JE J E DA DAN N
K
ako tkogod ne bi pomislio da sam dijete preljuba začeto na pogrešnoj strani pokrivača od pohotna seljačkog soja i prodana u naukovanje u gladnoj godini, mogu reći da sam rođena u plemenitoj kući i odgojena na samom Noćnom dvoru, bez obzira na to koliko mi je dobra to donijelo. donijelo. Teško mi je zamjerati svojim roditeljima, roditeljima, iako im zavidim zav idim na njiho voj naivnosti. naiv nosti. Nitko im nije čak ni rekao kad sam se rodila da su me nadarili zlosretnim imenom. Phèdre, tako su me nazvali, nijedno od njih svjesno da je to bilo hellensko ime – i prokleto. Kad sam se rodila, usuđujem se reći da su još imali razloga ra zloga za nadu. Moje oči, jedva otvorene, bile su još neodređene boje, a izgled novo novororođenčeta žitka je stvar, mijenja mijenja se iz tjedna u tjedan. t jedan. Plavi pramičci pramičc i mogu ustupiti mjesto ugljenocrnim kovrčama, bljedilo rođenja potamnjeti u raskoš jantara, i tako dalje. Ali kad je moj niz poslijeradnih promjena završio, stvar je bila očigledna. Imala sam manu. Naravno, nije da mi je manjkalo ljepote, ljepote, čak ni n i kao djetešcu. Ja sam D’Angeline, D’ Angeline, naposljetku, a još otkad je Blaženi Elua stupio nogom na tlo naše lijepe zemlje i nazvao je svojim domom, svijet zna što znači biti D’Angeline. D’Angeline. Moje meke crte lica l ica oponašale su majčine, isklesane isklesa ne u minijaturnom savršenstvu. Moja koža, presvijetla za kanon kuće Jasmina, bila je unatoč u natoč tome savršeno prihvatlj pri hvatljive ive nijanse bjelokosti. bjelokosti. Moja kosa, koja je izrasla u ljupko obilje kovrča, bila je boje samurovine-u-sjeni, koju u nekim kućama smatraju pravim zgoditkom. Moji udovi bijahu ravni i gipki, moje kosti čudo nježne snage.
16
Jacqueline Carey
Ne, problem je bio negdje drugdje. Nesumnjivo, to su bile moje oči; čak ne oba oka, nego samo jedno. Tako mala stvar da bi o njoj ovisila cijela jedna sudbina. Ne više od trunka, mrljice, puke točkice boje. Da je bila bilo koje druge nijanse, možda, bila bi to druga priča. Moje oči, kada bi se smirile, poprimile bi onu boju koju pjesnici nazivaju garavom, dubokom i sjajnom tamom, poput šumskog jezerca pod sjenom drevnih hrastova. Izvan Terre d’Ange, možda, netko bi ih nazvao smeđima, ali jezik koji se govori izvan granica naše zemlje žalosna je tvorevina kada je riječ o opisivanju ljepote. Garave, stoga, bogate i žitkotamne; izuzev lijevog oka, gdje je u šarenici koja je okruživala crnu zjenicu blistala mrljica boje. A blistala je crveno, i doista, crvena je siromašna riječ za boju kojom je sjala. Skrletnom je nazovite ili grimiznom – crvenijom od pijetlovih resa ili glazirane jabuke u ustima pečenke. Tako sam došla na ovaj svijet, sa zlosretnim imenom i kapljicom krvi utisnutom u pogled. Moja majka bila je Liliane de Souverain, milosnica kuće Jasmina, a njezina je loza od davnina bila u Naamahinoj službi. Moj je otac bio druga priča, jer je bio treći sin trgovačkog princa te je, jao, pronica vost koja je njegova oca uzdigla na častan položaj u Eluinu Gradu bila utrošena na sjeme koje je proizvelo njegovu stariju braću. Jer za nas bi troje bilo bolje da su ga njegove strasti odvele na vrata neke druge kuće – Kukovina, možda, čije milosnike podučavaju fnancijskoj lukavosti. Ali Pierre Cantrel imao je slabu volju i jake strasti, pa kad mu se od novca prepunila vrećica o pojasu, a od sjemena, i to do prsnuća, ona među nogama, požurio se u kuću Jasmina, indolentnu i senzualnu. A ondje je, naravno, između oseke u svojem razumu i plime u svojim slabinama u nagodbi usput izgubio srce. Izvana možda tako ne izgleda, ali složeni zakoni i pravila upravljaju Dvorom Noćnog Cvijeća, koje samo seljaci iz provincija ne zovu nikako drukčije nego Noćnim dvorom. Tako mora biti, jer mi – čudno, što to još uvijek kažem – ne služimo samo samoj Naamahi, nego i velikim Kućama Parlamenta, potomcima Elue i njegovih Suputnika, a ponekad čak i samoj kraljevskoj kući. Doista, češće nego što kraljevska obitelj želi priznati, služili smo njezinim sinovima i kćerima. Neupućeni kažu da se milosnici uzgajaju poput stoke kako bi proizveli djecu koja bi se ubrajala u kanon određene kuće. Nije tako, ili barem ništa više nego što se dogovaraju drugi brakovi, iz političkih ili
KUSHIELOVA STRIJELA
17
fnancijskih razloga. Mi se vjenčavamo zbog estetike, istina; ali koliko se ja sjećam, nitko nikada nije bio prisiljen na vezu koja je njemu ili njoj bila mrska. Time bi se povrijedila pravila Blaženog Elue. Ipak, istina je da su moji roditelji bili loš par, pa kad je moj otac zaprosio majčinu ruku, doajenka kuće Jasmina bila je prinuđena odbiti ga. Nije ni čudo, jer je moja majka bila sazdana prema kalupu svoje kuće, kože boje meda i kose boje ebanovine, golemih tamnih očiju poput crnih bisera. Moj otac je, jao, bio bljeđe puti, lanene kose i tamnomodrih očiju. Tko zna što bi miješanje njihova sjemena proizvelo? Mene, dakako; dokazujući da je doajenka imala pravo. Ja to nikad nisam porekla. Budući da je nije mogao imati prema propisima Noćnog dvora, moj je otac izbjegao s mojom majkom. Ona je bila slobodna to učiniti jer je dovršila svoj marque – tjelokras – u devetnaestoj godini. Snagom njegove zveketave kese i očeva blagoslova, te miraza koji je mojoj majci preostao nakon što je isplatila svoj tjelokras, izbjegli su i vjenčali se. Sigurna sam, iako ih nikad nisam čula da su pitali otkad sam navršila samo četiri godine, da su oboje vjerovali kako će moja majka roditi savršeno dijete, blago kuće, te da će me doajenka primiti raširenih ruku. Odgajat će me i prigrliti, učiti da volim Blaženog Eluu i služim Naamahu, a kad jednom dovršim svoj tjelokras, kuća će dodijeliti desetinu mojim roditeljima. Sigurna sam da su u to vjerovali. Nedvojbeno je to bio ugodan san. Noćni dvor nije nepravedno okrutan, i tijekom majčine trudnoće kuća Jasmina primila ju je natrag. Nije bilo novčane pomoći iz blagajni za njezina neodobrenog muža, ali brak je bio priznat i toleriran jer su u njega stupili doličnim postupkom pred Eluinim seoskim svećenikom. U uobičajenom slijedu događaja, da su moj izgled i obećavajuća priroda pripadali kanonu kuće, bila bih ondje u potpunosti odgajana. Da sam udovoljivala kanonu neke druge kuće – kao što se umalo dogodilo – njena doajenka platila bi jamstvo za moj odgoj do desete godine, kada bih bila službeno usvojena u novo kućanstvo. U svakom slučaju, da je to odabrala, moja bi se majka pridružila milosnicama, a bila bi joj dodijeljena i mirovina od mojeg tjelokrasa. Budući da lisnica mojeg oca, ma kako bogata, nije bila naročito duboka, to bi bio put koji bi izabrali. Ali, jao, kad je postalo očito da je grimizni trunak u mojem oku trajno obilježje, doajenka je povukla crtu. Imala sam manu. Među svih Trinaest kuća nije bilo nijedne čiji je kanon dopuštao manjkavu robu te
18
Jacqueline Carey
vrste. Kuća Jasmina odbila je platiti za moje školovanje i uzdržavanje, a ako je moja mati željela ostati, morala nas je obje hraniti služenjem, a ne podučavanjem. Iako je imao malošto drugo, moj je otac imao svoje strasti, a ponos je bio jedna od njih. Uzeo je moju majku za ženu, a njezina je služba pripadala samo njemu i više se nije mogla položiti pred Naamahin oltar. Izmolio je od svojeg oca upraviteljstvo nad karavanom koja je trebala trgovati putujući u Caerdicci Unitas te poveo moju majku i mene, dvogodišnjakinju, u potragu za srećom. Mislim da nije iznenađujuće, što je nakon duga i naporna putovanja tijekom kojeg je podjednako pregovarao i s drumskim razbojnicima i s plaćenicima – a između njih i nije bilo velike razlike otkad je Tiberium pao, a sigurnost na cestama bila izgubljena – trgovao s gubitkom. Caerdicci više ne vladaju carstvom, ali su promućurni trgovci. Tako se zgodilo da nas je sudba sustigla dvije godine poslije, umorne od puta i gotovo bez prebite pare. Sjećam se vrlo malo toga, naravno. No najbolje se sjećam ceste, njezinih mirisa i boja, i jednog plaćenika koji je na sebe preuzeo čuvanje moje male osobe. Bio je skaldski urođenik, sjevernjak, krupniji od vola i ružniji od grijeha. Voljela sam ga vući za brkove, koji su visjeli s obiju strana njegovih usta; od toga se smiješio, a ja sam se smijala. Uspio mi je objasniti s pomoću langue d’oca 2 i rječitih gestikulacija da je imao ženu i kćer moje dobi, koje mu nedostaju. Kad su se plaćenici i karavana rastali, nedostajao mi je, i to još mjesecima poslije. Što se mojih roditelja tiče, sjećam se samo da su često bili zajedno i vrlo zaljubljeni, ne imajući baš mnogo vremena i obzira prema meni. Na cesti je moj otac imao pune ruke posla, štiteći krepost svoje nevjeste. Kad se jednom vidjelo da je moja majka nosila Naamahin marque, ponude su pristizale svaki dan, neke čak iznijete na vršku oštrice. Ali on je štitio njezinu krepost od svih, osim od samoga sebe. Kad smo se vratili u Grad, njezin se trbuh počeo povećavati. Moj je otac, neobeshrabren, imao obraza moliti svojeg oca za još jednu priliku, nazvavši put predugim, karavanu loše opremljenom, a sebe naivnim u metodama trgovine. Taj se put zakleo da će biti drugačije, ali moj djed, trgovački princ, povukao je svoju crtu. Dat će drugu priliku mojim roditeljima, što oni zauzvrat moraju jamčiti vlastitim novcem. 2
Skup srednjovjekovnih provincijskih dijalekata.
KUSHIELOVA STRIJELA
19
Što su drugo mogli? Ništa, pretpostavljam. Izuzev majčinih vještina, koje joj moj otac nije dopuštao prodavati, bila sam im jedini imetak. Da budemo pošteni, ustuknuli bi od užasa na pomisao da me prodaju u služničko ropstvo na otvorenoj tržnici. Došlo bi do toga, bez obzira na sve, ali dvojim da je ijedno od njih bilo sposobno gledati tako daleko u budućnost. Umjesto toga, moja je majka, koju naposljetku zbog toga moram blagoslivljati, prikupila svu svoju hrabrost i zamolila za audijenciju kod doajenke kuće Cereusa 3. Od Trinaest kuća, Noćnocvatući Cereus jest i oduvijek je bio Prva kuća. Osnovao ju je Enediel Vintesoir prije otprilike šest stotina godina, a iz nje je izrastao sam Noćni dvor. Od vremena Vintesoira bilo je uobičajeno da doajenka kuće Cereusa predstavlja Noćni dvor s mjestom na Gradskom sudu; tvrdi se također da je mnoga doajenka te kuće bila povlaštena kraljevim povjerenjem. Možda je istina; iz onog što sam naučila, to je svakako moguće. U doba njezina osnivača, kuća Cereusa služila je samo Naamahi i Eluinim potomcima. Otada je posao cvjetao, i dok je dvor napredo vao, njena je klijentela postala zamjetno buržujska, čemu je i moj otac posvjedočio. Ali prema svim pričama, doajenka kuće Cereusa uvijek je bila utjecajna osoba. Kao što je svima poznato, ljepota je najdojmljivija kad hladna ruka Smrti lebdi nad njom, prijeteći da je uništi. Na tak voj krhkoj prolaznosti utemeljena je slava kuće Cereusa. Još se na doajenki mogao vidjeti onaj sablasni odjek ljepote koja je cvjetala na njezinu vrhuncu, kao što prešani cvijet zadržava svoj oblik, loman i krhak, iako je izgubio esenciju. U uobičajenom razvoju stvari, kad ljepota mine, cvijet pogne glavu na peteljci i usahne. Katkada, međutim, kad latice klonu, unutar njih otkrije se kostur od prekaljena čelika. Takva je bila i Miriam Bouscevre, doajenka kuće Cereusa. Tanka i nježna poput pergamenta bila je njezina koža, a kosa bijela od starosti, ali oči, ah! Sjedila je nepomično na svojoj stolici, uspravna poput sedamnaestogodišnjakinje, a oči joj bijahu poput svrdla, sive kao čelik. Sjećam se da sam stajala na dvorištu na mramornim pločama, držeći majčinu ruku dok je ona zamuckujući iznosila svoju nepriliku: došašće prave ljubavi, bijeg i udaju, presudu njezine doajenke, neuspjeh karavane i pogodba s mojim djedom. Sjećam se kako je o mojem ocu i dalje zborila s ljubavlju i divljenjem, uvjerena da će mu iduća zarada, 3
Kaktus koji cvjeta noću, Cactacea.
20
Jacqueline Carey
iduće putovanje, donijeti bogatstvo. Sjećam se kako je navodila, glasom smionim i drhtavim, godine svoje službe, opomenu Blaženog Elue: Ljubi kako želiš. I sjećam se, naposljetku, kako je vrelo njezina glasa presušilo, a doajenka pomaknula ruku. Nije ju podigla, ne posve, tek nekoliko prstiju, možda, krcatih prstenjem. “Dovedi dijete ovamo.” I tako smo prišle njezinu stolcu, moja mati uzdrhtala, a ja neobično neustrašiva, kao što djeca često znaju biti u najneprikladnijim trenucima. Doajenka je podigla moju bradu jednim prstenjem krcatim prstom i promotrila moje lice. Je li tračak nečega, neka nesigurnost, preletjela njezinim licem kad joj je pogled pao na grimizni trunak u mojem lijevom oku? Čak i sada nisam sigurna; a ako i jest, brzo je minulo. Povukla je ruku i na moju majku svrnula pogled, strog i ustrajan. “Jehan je govorila istinu”, reče ona. “Dijete je neprikladno da služi Trinaest kuća. Ali naočita je, pa ako bude odgajana na Dvoru, mogla bi postići znatnu jamčevinu. U znak priznanja za tvoje godine službe, dat ću ti sljedeću ponudu.” Doajenka je izrekla cijenu, a ja sam mogla osjetiti kako je majka pokraj mene zadrhtala od uzbuđenja. Bila je to njezina draž, to drhtanje. “Blagoslovljena gospo—” počela je moja mati. Motreći je poput sokola, stara doajenka presjekla ju je gestom. “To su uvjeti”, izrekla je nemilosrdnim glasom. “Nikome nećeš o tome govoriti. Kada pronađeš dom, bit će to izvan Grada. Što se drugih tiče, dijete koje ćeš donijeti na svijet za četiri mjeseca bit će ti prvo. Ne želimo da se govori kako kuća Cereusa pruža utočište kurvinu neželjenom plodu.” Na to sam čula majčin tihi uzdah zaprepaštenja i posvjedočila da su se staričine oči suzile od zadovoljstva. To sam, dakle, ja, pomislila je moja djetinja malenkost, neželjeni kurvin plod. “To nije—” Glas moje majke je zadrhtao. “To je moja ponuda.” Stari je glas bio bezdušan. Prodat će me ovoj okrutnoj starici, pomislila sam i osjetila ushit straha. Čak i tada, ne znajući, prepoznala sam ga kao takva. “Odgojit ćemo dijete kao jedno od naših, dok ne navrši desetu. Kakvu god sposobnost pokaže, mi ćemo je njegovati. Njezina jamčevina izazvat će poštovanje. Eto, toliko ti nudim, Liliane. Možeš li joj ti ponuditi isto?” Majka je stajala s mojom rukom u svojoj i spustila pogled na moje uzdignuto lice. To je moja posljednja uspomena na nju, na one velike,
KUSHIELOVA STRIJELA
21
tamne, svjetlucave oči koje su istraživale, istraživale moje, da bi se naposljetku zaustavile na lijevom. Kroz naše spojene ruke osjetila sam drhtaj koji je potisnula. “Uzmite je onda.” Ispustivši moju ruku, silovito me odgurnula. Posrnula sam naprijed te udarila o doajenkinu stolicu. Ona se odmaknula samo kako bi nježno povukla svileno uže zvonca. Zvuk nalik na srebrne praporce odjekne u daljini, a milosnica nenametljivo klizne iza diskretnog zaslona i pokupi me bez po muke, odvlačeći me za ruku. Okrenula sam glavu da posljednji put pogledam majku, ali njezino lice bijaše okrenuto, a ramena se tresla od bezvučnih suza. Sunce koje se probijalo kroz visoke prozore i bacalo zeleno nijansirane sjene kroz cvijeće, blistalo je modrim pramenovima na crnoj rijeci njezine kose. “Dođi”, umirujuće je izustila milosnica, a njezin je glas bio svjež i žitak poput tekuće vode. Dok me vodila, podigla sam k njoj pogled pun povjerenja. Bila je dijete kuće Cereusa, blijeda i profnjena. Stupila sam u drugačiji svijet. Je li onda ikakvo čudo što sam postala to što jesam? Delaunay ostaje pri tvrdnji da mi je to oduvijek bila sudbina, i možda ima pravo, ali za jedno znam da je istina: kad me Ljubav odbacila, Okrutnost se nada mnom sažalila.
