pješadije koja je potrebna u ratu i one koja služi u miru? Jer, mnogo se više čuvaju tvrđave i gradovi u 34 Mišljenje da je pješadija kraljica vojske zastupali su rimski vojni pisci, a Machiavelli preuzima mišljenje Flavija Vegecija Renata (IV—V st. n. e.) iz njegova Epitoma Rei Militaris, kompendija odlomaka iz djela Katona Starijeg i Frontina, Celza i Tarutenija. O rimskim teoretičarima rata i njihovu utjecaju na Machiavellija vidjeti: L. A. Burd, Le fonti letterarie di Machiavelli nell’Arte della Guerra, u: »Atti della R. Accademia dei Lincei«, CCXCIII, vol. IV, Roma, 1897. 35 Zapravo osamnaest godina, jer je vojnom obavezom bilo obuhvaćeno osamnaest klasa stanovništva, od osamnaeste do trideset i pete godine života.

389

ratu nego u miru, a tome još treba pribrojiti vojnike koji služe na selu, što je velik broj; oni se svi kad dođe mir raspuštaju. A što se tiče državnih straža koje su malobrojne, papa Julije i vi ste svakome pokazali koliko treba strahovati od onih koji ne žele čuti da se bave drugim umijećem doli ratom, pa ste ga, zbog njihove drskosti, lišili vaših straža i postavili Švicarce36 koji su rođeni i odgojeni tamo gdje su vladali zakoni, a izabrale su ih zajednice u pravim izborima, pa nemojte onda više reći da u miru ima mjesta za svakog čovjeka. Što se tiče ljudi od oružja, svi oni u miru dobivaju vojničku plaću, a to bi se moglo učiniti najtežim rješenjem. No onaj koji sve dobro razmotri lako će na to naći odgovora, jer, takav je način držanja ljudi pod oružjem loš a ne dobar. Razlog je u tome što ti ljudi to obavljaju kao zanat, pa bi svakog dana u državama gdje se oni nalaze dolazilo do tisuću neprilika, samo da imaju dovoljno brojno društvo, no kako ih je malo i ne mogu sami sastaviti vojsku, ne mogu prečesto učiniti veće štete. Unatoč tome, često su oni tako što činili, kao što sam vam rekao za Francesca i za Sforzu, njegova oca, i za Braccia iz Perugie. Stoga ja ne odobravam običaj da se ljudi drže pod oružjem; zao je to običaj i može uzrokovati velike nedaće. COSIM O: Biste li vi bili bez njih? Ili, ako biste ih držali, kako biste to činili? FABRIZIO: Po naredbi, ah ne kakva je bila naredba francuskog kralja,37 jer je ona opasna i bezočna kao i naša, nego slično kao kod starih. Oni su konjicu sastavljali od svojih podanika, a kad bi došlo vrijeme mira, slali bi ih kućama da žive od svojih vještina, o čemu ću, prije no što dovršim ovo razmišljanje, više reći. Ako taj dio vojske može živjeti u toj službi i kad je mir, onda je to zbog lošeg poretka. Što se tiče plaća za mene i druge vođe, reći ću vam da je to također posve loše uređeno, jer, mudra ih republika ne bi smjela nikome davati; naprotiv, trebalo bi da za vođe u ratu postavlja svoje građane, a da za vrijeme mira traži od njih da se vrate svojim vještinama. Također, mudar kralj nagrade ili ne bi smio davati, ili bi ih davao s razlogom - zbog nekog odličnog djela, ili ako želi da mu čovjek služi i u miru i u ratu.38 A kako ste naveli mene, objasnit ću to na svom primjeru, pa mogu reći da se ratom nikad nisam koristio kao zanatom, jer moja je vještina u tome da rukovodim svojim potčinjenima i da ih branim,39 a da bih ih znao braniti, treba da volim mir i da znadem ratovati. M oj me kralj40 ne nagrađuje i ne cijeni toliko zato što se razumijem u ratovanje, koliko zato što ga i znam savjetovati u miru. Stoga nijedan kralj ne bi trebao željeti drugo, nego da kraj sebe ima nekoga tko je takav, ako je mudar i oprezan vladar, jer, ako uza se bude imao ili previše miroljubivih ili previše ratobornih ljudi, oni će ga navesti da pogriješi. U ovom mom prvom razmatranju i prema onom što sam zamislio ne mogu vam drugo reći, a ako vam to nije dovoljno, trebalo bi da nađete nekoga tko bi vas više zadovoljio. Mogli ste dobro početi razaznavati kako je teško pretočiti stare običaje u današnje ratove, te koliko se mudru čovjeku valja pripremati i koje prilike može poželjeti da bi ih mogao provesti u djelo. Postepeno ćete te stvari još bolje upoznati, ako vam razmišlja­ nje nije napor, uspoređujući bilo koji dio starih uređenja sa sadašnjim običajima. COSIM O: Ako smo prije željeli da nam govorite o tim stvarima, zaista nam je ono 36 Machiavelli precjenjuje švicarske najamnike, smatrajući da su oni odgojeni u uređenju utemeljenom na zakonima i izabrani po idealnim kriterijima. Švicarci su se, zapravo, usavršili u ratnoj vještini zbog ekonomskih razloga, a švicarske vojne formacije razvile su se iz pastirskih družina. Vidjeti: P. Pieri, nav. dj. 37 Francuski kralj Karlo VII (1422—1461), pobjednik u stogodišnjem ratu (1337—1451), proveo je vojnu reformu kojom je ustanovio tzv. stajaće družine, koje su se sastojale od konjice i strijelaca, odnosno pješadije (1435-1436). Usp.: Vladar, XIII. 38 Ovdje Machiavelli zastupa tezu o istovrsnosti vojničkih i građanskih vrlina, čime upućuje na povezanost politike i rata. 39 Colonne su posjedovali velike feude u Laciju. 40 Ferdinand Katolički.

390

što ste do sada o tome rekli udvostručilo želju, pa vam zahvaljujemo na onom što smo dobili i molimo vas za ostalo. FABRIZIO: Budući da vam je tako milo, počeo bih govoriti o tome od početka kako bi bilo što razumljivije, i zato što će se tako najbolje moći pokazati. Tko kani ratovati želi da se može boriti sa svakim neprijateljem u vojnom pohodu i da može pobijediti. Da se to uradi, valja imati vojsku, a za to treba naći ljude, naoružati ih, postrojiti, izvježbati ih da djeluju u malim i velikim formacijama,41 smjestiti ih, i potom ih u stavu ili u hodu suprotstaviti neprijatelju. U tome je sva vještina ratovanja na bojištu, koja je najpotrebnija i za koju se dobivaju najviše počasti. Tko zna suprotstaviti neprijatelju svoje snage i zametnuti boj može u ratu učiniti samo greške koje će biti podnošljive, ali tko tome nije vičan, makar u drugim pojedinostima bio vrlo vješt, nikad neće znati dovesti rat do časnog kraja; jer, ako dobiješ bitku, pobjeda briše svaki tvoj loš postupak, a ako je izgubiš, zalud će biti sve ono što si prije dobro učinio. Kako je nužno najprije naći ljude, valja doći za njihova novačenja,42 kako su ga zvali stari, a mi bismo rekli izbor, no da bismo ga nazivali časnijim imenom, želim da ga nazivamo novačenjem. Oni koji su stvorili ratna pravila43 drže da treba izabrati ljude iz umjerenih krajeva,44 jer su oni iz toplih krajeva oprezni, a nisu srčani, a u hladnim su krajevima srčani, a nisu oprezni.45 Ovo pravilo vrijedi za onog tko je vladar cijelog svijeta, pa zbog toga može izabrati ljude iz onih krajeva koji mu odgovaraju, no ako želimo izložiti pravilo kojim se svatko može služiti, tada valja reći da svaka republika i svako kraljevstvo moraju izabrati vojnike iz svojih krajeva, bili oni topli, hladni, ili s umjerenom klimom. Jer, stari primjeri pokazuju kako se u svakoj zemlji vježbom mogu stvoriti dobri vojnici; gdje nema prirode pomaže vještina, koja u tom slučaju vrijedi više od prirode. Ako se vojnici biraju u drugim krajevima, to se onda ne može zvati novačenjem, jer novačenje znači biranje najboljih iz jedne pokrajine, željeli oni ili ne željeli vojevati. Stoga se to novačenje može vršiti samo u zemljama koje su ti potčinjene, jer u zemljama koje nisu tvoje ne možeš uzeti koga hoćeš, nego ti valja uzeti one koji to žele. COSIM O: A od onih koji to žele, uzeti ili ostaviti; i zbog toga se to može nazvati izbor.46 FABRIZIO: S jedne je strane istina to što kažete, no uzmite u obzir nedostatke takva novačenja, jer se još često događa da to i nije novačenje. Prvo, oni koji nisu tvoji podanici i koji ratuju kao dobrovoljci nisu najbolji, nego, dapače, najgori su u toj pokrajini. Ako ima nečasnih, neradnika, neobuzdanih, nevjernika, koji su pobjegli od očeve vlasti, psovača, kockara, loše hranjenih, ti žele ratovati, a njihovo vladanje ne može biti protivnije pravoj i dobroj vojsci. Kada ti se nudi toliko takvih ljudi da premašuju broj koji si odredio,47 možeš birati, no kako su biranici loši, novačenje ne može biti dobro. Često se pak dogodi da ih nema toliko da popune broj koji ti treba, 41 Tj. za marševski i za bojni poredak. 42 U originalu venire al delletto, od lat. delectus = izbor, novačenje. Machiavelli želi pravilnim izborom izbjeći opasnost da naoružani građani upotrijebe oružje za svoje sektaške borbe i za ugrožavanje legitimnog poretka. 43 Tj. vojni teoretičari na koje se Machiavelli oslanja u ocjenjivanju rimske vojne vještine: Flavije Vegecije, Sekst Julije Frontin (u čijem su djelu Stratagemata opisane vojne varke prije i za vrijeme bitke), Gaj Julije Cezar (De Bello Gallico) i Josip Flavije (De Bello Judaico). 44 Usp.: Flavije Vegecije, Epitoma Rei Militaris, 1, 2. 45 Machiavelli preuzima takvu tvrdnju od Aristotela (Politika, VII, 7), ali je kasnije korigira, navodeći da je ipak bitnija ljudska aktivnost i njezina motivacija, odnosno volja. 46 Tj. od dobrovoljaca. 47 Čest slučaj sa švicarskim najamnicima. Kondotjeri su se pogodili s pojedinim kantonom o određenom broju najamnika, ali je redovito broj samovoljno ponuđenih bio veći, što je i uzrokovalo kasniju nedisciplinu.

391

tako da, jer ih sve moraš primiti,48 to više nije novačenje nego unajmljivanje u vojnu službu. Tako se danas bez ikakva reda stvaraju vojske u Italiji i drugdje, izuzev Njemačke,49 jer, nitko se ne uzima u službu po naredbi vladara, nego prema slobodnoj volji onih koji žele ratovati. Pomislite sad koji bi se to običaji tih starih vojski mogli uvesti u tako sastavljenu vojsku! COSIM O: Kako bi onda trebalo postupiti? FABRIZIO: Onako kako sam rekao: odabrati među svojim podanicima, i to po odluci vladara. COSIM O: Bi li se među tako odabrane uvodio neki običaj starih? FABRIZIO: Dobro znate da bi', kad bi onaj koji ih vodi bio njihov vladar ili gospodar, ako bi to bila monarhija, ili građanin, a u staro vrijeme to je bio vojskovođa, ako bi to bila republika, jer je u protivnom teško dobro djelovati. COSIM O: Zašto? FABRIZIO: Reći ću vam kad za to bude vrijeme, a za sada neka vam bude dosta ovo: ne može se drukčije dobro djelovati. COSIM O: Budući da to novačenje valja provoditi u vlastitim zemljama, što mislite odakle je bolje uzimati vojnike, iz grada ili iz njegove okolice?50 FABRIZIO: Svi koji su o tome pisali slažu se da ih je bolje izabrati u okolici, jer su ti ljudi navikli na nedaće.51 Oni se s mukom prehranjuju, navikli su da budu na suncu i da bježe iz hladovine, znaju se služiti oružjem, znaju iskopati jamu, mogu nositi teret i nisu prepredeni i zli. No što se toga tiče, mislim da bi, jer ima dvije vrste vojnika, a to su pješaci i konjanici, pješake trebalo izabrati u okolici, a konjanike u gradovima.52 C OSIM O: Koliko stare biste vi odabrali? FABRIZIO: Odabrao bih, kad bih morao formirati novu vojsku, one između sedamnaeste i četrdesete godine, a kad bi vojska već postojala i ja je trebao obnoviti, odabrao bih same sedamnaestogodišnjake. C OSIM O: Ne razumijem baš tu razliku. FABRIZIO: Reći ću vam. Kad bih morao formirati vojsku tamo gdje je već ne bi bilo, izabrao bih sve najsposobnije ljude, samo da su u godinama za vojsku, da bi ih mogao podučiti, kako ja to kažem, no kad bih trebao obaviti novačenje tamo gdje ta vojska već postoji, izabrao bih, da je popunim, sve sedamnaestogodišnjake, jer bi drugi već odavno bili izabrani i određeni. COSIM O: Vi biste, dakle, to slično uredili kao što je u našim krajevima.53 48 To se dogodilo 1500. kod Pise, kad je Firenca za 50.000 dukata unajmila Švicarce i Gaskonjce Luja XII. Kad se vojska skupila u Parmi, ustanovljeno je da ima 1500 pješaka više, pa ih je Firenca morala dodatno platiti kako bi izbjegla nerede. Vidjeti: komentar G. F. Berardija, u: N. Machiavelli, Opere scelte, Roma, 1969. 49 Machiavelli idealizira i njemačku pješadiju, smatrajući da ona odgovara pojmu milicije koja je stvorena u »slobodnim zajednicama«. Usp.: N. Machiavelli, Ritratto di cose della Magna, i M. Hobohm, Machiavellis Renaissance der Kriegkunst, Berlin, 1913. 50 U originalu contado, okolica i gradsko zaleđe, koje je već dugo pod vlašću Firence, dok distretto čine noviji posjedi (pretežno urbane cjeline), kao Volterra, Pistoia, Arezzo, San Gimignano. Usp.: N. Machiavelli, Discorso dell’ordinare lo stato di Firenze alle armi. 51 Usp.: Flavije Vegecije, Epitoma rei militaris, I, 3.

52 Seljaci su, po Machiavelliju, manje podložni frakcijskim borbama i političkim bitkama od građana, pa se pješadija mora regrutirati iz kontada. Konjica bi u takvoj zamisli imala pomoćnu ulogu, što preokreće klasičnu koncepciju »komunalnih milicija«, gdje je glavna udarna snaga sastavljena od gradskog stanovništva. Usp.: P. Pieri, II Rinascimento e la crisi militare italiana, Torino, 1952. A. Gramsci smatra da je klasna implikacija sadržana u Umijeću ratovanja indikativna i za opću strukturu države: »Ako urbane klase žele spriječiti unutrašnji nered i vanjsku anarhiju, moraju se oslanjati na seljake kao masu i urediti sigurnu i odanu oružanu silu sasvim drukčijeg tipa nego što su to bile 'pustolovne družine’« (A. Gramsci, Note sul Machiavelli, sulla politica e sullo stato moderno, Torino, 1949). 53 Aludira na Machiavellijevu miliciju, koja je uspostavljena Ordinanzom (naredbom) iz 1506, nakon poraza pod Pisom. Reorganizacija je uspješno provedena i već nakon dva mjeseca je u Firenci održana smotra 400 pješaka

392

FABRIZIO: Dobro kažete. Istina je da bih ih naoružao, vodio, vježbao i izdavao im naredbe na način za koji ne znam da li ste ga vi slijedili. COSIM O: Dakle, vi hvalite stalni sastav? FABRIZIO: Zašto mislite da bih ga trebao osuđivati? COSIM O: Jer su ga mnogi mudri ljudi uvijek osuđivali. FABRIZIO: Proturječno je to što kažete da mudrac osuđuje stalni sastav; jer, čovjek može biti smatran za mudraca, ali da mu se u tome čini krivo. COSIM O: To, što se on loš pokazao, navodi nas da tako mislimo.54 FABRIZIO: Pazite samo da to ne bude vaša pogreška, a ne njegova,55 a to ćete uvidjeti prije no što vam kažem to mišljenje. COSIM O: Bit će nam to vrlo drago, no ipak bih vam želio reći zašto oni osuđuju stalni sastav kako biste to mogli bolje opravdati. Ovako oni kažu: nestalni sastav je ili nekoristan, pa ako se na njega oslonimo izgubit ćemo državu, ili je moćan, pa će nam je tako onaj koji njime upravlja lako moći oduzeti.56 Kao primjer navode Rimljane koji su tako što su imali vlastito oružje izgubili slobodu, navode Mlečane i kralja Francuske koji se, da ne bi morali slušati nekog svog građanina, služe tuđim oružjem, pa je kralj razoružao svoje narode da bi lakše njima mogao vladati. No, mnogo se više plaše beskorisnosti nego ovog. Za tu beskorisnost navode oni dva glavna razloga: prvi je što su nevješti, a drugi što moraju silom vojevati, jer, kažu da se stvari više ne mogu naučiti kad odrasteš, a na silu se nikad ništa dobra nije učinilo. FABRIZIO: Svi razlozi koje navodite svojstveni su ljudima koji poznaju stvari malo izdaljega, a to ću vam jasno pokazati. Najprije, kad je riječ o beskorisnosti, kažem vam da nema korisnije vojske nego što je vlastita, ni ti se vlastita vojska kako drugačije može urediti. A kako tu nema spora, ne bih na tome gubio mnogo vremena, jer nam svi primjeri iz stare povijesti idu naruku. No kako navodite neiskustvo i silu, reći ću vam da je istina da neiskustvo ne daje smionost, a sila ne stvara zadovoljstvo. Smionost i sigurnost stječu oni naoružanjem, vježbom i naređenjima, a to ćete vidjeti kad budem razvio ovu misao. A kad je riječ o sili, morate znati da ljudi koji dolaze u vojsku zbog vladareve naredbe ne treba da dođu ni posve silom, a ni posve kao dobrovoljci. Kad bi dolazili posve dobrovoljno, stvaralo bi to nedaće koje sam prije naveo — ne bi bilo novačenja i malo bi bilo onih koji bi išli u vojnike, a isto tako bi, kad bi se išlo samo silom, posljedice bile loše. Stoga valja izabrati srednji put, što znači ni posve silom ni posve dobrovoljno, nego da ih vodi poštovanje prema vladaru, zbog kojeg bi više strahovali od njegova prezira, nego od trenutne kazne. Uvijek će biti nužno da sila bude pomiješana s voljom, tako da se iz toga ne može izroditi nezadovoljstvo koje bi dovelo do loših posljedica. Ne kažem da zbog toga vojska ne može biti pobijeđena, jer su mnogo puta bile pobijeđene rimske vojske, a pobijeđena je bila i Hanibalova vojska, pa se može vidjeti da se ne može stvoriti takva vojska od koje bi se moglo očekivati da nikad ne bude poražena. Zato ti vaši mudri ljudi ne treba da mjere tu beskorisnost po tome što su jednom izgubili bitku,57 nego treba da misle da je, kao što je moguće izgubiti, moguće i pobijediti i ukloniti uzrok poraza. A kad bi išli za tim, našli bi da nedostatak nije u načinu, nego u sastavu koji nije bio dosegao savršenstvo. Kao što sam regrutiranih u Mugellu. Osnovano je i novo vojno nadleštvo, Devetorica oficira firentinske Ordinanze i milicije, čiji je sekretar postao Machiavelli. 54 Machiavellijevu Ordinanzu porazila je 1512. kod Prata nadmoćna španjolska vojska, nakon čega je pala republikanska vlada, i Medičejci su se vratili u grad. >5 Tj. pogreška je u organizaciji vlasti i u samim Firentincima, a ne u Ordinanzi. 56 Aristokratska opozicija optužila je Soderinija da uvođenjem Ordinanze želi stvoriti svoju osobnu vojsku. 57 Kod Prata, 1512. godine.

393

rekao, trebalo je da to onda isprave, i to ne osuđujući sastav nego ga popravljajući,58 a kako to valja činiti već ćete čuti. Što se tiče sumnje da bi zbog takva sastava mogao izgubiti državu, jer bi to učinio onaj koji bi tom sastavu stajao na čelu, odgovorit ću vam da je oružje koje su zakoni i red dali u ruke svojim građanima ili podanicima, dapače, uvijek bilo korisno i gradovi su dulje vrijeme ostajali netaknuti kad je tog oružja bilo, nego kad nije. Ostade Rim slobodan četiri stotine godina, a bio je naoružan, Sparta tako osam stotina godina, dok su mnogi drugi gradovi bivali razoružani i ostajali slobodni manje od četrdeset ljeta. Jer, gradovima je nužno oružje, pa kad nemaju vlastito uzimaju u službu tuđe, a javnom će dobru prije naštetiti strano nego vlastito oružje, jer je lakše potkupljivo i neki se građanin koji postane moćan može njime okoristiti. I s lakšim se poslom sučeljava, jer je lakše potčiniti nenaoružane ljude. Pored toga, svaki grad treba da više strahuje od dva neprijatelja nego od jednog. Grad koji se služi stranim oružjem mora istodobno strahovati od tuđina kojeg je uzeo u službu i od građanina, a da je zaista tako, podsjetit ću vas na ono što sam maločas rekao o Francescu Sforzi. Grad koji se služi vlastitim oružjem mora strahovati samo od svog građanina.59 Ali, od svih razloga koji bi se mogli izložiti, poslužit ću se ovim: nitko nikad nije uredio republiku ili kraljevinu a da nije mislio da je zadaća onih koji je obitavaju i njena obrana. A da su Mlečani u tome bili mudri kao i u drugim njihovim odlukama, bili bi napravili novu svjetsku monarhiju. Još goru osudu oni zaslužuju, jer su ih njihovi prvi zakonodavci bili naoružali. No kako nisu imali posjeda na kopnu, bili su spremni za rat na moru, gdje su vješto vodili ratove i s oružjem u ruci proširili svoju domovinu. Ali, kad je došao čas da su morali povesti rat na kopnu i obraniti Vicenzu, kamo su morali poslati nekog svog građanina da se bori na kopnu, uzeli su u službu markiza od Mantove.60 Taj im je krivi potez onemogućio da se dalje, do neba, šire. Ako su to učinili zato što su znali voditi rat na moru, pa se nisu usuđivali da ga vode na kopnu, loše su to učinili, jer bi kapetan na moru, koji je navikao da se bori s vjetrovima, valovima i ljudima, lakše postao kapetan na kopnu, gdje se borba vodi samo s ljudima, nego što bi bilo obratno.61 Tako moji Rimljani, koji su znali ratovati na kopnu a ne na moru, kad su se zaratili s Kartažanima koji bijahu moćni na moru, nisu u službu uzeli Grke ili Španjolce koji su na more navikli, nego su tako postupali sa svojim građanima kao kad su ih slali u boj na kopnu i - pobijedili. Ako su to učinili zato da neki njihov građanin ne bi postao tiranin, bila je to neosnovana strepnja, jer pored onih razloga što sam ih maloprije naveo, ako građanin koji je bio naoružan za rat na moru nije postao tiranin u gradu smještenom na moru, još manje bi to mogao učiniti pomoću kopnenog oružja. Tako su trebali vidjeti da oružje u rukama njihovih građana ne može od njih učiniti tirane, nego da grad tiraniziraju krive vladine odluke, a kako je njihov grad imao dobru vladu, nisu se trebali bojati svog oružja. Donijeli su tako neopreznu odluku, zbog koje su izgubili mnogu slavu i sreću. Što se tiče pogreške kralja Francuske,62 koja se očituje u tome što mu narodi nisu spremni za rat (što ti vaši navode kao primjer), svi, ako izuzmemo poneku posebnu pristranost, drže da je u tome nedostatak tog kraljevstva i 58 Ovdje je ordinarna prevedena sa sastav. Uzrok lošeg sastava ovaj put nisu loši zakoni, nego poredak, tj. tip vladavine. 59 Za razliku od drugih suvremenika, Machiavelli gleda na svoj grad kao na poprište oštre unutrašnje borbe između stranaka, frakcija i klasa. Usp.: V. Masiello, Classi e stato in Machiavelli, Bari, 1971. 60 Gianfrancesco Gonzaga (1366-1407) sklopio je savez s Venecijom da se oslobodi milanskoga gospodstva. Mlečani su osvojili 1504. Vicenzu, kojom je vladao Francesco Novello da Carrara, a godinu kasnije zauzeli su i Veronu i Padovu. Usp.: Firentinske povijesti, I, 24. 61 Ovu tezu preuzima i proširuje Francesco Maria I della Rovere u svojem traktatu Discorsi militari, Ferrara, 1583. 62 Usp.: Vladar, XIII.

394

da ga upravo ta nesmotrenost čini slabim. No ja sam se pretjerano udaljio, a možda sam se udaljio i od svoje namjere, ali učinio sam to da bih vam odgovorio i dokazao da se ne valja pouzdati u drugo oružje osim u vlastito, da se vlastito oružje ne može urediti nego uvođenjem stalnog sastava te da se na druge načine nigdje ne mogu uvoditi drugi oblici vojske ni vojna disciplina. Ako ste čitali o uređenjima što su ih prvi kraljevi uveli u Rim, ponajprije Servije Tulije,63 vidjet ćete da staleški poredak nije drugo doli naredba kojom se odmah može sastaviti vojska za obranu grada. No, vratimo se našem novačenju. Ponavljam, kad bih morao obnoviti jedan stari stroj, uzeo bih sedamnaestogodišnjake, a kad bih morao sastaviti novi, uzeo bih vojnike u dobi između sedamnaest i četrdeset godina da bi mi odmah mogli služiti. COSIM O: Biste li ih birali tako da pazite kojim se vještinama bave? FABRIZIO: Ti pisci64 tako rade, jer neće da uzmu ptičare, ribare, kuhare, svodnike,65 niti bilo koje druge veseljake, a uzimaju, pored zemljoradnika, kovače, potkivače, drvodjelje, mesare, lovce i slične. Ali ja ne bih pravio velike razlike, pretpostavljao prema zanatu koliko je čovjek dobar, nego bih mislio kako ću ga što bolje upotrijebiti. Zato su seljaci koji su navikli da obrađuju zemlju najkorisniji od svih, jer je od svih vještina ta u vojskama najpotrebnija. Poslije njih dolaze kovači, drvo­ djelje, potkivači, kamenoresci, kojih je dobro imati više, jer njihova vještina dobro dođe u mnogim prilikama, a veoma je dobro imati takvog vojnika od kojeg možeš imati dvostruke koristi. COSIM O: Po čemu se raspoznaju oni koji su sposobni i oni koji su nesposobni za vojsku? FABRIZIO: Govorit ću o tome kako se izabire novi sastav od kojeg se kasnije stvara vojska, jer ćemo posebno govoriti o izboru koji treba provesti kad se obnavlja stari sastav. Stoga kažem da se za dobrotu onog kojeg izabireš za vojnika može znati ili na osnovi iskustva, preko nekog njegovog odličnog djela, ili na osnovi pretpostavke. Dokaza o vrlini ne može biti u ljudi koji se izabiru kao novi i koji još nikad nisu bili birani, a takvih je malo ili ih uopće nema u sastavima koji se izabiru kao novi. Kako nema tog iskustva, nužno je pribjeći pretpostavci, a ova se stvara na temelju dobi, vještine i izgleda. O prvim dvjema smo već govorili, ostaje nam da kažemo nešto o ovom trećem. Neki su htjeli da vojnik bude visok, a među njima je bio Pir, drugi su ih birali prema tjelesnoj snazi, a tako je radio Cezar. Krepkost tijela i duha može se pretpostaviti po građi udova i po tome koliko je skladan izgled. Zato oni koji pišu o tome66 kažu da valja da su mu oči žive i vesele, vrat žilav, prsa široka, ruke mišićave, prsti dugi, da nema trbuha, da je oblih bokova, mršavih nogu i stopala, jer ti dijelovi tijela čovjeka čine okretnim i jakim, a to su obilježja koja su kod vojnika poželjnija od bilo kojih drugih. Najviše valja voditi brigu o vladanju, u njemu treba biti časti i srama, jer će inače vojnik sijati neslogu i biti potkupljiv, jer svi se slažu da u nečasnom odgoju i u besramnom duhu ne može biti vrline koja bi se po nečemu mogla pohvaliti. Čini mi se da nije suvišno, dapače, mislim da je potrebno kako biste shvatili značaj tog novačenja, da vam kažem kako su rimski konzuli na početku svojeg vladanja odabirali rimske legije. Kako su zbog stalnih ratova bili pomiješani veterani s novim ljudima, oni su 63 Šesti rimski kralj Servije Tulije (578-535. god. pr. n. e.) donio je ustav osnovan na cenzusu i na podjeli građana, patricija i plebejaca na klase i centurije. Reforma Servija Tulija je prava politička revolucija, kojom završava prijelaz na državu, kako navodi F. Engels u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države. Machiavelli se koristi opisom Tita Livija, Ab Urbe condita historia Rotnae, I, 47. 64 Misli na Flavija Vegecija, nav. dj. I, 7. 65 L. A. Burd konstatira da Machiavelli površno prepisuje Vegecijev original, u kojemu stoji linteones = tkači, i umjesto toga čita lenones, što znači svodnici, što i unosi u svoj tekst! 66 Flavije Vegecije, nav. dj., I, 6.

prilikom novačenja mogli prosuđivati prema iskustvu kod starih, a na osnovi pretpo­ stavke kod novih. No, valja upamtiti sljedeće: ta se novačenja obavljaju ili da bi se vojskom odmah poslužilo, ili da bi se odmah uvježbala, a poslužilo bi se njome kad za to dođe vrijeme. Govorio sam i govorit ću o onome što valja činiti da bi se ona upotrijebila kad za to dođe vrijeme, jer vam kanim pokazati kako se može urediti vojska u zemljama gdje je inače nema i gdje se ne mogu vršiti novačenja da bi se vojska odmah upotrijebila, dok u onim zemljama gdje je običaj da vladar ima vojsku ona može poslužiti odmah, što je bio običaj u Rimu, a danas je u Svicaraca. Jer, ako i ima novih ljudi prilikom novačenja, još uvijek je mnogo onih koji su svikli na to da budu u vojničkom stroju, pa kad se novi i stari pomiješaju čine dobar i jedinstven korpus, premda su carevi — kad su počeli držati strojeve vojnika u miru — nadredili novim vojnicima (koje su nazivali regrutima)67 učitelja koji ih je uvježbavao, što se može vidjeti iz života cara Maksimina.68 Dok je Rim bio slobodan, te su se vježbe organizirale u gradu, a ne u vojnim logorima, pa kako su u gradovima bile uobičajene vojne vježbe za mladiće, oni su bili tako navikli na tu tobožnju vojsku, da su lako mogli služiti pravu. No kako su kasnije carevi prekinuli te vježbe, morali su se poslužiti načinima koje sam vam opisao. Što se, pak, tiče rimskog načina novačenja, kad su rimski konzuli koji su bili zaduženi za ratovanje preuzeli vlast, želeći urediti svoje vojske (jer običaj je bio da svaki od njih ima dvije legije rimskih podanika, a to je bila jezgra njihovih vojski), odredili su dvadeset četiri vojna tribuna, od kojih su predlagali šestoricu za svaku legiju, a oni su obavljali službu koju danas vrše oni što ih mi zovemo glavnim zapovjednicima vojske.69 Okupili bi zatim sve Rimljane koji su bili sposobni da nose oružje i dovodili tribune iz pojedine legije, odvojene jedne od drugih. Zatim se biralo pleme70 gdje će se najprije obavljati novačenje, iz tog su se plemena birala četvorica najboljih, prvog su birali tribuni prve legije, od ostale trojice jednog su birali tribuni druge legije, od ostale dvojice jednog su birali tribuni treće, a za posljednjeg je bila na redu četvrta legija. Nakon ove četvorice birala su se druga četvorica, od kojih su najprije jednog birali tribuni druge legije, drugog oni iz treće, trećeg oni iz četvrte, a četvrti je ostajao za prvu legiju. Zatim su se birala nova četvorica, prvog je birala treća, drugog četvrta, trećeg prva, a četvrti je ostajao prvoj legiji. Tako je išao po redu taj izbor, koji je na taj način bio ravnomjeran, a legije su bile izjednačene.71 I kao što smo prije rekli, to se novačenje moglo obavljati da bi se odmah primijenilo, jer se obavljalo među ljudima od kojih su mnogi imali iskustva u pravoj vojsci, a svi u tobožnjoj, tako da se to novačenje moglo obavljati i na osnovi pretpostavke i na osnovi iskustva. Ali, tamo gdje treba urediti posve novu vojsku, gdje ljude valja na vrijeme izabrati, to se novačenje može provesti samo na osnovi pretpostavke, po godinama i izgledu. COSIM O: Mislim da je sve što ste rekli istina. No prije nego što pređete na drugo razmatranje, želio bih vas upitati nešto čega ste me sjetili kada ste rekli da bi novačenje koje bi se vršilo tamo gdje ljudi nisu vični vojevanju temeljilo na pretpostavci. Jer, često sam čuo kako se kude naši strojevi, i to ponajviše zbog broja, jer mnogi kažu da bi u njima trebalo biti manje vojnika, a rezultat bi bio sljedeći: bili bi bolji i bolje odabrani, 67 U originalu: Tironi. 68 Gaj Julije Ver Maksimin (vladao od 235. do 238. god.), prozvan Tračan, prvi car koji je karijeru započeo kao običan vojnik. Stao je na čelo zavjere protiv Aleksandra Severa i poslije njegova ubojstva postao car, ali su ga kasnije ubili njegovi vojnici. Borio se protiv Dačana i Sarmata. Vidjeti: Vladar, XIX. Machiavelli se, vjerojatno, poslužio Maksiminovim životopisom Julija Kapitolina. 69 U originalu connestabile, po Ordinanzi iz 1506. zapovjednik kojem je podređeno pet »zastava« što su se prikupljale u pet okruga (podesterie). Usp.: Discorso dell’ordinare lo stato di Firenze alle armi. 70 Rimsko stanovništvo bilo je podijeljeno u četiri triba (plemena). 71 Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 19. i 20.

396

ne bi se toliki ljudi dovodili u nevolju, moglo bi ih se pokatkad i nagraditi, tako da bi bili zadovoljniji, a i lakše bi se njima vladalo. Stoga bih želio čuti vaše mišljenje o tome biste li vi bili za veću ili manju brojnost i kako biste birali vojnike u jednom i u drugom slučaju. FABRIZIO: Nesumnjivo je bolje i potrebnije više vojnika, bolje reći, gdje ih ne može biti velik broj, ne može se urediti savršen poredak, pa ću lako pobiti sve razloge što ih ti navode. Držim, kao prvo, da mali broj vojnika tamo gdje ima mnogo naroda, kao što je u Toskani, ne znači da su to najbolji, niti da je novačenje bilo probranije. Jer, ako biste prilikom odabira prosuđivali prema iskustvu, u tom biste kraju našli vrlo malo onih koji bi došli u obzir, bilo zato što ih je malo bilo u ratu, bilo zato što je među njima još manje onih koji su dokazali da zaslužuju biti odabrani prije no drugi, tako da je za onog koji na sličnim mjestima izabire bolje da zanemari iskustvo i ravna se prema pretpostavci. Dakle, kad se netko nađe u takvoj potrebi, kako da odlučim kad preda me dođe dvadeset mladića dobra izgleda kojeg da uzmem, a kojeg ne? Stoga sam čvrsto uvjeren da bi svaki čovjek priznao da će manje pogriješiti ako ih uzme sve da bi ih naoružao i uvježbao, ne mogavši unaprijed znati koji su bolji, da bi potom proveo sigurniji odabir kad kroz vježbu bude upoznao u kojima je od njih više duha i života. Tako je, ako sve uzmete u obzir, posve pogrešno u tom slučaju odabrati nekolicinu da bi se dobili najbolji. Što se tiče manjih nevolja za zemlju i ljude, držim da vojnički strojevi, bili oni mnogobrojni ili malobrojni, ne stvaraju nikakve nedaće, jer takav poredak ne sprečava i ne onemogućuje ljude da se bave svojim stvarima, nego ih samo obavezuje da se okupe za neradnih dana da bi vježbali. To ne šteti ni zemlji ni ljudima, dapače, mladima čini zadovoljstvo, jer umjesto da za prazničnih dana ružno besposli­ čare na sastajalištima, mogli bi sa zadovoljstvom obavljati te vježbe, jer pored toga što je lijepo vidjeti kako se rukuje oružjem, mladež to i zabavlja. A za plaćanje manjeg broja ljudi, koji bi tako bili poslušniji i zadovoljniji reći ću vam da se ne može imati tako malobrojan stroj koji bi stalno bio plaćen i to tako da ih ta plaća zadovoljava. Na primjer, kad bi se htjela urediti vojska od pet tisuća pješaka i kad bi se oni željeli platiti onoliko koliko bi ih zadovoljilo, valjalo bi im dati bar deset tisuća dukata mjesečno. Kao prvo, toliko pješaka nije dovoljno da čini vojsku, a ni država ne može podnijeti toliki izdatak; s druge strane, to nije dovoljno da ljudi budu zadovoljni i obavezni toliko da se mogu upotrijebiti po vlastitoj volji. To znači da bi se tako mnogo potrošilo, snage bi bile slabe, a ne bi ih bilo dovoljno ni da te obrane, ni da izvedu bilo kakav tvoj naum. Kad bi im dao više, ili kad bi više njih uzeo, još bi ih teže mogao platiti. Kad bi im dao manje, ili ih manje uzeo, toliko bi manje zadovoljstva u njima bilo, ili bi ti toliko manje bili korisni. Stoga oni koji misle da mogu sastaviti stroj i platiti ga dok su vojnici kod svoje kuće, misle o nemogućim i beskorisnim stvarima. Ali, platiti ih valja kad se vode u rat. Premda bi zbog takva reda oni kadšto trpjeli za vrijeme mira (što ja ne vidim), postojala bi zauzvrat sva ona dobra koja uređena vojska daje svojoj zemlji, jer bez nje ništa nije sigurno.72 Odatle proizlazi da onaj koji želi malobrojnu vojsku da bi je mogao platiti, ili iz bilo kojeg drugog razloga što ste ga naveli, o tome ništa ne zn i, jer, što također potvrđuje moju misao, svaki će ti se brof smanjiti zbog nebrojenih ljudskih prepreka, tako da ti mali broj ničemu ne može poslužiti. Pored toga, ako imaš velik stroj, možeš po vlastitom izboru upotrijebiti manji ili veći broj ljudi. I još,,1on ti služi neposredno, ali i zato da budeš na glasu, a uvijek ćeš više biti na glasu ako ih bude više. Tome valja dodati da će, jer se strojevi osnivaju zato da bi ljudi bili uvježbani, ako 72 Jaka država mora se osnivati na vlastitom oružju i na strahopoštovanju što ga to oružje izaziva kod drugih država. Usp.: S.Bertelli, komentar u: N.Machiavelli, Dell’Arte della Guerra, Milano, 1961.

3 97

izabereš malo ljudi s velikog područja, oni biti jedan od drugog udaljeni, tako da im veoma štetiš kad ih okupljaš da bi ih uvježbavao, a bez te vježbe stroj je beskoristan, što ćemo, kad za to dođe čas, pokazati. COSIM O: Dovoljan je odgovor što ste mi ga dali, no sad bih želio da riješite još jednu moju sumnju. Oni kažu da tako mnogo naoružanih ljudi stvara zbrku, neslogu i nered u zemlji. FABRIZIO: To je također pogrešno mišljenje, zbog razloga koji ću vam reći. Ljudi koji su pod oružjem mogu izazvati nered na dva načina: ili među sobom, ili protiv drugih. Tamo gdje sam red to već ne sprečava, to se lako može ukloniti, jer što se tiče nesloge među njima, red će je izgladiti a ne potpiriti, budući da im, kad uređujete stroj, dajete oružje i vođe. Ako je zemlja, međutim, tako neratoborna, tako da kod njenih ljudi nema oružja, i ako je toliko ujedinjena da nema ni vođa, taj će ih poredak učiniti žešćima prema neprijatelju, ali ih neće razjediniti, jer ljudi u dobrom poretku, naoružani i nenaoružani, poštuju zakone i neće se okrenuti protiv vladara,73 samo ako vođe što ste ih postavili to ne izazovu, a kako to valja činiti, sad ćemo reći. No ako je zemlja u kojoj uređujete stroj borbena i razjedinjena, jedino ih taj poredak može ujediniti, jer oružje i vođe služe samo njima, zato što je to oružje neupotrebljivo za rat, a vođe siju neslogu. A taj im red pruža oružje za ratovanje i vođe koji će izgladiti neslogu, jer čim netko u toj zemlji pretrpi uvredu, obraća se svom vođi koji ga, da bi održao svoj dobar glas, potiče na osvetu, a ne na pomirenje. Suprotno tome djeluje javni vođa, jer tako izbjegava uzroke nesuglasica i stvara osnovu za jedinstvo, ujedinjene i slabe pokrajine gube plašljivost i ostaju jedinstvene, a razjedinjene i nesložne se ujedinjuju, pa se ta žestina kojom se bez ikakva reda služe obrne u javno dobro.74 Što se pak želje tiče da ne naštete drugima, valja uzeti u obzir da to mogu učiniti samo preko vođa koji su im nadređeni. A da vođe ne bi izazvale nerede, valja se pobrinuti da ne steknu isuviše autoriteta nad vojnicima. Morate znati da se taj autoritet stječe ili prirodno ili slučajem. Kad je riječ o prirodi, korisno je pobrinuti se da onaj koji je rodom iz nekog mjesta ne bude nadređen ljudima odatle, nego da bude vođa u onim krajevima s kojima nije nimalo prirodno povezan. Sto se tiče slučaja, stvari treba urediti tako da se svake godine vođe mijenjaju u upravljanju, jer stalna vlast nad istim ljudima stvara međusobnu povezanost i može se lako okrenuti protiv vladara.75 Koliko su te promjene koristile onima koji su ih primjenjivali, a koliko je drugima štetilo to što nisu može se vidjeti na primjerima Asirskog Kraljevstva i Rimskog Carstva. Asirsko je Kraljevstvo trajalo tisuću godina bez pobuna i građanskih ratova, a to je bila posljedica zamjene mjesta koju bi svake godine obavile vođe zadužene za brigu o vojskama. Drugi je razlog bio zbog kojeg je u Rimskom Carstvu, nakon Cezarove smrti, došlo do mnogih građanskih ratova među vojskovođama i do brojnih urota samih vođa protiv careva, to što su ti vojskovođe zapovijedali uvijek na istom mjestu. Da su neki od prvih careva, ili neki od onih koji su bili na glasu po svojoj vladavini, poput Hadrijana, M arka, Severa76 i njima sličnih to uvidjeli, da su uveli običaj da premještaju vojskovođe u tom carstvu, ono bi zasigurno 73 Machiavelli ne strahuje od pobune protiv vladara ako vladaju dobar poredak i dobri zakoni. 74 »Javni vođa« u ovom je slučaju idealni vladar, koji mora dovesti do stvaranja jake države, po čemu je Machiavelli teoretičar moderne, apsolutne države. 75 Ovdje Machiavelli pokušava primijeniti princip rotacije zapovjedništva kao garancije da neće biti zloupotrebe vojne sile, ali griješi jer politički sistem Firence primjenjuje na svoju organizaciju. Vidjeti: P. Pieri, Dell’Arte della Guerra, u: La Guerra e la milizia, u redakciji F. Graziolija i G. Volpea, Roma, 1937. 76 Hadrijan (vladao od 117. do 138. god.) proveo je vojnu reformu i počeo regrutirati u svoje legije i stanovnike provincija. Marko Aurelije (vladao od 161. do 180. god. n. e.), pod kojim je rimska vojska postigla punu borbenu sposobnost, i Septimije Sever (193-211), koji je demokratizirao vojsku, izjednačio položaj svih legija s položajem pretorijanske garde i omogućio svakom vojniku da napreduje i da postane centurion, čak i vitez.

398

bilo mirnije i trajnije, jer bi vojskovođe imali manje prilike da se bune a carevi da strahuju, dok bi Senat, kad bi izostalo nasljeđivanje, imao više autoriteta prilikom izbora cara, pa bi tako i njegov autoritet bio bolji. No loši se običaji teško iskorjenjuju, što zbog neznanja, što zbog ljudskog nemara, a ne pomažu ni loši ni dobri primjeri. COSIM O: Ne znam da li sam vas ovim pitanjima udaljio od slijeda vašeg izlaganja, jer smo od novačenja dospjeli do drugog razmatranja, a da se maloprije nisam ispričao mislim da bih i prijekor mogao zaslužiti. FABRIZIO: Neka vas to ne smeta. Ovo je razmatranje nužno ako želimo rasprav­ ljati o vojnom sastavu, koji sam zato što ga mnogi kude morao opravdati, jer držim da mora doći do ovog prvog dijela novačenja. Prije no što pređem na druge dijelove, htio bih reći nešto o izboru konjanika. Kod starih se taj izbor vršio među najbogatijima, vodilo se računa i o čovjekovim godinama i o njegovim vrlinama, a biralo ih se tri stotine po legiji, tako da rimskih konja u svakoj konzularnoj vojsci nije bilo više od šest stotina. COSIM O: Da li biste vi osnovali konjički stroj koji bi kod kuće vježbao, da ga s vremenom možete upotrijebiti? FABRIZIO: Dapače, to je nužno, a drugačije se ne može ako hoćete da on ima vlastito naoružanje, tako da ne morate birati one čija je to vještina. COSIM O: Kako biste ih birali? FABRIZIO: Oponašao bih Rimljane.77 Birao ih od najbogatijih, vođe bih im dao kako se danas daju i drugima, naoružao ih i vježbao. C OSIM O: Dobro bi bilo davati im neku naknadu! FABRIZIO: Slažem se, no tek toliku kolika im treba da prehrane konja, jer ako svojim podanicima nametneš troškove, mogli bi se početi žaliti na tebe. Potrebno bi, međutim, bilo platiti im konja i njegove troškove. COSIM O: Koliko bi ih bilo i kako biste ih naoružali? FABRIZIO: Zašli ste sad u drugo područje. Reći ću vam kad budemo o tome, no prije vam moram kazati kako valja naoružati pješake, ili kako ih pripremiti za bitku.

77 Prije vojnih reformi Hadrijana i Septimija Severa u konjicu su se izabirali najbogatiji građani i posjednici sa sela. Vidjeti: T. Mommsen, Romische Geschichte, Berlin, 1854-1885 (tal. prijevod Stona di Roma, Milano, 1962).

DRUGA KNJIGA Kad se odaberu ljudi, mislim da je nužno naoružati ih, a da bi se to učinilo mislim da je potrebno ispitati kakvo su oružje nosili stari i od toga izabrati najbolje. Rimljani su svoje pješadije dijelili na teško i lako naoružane. Lako naoružane pješake nazivali su velitima. Tu su spadali svi oni koji su gađali praćkom,78 samostrelom i kopljem, a većina ih je za zaštitu imala pokrivenu glavu i neki mali štit u ruci. Oni su se borili izvan strojeva, odvojeni od oklopnika, čija se oprema sastojala od kacige koja im je bila do ramena, oklopa koji je sa svojim naborima dosezao do koljena, noge i ruke su im bile zaštićene štitnicima; narukvicama, sa štitom u ruci dugim dva lakta79 i širokim jedan, koji je odozgo imao željezni krug da bi odbio udarac i još jedan krug odozdo da se ne bi istrošio vukući se po zemlji. Za napad su imali opasan mač na lijevom boku koji je bio lakat i po dug, a na desnom je boku bio bodež.80 U ruci su imali takozvano rimsko koplje81 i kad bi započeo sukob bacali su ga na neprijatelja. To je to važno rimsko oružje pomoću kojeg su osvojili čitav svijet. Premda im neki stari pisci, pored navede­ nog oružja, u ruke stavljaju i motku, poput lovačkog koplja, ja ne znam kako se onaj koji drži štit može služiti teškom motkom, jer zbog štita se njome ne može rukovati objeručke, a jednom rukom se ne može ništa učiniti zbog njezine težine. Pored toga, boriti se u gomili i u strojevima s motkom u ruci posve je beskorisno, osim u prvom redu gdje ima toliko mjesta da se pruži cijela motka, a to se u unutarnjim strojevima ne može učiniti, jer se jedinice stalno sužavaju, a to ću vam reći kad budemo govorili o njihovu bojnom poretku. Od toga se manje strahuje, premda je i to nezgodno, nego od proširivanja, gdje je opasnost očita. Stoga je svako oružje koje po duljini prelazi dva lakta beskorisno na uskom prostoru, jer ako imate motku i želite se njome poslužiti objema rukama, i neka vam štit ne smeta, ne možete njome raniti neprijatelja koji je tik pred vama. Ako je uhvatite jednom rukom, da biste se mogli služiti štitom, moći ćete je uhvatiti tek u sredini, pa će vam toliki dio motke biti straga da će vas oni iza vas ometati da njom rukujete. A da je istina da Rimljani ili nisu imali te motke ili su ih, ako su ih nosili, malo upotrebljavali, pročitajte o svim bitkama koje slavi u svojoj Povijesti Tito Livije, pa ćete vidjeti kako se u njima veoma rijetko spominju motke, dapače, on kaže da bi se nakon što bi bacili koplje laćali mača. No zanemario bih te motke i zadržao se, kad je riječ o Rimljanima, kod mača za napad, a za obranu kod štita i drugog prije spomenutog oružja. Grci se nisu tako teško naoružavali za obranu kao Rimljani, ali su 78 Tzv. funditores nisu bili sastavni dio rimske legije, već su pripadali pomoćnim jedinicama, ili su bili najamnici. Samostrel je služio za bacanje kamena, i zvao se manu-ballista. Koplje je, zapravo, bilo strelica oštro zašiljenoga vrha koji bi se iskrivio pri prvom udaru. Vidjeti: Marquardt und Mommsen, Handbucb der romischen Altertbiimer, Leipzig, 1884. 79 Tzv. firentinski lakat iznosio je 58 centimetara. 80 Mač, tzv. gladius hispaniensis, bio je, po Josipu Flaviju, na lijevom boku (D e Bello judaico, III, 5), a pugius (grčki xifidion) na desnom, dok je kod Polibija ( Historiae, VI, 22-23) obrnuto. 81 Tzv. pilum, odnosno basta.

400

se za napad više oslanjali na motku nego na mač, osobito makedonske falange koje su nosile motke zvane sarise,82 duge čak deset lakata, a pomoću njih su otvarale neprija­ teljske redove i čuvali strojeve u svojim falangama. Pa premda neki pisci vele da su imali i štit, ne znam, zbog razloga koje sam prije naveo, kako su mogle zajedno ići sarise i štitovi. Osim toga, ne sjećam se da se u bici koju je Paul Emilije vodio s Perzejem, makedonskim kraljem,83 spominju štitovi, a spominju se sarise i teškoće koje je imala rimska vojska da ih svlada. Stoga držim da je makedonska falanga bila poput današnjih švicarskih jedinica, kojima je sva snaga i moć u kopljima. Pored oružja, Rimljani su pješake resili perjanicama, što se sviđa prijateljima, a mrsko je neprijateljima te vojske.84 U doba prve rimske starine oružje je konjanika bio okrugli štit, glava im je bila pokrivena, i to je bilo sve oružje. Nosili su mač i motku sa željeznim šiljkom samo sprijeda, a bila je duga i tanka. Zbog toga nisu mogli držati štit, a motka bi se u letu skršila, pa bi tako nenaoružani postajali meta za ranjavanje. Kasnije, s vremenom, naoružali su se kao pješaci, no štit im je bio kraći i četvrtast, a motka čvršća i s dva šiljka, tako da bi se ako jedan otpadne mogli služiti drugim.85 Takvim oružjem pješadije i konjice osvojili su moji Rimljani cijeli svijet, pa je zbog tih očitih rezultata vjerodo­ stojna tvrdnja da su bili najbolje naoružana vojska svih vremena. O tome na mnogim mjestima u svojoj Povijesti svjedoči Tito Livije. Kad uspoređuje rimsku s neprijateljskim vojskama kaže: »Ali, Rimljani su po vrlini, oružju i disciplini bili nadmoćniji«,86 pa sam zato potanko raspravljao o oružju pobjednika, a ne pobijeđenih. Čini mi se da je dobro kazati nešto o načinu sadašnjeg naoružavanja. Pješaci imaju za obranu željezni pancer, a za napad koplje dugo devet lakata koje zovu pika, s mačem o boku koji je na vrhu više zaobljen nego oštar. To je uobičajeno oružje današnjih pješaka, jer malo ih ima kojima su zaštićene noge i ruke, a glava nije uopće zaštićena, a ti malobrojni umjesto pike nose helebardu, čija je motka, kao što znate, duga tri lakta, a željezni joj je dio u obliku sjekire. Među njima su i zaduženi za pucanje koji paljbom čine ono što su nekoć radili praćkom i samostrelom. Takav su način naoružavanja pronašli njemački narodi, u prvom redu Švicarci koji su, budući da su siromašni a žele živjeti slobodni, morali, a i danas moraju, pružati otpor ambicijama njemačkih vladara. Ovi su, zato što su bogati, mogli hraniti konje, što oni narodi zbog siromaštva nisu mogli činiti, pa se tako zbilo da, kako su bili pješaci, a htjeli su se obraniti od neprijatelja na konjima, potraže u bojnim strojevima starih oružje koje bi ih obranilo od razjarenih konja. Tako potrebiti, oni su ili zadržali ili pronašli stare načine obrane bez kojih je, sa čim će se složiti svaki oprezan čovjek, pješadija posve beskorisna. Tako su se naoružali oružjem koje služi ne samo da zaustavi konje, nego i da ih pobijedi. A zbog tog oružja i tog načina postali su Nijemci tako smioni, da bi njih petnaest ili dvadeset tisuća napali bilo koji broj konja, a to se u posljednjih dvadeset pet godina često događalo. Toliko su bili veliki primjeri njihove vrline zahvaljujući tom oružju i tom načinu ratovanja, da ih je nakon dolaska kralja Karla u Italiju87 svaka nacija oponašala, pa su španjolski vojnici stekli veliki ugled. 82 O naoružanju i sastavu makedonskih falangi vidjeti: Polibije, nav. dj., XVIII, 30-32. Polibije tvrdi da su makedonski vojnici bili naoružani i laganim štitom. 83 Lucije Paulo Emilije, rimski konzul koji je u bici kod Pidne 168. god. pr. n. e. pobijedio Perzeja, sina makedonskog kralja Filipa V. Usp.: Rasprave. . III, 25. 84 Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 23. 85 O naoružanju rimske konjice Polibije govori u 25. poglavlju. 86 Tito Livije, nav. dj., IX, 17. i 19. 87 Kampanja Karla VIII u Italiji 1494. godine odlikovala se briljantnom taktikom, iako je Aleksandar VI ironizirao Karlovo vojno umijeće izjavom da je on osvojio Italiju »kredom svojih komornika«; Ludovico Moro smatrao se Karlovim učenikom u pitanjima taktike. Vidjeti: P. Pieri, II Rinascimento e la crisi militare italiana, Torino, 1952. 26

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

401

COSIM O: Koje oružje više cijenite, njemačko ili starorimsko? FABRIZIO: Starorimsko, bez sumnje, a reći ću vam koje su dobre i loše osobine jednog i drugog. Tako naoružani njemački pješaci mogu se oduprijeti i pobijediti konje, brži su pri kretanju i postrojavanju zato što nisu natovareni oružjem. S druge strane, izloženi su svim udarcima, izdaleka i izbliza, zato što su nenaoružani; ne mogu se upotrijebiti u borbama u ravnici niti u bici u kojoj se pruža snažan otpor. No Rimljani su znali odbiti i pobijediti konje, isto kao i ovi, zaštićeni su bili od udaraca izbliza i izdaleka jer su bili pokriveni oružjem, bolje su mogli tući i podnositi udarce jer su imali štitove, u gužvama su se spretnije mogli služiti mačem nego ovi pikom, jer ako su i imali mač a bili bez štita, on im je bio beskoristan. Mirno su mogli napadati u ravnici, jer im je glava bila pokrivena, a još su je bolje mogli zaštititi štitom. Tako da drugih poteškoća nisu imali osim težine oružja i neugode što su ga morali nositi. No sve su to svladavali tako što su tijelo navikli na neudobnosti i očvrsnuli ga da može izdržati napore. A vi znate da ljudi ne trpe zbog teškoća koje su navikli podnositi. I morate shvatiti ovo: da se pješaci mogu naći u boju i s pješadijom i s konjicom, a beskorisni će biti oni koji ili neće moći odbiti konjicu, ili ako je uspiju odbiti, budu morali strahovati od pješadije koja je bolje naoružana i postrojena od njihove. Ako sad razmotrite njemačku i rimsku pješadiju, vidjet ćete da Nijemci, kao što smo rekli, svladavaju konjicu, no veliki je nedostatak kad se bori postrojena kao njihova i naoružana kao rimska. Toliki da je prednost jedne nad drugom sljedeća: Rimljani mogu nadjačati pješake i konjanike, a Nijemci samo konjanike.88 COSIM O: Želio bih da date kakav osobit primjer kako bismo to bolje razumjeli, FA BRIZIO: Ovako: često ćete u našoj povijesti naći da su rimski pješaci pobijedili nepregledne konjice, ali nikad nećete naći da su njih pobijedili drugi pješaci zbog nekog nedostatka u njihovu oružju ili zbog prednosti u neprijateljevu. Jer, da je u njihovu oružju bilo mane, dogodilo bi se nužno sljedeće: ili bi prestala njihova osvajanja kad bi naišli na bolje naoružane vojske, ili bi se naoružali kao neki drugi a zanemarili svoje oružje. A kako se nijedna od ove dvije stvari nije dogodila, lako se može pretpostaviti da su bili naoružani bolje nego bilo tko drugi. Tako što se nije dogodilo njemačkoj pješadiji, jer je svaki put ishod bio loš kad su se morali boriti s pješacima koji su bili postrojeni i uporni poput njih, a do toga je dolazilo zbog prednosti neprijateljskog oružja. Kad je Filippa Viscontija, milanskog vojvodu, napalo osamnaest tisuća Svicaraca, poslao je pred njih grofa Carmagnolu, koji je tada bio njegov vojskovođa. On se Švicarcima suprotstavio sa šest tisuća konjanika i malim brojem pješaka, a kad je došlo do borbe prsa u prsa, potučen je i imao je vrlo velike gubitke. Carmagnola je, kao mudar čovjek, odmah shvatio u čemu je moć neprijateljskog oružja, koliko je ono bilo jače od konjice i koliko su konjanici bili slabiji od onako raspoređenih pješaka. Okupio je ponovo svoje ljude i pošao opet na Švicarce, a kad im je došao blizu, naredio je svojim vojnicima da siđu s konja i pobio toliko Švicaraca da su ostale samo tri tisuće vojnika koji su, kad su vidjeli da im nema pomoći, bacili oružje i predali se.89 COSIM O: U čemu je toliki nedostatak? FABRIZIO: Maloprije sam vam rekao, no k^ko niste shvatili, ponovit ću vam. 88 Machiavelli se, inače, vrlo pozitivno (u svom dijelu Rapporto delle cose della Magna) izražava o njemačkoj pješadiji (landsknechtima), koje je po uzoru na Švicarce organizirao i izvježbao Georg von Frundsberg (nazvan ocem landsknechta), vojskovođa u službi Maksimilijana I i Karla V. 89 Riječ je o bici kod Arbeda u lipnju 1422, u kojoj je Francesco Bussone, zvani Carmagnola (1380-1432), na čelu vojske milanskog vojvode Filippa Maria Viscontija porazio Švicarce, pošto je naredio svojoj konjici da siđe s konja i da se bori prsa o prsa sa Švicarcima. Rat se vodio zbog posjeda Domodossolle i Belinzone. Potučeni Švicarci su nakon toga kapitulirali. Vidjeti: E. Ricotti, Storia delle Compagnie di ventura in Italia, vol. III, I, Torino, 1845.

402

Kao što upravo rekoh, njemačka pješadija je gotovo nenaoružana za obranu, a za napad ima piku i mač. Tako naoružani i postrojeni nađu se nasuprot neprijatelju koji, ako je dobro naoružan za obranu, kao što su bili Carmagnolini ljudi kad im je zapovjedio da sjašu, mačem prodire u njihove redove i samo treba da se toliko približi Švicarcima da ih može dohvatiti mačem. Jer, kad ih dohvati, sigurno će ih svladati, zato što Nijemac pikom ne može udariti neprijatelja zbog duljine motke, pa mu se valja latiti mača. No i on će mu biti beskoristan, zato što nije oklopljen, a pred njim je potpuno oklopljen neprijatelj. Tako će onaj koji razmatra prednosti i nedostatke jednih i drugih vidjeti kako neoklopljenom nema pomoći. Pobijediti u prvoj bici i proći kroz prve vrške pika nije teško ako je onaj koji se bori dobro oklopljen, jer se jedinice kreću (što ćete bolje razumjeti kad vam budem pokazao kako su poredane), tako da se nužno moraju približiti jedna drugoj, prsa u prsa, a ako su pike ponekog i usmrtile ili srušile na zemlju, oni koji su u stroju dovoljni su za pobjedu. Zbog toga je Carmagnola pobijedio nanijevši tolike gubitke Švicarcima, a izgubivši malo svojih vojnika. COSIM O: Vi smatrate da su Carmagnolini vojnici, premda su bili pješaci, bili potpuno oklopljeni pa su stoga pobijedili. Zato mislim da bi za takvu bitku pješadiju valjalo opremiti kao što su oni bili opremljeni. FA BRIZIO: Kad biste se prisjetili što sam rekao o rimskoj opremi, ne biste na to mislili, jer se pješak kojemu je glava pod kacigom, prsa zaštićena oklopom i štitom, i kojemu su oklopljene noge i ruke, mnogo bolje može zaštititi od pika nego običan pješak. Želio bih dati za to noviji primjer. Prispjeli su tako sa Sicilije u Napuljsko Kraljevstvo španjolski pješaci u pomoć Consalvu kojeg su u Barletti opkolili Francuzi.90 Presreo ih tu monsinjor d’Ubigni sa svojim vojnicima i gotovo četiri tisuće njemačkih pješaka.91 Navale tad Nijemci. Svojim su spuštenim pikama razbili španjolsku pješa­ diju, no ovi su se uz pomoć svojih brokijera92 i zahvaljujući svojoj okretnosti pomiješali s Nijemcima tako da su ih mogli dohvatiti mačem. Tako su gotovo svi Nijemci pobijeni, a Španjolci su pobijedili. Svima je poznato koliko je njemačkih pješaka poginulo u bici kod Ravenne,93 i to zbog istih razloga: španjolska se pješadija približila na razmak koliki je domašaj mača njemačkim pješacima i sve bi ih bili pobili da Nijemcima nisu pritekli u pomoć francuski konjanici, pa su se uza sve to Španjolci zbili i povukli na sigurno. Zaključujem, dakle, da se dobra pješadija mora moći ne samo suprotstaviti konjici, nego se ne smije ni plašiti pješaka, a to, kao što sam već više puta rekao, ovisi o oružju i o stroju. COSIM O: Recite sada kako biste ih naoružali? FABRIZIO: Uzeo bih rimsko i njemačko oružje i htio bih da polovica bude naoružana kao Rimljani, a polovica kao Nijemci. Jer, kad bih od šest tisuća pješaka, kao što ću vam uskoro reći, imao tri tisuće pješaka s rimskim štitovima i dvije tisuće pikenira i tisuću vojnika zaduženih za pucanje kao što su u Nijemaca, to bi mi bilo 90 Godine 1502. francuske snage opkolile su zapovjednika španjolske vojske Gonzala Fernandeza de Cordobu u Barletti. U bici kod Cerignole 1503. Cordoba je uspio u otvorenoj bici pobijediti francuskog konetabla Gastona de Foixa, vojvodu Nemoursa. U španjolskim redovima borili su se i Prospero i Fabrizio Colonna. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d ’Italia, V, i: P. Jovii, Vita M. Consalvi, I, 1. 91 Robert Stuart d’Aubigny, francuski maršal koji je pobijeđen u bici kod Seminare 21. travnja 1503. Španjolcima je zapovijedao Ferrando de Andrada. Pobjeda je izvojevana zahvaljujući španjolskoj brojčanoj nadmoći (4000 pješaka i nekoliko stotina lakih konjanika i oružnika, nasuprot 1500 Švicaraca i 500 strijelaca) i posebnoj vojnoj vještini. Na strateškom planu ratovi iz 1503. do 1504. godine doveli su do usavršavanja defenzivno-kontraofenzivnog principa. 92 Tal. brocchiere - vrsta rotelle, malenog štita u čijoj je sredini bio šiljak, a služio je i za obranu i za napad. Vidjeti: A. Soliani Raschini, Dizionario militare storico critico, Venezia, 1759. 93 Bitka u Ravenni odigrala se 11. travnja 1512. Usp.: Vladar, XXVI. Tada su se sukobili četverokut (kara) od šest tisuća španjolskih pješaka s karom od pet tisuća landsknechta (tal. naziv lanzichenecchi).

403

dovoljno. Stavio bih pikenire ili na čelo jedinice ili na mjesta gdje bih se najviše bojao konja, a ovi sa štitom i mačem služili bi mi da štite kopljonoše i da dobiju bitku, što ću vam pokazati. Mislim da bi tako postrojena pješadija danas pobijedila svaku drugu pješadiju. COSIM O: Sad ste nam sve rekli o pješadiji, ali što se tiče konjice htjeli bismo znati koja je bolja oprema, današnja ili starinska? FABRIZIO: Mislim da se u današnje vrijeme, kad pomislite da stari nisu upotreb­ ljavali sedlo i stremen, sigurnije jaše nego nekoć. Mislim da je i oružje sigurnije, pa je danas mnogo teže izdržavati naoružani konjički odred, što je znatan teret nego što je nekoć bilo sa starom konjicom. Ipak, držim da konjanicima ne treba posvećivati više pažnje nego što su to činili stari,94 jer, kako smo prije rekli, često su izvlačili kraći kraj u borbi s pješacima, a to će se uvijek događati kad budu naišli na onako naoružanu i postrojenu pješadiju. Imao je Tigran, kralj Armenije, protiv rimske vojske čiji je vojskovođa bio Lukul,95 stotinu pedeset tisuća konjanika, od kojih su mnogi bili naoružani poput naših vojnika, takozvanih oklopnika.96 S druge strane, Rimljana nije bilo ni šest tisuća, uz dvadeset pet tisuća pješaka, pa kad Tigran spazi neprijateljsku vojsku, reče: - Ovoliko konja treba za poslanstvo; ali uza sve to, kad je došlo do napada, izgubi bitku. Onaj koji opisuje taj boj97 kudi te oklopnike i pokazuje da su bili beskorisni, jer kaže da su imali pokrivena lica, pa nisu mogli ni vidjeti ni napadati neprijatelja, a kako im je oružje bilo teško, kad bi pali ne bi se mogli ni dignuti, niti se na bilo koji drugi način poslužiti tijelom. Zato velim da će oni narodi ili kraljevstva koja budu više držala do konjice nego do pješadije uvijek biti slaba i izložena svim nedaćama, što se u naše vrijeme događa Italiji.98 Tuđini je pljačkaju, razaraju i gaze zbog samo jednog njezinog grijeha: premalo je brinula o pješacima, tako da su svi njezini vojnici konjanici. Konjicu, naravno, treba imati, ali kao drugu a ne prvu osnovu vojske, jer konjica je nužna i vrlo korisna kad otkriva, gazi i stvara štetu neprijateljskoj zemlji, kad kinji i pustoši njenu vojsku i kad je uvijek uz oružje, a isto tako kad treba spriječiti neprijatelja da stvori zalihe. No kad je riječ o bitkama i gužvama na bojištu, a to je važno za rat i zbog toga se osnivaju vojske, najkorisniji su da gone neprijatelja kad je ovaj već izgubio, a po svojoj su snazi daleko ispod pješadije.99 COSIM O: Još imam dvije dvojbe: kako to da su Parti, koji u ratu nisu upotreblja­ vali drugo doli konje, dijelili svijet s Rimljanima. I još, želio bih da mi kažete kako pješaci mogu štititi konjicu i odakle potječu vrline prvih i slabost druge. FABRIZIO: Ili sam vam rekao, ili sam to namjeravao reći, kako moje razmatranje ratovanja neće preći granice Evrope. Kad je tako, nije moje da vam razlažem običaje u Aziji. No ipak ću vam reći ovo: vojska je u Parta bila posve različita od rimske, jer su se 94 Machiavelli je potcjenjivao ulogu konjice, pridajući joj samo taktičku ulogu izviđanja, zaštite bokova i potjere. Mnoge bitke u toku renesanse dobivene su kombiniranom akcijom pješadije u centru i teške konjice na jednom boku ili na oba boka. Usprkos toj proturječnosti, Machiavelli ostaje veliki taktičar renesansnog ratovanja, kako smatra M. Jahns, Machiavelli als militarischer Tecbniker, u: »Die Grenzboten fiir Politik, Literatur und Kunst«, XII, 1881, Leipzig. 95 Lucije Licinije Lukul, koji je od 74. do 66. god. pr. n. e., uz konzula Marka Aurelija Kota, zapovijedao rimskim legijama protiv partskog kralja Mitridata i armenskog kralja Tigrana. U vojsci je bio uveo strogu disciplinu, a primijenio je taktiku odugovlačenja, zbog čega mu je oduzeto zapovjedništvo i povjereno Pompeju, na zalaganje M. Tulija Cicerona. 96 U originalu catafratti, od grčkog naziva katafraktis, što označava oklop jahača i konja. 97 Piutarh, Lucullus, XXVI. Međutim, Piutarh navodi da je Tigran raspolagao sa 150.000 pješaka, a samo sa 50.000 konjanika. 98 Machiavellijevo opredjeljenje za pješadiju, a ne za konjicu, političke je, a ne vojnotaktičke naravi. Konjicu su u to doba (kao i svugdje, a ne samo u Italiji) činili plemići, a pješadija je »demokratskiji« rod. Tako se može protumačiti Machiavellijev izbor i prešućivanje uspjeha što ih je u to doba konjica ostvarila na mnogim bojištima. 99 U originalu peditato, od lat. peditatus, pješadija, nasuprot equitatus, konjica.

404

Parti svi borili na konjima, a u boju su napadali izmiješani i razbijeni, tako da je taj način ratovanja bio nestalan i nesiguran. Rimljani su bili, da tako kažemo, gotovo svi pješaci i borili su se zbijeni i okupljeni. Pobjedu su odnosili jednom jedni, drugi put drugi, već prema tome da li je položaj bio širok ili uzak, jer, na užem su prevladavali Rimljani, a na širem Parti. Sa svojom su vojskom Parti mogli pobjeđivati na području koje su morali braniti, koje je bilo vrlo prostrano, odakle su luke udaljene po tisuću milja, rijeke jedne od drugih dva ili tri dana, zemljišta isto toliko, a stanovnici rijetki; rimska vojska, troma i spora zbog oružja i stroja, nije mogla prejahati to područje bez velikih gubitaka i to zato što su oni koji su ga branili bili na vrlo brzim konjima, danas su mogli biti na jednom mjestu, a sutra pedeset milja daleko. Stoga su Parti mogli nadvladavati sa samom konjicom i zato je Krasova vojska izgubila,100 a vojska Marka Antonija bila u velikoj opasnosti.101 Ali, kao što sam rekao, u ovom razmatranju ne kanim govoriti o vojsci izvan Evrope, pa se želim zadržati na onom što su nekoć uredili Rimljani i Grci, a danas tako čine Nijemci. No pređimo sad na vaše drugo pitanje. Htjeli ste čuti zbog kakvog su uređenja ili prirodne vrline pješaci ispred konjice. Kao prvo, reći ću vam da konji ne mogu ići posvuda, a pješaci mogu. Više vremena konjanicima treba da izvrše promijenjenu naredbu nego pješacima, jer ako se, kad idu naprijed odjednom moraju vratiti, ili kad se vraćaju krenuti naprijed, ili moraju krenuti nakon zastoja, ili zastati kad se kreću, konjanici će to svakako učiniti sporije od pješaka. Kad ih je nešto uznemirilo, konji se, za razliku od pješaka koji to čine vrlo brzo, teško vraćaju u strojeve, u kojima inače teško stoje. Osim toga, često se zna dogoditi da je smion čovjek na plašljivom konju i plašljiv na smionom, tako da se nered stvara već zbog tog nesklada. A nitko se ne treba čuditi ako zamka koju postave pješaci zaustavi najžešće konje, jer konj je mudra životinja, vidi opasnost i hoće joj umaći. Pa ako gledate što konja potiče, a što zauzdava, vidjet ćete svakako da je jače ovo drugo, jer, naprijed ga goni mamuza, a natrag ga tjera mač ili pika. Tako stara i novija iskustva pokazuju da je zamka koju postave pješaci veoma pouzdana, i da je konji zapravo i ne mogu svladati. Ako stoga zaključujete da će konj zbog siline s kojom dolazi još bješnje udariti na onog koji ga hoće zadržati, da se manje obazire na koplje nego na ostruge, kazat ću vam da kad konj izdaleka spazi da će se nabosti na vrške pika, ili će sam usporiti kas da bi se potpuno zaustavio kad osjeti ubode, ili će, kad dospije do njih, udariti desno ili lijevo. Ako to želite iskušati, pokušajte upraviti konja prema zidu: rijetko će se dogoditi da, bez obzira na žestinu kojom se bude kretao, konj udari u njega. Kad se Cezar u Francuskoj borio sa Švicarcima,102 sjahao je i zapovjedio da svi sjašu i da konje izvedu iz strojeva, jer ih je tada bolje bilo zanemariti nego se boriti na njima. Ali, pored tih prirodnih prepreka u samim konjima, vođa koji vodi pješake mora uvijek izabrati putove na kojima će biti što više prepreka za konje, a rijetko će se dogoditi da se čovjek neće moći zaštititi s pomoću prirode samog tla. Jer, ako se krećeš bregovitim krajem, položaj onemogućuje napade od kojih strahuješ, ako se krećeš u ravnici, rijetke su ravnice koje te neće zaštititi grmljem ili šumom, zato što svaka šikara i 100 Godine 52. pr. n. e. krenuo je Marko Licinije Kras protiv Parta, ali ga je partska konjica porazila u lipnju te godine blizu Kare. Parti su uspješno primijenili kontraofenzivnu taktiku, na koju će se kasnije pozivati i Staljin, objašnjavajući neke ratne operacije u drugom svjetskom ratu. Vidjeti: Odgovor J. V. Staljina drugu Razinu, »Boljševik«, 3, 1947. 101 Marko Antonije je 36. god. pr. n. e. krenuo u pohod na Parte, ali je, za razliku od Krasa, izabrao put preko Armenskog gorja, umjesto pustinjskog puta preko Mezopotamije. U tom prijelazu stradali su od partskog uznemiravanja pomoćni odredi, koji su vukli opsadne strojeve, i prilikom opsade prijestolnice Medije Antonije je bio poražen pod naletima partske konjice u pozadinu njegove vojske. I ovdje se Machiavelli služi Plutarhom, ali samo za potvrdu svojih teza, a prešućuje druge detalje kad mu ne idu u prilog. 102 Cezar je porazio Helvete, koji su počeli naseljavati Galiju 58. god. pr. n. e., u bici blizu grada Bibrate', usprkos njihovoj brojnoj nadmoćnosti. Usp.: Gaj Julije Cezar, De Bello gallico, I, 25.

405

svaki slab nasip smanjuje silinu napada, a sve grmlje, loza i druga stabla, zapreka su za konje. A ako dođe do boja, isto ti se događa kao kad hodaš, jer zbog svake male zapreke na koju naiđe konj gubi na žestini. Rimljani su izuzetno cijenili svoje bojne redove i imali povjerenja u svoje oružje, pa kad su trebali izabrati između nepovoljnog terena koji bi ih zaštitio od konja, gdje ne bi mogli raširiti vojsku, ili terena na kojem bi morali više strahovati od konja, ali gdje bi vojsku mogli raširiti, birali su uvijek ovakav, a ne onaj prvi. No kako je vrijeme da prijeđemo na vježbu, vidjet ćemo kako su svoje pješake vježbali Rimljani prije no što bi ih poveli u boj. Kad su dobro odabrani i još bolje opremljeni, valja ih uvježbati s velikom pažnjom, jer bez te vježbe nema dobra vojnika.103 Treba da te vježbe budu trovrsne: jedne, da očvrsnu tijelo i osposobe ga da može podnijeti teškoće i učine hitrijim i okretnijim; druge, da vojnici nauče rukovati oružjem; treće, da naviknu slušati vojne naredbe u pokretu, borbi i konačištu. To su tri glavne djelatnosti vojske, jer ako vojska poslušno i spretno stupa, konači i bori se, već je to na čast vojskovođi, premda bitka još nije ni počela. Stoga su se sve stare republike pobrinule za te vježbe koje su se izvršavale zbog običaja i zbog zakona, tako da nijedna vrsta nije bila zanemarena. Uvježbavali su tako svoju mladež za hitro trčanje, spretno skakanje, snažno bacanje motke i borbu prsa u prsa. Te su tri vještine gotovo nužne kod svih vojnika, jer brzina im pomaže da osvoje neprijateljske položaje, da neprijatelja nenadano i neočekivano sustignu i da ga gone kad izgubi. Spretnost vojniku pomaže da izbjegne udarac, preskoči jarak, pređe preko nasipa. Ako je snažan lakše će nositi oružje, napadati neprijatelja, oduprijeti se nasrtaju.104 Da bi tijelo navikli na nedaće, najčešće bi nosili teške terete. Taj je običaj nužan, jer se zna dogoditi da za teških pohoda vojnik osim oružja mora nositi i hranu za više dana, a kad ne bi bio vičan tom naporu ne bi to mogao, što znači da se ili ne bi mogle izbjeći opasnosti ili se ne bi moglo slavno pobijediti. Sto se tiče učenja rukovanja oružjem, ovako su ih uvježbavali: htjeli su da se mladići naoružaju oružjem koje je bilo dvostruko teže od pravog, a umjesto mača su im davali štap ispunjen olovom, koji je u usporedbi s mačem bio strahovito težak. Svaki bi od njih morao u zemlju zabosti motku visoku tri lakta, i to vrlo čvrsto, kako je udarci ne bi rasklimali ili srušili. Udarajući o taj stup mladić bi se sa štitom i štapom u ruci vježbao kao da udara na neprijatelja, čas kao da će ga raniti u glavu ili lice, čas kao da će ga pogoditi u bok ili noge, krećući se sad natrag, sad naprijed. Pri toj su vježbi pazili da sebe uspiju zaštititi, a neprijatelja raniti, a kako im je tobožnje oružje bilo vrlo teško, pravo im se kasnije činilo mnogo lakšim.105 Rimljani su htjeli da njihovi vojnici ranjavaju ubodom, a ne posjekotinom, kako bi udarac bio smrtonosniji i kako bi se manje mogao braniti, a i zato što se napadač tako manje otkriva i može još jednom zadati ubod lakše nego posjekotinu.106 Nemojte se čuditi što su stari mislili i na te sitnice, jer tamo gdje se misli da bi moglo doći do borbe prsa u prsa svaka i najmanja prednost je vrlo važna. Podsjećam vas na ono što o tome pisci kažu, bolje nego da vas ja podučavam. Također su stari mislili da je najsretnija stvar u republici imati mnogo ljudi dičnih oružju, jer neprijatelji ti se neće potčiniti zbog sjaja zlata i dragog kamenja, nego samo zbog straha od oružja.107 Zatim, pogreške koje se učine drugdje, ponekad se mogu ispraviti, ali one koje se učine u ratu —zato što kazna odmah stiže - ne mogu se popraviti. Osim toga, ako se znaju, boriti, ljudi su smjeliji, jer nitko se ne boji činiti ono što je činiti naučio. Stoga su stari željeli da se njihovi građani izvježbaju u svim ratnim 103 Machiavelli prenosi opis vježbi koje daje Flavije Vegecije, nav. dj., I, 9. 104 Pompejeva misao, koju navodi Flavije Vegecije, nav. dj., III, 4. 105 Flavije Vegecije, nav. dj., I, 18. 106 praeterea non caesim sed punctim ferire discebant . . Flavije Vegecije, nav. dj., I, 12. 107 Flavije Vegecije, nav. dj., I, 13.

406

vještinama, pa su ih tjerali da u onaj stup zabadaju teža koplja no što su prava, jer su tom vježbom postajali ne samo spretniji u gađanju, nego su im i ruke postajale gipkije i snažnije. Podučavali su ih također u gađanju lukom i strijelom i praćkom, to su nadgledali učitelji, tako da su poslije kad su bili izabrani da krenu u rat već dušom i srcem bih vojnici.108 Ostajalo bi im još samo da se nauče postrojavati i održavati stroj u pokretu ili borbi, a to bi lako naučili zajedno s onima koji su znali stajati u stroju zato što su već prije vojevali. COSIM O: Koje biste vježbe vi danas odredili? FABRIZIO: Mnoge od onih koje sam naveo, a to su: trčanje, tučnjava, skakanje, nošenje oružja težeg od uobičajenog, rukovanje samostrelom i lukom; tome bih dodao mušketu, novo i, kao što znate, potrebno oružje. Tim bih vježbama podvrgnuo svu mladež u svojoj državi, ali bih veću pažnju i brigu posvetio onima koje bih odredio za vojnike, pa bi se tako uvijek vježbali u neradne dane.109 Htio bih još da nauče plivati, to je vrlo korisno, jer na rijekama nema uvijek mostova niti su brodovi uvijek zaštićeni, tako da ako tvoja vojska ne zna plivati ne možeš mnogo toga poduzeti i propuštaš mnoge dobre prilike. Rimljani su upravo zato naredili da mladići vježbaju na Marsovoj poljani, jer su tako bili blizu Tibra, gdje su se, umorni od vježbi na zemlji, mogli odmoriti u vodi i vježbati u plivanju.110 Vježbao bih također, kao što su činili stari, i one koji se bore na konjima, što je vrlo potrebno, jer oni ne samo da trebaju znati jahati, nego se i služiti svojim vještinama. A za to su imah drvene konje na kojima su se vježbali uzjahavajući ih naoružani i nenaoružani bez ikakve pomoći i s raznih strana, što je značilo da začas i na zapovijed vojskovođe konjica može sjašiti, a i uzjašiti.111 Takve vježbe za pješake i konjanike, koje su nekoć bile lake, ni danas ne bi bile teške onoj republici ili vladaru koji bi željeli da se njihova mladež njima bavi, što se iz iskustva može vidjeti u nekim gradovima na Zapadu gdje se to običava.112 Tamo se svi stanovnici svrstaju u različite odrede, a svaki se zove prema vrsti oružja koju u ratu upotrebljava. A kako se oni služe pikama, helebardama, lukovima i strijelama i mušketama, tako se onda i nazivaju. Tako se svi građani moraju odlučiti u koji će stroj biti raspoređeni. A kako svi, što zbog starosti, što zbog drugih prepreka, nisu sposobni za rat, iz svakog se stroja izaberu oni koji su pod zakletvom. Oni su za neradnih dana obavezni da vježbaju s onim oružjem koje pripada njihovu stroju. Svi imaju određena mjesta gdje se te vježbe vrše, a oni koji tom stroju pripadaju, ali nisu pod zakletvom, sudjeluju u troškovima koji su nužni za te vježbe. Stoga bismo to što oni čine mogli raditi i mi, no nedostatak opreza nas sprečava da se time okoristimo. Zbog tih su vježbi stari imali dobru pješadiju, a i pješaci ovih na Zapadu su danas bolji od naših; jer, stari su ih uvježbavali, ili kod kuće, kao što je bilo u republikama, ili u vojsci, što je bilo pod carevima, zbog razloga što smo ih prije naveli. Ali, mi ih kod kuće uvježbavati nećemo,113 a na vježbalištu ne možemo, jer nisu naši podanici i ne možemo im nametnuti vježbe osim onih što ih sami žele raditi. Zbog toga su najprije zanemarene vježbe, a zatim strojevi, pa su kraljevstva i republike, u prvom redu talijanske, tako oslabile. No, vratimo se našem stroju i, govoreći dalje o vježbanju, velim da za dobru i°8 Fiavije Vegecije, nav. dj., I, 15. 109 Machiavellijeva Ordinanza vježbala je svake nedjelje i na crkvene blagdane, što je izazivalo proteste crkvenih starješina. 110 Flavije Vegecije, nav. dj., I, 10. 111 Flavije Vegecije, nav. dj., 1, 18. 112 Aludira na Francusku i Švicarsku. Vidjeti o tome: Ritratto delle cose di Francia i Rapporte delle cose della Magna.

113 Machiavelli cilja na strah republikanskih vlasti da se takve jedinice ne iskoriste u unutrašnjim sukobima u gradovima.

407

vojsku nije dovoljno da ljudi postanu čvrsti, hrabri, hitri i spretni, jer treba da nauče biti u stroju, da poslušaju na znak, zvuk ili glas vojskovođe, kao i da znaju očuvati strojeve dok stoje, dok se povlače, napreduju, bore ili se kreću. Jer, bez te discipline, koju s pomnjom valja čuvati i slijediti, nikad nije bilo dobre vojske.114 A nema sumnje da su divlji i raspršeni ljudi mnogo slabiji od plahih i postrojenih, jer red kod ljudi odagnava bojazan, a nered umanjuje žestinu. Da biste bolje razumjeli ono što ću poslije reći, morate znati da je svaka nacija, kad je svoje ljude postrojavala za rat, imala glavnu jedinicu svoje vojske, zapravo milicije, a te su se jedinice, ako su se i nazivale drugačijim imenima, malo razlikovale po broju ljudi, jer su svuda bile sastavljene od šest do osam tisuća ljudi. U Rimljana se zvala legija, u Grka falanga, a u Francuza katerva.115 U naše vrijeme Švicarci, koji su jedini zadržali neke oblike vojevanja starih, isto to nazivaju na svom jeziku onako kako bismo mi rekli za bataljon. Istina je da se ta osnovna zatim kod svakog dijeli u razne jedinice, koje su postrojene prema vlastitom nahođenju. Čini mi se zato da bismo u našem izlaganju mogli upotrijebiti to ime kao najpoznatije, a zatim taj bataljon, prema starim i novim običajima, što bolje postrojiti. Kako su Rimljani svoju legiju, koja se sastojala od pet do šest tisuća ljudi, dijelili na deset kohorta, htio bih da naš bataljon podijelimo na deset jedinica116 i da ga sastavimo od šest tisuća pješaka, da svakoj jedinici dodijelimo četiri stotine pedeset ljudi, od kojih će četiri stotine biti naoružano teškim, a pedesetorica lakim oružjem. U teško oružje spada tri stotine štitova s mačevima za štitonoše, stotinu ljudi ima pike, i to su obični, kopljonoše, lako oružje ima pedeset pješaka, oni su naoružani mušketama, samostrelom, oštropercima117 i lakim štitovima, a njih bi prema jednom starom nazivu nazvao običnim velitima. Tako svih deset jedinica ima tri tisuće štitonoša, tisuću običnih kopljonoša i pet stotina običnih velita, a to je zajedno četiri tisuće petsto pješaka. M i smo rekli da želimo sastaviti bataljon od šest tisuća ljudi, pa moramo dodati još tisuću petsto pješaka, od kojih bih tisuću naoružao pikama, i to bi bili specijalni kopljonoše, a pet stotina bih naoružao lakim oružjem i nazvao ih specijalnim velitima. Tako bi polovicu moje pješadije, prema onom što sam upravo rekao, činili štitonoše, a polovicu kopljonoše i drugi. Svakom bih bataljonu nadredio jednog glavnog zapovjednika, četiri centuriona i četrdeset desetara, i još jednog vođu običnim velitima, s pet desetara. Nad tisuću specijalnih kopljonoša stavio bih tri glavna zapovjednika, deset centuriona i sto desetara; specijalnim velitima dao bih dva glavna zapovjednika, pet centuriona i stotinu desetara. Zatim bih postavio jednog vrhovnog vođu cijelog bataljona. Fltio bih da svaki glavni zapovjednik ima zastavu, trublje i bubnjeve. Tako bi se bataljon sastojao od deset jedinica, od tri tisuće štitonoša, tisuću običnih kopljonoša, tisuću specijalnih, petsto običnih velita i petsto specijalnih, pa bi tako ukupno bilo šest tisuća pješaka, od 114 Machiavelli je teorijski razradio kako treba svrstati vojsku i disciplinirati je, ali u praksi mu to nije pošlo za rukom; Matteo Bandello piše u pismu Giovanniju Mediciju, zvanom Delle Bande Nere, kondotjeru u kojega je Machiavelli potkraj života polagao velike nade: »Gospar Niccolo nas držaše onog dana više od tri sata na suncu da bi svrstao u red tri tisuće pješaka po onom redu o kojem je on pisao, a nikad mu nije bilo dano da to provede u djelo... I kad vidjeste da se iz toga gospar Niccolo neće tako brzo ispetljati, rekoste mi: Bandello, idem da vas spasim muke i da odemo na ručak. I tad rekoste Machiavelliju da se povuče i da vas pusti da vi to učinite, i u tren oka uz pomoć bubnjara srediste te ljude i u bojni poredak ih natjeraste izazivajući veliko ushićenje svih prisutnih.« Događaj se zbio u Milanu u kolovozu 1526. Vidjeti: M. Bandello, Novelle, I, 40. Usp.: V. Osimo, II Machiavelli e ii Bandello, »Giornale storico della Letteratura italiana«, LVI. 115 Graeci phalangas habuerunt, Galli catervis utebartnr, Romani legiones habent, Flavije Vegecije, nav. dj., II, 26. Legija je bila glavna jedinica rimske vojske, imala je 6000 pješaka, dijelila se na 10 kohorti, kohorta na tri manipula, a manipul na dvije centurije (po 100 pješaka). Uz legiju je ratovao i odred konjice od 300 konjanika, a legija obično nije bila u punom sastavu. Katerva je imala također oko šest tisuća pješaka. 116 Tal. battaglia, odnosno četa. 117 U originalu partigiana, vrst;a malog trozuba.

408

kojih bi tisuću petsto bili desetari,318 zatim petnaest glavnih zapovjednika s petnaest trublji i petnaest zastava, pedeset pet centuriona, deset vođa običnih velita i jedan zapovjednik cijelog bataljona sa svojom zastavom i svojom trubljom.119 Taj sam vam red rado ponovio nekoliko puta, da se ne biste zabunili kad vam budem kazivao kako se uređuju jedinice i vojske. Stoga velim da bi onaj kralj ili republika koji bi htjeli naoružati svoje podanike, to morali učiniti pomoću tog oružja i tih jedinica, i osnovati u svojoj zemlji onoliko bataljona koliko mogu. Kad se postroje prema navedenom rasporedu, ako se žele vježbati u strojevima, dovoljno bi ih bilo uvježbavati po četama. Pojedine čete ne mogu predstavljati cijelu vojsku, ali svaki čovjek može naučiti ono što je njegova zadaća, jer, u vojsci treba poštovati dva poretka: prvi je poredak ljudi u svakoj četi, a drugi je poredak četa u vojsci.120 Oni ljudi koji s lakoćom slijede prvi raspored, lako slijede i drugi, no ako ne znaju za prvi, nikad se neće moći podvrgnuti disciplini drugog. Kao što sam rekao, dakle, svaka od tih jedinica može posebno naučiti da održava red prilikom svakog kretanja ili na svakom mjestu, i da se znade okupiti, poslušati zvuk pomoću kojeg se zapovijeda u boju, raspoznati po njemu, kao veslači po zvižduku, što im valja činiti: ili se zbiti, ili krenuti naprijed, ili se vratiti, gdje upraviti oružje i okrenuti lice. Tako će te jedinice —kad budu znale očuvati svoje redove tako da se ni na položaju ni u pokretu ne mogu razbiti, kad budu dobro razumijevale vojskovođine zvučne zapovijedi i kad budu sposobne da se hitro vrate na svoj položaj — kad bude više njih na okupu, lako moći, kao što sam rekao, naučiti da urade ono što je cijelom njihovom korpusu, unutar vojske, zapovijeđeno. A kako tu opću praksu ne valja zanemarivati, mogla bi se jednom ili dvaput godišnje okupiti cijela jedinica i rasporediti se kao cijela vojska, te bi mogla vježbati nekoliko dana tako kao da će se voditi boj, postavljajući čelne, bočne i pomoćne strojeve na njihova mjesta. A kako vojskovođa svoju vojsku raspoređuje za bitku, ili prema neprijatelju kojeg vidi, ili prema onom o kojem nagađa, a nije ga vidio, treba da svoju vojsku izvježba za prvi i drugi slučaj, da je poduči kako đa stupa, ili, ako je potrebno, kako da se bori, i da svojim vojnicima pokaže kako treba da se vladaju u slučaju napada s bilo koje strane. A kad ih poduči kako da sa bore s neprijateljem kojeg mogu vidjeti, pokazat će im kako se začinje boj, kamo se moraju povlačiti ako budu odbijeni, tko treba da dođe na njihovo mjesto, koje znakove, zvuke i glasove valja da poslušaju — tako ih treba izvježbati u tobožnjim bitkama i napadima da će sami poželjeti one prave. Jer, vojska nije hrabra po tome što je čine hrabri ljudi, nego zato što su njezini strojevi dobro uređeni. Tako, ako se nalazim u prvom redu i znam ako me nadjačaju kamo da se povlačim i tko treba da zauzme moje mjesto, uvijek ću se hrabro boriti znajući da mi pomoć nije daleko. Ako se nalazim među drugim borcima, a prvi su odbijeni, to me neće uplašiti jer sam već pretpostavljao da se to može dogoditi, pa čak to i želio da bih upravo ja, a ne oni, donio pobjedu svom gospodaru. Te su vježbe jako potrebne tamo gdje se osniva nova vojska, 118 Sve verzije originalnog rukopisa navode tisuću i petsto desetara, ali bi umjesto toga trebalo stajati šest stotina desetara, ovako podijeljenih: desetari redovne (obične) pješadije........ štitonoše 300 desetari redovne (obične) pješadije........ kopljonoše 100 desetari redovne (obične) pješadije........ veliti 50 desetari izvanredne (specijalne) milicije.........kopljonoše 100 desetari izvanredne (specijalne) milicije........ veliti 50. Analizu Machiavellijeve čete i bataljona do detalja daje E. Barbarich, u: N. Machiavelli, I sette libri del’ Arte della Guerra e le opere militari minori, Premessa i Appendice (s dijagramima), Firenze, 1929. 119 Oficiri su se posebno računali i nisu ulazili u brojni sastav bataljona, dok su desetari bili sastavni dio svojih jedinica. 120 Po Machiavellijevoj zamisli, battaglia (četa) odgovara više-manje kohorti, bataljon odgovara legiji, a grupacija od dvije do četiri legije tzv. konzularnoj vojsci.

409

a tamo gdje vojska već postoji su nužne, jer se može vidjeti kako su Rimljane, premda su još kao dječaci znali raspored svoje vojske, njihovi vojskovođe stalno vježbali u tome što su se više približavali neprijatelju. Josip Flavije u svojoj Povijesti121 kaže da je zbog stalnog vježbanja rimske vojske i cijelo ono mnoštvo koje kasnije dolazi na bojište radi zarade u nekim bitkama bilo od koristi, jer su svi znali stajati u stroju i boriti se pazeći na raspored. Ali, s vojskom sastavljenom od novih ljudi, okupljenih da bi se odmah borili, ili koje moraš postrojiti da bi se borili kad za to dođe vrijeme, bez tih vježbi ne možeš ništa učiniti, ni s pojedinim jedinicama, ni s cijelom vojskom. Jer, budući da su nužni strojevi, treba tome s dvostrukom vještinom i naporom podučiti one koji to ne znaju, a paziti da ih održavaju oni koji znaju, pa se tako može vidjeti kako su se mnogi izuzetni zapovjednici izmučili da ih tome nauče, ali uzalud. C OSIM O: Čini mi se da vas je ovo razmatranje prilično zanijelo, jer ste rasprav­ ljali o cijeloj vojsci i bitkama, a još niste govorili o tome kako valja uvježbati čete. FABRIZIO: Pravo kažete, a uzrok je tome bila moja privrženost tim strojevima i bol koju mi pričinjava to što vidim da se više ne slijede, no budite uvjereni da ću se vratiti onom što sam naumio. Kao što sam vam rekao, najvažnije je kod uvježbavanja jedinica znati se držati redova. Zato je potrebno vježbati ih u strojevima koji se nazivaju zavojitim.122 A kako sam vam rekao da se svaka četa sastoji od četiri stotine teško naoružanih pješaka, držat ću se tog broja. Oni se, dakle, moraju rasporediti u osamdeset redova, po petorica u svakom. Zatim, dok se kreću, brže ili sporije, valja ih zbijati i razvijati, a kako se to radi, bolje se može pokazati djelom nego riječima. Poslije je to manje potrebno, jer svatko tko se razumije u vojsku znade kako se valja kretati u tom stroju, koji služi samo zato da se vojnici naviknu da budu u stroju. No, sastavimo sada jednu od tih četa. Velim da se to može učiniti na tri glavna načina. Prvi je i najkorisniji kad je jedinica zbijena i u obliku dva četverokuta, drugi kad je u obliku četverokuta s isturenim prvim bojnim redom, a treći s praznim prostorom u sredini koji se zove trg.123 Prvi se oblik može postići na dva načina. U prvom načinu podvostručuju se redovi, to jest drugi red ulazi u prvi, četvrti u treći, šesti u peti, i tako redom, tako da se od osamdeset redova po pet vojnika formira četrdeset redova po deset vojnika. Zatim ih valja podvostručiti na isti način, tako da jedan red uđe u drugi, pa ostane dvadeset redova po dvadeset vojnika. Tako se oblikuju Otprilike dva četverokuta, jer, iako ima jednako ljudi s jedne i druge strane, ipak se na čelnoj strani oni sastaju, tako da jedan bok dodiruje drugi, no s druge su strane udaljeni barem dva lakta jedan od drugog, pa je četverokut širi od leđa do prvih redova nego koliko je od jednog do drugog boka. Kako ćemo danas više puta govoriti o prednjim, stražnjim i bočnim dijelovima tih jedinica i cjelokupne vojske, znajte da, kad kažem fronta ili čelo, mislim na prednji dio, kad kažem leđa, mislim na stražnji, a kad kažem bok, na dio sa strane. Pedeset običnih velita koji pripadaju jedinici ne treba da se miješa s drugim redovima, nego se raspoređuje bočno kad je jedinica već formirana. O drugom načinu oblikovanja čete sada ćete slušati, a kako je bolji od prvog, želim vam reći kako četu valja postrojiti. Mislim da se sjećate koliko ljudi i koji je zapovjednici čine, te kako je naoružana. Dakle, po obliku ta jedinica, kao što sam rekao, treba da bude raspoređena u dvadeset redova po dvadeset ljudi u redu: pet redova kopljonoša na čelu i petnaest redova štitova s leđa, dva centuriona neka stoje na čelu, a dva s leđa, koji treba da budu ono što su kod starih bili 121 Josip Flavije, De bello judaico, II, 4-5. 122 U originalu cbiocciola = puž. Vježba se sastojala u tome da se cijela formacija okreće oko sebe u spirali. 123 O suvremenoj tehnici sastavljanja formacija vidjeti: Vallo (Giovanni Battista da Val Venafrana), Libro appartinente a Capitani, etc, Venezia, 1529.

410

vođe pozadine.124 Glavni zapovjednik125 sa zastavom i trubljom neka stoji u onom prostoru koji se nalazi između pet redova kopljonoša i petnaest štitonoša, desetari neka stoje po jedan na boku svakog reda, tako da svaki od njih kraj sebe ima svoje ljude, oni koji budu na lijevoj strani na vrhu desne, a oni koji budu na desnoj, na vrhu lijeve. Pedeset velita neka bude na boku i s leđa jedinice. Kad bi se sad htjela, raspoređujući vojnike, tako oblikovati jedinica, trebala bi se ovako postrojiti: poredati pješake u osamdeset redova po petoricu u svakom redu, kao što smo maloprije rekli, postavivši velite ili sprijeda ili straga, samo da budu izvan tog stroja, a treba i da svaki centurion iza svojih leđa ima po dvadeset redova, tako da je odmah iza svakog centuriona pet redova kopljonoša, a ostalo štitonoše. Neka zapovjednik sa trubljom i zastavom bude na prostoru koji se nalazi između kopljonoša i štitonoša drugog centuriona, i neka zauzmu mjesta trojice štitonoša. Od desetara neka ih dvadeset ostane sa strane redova prvog centuriona na lijevoj strani, a dvadeset sa strane redova zadnjeg centuriona na desnoj strani. Morate znati da desetar koji vodi kopljonoše treba da ima piku, a oni koji vode štitonoše treba također da nose slično oružje. Kad se tako rasporede redovi i kad ih u pokretu želiš rasporediti u čelnu jedinicu, moraš narediti da se zaustavi prvi centurion s prvih dvadeset redova, a da drugi nastavi kretanje i, okrenuvši nadesno, proslijedi bočno uz dvadeset zaustavljenih redova, tako da se svrsta s drugim centurio­ nom i tu zaustavi. Treći centurion neka nastavi kretanje i, također, okrenuvši nadesno i bočno uz zaustavljene redove, proslijedi dok se ne svrsta s druga dva centuriona. Kad se i on zaustavi, neka drugi centurion proslijedi sa svojim redovima, također okrenuvši nadesno i bočno uz zaustavljene redove, tako da stane na čelo ostalih i tu neka se zaustavi. Odmah neka se dva centuriona sama prebace sa čela na bok jedinice, koja je postrojena onako kako sam vam malo prije pokazao. Veliti neka se bočno rasporede, onako kako smo izložili u prvom načinu; taj se način zove udvostručavanje na pravcu, a to znači bočno udvostručavanje. Taj je prvi način jednostavniji, no ovaj je pravilniji i bolje ispadne, a možeš ga i popravljati kako želiš.126 Jer, u tome ti se valja držati broja, što znači da ti pet znači deset, deset dvadeset, dvadeset četrdeset, tako da ako udvostručiš na jedan način ne možeš napraviti obranu od petnaest, dvadeset pet, trideset ili trideset pet ljudi, nego moraš slijediti sam broj. No ipak se u zasebnim okršajima često pokazuje da je bolje imati obranu od šest ili osam stotina pješaka, jer bi udvostručavanje na liniji samo stvaralo zbrku. Ali, ja sam radije za to, a ta će dodatna teškoća biti smanjena praksom i vježbom. Velim, dakle, da je najvažnije od svega imati vojnike koji se odmah znaju postrojiti, što znači da je nužno da budu u tim četama, da se u njima vježbaju i kreću se brzo naprijed ili natrag i da na lošem terenu znaju očuvati stroj, jer to znači da su vojnici koji to znaju vješti, pa, iako još nisu pravo ni vidjeli neprijatelja, mogu se smatrati za staru vojsku. Naprotiv, oni koji ne znaju očuvati stroj, pa makar bili u tisuću ratova, treba da vazda budu smatrani za mladu vojsku. To je u vezi s raspoređivanjem vojnika u pokretu, kad su postrojeni u male redove. No ako su raspoređeni pa nekim slučajem budu razbijeni, ili zbog terena, ili ako to učini neprija­ telj, valja znati - a tu je i teškoća - kako da se što prije opet postroje, što zahtijeva dosta 124 U originalu tergiduttore (tergiduktor). Polibije navodi da svaki centurion ima svoga tergiduktora, zvanog i urago ili uragus, tj. onaj koji kontrolira začelje. O tome je pisao i Crešanin Franjo Petrič (1529-1597) u raspravi La militia romana di Polibio, di Tito Livio e di Dionigi Alicarnasseo. 125 Glavni zapovjednik je u originalu conestabile, što dolazi od latinskoga comes-stabuli, tj. nadglednik staje. Kasnije je connestabile postao u vojnoj terminologiji pukovnik. 126 Machiavelli je cijenio švicarske vojne formacije, ali V. Chiala smatra da su Machiavellijeve vojne formacije lakše i pokretljivije. Po njemu je švicarska vojna formacija primitivna i glomazna, jer sepješadija kretala u karama od po 10.000 vojnika. V. Chiala, Osservazioni sull’Arte della guerra, u: P. Villari, N. Machiavelli e i suoi tempi, III, Milano, 1897.

411

vježbe i prakse, a i stari su se time mnogo bavili. Stoga je potrebno učiniti dvije stvari: prvo, u jedinici treba da budu brojne oznake, i drugo, treba da se uvijek zadržava taj stroj, što znači da uvijek isti pješaci budu u istim redovima. Na primjer, ako je jedan od početka bio u drugom redu, neka i dalje u njemu ostane, i to ne samo u istom redu nego i na istom mjestu, a da bi tako moglo biti, potrebne su mnoge oznake. Prvo, potrebno je da zastava bude označena tako da se razlikuje od zastava drugih jedinica. Drugo, treba da glavni zapovjednik i centurioni na glavama imaju perjanice, različite i prepoznat­ ljive; no najvažnije od svega je da se raspoznaju desetari. Stari su na to veoma pazili,127 pa su im na kacige bili napisali brojeve, i obilježili ih kao prvog, drugog, trećeg, četvrtog i tako dalje. No ni to im nije bilo dovoljno, pa je svaki vojnik imao na štitu zapisan broj reda i mjesta u tom redu. Kad se, dakle, ljudi tako označe i kad naviknu na te oznake, lako ih je, ako se rasprše, odmah ponovo postrojiti. Kad se postavi zastava, centurioni i desetari mogu odoka odrediti gdje im je mjesto, a pješaci, lijevi slijeva a desni zdesna s uobičajenim razmakom, slijedeći svoja pravila i različite oznake odmah mogu biti na svojim mjestima. Također, ako rastaviš bačvu na duge koje si prije označio, moći ćeš je ponovo složiti, a ako duge nisi označio, nećeš je moći složiti. Te se stvari marljivošću i vježbanjem brzo uče, a kad se jednom nauče teško se zaboravljaju, jer nove koji prispiju vode stari, pa bi za neko vrijeme uz takvo vježbanje svaka pokrajina postala vična ratovanju. Također je nužno podučiti ih da se okrenu u trenu i da, kad je potrebno, od bokova i leđa naprave čelo, a od čela bokove i leđa. A to je posve jednostavno, jer je dovoljno da svaki čovjek okrene tijelo u pravcu u kojem mu je zapovijeđeno, pa gdje okrene lice, tamo je čelo. Istina, kad se bočno okreću, strojevi im nisu razmjerni, jer od prsa do ramena nije tolika udaljenost kao od jednog do drugog boka, a to nije u skladu s uobičajenim strojem jedinica. Zato valja da ih popravi vještina i razbor. No to ne znači da vlada nered, jer oni samo to mogu popraviti. Ali najvažnije je, i u tome je vještina najpotrebnija, okretanje cijele čete kao da je čvrsto tijelo. Tu je nužno veliko umijeće i razbor, jer, ako se, na primjer, želi okrenuti nalijevo, treba da se zaustavi lijevi rog, da oni koji su tik uz ove što stoje napreduju posve lagano, da oni što ravno stoje ne moraju trčati, jer bi se inače sve izmiješalo. Kad se vojska kreće od mjesta đo mjesta, uvijek se dogodi da čete koje nisu na čelu treba da se bore bočno ili s leđa, a ne čelno, da četa odmah uz bok ili leđa mora napraviti čelo. A ako se hoće da takve čete u tom slučaju imaju razmjere prema onom što smo prije pokazali, nužno je da kopljonoše budu na onom boku koji će postati čelo i da desetari, centurioni i glavni zapovjednici budu na svojim mjestima, na potrebnom razmaku. U tom slučaju prilikom sastavljanja čete treba u osamdeset redova rasporediti po petoricu vojnika, sve kopljonoše treba staviti u prvih dvadeset redova, a od njihovih desetara staviti petoricu u prvi i petoricu u posljednji red, dok je ostalih šezdeset redova sastavljeno od samih štitonoša koji čine tri centurije. Treba, dakle, da prvi i posljednji red svake centurije budu desetari, da glavni zapovjednik sa zastavom i trubljom bude usred prve centurije štitonoša, a da centurioni budu postrojeni na čelu svake centurije. I to tako postrojeni, da, kad biste htjeli da kopljonoše dođu na lijevi bok, treba da podvostručite centuriju po centuriju na desnom boku, a kad biste htjeli da dođu na desni bok, morali biste ih podvostručiti s lijevog. Tako četa opet na boku ima kopljonoše, desetare na čelu i straga, centurione na čelu i glavnog zapovjednika u sredini. Tako je četa oblikovana dok se kreće, ali kad spazi neprijatelja imat će vremena da bok pretvori u čelo jedino ako svi vojnici okrenu lice prema onom boku gdje se nalaze kopljonoše. Tad je četa opet raspoređena po redovima i sa zapovjednicima onako kako smo je prije postrojili, jer, osim centuriona svi su na 127 Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., II, 13. i 18.

412

svojim mjestima, a centurioni se odmah i bez teškoća vraćaju na njih. Ali, kad se krećući se čelno - mora boriti s leđa, redove valja postrojiti tako da, kad se slože u jedinicu, kopljonoše budu straga. Za to je potrebno da tamo gdje u jedinici obično svaka centurija ima pet redova kopljonoša sprijeda, oni budu straga, a sve drugo u stroju treba da bude kao što sam prije rekao. C OSIM O: Ako se dobro sjećam, rekli ste da takva vježba služi da se te jedinice mogu okupiti u vojsku, i da ta vještina služi da bi se one mogle postrojiti. Ali, ako bi bilo potrebno da tih četiri stotine pedeset pješaka zametnu odvojenu bitku, kako biste ih postrojili? FABRIZIO: Tada onaj koji ih vodi mora prosuditi gdje će smjestiti kopljonoše, i to učiniti, što se ni u čemu ne protivi prije opisanom stroju. Jer, premda je to način na koji valja voditi bitku zajedno s drugim četama, ipak to nije pravilo koje se može primijeniti u svim slučajevima u kojima moraš djelovati. No, još ću iscrpnije odgovoriti na vaše pitanje ako vam izložim i druga dva načina postrojavanja jedinice koja cijenim; jer, ti se načini ili nikad ne primjenjuju, ili se primjenjuju kad je jedinica sama i nema drugih uza se. Da bi ih postrojio tako da imaju dva klina, velim da osamdeset redova, po petoricu u svakom, moraš ovako postrojiti: u sredinu centuriona, a za njim dvadeset pet redova, u kojima treba da su po dva kopljonoše na lijevoj, a tri štitonoše na desnoj strani, nakon prvih pet u sljedećih dvadeset treba da bude dvadeset desetara, svi između kopljonoša i štitonoša, osim onih koji nose pike, a oni mogu biti s kopljonošama. Iza dvadeset pet tako postrojenih redova treba postaviti drugog centuriona koji će za sobom imati petnaest redova štitonoša. Za ovima glavni zapovjednik, u sredini, sa zastavom i trubljom, a za njim još drugih petnaest redova štitonoša. Iza njih treba postaviti trećeg centuriona, koji za sobom treba da ima drugih dvadeset pet redova, a u svakom od njih po tri štitonoše s lijeve i dva kopljonoše s desne strane, a poslije prvih pet redova neka bude dvadeset desetara, između kopljonoša i štitonoša. Iza tih redova neka bude četvrti centurion. Kad bi se, međutim, od tako postrojenih redova htjela sastaviti četa s dva klina, trebalo bi zaustaviti prvog centuriona s dvadeset pet redova koji su iza njega. Zatim treba premjestiti drugog centuriona s petnaest redova naoružanih štitovima koji su iza njega i okrenuti se nadesno, a zatim uz desni bok dvadeset i pet redova ići sve dok se ne dođe do petnaestog, i tu se zaustaviti. Zatim valja premjestiti glavnog zapovje­ dnika s petnaest redova štitonoša koji ga slijede i, zaokrenuvši također udesno, uz desni bok onih petnaest redova koji su prije premješteni on će ići sve dok im ne stane na čelo, i tu će se zaustaviti. Zatim treba premjestiti trećeg centuriona s dvadeset pet redova i sa četvrtim centurionom koji je bio za njima, pa zaokrenuvši udesno, ići uz desni bok posljednjih petnaest redova štitonoša, ne zaustavljajući ih kad im dospiju na čelo, nego uputivši ih dalje, sve dok posljednji redovi od tih dvadeset pet ne budu u istoj ravnini sa stražnjim redovima. Kad je to učinjeno, treba da centurion koji je bio na čelu prvih petnaest redova štitonoša napusti mjesto na kojem je bio i uputi se na bok u lijevi ugao. Tako će opet biti formirana četa od dvadeset pet strojnih redova, sa po pet pješaka u redu i dva klina, po jednim na svakom kraju prvog reda. Svaki će od njih imati po deset redova po pet vojnika u redu, a prostor između dva klina će biti koliki zauzima deset ljudi što stoje bočno jedan uz drugog. Između ta dva klina stajat će vojskovođa, a na svakom vrhu klina po jedan centurion. Iza svakog kraja će biti još po jedan centurion. Bit će po dva reda kopljonoša i dvadeset desetara na svakom boku. Ta dva klina služe zato da se između njih smjesti artiljerija, ako je ta jedinica ima, i bojna kola. Veliti treba da stoje uz bokove pod kopljonošama. Ali, ako se od te čete u obliku klina želi dobiti jedinica sa tzv. trgom, treba samo od onih petnaest redova sa po dvadeset njih u redu uzeti osam i postaviti ih na krajeve dvaju klinova, koji onda od klinova postaju leđa

413

trga. Na tom trgu stoje kola, tu stoji i vojskovođa sa zastavom, ali ne i artiljerija, koja treba da stoji ili na čelu ili uzduž bokova. Tako se može rasporediti jedinica kad mora sama prolaziti kroz nesiguran kraj. Pa ipak je zbijena jedinica, bez klinova i trga, najbolja. Ali, ako se žele osigurati nenaoružani, nužna je jedinica u obliku klina. Švicarci znaju za još mnoge oblike jedinica, od kojih je jedan križ:128 u prostorima između krakova su zaštićeni od neprijateljskog napada vojnici naoružani mušketama. No kako su te čete dobre za pojedinačne borbe, a moja je namjera da pokažem kako se bori više četa zajedno, ne želim se dalje zamarati to dokazujući. COSIM O: Čini mi se da sam posve dobro shvatio način na koji valja vježbati ljude u tim jedinicama, ali, ako se dobro sjećam, rekli ste da biste, kad bi bilo više od deset jedinica, dodali bataljonu još tisuću specijalnih kopljonoša i pet stotina specijalnih velita. Ne biste li opisali i njihovo uvježbavanje? FABRIZIO: Bih, i to s velikim marom. Kopljonoše bih uvježbavao pod svakom zastavom zasebno, u strojevima jedinica, zajedno s drugima, zato što bih se njima služio više nego običnim četama u svim posebnim bitkama, i to za stvaranje zaliha, lov i slično. Ali velite bih uvježbavao kod kuće, jer su oni na takvom položaju da se moraju boriti rasuti, pa nije nužno da budu s ostalima u zajedničkim vježbama; dovoljno je da se dobro izvježbaju u posebnim vježbama. Treba stoga, što sam vam prije rekao, ali mi nije teško ponoviti, vježbati svoje ljude u tim četama, tako da znaju očuvati redove, zadržati svoje mjesto i odmah se na njega vratiti kad ga neprijatelj ili teren poremeti, jer, kad se to zna, lako se može naučiti koje mjesto pripada jedinici i koji je njezin položaj u vojsci. Pa ako se neki vladar ili republika potrudi i unese reda u te strojeve i vježbe, uvijek će imati dobre vojnike. Bit će oni bolji od svojih susjeda, pa će nametati, a ne primati, zakone drugih ljudi. Ali, kao što sam vam rekao, zbog nereda u kojem živimo te se stvari zanemaruju i ne cijene, tako da naše vojske ne valjaju, pa kad bi se i našlo vojskovođa ili pripadnika koje bi po prirodi resile vrline, oni to ne mogu dokazati. COSIM O: Kakva bi kola trebalo da ima svaka od tih četa? FABRIZIO: Kao prvo, ne bih htio da centurion ni desetari jašu konje, a ako bi glavni zapovjednik htio jahati, želio bih da to bude mazga, a ne konj. Dao bih mu dvoja kola, jedna svakom centurionu i dvoja na svaka tri desetara, jer toliko ih konači po taboru, kako ćemo to na drugom mjestu reći, tako da bi svaka jedinica imala trideset šest kola. Trebalo bi da na njima svakako budu šatori, posude za kuhanje, dovoljno sjekira i željeznih motki da se mogu napraviti konačišta, a ako bi i drugo mogli nositi, dao bih im na volju. COSIM O: Mislim da su vođe koje ste postavili svakoj od tih četa potrebni, ali nisam siguran da se toliki zapovjednici ne bi pobrkali. FABRIZIO: Bilo bi tako kad ne bi ovisili o jednom, no kako ovise o njemu, vlada red, dapače, bez njih ga je nemoguće i uspostaviti. Tako je zid koji se naginje na više strana bolje poduprijeti s više slabijih potporanja i pojačanja, nego s manje jačih, jer vrlina samo jednog čovjeka ne može spriječiti i odagnati propast. Zato bi trebalo da u vojsci na svakih deset ljudi bude jedan koji će imati više života, više srca, ili barem više autoriteta, koji će smionošću, riječima i primjerom navoditi i druge da budu na svojim mjestima i spremni za borbu. A da su te stvari koje sam naveo, kao što su vođe, zastave, trublje i bubnjevi, potrebne u vojsci, vidi se i po tome što ih i mi imamo u našim vojskama, ali nijedna ne obavlja svoju zadaću. Najprije, ako se hoće da desetari rade 128 Tzv. križna četa, o kojoj piše Vallo. On navodi i druge bojne rasporede: škare, škorpija, polumjesec, trokut, pozivajući se na Flavija Vegecija i na Elijana i njegovo djelo De instruendis aciebus. Machiavelli smatra najvažnijim raspored s klinovima i raspored s trgom. Ovaj posljednji G. Palmieri naziva »rasporedom praznog središta« i bit će osnova svih budućih kara. Vidjeti: G. Palmieri, Riflessioni critiche sull’Arte della guerra, I, Napoli, 1761.

414

ono zbog čega su u stroju, potrebno je da svaki od njih ima svoje ljude, da boravi s njima, određuje straže, bude u stroju s njima, jer ako su na svojim mjestima, oni određuju pravac i način na koji redovi ostaju ravni i na mjestu, pa se stoga ne mogu poremetiti, ili ako se i poremete, odmah se vraćaju na svoja mjesta. Ali, danas nam oni služe jedino za to da ih plaćamo više nego ostale i da mogu sudjelovati u kakvoj posebnoj bici. Isto se događa i sa zastavama, koje služe samo za paradu, a ne u druge vojne svrhe. Stari su se, međutim, služili zastavom za predvođenje i ponovno postroja­ vanje, jer, kad bi se zastava zaustavila, svatko bi znao gdje mu je mjesto s obzirom na zastavu, i na mjesto bi se uvijek vraćao. Također bi znali da li se moraju zaustaviti ili krenuti, već prema tome da li se zastava kretala ili je stajala. Stoga je nužno da u vojsci bude više jedinica, a da svaka jedinica ima svoju zastavu i svog predvodnika, koji je to bolji što je hrabriji i, što je posljedica toga, živahniji. Pješaci, dakle, treba da slijede zastavu, a zastava se mora kretati prema zvuku trublje i bubnjeva koji, ako je dobar, zapovijeda vojskom. Ako vojska korakom slijedi ritam zvuka, lako će slijediti i zapovijedi. Tako su stari imali zviždaljke, svirale i savršeno oblikovane zvukove, jer, kao što plesač, ako slijedi ritam glazbe i po njemu se kreće, neće pogriješiti, tako se ni vojska koja nauči da se kreće prema tom zvuku neće rasuti. Tako su i zvukovi bili različiti prema tome kako se željelo promijeniti kretanje i prema tome da li je ljude trebalo potaknuti, smiriti ili zaustaviti. A kako su zvukovi bili različiti, različito su ih i nazivali. Dorski je zvuk poticao upornost, frigijski žestinu, pa se priča da se, kad je jednom sjedio za trpezom a netko dao frigijski znak, Aleksandar tako ražestio da je posegao za oružjem.129 Sve bi te načine valjalo nanovo otkriti, a kad bi to bilo preteško, ne bi se smjeli zanemariti bar oni koji od vojnika traže poslušnost. Svatko bi ih onda mogao mijenjati i prepraviti prema vlastitom nahođenju, samo da izvježba svoje ljude da ih znaju razaznavati. Ali, danas je najčešće proizvod tih zvukova samo buka. COSIM O: Htio bih od vas čuti, ako ste ikad o tome razmišljali, zašto se toliko preziru i zanemaruju te vježbe danas kad vlada toliki nered? FABRIZIO: Rado ću vam reći što mislim o tome. Poznato vam je da je izuzetnih ratnika bilo mnogo u Evropi, malo u Africi, a još manje u Aziji. To je bilo zbog toga što su ova druga dva dijela svijeta imala jednu ili dvije monarhije i malo republika, dok je u Evropi bilo pokoje kraljevstvo i bezbroj republika. Ljudi postaju izuzetni i pokazuju svoje vrline prema tome kako ih upotrebljava i vodi njihov vladar, republika ili kralj. Razumljivo je stoga, da se tamo gdje ima više država pojavljuje mnogo valjanih ljudi, a malo ih se javlja tamo gdje je manje država. To su u Aziji Nin, Kir, Artakserks, M itridat130 i još malo koji što bi bili ovima ravni. U Africi su to, ako izuzmemo egipatsku starinu, Masinisa, Jugurta,131 i vojskovođe kartaške republike. Kad se usporedi s Evropom, to je vrlo mali broj, jer se u Evropi izuzetnim ljudima ne zna broja, a bilo bi ih i više kad bi se računali i oni koji su izdahnuli zbog huda vremena, jer ljudi su bili kreposniji tamo gdje je bilo više država koje su pospješavale vrline, ili iz potrebe, ili iz neke druge ljudske strasti. Takvih je ljudi bilo malo u Aziji zato što je cijela bila pod jednim kraljevstvom koje zbog svog prostranstva najčešće nije ratovalo, pa se tako ljudi nisu ni mogli istaknuti izuzetnim djelima. U Africi se dogodilo to isto, no ipak ih je 129 L. A. Burd navodi da je tu anegdotu ispričao Roberto Valturio (umro 1482), u svojoj knjizi D e re militari libris, XII, Verona, 1472, a Bertelli navodi kao izvor i Seneku, De Ira, II, 2.

130 Nin, odnosno Ninive je legendarni osnivač asirskog carstva; Kir (vladao od 559. do 529. god.pr.n.e.) osnivač je perzijskog carstva; Artakserks ili Ardašir (vladao 226—241. god. pr. n. e.) rodonačelnik je perzijske dinastije Sasanida; Mitridat VI Eupator (132-63. god. pr. n. e.), kralj Ponta. 131 Masinisa (poslije 240. do 148. god. pr. n. e.), numidski kralj; Jugurta, njegov unuk (vladao od 112. do 104. god. pr. n. e.).

415

bilo više zahvaljujući kartaškoj republici. Jer, republike daju više odličnih ljudi nego kraljevstva, zato što se u njima vrlina cijeni, a u kraljevstvima se od nje strahuje, tako da u prvima kreposni ljudi napreduju, a u drugima umiru.132 Onaj, dakle, koji promatra Evropu, vidjet će da je u njoj bilo mnogo republika i monarhija koje su, zato što su se plašile jedna druge, bile prisiljene držati vojničke strojeve i odavati priznanja onima koji su se u njima isticali. Jer, i u Grčkoj je, izuzev makedonskog kraljevstva, bilo mnogo republika, a u svakoj od njih bilo je veoma odličnih ljudi. U Italiji su bili Rimljani, Samnićani, Tuski, cisalpinski Gali. Francuska i Njemačka bile su pune republika i vladara, Španjolska također. U usporedbi s Rimljanima premalo ih se spominje, i to zbog zlobe povjesničara kojima je, slijedeći fortunu, najčešće dovoljno odati priznanje pobjedniku. Ali, nije razložno zabaciti istinu da je u Samnićana i Tuska, koji su se stotinu i pedeset godina borili s rimskim narodom prije nego što su bili pobijeđeni,133 bilo mnogo odličnih ljudi. A to isto vrijedi i za Francusku i Španjolsku. Ali, vrline koje povjesničari ne hvale kod pojedinaca najčešće hvale kod naroda, pa tako uzdižu u nebesa njihovu upornost u obrani vlastite slobode. Ako je, dakle, istina da se tamo gdje ima više država pojavljuje i više vrlih ljudi, iz toga nužno slijedi —ako one propadnu da će postepeno nestati i vrlina, jer neće biti uzroka koji ljude čini kreposnima. Kako se zatim proširilo Rimsko Carstvo, pobijedivši sve republike i monarhije u Evropi i Africi i većinu u Aziji, jedini je izvor vrline ostao Rim. Tako je kreposnih ljudi sve manje bilo i u Evropi, kao u Aziji, pa je naposljetku ta vrlina gotovo nestala, jer kako je sva vrlina bila svedena na Rim, a Rim je bio u rasulu, u rasulu se našao gotovo cijeli svijet, pa su Skiti mogli osvojiti Carstvo koje je svladalo tuđe vrline, ali nije znalo očuvati svoju.134 Premda se kasnije to carstvo zbog najezde barbara podijelilo na više dijelova, ta vrlina u njemu više nije bila obnovljena; prvo, zato što se valja neko vrijeme mučiti dok se ponovo ne uspostavi poredak koji je jednom narušen, a drugo, zato što današnji način života, s obzirom na kršćansku vjeru, ne nameće takvu nužnost obrane kakva je nekoć vladala. Tada bi se pobijeđeni u ratu ili ubijali, ili bi zauvijek ostajali robovi provodeći bijedno ostatak života, pobijeđene bi se zemlje pustošile ili bi se rastjerali njihovi stanovnici, oduzimali bi im se posjedi i rastjerali bi se po svijetu, tako da su ljudi svladani u ratu trpjeli najgoru bijedu. Zaplašeni time, ljudi su održavali vojno umijeće i odavali počast onima koji su ih odlično izvršavali. No danas je taj strah uglavnom nestao, malo koga ubijaju pobijeđeni, nitko nije dugo zatočen, zarobljeni se s lakoćom oslobađaju. Više se ne uništavaju gradovi, pa makar se i tisuću puta pobunili, ljudi se ostavljaju na njihovim posjedima i boje se samo otkupnine kao najgoreg zla, što sve dovodi do toga da se ljudi ne žele potčiniti vojnoj disciplini i zlopatiti se pod njom da bi izbjegli opasnosti od kojih malo strahuju. Zatim, evropske su pokrajine danas potčinjene tek malom broju vladara, cijela Francuska sluša samo jednog kralja, Španjolska također jednog, Italija je podijeljena na nekoliko dijelova, njeni se slabi gradovi priklanjaju onome koji pobijedi i tako se brane, a jake se države ne boje da će propasti zbog razloga što smo ih naveli. COSIM O: Pa ipak su u posljednjih dvadeset pet godina mnogi krajevi bili opljačkani i propadala su kraljevstva, a taj bi primjer morao navesti ostale da preuzmu nešto iz starih uređenja i žive po tome. FABRIZIO: Tako je kako kažete, no ako pogledate koji su to krajevi bili J32 Iz ovoga izlazi da se vrline rađaju tamo gdje ima više republika i gdje više ljudi vlada, odnosno sudjeluje u vlasti (»gdje ima više vlasti«). 133 Rimljani su definitivno pokorili Samnićane između 272. i 268. god. pr. n.e., a Etruščane prije 264. god. pr. n. e. 134 Skitima su se nazivali narodi na sjeveru Crnog mora, uključujući i Germane.

416

opljačkani, vidjet ćete da oni nisu bili glavni u državama nego tek njihovi dijelovi, pa se tako može vidjeti da je bila opljačkana Tortona, a ne Milano, Capua, a ne Napulj, Brescia, a ne Venecija, Ravenna, a ne Rim .135 Ti primjeri ne mogu promijeniti mišljenje onih koji vladaju, dapače, učvršćuju ih u njihovu uvjerenju da se mogu iskupiti otkupninama, pa se ne žele potčiniti vojnim naporima koji im se djelomice čine nepotrebnim, a djelomice zbrkom koju ne mogu razumjeti. Oni drugi koji su potčinjeni i koji bi trebali strahovati od tih primjera nemaju tu moć da nešto učine, pa su vladari koji su izgubili državu propustili priliku, a oni koji su na vlasti niti je znaju niti žele iskoristiti, jer bi htjeli lagodno živjeti prema fortuni a ne prema vlastitoj vrlini, jer vide, zato što su vrline rijetke, da fortuna upravlja svim stvarima, pa žele da ona vlada njima a ne oni njom. A da je to o čemu sam raspravljao istinito, vidjet ćete ako samo pogledate Njemačku, u kojoj ima vrlina, i to zato što ima mnogo kneževina i republika, tako da je sve ono što valja u današnoj vojsci zapravo odraz onog što kao primjer pokazuju ti narodi. Oni ljubomorno čuvaju svoje države i boje se ropstva (a drugdje nije tako), pa žele održati svoje gospodstvo i svoje počasti. Želim da ovo bude dovoljno da pokaže koji su uzroci sadašnjeg rasula, po mom mišljenju. Ne znam čini li se i vama to isto, ili su vam, zbog ovakva razmatranja, ostale još neke sumnje. COSIM O: Nijedna, dapače, sve mi je to posve razumljivo. Htio bih samo, vraćajući se sad našoj glavnoj temi, da čujem od vas kako biste rasporedili konje u tim jedinicama, koliko bi ih bilo, kako bi se konjanicima zapovijedalo i kako bi bili naoružani. FABRIZIO: Čini vam se možda da sam ih zanemario, ali nemojte se zbog toga čuditi, jer dva su razloga zbog kojih sam za to da se o njima malo govori: prvo, pješadija je žila kucavica vojske, i drugo, taj se dio vojske manje iskvario od pješaka, jer, ako konjica nije jača nego što je bila u starih, onda je jednako jaka. Također smo maloprije rekli kako je valja vježbati. A što se tiče opreme, naoružao bih je onako kako se to danas čini, i laku konjicu i oklopnike. No htio bih da u lakoj konjici svi budu strijelci, a neki da budu s mušketom, jer, ako su oni u drugim ratnim operacijama od male koristi, ovdje su vrlo korisni, straše stanovništvo i tjeraju ga s položaja koji čuva; više će ga zaplašiti jedan vojnik s mušketom nego drugih dvadeset naoružanih vojnika. No, kad je riječ o njihovu broju, a kako u tome više ne oponašamo rimsku vojsku, ne bih odredio više od tri stotine konjanika za svaki bataljon. Oni bi bili sastavljeni od stotinu pedeset oklopnika i stotinu pedeset lakih konjanika, oboji bi imali zapovjednika, te po petnaest desetara, s vlastitom trubljom i zastavom. Htio bih da svaka desetorica oklopnika imaju po petora kola, a svaka desetorica lakih konjanika po dvoja; kola bi, kao i kod pješaka, nosila šatore, posuđe, sjekire i motke i, ako bi ih bilo još, druge stvari. Nemojte misliti da tako ne valja činiti kad budete vidjeli kako danas oklopnici imaju po četiri konja za sebe, jer to je krivo.136 U Njemačkoj se može vidjeti kako ti oklopnici imaju samo jednog konja, a na svaku dvadesetoricu dolaze po jedna kola koja za njima nose potrebne im stvari. Konjanici su i u Rimljana bili sami, premda su trijari bili smješteni tik uz konjicu i znamo da su im morali pomagati oko konja, što bismo lako i mi mogli uraditi, a to ću vam pokazati kad se budu raspoređivala mjesta u taboru. Ono, dakle, što su radili Rimljani i ono što danas rade Nijemci, mogli bismo i mi činiti, dapače, ako se tako ne radi, griješi se. Ti bi se konjanici, raspoređeni i poredani zajedno s pješadijom, mogli pokatkad okupiti, kad se okupe i jedinice, i vježbati da zajedno 135 Tortonu su 1499. opljačkali Francuzi; Capua je bila opljačkana 1501, Brescia i Ravenna 1512. godine. 136 Pod pojmom koplja (lance) razumijevao se različiti broj konjanika: tri ili četiri u Italiji i šest u Francuskoj. Francusko »koplje« činilo je šest ljudi - oružnik (maitre), njegovo štitonoša, colustillier- ili pikenir, dva strijelca i jedan paž. 27

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

417

napadaju, a to bi trebalo više zato da nauče biti zajedno nego zbog čega drugog. Ali, neka bude za sada dosta o tome, pređimo na oblikovanje vojske kako bismo mogli početi bitku s neprijateljem u nadi da ćemo pobijediti, jer to je cilj zbog kojeg se i osniva vojska te toliko proučava.

TREĆA KNJIGA COSIM O: Budući da prelazimo na drugo razmatranje, želio bih da promijenimo i ispitivača, jer ne bih htio da me smatrate umišljenim, što sam uvijek kod drugih osuđivao. Stoga ću prekinuti svoje kazivanje i prepustit ću razgovor onom od mojih prijatelja koji ga bude htio. ZANOBI: Nama bi bilo vrlo drago da ste nastavili, ali kako to ne želite, recite bar koji od nas da vas odmijeni. COSIM O: Ja bih tu dužnost prepustio gospodinu. FABRIZIO: Drago mi je što je preuzimam i htio bih da se držimo mletačkog običaja, po kojem najmlađi prvi uzima riječ, jer, kako su to poslovi za mladiće, mislim da su oni i najspremniji da o njima razgovaraju, kao što su i najspremniji da ih izvršavaju. COSIM O: Dakle, na vama je red, Luigi.137 A kako je meni drago što imam takva sljedbenika, tako će i vama biti drago što imate takva ispitivača. Pa vas molim da se vratimo temi i ne gubimo više vrijeme. FABRIZIO: Kad bismo htjeli pokazati kako valja rasporediti vojsku za bitku, uvjeren sam da bismo morali ispričati kako su Grci i Rimljani raspoređivali čete u' svojim vojskama. No, kako to možete pročitati i vidjeti sami u starih pisaca, zanemarit ću mnoge pojedinosti i govorit ću samo o onome što, mislim, valja oponašati ako danas želimo usavršiti našu vojsku.138 To znači da ću pokazati kako se vojska raspoređuje za bitku, kako joj se valja suprotstaviti u pravim bojevima, a kako je valja uvježbati u tobožnjim. Najveću pogrešku čine oni koji, kad je raspoređuju za bitku, vojsku postroje tako da ima samo jedno čelo i prisile je na samo jedan smjer napada i jednu fortunu. To je zato što se više ne slijedi iskustvo starih u kojih je jedan red ulazio u drugi, jer ako nije tako, ne može se ni pružiti pomoć prvima, niti se mogu braniti, niti se mogu u boju odmijeniti, a to su sve Rimljani činili. Da bih, dakle, pokazao kako je to bilo, kažem vam da su Rimljani svaku legiju dijelili na tri dijela, na astate, prvake i trijare; kopljonoše su bili u prvom borbenom redu u širokim i zatvorenim strojevima, za njima su bili prvaci, ali u rjeđim strojevima, a iza njih su bili trijari u tako rijetkim strojevima da su po potrebi mogli u svoje redove primiti prvake i astate.139 Osim njih imali su i 137 Luigi Alamanni. 138 Machiavelli u III knjizi opisuje raspored vojske za bitku i samu bitku. Međutim, oponašajući rimski bojni poredak, on brka dva poretka — iz doba Servija Tulija i kasniji, kad je legija bila podijeljena u kohorte. Rimski bojni poredak i taktika, naime, razlikovali su se u različitim povijesnim razdobljima. Tako Vegecije, Livije i Polibije govore o različitim porecima, a Machiavelli nekritički navodi čas jedan, čas drugi primjer. 139 Machiavelli prenosi Tita Livija (nav. dj., VIII, 8, 9, 13) i njegov opis rimske legije u vrijeme rata s Latinima (338. god. pr. n. e.). Pieri smatra da se takav poredak odnosi samo na vježbe, koje navodi Katon u svom (izgubljenom) djelu D e re militari. Usp.: Rasprave..., II, 16.

419

praćkare i strijelce, i druge lako naoružane vojnike koji nisu stajali u tim strojevima, nego su bili raspoređeni na čelo vojske, među konjanike i pješake. Ti su, dakle, lako naoružani počinjali boj, a ako bi prevagnuli - što bi se rijetko događalo - odnosili bi pobjedu, a ako bi bili odbijeni, bočno bi se povlačili, ili od mjesta do mjesta koja su za tu svrhu bila uređena sve dok se ne priključe nenaoružanima. Nakon toga bi se s neprijateljem sukobljavali astati koji bi se, ako bi vidjeli da će biti nadjačani, postepeno povlačili kroz rijetke strojeve sve do prvaka, pa bi onda zajedno s njima opet napadali. Ako bi i oni bili savladani, svi bi se povlačili u rijetke strojeve trijara, a onda bi svi zajedno, u grupi, ponovo počinjali boj, pa ako bi ga i oni izgubili, onda više nije bilo pomoći, jer se više ne bi imalo odakle početi.140 Konjanici su stajali na uglovima vojske, slično kao dva krila na tijelu, pa bi se čas borili na konjima, a čas bi pomagali pješacima, već prema potrebi.141 Takvu ratovanju, u kojem se triput može ponoviti napad, gotovo je nemoguće uspješno se suprotstaviti, jer treba da te tri puta napusti fortuna i da je u neprijatelja toliko vrline da te tri puta pobijedi. Grci se nisu tako mogli obnavljati u svojim falangama; premda je u njima bilo mnogo vođa i mnogo strojeva, raspoređivali su se kao jedan korpus, zapravo, s jednim prvim borbenim redom. Oni nisu pomagali jedni druge ulaženjem jednog stroja u drugi, poput Rimljana, nego je jedan čovjek dolazio na mjesto drugog. To su radili na ovaj način: njihova je falanga bila raspoređena u redove, a uzmimo da su u svakom redu imali po pedeset ljudi, pa kad bi čelom stali spram neprijatelja, od svih bi se redova borilo prvih šest, jer su njihova koplja, koja su zvali sarise, bila tako duga da su iz šestog reda vrhovima dosezali do prvog. Ako bi netko, dakle, iz prvog reda pao ili bio ranjen u borbi, odmah bi na njegovo mjesto dolazio onaj koji je stajao iza njega u drugom redu, a na prazno mjesto u drugom redu dolazio bi onaj koji je stajao iza njega u trećem, pa bi tako u tren vojnici iz stražnjih redova ispunili praznine u prednjim. Redovi bi, dakle, uvijek bili čitavi i nijedno borbeno mjesto ne bi ostajalo prazno, osim u posljednjem redu, koji se prorjeđivao zato što nije imao za sobom nikoga da ga obnavlja, što znači da bi gubitke u prvim redovima uvijek nadoknađivali posljednji, a prvi bi redovi uvijek bili čitavi, tako da bi se te falange - onako kako su bile raspoređene —lakše mogle desetkovati nego probiti, jer ih je veliki korpus činio postojanim.142 Rimljani su na početku također imali falange, a njihove su legije podučavane slično kao one. Kasnije su napustili takav raspored i podijelili legije na više korpusa, to jest na kohorte i manipole, jer su smatrali —kao što sam maloprije rekao —da je taj korpus življi ako je u njemu više duša i ako je sastavljen od više dijelova, tako da svaki od njih može stajati zasebno. Švicarski bataljoni danas u svemu slijede falange, kako u tome što se raspoređuju gusto i u bloku, tako i u tome što pomažu jedan drugog. I bitku vode tako što bataljone postavljaju jedan uz bok drugoga, a ako ih stave jednog za drugim, onda nema načina ako se prvi povlači da prijeđe u drugi, nego - da bi mogli jedni drugima pomoći — imaju ovaj raspored: stave jedan bataljon naprijed, a drugi iza njega desno, pa ako prvom ustreba, 140 Stara rimska legija bila je podijeljena u manipole, imala je 3000 pješaka, od toga 1200 astata, 1200 prvaka i 800 trijara, a k tome su dolazili još i rorari i accensi, o kojima Machiavelli ovdje ne govori. 141 U vrijeme Polibija legija se sastojala od 4200 pješaka, odnosno od po 10 manipola astata, prvaka i trijara. U svakom manipolu astata bilo je 120 teških oklopnika i 40 velita. Manipol trijara sastojao se od 60 teških oklopnika i 40 velita. Manipol se dijelio u dvije centurije. Svaka centurija astata i prvaka imala je osam redova i deset kolona, centurija trijara pet redova i deset kolona, a u svakoj centuriji dva posljednja reda sačinjavali su veliti. Machiavelli je smatrao da su strijelci i praćkari bili integralni dio legije u doba republike, ali to nije točno. Nakon Marija i u doba carstva legija se dijelila u deset kohorti od po 600 ljudi, kohorta se dijelila u tri manipola, a manipol u dvije centurije. Usp.: E.Barbarich, nav. dj. 142 Čini se da je i Polibije, koji navodi ovakvu strukturu falange, bio više zaveden sličnošću s rimskim poretkom nego vjerodostojnošću podataka. Vidjeti: Polibije, Historiae, XVIII, 12-18. Usp.: G. Palmieri, nav. dj.

420

drugi može stupiti naprijed i pomoći mu. Treći bataljon stoji za njima, ali na udaljenosti jedne muškete. A to čine zato da može stupiti naprijed ako prva dva budu odbijena, pa imaju mjesta i odbijeni i oni koji stupaju naprijed, i ne sudaraju se. Jer veliko mnoštvo ne može biti tako djelotvorno kao mali korpus, a mali i odijeljeni korpusi, kakvi su bili u rimskim legijama, mogli su se smještati tako da su mogli primati jedni druge u svoje redove i s lakoćom se pomagati. Da taj raspored u Švicaraca nije dobar kao u starih Rimljana, pokazuju mnogi primjeri rimskih legija koje su se sukobljavale s grčkim falangama i uvijek ih pobjeđivale, jer su kakvoća njihova oružja, kao što sam prije rekao, i obnavljanje prorijeđenih redova vojnika vrijedili mnogo više od čvrstoće falangi. Kako sam, dakle, na osnovi tih primjera morao urediti vojsku, mislio sam zadržati djelomice oružje i način ratovanja grčkih falangi, a djelomice rimskih legija.143 Zato sam i rekao da u bataljonu želim imati dvije tisuće pika, a to je oružje makedonskih falangi, i tri tisuće štitonoša s mačevima, poput rimskih legija. Podijelio sam bataljon na deset jedinica, kao što su radili Rimljani kad su legiju dijelili na deset kohorta. Postrojio sam, poput njih, velite (to jest lako naoružane) koji treba da počnu bitku. A da bi, kao što je i oružje izmiješano i ima ga od jednih i od drugih, bili zastupljeni i njihovi strojevi, rasporedio sam ih tako da svaka jedinica sadržava po pet redova vojnika s pikama na čelu, a da ostalo budu štitonoše, kako bi zajedno sa čelom mogli štititi konjicu i lako ušli u neprijateljske jedinice pješke, jer u prvom sukobu imam, kao i neprijatelj, pike za koje hoću da mi budu dovoljne da ga odbiju, a ostali bi bili štitonoše koji bi ga potom pobijedili. A ako gledate u čemu je vrlina tog stroja, vidjet ćete da sve to oružje služi svojoj svrsi, jer, pike su korisne protiv konja, a kad stanu nasuprot pješaka, korisne su prije no što se bitka zgusne, jer, kad se zgusne, postaju nekorisne. Zato Švicarci, da bi izbjegli tu nezgodu, iza svaka tri reda pika stavljaju po red helebardi, da ostave prostora pikama koje ga nemaju dovoljno. Ako se dakle naše pike stave naprijed, a štitovi otraga, zaštitit će konjicu, a kad počne bitka, razbit će i gaziti pješake, no kad se bitka zgusne i kad one postanu nekorisne, dolaze štitovi i mačevi, kojima se i u najvećoj stisci može boriti. LUIGI: Sad bismo željeli čuti kako biste rasporedili vojsku za bitku tim oružjem, i tako postrojenu. FABRIZIO: Sada vam želim pokazati upravo to. Morate znati da u običnoj rimskoj vojsci, koju su zvali konzularnom, nije bilo više od dvije legije rimskih građana, a bilo je šest stotina konjanika i oko jedanaest tisuća pješaka. Imali su zatim još toliko pješaka i konjanika koje su im slali njihovi prijatelji i saveznici, a njih su dijelili na dva dijela i nazivali ih lijevi klin i desni klin. Nikad nisu dopuštali da tih pomoćnih pješaka bude više nego pješaka u njihovim legijama, a bili su vrlo zadovoljni ako je bilo više konjanika.144 S takvom je vojskom, koja je imala dvadeset i dvije tisuće pješaka i oko dvije tisuće konjanika, konzul vodio svaki boj i išao u bojne pohode. Također, kad se trebalo oduprijeti brojnijim snagama, udruživala su se dva konzula i dvije vojske.145 143 Manevri koje navodi Machiavelli pretpostavljaju znatnu taktičku uvježbanost, ali je on ipak previdio taktičku evoluciju, koju je označio prijelaz od narodne vojske, milicije do profesionalne vojske. Rimljani su podijelili falangu da bi izbjegli nedostatke ubrzanog susreta s neprijateljem, a zatim su raširili front kako bi izbjegli mogućnost opkoljavanja i kako bi sami stisnuli neprijatelja u kliješta. Machiavellijeve falange pretvaraju se u prave taktičke jedinice kojima je cilj da se povuku u što većem redu, a ne da širenjem fronte obuhvate neprijatelja, kako smatra Pieri u: Guerra epolitica negli Scrittori italiani, Roma, 1955. 144 Međutim, pješadija saveznika (sociorum) često je bila brojnija od rimske legije. 15.000 pješaka i 800 savezničkih konjanika obično je djelovalo sa dvije rimske legije od 8.400 pješaka i 600 konjanika. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XL, 36. O odnosu i sadejstvima saveznika i rimskih legija usp.: D. Guerrini, Le istituzioni militari dei Romani, Torino, 1905. 145 Usp.: Tito Livije, nav. dj., III, 29, i Polibije, nav. dj., VI, 20, 26; I, 16; II, 24.

421

Valja još da upamtite da su, po običaju, u sve tri glavne vojničke djelatnosti a to su stupanje, logorovanje i borba, postavljali legije u sredinu, jer su htjeli da oni u vrlinu kojih su se najviše uzdali budu što bolje okupljeni, kao što će vam prilikom razmatranja tih triju djelatnosti biti pokazano. Pomoćni su pješaci, zbog toga što su bili zajedno s legionarima, bili korisni kao i oni, jer, bili su disciplinirani poput njih, pa su ih stoga raspoređivali na sličan način u borbenom poretku. Tko, dakle, zna kako su Rimljani raspoređivali legiju u vojsci za bitku, zna i kako su raspoređivali cijelu vojsku. Međutim, kako sam vam rekao da su legiju dijelili na tri čete, te kako je jedna četa prelazila u drugu, znači da sam upravo rekao i kako se cijela vojska raspoređivala za bitku. No, kako želim napraviti borbeni poredak kakav su pravili Rimljani, jer su oni imali dvije legije, uzet ću dva bataljona, a kad rasporedim njih, vidjet će se i raspored cijele jedne vojske, jer dodavanjem većeg broja ljudi ne treba činiti drugo nego pojačavati strojeve. Mislim da vas ne moram podsjećati na to koliko pješaka ima bataljon, da se sastoji od deset jedinica, zatim na to koji su zapovjednici u njima, koje oružje nose i koliko je običnih a koliko specijalnih pika i velita, jer sam vam maločas to jasno rekao, a sjećam se da sam pripomenuo da to svakako valja upamtiti radi razumijevanja svih drugih strojeva, pa zato vam sada želim pokazati kako izgleda stroj ne ponavljajući drugo. Mislim da deset jedinica jednog bataljona treba da bude na lijevom boku, a deset jedinica drugoga na desnom. Na desnom boku valja da se rasporede ovako: pet se jedinica postavi jedna kraj druge na čelo, tako da između njih razmak bude po četiri lakta, pa će sve zajedno imati širine stotinu četrdeset i jedan lakat, a dužine četrdeset lakata. Iza tih pet jedinica postavio bih tri druge, na udaljenosti od prvih po ravnoj liniji četrdeset lakata; od te tri dvije bi se straga po ravnoj liniji smjestile na krajeve onih pet, a treća bi zauzela prostor u sredini. Tako bi te tri po širini i duljini zauzele isti prostor kao i onih pet, ali tamo gdje bi između tih pet udaljenost bila četiri lakta, između onih triju bila bi trideset i tri lakta. Postavio bih zatim dvije zadnje jedinice iza te tri, po ravnoj liniji i četrdeset lakata udaljene od njih; svaku bih od njih postavio iza krajeva tih triju, a prostor između njih bio bi širok devedeset i jedan lakat. Sve bi te tako raspoređene jedinice imale širinu od sto četrdeset i jedan lakat, a dužinu od dvije stotine lakata. Specijalne bih pike raširio uz bokove tim jedinicama s lijeve strane, na udaljenosti od dvadeset lakata od njih, i to u sto četrdeset i tri reda po sedam u svakom redu, tako da budu duž cijele lijeve strane deset jedinica, postrojenih onako kako sam rekao. Ostalo bi još četrdeset redova da čuvaju kola i nenaoružane koji ostaju na repu vojske, kad bi se desetari i centurioni rasporedili na svoja mjesta, a od tri glavna zapovjednika jednog bih stavio na čelo, drugog u sredinu, a trećeg u zadnji red, da bude tergeiduktor,146 jer su stari tako nazivali onoga koji je zapovijedao pozadinom vojske. Ali, vratimo se na čelo vojske; velim da bih pored specijalnih pika rasporedio specijalne velite, a kako znate, njih je pet stotina; njima bih dao prostora četrdeset lakata. S njihove lijeve strane stavio bih naoružane vojnike, a htio bih da zauzimaju prostor od četrdeset lakata. Za njima bi bili lako naoružani konjanici, kojima bih dao jednak prostor kao i naoružanim vojnicima. Obične bih velite ostavio pored svojih jedinica, i to tako što bi stajali na prostorima između jedne i druge jedinice i bili kao njihovi predvodnici, ako ih već ne bih stavio ispod specijalnih pika, što bih ili ne bih uradio već prema tome kakve bi mi bile namjere. Glavnog bih zapovjednika cijelog bataljona postavio na prostor između prvog i drugog stroja jedinica, to jest na čelo, na prostor između posljednje od prvih pet jedinica i specijalnih pika, već prema tome kakve bi mi bile namjere, s još trideset ili četrdeset probranih ljudi koji bi oprezno znali izvršiti neku 146 Vidjeti 124. bilješku.

422

naredbu, ili svojom jakošću odbiti neki napad. U sredinu bih još stavio trublju, bubnjeve i zastavu. To je raspored prema kojem bih postrojio bataljon na lijevoj strani, te bi to bio raspored polovice vojske, što bi po širini bilo pet stotina i jedanaest lakata, a po dužini koliko smo prije rekli, ne računajući prostor koji bi zauzimale one specijalne pike namijenjene za čuvanje nenaoružanih, što bi bilo oko stotinu lakata. Drugi bih bataljon rasporedio na desnoj strani, upravo onako kako sam rasporedio onaj na lijevoj, ostavljajući između jednog i drugog bataljona prostor širok trideset lakata. Na čelo tog prostora stavio bih pokoju artiljerijsku dvokolicu, iza kojih bi stajao glavni vojskovođa, a imao bi oko sebe, s trubljom, bubnjem i kapetanskom zastavom, bar dvije stotine ljudi, i to izabranih, od kojih bi većina, već prema potrebi, bili pješaci, spremni da izvrše svaku zapovijed. Što se tiče vojne artiljerije, dovoljno je deset topova za osvajanje zemljišta, a ne bi prelazili pedeset librica dometa;147 na otvorenom bih se prostoru njima više služio da obranim logore nego u samoj bici, a sva bi druga artiljerija bila prije od deset nego petnaest librica dometa. Nju bih postavio na čelo cijele vojske, ako već teren ne bi bio takav da je mogu smjestiti bočno, na sigurno mjesto, gdje je neprijatelj ne bi mogao dohvatiti.148 Tako oblikovana i raspoređena vojska može u borbi slijediti stroj i falange i rimske legije, jer, na čelu su pike, svi su pješaci postrojeni u redove, pa kad se sukobe s neprijateljem i odbiju ga, mogu, kao što su nekoć mogle falange, popuniti prve redove onima koji su straga. S druge strane, ako su napadnuti tako da moraju razbiti strojeve i povlačiti se, mogu ući u prazne prostore drugih jedinica koje su straga i združiti se s njima, te tako, u gomili, odbiti neprijatelja i pobijediti ga. A ako to nije dovoljno, mogu se na isti način povući još jednom i pobijediti treći put, pa se taj stroj, kad je riječ o pobjedi, može obnavljati ili kako su to radili Grci, ili kako su to radili Rimljani. Što se tiče snage same vojske, ne može se postrojiti tako da bude jača, jer je i jedan i drugi klin vrlo dobro opremljen oružjem, ima dobar razmještaj vođa, a oslabljen mu je samo stražnji dio nenaoružanih, koji su bočno zaštićeni specijalnim pikama. Neprijatelj je ne može ni s jedne strane napasti a da je ne nađe postrojenu, a stražnji dio ne može biti napadnut zato što nema neprijatelja čije bi snage bile takve da te može napasti sa svake strane, a ako ga ima, ne treba da s njime vojuješ. No kad bi neprijatelj bio bolje naoružan od tebe, a postrojen poput tebe, ako oslabi zato što te napadao na više mjesta, a ti ga razbiješ s jedne strane, sve je gotovo. Ako je konja više no u tebe, budi posve siguran, jer strojevi pika koje te štite brane te od svih njihovih napada, čak i kad su tvoji konji odbijeni. Osim toga, vođe su raspoređeni sa strane, tako da mogu lako zapovijedati i slušati. Prostor između jedne i druge jedinice i jednog i drugog stroja ne služi samo zato da bi jedni mogli prelaziti među druge nego i da bi imali prostora glasonoše, koji bi dolazili i odlazili prema kapetanovoj zapovijedi. Kao što sam vam prije rekao, Rimljani su imali oko dvadeset i četiri tisuće ljudi u jednoj armiji, pa tolika treba da bude i ova,149 a kako su ostali vojnici preuzimali način borbe i

147 Jedna librica (libbra) = 327,45 grama, a označava težinu topovske kugle. 148 Machiavelli ne vodi računa o rezultatima bitke kod Ravenne, gdje su se sukobile španjolska i papina vojska, s jedne strane, a s druge strane francuska i ferarska' vojska. Tom prilikom je ferarski zapovjednik Alfonso I d’Este hitro premjestio artiljeriju s čela na bokove, tako da se španjolska vojska (u kojoj se nalazio i Fabrizio Colonna) našla pod unakrsnom vatrom i imala velike gubitke. Ratni historičari smatraju tu epizodu prijelomnom, a sukob konjice u toj bici posljednjom srednjovjekovnom bitkom. Usp.: G. Livet, Guerre et paix de Macbiavel a Hobbes, Pariš, 1972. 149 Machiavellijeva vojska bi se tako sastojala od četiri bataljona, od kojih bi svaki bio podijeljen u deset četa (battaglia), po uzoru na kohorte koje opisuje Vegecije, ukupno od 24.000 pješaka i 1200 konjanika. Radi jasnoće, razmatraju se samo dva bataljona, sa 12.000 pješaka i 600 konja. U prvom redu je raspoređeno deset četa, šest u drugome redu, četiri u trećem redu. Tako se prvi red može povući u drugi red, a oba u treći. U svakoj četi su pikeniri u prvom redu, a štitovi u drugome. Na bokovina su smješteni izvanredni pikeniri. Konjica je također na bokovima, a artiljerija je na čelu.

423

oblik armije od legija, to znači da bi i oni vojnici koje biste dodali dvama vašim bataljonima trebali slijediti oblik i stroj legija. A kad smo jednom za to dali primjer, lako ga je oponašati, jer, ako se dodaju dva druga bataljona vojsci, ili joj se doda isto toliko drugih vojnika, valja samo podvostručiti redove, pa tamo gdje je postavljeno deset jedinica na lijevoj strani, postaviti dvadeset, ili pojačavajući ili razrjeđujući strojeve, već prema tome što ti nalaže položaj ili neprijatelj. LUIGI: Zaista, gospodine, već zamišljam tu vojsku i vidim je čak, pa gorim od želje da je gledam kako napada. A ne bih htio ni za što na svijetu da postanete kao Fabije Maksim i mislite kako da vješto zadržite neprijatelja i odgodite bitku, jer bih tada gore mislio o vama nego što je rimski narod mislio o njemu.150 FABRIZIO: Ne bojte se. Zar ne čujete artiljeriju? Naša je već napala, ali nije mnogo naudila neprijatelju,151 a specijalni veliti već kreću sa svojih mjesta zajedno s lakom konjicom, i s najljućom žestinom i najjačim mogućim povicima jurišaju na neprijatelja. Njihova je artiljerija već jednom zapucala, ali iznad glava naših pješaka koje nije ni dotakla. A budući da sad ne može pucati po drugi put, vidite naše velite i konjanike kako je već osvajaju, dok je neprijatelj, da je obrani, krenuo naprijed, pa artiljerija ne razaznaje više tko joj je prijatelj, a tko neprijatelj i ne može raditi svoj posao. Pogledajte s koliko se srčanosti i discipline naši bore, i to sve zbog vježbi koje su ih na to navikle i zbog vjere što je imaju u armiju; koju možete vidjeti kako svojim korakom i s naoružanim ljudima postrance kreće u strojevima da s protivnikom zametne boj. Pogledajte naše artiljerije koje su se, da bi im dale mjesta i ostavile slobodan prostor, povukle na ono mjesto na kojem su bili veliti. Vidite vojskovođu koji ih hrabri i pokazuje im da je pobjeda sigurna. Vidite kako su se veliti i laki konjanici raširili i vratili na bok vojske da vide mogu li s boka nekako nauditi protivnicima. Evo, sukobile su se vojske. Pogledajte s koliko su srčanosti odbili neprijatelj evo nadiranje, i u kakvoj tišini, i kako vojskovođa zapovijeda oklopnicima koji odbijaju neprijatelja, a pri tome se ne guraju niti izlaze iz pješačkih strojeva. Gledajte kako su naši laki konjanici krenuli na grupu neprijateljskih vojnika s mušketama koji su htjeli napasti s boka, i kako su ih neprijateljski konji sustigli, pa sad, našavši se između jedne i druge konjice, ne mogu pucati i povlače se iza svojih jedinica. Gledajte s kakvom se žestinom bore naše pike, i kako su pješaci već blizu jedni drugima pa više ne mogu rukovati pikama, te se — prema disciplini kojoj smo ih podučili - naše pike malo pomalo povlače među štitonoše. Pogledajte kako je u ovom času velika grupa naoružanih neprijatelja odbila naše vojnike na lijevoj strani i kako su se naši disciplinirano povukli k specijalnim pikama i uz njihovu pomoć ponovo rasporedili čelo, odbacili protivnike, a mnoge pobili. U međuvremenu su se sve obične pike iz prvih jedinica skrile među jedinice štitonoša i prepustile boj njima, a gledajte s kakvom vrlinom, sigurnošću i ustrajnošću oni tuku neprijatelja. Ne vidite li kako su se u borbi primakli strojevi, pa s teškoćom rukuju mačevima? Pogledajte kako brzo ginu neprijatelji. Jer, naoružani su pikom i njihovim mačem, pika im ne koristi jer je preduga, a mač zato što je neprijatelj predobro oklopljen, pa neki padaju mrtvi ili ranjeni, a neki bježe. Pogledajte ih kako bježe na 150 Kvint Fabije Maksim postao je poznat po svom nadimku Cunctator, Oklijevalo, jer je oklijevao da zametne bitku s Hanibalovom vojskom, 217. i 216. god. pr. n. e. Fabije je svoju taktiku temeljio na iscrpljivanju protivnika i na sitnim čarkama kojima je izbjegavao odlučujući sukob. Fabijeva taktika partizanskog ratovanja pokazala se djelotvor­ nom ali nepopularnom. Vidjeti: Polibije, nav. dj., III, 89. Machiavelli ovdje nije artiljeriji namijenio ulogu uništavanja neprijateljske žive sile, i nije iz ravenske bitke izvukao pouku za korištenje artiljerije, koja je u ovoj simuliranoj bici smještena frontalno. Machiavelli ne uzima u obzir ni iskustva iz bitke kod Novare, 1513. godine, kad je Švicarce artiljerija »zbrisala«, kako to navodi P. Giovio (u nav. dj.), ni bitke kod Marignana 1515. godine, u kojoj je odlučujuću ulogu imala francuska artiljerija.

424

desnu stranu, a bježe i na lijevu, evo, pobjeda je naša. Zar nismo na najsretniji mogući način dobili bitku? No, s još većom bi se radošću pobjeđivalo, kad bi mi bilo dano da to provedem u djelo.152 A vidite i sami da nije bilo potrebno poslužiti se ni drugim ni trećim strojem, jer je naše čelo bilo dovoljno da ih svlada. U vezi s tim nemam vam više što reći, osim riješiti neku vašu sumnju koja vam se može roditi. LUIGI: S takvom ste žestinom pobijedili u ovoj bici da sam zadivljen i toliko iznenađen da mislim kako ne bih mogao dobro izraziti sumnju koja bi mi, možda, ostala u duši. Pa ipak ću se, uzdajući se u vašu mudrost, odvažiti da kažem ono što mislim. Recite mi najprije: zašto je vaša artiljerija zapucala samo jedanput? I zašto ste je odmah povukli u vojne redove, a poslije je niste ni spomenuli? Još mi se čini da ste pretpostavili kako će neprijateljska artiljerija visoko gađati, a i rasporedili ste je na svoj način.153 Ali, ako bi se dogodilo, a mislim da se to često događa, da četa bude pogođena, kako biste tome doskočili? A kako sam počeo s artiljerijom, želio bih još dopuniti ovo pitanje, da više o tome ne raspravljamo. Čuo sam kako mnogi potcjenjuju oružje i strojeve starih vojski, smatraju da bi danas one mogle malo što učiniti, dapače, bile bi posve nekorisne kad bi se na njih srušila sva žestina artiljerije koja razbija strojeve i svladava svako oružje, pa drže da je ludost formirati strojeve koje ne možeš održati i s naporom nositi oružje kojim se ne možeš obraniti.154 FABRIZIO: Kako ovo vaše pitanje ima više dijelova, valja dati dug odgovor. Istina je da sam artiljeriji naredio da puca samo jednom, a i za taj jedan put nisam bio siguran. Učinio sam to zato što je važnije gledati da te ne pogode, nego da ti pogodiš neprijatelja. Morate znati: ako ne želite da vas pogodi artiljerija, treba da stojite ili tamo gdje vas ne može doseći, ili stati iza kakvog zida ili nasipa.155 Drugo vas ništa ne može zaštititi, no valja da su i zid i nasip vrlo pouzdani. Vojskovođe koji zameću boj ne mogu biti za zidom ili nasipom, niti tamo gdje ih se ne može doseći. Stoga - kako ne mogu naći načina koji bi ih zaštitio —valja im naći načina da budu što manje izloženi, a za to nema drugog načina nego da se artiljerija odmah napadne. A to se radi tako što se na nju kreće odmah i raštrkano, a ne polako i zgusnuto, jer zbog brzine ona neće moći ponoviti paljenje, a zbog raštrkanosti će pogoditi manje ljudi. To ne može uraditi postrojena grupa ljudi, jer, ako se kreće brzo, stroj se ne može održati, a ako su vojnici raspršeni neprijatelju neće biti tako teško da ih razbije, jer su već sami razbijeni. Stoga sam vojsku postrojio tako da može činiti i jedno i drugo, jer, kako sam u klinove postavio tisuću velita, nakon što naša artiljerija zapuca naredio sam da krenu naprijed zajedno s lakim konjanicima i osvoje neprijateljsku artiljeriju. No, svoju artiljeriju nisam povukao da neprijateljskoj ne bih ostavio vremena, jer, ne mogu sebi uzimati prostora, a oduzimati ga drugome. Stoga nisam dao da se puca po drugi put, a gotovo nisam dao ni prvi, samo da neprijatelj ne može ispaliti nijedanput. Jer, ako hoćeš da neprijateljska artiljerija bude nekorisna, moraš je napasti, jer ako je neprijatelj napusti, ti je osvajaš, a ako je želi braniti mora je ostaviti straga, pa kad se uz nju nađu neprijatelji i prijatelji više ne može pucati. Mislim da bi vam i bez primjera ovi razlozi bili dovoljni, no kako mogu izložiti nekoliko primjera iz starih bojeva, želim to učiniti. Kad je Ventidije zametnuo boj s 152 Ova sjetna primjedba je Machiavellijeva, a ne Fabrizijeva, koji je zapovijedao u mnogim bitkama. 153 Fabrizio Colonna je u Ravenni, 1512. godine, smjestio španjolsku artiljeriju na visok nasip rijeke Ronco, tako da je po neprijatelju pucala previsoko. 154 Machiavelli nije uočio pravu vrijednost artiljerije, iako je u njegovo doba artiljerija počela igrati sve značajniju ulogu u ratovanju, ali to ne umanjuje Machiavellijevu oštroumnost i kompetentnost kad je posrijedi ratovanje, kako smatra i Louis Napoleon Bonaparte, u: Du present, du passe et de l’avenir de l’artillerie, Pariš, 1865. 155 U bici kod Agnadella 1509. godine mletačka pješadija se zaklonila iza jednog nasipa, ali ju je francuska artiljerija natjerala u napad. Domet artiljerije tada je bio oko 200 metara. Pješadija je obično prelazila u napad nakon prvog pražnjenja vatrenog oružja.

425

Partima,156 čija je najveća vrlina bila rukovanje lukom i strijelom, pustio ih je da dođu gotovo do njegovih logora prije no što je pokrenuo svoju vojsku, a to je učinio da bi ih odmah mogla opkoliti i da im ne ostavi prostora za gađanje. Cezar kazuje kako je u Francuskoj, gdje je vodio boj s neprijateljima, bio tako žestoko napadnut da njegovi vojnici nisu imah vremena da bace koplja, prema rimskom običaju.157 Tako se može vidjeti da, nećeš li da te neprijatelj pogodi u vojnom pohodu, nema druge doli da ga što god možeš brže osvojiš. Još sam jedan razlog imao zbog kojeg nisam htio da artiljerija puca, on će vam se možda učiniti smiješan, ali ipak mislim da ga ne treba potcjenjivati. Nikad u vojsci nećeš izazvati toliku zbrku kao kad joj zastreš vidik, pa su tako mnoge hrabre vojske bile pobijeđene zato što im je vidik bio zaklonjen prašinom ili zbog sunca. A ništa više ne zaklanja vidik od dima koji stvara artiljerija kad puca, pa zato mislim da je mudrije da neprijatelj sam sebe zaslijepi, nego da ti slijep ideš na njega. Zato ja ne bih pucao, ili bih je (jer to ne bi bilo prihvatljivo zbog ugleda što ga artiljerija uživa) postavio tamo gdje su klinovi vojske, tako da prilikom pucanja ne zaslijepi njene prve redove, jer to je najvažniji dio mog ljudstva. A da je zaklanjanje vidika neprijatelju korisno, može se vidjeti iz Epaminondina primjera; on je, da zaslijepi neprijateljsku vojsku koja je dolazila da s njim zapodjene bitku, poslao svoju laku konjicu pred neprijatelja da podigne veliku prašinu i zastre mu vidik, i tako je dobio bitku.1S8 Vama se učinilo da sam artiljerijske plotune upravio kako sam htio, iznad glava pješaka, na što ću vam odgovoriti da nebrojeno više puta jake artiljerije ne pogode pješadiju nego što je pogode, jer je pješadija toliko niska, a artiljerijom je teško upravljati, pa čim je malo podigneš, ona puca iznad glava pješaka, a ako je spustiš, puca u zemlju, tako da udarac do njih i ne dođe. Spašava ih i neravnina tla, jer čim među pješacima ima malo grmlja ili uzvisina, to ometa gađanje. A što se tiče konja, i to ponajprije onih koji pripadaju oklopnicima, jer oni treba da budu zgusnutiji od lakih kojanika, a kako su viši lakše mogu biti pogođeni, mogu se, dok artiljerija ne zapuca, zadržati na repu vojske. Istina, mnogo su ubojitije muškete i laka artiljerija, i najbolje im se suprotstaviti tako što će se odmah napasti, a ako u prvom naletu netko pogine, valja znati da se uvijek tako ginulo.159 A dobar vojskovođa i dobra vojska ne treba da strahuje od pojedinačnih gubitaka, nego od općeg, i treba da oponaša Švicarce koji nikad nisu izbjegavali bitku zato što bi se poplašili artiljerije, naprotiv, smrtnom su kaznom kažnjavah one koji su poplašeni artiljerijom ili izlazili iz strojeva, ili pokazivali znake straha. Kada je artiljerija ispalila, ja sam je povukao unutar redova, kako bi ostavila slobodan prolaz jedinicama. Više je nisam spominjao, kad je jednom započela borba, jer je tad nepotrebna. Vi ste također rekli da zbog žestine ovog sredstva mnogi misle da su oružje i strojevi starih beskorisni, pa bi se prema tome što ste rekli moglo činiti da su današnji ratnici pronašli strojeve i oružje koje se može upotrijebiti protiv artiljerije. Ako vi za to znate, drago će mi biti da me tome podučite, jer do sada to nisam mogao vidjeti, niti mislim da se može pronaći. Pa bih htio čuti od tih zašto pješaci u naše vrijeme nose željezhe štitnike za grudi ili trup, a konjanici su posve zaštićeni oklopom, jer, ako drže da su oklopi starih nekorisni u zaštiti od artiljerije, morali bi i njih izbjegavati. Još bih htio čuti zašto Švicarci imaju, nalik na strojeve starih, zgusnutu jedinicu od šest ili osam 156 Antonijev vojskovođa Publije Ventidije Bas, koji je 38. god. pr. n. e. porazio partskog kralja Pakora u bici kod Gindara. Usp.: Sekst Julije Frontin, Strategemata, II, 2, 5. 157 Cezar je ratovao s Germanima koje je predvodio Ariovist. Vidjeti: Cezar, De bello Gallico, 1,52. Kopljima su ovdje označene tri vrste oružja za bacanje: pilum, sagitta i hasta velitaris. 158 Tebanski vojskovođa Epaminonda pobijedio je tako Spartance 362. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 2, 12. 159 Muškete i arkebuze imale su domet samo 70 do 100 metara, ali su se dobro iskazale u bici kod Marignana 1515. i u bici kod Pavije 1525. godine.

426

tisuća pješaka i zbog čega su ih svi oponašali, ako takvu stroju prijeti ista opasnost od artiljerije kao i onim drugim koji su bili po uzoru na stare. Mislim da ne bi znali što da odgovore, no ako upitate vojnike koji o tome nešto znaju, reći će vam najprije da su oklopljeni zato što ih ti oklopi ne brane od artiljerije, nego od strijela, pika, mačeva, kamenja i drugih neprijateljskih udaraca. Odgovorili bi vam još da su zbijeni poput Švicaraca kako bi lakše mogli navaliti na pješake, kako bi lakše mogli odbiti konjanike i što bolje se suprotstaviti neprijatelju koji želi da ih razbije. Tako se može vidjeti da vojnici, osim od artiljerije, treba da strahuju od mnogog drugog oružja od kojeg se brane oklopima i strojevima. Stoga je, što je bolje oklopljena i što su njezini strojevi zbijeniji i jači, vojska sigurnija. Tko misli onako kako prije rekoh ili nije mudar, ili je na te stvari veoma rijetko mislio, jer, ako vidimo da samo jedno oružje danas upotreblja­ vamo, a to je pika, i tek mali dio onih strojeva, a to su švicarski bataljoni, nama tako dobro služe i daju toliko snage našim vojskama, zašto ne bismo mislili da su i druga oružja i drugi strojevi, koji su zapostavljeni, od koristi? Zatim, ako ne vodimo računa o artiljeriji i ne zbijemo se poput Švicaraca, koji nas drugi strojevi mogu još više zaplašiti? Zbog toga nema stvari koju stroj može učiniti od koje bismo više strahovali nego što je kad su ljudi zbijeni. Osim toga, ako me neprijateljska artiljerija ne plaši kad me u borbi baci na tlo, gdje me s više sigurnosti može pogoditi (jer je ne mogu osvojiti zato što je zaštićena zidinama, nego joj se samo nakon nekog vremena mogu suprotstaviti svojom artiljerijom pa će ona udvostručiti hice) zašto da strahujem od nje u bici u kojoj je odmah mogu osvojiti? Tako je moj zaključak sljedeći: artiljerija, po mom mišljenju, ne sprečava primjenu načina borbe starih i njihovih vrlina. Da o tome već nisam razgova­ rao s vama,160 bio bih opširniji, no želim se nadovezati na ono što sam tada o tome rekao. LUIGI: Mi smo mogli posve dobro razumjeti što ste rekli o artiljerijama, pa mi se, sve u svemu, čini da ste pokazali kako je najbolje odmah ih osvojiti kad ste u boju i suočeni s neprijateljskom vojskom. Ali, s tim u vezi imam jednu sumnju: čini mi se da bi ih neprijatelj mogao smjestiti po strani svoje vojske, odatle bi vas gađale, a pješaci bi ih čuvali pa ih ne biste mogli osvojiti. Vi ste, ako se dobro sjećam, raspoređujući svoju vojsku za bitku, napravili razmake od četiri lakta između jedne i druge jedinice, a od dvadeset lakata između jedinica i specijalnih pika. Kad bi neprijatelj postrojio svoju vojsku poput vas i kad bi artiljeriju smjestio u te razmake, mislim da bi vas tako mogao gađati posve zaštićen, jer se ne bi moglo ući među neprijateljske snage i osvojiti ih. FABRIZIO: Vaša je sumnja vrlo mudra, a ja ću se potruditi ili da vas je oslobodim, ili da tome nađem lijeka. Rekao sam vam da su te jedinice stalno u pokretu i da se uvijek, po prirodi stvari, sužavaju; ako su razmaci premali, a u njih smjestite artiljeriju, uskoro će biti tako zbijena da više neće moći obavljati svoju zadaću. A ako vam razmaci budu široki da tu opasnost izbjegnete, naići ćete na još veću - jer, zbog tih razmaka ne samo da neprijatelju pružate priliku da vas osvoji, nego i da vas razbije. No, morate znati da je nemoguće zadržati artiljeriju unutar četa, pogotovu onu koja je na kolicima, jer, artiljerije se prevoze u jednom smjeru, a ispaljuju u drugom, pa ako treba da se kreću i pucaju potrebno je da se prije no što će gađati okrenu, a da se okrenu potrebno im je toliko prostora da bi pedeset artiljerijskih kola stvorilo zbrku u svakoj vojsci. Zbog toga se moraju držati izvan četa, gdje se njima može služiti kako smo malo prije pokazali. Ali, uzmimo da se mogu staviti unutra i da se može naći neki srednji put, i to tako da čete, kad se zbijaju, ne onemoguće rad artiljerije, ali i da ne budu tako otvorene da neprijatelj kroz njih nađe puta; nasuprot tome, ti možeš napraviti razmake u svojoj 160 Usp.: Rasprave..., II, 17.

4 27

vojsci koji bi oslobodili put njezinim plotunima, tako da bi njezina žestina bila uzaludna. To je vrlo lako učiniti, jer ako neprijatelj želi da mu artiljerija bude na sigurnom, treba da je postavi straga, gdje je posljednji razmak, a njezini hici, da ne pogode vlastite ljude, treba da uvijek idu pravolinijski. Tako će se hici lako izbjeći, jer će im se ostaviti prostora, i to je općevažeće pravilo: onim stvarima kojima se ne možeš suprotstaviti treba da dadeš mjesta, kao što su stari radili sa slonovima i kolima s kosama.161 Mislim, i zapravo sam više nego siguran, da vam se čini da sam rasporedio vojsku i pobijedio na svoj način, ali ako nije dovoljno ono što sam do sada rekao, ponovit ću: bilo bi nemoguće da tako postrojena i opremljena vojska ne savlada u prvom sukobu svaku drugu vojsku koja bi se postrojila onako kako se postrojavaju moderne vojske. One najčešće imaju samo jedno čelo, nemaju štitova, nenaoružani se vojnici moraju braniti od neprijatelja koji im je blizu, a postrojavaju se tako da su jedinice bočno jedna uz drugu i vojska im je rijetka, a ako jedinice postave jednu za drugom (i ne znaju prelaziti jedna u drugu) vojska je zbrkana i lako se može raspršiti.162 Pa premda oni svojim vojskama nadijevaju tri imena i dijele ih u tri čete, prethodnicu, jedinicu i odstupnicu, one im ne služe za drugo doli da se kreću tako i razlikuju logore, a u bitkama sve im ovisi o prvom naletu i prvoj sklonosti ili nesklonosti fortune. LUIGI: Primijetio sam još da je u vašoj bici vašu konjicu neprijatelj odbio, pa se povukla među specijalne pike, te je tako uz njihovu pomoć zadržala i odbila neprijate­ lja. Mislim da pike mogu zadržati konje, kako vi kažete, ali u velikom i čvrstom bataljonu, kao u Švicaraca, a u vašoj je vojsci na čelu pet strojeva pika i na boku sedam, pa ne znam onda kako ih mogu zaustaviti. FABRIZIO: Premda sam vam rekao kako su makedonske falange odjednom nastupale sa šest redova pika, morate znati da bataljon Švicaraca, sve i da je sastavljen od tisuću redova, može nastupati samo sa četiri, ili najviše pet, jer su pike duge devet lakata, jedan i pol lakat zahvate ruke, tako da ostaje slobodno sedam i pol lakata pike. Drugi red, pored onog što joj zauzima ruka, zauzima lakat i pol u prostoru koji se nalazi između jednog i drugog reda, pa se može iskoristiti samo šest lakata pike. Trećem redu zbog tih istih razloga ostaje četiri i pol, četvrtom tri, petom lakat i pol. Drugi su redovi neupotrebljivi za napadanje, a služe da bi popunjavali prve redove, kako smo već rekli, i kao potporanj za onih pet redova. Ako, dakle, pet njihovih redova može zadržati konje, zašto ih ne bi moglo zadržati pet naših, koji za sobom imaju još redova što im pomažu i daju im isto takvu podršku, iako nemaju pike poput onih? A ako vam se redovi specijalnih pika koji su smješteni na bokovima čine prerijetki, mogli bi se spojiti u četverokut i postaviti uz bok dvjema jedinicama koje stavljam kao posljednju četu vojske. Odatle bi svi zajedno mogli služiti čelu i pozadini vojske i pomoći konjanicima, kad bi za to bilo potrebe. LUIGI: Da li biste uvijek primjenjivali taj oblik stroja kad biste htjeli voditi boj? FABRIZIO: Ne, nipošto, jer valja mijenjati oblik vojske prema mjestu bitke i osobinama i broju neprijatelja, a to ću pokazati kojim primjerom prije no što počnem to razmatranje. Ovaj oblik nije uzet zato što bi bio bolji od drugih, a zaista je vrlo dobar, nego zato da prema njemu naučite pravilo za jedan stroj, da biste znali i kako se raspoređuju drugi oblici, jer, svaka znanost ima svoje opće postavke, na kojima se dobrim dijelom temelji.163 Samo vas na jednu stvar podsjećam: nikad nemojte raspore­ 161 Takav je raspored razvio Scipion protiv Kartažana u bici kod Zame 202. god. pr, n. e. Usp.: Polibije, nav. dj., XV, 9, i Flavije Vegecije, nav. dj., III, 24. 162 Međutim, vojni strojevi su se sve više razvijali u tom pravcu i zahvaljujući razvoju artiljerije, koji je nametao široku, razvučenu frontu u nastupanju, bez dubine. 163 Villari smatra da je Machiavellijeva slabost baš u generaliziranju tj. u nasilnom izvođenju općih postavki.

428

đivati vojsku tako da onom koji se naprijed bori ne može pružiti pomoć onaj koji je otraga, jer tko u tome pogriješi, imat će većinu neupotrebljive vojske koja, i kad ima određenu vrlinu, ne može pobijediti. LUIGI: Imam jednu sumnju u vezi s tim. Vidio sam da prilikom rasporeda jedinice čelo sastavljate od petorice po strani, trojice u sredini i dvojice na kraju, a čini mi se da bi bolje bilo učiniti obratno, jer mislim da je teže razbiti vojsku kad onaj koji navaljuje, ma koliko u nju prodirao, vidi da je čvrsta, a čini mi se da je vaš stroj sve slabiji što se u nj više prodire. FABRIZIO: Kad biste se podsjetili da trijarija, a oni su bili treći stroj rimskih legija, nije bilo više od šest stotina, manje biste sumnjali, i zato što biste znali da se oni nalaze u posljednjoj četi.164 Tako biste vidjeli kako sam ja, poveden tim primjerom, u posljednju četu stavio dvije jedinice, a to je devet stotina pješaka, tako da slijedeći taj rimski stroj prije mogu pogriješiti što sam ih uzeo previše, nego premalo. I premda bi taj primjer bio dovoljan, želim vam reći i razlog. A razlog je sljedeći: prvi red vojske treba da bude čvrst i gust, on ima da izdrži navalu neprijatelja, pa treba da ima puno ljudi, zato što bi ga malo ljudi činilo slabim što zbog razrijeđenosti, što zbog broja vojnika. Ali, druga četa, koja treba da prima prijatelje a ne da zadržava neprijatelja, treba da ima velike razmake između vojnika, a zbog toga je bolje da bude malobrojnija od prve, jer, kad bi bila brojnija ili jednaka prvoj, najbolje bi bilo ili ne ostavljati razmake, ili, ako bi se ostavljali, postavljati njihove krajeve sprijeda, što bi vojsku činilo nesavršenom. A nije istina — to što kažete - da je bataljon slabiji što neprijatelj u nj više ulazi, jer se neprijatelj nikad ne može boriti s drugim strojem ako je prvi s njim povezan, što znači da će sredina bataljona biti jača, a ne slabija, zato što će se tamo prvi i drugi stroj boriti zajedno. Isto se to događa kad neprijatelj dospije do treće čete, jer se tu mora boriti ne samo s dvije jedinice koje su svježe, nego s cijelim bataljonom. A kako taj stražnji dio prima najviše ljudi, treba da i razmaci budu veći i da ovi koji ih primaju ne budu tako brojni. LUIGI: Sviđa mi se to što ste rekli, ali objasnite mi još ovo: ako se prvih pet jedinica povuče među tri druge, a zatim tih osam među dvije treće, čini mi se nemoguće da osam, a potom deset njih zajedno mogu zauzeti, i kad ih je osam i kad ih je deset, isto toliko mjesta koliko je zauzimalo njih pet. FABRIZIO: Prvo ću vam odgovoriti da to nije jednak prostor, jer onih pet ima u sredini četiri mjesta, tako da ih zauzimaju kad se povuku među tri ili među dvije. Ostaje zatim prostor koji je između jednog i drugog bataljona, i onaj između jedinica i specijalnih pika, a sva ta mjesta zauzimaju prostor. Tome valja dodati da jedinice zauzimaju mjesto na drugi način kad su u strojevima i kad se ne izmjenjuju, nego kad se izmjenjuju, jer prilikom izmjenjivanja one ili zbiju ili rašire strojeve. Šire ih onda kad su zastrašeni i bježe, a zbijaju kad su zastrašeni ali se ne žele spašavati bijegom nego obranom, tako da bi se u tom slučaju zbile, a ne raširile. Tome valja dodati da se pet redova pika koji su sprijeda, kad započnu bitku, može povući među svoje jedinice u krajnji dio vojske, da bi oslobodili prostor štitonošama za borbu, a tamo, na krajnjem dijelu, mogu raditi ono za što vojskovođa misli da je dobro, dok bi sprijeda, kad počne borba, bili posve nekorisni. Zbog toga za to određeni prostori mogu primiti ostatak ljudstva. No ako ti prostori ne bi bili dovoljni, na boku sa strane su također ljudi, a ne zidine, pa oni popuštajući i razmičući se, mogu napraviti toliko mjesta koliko je potrebno da ih prime. LUIGI: Hoćete li da redovi specijalnih pika koje smještate na bok vojske, kad se 164 Usp.: Polibije, nav. dj., VI, 21.

429

prve jedinice povuku među druge, ostanu na svom mjestu i budu kao dva klina vojske, ili da se i oni zajedno s jedinicama povuku? Kad bi to trebali učiniti, ne znam kako bi to mogli, jer iza njih nema jedinica s razmacima među vojnicima koje bi ih mogle primiti. FABRIZIO: Ako ih neprijatelj ne potuče dok prisiljava jedinice da se povlače, mogu i dalje ostati u svom stroju i napadati neprijatelja s boka nakon što su se prve jedinice povukle.' Ali, ako bi on potukao i njih, što se čini shvatljivo, jer je tako jak da može svladati druge, i one će se morati povući. To one mogu sasvim dobro napraviti iako iza sebe nemaju nikog tko bi ih primio, jer se od sredine prema naprijed mogu podvostručiti u ravnoj liniji, pri čemu jedan red ulazi u drugi, i to onako kako smo rekli kad smo govorili o podvostručenju strojeva. Istina, ako se hoće povlačiti tako podvostručeni, bolje je to učiniti drukčije nego što sam vam pokazao; jer, rekao sam vam da drugi red treba da uđe u prvi, četvrti u treći, i to postepeno, dok se u ovom slučaju ne bi počelo sprijeda nego straga, tako da bi se redovi kad bi se podvostručavali povlačili natrag, a ne kretali naprijed. Ali, da bih odgovorio na sve ono što biste me u vezi s bitkom koju sam pokazao mogli pitati, ponavljam vam da sam postrojio vojsku i pokazao vam tu bitku zbog dva razloga: prvo, da bih vam pokazao kako se valja postrojiti, i drugo, da bih vam pokazao kako se vježba. Što se stroja tiče, mislim da ste za to posve spremni, a što se tiče vježbe, kažem vam da ih što češće valja u te oblike postrojavati, kako bi zapovjednici naučili da im jedinice održavaju stroj. Jer, na svakom je vojniku da dobro čuva stroj svake jedinice, na zapovjednicima jedinica je da ih znaju držati u svakom stroju vojske te da znaju slušati zapovijedi glavnog vojskovođe. Stoga treba da znaju kako se jedna jedinica pripaja drugoj, da znaju začas stati na svoja mjesta, a zato je dobro da na zastavi svake jedinice bude na vidljivu mjestu istaknut njezin broj, da bi joj se moglo zapovijedati i da ih vojskovođa i vojnici prema tom broju lakše mogu raspoznati. Bataljoni također treba da budu označeni brojem i nose ga na svojoj glavnoj zastavi. Stoga treba znati koji broj nosi bataljon postavljen na lijevom ili desnom klinu, koji broj nose jedinice na čelu i u sredini, a tako i druge, jedna po jedna. Treba još da ti brojevi budu razmjerni počasnim činovima u vojsci,165 na primjer: prvi čin neka bude desetar, drugi zapovjednik pedesetorice običnih velita, treći centurion, četvrti zapovjednik prve jedinice, peti druge, šesti treće, i tako po redu sve do zapovjednika desete jedinice, a on bi po počasti bio na drugom mjestu nakon glavnog zapovjednika bataljona, i nitko drugi ne bi mogao postati taj vojskovođa ako ne bi prošao sve te činove. A kako osim tih zapovjednika postoje još i tri glavna zapovjednika specijalnih pika i dva zapovjednika specijalnih velita, htio bih da oni budu u činu glavnog zapovjednika prve jedinice, a ne bih se brinuo zato što imam šest ljudi u istom činu, jer bi se svaki od njih natjecao da bude unaprijeđen u zapovjednika druge jedinice. Kako bi, dakle, svaki od tih zapovjednika znao gdje treba da bude smještena njegova jedinica, nužno bi slijedilo da na zvuk trublje i kad se podigne vojskovođina zastava sva vojska bude na svojim mjestima. To je prva vježba na koju valja sviknuti vojsku, vojnici se trebaju znati hitro okupiti, a da bi se to učinilo, potrebno je svakog dana, i to nekoliko puta, postrojiti vojsku i razbiti strojeve. LUIGI: Kakav biste znak htjeli da bude na zastavama cijele vojske, pored broja? FABRIZIO: Zastava glavnog vojskovođe neka nosi znak vladara čija je vojska, a sve druge bi mogle nositi isti znak, samo s različitim poljima, ili različite znakove, kako bi se činilo bolje gospodaru vojske, jer, to nije osobito važno, premda se tako razlikuju jedna od druge. No, pređimo na drugu vježbu koja je potrebna svakoj vojsci, a u njoj je potrebno pokrenuti i navesti vojsku da se kreće odgovarajućim korakom, te da pri tome 165 Hijerarhija činova inspirirana je rimskom legionarskom hijerarhijom. Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., II, 21.

430

održava strojeve. U trećoj vježbi treba da se nauči trsiti se onako kako će to kasnije činiti u bici, izvlačiti i povlačiti artiljeriju, izvući specijalne velite i povući ih poslije tobožnjeg napada, zatim treba da nauči kako da se prve jedinice, kad su potisnute, povuku među druge, te sve zajedno u treće, a da se potom odatle svaka vrati na svoje mjesto. Ta obuka treba da bude takva da svakom vojniku svi ti pokreti postanu poznati i uobičajeni, što se vrlo brzo postiže vježbom i navikavanjem. U četvrtoj vježbi treba da nauče raspoznavati prema zvuku i zastavama zapovijedi svog vojskovođe, jer će ono što im bude zapovijeđeno usmeno razumjeti bez dodatnih naredbi. A kako važnost te zapovijedi treba da bude izražena zvukom, reći ću vam koje su zvukove primjenjivali stari. U Lakedemonjana, prema onom što kaže Tukidid,166 vojske su upotrebljavale zviždaljke, jer su smatrali da je taj zvuk najprikladniji da povede vojsku ozbiljno, a ne mahnito. Potaknuti tim istim razlogom, Kartažani su prilikom prvog napada upotreb­ ljavali citru.167 Alijat, kralj Lidijaca, upotrebljavao je u ratu citru i zviždaljku,168 ali su Aleksandar Veliki i Rimljani upotrebljavali rogove i trublje, jer su mislili da zvukom tih instrumenata mogu bolje potaknuti duh vojnika i navesti ih da se bore s većom hrabrošću. No kako smo mi prilikom opremanja vojske uzeli nešto od grčkog i nešto od rimskog načina, tako ćemo i prilikom podjefe zvukova slijediti običaje i jedne i druge nacije. Stoga bih u blizinu glavnog vojskovođe postavio male trublje, ne samo zato što je to zvuk koji može razjariti vojsku, nego i zato što se u svakoj buci može bolje čuti od bilo kojeg drugog zvuka. Ostali zvuci, koji bi se nalazili oko glavnih zapovjednika i vođa bataljona, htio bih da budu mali bubnjevi i zvučne zviždaljke, ne kakve se sada upotrebljavaju, nego kakve se obično sviraju na gozbama. Vojskovođa bi, dakle, pomoću trublji trebao naređivati vojnicima kad se moraju zaustaviti, kada ići naprijed ili se vratiti natrag, kad treba da upotrijebe artiljeriju, kad da se pokrenu specijalni veliti i, izmjenjivanjem tih zvukova, pokazati vojsci sve one pokrete koji se općenito mogu pokazati, a poslije trublji trebali bi se čuti bubnjevi. U toj vježbi, koja je vrlo važna, valjalo bi da vojskovođa dobro izvježba svoju vojsku. Sto se tiče konjice, također bi se upotrebljavale trublje, ali sa slabijim zvukom i glasanjem različitim od vojskovođina. To mi je sve bilo potrebno za stroj vojske i uvježbavanje. LUIGI: Molim vas da vam ne bude teško da mi još nešto kažete: zbog čega ste lake konjanike i specijalne velite kad su trebali napadati pokrenuli uzvicima, bukom i žestinom, a kad je trebalo povesti ostali dio vojske pokazali ste da je to bilo u najvećoj tišini? Kako ne shvaćam razloge te promjene, želio bih da mi je objasnite. FABRIZIO: Različita su bila mišljenja starih vojskovođa o napadu: treba li bučno pojačavati kas, ili se kretati polako i u tišini? Ovaj drugi način održava stroj čvršćim, a i bolje se mogu razumjeti zapovijedi vojskovođe. Prvim načinom se bolje može raspaliti duh u vojnika. A kako mislim da valja poštovati i jedan i drugi, jedne sam pokrenuo bučno, a druge u tišini. Nipošto mi se ne čini da je stalna buka od koristi, jer onemogućuje zapovijedanje, a to je najpogubnije od svega. Nerazumno bi bilo da su Rimljani nakon prvog napada i dalje bučili, jer se u njihovoj povijesti može vidjeti kako se često događalo da je vojnike koji su počeli bježati zaustavila riječ i utjeha vojskovođe, i da su na njegovu zapovijed na razne načine mijenjali strojeve, a sve se to ne bi dogodilo da je buka nadjačavala njegov glas. 166 Vidjeti: Tukidid, Historia belli Pelloponnesiaci, V, 70. 167 Burd smatra da je Machiavelli pogrešno napisao Kartažani, te da treba stajati Krećani, jer ni Polibije ni Livije ne navode da su Kartažani poznavali citru, a da je cijeli odlomak uzet od Aula Gelija, Nocti Atticienses (Atičke noći) I, 11.

168 Alijat (617-560. god. pr. n. e.), kralj Lidijaca, Krezov otac, stvorio je od Lidije moćnu i bogatu državu. Vidjeti: Herodot, Historiae, I, 17.

431

ČETVRTA KNJIGA LUIGI: Kako je za mojeg zapovjedništva tako časno dobivena jedna bitka, mislim da je dobro da više ne izazivam fortunu, znajući koliko je ona promjenjiva i nestalna. Stoga bih želio prekinuti postavljanje pitanja, te da to sada počne Zanobi,169 jer je sada red na najmlađem. A znam da tu čast ili, da tako kažemo, taj napor on neće odbiti zato da bi meni učinio Ijubav, a i zato što je po prirodi hrabriji od mene pa ga neće plašiti te nedaće, iz kojih će moći izići i kao pobijeđeni, i kao pobjednik. ZANOBI: Radit ću ono što kažete, premda bih najradije i dalje slušao, jer do sada su me više zadovoljila vaša pitanja nego ona što su mi, slušajući vaša razmatranja, pala na pamet. Ali, gospodine, mislim da bi bilo dobro da nam poklonite više vremena i da budete strpljivi ako vas ovim našim postupcima smetamo. FABRIZIO: Naprotiv, meni je to drago, jer mi promjena ispitivača pokazuje i koliko su vaši duhovi i vaše znatiželje različiti. No, ima li još nešto što vam se čini da bih trebao dodati našem razmatranju? ZANOBI: Dvije bih stvari želio prije no što pređemo na drugo: prvo, da pokažete da li vam je potreban i drugi oblik postrojavanja vojske, i drugo, što treba da uzme u obzir vojskovođa prije no što krene u boj, te ako u njemu bude kakve nezgode, kako da joj doskoči. FABRIZIO: Nastojat ću vas zadovoljiti. Na vaša pitanja neću odgovoriti posebno, jer dok budem odgovarao na prvo, tisuću ću puta doći i na drugo. Rekao sam vam kako sam predložio raspored vojske prema kojem bi joj se mogli nametnuti i svi drugi rasporedi što ih neprijatelj ili položaj budu tražili, jer u tom slučaju valja činiti onako kako to neprijatelj i položaj zahtijevaju. N o, zapamtite sljedeće: najopasnije je kad jako raširiš čelo svoje vojske, ako nemaš vrlo hrabru i veliku vojsku, bolje je da ti čelo bude prilično gusto i ne jako široko nego široko i rijetko.170 Jer, ako u usporedbi s neprijateljem imaš malo ljudi, valja ti tražiti druga sredstva, a to su: postrojiti vojsku tako da ti sa strane bude rijeka ili močvara, da ne možeš biti opkoljen, ili se bočno opasati jarcima, kao što je Cezar uradio u Francuskoj.171 U tom slučaju valja da općenito ovako postupite: treba da se širite ili sužavate čelno već prema tome koliko je vas i koliko je neprijatelja, a ako je neprijatelja manje, moraš tražiti široke prostore, jer su tvoji ljudi krajnje disciplinirani, tako da ne samo da možeš opkoliti neprijatelja, nego i raširiti svoje strojeve, jer na teškom i lošem terenu gdje ti ne mogu poslužiti tvoji strojevi, nemaš nikakve prednosti. Tako se događalo da su Rimljani gotovo uvijek tražili otvorena polja, a izbjegavali loš teren. Suprotno tome, kao što sam rekao, valja 169 Zanobi Buondelmonti. Vidjeti 12. bilješku. 170 Usp.: Flavije Vegecije, nav. dj., III, 20. 171 Usp.: G. Julije Cezar, De bello Gallico, II, 8; VII, 72.

432

da činiš ako imaš malo ljudstva ili su ti loše disciplinirani, jer ti tad valja tražiti mjesta gdje će te ili spasiti mali broj ljudi, ili te neće pobijediti neiskustvo. Moraš izabrati bolje mjesto i zato da neprijatelja lakše napadneš. Potrebno je i sljedeće upozorenje: svoju vojsku nemoj postrojiti u udolini, ili mjestu koje se nalazi kraj nje, a gdje bi mogla doći neprijateljska vojska, jer bi ti u tom slučaju, s obzirom na artiljeriju, uzvisina mogla škoditi, zato što bi te neprijateljska artiljerija stalno i lako mogla gađati a ti ništa ne bi mogao učiniti; ti neprijatelja ne bi mogao gađati s lakoćom, jer bi te sprečavali tvoji ljudi. Onaj koji želi postrojiti vojsku za bitku mora voditi računa i o suncu i vjetru, ni sunce ni vjetar ne smiju ti udariti u čelo ili zaklanjati vidik - sunce svojim zrakama, a vjetar prašinom. A vjetar, uz to, skreće oružje koje se baca na neprijatelja i slabi mu udarce. Što se sunca tiče, nije dovoljno pobrinuti se da ti samo u bici ne tuče u lice, nego treba misliti na to da se to ne dogodi ni u toku dana.172 Zato bi bilo dobro da je u času kad se ljudstvo postrojava sunce potpuno za leđima, tako da mora proći još dugo vremena dok ti zasja u čelo. Tako je radio Hanibal u Kani i Marije u borbi protiv Cimbra.173 Ako si po broju mnogo slabiji u konjici, postroji svoju vojsku između loza i drveća i sličnih zapreka, kao što su u naše vrijeme radili Španjolci kad su pobijedili Francuze u Kraljevstvu, kod Cerignole.174 A više puta se događalo da s istim vojnicima onaj koji gubi, promijenivši samo stroj i mjesto, dobiva bitku. To se dogodilo Kartažanima koji su, nakon što ih je Marko Regul više puta pobijedio, prihvatili savjet Ksantipa Lakedemonjanina i postali pobjednici. On ih je odveo u nizinu, gdje su zahvaljujući konjima i slonovima mogli pobijediti Rimljane.1/5 A čini mi se, prema starim primjerima, da gotovo svi odlični vojskovođe, kad bi vidjeli da je svladao dio njihove jedinice, ne bi neprijatelju suprotstavljali svoje najjače, nego najslabije oružje, a drugo, najjače, suprotstavili bi neprijateljskom najslabijem. Osim toga, kad počne boj, naredili bi najsrčanijem dijelu svoje vojske da samo zadržava neprijatelja, ne odbijajući ga, a najslabijem da dopusti da bude pobijeđen i da se povuče među posljednje čete. To neprijatelju stvara dvije velike teškoće: prvo - njegovi su najhrabriji ljudi opkoljeni, i drugo - kako mu se čini da će odmah pobijediti, rijetko se događa da se ne rasprši, pa to izaziva njegov trenutni poraz. Kad se Kornelije Scipion u Španjolskoj borio protiv Hazdrubala Kartažanina,176 imao je na umu da je Hazdrubal znao da on prilikom raspoređivanja vojske svoje legije postavlja u sredinu, i one su najjači dio njegove vojske, pa je stoga i Hazdrubal trebao napraviti takav raspored. No kad je počela bitka, promijenio je stroj i postavio svoje legije kao klinove vojske, a u sredinu je stavio svoje najslabije ljude. Kad je potom došlo do borbe, zapovjedio je ljudima koji su stajali u sredini da se kreću lagano, a da klinovi hitro krenu naprijed, tako da su se borili samo klinovi dviju vojski, dok se čete u sredini, zato što su bile daleko jedna od druge, nisu 172 Usp.: Flavije Vegeđje, nav. dj., III, 14. 173 Hanibal je pobijedio rimsku vojsku na rijeci Aufidu kod Kane, u Apuliji, 216. god. pr. n. e. vještim taktičkim manevrom na bokovima i uz pomoć konjice koja je obustavila gonjenje rimske konjice, vratila se na bojište i udarila s leđa na rimsku pješadiju. Rimljani su od 50.000 ljudi izgubili 36.000. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXII, 43. Gaj Marije (autor vojne reforme po kojoj su u rimsku vojsku regrutirani i proleteri) pobijedio je Cimbre 101. god. pr. n. e. kod Vercele, u sjevernoj Italiji. Usp.: Plutarh, Marius, XXVI. 174 Već spomenuta bitka kod Cerignole, 28. travnja 1503. Španjolci su utvrdili položaj na obroncima nasuprot gradu i digli nasip iza kojega su se smjestili mušketiri. Po dvije stotine mušketira otvorilo bi vatru i brzo se smjenjivalo, tako da nije bilo pauze između plotuna. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d’Italia, II, V. 175 Konzul Marko Atilije Regul poražen je u sjevernoj Africi 255. god. pr. n. e., kad su se Kartažanima pridružili grčki plaćenici na čelu sa Ksantipom. Usp.: Polibije, nav. dj., I, 32-35. 176 Publije Kornelije Scipion, zvani Afrički, ratovao protiv Hanibalova brata Hazdrubala 208, a 207. god. pr. n. e. porazio ga je u Španjolskoj kod rijeke Metaure. O Machiavellijevu tumačenju te bitke i drugih rimskih bitaka vidjeti: M. J. De La Chauvelays, L ’art militaire chez les Romains, Pariš, 1884. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXVIII, 14, i Polibije, XI, 22. 28

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

433

dohvaćale, pa se Scipionov najhrabriji dio vojske borio s najslabijim Hazdrubalovim vojnicima i pobijedio ih. Tada je taj način bio koristan, ali se danas, s obzirom na artiljeriju, ne bi mogao primijeniti, jer bi prostor koji bi ostao u sredini između vojski omogućio neprijatelju da otvori vatru, a to je pogubno, kao što smo prije rekli. Zato taj način valja zanemariti i narediti da cijela vojska krene u napad, a da njen najslabiji dio popusti, kao što sam maloprije rekao. Kad neki vojskovođa ima veću vojsku od neprijateljske koju želi opkoliti a da to neprijatelj ne primijeti, treba da svoju vojsku postroji tako da joj je čelo jednako čelu protivnika, a potom, kad započne bitka, da zapovjedi da se čelo malo pomalo povlači a krila da se šire, i uvijek će tako neprijatelja opkoliti a on to neće ni primijetiti. Kad se neki vojskovođa želi boriti i biti gotovo siguran da neće biti pobijeđen, treba da svoju vojsku postroji tamo gdje će imati nedaleku i sigurnu odstupnicu, ili u močvari, ili u planinama, ili unutar zidina nekog moćnog grada, jer ga u tom slučaju neprijatelj neće moći slijediti, a ni on neće moći slijediti neprijatelja. Time se poslužio Hanibal kad mu fortuna više nije bila sklona i kad je posumnjao u vrijednost M arka M arcela.177 Neki drugi su, da bi poremetili neprijateljev poredak, zapovjedili onima koji su bili lako naoružani da zametnu boj, a kad bi se to dogodilo, povlačili bi se unutar strojeva, no kad bi se vojske suprotstavile jedna drugoj i čelo svake od njih bilo u borbi, lako naoružani bi izišli s krila jedinica te raspršili i pobijedili neprijateljsku vojsku. Ako netko ima manje konja može, pored navedenih načina, iza svoje konjice postaviti jednu jedinicu pika, a kad počne borba narediti da se oslobodi prolaz pikama, pa će uvijek pobijediti. Mnogi običavaju izvježbati nekolicinu lako naoružanih pješaka da se bore među konjima, a to je konjici bilo od velike pomoći.178 Od svih onih koji su vojsku raspoređivali za bitku, najviše su pohvala dobili Hanibal i Scipion kad su se borili u Africi.179 Hanibalova je vojska bila sastavljena od Kartažana i pomoćnih vojnika raznog porijekla, pa je u prvi red postavio osamdeset slonova, zatim je postavio pomoćne snage, a za njima svoje Kartažane, te na posljednjem mjestu Talijane, u koje je imao najmanje povjerenja. Postrojio ih je tako da pomoćna vojska, kad pred sobom spazi neprijatelja, a straga je zatvaraju njezini, ne može bježati pa da tako - zato što se mora boriti - pobijedi ili izmori Rimljane, a onda je mislio kako će pomoću svojih svježih i kreposnih ljudi lako svladati već umorne Rimljane. Nasuprot tom stroju, Scipion je rasporedio astate, prvake i trijarije na uobičajen način, tako da mogu prelaziti jedni među druge i pomagati jedni druge. Čelo vojske je bilo puno razmaka, a kako se to ne bi vidjelo, dapače, da bi se .činilo jedinstveno, ispunio ih je velitima, kojima je zapovjedio da uzmaknu čim se pojave slonovi i da uobičajenim putem uđu među legije i otvore put slonovima.Tako je suzbio njihovu žestinu, a kad je došlo do napada svladao ih je. ZANOBI: Dok ste mi opisivali tu bitku, podsjetili ste me na to kako Scipion u borbi nije kopljonoše povukao u strojeve prvaka, nego ih je podijelio i povukao u klinove vojske, tako da su oslobodili prostor prvacima kako bi ih mogao isturiti naprijed kad bude htio. Zato bih želio da mi kažete zašto nije poštovao uobičajeni raspored. FABRIZIO: Reći ću vam. Sva je vrlina Hanibalove vojske bila u drugom redu, pa je Scipion, da bi se suprotstavio sličnom vrlinom, pripojio prvake trijarijima. Kako su 177 Marko,Marcel je porazio Hanibala kod Nole 215. god. pr. n. e. Usp.: Tito Livije, nav. dj. XXIII, 16, i XXVII, 12, 14. 178 Usp.: G. Julije Cezar, D e Bello Galtico, VIII, 13, i Flavije Vegecije, nav. dj., III, 16. 179 Bitka kod Zame, 202. god. pr. n. e. Detaljan opis bitke u: Tito Livije, nav. dj., XXX, 32; usp.: Polibije, nav. dj., XV, 9.

434

razmaci između prvaka bili ispunjeni trijarijima, nije bilo mjesta za astate, tako da ih je on podijelio i poslao u klinove vojske, a ne među prvake. Ali, upamtite da se prvi red, da bi se dalo prostora drugom, može otvoriti samo kad je drugi jači, jer je tada to lako učiniti, kao što je učinio Scipion. No, ako si slabiji i još odbijen, pa ako to učiniš, sigurno ćeš propasti, tako da je dobro ako straga imaš strojeve koji će te primiti. Nego, vratimo se našem razmatranju. Stari su Azijati, uz ostalo što su izmislili za napad na neprijatelja, imali kola koja su sa strane imala nekoliko kosa, tako da ona nisu služila samo da svojim naletom probiju čete, nego i da tim kosama ubijaju neprijatelje.180 Tim se provalama znalo doskočiti na tri načina: kola su se zadržavala gustoćom strojeva, prihvaćana su u same čete poput slonova, ili im se vješto i hrabro pružao otpor. Tako je bio učinio Rimljanin Sula u borbi protiv Arhelaja,181 koji je imao mnogo takvih kola s kosama; Sula je - da bi mu se odupro - zabo više kolaca u zemlju iza prvih redova, tako da su kola bila zaustavljena i gubila svoju žestinu. Valja spomenuti i kako je Sula u toj borbi na nov način postrojavao vojsku: velite i konjicu ostavio je straga, a sve druge teško naoružane vojnike sprijeda, pri čemu je ostavio dosta slobodnog prostora da vojnici straga mogu po potrebi krenuti naprijed, pa kad je začet boj, uz pomoć konja koje je potjerao, odnio je pobjedu. Ako usred borbe hoćeš zbuniti neprijateljsku vojsku, treba da izmisliš nešto što će je iznenaditi, da navijestiš da ti pristiže pomoć ili da na neki način to pokažeš, pa se neprijatelj tako obmanut prestraši, a tako prestrašena lako ga je pobijediti. To su primijenili Minucije Ruf i Acilije Glabrion, rimski konzuli.182 Gaj Sulpicije je još na mazge i druge životinje koje se inače u ratu ne koriste posadio ljude iz komore, ali tako raspoređene da se činilo kao da su naoružani vojnici, pa je zapovjedio da se pojave povrh jednog brijega dok se on borio s Francuzima, i to mu je donijelo pobjedu.183 Tako je učinio Marije kad se borio protiv N ijem aca.184 Kako su, dakle, od velike koristi lažni napadi za vrijeme bitke, trebalo bi onda da pravi koriste još više, osobito ako bi se odjednom usred bitke mogao straga ili sa strane napasti neprijatelj. To je teško učiniti ako ti teren ne ide naruku, jer, kad si na otvorenome polju, ne možeš sakriti dio svog ljudstva, kao što ti valja činiti u sličnim pothvatima. Ali, na šumovitom i brdovitom terenu, prikladnom za zasjede, možeš dobro sakriti dio svog ljudstva kako bi hitro i iznebuha mogao napasti neprijatelja, a to će ti uvijek donijeti pobjedu. Kadšto je bilo presudno, dok je bitka u toku, raširiti glas da je neprijateljski vojskovođa poginuo, ili da je drugi dio vojske pobijeđen; to je često onom koji se time poslužio donosilo pobjedu. Neprijateljsku konjicu je lako preplašiti neuobičajenim spodobama ili zvuko­ vima, što je bio uradio Krez kad je deve suprotstavio neprijateljskoj konjici, a Pir se rimskoj konjici opro slonovima, čiji ju je izgled preplašio i raspršio je.185 U naše je vrijeme Turčin svladao Sefevide u Perziji i Sultana u Siriji jedino zvukom mušketa, koji je svojom neobičnošću tako prestrašio njihovu konjicu, da ju je Turčin lako mogao 180 Tzv. Falcatae quadrigae, koje opisuje Tito Livije, nav. dj., XXXVII, 41, i Flavije Vegecije, nav. dj., III, 24. 181 U bici kod Heroneje Lucije Kornelije Sula pobijedio je Mitridatova vojskovođu Arhelaja, 86. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 3,17, Piutarh, Sulla, XV-XIX. U IV knjizi Machiavelli se pretežno oslanja na Frontina kao izvor povijesnih primjera. 182 Marko Minucije Ruf pobijedio je keltsko pleme Skordisce 109. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 4, 3, i Tito Livije, nav. dj., XXXVI, 14; Acilije Glabrion, narodni tribun i konzul 191. god. pr. n. e., pobijedio je kod Termopila sirijskog kralja Antioha III. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 4. 4. 183 Gnej Sulpicije Petik pobijedio je Gale 358. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 4,5, i Tito Livije, nav. dj., VII, 14—15. 184 Gaj Marije je pobijedio Teutonce kod Acquae Sextiae 102. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 4, 6, i Rasprave..., II, 8. 185 Lidijski kralj Krez, koji je pobijedio Kira u dolini Erma kod Sarda, 546. god. pr. n. e. Usp.: Herodot, Historiae, I, 80. Epirski kralj Pir pobijedio je Rimljane u bici kod Herakleje 280. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 4, 13.

pobijediti.186 Španjolci su, da bi pobijedili Hamilkarovu vojsku, u prvi borbeni red postavili kola puna šiblja koja su vukli volovi,187 a kad je počela bitka zapalili su ih, tako da su volovi bježeći pred vatrom navalili na Hamilkarovu vojsku i razbili je. Kao što smo rekli, običaj je da se neprijatelj prevari u borbi tako što će se navesti na zasjedu, gdje je pogodan teren, dok su na otvorenom i širokom polju mnogi običavali iskopavati jame i pokriti ih lagano lišćem i zemljom, pri čemu bi ostavili nešto ravnog prostora da mogu proći između njih, a kad bi počela borba, počeli bi se tuda povlačiti, neprijatelj bi ih slijedio i propadao u jame. Ako ti u borbi neka nezgoda poplaši vojnike, mudro je znati ohrabriti ih i zlo okrenuti na dobro, što je napravio Tulije Hostilije, a i Lucije Sula.188 Prvi je, vidjevši kako u toku borbe jedan dio njegovih ljudi prelazi na neprijateljsku stranu, što je vrlo preplašilo ostale, odmah razglasio po cijeloj vojsci da se sve to dogodilo prema njegovoj zapovijedi, a to ne samo da nije uznemirilo vojsku, nego im je i pojačalo srčanost, tako da su pobijedili. Suli su neki vojnici koje je poslao da nešto obave poginuli, a on je, da se vojska ne bi preplašila, rekao da ih je namjerno poslao u ruke neprijatelju, jer je otkrio da mu nisu vjerni. Sertorije je prilikom jedne bitke u Španjolskoj ubio čovjeka koji mu je dojavio smrt jednog od njegovih vojsko­ vođa, u strahu da, ako to kaže i drugima, ne preplaši i njih.189 Vrlo je teško zaustaviti vojsku koja se već dala u bijeg i vratiti je u boj. A pri tom valja da razlikujete sljedeće: ili je cijela vojska počela bježati, a onda ju je nemoguće vratiti, ili bježi samo dio vojske, a tada već ima pomoći. Mnogi su rimski vojskovođe, postavivši se ispred onih koji su bježali, uspjeli da ih zaustave, jer su ih posramili. Tako je učinio Lucije Sula: kad su Mitridatovi ljudi već potjerali dio njegove vojske, stupio je naprijed s mačem u ruci i povikao: - Ako vas tko upita gdje vam je vojskovođa, recite mu: »Ostavili smo ga u Beociji da se bori«.190 - Atilije konzul je onima koji su se dali u bijeg suprotstavio one koji nisu bježali, tako da su shvatili da će, ako se ne vrate, poginuti ili od neprijatelja ili od svojih.191 Kad je Filip Makedonski vidio koliko se njegovi vojnici boje skitskih vojnika,192 postavio je iza svoje vojske nekolicinu nepovjerljivih konjanika i naredio im da ubiju svakoga tko bi se dao u bijeg, tako da su njegovi, hoteći radije poginuti u borbi nego u bijegu, pobijedili. Mnogi su Rimljani, ne toliko da bi spriječili bijeg, koliko da pruže priliku svojima da nadjačaju neprijatelja, uzeli zastavu iz ruku svojih ljudi i bacili je među neprijatelje, obećavši nagradu onome tko je donese natrag. Mislim da bi ovom razmatranju bilo dobro dodati i ono što se događa nakon bitke, pogotovo ako je riječ o onome o čemu ne treba govoriti opširno i što ne bismo smjeli zapostaviti, a u vezi je s tim. Velim da se bitke ili dobivaju ili gube. Kad se pobjeđuje, treba što prije izvojevati konačnu pobjedu i u tom slučaju oponašati Cezara, a ne Hanibala, koji je, nakon što je pobijedio Rimljane kod Kane, izgubio Rimsko Carstvo. Cezar nakon pobjede nikad ne bi stao, nego bi s još većim poletom i žestinom slijedio razbijenog neprijatelja, sve dok 186 Selim I pobijedio je u istočnoj Anatoliji perzijskog šaha Ismaila iz dinastije Sefevida 15X4. godine, a Siriju i Egipat zauzeo je 1516-1517. i detronizirao mamelučku dinastiju. 187 Iberi su porazili kartaškog vojskovođu Hamilkara Barkasa 229. god. pr. n. e. i ubili ga kod Elke. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 4, 17. 188 Treći rimski kralj Tulije Hostilije, u ratu protiv Vejenata i Fidenata, 658. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 7, 1, i Tito Livije, nav. dj., I, 27-28. Primjeri Lucija Kornelija Sule uzeti su iz Frontina, nav. dj., II, 7, 2. i 3. 189 Kvint Sertorije, vođa marijevske opozicije, protiv kojega je ratovao Gnej Pompej, koji ga je i ubio u zavjeri 72. god. pr. n. e. Vojskovođa o kojemu je riječ jest Irtulej, kojega je ubio Kvint Cecilije Metel Pije kod Otalike, 75. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 7, 5. 190 U bici kod Orhomenosa, 86. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 8, 12. 1 Marko Atilije Regul, u vrijeme trećeg samnitskog rata, 294. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 8, 11, i Tito Livije, nav. dj., X, 36. 192 Filip II Makedonski, u proljeće 339. god. pr. n. e., u kampanji protiv Skita i Tribala. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 8, 14.

436

ga ne bi posve osvojio. Ali kad se gubi, vojskovođa treba da vidi može li od poraza imati ikakve koristi, pogotovo ako mu je ostao dio vojske. Prilika za to može biti smanjena budnost neprijatelja, koji poslije bitke najčešće postaje nemaran i pruža ti priliku da ga svladaš, kao što je Marcije Rimljanin napao i svladao kartašku vojsku nakon smrti dvaju Scipiona i sloma njihove vojske; Kartažani su smatrali da ljudi koji su ostali s Marcijem nisu više živi.193 Prema tome, može se vidjeti kako najbolje uspijeva ono za što neprijatelj misli da ne možeš učiniti, jer ljudi najčešće stradavaju kad to najmanje očekuju. Stoga, kad vojskovođa ne može to poduzeti, valja da barem svoju umješnost upotrijebi kako bi poraz bio manje težak. Da to uspiješ, moraš postupiti tako da te neprijatelj ne može lako slijediti, ili ga moraš prisiliti da zaostaje. U prvom bi slučaju neki, kad bi vidjeli da gube, naredili svojim vojskovođama da bježe na razne strane i u raznim pravcima, odredivši prije toga gdje će se poslije sastati, tako da je neprijatelj, u strahu da ne razbije svoju vojsku, odustajao, a većina bi se bjegunaca spasila. U drugom slučaju su često pred neprijatelja bacali svoje najdragocjenije stvari, tako da je on, zabavljen plijenom, olakšavao bijeg. Tito Didije se poslužio nemalim lukavstvom da sakrije gubitke koje je pretrpio u bici;194 boreći se sve do noći i izgubivši mnogo svojih vojnika, naredio je da se po noći pokopa većina poginulih, pa kad su neprijatelji ujutro vidjeli u sebe toliko mrtvih, a tako malo u Rimljana, misleći da nisu u prednosti, dadoše se u bijeg. Mislim da sam, premda sam govorio zbrkano, uglavnom odgovorio na vaše pitanje. Istina, što se tiče oblika vojske, ostaje mi da vam izložim kako su u nekim slučajevima poneki vojskovođe običavali suprotstaviti neprijatelju prvi red u obliku klina, vjerujući da tako mnogo lakše mogu razbiti neprijateljsku vojsku. A kad bi neprijateljska vojska bila tako postrojena, svoju bi poredali u obliku škara, kako bi u prazan prostor ušao neprijateljski klin, te tako bio opkoljen i svladan sa svih strana.195 S tim u vezi htio bih da primjenjujete ovo općenito pravilo: najbolje ćeš se suprotstaviti neprijateljevu planu ako dobrovoljno učiniš ono što on misli da radiš silom, jer ako to činiš dobrovoljno, radiš kako valja i sebi u korist, a njemu na štetu; ako bi to prisilno činio, bila^bi to tvoja propast. Da to potkrijepim, neću vam ponavljati ono što sam već rekao. Oblikuje li tvoj protivnik klin da ti razbije čete? Ako kreneš s otvorenim četama, razbit ćeš ti njega, a i on tebe. Postavio je Hanibal na čelo svoje vojske slonove da bi njima razbio Scipionovu vojsku; krenuo je Scipion s otvorenom vojskom, i to mu je donijelo pobjedu, a Hanibalu poraz.196 Postavio je Hazdrubal svoje najhrabrije ljude po sredini čela svoje vojske da odbije Scipionove ljude; naredio je Scipion da se oni sami povuku, i slomio ga.19/ Tako slični planovi, kad se primijene, donose pobjedu onome protiv koga su upravljeni. Ostaje mi još, ako se dobro sjećam, da vam kažem na što treba da misli vojskovođa prije nego što dođe do bitke. U vezi s tim vam moram najprije reći da vojskovođa nikad ne treba da se bori ako nije u prednosti ili ako za to nema potrebe. Prednost može biti teren, stroj, ili to što imaš više ljudstva ili što je tvoje bolje. Potreba je u tome kad vidiš, da ćeš i ne boreći se, u svakom slučaju izgubiti, a to znači da će ti ponestati novaca, pa će se zbog toga u svakom slučaju vojska rasuti, ili da će te zadesiti glad, ili da neprijatelj očekuje da će mu stići pojačanje. U tim se slučajevima 193 Lucije Marcije, Septimijev sin, 212. god. pr. n. e., nakon smrti Publija Kornelija i Gneja Scipiona Kalva, u dolini rijeke Baetis (Guadalquivir). Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 10, 2, i Tito Livije, nav. dj., XXV, 37. 194 Tito Didije, konzul koji je od 98. ratovao u Hispaniji protiv Keltibera i pobijedio ih 93. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 10, 1. • 195 Usp.: Flavije Vegecije, III, 19, a od suvremenika: Vallo, Libro appartinente a capitani etc, III, Venezia, 1529. 196 U bici kod Zame, 202. god. pr. n. e. 197 Publije Kornelije Scipion pobijedio je Hazdrubala kod Bekule 208. god. pr. n. e., ali nije uspio spriječiti njegov prodor u Italiju. 206. god. pr. n. e zauzeo je Cadiz i izbacio Kartažane iz cijele Hispanije. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXVIII, 14.

437

uvijek valja boriti, iako nisi u prednosti, jer je mnogo bolje kušati sreću tamo gdje ti ona može poslužiti, nego, ne kušavši je, misliti da ti je propast neizbježna. Tako se smatra velikom vojskovođinom greškom ako se ne bori, što je isto kao da je imao priliku da pobijedi, a iz neznanja je nije iskoristio, ili ju je propustio zbog kukavstva. Prednosti ti ponekad pruža sam neprijatelj, a ponekad i tvoj oprez. Mnoge je prilikom prelaženja rijeka svladao neprijatelj iz zasjede - pričekao bi da ih bude polovica na svakoj strani, a zatim napao. To je Cezar napravio Švicarcima, kad ih je četvrtinu pobio jer su bili podijeljeni rijekom.198 Ponekad ti je neprijatelj umoran zato što te suviše neoprezno slijedio, pa ako si svjež i odmoran, ne smiješ propustiti priliku. Osim toga, ako te neprijatelj ujutro rano izazove na borbu, možeš nekoliko sati izlaziti iz svojih logora, a kad je dovoljno dugo bio pod oružjem da je izgubio onu prvu gorljivost, tad se možeš s njime potući. Tako su uradili Scipion i Metel u Španjolskoj, prvi u borbi protiv Hazdrubala,199 a drugi protiv Sertorija.200 Ako su neprijateljeve snage smanjene, zato što je podijelio vojsku, kao što su Scipioni uradili u Španjolskoj, ili zbog nekog drugog razloga, moraš kušati sreću. Češće na oprezne vojskovođe navale neprijatelji nego oni na njih, jer, postojani i čvrsti ljudi lako mogu podnijeti razjarenost, a suzbijena se razjarenost lako može obrnuti u kukavstvo. Tako je Fabije postupio protiv Samnićana i protiv Gala i pobijedio, a njegov je prijatelj Decije poginuo.201 Neki koji su strahovali od vrlina njihovih neprijatelja počinjali su bitku pred mrak, tako da u slučaju poraza, zaštićeni mrakom, mogu umaći. Neki drugi su pak znali da neprijateljska vojska zbog nekog praznovjerja ne ratuje u to doba dana, pa su izabrali to vrijeme za bitku i pobijedili. To je napravio Cezar u Francuskoj protiv Ariovista i Vespazijan u Siriji protiv Judejaca.202 Prvo je i najvažnije da vojskovođa ima uza se vjerne ljude, iskusne u ratu i mudre, s kojima se stalno može savjetovati i raspravljati o svojoj vojsci i o neprijateljevoj: čijih je vojnika više, koji su bolje opremljeni, bolje jašu ili su bolje uvježbani, koji vojnici lakše podnose oskudicu, u koje se više uzdaš, u pješake ili u konjicu. Potom treba da razmotre mjesto na kojem se nalaze, da vide je li pogodnije za neprijatelja ili za njih, kome je lakše doći do namirnica, da li je bitku bolje odgoditi ili započeti, koje su prednosti a koji nedostaci protjecanja vremena, jer, često vojnici kad vide da se rat oteže postanu zlovoljni i napuštaju te, umorni od napora i dosade. U prvom redu treba znati tko je neprijateljski vojskovođa i kojim je ljudima okružen: je li smion ili oprezan, je li bojažljiv ili hrabar; moraš vidjeti koliko se možeš pouzdati u pomoćne vojnike, a nadasve moraš paziti na to da vojsku ne povedeš u boj tako da strahuje ili na neki način ne vjeruje u pobjedu, jer, siguran je predznak poraza nedostatak vjere u pobjedu.203 Zato u tom slučaju moraš izbjegavati bitku, ili postupiti kao Fabije Maksim, koji se ulogorio na zaštićenim mjestima gdje Hanibal nije imao hrabrosti da mu se suprotstavi, ili, kad vidiš da će te neprijatelj i na takvim mjestima

198 Cezar je uništio Helvete za prijelaza preko rijeke Arara, 58. god. pr. n. e. Usp.: G. Julije Cezar, D e Bello Gallico, I, 12.

199 Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 1, 1, i Tito Livije, nav. dj., XXVIII, 15. 200 Kvint Cecilije Metel Pije sukobio se sa Sertorijem u Hispaniji, 79-78, god. pr. n. e. Ali primjer preuzet od Frontina (nav. dj., II, 1, 2) odnosi se na bitku protiv Irtuleja, Sertorijeva vojskovođe, 75. god. pr. n. e. Machiavelli je ovdje pobrkao II i III poglavlje. 201 Kvint Fabije Maksim Rulijan i Publije Decije Mur, u bici kod Sentine (blizu Gaville, odnosno Sassoferrata), 295. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 1, 8, i Tito Livije, nav. dj., X, 28. 202 Cezar je pobijedio Sveve, na čelu s Ariovistom, usprkos njihovoj brojnoj nadmoći, 58. god. pr. n. e. kod današnjeg Strasbourga. Usp.: G. Julije Cezar, De Bello Gallico, I, 50. Flavije Vespazijan je zauzeo Jeruzalem 70. god. pr. n. e., u ratu protiv Judejaca. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 1, 17. 203 Usp.: Flavije Vegecije, nav. dj., III, 9. 204 Kvint Fabije Maksim, zvani Cunctator. Vidjeti 150. bilješku.

438

napasti, napustiti borbu i rasporediti ljudstvo po svom terenu, tako da im osvajanje omrzne i izmori ih.204 ZANOBI: Može li se kako drugačije izbjeći bitka, a ne samo tako da se ljudstvo podijeli i povuče na svoju zemlju? FABRIZIO: Mislim da sam već s nekim od vas razgovarao o tome kako onaj koji krene u vojni pohod ne može izbjeći bitku ako se neprijatelj pošto-poto hoće boriti, pa mu može pomoći samo ovo: treba da bude bar pedeset milja od svog protivnika, kako bi imao vremena da mu umakne kad krene na njega. Tako Fabije Maksim nikad nije izbjegavao borbu s Hanibalom, ali je htio da uvijek pobijedi, a Hanibal je mislio da ga ne može pobijediti ako ga napadne tamo gdje je bio ulogoren, jer da je slučajno pomislio da ga može pobijediti, Fabije bi se u svakom slučaju morao boriti, ili bježati. Filip, makedonski kralj i Perzejev otac, zaratio se s Rimljanima, a svoje je logore postavio na vrlo visokom brdu kako se ne bi borio s njima.205 No, Rimljani su ga napali na vrhu toga brda i svladali. Da bi-izbjegao bitku s Cezarom, koji je bio prešao neku rijeku, što ovaj nije očekivao, Vercingetoriks, vođa Gala, udaljio se za mnogo milja sa svojim ljudstvom.206 Tako i u naše vrijeme, ako se Mlečani nisu htjeli boriti s francuskim kraljem, nisu trebali čekati da francuska vojska pređe Adu, nego se udaljiti od nje,207 kao što je učinio Vercingetoriks. Ali Mlečani su i čekali, i nisu znali iskoristiti priliku te zametnuti boj dok su neprijatelji prelazili rijeku, a nisu boj mogli ni izbjeći zato što su im Francuzi bili blizu, pa kad su krenuli, Francuzi su ih napali i svladali. To potvrđuje da se bitka ne može izbjeći ako je neprijatelj pošto-poto želi! A neka se kao primjer ne navodi Fabije, jer je u takvu slučaju on izbjegao bitku isto kao i Hanibal. Često se zna dogoditi da se tvoji vojnici žele boriti, ali ti znaš da zbog broja, položaja ili nekog drugog razloga nisu u prednosti, pa ih hoćeš navesti da se toga okane. Zna se još dogoditi da te potreba ili slučaj navede u borbu, ili da su ti vojnici nepouzdani i nisu raspoloženi za borbu, tako da ih u prvom slučaju moraš preplašiti, a u drugom raspaliti. Ako u prvom slučaju ne budu dovoljna uvjeravanja, nema boljeg načina nego da dio njih zarobi neprijatelj, pa će ti povjerovati i oni koji su se borili i oni koji se nisu borili. S umijećem se isto tako dobro može učiniti ono što se Fabiju Maksimu dogodilo slučajno. Kao što znate, Fabijeva se vojska željela boriti s Hanibalovom; to je želio i njegov konjički zapovjednik208, no Fabiju se nije činilo da se treba odvažiti na borbu, pa su zbog te nesloge podijelili vojsku. Fabije je svoje ljude zadržao u logorima, a konjički se zapovjednik borio sve dok nije zapao u veliku opasnost, i bio bi svladan da mu Fabije nije pritekao u pomoć. Na tom je primjeru konjički zapovjednik, s cijelom vojskom, shvatio da bi bilo mudrije da je poslušao Fabija. Da se vojnici raspale za borbu dobro je navesti ih da se srde na neprijatelja, reći im da o njima neprijatelj sramotno govori,

205 Riječ je o bici kod Kinokefala 197. god. pr. n. e. Usp.: Polibije, nav. dj., XVIII, 6, 10, i Tito Livije, nav. dj., XXXIII, 7-10. 206 Vercingetoriks je 52. god. pr. n. e. uništio mostove na rijeci Elaveru (Allieru), ali nije uspio zadržati Rimljane. Usp.: G. Julije Cezar, De Bello Gallico, VII, 34. i 35. 207 U bici kod Vaila, odnosno Agnadella, 14. svibnja’ 1509. Francuzi su posve potukli Mlečane, zahvaljujući taktičkim greškama mletačkog zapovjednika Niccoloa Orsinija, grofa Pittigliana. U početku se Pittigliano dobro branio, braneći prijelaz preko rijeke: Adde, ali je kasnije napustio položaj jer se uplašio da će Francuzi zauzeti stratešku poziciju kod Pandina. Napustio je i utvrđene rovove kod Casirate, a prilikom prebacivanja njegovih trupa Francuzi su ga napali, udarivši na začelje, kojim je zapovijedao Bartolomeo d’Alviano. Umjesto da priskoči u pomoć svojem začelju, Pittigliano je pokušao spasiti dio vojske, ali mu to nije pošlo za rukom. Usp.: F. Guicciardini, Storia d’Italia, knj. VII, 2, i Marin Sanudo, Diari, VIII. 208 Marko Minucije Ruf, koji je nosio titulu magister equitum, uspio se 217. g. izjednačiti s Fabijem i tako podijeliti rimsku vojsku na dva dijela. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXII, 24.

439

pokazati da ih poznaješ i da si ih dijelom potkupio, ulogoriti se tako da mogu vidjeti neprijatelje i sja s njima lakše zametnu svađe, jer lakše se prezre ono što se svaki dan može vidjeti, pokazati se srditim i u posebnom ih govoru opomenuti zbog lijenosti i kazati im, da bi se posramili, da ćeš se sam boriti ako ti oni ne žele praviti društvo.209 A ako hoćeš imati vojnika spremnog za borbu, moraš nadasve imati na umu sljedeće: ne smiješ dopustiti da pošalje kući neki svoj imutak, ili da ga spremi bilo gdje sve dok se rat ne završi, tako da mu bude jasno da bijegom može spasiti život, ali ne i stvari, a ljubav za njih čini ljude upornim u obrani. ZANOBI: Rekli ste da se vojnici mogu govorom navesti na borbu. Mislite li pri tom da treba govoriti cijeloj vojsci, ili samo vođama? FABRIZIO: Nekolicinu ljudi je vrlo lako uvjeriti ili razuvjeriti u nešto, jer, ako nisu dovoljne riječi, možeš se poslužiti autoritetom i silom. Teško je navesti mnoštvo da promijeni neko pogrešno mišljenje, koje je ili protivno općem dobru, ili tvom mišljenju, pa možeš upotrijebiti samo riječi koje treba da čuju svi, ako sve želiš uvjeriti. Zbog toga su odlični vojskovođe morali biti i govornici, jer ako nisu znali govoriti cijeloj vojsci, teško su mogli dobro djelovati, a to je u naše vrijeme posve izostalo. Pročitajte životopis Aleksandra Velikog210 i vidjet ćete koliko je puta morao besjediti i javno govoriti vojsci, inače je nikad ne bi mogao povesti u arapske pustinje i u Indiju kraj tolikih neugodnosti i nevolja, kad su već jednom postali bogati i puni plijena. Jer, nebrojeno se puta događaju stvari zbog kojih vojska može propasti ako vojskovođa ne zna ili ne običava da joj govori, jer dobar govor oslobađa vojnike straha, raspaljuje duhove, jača upornost, otkriva prijevare, obećava nagrade, pokazuje opasnosti i način na koji se izbjegavaju, kori, moli, prijeti, ispunja nadom, hvali, ruži i čini sve ono što ljudske strasti zatomljuje ili raspaljuje. Stoga vladar ili republika koji žele stvoriti novu vojsku i dati ugled toj službi, mora svoje vojnike naviknuti da slušaju kako im vojskovođa govori, a vojskovođu da im se obraća. Stare je vojnike uvijek odanima činila vjera i zakletva koju su polagali kad su stupali u vojsku; zbog svake pogreške prijetila im je ne samo kazna što su je mogli izvršiti ljudi, nego su se bojali i kazne od Boga. To, zajedno s drugim oblicima vjere, često je starim vojskovođama olakšavalo svaki pothvat, a tako bi bilo uvijek tamo gdje se ljudi boje Boga i vjeruju. Sertorije se jednom poslužio vjerom tako što je rekao da je razgovarao s košutom koja mu je, kao Božji poslanik, obećala pobjedu.211 Sula je tvrdio da govori sa slikom koju je uzeo iz Apolinijevog hrama.212 Mnogi su govorili da im se u snu pokazao Bog i savjetovao ih kako da se bore. U doba naših otaca, Karlo VII, francuski kralj, pričao je kako se u ratu koji je vodio s Englezima savjetovao s jednom djevojkom što ju je poslao Bog, koja se, k tome, zvala Djevica francuska, te mu je to donijelo pobjedu.213 Možeš također postupiti i tako da tvoji ljudi počnu potcjenjivati neprijatelja, kao što je napravio Agezilaj Spartanac koji je svojim vojnicima pokazao nekoliko golih Perzijanaca; kad su vidjeli njihove nježne udove nisu više imali razloga da ih se plaše.214 Drugi su vojnike prisiljavali da se bore iz nužde, 209 Usp.: Flavije Vegecije (nav. dj., III, 12), koji kaže: Nam quae ex usu sunt, non timentur (Jer ne plaše se onoga na što su naviknuti). 210 Misli na Plutarhov Vita Alexandri. 211 Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 11, 13. Isti primjer navodi i Gaj Sekund Plinije, HistoriaNaturalis,\l\\, 50, 32, i Plutarh, Sertorius. 212 Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 11, 11, i Plutarh, Sila, XXIX. 213 Riječ je o Ivani Orleanskoj (Jeanne d’Arc), u vrijeme stogodišnjeg rata, koji je 1451. završio francuskom pobjedom. 214 Agezilaj Euripontid, pobjednik nad PerZijancima kod Sarda, 395. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 11, 17, i Plutarh, Agezilaos, IX.

440

oduzevši im svaku nadu da će se spasiti osim ako pobijede, a to je najsmionije i najbolje što možeš učiniti ako hoćeš imati upornog vojnika. Tu upornost pojačava povjerenje i ljubav prema vojskovođi ili domovini. Povjerenje će stvoriti oružje, a pobjede i mišljenje vojskovođe stvorit će red. Ljubav za domovinu je prirodna, a vojskovođa će ljubav zaslužiti u prvom redu svojom vrlinom, prije nego bilo kojim dobročinstvom. Potrebe mogu biti mnoge, ali ona koja te goni da pobijediš ili pogineš jest najjača.

441

PETA KNJIGA FABRIZIO: Pokazao sam vam kako valja postrojiti vojsku za bitku s drugom vojskom koja joj stoji nasuprot, i rekao sam vam kako se ona pobjeđuje. Zatim sam govorio o brojnim zgodama koje nastaju iz raznih okolnosti u vezi s bitkom, pa mi se čini da je došlo vrijeme da vam pokažem kako valja postrojiti vojsku nasuprot neprijatelju koji se ne vidi, ali od kojeg stalno strahuješ očekujući da će te napasti. To se događa kad prolaziš neprijateljskom ili sumnjivom zemljom. Najprije morate znati kako je rimska vojska redovito slala naprijed konjanike da izvide teren.215 Zatim je slijedio desni klin. Iza njega su išla sva kola koja su mu pripadala. Potom je dolazila jedna legija, za njom njezina kola, za njima druga legija sa svojim kolima, pa je dolazio lijevi klin sa svojim kolima,216 a na kraju ostatak konjice. Obično se tako napredovalo. A ako bi vojska bila napadnuta sa čela ili s boka, povlačili bi odmah sva kola nadesno ili nalijevo, već prema potrebi, ili bi radili ono što im se činilo najbolje na određenom terenu tako da sve ljudstvo, oslobođeno zapreka, može stvoriti frontu na onoj strani s koje je dolazio neprijatelj. Kad bi bili napadnuti s boka, povlačili bi kola na sigurno, a s druge bi strane napravili frontu. Kako je taj način dobar i mudro smišljen, mislim da bi se mogao oponašati, i to tako da se naprijed pošalju laki konjanici kao izvidnice terena, a zatim da četiri bataljona idu jedan za drugim, i to svaki sa svojom opremom na leđima. A kako su kola dvovrsna - jedna za posebne vojnike217 a jedna za opću upotrebu cijelog logora - podijelio bih javna kola na četiri dijela, tako da svaki bataljon ima svoj dio, a na četiri bih dijela podijelio i artiljeriju i sve nenaoružane, tako da svaka grupa naoružanih ima za sobom i isti broj kola.218 No kako se kadšto zna dogoditi da prolaziš ne samo kroz sumnjiv, nego i neprijateljski kraj, tako da u svakom času strahuješ da će te neprijatelj napasti, moraš, da bi bio sigurniji, izmijeniti način kretanja i kretati se u stroju, tako da ti ni stanovnici ni vojska ne mogu nauditi ako te negdje zateknu nespremna. Stari su vojskovođe u tom slučaju običavali napredovati s vojskom u četverokutu219 (tako su zvali taj oblik, ne zato što bi bio posve četvrtast, nego zato što se vojska mogla boriti na sve četiri strane); govorili su da idu spremni u hodu i u bici, a ja od toga ne želim odustati, pa ću svoja dva bataljona, koja sam po pravilu napravio od vojske, tako postrojiti. Ako bih se, dakle, htio sigurno kretati kroz neprijateljsku zemlju, obraniti se s bilo koje me strane iznenada napali, i ako bih prema običaju starih 215 Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 40. 216 Legionarsku opremu, osim one najnužnije, najčešće su prenosile mazge. 217 Odnosno ona kola koja prenose osobnu opremu vojnika. 218 U originalu impedimenti, što, međutim, ne znači zapreke, već dolazi od lat. impedimenta = kola. 219 Rimljani su u maršu primjenjivali tzv. agmen quadratum, koji se u početku sastojao od tri vrste na čelu i tri kolone na boku, u slučaju da neprijatelj napadne formaciju u pokretu. Četverokut, odnosno kara, temelji se na jednakoj širini čela i boka, tako da je jedinica i u pokretu spremna na svaku eventualnost.

442

htio vojnike postrojiti u karu, napravio bih karu čiji bi unutrašnji prostor iznosio dvije stotine dvanaest lakata sa svake strane, i to ovako: najprije bih postavio bokove, na međusobnoj udaljenosti od dvije stotine dvanaest lakata, i postavio bih pet jedinica po boku i u redu po duljini, jednu od druge udaljenu tri lakta, pa kako bi svaka jedinica zauzimala četrdeset lakata, svaka bi jedinica zauzimala dvije stotine dvanaest lakata. Između početaka i završetaka tih dvaju bokova postavio bih drugih deset jedinica, sa svake strane po pet, i to tako da se četiri pripoje čelu desnog boka, a četiri kraju lijevog, ostavljajući između svake razmak od tri lakta; jedna bi se zatim pripojila čelu lijevog boka, a jedna završetku desnog. A kako je udaljenost između bokova dvije stotine dvanaest lakata, a te jedinice postavljene jedna pored druge po širini, a ne po duljini, zauzimaju s razmacima stotinu trideset četiri lakta, ostao bi između četiri jedinice na čelu desnog boka i jedne na čelu lijevog prostor širok sedamdeset osam lakata. Toliki bi prostor ostao i između jedinica postrojenih straga, a jedina bi razlika bila u tome što bi se jedan prostor nalazio straga prema desnom krilu, a drugi sprijeda prema lijevom. Na prostor od sedamdeset osam lakata sprijeda postavio bih sve obične velite, a na prostor straga specijalne, tako da bi ih bilo po tisuću na svakom prostoru. A ako bih htio da prostor što će ga vojska zapremati bude sa svake strane po dvije stotine dvanaest lakata, pet jedinica koje se postavljaju na čelo i jedinice koje se postavljaju na kraj ne bi zauzele nimalo prostora namijenjenog bokovima. Zato bi bilo potrebno da pet stražnjih jedinica svojim prvim redom dotiču završetak svojih bokova, a da prednje svojim završecima dotiču fronte, tako da bi na svakoj strani te vojske ostao prostor koji bi mogao primiti još jednu jedinicu. Kako su to četiri prostora, uzeo bih četiri zastave od specijalnih pikenira i stavio po jednu na svaki kraj, dvije zastave rečenih pikenira koje bi mi ostale postavio bih usred prostora što ga zaprema vojska unutar jedne kare u jedinici, na čelu koje bi stajao glavni zapovjednik sa svojim ljudima. A kako sve te jedinice tako postrojene idu u istom pravcu, ali se ne bore na istim stranama, treba prilikom sastavljanja popuniti one strane na kojima se ne bore druge jedinice. Zato valja voditi računa da pet jedinica koje su na. čelu budu čuvane sa svih strana osim sa čela, pa ih zato treba rasporediti na uobičajeni način, s pikama naprijed. Pet jedinica smještenih straga čuvane su sa svih strana, osim stražnje, pa ih valja postrojiti tako da pike budu straga, kao što smo pokazali kad je o tome bilo riječi.220 Pet jedinica koje su na desnom boku imaju sve strane zaštićene, osim desnog boka. Pet jedinica koje su na lijevom boku imaju sve strane zaštićene, osim lijevog boka, pa zato prilikom postroja­ vanja jedinica treba da se pikeniri vrate s onog boka koji ostaje nezaštićen. A kako desetari dolaze na čelo i na kraj tako da na početku borbe sve oružje i ljudstvo bude na svom mjestu, rekli smo kad smo razmatrali načine postrojavanja jedinica. Artiljeriju bih podijelio; dio bih stavio van, na desni bok, a dio na lijevi. Laku bih konjicu poslao naprijed da istražuje kraj. Dio oklopnika postavio bih straga, na desni rog, a dio na lijevi, četrdeset lakata od jedinica. U svakom slučaju, kad postrojavate vojsku s konjima valja da ovako postupite: uvijek ih valja staviti straga ili na bok. Ako se postavljaju naprijed, nasuprot neprijateljskoj vojsci, treba uraditi jednu od ove dvije stvari: ili ih treba smjestiti toliko sprijeda da, ako budu odbijeni, imaju toliko prostora da mogu izbjeći tvoju pješadiju ne sudarivši se s njom; ili između pješaka treba biti toliko razmaka da konji mogu ući među njih a da im ne razbiju redove. Nema onoga tko ne bi slijedio ovu uputu, jer su mnogi zato što na to nisu pazili izgubili bitku, sami su sebe razbili i pobijedili. Kola i nenaoružane ljude valja smjestiti na prostor koji ostaje unutar vojske, a rasporediti ih treba tako da omoguće prolaz onima koji žele ići s jedne na 220 Vidjeti II knjigu.

443

drugu stranu ili na čelo vojske. Te jedinice, bez artiljerije i konjice, zapremaju dvjesta osamdeset dva lakta prostora. A kako je taj četverokut sastavljen od dva bataljona, valja odlučiti gdje će prvi bataljon, a gdje drugi. A kako su bataljoni označeni brojem, a svaki od njih, kao što znate, ima deset jedinica i jednog glavnog vojskovođu, ja bih da prvi bataljon postavi svojih prvih pet jedinica na čelo, drugih pet na lijevi bok, a da vođa bude u lijevom kutu čela. Drugi bataljon bi zatim svojih prvih pet jedinica postavio na desni bok, a drugih pet na kraj, a vođa bi bio u desnom kutu, a on bi obavljao dužnost i vođe pozadine. Tako postrojenu vojsku treba pokrenuti, a prilikom kretanja održavati taj raspored, pa će nesumnjivo biti sigurna od svakog napada mještana. Vojskovođa ne treba da se na drugi način osigurava od pobunjeničkih napada, osim što će ponekad narediti nekolicini konjanika ili velita pod zastavom da ih odbiju. Neće se nikad dogoditi da ti pobunjenici dođu nadohvat mača ili pike, jer ljudi koji nisu u stroju strahuju od onih koji su u stroju, pa će te uvijek napasti povicima i bukom, ne približivši ti se na drugi način, poput malih psića što laju na velikog psa. Kad je Hanibal kao neprijatelj Rimljana došao u Italiju, prošao je kroz cijelu Francusku, ali nikad nije obraćao pažnju na takve napade.221 Ako hoćeš ići naprijed, treba imati izvidnike i one koji će ti pijucima krčiti put,222 a njih će čuvati konjanici poslani naprijed. Tako postrojena, vojska će prevaliti deset milja u danu,223 a bit će još dan kad se ulogori i večera, jer obično vojska prevali dvadeset milja. Ako je napadne neka druga postrojena vojska, ne može je iznenaditi, jer postrojena vojska ide tvojim korakom, tako da imaš vremena da se rasporediš za bitku i brzo zauzmeš položaje prema rasporedu, ili slično tome prema onom obliku vojske što sam ga prije pokazao. Jer, ako si napadnut sprijeda, treba samo da artiljerija koja je na bokovima i konjica koja je straga dođu naprijed i da se rasporede na ona mjesta i one razdaljine koje smo prije odredili. Tisuću velita koji stoje sprijeda treba da napuste svoja mjesta i da se podijele na grupe od po pet stotina, te zauzmu mjesto između konjanika i klinova vojske. Neka zatim u prazninu koje će ostati uđu dvije zastave specijalnih pikenira koje sam postavio usred trga. Tisuću velita koje sam postavio straga neka krenu odatle i rasporede se bočno uz jedinice kao njihova utvrda, a kroz otvor koji će za njima ostati neka iziđu sva kola i nenaoružani, pa neka stanu iza jedinica. Kad, dakle, trg ostane ispražnjen i svatko zauzme svoje mjesto, neka krene naprijed pet jedinica koje sam postavio iza vojske, i to preko praznine koja se nalazi između bokova, i neka se upute prema jedinicama na čelu. Neka im se priključe one tri jedinice na četrdeset lakata s jednakim razmacima između prve i druge i druge i treće, a dvije neka ostanu straga, na drugih četrdeset lakata razdaljine. Taj se oblik začas može postrojiti i vrlo je sličan prvom rasporedu vojske što Smo ga već pokazali, a ako je uži na čelu, širi je na bokovima, što mu daje jednaku snagu. No kako pet jedinica koje su na kraju imaju pike okrenute natrag zbog razloga što smo ih prije rekli, potrebno ih je premjestiti sprijeda, ako hoćemo da čuvaju leđa čelu vojske. Zato treba ili zapovjediti da se okrene jedinica za jedinicom kao čvrsto tijelo, ili da odmah uđu među strojeve štitonoša i krenu naprijed, a ovaj je način brži i stvara manju zbrku nego ako se okreću. To isto moraš uraditi i s ostalim jedinicama koje ostaju straga pri svakom napadu, a to ću vam pokazati. Ako se dogodi da neprijatelj dođe straga, najprije treba da svi okrenu lice tamo gdje su im bila leđa, tako 221 Gali su pokušavali gerilskim prepadima ometati napredovanje kartaške vojske, ali se Hanibal nije dao smesti. Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 50-51. 222 Tzv. marraiuoli (od marra = vrsta lopate kojom se ravnao teren). Marraiuoli su iskorišteni kod opsade Pise, 1499. godine, a pripadali su inženjerijskim jedinicama kojima je zapovijedao generalni komesar. Vidjeti: G. Canestrini, Scritti inediti di N. Machiavelli riguardanti la storia e la milizia, Firenze, 1857. 223 Rimska milja iznosila je 1475 metara.

444

da prvi redovi postanu zadnji, a zadnji prvi. Zatim valja slijediti postupak pri raspoređi­ vanju čela vojske, o čemu sam prije govorio. Ako neprijatelj navali na desni bok, treba da se cijela vojska okrene licem na tu stranu, a potom učiniti sve što treba da se zaštiti čelo — o čemu je također prije bilo riječi —tako da konjanici, veliti i artiljerija budu na mjestima koja su u skladu s tim čelom. Postoji samo jedna razlika: kod različitih čela ovih koji mijenjaju mjesta, neki moraju ići više, a neki manje. Istina, ako desni bok postaje čelo, onda su veliti koji treba da popune razmake koji su između klinova vojske i konja najbliži lijevom boku, a na njihovo mjesto bi trebale doći dvije zastave specijalnih pikenira, postavljene u sredini. No prije nego što dođu, kola i nenaoružani treba da napuste prostor unutar vojske i da se povuku iza lijevog boka, a to bi onda bilo začelje vojske. Ostali veliti, koji bi prema glavnom rasporedu bili postavljeni na začelju, u ovom slučaju ne bi mijenjali mjesto, jer taj prostor ne bi smio biti otvoren, da se ne bi od začelja pretvorio u bok. Sve drugo valja činiti kao što je rečeno za prvo čelo. To što je rečeno za pretvaranje desnog boka u čelo, razumije se, vrijedi i za lijevi bok, jer treba slijediti isti raspored. Ako brojan i postrojen neprijatelj dođe i napadne te s dviju strana, onda dvije strane koje je napao treba pojačati onima koji nisu napadnuti, podvostručujući strojeve na svakoj strani, a podijelivši na svakoj artiljeriju, velite i konjicu. Ako dođe s tri ili četiri strane, ili ti ili on niste mudri, jer, ako si oprezan, nikad se nećeš tako postaviti da te neprijatelj s brojnim i postrojenim ljudstvom može napasti sa tri ili četiri strane, jer ako te hoće sa sigurnošću svladati, mora biti tako brojan da te sa svake strane može napasti s toliko ljudi koliko ima gotovo cijela tvoja vojska. A ako si tako malo mudar pa dospiješ u kraj neprijatelja koji ima tri puta više postrojenih ljudi od tebe, i ako prođeš loše, možeš kriviti samo sebe. Ako se to ne dogodi tvojom krivnjom nego zbog neke nezgode, poraz neće biti sramotan, proći ćeš kao Scipioni u Španjolskoj224 i Hazdrubal u Italiji.225 No ako neprijatelj nema mnogo više ljudi od tebe, a da bi te razbio želi te napasti s više strana, bit će to njegova ludost, a tvoja sreća, jer dok to čini mora toliko smanjiti dubinu svojih redova, pa jednu stranu lako možeš probiti, a drugu zadržati, i brzo ga svladati. Takav način borbenog poretka za borbu protiv neprijatelja koji nije na vidiku, ali se od njega strahuje, svakako je potreban, pa je od velike koristi ako svoje vojnike navikneš na postrojavanje i kretanje u takvu poretku, ako se znaju u pokretu postrojiti za borbu sa čelom naprijed, a potom ponovo rasporediti za kretanje, zatim od začelja ili boka napraviti čelo, a odatle se vratiti u prvobitni položaj. Takve su vježbe i privikavanja potrebna ako želiš imati discipliniranu i spretnu vojsku. U tom poslu treba da sve od sebe daju vojskovođe i vladari, jer vojna disciplina nije drugo doli znati dobro zapovijedati i izvršavati te zadatke, a disciplinirana vojska nije drugo doli vojska koja je u tim postrojavanjima dobro uvježbana; nemoguće je da onaj koji u naše vrijeme dobro zna primijeniti tu disciplinu ikad bude pobijeđen. A ako je postrojavanje u obliku četverokuta koje sam vam pokazao vrlo teško, valja znati da je ta teškoća u vježbi nužna, ali ako se znade formirati i održavati takav stroj, znat će se kasnije formirati i jednostavniji strojevi. ZANOBI: Mislim, kao što ste rekli, da su ti strojevi jako potrebni, pa ne bih znao da li što tome trebam dodati ili oduzeti. Zapravo bih htio od vas doznati dvije stvari: prvo, kad od začelja ili boka želite napraviti čelo i želite da se vojnici okrenu, zapovijedate li im to glasom ili zvukom, i drugo, da li oni koje biste poslali naprijed da iskrče put vojci, moraju biti iz redova vaših jedinica, ili neki drugi ljudi obučeni za to. 224 Vidjeti IV knjigu. 225 Nakon pobjede nad dvojicom Scipiona, Hazdrubal je pohitao u Italiju da sepridruži bratu Hanibalu, ali ga je kod Metaura dostigla rimska ekspedicija na čelu s konzulima Markom Livijem Salinatorom i Gajem Klaudijem Neronom i porazila ga 207. god. pr. n. e.

445

FABRIZIO: Prvo je vaše pitanje vrlo važno, jer se često zato što su vojskovođine zapovijedi loše shvaćene ili krivo protumačene raspršila vojska, pa riječi kojima se zapovijeda treba da budu jasne i glasne. A ako zapovijedaš zvukom, zvukovi za zapovijedi trebaju se dobro razlikovati kako se jedan ne bi zamijenio drugim; ako zapovijedaš riječima, treba da izbjegavaš riječi općeg značenja i da se služiš riječima posebnog značenja; također, ne smiješ upotrebljavati riječi koje se mogu krivo shvatiti. Cesto ponavljanje: »Natrag! Natrag!« upropastilo je jednu vojsku, pa te riječi valja izbjegavati i umjesto njih upotrijebiti: »Povucite se!«226 Ako hoćete da se vojnici okrenu na čelu, boku ili straga, ne govorite nikad: »Okrenite se!« nego recite: »Nalijevo! Nadesno! Na začelje! Na čelo!« Tako i sve ostale zapovijedi treba da budu jednostavne i jasne, kao: »Uprite! Ustrajte! Naprijed! Vraćajte se!« Sve ono što se glasom može učiniti, neka se učini, a drugo neka se čini zvukom. Sto se tiče onih koji krče put, a o njima je vaše drugo pitanje,227 taj bih zadatak povjerio svojim vlastitim vojnicima, bilo zato što je to bio običaj u staroj vojsci, bilo zato što bi tako u vojsci bilo manje nenaoružanih ljudi i manje prepreka. Iz svake bih jedinice odabrao onoliko ljudi koliko je potrebno i zapovjedio im da uzmu oruđe kojim se može krčiti put, da oružje ostave u onim redovima koji su im najbliži koji bi im ga nosili, a kad naiđu na neprijatelja ne bi morali činiti drugo nego ponovo ga uzeti i vratiti se u svoje strojeve. ZANOBI: Tko bi nosio oruđe za krčenje puta? FABRIZIO: Za to određena kola. ZANOBI: Sumnjam da biste uspjeli navesti vaše vojnike da kopaju. FABRIZIO: O tome će biti riječi kad za to dođe vrijeme. Za sada bih želio napustiti ovaj dio i razmotriti način života vojske, jer mi se čini da je nakon tolikih napora vrijeme da je osvježimo i okrijepimo hranom. M orate znati da vladar treba tako postrojiti svoju vojsku da bude što hitrija, rasteretiti je svih suvišnih stvari koje joj otežavaju kretanje i pothvate. Među najvećim je teškoćama opskrba vojske vinom i pečenim kruhom. Stari na vino nisu mislili, jer, ako bi ga ponestalo, pili bi vodu s kojom kapi octa da bi joj dali okusa, pa je tako u vojnim zalihama hrane bio ocat, a ne vino. Kruh nisu pekli u pećima, kao što je običaj u gradovima, nego su se opskrbljivali brašnom, a svaki se vojnik njime hranio na svoj način, uz dodatak slanine i svinjske masti, što je kruhu koji su mijesili davalo teka i održavalo ih krepkim. Tako su zalihe hrane za vojsku sadržavale brašno, ocat, slaninu i mast, i ječam za konje. Obično su stada krupne i sitne stoke slijedila vojsku, kojoj nisu mnogo smetala jer ih nije trebalo nositi. Zahvaljujući tome često je neka stara vojska danima mogla prolaziti kroz puste i nesklone joj krajeve, a da pri tome nije osjećala nedostatak zaliha, jer je živjela od onog što je sa sobom lako mogla nositi. Drukčije je u modernim vojskama koje, zato što neće da im ponestane vina i kruha koji peku onako kao kod kuće, a ne mogu ga imati u velikim zalihama, često ostaju gladne ili, ako i nose dovoljne zalihe, čine to uz velike napore i goleme troškove. Stoga bih svoju vojsku navikao na onaj način života, i ne bih htio da jedu drugog kruha doli onog što ga sami ispeku. Sto se vina tiče, ne bih im branio da ga piju, niti da ga vojska nosi, ali se ne bih trudio ni mučio da ga nabavim, a kod drugih zaliha postupio bih u svemu poput starih. Ako to dobro razmotrite, vidjet 226 Machiavelli misli na pokušaj osvajanja Perugie, kad je pod zapovjedništvom braće Oddi osvajačka vojska pobjegla, jer je umjesto »povucite se« šapatom proširena komanda »natrag«, što je zbunilo vojnike i stvorilo paniku. O tome vidjeti: Rasprave..., III, 14. 227 O tome govori i Flavije Vegecije (nav. dj., II, 11), ali je Machiavelli to mnogo preciznije razradio i u praksi dao mnogo veće značenje inženjerijskim jedinicama. Vidjeti: Marquardt und Mommsen, Handbuch der Romiscken Alterthiimer.

446

ćete kakvih se teškoća time oslobađa vojska i vojskovođa i koliko je onda lakše izvršiti svaki pothvat. ZANOBI: Mi smo neprijatelja u vojnom pohodu pobijedili, a zatim pregazili njegov kraj, a to znači da je bilo plijena, nameta, zarobljenika, pa bih stoga htio znati kako su stari s time postupali. FABRIZIO: Odmah ću vam reći. Mislim da ste zaključili, na osnovi onog što sam prije s nekima od vas raspravljao, da sadašnji ratovi osiromašuju onu gospodu koja pobijede, kao i one koji izgube. Jer, ako jedan izgubi državu, drugi gubi novac i tečevinu, što se u staro vrijeme nije događalo, zato što su se pobjednici u ratu bogatili. Razlog nije u tome što u naše vrijeme ne bi bilo plijena, a nekoć ga je bilo, nego se to prepušta vojnicima. To stvara dvije velike zbrke: o prvoj sam već govorio, a druga je u tome što vojnik postaje sve pohlepniji, manje sluša zapovijedi, pa se tako često znalo dogoditi da je pohlepa donijela poraz onome koji je već imao pobjedu u rukama. Rimljani su, kao prvaci u tome, znali doskočiti objema nezgodama, i to tako što su odredili da sav plijen ide državi, a da ona njime raspolaže onako kako misli da treba.228 Stoga su u vojsci bili i kvestori koji su bili, što bismo mi rekli, komornici,229 a njima su se nosili svi nameti i svaki plijen. Konzul je od toga vojnicima davao uobičajenu plaću, pomagao ranjene i nepokretne, te uzimao za druge vojne potrebe. Mogao je on plijen i prepustiti vojnicima, što je često činio, no taj ustupak nije stvarao zbrku zato što bi se, u trenutku raspuštanja vojske, plijen stavljao u sredinu i dijelio vojnicima prema zaslu­ gama. Zbog tog su običaja vojnici težili pobjedi, a ne krađi, a rimske legije nisu slijedile neprijatelja kad bi ga pobijedile, jer nikad nisu napuštale svoje strojeve; neprijatelja su slijedili samo lako naoružani konjanici i, ako ih je bilo, drugi vojnici koji nisu bili legionari. Jer, da je plijen pripao onom koji ga je osvojio, bilo bi nemoguće i nerazumno zadržavati legije, a to bi sobom donijelo mnoge opasnosti. Tako se, međutim, država bogatila, i svaki je konzul svojim pobjedama donosio mnoga blaga u državne blagajne, a sve je to bilo od nameta i plijena. Još su nešto stari vrlo promišljeno činili - htjeli su da svaki vojnik od plaće koju dobiva trećinu230 preda onome koji nosi zastavu njegove jedinice, a on bi im tu svotu vraćao tek kad bi rat bio završen. Imali su za to dva razloga: prvo, vojnik bi uštedio od svoje plaće, a to su najčešće bili nemarni mladići koji više troše što više imaju, i drugo, znajući da im se dobra čuvaju kod zastave, bolje su je pazili i branili s više upornosti; tako su postajali i štedljivi i smioni. Tako valja činiti hoće li se imati prava vojska. ZANOBI: Mislim da je nemoguće da vojska, dok ide od mjesta do mjesta, ne zapadne u opasnosti u kojima će biti potrebna vojskovođina vještina i srčanost vojnika ako se žele izbjeći, pa bih zato volio da nam vi kažete što treba činiti kad se to dogodi. FABRIZIO: Rado ću vam reći, jer je to jako potrebno ako se hoće izložiti savršen nauk ove vještine. Prije svega, vojskovođe treba da se čuvaju zasjeda dok se kreću, a u njih se upada na dva načina: ili jednostavno dok se krećeš, ili te u nju uvuče neprijateljeva vještina prije no što si sam u nju upao. Ako želiš izbjeći prvi slučaj, treba da pošalješ naprijed dvostruke straže koje će istražiti teren, a to valja činiti što pomnije 228 Prvu reformu u tom pravcu proveo je 133. god. pr. n. e. princeps Senata Apije Klaudije, koji se zalagao i za Tiberijevu agrarnu reformu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 20; XXXVII, 57; X, 46. Usp. što o tome misli Polibije u: nav. dj., X 16-17. 229 Tal. camerlengo, titula koju su imali ministar financija pape i rimskog cara. O rimskim kvestorima vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 53. 230 Podatak nije točan. Vegecije govori »dimidia pars«, ali koja se odnosi na izvanredne prihode i nagrade, odnosno na poklone (ex donativo quod milites consecuntur). Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., II, 20.

4 47

ako su u tom kraju uobičajene zasjede, kao u šumovitim i brdovitim predjelima, gdje se zasjede uvijek postavljaju, ili u šumi, ili iza kakvog brijega. A kao što te zasjeda, ako je ne spriječiš, može upropastiti, tako ti, ako je otkriješ, ne može ništa učiniti. Ptice i prašina su često otkrivali neprijatelja, jer uvijek kad ide na tebe neprijatelj će podići veliku prašinu, a to će značiti da dolazi. Često je vojskovođa, kad bi zamijetio da se, kuda treba proći, dižu golubovi ili neke druge ptice, te lete u jatu i kruže, a ne spuštaju se, zaključivao da se tamo nalazi neprijateljska zasjeda i poslao bi u izvidnicu svoje ljude, a time bi spasio sebe i zadao udarac neprijatelju. Sto se drugog slučaja tiče, a ovi naši to zovu »uhvatiti se u mrežu«, moraš biti oprezan, i ne povjeruj u ono što se ne čini razumno: na primjer, ako neprijatelj pred tebe postavi plijen, pomisli da je u njemu udica i skrivena prijevara. Ako je malo tvojih ljudi potjeralo mnogo neprijatelja, ako je mali broj neprijatelja napao mnoštvo tvojih, ako neprijatelji odjednom i bez opravdanja počnu bježati - moraš se bojati prijevare. Nikad ne smiješ pomisliti da neprijatelj ne zna što radi, naprotiv, ako ne želiš dopustiti da te prevari i hoćeš izbjeći opasnosti, treba da ga to više poštuješ što je slabiji i što je manje oprezan. Pri tome treba da postupiš na dva različita načina, jer, moraš ga se bojati u mislima i kad postrojavaš vojsku, ali na riječima i drugim postupcima pokazivati da ga potcjenjuješ, jer će se zbog ovog posljednjeg vojnici ponadati da mogu pobijediti, a ono prvo će te učiniti opreznijim i manje podobnim da te neprijatelj prevari. Moraš također znati da, dok prolaziš kroz neprijateljski kraj, vrebaju na tebe češće i veće opasnosti nego kad vodiš bitku. Stoga, dok vojska tuda kreće, vojskovođa treba da bude dvostruko brižljiv; prvo, treba da znade položaj i izgled cijele zemlje kroz koju prolazi, da poznaje mjesta, veličinu, udaljenosti, putove, planine, rijeke, močvare i sva njihova obilježja, a da bi to znao mora u svim prilikama i na svaki način imati uza se one koji poznaju taj kraj, da se kod njih pomno raspita, to provjeri i zabilježi.231 Naprijed mora poslati konje i pomoću njih, s mudrim vođama, ne toliko otkriti neprijatelja, koliko ispitati zemlju, da vidi odgovara li nacrtu i podacima što ih on o njoj ima. Također treba poslati zaštićene izvidnice i obećati im nagradu i zaprijetiti kaznom, no najvažnije je da vojska ne zna u kakav je pohod vodiš, jer u ratu nema korisnije stvari nego što je prešutjeti ono što će se raditi. A kako neki iznenadni napad ne bi zaplašio tvoje vojnike, moraš ih upozoriti da budu spremni da upotrijebe oružje, jer ono što se predvidi manje može nauditi. Mnogi su, da bi izbjegli gužvu pri kretanju, stavili pod zastave kola i nenaoružano ljudstvo i zapovjedili im da ih slijede, tako da su, ako su se u hodu morali zaustaviti ili povlačiti, mogli to lakše učiniti, a s tim se posve slažem i smatram to korisnim. Pri kretanju treba još paziti na to da se jedan dio vojske ne odvoji od drugog, ili da se, zato što neki idu brzo a drugi sporo, vojska ne stanji, što uzrokuje nered. Stoga vođe treba postaviti sa strane da održavaju ujednačen korak, usporavajući one što idu prebrzo i požurujući one što kasne, a taj je korak najbolje određivati zvukom. Treba proširiti putove, tako da barem jedna jedinica može nastupati u stroju. Treba poznavati običaje i obilježja neprijatelja, tako da znaš da li je bolje da ga napadneš ujutro, u podne ili navečer, da li mu je jača pješadija ili konjica, pa prema onome što si doznao rasporediti se i braniti se. No, pređimo na neki konkretan događaj. Može se dogoditi da se nađeš pred neprijate­ ljem i odustaneš od borbe zato što misliš da si slabiji, a on pođe za tobom taman kad se nađeš na obali rijeke, zbog čega ćeš izgubiti na vremenu, a neprijatelj će te stići i pobijediti. Neki koji su se našli u takvoj opasnosti opasali su svoju vojsku jarkom sa stražnje strane, ispunili ga šibljem i zapalili, nakon čega su s vojskom prešli rijeku a da ih neprijatelj nije mogao spriječiti, jer ga je zadržavala vatra između njih. 231 Usp.: Flavije Vegecije, nav. dj., III, 6.

448

ZANOBI: Teško mi je povjerovati da ih je ta vatra mogla zaustaviti, i to ponajviše zato što se sjećam da sam čuo kako je Hanon Kartažanin,232 kad su ga opkolili neprijatelji, svoju vojsku opasao s one strane kuda je namjeravao izvršiti proboj drvima koja je zapalio, pa kako neprijatelji nisu gledali na tu stranu, zapovjedio je da kroz taj plamen prođe njegova vojska, i to tako što je svatko držao štit uz lice da bi se zaštitio od vatre i dima. FABRIZIO: Dobro kažete, ali pogledajte što sam rekao ja, a kako je učinio Hanon. Ja sam rekao da su iskopali jarak i napunili ga šibljem, tako da je onaj koji je htio preći morao savladati i jarak i vatru. Hanon je zapalio vatru bez jarka, a kako je kroz tu vatru htio proći, nije to bio veliki plamen, jer ga inače, i bez jarka, ne bi mogao svladati. Zar ne znate kako je Nabid Spartanac,233 kad su ga u Sparti opkolili Rimljani, zapalio dio svoje zemlje da bi spriječio prodor Rimljanima, koji su već bili u njoj? A tim je plamenom ne samo spriječio njihov prodor, nego ih je i istjerao. N o, vratimo se našem predmetu. Kad su Kvintu Lutaciju Rimljaninu za petama bili Cimbri,234 a došli su do rijeke, on ih je obmanuo, tobože im je dao dovoljno vremena da ga svladaju kako bi dobio na vremenu da pređe rijeku; napravio se kao da će se tu ulogoriti tako što je dao iskopati jarke i podići pokoje sklonište, a poslao je i nekoliko konjanika da pljačkaju po poljima. Cimbri su povjerovali da će se on ulogoriti, pa su se i oni ulogorili i podijelili se da nabave namirnice, a kad je Lutacije to spazio, prešao je rijeku a da ga oni nisu u tome mogli spriječiti. Jedni su, nemajući mosta da pređu rijeku, skrenuli tok rijeke i dio vojske povukli natrag, a drugi je dio, kad je vodostaj pao, s lakoćom prešao na drugu stranu. Ako su rijeke brze, a želite da pješadija sigurnije pređe na drugu stranu, jače konje valja staviti naprijed da zadržavaju vodu, a ostale straga da mogu pružiti pomoć pješacima ako bi prilikom prelaska nekog od njih svladala voda.235 Prelaziti se mogu i one rijeke u kojima nema pličine, i to mostovima, čamcima i mjehovima, pa je dobro ako je vojska izvježbana da sve to može napraviti. Ponekad se zna dogoditi da te prilikom prelaska rijeke neprijatelj ometa s druge obale. Koliko znam, mislim da je Cezar najbolje pokazao kako se tome doskoči: kad mu se vojska našla na obali neke rijeke u Francuskoj,236 a Vercingetoriks Gal čiji su ljudi bili s druge strane, nije mu dao da pređe, danima je hodao uz rijeku, a to je činio i neprijatelj. Napokon se Cezar ulogorio na šumovitom mjestu, gdje su se ljudi mogli sakriti, zatim je izabrao tri kohorte iz svake legije, tu ih ostavio i naredio im da, čim on krene, naprave most i utvrde ga, a on je nastavio put s ostalim svojim vojnicima. Vercingetoriks je vidio da je broj legija isti, ne misleći da je dio njih ostao, proslijedio je i on dalje, no Cezar se, kad je izračunao da bi most mogao biti završen, vratio natrag i zatekavši sve spremno prešao rijeku bez teškoća. ZANOBI: Postoji li neko pravilo po kojem znate gdje je najbolje prelaziti rijeku? FABRIZIO: Da, postoji. Na dijelu rijeke između vode stajaćice i struje, što se onome koji gleda čini poput crte, dno je pliće i prikladnije za prelazak nego drugdje, jer na tom mjestu rijeka više nanosi i zadržava mnogo materijala koji pomaže da se izvučeš s dna. Kako je to više puta provjereno, zaista je istinito. ZANOBI: Ako vam se dogodi da u dubokom gazu konj i počnu propadati, što činite? 232 Hanon Kartažanin, Hanibalov general. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 5, 27. 233 Nabid, kralj Sparte 195. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXIV, 39. 234 Kvint Lutacije Katul, koji je ratovao protiv Cimbra 101. god. pr. n. e., pod vrhovnim zapovjedništvom Gaja Marija. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 5, 3. 235 Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., III, 7. 236 Riječ je o prijelazu preko rijeke Elavera, spomenutom u prethodnom poglavlju. Vidjeti: G. Julije Cezar, De Bello Gallico, VII, 34-35. 29

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

449

FABRIZIO: Treba napraviti rešetke od drveta, postaviti ih na dno rijeke i preći preko njih. Ali, vratimo se našem razmatranju. Ako se dogodi da vojskovođa sa svojom vojskom dospije između dvije planine i ima samo dva puta kojima se može spasiti, ispred sebe i iza sebe, a njih je zauzeo neprijatelj, može učiniti ono što su već neki u prošlosti napravili: iza sebe iskopati veliku jamu koju je teško preći da pokaže neprijatelju da ga time žele zadržati, da bi zatim svom snagom, ne bojeći se opasnosti koja bi mogla doći straga, nahrupio onim putem koji naprijed ostaje otvoren. Kad neprijatelj to vidi, navalit će na otvorenu stranu i napustiti onu jamom odsječenu; ti ćeš onda prebaciti drveni most preko jame i bez ikakve zapreke preći na drugu stranu, oslobodivši se tako neprijatelja. Lucije Minucije, rimski konzul,237 bio je s vojskom u Liguriji, tu su ga neprijatelji zatvorili između planina, i nije mogao izići. Stoga je nekolicinu numidijskih konjanika, koje je imao u svojoj vojsci, a bili su loše naoružani i jahali malene i mršave konje, poslao prema mjestima koja je čuvao neprijatelj. Isprva su se neprijateljski vojnici počeli okupljati da obrane prolaz, no kad su vidjeli tako loše postrojene ljude i, po njihovu mišljenju, loše konjanike, nisu ih smatrali opasnima i razrijedili su stražarske strojeve. Kad su Numiđani to opazili, podboli su konje, nahrupili i probili se, a da nisu ništa mogli učiniti. Kad su tako prošli, uništavali su i pljačkali zemlju, te tako prisilili neprijatelja da oslobodi prolaz Lucijevoj vojsci. Ili-— nekog vojskovođu napadne mnoštvo neprijatelja, a on okupi svoju vojsku i omogući neprijatelju da ga posve opkoli, da bi potom nahrupio na onu neprijateljevu stranu za koju je smatrao da je najslabija, otvorio sebi prolaz i spasio se. Kad se M arko Antonije povlačio pred Partima,238 opazio je da ga neprijatelj svako jutro kad se počne daniti napada i cijelim putem pljačka, pa se stoga odlučio da ne kreće prije podne. Tako su se Parti, misleći da on toga dana neće ni krenuti, vratili u svoje logore, a M arko Antonije je cijelog tog dana mogao nastaviti put bez ikakvih smetnji. Isti je vojskovođa, da bi izbjegao partske strijele, naredio svojim ljudima da kleknu kad Parti krenu prema njima, da drugi red jedinica stavi štitove na glavu onima u prvom, treći onima u drugom, četvrti onima u trećem i tako dalje, tako da je cijela vojska bila kao pod krovom i zaštićena od neprijateljskih strijela.239 To je bilo sve što sam vam morao kazati o onom što se može dogoditi vojsci dok se kreće, pa ako vam ništa više ne treba, preći ću na drugo.

237 L. A. Burd konstatira da je riječ o Kvintu Minuciju Termu, rimskom konzulu iz 193. god. pr. n. e. Machiavelli je pogrešni podatak uzeo od Frontina (nav. dj., I, V, 16), dok je kod Tita Livija podatak točan. Očito, Machiavelli nije usporedio podatak, iako se služi Titom Livijem na drugim mjestima. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXV, 11. 238 Marko Antonije je 36. god. pr. n. e. na čelu velike vojske krenuo u pohod protiv Parta i njihova kralja Fraata IV, krenuvši preko Armenskog gorja, umjesto kroz Mezopotamiju. Taj pohod spomenuo je Machiavelli u II knjizi. O toj epizodi vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 13, 7. 239 Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 3, 15, i Piutarh, Antonius, XLV.

450

ŠESTA KNJIGA ZANOBI: Mislim da bi bilo dobro, zato što prelazimo na drugo razmatranje, da Batista240 preuzme dužnost, a da je se ja razriješim. Sada ćemo se ugledati u dobre vojskovođe - o čemu nam je gospodin ovdje već govorio - koji najbolje vojnike raspoređuju ispred i iza vojske, jer smatraju da treba imati sprijeda one koji će hrabro početi bitku i straga one koji će je hrabro podržati. Cosimo je mudro počeo to razmatranje, a Batista će ga mudro okončati. Luigi i ja smo ga vodili u sredini. A kako je svatko od nas svoj posao rado obavio, mislim da ni Batista to neće odbiti. BATISTA: Do sada sam pustio da me vodite, pa neka tako bude i ubuduće. Stoga, gospodine, samo nastavite svoje razmatranje, a ako vas mi zbog neiskustva prekinemo, oprostite nam. FA BRIZIO: Na vašim sam vam pitanjima, kao što sam već rekao, vrlo zahvalan, jer mi vaši prekidi ne remete tok misli, naprotiv, još ga pospješuju. Ali, da nastavimo s našim predmetom; velim da je već vrijeme da ulogorimo tu našu vojsku, jer, znate da je svakome potreban odmor, i to siguran, zato što odmarati se, a ne biti siguran, ne znači dobro se odmoriti. Mislim da ste vi željeli da vojsku najprije ulogorimo, zatim joj naredimo pokret, a naposljetku bi se borila, no mi smo učinili obratno. Na to nas je navela potreba, jer kad smo htjeli pokazati kako se u hodu vojska raspoređuje iz strojevog u borbeni poredak, morali smo najprije pokazati kako će se rasporediti za borbu. Nego, da se vratim našem predmetu, velim da, ako se hoće imati siguran logor, treba da bude utvrđen i uređen. Uređuje ga vojskovođina vještina, a utvrđuje ili položaj, ili vještina. Grci su tražili sigurna mjesta241 i nikad se ne bi ulogorili gdje ne bi bila pećina ili riječna obala, ili mnogo drveća, ili neki drugi prirodni zaklon koji bi ih zaštitio. Rimljani, međutim, nisu logorovali toliko zaštićeni položajem koliko vješti­ nom, niti bi se ikad ulogorili tamo gdje, prema svojoj disciplini, ne bi mogli raširiti sve svoje ljude. Stoga su Rimljani mogli uvijek imati isti oblik logora, jer su htjeli da se položaj prilagodi njima, a ne oni položaju. To Grci nisu činili, oni su se prilagođavali položaju, a položaji su različiti, tako da su morali mijenjati i oblike ulogoravanja i samih logora. Rimljani su se, dakle, tamo gdje je položaju nedostajala utvrđenost, služili umijećem i vještinom. A kako sam u ovom svom izlaganju htio da se oponašaju Rimljani, slijedit ću njihov način logorovanja, ne poštujući u svemu njihov raspored, nego preuzimajući onaj dio za koji mi se čini da odgovara današnjem vremenu. Više sam vam puta rekao kako su Rimljani u svojim konzularnim vojskama imali po dvije 240 Battista Della Palla; vidjeti 12. bilješku. 241 U ovoj knjizi Machiavelli pri postavljanju logora slijedi uglavnom Polibija (nav. dj., VI, 42). Burd konstatira da je mogao upotrijebiti i Gaja Julija Higina (Genealogiae), ali ga, očito, nije poznavao. O tome nešto i u: Flavije Vegecije, nav. dj., III, 8.

legije pravih Rimljana, a to je bilo otprilike jedanaest tisuća pješaka i šest stotina konjanika; uz to su imali još jedanaest tisuća pješaka koje su im saveznici slali kao pomoć. U svojim vojskama nikad nisu imali više stranih nego vlastitih vojnika, izuzev konjanika, te se nisu brinuli ako bi brojem prešli njihove legije; u svim svojim pothvatima postavljali su legije u sredinu, a pomoćnu vojsku sa strane.242 Taj su raspored slijedili i kad bi se ulogorili, kao što ste i sami mogli pročitati u onih koji pišu o njima, pa vam neću potanko pričati kako su oni logorovali, nego ću samo reći kako bih ja sada i prema kojem rasporedu ulogorio svoju vojsku, pa ćete vidjeti što sam preuzeo od Rimljana. Znate da sam, po uzoru na dvije rimske legije, uzeo dva bataljona pješaka, po šest tisuća pješaka i tri stotine upotrebljivih konja po bataljonu, i na kakve jedinice, s kakvom opremom i nazivima sam ih podijelio. Znate da prilikom rasporeda vojske za pokret i borbu nisam spominjao drugo ljudstvo, nego sam samo pokazao kako, da bi se udvostručio broj ljudi, treba samo podvostručiti strojeve. No kako vam sad želim pokazati kako se logoruje, mislim da to neću učiniti samo s dva bataljona, nego s pravom vojskom, koja je - slično kao rimska - sastavljena od dva bataljona i od tolikog broja pomoćne vojske. A to činim zato da bi oblik logora bio savršeniji, ako smještam savršenu vojsku, što mi u drugim slučajevima nije izgledalo potrebno. Kad bih, dakle, htio ulogoriti pravu vojsku od dvadeset četiri tisuće pješaka i dvije tisuće upotrebljivih konja,243 koja je podijeljena na četiri bataljona od kojih su dva sastavljena od tvojih ljudi a dva od stranaca, postupio bih na sljedeći način. Kad bih našao mjesto gdje se hoću ulogoriti, podigao bih zastavu, a oko nje bih ucrtao četverokut čija bi svaka stranica bila od nje udaljena pedeset lakata, svaka bi od njih gledala na po jednu stranu svijeta, to jest na istok, zapad, jug i sjever, a htio bih da u tom prostoru bude vojskovođin logor. Kako mislim da je to mudro, i tako su najčešće radili Rimljani, odvojio bih naoružane od nenaoružanih ljudi i spore od hitrih. Sve, ili najveći dio naoružanih smjestio bih na istočnoj strani, a nenaoružane i spore na zapad, tako da bi na istoku bilo čelo, na zapadu kraj logora, a jug bi i sjever bili bokovi. Da bi se logori naoružanih mogli razlikovati, postupio bih ovako: povukao bih crtu od vojskovođine zastave prema istoku, dugu šest stotina osamdeset lakata. Zatim bih sa strana te crte povukao još dvije crte iste duljine, od prve crte udaljene po petnaest lakata, tako da bi na njihovim krajevima bila istočna vratara prostor između dvije crte činio bi put koji vodi od vrata do vojskovođina logora, bio bi širok trideset lakata i dug šesto trideset (jer bi pedeset lakata bio dug vojskovođin logor), a zvao bi se vojskovođin put.244 Potom se napravi i drugi put koji prolazi ispred vojskovođina, tik uz njegov logor u pravcu istoka, dug tisuću dvije stotine pedeset lakata (jer bi zapremio cijelu širinu logora) i zvao bi se križni put.245 Kad bi se, dakle, digao vojskovođin logor i napravila ta dva puta, počela bi se dizati i staništa za dva tvoja bataljona, tako što bi jedan bio smješten desno, a drugi lijevo od vojskovođina puta. Zatim bih, s onu stranu križnog puta, postavio trideset i dva staništa s lijeve strane vojskovođina puta, a trideset dva s desne, pri čemu bih između šesnaestog i sedamnaestog staništa ostavio prostor od trideset lakata, što bi služio kao okomiti put koji bi prolazio pored svih staništa bataljona, što će se prilikom njihova rasporeda vidjeti. U ta prva dva reda staništa na čelu, koji bi se nalazili nasuprot križnom putu, smjestio bih vođe oklopnika, a u petnaest drugih koji bi bili smješteni sa svake strane njihove oklopnike, što bi bilo — jer svaki bataljon ima sto pedeset 242 Vidjeti III knjigu. 243 Budući da svaki bataljon, po uzoru na legiju, ima 300 konjanika, vojska koja se sastoji od četiri bataljona trebala bi imati 1200 konjanika, pa je Machiavelli, čini se, ovdje pogriješio. 244 U originalu via capitana. 245 Tal. via di croce.

452

oklopnika - deset oklopnika po staništu. Prostor što bi ga zapremali logori za vođe bio bi širok četrdeset, a dug deset lakata. A valja upamtiti da uvijek kad kažem širina mislim na prostor od juga prema sjeveru, a kad kažem duljina, na prostor od istoka prema zapadu. Staništa oklopnika bila bi petnaest lakata široka i trideset duga. U drugih petnaest koji bi bili na sve četiri strane (prvi bi dio prelazio okomiti put i zapremali bi isto toliko prostora kao i oklopnici) smjestio bih laku konjicu, a kako je konjanika stotinu pedeset, bilo bi ih deset po staništu. U šesnaesti, koji bi preostao, smjestio bih njihova vođu, ostavljajući mu isto toliko prostora koliko je dobio vođa oklopnika. Tako bi između dvaju konjičkih logora bio vojskovođin put, a po tom pravilu će biti raspoređeni i pješadijski logori, što ću vam izložiti. Primijetili ste da sam tri stotine konjanika iz svakog bataljona s njihovim vođama smjestio u trideset i dva staništa koja se nalaze na vrhu vojskovođina puta, a počinju od križnog puta, i kako između šesnaestog i sedamnaestog ostaje prostor od trideset lakata za okomiti put. Kad bih htio smjestiti dvadeset jedinica koje čine dva redovna bataljona, postavio bih staništa svake dvije jedinice iza konjičkih logora, svako bi bilo dugo petnaest lakata i široko trideset, poput konjičkih, a bila bi spojena straga tako da jedno bude pored drugog. Sa svake strane u svaki bih prvi logor koji gleda na križni put smjestio glavnog zapovjednika jedinice, to bi odgovaralo logoru vođe oklopnika, a taj bi logor bio širok dvadeset i dug deset lakata. U drugih bih petnaest staništa koja bi slijedila sa svake strane iza ovih pa do okomitog puta, smjestio sa svake strane po jednu jedinicu pješaka, a kako ih je četiri stotine pedeset, bilo bi ih po trideset u staništu. Drugih bih petnaest logora postavio u nizu sa svake strane iza lakih konjanika, s istim razmakom, a sa svake bih strane smjestio po jednu jedinicu pješaka. U posljednje bih stanište sa svake strane smjestio glavnog zapovjednika jedinice, koji bi se nalazio nasuprot zapovjedniku lakih konjanika, a bilo bi deset lakata dugo i dvadeset široko. Tako bi ta prva dva reda logora bila sastavljena pola od konjanika, a pola od pješaka. A kako bih htio, što sam vam svojevremeno rekao,246 da svi ti konji budu upotrebljivi, i kako nema momaka koji bi pomogli oko konja ili kod drugih stvari, ti pješaci koji se nalaze iza konja morali bi pomagati njihovim gospodarima u poslu oko njih, te bi stoga u pohodu bili oslobođeni drugih dužnosti, a tako su radili i Rimljani. Ako se zatim iza tih staništa ostavi prostor širok trideset lakata za put, koji bi se s jedne strane otvorio drugi put zdesna, a s druge drugi put slijeva, postavio bih još jedan red sa svake strane od trideset dva dvostruka staništa, s jednakim razmacima i rasporedom, a tu bih sa svake strane smjestio i druge četiri jedinice s njihovim glavnim zapovjednicima. Tako bi bili utaboreni u tri reda logora sa svake strane konji i jedinice dva redovna bataljona, a u sredini bi se nalazio vojskovođin put. Dva bih pomoćna bataljona, koji su sastavljeni od istih ljudi, smjestio sa strane redovnim bataljonima, s istim rasporedom staništa, i to tako što bih najprije postavio red dvostrukih logora gdje bi bili smješteni pola konjanici, a pola pješaci, na udaljenosti od trideset lakata jedni od drugih, da bi se tako napravio put koji bi se s jedne strane zvao treći put zdesna, a s druge treći put slijeva. Zatim bih sa svake strane postavio druga dva reda logora, jednako odijeljenih i raspoređenih kao što su u redovnih bataljona; tako bi se formirala druga dva puta, a svaki bi se od njih zvao prema broju i strani na kojoj bi bio. Tako bi cijeli taj dio vojske bio utaboren u dvanaest redova dvostrukih staništa i u trinaest putova, ubrojivši tu i vojskovođin i križni put. Htio bih da od logora do jarka ostane prostora uokolo za stotinu lakata. A ako pobrojite sve te prostore, vidjet ćete da je od sredine vojskovođina logora do istočnih

246 Machiavelli je to izložio u II knjizi.

453

vrata šesto osamdeset lakata.247 Preostaju nam sada dva prostora, od kojih je prvi onaj od vojskovođina logora do južnih vrata, drugi je od istog mjesta do sjevernih vrata, a svaki je od njih ako se izmjeri od središnje točke šest stotina dvadeset i pet lakata. Kad se tome oduzme pedeset lakata, koliko je dug vojskovođin logor, i četrdeset pet lakata središnjeg prostora koji bih im ostavio sa svake strane, zatim trideset lakata puta koji dijeli svaki od tih prostora po sredini, pa stotinu lakata 'koji ostaju sa svake strane između logora i jarka, ostaje sa svake strane prostor za staništa širok četiri stotine lakata i dug stotinu, ako u duljinu ubrojimo i prostor koji zaprema vojskovođin logor. Ako, dakle, te duljine podijelim napola, sa svake strane vojskovođina logora smjestilo bi se četrdeset staništa dugih pedeset lakata i širokih dvadeset; to bi ukupno bilo osamdeset staništa, u kojima bi bili smješteni glavni zapovjednici bataljona, komornici, učitelji na vježbalištima i svi ostali koji su u vojnoj službi, ostavljajući koje slobodno mjesto za strance koji mogu doći i za one koji ratuju po vojskovođinoj milosti. Iza vojskovođina logora povukao bih put od juga prema sjeveru, širok trideset lakata, a nazvao bih ga čelnim putem. On bi se pružao uz rečenih osamdeset staništa, jer bi na raskršću tog i križnog puta bio vojskovođin logor i osamdeset logora bočno uz njega. Od tog čelnog puta i spram vojskovođina logora povukao bih drugi put, koji bi kretao odatle prema zapadnim vratima, širok također trideset lakata, a odgovarao bi po položaju i duljini vojskovođinu putu i zvao bi se put prema trgu. Tamo gdje se ta dva puta sastaju uredio bih trg gdje bi se obavljala trgovina, a postavio bih ga navrh puta prema trgu, nasuprot vojskovođinu logoru i naspram čelnog puta. Htio bih da trg bude četvrtast, te da bude po devedeset šest lakata sa svake strane. Na lijevoj i desnoj strani trga napravio bih dva reda logora, tako da u svakom redu bude po osam dvostrukih staništa, koji bi bili dugi dvanaest lakata i široki trideset, tako da bi sa svake strane trga koji bi se nalazio u sredini bilo po šesnaest staništa, a zajedno trideset dva. Tu bih smjestio konjanike koji bi preostali iz pomoćnih bataljona, a ako im to ne bi bilo dovoljno, dodijelio bih im neke od onih staništa koja se nalaze oko vojskovođina, ponajprije ona koja gledaju u pravcu jaraka. Preostaje nam još da smjestimo pikenire i specijalne velite koje ima svaki bataljon, jer znate da prema našem rasporedu svatko pored deset jedinica ima i tisuću specijalnih pikenira i pet stotina velita, tako da dva redovna bataljona imaju dvije tisuće specijalnih pikenira i tisuću specijalnih velita, a pomoćnih još toliko, što znači da još treba smjestiti šest tisuća pješaka, a sve bi ih ulogorio prema zapadu i duž jaraka. Dakle, od vrha čelnog puta prema sjeveru, ostavivši prostor od stotinu lakata između onih uz jarak, postavio bih red s pet dvostrukih staništa, koja bi bila sedamdeset pet lakata duga i šezdeset široka, a kad bi se podijelila širina, na svako stanište došlo bi petnaest lakata po duljini i trideset po širini. A kako bi staništa bilo deset, smjestilo bi se tri stotine pješaka, u svaki po tridesetorica. Ostavio bih zatim prostor od trideset jedan lakat, a na sličan način i sa sličnim 247 Burd je izračunao da Machiavellijevi podaci nisu točni. Cijela fronta križnog puta, po njemu, iznosi 1250 lakata. Širina cijelog logora od istoka do zapada trebala bi iznositi 1360 lakata: prostor između istočnog jarka i prvog staništa pješadije ......................................................................... 100 lakata prvo stanište pješadije................... ........................................................................................................ 235 lakata širina okomitog puta .................................................................................................................... . 30 lakata drugo stanište........................................................................................................................................ 235 lakata širina križnog puta ................................................................................................................................ 30 lakata prostor između križnog i čelnog puta ..................................................................................................... 100 lakata širina čelnog puta ................................................................................... .............................................. 301akata pet prostora za zapovjednike bataljona, inženjeriju i štabove (po 75 lakata) ............................................ 375 lakata četiri međuprostora (od 31,25 lakata)..................................................................................................... 125 lakata slobodni prostor do zapadnog jarka ...................................................................................................... 100 lakata u k u p n o ..................................................................................................................................................................................

454

1360 lakata.

razmacima postavio bih još jedan red od pet dvostrukih staništa, potom još jedan, tako da bi bilo pet redova po pet dvostrukih staništa, što bi značilo pedeset okomito postavljenih sa sjeverne strane, udaljenih sto lakata od jaraka, a u njih bi bilo smješteno tisuću petsto pješaka. Okrenuvši se zatim nalijevo prema zapadnim vratima, na cijelom bih tom razmaku sve do rečenih vrata postavio pet drugih redova dvostrukih staništa, na jednakim udaljenostima i na isti način. Istina, između redova ne bi bilo više od petnaest lakata prostora, gdje bi se smjestilo još tisuću pet stotina pješaka, a isto bih napravio i od sjevernih do zapadnih vrata, uz jarke, postavio bih po stotinu staništa podijeljenih u deset redova po pet dvostrukih staništa po redu, i tu bih smjestio sve pikenire i specijalne velite iz redovnih bataljona. Tako bi se od zapadnih vrata do južnih, duž jaraka, i u deset drugih redova sa po deset staništa po redu, smjestili pikeniri i specijalni veliti iz pomoćnih bataljona. Njihovi vođe, odnosno glavni zapovjednici, mogli bi preći u ta konačišta ako bi im se učinila udobnijima od onih kraj jaraka. Artiljeriju bih rasporedio duž nasipa uz jarke, a na ostali prostor prema zapadu smjestio bih sve nenaoružane i sve drugo što pripada komori. Treba da znate da su pod tim imenom, komora, kao što ste čuli, stari razumijevali sve ono što su nosili sobom i sve ono što je potrebno jednoj vojsci osim vojnika, a to su: drvosječe, kovači, potkivači, klesari, inženjeri, topnici, premda bi se ovi posljednji mogli pribrojiti naoružanima, pastiri sa svojim stadima škopaca248 i volova potrebnih za život vojske, i k tome znalci raznih vještina, zajedno sa zajedničkim kolima s provijantom hrane i oružja. Ta staništa ne bih posebno odjeljivao, samo bih označio koje putove ne treba da zaposjednu, a sav prostor koji bi ostao između putova, a bile bi to četiri površine, prepustio bih rečenoj komori prvi pastirima, drugi obrtnicima i znalcima vještina, treći zajedničkim kolima s hranom, a četvrti kolima natovarenim oružjem. Putevi koje bih ostavio praznim bili bi put prema trgu, čelni put, i još jedan koji bi se zvao središnji put. On bi išao od sjevera prema jugu i sjekao bi put prema trgu, koji dolazi sa zapada kao i okomiti put s istoka. Pored toga, postojao bi put koji bi skretao unutra, uz staništ'a pikenira i specijalnih velita. Svi bi ti putovi bili široki po trideset lakata. Artiljeriju bih rasporedio uz jarke vježbališta, s unutrašnje strane. BATISTA: Priznajem da se u to ne razumijem, a mislim da nije sramota da to kažem, jer se time ne bavim. Unatoč tome, taj mi se raspored veoma sviđa, samo bih želio da mi razriješite sljedeće sumnje: prvo, zašto su putovi i okolni prostori tako široki, i drugo, a to me više muči, kako se treba služiti tim prostorima što ste ih odredili za staništa? FABRIZIO: Morate znati da su svi putovi široki po trideset lakata kako bi njima mogla prolaziti jedinica pješaka u stroju, jer, ako se dobro sjećate, rekao sam vam da je svaka široka od dvadeset pet do trideset lakata. Da razmak između jarka i logora bude sto lakata potrebno je zato da bi se moglo rukovati jedinicama i artiljerijom, donositi tuda plijen i, prema potrebi, imati prostora za povlačenje s novim jarcima i novim nasipima. Još je bolje ako su staništa jako udaljena od jaraka, da bi bili što dalje od vatre ili nečeg drugog što bi neprijatelj mogao upotrijebiti u napadu. Sto se tiče drugog pitanja, nisam mislio da svaki prostor što sam ga označio bude zauzet samo jednim šatorom, nego da se upotrebljava onako kako odgovara onima koji su se tu utaborili, s više ili manje šatora, samo da to bude unutar granica. Oni koji treba da označe ta staništa treba da budu vrlo spretni ljudi i izvrsni graditelji, koji će znati, čim im zapovjednik odredi mjesto, oblikovati prostor i napraviti raspored, napraviti putove, 248 Kastrirana janjad.

455

odijeliti staništa špagom i stupovima tako da praktički odmah budu raspoređena i odijeljena. A ako se hoće izbjeći gužva, vojnički logor treba uvijek okrenuti na isti način, tako da svatko znade na kojem putu i u kojem prostoru može naći svoje stanište. To valja činiti uvijek i na svakom mjestu, tako da logor bude kao pokretni grad koji, bilo kuda da se kreće, sobom nosi iste ulice, kuće i isti oblik, a to ne mogu oni koji traže zaštićene položaje i mijenjaju oblik u skladu s krajolikom. Rimljani su položaj zaštići­ vali jarcima, šancima i nasipima, oko logora bi digli ogradu, ispred nje iskopali jarak širok šest lakata i dubok tri, a te bi se mjere povećavale prema tome da li su htjeli ostati dulje na nekom mjestu i da li su se bojali neprijatelja. Danas ja ne bih dizao ogradu, osim kad bih htio prezimiti na nekom mjestu. Svakako bih iskopao jarak i napravio nasip ne manji od onog o kojem smo govorili, a po potrebi i veći, i još bih ispred artiljerije iskopao polukružne jarke, tako da artiljerija može s boka udariti na one koji bi htjeli preći jarke. Također treba još uvježbati vojnike tako da znaju rasporediti logor, i izvježbati zapovjednike da ga znaju zacrtati i vojnike da brzo znaju raspoznati svoja mjesta. Ništa od toga nije teško, a o tome ćemo, kad za to dođe vrijeme, opširnije govoriti. Nego, sada želim preći na logorske straže,249 jer bi bez rasporeda stražara svi drugi napori bili uzaludni. BATISTA: Prije no što pređete na straže, želio bih da mi kažete kako treba postupiti kad netko želi podići logor u blizini neprijatelja. Jer, ne znam da li ima vremena da se oni urede bez opasnosti. FABRIZIO: M orate znati sljedeće: nijedan se vojskovođa ne utaboruje u blizini neprijatelja, osim onog koji je spreman baviti se kad god neprijatelj to hoće. No kad je netko spreman na to, nema opasnosti osim uobičajene, jer se dva dijela vojske postroje za bitku, a treći dio gradi logor. Rimljani su u tom slučaju davali trijarijima da grade logor, a prvaci i kopljonoše su bili pod opremom. Radili su tako zato što se trijariji obično posljednji bore, pa su imali vremena da, ako dođe neprijatelj, ostave gradnju, uzmu oružje i stanu na svoja mjesta. Vi biste, poput Rimljana, morali dati da grade logor one jedinice koje biste postavili na kraj vojske na mjesto trijarija. Ali, vratimo se sada stražama. Ne čini mi se da sam susreo kod starih noćnu stražu, s vanjske strane jaraka, koja treba čuvati logor, kao što se danas običava, a stražare zovu osluškivačima. Mislim da je bilo tako zato što su mislili da te straže lako mogu prevariti vojsku, jer ih je teško nadgledati, a i zbog toga što ih neprijatelj može potkupiti ili smaknuti, pa je bilo opasno djelomično se ili’ potpuno pouzdati u njih. Stoga je sav stražarski put bio s unutarnje strane jaraka, a stražu su čuvali s velikim marom i redom, kažnjavajući smrću svakog tko bi izišao iz stražarskog stroja. O tome kako je njihov stroj bio uređen neću vam dalje govoriti, da vas ne bih zamorio, jer to možete vidjeti i sami ako već do sada niste vidjeli. Reći ću samo ukratko što bih ja učinio. Zapovjedio bih da svake noći trećina vojske bude naoružana, a da je četvrtina od toga uvijek na nogama.250 Rasporedio bih te vojnike po svim nasipima i mjestima vojnog logora u dvostruke straže koje bi postavljao svaki četverokut, dio bi njih bio na okupu, a dio stalno išao od jedne do druge strane logora. Takav bih raspored imao i po danu kad bi mi neprijatelj bio u blizini. Što se tiče lozinke251 koja treba da bude drukčija svake večeri, te drugih pravila koja se kod tih straža primjenjuju, o tome neću govoriti, jer je to poznato. Podsjetit ću vas na nešto što je vrlo važno, i ako se na to pazi bit će dobro, a ako se ne pazi, moglo bi biti zlo: treba pomno gledati tko noću ne prebiva u logoru i tko novi u logor dolazi. Na to je lako pripaziti onome koji se utaborio onako kako smo rekli, jer 249 Ovdje se Machiavelli služi sa: Polibije, nav. dj., VI, 35. 250 Odgovara rimskoj podjeli noći na četiri »vigiliae«. 251 Lat. tessera.

4 56

ako svaki logor ima određen broj ljudi, lako je vidjed nedostaje li ili ima li u njemu previše ljudi. Kad neki izostanu bez dopuštenja, treba ih kazniti kao bjegunce, a kad ima prekobrojnih, treba čuti tko su, što rade i čime se bave. Ako se na to pazi, neprijatelj će teško doznati što rade tvoji vođe i koje su tvoje zapovijedi. Da Rimljani nisu na to pomno pazili, ne bi mogao Klaudije Neron,252 kad mu je Hanibal bio za leđima, krenuti iz svojih logora koji su bili u Lukaniji i otići i vratiti se iz Marke, a da Hanibal o tome ništa ne čuje. Ali nije dovoljno samo izdati dobre naredbe ako se one ne poštuju s velikom strogošću, jer nigdje nije potrebna tolika poslušnost kao u vojsci. Zato zakoni o vojsci treba da budu oštri i strogi, a njihov izvršilac treba da bude izuzetno strog. Rimljani su smrtnom kaznom kažnjavali one koji bi napustili stražu,253 koji bi otišli s mjesta na kojem su se trebali boriti, koji bi nešto kradomice iznosili iz logora, onoga tko bi rekao da je u bici napravio nešto izuzetno a to ne bi bila istina*, tko bi se borio ne držeći se vojskovođinih zapovijedi, tko bi zbog straha bacio oružje. A kad bi se dogodilo da neku takvu pogrešku učini kohorta ili cijela legija, da ih ne bi sve pogubili, stavili bi imena svih u urnu i izvlačili svakog desetog, koji bi onda bio pogubljen.254 Tako je ta kazna bila stroga, i premda nije bila izvršavana na svima, svi su od nje strahovali. A kako tamo gdje su oštre kazne treba da postoje i nagrade, kako bi ljudi istodobno živjeli u strahu i u nadi, obećavali su oni nagrade za svaki izuzetan čin: onom koji bi u borbi spasio život drugu, koji bi prvi prešao granicu neprijateljske zemlje, koji bi u borbi ranio ili smaknuo neprijatelja, ili ga zbacio s konja. Tako su konzuli odavali priznanje i nagrađivali za svaki krepostan čin, koji su javno svi hvalili, a oni koji bi dobili bilo koju nagradu - osim što su stjecali slavu i glas među vojnicima kad bi se vratili u domovinu u velikom bi sjaju i potanko pripovijedali o svojim pothvatima prijateljima i rodbini. Ne treba se stoga čuditi što je taj narod osvojio tolika prostranstva, vodeći strogo računa o kažnjavanju i nagrađivanju onih koji bi zbog svog dobrog ili lošeg djelovanja zaslužili pohvalu ili pokudu, a najveći dio toga trebalo bi i danas slijediti. Ne želim prešutjeti niti jedan od njihovih načina kažnjavanja; kad bi krivnja bila dokazana pred tribunom ili konzulom, ovaj bi krivca lagano istukao štapom, nakon čega je kažnjeniku bilo dopušteno da bježi, a svim drugim vojnicima da ga ubiju. Odmah bi ga svi gađali kamenjem ili kopljima, ili tukli drugim oružjem, pa ne bi daleko živ stigao, a vrlo su rijetki preživjeli. Preživjeli su se smjeli vratiti kućama, ali uz velike teškoće, bruku i sramotu, pa im je bilo mnogo bolje da umru. Slično postupaju i Švicarci koji daju da osuđene javno ubiju drugi vojnici. To je bilo dobro smišljeno i odlično se provodilo, jer ako se ne želi da netko brani krivca, najbolje je da ga upravo on kazni, jer će drukčije podupirati i željeti njegovo kažnjavanje kad je sam izvršilac, nego kad je to tko drugi. Ako, dakle, želiš da narod ne brani nečije grijehe, mnogo će ti pomoći ako ga narod sam sudi. Da se to potkrijepi može se navesti primjer Manlija Kapitolina255 kojeg je, nakon što ga je osudio Senat, narod branio i nije ga osudio, ali kad mu je sam sudio, osudio ga je na smrt. To je, dakle, način kažnjavanja koji sprečava 252 Gaj Klaudije Neron je s Livijem SalinatorOm zapovijedao rimskom vojskom 207. god. pr. n. e. protiv Kartažana. Klaudije Neron se suprotstavio Hanibalu u Apuliji, dok je Salinator pokušavao zaustaviti Hazdrubala, ali se našao u teškom položaju. Klaudije Neron je odvojio dio svoje vojske i priskočio u pomoć Salinatoru sa šest tisuća pješaka i tisuću konjanika, i oni su zajedno uspjeli poraziti Hazdrubala kod Metaura. Kad sevratio u Apuliju, naredio je da katapultom bace Hazdrubalovu glavu u kartaški logor. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 39—50. 253 Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 37. 254 Decimatio, poznata kazna desetkovanja, koja se održala u modernim vojskama sve do prvoga svjetskog rata. Vidjeti: Polibijej nav. dj., VI, 38. O nagradama Polibije govori u 39. poglavlju. 255 384. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 19-20. Marko Manlije Kapitolin pružio je pomoć dužnicima nakon galske katastrofe. Maškin smatra da se u sudbini Manlija Kapitolina vidi odraz jačanja klasne borbe, odnosno razračunavanje patricija s političkim vođama koji su bili popularni među plebejcima. Vidjeti: N. A. Maškin, Istorija drevnego Rima, Leningrad, 1947. Machiavelli taj događaj navodi u Raspravama..., I, 58.

4 57

pobune i navodi na poštivanje pravde. A kako, da zaustave naoružane ljude, nisu dovoljni ni strah od zakona, ni strah od ljudi, stari su tome dodavali i Božju vlast, pa su se tako uz vrlo velike svečanosti njihovi vojnici zaklinjali da će poštovati vojnu disciplinu, a to je značilo da će, ako je prekrše, strahovati ne samo od zakona i ljudi, nego i od Boga; stoga su vojnike na sve načine nastojali ispuniti vjerom. BATISTA: Jesu li Rimljani dopuštali da u njihovim vojskama bude žena, i da li su se vojnici bavili ovim dokonim igrama kojima se danas zabavljaju? FABRIZIO: Branili su i jedno i drugo. A to im zabraniti nije bilo osobito teško, jer je bilo toliko vježbi kojima su vojnici, sad pojedinačno, sad svi zajedno, bili zauzeti po cijeli dan, da im nije ostajalo vremena da misle na Veneru ili na igre, a ni na druge nepodopštine koje ih čine buntovnim i nekorisnim. BATISTA: Sviđa mi se to. Ali, recite mi: kad se vojska morala ustajati i kakav je bio dnevni raspored? FABRIZIO: Vojskovođina je truba svirala tri puta. Na prvi su se zvuk dizali šatori i pravili zavežljaji, na drugi se tovarilo, a na treći su kretali onako kako sam prije rekao, s komorom straga, oklopnicima sa svake strane i legijama u sredini.256 No vi biste morali pokrenuti jedan pomoćni bataljon, nakon njega njegovu posebnu komoru i četvrti dio zajedničke komore, a to bi bili svi oni koji su utaboreni u jednom od onih četverokuta, što smo upravo pokazali. Stoga bi bilo dobro da je svaki od njih dodijeljen jednom bataljonu, pa kad vojska krene svatko zna koje je njegovo mjesto u stroju. Tako treba da krene svaki bataljon s vlastitom komorom i sa četvrtinom zajedničke za sobom, onako kako se kretala rimska vojska, a to smo pokazali. BATISTA: Da li su prilikom postavljanja logora pazili na što drugo pored onog što ste rekli? FABRIZIO: Ponavljam vam da su Rimljani kad su logorovali htjeli da pošto-poto očuvaju svoj uobičajeni raspored. No što se tiče drugih uvjeta, imali su dva glavna: smjestiti se na zdravo mjesto, i smjestiti se tamo gdje ih neprijatelj ne može opkoliti i prepriječiti im put do vode i zaliha.257 Tako su, da bi izbjegli bolesti, izbjegavali močvarna područja i područja izložena škodljivim vjetrovima. Nisu se toliko ravnali po obilježjima samog kraja, koliko po licima stanovnika —kad bi vidjeli da im je loša boja i da su slabi, ili da su čime okuženi, ne bi se u njihovu kraju utaborili. A da ne bi bili opkoljeni, bilo je potrebno da prouče prirodu određenog kraja, da vide gdje su prijatelji a gdje neprijatelji, pa po tome zaključe da li bi ili ne bi mogli biti opkoljeni. Stoga valja da vojskovođa dobro pozna mjesta raznih zemalja, i da oko sebe ima mnogo onih koji ih također poznaju. Bolesti i glad će se izbjeći ako se ne rasprši vojska, jer, ako želiš da vojnici budu zdravi, treba da spavaju pod šatorima, da logor bude tamo gdje ima drveća koje daje hlada, gdje ima drva da se može kuhati hrana, te da vojnici ne hodaju po vrućini. Zato ih ljeti treba dignuti iz logora prije dana, a zimi paziti da ne hodaju po snijegu i ledu a da ne mogu naložiti vatru, te da ne budu bez prikladne odjeće i ne piju zaraženu vodu. One koji se slučajno razbole treba da liječe liječnici, jer vojskovođa je nemoćan ako se mora boriti protiv bolesti i protiv neprijatelja. No za zdravlje vojske najkorisnija je vježba, pa su vojnici starih svakog dana vježbali. Koliko vrijedi ta vježba —neka ti posvjedoči ovo: u logorima ćeš s njome biti zdrav, a u bitkama pobjednik. Što se gladi tiče, ne samo da moraš gledati da ti neprijatelj ne spriječi nabavu hrane, nego se moraš pobrinuti odakle da je nabaviš i paziti da se ona koju imaš ne potroši. Zato je dobro da u vojnim zalihama uvijek imaš hrane za mjesec dana, da, zatim, zadužiš 256 Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 40. 257 Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., III, 2.

458

saveznike koji su ti blizu da te dnevno opskrbljuju, da stvoriš zalihe na sigurnom mjestu i, što je najvažnije, da hranu mudro raspoređuješ, da svakog dana svatko dobije razumnu količinu jela. To trebaš činiti tako da ne izazoveš nered, jer sve drugo u ratu možeš s vremenom pobijediti, jedino glad s vremenom pobijedi tebe. Nijedan neprijatelj koji te može svladati glađu neće to pokušati učiniti oružjem, jer, iako ta pobjeda nije tako časna, sigurnija je i izvjesnija. Stoga neće izbjeći glad ona vojska koja ne pazi na pravednost i po volji troši ono što joj se sviđa, jer zbog ovog prvog neće biti namirnica, a zbog drugog, kad ih bude, nekorisno će se potrošiti. Tako su stari određivali da se potroši ona hrana koju su davali i u ono vrijeme što bi ga odredili, i nijedan vojnik nije jeo kad to ne bi činio vojskovođa. Koliko to poštuju moderne vojske, svatko zna, pa se s pravom ne mogu smatrati umjerenima i uzdržljivima kao stare, nego razuzdanima i raspojasanima. BATISTA: Na početku ste govorili o uređenju logora i rekli ste da ne želite ostati na dva bataljona, nego da ćete uzeti četiri da biste pokazali kako se treba utaboriti prava vojska. Stoga bih želio da mi kažete dvije stvari: prvo, kako da se utaborim kad imam više ili manje ljudi, i drugo, koliko je vojnika dovoljno za borbu protiv bilo kojeg neprijatelja? FABRIZIO: Na prvo pitanje vam odgovaram ovako: ako vojska ima više ili manje četiri ili šest tisuća pješaka, oduzima se ili dodaje onoliko redova staništa koliko još treba, i tako se u smanjivanju i povećavanju broja staništa može ići u beskraj. Kad bi Rimljani spajali dvije konzularne vojske, napravili bi dva logora, a one dijelove logora gdje su bili smješteni nenaoružani okrenuli bi jedan naspram drugog. Na drugo pitanje odgovaram vam ovako: redovna rimska vojska imala je oko dvadeset četiri tisuće vojnika, ali kad je na njih navaljivala jača snaga, bilo ih je najviše pedeset tisuća. Toliko ih se suprotstavilo vojsci od dvije stotine tisuća Gala, koji su ih napali nakon prvog punskog rata.258 S istom su se vojskom suprotstavili Hanibalu, pa morate upamtiti da su Rimljani i Grci ratovali s malo ljudi, a njihova je moć bila u stroju i vještini, dok su zapadnjaci i istočnjaci ratovali s mnoštvom vojnika; ali jedni od tih imaju prirodnu žestinu, a to su zapadnjaci, dok se drugi odlikuju velikom poslušnošću spram svojih kraljeva. U Grčkoj i Italiji, gdje nije bilo ni prirodne žestine ni prirodnog poštovanja kraljeva, nužna je bila disciplina, a moć je te discipline bila takva da je malo ljudi moglo pobijediti žestinu i prirodnu upornost mnoštva. Zato vam kažem, ako želite oponašati Rimljane i Grke, ne treba imati više od pedeset tisuća vojnika, dapače, valja ih uzeti još manje, jer ako ih je više, stvarat će zbrku, neće poštovati disciplinu ni strojeve koje su uvježbali. Pir je običavao kazati da će s petnaest tisuća ljudi jurišati na cijeli svijet. Ali, pređimo sad na drugo. Ova je naša vojska pobijedila u jednoj bici, a pokazali smo i teškoće koje se mogu u boju dogoditi, zatim se dalje kretala, a mi smo ispričali koje joj se zapreke pri tom mogu pojaviti, pa se na kraju utaborila ne samo zato da bi se malo odmorila od napora, nego i da razmisli kako valja završiti rat. Jer, u logorima se razmatraju mnoge stvari, osobito ako ti je ostalo još neprijatelja u tom kraju, a ima i sumnjivih predjela od kojih je dobro zaštititi se, dok neprijateljska područja valja osvojiti. Stoga valja sada pokazati kako se i tih teškoća treba osloboditi onako slavno kao što smo do sada vojevali. Pređimo sada na pojedinosti: kad ti zatreba da mnoštvu ljudi ili nekolikim narodima učiniš nešto što je tebi od koristi, a njima velika šteta (kao što bi bilo rušenje zidina njihova grada, ili slanje u progonstvo mnogih od njih), treba 258 Između prvog i drugog punskog rata Rimljane su napala keltska plemena Boji i Insubri, ali su bili zaustavljeni u Talamonu, u Etruriji, 225. god. pr. n. e. U kontraofenzivi Rimljani su upali na neprijateljski teritorij i 222. godine zauzeli neprijateljski glavni grad Mediolanum i cijelu Padsku nizinu.

459

da ih prevariš tako da svi misle da im se to neće dogoditi, te o tome ništa jedni drugima neće govoriti, a potom će pasti u nevolju kad više ne budu imali pomoći. To znači da svima moraš zapovjediti da učine nešto u istom danu, tako da svi, misleći da su jedini kojima je izdana naredba, misle na to kako će je poslušati, a ne kako bi tome doskočili, što znači da će tvoja zapovijed bez ikakvih prepreka biti izvršena. Ako posumnjaš u odanost nekog naroda, pa se želiš osigurati i odjednom ga osvojiti, da bi to učinio najbolje ti je da mu kažeš neki svoj plan i zatražiš pomoć od njega, čime ćeš mu pokazati da ti je na pameti neki drugi pothvat i da na njega uopće ne misliš. Tako on neće ni pomišljati na svoju obranu, jer mu neće padati na pamet da bi ga ti mogao napasti, a to će ti pružiti sve pogodnosti da izvršiš svoj naum.239 Ako predosjetiš da netko iz tvoje vojske obavještava neprijatelja o tvojim planovima, najbolje ti je da se poslužiš njegovom opakom dušom i priopćiš mu ono što ne kaniš učiniti, a da prešutiš ono što kaniš, pa će to neprijatelja navesti na neke pothvate, jer će misliti da zna tvoje planove, te ćeš ga lako moći prevariti i pobijediti. Ako bi namjeravao smanjiti svoju vojsku, što je učinio Klaudije Neron260, jer hoćeš poslati pomoć nekom savezniku, a da neprijatelj to ne opazi, nikako ne smiješ smanjiti logore, treba da zadržiš sve oznake i strojeve, da pališ uvijek iste vatre kao i prije i postavljaš svuda iste straže. Ako se tvojoj vojsci priključe novi ljudi, a nećeš da neprijatelj opazi da si se pojačao, ne smiješ povećavati broj logora, jer uvijek je bilo vrlo korisno držati u tajnosti svoja djela i planove. Stoga je Metel, kad je s vojskom bio u Španjolskoj, a netko ga upitao što će učiniti idućeg dana, odgovorio: kad bi njegova košulja to znala, on bi je spalio.261 Jednome koji ga je upitao kad će pokrenuti vojsku, M arko Kras je odgovorio: - Misliš li da ti jedini ne možeš čuti trublje?262 - Ako želiš doznati tajne svog neprijatelja i kakvi su mu strojevi, često se običavalo poslati glasnike i s njima, kao tobožnje sluge, ljude veoma vične ratovanju, oni bi vidjeli neprijateljsku vojsku, uočili njene prednosti i slabosti, te tako omogućili da se savlada.263 Neki bi poslali u »progonstvo« nekog svog rođaka i preko njega doznali planove svog neprijatelja.264 Slične se tajne mogu doznati od neprijatelja kad ih se s tom namjerom zatoči. U ratu protiv Cimbra, da bi vidio koliko su mu odani Gali koji su tada obitavali u Lombardiji i bili u veži s rimskim narodom, M arije im je poslao otvorena i zapečaćena pisma.265 U otvorenima je napisao da zapečaćena otvore tek u određeno vrijeme, pa kad ih je prije tog roka zatražio natrag i našao i njih otvorena, vidio je da mu nisu posve odani. Neki se vojskovođe, kad su bili napadnuti, nisu htjeli sukobiti s neprijateljem, nego su napali njegov kraj i prisilili ga da se vrati i brani svoj dom.266 To je više puta bilo uspješno, jer tvoji vojnici odmah počnu pobjeđivati, stjecati plijen i samopouzdanje, a neprijateljevi se preplaše, jer im se učini da od pobjednika postaju pobijeđeni. Oni koji su tu diverziju napravili često su uspjeli pobijediti. Ali, to može učiniti samo onaj čija je zemlja jača od neprijateljeve, jer bi izgubio kad bi bilo drugačije. Vojskovođi kojeg bi neprijatelj opkolio u logoru često je koristilo kad bi 259 Ovdje Machiavelli upotrebljava suvremeni primjer. Cesare Borgia je u lipnju 1502. iznenada zauzeo Urbino, pošto je od urbinskog vojvode zatražio artiljeriju i pomoć njegove vojske da bi simulirao pohod na Camerino. O tome u: F. Guicciardini, Stona d ’Italia, V, 9, i N. Machiavelli, Poslanstvo kod vojvode Valentina. 260 Osim Tita Livija tu epizodu navodi, s aspekta ratne varke, i S. Julije Frontin (nav. dj., I, 9). 261 Konzul Kvint Cecilije Metel Pije, koji se borio protiv Sertorija u Hispaniji od 79. do 72. god. pr. n. e.: tunicam meam, si eloqui posset, comburerem. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 1, 12. 262 Marko Licinije Kras (115-53. god. pr. n. e.), jedan od trijumvira uz Cezara i Pompeja, poginuo u ekspediciji protiv Parta: Vereris, ne tubam non exaudias? Vidjeti: S. Julije Frontin, isto. 263 Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 2. 1, i Tito Livije, nav. dj., XXX, 4. 264 Kartažani su 331. god. pr. n. e. poslali u egzil Hamilkara Rodina kako bi se on ubacio u štab Aleksandra Velikog. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 2, 3. 265 Gaj Marije, 104. god. pr. n. e. Vidjeti S. Julije Frontin, nav. dj., I, 2, 6. 266 Scipion Afrički u ratu protiv Hanibala, 204. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 3, 8.

460

pregovarao i sklopio s njim primirje za nekoliko dana; neprijatelj bi postao nemarniji u svojem ponašanju, a ti, iskoristivši njegovu nemarnost, imaš priliku da mu izmakneš iz ruku. Sula se tako dvaput oslobodio od neprijatelja,267 a s pomoću iste prijevare je Hazdrubal u Španjolskoj svladao Klaudija Nerona koji ga je bio opkolio.268 Za oslobođenje od neprijateljskih snaga korisno je učiniti još nešto - pored onog što smo naveli - što bi ga zadržalo. Radi se to na dva načina: ili da ga napadneš samo dijelom svojih snaga, tako da zauzet tom borbom dade priliku ostalim tvojim ljudima da se spase, ili trebaš učiniti nešto što će ga zbog svoje neočekivanosti iznenaditi, te poljuljati i zaustaviti. Poznato vam je da je tako postupio Hanibal koji je, kad ga je opkolio Fabije Maksim, stavio noću zapaljene bakljice volovima među rogove, tako da ga Fabije, osupnut tom novošću, nije mogao spriječiti da prođe.269 Pored ostalog, vojskovođa mora svakako nastojati podijeliti neprijateljske snage, ili tako da ga navede da posumnja u vlastite ljude u koje ima povjerenja, ili da mu da povoda da svoje ljude razdvoji i tako postane slabiji. U prvoj ćeš varci imati obzira prema stvarima nekog od ljudi koji su mu bliski, u ratu ćeš poštedjeti njegove ljude i posjede, vratiti mu djecu ili drugo što mu je potrebno bez otkupnine. Znate kako je Hanibal, kad je popalio sva polja oko Rima, poštedio samo polja Fabija Maksima.270 Poznato vam je i kako je Koriolan kad je s vojskom dolazio u Rim poštedio plemićke posjede, a pučke je popalio i opljačkao.271 Kad se Metel zaratio s Jugurtom, od svih je glasnika što mu ih je Jugurta slao tražio da mu pomognu zarobiti Jugurtu; zatim je, pišući im o tome pisma, naveo Jugurtu da uskoro posumnja u sve svoje savjetnike i na razne načine ih umori.272 Kad se Hanibal sklonio kod Antioha, rimski su poslanici o njemu govorili s velikom blagošću, pa Antioh, posumnjavši u njega, više nije imao povjerenja u njegove savjete.273 A želiš li podijeliti neprijateljske ljude najbolje ti je da napadneš njihovu zemlju pa će, prisiljeni da je brane, napustiti rat. Time se poslužio Fabije kad su se spram njegove vojske našle snage Gala, Toskanaca, Umbra i Samnićana.274 Tito Didije je imao malo ljudi, u usporedbi s neprijateljem, a očekivao je još jednu legiju iz Rim a;275 da bi spriječio da je neprijatelj napadne, razglasio je po svojoj vojsci da će se idućeg dana boriti s neprijate­ ljem. Zatim je omogućio nekolicini zatočenika da pobjegnu, oni su prenijeli konzulovu zapovijed o sutrašnjoj bici, tako da neprijatelj nije krenuo u susret legiji koja je dolazila iz Rima da ne bi smanjio svoje snage, što je tu legiju spasilo. Istina, tako nije uspio podijeliti neprijatelja, ali je udvostručio svoje snage. Neki su, da bi se obranili, dopustili da neprijatelj uđe u njihovu zemlju, te da bi ga još više zaveli, pustili da osvoji velika područja gdje je morao postaviti straže, a to je oslabilo njegovu snagu; kad bi ga tako oslabili, napali bi ga i pobijedili. Neki drugi su, pak, hoteći osvojiti neku pokrajinu, pokazali kao da žele osvojiti drugu, a to su tako vješto uradili da su, čim bi nahrupili 267 Prvi put za građanskog rata kod Isernije, a drugi put protiv Arhelaja, Mitridatova vojskovođe u Kapadokiji, 92. god. pr. n. e. Vidjeti S. Julije Frontin, nav. dj., I, 5, 17. i 18. 268 210. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 5. 19. 269 2 1 7 , gOCJ_ pn n. e-) kod Trazimenskog jezera. Burd navodi da redoslijed primjera upućuje na to da se Machiavelli držao S. Julija Frontina (I, 5, 28). Frontin je taj primjer uzeo od Tita Livija (nav. dj., XXII, 16-17), koji ga je, pak, preuzeo od Polibija (nav. dj., III, 93-94). 270 Događaj se, također, zbio 217. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 8, 2. 271 Gnej Marcije Koriolan je 491. god. pr. n. e. na čelu aristokratske vojske krenuo na Rim, ali je, po legendi, odustao. Ubili su ga Volščani. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 8, 1. 272 Kvint Cecilije Metel uveo je strogu disciplinu u vojsci za rata s numidijskim kraljem Jugurtom: prekinuo je maroderstvo i protjerao iz logora trgovce i žene. Porazio je Jugurtu u bici na rijeci Mutulu, 109. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 8, 8. 273 Hanibal se sklonio kod sirijskog kralja Antioha III 191. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 8, 7. 274 Kvint Fabije Maksim Rulijan poslao je ekspediciju na teritorije Etruščana i Umbra, kojima su zapovijedali propretori Gnej Fulvije Centumal i Lucije Postumije Megel, 295. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., I, 8, 3. 275. Navodno 98. god. pr. n. e., po Frontinu, nav. dj., I, 8, 5.

tamo gdje ih nisu očekivali, uspjeli da je osvoje prije nego što bi je neprijatelj mogao obraniti. Jer, kako tvoj neprijatelj nije siguran da možda nećeš doći tamo kamo si, kako si prijetio, isprva htio, ne smije napustiti to mjesto i krenuti u pomoć drugom, pa tako često ne obrani ni jedno ni drugo. Pored ostalog, važno je da vojskovođa zna vješto ugušiti pobunu ili ukloniti neslogu među vojnicima. Najbolje je da kazniš one koji su pobunu vodili, no moraš ih kazniti prije no što se tome nadaju. Način je sljedeći: ako su daleko od tebe, nemoj pozvati samo krivce, nego s njima i sve ostale, da se ne bi oglušili misleći da ćeš ih kazniti, nego treba da dođu i za to ti pruže priliku. Kad dođu, treba da ih kazniš uz pomoć onih koji nisu krivi. Ako je među vojnicima nesloga, najbolje je da ih dovedeš u opasnost, jer će ih strah uvijek ujediniti. Ali najjače ujedinjuje vojsku vojskovođin dobar glas, koji uživa samo zbog svoje vrline, jer bez vrline ne pomaže ni krv ni autoritet. Najprije se od vojskovođe očekuje da kažnjava i nagrađuje svoje vojnike, jer, kad izostane nagrada trebalo bi da izostane i kazna, zato što ne možeš kazniti vojnika koji krade ako ga nisi platio, niti se on može, ako hoće preživjeti, uzdržati od krađe. No ako ga plaćaš, a ne kažnjavaš, postat će drzak na razne načine, prestat će te poštovati, tako da nećeš moći očuvati dostojanstvo svog čina, a ako ga ne možeš očuvati, nužno će se stvoriti zbrka i nesuglasice, a to je propast za svaku vojsku.276 Stari su vojskovođe imali jednu nevolju koje su se današnji gotovo posve oslobodili —kao dobre tumačili su loše predznake. Ako bi u vojsku udarila munja, ako bi se pomračilo sunce ili mjesec, ako bi bio potres, ako bi vojskovođa pao prilikom uzjahavanja ili silaska s konja, vojnici su to tumačili kao loš predznak, i to bi ih toliko uplašilo da bi u samoj bici vrlo lako mogli izgubiti. Stoga su stari vojskovođe, kad bi se tako što dogodilo, ili se pozivali na prirodne i druge uzroke tih nezgoda, ili su ih kako drukčije tumačili sebi po volji. Kad je Cezar u Africi pao prilikom iskrcavanja s broda, reče: — Afriko, osvojio sam te.27/ - Mnogi su tumačili značenje pomrčine mjeseca i potresa, no to se u naše vrijeme ne može dogoditi i zato što naši ljudi nisu toliko praznovjerni, i zato što naša vjera posve odbacuje takva tumačenja. Ipak, ako ustreba, valja se držati običaja starih. Ako ti je neprijatelja do krajnjeg očaja dovela glad, ili nije zadovoljio neku drugu prirodnu potrebu, ili je u očaju zbog kakve druge ljudske patnje, i ako se, potaknut njome, dođe boriti s tobom, treba da ostaneš u logoru i da, koliko god možeš, izbjegavaš boj. Tako su postupili Lakedemonjani protiv Mesenjana,278 tako je Cezar postupio protiv Afranija i Petreja.279 Kad je Fulvije konzul ratovao protiv Cimbra, svaki dan je njegovu vojsku napadala konjica Cimbra, mogao ju je vidjeti kako izlazi iz logora i slijedi ga.280 Stoga je postavio zasjedu iza njihovih logora i napao ih konjanicima, pa kad su Cimbri izišli iz logora da ih slijede, Fulvije ih je zaposjeo i opljačkao. Mnogo bi koristi imao svaki vojskovođa kad bi, našavši se u blizini neprijateljske vojske, poslao svoje ljude s neprijateljskim obilježjima da kradu i pale svoju vlastitu zemlju. Kad bi neprijatelji pomislili da su to ljudi koji im dolaze u pomoć, 276 Machiavelli ovdje govori iz vlastitog iskustva, jer je bio svjedok pobune gaskonjskih vojnika pod Pisom 1500. godine, koja je izbila zbog kašnjenja u isplati, a koju je skršio firentinski komesar Luca degli Albizzi. O pobunama kod Frontina vidjeti cijelo poglavlje (I, 9), pod naslovom De seditione militum compescenda. 277 Gaj Trankvil Svetonije navodi u Divus Julius, 59: Teneo te, inquit, Africa. Kod Frontina (I, 12. 20) to, međutim, glasi: Teneo te, terra mater. O auspicijama u antičkom ratovanju vidjeti: R.Valturio, D e re militari etc, lib. VII. De religiosis hoc est, infaustis vel infamibus mensium quorundam diebus, ac tempore ad bellum idoneo (Verona, 1483). 278 Spartanci su dva puta ratovali protiv Mesenjana: krajem 8. stoljeća, za kralja Teopompa, i 650. god. pr. n. e., u doba pjesnika Tirteja. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 1, 10. 279 U građanskom ratu 49. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 1, 11, i G. Julije Cezar, De bello civili, I, 81—83. 280 Kvint Fulvije Flak, pretor 182. god. pr. n. e., ratovao je u Hispaniji ali ne protiv Cimbra, već protiv Keltibera. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 5, 8, koji pogrešno prepisuje od Tita Livija, nav. dj., XL, 30.

462

pošli bi da im pomognu u osvajanju plijena, tako bi se raspršili i olakšali svom protivniku da ih pobijedi. To je učinio Aleksandar Epirski u borbi protiv Ilira i Lepten Sirakužanin protiv Kartažana; obojici je plan uspio.281 Mnogi su pobijedili neprijatelje tako što su im pružili priliku da jedu i piju više no što treba; pretvarali bi se da se boje, ostavili svoje logore pune vina i stada, a kad bi se neprijatelj time poslužio izvan svih prirodnih granica, napali bi ga i, na njegovu nesreću, svladali. To je Tamir napravila Kiru,282 a Tiberije Grakho Španjolcima.283 Neki bi otrovali vino i drugu hranu da neprijatelja lakše svladaju. Maloprije sam rekao kako nisam našao da su stari noću vani držali osluškivače, a mislim da su tako činili da izbjegnu nevolje koje su im mogli stvoriti. Poznato je da su oni koji su po danu bili poslani da prisluškuju neprijatelja bili uzrok propasti onog koji bi ih za to odredio, jer se često događalo da budu uhvaćeni i prisiljeni da svojima dadu znak da dođu, a kad bi došli, bili bi ili ubijeni ili zatočeni. Da prevariš neprijatelja, dobro je ponekad da iskoristiš neku svoju naviku, pa ako se on u to pouzda, propao je. Tako je jedan vojskovođa, koji je običavao svoje vojnike o neprijateljevu dolasku obavještavati noću vatrom, a danju dimom, zapovjedio da se bez prekida daju znakovi dimom i vatrom, a kad se pojavi neprijatelj da se to prekine. On je, misleći da ga nisu primijetili jer nije vidio znakove da su ga otkrili, pošao bez rasporeda, a to je olakšalo pobjedu njegovu protivniku. Hoteći izvući neprijateljsku vojsku iz skrovitih položaja, Menon Rođanin284 je poslao jednog tobožnjeg bjegunca, koji je neprijatelju tvrdio da je njegova vojska u neslozi i da je njezin najveći dio na odlasku, a da bi to bilo vjerodostojnije, kao dokaz napravljena je nekakva zbrka u logoru; kad je neprijatelj pomislio da ga može svladati i napao ga, doživio je propast. Osim navedenog, valja paziti da neprijatelj ne dođe do krajnjeg očajanja, na što je mislio Cezar kad se borio s Germanima285 i kad im je otvorio put vidjevši kako, zato što ne mogu pobjeći, postaju hrabri iz nužde; radije je izabrao napor te ih slijedio, nego opasnost, pa da se bori s njima dok se u takvu stanju brane. Kad je Lukul286 spazio da neki konjanici iz Makedonije koji su bili s njim prelaze neprijatelju, odmah je dao znak za bitku i zapovjedio da ih drugi vojnici slijede, tako da je neprijatelj, misleći da Lukul želi zametnuti boj, s takvom žestinom navalio na Makedonce da su bili prisiljeni da se brane i protiv svoje volje od bjegunaca postanu borci. Također je važno da se znadeš zaštititi od neke zemlje kad sumnjaš u njezinu odanost, i to čim si dobio bitku ili prije nje, a tome će te poučiti neki primjeri starih. Sumnjajući u Katinjane, Pompej287 ih je zamolio da prime nekoliko ranjenika iz njegove vojske; poslavši kao tobožnje ranjenike vrlo snažne ljude, osvojio je njihovu zemlju. Sumnjajući u odanost Epidaura,288 Publije Valerije ih je sve poslao, kako bismo mi rekli, na oprost u jednu crkvu izvan njihova teritorija, a kad je sav narod otišao da dobije oprost, zatvorio je vrata i primio natrag samo one u koje je imao povjerenja. Kad je Aleksandar Makedonski htio poći u Aziju i 281 Aleksandar II, kralj Epira, Pirov sin (294-250. god. pr. n. e.). Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 5, 10. Lepten Sirakužanin bio je brat sirakuškog tiranina Dionizija I (397. god. pr. n. e). Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 5, 11 .

282 Tamiris, kraljica Masageta. Vidjeti: Herodot, nav. dj., I, 21. Burd smatra da je Machiavelli, usprkos Frontinu (II, 5, 5), upotrijebio Polijenovu verziju u Stratagemati, (VIII, 28), jer se i kod Herodota i Frontina navodi da je Kir prevario Tamiris, a ne obrnuto. 283 179. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 5, 14. 284 Memnon Rođanin. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 5, 18. Ali Burd opet sugerira Polijena, nav. dj., V, 44, 2. 285 Od 58. do 53. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 6, 3. 286 Marko Licinije Lukul, za trećega makedonskog rata, 74-64. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 7, 8. 287 Gnej Pompej Veliki, ratovao od 76. do 72. god. pr. n. e. protiv Katinjana (Caucenses). Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 11, 2. 288 Današnji Cavtat. O toj epizodi u: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 11. 1.

463 2.

da bi osigurao Trakiju,289 poveo je sa sobom sve vladare te provincije i dao im zalihe, a tračkom puku je postavio na čelo strašljive ljude, tako da su i vladari bili zadovoljni, jer ih je platio, i narod miran, jer ga njegovi vođe nisu uznemiravali. No, više nego bilo čime drugim vojskovođe mogu pridobiti narod neporočnošću i pravednošću, kao kad je Scipion u Španjolskoj ocu i mužu vratio onu lijepu djevojku koja mu je, više od oružja, pomogla da osvoji tu zemlju.290 Time što je platio drva koja je upotrijebio za ogradu oko svoje vojske u Galiji, Cezar je postao vrlo glasovit sa svoje pravičnosti, pa mu je to olakšalo da osvoji tu provinciju.291 Ne znam što još da kažem o tim događajima, nema u njima ničeg o čemu nismo raspravljali. Jedino nam ostaje da nešto kažemo o načinu na koji se osvajaju i brane zemlje, a to ću rado učiniti, ako nemate ništa protiv. BATISTA: Tolika je u vas dobrota, da možemo izricati naše želje bez straha da ćete nas smatrati drskima, jer nam sami kažete ono što vas se sramimo pitati. Stoga ćemo vam reći samo toliko da nam ne možete učiniti veće i draže dobrote nego da nam izložite to razmatranje. No prije no što pređete na taj drugi predmet, razriješite nas ove sumnje: je li bolje nastaviti ratovanje i zimi, što se danas čini, ili je bolje voditi rat samo ljeti, a zimi mirovati poput starih. FABRIZIO: Evo, da nemamo mudrog ispitivača, izostavili bismo nešto što zaslu­ žuje razmatranje. Velim vam, ponovo, da su stari u svemu postupali bolje i mudrije od nas, pa ako u drugim područjima griješimo tu i tamo, u ratu griješimo u svemu. Vojskovođi nije ništa neopreznije i opasnije nego ratovati zimi, a opasnost je mnogo veća za onog koji kreće u boj, nego za onog koji ga očekuje. Razlog je sljedeći: sva umješnost u vojnoj disciplini služi da bi se postrojio za bitku s neprijateljem, a to je cilj kojem treba težiti svaki vojskovođa, jer bitkom ćeš ili dobiti ili izgubiti rat. Onaj koji bitku može bolje voditi, čija je vojska discipliniranija, ima veće prednosti i može se prije nadati da će pobijediti. S druge strane, ništa tako ne smeta strojevima kao teški tereni i hladna i kišna vremena; jer, na lošem terenu ne možeš pravilno raširiti svoju vojsku, a po hladnom i kišnom vremenu ne možeš okupiti ljude i tako objedinjen stati pred neprijatelja, nego nužno moraš biti razjedinjen i izvan stroja zato što se moraš prilagoditi dvorcima, utvrdama i gradovima koji će te prihvatiti, tako da ti je sav napor koji si upotrijebio da discipliniraš vojsku uzaludan. Ne čudite se što se danas ratovi vode zimi, jer, kako su vojske bez ikakve discipline, ne znaju koliko im šteti to što ne logoruju zajedno; ne smeta im što nisu u strojevima i što nema discipline za koju i ne znaju. A morali bi znati koliko je štetno logorovanje za zimskog vremena, i kako je Francuze godine tisuću petsto i treće na Gariglianu pobijedila zima, a ne Španjolci.292 Jer, kao što sam vam rekao, onaj koji napada u još je većim teškoćama zato što mu loše vrijeme više šteti ako je u tuđoj kući i hoće ratovati. Stoga je potrebno ili podnijeti nevolje što ih sobom nose voda i hladnoća da bi vojnici bili na okupu, ili, da se nevolje izbjegnu, podijeliti ljude. Ali, onaj koji čeka može izabrati mjesto prema svojoj volji i sačekati sa svojim svježim ljudima koje začas može okupiti i navaliti na grupu neprijateljskih vojnika, koji im se neće moći oduprijeti. Tako su izgubili Francuzi, a isto su tako uvijek gubili oni koji su zimi napadali mudrog neprijatelja. Stoga, onaj kojega 289 334. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 11, 5. 290 Scipion Afrički, 209. god. pr. n. e. Muž je bio vojskovođa Alucije. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., II, 11. 5. Isti slučaj navode i Tito Livije (nav. dj., XXVI, 50) i Polibije (nav. dj., X, 19). Usp.: Rasprave. .., III, 20. 291 Cezar August Domicijan Germanik (vladao od 81. do 96. god. n. e.), koji je ratovao u Germaniji protiv Kata u porajnskim oblastima 83. god. pr. n. e., po Frontinu (nav. dj., II, 11, 7). 292 Početkom studenoga 1503. francuska je vojska, goneći Španjolce, došla do rijeke Garigliana, ali je nije uspjela prijeći zbog neprestanih kiša. Španjolci su bili u još težem položaju, ali su njihovi zapovjednici Cordoba i Alviano 28. prosinca izveli smjeli plan: prešli su rijeku uzvodno, iznenadili protivnika i porazili ga. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d’Italia, VI, 2.

464

nije briga što će mu snage, strojevi, disciplina i vrlina u nečemu zakazati, neka zimi krene u vojni pohod. A kako su Rimljani htjeli da im sve to u što su ulagali toliko vještine bude korisno, izbjegavali su zimska vremena, te krševite planine i teške položaje, i sve ono što bi ih sprečavalo da pokažu svoje umijeće i vrlinu. Neka to bude odgovor na vaše pitanje, a sad pređimo na razmatranje obrane zemalja i krajeva, napada na njih i gradnje na njima.

30

N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

465

SEDMA KNJIGA Morate znati da zemlje i utvrde mogu biti teško savladive ili po prirodi, ili se takvima učine vještinom.293 Po prirodi su teško osvojive one koje su okružene rijekama ili močvarama, poput Mantove i Ferrare, ili koje su smještene na nekoj hridi ili podignute na brdu, poput M onaca i San Lea,294 a one utvrde koje se nalaze na brdima na koja se nije jako teško uspeti danas su veoma slabe, obzirom na artiljeriju i tunele. Stoga se danas prilikom gradnje utvrda najčešće traži nacrt, te vješta gradnja koja će ih učiniti teško osvojivim. Ponajprije zidine treba da budu pune zavoja i da obiluju udubinama i skloništima, tako da im se neprijatelj ne može približiti, jer se može gađati ne samo u čelo, nego i s boka. Ako su zidine visoke, previše su izložene udarcima artiljerije, ako su preniske, lako se na njih popeti.295 Ako ispred njih iskopaš jarke da bi onemogućio penjanje i ako neprijatelj te jarke napuni (što velika vojska lako može učiniti), može osvojiti zidine. Stoga mislim, naravno, ako nema boljeg rješenja, da treba podići visoki zid s jarcima iznutra, a ne izvana, ako se hoće doskočiti objema nevoljama. To je najsigurniji način gradnje koji postoji, jer te brani i od artiljerije i od penjanja, a neprijatelju ne omogućuje da ispuni jarke. Stoga zidine treba da budu što je moguće više, a široke ne manje od tri lakta kako bi se onemogućilo da se zaposjednu. Kule treba da budu postavljene s razmacima od dvije stotine lakata, unutarnji jarak treba da bude širok bar trideset lakata i dubok dvanaest, a sva zemlja, iskopana da se napravi jarak, treba da bude bačena na stranu prema gradu i poduprta zidom koji ide od dna jarka i toliko je dignut iznad zemlje da može zakloniti čovjeka, tako da će dubina jarka biti još veća. Na dnu jarka na svakih dvije stotine lakata treba da bude po jedno podzemno skrovište iz kojeg će se napasti artiljerijom svak tko siđe u njega. Jaka artiljerija koja brani grad treba da bude postavljena iza zida koji zatvara jarak, jer, kako je prednji zid visok, mogu se upotrebljavati samo srednja i laka artiljerija. Ako ti se neprijatelj popne ljestvama, lako će te obraniti visina prvog zida. Ako dođe s artiljeri­ jom, valja mu najprije srušiti prvi zid, ali kad to učini - budući da je u prirodi svake baterije da ruši zid na onu stranu s koje tuče —ruševine zida će, ne naišavši na jarak koji bi ih prihvatio i sakrio, udvostručiti dubinu jarka, tako da naprijed nećeš moći zbog 293 Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., IV, 1—2. Machiavelli slijedi strukturu Vegecijeva traktata o ratu, gdje je u IV (posljednjoj) knjizi obrađeno pitanje utvrda. 294 Kneževina Monako, kojom još i danas vlada talijanska dinastija Grimaldi; utvrda San Leo je u vojvodstvu Urbino. 295 Machiavelli ovdje uviđa moć artiljerije i prilično originalno predlaže kako da se tome doskoči (Francuzi takvo utvrđenje zovu rempart), ali je brz razvoj artiljerije onemogućio da se taj sistem dugo primjenjuje. Pieri (u knjizi II Rinascimento e la crisi militare italiana) navodi da je taj sistem zamislio fra Girolamo, zapovjednik obrane Padove, 1509. godine. Takva obrana iskušana je već prije, u obrani Pise 1500. i 1505. godine (Guicciardini potanko opisuje taj sistem u Storia d ’Italia, VIII, 4.

466

ruševina koje te zadržavaju, jarka koji te sprečava i neprijateljske artiljerije koja će tvoje ljude sa zidina nad jarkom sigurno pobiti. Pomoći može samo ovo: ispuniti jarak, a to je vrlo teško i zato što je njegova zapremnina velika, i zato što je veoma teško približiti mu se, jer su zidine krivudave i udubljene, pa je među njih zbog navedenih razloga teško ući i još se popeti s oružjem uz ruševine, što ti čini veliku teškoću, te mislim da je tako uređen grad posve neosvojiv. BATISTA: Kad bi se, pored unutrašnjeg, napravio i jarak izvana, ne bi li grad bio još jači? FABRIZIO: Nema sumnje, no, mislio sam, ako se želi napraviti samo jedan jarak, bolje je da bude unutra nego vani. BATISTA: Da li biste htjeli da u jarcima bude vode, ili biste radije da su suhi? FABRIZIO: Mišljenja su različita, jer te jarci napunjeni vodom čuvaju od podze­ mnih tunela, a jarke bez vode teško je ispuniti. Kad sve razmotrim, čini mi se da su jarci bez vode sigurniji. Događalo se da zimi jarci budu zaleđeni, pa je bilo lako osvojiti grad; to je zadesilo Mirandolu kad ju je opsjedao papa Julije.296 Da se zaštitim od tunela, napravio bih ih tako dubokima, da bi onaj koji bi htio ići dublje naišao na vodu. Utvrde bih, što se tiče jaraka i zidina, sagradio na sličan način, pa bi ih također bilo teško osvojiti. Onaj tko brani grad treba da dobro upamti da se bedemi ne grade izvana i da ne smiju biti udaljeni od zidina;297 a onaj tko gradi utvrde ne smije u njima praviti šance u koje se onaj koji je unutra, kad izgubi prvi zid, može povući. Prvi savjet dajem zbog toga što nitko ne treba da čini ono zbog čega će, nepopravljivo, izgubiti svoj prvobitni ugled, jer ako se izgubi ugled, i sve će se drugo tvoje manje poštovati te će se preplašiti oni koji su stali u tvoju obranu. A to što sam rekao dogodit će ti se uvijek ako napraviš bedeme izvan zemlje koju moraš braniti, jer ćeš ih uvijek izgubiti zato što se male stvari danas ne mogu obraniti kad su izložene žestini artiljerije, tako da će taj gubitak biti početak i uzrok tvoje propasti. Kad se Genova pobunila protiv Luja, francuskog kralja, sagradila je nekoliko bedema na brežuljcima koji je okružuju, a kad su bili osvojeni (što se odmah dogodilo) slijedio je poraz cijelog grada.298 Što se drugog savjeta tiče, tvrdim da je za utvrdu najopasnije imati šance u koje se moguće povući, jer kad ljudi s nadom napuštaju neki položaj sigurno će ga izgubiti, a kad njega izgube, izgubljena je i cijela utvrda. Najnoviji primjer je gubitak utvrde u Forliju, koju je grofica Caterina branila od Cesarea Borgie, sina pape Aleksandra VI, koji je poveo na nju vojsku francuskog kralja.299 Cijela je ta utvrda bila puna mjesta u koja se, od jednog do drugog, moglo skriti, jer tu je najprije bila tvrđavica, između nje i utvrde bio je jarak preko kojeg se prelazilo pomoću pokretnog mosta, a utvrda je bila podijeljena na tri dijela, međusobno odijeljena jarcima napunjenim vodom preko kojih se prelazilo mostovima. Stoga je vojvoda udario artiljerijom na jednu od tih strana utvrde i probio dio zidina, no gospodar Giovanni da Casale,300 zapovjednik straže nije mislio da treba braniti taj otvor, pa ga je napustio i povukao se na drugo mjesto, tako da su vojvodini ljudi bez 296 Julije II je u siječnju 1511. opsjedao Mirandolu (posjed obitelji Pico, saveznika Luja XII). Obranom je zapovijedao Alessandro Trivulzio, nećak vojskovođe Gian Giacoma Trivulzija (pobjednika u Agnadellu). Sam Julije II se na čelu svojih trupa uspeo na bastione tvrđave. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d ’Italia, IX, 4. 297 Iako kritizira Machiavellijev sistem utvrda, s ovim se slaže Girolamo Maggi u svojoj Della fortificazione della citta, I, 6-7 (koautor Giacomo Castriotto), Venezia, 1564. 298 Genova se 1505. pobunila protiv Francuza, a 1506. je gradom zavladala »narodna vlada«. Pod izgovorom obrane Monaka, Luj XII je u travnju 1507. zauzeo Genovu. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d ’Italia, VII, 2. 299 Caterina Sforza-Riario, iz opreza, srušila je izdvojeni bastion Sadurano (P. Desiderio Pasolini, u knjizi Caterina Sforza, Roma, 1893, smatra da je to učinila na Machiavellijev nagovor, koji je 1499. boravio kod nje, ali se predala nakon pada utvrde Ravaldino. O tome vidjeti: Vladar, III). 300 Giovannija da Casalea poslao je Caterini Sforza Ludovico Moro u siječnju 1500.

467

teškoća tuda mogli ući i začas osvojiti cijelu utvrdu, jer su zaposjeli mostove koji su vodili iz jednog dijela utvrde u drugi. Ta utvrda, smatrana neosvojivom, bila je izgubljena zbog dva nedostatka: prvo, zato što je bilo toliko šanaca, i drugo, zato što svaki šanac nije gospodario svojim mostovima. Tako loše sagrađena tvrđava i nedosta­ tak mudrosti u onog koji ju je branio osramotili su herojsku groficu, koja je bila tako hrabra da je dočekala vojsku koju ni napuljski kralj ni milanski vojvoda nisu doče­ kali.301 I premda njezini napori nisu urodili plodom, odatle je izišla časno, zaslugom svoje vrline. O tome su svjedočili brojni epigrami koji su u ono vrijeme bili sastavljeni njoj u čast. Zato, kad bih morao graditi utvrde, napravio bih ih s jakim zidinama i jarcima onako kako sam rekao, a unutra bi bile samo kuće za stanovanje, malene i niske, da onaj koji stoji nasred trga može nesmetano vidjeti sve zidine, da vojskovođa može odmah uočiti gdje može priteći u pomoć i da svatko znade da je, kad su jednom osvojene zidine i jarak, izgubljena utvrda. A kad bih i napravio koji šanac, mostove bih tako rasporedio da svaki dio može gospodariti mostovima sa svoje strane, i naredio da budu na stupovima usred jarka. BATISTA: Rekli ste da se male utvrde danas ne mogu obraniti, a čini mi se da sam čuo obratno: što je neka utvrda manja, bolje se brani. FABRIZIO: Niste dobro čuli, jer danas se ne može smatrati jakom ona utvrda branitelj koje nema prostora da se povuče u nove jarke i zaklone, jer, artiljerija je toliko žestoka da će se prevariti onaj koji se oslanja na stražu što će čuvati samo jedan zid i zaklon, a ne želi li se da bedemi pređu svoje uobičajene razmjere, jer iza njih su zemljišta i kule, ne grade se ni tako da se drugi u njih mogu povući, pa će odmah biti osvojeni. Stoga je mudro te bedeme ostaviti izvana, a utvrditi ulaze u gradove tako da se vrata zaštite posebnim zidom, što znači da se kroz njih neće ulaziti i izlaziti pravolinijski, a između tog posebnog zida i vrata treba da bude jarak s mostom. Vrata se još utvrde rešetkama, kako bi vojskovođa mogao pustiti unutra svoje ljude kad iziđu van da se bore, a ako ih neprijatelji potjeraju, da izbjegneš da pomiješani s njima uđu unutra. Zato su iznašli ono što su stari nazivali željeznim kapcima302 koji, kad se spuste, zaustavljaju neprijatelje a spašavaju tvoje ljude, jer u tom slučaju ti ne služe ni mostovi ni vrata, jer je i pred jednima i drugima gungula. BATISTA: Vidio sam da su ti kapci o kojima govorite u Njemačkoj bili napravljeni od šipki u obliku željezne rešetke, dok su naši napravljeni od vrlo debelih dasaka. Htio bih znati odakle ta razlika i koji su od njih jači. FABRIZIO: Ponavljam vam da je nestao starinski način ratovanja i postrojavanja vojske u cijelom svijetu, pogotovu u Italiji; nešto se sačuvalo samo s druge strane Alpa. Možda ste čuli, a i drugi će se toga sjetiti, kako se slabo gradilo prije no što je kralj Karlo francuski tisuću četiri stotine devedeset četvrte došao u Italiju. Zupci su bili tanki, samo pola lakta, otvori za strijele i tanad su bili uski izvana, a široki iznutra, a bilo je još mnogih drugih nedostataka koje ću, da vas ne bih zamorio, preskočiti; jer, s tako tankih zubaca lako je skinuti zasun, a tako sagrađene otvore lako je probiti. Francuzi su nas sada naučili da gradimo širok i velik zubac, da otvori za pucanje budu široki iznutra, da se sužavaju po sredini zida, a zatim da se opet šire sve do vanjskog sloja; tako će artiljerija teško razbiti obranu. Francuzi su znali i za mnoge druge stvari koje naši nisu upotrijebili zato što za njih nisu znali. Tu spada i rešetkasti kapak, koji je mnogo bolji od vašeg, jer ako za zaštitu vrata imate kapak koji je čvrst poput vašeg i ako ga spustite, zatvoreni ste unutra i ne možete kroz njega tući po neprijatelju, a on ga može svladati 301 Federico Aragonski poražen je 1501, a Ludovico Moro 1499. godine. 302 Lat. cataracta. Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., IV, 4.

468

sjekirom ili vatrom. Ako je on rešetkast, možete, kad je spušten, kroz njegove otvore i razmake braniti vrata kopljima, samostrelima i različitim drugim oružjem. BATISTA: Vidio sam u Italiji još jedan običaj koji dolazi s one strane Alpa: kola za artiljeriju prave se tako da su žbice na kotačima sa strane iskrivljene. Htio bih znati zašto ih tako prave, jer mi se čini da su jači točko vi ako su žbice ravne, kao što je u nas.303 FABRIZIO: Nikad nemojte misliti da je ono što se razlikuje od uobičajenog slučajno, a ako mislite da to čine zbog ljepšeg izgleda, prevarili ste se. Jer, tamo gdje je potrebna snaga, ne vodi se računa o ljepoti; njihova su kola sigurnija i čvršća od vaših. Razlog je sljedeći: kad su kola natovarena, ili idu ravno, ili su nagnuta na desnu ili na lijevu stranu. Kad idu ravno, težina je jednako raspoređena na kotačima, tako da ih to mnogo ne opterećuje, no ako su nagnuta, sva je težina na jednom kotaču. Ako su mu žbice ravne, lako mogu oslabiti, jer, ako se kotač naginje i žbice se naginju i teret ne podnose ravno. Kad kola idu ravno i kad su manje opterećena kotači su jači, kad idu nakrivo i kad su više opterećena, slabiji su. Suprotno je kod iskrivljenih žbica na francuskim kolima, jer, kad se kola nagnu na jednu stranu i pritisnu na njih, a one su svinute, tada se izravnaju i mogu dobro podnijeti svu težinu; kad kola idu ravno, a žbice su svinute, podnose tek pola težine. Ali, vratimo se našim gradovima i utvrdama. Da bi bolje zaštitili vrata svojih gradova i da bi prilikom opsada ljudi lakše mogli kroz njih ulaziti i izlaziti, Francuzi su se, osim spomenutih, služili još jednim sredstvom, koje u Italiji još nigdje nisam vidio. Na vanjskoj strani završetka pokretnog mosta podigli bi dva stupa, a na svakom od njih bi uravnotežili po jednu gredu, tako da polovica grede bude na mostu, a druga izvan. Zatim bi dio koji ostaje izvan povezali daskama, koje bi rasporedili od jedne grede do druge poput rešetke, a s unutarnje bi strane na vrh svake grede prikvačili lanac. Kad bi, dakle, htjeli izvana zatvoriti most, popustili bi lance i ispustili cijelu onu rešetku koja, kad je spuštena, zatvara most. Kad žele otvoriti most, povuku lance i rešetka se diže, a digne se toliko da može proći čovjek, ali ne konj, i toliko da prođu i konj i čovjek, a da se sasvim ne zatvori, jer se diže i spušta poput nekadašnjih stražarnica na zupcima. Ovo je sredstvo sigurnije od kapka, jer neprijatelj teško može spriječiti njegovo spuštanje, zato što se ne spušta okomito poput kapka koji se lako može poduprijeti. Stoga oni koji žele napraviti grad treba da naprave sve što smo rekli, a još bi bilo poželjno da barem milju okolo ne bude obrađenih polja, ni zidina, nego da sve bude ravnica na kojoj neće biti ni žbunja, ni nasipa, ni drveća, a ni kuće koja bi zastrla vidik i zaštitila neprijatelja koji se utaborio. I upamtite da je zemljište, koje izvana ima jarke s nasipima višim od samog terena, posve nezaštićeno, jer nasipi će zaštititi neprijatelja koji te napada i neće ga omesti da navali na tebe, jer ih lako može otvoriti i u otvore smjestiti artiljeriju. No, uđimo na poprište. Ne želim gubiti vrijeme da vam pokazujem kako je, osim ovoga što sam rekao, dobro irhati zalihe hrane i oružja, jer to svatko znade, i bez toga je svaki drugi oprez uzaludan. U svakom slučaju valja učiniti dvoje: zaštititi sebe i onemogućiti neprijatelju da se služi onim što pripada tvojoj zemlji. Stoga treba da kupiš krmivo, stoku i žito koje ne možeš dobiti kod kuće. Tko brani zemlju treba također paziti da se ništa ne radi u zbrci i neredu, i sve urediti tako da u svakom trenutku svatko zna što mu valja činiti. A to se radi ovako: žene, starci, djeca i nemoćni neka ostanu kod kuće i ostave slobodan prostor mladima i hrabrima koji će se, kad se naoružaju, rasporediti za obranu tako što će dio njih stati na zidine, dio na vrata, dio na glavna mjesta u gradu kako bi mogli pomoći u nevoljama 3°3 Artiljerijska kola je Machiavelli vidio prvi put u pizanskom ratu 1505. godine, i odmah se zainteresirao za njih. Vidjeti o tome u Machiavellijevu pismu zapovjedniku Livorna Antoniju Paganellu od 6. ožujka 1505.

469

koje bi mogle nastati unutra, a ostali ne bi morali stajati na određenom mjestu, nego bi bili spremni da priteknu svima u pomoć kad je potreba. A ako je sve tako uređeno, teško može biti zbrke koja bi sve pokvarila. Još bih htio da upamtite sljedeće u vezi s napadom i obranom gradova: ništa ne daje toliko nade neprijatelju da može osvojiti neku zemlju koliko znanje da nije navikla da viđa tuđina, jer, često se samo iz straha, i bez nasilja, gradovi znaju izgubiti. Stoga, kad netko napada plašljivi grad treba da se u svemu prikaže strašnim. S druge strane, tko je napadnut treba da na onu stranu gdje ga napada neprijatelj stavi jake ljude i da se ne boji njegova izgleda nego oružja, jer ako prvi neprijateljev pokušaj ne uspije, napadnuti će se ohrabriti, pa će ih neprijatelj poslije morati svladavati ratničkom snagom a ne samo dobrim glasom. Mnogim su sredstvima stari branili svoje zemlje, kao što su ratni strojevi za bacanje kamenja, drugi strojevi bacači, škorpije, samostreli na štapovima s velikim strijelama, praćke na štapu i obične praćke,304 a u isto toliko različitih strojeva su napadali, poput ovnova, kule, muskuli, streha, srpova i kornjača.305 Danas sve te strojeve zamjenjuje artiljerija, i u onog koji napada i u onog koji se brani, pa o njoj više neću govoriti. No, vratimo se našem razmatranju i pređimo na posebne napade. Valja paziti da ne zavlada glad i da se ne prenapneš napadima. Što se gladi tiče, rekli smo da se prije opsade treba dobro opskrbiti hranom. Ali, kad bi je u stara vremena zbog duge opsade ipak ponestalo, korišteni su katkad posebni načini na koji bi te opskrbili prijatelji koji te žele spasiti, pogotovu ako opkoljenim gradom protječe rijeka. Tako su učinili Rimljani kad je Hanibal opsjedao njihov dvorac Casalino, pa kako rijekom nisu mogli poslati ništa drugo, bacili su u nju mnoštvo oraha koje je opkoljenima rijeka nesmetano donijela, pa su se stanovnici Casalina njima dulje vremena hranili.306 Za vrijeme nekih opsada htjeli su poneki pokazati neprijatelju da imaju žita više nego što im treba, pa su, da bi ga doveli do očajanja što ih ne može izgladnjeti, ili bacali kruh izvan zidina, ih bi dali juncu da se najede žita i pustili da ga neprijatelj uhvati i ubije, pa da vidi kakvo je obilje u njih koje on nema.307 S druge strane, odlični su vojskovođe na razne načine izgladnjavali neprijatelja. Fabije je stanovnike Campanije pustio da posiju žito kako bi im ga ponestalo za hranu.308 Kad je Dionizije bio u pohodu na Reggio,309 poručio je protivniku da je došao s njim pregovarati, ovaj ga je neko vrijeme opskrbljivao hranom, i kad mu je potrošio žito, opkolio ga je i izgladnio. Kad je Aleksandar Veliki htio osvojiti Leukadiju,310 osvojio je sve dvorce u okolici i pustio njihove stanovnike da tamo pobjegnu, pa je onda to veliko mnoštvo ljudi izgladnio. Što se napada tiče, rekli smo da se valja čuvati prvog naleta; Rimljani su često osvajali mnoge zemlje napadnuvši ih odjednom sa svih strana, a taj su napad zvali »Aggredi urbem corona«.311 Tako je 304 Machiavelli preuzima iz Flavija Vegecija (nav. dj., IV, 22) i ofenzivno oružje koje je ondje navedeno: ballistae, onagri, scorpiones (bacač s više strijela, neka vrsta antičke kaćuše), arcuballistae, fustibali, fundae. Usp. i: Valturio, De re militari, XII. 305 Kod Flavija Vegecija (nav. dj., IV, 13): arietes (ovnovi), falces (srpovi za rušenje zidova), vinee i plutei (pomične drvene strehe iza kojih su nastupali napadači), musculi i turres (pomični zakloni). Testudines (kornjače) bili su pomični i zaštićeni ovnovi. 306 Opsada Casalina (danas Capua Nuova) jest iz 216. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 14, 2. 307 Za galske opsade Rima, 390. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 15, 1, i Tito Livije, nav. dj., V, 48. Primjer junca uzet je od Tračana, po Frontinu (nav. dj., III, 14, 5). 308 Kvint Fabije Maksim, zvani Cunctator, 215. god. pr. n. e. Vidjeti.: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 4, 1, i Tito Livije, nav. dj., XXIII, 46, 48. 309 Dionizije I Stariji krenuo je u pohod na Reggio dva puta, 393. i 391. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 4, 3, i Diodor Sicilski, Historiarum priscar, XIV, 108. 310 Machiavelli pogrešno prepisuje: umjesto Aleksandar Veliki treba stajati Aleksandar I Epirski (266—263. god. pr. n. e.). Burd smješta taj događaj između 266. i 263. god. pr. n. e. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 4, 5, i Rasprave. .., II, 31. Leukadija je danas Santa Maura. 311 »Napasti grad krunom.«

4 70

napravio Scipion kad je osvojio Novu Kartagu u Španjolskoj.312 Ako taj nalet izdržiš, teško te kasnije mogu svladati. A ako se i dogodi da neprijatelj uđe u grad provalivši zidine, stanovnici još nisu izgubljeni ako se ne pomire s tim, jer mnoge su vojske kad bi ušle u neku zemlju bile ili odbijene ili pobijene. Tome će se doskočiti ako stanovnici ostanu na povišenim mjestima i suprotstave se neprijatelju iz kuća i tornjeva.313 Oni koji bi ušli u gradove nastojali su se tome suprotstaviti na dva načina: prvo, da otvore gradska vrata tako da stanovnici sigurno mogu pobjeći, i drugo, da razglase kako će biti kažnjeni samo oni koji su naoružani, a onome tko baci oružje bit će mu oprošteno. To je olakšalo pobjedu nad mnogim gradovima. Osim toga, gradovi se lako osvajaju ako ih nepredviđeno napadneš, a to ćeš napraviti ako si daleko s vojskom, tako da se ili ne pomišlja da želiš napasti, ili da to možeš učiniti, ali to ne činiš zbog daljine. Pa ako ih onda tajno i hitro napadneš, gotovo ćeš ih uvijek pobijediti. Nerado govorim o onome što se događa u naše vrijeme, jer bi mi teško bilo govoriti o sebi i svojima, dok ne znam što bih rekao o drugima. Pa ipak, s tim u vezi ne mogu a da ne navedem primjer Cesarea Borgie, zvanog vojvoda Valentino. Kad se on našao u Noceri sa svojim ljudima i tobože krenuo da osvaja Camerino, okrenuo se prema gradu Urbinu i osvojio ga u jednom danu i bez ikakva napora,314 što bi netko drugi, za dulje vrijeme i s mnogo većim gubicima, jedva učinio. Oni koji su opkoljeni treba da se čuvaju od neprijateljevih prijevara i lukavstava, pa se ne smiju pouzdati u ono što neprijatelj stalno radi, nego im uvijek valja misliti da sprema prijevaru i da bi se to moglo okrenuti protiv njih. Kad je Domicije Kalvin bio opkolio neku zemlju, običavao je svakog dana s velikim dijelom svoje vojske kružiti oko njezinih zidina.315 Kako su stanovnici pomislili da on to vježba, smanjili su straže, a kad je Domicije to opazio, napao ih je i osvojio. Neki su vojskovođe, čuvši da opkoljenima treba da dođe pomoć, svoje vojnike prerušili u one koji su trebali doći, pa su tako ubačeni osvojili zemlju.316 Kimon Atenjanin je jedne noći zapalio hram koji se nalazio izvan zemlje, pa kad su stanovnici pošli da ga spašavaju, neprijatelj je zauzeo grad.317 Neki su pobili one koji su iz opkoljenih gradova pošli u pljačku, a svoje vojnike preobukli u njih, što im je kasnije omogućilo da se dokopaju građa.318 Stari su se vojskovođe služili mnogim načinima da maknu straže s mjesta koja su htjeli osvojiti. Kad je Scipion bio u Africi i htio osvojiti neke zamkove u kojima su Kartažani postavili straže, više se puta pravio da ih želi napasti, ali je zbog straha ne samo od toga odustajao, nego se od njih sve više udaljavao. Hanibal je tome nasjeo: da bi ga lakše pobijedio, skinuo je sve straže, a kad je Scipion to dočuo, poslao je Masinisu, svog vojskovođu, da zamkove osvoji.319 Ratujući u Skjavoniji oko jednog od glavnih gradova te zemlje koji je čuvalo mnogo ljudi, Pir je hinio da je očajan što ga ne može osvojiti i okrenuo se drugim mjestima, u koja je taj grad, da bi im pomogao, poslao svoje straže, pa ga je bilo lako svladati.320 Mnogi su trovali vodu i skretali tokove rijeka 312 Danas Kartagina, osvojena je 210. god. pr. n. e. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXVI, 42-43; Polibije, X, 12; Rasprave. . II, 32.

313 Usp.: Flavije Vegecije, nav. dj., IV, 25. 314 U lipnju 1502. godine. Vidjeti: Guicciardini, Storia d’Italia, V, 3. 315 Gnej Domicije Kalvin Maksim, prvi plebejac koji je izabran za cenzora, 280. god. pr. n. e. Riječ je o opsadi Lune, na rijeci Magri, između Etrurije i Ligurije. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 2, 1. 316 Spartanski vojskovođa Arkadij u vrijeme opsade mesenijske prijestolnice, ali Frontin ne navodi u vrijeme kojega spartansko-mesenijskog rata (isto, III, 2,4). 317 Kimon Atenjanin (510-449. god. pr. n. e), atenski general i Milcijadov sin, zapalio je Dijanin hram u jednom karijskom gradu u Maloj Aziji. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 2, 5. 318 S. Julije Frontin navodi primjer Antioha koji je u Kapadociji opsjedao dvorac.Svend (nav. dj., III, 2, 9). 319 202. god. pr. n. e. Numidijski kralj Masinisa (238-148. god. pr. n. e.) bio je saveznik Rimljana. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 6, 1. 320 Epirski kralj Pir u ratu protiv Ilira. Vidjeti: S. Julije Frontin,-nav. dj., III, 6, 3.

471

da osvoje zemlje, pa ipak to ne bi uspjeli. Opkoljeni će se također lako predati ako se zaplaše nekom pobjedom ili pomoći koja dolazi neprijatelju. Stari su vojskovođe nastojali osvojiti zemlje na prijevaru i tako što bi potkupili nekog stanovnika, a potkupljivali su na razne načine. Poneko bi poslao nekog svoga koji bi kao bjegunac stekao ugled i povjerenje neprijatelja, te to iskoristio za sebe. Neki su tako doznali kako su raspoređene protivnikove straže i, znajući to, osvojili zemlju. Neki bi pomoću kola i nekakvih balvana onemogućili da se zatvore vrata grada, a to bi neprijatelju olakšalo ulazak. Hanibal je jednog čovjeka nagovorio da mu omogući osvojiti neki rimski dvorac tako da noću ode u lov, jer se po danu boji neprijatelja, a kad se vrati s ulovom da uvede sa sobom njegove ljude, koji će mu, kad pobiju stražu, otvoriti vrata.321 One koje opsjedaš možeš prevariti i tako da ih udaljiš s mjesta koje brane - tobože se dadeš u bijeg kad te napadnu, a oni krenu za tobom. Mnogi su, a među njima je bio i Hanibal, dopustili da im neprijatelj napadne logor kako bi ga potom opkolili i oduzeli mu njegov grad. Može se protivnik prevariti i tako što će se hiniti odlazak, to je uradio Formion Atenjanin:322 nakon što je opljačkao zemlju Kalkiđana, primio je njihove poslanike, uvjerio ih da mogu biti bezbrižni, dao im lijepa obećanja, to ih je učinilo neopreznima i uskoro su stradali od Formionove ruke. Opkoljeni treba da se čuvaju ljudi u koje sumnjaju, ponekad se to čini nagradom a ponekad kaznom. Marcel je znao da Lucije Bancije Nolan pomaže Hanibalu, pa je dobro i lijepo s njim postupio, od neprijatelja postao mu je najvećim prijateljem.323 Opkoljeni moraju bolje paziti na straže kad se neprijatelj udaljio nego kad je u blizini, i treba da bolje paze na ona mjesta na kojima se neprijatelj ne očekuje, jer mnoge su zemlje izgubljene zato što ih je neprijatelj napao sa strane s koje se napadnuti nisu nadali. A te prijevare uspijevaju iz dva razloga: ili zato što je položaj teško osvojiv i misli se da se do njega ne može dospjeti, ili zato što se neprijatelj poslužio vještinom te se na jednoj strani oglasio lažnim zveckanjem oružja, a s druge vrlo tiho napao. Stoga opkoljeni treba da jako paze na to, u svako doba, napose noću, kad treba da postavljaju jake straže na zidine, i to ne samo ljude, nego i pse, oštre i hitre, koji će njuhom osjetiti neprijatelja i lavežom ga otkriti. Pored pasa, i guske su spasile jedan grad, a dogodilo se to Rimljanima kad su Francuzi opsjedali Kapitolij.324 Da bi vidio da li straže bdiju kad su Atenu opkolili Spartanci, Alkibijad je noću podizao baklju, a naredio je da to učine i sve straže, te kažnjavao one koji je ne bi podigli.325 Ifikrat Atenjanin je ubio stražara koji je spavao, a potom je rekao da ga je ostavio kako ga je našao.326 Opkoljeni su na razne načine pokušavali obavijestiti svoje prijatelje o svojoj nevolji, a da ne bi slali glasnike s porukama, pisali su šifrirana pisma i skrivali ih na razne načine; šifre su slagali po svojoj volji, a pisma skrivali na različite načine. Neki su ispisivali unutarnju stranu korica mača, neki su pisma stavljali u tijesto koje bi se potom ispeklo u kruh, koji bi dali kao hranu onom koji bi ih nosio.327 Neki su ih stavljali na najskrovitija mjesta na tijelu. Neki su ih stavljali u ogrlicu psa koji je išao s onim tko ih nosi. Neki su u pismu pisali obične stvari, a između redaka pisali 321 Riječ je o opsadi Tarenta, 212. god. pr. n. e., kojim je zapovijedao M. Livije Salinator, a izdajica se zvao Kononej. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 3, 6. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXV, 8-9. 322 Atenski strateg Formion opustošio je poluotok Kalkidiku 432. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 11, 1. 323 Pretor Marko Klaudije Marcel (270-208. god. pr. n. e.) obranio je Nolu od Hanibala 216. god. pr. n. e., nakon poraza kod Kome. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 16. 1. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 14—16. 324 390. god. pr. n. e.; vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., IV, 26. 325 Alkibijad 450^104. god. pr. n. e., političar i atenski general. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 12, 2. 326 Ifikrat (415-354. god. pr. n. e.), atenski general. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 12, I. 327 Time se služio i sam Machiavelli. Usp. Machiavellijevu diplomatsku depešu u vrijeme misije u Trento, 8. lipnja 1508. O šifriranim porukama vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, cijelo 13. poglavlje pod naslovom De emittendo et recipietido nuntio.

472

nevidljivom tekućinom; kad se pismo smoči i zagrije, slova se pokažu. Time su se vrlo prepredeno služili i u naše -vrijeme: kad bi netko htio dojaviti neke tajne svojim prijateljima koji su živjeli u nekoj drugoj zemlji, a ne bi imao povjerenja u glasnike, slao je uobičajeno napisana saopćenja, a tajne ispisane između redova, kao što sam ranije rekao. Saopćenja su bila vješana na vratima hramova, tako da su oni koji su znali te znakove mogli dešifrirati i pročitati. To je veoma oprezan način, jer onaj koji ih nosi može biti prevaren, a ovako je izvan svake opasnosti. Postoji mnogo drugih, a svatko može za se izmisliti i pronaći najbolji. Ali, lakše je slati pisma onima koji su opkoljeni nego iz opkoljenog grada prijateljima koji su vani, jer se takva pisma mogu slati samo po nekom koji će kao tobožnji bjegunac izići iz grada, a to je nesigurno i opasno ako je neprijatelj imalo oprezan. Oni koji šalju vijesti unutra mogu onog koji ih nosi poslati s različitim izgovorima na zaposjednuto područje i, kad budu imali povoljnu priliku, ubaciti ga u grad. Ali, pređimo sada na ovdašnja osvajanja; velim, ako ti se dogodi da si pobijeđen u svom gradu koji nema jaraka iznutra, što smo malo prije pokazali, i ako nećeš da neprijatelj uđe kroz rupe u zidu koji je probila artiljerija (jer, ne možeš spriječiti neprijatelja da probije zid) treba da, dok artiljerija tuče, iskopaš jarak s unutrašnje strane pogođenog zida širok bar trideset lakata, i da od sve zemlje koju izbaciš napraviš nasip, tako da jarak bude što dublji, a dobro je da se požuriš, tako da, kad zid padne, jarak bude dubok bar pet ili šest lakata. Dok se taj jarak kopa, potrebno ga je sa svake strane zatvoriti lagumom. Ako je zid tako jak da imaš vremena napraviti i jarak i lagum, taj će dio grada postati najsigurniji, jer će ta zaštita biti nalik prije rečenim unutrašnjim jarcima. Ali, ako je zid slab i nemaš vremena, onda treba da pokažeš svoju okretnost i suprotstaviš se neprijatelju s naoružanim ljudima i svim tvojim snagama. Na prvi su se način branili stanovnici Pise kad ste vi protiv njih ratovali,328 a to su mogli učiniti zato što su im zidine bile jake, pa su imali vremena, a tlo je bilo meko i veoma pogodno za podizanje nasipa i gradnju zaklona. Da nisu imali te pogodnosti, ne bi im bilo pomoći. Stoga je uvijek mudro unaprijed se osigurati, napraviti jarke unutar grada i svuda unaokolo, kao što smo upravo rekli, jer se u tom slučaju, kad imaš napravljene zaklone, mirno i sigurno može sačekati neprijatelj. Stari su često zaposjedali gradove podzemnim tunelima, i to na dva načina: ili bi tajno iskopali podzemni hodnik sve do grada i tuda ulazili (tako su Rimljani osvojili grad Veji), ili bi tunelima potkopali zid i srušili ga.329 Posljednji je način danas bolji, zbog toga su gradovi na uzvisinama slabiji, lakše se mogu potkopati, a još ako se u tunele stavi onog praha koji se u času zapali, ne samo da će se srušiti zid, nego će se otvoriti planine i tvrđave će se raspasti na nekoliko dijelova. Tome će se doskočiti tako što će se utvrda graditi u ravnici, iskopat će se jarak koji će opasavati tvoj grad i biti tako dubok da neprijatelj neće moći kopati pod njim, jer će naići na vodu, koja je jedina neprijateljica tih tunela. A ako je mjesto koje braniš na brežuljku, moraš unutar svojih zidina iskopati duboke bunare koji će biti odušci tunelima što ti ih neprijatelj može iskopati. Osim toga, možeš i ti kopati, u suprotnom smjeru, kad vidiš odakle on kopa; tako ćeš ga lako spriječiti, ali ako je neprijatelj oprezan, teško ćeš ga otkriti. Onaj koji je opkoljen treba da najprije pazi da na njega ne navale u vrijeme predaha, na primjer, nakon bitke u vrijeme izmjene straže, ujutro kad sviće i navečer kad noć smjenjuje dan, te napose u vrijeme jela, jer upravo su u to vrijeme mnoge zemlje bile osvojene i mnoge vojske pobijeđene. Zato se sa svih strana valja stalno dobro čuvati, a velik dio vojske treba uvijek biti naoružan. Moram vam reći 328 Fjrent;inci su uzalud jurišali na Pisu 6. rujna 1505, na bastione između Santa Croce i San Michele. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d’Italia, VI; E. Ricotti, Storia delle compagnie di ventura, III knj. 329 Diktator Marko Furije Kamil osvojio je etrurski grad Veji na juriš, 396. god. pr. n. e. Vidjeti: Flavije Vegecije, nav. dj., IV, 24, i Tito Livije, nav. dj., V, 7-22.

473

kako je teškoća prilikom obrane grada ili logora u tome što moraš razjediniti sve snage, jer, ako te neprijatelj može kad si na okupu napasti s bilo koje strane, treba da paziš na sva mjesta, zato što će te on napasti svim snagama, a ti ćeš se braniti samo dijelom svojih snaga. Onaj koji je opkoljen može biti posve svladan, a onaj koji napada izvana biva samo odbijen, ali su mnogi koji su bili opkoljeni ili u logoru, ili na svojoj zemlji, premda su bili slabiji, sa svim svojim ljudima izišli van i nadjačali neprijatelja. To je napravio Marcel u Noli, a i Cezar u Galiji330 kad mu je golem broj Gala napao logore; kad je vidio da ih neće moći obraniti zato što će svoje snage morati podijeliti na više strana, a nije mogao žestoko navaliti na neprijatelja jer je bio u ograđenom prostoru, otvorio je logor na jednoj strani i sa svim se silama tuda okomio na neprijatelja tako žestoko i srčano da ga je nadjačao i pobijedio. I upornost onih koji su opkoljeni često baca u očaj i strah one koji su ih opkolili. Kad se Pompej suprotstavio Cezaru,331 čija je vojska gladovala, Cezar je poslao Pompeju svog kruha, a kad je Pompej vidio da je spravljen od trava, zapovjedio je da se ne pokaže vojnicima, jer bi se mogli prestrašiti vidjevši kakav im je protivnik. Najviše je časti Rimljanima u ratu s Hanibalom donijela njihova upornost, jer nikad nisu zatražili primirje, ni kad im fortuna nije bila nimalo sklona, niti su kada pokazali da se plaše. Naprotiv, kad je Hanibal došao u blizinu Rima, polja na kojima su bili njegovi logori bila su skuplje prodavana nego što je bilo uobičajeno, a u svojim su pothvatima bili vrlo tvrdoglavi, pa ni kad je trebalo braniti Rim nisu htjeli prekinuti opsadu Capue koju su bili zaposjeli u vrijeme kad je i Rim bio opkoljen.332 Znam da sam vam rekao mnogo toga što ste i sami mogli doznati i naučiti, ali učinio sam to, kao što sam vam danas rekao, da bih vam bolje pokazao obilježje te vještine i da bih zadovoljio one, ako ih ima, koji nisu kao vi bili u prilici da to doznaju. Čini mi se da mi više ne ostaje drugo doli da vam kažem neka opća pravila koja su vam dobro poznata.333 Ono što koristi neprijatelju, tebi šteti, a ono što koristi tebi, šteti neprijatelju. Onaj koji u ratu bude pomnije pratio planove neprijatelja i koji bude uložio više napora u vježbanju svoje vojske, zapast će u manje opasnosti i više će se moći nadati pobjedi. Nemoj nikad voditi svoje vojnike u boj ako ih prije toga nisi ohrabrio i vidio da nisu prestrašeni i da su postrojeni, te nemoj nikad ići u pohod ako ne vidiš da se nadaju pobjedi. Bolje je pobijediti neprijatelja glađu nego mačem, jer je u njezinoj pobjedi mnogo moćnija fortuna od vrline. Najbolji je način ratovanja onaj koji je nepoznat neprijatelju sve dok ga ti ne provedeš u djelo. Znati uočiti i iskoristiti priliku u ratu vrijedi više od bilo koje druge stvari. Priroda rađa malo smionih ljudi, vještina i vježba stvaraju ih mnogo. Disciplina može u ratu više od žestine. Kad neki s neprijateljske strane pređu u tvoju službu, i ako su vjerni, bit će to uvijek velika dobit, jer snaga neprijatelja slabi više gubitkom tih bjegunaca, nego onih koji su pobijeni, premda je ime bjegunaca novim prijateljima sumnjivo, a starima mrsko. Bolje je, kad se raspoređuje vojska za bitku, sačuvati iza prve fronte više pomoći, nego raštrkati svoje vojnike samo da fronta bude veća. 330 Međutim, to nije učinio Cezar, već njegov legat u Galiji, Servije Sulpicije Galba, 57. god. pr. n. e. Usp.: G. Julije Cezar, D e Bello Gallico, III, 2-6. 331 Vidjeti: G. Trankvil Svetonije, Divus Julius, 68. 332 211. god. pr. n. e. Vidjeti: S. Julije Frontin, nav. dj., III, 18, 2, i Tito Livije, nav. dj., XXVI, 11. 333 Riječ je o slobodnoj obradi Vegecija, 26. poglavlja III knjige, pod naslovom Regulae bellorum generales.

474

Teško je pobijediti onog koji zna kakve su mu snage i kakve su snage neprijatelja. Više ti vrijedi vrlina nego broj vojnika, a ponekad više položaj nego vrlina. Novi i neočekivani događaji iznenađuju vojske, dok za obične i polagane malo haju, stoga ćeš svoju vojsku povesti da u malim čarkama upozna i vidi novog neprijatelja prije no što s njim zametneš boj. Onaj koji u neredu slijedi neprijatelja kad ovaj izgubi, ne želi drugo nego da od pobjednika postane poraženi. Onaj koji ne priprema zalihe nužne za život bit će pobijeđen bez mača. Onaj koji se više oslanja na konjicu nego na pješadiju, ili više na pješadiju nego na konjicu, treba da to uskladi s terenom. Ako želiš vidjeti da li je danju neki špijun ušao među tvoje vojnike, naredi da svi odu u svoje logore. Promijeni način borbe ako primijetiš da ga je neprijatelj predvidio. Posavjetuj se s mnogima o onome što ti valja činiti, a o onome što ćeš zaista učiniti razgovaraj s malo ljudi. Dok su vojnici utaboreni drže se strahom i kaznom, a kad se povedu u rat, nadom i nagradom. Dobri vojskovođe nikad ne idu u bitku ako ih nije pritisnula nužda ili ako za to nemaju priliku. Radi tako da tvoji neprijatelji ne znaju kako želiš postrojiti vojsku za bitku, a kako god je postrojiš, neka prve čete mogu preći u druge i treće. U bici uvijek upotrebljavaj jedinicu samo za ono za što si odredio, ako ne želiš stvoriti zbrku. Pretrpljenim nezgodama teško se nađe lijeka, a onima na koje se pomišljalo - lako. Ljudi, oružje, novac i kruh su snaga rata, no važniji su ljudi i oružje, jer ljudi i oružje će naći novac i kruh, a kruh i novac neće naći ljude i oružje. Da bude bogat i razoružan nagrada je siromašnom vojniku. Nauči svoje vojnike da preziru lagodan život i raskošnu odjeću. To je bilo ono općenito na što sam vas htio podsjetiti, a znam da je u cijelom ovom mom razmatranju moglo biti riječi i o drugim stvarima, kao na primjer: kako su i na koliko načina stari postrojavali čete, kako su se oblačili i vježbali u mnogim drugim stvarima, čemu bi se mogle dodati pojedinosti za koje sam smatrao da ih nije nužno spominjati zbog toga što ih i sami možete vidjeti, a i zato što nisam kanio da vam pokažem kako je bila napravljena stara vojska, nego kako bi se u današnje vrijeme mogla postrojiti vojska koja bi po svojoj vrlini nadmašivala ovu koja jest. Stoga sam smatrao da o starim stvarima trebam reći samo toliko koliko je kao uvod nužno. Također znam da je trebalo da budem opširniji kad sam govorio o konjaničkoj vojsci, i da sam potom trebao govoriti o pomorskom ratu,334 jer onaj koji razlikuje rodove vojske, zna da su danas vježbe jednako potrebne i na moru i na kopnu, za pješake i za konjanike. O vježbama na moru ne bih se usudio govoriti, jer o tome nemam nikakvih znanja, pa bih to prepustio Đenovljanima i Mlečanima, koji su pomoću proučavanja tih vježbi nekoć učinili velike stvari. Sto se konjice tiče, ništa ne bih dodavao onome što sam prije rekao, jer je to, kao što rekoh, najmanje razuzdan dio vojske. Osim toga, ako je dobro raspoređena pješadija, a to je žila kucavica vojske, nužno je i konjica dobra. Jedino bih podsjetio onog koji u svojoj zemlji raspoređuje vojsku i popunjava je 334 Obaveza da se na kraju govori o pomorskom ratu izlazi iz poštovanja Vegecijeve strukture traktata, koji time upravo završava (IV knjiga, 31. poglavlje, s naslovom Praecepta belli navališ). Taj uzor slijedi i Valturio u svojoj De re militari, etc, XI knj.

475

konjicom, da prethodno učini dvije stvari: prvo, da po okolici rasporedi kobile dobre rase i da svoje ljude navikne da prekupljuju ždrebad, što u vašim krajevima rade s teladi i mazgama, i drugo, kako bi prekupci našli kupca, zabranio bih držati mazgu svakome koji nema konja, tako da onaj koji želi držati samo jednu jahaću životinju ima konja, i još, da se smije obući u sukno samo onaj koji ima konja. Kad bi neki vladar u naše vrijeme tako odredio mislim da bi vrlo brzo u svojoj zemlji imao odličnu konjicu. Što se drugih stvari u vezi s konjima tiče, pozivam se na ono što sam vam rekao danas i na ono što je uobičajeno. Da li biste još možda htjeli čuti kakav treba da bude vojskovođa? Na to ću vam vrlo kratko odgovoriti, jer bih odabrao čovjeka koji bi znao činiti sve ono o čemu smo danas raspravljali, a to još ne bi bilo dovoljno kad on to sam sve ne bi znao iznaći, jer nitko bez iznalaženja nikad nije bio velik u svom zanimanju, pa ako ti je iznalaženje na čast u drugim stvarima, u ovoj ti je još više. Tako se može vidjeti kako su pisci slavili svaki pronalazak, makar bio i malen, pa su tako hvalili Aleksandra Velikog koji, da bi krenuo u što većoj tajnosti, nije davao znak trubljom nego šeširom koji se nalazio na koplju.335 Hvale ga i zato što je svoje vojnike naučio da, kad se pograbe s neprijateljem, kleknu na lijevo koljeno kako bi što lakše podnijeli njegov nalet, a kad je tako pobijedio, doživio je još veću slavu, i svi kipovi koji su se dizali njemu u čast bili su u tom stavu. No, kako je vrijeme da završimo ovo razmatranje, želim se vratiti svojoj nakani, čime ću djelomice izbjeći kaznu koja se običava odmjeriti u ovoj zemlji onima koji joj se ne vrate. Ako se dobro sjećate, vi ste mi, Cosimo, rekli336 da ne možete razumjeti kako to da ja, koji s jedne strane veličam starinu i kudim one koji je u važnim stvarima ne oponašaju, nisam tu istu starinu u ratnim stvarima, u kojima sam sudjelovao, oponašao; na to sam vam odgovorio da ljudi koji nešto žele učiniti treba da se najprije pripreme tako da to učiniti znaju, kako bi to i učinili kad se za to pruži prilika. Da li bih ja ili ne bih znao rasporediti vojsku onako kako su to činili stari, želim da prosudite vi koji ste me tako dugo slušali kako o tome raspravljam; mogli ste vidjeti koliko sam vremena potrošio misleći na to, a možete i zamisliti kolika mi je želja da to i ostvarim. A da li sam to mogao provesti u djelo, ili da li sam ikad za to imao priliku, lako možete pretpostaviti. No, da biste se u to još više uvjerili i da bih se opravdao, želim navesti i razloge tomu, pa ću vam tako djelomice pokazati ono što sam obećao, a to su teškoće i lakoća s kojom se to danas može učiniti. Stoga kažem da je danas najlakše rasporediti vojsku onako kako su to činili stari, ali to vrijedi samo za vladare koji mogu okupiti petnaest ili dvadeset tisuća mladića, svojih podanika. S druge strane, ništa nije teže onima koji nemaju tu mogućnost. A da biste to bolje shvatili, morate znati da se vojskovođe slave zbog dva razloga. Prvi su oni vojskovođe koji su s dobro uređenom vojskom zbog njezine prirodne discipline učinili velike pothvate, a takav je bio najveći dio rimskih građana i drugi koji su vodili vojske, a jedino su ih trebali održavati mirnima i sigurno voditi. Drugi su vojskovođe koji nisu samo morali nadjačati neprijatelja, nego su prije toga morali skupiti dobru vojsku i dobro je postrojiti, a oni nesumnjivo zaslužuju veće pohvale nego oni koji su dobro vodili stare i dobre vojske. Takvi su bili Pelopida i Epaminonda, Tul Hostilije, Filip Makedonski, Aleksandrov otac, Kir, kralj Perzijanaca, Grakho Rimljanin.337 Svi su oni najprije morali skupiti dobru vojsku, a potom se s njom boriti. To su mogli učiniti zbog svoje 335 Burd zaključuje da je izvor te informacije odlomak Kvinta Kurcija Rufa, Vita Alexandri Magni, V knj., 2. pogl., ali ne baš korektno prepisan. »Uostalom«, konstatira Burd, »ono što kaže Machiavelli uvijek je pogrešno.« Sic! 336 U I knjizi. 337 Tiberije Sempronije Grakho, konzul 215. god. pr. n. e., za drugoga punskog rata više je puta porazio Kartažane. Oslobodio je robove koji su bili mobilizirani u njegovim legijama. Ubijen je 213. godine iz zasjede, pošto je porazio Hanona Kartažanina kod Beneventa.

476

mudrosti i zato što su im podanici bili takvi da su ih mogli naučiti ratnoj vještini. Nikad netko od njih, ma koliko da je imao najboljih odlika, ne bi u nekoj tuđoj provinciji, s pokvarenim ljudima koji nimalo nisu navikli na vojničku poslušnost, uspio učiniti ma što vrijedno. Stoga u Italiji nije dovoljno znati voditi već gotovu vojsku, nego je najprije valja znati sastaviti, a potom joj i zapovijedati. To treba da učine oni vladari koji, jer imaju veliku državu i mnogo podanika, imaju za to prilike. Ja ne mogu biti jedan od njih zato što nikad nisam zapovijedao, a mogu zapovijedati samo stranim vojskama i ljudima koji su potčinjeni drugom, a ne meni. A da li je ili nije u takve vojske moguće uvesti nešto od onog o čemu sam danas raspravljao, ostavljam vama da prosudite. Kako bih mogao prisiliti jednog današnjeg vojnika da nosi više oružja nego što je običaj, te osim oružja i hranu za dva ili tri dana i motiku? Kako bih ga mogao navesti da kopa i privoliti da svaki dan provede mnoge sate pod oružjem i vježba, e da bih ga u pravom boju mogao iskoristiti? Kako bih ga odvikao od igara, prostota, psovki, drskosti što ih svaki dan čini? Kad bi postali tako disciplinirani i puni poslušnosti i poštovanja da stablo puno jabuka koje bi se našlo nasred logora ostave nedirnuto, a možemo pročitati da se tako što u starim vojskama338 često događalo? Sto da im obećam pa da me s poštovanjem ljube ili me se boje, ako, kad završi rat, više nemaju što da dijele sa mnom? Čega da ih naučim da se srame, kad su rođeni i odgojeni bez srama? Zbog čega da me poštuju kad me i ne poznaju? Kojim Bogom ili svecima treba da mi se zakunu? Onim koje obožavaju, ili onim koje psuju? Da nekog poštuju, nije mi poznato, ali dobro znam da ih psuju sve. Kako da vjerujem da će ispuniti obećanja što su ih dali onima koje neprestano preziru? Kako oni koji ne štuju Boga mogu imati poštovanja prema ljudima? Koji bi dobar primjer u tome valjalo slijediti? Kad biste mi rekli da su Švicarci i Španjolci dobri, povjerio bih vam da su mnogo bolji od Talijana, ali ako budete zapamtili moje razmatranje i način na koji rade jedni i drugi, vidjet ćete da im nedostaje mnogo toga da dostignu savršenstvo starih. Švicarci su dobri vojnici zbog svog prirodnog običaja, koji je plod onog o čemu sam vam danas govorio,339 a Španjolci zbog nužde jer, postali su tako dobri zato što se bore u stranoj zemlji i što im se čini da su prisiljeni ili da poginu ili pobijede, a misle da ne mogu pobjeći. No, ta je dobra strana uvelike nedostatna, jer u njoj je dobro samo to što su navikli da neprijatelja dočekaju na vrh pike ili mača. Onom što im nedostaje nitko ih ne bi mogao naučiti, osobito ako ne govori njihovim jezikom. Nego, vratimo se Talijanima koji, zato što nisu imali mudrih vladara, nisu preuzeli nikakav dobar običaj, a kako se nisu našli u nuždi u kakvu su zapali Španjolci, nisu to učinili sami, tako da su ostali kao ruglo na svijetu. Narodi za to nisu krivi, nego njihovi vladari,340 koji su zbog toga i kažnjeni, te su s pravom morali trpjeti zbog svoje gluposti sramotno izgubivši svoje države,341 i to bez ikakva časnog izuzetka. Želite li se uvjeriti da je to što govorim istina? Pomislite koliko je ratova vođeno u Italiji od dolaska kralja Karla do danas,342 a ratovi obično ljude čine ratobornima i cijenjenima. Premda su to bili veliki i uznositi ratovi, doveli su samo do toga da su im saveznici i vođe izgubili ugled. Odatle proizlazi da tadašnja uređenja nisu bila, a ni danas nisu dobra, a nova nitko nije znao nametnuti. Nemojte misliti da će se 338 Ovaj primjer Machiavelli uzima iz Frontina (nav. dj., IV, 3, 13), a riječ je o vojnicima Marka Emilija Skaura, rimskog konzula 639. god. pr. n. e., autora Lex sumptuariae. 339 Usp. I knjigu i Rasprave. .., I, 12. i 55, gdje se uzdižu Švicarci i Germani zbog svojih »građanskih i vojničkih vrlina«. 340 Cijelu tiradu o iskvarenosti običaja i nepoštenju ljudi tog doba Machiavelli osniva na teoriji posebne odgovornosti vladara, o čemu govori i u Raspravama..., III, 29. poglavlje, s naslovom Grijesi naroda potječu od vladara.

341 Usp.: Vladar, XXIV. 342 Ekspedicija francuskog kralja Karla VIII u Italiju, 1494. godine.

477

1

talijansko oružje poštovati kako drukčije nego što sam pokazao, a dostojnim poštova­ nja trebaju ga učiniti oni koji u Italiji imaju velike države, jer dobri se vojnici mogu napraviti od jednostavnih, priprostih, svojih ljudi, a ne od zlih, loše odgojenih i tuđina. Dobar kipar zna da ne može napraviti lijep kip od loše načetog komada mramora, bolje če to učiniti od netaknutog. Naši su talijanski vladari mislili, prije no što su doživjeli udarce u ratovima s one strane Alpa, da je za vladara dovoljno da za stolom znade smisliti kakav mudar odgovor, napisati lijepo pismo i u izrekama i razgovoru pokazati oštroumnost i domišljatost, smisliti prijevaru, okititi se dragim kamenjem i zlatom, spavati u većem sjaju od ostalih, posjedovati mnoge luksuzne stvari, biti škrt i ohol spram potčinjenih, trunuti u neradu, dodjeljivati vojne činove milošću, prezreti neki dobar put koji im je netko pokazao, htjeti da njihove riječi budu smatrane za proračunske odgovore, a bijednici kakvi su bili nisu zamjećivali da se spremaju da postanu plijen svakome tko ih bude napao. Zbog toga ih je tisuću četiri stotine devedesetčetvrte uhvatio veliki strah, počeli su iznenada bježati i čudom su doživljavali poraze, tako da su tri vrlo moćne države u Italiji više puta pustošene i poražene.343 Ali, najgore je to što i ovi koji su ostali čine iste greške i žive bez ikakva reda, ne misleći na to kako su oni koji su u starini htjeli vladati državom radili i druge navodili da rade sve ono o čemu sam raspravljao, i da je svrha njihova nauka bila da se tijelo pripravi na nedaće, a duh da se ne plaši opasnosti. Zbog toga su Cezar, Aleksandar i svi oni odlični ljudi i vladari bili prvi među svojim borcima, išli su naoružani i pješice, a kad bi izgubili državu htjeli su i život izgubiti, pa su tako živjeli i umirali časno. A ako se u njih, ili u nekima od njih, mogla osuditi pretjerana želja za vladanjem, nikad se u njih neće moći osuditi nikakva mekušnost, niti bilo što drugo što ljude čini nježnima i neratobornima. Da su ti vladari to pročitali i u to povjerovali, svakako bi promijenili način života, a fortuna ne bi okrenula leđa njihovim pokrajinama. A kako ste se na početku ovog našeg razmatranja žalili na vaš poredak,344 kažem vam: ako ste vojsku uredili onako kako sam izložio, a to se nije pokazalo dobrim, onda doista možete žaliti, no ako raspored i vježbe nisu onakve kako sam rekao, onda vojska može žaliti zbog vas, jer ste napravili jalovu, nesavršenu stvar. Započeli su bili tako uređivati vojsku Mlečani i vojvoda od Ferrare,345 ali nisu nastavili; učinili su greške vođe, a ne njihovi ljudi. A ja vam tvrdim: tko prvi od onih što danas vladaju državama u Italiji krene tim putem, bit će prije nego svi ostali vladar ove zemlje. Njegovoj će se državi dogoditi isto što i makedonskom kraljevstvu koje je pod vlašću Filipa,346 koji je naučio kako se uređuje vojska od Epaminonde Tebanca, postalo pomoću takvog poretka i vježbi, dok je ostala Grčka bila u dokolici i prihvaćala se glume u komedijama,347 tako jako da ju je za nekoliko godina cijelu moglo osvojiti, a Filipovu je sinu to bio temelj na kojem je postao vladar cijelog svijeta. Onaj, dakle, koji prezire ove misli, a vladar je, prezire i svoju kneževinu; a ako je građanin, svoj grad. A ja se tužim na prirodu: ili nije trebala dopustiti da sve ovo spoznam, ili mi je trebala dati mogućnost da to mogu izvršiti. I danas, kako sam star, ne mislim da ću za to ikada imati prilike, pa sam zbog toga prema vama bio tako širokogrudan, vi ste mladi i spremni, pa ćete, kad za to bude kucnuo čas —ako vam se ono što sam rekao sviđa - moći pružiti pomoć i savjet za dobro vaših vladara. Ne bih 343 Milano, Napulj i Firenca. 344 Misli na Ordinarnu fiorentinu iz 1506, o čemu govori u I knjizi. 345 Machiavelli ovdje misli na pokušaje regrutiranja (tzv.- cemide ), što su pokušali izvesti Mlečani 1509. godine i vojvoda Ferrare Ercole d’Este 1479. godine. 346 Filip II, 382-336. god. pr. n. e., otac Aleksandra Velikog, koji je udario temelj makedonskoj vojnoj moći, proveo reorganizaciju i uveo falange. Vidjeti: Plutarh, Pelopida, XXVI. 347 Aludira na uspjeh Aristofanovih i Menandrovih komedija.

478

želio da se toga uplašite ili od toga odustanete, jer ova se zemlja čini kao da je rođena za to da u njoj uskrsnu mrtve stvari, a to se vidjelo u pjesništvu, slikarstvu i kiparstvu. No, što se mene tiče, kako sam već zašao u godine, više se u to ne uzdam. Zaista, da mi je fortuna nekoć udijelila državu kolika je potrebna za takav jedan pothvat, mislim da bih za vrlo kratko vrijeme svijetu pokazao koliko vrijede stari običaji, pa bih je nesumnjivo ili slavno proširio, ili bez sramote izgubio.

479

DIPLOMATSKA IZVJEŠĆA

Prevela SMILJKA MALINAR

POSLANSTVO KOD VOJVODE VALENTINA M A C H IA V ELLI DESETO RICI, 7. listopada 1502. Magnifici et excelsi Domini, domini mei singularissimi!1 Kako odlazeći odavde nisam bio baš dobro opremljen za jahanje, a činilo mi se da moja zadaća traži brzinu, popeh se u Scarperiji u poštansku kočiju, te sam tako, ne gubeći vrijeme, putovao do ove postaje,2 kamo stigoh danas u osamnaest sati. Izidoh odmah, još u jahaćem odijelu - jer sam konje i sluge ostavio za sobom - pred Njegovu preuzvišenost koji me ljubazno primi.3 Ja mu predah akreditivna pisma i iznesoh mu razlog svog dolaska. Počeo sam zahvaljujući mu zbog vraćanja tkanina,4 zatim progo­ vorili o odmetništvu orsinijevaca, o njihovu saboru i o njihovim pristašama i kako su vješto pokušavali da steknu prijateljstvo Vaših gospodstava, te o tome kakvo je Vaše 1 Veličanstvena i uzvišena gospodo, osobiti moji gospodari! Poslanstvo kod vojvode Valentina je već deseta Machiavellijeva misija za račun Firentinske republike. Prethode joj, među ostalima, u literaturi poznata ali manje važna misija kod Caterine Sforze-Riario, 1499, i poslanstvo kod francuskog kralja Luja XII, 1500. godine. Machiavelli je već iskusan pregovarač, ali njegov status sekretara, a ne člana nekog izvršnog političkog tijela, uvjetuje njegova ovlaštenja: on nije ambasador, već mnogo skromniji »mandatar«, a njegovi su prerogativi strogo ograničeni uputama koje mu po glasnicima šalje Sinjorija. Cesare Borgia, vojvoda Valentinoisa i sin pape Aleksandra VI, pokušao je, zastupajući interese Papinske države, stvoriti svoju državu osvajajući male gradove-države u Romanji. Firenca i Venecija se osjećaju ugrožene i svaka nastoji odvratiti vojvodu Valentina, koji uživa podršku Luja XII, od svojih teritorija. Valentinova vojska često upada na firentinske posjede i harači po njima. U lipnju 1502. izbija pobuna protiv Firence u Arezzu i u selima Valdichiane. Valentinov kondotjer upada u Arezzo i osvaja ga, izazvavši diplomatski incident. Valentino negira da je to učinjeno s njegovim znanjem, ali istodobno podržava Piera Medicija u njegovim pokušajima da se vrati na vlast u Firencu. Machiavelli i biskup Volterre Francesco Soderini (1453-1524) poslani su kod Borgie da bi protestirali zbog povrede firentinskog teritorija. Prvi susret s Borgiom ostavlja dubok dojam na Machiavellija i on piše 26. lipnja: »Ovaj gospodin je vrlo sjajan i veličanstven, i u oružju toliko srčan da nema tako velike stvari koja mu se ne bi činila lakom, radi slave i osnutka svoje države nikad sene odmara niti poznaje napora ni opasnosti: prije stiže na mjesto nego što se može prozreti kuda je naumio; vole ga njegovi vojnici; skupio je najbolje ljude Italije, i to ga čini pobjednikom i izvanrednom ličnosti, a k tome ga prati stalna sreća.« Taj motiv sreće bit će stalno prisutan u VII poglavlju Vladara, koje je posvećeno vojvodi Valentinu. 2 Imola. 3 U tu drugu misiju kod Borgie Machiavelli je poslan sam. Situacija je sada promijenjena, jer su se u međuvremenu same Valentinove vojskovođe okrenule protiv njega i zajedno s vladarima nekih manjih gradova sklopili sporazum protiv njega. Vidjeti bilješke uz tekst Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija... Valentino sada traži pomoć Firence. Prvi put Soderini i Machiavelli nisu odmah pušteni k vojvodi, jer su bili »fuora di abito« (nisu bili primjereno odjeveni, kako to dolikuje poslanicima). No sada protokol ustupa mjesto interesima i potrebi da se Firentinci pridobiju za saveznike protiv pobunjenika. 4 Vojvodini ljudi zarobili su neke firentinske trgovce suknom i zaplijenili im robu. U uputama Desetorice Machiavelliju zahtijeva se od njega da zatraži propusnicu (salvacondotto) za trgovce koji putuju na Levant i njihovu robu. Vijeće desetorice upozorava Machiavellija da ne potcijeni tu stvar, »jer to je veoma važno i može se reći da je to želudac ovoga grada«. Vidjeti: Commissione data a Niccold Machiavelli, deliberata da’nostri eccelsi signori a di 5 ottobre 1502, u knjizi: N. Machiavelli, Legazioni. Commissarie. Scritti di Governo (a cura di F. Chiapelli), Bari 1973, II knj.

483

držanje s obzirom na Vaše prijateljstvo prema francuskom kralju i na Vašu vjernost Crkvi. Te sam ga opširno uvjeravao da Vas to potiče da tražite njegovo prijateljstvo, a da izbjegavate naklonost njegovih neprijatelja, potvrđujući mu, bude li bilo kakva preokreta, da će se Vaša gospodstva odnositi prema stvarima Njegove preuzvišenosti s onim obzirima koji proishode iz njihova prijateljstva prema francuskom kralju i postojane odanosti Crkvi; te da zato sve prijatelje Francuske smatrate svojim prijate­ ljima i saveznicima. Njegova preuzvišenost nije na riječi o vraćenim suknima ništa odgovorila, ali kada prijeđoh na drugo zahvalio je Vašim gospodstvima na ponudi i na izrazima naklonosti, koje je rado primio. Potom kaza da je uvijek želio Vaše prija­ teljstvo te da ga nije stekao više zbog tuđe opakosti nego svojom krivnjom. Nakon toga reče da mi želi potanko ispripovjediti ono što još nikome nije kazao o svome dolasku s vojskom u Firencu. I stade mi kazivati kako su, nakon što su osvojili Faenzu i pokušali da jurišaju na Bolognu, navalili na njega orsinijevci i vitellijevci, nagovarajući ga neka se vrati u Rim preko Firence; a kad je on to odbio, jer mu je papa u jednom svojem pismu drukčije naređivao,5 bacio mu se Vitellozzo plačući pred noge, te ga je zaklinjao neka krene tim putem, obećavajući da neće ni zemlji ni gradu činiti nikakvih nasilja. A kako on nije htio na to pristati, stadoše oni istim molbama toliko navaljivati da je on popustio i dopustio im prolazak; ali je istodobno zahtijevao da poštede zemlju nasilja i da ne spominju povratak Medičejaca,6 nego, kako se ipak htio okoristiti tim dolaskom prema Firenci, namisli da se sprijatelji s Vašim gospodstvima da iskoristi tu priliku; a to se vidi i po tomu što je u pregovorima malo ili nikako spominjao Medičejce - kako znaju oni povjerenici koji su s njime pregovarali7 - niti je ikada dopustio da Piero8 dođe u njegov tabor; uz to mnogo puta, kad su boravili u Campiju, a orsinijevci i vitellijevci tražili da ih pusti da navale na Firencu ili Pistoju, iznoseći razloge s kojih bi im pothvat morao uspjeti, nije nikako htio na to pristati i dapače im je mnogim prigovorima davao na znanje da bi ih u tome spriječio. Kako su potom uslijedili pregovori,9 orsinijevcima i vitellijevcima se učini da je ostvario ono što je želio on, a ne oni, te da je taj dolazak u Firencu njemu koristio, a njima štetio. Stoga prionuše da pljačkajući i harajući po zemlji ometu pregovore i počiniše sve one štete ne bi li time pokolebali Vaša gospodstva i spriječili nagodbu. A on nikada nije tome mogao doskočiti, kako stoga što nije mogao svakamo stići, tako i zbog toga što mu Vaša gospodstva nisu dodijelila onaj zajam kako je bilo dogovoreno, odnosno spomenuto. Tako je to potrajalo sve do prošloga lipnja kad je izbila pobuna u Arezzu. Kaza da o njoj nije prije ništa bio dočuo, kako je već pripomenuo biskupu od Volterre,10 ali mu je i te kako bila po volji, jer mu se činilo da će moći iskoristiti tu priliku da Vas navede da se opametite. Ali ni tada se nije ništa učinilo - ili zbog zajedničke zle kobi, ili stoga što Vaš grad nije bio voljan da raspravlja i odlučuje o onome što bi bilo dobro i za jedne i za druge. T o mu, međutim, kako kaza, nije zadalo mnogo neprilika; te kako je želio da Vam učini uslugu, pošto je upoznao kraljevu želju,11 pisa Vitellozzu, i navlaš posla k njemu ljude, ne bi li se povukao iz Arezza; nije se time zadovoljio, nego krenu s vojskom prema Castellu,12 A da je htio, 5 Pohod na Bolognu i Firencu izričito je zabranio Luj XII. 6 Restauraciju Medičejaca posebno su zagovarali Vitellozzo i porodica Orsini. 7 Firentinski poslanici vojvodi Valentinu upućeni u Campi bili su Alessandro di Donato Acciaiuoli i Francesco Nerli Tanai, predvođeni biskupom Cosimom de’Pazzi. 8 Piero Medici (1472—1503), sin Lorenza Veličanstvenog, kojega su Firentinci protjerali 1494. 9 Sporazum u Barberinu, po kojemu je Firenca morala platiti 36.000 dukata, »uzimajući ga u najam«, a zapravo otkupljujući svoju nezavisnost. Međutim, Firenca faktički Borgi nije isplatila nijedan dukat. 10 Tj. Francescu Soderiniju i samom Machiavelliju za prvoga susreta u Urbinu 26. lipnja 1502. 11 Luj XII. 12 Castello je pripadao Vitellozzu.

484

mogao je Vitellozzu oduzeti vlast, jer su najodličniji ljudi Castella dolazili da mu se stave na raspolaganje. A to je, kako kaza, bio uzrok što se Vitellozzo prvi put razgnjevio i ozlovoljio. Sto se tiče orsinijevaca, kaza da ne zna što je uzrok njihove srdžbe na dvoru, ali svakako je to bez utjecaja Njegove svetosti. A nakon što su vidjeli kako ga je Njegovo veličanstvo francuski kralj zadržao dulje nego njihova kardinala,13 te mu iskazao mnoge počasti, a međutim se bio proširio glas da im kani oduzeti državu, te su otputovali odatle i našli se na tome saboru propalica.14 I premda mu je gospodin Giulio Orsini uputio nekoliko poslanica, u kojima potvrđuje da mu se ne kane usprotiviti,sa ne bi bilo razborito da se otkriju s obzirom na to što su od njega primili novaca; ali ako se usprkos tome otkriju, držat će ih većim budalama nego što je mogao zamisliti, jer nisu znali izabrati trenutak da mu naude, jer sada se francuski kralj nalazi u Italiji a Njegova svetost papa je živ. A te su ga dvije stvari, naime, toliko obodrile da bi trebale drukčije snage nego što je njihova da ga poplaše. Niti je mario ako mu pobune urbinsko vojvodstvo,15 jer nije zaboravio način kako da ga opet zadobije izgubi li ga, te doda da je sada prilika da ga Vaša gospodstva obvežu, ako žele biti njegovi prijatelji, jer on sada može, ne obazirući se na orsinijevce, sklopiti s Vama savezništvo, što nije mogao nikada dosad. Ali ako bi Vaša gospodstva stala otezati, a on se u međuvremenu pomirio s orsinijevcima, koji ga još i sada traže, vratili bi se isti obziri; a kako se orsinijevci neće zadovoljiti sporazumom ako se ne dovedu natrag Medičejci, Vaša gospodstva bi se opet našla među istim poteškoćama i suparništvima. Zato sudi da će se Vaša gospodstva morati što prije izjasniti jesu li njegovi ili njihovi prijatelji; jer, budu li otezala, moglo bi doći do nagodbe, koja bi bila na njihovu štetu, te uslijediti pobjeda jedne od dvije strane. A pobjednička strana bila bi ili neprijateljska, ili ničim obvezana prema Vašim gospodstvima.16 A ako se opredijelite, što mislim da je prijeko potrebno, ne vidim kako bi se Vaša gospodstva mogla odvratiti od one strane gdje su se sreli Njegovo veličanstvo kralj i Svetost njegova gospodina. Doda da bi vrlo cijenio kada biste, krene li Vitellozzo ili tko drugi prema kojoj njegovoj državi, poslali svoje vojnike prema Borgu17 ili prema tim granicama, kako biste dali veće značenje njegovim ciljevima. Ja sam pomno slušao sve što je Njegova preuzvišenost kazivala, te ne iznosim samo sadržaj nego vjerno i opširno prenosim i njegove riječi da bi Vaša gospodstva mogla o svemu bolje prosuditi. Neću Vam pisati što sam mu odgovorio, jer nije potrebno. Svakako sam nastojao da ne prekoračim svoje ovlasti te na riječi o vojni­ cima18 nisam ništa odgovorio, nego samo kazah da ću pisati Vašim gospodstvima o njegovoj naklonosti, što ćete primiti s velikom radošću. I, premda je, kao što vidite, Njegova preuzvišenost davala do znanja da želi s Vama brzo sklopiti nagodbu, ipak, kada sam pokušao od njega doznati nešto određenije, stao je izmicati, te nisam od njega uspio saznati drugo do ono što sam napisao. A kako sam sam bio dočuo da je u urbinskoj državi izbio neki prevrat, a Njegova je preuzvišenost u razgovoru kazala da ne mari ako mu se to vojvodstvo pobuni, učinilo mi se uputnim da ga, odgovarajući, pitam što se ondje zbivalo. Na to Njegova preuzvišenost odgovori: »Naškodilo mi je što 13 Tj. kardinala Giambattista Orsinija. Valentino se u kolovozu 1502. poklonio Luju XII u Milanu i dobio podršku za osvajanja u Romanji. 14 Sabor u Magioneu na Trazimenskom jezeru, gdje su se 9. listopada okupili urotnici protiv Valentina. 15 5. listopada izbila je pobuna u Urbinu, i pobunjenici su osvojili utvrdu San Leo. 16 Machiavelli, suprotno općem uvjerenju, nije pobornik neutralnosti, koja je bila temelj vanjske politike Lorenza Medicija. Vidjeti: Vladar, XXI pogl. 17 G. F. Berardi navodi da je riječ o Borgu San Lorenzo, dok Bertelli piše Borgo San Sepolcro. Vidjeti: N. Machiavelli, Opere Scelte (a cura di G. F. Berardi), Roma, 1969, i N. Machiavelli, Legazioni e Commissarie (a cura di S. Bertelli), Milano, 1964. 18 Koji bi se trebali pridružiti Valentinu u Borgu San Lorenzo (San Sepolcro).

485

sam bio milostiv i nisam računao na opasnost. Jer, kako znaš, osvojio sam to vojvodstvo u tri dana a da nikome nije pala vlas s glave, osim messer Dolceu19 i još dvojici koji su snovali protiv pape. I, dapače, mnoge sam odlične građane predložio za službe u toj državi, a jednoga od njih postavio da nadzire radove oko nekih zidina, koje sam dao podignuti u tvrđavi San Leo; a prije dva dana on se sporazumio s nekim seljacima da će se oni pričiniti kao da vuku neke grede u tvrđavu te je tako provalio u tvrđavu i preoteo je. A netko kaže da sada kliče ’M arko’,20 neki da kliče ’Vitelli’, neki ’Orsini’, ali za sada se ni jedni ni drugi nisu otkrili, premda smatram da je to urbinsko vojvodstvo izgubljeno, stoga što je država izmorena i slaba, a ljudi nezadovoljni, jer sam ih jako opteretio vojskom. Ali nadam se svemu naći lijeka. A Ti piši svojim gospoda­ rima neka dobro razmisle što im je činiti i neka brzo pokažu koje su im namjere, jer ako se urbinski vojvoda vrati iz Mletaka to neće pogodovati ni njima ni meni.21 A zbog toga se možemo više pouzdati jedni u druge.« To je sve što za sada mogu javiti Vašim gospodstvima. I premda mi je dužnost da Vas obavijestim koliko vojnika drži ovaj gospodin, gdje se utaborio i mnoge druge pojedinosti o ovdašnjim prilikama, ipak, jer sam stigao tek danas, ne mogu o tome znati ništa pouzdano, te stoga to ostavljam za drugi put; a Vašim gospodstvima se preporu­ čujem. Die 7 octobris, 1502. E. V. D. Servitor, Nicolaus Machiavellus. Imolae.

Zadržano do danas u šesnaest sati, jer je glasnik stigao pješice i nije do sada našao konja. Preostaje mi još da Vam napišem da mi je jučer Njegova preuzvišenost kazala da mu je Pandolfo Petrucci22 dan prije poslao prerušena čovjeka da mu posvjedoči da nipošto nije kanio ići naruku onima koji bi djelovali protiv Njegove preuzvišenosti i da mu je u vezi s time mnogo obećao. Putujući ovamo jučer, sretoh koje dvije milje od grada messer Agapita23 sa sedam ili osam konjanika. I budući da me prepoznao, kazah mu kamo idem i tko me šalje. A on me ljubazno pozdravi te pojaha samo malo naprijed, a zatim se vrati. Jutros sam doznao da je spomenutoga messer Agapita uputio odavde vojvoda k Vašim gospod­ stvima, te da se uslijed mog dolaska vratio. Iterum valete.24 Die 8 octobris, 1502. Dao sam ovom glasniku dva dukata da bi bio u Firenci sutra prije zore, to jest devetoga. Molim Vas da ih platite ser Agostinu Vespucciju.25

19 Dolce Lotti, pristaša porodice Montefeltro. 20 »San Marco«, tj. Venecija. 21 Borgia je umješno igrao na kartu trajnog antogonizma između Firence i Venecije, koje su huškale Borgiu jedna na drugu, što je on vješto iskoristio. Venecija je tako pomagala Pisi protiv Firence. 22 Vladar Siene, čiji je zastupnik na saboru u Magioneu bio Antonio da Venafro. Vidjeti: Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija. . .

23 Agapito Gerardini, sekretar Cesarea Borgie. 24 Lat.: Još jedanput ostajte zdravo. 25 Agostino Vespucci, Machiavellijev prijatelj, koji je o svom trošku štampao Desetljeće, sekretar i koadjutor u Drugoj kancelariji.

486

MACHIAVELLI DESETORICI, 20. listopada 1502. Magnifici, etc.1 Po glasniku Baccinu jučer oko dvadeset sati primih pisma Vaših gospodstava od sedamnaestoga s prijepisom onih koja su bila poslana iz Perugie; te čim sam ih dobio, odmah izidoh pred Preuzvišenost ovoga gospodina, te ga prvo izvijestih o onome što su Vaša gospodstva pisala u vezi s čekanjem obavijesti iz Francuske i o svojoj dobroj volji i razlogu zbog kojega ste mi poslali ovoga glasnika, a zatim mu pročitah kopije Vaših pisama. A pošto ih je saslušao, ponajprije je usrdno zahvalio Vašim gospodstvima na naklonosti koju mu u svakoj prilici iskazujete, te razvezao o tome ljubaznim i velikodušnim riječima obećavajući da će Vam se, kad mu vrijeme da priliku, za to odužiti. Potom kaza da će se od onih šesto vojnika s kojima računaju njegovi protivnici,2 nešto manje njih vratiti na smotru te, smijući se, reče: »Imaju pravo kad ih zovu ’bijeli vojnici’,3 to jest nepostojeći. Ne želim se razmetati ali želim da djela, ma kakva bila, pokažu tko su oni, a tko smo mi. A ja ih to manje cijenim što ih bolje poznajem, i njih i njihovu vojsku; a o Vitellozzu, koji je stekao ugled, ne mogu kazati da sam ikada vidio da je postupio kao hrabar čovjek, jer se opravdavao francuskom bolešću.4 Sposoban je samo pustošiti zemlje koje su bez obrane, plijeniti one koje mu se ne odupiru, i činiti izdajstva kao što je ovo; te je ovaj put rasvijetljen i slučaj s Pisom, pa nitko više ne može u to sumnjati, jer me izdao dok je bio moj vojnik i nakon što je primio od mene novaca.« Te stade o tome potanko razglabati, govoreći vrlo mirno, a niti je inače pokazivao da je ljut. Ja odgovorih Njegovoj preuzvišenosti što sam smatrao prikladnim, a nisam u tom svome razmatranju, koje je podulje potrajalo, propustio da učinim što mi je zadaća: da bih ga održao u uvjerenju da se više nikada u njih ne može i ne smije pouzdati, dokazujući mu po mnogome što se dogodilo u prošlosti kad su se pokazivali prijateljima da su svi oni spletkarili i kovali urote protiv Njegove preuzviše­ nosti i za sve to su bili sposobni. Te sam na sve načine nastojao da zadobijem povjerenje Njegove preuzvišenosti, te da mu uzmognem prisno govoriti, premda mi i prilike u tome idu naruku, kao i naklonost koju su mu Vaša gospodstva do sada iskazivala. Niti sam za sada od Njegove preuzvišenosti drugo doznao, niti sam htio zapodijevati razgovor o

1 Lat. Veličanstveni, itd. Machiavellijeve upute, dobivene od Sinjorije, nalažu mu da odugovlači i da se ne obavezuje nikakvim obećanjima. U međuvremenu on pažljivo prati razvoj događaja i divi se Borginoj odlučnosti i lukavosti, a čudi se neodlučnosti njegovih protivnika i proriče im, u depeši od 17. listopada, skori kraj. 2 Borgia se poziva na pismo koje su Giampaolo Baglioni, vladar Bologne, i njegov saveznik Pietro Paolo della Corgna 11. listopada 1502. poslali načelniku Firence Vincenzu da Monte Vibianu, u kojem su precijenili snage svojih saveznika. Vijeće desetorice dostavilo je Machiavelliju kopiju tog pisma, 17. listopada 1502, nakon čega je Machiavelli upoznao Borgiu s njegovim sadržajem, u kojemu se, doduše, spominje 700 vitezova. 3 U originalu »uomini d’arme in bianco«, što doslovno znači: oružnici bijelog, tj. hladnog oružja. 4 Tj. sifilisom. Sasso vidi usku vezu između ovog mjesta i »visoke namjere« VII poglavlja Vladara. Vidjeti: G. Sasso, Machiavelli e Cesare Borgia, Roma, 1966.

487

prilikama u Urbinu —jer on sam nije o tome ništa pripomenuo —da ga ne uvrijedim, a to dobrim dijelom mogu doznati i drugim putem. Napokon su se, Velemožna gospodo - kako su Vaša gospodstva mogla možda ondje pouzdanije doznati nego ja ovdje, jer se na ovome dvoru ono o čemu treba šutjeti nikada ne govori, i upravlja se zadivljujućom tajnovitošću — orsinijevci, vitellijevci i drugi njihovi pristaše posve razotkrili i više se ne pretvaraju, kako mi je kazala Njegova preuzvišenost i kako sam Vam dojavio u pismu od sedamnaestoga. A prije tri dana čini se da su porazili don Michelea, don Uga i messer Ramira5 i stjerali ih u Fossombrone;6 te se govori da je don Ugo uhvaćen, don Michele ranjen, a messer Ramiro da se povukao u Fano s glavninom vojske; a neki kažu da su se posve povukli iz Fossombronea, drugi pak tvrde da su ondje ostavili oko tristo pješaka. Bilo kako bilo, pojedinosti nisu važne; napokon se dogodilo da su se vojvodini ljudi morali povući i dobili su batina; te se ne čuje da bi potom netko drugi stradao. Što se tiče vojvode Guida,7 prije četiri dana dopro je ovamo glas da je krenuo iz Mletaka da bi se vratio u vojvodstvo, te je stoga ovaj gospodin poslao odmah mnogo svojih vojnika da mu zapriječi put; ali se poslije nije čulo kamo je dospio. Netko kaže da je u Urbinu, netko pak u San Leu, netko da još nije prošao, a ja ne mogu pisati drugo do ono što saznam, niti saznati drugo do onoga što mogu. Put Bologne nitko ne kreće, niti se čini da se o tome još dvoume. A ovaj gospodin odasvud marno prikuplja pomoć, te je otkad sam ovamo stigao izdao na glasnike i poslanike toliko novaca koliko neka druga vlada ne bi potrošila u dvije godine,8 te ni danju ni noću ne prestaje slati ljude, a jučer navečer otposla dva svoja dvoranina - a s njima Guglielma od N. od P. Bonaccorsa,9 koji ga je neko vrijeme služio i dobro govori francuski — da dočekaju francuske kopljanike, koji su na putu ovamo; a po onome što mi je kazala Njegova preuzvišenost, mora da su već stigli dalje od Modene. Nadam se da će danas biti poslana opća propusnica za kretanje po cijeloj zemlji. Vojvoda se, kada sam jučer s njime razgovarao, ljutio što još nije poslana i, govoreći o tome, kaza mi: »Da bi moji ljudi bili sigurni u Vašoj zemlji, trebam li za to ikakve potvrde?« Odgovorih mu da je uistinu mogao vidjeti da nije trebalo, ali kad god Njegovo gospodstvo zaželi da mu se dade propusnica za njegovu vojsku i podanike neće mu biti uskraćena. Preporučujem se Vašim gospodstvima. Imolae, die 20 octobris 1502. E .V .D . Servitor, Niccolo Machiavelli, Secretarius

5 To su Borgini doglavnici, Španjolci Miguel de Corella, Hugo de Moncada i Ramiro de Lorqua. Usp.: Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija. . .

6 Tj. natjerali ih da se povuku do Fossombronea, a njihov je cilj bio Urbino. 7 Guidobaldo da Montefeltro, urbinski vojvoda. 8 Machiavelli diskretno kritizira svoje nalogodavce. Iz njegovih privatnih pisama vidi se da je uvijek bio u stisci s novcem u vrijeme diplomatskih misija i da je često morao trošiti svoj imetak za pokriče troškova. 9 Niccolo, sin Pietra, ili Paola Buonaccorsija, kako sugerira Passerini. Vidjeti: L. Passerini - G. Milanesi, Le legazioni e commissarie di N. Machiavelli, Firenze, 1975.

488

MACHIAVELLI DESETORICI, 23. listopada 1502. Magnifici Domini, etc. Danas, oko dvadeset sati po Francescu del Magnu primih tri pisma Vaših gospodstava, jedno od 19. i dva od 21 j 1 i nakon što sam pomno ispitao i razmotrio sadržaj prvoga i ostalih, izidoh pred Preuzvišenost ovoga gospodina te mu prikladnim riječima priopćih Vaš odgovor na njegovo traženje, o kojemu sam Vam pisao šesnaestoga, a zatim povedoh razgovor o dolasku messer Guasparra,2 poslanoga od pape, i o papinu zahtjevu, te u vezi sa dva prva dijela, koji su se ticali stotine kopljanika i markiza od Mantove,3 odgovorih da niste u mogućnosti da ih pošaljete, a da s markizom od Mantove nemate nikakva posla, jer on ne počinje službu prije ožujka. A u vezi s trećim dijelom, o savezništvu itd., priopćih vojvodi da ste odlučili da hitno pošaljete papi nekoga tko bi izbližega razabrao kakve su mu nakane i poradio na zajedničkoj koristi, ne otkrivajući nipošto njegova zadatka, kako mi javljate u posljed­ njem odjeljku Vašega pisma.4 Te sam mu uvjerljivim razlozima dokazivao koliko mu Vaša gospodstva žele učiniti dobro i koliko su daleko od toga da se sporazumiju s ijednim njegovim protivnikom; a kako mi se onaj odjeljak Vašega pisma gdje govorite o tome činio prikladnim, priopćih mu ga. Vojvoda me rado saslušao, kako je uvijek činio, i prišavši k stolu, na kojemu su bila neka pisma, reče: »Želim ti pokazati, prije nego što ti na drugo odgovorim, pismo što ga je Njegovo veličanstvo kralj napisao Mlečanima, a kojega mi je prijepis na francuskom poslao monsinjor od Arlija; a da bi ga bolje razumio, znaj da su Mlečani, hineći brižnost, naredili svojim poklisarima5 neka kažu Njegovu veličanstvu kako im je, zato što ljube francusku krunu, žao da trpi sramotu u Italiji; i da su ga, kao njegovi odani prijatelji, željeli obavijestiti o onome što se govorilo, i koliku je štetu nanosilo njegovu ugledu što je koristio i nastojao koristiti papi i vojvodi od Valence; jer oni bespravno prisvajaju tuđi imetak, pustoše zemlje ratovima, čine bezbrojna nedjela i bezbrojne neprilike, na sramotu njegove krune koja to dopušta; te da su štete zbog onoga što se prije dogodilo ništavne prema ovima koje sada trpi zbog Bologne, koje je Njegovo veličanstvo zaštitnikom.6 Nakon što je kralj sve to saslušao, 1 U tim pismima Ratna desetorica navode razloge odbijanja Borgina zahtjeva za pomoć u ljudstvu, kojim je zatraženo 100 konjanika pod punom opremom (a to znači s pratnjom od 300 do 500 pješaka). Iz Rima je istovremeno došao papin poslanik i podržao Valentinov zahtjev, a Machiavelliju je dan nalog da odbije pomoć uz izgovor da Firenca mora čuvati svoje teritorije od Pizanaca. No ako je Borgia voljan pomoći Firentincima protiv Pise, tada je moguće još raspravljati o savezništvu. 2 Gaspard Pou, apostolski protonotar, kojeg je Aleksandar VI imenovao guvernerom Rima. 3 Francesco Gonzaga (1466-1519), markiz Mantove, kojega je Firenca unajmila na poticaj Francuske. 4 Vijeće desetorice u svom pismu odlučno odbija da je itko poslan u Sienu na tajne pregovore s Pandolfom Petruccijem, ali Guicciardini smatra da su Firentinci istodobno pipali puls Borginim neprijateljima, namjeravajući od njih dobiti pomoć za rat protiv Pise. Vidjeti: F. Guicciardini, Storie fiorentine, XXIII. 5 Mletački poslanik bio je Marco Dandolo. Usp: F. Guicciardini, Storia d ’Italia, V, 11. 6 Luj XII je pružio svoju zaštitu Bologni bojeći se naglog jačanja i širenja Borgina utjecaja u Romanji, čime bi se narušila ravnoteža snaga kojom se koristila Francuska.

489

odgovori im, i to napismeno, da bi ga mogli više puta pročitati i bolje razabrati što mu je u duši. Te mi pročita cijelo pismo u kojem je kralj doista opravdavao sve optužbe, a potom zaključio da želi sve zemlje koje su pripadale Crkvi pokoriti njezinoj vlasti, te da će, usprotive li se papinu pohodu, postupiti s njima kao s neprijateljima. Nakon što je Njegova preuzvišenost pročitala pismo, reče mi: »Kazao sam ti više puta, a večeras ti to i opet govorim, da nam kralj neće uskratiti naklonost; francuski kopljanici stići će ovamo uskoro, a isto tako lombardski pješaci, na koje već poodavno računam, a ovdašnje, kao što vidiš, svakodnevno unovačujem; te nam tako ni papa ne uskraćuje novac, ni kralj ljude. Ne želim se razmetati ni riječima ni djelima, nego ću samo pripomenuti da bi se moji neprijatelji mogli pokajati zbog toga što su me izdali.« Te zapodjenu razgovor o orsinijevcima i kaza: »Oni su me naposljetku najpodlije izdali: ti se sjećaš da sam ti nedavno ispripovjedio kako su mi pisali da dolaze u urbinsku državu, po mojoj naredbi i želji, jer im je tako naložio vitez Orsino; a ja, povjerovavši im, povukao sam posadu tvrđave Cagli i, kako ti rekoh, pisah don Ugu neka krene s vojskom prema Urbinu, a orsinijevci da su pristizali u pomoć s druge strane. Te je tako on učinio. I da nije putem poharao nekoliko tvrđavica, moje bi snage bile posječene.7 Nego su oni ipak uznapredovali, ali ih je najprije napala gomila seljaka, a potom udariše na njih i oni orsinijevci koji su im trebali biti saveznicima. Sada su se utaborili u okolici Fana, otimlju samo koliko im je potrebno da se prehrane i tvrde da su mi prijatelji. A Gianpagolo, sve tako prijateljski, htjede provaliti u Fano, ali ne uspije. Vidiš, dakle, kako se ponašaju: pregovaraju ne bi li postigli sporazum, pišu mi prijateljska pisma, a danas bi me imao pohoditi gospodin Paolo, sutra, pak, kardinal.8 Te se tako sa mnom poigravaju, kako im se sviđa. Ja, pak, odugovlačim, pažljivo sve osluškujem i čekam svoj čas. A odgovarajući na ono što si mi priopćio u ime svojih gospodara, kažem da mi nije teško prihvatiti sve isprike, jer znam da odgovaraju istini; te ne mogu biti zadovoljniji s njima nego što pokazujem, a ono što pišu da se dogodilo u Sieni mora da je istina, jer isto saznajem iz drugog izvora; te im stoga podastri, u moje ime, sve ono što je u mojoj moći. A kad si ovamo prije dolazio, nisam ti tako velikodušno govorio, jer su u mojoj državi zbog pobune u Urbinu nastale tako loše prilike, te nisam znao na koga se mogu osloniti, jer su svugdje izbili neredi, a neke sam države netom bio osvojio; te tako nisam htio da tvoji gospodari misle da sam zbog velikog straha stao mnogo obećavati. Ali sada kada se manje bojim, više ti obećavam, a kada se više uopće neću bojati, nakon riječi slijedit će djela, kada se pokaže potrebnim.« Nakon što sam na te njegove riječi, koje vjerno bilježim, dolično odgovorio, te smo ponovo stali razgovarati o orsinijevcima, učini mi se prikladnim da mu pripomenem kao da govorim u svoje ime: »Vaša preuzvišenost vidi kako su slobodno i otvoreno pošli i polaze s Vama moji uzvišeni gospodari. Jer, kada ste se nalazili u najvećoj pogibelji, poslali su me da Vam posvjedočim njihovu naklonost i ponudim pomoć;9 te nisu marili ako se mislilo da to čine da bi povećali ugled Vašoj preuzvišenosti, a oduzeli ga Vašim neprijateljima; vidi, također, kako su prekinuli svaku vezu s njima, te su otvorili svoje putove i cijelu svoju državu Njegovu gospodstvu; a sve to valja i te kako cijeniti, priznavati i pamtiti. Stoga ja pripominjem Vašoj preuzvišenosti: ako će se morati nagoditi s orsinijevcima, ili s kojim drugim od njih, neka ne uglavi ništa što bi bilo suprotno ljubaznosti koja mu je iskazivana i dobrim riječima koje su mu uvijek 7 U bici je Valentino izgubio dva vrsna zapovjednika. Kondotjer Bartolomeo da Capranica je poginuo, dok je Hugo de Moncada zarobljen. 8 Kardinal Giambattista Orsini. 9 Međutim, Borgia nije bio zadovoljan Machiavellijevim rangom pa će kasnije, kad se učvrstio, zatražiti pravog ambasadora koji ima šira ovlaštenja.

490

upućivane.« Na to Njegova preuzvišenost odgovori: »Nemoj uopće pomišljati na takvo što. Ti znaš da je ovamo došao messer Antonio od Venafra poslan od orsinijevaca i među mnogim novostima koje mi je priopćio predlagao mi je da promijenim vladu u Firenci.«10 Na to sam mu odgovorio da je firentinska vlada saveznica francuskoga kralja, čiji sam ja sluga, i da me ta vlada nikada nije uvrijedila, nego, dapače, da su naši odnosi bili mnogo bolji jer sam upravo bio na putu da s njima sklopim ugovor. Na to on kaza: »Nemoj nipošto potpisati ugovor, pri čekaj neka odem i neka se vratim, i uglavit ćemo nešto dobro.« A ja, da mu ne dadnem povoda, kazah: »Toliko smo uznapredovali da se ne može odustati. Stoga ti ja i opet kažem da sam spreman da ih saslušam i da s njima porazgovaram, ali nikada da se s njima nagodim protiv firentinske vlade ako mi ona sama ne dade za to povoda; a ako se messer Antonio vrati, obećavam ti da ću ti priopćiti što mi on bude kazao a tiče se Vaših prilika; to ću svakako učiniti.« Te tako, nakon što završismo razgovor o tome i o mnogočemu drugome, što nije sad prilika da Vam pripovijedam, odoh od Njegova gospodstva. Vaša gospodstva razumiju riječi ovoga gospodina, kojih ja polovicu izostavljam; neka razmisle sada od kakva čovjeka dolaze i moći će ih ocijeniti prema svojoj uobičajenoj razboritosti. Sto se tiče ovdašnjih prilika, mogu kazati da se vlast ovoga gospodina otkad sam ovamo došao, održala samo zahvaljujući njegovoj dobroj sreći, kojoj je uzrokom to što svi čvrsto vjeruju da ga francuski kralj pomaže vojnicima, a papa novcem. A još mu je nešto isto toliko pogodovalo: to što su njegovi neprijatelji prekasno navalili na njega. Stoga sudim da sada više neće imati mnogo prilike da mu naude, jer je sve važne gradove popunio vojnicima i odlično naoružao tvrđave, te će se tako, jer su se zbog tih priprema buntovnici ohladili, moći osjećati sigurnim dok bude čekao pojačanje. A te zemlje znaju da će, otkad je u njima izgradio tvrđave, učine li kakvu ludost, doći Francuzi, te će se tako ona okrenuti protiv njih samih; a ta je prijetnja već dovoljna da ih smiri sve, ili dobar dio njih. Ovaj gospodin je poslao don Michelea s vojnicima koji su mu preostali u Pesaro, jer je to najnepouzdaniji grad; Fano, budući najvjerniji, dao je na čuvanje samim njegovim građanima; u Rimini je postavio dobre straže, jer mu je do toga grada uvijek bilo i jest osobito stalo. U Cesenu, Faenzu i Furli mnogo ne sumnja, kako stoga što su Furlijani neprijatelji Gospojini,11 kako zato što ti gradovi nemaju gospodara. Sam vojvoda se nalazi ovdje u Imoli da bi se odupro pokretima Bolonjaca. Te sve tako rasporedivši, požuruje pripreme za navalu, koja sada ovisi samo o dolasku Francuza. A danas se vratio Raffaello de’Pazzi i kaže da bi svakako trebali biti u blizini Ferrare i da je ostavio osam stotina Gaskonjaca u . . . trideset milja odavde. Danas je ovamo pristiglo osam stotina ferarskih pješaka koje je ovaj gospodin ondje dao unovačiti, otposlao je danas kancelara gospodina od Mirandole s novcem i s nalogom da ga uzme u vojsku. A on je obećao da će za deset dana biti ovdje s vojnicima. Međutim su se, s jedne strane, njegovi neprijatelji približili Fanu, a danas se govori da su se ondje utaborili, a s druge strane, mnogobrojna vojska Bolonjaca nalazi se u Castel Sampieru, te su dva dana harali i pljačkali taj kraj, a pripovijeda se da su se večeras približili Docciji, koja je udaljena odavde tri milje. Neka sada prosude Vaša gospodstva onako kako im se učini razboritim. 10 Borgia je već od svoga prvog susreta s Firentincima 1501. zatražio od njih da promijene vladu. »Ta mi sevlada ne sviđa i u nju se ne mogu pouzdati«, rekao je godinu dana kasnije i Soderiniju. Stoga Borgia drži u rezervi Piera Medicija, odbivši zahtjev Firence da joj ga izruči. 11 Riječ je o Caterini Sforza-Riario (1463-1509), koja se nakon gubitka svojih posjeda i smrti drugog muža, Giovannija Medicija, povukla u samostan u Firenci.

491

Budući da su Vaša gospodstva poslala jednoga svog čovjeka u Rim,12 nije više potrebno da ostanem ovdje. Stoga Vas molim da me otpustite, jer ondje moji poslovi propadaju, a ovdje sam potrošio sav novac što mi ga dadoste, kako dobro znaju moji sluge. Die 23 octobris 1502, Imole. E. V. D. Servitor, Nicolaus Machiavellus P. S. Danas je dvadeset četvrti, a priča se da se večeras ukonačio u Ceseni gospodin Pagolo Orsino da bi stigao ovamo sutradan i razgovarao s ovim gospodinom.

12 U Rim je otputovao Alessandro, sin Rinalda Braccija, koji nije, kao ni Machiavelli, bio ambasadorskog ranga, što je papa zahtijevao. Kasnije je papi otišao Giovan Vittorio Soderini.

MACHIAVELLI DESETORICI, 8. studenoga 1502. Magnifici Domini, etc. Smatram priličnim da osim onoga što javljam u priloženom pismu priopćim Vašim gospodstvima i razgovor s onim prijateljem1 koji mi je proteklih dana, kako Vam napisah,2 kazao da nije dobro što Vaša gospodstva ostaju s vojvodom pri općenitome, jer bi Vam moglo biti vrlo korisno da s njime sklopite prijateljstvo, stoga što jedni i drugi imate i želje i neprijatelje. Taj isti mi sinoć najavi da mi želi govoriti, te kaza: »Tajniče, već sam ti nekoliko puta pripomenuo da to što tvoji gospodari s vojvodom ostaju pri općenitome ne koristi mnogo ni njemu a ni njima s toga razloga što će se vojvoda, videći da s Vašim gospodstvima ništa ne zaključuje, sporazumjeti s drugima; a ja ti se večeras želim povjeriti, i premda govorim u svoje ime, ipak nije sve bez temelja. Ovaj gospodin vrlo dobro zna da papa može svaki čas umrijeti i da treba da se prije njegove smrti pobrine za koji drugi oslonac ako želi zadržati zemlje koje je stekao.3 Prvi njegov oslonac je francuski kralj, drugi vlastita vojska; te vidiš da je već uspostavio stroj od gotovo petsto naoružanih pješaka i isto toliko lakih konjanika, koji će za nekoliko dana biti spremni za pohod. I, jer sudi da bi mu s vremenom ta dva oslonca mogla postati nedovoljna, misli se sprijateljiti sa svojim susjedima, i to s onima koji su prisiljeni da ga štite da bi zaštitili sebe; a to su Firentinci, Bolonjci, Mantova i Ferrara. I, počevši od potonje, vidiš kakvo je prijateljstvo sklopljeno s Ferrarom, jer osim rodbinstva udajom sestre koja je donijela velik miraz,4 okoristio se i okorišćuje njegov kardinal.5 S Mantovom6 se pregovara o dvije stvari: prvo, da se markizov brat7 postavi za kardinala, drugo, da se vojvodina kći dade za ženu markizovu sinu;8 a kao uzdarje za kardinalski šešir, moraju markiz i njegov sin položiti četrdeset tisuća dukata, koji će potom poslužiti kao miraz vojvodinoj kćeri. A to će svakako imati posljedice; i upravo obveze takve vrste čuvaju prijateljstvo. S Bolognom se još vode pregovori da se potpiše sporazum bez znanja članova vijeća, čemu »slutim dobar ishod,9 jer ga ferarski 1 Taj »dobro obaviješteni izvor« spominje se prvi put u depeši od 17. listopada, a vjerojatno je riječ o Alessandru Spannocchiju, bankaru Aleksandra VI, koji je bio uz Valentina, financirajući njegove ratne pohode za papin račun. 2 Machiavellijev izvještaj od 17. listopada, u kojemu ga naziva »jednim od najbližih vojvodi«. Ne spominje mu ime, da ga ne oda, jer su se mnoga pisma »izgubila« na relaciji između Machiavellija i njegovih pretpostavljenih. 3 U Vladaru, VII, Machiavelli za nj kaže: »zadobio je državu zahvaljujući sreći očevoj pa ju je s njome i izgubio«. 4 Lucrezia Borgia se nakon ubojstva svoga drugog muža (sumnja se da je njegove ubojice unajmio njezin brat Cesare) 1500. godine udala za Alfonsa d’Estea, sina ferarskog vojvode. 5 Ippolito d’Este, brat Alfonsa i kardinal od 1493. 6 Francesco Gonzaga, markiz Mantove. 7 Sigismondo Gonzaga, Francescov brat, bio je apostolski protonotar, a tek ga je 1505. Julije II imenovao kardinalom. 8 Plan je predviđao vjenčanje Luise Borgia, kćeri Cesarea Borgie i Charlotte d’Albret, s Federicom Gonzagom, nasljednikom Mantove. Vjerenici, međutim, nisu imali ni tri godine. Sporazum nije nikad ostvaren. 9 U Vatikanu je 23. studenoga potpisan sporazum po kojemu Bologna uzima u najam Valentina, koji je sa svoje strane priznao porodici Bentivoglio prava što joj ih dodjeljuje crkva, a to je potvrđeno vjeridbom Costanza Bentivoglia, nećaka Giovannija II, i Angele Borgia-Lanzol, nećakinje Aleksandra VI.

493

vojvoda potiče, ovaj vojvoda želi, a odgovara i Bentivoglima. A doista, ovaj gospodin nije nikada toliko želio da posjeduje Bolognu koliko da se osigura od te države; i, samo da to ostvari, te če odahnuti. A te četiri države, kad budu sjedinjene - a međusobno graniče i imaju vojsku - trebat će poštovati, a francuski kralj će ih podupirati, jer će se na njih moći osloniti. O tvojim firentinskim gospodarima čuo sam gdje je vojvoda prije nepuna tri dana kazao kako želi da se oni slobodno kreću po njegovi državi, a on po njihovoj jer su prijatelji Francuske, kao i on; i da im se nikada, ni u čemu, ne želi usprotiviti, premda nije zaključen sporazum, a kad bude zaključen, vidjet će se kakva je razlika između njegova prijateljstva i prijateljstva drugih. Nego da se vratim na predmet našeg razgovora; kažem ti: ostajući pri općenitome, tvoji gospodari više škode sebi nego vojvodi, jer su vojvodi naklonjeni i kralj i spomenuti vladari,10 a njima samo kralj; te će se prije dogoditi da tvoji gospodari ustrebaju vojvodu, nego vojvoda njih. Time ne želim kazati da im vojvoda ne želi izići u susret, ali ako se nađu u nevolji, a on ne bude obvezan, moći će im pomoći ili im pak neće htjeti pomoći, već kako mu se bude htjelo. A ako mi ti sada kažeš: što nam je činiti, razmotrimo malo koji pojedinačni slučaj, odgovorit ću ti da vi, sa svoje strane, imate dvije rane, od kojih biste, ako ih ne izliječite, mogli oboljeti, a možda i umrijeti. Jedna je Pisa, a druga Vitellozzo.11 A kada biste dobili natrag Pisu, a Vitellozzo bio uništen, zar to ne bi bila velika blagodat? A što se tiče vojvode, kažem ti da bi Njegovoj preuzvišenosti bilo dovoljno da se pitanje najma časno po njega riješi,12 a do toga mu je stalo više nego do novca ili bilo čega drugoga, te bi, kada biste vi pronašli načina, sve bilo sređeno. A kada bi ti rekao u vezi s Vitellozzom da je vojvoda utanačio susret s njime i s orsinijevcima, odgovorio bih ti da od njih još nije stigla potvrda i da bi vojvoda dao svoju najbolju zemlju da potvrda i ne stigne, ili pak da se o pogodbi nikada ne govori. Ipak, makar potvrda stigla, gdje ima ljudi ima i načina, i bolje je saslušati i izgovoriti, nego napisati.13 A da bi to razumio, treba da znaš da je vojvoda prisiljen sačuvati za sebe dio orsinijevaca, jer kada umre papa, bit će mu ipak u Rimu potreban koji prijatelj. Nego, o Vitellozzu ne želi čuti ni riječi, jer je zmija otrovnica i propast Toskanč i Italije, te je u vezi s potvrdom orsinijevaca činio i čini sve da je omete. Želim, dakle, da pišeš gonfalonijeru ili Desetorici to što sam ti kazao, i još jedno na što ih upozoravam: da bi se lako moglo dogoditi da francuski kralj zapovjedi tvojim gospodarima da potpišu ugovor o najmu i da mu stave na raspolaganje svoje vojnike; te će oni biti prisiljeni da tako učine, a da neće zato steći vojvodinu zahvalnost. Stoga podsjeti Njihova gospodstva da je uslugu koja se mora učiniti bolje učiniti dragovoljno i steći za nju zahvalnost, nego pod prisilom i bez zahvalnosti.« I zamoli me, da s obzirom na riječi izgovorene protiv Vitellozza i ono što je kazano o ostalim važnim potankostima, sve učinim potajno. Razgovor ovog prijatelja bio je dug i takva sadržaja kakav vide Vaša gospodstva. Ja odgovorih kratko, i to samo na one dijelove koji su bili važni. Kazah prvo da je ovaj gospodin razborito postupao što se naoružavao i stjecao sebi prijatelje, drugo, potvrdih mu da mi i te kako želimo i da vratimo Pisu i da se osiguramo od Vitellozza, premda do njega mnogo ne držimo; treće, u vezi s vojvodinim ugovorom kazah, pričinjajući se kao da govorim u svoje ime, da se o Preuzvišenosti ovoga vojvode nije moglo suditi jednako kao o ostalim vladarima koji mogu samo braniti državu kojom vladaju, nego o njemu 10 Ferrare, Mantove i Bologne. 11 Pisa se oslobodila firentinskog dominija 1494. godine, za vrijeme upada francuskog kralja Karla VIII u Italiju. Na inicijativu Vitellozza Vitellija, Pizanci su ponudili savezništvo Valentinu. 12 Tj. da mu se isplati 36.000 dukata na osnovi sklopljenog sporazuma u Barberinu. 13 Na taj način je Machiavelliju nagoviješteno da se Cesare Borgia ne namjerava držati obećanja iznesenoga u pismu urotnicima.

494

treba govoriti kao o novome moćniku u Italiji s kojim je bolje sklopiti savez ili prijateljstvo nego ugovor o najmu. I kako se prijateljstva među vladarima održavaju oružjem i samo se oružjem mogu sačuvati,14 kazah da Vaša gospodstva ne vide kakvo bi to za njih bilo jamstvo kada bi tri petine njihove vojske bile pod vojvodinim zapovje­ dništvom, te da to ne govorim zato što bih smatrao vojvodu čovjekom koji ne drži riječ, nego znam da su Vaša gospodstva razborita i da vladari moraju biti oprezni i nikada ne smiju ništa učiniti zbog čega bi mogli biti prevareni. Na tvrdnju da bi francuski kralj mogao zapovijedati Vašim gospodstvima kazah da nema sumnje da je Njegovo veličanstvo moglo raspolagati Vašim gradom kao svojim;15 ipak, nije Vas mogao prisiliti ni on, niti tko drugi da učinite ono što Vam nije moguće. On odgovori samo na dio o ugovoru i kaza da sam govorio vrlo otvoreno i istinito. I da mu je to bilo vrlo drago; a da se 300 vojnika zapravo mogu smanjiti na 200, a dalje pisati 3 0 0 ; a da bi se to bolje moglo učiniti, može se odrediti Vašim gospodstvima jedna desetina, a dvije desetine Crkvi.16 I nakon tih riječi - a nije više mogao ostati sa mnom, zbog svojih važnih poslova - ode, suglasivši se da dojavim taj. razgovor kamo budem smatrao potrebnim, samo da ostane tajnom, što sam ja i učinio, kako vide Vaša gospodstva. Niti Vam mogu kazati je li to vojvodina namisao, ili njegova pobuda. Mogu samo reći da je on jedan od prvih ljudi ovoga gospodina, a ako je to sve sam smislio, mogao se prevariti, jer je dobre naravi i vrlo ljubazan. Sada neka Vaša gospodstva sve ispitaju i pošalju odgovor, itd. Datum Imolae, die 8. novembris 1502. E. V. D. Servitor, Nicolaus Machiavellus, Secretarius

14 Kasnije će tu misao iznijeti u spisu: O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane. Vidjeti: Parole da dirle sopra la provvisione del danaio. 15 I sam Cesare Borgia je zavisio od podrške francuskog kralja. 16 Tj. nametnuti crkvi novi porez, uz papin pristanak.

495

MACHIAVELLI DESETORICI, 1. siječnja 1503. Velemožna gospodo! Jučer u dva pisma javih Vašim gospodstvima što je uslijedilo nakon dolaska Njegove preuzvišenosti u Sinigagliu1 i kako je uhitio orsinijevce gospo­ dina Paola i vojvodu od Gravine, zatim Vitellozza i Oliverotta;2 a u prvom sam Vam o tome samo poslao obavijest, a u drugome Vam sve potanko ispripovjedio,3te napisao i ono što mi je vojvoda kazao i što se mislilo o njegovim postupcima; ta pisma bih u cijelosti ponovio da ne mislim da su sretno stigla, ali, kako sam ih poslao po pismonošama jednome iz Urbina, drugome iz Firence, plativši za prvo pismo šest dukata, a za drugo tri —nadam se dobru. No ipak ću sve ukratko ponoviti Vašim gospodstvima da bih se osigurao ako spomenuta pisma ipak ne stignu. Krenu jučer ujutro ovaj gospodin iz Fana i sa svom svojom vojskom uputi se prema Sinigagli, koju su cijelu, osim tvrđave, bili zauzeli orsinijevci i gospodin Liverotto od Ferma. Vitellozzo je dan prije bio stigao onamo iz Castella. Pođoše jedan za drugim u susret vojvodi, a potom ga uvedoše u grad i otpratiše do konačišta. A kada uđoše s njime u odaju, Njegovo gospodstvo dade da se uhite, a potom naredi da se razoružaju i opljačkaju njihove čete koje su se bile utaborile izvan grada. Zatim pošalje polovicu svoje vojske da opljačkaju njihove vojnike, koji su se nalazili u nekim tvrđavama udaljeni od Sinigaglie šest ili sedam milja. Nakon toga dade me pozvati, oko dva sata u noći, te se, najprijaznijeg izraza lica, poraduje sa mnom zbog tog uspjeha, kazavši da mi je o tome govorio dan prije, ali ne posve otvoreno, što je bila istina. Dodao je zatim vrlo mudrih i ljubaznih riječi o ovome gradu, nabrojivši sve one razloge zbog kojih želi Vaše prijateljstvo ako su i u Vas isti osjećaji, tako da sam ostao zadivljen. Nego, to sada neću ponavljati, jer sam o tome opširno pisao u jučerašnjem pismu. Zaključi napokon neka u njegovo ime napišem tri stvari Vašim gospodstvima. Prvo, da se poradujem s Vama zbog tog uspjeha što je uništio najljuće neprijatelje kraljeve, svoje i Vaše te suzbio sablazan i iščupao sjeme razdora koje je prijetilo da pogubi Italiju. A time je zadužio Vaša gospodstva. Drugo, da zatražim i zamolim od Vaših gospodstava, u njegovo ime, da se udostoje da u vezi s tim događajem pokažu svima da su mu prijatelji, te da pošalju, prema Borgu svoje konjanike i da ondje sakupe pješake da bi mogli zajedno s njime udariti na Castello4 ili 1 U ovom pismu dan je sažetak događaja u Sinigagli, koji se razlikuje od spisa Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija... Klopka u Sinigagli bila je brižljivo pripremljena. Cesare Borgia je neposredno prije akcije čak raspustio francuske vojnike koji su bili u njegovoj pratnji. Još jedan događaj je uspavao budnost urotnika: 26. prosinca Cesare je naredio ubiti, u Ceseni, svog doglavnika Ramira de Lorqu, odgovorivši tako na proteste stanovništva zbog Lorquine okrutnosti. »Ne zna se dobro razlog njegove smrti, osim da je tako htio knez, koji time želi pokazati da može sastavljati i rastavljati ljude po svom nahođenju, a po njihovim zaslugama« (depeša od 26. prosinca). Vidjeti: Vladar, VII. 2 O Oliverottu vidjeti: Vladar, VIII. 3 Ovo pismo je izgubljeno, ali Machiavellijev pomoćnik navodi dijalog između Machiavellija i Borgie u svom dnevniku. Vidjeti: Biagio Buonaccorsi, Diario, Firenze, 1568. 4 Citta di Castello.

496

Perugiu, kako im bude odgovaralo, te doda da je odmah želio poći onamo i da bi bio krenuo još sinoć da se nije bojao da će, ako on otputuje, Sinigaglia biti poharana. I ponovo me zamolio da Vam napišem neka na sve načine pokažete da ste mu prijatelji, govoreći da Vas sada ne bi smjeli zadržati nikakav strah ni sumnja, jer je on dobro naoružan, a Vaši neprijatelji uhićeni. Na kraju me zamolio da napišem Vašim gospod­ stvima da bi on želio da uhitite vojvodu Guida,5 koji sada boravi u Castellu, ako bi se on, dočuvši da je Vitellozzo zarobljen, sklonio u Vašu državu. I nakon što mu odgovorih da ne bi bilo časno za grad da mu ga preda zarobljena, i da Vi to nikada ne biste učinili, odvratio je da dobro govorim, ali da je njemu dovoljno da ga Vaša gospodstva zadrže i da ga ne puštaju ako se on s time ne složi. Preostalo je da Vam sve to priopćim, a on sada čeka odgovor. Napisah uz to u svom jučerašnjem pismu kako su mnogi ljudi upućeni u prilike i prijatelji grada pripomenuli da je ovo vrlo pogodan čas da Vaša gospodstva učine dobro svome gradu vrativši ga u vojvodinu milost. Jer, svatko misli da, što se tiče Francuza, Vaša gospodstva mogu biti sigurna; te se ovdje sudi da bi bilo vrlo umjesno da pošaljete koga od Vaših najodličnijih građana kao poklisara u povodu ovoga novog događaja, te da s time ne otežete; jer, ako dođe takav čovjek, i s prijedlozima o kojima bi vrijedilo raspravljati, misli se da bi mogao biti dočekan na primjeran način. A to su mi oni koji ljube ovaj grad mnogo puta pripomenuli, a ja to priopćujem Vašim gospodstvima s onim pouzdanjem s kojim sam im uvijek služio. To Vam ukratko napisah u posljednjem jučerašnjem pismu, čak još mnogo podrobnije. A potom se dogodilo da je noćas u deset sati ovaj gospodin dao smaknuti Vitellozza i messer Oliverotta od Ferma, a ostala dvojica su još živi.6 Misli se da je to stoga što se želi vidjeti hoće li papa uhvatiti kardinala Orsinija i ostale koji su u Rimu. I vjeruje se da će biti tako, a nakon toga će odlučiti o ostalima iz toga lijepog društva.7 Tvrđava u Sinigagli jutros rano se predala vojvodi, te je sada u njegovim rukama, a Njegovo gospodstvo je također jutros otputovalo, a kako je ovamo došao s vojskom krenut će zasigurno put Perugie ili Castella, a može biti i put Siene. A zatim će nastaviti put prema Rimu da uvede red u svim onim orsinijevskim tvrđavama; te je nakanio zauzeti Bracciano, a za druge tvrđave se pak kaže da su lak zalogaj; tako međutim govori puk. Ostat će ovdje cijeli sutrašnji dan, a potom će se prekosutra utaboriti u Sassoferratu u najnepovoljnije vrijeme za ratovanje, kakvo se samo može zamisliti. Niti bi se vjerovalo onome koji bi htio opisati tegobe što ih trpi sva ta vojska i oni koji ih prate, jer tko stanuje pod krovom zaista je sretan. Messer Goro od Pistoje,8 neprijatelj i odmetnik od ovoga grada, bio je s Vitellozzom i nalazi se ovdje, zarobljen od nekih Španjolaca. Mislim da bih s jedno dvjesta dukata, kad bi Vaša gospodstva bila spremna da ih potroše, mogao postići da ga oni koji ga drže, predaju jednome od Vaših upravitelja. Neka razmisle Vaša gospodstva o toj prilici i ako im se učini zgodnom neka me obavijeste. Preporučujem se Vašim gospodstvima; quae bene valeant, Ex Corinaldo, die prima januarii 1502.9 E. V. D. Servitor, Nicolaus Machiavellus, Secretarius 5 Guidobaldo da Montefeltro. 6 Tj. Orsinijevi. 7 Orsinijevi su bili rođaci Medičejaca, tako da je razumljiviji Machiavellijev cinizam. 8 Goro Gheri iz Pistoje, jedan od najsposobnijih agenata što su ih Medičejci imali u Italiji. Godine 1520. on se javlja kao autor preporuke Medičejcima da Firencu drže u pokornosti pomoću okoline. 9 Po firentinskom kalendaru nova godina je počinjala 25. ožujka, na dan Blagovijesti. 3 2 N. Machiavelli: IZABRANO D JELO I

497

PRVO POSLANSTVO NA RIMSKOM DVORU

M A C H IA V ELLI DESETORICI, 4. studenoga 1503. Magnifici Domini, etc. Posljednji put Vam se javih prvoga, napisavši četiri pisma Vašim gospodstvima.1 Poslah ih po Martellijevim i Beneovim2 pismonošama, te stoga držim da su sretno stigla. Nakon toga nisu se dogodile nikakve važne novosti, no ipak, kako putuje Carlo Martelli u poštanskoj kočiji nisam htio da stigne bez moga pisma. Nakon što je izabran novi papa, u ovome je gradu zavladao mir, jer su otišli orsinijevci;3 o njima se međutim ne čuje jesu li prešli Monte Rotondo, kamo su krenuli da se utabore prvi put, a nisu ni suviše brojni; sad je mirno jer je odavde otišao Gianpaulo,4 a njegovi su vojnici zapravo pljačkali Rim. A kako sam iznio u drugim svojim pismima Vašim gospodstvima, ovaj papa je izabran uz veliku podršku, jer su, osim trojice ili četvorice kardinala, koji su i sami težili papinskoj časti, svi drugi pristali uz njega, a Roano ga je podupirao na sve načine. Govori se, kako sam u prijašnjim pismima pripomenuo, da je stekao takvu naklonost obećavši sve što se od njega tražilo; i zato se misli da će mu biti teško da to ispuni.5 Kaže se da je vojvodi Valentinu, kojim se najviše okoristio, obećao da će ga vratiti na vlast u romanjolskoj državi i dao mu Ostiju kao jamstvo. Ondje vojvoda drži Mottina s vojnicima i dva broda.6 Vojvoda pak boravi u palači u mjestu koje se zove Stanze Nuove,7 gdje ima uza se, možda, četrdeset svojih najpouzdanijih slugu. Ne zna se treba li krenuti ili ostati. A neki kažu da će krenuti put Genove, gdje drži najveći dio svojeg novca, a odatle da će poći u Lombardiju, ondje podići vojsku i uputiti se prema Romanji; a čini se da bi mogao tako postupiti, jer mu u novcu ostaje još dvije stotine tisuća dukata ili više, koji su najvećim dijelom u rukama genovskih trgovaca. Drugi pak kažu da ne namjerava otići iz Rima, nego će čekati papinu krunidbu da bi ga ovaj postavio za zapovjednika vojske Svete Crkve, kako mu je 1 Machiavelli je poslan na rimski dvor, gdje boravi od 27. listopada do 16. prosinca 1503, kako bi pratio konklavu i izbor novog pape. Za papu je 1. studenoga izabran kardinal Giuliano della Rovere (1443—1513), koji će vladati kao Julije II. Machiavelli postaje svjedokom pada Cesarea Borgie, kojemu Julije II nije nimalo sklon. Njegova država u Romanji postepeno se raspada, a jača moć i utjecaj Venecije, firentinskoga tradicionalnog rivala. Međunarodna situacija je za Firencu delikatna, jer je na pomolu sukob između Španjolske i Francuske, firentinskog zaštitnika. 2 Niccolo Del Bene i Carlo Martelli, ugledni firentinski trgovci. 3 Tj. vojska porodice Orsini. 4 Giampaolo Baglioni, koji se, pošto je Cesare Borgia pao u nemilost, vratio u Perugiu i stupio u službu Luja XII. Firenca ga je unajmila bojeći seporasta opasnosti od Venecije, a Machiavellijev zadatak bio je da se dogovori o pogodbi. 5 Machiavellijevo pismo Desetorici od 1. studenoga 1503, u kojemu on obavještava Firencu da je Julije II u predizbornoj kampanji dao proturječna obećanja, a da će se sada vidjeti za koju će se stranu opredijeliti. 6 Đenovljanin Mottino, zapovjednik papinske flote. 7 Tzv. Rafaelove Stanze.

498

obećao, te da s tim ugledom vrati svoju državu.8 Drugi, kojima ne nedostaje razborito­ sti, misle da je ovome papi — kako mu je da bi došao na vlast bio potreban vojvoda, i, pošto je vojvodi mnogo toga obećao — sada uputno da ga tako drži i boje se da bi vojvoda, ako ne odluči drukčije nego da ostane u Rimu, mogao ondje zauvijek ostati,9 jer znaju koliko ga je papa uvijek u duši mrzio i da nije mogao tako brzo zaboraviti desetogodišnje progonstvo.10 A vojvoda se zanosi onom svojom lakoumnom povjerljivošću te misli da bi tuđe riječi trebale biti pouzdanije od njegovih i da je vjera utemeljena na rodbinstvu postojana, jer se govori da je potvrđen brak između Fabija Orsinija i Borgine sestre, te da se vojvodina kći vjenčala s Prefettinom.11 Ne mogu Vam drugo kazati o njegovim stvarima, niti im pouzdano odrediti cilj. Treba vidjeti što će donijeti vrijeme, koje je otac istine. Uzdržat ću se izvještavanja Vaših gospodstava o drugim pomirbama sklopljenima ili obećanima velikašima i kardinalima, jer su sve po volji onoga tko ih je tražio. Romolinu je dodijeljeno Vrhovno crkveno sudište, a Borgi Prvi pokajnički sud,12 ali se još ne zna hoće li ih prihvatiti. A kako je već kazano, čini se da je papa prisiljen da još svakoga drži u neizvjesnosti, ali neće moći još dugo otezati da se izjasni i da pokaže koga treba i želi imati kao prijatelja. Gianpaulo Baglioni, kako sam od početka nagađao, krenuo je odavde prema Perugi s Roanovom dozvolom;13 i tražit će od Vaših gospodstava da odobre dijelu njegovih četa da se utabori u blizini Cortone. Roano je zatražio od mene da pišem Vašim gospodstvima neka ga usluže; a za s&da nije sklopljen ugovor, jer se nisu mogli rješavati poslovi s Roanom. A da bi se Gianpaulu moglo platiti za ostatak njegove službe, piše Roano Vašim gospodstvima neka ga isplate od kraljevih novaca i potvrđuje Vam da će se to staviti kralju na račun; a pismo je potanko obrazloženo i potpisano njegovom rukom i zapečaćeno njegovim pečatom. A ako bi Vaša gospodstva željela platiti Gianpaulu, učini li im se to uputnim, makar se ugovor ne potpisao, kako bi se moglo dogoditi, ipak bi se spomenuti Gianpaulo šest mjeseci plaćao tuđim novcem, a Vi biste se mogli njime okoristiti; ali nismo posve izgubili nadu da će se ugovor potpisati. Francuzi su se svi utaborili na Garglianu i zauzeli su neke kule koje su Španjolci držali na ovdašnjoj strani, te sada ipak grade most. I premda su njihovi neprijatelji na drugoj obali, ipak, zaštićeni svojom vojskom, kažu da se nitko ne može s njima mjeriti i govore vrlo srčano; o tome javljam u pismu od 30. prošlog mjeseca.14 Ovdje se nalaze i neki pizanski poslanici, koji su došli da se poklone onom papi.15 A preuzvišeni monsinjor od Volterre se dogovorio s papom, da će, kada ovi iziđu pred njega, kazati da je njegova zadaća da podari mir Italiji, a jer je Pisa svojom pobunom povod ratu namjerava je pripojiti Firenci i tako pretvoriti u povod miru. A obećao mu je da će tako učiniti. Pisah Vam u drugome pismu u vezi s Citernom, i kako se kardinalu od Volterre16 8 Tj. vojvodstvo Romanju. 9 Tj. zaglaviti. Machiavelli, očito, dijeli mišljenje »razboritijih«. 10 Bojeći se za vlastiti život, kardinal della Rovere se pred Aleksandrom VI sklonio (1494) u Francusku, na dvor Karla VIII. 11 Fabio Orsini i Girolama Borgia, Cesareova polusestra, vjenčali su se još 1497, a namjeravano vjenčanje između Luise Borgia i Francesca Marije della Rovere, sina rimskog prefekta, nije nikad ostvareno, pa je Machiavelli, čini se, postao žrtva dezinformacije. 12 Kardinal Ludovico Borgia. 13 George d’Amboise, nadbiskup Rouena, apostolski legat u Francuskoj. 14 Francuzi su uspostavili mostobran na lijevoj strani rijeke Garigliano 6. studenoga, ali zbog lošeg vremena i jake obrane nisu uspjeli napredovati. Španjolci su 28. prosinca prešli u protunapad i ušli u Gaetu. 15 Tj. Piju III, koji je umro nakon 26 dana pontifikata. 16 Francesco Soderini, brat gonfalonijera Piera Soderinija, kojega je Aleksandar VI imenovao kardinalom da bi za 32*

499

činilo uputnim da udesite sa San Giorgiom17 kao da ste je od njega primili kako bi se nekako prikrilo da je Vi držite; čekam odgovor. Mislim da ću danas, ili najkasnije sutra, izići pred papu, a o onome što će uslijediti obavijestit ću Vaša gospodstva, kojima se preporučujem. Romae, 4 novembris 1503. Servitor, Niccolo Machiavelli

sebe pridobio Firencu. Godine 1502. pratio je Machiavellija u misiji kod Cesarea Borgie. Machiavelliju je naređeno da u svemu posluša savjet kardinala Volterre, koji je u Vatikanu zastupao firentinske interese. 17 Raffaello Riario, kardinal San Giorgia, brat Girolama Riarija, gospodara Forlija i muža glasovite Caterine Sforza.

MACHIAVELLI DESETORICI, 6. studenoga 1503. Magnifici Domini, etc. po Carlu Martegliju poslah Vam pismo 4. studenoga i nisam slao drugoga po skoroteči, misleći da će pisma poslana po Carlu sretno stići. A kako sam u njima napisao što je trebalo u vezi s Gianpaulovim ugovorom o najmu i da je Roano pisao Vašim gospodstvima da platite ostatak duga,1 neću ovdje o tome drugo govoriti, jer se poslije nije ništa novo dogodilo; te ću čekati da budem pozvan, a potom ću odgovoriti prema svojoj dužnosti. U ovome pismu moram obavijestiti Vaša gospod­ stva da se jučer ujutro poklonih papi i u Vaše se ime poradovah njegovu promaknuću u papinsku čast; naveo sam sve razloge Vaše radosti, a potom podastro svu moć ove republike časti i blagodati Njegove svetosti. Njegova svetost me prijazno sasluša i pokaza da mu je vrlo drago sve što mu kazah, te reče da je uvijek vrlo cijenio Republiku, i da sada, kada su mu porasle vlast i moć, želi u svemu pokazati da je ljubi, jer je za tu počast osobito obvezan Preuzvišenom kardinalu od Volterre, koji mu je mnogo pomogao da do nje dođe. Te tako, nakon što izmijenismo te protokolarne riječi, odoh. Stigoše zatim Vaša pisma od 2. ovog mjeseca, gdje javljate da Vam je došla vijest o novom papi i čudite se što niste primili mojih pisama. Mislim da ste nakon toga morali primiti četiri pisma. Niti sam ja tomu kriv, jer mi Del Beneovi pismonoše nisu ništa kazali kada su noću otpremali poštu; a ja ih i ne krivim, jer su mi potom ujutro objasnili da mišljahu da su ona pisma koja su od mene primili javljala o novome papi. Cijela je stvar u tome, te vjerujem da će mojim potonjim pismima Vaša gospodstva biti vrlo zadovoljna. Kako u svojim pismima od drugoga javiste o padu Romanje i o drskosti M lečana2 i kakve su prilike nastale u onim krajevima, učini se monsinjoru od Volterre prikladnim da odmah odem papi i priopćim mu te vijesti. Pođoh Njegovoj svetosti i pročitah mu pismo. On kaza da misli da Dionisio od Nalda3 ide naruku vojvodi Valentinu, a ne Mlečanima, i da je vojvoda od Urbina kanio postupiti kako je odgovaralo njemu a ne njima, i da će se sve odmah drukčije okrenuti čim se čuje da je izabran, a tako se razvijalo jer se to još nije znalo, te da će o tome razgovarati s Roanom. Odoh od Njegove svetosti i porazgovorih s monsinjorom Pascanijem, sa San Giorgiom i San Severinom,4 opominjući ih da se ovdje nije radilo o slobodi Toskane, nego o slobodi Crkve i da bi papa postao kapelan Mlečanima ako bi ovi postali jači nego što jesu; i da 1 Firenca je obećala Giampaolu Baglioniju akontaciju od 60.000 škuda. 2 U pismu Desetorice navodi se da su Mlečani zauzeli Russi, Forlimpopoli, Val di Lamone i Faenzu te naredili Machiavelliju da protestira zbog narušene ravnoteže snaga. 3 Dionigi Naldi, gospodar Brisighelle. Bio je vazal porodice Manfredi koja je vladala u Faenzi. Pobunivši seprotiv Manfredija, pristao je uz Valentina, a sada se priklonio Mlečanima. 4 Kardinali Ascanio Sforza, Raffaello Riario i Federico Sanseverino.

501

su oni koji će biti njegovi nasljednici5 trebali to spriječiti, a da smo ih mi, s naše strane, na vrijeme na to upozorili i ponudili im ono malo pomoći kojom smo raspolagali. Razgovarao sam također s vojvodom i priopćio mu te vijesti, što je bila zgodna prilika da bolje razaberem što on smjera i čega se od njega treba bojati i što očekivati. I, da ne duljim, nakon što je čuo vijest o zapovjedniku tvrđave u Imoli i o napadu Mlečana na Faenzu, silno se uznemirio i počeo se žestoko žaliti na Vaša gospodstva, govoreći da ste mu Vi uvijek bili neprijatelji i da se treba žaliti na Vas a ne na Mlečane, jer ste mu Vi sa sto vojnika mogli osigurati one zemlje, a niste to htjeli učiniti, te da će se potruditi da Vi budete prvi koji će se zbog toga pokajati; a kako je Imola izgubljena, nije htio više skupljati vojsku, niti izgubiti ostalu da bi vratio ono što je izgubio; i ne želi više da mu se rugate, nego želi sam vlastitom rukom predati ono malo što Vam je ostalo u ruke Mlečanima, te vjeruje da će ubrzo vidjeti kako je Vaša država uništena, a on neće hajati; te da će Francuzi ili izgubiti u Kraljevstvu, ili će ondje imati toliko posla da Vam neće moći priteći u pomoć. I tu razveza riječima punim otrova i žestine. Meni nije nedosta­ jalo povoda da mu odgovorim, niti bi mi uzmanjkalo riječi. Ipak odlučih da ga pokušam ublažiti i, što sam vještije mogao, umakoh od njega, jedva dočekavši priliku.6 Pođoh k monsinjoru od Volterre i Roanu i zatekoh ih za stolom; a kako su čekali odgovor, o svemu ih potanko izvijestih. Razljuti se Roano zbog vojvodinih riječi i kaza: »Bog do sada nije ostavio nekažnjenim nijedan grijeh, te neće ni ovaj njegov.«7 Napisah u svome pismu od 4. studenoga gdje se nalazio spomenuti vojvoda i što se o njemu nagađalo. Te se vidjelo nakon toga da prikuplja ljude, a njegovi sluge, koje znam, kažu mi da svakako želi prijeći u Romanju s onoliko ljudi koliko bude skupio. Ali kako je izgubljena tvrđava u Imoli, a potom se on toliko razgnjevio, ne znam neće li možda promijeniti odluku. Za sada se o njemu ne može pisati drugo Vašim gospodstvima; a što se tiče Romanje, monsinjor od Roana i drugi kardinali koji vide dokle je sve to došlo nastoje postići jedno od ovoga dvoga: da se romanjolske zemlje vrate, ili da budu vraćene u papinsku ili kraljevsku vlast. Ne znam hoće li uspjeti, ali vjerujem da će poduzeti sve i sva, te ne vidim da se razmišlja o kojem drugom lijeku. O taboru Francuza i Španjolaca ne mogu Vam za sada priopćiti drugo jer nisu stigle nikakve nove vijesti.8 Francuzi se pouzdano nadaju da će pobijediti i kažu: budući da je Garigliano tako uzak te njihova artiljerija može pogoditi drugu obalu, i budući da gospodare morem te mogu uputiti uzvodno rijekom brod pun topova, Španjolci neće uspjeti da ih spriječe da se prebace na drugu obalu; i računaju da će, ako prijeđu rijeku, sve drugo uspjeti, a tomu svemu se može vjerovati, jer se Consalvo9 uvijek skrivao iza zaklona i nikada se nije upustio u otvorenu bitku. Drugo ne mogu pisati Vašim gospodstvima, a na kraju će se vidjeti tko će biti pobjednik. Novaca, uostalom, ovima 5 Vijeće desetorice naredilo je Machiavelliju 15. studenoga 1503. da pokuša izazvati papinu intervenciju protiv Mlečana. U tom pismu Firenca je optužila Veneciju da teži »talijanskom kraljevstvu«. Firenca je u tom naumu uspjela, iako ne odmah. Vidjeti: F. Chabod, Venezia nella politica Italiana ed Europea nel Cinquecento, u knjizi: Studi sul Rinascimento, Torino, 1967. Machiavellijeva uloga u intrigama protiv Venecije je precijenjena, o čemu usp.: I. Cervelli, Machiavelli e la crisi dello stato Veneziano, Napoli, 1974. Usp. i: G. Volpe, II Medioevo, Milano, 1943. 6 G. Sasso naziva tu promjenu u Machiavellijevu raspoloženju »prvim znakom naučne distance«. Dok se u prethodnim pismima Machiavelli divi Borgi, kad je na vrhuncu moći, ovdje najednom uviđa da ga je fortuna napustila. Njegov koadjutor Biagio Buonaccorsi upozorava ga u pismu od 15. studenoga kako u Firenci vlada uvjerenje da on precjenjuje Borgiu i da ga je on uspio obmanuti. Tom prilikom je Vijeće osamdesetorice odbilo dati Borgi vjerodajnicu (salvacondotto).

7 Sasso ističe da je Machiavelli intimno razočaran Borginim ponašanjem i njegovom malodušnošću. Vidjeti: G. Sasso, nav. dj. 8 Soderini je 17. studenoga 1503. naredio Machiavelliju da nastoji pridobiti papu za Francuze, jer je Soderini vezao svoju sudbinu uz francusko kraljevstvo. 9 Gonzalo Fernandez de Cordoba, vrhovni zapovjednik španjolske vojske.

502

ne manjka, a Del Beneovi ljudi mi kažu da Francuzi imaju uvijek uza se torbu sa pedeset tisuća dukata; a ovdje teku samo dukati. Valete. Papa se kruni u nedjelju, osmoga, to jest za četrnaest dana. Servitor, Niccolo Machiavelli

503

MACHIAVELLI DESETORICI, 11. studenoga 1503. Magnifici Domini, etc. U posljednjem jučerašnjem pismu obavijestio sam Vaša gospodstva o prispijeću Vaše poruke od osmoga1 i naveo razlog zbog kojega sam odgodio do danas ujutro da je priopćim papi. A kada sam je priopćio Njegovoj svetosti, premda mu je bilo teško sve objasniti, jer se nije dobro osjećao, izrazio je nezado­ voljstvo zbog ponašanja Mlečana i kad bi u ovom času raspolagao jakom vojskom, možda bi postupio drukčije, ali, za sada, kani uputiti opunomoćenika u Mletke. Ali ne želi o tome odlučiti sam niti s cijelim kardinalskim zborom, nego s nekoliko kardinala iz svakoga reda;2 takva mu se odluka činila ozbiljnom po posljedicama koje bi mogla imati. Kaže da će o tome vijećati cijeli sutrašnji dan; a, koliko sada može prosuditi, trebao bi se pričiniti kako vjeruje da su se Mlečani pokrenuli i iz mržnje na vojvodu ili iz drugih razloga, a ne zato da bi preoteli crkvene države, koje Njegova svetost, kao izravni poglavar, želi svakako držati u svojim rukama da bi zatim prema njima mogao postupiti onako kako mu se učini prikladnim i pravednim. A ako mu ih vrate, bit će doista dobro; ako ne, pribjeći će najljućim sredstvima, zatražiti pomoć svih vladara i neće odustati bez borbe. Kaže također da kani pisati u Ferraru i Bolognu, a da će ovdje o tome razgovarati s kardinalom d’Este i s protonotarom Bentivogliom;3 a poradi brza lijeka protiv onoga o čemu mu je dojavljeno u pismu od šestoga, otpremio je jednog brata messer Francesca od Castel del Rio4 i nekog messera Balđassarrea Biascia da pohode Dionisia od Nalda, te da ga pod svaku cijenu pridobiju za Crkvu. I tako neka pokušaju obratiti i druge narode, uvjeravajući ih: ako žele izbjeći opasnostima koje im prijete i svi se izbaviti pogibelji, neka se predaju u ruke Njegovoj svetosti. A kako je dočuo da je ugled koji mu dolazi od izbora za papu spasio Fano, čini mu se d*a nije malo postigao, a još većem uspjehu se nada u ostalome. I kaza da su Mlečani već bili poslali onamo čete i stjegove, premda su govorili da ih žele sačuvati za Crkvu. Osim toga, preporučio je Vašim gospodstvima da učinite sve što je moguće da biste spriječili da spomenute države padnu u bilo čije ruke, te da činite sve da dođu u ruke njemu da bi njima mogao raspolagati secundom Deurn et iustitiam.5 Izvijestih Njegovu svetost o onome što je do sada učinjeno i koliko su Vaša gospodstva odlučno i otvoreno postupila, ali da prilike Vašega grada ne dopuštaju da učinite više i da je Njegova svetost trebala biti ta koja će se usprotiviti itd. Drugo se nije zaključilo. Gledat će se da 1 U pismu od 8. studenoga Vijeće desetorice urgira da Machiavelli isposluje da papina vojska uđe u Romanju i suzbije Mlečane. 1 Tj. biskupima, prezbiterima i đakonima. 3 Kardinal Ippolito d’Este iz ferarske vladajuće kuće i apostolski protonotar Antongaleazzo Bentivoglio. 4 Francesco Obizzo. 5 Lat.: kako Bog i pravda nalažu.

504

se požuri odlazak ovoga opunomoćenika u Mletke, a u međuvremenu će se vidjeti kakva će ploda donijeti razgovor s Dionisijem Naldom. A ovdje se ne propušta ništa da bi se Njegova svetost navela da se otrijezni prema naumu Vaših gospodstava; te prečasni monsinjor od Volterre naplaćuje vrlo uspješno, bez ikakva obzira, dug svoje domovine, neprestano potičući Roana i druge kardinale u koje se Njegova svetost uzdaje. A oni se, poradi vlastita probitka, kao i poradi probitka Crkve, rado oko toga trude, a osobito je za to zagrijan Roano, ali za sada ne obećava ni vojnika ni druge pomoći, osim pisama, i nada se, ili da će oni pobijediti, ili da će se moći sklopiti nagodba barem s rimskim kraljem i s nadvojvodom,6 kojom će se sve, a poglavito ovo, vratiti u prijašnje stanje. Vaša gospodstva vide posljedice svojih savjeta upućenih u pismima od šestoga i osmoga, i potom ponovljenih u pismu od devetoga,7 kojega sam danas primio kopiju. A da biste mogli bolje razabrati na koji bi se način papa mogao bolje pokrenuti i kolika se pomoć protiv tih novih opasnosti može od njega očekivati, ponovit ću ono što sam u nekoliko svojih pisama i nekoliko puta kazao. Tko razmotri kakve su sada prilike u Rimu, uočit će da je tu središte svih najvažnijih zbivanja sadašnjega časa. Prvo i najvažnije je neprijateljstvo Francuske i Španjolske, drugo su te neprilike u Romanji, tu su zatim borbe velikaša i vojvoda Valentino; a posred sve te nesloge nalazi se papa. A on - premda je izabran uz veliku naklonost i uživa velik ugled, ipak nije dugo na tom položaju, pa nema još ni vojnika ni novaca, a osim toga da bi bio izabran prema svakome se obvezao, te su ga svi drage volje podržali - nipošto ne može natovariti na sebe kakav rat, nego je dapače prisiljen da opsjenari i oklijeva8 sve dok ga vremena i promjena prilika ne prisile da se izjasni, ili dok se toliko ne učvrsti na prijestolju da se može po svojoj želji kome prikloniti i ratovati. A da je to istina, vidi se po njegovu ponašanju; jer počevši od najvažnijega, Njegovu svetost smatraju Francuzom po prirodnome nagnuću; ipak se On u razgovorima tako drži prema Španjolcima da se ovi nemaju razloga tužiti; ali im se opet ne priklanja toliko da bi se Francuzi morali uznemiriti; a vremena su takva da mu svatko od njih nalazi opravdanja. Što se tiče prilika u Romanji, s jedne strane navaljuju Mlečani, s druge vapite Vi; a razložno je misliti da to boli Njegovu svetost, jer je srčan čovjek i želi da za njegova vladanja Crkva ojača a ne da oslabi. Nego Vaša gospodstva razabiru iz rečenoga kako se On u tim stvarima drži, i vide da s jedne strane prihvaća izgovore Mlečana, gradeći se kako vjeruje da su se pokrenuli iz niržnje na vojvodu, a ne zato da bi naudili Crkvi; a s druge strane, pokazuje pred Vama svoje nezadovoljstvo i pomaže Vam koliko u ovom času može. A što se tiče zavada velikaša, kako nemaju vođa koji bi izazivali nerede, papi nije teško da ih obuzdava, jer je stranka orsinijevaca u rukama Vašega kardinala9 i gospodina Julija, a stranka kolonaca u rukama kardinala10 i još nekih beznačajnih pojedinaca. Preostaje Valentino za kojega se misli da ga Njegova svetost po naravi mrzi. Ipak ga je ostavio u službi s dva razloga: prvo, da održi zadanu riječ, a ovdje ga smatraju 6 Nadvojvoda Filip, sin Maksimilijana Habsburškog. 7 U pismu od 9. studenoga Desetorica požuruju Machiavellija da isposluje punu podršku od pape, jer su »Mlečani počeli otvoreni rat...« Firentinska vojska, pod zapovjedništvom markiza Carla dal Monte Santa Maria, morala se povući i zatražiti pojačanja. 8 Papin oprez naveo je Firentince da posumnjaju u namjere Julija II.'Machiavelli demantira sumnju da papa naginje Mlečanima, te objašnjava prave razloge papine slabosti. Ta ocjena svjedoči o lošem papinu položaju. U samom Rimu ponovo je oživjela borba frakcija između pristaša porodica Colonna, Orsini i Savelli, a i sami Firentinci su podržali neke lokalne vladare da se odmetnu od pape. 9 Tj. Francesca Soderinija. 10 Kardinal Giovanni Colonna, apostolski protonotar.

505

čovjekom tvrde vjere, a i zbog zahvalnosti koju osjeća prema njemu, jer njemu ima zahvaliti dobar dio papinske države; drugo, kako je on sam bez vojske čini mu se da vojvoda može odoljeti Mlečanima bolje nego drugi; te ga s tog razloga požuruje neka otputuje (a napisao je pisma Vašim gospodstvima poradi prolaza i propusnice)11 i na druge načine mu ide naruku. Sve to o čemu sada govorim spominjao sam i u drugim svojim pismima, ali mi se u ovome času učinilo potrebnim da to podrobnije iznesem, jer sam uznemiren i zbog onoga što snuje papa i zbog onoga što želi i može učiniti, i zbog onoga što želi da Vi učinite, te bih htio da to Vaša gospodstva razumiju i da se odavde više ničemu ne nadate; nego treba da se osigurate na drugi način - ili pogodujući Valentinu, ili iskoristivši drugog saveznika ako se ukaže. I možete uzeti da je papa za sada prisiljen da se zadovolji svojim položajem i bilo kakvim ishodom neprilika u Romanji, samo da te zemlje ne budu izgubljene za Crkvu i za njezine namjesnike. Vojvoda me danas dao pozvati, te ga nađoh drukčije raspoložena nego prošli put, 0 čemu Vam pisah u pismima od šestoga i sedmoga; te mi kaza mnogo toga iz čega, ako se sabere, proizlazi, da želi razmotriti sadašnje prilike, i neka ne mislimo na ono što je bilo, nego samo na zajedničko dobro i na to da se spriječe Mlečani da zagospodare Romanjom i da će mu papa u tome pomoći; te mi o tome ukratko ispripovjedi i kaza mi da se i Vaša gospodstva moraju.za to pobrinuti i učiniti papi koju uslugu, a na njega mogu u svemu računati. Odgovorih općenito pokazujući da se mogao pouzdati u Vaša gospodstva. Potom sam dugo razgovarao s messerom Alessandrom di Franciom,12 koji mi kaza kako će Vam možda sutra noću biti otpravljen glasnik s papinim pismom i pismima koje smo napisali kardinal i ja Vašim gospodstvima radi propusnice te da ne sumnjaju da će je dobiti. Kaza mi da je vojvoda neodlučan kako da postupi, te se nije znalo hoće li krenuti kopnom sa svojom vojskom, koja broji oko četiri stotine konjanika i isto toliko pješaka, ili će vojska biti poslana kopnom, a on ploviti morem do Livorna, te se zatim susresti s vojskom na Vašem području, gdje bi mogao razgovarati s kojim građaninom13 1 potpisati s Vama ugovor; ali ne bi želio da se oko toga mora brinuti,14 nego bi htio naći već sastavljen ugovor, pa da ga samo potpiše. Želio bi da se javi u Livorno, neka bude primljen ako pođe tim putem. Odgovorih mu da ću pisati Vašim gospodstvima i dadoh mu mnogo nade. Vaša gospodstva će o svemu moći razmisliti i odlučiti, te obavijestiti i prirediti kako žele da se prema njemu postupa. Kaza mi messer Alessandro da vojvoda, radi pripreme i sastavljanja ugovora koji s njime treba biti sklopljen, namjerava uputiti k Vama jednoga svog čovjeka, ali ne bi htio poslati neugledna, a vrlo ugledna ne može uputiti a da bude siguran; ali kada mu se pruži prilika, uputit će ga. Podnesoh papi pisma, koja ste mi poslali. Zahvali i podastre itd. Sto se tiče novosti, upućujem na ono što sam napisao jučer. Valete. Die X I novembris 1503. Servitor, Nicolaus Machiavellus

11 Prilikom glasanja o tome da li da seValentinu dade propusnica ili ne da, u firentinskom Vijeću osamdesetorice bilo je devedeset glasova protiv, a samo dvadeset za to. 12 Alessandro Spannochi, Valentinov savjetnik na papinu dvoru. 13 Tj. s predstavnikom Sinjorije. 14 Tj. ne bi se htio upuštati u pregovore.

506

MACHIAVELLI DESETORICI, 26. studenoga 1503. Magnifici Domini, etc. Jučer, posredovanjem Giovannija Pandolfinija, koji je otpremio pismonošu, poslah Vašim gospodstvima tri svoja pisma, od 23, 24. i 25, javljajući u njima ono što se u ta tri dana ovdje dogodilo1 i ono što se ovdje zna da.se sada događa, te Vam priopćih kako je vojvoda, sad već izvršio sve što je trebalo, te je potpuno ovisan o papi, koji svakako želi one tvrđave što ih drži vojvoda, hoteći se od njega osigurati.2 Ne zna se još točno nalazi li se vojvoda još na brodu u Ostiji, ili je već doveden ovamo.3 Danas se o tome čuju različiti glasovi. Doduše, kazao mi je neki čovjek da, dok su se prošle večeri u dva sata nalazili u papinoj ložnici, stigoše dvojica iz Ostije, te odmah budu otpušteni svi koji su se ondje zatekli. I dok su tako boravili u drugoj odaji, načuše kako ovi izvještavaju da je vojvoda bačen u Tevere, kako je papa bio naredio. Ja to ne potvrđujem niti niječem i uvjeren sam da će se dogoditi ako se već nije dogodilo. Vidi se naime da ovaj papa počinje vrlo časno isplaćivati svoje dugove i briše ih jednim potezom pera.4 Ipak mu svi blagoslivlju ruke i još će ih više blagoslivljati što se bude dalje išlo; i kako je vojvoda uhvaćen, bio živ ili mrtav, ne treba više misliti na njega. Ipak, ako o tome dočujem išta pouzdanijega, obavijestit ću Vaša gospodstva. Danas se okrunila, u Božje ime, Svetost našega gospodina papa Julije i udijelio je blagoslov svemu pučanstvu, vrlo pobožno; i cio Rim je danas slavio. A u četvrtak će, dade li Bog, poći u Svetog Ivana, a ako mu vrijeme ne posluži odgodit će za koji drugi blagdan, kad bude lijepo vrijeme. Biskup od Raugije,5 koji je trebao otputovati u Romanju, želio je vidjeti papinu krunidbu; ne znam hoće li, prije nego što ode, željeti da vidi i tu drugu svečanost. Obavijestit ću Vaša gospodstva kada bude krenuo. A što se tiče požurivanja, neka vjeruju Vaša gospodstva da se u tome, kako sam već pisao, ne propušta ništa, i to ne propušta onaj za kojega znate da ima veće ovlasti od mene.6 Francuzi i Španjolci su u istim prilikama o kojima sam izvijestio svojim pismom od dvadeset prvoga, te se u njih polažu jednake nade o kojima sam tada pisao, jer, kako je potrajalo nevrijeme, nisu mogli drugo učiniti.7 Doduše, jučer je stigao neki čovjek s 1 Machiavelli pažljivo prati papine reakcije na poteze Mlečana. On 24. studenoga javlja Desetorici da je zauzimanje Faenze odlučan potez »koji može Mlečanima otvoriti vrata Italije ili biti uzrok njihove propasti«. Kao što se kasnije potvrdilo, zbilo se ovo drugo. 2 Cesare Borgia nije htio predati Juliju II tvrđavu u Forliju i još neke utvrde u Romanji. Papa seosjetio sigurnim i naredio je da se vojvoda uhapsi, kako Machiavelli javlja u pismu od 24. studenoga. 3 Vidjeti depešu od 4. studenoga 1503. 4 Machiavelli ironizira papine postupke, što je G. Sassu poslužilo kao dokaz Machiavellijeve gorčine prema papi zbog postupka prema Borgi. Međutim, Machiavelli se, još jedanput, i ovdje pokazuje kao hladan, distanciran promatrač analitičkog duha. 5 Giovanni Sacchi, papin komesar u Romanji. 6 Riječ je o kardinalu Francescu Soderiniju. 7 Machiavelli je u pismu od 21. studenoga pisao da je na francuskoj strani više novca i bolja vojska, ali je zato na španjolskoj strani bolje zapovjedništvo i naruku im ide Fortuna.

507

bojišta, krenuvši dva dana ranije, a poslali su ga francuski kapetani da bi saopćili Roanu da za osam dana žele svakako krenuti naprijed, te ili postići uspjeh, ili neuspjeh, ako im se dogodi da propadnu u vodu i blato do grla. Poručili su da se pouzdano nadaju pobjedi; a čujem da im je Roano pustio uzdu8 i preporučio ih Bogu. Vidjet ćemo što će uslijediti i moliti Boga da udijeli pobjedu onome tko priskrbi spas i mir kršćanstvu i Vašem gradu. Sudi se da bi se Francuzi, krenuvši u napad, našli u nepovoljnijem položaju; jer kako su slabiji u pješaštvu, ako se blato ne osuši, ili zbog zapadnjaka, ili drugih vjetrova, koji bi mogli puhati, a konjanici, kojima su jači, neće se moći kretati, te će tako njihov najsnažniji dio biti zapriječen, a najjači dio španjolskih četa bit će u povoljnijem položaju; ipak treba vjerovati da toliki razboriti ljudi koliko ih je na francuskoj strani drže do života i znaju što čine.9 Stigoše jutros kopije Vaših pisama od 20. i 22, a večeras sam primio dvije - od 22. i 24. Obavijestit ću Roana da je Gianpaulo isplaćen i također mu priopćiti pismo o događajima u Romanji, no to neću učiniti prije sutrašnjega dana, jer kako je danas blagdan10 ne čini mi se zgodnim da ga uznemirujem bilo kakvim poslom. Vrlo se čudim da dvadeset četvrtoga Vaša gospodstva nisu primila moja pisma od 19, 20, 21. i 22, koja sam Vam 22. poslao po jednom glasniku koji je kretao u Francusku. Vjerujem da je svakako stigao, a V ala će gospodstva po tim pismima, koja su uslijedila od 16. do danas, moći vidjeti kakva su stajališta papina i Roanova prema pohodu Mlečana; papa, naime, misli da će uspjeti da im oduzme te zemlje na miran način, a Roano se nada da će uskoro moći obuzdati njihovu drskost. A za sada se ne vidi da bi oni išta drugo na njih slali, osim opomena i prijetnji, usmenih i pismenih, a oni su toliko zagrijani za pothvat koliko vide Vaša gospodstva. Priopćih Vašim gospodstvima u pismu od 24, kako mi je prečasni monsinjor od Volterre kazao, u vezi s upitom Vaših gospodstava, hoće li papa ili neće dopustiti Mlečanima da zadrže što su osvojili,11 da su o tome više puta razgovarali on i Roano, te zaključili da to ne može biti sudeći po riječima kojima bi papa odvraćao, kada bi mu se o tome govorilo. A jer znaju da nije pretvorica, nego prije žestok i naprasit čovjek, nadaju se dobru. A potom mi je još kazao rečeni monsinjor od Volterre, kako se jednom - kad je Roano prikliještio papu u vezi s tim pitanjem, pokazujući da želi doznati što mu je u duši da bi znao kako bi se mogao držati francuski kralj - papa se uzrujao i razljutio, i žestoko se zaklinjući govorio da je to protivno njegovoj volji i da bi ga svatko trebao razumjeti, da je htio tome doskočiti i zborio je takve riječi da je bilo očito da je vrlo nezadovoljan. Vjeruju ovi kardinali djelomično tome što je kazao, te su dobrim dijelom sigurni da će tako učiniti, premda neki drugi, također utjecajni, misle da je on, da bi postao papom, među ostalim što je sve obećao obećao i to Mlečanima itd.12 Romae, 26 novembris 1503. Servitor, Niccolo Machiavelli

8 Tj. dopustio im da krenu u napad. 9 O jakim i slabim stranama Francuza i Španjolaca vidjeti: Ritratto di cose di Francia.

10 Upravo toga dana održana je ceremonija krunjenja Julija II. 11 U pismu od 21. studenoga Desetorica pišu Machiavelliju: »Ovdje netko misli da su se Mlečani u to upustili (osvajanje Faenze) sa suglasnošću i dopuštenjem papinim; i to možda nije neistina, kad se uzme u obzir nepoštovanje koje su iskazali prema Crkvi i prema papi. Voljeli bismo da nam to prikažeš i, bez obzira na to što se dogodi, da to pažljivo istražiš.« 12 Machiavellijeva misija u Rimu nije toliko značajna zato što prikazuje Valentinov pad i Machiavellijevu ironičnu distancu prema tome, već zato što prikazuje Machiavellijevu ulogu u pripremanju Cambraiske lige. Vidjeti: G. Pepe, La politica dei Borgia, Napoli, 1956.

508

DRUGO POSLANSTVO NA RIMSKOM DVORU M A C H IA V ELLI DESETORICI, 13. rujna 1506. Magnifid Domini, etc.1 Jučer napisah pismo Vašim gospodstvima koje ćete primiti s ovime. Danas je papa svečano ušao ovamo u Perugiu, a svoje izbjeglice2 je ostavio ondje gdje navodim u priloženom pismu i s onim nadama o kojima Vas u njemu izvještavam. Monsinjor od Nerbone3 tek se jučer sastao s papom, jer je odavde otišao da ga pohodi u Corciano,4 gdje je odsjeo. Nije se doznalo što mu je tom prilikom kazao, ali se vidjelo da papi to nije bilo po volji. Danas se dočulo da ga je on, u kraljevo ime, odgovarao od bolonjskog pothvata, podsjećajući ga na posljednji carev pohod5 i dokazujući mu da kralj, kako mu u milanskoj državi vlast još nije čvrsta ni sigurna,6 nikako ne može ovu lišiti četa da bi pritekao njemu u pomoć. Papa je zbog toga vrlo ljut, ali je ipak odlučio da sam krene u taj pohod kad već nema druge takve prilike, te je danas poslao Ramazzotta7 davši mu novaca da skuplja vojsku, te napisao poruke Vašim gospodstvima i Ferrari tražeći da mu svatko od Vas, kao papinu vojskovođi, dopusti da diže vojsku u svojoj državi, a za njegov novac. I kaže da želi, prije negoli prijeđe Urbino, skupiti već šest od osam tisuća momaka, te s njima krenuti put Bologne. Misli se da bi markiz od Mantove mogao večeras stići u Urbino i kazuje se da će ga on sam služiti. Ove stvari se mijenjaju onako kako vide Vaša gospodstva, a tko mora o njima danomice izvještavati treba da ih prati, te stoga zaslužuje da mu se oprosti. U vezi s Gianpaulovim stvarima upućujem na priloženo pismo. Dodat ću samo ovo: dok papa bude boravio ovdje s kardinalima, makar se crkveni vojnici utaborili u blizini ovih vrata, a Gianpaulovi malo podalje, ipak će papa i kardinalski kolegij biti prepušteni milosti Gianpaulovoj, a ne zaštiti svojih vojnika; te ako Gianpaulo ne naudi onome tko je došao da mu oduzme državu, bit će to s njegove dobre čudi i čovječnosti.8 1 Ta je Machiavellijeva depeša značajna za razumijevanje 27. poglavlja I knjige Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija, gdje se razmatra isto pitanje: »Vrlo su rijetko ljudi potpuno zli ili potpuno dobri.« U kolovozu 1506. Julije II je krenuo na Bolognu, a drugi cilj papine ratne kampanje bio je istjerivanje Mlečana iz njegovih posjeda i Francuza iz Italije. Zatražio je pomoć od Firence, ali je Soderini oklijevao zbog tradicionalnog oslanjanja Firence na Francuze. Machiavelli je susreo papinu vojsku kod mjesta Nepija i pokušao taktizirati. 2 Izbjeglice iz Perugie koji su slijedili papu, u namjeri da se ustoliče u gradu pošto papa istjera Baglionija. 3 Franfois Guillame Castelnau, biskup Narbonne, nećak kardinala Rouena. 4 Dvorac oko pet milija udaljen od Perugie. 5 Maksimilijan I Habsburški namjeravao je otići u Italiju da bi se okrunio za rimskog cara. 6 Francuzi su bili u Milanu od proljeća 1500. i nisu se još bili učvrstili. 7 Paolo Ramazzotto iz Bologne, koji je zapovijedao pješadijom Bentivoglia, i koji je prešao Juliju II. 8 Drukčije mišljenje o Bentivogliama Machiavelli navodi u Raspravama. . . , I, 27.

509

Kako će to svršiti, ne znam; vidjet će se nakon što papa proboravi ovdje šest do osam dana. Jednom je Gianpaulo kazao da je spoznao dva puta kako da spasi svoju državu: jedan je silom, drugi poniznošću9 i pouzdavanjem u prijatelje koji ga svjetuju; a nije htio poći prvim, već se okrenuo na drugi: i zato se posve predao urbinskom vojvodi.10 A spomenuti vojvoda ga je poslao u Orvieto k papi i nagovorio ga da poduzme i sve drugo što je bilo potrebno. A vojnici su, kako sam pisao, imali biti postavljeni u Perugi, na trgu i ispred gradskih vrata, prije nego što papa uđe.11 Papa je ušao, a njih nema; a za to je bio zadužen urbinski vojvoda. Ipak se govori da će za dva dana vojnici stići. Drugoga ne znam. Preporučujem se Vašim gospodstvima. XIII septembris M DVI, in Perugia. Servus, Nicolaus Machiavellus, Secretarius

9 Oba puta kad je istjeran sa svoga posjeda Baglioni je pribjegao sili, 1500. i 1503. godine. Lav X ga je 1520. na prevaru domamio u Rim i naredio smaknuti. 10 Urbinski vojvoda Guidobaldo da Montefeltro zapovijedao je papinim trupama. 11 Papa se bojao da se Baglioni i Montefeltro ne sporazume na njegov račun, pa se želio osigurati od mogućih klopki prilikom ulaska u grad.

MACHIAVELLI DESETORICI, 25. rujna 1506. Magnifici Domini, etc. Iz Gubbija pisah 23. rujna Vašim gospodstvima obavješta­ vajući Vas o rasporedu papina putovanja do Forlija; do sada ga se držao, jer je danas u 22 sata ušao ovamo u Urbino, i, kako se govori, ostat će do ponedjeljka, a zatim nastaviti put. Napisah: pošto se pitanje Perugie riješilo onako kako sam predvidio u mnogim svojim pismima, preostaje samo da se misli na Bolognu; i taj pohod ovisi o dolasku bolonjskih poklisara i o odgovoru Francuske u vezi s četama, to jest hoće li ili neće prijeći Parmu; a kad stignu o tome vijesti, znat će se hoće li biti rata ili mira.1 Drugo Vam ovim pismom ne mogu javiti, jer iz Francuske nema nikakvih novosti, niti su poklisari još stigli. Mogu samo potvrditi Vašim gospodstvima da je papa zagrijaniji više nego ikada i da je prije dva dana izjavio, govoreći in secretić- o tome pohodu, da je odlazeći iz Rima svemu svijetu objavio svoju čvrstu nakanu da potčini te zemlje vlasti Crkve i da ih oslobodi od tirana; te je, koliko je do njega, spreman da to ponovo pokaže, ali ako ga onaj tko mu je obećao pomoć iznevjeri dat ć e . . . Oni koji dobro poznaju takvo raspoloženje misle: ako treba propasti, to je najneopasniji ponor u koji se može strmoglaviti. Te se ovako razmišlja: da bi trebalo (toliko je papa otišao daleko u svojim željama i postupcima) ili da to uspije, prema prvoj svojoj nakani, ili da se strmoglavi izvukavši tako kraći kraj, ili da ga prevare kakvom časnom nagodbom, ako ne uistinu takvom, a ono prividno časnom. Ali čini se da je teško sklopiti nagodbu koja bi se činila časnom. Ne vjeruje se da će, što se tiče Francuza, uspjeti kako je prvo bio naumio; a propast se ne čini vjerojatnom. Preporučujem se Vašim gospodstvima; quae

bene valeant. Ex Urbino, die 25 septembris 1506. Napisah u drugome pismu da će papini vojnici i Gianpaulo sa svojima krenuti prema Markama, u smjeru Forlija; i tako se dogodilo. Ne čuje se međutim da bi sam Gianpaulo zasad otišao iz Perugie. Vojnici urbinskog vojvode, koji su stigli u Perugiu da bi, prema pogodbi, čuvali peruđinska vrata i trg,3 nisu ondje ostali, nego su krenuli s ostalom vojskom prema Markama. Markiz od Mantove stalno prati papu, sa stotinu strijelaca na konju koje je doveo sa sobom iz Mantove. Iterum. valete. Servitor, Niccolo Machiavelli, tajnik 1 Papa je zahtijevao od Francuza pomoć da bi zauzeo Parmu. U toj kampanji Julije II je pokazao veliku hrabrost, ali Machiavelli ne cijeni previše impulzivne crte papina karaktera i negira mu državničku mudrost. 2 Lat. u tajnosti, tj. na tajnom sastanku s kardinalima i svojim zapovjednicima. 3 Vidjeti depešu od 13. rujna 1506.

511

MACHIAVELLI DESETORICI, 28. rujna 1506. Magnifici Domini, itd. Jučer napisah posljednje pismo Vašim gospodstvima, gdje Vam dojavih ono malo novosti što ih je vrijedno pribilježiti o ovdašnjim zbivanjima; to jest, ponajviše o papinu putovanju, te kako će sutra krenuti prema Ceseni ako ne promijeni odluku. A putovat će odavde do Cesene tri dana, te neće više ići preko Montefiorea,1 nego će se sutra zaputiti prema Macerati2 i tako putovati od tvrđave do tvrđave, sve do Cesene. Ondje bi mogao proboraviti nekoliko dana i možda naći kakvo rješenje za svoj pohod, a tada bi već trebao znati kakva je odluka Francuske.3 Jučer ujutro dugo vijećahu urbinski vojvoda, mletački poklisar i biskup od Pavije.4 Nije se doznalo o čemu su raspravljali, ali se misli da je bila riječ o papinu pothvatu i o jamstvu koje Mlečani traže od pape posredovanjem francuskog kralja, želeći da im Njegova svetost obeća da ih neće napadati; a to mora da je isto što Vaša gospodstva doznaju iz Francuske; njezin kralj nagovara papu da dijelom udovolji Mlečanima, kako su me Vaša gospodstva obavijestila u svojem pretposljednjem pismu od 24. Čuje se da je papa spreman da im to obeća samo riječima; te im tako obećava: dok bude živ, neće im stvarati nikakvih neprilika. Ali čini se da Mlečanima to nije dovoljno, nego žele da se sklopi stvarna nagodba. I tako se ta stvar zapliće, i što dalje ide papa to se više obvezuje na pohod. A oni, to jest Mlečani i kralj, čekaju da upadne u kakvu nevolju pa da ga potčine svojim naumima; a ako kralj bude dalje držao stranu Mlečanima, mogli bi u tome uspjeti. Ali pripomenuo mi je netko tko se razumije u te poslove da francuski kralj doduše misli da će tako oslabiti papu, ali će papa svakako njega nadvladati, takvim će ga ostrugama podbosti ako mu odluka o vojsci ne bude odgovarala. Kakve bi to ostruge imale biti, ne znam.5 O tome će Vaša gospodstva sama moći prosuditi. Iz posljednjih pisama Vaših gospodstava od 24. i 26. doznadoh za sporazum između Consalva i napuljskoga kralja, o čemu je stigla vijest i drugim putem. Ipak, sve Vaše obavijesti priopćih papi koji ih je rado saslušao i zahvalio na njima Vašim gospodstvima, kazavši mi da ga uvijek obavijestim kad god nešto od Vas primim, jer je čvrsto vjerovao onome što su Vaša gospodstva pisala. Čuo sam raspravljati o tome sporazumu između Consalva i kralja,6 i svi se čude da se Consalvo u njega pouzdaje. I što se kralj pokazao prema njemu velikodušnijim to više - upravo zbog toga - sumnja družba, držeći da je kralj tako postupio kako bi stekao 1 Utvrda Santa Fiore. 2 Macerata Feltria. 3 Francuzi su oklijevali s odlukom bojeći se porasta papina utjecaja u sjevernoj Italiji. 4 Francesco da Castel del Rio, biskup Pavije, a kasnije kardinal. 5 Papa je, vjerojatno, mislio na pohod na Milano. 6 Luj XII je Gonzalu da Cordobi, svom bivšem neprijatelju, dodijelio titulu Grand Connetable Napuljskog kraljevstva i dao mu zapovjedništvo nad svojom vojskom.

512

njegovo povjerenje; iskoristivši to povjerenje, lakše bi mogao njime raspolagati. Na­ vode tome i mnoge druge razloge koje ću izostaviti, jer taj predmet nije osobito značajan za državu Vaših gospodstava i jer je teško suditi o stvarima takve naravi, kao i o svakoj drugoj koja proishodi iz ljudske samovolje i želja. Preporučujem se Vašim gospodstvima. U Urbinu, 28. rujna 1506. Servus, Niccolo Machiavelli, Secretarius

33 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

513

MACHIAVELLI DESETORICI, 3. listopada 1506. Magnifid Domini, etc. Prvog dana u mjesecu pisah Vašim gospodstvima i poslah pismo preko Castrocara, a s njime i jedno od dvadeset osmoga prošlog mjeseca. Primio sam zatim sinoć jedno pismo Vaših gospodstava, također od prvoga ovoga mjeseca gdje se navodi jedno poslano dvadeset devetoga, koje nikada nije stiglo. Sadržavalo je odluka Francuske u vezi s četama koje je tražio papa, te da je kralj spreman da mu ih pošalje. Ta je vijest već bila stigla ovamo i toliko je obodrila papu te je, kako mu se učinilo da je već pobijedio Bolognu, stao razmišljati o kakvu drugom pohodu. A glasnici kažu da je ta odluka donesena u Francuskoj na način vrlo častan za papu i da je francuski kralj javno odbio bolonjskog poklisara i mletačkoga,1 koji su molili za Bolognu. Ne želim o tome pisati potankosti Vašim gospodstvima, jer ako su istinite Vaš poslanik sigurno Vam ih je već priopćio, a ako su lažne nije potrebno da se pišu. Pisah Vam u posljednjem pismu o smrti oca bolonjskog predstojnika papinske kancelarije2 i o nemirima što ih je taj događaj ovdje izazvao, te kako su bolonjski poslanici pobjegli iz Santo Arcangiola i otišli u Rimini, a papa im je poručio neka se vrate bez straha. I tako je i bilo jer se spomenuti poslanici vratiše jučer prije nego što je papa ušao. A kada je papa stigao u svoje boravište, budu uvedeni, te mu samo poljubiše noge ne kazavši ništa. Potom, danas ujutro izađoše pred Njegovu svetost, te u dugačkome govoru dokazivahu smjernost i poslušnost bolonjskog naroda prema Crkvi, spominjahu pogodbe sklopljene s dosadašnjim papama, koje je ovaj potvrdio, i na kraju objasniše kako se upravljalo tim gradom, s koliko vjere i štovanja zakona. Odgovori papa da je taj narod, koliko je bio odan Crkvi, činio što mu je bila dužnost, jer se na to obvezao. I budući da je Crkva tako dobar gospodar, kao što je on dobar sluga, krenuo je on sam da ga oslobodi tiranina. A što se tiče nagodbi, nije mario niti za ono što su učinili drugi pape, niti za ono što je on sam učinio, jer ni on ni drugi pape nisu mogli postupiti drukčije, te ga je nužda, a ne vlastita želja, nagnala da ih potvrdi; ali kako je došao čas da ih može ispraviti, činilo bi mu se: kada to ne bi učinio, nikako se ne bi mogao opravdati pred Bogom. I zato se pokrenuo, a cilj mu je da bi Bologna dobro živjela, kako oni govore; te se zato sam želi preseliti u taj grad; a ako mu se način kako se ondje živi svidi potvrdit će ga, a ako se ne svidi promijenit će ga. A da bi to mogao postići oružjem - ako drugi načini ne bi bili dovoljni - sakupio je toliko i takve snage da njima može natjerati u strah cijelu Italiju, a ne samo Bolognu. Poslanici ostadoše zbunjeni i, odgovorivši s malo riječi, odoše. Sutra će se ovdje ponovo izvršiti smotra vojnika koji su se utaborili u blizini Sant 1 Mletački ambasador bio je Alvise Mocenigo, otac istoimenog dužda, pobjednika u bici kod Lepanta. 2 Predstojnik papinske kancelarije bio je Giovanni Gozzadini, a njegova oca Bernarda ubila je svjetina kad je pokušao pobječi iz Bologne. Unutrašnji sukobi u Bologni opisani su u pismu Desetorici od 1. listopada 1506.

514

Arcangela. I mislim da će biti naređeno da se sastave čete pješaka. Govori se da će papa drugog utorka krenuti u Furli, gdje ga željno očekuju, jer se čini da se u tom gradu, premda je sklon papi, stalno vode borbe, kao što su Vaša gospodstva mogla doznati od Pier Francesca Tosinghija.3 Papa je, nakon što je saznao za odluku Francuske, a već i prije, odredio da na ulazu u grad budu postavljeni gospodin M arcantonio4 i stotinu oružnika koje je bio zatražio od Vaših gospodstava; te je znao kazati da ih još ne zove, i to zato da bi išao na ruku Vašim gospodstvima, jer ste navalili na njega da to odgodi što više bude mogao, a i zbog kojeg drugog dobrog razloga; ali da želi da budu spremni, kako bi mogli odmah krenuti kad im naredi. A ja očekujem svakog časa da me pozove i da mi naloži neka pišem Vašim gospodstvima da pokrenu te ljude. Preporučujem se Vašim gospodstvima; que bene valeant. Ex Cesena, die III octobris MDVI.

Velemožna gospodo! Već je više dana kako sam zapao u veliku novčanu oskudicu; nisam tražio da mi pošaljete novaca jer sam svaki dan očekivao da ću se morati vratiti; nego, videći da se stvar oduljuje, molim Vaša gospodstva neka se udostoje da me, po svojoj dobroti, opskrbe. Iznova Vam se preporučujem. Servus, Niccolo Machiavelli, Secretarius Florentinus, apud Papam

3 Pier Ferancesco Tosinghi bio je generalni komesar Castrocarra. 4 Grof Marcantonio Colonna, firentinski kondotjer.

515

N

M A C H IA V ELLI DESETO RICI, 26. listopada 1506. Magnifici Domini, etc. Sinoć, nakon što sam završio priloženo pismo, stigao je glasnik Njegove velemožnosti poklisara1 i priopćio mi da je on te večeri bio u Tosignanu; i naloži mi neka udesim kad ga budem ispričavao pred Njegovom svetosti, da njegov ulazak bude bez uobičajenih svečanosti, jer se loše osjećao, te je htio izbjeći tim neugodnostima; a da njemu dojavim što sam izvršio. Odoh u Paviju i priopćih Njegovoj svetosti da je poklisar blizu. On odmah dade pozvati meštra ceremonija da bi naredio neka kardinalska čeljad i svi ostali dočekaju poklisara prema običaju. Na to mu ja, ispričavajući njegovu velemožnost, pripomenuh da je htio izbjeći neudobnostima svečana dočeka, jer se loše osjećao. I tako je na sveopće zadovoljstvo - jer su kardinali imali uza se malobrojnu služinčad, a živjelo se prema ratnim običajima, a ne po rimskome redu —Njegova velemožnost poklisar stigao jutros, a Svetost našega gospo­ dina sazvala je audijenciju za sutra u petnaest sati. Novost je u tome da je bolonjska vlada jučer poslala svojim poslanicima pismo kojemu je priložila prijepis izazova, što ga je monsinjor od Ciamontea2 uputio gradu u kraljevo ime; gdje im daje na znanje da će ih smatrati neprijateljima i tražiti da se poništi svaka njegova obveza da štiti osobu i državu gospodina Giovannija i sam grad, ako se za dva dana ne pokore Njegovoj svetosti i svim njegovim nalozima. U pismu se poslanicima naređuje da padnu ničice pred papom, da mu preporuče grad, da izjave kako su spremni da se pokore svim njegovim zapovijedima, te ga umole da se udostoji spasiti imetak i osobu gospodina Giovannija i njegovih sinova. A papa im je odgovorio da im nema drugo kazati nego da se pokore buli.3 I pri toj odluci čvrsto ostaje. Doznao sam k tomu od poštanskog činovnika da su Francuzi po svoj prilici danas stigli u blizinu Castelfranca. Njegova velemožnost poklisar razgovarat će sutra s Njegovom svetosti, kako sam već bio napomenuo, i javljat će svakodnevno o ovdašnjim zbivanjima; a ja ću se milošću Vaših gospodstava sutra ili prekosutra vratiti, dao Bog! Vojvoda od Ferrare4 prispio je danas. Nije međutim stigao gospodin D ’Allegri,5 kako se govorilo, niti sam doznao razlog njegova zakašnjenja. Preporučujem se Vašim gospodstvima: quae bene valeant.6 Ex Imola, die X X V I octobris MDVI. Servitor, Niccolo Machiavelli, Secretarius apud Papam 1 Za firentinskog ambasadora imenovan je Francesco Pepi, jer je papa zatražio predstavnika sa širim ovlašte­ njima radi dogovora o sudbini Italije. To je posljednji Machiavellijev izvještaj s dvora Julija II. 2 »Grand maitre« Charles de Chaumont, nećak kardinala Rouena, kojega je Luj XII poslao u pomoć Firentin­ cima. 3 Papa je 10. listopada donio bulu kojom je Giovanni Bentivoglio proglašen odmetnikom od crkve, kao odgovor na Bentivoglijevu ponudu da će se predati, ali uz uvjet da papa uđe u Bolognu samo u pratnji najviše 300 vojnika. Usp. Machiavellijevo pismo Desetorici od 10. listopada 1506. 4 Alfonso I d’Este (1476-1534), vojvoda Modene i Ferrare. 5 Yves d’Allegre, francuski zapovjednik. 6 Lat.: koji neka budu dobrog zdravlja.

516

SA D R Ž A J

Prvi svezak RIJEČ IZDAVAČA ...........................................................................................

7

UVOD U MACHIAVELLIJA Vrijeme, čovjek, d je l o ............................................................................... Kronologija Machiavellijeva doba ....................................................... Bibliografski d o d a ta k ...............................................................................

13 74 84

I. POLITIČKA DJELA VLADAR (preveo dr Ivo Frangeš)

................................................................

97

RASPRAVE O PRVOJ DEKADI TITA LIVIJA (preveo dr Frano Čale) 149 Pozdrav N iccolda M achiavellija Zanobiju Buondelmontiju i Cosimu R u cellaiju .................................................................................................. 151 Prva knjiga ......................................................................................................... 153 Druga knjiga ............................................................................................. ....... 231 Treća knjiga ............................................................................................... ....... 288 MANJI POLITIČKI SPISI (prevela Smiljka Malinar) ............................... Opis načina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitel­ lija, Oliverotta od Ferma, gospodina Pagola Orsinija i vojvodu od Gravine ...................................................................................................... O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane ......................................................................................................... Discursus Florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii Medices ......................................................................................................

355

357 362 366

II. VOJNO-TEORIJSKA RASPRAVA UMI JEČE RATOVANJA (prevela Sanja R o i ć ) ........................................... ...... 379 Predgovor N. M achiavellija, firentinskog građanina i sekretara, knjizi o umijeću ratovanja, upućen Lorenzu, sinu Filippa Strozzija, firentinskom plem iću ..................................................................................... 381 Prva knjiga ........................................................................................................ 383 Druga knjiga ............................................................................................. ...... 400 Treća knjiga ............................................................................................... ...... 419 Četvrta knjiga ................................................................................................. 432 Peta knjiga ........................................................................................................ 442 Šesta knjiga ............................................................................................... ...... 451 Sedma knjiga ................................................................................................... 466

517

III. DIPLOMATSKA IZVJEŠĆA (prevela Smiljka Malinar) POSLANSTVO KOD VOJVODE VALENTINA Machiavelli Desetorici, 7. listopada 1502.....................................................483 Machiavelli Desetorici, 20. listopada 1502...................................................487 Machiavelli Desetorici, 23. listopada 1502...................................................489 Machiavelli Desetorici, 8. studenoga 1502............................................ .......493 Machiavelli Desetorici, 1. siječnja 1503................................................. .......496 PRVO POSLANSTVO NA RIMSKOM DVORU Machiavelli Desetorici, 4. studenoga 1503............................................ .......498 Machiavelli Desetorici, 6. studenoga 1503............................................ .......501 Machiavelli Desetorici, 11. studenoga 1503.................................................504 Machiavelli Desetorici, 26. studenoga 1503.................................................507 DRUGO POSLANSTVO NA RIMSKOM DVORU Machiavelli Desetorici, 13. rujna 1506..........................................................509 Machiavelli Desetorici, 25. rujna 1506..........................................................511 Machiavelli Desetorici, 28. rujna 1506..........................................................512 Machiavelli Desetorici, 3. listopada 1506.............................................. ...... 514 Machiavelli Desetorici, 26. listopada 1506...................................................516

518

B iblioteka

NEOLATINIZAM I RENESANSA NICCOLO MACHIAVELLI - IZABRANO DJELO Prvi svezak

Izabrao i priredio Recenzenti Uređivački o d b o r

Urednica Preveli L ikovn o oprem io Lektorirali Izdavač Za izdavača N aklada Tisak

Damir Grubiša Franjo Ženko, Goran Gretić Vladimir Filipović , Goran Gretić, Jure Kaštelan, Franjo Ženko

Božena Zadro Ivo Frangeš, Frano Čale, Sanja Roić, Smiljka Malinar Tomislav Pušek Pavica Hromin i Milan Ivkošić ČGP DELO, OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost, Zagreb Tomislav Pušek 5000 primjeraka ČGP DELO, Ljubljana, 1985.